Igor KrnjetaERiHP19ST.: 1.5.2015.

Vladavina Leopolda II. iz maarske i austrijske perspektive: Usporedba Zllner-Kontler

Leopolda II. (1747.-1792., okrunjen 1790.), hrvatsko-ugarskog kralja i rimsko-njemakog cara, smatramo jednim od najuspjenijih prosvijeenih apsolutista. Bio je trei sin carskog para Marije Terezije i Franje Lotarinkog, te mlai brat Josipa II. kojega nasljeuje po smrti. Zajedno sa bratom je bio pod velikim utjecajem prosvjetiteljskih ideja, to e primijeniti za vrijeme svoje vladavine koja e biti manje radikalna od one njegova prethodnika. Za na regionalni kontekst je vano napomenuti da je u Ugarskoj pokuavao sanirati tetu koju su donijele ekstremne odluke unutar politikog sustava karakteristinog za period poput intenzivne germanizacije i centralizacije njegova netom preminula brata. Odluio se na diplomatski pristup te je vratio stari ustav i okrunio se krunom sv. Stjepana koja je za maarsko plemstvo imala gotovo mistiku funkciju.

Ukoliko uz gore navedena saznanja o carevoj politici spram Ugarske uzmemo u obzir i injenicu da su odnosi Dvora i Ugarske bili zaotreni od prosvijeenog apsolutizma sve do Austro-ugarske nagodbe 1867., moemo pretpostaviti da e i povjesniari koji dolaze iz tih suprotstavljenih tabora drugaije tumaiti vladavinu Leopolda II. Tonost te pretpostavke biti e ispitana na temelju Povijesti Austrije Ericha Zllnera i Povijesti Maarske Laszla Kontlera.

Slinosti koje nalazimo u tekstovima oba autora su one neupitne, faktografske prirode poput godina vladavine Leopolda II. njegovih kljunih odluka ili diplomatskih dogovora sa vanjskim silama, a obojica takoer navode da je bio sposobniji po onodobnim kriterijima i skloniji kompromisima od Josipa II. Meutim, tu e slinosti stati. Ono to je otprve oigledno jest razlika u stilovima pisanja. Zllner je skloniji pisanju u djelomino zanesenom tonu te je vidljiva izvjesna doza pristranosti prema svim tekovinama koje Habsburka Monarhija donosi. S druge strane, Kontlerov stil je usmjeren na pribliavanje tih dogaaja i ne-povjesniarskom itateljstvu, a to ostvaruje strunim pojanjavanjem te izbjegavanjem znanstvenog leksika. Nadalje, Zllnerov fokus je sagledavanje cjelokupne Monarhije za vrijeme Leopoldove vladavine, dok e Kontlerov interes biti usmjeren na kontekst ue i ire Ugarske u periodu 1790.-1792. Takoer se dobiva dojam da je Zllner temu Leopolda II. preletio, pritom ne ulazivi ni u ta detaljnije, to moe postaviti pitanje je li tu temu elio izbjei ili ju jednostavno nije mogao detaljnije razjasniti nautrb nekih vanijih tema iz austrijske povijesti. to se tie sadrajnih razlika, vano je napomenuti da su one prisutne ponajprije u razliitim fokusima oba autora koji su maloprije bili spomenuti. Tako e Kontler spomenuti Leopoldove dogovore sa Pruskom u kojima je dogovoreno da Prusi nee podravati protu-carski pokret u Ugarskoj , dok e Zllner navoditi Reichenbaku konvenciju i nee pritom specificirati njene sadraje. Ono po emu se Kontler u ovom sluaju svakako istie je navoenje detalja koji pojanjavaju uspjeh provedbe Leopoldovih odluka u Ugarskoj. Dok je Zllner suhoparno naveo da je svoje reforme car bazirao na kompromisima, Kontler je naveo injenicu da je za potrebe uvoenja reda u Ugarskoj, Leopold organizirao ne samo tajnu policiju i razvijenu mreu dounika, ve je poslao i agente-propagandiste koji su meu pukom irili ideje usmjerene protiv maarskog plemstva te da je uveo cenzuru. To moemo tumaiti time da je Kontler na detalje tog tipa osjetljiviji zbog domoljubnog sentimenta te e ih zato istaknuti. Kao to je ve spomenuto, oba autora su Leopolda opisala kao angairanog i sposobnog, no opis e se i tu razlikovati u nijansama. Dok Zllner caru pripisuje dva gorespomenuta epiteta, Kontler ga prikazuje realnije, odnosno karakterizira ga kao lukavog i umjenog politiara koji je svjestan nunosti uspostavljanja kompromisa meu suprotstavljenim ambicijama to je vidljivo ponajvie u pomirivanju srpskog pitanja u Ugarskoj. Iako Leopold odbija elju za autonomijom, odobrava srpskom narodu osnivanje nezavisnog dravnog tijela - Ilirske kancelarije. Jedan od kljunih dogaaja za vrijeme carevanja Leopolda II. je zasjedanje sabora 1790. Stoga nimalo ne udi da e nam upravo Kontler donijeti detaljniji opis tog dogaaja. On navodi maarske ambicije, ustanovljuje koje su naposljetku ostvarene, spominje najznaajnije sudionike i sl. Zllner pak samo ustvruje da se nezadovoljstva u Ugarskoj smiruju nakon odustajanja od germanizacije i nakon potvrde ugarskog ustava.

Naposljetku moemo zakljuiti da je pretpostavka ovog eseja tona, barem u ovom sluaju. Svaki autor e navesti, odnosno izostaviti injenice za koje smatra da jesu, odnosno nisu podobne ili potrebne u kontekstu njegova djela. Upravo zbog toga je potrebno u istraivanju nekih dogaaja, osoba ili procesa, posebice onih kontroverznijih, uzeti u obzir to je mogue vie razliitih perspektiva i tumaenja kako bismo usporedbom tih perspektiva dobili kompletniju sliku prole stvarnosti.Bibliografija:1. Leopold II, Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36080 (posjet 29.4.2015.)2. Kontler, Laszlo, Povijest Maarske: tisuu godina u Srednjoj Europi. Zagreb: Srednja Europa, 2007.

3. Zllner, Erich, Therese Schssel. Povijest Austrije. Zagreb: Naklada Barbat, 1997. Leopold II, Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36080 (posjet 29.4.2015.)

Laszlo Kontler, Povijest Maarske: tisuu godina u Srednjoj Europi (Zagreb: Srednja Europa, 2007.), 225.

Erich Zllner; Therese Schssel, Povijest Austrije, (Zagreb: Naklada Barbat, 1997.), 213.

Ibid, 213.

Laszlo Kontler, Povijest Maarske: tisuu godina u Srednjoj Europi (Zagreb: Srednja Europa, 2007.), 224.

Erich Zllner; Therese Schssel, Povijest Austrije, (Zagreb: Naklada Barbat, 1997.), 212.

Laszlo Kontler, Povijest Maarske: tisuu godina u Srednjoj Europi (Zagreb: Srednja Europa, 2007.), 224, 225.

Ibid, 225.

Erich Zllner; Therese Schssel, Povijest Austrije, (Zagreb: Naklada Barbat, 1997.), 213.