Vjerska Ucenja Islama Free

http://slidepdf.com/reader/full/vjerska-ucenja-islama-free 1/592
K © ELKALEM BESPLATAN PRIMJERAK © ELKALEM BESPLATAN PRIMJERAK © ELKALEM BESPLATAN PRIMJER
N PRIMJERAK © ELKALEM BESPLATAN PRIMJERAK © ELKALEM BESPLATAN PRIMJERAK © ELKALEM BESPLA
8/20/2019 Vjerska Ucenja Islama Free
VJERSKA UENJA
S arapskog preveo Mustafa Prljaa
Izdava: • EL-KALEM - izdavaki centar Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini www.elkalem.ba
Za izdavaa: Mesud Smaji
Tehniki urednik: Aida Mujezin-olo Dizajn: Tarik Jesenkovi
Štampa: Dobra knjiga, Sarajevo Za štampariju: Izedin Šikalo
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
28-12 al-HANEFÎ, l’Izz Vjerska uenja islama : (komentar Tahavijeve ‘Akide’) / Ibn Ebu-l-’Izz el-Hanefi ; prijevod Mustafa Prljaa. - Sarajevo : El-Kalem, 2015. - 592 str. ; 20 cm Bibliografske i druge bilješke uz tekst.
ISBN 978-9958-23-374-6 I. El-Hanefi vidi al-Hanefî, l’Izz COBISS.BH-ID 21117958
VJERSKA UENJAISLAMA IBN EBU-L-’IZZ EL-HANEF
[KOMENTAR TAHAVIJEVE “AKIDE”]
http://slidepdf.com/reader/full/vjerska-ucenja-islama-free 5/592BESPLATAN PRIMJERAK © WWW.ELKALEM.BA © BESPLATAN PRIMJERAK © WWW.ELKALEM.BA © BESPLATAN
BESPLATAN PRIMJERAK © WWW.ELKALEM.BA © BESPLATAN PRIMJERAK © WWW.ELKALEM.BA © BESPLATAN
Prof. dr. Ahmed Smajlovi (-), naš islamski velikan iz druge polovice XX stoljea, u proljee . godine pokrenuo je prevoenje ovog djela. Razdijelio ga je u dijelove i po- nudio nekolicini arabista s islamskim obrazovanjem da ga prevedu. Naalost, u augustu iste godine dr. Smajlovi je preselio na bolji svijet. Prevedeni materijali nikada nisu sakupljeni. Ovaj prijevod uraen je u nastojanju da se zamisao dr. Smajlovia realizira te da se udovolji izraenoj potrebi naših vjernika za jednim temeljnim djelom iz podruja akaida vjerskih uenja islama na bosanskom jeziku. Time je inicijativa ovog našeg istaknutog uenjaka
doivjela svoje ostvarenje. Neka Uzvišeni Allah i njega i nas obaspe svojom milošu!
Knjiga je ugledala svjetlo dana zahvaljujui Vladi Kraljevine Saudijske Arabije, koja je ovaj projekat isfinansirala u cijelosti i uinila ga vakuom za ovdašnje muslimane.
U
http://slidepdf.com/reader/full/vjerska-ucenja-islama-free 6/592RIMJERAK © WWW.ELKALEM.BA © BESPLATAN PRIMJERAK © WWW.ELKALEM.BA © BESPLATAN PRIMJERAK
5
Hvala Allahu. Blagoslov i selam na našeg vjerovjesnikaMuhammeda, na njegovu porodicu i sve ashabe...
Kraljevina Saudijska Arabija angairana je na obogaivanju islamskih biblioteka knjigama širom svijeta. Smatra da je jedna od njenih dunosti prema sadašnjoj i potonjim generacijama podizanje njihovog naunog i obrazov- nog nivoa, osobito u pogledu kur’anskih disciplina i onih vezanih za asni sunnet. Ona to ini na nain da ih snabdije mjerodavnim i pouzdanim izvo- rima – da takve knjige štampa, prevodi ili ih proizvodi. Tako se, na tragu
tog ispravnog kursa, odazvala i pozivu Rijaseta Islamske zajednice u Bosnii Hercegovini i izdvojila sredstva za prijevod i štampanje knjige Komentar Tahvijeve ‘Akde autora Ebu-l-‘Izza el-Haneja, koja se smatra jednom od najznaajnijih knjiga i izvora u oblasti autentinog islamskog uenja. Uz to, zahvaljujui primjerenom rasporedu poglavlja i tema, vrlo je pogodna za studente, specijalizante i druge akademske nivoe.
Vlada Kraljevine Saudijske Arabije se, ne asei, odazvala ovom pozivu, što je podrazumijevalo praenje cijelog procesa: prevoenje, redakturu prijevoda, lekturu i sravnjivanje s izvornikom, na emu su angairani pouz- dani strunjaci u tim disciplinama.
Ovim elim izraziti svoju veliku zahvalnost svima koji su uestvovali i doprinijeli da ova znaajna knjiga poprimi sadašnji izgled. Posebnu zahvalnost izraavam inicijatoru ovog posla, dr. Mustafi e. Ceriu, ranijem reisu- l-ulemi u Bosni i Hercegovini, te njegovoj eminenciji Husejn-e. Kavazoviu, reisu-l-ulemi i glavnom mutiji u Bosni i Hercegovini, koji je propratio prevoenje i štampanje ovog vrijednog djela.
Molim Plemenitog Allaha da ovo djelo uini korisnim i da Kraljevinu
Saudijsku Arabiju nagradi najljepšom nagradom za sve što je uinila da djelougleda svjetlo dana, kao i za finansijska sredstva koja je izdvojila za njeno prevoenje i štampanje.
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!
Ambasador Saudijske Arabije u BiH Hn Abdullh Momenah
7
RIZNICA ZNANJA
Potreba ljudi za istinitim naelima prema kojima e urediti svoj lini i druš- tveni ivot je iznad svake druge potrebe. Od toga, naime, ovisi i kvalitet
samoga ivota, ali i ovjekova konanica, ono u emu e se nai na kraju svoga puta. Stoga joj je potrebno posvetiti i najveu panju, jer ako ovjekov ivot nema svrhe ni smisla, onda je i njegovo pojavljivanje u postojanju uza- ludno. To je, pak, opreno mudrosti unutar Egzistencije i, stoga, ljudskome umu nije prihvatljivo. Ono što ovjeku nalae njegov um jeste da on, sa svim onim potencijalima kojima je, po prirodi svoga bia, obdaren, ima golem razlog i duboki smisao svog postojanja. To je ono prema emu su mudri ljudi odvajkada teili i što su nastojali dokuiti i objasniti.
Muslimani vjeruju da su naela ispravnosti i tanosti ljudima spuštanaodozgo, s neba, sve od samoga poetka ljudskog bitisanja, od prvog ovjeka koji se pojavio u postojanju. Vjeruju da su ta naela uvijek iznova bila afirmirana i potvrivana kad god se za tim ukazala potreba i sa svakim novim Boijim poslanikom ljudima koji su se pojavljivali u vremenu i da su ona predstavljala duhovne stupove zahvaljujui kojima se odravala ljudska vrsta i opravdavala smisao svog postojanja. Ta naela su potom objašnjavali sami vjerovjesnici, kojima su i dostavljana, a poslije njih uenjaci naroda u kojima su ti vjerovjesnici djelovali.
* * *
Ljudska duhovna povijest je veoma esto osvjeavana sve novom i novom intervencijom Boijom, jer ono odranije nije bilo dovoljno uvršeno, ili je
zaboravljano, ili svjesno iskrivljavano, ili usljed pogrešnih tumaenja posta-
jalo deormirano gubei svoje izvorne smislove. Iako je Uzvišeni Stvoritelj zasvoju zadnju i konanu objavu, Kur’an, na Sebe preuzeo njeno uvanje i za- štitu od svakog iskrivljavanja, nije je prepustio ljudima na uvanje. On, ipak, nije rekao da nee biti i onih ljudi koji e tu objavu razumijevati pogrešno ili joj hotimino davati smisao koji ne izraava. A Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoe i ukazuje na Pravi put onome kome hoe. (Ibrahim, 4) Njegov Poslanik, a.s., je rekao da e se u ovome ummetu uvijek nai jedna grupa ljudi koja e mu uvati temelje vjere. Jedan iz te sretne skupine nesumnjivo je i autor ‘Akide koju, evo, iznosimo pred našu javnost, Ebu Da‘er Ahmed ibn
Muhammed et-Tahavi (239-321. god. po H.). On nam je sabrao, zabiljeio i u pisanoj ormi prenio vijesti o vjerskom nauku prvih najboljih generacija muslimana, pozivajui se na imama Ebu Haniu i njegovu dvojicu uenika: Ebu Jusua i Muhammeda Šejbanija.
Iza njega pojavile su se razne vjerske rakcije, od kojih mnoge nisu imale iste namjere, pa su vjerskim tekstovima poele davati drukiji smisao i svojim usiljenim tumaenjima unositi pometnju meu vjernike. To je na- lagalo obavezu da se opa vjerska naela ponu temeljito razraivati i po-
tanko tumaiti sukladno kur’anskim smislovima i vjerodostojnoj predaji od poslanika Muhammeda, a.s. Tu zadau su mogli izvršiti samo veliki umovi, duboko porinuti u vjerske znanosti. Jedan od njih svakako je bio i Ebu-l-‘Izz el-Hanefi (731-792. god. po H.), iju razradu onih vjerskih uenja, koja je zabiljeio imam Tahavi u svojoj ‘Akidi , upravo iznosimo pred itateljstvo.
elimo podvui da su vjerska uenja, koja nam je prenio imam Ta- havi i koja su u ovoj knjizi rasporeena po tematskim cjelinama i posebno istaknuta, ista ona uenja kojih su se drale i prve muslimanske generacije,
najbolje generacije koje su stasale uz Poslanika, a.s., odnosno uz one koji su stasali uz njega, i da njihova izvornost nije narušena. To su vjerovanja koja bi trebao usvojiti i drati ih se svaki pripadnik ehli-sunneta (glavnog toka islama) ovdje i svuda u svijetu.
Što se, pak, tie komentara tih uenja u ovom sluaju komentara Ebu-l-‘Izza el-Hanefija oni ne posjeduju tu teinu i mogu biti predmet sla- ganja ili neslaganja. Uz sve njegove vrijednosti i silno bogatstvo sadraja, ipak je to komentar ovjeka iz osmog hidretskog stoljea, ovjeka koji je ivio u
odreenim društvenim okolnostima, u vremenu koje se suoavalo sa speci- finim izazovima i shvatanjima te koje je bilo i otišlo. Tako ni ovaj komentar nije ostao dokaraja pošteen tih društvenih utjecaja i tadašnjih preokupacija.
RIMJERAK © WWW.ELKALEM.BA © BESPLATAN PRIMJERAK © WWW.ELKALEM.BA © BESPLATAN PRIMJERAK
Shodno tome i stav komentatora o nekim linostima i pojavama moe se
smatrati samo njegovim linim stavom, s kojim se ne moramo po svakucijenu sloiti, osobito kada se ima u vidu da se duboke izjave nekih velikana mogu razumijevati na razliite naine i sagledavati u razliitim dimenzija- ma. To je tako bilo ranije i bit e tako uvijek.
Ovdje posebno ukazujemo na ono što je on, neuobiajeno oštro, kazao o Ibn Arebiju na str. 545-546. ove knjige komentirajui Tahavijeve rije- i: “Nijednom evliji ne dajemo prednost ni nad jednim vjerovjesnikom, a.s. Drimo da je jedan vjerovjesnik bolji od svih evlija!” Vjerujemo da je razlog
tome bio taj što su, po svemu sudei, rijei koje on tamo navodi shvaanedoslovno od nekih ljudi i tako predstavljale realnu prijetnju za idejno zastra- njivanje i izlaenje iz okvira temeljnih islamskih uenja a Bog najbolje zna!
* * *
Na kraju, izraavamo svoju zahvalnost Vladi Kraljevine Saudijske Arabije, koja je u cijelosti isfinansirala ovaj projekat, kao i njenoj ambasadi u BiH koja je u tom poslu bila posrednik. Odajemo priznanje El-Kalemu , izdavakom centru Rijaseta Islamske zajednice u BiH, izdavau ovoga vrijednog djela, te prevodiocu knjige, Mustafi Prljai, na zbilja lijepom, dotjeranom i kvalitet- nom prijevodu ovog veoma zahtjevnog štiva.
Molim Uzvišenog Allaha da ovoj knjizi podari snano, dugotrajno i pozitivno djelovanje na ovim prostorima.
Reisu-l-ulema Husein Kavazovi
11
PREDGOVOR IZDAVAA
(arapskog izdanja)
U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog. Zahvala pripada samo Allahu Uzvišenome, Njemu zahvaljujemo i od Njega pomo i uputu traimo. Njemu se utjeemo od zla duša naših i loših postu- paka naših. Koga Allah uputi, taj i jest upuen, a koga On u zabludu odvede, taj upuivaa nee imati.
Svjedoimo da nema drugog boga osim Allaha, i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik.
Ovo je komentar ‘Akde1 imama Ebu Da‘era et-Tahvija, kojeg u no-
vom izdanju iznosimo pred one koji se ele upoznati s vjerovanjem dobrih predaka (sele ) i istim monoteizmom (tevhd) s kojim je Uzvišeni Allah slao Svoje poslanike i vjerovjesnike, mir i blagoslovi Boiji neka su na njima! Mo- emo slobodno kazati da se ovoj dragocjenoj knjizi teško moe nai premca u pogledu strune verifikacije, argumentiranog razvianja misaone dubine, te privrenosti onoj ispravnoj metodologiji u traganju za istinom koje su se drale prve muslimanske generacije.
Upravo iz tog razloga ova knjiga o teološkim uenjima islama, ova
‘Akda , naišla je na izuzetnu prihvatljivost kod iznimno velikog broja uenjaka2
1 ‘Akda (mn. ‘akid) – islamsko vjerovanje; doktrina islama; u ovom sluaju naslov knjige spomenutog autora. (Nap. prev.)
2 Što se najbolje vidi iz rijei velikana znanosti šejha ‘Abdulvehhba es-Subkja u njegovoj knjizi Mu‘du-n-ni‘ami ve mubdu-n-nikami (Oivotvoritelj ugodnosti i dokida neugodnosti), koje glase: “Ova etiri mezheba zahvaljujui Uzvišenom Allahu jedinstvena su u pogledu vjerovanja (‘akid), izuzimajui one koji se pridruiše secesionistima koji su se odvojili od glavnog toka islama (mu‘tezila) i one koji su nauavali o Boijem utjelovljavanju (tedsm). Izuzimajui, dakle, njih, ogromna veina pristalica tih mezheba je na ispravnom
putu i priznaje ‘akid Ebu Da‘era et-Tahvija, kojeg su uenjaci prenosili iz generacije u generaciju bivajui saglasni sa njim.”
i doivjela veliki broj komentara, od kojih je, meu poznatim do sada, ovaj
najbolji i najljepše ilustrira vjerovanje prvih generacija muslimana. Pisac obi-lato koristi sadraje iz knjiga šejhu-l-islama Ibn Tejmijje i njegovog uenika Ibnu-l-Kajjima, premda to ne naznaava, za šta moda i ima opravdanje.3 Naime, ‘akda (vjerovanje, teološki nauk) prvih muslimana bila je izloena snanim nasrtajima anatika, neobuzdanih razmetljivaca i zlonamjernih uenjaka, koji su imali velikog utjecaja na neke vladare, usljed ega se poje- dine pristalice tog vjerskog nauka (‘akida) nisu javno eksponirale, osobito u vremenu kada su neki ljudi po zadatku uništavali knjige Šejhu-l-islama.4 Takva situacija dovela je do gubljenja djel ovog velikog imama, pri emu
su spašene samo neke rijetke knjige, što je nagnalo Ibn ‘Urveta el-Hanbelija ed-Dimeškija da ih sakupi i sauva u svom velikom zborniku, poznatom kao El-Kevkibu-l-durrijju fi tertbi musnedi-l-imam Ahmed eš-Šejbni , uvrštavajui u njega mnoga djela Šejhu-l-islama, nalazei i najmanji povod da to uini.
Takva situacija potrajala je sve do skorijih vremena. Tako je jedan utjecajni ovjek u Damasku na kraju prošlog stoljea (tj. XIX) uništavao sve knjige Šejhu-l-islama i njegovih uenika do kojih bi došao, kao i sve druge
knjige u kojima su zastupana slina stajališta, što je bio njegov vid podrške orijentaciji i uvjerenju kojima je pripadao, a koji su bili panteistike naravi (el-hull ve-l-ittihd).5
Mišljenja sam da su ta kušnja i neprijateljstvo prema vjerovanjima (‘akid) prvih muslimanskih generacija (sele ) bili razlogom zataškivanja imena autora ovog blagoslovljenog komentara, te prešuivanja u komenta- ru imena šejhu-l-islama Ibn Tejmijje i imama Ibnu-l-Kajjima, mada je on u svoje djelo uvrstio mnogo toga od njih dvojice, na nekim mjestima ak i po
nekoliko stranica! Ovo djelo je dosada ve dva puta štampano, meutim naše izdanje
se odlikuje time što je sravnjeno s cjelovitim rukopisnim primjerkom, koji mi je dopao u ruke nakon što mi je Allah otvorio put do njega. Rukopis se
3 Ovu konstataciju izrekao sam prije trideset godina, a istu potvrdio nakon što sam naišao na komentar velikog uenjaka Ibn Ebu-l-‘Izza el-Hanefija i nakon što sam se uvjerio da je to njegov komentar ove ‘Akde , i spoznao kakve je sve neugodnosti zbog svog teološkog vjerovanja autor doivljavao od inovatora u vjeri i promicatelja zabluda.
4 Kad god se u knjizi spomene ova titula, uvijek se misli na Ibn Tejmijju (661-728. po H.) (Nap. prev.)
5 V.: Uvod u knjigu El-Kelimu-t-tajjibu (Lijep govor), str. 4; izdava: “El-Mektebu-l-islami”.
odlikovao razgovjetnim pismom i revnosnom tanošu. Neke greške na po-
jedinim mjestima bile su neznatne i lahko prepoznatljive. 6
Na kraju rukopisa pisalo je sljedee: “Prepis djela završio bijedni siro- mah, sluga vrhunskih uenjaka i pisaca reprezentativnih djela, u damiji Merdan-medrese Allah mu se smilovao i bio zadovoljan njime! ‘Abdu- l-Muhji, sin Abdu-l-Hamda, sina hadi Muhammeda Mekkija eš-Šejhalija el-Bagddija, u ponedjeljak 9. redeba 1322. god. po H.” Odatle smo raza- znali da je isti prepisan iz originala koji se nalazi u Bagdadu pa sam uznasto- jao doi u posjed njegova primjerka (duplikata). S tim ciljem obratio sam
se pismom najveem uenjaku Iraka, Behdetu el-Eseriju, sa preporukommog cijenjenog proesora šejha Behdeta el-Bejtara. Meutim, proesor El- Eseri nije uspio doi do orginalnog primjerka autograa, niti bilo šta saznati o njemu, pa sam se obratio nekolicini drugih eminencija, meu njima i ko- legi knjievniku dr. ‘Abdullhu Dubriju, potom cijenjenom proesoru dr. ‘Abdulkerimu Zejdnu i drugim, neka ih Allah nagradi svakim dobrom. Uz to sam i lino više puta posjetio Irak i tragao za autograom tog rukopisa, no dosada ništa nisam uspio pronai.
Pošto se u prvom štampanom izdanju ne navodi ime autora, sukladnoizvorniku po kome je uraen, u drugom izdanju je proesor šejh Ahmed Šakir7 obznanio da je autor knjige ‘Ali ibn ‘Ali ibn Muhammed ibn Ebu-l- ‘Izz el-Hanefi8 oslanjajui se na podatke koje mu je dao eminentni uenjak
6 Prvo izdanje izdato je u Mekki 1349. hidretske godine, a izdava je bila grupa islamskih uenjaka na elu sa šejhom ‘Abdullhom ibn Hasanom ibn Husejnom Al eš-Šejhom, Allah mu se smilovao. To izdanje bilo je utemeljeno na jednom primjerku rukopisnog prijepisa koji je obilovao greškama i odstupanjima od izvornika, budui da nisu mogli doi ni do kojeg drugog primjerka. Stoga su morali uloiti veliki trud na njegovu ispravljanju i korigi- ranju pogrešnih dijelova Allah ih dobrom nagradio! I pored toga, ni to njihovo izdanje nije prošlo bez velikog broja grešaka. Potom se prihvatio štampanja drugoga izdanja moj proesor, strunjak za hadis, šejh Ahmed Muhammed Šakir, Allah mu se smilovao, kojeg je objavio u Kairu 1373. hidretske godine, oslanjajui se na prethodno izdanje, pokušavši ot- kloniti greške (napravljene) u samom tekstu Komentatora, podvrgavajui provjeri hadise i predaje ime je pripremljeno potpunije i ispravnije izdanje od onog prethodnog. Meu- tim, i jedno i drugo izdanje imaju nedostatak kojeg prireivai nisu uoili, jer nedostatak onog rukopisnog primjerka, na temelju kojega su štampana oba izdanja knjige nije samo obilovao greškama i odstupanjima, ve i ispuštenim tekstom i prazninama na mnogim mjestima, ponekad i po itav jedan list, ime je narušen kontekst govora i poremeen njegov ustroj, tako da je veliki dio ove knjige veini italaca bio nerazumljiv.
7 Umro Allah mu se smilovao! u mjesecu zu-l-hidetu 1377. po H./juli 1971. 8 V.: podatke o njemu na str. 15.
šejh Muhammed ibn Husejn Nasi 9 , naime da je ugledni uenjak Ez-Zubejdi
jedan dio te knjige uvrstio u djelo Šerhu-l-Ihja‘ , II/146 (Komentar Ihja), na-znaivši da je taj dio napisao spomenuti Ibn Ebu-l-‘Izz.
Što se tie našeg primjerka rukopisa, u njemu je ime pisca bilo utvre- no ve na njegovoj prvoj stranici, s tim da su se neije ruke poigrale više puta po tom mjestu brisanjem i dopisivanjem, da bi se, ipak, na kraju ustanovilo ono što je utvrdio i šejh Ahmed Šakir.
Od ostataka prvoga pisanja uspjeli smo deširirati sljedee rijei: “De- maluddin.... Ibn Salhuddn Ebu-l-Berekt Msa ibn Muhammed el-Malt
el-Hane”, iz ega smo zakljuili da se radi o Jsuu ibn Msau ibn Mu- hammedu Ebu-l-Mehsinu Demluddnu el-Maltiju, umro 803. hidretske godine, ija se biografija nalazi u Sehvijevoj knjizi Ed-Dav‘u-l-lmi‘u (Blje- štava svjetlost), X tom, str. 335-336, te knjizi Šezertu-z-zeheb (Grumenja zlata) Ibnu-l-‘Imda (7/40), zatim kod Ibn Ijsa u njegovom Et-Trhu (315) (Historija) i na drugim mjestima.
Ipak, ne moe se s punom sigurnošu prihvatiti da je pisac ovoga komentara kako to sam on spominje na više mjesta u knjizi jedan od ue-
nika Ibn Kesra, budui da niko od onih koji su navodili biograske podatkespomenutog El-Maltija ne biljei da je on Ibn Kesrov uenik, kao što ne biljee ni podatak da ima svoj komentar na Tahvijevu ‘Akdu. Uostalom, nije ni razumno pretpostaviti da bi jedan takav selefijski komentar, utemeljen na Vjerovjesnikovom asnom hadisu, i mogao napisati neko ko je kako se to navodi u knjizi Šezertu-z-zeheb , 7/40 govorio: “Ko bude itao Buhrija, taj je postao heretikom!” Stoga e ovo pitanje ostati neriješeno i morat e saekati da se, eventualno, u našem treem izdanju pronae kategorian dokaz. Što se pak tie ovog našeg izdanja, sasvim pouzdano tvrdimo da je
ovaj komentar napisao Ibn Ebu-l-‘Izz, neka ga Allah nagradi dobrom za uslugu koju je uinio islamu i muslimanima!10
Naš rukopisni primjerak sravnjen je sa štampanim mekanskim izdanjem, kao i sa izdanjem šejha Ahmeda Šakira s tim što smo naš rukopis uinili osnovom tako da smo svaki dodatak koji se u njemu nalazio uvrstili u ovo izdanje, ne ukazujui na njega. Toga ima mnogo.11 One pak dodatke,
9 Preselio u milost Boiju 8. dumde-l-snija 1391. po H./31. jula 1971.
10 V.: primjerak rukopisa koji se nalazi u Maroku, str. 66. 11 Vidjeti, naprimjer, osmi red na str. 81. našeg štampanog izdanja, koja je sukladna 23. stra-
nici Šakirovog izdanja, gdje se jasno uoava da je na tom mjestu došlo do ispuštanja teksta obima od 34 retka, koji nedostaju i u mekanskom, i u Šakirovom izdanju.
koji se nalaze u jednom od ta dva izdanja, stavili smo u ovakve zagrade [].
Isto tako smo numerisali kur’anske ajete i posvetili više panje kvalitetuštampe i korekturi, tekstove sravnili s njihovim izvornim oblicima i koliko smo bili u stanju redaktirali one pasae koji su bili manje jasni.
Tekst djela uporedili smo s velikim brojem rukopisnih primjeraka, a naš uvaeni proesor, hadiski strunjak, šejh Muhammed Nsiruddn el- Albn provjerio je vjerodostojnost hadisa, a zatim proveo i superreviziju, ime je doprinio kvaliteti i veoj upotrebnoj vrijednosti ovoga izdanja.
U sravnjivanju rukopisa i pripremi materijala za štampu, te u redak-
turi teksta i lekturi ovoga treeg a našeg prvog izdanja, uestvovali su eminentni proesori: ‘Abdurrahmn Albn, Vehbi Sulejmn Gved, Se‘d et-Tantv, Šu‘ajb el-Arnaut i ‘Abdulkdir el-Arnaut.12
Struna javnost je ovo naše izdanje primila veoma dobro, a naš uvaeni proesor, veliki mutija, šejh Muhammed ibn Ibrhm neka je na njega milost Boija! uvrstio ga je u nastavni plan i program, kao obaveznu literaturu u višim i visokim školskim ustanovama u Rijadu, te na medinskom Islamskom univerzitetu.
Isto tako, Fakultet islamskih nauka u Bagdadu uvrstio je ovo djelo u svoj nastavni program, a potom ga, uz našu saglasnost, sukusirao za tu svr- hu, dok ga je na Univerzitetu Damask, na njegovom Šerijatskom akultetu, naš uvaeni proesor dr. Mustaa es-Sibi, tadašnji dekan tog akulteta Allah mu se smilovao! uvrstio u obaveznu literaturu.
Ovo naše izdanje sadri i neke veoma vrijedne priloge, koji su od velike koristi. Meu njima nalazi se i sljedee:
osvrt mog uvaenog proesora, velikog uenjaka, šejha Abdulazizaibn Bza koji se moe nai na 109. strani.
opservacije mog proesora, velikana znanosti, šejha ‘Abdurrezzka ‘Afija na djela šejhu-l-islama Ibn Tejmijje i njegovog uenika, tako-
12 Ja sam ga, kao kopiju, štampao više puta. Meutim, neki ljudi niskoga morala su plagirali kopiju, ili su materijal štampali nakon što su iz njega izuzeli neke stvari, dok su jedni od njih izostavili i ime pisarnice, a neki su ga zadrali, za šta e Allahu raun poloiti. Neki su, opet, kopirali štampano izdanje proesora Šakira, pravei nam konkurenciju i nadmeui
se sa nama. No, da je proesor šejh Ahmed Šakir Allah mu se smilovao! s obzirom na njegovu uenost i objektivnost, vidio ovo naše izdanje on bi njime bio oduševljen i svakako bi mu dao prednost nad svojim izdanjem, budui da smo mi prihvatili sve one dobre stvari iz njegovog izdanja i na njih dodali još mnoge druge.
er velikana znanosti, Ibnu-l-Kajjima koje su inkorporirane u ovaj
komentar. revizija vjerodostojnosti hadisa od strane mog proesora, hadiskog
strunjaka, šejha Nsiruddna el-Albnija, uz zadravanje njegovog izvanrednog uvoda.
zadravanje moga pojašnjenja što se, ipak, pokazalo neophodnim, premda sam mislio i nadao se da e ga Uvod uiniti suvišnim. Me- utim, oni koji su se neprijateljski ponijeli prema ovome i koji su radili na širenju neutemeljenih glasina, u svojoj vlastitoj ekspertizi, i koji su permanentno objavljivali traktate, komentare i lanke, na- stojei time uvjeriti javnost da je naš Komentar Tahvijeve ‘Akde iskrivljen i laan, naveli su me da i dalje zadrim svoje Pojašnjenje.
Navest u dio onoga što sam kazao u svom uvodu za Tahvijevu ‘Akdu , na koju je komentar i objašnjenje dao hadiski strunjak El-Albn:
“‘Akda imama Ebu Da‘era et-Tahvija el-Hanefija predstavlja vjerovanja pripadnika glavnog toka islama (ehlu-s-sunneti ve-l-dem‘ah) u pogledu ijeg slijeenja postoji nepodijeljen stav uenjaka ummeta, budui da kores-
pondira s uvjerenjem uenih ljudi te vjerske zajednice kroz više stoljea. Meuonima koji su imali takva uvjerenja su i Ebu Hana en-Nu‘mn, Mlik, Šfija i Ahmed ibn Hanbel, kao i veina njihovih sljedbenika. To je, takoer, i akida imama Ebu Hasana el-Eš‘arija koju je on, na kraju, u cijelosti usvojio. Od te akide odstupio je samo onaj ije je srce upilo nešto od mu‘tezilijskih uenja,13 zatim dehmije14 i onaj koji se neprijateljski postavio prema sunnetu.
Allah mi je ukazao naroitu blagodat pa mi je omoguio štampanje Komentara Tahvijeve ‘Akde , koji je sainio velikan Ibn Ebu-l-‘Izz el-Hanefi,
nakon što sam došao u posjed jednog njegovog iznimno vrijednog rukopi-snog primjerka.15
13 Mu‘tezile pripadnici jednog slobodnog filozoskog pravca koji su se izdvojili (otuda im ovo ime – dosl: secesionisti) svojim mišljenjem od ortodoksije u pogledu nekih zasada islama. (Nap. prev.)
14 Dehmije - jedna od brojnih sekti koje su se pojavile unutar muslimanske tradicije. Osno- vao ju je Dehm ibn Savn, koji je, kako kae Zehebi, ubijen “za vrijeme potomaka druge muslimanske generacije”. Dehm je tvrdio da je Bog jedini inilac, da su ljudska djela ustvari Boija djela i da se ljudima pripisuju samo metaorino. (Nap. prev.)
15

Ne mogu, u našem izdanju, katogorino ustvrditi da komentar pripa-
da Ibn Ebi-l-‘Izzu Allah mu se smilovao! meutim, moj uitelj šejh Mu-hammed Nsiruddin el-Albn pri svojoj prvoj posjeti Maroku 1395. po H., od uvaenog proesora šejha Muhammeda Ebu Hubza, direktora bibliote- ke grada Tetuana, u Kraljevini Maroko, dobio je kopiran traktat o rukopisu, ispod ijeg je naslova stajalo da je autor Komentara Tahvijeve ‘Akde Ibn Ebu-l-‘Izz el-Hanefi.
To me je ponukalo da preispitam sve što je tome prethodilo, pa sam sve to sakupio kako bih utvrdio ko je ustvari pravi komentator, s tim da sam
odbacio mogunost da to moe biti Demluddn Jsu ibn Msa el-Malti,kako se to, s jedne strane, jasno nahodilo iz nekih rijei koje su bile izbrisane u rukopisnom primjerku, te kako je takvo nešto, sa druge strane, nelogi- no da bi El-Malti mogao napisati nešto poput ovoga selefijskog komentara, utemeljenog na Vjerovjesnikovom hadisu, s obzirom na njegove rijei, kako se to navodi u djelu Šezertu-z-zeheb (7/40): “Ko bude itao Buhrija, taj je otišao u herezu!”
On je, naime, izdavao etvu kojom je dopuštao upotrebu opojne trave (hašiša), te pribjegavanje razliitim doskoicama u pogledu kamate, tvrdei da to ima uporište u njegovoj pravnoj školi, što je, bez imalo sumnje, njegova potvora koju njegovi istomišljenici promiu sve do danas na imama Ebu Haniu i na estite i ugledne autoritete njegovoga mezheba.
Na tu injenicu upozorio je i Ibn eš-Šahna, skladajui mu pjesmu ru- galicu, u kojoj kae:
udim se šejhu koji trai bogobojaznost od ljudi a sam nikad i ne pomisli na Milostivoga,
nit’ bogobojazan je on! Dopušta upotrebu hašiša i kamatu, a onog ko stvarno Objavu sluša u otpadnike svrstava odjednom!
Potom je postalo jasno zbog ega je zatajivano ime Ibn Ebu-l-‘Izza, odnosno zbog ega je brisano. Bio je to, naime, strah od zlog nasrtaja što je u njegovom vremenu bila dominantna praksa, koju su provodili nerazboriti
Škira Allah mu se smilovao! jer u svemu tome ima nedostataka i iskrivljavanja. Da je naš proesor šejh Ahmed Šakir mogao vidjeti ovo naše izdanje, sasvim sigurno bi njime bio oduševljen s obzirom da se odlikovao znanjem i objektivnošu.
i anatini ljudi, podravani snagom neukih vladara: Zhira Berkka, njego-
vog sina Nsira Fereda, Ldna ibn ‘Abdullha Šerkesija i njima slinih kojislijediše loše vjerovanje, uz svu onu izopaenost u praktinom ponašanju. Oni su, naime, odravali bliske odnose sa zagovornicima doktrine tran- scendentalnog jedinstva Bitka (vahdetu-š-šuhd) , sihirbazima, astrolozima i geomantima,16 tako da skoro i ne moeš nai nikoga drugog da im je bio blizak, a da nije bio iz tih redova.
Najbolji dokaz za to jest ono što navodi Ibn Hader; evo njegovih rijei:17 “Godine 784. u Damasku se desila aera vezana za šejha Sadruddna
‘Alija ibn Ebu-l-‘Izza el-Hanefija. Ona je zapoela tako što je pjesnik ‘Aliibn Ejbek es-Saedi spjevao jednu kasidu s rimom na slovo “l” po uzoru na kasidu Banet Su‘d , te je predoio pjesnicima i uenjacima, koji su mu za to uputili estitku. Meu njima je bio i Sadruddn ‘Ali ibn Aluddn ibn Ebu-l-‘Izz el-Hanefi, koji je, meutim, neke stvari u kasidi podvrgao kritici, što je spomenuti ‘Ali ibn Ejbek opazio, i što je u njemu pobudilo negativ- na osjeanja. Sadruddn je sa tim listom otišao kod nekolicine uenjaka i veina njih je osudila smisao onih mjesta koja je on bio naznaio. Tako se to proulo.
Ibn Ejbek je potom od Ibn Ebu-l-‘Izza nastojao isposlovati da mu da nešto novca a da on njemu, zauzvrat, vrati onaj list, no on na to nije pristao. Zatim je onaj obišao njegove oponente i stao ih nahuškavati protiv njega tako da se to proulo, sve dok na koncu nije stiglo i do Egipta gdje su na to ustali neki anatici, što je dovelo do toga da o tome presudi sultan. On je u vezi s tim izdao jednu poduu depešu u kojoj je, pored ostalog, stajalo: “Do- znali smo da je ‘Ali ibn Ejbek jednom svojom kasidom hvalio Vjerovjesnika, a.s., i da mu je ‘Ali ibn Ebu-l-‘Izz oponirao u tome i neke stvari zanijekao,
poput obraanja Bogu s pozivanjem na Vjerovjesnika, a.s., (tevessul), nepri- znavanja Vjerovjesnikove bezgrešnosti i sl., te da su uenjaci Egipta, osobito oni iz njegovog, hanefijskog mezheba, to osudili, pa je zbog toga izdat nalog da se dotini ima privesti, da se potrae kadije i vjerski uenjaci i da se prema njemu poduzmu mjere koje nalae Šerijat.”
U depeši, takoer, stoji: “Doznali smo da jedni ljudi u Damasku prakti- ciraju mezheb Ibn Hazma i Davuda i pozivaju druge u njega. Meu njima su
16 Geomanti ljudi koji svoja gatanja izvode iz pisanja po pijesku. (Nap. prev.) 17 V.: Inb‘u-l-gimr (Obavještenje neupuenom) I/258 i II/75; izdava: “Ihj‘u-t-turs”, u redak-
ciji proesora Hasana Habešija.
i El-Kureši, Ibn el-Dj...,18 Ibnu-l-Husbni i El-Jsufi, pa neka budu privedeni:
ako se ustanovi da išta od toga ima pri njima, postupit e se shodno tome,tj. bit e fiziki kanjeni, prognani ili izopeni na odreeno vrijeme, dok e se na njihove unkcije imenovati drugi iz glavnog toka islama (ehlu-s-sunneti ve-l-dem‘ah).”
Dalje se kae: “Doznali smo da jedna skupina šafija, hanbelija i malikija ispoljava novotarije i Ibn Tejmijjeov mezheb...”, pa navodi nešto slino onome što je reeno u vezi sa zahirijama, pozvavši kadije i druge. Tada su se po prvi put na okupu našle kadije, njihovi zamjenici i neke mutije pa je pred
njima proitana depeša. Zatim je iznesen rukopis Ibn Ebu-l-‘Izza, i u njemusu mogli proitati sljedee:
“Dovoljan mi je Allahov Poslanik” tako se moe kazati samo za Alla- ha! “Zauzmi se za mene!” od njega se ne trai zauzimanje (še‘at). “Obra- am se Bogu pozivajui se na tebe!” Bogu se ne obraa posredstvom njega! “Sauvan od svakog posrtaja” osim posrtaja koji za sobom povlai ukor. “O ti, koji si najbolje stvorenje Boije!” preteno mišljenje je da se prednost daje melekima itd.
Potom je zatraeno njegovo izjašnjenje i on je rekao: “Odustajem od toga stava. Sada vjerujem drukije od onog kako sam ranije govorio!”
To što je on rekao je zabiljeeno i sjednica je bila završena.
Zatim je pozvan i ostatak uenjaka, pa su došli na drugu sjednicu, kojoj su, takoer, prisustvovale i kadije. Meu prisutnima su bili: kadija Šemsuddin Sarhadi, kadija Šereuddin ibn Šurejši, kadija Šihbuddin Zuhri i masa drugih. Ponovo je razmatrano isto pitanje, i jedni su tada rekli: “Treba ga sankcionirati!”, a drugi: “Dovoljna mu je sankcija ono što je ranije izree-
no u vezi sa njim!” Na tome su se i razišli. Zatim su pozvani i po trei put. Naloeno je da imaju doi i oni koji su
ranije bili odsutni, pa su im imena napisana na jednom listu.Tada je došao i šafi‘ijski kadija, kao i svi koji su ranije izostajali: Eminuddin el-Etka, Burha- nuddin Sinhdi, Šemsuddin ibn ‘Ubejd el-Hanbeli i skupina drugih. I oni su meusobno razmijenili mišljenja i razišli se, a zatim su opet bili pozvani.
18
Tako stoji u rukopisu. Mogue je da se radi o Sejuddnu el-Dbiju el-Jsufiju, glavnomkomorniku i muu majke sultana Zhira Berkka, koji je proteirao erkeze (V.: Šezertu- z-zeheb , 12/108), ili je pak tako napisano umjesto El-Dbi u tom sluaju posrijedi bi bio Ahmed ibn Osman, Jasufijac, poznat kao Ibnu-l-Dbi, umro 787. godine.
Kako je onima koji izostanu bilo zaprijeeno oštrim sankcijama, svi su došli.
Meu njima je bio i Sa‘duddn Nevevi, Demluddn Kurdi, Šereuddn Gazz,Zejnuddn ibn Redeb, Tekijjuddn ibn Muflih i njegov brat Šihbuddn ibn Hadi oni su, jedan za drugim, osuivali veinu onoga što je rekao ‘Ali ibn Ebu-l-‘Izz. Zatim su upitani o onima koji su se priklonili egzoteristima ( zhirije) i pristali uz Ibn Tejmijjea, pa su svi odreda odgovorili da oni, što se tie vjerovanja, o imenovanima znaju samo dobro. Jedino je Ibn Muflih imao neke rezerve prema nekima od njih.
Zatim su se okupili i po peti put i tada su se saglasili da Ibn Ebu-l-‘Izz
ipak mora biti sankcioniran. Jedino se hanbelijski predstavnik nije saglasiosa tim.
Ibn Ebu-l-‘Izz je ponovo upitan šta je mislio pod onim što je napisao, i njegov odgovor je bio: “Nisam htio ništa drugo osim drati stranu Vjero- vjesnika, a.s., i ispunjavati njegovu naredbu: naime, ne imputirati mu ništa preko onoga što mu pripada!”
Na temelju te njegove izjave kadija Šihbuddn Zuhr je izdao etvu po kojoj je to bilo dovoljno da njegove rijei mogu biti prihvaene, s tim da se
loše izrazio. Tako je i zapisano. Ibn Šurejši i drugi bili su mišljenja da ga treba sankcionirati, pa je tako
kadija Eš-Šfi‘i naloio da se uhapsi, te je i uhapšen u Azraviji i prebaen u Tvravu. Nakon toga je donesena presuda prema kojoj je bio osloboen svih drugih sankcija osim zatvora, što je preostali dio kadija i ispoštovao.
Iza toga je napisana jedna depeša u kojoj je dat pregled onoga što se dogodilo, a koju su potpisale kadije i vjerski uenjaci. Depeša je poštom po- slana u Egipat, da bi u mjesecu zu-l-hidetu bio izdat dekret o skidanju Ibn
Ebu-l-‘Izza sa poloaja koje je zauzimao, tako da je umjesto njega El-‘Izjetu-l- berniju19 predavao Šereuddn Herevi, a Devheriju izvjesni ‘Ali, koji je imao nadimak “Veliki”, dok je Ibn Ebu-l-‘Izz ostao u zatvoru sve do mjeseca rebi‘u- l-evvela naredne godine.
Odatle je uveden obiaj da se, poslije sabah-namaza, priziva Boija milost sa pozivanjem na Vjerovjesnikov ugled kod Boga takvu naredbu mujezinima izdao je šfi‘ijski kadija i oni su postupali po tome.
19 El-‘Izjetu-l-bernija i El-Devherija su, pretpostavljamo, nazivi djela prema kojima se drala nastava. (Nap. prev.)
23
PODACI O IBN EBU-L-‘IZZU EL-HANEFIJU
Velikan meu uenjacima, Sadruddn Muhammed ibn ‘Alauddn ‘Al ibn Mu- hammed ibn Ebu-l-‘Izz el-Hane, el-Ezre‘, es-Slih, ed-Dimešk roen je 731.
Bavio se mnogim naukama i pokazivao veliko umijee u svojim predavanjima i etvama. U Husbanu, sjedištu provincije El-Belk‘, jedno vrijeme je bio hatib damije, a potom je u mjesecu muharremu 779. imenovan za kadiju Dama- ska. Nakon toga je preuzeo sudstvo Egipta, na emu se zadrao samo mjesec dana, a potom dao otkaz i vratio se u Damask svojim ranijim poslovima.
Ibnu-l-‘Imd biljei njegovo hapšenje i zatvaranje zbog toga što je obja- snio da u kasidi Ibn Ejbeka ima elemenata mnogoboštva (širk), pa je za vrijeme tamnovanja bio i izgladnjivan. Kada je pak na vlast došao En-Nsir,
pred njega je iznesen njegov sluaj i on je naredio da mu se vrate svi poslovikoje je ranije obavljao. Meutim, to nije potrajalo dugo. Ubrzo nakon toga preselio je na ahiret.
Insistiranje El-Kevserija i njegovih istomišljenika na tome da autor komentara Tahvijeve ‘Akde nije El-Hane, predstavlja vid poricanja neega što je oevidno, neega što se moe ak i opipati. Štaviše, tu ‘Akdu je komentirao vei broj hanefijskih uenjaka, i o njoj su se pozitivno izrazile de- setine hanefijskih autoriteta. Zašto je, dakle, ne bi mogao komentirati jedan hanefija kad je to uenje Imama Ebu Hane i njegovih uenika Allah im se smilovao! Zar je hanefijski mezheb nešto drugo, nešto drukije od onoga na emu su bili Ebu Hana i njegovi uenici?!
S obzirom na prethodno navedene prijenose i primjerak onoga rukopisa, ne ostaje ni najmanje prostora za sumnju da je autor ovoga komentara doista Ibn Ebu-l-‘Izz, neka ga Allah nagradi dobrim za uslugu koji je uinio islamu i muslimanima. Umro je u Damasku 792.1 Allah mu se smilovao!
1 U mekanskom izdanju Komentara Tahavijeve ‘Akde navodi se da je umro 746., što je po-

25
pisca ‘Akde
Puno ime mu je: Ebu Daer Ahmed ibn Muhammed ibn Selma ibn Selemaibn ‘Abdu-l-Melik ibn Selema ibn Selim ibn Sulejman ibn Devvab el-Ezd et-Tahv prema imenu jednog sela u gornjem Egiptu vjerski predvod- nik, hadiski strunjak, šerijatski pravnik i hafiz hadisa.
Roen je Allah mu se smilovao! 239. godine. Nakon ranog sazrijeva- nja odlazi u Egipat u potrazi za znanjem. Obrazovao se pred svojim daidom Ismailom ibn Jahjom el-Muzenijem, najistaknutijim uenikom imama Šfije.
Kako su obzorja njegovoga znanja postajala sve šira, sve više je postajao
zbunjen pred mnogim šerijatskopravnim pitanjima, na koja mu ak ni njegov daida nije mogao dati zadovoljavajui odgovor. Gledajui kako se njegov daida odnosi prema slinim pitanjima kad se susretne sa njima, zapazio je da se on vrlo esto poziva na knjige Ebu Hanifinih uenika te da se, veinom, opredjeljuje za onaj stav koji je zastupao Ebu Hania. Ono za šta se on opredijelio ak je sakupio i u knjiguMuhtesaru-l-Muzen (Muzenijev saetak).
Nakon toga je permanentno konsultirao knjige hanefijskih pravnih strunjaka i prouavao njihov metodološki pristup u osnovnim i izvedenim
naelima kod definiranja islamskih propisa. Kada je u cijelosti ovladao ha-nefijskom pravnom školom tada se i opredijelio za nju, slijedei njezinog osnivaa i ugledajui se na njega. To mu, meutim, nije smetalo da izrazi i svoje neslaganje s nekim mišljenjima Ebu Hane, da u vezi sa tim prednost dadne nekom drugom imamu.
Nije se Allah mu se smilovao! slijepo povodio za stajalištima Ebu Hane, ve je samo drao da je njegova metodologija u rješavanju pravnih
svezak III/193 (s tim da je tu ovaj drugi broj pogrešan treba da stoji: 2899), te iz djela Šezertu-z-zeheb , VI/326.
pitanja najprimjerenija i najbolja, pa se drao te metodologije i zadravao se
u njenim okvirima. Tako emo ga vidjeti kako u svom djelu Me‘ni-l-sr (Smislovi tra-
dicije) preerira ono što njegov imam nije zastupao. Ovu našu tvrdnju po- dupiru i rijei Ibn Zolaka, koje glase: “uo sam Ebu-l-Hasana ‘Alija ibn Ebu Da‘era et-Tahvija kako govori: ‘uo sam Ebu ‘Ubejdea gdje kae...’ pa je istakao kvalitete Ebu ‘Ubejdea Harbevejha i njegovo poznavanje šerijat- skoga prava ‘On me propitivao o raznim šerijatskopravnim pitanjima, pa kad sam mu jednom dao odgovor na neko od tih pitanja, rekao mi je:
‘To nije Ebu Hanfin stav!’ ‘Kadija’, rekao sam mu ja na to, ‘zar ja trebamgovoriti sve kako je govorio i Ebu Hanie?!’ ‘Ne mislim’, rekao je on, ‘da si ti išta drugo doli mukallid!’1 ‘A zar je mukallid nešto drugo do anatik?!’ ‘Ili glupan?!’, dodao je on.’ To se ubrzo proulo po cijelom Egiptu, te postalo narodnom izrekom (mesel), koju su tamošnji ljudi sauvali u svome pamenju!”2
Tahvi je znanje stjecao pred mnogim proesorima, usvajao ono što je slušao od njih i izvukao veliku korist od onoga ime su oni raspolagali. Broj njegovih uitelja dosee tri stotine. Ni od jednoga uenjaka, koji bi iz razliitih krajeva dolazili u Egipat, nije se odvajao za sve vrijeme njegovog boravka, što pokazuje kako je veliku panju poklanjao prilikama da proširi svoje obrazovanje, koliko je vodio rauna o znanju.
Mnogi uenjaci su mu izrekli hvalu, opisujui ga kao pouzdana i korje- nita šerijatskog pravnika, razborita, uvara vjere, ovjeka iznimno upuena u šerijatsko pravo i hadis.
Zehebi, u svom djelu Et-Trhu-l-kebr (Velika knjiga historije), za njega
kae: “Pravnik i hadiski strunjak, hafiz hadisa, jedan od velikana znanosti,pouzdan i korjenit pravnik, razborit.”
Ibn Kesir, u svojoj knjizi El-Bidje ve-n-nihje (Poetak i kraj) kae: “Je- dan od pouzdanih, temeljitih i snanih hafiza hadisa.”
1 Mukallid dosl. oponašatelj; rije izvedena iz druge vrste korijenskog glagola kalede/ ja- klidu , što znai: oko vrata objesiti, staviti ogrlicu na vrat, ali znai i: imitirati, oponašati, povoditi se za nekim. U strunoj terminologiji mukallidom se naziva ona osoba koja nema
dovoljno znanja ni umijea da sama izvodi zakljuke i donosi propise iz opih vjerskihsmjernica te koja, usljed toga, treba slijediti nekog vjerskog autoriteta (imama-mudtehi- da) u tome kako, zbog vlastitog neznanja, ne bi otišla u zabludu. (Nap. prev.)
2 Vidjeti o tome u Ibn Haderovom Lisnu-l-mznu (Jeziku vage), u biografiji o piscu.
Što se pak tie njegovih djela Allah mu se smilovao! ona odraava-
ju vrhunsku strunost, iscrpnost, višestruku korisnost i ljepotu realizacije. Neka od njegovih djela su: El-‘Akdetu-t-tahvijja (Tahvijeva ‘Akida),
tj. ovo djelo koje, zajedno s njegovim komentarom, iznosimo pred itaoce u luksuznome izdanju. I pored toga što je maloga obima, njegova vrijednost je obilata, a metodologija po kojoj je pisano je na tragu one koju su primje- njivale prve muslimanske generacije. Meu svoje dvije korice sadri sve ono što jedan musliman treba znati o svome vjerovanju.
Zatim Me‘ni-l-sr (Smislovi tradicije) u kojem su izloene šerijatsko-
pravne studije, propraene argumentima, u kontekstu kojih su navoena i ona pitanja oko kojih mišljenja uenjaka nisu usaglašena. On pritom nie dokaze za njih i raspravlja o njima i na koncu iznosi ono mišljenje koje smatra najispravnijim. Ova knjiga tako ui studenta kako e pristupiti pravnim rje- šenjima i prua mu uvid u aspekte razilaenja, te u njemu razvija sposobnost izvoenja zakljuaka kako bi mogao biti samostalan u donošenju odluka.
Spomenut emo i knjigu Muškelu-l-asr (Dvojbene predaje)3 , kojom on pobija kontradiktornost u predajama i izvoenje propisa iz nje. Zatim
knjige: Ahkmu-l-Kur’an (Propisi Kur’ana), El-Muhtesar (Saetak), Šerhu-l-Dmi‘i-l-kebr (Komentar Velikog zbornika), Šerhu-l-Dmi‘i-s-sagr (Ko- mentar Malog zbornika), Eš-Šurt (Uvjeti), En-Nevdiru-l-fikhijje (Šerijatsko- pravni rariteti), Er-Reddu ‘ala Ebi ‘Ubejda (Odgovor Ebu ‘Ubejdeu), Er-Reddu ‘ala ‘Is ibn Ebn (Odgovor Isau ibn Ebnu) te druga velika i renomirana djela.
Umro je u Egiptu Allah mu se smilovao! u srijedu naveer, po- etkom mjeseca zu-l-ka‘deta 321. godine po H. i ukopan je u mezarlucima El-Kara.
3 Ovo djelo sastoji se od sedam debelih svezaka i nalazi se u sklopu rukopisnoga blaga u Biblioteci Fejdullah šejhu-l-islam u Istanbulu, dok je jedan njegov dio nešto oko polovine
djela štampan u etiri dijela u Hajderabadu. Radi se o iznimno vrijednom i korisnomdjelu u kojem se navode hadisi koji se na prvi pogled ine kontradiktornima, meutim, autor na svoj osoben nain otklanja tu njihovu prividnu kontradiktornost, na veliko zadovoljstvo iskrenog vjernika.
29
U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog; od Njega pomo traimo.
Hvala pripada samo Allahu, Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomo i
oprost traimo i od Njega utoište traimo od zla nas samih i zla loših po- stupaka naših. Koga Allah uputi tog niko u zabludu odvesti ne moe, a koga On u zabludi ostavi tog niko uputiti nee moi.
Svjedoim da nema drugog boga osim Allaha Jedinoga, Koji nema sudruga u Svojoj Boanstvenosti, i svjedoim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik neka je Allahov blagoslov i spas na njega, njegovu porodicu i sve njegove ashabe.
Pošto je nauka o temeljima vjere najasnija nauka, a asnost neke
nauke mjeri se po predmetu kojim se bavi, ona je i “veliki fikh” (el-fikhu-l- ekber ) u odnosu na onaj fikh koji govori o pravnim pitanjima. Iz tog razloga je Imam Ebu Hania Allah mu se smilovao! ono što je kazao i napisao o temeljima vjere nazvao “najveim fikhom”. Potreba ljudi za ovom naukom je iznad svake druge potrebe, nunija im je od svake druge nunosti, budui da ljudska srca ne mogu ivjeti, niti osjetiti zadovoljstvo i smiraj, izuzev ako spoznaju svoga Gospodara kroz Njegova imena, svojstva i djela Koji ih je stvorio i Kojega oboavaju, i Koji im, uz sve to, ne bude bio drai od svega
drugoga, i dok njihovo nastojanje da se priblie Njemu ne bude bilo isprednastojanja da se priblie bilo kome drugome iz reda Njegovih stvorenja.
Nemogue je pak da sve to do u detalje ljudski um spozna samostal- no. Zato je Silni i Milostivi, iz Svoje milosti, slao poslanike/vjerovjesnike koji su ljudima kazivali o Njemu i pozivali u Njegovu vjeru, te donosili radosne vijesti onima koji im se odazovu, a prijetnje onima koji se od njih okrenu. Svevišnji je uinio da suština i klju njihovog poziva bude spoznaja Onoga Koji je, Jedini, zasluan da bude oboavan; spoznaja Svevišnjeg preko Nje- govih (lijepih) imena, svojstava i djela. Naime, na toj spoznaji temelje se svi zahtjevi Objave, od prvog do posljednjeg.
Nakon toga slijede dva velika naela:
1. definiranje puta koji vodi do Njega, a koji se ogleda u Njegovom vjerozakonu/Šerijatu koji sadri Njegove naredbe i zabrane.
2. upoznavanje onih koji budu išli tim putem; kakve ih sve, kada dou do Njega, trajne ugodnosti ekaju.
Prema tome, najbolji poznavalac Allaha Svevišnjega jest onaj ko najdo- sljednije slijedi put koji ka Njemu vodi i ko najbolje zna kakvo e biti stanje onih koji tim putem budu išli kada dou kod Njega. Iz tog razloga Allah, d.š., ono što je objavio svome Poslaniku naziva Duhom (rh) budui se
njime uspostavlja zbiljski ivot i Svjetlom (nr ) budui se samo time moe raspoznavati Pravi put.
Uzvišeni Allah kae:
“...Koji šalje duha iz zapovijesti Svoje kome hoe od robova Svojih, da upozori na Dan susreta meusobnog...” (El-Mu’min, 15)
“Na takav nain Mi i tebi objavljujemo duha iz zapovijesti Naše1 - ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi uinili svjetlom pomou kojeg upuujemo one robove Naše koje elimo. A ti, zaista, upuuješ na Pravi put, na Put Allahov, kome pripada sve što je na ne- besima i sve što je na Zemlji. I, eto, Allahu e se sve vratiti!” (Eš-Šr, 52-53)
Nema, dakle, “Duha” mimo onoga sa ime je došao Poslanik i nema drugoga svjetla osim onoga koje se uzme iz toga.
Uzvišeni Allah to naziva i lijekom (ši‘ ), pa kae: “Reci: ‘On je vjerni- cima uputstvo i lijek...’” (Fussilet, 44) Kur’an je uputa i lijek openito ali, s
obzirom da se njime koriste samo vjernici, samo se oni i spominju. Allah, d.š., Svoga Poslanika je poslao sa Uputom i vjerom istine, te ne
postoji uputa izvan onoga sa ime je on došao.
Nema sumnje da je dunost svakoga ovjeka da, openito i u cjelini, vjeruje u sve ono što je dato Poslaniku, a da je spoznaja pojedinosti onoga što je dato Poslaniku obaveza zajednice ( ard kije), tj. ona je duna sta- rati se o tome da unutar nje uvijek bude onih koji e to poznavati budui da to ulazi u obavezu dostavljanja onoga s ime je Allah, d.š., poslao
1 I u ovom i u prethodnom ajetu opredijelili smo se za doslovan prijevod, budui da se sin- tagma “duh iz zapovijesti Svoje/Naše” razliito poima i tumai. (Nap. prev.)
Svoga Poslanika, te u obavezu razvianja Kur’ana, njegovog intelektualnog
razmatranja i razumijevanja; zatim otkrivanja njegovog znanja i mudrosti,uvanja Objave, pozivanja na dobro, nareivanja dobra i odvraanja od zla, pozivanja na Put Gospodara mudrošu i lijepim savjetom, raspravljanja na najljepši nain i sl., ime je Uzvišeni Allah obavezao vjernike. Sve je to njihova kolektivna obaveza.
Što se pak tie onoga što je obaveza svakog od njih pojedinano, to se razlikuje prema razlici u njihovim sposobnostima, potrebama i znanju koje posjeduju, te šta je naloeno svakome od njih napose. Tako onome koji
nije u stanju slušati odreenu nauku, ili je razumjeti do u tanine, to i nijeobaveza. Obaveza je onome ko je to u stanju. Isto tako, obaveza je onome koji je uo odreene ajete i hadise i razumio ih, ali nije obaveza onome koji ih nije uo. Isto tako, mutija, hadiski strunjak i vladar obavezni su u onome što drugi nisu.
Potrebno je (znati) da veina onih koji su, u pogledu reenog, skrenuli sa Prave staze, ili pak nisu bili u stanju dokuiti istinu, nije dovoljno slijedila ono sa ime je došao Poslanik, s.a.v.s., da je zanemarila izuavanje i argu- mentovano dokazivanje koji dovode do te spoznaje. Kada su se okrenuli od Allahove Knjige, tada su zalutali. Uzvišeni Allah kae: “Od Mene e vam, sigurno, Uputa dolaziti pa onaj ko bude slijedio Uputu Moju, nee zalutati i nee nesretan biti. A onaj ko se okrene od Knjige Moje, taj e tjeskobnim ivotom ivjeti, a na Sudnjem danu emo ga slijepim oiviti. ‘Gospodaru moj’ rei e ‘zašto si me slijepa oivio kada sam vid imao?’ ‘Evo zašto’ rei e On: ‘Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih ti zaboravljao, pa eš danas i ti, isto tako, zaboravljen biti!’” (T-H, 123-126)
Ibn ‘Abbs Allah mu se smilovao! kae: “Allah garantuje onome
ko bude uio (prouavao) Kur’an i po Njemu postupao da nee zalutati na ovom svijetu i da nee nesretan biti na ahiretu.” Zatim je prouio ove ajete.
U hadisu kojeg Tirmizi i drugi autori prenose od Alije Allah mu se smilovao! stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Zaista e biti mnogih iskuše- nja ( fiten).” “Ja mu rekoh” kae on “Šta je izlaz iz njih, Allahov Poslani- e?” On ree: “Allahova Knjiga. U njoj se nalaze vijesti o onima koji su bili prije vas, obavještenje o onome što e se desiti poslije vas i propisi vezani
za odnose meu vama. On je govor koji rastavlja istinu od neistine, lakrdija nikakva on nije. Ko ga ostavi iz oholosti, Allah e ga poniziti, a ko bude traio uputu mimo njega, Allah e ga u zabludu odvesti. On je Allahovo vrsto ue,
mudra opomena i Pravi put. Strasti sa njim nee odlutati, niti e jezici njime
govoriti tlapnje. Njegova uda su neprestana i ueni ljudi ga se ne moguzasititi. Ko njime bude govorio istinu e kazati, ko po njemu bude postupao bit e nagraen, ko po njemu bude sudio bit e pravedan, a ko njemu bude pozivao vodit e prema Pravome putu.”2
Mnogo je ajeta i hadisa koji sugeriraju isti ovaj smisao.
Allah, d.š., sigurno nee primiti vjeru ni od prvih, niti od potonjih naroda, osim ako je sukladna Njegovoj vjeri koju je On obznanio jezikom Svojih poslanika, a.s.
Uzvišeni Allah Sebe proglašava istim od nepravilnih ljudskih pred- stavljanja, i istie da je ispravno samo ono kako su Ga opisivali Njegovi poslanici; On kae: “Velianstven je Gospodar tvoj, Gospodar snage, i daleko od onoga kako Ga predstavljaju oni! Mir poslanicima i hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova!” (Es-Sfft, 180-182)
Uzvišeni Allah, dakle, odrie od Sebe svojstva kojim Ga opisuju nevjer- nici, zatim pozdravlja poslanike i napominje da je ispravno ono kako su Ga oni opisali, da u tome nema nedostataka i mahana, a potom hvalu izrie
Samome Sebi s obzirom na svojstva koja jedino On posjeduje a zbog kojih zasluuje potpunu hvalu.
Sudionici prvih, najboljih generacija muslimana bili su na onome na emu je bio Poslanik, s.a.v.s. To su bili ashabi i oni koji su ih slijedili u dobru (tabi‘n). Stariji od njih prenosio je emanet onome mlaem, dok se onaj potonji ugledao na svog prethodnika, a svi zajedno su se u tome povodili za poslanikom Muhammedom, s.a.v.s., i slijedili njegov pravac, kako to kae Allah u Svojoj uzvišenoj Knjizi: “Reci: ‘Ovo je Put moj, ja pozivam k Allahu,
imajui jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi...” (Jsu, 108) Ukoliko se njegove rijei: “...i svaki onaj koji me slijedi” vezuju za podra-
zumijevajuu zamjenicu “ja” u glagolu “ed‘u pozivam” onda je to dokaz da su njegovi sljedbenici, obligatno, baš oni, pozivatelji ka Allahu, a ukoliko se vezuju za odvojenu linu zamjenicu “ja” (ene), onda on eksplicitno ukazuje
2 Hadis ima veoma lijepo znaenje, meutim, njegov prijenosni niz je slab (da‘ ). U njemu se nalazi El-Hris el-A‘ver koji je sporan (lejjin) prenosilac. Neki ga autoriteti ak sumnjie
i za laljivost. Ove rijei po svemu sudei potjeu od Alije, r.a., a El-Hris ih, pogrešno,pripisuje Vjerovjesniku, s.a.v.s. Sam Tirmiz, koji hadis i navodi, ocjenjuje ga slabim; on kae: “Nije nam poznato da se prenosi ijednim drugim prijenosnim nizom, osim ovoga, a i ovaj nije do kraja jasan (medhl). Uz to, El-Hris je kao prenosilac sporan.”
da samo njegovi sljedbenici imaju sasvim jasno vienje onog što je Poslanik
obznanio, mimo drugih ljudi. Obje implikacije su pak ispravne. Poslanik, s.a.v.s., izvršio je jasnu dostavu (Objave) i pojasnio taj argu-
ment onima koji su pokazali elju da im se vienje toga uini jasnim i koji su slijedili njegov put to su bile najbolje generacije.
Zatim su se poslije njih pojavili oni koji su se poveli za svojim nahoe- njima i koji su pošli razliitim pravcima. Tada je Uzvišeni Allah odabrao po- jedince iz ovog ummeta da mu sauvaju temelje vjere, baš kako je to najavio onaj koji je uvijek istinu govorio mir i blagoslovi neka su na nj! kada je
rekao: “U svakoj generaciji moga ummeta nai e se jedna grupa koja e biti na istini njima nee moi nauditi oni koji ih ostave na cjedilu.”3
Jedan od muslimanskih uenjaka koji su vršili tu zadau bio je i imam Ebu Da‘er Ahmed ibn Muhammed ibn Selma el-Ezdi et-Tahv Allah ga obasuo Svojom milošu! Roen je 239., a umro 321. godine po H.4 On nam je u pisanoj ormi prenio vijesti o vjerskom nauku prvih generacija muslimana (sele ), pozivajui se na imama Ebu Hanu Nu‘mna ibn Sbita el-Kfija i njegovu dvojicu uenika: Ebu Jsua Jakuba ibn Ibrhima el-Himjerija el-
Ensrija i Muhammeda ibn Hasana eš-Šejbnija Allah bio zadovoljan sa njima!; naime, o njihovoj vjernikoj privrenosti temeljnim naelima vjere i njihovom ispoljavanju vjerovanja u Gospodara svih svjetova.
Meutim, kako je vrijeme odmicalo pojavljivale su se razne novotarije i umnoavala se kriva tumaenja (tahr ) koja su njegovi nosioci nazivali te‘vlom5 kako bi bila prihvaena. Malo ko je bio u stanju ustanoviti razliku izmeu krivog tumaenja i nastojanja da se otkrije pravi smisao nekih cje- lina putem ezoterike duhovne egzegeze (te‘vl), budui da se i odstupanje
od ormalnog znaenja nekih rijei prema drugom smislu koji im se moedati ponekad naziva te‘vlom, makar i ne postojao neki indikator koji bi takvo što nalagao. Otuda je došlo do poremeaja. Kada su, dakle, i to nazvali te‘vlom, to je onda bilo prihvatljivo i imalo svoju prohou kod onih koji nisu bili u stanju uoiti razliku izmeu tog dvoga.
3 Hadis prenosi itava skupina ashaba, a navode ga i El-Buhri i Muslim. V.: Es-Sahha (Vje- rodostojnica), br. 270.
4
Opširnije o njemu vidjeti u Zehebijevoj knjizi Tezkiretu-l-huffz (Katalog hafiza), III/28-29,te u mnogim drugim djelima. 5 Te‘vl tumaenje kojim se, naelno, ide za tim da se doe do izvornog znaenja odree-
nih ormulacija. (Nap. prev.)
Potom su vjernici osjetili potrebu za pojašnjenjem dokaza i otklanja-
njem sumnji koje su se pojavile u vezi s njima, pa je mnogo toga izreenoi mnogo nereda proizvedeno, a sve zbog toga što su panju pridavali dile- mama promicatelja ideja koje nisu imale svoje utemeljenje u istini, i što su se upuštali u pokuen razgovor kog su prve generacije (sele ) smatrale ne- prilinim i zabranjivale njegovo prouavanje, bavljenje njime i posveivanje mu panje, odazivajui se tako naredbi svoga Gospodara koji kae: “Kada vidiš one koji nedolino raspravljaju o znakovima Našim, nek si daleko od njih sve dok na drugu temu ne preu” (El-En‘m, 68), jer ajet podrazumijeva i njih.
I krivo tumaenje (tahr ) i devijacija (el-inhir ) imaju razliite ste- pene: nekad su isto nevjerstvo (kur ), nekad grijeh ( fisk), nekad neposluh (ma‘sija), a nekad obina greška.
Obaveza je, pak, slijeenje poslanik i onoga što je Uzvišeni Allah objavio posredstvom njih. Allah je slanje poslanika okonao sa Muhamme- dom, s.a.v.s., uinivši ga posljednjim poslanikom, a Njegovu Knjigu koju je Muhammedu objavio zaštitnim znakom svih ostalih nebeskih knjiga. On
je njemu spustio Knjigu i Mudrost, a njegov poziv uinio opim pozivomsvim ljudima i svim dinima, aktuelnim sve do kraja zemaljskog vremena. Njime je oboreno svako opravdanje ljudi pred Allahom. Allah je putem njega pojasnio svaku stvar i njemu i njegovu ummetu upotpunio vjeru, kako u inormacijskom, tako i u obligacijskom smislu, uinivši da pokornost njemu bude i pokornost Allahu, a nepokornost njemu i nepokornost Allahu. Za- kleo se Samim Sobom da oni nee biti pravi vjernici sve dok njega ne uzmu za sudiju u svojim sporovima, i saopio da licemjerni ljudi ele nekog drugog uzeti za presuditelja, te da se, kada se pozovu Allahu i Njegovu Poslaniku,
tj. Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, na svaki nain okreu od toga, tvrdei da im je elja samo dobro i podudarnost sa istinom.
Tako govore i mnogi teolozi-skolastiari (mutekellimn) i kvazifilozofi naime:
elimo osjetilno spoznati stvari i njihove suštine, tj. dokuiti ih i upoznati se sa njima; elimo uspostaviti sklad izmeu racionalnih dokaza, koje nazivaju intelligilibijama umnim dokazima, a koji su zapravo bezumni i onih dokaza koji se tradiraju od Poslanika, s.a.v.s., odnosno elimo postii sinkretizaciju Šerijata i filozofije. Isto tako, mnogi inovatori u vjeri iz reda is- posnika i sufija kau: elimo djela ostvariti na lijep nain, tj. uskladiti Šerijat
sa neistinom koju zagovaraju i koju nazivaju istinskom stvarnošu stvari
(hakkat), a što je zapravo neznanje i zabludjelost. Mnogi govore: elimodobroinstvo (el-ihsan) postii dobrom politikom, ustanoviti sklad izmeu nje i Šerijata, i tome slino.
Svako onaj ko za presuditelja u neemu vjerskome uzima nešto mimo onoga sa ime je došao Poslanik, s.a.v.s., i vjeruje da je to ispravno, da predstavlja spoj izmeu onoga sa ime je došao Poslanik i onoga što je suprotno tome, on ima udjela u spomenutom. Meutim, ono sa ime je došao Posla- nik, s.a.v.s., dovoljno je i potpuno, u njega ulazi svaka istina. Nedostatnost
se pak nalazi u mnogim koji se vezuju za to, koji nemaju znanja o onomesa ime je došao Poslanik u pogledu mnogih teološko-akaidskih pitanja, te mnogih obredoslovnih situacija i mnogih stvari vezanih za dravniko upravljanje i rukovoenje; ili koji imputiraju Poslanikovome Šerijatu na temelju vlastitih slutnji i povodljivosti nešto što njemu ne pripada, isto- vremeno potiskujui iz njega mnogo toga što je njegov sastavni dio.
Tako se, usljed neznanja ovih, njihove zabludjelosti i neumjerenosti, te usljed neprijateljstva onih, njihovog neznanja i licemjerstva, proširilo lice- mjerje i zagubio se veliki dio objavljenoga znanja.
Stoga je bilo nuno jedno temeljito istraivanje, sa izrazitom pronic- ljivošu i umnim pregnuem u punom kapacitetu unutar onoga sa ime je došao Poslanik, s.a.v.s., da bi se imalo znanje i ispravno vjerovanje, da bi se po tome moglo postupati i ormalno i suštinski, a što bi predstavljalo ispravno išitavanje Objave tako da ništa ne ostane zanemareno.
Ako ovjek ne bude u stanju nešto od toga obuhvatiti svojim znanjem, ili po njemu postupiti, on nee ni zabranjivati ono s ime je došao Poslanik,
a u pogledu ega je on sam nemoan. Dovoljno mu je to što nee biti korenzbog te svoje nesposobnosti, ali je zato duan pokazati svoju radost i svoje zadovoljstvo kad vidi da to ini neko drugi, i eljeti da to i sam moe uraditi. On ne smije biti od onih koji e u jedan dio Knjige vjerovati, a drugi odbaci- vati, ve je obavezan vjerovati u cijeli Kur’an i paziti da u njegovo uenje ne unosi predaje ili ljudske mišljevine koje mu ne pripadaju, i da ne slijedi nešto što nije došlo od Allaha, bilo u vjerovanju ili postupanju. Uzvišeni Allah kae: “I istinu sa neistinom ne miješajte, i istinu svjesno ne tajite!” (El-Bekare, 42)
Ovo je bio put prve generacije i to je put svih onih koji se za njima povedu u dobru, sve do Sudnjega dana. Na elu takvih nalaze se oni koji su došli neposredno iza njih (tabi‘n), zatim onih poslije njih. Upravo iz njihovih
redova potjeu imami u vjeri, kojima su pripadnici ummeta srednjega puta6
priznali prvenstvo u vjeri. Prenosi se da je Ebu Jsu rekao Bišru el-Mersiju7: “Znanje ilmu-
l-kelma8 je neznanje, a njegovo neznanje je znanje. Ako ovjek postane velikanom u ilmu-l-kelmu za njega se kae da je zabludio ( zindk), ili se etiketira otpadništvom.”
Pod neznanjem ilmu-l-kelma podrazumijevao je uvjerenje da njegove postavke nisu ispravne, što je, ustvari, korisno znanje, ili je pak pod tim mislio da ga se treba kloniti i uope ga ne uzimati u obzir, ime e ovjek
sauvati svoje znanje i svoj razum, što je znanje u tome smislu. A Allah najbolje zna.
Od Ebu Jsua se, takoer, prenosi da je rekao: “Onaj ko bude traio znanje putem ilmu-l-kelma postat e otpadnik ( zindk); onaj ko bude traio bogatstvo putem alhemije taj e bankrotirati; ko bude išao za neobinim hadisima postat e laov!”
Imam Šfija Allah bio zadovoljan sa njim! kae: “Ja smatram da se pobornici ilmu-l-kelma trebaju udarati palminim granama i obuom i tako
se provoditi kroz plemena, govorei: ‘Ovo je nagrada onima koji su ostavili Kur’an i sunnet, a prihvatili se isprazna govora (kelma)!’”
Imam Šfija je, takoer, izrekao i sljedee stihove:
Sve nauke izvan Kur’ana puko su dangubljenje, Izuzev hadisa i pravnog razvianja vjere. Znanje je samo u onom u emu imaju rijei: Kazivao nam je...
Sve mimo toga šejtansko je došaptavanje!
6 Rije srednjeg ovdje ima znaenje: najboljih ljudi, najpravednijih. U tom znaenju je ta rije upotrijebljena i u ajetu: “I tako smo vas uinili (središnjom, srnom) najboljom zajedni- com...” (El-Bekare, 143)
7 Puno ime mu je Bišr ibn Gijs el-Mers Ebu ‘Abdurrahmn, mu‘tezilijski pravnik, sumnji- en za otpadništvo od vjere, koji je šerijatsko pravo uio od Ebu Jsua. elnik je mersijske
rakcije. U djelu Miznu-l-i‘tidal (u arapskom izvorniku pogrešno stoji El-Lisan, nap. prev.)za njega se kae: “Zabludjeli inovator. Ne treba od njega prenositi, on toga nije dostojan!” 8 Ilmu-l-kelm (skolastika) teologija, u to vrijeme temeljena na naelima grke filozofije.
(Nap. prev.)
Veliki autoriteti hanefijskog mezheba u svojim etvama navode:
“Kada bi ovjek u svome testamentu oporuio da se odreeni dio njego-vog imetka dadne vjerskim uenjacima, taj imetak ne bi bio podijeljen i teolozima-skolastiarima (mutekellimn); kada bi ovjek oporuio da se njegove naune knjige uvakue, raniji uenjaci (sele ) bi naredili da se iz njih izuzmu i prodaju knjige iz podruja ilmu-l-kelma, da se takve ne ostav- ljaju u vakuu.” Isti ovaj smisao navodi se i u poznatoj zbirci etvi (Fetva
zahrijja).
Zar se, dakle, moe doi do znanja o osnovama vjere (ilmu-l-usl) bez
slijeenja onoga sa ime je došao Poslanik, s.a.v.s.?! Kako je lijepo neko rekao:
O ti koji jutrom raniš da nauku kakvu traiš znaj da svako znanje rob je znanju Poslanikovome. Za sporednom granom ideš da njom korijen ti ispraviš Zaboravljaš znanje koje korijen svakom drugome je?!
Poslaniku, s.a.v.s., je data posebna sposobnost za zapoinjanjem i za-
vršavanjem govora, kao i za njegovom jezgrovitošu, kao što je i nadahnutuniverzalnim znanjima, ovosvjetskim i onosvjetskim, u najpotpunijim or- mama. Tako, kad god bi neki uveli kakvu novotariju nastojali su na nju dati opširan odgovor. Stoga su rasprave potonjih uenjaka bivale dugake, mi- nimalne korisnosti, nasuprot govoru ranijih generacija, koji je bivao kratak, ali višestruko koristan. Nije, dakle, onako kako tvrde zabludjeli teolozi-skolastiari i njihove neznalice naime, da su prve generacije šerijatskopravnih uenjaka bile zauzete drugim stvarima, te se nisu mogle posvetiti razrai- vanju pravne nauke ( fikha), fikhskih pravnih osnova i propisa, za razliku od
kasnijih uenjaka, koji su se posvetili tom poslu, usljed ega su upueniji u vjerske propise od onih prvih.
Svi koji tako govore uskraeni su saznanja o umnim kapacitetima prvih generacija (sele ) i dubini njihovih znanosti, njihovoj neusiljenosti i punini njihovih percepcija. Tako mi Allaha, kasnije generacije odlikuju se nad prethodnim samo po ceremonijalnosti i bavljenju sekundarnim pitanjima, dok su prve generacije vodile brigu o njihovim naelima, o uspo- stavljanju pravila kojima e ona biti regulirana i na utvrivanju njihovih
spojnica. Njihova panja bila je usredsreena na ono glavno u svakom pi- tanju. Potonji su jedno, a oni su bili nešto sasvim drugo, a Allah je svemu odredio mjeru!
Ovu Tahvijevu ‘Akdu komentirao je vei broj uenjaka. Meutim,
zapazio sam da jedan broj njih inklinira protagonistima one pokudne sko-lastike, da preuzima njihova stajališta i upotrebljava njihovu terminologiju.
Treba kazati da ni uenjacima iz prvih generacija nije bio mrzak govor o esenciji, o tijelu, akcidentaliji i sl., samo stoga što su to bili novi termini kojim su se htjela izraziti vjerodostojna znaenja, što je inae sluaj sa pra- vim znanostima; nije im, isto tako, bilo mrsko ni ukazivanje na istinu, kao ni polemiziranje sa zagovornicima neistine oni su ga smatrali nepoeljnim zato što je sadravao neispravne postavke, suprotne istini i, prema tome,
Kur’anu i sunnetu. Stoga eš nai da su pobornici takvog govora (ilmu-l-kelma) na manjem stupnju uvjerenja i znanja nego obini vjernici, a neka- mo li njihovi uenjaci.
S obzirom na to da premise ilmu-l-kelma uz istinu sadre i neistinu, došlo je do brojnih svaa i polemika, i na svim stranama se isticalo šta su o tome rekli jedni, a šta drugi, iz ega su se razvili i stavovi koji su bili suprotni vjerodostojnom Šerijatu i zdravom razumu. Prostor nam ne dozvoljava da se ovdje dublje upuštamo u to, no o tome e biti nešto više govora kod tumaenja Tahvijevih rijei: “Prema tome, ko bude htio ovladati nekim znanjem koje mu zabranjuje njegovo znanje...”
Ja sam pak elio Tahvijevu ‘Akdu prokomentirati slijedei (tradicij- sku) metodologiju pravovjernih prethodnika (sele), u kontekstu njihovih spoznajnih kategorija i terminologije, ostajui doslovce i nenametljivo na njihovu tragu u nadi da u dosegnuti njihov put te na taj nain privrstiti se njima i biti proivljen u njihovu odabranom društvu, “u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao a kako su oni lijepo društvo!” (En-Nis’, 69)
Budui da sam primijetio da ljudi više vole saetost, njoj sam i dao prednost nad dugim izlaganjima i opširnosti, “a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; na Njega se oslanjam i Njemu se obraam!” (Hd, 88)
On nam je dovoljan pomaga i divan pouzdanik!
O njegovim (tj. Tahvijevim) rijeima:
O potvrivanju Allahove jedinosti, vrsto vjerujui da nas je Allah ispravno naputio, kaemo: “Allah je jedan i jedini Bog. On u Svojoj Boanstvenosti nema nikakva sudruga.”
Komentar:
Znaj da je potvrivanje Boije jedinosti (tevhd) prvo emu su pozivali poslanici, prva stanica na putu i prva stepenica na stazi ka Allahu, d.š. Uzvišeni kae: “Mi smo poslali Nha narodu njegovu. ‘O narode moj’ govorio je on ‘Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate!’” (El-A‘r, 59) Hd, a.s., je svom narodu govorio: “O narode moj” govorio je on “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?” (El-A‘r, 65) Salih je svom narodu govorio: “O narode moj” govorio je on “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate!” (El-A‘r, 73) Šu‘ajb je svo- jima govorio: “O narode moj” govorio je on “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate!” (El-A‘r, 85) Uzvišeni kae: “Mi smo svakom
narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!’” (En-Nahl, 36) “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!’” (El-Enbij, 25) Poslanik, a.s., kae: “Nareeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoe da nema drugog boga osim Allaha, i da je Muhammed Njegov poslanik.”9
Stoga je ispravno rei da je prva obaveza koja se stavlja pred šerijatski obavezanu osobu (mukelle )10 izgovaranje Kelime-i šehadeta posvjedoe- nja da je samo Allah Bog, i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov poslanik a ne
spekulacija (nazar ) i smjeranje ka spekulativnom teoretiziranju, niti sumnja,kako to tvrde prvaci prezrene skolastike. Naprotiv, svi visoki autoriteti (imami) prvih generacija jedinstveni su u stajalištu da je prvo što se trai od o- vjeka izgovor Kelime-i šehadeta, te da onaj ko je to izgovorio prije nego što je postao šerijatski punoljetan (blig ) nije obavezan to obnoviti takav treba da se, kada doivi spolnu zrelost, okupa i klanja namaz, odnosno da se samo okupa, kako to smatraju neki uenjaci. Niko od njih nije obavezivao njegovog
9
Hadis se prenosi posredstvom Ibn ‘Abbsa i drugih ashaba, a biljee ga i El-Buhri i Muslim.Struno je valoriziran u djelu Es-Sahha , pod brojem 406. 10 Tj. osobu koja je punoljetna, razumna, koja ima slobodu izbora i koja eli prihvatiti islam
za svoje ivotno opredjeljenje. (Nap. prev.)
U
do nauavanja o “uronuu” (hull) i “sjedinjenju” (itihd) sa biem Allaha,
d.š., što je oblik nevjerstva gori od onog kod kršana, jer su kršani Bogasveli na Isa‘a, a.s., a ovi su u Nj ukljuili sva stvorenja.
Jedan od izgranaka takvog izraavanja Boije jedinosti (tevhd) jeste i tvrdnja da su Faraon i njegov narod bili savršenog vjerovanja i da su Allaha poznavali objektivno. Zatim, da su oboavaoci kipova na istini i ispravnosti jer oni, ustvari, oboavaju Allaha, nikoga drugog; da nema nikakve razlike u pogledu dopuštenosti ili zabranjenosti izmeu majke i sestre i ene s kojom se nije u srodstvu, da nema razlike izmeu vode i vina, izmeu vanbranog i branog seksualnog odnosa, budui da je sve reeno iste biti, da je jednobit- no; zatim, da su vjerovjesnici ljude sputali.
Uzvišen neka je Allah iznad onoga što oni govore uzvišenošu gole- mom!
Što se tie druge vrste potvrivanja Allahove jedinosti u stvaralaštvu (tevhdu-r-rubbijje) kakvo je potvrivanje da je Allah jedini tvorac svega što postoji, da svijet nema dvojicu svojih proizvoditelja koji su ravnopravni u svojstvima i inima. Ova vrsta tevhda je regularna i nije nimalo sporna. Ona je i krajnji doseg teoretiara, teologa-skolastiara i jednog dijela sufija. Nijedna od poznatih skupina ljudske vrste ne zastupa nešto što bi bilo suprotno njemu. Štaviše, ljudska srca su prirodno obdarena da ga priznaju više nego što su obdarena da priznaju bilo koju drugu egzistencijalnu injenicu, kao što su govorili poslanici, prema Allahovom kazivanju o njima: “Zar se moe sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje!?” (Ibrhm, 10)
Najpoznatiji po prenebregavanju i javnom poricanju Tvorca bio je Fa- raon, no i on je u svojoj nutrini bio sasvim svjestan Njegovog postojanja, kako mu je to i rekao Msa: “Ti znaš da ovo nije dao niko drugi do Gospodar
nebesa i Zemlje, kao oigledna znamenja...” (El-Isr’, 102) Allah o njemu i njegovom narodu kae: “I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi utili njihovu istinitost!” (En-Neml, 14) Stoga mu je, kada je, kao znalac koji se predstavlja neznanim, upitao: “A ko je Gospodar svjetova?”, Msa odgo- vorio: “Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je izmeu njih, ako vjerujete.” “ujete li!? ree onima oko sebe Faraon.” “Gospodar vaš i Gospodar vaših davnih predaka ree Msa.” “Poslanik koji vam je poslan, uistinu je lud ree Faraon.” “Gospodar istoka i zapada i onoga što je izmeu njih, ako
pameti imate! ree Msa.” (Eš-Šu‘ar’, 24-28) Jedni tvrde da je Faraon pitao Msa raspitujui se o suštini, a pošto
Onaj o kome je pitao nema odredljivu suštinu, Msa nije bio u stanju od-
govoriti. Meutim, to je pogrešno radilo se o propitivanju kojim se ciljalo
negiranje i osporavanje, budui da i drugi ajeti Kur’ana ukazuju na to da jeFaraon poricao Boga, da Ga je negirao; da Ga, dakle, uope nije priznavao da bi, dalje, tragao za Njegovom suštinom. Iz tog razloga Msa, a.s., im je isticao da je Allah poznat, da su Njegovi znakovi i pokazatelji Njegovog stvaralaš- tva (rubbijjet) suviše oiti i poznati da bi neko mogao postavljati pitanja o Njemu. Štaviše, On, Uzvišeni, suviše je poznat, oit i jasan da bi mogao biti nepoznat. Znanje o Njemu u veoj mjeri je postojano u ljudskim nara- vima nego znanje o svemu poznatome. Nije poznato da je bilo koja vjerska sljedba (tavi ) tvrdila da svijet ima dva Tvorca koji su jednaki po svojim
svojstvima i djelima. ak su i dualisti iz reda zoroastrovaca, i manihejci koji nauavaju o dva naela svjetlu i tami te da je svijet potekao iz njih dvoga, saglasni u tome da je svjetlo bolje od tame, da je ono hvale vrijedni bog, a da je tama pokudna i zla, s tim da nisu saglasni u pogledu tame da li je oduvijeka, ili je nastala. ak ni oni nisu iznijeli tvrdnju o postojanju dvojice ravnopravnih bogova!
Što se tie kršana koji nauavaju o trojstvu (trinitetu Boga), ni oni ne tvrde da svijet ima tri boanstva, zasebna po sebi. Naprotiv, jedinstveni su u
tome da je Tvorac svemira jedan; govore: “U ime Oca i Sina, i Duha svetoga, Boga jednoga.” Njihovo ispovijedanje trojstva je kontradiktorno u samom sebi, dok im je nauavanje o utjelovljenju (Boga u liku Isaa) još dalje od ispravnosti. Zato su konuzni u razumijevanju toga, u izraavanju o njemu, tako da skoro niko od njih nije sposoban iskazati taj misterij u loginom znaenju. Ni dvojica ih se ne mogu saglasiti oko znaenja trojstva. Govore: “On je jedan po biti, a trostruk po emanacijama (eknm) kroz koje se izraava.” Te emanacije nekad tumae odlikama, nekad svojstvima a nekad li-
nostima. Allah je pak prirodu ljudi stvorio takvom da ona, nakon što ostvaripuni uvid u takva nauavanja, shvati da su pogrešna. U svakom sluaju, ni kršani ne tvrde da postoje dva ravnopravna Stvoritelja.
Ovdje elimo istai da nema nikoga, u bilo kojoj sljedbi, ko tvrdi da postoje dva ravnopravna Tvorca, iako su mnogi skolastici, teoretiari i filo- zofi uloili veliki trud da to i dokau, i utvrde. Neki od njih su priznavali da to nije mogue dokazati razumom, tvrdei da se to ima usvojiti po osnovi Objave (sem‘ ).
Poznato je da spekulativni teoretiari (ehlu-n-nazar ) jednou

Vjerska Ucenja Islama Free

Documents

Transcript of Vjerska Ucenja Islama Free