Detaljnije informacije na našoj web stranici:

OSIJEK: D. Neumana 6, 031-200 630

PULA: Uspon na Kaštel 2, 052-544 496

RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051-213 020

SPLIT: Slavićeva 47, 021-486 366

VARAŽDIN: P. Preradovića 19, 042-320 026

ZADAR: J. Vidulića 5, 023-251-009

ZAGREB: Habdelićeva 2, 01-481 2222

fax: 01-2330 450

www.nova-akropola.hr

ISSN 1330 - 9714

Knjige osim u knjižarama, možete kupiti ili naručiti u našim podružnicama ili na adresi uredništva: Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb

Do sada objavljeno u izdanju Nove Akropole:

Voda pamtiHomeopatija

Čarobna IndijaPismo i jezik Hetita

Zaboravljene biblioteke Ninive

Ovo je dirljiva priča o jednoj prekrasnoj viziji koju je još u djetinjstvu dobio Crni Los, vrač, odnosno sveti čovjek Oglala Siouxa. Kroz njego-vu viziju nam se otvara sasvim novi svijet, magični svijet nevidljivih sila koje vode i štite sve što živi. Crni Los ima misiju da kao sveti čovjek svojim nutarnjim snagama ostvari svoju viziju i tako spasi svoj narod i njegov način života pred razornom najezdom bijelog čovjeka. Čitajući ovu knjigu ostaje osjećaj žaljenja i krivnje što je naša civiliza-cija, bešćutna i silovita, bezobzirno pregazila jedan svijet koji nas je mogao podučiti onom dubokom nutarnjem skladu sa samim sobom i prirodom, skladu koji nam toliko nedostaje.

BR

OJ

52

- C

IJE

NA

20

KN

John G. Neihardt

Za detaljne informacije posjetite nas u našim prostorima radnim danom od 18 do 22 h:

PULAUspon na Kaštel 2 Mob: (098) 900 - 4406

VARAŽDINPetra Preradovića 19Tel: (042) 320 - 026

ZAGREBHabdelićeva 2 Tel: (01) 481 - 2222Faks: (01) 2330 - 450

predstavništvoSARAJEVOTina Ujevića 2Tel: (387) 33-201-715

OSIJEKD. Neumana 6/1Tel: (031) 200 - 630

RIJEKAJedrarska 5/3 Tel: (051) 213 - 020

SPLITSlavićeva 47Tel: (021) 486 - 366

ZADARJ. Vidulića 5Tel: (023) 251 - 009

Predstavljamo vam arheo lo-ške reprodukcije s moti vi ma iz hrvatske kulturno - povijesne baštine. Ovim reprodukci-jama možete uljepšati vaš pro stor, darivati prijatelje i poslovne partnere, te tako sudjelovati u promicanju hrvatske kulture.

52 NOVA AKROPOLA 3

RIJEÈ UREDNIKAAndrija Jonèiæ

Kultura je treći pojam koji uz filozofiju i humani-zam čini okosnicu ovog časopisa. Kako postoje njene različite definicije, nameće se potreba

obrazloženja koju od njih mi zastupamo.Danas se kultura općenito određuje kao zbir svih

oblika života i izražavanja utemeljenih na društvenom nasljeđu neke grupe ljudi. U Rječniku stranih riječi Nakladnog zavoda Matice Hrvatske iz 1988. godine navo-di se da je kultura: “… sve ono što je stvorilo ljudsko društvo i što postoji po tjelesnom i umnom radu ljudi, za razliku od prirodnih pojava.” Ovakve definicije ipak sadržajno ne određuju kulturu. Kao što nije zlato sve što sja, tako i kultura ne može biti baš “sve što je stvorilo ljudsko društvo”. Ljudi su u prošlosti činili, danas čine, a po svemu sudeći činit će i u budućnosti nešto što se nikako ne može nazvati kulturnim.

U Općoj enciklopediji Leksikografskog zavoda iz 1978. godine nalazi se određenije objašnjenje, koje je više povezano uz etimološko značenje pojma. Kako je kultura latinska riječ koja znači: gajenje, obrađivanje, usavršavanje, njegovanje, oplemenjivanje; ona se odno-si, kako to piše u Općoj enciklopediji na: “…sustav vrijedno snih tvorbi koje oblikuju nadanimalnu razinu čovjekova života.” Pojašnjenje te “nad-animalne razine” možemo pronaći u UNESCO-voj deklaraciji iz Mexico Cityja (1982.), gdje se između ostalog kaže: “…kultura je ta koja čovjeku pruža mogućnost promišljanja o sebi. Kultura je ta koja nas čini specifično humanim racionalnim bićima, koja imaju sposobnost kritičkog prosuđivanja i osjećaj moralne obaveze. Mi upravo

kroz kulturu razlikujemo vrijednosti i pravimo izbore. Upravo se kroz kulturu čovjek izražava, postaje svje stan sebe, uviđa svoju nesavršenost, preispituje svoja vla-stita postignuća, neumorno traži novi smisao i stvara djela kroz koja transcendira svoja ograničenja.”

Iz ovih citata vidimo da značenje kulture nema pu-no veze s njenom percepcijom i njenim vrednovanjem u svakodnevnom životu, u kojem se obično poistovjećuje s popularnom umjetnošću i uglavnom koristi za zabavu. Radi se, dakle, o još jednom pojmu koji je u modernom svijetu obezvrijeđen i banaliziran.

Kultura je prije svega ta koja najpotpunije određuje što je to ustvari čovjek. Ona predstavlja sve ono što je isključivo ljudsko i po čemu se razlikujemo od osta-lih živih bića. Obuhvaća sveukupno kreativno humano djelovanje koje možemo podijeliti na četiri osnovna sa-stavna dijela: znanost, umjetnost, religiju i politiku (hu-mano uređenje društvenih odnosa). Ova četiri aspekta kulture omogućuju nam pristup istini, ljepoti, dobroti i pravdi – temeljnim vrijednostima bez kojih nije moguć život dostojan čovjeka. U svojoj dubini, ona je put humane evolucije, obrazac prema kojem se oplemenjuje čovjek, a aktivnim sudjelovanjem u kulturnom suživotu s drugima ostvaruje smisao svojih egzistencijalnih nastojanja.

Nema ničeg što je zaista humano, a da nije dio kul-ture. Međutim, s kulturom se ne rađamo – ona se uči i usvaja. Bez obzira na njen oblik i stupanj razvoja, kultura je nezamjenjiva životna škola u kojoj se ljudi uče onome što doista jesu po svojoj prirodi. U tom pogledu, kultura je prirodni model života ljudi bez kojeg nema čovjeka. �

NOVA AKROPOLA 524

3 RIJEČ UREDNIKAAndrija Jončićpraktièna filozofija

6 SNOVI I SJENE Delia Steinberg GuzmánU našoj nutrini posjedujemo i svjetlo i tamu, kao i sposobnost da stvaramo i jedno i drugo. Iako svako malo prolazimo kroz neki tmu-ran period, na nama samima je da u sjene unesemo svjetlo. Također posjedujemo i sposobnost sanjanja koja nam omogućava da vidimo stvari neopterećene svakodnevnicom, da ih vidimo onakve kakve će biti u budućnosti. jezici i pisma

8 PISMO I JEZIK HETITALejla BućoHetitski je jedan od najstarijih indoeuropskih jezika. Bio je u upotrebi otprilike od 1600. - 1100. g. pr.Kr, a onda je potpuno pao u zabo-rav. Tek će otkriće hetitske prijestolnice u srcu Anatolije početkom XIX. st. dovesti do otkrića hetitskog pisma. Češki semitolog i lingvist Bedrich Hrozny nepobitno je dokazao da hetitski pripada indoeurop-skim jezicima.biografije

12 OTTO E. NEUGEBAUER Robert ČokorOtto E. Neugebauer uživa ugled najoriginalnijeg i najproduktivnijeg povjesničara egzaktnih znanosti našega doba. Počeo je kao matematičar, da bi se okrenuo egipatskoj i babilonskoj matematici, a zatim se po-svetio povijesti matematičke astronomije. U šezdesetpetogodišnjoj karijeri u velikoj je mjeri kreirao naše shvaćanje astronomije od drevnih vremena do renesanse.

civilizacije 16 ČAROBNA INDIJA

Ivančica KrivdićIndija sa svojim bogatim kulturnim i duhovnim naslijeđem nepresušna je riznica znanja i mudrosti koja magnetski privlači i nadahnjuje znanstvenike, umjetnike, te osobito one s duhovnim nagnućima u potrazi za istinom... O Indiji su napisane bezbrojne knjige i mnoge su njene tajne otkrivene, ali ona podjednako očarava danas kao i u vrijeme svojih prvih istraživača.

znanost 28 VODA PAMTI

Emir MujićSve više znanstvenih istraživanja potvrđuje hipotezu da voda “pamti”, tj. zadržava svojstva u njoj otopljene tvari, čak i kad se otopina razri-jedi toliko da u njoj praktički nema ni jedne molekule te tvari. Ovo je moguće objašnjenje djelotvornosti homeopatskih pripravaka, koje nas

Glavni i odgovorni urednik: Andrija JončićUrednik broja: Ivan TomaševićTehnički urednik: Atila BartaRedaktura: Dijana Kotarac

Lektura i korektura: Branka Žaja, Robert Čokor

Grafičko uredništvo: Svjetlana Pokrajac, Frano Žaja, Suzana Dobrić Žaja

Tisak: Zrinski d.d., Čakovec

Izdavač: Kulturna udruga

NOVA AKROPOLAHabdelićeva 2, 10 000 Zagreb

Tel: 01/481 2222, Fax: 01/23 30 450Internet: http://www.nova-akropola.hr

ISSN 1330-9714Prijava izdavanja ove tiskovine upisana je u Ministarstvu kulture - Odjel za informiranje

pod brojem 1131.

Naklada: 1000 primjeraka

PRETPLATAPretplata za pet brojeva iznosi 75,00 kn. Poštarina iznosi 25,00 kn. Ispunite opću

uplatnicu na iznos od 100,00 kn s naznakom “za časopis” na žiro račun broj: 2360000-1101556170 kod Zagrebačke banke d.d. Nova Akropola - kulturna udruga,

Habdelićeva 2, 10000 Zagreb. Kopiju uplatnice pošaljite na adresu

uredništva nakon čega ćete svoje primjerke časopisa dobivati na kućnu adresu.

NOVA AKROPOLA broj 52srpanj - rujan 2007.

SADRŽAJ

52 NOVA AKROPOLA 5

istodobno suočava s činjenicom da bez obzira na pročišćavanja, sva onečišćenja ostaju zapisana u vodi.

medicina 33 SAMUEL HAHNEMANN I HOMEOPATIJA

Amalija Kranjec MarkešićPrincipe homeopatije utemeljio je njemački liječnik Samuel Hahnemann krajem XVIII. stoljeća. Homeopati smatraju da je bolest uzrokovana poremećajem čovjekove nutarnje ravnoteže na dubljim razinama njegova bića, što se očituje kroz različite simptome. Cilj homeopatskog liječenja je vraćanje izgubljene ravnoteže, životne snage, radosti i kreativnosti.

crtice iz prirode 38 PLANKTON – ETERIČNA ULJA

godišnja doba u stihu i slici: 40 LJETO

mozaik 42 TESLINO NASLIJEĐE – MALAHIT – BAGDADSKA BATERIJA

iz biljnog svijeta 44 LIBANONSKI CEDAR

Marija AndjelNa planinama Libanona danas je ostalo malo cedrovih šuma. Ovo zimzeleno drvo iz porodice borova prekrasne krošnje i zanosna mirisa spominje se u mnogim drevnim tekstovima, a najviše u Epu o Gilgamešu. Knjige Staroga Zavjeta spominju libanonski cedar kao glavni građevni materijal u izgradnji jeruzalemskog Hrama.

zanimljivost 47 MITSKI KORIJENI BABILONA

mitologije 48 MEZOPOTAMSKI MITOVI O POTOPU

Vesna NovovićU zapisima svih starih naroda Mezopotamije neizbježan je mit o velikom potopu. U svim tim verzijama mita bogovi odlučuju uništiti ljudski rod, no uvijek jedan od bogova odabire pravednog i pobožnog čovjeka kojeg sa-vjetuje da napravi arku... Osim pripovjedačke ljepote ovi su mitovi prožeti promišljanjima o čovjekovoj prolaznosti i potrazi za besmrtnošću.povijest

52 NINIVA – ZABORAVLJENI GRAD Vedrana NovovićNiniva je jedan od najstarijih gradova svijeta i veličanstvena prijestolnica moćnog Asirskog carstva. Britanski arheolog Layard je 1852. godine otkrio prostorije prepune glinenih pločica ispisanih neobičnim znakovima – bili su to ostaci čuvene Asurbanipalove knjižnice. To je najvažnija zbirka dokume-nata o kulturi babilonskog i asirskog razdoblja.

kratka priča 58 ČAČATATUTU I FENIKS

NOVA AKROPOLA 526

Svakog filozofa, koliko god bio malen dio puta koji je prošao u osvajanju mudrosti, karakterizira

njegova sposobnost sanjanja.Sanjati, u ovom slučaju, nije po-

sljedica spavanja. To znači graditi ak-tivnu imaginaciju, sličnu oniričkom

stanju, ali uz bu-dnu svijest.

Takva ima-ginacija omogu-

ć u j e n a m da vi-

d i m o stvari ko-je se na-

laze izvan svakodnevnih

p o s l o v a i i z -van sadašnjeg

trenutka. Pomaže nam da razbijemo vremenske barijere i da odgrnemo “veo” koji stvaraju objekti koji nas okružuju.

Sanjati je način da vidimo napre-dak u stvarima, vidjeti ih onakve kakve će biti u budućnosti. Nadasve, to je način da vidimo sebe kako djelujemo na primjeren način, kako bi promjene bile djelotvorne.

Sanjati znači osjećati stalno ne-podudaranje sa svijetom, ne zbog čistog hira ili zbog običnog nezadovoljstva nastalog iz nedovoljno kultiviranih osjećaja. Taj osjećaj nepodudaranja ima filozof koji neprestano traži bolji svijet i ne zadovoljava se onime što je postigao. To je zdrava ambicija onoga tko shvaća budućnost kao evoluciju i želi s njom aktivno surađivati. To znači željeti više i bolje za sebe i za ostale ljude, za danas i za sutra.

Sanjati znači osloboditi se osjećaja “običnosti” koji nas opterećuje kad nam život izgleda sveden na najneposrednije potrebe preživljavanja. Nije loše tražiti primjerena sredstva za preživljavanje. Loše je “utopiti se” u sredstvima i izgubiti iz vida ciljeve. Kada sredstva

imaju prednost, tada običnost dobiva povoljno tlo za djelova-nje. Kada su glavne odrednice

SNOVI I SJENEDelia Steinberg Guzmán

Predsjednica Me|unarodne organizacije Nova Akropola

praktična filozofija

52 NOVA AKROPOLA 7

ciljevi, tada se rađa sjaj nastojanja da ih ostvarimo.

Ima onih koji miješaju sposobnost sanjanja s luta njem i razmahivanjem mislima i osjećajima bez smjera i reda u traženju svega i svačega, kada se više bježi od stvarnosti nego što je se pokušava promijeniti.

Lutanje pripada slabim i nesređenim umovima. To je odlična prilika za gubljenje vre-mena, a da se pritom ne postiže nikakav rezultat.

Da bi sanjali, moramo srediti mental, ideje, ono što nam je poznato i ono što još moramo upoznati, ono što možemo učiniti i ono što još moramo naučiti. Jednostavno, trebamo biti filozofi. Tada snovi dobivaju snagu da se pretvore u stvarnost.

Trebamo postići to da snovi dopru do vidljivog plana, odnosno da rezultati budu vidljivi i da ih netko ili mnogi mogu koristiti.

GDJE SE NALAZI SREDIŠTE SVAKOG

ČOVJEKA?

Odgovor na ovo pitanje je relativan jer, pored arhetipske ideje središta koja je poput nepomičnog svjetionika u plima-ma i osekama života, svatko posjeduje svoje središte ondje gdje se nalazi njego-va vlastita svijest. Jedno je “zamišljati” središte u uzvišenim duhovnim di-menzijama, a nešto posve drugo otkriti stvarno svakodnevno središte kako bi ga pokušali malo uzdići prema gore.

Što je to što obilježava naše sre-dište? To je visina svijesti.

Ako se svijest gotovo nikada ne odvaja od tijela i njegovih zahtjeva, očito je da se, u tom slučaju, središte nalazi u tijelu. Ako je svijest prvenstveno zauze-ta svakodnevnim brigama, uz popratne psihološke i mentalne nemire, središte

se nalazi u osjećajima ili u najboljem slučaju, u konfuznom razumu. Ako se

uspijevamo koncentrirati na čitanje ili učenje, središte će se nalaziti u ide-jama koje usvajamo. Ako intenzivno proživljavamo neko mistično iskustvo, središte će se pomaknuti na plan čistog uma ili intuicije.

Ukratko: kao ljudska bića, ne po-sjedujemo fiksno središte. Zato se naša zadaća sastoji u tome da ustanovimo onu idealnu središnju točku za naš sadašnji trenutak evolucije. Trebamo otkriti kako postići da se svijest održi u tom središtu i tako izbjegne gotovo stalne oscilacije koje trpimo.

UNIJETI SVJETLO U SJENE

Svako malo nastaje neki mračan pe-riod, težak i tmuran. Iako nastojimo vidjeti izlaz, okružuje nas jedino mrak. Zapadamo u beznađe, a sve što poduzi-

mamo krene loše, čak i prije nego što započnemo.

To su naše posebne no-ći, u kojima također trebamo pobijediti. Nitko neće umjesto nas u sjene unijeti svjetlo. Naučimo se ne očekivati rje-šenja koja dolaze izvana.

Ako negdje vani postoji svjetlost, to znači i da unutar nas, u nekom nepoznatom kutku, također postoji svje-tlo. Mi nismo neka posebna stvorenja na svijetu: posjedu-jemo ono isto što postoji u Univerzumu: svjetlo i tamu, a posjedujemo i dovoljno ener gije da bi stvarali jedno ili drugo.

Upali svoje svjetlo. Upali jedan osmijeh, iako ti na početku on izgleda usiljen. Upali želju da naučiš nešto novo ili nešto što nikad dotad nisi razumio.

Upali sposobnost slu-šanja onih koji te okružuju.

Upali sposobnost pažlji-vog promatranja svega što se događa oko tebe; otkrit

ćeš neočekivana čuda. Upali nadu za sutrašnji dan i štoviše, nadu za danas. Gledaj s veseljem na to što činiš i čini to tako dobro da budeš zadovoljan. Neka te ne ogorči ono što čine ili ne čine drugi; usredotoči se na svoje područje i vidjet ćeš da ostali ne rade toliko loše koliko si isprva mislio. Baci se u avan-turu s osjećajem uspjeha; ne otvaraj niti u mislima prolaz porazu.

Uvidi koliko je važna tvoja su-dbina, koliko god ona bila skromna, jer tada ćeš moći mijenjati vlastiti život, pa čak i povijest čiji si dio. Jer, tada si počeo pobjeđivati u noći. �

praktična filozofija

NOVA AKROPOLA 528

OTKRIĆE HETITA

Do kraja XIX. stoljeća Hetitima se smatrao još jedan narod koji je nekada davno postojao,

a zatim nestao s povijesne pozornice i pao u zaborav. O njima se znalo uglav-nom preko Biblije, gdje se njihovo ime spominje u više navrata, te iz zapisa susjednih naroda. Najstariji spomen hetitskog imena je u jednom zapisu akadskog kralja Sargona I. koji je vladao oko 2300. g. pr.Kr. Egipatski pak izvo-ri govore o čuvenoj bitci kod Kadeša koju su Egipćani vodili protiv Hetita predvođeni Ramzesom II. godine 1275. pr.Kr. Kasnije su pronađene pločice koje svjedoče o potpisanom mirovnom sporazumu između Egipta i Hetita na-kon po svemu sudeći neriješene bitke za prevlast u Siriji i na Levantu. U Egiptu je pronađen i zapis o udaji hetitske princeze za Ramzesa II. u znak pomirbe. Također su pronađeni podaci o strelo-vitom hetitskom osvajanju Babilona, no njihova je vlast tamo bila kratkog vijeka.

Zanimljivo je da ih grčki antički pisci uopće ne spominju, iako hetitski tekstovi spominju narod na zapadu pod imenom Ahhiya(wa) (moguće: Ahejci). U tekstu poznatom kao Pismo

Tawagalawa, neimenovanog hetitskog kralja iz XIV. st. pr.Kr. kralju Ahhiyawa, navodi se da je Millawanda (Milet) hetit-sko interesno područje. Inače, razdoblje hetitske kulture poklapa se dijelom s razdobljem kretsko-mikenske kulture.

U svakom slučaju, uslijed ne-dostatka bilo kakvih materijalnih dokaza o

njihovom postojanju, nije im se pridavala posebna pažnja. Tek će slučajno otkriće ostataka drevnog grada u srcu Anatolije, kod današnjeg mjesta Boghazkale, 150 kilometara istočno od Ankare, malo po malo razotkriti hetitsku priču. Priču ko-ja je bila pohranjena na više od 35000

pronađenih glinenih pločica! Ispostavilo se da se radi o hetitskoj prijestolnici Hatuši koju je utemeljio Hatušili I.

Tekstovi otkriveni u Boghazkaleu i drugdje u Anatoliji, napisani od strane Hetita i drugih indoeuropskih naroda (Luvijanaca i Palajaca) koji su se nase-lili u Maloj Aziji oko III. tisućljeća prije Krista, otvorili su novo poglavlje u povije-sti drevnih civilizacija.

Hetiti su izgradili carstvo koje je trajalo sve do 1225. g. pr.Kr., a čini se da su im presudile migracije zagonet-nog “Naroda s mora”.

Ova su otkrića usmjerila pogled istraživača u dubine prošlosti iz kojih je izronio svijet zaboravljenih Hetita, a najvažniji doprinos njegovu razumi-jevanju bilo je odgonetavanje hetitskog pisma i jezika.

OTKRIĆE HETITSKOG PISMA

Švicarski orijentalist Johann Ludwig Burckhardt je tijekom svojih putova-nja po Palestini i Siriji, između 1809. i 1817. godine, u sirijskom mjestu Hamat otkrio na zidu jedne kuće natpis s dotad nepoznatim hijeroglifi-

PISMO I JEZIK HETITA

Lejla Bućo

jezici i pisma

52 NOVA AKROPOLA

ma. To je spomenuo u svom dnevniku obja vljenom 1822. g., ali je to ostalo neprimijećeno i zaboravljeno sljedećih pedesetak godina.

Putujući 1834. godine Malom Azijom, francuski je arheolog i svje-tski putnik Charles Felix Marie Texier, tragajući za ruševinama starog rimskog grada Tavija, sasvim slučajno u mjestu Boghazkale pronašao ostatke Hatuše, uvjeren da se radi o Taviju. Oko kilome-tar i pol dalje otkrio je lokalitet s velikim brojem reljefa uklesanih u stijeni zvanoj Yazilikaya1, za koje će se kasnije ispo-staviti da su prikazi hetitskih bogova.

Britanski orijentalist Archibald Henry Sayce 1879. godine uočava da su natpisi u Bogaz Koyu2 i Yazilikayi te otprije poznati tzv. “hamatski” natpisi otkriveni u Siriji, pisani istim pismom. Godinu dana kasnije na jednom je pre-davanju ustvrdio da natpisi pripadaju

Hetitima, a pritom se, osim na biblij-ske podatke, oslanjao i na tada tek otkri vene egipatske i asirske izvore koji su govorili o moćnom narodu koji je prebivao u državi Hati.

Njegova je hipoteza dobila doda tnu potvrdu sedam godina kasnije, kada je u egipatskoj Tell el Amarni otkriven arhiv egipatskog faraona Amenofisa IV. (Ehnatona). Iz pronađenih spisa postalo je jasno da je u II. tisućljeću prije Krista hetitska država uživala velik ugled. Osim t o g a , p r o n a đ e n a su i dva egipatska pisma vladaru tada nepoznate države Arzawe. Pisana su na nepoznatom jeziku, ali tada već potpuno čitljivim klinopisom. Norveški orijenta list Jorgen Alexander Knudtzon je 1902. godine iznio hipo-tezu da ovaj nepoznati jezik pripada skupini indoeuropskih jezika3. No, kako ta hipoteza nije bila utemeljena na sasvim čvrstim dokazima, Knudtzon se, pritisnut mnogobrojnim kritikama, odrekao svoje teorije. Ironijom sudbine, češki profesor semitologije i izvanredni lingvist Bedrich Hrozny ubrzo je nakon toga nepobitno dokazao da hetitski pri-pada indoeuropskim jezicima.

ZABORAVLJENI JEZICIU Maloj Aziji, na području današnje Turske, u ovom su se periodu govorili anatolijski jezici, a anatolijska grana je prva poznata grana indoeuropskih jezika (XIX. st. pr.Kr.). Ovi su se jezici najvjerojatnije odvojili od indoeurop-ske zajednice prije ostalih jezičnih sku-pina i zato nemaju neke karakteristike ostalih indoeuropskih jezika (tri roda, dvojinu i dr.).

Anatolijski jezici dijele se na dvije skupine: staroanatolijske jezike (hetit-ski, palajski, klinopisni luvijski i hijero-glifski luvijski) i novoanatolijske jezike (pisidijski, likijski A i B, lidijski, sidetski

i karijski). Staroanatolijskim jezicima govorilo se u II. tisućljeću prije Krista, a novoanatolijskima u I. tisućljeću prije Krista. Novoanatolijski jezici su nestali tijekom helenističkog razdoblju (III. – I. st. pr.Kr.).

Sam naziv “hetitski jezik” dolazi

iz Biblije, a zapravo je ne-pravilan jer se hetitski odnosi na Hate, koji su živjeli na tom području prije dolaska Hetita, a koji su pak svoj jezik zvali nesijskim (het. nešili, nešumnili), prema svojoj staroj prijestolnici Neši (Kanešu).

Het i tski je je-dan od najstarijih po znatih indoeurop-skih jezika. Bio je u upotrebi otprili-ke od 1600. g . p r . K r . d o 1 1 0 0 . g . p r .K r . P o s t o j e nek i po-k a z a t e l j i da su go-vorni hetit-ski i njemu srodni jezici upotreblja-vani i prije i poslije ovog razdoblja.

1 Yazilikaya na turskom jeziku doslovno znači “ispisana stijena”. 2 Shodno arheološkim tragovima pronađene hetitske prijestolnice, ime dotadašnjeg mjesta Bogaz Koya (“selo u

tjesnacu”) poslije je promijenjeno u ime Boghazkale (“dvorac u tjesnacu”).3 U slučaju “Arzawskih pisama” doista se radilo o hetitskom jeziku. No, zanimljivo je da ih je na hetitskom jeziku

faraonu Ehnatonu pisao vladar Arzawe, gdje se govorio luvijski. Hijeroglifski natpisi o kojima je govorio Sayce bili su natpisi na hijeroglifskom luvijskom, kojim su se Hetiti često služili u javnim monumentalnim zapisima (hetitskim su pisali gospodarske zapise, zakone i sl.).

jezici i pisma

9

10

Kako su hetitsko carstvo naselja-vali narodi različitog etničkog i jezičnog podrijetla, tako je u samom carstvu u upotrebi bilo i više pisama. Korišteni su:

• hetitsko pismo (pisano klino-pisom) za svjetovne spise

• luvijsko (klinopisno i hijero-glifsko, koje je nekad pogrešno naziva-no “hijeroglifski hetitski”) i palajsko pismo za vjerske spise

• hijeroglifsko luvijsko pismo za kraće natpise, imena, natpise na pečatima, u kamenu i sl.

• hatsko, hurijsko, akadsko pismo (ovo su neindoeuropski jezici) za svete i magijske tekstove. Hetiti su, naime, imali običaj prihvaćati božanstva pokorenih naroda, a zatim se tim bogovima obraćati na jeziku naroda od kojih su ih preuzeli.

• lidijsko i likijsko pismo

Nije bilo lako biti pismen u doba Hetita!

HETITSKI JE INDOEUROPSKI JEZIK

Hetitski nije bilo teško odgonetnuti. Bio je pisan tada već potpuno poznatim klinopisom. Riječi su bile jasno odvo-jene jedna od druge (što nije bio slučaj kod dosta starih pisama), tekstovi su bili puni akadskih i sumerskih riječi, a i akadski i sumerski bili su već potpuno poznati jezici.

Često se navodi rečenica kojom je Hrozny konačno dokazao da je hetitski indoeuropski jezik:

“nu NINDA – an ezzateni watar – ma ekutteni”

Ideogramom je napisana riječ NINDA, što na sumerskom znači “kruh”. Čim je riječ o kruhu, Hrozny je logično pretpostavio da bi iduća riječ mogla biti glagol sa značenjem “jesti” i doista, hetitsko ezz- nalikuje na indoeuropski korijen *h1ed istoga značenja (hrv. jed – em, lat. edo, itd.). Osim toga, glagol jesti traži uz sebe akuzativ, a hetitsko –an je neobično sličilo na indoeuropski akuzativni nastavak *-om (lat. –um, grč. –ov). Također, sljedeća je riječ watar neodoljivo podsjećala na indoeuropski *vodr – “voda” i na eng. water, a glago-li su ezzatteni i ekutteni (za sljedeći je bilo očito da znači “piti”, s obzirom da dolazi iza riječi “voda”) imali nastavak –tteni koji se mogao povezati sa staro-indijskim nastavkom za 2. lice množine –thana. Dakle, rečenica glasi:

“Kruh jedete (i) vodu pijete.”

KARAKTERISTIKE PISMA I JEZIKA

Hetitski se, dakle, pisao klinopisom preuzetim od Akađana. No, takvo pisanje nije bilo nimalo jednostavno. Klinopis je slogovno pismo, što znači da njime nisu zapisivani pojedini gla-sovi, nego slogovi, npr. ta, ka, kan,

aš i sl. No, osim znakova za slogove, u hetit skom su postojali i ideogrami i determinativi. Ideogrami označavaju cijeli pojam, a determinativi su zna-kovi koji se ne čitaju, nego su ih Hetiti pisali ispred pojedinih riječi kako bi se pobliže označila riječ koja slijedi4.

D o d a t n e p o t e š k o ć e s t v a r a činjenica da se jedan znak može čitati i kao slog i kao ideogram, a mogao je isto tako biti i determinativ. Klasičan je primjer znak koji se može čitati kao slog an, zatim kao ideogram za riječ “bog” (DINGIR) i kao determinativ DINGIR uz ime nekog od bogova. Iako ideogram već sam po sebi označava cijeli pojam, pridodavao mu se gramatički nastavak pisan klinopisom, kao što se moglo vi-djeti u slučaju riječi NINDA-an gdje je ideogramu za “kruh” klinopisom pri-dodan znak –an kao nastavak za aku-zativ jednine. Nadalje, klinopis nije bio prikladan fonološkom sustavu hetitskog jezika koji je, kao indoeuropski jezik, obilovao slogovima oblika suglasnik-samoglasnik-suglasnik. Stoga je tek otkriće dvojezičnog natpisa (hetitskog i feničkog) iz Karatepe 1946. godine pomoglo potpunom odgonetanju hetitskih hijeroglifa. Ovaj natpis zasad je najduži otkriveni tekst pisan hetitskim hijeroglifima.

Hetitski jezik kao jedan od najstarijih indoeuropskih jezika zanimljiv je po tome što mu nedostaju neke karakteri-stike koje imaju neki stari indo-europski jezici kao što su litvan-ski, sanskrt i grčki. Naime, u hetitskom jeziku postoje samo dva roda: zajednički rod i sre-dnji rod. Hetitski ima sljedeće padeže: nominativ, vokativ, akuzativ, genitiv, direktiv ili alativ, dativ/lokativ, instru-mental i ablativ. U hetitskom jeziku nema dvojine. Osim toga, u njemu su sačuvani neki arhaizmi kojih nema u drugim indoeuropskim jezici-

4 Na primjer, determinativ koji označava da se riječ iza odnosi na neku zemlju je URU, što na sumerskom upravo znači “zemlja”. Tako “URUHa-at-ti” znači da se radi o zemlji Hetita.

jezici i pisma

NOVA AKROPOLA 52

11

ma. Hetitski je jezik zadržao dva od tri laringala – grlena glasa (u oznaci h2 i h3). Ovi glasovi ne postoje ni u jednom drugom indoeuropskom jeziku.

Na osnovu ovih specifičnosti hetitskog jezika znanstvenici danas vje-ruju da su anatolijski jezici prva grana koja se odvojila od “debla” indoeurop-skih jezika.

VAŽNIJI SPOMENICI HETITSKOG JEZIKA

• Kapadokijske tablice (XIX. st. pr.Kr.) – prvi spomenik anatolij-skih jezika. To su staroasirske gospodarske tablice u kojima su Asirci u svojim trgovačkim kolonijama zapisivali s kim sve trguju. Sam je spomenik na-pisan staroasirskim, ali se u nje-mu javlja jako puno anatolijskih imena (hetitskih, luvijskih, itd.)• N a t p i s k r a l j a A n i t e (Anitaša) (XVIII. st. pr.Kr.) – hetitski se kralj Anita u njemu hvali kako je zauzeo i uništio grad Hatušu i zatim ga zauvijek prokleo (što njegovi nasljednici nisu shvatili pretjerano ozbiljno pa su dotični grad učinili svojom prijestolnicom). Anita u natpisu veliča sebe, svoje pobjede i boga koji mu je pomagao – Tarhunu (Tarhunaša). Natpis kralja Anite je

najstariji pouzdano datirani natpis na nekom indoeuropskom jeziku.• Hatušilijevi anali (XVI. st. pr.Kr.) – zapisi hetitskoga kralja Hatušilija I. koji je u njima opisao sve bitne događaje za vrijeme svoje vladavine. Običaj pisanja anala od njega su preuzeli i kasniji hetitski vladari. • Telipinuova oporuka (XV. st. pr.Kr.) – hetitski kralj Telipinu je u svojoj oporuci–ustavu (ovaj se dokument naziva i

“prvim ustavom u svjetskoj povijesti”) pokušao uspostaviti pravila po kojima će se nasljeđivati kraljevska vlast, da ubuduće ne bi dolazilo do nemira i krvoprolića u borbama za vlast (što mu, dakako, nije uspjelo). Osim toga, u do-kumentu se govori o povijesti hetitskog naroda i o vladavini samog Telipinua.

• Muršilijevi anali (XIV. st. pr.Kr.) – anali u kojima je kralj Muršili II. opisao svoju vladavinu i vladavinu svog oca Šupiluliume.• Muršilijeve molitve (XIV. st. pr.Kr.) – molitve koje je također sastavio kralj Muršili II. koji je bio jako pobožan. Vjerovao je da bogovi kažnjavaju ljude zbog njihovih propusta, a da se oni mogu iskupiti usrdnim moli tvama. Pogotovo se molio bogovima za pomoć protiv kuge koja je desetljećima pustošila hetitsko kraljevstvo.• Hatušilijeva autobiografija (XIII. st. pr.Kr.) – autobiografija kralja Hatušilija III. To je prva autobiografija u povijesti svjetske književnosti. Njegova je autobiografija začudno iskrena i bez pretjerane hvalisavosti, inače tipične za onodobna djela, modernog i jako osobnog tona.• Pjesma hetitskih vojnika – naj starija pjesma na nekom indoeurop-skom jeziku. Riječ je o starohetitskoj kratkoj pjesmi za koju pisar izričito navodi da je pjevaju hetitski vojnici.

***Mnoštvo pronađenih glinenih pločica tek su fragmenti hetitske kulture koji nas vraćaju u jedno davno vrijeme i otkrivaju dalekog, a opet tako bliskog čovjeka. �

Da si mi zdravo, sunčani bože nebesa!Ti svima vidiš do srca,ali do tvoga srca ne vidi nitko.

Je li netko učinio zločin, ti si stajao nad tim, sunčani bože nebesa.

Ja ravnim idem putem, i ako me uvrijedi netko,ta ti si ga vidio, sunčani bože nebesa!

52 NOVA AKROPOLA

jezici i pisma

NOVA AKROPOLA 5212

Otto E. Neugebauer uživa ugled najoriginalnijeg i najproduktiv-nijeg povjesničara egzaktnih

znanosti našega doba. Počeo je kao matematičar, zatim se okrenuo egipat-skoj i babilonskoj matematici, a onda se prihvatio povijesti matematičke astro nomije kojoj je kasnije posvetio najviše pažnje. U šezdesetpetogodišnjoj karijeri u velikoj je mjeri kreirao naše shvaćanje matematičke astronomije od Babilona i Egipta, preko antičkih Grčke i Rima, do Indije, islama i Europe sred-njeg vijeka i renesanse.

ŽIVOT I RAD U EUROPI

Otto E. Neugebauer se rodio 26. svib-nja 1899. g. u Innsbrucku, u Austriji. Ubrzo mu umiru oba roditelja, a brigu o njemu preuzima ujak. Svoju ljubav prema matematici otkriva kao gimnazi-jalac, te je puno angažiraniji na satovi-ma matematike, mehanike i tehničkog crtanja nego grčkog i latinskog jezika. Godine 1917. dobrovoljno se prijavio u austrijsku vojsku jer je saznao da tako može maturirati bez polaganja završnog ispita iz grčkog jezika. Tako je završio na talijanskoj bojišnici, a završetkom rata u talijanskom zarobljeničkom logoru.

Nakon što je pušten, nigdje se nije predugo zadržavao. Najprije je studirao

elektrotehniku i fiziku na Sveučilištu u Grazu, 1919. – 1921. g., a zatim se prebacio na Sveučilište u Münchenu gdje je studirao matematiku i fiziku. Svoj znanstveni rad započeo je 1922. g. na Matematičkom institutu Sveučilišta u Göttingenu. Zajedno s prijateljem matematičarem Haraldom Bohrom obja vio je 1926. g. zajednički znan-stveni rad na temu skoro periodičkih funkcija, za koji će se kasnije ispostaviti da je prvi i posljednji Neugebauerov rad iz čiste matematike.

Naime, Neugebauer se u to vri-jeme zainteresirao za povijest egipatske matematike, te uči egipatski jezik i odlučuje napisati disertaciju iz tog

područja. Doktorirao je 1926. g., a iduće godine počeo na Sveučilištu u Göttingenu predavati matematiku i povijest drevne matematike. Godine 1927. prebacuje se na proučavanje babilonske matematike, te stoga uči akadski, jezik kojim su pisane babi-lonske glinene pločice. Uslijedilo je višegodišnje sakupljanje materijala i proučavanje babilonskih matematičkih tekstova čija je sadržajno potpuna zbirka 1935.-1937. g. objavljena pod nazivom Mathematische Keilschrift-Texte (MKT). Ova je zbirka pokazala da bogatstvo babilonske matematike daleko nadmašuje sve što se o njoj do tada znalo.

Dok je radio na matematičkim tekstovima pisanim klinopisom za MKT, odlučio je napisati i prikaz as-tronomskih tekstova pisanih klinopi-som, ponajprije efemerida1 u formi aritmetičkih funkcija za izračunavanje lunarnih i planetarnih fenomena. Kako bi rekonstruirao oštećene i ne-dostajuće dijelove tekstova, razvio je matematičke postupke koji su urodili sastavljanjem i datiranjem mnogih prethodno nepovezanih fragmenata, uviđanjem da su neke funkcije pratile nebeska tijela stotinama godina bez prekida, i općenito puno dubljim ra-zumijevanjem matematičke strukture tekstova. Uvidio je da je potrebno ništa

OTTO E. NEUGEBAUER povjesničar matematike i astronomije

Robert Čokor

biografije

1 efemeride - tablični podaci položaja nebeskih tijela za određeni period vremena navedeni u jednakim vremenskim intervalima.

52 NOVA AKROPOLA 13

manje nego ponovno uređivanje svih tekstova uz metodološki konzi stentnu analizu, što je bio projekt koji je išao puno dalje od njegove početne nam-jere, te se tako prihvatio ozbiljnog rada na babilonskoj astronomiji.

ZENTRALBLATT FÜR MATHEMATIK

Njegovim najvažnijim doprinosom su-vremenoj matematici smatra se znan-stveni kritički časopis Zentralblatt für Mathematik und ihre Grenzgebiete (Zbl), čiji je utemeljitelj i urednik postao 1931. g. U Zbl-u su bile objav-ljivane recenzije međunarodnih mate-matičkih publikacija, te je časopis us-koro postao nezamjenjivo oruđe svih matematičara, posebno uzmemo li u obzir politiku koje se Neugebauer držao prilikom objavljivanja recenzija: ...uvi-jek je inzistirao na tome da nije ideja da dužina recenzije bude proporcio-nalna važnosti znanstvenog rada; upravo suprotno, recenzija lošeg ra-da treba biti dovoljno detaljna tako da nitko ne treba pogledati sam rad, a što se tiče doista važnog rada do-voljno je skrenuti pažnju na njega.

No, dvije godine kasnije na vlast dolaze nacisti, i ubrzo počinju s pro-

gonima nepoželjnih među kojima su se našli i Richard Courant, ravnatelj Matematičkog instituta Sveučilišta u Göttingenu i mnogi profesori. Courant, kojeg su poslali na “dopust”, imenovao je Neugebauera vršiteljem dužnosti ravnatelja Instituta, međutim i njega kao “politički nepouzdanog” na kraju smjenjuju i zabranjuju mu pristup zgradi Instituta.

Nakon nekoliko mjeseci nesi-gurnosti, Harald Bohr uređuje mu trogodišnje imenovanje za profe-sora u Kopenhagenu. Neugebauer od tamo nastavlja voditi Zbl, no pri-tisci su sve veći, a kad je stanje stvari postalo neodrživo, odlučuje podnijeti ostavku na mjesto glavnog urednika Zbl-a, potičući pritom i druge ured-nike da učine isto. Tako je naklad-niku poslan cijeli val ostavki brojnih članova uredničkog odbora i znan-

stvenih recenzenata. Zbl je potpuno prešao u nacističke ruke; prestao je s izlaženjem 1944. g., da bi ponovno bio pokrenut nakon rata.

ŽIVOT I RAD U SAD-u

Kako se na Zbl koji je širom svijeta imao važnu znanstvenu ulogu više nije moglo računati, u SAD-u su odmah poduzeti koraci da ga se ade kvatno zamijeni. Sa Sveučilišta Brown u Providenceu Neugebauera su pozvali da preuzme položaj na katedri za matematiku i pokrene ekvi valent Zbl-a u Americi. On je to prihvatio i prvi broj Mathematical Reviews je izašao u siječnju 1940. g.

Tijekom njegovih prvih neko-liko godina na Brownu, Neugebauer je objavio nekoliko općenitih radova o drevnoj astronomiji i matematici,

biografije

Dr. Otto Neugebauer i Dr. Richard Par-ker prvi su dali čvrste dokaze da drev-no egipatsko zviježđe, u tekstovima poznato kao Sahu, odgovara današnjem zviježđu Orion. Zviježđe Sahu drevnim Egipćanima je bilo važno jer su vjerovali da duše umrlih faraona postaju zvijezde, i to upravo u zviježđu Sahu. Nadalje, vrata koja su povezivala nebo i zemlju, a koja se u tekstovima nazivaju Rostau ili Rosetjau, prepoznali su kao visoravan Gize. Time su stvorili temelje kasnijim autorima koji su otkrili pove-zanost egipatskih piramida za zviježđem Oriona.

NOVA AKROPOLA 5214

opisavši u glavnim crtama svoje metode tumačenja, i ono što je smatrao naj-zanimljivijim područjima budućih istraživanja. Vrhunac ovog pisanja bilo je djelo Egzaktne znanosti u starome vijeku (1951.), razmatranje egipatske i babilonske matematike i astronomije, i njihove veze s helenističkom znanosti i njenim nasljednicima. Pedeset go-dina od izlaska ono još uvijek nema premca.

Imajući za suradnika stručnog asirologa Abrahama Sachsa, jedan od prvih Neugebauerovih projekata bilo je vraćanje babilonskoj matematici i pregledavanje svega što bi moglo biti vezano uz nju u američkim zbirkama. Plod ovog istraživanja bila je studija o babilonskoj matematici Matematički tekstovi pisani klinopisom objavljena 1945. g. Novo razdoblje u proučavanju drevne astronomije označit će izlazak Astronomskih tekstova pisanih kli-nopisom 1955. g. U predgovoru je Neugebauer izrazio svoje poštovanje drevnim pisarima Enuma Anu Enlil2. “Svojim neumornim zalaganjem oni su izgradili temelje za razumijevanje za-kona prirode koje naša gene racija tako uspješno primjenjuje na uništenju civi-lizacije. Ipak, oni su također omogućili sate mira onima koji su pokušali dešifrirati linije njihova razmišljanja dvije tisuće godina kasnije.”

Nakon babilonske, Neugebauer se posvetio istraživanju egipatske astronomije. Podaci o njoj ostali su sačuvani u dvije vrste izvora – stari-jim, čisto egipatskim izvorima, poput stropova grobnica i pokrova sarkofaga, i kasnijim, helenističkim izvorima, poput monumentalnih zodijaka i pa-pirusa, ponekad s vidljivim grčkim i babilonskim utjecajima. Neugebauer je bio na mukama kako shvatiti duh neuhvatljive i vrlo duboke egipatske astronomske mudrosti, jer forma u kojoj je bila zapisana nije bila tehnički

sofisticirana. To je rezultiralo njegovim stajalištem da Egiptu ne treba pridavati važnu ulogu u razvoju matematičke astro nomije kao egzaktne znanosti.

Neugebauer i egiptolog Richard Parker prihvatili su se vrlo nezahvalnog zadatka – uređenja izdanja svih izvora o egipatskoj astronomiji. Bio je to zadatak za čije je ispunjenje bilo po trebno više od dvadeset godina, no tijekom 1960.-69. g. uspješno su objavljena tri sveska Egipatskih astronomskih tekstova. Napokon je bila na jednom mjestu sva egipatska mudrost: dekade, zviježđa, zvjezdani satovi srednjih i novih kraljevstava, helenistički monumen-talni zodijaci i papirusi, uključujući sve one prethodno objavljene.

Helenistički izvori bili su daleko heterogeniji. Uz grčke rasprave u stan-dardnim izdanjima i rukopisnu građu u Catalogus Codicum Astrologorum Graecorum, postojao je nepoznat broj astronomskih i astroloških papirusa. Neugebauer je započeo s prikupljanjem svega što je mogao pronaći – konačno su mu mnogi papirolozi poslali sve tekstove s brojkama koje su imali – i objavljiva njem povremenih članaka, nešto što se nastavi-lo do kraja njegovog života. Grčki horos-kopi (1959.), ostaje standardno djelo o ovoj temi koje će biti teško nadmašiti.

Ali, postojao je još veći projekt, točnije najveći od svih – Neugebauer je namjeravao objaviti povijest mate-matičke astronomije od starog vijeka pa sve do Keplera. Kao obično, bio je

biografije

Gore: Reljef Astralnog Lava u Nemrut Dağı predstavlja zviježđe Lava. Na lavljim grudima prikazan je polumjesec; planeti Jupiter, Merkur i Mars su predstavljeni iznad leđa lava (natpisi ih identificiraju kao takve). Po lavljem tijelu i oko njega opisano je 19 zvijezda. Smatra se da je velika zvijezda na lavljim grudima Regulus. Neugebauer je identificirao ovaj reljef kao horoskop za 7. srpnja 62. ili 61. g. pr.Kr. - bilo kao dan krunidbe Antiohija I., ili dan osnivanja Nemruta. Ovo je najstariji poznati horoskop na svijetu.Na sljedećoj strani dolje: Ova glinena pločica pronađena je u Sipparu i potječe iz XVIII. st. pr.Kr. Na njoj se nalaze tekstovi i dijagrami koji se bave geometrijskim problemima vezanim uz graditeljstvo.

2 Enuma Anu Enlil je zbirka glinenih pločica otkrivena u Ninivi u kojoj su zabilježeni rezultati stotina godina sustavnog promatranja nebeskih i zemaljskih fenomena (kretanja zvijezda i planeta; vremena, potresa) u svrhu predviđanja događanja u državi.

3 Almagest je latinski oblik arapskog imena (Al-kitabu-l-mijisti – “Velika knjiga”) matematičko-astronomske rasprave na temu kompleksnog kretanja zvijezda i putanja planeta, a izvorno ju je na grčkom napisao Ptolemej u II. st.

4 Computus – lat. računanje; naziv za računanje dana Uskrsa u kršćanskom kalendaru.

52 NOVA AKROPOLA 15

neumoran u uzimanju bilješki o iz-vorima s detaljnom analizom. Još je u Kopenhagenu počeo analizirati Almagest3 i tijekom godina njegove su se bilješke proširile na većinu objav-ljenih drevnih tekstova, kasnije grčke tekstove u rukopisu, indijske, arapske, i srednjovjekovne latinske izvore, pa sve do Kopernika, Tycho Brahea i Keplera.

Međutim, građa se pokazala preo-bimnom i projekt je ogra ničen samo

na stari vijek. Povijest drevne matematičke as t ro-

nomije pojavi la se 1975. g. u tri sveska. Kao i Astronomski t e k s t o v i p i s a n i klinopisom, imala je trenutačan učinak

po stavljanja povijesti drevne astronomije na no ve temelje. Djelo obuhvaća pri-kaz Almagesta i onoga što se može saznati o Ptolemejevim više ili manje izravnim prethodnicima, Apoloniju i Hiparhu; sustavan prikaz babilonske astronomije; egipatsku astronomiju, pri-kazanu na samo deset stranica u skladu s Neugebauerovim mišljenjem o njoj; ranu grčku astronomiju kroz I. st. pr.Kr.; Rim i kasni stari vijek, a posljednji dio je dodatak na teme kronologije, astronomi-je i matematike, koristan za proučavanje drevne matematičke astronomije.

Posljednja tema koje se Neu-gebauer prihvatio bila je etiopska as-tronomija, kronologija, i computus4, tj. crkveni kalendar. Dugo ga je in-trigirao primitivni astronomski dio

Knjige Enohove za koji se činilo da sadrži pojednostavljene

babilonske ele-

mente. Pro učivši mnoge rukopise, pronašao je da je astronomski sadržaj bio skroman, ali da je kalendarska i kronološka informacija sačuvana iz kasnog starog i srednjeg vijeka bila zaista veoma zanimljiva. Kronologija je ustvari uvijek bila njegovo treće područje interesa, uz astronomiju i matematiku. Etiopska astronomija i computus (1979.) sažetak je onoga što je pronašao.

Od jeseni 1984. g., tada već kao osamdesetpetogodišnjak, Neugebauer je svoj istraživački rad nastavio na Institutu za napredno istraživanje u Princetonu. Završio je i objavio svoje knjige o etiopskoj kronologiji, pisao članke, i vratio se analizi Keplerovog djela Astronomia Nova.

U ljeto 1988. g. dobio je fotografiju fragmenta papirusa koji je sadržavao brojke i odmah se bacio na dešifriranje njegova sadržaja. Otkrio je da sadrži dio stupca koji se bavio duljinom mjeseca iz babilonske lunarne efemeride, poznat s glinenih pločica iz II. st. pr.Kr., ali ovdje pronađen na grčkom papirusu iz II. ili III. stoljeća poslije Krista. Ovo je bio najvažniji pojedinačan dokaz o obim-nom prijenosu babilonske astronomije u Grčku, kao i dokaz kontinuirane upo-rabe sofisticiranih babilonskih metoda tijekom četiri stotine godina, čak i nakon što je Ptolemej napisao Almagest.

Otto E. Neugebauer umro je 19. veljače 1990. g. u Princetonu ovjenčan bezbrojem akademskih nagrada, ostavljajući za sobom u povijesti eg-zaktnih znanosti duboku brazdu koju njegovi brojni učenici nastavljaju vući sve do danas. Bio je znanstvenik u punom značenju te riječi: izuzetno marljiv, ustrajan, britkog uma, sveo-buhvatnog i objektivnog pristupa, iznimno temeljit u istraživanju, čvrst u svojim stavovima i u njihovoj obra-ni, kao i u obrani svojih suradnika. Doživio je iznimno duboku starost, a njegove bistre oči do posljednjeg daha nisu prestale isijavati iznimnu snagu uma. �

biografije

Elephanta ili Gharipuri, što u prijevodu sa sanskrta znači “grad pročišćenja”. Za k ompleks hramova uklesa nih u stijeni službeno se smatra da potječe iz VII. stoljeća, međutim brahmani u svojim tekstovima Elephanti pripisuju starost od 374 000 godina. Prema Mahabharati, izgradili su ga sinovi Pandua koji su sudjelovali u ratu između dinastija Sunca i Mjeseca.

16 NOVA AKROPOLA 52

CIVILIZACIJE

52 NOVA AKROPOLA

Indija sa svojim bogatim kulturnim i duhovnim naslijeđem nepresušna je riznica znanja i mudrosti koja

već stoljećima magnetski privlači i na-dahnjuje znanstvenike, umjetnike, te osobito one s duhovnim nagnućima

u potrazi za istinom... O Indiji su na-pisane bezbrojne knjige, snimljeni do-kumentarni filmovi, mnoge su njene tajne otkrivene, ali ona podjednako očarava danas kao i u vrijeme svojih prvih istraživača.

ČAROBNA INDIJA

Ivančica Krivdić

Okosnice kronologije:

12000. g. pr.Kr. - Oslikane špilje3300. g. pr.Kr. - Kulture doline Inda1500. g. pr.Kr. - Dolazak Arijaca 540. g. pr.Kr. - Kraljevstvo Magadha 327. g. pr.Kr. - Aleksandar Makedonski u Indiji262. g. pr.Kr. - Ašoka, kralj dinastije Maurya prihvaća budizamI. do III. st. - Kušansko carstvoIII. do VI. st. - Kraljevstvo Gupta – “zlatno doba umjetnosti“VIII. st. - Muslimanski sultanati i carstva1498. g. - Prvo pomorsko putovanje Europljana u Indiju (Vasco da Gama)1526. – 1857. g. - Mogulsko carstvo1757. – 1947. g. - Engleski kolonijalizam1877. g. - Kraljica Viktorija proglašena indijskom caricom1947. g. - Osnovana Republika Indija

civilizacije

17

ZABILJEŽENI POČECI INDIJSKE KULTURE

Etimološki naziv Indije potječe od latinskog indus, izvedenice staroperzij-skog hindu, a od sanskrtskog sindhu - naziva za rijeku Ind. Prve urbane kul-ture koje bilježimo na području doline ove rijeke smatraju se dravidskima1. Veliku poteškoću u njihovom ra-zumijevanju predstavlja još uvijek neodgonetnuto protoindijsko pismo, međutim čak i na temelju djelomičnih arheoloških ostataka možemo reći da se radi o visokim kulturama. O tome svjedoče uređeni gradovi s kućama na kat od pečene standardizirane opeke, raščlanjeni tlocrti širokih ulica, razgra-nata mreža kanalizacije i vodovoda, bazeni za obredno kupanje i kupatila po kućama, uređeni riječni dokovi za brodove, žitnice sa sustavima ventilaci-

18 NOVA AKROPOLA 52

Š p i l j s k o s l i k a r s t v o Bhimbetke: U području Madhya Pradesh nalazi se nekih sedam stotina arhe-oloških lokaliteta s osli ka-nim pećinama i špiljama datiranim do 12000 godina starosti. Među najpoznati-jima je Bhimbetka čije ime potječe od mitološke asoci-jacije s Bhimom, jednim od Pandava iz epa Mahabharate. Špilja Bhimbetka oslikana je motivima lova, plesa, rađanja djeteta, Sunca, konja, slona, goveda, zmije, pauna, bizona, leoparda, geometrijskih apstra ktnih znakova. Ova špilja ne bi bila toliko posebna da ne postoje određeni zajednički elementi s europskim špiljskim kulturama. N. Kameswara Rao s Indijskog instituta za astro-fiziku u Bangaloreu povezuje svoja istraživanja iz 2005. g. s otkrićima europ-skih znanstvenika, poput npr. onih Michaela A. Rappengluecka. Rappenglueck je suvremenim metodama istraživanja uspio povezati crteže na svodovima špilje Lascaux (17000 godina starosti, magdalenijanska kultura) sa slikama neba u točki proljetnog ekvinocija, ljetnog solsticija i za sada najstarijim otkrivenim prikazima Mjesečevog prolaska kroz zviježđa tijekom ciklusa od 28 dana. U godinama koje slijede ova istraživanja tek treba potvrditi, a rezultati do kojih će se doći zasigurno će mijenjati naše predodžbe o povezanosti i međusobnim kontaktima takozvanih primitivnih prapovijesnih kultura.

civilizacije

Prikaz lista svetog stabla bo ili pipala, pod kojim će prema legendi tisućama godina kasnije Sidharta Gautama posta-ti Buddha ili Prosvijetljeni, pronalazimo podjednako u najstarijim sačuvanim gradovima Harappi i Mohenjo Daru, kao i u novijoj indijskoj povijesti. Na slici otisak lista pipala pronađen u drevnoj Harappi.

Pečatnjaci Mohenjo Dara: Postoji nekoliko astronomskih interpreta-cija pečatnjaka i, iako je osnovna ideja ista, svaki je od znanstvenika razrađuje na svoj način. Za pečatnjak oznake M-304 (na slici) smatra se da njegov središnji rogati lik predsta-vlja Prajapati Brahmu ili Gospodara

godine, okruženog s četiri životinje koje označavaju najvažnije nebeske točke: slonom

(jesenski ekvinocij), govedom (proljetni ekvino-cij), tigrom (ljetni solsticij) i nosorogom ili veprom

(zimski solsticij).

1 Dravidi su najstariji poznati stanovnici Indije koje su indoeuropska, arijska plemena zatekla po dolasku na Indijski poluotok.

Ostaci Mohenjo Dara

52 NOVA AKROPOLA 19

je te tragovi simbola poput lotosa, sva-stike, pipala koje već tada pronalazimo na području Indije. Najpoznatiji gra-dovi su Harappa, Lotal i Mohenjo Daro, a ono što iznenađuje jest povezanost sa susjednim narodima i razvije nost

trgovačkih putova. Zanimljivo je da nije pronađeno ništa što bi podsjećalo na novac.

Antropološki nalazi ukazuju na mediteranske, protoaustraloidne i mongoloidne etničke tipove što suge-rira neprestano miješanje rasa. Oko

1700. g. pr.Kr. snaga dravidske civili-zacije počinje slabiti, a duhovni ostaci njihove kulture ostat će sačuvani u temeljima kasnijeg džainizma. Dravide od oko 1500. g. pr.Kr. postepeno po-tiskuju Arijci koji sa sobom donose novi civilizacijski impuls, uvode vedski san-skrt, a od oko 1000. g. pr.Kr. bilježimo i nalaze željeznih predmeta.

Kraljevinu Magadhu sa snažnom administracijom, planskim gospodar-stvom i razvijenom cestovnom infra-strukturom osnovao je kralj Bimbisara u VI. st. pr.Kr. Ova prva arijska kraljevi-na prostirala se od Bengalskog zaljeva prema unutrašnjosti, na područje današnje države Bihar. Najveći dio indi-jskog potkontinenta ujedinit će u III. st. pr.Kr. kralj Ašoka iz dinastije Maurya, gorljivi zagovornik budizma, čija je vla-davina ostala upamćena po mudrosti, samilosti i toleranciji, kao i gospodar-skom, političkom i kulturnom uzletu. Prema zapisima Plinija Starijeg, Ašoka

Aleksandar Veliki – spona između Istoka i ZapadaU VI. st. pr.Kr. Darije započinje dvostoljetno perzij-

sko osvajanje Indije, a prekinut će ga Aleksandar Makedonski čijim je prodorom 327. g. pr.Kr. otvoren put helenističkim kulturnim utjeca-jima. Osnovana su brojna grčka naselja, a stari indijski grad Gandhara postaje važno središte trgovačke razmjene, ali i ostalih kul-turnih utjecaja s Mediterana. Na slici vidimo

utjecaj helenizma na indijsku umjetnost.

Kralj AšokaU indijskoj budističkoj književnosti postoje mnoge legende o kralju Ašoki. Jedna od njih kaže da je kralj, uvidjevši što je učinio u jednom od svojih krvavih vojnih pohoda, odlučio zauvijek pro-mijeniti način vladavine te se odrekao osvajanja i preobratio na budizam. Slao je budističke misionare i izvan Indije da šire Buddhino učenje, a po čitavom carstvu dao izgraditi oko 84 000 ispisanih stupova visine do 20 m, najčešće okrunjenih lav-ljim kapitelima. Tekst na stupovima obično bi započinjao riječima: “Kralj blizak bogovima izriče proglas ministrima gradskih uprava.”Ašokini proglasi pisani su na jeziku pra-krti: “Poštovanje prema majci i ocu je dobro; velikodušnost prema prijateljima, poznanicima, rodbini, brahmanima i asketima je dobra; ne ubijati živa bića je dobro; umjerenost u trošenju i umje-renost u štednji je dobra.“… “Činiti do-bro je teško. Uistinu, lako je činiti zlo.“… “Onaj tko slavi svoju vlastitu religiju, a proklinje tuđe … samo joj čini štetu. Zato je kontakt (između religija) dobar. Trebali bi slušati i poštivati učenja o kojima svjedoče drugi.“

“Prava yoga isključuje svaku pa-tnju, svaku muku, i takvo sjedi-njenje postići će samo onaj koji umjeren je uvijek u spava nju i u jelu, zabavi i mirovanju: onaj, koji sve što radi, čini baš u pravoj mjeri. Kad je misli nad vladao, i u sebi se sabrao… onda se za njega kaže: usklađen je – yogom spregnut.”

Bhagavad-Gita

civilizacije

je na svom dvoru ugošćavao veleposla-nike egipatskog vladara Ptolemeja II.

Zlatnim dobom indijske kulture obično se smatra razdoblje dinastije Gupta (320. – 510. g.) tijekom kojega cvjetaju umjetnost, znanost, filozofija, pomorstvo, trgovina s okolnim zemlja-ma i zanatstvo. Njihovo se carstvo da nas smatra modelom klasične in-dijske civilizacije. Međutim, u V. st. započinju napadi Huna i osipanje carstva u ma nje države, a ova politička, gospodarska i vojna rascjepkanost države olakšat će prodor muslimana. Oni će se počevši od VIII. st. postupno širiti Indijom da bi vrhunac dosegli za vladavine mogulskih careva (1526. – 1857. g.). Mogulsko je carstvo zauzi-malo većinu Indijskog potkontinenta, a kraj mu je označio dolazak britan-skih kolonizatora.

OD ŠPILJA AJANTE DO KAMENE ČIPKE

DILWARE U Indiji gotovo na svakom kora-

ku pronalazimo spomenike znanja

i vještine indijskih graditelja. Iako je teško razdijeliti osnovne elemente po-jedinih stilova, možemo istaknuti da su najstariji hinduistički hramovi često isklesani iz jednog komada stijene, a kasniji piramidalni ili lagano šiljasti uvijek bogato ukrašavani likovima

Špilje-hramovi Ajante urezane u stijeni najpoznatije su po freskama s prizorima iz života Buddhe. Datirane su u II. st., iako tradicionalni tekstovi spominju daleko veću starost. Na slici je prikaz Bodhisattve s lotosom u ruci. Prema budističkoj filozofiji Bodhisattva je biće koje će u jednoj ili nekoliko inkarnacija postati Veliki Buddha. Umjesto da odabere zasluženi odmor nirvane, Bodhisattva se vraća u samsarički krug života i smrti kako bi pomagao svim bićima koja pate, do posljednjeg. Tradicionalni tekstovi spo-minju i brojne podzemne hodnike i la-birinte kojima su hramovi bili spojeni. Zabilježeno je do sada ukupno 1200 hramova urezanih u stijeni i jedino što možemo reći je da ne znamo sa sigurnošću tko ih je i kako gradio.

civilizacije

NOVA AKROPOLA 5220

52 NOVA AKROPOLA 21

božanstava i prizorima iz njihova života. Za budističku arhitekturu najznačajnije su stupe i vihare (samostani) te Ašokini stupovi ukrašenih kapitela. Džainistički hramovi oživljavaju elemente drevnog dravidskog stila, a ukrašeni su mramo-rom i džainističkim idolima.

SVETI TEKSTOVI Kulturno naslijeđe indijskih

svetih tekstova neizmjerno je bogato – samo se u biblioteci Sarasvati Mahal u Thanjavuru nalazi 40000 tekstova na palminom lišću – a na tisuće ih je još neprevedeno. Prema riječima starih brahmana, mnogi tekstovi su skriveni od očiju Zapadnjaka, a za go-tovo sve davno su izgubljeni ključevi tumačenja!

No, od onoga što imamo, što smo više ili manje dobro preveli na europske jezike i što djelomično razu-mijemo, svakako treba istaknuti Vede koje predstavljaju osnovu najstarijeg zabilježenog oblika brahmanizma. Nepoznate su starosti, a nastale su na

“Mudri kažu da je snaga ogromna u osjetilima, ali da je u čovjeku ipak jača snaga duha, a od ove snage duha još je jača moć budnosti. Tko je jači od tog svega, taj je vrhovni nad svima! … moraš sobom samim ukrotiti samog sebe!”

Bhagavad-Gita

Džainistički hramovi Dilware u Rajastanu, potječu iz XI. do XIII. stoljeća i poznati su po predivno obrađenom bijelom mramoru. Džainizam se u Indiji razvija kad i budizam, u VI. st. pr.Kr., kao reakcija na iskrivljavanje izvornih učenja brahmanizma. Glavno obilježje džainizma je nastojanje za oslobođenjem od ciklusa rođenja i smrti putem praktici-ranja vrlina, prvenstveno suosjećanja sa svim živim bićima i nepovređivanja drugih bića (ahimsa).

civilizacije

"Nikad, stvarno, u prošlosti Nije bilo takvo vrijemeU kom nismo postojaliJa, ti i ta djeca ljudska -…Kao tijela svog stanovnikČovjek u njem proživljavaDjetinjstvo, …, starost i smrtPa kad svršivši tako životPrelazi u drugo tijelo.Tko je mudar i postojan,U svom duhu, taj to znaTe se stoga ne žalosti."

Bhagavad-Gita

NOVA AKROPOLA 5222

Surya, bog Sunca i svjedok ljudske karme, darovatelj života. Svi drevni panteoni imali su božanstvo pove-zano sa Suncem, međutim štovala se duhovna snaga ili biće Sunca ponad nebeskog tijela koje je tek njegov fizički odraz. U Indiji mu je posvećeno neko-liko hramova od kojih je najpoznatiji hram Konark u gradu Konarku na obali Bengalskog zaljeva.

staroindijskom vedskom jeziku iz kojeg će se kasnije razviti sanskrt. Očuvale su se usmenom predajom, a u pismenom obliku zabilježile oko 2000 g. pr.Kr. U prijevodu sa sanskrta označavaju sveto znanje ili nauk, a dijele se na četiri osnovne zbirke tekstova: Rgvedu, Samavedu, Yajurvedu i Atharvavedu. U nabrajanju tekstova često se kao

Konark je hram posvećen bogu Sunca ili Suryi. Prema povijesnim bilješkama izgradio ga je u XIII. st. kralj Narasimha Deva, a prema legendi Samba, sin Krišne, u čast boga Sunca koji ga je izliječio od gube. Orijentiran u pravcu istok-zapad, sagrađen je u obliku ogromnih kola boga Sunca s 24 kotača koja vuče sedam konja. Hram je ponovno

otkriven u kasnom XIX. stoljeću.Hramovi Navagraha – hramovi posvećeni devet osnovnih planeta hinduske astro logije. Na simboličkim prikazima u Konarku svaki od planeta nosi svoje atribute: Sunce (drži

lotose, upravlja kočijom sa sedam konja), Mjesec (jaše labu-da), Mars (drži sječivo), Merkur (sjedi na lotosu, drži luk i

strijelu), Jupiter (sjedi na žabi ili lubanji), Venera (slije-pa na jedno oko), Saturn (jaše na kornjači i drži prut),

Mjesečevi čvorovi Rahu (uspinjući – lik čudovišta) i Ketu (padajući – drži zmiju i mač).

Dharmačakra (na sanskrtu: “kotač nauka”) je simbol Buddhina učenja, a prikazuje se kao kotač s osam žbica koje predstavljaju osmerostruki ple-meniti put.

civilizacije

samostalni tekstovi ističu Upanišade, no također se radi o dijelu vedskog književnog korpusa.

Od ostalih indijskih književnih dragulja spomenimo velike epove Mahabharatu i Ramayanu. Maha-bharata je zbornik u kojem osim moralno-psihološke priče o bitci na polju Kurukšetri između vojske Pandava i Kurava, pronalazimo zna-nja iz astronomije, učenje o yugama i naraštajima, priče o bogovima. Najpoznatija je svakako Bhagavad-Gita ili Pjesma uzvišenoga u kojemu Krišna

prenosi mladom Arjuni osnovna učenja indijske filozofije o životu i smrti, kotaču samsare i oslobođenju iz njega, iluzornosti svijeta materi-

“Ljudi koji u mladosti nisu živjeli u skladu sa samim sobom, niti skupljali prava životna blaga, kasnije podsjećaju na stare, du-gonoge čaplje koje tužno stoje kraj jezera bez ribe.” Dhammapada

civilizacije

52 NOVA AKROPOLA 23

U kompleksu špilja Ellore nalazi se veličanstveni monolitni hram Kailasanatha iz VIII. st., isklesan iz jednog kamenog bloka. Pokriva dvostruko veću površinu od atenskog Partenona, a simbo-lizira svetu planinu Kailasu koja je sjedište boga Šive.

Ime boga Šive u prijevodu sa sanskrta znači “blagi”, “milostivi”. Uz Brahmu i Višnua on je treći član troj-stva - razaratelj svijeta i uništavatelj neznanja. Onaj koji razara stare istrošene oblike kako bi oslobodio prostor za nove.

je, reinkarnaciji i vječnom životu, kastama i njihovim dužnostima. Ramayana je ep o kraljeviću Rami koji nakon progonstva i brojnih nezgoda uspijeva vratiti kraljevstvo.

Od svetih tekstova budističkog kanona pre-ostali su ulomci zbirke

civilizacije

Ganeša, jedno od najštovanijih i lako prepoznatljivih indijskih božanstava. On je bog početaka, zapreka i njihovih svladavanja te kasnije bog učenosti i zaštitnik umjetnosti i znanosti. Poput grčkih muza, zaziva se prije poduzimanja kakvog posla. Ganeša se kao božanstvo javlja u razdoblju Gupta. Posvećeni su mu mnogi hramovi i svetkovine.

"Kao što lotosov cvijet može iz-rasti na gomili smeća kraj puta, cvjetajući i šireći svoj čisti miris koji raduje dušu, tako i među slijepim mnoštvom sja čista svje-tlost mudrosti učenika koji sli-jedi Buddhu, jedinog koji je zaista probuđen."

Dhammapada

24 NOVA AKROPOLA 52

52 NOVA AKROPOLA 25

djela pod zajedničkim naslovom Tipitaka ili Tri košare nazvana tako jer se sastoji od tri osnovna dijela: Vinayapitaka (Košara redovničke di-scipline), Sotrapitaka (Košara poučnih razgovora) i Abhidharmapitaka (Košara razmatranja o nauci), čiji je dio i poznata Dhammapada.

TISUĆLJETNA SVEUČILIŠTA I

NJIHOVI UČENICI

Među najpoznatijim sačuvanim ostacima indijskih sveučilišnih gra-dova su Taksila i Nalanda. Vrata ovih sveučilišta bila su otvorena svima bez

obzira na dob, spol, vjeroispovijest ili klasnu pripadnost. Jedino što je bilo potrebno bilo je poznavanje sanskrta i prolazak na usmenom prijemnom ispitu!

Složenost sanskrtskog jezika i slo-jevitost vedskog učenja te poteškoće u razumijevanju sanskrtskih svetih tek-stova najbolje se očituju u imenima dva

na prvi pogled ista pojma, čije značenje razlikuje tek naglasak na posljednjem glasu “a“. To su brahma i Brahmã. Brahma (srednji rod) ili brahman (skt. brh - širiti se) označava jednu stvarnost, transcendentni apsolut, neosobno, vrhovno i nespoznatljivo počelo univer-zuma iz čije biti sve emanira i u koju se vraća, koje je nerođeno, bez početka i kraja. Za razliku od toga, Brahmã je član trojstva Brahmã-Višnu-Šiva, jedna od periodičkih manifestacija brahma-na. On je stvoritelj, oživljujuća, aktivna i muška snaga prirode. Na početku svakog velikog ciklusa života Brahmã se širi i postaje univerzum istkan iz niti njegove vlastite supstancije. Brahmã je prijenosnik brahmana. Brahmã se tradicionalno prikazuje sa četiri glave od kojih svaka izgovara riječi jedne od četiri Veda. Obično se prikazuje na božanskom labudu.

U Nalandi i Taksili izučavali su se sveti tekstovi, yoga, medicina, astronomija, astrologija, grama-tika, logika, matematika, fizika, biološke i druge znanosti.

Nalanda, ili u prijevodu "Mjesto koje daruje lotos", je tijekom 1700 godina, od V. st. pr.Kr. pa sve do XII. stoljeća primala i učitelje i učenike iz udaljenih krajeva poput Japana, Tibeta, Koreje, Sumatre i Europe, a na vrhuncu razvoja imala je 10000 učenika i 1500

učitelja. Primjerice, kineski dvorski učenjak Hiuen Tsang je na zahtjev cara T'ai Tsunga u Nalandi proveo pet godina istražujući budizam i brahmanizam, a

civilizacije

Krišna je osma od deset inkar-nacija boga Višnua. Najpoznatiji je kao božanski savjetnik mladog ratnika Arjune u spjevu Bhagavat-Gita. Omiljeni je lik indijske sred-njovjekovne epske i lirske poezije u kojoj se javlja kao zašt i tnik ljudi.

Agni je bog Vatre. Predstavlja božansku bit ili nebesku vatru prisutnu u svakom atomu univer-zuma. U hinduističkim hramovi-ma vatri se dvaput dnevno, prije izlaska i nakon zalaska Sunca, prinosila žrtva u mlijeku, ulju i zobenoj kaši.

Ostaci sveučilišta u Nalandi, pokraj Patne, glavnog grada indijske države

Bihar koja graniči s Nepalom.

NOVA AKROPOLA 5226

civilizacije

pri povratku u Kinu sa sobom je ponio stotinjak sanskrtskih djela koja je do kraja života prevodio na kineski jezik.

Taksila je također osnovana u V. st. pr.Kr., no za učenike je ovo sveučilište bilo otvoreno “samo“ sedam stoljeća. Na Zapadu je poznata po tome što je ondje 326. g. pr.Kr. boravio Aleksandar Makedonski upoznavši se djelomično s

učenjima Istoka. Vjeruje se, također, da su učenici ovog sveučilišta

bili i oni koji će kasnije Tibetom širiti učenja mahayana budizma iz

kojeg će se postepeno razviti tibetan-ski lamaizam. Iz Nalande,

Taksile i ostalih sveučilišta potjecali su budući vladari, poput Ašoke, ili nji-hovi politički savjetnici, kao Kautilya, liječnici, astronomi poput Aryabhate, arhitekti i mnogi znani i neznani koji su stvarali djela od kojih nam zastaje dah.

Danas se općenito prihvaća da je Indija majka nekoliko matematičkih koncepata – uključujući nulu, decimal-ni sustav, algebru, algoritam, korijen, tzv. Pitagorin poučak i trigonometriju. Najstarije astronomske podatke pro-nalazimo u Vedama. Poznato nam je da su Indijci izračunavali pomrčine Sunca i Mjeseca, razrađivali teorije o sili gravi-tacije, poznavali heliocentričan sustav i točan raspored planeta Sunčevog sustava. Sunce su smatrali zvijezdom, a godinu odredili na 365,25635656 dana.

Indijci su dobro poznavali tijelo i energije koje ga prožimaju i povezuju sa čitavim univerzumom. Poznavali su ideju elementarne čestice atoma. Djelo iz medicine koje je sastavio Charaka, sakupivši najveći dio dotadašnjeg znanja iz fiziologije, embriologije, imu-nologije i liječništva, prevodilo se na strane jezike, među ostalim latinski i arapski, i više od dvije tisuće godina bilo jedan od osnovnih medicinskih udžbenika.

Yama, kralj i sudac pokojnika u Rgvedi, najčešće prikazivan kako jaše bivola u

crvenoj i zelenoj odjeći. Čuvar je za-pisa ljudskih djela,

misli i emocija tijekom života. Odgovara gr č-

kom Hadu i rimskom Plutonu.

Višnu, drugi član brahmanističkog trojstva Brahmã-Višnu-Šiva je održavatelj uni-verzuma, utjelovljenje milosti i dobrote. Njegov simbol je čakra (krug, kotač). Višnu je izvor lanca deset utjelovljenja ili avatara: Matsye (Ribe), Kurme (Kornjače), Varahe (Vepra), Narasimhe (Čovjeka-lava), Vamane (Patuljka), Parasu-ra-me (heroja Rame sa sjekirom), Rama-chandre (heroja iz Ramayane), Krišne, Gautame Buddhe i naposljetku Kalkija, avatara koji će se pojaviti na kraju ovog našeg doba koje Indijci zovu Kali yuga. Prema riječima Krišne, avatari se pojavljuju kada svi-jetom zavlada nepravda kako bi ponovno obno-vili pravdu i red, kako bi čovječanstvu prenijeli poruku jedinstva, ljuba-vi i mudrosti.

U Mahabharati razgovaraju kralj Yudhišthira i bog smrti Yama. Yama upita kralja: “Što kad odbaciš, svi te zavole? Što kad odbaciš, ne požališ? Što kad odbaciš, postaneš bogat? Što kad odbaciš, postaneš sretan?“I kralj odgovara: “Kad odbaciš ponos, svi te zavole. Kad odbaciš gnjev, ne požališ. Kad želje odbaciš, postaneš bogat, a kad odbaciš lakomost, postaneš sretan.“

52 NOVA AKROPOLA 27

Priča o uljaniciBuddha je često volio govoriti noću. Ljudi bi u tim prilikama donosili uljanice i stavljali ih pred učitelja. S vremenom su se počeli nadmetati tko će donijeti veću, ljepšu, raskošniju uljanicu. Jednom prilikom Buddha je svoj noćni govor trebao održati u nekom selu. Ljudi su se nestrpljivo pripremali za taj svečani trenutak. Među njima, bila je i jedna starica. Bila je toliko siromašna da nije imala uljanicu, a nitko joj je nije htio dati. Zato je odlučila prodati jedinu vrijednost koju je imala – amajliju koju je dobila još od svoje majke. Za novac koji je dobila mogla je kupiti sasvim malu uljanicu i malo ulja. Usprkos tome, starica ju je sretna upalila i stavila je među ostale, velike, ukrašene i raskošne. Njezino svjetlo u toj gomili luči gotovo da se nije ni primijetilo. Ali, kad je Buddha počeo govoriti, podigao se strašan vjetar i započela oluja, a mnoštvo se razbježalo. Sve svjetiljke su se pogasile osim jedne – staričine. Kad je oluja prestala, a ljudi se vratili, Buddha im reče: “Sve vaše svjetiljke grije obično ulje i zato su se pogasile. Samo ovu malu uljanicu hrani snaga ljubavi i žrtve koju je ova žena ulila u nju. Dok ta ljubav traje, dok žrtva traje, plamen će gorjeti i niti jedna oluja ga neće ugasiti. I dok god na svijetu postoji ijedan ovakav čovjek, nada nije izgubljena.”

Priče iz budizma

BUDDHA - SVJETLO ISTOKA

Budizam se u Indiji javlja u VI. st. pr.Kr., a gotovo u potpunosti nestaje prodorom muslimanskih osvajača i uništavanjem budističkih sveučilišta.

Buddha je za života osnovao redovničku zajednicu, sanghu, koja je živjela po pravilima navedenim u Vinayapitaki. Svoje je učenike podučavao Srednjem plemenitom putu ili putu umjerenosti čije su karakteri-stike duhovna disciplina, moralnost i umjerenost. Smatrao je da se čovjek tre-ba kloniti krajnosti jer do oslobođenja od patnje ne vode niti pretjerani asketizam niti bezgranična tjelesna zadovoljstva. Onaj tko se opredijelio za život duha, kaže Buddha, neka se kloni dvije kraj-nosti: života posvećenog prekomjernim zadovoljstvima, jer on je neplemenit i beskoristan, ali i života izloženog pretjera-nom trapljenju, jer on je nedostojan čovjeka i jednako tako beskoristan na putu oslobođenja od patnje.�

Friedrich Max Müller (1823. – 1900. g.), orijentalist i mito-log, najpoznatiji je kao urednik izdanja Svete knjige Istoka koje obuhvaća 50 svezaka engleskih prijevoda svetih tekstova hindu-izma, budizma, taoizma, konfuci-janizma, zoroastrizma, džainizma i islama. Max Müller je jedan od utemeljitelja europskih studija in-dologije i prvi profesor Katedre za komparativnu religiju oksfordskog sveučilišta. Bio je vrsni poznavatelj latinskog, grčkog, arapskog, perzij-skog te sanskrta kojeg je učio kod prvog sistematičara indoeuropskih jezika, Franza Boppa. Za potrebe filozofa Friedricha Shellinga preveo je Upanišade, a veliki orijentalist Eugene Burnouf potaknuo ga je na prijevod Rgvede. Isticao je važnost komparativnog istraživanja religija.

civilizacije

NOVA AKROPOLA 5228

Čini se kao da nema ništa jed-nostavnije od vode. No, neka bi istraživanja mogla iz temelja

promijeniti ovo uvriježeno gledište. Sve donedavno su tvrdnje o neobičnim svojstvima vode, poput one da voda “pamti” što je jednom u njoj bilo otopljeno, odreda bile odbacivane kao pseudoznanstvene. Međutim, unatrag nekoliko godina neki vrlo ozbiljni znanstvenici, uz pomoć preciznih mjernih instrumenata i uz primjenu znanstvenih metoda, pristupili su istraživanju tih neobičnih svojstava vode.

KRUŽENJE VODE U PRIRODI

Voda je najrasprostranjenija tvar u prirodi. Oko 75% Zemljine površine prekriveno je vodom, a toliki je otpri-

like i udio vode u ljudskom tijelu. Od ukupne vode na Zemlji oko 97,5% je slano i nalazi se u morima i oceani-ma, a od preostalih 2,5% slatke vode oko 70% je zamrznuto u polarnim ledenim kapama. Tako je tek mali dio vode dostupan za korištenje, a i on se zagađenjem sve više smanjuje.

U prirodi voda neprekidno kruži. Djelovanjem Sunca isparava s golemih oceanskih površina, a nastalu vodenu paru vjetrovi odnose nad kopno gdje se u hladnijim slojevima kondenzira i u obliku oborina (kiše, snijega, tuče, rose, magle) vraća na zemlju. Trećina te

oborinske vode prodire dublje u zemlju i akumulira se kao podzemna voda koja kao izvorska i bunarska ponovno izlazi na površinu; trećina ponovno ispari, a trećina se potocima i rijekama vraća u more. Ovo kruženje vode odvija se 42 puta godišnje, i u njega su uključeni biljke, životinje i ljudi.

VODA PAMTIEmir Mujić

znanost

52 NOVA AKROPOLA 29

KRISTALNA STRUKTURA VODE

Molekula vode je izrazito dipolnog karak-tera, jer je elektronski oblak djelomično privučen atomu kisika, što dovodi do nastanka parcijalnih pozitivnih naboja na atomima vodika i negativnog parci-jalnog naboja na atomu kisika. Uslijed toga, negativni parcijalni naboj kisika privlači pozitivni parcijalni naboj vodika druge molekule vode, stvarajući tzv. vo-dikovu vezu. U kristalnoj strukturi leda svaki atom kisika okružen je s četiri atoma vodika, tako da atomi vodika čine vrhove tetraedra, a atom kisika se nalazi u središtu tog tetraedra. Ovi tetraedri daju ledu heksagonalnu (šesterokutnu) strukturu u kojoj prostor nije potpuno iskorišten, zbog čega je gustoća leda manja od gustoće vode.

Kada se led topi, njegova struktura se narušava zbog čega se njegova gustoća povećava. No, s povećanjem temperature događa se i suprotan efekt – povećava se kinetičko gibanje molekula, pojedine vo-dikove veze pucaju, oslobođene molekule se udaljavaju jedna od druge pa to vodi smanjenju gustoće. Ovaj drugi efekt počinje prevladavati na temperaturi iznad 3,98°C, stoga voda pri toj temperaturi ima najveću gustoću. To što je led manje gustoće od vode, odnosno posljedično lakši od nje, ima fundamentalan značaj za život u vodi. Kad bi led bio teži od vode, zamrzavanje bi

počinjalo od dna i sva bi se voda zaledila, onemogućavajući tako život u vodi zimi.

Tetraedarska struktura koja karakterizira stanje leda nije potpuno uništena ni u vodi u tekućem stanju. Na sobnoj temperaturi molekule vode se grupiraju u agregate, grozdove ili oblake koji sadrže i do 100 molekula. S druge strane, ni u kristalnom stanju nisu uspostavljene sve vodikove veze – one se u cijelosti uspostavljaju tek pri -183°C.

PAMĆENJE VODEVeć je duže vrijeme poznato da voda ima neka neobična svo-jstva, ili kako to znanstvenici nazivaju - “anomalije”, koje pripisuju činjenici da je voda u stvari tekući kristal i da je bipolarna. Njena osnovna fizikalna i kemijska svojstva ostaju

Nesumnjivo voda je najvažniji kemijski spoj. Molekula vode se sastoji od dva atoma vodika (H) i jednog atoma kisika (O) spo-jenih u molekulu (H2O) tako da dva atoma vodika zatvaraju kut od 104,5°.U ledu četiri vodikove veze oko svake molekule vode održavaju molekule u pravilnom geometrijskom rasporedu čime nastaje kristalna rešetka. U vodi se zbog termičkog gibanja vodikove veze neprekidno prekidaju i stvaraju.

znanost

NOVA AKROPOLA 5230

nepromijenjena, ali nastaju promjene u povezivanju njenih molekula.

Vrtloženjem, na primjer, voda se odupire utjecajima nečistoća i usta-jalosti, prestrukturira se i dovodi u red svoju molekularnu strukturu, pa se voda u potoku pročišćava vrtložeći se među kamenjem. Mehanizam samopročišćavanja vode nije još potpu-no poznat. Jedna je od teorija da voda vrtloženjem uzima sveprisutnu ener-giju i tako postaje čista i blagotvorna.

Još je dvadesetih godina prošloga stoljeća čuveni austrijski izumitelj i šumar Viktor Schauberger u svojim ra-dovima tvrdio da se voda ponaša kao živo biće, odnosno, da ima svoj život i smrt, te da se, ako s njom nepravilno postupamo, može “razboljeti” i svoje “bolesno” stanje prenijeti na organizme biljaka, životinja i ljudi. Schauberger je također govorio da voda u prirodi sama sebi dubi vijugave tokove i tako čini

nutarnje pokrete koji prikupljaju više snage nego što je čovjek u stanju izmje-riti, a da ravne vodovodne cijevi oduzi-maju vodi njenu vitalnost potrebnu za život svih bića.

Ideju da voda “pamti” prvi je iznio vodeći francuski imunolog dr. Jacques Benveniste, iako je sama ideja daleko starija i čini polazište homeopatskog liječenja. Kao voditelj imunološkog

ŽUBOR ŽIVOTA

“Lasno je pokraj izvora u sjeni Slušati žubor vode što se pjeni.Iz mrke grude mlaz izbija svježiI prevrće se, raspliće i bježi.Povorka kapi mahnito se boriDa život snažan ni iz čega stvori.Znaš li što izvor žubori u sjeni?Život je pokret! Probudi se! Kreni!”

Gustav Krklec

Santa pliva jer je gustoća leda manja od gustoće vode.

znanost

52 NOVA AKROPOLA 31

laboratorija francuskog Nacionalnog instituta za medicinska istraživanja u Parizu, Benveniste je 1983. godine proveo eksperiment čiji su rezultati uz-drmali ortodoksni znanstveni svijet.

On je, naime, bazofile, vrstu bije-lih krvnih stanica koje se aktiviraju kada dođu u dodir sa tvarima na koje smo alergični, izlagao djelovanju anti-imunoglobulina E (aIgE), a koji inače ima biološku osobinu neutraliziranja bazofila. Namjeravao je istražiti u kojoj će najmanjoj koncentraciji aIgE ostvari-ti efekt na bazofilne stanice. U tom eks-perimentu on je dodavao jednu kap os-novne otopine (u ovom slučaju - aIgE) u 99 kapi destilirane vode, a onda je tu smjesu mućkao 30 sekundi. Nakon to-ga je uzeo jednu kap od te smjese pa je dodao u novih 99 kapi destilirane vode. Ponavljao je ovaj postupak očekujući da će nakon dovoljnog razrjeđenja reakcija izostati. Međutim, čak i nakon što je ovaj postupak ponovio 120 puta, do reakcije je i dalje dolazilo, iako se uz malo matematike može dokazati da već nakon 23. razrjeđenja praktički nema više niti jedne molekule aIgE-a u oto-pini. Zaključak koji se nametao sam po sebi je da voda na neki način “pamti”, odnosno čuva svojstva one tvari koja je u njoj bila otopljena. Njegovi su pokusi na taj način bili eksperimentalna pot-vrda osnovnih načela homeopatske medicine.

Članak o ovom eksperimentu objavljen je u prestižnom britanskom znanstvenom časopisu Nature, uz uvjet uredništva da se eksperiment ponovi pod nadzorom neovisnih istražitelja u laboratoriju profesora Benvenistea, što je u časopisu izričito i navedeno.

Ponovljeni eksperiment, međutim, nije dao očekivane rezultate. Zaključak

istraživačkog tima bio je: “Opisani fenomen se ne može reproducirati.” John Maddox, tadašnji glavni urednik časopisa Nature, inače fizičar i kemičar, tek je naknadno izjavio: “Moje osobno uvjerenje je da se radi o fenomenu ko-jim se još treba pozabaviti.”

U međuvremenu je Benveniste, koji je tvrdokorno branio svoje otkriće, proglašen šarlatanom i potpuno je diskreditiran kao znanstvenik, tako da tek mali broj ljudi zna o njegovim ranijim ortodoksnim znanstvenim postignućima kod istraživanja alergija i upala1. Uglavnom je ostao upamćen po svom slavnom/neslavnom istraživanju “vode koja pamti”.

Proturječja oko njegova otkrića ponukala su neke istraživače na slične eksperimente. Madeleine Ennis, dr. farmakologije s Kraljičinog sveučilišta

1 Jacques Benveniste je 1970. g. otkrio trombocitni faktor aktivacije, tzv. PAF (platelet-activating factor).

Ovisnost broja molekula vode u molekulskom agregatu o temperaturi

temperatura 0°C 10°C 20°C 30°C 40°C 50°C 100°C

broj molekula 64,96 49,25 38,37 30,34 24,29 19,84 11,70

Jacques Benveniste

znanost

NOVA AKROPOLA 5232

u Belfastu bila je veliki protivnik ho-meopatije, posebno ideje o homeopat-skim lijekovima koji uslijed razrjeđivanja praktično ne sadrže niti jednu molekulu od ljekovite supstancije. Htjela je jednom za svagda dokazati da se radi o obmani. No, rezultati eksperimenta koji je proveo njezin tim očito su je pokolebali: “Ne možemo objasniti naše pronalaske, ali ih iznosimo kako bi ohrabrili druge da istražuju ovaj fenomen.”

Iako se ovi pronalasci i mehanizam njihova djelovanja ne mogu objasniti, a još manje dokazati, očito je da je otvore-no jedno novo područje istraživanja.

No, vezano za “pamćenje” vode, nametnuo se i drugi, ekološki problem - zbog spoznaje da voda “pamti” sve što je u nju bilo ispušteno, bez obzira na sva pročišćavanja, filtriranja, tretiranja

klorom i fluorom. Voda nam uredno vraća sve

što smo u nju “odložili”.

Da je to tako, fotografski je dokumen-tirao japanski znanstvenik Masaru Emoto koji je rezultate svog istraživanja objavio 1999. godine u knjizi Poruke iz vode.

Masaru Emoto je uzeo nekoliko tisuća uzoraka vode iz izvora, rijeka i jezera, koje je zamrzavao i promatrao njihove ledene kristale pod mikrosko-pom. Primijetio je da potpuno čista, prirodna voda iz planinskih potoka ili izvora, formira savršene heksagonalne kristalne oblike neobične ljepote, dok su kristali koji potječu iz zagađenih ili stajaćih voda nepravilni i deformirani.

Svoje je istraživanje proširio na djelovanje glazbe i govora na vodu. Kada je vodu (u ovom slučaju destili-ranu) izlagao klasičnoj glazbi, voda je formirala pravilne kristale, ovisno o tome je li joj se određena kompozicija “svidjela” ili ne. Tako je recimo nakon “slušanja” Bacha voda formirala skoro savršene kristalne strukture.

No, Emoto iznosi još neobičnije tvrdnje – da ako čovjek usmjeri svoje misli na vodu, slike rezultirajućih krista-la bit će lijepe ili ružne, ovisno o tome uputimo li vodi pozitivne ili negativne misli… Ako ništa drugo, Benevisteova “heretička“ teorija uzvitlala je imagina-ciju znanstvenog svijeta!

Posljednjih godina počela su se otkri-vati čuda vode, ali je suvremena znanost još uvijek nijema pred ovim čudesnim fenomenom. Za njegovo otkrivanje očito je potrebno novo znanstveno razmišljanje koje neće biti ograničeno okoštalim znanstvenim dogmama. �

Slatke vode (podzemne, bunarske i površinske) koje se koriste kao vode za piće moraju biti određene kakvoće i moraju imati određena fizikalna, kemij-ska i mikrobiološka svojstva. Voda mora biti bistra, ugodna okusa, bezbojna, bez mirisa i prikladne temperature. Poželjno je da sadrži otopljene soli (natri-jev klorid, natrijev hidrokarbonat) i plinove (ugljični dioksid i kisik) koji vodi daju okus. Voda mora imati pH između 6,5 i 8,5.

Ne smije sadržavati soli mangana (koje joj daju gorak okus), niti soli željeza (koje pogoduju razmnožavanju određenih vrsta algi). Ne smije sadržavati nitratne ione (NO3- ), nitritne ione (NO2- ), niti amonijak (NH3) iznad doz-voljenih koncentracija (koji u vodu dospijevaju razgradnjom organskih tvari ili kao posljedica uporabe gnojiva), kao niti različite mikroorganizme.

znanost

52 NOVA AKROPOLA 33

Principe i znanost homeopatije utemeljio je njemački liječnik Samuel Hahnemann krajem

XVIII. stoljeća razočaran praksom svo-jih kolega, liječnika alopata1 kako ih je na zvao.

Pokušavao je pronaći djelotvorniji način liječenja, promatrajući čovjeka kao kompleksno biće koje osim fizičkog tijela ima i suptilnije planove – životnu energiju, psihu i duh. Službena medi-cina njegova vremena, naime, nije kod liječenja uzimala u obzir čovjeka u nje-govoj cijelosti, već je na bolest gledala isključivo na fizičkoj razini.

Hahnemann je svojim kolegama zamjerao što su liječili puštanjem krvi ili davanjem jakih doza toksičnih supstancija što dodatno oslabljuje or-ganizam i njegov obrambeni sustav. Smatrao je da se takvim liječenjem samo kratkoročno uklanjaju simptomi, a bolest se potiskuje s fizičkog u dublji, psihički plan čovjeka, čime ona postaje kronična i još opasnija, a sam pacijent dodatno pati i sve više slabi.

Kako je sam zapisao: “Moj osjećaj dužnosti nije mi dopuštao da nepoznatim lijekovima liječim nepoznata patološka stanja moje braće po Kristu koji pate. Misao da na taj način postajem ubojica ili zlotvor drugih ljudskih bića bila mi je najstrašnija, toliko strašna i uznemirujuća da sam sasvim odu-

stao od liječničke prakse u prvim go-dinama mog bračnog života i posve se zaokupio kemijom i pisanjem.“

Tako se posvetio dugotrajnom proučavanju i eksperimentiranju s

raznim supstancijama kako bi ponov-no otkrio temeljne principe liječenja i vraćanja ravnoteže čovjekovom orga-nizmu i cjelokupnom biću; nešto što je povremeno bilo poznato u različitim

SAMUEL HAHNEMANNI HOMEOPATIJA

Amalija Kranjec Markešić

1 alopatija – “druga patnja”, tretiranje patnje su-protnim sredstvom od onog koje ju je izazvalo, za razliku od homeopatije – “iste patnje”.

medicina

NOVA AKROPOLA 5234

razdobljima ljudske povijesti, primje-rice Hipokratu u antici, ili u XVI. stoljeću Paracelsusu.

Hahnemann je definirao te prin-cipe i dokazao njihovu djelotvornost, prvo na sebi i svojoj obitelji, a kasnije na brojnim zahvalnim pacijentima.

Homeopatiju su brzo proširili njegovi učenici, tako da je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća u mnogim ze-mljama europskog zapada i SAD-u bila primjenjivana u jednakoj mjeri kao i alopatija. No, brzi napredak moderne medicine, osobito kirurgije, epidemi-ologije, kao i farmaceutike, potaknut silovitim razvojem tehnologije, gotovo je doveo do nestanka homeopata – praktičara, zajedno s nestankom starih kućnih liječnika koji su poznavali gene-racije i generacije jedne obitelji.

Šezdesetih i sedamdesetih godina XX. stoljeća, s buđenjem interesa za istočne tradicije liječenja u kojima se čovjeku pristupa holistički2, ponovno se probudilo zanimanje i za ovu zapa-dnu vještinu, nepravedno zanemarenu tijekom nekoliko desetljeća. Težeći sup-tilnijem pristupu oboljelom čovjeku, moderni homeopati su na temeljima klasične homeopatije nastojali izgraditi moderan i djelotvoran sustav liječenja. Ova se težnja ponovno probudila jer je i uz sav napredak službene medicine čovječanstvo sve bolesnije, a kronične bolesti sve brojnije.

Tijekom druge polovice XX. sto-ljeća brojni su liječnici, ali i osobe bez medicinskog obrazovanja, stekli homeopatske diplome te proširili i ra-zvili ovu vještinu. Danas je ovaj način

liječenja priznat i cijenjen u mnogim zemljama, a u nekima troškove liječenja snose zdravstvena osiguranja.

U Indiji, primjerice, velik dio stanovništva koristi usluge homeopata, ayurvedskih liječnika i sličnih načina liječenja, tako da njihovi medicinski fakulteti nude mogućnost studiranja bilo kojeg od ovih načina liječenja i jednako ih priznaju. Velika Britanija, Francuska i Njemačka imaju homeo-patske klinike, a liječenje je moguće preko osiguranja. U našim krajevima homeopatija je, kao i drugi vidovi alter-nativne medicine, slabo razvijena i zastupljena.

HOMEOPATSKI PRISTUP LIJEČENJU

Homeopati smatraju da je bolest uzrokovana poremećajem čovjekove

nutarnje ravnoteže ili “vitalne sile”, kako je Hahnemann naziva. Stoga homeopat ne teži liječiti simptome, već prvenstveno proniknuti zašto su se oni javili, ispitujući emocionalno i mentalno stanje pacijenta. Osobu koja ima izražene tjelesne simptome, ali je snažne volje i dobrog psihičkog stanja, homeopati smatraju zdravijom od one koja može imati neznatne simptome, ali je u stanju teške depresije, ili pak izražava naglašen egoizam.

Cilj homeopatskog liječenja je vraćanje izgubljene ravnoteže, životne snage, radosti i kreativnosti, koje najbolje definiraju zdravu osobu. Uspostavljanje nutarnje ravnoteže u procesu liječenja povlači za sobom nestajanje većine neu-godnih simptoma, dok bi naprotiv samo uklanjanje simptoma moglo potisnuti bolesti u dublje slojeve.

2 holistički – od grčke riječi holos – cio, sav, potpun; čovjeka se promatra i liječi kao cjelinu njegovih duhovnih, psihičkih, vitalnih i fizičkih aspekata.

medicina

52 NOVA AKROPOLA 35

TEMELJNI PRINCIPI HOMEOPATIJE

Hahnemann je definirao osnovnu ulogu i dužnost liječnika na sljedeći način:

“Najviši i jedini poziv liječnika jest učiniti bolesne ljude zdravima, što se naziva liječenjem.

Najviši ideal liječenja jest br-zo, nježno i trajno uspostavlja nje zdravlja... i uništavanje bolesti u njezinu cjelokupnom opsegu na najkraći, najpouzdaniji i najbez-bolniji način prema jasno razvi-dnim razlozima.“

Vođen ovim idealom, Hahnemann je u svom kapitalnom djelu Organon medicinskog umijeća dao najvažnije principe koje liječnik treba poštivati kako bi taj ideal ostvarivao:

1. Bolest nije uzrokovana fizi-čkim uzročnicima, već pore mećajem u vitalnoj sili (životnoj energiji). Izvanjski uzročnici mogu naštetiti or-ganizmu samo ako mu je imunitet već oslabljen poremećajem vitalnosti.

2. Lijek može pomoći sa mo u suradnji s čovjekovom vitalnom

ener gijom. Što je snažnija ova energi-ja, liječenje će biti brže i potpunije.

3. Kod liječenja treba izbjeći sve što imalo pridonosi slabljenju ove sile (jaki lijekovi, puštanje krvi, sprečavanje simptoma kao što je povišena tjelesna temperatura, itd.)

4. Za liječenje se smije koristiti samo onaj lijek čije djelovanje liječnik u potpunosti poznaje.

5. Temeljno je pravilo similia similibus curentur, odnosno “slično se sličnim liječi”3.

6. Ljekovita supstancija mora biti u razrijeđenom stanju, kako bi izgubila otrovnost i sva ostala svoj-stva koja mogu štetiti i nanijeti bol, a ostala bi samo njihova dinamička snaga da djeluje na životnu energiju

čovjeka kako bi ona tako “isprovoci-rana” uzvratila udarac i izborila se s bolešću.

7. Štetno je potiskivati bolest liječeći simptome, kao što su npr. kožni osipi, jer će tada oboljeti dublji slojevi organizma, odnosno, bolest će se preseliti na važnije organe i doći će do neminovnog pogoršanja općeg zdravlja čovjeka, sve dok bolest ne posta-ne kronična, a ponekad i neizlječiva. Vanjski simptomi samo su indikatori nutarnjeg poremećaja.

8. Ljekoviti pripravci trebaju se propisivati na temelju poznavanja sveukupnosti simptoma, čovjekove oso-bnosti, te uvjeta u kojima čovjek živi.

9. Bolest, odnosno poremećaj vitalnosti, liječi se slojevito, iznutra prema van – ako nutarnja oboljenja prestaju, a javljaju se vanjski simptomi (npr. kožni), liječenje napreduje u ispravnom smjeru.4

PROTURJEČJA OKO HOMEOPATIJE

Od samih svojih početaka homeopatija ne prestaje izazivati rasprave i nesugla-sice, pa čak i otvoreno negiranje svoje djelotvornosti.

Temeljno pravilo homeopatije jest similia similibus curentur, odnosno “slično se sličnim liječi”. Hahnemann je smatrao da samo pripravak koji kod potpuno zdrave osobe može izazvati neke simptome, može i liječiti te simp-tome svojevrsnim poništavanjem istovrsne vibracije. Bolest umjetno izazvana homeopatskim pripravkom koji uzrokuje iste simptome kao originalna bolest, ima sposobnost poništiti prvobitni poremećaj, te vratiti vitalnu energiju orga-nizma u prvobitnu ravnotežu. Npr. opekotina se bolje ublažava uranjanjem opečenog dijela tijela u što toplije ulje ili alkohol, nakon čega bol i upala vrlo brzo nestaju, dok se nakon uranjanja u hladnu vodu bol pojačava i nastavlja satima. Također se pokazalo da pripravak od crvenog luka koji može izazvati suzenje očiju i curenje nosa, liječi istovrsne simptome kod alergija, a nesanicu pripravak od crne kave.

3 Upravo suprotan pristup, contraria contrariis, ima galenska medicina (po Galenu, liječniku rimskog cara Marka Aurelija, II. st.) prema čijim principima lijek treba biti suprotan uzroku bolesti.

4 Ovu je zakonitost formulirao Hahnemannov učenik, američki homeopat Constantine Hering.

Ljudske bolesti postoje isključivo zato da bi čovjek spoznao zašto je rođen. A liječnik je tu da bi svima razotkrio čudotvornost Božju.

Paracelsus

medicina

NOVA AKROPOLA 5236

Velik problem u dokazivanju djelotvornosti homeopatije sastoji se u tome što se ne radi o egzaktnoj znanosti kao što je primjerice kemija. Kompleksnost svakog čovjeka tako je velika da je reakcija svakog čovjeka individualna i neponovljiva. Ne postoje dva čovjeka potpuno iste konstitucije, s potpuno istim simptomima, te potpuno istom reakcijom na isti homeopatski pripravak. Iz tih razloga nisu uspjeli brojni eksperimenti koji su provedeni s ciljem jednoznačnog dokazivanja učinkovitosti homeopatskih priprava-ka. Kao što ne postoje dva ista cvijeta

ili boje očiju, tako ne postoje niti dva ista oboljenja koja bi se jednako liječila, smatraju homeopati.

Zato je proces traženja pripravka čija bi “slika” potpuno odgovarala “sli-ci” simptoma koje pacijent pokazuje težak i dugotrajan. “Slika” podrazu-mijeva fizičke, energetske, emociona-lne i mentalne simptome – sve to čini cjelinu čovjekovog trenutnog stanja, a lijek se traži tako da se u popisu ho-meopatskih lijekova potraže svi simp-tomi koji se pojavljuju i odabere onaj lijek koji se uz te simptome najčešće spominje.

Unatoč nepoznanicama koje muče i same homeopate, sve se veći broj ljudi pouzdaje u ovu metodu liječenja. Uspjesi postoje i brojni su, no

homeopatija ipak nije “čaroban štapić” izlječenja. Homeopatski pripravci samo potiču samoiscjeljujuće snage orga-nizma, na način da pokreću obram-beni sustav, djelujući na mentalnim, emocionalnim i fizičkim razinama, no bolesnici koji su dugotrajno i agresivno liječeni jakim lijekovima i postupcima ne pokazuju gotovo nikakav napredak jer je, po homeopatima, njihova vital-nost bespovratno narušena.

Sam osnivač homeopatije, Hahne-mann, odustao je od shvaćanja uzro-ka bolesti i zadovoljio se nalaženjem djelotvornih načina njenog otklanjanja, vjerujući da čovjeku nije dano da po-tpuno razumije Božje namjere. Kao religiozan čovjek, vjerovao je da ne postoji bezrazložna patnja, ali da je Bog ipak ljudima ostavio mogućnost da se vlastitim naporom mogu liječiti.

Proturječja koja prate homeopati-ju pojavila su se još za Hahnemannova života, a izvjesno je da će se nastaviti i u budućnosti, sve dok se njeni principi i njeno djelovanje ne budu mogli potpu-no racionalno objasniti, što bi pomirilo alternativnu i službenu medi cinu i

omogućilo njihovo međusobno nadopunjavanje na dobrobit svih.

SAMUEL HAHNEMANN –

BIOGRAFIJA

Samuel Christian Friedrich Hahne-mann rođen je 10. travnja 1755. go-dine u Meissenu, njemačkom gradiću poznatom po proizvodnji porculana. Otac mu je bio zaposlen upravo na oslikava-nju porculana u lokalnoj tvornici. Obitelj je živjela prilično siromašno, no Samuel je vrlo rano ovladao latinskim, grčkim, arapskim, te engleskim, francuskim i talijanskim jezikom, a kasnije i hebre-jskim, sirijskim i kaldejskim, tako da se pri školovanju uzdržavao podučavanjem te prevođenjem knjiga. Njegovo pozna-vanje jezika i prevodilački rad bili su od presudnog značaja za razvoj homeopati-je, jer se tim putem upoznao s različitim

liječničkim praksama prošlih vremena i još važnije, s tajnim alkemijskim znanji-ma, što mu je poslužilo kao polazište za razvoj homeopatskog sustava liječenja.

Studij medicine započeo je u Leipzigu, nastavio u Beču, a dovršio u Erllangenu 1779. godine.

Prevodeći medicinsko djelo Materia medica škotskog liječnika Cullena, naišao je na opis djelovanja ki-nina kojim se liječi malarija. Iskušao ga je na sebi i otkrio da kinin na zdravoj osobi izaziva upravo simptome malarije, bolesti koju može izliječiti. Budući da je bio upoznat s djelima arapskih liječnika i srednjovjekovnih alkemičara, osobito Paracelsusa, zaključio je da je to moguće upravo zato što i lijek i bolest izražavaju iste simptome. To je bio začetak njegovih

otkrića koja će formulirati kroz temeljni princip homeopatije: similia similibus curentur (slično se sličnim liječi).

Što ga je navelo da uđe u taj pokus, izuzev velikog neslaganja s tadašnjom liječničkom praksom, nije nam poznato, no zna se da su mu bila dostupna djela velikog alkemičara i liječnika Paracelsusa, te da je mogao čitati na izvornom starogrčkom knjige pripisane Hipokratu, legendarnom grčkom začetniku medicine, a obojica su zastupala slične stavove u svojim metodama liječenja.

Eksperimente5 je nastavio s broj-nim supstancijama, kako biljnim i životinjskim, tako i mineralnim, i

Neka bolesnik bude svoj liječnik, a liječnik njegov pomoćnik.

Paracelsus

Jasno mora svaki lijek izgovoriti što pouzdano može izliječiti prije nego što se može primijeniti pro-tiv bolesti.

Hahnemann

5 Taj proces homeopati nazivaju “dokazivanje”, a pro-vodi se u kontroliranim uvjetima, na zdravim pojedin-cima, koji vrlo detaljno zapisuju sve fizičke i psihičke simptome koji se javljaju nakon uzimanja određene homeopatski razrijeđene supstancije. Dokazivanje se evidentira i služi homeopatima kao opis lijeka koji se uvodi u popis (Materia medica) svih homeopatskih pripravaka i simptoma koje izazivaju.

medicina

52 NOVA AKROPOLA

utvrdio da svaka od njih manifestira konkretan skup simptoma koji od-govaraju simptomima raznih paci-jenata koje je susretao. Supstancije je razrjeđivao u različitim omjerima, tako da bi matičnu tinkturu dodavao u vodu, te ih potencirao trešnjom nakon svakog razrjeđenja. Tako su nastajali njegovi homeopatski pripravci koji ni na koji način nisu mogli naštetiti paci-jentima jer su sadržavali tek neznatnu količinu početne supstancije. Jedan od najvažnijih razloga Hahnemannova suprotstavljanja kolegama liječnicima ležao je upravo u tome što su pacijen-tima propisivali velike doze otrovnih supstancija, kao što su bakar, opijum ili sumpor, izazivajući tako nove te-gobe, pa i smrt pacijenata.

Uspjeh koji je postizao u liječenju ubrzo ga je proslavio i doveo mu brojne učenike. Liječio je i družio se s istaknu-tim ljudima svog vremena; Goethe je, primjerice, bio njegov veliki poštovatelj. Bio je i član masonske lože, kao i drugi istaknuti suvremenici u Europi i SAD-u.

Napisao je velik broj djela, liječio velik broj pacijenata, no nije uvijek uspi-jevao u tome, tako da je do kraja života

nastavio eksperimentirati i razmišljati kako bi se nova vještina liječenja mo-

gla dalje usavršavati. Osobito se bavio problemom kroničnih bolesti te onih izazvanih alopatskim “potiskivanjem” bolesti koje su se dugotrajno opirale homeopatskom tretmanu.

Najveći dio života proveo je u Njemačkoj, a nakon smrti prve supruge, preselio se s drugom, Francuskinjom, u Pariz i tamo umro 2. srpnja 1843. godine u dobi od 87 godina.

Svoje kapitalno djelo, Organon medicinskog umijeća, napisao je 1810. godine, a ono je i danas

temeljno homeopatsko djelo koje iščitavaju mnogi zainteresirani za ovu vještinu.�

Homeopatski pripravci nastaju iz biljnih, životinjskih i mineralnih iz-vora, od kojih se izrađuje matična tinktura. Matična tinktura se višestruko razrjeđuje u vodi u različitim omjerima (1:10, 1:100, itd.) te se svaki put energično protresa, ovisno o potenciji koja se priprema. Netopive supstan-

cije, npr. minerali, trituriraju se, tj. taru s mliječnim šećerom pa se potom razrjeđuju. Velikim razrjeđivanjem ljekovite supstancije vodom te energičnim miješanjem ili trešnjom epruvete ili bočice, pri čemu dolazi do njihova “nabi-janja” kinetičkom energijom, većina pripravaka ne sadrži doslovno niti jednu molekulu prvobitne supstancije. Paradoksalno, upravo se najrazrjeđeniji i najviše potencirani pripravci smatraju, a često i pokazuju najdjelotvornijima. Hahnemann je smatrao da supstancija na taj način prelazi u “dinamičko” stanje, te može utjecati na bolest, koja je također “dinamička”. Danas se govori o svojevrsnom “pamćenju vode”, te o esenciji neke tvari, od koje je u pripravku ostala samo “informacija”.

Vitalna energija je prva do či jeg poremećaja dolazi uslijed utjecaja štetnog agensa na nju.

Hahnemann

Poštuj svoje tijelo koje je tvoj predstavnik u ovom univerzu-mu. Njegova veličanstvenost nije slučajna. Ono je okvir kroz koji tvoja djela moraju izaći; kroz njega tvoj duh i duh u duhu go-vore. Tijelo i duh su dvije faze tvoje zbilje u prostoru i vremenu. Tko i jedno zapostavlja, propada u neredu. Tako je zapisano...

Sveti zavjetni zapis, Sumer

37

medicina

PLANKTON

Po čemu miriše čisto more? Po planktonu! Plankton se zbog važnosti u hranidbenom lancu ubraja među naj-dragocjenije morske organizme. Planktonom se hrane najveća bića na planetu, poput kitopsine, goleme psine i kitova usana, a vještih lovaca na plankton ima i među mor-

skim pticama. Ime mu potječe

od grčkog planktonos, što u prijevodu znači lutalica, a odnosi se na sve oblike života ko-ji žive nošeni giba njem vode. Razlikujemo fito-plankton, u kojemu

prevladavaju različite vrste algi, zatim zooplankton, životinjice poput račića i ličinki beskralješnjaka, te bakterioplankton s prevladavajućim bakterijama i virusima. Veličina planktona je različita, od meduza promjera klobuka većeg od 2 metra i težih od 200 kg (od čega je 99% voda!), pa sve do neprimjet-nih morskih virusa veličine svega 2×10-7 m. Većina meduza ima duge lovke sa žarnim stanicama koje izlučuju još uvijek nedovoljno istraženu otrovnu supstanciju koju koriste za lov i obranu. Čahura žarnice na dodir pukne i pod tlakom od 150 bara izbacuje nit koja na svom kraju ima šuplji harpunasti završetak kojim se u tijelo žrtve ubacuje otrov. To je jedna od najbržih reakcija poznatih u životinjskom svijetu. Otrov iz žarnica može kod čovjeka izazvati poteškoće s disanjem pa čak i gubitak svijesti.

Unatoč najčešće mikroskopskim dimenzijama, pred-stavnici planktona su u mnogočemu organizmi složene građe. Fitoplankton stvara DMS ili dimetilsulfid koji moru daje karakterističan miris, a služi ne samo planktonu općenito

nego i ostalim morskim vrstama kao zaštita od ultraljubičastih zraka, štetnih oksidovih radikala i različitih bolesti zbog čega se naziva “morskim vitaminom C”. Da bi preživjele zimsko raz-doblje, alge koje žive u hladnim morima koriste “antifriz“ ili pro-teine koji sprečavaju njihovo zamrzavanje, dok neke druge plank-tonske vrste imaju sposobnost bioluminiscencije čije svjetlucanje daje čaroban ugođaj noćnom kupanju. Oči račića veslonožaca

omogućuju stereoskopski vid, a iako se donedavno vjerovalo da se hrane pasivno, filtriranjem, suvremena istraživanja po-kazuju da su veslonošci pri odabiru hrane vrlo izbirljivi i da ak-tivno love hvatajući plijen nožicama koje završavaju kukicama i oštricama. No, ovi račići nisu samo aktivni lovci, nego i jedan od najčešćih plijenova većih organizama.

Gotovo polovica ukupnog procesa fotosinteze na pla-netu, tijekom kojeg nastaje kisik o kojem ovisi velik dio života na Zemlji, odvija se upravo u fitoplanktonu. Budući da fitoplankton tijekom ovog procesa veže velike količine atmo-sferskog ugljičnog dioksida otopljenog u oceanima, pojedini znanstvenici smatraju da upravo planktonske alge pomažu održavanju klimatske ravnoteže na planetu Zemlji.

Ivančica Krivdić

crtice iz prirode

38 NOVA AKROPOLA 52

SAVJETI IZ PRIRODE

Ljeto je vrijeme obnove i odmora od svakodnevne rutine, ali i doba koje donosi razne tegobe zbog pojačanog djelovanja Sunčevih zraka. Da bismo te dane učinili ugodnijima, po-zovimo u pomoć snage prirode – ovaj puta mirise eteričnih ulja biljaka.

U olakšavanju tegoba pomoću eteričnih ulja najčešće se koriste metode obloga, kupki i masaža. Pri jednom tera-pijskom tretmanu ne koristi se više od 5-10 kapi, jer i u maloj količini eterično ulje ima snažan učinak. Eterično ulje lavande pospješuje djelotvornost drugih ulja s kojima se miješa, potiče regeneraciju tkiva i jedino je (uz kamilicu) koje možemo izravno nanositi na kožu bez štetnih posljedica. Ostala se eterična ulja miješaju s tzv. nosivim uljima (bade-

movim, suncokretovim, jojobinim, avokadovim, maslinovim) u kojima se “razrjeđuju” bez razgrađivanja aktivnih sasto-jaka. Za ljetno razdoblje važno je napomenuti da je većina eteričnih ulja fototoksična, što znači da imaju štetan utjecaj kod izravne izloženosti suncu.

Kod tegoba poput oticanja nogu i bolnih unutrašnjih vena, te općenito za bolju cirkulaciju krvi, pomažu ružmarin, menta, čempres, borovica i cimet. Pri znojenju nogu i protiv gljivičnih oboljenja učinkoviti su čempres, lavanda, melisa, čajevac, borovica, sandal i kadulja. Za osvježenje umornog

tijela djelotvorna je kupka od mješavine ulja limuna, papra, borovice i mente, a za odbijanje kukaca koriste se lavanda, bosiljak, bergamot, limun i menta. Kod uboda komaraca i drugih kukaca: umočite čisti štapić s vatom u ulje lavande i iz-ravno natapkajte mjesto uboda kukca. Osjetit ćete trenutačno olakšanje. U prostoriji u kojoj boravite ostavite posudicu s

vodom i 20-ak kapi lavande ili bosiljka; također se savjetuje preventivno navlažiti tijelo prije spavanja lavandinom vodom

(ne više od 10 kapi lavande). Za osvježenje zraka djelotvorni su eukalip-

tus, lavanda i bergamot. Postupak: u staklenu ili keramičku bočicu za raspršivanje stavite vodu i nekoliko kapi eteričnog ulja razblaženog alkoholom (omjer: voda 95%, eterično ulje s alkoholom 5%). Misaonu aktivnost i koncentraciju potiču bosiljak, ružmarin, limun, bergamot, menta i kadulja, a dubok san i lijepe snove ivanjsko cvijeće.

Ugodno vam, blago i radosno ljeto uz ple-menite mirise bilja!

Vesna Bosnar

Priroda zadivljuje!Broj zamaha krila kućna muha 330/s

Duljina odskoka crveni klokan 13,5 m

Brzina plivanja sabljarka 90 km/h

Brzina trčanja gepard 120 km/h

Brzina leta tijekom migracije čiopa 150 km/h

Duljina zarona krokodil 120 min

Dubina zarona kit 1 143 m

Godišnja migratorna udaljenost arktička čigra 40 000 km

Dužina života sekvoja 4 000 god.

Trajanje jednog cvijeta odontoglossum (orhideja) 80 dana

crtice iz prirode

52 NOVA AKROPOLA 39

NOVA AKROPOLA 52

VISOKA ŽUTA ŽITAKada u rumene zoreIli u jasna jutraProlazimPoljima rosnimGdje mlad vjetar njiše teške klasoveVisokog žutog žita,Iznenada stanem;I gle!Moje srce, od radosti, glasno kucaKao zlatan sat.

Dragutin Tadijanović

PEJZAŽU travi se žute cvjetovi I zuje zlaćane pčele, Za sjenatim onim stablima Krupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visoko Kud nečujno laste plove; - Pod brijegom iz crvenih krovova Podnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovova Zlatno se polje stere Valovito, mirno i spokojno - I s huma se k humu vere...

Vladimir Vidrić

PJES

ME

O L

JETU

CVRČAKI cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrčeSvoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb…Podne je. - Kao voda tišinom razlijeva seSunčani ditiramb.

I pjeva: ”Ja sam danas ispio sunce plamno.I žilice su moje nabrekle ko potoci.U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.Dvije stijene, dva obronka postaše moji boci, A glava – gorski vrh.”

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče, Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:“Zemniče, ja sam himna, što bruji za oltarom,Dok šuti gordi hram. …Izađi! – Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!Rominja s vedra neba ko kiša od iskara Sunčana sveta krv.…Izađi – ti, koji niknu iz zuba ljuta zmaja,Da budeš grm, što gori, luk napet, plamen mač,Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja, Al omekša ti srce jesenjih voda plač.

…Zaprznio te mrak,Po zemlji sipaš žuč.A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.…Ja gutam žar sunčani.I osjećam u sebi, gdje struje šumne rijeke,Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči, Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,Niz bor se smola toči.(...)

Vladimir Nazor

NOTTURNOMlačna noć; u selu lavež; kasan Ćuk il netopir; Ljubav cvijeća - miris jak i strasan Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan Kao srebren vir; Teške oči sklapaju se na san, S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat Broji pospan sat, Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samoću, muk, Sve je tiši huk: Željeznicu guta već daljina.

Antun Gustav Matoš

SREBRNA CESTAJa ne znam tko si? Čuj me, dobri druže, kad padne veče ponad tvoga krova, kroz mrak se javi ćuk i hukne sova, a oblaci ko jata ptica kruženad tornjevima sela i gradova -

izađi u noć... idi... Divlje ruže opijat će te putem. Trn će cvasti, otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi... idi... Srebrn plašt će pasti dalekom cestom kud te srce vodi.

Ti znadeš i sam da svjetove nosiš u samom sebi, i da na dnu duše sja jato zvijezda, ponori se ruše i - ako hoćeš - oluji prkosiš olujom, koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji u crnom grmlju. Žuborit će vrutak. Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak vidjeti boga što te cestom prati.

Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri što kida greben tvoje volje. Gazi na putu zmiju, guštera na stazi, i budi kao putnik što se žuri dalekom stepom zelenoj oazi.

Izađi u noć... idi... Divlje ruže opijat će te putem. Trn će cvasti, otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže... Srebrn plašt će pasti dalekom cestom kud te srce vodi.

Gustav Krklec

52 NOVA AKROPOLA 41

R I Z N I C A - M O Z A I K - R I Z N I C A - M O Z A I K

42

Zn

ate

li?

Zn

ate

li?

Osman Paša

Kad je Osman paša bio imenovan za sultanovog izaslanika u Bosni, na putu se odmarao u jednom prenoćištu. Upitao je tada 80-godišnjeg gostioničara koliko se vladara sjeća u svom životu, na što je gostioničar odgovorio:

- Gospodine, toliko ih je bilo koliko je meni godina.- A koji je od njih bio najbolji?- Neka te Bog zadugo sačuva, gospodine. Jednom su nam poslali iz Stambola pašu koji je umro još prije nego što je

stigao do nas. On je od svih bio najbolji.

An

egd

ote

Teslino naslijeđeZnate li da je za Tesline pronalaske podijelje-

no između devet i jedanaest Nobelovih nagrada? No niti jednu od njih nije dobio sam Tesla.

Nobelovu nagradu za bežičnu komunikaciju dobio je Guglielmo Marconi, iako je Vrhovni sud SAD-a 1943. g. odbio Marconijeve patente za ra-dio prijenos zbog prevelike sličnosti s Teslinima.

J. J. Thompson je dobio Nobelovu nagradu za otkriće elektrona, iako je Tesla objavio članak o elektronu petnaestak godina ranije. Za otkriće X–zraka nagradu je dobio Röntgen, iako je Tesla radio rendgenske snimke prije njega. Principe funkcioniranja radara Tesla je poznavao tridesetak godina prije otkrića tog uređaja, a do saznanja o Zemljinoj atmosferi i kako se ona ponaša s obzirom na širenje elektromagnetskih valova došlo se tek pedesetih godina prošlog stoljeća, tj. više od pedeset godina nakon Teslinih pokusa s bežičnim prijenosom energije. S velikom sigurnošću možemo reći da je Tesla detektirao postojanje kozmičkih zraka petnaestak godina prije njihovog službenog otkrića, da je skicirao uređaje slične laseru daleko prije njegove primjene, proizvodio električne izboje koje ni današnji znanstvenici ne mogu reproducirati, koristio fluorescentnu (neonsku) rasvjetu, patentirao gromobran, princip paljenja motora s unutrašnjim sagorijevanjem koji i danas koriste automobili, pa-tentirao princip proizvodnje struja visokih frekvencija i velike snage, tzv. Teslin transformator, bavio se medicinom, poezijom i govorio osam svjetskih jezika. Nabrajajući sve ovo, kao samo dio njegovog rada, pitamo se kako to da je Teslino ime vezano samo uz jedinicu magnetske indukcije?

Zaobići Teslu i njegove izume u svakodnevnom životu gotovo je nemoguće, a civilizacija koja ubire plodove njegova nesebičnog rada rijetko se sjeti odati priznanje ovom geniju. Zato neka Tesla sam kaže nešto u svoje ime: “Moj projekt zaustavljen je zakonima prirode. Svijet nije bio pripremljen za njega. Bio je previše ispred svog vremena. Ali, isti će zakoni na kraju prevladati i učiniti od njega trijumfalan uspjeh.”

Marko Perutović

M a l a h i tZnate li da je mineral

malahit, danas cijenjeni ukra-sni kamen od kojeg se radi nakit, dobio ime po listovima sljeza? Zbog karakteristične boje ime minerala vezano je uz grčki naziv te biljke, malachos.

Malahit u prirodi nala-zimo obično u bubrežastom, nepravilnom obli-ku. U svojoj nutrini takvi su primjerci slojevite građe koja se najbolje ističe na pažlj ivo poli-ranim prerezima. Slojevi, osim što su raznoliko obojeni, od jedva zamjetljive zelene pa sve do tamnozelene, gotovo crne boje, usto su i raznoliko vijugavi ili koncentrični, što taj mineral čini posebno dekorativnim.

Kristali malahita nalaze se rijetko. Obično su izduženi i često tanki poput iglica. Vrlo su osjetljivi na udarce, krhki su i izrazito dobre kalavosti.

Malahit su u kozmetičke svrhe (za bojanje očnih kapa-ka) rabile žene još u starom Egiptu. O njemu 77. g. Plinije piše: “Molochitis je duboko zelen neproziran mineral... Samljeven u prah te pomiješan s uljem i vos-kom koristan je za čišćenje rana.”

NOVA AKROPOLA 52

M O Z A I K - R I Z N I C A - M O Z A I K - R I Z N I C A

43

Tijekom srednjeg vijeka farmakološka svojstva mu se proširuju i na ublažavanje bolova u trbuhu.

Stari su ga pak Grci zbog njegove dekora-tivnosti koristili kao arhitektonski materijal. Njime su obložili stupove Artemidina hrama u Efezu (VI. st. pr.Kr.) koji se u antičko doba ubrajao u jedno od sedam svjetskih čuda. Da bi se pročuo, kako kaže legenda, Herostrat je 356. g. pr.Kr. hram zapalio, no dio malahita ipak se sačuvao. Kasnije je skinut i prenesen u Istanbul gdje je njime ukrašena Crkva sv. Sofije.

Ines Borovac-Lašić

Bagdadska baterija 70 godina proturječja

Njemački arheolog Wilhelm König, ravnatelj Nacionalnog muzeja u Iraku, opisao je 1938. godine 13 cm visoku glinenu posudu koja će nedugo nakon toga postati poznata pod nazivom “Bagdadska baterija”. Pronađena je zajedno s nekolicinom sličnih u mjestu Khujut Rabu, u neposrednoj blizini Bagdada.

Već i sam njezin izgled i način na koji je napravljena potiču nas da se zapitamo o njezinoj funkciji. Osobi s elementarnim poznavanjem elektrotehnike kombinacija dvaju metala (željezo i bakar) položenih u valjkasti spremnik izaziva jasne asocijacije na galvanski članak ili bateriju.

Za elektrokemijsku reakciju bilo bi dovoljno u glinenu posudu uliti najobičniji ocat pa da se između željeza i bakra pojavi električni napon. Samo po sebi ovo i ne bi bilo veliko otkriće da mala glinena posuda nije stara oko 2000 godina. Svojim oblikom i izvedbom ovaj tip keramike veže se uz period Sasanidskog carstva (224. g. pr.Kr. – 640. g.)

Teško je dokazivo da je ova naprava ikada bila korištena

kao izvor električne struje pa otud do laze i proturječja. Za očekivati je da se uz ovakve predmete na na lazištima

pronađu i nekakvi vodiči (žice), ali to nije slučaj. Osim toga, nisu pronađene ni kakve pločice s makar i namjerno nejasnim uputama koje bi pojašnjavale način korištenja baterije.

Iz ovih razloga upotreba elektriciteta u starim vre-menima nije arheološki potvrđena. Moguća starovremenska upotreba ovog predmeta bila je pozlaćivanje srebra i bakra. Činjenica je da se pozlaćivanje metalnih predmeta, pa samim tim i podizanje njihove vrijednosti, može odvijati uz pomoć slabijih izvora istosmjerne struje (galvanizacija), što bagdad-ska baterija u osnovi jest.

Moderna znanost Alessandra Voltu smatra izumiteljem prvog galvanskog članka (baterije), ali povijesna svjedočanstva ostavljaju mogućnost pretpostavci da su u stara vremena postojali izumi koji su proizvodili električnu struju.

Maja Kelava

ASFALTNI ČEP

BAKRENI CILINDAR

�ELJEZNA ŠIPKA

TEKUĆINA

GLINENA POSUDA

Zn

ate

li?

52 NOVA AKROPOLA

NOVA AKROPOLA 5244

Česti su spomeni libanonskog ce-dra u religijskim i mitološkim zapisima, ali i trgovačkim trans-

akcijama naroda Bliskog Istoka, a svo-jom brojnošću odražavaju upečatljiv značaj koji je cedar imao kod tih starih naroda. Prorok Izaija cedar naziva “slavom Libanona”, a u Psalmima se zove “stablom Gospodnjim”.

I zaista, malo koga ostavlja ravno-dušnim impozantna visina i

stasitost njegova stabla, buj na krošnja razgranata

kao u bjelogorice

te snaga kojom se uzdiže visoko prema nebu. Osim veličanstvenog izgleda, ce-dar krasi i smolasto drvo lijepe boje i izra zito ugodnog mirisa. Ime mu potječe

od starogrčkog naziva za smolu, kedros, zahvaljujući kojoj je drvo vrlo otporno na truljenje i stoga neprocjenjivo.

Zbog svega navedenog, vladari starine nisu mu mogli odo-ljeti. Ko ristili su ga za gradnju hramova, pa lača i brodova. No,

zbog intenziv nog tisućljetnog iskorištavanja cedro vine, na

planinama Libanona danas je preo-stalo vrlo malo cedrovih šuma. One ri-

jetke kao da svjedoče živućim naraštajima o prošlim vremenima i vrijednostima.

OPJEVANI CEDARCedar se najviše spominje u Epu o

Gilgamešu, čija V. tablica donosi opis cedrove šume:

Zastaše, diveć’ se šumi,Visinu cedrova motre,

Gledaju prolaze šumske,Kud je Humbaba, hodeć’,

utrao staze –

Pravi putovi, ugodne staze.Cedrovu šumu motre, stanište bogova, prijesto Irnine1.Cedrovi na gori raskoš pokazuju svoju, Sjena im gusta, užitka puna. Jedna epizoda epa govori o pohodu Gilgameša u planine Libanona da bi pribavio cedrovinu kojom će uzvisiti svoj grad Uruk i tako steći neprolaznu slavu... “Ja ću cedrove nasjeć –njima su obrasle gore –Vječno ime sebi ću podići ja!”No šumu, koja se u epu naziva Zemljom života, čuva strašni Humbaba, a njega je za čuvara nekoć postavio vrhovni bog Enlil. Gilgameš govori Enkiduu:“...Prijatelju moj, daleko su gore Libana, Te su planine cedrovom Obrasle šumom,U toj je šumi strašni Humbaba...”...Predajući se Gilgamešu, Humbaba mu reče:“... Ti bit ćeš gospodar, a robom ja!Tebi ću cedrova nasjeć, mojih planina porod,Tebi dvore od tih cedrova sagradit.”

LIBANONSKI CEDARMarija Andjel

Pravednik se zeleni kao palma, kao cedar na Libanu uzvisuje se.Koji su zasađeni u domu Gospodinovu, zelene se u dvorima Boga našega;

rodni su i u starosti, jedri i zeleni.Psalmi

iz svijeta biljaka

1 Ištar – oličenje generativnih snaga zemlje, ženski princip, božica ljubavi, života i smrti.

45

Pri povratku u rodni Uruk, Enkidu govori Gilgamešu:“Gilgameše, o druže moj! Cedrove posjekosmo mi,O pojas sjekiru bojovnu stavi,Šamašu u čast ljevanicu izlij, –Na obale Eufrata cedrove mi ćemo prenijet.”

Cedar se često spominje i u Bibliji, najčešće kao metafora snage, ljepote, dostojanstva, uzvišenosti, plemenitosti, us-trajnosti, i sl. U Knjizi Ezekijelovoj faraon se uspoređuje s cedrom libanonskim... Vrh mu do oblaka seže... Nijedno stablo u vrtu Božjem ne bijaše mu po ljepoti ravno...

U Pjesmi nad pjesmama, zaručnica opisuje svog zaručnika: Stas mu je kao Liban, vitak poput cedra. Zaručnik kaže zaručnici: Miris je haljina tvojih kao miris libanski… Drugdje se opet navodi: Sebi je prijestolje načinio kralj Salomon od drveta libanskoga2.

CEDAR U ZAPISIMAStoljećima su Egipćani, Babilonci, Perzijanci i drugi su-sjedni i daleki narodi slali ekspedicije na Libanonsko gorje

radi cedrove drvne građe, njegova ulja i smole.

Prema povijesnim podacima, iskorištavanje libanonskih cedrovih šuma počinje u vrijeme starog Egipta, otprilike oko III. tisućljeća prije Krista. Feničani koji su naseljavali obalni dio Libanona bili su glavni posrednici kod trgovanja cedrovinom iz svog zaleđa, a kao glavne izvozne luke najviše se spo-minju njihovi gradovi Biblos, Sidon i Tir. Upravo zahvaljujući dostupnoj građi te kapitalu stečenom trgovinom cedro-vinom, Feničani su mogli graditi ratne

i trgovačke brodove koji su im omogućili nadmoć na moru, sudjelovanje u međunarodnoj trgovini te sveopći procvat.

Egipćani su cedrovinu u početku kupovali od Feničana, sve dok nisu doveli te krajeve pod svoju upravu, osiguravši tako izravnu opskrbu. U drevnom Egiptu cedrovina je imala široku primjenu: osim za gradnju brodova i hramova, korištena je i za gradnju grobnica, a ulje se rabilo kod mumificiranja. Iz

iz svijeta biljaka

Libanonski cedar (Cedrus libani) pripada malom botaničkom rodu Cedrus iz porodice borova kojem pripadaju i himalajski cedar (Cedrus deodara) i atlaski cedar (Cedrus atlantica). No, najproslavljenija i najdragocjenija vrsta jest libanonski cedar.

Libanonski cedar raste na planinama Libanona na nadmorskoj visini do 2140 m, gdje se zimi za najhladnijih dana temperatura spušta do -4,5º C, a najviša u kolovozu dosegne i 34º C.

Krošnja mu je široka, kišobranasta i gusta, grane snažne i vodoravne. Doseže visinu do 40 m, a promjer debla može doseći i do 3 m. Češeri rastu uspravno na gornjim stranama grana, a da bi posve dozreli potrebne su im tri godine.

U prvoj godini mali su i svijetlozeleni. Druge godine dosegnu svoju punu veličinu i promijene boju u karakterističnu ljubičasto-purpurnu. Tek treće godine, kad češer dobije bogatu smeđu boju, raširi se otvarajući put sjemenkama spremnim za novi život u kojem će možda, poput preostalih prastarih cedrova, stotinama godina biti živi svjedoci vremena.

2 Zapisi bilježe da je Salomon ugovorio s tirskim kraljem Hiramom da mu osigura cedrovinu za gradnju hrama i palače u Jeruzalemu.

52 NOVA AKROPOLA

vremena Snefrua (2650. – 2600. g. pr.Kr.), faraona Starog kraljevstva, jedan zapis govori da je u Egipat stiglo 40 brodova natovarenih cedrovinom. Neki od ovih trupaca još uvijek se mogu vidjeti u Snefruovoj piramidi u Dahshuru.

Rječita svjedočanstva o ekspedicijama u svrhu pribavljanja cedrovine očuvala su se do naših dana. U klancu rječice Al Kalb (Nahr al-Kalb), na klisurama nedaleko njenog ušća u Sredozemno more, brojni su osvajači ostavili memorijalne natpise o svojim pohodima: od faraona Ramzesa II., asirskog kralja Esarhadona II., Asurbanipala, Nabukodonosora, Antonina Pija, Napoleona,...

Babilonski kralj Nabuko donosor (604. – 562. g. pr.Kr.) je za transport trupaca u Babilon čak dao napra viti put kroz planinski lanac. O tome svjedoče dvije stele koje se i danas mogu vidjeti uklesane u stijenu, jedna u Wadi Brissi, a druga u Nahr al-Kalbu. Na steli u Wadi Brissi dao je zapisati kako stoji pred libanonskim ce-drovima koje opisuje kao žrtvu bogu Marduku.

Sječa cedrova nastavila se od strane različitih vladara i ekspedicija. Turci su potkraj Otomanskog Carstva intenzivno iskorištavali cedrovinu za pokre-tanje lokomotiva, jer cedar je kao smolasto drvo ja-ko dobro pogonsko gorivo. Preživjele šume svoj op-stanak mogu zahvaliti relativnoj nepristupačnosti terena na kojima rastu.

LIBANONSKI CEDAR DANASLibanonsko gorje nekada je svo bilo prekriveno cedrovima. Procjenjuje se da su u vrijeme o kojem govore biblijski i drugi zapisi šume cedrova zauzimale površinu od oko 81000 hek-tara. Danas je preostalo samo dvanaest manjih šuma koje pokrivaju samo 1700 hektara.

Najznamenitija i najstarija nalazi se iznad maronit-skog gradića Bsharija (B’šera), rodnog mjesta i posljednjeg

počivališta slavnog književnika Khalila Džubrana. Ova je šuma poznata kao Stara šuma, ali i kao Arz-el-Rat (Cedrovi Božji). Šuma se nalazi u malom zaštićenom ledenjačkom džepu na otprilike 2000 metara nadmorske visine. Ondje još uvijek raste oko četiri stotine stabala, od kojih je desetak staro između 1200 i 2000 godina. U blizini ove šume pronađeno je preko 200 mar-kera, većinom urezanih u stijene, koji su označavali šumu kao posjed rimskog cara Hadrijana (76. – 138. g.). Smatra se da je Hadrijan na taj način nastojao spriječiti daljnju sječu te ujedno osigurati cedrovinu za vlastitu flotu.

Stara šuma predstavlja nacionalno blago i najbolje priziva onaj osjećaj strahopoštovanja o kojem svjedoče stari zapisi. O njenom značaju govori i to da je 1876. g. britan-ska kraljica Viktorija financirala podizanje kamenog zida oko šume, kako bi se cedrove zaštitilo od glavnog prirodnog ne-prijatelja – koza, kojima su mladi cedrovi izboji poslastica. Poslije je ovaj zid nadograđivan zahvaljujući nastojanjima Povjerenstva za zaštitu Stare cedrove šume, a od 1998. godine šuma je pod zaštitom UNESCO-a. Posljednjih se godina nad preostalim cedrovima nadvija još jedna opasnost iz prirode

– cedrova osa. Ona napada pupoljke i iglice i tako prijeti uništenju preostalih rezervata.

Iako na odlasku, libanonski ce-dar, sinonim za Libanon, izvor je na-cionalnog ponosa i sveprisutni amblem. Nalazi se na nacionalnoj zastavi, zaštitni je znak nacionalne zrakoplovne kom-

panije, nalazi se na poštanskim markama, novčanicama, logo-tipovima... Opisan u mnogim knjigama, opjevan u pjesmama, libanonski je cedar nerazdvojan dio kulturnog nasljeđa svoje postojbine.Proljeće (...) s potocima pjeva pjesmeHebrejske i himne Salomonove,S libanonskim cedrovima pozivaSjećanja na znamenitost Neprolaznu. (Khalil Džubran) �

3 Nahr al-Kalb je razgraničavao posjede Egipćana i Hetita.

iz svijeta biljaka

46 NOVA AKROPOLA 52

Babilonski svećenik, astronom i povjesničar Beros živio je, kako sam kaže, u vrijeme Aleksandra Makedonskog, na prijelazu iz IV. u III. st. pr.Kr. Osim astronomskih djela, napisao je i Povijest Babilona (Babyloniaka) u tri knjige na grčkom jeziku, no od tog djela do nas su došli tek odlomci i citati sačuvani u zapisima Aleksandra Polihistora i Apolodora.

Beros nam prenosi da su se u Babilonu vrlo brižljivo čuvali zapisi koji su obuhvaćali razdoblje od stotinu i pedeset tisuća godina! Ti su zapisi sadržavali povijest neba i mora, povijest rođenja čovječanstva, te povijest vladara i njihovih djela…

Tako Beros navodi kako se u počecima čovječanstva “iz onog dijela Eritrejskog mora koji graniči s Babilonijom, pojavila neka životinja obdarena razumom, koja se zvala Oannes... Nakon toga su se pojavile i druge životinje poput Oannesa.” Prema Apolodorovu izvještaju, “cijelo je tijelo te životinje nalikovalo na riblje tijelo; pod ribljom je glavom imala još jednu glavu, a i noge, slične čovječjima, dodane rib-ljem repu. Osim toga, glas i govor bili su joj razgovjetni i čovječji; njena se slika sačuvala do dana današnjeg.”

Asirsko-babilonsko mitološko biće Oannes svaki je dan izranjalo iz vode kako bi podučavalo ljude i svaku je večer opet nestajalo. Ljudima je predalo “osnovno znanje, nauke i sve vrste umjetnosti; naučilo ih je graditi

kuće, osni vati hramove, sastavljati zakone i objasnilo im je načela geometrije. Protumačilo im je kako se može razliko-vati zemaljsko sjemenje i pokazalo kako se beru plodovi. Ukratko, poučilo ih je svemu što je moglo ublažiti način

života i humanizirati ljudski rod. Njegove su pouke bile toliko univerzalne da od tada nije dodano nikakvo bitno poboljšanje.“

Zanimljivo je da Beros kaže da su nakon njega došli i drugi ljudi-ribe, “svi oblikom isti kao Oannes, a učili su isto”. Ti ljudi-ribe su se pojavili u vrijeme vladavine deset pret-potopnih kraljeva, a sam Oannes tijekom vladavine četvrtog od njih, Ammenona. Ovo je doba završilo s kraljem Ziusudrom (Xisuthrosom), u čije je vrijeme došlo do velikog potopa.

Čovjek-riba koji izlazi iz mora poznat je iz brojnih mitoloških predaja Bliskog Istoka. Sumersko-akadski ep o stvaranju, Enuma Eliš, govori kako božica Tiamat rađa čudovišta, među njima i čovjeka-ribu.

Jedno svjedočanstvo o Oannesu nalazimo na reljefu u nekadašnjoj palači Kira Velikog u Pasargadi, prvoj prijestolnici Perzijskog Carstva, gdje je Oannes prikazan kao uspravljena riba kojoj iz glave izranja ljudska glava, a uz rep se pojavljuju ljudske noge. Povezuje ga se uz Eu, božanstvo Donjih slatkih voda, koji je bio oličenje mudrosti, a Oannesi su bili njegovi izaslanici koji su se pojavili među ljudima.�

Pripremila Dijana Kotarac

MITSKI KORIJENI BABILONA

zanimljivosti

4752 NOVA AKROPOLA

U plodnu dolinu između Tigrisa i Eufrata slijevali su se različiti narodi donoseći sa sobom vla-

stite običaje, vjerovanja i mitove koji su se miješali s kulturom

naroda koje su tamo za-tekli. Prva poznata civili-zacija koja se razvila na ovom području bila je sumerska, iza koje su slijedile akadska, asir-

ska, babilonska… Sve te civilizacije imale

su gotovo istu kul-turnu i religijsku

osnovu koja je nadahnjivala

njihovu mi-tologiju i književna

d j e l a .

MEZOPOTAMSKI MITOVI O POTOPU

Vesna Novović

48 NOVA AKROPOLA 52

mitovi

Primjerice, Ep o Gilgamešu1 zapisan je najprije na sumerskom jeziku, ali su pronađene verzije i na akadskom, asirskom, hurijskom i hetitskom jeziku.

U zapisima svih ovih starih naro-da neizbježan je mit o velikom potopu, a najbolje sačuvani mit o potopu nalazi se u asirskoj verziji Epa o Gilgamešu. Ova je verzija pronađena u biblioteci, točnije zbirci glinenih pločica asir-skog kralja Asurbanipala (668. – 626. g. pr.Kr.) u Ninivi. Ep je zapisan kli-nastim pismom na jedanaest pločica, a mit o potopu se javlja na zadnjoj pločici. Ep o Gilgamešu smatra se je-dinstvenim književnim djelom jer se u njemu pripovjedačka ljepota isprepliće s brojnim filozofskim promišljanjima, među kojima je najistaknutije ono o smrtnosti čovjeka i besmrtnosti slave.

Gilgameš, kralj grada Uruka, shr-van boli nakon smrti svog prijatelja Enkidua, kreće u potragu za vječnim životom, odnosno besmrtnošću. Jedini čovjek kojeg su

bogovi primili u svoje vijeće i podarili mu besmrtnost je Utnapištim koji je preživio veliki potop.

Nakon dugog putovanja, iscrpljen brojnim iskušenjima koja je morao sa-vladati, Gilgameš pronalazi Utnapištima u Dilmanu, zemaljskom raju i tada mu on ispriča kako je preživio potop. U ovom epu, za razliku od nekih drugih, ne spominje se razlog potopa. Utnapištim počinje svoje pripovijedanje:

“Šuruppak, grad što ga i ti poznaješkoji leži na obali Eufratadrevan je bio grad,kao i bogovi u njem,kad velike bogove srce navede dapuste potop.”

Odluku bogova o potopu Utnapi-štimu, čovjeku iz Šuruppaka, priopćuje Ea, bog mudrosti i voda. On mu ujedno daje upute kako će preživjeti potop.

“Ostavi nama sve što imaš,spasi svoj život.Odreci se zemaljskih dobarai spasi svoju dušu.”

Kako mu je naložio Ea, Utnapištim sagradi veliku arku od trske točnih proporcija, u koju ukrca članove svoje obitelji, robove i tesare koji su gradili brod, a zatim divlje i pitome životinje.

Nevrijeme je započelo strašnom grmljavinom i munjama, a potom je posvuda zavladala tama. I sami se bo-

1 Smatra se da je Ep o Gilgamešu nastao oko 2500. g. pr.Kr., a prvi sačuvani zapisi potječu iz XVIII. st. pr.Kr.

52 NOVA AKROPOLA 49

mitovi

Gore: Jedanaesta pločica Epa o Gilgamešu na kojoj je urezana asirska verzija mita o potopu; visina pločice 13,7 cm. Britanski muzej, London.Lijevo: Junak svladava lava, reljef iz palače u Khorsabadu, Asirsko carstvo. Reljef visine 5,45 metara izveden je na mosulskom mramoru, a čuva se u Muzeju Louvre u Parizu.

NOVA AKROPOLA 5250

govi prestrašiše tog prizora te sakriše navrh neba, “k’o psi se šćućure”. Se-dmo ga dana potop počne jenjavati, a Utnapištim pogleda van i vidje:

“Svi su se ljudi pretvorili u glinu.Krajina je bila ravna kao ravan krov.Otvorih pokrov, svjetlo mi obasja lice.Potražih pogledom obale preko pučine mora,padoh ničice, sjedoh i zaplakah.”

Nakon toga ugleda goru Nisir na koju se barka nasukala. Da bi provjerio

povlači li se voda, sedmoga da-na pusti golubicu, no ona poleti, napravi krug i vrati se natrag. Za njom pusti lastavicu, ali i lastavica se vrati. Iza njih pusti gavrana, gavran počne graktati i ne vrati se više. Utnapištim se tada popne na vrh gore i prinese žrtvu bogovima, postavivši “sedam i sedam kandila”, u koje položi cedrovinu, mir-tu i trsku. Ištar, božica ljubavi, života i smrti, zaklinje se na ogrlicu od dra-gulja (dugu) da nikada neće zaboraviti taj dan. Jedino je bog oluje Enlil bio ljut što je izdana tajna o nadolazećem

potopu. Mudri bog Ea smiruje Enlila, a Utnapištimu i njegovoj ženi daruje besmrtnost. To je ukratko sadržaj ovog mita.

Međutim, još stariji spomen o potopu i preteča akadsko-babilonskog mita sačuvan je u sumerskom mitu o Ziusudri. Taj je mit zapisan na pločici iz Nippura u šest stupaca, no sačuvan je samo donji dio pločice, tako da pre-ma procjeni nedostaje nekih 260 re-dova. Prema pismu datira se u kasno XVII. st. pr.Kr. Mit govori o Ziusudri (u prijevodu: vidio je život/spoznao je život), kralju pretpotopnog sumerskog grada Šuruppaka, kojeg je bog voda Enki, ekvivalent boga Ee u Babilonu, upozorio na odluku bogova da unište čovječanstvo.

“...popla-va će pre-

plaviti reli-gijska središta;

kako bi uništila sjeme čovje čanstva (...)

I (...) je odluka, nalog zbora bogova.Od naloga kojeg su dali An i Enlil...”

Enki savjetuje Ziusudru kako da napravi barku (upute su također izgu-bljene). Nakon velike poplave od sedam dana i sedam noći, Ziusudra prinosi žrtve bogu neba Anu i vrhovnom bogu Enlilu i tako stječe vječni život u sumer-skom raju Dilmanu.

mitovi

52 NOVA AKROPOLA 51

Arheološka iskapanja svjedoče o velikom potopu u Šuruppaku, a voda je dosezala do Kiša i Uruka.

Na pločici iz Nippura, na kojoj je zabilježen veliki potop, nalazi se i gene-alogija mitskih pretpotopnih kraljeva i onih povijesnih koji su vladali nakon potopa.

Opis potopa nalazimo i u babilon-skom mitu o Atrahasisu. Atrahasis je prema jednoj sumerskoj listi kraljeva također bio jedan od pretpotopnih kraljeva Šuruppaka, a njegovo ime znači “izuzetno mudar”. Ovaj je mit pisan još starijim akadskim pismom, a smatra se da je napisan sredinom XVII. st. pr.Kr.

U ovoj priči, kao i u mitu o Ziusudri, bog Enki upozorava Atrahasisa na vodenu kataklizmu. Nakon tisuću dvjesto godina, prenapučenost i velika buka zasmetale su boga Enlila te on predloži skupštini bogova da unište ljudski rod.

Bogovi šalju niz pošasti; najprije kugu, zatim tuču, glad, velike suše, oskudicu, ali sve je bilo bezuspješno. Svakih tisuću dvjesto godina ponavlja-la se ova ista situacija. Nakon mnogih bezuspješnih pokušaja da utišaju ljude, bogovi odlučiše uništiti narod vodenom stihijom. Bog Enki, koji je osuđivao ovo rješenje, otkriva cijeli plan Atrahasisu i

savjetuje ga da napravi barku golemih razmjera.

“Poplava je rikala poput bika,poput divljeg magarca zavijali su vjetrovitama je bila potpuna, nije bilo sunca (...)sedam dana i sedam noćibujica, oluja i poplava su nadirale (...).”

Kada se voda povukla, Atrahasis prinosi žrtve bogovima, a Enlil, ne-zadovoljan što je spašen ljudski rod, za to optužuje Enkija. Enlil se na kraju smiruje, dopušta ljudima da žive, ali zahtijeva da ih Enki i božica majka bolje organiziraju kako bi bio pošteđen buke.

Sljedeći mit o potopu, mit o Xisuthrosu, u stvari je sumerski mit o Ziusudri, samo s izmijenjenim božanstvima. Prema predaji babilon-skog svećenika Berosa, Xisuthros je bio iz grada Sippara i njega je na potop upozorio Kronos.

Biblijska priča o potopu zapisana u VI. st. pr.Kr. po svoj je prilici nada hnuta babilonskom pričom o Gilgamešu, no ovdje se za razlog poplave navodi ljudska zloća. “U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. Kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila, ta svako se biće na Zemlji izopačilo, reče Bog Noi: Odlučio sam da bude

kraj svim bićima, jer se zem lja na-punila opačinom; i evo uništit ću ih zajedno sa zemljom.” Noa u barku ukrcava samo pravednike, i po par od svih živih bića. Prema ovoj predaji, kiši četrdeset dana i noći, nakon sto pedeset dana voda se povlači, a barka ostaje na-sukana na planini Ararat.

Dakle, upadljiva podudarnost između navedenih mitova ne ostavlja mjesta sumnji da se radi o verziji jednog te istog mita, onog najstarijeg sumer-skog, a drugi bliskoistočni narodi su ga preuzeli i preinačili. Okosnica svih ovih mitova je jedna: Bog kataklizmičkom poplavom označava kraj jednog doba u kojem je narušen sklad i poredak, te

početak novog u kojem je obnovljeno lice zemlje i ponovno se uspostavlja prirodni red. Tako potop ima korek-tivno djelovanje, vraćajući univerzumu izgubljenu ravnotežu. Pritom su sumer-ski Ziusudra, babilonski Atrahasis, akadski Utnapištim2 te biblijski Noa pomoćnici u izvršenju božanskog nau-ma. Oni osluškuju glas bogova i slijede njihove savjete, zahvaljujući čemu su kao spasitelji ljudskog roda stekli be-smrtnost. �

2 Utnapištim se smatra izravnim prijevodom imena sumerskog Ziusudre na akadski jezik.

mitovi

Otisak cilindričnog pečata iz razdoblja akadske dinastije. Otisak opisuje sveto putovanje boga Ee, visina pečata 2,7 cm, Muzej Louvre, Pariz.

NOVA AKROPOLA 5252

Legenda govori da je Ninivu, kao i neke druge gradove, osnovao Nimrod, praunuk biblijskog Noe

i “prvi i silni vladar na zemlji”. Niniva je jedan od najstarijih gradova svijeta. Dugo vremena bila je malo mjesto u kojem se njegovao kult božice Ištar, dok je glavni grad moćnog Asirskog Carstva bio veličanstveni Ašur. Postat će značajna tek u vrijeme zalaska Carstva, budući da ju je u VII. st. pr.Kr.

asirski kralj Sanherib učinio svojom prijestolnicom.

Niniva je postala veličanstven grad nepravilnog četverokutnog

obli ka, smještena na dva brežuljka, s jedne strane zaštićena rijekom, a s druge močvarnim područjem. Nekada na samoj obali Tigrisa, čije su vode oplakivale zidine grada, kroz Ninivu je prolazila rječica Khosr i utjecala u Tigris tik izvan grada. Vladari Sanherib, Asarhadon i Asurbanipal su Ninivu u vrlo kratkom razdoblju pretvorili u predivan grad širokih popločanih ulica, velikih palača, trgova, parkova i vrtova.

Grad je imao vodovodni i kanalizacijski sustav.

Na svom vrhuncu Niniva je za-uzimala površinu od 7 km2 i bila

Ime drevnog grada Ninive spominje se u mnogim tekstovima pa i u Bibliji. Jahve je, navodi se u Bibliji, poslao proroka Jonu u Ninivu: “Ustani, reče mu, idi u Ninivu, grad veliki, i propovjedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.” Jona nije želio poslušati i po-bjegao je od Jahvea, ali Jahve učini da Jonu proguta riba. U ribljoj se utrobi on pokajao i obećao da će učiniti ono što mu je naloženo. “Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Jahve zapovjedi. Niniva bijaše grad velik do Boga – tri dana hoda. Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: ´Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena.´ Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega.” Tako je, kaže Biblija, Niniva bila spašena.

povijest

NINIVA ZABORAVLJENI

GRADVedrana Novović

52 NOVA AKROPOLA 53

okružena 12 km dugim dvostrukim zidinama, postavljenim na velike kamene blokove duboko u zemlji. Drevni dokumenti zidine opisuju “vi-sokima poput planine”, a Sanherib ih je nazvao sumerskim imenom Bad-Imgallabi-Lu-Susu (“Zid čija slava od-bija neprijatelja”). Imale su petnaest velikih vrata, a svaka od njih nosila su ime jednog asirskog božanstva. Glavna su vrata nosila prikaz dva krilata bika i nalazila se na sjeverozapadnoj strani zidina, dok su ostala bila usmjerena prema glavnim trgovačkim putovima. Geografski položaj je od grada učinio važno trgovačko središte koje je spa-jalo Mediteran i Indijski ocean, Zapad i Istok, te je stoga u njega neprestano pritjecalo bogatstvo iz mnogih izvora, čineći ga jednim od najveličanstvenijih gradova drevnih vremena. Strani trgov-ci zaustavljali su se i okupljali u Ninivi, donoseći sa sobom najdragocjenije proizvode svojih zemalja; zlato i mirise iz južne Arabije i s Kaldejskog mora; platno i proizvode od stakla, obrađeni emajl, zlatarske proizvode, kositar i srebro iz Egipta; porfir iz Fenicije; ce-drovinu iz Libanona; krzno i željezo izMale Azije i Armenije...

Grad je imao 174 000 stanovnika i bio je “grad od tri dana hoda”, kako navodi Biblija. Pedeset kilometara dugi akvedukti i kanali dovodili su iz planina vodu kojom su se napajala polja i mno-gi gradski vrtovi. Uzgajali su pamuk i masline, a iznad i ispod grada bile su smještene plantaže slatkomirisnog bi lja iz Palestine i Fenicije. Rijeka Khosr bila je usporena branama te je tako nastala močvara koju su napučile divlje ptice, divlje svinje i mnoge druge životinje.

Unutar samih zidina nalazile su se Sanheribova i Asurbanipalova palača, od kojih je ona prva nazvana “palačom bez premca” jer je pokrivala površinu od 210 x 200 metara i imala preko osamdeset soba ukrašenih mnogobroj-nim skulpturama i reljefima. Obje su palače podignute na umjetnim platfor-mama, građenim od pečene opeke ili od zemlje obzidane opekom, do kojih je vodilo dugo stepenište. Hodnici i dugačke prostorije bili su orijentirani

Asirsko carstvo u doba Asurbanipala (VII. st. pr.Kr.).

Kraljevski lov na lavove. Sjeverna palača u Ninivi, 645. - 635. g. pr.Kr.

povijest

NOVA AKROPOLA 5254

oko središnjeg dvorišta te popločani kamenim pločama. Zidovi su bili puni bogatih reljefa visokog umjetničkog dosega na kojima su prikazani božanski likovi, religijske svečanosti, ratni po-hodi, lov, itd.

Sjaj Ninive je, međutim, bio kra-tkog vijeka. Nepunih stotinu godina od svog uspona već je ležala u ruševinama. Godine 612. pr.Kr. do temelja je uništena vatrom i vodom kada je Asirsko Carstvo palo u ruke Babilonaca i Medijaca. Grad je postupno gubio na važnosti i tijekom idućih stoljeća nestao sa zemljopisnih karata i iz sjećanja lju-di. Ostale su samo legende o jednom veličanstvenom gradu iz doba Asirskog Carstva.

OTKRIĆE NINIVE

Prva iskapanja na području gdje je nekada bila Niniva, na brežuljcima u blizini grada Mosula u današnjem Iraku, započeo je francuski konzul Paul-Émile Botta. Tako je 1843. g. na brežuljku kod današnjeg sela Khor-sabad otkrio ostatke palače asirskog kralja Sargona II., uvjeren da se radi o Ninivi. Međutim, ispostavilo se da je Niniva smještena nekih 20 km dalje, a otkrio ju je 1849. g. britanski pravnik i entuzijast Austen Henry Layard. Danas se brežuljak na kojem se nalaze ostaci

Ninive naziva njegovim turskim imenom Kuyunjik – “mnogo ovaca”, jer tu se u rano proljeće napasaju ve-lika stada ovaca. Nabi Yunis je drugi brežuljak na kojem se unutar zidina protezao grad; kažu da je s tog mjesta propovijedao biblijski Jona i tu se, po lokalnoj tradiciji, nalazi njegov grob.

KNJIŽNICA U RUŠEVINAMA

Ali, puno dublje ispod suvremenih naziva ležala je povijest koja će tek biti otkrivena. Layard je u više navra-ta nastavljao s iskapanjima na ovom području te je sa svojim pomoćnikom H. Rassamom otkrio ruševine palača dvojice asirskih kraljeva, Sanheriba i Asurbanipala. U jednom su dijelu Sanheribove palače 1852. godine pronašli dvije prostorije koje je Layard nazvao “sobama zapisa” ili “kućom svitaka”. Nadjenuo im je takvo ime jer su im podovi bili potpuno prekriveni mnogobrojnim, što čitavim, što razbi-jenim glinenim pločicama ispisanim neobičnim znakovima. Bilo ih je neko-liko tisuća – ravne i glatke na jednoj

Niniva - plan zidina i ulaznih vratiju.

Pogled na ulazna vrata sa sjeverne strane. Posvećena su Adadu, božanstvu groma i vjetra. Rekonstrukcija nije dovršena, a veći dio postojećeg zida dio je originalne strukture.

Pogled na rekonstruirana Maškijeva ulazna vrata s istočne strane.

povijest

52 NOVA AKROPOLA 55

strani, lagano ispupčene na drugoj, veličine od 23x15 cm pa do onih s površinom od samo 3 cm2.

Nakon ove dvije sobe pronađeno je mnoštvo pločica i u drugim dijelovi-ma palača. Još neprepoznatljivo i nerazumljivo blago nalazilo se u nji-hovim rukama – otkrili su takozvanu Asurbanipalovu knjižnicu, koja će se pokazati najvažnijom zbirkom doku-menata babilonsko-asirskog kulturnog područja.

Trojac najzaslužniji za dešifriranje klinastog pisma, Englez Sir Henry Creswicke Rawlinson, Irac Edward Hincks i njemački Židov Julius Oppert, koji su se nekoliko godina bavili zago-

netnim znakovima na pločicama iz Ninive, počeli su odgonetavati stari asirski jezik zapisan ovim pismom. Pred njima su se otvarali zapisi o događajima, vjerovanjima, znanjima i umjetnosti davno nestalog svijeta, progovorila su davno utihnula usta i ispričala cijelu priču o životu jednog zaboravljenog naroda. Tvrde glinene pločice, dijelom izlomljene, odjednom su postale neprocjenjivo blago.

No, iskapanja su otkrila ne samo jednu, već dvije knjižnice. Jedna je prvotno bila knjižnica hrama posve-ćenog bogu Nabuu, koji je bio božanski pisar te gospodar pisma i umijeća pisanja, sveznajući i sve-mudar, bog

izumitelj umjetnosti i znanosti, izvor inspiracije mudrim i učenim ljudima. Vjeruje se da je ova hram-knjižnica, poznata pod nazivom Ezida, osnova-na za vrijeme Sargona II. i kasnije baštinjena i nadopunjavana za vlada-vine njegovih nasljednika Sanheriba i Asurbanipala.

Druga je knjižnica bila priva-tna knjižnica kralja Asurbanipala. U Babilonskom su Carstvu još od davnih vremena postojale knjižnice, a Asirci, čija je kultura i civilizacija jednim dijelom nastavak one babilonske, preuzeli su od njih dobar primjer iz knjižničarstva.

Danas su ove dvije knjižnice spo-jene u jednu koja se naziva Asurba-

ASURBANIPAL

Kralj Asurbanipal (otprilike 668. - 626./7. g. pr.Kr.) je vladavinu Asirskim Carstvom naslijedio od oca Asarhadona i najviše ga teritorijalno proširio – osvojio je Babilon, Perziju, Egipat i Siriju. Zato ga se naziva posljednjim veli-kim asir skim vladarom. Osim toga, sagradio je nekoliko raskošnih palača i prijestolni-cu Ninivu utvrdio snažnim be-demima. U grčkim je izvorima poznat i kao Sardanapalus, te kao Asnappeer ili Osnapper u Bibliji.

Asurbanipal je bio ne samo kralj i ratnik, nego i visoki svećenik boga Asura. U vrlo ranom razdoblju svoje vladavine, pored kraljevskih poslova, posvetio se proučavanju povijesti svoje zemlje i stvaranju velike knjižnice, te bio velikodušan donator hrama-knjižnice boga Nabua. Bio je ljubitelj učenosti i, s obzirom na svoj položaj, neobično obrazovan, vičan matematici i stranim jezicima. Bio je jedan od rijetkih vladara koji je znao čitati i pisati, ali i izrađivati glinene pločice i peći ih nakon pisanja. O vlastitom obrazovanju piše: “Ja, Asurbanipal, razumijem Nabuovu mudrost, svu umjetnost pisanja i svakog zanata, svake vrste; učinio sam sebe gospodarom svih njih.” (Britanski Muzej, No 91,026, Col. I,11. 31-33). Ovo je tim vrednije jer je asirski sustav pisanja izuzetno zamršen.

Odlučivši oformiti knjižnicu, krenuo je sustavno prikupljati pisana djela. Svoje pisare je slao u sva stara središta učenosti – Ašur, Babilon, Cuthah, Nippur, Akad, Erek, kako bi prepisali tamo sačuvane drevne tekstove. Kada bi kopije stigle u Ninivu, njegovi pisari, ili on sam, bi ih prevodili. U svakom slučaju, sam je pregledavao tekstove prije njihovog stavljanja u knjižnicu.

Izgleda da je kralj organizirao i radionicu u kojoj se pročišćavalo i mijesilo glinu te peklo glinene pločice, jer gotovo su sve pločice bile dobro obrađene i oblikovane te međusobno vrlo slične. Zadivljuje jednolikost u pisanju klinastih znakova i vrlo rijetko pojavljivanje pogrešaka. A sve to govori o važnosti koju su kralj Asurbanipal, ali i njegovi prethodnici, pridavali znanju i njegovom dosljednom prenošenju.

povijest

NOVA AKROPOLA 5256

nipalovom knjižnicom. Ona nipošto nije bila prva knjižnica u ljudskoj povijesti, ali je jedna od najvećih i jedna od rijetkih koje su sačuvane do današnjeg dana. Iako je razorena nekoliko stoljeća prije osnivanja velike aleksan drijske knjižnice, bila je prva koja je imala gotovo sve karakteristike moderne knjižnice.

Na samom ulazu u knjižnicu sa svake strane nalazio se prikaz Ee, boga zaštitnika kulture. Zidovi su bili ukrašeni reljefima. Jedan od njih prika-zivao je grad na morskoj obali i more puno galija. Prostorije su bile ispunjene policama na kojima su redom bile poslagane pločice-knjige. Neke od njih bile su veće, neke manje, a neke su imale i glinenu omotnicu radi boljeg čuvanja. Budući da je bilo i vrlo malih pločica sa sitnim tekst-om, za čitanje se ponekad koristilo i povećalo. Jedno, napravljeno od kristala, pronađeno je i u ovoj knjižnici.

Zbirka knjiga bila je smještena u više soba, ovisno o sadržaju, a pokraj ulaza u svaku prostoriju nalazila se pločica koja je navo-dila knjižni sadržaj sobe. Neke su prostorije bile posvećene povijesti,

neke umijeću vladanja, druge religiji i magiji, pa geografiji, znanosti, poeziji, itd., a knjižnica je čuvala i povjerljive vladine dokumente. Sve su pločice bile katalogizirane i numerirane te vrlo jednostavno i dosjetljivo orga nizirane na policama. Nije u potpunosti poznat način katalo-giziranja, ali djela su sigurno bila podijeljena u grupe, a neke su pločice bile posebno označavane. Pločice koje su pripadale istom djelu bile su raspoređene u nu-meriranim serijama i imale su takozvane “pomoćne retke” – na kraju svake pločice bio je ispisan i prvi redak sljedeće pločice. Ovaj način katalogiziranja koji nala-zimo u Asurbanipalovoj knjižnici još stoljećima nije bio nadmašen. Knjižničari su se stoga vrlo lako snalazili i pronalazili traženu

knjigu, što je bilo vrlo važno jer knjižnica je po svemu sudeći bila javnoga tipa.

Na nekim pločicama bilo je zapi-sano kojoj knjižnici pripadaju (“Palača Asurbanipala, kralja vojski, kralja ze-mlje Asirije” ili “Nebu, dobročinitelj-

ski sin, upravljač nebeskih i zemaljskih vojski”). Djela bez takvog navoda nažalost su, zbog lošeg transporta i organizacije pri skladištenju na-kon njihovog iskapanja, nepovratno izmiješana. Stoga su danas sva djela objedinjena pod zajedničkim nazivom “Asurbanipalova knjižnica”.

Ve l ik t rud je b io u lagan u obogaćivanje knjižnice novim knjigama te su prepisivači imali pune ruke posla. Sveukupan broj registriranih pločica i fragmenata tekstova iznosi oko 26 000, od toga je oko 10 000 čitavih pločica.

Pločice su sadržavale tekstove i znanje iz svih do tada poznatih područja.

Filološka djela. Sumerani, od kojih potječe klinasto pismo, su govo-rili sumerskim jezikom i velik dio rane mezopotamske literature zapisan je na ovom jeziku. Međutim, kasniji došljaci, Babilonci i Asirci, nisu ga poznavali; njima je sumerski jezik bio poput latin skog nama. Zbog toga su izrađeni rječnici i gramatike sumerskog i asir-skog jezika, a neki važni sumerski te-kstovi čak su pisani paralelno na oba jezika. Pronađen je i popis znakova klinastog pisma s njihovom fonetskom i grafičkom vrijednošću (izgovor i slovo) u oba jezika te asirskim sinonimima (listom riječi istog ili sličnog značenja). Ponekad su upisivali i opširne na-pomene o etimologiji pojedine riječi: npr. sabbath (subota), dolazi od sumer-skih riječi “sa” (srce) i “bat” (završiti, kraj), te se navodi izvorno značenje riječi, “dan odmora za srce”.

Astronomija, odnosno astro-logija, je zauzimala važno mjesto u asirskoj kulturi. Babilonce se naziva utemeljiteljima astronomije: oni su dali imena znakovima zodijaka, sustavno su bilježili gibanje nebeskih tijela, a i prvi su koji su znali izračunati kad će nastupiti pomrčina Sunca ili Mjeseca. U Asurbanipalovoj knjižnici pronađena su izvješća kraljevske zvjezdarnice o praćenju kretanja pojedinih planeta.

Friz s prikazom vojnika Ninive.

Brončana glava vladara pronađena na području Ninive, oko 2200. g. pr.Kr.

povijest

52 NOVA AKROPOLA 57

Svoje je mjesto u ovoj knjižnici pronašla i pločica s brojem oko kojeg su moderni znanstvenici dugo razbijali glavu – radi se o tzv. “Velikoj godini“ ili “Velikoj konstanti“, periodu nakon kojeg se svi planeti, Mjesec i Sunce vraćaju u početni položaj na zvjezdanom nebu. Ovaj ci klus iznosi 195 955 200 000 ili gotovo 200 milijardi godina. To znači da su prije dvjesto milijardi godina svi planeti, Sunce i Mjesec bili u istom položaju u kojem su danas, i da će sva-kih dvjesto milijardi godina zauzimati taj isti položaj. Podatak je tim neobičniji što znanost smatra da je od Velikog Praska, tj. od postanka ovog svemira, prošlo tek petnaestak milijardi godina.

Velik dio religijskih tekstova potječe od Sumerana te je većina takvih tekstova pronađena s paralelnim asir-skim prijevodom. Neki od njih su himne bogovima te opisi obreda u različitim hramovima. Pronađena je i zbirka psa-lama i velik broj mitoloških tekstova.

Pravna literatura vrlo je brojna. Najraniji zakonici bili su na sumerskom jeziku, ali veliki Hamurabijev zakonik je na babilonskom jeziku. Asirsko-babi-lonski zakoni su se donosili po potrebi, kada bi to pojedini slučaj zahtijevao.

Asurbanipalova knjižnica puna je odluka sudaca u novim slučajevima.

Među znanstvenim djelima možemo navesti dugačke liste životinja (ptica, riba...), biljaka i kamenja te geografskih rasprava i predznanstve-nih proricanja. Mnoge pločice sadrže tumačenja snova i slične tekstove. Asurbanipal se izuzetno zanimao za ove teme te njegova knjižnica obiluje njima. Tu spadaju i mnogobrojna djela iz medicine i matematike.

Književno-umjetnička djela bila su dobro zastupljena. Uglavnom su to poeme o mitološkim, religij-skim i povijesnim temama. Tu spa-da i najpoznatiji herojski ep - Ep o Gilgamešu na dvanaest pločica, babi-lonski mit o potopu, te mit o stvaranju svijeta, o velikoj borbi između boga Marduka i sila kaosa Tiamat.

Što se povijesti tiče, Asirci su bili poznati po svom istančanom smislu za bilježenje važnih događaja i protoka vre-mena. Obje su kraljevske palače prepune povijesnih podataka i prikaza pohoda, pobjeda i velikih građevinskih podu-hvata. Datumi koji prate svaki događaj i opis, i pažnja kojom su upisivali imena i najmanjih prinčeva i država vrlo dobro govore o povijesnoj preciznosti kojoj su

Asirci težili. Pored povijesnih tekstova pronađene su i kronološke tablice i dugačke liste kraljeva i dinastija te go-dine njihovih vladavina.

Knjižnica je također sadržavala raznovrsne trgovačke dokumente, pogotovo ugovore o prodaji, vlasništvu i sl. Pronađeni su i tlocrti kuća te fiskalni dokumenti o plaćenim porezima kraljevskoj riznici.

Čitav jedan odjel knjižnice posve-ćen je privatnoj i diplomatskoj kore-spondenciji. Neka pisma su privatna, a druga naslovljena na kralja ili visoke službenike. Dosad je obrađeno, prevede-no i objavljeno oko tisuću ovih pisama.

* * *Knjižnica iz Ninive najvažnija je zbirka dokumenata o kulturi babilonskog i asirskog razdoblja. Ona je dragocjeni izvor spoznaja o načinu života, zna-njima i karakteristikama naroda koji su nekada davno živjeli na području današnjeg Bliskog Istoka.

Asurbanipalovi vojni uspjesi jedva da su ga nadživjeli, jer Asirsko je Carstvo već bilo na svom zalasku, no njegova biblioteka, djelomično u vrlo dobrom stanju, preživjela je sve do danas i visoko izdigla njegovo ime u povijesti čovječanstva. �

Dio alabasternog reljefa iz Sjeverne palače kralja Asurbanipala u Ninivi, oko 645. g. pr.Kr.

povijest

NOVA AKROPOLA 5258

Nekada davno jedna je ženka čačatatutua, najmanja i naj-ružnija od svih ptica, snijela tri

jajeta u svom gnijezdu u travi. No, svako-ga dana, dok bi bila odsutna, pika1 bi izlazila iz obližnje rupe i pojela po jed-no jaje. Dva su već nestala. Uznemirena čačatatutu odleti do feniksa da se požali na piku.

Feniks se nije uznemiravao zbog malog čačatatutua, ne većeg od palca, pa osorno reče: “Znaš li da sam vrlo zauzet? Kako me možeš gnjaviti zbog takve sitnice? U svakom slučaju, ma-ma-ptica je dužna brinuti se za svoje ptiće. Sigurno nitko drugi neće. Ti sama moraš štititi svoju obitelj.”

Čačatatutu se još više uznemirila jer feniks nije ozbiljno shvatio njen problem, pa reče: “Ali, ja sam došla k tebi zato što si ti kralj svih ptica. Molim te, nemoj me prezirati i misliti da sam došla dizati galamu zbog obične sitnice. Čak i sitnica koja nije riješena može jednog dana izazvati veliku tragediju. Ako se to dogodi, nemoj mene kriviti.”

Feniks promrmlja nešto sebi u bra-du, ne obraćajući više pažnju na nju.

Čačatatutu shvati da više ništa ne može učiniti, pa odleti.

Vratila se tužna u svoje gnijezdo. Puna jada, ona uze travku i napravi od nje strijelu. Onda sjedne u zasjedu pokraj drveta, čekajući grabežljivu piku.

Sigurna u sebe, pika dođe pojesti i po-

sljednje jaje. Čačatatutu je bila toliko ljuta da je piku, prije nego što je ova shvatila što se zbiva, ubola strijelom u oko. Pika je jurila amo-tamo, vrišteći, zaslijepljena od boli.

Sva izbezumljena, pika uleti u nozdrvu lava koji je drijemao na obali. Naglo probuđen, lav skoči u vodu, ne znajući šta mu je u nozdrvi.

Zmaj koji je ležerno plivao u rije-ci, ugleda lava kako skače na njega, pa prestrašen poleti pravo u nebo, misleći da ga lav hoće pojesti. Sasvim slučajno, proleti tik pokraj feniksa i nehotice sruši njegovo gnijezdo, i feniksovo jaje se razbije.

Feniks se makne u stranu i bijesno napadne zmaja: “Ti si zmaj, a ja sam feniks. Ti živiš u vodi, a ja živim na kopnu. Mi se nikada nismo miješali. Shvaćaš li da mi nosimo samo po jedno jaje godišnje i da imamo samo jednog ptića? Zašto si morao poletjeti iz svog vodenog doma, srušiti mi gni-jezdo i razbiti jaje?”

“Nemoj mene kriviti,” reče zmaj. “Dok sam polako plivao, u rijeku je uletio lav i htio me proždrijeti. I ja sam, naravno, poletio uvis. Sasvim slučajno sam srušio tvoje gnijezdo i razbio jaje. Lav je pogriješio što me napao. On je kriv za sve.”

Tako feniks ode potražiti lava. “O poštovani fenikse,” reče lav.

“Nemoj mene kriviti. Ja sam mirno spavao na obali, kad mi je pika uletje-la pravo u nozdrvu. To me je tako zaboljelo da sam skočio u vodu. Vidiš da je to pikina greška. Idi i ukori nju.”

Feniks ode i pronađe piku.

“O plemeniti fenikse,” reče pika s poštovanjem. “Nije to moja krivica, već čačatatutuina. Ja sam se samo šetala kroz travu, kad ona iskoči i ubode me strijelom u oko. To me je tako zaboljelo da sam zabunom uletjela lavu u no-zdrvu, umjesto u rupu u zemlji. Greška je sigurno čačatatutuina. Idi i pitaj nju da li je tako bilo.”

Feniksu ništa drugo nije preosta-lo, nego otići do čačatatutue i pitati je.

Čačatatutu svečano odgovori: “Fenikse, ja sam ti to već rekla. Nisi me smio prezrijeti samo zato što sam mala, kratkog perja, nejaka i ružna. Bio si siguran da ti ne mogu naškoditi i da je moja nesreća sitnica, da majke moraju same paziti na svoje gnijezdo i rekao si mi da te ne uznemiravam. Kako to da tvoj problem nije obična sitnica? Kako to da ti ne paziš sam na svog ptića, već ideš okolo i uznemiravaš druge? Da li je pravo da je sitnica kad pika jede moja jaja, a nije sitnica kada zmaj sruši tvoje gnijezdo i razbije tvoje jaje? Ja moram snijeti svoja tri jaja u travi i svaki čas ići tražiti hranu, dok ti nosiš svoje jedno jaje na drvetu. Tebi je mnogo lakše nego nama, malim čačatatutuama, paziti na jaje. Zašto ga onda nisi pošteno pazio? Nisam li te upozorila da me ne kriviš ako sit-nica jednog dana izazove katastrofu? Zašto me onda sada optužuješ?”

Nato je Feniks, zatečen, odletio sav pokunjen. �

Priredila Nives Lozar

1 pika - vrsta voluharice

Čačatatutu i feniks

kratka priča

Za detaljne informacije posjetite nas u našim prostorima radnim danom od 18 do 22 h:

PULAUspon na Kaštel 2 Mob: (098) 900 - 4406

VARAŽDINPetra Preradovića 19Tel: (042) 320 - 026

ZAGREBHabdelićeva 2 Tel: (01) 481 - 2222Faks: (01) 2330 - 450

predstavništvoSARAJEVOTina Ujevića 2Tel: (387) 33-201-715

OSIJEKD. Neumana 6/1Tel: (031) 200 - 630

RIJEKAJedrarska 5/3 Tel: (051) 213 - 020

SPLITSlavićeva 47Tel: (021) 486 - 366

ZADARJ. Vidulića 5Tel: (023) 251 - 009

Predstavljamo vam arheo lo-ške reprodukcije s moti vi ma iz hrvatske kulturno - povijesne baštine. Ovim reprodukci-jama možete uljepšati vaš pro stor, darivati prijatelje i poslovne partnere, te tako sudjelovati u promicanju hrvatske kulture.

Detaljnije informacije na našoj web stranici:

OSIJEK: D. Neumana 6, 031-200 630

PULA: Uspon na Kaštel 2, 052-544 496

RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051-213 020

SPLIT: Slavićeva 47, 021-486 366

VARAŽDIN: P. Preradovića 19, 042-320 026

ZADAR: J. Vidulića 5, 023-251-009

ZAGREB: Habdelićeva 2, 01-481 2222

fax: 01-2330 450

www.nova-akropola.hr

ISSN 1330 - 9714

Knjige osim u knjižarama, možete kupiti ili naručiti u našim podružnicama ili na adresi uredništva: Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb

Do sada objavljeno u izdanju Nove Akropole:

Voda pamtiHomeopatija

Čarobna IndijaPismo i jezik Hetita

Zaboravljene biblioteke Ninive

Ovo je dirljiva priča o jednoj prekrasnoj viziji koju je još u djetinjstvu dobio Crni Los, vrač, odnosno sveti čovjek Oglala Siouxa. Kroz njego-vu viziju nam se otvara sasvim novi svijet, magični svijet nevidljivih sila koje vode i štite sve što živi. Crni Los ima misiju da kao sveti čovjek svojim nutarnjim snagama ostvari svoju viziju i tako spasi svoj narod i njegov način života pred razornom najezdom bijelog čovjeka. Čitajući ovu knjigu ostaje osjećaj žaljenja i krivnje što je naša civiliza-cija, bešćutna i silovita, bezobzirno pregazila jedan svijet koji nas je mogao podučiti onom dubokom nutarnjem skladu sa samim sobom i prirodom, skladu koji nam toliko nedostaje.

BR

OJ

52

- C

IJE

NA

20

KN

John G. Neihardt