Vladar

4
Vladar „Vladar“ - čovjek kojeg bismo mogli nazvati „veličanstvenim gadom“, barem po Machiavellijevom viđenju, no najjednostavnije rečeno, radi se o priručniku o stjecanju političke moći, i zadržavanju iste. U ovom slučaju, tipično za vladare Machiavellijevog vremena, riječ je o vlasti nad državama, koje Machiavelli dijeli u dvije skupine: republike i monarhije. Kako je i sam već rekao „Ostavit ću po strani republike, jer sam već o njima nadugo raspravljao.“ (u djelu Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, koje predstavlja kontrapunkt Vladaru), u ovom djelu stavlja fokus na monarhije, i iste dijeli na: nasljedne i nove (ili mješovite) monarhije, uz spomen građanskih monarhija, te crkvenih država (jer napokon i pape su imali jednak, ako ne i veći utjecaj od pojedinih europskih monarha). Kroz većinu djela govori o uspješnim (no bitno je napomenuti, ne uvijek moralno ispravnim) načinima zadobivanja i zadržavanja monarhija ili gradova. Zahvaljujući njegovim razmišljanjima iz kojih je očito da su etika i politika dvije sasvim različite stvari, ali i pojedincima koji će ga kasnije čitati (Napoleon, Hitler, Staljin), nastaje izraz machiavellijanizam (ili češće pridjev u engleskom jeziku Machiavellian), koji poprima pejorativno značenje, te po čemu je to njegovo djelo, ali i sam Machiavelli ostao najbolje zapamćen, unatoč tome što spomenuto djelo ne predstavlja čitav njegov opus. Samo djelo Machiavelli je napisao 1513.g., sa posvetom Lorenzu II. Mediciju, nakon što je s propašću Firentinske republike i sam utamničen, i mučen, a zatim izgnan na obiteljsko imanje u selu San Casciano. Il principe je iznjedrio neke ideje poput „cilj opravdava sredstvo“ i „tko nije s nama, protiv nas je“, puno prije nego što su one uzele zamaha u totalitarističkim sistemima XX. stoljeća, pa stoga možemo reći da je Machiavelli i naš suvremenik. Kao što je već ranije spomenuto, Machiavelli daje upute kako zadobiti i zadržati monarhije, poglavito one

description

Machiavelli

Transcript of Vladar

VladarVladar - ovjek kojeg bismo mogli nazvati velianstvenim gadom, barem po Machiavellijevom vienju, no najjednostavnije reeno, radi se o priruniku o stjecanju politike moi, i zadravanju iste. U ovom sluaju, tipino za vladare Machiavellijevog vremena, rije je o vlasti nad dravama, koje Machiavelli dijeli u dvije skupine: republike i monarhije. Kako je i sam ve rekao Ostavit u po strani republike, jer sam ve o njima nadugo raspravljao. (u djelu Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, koje predstavlja kontrapunkt Vladaru), u ovom djelu stavlja fokus na monarhije, i iste dijeli na: nasljedne i nove (ili mjeovite) monarhije, uz spomen graanskih monarhija, te crkvenih drava (jer napokon i pape su imali jednak, ako ne i vei utjecaj od pojedinih europskih monarha).Kroz veinu djela govori o uspjenim (no bitno je napomenuti, ne uvijek moralno ispravnim) nainima zadobivanja i zadravanja monarhija ili gradova. Zahvaljujui njegovim razmiljanjima iz kojih je oito da su etika i politika dvije sasvim razliite stvari, ali i pojedincima koji e ga kasnije itati (Napoleon, Hitler, Staljin), nastaje izraz machiavellijanizam (ili ee pridjev u engleskom jeziku Machiavellian), koji poprima pejorativno znaenje, te po emu je to njegovo djelo, ali i sam Machiavelli ostao najbolje zapamen, unato tome to spomenuto djelo ne predstavlja itav njegov opus.Samo djelo Machiavelli je napisao 1513.g., sa posvetom Lorenzu II. Mediciju, nakon to je s propau Firentinske republike i sam utamnien, i muen, a zatim izgnan na obiteljsko imanje u selu San Casciano. Il principe je iznjedrio neke ideje poput cilj opravdava sredstvo i tko nije s nama, protiv nas je, puno prije nego to su one uzele zamaha u totalitaristikim sistemima XX. stoljea, pa stoga moemo rei da je Machiavelli i na suvremenik.Kao to je ve ranije spomenuto, Machiavelli daje upute kako zadobiti i zadrati monarhije, poglavito one nove, jer je relativno lao zadrati vlast u nasljednim monarhijama. Preporuuje tri akcije kako bi se zadrala vlast u novim monarhijama:

prebivati u istima

osnovati naseobine

privui one koji nemaju veliku mo, a opet paziti da im se ne da prevelika koliina moi

Takoer daje usporedbu apsolutnih i feudalnih monarhija, na primjerima Otomasnkog carstva i Francuske:

apsolutnu monarhiju je teko zauzeti, ali lako zadrati

kod feudalne monarhije sluaj je obrnut: lako ju je zauzeti, ali ju je problem zadrati

Kao primjer uspjenog zauzimanja i zadravanja apsolutne monarhije, Machiavelli navodi Perzijsko carstvo pod Darijem, koje je zauzeo Aleksandar (Veliki) Makedosnki, te koje je nakon njegove smrti ostalo vie-manje u komadu, jer se pokoreni narodi nisu pobunili protiv Aleksandrovih nasljednika.

Nadalje, daje tri metode kako vladati u dravama/gradovima koji su ivjeli po vlastitim zakonima: unititi ih (kao Rim Kartagu)

nastaniti se u njima

ostaviti neizmjenjene zakone, a vlast povjeriti uskoj oligarhiji (kao Sparta s Atenom)

Osvajanje novih monarhija takoer je mogue na tri naina: vlastitim orujem i sposobnou

tuim orujem i fortunom pomou zloina (Cesare Borgia)Dok je god graanskim monarhija prisutan tipian Machiavellijev ili-ili:

pomou graana

pomou velikaa;

pri emu se mora biti oprezan, i ne navui na sebe mrnju ni jednih ni drugih.

Kad se radi o crkvenim dravama, do potekoa dolazi jedino u osvajanju, no zadrati ih je lako jer se temelje na snazi vjerske tradicije (papa Aleksandar VI., Julije II., Lav X.)

Vojske Machiavelli dijeli na: plaenike

pomone

vlastite

mjeovite;od kojih je najuinkovitije i najsigurnije za vladara imati vlastitu vojsku.

Osobine vladarske linosti: tedljiv

okrutan

izaziva strah

ovisan o lojalnosti svojih podanika

nevjeran

savjetnici u slubi vladara

nepodloan laksvacima

Uzroci propasti talijanskih drava: nepravilna upotreba vojske

nedostatak podrke naroda

vladari nisu uvrstili vlast dobrim zakonima

vladari nisu dali dobre primjere

vladari se nisu prilagodili okolnostimaNa kraju poziv ka osloboenju Italije od barbara i ujedinjenju.Machiavellian:

Adj. (formal, disaproving) using clever plans to achieve what you want, without people realizing what you are doing

Named after Niccolo Machiavelli, an Italian statesman who explained in his book The Prince, that it was often necessary for rulers to use immoral methods in order to achieve power and success