Virginia Woolf Jacobs Room

Virginia Woolf: Jacob's Room 1

Jacob's Room

Virginia Woolf (1922)

Prijevod: Krešimir Sivončik


Jedan

"Tako da naravno", napisala je Betty Flanders, pritiščući svoje pete dublje u pijesak, "nije bilo druge nego otići." Polagano izvirući iz vrha njena zlatna pera, blijedo plava tinta rastvorila se u točku; jer tu je njeno pero zapelo. Njene oči bijahu netremice, i suze polagano su ih punile. Cijeli zaljev je drhturio; svjetionik se ljuljao; a ona je imala iluziju da je jarbol Mr. Connorove male jahte se svijao kao voštanica na suncu. Trepnula je hitro. Nesreće su bile užasne stvari. Trepnula je ponovno. Jarbol je bio uspravan, valovi uobičajeni; svjetionik je stajao uspravan, ali se mrlja raširila. "... ništa do otići," pročitala je. "Pa, ako Jakob ne želi igrati" (sjena Archerova, njena najstarijega sina, pade preko papira za bilješke i izgledala je plava na pijesku, i ona osjeti hladnoću - ta bio je već treći rujna), "ako Jakob ne želi igrati" - kakva užasavajuća mrlja! Mora da postaje kasno. "Gdje je taj zamorni mali dječak?" reče ona. "Ne vidim ga. Trči i nađi ga. Reci mu da odmah dođe." "... ali milosrdno," naškraba, ignorirajući točku, "sve se doimalo zadovoljavajuće uređeno, premda natrpani smo kao haringe u bačvi, i prisiljeni i trpiti dječja kolica koja gazdarica sasvim prirodno ne dozvoljava ..." Takova bijahu pisma Betty Flanders Kapetanu Barfootu - višestranična, umrljana suzama. Scarborough je sedam stotina milja daleko od Cornwalla: Kapetan Barfoot je u Scarboroughu: Seabrook je mrtav. Suze su učinile sve dalije u njenu vrtu valjati se u crvenim valovima i staklenik bljeskati u njenim očima i obasuti kuhinju sjanim noževima, i učiniti Mrs. Jarvis, rektorovu suprugu, misliti na crkvu dok svirali bi zvuci himni i Mrs. Flanders pognuta nisko nad glavama njenih


malenih dječaka, kako brak je tvrđava a udovice lutaju otvorenim poljima, sakupljajući kamenje, berući par zlaćanih slamki, usamljena, nezaštićena, jadna stvorenja. Mrs. Flanders bijaše udovicom tih dvije godine.

"Ja-cob! Ja-cob!" vikao je Archer.

"Scarborough," Mrs. Flanders napisa na omotnici, i iscrta podebljanu isprekidanu liniju ispod; bio je to njen rodni grad, presječnica svemira. Ali poštanska marka? Nemilosrdno je pretraživala u svojoj torbi; zatim okrenula otvor nadolje; zatim prekopavala u svom krilu, sve tako silovito da Charles Steele u panama šeširu zaustavi svoju slikarsku kičicu. Kao antene nekog iritirajućeg insekta to se sigurno treslo. Tu je bila ta žena mičući se - zapravo spremala se ustati - zbuni ju! On udari platnu na brzinu ljubičasto-crn kljucaj. Jer krajolik je to trebao. Bijaše suviše blijed - sivilo što utječe u lavande, i jedna zvijezda ili bijeli galeb zadržan tek tako - suviše blijedo kao obično. Kritičari bi rekli da je suviše blijed, jer on bijaše neznan čovjek što izlaže obskurno, favorit djece svojih gazdarica, što nosi križ na lancu sata, i vrlo usrećen ako bi njegovim gazdaricama se svidjele njegove slike - što se često dešavalo.

***

"Ja-cob! Ja-cob!" vikao je Archer.

Iziritiran bukom, pa ipak voljeći djecu, Steele je nervozno tuckao po tamnim malim spiralama na svojoj paleti. "Vidio sam tvog brata - vidio sam tvog brata," rekao je, kimajući glavom, dok je Archer zastajkivao pored njega, prateći njegovu lopaticu, i mrgodeći se na stara gospodina u


naočalama. "Tamo - kod stijene," Steele promumlja, s kistom među zubima, istiskujući sirovi oker, i držeći pogled nepomično na leđima Betty Flanders. "Ja-cob! Ja-cob!" vikao je Archer, zastajkujući nakon sekunde. Glas je imao izuzetnu tugaljivost. Očišćen od sva tijela, očišćen od svake strasti, izlazeći u svijet, sam, neodvraćen, razbijajući se o stijene - tako je zvučao.

Steele se namršti; ali bijaše zadovoljan efektom crnoga - bila je upravo ta nota koja je nosila sve ostalo. "Ah, čovjek može naučiti slikati u pedesetoj! Pa tu je Tizian ..." i tako našavši pravu nijansu, pogleda naviše, i na svoj užas vidje oblak nad zaljevom. Mrs. FLanders ustade, udari svoj ogrtač s ovu stranu i s onu da otrese pijesak, i pokupi svoj crni parasol.

Stijena bijaše jedna od onih nevjerovatno solidna smeđeg, ili prije crnog, stijena koje izniču ispod pijeska poput nečeg primitivna. Grube s naboranim kućicama morskih puževa i rijetko razbacanim kovrčama suhe morske trave, mali dječak je morao rastegnuti svoje noge daleko, i mora da se osjećao zaista herojski prije no je došao do vrha. Ali tamo, na samom vrhu, šupljina puna vode, pješčana dna; prstohvatom pekmeza sa strane i nešto dagnji. Riba šmugnu poprijeko. Kraj žuto-smeđe morske trave zatreperi, i van izađe rak opalne ljušture -- "Oh, ogroman rak," Jacob promrmlja --i poče svoj put na na slabašnim nožicama po pjeskovitu dnu. Sad! Jacob zaroni ruku. Rak bijaše hladan i vrlo lagan. Ali voda je bila gusta od pijeska, i tako, pentrajući se dolje, Jacob


je bio da će skočiti, držeći svoje vedro ispred sebe, kad vidje, ispružene potpuno kruto, jedno pored drugog, njihovih lica vrlo crvenih, ogromna muškarca i ženu. Ogromni muškarac i žena (bijaše to dan kad se ranije zatvaralo) bijahu ispruženi nepomično, njihove glave na džepnim maramicama, jedno pored drugog, na svega par stopa do mora, dok su dva ili tri galeba graciozno zaobilazili nadolazeće valove i smjestili se pored njihovih čizama. Velika crvena lica ležeći na maramicama buljila su u Jacoba. Jacob je buljio dolje u njih. Držeći svoje vedro vrlo pažljivo i poskakujući dalje vrlo nošalantno ispočetka, ali sve brže i brže kako su valovi dolazili pjeneći se do njega i morao je skrenuti da izbjegne ih, i galebi ustadoše ispred njega i otplutaše dalje i smjestiše se opet malo dalje. Ogromna crna žena sjedila je na pijesku. On potrča prema njoj. "Nano! Nano!" plakao je, jecajući riječi na vrhu svakog od hvatanja zraka. Valovi su došli oko nje. Ona bijaše stijena. Pokrivena morskom travom koja iskače kad se pritisne. Bijaše izgubljen. Tamo je stajao. Lice mu se sabralo. Bio je da će riknuti kad, ležeći među crnim štapovima i travom pod hridi, vidio je cijelu lubanju - možda kravlju lubanju, lubanju, možda, sa zubima u njoj. Jecajući, ali rasijano, trčao je dalje i dalje dok nije držao lubanju u svojim rukama.

"Tu je!" vrisnu Mrs. Flanders, dolazeći oko stijene i prekrivši cijeli prostor plaže u nekoliko sekundi. "Što to drži? Pusti to dolje, Jacob! Baci to odmah! Nešto užasno, znam. Zašto nisi ostao s nama? Zločesti mali dječak! Sad stavi to dolje. Dolazite sad obadvojca," i ona pomete uokolo, držeći Archera jednom rukom i petljajući se za Jacobovu drugom. Ali on izmaknu dolje i pokupi ovčju čeljust, koja je bila ispala.


Mašući svojom torbom, stiskajući svoj parasol, držeći Archerovu ruku i pričajući priču o eksploziji baruta u kojoj je jadni Mr. Curnow izgubio oko, Mrs. Flanders je žurila uz strmu stazu, svjesna cijelo vrijeme u dubini svoga uma neke zatrte neugode. Tamo na pijesku ne daleko od ljubavnika ležala je stara ovčja lubanja bez svoje čeljusti.Čista, bijela, brisana vjetrom, ribana pijeskom, više nezagađen komad kosti nije postojao nigdje na obali Cornwalla. Medvjeđa šapa bi prorasla kroz očne duplje; pretvorila bi se u prah, ili bi neki golfer, udarajući svoju lopticu jednog dana, raspršio malo prašine - Ne, ali ne u boravištu, mislila je Mrs. Flanders. Veliki je to eksperiment doći tako daleko s malom djecom. Nema muškarca da joj pomogne s dječjim kolicima. A Jacob je toliko posla; i tako tvrdoglav već. "Baci to, dragi, hajde," rekla je kad su stigli do ceste; ali Jacob se izmakao od nje; i kako se vjetar digao, ona izvadi svoju iglu za šešir, pogleda na more, i zabi ju iznova. Vjetar je jačao. Valovi su pokazivali nemir, kao nešto živo, napeto, očekujući bič, valova prije oluje. Ribarski brodovi naginjali su se do ruba vode. Blijedo žuta svjetlost puče preko purpura mora; i nestade. Svjetionik bijaše upaljen. "Dođi," reče Bety Flanders. Sunce je plamtilo njima u lice i pozlaćivalo velike kupine što drhture iz grma koji je Archer pokušao strgnuti dok su prolazili. "Ne zavlačite, dječaci. Nemate se u šta presvući," reče Betty, vukući ih sa sobom, i gledajući nekom nemirnom emocijom na zemlju izloženu tako divlje, s iznenadnim iskricama svjetla iz staklenika u vrtovima, nekoj vrsti žute i crne promjenjivosti, nasuprot plamtećem suncu, tom zadivljujućem komešanju i vitalnosti boja, koje su prenule Betty Flanders i učinile ju misliti o svojoj odgovornosti i opasnosti. Ona stisnu Archerovu ruku. Dalje, stupala je ona uz brdo. "Što sam ti rekla da zapamtiš?" reče ona.


"Ne znam," reče Archer. "Ej, pa ne znam niti ja," reče Betty, šaljivo i jednostavno, i tko će zanijekati da da ta praznina uma, kad je kombinirana s izobiljem, majčinskom dovitljivošću, bapskim pričama, putevima slučaja, trenucima zadivljujeće smjelosti, humora, i sentimentalnosti - tko će zanijekati da u tim pogledima svaka žena je bolja od bilo kojeg muškarca? Pa, Betty Flanders, za početak. Njena ruka bila je na vrtnim vratima. "Meso!" uskliknula je, udarajući klin dolje. Zaboravila je meso. Tamo je Rebecca bila na prozoru.

*** Ogoljelost prednje sobe Mrs. Pearce bila je potpuno izložena u deset sati navečer kad je snažna petrolejska lampa stajala na sredini stola. Tvrdo svjetlo padalo je na vrt; rezalo razno preko travnjaka; osvijetlilo dječji amperić i purpurni aster i doseglo grmlje. Mrs. Flanders bijaše ostavila svoje šiće na stolu. Bijahu tamo njena velika klupka bijelog pamuka i njene čelične naočale; njena kutija s iglama; njena smeđa vuna namotana oko stare razglednice. Tamo bijahu njeni rogozi i Strand časopisi; i linoleum pjeskovit od dječačkih čizama. Dugonogi pauk skoči od ugla do ugla i pogodi kuglu svjetiljke. Vjetar je nosio ravne crtice kiše po prozoru, koje su bljekale srebrom dok su prolazile kroz svjetlost. Jedan list, lupkao je užurbano, uporno, na staklo. Tamo vani na moru, bijaše uragan.

Archer nije mogao spavati. Mrs. Flanders bijaše pognuta nad njim. "Misli o vilama," reče Betty Flanders. "Misli o dragim, dragim pticama kako se smještaju u svoja gnijezda. Sad zatvori oči i gledaj staru majku


pticu s crvom u kljunu. Sad se okreni i zaklopi oči," mrmljaše, "i zaklopi oči." Kuća za iznajmljivanje doimala se puna grgljanja i žuborenja; cisterna prelijevajućom; voda žuboreća i cičeća i tekući duž vodova i slijevajući se niz prozore. "Što je ta sva voda što se slijeva?" promrmlja Archer. "To je samo voda iz kade koja otiče," reče Mrs. Flander. Nešto je puklo izvan vratiju. "Rekao bih, neće taj parobrod potonuti?" reče Archer otvarajući oči. "Naravno da neće," reče Mrs. Flanders. "Kapetan je već odavna u krevetu. Sklopi oči, i misli o vilama, kako čvrsto spavaju, pod cvjetovima."

"Mislila sam da nikad neće prestati - takav uragan," šapnula je Rebecci, koja se nagnula nad špiritnom lampom u maloj sobi pored. Vjetar je hujao vani, ali je plamičak špiritusne lampe tiho gorio, zasjenjen od krevetića knjigom koja je stajala na rubu. "Jel' popio bočicu u redu?" prošapta Mrs. Flanders, a Rebecca kimnu i ode do krevetića i odmaknu pokrivač, i Mrs. Flanders se nagnu nad i zabrinuto pogleda bebu, zaspalu, ali namrštenu. Prozor se zatrese, i Rebecca se iskra kao mačka i zaklini ga. Dvije žene su mrmljale nad špiritnom lampom, kujući vječnu urotu tišine i čistih bočica, dok je vjetar bjesnio kad iznenada uvrnu jeftine okvire. Obadvije okrenu pogled na krevetić. Usne im bijahu napućene. Mrs. Flanders prepreći do krevetića. "Spava?" prošapta Rebecca, gledajući krevetić. Mrs. FLanders kimnu. "Laku noć, Rebecca," promrmlja Mrs FLanders, i Rebecca ju nazva gospođom, premda su bile konspiratorice kujući vječnu


urotu tišine i čistih bočica.

Mrs.Flanders je ostavila goriti lampu u prednjoj sobi. Tamo bijahu njene naočale, njeno šiće, i pismo sa Scarborough poštanskom markom. Nije povukla niti zavjese isto tako. Svjetlo je plamtilo van preko komada trave; palo na dječji zeleni amperić sa zlatnom linijom uokolo, i aster koji se silovito tresao pored njega. Jer vjetar je derao duž obale, navaljujući na brda, i skačući, u iznenadnim naletima, povrh svojih vlastith leđa. Kako li se tek širio po gradu u šupljini! Kako se svjetla doimahu namigivati i drhturiti u njegovu bijesu, svjetla u luci, svjetla u prozorima spavaćih soba gore visoko! I kotrljajući tamne valove pred sobom, utrkivao se preko Atlantika, trzajući zvijezde nad brodovima simo i tamo. Klik bijaše tamo u prednjoj dnevnoj sobi. Mr. Pearce je ugasio svjetiljku. Vrt je nestao. Bio je ništa do mračni komad. Svaki palac bijaše zaliven kišom. Svaka vlat trave bijaše povijena kišom. Očni kapci bi bili prikovani kišom. Ležeći na leđima, pomislilo bi se da nije moguće vidjeti ništa do metež i konfuziju - oblaci kovitlajući i kovitlajući, i nešto žute tinte i sumporno u tmini. Mali dječaci u prednjoj spavaćoj sobi bili su zbacili pokrivače i ležali pod plahtama. Bilo je vruće; prije ljepljivo i upareno. Archer je ležao raširen, jednom rukom prebačenom preko jastuka. Bio je obliven; i kad je teška zavjesa zapuhnula malo, on se okrenu i napola otvori oči. Vjetar je zapravo pomaknuo pokrivku na komodi, i pustio malo svjetla unutra, tako da je oštri rub komode bio vidljiv, pružajući se ravno gore, dok nije bijela forma se ispupčila van; i srebrni tračak se pokazao u ogledalu. U drugom krevetu do vrata Jacob je ležao spavajući; čvrsto spavajući, duboko nesvjestan. Ovčja čeljust s velikim žutim


zubima u njoj ležala je do njegovih nogu. Bijaše ju udario nogom o željezni okvir kreveta. Vani je kiša lijevala više izravno i snažnije kako je vjetar splasnuo u ranim satima jutra. Asteri bijahu pribijeni na zemlju. Dječji amperić bijaše napola pun kišnice; i rak opalne ljušture kružio je po dnu, pokušavajući se svojim slabašnim nogama popeti strmim stranama; pokušavajući iznova i padajući nazad, i pokušavajući iznova i iznova.


Dva

"Mrs. FLanders" - "Jadna Betty Flanders" - "Draga Betty" - "Još uvijek je vrlo privlačna" - "Čudno da se ne uda ponovno!" "Tu je Kapetan Barfoot da bude sigurno - zove svake srijede, točno kao pakleni stroj, i nikad ne dovodi svoju suprugu." "Ali to je krivica Ellen Barfoot," gospođe od Scarborougha bi rekle. "Ona se ne bi inkomodirala za nikoga" "Muškarac voli imati sina - to znamo." "Neki tumori moraju biti odrezani; ali vrsta koju je moja majka imala nosiš se godinama i godinama, i nikad ti ne donesu šalicu čaja u krevet." (Mrs. Barfoot je bila invalid.)

Elizabeth Flanders, o kojoj je to i još mnogo više no to rečeno i bilo bi rečeno, bila je, naravno, udovica u najboljim godinama. Bila je na pola puta između četrdeset i pedeset. Godine i žalost između njih; smrt Seabrooka, njena supruga; tri dječaka; siromaštvo; kuća na rubu Scarborougha; njena brata, jadna Mortya, pad i mogući nestanak - jer gdje bijaše on? što je bio on? Zaslanjajući oči, gledala je duž puta tražeći Kapetana Barfoota - da, tamo je, točan kao uvijek: pažnje Kapetana - sve je sazrijevalo Betty Flanders, uvećavalo njenu figuru, osulo njeno lice veselošću, i preplavilo njene oči bez razloga da ga je bilo tko mogao vidjeti možda tri puta na dan. Istina, nema štete u oplakivanju svog supruga, i nadgrobni spoenik, premda jednostavan, bio je solidno djelo, i u ljetne dane kad bi udovica dovela dječake da stoje tamo, čovjek bi se osjetio blagonaklon njoj. Šeširi bi bili dignuti više no obično; žene bi povlačile rukave svojih muževa. Seabrook je ležao šest stopa ispod, mrtav tih mnogo godina; zatvoren u tri ljuske; raspori zapečaćeni olovom, tako da, da su zemlja i drvo staklo,


besumnje njegovo lice bi bilo vidljivo ispod, lice mlada muškarca s brčićima, lijepa oblika, koji bijaše otišao u lov na patke i odbio promijeniti svoje čizme. "Trgovac ovog grada," kaže nadgrobni spomenik, premda zašto je Betty Flanders odabrala nazvati ga tako kad, kako se mnogi sjećaju, je on sjedio iza prozora ureda tek tri mjeseca a prije toga je pripitomljavao konje, pario pse, obrađivao nešto polja, i malo divljao - pa, trebala ga je nekako nazvati. Primjer dječacima. Da li je on, dakle, bio ništa? Neodgovorivo pitanje, obzirom čak i da nije bio običaj pogrebnika zaklopiti oči, svjetlo tako brzo izađe iz njih. U početku, dio nje; sad jedan od društva, kojem se pridružio u travi, padini brda, tisuća bijelih kamenova, nekih nakoso, drugih uspravnih, raspadajućih vijenaca, križeva od zelena lima, uskih žutih puteljaka, i ljiljana koji bi omlohavili u travnju, mirisom kao onaj invalidove sobe, preko zida crkvena dvorišta. Seabrook je sad bio sve to; i kad; suknje zadignute, hraneći kokoši, bi čula zvono za misu ili pogreb, to je bio Seabrookov glas - glas mrtva. Pijetao bi znao doletjeti na njeno rame i kljuckati njen vrat, tako da je sad nosila štap ili bi povela neko od djece sa sobom kad bi trebala ići hraniti perad. "Ne bi li ti se svidio moj nož majko?" reče Archer. Zvučeći u isto doba kao zvono, glas njena sina miješao je život i smrt nerazdvojivo, oživljavajuće. "Koji veliki nož za malog dječaka!" rekla je. Uzela ga je da ga usreći. Zatim je pijetao izletio iz kokošinjca, i, vičući Archeru da zatvori vrata u kuhinjski vrt, Mrs. Flanders stavi svoje jelo dolje, dozivaše kokoši, energično ode prema voćnjaku, i bijaše viđena iz prekoputa od Mrs. Cranch, koja je lupajući svoj otirač o zid, držala ga za trenutak u zraku dok je primjećivala Mrs. Page u susjedstvu da je Mrs. Flanders u voćnjaku s kokošima.


Mrs. Page, Mrs. Cranch, i Mrs. Garfit mogle su vidjeti Mrs. Flanders u voćnjaku jer je voćnjak bio dio Dods Hill uključivo; a Dods Hill je dominirao selom. Nema te riječi koja bi pretjerivala u važnosti Dods Hilla. Bila je to zemlja; svijet protiv neba; horizont toga kako mnogi pogledi mogu biti izračunati od onih koji su živjeli cijeli život u istom selu, ostavljajući ga samo jednom da bi se borili na Krimu, kao stari George Garfit, naslanjajući se preko svojih vrtnih vratiju pušeći lulu. Napredak sunca bijaše mjeren njim; tinta dana bila bi stavljena pored da bi bila ocijenjena. "Sad ide uzbrdo s malim Johnom" rekla je Mrs. Cranch Mrs. Garfit, tresući otirač po posljednji put, i žurno se povuče unutra. Otvorivši vrata voćnjaka, Mrs. Flanders je hodala do vrha Dods Hilla, držeći Johna za ruku. Archer i Jacob su trčali ispred ili bi zaostajali iza; ali bili su u rimskoj trvđavi kad je stigla tamo, i izvikivali koji brodovi se mogu vidjeti u zaljevu. Jer odatle je bio zadivljujući pogled - pustopoljine iza, more ispred, i cijeli Scarborough od jednog kraja do drugog kako leži ravno kao slagalica. Mrs Flanders, koja je postajala korpulentnom, sjede dolje u tvrđavi i gledaše oko sebe. Cijela skala mijena pogleda trebala bi joj biti znanom; njen zimski aspekt, proljetni, ljetnji i jesenji; kako oluje se penju s mora, kako se pustopoljine stresu i osvjetlaju kad oblaci prelaze preko njih; trebala bi uočiti crveno mjesto gdje vile se grade; i cik-cak linije gdje posjedi su rasječeni; i dijamantni bljesak malih staklenika na suncu. Ili, ako su detalji kao ti, joj pobjegli, mogla je pustiti mašti igrati se zlaćanom tintom mora u zalasku sunca i misliti kako lagano zapljuskuje kovanicama od zlata na crijep. Male barke za zabavu grabile su nj; crna ruka mola sakuljala ih je. Cijeli grad bijaše ružićast i zlatan; oblika katedrale; ovjenčan izmaglicom; zvonak; vrišteći.


Banjoi bijahu prebirani; šetnica je mirisala po smoli koja se lijepila za pete; koze su iznenada protrčale sa svojim kolicima kroz masu. Primjećivalo se kako je Corporation lijepo uredila cvjetne lijehe. Ponekad bi slamnati šešir bio otpuhan. Tulipani su gorili na suncu. Mnoštvo svečanih prugastih hlača bijaše rastegnuto u redovima. Purpuni šeširići obrubljivahu meka, ružićasta, gunđava lica na jastucima kupališnih stolica. Trokutasti panoi voženi uzduž muškarcima u bijelim ogrtačima. Kapetan George Boase je ulovio mostruoznog morskog psa. Jedna strana trokutasta panoa govorila je tako u crvenim, plavim i žutim slovima; i svaka linija završavala je s tri različito obojana uskličnika. Tako da to je bio razlog odlaska dolje u Aquarium, gdje nezdravo izgledajući zasloni, ustajao miris mirišljavih soli, bambusovih stolica, stolova s pepeljarama, u krug vrtećim ribama, čuvarice koja plete iza šest ili sedam kutija čokolade (često je bila sasvim sama s ribama satima ponekad) ostala je u umu kao dio monstruoznog morskog psa, on sam tek mlitav žuti kontejner, kao prazna Gladstone vreća u bazenu. Nikad nikoga nije Aquarium razveselio; ali lica onih koji bi izlazili ubrzo bi izgubila svoj prigušen, ohlađen izraz kad bi primijetili da jedino stojeći u repu se moglo ući na gat. Jednom kad bi prošli kroz okretaljku, svatko bi napravio metar dva vrlo živahno; neki bi zabili zastavu na ovom štandu; drugi na onom. Ali band je bio taj koji je vukao ih k sebi u konačnici; čak i ribari na donjem molu bi podigli svoj glas u njegovu dosegu. Band je svirao u Moorskom kiosku. Broj devet je podignut na ploči. Bijaše to valcer. Blijede djevojke, stare udovice, tri Židova koji su boravili u istom svratištu, dandy, major, trgovac konjima, i gospodin nezavisnih primanja, svi su nosili razmrljan, drogiran izraz, i kroz pukotine u daskama pod njihovim nogama mogli su vidjeti ljetne valove, mirno,


prijateljski, valjati se uokolo željeznih stupova mola. Ali bilo je tamo doba kad ništa od toga nije postojalo (mislio je mladi muškarac naslonjen na ogradu). Ustremi pogled na suknje dama; sivo može proći - ponad ružičastih svilenih dokoljenki. Mijenja se; nabori na gležnju - devedesete; zatim se povećava - sedamdesete; sada usjajeno crveno i povučeno iznad krinoline - šezdesete; maleno crno stopalo noseći bijele pamučne dokoljenice izviruje van. Još uvijek sjedeći tamo? Da - ona je još uvijek na molu. Svila je sad pošpricana ružicama, ali nekako ih čovjek više ne vidi jasno. Nema mola ispod nas. Teška kola mogu se ljuljati duž ceste s cestarinom, ali nema mola da bi se stalo na njemu, i kako sivo i turbulentno je more u sedamnajstom stoljeću! Haj'mo do muzeja. Topovske kugle; šiljci strijela; rimsko staklo i pincete zelene patinom. Rev. Jaspar Floyd ih je iskopao o svom osobnom trošku rano u četrdesetima u rimskom logoru na Dods Hills - vidi malu naljepnicu s izblijedjelim rukopisom na njoj. I sad, koju slijedeću stvar vidjeti u Scarboroughu?

Mrs Flanders je sjedila na povišenom krugu rimskog logora, krpajući Jacobove hlačice; gledajući gore samo kad bi sisala kraj svog pamuka, ili, kad neki insekt bi se zaletio u nju, zazujao u njenu uhu, i otišao. John je nastavljao trčkarati i pljeskati u njeno krilo travu ili mrtvo lišće koje je on zvao "čaj", i ona bi aranžirala ih metodično ali duhom odsutno, polažući cvjetne glavice zajedno, misleći kako je Archer opet bio budan prošle noći; crkveni sat je išao deset ili trinajst minuta naprijed; željela je da može kupiti Garfitovo jutro.

"To je list orhideje, Johnny. Pogledaj male smeđe točkice. Dođi, dragi. Moramo poći doma. Ar-cher! Ja-cob!"


"Ar-cher! Ja-cob!" Johnny se pridružio nakon nje, okrećući se uokolo na svojoj peti, i razbacujući travu i lišće u rukama kao da sije sjeme. Archer i Jacob skočiše iza hrpe kamenja gdje su čučali s namjerom da zaskoče majku neočekivano, i svi zajedno počeše polagano hodati doma. "Tko je to" reče Mrs. Flanders, zasjenjući svoje oči. "Taj stari čovjek na cesti?" reče Archer, gledajući dolje. "On nije star čovjek," reče Mrs. FLanders. "On je -ne, nije - mislila sam da je Kapetan, ali to je Mr. Floyd. Dolazite, dječaci." "Oh, gnjavaža Mr. Floyd!" reče Jacob, preklapajući čičkovu glavicu, jer već je znao da Mr. Floyd će ih učiti latinski, kao što je zaista i činio već tri godine u svoje slobodno vrijeme, iz dobrote, jer nije bilo drugog gentelmana u susjedstvu kojeg bi Mrs. Flanders mogla zamoliti takovu stvar, i stariji dječaci su zašli iza nje, i moraju se pripremiti za školu, i bilo je to više no što bi većina svećenika činila, doći nakon čaja, ili imati ih u svojoj vlastitoj sobi - već kako je mogao to uskladiti - jer župa je bila vrlo velika, i Mr. Floyd, kao njegov otac prije njega, je posjećivao seljačke kuće miljama daleko u pustopoljinama, i, kao stari Mr. Floyd, bijaše vrlo učen, što je činilo toliko manje vjerovatnim - nikad nije sanjala o takovoj stvari. Trebala li je pretpostaviti? Ali na stranu što je vrlo učen, bio je osam godina mlađi no ona. Znala je njegovu majku - staru Mrs. Floyd. Bila je na čaju tamo. I bilo je to upravo te večeri kad je bila na čaju sa starom Mrs. Floyd da je našla obavijest u holu i odnijela ju u kuhinju sa sobom kad je išla dati Rebecci ribu, misleći da mora biti nešto u vezi dječaka. "Mr. Floyd je to donio osobno, nije li? - mislim da sir mora da je u paketu u holu - oh u holu --" jer bijaše čitala. Ne, nije se radilo o dječacima. "Da, dovoljno za riblji kolač sutra sigurno - Možda Kapetan


Barfoot --" došla je do riječi "voljeti". Otišla je u vrt i čitala, naslanjajući se na orahovo stablo da bi se umirila. Gore i dolje išla su njena prsa. Seabrook je tako živo došao pred nju. Ona protrese glavom i gledala je kroz suze male pomičuće listove na žutom nebu kad tri guske, napola trčeći, napola leteći, projuriše preko travnjaka s Johnnyem iza njih, vitlajući štapom. Mrs. Flanders bi preplavljena bijesom. "Koliko puta sam ti rekla?" dreknula je, i ugrabila ga, i istrgla mu štap. "Ali one su pobjegle!" plakao je, pokušajući se osloboditi. "Ti si vrlo zločesti dječak. Ako sam ti jednom rekla, rekla sam ti tisuću puta. Ja neću da ti ganjaš guske!" rekla je i gužvajući pismo Mr. Floyda u ruci, držala je Johnnya čvrsto i potjerala guske nazad u voćnjak. "Kako mogu misliti o braku!" rekla je sebi ogorčeno, dok je učvršćivala vrata komadom žice. Oduvijek ju je odbijala crvena kosa u muškaraca, mislila je, misleći o izgledu Mr. Floyda, te noći kad su dječaci otišli u krevet. I odgurujući svoju kutiju s radom, ona privuče bugačicu sebi, i pročita Mr. Floydovo pismo ponovno, i njene pođoše grudi gore dolje kad je došla do riječi "voljeti," ali ne tako brzo ovaj puta, jer je vidjela Johnnya kako ganja guske, i znala je da je nemoguće da su uda za ikoga - ponajmanje za Mr. Floyda, koji je toliko mlađi nego ona, ali kako dobar čovjek - i tako učen isto tako. "Dragi Mr. Floyd," napisala je. - "Jesam li zaboravila na sir?" čudila se, odlažući pero. Ne, rekla je Rebecci da je sir bio u holu. "Ja sam vrlo iznenađena ..." napisala je. Ali pismo koje je Mr. Floyd našao na stolu kad se ustao rano slijedećeg jutra nije počinjalo "Ja sam vrlo iznenađena", i bijaše tako materinsko, puno poštovanja, nedosljedno, žaleće pismo da ga je zadržao mnoge godine; dugo nakon svog braka s Miss Wimbush, od Andovera; dugo nakon što je napustio


selo. Jer je zatražio župu u Sheffieldu, koja mu bijaše dana; i, šaljući po Archera, Jacoba, i Johna da se oproste, rekao im je da izaberu što god im se sviđa u njegovu studiju po čemu će ga se sjećati. Archer je izabrao nož za pisma, jer nije voliko birati ništa suviše dobrog; Jacob je odabrao Byronova djela u jednoj knjizi; John, koji je bio još uvijek premlad da bi izabrao prikladno, odabrao je Mr. Flojdova mačka, što su njegova braća smatrali apsurdnim izborom, ali ga je Mr. Floyd podržao kad je rekao: "Ima krzno kao ti." Zatim je Mr. Floyd govorio o Kraljevskoj Mornarici (u koju je Archer išao); i o Rugby (u koju je Jacob išao); i slijedećeg dana je primio srebrni poslužavnik i otišao - prvo u Sheffield, gdje je sreo Miss Wimbush, koja je bila u posjeti svom ujaku, zatim u Hackney - zatim Maresfield House, u kojoj je postao principal, i konačno postao urednikom vrlo poznate serije Eklezijastičkih Životopisa, povukao se u mirovinu u Hampstead sa svojom suprugom i kćeri, i često ga se moglo vidjeti kako hrani patke na Leg of Mutton Pondu. A što se tiče pisma Mrs. Flanders - kad ga je tražio jedan dan nije ga mogao naći, i nije mu se sviđalo pitati suprugu da li ga je sklonila. Srevši Jacoba na Piccadillyu kasnije, prepoznao ga je u tri sekunde. Ali Jacob je izrastao u tako fina mlada čovjeka da Mr. Floyd nije želio zaustaviti ga na ulici.

"Oh bože," rekla je Mrs. Flanders, kad je pročitala u Scarborough and Harrogate Courieru da je Rev. Andrew Floyd, itd., itd., postavljen Principalom Maresfield House, "to mora da je naš Mr. FLoyd." Lagana tuga pala je na stol. Jacob si je pomagao sam s džemom; poštar je pričao s Rebeccom u kuhinji; pčela je zujala tamo na žutom cijetu koji je kimao na otvorenom prozoru. Bili su živi, to će reći, dočim je jadni Mr. Floyd postao Principalom


Maresfield House. Mrs. Flanders ustade i ode ograde kamina i pogladi Topaza po vratu iza ušiju. "Jadan Topaz," reče Mrs. Flanders, dok se on rastezao na suncu, a ona se smiješla, misleći kako ga je dala uškopiti, i kako nije voljela crvenu kosu u muškaraca. Smiješeći se, otišla je u kuhinju. Jacob je povukao prilično prljavu džepnu maramicu preko svoga lica. Otišao je u svoju sobu gore.

Jelenak umire polagano (bio je to John koji je sakupljao bube. Čak i drugi dan su njegove noge podatne. Ali leptiri su bili mrtvi. Dašak trulih jaja je prevladao blijedo oblačno žute koji su se sručili preko voćnjaka i uz Dods Hill i dalje na pustopoljinu, sad izgubljeni iza grma štipavca, zatim opet žustro muvajući se u vrelom suncu. Naranđast leptir uživao je na bijelu kamenu u rimskom logoru. Iz doline dopirala su crkvena zvona. Svi su jeli pečenu teletinu u Scarboroughu; jer bijaše to nedjelja kad je Jacob ulovio blijedo oblačno žute u polju djeteline, osam milja od kuće. Rebecca mrtvačku-glavu muhu u kuhinji. Snažan miris kamfora dolazio je iz kutije s leptirima. Pomiješano s mirisom kamfora, bijaše nepogrešivo miris morske trave. Žućkasto-smeđe trake visile su na vratima. Sunce je udaralo ravno na njih. Gornja krilca mušice koju je Jacob držao bijahu nedvojbeno obilježena bubrežno oblikovanim mrljama žućkasto smeđeg tona. Ali nije bilo mladog mjeseca na potkrilcima. Stablo je palo te noći kad je uhvatio ju. Bila je salva pištoljskih pucnjeva iznenada tamo u dubini šumarka. I majka je mislila da je provalnik, kad se vratio te večeri kasno. Jedini njen sin koji ju nikada nije slušao, rekla je.


Morris je zvao to "ekstremno lokalni insekt koji se nađe na vlažnim ili močvarnim mjestima". Ali Morris je ponekad u krivu. Ponekad Jacob, odabravši vrlo fino pero, napravi ispravak na rubu. Stablo je palo, premda je bila noć bez vjetra, i svjetiljka, stojeći na tlu, bijaše osvjetljavala zelene listove i mrtve bukove listove. Bilo je to suho mjesto. Žaba je bila tamo. I crveni potkrilac je kružio oko svjetla i bjesnuo i otišao. Crveni potkrilac se nikada nije vratio, premda je Jacob čekao. Bilo je iza dvanajst kad je prešao preko travnjaka i vidio majku u rasvijetljenoj sobi, igrajući pasians, sjedeći. "Kako si me prestrašio" vrisnula je. Mislila je da se nešto strašno desilo. I probudila Rebeccu, koja se morala dići tako rano. Stajao je tamo blijed, izašavši iz dubina tame, u vruću sobu, žmirkajući na svjetlu. Ne, nije to mogao biti slamno-obrubljeni potkrilac. Kosilica je uvijek zahtijevala uljenje. Barnet ju je okrenuo pod Jacobovim prozorom, i ona je škripala - škripala, i zveckala po travnjaku i zaškripala opet. Sad je naoblačenje prošlo. Natrag se vratilo sunce, zasljepljujuće. Palo je kao oko na stremenu, i zatim iznenada, pa ipak vrlo nježno smirilo na krevetu, na vekerici, i na kutiji s leptirima ostalo otvoreno. Blijedo oblačno žuti su se sjurili niz pustopoljinu; u cik-caku preko crvene djeteljine. Naranđasto-smeđi su se šepurili duž živica. Plavi su se smjestili na malene kosti na tresetištu, sunce udarajući u njih, i naslikane dame i paunove što gostiše se krvavom utrobom koju sokol bijaše ispustio. Miljama daleko od kuće, u šupljini među češljugama, našao je crne kome. Bijaše vidio bijela admirala kako kruži više i više oko hrastova stabla, ali ga nikada nije uhvatio. Žena


što živješe u staroj seljačkoj kući, visoko gore, rekla mu je za purpurnog leptira koji svakog ljeta dolazi u njen vrt. Lisičji mladunci se igraju u borovici, rano ujutro, rekla mu je. I ako bi pogledao van u zoru, uvijek bi vidio dva jazavca. Ponekad bi se udarali, kao dva dječaka što tuku se, rekla je.

"Nećeš ići tako daleko ovo poslijepodne, Jacobe," rekla je njegova mater, gurnuvši glavu kroz vrata, "jer Kapetan danas dolazi oprostiti se." Bio je to zadnji dan Uskršnjih praznika. Srijeda je bio dan Kapetana Barfoota. Odjeo bi se uredno u plavi žersej, uzeo svoj gumom potkovani štap - jer bio je šepav i manjkalo mu je dva prsta na lijevoj ruci, služeći svojoj zemlji - i izašao iz kuće s jarbolom za zastavu točno u četiri poslijepodne. U tri Mr. Dickens, čovjek za invalidske stolice, zvao bi Mrs. Barfoot. "Makni me," rekla bi Mr. Dickensu, nakon petnajst minuta sjedenja na šetalištu. I opet, "To će biti dovoljno, hvala, Mr. Dickens." Na prvu komandu bi potražio sunce; na drugu bi stavio stolicu tamo na sjanu traku. I sam starosjedioc, imao je puno toga zajedničkog s Mrs. Barfoot - James Coppardovom kćeri. Fontana vode za piće, gdje West Street se spaja s Broad Street, je dar Jamesa Copparda, koji bijaše gradonačelnikom u vrijeme obljetnice kraljice Victorie, i Coppard je naslikano na gradskim kolima za polijevanje i po izlozima radnji, i cinčanim zaslonima advokatskih prijemnih kancelarija. Ali Ellen Barfoot nikada nije posjetila Aquarium (premda je znala Kapetana Boase koji je uhvatio morskog psa sasvim dobro), i kad muškarci s posterima prođoše pored, ona ih je promatrala prezrivo, jer znala je da ona nikad neće vidjeti Pierrots, ili braću Zeno, ili Daisy Budd i njenu trupu plešućih morskih lavova. Jer Ellen


Barfoot u svojoj invalidskoj stolici na esplanadi bijaše zatvorenikom - zatvorenikom civilizacije - sve šipke njena kaveza padajuće preko korza u sunčane dane kad gradska dvorana, trgovine tkaninama, bazeni za plivanje, i spomen dom iscrtavahu pruge na tlu sjenom. I sam starosjedioc, Mr. Dickens bi stajao malo iza nje, pušeći lulu. Ona bi pitala - tko su ti ljudi - koji sada drže radnju Mr. Jonesa - zatim o godišnjem dobu - i da li je Mrs. Dickens probala, što god to bilo - riječi izlazeći iz njenih usta poput mrvica suha biskvita. Zaklopila je oči. Mr. Dickens je zaokrenuo. Osjećanje muškarcem nije ga potpuno napustilo, premda kad bi ste ga vidjeli kako dolazi prema vama, primijetili biste kako jedna urešena crna čizma zamahuje drhtureći ispred druge; kako je sjena tamo između njegova sakoa i hlača; kako je pognut naprijed nestalno, kao stari konj koji se iznenada nađe izvan orme bez upregnutih kola. Ali kako je Mr. Dickens usisavao dim i pućkao ga van opet, osjećanje muškarcem bijaše primjetljivo u njegovim očima. Mislio je kako je Kapetan Barfoot na svom putu na Mount Pleasant; Kapetan Barfoot, njegov gospodar. Jer kod kuće, u malenoj dnevnoj sobi iznad mijaukanja, kanarincem u prozoru, i djevojkama za šivaćim strojem, i Mrs. Dickens uvrnuta reumatizmom, u domu gdje je on bio načinjen malim dijelom, misao da je zaposlenik Kapetana Barfoota ga je održavala. Volio bi misliti da dok je čavrljao s Mrs. Barfoot na obali, da je pomagao Kapetanu na njegovu putu do Mrs. Flanders. On, muškarac, bio je zadužen za Mrs. Barfoot, ženu. Okrenuvši se, vidio je da je čavrljala s Mrs. Rogers. Okrenuvši se ponovno, vidio je da je Mrs. Rogers otišla. Pa se vratio do invalidskih kolica, a Mrs. Barfoot ga je ovaj puta pitala za vrijeme, i on je izvadio svoj veliki srebrni sat i rekao


joj doba vrlo poslušno, kao da je znao dobrano toga više o dobu i svemu nego li je to ona. Ali Mrs. Barfoot je znala da je Kapetan na putu do Mrs. Flanders.

I zaista, on je bio već dobrano na putu tamo, ostavivši tramvaj, i vidjevši Dods Hills na jugoistoku, zelen naspram plava neba koje je bilo prekriveno bojom prašine na obzoru. Marširao je uzbrdo. Usprkos svojoj šepavosti, bilo je nešto vojničkoga u njegovu nastupu. Mrs. Jarvis, kako je izlazila na vrata župna ureda, vidjela ga je kako dolazi, i njen newfoundlandski pas, Nero, polagano je mahao repom s jedne strane na drugu. "O, Kapetane Barfoot!" uskliknula je Mrs. Jarvis. "Dobar dan, Mrs. Jarvis." rekao je Kapetan. Hodali su zajedno, i kad su dostigli vrata Mrs. Flanders, Kapetan Barfoot je skinuo svoj šešir od tvida, i rekao, klanjajući se vrlo kurtoazno: "Dobar vam dan, Mrs. Jarvis." I Mrs. Jarvis je nastavila hodati sama. Bila je da će ići hodati pustopoljinom. Da li je opet šetkala svojim travnjakom sinoć kasno? Da li je opet kucnula na prozor studija i vrisnula: "Pogledaj mjesec, pogledaj mjesec, Herbert!" I Herbert je pogledao mjesec. Mrs. Jarvis je hodala pustopoljinom kad je bila nesretna, idući tako daleko koliko određena šupljina oblika tanjurića, premda je uvijek mislila ići do udaljenijeg hrpta. I tamo bi sjela dolje, i uzela malenu knjigu skrivenu ispod njena ogrtača i čitala nekoliko redaka poezije, i gledala oko sebe. Nije bila jako nesretna, i uviđavši da je četrdeset i pet, nikad možda neće biti vrlo nesretnom, očajnički nesretnom to jest, i ostaviti svog supruga, i ruinirati karijeru dobra čovjeka, kako bi ponekad


zaprijetila. Pa ipak nema potrebe reći kakav rizik preuzima supruga svećenika kad hoda pustopoljinom. Kratka, tamna, vatrenih očiju, fazanova pera u njenu šeširiću, Mrs. Jarvis je bila vrsta žene da izgubi svoju vjeru na pustopoljini - da pomiješa svog Boga s univerzalnim to jest - ali nije izgubila svoju vjeru, nije ostavila supruga, nikada nije pročitala poemu do kraja, i nastavila bi hodati pustopoljinama, gledajući mjesec iza stabala brijesta i osjećajući dok je sjedila na travi gore visoko nad Scarboroughom ... Da, da, kad ševa prhne u zrak; kad ovce, mičući se korak ili dva naprijed, pasu travu, i u isto doba zveckaju zvončićima; kad povjetarac prvo zapuše, pa onda utiša, ostavljajući obraz poljubljen; kad brodovi dolje na moru čine se kao da presijecaju jedan drugog i nastavljaju kao iscrtani nevidljivom rukom; kad su udaljeni potresi u zraku i fantomski konjanici galopirajući, prestaju; kad obzor pliva plavo, zeleno, emocionalno - tada Mrs. Jarvis, uzdišući duboko, misli sebi, "Kad bar bi netko mi dao ... kad bih mogla nekom dati ..." Ali ona ne zna što bi to htjela dati, niti što bi joj to mogao dati.

"Mrs. Flanders je izašla, nema pet minuta, Kapetane," rekla je Rebecca. Kapetan Barfoot se sjeo u naslonjač čekati. Naslanjajući laktove na rukohvate, stavivši ruku preko ruke, pruživši šepavu nogu i štap s gumenom kapicom pored nje, sjedio je savršeno miran. Bilo je tu nešto kruto u njemu. Da li je mislio? Vjerovatno iste misli iznova i iznova. Ali, da li bijahu "lijepe" misli, zanimljive misli? Bijaše čovjek žestok, nepopustljiv, privržen. Žene bi imale osjećati, "Ovdje je zakon. Ovdje je red. Stoga mi moramo slaviti tog čovjeka. On je na Mostu noću," i, dajući mu njegovu šalicu, ili štogod već jeste, bi naišle na vizije brodoloma i nesreće, u kojoj svi putnici


ispadaju van kotrljajući se iz svojih kabina, a kapetan je tamo, zakopčan u svoj dvoredi kaputić, uparen s olujom, pobijeđen jednino njome i nikim drugim. "Pa ipak imam dušu," Mrs. Jarvis bi razmišljala si, kad je Kapetan iznenada ispuhao nos u svoju veliku crvenu maramicu, "i to je muška glupost koja je uzrok toga, i oluja je moja kao i njegova" ... tako bi Mrs. Jarvis razmišljala si kad bi Kapetan svratio do njih i našao da je Herbert vani, i proveo dva tri sata, gotovo šuteći, sjedeći u naslonjaču. Ali Betty Flanders nije mislila ništa takovoga.

"Oh, Kapetane," rekla je Mrs Flanders naglo ulazeći u primaću sobu, "morala sam otrčati za Barkerovim čovjekom ... nadam se da Rebecca ... nadam se da Jacob ..." Bila je prilično bez daha, ali ipak uopće ne uznemirena, i kad je spustila metlicu za kamin koju je kupila od uljara, rekla je da je vruće, otvorila prozor još više, izravnala pokrivač, izabrala knjigu, kao da je bila vrlo samouvjerena, da joj je Kapetan vrlo drag, i da je puno puno godina mlađa no što on jest. Uistinu, u svojoj plavoj pregači, nije se doimala više od trideset i dvije. On je bio dobrano preko pedeset. Micala je ruke po stolu; Kapetan je micao glavom od jedne do druge strane, i ispustio bi malene zvukove, dok je Betty nastavila brbljanjem, potpuno opušten - nakon dvadeset godina. "Pa," rekao je na koncu, "čuo sam od Mr. Polegatea." Čuo je od Mr. Polegatea da ne može savjetovati ništa bolje do da pošalje dječaka na jedan od univerziteta. "Mr. Floyd je bio u Cambridgeu .. ne, u Oxfordu ... ma, jednom ili drugom," rekla je Mrs. Flanders. Pogledala je kroz prozor. Mali prozori i ljiljani i zelenilo vrta su se odražavali u njenim očima. "Archer je vrlo dobar," rekla je. "Dobila sam vrlo lijep


izvještaj od Kapetana Maxwella." "Ostavi'ću Vam pismo da pokažete Jakobu," rekao je Kapetan, stvaljajući ga nezgrapno natrag u njegovu omotnicu. "Jakob trči za svojim leptirima kao obično," rekla je Mrs. Flanders razdražljivo, ali bijaše iznenađena iznenadnom misli, "Kriket počinje ovaj tjedan, naravno." "Edward Jenkinson je uručio svoju ostavku," rekao je Kapetan Barfoot. "Tada ćete Vi predstavljati Vijeće?" uskliknula je Mrs. Flanders, gledajući Kapetana ravno u lice. "Pa, o tome," započe Kapetan Barfoot, smještajući se prilično dublje u svojoj stolici.

Jacob Flanders, stoga, otišao je u Cambridge u listopadu 1906.


Tri

"Ovo nisu pušačka kola," prosvjedovala je Mrs. Norman, nervozno ali vrlo slabašno, kad su vrata se otvorila i snažno građen mladi muškarac uskočio unutra. Čini se da nije ju čuo. Vlak nije stajao prije no je dosegao Cambridge, i tu je ona bila zatvorena sama, u željezničkim kolima, s mladim muškarcem. Dodirnula je oprugu njena kovčega za odjeću i provjerila da su mirisna bočica i novela Mudiea obadvoje pri ruci (mladi muškarac je stajao okrenut joj leđima, stavljajući svoju torbu na nosač). Baciti će bočicu desnom rukom, odlučila je, a povući signalno uže lijevom. Bila je u dobi od pedeset godina, i imala je sina na koleđu. No usprkos, činjenica jeste da su muškarci opasni. Pročitala je pola kolumne u svojim novinama; zatim kradomice pogledala preko ruba da odluči o pitanju sigurnosti nepogrešivim testom izgleda ... Ponudila bi mu ona svoje novine. Ali, čitaju li mladi muškarci Morning Post? Pogledala je da vidi što on čita - Daily Telegraph. Primjećujući čarape (nezategnute), kravatu (istrošena), još jednom je dosegla njegovo lice. Zadržala se na njegovim usnama. Usne su bile zatvorene. Oči pognute, jer je čitao. Sve je bilo čvrsto pa ipak mladenačko, indiferentno, nesvjesno - kao da će nekoga oboriti s nogu! Ne, ne, ne! Pogledala je kroz prozor, smiješeći se lagano sada, i zatim se vratila nazad, jer on ju nije primijetio. Ozbiljan, nesvjestan ... sad je pogledao gore, poviše nje ... doimao se tako van mjesta, nekako, sam sa strarijom damom ... zatim upravio svoje oči - koje su bile plave - na krajolik. Nije uopće shvatio njenu prisutnost, mislila je. Pa ipak nije bila to njena krivica da to nisu bila pušačka kola - ako je to bilo ono što je on mislio. Nitko ne vidi bilo koga kakovim jest, ponajmanje starija gospođa sjedeći nasuprot čudnu mladu muškarcu u


željezničkim kolima. Oni vide cijelu - oni vide svakojake stvari - oni vide sebe ...Mrs. Norman je pročitala sada tri stranice jedne od Mr. Norrisovih novela. Treba li ona reći mladom muškarcu (napokon, on je tek istih godina kao i njen vlastiti dječak): "Ako hoćete pušiti, ne brinite o meni"? Ne: on se doima apsolutno indiferentan na njenu prisutnost ...nije željala prekidati. Ali obzirom, čak i u njenom dobu, ona je primijetila njegovu indiferentnost, pretpostavljeno, on je bio na jedan način ili drugi - pa, njoj barem - pristojan, zgodan, zanimljiv, otmjen, dobro građen, kao njen vlastiti dječak? Čovjek mora napraviti najbolje što umije s njenim izvješćem. Kako god, to bijaše Jacob Flanders, starost devetnajst. Nema svrhe pokušavati ljude sumirati. Čovjek mora slijediti nagovještaje, ne sasvim točno što je rečeno, pa ipak ne u potpunosti što je učinjeno - na primjer, kad vlak je ušao u stanicu, Mr. Flanders je otvorio vrata, spustio gospođin putni kovčeg dolje za nju, govoreći, ili prije mumljajući: "Pustite meni" vrlo stidljivo; doista, bio je prilično nespretan oko toga. "Tko ..." reče gospođa, srećući svog sina; ali kako je tamo na peronu bila velika gužva, a Jacob bijaše već otišao, ona nije završila svoju rečenicu. Kako je to bio Cambridge, kako je ona ostajala tamo za vikend, kako nije viđala ništa drugo do mlade muškarce po cijeli dan, po ulicama i okruglim stolovima, lik njena suputnika bijaše potpuno nestade u njenu umu, kao iskrivljena pribadača koju dijete baci za dobru sreću u vrtloge vode i nestane zauvijek.

Kažu da je nebo jednako posvuda. Putnici, brodolomci, izgnanici, i umirući nalaze utjehu u toj misli, i nema sumnje ako ste mističnih sklonosti, podršku, pa čak i objašnjenje, kako obasipa iz nedirnute površine. Ali iznad Cambridgea - barem


iznad King's College Chapel - postoji razlika. Vani na moru veliki grad će bacati sjaj u noć. Da li nestvarno je pretpostaviti nebo naplavljeno u pukotine King's College Chapel, svjetlije, tanje, iskričavije no drugdje? Da li Cambridge gori ne samo u noć, nego i u dan? Gle, dok idu na misu, kako zračno lepršaju ogrtači, kao da ništa gusta i tjelesna nije u njima. Koja isklesana lica, koja sigurnost, autoritet kontroliran pobožnošću, premda velike čizme marširaju pod ogrtačima. U kako urednoj preocesiji oni napreduju. Debele voštanice stoje uspravno; mladi muškarci ustaju u bijelim ogrtačima; dok ponizni orao nosi na inspekciju veliku bijelu knjigu. Nagnuta ravnina svjetla dolazi precizno kroz svaki od prozora, purpurna i žuta čak i u svojoj najdifuznijoj prašini, dočim, kad razbija se na kamenu, taj kamen je nježno označen crveno, žuto, i purpurno. Niti snijeg, niti zelenilo, nemaju moći nad starim obojanim staklom. Kako stranice svjetiljke štite plamen tako da gori ravnomjerno i u najdivljijim noćima - gori ravnomjerno i ozbiljnim osvjetljava debla stabala - tako unutar kapele sve je poredano. Ozbiljnim odzvanjaju glasovi; mudro orgulje odgovoraju, kao da osnažuju ljudsku vjeru suglasnošću elemenata. Bijelo odjevene figure prelaze od strane do strane; sad uspinjući koraci, sad silazni, sve vrlo poslušno. ... Ako staviš svjetiljku pod stablo, svaki insekt u šumi puže prema njoj - to je neobična družina, jer premda se guraju i njišu i udaraju glavama o staklo, izgledaju da nemaju svrhe - nešto besmisleno ih nadahnjuje. Čovjek se umori gledajući ih, kako se prošetavaju oko svjetiljke i naslijepo kuckaju kao da traže dozvolu ulaska, i jedna velika žaba, najgluplja od svih i proguravajući se među ostalima. Oh, ali što je to? Zastrašujuća salva pucnjeva pištolja odzvanja - puca oštro; odjeci se šire - tišina se sliježe glatko preko zvuka. Drvo - drvo je palo, neka


vrsta smrti u šumi. Nakon toga, vjetar u krošnjama svira melankoliju. Ali ta misa u King's College Chapel - zašto dozvoljavaju ženama sudjelovati u njoj? Sigurno, ako duh odluta (a Jacob je izgleda izuzetno odsutan, glave zabačene unazad, njegova knjiga himni otvorena na krivu mjestu), ako duh odluta to je zato jer nekoliko radnji šeširima i komode i komode haljina u boji prikazane su na stolicama rogoznog sjedala. Premda glave i tijela mogu biti posvećene dovoljno, čovjek ima osjet individua - neke kao plavo, druge smeđe; neke kao pera, druge kao mačuhica i spomenak. Nitko ne bi pomislio dovesti psa u crkvu. Jer premda je pas vrlo dobro na šljunčanu putu, i ne pokazuje nepoštovanje cvijeću, način kako luta duž prolaza, gledajući, dižući šapu, i prilazeći stupu s namjerom koja čini da se čovjeku krv zamrzne u žilama od užasa (ako ste u kongregaciji - sami, stidljivost je van pitanja), pas razara službu potpunoma. Tako i te žene - premda pojedinačno posvećene, otmjene, i zajamčene teologijom, matematikom, latinskim, i grčkim njihovih supruga. Nebesa samo znaju zašto je to tako. Kao prvo, mislio je Jacob, ružne su k'o grijeh. Sad tamo bi grebanje i mrmljanje. Ulovio je oko Timmy Durranta; gledao je vrlo strogo na njega; i zatim, vrlo svečano, namignuo.

"Waverly", vila na putu za Girton je zvana, ne da je Mr. Plumer divio se Scottu ili da bi izabrao bilo koje ime uopće, ali imena su bila korisna kad trebaš zabaviti dodiplomce, a kako su čekali na četvrtog dodiplomca, u nedjelju u vrijeme ručka, pričalo se o imenima na kapijama. "Kako zamorno," Mr. Plumer prekinu nestrplivo. "Zna li itko Mr. Flandersa?" Mr. Durrant ga je znao; i stoga zarumenio se lagano, i rekao,


nezgrapno, nešto kao da je siguran - gledajući Mr. Plumera i zadižući desnu nogavicu svojih hlača dok je govorio. Mr. Plumer ustade i stajde ispred kamina. Mrs. Plumer se smijala kao pravi prijateljski tip. Ukratko, ništa užasnije od scene, situacije, izgleda, čak i svibanjski vrt bijaše utjecan hladnom sterilnošću i oblak koji je odabrao taj trenutak prijeći preko sunca, ne može biti zamišljen. Bio je tamo vrt, naravno. Svatko od njih je u isti tren pogledao na nj. Zahvaljujući oblaku, listovi su namreškali sivo i vrapci - bila su tamo dva vrapca. "Mislim," rekla je Mrs. Plumers, iskoristivši prednost trenutka opuštanja, dok su mladi muškarci zurili u vrt, pogledati svog supruga, i on, ne privaćajući punu odgovornost za čin, usprkos toga dodirnu zvono. Ne može biti izgovora za takav skandalizirajući čin, u jednom satu ljudskog života, da ne spominjemo misao koja je pala na pamet Mr. Plumeru dok je rasijecao janje, da niti jedan predstojnik nije priređivao ručak, ako su nedjelja za nedjeljom prolazile, ako su ljudi dolazili, postajali advokati, doktori, članovi Parlamenta, poslovni ljudi - ako niti jedan predstojnik nije priređivao ručak - "Sad, da li janjetina čini sos od mente, ili sos od mente čini janjetinu?" pitao je mladog muškarca do sebe, da bi prekinuo tišinu koja je trajala već zadnjih pet minuta i pol. "Ne bih znao, gospodine," reče mladi čovjek, rumeneći se živahno. U tom trenutku ušao je Mr. Flanders. Krivo je shvatio vrijeme. Sad, premda su već završili svoje meso, Mrs- Plumers se odlučila na drugu porciju zelja. Jacob odlučan, naravno, da će pojesti svoje meso u vrijeme potrebno da ona završi njeno zelje, pogledavajući jednom ili dva puta da odmjeri svoju


brzinu - samo, bio je pakleno gladan. Vidjeći to, Mrs. Plumer reče da je sigurna da Mrs. Flanders ne bi zamjerila - i voćna pita bi donesena. Kimajući glavom na vrlo poseban način, ona uputi služavku da dade Mr. Flandersu drugu porciju janjetine. Bacila je pogled na janje. Neće baš mnogo od buta će ostati za kasnije. Nije to bila uopće njena krivica - obzirom kako je ona mogla kontrolirati svog oca da bude zanijeta četrdeset godina ranije, u predgrađima Manchestera? i jednom zanijeta, kako je mogla činiti išta drugo do odrasti stišćuća, ambiciozna, s instinktivno preciznim osjećajem prečki na ljestvama i mravljom radinošću u guranju Georga Plumera ispred sebe na vrh ljestava. Što je bilo na vrhu ljestava? Osjećaj da su sve prečke ispod bile naizgled jedna; jer dok George Plumer postane Profesor Fizike, ili što god već bi to moglo biti, Mrs. Plumer je mogla biti jedino u stanju čvrsto se držati njena statusa, pozorno gledati prema dolje, i natjeravati svoje dvije kćeri da se penju prečkama ljestava. "Bila sam dolje na trkama jučer," rekla je, "s moje dvije djevojke." Nije to bila niti njihova krivnja, isto tako. Ušle su u dnevnu sobu, u bijelim haljinama i plavim šalovima. Poslužile su cigarete. Rhoda je naslijedila svoga oca hladne sive oči. Hladne sive oči je George Plumer imao, ali u njima je bilo apstrakno svjetlo. Mogao je govoriti o Perziji i vjetrovima burze, izbornom zakonu i ciklusima žetve. Knjige na njegovim policam su bile Wellsa i Shawa; na stolu ozbiljni od šest pennya tjednici, pisani blijedim ljudima u blatnjavim čizmama - tjedna škripa i vrisak mozgova ispranih hladnom vodom i ocijeđeni u suho - novine melankolije. "Nemam osjećaj da znam istinu o ičemu dok ne pročitam ih obadvoje!" rekla je Mrs. Plumer veselo lupkajući po sadržaju


stola svojom golom crvenom rukom, na kojoj je prsten izgledao tako neskladno. "O Bože, o Bože, o Bože!" uskliknuo je Jacob, kad su četvorica dodiplomaca napustila kuću. "O moj Bože!"

"Prokletstvo bestijalno," rekao je Timmy Durantu, sumirajući svoju nelagodu svijetom prikazanom mu za vrijeme ručka, svijeta sposobnog postojati - o tome nije tamo bilo sumnje - ali tako nepotrebnom, tako stvari u koju se treba vjerovati - Shaw i Wells i ozbiljni šest pennya tjednici! Za čim oni to idu, ribanju i demoliranju, ti stari ljudi? Jesu li ikada čitali Homera, Shakespearea, Elizabetance? Vidio je jasno octrane na pozadini osjećaja koje je crpio iz mladosti i prirodne naklonosti. Ubogi đavoli su popeli se na taj mršavi objekt. Pa ipak bilo je nešto sažaljenja u njemu. Te jadne male djevojke -- Doseg do kojeg je bio uznemiren dokazuje da je već bio vrlo uzbuđen.Drzak je bio i neiskusan, ali zasigurno gradovi koje stariji iz rase bijahu izgradili na obrisu neba se pokazivahu kao ciglena predgrađa, kasarne i mjesta discipline naspram crvena i žuta plamena. On bijaše dojmljivim; ali riječ je protuslovila sabranosti kojom je načinio šupljinu ruke da bi zaklonio šibicu. Bijaše mladi muškarac od srži. Kakogod, da li dodiplomac ili šegrt, muškarac ili žena, to mora doći kao šok negdje oko dvadesete godine - svijet starijih - bačen u takovom crnom obrisu na kakovi mi jesmo; na stvarnost; na pustopoljine i Byrona; more i svjetionik; ovčju čeljust sa žutim zubima u njoj; na trvdoglavo nezatomivo uvjerenje koje čini mladost tako nepodnošljivo neugodnom - "Ja sam što ja jesam, i imam namjeru to biti," jer ne bi bilo tamo ni jedne forme na svijetu kad Jacob ne bi napravio jednu za sebe. Plumeri će pokušati spriječiti ga da to načini. Wells i Shaw i ozbiljni šest pennya tjednici će mu sjediti na glavi.


Svaki puta kad ruča vani nedjeljom - na večerama i čajankama - tamo će biti isti šok - užas - neugoda - zatim ugoda, jer on uvlači u sebe na svakom koraku dok hoda pored rijeke takovu nepokolebljivu određenost, takovo uvjeravanje sa svih strana, stabla klanjajući se, sivi tornjevi meki u plavom, glasovi dopuhnuti i doimaju se visiti u zraku, poskakujući zrak svibnja, elastični zrak sa svojim česticama - cvat kestena, polen, što god daje svibanjskom zraku njegovu moć, zamućujući drveća, premazujući ljepljivim pupoljke, mrljajući zelenilo. I rijeka također teče pored, ne da plavi, niti brzo, ali zasićujući veslo koje umače se u nju i pušta bijele kapljice sa lista, plivajući zeleno i duboko iznad pognutih rogoza, kao da ih obasipa draganjima. Tamo gdje su privezali čamac drveća su se kupala dolje tako da su njihovi najviši listovi pratili valiće na površini i zeleni klin koji je ležao u vodi načinjen od lišća pomicaše se u širini lista kako se stvarni listovi pomicahu. Sad bijaše tu drhtaj vjetra - trenutno rubu neba; i kako je Durrant jeo trešnje bacao je odgrižene žute trešnje kroz zeleni klin od lišća, njihove stapke trepereći kako se se migoljile van i unutra, i ponekad napola odgrižena trešnja bi otišla crvena dolje u zeleno. Livada je bila u razini s Jacobovim očima kako je ležao na leđima; pozlaćen maslačcima, ali trava nije tekla kao tanka zelena voda grobne trave koja je bila da će prerasti grobne kamenove, nego je stojala sočna i gusta. Gledajući gore, unazad, vidio je noge djece duboko u travi, i noge krava. Čup, čup, čuo je; zatim kratak korak kroz travu; zatim opet čup, čup, čup, kako su kidale travu kratko, pri korijenu. Ispred njega dva bijela leptira kružila su sve više i više oko brijestova stabla. "Jacob je isključen," mislio je Durrant pogledavši iznad svoje novele. Nastavio je čitati nekoliko stranica i zatim pogledavao na neobično metodičan način, i svaki puta kad bi pogledao


uzeo bi nekoliko trešanja iz vrečice i jeo ih odsutno. Drugi čamci prolazili su pored njih, prolazeći naplavinu od kraja do kraja da bi se uzbjegli međusobno, jer sada mnogi bijahu na vezu, i bile su tamo sad bijele haljine i nesavršenost u zraku između dva drveta oko kojeg se ovio konac od plavog - Lady Miller piknik party. Još više čamaca bijaše dolazilo, i Durrant bez da se ustajao, gurnu njihov čamac bliže obali. "Oh-h-h-h," zastenjao je Jacob kako se čamac zaljuljao, i drveće se zaljuljalo i bijele haljine i bijele flanelske hlače su se iscrtavale duge i valovite na obali. "Oh-h-h-h!" Sjeo je uspravno, i osjetio kao da je komad gume pucnuo ga u lice.

"Oni su prijatelji moje majke," reče Durrant. "Tako da stari Bow se beskrajno potrudio oko čamca" A čamac je išao od Falmoutha do St. Ives Baya, skroz uokolo obale. Veći čamac, deset-tonska jahta, oko dvadesetog lipnja, propisno opremljena, Durrant reče ... "Tu je teškoća s cashom," reče Jacob. "Moji će se pobrinuti oko toga," reče Durrant (sin bankara, pokojnog). "Ja namjeravam zadržati moju ekonomsku nezavisnost," reče Jacob ukočeno. (Postajao je uzbuđen.) "Moja majka je rekla nešto da bi išla u Harrogate" rekao je s malo razdražljivosti, pipajući džep gdje je držao pisma. "Je l' istina to o tvom ujaku da postaje Muhamedanac?" upita Timmy Durrant. Jacob je ispričao priču o svom ujaku Mortyu u Durrantovoj sobi noć prije. "Pretpostavljam da hrani morske pse, ako bi istina bila znana," reče Jacob. "Ja velim, Durrant, tu nije ništa ostalo!" uskliknu gužvajući vrećicu koja bijaše sadržavala trešnje, i


bacajući ju u rijeku. Vidio je pikink party Lady Miller na otoku dok je bacao vrećicu u rijeku. Neka vrsta nezgrapnosti, mrzovolje, tuge ušla je u njegove oči. "Hoćemo se maknuti dalje ... ta zvjerska rulja ..." rekao je. Tako oni pođoše, pored otoka.

Paperjasto bijeli mjesec nikada ne dozvoljava nebu postati mračnim; cijelu noć cvat kestena bijaše bijel u zelenom; prigušen bijaše kravlji peršin na livadama Konobari na Trinityu mora da su miješali tanjure kao karte, po zveckanju koje se čulo na Great Courtu. Jacobove sobe, međutim, bijahu u Neville's Courtu; na vrhu; tako da dosegavši njegova vrata, čovjek bi malo ostao bez daha; ali on nije bio tu. Večerava u Dining Hall, za pretpostaviti je. Biti će sasvim tamno u Neville's Courtu puno prije ponoći, samo stupovi nasuprot biti će uvijek bijeli, i fontane. Čudan efekat je kapija imala, kao čipka na blijedozelenu. Čak i na prozoru čuješ tanjure; žamor govora, isto tako, onih koji večeravaju; Hall rasvijetljen, i swing-vrata otvarajući se i zatvarajući mekanim udarom. Neki kasne. Jacobova soba ima okrugao stol i dvije niske stolice. Žute zastavice su tamo u posudi na kaminu; fotografija njegove majke; karte društava s malo izdignutim mladim mjesecima, grbovima, i inicijalima; bilješke i lule; na stolu leži papir s crveno odvojenom marginom - ogled, nema sumnje - "Da li se povijest sastoji od životopisa velikih ljudi?" Ima tamo dovoljno knjiga; ali opet, svatko tko je ičega vrijedan čita ono što voli, kako ga raspoloženje vodi, s ektravagantnim entuzijazmom. Životi Duke of Ellington, na primjer; Spinoza; djela Dickensa; Faery Queen; grčki rječnik s laticama maka stisnutim do svile među stranicama; svi Elizabetanci. Njegove papuće bijahu


nevjerovatno istrošene, kao čamci izgoreni do ruba vode. Zatim bile su tamo fotografije Grka, i bakropis od Sir Joshuae - sve vrlo engleski. Djela Jane Austin, isto tako, iz poštovanja možda, prema nečijem tuđem standardu. Carlyle bijaše nagrada. Bilo je tu i knjiga o talijanskim slikarima renesanse, Priručnik o bolestima konja, i svi uobičajeni udžbenici. Trom je zrak u praznoj sobi, tek nadimajući zavjesu; cvijeće u vazi mrdnu se. Jedna šiba u pletenom naslonjaču zaškripi, premda nitko ne sjedi tamo.

Silazeći stepenicama malo ustranu [Jacob je sjedio na prozoru pričajući s Durrantom; on je pušio a Durrant je gledao mapu], stari muškarac, ruku spregnutih odostraga, njegov ogrtač plutajući crn, posrnu, teturavo, pored zida; zatim, uz stepenice, ode u svoju sobu. Zatim drugi, koji dignu ruku i pohvali stup, kapiju i nebo; slijedeći, posrćući i samodopadan. Svaki se popnu stepeništem; tri svjetla bijahu zapaljena u mračnim prozorima. Ako ijedno svjetlo gori nad Cambridgem, mora da je iz tri takove sobe; grčki gori tu; znanost tamo; filozofija u prizemlju. Jadni stari Huxtable ne može hodati ravno; - Sopwith također, hvalio je nebo svake noći tih dvadeset godina; a Owan se još uvijek smijulji istim pričama. Nije to jednostavno, ili čisto, ili popuno sjajno, svjetiljka učenja, jer ako ih vidite pod tim svjetlom (da li je Rosetti na zidu, ili reprodukcija Van Gogha, da li su ljiljani u vazi ili zapuštene lule), kako svećenički oni izgledaju! Kako poput predgrađa kamo idete vidjeti pogled i pojesti specijalni kolač! "Mi smo jedini dobavljači ovog kolača!" Natrag idete u London, jer gozba je gotova. Stari profesor Huxtable, izvodeći s metodom sata svoju izmjenu odjeće, spusti se u svoj stolac; odabra svoje novine; prekriži noge; i izvuče svoje naočale. Svo meso njegova lica


pade u naborima, kao da potpornji bijahu maknuti. Pa ipak, skini cijelo sjedalo vagona podzemne željeznice njihovih glava, i glava starog Huxtablea će ih držati sve. Sad, kako je njegovo oko otišlo dolje na tisak, koja procesija stupa kroz hodnike njegova mozga, disciplinirano, hitra koraka, i ojačano, kako marš napreduje, pored svježih tokova, dok cijela dvorana, katedrala, kakogod čovjek to zove, je popunjena idejama. Takov sklop ne dešava se u nijednom drugom mozgu. Pa ipak, ponekad će sjediti tamo satima, čvrsto držeći rukohvat naslonjača, kao čovjek koji drži čvrsto jer ga guše, i tada samo zato jer njegovi kamenčići ga uvrnu, ili je to možda kostobolja, koja prokletstva, i, moj Bože, čuti ga govoriti o novcu, govoriti o svom kožnatom novčaniku i gunđajući čak i o najmanjem srebrnjaku, tajnovit i nepovjerljiv kao stara seljanka sa svim njenim lažima. Čudna paraliza i stegnutost - zadivljujuća prosvijetljenost. Blaženo povrh svega toga ide duboka puna brazda, i ponekad zaspali ili na tihim mjestima noći možete zamišljati da na jastuku od kamena on leži pobjednički.

Sopwith, u međuvremenu, napredujući čudnovatim spoticanjima od kamina, rezao je čokoladni kolač u dijelove. Do ponoći, možda i kasnije, tamo će biti dodiplomci u njegovoj sobi, ponekad čak i dvadeset, ponekad tri ili četiri; ali nitko se nije ustajao kad bi odlazili ili dolazili; Sopwith nastavi pričati. Pričati, pričati, pričati - kao da sve može biti ispričano - duša sama kliznula bi kroz usne u tankim srebrnim diskovima koji rastvaraju umove mladih ljudi kao srebro, kao mjesečina. Oh, daleko od toga da će oni pamtiti to, i duboko u tuposti gledati na to i doći da osvježe se ponovno. "Pa, ja nikad. To je stari Chucky. Dragi moj dječače, kako se svijet odnosi prema Vama?" I uđe jadni mali Chucky, neuspješni provincijalac, Stenhouse pravog imena, ali naravno


da je Sopwith donio nazad, koristeći drugo sve, sve, "sve što ja nikada ne bih mogao biti" - da, premda slijedeći dan, kupujući novine i hvatajući rani vlak, sve to mu je izgledalo djetinjasto, apsurdno; čokoladni kolač, mladi ljudi; Sopwith sumirajući stvari; ne, ne uopće; on bi poslao svog sina tamo. Štedio bi on svaki penny da pošalje svog sina tamo. Sopwith nastavi pričati; uparujući ukrućene niti nezgrapna govora - stvari koje su mladi ljudi izlanuli - uplićući ih u svoj vlastiti glatki cvjetni vijenac, čineći sjajnu stranu pokazivati se, živahnu zelenilom, oštru bodljama, muževnošću. On je volio to. Odista, Soptwithu je čovjek mogao reći bilo što, dok možda ne bi ostario, ili otišao ispod, otišao duboko, kad srebrni diskovi bi zveckali šuplje, i natpis bi se isčitavao malo suviše jednostavan, i izgled stare poštanske marke suviše čist, i impresionirao uvijek isto - glavu grčkog dječaka. Ali on bi ipak poštivao. Ženu, prorokujući svećenik, bi, nehotimično, prezirao.

Cowan, Erasmus Cowan, pijuckao je svoj port sam, ili s jednim malim ružićastim muškarcem, čije sjećanje je držalo točno isti raspon vremena; pijuckao svoj port i pričao svoje priče, i bez knjige pred njim, intonirao je latinski, Virgilija i Katula, kao da jezik bijaše vino na njegovim usnama. samo - ponekad će naići na jednog - što da pjesnik ukorači unutra? "To je moja slika?" mogao bi on pitati, pokazujući na debeljuškasta muškarca, čiji mozak je, na kraju krajeva, Virgilov predstavnik među nama, premda tijelo se prežderava, a što se tiče oružja, pčela, ili čak i pluga, Cowan putuje u inozemstvo s francuskom novelom u džepu, prekrivač oko koljena, i zahvalan je da je u opet doma na svom mjestu, na svom pravcu, držeći u svom ugodnu malom ogledalu sliku Virgila, sve ozračeno uokolo dobrim pričama o dekanima Trinitya i crvenim zrakama porta. Ali jezik je vino na njegovim usnama. Nigdje drugdje Virgilije


ne bi čuo takvoga. I premda, kako hoda poskakujući duž Backsa, stara Miss Umphelby pjeva ga dovoljno melodiozno, točno isto tako, uvijek postavlja to pitanje kad stigne do Clare Bridge: "Ali ako ga sretnem, što bih trebala obući?" - i zatim, otputivši se svojim putem prema Newnhamu, ona pušta svojoj mašti igrati se drugim detaljima susretanja muškaraca sa ženama koji nikada nisu dospjeli u tisak. Njena predavanja nisu ni upola tako posjećena kao ona Cowanova, i stvar koju bi mogla reći u osvjetljavanju teksta ostaje zauvijek izostavljena. Ukratko, sučeli učitelja sa slikom učenoga i ogledalo prska. Ali Cowan je pijuckao svoj port, njegovo ushićenje prošlo, ne više predstavnik Virgilija. Ne, graditelj, ocjenjivač, nadgledač, prije; povlačeći linije između imena, vješajući liste nad vrata. Takova je tekstura kroz koju svjetlo mora sjati, ako sjati može - svjetlo svih tih jezika, kineski i ruski, perzijski i arapski, simbola i figura, povijesti, stvari koje su znane i stvari koje su upravo da budu znane. Tako da kao noći, daleko vani na moru nad valjajućim valovima, čovjek vidi izmaglicu nad valovima, grad rasvijetljen, bjelinu čak i na nebu, takvu kao što je sad nad Hall of Trinity gdje još uvijek večeravaju, ili peru tanjure, to biti će svjetlo što gori tamo - svjetlo Cambridgea. "Haj'mo do Simeonove sobe," reče Jacob, i smotaše mapu, budući su postavili cijelu stvar.

Sva svjetla dolazila van na uličicu i padala na kamen pločnika, izabirući tamne krpice trave i pojedinačne margarete. Mladi muškarci bijahu sada natrag u svojim sobama. Nebesa znaju što bijahu činili. Što je to što bi moglo kapnuti kao to? I naginjući se dolje preko pjeneće prozorske kutije za cvijeće, zaustavio bi drugog što žuri pored, i po stepenicama bi išli gore i dolje, dok neka vrsta punine ne bi se smjestila na uličicu, košnica puna pčela, dom pčela gust zlatom, dremljiv, žamoreći,


iznenadno vokalan; Mondscheinsonate odgovorena valcerom.

Mondscheinsonate zveckajući utinula je; valcer se sručio. Premda su mladi muškarci još uvijek ulazili i izlazili, hodali su kao da prave zaruke. Tu i tamo bio bi pomuli udar, kao da neki teški komad namještaja je pao, neočekivano, po svom nahođenju, ne u općem komešanju života nakon večere. Čovjek bi pretpostavio da mladi muškarci bi podigli svoje oči s knjiga kad namještaj je pao. Bijahu li oni čitali? Zasigurno je tu postojao osjećaj koncentracije u zraku. Iza velikih zidova sjedilo je tako mnogo mladih muškaraca, neki besumnje čitajući, časopise, krimiće po shilling, nema sumnje; nogu, moguće, preko rukohvata naslonjača, pušeći; raširenih preko stola, i pišući dok bi im glava išla u krug kako bi se pero pomicalo - jednostavno mladi muškarci, ti, koji bi - ali nema potrebe misliti o njima ostarjelima; drugi jedući slatkiše; tu oni boksaju; i, pa ovaj, Mr. Hawkins mora da je pobjesnio iznenada da baci gore prema svom prozoru i zadera se "Jo-seph! Jo-seph!" i zatim otrča koliko su ga noge nosile preko uličice, dok je stariji muškarac, sa zelenom pregačom, noseći ogromnu gomilu limenih poklopaca, oklijevao, balansirao, i zatim nastavio. Ali to je bila zabava. Bilo je tu mladih muškaraca koji su čitali, ležeći u plitkim foteljama, držeći svoje knjige kao da drže u svojim rukama nešto kroz čega bi mogli vidjeti; svi u tjeskobi, dolazeći iz gradova unutrašnjosti, svećenički sinovi. Drugi čitaju Keatsa. I one dugačke povijesti u mnoštvo tomova - sigurno je sad netko započinjao na početku da bi shvatio Sveto Rimsko Carstvo, kao što se mora. To je bio dio koncentracije, premda bilo bi opasno u vrelu proljetnu noć - opasno, moguće, koncentrirati se na suviše na pojedinačne knjige, konkretna poglavlja, kad u bilo kojem trenutku se vrata otvore i Jacob pojavi; ili Richard Bonamy, ne čitajući više


Keatsa, počne praviti dugačke ružićaste smotuljke od starih novina, pognut naprijed, i izgledajući ne više gorljiv i natjecateljski, nego gotovo divalj. Zašto? Samo možda zato jer Keats je umro mlad - čovjek bi htio pisati poeziju isto tako i voljeti - oh, grubijani! To je prokleto teško. Ali, na koncu konca, ne tako teško ako već na slijedećem stepeništu, u slijedećoj velikoj sobi, tamo su dva, tri, pet mladih muškaraca svi uvjereni u to - brutalnost, to jest, i jasnu podjelu između pravog i krivog. Bijaše tamo sofa, stolice, četvrtast stol, i prozor otvorenim, čovjek je mogao vidjeti kako su sjedili, noge izbačene ovamo, jedan tamo zgužvan u kutu sofe, i, za pretpostaviti, jer niste ga mogli vidjeti, netko stajaše pored ograde kamina, pričajući.. Kakogod, Jacob, koji je sjedio objahavši stolicu i jeo datulje iz dugačke kutije, prasnu u smijeh. Odgovor dođe iz kuta sofe; jer njegova lula bijaše držana u zraku, i zatim stavljena nazad. Jacob se okrenu uokolo. Imao je nešto za reći na to, premda je nabijeni crvenokosi dječak za stolom doimao se da to niječe, mašući glavom polagano s jedne na drugu stranu; zatim vadeći svoj džepni nožić, on zabijaše njegov vrh opet i opet u čvor na stolu, kao da potvrđuje da glas sa ograde kamina je govorio istinu koju Jacob nije mogao zanijekati. Moguće, kad je završio redanje koštica datulja, bi mogao naći nešto za na to - zaista njegove usne se otvoriše - samo tada tamo izbi rika smijeha. Smijeh je zamro u zraku. Zvuk njega jedva da je mogao doseći bilo koga stojeći pored Chapel, koja se prostirala na drugoj strani uličice. Smijeh je zamro i samo su gestikulacije ruku, pokreti tijela, mogli biti viđeni kako oblikuju nešto u sobi. Da li je to bila svađa? Oklada na utrke čamaca? Ništa takovoga? Što je to bilo oblikovano rukama i tijelima pokrećući se u sumrak u sobi. Korak ili dva iza prozora nije bilo ničega uopće, osim


susjednih zgrada - dimnjaci uspravni, previše cigle i zgrada za svibanjsku noć, moguće. I tada pred golim očima bi došla ogoljela brda Turske - oštre linije, suha zemlja, obojani cvjetovi, i boja na ramenima žena, stojećih bosonoge u potocima, udarajući rubljem o kamenje. Potok je činio petlje vode oko njihovih gležnjeva. Ali ništa od toga nije se moglo jasno pokazati kroz zavoje i pokrivače noći Cambridgea. Udarac sata čak bijaše zatomljen; kao da je intoniran nekim duboko bogobojaznim sa propovjedaonice; kao da su generacije učenih muškaraca čuli zadnju uru kako kotrlja se kroz njihove redove i izdala to, već glatko i vremenom istrošeno, s njihovim blagoslovom, na upotrebu živima. Da li je to bilo da primi poklon iz prošlosti da mladi muškarac dođe do prozora i stoji tamo, gledajući van preko uličice? Bijaše to Jacob. Stajao je pušeći svoju lulu dok je zadnji udarac sata preo nježno oko njega. Možda je tamo bilo prepirke. Izgledao je zadovoljno; odista gospodarski; koji izraz se promijenio lagano kako je stajao tamo, zvuk zvona donoseći mu (to može biti) osjećaj starih zgrada i vremena; i on sam nasljednik; i zatim sutrašnjica; i prijatelji; na pomisao kojih, u čistom samopouzdanju i zadovoljstvu, doimaše se, on zijevnu i protegnu se. U međuvremenu iza njega oblik koji bijahu napravili, prepirkom ili ne, duhovna forma, tvrda pa ipak prolazna, kao od stakla poređena s tamnim kamenom Chapel, bijaše raspsnuta u iverje, mladi muškarci ustajući sa stolica i kuteva sofe, žamoreći i nasrćući po sobi, jedan gurajući drugoga prema vratima spavaće sobe, koja popuste, i unutra oni padoše. Zatim Jacob bijaše ostavljen sam tamo, u plitkom naslonjaču, sam s Mashamom? Andersonom? Simeonom? Oh, to bijaše Simenon. Ostali su svi bili otišli.


"...Julijan Apostol ... " Koji od njih bijaše rekao to a druge riječi mrmljao oko toga? Ali oko ponoći tamo se dignu, kao velom zaklonjena figura iznenada probuđena, jak vjetar; i sad vijoreći se kroz Trinity dizao je neviđene listove i zamućivao sve. Dizale su se brestove grane, nadimala se jedra, stari jedrenjaci propinjali i propadali, sivi valovi vrela Indijskog oceana preokretali senzualno, i zatim sve opet padne ispuhano. Tako, ako velom zaklonjena dama je koraknula kroz uličice Trinitya, sad je drijemala još jednom, sve njene draperije oko nje, njena glava na stupu.

"Nekako doima se da je važno" Tihi glas bijaše Simeonov. Glas bijaše čak i tiši što odgovori mu. Oštar udarac lule o kamin poništio je riječi. A možda Jacob bijaše rekao tek "hm", ili nije rekao ništa uopće. Istina, riječi bijahu nečujnim. Bijaše intima, neka vrst duhovne podatnosti kad um piše po umu neizbrisivo. "Pa, čini se da si studirao temu," reče Jacob, dižući se i stojeći nad Simeonovom stolicom. Uravnotežio se; bijaše se ljuljao malo. Izgledao je izuzetno sretnim, kao da će zadovoljstvo doći do ruba i preliti se niz stranice ako bi Simeon govorio. Simeon ne reče ništa. Jacob ostade stajati. Ali intima - soba je bila puna nje, nepokretna, duboka, kao bazen. Bez potrebe za pokretom ili govorom, dizala se mekano i oblijevala sve, ublažujući, raspaljujući i ovijajući um sjajem bisera, tako da ako govorite o svjetlu, o Cambridgeu koji gori, to nisu samo jezici. To je Julijan Apostol. Ali Jacob se pokrenu. Promrmljao je laku noć. Izašao je u uličicu. Zakopčao je jaknu preko grudi. Otišao je natrag u svoju sobu, i kako bijaše jedini čovjek koji hodaše u tom trenutku natrag u svoju sobu, njegovi koraci odzvanjahu, njegova figura iscrtavala se velikom. Nazad iz Chapel, nazad iz Halla, nazad


iz Library, dolazio je zvuk njegovih koraka, kao da stari je kamen odjekivao magistralnim autoritetom: " Mladi muškarac - mladi muškarac - mladi muškarac - natrag u svoje odaje."


Četiri

Koja korist pokušavati čitati Shakespearea, pogotovo u nekoj od onih edicija na tanku papiru čije stranice budu zgužvane, ili slijepljene morskom vodom? Premda su Shakespeareove drame često hvaljene, čak i citirane, i stavljane višim no grčke, nikad otkad su počele da je Jacob uspio pročitati jednu do kraja. Ali kakva prilika! Jer Scilly Isles koje Timmy Durrant bijaše razgledavao, ležahu poput planinskih vrhunaca, gotovo kao preplavljeni u točno pravim mjestima. Njegovi proračuni ispali su savršeno, i stvarno, prizor njega kako sjedi tamo, ruke na kormilu, ružičasto pozlaćen, s izniklom bradom, gledajući strogo u zvijezde, zatim u kompas, ispisujući sasvim korektno svoju stranicu vječne vježbenice, ganuo bi ženu. Jacob, naravno, ne bijaše žena. Prizor Timmya Durranta nije njemu bio prizor, ništa što bi se stavilo na nebo i obožavalo; daleko od toga. Svađali su se. Zašto pravi način za otvoriti konzervu govedine, sa Shakespeareom na palubi, u uvjetima takova sjaja, bi trebao pretvoriti ih u zlovoljne školarce, nitko ne može reći. Konzervirana govedina je hladno jelo, doduše; i slana voda upropaštava biskvite; i valovi se valjaju i poskakuju uglavnom isti, sat za satom - valjaju i poskakuju skroz po horizontu. Sad komadi morske trave plutaju pored - sad komad drveta. Brodovi su lomili se ovdje. Jedan ili dva prolaze pored, držeći svoje strane puta. Timmy je znao kamo plove, što njihovi tereti bijahu, i gledajući kroz svoj dalekozor mogao je reći ime brodara, čak i pretpostaviti koju dividendu isplaćuju dioničarima. Pa ipak to nije bio razlog da Jakob postane zlovoljan. Scilly Isles su izgleali kao vrhunci planina gotovo preplavljeni ... Na nevolju, Jacob je slomio iglu svoje Primus grijalice.


Scilly Isles mogli su biti isto tako izbrisani valjkom koji mete ravno poprijeko. Ali čovjek mora ubrojiti mladićima priznanje da, premda doručak pojeden u takovim okolnostima je otužan, to je dovoljno iskreno. Nema potrebe za konverzacijom. Izvadili su svoje lule. Timmy je zapisao neka znanstvena opažanja i - što bijaše pitanje koje je razbilo tišinu - točno vrijeme ili dan mjeseca? kakogod, bilo je rečeno bez i najmanje neugode; u najvećem činjenična-stvar načinu na svijetu; i zatim Jacob poče otkopčavati svoju odjeću i sjedio je gol, izuzimajući košulju, namjeravajući, kako izgleda, kupati se. Scilly Isles postajali su plavičasti; i iznenada plavo, purpurno, i zeleno preplavi more; ostavi ga sivim; povuče prugu koja je nestala; ali kad je Jacob povukao košulju preko glave, cijelo dno valova bijaše plavo i bijelo, nabrano i namreškano, premda tu i tamo bi se purpurna mrlja pojavila, kao modrica; ili bi tamo plutao cijeli emerald posut žutim. Zaronio je. Progutao je vodu, ispljunuo ju, zamahnuo svojom desnom rukom, zamahnuo svojom lijevom, bijaše vučen konopcem, ostao bez daha, praćakao se, i bio dignut na palubu. Sjedalo na brodu je bilo definitivno vrelo, i sunce je grijalo njegova leđa dok je sjedio gol s ručnikom u rukama, gledajući Scilly Isles koji - zbunjuje to, jedro je zalepršalo. Shakespeare bijaše udaren odletio preko palube. Tamo ste ga mogli vidjeti kako pluta veselo, sve njegove stranice kovrčajući se bezbrojno; i zatim ode ispod. Čudno pak, mogli ste osjetiti miris ljubičica, ili ako ljubičice nisu moguće u srpnju, tada mora rasti nešto vrlo oštra mirisa na kopnu. Kopno, ne tako daleko, mogli ste vidjeti pukotine u hridima, bijele kućerke, dim kako se penje - nosilo je izuzetni izgled spokoja, sunčana mira, kao da mudrost i pobožnost se


spustila na stanovnike tamo. Sad bi se čuo uzvik, kao da čovjek zaziva sardine na glavnoj ulici. Nosilo je izuzetni izgled pobožnosti i mira, kao da starac puši pored vratiju, i djevojka stoji, ruku na bokovima, na bunaru, i konji stajahu; kao da je kraj svijeta došao, i polja kupusa i kameni zidovi, i postaje obalske straže, i, iznad svega, bijeli pješčani zaljevi s valovima koji razbijajući neviđeno od ikoga, uzdizahu se do neba u vrsti ekstaze. Ali neprimjetno dim iz kućerka se povija, ima izgled ožalošćena amblema, zastave plutajući svoje draganje nad grobom. Galebovi, čineći svoj široki let i zatim jašući u miru, doimahu se obilježavati grob. Nema sumnje da je to Italija, Grčka, ili čak i obale Španjolske, tuga bi bila raspršena čudnovatošću i uzbuđenjem i gurkala na klasično obrazovanje. Ali brda Cornwalla imaju gole dimnjake stojeće na sebi; i na ovaj ili onaj način, dražesnost je pakleno tužna. Da, dimnjaci i postaje obalske straže i malene uvale s valovima što lome neviđeno od ikoga čine čovjeka pamtiti neodoljivu žalost. A što ta žaloba može biti?

***

To je vareno zemljom samom. Dolazi iz kuća na obali. Počinjeno prozirno, i zatim se oblak zgušnjava.Cijela povijest prati naše okno stakla. Bijeg je uzaludan. Ali da li je to ispavno tumačenje Jacobove tugaljivosti dok sjedi gol, na suncu, gledajući na Land's End, nemoguće je reći; jer nikad nije rekao riječ. Timmy bi se ponekad razmišljao (samo na sekundu) da li ga ljudi gnjave ... Nije bitno. Postoje stvari koje ne mogu biti izrečene. Otresimo to. Idemo se osušiti, i uhvatiti prve stvari koja dođe pod ruku ... Timmy Durrantova bilježnica znanstvenih zapažanja.


"Sad ..." reče Jacob. To je silan argument. Neki ljudi su u stanju slijediti svaki korak puta, čak i poći malim, šest palaca dugim, samostalno na koncu; drugi ostaju promatrajući vanjske znakove. Oči se upravljuju na žarač; desna ruka uzima žarač i diže ga; okreće ga polagano uokolo, a zatim, vrlo točno, vraća ga nazad. Lijeva ruka, koja leži na koljenu, svira neki državnički ali isprekidani marš. Duboki uzdah, ali je dozvoljeno da ispari neupotrijebljen. Mačka maršira preko saga. Nitko ju ne gleda. "To je najbliže što mogu doći do toga," Durrant završi. "Slijedi ..." reče Jacob. Samo pola rečenice je slijedilo; ali te polovice rečenica su kao zastave postavljena na vrhove kuća promatraču vanjskih znakova dolje ispod. Što je bila obala Cornwalla, sa svojim mirisima ljubičica, i žalobnim amblemima, smirenom pobožnošću, do zaslon koji se zadesilo da visi ravno iza dok je njegov um marširao gore? "Slijedi ..." reče Jacob. "Da," reče Timmy nakon razmišljanja. "Tako je." Sad se Jacob počne bacati, napola u nekoj vrsti radosti, nema sumnje, jer najčudniji zvuk izlaziše iz njegovih ustiju dok je motao jedro, ribao tanjure - grub, bez melodije, neka vrsta peana, što je shvatio argument, što je gospodar situacije, izgoren od sunca, neobrijan, sposoban pogoditi se za jedrenje oko svijeta u desetonskoj jahti, što, vrlo vjerovatno, bi on mogao činiti jedan od tih dana, umjesto da se smjesti u advokatsku kancelariju noseći gamaše. "Naš prijatelj Masham," reče Timmy Durrant, "bi radije da ne bude viđen u našem društvu kakovi smo sada." Njegova dugmad su otišla van. "Znaš li Mashamovu tetku?" reče Jacob.


"Nikad nisam znao da ima ijednu," reče Timmy. "Masham ima milion tetaka," reče Jacob. "Masham je spomenut u Domesday Book," reče Timmy. "Isto tako i njegove tetke," reče Jacob. "Njegova sestra," reče Timmy, "je vrlo zgodna cura." "To je ono što će ti se desiti, Timmy," reče Jacob. "Tebi će se desiti prvom," reče Timmy. "Ali ta žena o kojoj sam ti govorio - Mashamova tetka -" "Oh, daj nastavi," reče Timmy, jer se Jacob toliko smijao da nije mogao govoriti. "Mashamova tetka ..." Timmy se smijao toliko da nije mogao govoriti. "Mashamova tetka ..." "A što je to o Mashamu da čovjeka toliko zasmijava?" reče Timmy. "Vješalica - čovjek koji guta svoju iglu za kravatu," reče Jacob. "Lord Chancellor prije pedesete," reče Timmy. "On je gentelman," reče Jacob. "Duke of Wellington je bio gentelman," reče Timmy. "Keats nije." "Lord Salisbury je bio." "A što o Bogu?" reče Jacob. Scilly Isles su se sada pojavili kao da su izravno pokazani zlatnim prstom izlazećim iz oblaka, i svatko zna kako zadivljujući je prizor, i kako te široke zrake, da li obasjavaju Scilly Isles ili grobove križara u katedralama, uvijek prodrmaju same temelje skepticizma i vode na viceve o Bogu.

"Ostani uza me: hitro pada večer; sjene duboke su;


Gospode, ostani uza me"

pjevao je Timmy Durrant. "Kod mene doma običavali smo imati himnu koja je počinjala

Veliki Bože, što vidim i čujem?"

reče Jacob. Galebovi su jahali mekano se ljuljajući u malim grupicama od dva ili tri blizu čamca; kormoran, kao da slijedi svoj dugi istegnuti vrat u vječnoj potjeri, kliznuo je tek palac iznad vode do slijedeće stijene; i šum plime u pećinama dopirao je preko vode, tih, monoton, kao glas nekoga tko govori sebi.

"Rock of Ages, cleft for me,[1] Let me hide myself in thee"

pjevao je Jacob. Kao tupi zub nekog monstruma, stijena je probila površinu; smeđa; preplavljena vječnim vodopadima.

"Rock of Ages"

Jacob je pjevao, ležeći na leđima, gledajući u nebo u podne, sa kojeg i zadnja mrvica oblaka bijaše maknuta, tako da je bilo kao nešto permanentno izloženo s maknutim poklopcem.

Oko šest sati povjetarac je puhao sa ledena polja; i oko sedam, voda je bila više purpurna nego plava; a oko pola osam bio je

1 Stijeno Vjekova, rastvori se za me pusti me skriti se u te (himna, Augustus Toplady)


tamo komadić grube zlatareve kože oko Scilly Isles, i Durrantovo lice, dok je sjedio upavljajući, bilo je boje crvene lakirane kutije glačane generacijama. Oko devet sva vatra i konfuzija su otišle sa neba, ostavljajući klinove jabuka zelenog i plohe blijedo žutog; a oko deset lanterne na brodu su činile uvrnute boje na valovima, izdužene ili zgurene, kako su valovi se istezali ili pogrbljivali. Snop sa svjetionika koračao je hitro preko vode. Beskrajne milione milja daleko napudrane zvijede su treperile; ali valovi su pljuskali čamac, i razbijali se, pravilnom i užasavajućom svečanošću, o stijene.

Premda bi bilo moguće pokucati na vrata kućerka i pitati za čašu mlijeka, samo je žeđ koja bi prinudila smetanje. Pa ipak, Mrs. Pascoe bi dočekala dobrodošlicom. Ljetni dan je može biti težak za nositi. Perući u njenoj malenoj ostavi mogla je čuti jeftini sat na kaminu tik, tik, tik ... tik, tik, tik. Bila je sama u kući. Njen suprug je bio vani pomažući Farmer Hoskenu; kći udana i otišla u Ameriku. Njen stariji sin također je oženjen, ali ona se ne slaže s njegovom ženom. Wesleyanski propovjednik je prošao i pokupio mlađeg dječaka. Bila je sama u kući. Parobrod, vjerovatno za Cardiff, sad prolazi horizontom, dok blizu ruke jedno od zvona naprstka se ljulja simo tamo s bumbarom kao klatnom. Ti bijeli Cornwallski kućerci građeni su na rubu hridi. Vrt uzgaja štipavac lakše no kupus, a za rub, neki prvobitni čovjek je naslagao granitne gromade. U jednom od tih, da bi držao, povjesničar nagađa, žrtvinu krv, bazen je izdubljen, ali u naše doba služi puno pitomije da bi sjedili turisti koji žele nesmetani pogled na Gournard's Head. Nije da itko prosvjeduje protiv plave tiskane haljine i bijele pregače u vrtu. "Gle - ona mora vodu vaditi iz bunara u vrtu." "Vrlo osamljeno mora da je u zimi, s vjetrom koji dere preko


tih brda, i valova koji se razbijau o hridi." Čak i u ljetni dan čuješ ih mrmljati. Izvadivši vodu, Mrs. Pascoe je otišla unutra. Turisti su požalili da nisu ponijeli dalekozore, tako da bi mogli pročitati ime parobroda za iznajmljivanje. Zaista, bijaše tako lijep dan tamo da nije se moglo reći što bi dalekozor mogao uloviti u vidokrug. Dva ribolovna brodića, za pretpostaviti iz St. Ives Baya, sad jedrila su u suprotnu smjeru od parobroda, i dno mora postajalo je naizmjence prozirno i neprozirno. A što se tiče bumbara, nakon što je posisao svoju mjeru meda, posjetio je češljugu i zatim napravio ravnu crtu do plohe Mrs. Pascoe, još jednom upućujući pogled turista na stare žene tiskanu haljinu i bijelu pregaču, jer ona bijaše došla na vrata kućerka i stajaše tamo. Tamo je stajala, zaklanjajući oči i gledajući van na more. Po milionti puta, moguće, gledala je na more. Paun leptir prostro se sad na češljugu, svjež i svježe izvaljan, kako su plavo i čokoladno ispod njegovih krla svjedočili. Mrs. Pescoe ode unutra, dohvati tepsiju, izađe van i stade ju ribati. Njeno lice je nedvojbeno ne mekano, senzualno, ili puteno, nego tvrdo, mudro, zdravo prije, simbolizirajući u prostoriji punoj sofisticiranih ljudi meso i krv života. Ona će izreći laž, međutim, isto koliko i istinu. Iza nje na zidu visi velika sušena raža. Zatvorene u primaćoj sobi, ona hvali sagove, porculanske šalice, i fotografije, premda pljesniva mala soba je sačuvana od slana povjetarca tek debljinom cigle, i između čipkanih zavjesa vidite blunu padati kao kamen, i u olujne dane galebove kako dolaze drhtureći kroz zrak, a svjetla parobroda su sada visoko, sada nisko. Melankolija su zvuci u zimsku noć. Ilustirane novine dostavljaju se točno nedjeljom, i ona bi se upravila, dugo, na vjenčanje Lady Cynthia u Abbeyu. Ona, isto tako, bi voljela voziti se u kočiji s oprugama. Meki, hitri


slogovi obrazovana govora često bi posramljivali njenih nekoliko, grubih. Zatim bi cijelu noć se čulo brušenje Atlantika na stijenama umjesto hansom fijakera i posluge koja žviždukom doziva motorna kola ... Tako je mogla ona sanjati, ribajući svoju tepsiju. Ali brbljavi, dovitljivi ljudi su otišli u gradove. Kao škrtica, stiskala je ona svoje osjećaje u grudi. Niti penny nije ona razmijenila sve te godine, i gledajući ju zavidno, doima se kao da sve to iznutra mora biti od čista zlata. Stara mudra žena, upravivši oči na more, još jednoć se povuče. Turisti odlučiše da je vrijeme poći do Gurnard's Heada.

Tri sekunde kasnije Mrs. Durrant zakucala je po vratima. "Mrs. Pascoe?" rekla je. Prilično nadmeno, gledala je turiste kako prelaze poljski put. Ona dolazi od Highland rase, poznate po svojim harambašama. Mrs. Pascoe se pojavila. "Zavidim Vam na tom grmu, Mrs Pascoe," reče Mrs Durrant, pokazujući suncobranom kojim je kucala po vratima, na pristojnu hrpu od gospine trave koja je rasla pored. Mrs. Pascoe pogleda na grm prezrivo. "Očekujem mog sina za dan ili dva, reče Mrs. Durrant. "Jedreći kroz Fallmouth s prijateljem u malom čamcu ... Ima li vijesti od Lizzie sad, Mrs. Pascoe?" Njeni dugorepi poniji stajahu uvrćui svojim ušima nekih dvadesetak metara dalje. Dečko, Curnow, tjerao bi muhe s njih povremeno. Vidio je svoju gospodaricu otići u kućerak; izaći van opet; i proći, govoreći energično, sudeći po pokretima njenih ruku, oko plohe s povrćem ispred kućerka. Mrs Pascoe je bila njegova tetka. Obadvije žene pregledavale su grm. Mrs Durrant se nadvi i otkinu zaperak s njega. Slijedeće ona pokaza (njeni pokreti bijahu odsječni, ona sama držala se vrlo uspravno) na krumpir. Imali su pošast. Mrs. Durrant je govorila


energično; Mrs. Pacoe je slušala pokorno. Dečko Curnow je znao da Mrs. Durrant kaže da je to vrlo jednostavno; pomiješaš prah u galon vode; "Napravlia sam to mojim vlastitim rukama u mom vrtu," Mrs. Durrant bijaše govorila. "Nećete imati jednog krumpira - nećete imati jednog krumpira," govorila je Mrs. Durrant u njenu zanesenu glasu kad stigoše do kapije. Dečko Curnow postade nepokretan poput kamena. Mrs. Durrant uze uzde u svoje ruke i smjesti se na upravljačko mjesto. "Pobrini se za tu nogu, ili ću ti poslati doktora" doviknula je nazad preko ramena; dodirnu ponije; kola krenuše naprijed. Dečko Curnow je imao vremena tek da se ubaci vrhom svoje čizme. Dečko Curnow, sjedeći u sredini zadnjeg sjedišta, pogledao je svoju tetku. Mrs. Pascoe je stajala na kapiji i gledala za njima; stajala je na kapiji dok dvokolica nije zamakla iza ugla. Stajala je na kapiji, gledajući sad na desno, sad na lijevo; zatim otišla u svoj kućerak. Doskora su poniji napali nabujali pustopoljni put stremećim nogama. Mrs. Durrant pusti uzde da padnu opuštene i nagnu se unazad. Njena živahnost bijaše napustila ju. Njen sokolski nos bijaše tanak kao izbijeljana kost kroz koju gotovo da možete vidjeti svjetlost. Gornja usna bijaše odrezana tako kratko da gotovo se dizala u podsmijeh sa prednjih zuba. Njen um je ligama [2] klizio, dok je um Mrs. Pascoe držao se svoga usamljena busena. Naprijed i nazad bacala je ona svoj um, kao da kućerci bez krova, hrpe šljake, i vrtovi kućeraka prerasli pustikarom i kupinama su bacali sjenu na njen um. Stigavši na vrh, ona zaustavi kola. Blijeda brda bijahu oko nje, po svakom razbacano starinjsko kamenje; ispod bijaše more, promjenjivo

2) duž. mjera ~5 km.


kao južna mora; ona osobno sjedila je tamo gledajući s brda na more, uspravna, orlovska, jednakomjerno postavljena između tugaljivosti i smijeha. Iznenada ona pucnu ponije tako da je dečko Curnow morao ubaciti se vrškom svoje čizme.

Vrane se smjestiše; vrane se digoše. Drveća koja su dotakle tako hirovito doimala su se nedovoljnim primiti njihove brojeve. Vrhovi stabala pjevala su s povjetarcem u njima; grane su pucketale čujno i odbacivale tu i tamo, premda doba je bilo sredina ljeta, ljuske ili izbojke. Podigoše se svrake i spustiše se, dižući se u manjim brojevima svaki put kako je mudrije ptice činilo da se smjeste, jer veče je već bilo potrošeno da učini zrak unutar drveta gotovo mračnim. Mahovina bijaše meka, stabla drveća gotovo utvare. Iza njih ležala je srebrnasta livada. Trava pampa digla je svoje pernate strelice sa humaka zelenog na kraju livade. Širina vode je svjetlucala. Već je convolvulus noćni leptir vrtio se oko cvjetova. Naranđasti i purpurni, dragoljub i krabljica, bijahu sprani u sumrak, ali duhan i pasiflor, oko kojih se veliki leptir motao, bijahu bijeli kao porculan. Vrane su zaškripale svojim krilima zajednički na vrhovima drveća, i smirivale su se za spavanje kad, sasvim daleko, poznati zvuk zadrma i zatrese - pojačano - prilično objedova u njihovim ušima - prepade snena krila u zrak opet - zvono za večeru u kući.

Nakon šest dana slana vjetra, kiše, i sunca, Jacob Flanders je obukao svoj večernji sako. Diskretan, crni objekt činio bi svoju pojavu tu i tamo među konzervama, krastavcima, sušenom mesu, i kako je putovanje napredovalo, postajao sve više i više nevažan, jedva da bi se vjerovalo u nj. I sad, budući da svijet je stabilan, osvijetljen svjetlom svijeće, večernji sako sam ga je sačuvao. Nije mogao biti dovoljno zahvalan. Premda su njegov


vrat, zapešća, lice, bili izloženi bez pokrivke, i njegova cijela osoba, izložena ili ne, peckala je i žarila toliko kao da će učiniti crnu tkaninu nesavršenim zastorom. On povuče veliku crvenu ruku koja je ležala na stolnjaku. Neprimjetno ona se sklapala oko vitkih čaša i zakrivljenih srebrnih viljušaka. Kosti kotleta bijahu ukrašene ružičastim resicama - a jučer je glodao šunku sa kosti! Nasuprot njemu bijahu nejasni, poluprozirni oblici žutog i plavog. Iza njih, opet, bijaše sivo-zelen vrt, i među kruškolikim listovima eskalonije ribarski brodovi doimali su se ulovljeni i obješeni. Jedrenjak se polagano vukao iza leđa žena. Dvije ili tri figure prešle su terasu užurbano u sumrak. Vrata su se otvorila i zatvorila. Ništa se nije smirilo ili ostalo nedirnuto. Kao vesla što veslaju sad jednu stranu, sad onu, bijahu rečenice koje su dolazile sad ovdje sad tamo, s bilo koje strane stola. "Oh, Clara, Clara!" uskliknula je Mrs. Durrant, a Timmothy Durrant dodajući, "Clara, Clara", Jacob imenovaše oblik u žutoj gazi Timothyjevu sestru, Clara. Djevojka je sjedila smiješeći se i rumeneći. S, njena brata, tamnim očima, ona bijaše nejasnija i mekša no što je on. Kad smijeh se stišao, ona reče: "Ali majko, to je bila istina. On je rekao tako, zar ne? Miss Eliot se složila s nama ..." Ali Miss Eliot, visoka, sijede glave, pravila je mjesta pored sebe za njenog starog koji je ušao sa terase. Večera nikad neće doći kraju, mislio je Jacob, i on nije želio da završi, premda je brod odjedrio od jednog kraja okvira prozora do drugog, i svjetlo je označavalo kraj mola. Vidio je Mrs. Durrant promatrati na svjetlo. Okrenula se njemu. "Jeste li vi preuzeli komandu, ili Timothy?" rekla je. "Oprostite mi ako vas zovem Jacob. Čula sam toliko o vama." Zatim su se njene oči vratile natrag moru. Njene su oči zacaklile se dok je promatrala pogled. "Maleno seoce nekad," rekla je, "sad je naraslo ..." Ustala je,


uzela svoj ubrus sa sobom i stala pored prozora. "Jeste li se svađali s Timothyem?" upita Clara stidljivo. "Ja bih bila". Mrs. Durrant je došla natrag od prozora. "Postaje sve kasnije i kasnije," rekla je, sjedeći uspravno, i gledajući stol. "Trebali bi se sramiti - svi vi. Mr. Clutterbuck, trebalo bi vas biti sram." Podigla je glas, jer Mr. Clutterbuck bijaše gluh. "Mi jesmo posramljeni," rekla je djevojka. Ali starac s bradom nastavi jesti pitu od šljiva, kao da mu se podaje. "Mi smo stavili to vama, Mrs. Durrant," rekao je mladi muškarac s debelim naočalama i vatrenim brkom. "Ja velim da su uvjeti bili ispunjeni i da ona meni duguje sovereign." "Ne prije ribe - sa njom, Mrs. Durrant," rekla je Charlotte Wilding. "Takva je bila oklada, sa ribom" rekla je Clara ozbiljno. "Begonije, majko. Da će jesti s njegovom ribom." "Oh, bože," rekla je Mrs. Durrant. "Charlotte ti neće platiti," reče Timothy. "Kako se usuđuješ ..." reče Charlotte. "Ta privilegija će biti moja," reče kurtoazno Mr. Wortley, vadeći srebrnu kutiju napunjenu sovereignima i ispusti jednu kovanicu na stol. Zatim Mrs Durrant ustade i prođe sobom, držeći se vrlo uspravno, i djevojke u žutoj i plavoj i srebrnoj gazi su je slijedile, i postarija Miss Eliot u svom brašunu; i malena rumena žena, oklijevajući na vratima, čista, skrupulozna, vjerovatno guvernanta. Sve prođoše kroz otvorena vrata.

"Kad ste stari kao ja Charlotte," reče Mrs. Durrant, povukavši djevojčinu ruku svojom dok su šetkale gore dolje terasom. "Zašto ste tako tužni?" upita Charlotte namah.


"Doimam li se ja tebi tužnom? Nadam se da ne," reče Mrs. Durrant. "Pa, upravo sada. Vi niste stari." "Dovoljno stara da budem Timothyjeva majka." Stadoše. Miss Eliot je gledala kroz teleskop Mr. Clutterbucka na rubu terase. Gluhi stari muškarac stajao je pored nje, gladeći svoju bradu, i recitirao imena sazviježđa: "Andromeda, Botes, Sidonia, Kasiopeja. ..." "Andromeda," promrmlja Miss Eliot, pomaknuvši teleskop malo. Mrs. Durrant i Charlotte pogledaše duž bačve instrumenta upravljena u nebesa. "Tamo su milioni zvijezda" reče Charlotte s uvjerenjem. Miss Eliot se okrenu od teleskopa. Mladići se nasmijaše iznenada u sobi za blagovanje. "Daj'te mi da pogledam," reče Charlotte. "Zvijede su mi dosadne," reče Mrs. Durrant, hodajući niz terasu sa Juliom Eliot. "Čitala sam jednom knjigu o zvijezdma. .. Šta one govore?" Zaustavila se pred prozorom sobe za blagovanje. "Timothy," primijetila je. "Tihi mladić," reče Miss Eliot. "Da, Jacob Flanders," reče Mrs. Durrant. "Oh, majko! Nisam te prepoznala!" uskliknu Clara Durrant dolazeći iz suprotnog smjera s Elsbeth. "Kako prekrasno," udisala je, mrveći list verbene. Mrs. Durrant se okrenu i ode dalje sama. "Clara!" dozva. Clara dođe do nje. "Kako neslične su!" reče Miss Eliot. Mr. Wortley prođe pored njih, pušeći cigaru. "Svaki dan koji živim, nalazim sebe da se slažem ..." reče dok je prolazio pored njih. "To je tako zanimljivo za pretpostavljati ...", promrmlja Julia


Eliot. "Kad smo prvi puta izašle, mogle smo vidjeti cvjetove u toj lijehi," rekla je Elsbeth. "Vidimo vrlo malo sada," rekla je Miss Eliot. "Mora da je bila tako prelijepa, i svi su je voljeli, naravno," rekla je Charlotte. "Pretpostavljam Mr. Wortley ..." zastala je. "Edwardova smrt je bila tragedija," reče Miss Eliot odlučno. Tu im se Mr. Erskine pridružio. "Nema takove stvari kao što je tišina," reče on pozitivno. "Mogu čuti dvadeset različitih zvukova u noći kao ova, bez da brojim vaše glasove." "Hoćete li se kladiti?" reče Charlotte. "Prihvaćeno," reče Mr. Erskine. "Jedan, more; dva, vjetar; tri, pas; četiri, ..." Ostali prođoše pored. "Jadan Timothy," reče Elsbeth. "Vrlo lijepa noć," viknu Miss Eliot u uho Mr. Clutterbucka. "Volite li gledati zvijezde?" reče starac okrećući teleskop prema Elsbeth. "Ne čini li vas to melankoličnim - gledati u zvijezde?" viknu Miss Eliot. "Moj bože ne, moj bože ne," zasmija se Mr. Clutterbuck kad ju je shvatio. "Zašto bi me činilo melankoličnim? Niti za trenutak - dragi bože ne." "Hvala vam Timothy, ali ja ulazim unutra," reče Miss Eliot. "Elsbeth, evo šal." "Idem unutra," promrmlja Elsbeth, okom na teleskopu. "Kasiopeja," promrmlja. "Gdje ste svi?" upita mičući oko od teleskopa. "Kako je mračno!"

Mrs. Durrant je sjedila u dnevnoj sobi uz svjetiljku, motajući klupko vune. Mr. Clutterbuck je čitao Times. U daljini je stajala


druga svjetiljka, i oko nje su sjedile mlade dame, bljeskajući škarama po srebrnatim šljokicama posutom materijalu za privatne igrokaze. Mr. Wortley je čitao knjigu. "Da, on je savršeno u pravu," rekla je Mrs. Durrant, uspravljajući se i prestajući motati svoju vunu. I dok je Mr. Clutterbuck čitao ostatak govora Lorda Landsdowna, ona je sjedila uspravno, ne dotičući svoje klupko. "Ah, Mr. Flanders," rekla je ponosno, kao da je to upu'eno Lordu Landsdownu osobno. Zatim je uzdahnula, i nastavila motati svoju vunu. "Sjedite tamo," rekla je. Jacob je izašao iz tamna mjesta pored prozora gdje se vrzmao. Sjetlo se prosulo po njemu, osvjetljavajući svaku rupicu u njegovoj koži; ali ni mišić njegova lica se nije pomaknuo kad je sjeo gledajući u vt. "Hoću čuti o vašem putovanju," rekla je Mrs. Durrant. "Da," rekao je. "Prije dvadeset godina, mi smo napravili istu stvar." "Da," rekao je. Pogledala ga je oštro. "Izuzetno je nespretan," pomislila je, primjećujući kako je prstima zavrtao svoje čarape. "Pa ipak tako dostojanstveno izgledajući." "U ona vremena ...", nastavila je, i ispričala mu kako su jedrili ... "moj suprug, koji je znao prilično toga o jedrenju, jer je imao jahtu prije no što smo se vjenčali" ... i kako su lakoumno ignorirali ribare, "gotovo platili našim životima, ali tako ponosni na sebe!" Izbacila je van ruku koja je držala klupko vune. "Da vam držim vunu?" pitao je Jacob ukrućeno. "Ti činiš to za svoju majku," rekla je Mrs. Durrant prodorno ga gleajući opet, dok je prebacivala svežanj vune. "Da, ide puno bolje."


Nasmiješio se; ali ne reče ništa. Elsbeth Siddons vrzmala se iza njih s nečim srebrnastim na ruci. "Htjeli bi," rekla je. ... "Došla sam ..." zastala je. "Jadni Jacob," rekla je Mrs. Durrant, tiho, kao da ga je znala cijeli život. "Kako vas volim!" reče Elsbeth, kleknuvši pored stolice Mrs. Durrant. "Dajte mi vunu," reče Mrs. Durrant. "Došao je - došao je!" vrisnu Charlotte Wilding. "Dobila sam okladu!"

"Još ih je gomila tamo gore," mrmljala je Clara Durrant penjući se još jednu prečku ljestava. Jacob je držao ljestve dok se ona istezala da dohvati grozdove visoko na lozi. "Tako!" reče ona režući stapku. Izgledala je polu-prozirno, blijeda, zadivljujuće lijepa tamo gore među lišćem vinove loze i žutim i purpurnim grozdovima, svjetlo plivajući preko nje u raznobojnim otocima. Geraniji i begonije stajali su u loncima duž dasaka; rajčice su se penjale uza zidove. "Lišće zbilja traži prorjeđivanje," razmatrala je, i jedan zeleni, rasprostrt kao dlan ruke, kružio je dolje pored Jacobove glave. "Imam već više no što mogu pojesti," rekao je gledajući nagore. "Doima se apsurdno ..." započe Clara, "ići natrag u London. ..." "Smiješno," reče Jacom čvrsto. "Onda ..." reče Clara, "morate doći slijedeće godine, prikladno," otkidajući još jedan list loze, prilično nasumce. "Ako ... ako ..." Dijete protrča pored staklenika vičući. Clara polagano siđe sa ljestava s košarom grožđa.


"Jedan grozd je bijeli, a dva su purpurna," rekla je, i stavila dva velika lista preko njih gdje su oni ležali uvijeni topli u košari. "Uživao sam," reče Jacob, gledajući niz staklenik. "Da, bilo je oduševljavajuće," rekla je nejasno. "Oh, Miss Durrant," rekao je uzimajući košaricu s grožđem; ali ona je prošla pored njega prema vratima staklenika. "Ti si predobar - predobar," mislila je, misleći o Jacobu, misleći da nesmije reći da ju voli. Ne, ne, ne. Djeca bijahu prohujala kroz vrata, bacajući stvari visoko u zrak. "Mali demoni!" vrisnula je. "Šta su dobili?" pitala je Jacoba. "Luk, mislim," reče Jacob. Gledao ih je bez da se micao. "Slijedećeg kolovoza, upamtite, Jacob," rekla je Mrs. Durrant rukujući se s njim na terasi gdje je visila fuksija, kao grimizna naušnica, iza njene glave. Mr. Wortley je izašao kroz prozor u žutim papućama, vukući Times i ispruživši ruku vrlo srdačno. "Zbogom," reče Jacob. "Zbogom," ponovio je. "Zbogom," rekao je još jednom. Charlotte Wilding otvorila je prozor svoje spavaće sobe i doviknula "Zbogom, Mr. Jacob!" "Mr. Flanders!" viknuo je Mr. Clutterbuck, pokušavajući se izvući iz pletene stolice. "Jacob Flanders!" "Prekasno, Joseph!" reče Mrs. Durrant "Ne za sjesti za mene," reče Miss Eliot, stavaljući svoj tripod na travnjak.


Pet

"Ja mislim prije" reče Jacob, vadeći lulu iz svojih usta, "da je to Vergilije," i gurajući svoju stolicu nazad, on ode do prozora. Najbezobzirniji vozači na svijetu su, zasigurno, vozači poštanskih kola. Zanijevši se niz Lamb's Conduit Street, crveni kamionet zaokruži ugao uz crveni stup poštanskog sandučića na takav način da je oderao rubnik i učinio malu djevojčicu koja je stajala na vrhovima prstiju da bi ubacila pismo pogledati uvis, napola preplašena, napola znatiželjna. Zastala je s rukom u otvoru sandučića; zatim ispustila pismo i pobjegla. Tek rijetko je da gledamo dijete na vrhovima prstiju sa sućuti - puno češće s nejasnom nelagodom, zrnom pijeska u cipeli, koje rijetko da je vrijedno vremena da ga se izvadi - to je naše osjećanje, i tako - Jacob se okrenu polici s knjigama. Davno prije, veliki ljudi su živjeli ovdje, i dolazeći nazad sa Courta poslije ponoći stajali bi, skupljajući svoje satenske halje, pod rezbarenim okvirom vratiju dok sluga bi se dizao sa svog ležaja na podu, užurbano zakopčavajući donju dugmad svog kaputića, i pušta bi ih unutra. Odurna kiša osamnjastog stoljeća slijevala bi se dolje niz oluk. Southampton Row, uglavnom je danas poznat po činjenici da ćete uvijek naći čovjeka koji pokušava prodati kornjaču krojaču. "Pokazati tvid, gospodine; što aristokracija želi je nešto jedinstveno što će zapeti za oko, gospodine - i čisto u svojim navikama, gospodine!" I tako oni pokazuju svoje kornjače. Na Muddiejevu uglu u Oxford Street sve crvene i plave kuglice su išle zajedno na niski. Motorni omnibusi bijahu blokirani. Mr. Spalding idući u City pogledao je Mr. Charles Budgeona koji je išao prema Shepherd's Bushu. Blizina omnibusa davala je vanjskim putnicima priliku zuriti jedni drugima u lice. No, tek mali broj njih je to iskoristio. Svatko je


imao svog posla za misliti. Svaki je imao svoju prošlost zatvorenu u sebi kao listovi knjige koju zna naizust; i njegovi prijatelji mogli su pročitati samo naslov, James Spalding, ili Charles Budgeon, a putnici koji idu suprotnim smjerovima nisu mogli pročitati ništa uopće - osim "muškarac s cvenim brkovima", "mladić u sivome pušeći lulu". Listopadsko sunce odmaralao se na tim muškarcima i ženama što su sjedili nepomično; a mali Johnnie Sturgeon je uhvatio priliku sjuriti niz stepenice noseći sa sobom svoj veliki misteriozni paket, i tako izbjegavajući u cik-cak putanji između kotača, dospio je do nogostupa, poče žviždati melodiju, i doskora se izgubio iz vida - za uvijek. Omnibus je trgnuo naprijed, i svaka osoba je osjetila olakšanje da je malo bliže kraju svog putovanja, premda neki su sebe poticali otrpjeti sadašnju bitku budućim podavanjima užicima - Steak and Kidney Pudding, piće, ili igra domina u zadimljenom kutu restorana u Cityu. O, da, ljudski život je vrlo podnošljiv na vrhu omnibusa u Holbornu, kad policajac drži u vis svoju ruku i sunce vam udara u leđa, i ako postoji takova stvar kao ljuska izlučena čovjekom da je po mjeri čovjeka ovdje ju nalazimo, na obali Thamesa, gdje velike ulice se spajaju, i St. Paul's Cathedral, kao voluta na vrhu puževe kućice, završava to. Jacob, silazeći sa svog omnibusa, zadržavao se na stepenicama, pogledao na sat, i konačno se odlučio ući ... Traži li to napor? Da. Te promjene raspoloženja umaraju nas. Prigušeno je, proganjano duhovima bijela mramora, kojem orgulje zauvijek pojaju. Ako čizma zaškripi, to je užasno; zatim red; disciplina. Crkvenjak sa svojom motkom ima život koji je ispeglan pod njm. Slatki i sveti su anđeoski zborski pjevači. I vječno oko mramornih ramena, unutra i van savijenih prstiju idu tanani visoki zvuci glasova i orgulja. Za uvijek zadušnica - smiraj. Umorna od ribanja stepenica ureda Prudential Societya,


koje je činila iz godine u godinu, Mrs. Lidgett sjede na svoje mjesto ispod groba velikog Dukea, sklopi ruke i napola zatvori oči. Veličanstveno mjesto za staru ženu da počine, pored samih kostiju velikog Dukea, čije pobjede ne znače joj ništa, čije ime ona ne zna, premda nikad ne omaši pozdraviti male nađele nasuprot, dok prolazi van, želeći takove na svom vlastitu grobu, jer kožna zavjesa srca je lepršala široka, i van su se iskrale misli o počinku, slatke melodije ... Stari Spicer, trgovac jutom, nije mislio ništa slično međutim. Začudno dovoljno, on nije kad bio u St. Paulu u tih pedeset godina, premda su prozori njegova ureda gledali na crkveno dvorište. "I to je sve? Pa, tugaljivo staro mjesto ... Gdje je Nelsonov grob? nema se vremena sad - dođite opet - novčić za ostaviti u škrabicu ... Kišil il' lijepo je li? [3] Pa kad bi se samo odlučilo!" Pomalo djeca dolutaju unutra - crkvenjak ih odvraća - pa slijedećei, pa slijedeći ... muškarac, žena, muškarac, žena, dječak ... dižući oči uvis, napuće usne, iste sjene očešu ista lica, kožna zavjesa srca leprša široko. Ništa ne može doimat se više određeno sa stepenica St. Paula nego da svaka osoba je nekim čudom opskbljena ogrtačem, suknjom, i čizmama; prihod; objekt. Samo Jacob, noseći u ruci Finlayevu Byzantine Empire, koji je kupio u Ludgates Hillu je izgledao malo drugačije; jer u svojoj ruci je nosio knjigu, koju knjigu će on u devet i trideset točno, pored svog vlastitog kamina, otvoriti i studirati, kao što nitko od tog mnoštva to neće činiti. Oni nemaju kuće. Ulice pripadaju njima; radnje; crkve; njihovi bezbrojni radni stolovi; izdužena svjetla ureda; kamioneti su njihovi; i željeznica obješena gore visoko iznad ulice. Ako pogledate izbližega, vidjeti ćete da starija tri muškarca na maloj udaljenosti jedan od druga ganjaju pauke duž nogostupa, kao da je ulica njihova primaća soba, i tu, uza

3) Rain or fine, u izvorniku, ima isto tako smisao daj ili kazna


zid, stara žena zuri u ništa, i tu, žniranci za čizme rašireni, koje ona ne traži da kupite. Posteri su njihovi također; kao i novosti na njima. Grad razoren; trka dobijena. Beskućnici, što kruže pod nebom čije plavo ili bijelo je zadržano stropnom pokrivkom od željeznih popuna i konjskog izmeta sasječena u prah. Tamo, pod zelenom sjenom, glave pognute nad novinama, Mr. Sibley je prepisivao brojke u svoje listine, i na svakom stolu koji promatrate, kao zaliha hrane, hrpa papira, dnevna hrana, polagano konzumirana marljivim perom. Bezbrojni ogrtači propisane kvalitete visili su prazni u hodniku cijeli dan, ali kad je sat udario šest, svi su bili točno popunjeni, i male figurice, racijepljene u hlače ili slivene u jedinstvenu gustoću, trzale bi se nezgrapnim pokretima naprijed duž nogostupa; zatim nestale u tami. Ispod nogostupa, utonuli u zemlju, šuplji odvodni kanali, s linijama žuta svjetla, vječno su nosili ih ovim putem i onim, i velika slova na emajliranim pločama zastupala su u donjem svijetu parkove, četvrtaste i okrugle trgove gornjeg. "Marble Arch - Shepherd's Bush" - za većinu Arch i Bush su vječno bijela slova na plavoj pozadini. Samo na jednoj točki - to može biti Acton, Holloway, Kensal Rise, Caledonian Road - ima ime značenje radnji gdje kupujete stvari, i kuće, u jednoj od kojih, ravno na desno, je četvrtasti zastri prozor, i spavaća soba. Dugo poslije zalaska sunca stara slijepa žena sjedila je na kampinškoj stolici leđima prema crnom kamenom zidu Union of London and Smith's Banke, stiskajući čvrsto smeđeg mješanca svojim rukama i pjevajući glasno, ne za bakrenjake, ne, nego iz dubine njena vesela divlja srca - njena grešna potamnjela srca - jer dijete koje ju sakuplja je plod grijeha, i trebalo bi biti u krevetu, navučenih zastora, spavajući, umjesto da sluša u svjetlu svjetiljke svoje majke divlju pjesmu, gdje ona


sjedi uz Banku, pjevajući ne za barenjake, s njenim psom na grudima. Doma oni otiđoše. Sivi crkveni tornjevi primili su ih; sjedokosi grad, star, grešan, i veličanstven. Jedan iza drugog, okrugli ili šiljasti, bušeći nebo ili nagomilavajući se, kao jedrenjaci, kao granitne hridi, tornjevi i uredi, dokovi i tvornice gužvaju se u banci; vječno hodočasnici stupaju; teglenice odmaraju u sredini struje teško na tovarene; kako neki vjeruju, city voli svoje prostitutke. Ali tek malom broju, doima se, je dopušteno do tog stupnja. Od svih kočija koje napuste luk Opera House, niti jedna ne okreće istočno, i kad mali lopov je uhvaćen na praznoj tržnici nitko u crno-i-bijelo ili ružićasto obojanoj večernjoj odjeći na blokira put zastajkujući s rukom na vratima kočije da bi pomogao ili osudio - premda Lady Charles, da budemo pravični prema njoj, uzdahne tužno dok penje se svojim stepeništem, skida Thomas à Kempis, i ne spava dok se njen um izgubi u tunelima kompleksnosti stvari. "Zašto? Zašto? Zašto?" ona uzdiše. Na kraju svega, bilo bi najbolje pješačiti nazad od Opera House. Umor je najsigurnija doza za spavanje. Jesenja sezona je bila u punom zamahu. Tristan je stiskao svoj tepih pod miškom dva puta na tjedan. Isolde je mahala svojim rupcem u čudesnoj simpatiji sa dirigentskom palicom. U svim dijelovima kuće moglo se naći ružičasta lica i svjetlucave grudi. Kad Kraljevska ruka prikačena za nevidljivo tijelo klizne van i povuče crveni i bijeli buket koji počiva na crvenoj ogradi, Queen of England doima se ime za koje vrijedno je umrijeti. Ljepota, u svojoj varijanti zimskog vrta (koja nije najlošija), cvjetala je od lože do lože; i premda ništa nije bilo rečeno od duboke važnosti, i premda se općenito slagalo da je dovitljivost napustila prekrasne usne u doba kad je Walpole umro - u svakom slučaju kad je Victoria sišla u svom noćnom ogrtaču


vidjeti svoje ministre, usne (kroz operni dvogled) ostale su crvene, za obožavati. Ćelavi otmjeni muškarci s pozlaćenim štapovima šetali su duž karminske avenije između serklova, i tek su prestali s komunikacijama s ložama kad svjetla su se spustila, i dirigent, prvo klanjajući se kraljici, zatim ćelavim muškarcima, klizeći okrenu se na stopalima i podignu svoj štapić. Zatim dvije tisuće srdaca u polutami se prisjećalo, očekivalo, putovalo mračnim labirintima; i Clara Durrant reče doviđenja Jacobu Flandersu, i osjeti slatkoću smrti u liku; i Mrs. Durrant, sjedeći iza nje u mraku lože uzdahnu njen oštar uzdah; i Mr. Wortley, mičući svoju poziciju iza supruge talijanskog ambasadora je mislio da je Brangaena tričavo promukao; a viseći na galeriji mnogo stopa iznad njihovih glava, Edward Whittaker je neprimjetno držao bateriju na svom minijaturnoj partituri; i ... i ... Ukratko, promatrač je ugušen svojim promatranjima. Samo da bi nas spriječilo da budemo potopljeni kaosom, priroda i društvo su među sobom organizirali sustav klasifikacija koji je jednostavnost sama; serklovi, lože, amfiteatar, galerija. Forme su popunjavane noću. Nema potrebe razlikovati detalje. Jer, premda ja nemam želje biti Queen of England - ili barem u ovom trenutku - ja rado bih sjedila pored nje; čula bih ogovaranje premijera; baroničino šaputanje, i podijelila njena sjećanja na dvorane i vrtove; masivna pročelja uglednih skrivaju na kraju krajeva njihov tajni kod; ili zašto su tako neprodorni? I zatim, skinuvši vlastito pokrivalo s glave, kako čudno je pretpostaviti za trenutak netko je - bilo tko - čovek od valjanosti koji je upravljao Imperijom; da referira dok Brangaena pjeva na fragmente Sofokla, ili da vidi u bljesku, dok pastiri sviraju svoje melodije, mostove i akvadukte. Ali ne, mi moramo birati. Nikad nemilosrdnija potreba! ili koja donosi


veću bol, više sigurnu katastrofu; jer gdjegod da sjednem, umrijet ću u progonstvu:Whittaker u svojoj kući za iznajmljivanje soba; Lady Charles na Manoru.[4].

Mladi muškarac s Wellingtonovim nosom, koji je zauzimao sedam-i-šest-pennya mjesto, pošao je svojim putem niz kamene stepenice kad je opera završila, kao da je malo izdvojen od svojih drugova utjecajem glazbe. U ponoć Hacob Flanders začu kucanje na svojim vratima. "Jupitra ti!" uskliknu. "Ti si upravo čovjek koji mi treba!" i bez daljih muka pronašli su stihove koje je on tražio cijeli dan; samo što oni nisu dolazili od Vergilija nego Lukrecija.

"Da; to bi ga trebalo posjesti," reče Bonamy, kad Jacob završi čitanje. Jacob bijaše uzbuđen. Bilo je to prvi puta da je čitao svoj ogled naglas. "Prokleta svinja!" rekao je prilično suviše ekstravagantno; ali hvala mu je udarila u glavu. Profesor Bulteel, iz Leedsa, izdao je ediciju Wycherley, bez da je konstatirao da je ispustio, izbacio utrobu, ili naznačio zvjezdicama, nekoliko nepristojnih riječi i neke nepristojne rečenice. Skandal, rekao je Jacob; izdaja vjere; čista lažna skromnost; znak nemoralna uma i odurne naravi. Aristofan i Shakespeare bijahu citirani. Moderni život odbijan. Velika komedija je napravljena od profesionalna života, i Leeds kao središte učenja ismijavano do prezira. I izuzetna stvar s tim mladim ljudima je bila da su bili savršeno u pravu - izuzetno, jer, čak i kad je Jacob prepisivao svoje stranice, znao je da ih nitko nikada neće tiskati; i naravno da su vraćale se iz Fortnightly, Contemporary, Nineteenth Century - kad bi ih Jacob bacao u drvenu kutiju gdje je držao majčina pisma, stare flanelske hlače, bilješku ili dvije s Cornwallskom

4) feudalni posjed


poštanskom markom. Poklopac se zatvorio nad istinom. Ta crna drvena kutija, na kojoj je ime bilo vidljivo bijelom bojom, stajala je između dugih prozora u dnevnoj sobi. Ulica je bila ispod. Nema sumnje, spavaća soba je bila iza. Namještaj - tri pletene stolice i stolić na razvlačenje, dolaze iz Cambridgea. Te kuće (kći Mrs. Garfit, Mrs. Whitehorn, bila je gazdarica ove) bile su izgrađene, recimo, prije stotinu i pedest godina. Sobe su u dobrom stanju, stropovi visoko; iznad ulaza ruža, ili lubanja ovna, rezbarena u drvetu. Osamnajsto stopljeće je imalo svoju posebnost. Čak i ploče, obojane u boju maline, imale su svoju posebnost. "Posebnost" - Mrs. Durrant rekla je da Jacob Flanders "izgleda otmjeno". "Izuzetno je nespretan," rekla je, "pa ipak tako dostojanstveno izgledajući". Vidjevši ga po prvi puta, nesumnjivo je to riječ za njega. Zavalivši se u svoju stolicu, izvadivši lulu iz ustiju, i govoreći Bonamyu: "O toj operi sad" (jer bijahu završili s nepristojnim) "Taj drugar Wagner" ... posebnost je bila jedna od riječi za upotrijebiti prirodno, premda, gledajući ga, čovjek bi imao teškoća reći koje mjesto u opernoj kući je njegovo, serkl, galerija, ili prvi kat. Pisac? Nedostajalo mu je smetenosti. Slikar? Bilo je tu nešto u obliku njegovih ruku (dolazio je po majčinoj strani od obitelji najveće starine i najdubljeg mraka) što je ukazivalo na ukus. Zatim njegova usta - ali sigurno, od svih neplodnih zanimanja ovo katalogiziranja osobina je najgore. Jedna riječ je dovoljna. Ali što ako ju se ne može naći?

"Sviđa mi se Jacob Flanders" zapisala je Clara Durrant u svoj dnevnik. "Tako je ne s ovog svijeta. Ne napuhuje se, i čovjek mu može reći što hoće, pa ipak je zastrašujući jer ..." Ali Mr. Letts dopušta malo mjesta u svojim dnevnicima za shilling. Clara nije bila ta koja bi zagazila na srijedu. Najskromnjija,


najiskrenija od žena! "Ne, ne, ne," uzdahnula je, stojeći na vratima staklenika, "ne lomi - ne kvari" - što? Nešto beskrajno čudesno. Ali, opet, to je tek jezik mlade žene, jedne, također, koja voli, ili suzdržava se od voljeti. Ona bi željela da trenutak potraje zauvijek, točno kako je bilo tog srpanjskog jutra. A trenuci neće. Sad, primjerice, Jacob je pričao priču o nekoj pješačkoj turi koju je napravio i krčma se zvala "The Foaming Pot", koje, razmatrajući gazdaričino ime .... Oni su galamili od smijeha. Šala je bila nepristojna. Zatim Julia Eliot reče "tihi mladi čovjek" i kako je ručavala s premijerima, nema sumnje da je mislila: "Ako bude htio uspjeti u svijetu, morati će naći svoj jezik." Timothy Durrant nije komentirao uopće. Kućna pomoćnica se našla vrlo bogato nagrađena. Mr. Sopwithovo mišljenje bijaše sentimentalno kao i Clarino, premda daleko više vješto izraženo. Betty Flanders je bila romantična o Archeru i nježna o Johnu; bila je nerazumno razdražena Jacobovom nespretnošću u kući. Kapetan Barfoot ga je volio najviše od dječaka; ali o tome zašto ... Doima se zatim da i muškarci i žene podjednako su u krivu. Doima se da duboko, nepristrano, i apsolutno pravično mišljenje o našim pridruženim stvorenjima je potpunoma neznano. Ili smo muškarci, ili smo žene. Ili smo hladni, ili smo sentimentalni. Ili smo mladi, ili starimo. U svakom slučaju život je samo ne procesija sjena, i Bog samo zna zašto ih prihvaćamo tako rado, i gledamo kako odlaze s takovom zebnjom, obzirom da su sjene. I zašto, ako to i toliko toga više je istina, zašto smo ipak iznenađeni u kutu prozora iznenadnom vizijom da mladi čovjek u stolici je od svih stvari na svijetu najstvarniji, najsolidniji, najbolje nam znan - zašto zaista? Jer


trenutak nakon mi ne znamo ništa o njemu. Takav način je našeg gledanja. Takovi uvjeti naše ljubavi.

***

("Ja sam dvadeset i dvije. Blizu je kraj listopada. Život je skroz ugodan, premda na nesreću ima gomila luda uokolo. Čovjek se mora potruditi za nešto ili drugo - Bog zna što. Sve je vrlo veselo - osim ustajati ujutro i oblačiti frak.") "Ja velim, Bonamy, što o Beethovenu?" ("Bonamy je zadivljuć drugar. Zna praktično sve - ne više o engleskoj literaturi nego ja znam - ali opet, on je čitao sve te Francuze.") "Ja prilično sumnjam da ti pričaš trulež, Bonamy. Usprkos toga što ti kažeš, jadni stari Tennyson ..." ("Istina je da je čovjek trebao učiti francuski. Sad, pretpostavljam, stari Barfoot priča s mojom materom. To je čudna stvar, zasigurno. Ali ne mogu vidjeti Bonamya tamo dolje. Prokleti London!") jer tržna kolica su nakupljala dolje niz ulicu. "Što o šetnji u subotu?" ("Što se dešava u subotu?") Zatim, izvlačeći svoju džepnu knjižicu, uvjerio je sebe da noć Durrantovog partya dolazi slijedeći tjedan. Ali premda sve to biti vrlo istinito - tako je Jacob mislio i govorio - pa je prekrižio noge - napunio lulu - gucnuo svoj whiskey, i još jednom pogledao u svoju džepnu knjižicu, gužvajući svoju kosu dok je to činio, tu ostaje nešto što nikada ne može biti prenešeno drugoj osobi osim Jacoba samog. Što više, dio toga nije Jacob nego Richard Bonamy - soba; tržna kolica; sat; sam trenutak povijesti. Zatim razmotrite efekat spola - kako između muškarca i žene to visi valovito, drhtureće, tako da tu je dolina, tamo je vrh, kad u istini, može


biti, sve je ravno kao moj dlan. Čak i točne riječi imaju krivi naglasak na sebi. Ali nešto je uvijek što gura čovjeka da pjevuši vibrirajuće, kao sokolska mušica, na otvoru pećine otajstava, obdarujući Jacoba Flandersa svim mogućim kvalitetima koje on nema - jer premda, zasigurno, sjedio je pričajući s Bonamyem, pola toga što je rekao je isuviše tupo da bi se ponavljalo; mnogo nerazumljivo (o nepoznatim ljudima i Parlamentu); što preostaje je uglavnom stvar nagađanja. Pa ipak nad njim mi visimo vibrirajući.

"Da," reče Kapetan Barfoot, lupkajući svoju lulu na kamin Betty Flanders, i zakapčajući svoj kaput. "To udvostručuje posao, ali ne marim za to." Bio je sada gradski vijećnik. Gledali su u noć, koja je bila ista kao i londonska noć, samo dobrim dijelom providnija. Crkvena zvona dolje u gradu udarala su jedanast sati. Vjetar je bio sa mora. Svi prozori spavaćih soba bili su mračni - Pagevi su spavali, Garfiti su spavali; Cranchevi su spavali - dok u Londonu u tu uru spaljivali su Guy Fawkesa na Parliamant Hillu.


Šest

Plamenovi su prilično uhvatili. "Tamo je St. Paul!" netko je viknuo. Kako je drvo hvatalo, City Londona je bio osvijetljen u sekundi; na drugim stranama vatre bijahu drveća. Od lica koja su ispala svježa i živahna, kao nacrtana u žutom i crvenom, najistaknutije je bilo lice djevojke. Igrom vatre, doimala se kao da nema tijela. Oval lica i kosa visili su pored vatre s mračnom prazninom kao pozadinom. Kao ošamućena blještavilom, njene zeleno-plave oči zurile su u plamenove. Svaki mišić njena lica bijaše zapet. Bilo je nešto tragično u njoj tako zureći - njene godine između dvadeset i dvadeset pet. Ruka dolazeća iz šahovske tame gurnu na njenu glavu stožasti bijeli šešir Pierrota. Tresući glavom, ona je još uvijek zurila. Lice sa zaliscima pojavi se nad njom. Bacili su dvije noge stola na vatru i nešto grančica i lišća. Sve to planulo je uvis i pokazalo lica daleko iza, okrugla, blijeda, glatka, bradata, neka s polucilindrom; sva u iščekivanju; pokazao se također St. Paul, plutajući na neravnoj bijeloj izmaglici, i dva ili tri uska, papirnato bijela, oblika aparata za gašenje, tornja. Plamenovi su se naprezali kroz drvo i zarikali bi kad, bog zna otkuda, kante bi pljusnule vodu u prekrasne šuplje oblike, kao od uglačanih kornjačinih oklopa; pljusnuti opet i opet; dok siktanje nije bilo kao zujanje roja pčela; i sva lica su nestala. "Oh, Jacob," reče djevojka, dok gazili su uzbrdo u mraku, " ja sam tako zastrašujuće nesretna!" Uzvici smijeha došli su od drugih - visoki, niski; neki prije, neki kasnije. Hotelska blagovaonica bila je osvijetljena jarko. Jelenja glava u gipsu bila je na jednom kraju stola; na drugom neka rimska bista; zacrnjena i zacrvenjena da bi predstavljala Guy Fawkesa,


čija noć je ovo bila. Oni koji su objedovali bijahu povezani dužinama papirnatih ruža, tako da kad je došlo vrijeme pjevati "Auld Lang Syne" njihovih ruku prekriženih, ružičasta žuta linija dizala se i padala po cijeloj dužini stola. Bilo je tu enormno kucanje zelenih vinskih čaša. Jedan mladi muškarac je ustao, i Florinda, uzevši jednu od purpunih kuglica koje su ležale na stolu, baci ga ravno njemu u glavu. Ona se razbi u prah. " Ja sam tako zastrašujuće nesretna!" rekla je, okrećući se Jacobu koji je sjedio pored nje. Stol je otišao, kao na nevidljivim nogama, do zida sobe, i vergl ukrašen crvenom tkaninom i dva lonca papirnata cvijeća, počeo je vrtiti van valcer. Jacob nije mogao plesati. Stajao je do zida, pušeći lulu. "Mi mislimo," rekoše dvoje plesača, odvajajući se od ostalih, i klanjajući se duboko pred njim, "Da ste najljepši muškarac ikada viđen." I tako su ovjenčale mu glavu vijencem papirnata cvijeća. Zatim netko iznese van bijelu i pozlaćenu stolicu, i posjednu ga na nju. Kako su prolazili, ljudi su vješali stakleno grožđe na njegova ramena, do nije izgledao kao pramčana figura potopljena broda. Zatim Florinda sjede mu na koljeno i sakri lice u njegovu kaputiću. Jednom rukom držao je nju, drugom lulu.

"Sad haj'mo razgovarati," reče Jacob, dok je hodao niz Haverstock Hill između četiri u pet sati ujutro šestog studenog, ruka-pod-ruku s Timothy Durrantom, "o nečem smislenom." Grci - da to je bilo ono o čemu su razgovarali - kako kad sve je rečeno i načinjeno, kad se ispere usta svakom literaturom na svijetu, uključivo kineskom i ruskom (ali ti Slaveni nisu civilizirani), to je okus grčkih ostataka. Durrant je citirao


Eshila - Jacob Sofokla. Istina da nijedan Grk nije mogao shvatiti ili se profesor suzdržao od isticanja - Nema veze; za čega služe Grci ako ne za to da budu izvikivani na Haverstock Hill u zoru? Štoviše, Durrant nikad nije slušao Sofokla, niti Jacob Eshila. Bijahu hvalisavi, slavodobitni; doimalo se obojci da su pročitali svaku knjigu na svijetu; znali svaki grijeh, strast, i radost. Civilizacije su stajale oko njih kao cvjetovi spremni biti ubrani. Vjekovi su zapljuskivali oko njihovih nogu kao valovi spremni za jedrenje. I nadgledajući sve to, nadvijajući se kroz maglu, svjetlo svjetiljke, sjene Londona, dva mlada muškarca odlučila su u korist Grčke. "Vjerovatno," reče Jacob, "smo jedini ljudi na svijetu koji znaju što su Grci mislili." Popili su kavu na štandu gdje urne bijahu usjajene a malene lampice gorile duž šanka. Držeći Jacoba za vojnog gentelmana, vlasnik štanda mu je pričao o svom dječaku u Gibraltaru, a Jacob je proklinjao britansku armiju i hvalio Duke of Wellingtona. I tako oni opet krenuše niz brdo pričajući o Grcima.

***

Čudna stvar - kad razmislite o tome - ta ljubav za Grke, što cvjeta u takovu mraku, izvitoperena, obeshrabrivana, pa ipak iskače van, odjednom, posebice pri napuštanju nagužvanih prostorija, ili nakon suviška tiskovina, ili kad mjesec pluta među valovima brda, ili šupljim, bolesno žućkastim, neplodnim londonskim danima, kao specifična; čista oštrica; uvijek čudo. Jacob nije znao više grčkog nego što je mu je služilo da tetura kroz komad. Od stare historije nije znao ništa. Međutim, kako je stupao u London, doimalo mu se da oni čine kocku na cesti zvoniti na put za Akropolu, i da ako Sokrat bi ih vidio da bi se digao i rekao "moji fini drugari", jer cijeli sentiment Atene


bijaše po njegovu srcu; pustolovan; razdragan ... Nazvala ga je Jacob bez da ga je za to pitala. Sjedila mu je na koljenu. Tako su činile sve dobre žene u doba Grčke. U tom trenu zadrma zrakom trepereća, drhtava, bolna žalopojka koja doimala se neimati snage razviti se, pa ipak šibala je; na zvuk koje, vrata u pokrajnjim uličicama probiše zlovoljno otvorenim; radnici stupiše naprijed.

Florinda bijaše bolesna. Mrs. Durrant, bez sna kao i uvijek, zabilježi oznaku pored određenih linija Inferna.

Clara je spavala, zagnjurena u jastuke; na njenu toaletnu stoliću raščupane ruže i par dugih bijelih rukavica.

Još uvijek noseći stožasti bijeli šešir Pierrota, Florinda bijaše bolesna. Spavaća soba doimala se prikladnom za te katastrofe - jeftina, boje senfa, pola tavan, pola studio, neobično ukrašena srebrnim papirnatim zvijezdama, šeširima žena iz Walesa, i krunicama što visjele su sa plinskih instalacija. A što se tiče Florindine priče, njeno ime dano joj je slikarom koji je želio time označiti da je cvijet njena djevičanstva još uvijek neubran. Neka bude kako hoće, bila je bez prezimena, a za roditelje je imala samo fotografiju nadgrobnog spomenika pod kojim, kako ona kaže, leži sahranjen njen otac. Nekad bi zadržavala se na veličini toga, a priča se da je Florindin otac umro od tumora u kostima koji ništa nije moglo zaustaviti; upravo kako je njena majka uživala povjerenje kraljevskog učitelja, tako je ona tu i tamo bila Princeza, ali uglavnom kad je bila pijana. Tako napuštena, prilično u cjenkanju, tragičnih očiju i usana djeteta, ona je govorila o djevičanstvu više nego većina žena; i izgubila ga je,


tek sinoć, ili slavila ga više no srce u njenim grudima, barem tako govori muškarac s kojim je pričala. Ali, da li je ona uvijek govorila s muškarcima? Ne, imala je ona svoju confidante: Mother Stuart. Stuart, kako bi dama istaknula, je ime kraljevske kuće; ali što je to značilo, ili koji je njen posao bio, nitko ne bi znao; jedino da Mrs. Stuart je dobivala poštanske uputnice svakog ponedjeljka, držala papigu, vjerovala u seljenje duša, i mogla čitati budućnost iz listova čaja. Prljava tapeta kuće sa sobama za iznajmljivanje ona bijaše iza časnosti Florinde. Sad Florinda plakaše, i provela je dan lutajući ulicama; stajala je na Chelseau gledajući rijeku kako pliva pored, vukla se duž trgovačkih ulica, otvarala svoju torbu i pudrala se u omnibusima; čitala ljubavna pisma naslanjajući ih na lončić s mlijekom u A.B.C. radnji; otkrila staklo u zdjelici za šećer; optužila konobaricu da ju hoće otrovati; izjavila da mladi muškarci bulje u nju; i našla sebe kako predvečer polagano korača Jacobovom ulicom, kad ju je udarilo da joj se više dopada taj muškarac Jacob nego pljavi Židovi, i da sjedeći za njegovim stolom (on bijaše prepisivao svoj ogled o Etici nepristojnosti), skinula svoje rukavice i rekla kako Mother Stuart je udarila ju u glavu krpom za umatanje čajnika. Jacob je prihvatio zdravo za gotovo njenu riječ da je kreposna. Mljela je, sjedeći pored kamina, o slavnim slikarima. Grob njena oca bijaše pomenut. Divlja i krhka i prekrasna je izgledala, i takove žene Grčke bijahu, mislio je Jacob; i to bijaše život; on sam muškarac i Florinda kreposna. Otišla je s jednom od Shellyevih poema pod rukom. Mrs. Stuart, rekla je, često govori o njemu. Zadivljujući su nevini. Vjerovati da djevojka sama nadilazi sve laži (jer Jacob nije bio takova luda da vjeruje implicitno), diviti se zavidno nezauzdanu životu - njegov vlastiti doimajući


se mažen čak i redovnički u usporedbi - imati pod rukom kao suveren specifičnosti svih poremećaja duše Adonis i komade Shakespeareove; shvatiti drugarstvo svo radosno na njenoj strani, zaštitničko na njegovoj, pa ipak jednako na obadvije, jer žene, mislio je Jacob, su upravo iste kao i muškarci - nevinost takova kao to je zadivljujuća dovoljno, i možda ne tako budalasta na koncu konaca. Jer, kad Florinda je došla doma tu večer, prvo je oprala glavu; zatim jela čokoladne kreme; zatim otvorila Shellya. Istina, bilo je to stravično dosadno. Zaboga, o čemu se tu radi? Morala se kladiti sama sa sobom da će okrenuti stranicu prije no pojede još jednu. Ustvari je zaspala. Ali opet, njen dan je bio dug, Mother Stuart ju je gađala krpom za umatanje čajnika; - tamo ima strašnih poglededa na ulicama, i premda je Florinda bila neznalica kao sova, i neće nikada naučiti čitati čak niti svoja ljubavna pisma korektno, ona je ipak imala svoje osjećaje, voljela je neke muškarce više nego druge, i bila je potpuno na usluzi životu. Da li je bila ili ne djevica, čini se stvari bez ikakove važnosti. Jacob bijaše nemiran kad ga je ostavila. Cijelu noć su muškarci i žene ključali gore dolje duž dobro znanih ritmova. Oni koji su kasno došli mogli su vidjeti sjene na zastorima čak i najpoštovanijih predgrađa. Niti jednog trga u snijegu ili magli da mu nedostaje njegova ljubavničkog para. Sve igre svodile su se na jedan subjekt. Meci su letjeli kroz glave u hotelskim sobama gotovo svake noći na taj račun. Kad tijelo bi izbjegno unakažavanje, rijetko je srce išlo u grob bez ožiljka. Malo toga drugog se govorilo u kazalištima i popularnim novelama. Pa ipak mi kažemo da je to stvar bez ikakove važnosti. Što sa Shakesperareom i Adonisom, Mozartom i Bishop Berkeleyem - birajte kog' hoćete - činjenica je zatajena i večeri


za većinu nas prolaze na častan način, ili tek s vrstom drhtaja koju čini zmija kližući kroz travu. Ali s druge strane, zatajivanje odvlači um od tiska i zvuka. Da je Florinda imala um, mogla je čitati jasnijim očima nego što mi možemo. Ona i njena sorta riješili su pitanje okrećući ga u obično pranje ruku svake noći prije no se ide u krevet, jednina teškoća da li preferirate toplu ili hladnu, koja jednom riješena, um može svojim putem neprobojan. Ali to jeste palo na pamet Jacobu, na pola puta kroz večeru, upitati se ima li ona um.

Sjedili su za malim stolom u restoranu. Florinda je naslanjala vrhove svojih laktova na stol i držala bradu u sklopljenim rukama. Njen ogrtač je skliznuo s nje. Zlatna i bijela, sa sjajnim perlama na sebi ona je izronila, njeno lice cvjetajući iz njena tijela, nevina, jedva zacrnjena, očiju koje promatraju otvoreno oko nje, ili polagano se ustaljujući na Jacobu, odmaraju se tamo. Govorila je: "Znaš onu veliku crnu kutiju koju je Australac ostavio u mojoj sobi tako davno? ... Mislim da krzna čine ženu starom ... To je Bechstein što sad ulazi ... Pitala sam se kako si izgledao kad si bio mali dječak, Jacobe." Grickala je svoju rolu i pogledala ga. "Jacobe. Ti si kao jedna od onih statua ... Mislim da ima krasnih stvari u British Museumu, zar ne? Puno krasnih stvari ..." govorila je sanjarski. Prostorija se punila; vrućina je rasla. Razgovor u restoranu je razgovor osupljenih hodača-u-snu - tako mnogo stvari za pogledati ih - tako puno buke - drugi ljudi pričaju. Može li netko prisluškivati? Ali oni ne bi smjeli prisluškivati nas. "To je kao Ellen Nagle - ta djevojka ..." i tako dalje. "Strašno sam sretna otkako te znam, Jacobe. Ti si tako dobar čovjek."


Prostorija je postajala sve punija i punija; govor glasniji; noževi jače zveckajući. "Sad, vidiš što ju tjera reći stvari kao da je ..." Stala je. Isto tako i svi. "Su-tra ... nedjelja ... zvjerski ... ti kažeš meni ... idi onda!" Tras! I van ona zbrisa. Bijaše to stol do njihova, da je glas se vrtio sve više i više. Iznenada žena tresnu tanjure na pod. Muškarac bijaše ostavljen tamo. Svi su zurili. Zatim - "Pa, jadan momak, ne smijemo sjediti buljeći. Koja scena! jeste čuli što je ona rekla? Gospode, on izgleda kao luda! Nije došlo do grebanja, pretpostavljam. Sav senf po stolnjaku. Konobari se cerekaju."

Van ona zbrisa, crna žena s plesnim perom u šeširu. Pa ipak morala je imati nekamo poći. Noć nije tutnjajući crni ocean u koji potonete ili jedrite kao zvijezda. Činjenično, bila je to mokra noć studenoga. Svjetiljke Sohoa činile su masne mrlje svjetla na pločniku. Sporedne ulice bijahu dovoljno mračne da zaklone muškarca ili ženu naslonjenu na dovratak. Jedna se odvoji kad su Jacob i Florinda se približili. "Ispustila je rukavicu," reče Florinda. Jacob, požurivši naprijed, dao joj ju je. Pretjerano mu je zahvaljivala; ponovno pošla istim stopama; ispustila svoju rukavicu ponovno. Ali zašto? Za koga? U međuvremenu, kamo je druga žena to morala? I muškarac? Ulične svjetiljke ne daju dovoljno svjetla da bi nam rekle. Glasovi, bijesni, požudni, očajni, strasni, bijahu jedva nešto više do glasovi zvijeri zatvorenih u kaveze noću. Samo što oni nisu bili u kavezima, niti zvijeri. Zaustavite muškarca; pitajte ga za put; reći će vam; ali čovjek se boji pitati za put. Čega se to čovjek boji? - ljudskog oka. Odjednom se pločnik suzuje, procijep produbljuje. Tamo! Stopili su se u to - oboje,


muškarac i žena. Podalje, otvoreno oglašavajući svoju pohvalnu solidnost, končište izlaže iza prozora bez zavjesa svoje svjedočanstvo zdrava stanja Londona. Tamo sjede, jasno osvijetljeni, odjeveni kao dame i gospoda, u bambusovim stolicama. Prozori poslovnih ljudi s naporom dokazuju da su u srodstvu sa sucima. Žene trgovaca ugljenom istog trenutka odgovaraju kako njihovi očevi su imali kočijaše. Sluga donosi kavu i heklana košara ima biti maknuta. I tako opet u tami, prolazeći pored djevojke ovdje za prodaju, ili tamo stare žene samo sa šibicama za ponuditi, prolazeći pored gužve iz stanice podzemne, žene sa zastrtom kosom, prolazeći zadugo pored nikoga do zatvorenih vratiju, rezbarene dovratnike, i osamljena policajca, Jacob, s Florindom na svojoj ruci, dospio je svoju sobu, i, upalivši svjetiljku, ne reče ništa uopće. "Ne sviđaš mi se kad gledaš tako," reče Florinda.

Problem je nerazrješiv. Ljudsko tijelo je ujarmljeno za mozak. Ljepota ide ruku pod ruku s glupošću. Staja je ona tamo, zureći u vatru kao što je zurila u slomljenu posudu za senf. Usprkos obrane nepristojnosti, Jacob je sumnjao da li on to voli na sirovo. Imao je silovit povrat na muško društvo, redovničke sobe, i djela klasika; i bijaše spreman okrenuti se gnjevom prema bilo komu tko to bio da je oblikovao život tako. Zatim Florinda položi ruku na njegovo koljenoo. Na kraju krajeva, ništa od toga nije bila njena krivnja. Ali ga je misao rastužila. Nisu to katastrofe, ubijstva, ssmrti, bolesti, što postaravaju nas i ubijaju; način je to, kako ljudi gledaju i smiju se, i trče stepenicama omnibusa. Bilo kakav izgovor, međutim, služi za glupu ženu. Rekao joj je da ga boli glava. Ali kad ga je pogledala, tupo, napola nagađajući, napola shvaćajući, ispričavajući se moguće, kako god, govoreći kako


bijaše rekao, "Nije moja krivnja," ravna i prekrasna u tijelu, njeno lice kao školjka u svojoj kapici, tada je on znao da samostani i klasici nemaju nikakove koristi. Problem je nerješiv.


Sedam

U to vrijeme trgovačka tvrtka koja posluje s Istokom stavila je na tržište male papirnate cvjetove koji se otvaraju na dodir vode. Kako je bio običaj korisiti zdjelice za ispiranje prstiju na kraju večere, novo otkriće je našlo izvrsnu svrhu. U tim zaklonjenim jezercima mali raznobojni cvjetovi su plivali i klizili; penjali se po glatkim klizavim valovima, i ponekad potonuli i ležali kao maleni kamenčići na staklenu dnu. Njihova sudbina je promatrana pozorno i s ljubavlju. Zasigurno je to veliko otkriće koje vodi ujedinjenju srca i utemeljenju domova. Papirnati cvjetovi nisu napravili ništa manje. Ne smije se, međutim, misliti da su oni izbacili cvjetove prirode. Ruže, ljiljani, karanfili posebice, gledali su preko rubova vaza i nadgledali sjajne živote i hitre sudbine njihovih umjetnih rođaka. Mr. Stuart Ormond načinio je upravo tu opservaciju; i šarmantnu, mislilo se; i Kitty Craster udala se za njega na temelju njene snage, šest mjeseci kasnije. Ali stvarnih cvjetova nikada ne može se riješiti. Kada bi moglo, ljudski život bi bio sasvim drugačija stvar. Jer cvjetovi venu; krizanteme su najgore; savršene preko noći; žute i istrošene slijedeće jutro - neprikladne biti viđene. Sve u svemu, premda cijena je grijeh, karanfili se isplate najviše; - no, pitanje je, da li je mudro vezati ih. Neke radnje savjetuju tako. Zasigurno je to jedini način da ih se zadrži tijekom plesa; ali da li je nužno na večernjim partyima, ako prostorije nisu vrlo vruće, ostaje za raspravu. Stara Mrs. Temple običavala je preporučiti bršljanov list - samo jedan - stavljen u zdjelicu. Reče da to drži vodu čistom danima i danima. Ali, ima tu razloga misliti da stara Mrs. Temple je griješila.

Male kartice, međutim, s imenima ugraviranim na njima, su


puno ozbiljniji problem nego cvjetovi. Više konjskih nogu istrošeno, više kočijačkih života potrošeno, više sati dobrog popodnevna vremena zaludno obasuto no što je to trebalo za pobijediti nam u bici kod Waterlooa, i platiti za to sitninom. Mali demoni su izvor odgoda, katastrofa i nespokoja kao bitka sama. Ponekad bi Mrs. Bonham bila upravo izašla; drugi puta bi bila kod kuće. Pa čak i ako bi kartice trebale biti istisnute, što se doima ne baš vjerovatnim, ima tu neukroćenih sila što zapuhuju život u oluje, čineći nered od pažljivo uređenih jutara, i čupajući iz korijena stabilnost poslijepodneva - krojači, to će reći, i slastičarske radnje. Šest metara svile će pokriti tijelo; ali ako morate smisliti stotine oblika za to, i barem dvostruko boja? - usred kojega tu je hitno pitanje pudinga s čupercima zelene kreme i obrubom od tijesta s bademima. Nije još stigao. Flaminzi su satima lepršali mekano po nebu. Ali regularno bi umočili svoja krila u neprozirno crnilo; Notting Hill, na primjer, ili okolinu Clerkenwella. Nije čudo da talijanski ostade skriveno umijeće, a piano uvijek svira istu sonatu. Da bi se kupilo par elastičnih dokoljenica za Mrs. Page, udovicu, starosti šezdeset i tri, koja prima pet šilinga vanjske pomoći, i pomoć njena jedinog sina zaposlena u bojadisaonicama Messrs. Mackie, koji zimi pati od grudi, pisma moraju biti napisana, stupci bijahu punjeni istom prilikom, jednostavnom rukom koja je pisala u Mr. Lettov dnevnik kako vrijeme je divno, dječje demone, i Jacob Flanders je ne s ovoga svijeta. Clara Durrant dobavila je dokoljenice, svirala sonatu, punila vaze, dohvaćala puding, ostavljala karte, i kad veliki izum papirnatih cvjetova da plivaju u zdjelicama za ispiranje prstiju bijaše izumljen, bijaše ta koja se najviše divila njihovim kratkotrajnim životima. Niti je bilo tu siromašnih pjesnika da slave temu. Edwin


Mallett, naprimjer, napisao je svoje stihove završavajući:

I pročita njihovu kob u očima Chloe,

što uzrokova da Clara porumeni pri prvom čitanju, i da se smije pri drugom, govoreći da je to baš njemu slično zvati ju Chloe kad njeno ime bijaše Clara. Smiješan mladić! Ali kad između deset i jedanajst kišna jutra, Edwin Mallett položi svoj život na njena stopala, ona pobježe iz sobe i sakri se u spavaću sobu, i Timothy ispod nije mogao nastaviti svojim poslom cijelo jutro na račun njenih jecaja. "Što je rezultat toga da uživaš," rekla je Mrs. Durrant strogo, nadgledajući plesni program sav označen istim inicijalima, ili bolje reći bijahu drugačiji taj puta - R.B. umjesto E.M.; Richard Bonamy je to bio sad, mladi muškarac Wellington nosa. "Ali ja nikad ne bih mogla se udati za muškarca takovog nosa," reče Clara. "Besmislica," reče Mrs. Durrant. "Ali ja sam suviše stroga," mislila je sebi. Jer Clara, izgubivši svu svoju živahnost, poderala njen plesni program, i bacila ga u ogradu kamina. Takove bijahu vrlo ozbiljne posljedice izuma papirnatih cvjetova da plove u zdjelicama.

"Molim vas," rekla je Julia Eliot, zauzimajući svoj položaj do zavjese gotovo nasuprot vratiju, "nemojte me upoznavati. Ja volim gledati. Zabavna stvar," nastavila je, obraćajući se Mr. Salvinu, koji, zahvaljujući svojoj šepavosti, bijaše smješten u stolicu, "zabavna stvar na partyu je promatrati ljude - kako dolaze i odlaze, dolaze i odlaze." "Zadnji put kad smo se sreli," reče Mr. Salvin, "bilo je kod


Farquahrovih. Jadna gospođa! Ima puto toga trpiti. "Zar ne izgleda šarmantno?" uskliknu Miss Eliot, kad je Clara Durrant prošla pored njih. "A koja od njih ...?" upita Mr. Salvin, spuštajući glas u upitnim tonovima. "Ima ih toliko ..." odgovorila je Miss Eliot. Tri mlada muškarca stajala su na vratima tražeći svoju domaćicu. "Vi ne pamtite Elizabeth kao ja," reče Mr. Salvin, "plešući Highland reel u Banchorieu. Clari ne dostaje majčin duh. Clara je malo blijeda." "Kako različite ljude se ovdje može vidjeti!" reče Miss Eliot. "Na svu sreću, nismo upravljani večernjim tiskovinama," reče Mr. Salvin. "Nikada ih ne čitam," reče Miss Eliot. "Ne znam ništa o politici," dodade. "Klavir je ugođen," reče Clara prolazeći pored njih, "ali bi mogli pozvati nekoga da pomakne ga za nas." "Hoće li plesati?" upita Mr. Salvin. "Nitko vas neće smetati," reče Mrs. Durrant strogo dok je prolazila. "Julia Eliot. To je Julia Eliot!" reče stara Lady Hibbert, ispruživši obje ruke. "I Mr. Salvin. Što će biti s nama, Mr. Salvin? Sa svim mojim iskustvom u engleskoj politici - Bože, mislila sam o vašem ocu prošle noći - jedan od mojih najstarijih prijatelja, Mr. Salvin. Nikad mi ne recite da djevojčice od deset nisu kadre voljeti! Znala sam cijelog Shakespearea napamet prije no sam bila teenage, Mr. Salvin!" "Nemojte tako govoriti," reče Mr. Salvin. "Ali ja to činim," reče Lady Hibbert.

"Oh, Mr. Salvin, žao mi je ..." "Maknuti ću se ako bi mi htjeli ponuditi pomoć," reče Mr.


Salvin. "Sjediti ćete pored moje majke," reče Clara, "Svi, čini se, dolaze ovamo ... Mr. Calthorp, dopustite mi da vas upoznam s Miss Edwards."

"Da li odlazite za Božić?" reče Mr. Calthorp. "Ako moj brat dobije dopust," reče Miss Edwards. "U kojoj je on regimenti?" reče Mr. Calthorp. "U Dvadesetoj husarskoj," reče Miss Edwards. "Možda zna mog brata?" reče Mr. Calthorp. "Bojim se da nisam uspjela razabrati vaše ime," reče Miss Edwards. "Calthorp," reče Mr. Calthorp.

"Ali koji je dokaz da vjenčana misa je zaista odslužena?" reče Mr. Crosby. "Nema razloga sumnjati da Charles James Fox ..." Mr. Burley započe; ali tada Mrs. Stretton mu reče da je znala njegovu sestru dobro; bila je kod nje nema šest tjedana; i misli da je kuća šarmantna, ali tmurna zimi.

***

"Ići uokolo, kako djevojke to čine danas -- " rekla je Mrs. Foster. Mr. Bowley je pogledao uokolo sebe, i ulovivši pogled Rose Shaw, krenuo prema njoj, izbacio svoje ruke, i uskliknuo: "Dakle!" "Ništa!" odgovorila je. "Ništa uopće - premda sam ih ostavila same cijelo poslijepodne namjerno." "Moj bože, moj bože," rekao je Mr. Bowley. "Zamoliću Jimmya za doručak." "Ali tko bi mogao odoljeti njoj?" vrisnula je Rose Shaw.


"Najdraža Clara - ja znam, mi nesmijemo zaustaviti vas ..." "Vi i Mr. Bowley prepričavate užasne tračeve, znam," reče Clara. "Život je pokvaren - život je oduran!" viknula je Rose Shaw.

"Nema se tu puno što reći za u vrstu stvari, zar ne?" reče Timothy Durrant Jacobu. "Žene to vole." "Vole što?" reče Charlotte Wilding, dolazeći prema njima. "Odakle ste došli?" reče Timothy. "Objedovali negdje, pretpostavljam." "Ne vidim zašto ne," reče Charlotte. "Ljudi trebaju sići dolje," reče Clara, prolazeći. "Povedi Charlotte, Timothy. Kako ste, Mr. Flanders." "Kako ste Mr. Flanders," reče Julia Eliot, pružajući ruku. "Što se dešava s vama?"

"Tko je Silvia? što ona je? Da svi obožavatelji traže ju?"

pjevala je Elsbeth Siddons.

Svi su stajali gdje su bili, ili sjeli na stolicu koja je bila slobodna. "Ah," uzdahnula je Clara, koja je stajala pored Jacoba, na pola pjesme.

"Tad Silvia nek nam pjeva, Da Silvija je izuzetna djeva, Ona smrtne stvari nadmašuje na tupoj zemlji stoluje njoj nek vijenac se daruje."


pjevaše Elsbeth Siddons. "Ah!" uskliknu Clara glasno, zapljeska svojim rukama u rukavicama; Jacob pljeskaše svojim golim; i zatim se ona pomaknu naprijed i uputi ljude da uđu sa vratiju. "Živite u Londonu?" upita Miss Julia Eliot. "Da," reče Jacob. "U sobama?" "Da." "Tu je Mr. Clutterbuck, Vi uvijek vidite Mr. Clutterbucka ovdje. Nije vrlo sretan doma, bojim se. Kažu da Mr. Clutterbuck ..." spustila je glas. "To je razlogom zašto živi s Durrantovima. Jeste li bili tu kad su glumili Mr. Wortleyev komad? Oh, ne, naravno da ne - u zadnji tren, bili ste čuli - morali ste se pridružiti svojoj majci, sjećam se, u Harrogateu - u zadnji čas, kako rekoh, upravo kad sve je bilo spremno, kostimi završeni i sve - Sad Elsbeth će opet pjevati. Clara će svirati njenu pratnju ili će okretati stranice za Mr. Cartera, mislim. Ne, Mr. Carter svira sam - To je Bach," šapnu, dok je Mr. Carter svirao prve taktove. "Volite li glazbu?" reče Mrs. Durrant. "Da volim slušati ju," reče Jacob. "Ne znam ništa o tome." "Vrlo malo ljudi zna," reče Mrs. Durrant. "Usudim se reći nikada niste bili podučavani. Zašto je tomu tako, Sir Jasper? - Sir Jasper Bigham - Mr. Jacob Flanders. Zašto nitko nije podučavan ičemu što bi trebao znati, Sir Jasper?" Ostavila ih je stojati pored zida. Niti jedan od gentelmana nije rekao ništa tijekom tri minute, premda se Jacob možda pomaknuo pet palaca na lijevo i zatim isto toliko na desno. Zatim Jacob promrsi nešto, i iznenada prijeđe sobu. "Hoćete li doći i nešto pojesti?" reče Clari Durrant.


"Da, sladoled. Brzo. Sad," reče ona. I odoše dolje. Ali na pola puta sretoše Mr. i Mrs. Gresham, Herbert Tunera, Sylvia Rashleigh, i prijatelja, kojeg su se usudili dovesti, iz Amerike, "znajući da Mrs. Drrant - želi pokazati Mr. Pilchera. - Mr. Pilcher iz New Yorka - To je Miss Durrant." "O kojoj sam čuo tako mnogo," reče Mr. Pilcher, naklanjajući se duboko.

Tako ga Clara ostavi.


Osam

Oko pola devet Jacob je napustio kuću, njegova vrata se zalupila, druga vrata se zalupila, kupio svoje novine, popeo se na svoj omnibus, ili, ako bi vrijeme dopuštalo, hodao svojim putem kao što drugi ljudi to čine. Glave pognute, stol, telefon, knjige vezane u zelenu kožu, električno svjetlo ... "Svježi ugljen, gospodine?" ... "Vaš čaj, dospodine" ... Razgovor o nogometu; Hotspuri; Harlekini; šest-trideset Star koji je donio uredski poslužitelj; svrake Gray's Inna koje prolaze iznad glava; grane u magli tanke i krhke; i kroz riku prometa tu i tamo glas koji viče: "Presuda-presuda-pobjednik-pobjednk," dok pisma se nakupljaju u košarici, Jacob ih potpisuje, i svako ga večer zatiče, kako skida ogrtač, s nekim mišićem mozga novo istagnutim. Zatim, ponekad partija šaha; ili film u Bond Streetu, ili dugi put doma da udahne zraka s Bonamy na ruci, meditativno marširajući, glave zabačene unazad, svijet spektakl, rani mjesec nad tornjevima što dolazi po hvalu, galebovi koji lete visoko, Nelson na svom stupu nadgledajući obzor, i svijet naš brod. U međuvremenu, pismo jadne Betty Flanders, ulovivši drugu pošiljku, bijaše ležalo na stolu u holu - jadne Betty Flanders rukopisom njena sina ime, Jacob Alan Flanders, Esq., kako majke čine, i tinta blijeda, obilna, sugerirajuća kako majke dolje u Scarboroughu škrabaju uz vatru nogama na kaminskoj ogradi, kad čaj je pospremljen, i ne može nikada, nikada reći, što god to moglo biti - vjerovatno to - Ne idi s lošim ženama, budi dobar dječak; nosi debele košulje; i vrati se, vrati se, vrati se meni. Ali ona nije rekla ništa sličnoga. "Sjećaš li se stare Miss Wargrave, koja je običavala biti tako dobra kad si imao hripavac?" napisala je; "mrtva je konačno, jadno stvorenje.


Bi'će im drago ako im pišeš. Elen je došla ovamo i provele smo lijep dan u kupovanju. Stari Mouse se jako ukoči, i moramo ga pridržavati i uz najmanje brdo. Rebecca, konačno, nakon ne znam koliko dugo vremena, je otišla do Mr. Adamsonovih. Tri zuba, on veli, moraju ići van. Tako je blago vrijeme za ovo doba godine, već su mali izboji na stablima krušaka. I Mrs. Jarvis mi kaže - " Mrs. Flanders je voljela Mrs. Jarvis, uvijek je govorila da je predobra za ovakovo tiho mjesto, i, premda nikaka nije slušala njeno nezadovoljsvo i rekla bi na kraju toga (gledajući uvis, sisajući svoj konac, ili skidajući svoje naočale) da malo treseta zagrnuto oko irisova korijena čuva ih od smrzavanja i Parrotova velika bijela rasprodaja je slijedeći utorak, "upamtite," Mrs. Flanders je znala točno kako se Mrs. Jarvis osjećala; i kako su zanimljiva njena pisma bila, o Mrs. Jarvis, čovjek bi ih mogao čitati iz godine u godinu - neobjavljena djela žena, napisana pored vatre u blijedu rasipništvu, posušeno pored plamena, jer bugačica je istrošena do rupa, a pero raspuklo i zgrušano. Zatim Kapetan Barfoot. Njega je zvala "Kapetan," govorila o njemu iskreno, pa ipak nikad bez suzdržavanja. Kapetan se raspitivao o Garfitovom jutru zemlje; savjetovao kokoši; mogao obećati profit; ili je imao išijas; ili je Mrs. Barfoot nije izlazila tjednima; ili Kapetan kaže da stvari izgledaju loše, politika to jest, jer koliko je Jacob znao, Kapetan bi znao ponekad pričati glasno, kako je večer prolazila, o Irskoj ili Indiji; i zatim bi Mrs. Flanders stala razmišljati o Mortyu, njenu bratu, nestalom sve te godine - da li urođenici su ga ulovili, da li brod je potonuo - da li bi Admiralitet joj rekao? - Kapetan kuckajući svoju lulu da ju iščisti, kako je Jacob Flanders znao, dižući se da ide, ukočeno istežići se da pokupi vunu Mrs. Flanders koja se otkotrljala pod stolicu. Priča o farmi pilića bi dolazila nazad i nazad, žena, čak i s pedeset, impulsivna u srcu, skicirajući maglovita buduća


jata Leghorna, Cochin China, Orpingtona; kao Jacob u nejasnoći njena ocrtavanja; ali snažna kao što on bijaše; svježa i čila, trčeći oko kuće; grdeći Rebeccu. Pismo je ležalo na stolu; Florinda ulazeći te večeri pokupila ga je sa sobom, stavila na stol dok je ljubila Jacoba, i Jacob videći ruku, stavi ga pod svjetiljku, između limenke s keksima i kutije s duhanom. Zatvorili su vrata spavaće sobe iza sebe. Dnevna soba niti je znala nit' ju je bilo briga. Vrata su bila zatvorena; i pretpostavljati da drvo, kad škripi, prenosi bilo što drugo do da štakori su u poslu i drvo je suho, je djetinjasto. Te stare kuće su samo cigla i drvo, natopljene ljudskim znojem, prekrivene ljudskom prljavštinom. Ali blijedo-plava omotnica, ležeći pored kutije s keksima imala je osjećaje majke, srce bijaše razderano malim škripanjem, nenadanim komešanjem.Iza vratiju je bila opscena stvar, alarmirajuća prisutnost, i užas bi prešao preko nje kao smrt, ili porođaj djeteta. Bolje, moguće, upasti unutra i suočiti se, nego sjediti u pretsoblju slušajući malu škripu, iznenadno komešanje, jer njeno srce je nabreklo, i bol se uvukla. Moj sin, moj sin - takav bio bi njen vrisak, izušćen da skrije njenu viziju njega rastegnuta s Florindom, nemoguće za opravdati, iracionalno, u ženi s troje djece koja živi u Scarboroughu. A krivnja je bila na Florindi. Zaista, kad vrata se otvoriše i par izađe van, Mrs. Flanders bi pošla naglašeno prema njoj - samo što je to bio Jacob koji je došao prvi, u svom kućnom ogrtaču, prijazan, autoritativan, prekrasno zdrav, kao beba nakon prozračivanja, oka jasna kao tekuća voda. Florinda je slijedila, lijeno se rastežući; zijevajući malo; popravljajući kosu u ogledalu - dok Jacob je čitao majčino pismo.

Razmotrimo pisma - kako ona dolaze za doručak, i noću, s njihovim žutim markama i njihovim zelenim markama,


ovjekovječena poštanskim žigom - jer vidjeti svoju vlastitu omotnicu na tuđem stolu je shvatiti kako brzo djela se odvajajau i postaju tuđim. Zatim konačno moć uma da napusti tijelo se manifestira, i moguće mi strahujemo od ili mrzimo ili želimo anihiliranim tog fnatoma nas samih, koji leži na stolu. Pa ipak, ima pisama koja jednostavno kažu kako večera je u sedam; druga naručuju ugalj; dogovaraju sastanak. Ruka u njima jedva je primjetna, da ne govorimo glas ili mrštenje. Ah, ali kad poštar pokuca na vrata i pismo dođe uvijek se čudo, čini se, ponavlja - govor pokušan. Vjerna pisma, beskrajno smjela, ojađena, izubljena. Život bi se raspao bez njih. "Dođite na čaj, dođite na večeru, što je istina od priče? jeste li čuli novost? život u glavnom gradu je veseo; ruski plesači ..." To su naši zaustavljači i oslonci. To veze naše dane zajedno i čini život savršenom kuglom. A opet, a opet ... kad idemo na večeru, kad stišćemo palčeve nadamo se sressti nekoga doskora, sumnja se smišlja sama; da li je to način provesti naše dane? rijetke, ograničene, tako brzo razdijeljene nam - pijete čaj? objedujete vani? I obavijesti se nakupljaju. I telefoni zvone. I kud god krenemo, žice i cijevi okružuju nas da bi donijeli glasove koji pokušavaju prodrijeti prije no što zadnja karta je podijeljena i dani su prošli. "Pokušaj probiti," jer kako dižemo šalicu, rukujemo se, izražavamo nadu, nešto šapuće, To je sve? Ne mogu li ja nikad znati, dijeliti, biti sigurna? Da li mi je kob sve moje dane pisati pisma, slati glasove, koji padaju na čajni stolić, blijede nakon prolaska, sastanka, dok život se gasi, doći i objedovati? Pa ipak pisma su vjerna; a telefon je vrijedan, jer putovanje je usamljeno, i ako je vezano pismima i telefonima idemo u društvu, moguće - tko zna? - možda možemo razgovarati putem. Dakle, ljudi su pokušali, Byron je pisao pisma. Isto tako i


Cowper. Stoljećima je pisaći stol sadržavao listove prilagođene upravo za komunikacije s prijateljima. Majstori jezika, pjesnici dugih vjekova, okrenuli su se od lista koji istrajava listu koji nestaje, gurajući u stranu poslužavnik s čajem, približavajući se vatri (jer pisma se pišu kad mrak pritisne naokolo jarko crvene pećine), i posvetili se poslu dosizanja, dodirivanja, prodiranja individualnog srca. Kad bilo bi moguće! Ali riječi su upotrebljavane prečesto; dodirnute i okrenute, ostavljene izloženima prašini ulice. Riječi koje tražimo vise blizu drveta. Dolazimo u zoru i nalazimo ih slatke pod listom. Mrs. Flanders je pisala pisma; Mrs. Jarvis ih je pisala; Mrs. Durrant također; Mother Stuart zapravo namirisala bi svoje stranice, time dodajući okus koji engleski jezik neuspijeva donijeti; Jacob je pisao u svoje doba duga pisma o umjetnosti, moralnosti, politici, mladim muškarcima na koleđu. Pisma Clare Drrant bijahu ona djeteta. Florinda - zapreka između Florinde i njena pera bijaše nešto nepremostivo. Zamislite leptira, komarca, ili nekog drugog krilata insekta, pričvršćena na grančicu, koja zapunjena muljem, to kotrlja po stranici. Njen speling bijaše gnjusan. Njeni sentimenti infantilni. I zbog nekog razloga, ona kad piše ona izjavljuje svoju vjeru u Boga. Zatim tu su križevi - suzne mrlje; i ruka sama po sebi buncajući i iskupljujući se jedino činjenicom - koja je uvijek iskupljivala Florindu - činjenicom da joj je stalo. Da, da li je to bilo zbog čokoladnih krema, vrućih kupki, oblika njena lica u ogledalu, Florinda nije mogla više hiniti osjećaje no progutati whisky. Razuzdano je bilo njeno odbacivanje. Veliki muškarci su istiniti, i te male prostitutke, zureći u vatru, vadeći pudrijeru, mažući usne na palac veliku ogledalcu, imaju (Jacob je tako mislio) nepovredivu vjernost. Zatim je ju je vidio kako skreće u Greek Street na ruci drugog muškarca.


Svjetlo lučne svjetiljke namakalo ga je od glave do pete. Stajao je za minutu pod njom nepokretno. Sjene iscrtavahu šahovsko polje ulice. Ostale figure, same ili zajedno, izlijevale su se van, lepršale nasuprot, i brisale Florindu i muškarca. Svjetlo je natapalo Jacoba od glave do pete. Mogli ste vidjeti uzorak njegovih hlača; stare bodlje na njegovu štapu; gole ruke; i lice. Bijaše kao kamen smljeven u prah; bijelo kao iskre da lete sa živa brusna kamena, koje bijaše njegova kičma; kao da planinska uspinjača, strmoglavivši se u dubine, pada, pada, pada. Takovo bijaše njegovo lice. Da li znamo što bijaše u njegovu umu, drugo je pitanje. Neupitno deset godina razlike u godinama i razlika u spolu, strah od njega dolazi prvo; to pak je progutano željom pomoći - prevladavajući smisao, razum, i doba noći; bijes bi slijedio odmah iza toga - na Florindu, sudbinu; i zatim bi zapjenio se neodgovorni optimizam. "Sigurno ima dovoljno svjetla na ulicama da utopimo sve naše brige u zlato!" Ah, koja korist govoriti to? Čak i dok govorite i pogledate preko ramena prema Shaftesbury Avenue, sudbina već nagriza ga. Okrenuo se poći. Što se tiče toga da slijedimo ga natrag u njegove odaje, ne - nćemo to činiti. Pa ipak, naravno, upravo to je ono što čovjek čini. Ulazi unutra i zatvara vrata, premda je udarala tek deseta na jednom od gradskih satova. Nitko ne može ići u krevet u deset. Nitko nije mislio ići u krevet. Bijaše siječanj i turoban, ali Mrs. Wagg stajaše na svom kućnom pragu, kao da očekuje nešto da će se desiti. Vergl je svirao kao bestidni slavuj ispod mokra lišća. Djeca su trčala preko puta. Tu i tamo moglo se vidjeti smeđe panele unutar vrata hola ... Marš koji um čini ispod tuđih prozora je po sebi dovoljno queer. Sad zabavljeni smeđim


panelima; sad paprati u loncu; ovdje improvizirajući nekoliko fraza za ples s verglom; opet grabeći odvojenu veselost od pijana muškarca; zatim sve zajedno upijeno riječima koje siromasi dovikuju preko ulice jedan drugome (tako izravno, tako žudno) - pa ipak cijelo vrijeme imajući za središte, za magnet, mlada muškarca sama u svojoj sobi.

"Život je pokvaren - život je oduran!" viknula je Rose Shaw. Čudna stvar o životu je da premda priroda njega mora biti očigledna svakome stotinama godina, nitko nije ostavio ikakav prikladan pregled toga. Ulice Londona imaju svoju mapu; ali naše strasti su neiscrtane. Što ćete sresti ako krenete iza ovog ugla? "Holborn ravno pred vama" kaže policajac. Ah, ali kamo vi idete ako umjesto da prohujite pored stara muškarca s bijelom bradom, srebrnom medaljom, i jeftinom violinom, vi mu dopustite da nastaviti s njegovom pričom, koja završava pozivom da se uđe nekamo, u njegovu sobu, za pretpostaviti, negdje od Queen's Squarea, i tamo vam on pokazuje zbirku ptičjih jaja i pisma tajnika Prince of Walesa, a to (preskačući međufaze) dovodi vas jednog zimskog dana na obalu Essexa, gdje mali čamac se odbija od broda, i brod jedri i vi promatrate obrise Azora; flaminzi se dižu; i tamo sjedite na rubu močvare pijući rum-punč, otpadnik civilizacije, jer počinili ste zločin, inficirani žutom groznicom vjerovatno koliko i ne, i - dopunite skicu kako hoćete. Česti kao uglovi ulica u Holbornu su ti procijepi u kontinuitetu naših puteva. Pa ipak mi nastavljamo ravno naprijed.

Rose Shaw, govoreći na prilično emocionalan način s Mr. Bowleyem na večernjem partyu Mrs. Durrant nekoliko noći


prije, rekla je da je život pokvaren jer muškarac zvan Jimmy bijaše odbio oženiti ženu zvanu (ako pamćenje služi) Helen Aitken. Oboje bijahu prekrasni. Oboje bijahu beživotni. Oval čajnog stolića ih je dijelio, i tanjur keksa biješe sve što joj je ikada dao. Naklonio se; ona je naklonila glavu. Plesali su. On je plesao božanski. Sjeli su u nišu; nikad riječ ne bijaše izrečena. Njen jastuk bijaše mokar suzama. Vrsti Mr. Bowley i draga Rose Shaw čuđahu se i žališe. Bowley je imao odaje u Albanyu. Rose bijaše ponovno rođena svake večeri točno kad bi sat otkucao osam. Svo četvero bijahu civilizacijski trijumf, i kad ustrajete da vladanje engleskim jezikom je dio vašeg nasljedstva, moglo bi se odgovoriti da ljepota je gotovo uvijek tupa. Muška ljepota u sprezi s ženskom ljepotom oplođuje u promatraču sa strane osjećaj straha. Često sam vidjela ih - Helen i Jimmy - i voljela ih na brodovima koji su otplutali, i bojala se za svoj mali brodić. I opet, jeste li ikada promatrali fine colie pse kad ležena dvadeset metara udaljenosti? Dok mu je pružala njegovu šalicu, bijaše tamo drhtaj u njenim slabinama. Bowley je vidio što se dešava - zatražio je Jimmya na doručak. Helen mora da se povjerila Rose. Što se mojeg dijela tiče, nalazim izuzetno teškim interpretirati pjesme bez riječi. I sad Jimmy hrani svrake u Flandriji a Helen posjećuje bolnice. O, život je proklet, život je pokvaren, kako Rose Shaw reče.

Sjetiljke Londona drže mrak kao na vrhovima bajuneta. Žuti baldahin tone i nadimlje se nad velikim četvero-posterom. Putnici u poštanskim kočijama koji su išli u London u osamnjastom stoljeću pogledali bi kroz grančice bez lišća i vidjeli ga plamtjeti ispod. Svjetlo gori iza žutih sjenila i ružićastih sjenila, i gore natprozornika i dolje podrumskih


prozora. Ulična tržnica u Sohou je žestoka svjetlom. Sirovo meso, porculanski vrčevi, i svilene dokoljenice plamtjeli su u njemu. Sirovi glasovi umotavali su se oko plamsajućih plinskih plamenika. Ruku podbočenih na kukove, stajali su na pločniku cmizdreći - Messrs. Kettle i Wilkinson; njihove žene sjedeći u radnji, krzna omotana oko njihovih vratova, ruku sklopljenih, očiju prezirnih. Takva lica kakva čovjek vidi. Mali muškarac¸ pipajući prstom meso mora da je čučao pred vatrom u bezbrojnim konačištima, i čuo i vidio i znao toliko da se to doima zboriti, čak brbljavo, iz njegovih tamnih očiju, opuštenih usana, dok pipa meso šutke, njegova lica tužna kao pjesnika, i nikada pjesma ispjevana. Žene u šalovima nose bebe purpurnih očnih kapaka; dječaci stoje na uglovima ulica; djevojčice gledaju preko ulice - nepristojne ilustracije, slike u knjizi čije stranice prevrćemo dalje i dalje, kao da bi konačno trebali naći ono što tražimo. Svako lice, svaka radnja, prozor spavaće sobe, javna kuća, i mračni trg je slika koju grozničavo prevrćemo - u potrazi za čim? Isto je i s knjigama. Što tražimo kroz milione stranica? Još uvijek s nadom okrećući stranice - oh, ovdje je Jacobova soba.

Sjedio je za stolom čitajući Globe. Pomalo ružičasti list bijaše raširen ravno pred njim. Podupro je lice rukom, tako da koža njegova obraza bijaše zgužvana u dubokim naborima. Strahovito ozbiljan izgleda, postavljen, prkosan. (Što ljudi prođu u pola sata! Ali ništa njega nije moglo spasiti, Ti događaji su obilježje naših krajolika. Stranac koji dođe u London jedva da bi mogao promašiti razgledavanje St. Paula.) Sudio je životu. Te crvenkaste i zelenkaste novine su tanki slojevi želatine pritisnuti svaku noć na mozak i srce svijeta. Oni uzimaju impresiju u cjelini. Jacob baci oko na njih. Štrajk, ubijstvo, nogomet, leševi pronađeni; deračina sa svih strana


Engleske simultano. Kako jadno je to da Globe novine ne nude ništa bolje Jacob Flandersu! Kad dijete počinje čitati povijest čovjek se čudi, žalosno, čuti se slovkati u svom novom glasu stare riječi. Govor premijera objavljen je u nešto preko pet stupaca. Opipavjući svoj džep, Jacob izvadi lulu i nastavi puniti ju. Pet minuta, deset minuta, petnajst minuta bijaše prošlo. Jacob uze novine do vatre. Premijer je predložio mjeru koja bi dala samoupravu Irskoj. Jacob istrese svoju lulu. Zasigurno bijaše razmišljao o samoupravi u Irskoj - vrlo teška stvar. Vrlo hladan noć.

Snijeg, koji je padao cijelu noć, ležao je u tri sata poslijepodne po poljima i brdima. Buseni uvele trave stršali su van na vrhu brda; grmovi štipavca bili su crni, i tu i tamo crni drhtaj prošao bi snijegom kako je vjetar ganjao kovitlace smrznutih čestica pred sobom. Zvuk je bio onaj metenja metlom - metenja. Potok je puzao duž ceste bez da ga je itko vidio. Štapovi i lišće ulovljeni u smrznutoj travi. Nebo bijaše zlovoljno sivo i drveće od crna željeza. Beskompromisna je bila ozbiljnost zemlje. U četiri sata snijeg je još uvijek padao. Dan je otišao. Prozori zamrljani žutim otprilike dvije stope poprijeko sami su borili se s bijelim poljima i crnim stablima ... U šest sati figura muškarca koji nosi fenjer prošla je poljem ... Splav od grančica zaostao je na kamenu, iznenada se odvoji, i otpluta prema šahtu. ... Tovar snijega kliznuo je i pao sa grane jele ... Kasnije tamo bijaše žaloban uzvik ... Motorna kola prođoše cestom razbacujući mrak pred sobom ... Mrak se zatvorio iz njih ... Prostori potpune nepokretnosti razdvajali su svaki od tih pokreta. Zemlja se doimala ležati mrtvom... Zatim se stari


pastir vratio ukočeno preko polja. Ukočeno i bolno smrznuta zemlja bijaše gažena i podavala se pod pritiskom kao dolap. Istrošeni glasovi satova ponavljali su činjenicu ure cijelu noć.

Jacob, također, ih je čuo, i rastresao vatru. Ustade. Istegnu se. Ode u krevet.


Devet

Countess of Rocksbier sjedila je na čelu stola sama s Jacobom. Hranjena šampanjcem i začinima najmanje dva stoljeća (četiri ako računate žensku liniju), Countess Lucy izgledala je dobro uhranjena. Diskriminirajući nos imala je za mirise, produžen, kao u protrazi za njima; njena donja usna probijala je usku crvenu policu; njene oči bijahu malene, s pješčanim čupercima za obrve, i njena čeljust bijaše teška. Iza nje (prozor je gledao na Grosvenor Square) stajala je Moll Pratt na pločniku, nudeći ljubičice na prodaju; i Mrs. Hilda Thomas, podižući svoju suknju, spremala se prijeći cestu. Jedna iz Walwortha; druga iz Putneya. Obadvije su nosile crne dokoljenice, ali Mrs. Thomas bijaše uvijena u krzna. Usporedba je bila puno u korist Lady Rocksbier. Moll je imala više humora, ali bijaše nasilna; glupa, također. Hilda Thommas bijaše nevoljka izražavati se jasno, svi njeni srebrni okviri ukoso; čašice za jaja u dnevnoj sobi; i prozori prekriveni. Lady Rocksbier, koji god bili nedostaci njena profila bijaše velika jahačica u lovu sa psima. Upotrebila je nož s autoritetom, oderala pileće kosti, moleći Jacoba za oprost, svojom vlastitom rukom "Tko to prolazi? upitala je Boxalla, butlera. "Kočija Lady Fittlemere, my lady," što ju je podsjetilo poslati kartu i pitati za njegova lordstva zdravlje. Neotesana stara dama, mislio je Jacob. Vino je bilo izvrsno. Zvala je sebe "stara žena" - "tako lijepo od vas ručati sa starom ženom" - što je podilazilo mu. Govorila je o Josephu Chamberlainu, kojeg je znala. Rekla je da Jacob mora doći i sresti - jedno od naših slavnih. I Lady Alice uđe s tri psa na uzici, i Jackie, koja potrča poljubiti svoju baku, dok je Boxall donio telegram, a Jacobu dana dobra cigara.


Nekoliko trenutaka prije no što konj skoči, usporava, skupi se, diže se kao monstruozni val, i udara dolje na daljoj strani. Živica i nebo brišu u polukrugu. Zatim, kao da je vaše vlastito tijelo uletilo u konjsko tijelo, i to bijahu vaše vlastite prednje noge koje izrasle su s tim skokom, hujeći zrakom idete, tlo otporno, tjelesa masa mišića, pa ipak vi imate komandu takokođer, uspravno mirovanje, oči precizno ocjenjujući. Krivulje prestaju, mijenjaju se u najobičnije udarce čekića, koji trzaju; i vi se povlačite gore trzajem; sjedate natrag malo, iskričavi, bockajući, preliveni ledom preko lupajućih arterija, loveći zrak: "Ah! Ho! Ha!" para se diže sa konja kako se guraju zajedno na raskršćima, gdje znak je, i žena s pregačom stoji i zuri na ulaznim vratima. Muškarac se diže sa kupusa i zuri također. Tako Jacob galopiraše preko polja Essexa, pade u blato, izgubi lov, i jahaše sam jedući sendviče, gledajući preko živica primijećujući boje kao da su svježe ogrebane, proklinjući svoju sreću. Imao je čaj u Innu; a tamo svi bijahu, plješćući po leđima, lupajući nogama, govoreći "Poslije vas", otkinuto, kratko, zafrkantski, crveni kao rese purana; upotrebljavajući slobodan govor dok Mrs. Horsefield i njena prijateljica Miss Dudding se nisu pojavile na ulaznim vratima sa svojim suknjama zadignutim, i kosom koja se uvijala nadolje. Tada Tom Dudling zakuca na prozor svojim bičem. Motorna kola podrhtavala su u dvorištu. Gentelmani, pipajući za šibicama, izađoše van, i Jacob uđe u bar s Brandy Jonesom popušiti s rustikalcima. Bio je tamo stari Jevons bez jednog oka, i njegove odjeće boje blata, njegova torba preko leđa, i mozga položena stopu dolje u zemlju među korijenje ljubičice i korijenje koprive; Mary Sanders s njenom kutijom od drveta; i Tom pošalje po pivo,


priglupa sina crkvenjaka - sve to unutar trideset milja od Londona.

Mrs. Papworth, iz Endell Streeta, Covent Garden, radila je za Mr. Bonamy u New Square, Lincoln's Inn, i dok je prala stvari od večere svojoj ostavi čula je mladog gentelmana kako priča u susjednoj sobi. Mr. Sanders je bio tamo opet; mislila je Flanders; i gdje stara žena koja voli zabadati nos u tuđe poslove krivo shvati ime, koja je vjerovatnost da će ona vjerno izvijestiti o prepirci? Kako je držala tanjure pod vodom i zatim stavila ih na hrpu pod siktavim plinom, slušala je: čula je Sandersa govoriti glasnim, prilično pokroviteljskim glasom:"dobro," rekao je i "apsolutna," i "pravda," i "kazna," i "volja većine". Tada je njen gentelman odgovorio; ona ga je podržavala u raspravi protiv Sandersa. No, Sanders je bio fini mladi drugar (ovdje sve strugotine odoše vrtložeći se oko slivnika ribane njenim purpurnim, gotovo bez noktiju, rukama). "Žene" - mislila je, i čudila se što Sanders i njen gentelman su činili u toj liniji, jedan kapak padajući vidljivo dok je razmišljala, jer bila je majka devetoro - troje mrtvorođenih i jedno gluho i tupo od rođenja. Stavljajući tanjure u stalak čula je još jednom Sandersa o tome ponovno ("On ne daje Bonamyu šanse," mislila je). "Objektivno nešto," rekao je Bonamy; i "zajednička osnova" i nešto drugo - sve vrlo duge riječi, kako je primijetila. "Učenje knjiga sve to čini," mislila si je, i kako je zabila ruke u njen kaputić, čula je nešto - možda mali stolić pored vatre - pasti, i zatim tup, tup, tup - kao da idu jedan na drugoga - uokolo sobe, čineći tanjure da plešu.

"Sutrašnji doručak, sir", rekla je, otvarajući vrata; a tamo su bili Sanders i Bonamy kao dva bika od Bashana, gurajući jedan drugoga gore dolje, čineći takovu buku, i sve te stolice na


smetnju. Oni ju nikad nisu primijetili. Osjećala se majčinski prema njima. "Vaš doručak, sir," rekla je kad su došli blizu. I Bonamy, njegove kose razbarušene i kravate leteće, odvoji se, gurnu Sandersa u naslonjač, i Mr. Sanders mlatnu lonac za kavu i on je učio Mr. Sandersa - Zasigurno, lonac za kavu ležao je razbijen na kaminskoj prostirci.

"Bilo koji dan u tjednu osim utorka," pisala je Miss Perry, i to ne bijaše prva pozivnica u nikojem slučaju. Bijahu li svi tjedni Miss Perry prazni s izuzetkom utorka, bijaše li njena jedina želja vidjeti sina njene stare prijateljice? Vrijeme je dano usidjeličkim damama od bogatstva u dugim bijelim vrpcama. Njih one namataju u krug pa u krug, u krug pa u krug, ispomagane s pet žena pomoćnica, butlerom, finim meksičkim papagajem, redovnim obrocima, Mudieovom knjižnicom, prijateljima koji navraćaju. Malo povrijeđena je već bila da Jacob nije zvao. "Vaša majka," rekla je, "jedna je od mojih najstarijih prijateljica." Miss Rosseter, koja je sjedila do vatre, držeći Spectator između njena obraza i plamena, odbijala je uzeti sjenilo za vatru, ali konačno je prihvatila jedno. Zatim je vrijeme bilo raspravljano, jer iz poštovanja prema Parkesu koji bijaše otvarao male stoliće, ozbiljnije stvari bijahu odgođene. Miss Rosseter privuče Jacobovu pažnju na ljepotu kabineta. "Tako divno pametno u izabiranju stvari," rekla je. Miss Perry našla ga je u Yorkshireu. Sjever Engleske bijaše razglaban. Kad Jacob je govorio, obadvije slušahu. Miss Perry promišljaše si o nečem prikladnu i muževnu za reći kad se vrata otvoriše i Mr. Benson bijaše najavljen. Sad tu bijahu četiri osobe sjedile u toj


sobi. Miss Perry u dobu od 66; Miss Rosseter 42; Mr. Benson 38; i Jacob 25. "Moj stari prijatelj izgleda dobro kao i uvijek," rekao je Mr. Benson, lupkajući papagajev kavez; Miss Rosseter simultano je hvalila čaj; Jacob je pružao krive tanjuriće; a Miss Perry davala na znaje njenu želju da se približi bliže. "Vaša braća," počela je neodređeno. "Archer i John," Jacob pomože joj. Zatim na njeno zadovoljstvo prisjetila se Rebeccina imena; i kako jednog dana "kad vi svi bijaste mali dječaci, igrajući se u dnevnoj sobi -" "Ali Miss Perry ima držač čajnika," reče Miss Rosseter, i doista Miss Perry bijaše se držala za grudi. (Da li je ona, tada, voljela Jacobova oca?) "Tako bistro" - "ne tako dobro kao obično" - "Mislio sam da je to najnepoštenije," reče Mr. Benson i Miss Rosseter. raspravljajući subotnji Westminster. Nisu li se oni redovito natjecali za nagrade? Nije li Mr. Benson tri puta osvojio guineau, a Miss Rosseter jednom deset-i-šest penija? Naravno Edward Benson je imao slabo srce, ali usprkos, osvajati nagrade, sjećati se papagaja, laskati Miss Perry, prezirati Miss Rosseter, priređivati čajanke u svojim odajama (koje bijahu u stilu Whistlera, s lijepim knjigama na stolovima), sve to, tako Jacob osjećaše bez da ga je znao, činilo ga je prezrivim magarcem. A što se tiče Miss Rosseter, ona je njegovala rak, i sad bojala vodenim bojama. "Odlazite tako rano?" reče Miss Perry neodređeno. "Doma svako poslijepodne, ako nemate ništa bolje za činiti - osim utorkom". "Nikad nisam znao da napuštate vaše stare dame odjednom," Miss Rosseter bijaše govorila, a Mr. Benson bijaše pognut nad papagajevim kavezom, Miss Parry kretala se prema zvonu ...


Vatra je gorila jasna između dva stupa zelenkasta mramora, a na kaminu bijaše zeleni sat čuvan Britanniom naslonjenom na njeno koplje. Što se tiče slika - djevojka u velikom šeširu nudila je ruže preko vrtnih vratiju gentelmanu u odijelu osamnjastog stoljeća. Mastiff je ležao ispružen uz otrcana vrata. Donja okna prozora bijahu od brušena stakla, i zavjese, precizno povijene, bijahu bogate i zelene također. Laurette i Jacob sjedili su njihovih nožnih palčeva na kaminskoj ogradi jedan do drugoga, u dvije velike stolice prekivene zelenim baršunom. Laurette haljine bijahu kratke, njene noge duge, tanke, i prozino prekrivene. Njeni prsti gladili su gležnjeve. "Nije baš sasvim da ih ne razumijem," rekla je zamišljeno. "Moram otići i pokušati još jednom." "U koje doba ćete biti tamo?" reče jacob. Ona slegnu ramenima. "Sutrra?" Ne, ne sutra. "Ovo vrijeme čini me čeznuti za ladanjem," rekla je, gledajući preko ramena na stražni pogled visokih kuća kroz prozor. "Želio bih da ste bili samnom u subotu," reče Jacob. "Običavam jahati," reče ona. Ustala je graciozno, smireno. Jacob ustade. Smiješila se na njega. Kad je zatvarala vrata, on je stavio tako puno shillinga na kamin. Sve skupa, najrazumnija konverzacija; najpoštovanija soba; inteligentna djevojka. Samo Madame osobno ispraćajući Jacoba imala je oko sebe taj besram, tu putenost, taj potres površine (vidljiv u očima uglavnom), koji prijeti prosuti cijelu vreću izmeta, s teškoćom držanu vezanom, po pločniku. Ukratko, nešto je bilo krivo.

Ne tako davno radnici bijahu pozlatili konačno "y" u Lord


Macalauyevu imenu, i imena istegnuta u neprekidnu nizu oko kupole British Museuma. Na popriličnoj dubini ispod, mnoge stotine živih sjedilo je na rebrima kotača prepisujući iz tiskanih knjiga u ručno pisane knjige; tu i tamo dižući se da bi pogledali u katalog; zauzimajući ponovno svoja mjesta kradomice, dok bi od vremena do vremena šutljivi čovjek dopunio njihove odjeljke. Bila je tamo mala katastrofa. Hrpa Miss Marchmont je izgubila ravnotežu i prelila se u Jacobov odjeljak. Takve su stvari dešavale se Miss Marchmont. Što je ona tražila u milionima stranica, u svojoj staroj baršunskoj haljini, i njenoj perici od bordo-bojane kose, sa svojim draguljima i prehladama? Ponekad jednu stvar, ponekad drugu, da potvrdi svoju filozofiju da boja je zvuk - ili, moguće, ima nešto s glazbom. Nije nikada mogla sasvim reći, premda to nije bilo zbog nedostatka pokušaja. I ona nije mogla zatražiti vas natrag u njene odaje, jer to bijaše "ne vrlo čisto, bojim se," tako da vas je morala loviti u prolazu, ili odvesti u Hyde Park da bi objasnila njenu filozofiju. Ritam duše ovisi o tome - ("kako neotesani su mali dječaci!" rekla bi ona), i Mr. Askwithova politika za Irsku, i Shakespeare ulazi, "i Queen Alexandra najgracioznije jednom je potvrdila moj pamflet," rekla bi ona, mašući malim dječacima veličanstveno da se udalje. Ali trebaju joj sredstva da bi publicirala svoju knjigu, jer "nakladnici su kapitalisti - nakladnici su kukavice." I tako, zabijajući svoje laktove u svoju hrpu knjiga one su pale prijeko. Jacob ostade sasvim nedirnut. Ali Fraser, ateist, na drugoj strani, kojem gadi se baršun, više no jednom ulovljen s lecima, pomaknu se razdražljivo. Zazirao je od neodređenosti - kršćanske religije na primjer, i starog izričaja Dean Parkera. Dean Parker je pisao knjige a Fraser ih je potpunoma razarao silom logike i ostavio svoju djecu


nepokrštenu - njegova žena napravila je to potajice u lavabou - ali Fraser je ignorirao ju, i nastavio podupirati bogohuljenje, rasturati letke, sakupljati svoje činjenice u British Museumu, uvijek isto kockasto odijelo i vatrena kravata, ali blijed, umrljan, razdražljiv. Zaista, koji posao - razoriti religiju! Jacob je prepisao cijelu stranicu od Marlowea. Miss Julia Hedge, feministica, čekala je svoje knjige. Nisu došle. Namočila je svoje pero. Gledala je oko sebe. Oko joj zapelo na zadnjim slovima u Lord Macaulayevom imenu. I čitala ih je skroz uokolo kupole - imena velikih ljudi koja nas podsjećaju - "Oh, prokletstvo," reče Julia Hedge, "zašto nisu ostavili prostora za Eliot ili Brontë?" Nesretna Julia! namakajući svoje pero u gorčinu, i ostavljajući svoje vezice nevezanim. Kad njene knjige su stigle ona je posvetila se svom gigantskom radu, ali primijećeno kroz jedan od nerava njene iznervirane senzibilnosti kako sabrano, nezabrinuto, i sa svakim razmatranjem muški čitači posvećuju se svojima. Taj mladi muškarac naprimjer. Što on ima za činiti osim prepisivati poeziju. A ona mora studirati statistiku. Tamo je više žena nego muškaraca. Da; ali ako dopustite ženama raditi kako muškarci rade, one će umrijeti puno brže. Postati će izumrle. To je bio njen argument. Smrt i žuć i gorka prašina bijahu na vrhu njena pera; i kako je poslijepodne se trošilo, crveno se uvuklo u njene jagodične kosti i svjetlo bijaše u njenim očima. Ali što je dovelo Jacoba Flandersa čitati Marlowea u British Museumu?

Mladost, mladost - nešto divlje - nešto pedantsko. Na primjer, tamo Mr. Masefield; tamo Mr. Bennet. Nabijete ih u plamen Marlowea i spalite u pepeo. Da niti komadić ne preostane. Ne zamajavajte s drugorazrednima. Prezirite svoju vlastitu dob.


Gradite bolju. I da stavite to na noge, čitate nevjerovatno tupe oglede o Marloweu svojim prijateljima. U tu svrhu mora se poslagati edicije u British Museumu. Čovjek mora napraviti stvar sam. Beskorisno je vjerovati Victoriancima, koji nemaju utrobe, ili za žive, koji su tek obični publicisti. Meso i krv budućnosti zavisi potpunoma o šest mladih muškaraca. I Jacob bijaše jedan od njih, nema sumnje izgledao je malo kraljevski i pompozan kad je okretao svoju stranicu, i Juliji Hedge se sasvim prirodno nije svidio. Ali tada muškarac puding lica gurnu bilješku Jacobu, i Jacob, naslanjajući se natrag na svoju stolicu, započe nemirno mrmljajuću konverzaciju, i oni odoše zajedno (Julia Hedge ih je promatrala), i smijali su se glasno (mislila je ona) čim su bili u predvorju. Nitko se nije smijao u čitaonici. Bilo je pomicanja, mrmljanja, apologestkih kihanja, i iznenadnih neposramljenih uništavajućih kašljeva. Vrijeme studiranja bijaše gotovo isteklo. Pomoćnici su sakupljaljali vježbe. Lijena djeca su htjela se rategnuti. Dobri su pisali uporno - ah, još jedan dan prošao a tako malo napravljeno! I tu i tamo bi se čulo od cijele zbirke ljudskih bića teški uzdah, nakon čega bi ponižavajući stari muškarac se nakašljao besramno, i Miss Marchmont zanjištala kao konj. Knjige su sada vraćene na mjesto. Slova alfabheta bijahu poprskana uokolo kupole. Nablizu stajahu zajedno u prstenu uokolo kupole Platon, Aristotel, Sofoklo i Shakespeare; literatura Rima, Grčke, Kine, Indije, Perzije. Jedan list poezije bijaše pritisnut ravno na drugi list, jedno usjajeno slovo ležalo je glatko na drugom u gustoći značenja, konglomeraciji drgosti. "Čovjek hoće svoj čaj," reče Miss Marchmont, preuzimajući svoj trošni kišobran. Miss Marchmont je htjela svoj čaj, ali nije nikada mogla


odoliti zadnjem pogledu na Elgin Marbles. Gledala je ih je postrance, mahnula rukom i mrmljajući riječ ili divije pozdrava koje učine Jacoba i drugog čovjek okrenuti se. Smiješila im se prijazno. To je dolazilo s njenom filozofijom - da boja je glazba.I završivši svoju službu, odlepršala je na čaj. Bijaše vrijeme zatvaranja. Publika se skupila i predvorju primiti svoje kišobrane. Najvećim dijelom studenti čekaju svoj red vrlo strpljivo. Stojati i čekati dok netko ispituje bijeli disk je utješno. Kišobran će sigurno biti nađen. Ali činjenica vodi vas na cijeli dan kroz Macaulaya, Hobbesa, Gibbona; kroz oktave, kvarte, folije, tone dublje i dublje kroz bjelokosne stranice i kožne uveze u tu gustinu misli, konglomeraciju znanja. Jacobov štap za šetnje bijaše kao i svi ostali; zamutili su golublje rupe moguće. Tamo u British Museumu je enorman um. Razmotrite da Platon je tamo bok uz bok s Aristotelom; i Shakespeare s Marloweom. Taj veliki um je skupljen van moći bilo kojeg pojedinačnog uma da posjeduje ga. No usprkos (kako im dugo treba da nađu čovjekov štap za šetanje) ne može si čovjek pomoći misliti kako bi mogao doći s bilježnicom, sjesti za stol, i pročitati sve skroz. Učen čovjek je najviše vjeran od svih - muškarac kao Huxtable sa Trinitya, koji piše sva svoja pisma na grčkom, kažu, i mogao bi držati svoju stranu s Bentlyem. Pa zatim tu je znanost, slike, arhitektura, - enorman um. Gurnuli su štap za šetanje preko klupe. Jacob je stajao ispod nadstrešnice British Museuma. Kišilo je. Great Russel Street bijaše glazirana i sjajna - ovdje žuto, ovdje, izvan apoteke, crveno i blijedoplavo. Ljudi su hitro brzali uza zid; kočije su zveketale prilično nasumično niz ulice. No dakle, malo kiše nikoga nije ubilo. Jacob je hodao prilično kao da je na selu; i kasno te večeri tamo je sjedio za svojim stolom sa svojom


lulom i svojom knjigom. Kiša je lijevala. British Museum stajao je na solidnoj ogromnoj gomili, vrlo blijed, vrlo gladak u kiši, niti četvrt milje od njega. Ogromni um bijaše zaklonjen kamenom; i svaki odjel u njegovim dubinama bijaše siguran i suh. Noćni čuvari, bljeskajući svoje fenjere preko hrbata Platona i Shakespearea, vidjeli su da dvadeset i druge veljače nema niti plamena, štakora, niti provalnika da povrijedi ta bogatstva - siromašni, visoko poštovani muževi, sa ženama i familijama u Kentish Townu, čine svoje najbolje dvadeset godina da zaštite Platona i Shakespearea, i zatim su sahranjeni na Highgateu. Kamen leži solidno na British Museumu, kao što kost leži hladno iznad vizija i vreline mozga. Samo ovdje mozak je Platonov mozak i Shakespeareov; mozak je činio lonce i statue, velike bikove i male dragulje, prelazio rijeku smrti u ovom smjeru i onom neprestano, tražeći neko doskočište, sad omatajući tijelo temeljito za njegov dugi san; sad polažući novčić od pennya na oči; sad okrećući palčeve nogu skrupulozno na istok. U međuvremenu, Platon nastavlja svoj dijalog; usprkos kiši; usprkos žvižduka taksistima; usprkos ženi u štalama iza Great Ormond Street koja je došla doma pijana i vrišti cijelu noć, "Pusti me unutra! Pusti me unutra!" U ulici ispod Jacobovih odaja glasovi su se digli. Ali on je nastavio čitati. Jer napokon, Platon nastavlja nedajući se uznemiriti. I Hamlet izriče svoj monolog. I tamo Elgin Marbles leži, cijelu noć, fenjer starog Jonesa ponekad priziva Uliksa, ili konjsku glavu; ili ponekad odbljesak zlata, ili mumijin utonuo žuti obraz. Platon i Shakespeare nastavljaju; i Jacob, koji bijaše čitao Phaedrus, čuo je ljude derati se oko stupa svjetiljke, i ženu lupati po vratima i vrištati, "Pusti me unutra!" kao da ugljen je ispao iz vatre, ili muha, padajući sa stropa, ležala je na leđima, preslaba da se okrene.


Phaedrus je vrlo težak. I tako, kad dugo čovjek čita dalje, hvatajući korak, marširajući dalje, postaje (tako se to doima) trenutno dio kotrljanja, neuznemirive energije, koja je tjerala mrak pred sobom otkako Platon je hodao Akropolom, nemoguće je paziti vatru. Dijalog se približava kraju. Platonov argument je završio. Platonov argument je odložen u Jacobov um, i kroz pet minuta um nastavlja sam, dalje, u mrak. Zatim dižući se, razdvoji zavjese, i vidje, sa zadivljujućom jasnoćom, kako Springetts nasuprot je otišao u krevet; kako kišilo je; kako Židovi i strana žena, na kraju ulice, stajahu pored poštanskog stupa, prepirući se.

Svaki puta kad se vrata otvore i svježi ljudi uđu, oni već u prostoriji se pomaknu malo; oni koji bijahu stojali gledali su preko svojih ramena; oni koji su sjedili stadoše usred rečenica. Što sa svjetlom, vinom, prebiranjem gitare, nešto uzbudljivo se dešava svaki puta kad vrata se otvore. Tko dolazi? "To je Gibson." "Slikar?" "Ali nastavite s onim što ste htjeli reći." Govorili su nešto što bijaše daleko, puno predaleko intimno da bi bilo izrečeno izravno. Ali buka glasova služila je kao pljesak u umu male Mrs. Withers, plašeći u zrak jata malih ptica, i zatim bi one se smirile, i zatim bi ona se osjećala prestrašena, stavila jednu ruku u svoju kosu, spojila obadvije oko svojih koljena, i pogledala gore na Olivera Skeltona nervozno, i rekla: "Obećajte, obećajte, da nećete nikom reći." ... tako obziran bijaše on, tako nježan. Bijaše to njenog supruga karakter o čemu je ona raspravljala. Hladan je, rekla je. Dolje na njih je naišla sjajna Magdalen, smeđa, topla, bujna,


jedva dodirujući travu njenim stopalima u sandalama. Njena kosa je letjela; igle jedva da su pridržavale leteću svilu. Glumica, naravno, linija svjetla vječno ispod nje. Bilo je samo "Moji dragi" da je rekla, ali njen glas je otišao je jodlati među alpske prijevoje. I dolje skotrljala se na tlo, i pjevala, jer ne bijaše ničega za reći, runda ah i oh. Mangin, pjesnik, dolazeći njoj, stajao je gledajući dolje nju, vukući iz svoje lule. Ples bijaše započeo, Sjedokosa Mrs. Keyner pitala je Dick Gravesa da joj kaže tko Mangin bijaše, i rekla da je vidjela suviše te vrste stvari u Parizu (Magdalen je dospjela na njegova koljena; sad je lula bila u njenim ustima) da bi bila šokirana. "Tko je to?" rekla je, podupirući svoje naočale kad su došli do Jacoba, jer zaista je izgledao tih, ne indiferentan, nego kao netko na plaži, promatrajući. "Oh, dragi moj, dopustite da se naslonim na vas," lovila je zrak Helen Askew, skakućući na jednoj nozi jer srebrna vezica oko njena gležnja je popustila. Mrs. Keymer se okrenula i gledala sliku na zidu. "Pogledajte Jacoba," rekla je Helen (bijahu vezivali njegove oči za neku igru). I Dick Graves, malo pijan, vrlo vjeran, i vrlo tup, rekao joj je da on misli da je Jacob najveći muškarac kojeg je on znao. I dolje su sjeli prekriženih nogu na jastucima i pričali o Jacobu, i glas Helen je drhtao, jer obojca su doimali se herojima njoj, i prijateljstvo među njima tako puno ljepše nego ženska prijateljstva. Anthony Pollett sad ju je pitao za ples, i dok plesala je pogledavala je na njih, preko svog ramena, kako stoje do stola, pijući zajedno.

Veličanstveni svijet - živi, zdravi, jedri svijet ... Te riječi referiraju se na dio drvena pločnika između Hammersmitha i


Holborna u siječnju između dva i tri ujutro. To je bilo tlo pod Jacobovim stopalima. Bio je zdrav i veličanstven jer jedna soba, iznad štala, negdje blizu rijeke, sadržavala je pedeset uzbuđenih, govorljivih, prijateljskih ljudi. I zatim koračati preko pločnika (tamo rijetko bi bilo taksija ili policajca za vidjeti) je po sebi iscrpljujuće. Duga petlja Piccadillya, dijamant-zašivena, pokazuje se najbolja kad je prazna. Mladi muškarac nema čega se bojati. Naprotiv, premda on može biti nije rekao ništa brilijantno, on se osjeća prilično uvjereno da može držati svoje. Bilo mu je drago sresti Mangina; divio se mladoj ženi na podu; sviđali su mu se svi; sviđala mu se ta vrsta stvari. Ukratko, svi bubnjevi i trube su odzvanjale. Ulični lešinari bijahu jedini ljudi uokolo u trenutku. Jedva da je nužno reći kako blagonaklono se Jacob osjećao prema njima; kako drago mu je bilo kad otvorio je svoja vrata svojim ključem i ušao; kako se činilo da dovodi sa sobom u svoju praznu sobu deset ili jedanajst ljudi koje ne bijaše znao kad je izašao; kako je tražio nešto za čitati, i našao, i nikada nije čitao, i zaspao.

Zaista, bubnjevi i trube nije rečenica. Zaista, Piccadilly i Holborn, prazna dnevna soba i dnevna soba s pedeset u njoj su odgovorne u bilo kojem trenutku da puhnu glazbu u zrak. Žene može biti su lakše uzbudljive no muškarci. Rijetko je da itko o tome kaže išta, i vidjeti horde kako prelaze Waterloo Bridge da ulove non-stop za Surbiton moglo bi se misliti da razum ih tjera. Ne, ne. Bubnjevi i trube su to. Samo, skrenete li na stranu u jedan od onih malih niša na Waterloo Bridgeu da razmislite, vjerovatno će doimati vam se, sve zamućeno - sve misterijom. Oni prelaze Bridge neprestano. Ponekad posred kolica i omnibusa pojavi se kamion s velikim šumskim stablima lancima vezanim za nj. Zatim, moguće, zidarski kamionet s novouklesanim nadgrobnim kamenovima bilježeći kako netko


je volio nekog tko je zakopan na Putneyu. Zatim motorna kola ispred trgnu naprijed i svi nadgrobni kamenovi prođu prebrzo da bi ste pročitali više. Cijelo vrijeme rijeka ljudi ne prestaje prelaziti sa Surrey strane na Strand; sa Strand na Surrey stranu. Doima se kao da siromašni su krenuli pljačkati grad, i sad šepesaju nazad u svoje vlastite prostore, kao žohari koji hitaju u svoje rupe, jer ta stara žena prilično šepa prema Waterloou, držeći sjajnu torbu, kao da je bila van na svjetlu i pobjegla s nešto oglodanih pilećih kostiju u svoje skrovište pod zemljom. S druge strane, premda vjetar je gadan i puše u njihova lica, te djevojke tamo, koračajući ruka u ruci izvikujući pjesmu, doima se da ne osjećaju niti hladnoću niti sram. One su bez šešira. One trijumfiraju. Vjetar je puhao uz valove. Trke na rijeci ispod nas, i muškarci stojeći na teglenicama morali su nasloniti svu svoju težinu na kormilo. Crna cerada vezana je dolje preko nabrekla tovara zlata. Lavine ugljena svjetlucaju crnkasto. Kao obično, slikari su pobacani na daskama nasuprot velikih hotela pored rijeke, i hotelski prozori već imaju točke svjetla u sebi. Na drugoj strani grad je bijel kao s godinama; St. Paul se nadimlje bijel nad izrezbarenim, šiljatim, ili eliptičnim zgradama pored sebe. Križ sam sjaji se ružićasto zlatan. Ali koje stoljeće smo dosegli? Da li je procesija sa Surrey strane na Strand otišla zauvijek? Taj stari muškarac prelazio je Bridge tih šest stotina godina, s čoporom malih dječaka za petama, jer on je pijan, ili slijep od bijede, i vezan uokolo komadima odjeće kakove hodočasnici bijahu moguće nosili. On vuče se dalje. Nitko ne stoji mirno. Doima se kao da smo marširali na zvuk glazbe; moguće vjetar i rijeka; moguće ti isti bubnjevi i trube - ekstaza i buka duše. Zašto, pa čak i sretan smijeh, i policajac, daleko da sudi pijana muškarca, pogledava ga s humorom, i mali dječaci trče uokolo opet, i službenik iz Somerset Housea nema ništa do tolerancije


za nj, i muškarac koji čita pola stranice Lothair na štandu s knjigama razmišlja dobrotvorno, očiju van tiska, i djevojka oklijeva na križanju i okreće mu sjajni pa ipak neodređeni pogled mladih. Sjajan pa ipak neodređen. Ona je možda dvadeset i dvije. Trošna je. Prelazi cestu i gleda narcise i crvene tulipane u izlogu cvjećara. Oklijeva, i odlazi u pravcu Temple Bara. Hoda brzo, pa ipak bilo što joj odvlaći pažnju. Sad doima se da vidi, i sad da ne primjećuje ništa.


Deset

Kroz groblje koje više nije u upotrebi u župi St. Pancrasa, Fanny Elmer lutala je između bijelih nadgrobnih spomenika koji su naslanjali se na zid, prelazeći travu da bi vidjela ime, požurila kad vidje da grobar se približava, požurila na ulicu, zastala sad pred izlogom s plavim porculanom, sad hitro nadoknađujući izgubljeno vrijeme, odjednom uđe u pekarsku radnju, kupi kifle, dodade kolače, nastavi dalje opet, tako da bilo tko želeći ju pratiti morao je prilično kaskati. Nije ona bila tupo trošna, međutim. Nosila je svilene dokoljenice, i srebrom zakopčane cipele, samo je crveno pero njena šešira se povilo, i kopča njene torbe bijaše slaba, jer van je pao primjerak Madame Tussaud programa dok je hodala. Imala je gležnjeve jelena. Lice joj bijaše zaklonjeno. Naravno, u tom povečerju, hitri pokreti, brzi pogledi, i visoko leteće nade, dolaze savim prirodno pak. Prošla je ravno ispod Jacobova prozora.

Kuća bijaše ravna, mračna, i tiha. Jacob je bio doma zaokupljen šahovskim problemom, ploča na stalku među njegovim koljenima. Jedna ruka je vrtila kosu pozadi njegove glave. On polagano ju prenese naprijed i podigne bijelu kraljicu s njena kvadrata; zatim ju stavi opet dolje na isto mjesto. Napunio je svoju lulu; promišljao; pomaknuo dva piuna; napredovao bijelog konja; zatim mozgao, jednim prstom na lovcu. Sad je Fanny Elmer prošla ispod prozora. Bijaše ona na svom putu pozirati Nick Bramhamu, slikaru.

Sjedila je u cvjetnom španjolskom šalu, držeći u ruci žutu novelu. "Malo niže, malo labavije, tako - bolje, to je u redu," Bramham je mumljao, koji je, crtao ju i pušio u isto doba, bio


prirodno bez riječi. Njegova glava možda bijaše rad skulptora, koji je poravnao čelo, razvukao usta, i ostavio otisak svojih palčeva i linije sa svojih prstiju u glini. Ali njegove oči nikada nisu bile zatvorene. Bile su prilično izbočene, i prilično zakrvavljene, kao od zurenja i zurenja. A kad je govorio, izgledale su na sekundu uznemirene, ali su nastavile zuriti. Nezasjenjeno električno svjetlo visilo je iznad njegove glave. Što se tiče ljepote žena, to je kao svjetlo na moru, nikad konstantno jednom valu. Sve imaju to; sve gube to. Sad je tupa, i debela kao slanina; sad je prozirna kao kristalni luster. Fiksna lica su ona tupa. Ovdje dolazi Lady Venice izložena kao spomenik na divljenje, ali izrezbarena u alabasteru, za staviti na kamin i nikada prašiti. Živahna brineta kompletna od glave do pete služi samo za to da kao ilustracija leži na štoliću u dnevnoj sobi. Žene na ulicama imaju lica igraćih karata; obrisi točno popunjeni ružičastim ili žutim, i linija povučena tijesno oko njih. Zatim, na prozoru najgornjeg kata, naginjući se van, gledajući dolje, vidite ljepotu samu; ili u uglu omnibusa; ili čučeća u jarku - ljepota žareća, iznenadno izražajna, povučena trenutak kasnije. Nitko ne može računati na nju ili ugrabiti ju ili imati ju zamotanu u papir. Nema ničega za dobiti iz radnji, i Nebo zna da bi bolje bilo sjediti doma nego progoniti izloge radnji u nadi ukrasti sjajno zeleno, žareće rubinsko, iz njih živih. Morsko staklo u tanjuriću ne gubi svoju svjetlinu prije no svile to čine. Tako da kao govorite o lijepoj ženi vi mislite na nešto što leti brzo, što na sekundu koristi oči, usne, ili obraze Fanny Elmer, na primjer da bi žarilo kroz. Ona ne bijaše lijepa, kako je sjedila ukrućeno; njena donja usna suviše izbačena; njen nos prevelik; njene oči preblizu zajedno. Bila je tanka djevojka, brilijantnih obraza i tamne kose, zlovoljna upravo sada, ili ukočena od poziranja. Kad Bramham prelomi svoj štapić ugljena ona započe. Bramham


bijaše van sebe. Čučnuo je pred pliski plamen grijući ruke. U međuvemenu ona je gledala njegov crtež. On je zaroktao. Fanny nabaci na sebe kućni ogrtač i stavi čajnik zavreti. "Gospode, loše je," reče Bramham. Fanny sjede na pod, sklopi svoje ruke oko svojih koljena, i pogleda na njega, njene prekrasne oči - ljepota, leteći kroz prostoriju, sjala je tamo na sekundu. Oči Fanny doimale su se propitivati, suosjećati, biti, za sekundu, ljubav sama. Ali pretjerivala je. Bramham nije ništa primijetio. I kad je čajnik provrio, ona je zbrzala, više kao ždrebac ili štene nego kao žena koja voli.

Sad Jacob prošeta do prozora i stajaše tamo s rukama u džepovima. Mr. Springett na suprotnosj strani bijaše izašao, pogledao na izlog svoje radnje i opet ušao. Djeca su muvala se pored, zagledavajući ružićaste štapiće slatkiša. Pickfordov kamionet zavi niz ulicu. Mali dječak vrtio se na užetu. Jacob se okrenu. Dvije minute kasnije, on otvori ulična vrata i otputi se u pravcu Holborna.

***

Fanny Elmer skide svoj ogrtač s vješalice. Nick Bramham povadi pribadače sa svog crteža i smota ga pod ruku. Isključili su svjetla i krenuli niz ulicu, držeći svoj put kroz svekolike ljude, motorna kola, omnibuse, kolica, dok ne dospješe do Leicester Square, pet minuta prije no Jacob je stigao tamo, jer njegov put bijaše nešto malo duži, i bijaše zaustavljen blokadom u Holbornu čekajući da Kralj prođe, tako da Nick i Fanny bijahu već naslaonjeni preko ograde na promenadi na Empireu kad Jacob gurnu njihajuća vrata i zauze svoje mjesto pored njih. "Halo, nisam te uopće primijetio," reče Nick pet minuta


kasnije. "Prokleto trulo," reče Jacob. "Miss Elmer," reče Nick. Jacob izvadi svoju lulu iz ustiju vrlo neskladno. Vrlo neskladan on bijaše. I kad sjedoše na baršunastu sofu i pustiše da dim se provlači između njih i pozornice, i začuše se izdaleka visoki glasovi i orkestar upade iskoristivši priliku, i on bijaše još uvijek neusklađen, jedino je Fanny mislila: "Kakav divan glas!" Mislila je ona kako malo toga on je rekao, ali kako čvrst bijaše. Mislila je kako mladi muškarci su uzvišeni i distancirani, i kako nesvjesni su, i kako čovjek može tiho sjediti pored Jacba i gledati ga. I kako djetinjast bi on bio, dolazeći umoran od večeri, mislila je, i kako veličanstven; malo predominantan možda; "Ali ja ne bih popuštala," mislila je. Ustao je i naslonio se preko ograde. Dim je visio oko njega. I zauvijek ljepota muškaraca doima se da dana je dimom, koliko god oni žudno ganjali nogometne lopte, ili tjerali kriket loptice, plesali, trčali, ili koračali cestama. Moguće da će oni doskora to izgubiti. Moguće da gledaju u oči davnašnjih heroja, i uzimaju svoju stanicu među nama napola prezrivo, mislila je (vibrirajući kao struna violine, da se svira na njoj i trza ju). Kako god, oni vole tišinu, i govore divno, svaka riječ padajuća kao disk novo iskovan, ne bućkanje malih glatkih novčića kakove djevojke koriste; oni se kreću odlučno, kao da znaju koliko ostati i kad poći - oh, ali Mr. Flander je otišao samo dohvatiti program. "Plesači dolaze na samom kraju," reče on, dolazeći natrag njima. I nije li to uglodno, Fanny nastavi misliti, kako mladi muškarci vade mnoštvo srebrnih kovanica iz džepova svojih hlača, i gledaju ih, umjesto da imaju toliko u novčarci? Zatim je tamo bila ona sama, vrtložeći se preko pozornice u


bijelim volančićima, i glazba bijaše plesna i zadovoljstvo njene vlastite duše, i cijela mašinerija, stijena i kotač svijeta bijahu upredeni glatko u te hitre vrtnje i padove, osjećala je, dok stajaše ukrućeno naslanjajući se preko ograde dvije stope od Jacoba Flandersa. Njena uništena crna rukavica pala je na pod. Kad Jacob joj bijaše dao ju, ona krenu bijesno. Jer nikad ne bijaše više iracionalne strasti. I Jacob bijaše uplašen nje na tren - tako nasilno, tako opasno je to kad mlade žene stoje ukrućeno; hvataju ogradu; zaljubljuju se.

Bila je sredina veljače. Krovovi Hamstead Garden Suburb ležali su u drhturavoj izmaglici. Bijaše suviše vruće za hodati. Pas je lajao, lajao, lajao, dolje u šupljini. Tekuće sjene išle su po ravnici. Tijelo nakon duge bolesti je tromo, pasivno, prihvatljivo za slatkoću, ali preslabo da bi zadržalo ju. Suze izviru i padaju kako pas laje u šupljini, djeca trče za kolutovima, krajolik se zatamnjuje i posvjetljava. Iza vela, doima se. Ali, povucite veo debljim da ne bih onesvjestila se od sladosti, Fanny Elmer uzdahnu, dok sjedila je na klupi u Judges Walk u Hampstead Garden Suburbu. Ali pas nastavi lajati. Motorna kola trubiše na cesti. Čula je udaljene, strku i pjevušenje. Uzbuđenje je bilo joj na srcu. Ustala se i hodala. Trava svježe zelena; sunce vruće. Svuda uokolo jezerca djeca su naginjala se pogurnuti male čamčiće; ili bijahu odvučeni nazad vrišteći, njihovim paziteljicama. O podnevu mlade žene izlaze van šetati na zraku. Svi muškarci su zaposleni u gradu. Stoje na rubu plava jezerca. Svježi zrak raspršuje dječje glasove svuda unaokolo. Moja djeca, mislila je Fanny Elmer. Žene su stajale uokolo jezerca, tukući velike poskakujuće čupave pse, da se maknu. Lagano je


ljuljana beba u kolicima. Oči svih paziteljica, majki, i lutajućih žena lagano su zacakljene, odsutne. One lagano kimaju glavom umjesto odgovaranja kad mali dječaci vuku ih za suknje moleći da idu dalje. I Fanny krenu, čuvši neki uzvik - žviždaljku radnika možda - visoko u zraku. Sad, među drvećem, drozd zapjevava u topli zrak uzbuđenje slavlja, ali strah, čini se, tjera ga, Fanny mišljaše; kao da je suviše bojažljiv s takovom radosti u srcu - kao da je gledan dok pjeva, i pritisnut tutnjavom pjevati. Eto! Nespokojan, odleti na slijedeće drvo. Čula je njegovu pjesmu puno slabije. Iza toga bijaše zujanje kotača i naleti vjetra.

***

Potrošila je desetpenny na ručak. "Bože, gospođica, zaboravila je kišobran" gunđala je šareno odjevena žena u radnji sa staklom, ulaz pored Express Dairy Company radnje. "Možda ju ulovim," odgovori Milly Edwards, konobarica s blijedim pletenicama kose; i ona pohiti kroz vrata. "Uzalud," reče, vraćajući se nazad, trenutak kasnije, s jeftinim kišobranom Fanny. Stavila je ruku na svoje pletenice. "Oh, ta vrata!" gunđala je blagajnica. Njene ruke bijahu zatvorene u crne rukavice, i vrhovi prstiju koji su vukli papirne odreske bijahu nabrekli kao kobasice. "Pita i salata za dvoje. Velika kava i pogačice. Jaja na toastu. Dva voćna kolača." Tako oštri glasovi konobarica ispaljivahu. Oni koji ručavahu, čuli su svoje narudžbe ponavljane s odobrenjem; vidjeli susjedni stol poslužen, iščekujući. Njihova vlastita jaja na toastu bijahu konačno dostavljena. Oči više nisu lutale. Vlažne kockice peciva pale su u usta otvorena kao trokutaste


vreće. Nelly Jenkinson, tipkačica, mrvila je svoj kolač sasvim indiferentno. Svaki puta kad vrata bi se otvorila ona bi pogledala. Što je očekivala vidjeti? Trgovac ugljem čitao je Telegraph bez prestajanja, promašio tanjurić, i, pipajući odsutno, stavio šalicu na stolnjak. "Jeste li ikada čuli takovoga drskog?" Mrs. Parsons završi, otresajući mrvice sa svog krzna. "Vruće mlijeko i stožac je jednu. Lonac čaja. Kifla i maslac," vikala je konobarica. Vrata su se otvorila i zatvorila.

***

Takav je život starijih. Neobično je, ležeći u čamcu, promatrati valove. Ovdje su tri, dolazeći pravilno jedan za drugim, svi približno veliki. Zatim, žureći za njima, dolazi četvrti, vrlo veliki i prijeteći; on podiže čamac; dalje on ide; nekako stapa se bez da je postigao išta; izravnava se s ostalima. Što može biti više nasilno do polet grana u naletu vjetra, drvo podajući se skroz uz deblo, do samog vrha grane, idući za strujom i drhtureći kako vjetar puše, pa ipak nikada ne odletjevši kaotično dalje. Kukuruz se meškolji i povija kao da priprema se otrgnuti se od korijena, pa ipak je vezan dolje. Zašto, sa samog prozora, čak i u suton, vidite napuhnost kako prolazi ulicom, želja, kao raširenih ruku, očiju što žele, ustiju razjapljenih. I zatim mirno popustimo. Jer da uzbuđenje je potrajalo mi trebali bi biti otpunuti kao pjena u zrak. Zvijezde bi sjale kroz nas. Trebali bi ići niz vjetar u slanim kapljicama - kako se dešava ponekad. Jer neobuzdani duhovi ne dopuštanju


nikakovo uljuljkivanje. Nikad bilo kakovo geganje, ljuljuškanje, za njih. Nikad ni jednog uvjeravanja, ili ugodna izležavanja, ili genijalnog pretpostavljanja da je jedan kao drugi, vatra topla, vino ugodno, ekstavagancija grijeh. "Ljudi su tako dobri, jednom kad ih upoznaš" "Ne mogu misliti loše o njoj. Čovjek mora se sjetiti -" Ali Nick moguće, ili Fanny Elmer, vjerujući implicitno u istinu trenutka, odbacivanja, uboda u obraz, odoše kao oštar led.

"Oh," reče Fanny, upadajući u studio tri četvrt sata kasnije, jer visila je u susjedstvu Foundling Hospital, naprosto zbog šanse vidjeti Jacoba kako hoda niz ulicu, vadi svoj ključ, i otvara vrata, "bojim se da kasnim"; na što Nick ne reče ništa i Fanny posta prkosna. "Neću više nikad doći!" vrištala je nadugo. "Onda nemoj," odgovorio je Nick, i van ona otrča, bez da je i rekla toliko koliko "laku noć".

Kako izuzetna bijaše - ta haljina u Evelina radnji, kod Shaftesbury Avenue! Bilo je četiri sata, lijepog dana u travnju, i da li je Fanny bila ona koja će provesti četiri sata poslijepodne lijepoga dana u zatvorenom? Druge djevojke u toj istoj ulici sjedile su nad poslovnom knjigom, ili vukle duge konce oprezno između svile i gaze; ili dekorirale vrpcama u Swan and Edgarsu, na brzinu dodale penny i četvrt na stražnju stranu računa i uvrnule yard i tri četvrt u celofan i pitale "Vaše zadovoljstvo?" slijedeće pristiglu osobu. U Evelina radnji kod Shaftesbury Avenue dijelovi žene bijahu prikazani odvojeno. U lijevoj ruci bijaše njena haljina. Uvijajući se oko šipke u sredini bijaše pernata boa. Poslagani kao glave zlotvora na Temple Baru bijahu šeširi - emerald i bijeli, lagano ovjenčani ili padajući ispod duboko bojanog


zlata, ili patentna koža ispresjecana grimiznim. Nauživši se na očima žena, odjeća u četiri popdne bijaše napuhana do letenja kao šećerni kolač u izlogu pekarnice. Fanny ih gledala također. Ali dolazeći duž Gerrard Street bijaše visok muškarac u trošnu kaputu. Sjena pade preko Evelina prozora - Jacobova sjena, premda to ne bijaše Jacob. I Fanny se okrenu i otpješači niz Gerrard Street i željela je da je čitala knjige. Nick nikada nije čitao knjige, nikada govorio o Irskoj, ili House of Lords; a što se tiče njegovih noktiju! Trebao bi učiti latinski i čitati Vergilija. Ona bijaše veliki čitalac. Čitala je Scotta; čitala je Dumasa. U Sladeu nitko nije čitao. Ali nitko nije znao Fanny na Sladeu; ili pretpostavljao kako prazan joj se doimao; strast za naušnicama, za plesovima, za Tonksa i Steera - kad to bijaše jedini Francuz koji je mogao slikati, rekao je Jacob. Jer moderni su neplodni; slikanje najmanje poštovana od umjetnosti; i zašto čitati bilo što osim Marlowea i Shakespearea, rekao je Jacob, I Fieldinga ako baš morate čitati novele? "Fielding," reče Fanny, kad muškarac na Charing Cross Road ju upita koju knjigu hoće. Kupila je Tom Jones. U deset ujutro, u sobi koju je dijelila sa školskom učiteljicom, Fanny Elmer čitala je Tom Jones - tu mističnu knjigu. Jer ta tupa stvar (Fanny mišljaše) o ljudima čudna imena, je što Jacob voli. Dobri ljudi vole to. Neatraktivne žene koje ne mare kako prekrižuju noge čitaju Tom Jones - mističnu knjigu; jer tamo ima nečega, mislila je Fanny, o knjigama koja, da sam bila educirana, ja bih mogla voljeti - puno više nego naušnice i cvijeće, uzdahnula je, misleći o hodnicima na Sladeu i kostimiranom plesu slijedećeg tjedna. Nije imala što obući. Oni su stvarni, mislila je Fanny Elmer, stavljajući svoja


stopala na kamin. Neki ljudi jesu. Nick, moguće, samo on je tako glup. I žene nikad - osim Miss Sargent, ali ona je otišla u doba ručka i bila je umišljena. Tamo sjedili su oni tiho, noć čitajući, mislila je. Ne izlazeći u glazbene holove; ne gledajući u izloge radnji; ne noseći jedan drugoga odjeću, kao Robertson koji je nosio njen šal, a on a njegov prsluk, koji bi Jacob mogao samo vrlo nezgrapno; jer on je volio Tom Jones. Ležao je tamo u njenu krilu, u dvostrukim stupcima, cijena tri i šest pennya; mistična knjiga u kojoj Henry Fielding prije toliko godina izgrdio Fanny Elmer zbog uživanja u grimizu, u savršenoj prozi, Jacob reče. Jer on nikada ne čita moderne novele. On je volio Tom Jones. "Ja volim Tom Jones," rekla je Fanny u pola šest poslijepodne tog istog dana u travnju kad je Jacob izvadio svoju lulu u fotelji nasuprot. Nažalost, žene lažu! Ali ne Clara Durrant. Besprijekoran um; iskrena narav; djevica lancima okovana za stijenu (negdje kod Lowndes Squarea) vječno lijevajući čaj starim ljudima u bijelim prslucima, plavooka, gledajući vas ravno u lice, svirajući Bacha. Od svih žena, Jacob je nju uzdizao najviše. Ali sjediti za stolom s kruhom i maslacem, s udovicama u baršunu, i nikada ne reći Clari Durrant više no je Benson rekao papagaju kad je Miss Perry ulijevala čaj, bijaše nepodnošljiva nepravda nad slobodama i pristojnostima ljudske prirode - ili riječi u tom smislu. Jer Jacob ne reče ništa. Samo je vatreno gledao vatru. Fanny položi dolje Tom Jones. Ona je vezla ili plela. "Što je to?" upita Jacob. "Za ples na Sladeu." I dohvatila je svoju pokrivku za glavu; njene hlače; njene cipele s crvenim vezicama. Što bi trebala obući? "Biti ću u Parizu," rekao je Jacob.


I koja je svrha kostimiranih plesova? mislila je Fanny. Srećeš iste jude, nosiš istu odjeću; Mangin se napije; Florinda sjedi na njegovim koljenima. Flerta da je to groza - s Nickom Bramhamom upravo sad. "U Parizu?" reče Fanny. "Na mom putu u Grčku," odgovori on. Jer, on reče, nema ništa tako odbojno kao London u svibnju. On će zaboraviti ju.

Vrabac je proletio pored prozora vukući slamku - slamku iz stoga koji stajaše pored sjenika u dvorištu farme. Stari smeđi španijel njuška oko temelja tražeći štakora. Gornje grančice brijesta već su zamrljane gnijezdima. Kesteni flertaju sa svojim obožavocima. I leptiri se šepure preko puteva u Forrestu. Možda Purple Emperor se gosti, kako Morris kaže, na masi smrdljive lešine podno hrasta. Fanny je mislila da sve to dolazi iz Tom Jones. Mogao je ići sam s knjigom u džepu i gledati jazavce. Poći će vlakom u pola devet i hodati cijelu noć. Vidio je krijesnice, i donio natrag fosforescentne crve u bočicama za pilule. Loviti će s New Forrest Staghounds. Sve to je došlo iz Tom Jones; i otići će u Grčku s knjigom u džepu i zaboraviti ju. Dohvatila je svoje ručno ogledalo. Tamo bijaše njeno lice. I pretpostavimo jedan, u turban zamotani Jacob? Tamo bijaše njegovo lice. Upalila je svjetiljku. Ali kako dnevno je svjetlo dolazilo kroz prozor, samo pola bijaše osvijetljeno svjetiljkom. I premda je izgledao užasno i veličanstveno i napustiće Forrest, on reče, i doći u Slade, i biti turski vitez ili rimski car (i on ostavi njene zacrnjele usne i stisnu svoje zube i namršti se u ogledalu), mirujuć - tamo ležaše Tom Jones.


Jedanajst

"Archer" reče Mrs. Flanders s nježnošću koju majke često pokazuju prema svojim najstarijim sinovima, "će biti na Gibraltaru sutra." Pošta koju je čekala (šetajući Dods Hillom dok su nasumična crkvena zvona njihala melodiju himne oko njene glave, sat udarajući četvrtu ravno kroz okružujuće note; trava postajući purpunom pod olujnim oblakom; i dva tuceta kuća sela snuždenih, beskrajno poniznih, u društvu pod listom sjene), pošta, sa svekolikom raznolikosti poruka, omotnica adresiranih neustrašivim rukama, nakošenim rukama, frankiranih sada engleskim markama, opet kolonijalnim markama, ili ponekad u žurbi otisnutim žutim četvrtastim žigom, pošta bijaše razasuti milijarde poruka po svijetu. Dobivamo li mi ili ne tim običajem obilate komunikacije, nije na nama reći. Ali da pisanje pisama prakticirano je neiskreno danas, posebno mladih muškarca koji putuju po stranim dijelovima, čini se dovoljno vjerovatnim. Primjerice, uzmite ovu scenu. Ovdje Jacob Flanders je otišao u inozemstvo i zastao je da prekine svoje putovanje u Parizu. (Stara Miss Birkbeck, sestrična njegove majke, bijaše umrla prošlog lipnja i ostavila mu stotinu funti.)

***

"Ne morate ponavljati tu cijelu prokletu stvar stalno iznova, Cruttendon," reče Mallinson, mali ćelavi slikar koji bijaše sjedio za mramornim stolom, zalivenim kavom i prstenima vina, govoreći vrlo brzo, i besumnje više nego malo pijan. "Dakle, Flanders, završili pisanje vašoj dami?" reče Cruttendon, kad Jacob bijaše došao i zauzeo mjesto pored njih, držeći u ruci omotnicu adresiranu na Mrs. Flanders, pored


Scarborougha, Engleska. "Podržavate li Velasqueza?" reče Cruttendon. "Gospode, podržava," reče Mallinson. "Uvijek postaje takav," reče Cruttendon razdražljivo. Jacob pogleda Mallinsona pretjeranom sabranošću. "Reći ću vam tri najveće stvari ikad napisane u svekolikoj literaturi," Cruttendon provali. "'Hang there like fruit my soul,'" [5] započe ... "Ne slušajte čovjeka koji ne voli Velasqueza," reče Mallinson. "Adolphe, ne dajte Mr. Mallinson više vina," reče Cruttendon. "Fair play, fair play," reče Jacob sudački. "Neka čovjek pije ako voli. To je Shakespeare, Cruttendon. Ja sam s vama po tom pitanju. Shalespeare je imao više srca nego sve te proklete žabe stavljene zajedno. 'Hang there like fruit my soul,'" poče citirati, muzikalno retoričkim glasom, uzdižući svoju vinsku čašu. "The devil damn you black, you cream-faced loon!"[6] citirao je kad se vino prelilo preko ruba. "'Hang there like fruit my soul,'" Cruttendon i Jacob zajedno počeše u isti tren. i obadvojca pukoše u smijeh. "Proklete te muhe," reče Mallinson, zamahujući na svoju ćelavu glavu. "Za šta me one drže?" "Nešto slatko mirišuće," reče Cruttendon. "Daj šuti, Cruttendon," reče Jacob. "Drugar nema manira," objašnjavao je Mallinsonu vrlo uglađeno. "Hoće odbiti ljude od njihova pića. Gle ovamo. Ja hoću prženu kost. Koji je francuski za prženu kost? Pržena kost, Adolphe. Sad ti nerazuman, ne razumiješ? "I ja ću ti reći, Flanders, drugu najljepšu stvar u cijeloj literaturi," reče Cruttendon, spuštajući noge na tlo, i naginjući se preko stola, tako da je gotovo dotaknuo Jacobovo lice.

5) Shakespeare: Cymbeline 4.26) Shakespeare: Macbeth, V čin, scena 3


"'Hey diddle diddle, the cat and the fiddle," [7] Mallinson upade, udarajući prstima po stolu. "Najviše izuzetne ljepote stvar u cijeloj literaturi ... Cruttendon je vrlo dobar drugar," primjeti povjerljivo. "Ali je malo budala." I trznu glavom naprijed.

Dakle, niti riječ ne bijaše ikada rečena Mrs. Flanders; niti što se desilo kad su platili račun i napustili restoran, i otputili se duž Boulevard Raspaille. Zatim tu je drugi komadić konverzacije; vrijeme oko jedanajst ujutro; scena studio; i dan nedjelja. "Velim vam, Flanders," reče Cruttendon, "Ja bih jednako rado imao jednu od Mallinsonovih malih sličica kao i Chardina. I kad kažem to ... " on stisnu rep istisnute tube ... "Chardin bijaše velika priča ... Prodaje ih danas da plati ručak. Ali čekaj da dileri ga ulove. Velika priča - oh, vrlo velika priča." "To je strašno ugodan život," reče Jacob, "brljati ovdje. Usprkos, to je glupa umjetnost, Cruttendon." Odlutao je kroz prostoriju. "Tu je taj čovjek, Pierre Louys, sad." Uze knjigu. "Sad moj dragi gospodine, hoćete li se smiriti?" reče Cruttendon. "To je solidan komad", reče Jacob, postavljajući platno na stolac. "Oh, to sam napravio stoljećima davno," reče Cruttendon, gledajući preko svog ramena. "Prilično ste kompetentan slikar po mom mišljenju," reče Jacob nakon nekog vremena. "Sad ako biste htjeli pogledati za čim idem u sadašnjem trenutku, reče Cruttendon stavljajući platno pred Jacoba. "Evo. To je to. To je više to. To je ..." migoljio je svoj palac u krug oko svjetiljkine kugle obojane bijelo.

7) dječja pjesmica


"Prilično solidan komad posla," reče Jacob, raširivši svoje noge ispred njega. "Ali što sam vam htio objasniti ..."

Miss Jinny Carslake, blijeda, pjegava, morbidna, uđe u prostoriju. "Oh Jinny, ovdje je prijatelj. Flanders. Englez. Bogat. Visoko povezan. Nastavite, Flanders ..." Jacob ne reče ništa. "To je da - da nije uredu," reče Jinny Carslake. "Ne," reče Cruttenden odlučno. "Ne može biti napravljeno." Uzeo je platno sa stolice i stavio ga stojati na podu leđima prema njima. "Sjedite dame i gospodo. Miss Carslake dolazi iz vašeg dijela svijeta, Flanders. Iz Devonshire. Oh, mislio sam da ste rekli Devonshire. Vrlo dobro. Ona je kći crkve također. Crna ovca familije. Njena majka piše joj takova pisma. Kažem - imate li jedno sa sobom? Uobičajeno su nedjelje kad dolaze. Neka vrsta crkvena zvona efekt, znate." "Jeste li sreli sve slikare muškarce?" reče Jinny. "Da li je Mallinson bio pijan? Ako odete u njegov studio, on će vam dati jednu od svojih slika. Ja velim, Teddy ..." "Pola treptaja," reče Cruttendon. "Koje je doba godine?" On pogleda kroz prozor. "Uzimamo slobodan dan nedjeljom, Flanders." "Hoće on ..." reče Jinny, gledajući Jacoba. "Vi ..." "Da, on dolazi s nama," reče Cruttendon.

I zatim, tu je Versailles. Jinny stajaše na kamenu rubu nagnuta nad jezerce, uhvaćena Cruttendonovim rukama, inače bi pala u vodu. "Tamo" Tamo!" vikala je. "Ravno na vrhu!" Neka apatična i skošenih ramena riba isplutala je iz dubina da bi gricnula njene mrvice. "Ti


gledaj," reče skačući dolje. I zatim zasljepljujuća bijela voda, gruba i prigušena, skoči u zrak. Fontana se raširi. Kroz nju doprije zvuk vojne glazbe u daljini. Sva voda bijaše nabrana kapljicama. Plava zračna lopta nježno udari o površinu. Kako se sve paziteljice i djeca i starci i mladi nagomilaše na rub, nagnuti preko i mahaše svojim štapovima! Mala djevojčica je trčala šireći svoje ruke prema njenoj zračnoj lopti, ali ona potonu ispod fontane. Edward Cruttendon, Jinny Carslake, i Jacob Flanders hodali su uporedo duž žuta šljunčana puta; zašli na travu; tako prošli ispod drveća; i izašli kod ljetne kuće gdje Marie Antointte je običavala piti čokoladu. Unutra uđđoše Edward i Jinny, ali Jacob ostade vani, sjedeći na dršci svog štapa za šetanje. Van dođoše oni opet. "Dakle?" reče Crutendon, smiješeći se Jacobu. Jinny je čekala; Edward je čekao; i oboje su gledali Jacoba. "Dakle?" reče jacob smiješeći se i pritiskajući obje ruke na svoj štap. "Dolazim," odlučio je; i krenuo. ostali su slijedili ga, smiješeći se.

I zatim su otišli do malog caféa u sporednoj ulici gdje su ljudi sjedili pijući kavu, gledajući vojnike, meditativno otresajući pepeo u pepeljare. "Ali on je sasvim različit," reče Jinny, sklapajući svoje ruke nad njenom čašom. "Pretpostavljam da ne znate što Ted misli kad kaže stvar kao ta," reče ona, gledajući Jacoba. "Ali ja znam. Ponekad bih mogla ubiti se. Ponekad on leži u krevetu cijeli dan - samo leži tamo ... Ne želim te upravo na stolu"; mahnula je rukama. Naduti golubovi prelijevajućih boja gegali su se oko njihovih stopala. "Pogledaj na šešir one žene," reče Cruttendon. "Kako im pada


na pamet smišljati to? ... Ne, Flanders, mislim da ne bih mogao živjeti kao vi. Kad netko hoda tom ulicom nasuprot British Museumu - kako se zove? - na tu mislim. Sve je kao to. One debele žene - i muškarac koji stoji nasred ceste kao da će poluditi ..." "Svi ih hrane," reče Jinny tjerajući golubove mahanjem. "Oni su glupa stara stvar." "Pa, ne znam, reče Jacob, pušeći svoju cigaretu. "Tamo je St. Paul." "Mislim, ići u ured," reče Cruttendon. "Drži sve to," protuargumentirao je Jacob. "Ali ti se ne računaš," reče Jinny, gledajući Cruttendona. "Ti si lud. Mislim, ti misliš samo na slikanje." "Da, znam. Ne mogu si pomoći. Ja velim, hoće li King George popustiti o plemstvu?" "Bog'me će morati," reče Jacob. "Eto!" reče Jinny. "On stvarno zna. "Vidiš, ja bih, da mogu," reče Cruttendon, "ali ja jednostavno ne mogu." "Ja mislim da bih mogla," reče Jinny. "Samo, to je, svi ti ljudi, što čovjek ne voli, koji to čine. Doma, mislim. O ničem drugom ne pričaju. Čak i ljudi kao moja mater." "Sad, kad bih došao i živio ovdje --" reče Jacob. "Koji je moj udio, Cruttendon? Oh, vrlo dobro. Neka bude po tvom. Te glupe ptice, čovjek ih direkno hoće - odletile su."

I konačno pod lučnim svjetiljkama Gare des invalides, s jednim od onih queer trenutaka koji su tako mali pa ipak tako definitivni, koji mogu povrijediti ili proći nezamijećeni ali općenito uzrokuju priličnu količinu nelagode, Jinny i Cruttendon povukli su se zajedno; Jacob je stajao podalje. Trebali su se razići. Ništa ne bijaše rečeno. Muškarac je gurao


pokretni štand pored Jacobovih nogu tako blizu da ga je gotovo očešao. Dok je Jacob povratio svoju rvnotežu, drugih dvoje je već se bijahu otputili, premda je Jinny gledala preko svog ramena, a Cruttendon, mašući rukom, nestao kao vrlo veliki genij kakav bijaše.

Ne - Mrs. Flanders nije rečeno ništa od toga, premda je Jacob osjećao, to je sigurno za reći, da ništa na svijetu ne bijaše od veće važnosti; a što se Cruttendona i Jinny tiče, mislio je da su najupečatljiviji ljudi koje je ikada sreo - ne mogavši naravno predvidjeti kako je to ispalo u tijeku vremena da Cruttendon je pošao slikati voćnjake; trebao bi stoga živjeti u Kentu; i morao bi, čovjek bi pomislio, vidjeti kroz cvat jabuka u to doba, jer njegova žena, zbog koje je to činio, pobjegla je s novelistom; ali ne; Cruttendon još uvijek slika voćnjake, divljački, u samoći. Zatim Jinny Carslake, nakon veze s Lafanu američkim slikarem, posjećivala je indijske filozofe i sad ju nalazite u pansionima Italije kako draga malu kutijicu za nakit koja sadrži obične kamenčiće pokupljene pored ceste. Ali ako ih pogledate uporno, ona kaže, mnoštvo postaje jedinstvo, što je na neki način tajna života, premda ju to ne sprečava slijediti makarone kako to ide oko stola, i ponekad, u proljetne večeri, ona čini najčudnija povjeravanja stidljivm mladim Englezima. Jacob nije imao ništa za sakriti od svoje majke. Bilo je tek da nije mogao napraviti smisla od tog izuzetnog uzbuđenja, a što se tiče napisati ga ---

"Jacobova pisma su tako slična njemu," rekla je Mrs. Jarvis, previjajući list. "Zaista doima se da ima ..." reče Mrs. Flanders, i pauziraše, jer bijaše krojila haljinu i trebala je ispraviti uzorak, "... vrlo veselo vrijeme."


Mrs. Jarvis je razmišljala o Parizu. Iza njenih leđa prozor bijaše otvoren, jer bila je blaga noć; mirna noć; kad mjesec se doima utišan i stabla jabuka stoje savršeno mirno. "Nikad ne žalim mrtve," reče Mrs. Jarvis, pomičući jastuk na njenim leđima, i sklapajući ruke iza glave. Betty Flanders ju nije čula, jer njene škare su činile toliko buke na stolu. "Oni počivaju", rekla je Mrs. Jarvis. "A mi provodimo dane čineći blesavo nepotrebne stvari bez da znamo zašto." Mrs. Jarvis nije bila voljena u selu.

"Nikad ne šetate u ovo doba noći?" upitala je ona Mrs. Flanders. "Zasigurno da je čudesno blago," reče Mrs. Flanders. Pa ipak ima godinama otkad je otvorila vrata voćnjaka i otišla van na Dods Hill nakon večere. "Savršeno je suho," reče Mrs. Jarvis, kad su zatvorile vrata voćnjaka i stupile na travu. "Neću ići daleko," reče Betty Flander. "Da, Jacob će otići iz Pariza u srijedu." "Jacob je uvijek bio moj prijatelj od trojce," reče Mrs. Jarvis. "Sad, moja draga, ja dalje ne idem," reče Mrs. Flanders. Bijahu se popele mračnim brdom i dosegle rimski logor. Ruševine su dizale se pod njihovim nogama - glatki krug okružujući logor ili grob. Kolike li je igle Betty Flanders izgubila ovdje! i njen granatni broš. "Puno je jasnije nego to ponekad," reče Mrs. jarvis, stojeći na hrptu. Nije bilo oblaka, a ipak je bila izmaglica nad morem i nad pustopoljinama. Svjetla Scarborougha su bljeskala. kao da žena noseći dijamantnu ogrlicu okreće glavu amo i tamo. "Kako je tiho!" reče Mrs. Jarvis. Mrs. Flanders je trljala busen palcem noge misleći o svom brošu.


Mrs. Jarvis nalazila je teškim misliti o sebi večeras. Tako mirno bijaše. Nije bilo vjetra; ništa utrkujuće, leteće, bježeće. Crne sjene stajale su mirno nad srebrnim pustopoljinama. Grmovi štipavca stajali su savršeno mirno. Niti je Mrs. Jarvis mislila o Bogu. Bila je crkva tamo iza njih, naravno. Crkveni sat otkucao je deset. Da li su udarci dosegli do grma štipavca, ili je bodljikavo drvo čulo njih? Mrs. Flander se savila dolje da pokupi oblutak. Ponekad ljudi nalaze stvari, mislila je Mrs. Jarvis, ali ipak u toj magličastoj mjesečini bilo je nemoguće vidjeti bilo što, osim kostiju, i malih komadića krede. "Jacob je kupio svojim novcem, i zatim doveo Mr. Parkera gore da vidi pogled, i mora da je ispustio ---" Mrs.Flanders mrmljaše. Da li su kosti se mrdnule, ili hrđavi mačevi! Da li je dva-pennya-pola-pennya broš Mrs. Flanders za uvijek postao dio te bogate akumulacije? i da su se svi duhovi skupili tijesno i češali ramena s Mrs. Flanders, ne bi li ona doimala se savršeno na svom mjestu, živa engleska matrona, postajuća krupnom? Sat je otkucao četvrt. Krhki valovi zvuka razbijali su se među krutim štipavcem i glogovim grančicama kako je crkveni sat dijelio vrijeme u četvrti. Nepokretne i širokih leđa pustopoljine primale su tvrdnju "Petnjast je minuta nakon sata," ali nisu činile odgovora, osim ako se kupine nisu micale. Pa ipak i u tom svjetlu nadgrobni kamenovi su mogli se čitati, kratki glasovi govoreći,"Ja sam Bertha Ruck," "Ja sam Tom Gage." I oni kažu koji dan godine bijahu umrli, i Novi Zavjet kaže nešto za njih, vrlo ponosno, vrlo naglašeno, ili podržavajuće. Pustopoljine primaju to također.


Mjesečina pada kao blijeda stranica na crkveni zid, i osvjetljava klečeću obitelj u niši, i tablet postavljen 1780. za Squire od župe koji je olakšavao siromašnima, i vjerovao u Boga - tako odmjereni glas ide na dnu mramorna svitka, kao da se može nametnuti vemenu i otvorenu nebu. Sad lisica se iskrada iza grma štipavca. Često, čak i noću, crkva doima se puna ljudi. Klupice su istrošene i masne, i sutane su na mjestu, i knjige himni na klupicama. To je brod sa svom svojom posadom ukrcanom. Grede se naprežu držati mrtve i žive, orače, drvodjelje, gentelmane što lisice love, i farmere što mirišu na blato i brandy. Njihovi jezici sjedinjuju se u sricanju oštro odrezanih riječi, koje zauvijek režu u odvojene dijelove, vrijeme i pustopoljine širokih leđa. Žal i vjerovanje i elegija, očaj i trijumf, ali ponajviše zdrav razum i radosna indiferentnost, idu stupajući kroz prozore bilo kad tih pet stotina godina. Usprkos, kako Mrs. Jarvis reče, stupajući na pustopoljinu, "Kako je tiho!" Tiha o podnevu, osim kad lov se rasprostire po njoj; tiha u poslijepodnevu osim lutajućih ovaca; noću pustopoljina je savršeno tiha. Granatni broš bijaše ispušten u travu. Lisica puže potajice. List okreće se na rub. Mrs. Jarvis, koja je u dobi od pedeset, odmara se u logoru u magličastoj mjesečini. ".. i," reče Mrs. Flanders ispravljajući svoja leđa, "nikad nisam marila za Mr. Parkera." "Niti ja," reče Mrs. Jarvis. Počele su hodati doma. Ali njihovi glasovi plutali su neko vrijeme nad logorom. Mjesečina nije razorila ništa. Pustopoljina je pimila sve. Tom Gage viče glasno koliko god nadgrobni spomenik izdržava. Rimski skeleti su u sigurnom spremištu. Drzovite igle Betty Flanders su sigurne također i njen granatni broš. I ponekad u pola dana, u suncu, pustopoljina doima se sakupljati ta mala


blaga, kao paziteljica. Ali o ponoći, kad nitko ne govori ili galopira, i bodljikavo drvo je sarvšeno mirno, bilo bi ludo gnjaviti pustopoljinu pitanjima - što? i zašto? Crkveni sat, međutim, otkucava dvanajst.


Dvanajst

Voda je padala sa ruba kao olovo - kao lanac s debelim bijelim karikama. Vlak je ušao u strmu zelenu livadu, i Jacob je vidio ogoljene tulipane kako rastu i čuo ptice pjevati, u Italiji. Motorna kola puna talijanskih oficira prošla su duž ravna puta i držala korak s vlakom, dižući prašinu iza sebe. Bijahu tamo stabla isprepletena zajedno lozama - kako Vergiije bijaše rekao. Tu bijaše stanica; i stravično uzimanje odsustva, sa ženama u visokim žutim čizmama i blijedim dečkima u prstenastim čarapama. Vergilijeve pčele su otišle u ravnice Lombardije. Bijaše običaj starih uzgajati lozu među brijestovima. Zatim u Milanu tamo bijahu oštrokrili jastrebovi, sjajno smeđi, iscrtavajući figure nad krovovima. Talijanski vagoni postanu prokleto vrući s poslijepodnevnim suncem na njima, i sva prilika je da prije no se lokomotiva popne klancem zvekečući lanac će se raspasti. Gore, gore, gore, to ide, kao vlak za razgledavanje krajolika. Svaki vrhunac pokriven je oštrim drvećem, zadivljujuća bijela sela su nakrcana na stranicama. Uvijek je tamo bijeli toranj na samom vrhu, crveno obrubljeni krovovi, i sami ponor ispod. To nije zemlja u kojoj čovjek šeta poslije čaja. Jer kao prvo nema trave. Cijelom stranom brda vladaju stabla maslina. Već u travnju zemlja je zgrušana u prašinu među njima. I nema tamo niti stepenica niti pješačkih staza, niti puteva išaranih sjenama lišća niti krčmi iz osamnjastog stoljeća s lučnim prozorima, gdje čovjek jede šunku i jaja. O, ne, Italija je sva vatrenost, ogoljenost, izloženost, i crni svećenici što hodaju putevima. Čudno je, također, kako nikada ne pobjegnete od vila. No ipak, putovati po svom, sa stotinu funti za potrošiti, fin je posao. I ako njegov novac istekne, kao što vjerovatno hoće, on bi išao pješke. Mogao bi živjeti na kruhu i vinu - vinu u


slamnatim bocama - jer nakon što odradi Grčku, on će zaustaviti se u Rimu. Rimska civilizacija bijaše vrlo inferiorna stvar, nema sumnje. Ali Bonamy je pričao puno o truležu, isto tako. "Trebao si biti u Ateni," bude rekao Bonamyu kad se vrati. "Stojeći na Partenonu," rekao bi, ili, "Ruševine koloseuma sugeriraju neke vrlo sublimne refleksije," koje bi mogao napisati nadugačko u pismima. Moglo bi se to pretvoriti u ogled o civilizaciji. Usporedba između antičkih i modernih, s nekim prilično oštrim osvrtima na Mr. Asquitha - nešto u stilu Gibbona. Krupan gentelman s mukom je utovario se, prašnjav, vrećast, ovješan zlatnim lancima, i Jacob žaleći da nije došao od latinske rase, gledao je kroz prozor. Čudna je refleksija da putujući dva dana i noći ste u srcu Italije. Slučajne vile među maslinovim stablima se pojave; sluge zalijevaju kaktuse. Crne viktorija kočije voze između pompoznih stupova s gipsanim štitovima nalijepljenim na njih. U isto doba je i trenutačno i začuđujuće intimno - biti izložen pred očima stranaca. I tamo je osamljeni vrh brda gdje nitko nikada ne dolazi, pa ipak je viđen od mene koji se u zadnje vrijeme vozim niz Piccadilly na omnibusu. I što bi trebalo mi se svidjeti bilo bi izići u polja, sjesti dolje i čuti zrikavce, i uzeti šaku zemlje - talijanske zemlje, kao što je to talijanska prašina na mojim cipelama. Jacob je čuo ih izvikivati čudna imena na željezničkim postajama kroz noć. Vlak je stao i čuo je žabe kreketati u blizini, i zgužvao je oprezno zavjesu i vidio ogromnu čudnovatu močvaru svu bijelu u mjesečini. Vagon je bio prepun dima cigara, koji je plutao oko kugle sa zelenim sjenilom na njoj. Talijanski gentelman ležao je hrčući, izuvenih čizama i njegov prsluk raskopčan. ... Sav taj posao ići u Grčku doimao se Jacobu nepodnošljiv zamor - sjedenje u hotelima sam, i


razgledavanje spomenika - bilo bi bolje da je otišao u Cornwall s Timothy Durrantom. ... "O - h" protestirao je Jacob kad tama je počela pucati pred njim i svjetlo se ukazalo kroz nju, ali muškarac bijaše dohvaćao nešto preko njega - debeli talijanski muškarac u svojoj prednjici košulje, neobrijan, zgužvan, ugojen, bijaše otvarao vrata i izlazio oprati se. Jacob sjede i vidje mršava talijaskog sportaša s puškom kako hoda niz put u svjetlu ranog jutra, i cijela ideja Partenona pade na njega dok pljesneš. "Jupitra ti!" mislio je, "mora biti da smo blizu tamo!" i gurnu glavu kroz prozor i zrak ga udari u lice punom snagom.

Beskrajno iritirajuće je da dvadeset i pet ljudi vaših poznanika bi trebali biti kadri odmah reći nešto na temu biti u Grčkoj, dok za vas tamo je nešto što zaustavlja emocije kao takove. Nakon što se oprao u hotelu u Patrasu, Jacob je slijedio tramvajske linije milju ili tako nekako; i slijedio ih je milju ili tako nekako nazad; bijaše sreo nekoliko jata purana; nekoliko nizova magaraca; izgubio se u sporednim uličicama; pročitao oglase za korsete i Maggi consommé; djeca bijahu ga nagazila na nožne palčeve; mjesto je smrdilo po lošem siru; bijaše sretan da se našao izaći van nasuprot svog hotela. Tamo bijaše stari primjerak Daily Maila ležeći među šalicama za kavu; kojeg je on pročitao. Ali što bi mogao raditi poslije večere? Nema sumnje, mi bi bili puno gore no što jesmo bez našeg zadivljujućeg dara iluzije. U dobi od dvanajst ili tako, napustivši naše lutke i polomivši naše parne lokomotive, Francuska, ali puno vjerovatnije Italija, i Indija gotovo sigurno, privlače suvišnu imaginaciju. Nečije tetke bijahu u Rimu; i svatko je imao ujaka o kojem se zadnje čulo - jadan čovjek - u Rangoonu. On se više nikada neće vratiti nazad. Ali guvernante su te koje začnu mit o Grčkoj. Pogledajte na to, kao glavu (one


kažu) - nos, vidite, ravan kao strelica, uvojci, obrve - sve prikladno za muževnu ljeptu; dok njegove noge i ruke imaju linije na sebi koje ukazuju savršen stupanj razvoja - Grci brinu za tijelo isto koliko i za lice. I Grci su kadri naslikati voće da ptice ga kljucaju. Prvo čitate Xenofona; zatim Euripida. Jednog dana - to je bila prilika, tako mi boga - što ljudi bijahu govorili doima se da ima smisla; "grčki duh"; Grci ovo, ono i ostalo; premda je apsurdno, uzgred, reći da bilo koji Grk dolazi blizu Shakespearea. Poanta je, međutim, da smo odgojeni u iluziji. Jacob, nema sumnje, bijaše mislio nešto u tom stilu, Daily Mail zgužvan u njegovoj ruci; nogu ispruženih; upravo slika dosade. "Ali to je način na koji smo odgojeni," nastavio je. I sve to mu se doimalo vrlo neukusno. Nešto bi trebalo napraviti po tom pitanju. I od umjereno depresivna on postade kao čovjek koji ide na vlastito vješanje. Clara Durrant bijaše ga ostavila na partyu pričati s amerikancem zvanim Pilchard. A on je došao skroz iz Grčke i ostavio ju. Nosili su večernja odijela, i pričali besmislice - koje proklete besmislice - i on pruži ruku dohvatiti Globe Trotter, internacionalni časopis koji se dostavlja bez naknade vlasnicima hotela. Usprkos svog bijednog stanja, moderna Grčka je visoko napredna u svom sustavu električnih tramvaja, tako da dok je Jacob sjedio u hotelskoj dvorani za sjedenje, klopotali, zveketali, zvonili, zvonili, zvonili zapovjednički, da magarci se maknu s puta, i jedna stara žena koja je odbijala maknuti se, pod prozorima. Cijela civilizacija bijaše proklinjana. Konobar je bio sasvim indiferentan na to, također. Aristotel, prljavi muškarac, mesožderski se zanimao za tijelo jedinog gosta koji je sada zauzimao jedinu fotelju, napadno uđe u prostoriju, spusti nešto dolje, popravi nešto, i vidje da je Jacob još uvijek tamo.


"Htjeti ću biti zvan rano sutra," reče Jacob preko svog ramena. "Idem u Olimpiju." Ta sumornost, to predavanje tamnim vodama koje zapljuskuju oko nas, je suvremeni izum. Možda, kako Cruttendon reče, mi ne vjerujemo dovoljno. Naši očevi u svakom slučaju su imali nešto za uništiti. Isto tako imamo i mi, što se toga tiče, mislio je Jacob, gužvajući Daily Mail u ruci. Išao bi on u Parlament i činio fine govore - ali koja korist od finih govora i Parlamenta, jednom kad se predate palcu crnih voda. I doista nikada nije bilo objašnjenja plimi i oseki u našim venama - sreće i nesreće. To poštovanje i večernji partyi za koje se mora odjeti, i jadne sirotinjske četvrti pozadi Gray's Inna - nešto solidno, nepokretno, i groteskno - je pozadi toga, Jakob mišljaše, vjerovatno. Ali opet s druge strane tamo je British Empire koja mu je počela biti zagonetkom; niti je on bio sasvim za to da Irska dobije samoupravu. Što je Daily Mail rekao o tome?

Jer on bijaše odrastao da bude muškarac, i bijaše da će biti uronjen u stvari - kao što je zaista sobarica, prazneći njegov lavor gore, prebirući ključeve, rezbarije, olovke, bočice kondenzata razbacane po toaletnom stolu, bila svjesna. Da je on odrastao da bude muškarac bila je činjenica koju je Florinda znala, kao što je znala sve, instinktivno. I Betty Flanders čak i sad je sumnjala na to, dok je čitala njegovo pismo, poslano iz Milana, "Govoreći mi," žalila se ona Mrs. Jarvis, "stvarno ništa što bih ja htjela znati"; ali je razmišljala nad tim. Fanny Elmer osjećala je to do očajanja. Jer on bi uzeo svoj štap i svoj šešir i otišao do prozora, i izgledao savršeno odsutna duha, i vrlo strog također, mislila je. "Idem," rekao bi, "izmoliti objed od Bonamya." "Kako god, mogu se utopiti u Thamesu," viknula je Fanny,


dok je žurila pored Foundling Hospital.

"Ali Daily Mailu nije za vjerovati," Jacob reče sebi, gledajući oko sebe tražeći nešto za čitanje. I uzdahnuo je opet, tako temeljito sumoran, da sumornost mora da je boravila u njemu da ga naoblači u bilo kojem trenu, što bijaše čudno u čovjeka koji je uživao stvari takovima, koji se nije predavao puno analizi, ali bijaše užasno romantičan, naravno, mislio je Bonamy, u svojim odajama u Lincoln's Innu

"Zaljubiti će se," mislio je Bonamy. "Neka grčka žena ravnog nosa." Bijaše to Bonamy kome je Jacob pisao sa Patrasa - Bonamyu koji nije mogao voljeti ženu i nikada čitati blesavu knjigu Ima par vrlo dobrih knjiga na koncu konaca, jer ne možemo brojati obilate povijesti, putovanja u zapregama s mulama da otkrijemo izvore Nila, ili blagoglagoljivost fikcije Volim knjige čije su vrline sve iscrtane na stranici ili dvije. Volim rečenice koje se ne pomiču premda vojske prelaze preko njih. Volim da su riječi tvrde - takovi bijahu Bonamyevi pogledi, i oni su mu donijeli neprijateljstvo onih čiji ukus je za svježi prirast jutra, koji povraćaju kroz prozor, i nalaze makove raštrkane na suncu, i ne mogu odoljeti vrisku slavlja na začuđujuću plodnost engleske literature. To ne bijaše Bonamyev stil uopće. Da je njegov ukus u literaturi utjecao na njegova prijateljstva, i učinio ga tihim, zatajnim, zahtjevnim, i sasvim opuštenim samo s jednim ili dvojcom mladih muškaraca njegova načina mišljenja, bijaše optužba protiv njega. Ali opet, Jacob Flanders nije bio sasvim njegova načina mišljenja - daleko od toga, Bonamy uzdahnu polažući tanki list papira za pisma na stol i zadubljujući se u razmišljanje o


Jacobovu karakteru, ne po prvi puta. Nevolja bijaše ta romantična crta u njemu. "Ali pomiješana s glupošću koja ga vodi u te apsurdne zaplete," mislio je Bonamy, "ima tu nečega - nečega" - uzdahnu, jer Jacob mu bijaše draži no itko drugi na svijetu.

Jacob ode do prozora i stajaše tamo rukama u džepovima. Vidio je tamo tri Grka u kiltovima; jarbole brodova; besposlene ili užurbane ljude nižih klasa kako šeću ili na brzinu istupaju van ili ulaze u grupe i gestikuliraju rukama. Njihov nedostatak brige za njega ne bijaše uzrokom njegove sumornosti; ali neko dublje uvjerenje - nije da on sam po sebi bijaše osamljenim, nego da svi su ljudi.

Slijedećega dana, dok vlak je polagano kružio brdom na svom putu u Olimpiju, grčke seljačke žene bijahu vani među lozama; stari grčki muškarci bijahu sjedili na stanicama, pijuckajući slatko vino. I premda je Jacob ostao sumoran, nikad nije sumnjao kako užasno ugodno je biti sam; izvan Engleske; ovisan o sebi; odrezan od cijele stvari. Vrlo oštra gola brda su tamo na putu za Olimpiju; i među njima plavo more u trokutastim prostorima. Malo kao obala Cornwalla. Dakle sad, poći sam hodati cijeli dan - stati na te tračnice i slijediti ih među grmovima - ili su to malena drveća? - do vrha planine s kojeg čovjek može vidjeti polovicu nacija antike -- "Da," reče Jacob, jer njegova kola bijahu prazna, "pogledajmo na mapu." Krivili ga ili hvalili ga, nema nijekanja divljeg konja u nama. Galopirati neumjereno; pasti na pijesak izmoren; osjećati zemlju kako se vrti; imati - pozitivno - navalu prijateljstva za kamenje i trave, kao da je čovječanstvo prošlo, a što se tiče muškaraca i žena, neka idu visiti - ne može se prijeći preko


činjenice da ta želja nas lovi prilično često.

Večernji zrak malo je pomaknuo prljave zavjese u hotelskoj sobi u Olimpiji. "Puna sam ljubavi za svakoga," mislila je Mrs. Wentworth Williams, "- za siromahe prije svega - za seljake koji se vraćaju navečer s njihovim teretima. I sve je meko i neodređeno i vrlo tužno. Tužno je, tužno je. Ali sve ima svog smisla," mislila je Sandra Wentworth Williams, dižući svoju glavu malo i izgledajući vrlo lijepa, tragična, i ushićena. "Čovjek mora voljeti sve." Držala je u svojoj ruci malenu knjigu prikladnu za putovanja - Čehovljeve priče - dok je stojala, velom zakriljena, u bijelom, na prozoru hotela u Olimpiji. Kako prekrasno veče bijaše! Tragedija Grčke bijaše tragedija svih uzvišenih duša. Neizbježni kompromis. Doimalo se da je ulovila nešto. Bude to zapisala. I pokrećući se prema stolu za kojim je njen suprug sjedio čitajući, ona nasloni svoju bradu na ruke i misliše o seljacima, o patnji, njenoj vlastitoj ljepoti, neizbježnom kompromisu, i o tome kakoće to zapisati. Niti je Evan Williams rekao nešto brutalno, banalno, ili lakoumno kad je zaklopio knjigu i stavio ju na stranu da načini mjesta za tanjure juhe koji su sada bili stavljeni pred njih. Samo su njegove upale psa tragača oči i njegovi teški nezdravi obrazi izražavali toleranciju melankolije, njegovo uvjerenje da premda prisiljen živjeti oprezno i odmjereno on moguće nikada neće doseći bilo koji od tih objekata, koji, kako je znao, su vrijedni slijeđenja. Njegov oprez bijaše besprijekoran; njegova tišina neprekinuta. "Sve se doima imati toliko značenje," reče Sandra. Ali zvukom njena vlastita glasa magija bijaše razbijena. Bijaše zaboravila seljake. Samo ostade tamo s njom osjećaj njene vlastite ljepote, i ispred, na sreću, bijaše ogledalo.


"Ja vrlo sam lijepa," mislila je. Pomaknula je svoj šešir malo. Njen suprug vidje ju gledati u ogledalo; i bijaše se složio da ljepota je važna; to je naslijeđe; ne može se ignorirati. Ali to je barijera; uistinu to prilično je zamorno. Tako on popi svoju juhu; i držaše svoje oči uprte u prozor. "Prepelice," reče Mrs. Wentworth bezvoljno. "I zatim jaretina, pretpostavljam; i zatim ..." "Karamel krema za pretpostaviti," reče njen suprug u istoj kadenci, njegova čačkalica već vani. Položila je svoju žlicu na tanjur, i njena juha bijaše odnešena napola dovršena. Nikad nije učinila ništa bez dostojanstva; jer njen bijaše engleski tip, koji bijaše tako grčki, osim što seljani doticahu svoje šešire za to, rektori obožavaju to; i viši vrtlari i niži vrtlari s poštovanjem ispravljaju svoja leđa kad dolazi ona niz širku terasu nedjeljnim jutrima, zastajkujući pored kamene urne s premijerom da bi izabrala ružu - koja, moguće, ona bijaše pokušavala zaboraviti dok njeno je oko lutalo uokolo sale za objedovanje krčme u Olimpiji, tražeći prozor na kojem je njena knjiga ležala, gdje je nekoliko minuta ranije otkrila nešto, o ljubavi i tuzi i seljacima. Ali bijaše to Evan koji je uzdahnuo; ne u očajanju niti zaista u pobuni. Ali, kao najambiciozniji od muškaraca a po temperamentu najsporiji, nije postigao ništa; imao je političku povijest Engleske na vrhovima svojih prstiju, i živeći mnogo u društvu s Chatham, Pitt, Burke, i Charles James Fox nije mogao ne kontrastirati sebe i svoju dob s njima i njihovim. "Pa ipak nikad nije bilo vrijeme da veliki ljudi bijahu više potrebni," imao je običaj reći sebi, s uzdahom. Bijaše tu, čačkajući svoje zube u krčmi u Olimpiji. Završio je. Ali Sandrine oči su lutale. "Te ružičaste lubenice sigurno mora da su opasne," reče


snuždeno. Kako je govorio, vrata se otvoriše i uđe mladi muškarac u sivu kariranu odijelu. "Prekrasan ali opasan," reče Sandra, neposredno govoreći svom suprugu u prisutnosti treće osobe. ("Ah, engleski dečko na turneji," mislila je sebi.) I Evan je to znao isto tako. Da, znao je on sve to; i divio joj se. Vrlo ugodno je, imati afere. Ali što njega se tiče, što s njegovom visinom (Napoleon bijaše pet stope četiri, pamtio je), njegova obujma, njegove nesposobnosti nametnuti svoju vlastitu osobnost (a ipak nikad nije bilo vrijeme da veliki ljudi bijahu više potrebni, uzdahnuo je), to bijaše neupotrebljivo. On baci svoju cigaru, ode do Jacoba i upita ga, jednostavnom vrstom iskrenosti kakovu je Jacob volio, da li je došao ravno iz Engleske. "Kako vrlo engleski!" Sandra se smijala kad je konobar im je rekao slijedeće jutro da mladi gentelman je otišao u pet ujutro penjati se na planinu. "Sigurna sam da je tražio kupatilo?" na što je konobar zavrtio glavom i rekao da će pitati managera. "Ne razumijete," smijala se Sandra. "Nije bitno."

Ispružen na vrhu planine, sasvim sam, Jacob je uživao beskrajno. Vjerovatno nikad nije bio tako sretan u cijelom životu. Ali na večeri to veče Mr. Williams ga je pitao da li želi vidjeti novine; zatim Mrs. Williams ga je pitala (dok su se šetali po terasi pušeći - i kako je on mogao odbiti tog čovjeka cigaru?) da li je vidio kazalište na mjesčini; da li zna Everard Sherborna; da li je čitao Grke i da li bi (Evan se šutke digao i otišao unutra) kad bi morao žrtvovati jednu, to bila francuska ili ruska literatura? "I sad," pisao je Jacob u svom pismu Bonamyu, "ja ću morati čitati njenu prokletu knjigu" - njenog Čehova, mislio je, jer mu


je ona posudila.

Premda mišljenje je nepopularno doima se dovoljno vjerovatnim da gola mjesta, polja s previše kamenja da bi mogla biti plugom orana, sijati morske livade na pola puta između Engleske i Amerike bolje nam odgovara nego gradovi. Ima nešto apsolutno u nama što prezire kvalifikaciju. To je ono što je zadirkivano i uvrtano u društvu. Ljudi dođu u prostoriju. "Tako drago mi je," kaže netko, "što vas sretoh," i to je laž. I zatim "Uživam proljeće više no ljeto sada. To ide, mislim, kako čovjek stari." Jer žene uvijek, uvijek, uvijek govore ono što se osjeća, i ako one kažu "kako čovjek stari," one misle da odgovorite nečim sasvim van teme. Jacob se sjede u kamenolom gdje Grci bijahu rezali kamen za kazalište. Vreo je to posao hodati uz grčka brda usred dana. Divlja crvena ciklama bijaše van; vidio je male kornjače šepesati od busena do busena; zrak je misriao jak i iznenada sladak, i sunce, udarajući na nazubljene komade mramora bijaše vrlo ošamućujuće za oči. Staložen, zapovjednički, prezriv, malo melankolije, i dosadom, kolovoške vrste, tu je sjedio i pušio svoju lulu. Bonamy bi rekao da je to bila vrst stvari koja ga čini nemirnim - kad Jacob zapadne u stanje stagnacije, izgleda kao ribar iz Margatea bez posla, ili britanski admiral. Niste mogli ga natjerati shvatiti bilo koju stvar kad bi bio u takovu raspoloženju. Bolje ga je ostaviti nasamu. Bijaše tup. Bijaše sklon biti zlovoljan. Digao se vrlo rano, gledajući statue svojim Baedekerom [8].

Sandra Wentworth Williams prelazeći svijet prije doručka u potrazi za avanturom ili točkom gledanja, sva u bijelom, ne

8) travel guide


tako visoka moguće, ali neuobičajeno uspravna - Sandra Williams je dobila Jacobovu glavu točno na razini s glavom Praxitelovog Hermesa. Usporedba je bila sva u njegovu korist. Ali prije no što je uspjela reći i riječ, on bijaše otišao iz muzeja i ostavio ju. No ipak, dama od mode putuje s više do jedne haljine, i ako bijelo pristaje jutarnjim satima, moguće pješčano žuto s purpurnim točkicama na njoj, crni šešir, i knjiga Balzaca, je prikladna večeri. Tako je ona bila uređena na terasi kad Jacob je došao. Vrlo lijepa je izgledala. Ruku preklopljenih ona je meditirala, doimala se slušati svog supruga, doimala se gledati seljake s granjem na leđima, doimala se primjećivati kako brijeg se mijenja od plavog u crno, doimala se diskriminirati između istine i laži, Jacob mišljaše, i prekriži svoje noge iznenada, promatrajući ekstremnu istrošenost svojih hlača. "Ali on vrlo otmjeno izgleda," Sandra odluči. I Evan Williams, ležeći u svojoj stolici s novinama na koljenima, zavidješe im. Najbolja stvar koju bi mogao učiniti jeste publicirati, zajedno s Macmillansom, svoju monografiju o vanjskoj politici Chathama. Ali pomiješao je to nateklo, mučno osjećanje - taj nemir, nabreklost, i vrelinu - bijaše to ljubomora! ljubomora! ljubomora! za koju se zakleo da nikada više neće osjećati. "Dođite s nama u Korint, Flanders," rekao je s više nego njegovom uobičajenom energijom, zaustavivši se kod Jacobove stolice. Bijaše olakšan Jacobovim odgovorom, ili prije solidnim, direktnim, ako stidljivi je način na koji je rekao da bi vrlo rado pošao s njima na Korint. "Tu je drugar koji bi mogao vrlo dobro proći u politici." "Imam namjeru dolaziti u Grčku svake godine dokle god sam živ," Jacob je pisao Bonamyu. "To je jedina šansa koju vidim zaštiti se od civilizacije."


"Sam bog zna što on time misli," Bonamy uzdahnu. Jer on sam nikada ne reče nezgrapnu stvar, i ti mračni Jacobovi izričaji činili su ga nespokojnim, pa ipak nekako impresioniranim, obzirom da njegova vlastita strana bijaše sva za određeno, konkretno i racionalno.

Ništa nije moglo biti jednostavnije nego što je Sandra rekla dok je silazila niz Akrokorint, držeći se malog puteljka, dok je Jacob koračao grubim tlom pored nje. Ostala je bez majke u dobi od četiri; i Park bijaše ogroman. "Čovjeku se čini da nikada neće moći izaći," smijala se. Naravno da je tamo bila knjižnica, i dragi Mr. Jones, i slutnje mnogih stvari. "Običava sam zalutati u kuhinju i sjediti na butlerovim koljenima, smijala se, tužno doduše. Jacob je mislio, da bio tamo, on bi ju spasio; jer ona bijaše izložena velikim opasnostima, mislio je sebi, "Ljudi ne bi razumjeli ženu govoriti kako ona govori." Malo joj je značila grubost brijega; i nosila je hlače, vidio je, ispod kratkih sukanja. "Žene kao Fanny Elmer ne," mislio je. Koje-je-njeno-ime Carslake nije; ali se pretvaraju ..." Mrs. Williams je rekla stvari ravno van. Bijaše iznenađen svojim vlastitim znanjem pravila ponašanja; koliko toga više može biti rečeno nego što čovjek misli; kako otvoren čovjek može biti sa ženom; i kako je znao sebe prije. Evan im se pridružio na cesti. I dok su se vozili uzbrdo nizbrdo (jer Grčka je u stanju uzbuđenja, pa ipak začuđujuće jasna, zemlja bez stabala, gdje vidite zemlju između vlati, svaki brijeg odrezan i oblikovan i ocrtan jednako često kao i ne na pozadini iskričavih duboko plavih voda, otoka bijelih kao pijesak što plutaju na obzoru, mjestimični nasadi palmi u dolinama koje su prošarane crnim kozama, istočkane malim


maslinovim stablima i ponekad imaju bijele šupljine, zrakaste i cik-cak, u svojim bokovima), i dok su se vozili uzbrdo i nizbrdo on se mrštio u kutu kola, sa svojom šapom tako čvrsto stisnutom da koža bijaše napeta između zglobova i male dlačice su stajale uspravno. Sandra je sjedila nasuprot, dominantna, kao Victoria spremna skočiti u zrak "Bezdušna!" mislio je Evan (što je bilo neistinito). "Bez mozga!" sumnjao je (i to nije bilo istina također). "Pa ipak ...!" Zavidio joj je. Kad došlo je vrijeme počinku, bilo je teško pisati Bonamyu, otkrio je Jacob. Ali vidio je Salamis, i Maraton u daljini. Jadni stari Bonamy! Ne; ima nešto queer u tome. Nije mogao pisati Bonamyu.

"Ja ću ići u Atenu usprkos svega," odriješio je, izgledajući vrlo spreman, s tom kukom koja se vukla na njegovoj strani. Williamsovi su već bili u Ateni.

Atena je još uvijek kadra osupnuti kao najčudnija kombinacija, najneskladniji izbor. Sad je predgrađe; sad je besmrtna. Sad je jeftini kontinentalni nakit izložen na baršunskim pladnjevima. Sad državnička žena stoji gola osim vala draperije preko njena koljena. Niti jednu formu on ne može uspostaviti nad svojim osjetima dok šeta, jednog pržećeg popodneva, duž Parisian bulevara i skače maknuti se s puta kraljevske landau kočije, koja, izgledajući neopisivo ruševno zvekeće rupavom cestom, bijaše pozdravljana građanima oba spola jeftino odjevenih u polucilindre i kontinentalnu odjeću; premda pastir u kiltu, kapi i sarama vrlo blizu tjera svoje stado koza između kraljevskih kotača; i cijelo vrijeme Akropla iskače u zrak, izdiže se nad gradom, kao ogroman nepokretan val sa žutim stupovima Partenona čvrsto usađenim na nju.


Žuti stupovi Partenona su da bi bili viđeni u svako doba čvrsto usađeni na Akropolu; doduše u zalazak sunca, kad brodovi u Pireju ispaljuju svoje topove, zvono zvoni, muškarac u uniformi (prsluk otkopčan) se pojavljuje; i žene rolaju crne dokoljenice koje pletu u sjeni stupova, dozivaju djecu i marširaju niz brdo nazad u svoje domove. Opet su tamo, stupovi, zabat, hram Pobjede i Erehteum, postavljen na oker stijeni rasječen sjenama, direktno otkačite vaše žaluzine ujutro i, naginjući se van, čujete zveket, viku ljudi, bič kako puca dolje na ulici. Tamo su oni. Ekstremna određenost kojom stoji, sad brilijantno bijela, opet žuta, i u nekim svjetlima crvenna, nameće ideje trajnosti, izlaska kroz zemlju neke spiritualne energije drugdje rasuta u elegantne bezvrijednosti. Ali ova trajnost postoji sasvim neovisno o našem divljenju. Premda je ljepota dovoljno ljudska da nas omekša, uzmuti duboke naslage mulja - sjećanja, napuštanja, žaljenja, sentimentalna posvećenja - Partenon je odvojen od svega toga; ako promatrate kako je stršao cijelu noć, stoljećima, počinjete spajati plamsanje (o podnevu je blještanje ošamućujuće i friz je gotovo nevidljiv) s idejom da moguće je to ljepota sama koja je besmrtna. Dodano na to, uspoređeno s žuljevitom štukaturom, nove ljubave pjesme hrapavo izlaze na prebiranje gitare i gramofona, i pokretna pa ipak beznačajna lica ulice, Partenon je zaista začuđujući u svojoj tihoj staloženosti; koja je tako živahna, daleko od toga da će se rastočiti, Partenon se pojavljuje, naprotiv, vrlo vjerovatno da će nadživjeti cijeli svijet.

"I Grci, kao razumni ljudi, nikada se nisu mučili završiti stražnje strane svojih statua," reče Jacob, zaklanjajući svoje oči i promatrajući tu stranu figure koja je okrenuta od pogleda i


ostavljena ugrubo. Primijetio je laganu nepravilnost linije stepenica koje "umjetnički osjećaj Grka bijaše preferirao matematički točnim," čitao je u svom vodiču. Stajao na točno na onom mjestu gdje je velika statua Atene stajala i identificirao još slavnih obilježja na sceni ispod. Ukratko, on bijaše točan i marljiv; ali duboko zlovoljan. Što više maltretirali su ga vodiči. To je bilo u ponedjeljak. Ali u srijedu je napisao telegram Bonamyu da odmah dođe. I zatim ga zgužvao u ruci i bacio u kanal. "Kao prvo, on ne bi došao," mislio je. "I zatim usudim se reći ta vrsta stvari zamara." "Ta vrsta stvari" obzirom da je nemiran, bolan osjećaj, nešto kao sebičnost - čovjek gotovo poželi da ta svar prestane - postaje sve više i više iza onog što je moguće - "Ako se nastavi puno duže, neću biti kadar nositi se s njom - ali ako bi netko drugi vidio to u isto doba - Bonamy je natrpan u svojoj sobi u Lincoln's Innu - oh, ja kažem, k vragu sve, ja kažem" - pogled Himetusa, Pentelikusa, Likabetusa s jedne strane, i mora s druge, kako čovjek stoji na Partenonu u zalazak sunca, nebo ružičasto operjano, ravnica u svim bojama, mramorni oker u čovjekovim očima, tako je pritiščući; na svu sreću Jacob je imao malo smisla za osobna udruživanja; rijetko bi mislio o Platonu ili Sokratu kao tjelesnima; s druge strane njegov osjećaj za arhitekturu bijaše vrlo jak; preferirao je statue u odnosu na slike; počinjao je razmišljati prilično o problemima civilizacije, koje su razriješili, naravno, stari Grci, premda njihova rješenja nam nisu od pomoći. Zatim ga kuka jako trznu u njegovu stranu dok je ležao u krevetu u srijedu noću; i on se okrenu vrstom beznadnog prevrtanja, sjećajući se Sandre Wentworth Williams u koju bijaše zaljubljen. Slijedeći dan se popeo na Pentelikus.


Dan nakon je otišao na Akropolu. Ura je bila rana; mjesto gotovo napušteno; i moguće grmljavina u zraku. Ali sunce je raspalilo puno, na Akropolu. Jacobova namjera bijaše sjesti i čitati, i našavši kolut mramora prigodno smješten, s kojeg Marathon se mogao vidjeti, a ipak bijaše u sjeni, dok Erehtum je plamsao bijel ispred njega, tamo on je sjedio. I nakon što je pročitao stranicu, on stavi palac u knjigu. Zašto ne vladati zemljama kako bi trebalo njima vladati? I zatim opet nastavi čitati. Nema sumnje njegov položaj tamo, nadgledajući Maraton nekako je uzdizao njegove duhove. Ili to može biti da spori prostrani mozak ima te trenutke cvjetanja. Ili je, nesvjesno, dok je bio u inozemstvu, dospio u način razmišljanja o politici. I zatim pogledavši gore i vidjevši oštri obris, njegovim meditacijama bijaše dan izuzetno oštar rub; Grčka je prošla; Partenon u ruševinama; pa ipak tamo on bijaše. (Dame sa zelenim i bijelim kišobranima prođoše kroz dvorište - francuske dama na svom putu da se pridruže svojim muževima u Konstantinopolu.) Jacob je opet čitao. I polažući knjigu na tlo on započe, kao inspiriran onim što bijaše pročitao, pisati bilješku o značaju povijesti - na demokraciju - jednu od onih pisanija na kojima životno djelo može biti temeljeno; ili opet, ispadne iz knjige dvadeset godina kasnije, i čovjek se ne može sjetiti riječi toga. To je malo bolno. Bolje bi bilo spaliti to. Jacob je pisao; počeo je crtati ravan nos; kad sve francuske dame otvarajući i zatvarajući svoje kišobrane odmah ispod njega uskliknuše, gledajući nebo, da čovjek nije znao što očekivati - kišu ili lijepo vrijeme? Jacob ustade i prošeta se poprijeko do Erehteuma. Tamo još uvijek ima nekoliko žena koje stojeći drže krov na svojim glavama. Jacob se ispravi malo; jer stabilnost i ravnoteža utječu


na tijelo prvo. Te statue su anulirale stvari tako! Zurio je u njih, zatim se okrenuo, i tamo bijaše Madame Lucien Gravé nasađena na blok mramora s njenim Kodakom uperenim u njegovu glavu. Naravno da je skočila dolje, usprkos njenoj dobi, njenoj figuri, tijesnim čizmama - obzirom da, sada kad je njena kći udana, skliznula je s rasipnim zapuštanjem, veličanstvenim na svoj način, u mesnatu grotesku; skočila je dolje, no ne prije no ju Jacob bijaše vidio. "Proklete te žene - proklete te žene" mislio je. I otišao skupiti svoju knjigu koju bijaše ostavio ležti na tlu Partenona. "Kako one upropaštavaju stvari," mrmljaše, naslanjajući se na jedan od stupova, pritiskajući svoju knjigu između svoje ruke i svoje strane. (A što se vremena tiče, nema sumnje da oluja će skoro izbiti; Atena bijaše pod oblakom.) "To su te proklete žene," reče Jacob bez imalo traga gorčine, nego prije s tugom i razočarenjem da što je moglo biti nikad ne bi trebalo biti. (To silovito razbijanje iluzija je općenito za očekivati kod mladih muškaraca u naponu života, zvuk vjetra i uda, koji će uskoro postati očevi porodica i direktori banaka.) Zatim provjerivši da sigurno francuske žene bijahu otišle, i gledajući oprezno oko sebe, Jacob se prošeta do Erehteuma i pogleda prilično kradomice na boginju na lijevoj strani što drži krov na svojoj glavi. Podsjećala ga je na Sandru Wentworth Williams. Pogledao ju je, zatim pogledao dalje. Bijaše izuzetno ganut, s otrcanim grčkim nosom u svojoj glavi, sa Sandrom u svojoj glavi, sa svom silom stvari u svojoj glavi, on krenu hodati ravno na vrh planine Himetus, sam, u vrelini. Tog istog popodneva Bonamy je otišao izričito razgovarati o Jacobu na čaj s Clarom Durrant, na trgu iza Sloane Street, gdje na vrele proljetne dane, tamo su prugasta sjenila na prednjim prozorima, pojedinačni konji kopaju makadam izvan vratiju, i


stariji gentelmani u žutim prslucima zvone na zvonca i stupaju unutra vrlo uglađeno kad služavka stidljivo odgovore da Mrs. Durrant je kod kuće. Bonamy je sjedio s Clarom u sunčanoj prednjoj sobi s verglom slatko svirajućim vani; kola za navodnjavanje vozila su polagano špricajući pločnik; kočije su zveckale, i svo srebro i jarko šarene tkanine, smeđi i plavi sagovi i vaze napunjene zelenim granama, bijahu isprugani drhturavim žutim prugama. Bezbojnost onoga što bijaše rečeno ne treba ilustracije - Bonamy je nastavljao odgovarati tiho i sakupljati divljenje postojanjem stisnutim i emaskuliranim u bijelu satensku cipelu (Mrs. Durrant je u međuvremenu jasno i glasno raspravljala politiku s Sir Somebody u stražnjoj sobi) dok djevičanstvo Clarine duše mu nije se pojavilo izravnim; dubina nepoznatih; i izvukao bi Jacobovo ime van da nije počeo osjećati sasvim sigurno da Clara ga je voljela - i nije mogao baš ništa učiniti. "Baš ništa!" uskliknuo je kad su se vrata zatvorila, i, za muškarca njegova temperamenta, imao vrlo queer osjećaj, dok je hodao kroz park, o kočijama neodoljivo voženima; cvjetnim lijehama beskompromisno geometrijskim; o sili koja navaljuje oko geometrijskih uzoraka na najbesmisleniji način na svijetu. "Bijaše li Clara," mislio je, pauzirajući da gleda dječake kako se kupaju u Serpentineu, "šutljiva žena? - hoće li Jacob ženiti ju?"

Ali u Ateni u suncu, u Ateni, gdje je gotovo nemoguće dobiti poslijepodnevni čaj, stariji gentelman koji priča o politici priča ima sasvim suprotno, u Ateni sjedila je Sandra Wentworth Williams, zaklonjena velom, u bijelom, njene noge ispružene ispred nje, jedan lakat na rukohvatu bambusove stolice, plavi oblaci trepereći i polagano odmičući se od njene cigarete. Stabla naranđe napreduju na Trgu Konstitucije, orkestar,


vučenje nogu, nebo, kuće, limunski i ružićasto obojene - sve je to postalo toliko značajno za Mrs. Wentworth Williams nakon druge šalice kave da je počela dramatizirati priču o plemenitoj i impulsivnoj Engleskinji koja bijaše ponudila mjesto u svojoj kočiji staroj američkoj dami u Mikeni (Mrs. Duggan) - ne sasvim lažna priča, premda nije ništa govorila o Evanu, stojeći prvo na jednoj nozi, zatim na drugoj, čekajući da žene završe čavrljanje. "Stavljam život Oca Damiena u stihove" rekla je Mrs. Duggan, jer ona bijaše izgubila sve, sve na svjetu, muža i dijete i sve, ali vjera je ostala. Sandra, plutajući od partikularnog ka univerzalnom, legla je nazad u transu. Prolet vremena koji požuruje nas tako tragično zajedno; vječna patnja i zamor, sada praskajući u žestoki plamen kao te kratkotrajne kuglice žuta među zelenim listovima (ona je gledala stabla naranđi) ; poljupci na use koji su za umrijeti; svijet okrećući se, okrećući se u labirintima vreline i zvuka - premda to je sigurno tu je tiha večer sa svojim dražesnim bljedilom, "Jer ja sam senzitivna na sve strane toga," Sandra mišljaše, "i Mrs. Duggan će pisati mi zauvijek, i ja ću odgovarati njena pisma." Sad je kraljevski orkestar marširajući pored nacionalne zastave uskomešao šire prstene osjećaja, i život je postao što kuražni konj i jahanje na njemu na more - kose leteće unazad (tako je ona vizualizirala to, i povjetarac je lagano uskomešao naranđina stabla), ona sama bijaše izranjala iz srebrnog spreja - kad vidje Jacoba. Stajao je na trgu s knjigom pod rukom prazno gledajući oko sebe. Da bijaše teško građen i da bi mogao postati krupan vremenom bijaše činjenica. Ali ona je sumnjala da on je obični prostak. "Tamo je taj mladi muškarac," rekla je, svadljuvo, bacajući


svoju cigaretu, "taj Mr. Flanders." "Gdje?" reče Evan. "Ne vidim ga." "Oh, odlazi - iza stabala je sada. Ne možeš ga ti vidjeti. Ali sigurno ćemo sresti ga," što naravno i jesu.

Ali kako daleko on bijaše običan prostak? Koliko daleko je Jacob Flanders u dobi dvadeset i šest, glupavi tip? Nema koristi pokušavati sumirati ljude. Čovjek mora slijediti naznake, ne točno što je rečeno, ali niti sasvim što je učinjeno. Neke, to je istina, poprimaju neizbrisive otiske karaktera odjednom. Druge zastajkuju, zadržavaju se, i budu otpuhane na ovaj i onaj način. Drage stare gospođe uvjeravaju nas da mačke su najbolji suci karaktera. Mačka će uvijek ići dobru čovjeku, kažu; ali opet, Mrs. Whitehorn, Jacobova gazdarica, mrzila je mačke. Ima isto tako vrlo respektabilnih mišljenja da prodaja karaktera je puno pretjerala današnjih dana. Na koncu konaca, kakove to ima veze - da Fanny Elmer bijaše sva sentiment i osjećanje, a Mrs. Durrant tvrda kao željezo? da Clara je, dugujući (tako prodavači karaktera kažu) ponajviše utjecaju svoje majke, nikada do sada nije imala šansu učiniti išta po svome, i samo vrlo promatračkim očima pokazuje dubine osjećaja koje su sigurno alarmantne; i zasigurno će se baciti nekome ne vrijednomu nje jednog od tih dana osim ako, tako prodavači karaktera kažu, ona ima iskru duha svoje matere u sebi - bila nekako herojska. Ali kojeg li termina za primijenit na Claru Durrant! Jednostavno do stupnja, drugi su mislili o njoj. I to je upravo razlog, tako oni kažu, zašto ona privlači Dicka Bonamya - mlada muškarca Wellington nosa. Sad on je tamni konj ako hoćete. I tu sad ta ogovaranja odjednom pauziraju. Očigledno su mišljena na njegovu posebnu sklonost - o kojoj se dugo šuškalo među njima. Ali ponekad je upravo žena kao Clara koju muškarci takova


temperamenta trebaju ..." Julia Eliot bi natuknula. "Dakle," Mr. Bowley bi odgovorio, "moglo bi biti tako." Jer koliko god dugo da ta ogovaranja stoje, i koliko god izbočuju svojih žrtava karaktere dok nisu natekli i nježni kao jetre gusaka izložene jakoj vatri, one nikada ne dolaze do odluke. "Taj mladi muškarac, Jacob Flanders," oni bi rekli, "tako otmjeno izgledajući - a opet tako nespretan." Zatim bi se upustili na Jacoba i oscilirali između dva ekstrema. On jaše sa psima - po modi, jer nema pennya. "Da li ste ikada čuli tko je bio njegov otac?" pitala je Julia Eliot. "Njegova majka, kažu, je nekako vezana s Rocksbiersima," odgovori Mr. Bowley. "On ne premara se u svakom slučaju." "Njegovim prijateljima je vrlo drag." "Dick Bonamy, mislite?" "Ne, nisam mislio to. Evidentno je suprotno s Jacobom. On je upravo mladi muškarac koji će zaljubiti se bezglavo i ispaštati to cijeli život." "Oh, Mr. Bowley," reče Mrs. Durrant klizeći prema njima u svom zapovjedničkom stilu, "sjećate li se Mr. Adamsa? Dakle, to je njegova nećakinja." I Mr. Bowley, ustajući se nakloni se uglađeno, i dohvati jagode. Tako mi prinuđeni smo nazad vidjeti što druga strana misli - muškarci u klubovima i Kabinetima - kad oni kažu da iscrtavanje karaktera je frivolna umjetnost za uz kamin, stvar pribadača i igala, izuzetnih obrisa što zatvaraju prazninu, ornamentiranja, i naprosto škrabanja. Bojni brodovi signaliziraju vani po Sjevernom moru, držeći svoje stanice točno odvojene. Na dani znak, topovi su usmjereni na metu koja (glavni topnik broji sekunde, sat u ruci


- na šestoj pogleda gore) plane u iverje. Jednakom nonšalancijom tuceta mladih muškaraca u punoj životnoj snazi silaze, sabranih lica, u dubine mora; i tamo bezizražajno (premda sa savršenim vladanjem mašinerijom) guše se bez prosvjeda zajedno. Kao blokovi kositrenih vojnika, vojska prekriva kukuruzna polja, penje se uzbrdo, staje, koluta se malo na ovu stranu i onu, pada ravno, osim toga, kroz dalekozor može se vidjeti jedan ili dva komada kako se mrdaju kao fragmenti drvca šibice. Te akcije zajedno s neprestanom trgovinom banaka, laboratorija, premijerskih kabineta, i poslovnih kuća, su zamasi koji veslaju svijet naprijed, oni kažu. I njih čine muškarci glatko skulpturirani kao bezizražajni policajac na Ludgate Circusu. Ali primijetiti ćete da daleko od toga da podloženo u okruglinu, njegovo lice je kruto od sile volje, i mršavo od napora da tako održi. Kad njegova desna ruka se diže, sva sila u njegovim venama teče ravno od ramnea do vrhova prstiju; niti unca nije zastranjena u iznenadne impulse, sentimentalna žaljenja, žicama iscrtane razlike. Autobusi točno staju. To je tako da mi živimo, oni kažu, tjerani neuhvatljivom silom. Oni kažu da novelisti nikada ne uspijevaju uloviti to; da to prohuji kroz njihove mreže i ostavlja ih razderane u vrpce. To, oni kažu, je ono s čim mi živimo - ta neuhvatljiva sila.

"Gdje su muškarci?" reče stari General Gibbons gledajući uokolo dnevne sobe, pune kao obično nedjeljama poslijepodne dobroodjevenim ljudima. "Gdje su topovi?" Mrs. Durrant gledala je također. Clara, misleći da ju njena majka hoće, uđe; zatim opet izađe. Govorili su o Njemačkoj kod Durrantovih, i Jacob (tjeran neuhvatljivom silom) hodao je hitro niz ulicu Hermes i naletio ravno na Williamsove.


"Oh!" viknu Sandra, sa srdačnošću koju je iznenada osjećala. I Evan dodade, "Koja sreća!" "Večera koju su mu dali u hotelu koji gleda na Trg Konstitucije bijaše izvrsna. Prekrivene košarice sadržavale su svježe pecivo. Bio je tu pravi maslac. A meso rijetko da je trebalo maskiranje u bezbrojnom malom crvenom i zelenom povrću zalivenom u umaku. Bijaše to čudno ipak. Mali stolovi bili su tamo postavljeni na razmaku na grimiznom podu s monogramom grčkog kralja iskovanom u žuto. Sandra je objedovala u šeširu, zaklonjena velom kao obično. Evan je gledao na onu stranu i preko ramena; ravnodušan pa ipak popustljiv; ponekad bi uzdahnuo. To je bilo čudno. Jer oni bijahu Englezi koji su našli se zajedno u Ateni u svibanjsku večer. Jacob, grabeći si ovo i ono, odgovarao je inteligentno, pa ipak sa zvonom u glasu. Williamsi su išli u Konstatinopol sutra rano ujutro, rekli su. "Prije no ste vi na nogama," rekla je Sandra. Ostaviti će Jacoba samog, dakle. Okrenuvši se vrlo malo, Evan naruči nešto - bocu vina - iz koje je natočio Jacobu, s vrstom brižnosti, vrstom očinske brižnosti, ako bi to bilo moguće. Biti ostavljen sam - to je bilo dobro za mlada čovjeka. Nikad nije bilo vrijeme da je zemlja više trebala muškarce. Uzdahnuo je. "I bili ste na Akropoli?" pitala je Sandra. "Da," reče Jacob. I otišli su do prozora zajedno, dok Evan je razgovarao s glavnim konobarom da ih probude rano. "To je začuđujuće," reče Jacob otresitim glasom. Sandra otvori oči vrlo malo. Moguće njene nozdrve se raširiše malo također. "U pola sedam, dakle," reče Evan, dolazeći njima, gledajući kao da je suočio se s nečim sučelivši se sa svojom suprugom i


Jacobom koji su stajali leđima prema prozoru. Sandra se nasmiješila mu. I kako je on pošao do prozora i nije imao što za reći, ona dodade u razlomljenim polurečenicama: "Dakle, ali kako dražesno - zar ne? Akropola, Evan - ili si preumoran?" Na to Evan ih pogleda, ili, obzirom da je Jacob gledao preda se, svoju suprugu, zlovoljno, potišteno, pa ipak s vrstom tjeskobe - nije da bi ga ona žalila. Niti bi neumirivi duh ljubavi, za bilo što, što bi on učinio, prestao svoje torture. Ostavili su ga i on je sjeo u dvoranu za pušenje, koja gleda van na Trg Konstitucije.

"Evan je sretniji sam," rekla je Sandra. "Bili smo odvojeni od novina. Bolje je da ljudi imaju ono što hoće. ... Vidjeli ste sve te čudesne stvari otkako smo se sreli ... Koji utisak ... Mislim da ste se promijenili." "Hoćete ići na Akropolu," reče Jacob. "Ovuda onda." "Čovjek će pamtiti to cijelog života," reče Sandra. "Da," reče Jacob. "Želio bih da ste mogli doći po danu" "Ovo je puno čudesnije," reče Sandra, mašući rukom. Jacob pogleda neodređeno. "Ali trebali ste vidjeti Partenon po danu," reče. "Ne biste mogli doći sutra - bilo bi prerano?" "Sjedili ste ovdje satima i satima sami?" "Bile su tu neke užasne žene jutros," reče Jacob. "Užasne žene?" "Francuskinje." "Ali nešto vrlo čudesno se desilo," reče Sandra. Deset minuta, petnajst minuta, pola sata - sve je to bilo vrijeme prije nje. "Da," reče on. "Kad čovjek je vaših godina - kad čovjek je mlad. Što ćete


činiti? Zaljubiti se - oh da! Ali ne žurite suviše. Ja sam puno starija." Ona bijaše počišćena sa pločnika paradirajućim muškarcima. "Hoćemo li poći?" upita Jacob. "Pođimo," inzistirala je ona. Jer ona nije mogla stati dok mu ne kaže - ili čula njega reći - ili to bijaše nekakova akcija njega koju je ona zahtijevala? Daleko na obzoru ona je to razlučila i nije mogla počinuti. "Nećete nikada dobiti Engleze sjediti vani tako," rekao je. "Nikad - ne. Kad se vratite u Englesku, nikada nećete ovo - ili pođite s nama u Konstantipol!" viknula je iznenada. "Ali tada ..." Sandra je uzdahnula. "Morate ići u Delfe, naravno," rekla je. "Ali," pitala se, "što ja hoću od njega? Možda je to nešto što mi nedostaje ..." "Doći ćete tamo oko šest navečer," rekla je. "Vidjeti ćete orlove." Jacob izgledao ukočen i čak i beznadan u svjetlu na uglu ulice pa ipak smiren. Patio je, moguće. Bijaše lakovjeran. No, bilo je nešto kaustično oko njega. Imao je u sebi sjeme razbijenih iluzija, koje će njemu doći od žene u srednjoj životnoj dobi. Možda kad bi čovjek načinio napor dovoljno jako da se popne na vrh brda to ne bi nužno došlo - to razbijanje iluzija od žene u srednjoj životnoj dobi. "Hotel je užasan," rekla je. "Zadnji posjetioci ostavili su lavor pun prljave vode. Tu je uvijek tako," smijala se. "Ljudi koje čovjek sreće jesu zvjerski," Jacob reče. Njegovo uzbuđenje je bilo vidljivo. "Pišite mi i pričajte mi o tom," rekla je. "I kažite mi što osjećate i što mislite. Recite mi sve." Noć bijaše mračna. Akropola bijaše izrezana hrpa. "Volio bih, užasno," rekao je.


"Kad se vratimo u London, sresti ćemo se ..." "Da," "Pretpostavljam da ostavljaju kapije otvorenim?" upita on. "Možemo se popeti preko njih!" odgovori ona divlje. Zatamnjujući mjesec i potpuno zamračujući Akropolu, oblaci su prolazili od istoka na zapad. Oblaci su očvrsnuli; pare zgusnule; putujući velovi ostajali i nakupljali se. Bijaše mračno sada nad Atenom, osim kao gaza, poteza crvenim, gdje ulice su prolazile; i pročelje Palacea bijaše lešina od električnog svjetla. Na moru gatovi su se isticali, označeni odvojenim točkama; valovi bijahu nevidljivi, rtovi i otoci bijahu mračne hrpe s nekoliko svjetala. "Volio bih dovesti brata, ako smijem," Jacob promrmlja. "I zatim kad vaša majka dođe u London --" reče Sandra. Kopnena Grčka bijaše u mračna; i negdje kod Euboeae oblak mora da je dotakao valove i rasprsnuo ih, delfini kružeći dublje i dublje u more. Siloviti vjetar hujao je sada niz Mramorno more između Grčke i ravnica Troje. U Grčkoj i visoravnima Albanije i Turske vjetar počisti pijesak i prašinu i zasije sebe gusto suhim česticama. I zatim sručuje se na glatke kupole džamija, i čini cipre, što stoje kruto pored nadgrobnih spomenika s turbanima muhamedanaca, škripati i stršati. Sandrini velovi bijahu uvijeni oko nje. "Dati ću vam moj primjerak," reče Jacob. "Evo. Hoćete li zadržati ga?" (Knjiga bijaše pjesme Donne.) Sad s komešanjem zrak razotkri utrkujuće zvijezde. Sad opet bijaše mrak. Sad jedno za drugim svjetla se ugase. Sad veliki gradovi - Pariz - Konstantinopol - London - bijahu crni kao razbacane stijene. Vodni putevi mogli su se razabrati. U Engleskoj stabla bijahu teška lišćem. Ovdje moguće u nekom


južnjačkom lugu starac zapali staru paprat i ptice bijahu prepadnute. Ovce se nakašljavaju; cvjetovi nagnuti lagani jedan prema drugom. Englesko nebo je mekše, mliječnije nego istočno. Nešto blago prošlo je u njega sa travom zaokrugljenih brda, nešto vlažno. Slani nalet zapuhnuo je u Betty Flanders prozor spavaće sobe, i udova dama, dižući se lagano na lakat, uzdahnu kao netko tko shvaća, ali bi radije još malo odgodio - oh, malo duže! - pritisak vječnosti. Ali vratimo se Jacobu i Sandri. Nestali su. Tu bijaše Akropola; ali da li su ju dosegli? Stupovi i hram ostaju; emocije živih lome se na njima iznova godinu za godinom; i od toga što preostaje? Što se tiče dosezanja Akropole tko će reći da mi ikad to činimo ili da kad Jacob se probudio slijedećeg jutra on bijaše našao bilo što tvrda i trajna da zadrži za uvijek? Usprkos, on otišao je s njima u Konstantinopol. Sandra Wentworth Williams zasigurno se probudila da bi našla primjerak Donneovih pjesama na svom toaletnom stoliću. I knjiga će stajati na polici engleske ladanjske kuće gdje Sally Duggan Life of Father Damien u stihovima će se pridružiti jedan od ovih dana. Bijahu tamo deset ili dvanajst malih knjižica već. Šetajući u povečerje, Sandra bi otvorila knjige i njene oči bi zasjale (ali ne na tisak), i opuštajući se u naslonjač ona bi usisavala natrag dušu trenutka; ili, jer ponekad bijaše nemirna, izvukla bi knjigu za knjigom i zanjihala se preko cijelog prostora njena življenja kao akrobat s prečke na prečku. Ona bijaše imala svoje trenutke. U međuvremenu, velika ura odmorištu je kuckala i Sandra bi čula vrijeme kako se nakuplja, i pitala se "Čemu? Čemu?" "Čemu? Čemu?" Sandra bi rekla, stavljajući knjigu nazad, i šetajući do ogledala i pritiskala kosu. I Miss Edwards bi bila prenuta na večeri, kad otvorila bi usta da dozvoli ulaz pečenoj


janjetini, Sandrinom iznenadnom brižnosti: "Da li ste sretni Miss Edwards?" - stvar o kojoj Cissy Edwards nije razmišljala godinama. "Čemu? Čemu?" Jacob nije nikad se pitao nijedno od takovih pitanja sudeći po načinu kako je vezivao svoje čizme; brijao se; sudeći po dubini njegova sna te noći, s vjetrom nemirnim u žaluzinama, i pola tuceta komaraca pjevajućih u njegovim ušima. Bijaše mlad - muškarac. A zatim, Sandra bijaše u pravu kad ga je ocijenila lakovjernim sada. Sa četrdeset to bi mogla biti druga stvar. Već bijaše označio stvari koje voli u Donneu, i one bijahu dovoljno divljačke. Međutim, možete staviti pored njih pasuse najčistije poezije u Shakespearea. Ali vjetar bijaše kotrljao tamu ulicama Atene, kotrljajući ju, moglo bi se pretpostaviti, vrstom gazeće energije raspoloženja koje zabranjuje suviše blisku analizu osjećaja bilo koje pojedine osobe, ili inspekciju osobina. Sva lica - Grci, Levantinci, Turci, Englezi - bi izgledali prilično isto u mraku. Konačno stupovi i hram bijele, žute, postaju ružičasti; i piramide i St. Peter uzdižu se, i konačno St. Paul nadnaša se. Kršćani imaju pravo dići većinu gradova njihovom interpretacijom značenja dana. Zatim, manje melodiozno, otpadnici raznih sekta izdaju svadljive ispravke. Parobrodi, zvučeći kao gigantske zvučne viljuške, konstatiraju staru činjenicu - kako tamo je more hladno, zeleno, ljuljajuće vani. Ali u današnje doba tu je tanki glas dužnosti, puštajući bijelu nit s vrha dimnjaka, što sakuplja najveća mnoštva, i noć nije ništa do dugo razvučen uzdah između udaraca čekića, duboki udah - možete čuti ga kroz otvoren prozor čak i u srcu Londona. Ali tko, osim onh istrošenih nerava i besanih, ili mislilaca što stoje rukama do očiju na nekoj stijeni iznad mnoštva, vidi stvari u skeletnom obrisu, ogoljenom od mesa? U Surbitonu


skeleton je odjeven u meso. "Čajnik nikad ne vrije tako dobro u sunčano jutro," kaže Mrs. Grandage, pogledavajući na uru na kaminu. Zatim se perzijska mačka rasteže na prozoru, i lovi leptira mekom okruglom šapom. I prije no je doručak napola gotov (danas kasne), beba je stavljena joj u krilo, i ona mora čuvati zdjelicu sa šećerom dok Tom Grandage čita članak o golfu u Timesu, pijucka kavu, briše svoje brkove, i odlazi u svoj ured, gdje on je najveći autoritet za za inozemne burze i označen za napredovanje. Skeleton je vrlo dobro zamotan u meso. Čak i ta mračna noć dok vjetar kotrlja mrak kroz Lombard Street i Fetter Lane i Bedford Square on komeša (obzirom da ljeto je i vrhunac sezone), obična stabla dekorirana električnim svjetlima, i zavjese koje još uvijek čuvaju sobu od zore. Ljudi još uvijek mrmljaju zadnje riječi izrečene na stepenicama, ili naprežu se, sve kroz svoje snove, za glasom budilice. Tako da kad vjetar jezdi kroz šumu, bezbrojne grančice se komešaju, rojevi su očešani; insekti se njišu na vlatima trave; pauk žuri hitro duž pukotine u kori; sav zrak je drhtav od disanja; elastičan od filamenata. Samo tu - u Lombard Street i Fetter Lane i Bedford Square - svaki insekt nosi kuglu svijeta u svojoj glavi, i mreže šuma su sheme razvijene za glatko vođenje posla; i med je blago jedne vrste i druge; i komešanje u zraku ne neopisivo uzbuđenje života. Ali boja se vraća; ide vlatima trave; reaspuhuje se u tulipanima i šafranima; solidno iscrtava pruge stabala; i popunjava gazu zraka i trave i bazene. Bank of England izranja; i Monument sa svojom stršećom glavom zlatne kose; konji za tešku vuču prelazeći London Bridge pokazuju se sivo i jagodno i željezno obojani. tu je lepet krila kad prigradski vlak ulijeće na krajnju stanicu. I svjetlo se


penje preko pročelja svih visokih slijepih kuća, klizi kroz pukotine i oslikava sjajne trbušaste grimizne zavjese; zelene čaše za vino; šalice za kavu; i stolice što stoje nahero. Sunce udara na ogledala za brijanje; i sjajeće mjedene kantice; na svemu radosno lovljenje dana; sjajni, ljubopitljivi, s grbom, blještav ljetni dan, koji već odavna pobijedio je kaos; koji bijaše isušio melankoliju srednjevjekovnih izmaglica; isušio močvare i postavio staklo i kamen na njih; i opremio naše mozgove i naša tijela takovim arsenalima oružja da tek vidjeti bljesak i pomak udova angažiranih u vođenju dnevnog života je bolje no stara parada vojski izvučena van u bojni poredak na ravnici.


Trinajst

"Vrhunac sezone" reče Bonamy. Sunce već bijaše dizalo mjehuriće boje na leđima zelenih stolica u Hyde Parku; gulilo koru sa platana; pretvaralo zemlju u prah i glatke žute oblutke. Hyde Park bijaše kružen, neprestano, okrećućim kotačima. "Vrhunac sezone" , reče Bonamy sarkastično. Bijaše sarkastičan zbog Clare Durrant; jer Jacob bijaše se vratio iz Grčke vrlo smeđ i mršav, njegovih džepova punih grčkih novčanica, koje bijaše izvukao kad redar za stolice bijaše došao po peny; jer Jacob bijaše šutljiv. "Nije rekao niti riječ da mu je drago vidjeti me," mislio je Bonamy gorko. Motorna kola prolazila su neprestano preko mosta Serpentinea; više klase hodale su uspravno, ili se savijale graciozno preko drvene ograde; niže klase ležale su koljena izdignutih, ravno na leđima; ovce su pasle na ušiljenim drvenim nogama; mala djeca trčala su niz padajuću travu, raširila svoje ruke, i pala. "Vrlo urbano," Jacob iznese. "Urbano" na usnama Jacoba je imalo misteriozno svu skladnost karaktera koje je Bonamy smatrao svakodnevno sve više sublimnim, uništavajućim, strašnijim no ikad, premda on bijaše još uvijek, i možda će bit zauvijek, barbarski, mračan. Koji superlativi! Koji pridjevi! Kako osloboditi Bonamya sentimentalnosti najgore vrste; toga da bude bacan kao čep na valovima; toga da nema stalnog uvida u karakter; da bude nepodržan razumom, i da ne nalazi utjehe u djelima klasika? "Vrhunac civilizacije," reče Jacob. On rado je upotrebljavao latinske riječi.


Magnanimus [9] i vituosus [10] - takve riječi kad Jacob bi ih upotrijebio u razgovoru s Bonamyem značile su da on je uhvatio kontrolu nad situacijom; da Bonamy će igrati oko njega kao privrženi španijel; i da to (vjerovatno koliko i ne) će završiti valjanjem po podu. "I Grčka?" reče Bonamy. "Partenon i sve to?" "Nema tamo ništa od tog evropskog misticizma," reče Jacob. "To je atmosfera. Pretpostavljam," reče Bonamy. "I išao si u Konstantinopol?" "Da," reče Jacob. Bonamy pauziraše, maknuo oblutak; i zatim zabode hitrošću i preciznošću gušterova jezika. "Ti si zaljubljen!" uskliknu. Jacob se zarumeni. Najoštriji noževi nikad ne režu tako duboko. Kao odgovor, ili uzimajući najmanji račun toga, Jacob je zurio pred sebe, nepomičan, monolitan - oh, vrlo lijep - kao britanski admiral, uskliknu Bonamy u bijesu, dižući se sa svoje stolice i otiđe; čekajući na neki zvuk; preponosan da pogleda nazad; hodajući brže i brže dok nije se našao da bulji u motorna kola i proklinje žene. Gdje bijaše lijepe žene lice? Clarino - Fanny - Florindino? Tko je bila lijepo malo stvorenje? Ne Clara Durrant.

Aberdeen terijer mora biti razgibavan, i kako Mr. Bowley bijaše išao upravo taj trenutak - bi volio ništa bolje nego šetnju - otišli su zajedno, Clara i dragi mali Bowley - Bowley koji je imao odaje u Albanyu, Bowley koji je pisao pisma Timesu u šaljivu tonu o inozemnim hotelima i Aurora Borealis - Bowley koji je volio mlade ljude i hodao niz Piccadilly s desnom

9) plemenitost10) izvrsnost


rukom na svojim križima. "Mali demon!" viknula je Clara i stavila Troya na njegov lanc. Bowley je pretpostavio - nadao se - povjerenju. Odana svojoj majci, Clara je ponekad osjećala ju malo, pa dakle, njena majka bijaše tako sigurna u sebe da nije mogla razumjeti druge ljude da su - da su - "smiješni kao što sam ja," Clara trgnu van (pas potežući nju naprijed). A Bowley je mislio da ona izgleda kao lovkinja i prevrtao u svojoj glavi koja bi to trebala biti - neka blijeda djevica sa odreskom mjeseca u kosi, što bijaše bježalo Bowleyu. Boja bijaše u njenim obrazima. Govoriti izravno o svojoj majci - još uvijek, bilo je to samo Mr. Bowleyu, koji je volio ju, kako svi moraju; ali govoriti bijaše neprirodno joj, ali bijaše užasno osjećati, kako je ona cijeli dan, da ona mora reći nekome. "Čekaj dok prijeđemo cestu," rekla je psu, saginjući se. Na sreću, oporavila se do tog vremena. "Ona misli tamo mnogo o Engleskoj," rekla je. "Tako je anksiozna --" Bowley bijaše prevaren kao i obično. Clara se ne povjerava nikome. "Zašto mladi ljudi ne smire to, ha?" htio je pitati. "Što je s tim o Engleskoj?" - pitanje koje jadna Clara nije mogla odgovoriti, jer, kako je Mrs. Durrant raspravljala sa Sir Edgarom politiku Sir Edward Greya, Clara se samo čudila zašto kabinet izgleda prašan, i Jacob nikada ne dolazi. Oh, evo Mrs. Cowley Johnson ... I Clara će pružiti lijepe porculanske šalice za čaj, i smiješiti se na kompliment - da nitko u Londonu ne pravi čaj tako dobro kao ona. "Uzimamo ga kod Brocklerbank's" ona kaže, "u Cursitor Street."


Ne bi li ona trebala biti zahvalna? Ne bi li ona trebala biti sretna. Posebno jer njena majka je izgledala tako dobro i toliko uživala razgovarati sa Sir Edgarom o Maroku, Venecueli, ili takovom nekom mjestu. "Jacob!, Jacob!" mislila je Clara; i ljubazni Mr. Bowley, koji bijaše uvijek tako dobar sa starijim damama, gledaše; zaustavi se; čudio se nije li Elizabeth bila prestroga sa svojom kćeri; čudio se o Bonamyu, Jacobu - koji od mladih drugara je to? - i skoči direktno kad Clara reče da mora prošetati Troya.

Stigli su do mjesta stare Exhibition. Gledali su tulipane. Uštogljeni i kovrčavi, mali štapići voštane glatkoće dizali su se iz zemlje, hranjeni ali sadržani, zaliveni skrletnim i koraljno ružičastim. Svaki je imao svoju sjenu; svaki je rastao uredno u dijamantno oblikovanu trokutu, kako vrtlar bijaše planirao. "Barnes nikad ne uspijeva uzgojiti ih tako," Clara razmišljaše; uzdahnula je. "Zanemarujete svoje prijatelje," reče Bowley, kad netko, idući suprotnim smjerom, podiže svoj šešir. Ona zače; prihvati naklon Mr. Lionel Parrya; rastroši na njega ono što bijaše iskočilo za Jacoba. ("Jacob! Jacob!", mislila je.) "Ali pregaziti ćete ako te pustim," rekla je psu. "Engleska se doima sasvim uredu," reče Mr. Bowley. Prsten ograda ispod statue Ahileja bijaše pun parasola i prsluka; lanaca i narukvica; dama i gospode, elegantno izležavajućih se, lagano promatračkih. "Ovu statuu su podigle žene Engleske ... " čitala je Clara s neobuzdanim malim smijehom. "Oh, Mr. Bowley! Oh!" Galop - galop - galop - konj protrča bez jahača. Uzda su se njihala, oblutci prštali. "Oh, zaustavite! Zaustavite ga, Mr. Bowley!" vrisnula je,


bijela, tresući se, stiščući njegovu ruku, potpuno nesvjesno, suze navirući.

"Tut-tut!" reče Mr. Bowley u svojoj sobi za odjevanje sat vremena kasnije. "Tut-tut!" - komentar koji bijaše dovoljno dubok, premda neartikulirano izražen, obzirom da njegov valet mu je dodavao njegovu dugmad za košulju.

Julia Eliot, također, bijaše vidjela konja kao bježi, i digla se sa svog sjedala vidjeti kraj incidenta, koji, obzirom da je dolazila iz sportske obitelji, doima joj se malkoc smiješnim. Zasigurno, maleni muškarac pojavi se zatim, stupajući svojim jahačim hlačama prašnim; izgledao je potpuno zagnjavljen; i bijaše pomagan policajcem zajahati kad je Julia Eliot sa sardoničkim smiješkom se okrenula prema Marble Archu na svom zadatku milosrđa. Bijaše to samo posjetiti bolesnu staru damu koja bijaše znala njenu majku i moguće Duke of Wellingtona; jer Julia bijaše dijelila ljubav njenog spola za duševnu bol; voljela je posjećivati samrtne postelje; bacala bi papuče na vjenčanjima; primala ispovijesti na tuceta; znala više pedigrea nego učen čovjek datuma, i bijaše jedna od najljubaznije najvelikodušnijih, najmanje zadržavajućih od žena. Ali pet minuta nakon što je prošla statuu Ahileja imala je zaokupljeni izgled jedne od onih koji se proguravaju kroz gužvu u ljetno poslijepodne, kad drveće šuška, kotači brekću žuto, i tutnjava sadašnjosti doima se kao elegija za prošlu mladost i prošla ljeta, i diže se tamo u njenom umu čudna tuga, kao da vrijeme i vječnost pokazuju se kroz suknje i prsluke, i ona je vidjela ljude prolaziti tragično u uništenje. Ali, Nebesa znaju, Julia nije luda. Oštroumnije žene u pregovorima nema. Ona uvijek je točna. Sat na njenom zapešću davajoj je dvanjast minuta i pol u kojima treba stići u Bruton Street. Lady


Congreve ju je očekivala u pet.

Pozlaćeni sat na Verrey's otkucavao je pet. Florinda pogleda na njega tupim izrazom, kao životinja. Gledala je sat; gledala je vrata; gledala je na dugo staklo nasuprot; odložila svoj ogrtač; prišla bliže stolu, jer bijaše trudna - nema sumnje u to, Mother Stuart je rekla, preporučujući sredstva, savjetujući prijatelje; potonu, zapevši petom, kad je zateturala samo lagano po površini. Njena čaša ružičasto slatke tvari bijaše stavljena konobarom dolje; i ona je sisala, kroz slamku, njene oči na ogledalu, na vratima, sada utješene slatkim okusom. Kad Nick Bramham bijaše ušao, bilo je jasno, čak i mladom švicarskom konobaru, da postoji pogodba među njima. Nick spusti svoju odjeću dolje nezgrapno; provuče prste kroz kosu; sjede dolje, na tešku kušnju, nervozno. Pogledala ga je; i počela se smijati, smijala se - smijala se - smijala se. Mladi švicarski konobar, stojeći prekriženih nogu kod stupa, smijaše se isto tako. Vrata se otvoriše; unutra uđe rika Regent Streeta, rika prometa, bezlična, nesmiljena; i sunčana svjetlost zrnasta prljavštinom. Švicarski konobar mora uslužiti novopridošle. Bramham podiže svoju čašu. "On je kao Jacob," reče Florinda, gledajući novopridošlicu. "Način na koji zuri." prestala se smijati.

Jacob naginjući se naprijed, iscrta plan Partenona u prašini Hyde Parka, mrežu poteza barem, koja možda bijaše Partenon, ili matematički dijagram. I zašto oblutak bijaše tako naglašeno temeljen na uglu? Nije bilo da broji svoje bilješke kad je izvadio hrpu papira i čitao dugo tečno pismo koje je Sandra napisala dva dana prije u Milton Dower Houseu s njegovom knjigom pred njom i u njenom sjećanju nečeg rečenog ili


pokušanog, neki trenutak u mraku na putu za Akropolu koji (takova bijaše njena vjera) vrijedi za uvijek. "On je," mislila je, "kao taj muškarac u Molièrea." Mislila je Alceste. Mislila je da je strog. Mislila je da ga može zavarati. "Ili ne mogu?" mislila je, stavljajući pjesme Donnea natrak u policu. "Jacob," nastavila je, otišavši do prozora i gledajući istočkane cvjetne lijehe preko travnjaka gdje šarene krave bijahu pasle pod brestovim drvetom, "Jacob bi bio šokiran." Dječja kolica su išla kroz malu kapiju na ogradi. Ona poljubi svoju ruku; upućen paziteljicom, Jimmy mahnu svojom. "On je mali dječak," reče, misleći o Jacobu. I ipak - Alceste?

***

"Koja ste vi gnjavaža!" Jacob gunđaše, istežući prvo jednu nogu, zatim drugu pipajući po džepu svoju kartu za stolicu. "Očekujem da ju je ovca pojela," reče. "Zašto držite ovce?" "Žao mi je što uznemiravam, gospodine," reče sakupljač karata, njegova ruka duboko u enormnoj vrećici penija. "Dakle, nadam se da vas plaćaju za to," reče Jacob. "Evo. Ne. Zadržite. Odite i napijte se." Rastao se s half-a-crown, tolerantno, suosjećajno, s popriličnim prezirom za njegovu vrstu.

Čak i sad jadna Fanny Elmer nosila se, dok je hodala duž Stranda, na njen nesposoban način s tim vrlo bezobzirnim, indiferentnim, sublimnim načinom koji je on imao govoreći željezničkim čuvarima ili nosačima; ili Mrs. Whitehorn, kad ga je ona pitala o njenom malom dječaku kojeg je namlatio školski ravnatelj. Oslonjena potpunoma na razglednicama zadnja dva mjeseca,


Fannyna ideja o Jacobu bijaše više kao statua, i bez očiju, nego ikada. Da bi poduprla svoju viziju poduzela je posjete British Museumu, gdje, držeći svoje oči dolje dok ne bi bila uz istrošenu figuru Uliksa, ona bi ih otvorila i doživjela svježi šok Jacobove prisutnosti, dovoljne da traje pola dana. Ali to se bijaše trošilo. I ona sada bijaše pisala - pjesme, pisma koja nikada nisu poslana, vidjela njegovo lice na reklamama na panoima, i prelazila bi cestu da pusti verglu pretvoriti njena razmišljanja u rapsodiju. Ali za doručkom (dijelila je sobu s učiteljicom), kad maslac se razmazuje uokolo tanjura, i jezičci viljuške su začepljeni žumanjcima, ona bi revidirala te vizije silovito; bijaše, u istinu, vrlo razdražena; bijaše gubila svoj ten, kako Margery Jackson joj je rekla, spuštajući cijelu stvar dolje (dok je vezivala svoje krupne čizme) na razinu zdravog razuma, vulgarnosti, i sentimenta, jer i ona bijaše voljela, također; i bijaše luda. "Čovjekove bake bi trebale to čovjeku reći," reče Fanny, gledajući na izlog Bacona, prodavača mapa, na Strandu - reći čovjeku da nema svrhe raditi strku; to je život, trebale bi reći, kako je Fanny rekla sad, gledajući na veliku žutu kuglu iscrtanu parobrodskim linijama. "To je život. To je život," reče Fanny. "Vrlo tvrdo lice," mislila je Mrs. Barrett, na drugoj strani stakla, kupujući mape sirijske pustinje i čekajući nestrpljivo da bude uslužena. "Djevojke izgledaju tako stare danas." Ekvator je plivao iza suza. "Piccadilly?" Fanny upita konduktera omnibusa i popela se na vrh. Na koncu konca, on će, mora, doći nazad njoj. Ali Jacob je možda razmišljao o Rimu; o arhitekturi; o pravu; dok je sjedio pod platanom u Hyde Parku.

Omnibus je stao kod Charing Crossa; i iza bijahu nagurani


omnibusi, kamioneti, motorna kola, jer procesija sa zastavama bijaše prolazila niz Whitehall, i stariji ljudi bijahu ukočeno silazili među šape klizavih lavova, gdje bijahu svjedočili svoju vjeru, pjevajući požudno, dižući svoje oči sa nota da bi pogledali prema nebu dok su marširali iza zlaćanih slova njihove vjeroispovjesti. Promet je stao, a sunce, ne više raspšeno povjetarcem, postade gotovo prevruće. Ali procesija prođe; zastave su svjetlucale dalje niz Whitehall; promet je pušten; nasrnu; uvrnu se u glatku kontinuranu buku; naglo zaokrećući oko krivine Cockspur Street; i brišući pored Government ureda i konjskih statua duž Whitehalla do bockavih tornjeva, nazubljene sive flote zidarstva, i velikog bijelog sata Westminstera. Pet udaraca Big Ben je intonirao; Nelson primio pozdrav. Žice Admiralty drhturile s nekom izdaleka komunikacijom. Glas je nastavljao primjećivati da su Premijeri i Vicekraljevi govorili u Reichstagu; ušli u Lahore; rekao da je Emperor putovao; u Milanu bile pobune; rekao da je bilo govorkanja u Beču; rekao da je Ambassador u Konstantinopolu imao audijenciju kod Sultana; flota je bila u Gibraltaru. Glas je nastavljao, utiskujući na lica službenika u Whitehallu (Timothy Durrant bijaše jedna od njih) nešto od svoje neumoljive ozbiljnosti, dok su slušali, dešifrirali, zapisivali. Papiri su se nakupljali, ispisani izričajima Kaisera, statistikama rižinih polja, režanjima stotina radnika, planiranjima pučeva u sporednim ulicama, ili skupovima na bazaarima Calcuttae, ili pokazivanjima svojih snaga u visoravnima Albanije, gdje brda su boje pijeska, i kosti leže ne sahranjene. Glas je govorio ravno u četvrtastoj prostoriji s teškim stolovima, gdje jedan stariji muškarac je činio bilješke na margini listova ispisanih pisaćim strojem, njegov kišoban srebrnog vrha naslonjen na policu s knjigama.


Njegova glava - ćelava, crvenih vena, šupljeg pogleda - prikazivala je sve glave zgrade. Njegova glava, prijaznih blijedih očiju, nosila je teret znanja preko ulice; polagalo ga pred svoje kolege koje su došli jednako opterećeni; i zatim šesnajst gentelmana, dižući svoja pera ili okrećući možda prilično oprezno u svojim stolicama, odredili da kurs povijesti se treba oblikovati na ovaj ili onaj način, muški određena, kako njihova lica pokazuju, nametnuti nešto koherentnosti Rajama i Kaiserima i mumljanju na bazaaarima, tajnim okupljanjima, jasno vidljivima u Whitehallu, o seljacima u kiltovima na albanskim visoravnima; kontrolirati tok događaja. Pitt i Chatham, Burke i Gladstone gleali su od jedne do druge strane nepomičnim mramornim očima i dahom besmrtna mira koji možda živi mogu zavidjeti, zrak je pun žviždanja i psovki, dok procesija sa svojim zastavama prolazi niz Whitehall. Štoviše neki su patili od žgaravice; jedan je imao u samom tom trenutku napuklo staklo svojih naočala; drugi je govorio u Glasgowu sutra; sveukupno izgledali su suviše crveni, debeli, blijedi ili mršavi, da bi se nosili, kao što su mramorne glave se nosile, s tokom povijesti. Timothy Durrant u svojoj maloj sobi u Admiraltyu, pošavši konzultirati Plavu knjigu, zastade na trenutak pored prozora i promatraše pano pričvršćen oko stupa svjetiljke. Miss Thomas, tipkačica, rekla je svojoj prijateljici da ako Cabinet bude još puno duže zasijedao će promašiti svog dečka kod Gaietya. Timmy Durrant, vraćajući se sa svojom Plavom knjigom pod miškom, primjeti malu grupu natisnutih ljudi na uličnom uglu; skupljeni kao da jedan od njih nešto zna; i ostali naguravajući se oko njega, gledaše gore, gledaše dolje, gledaše duž ulice. Što bi bilo to što je znao? Timothy, stavljajući Plavu knjigu predase, studirao je papir


okružnice poslane iz Treasurya za informaciju. Mr. Crawley, njegov kolega u službi, nabio je pismo na ražanj. Jacob se diže sa svoje stolice u Hyde Parku, podera svoju kartu u komadiće, i ode dalje. "Takav zalazak sunca," pisala je Mrs. Flanders u svom pismu Archeru u Singapore. "Čovjek ne može se odlučiti ući unutra," pisala je. "Doima se pokvareno izgubiti i trenutak." Dugi prozori Kensington Palace lijevali su vatreno ružičasto kad je Jacob otišao; jato divljih pataka preletjelo je preko Serpentinea; i drveće je stajalo naspram neba, crnkasto, veličanstveno. "Jacob," pisala je Mrs. Flanders, s crvenim svjetlom na njenoj stranici, "marljivo radi nakon oduševljavajućeg putovanja ..." "Kaiser," udaljeni glas primijetio je u Whitehallu, "primio me u audijenciju."

"Sad, ja znam to lice --" reče Reverend Andrew Floyd, dolazeći iz Carter's radnje na Piccadillyu, "ali tko ?" i gledao je Jacoba, okrenuo se ukrug da bi ga pogledao, ali nije mogao biti siguran -- "Oh, Jacob Flanders!" sjetio se u bljesku. Ali on bijaše tako visok; tako nesvjestan; tako fini mladi drugar. "Dao sam mu Byronova djela," Andrew Floyd razmišljaše, i krenu naprijed, kad Jacob prijeđe cestu; ali oklijevaše, pusti trenutak proći, i izgubi priliku. Druga jedna procesija, bez zastava, bijaše blokirala Long Acre. Kočije, s udovicama u ametistu i gentelmani s karanfilom u zapučku, presreli su taksije i motorna kola okrenute u suprotnom smjeru, u kojima su otupjeli muškarci u bijelim prslucima se izležavali, na svom putu doma grmlju i sobama za bilijar u Putneyu i Wimbledonu.


Dva vergla svirala su pored rubnika, i konji su izlazili iz Aldrige'sa s bijelim naljepnicama na njihovim bedrima krenuli su preko ceste i bili su pametno trznuti natrag. Mrs. Durrant, sjedeći s Mr. Wortley u motornim kolima. bila je nestripljiva da neće promašiti uvertiru. Ali Mr. Wortley, uvijek urban, uvijek na vrijeme za uvertiru, zakapčao je svoje rukavice, i divio se Miss Clari. "Sramota provesti ovakovu večer u kazalištu!" reče Mrs. Durrant, vidjevši sve izloge graditelja kočija u Long Acre plamteće. "Mislite o vašim pustopoljinama!" reče Mr. Wortley Clari. "Ah! ali Clara više voli ovo," Mrs. Durrant se smijala. "Ja ne znam - stvarno," reče Clara gledajući na plamteće izloge. Počela je. Vidjela je Jacoba. "Tko?" upita Mrs. Durrant oštro, naginjući se naprijed. Ali ona ne vidje nikoga. Pod lukovima Opera House ogromna lica i mršava, napudrana i dlakava, sva podjednako bijahu crvena u zalasku sunca; i, ubrzane velikim visećim svjetiljkama s njihovim prigušenim jaglac svjetlima, zvukom hoda, i grimiznim, i pompoznom ceremonijom, neke dame gledahu u zaparene spavaće sobe blizu pored, gdje žene raspuštene kose naginju se kroz prozore, gdje djevojke - gdje djeca - (duga ogledala držaše dame u iščekivanju) ali mora se slijediti; ne smije se blokirati put.

Clarine pustopoljine bijahu sasvim fino. Feničani su spavali podno njihovih nagomilanih stijena; dimnjaci starih rudnika ukazivali su jasno; rani noćni leptiri činili su nejasnim vrijes; drveni kotači mogli su se čuti brusiti na cesti daleko ispod; i usis i uzdah valova odzvanjao je nježno, uporno, za uvijek. Zasjenjujući svoje oči Mrs. Pascoe stajaše u svom kupusištu


gledajući na more. Dva parobroda i jedrenjak presijecali su jedan drugog; i u zaljevu galebovi nastavljali su slijetati su na kladu, dizali se visoko, vraćali se natrag na kladu, dok neki su jahali na valovima i stajali na rubu vode sve dok mjesec nije izbijelio sve do bjeline. Mrs. Pascoe bijaše otišla unutra odavno. Ali crveno svjetlo bijaše na stupovima Partenona, i grčke žene koje bijahu plele svoje dokoljenice i ponekad vikale djetetu da dođe da mu se povadi insekte iz glave bijahu vesele kao lastavice u vrelini, svađajući se, grdeći, dojeći svoje bebe, dok brodovi u Pireju su opaljivali svoje topove. Zvuk se širio ravan, i zatim stade pronalaziti svoj put s isprekidanim eksplozijama među kanalima otoka. Tama pada kao nož nad Grčku.

"Topovi?" reče Betty Flanders, napola spavajući, dižući se iz kreveta i odlazeći do prozora, koji bijaše ukrašen rubom tamnih listova. "Ne na toj udaljenosti," mislila je. "To je more." Opet, daleko, čula je tup zvuk, kao da noćne žene tresu velike tepihe. Morty tamo bijaše nestao, i Seabrook mrtav; njeni sinovi bore se za domovinu. Ali da li su pilići na sigurnom? Da li je to bilo nekakovo micanje dolje? Rebecca sa zuboboljom? Ne. Noćne žene bijahu prašle ogromne tepihe. Kokoške su lagano se pomakle na svojim prečkama.


Četrnajst

"Ostavio je sve kako je bilo" divio se Bonamy. "Ništa pospremljeno. Sva njegova pisma raširena da bilo tko čita. Što je očekivao? Da li je mislio da će se vratiti?" razmišljao je, stojeći usred Jacobove sobe. Osamnjasto stoljeće imalo je svoju posebnost. Te kuće bijahu građene, recimo, prije stotinu i pedeset godina. Sobe su u dobrom stanju, stropovi visoko; iznad ulaza ruža, ili lubanja ovna, rezbarena u drvetu. Čak i ploče, obojane u boju maline, imale su svoju posebnost. Bonamy uze račun za bič za jahanje. "To je čini se plaćeno," reče. Bijahu tu Sandrina pisma. Mrs. Durrant je priređivala party u Greenwichu. Lady Rocksbier se nadala zadovoljstvu ... Trom je zrak u praznoj sobi, tek nadimajući zavjesu; cvijeće u vazi mrdnu se. Jedna šiba u pletenom naslonjaču zaškripi, premda nitko ne sjedi tamo. Bonamy prijeđe do prozora. Pickfordov kamionet zavi niz ulicu. Omnibusi bijahu zaglavljeni zajedno na Muddie uglu. Motori su brektali, a kočijaši teških kola zaglavljivali kočnice dolje, povlačili konje oštro gore. Oštar i nesretan glas vikao je nešto nerazumljivo. I zatim iznenada svi listovi doimalo se da se dižu. "Jacob! Jacob!" vinkuo je Bonamy, stojeći pored prozora. Lišće potonu opet. "Takva konfuzija svuda!" uskliknu Betty Flanders, naglo otvarajući vrata spavaće sobe. Bonamy se okrenu od prozora. "Što da radim s ovim, Mr. Bonamy?" Držala je vani par Jacobovih starih cipela.

Virginia Woolf Jacobs Room

Documents

Transcript of Virginia Woolf Jacobs Room