Vlatka Kranjcevic Odgojno-obrazovni rad s odraslim osobama u penalnim ustanovama

Sveuilite J.J. Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Diplomski studij filozofije i pedagogije

Vlatka Kranjevi

ODGOJNO-OBRAZOVNI RAD S ODRASLIM OSOBAMA U PENALNIM USTANOVAMA

Diplomski rad

Mentorica: dr. sc. Stanislava Irovi, red. prof.

Komentorica: dr. sc. Renata Juki

Osijek, 2014.

SADRAJ

SADRAJ........................................................................................................................................2

SAETAK ......................................................................................................................................4

SUMMARY.....................................................................................................................................5

I. UVOD..........................................................................................................................................6

II. TEORIJSKA OBRADA TEMATIKE.........................................................................................8

2.1.NUNOST CJELOIVOTNOG UENJA U DANANJEM DRUTVU..............................8

2.1.1.Andragogija kao znanstvena disciplina.........................................................................10

2.1.2. Ciljevi i naela obrazovanja odraslih............................................................................12

2.1.3.Zakon o obrazovanju odraslih........................................................................................15

2.1.4.Odgojni rad s odraslim osobama...................................................................................16

2.2.INSTITUCIJA ZATVORA......................................................................................................18

2.3.OBILJEJA POPULACIJE ZATVORENIKA........................................................................20

2.3.1. Potrebe zatvorenika......................................................................................................21

2.3.2. Utjecaji okoline na izvrenje kaznenih djela...............................................................23

2.3.3. Posljedice boravka u zatvoru.......................................................................................24

2.4.VRSTE USTANOVA ZA IZVRENJE KAZNE I KAZNENI SUSTAV REPUBLIKE HRVATSKE...................................................................................................................................26

2.4.1.Zatvorene, poluotvorene i otvorene ustanove..............................................................26

2.4.2.Specijalizirane penalne ustanove..................................................................................29

2.4.3.Kazneni sustav Republike Hrvatske.............................................................................30

2.5.TRETMANSKI RAD SA ZATVORENICIMA......................................................................31

2.5.1.Metode tretmanskog rada sa zatvorenicima...................................................................32

2.5.2.Osobitosti uloge pedagoga,andragoga i socijalnih pedagoga u tretmanu......................37

2.5.3.Savjetovalini rad...........................................................................................................39

2.5.4.Uloga rada u rehabilitaciji zatvorenika..........................................................................40

2.5.5.Prava zatvorenika...........................................................................................................43

2.6. OBRAZOVANJE ZA VRIJEME KAZNE ZATVORA..........................................................44

2.6.1.Zakonske mogunosti obrazovanja i osposobljavanja u kaznenim ustanovama...........44

2.6.2.Pozitivni utjecaji zatvorskog obrazovanja i stvarne mogunosti obrazovanja za vrijeme izdravanja kazne....................................................................................................................46

III. METODOLOGIJA EMPIRIJSKOG ISTRAIVANJA...........................................................47

3.1.Cilj i problemi istraivanja......................................................................................................47

3.2.Hipoteze istraivanja................................................................................................................49

3.3. Ispitanici..................................................................................................................................49

3.4. Instrument...............................................................................................................................50

3.5. Postupak i obrada podataka....................................................................................................50

IV. REZULTATI I INTERPRETACIJA.........................................................................................51

4.1.Rezultati na mjerama sociodemografskih obiljeja ispitanika................................................51

4.2. Deskriptivna statistika odabranih dimenzija ispitivanih varijabli...........................................52

4.2.1. Stavovi ispitanika o zatvorskom tretmanu...................................................................52

4.2.2. Stavovi ispitanika o osobinama djelatnika bitnima za uspjenu suradnju....................55

4.2.3. Stavovi ispitanika o obrazovnim potrebama zatvorenika.............................................58

4.2.4.Stavovi ispitanika o radu i obrazovanju unutar kaznene ustanove................................62

4.2.5. Oekivanja od budunosti ispitanika............................................................................66

4.2.6. Stavovi ispitanika o slobodnom vremenu u kaznenoj ustanovi....................................69

V. RASPRAVA...............................................................................................................................72

VI. ZAKLJUAK..........................................................................................................................77

VII. LITERATURA.......................................................................................................................79

VIII. PRILOZI...............................................................................................................................85

SAETAK

S drutvenim promjenama kojima svakodnevno svjedoimo, poveavaju se potrebe za cjeloivotnim uenjem. Andragogija, kao znanost koja prouava odgoj i obrazovanje odraslih osoba, u suvremenom je svijetu u velikom zamahu, a potreba za andragokim radom sve je vie vidljiva. Uenje i odgoj odraslih osoba u velikoj je mjeri nedovoljno istraeno podruje, na kojem najvei napredak tek slijedi. Posebice se to odnosi na sporno odgojno podruje obzirom da mnogi negiraju samu mogunost odgojnog djelovanja na odrasle osobe. Takoer, skupa s ostalim socijalnim promjenama suvremenog svijeta, u veini drava raste i zatvorenika populacija, bitna podskupina socijalno iskljuene populacije. Kazna zatvora i kriminalna djela koja joj prethode nemaju utjecaj samo na individuu osuenika. itavo je drutvo, posebno primarno socijalno okruenje zatvorenika, dotaknuto navedenim procesima. Odgojno-obrazovni rad predstavlja bitan dio rehabilitacije i resocijalizacije osuenika, a odgojni i obrazovni programi, kojima rukovode djelatnici tretmanskog odjela kaznenih ustanova provode se s ciljem spreavanja kriminalnog povrata i uspjenijeg uklapanja u drutvo nakon izlaska iz kaznene ustanove. Istraivanjem se nastojalo ispitati stavove populacije zatvorenika prema odgojno-obrazovnim dijelovima zatvorskog tretmana, poeljnim osobinama djelatnika i vlastitoj budunosti. Rezultati istraivanja pokazali su pozitivne stavove ispitanika prema zatvorskom tretmanu, visoko vrednovanje socijalnih kompetencija tretmanskih djelatnika, pozitivnu procjenu budunosti ispitanika te sudjelovanje i pozitivnu orijentaciju prema aktivnostima slobodnog vremena unutar kaznene ustanove. Postoji pozitivna povezanost dobi ispitanika sa stavovima o vlastitoj budunosti i obrazovnim potrebama zatvorenika. Povezanost dobi i stavova o zatvorskom tretmanu, osobinama djelatnika tretmana bitnim za uspjenu suradnju, obrazovanju i radu unutar kaznene ustanove te slobodnom vremenu unutar kaznene ustanove ne moe se primijetiti. Istraivanje takoer upuuje na povezanost stupnja obrazovanja ispitanika i stavova ispitanika o obrazovnim potrebama zatvorenika na pojedinim razinama. Navedeno upuuje na nemogunost generalizacije stavova i oekivanja pojedinih zatvorenika te potrebu za individualiziranim pristupom svakom pojedinom osueniku to se i provodi u procesu izrade programa izdravanja kazne unutar Centra za dijagnostiku. Rad bi trebao andragokoj teoriji i penoloko-andragokoj praksi pomoi u definiranju imbenika kvalitetnog penalnog tretmana koji bi ujedno predstavljali i putokaz ka unapreivanju cjelokupnog kaznenog sustava.

Kljune rijei: zatvorski tretman, socijalna iskljuenost, cjeloivotno uenje, resocijalizacija

SUMMARY

Along with the social changes that can be observed daily, lifelong learning needs are increasing. Andragogy, science exploring education of adult persons, is not invention of newest era. Great progress of andragogy is just happening. Also, needs of andragogical work are increasing. In a large degree, adult persons' learning and education is not enough explored area, where the greatest progress is yet to come. That specially refers to controversial area of upbringing, considering that many experts negate posibility of upbringing activities directed to adults. Along with social changes in most of world's countries prison population, a significant part of social excluded population, is growing. Inprisonment and crimes that precede it do not affect individual convict only. The whole society, especially primary social environment of convict, is affected by that process. Educational work is an important part of rehabilitation and resocialization of criminals. In order to prevent criminal recidivism and stimulate succesfull social after-prison comeback, education programs are being implemented, conducted by professionals in treatment departments. The aim of research was to examine prisoners' attitudes about parts of prison treatment, desirable characteristics of treatment professionals and their own future. Results of research show positive attitude of examinees about prison treatment, high valuation of desirable characteristics of treatment professionals, positive expectations of future and participation in free-time activities of penal institution.

The results reveal relationship between age of examinees and attitude about educational needs of prisoners and their own future. There is no relationship between age of examinees and following attitudes: about prison treatment, treatment professionals' characteristics, education and work in a penal institution and free time in penal institution. Results also reveal relationship between education level of examinees and attitude about educational needs of inprisoners on some of the levels. The results given suggest impossibility to generalize attitudes and expectations of individual prisoners. The need of individualised approach to every single convict is recognized. Individualization is standard part of every imprisonment program, made in diagnostic center, part of Croatian penal system. Thesis intent to help andragogical theory and penal-andragogical praxis to define factors of quality penal treatment, that would also be marker to improvement of overall penal system.

Key words: prison treatment, social exclusion, lifelong learning, resocialization

I. UVOD

Cjeloivotno je obrazovanje jedan od imperativa koje svakom pojedincu kao uvjet opstanka namee suvremeno drutvo. Zakonitosti uenja odraslih osoba te njihove obrazovne potrebe razlikuju se od uenja i obrazovanja djece, te su predmet interesa andragokih djelatnika. Penoloka andragogija kao znanost koja se bavi odgojem i obrazovanjem odraslih pojedinaca unutar penalnih ustanova jest osnovno podruje kojim se bavi ovaj rad.

Skupa s ljudskom zajednicom mijenja se i nain na koji se drutvene skupine nose s nepoeljnim ponaanjem definiranim kao kriminal. Na odreene naine, kanjavanje zloina i neprimjerenih ponaanja dogaalo se oduvijek, ponekad jaim, ponekad slabijim intenzitetom. Kroz povijesni razvoj kaznenog sustava koritene su razne metode, od nekih iznenaujue naprednih, do vrlo nasilnih i psihiki tetnih, kao to je zabrana svake komunikacije meu zatvorenicima. U hrvatskim kaznenim ustanovama postoje zasebni odjeli tretmana, koji se bave rehabilitacijom i resocijalizacijom osuenika. Podrujem odgojno-obrazovnog rada bave se andragozi, pedagozi, psiholozi i socijalni radnici. Zakon o izvrenju kazne zatvora propisuje mogunosti rada i obrazovanja koje imaju zatvorenici za vrijeme odsluenja kazne zatvora.

Razliiti tipovi kaznenih ustanova: zatvoreni, poluotvoreni, otvoreni te specijalizirane kaznene ustanove pruaju razliite mogunosti za rad i obrazovanje, ponekad ak i izvan zatvorske institucije. Uvijek sporno podruje odgojnog rada s odraslim osobama posebice je zamjetno u osnovama tretmanskog rada kaznenih ustanova. Iako se ponekad mogunost odgoja odraslih pojedinaca dovodi u pitanje, sluajevi uspjene promjene ponaanja i vrijednosti pojedinaca nakon izlaska s odsluenja kazne zatvore govore suprotno. Odgoj kao takav ne mora znaiti oduzimanje autonomije odgajaniku, to je posebno vano kad se radi o radu s odraslim osobama.

Rad tematizira potrebu populacije zatvorenika za cjeloivotnim obrazovanjem, posebice naglaenu u suvremenom drutvu, te obiljeja i naela odgojno-obrazovnog rada s odraslim osobama. Provedenim istraivanjem ispitali smo stavove zatvorenika o kaznenom tretmanu, osobinama djelatnika tretmanskog odjela bitnima za uspjenu suradnju, radu i obrazovanju unutar kaznene ustanove, obrazovnim potrebama zatvorenika, slobodnom vremenu unutar kaznene ustanove te oekivanjima od budunosti.

Socijalna je iskljuenost, prema mnogim autorima, jedan od osnovnih razloga ukljuivanja pojedinaca u kriminalne aktivnosti, koje kao posljedicu u najveem broju sluajeva opet donose iskljuenost, umjesto oekivanog uspjeha. Niska razina obrazovanja i male mogunosti zapoljavanja, izrazito su prisutni problemi u populaciji zatvorenika. U tom pogledu, obrazovanje je jedan od temeljnih alata pomou kojih se moe smanjiti iskljuenost pojedinca nakon izlaska iz penalne ustanove te poveale anse na tritu rada. Odgojno-obrazovni rad osnova je tretmana osuenika u kaznenom sustavu, te preduvjet uspjenog funkcioniranja osobe po izlasku iz penalne ustanove. Otvorenost svakog pojedinog zatvorenika za suradnju s djelatnicima tretmanskog odjela i spremnost na daljnje obrazovanje i usavravanje, bitan su imbenik uspjeha odgojno-obrazovnog rada.

Odgojno-obrazovni djelatnici unutar kaznenog sustava moraju biti orijentirani na ciljeve, sadraje i metode rada koji e zatvorenicima obogatiti ivot u ustanovi, ali i nakon izlaska iz nje. Iako kazna zatvora ima i funkcije kanjavanja prekritelja i zatite ostatka drutva od pojedinca koji je mogua prijetnja, u odgojno-obrazovni rad nuno je ukljuiti optimizam i povjerenje u ljudske kvalitete svakog pojedinog korisnika tretmana.

II. TEORIJSKA OBRADA TEMATIKE

2.1. NUNOST CJELOIVOTNOG UENJA U DANANJEM DRUTVU

Cjeloivotno je uenje u suvremenom drutvu nuna potreba, a ne luksuz poslovnih elita. Nove su generacije suoene s nestankom sigurnih radnih mjesta i shvaanja prema kojem je uenje gotovo s krajem formalnog obrazovanja u mladosti. Douglas (prema Ritzer, 1997) tvrdi kako se suvremeni ovjek neprestano mijenja, nesiguran je, konfliktan i samo dijelom ima slobodan izbor to initi i to postati. U suvremenom drutvu, koje je isto tako promjenjivo, nesigurno i konfliktno, cjeloivotno je uenje imperativ opstanka. Sam termin cjeloivotno uenje prevladao je 1996. godine na sastanku 25 ministara obrazovanja zapadne i srednje Europe, Australije, Kanade, Japana, Meksika, Novog Zelanda i SAD-a odranom u Parizu, na kojem je zakljueno da se time ostvaruje paradigmatski preokret od obrazovanja k uenju koji je nuan kao primarni cilj svjetske obrazovne reforme (Faure i sur., 1972).

Deklaracija o znanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (2002), cjeloivotno obrazovanje definira "kao konkretnu aktivnost uenja u cilju stjecanja novih i nadopune starih znanja i sposobnosti usmjerenih osobnom, drutvenom i poslovnom napretku". Petrievi (2012) navodi etiri osnovna cilja cjeloivotnog uenja: osobno zadovoljstvo i razvoj pojedinca, aktivno graanstvo, drutvena ukljuenost i zapoljivost, dok UNESCO u svom izvjeu o obrazovanju za 21. stoljee tvrdi da pojedinac tijekom ivota mora uiti znati, uiti initi, uiti zajedno ivjeti i uiti biti (prema Delors, 1998).

Prema novoj filozofiji obrazovanja, cjeloivotno uenje postaje viedimenzionalni proces koji nije ogranien na stjecanje znanja i gdje se jaa komplementarnost obrazovnih okruja (Hrvati, 2007: 241). Znanje se usvaja formalnim, neformalnim i informalnim oblicima (Andrilovi i sur., 1985). Formalno se obrazovanje odvija kroz kolski ili visokokolski sustav, a na zavretku se dobiva kvalifikacija: svjedodba ili diploma. Neformalno obrazovanje provodi se u obliku teaja ili kola na ijem se kraju dobiva potvrda koja se moe upisati u radnu knjiicu, ali nema vrijednost dravnog dokumenta. Informalni su oblici obrazovanja oni koji koje ne odreuje program niti se na njegovom zavretku dobiva potvrda. Najee se radi o znanju koje osoba usputno i dobrovoljno prikuplja kroz drutveno i poslovno kretanje. U svrhu boljeg razumijevanja podjele oblika cjeloivotnog obrazovanja, potrebno je imati u vidu tijek ivotnog razvoja ljudi. Petrievi (2012) navodi Evansovu podjelu na tri razvojne etape ovjeka:

1. Pripremna etapa traje od roenja do navrene 15. godine ivota, a kod osoba koje nastavljaju s redovitim kolovanjem produuje se do kraja redovnog obrazovanja. Dok se osoba kao redoviti uenik ili student priprema za rad, priprema se i za ivot, dakle nema status odrasle osobe.

2. Etapa radne sposobnosti ili aktivnosti traje od navrene 15. godine ivota ili zavretka redovnog obrazovanja do umirovljenja. Trajanje je navedene etape uglavnom oko 40 godina, a zadnjih desetak godina trebale bi biti u funkciji pripreme ovjeka za ivot i aktivnosti u mirovini. 3. Zadnja, umirovljenika etapa traje od umirovljenja do kraja ovjekova ivota.

Sposobnost uenja smatra se jednim od temeljnih preduvjeta za uspjeno provoenje odgojno-obrazovnih procesa, kako u djejoj, tako i u odrasloj dobi. Giesecke (1993: 42) uenje definira kao produktivnu i na promidbu upuenu sposobnost ovjeka da gradi, odnosno mijenja predodbe, navike, stavove, naine ponaanja i sposobnosti. UNESCO (2012) pak uenje definira kao stjecanje ili promjenu informacija, znanja, razumijevanja, stavova, vrijednosti, vjetina, kompetencija, ili ponaanja kroz iskustvo, vjebu, studij ili pouku. Uenje odraslih osoba razlikuje se od uenja djece i mladih. Poznavanje osobitosti uenja odraslih, preduvjet je i temelj cjeloivotnog uenja te odgojno-obrazovnog rada s odraslim osobama.

2.1.1. Andragogija kao znanstvena disciplina

Andragogija (aner (gr.) ovjek; agein voditi, prema Senc, 1988) je znanost o odgoju i obrazovanju odraslih osoba, utemeljena na postignuima pedagogije, sociologije, psihologije odgoja i obrazovanja te ekonomije obrazovanja (Andrilovi i sur., 1985). Pojam se prvi put spominje 1883. u tekstovima Alexandra Kappa, njemakog urednika i uitelja (prema Matijevi, 2011) koji andragogiju smatra teorijom uenja odraslih. Petrievi (2012) ju definira kao znanost koja prouava odrasle osobe koje ue te okolnosti ostvarivanja procesa uenja odraslih. Za razliku od rada s djecom, rad na obrazovanju odraslih osoba poiva na drugim naelima i kree se prema drukijim ciljevima. Andragogija je vie od prakse obrazovanja odraslih, ona je i znanost koja prouava mogunosti, probleme, metode i tehnike sustavnog obrazovanje odraslih, a zasnovana je na filozofiji cjeloivotnog uenja. Andragozi su strunjaci koji organiziraju odgoj i obrazovanje odraslih te istrauju procese intencionalnog i neintencionalnog obrazovanja odraslih (Matijevi, 2011). Zapoljavaju se u narodnim ili otvorenim sveuilitima, slubama za obrazovanje gospodarskih organizacija, kaznenopravnim ustanovama za odrasle osobe, vojnim uilitima te ostalim ustanovama za obrazovanje odraslih osoba. Kao andragoga u uem smislu, Matijevi definira pojedinca koji je zavrio diplomski ili postdiplomski studij andragogije, a kao andragoga u irem smislu fakultetski obrazovanog pojedinca ija je osnovna djelatnost odgoj i obrazovanje odraslih. Kljuna je uloga andragoga u realizaciji filozofije cjeloivotnog uenja, pruajui podrku odraslima u procesu stjecanja i razvoja znanja, vjetina i stavova tijekom cijelog ivota.

Potrebe za obrazovanjem odraslih i andragokim djelatnicima, iako vie naglaene u suvremeno doba, nisu novost. Prema Klapan i ivi (2011), jo se za Ksenofontovo doba u Perziji provodio javni odgoj i obrazovanje zrelih ljudi i staraca. Za navedenu su djelatnost bili angairani posebni uitelji. U Hrvatskoj se pak andragoka razmiljanja mogu pratiti od druge polovice 19. stoljea, a prvo je puko otvoreno uilite poelo s radom 1907.godine pod vodstvom Alberta Bazale (Klapan, ivi). Sredite obrazovanja odraslih osoba u Republici Hrvatskoj je Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, koja radi na kampanjama za poticanje cjeloivotnog uenja i obrazovanja, na sustavnom usavravanju nastavnika angairanih na podruju obrazovanja odraslih te poboljanju njihovih andragokih kompetencija.

Fundamentalne su andragoke discipline opa andragogija, opa metodika andragogije, povijest andragogije i komparativna andragogija. Normativno-aplikativne discipline andragogije orijentirane su na ua podruja te se njihova saznanja ne mogu poopavati u onolikoj mjeri kao kod fundamentalnih disciplina. To su vojna, penoloka, industrijska, socijalna andragogija te specijalne metodike tih grana. Penoloka se andragogija javlja kao specijalna grana andragogije. U svom se prouavanju i utvrivanju pravilnosti i zakonitosti koristi opim saznanjima andragogije, uz nastojanja da se ta saznanja primjene na penoloko podruje odgojno-obrazovnog rada. Bavi se specifinostima odgojno-obrazovnog procesa u uvjetima ivota i rada ljudi u kaznenim ustanovama. Svi elementi i saznanja do kojih penoloka andragogija dolazi ne ulaze u fond ope znanosti o odgoju i obrazovanju odraslih, niti nuno vrijede na svim drugim andragokim podrujima. Penoloka se andragogija, dakle, oslanja na opa saznanja andragogije i istovremeno rasvjetljuje i sagleda specifinosti svog podruja (prema Jovani, Ili, 2012).

2.1.2. Ciljevi i naela obrazovanja odraslih

UNESCO u Hamburkoj deklaraciji iz 1997. godine obrazovanje odraslih definira na sljedei nain: Obrazovanje odraslih znai itav niz trajnih procesa uenja, formalnih ili neformalnih, kod kojih ljudi koje drutvo kojem pripadaju smatra odraslima razvijaju svoje sposobnosti, obogauju svoje znanje i usavravaju svoju tehniku ili strunu osposobljenost ili je usmjeruju u novom smjeru kako bi zadovoljili vlastite potrebe ili potrebe drutva. Uenje u odrasloj osobi

obuhvaa i formalnu i trajnu izobrazbu, neformalno uenje i itav spektar neformalnog i sluajnog uenja, dostupnog u multikulturalnom drutvu koje ui i u kojem se priznaju pristupi osnovani i na teoriji i na praksi" (UNESCO, 1997:1).

Prema Hamburkoj deklaraciji ciljevi obrazovanja odraslih su: "razvijanje autonomije i osjeaja dunosti ljudi i zajednica kako bi se ojaala sposobnost suoavanja s transformacijama koje se dogaaju u ekonomiji, kulturi i u drutvu kao cjelini, poboljala koegzistencija, tolerancija te obavijeteno i kreativno sudjelovanje graana u njihovim sredinama i preuzimanje kontrole nad sudbinom kako bi se mogli suprotstaviti izazovima koji stoje ispred njih. Od posebne je vanosti da se pristupi uenju odraslih osnivaju na vlastitom ljudskom nasljeu, kulturi, vrijednostima i prijanjim iskustvima i da razliiti naini primjene tih pristupa omoguuju i ohrabruju svakog graanina da aktivno sudjeluje i da ima svoje pravo glasa (UNESCO, 1997:1).

Petrievi (2012: 127) kao temeljne ciljeve obrazovanja odraslih osoba navodi sljedee: 1.Omoguavati svim mukarcima i enama, naroito onima druge ivotne dobi, da pod jednakim uvjetima (financijske i druge potpore poslodavaca, dravnog prorauna i drugih izvora), ovisno o sposobnostima i osobnim potrebama, te potrebama trita rada, stjeu znanja i razvijaju vjetine i navike koje e zaposlene initi kompetentnima za zadravanje zaposlenja, a nezaposlene initi kompetentnima za zapoljavanje i samozapoljavanje.

2.Osposobiti ove pojedince za cjeloivotno uenje i samouenje, timski rad i rjeavanje problemskih situacija.

Ciljeve obrazovanja odraslih moemo promatrati kao humanistike, socijalne i ekonomske. U Republici Hrvatskoj istaknute su rubne skupine i pojedinci kao prioritetna populacija za cjeloivotno obrazovanje. To su: branitelji, povratnici, prognanici i izbjeglice, nepismene ili osobe bez zavrene osnovne kole mlae od 35 godina, nekvalificirani nezaposleni mlai od 40 godina spremni na prekvalifikaciju, nezaposleni mlai od 40 godina koji su zavrili gimnaziju, a spremni su na prekvalifikaciju te zatvorenici (Petrievi, 2012). Pastuovi (1999) objanjava potrebu za edukologijom (iako sam termin drimo upitnim i diskutabilnim), kao integrativnom znanou koja istrauje ne samo postizanje pojedinih ciljeva obrazovanja, nego i njihova meudjelovanja obzirom na posebne potrebe odraslih. Edukologija sjedinjuje znanja i postignua pedagogije, sociologije, psihologije, ekonomike i antropologije koja se dotiu odgojno-obrazovne djelatnosti.

Petrievi tako navodi sljedea osnovna naela razvijanja obrazovanja odraslih:

1. naelo doivotnog uenja

2. naelo doivotnog obrazovanja odraslih kao dijela sustava cjeloivotnog uenja

3. naelo prioritetnog obrazovanja marginaliziranih pojedinaca i skupina

4. naelo suvremenog obrazovanja odraslih.

Prema Matijeviu (Andrilovi i sur., 1985) naela obrazovanja odraslih osoba su:

1. Naelo dobrovoljnosti i prinude za razliku od djece, odrasli se u obrazovne procese ukljuuju slobodno, a prinudno ukljuivanje ne daje eljene rezultate.

2. Naelo zornosti i apstraktnosti zornou se osigurava usvajanje injenica, apstraktnou stvaranje generalizacija.

3. Naelo aktivnosti i razvoja naglaava se nunost prisutnosti u nastavi svih podruja ljudske aktivnosti intelektualnih, senzornih, praktinih i izraajnih, a ne samo jednog podruja.

4. Naelo sistematinosti i postupnosti sistematinost je u obrazovanju imperativ te ju je nemogue zaobii. Vrednovanje treba pokazati sistem generalizacija i injenica kojim su ovladale osobe koje ue. Voenje do stvaranja sistema iz psiholokih i didaktikih razloga mora biti postupno.

5. Naelo primjerenosti i napora obrazovni bi proces morao biti primjeren polaznicima, te je potrebno organizirati sadraje, zadatke, metode i medije obrazovanja primjerene karakteristikama pojedinaca koji ue, te uvaavati njihove elje i potrebe za napredovanjem. Zadaci koji se postavljaju pred subjekte koji ue uvijek moraju zahtijevati odreeni napor pri rjeavanju, no ne toliki da bi ih naveo na potencijalno odustajanje od obrazovnog procesa.

6. Naelo individualizacije i socijalizacije pri organizaciji nastave i uenja valja uzeti u obzir osobna iskustva pojedinaca, njihove stilove usvajanja znanja, koristiti medije koji odgovaraju navedenom stilu uenja pojedinca. Maksimalna prilagodba odgojno-obrazovnog procesa odrasloj individui mogua je uz uvjet provedbe primjerenih inicijalnih ispitivanja. Takoer, uenje se odvija u svrhu to boljeg drutvenog funkcioniranja u obrazovnoj grupi i iroj zajednici.

7. Naelo historinosti i suvremenosti u procesu obrazovanja za blisku budunost potrebno je u svrhu pripreme upoznati prolost i sadanjost, no naglasak treba biti na budunosti za koju se priprema, kroz sadraje, zadatke i oblike rada. U tom kontekstu Pongrac (1990) naglaava pogrenost iskljuivog pristupa "sada i ovdje". Ako se andragoki strunjaci orijentiraju na trenutnu situaciju bez mogunosti usporedbe i prihvaajui bez moguih alternativnih tjeenja unaprijed zadane teze, lako mogu doi do pogrenih zakljuaka i odluka.

2.1.3. Zakon o obrazovanju odraslih

Zakon o obrazovanju odraslih (Narodne novine 17/07) definira obrazovanje odraslih kao dio jedinstvenog obrazovnog sustava Republike Hrvatske. Prema navedenom zakonu, svrha obrazovanja odraslih jest ostvarivanje prava na slobodan razvoj osobnosti, osposobljavanje za zapoljivost te osposobljavanje za aktivno graanstvo. Navodi se sedam naela na kojim se temelji obrazovanje odraslih. To su: naelo cjeloivotnog uenja, naelo racionalnog koritenja obrazovnih mogunosti, teritorijalne blizine i dostupnosti obrazovanja svima pod jednakim uvjetima, u skladu s njihovim sposobnostima, naelo slobode i autonomije pri izboru naina, sadraja oblika, sredstava i metoda, naelo uvaavanja razliitosti i ukljuivanja, naelo strune i moralne odgovornosti andragokih djelatnika, naelo jamstva kvalitete obrazovne ponude te naelo potovanja osobnosti i dostojanstva svakog sudionika.

Zakon uz formalno, neformalno i informalno definira i samousmjereno uenje. To su aktivnosti kojima odrasla osoba uspostavlja kontrolu nad procesom uenja te odgovornost za rezultate uenja. Ustanove za obrazovanje odraslih su puka otvorena uilita, osnovne kole, srednje kole, visoka uilita, kole stranih jezika, ustanove za smjetaj i skrb osoba s posebnim potrebama te penoloke i ostale ustanove. Definiraju se i obrazovni programi kojima odrasli stjeu znanja, vjetine i sposobnosti u navedenim podrujima. Programi trebaju biti prilagoeni dobi, prethodnom obrazovanju, znanju, vjetinama i sposobnostima odraslih. Donose ih ustanove za obrazovanje odraslih, a njima se utvruju naziv, trajanje i oblici izvoenja programa, kadrovski, didaktiki, prostorni i drugi uvjeti za izvoenje programa, nain evaluacije i postignua uenja. Naini provoenja programa koje zakon definira su: redovita, konzultativno-instruktivna, dopisno-konzultativna, otvorena, nastava na daljinu, telenastava, multimedijski te drugi naini. Programe provode andragoki djelatnici: uitelji, nastavnici, profesori, struni suradnici, predavai, treneri, voditelji. Znanja, vjetine i sposobnosti odrasli mogu dokazati polaganjem ispita koje provodi ustanova za obrazovanje odraslih koja provodi program osim dravne mature koju provodi Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja.

2.1.4. Odgojni rad s odraslim osobama

Brezinka (prema Giesecke, 1993) odgoj definira kao socijalne radnje kojima ljudi pokuavaju psihike predispozicije drugih trajno poboljati psihikim i sociokulturnim sredstvima, te sauvati njihove vrijedne komponente. Odgojitelj normativno odreuje odgojno djelovanje, a rezultat odgoja je trajan. Bernfeld (prema Giesecke) odgoj promatra kao ukupnost reakcija drutva na injenicu razvoja. Prema Gieseckeu, odgoj je planirani dio socijalizacije. Socijalizacija ukljuuje planirane i neplanirane utjecaje kojima se preuzimaju drutveni obrasci i postaje lanom zajednice. Prema suvremenoj multifaktorskoj teoriji odgoja, za razliku od ranijih faza odgojne znanosti (pedagoki pesimizam, pedagoki optimizam, teorija konvergencije), osoba se smatra sukreatorom svog odgoja, te utjee na samu sebe, uz okolinske i naslijeene utjecaje. Pastuovi (2010) postavlja pitanje je li mogu odgoj odraslih. Navodi se potreba za promjenom postojeih vrijednosti, stavova i navika ukoliko su nefunkcionalne zbog promjena prirodnog i drutvenog konteksta. Naglaava se i vanost vrijednosnih promjena za drutvenu i radnu adaptaciju osoba. Prisutna je hipoteza kako odgoj odraslih u znaajnoj mjeri nije mogu. Zagovornici ovog stava smatraju da je glavna zapreka odgoju odraslih ve zavren proces preuzimanja vrijednosti. Stavove i navike odraslih ljudi teko je ili nemogue promijeniti. Pastuovi odgoj i obrazovanje smatra vrstama uenja. Obrazovanjem se organizirano ue znanja i psihomotorne vjetine s razvojem sposobnosti za uenje. Obrazovanje naziva kognitivnim, a odgoj afektivnim uenjem. Tako se ue vrijednosti, stavovi i navike. Vie se koriste uvstveni od kognitivnih procesa, a u motivativnim osobinama prevladavaju uvstva. Odrasli su za razliku od djece stekli odreeno iskustvo, te usvojili vrijednosti, stavove i navike. Odgojivost je odraslih, prema Pastuoviu, manja od djeje, kao to je i odgojivost enskih osoba generalno vea od one mukih osoba. Odgojivost se definira kao osobina koja se odlikuje u brzini i lakoi usvajanja novih vrijednosti, stavova i navika ili promjeni postojeih. Djeca ne posjeduju autonomiju koja odraslima donosi otpor prema nametanju vrijednosti i stavova.

Uenje oponaanjem jedno je od naina usvajanja vrijednosti, obrazaca ponaanja i navika. Ako pojedinac vidi da osobe s drutveno tetnim i nepoeljnim sredstvima postizanja ciljeva bivaju nagraene te ostvaruju ciljeve, prihvatit e te oblike ponaanja kao uobiajene. Ciljevi promatraa trebaju se podudarati s ciljevima osobe koja ih postie (Pastuovi, 2013). Odgojni se postupci tee procjenjuju kriterijima uspjenosti od obrazovnih, ak i kod djece. U testovima-skalama procjene, osoba moe nuditi socijalno poeljne odgovore, a u testovima znanja toni se odgovori ne mogu simulirati. Prema Gali i sur. (2008), kod odraslih se esto javlja potreba za stvaranjem povoljne samoprezentacije. Upitnici linosti oekuju samoprocjenu vlastitog ponaanja i stavova ispitanika, a zbog navedene potrebe moe se dogoditi da ne rezultiraju istinitim odgovorima.

Poli (1997) dovodi u pitanje znaenje pojma "preodgoj". Preodgoj bi bio odgoj kojim se ponitavaju uinci prethodnog. On postavlja pitanje zato ponitavati rezultate odgoja. Ako se radi o pravom odgoju, onda e se teko nai razlozi za ponitavanje uinka. Ako razlozi postoje, moe se razmatrati jesu li oni rezultat odgoja, manipulacije, nebrige ili sluajnih utjecaja. Ako se radi o manipulaciji ili nebrizi, tada se treba dogoditi izostali odgoj. Ako je prethodio odgoj, tada bi ponitavanje rezultata prema Poliu bilo razgajanje gubljenje odgojem steenih svojstava. Nadalje se istie kako bi preodgoj morao biti odgoj bolji od prethodnog. Opravdan je samo ako se njime otvaraju nove i vee mogunosti odgajanika. Iz navedenog slijedi da se preodgojem ne ponitavaju tetni uinci manipulacije, odgojne zaputenosti ili nebrige, nego odgojni rezultati koji nisu najbolji. Poli naglaava besmislenost govora o odgoju tamo gdje ga nije bilo, a dodaje kako je preodgoj izuzetno potreban i mogu tamo gdje je odgoja bilo. Na podruju andragokog rada sa zatvorenicima postavlja se pitanje potrebe i mogunosti preodgoja kao kljuno za promjenu vrijednosti koje pokreu djelovanje zatvorenike populacije. Sutinska promjena vrijednosti zatvorenika teko je mogua ukoliko mogunost preodgoja odraslih osoba, naravno, uz njihovu suradnju, izostane.

2.2.INSTITUCIJA ZATVORA

Michel Foucault u djelu Nadzor i kazna (1994) zatvor definira kao aparat za preobrazbu pojedinaca. S jedne je strane osnivanje zatvora pravno-ekonomski utemeljeno, a s druge tehniko-disciplinski. Foucault zatvor naziva najneposrednijim i najciviliziranijim oblikom meu svim dosadanjim kaznama, ba zahvaljujui tom dvostrukom utemeljenju. Foucault takoer kae kako zatvor ne mora imati uvijek isti oblik postoje pritvorenici ili osuenici, tienici popravnih domova ili zloinci. Zato zatvor, popravni dom ili glavna kaznionica moraju naelno odgovarati tim razlikama. Trebaju osiguravati kanjavanje koje nije samo stupnjevano po svom intenzitetu, nego i raznovrsno po svojim ciljevima, koji nisu iscrpljeni u lienju slobode.

Krajem 18.stoljea dotad javna kanjavanja postaju skrivena, brza i efikasna, sve se vie ljudi zatouje u zatvorske ustanove sa strogo odreenim rasporedom rada, spavanja, obrazovanja i ostalih aktivnosti. Znaajna je promjena premjetanje sredita kanjavanja s tijela na duu, to se postie oduzimanjem prava, posebno onog na slobodu, a ne prisilnim trpljenjem fizike boli. Cilj je tih mjera promjena prekritelja. Vaan faktor u suenjima postaje motivacija zloina, a ne samo izvreno djelo. Prema motivaciji zloina varirala je i vrsta kanjavanja (Foucault, 1994).

Foucault (1994) dalje navodi kako se itav niz strunjaka ukljuuje u pokuaje pronalaenja odgovora na navedena pitanja: psiholozi i psihijatri, odgojitelji i zatvorsko osoblje, te kako nadzor nad kanjavanjem postaje fragmentiran i prikriven specijalistikim znanjem. Preuzima ideju panoptikuma, zatvora utemeljenog na ideji Jeremyja Benthama. Glavno je obiljeje panoptikuma sredinji toranj iz kojeg uvari vide to se dogaa u svakoj pojedinoj eliji te tako mogu u potpunosti nadzirati aktivnosti zatvorenika. Koristi se i posebno osvjetljenje, zbog kojeg zatvorenici ne mogu znati kada ih se promatra. Tako su prisiljeni suzdravati se od bilo kakvih aktivnosti i ponaati se disciplinirano. Foucault navodi disciplinu kao vano obiljeje modernog drutva te istie kako je bitno da sama mogunost nadzora potie samodisciplinu.

Krsti (2003) navodi sljedee principe nepisana pravila zatvorskog sustava:

1. princip privilegiranja jednima je neto doputeno, drugima nije;

2. princip nagraivanja i kanjavanja esto se ne podudara s naelom pravednosti;

3. princip vremenitosti - kod zatvorenika se odnosi na duinu kazne, a kod osoblja na fiziku prisutnost na poslu;

4. princip teritorijalnosti- temelji se na moi i utjecaju, te tako dolazi do stvaranja marginaliziranih skupina;

5. princip neformalnog grupiranja zatvorski se slubenici ili zatvorenici udruuju u kolektivne skupine;

6. princip tajnosti o zatvorskim se dogaanjima uti;

7. princip ugroenosti ovaj se princip odnosi na marginalizirane u odnosu na privilegirane;

8. princip etiketiranja - uspjeno oznaavanje pojedinaca od strane ostalih pojedinaca, u zatvorima iznimno prisutno;

9. princip skrivanja iza autoriteta - ostvarivanje ciljeva pozivanjem na autoritet;

10. princip manipulacije utiskom - cilj je ostaviti dojam suprotan onome kakav zapravo jest.

Kazna zatvora razliito se definira kroz razliite znanstvene teorije (prema Kovo, 2001). U apsolutnim teorijama kazna se doivljava kao odmazda za onoga tko kanjava i ispatanje za onoga tko je kanjen. Kazna je sama sebi cilj, bez obzira na temelju koje se pravde temelji boanske, moralne ili zakonske. Relativne teorije kaznu gledaju kao sredstvo koje e sprijeiti ponovnu greku, te su usmjerene na budunost i prevenciju. U eklektikim teorijama kazna moe i mora imati vie ciljeva, te se nalazi kompromis izmeu prve dvije skupine teorija.

Straus i Fauchier (prema Delale i sur., 2012) kanjavanje svrstavaju u korektivne odgojne postupke, koji se odnose na neprimjereno ponaanje sa svrhom ispravljanja neprimjerenog ponaanja. Postupci kanjavanja mogu biti tjelesni i psiholoki.

Cvitanovi (prema Moslavac, 2011) kao funkciju kazne zatvora navodi sljedee: podupiranje i oivotvorenje opih vrijednosti (pravednost, jednakost, sloboda itd.), jer se one smatraju uvjetom opstanka ljudske zajednice. Zakon o izvrenju kazne zatvora kao glavne ciljeve kazne jasno definira osposobljavanje zatvorenika za ivot na slobodi u skladu sa zakonima i drutvenim pravilima. Horvati i Novoselec (prema Kovo, 2001) navode sljedea tri zadatka kaznenopravnih sankcija u Hrvatskoj: da svi graani potuju pravni sustav, da nitko ne poini kazneno djelo, da poinitelj kaznenog djela ubudue potuje pravni sustav i da ne poini ponovno kazneno djelo.

Kneevi kao definiciju kazne navodi sljedee: "Kazna je kazneno-pravna sankcija koju izrie sud prema kazneno odgovornom poinitelju kaznenog djela, radi zatite odreene drutvene vrijednosti u nekoj drutvenoj zajednici, a koja se sastoji u oduzimanju ili ograniavanju pravnih dobara poinitelja kaznenog djela" (Kneevi, 2008: 53). Buanovac i Mikaj-Todorovi (2000) naglaavaju potrebu razvijanja rehabilitativnih stavova u opoj populaciji, s tvrdnjom kako takav pristup u politici kanjavanja daje najbolje rezultate.

2.3. OBILJEJA POPULACIJE ZATVORENIKA

Zatvorenici su drutvena skupina s mnogim osobitostima. Zeirevi (2013: 58) ovako opisuje zatvoreniku populaciju: "u penalnim ustanovama se nalazi ponajvie mlaih osoba, najvei dio zatvorenike zajednice je iz urbanih sredina, iz obitelji koje su u znatnoj mjeri optereene psihosocijalnim problemima, dobar dio samih zatvorenika dolazi s lakim ili teim zdravstvenim smetnjama, veina sa zavrenom srednjom kolom a stanovit broj ih je bez radnih navika, u dobroj mjeri nesocijalizirani bez usvojenih moralnih normi, znaajno su skloni rizicima s izraenom agresivnou, u dobroj mjeri neoenjeni i bez djece, najvei dio ivi s roditeljima s naglaenim poremeajem osobnosti i s vrlo naglaenom ovisnou o alkoholu i drogama, s relativno kraim kaznama, u znatnoj mjeri su nekritini, dobar dio je priveden na izdravanje kazne, mnogi s ranijom osuivanou ili s novim kaznenim postupcima u tijeku i veina slobodno vrijeme uglavnom provodi stihijski."

U hrvatskom se kaznenom sustavu zatvorenici dijele u skupine: osobe na izdravanju kazne zatvora izreene u kaznenom postupku, osobe na izdravanju kazne maloljetnikog zatvora, osobe na izdravanju mjere istranog zatvora, osobe kojima je u prekrajnom postupku izreena kazna zatvora, osobe kojima je u prekrajna novana kazna zamijenjena zatvorom (supletorno kanjeni), te osobe kojima je temeljem lanka 135. Prekrajnog zakona odreeno zadravanje. Izvjee o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda za 2012. godinu sadri ove podatke o zatvorenicima: najbrojniju skupinu zatvorenika ine zatvorenici s imovinskim kaznenim djelima. Druga po redu je skupina zatvorenika koji su poinili djela protiv vrijednosti meunarodnog prava. Vie od pola zatvorenika ima zavrenu srednju kolu, a ene su u prosjeku obrazovanije od mukaraca. Veinu zatvorske populacije ine mukarci srednje dobi. Samo je 29 osoba s invaliditetom, manje od 1%. uur i akman-Ban (2005) istraili su razliitosti izdravanja kazne mukaraca i ena. Zatvorenice su uglavnom izgradile bolju mreu socijalnih veza, unutar kaznene ustanove i izvan. Zatvorenici su skloniji programima s radnog podruja, dok zatvorenice vie vrednuju korisnost obrazovnih programa.

U zatvorskim ustanovama irom svijeta poveava se broj ovisnika. Bitno je naglasiti sljedee, istaknuto i u Izvjeu o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda za 2012. godinu: ovisnost je izravno povezana s injenjem kaznenih djela, kontinuirano je visok udio ovisnika u populaciji zatvorskih ustanova, recidivizam je ei kod ovisnika, ovisnici o drogama su skloniji rizinim oblicima ponaanja (npr. samoozljeivanje, pokuaji suicida, konflikti sa zatvorenicima, pokuaji unoenja droge) u zatvoru od ostale zatvorenike populacije.

2.3.1. Potrebe zatvorenika

Maslow (prema Rathus, 2000) navodi hijerarhiju ljudskih potreba, prema kojoj se u ivotu kreemo od niih prema viim potrebama, sve dok ne naiemo na nepremostive zapreke (fizioloke potrebe, potrebe za sigurnou, potrebe za ljubavlju i pripadanjem, potrebe za potovanjem, potreba za samoaktualizacijom).

Teorija izbora na kojoj se temelji realitetna terapija, esto koritena u kaznenim ustanovama, navodi etiri osnovne potrebe svakog pojedinca: ljubav, mo, zabava i sloboda, potreba za tjelesnim opstankom (Gossen, Anderson; prema Maloi, Jandri, 2006). U kaznenim je ustanovama najizraenija potreba za slobodom i izostanak njenog ispunjenja, to s obzirom na nain kanjavanja ne udi. U toku ivota u zatvoru istaknuta je potreba za moi, oita iz stvaranja hijerarhije zatvorenika. Maloi i Jandri o osobama s poremeajima ponaanja navode sljedee: "Osobe s poremeajima u ponaanju su ljudi koji zadovoljavaju svoje potrebe na drutveno neprihvatljiv nain (bilo da se radi o krenju "moralnih pravila" ili onih, jasno propisanih kaznenim zakonom) te ozbiljnije onemoguavaju sebe i druge u zadovoljavanju potreba" (Maloi, Jandri, 2006: 80). Zatvorenici i osoblje zatvora takoer dijele psihike potrebe iako su na suprotnim stranama, te su usmjereni jedni na druge i na "pomirbu" interesa. Farka i akman-Ban (2006) navode potrebu za diferencijacijom postojeeg penolokog tretmana u skladu s kategorijama zatvorenike populacije, s osobitom panjom na osjetljiva razdoblja izdravanja kazne. Uviaju i potrebu za osiguranjem pravilnog tretmana kroz programe koji obuhvaaju specifine skupine zatvorenika (kao to je razdoblje prilagodbe ili razdoblje prije otpusta), intenzivnije zapoljavanja strunjaka, dovoljno prostora i vie materijalnih sredstava.

Zatvorski sustav nastoji u to veoj mjeri zadovoljavati potrebe zatvorenika bez ugroavanja sigurnosti i odvijanja kazne. Djelotvornost sustava tako je zamjetno vea. Npr., u ustanovama koje nemaju problem prenapuenosti, zatvorenicima se omoguuje boravak na zraku dulji od dva sata dnevno kroz sportske aktivnosti. Ovaj se minimum prakticira u svim prenapuenim ustanovama, kako bi zatvorenici imali mogunost boravka na zraku. Omoguavanje eih i duljih posjeta ima pozitivne uinke, a ta su nastojanja osobito izraena ako zatvorenik ima maloljetnu djecu. U svim se sluajevima vodi rauna da poboljanjem ne bude ugroena razina prava na posjetu ostalih zatvorenika (Vlada Republike Hrvatske, 2013). Potrebama zatvorenika bavi se i penoloka pshihologija. Mejovek (2002: 16) navodi osnovne ciljeve te znanosti: prouavanje zakonitosti adaptacije zatvorenika na ustanovu, prouavanje zakonitosti reakcija zatvorenika na penoloki tretman, prouavanje obiljeja linosti zatvorenika, prouavanje psihosocijalne klime te prouavanje psiholokih posljedica boravka u ustanovi.

2.3.2. Utjecaji okoline na izvrenje kaznenih djela

Singer i sur. (2002) navode ove imbenike koji utjeu na pojavu kriminala a ne proizlaze iz dinamike i interakcije drutvenih slojeva: klima, zemljopisni poloaj, katastrofe, rat i poratne prilike, gospodarske prilike, teritorij, urbanizaciju, urbanizam, migracije. Iz dinamike i interakcije drutvenih slojeva proizlaze sljedei imbenici: anomija, delinkventne subkulture, diferencijalna asocijacija i identifikacija. Drutvene skupine koje znaajno utjeu na kriminalitet pojedinca su obitelj i kola te delinkventne skupine.

"Drutvene skupine stvaraju devijantnost time to stvaraju pravila ije krenje ini devijantnost te time to ta pravila primjenjuju na odreene ljude i etiketiraju ih kao autsajdere. S tog stajalita devijantnost nije kvaliteta ina to ga osoba poinja, nego prije posljedica primjene pravila i sankcija na "prekritelja" od strane drugih. Devijant je onaj na koga je etiketa uspjeno primijenjena; devijantno je ponaanje ono ponaanje koje ljudi takvim etiketiraju." (Becker, prema Haralambos, 2002: 373). Becker prikazuje kako doivljaj osobe kao devijantne moe utjecati na nju samu. Prema njegovoj teoriji etiketiranja etiketa nije neutralna te sadri ocjenu osobe na koju se primjenjuje. Ona je glavni status i utjee na svaki drugi status osobe. Pojedinci predodbe o sebi stvaraju na temelju reakcija okoline, te e o sebi misliti u skladu s etiketom koju im stavlja okolina. Time se moe postii da devijantna identifkacija postaje dominantnom. Becker naglaava i mogunost da se devijantna osoba vrati uobiajenim normama ponaanja i konformizmu. Miller (prema Haralambos, 2002) navodi subkulturu nie klase kao mogui razlog nastanka zloina. Prema ovoj teoriji, vrijednosti i nain ivota mukaraca nie klase ohrabruju ih da se bave kriminalom. Glavna obiljeja subkulture su vrstina, lukavost i uzbuenje, koje odlikuju fiziki napadi, sklonost sitnim prevarama i potraga za emotivnim poticajima u obliku napetosti. Tako i relativna depriviranost moe voditi zloinu (Lea i Young, prema Haralambos, 2002). Ako se skupina osjea depriviranom u odnosu na druge drutvene grupe, oekivanja vieg ivotnog standarda u kombinaciji sa smanjenim mogunostima zbog nezaposlenosti mogu dovesti do porasta broja zloina. Simes i sur. (prema Kovo-Vukadin, 2009) navode sljedee rizine imbenike kriminaliteta mladih: utjecaj delinkventnih prijatelja i roditelja, pozitivna oekivanja, posebice u odnosu prema materijalnim ili trendovskim dobrima, zlouporaba sredstava ovisnosti, traenje uzbuenja, nedostatak vjetina donoenja odluka i prilike za izvrenje kaznenih djela.

2.3.3. Posljedice boravka u zatvoru

Kneevi (2008: 183-202) navodi grupe posljedica boravka u zatvoru: tjelesna obolijevanja, socijalnu deprivaciju te psiholoke posljedice. Mogu pogaati zatvorenika, primarnu socijalnu okolinu, zatvorenika skupa s primarnom socijalnom i irom okolinom, te iru socijalnu okolinu.

Tjelesna su oboljenja od samih poetaka povezana uz instituciju zatvora. Primjerice, jedno od imena za tifus je zatvorska groznica (Durham, prema Kneevi, 2008). Iako je razina zdravstvene zatite dostupna u zatvoru mnogim zatvorenicima pomak na bolje u odnosu na njihovu situaciju izvan ustanove, prenapuenost ovih ustanova ipak stvara pogodne uvjete za irenje zaraznih bolesti. Jedan od najpoznatijih primjera je tuberkuloza, kojoj pogoduju zatvorski uvjeti ivota i smanjeno kretanje. Postoji vie zdravstvenih problema koji snano optereuju zatvorske sustave. esto su prisutne bolesti ovisnosti, najee o alkoholu i drogama. U Hrvatskoj je tretman lijeenja alkoholiara u zatvorima uveden vrlo rano, ak i u odnosu na svjetsku praksu. Lijeenje se odvijalo po metodologiji Vladimira Hudolina, najprije u Lepoglavi, a zatim u ostalim ustanovama. Pokazalo se da navedeni program bolje funkcionira u otvorenim ustanovama jer poiva na kontaktu s klubovima alkoholiara i zajednicom u cjelini. Ovisnost o drogama je noviji problem u stalnom porastu. Zaraenost hepatitisom C i HIV-om viestruko je vea u zatvorskoj populaciji (Travis i sur., prema Kneevi, 2008), te je mogunost irenja infekcija mnogo vea.

Socijalna deprivacija je (Kneevi, 2008) sadrana u temeljima kazne, jer izdravanje kazne (Johnson, prema Kneevi, 2008) pretpostavlja da osoba ne uiva potovanje i povjerenje ljudi te ne zasluuje kretanje u drutvu. Townsend daje definiciju deprivacije: stanje uoljivog i provjerljivog poloaja koji je nepovoljniji u odnosu na lokalnu zajednicu ili drutvo kojemu pojedinac, obitelj ili skupina pripadaju (prema Kneevi, 2008). Istie znaajke istraivanja socijalne deprivacije: koncept je usmjeren na pojedinca i njegovu slobodu; relativan je; posjeduje materijalne i nematerijalne dimenzije te je viedimenzionalan. S boravkom u zatvoru dolazi do poremeaja obiteljskih odnosa, a posebne se tekoe pojavljuju kod zatvorenika s djecom. Ako zatvorenik ima uredne kontakte s obitelji i djecom, bolje e se prilagoditi zahtjevima zatvora (Carlson i Cervera, prema Murry, prema Kneevi, 2008). Velik broj zatvorenika nema redovan kontakt s lanovima svoje obitelji (Brown i sur., prema Kneevi, 2008). Zatvorenici gube i mogunost upravljanja ivotom, ukida im se svaka autonomija. Jo jedna od mjera kojima im se ukazuje na njihovo mjesto u drutvu jest i oduzimanje materijalnih dobara i usluga Neki strunjaci smatraju deprivaciju materijalnih dobara i usluga jednim od naina da se zatvorenicima ukae na razliku izmeu ivota u ustanovi i na slobodi (Johnson, prema Kneevi, 2008). Kod mnogih se zatvorenika u zatvorenim ustanovama mogu pronai znaci antisocijalnog poremeaja. To dovodi do tekoa kod osoba koje nemaju navedeni poremeaj, ali borave s oboljelima. Duevna su oboljenja znatno ea u zatvorskoj populaciji. Bitno je naglasiti princip proporcionalnosti kazne: kazna ne bi smjela uzrokovati vee posljedice od kaznenog djela za koje je odreena. Ako su posljedice dugotrajne i znaajno naruavaju ivot zatvorenika i obitelji nakon odsluene kazne, princip se gubi.

2.4. VRSTE USTANOVA ZA IZVRENJE KAZNE I KAZNENI SUSTAV REPUBLIKE HRVATSKE

Kneevi (2008) navodi sljedea dva oblika klasifikacije penalnih ustanova: horizontalna i vertikalna. Horizontalno se ustanove kategoriziraju prema obliku reima koji je u njima zastupljen, tj. stupnju osiguranja. Kod vertikalne se klasifikacije radi o podjeli zatvorenika u skupine, a navedene skupine najee odreuje svaki sustav za sebe. Kod klasifikacije najee se uzimaju u obzir posebna svojstva ljudi osuenih na kaznu zatvora, faze tretmana i stupanj rehabilitacije koji je pojedini zatvorenik uspio postii u toku dosadanjeg tretmana. Jo je jedan oblik klasifikacije prema visini kazne najee su kazne do est mjeseci, zatim kazne do jedne godine, duge i vrlo duge kazne, a kao posebna skupina kazna doivotnog zatvora.

Klasifikacija je najee kombinacija kriminolokog svojstva i karakteristika linosti pojedinca. To su, primjerice, navedene skupine: primarni delinkventi (prvi put osuene osobe), povratnici, viestruki povratnici (tzv. kronini delinkventi), duevno bolesni te stariji zatvorenici.

Kneevi kao posebno zanimljive skupine zatvorenika navodi primarne delinkvente i viestruke povratnike. Sa stajalita penoloke djelatnosti, posebna se panja posveuje primarnim delinkventima - s ciljem osiguranja da se ne preliju u skupinu recidivista. Recidivisti se dijele na etiri skupine: kriminoloke povratnike, kaznene povratnike, penoloke povratnike i viestruke povratnike. Kriminoloki su povratnici osobe koje su u vie navrata poinile kaznena djela, bez obzira jesu li ili nisu procesuirani. Mogu biti i prvi put u kaznenoj ustanovi, ali relevantna je injenica da su poinili viestruka kaznena djela. U kaznenim ustanovama za ene uglavnom nema razvedenih oblika klasifikacije, a pogotovo ne kategorizacije; najee su ti zatvori klasificirani samo po spolu a mogu postojati neki oblici unutarnje klasifikacije. Razlog je tome malobrojnost osuenih ena u zatvorima ih ima mnogo manje od mukaraca, tako da nije racionalno graditi nekoliko kaznionica s razliitim modelima izvravanja kazne.

2.4.1. Zatvorene, poluotvorene i otvorene kaznene ustanove

Prema horizontalnoj klasifikaciji kaznene se ustanove dijele na zatvorene, poluotvorene i otvorene. Ustanove zatvorenog tipa najee su ograene visokim zidovima, bodljikavim icama, imaju kvalitetan video-nadzor, sofisticirane ureaje termo-kontrole, ureaje za praenje vibracija. Koristi se vrlo visoka razina ljudskog fizikog osiguranja, a velik je broj zaposlenika u slubama sigurnosti. Broj osoblja jednak je ili vei od broja zatvorenika, to se posebno odnosi na takozvane super-maximum security ("SMS") institucije. Navedene se institucije argonski nazivaju i zatvorima u zatvoru, neki imaju posebne podzemne izolacijske elije te posebno projektirane ulaze za spreavanje sluaja bijega. Ovaj pristup predstavlja jasno nepovjerenje u uinkovitost kaznenih sankcija u smislu zastraivanja poinitelja kaznenih djela (Ward, Werlich, prema Kneevi, 2008.) U Hrvatskoj postoje dvije ustanove zatvorenog tipa maksimalne sigurnosti prema navedenoj podjeli: kaznionice u Glini i Lepoglavi. Dugotrajan boravak u ustanovama zatvorenog tipa najtetniji je oblik kazne i ostavlja najvie posljedica. Vrlo su nepovoljni uinci na fiziko i psihiko zdravlje zatvorenika. Rehabilitacijski je uinak vrlo upitan, skupe su u izgradi i eksploataciji, a slube su neprestano u nastojanju sniavanja trokova. Posljedica su toga utede u radu s osuenicima te smanjenje broja strunih zaposlenika. Takoer, tedi se i na obrazovanju postojeih zaposlenika. Obrazovanje zatvorenika u takvim je ustanovama esto jako ogranieno provodi se ogranien niz programa u ogranienom opsegu. Prisutna su ogranienja i u radu zaposlenika. Ove se ustanove najee nalaze izvan veih urbanih sredina to prema Kneeviu dovodi i do negativne selekcije osoblja.

Uvoenje progresivnog sustava izvrenja kazni omoguilo je i uvoenje poluotvorenih ustanova. Ovakve ustanove zadravaju neke elemente vanjskog osiguranja i unutarnje strukture kakvu imaju ustanove zatvorenog tipa: vidljive zidovi i vanjske elementi osiguranja kao to je ica. Unutarnja je struktura laka, a u vie je sustava ograniena duina kazne koju se moe izdravati u takvim zatvorima. Pogodnosti u vidu izlazaka i susreta s obitelji bolje su nego u ustanovama zatvorenog tipa. Uvjeti boravka takoer su daleko bolji, posebno uvjeti za rad i obrazovanje. U nekim se sustavima rad obavlja i izvan ustanova, primjerice u okolnim industrijama, a postoji i mogunost obrazovanja izvan ustanove. Unutar ustanove manje je agresivnosti i meusobne netrpeljivosti osoblja i zatvorenika. Posljedice na zdravlje daleko su blae od onih u zatvorenim ustanovama i manje je meusobnog zlostavljanja meu zatvorenicima. U Hrvatskoj su ustanove ovog tipa kazneni zavod u Turopolju i Zavod za ene u Poegi.

Prvi je zatvor otvorenog tipa otvoren 1895. godine u vicarskoj (prema Milutinovi, 1977). Meunarodna komisija za kazneno pravo i kaznene ustanove potakla je stvaranje ustanova ovog tipa istaknuvi potrebu svojim zahtjevom 1946.godine. 1950. na kongresu u Haagu donijela je i posebnu rezoluciju. Prema rezoluciji kongresa 1955. godine otvorene ustanove mogu biti samostalne kaznene ustanove ili depadanse zatvorenih ustanova. Ipak, tei se organizaciji smostalnih otvorenih ustanova. Definicija penalne ustanove otvorenog tipa, prema Kongresu 1955. jest da nema materijalnih ili fizikih prepreka bijegu, nema samodiscipline utemeljene na zahtjevima sustava, niti zatvorenikovog osjeaja odgovornosti prema skupini s kojom ivi. Generalna skuptina Ujedinjenih Naroda (1955) kao kriterij za smjetanje u otvorene ustanove predvia pogodnost zatvorenika za upuivanje u ustanovu i injenicu da e se njegova socijalna prilagodba lake ostvariti ovakvim tretmanom, nego u drugim zatvorskim uvjetima. Veina sustava u penalne ustanove otvorenog tipa upuuje zatvorenike koji nemaju duge kazne zbog sigurnosnih razloga.

Uvoenje otvorenih ustanova omoguilo je humanije postupanje prema zatvorenicima kao dio opeg trenda zatite ljudskih prava. Prvi kongres Ujedinjenih naroda (1955) navodi faktore uspjenog djelovanja otvorenih ustanova: lokacija ako je ustanova u ruralnoj okolini, ne bi smjela biti izolirana jer se tako gubi smisao njene funkcije; rad zatvorenika priprema za zapoljavanje nakon izdrane kazne; selekcija osoblja zapoljavanje strunjaci koji razumiju karakter i potrebe zatvorenika te na njih pozitivno moralno djeluju, broj zatvorenika mogunost "upoznavanja svakog zatvorenika", podrka javnosti i lokalne zajednice nuna za uspjeh svake institucije, naroito je potrebno obavijestiti zajednicu o metodama i ciljevima institucije, posebno o tome da ona zahtijeva od zatvorenika ulaganje znatnih moralnih napora. Prva zatvorska ustanova otvorenog tipa u Hrvatskoj, Otvoreni kazneni zavod Valtura, otvorena je 1956. godine.

2.4.2.Specijalizirane penalne ustanove

Specijaliziranim kaznenim ustanovama pripadaju maloljetniki zatvori, ustanove za prijem i ispitivanje linosti zatvorenika, posebni zatvori za recidiviste, restitucijski centri te ustanove za pripremu za otpust. Kao ustanove za odrasle osobe zastupljene u Republici Hrvatskoj, u ovom su radu obraene ustanove za prijem i ispitivanje linosti zatvorenika, s obzirom na znaaj koji imaju za kasniji odgojno-obrazovni rad sa zatvorenicima.

Ustanove za prijem i ispitivanje linosti zatvorenika definiraju programe postupanja i upuuju zatvorenike na izdravanje kazne u penalnu ustanovu. Dva su osnovna modela ovakvih ustanova: model trijae i model prijemnog odjela. Bri je oblik prijema u sustav model trijae. Naglasak je na sigurnosnim elementima, obavlja se osobni pregled u cilju spreavanja unoenja zabranjenih predmeta i identifikacijski postupci: fotografiranje, daktiloskopiranje, zdravstveni pregledi i ispitivanje linosti zatvorenika. U trijanom modelu zatvorenik se zadrava oko tjedan dana, obavljaju se najosnovniji razgovori, procjenjuje se vjerojatnost potekoa u prilagodbi zatvoru. Struno osoblje donosi odluku o izboru institucije za izdravanje kazne te upoznaje zatvorenika s osnovnim pravilima boravka u zatvoru, prua mu se pomo pri adaptaciji na zatvorske uvjete.

Model prijemnog odjela je kompleksnija institucija s duim boravkom. U njemu poinje tretman koji traje itavo izdravanje kazne. Ove su institucije kadrovski opremljenije od trijanih centara, te imaju vie osoblja razliitih specijalnosti. Organizacija rada omoguuje vrlo sloene zahvate sa zatvorenicima (Kneevi, 2008). Na samom poetku obavljaju se osnovna identifikacija, daktiloskopiranje i fotografiranje. Bitan je dio psiholoke procjene linosti zatvorenika procjena opasnosti od suicida. Stopa suicida i suicidalnih misli vrlo je visoka meu zatvorenicima (Singleton i sur., prema Kneevi, 2008). Za zatvorenike se organizira individualna i grupna psihoterapija. U prijemnom se odjelu vre i medicinski pregledi. Velika se panja posveuje zdravlju zbog mogueg irenja bolesti. Neposredno po prijemu zatvorenika utvruje se njegov socijalni status i uspostavlja kontakt s obitelji, to je znaajno zbog mogue ugroenosti ovisnih lanova obitelji. Potrebna je i procjena mogunosti izdravanja kazne u otvorenim uvjetima, kao najmanje tetnog za linost zatvorenika te bi maksimalan broj zatvorenika trebao izdravati kaznu u takvim uvjetima realno je malen broj zatvorenika s takvim osobinama linosti da su permanentna opasnost za okolinu. Boravak u prijemnoj ustanovi rezultira programom postupanja sa zatvorenicima.

2.4.3. Kazneni sustav Republike Hrvatske

Kazna zatvora u Republici Hrvatskoj slui se u kaznionicama, zatvorima i odgojnim zavodima. Kaznionica je sedam: Glina, Lepoglava, Lipovica-Popovaa, Poega, Turopolje, Valtura i Zatvorska bolnica u Zagrebu. 14 je zatvora: u Bjelovaru, Dubrovniku, Gospiu. Karlovcu, Osijeku, Poegi, Puli, Rijeci, Sisku, Splitu, ibeniku, Varadinu, Zadru i Zagrebu. Odgojni su zavodi smjeteni u Turopolje i Poegu. Svi su zatvori zatvorenog tipa, dok kaznionice mogu biti zatvorene, poluotvorene ili otvorene. Poeka je kaznionica jedina ustanova u kojoj kaznu izdravaju ene. U kaznionicama se izvravaju kazne zatvora izreene u kaznenom postupku u trajanju duljem od est mjeseci. Mjera pritvora, kazna zatvora do est mjeseci, kazna zatvora izreena u prekrajnom postupku te kazna zatvora kojom je zamijenjena novana kazna izvrava se u zatvorima (Vlada Republike Hrvatske, 2013). Odgojna mjera upuivanja u odgojni zavod, koju sudovi mogu izrei maloljetnim poiniteljima kaznenih djela, izvrava se u Odgojnom zavodu Turopolje (za maloljetnike) i Odgojnom zavodu Poega (za maloljetnice). Kazna maloljetnikog zatvora izvrava se u poluotvorenom odjelu kaznionice Poega i otvorenoj kaznionici Valtura. Osoba osuena na kaznu zatvora duu od est mjeseci upuuje se u Odjel za dijagnostiku u Zagrebu. Vrijeme boravka u Odjelu u prosjeku je tri tjedna, kad se obavljaju razliiti poslovi psihosocijalne dijagnostike, izrauje se prijedlog pojedinanog programa o izvravanju kazne zatvora te se predlae smjetaj zatvorenika u ustanovu u kojoj se nastavlja izvravanje kazne. Kazneni sustav Republike Hrvatske prikazan je u Prilogu 2.

2.5. TRETMANSKI RAD SA ZATVORENICIMA

Zakon o izvravanju kazne zatvora navodi sljedee odjele koji se mogu ustrojiti u kaznionicama i zatvorima, ovisno o veliini i sadraju poslova: osiguranja, tretmana, upravnih poslova, zdravstvene zatite zatvorenika, rada i strukovne izobrazbe zatvorenika, te financijsko-knjigovodstvenih poslova. Sluba tretmana takoer je i dio sredinjeg ureda Uprave za zatvorski sustav. Iako naziv "tretman" nije pedagoki, a predmet je sporova i u drugim srodnim znanostima, ovdje se koristi s obzirom da je dio slubenog naziva odjela u kaznenim ustanovama Republike Hrvatske.

Poslovi odjela tretmana prema navedenom su zakonu sljedei: promatranje, predlaganje i donoenje strunih miljenja, predlaganje i provedba pojedinanih programa izvravanja kazne zatvora, nadziranje i praenje njihove provedbe i vrednovanje uinaka, zdravstvena zatita, izobrazba, izrada strunog miljenja u svezi s primjenom penolokih instituta i izvanrednih pravnih lijekova, voenje propisanih evidencija zatvorenika te drugi struni poslovi. Strunjaci koji se zapoljavaju u odjelu tretmana pripadaju sljedeim profesijama: socijalnim radnicima, socijalnim pedagozima, andragozima, lijenicima, psiholozima, nastavnicima i uiteljima.

Djelatnici odjela tretmana trebaju se voditi programom izvrenja kazne, koji sadri pedagoke, radne, zdravstvene, psiholoke, socijalne i sigurnosne postupke primjerene osobinama i potrebama zatvorenika te vrsti i mogunostima kaznionice, odnosno zatvora (Vlada Republike Hrvatske, 2013). Svi postupci usmjereni prema zatvorenicima s ciljem njihove resocijalizacije obuhvaeni su pojmom tretmana u irem smislu. To su opi postupci tretmana i odnose se na izobrazbu, rad i organizaciju slobodnog vremena zatvorenika. Sve su to podruja kojima se bavi odgojna djelatnost. Navedeni se programi provode u svim kaznionicama i zatvorima, u suradnji djelatnika tretmanskog odjela s odjelima za rad i strukovnu izobrazbu, s odjelima osiguranja te odjelima zdravstvene zatite.

Rehabilitaciju Secrest, White i Brown (prema Doleal, Jandri, 2002) definiraju kao vraanje kriminalca na nain ivota u kojem se potuje zakon kroz tretmanski rad. Rehabilitacija se postie kroz bilo koju planiranu aktivnost koja se usmjerava na poinitelja i ide u pravcu redukcije kriminalnih aktivnosti, preko promjena linosti, sposobnosti i vjetina, vrijednosti i ponaanja. Uinci koji se temelje na bojazni i zastraivanju iskljueni su iz rehabilitacije u skladu s humanistikim odgojem, kao i uinci koji se temelje na maturaciji s obzirom da se radi o odraslim osobama. U provoenju navedenih aktivnosti znaajna je uloga pedagoga i andragoga te se rehabilitacija organizira prema svim odgojnim podrujima: egzistencijalnom, socijalnom i humanistikom (prema Bognar, 1999). Obavlja se zdravstveni, radni, samozatitni, ekoloki te odgoj za ivot u zajednici, za humane odnose meu spolovima, nenasilno rjeavanje konflikta i mir, za stvaranje pozitivne slike o sebi, emancipaciju i ljudska prava. Kod zatvorenika kod kojih su istaknute potekoe na pojedinim podrujima organiziraju se i specijalizirani programi uenja vjetina i vrijednosti.

2.5.1. Metode tretmanskog rada sa zatvorenicima

Kneevi (2008) navodi sljedee oblike tretmana zatvorenika: socijalne metode i tehnike u tretmanu zatvorenika, psiholoke metode i tehnike te medicinske metode i tehnike. Prema ovoj podjeli, poslovi andragoga i pedagoga unutar kaznenih ustanova mogu se svrstati u socijalne i psiholoke metode i tehnike, te emo u nastavku dati naglasak na navedena podruja.

U psiholoke i psihijatrijske se metode tretmana ubrajaju krizne intervencije, lijeenje alkoholizma i drugih ovisnosti, programi tretmana usmjereni na promjenu delinkventnog ponaanja u najirem smislu. To su bihevioralno-kognitivni programi,programi potkrepljenja, programi averzivnih podraaja, programi usmjereni na kontrolu srdbe, programi desenzibilizacije i terapijske zajednice. Bubi (2006: 33) prenosi sljedeu definiciju terapijske zajednice: to je oblik organizacije zajednikog ivota grupe osoba, u kojoj se trajno, smiljeno i stvaralaki trai angairano uee i ukljuivanje to veeg broja pripadnika grupe, na izvravanju zadataka kojima se ostvaruje postojanje zajednice nainom primjerenim potrebama konkretnih osoba, lanova zajednice, iz ega proistiu povoljna djelovanja na pojedince, pripadnike grupe, kao i na njihovo zajednitvo.

Medicinski zahvati u tretmanu zatvorenika su zahvati povezani sa svrhom izvrenja kazne lienja slobode te zahvati povezani sa zatitom i unapreenjem zdravlja zatvorenika.

Cilj je socijalnih metoda i tehnika pribliavanje zatvora drutvu izvan zatvorskih zidina, odravanje i unapreivanje osobnih kapaciteta zatvorenika u procesu suoavanja sa zahtjevima drutva izvan zatvora. Navedene metode ne mogu biti zaseban proces i esto se moraju provoditi skupa s psiholokim metodama i medicinskim zahvatima. (Petrovec, u Kneevi, 2008). Prema Petrovec, mnogi teoretiari i penoloki praktiari istiu metode socijalnog tretmana zatvorenika, kao su najire i najsveobuhvatnije, u radu sa svim delinkventima. Metode se moraju poeti primjenjivati ve prije nastupa izdravanja kazne, a treba ih intenzivno provoditi tijekom izdravanja kazne, ali i po izdranoj kazni, kako bi se zatvoreniku pomoglo u to broj i kvalitetnijoj adaptaciji na vanjske uvjete. Socijalne su metode tretmana obrazovanje zatvorenika, radno osposobljavanje, specijalizirani programi socijalnog uenja, programi pomoi rtvama kaznenog djela i susreta zatvorenika sa rtvom te savjetovalini rad.

Obrazovanje zatvorenika jest jedna od najstarijih metoda, prisutna gotovo od pojave zatvora kao kanjavanja za kazneno djelo. Zatvorska je populacija uglavnom ispodprosjeno obrazovana, a jedan je od najsigurnijih prediktora delinkventnog ponaanja kolski neuspjeh (Crow, u Kneevi, 2008). Najei su programi stjecanja temeljne pismenosti ili osnovnog obrazovanja. Istraivanja s delinkventima pokazuju posjedovanje negativnih iskustava sa kolom stoga se u nekim zatvorima uz redovne programe odvijaju i specijalizirani, ija je svrha razrjeavanje tekoa povezanih s negativnim iskustvom zatvorenika tijekom ranijeg obrazovanja (Agnew, prema Kneevi, 2008)

Radno je osposobljavanje prisutno u veini kaznenih sustava, kroz mogunosti raznih vrsta strunog obrazovanja (Bloomberg, prema Kneevi, 2008). Ono je esto usklaeno s postojeim mogunostima za rad u zatvoru. Mnoga su istraivanja pokazala kako su tekoe s radom znaajan kriminogeni faktor, to je rezultiralo irokim uvoenjem radnog osposobljavanja u zatvore. Uglavnom se provode struni programi za uske profesionalne profile s potrebom za prilagodbom tritu rada. Ipak, rijetki su primjeri osposobljavanja za suvremene informacijske tehnologije. Drugi se programi teko mogu planirati u relativno kratkom trajanju kazni. Jako je malo programa na sveuilinoj razini, teko ih je provesti i omoguiti ali se pojedincima koji ele dovriti studij omoguuje se navedena opcija uz odobrenje ustanove.

Specijalizirani programi socijalnog uenja omoguavaju bolje suoavanje sa svakodnevnim izazovima koje donosi stvarnost: to su konkretna i praktina znanja koja pojedincima pomau u svakodnevnom susretu s okolinom. Neki od programa su programi kontakta s policijom, iji je cilj olakanje potekoa susreta (Agnew, prema Kneevi, 2008), za olakanje kontakta bivim zatvorenicima te za smanjenje impulzivnih reakcija. Programi komunikacijskih vjetina omoguavaju pojedincu bolju komunikaciju s okolinom nakon izlaska; zatvorenici esto imaju ozbiljnih potekoa u komunikaciji nakon specifinih zatvorskih ivotnih uvjeta. Izolirani su od normalnih odnosa te nakon izlaska mogu vidjeti napade na svoj integritet i u situacijama kad nije tako, stoga navedeni programi olakavaju integraciju u novu sredinu.

Programi socioekonomske reintegracije zatvorenike osposobljavaju za rjeavanje praktinih suvremenih problema (Marano i Immarigeon, prema Kneevi, 2008). Za veinu je zatvorenika vrijeme stalo u trenutku odlaska na odsluenje kazne zatvora. Nakon dugih kazni, mogue su dramatine promjene u okolini. Ovi programi zatvorenicima daju informacije o nainu koritenja servisa i usluga, o financijskom poslovanju i potroakim pravima te slinim podrujima. Programi usmjereni na traenje zaposlenja upuuju zatvorenike na pretraivanje oglasnika, ukljuuju i upute za pisanje ponude za posao, te upute o komunikaciji na razgovoru za posao. Navedeni se programi koriste u veini zatvorskih sustava te dovode do poveanja socijalnih vjetina zatvorenika (Agnew, prema Kneevi, 2008).

esti su i popularni programi uspjenog roditeljstva i programi branog partnerstva. Obitelj zatvorenika esto je izloena pritisku socijalne sredine, a dugotrajna je razdvojenost od odsutnog lana, najee oca. Kazna zatvora izmeu ostalog je i lienje roditeljskih prava, tj. znaajno ogranienje tih prava. Ne dogaa se samo prostorna separacija, nego se identitet obitelji bitno mijenja. Vrijeme odsluenja kazne moe se podudarati sa znaajnim fazama u razvoju djeteta koje roditelj proputa. Programi roditeljstva nude zatvorenicima svladavanje navedenih prepreka u obavljanju roditeljske uloge. ak i u sluaju zdravih branih odnosa prije kazne zatvora, razdvojenost donosi objektivne probleme. Odlaskom jednog lana na odsluenje kazne mijenja se struktura obitelji. Zbog potreba normalnog funkcioniranja obiteljske zajednice, funkcije odsutnog lana moraju se vriti u njegovoj odsutnosti. esto je nakon povratka problematina spoznaja da su te funkcije preuzele druge osobe, koje se ponekad nenamjerno ne mogu liiti vrenja funkcija i kad potreba proe. Restrukturiranje obiteljskih uloga moe potrajati due od oekivanog, a bez strune pomoi teko je uvidjeti uzroke i doi do rjeenja. U programima branog partnerstva naroita se panja posveuje tretmanu obiteljskih nasilnika.

Programi pomoi rtvama kaznenog djela i susreta sa rtvom novijeg su datuma. Pojavljuju se s razvojem viktimologije. Postalo je vidljivo kako uvoenje programa za rtve pomae terapiji osuenika. Pojedini programi stavljaju naglasak na rekuperaciju, emocionalno "obeteenje" rtve, dok su drugi orijentirani na resocijalizaciju poinitelja i njihovu rehabilitaciju rtve im pomau da se tako suoe s posljedicama svog ina. Kneevi (2008) navodi i restitucijski model pravde na kojem se temelji program suoavanja sa rtvom B. Galwayja. U navedenom je modelu naglasak na potrebama rtve kaznenog djela te se posebna panja pridaje strahovima i brigama rtava. Franji i Miku (2010) primjeuju da motivacijski i emocionalni imbenici dovode do promjene ponaanja. Opisuje se rad zajednike radionice poinitelja i rtava kaznenih djela u prometu s ciljem spreavanja novih rtava.

Posebni se programi tretmana odreuju zatvorenicima i maloljetnicima u okviru provoenja pojedinanog programa izvravanja kazne zatvora, ovisno o procjeni kriminogenih rizika i tretmanskih potreba zatvorenika, ali i potreba za promjenom ponaanja radi poboljanja kvalitete ivota u uem i irem socijalnom okruenju, za to se uvode edukativno-razvojni programi. Trenutno se u kaznenim ustanovama na podruju Republike Hrvatske primjenjuju sljedei posebni tretmanski programi: tretman ovisnika o alkoholu, odnosno osoba s alkoholom uzrokovanim poremeajima, tretman ovisnika o drogama, odnosno osoba s drogom uzrokovanim poremeajima, tretman osoba oboljelih od PTSP-a, trening kontrole agresivnog ponaanja, tretman seksualnih delinkvenata (PRIKIP - prevencija recidivizma i kontrola impulzivnog ponaanja), tretman poinitelja kaznenih djela u prometu i terapijske skupine za osobe s izreenom mjerom obveznog psihijatrijskog lijeenja. Od edukativno-razvojnih programa provodi se program odgovornog roditeljstva i komunikacijske radionice. Kako navodi Izvjee o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda, u posebne je programe tretmana tijekom 2012. godine od 7764 pravomono osuenih zatvorenika i maloljetnika bilo ukljueno njih 3013, odnosno 38,8%.

Kod osoba kojima je izreena sigurnosna mjera obveznog lijeenja od alkohola te osoba kojima je u dijagnostikom postupku utvrena ovisnost ili zlouporaba alkohola alkohol je kriminogeni faktor. Navedene se zatvorenike ukljuuje u tretman ovisnika o alkoholu. Ovo je esto sredinji dio pojedinanog programa izvravanja kazne zatvora te se zatvoreniku u sluaju odbijanja sudjelovanja u tretmanskoj grupi uskrauju pogodnosti izlazaka i uvjetni otpust. U svim se kaznionicama i nekim zatvorima ovaj tretman provodi u skupinama, a u zatvorima u kojima ne postoje uvjeti, provodi se individualno. Provedba tretmana je timska, a sastav tima ovisi o profesionalnoj strukturi odjela tretmana ustanove. Osim neposrednog izvoditelja tretmana (terapeuta), ukljuuju se i nadleni struni savjetnik za tretman, lijenik, po potrebi psihijatar, a posredno i drugi lanovi timova tretmanskih skupina zadueni za provoenje opih metoda tretmana (strukovni uitelji, nastavnici, pravosudni policajci). Suradnja s klubom lijeenih alkoholiara u mjestu prebivalita ili boravita zatvorenika ostvaruje se ve za boravka u kaznenoj ustanovi, kako bi se osigurao kontinuitet tretmana te pripremio postpenalni prihvat.

Zatvorenici ovisni o drogama uglavnom nisu primarno kriminalizirani, svoja kaznena djela ine zbog zloporabe droga, te su njihova kaznena djela gotovo uvijek izravna ili neizravna posljedica poremeaja uzrokovanih drogom. Stoga je tretman ovisnosti o drogama u kaznenim ustanovama usmjeren prije svega na prevenciju narkomanskog recidiva, to je djelotvorna prevencija kriminalnog recidiva. Ovisnici se u program ukljuuju na temelju izreene sigurnosne mjere obveznog lijeenja ili po preporukama proizalim iz dijagnostikog postupka provedenog u Centru za dijagnostiku. Bez obzira na nain na koji je zatvorenik ukljuen u program tretmana ovisnosti o drogama, pristup i elementi programa jednaki su za sve. Bitno je usklaivanje navedenih programa s programima koji se provode u zajednici. Zbog toga se ovisnike povezuje s upanijskim ustanovama za mentalno zdravlje i prevenciju bolesti kroz Hrvatski zavod za javno zdravstvo te organizacijama civilnog drutva s djelatnou tretmana ovisnosti (Vlada Republike Hrvatske, 2013). Tretman se provodi grupno, a u iznimnim sluajevima kada to nije mogue zbog uvjeta u kaznenoj ustanovi, organizira se i individualni tretman. Prema Izvjeu o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda, u zatvorima se grupni tretman provodi kroz grupe lijeenih ovisnika, a u kaznionicama kroz modificiranu terapijsku zajednicu ili grupe lijeenih ovisnika.Tretman ovisnika sastoji se od lijeenja i psihosocijalnog tretmana, koji se odnosi na razne psihosocijalne intervencije i savjetodavnu pomo uz kontrole apstinencije, a obuhvaa ope metode tretmana: radnu terapiju i organizirano provoenje slobodnog vremena.

U kontekstu tretmana ovisnika, u hrvatskim se kaznenim ustanovama nastavlja s provedbom Projekta resocijalizacije ovisnika o drogama koji su zavrili neki od programa odvikavanja od ovisnosti i rehabilitacije u terapijskoj zajednici ili zatvorskom sustavu, te ovisnika koji su u izvanbolnikom tretmanu, due vrijeme odravaju apstinenciju i pridravaju se propisanog naina lijeenja. Navedeni je projekt usmjeren dokolovanju, prekvalifikaciji i zapoljavanju lijeenih ovisnika koji je Vlada RH donijela u travnju 2007. godine, a u ijoj provedbi sudjeluju i surauju dravna tijela, ustanove i organizacije civilnog drutva.

2.5.2. Osobitosti uloge pedagoga, andragoga i socijalnih pedagoga u tretmanu

Osnova za rad svih slubi u zatvorskoj ustanovi, posebno tretmanske, je program izvrenja kazne za pojedinog zatvorenika. U skladu s navedenim programom odvija se odgojno-obrazovni rad te se zatvorenika upuuje na sudjelovanje u posebnim programima tretmana. Pojedinani program za svakog zatvorenika sadri: procjenu rizinosti za vrijeme izvravanja kazne zatvora; radnu sposobnost, radne navike, vrstu posla i uvjete rada na koje se zatvorenika moe rasporediti; obrazovnu razinu i potrebu za obrazovanjem ili strunim osposobljavanjem; zdravstveno stanje i potreba za lijeenjem; ukljuivanje u posebne programe po odluci suda ili procjeni strunog tima; potrebu za specifinim psiholokom, psihijatrijskom, socijalnom ili pravnom pomoi; prijedlog posebnih oblika individualnog ili skupnog rada; sadraje i oblike koritenja slobodnog vremena (kulturne i sportske aktivnosti); kontakt s vanjskim svijetom (dopisivanje, telefoniranje, posjete obitelji i drugih osoba); program pripreme za otpust na slobodu i pomo nakon otpusta.

Prema Izvjeu o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda za 2012. godinu, neprestano se ulau napori za poveanjem broja djelatnika tretmanskog odjela s ciljem poveavanja uinkovitosti njihovog rada, ime se u veoj mjeri postie i svrha izvrenja dosuene zatvorske kazne, a smanjuju se negativni uinci prenapuenosti kaznionica i zatvora.

Da bi se terapeut i klijent mogli ukljuiti u terapijski proces, terapeut mora posjedovati kvalitete kao to su toplina, razumijevanje, prihvaanje, brinost, potovanje klijenata, otvorenost i spremnost na izazove od strane drugih ljudi. Corey (prema Zeirevi, 2013) definira kvalitete koje mora posjedovati terapeut kako bi se i terapeut i klijent mogli zaista ukljuiti u proces: toplina, razumijevanje, prihvaanje, brinost, potovanje klijenata, otvorenost i spremnost na izazove od strane drugih ljudi. Moe se procijeniti kako su navedene kvalitete neophodne i ostalim djelatnicima odjela tretmana, posebno onima s odgojno-obrazovnog podruja.

Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih u publikaciji Kako uspjeno pouavati odrasle (2012) navodi generike kompetencije andragokih djelatnika kao rezultat studije za Europsku komisiju: autonomnost i samostalnost u djelokrugu obrazovanja odraslih; komunikativnost i spremnost na timski rad; odgovornost za odvijanje svih aktivnosti na institucionalnoj razini; nadlenost u koritenju vlastite strunosti iz odreenog podruja; nadlenost u koritenju razliitih metoda, stilova i tehnika pouavanje te sposobnost kritike procjene njihove najprimjerenije upotrebe; mjerodavnost u osnaivanju motivacije i pruanju podrke odraslim polaznicima; autoritativnost u postupanju s razliitim ciljnim skupinama polaznika.

Djelatnici tretmanskog odjela, posebno pegagozi i andragozi, aktivno sudjeluju u organizaciji kulturnih, religijskih i aktivnosti slobodnog vremena u kaznenim ustanovama, s ciljem poboljanja kvalitete ivota i tretmanskog procesa u ustanovama. Zatvorenici u kaznenom sustavu Republike Hrvatske sudjeluju u kulturnim i vjerskim dogaanjima (u godinjem je izvjeu navedeno ak 744 takva dogaaja) u kaznenim ustanovama i izvan njih. Slubenici odjela tretmana za zatvorenike organiziraju koncerte i kazaline predstave, posjete galerijama i muzejima te osiguravaju odvijanje vjerskih obreda. Svi zatvorenici u zatvorskim prodavaonicama ili pretplatom mogu si kupovati knjige, asopise i dnevne tiskovine, a aktivno se radi i na dostupnosti knjiga za posudbu zatvorenicima. Osim iz vlastitih knjinica, neke ustanove omoguuju i posudbu literature iz gradskih knjinica. Smjernice za knjinine usluge za zatvorenike (2007) definiraju zatvorsku knjinicu kao vaan dio cjelokupne zatvorske okoline, ija je zadaa podrka obrazovnim,rekreativnim i rehabilitacijskim programima.

U okviru kaznenih ustanova organiziraju se i literarno-novinarske radionice kroz koje zatvorenici piu i izdaju vlastite asopise. To su "Lepoglavski vjesnik", "Glinski zatvorenik", "Zloko" i drugi. Zatvorenici u pojedinim kaznionicama imaju glazbene sastave, organiziraju i pripremaju glazbene nastupe po svojoj i drugim ustanovama kaznenog sustava. U slobodnom su vremenu predviene i likovne radionice, a radovi koji u njima nastanu vlasnitvo su zatvorenika. Radovi se prodaju ili se prireuju izlobe koje definira Pravilnik o trokovima izrade, procjeni, izlaganju, pohranjivanju i prodaji stvari nastalih radom zatvorenika u slobodno vrijeme. Vjerske obveze zatvorenici smiju ispunjavati u skladu s mogunostima boravka u ustanovi, imaju pravo na zadravanje vjerske literature i stvari za religijsku uporabu. Na zahtjev zatvorenika treba se ostvariti kontakt s vjerskim slubenikom njegove zajednice.

Odgojno-obrazovni djelatnici u penalnim ustanovama daju svoje miljenje na temelju kojeg se, u suradnji s drugim tretmanskim djelatnicima, zatvorenicima daju ili uskrauju ove mogunosti predviene zakonom: pogodnosti izvan zatvorske ustanove - izlazak s posjetom, izlazak bez posjete, izlazak u mjesto prebivalita ili boravita, terapijski izlazak, izvanredni izlazak, godinji odmor izvan kaznenog tijela, izlazak s odgojiteljem, prigodni skupni izlazak, nagradni dopust, kolski praznici, pogodnosti unutar zatvorske ustanove - produena posjeta, slobodna posjeta (bez nadzora), posebne nagrade i telefoniranje bez nadzora.

2.5.3. Savjetovalini rad

Savjetovalini rad Kneevi (2008) definira kao multidisciplinarni i multiprofesionalni zahvat, dio socijanih i psiholokih tehnika tretmanskog rada. U tom se radu unapreuju socijalne vjetine zatvorenika u najirem smislu, zatvorenici dobivaju pomo u razrjeavanju potekoa s izdravanjem kazne ali i pomo s oekivanim potekoama po izlasku. Uspjean bi savjetovalini proces, prema Cavanagh (prema Kneevi, 2008) trebao biti iniciran od strane zatvorenika, usmjeren na njegove potrebe i tekoe. Metode i tehnike savjetovalinog rada tradicionalne su metode i tehnike penolokog rada. Koristi se neterapijski tip metoda i tehnika, usmjeren na rjeavanje problema koje sami zatvorenici doivljavaju takvima.

Savjetovaline metode i tehnike nisu usmjerene na smanjenje stope recidiva ni na recidiv odreenog zatvorenika, nego na rjeenje svih vrsta zatvorenikovih problema. Takav rad moe biti organiziran kroz individualni pristup ili grupno savjetovanje. Za sve forme vrijede opi principi savjetovanja. Ako je strunjak koji se bavi savjetovalinim radom vanjski suradnik, nezaposlen u zatvorskom sustavu i neovisan o njemu lake e pristupati zatvorenicima, to omoguava dublje i slobodnije ulaenje u probleme zatvorenika. U isto vrijeme, vanjski suradnik zbog otuenja od informacijskih kanala ustanove moe imati tekoa u prikupljanju relevantnih informacija. Zaposlenici su duni uvati kao slubenu i profesionalnu tajnu podatke o zatvoreniku do kojih dou za vrijeme izvravanja kazne zatvora, pa tako i kroz razgovore savjetovanja koji su dio pojedinanog programa izvravanja kazne (prema Babi i sur., 2006)

2.5.4. Uloga rada u rehabilitaciji zatvorenika

Od samih poetaka znanosti o odgoju i obrazovanju, rad se koristi kao odgojno sredstvo te se odgaja i obrazuje za rad. Radni odgoj priprada podruju egzistencijalnog odgoja (Bognar, 1999). Pestalozzi kao jedan od osnivaa suvremene pedagogije posebno naglaava uenje glavom, srcem i rukom te radni odgoj kao pomo moralnom odgoju stavlja u temelje odgoja svakog pojedinca. Prema Pestalozziju, odgoj treba biti jedinstvo kognitivnog, afektivnog i psihomotorikog uenja (Gazibara, 2013). Kao dio izvrenja kazne zatvora, rad je bitno sredstvo resocijalizacije i pokazatelj potencijalnog kasnijeg funkcioniranja u drutvu. verko (prema Raki, 1995) radnu ulogu tretira kao temeljnu u ovjekovu ivotu. Tom ulogom pojedinac pokuava ostvariti razne ciljeve ili radne vrijednosti, primjerice materijalnu sigurnost, socijalne kontakte, samoaktualizaciju i dobre meuljudske odnose.

Kneevi (2008: 175) navodi etiri najea pogleda na rad zatvorenika: kao "okupacijska terapija", kao mogunost zapoljavanja po izdranoj kazni, kao sredstvo odravanja radnih sposobnosti zatvorenika te kao unapreenje materijalne baze zatvora. Rad kao okupacijska terapija u potpunosti nema komponentu stvaralake aktivnosti koja dovodi do ovjekova ispunjenja. Takvim se radom nastoji postii okupacija misli zatvorenika, kako ne bi mislili na potencijalno nepoeljne aktivnosti. Ne daje se vanost karakteru, opsegu niti rezultatu navedenih radnih aktivnosti. U sustavim kazne organiziranim na navedeni nain zatvorenici esto rade besmislene poslove za malu ili nikakvu plau, esto je u takav rad ukljuena i komponenta ponienja. Nain organizacije posla zatvorenika jasno pokazuje kakva je njegova pozicija u cjelokupnoj socijalnoj strukturi penalne ustanove te u tome lei kanjavajua priroda navedene metode. esto se navedena organizacija radnih aktivnosti primjenjuje u poetnim fazama izdravanja kazne te slui kao inicijacija u zatvoreniki kolektiv, sa svrhom umrtvljivanja graanskog i uvoenja zatvorenikog identiteta. Kao argument za odranje ovog sustava navodi se neupuenost u preferencije i osobine linosti zatvorenika u poetnoj fazi izvrenja kazne, kad se navedene karakteristike jo ispituju. Navedenoj skupini radnih aktivnosti mogu se pribrojiti odravanje zatvora, poslovi vezani uz higijenu i odravanje osnovne opreme zatvorske ustanove. U ustanovama retribucijskog karaktera najee se koriste navedene radne metode kao djelotvoran nain spreavanja remeenja reda i mira u zatvorskim ustanovama, za to je prema iskustvima intenzivan fiziki rad zatvorenika vrlo pogodan.

Prema drugom pogledu zatvorenicima se nudi vea mogunost zaposlenja nakon zatvorske kazne ako su u penalnoj ustanovi imali priliku raditi. Recidivizam je tih zatvorenika nii, jer zbog zadravanja posla nemaju potrebu povratka kriminalu u onolikoj mjeri kao zatvorenici koji nakon kazne nemaju posao. Prema istraivanjima provedenim u SAD-u (Raynolds, prema Kneevi, 2008) vea zaposlenost i manji stupanj recidivizma govori u prilog boljoj resocijaliziranosti pojedinaca koji su imali priliku za rad u okvirima kaznene ustanove. Ipak, ni u ovom se sustavu rad ne tretira kao aktivnost imanentna ovjeku, nego samo kao sredstvo pomoi za smanjenje rizika od recidiva. Kroz takvu se perspektivu organizacija rada u penalnim ustanovama tretira kao dodatni troak te sustav nije motiviran za to.

Kao sredstvo odravanja radnih sposobnosti zatvorenika rad se ne koristi u mnogim sustavima izvrenja kazne (Kneevi, 2008). Polazite je ovog pristupa radu retributivistiki pristup svrsi kazne. Zatvorenik se ne koristi kao sredstvo ostvarivanja svrhe ustanove, u fokusu je njegova osobnost, a ne "resocijalizacijski" ciljevi. Zatvoreniki se rad kao unapreenje materijalne baze zatvora koristi dulje od stoljea. Osim to zatvorenici sudjeluju u odravanju kaznenog sustava proizvodnjom i ostalim oblicima rada, zatvorenike industrije nude proizvode i na masovnom tritu, radei ponekad besplatno, a ponekad za vrlo

Vlatka Kranjcevic Odgojno-obrazovni rad s odraslim osobama u penalnim ustanovama

Documents

Transcript of Vlatka Kranjcevic Odgojno-obrazovni rad s odraslim osobama u penalnim ustanovama