Naslov originala

VICTOR HUGO

LES MISERABLES*

Preveo LJUBOWIESNER

*

Opremio JOSIPVANIŠTA

ČETVRTI DIO

IDILA U ULICI PLUMET I EPOPEJA U

ULICI SAINT-DENIS

KNJIGA PRVA

Nekoliko strana povijesti

DOBRO SKROJENOGodina 1831. i godina 1832, dvije godine, koje se odnose

neposredno na srpanjsku revoluciju, pripadaju svakako me-đu najosobitije i najupadljivije godine u povijesti. Izmeđuonih, ikoje im prethode, i onih, ikoje slijede za njima, te sudvije godine kao dvije planine. U njima ima ponora. Dru-štvene mase, sami slojevi civilizacije, čvrsta skupina interesanaslaganih jedni na druge i tijesno povezanih, vjekovni pro-fil stare francuske formacije, pojavljuju se u njima i svakičas iščezavaju kroz burne oblake sustava, strasti, teorija. Ovopojavljivanje i iščezavanije nazivalo se riječima otpor i po-kret. U razmacima vidimo, kafco se u njima ljeska istina, ovajdan čovječje duše.

Ova znamenita epoha prilično je ograničena i već je dostadaleko od nas, da bismo joj danas lako mogli pohvatatiglavne crte.

Ali pokušat ćemo.Restauracija je bila jedna od onih prijelaznih faza, koje

nije lako definirati, u kojima ima umora, zujanja, šapata,spavanja, huke, i koje nisu ništa drugo do čas, kad jedna ve-lika nacija dođe do jednog trenutka odmora. Ovakve su epoheosobite i varaju političare koji bi htjeli da ih izrabe u svojukorist. U početku nacija (traži samo odmor, postoji tekjedna sveopća želja za mirom; viđa se samo jedna ambicija,biti malen. To znači ostati na miru. Bilo je, hvala bogu, do-

sta velikih događaja, velikih slučajeva, velikih doživljaja, ve-likih ljudi, bilo ih je preko glave. Ljudi bi najvoljeli zamije-niti Cezara za Prusiasa i Napoleona za kralja Yvetotskog.»Kaiko je to bio dobar, miran kralj!« Išlo se od rane zore, paje sad došlo veče jednog teškog i dugog dana; prva izmjenaučinjena je s Mirabeauom, druga s Robespierreom, treća s Bo-naparteom; nastupio je umor. Svaki traži krevet.

Umorna požrtvovanja, ostario heroizam, zasićene ambicije,stvorena bogatstva — traže, ištu, vape, zahtijevaju, šta?Utočište. Oni ga imaju. Oni dobivaju mir, -tišinu, besposlicu— zadovoljni su. Međutim u isto vrijeme neke činjenice izbi-jaju, razpoznaju se i lupaju na njihova vrata. Ove su činje-nice izišle iz revolucije i rata, one postoje, žive, imaju pravada se nastane u društvu, i nastanjuju se: i u prvo su vrijemeove činjenice samo podstanari i posrednici, koji pripremajustan za principe.

Onda evo, kako to izgleda političkim filozofima:U isti mah, ikad umorno ljudstvo traži odmora, izvršena

djela traže jamstvo. Jamstvo za djela je isto, što i mir zaljude.

To Engleska traži od Stjuartovića poslije Namjesništva;to Francuska traži od Bourbonsa poslije Carstva.

Ova su jamstva potreba vremena. Treba ih dati. Vladariih »oktroiraju«, no zapravo ih donosi sila neophodnosti. Toje duboka istina, koju je ikorisno znati, a ikoju su Stjuartovi-ći znali već 1660, dok je Bourbonsi 1814. nisu čak još ni na-slutili.

Porodica sudbinom određena, ikoja se vratila u Francuskukad se Napoleon srušio, bila je tako fatalno naivna, da jevjerovala, kako je ona to dala, i da ono, što je jednom dala,može uzeti i natrag; da kuća Bourbon ima božansko pravo,a Francuska da nema ništa; i da politička prava, dana u povelji Ljudevita Osamnaestog, nisu ništa drugo nego tek jednagrana božanskog prava, koju je Bourbon odrezao rukom iljupko pružio narodu, do dana ikad se kralju bude opet prohtjelo da je uzme. Međutim, po nezadovoljstvu koje je taj'poklon izazvao, morala je kuća Bourbon osjetiti, da poklon nije dolazio baš od nje. ] . ■■ •■ ■ ■ ' ■

8

Kuća Bourbon bila je zajedljiva u devetnaestom vijeku.Mrštila se na svaki razvitak naroda. Da se poslužimo pro-stačkom, to jest narodnom i istinitom riječju, ona je pravilakiselo lice. Narod je to vidio.

Vjerovala je da je snažna, jer se jedno carstvo razrušilopred njom kao kazališne 'kulise. Nije zapažala, da je i onasama bila donesena na isti način, kao kulisa. Nije vidjela daje i ona u istoj ruci koja je uklonila Napoleona.

Vjerovala je da ima (karijeru, jer je imala prošlost. Onase varala. Ona je imala tek jedan dio prošlosti; cjelokupnaprošlost bila je Francuska. Korijen francuskoga društva ni-kako nije bio u ikući Bourbon, već u narodu. Ovo tajanstvenoi živo korijenlje ne sačinjava pravo jedne porodice, nego po-vijest jednog naroda. Njega, toga korijenja, bilo je posvuda,osim ispod prijestolja.

Kuća Bourbon bila je za Francusku krvavi i slavni čvoru njenoj povijesti, ali nije bila glavni elemenat njene sudbi-ne i potrebna osnova njene politike. Moglo se biti i bez Bo-urbona; bez njih se i bilo dvadeset i dvije godine; bilo ije da-kle i prekida, a oni to nisu ni slutili. Kaiko su se varali oni,koji su uobražavali da je Ljudevit Sedamnaesti vladao 9. ter-midora i da je Ljudevit Osamnaesti vladao na Marengu! Ni-kada od početka povijesti nisu vladari bili tako slijepi preddjelima i udjelom božanske vlasti. Nikada ova težnja od do-lje, koja se naziva pravo naroda, nije ovako poricala pravood gore.

Glavna sitvar, koja je dovela ovu porodicu dotle da staviruku na jamstva »oktroirane« 1814, na ustupke, kako ih jeona nazivala — žalosna stvar! Ono, što je ona nazivala svo-jim ustupcima, to su bila naša osvojenja; ono, što je ona na-zivala našim prisvajanjem, to su bila naša prava.

Kad joj se učinilo da je došlo za to vrijeme, restauracija,zamišljajući sebe da je pobjednik Bonaparte i da ima korijenau zemlji, to jest računajući se za jaku i duboku, odjednomustade u svoju obranu i zadade udarac. Jednog dana stade predFrancusku i podižući glas ospori i zajednička i posebnaprava, narodu suverenost, građaninu slobodu. Drugim

riječima, ona je poricala narodu ono, što ga je činilo naro-dom, građaninu ono, 'što ga je činilo građaninom.

U tome je bila osnova onoga čuvenoga čina, koji se nazi-vao Srpanjska uredba.

Restauracija pade.Ona je pala s pravom. Međutim, recimo iskreno, ona nije

bila baš sasvim neprijateljska prema svim oblicima napretka.Velike su se stvari odigravale, ona je stajala po strani.

Pod restauracijom se narod bio -navikao na mirno raspra-vljanje, čega nije bilo u republici, i na veličinu u miru, čegaopet nije bilo za vrijeme carstva. Slobodna i jaka Francuskahrabrila je druge narode u Evropi. Revolucija je vodila riječpod Robespierreom; top je imao riječ pod Bonaparteom; podLjudevitom Osamnaestim i Karlom Desetim došao je red nainteligenciju. Vjetar je prestao, baklja se opet rasplamsala.Vidjelo se kako treperi na vedrim vrhuncima čista svjetlostduhova. Prizor veličanstven, koristan i divan. Za vrijeme odpetnaest godina, u potpunome miru, nasred javnih mjesta,vidjelo se 'kako rade oVi veliki principi, stari za mislioce,novi za državnike; jednakost -pred zakonom, sloboda savjesti,sloboda riječi, sloboda štampe, pristupačnost sviju sposob-nosti svima funkcijama. Tako je išlo do 1830. Bourbonsi subili oruđe civilizacije, koje se slomilo u rukama providnosti.

Pad Bourbonsa bio je pun veličine, ne s njihove strane,već sa strane naroda. Oni napustiše prijestolje s ozbiljnošću,ali bez ugleda; njihov silazak u mrak nije bilo jedno od onihsvečanih iščezavanja, ikoja ostavljaju sjetnu emociju u po-vijesti, to nije bilo sablasni mir Karla Prvog, ni orlovskikrik Napoleonov. Oni su iščezli, to je sve. Skinuli su krunu,ali nisu zadržali aureolu. Bili su dostojanstveni, ali nisu biliuzvišeni. Njihovoj nesreći nedostajalo je u izvjesnoj mjeriveličanstvenosti. Karlo Deseti za vrijeme putovanja u Cher-bourg, dao je, da se od okrugloga stola napravi četverouglast,brinući se više za etiketu, ikoja je bila u opasnosti, nego zamonarhiju, koja se rušila. Ovo sitničarstvo žalostilo je odaneljude koji su ih voljeli, i ozbiljne ljude ikoji su poštovalinjihovu rasu. Prost narod je >bio divan. Narod, napadnut jed-noga jutra oružanom irukom, nekom vrstom kraljeve pobu-

ne, osjeti više snage nego ljutine. Obrani se, zadrža se, vratistvari na svoje mjesto, vladu u zakon. Bourbonse u progon-stvo, jao! I zaustavi se. On uze staroga kralja Karla Desetog,ispod neba, kaje je zaštićivalo Ljudevita Četrnaestog, i po-lako ga spusti na zemlju. On se dotakao kraljeve ličnosti sažalošću i ozbirnošcu. To nije bio jedan čovjek, to nije bilonekoliko ljudi, to je bila Francuska, cijela Francuska, po-bjedonosna Francuska opijena pobjedom, koja se, izgledaloje, sjećala i izvodila pred očima cijeloga svijeta ove ozbiljneriječi Guillaume du Vaira poslije dana barikade: — »Lakoje onima, koji su navikli da se dotiču milosti velikih i da ska-kuću kao ptica, s grane na granu, s jedne nesretne sudbinena drugu cvjetnu, da se pokažu drski prema svojim vlada-rima u nesreći, ali za mene će biti uvijek dostojna poštova-nja sudbina mojih kraljeva, a pogotovo ucviljenih.«

Bourbonsi su ponijeli poštovanje, ali nitko ne požali zanjima. Kao što smo malo prije rekli, njihova je nesreća bilaveća od njih. Izbrisali su se na obzorju.

Srpanjska revolucija imala je odmah prijatelje i neprija-telje na cijelom svijetu. Jedni joj poletješe u susret s odu-ševljenjem i radošću, drugi okrenuše glavu, svaki prema svo-joj prirodi. Evropski vladari, sove u ovoj zori, povrijeđenii preneraženi, zatvoriše oči u prvi čas, a onda ih otvoriše,samo da zaprijete. Razumljivi užas. Ova čudna revolucija je-dva da je i bila udarac; ona nije dala pobijeđenom kraljev-stvu čak ni tu čast da se prema njemu ponaša kao neprija-telj i da prolije njegovu krv. U očima despotskih vlada sr-panjska je revolucija imala tu pogrešku, što je bila strašnai ostala blaga. Ništa se uostalom nije ni pokušalo ni podu-zelo proti njoj. Najnezadovoljniji, najogorčeniji, najuzdrhta-liji je pozdraviše. Ma kakav bio naš egoizam i naša srdžba,neko tajanstveno poštovanje izbija iz događaja, u kojima seosjeća suradnja nekoga, koji radi uzvišenije nego čovjek.

Srpanjska revolucija je trijumf prava, koje obara činje-nicu. Stvar puna veličanstvenosti.

Pravo, koje obara činjenicu. Otuda sjaj revolucije 1830,otuda i njezina blagosit. Pobjedonosno pravo nema nikakvepotrebe da bude nasilno.

10 11

Pravo, to je pravda i istina.Svojstvo prava, to je ostati vječito lijep i čist. Činjeni-

ca, čak najpotrebnija po spoljašnosti, čak najbolje primljenaod suvremenika, ako postoji samo kao činjenica i ako sadr-ži samo malo prava ili nimalo prava, određena je neminovnoda postane vremenom nakazna, odvratna, možda, štaviše,monstruozna. Ako hoćete da odjednom vidite, do kojegastupnja nakaznosti može doći jedna činjenica, gledana iz vi-šestoljetne perspektive, pogledajte Machiavellija. Machiavellinije nipošto neki zli duh, ni demon, ni nekakav podli i bijednipisac; on je tek jedna činjenica i to ne samo talijanska či-njenica, nego evropska činjenica, činjenica šesnaestog Vijeka.Izgleda nam odvratna, a i jest to, kraj moralne ideje devet-naestog vijeka.

Ova borba između prava i činjenice traje već od postankadruštva. Svršiti borbu, spojiti čistu ideju s ljudskom stvar-nošću, učiniti da na miran način prodre pravo u činjenicu ičinjenica u pravo — eto, na tome rade mudraci.

II

SLABO SAŠIVENOAli drugo je posao mudrih, a drugo je posao vještih.Revolucija od 1830. naglo se zaustavila.Čim jedna revolucija doživi brodolom, vješti raskomada-

ju olupinu.Vješti su u naše vrijeme dali sami sebi ime državnika;

tako da je ta riječ, državnik, naposljetku postala pomaloulična riječ. Neka se doista ne zaboravi: itamo, gdje je samovještina, neizbježivo je sitničarstvo. Reći: vješti, to je ikao ireći: osrednji.

Isto tako, reći: državnici, to je često puta, ikao da biste re-kli: izdajnici.

Ako je vjerovati vještima, revoluciji, kao što je bila sr-panjska, presječene su žile; potrebno je brzo vezati. Pravo,proklamirano na velika zvona, ljulja se. I zato, kad se jed-

12

nom pravo učvrsti, treba utvrditi državu. Kad je osiguranasloboda, treba pomišljati na vlast.

Ovdje se mudri ne razlikuju od vještih, ali počinju bi-vati nepovjerljivi. Vlast, dobro. No prije svega, što je ito vlast?Zatim, odakle ona potječe?

Vješti kao da ne čuju promrmljane primjedbe, i nasta-vljaju svoj manevar.

Po mišljenju tih političara, vrlo dosjetljivih da onome štoiskorišćuju stave masku nužnosti, prva potreba jednoga na-roda poslije revolucije, kad je taj narod sastavni dio jednogmonarhijskog 'kontinenta, jest u itome, da nabavi jednu di-nastiju. Na taj način, vele oni, može doći do mira poslije re-volucije, to jest narod dobiva vremena da previje rane i po-pravi kuću.

Ali nije uvijek lako nabaviti dinastiju.Po nuždi, prvi genijalni čovjek na koga se naiđe ili čak

prvi bogataš, poslužit će za kralja. Za prvi slučaj imate Bo-napartea, a za drugi Iturbidea.

Ali svaka, makar koja porodica, na koju se naiđe, ne mo-že poslužiti ikao dinastija. Postoji neizbježivo izvjesna koli-čina starosti u rasi, i bora vjekova ne može se stvoriti tekonaiko, na brzu ruku.

Ako se čovjek postavi na gledište »državnika«, razumijese sa svom potrebnom rezervom: ikoje su poslije jedne revo-lucije odlike kralja, koji je iz nje proizašao? On može bitii korisno je da bude revolucionar, to jest da je osobno su-djelovao u revoluciji, da je umiješao svoje prste u nju, da seu njoj pokazao ili odlikovao, da je dodirnuo njenu sjekiruili zamahnuo njenim mačem.

Koje su odlike jedne dinastije? Ona mora biti narodna,to jest revolucionarna iz distance, ne po izvršenim djelima,već po prihvaćenim idejama. Ona mora imati prošlost i bitipovijesna, mora imati budućnost i biti simpatična.

Sve nam ovo tumači, zašto se prve revolucije zadovolja-vaju time da nađu čovjeka, Cromvvella ili Napoleona; i zaštodruge neminovno hoće da nađu porodicu, kuću Brunsvvickaili kuću Orleansa.

13

Kraljevske su ikuće slične onim kaučukovim stablima uIndiji, čija svaka grana, spuštajući se do zemlje, hvata ko-rijen u njoj i sama postaje novo stablo. Svaka grana možepostati dinastija. Pod jedinom pogodbom, da se spusti donaroda.

Takva je teorija vještih.Evo, dakle, u čemu je sva vještina: učiniti, da se jednom

uspjehu pridoda malo glas jedne katastrofe, da bi oni, kojise njime koriste, i strepili od njega; začiniti s malo strahajedan korak napretka; povećati luk prijelaza do usporava-nja progresa; načiniti malo bljutavom tu zoru; denuncirati inaglasiti surovosti oduševljenja; sasjeći uglove i nokte; va-tirati trijumf; umotati pravo; poviti Golijata, to jest narodu flanel i što prije ga metnuti da spava; nametnuti mu dijetunjegovu pretjeranom zdravlju; staviti Herkula na maliobrok oporavljanja; svesti događaj na prosto prečišćavanjestvari; ponuditi duhovima žednim ideala taj nektar ublaženlipovim čajem; osigurati se protiv suvišnog uspjeha; snabdjetirevoluciju zastorom.

1830. se poslužila ovom teorijom, koja je već bila primi-jenjena u Engleskoj 1688.

1830. je revolucija zaustavljena na pola puta. Polovina na-pretka; skoro pravo. Ali logika ne zna za »otprilike«; apso-lutno, kao što sunce, ne zna za svijeću.

Tko zaustavlja revolucije na pola puta? Buržoazija.Zašto?Zato, što je interes buržoazije dosegao do zadovoljenja.

Jučer je to bila glad, danas je podmirenost, sutra će biti za-sićenost.

Pojava iz 1814, poslije Napoleona, ponovila se 1830, poslijeKarla Desetog.

Htjelo se pogrešno, da se od buržoazije načini klasa. Bur-žoazija je prosto naprosto zadovoljeni dio naroda. Buržuj ječovjek koji sada ima vremena da sjedne. Jedan stolac nijejedan stalež.

Ali kad on hoće da sjedne prebrzo, može se zaustaviti isam korak ljudskoga roda. To je često bila pogreška buržo-azije.

14

Ne može se biti jedna klasa zato, što se čini jedna pogre-ška. Egoizam ne može biti mjerilom podjele u društvenomporetku.

Uostalom, treba biti pravedan čak i prema egoizmu. Po-slije potresa od 1830. onaj dio naroda koji se zove buržoazija,nije značio inerciju (mrtvilo), koja ide za ravnodušnošću ilijenošću i u kojoj ima pomalo srama; nije to bio san, kojipretpostavlja časoviltu zaborav kao u spavanju; bio je tozastoj.

Zastoj je riječ koja ima dvostruki smisao, čudnovat i takoreći protuslovan: čete u maršu, to jest pokret; stajanje, tojest odmor.

Zastoj je oporavljanje snaga; odmor, oboružan i budan;izvršena stvar, koja postavlja straže i drži se na oprezu. Za-stoj pretpostavlja borbu jučer i borbu sutra.

To je međutim između 1830. i 1848.Ono, što mi ovdje zovemo borba, može se isto tako na-

zvati progres.Potreban je, dakle, bio buržoaziji, kao i državnicima čo-

vjek, koji bi izrazio ovu riječ: zastoj. Jedan — Premda —Ipak. Jedna pomiješana individualnost koja znači revolucijui znači stalnost, drugim riječima koja bi utvrdila sadašnjostočevidnim dovođenjem u slklad prošlosti s budućnošću.

Taj se čovjek »nametao sam po sebi«. Zvao se LjudevitFilip Orleanski.

Onih 221 izabraše Ljudevita Filipa za kralja. Lafavette jeprimio na sebe posvećenje. On ga nazva najboljom republi-kom. Parišku vijećnicu zamijeni Reimska katedrala.

Ovo zamjenjivanje potpunoga prijestolja polu-prijesto-lom, to je bilo »djelo 1830-te«.

Kad vješti dovršiše svoj posao, pojavi se ogromna pogre-ška njihova rješenja. Sve je to bilo izrađeno izvan apsolut-noga prava. Apsolutno pravo doviknu: Prosvjedujem! a onda— strahovita stvar — povuče se u mrak.

15

III

LJUDEVIT FILIPRevolucije imaju strašnu ruku; udaraju čvrsto i biraju

dobro. Čak i onda, ikad su nepotpune, kad su izrođene, kadsu reducirane na stanje nezrele revolucije, kao revolucija od1830, ostaje im gotovo uvijek dosta bistroumnosti, da ne pro-padnu sasvim. Njihovo zastranjivanje nikad ne znači odri-canje.

Ipak, ne hvastajmo se previše. I revolucije se gdjekadavaraju, i mogle su se vidjeti ozbiljne pogreške.

Vratimo se revoluciji od godine 1830. Ona je u svome kre-tanju s puta imala sreće. U ustanovi, ikoja se nazvala red po-slije naglo presječene revolucije, kralj je vrijedio manje odkraljevstva. Ljudevit Filip je bio rijedak čovjek.

Sin jednoga oca, ikome će povijest sigurno priznati ola-kotne okolnosti, ali toliko dostojan hvale, koliko je taj otacbio dostojan pokude; imao je sve privatne vrline i mnogejavne vrline; brinuo se za svoje zdravlje, svoje imanje, svojuosobu, svoje poslove; iznao je vrijednost jedne minute, ali neuvijek i vrijednost jedne godine; umjeren, miran, tih, strp-ljiv; dobar čovjek i dobar iprinc; spavao je sa svojom ženomi imao u dvoru lakaje, kojima je bila dužnost pokazivati gra-đanima njegovu bračnu postelju — posve korektna supru-žanska hvalisavost, koja je postala korisna poslije starih ne-zakonskih veza starije grane; znao je sve evropske jezike, išto je još rjeđe, sve govore svih interesa, i govorio ih je; od-ličan predstavnik »srednje klase«, ali je bio iznad nje, jer jeu svačemu bio veći od nje; fini duh, koji je sebe cijenio pokrvi, iz koje je potekao, ali još više po svojoj bitnoj vrijed-nosti; osobenjak, koji se nazivao Orleanom, a ne Bourbo-nom; vrlo ponosni princ od krvi, dok je bio samo visočan-stvo, ali iskreni buržuj od dana ikad je postao veličanstvo;rasplinut u javnosti, kratak u intimnosti; govorilo se da ješkrtac, ali to nije bilo dokazano; zapravo je on bio jedan odonih štediša, koji znadu biti široke ruke bilo za svoju ćud,bilo po dužnosti; književno obrazovan, ali malo osjetljiv zaknjiževnost; plemić, a ne vitez; jednostavan, tih i jak; cijela

16

porodica i cijela njegova kuća obožavali su ga; znao je divnoćaskati; državnik bez zabluda, u duši hladan, vođen uvijekneposrednim interesom, upravljajući sam onim, što mu jenajbliže, nimalo osjetljiv, ali ni zahvalan, cijeneći bezobzirnoviše sposobnost nad osrednjima; vješt, da parlamentarnimvećinama ospori pravo onih tajanstvenih manjina, koje glu-ho mumljaju pod prijestolom; neobuzdan, gdjekada neopre-zan u toj svojoj neopreznosti; plodan u sredstvima, u izra-zima lica, u maskama; -ulijevao je strah Francuskoj od Evro-pe i Evropi od Francuske; nesumnjivo, da je volio svoju ze-mlju, ali je još više volio svoju porodicu; više je cijenio vla-danje od vlasti, a vlast više od dostojanstva — osobina, kodkoje je kobno to, što, udešavajući sve obzirom na uspjeh,dopušta lukavstvo i ne odbacuje sasvim ni niskost, ali kodkoje je to dobro što može da sačuva politiku od prejakih su-koba, državu od slomova i društvo od katastrofa; brižljiv,uredan, oprezan, pozoran, oštrouman; gdjekada je samomesebi protuslovio i pobijao se; smion protiv Austrije u Anco-ni, tvrdoglav protiv Engleske u Španjolskoj, bombardira Ant-weripen i isplaćuje Pritcharda; uvjereno je pjevao Marseil-laiseu; nepristupačan klonulosti, umorima, smislu za lijepoi za ideale, prenaglim velikodušnostima, utopiji, fantazijama,srdžbi, taštini, bojazni; imao je sve odlike osobne neustra-šivosti; general kod Valmvja, vojnik kod Jemmapesa; osamputa izložen napadajima atentatora i uvijek nasmijan; hrabarkao kakav grenadir i smion kao kakav mislilac; uznemirenjedino pred izgledima jednog evropskog potresa i nesposobanza velike političke pustolovine; uvijek spreman da stavi nakocku svoj život, ali ne i svoje djelo; skrivajući volju podmaskom utjecaja, da bi ga slušali više kao inteligenciju negokao kralja; obdaren sposobnošću promatrača, ali ne i vođe;malo je pažnje posvećivao duhovima, ali se znao naći s lju-dima, to jest morao je da vidi prije nego će prosuditi; brz ipronicav zdravi razum, praktična mudrost, laka rječitost, iz-vanredno pamćenje, neprestano je vadio iz toga pamćenja,u čemu je jedino sličan Cezaru, Aleksandru i Napoleonu;znao je činjenice, pojedinosti, datume, osobna imena; alinije znao težnje, strasti, različite genije gomile, unutrašnje2 Jadnici II 17

prohtjeve, skrivena i mračna podizanja duša, jednom ri-ječi sve ono, što bi se moglo nazvati nevidljivim stru-jama savjesti; primljen od površine, ali malo u slozi s du-binom Francuske; izvlačio se uvijek finoćom; previše je upra-vljao, ali nije dosta vladao; bio je sam sebi prvi ministar; bioje pravi virtuoz u tome, da od sitnica stvarnosti pravi zaprekuogromnosti ideja; u svoju istinsku stvaralačku sposobnost zacivilizaciju, red i organizaciju miješao je nekakav duh pa-ragrafskog sitničarenja; osnivač i branitelj jedne dinastije;u njemu je bilo nešto od Karla Velikog, a nešto od običnogodvjetnika; sve u svemu, jedna visoka i originalna figura,princ koji je znao reprezentirati vlast i posred uznemireneFrancuske, i silu kraj sve zavisti Evrope, Ljudevit Filip ćebiti uvršten među prve ljude ovoga vijeka, a bio bi stavljenu isti red s najistaknutijim vladarima u povijesti, da je maloviše volio slavu i da mu je osjećaj za ono što je veliko, bioisto tako razvijen kao osjećaj za ono, što je korisno.

Ljudevit Filip bio je lijep, pa iako je već bio ostario, ostaoje još uvijek ljubak; snije se uvijek sviđao narodu, ali zatouvijek gomili. Nedostajalo mu je veličanstvo; nije nosio nikrunu, premda je bio kralj, ni bijelu kosu, premda je bio sta-rac. Njegov način općenja s ljudima bio je iz starog režima,a njegove navike iz novog, dakle mješavina plemstva i bur-žujstva, što je i priličilo za 1830. Ljudevit Filip je bio vlada-jući prelaz; bio je sačuvao stari izgovor i staru ortografiju,koju je stavljao u službu modernih mišljenja; volio je i Polj-sku i Mađarsku, ali je pogrešno pisao imena njihovih naroda.Nosio je odijelo narodne garde kao Karlo Deseti i lentu po-časne legije kao Napoleon.

Rijetko je išao u crkvu, slabo u lov, a u operu nikada. Nijese oduševljavao ni za popove, ni za lovačke pse, ni za bale-rine, što mu je pribavilo građansku popularnost. Nije imaodvora. Izlazio je na ulicu s kišobranom ispod ruke, i ovaj jekišobran dugo vremena sačinjavao dio njegove slave. Bio jepomalo zidar, pomalo vrtlar, pomalo liječnik; pustio je krvjednom postiljonu, koji je bio pao s konja; Ljudevit Filipnije izlazio nikada bez kirurškog nožića, kao ni Henrik Trećibez bodeža. Rojalisti su se rugali ovome smiješnome kralju,prvome, koji je pustio krv radi liječenja.

18

Među nepravdama, koje je povijest učinila Ljudevitu Fi-lipu, treba svakako odbiti jedan dio i priznati kao posveopravdanu kritiku. Ima tu nešto što sumnjiči kraljevstvo,nešto što sumnjiči vladu, nešto što sumnjiči kralja. Demo-kratska prava ukinuta, briga o napretku stavljena na drugomjesto, prosvjedi ulice silom ugušivani, umirivanje pobunavojskom, prelko uzbuna prelazi se oružjem, ulica Transpo-nain, ratni savjet, poništavanje stvarne zemlje pravnom ze-mljom, dionička uprava s tri stotine hiljada privilegiranih,sve su to zloupotrebe kraljevstva; Belgija odbijena, Alžir su-više surovo osvojen i, kao i Indija od Engleza, s više barbar-stva nego civilizacije, neodržana riječ prema Abd-el-Kaderu,Blaye, Deutz potkupljen. Pritchard plaćen, to je zloupotrebavlade; politika više porodična negoli nacionalna, to je zloupo-treba kralja.

Kao što se vidi, kad se sve to odbije, teret kraljev jeumanjen.

Njegova je velika pogreška u ovome: on je bio skromanu ime Francuske.

Otkuda mu ta pogreška?Recimo to.Ljudevit Filip je kao kralj bio suviše otac; to ispoljava-

nje jedne porodice, koja ima da se razvije u dinastiju, plašise svačega i neće da bude smetano, otuda pretjerana plašlji-vost, nesnosna narodu, koji je u svojoj građanskoj tradicijiimao 14. srpnja, a u vojničkoj tradiciji Austerlitz.

Uostalom, ako odbijemo dužnosti prema narodu, koje za-htijevaju da budu najprije ispunjene, ovu duboku nježnostLjudevita Filipa prema porodici, njegova porodica ju je i za-služila. Njegova domaća družinica bila je divna. Vrlina je tuišla ispod ruke s talentima. Jedna od kćeri Ljudevita Filipa,Marija Orleanska, stavila je ime svoje među umjetnike, kaošto ga je Karlo Orleanski stavio među pjesnike. Ona je odsvoje duše bila sagradila jedan mramor, koji je nazvala Jean-ne d'Arc. Dva sina Ljudevita Filipa izvukla su Metternichuovu demagošku pohvalu: To su mladi ljudi, kakvi se ne videčesto, i prinčevi, koji se ne viđaju nikako.

192*

Evo, to je bez ikakvog prikraćivan ja i uveličavanja pravaistina o Ljudevitu Filipu.

Biti princ Egalite (Jednakost), nositi u sebi protuslovljarestauracije i revolucije, imati onu nemirnu stranu revolucio-nara ikoji postaje miran u upravi, u tome je bila sreća Lju-devita Filipa godine 1830, nikada nije bilo zgodnije nagodbeizmeđu jednoga čovjeka i događaja, jedan je ulazio u drugo-ga, i kompromis je bio gotov. Ljudevit Filip, to je godina1830. predstavljena u čovjeku. Tim više, što je on imao jednuveliku preporuku za prijestolje, naime, progonstvo. Bio jeprognanik, lutalac, siromah. Živio je od svoga rada. U Švicar-skoj je ovaj apanažista najbogatijih imanja Francuske pro-dao jednog staroga konja da bi imao što jesti. U Reichenauuje davao satove iz matematike, dok mu je sestra Adelaidevezla i šivala. Ovakve uspomene, kad se vežu za jednoga kra-lja, oduševljavaju buržoaziju. On je svojim vlastitim rukamarazrušio posljednju željeznu ćeliju u Mont Saint-Michelu kojuje sagradio Ljudevit XI, a upotrebljavao ju je Ljudevit XV.Bio je drug Dumourieza, prijatelj Lafavettea; pripadao jejakobinskom klubu; Mirabeau ga je tapšao po ramenu; Danton mu je govorio: Mladi čovječe! Godine Devedeset treće,kad je navršio dvadeset četvrtu, prisustvovao je u Kon-ventuiz dubine jedne mračne lože suđenju Ljudevita XVI, takozgodno nazvanog jadni tiranin. Slijepu oštrovidnost Re-volucije, koja lomi kraljevstvo u kralju i kralja s kraljev-stvom, gotovo i ne opažajući čovjeka u užasnoj preoptereće-nosti ideja, silnu oluju Skupštine pretvorene u sudnicu, na-rodni gnjev koji je ispitivao Capeta, koji nije znao šta bi od-govorio, strašno preneraženo ljuljanje ove kraljevske glavepod mračnim dahom, relativnu nevinost sviju za ovu kata-strofu, onih koji sude kao i onoga komu sude, sve je to ongledao i promatrao ovu vrtoglavicu; vidio je, kako se vjekoviredaju na optuženičkoj klupi Konventa; vidio je iza Ljude-vita XVI, ovoga nesretnog odgovornog prolaznika, kako seuspravlja u mraku strašni osuđenik, Monarhija; i u duši muje bilo ostalo strahopoštovanje prema ovoj neograničenojpravdi naroda, koja je gotovo isto tako bezlična kao i pravdagospodina Boga.

20

Trag, što ga je Revolucija bila ostavila u njemu, bio jedubok i izvanredan. U sjećanju mu je ostao živi otisak onihvelikih godina, minuta za minutom. Jednog je dana pred jed-nim svjedokom, u koga nam je nemoguće posumnjati, izniopo sjećanju sva imena pod slovom »A« u abecednom popisuUstavotvorne skupštine.

Ljudevit Filip je bio svijetli kralj. Za njegove je vlade bilaštampa slobodna, govornica slobodna, a i savjest i riječ subile slobodne. Rujanski su zakoni bili tako prorešetani da sekroz njih vidi. Premda je znao da vlast glođe svjetlost na pri-vilegijama, ipak je ostavio svoj prijestol izložen svjetlosti.Povijest će voditi računa o ovoj njegovoj ispravnosti.

Ljudevit Filip, kao i sve povijesne ličnosti, koje su sišles pozornice, izložen je danas suđenju po ljudskoj savjesti.Njegovo suđenje je tek prvostepeno.

Čas, u kome povijest govori sa svojim punim poštovanjai slobodnim naglaskom, za njega još nije zazvonio; nije jošdošao trenutak, kad se može o ovome kralju izreći određenisud; strogi i slavni povjesničar Louis Blanc je baš nedavnoublažio svoju prvu osudu; Ljudevit Filip je bio izabranik dvijuepoha, jedne poluparlamentarne i druge polurevolucionar-ne,i u svakom slučaju, s višega gledišta, na koje treba da se stavifilozofija, mi mu ovdje ne možemo suditi onako, kako bi onmogao biti viđen s veće visine, (s izvjesnim ogradama u imeneograničenih demokratskih principa; <u očima neograničenog,izvan dva prava, na prvom mjestu prava čovjeka, na drugomemjestu prava naroda, sve drugo je nasilno prisvajanje; aliono, što već sada možemo reći, budući smo učinili oveograde, to je, da na kraju krajeva i na ma koji način ga miprosuđivali, Ljudevit Filip, uzet sam za sebe s gledištačovječanske dobrote, ostat će, da se poslužimo starinskim je-zikom stare povijesti, jedan od najboljih vladara, koji su ika-da sjedili na prijestolju.

Šta je dakle protiv njega?Upravo to prijestolje.Oduzmite od Ljudevita Filipa kralja, ostaje vam kao čo-

vjek. Taj čovjek je dobar. Gdjekada je dobar čak toliko, daje upravo divan. Često, usred najozbiljnijih briga, poslije da-

21

na ispunjenog borbom protiv sve moguće kontinentalne di-plomacije, dolazio je uveče u svoj stan, i onda, iscrpljen odumora, svladavan od sna, šta je radio? Uzimao je svežanj spi-sa i provodio noć u proučavanju kakvog kriminalnog proce-sa, nalazeći, da nešto znači zauzeti stav prema Evropi, ali daje mnogo značajniji posao iščupati jednoig čovjeka iz rukukrvnikovih. Uvijek se pravdao sa svojim čuvarom državnogpečata; branio je korak po korak zemljište oko giljotine oddržavnih tužilaca, tih brbljavaca zakona, kako ih je nazivao.Gdjekad su pokrivale njegov stol nagomilane hrpe spisa; onih je sve pregledao i proučio; za njega je bilo užasno da na-pusti ove jadne napuštene glave. Jednog je dana rekao onomistom svjedoku, na koga smo se malo prije pozvali: Prošlenoći dobio sam sedmoricu. Za prvih godina njegove vladavi-ne bila je smrtna kazna kao ukinuta, a podignuto stratištebilo je nasilje proti kralju. Kad je nestalo trga La Greve (staropariško mjesto za izvršivanje smrtnih osuda), bio je usta-novljen jedan novi trg La Greve pod imenom Barriere Saint--Jacques; »praktični ljudi« osjetili su potrebu za jednom gi-ljotinom, tobože zakonitom; i u ovome je bila jedna pobjedaKazimira Periera koji je predstavljao tjesnogrudnost buržo-azije, nad Ljudevitom Filipom koji je predstavljao njenu slo-bodoumnost. Ljudevit Filip je svojom rukom pisao bilješkei komentare uz Beccoriju. Poslije Fieschijeve sprave uzviknuoje: Šteta, što nisam bio ranjen. Bio bih mogao pomilovati.Jednom drugom zgodom, praveći aluziju na protivljenje svojihministara, napisao je povodom jednog političkog osuđenikajednu od najplemenitijih figura našega doba: Njemu jedano pomilovanje, ostaje mi samo da ga dobijem. LjudevitFilip je bio blag kao Ljudevit IX i dobar kao Henrik IV.

IV

PUKOTINE U TEMELJUU času, u kojemu će drama koju ovdje iznosimo prodri-

jeti u gustinu jednoga od tragičnih oblaka, koji pokrivaju po-četak vladavine Ljudevita Filipa, bilo je potrebno da nemadvosmislenosti i da se ova (knjiga izjasni o ovome kralju.

Ljudevit Filip preuzeo je kraljevsku vlast bez nasilja, bezsvoga izravnog sudjelovanja, činjenicom jednog revolucionar-nog obrata, sasvim različitog od stvarnog cilja revolucije, ukojoj on, vojvoda od Orleana, nije imao nikakve osobne ini-cijative. On je rođen kao kraljević i držao se izabranikom zakralja. Nikako nije on sebi sam dao ovaj mandat; nije ganikako sam uzeo; njemu je samo ponuđeno i on je primio;uvjeren, sigurno s napravom, ali uvjeren, da je ponuda do-lazila po pravu i da je primanje dužnost. Otuda ona dobro-namjernost. Jer, velim sasvim savjesno, Ljudevit Filip je biodobronamjeran u svome prisvajanju, i demokracija je biladobronamjerna u svojim napadajima; množina užasa ikoja seizdvaja iz društvenih borba, ne opterećuje ni kralja, ni de-mokraciju. Sudar principa nalikuje na sudar elemenata.Ocean brani vodu, oluja brani uzduh; kralj brani kraljevstvo,demokracija brani narod; relativno, što je monarhija, odu-pire se apsolutnome, što je republika; društvo se krvavi podovim trenjem, ali ono, što je danas njegova patnja, bit će sutranjegovo iscjeljenje; u svakom slučaju, ovdje se neće nikakoosramotiti oni, koji se bore; jedna od dviju strana nesumnjivose vara; pravo nije, kao ono kolos na Rodu, na objemaobalama u isti mah, s jednim stopalom u republici, drugimu kraljevstvu; ono je nedjeljivo i cijelo na jednoj strani; alioni, koji se varaju, varaju se iskreno; slijepac nije kriv, kaošto ni Vendeejac nije razbojnik. Krivimo dakle samo kohnoststvari u ovim strašnim sudarima. Ma kakve bile ove oluje,neodgovornost ljudska je tu umiješana.

Završimo ovo izlaganje.Vlada od 1830. imala je odmah težaik život. Ona je mora-

la, rođena jučer, da se bori danas.

23

Tek što se namjestila, svuda su se osjećali neodređenipokreti.

Otpor se rodio odmah sutradan; možda je bio rođen jošiste večeri.

Iz mjeseca u mjesec neprijateljstvo je raslo i od podzem-nog postajalo očevidno.

Srpanjska revolucija, zlo primljena izvan Francuske kodkraljeva, 'kao što smo već rekli, u Francuskoj se tumačilaraznoliko.

Bog pruža ljudima svoju vidljivu volju u događajima, ne-jasan tekst napisan tajanstvenim jezikom. Ljudi ga odmahprevode, prevode na brzu ruku, netačno, s puno pogrešaka,praznina i izvrgnutog smisla. Vrlo malo duhova razumije bo-žanski jezik. Najoštroumniji, najmirniji i najdublji prevodega polako i dok oni stignu sa svojim tekstom, posao je većodavna svršen; na tržištu je izašlo već dvadeset prijevoda.Iz svakog prijevoda izašla je jedna stranka, a iz svakog izvr-nutog smisla po jedna frakcija; i svaka stranka vjeruje, daje njezin tekst ispravan, a svaka frakcija da je u njezinimrukama svjetlost.

Često je i sama vlast tek jedna frakcija.U svakoj revoluciji ima plivača koji plivaju protiv struje,

uz vodu; to su stare stranke.Kako su revolucije izišle iz prava revolta, stare stranke,

koje se vežu za nasljedstvo po milosti božjoj, smatraju daimaju pravo revolta protiv njih. To je zabluda. Jer u revo-lucijama pobunjenik nije narod, nego kralj. Revolucija je sa-svim suprotna pobuni. Svaka revolucija, budući je sama posebi jedno normalno izvršenje, sadrži u sebi svoju zakoni-tost, koju lažni revolucionari gdjekada sramote, ali koja seodupire, čak i onda kad je uprljana, i koja nadživljuje, čaki onda kad je iskrvavljena. Revolucije izlaze ne iz događaja,nego iz potrebe. Revolucija je vraćanje lažnoga na stvarno.Ona se dogodi zato što mora da se dogodi.

Stare legitimistioke stranke nisu manje napadale na re-voluciju od godine 1830, sa svom žestinom, koja proizlazi izpogrešnog mišljenja. One su udarale strukovnjački, ondje,gdje je bilo najpodesnije da bude ranjena, na njene slabe

24

strane, na nedostatak logike; legitimisti su napadali tu re-voluciju zbog njenoga kraljevstva. Dovikivali su joj: Revo-lucijo, čemu ti kralj? Frakcije su slijepci, koji tačno gledaju.

Ovako su uzvikivali i sami republikanci. Ali kad je uzvikdolazio od njih, bio je logičan. Ono, što je bila zaslijeplje-nost kod legitimista, bila je oštrovidnost kod demokrata. Go-dina 1830. pogazila je obećanje, dano narodu. Rasrđena de-mokracija to joj je predbacivala.

Srpanjska se restauracija koprcala između napadaja pro-šlosti i napadaja budućnosti. Ona je predstavljala trenutakkoji se hvatao ukoštac s jedne strane s monarhijskim vje-kovima, s druge strane s vječitim pravom.

Osim toga, obzirom na vanjske odnose, izišavši iz revolu-cije i opet postavši monarhija, godina 1830. je bila primora-na držati korak s Evropom. Sačuvati mir, ukloniti se kompli-kacijama. Suglasnost, tražena u protivnom pravcu, često putaje teža nego i sam rat. Iz ovih muklih nesuglasica, uvijekzauzdanih, ali koje neprestano gunđaju, rađa se oružani mir,ovaj posljednji rušilac civilizacije, sumnjiv sam sebi. Srpanj-sko se kraljevstvo propinjalo, iako je bilo u zaprezi evrop-skih kabineta.

Dotle u unutrašnjosti krajnja sirotinja, proletarijat, nad-nice, odgoj, kazneni sustav, prostitucija, položaj žene, bogat-stvo, bijeda, proizvodnja, potrošnja, porezi, trgovina, mone-ta, kredit, pravo kapitala, pravo rada, sva su se ova pitanjaumnožavala iznad društva; užasan odsjek.

Izvan politiokih stranaka u pravom smislu javljao se je-dan drugi pokret. Vrenje demokratsko odgovaralo je vrenjufilozofskom. Elita se osjećala zbunjenom kao i gomila; do-duše na drugi način, ali isto toliko.

Mislioci su razmišljali, dok se zemljište, to će reći narod,prolazeći kroz revolucionarne struje, treslo pod njihovim no-gama u nekom neodređenom epileptičnom grču. Ovi mislioci,jedni osamljeni, drugi sakupljeni u skupine i gotovo u jednusektu, pokretali su društvena pitanja, miroljubivo, ali dubo-ko; kao mirni pioniri, koji su strpljivo gurali svoje rovove udubinu vulkana, malo smetani muklim potresima i nasluće-nom lavom.

25

Ova mirnoća bila je vrlo lijep prizor u ovoj uzrujanojepohi.

Ovi su ljudi ostavljali političarima pitanje prava; njih jezanimalo pitanje sreće.

Božanstvo ljudi, eto šta su oni htjeli izdvojiti iz društva.Oni su dizali materijalna pitanja, agrarna pitanja, pitanja

industrije i trgovine gotovo na dostojanstvo religije. U civi-lizaciji, onakvoj kakva je načinjena, nešto malo Bogom, amnogo ljudima, interesi su se kombinirali, gomilali i slagali,taiko da su obrazovali pravu tvrdu stijenu, strpljivo prouča-vanu od ekonomista, ovih političkih geologa.

Ovi ljudi, koji su se grupirali pod raznim nazivima, alikoji se mogu svi nazvati općim nazivom socijalisti, trudilisu se da probiju ovu stijenu i da učine, da iz nje prokuljajužive vode ljudskog blagostanja.

Od pitanja stratišta do pitanja rata, njihovi su radoviobuhvatali sve. Pravu čovjeka, proklamiranom po francuskojrevoluciji, oni su dodavali pravo žene i pravo djeteta.

Ne treba se čuditi, što iz raznih razloga nećemo ovdjeraspravljati duboko i teorijski sva ona pitanja, koja je izno-sio socijalizam. Ograničit ćemo se tek na to, da upozorimona njih.

Svi problemi, koje su isticali socijalisti, kao kozmogonij-ske vizije, zalutale sanjarije i misticizam, dadu se svesti nadva glavna problema:

Prvi problem:Proizvesti bogatstvo.Drugi problem:Razdijeliti ga.Prvi problem sadrži pitanje rada.Drugi problem sadrži pitanje plaće.U prvom problemu radi se o upotrebi snaga.U drugom o podjeli uživanja.Iz dobre upotrebe snaga proizlazi politička moć.Iz dobre podjele uživanja proizlazi sreća pojedinaca.Pod dobrom podjelom treba razumjeti ne podjednaku,

nego pravednu podjelu. Prava ravnopravnost je pravičnost.

26

Iz ove dvije kombinirane stvari, javna moć spolja, srećapojedinca iznutra, proizlazi društveno blagostanje.

Društveno blagostanje, to će reći sretan čovjek, slobodangrađanin, velika nacija.

Engleska je riješila prvi od ova dva problema. Ona jejalko dobro znala stvoriti bogatstvo; dijeli ga slabo. Ovo rje-šenje, koje je potpuno jednostrano, vodi neizbježivo ovimdvjema krajnostima: čudovišno bogatstvo, čudovišna bijeda.Sva uživanja pojedincima, svu oskudicu ostalima, to jest na-rodu; privilegiji, iznimke, monopol, feudalstvo, rađaju se izsamoga rada. Lažan i opasan položaj, koji gradi i temeljidržavnu snagu i veličinu na bijedi pojedinaca. Slabo sasta-vljena veličina, u kojoj su kombinirani svi materijalni ele-menti, među koje ne ulazi ni jedan moralni elemenat.

Komunizam i agrarni zakon drže, da su riješili drugo pi-tanje. Varaju se. Njihova dioba ubija proizvodnju. Jednakapodjela umrtvljuje utakmicu i prema tome rad. Ovu je po-djelu izvršio mesar, koji ubija ono, što dijeli. Ne možemo se,dakle, zaustaviti na ovim tobožnjim rješenjima. Ubiti bogat-stvo nije isto, što i razdijeliti ga.

Oba problema treba riješiti zajedno, pa da budu dobroriješena. Oba rješenja moraju biti kombinirana i moraju či-niti jednu cjelinu.

Riješite samo prvi problem, pa ste učinili isto, što i Ve-necija, učinili isto, što i Engleska. Imat ćete kao i Venecijajednu umjetnu nadmoć, ili kao Englesika materijalnu moć;bit ćete zli bogataš. Umrijet ćete nasilno, kao što je umrlaVenecija, ili ćete otići u bankrot kamo ide Engleska. I svijetće vas puštati da umirete i padate, zato jer svijet pušta umi-rati i padati sve, što je čist egoizam, sve, što ne predstavljaza ljudski rod nikakvu vrlinu i nikakvu ideju.

Jasno je, da mi ovdje pod riječju Venecija i Engleska nerazumijemo narod, već društvenu strukturu; oligarhije, sta-vljene ispred naroda, a ne same narode. Narodi imaju uvijeknaše poštovanje i naše simpatije. Venecija će se kao narodopet roditi; aristokratska Engleska će pasti, ali narodna En-gleska je besmrtna.

Pošto smo ovo rekli, nastavljamo dalje.

27

Riješite oba problema, ohrabrite bogate i zaštitite siro-mašne, ukinite bijedu, učinite kraj nepravednom izrabljiva-nju slabijega po jačemu, zauzdajte nepravednu zavidljivostonih 'koji su na putu prema onima koji su već stigli, razdije-lite matematički i bratski nadnice prema radu, uvedite bes-platno i obvezatno obrazovanje u djetinjstvu i načinite odnauke osnovu muškosti, razvijajte inteligencije uposlujućiruke, budite u isti mah jedan moćan narod i jedna porodicasretnih ljudi, demokratizirajte vlasništvo ne tako da ga uni-štavate, već tako da ga uopćavate na taj način, da svi građanibez iznimke budu vlasnici, stvar mnogo lakša nego što semisli; u dvije riječi: znajte proizvesti bogatstvo i znajte garazdijeliti; i imat ćete zajedno materijalnu i moralnu veliči-nu i bit ćete dostojni, da se zovete Francuska.

Evo — izvan i iznad nekoliko sekta, ikoje su se odvajale— to je ono, što kaže socijalizam; to je ono, što on zapravotraži; to on skicira u duhu.

Divni napori! sveti pokušaji!Ove doktrine, ove teorije, ovi otpori, neočekivana potre-

ba državnika da računa s filozofima, pobrkana očevidnostnapola viđena, potreba da se stvara nova politika u suglasjusa starim svijetom, bez mnogo nesuglasnosti s revolucionar-nim idealom, slutnja napretka providnog pod pobunom, par-lamenat i ulica, uravnotežiti kompetencije oko sebe, svojavjera u revoluciju, možda neka eventualna rezignacija stvo-rena u neodređenom primanju jednoga definitivnog i višegprava, svoja volja da ostane svoje rase, svoj porodični duh,svoje osobno poštenje — zadavali su gotovo bolnu brigu Lju-devitu Filipu, i on se, iako jak i hrabar, savijao pod teretomkralja.

Osjećao je pod svojim nogama jedno strašno raspadanje,koje, međutim, nije bilo pretvaranje u prašinu, jer Francuskaje bila više nego ikad Francuska.

Mračna nagomilavanja oblaka pokrivala su obzorje. Nekačudna sjena, približavajući se sve više i više, širila se malo--pomalo na ljude, na stvari, na ideje; sjena, koja je dolazilaod ljutine i od sistema. Sve, što je bilo na brzu ruku uguše-no, micalo se i vrilo. Gdjekada je savjest poštena čovjeka za-

28

ustavljala dah, toliko je bilo zla u ovome zraku, u kome suse sofizmi miješali s istinama. Duhovi su drhtali u društve-noj strepnji kao lišće pred buru. Električna je napetost bilatolika, da je u prvim trenucima prvi, koji bi naišao, neki ne-poznati, bio osvijetljen. Zatim je opet padao večernji sumrak.U razmacima duboka i mulkla tutnjava, koja je pokazivala,koliko je gromova bilo u oblacima.

Prošlo je jedva dvadeset mjeseci od srpanjske revolucije.Godina 1832. bila se pojavila s prijetećim i ugrožavajućim iz-gledom. Oskudica u narodu, radnici bez kruha, posljednjiprinc Conde iščezao u mraku, Bruxelles progoni Nassauovcekao Pariz Bourbonse. Belgija se nudi jednom francuskomprincu, a daje engleskom, ruska mržnja cara Nikole, iza nasdva demona na jugu, Ferdinand u Italiji, Miguel u Portugalu,zemlja se trese u Italiji, Metternich pruža ruku za Bolog-nom, Francuska vrijeđa Austriju u Anconi, na sjeveru nekavrlo kobna lupa čekića koji zakiva Poljsku u mrtvački lijes,u cijeloj Evropi rasrđeni pogledi vrebaju Francusku, sum-njiva saveznica Engleska gotova da uzme ono što visi, i da sebaci na ono, što pada, pairstvo se zaklanja iza Beccarije daodbije četiri glave zakonu, cvjetovi ljiljana izgrebeni na kra-ljevim kolima, iščupani cvijet s crkve Notre-Dame, Lafavetteumanjen, Laffitte upropašten, Benjamin Constant umire usirotinji, Casimir Perier umire od iscrpljenih snaga; poli-tička bolest i društvena bolest pojavljuje se u isti mah uobje prijestolnice kraljevstva, jednoj prijestolnici misli, dru-goj prijestolnici rada; u Parizu građanski rat, u Lyonu ratrobovski; u obje prijestolnice ista svjetlost lave; purpur kra-tera na čelu naroda; jug fanatiziran, zapad pobunjen, vojvot-kinja de Berry u Vendeeji, zavjere, urote, bune, kolera doda-vale su ovoj mračnoj graji ideja mračnu gužvu događaja.

29

ČINJENICE, OD KOJIH POVIJEST NASTAJE I KOJEPOVIJEST NE ZNA

Pred konac travnja sve je bilo postalo ozbiljnije. Vrijemese pretvorilo u ključanje. Od godine 1830. dogodila se ovdje--ondje po koja djelimična pobuna, brzo ugušena, ali koja seopet javljala, znak jednog proširenog unutrašnjeg prevrata,iapoljavalo se nešto strašno. Slutili su se nejasni i slabo osvi-jetljeni potezi jedne moguće revolucije. Francuska je gle-dala na Pariz; Pariz je gledao na Predgrađe svetog Antuna.

Predgrađe Svetog Antuna, potajno podgrijavano, počeloje da vrije.

Krčme u ulici Charonne — premda ova dva epitetona iz-gledaju čudno primijenjena na krčme — bile su ozbiljne ipune bure.

Tu se čisto i jasno dovodila u pitanje vlada. Tu se javnoraspravljalo o tome, da li da se bije ili ostane u miru. Biloje otraga isoba, u kojima su se radnici kleli, »da će izići naulicu na prvi uzvik uzbune i da' će se tući, ne gledajući nabrojno stanje neprijatelja«. Kad je jednom zakletva bila uze-ta, jedan čovjek, koji je sjedio u kutu krčme, »grmio je«:Razumiješ li! ti si se zakleo! prisegao! — Gdjekad bi se ljudipenjali na prvi kat u zatvorenu sobu, i tamo su se odigravaliupravo slobodnozidarski prizori. Uvedeni je polagao zakletvu,»da bi mu se učinila usluga kao i očevima porodice«. To je bilaformula.

U podzemlju su se čitale »prevratne« brošure. Oni kunda-če vladu, govorila je jedna tajna redarstvena prijava iz togavremena.

Tu su se čule ovakve riječi: — Ne znam imena vođa. Miostali znat ćemo ih istog dana dva sata prije. — Jedan radnikje govorio: — Nas ima tri stotine, dajmo svaki po deset sua,to će činiti sto pedeset franaka, upravo za izradbu olova i ba-ruta. — Jedan drugi je govorio: Ja ne tražim šest mjeseci, netražim ni dva. Prije petnaest dana bili bismo ravni s vladom.S dvadeset i pet hiljada ljudi može joj se stati nasuprot. —

30

Jedan drugi je govorio: Ne liježem, jer noću savijam fišeke.— Od vremena do vremena dolazili su »građani u lijepomodijelu«, »pravili zabunu« i s izgledom kao da »zapovijedaju«rukovali se 5 najglavnijima, a onda odlazili. Nisu ostajali ni-kad više od deset minuta. Izmjenjivali su tihim glasom zna-čajne primjedbe: Dozorilo je, prevršilo je. — »To su zujalisvi oni, koji su bili tu«, da se poslužimo izrazom jednoga odprisutnih. Napetost je bila tolika, da je jednog dana jedanradnik u punoj kavani uzviknuo: Nemamo oružja! — Jedanod njegovih drugova odgovorio je: Imaju ga vojnici! — pa-rodirajući tako, i ne sluteći, Bonaparteovu proklamaciju voj-sci u Italiji. — »Kad imaju nešto sasvim tajno, dodaje jednaredarstvena prijava, ne dogovaraju se ovdje.« Ne zna se, štasu još mogli da kriju, pošto su rekli ono, što su rekli.

Sastanci su gdjekada bili periodični. Na nekima nije bilonikada više od osam do deset ljudi, i to uvijek istih. Na drugeje dolazio, tko je htio, i dvorana je bila taiko prepuna da semoralo stajati. Jedni su tu bili iz oduševljenja i strasti; dru-gi zato, jer im je to bilo uz put kad idu na posao. Kao za vri-jeme revolucije, u ikrčmama Je bilo žena patriotkinja, koje sugrlile novodošlice.

A vidjele su se i druge izrazite činjenice.Neki čovjek ušao je u jednu krčmu, popio svoje i izašao

govoreći: Krčmaru, dugove će platiti revolucija.Kod jednoga kavanara na početku ulice Charonne izabi-

rali su se revolucionarni agenti. Glasanje je bilo tajno, a gla-sovi su se bacali u kape.

Radnici su se sastajali (kod nekog učitelja mačevanja, kojije podučavao u ulici Cotte. Tu se nalazio jedan vojni »trofej,složen od drvenih sabalja, štapova, batina i rapira. Jednogdana poskidaše dugmeta s rapira. Jedan radnik reče: Nas jedvadeset i pet, ali ja se ne bojim, jer se smatrani strojem. —Ovaj stroj je bio kasniji Quenisset.

Kakve god bile stvari, o kojima se govorkalo, one su ma-lo-pomalo poprimale neko čudno obilježje. Jedna žena, me-tući pred vratima, rekla je drugoj: Već dugo se radi na timnabojima. — Nasred ulice čitali su se proglasi, upućeni na-

31

rodnoj gardi u pokrajini. Jedan od proglasa nosio je potpis:Burtot, trgovac vinom.

Jednog dana, na vratima nekog trgovca likerima na trguLenoir, jedan čovjek s punom bradom i talijanskim nagla-skom popeo se bio na kamen na uglu ulice i čitao na glas je-dan čudan spis, koji je, čini se, potjecao od neke tajne sile.Oko njega se skupila gomila i pljeskala je. Rečenice, koje sunajviše uzbuđivale masu, bile su tu skupljene i pribilježene— »... Naše su doktrine sputane, naši proglasi poderani, našisu raznosači letaka vrebani i bacani u tamnicu ...« »Krah uproizvodnji pamuka priveo nam je mnogo neodlučnih.« —»... Budućnost naroda obrađuje se u našim mračnim redovi-ma.« »... Evo postavljenih međa: akcija ili reakcija, revolu-cija ili kontrarevolucija. Jer u naše doba ne vjeruje se više umrtvilo i nepokretnost. Sada se pita: jesi li za narod ili protivnaroda? Trećega nema.« — »Onoga dana, kad vam više nebudemo u volji, slomite nas ali dotle nam pomažite da kora-čamo.« Sve to usred dana.

Druge činjenice, još drskije, bile su sumnjive narodu zbogsame njihove drskosti. 4. travnja 1832. popeo se jedan pro-laznik na kamen na uglu ulice Sainte-Marguerite i poviikao:Ja sam babouvista! Ali pod Babeufom narod bi nanjušio re-dara.

Među ostalim taj je prolaznik rekao i ovo:—»Dolje vlasništvo! Ljevičarska opozicija je kukavička i

izdajnička. Kad hoće da ima pravo, propovijeda revoluciju.Ona je demokratska, da ne bude bijena, i rojalistička, da sene bije. Republikanci su pernate živine, čuvajte se republi-kanaca, građani radnici.«

— ■Šuti, građanine špijune! — povika jedan radnik.Taj uzvik prekine dalji govor.Zbivali su se tajanstveni događaji.Pri 'kraju dama srete jedan radnik blizu ikanala jednog »do-

bro obučenog čovjeka«, (koji mu reče: — Kuda ćeš, građani-ne? — Gospodine, odgovori radnik, nemam čast poznavativas. — A ja tebe dobro poznajem. — I čovjek dodade: Ne bojse. Ja sam agent odbora. Sumnjaju na te da nisi baš sasvimsiguran. Sad znaš, ikad bi nešto htio odati, da na tebe paze.

— Zatim se poruikova s radnikom i ode govoreći: — Skoroćemo se opet vidjeti.

Oprezno redarstvo prisluškivalo je ne samo više po krčma-ma, nego i po ulicama čudne razgovore:

— Gledaj, da te što prije prime — reče jedan tkalac jednomu stolaru.

— Zašto?— Morat će se pucati.Dva prolaznika u dronjcima izmijeniše ova značajna doba-

civanja:— Tko vlada?— Gospodin Filip.— Ne, buržoazija.Drugi put ste mogli čuti dva prolaznika, gdje govore: —

Imamo siguran plan za napadaj.Od jednog povjerljivog razgovora između četiri čovjeka,

koji su se bili zgurili na jednom raskršću, moglo se uhvatitisamo ovo:

— Učinit ćemo sve, što se može, da on više ne seta Parizom.

Tko je on? Prijeteća pomrčina.»Glavni vođe«, kako se govorilo u predgrađu, držali su se

po strani. Vjerovalo se da se oni sastaju u jednoj krčmi nakraju Saint-Eustachea. Nekakav čovjek po imenu Aug, pred-sjednik Društva za podupiranje krojača iz ulice Mondetour,smatrao se kao glavna veza između vođa i Predgrađa svetogAntuna. Ipak, uvijek je vođe suviše pokrivala tama i nijednasigurna činjenica nije mogla oslabiti čudan ponos onog od-govora, koji je kasnije dao jedan od optuženih pred sudom:

— Tko je bio vaš vođa?— Nisam ga poznavao, i nisam ga priznavao.To su taiko reći bile još samo riječi, prozirne, ali neodre-

đene; gdjekad samo riječi u zrdk, »,kažu«, »čuje se«. Pojavlji-vali su se i drugi znakovi.

Jedan tesar, zakivajiući daske u ulici Reuillv na jednomplotu oko zemljišta, na kome se podizala nekakva kuća, na-šao je na tome zemljištu jedan Jcomad poderanog pisma, nakome su se još mogli pročitati ovi reci:

32 3 Jadnici II 33

»... Odbor treba poduzeti mjere u sekcijama da se spri-ječi vrbovanje za razna društva...«

I post-scriptum:»Saznali smo, da ima pušaka u ulici Faubourg-Poissonni-

erreu br. 5 (bis), oko pet do šest hiljada. To je jedan trgovacoružja u dvorištu. Sekcija nema nikakvog oružja.«

Ono, što je taiko uzrujalo tesara, te je taj papir pokazao isusjedima, bilo je to, što je našao nekoliko koraka dalje je-dan drugi, isto tako poderani, komadić papira, čiji dokume-nat iznosimo ovdje zbog povijesnog interesa ovih čudnih do-kumenata:

K C D I Naučite napamet ovu listu. Poslije je pode-rite. Primljeni ljudi će to isto učiniti kad impredate zapovijed. Pozdrav i bratstvo. L. u og a1

je

Lica, koja su znala za tajnu ovoga pronalaska, ttek su ka-snije doznali, šta se razumijevalo pod ona četiri velika pi-smena kvinturioni, centurioni, dekurioni, izviđači, i smisaoovih pismena: u og a1 je, koji je bio jedan datum i to: 15.travnja 1832. Pod svakim velikim slovom bila su ispisanaimena s vrlo karakterističnim dodacima. Tako: K. Bannerel,8 pušaka, 83 naboja. Siguran čovjek. — C. Boubiere, 1 pištolj.40 metaka. — D. Rollet, 1 pištolj, 1 funta baruta. — /. Teissier,1 sablja, 1 nabojnjača. Tačan. — Terreur, 8 pušaka. Hra-bar. Itd.

Napokon nađe taj tesar, uvijek na istome zemljištu, i trećikomadić papira, na kome je olovkom bila vrlo čitljivo ispi-sana ova zagonetna lista:

Jedinstvo. Blanchard. Suho drvo.Barra. Soize. Salle-au-Comte.Kosciusiko. Aubry mesar?

34

J. J. R.Caius Gracchus.Pravo revizije. Dufond. Four.Pad Girondinaca. Derbac. Maubuee.Washington. Pinson, 1 pišt. 86 nab.Marseillaise.Suver. naroda. Michel. Quincampoix. Sablja.Hoche.Marceau. Platon. Suho drvo.Varšava. TillvJ prodavač Narodnjaka.Čestiti građanin, u čijim je rukama ostao ovaj papir, mo-

gao ga je kasnije rastumačiti. Izgleda, da je ta lista bila pot-puni popis sekcija četvrte četvrti Društva čovjeikovih prava,s imenima i stanovima vođa tih sekcija. Danas, kada su sveove činjenice, ostavši u tami, još samo povijest, možemo ihobjaviti. Treba dodati da se Društvo čovjekovih prava osno-valo, kako se čini, poslije datuma ikada se našao taj komadićpapira. Možda je to društvo bilo tada istom zamišljeno.

Poslije razgovora i riječi i poslije pisanih znakova počelesu izbijati materijalne činjenice.

U ulici Popincourt zaplijenili su kod jednog sitničara uladici jednog ormara sedam listova sivoga papira, jednakosavijenih po dužini i na četvero; ti listovi skrivali su dvade-set i šest četverokuta od istog sivog papira, savijenih u pu-ščane naboje, i jednu kartu, na kojoj se moglo pročitati ovo:

Salitre ................................... 12 uncaSumpora............................... 2 unceUgljena................................. 2,5 unceVode ............................. 2 unce

Zapisnik o zapljeni ovih stvari kaže da je ladica vrlo jakomirisala na barut.

Jedan zidar, vraćajući se uveče s rada, zaboravio je zanio-tak na jednoj klupi blizu Austerlitzkoga mosta. Taj zamo-tak su odnijeli u stražarnicu. Otvorili su ga i našli su u nje-mu dva štampana dijaloga, potpisana sa Lahautiere, jednupjesmu pod naslovom: Radnici, udružite se, i jednu limenukutiju, punu puščanih naboja.3* 35

6.

Jedan radnik, pijući s jednim svojim drugom, htio ga jeopipati, da vidi, kolika mu je vrućina, i napipao je pod prslu-kom pištolj.

Na jednom zavoju bulvara, između Pere-Lachaisea i Pri-jestolnih Vrata, na najpustijemu mjestu, dva djeteta, igra-jući se, nađoše u gomili otpadaka i iver ja jednu vrećicu, ukojoj se nalazio kalup za pravljenje taneta, jedna drvenaspravica za izradbu naboja, jedna zdjelica, u kojoj je bilo lo-vačkog baruta, i jedan mali liveni lončić, koji je iznutra po-kazivao očevidne tragove od topljenja olova.

Redari su jednoga jutra u pet sati iznenada upali k neko-mu Pardonu, koji je Ikasnije bio član sekcije Barikade Merryi poginuo u travanjskom ustanku 1834, i nađoše ga, gdje stojikraj kreveta, držeći u ruci dva naboja, na kojima je upravoradio.

U vrijeme kad se radnici odmaraju, bila su viđena dva čo-vjeka, gdje su se sreli između gradskih vrata Picpus i grad-skih vrata Charenton, u jednoj maloj ulici između dva zida,blizu nekoga krčmara, koji je pred vratima imao sijamskukuglanu. Jedan izvuče ispod svoje bluze pištolj i pruži ga dru-gome. U času, kad je htio da mu ga dade, on opazi da je znojmalko ovlažio barut. On nasu još baruta na onaj stari. Za-tim se obojica rastadoše.

Nekakav čovjek po imenu Gallais, koji je (kasnije poginuou ulici Beaubourg, u »travanjskoj buni, hvalio se da ima kodkuće sedam stotina naboja i dvadeset četiri puščana fcre-mena.

Jednog dana obavijestiše vladu da se u predgrađu dijelilooružje i da je razdijeljeno dvije stotine hiljada naboja. Tje-dan dana poslije toga razdijeljeno je trideset hiljada naboja.Značajno je, da redarstvo nije moglo pronaći ni jednoga. Ujednom uhvaćenom pismu je pisalo: — »Nije daleko dan,kada će na otkucaj četiri sata osamdeset hiljada rodoljubabiti pod oružjem.«

Sve to vrijeme teklo je javno, moglo bi se reći, mirno.Skori ustanalk spremao je spokojno svoju buru pred samimnosom vlade. Nikakva čudnovatost nije manjkala ovoj još

36

podzemnoj, ali već primjetljivoj ikrizi. Građani su mirno go-vorili radnicima o onome, što se sprema. Govorilo se: Kakobuna? Kao što bi se pitalo: kako vaša žena?

Jedan trgovac pokućstva u ulici Moreau pitao je: — štaje? Kad ćete navaliti?

Jedan drugi trgovac je govorio:— Skoro će biti juriš. Znam ja to. Prije mjesec dana vas

je bilo petnaest hiljada, sad vas je dvadeset i pet hiljada. —Nudio je svoju pušku, a jedan susjed ponudi mali pištolj, zakoji je prije tražio sedam franaka.

Uostalom, revolucionarna je groznica rasla. Nijedna tačkaPariza ni Francuske nije od nje bila pošteđena. Kao one ote-kline, koje nastaju od izvjesnih zapaljenja i osipaju se u čo-vječjem tijelu, tako se i mreža tajnih društava počela širitipo zemlji. Iz Društva prijatelja naroda, u isti mah javnogai tajnoga, rađalo se Društvo čovjekovih prava, koje je ovakodatiralo jednu od svojih dnevnih naredaba: Mjesec Pluviose,godina 40. republikanske ere, koje je nadživjelo čak i odlukesuda, kojima se ono raspušta, i ikoje se nije ustezalo dati svo-jim sekcijama značajna imena kao ova:

Koplja.Zvono na uzbunu.Top za uzbunu.Frigijska kapa.21. siječnja.Rulja.Prosjaci.Naprijed.Robespierre.Niveau.Qa ira (Ići će).Iz Društva čovjekovih prava rodilo se Društvo akcije. To

su bili nestrpljivoi, koji su se odijelili i trčali naprijed. Uvelikim društvenim maticama pokušavala su se osnovatidruga društva. Članovi sekcija su se tužili da ih vuku na svestrane. Tako Galsko društvo i Odbor za organiziranje općina.Tako i udruženja za slobodu štampe, za slobodu individuali-teta za narodno obrazovanje, protiv posrednih poreza. Zatim

37

Društvo radnika egalista, koje se dijelilo na tri frakcije: ega-listi, komunisti, reformisti. Zatim Vojska Bastille, neke voj-nički organizirane kohorte, četiri čovjeka pod jednim kapla-rom, deset pod narednikom, dvadeset pod poručnikom, četr-deset pod natporučnikom; nikada nije bilo više od pet ljudikoji su se poznali. Organizacija, gdje je opreznost kombini-rana sa smjelošću i koja kao da je bila prožeta mletačkim ge-nijem. Središnji odbor, koji je bio glava, imao je dvije ruke,Društvo akcije i Vojsku Bastille. Jedno legitimističko dru-štvo, Vitezovi vjernosti, guralo se kroz te republikanske dru-žine. Ono je tu bilo obilježeno i izbjegavano.

Pariško društvo se granalo u glavnim gradovima. Lyon,Nantes, Lille i MarseiHe imali su svoja Društva čovjekovihprava, svoju Ugljaricu, svoje Slobodne ljude. Aix je imaojedno revolucionarno društvo, koje se nazivalo La Cougourde.

U Parizu nije predgrađe Saint-Marceau ništa manje bru-jalo od predgrađa Saint-Antoinea, i škole nisu bile manje uz-buđene od predgrađa. Kavana u ulici Saint-Hyacinthe i kavanaikod Sedam bilijara u ulici Mathurins-Saint-Jacques služile sukao mjesta za raspaljivanje studenata. Društvo prijateljaABC, primljeno u uzajamne popise Angersa i u Cougourded'Aixa, skupljalo se, kao što smo vidjeli, u kavani Musain.Ovi isti mladi ljudi nalazili su se u jednoj krčmi i gostioniciu blizini ulice Monđetour, koju su nazivali Corinthe. Ovi susastanci bili tajni. Drugi su bili javni, koliko je moguće više,i moglo se suditi o njihovim smjelostima po ovome odlomkuiz istrage, vođene u jednom kasnijem procesu: — Gdje jeodržan taj sastanak? — Ulica de la Paix. — Kod koga? —•Nasred ulice. — Koje su sekcije bile tu? — Jedna jedina. —Koja? — Sekcija Manuel. — Tko je bio vođa? — Ja. — Vi steodviše mladi da poduzimate sami napadaj na vladu. Odakleste primili upute? — Iz središnjeg odbora.

Vojska je bila isto tako minirana kao i narod, kao što ćekasnije posvjedočiti pokreti u Belfortu, Lunevilleu i Epinalu.Računalo se na pedeset drugu pukovniju, na petu, na osmu,trideset sedmu i na dvadesetu lakog konjaništva. U Bourgo-gneji i u gradovima na jugu sadilo se drvo Slobode, to jestmotka sa crvenom kapom na vrhu.

38

Takvo je bilo stanje.Ovo je stanje, više no ikoja druga skupina stanovnika,

kao što smo već rekli u početku, isticalo i naglašavalo pred-građe Saint-Antoine. Tu je bila slaba tačka.

Ovo staro predgrađe, naseljeno kao mravinjak, radino,hrabro i ljuto kao kakva košnica, drhtalo je u očekivanju iželji za potresom. Sve se !tu kretalo, iako rad nije bio zbogtoga prekidan. Ništa nije kadro predstaviti ovu živu i tamnufizionomiju. Ima u ovome predgrađu mučne bijede, sakrivenepod krovove mansarda; ima tu tako isto inteligencija žarkih irijetkih. I naročito zbog bijede i inteligencije opasno je dase krajnosti dodirnu.

Predgrađe Saint-Antoine imalo je još i drugih uzroka zarevoltiranje; jer ono osjeća protuudar trgovačkih kriza, pro-padanja, štrajkova, besposlice, što je sve nerazdvojno vezanoza političke potrese. U vrijeme revolucije bijeda je u isti mahuzrok i posljedica. Udarac, koji ona nanosi, vraća joj se.Ovo stanovništvo, puno visokih vrlina, sposobno do najvišegstupnja za skrivenu toplotu, uvijek spremno da uzme oružje,gotovo na eksplozije, razdražljivo, duboko, minirano, izgleda,da je samo čekalo iskru. Svaki put, kad bi izvjesna iskrapreletjela preko horizonta, gonjena vjetrom dagađaja, čovjekne bi mogao da se uzdrži, a da ne pomisli na predgrađe Saint-Antoine i na strahoviti slučaj, koji je na vratima Pariza staviotu barutanu patnja i ideja.

Krčme predgrađa Antoinea, koje su se više puta ocrtaleu ovoj skici, koju je čitalac pročitao, čuvene su u povijesti.U mutnim vremenima u njima se više opijalo riječima negovinom. Kroz njih struji neka vrsta proročanskoga duha, ši-reći srca i uvećavajući duše. Krčme predgrađa Antoinea nali-kuju na one krčme na Mont Aventinu, sagrađene na ognjištuproročice, i koje su imale vezu s dubokim svetim djelima;krčme, čiji su stolovi bili gotovo kao Sibilini tronošci, i gdjese pilo ono što je Enius nazvao sibilinsko vino.

Predgrađe Saint-Antoine je pravi rezervoar naroda. Revo-lucionarni potres stvara u njemu pukotine, kroz koje otičenarodni suverenitet. Taj suverenitet može raditi i zlo; i on

39

se može .prevariti; ali čak i zaveden s puta, ostaje velik. Onjemu se može reći isto, što i o slijepome Jdlklopu, Ingensu.

Godine 93, prema tome da li je ideja ikoja je lebdjela biladobra ili zla, prema tome, da li je bio dan fanatizma ili odu-ševljenja, iz predgrađa Saint-Antoine polazile su čas divljačkelegije, čas herojske bande.

Divljačke. Objasnimo ovu riječ. Ti nakostriješeni ljudi,koji ise u prvim danima revolucionarnog haosa, podrpani, ur-lajući, strašni, uzdignutih batina, naperenih kopalja, bacahuna stari Pariz, šta su htjeli oni? Oni su htjeli kraj ugnjetava-njima, kraj tiranijama, kraj pritisku, rad za čovjeka, obra-zovanje za dijete, društvenu nježnost za ženu, slobodu, jed-naikost, bratstvo; hljeb za sve, ideju za sve, zemaljski raj nasvijetu, progres; i tu svetu, dobru i krotku stvar, progres,oni su, gurnuti u krajnost, izvan sebe, zahtijevali strašni, po-lunagi, s maljem u ruci, s rikanjem na ustima. To su bili di-vljaci, jest; ali divljaci civilizacije.

Oni su pravo proklamirali s bijesom; oni su, pa makar ipotresom i trepetom, htjeli da gumu ljudski rod u raj. Iz-gledali su kao barbari, a bili su spasitelji. Zahtijevali susvjetlost uz masku noći.

Prema ovim ljudima, priznajemo strahovitim i strašnim,ali strahovitim i strašnim za dobro, ima drugih ljudi, nasmi-janih, izvezenih, pozlaćenih, nakićenih pantljikama, punihzvijezda, sa svilenim čarapama, s bijelim perima, koji, na-laikćeni na plišane stolove ikraj mramornih kamina, blago za-htijevaju održanje i očuvanje prošlosti, srednjega vijeka, bo-žanskoga prava, fanatizma, neznanja, ropstva, smrtne kazne,rata, slaveći poluglasno i učtivo sablju, lomaču i giljotinu.Sto se nas tiče, kad bismo bili prisiljeni birati između bar-bara civilizacije i civiliziranih barbarstva, mi bismo izabralibarbare.

AH, hvala Bogu, moguć je i jedan drugi izbor. Nije potre-ban nikakav prenagljeni pad, ni naprijed ni natrag, ni despo-tizam ni terorizam. Mi hoćemo progres niz blagu padinu.

Bog se brine za to. Ublaženje padine je sva božja politika.

40

VI

ENJOLRAS I NJEGOVI POMOĆNICIEnjolras je gotovo u ovo vrijeme, računajući na moguće

događaje, obavio kao neku tajanstvenu smotru.Svi su došli na tajanstveni sastanak u kavani Musain.Enjolras reče, miješajući u svoje riječi neke poluzago-

netne, ali značajne metafore:— Treba da znamo, na čemu smo i na što se može raču

nati. Ako treba boraca, moraju se stvoriti. Treba imati čimeudariti. To neće škoditi. Oni, koji prolaze, imaju uvijek višeizgleda, da će biti probodeni rogovima, kad ima na ulici volova, nago kad ih nema. Daikle prebrojimo stado. Koliko nasima? Nije vrijeme, da se posao ostavlja za sutra. Revolucio-narci se moraju uvijek žuriti; napredak nema vremena da gagubi. čuvajmo se neočekivanog. Ne dopustimo da nas zgrabeiznenada. Stvar je u tome, da pregledamo sve šavove, kojesmo načinili, i da vidimo, da li još drže. Ovaj se posao moraobaviti danas, i to potpuno. Courfevrače, ti ćeš se danas vidjeti s politehničarima. Danas je njihov dan izlaska. Danasje srijeda. Feuillv, je li, vi ćete vidjeti one iz Glacierea. Com-beferre mi je obećao da će ići u Picpus. Tamo je jedan izvrstan mravinjak. Bahoreil će posjetiti Estrapade. Prouvaire,tvoji zidari se rashlađuju; donijet ćeš nam vijesti o loži izulice Grenelle Saint-Honore. Joly će ići na kliniku Dupuvtreni opipat će bilo medicinskoj školi. Bossuet će posjetiti palačui razgovarat će s onima na vježbi. Ja uzimam na sebe Cou-gourde.

— Eto, sve je u redu — reče Courfevrac.— Nije.— šta ima još?— Jedna vrlo važna stvar.— Koja? — zapita Combeferre.— Vrata du Maine — odgovori Enjolras.Enjolras ostade nekoliko trenutaka 'kao zadubljen u raz-

mišljanje, zatim nastavi:— Kod Vrata du Maine ima (kipara, slikara, klesara. To

je svijet koji se lako oduševi, ali i lako rashladi. Ne znam već

41

od nekog vremena, šta je s njima. Misle na nešto drugo. Onise gase. Provode vrijeme u igranju domina. Bilo bi neophod-no otići i govoriti im malo; ali odlučno. Oni se skupljaju kodRichefeua. Mogu se naći između dvanaest i jedan sat. Trebatu malo razduvati pepeo. Za ovo sam računao na onog rastre-senca Mariusa, koji je u stvari dobar, ali više ne dolazi. Tre-bao bi mi netko za Vrata du Maine. Nemam više nikoga.

— Ja — reče Grantaire — ja sam tu.— Ti?— Ja.— Ti da obučavaš republikance! Ti da raspaljuješ u ime

principa rashlađena srca!— Zašto ne?— Zar si ti za nešto?— Ali ja to želim — reče Grantaire.— Ti ne vjeruješ ni u šta.— Vjerujem u tebe.— Grantaire, hoćeš li mi učiniti jednu uslugu?— Sve. Hajde da ti očistim cipele.— E lijepo, ne miješaj se u naše stvari. Odspavaj tvoj

absinth.— Ti si nezahvalan, Enjolras.— Zar bi ti bio čovjek za Vrata du Maine! Zar bi >ti bio

to kadar?— Ja sam fcadar da siđem ulicom de Gres, da prijeđem trg

Saint-Michel, da skrenem ulicom Monsieur-le-Pince, da prijeđem ulicu Vaugirard, ulicu Carmes, da okrenem ulicomAssas, da stignem u ulicu Cherche-Midi, da ostavim za sobomRatni savjet, odmjerim ulicu Vieilles-Tuileries, prekoračimbulvar, pođem sredinom du Mainea, prijeđem Vrata i dauđem kod Richefeua. Kadar sam to. Moje su cipele kadre.

— Poznaješ li ti malo te drugove kod Richefeua?— Nešto malo. Tikamo se samo.— Šta ćeš im reći?— Vraga, govorit ću im o Robespierreu, Dantonu. O prin

cipima.— Ti?

42

— Ja. Prema meni niste pravedni. Kad ja nešto poduzimam, strašan sam. Čitao sam Prud'hommea, poznajem Društveni ugovor, znam napamet moj ustav iz godine Druge.»S'oboda građanina svršava se ondje, gdje počinje slobodadrugoga građanina.« Zar me ti držiš za neizobraženog? Imamja stari novac u ladici. Pravo Čovjeka, prevlast naroda, dođavola. Ja sam čak pomalo hebertist. Mogu da meljem punadva sata, sa satom u rukama, izvanredne stvari.

— Budi ozbiljan — reče Enjolras.— Strašan sam ja — odgovori Grantaire.Enjolras razmišljaše nekoliko sekunda i odmahnu rukom,

kao čovjek, koji se na nešto odlučio.— Grantaire — reče on ozbiljno — pristajem, da te oku

šam. Ići ćeš na Vrata du Maine.Grantaire je stanovao u jednoj namještenoj sobi sasvim

blizu kavane Musain. Iziđe i vrati se poslije pet minuta. Oti-šao je do kuće da obuče jedan prsluk a la Roberspierre.

— Crven — reče on ulazeći i gledajući Enjolrasa ravnou oči.

Zatim dlanom energične ruke pritisnu na grudima skrle-tne krajeve prsluka.

I približavajući se Enjolrasu, reče mu na uho:— Budi miran.Natuče odlučno svoj šešir i ode.Jedno četvrt sata poslije toga zadnja sala kavane Musain

bila je prazna. Svi prijatelji ABC-a bili su otišli, svaki nasvoju stranu, na svoj posao. Enjolras, koji je sebi bio zadr-žao Cougourde, izađe posljednji.

Oni iz Cougourde d'Aixa, koji su bili u Parizu, skupljalisu se tada na ravnici Issy, u napuštenim talionicama, takomnogobrojnim na ovoj strani Pariza.

Enjolras, idući k mjestu sastanka, razgledao je u glavi si-tuaciju. Ozbiljnost događaja bila je očevidna. Kada se činje-nice, predznaci neke društvene skrivene bolesti, teško pokre-nu, najmanja komplikacija ih zaustavi i zamrsi. Pojava, izkoje proizlaze rušenja i ponovna rađanja. Enjolras je nazi-rao neko sjajno izdizanje pod mračnim skutovima budućno-sti. Tko zna? Možda se približava čas. Narod, koji je opet

43

oteo svoja prava, kako lijep prizor! Revolucija, koja veličan-stveno uzima Francusku i kaže svijetu: Nastavit će se sutra!Bnjolras je bio zadovoljan. Peć je grijala. U ovom času po-stojala je u Parizu jedna barutom posuta linija. On je u mi-slima s filozofskom i prodirnom rječitošću Combeferrea sa-stavljao kozmopolitsko oduševljenje Feuillvja, duh Courfev-raca, smijeh Bahorela, melankoliju Jeana Prouvairea, Jolvjevoznanje, Bossuetov sarkazam, sve je to on u duhu sastavljaou neku vrstu električnih iskara, koje u isto vrijeme daju svu-da pomalo vatre. Svi su na poslu. Nesumnjivo je, da će re-zultat odgovarati ulqženom trudu. To je dobro. Povodom to-ga sjeti se Grantaira. — Hm! — reče on — Vrata du Maineće me samo malo islkrenuti s puta. Da skočim do Richefeua?Hajde da vidimo, šta radi Grantaire i na čemu je!

Jedan sat je upravo odbijao na tornju Vaugirard, kada jeEnjalras stigao u pušionicu Richefeua. Gurne vrata, uđe,skrsti ruke, pusti da se zalupe vrata, koja ga lupiše po rame-nima, i zagleda se u dvoranu punu stolova, ljudi i dima.

Jedan glas odjekivao je u ovoj magli, živo prekidan dru-gim glasom. To je Grantaire govorio sa svojim protivnikom.

Grantaire je isjedio preko istola jedne druge ličnosti. Stolje bio načičkan dominama. Grantaire je udario šakom postolu i eto, što je Enjalras čuo:

— Dvaput šest.— Četiri.— Svinja! Nemam više.— Ti si svršio. Dva.— šest.— Tri.— Kec.— Ja mećem.— Četiri.— Slabo.— Sad ti.— Napravio sam ogromnu pogrešku.

44

— Dobar si ti.— Petnaest.

( — Još sedam gore.— To mi čini dvadeset i dva. (Sanjareći): Dvadeset i dva!— Nisi očekivao dvaput šest! Da sam ga metnuo u po-

čeCku, to bi promijenilo cijelu igru.— Dva.— Kec.— Kec! E lijepo, pet.— Nemam.— Mislim, da si ti stavljao.— Jesam.— Prazno.— Al' te služi sreća! Ah, ti imaš sreće! (Dugo sanjarenje.)

Dva.— Kec.— Ni pet, ni kec. To je glupo od tebe.— Domino.— Pasja vjero!

KNJIGA DRUGA

liponine

ŠEVINO POLJEMarius je prisustvovao neočekivanom raspletu zamke, na

čiji je trag bio naveo Javerta; no tek što je Javert bio napu-stio kućerinu, odvodeći svoje uhićenike u tri fijakera, a Ma-rius se sa svoje strane izvuče iz kuće. Bilo je tek devet satiuveče. Marius ode do Courfeyraca. Courfevrac nije više bionepokolebljiv stanovnik Latinske četvrti; otišao je stanovati■u ulicu Verrerie »iz političkih razloga«; ova je četvrt bila odonih, u kojima se buna rado nastanjuje. Marius reče Cour-feyracu: — Došao sam k tebi spavati. — Courfeyrac izvučejedan jastuk iz kreveta, u kom su se nalazila dva jastuka,prostre ga po zemlji i reče: — Evo.

Sutradan, u sedam sati ujutro, Marius se vrati u ikućeri-nu, plati stanarinu i ono što je dugovao staroj Bougon, nato-vari na jedna ručna ikola svoje knjige, krevet, stol, ormar idva stolca i ode, ne ostavljajući svoje adrese, te kad se Ja-vert vratio ujutro, da ispita Mariusa o sinoćnjim događaji-ma, nađe samo majku Bougon, koja mu odgovori: — Odse-lio je!

Majka Bougon bila je uvjerena, da je i Marius bio done-kle drug lopova, pohvatanih u noći. — Tko bi to rekao? —uzvikivaše ona kod vratara u četvrti — mladić, koji je izgle-dao kao djevojka!

Marius je imao dva razloga, da iseli tako iznenada. Prvo,što se užasavao od te kuće, u kojoj je vidio tako izbliza i u

47

cijelom njegovu najodvratnijem i najokrutnijem razvoju je-dno društveno ruglo, možda još strasnije nego li je pokva-ren bogataš: — pokvarenog siromaha. Drugo, što nije htiobiti upleten ni u ikakav proces, koji će vjerojatno slijediti ibiti vođen proti Thernardieru.

Javert je držao, da se mladi čovjek, čijeg se imena nijesjećao, jamačno uplašio i pobjegao, ili možda nije bio kodkuće u času događaja; ipak se potrudio da ga nađe, ali nijeuspio.

Prođe jedan mjesec, zatim drugi. Marius je bio nepresta-no kod Courfeyraca. Doznao je preko nekog odvjetničkogpripravnika, koji se obično smucao po sudskoj čekaonici, daje Thenardier u zatvoru. Svakog ponedjeljka predavao je Ma-rius u pisarni zatvora pet franaka za Thernardiera.

Kad nije imao novaca, posudio bi pet franaka od Cour-fevraca. To je bilo prvi put* u životu, da je pozajmljivao no-vac. Ovih periodičnih pet franaka bili su dvostruka zago-netka: za Courfevraca, koji ih je davao i za Thernardiera,koji ih je primao. — Kome li to ide? — mislio je Courfevrac.— Otkuda mi to dolazi? — pitao se Thernardier.

Inače je Marius bio očajan. Opet je sve propalo u tamu.Ništa više nije vidio pred sobom; njegov je život opet poto-nuo u tajnu, po ikojoj je lutao pipajući. Za nekoliko je časa-ka opet vidio, izbliza u toj tami, mladu djevojku, koju je vo-lio, starca, koji je, čini se, bio njezin otac, ova nepoznata bića,koja su predstavljala jedini njegov interes i jedinu nadu naovome svijetu; i u času kad je držao, da ih se opet dočepao,jedan dah je odnio sve ove sjene. Nijedna iskra sigurnosti iistine nije izbila čak i pri najstrašnijem udarcu. Nije većznao, što bi mislio. Nije više znao čak ni imena, za koje jedržao, da ga zna. Sigurno je samo to, da ona više nije Uršu-la. A Ševa je nadimak. A što da misli o starome? Da li se onzaista krije pred redarstvom? Pade mu na pamet radnik,kojega je sreo u okolici Invalida. On je jamačno pogađao, dasu taj radnik i g. Leblanc isti čovjek. On se dakle preoblači?Ovaj čovjek imade herojske osobine i sumnjive osobine. Za-što nije zvao u pomoć? Zašto je pobjegao? Da li je on, jestili nije, otac mlade djevojke? Najposlije, je li on u stvari onaj

48

čovjek, za koga je Thernardier držao, da ga pozna? Thernar-dier se mogao i prevariti. Toliko problema bez ikakvog rezul-tata. Sve ovo, istina, nije ništa umanjivalo anđeosku dražestmlade djevojike iz Luxembourga. Zbilja strašno: Mariusu je usrcu bila strast, a pred očima noć. Bio je gurnut, povučen,nije se mogao ni maknuti. Sve se rasplinulo, osim njegoveljubavi. Od same ljubavi izgubio je instinkt i iznenadnusvjetlost. Obično taj plamen, koji nas pali, pomalo nas iosvjetljava i baci ponešto korisne svjetlosti i napolje. Ovihmuklih savjeta strasti Marius više nije čuo. Nikada on nijerekao: Kad bih otišao tamo? kad bih pokušao ovo? Ona, kojunije mogao zvati Uršulom, bila je negdje; ništa nije i baš ni-malo pokazivalo Mariusu, na kojoj strani da je traži. Cijelinjegov život bio je sada u dvije riječi: krajnja neizvjesnostu neprodirnoj tami. Vidjeti je opet, za tim je čeznuo još uvi-jek, ali se više nije nadao.

A da bude još gore, dođe bijeda. Osjećao je sasvim blizusebe, za sobom, ovaj ledeni dah. On je već odavna u svimaovim vihorima bio prekinuo svoj rad, a ništa nije opasnijeod prekinutog rada; to je navika, koja drži čovjeka. Lako jenapustiti tu naviku, no teško ju je opet steći.

Dobro je nešto malo sanjarenja, u umjerenoj dozi, kaokakvo sredstvo za lakše spavanje. Takvo sanjarenje uspavljujegroznicu i izaziva u duhu blagu i svježu maglicu, koja po-pravlja previše oštre oblike čiste misli, obavija tu i tamo šu-pljine i razmake, veže cjelinu i briše uglove ideja. Ali pre-više sanjarija, pa je čovjek poplavljen i utopljen. Teško du-ševnim radnicima koji se puste da potpuno padnu iz mišlje-nja u sanjarije! Oni drže da će se lako osvijestiti i da je tonajposlije ista stvar. Zabluda!

Misao je posao inteligencije, sanjarija je njena požuda.Zamijeniti misao sanjarijama, to je zamijeniti hranu otro-vom.

Marius, kao što se sjeća, bio je tim započeo. Došla jestrast i dovršila njegovo strmoglavljen je u snove bez pred-meta i bez temelja. On izlazi iz kuće samo zato, da ide i dasanja. Rađanje lijenosti. Vntlog buran, koji ne otječe. I koli-ko se rad smanjivao, toliko su potrebe rasle. To je zakon.4 Jadnici II. 49

Čovjek sanjar prirodno je rasipan, darežljiv i mek; omlita-vjeli duh ne može imati stegnuti život. U tom načinu životaima dobra pomiješanoga sa zlim, jer ako je raznježavanje ikobno, plemenitost je zdrava i dobra. Ali siromah čovjek, ve-likodušan i plemenit, aiko ne radi izgubljen je. Izvori presu-šuju, potrebe izbijaju.

To je fatalna nizbrdica, niz koju su povučeni najčestitijii najčvršći, kao i najslabiji i najporočniji, i koja se na koncusvršava jednom od ovih dviju jama, samoubojstvom ili zlo-činom.

Zbog toga, što se izlazi, da bi se išlo i sanjalo, dođe je-dan dan, kad se izađe, da se skoči u vodu.

Marius je silazio ovom nizbrdicom laganim korakom, očijuuprtih u onu, koje više nije viđao. Ovo, što smo napisali,izgleda čudno, ali je istinito. Uspomena na neko odsutno bi-će svijetli u tami srca; što je više iščezlo, to više svijetli;očajna i mračna duša vidi ovu svjetlost na svome horizontukao zvijezdu unutarnje noći. Ona, to je bila cijela Mariusovamisao. Nije mislio ni na što drugo; on je nejasno osjećao,da njegov stari kaput postaje nemoguć kaput, a njegov novikaput postaje stari kaput, da se njegove košulje deru, šeširkvari, cipele kvare, to jest njegov se život ikvari, i on je go-vorio: »Samo kad bih je mogao vidjeti prije nego štoumrem.«

Jedna jedina mila ideja mu je ostala: Ona ga je voljela,to mu je kazao njezin pogled; ona nije znala njegovo ime,ali je znala njegovu dušu, i da možda tamo, gdje je ona, makalkvo bilo to tajanstveno mjesto, ona ga još uvijek voli. Tkozna, ne misli li i ona na njega, kao što on misli na nju? Gdje-kada, u časovima koji se ne mogu izraziti, kao što ih imasvako srce koje voli, imajući razloga za bol i osjećajući u istovrijeme neki nejasni drhtaj radosti, on bi govorio: »Te njenemisli dolaze do mene!« — Zatim bi dodao: »Možda moje mi-sli odlaze isto tako k njoj.«

Ova iluzija, na koju je jedan časak kaisnije vrtio glavom,ipaik je budila u njegovoj duši zrake, koje su gdjekada sličilena nadu. Od vremena do vremena, naročito u vrijeme večeri,koje najviše žalosti sanjare, on je stavljao u jednu bilježnicu,

50

u ikojoj nije bilo ničega drugog osim ovoga, najčistije, naj-bezličnije i najidealnije sanjarije, kojima mu je ljubav ispu-njavala srce. On je ovo zvao »pisati njoj«.

Ne treba vjerovati da je njegov razum bio poremećen. Onje doduše izgubio lakoću rada i odlučnoga kretanja k jednomodređenom cilju, ali je imao više nego ikada uviđanja pravič-nosti. Marius je vidio mirno i stvarno, možda čudno, ono, štose događalo pred njegovim očima, čak najravnodušnije činje-nice i ljude; rekao bi o svemu po kakvu tačnu riječ s nekomvrstom bezazlene ravnodušnosti. Njegov sud, gotovo odvojenod nade plovio je visoko i lebdio je.

U ovom stanju duha ništa mu nije izbjeglo, ništa ga nijevaralo, i on je svakoga časa otkrivao dubinu života, čovječan-stva i sudbine. Sretan je onaj, čak i u teškoj nesreći, komeje Bog dao dušu dostojnu ljubavi i nesreće! Tko nije vidiostvari ovoga svijeta i čovječje srce u ovoj dvostrukoj svjet-losti, taj nije vidio ništa istinito i ne zna ništa.

Duša, koja voli i trpi, nalazi se u nekom uzvišenom stanju.Inače, dani su dolazili jedan za drugim i nije se javljalo

ništa novo. Izgledalo mu je tek, da se mračan prostor, kojimu je trebalo da prijeđe, svakog časa skraćivao. Činilo muse, štaviše, da već jasno nazire rub strme provalije bez dna.

— Šta? — ponavljao je on — zar je ja neću vidjeti pri-je toga?

Kad se popne ulicom Saint-Jacques, ostavljajući sa stra-ne gradska vrata, i pođe neko vrijeme nalijevo, starim unu-trašnjim bulvarom, stigne se do ulice Sante, zatim Glaciere,i malo prije nego što se stigne do malog potoka Gobelins,dođe se na neku vrstu polja, koje je u cijelom dugačkom imonotonom pojasu pariških bulvara jedino mjesto, na ko-me bi slikar pejzaža Ruisdael došao u napast da sjedne.

Nešto neodređeno, u čemu se krila draž, bilo je ovdje,jedna zelena poljana izbrazdana razapetim konopcima, na ko-jima su se sušile krpe na vjetru, jedan stari majur s povr-ćarnicom sazidanom u vrijeme Ljudevita XIII, s krovomčudno išaranim mansardama, sa starom ogradom, nešto malovode između jablana, ženama, smijehom, glasovima; na hori-zontu Panteon, drvo iz Doma gluhonijemih, kupola crkve

4* 51

Val-de-Grace, crna, zdepasta, fantastična, zanimljiva, i u dnustroga četverouglasta pozadina tornjeva Naše Gospe.

Kako je to mjesto vrijedilo truda da bude viđeno, nitkonije dolazio. Jedva jedna ikola ili dvokolica u četvrt sata.

Dogodilo se, te je jednom šetnja dovela Mariusa na ovomjesto blizu vode. Toga dana bio je na bulvaru, velika ri-jetkost, jedan prolaznik. Marius, nejasno obuzet gotovo di-vljom draži mjesta, zapita prolaznika: — Kako se zove ovomjesto?

Prolaznik odgovori: — To je Ševino polje.I dodade: — Ovdje je Ulbach ubio pastiricu iz Ivrvja.Ali poslije riječi ševa, Marius nije ništa više čuo. Ima iz-

nenadnih smrzavanja u sanjarskom stanju, ikoja izazove jed-na jedina riječ. Cijela se misao iznenada zgusne oko jedneideje i nije sposobna ni za koju drugu predodžbu. Ševa, toje bio naziv, .koji je u dubini Mariusove melankolije zamije-nio Uršulu. — Gle — reče on u nekoj vrsti nerazumne pre-neraženosti, svojstvene svim unutrašnjim monolozima — ovoje njezino polje. Ovdje ću doznati gdje ona stanuje.

To je bilo ludo, ali neodoljivo.I on je dolazio u Ševino polje svakoga dana.

II

RAĐANJE ZLOČINA U TAMNICKOJ ZARAZITrijumf Javertov u kućerini Gorbeau izgledao je potpun,

ali nije bio taikav.Prvo, i to je bila njegova glavna briga, Javert nije uhvatio

zarobljenika. Napadnuti, koji bježi, sumnjiviji je od napa-dača; i vjerojatno da ovo lice, tako dragocjen plijen za raz-bojnike, ne bi bilo ništa gori plijen i za vlast.

A onda, i Montparnasse je umakao Javertu.Trebalo je čekati drugu priliku, da se spusti ruka na ovo-

ga »vraškoga kicoša«. Montparnasse je zaista, sretnuvši £po-ninu, koja je čuvala stražu pod drvetima bulvara, odveo je

52

k sebi. Sreća za njega. Ostao je na slobodi, što se tiče fiponi-ne, Javert ju je poslije »prikliještio«. Slaba utjeha, fiponineje otišla s Azelmom u poprajvilište Mandelonnettes.

Napokon, Jkod prijevoza iz kućerine Gorbeau u zatvor LaForce, glavni od pohvatanih, Claquesous, bio se izgubio.Ne zna se kako se to dogodilo, izvidnici i stražari »nisu moglida shvate«, ali on se pretvorio u dim, iskliznuo je iz uzica,prošuljao se kroz pukotine na kolima i pobjegao je; kad sedošlo u zatvor, nitko nije znao, što bi relkao, ali Claquesousanije bilo. Ili su posrijedi bile neke čarolije, ili je bilo krivoredarstvo. Da se nije Claquesous otopio u noći kao pahuljicasnijega? Da nije bilo nepriznatog saučešća izvidnika? Da nijemožda taj čovjek pripadao dvoguboj zagoneci nereda i reda?Da nije on možda imao isto središte u prestupu i ugušivanju?Da nije možda ova sfinga imala svoje prednje šape u zločinu,a zadnje šape u vlasti? Javert nije nikako prihvaćao ovakvekombinacije i kostriješio se pred jednim ovakvim sporazu-mom; ali njegova četa imala je i druge nadzornike osim nje-ga, možda više upućene u tajne redarstva negoli on sam, aClaquesous je bio jedan takav zločinac, da je mogao biti vrlodobar izvidnik. Biti tako dobro poznat s hitrim skrivanjemu noć, to je izvanredno za razbojništva i divno za redarstvo.Ima takvih hulja s dvije oštrice. Bilo kako bilo, Claquesousse bio izgubio i nije se mogao pronaći. Javerta je, čini se, toviše razdraživalo nego čudilo.

što se tiče Mariusa, »ovog odvjetničkog šmokljana, kojise jamačno poplašio«, i čije je ime Javert zaboravio, na nje-ga je Javert malo polagao. Uostalom, odvjetnika je lako naći.No, da li je to bio samo odvjetnik?

Istraga je bila počela.Istražni sudac našao je za potrebno da ne stavi u zatvor

jednoga iz družine Patron-Minette, nadajući se, da će što iz-brbljati. To je bio Brujon, kosmati iz ulice Petit-Banquier.Njega su pustili u dvorište Charlemagne i oko stražara bdiloje nad njim.

Ime Brujon je jedna od uspomena tamnice La Force. Ugnusnome dvorištu, nazvanom Nova zgrada, a u administra-ciji nazvanom dvorište Sv. Bernarda, a koje su lopovi nazi-

53

vali lavovskom jamom, pred jednim starim željeznim zarđa-lim vratima, koja su vodila u staru kapelu vojvodske kućeLa Force, koja je poslije bila pretvorena u spavaonicu raz-bojnika, vidjela se već dvanaest godina neka vrsta kule, gru-bo urezane čavlom u kamen, i ispod nje ovaj natpis:

BRUJON, 1811.Brujon iz 1811. bio je otac Brujona iz 1832.Ovaj posljednji, što se moglo tek naslutiti u stupici kuće-

rine Gorbeau, bio je vrlo lukavi i vrlo vješti mladi veseljak,usplahiren i plašljiv. Zbog ovog usplahirenog izgleda istražnisudac ga je pustio, računajući da će biti korisniji u dvorištuCharlemagne nego u ćeliji zatvora.

Lopovi ne prekidaju posao kad su u rukama pravde. Ne-što tako malo ne smeta im. Biti u zatvoru zbog jednog zlo-čina ne priječi, da se započne drugi. To su umjetnici, čija jejedna slika na izložbi u Salonu i koji rade na drugome novomdjelu u atelijeru.

Brujon je izgledao preneražen tamnicom. Gdjekada se mo-gao vidjeti čitave sate, kako stoji pred prozorčićem kantine-ra i promatra kao kakav idiot ovaj prljavi oglas s kantinskimcijenama, koji je počinjao sa: bijeli luk 62 centima, i svrša-vao sa: cigara 5 centima. Ili bi pak provodio vrijeme drhtu-reći, cvokoćući zubima, govoreći da ima groznicu i raspitu-jući, je li koji od dvadeset i osam kreveta u dvorani za gro-zničave prazan.

Iznenada, u drugoj polovici veljače 1832, doznalo se, daje Brujon, ovaj pospanac, naručio preko kućnog nabavljačane pod svojim imenom, nego pod imenom svoja tri druga,tri različite narudžbine, koje su ga sve skupa stajale dva ipol franka, pretjerano rasipanje, 'koje je privuklo pažnjukaplara u zatvoru.

Raspitalo se i pregledajući cijenu narudžbina, objavljenihu sobi za razgovor zatvorenika, došlo se do rezultata, da sedva i pol franka razdijelilo ovako: tri narudžbine; jedna uPanteon, deset sua; jedina u Val-de-Grace, petnaest sua; i je-dna na Vratima Grenelle, dvadeset i pet sua. Ovo je bila naj-veća od sviju cijena. U Panteonu, Val-de-Graceu i na Vratima

54

Grenelle nalazila su se upravo prebivališta triju skitnica, kojisu ulijevali veliki strah: Kruideniers, nazvan Čudni, Glorieux,otpušteni kažnjenik, i Barre-Carrosse, na (koje je ovaj doga-đaj svratio pogled redarstva. Držalo se, da su ova tri čovjekapodržavala vezu s Patron-Minetteom, čija su dva šefa bilazatvorena, to jest Babet i Gueulemer. Pretpostavljalo se, daje u Brujonovim pošiljkama, poslanim ne na adresu kuća, ne-go ljudima koji su čekali na ulici, bilo izvještaja o kakvomugovorenom zločinu. Bilo je i drugih znakova; stavljena jeruka na tri skitnice i držalo se, da je spriječena ma kakvaBrujonova makinacija.

Otprilike jedno tjedan dana poslije ovih poduzetih mjera,jedne noći, jedan stražar iz četvrti, koji je pregledao donjuspavaonicu u Novoj zgradi, u času kad je htio spustiti svoj»maron« (Okrugli komadić bakra) u kutiju — to je način,koji se upotrebljava da se uvjeri, da stražari ispunjavaju sa-vjesno svoju dužnost; svakog sata mora pasti po jedan ma-ran u sve kutije prikovane za vrata spavaonica; — jedan stra-žar dakle opazi kroz otvor Brujona, da sjedi i piše nešto usvome krevetu pri svjetlosti svjetiljčice. Stražar uđe. Brujo-na su mjesec dana držali u ćeliji, ali se nije moglo' dokopationoga što je napisao. Redarstvo nije znalo ništa više.

Pouzdano je samo to, da je sutradan bila bačena jedna»pošta« iz dvorišta Charlemagne u lavovsku jamu preko pe-terokatne zgrade, koja je rastavljala ta dva dvorišta.

Zatvorenici su zvali »poštom« grudicu hljeba, vještougnječenu, koja se šalje u Irsku, to jest preko krova jednogzatvora, iz jednog dvorišta u drugo. Etimologija: preko Engle-ske; iz jedne zemlje u drugu; u Irsku. Ova grudica padne udvorište. Onaj, koji je podigne, otvori je i u njoj nađe ce-dulju upućenu kome od zatvorenika u dvorištu. Ako je pro-nađe koji od zatvorenika, on je predaje, kako je naznačeno;ako je nađe čuvar ili koji od tajno potplaćenih zatvorenika,koje nazivaju »ovnovima« u zatvoru i »lisicama« na robiji,cedulja se odnosi u pisarnu i predaje redarstvu.

Ovoga puta »pošta« je stigla na mjesto opredjeljenja, iakoje onaj, na koga je bila upućena, bio u posebnom odjeljenju.Njegov adresat nije bio nitko drugi nego Babet, jedan od če-tiri glave Patron-Minettea.

55

»Pošta« je sadržavala jednu smotanu ceduljicu, na kojojsu bila samo ova dva retka:

— Babet. Ima jedna tačika za rad u ulici Plumet. Ogradana vrtu.

To je Brujon pisao noću.Kraj svega pretresanja i pretraživanja Babet je našao na-

čina da prebaci cedulju iz La Forcea u Salpetriere jednoj »do-broj prijateljici«, koja je bila tamo zatvorena. Ova djevojkapredade cedulju jednoj drugoj, koju je poznavala, nazvanojMagnon, na koju je redarstvo vrlo pazilo, ali koja još nijebila zatvarana. Ova Magnon, čije je ime čitalac već nalazio,imala je s Thenardierom veza, koje će kasnije biti određene,i mogla je, kad izađe iz zatvora, posjetiti fiponinu i poslužitikao most između Salpetrierea i Madellonnettesa.

Upravo u to vrijeme uzmanjkalo je dokaza u istrazi pro-tiv Thenardiera u pitanju njegovih kćeri, i fiponine i Azelmabile su puštene.

Kad je fiponine izašla, Magnon, koja je vrebala na vrati-ma Madellonnettesa, predade joj Brujonov list Babetu, sta-vljajući joj u dužnost, da rasvijetli posao.

fiponine ode u ulicu Plumet, nađe ogradu i vrt, razgledakuću, prisluškivaše, vrebaše i nekoliko dana kasnije odneseMagnoni, koja je stanovala u ulici Clocheperce, jedan biskvit,koji Magnona predade metresi Babetovoj u Salpetriere. Bi-skvit u mračnom tamniokom simbolizmu znači: ne može seništa učiniti.

Tako da, kad se tjedan dana kasnije Babet i Brujon sre-toše u krugu La Force, kad je jedan išao na »ispitivanje«, adrugi se otuda vraćao: — Dakle — zapita Brujon — ulicaP? — Biskvit — odgovori Babet.

Tako nije uspio ovaj začetak zločina što ga je Brujonzačeo u La Forceu.

Ovaj neuspjeh, međutim, imao je posljedice potpuno pro-tivne Brujonovu programu. Kalkve su to bile posljedice, toćemo uskoro vidjeti.

često puta se vjeruje da je jedan uzao odriješen, a kadtamo već se veže drugi.

56

III

CIČA-MABEUFOVO PRIVIĐENJEMarius nije odlazio više nikome; dešavalo mu se samo,

da gdjekada sretne čiču Mabeufa.Dok je Marius silazio laganim koracima niz kobne stup-

njeve, koji bi se mogli nazvati podrumskim stepenicama ikoji vode u mjesta bez svjetlosti, s kojih se čuju sretni kakokoračaju iznad glave, i g. Mabeuf je silazio tako sa svojestrane.

Flora u Cauteretzu savršeno se više nije prodavala. Poku-si s indigom nisu imali nikakva uspjeha u malom auster-litzlkom vrtu, koji je bio zlo okrenut. G. Mabeuf je u njemumogao gajiti samo- nekoliko umjetnih biljaka, koje vole vla-gu i sjenu. Međutim, on nije gubio hrabrosti. Bio je dobiojedan kut zemlje u Botaničkom vrtu, dobro okrenut premasuncu, da tu »o svome trošku« pokuša s indigom. Zbog togaje bio odnio bakrorez svoje Flore u zalagaonicu. Svoj doru-čak je reducirao na dva jajeta, od njih je jedno ostavljaostaroj služavci, kojoj nije davao plaću već petnaest mjeseci.A često mu je doručak bio jedini obrok. Nije se više smijaosvojim djetinskim smijehom, postao je nekako natmuren,nije više primao ni posjete. Marius je dobro učinio, što muviše nije padalo na pamet da dolazi. Gdjekada, u vrijeme kadje g. Mabeuf išao u Botanički vrt, starac i mladić su se sre-tali na Bolničkom bulvaru. Nisu razgovarali, tužno su kima-li glavom. Mučna je to stvar. Ima časova, kad bijeda udalju-je. Nekada dva prijatelja, danas su dva prolaznika.

Knjižar Royol je bio pokojni. G. Mabeuf je znao samo zasvoje knjige, svoj vrt i svoj indigo; to su bila tri oblika, kojisu za njega značili sreću, zadovoljstvo, nadu. To mu je bilodovoljno za život. On je govorio: — Kad budu gotove mojeplave kuglice, bit ću bogat, uzet ću natrag moj bakrorez izzalagaonice, opet ću pustiti s vašarskom reklamom na tržištemoju Floru s dubokom kesom i oglasima u novinama, kupitću znam već gdje, jedan primjerak djela Vještina plovidbeod Pierrea de Medinea, s drvorezima, izdanje 1559. — Očeku-jući sve to, radio je cijeloga dana na svojoj četverokutnoj

57

gredici indiga, a (uveče se vraćao kući, da zalije vrt i 6itasvoje knjige. G. Mabeuf je imao u to vrijeme vrlo blizu osam-deset godina.

Jedne večeri imao je čudno priviđenje.Vratio se kući, dok je još bio veliki dan. Majika Plutarque,

čije se zdravlje poremetilo, bila je bolesna i legla je. On jevečerao jednu kost, na kojoj je bilo ostalo nešto mesa, i ko-madić kruha, što je bio našao na stolu u kuhinji, i sjeo jena rub jednog prevaljenoga kamena, koji je služio mjestoklupe u njegovu vrtu.

Kraj ove klupe dizala se po modi starih voćnjaka nekavrsta velike pregrade od greda i starih dasaika, donji dio jekavez za kuniće, a u gornjem se čuva voće. Kunića nije bilou kavezu, ali je gore bilo nekoliko jabuka. Ostatak od zime.

G. Mabeuf je bio počeo prelistavati i čitati s pomoću na-očara dvije knjige, koje su ga zainteresirale i čak, stvar mno-go ozbiljnija za njegove godine, živo zauzimale njegov duh.Njegova prirođena plašljivost stvarala ga je prijemljivim zapraznovjerje. Prva knjiga bila je čuvena rasprava predsjed-nika Delancrea O nepostojanosti demona, druga je bila in qu-arto Mutor de la Rubaudierea O đavolima iz Vauvena i dre-kavcima iz Bievrea. Ova druga knjižurina zanimala ga je toviše, što je njegov vrt bio jedno od mjesta, koja su u starovrijeme pohađali drekavci. U sumraku je počelo da se bje-lasa ono, što je bilo gore, i da se crni ono, što je dolje. Čita-jući, i preiko knjige koju je držao u ruci, čiča Mabeuf pro-matrao je biljke i između ostalih jedan veličanstven grm ro-dodendrona, koji je bio jedan od njegovih uspjeha; četiridana žege, vjetra i sunca bez kapi kiše prošla su; stabljikesu se savile, pupoljci objesili, lišće ipopadalo, sve je imalopotrebu da bude zaliveno; osobito je rododendron bio žalo-stan. Čiča Mabeuf je bio od onih, za koje biljke imaju dušu.Starac je radio cijeloga dana na svome kvadratu indiga, bioje iscrpljen od umora, no ipak se diže, ostavi knjige na klupii pođe sav pognut i posrćući do zdenca, ali kad je uhvatio zalanac, nije mogao ni da povuče, koliko je trebalo da ga otkva-či. Tada se on okrene i podiže pogled ipun bijede k nebu, kojese punilo zvijezdama.

58

Veče je imalo onu vedrinu, koja pri tište čovječji bol ne-kom kobnom i vječnom radošću. Noć je obećavala, da će bitii sto tako suha, kao što je bio i dan .

— Svuda zvijezde! — mislio je starac — nema ni najmanjeg oblačka! Ni jedne suze vode!

I njegova glava, koja se bila jedan trenutak podigla, pa-dne mu opet na grudi.

On je opet podiže i gledaše još u nebo, mrmlja jući:— Ni jedne kapi rose! Malo milosti!Pokuša još jedanput da otkopča lanac od zdenca, ali nije

mogao.U tom času začu jedan glas, koji je govorio:— Čiča Mabeufe, hoćete li, da vam ja zalijem vrt?U isto vrijeme začu se u živici nešto kao neki šum od di-

vlje zvijerke i on opazi, gdje je izašla iz šiblja neka djevo-jačka mršava prilika, koja se ispravi pred njim, gledajući gasmjelo. Ovo je više sličilo na neki oblik, koji se razvija u ta-mi, nego na čovječje biće.

Prije nego što je čiča Mabeuf, koji se lako plašio i kojije, kao što smo rekli, bio od prirode plašljiv, mogao da od-govori jedan slog, ovo biće, čiji su pokreti u mraku imalineku čudnu naglost, otkopča lanac, spusti i izvuče vedro, na-puni kantu, i dobri čovjek gledaše ovo priviđenje s bosimnogama i poderanom suknjom, kako trči po gredicama, dije-leći život oko sebe. šuštanje vode iz kante po lišću ispunja-valo je čiču Mabeufa čarobnim osjećajem, činilo mu se da jesad i rododendron bio sretan. Kad je ispraznila prvu kantu,djevojka izvuče drugu, pa zatim treću. Zalila je cijeli vrt.

Gledajući je tako po gredicama, gdje je njena prilika iz-gledala sasvim crna, njišući na mršavim rukama svoj pode-rani šal, imala je nešto, što podsjeća na šišmiša.

Kad je svršila, čiča Malbeuf joj se približi sa suzama uočima i spusti joj ruku na čelo.

— Bog vas blagoslovio — reče on — vi ste anđeo, jer sebrinete za cvijeće.

— Ne — odgovori ona — ja sam vrag, ali to ini je svejedno.

59

Starac povika, ne čekajući i ne slušajući njezin odgovor:— Kakva šteta, što sam ja tako nesretan i siromašan, pa

ne mogu ništa učiniti za vas!— Možete nešto — reče ona.— Što?— Da mi kažete, gdje stanuje g. Marius.Starac nije razumio ništa.— Koji gospodin Marius?On podiže svoj staklasti pogled i izgledaše, kao da traži

nešto iščezlo.— Jedan mladi čovjek, koji gdjekada dolazi ovamo.Međutim je g. Mabeuf pretražio po svome sjećanju.— Ah, da! — povika on — znam, što ste htjeli reći. Če

kajte! gospodin Marius ... baron Marius Pontmercv, vraga!On stanuje. . . ili bolje on ne stanuje više. . . Pa da, ja neznam.

On se govoreći sagnuo, da učvrsti jednu granu rododen-drona, i nastavi:

— Čekajte, sad se sjećam. On prolazi vrlo često bulva-rom i ide do Glaciere. Ulica Croulebarbe. Ševino polje. Iditetuda. Lako ćete ga sresti.

Kad se g. Mabeuf ispravio, nije bilo više nikoga, djevojkaje bila iščezla.

On se zaista malo uplašio.— Sigurno — mislio je on — da moj vrt nije zaliven, vje

rovao bih, da je to bio duh.Jedan sat kasnije, kad je bio legao, opet se sjeti ovoga,

i uspavljujući se, u ovome mutnom trenutku kad misao, slič-na ptici iz priče koja se mijenja u ribu da bi preplivala moreuzima oblik sna da prijeđe u spavanje, on je govorio nejasno:

— Zbilja, to je vrlo slično onome, što La Rubaudierepriča o đavolima drekavcima. Da nije i ovo bio neki vražić?

60

IV

MARIUSOVO PRIVIĐENJENekoliko dana poslije ovog posjeta »duha« čiči Mabeufu,

jednoga jutra — to je bio ponedjeljak, dan petofranka, kojije Marius pozajmljivao od Courfevraca za Thenardiera —Marius je bio metnuo ovaj novac u džep, i prije nego što gaodnese u zatvorsku pisarnu, otišao je, »da se malo prošeta«,nadajući se da će mu na povratku to činiti dobro, pa će moćiraditi. Uostalom, to je uvijek bilo tako. Cim bi ustao, sjedaoje za kakvu knjigu ili list papira, da sklepa kakav prijevod;u ovo vrijeme imao je da radi na francuskom prijevodu jed-ne glasovite njemačke prepirke, raspravu između Gansa i Sa-vignvja; uzimao je Savignvja, uzimao Gansa, pročitao po četiriretka, pokušavao da napiše jedan, nije mogao, vidio jejednu zvijezdu između papira i sebe, i dizao se sa stolca, go-voreći: — Idem malo van. To će me vratiti u kolotečinu.

I ode u Ševino polje.Tu je vidio više nego ikada dosad zvijezdu, a manje nego

ikada Gansa i Savignvja.Vrati se kući, pokuša raditi i ne uspije nikako; nije bilo

načina da opet sveže jedan jedini od pokidanih konaca umozgu; tada bi govorio: — Sutra neću izlaziti. To me spre-čava u radu. — I izlazio je svakog dana.

Stanovao je više u Ševinu polju negoli u stanu Courfevra-covu. Njegova prava adresa bila je: bulvar La Sante, kodjednog drveta iza ulice Croulebarbe.

Ovoga je jutra napustio ovo sedmo drvo i sjeo na nasippotoka Gobelinsa. Veselo sunce probijalo je kroza svježe raz-vijeno lišće, potpuno svijetlo.

Mislio je na »Nju«. I ovo sanjarenje postajalo je prijekori padalo na njega; on je bolno mislio na svoju lijenost, para-lizu duše koja ga je obuzimala, i na noć, koja se sve više iviše zgušnjavala pred njegovim očima, tako da više nije vi-dio sunca.

Međutim, kroz ovo mučno izdvajanje nejasnih ideja, kojenije bilo čak ni monolog, toliko je aktivnost slabila u njemu,on nije imao čak snage ni za očajanje. Cuo je za sobom, ispod

61

sebe, na objema obalama potoka, pralje s Gobelinsa, kako lu-paju rubljem, a nad svojom glavom ptice, kako cvrkuću i pje-vaju u javorovima. S jedne strane huka slobode, sretne bez-brižnosti, besposlice ikoja ima krila; a s druge huka rada. Ovedvije radosne huke bacale su ga u duboke sanjarije i pomalorazmišljanja.

Odjednom, usred svog umornog zanosa, začu jedan po-znat glas, koji je govorio:

— Gle! Evo ga!On podiže oči i (prepozna ono nesretno dijete, koje je jed-

nog jutra došlo k njemu, stariju Thenardierovu kćer, Epo-ninu; sad je znao, kako se zvala. Čudna stvar, osiromašila jejoš više i poljepšala se; dva koraka, za koje je izgledalo, daona ne bi bila kadra da ih učini. Bila je dvostruko napredo-vala, u svjetlosti i u krajnjoj nevolji. Bila je bosa i u dronj-cima kao i onoga dana, kad je onako odlučno ušla u njegovusobu, samo njezini dronjci imali su sada dva mjeseca više;rupe su bile šire, zakrpe prljavije. To je bio onaj isti promu-kli glas, isto tamno i izbrazdano čelo, isti slobodan, lutajućii nestalan pogled. Više nego prošli put imala je u licu neče-ga uplašenog i jadnog, što je dodao bijedi prolazak krozazatvor.

U kosi je imala komadiće sijena i slame, ne kao Ofelijakoja luduje zaražena ludilom Hamletovim, nego zato, jer jebila spavala u nekoj štali.

Ipak, kraj svega toga, ona je bila lijepa. Kakva si ti zvi-jezda, o mladosti!

Međutim, se ona zaustavila pred Mariusom s nešto maloradosti na svome modrom licu i s nečim, što je sličilo naosmijeh.

Ostade još nekoliko časaka, kao da nije mogla progovoriti.— Našla sam vas napokon! — reče ona najposlije. — Čiča

Mabeuf je imao pravo, na ovom bulvaru! Kako sam vas tražila! Kad biste znali! Znate li vi? Bila sam u bajboku. Petnaest dana! Pustili su me! Vidjeli su, da nema ništa, i uostalom, ja još nemam ni godina za suđenje. Manjkala su još dvamjeseca. Oh, kako sam vas tražila! Evo, već šest tjedana. Vidakle ne stanujete više tamo? ,

— Ne — reče Marius.— O, razumijem. Radi onoga. To su neugodne pripovije

sti. Vi ste iselili. Gle! Zašto vi nosite takav stari šešir? Jedan mlad čovjek, kao što ste vi, mora imati lijepo odijelo.Znate li, gospodin Marius, čiča Mabeuf vas zove baron Marius, ne znam zašto. Valjda nije istina, da ste vi baron? Ba-roni su stari, to vam ide u Luxembourg pred dvor, gdje imanajviše sunca, i čita Dnevnik za jedan sou. Ja sam jedanputbila nosila pismo jednome baronu, koji je bio takav. Imaoje više od sto godina. Je li, recite, gdje stanujete sad?

Marius ne odgovori.— Ah! — nastavi ona — vi imate jednu rupu na košulji.

Trebalo bi da vam to sašijem.Ona je nastavljala s izrazom, koji je malo-pomalo bivao

mračniji: — Vama, izgleda, nije drago, što me vidite.Marius je šutio; i ona sama zašuti jedan časak, a zatim

povika:— Međutim, kad bih ja htjela, ja bih vas prisilila, da iz

gledate zadovoljni!— Šta? — zapita Marius. — Šta hoćete reći?— Ah! Vi ste mi govorili ti! — prihvati ona.— E, lijepo, šta hoćeš reći?Ona se ugrize za usne; izgledalo je, kao da je obuzeta ne-

kom vrstom unutrašnje borbe. Napokon kao da se odlučila.— Uostalom, svejedno. Vi izgledate tužni, a ja hoću da

budete zadovoljni. Obećajte mi samo da ćete se smijati. Jahoću da vas vidim, da se smijete, i da vam velim: E lijepo!to je dobro! Siromašni g. Marius! Vi znate, obećali ste midati sve, što budem htjela __

— Jest, govori dakle!— Imam adresu.Marius problijedi. Sva mu se krv vrati u srce.— Kakvu adresu?— Adresu, koju ste tražili od mene.I doda, kao da se usiljava:— Adresu... zar ne znate?— Da? — promuca Marius.— Adresu gospođice.

62 63

Kad je izgovorila ovu riječ, ona duboko uzdahnu. Mariusskoči s nasipa na kom je sjedio, i (kao lud je uhvati za ruku.

— Oh, vodi me! Reci mi! Traži od mene sve, što hoćeš!Gdje je to?

— Pođite sa mnom — odgovori ona. — Ja ne znam tačnoulicu i broj; to je na sasvim drugoj strani odavle, ali dobroznam kuću, odvest ću vas.

Ona izvuče ruku i nastavi tonom, koji bi ožalostio nekogpromatrača, ali ikoji ne kosnu opijenog i zanesenog Mariusa:

— Oh, kako ste vi zadovoljni!Jedan oblak prijeđe preko Mariusova čela. On zgrabi Ćpo-

ninu za ruku.— Zakuni mi se na nešto.— Da se zakunem? — reče ona — a šta bi to značilo? Hm!

Vi hoćete, da se ja kunem.I ona se nasmije.— Tvoj otac! Obećaj mi, fiponine! Zakuni mi se, da nećeš

kazati tu adresu tvome ocu!Ona se okrene prema njemu s preneraženim izrazom.— fiponine! Otkud vi znate, da se ja zovem Ćponine?— Obećaj mi ovo, što ti kažem!Ali ona je izgledala, kao da ga i ne čuje.— To mi godi! Vi ste me nazvali Eponinom.Marius joj uhvati obje ruke najedanput.— Ta odgovori ini, tako ti neba! Pazi, što ti velim, zakuni

mi se, da nećeš kazati adresu, koju znaš tvome ocu!— Moj otac? — reče ona. — A da, moj otac! Budite spo

kojni. On je u zatvoru. Uostalom, šta me se tiče moj otac!— Ali ti mi ne obećavaš! — povika Marius.— Ta pustite me već jednom! — reče ona, prsnuvši u

smijeh — kako me tresete! — Da! Da! ja vam to obećajem!kunem vam se na to! Pa šta vam to znači? Neću reći adresumome ocu. Tako! Je li sad dobro? Je li tako?

— Niti ikome? — učini Marius.— Nikome.— Sad — nastavi Marius — odvedi me.— Zar odmah?— Odmah.— Idemo. — Oh, kako je zadovoljan! — reče ona.Poslije nekoliko koraka ona stane.— Vi idete sa mnom vrlo blizu, gospodin Marius. Pustite

me, da ja idem naprijed, a vi idite za mnom, kao slučajno.Ne treba da se vidi jedan dobar mlad čovjek, kao što ste vi,sa ženom kao što sam ja.

Ni jedan jezik ne bi mogao izraziti sve, što je sadržavalariječ »žena«, ovako izgovorena ustima ovoga djeteta.

Ona učini jedno desetak koraka; Marius ju je slijedio.Ona mu uputi ove riječi sa strane, i ne okrećući se:

— Dobro, a vi znate, da ste mi nešto obećali?Marius pretraži džepove. Nije na svijetu imao ništa drugo

do pet franaka, namijenjenih starom Thenardieru. On ih uzei spusti u ruku Ćponininu.

Ona otvori šaku i pusti na zemlju novac, gledajući gamračno.

— Ne trebam ja novaca od vas — reče ona.

5 Jadnici II64

KNJIGA TREĆA

Kuća u ulici Plumet

KUĆA S TAJNOMPolovinom prošloga vijeka, neki predsjednik suda u Pa-

riškom sudu, koji je imao ljubavnicu i to krio — jer u to suvrijeme visoka gospoda pokazivala svoje ljubavnice, a građa-ni su ih krili — dao je da se načini »jedna kućica« u pred-građu Saint-Germain, u pustoj ulici Blomet, koja se danaszove ulica Plumet nedaleko od mjesta, koje se tada zvaloBorba životinja.

Kuća se sastojala od jednog paviljona na jedan kat, dvijesale u prizemlju, dvije sobe na prvom katu, dolje kuhinja,gore budoar, pod krovom jedna sobica, pred svim ovim jedanvrt, čija je ograda gledala na ulicu. Vrt je bio sve, što je pro-laznik mogao vidjeti; ali iza paviljona bilo je jedno uzanodvorište i u dnu dvorišta jedan nizak stan s dva odjeljenjanad podrumom, nešto »za svaki slučaj«, namijenjeno, da popotrebi zakloni dijete i dojkinju. Ovaj stan imao je otragapreko jednih skrivenih vrata, koja su se tajno otvarala, vezus jednim dugim uzanim hodnikom, popločenim, iskrivudanim,pod otvorenim nebom, porubljenim visokim zidom, koji jesakriven čudnovatom vještinom kao iščezao između ogradavrtova i nasada, kraj čijih je krivina i uglova išao, dok na-pokon ne izbije na jedna druga vrata tako isto tajna, koja suizlazila na jedno pola milje odavle, gotovo u drugoj četvrti,na osamljenome kraju ulice Babilon.

5* 67

G. predsjednik je ulazio ovuda, tako da oni, koji bi gavrebali i pratili i koji bi zapazili da g. predsjednik odlazi ta-'janstveno svakoga dana nekud, ne bi mogli ni posumnjati,da otići u ulicu Babilon znači otići u ulicu Blomet. Zahvaljujućivještoj kupnji zemljišta, dosjetljivi je sudac mogao ovakotajno presjeći put na svome vlastitom zemljištu i, razumijese, bez nadzora. Kasnije je on, kao suvišan dio, prodaopodijeljene u male parcele za vrtove i nasade pojedine dije-love duž hodnika, i kupci ovih dijelova s obadvije strane dr-žali su, da imaju posrijedi jedan zid, a nije im padalo ni napamet, da postoji ova duga vrpca hodnika, koja se vijugalaizmeđu zidova, između njihovih vrtova i voćnjaka. Jedine suptice vidjele ovu zanimljivost. Jamačno su crnoglavke i sje-nice prošloga vijeka mnogo brbljale na račun g. predsjednika.

Paviljon, sazidan od kamena u stilu Mansard, obložen inamješten u stilu Watteau, iznutra ukrašen školjkama, izva-na »perik«, ograđen trostrukom ogradom od cvijeća, imao jenečega diskretnog, koketnog i svečanog, kao što i dolikujekući ljubavi i sudstva.

Ova kuća i ovaj hodnik, kojih danas više nema, postojalisu do prije nekih petnaest godina. Godine Devedeset trećekupio je tu kuću neki kotlar, da je sruši, ali kako nije mogaoisplatiti pogođenu cijenu, narod ga je stavio pod stečaj. Takoje kuća srušila kotlara. Otada je kuća ostala nenaseljena, po-lako je postajala ruševina kao svaki stan, u kome nema čo-vjeka da mu udahne život. Ostala je namještena ovim starimnamještajem i uvijek na prodaju i za izdavanje, i deset-dva-naest prolaznika, koji su prolazili ulicom Plumet, bili su otome obaviješteni jednom požutjelom nečitljivom objavom,obješenom na vrtnu ogradu još od 1810. godine.

Pred kraj Restauracije mogli su ovi isti prolaznici primi-jetiti, da je ovog oglasa nestalo i da su, štaviše, prozorskikapci na prvom katu otvoreni. Kuća je zaista bila naseljena.Na prozorima su bile »zavjesice«, znak, da je tu bila žena.

Mjeseca listopada 1829. bio se javio jedan postariji čovjeki uzeo pod zakup kuću onakvu kakva je bila, razumijevajućitu sasvim pojmljivo i zadnji dio stana i hodnik, koji je izla-zio na ulicu Babilon. Dao je popraviti tajne otvore na vrati-

ma za ovaj prolaz. Kuća, mi smo to već rekli, bila je namje-štena gotovo samim starim namještajem predsjednikovim;novi je stanar izveo nekoliko popravaka, dodao tu i tamoono, što je nedostajalo, popravio kaldrmu u dvorištu, crepo-ve na krovu, stube na stepenicama, dijelove parketa i staklana prozorima i najposlije se došao nastaniti s jednom mla-dom djevojkom i jednom starom služavkom, bez vike, višekao netko, tko se uvlači, nego kao netko, tko ulazi u svojukuću. Susjedi nisu o ovome ništa brbljali, s razloga, što nijebilo susjeda.

Taj novi zakupnik bio je Jean Valjean, a mlada djevojkabila je Cosette. Služavka je bila neka žena, nazvana Tous-saint, koju je Jean Valjean spasio od bolnice i bijede, i kojaje bila stara, provincijalka i mucava, tri svojstva, koja susklonula Jeana Valjeana da je povede sa sobom. Uzeo je kućuu zakup pod imenom g. Fauchelevent, rentijer. Po svemu, štoje bilo prije ispričano, pisac nije ništa kasnije od Thenardie-ra prepoznao u njemu Jeana Valjeana.

Zašto je Jean Valjean napustio samostan Mali Picpus? Štase dogodilo?

Ništa se nije dogodilo.Kao što se sjećate, Jean Valjean je bio sretan u samosta-

nu, toliko sretan, da se na kraju njegova savjest počela uzne-mirivati. Viđao je Cosettu svakoga dana, osjećao je, kako serađa i razvija u njemu sve više i više očinstvo, on je pokri-vao dušom ovo dijete, govorio je da je ona njegova, i da muje ništa ne može oduzeti, da će to tako biti bez kraja, da ćeona nesumnjivo u opatice, blago je navodeći na to svakogadana, tako da samostan bude ubuduće svemir za nju kao iza njega, da on tu ostari i da ona tu poraste, da ona tu ostarii on umre, da konačno — divne li nade — nikakvo rastajanjene bude moguće. Razmišljajući o tome, došao je do toga daje pao u zabunu. Ispitivao je sebe. Pitao se, da li sva ta srećanije samo za njega, i da li je ona sastavni dio i sreće ovogadjeteta, koje je on zaplijenio i ukrao, on starac; nije li touistinu bila krađa? Govorio je sebi, da to dijete ima pravoupoznati život prije nego što ga se odrekne, da otrgnuti jojunaprijed i gotovo bez pitanja sve radosti pod izgovorom da

68 69

se spasi od sviju kušnja, iskorišćujući njezinu naivnost i od-vojenost, da bi se u nju usadila neka lažna naklonost — svebi to značilo izopačivati jedno ljudsko biće i varati Boga.I tko zna, neće li ga jednoga dana, kada shvati sve ovo i po-stane preko volje opaticom, Cosette zamrziti? To je bila po-sljednja misao, gotovo egoistična i manje herojska nego dru-ge, ali koja mu je bila nepodnošljiva. On odluči napustitisamostan.

On odluči, i s tugom uvidje, da je trebalo. Što se tičeopreznosti, on je nije imao. Pet godina boravka i povučenostiizmeđu četiri zida bili su neizbježno porušili i rastjerali po-vod za strah. Mogao se vratiti među ljude mirno. Ostario jei sve se promijenilo. Tko će ga sad prepoznati? I zatim, baškad bi došlo i najgore, bilo je opasnosti samo za njega, i onnije imao prava da osudi Cosettu na samostan zbog toga, štoje on bio osuđen na robiju. Uostalom, šta je opasnost preddužnošću? Napokon, ništa ga nije sprečavalo da bude raz-borit i oprezan.

što se tiče Cosettina obrazovanja, ono je bilo gotovo za-vršeno i potpuno.

Tada, kad je odluka bila stvorena, on je čekao zgodnupriliku. Ova se skoro javila. Stari Fauchelevent je umro.

Jean Valjean zatraži da bude primljen od prečasne nad-stojnice samostana, i reče joj, budući je prilikom bratovesmrti naslijedio nešto malo, što mu je dopuštalo da ubu-duće živi ne radeći, on napušta svoje mjesto u samostanu ivodi svoju kćerku; ali, kako nije bilo pravo zbog Cosette,koja se još nije zavjetovala, a bila je na besplatnom odgoju,to on pokorno moli prečasnu nadstojnicu za dopuštenje, dapokloni samostanu kao odštetu za pet godina, koje je Co-sette tu provela, svotu od pet hiljada franaka.

Tako je Jean Valjean izašao iz samostana Vječnoga kla-njanja.

Napuštajući samostan, on uze pod pazuho i ne htjede po-vjeriti ni jednome nosaču mali sandučić, čiji je ključ uvijeknosio sa sobom. Ovaj sandučić budio je Cosettinu radoznalostzbog mirisa, kojim je odisao.

70

Recimo i to, da ga ubuduće ovaj kovčežić nije više osta-vljao. Uvijek je bio u njegovoj sobi. To je bila prva i gdje-kada jedina stvar koju bi ponesao pri svojim selidbama. Co-sette se tomu smijala i nazivala sandučić nerazdruživim, go-voreći: — Ja sam ljubomorna na njega.

Ipak nije Jean Valjean izašao na slobodu bez dubokestrepnje.

Pronašao je kuću u ulici Plumet i zavukao se u nju. Odsada se zvao Ultime Fauchelevent.

U isto vrijeme uzeo je pod zakup druga dva stana u Pa-rizu, da bi manje privlačio pažnju, nego kad bi uvijek osta-jao u istoj četvrti, i da bi po potrebi mogao biti odsutan nanajmanje nespokojstvo, koje bi ga obuzelo, i napokon, da seviše ne nađe nespreman kao one noći, kad je kao nekim ču-dom umakao Javertu. Ova druga dva stana bila su vrlo trošnai siromašna izgleda, u dvije četvrti, vrlo udaljeni jedan oddrugoga, jedan u Zapadnoj ulici, a drugi u ulici Oklopnika.

Odlazio je od vremena do vremena čas u ulicu Oklopnika,čas u Zapadnu ulicu, da provede po mjesec dana ili šest tje-dana s Cosettom, ne vodeći Toussaintu. Tamo ih je služiovratar, a on se izdavao za rentijera iz okoline, koji ima svojstan i u gradu. Ova visoka vrlina imala je u Parizu tri sklo-ništa, da bi umakla redarstvu.

II

JEAN VALJEAN NARODNI GARDISTUostalom, on je u pravom smislu riječi stanovao u ulici

Plumet i uredio je svoj život ovako:Cosette sa služavkom zauzimala je paviljon; ona je imala

veliku spavaću sobu s oslikanim drvenim zidovima izmeđuprozora, budoar s pozlaćenim trakama od sadre, salon pred-sjednikov prostrt sagovima i s prostranim foteljima; ona jeimala vrt. Jean Valjean je dao da se metne u Cosettinu sobukrevet s baldahinom od stare svile u tri boje i jedan stari ilijepi perzijski sag, kupljen u ulici Figuier-Saint-Paul, i da bipopravio strogost ovih veličanstvenih starina, on je pomije-

71

i L i . . .

šao s ovim starinama sve one vesele i ljupke sitnice mladihdjevojaka, etažeru, biblioteku i pozlaćene knjige, tapete, pri-bor za pisanje, stol za rad išaran sedefom, pribor za šivanjeod pozlaćenog srebra, posuđe za toaletu od japanskog porcu-lana. Duge zavjese od damasta na crvenoj osnovi u tri bojevisile su na prozorima prvoga kata. U prizemlju zavjese odsagova. Kućica Cosettina bila je preko cijele zime grijana odgore do dolje. A on je stanovao u nekoj vrsti stana za vrtlara,koji je bio u unutrašnjem -dvorištu, sa slamnjačom na polj-skom krevetu, jednim stolom od bijela drveta, dva slamnatastolca, jednom porculanskom posudom za vodu, nekoliko knji-žurina na jednoj pregradi, njegovim dragim kovčežićem uuglu, uvijek bez vatre. On je ručao s Cosettom, i za njega jebilo crnog hljeba na stolu. Rekao je Toussainti kad je do-šla: — Gospođica je gospodarica u kući. — A vi, go-gospodi-ne? — zapitala je Toussaint preneraženo. — Ja? Ja sam neštoviše nego gospodar, ja sam otac.

Cosette je u samostanu učila kućanstvo i upravljala jeprihodima koji su bili vrlo skromni. Svakoga je dana uzimaoJean Valjean pod ruku Cosettu i izlazio s njom u šetnju. Vo-dio ju je u Luxembourg na najosamljeniju stazu, a svake ne-djelje na misu, uvijek u crkvu Saint-Jacques-du-Haut-Pas,zato što je to bilo vrlo daleko. Kako je to bio vrlo siromašankraj, cn je tamo činio mnoga dobročinstva, i nesretnici suga okruživali u crkvi što mu je i donijelo poslanicu Thenar-dierovu: Gospodinu dobrotvoru iz crkve Saint-Jacques-du--Haut-Pas. Prilikom posjeta kod bijednih i bolesnih rado jesa sobom vodio Cosettu. Nikakvo tuđe lice nije ulazilo u kućuu ulici Plumet. Toussaint je donosila namirnice, a Jean Val-jean je sam išao po vodu iz obližnjeg zdenca na bulvaru.Drva i vino držali su u nekoj vrsti polupodzemnog udublje-nja, obloženog šljunkom i školjkama, koje se nalazilo u bli-zini vrata iz ulice Babilon, a koje je nekad služilo kao pećinagospodinu predsjedniku; jer u vrijeme Ludovanja i Kolibicanije se mogla zamisliti ljubav bez /pećina.

Na skrivenim vratima iz ulice Babilon nalazio se jedansandučić za poštu, namijenjen pismima i novinama; samošto tri stanovnika ipaviljona u ulici Plumet nisu primali ni

72

pisma ni novine, i sva korist od sandučića, nekada ljubavnogposrednika i povjerenika jednoga sudskoga ženskara, bila jesad ograničena na objave sakupljača poreza i na poziv iz gar-de. Jer g. Fauchelevent, rentijer, bio je u narodnoj gardi; nijemogao izmaći tijesnim zamkama popisa od 1831. godine.Općinski popis, poduzet u to vrijeme bio je dopro čak dosamostana Malog Piopusa, neke vrste neprodirnoga i svetogaoblaka, u kome je Jean Valjean izgledao dostojan poštovanjau njegovoj općini, a prema tome i dostojan primanja u gardu.

Tri do četiri puta godišnje oblačio je Jean Valjean odorui vršio svoju dužnost; uostalom vrlo rado; to je za njega bilojedno pristojno preoblačenje, koje ga je dovodilo u dodirsa svima i ostavljalo u isto vrijeme osamljenog. Jean Valjeanje bio navršio šezdeset godina, doba, kad se zakonom oslo-bađa obveze; ali on je izgledao, kao da nema više od pedeset;uostalom, on nije imao nikakve želje da se sakrije od svoganarednika ni da ljuti grofa de Lobaua; on nije imao položaju građanstvu; krio je svoje ime, krio je svoju ličnost, krio jesve; i kao što smo malo prije rekli, to je bio jedan narodnidobrovoljac. Sva njegova težnja bila je u tom, da bude sličanma kome, koji plaća svoj porez. Ovome čovjeku je bio ideal:u sebi anđeo, izvana građanin.

Xpak, da zabilježimo jedan detalj. Kad bi Jean Valjean iz-lazio s Cosettom, on bi se oblačio, kao što smo već vidjeli,i izgledao je gotovo kao kakav stari oficir. Kad je izlaziosam, a to je obično bivalo uveče, uvijek bi bio obučen u rad-ničku bluzu i hlače, s kapom, koja mu je skrivala lice. Je lito bilo iz opreza ili iz skromnosti? Oboje u isti mah. Cosetteje bila navikla na zagonetnost svoje sudbine i jedva da je izapažala osobenosti svoga oca. Što se pak tiče Toussainte,ona je obožavala Jeana Valjeana i nalazila, da je dobro sve,što radi. Jednog dana njezin mesar, koji je primijetio JeanaValjeana, reče joj: To je ljudina. — Ona odgovori: To jejedan svetac.

Ni Jean Valjean, ni Cosette, ni Toussaint nisu nikad izla-zili drugačije nego na vrata iz ulice Babilon. Osim ako bibili primijećeni kroz ogradu vrta, bilo je teško pogoditi, da

73

su stanovali u ulici Plumet. Ova je ograda bila uvijek zatvo-rena. Jean Valjean je ostavio vrt neobrađen, da bi privukaošto manje pažnje.

U ovome se možda varao.

III FOLIIS AC

FRONDIBUSOvaj vrt, ostavljen ovako sam sebi već više od polovine

vijeka, bio je postao neobičan i divan. Prolaznici su se četr-deset godina zaustavljali da ga promatraju, ni ne sluteći taj-ne, koje je on skrivao iza svoje zelene i svježe gustine. Višeje sanjara u ovo vrijeme prodiralo svojim mislima i pogle-dima radoznalo kroz šipke na staroj ogradi, zaključanoj, is-krivljenoj, naherenoj, zatvorenoj s dva pozelenjela i mahovi-nom obrasla stupa, okrunjena jednim trouglastim frontonoms nerazrješivim arabeskama.

U jednome uglu bila je ikamena -klupa, jedna ili dvije plje-snive statue, dok je nešto rešetke, koju je vrijeme raskovalo,trunulo na zidu; inače nigdje ni staze ni gredice; posvuda vi-soka trava. Vrtlarstvo je otišlo, priroda se vratila. Korova uizobilju, divna zgoda za jedan siromašni komadić zemlje.Sjajno pirovanje šeboja. Ništa u ovom vrtu nije sprečavalosveti poriv stvari ka životu; poštovanja dostojno rastenjebilo je kod svoje kuće. Drveće se sagnulo kupinama, kupinese penjale k drveću, loza se penjala, grana savijala, ono štopuzi po zemlji srelo se s onim što se grana u zraku, ono štoleprša na vjetru nagnulo se onom što se vuče po mahovini,stabla, grane, lišće, žile, grmovi, hladolež, korijeni, izdanci,paprat, trnje, sve se izmiješalo, prodiralo jedno u drugo, sje-dinilo se, sklopilo; bilje je u jednom tijesnom i dubokomzagrljaju slavilo i izvršivalo tu, pred zadovoljnim okom Stvo-ritelj evim, na ovom određenom komadiću od tri stotine če-tvornih stopa, svetu tajnu bratstva, simbol ljudskog bratstva.Taj vrt nije više bio vrt, to je bio jedan ogroman grm, to jestnešto neprohodno kao šuma, naseljeno kao grad, dršćući kaognijezdo, mračno ikao katedrala, mirisno kao kita, osamljenokao grob, živo kao gomila.

74

U travnju je ovaj ogromni šibljak, slobodan iza ograde iizmeđu četiri zida, ulazio u mukli rad sveopćeg klijanja,drhtao na suncu gotovo kao kakva životinja, koja udiše ispa-rivanje kozmičke ljubavi i koja osjeća, kako joj se travanj-ski sok penje i ključa u žilama, i otresajući na vjetru svojučudnu zelenu kosu, sijaše na vlažnu zemlju, na ruševne sta-tue, na trošno predvorje paviljona i čak na kaldrmu pusteulice cvijeće kao zvijezde, rosu kao biser, plodnost, ljepotu,život, radost, mirise. O podne se tu naganjalo na hiljade bi-jelih leptira i bio je veličanstven prizor vidjeti, kako se kaopahuljice kovitla u sjeni ovaj živi ljetni snijeg. Tu, u veselojtami zelenila, mnoštvo nevinih glasova govorilo je toliko duši,i ono, što je cvrkutanje zaboravljalo reći, to bi dopunilo zu-janje. Uveče se kao neka magla sanjarija dizala iz vrta i oba-vijala ga; pokrov od magle, neka nebeska i tiha duga pokri-vala ga; opojni miris hladoleža izbijao je odasvuda kao finii izvrsni otrov; čula su se posljednja dozivanja djetlića i go-vedarki, kako se ugušuju u granju; osjećala se ona sveta in-timnost između drveća i ptica, preko dana krila vesele lišće,noću lišće zaštićuje krila.

Zimi je šibljak crn, vlažan, nakostriješen, cvokoće i dopu-šta da se malo vidi i kuća. Mjesto cvijeća na granama i roseu cvijeću vidjeli su se dugi srebrnasti tragovi puževa po hlad-nom i gustom sagu od žuta lišća; ali na svaki način, ma kakoizgledalo, u svako doba, u proljeće, zimu, ljeto, jesen, ovajmali ograđeni komad zemlje odisao je melankolijom, razmi-šljanjem, samoćom, slobodom, odsutnošću čovjeka, prisut-nošću Boga; i stara zarđala ograda kao da je govorila: ovajje vrt moj.

Uzalud je bila posvuda naokolo pariška kaldrma, stari iveličanstveni domovi u ulici Varennes na dva koraka, kupolaInvalida sasvim blizu, Parlamenat nedaleko; kola u uliciBourgogne i ulici Saint-Dominique uzalud su gordo drndala ususjedstvu, žuti, mrki, bijeli, crveni omnibusi uzalud su seukrštali na obližnjim raskršćima, ulica Plumet je bila pusti-nja; i sama smrt starih vlasnika, minula revolucija, rušenjestarih bogatstava, odsutnost, zaborav, četrdeset godina napu-štenosti i praznoće bilo je dovoljno, da opet vrate na ovo pri-

75

pravljeno mjesto paprat, maslačak, kukutu, hajdučku travu,buniku, visoku travu, velike biljke ogrnute širokim listovima,guštere blijedozelene boje, kornjaše, nemirne i brze kukce;da izvuku iz zemljine dubine između ova četiri zida ne znamkakvu divlju i surovu veličinu; i da priroda, koja remeti bi-jedno uređenje ljudi i koja se širi postepeno tamo, gdje seširi, isto tako u jednom mravu kao i u orlu, dolazi da se raz-vije u jednom malom pariškom vrtu s isto toliko surovostii veličanstva kao u kakvoj prašumi Novoga svijeta.

Zapravo ništa nije maleno; svaki, koji je podložan dubo-kom prodiranju prirode, znade to. Premda nije dano filozo-fiji nikakvo potpuno zadovoljenje, čak ni da obilježi uzroki ograniči posljedicu, gledalac pada u zanos bez osnova zbogsvih ovih rastavljanja sila, koje teže prema jedinstvu. Sveradi za sve.

Algebra se primjenjuje na oblake; svjetlost zvijezda kori-sti ruži; nikakav mislilac ne bi se usudio reći, da je mirisgloga nekoristan zvijezdama. A tko može izračunati prijelazjedne molekule? Šta znamo mi, nisu li stvaranja svjetova za-vršena padom zrnaca pijeska? Tko je dakle taj, koji poznajeplimu i oseku naizmjence beskrajno velikog i beskrajno ma-log, odjek uzroka u bezdanu bića, i lavinu stvaranja? Jedanmoljac znači nešto; malo je veliko, veliko je malo; sve je upotrebnoj ravnoteži; užasna vizija za duh. Ima između bićai stvari čudnih odnosa; u ovome neiscrpnom skupu, od suncado bubice, nema preziranja; jedni su potrebni drugima.Svjetlost ne odnosi u azur mirise sa zemlje, a da ne zna, štočini; noć dijeli zvjedane mirise pozaspalom cvijeću. Sve ptice,koje lete, drže u svojim kandžama konac beskonačnosti. Kli-janje se sastoji od izlaženja jednoga meteora i udarca lastinakljuna, koji otvara jaje, i ono stavlja jedno prema drugomerođenje jedne gliste i dolazak Sokrata. Gdje prestaje tele-skop, počinje mikroskop. Tko od njih ima veći pogled? Iza-berite. Plijesan je plejada cvijeća; jedna zvjezdana maglicaje mravinjak zvijezda. Ista i još nečuvenija mješavina, stvarirazuma i činjenice materije. Elementi i principi miješaju se,kombiniraju, sparuju se, umnožavaju jedni drugima, tako daiznose svijet materijalan i svijet moralan na istu svjetlost.

76

Pojava se nalazi u vječnom povlačenju u samu sebe. U pro-stranim kozmičkim promjenama dolazi i odlazi sveopći životu nepoznatim količinama kotrljajući sve u nevidljivoj tajniotjecanja, upotrebljavajući sve, ne gubeći ni jedan od snovani jednog snivanja, tu sijući jednu životinju, tamo mrvećijednu zvijezdu, njišući se i vijugajući, stvarajući od svjetlo-sti snagu, a od misli elemenat, razasijan i nedjeljiv, stvara-jući sve, osim ovu geometrijsku tačku, ja; razvijajući sve uBogu; uplieući, od najvišeg do najnižeg, sve radinosti u tamijednoga vrtoglavog mehanizma, vežući let jednoga kukcas kretnjama zemlje, podređujući (tko zna, da nije to po isto-vetnosti zakona?) evoluciju jedne komete na nebeskom svo-du okretanju infuzorije u kapi vode. Stroj, načinjen duhom.Ogromna nazupčana mašinerija, čiji je prvi motor mušica, aposljednji kotač zodijak.

IV

PROMJENA OGRADEČini se, da se ovaj vrt, uređen nekada da skriva tajne

razvrata, preobrazio sada i postao prikladan, da skriva čistetajne. Nije više bilo ni svodova od zelenila, ni pravilno pod-rezanih busenova trave, ni sjenica, ni pećina; bila je samozanosna hladovina, koja je padala sa sviju strana kao kakvakoprena. Od Venerina vrta postao je Zemaljski raj. Ne znase, ikakav je pokajnik očistio ovo sklonište. Ova kita pružalaje sada svoje cvjetove duši. Ova koketna bašča, nekada navrlo zlom glasu, bila se vratila u djevojaštvo i stid. Pred-sjednik, potpomognut vrtlarom, jedan dobričina koji je dr-žao da nastavlja Lamoignona i drugi dobričina, koji je vje-rovao da nastavlja Le Notrea, zaoblili su je, »krojili, stegli,nalickali, nacifrali, udesili za galantne pustolovine; poslije juje opet preuzela priroda, ispunila je sjenama i udesila zaljubav.

Isto je tako u ovoj osamljenosti bilo jedno srce, koje jebilo sasvim spremno. Ljubav je trebala samo da se pojavi;imala je ovdje jedan hram, podignut od zelenila, trave, ma-

77

Ltfu

hovine, lepeta ptičjih krila, mračnog šiblja, nemirnih granai jedne duše, načinjene od blagosti, vjere, nevinosti, nade,čežnja i iluzija.

Cosette je izašla iz samostana gotovo još kao dijete;imala je nešto više od četrnaest godina i bila u »nezahvalnomdobu«; rekli smo, da je na oči izgledala više ružna nego lije-pa; međutim, nije imala ni jednu neprijatnu crtu, ali je bilanespretna, mršava, plašljiva i drska u isti mah, jednom riječijedna velika djevojčica.

Njezino obrazovanje bilo je završeno; to jest predavalisu joj religiju i, štaviše, i to osobito, pobožnosti; zatim »hi-storiju«, to jest stvar koja se tako naziva u samostanu, geo-grafiju, gramatiku, participe, francuske kraljeve, malo gla-zbe, lijepo ponašanje itd., ali uostalom ona nije znala ništa,što je bila draž i opasnost. Duša mlade djevojke ne smije seostaviti u tami; kasnije nastaju u njoj vrlo brza i živa pre-lamanja zraka kao u mračnoj komori. Ona mora biti blagoi pažljivo osvijetljena, radije odsjevom stvarnosti negoli nje-nom direktnom i grubom svjetlošću. Polusvjetlost, potrebnai ublaženo gruba, tjera djetinjasti strah i sprečava pad. Sa-mo instinkt majke, divna intuicija koja obuhvata uspomenedjevojaštva i iskustvo žene, zna, na koji način i od čega trebanapraviti ovu polusvjetlost. Ništa nije kadro zamijeniti ovajinstinkt. Za obrazovanje duše jedne mlade djevojke sveopatice na svijetu nisu kadre da zamijene majku.

Cosette nije imala majke. Ona je imala samo mnogo maj-ka, u množini.

Što se tiče Jeana Valjeana, u njemu su bile u isti mah svenježnosti i sve brižljivosti; ali on je bio tek jedan stari do-bar čovjek, koji nije znao ništa.

Ali u ovome radu oko odgoja, u teškome poslu na spre-manju jedne žene za život, s koliko se znanja treba naoru-žati protiv neznanja, koje se naziva nevinost!

Ništa ne priprema mladu djevojku za strast tako kao sa-mostan. Samostan okreće misli k nepoznatom. Srce, povuče-no samo u sebe, izdubi ju je se ne mogući da se izlije, udu-bljuje se ne mogući da se razvije. Otuda vizije, izmišljanja,nagađanja, skicirani romani, željeni doživljaji, fantastične

78

građevine, cijele zgrade podignute u unutrašnjoj tami duha,mračni i tajni stanovi, u kojima strast odmah hoće da sesmjesti, samo dok prijeđe ogradu, koja joj nije dopuštalada uđe. Samostan je pritisak, koji, da bi odnio pobjedu nadčovječjim srcem, treba da traje cio vijek.

Ostavljajući samostan, Cosette nije mogla naći ništa pri-jatnije i ništa opasnije nego kuću u ulici Plumet. To je bilonastavljanje samoće s početkom slobode; jedan zatvoreni vrt,ali priroda sirova, bogata, požudna i mirisna; isti snovi kaou samostanu, ali s mladim ljudima viđenim u prolazu; ogra-da, ali s ulične strane.

Međutim, mi to ponavljamo, kad je ona tu došla, bila jejoš samo dijete. Jean Valjean joj predade neobrađenu bašču.— Radi tu, što ti je volja — rekao joj je on. To je zabavljaloCosettu; ona je u njoj prevrnula sve grmlje i sve kamenje,tražila je »kukce«; igrala se u njoj, čekajući, da u njoj zaspi;voljela je ovu bašču zbog insekata koje je u njoj nalazilapred svojim nogama u travi, čekajući da je zavoli zbog zvi-jezda, koje će u njoj vidjeti u granama nad svojom glavom.

A zatim, ona je voljela svoga oca, to jest Jeana Valjeana,iz sve duše, s naivnom djetinjom ljubavlju, koja joj je činilaod dobroga čovjeka željenog i divnoga druga. Kao što se sje-ćate, g. Madeleine je čitao mnogo, Jean Valjean je nastavio;otuda je dolazilo, da je govorio dobro; imao je tajno bogat-stvo rječitosti jedne skromne i istinite inteligencije, koja jespontano njegovana. Bilo mu je ostalo nešto oporosti, da njo-me začini svoju dobrotu; to je bio grub duh, ali blago srce.U Luxembourgu, za vrijeme njihovih razgovora udvoje, onjoj je nadugo i naširoko tumačio sve, snažan u onome štoje čitao, snažan isto tako u onome što je prepatio. Slušajućiga, Cosette je neodređeno lutala očima.

Ovaj jednostavni čovjek bio je dovoljan mislima Cosetti-nim, isto tako kao što joj je i divna bašča bila dovoljna zanjene igre. Kad se dobro natrčala za leptirima, dolazila jezadihana do njega i govorila mu: — Ah, kako sam trčala! —On bi je poljubio u čelo.

79

Cosette je obožavala dobrog čovjeka. Kamo god je išao,svuda ga je pratila. Kako Jean Valjean nije stanovao ni u pa-viljonu ni u vrtu, i njoj se sviđalo više u zadnjem poploče-nom dvorištu negoli u vrtu punom cvijeća, i u malome stanunamještenom slamnatim stolcima negoli u velikom salonuobloženom sagovima, u kom su se nalazili svilom prostrti na-slonjači. Jean Valjean joj je katkada govorio smiješeći se odsreće, što mu je djevojčica »dosadna«: — Hajde, idi u svojusobu! Ostavi me malo samog!

Ona mu je držala one dražesne nježne propovijedi kojeimaju toliko ljupkosti, kad su od kćeri upućene ocu.

— Oče, meni je kod vas vrlo hladno; zašto ne stavite ovdjejedan zastirač i peć?

— Drago dijete, ima toliko ljudi, koji vrijede više negoja i koji nemaju čak ni krova nad glavom.

— Pa zašto se loži peć 'kod mene i ja imam sve, što mitreba?

— Zato, jer si ti žensko i jer si dijete.— A, vidi! Dakle muškarcima treba da bude zima i mo

raju se osjećati rđavo?— Nekojima.— Dobro, kad je tako, ja ću dolaziti svaki čas ovamo, pa

ćete biti primorani da ložite.Ona mu je još govorila:— Oče, zašto vi jedete ovaj tako loši kruh?— Tako, kćeri moja.— E dobro, kad ga jedete vi, jest ću ga i ja.Tada, da Cosette ne bi jela crni kruh, Jean Valjean je jeo

bijeli kruh.Cosette se vrlo nejasno sjećala svoga djetinjstva. Ona se

molila svake večeri i jutra za svoju majku, koju nije pozna-la. Thenardierovi su joj bili ostali u svijesti kao odvratnalica iz sna. Sjećala se, da je bila otišla »jednoga dana, ponoći« donijeti vode iz neke šume. Držala je, da je to vrlo da-leko od Pariza. Činilo joj se da je život započela u jednojprovaliji i da ju je Jean Valjean otuda izvukao. Djetinstvojoj se zaista činilo kao doba, u kome je imala oko sebe samestonoge, pauke i zmije. Kad bi razmišljala uveče prije spa-

vanja, kako nije imala jasan pojam da je ona kćerka JeanaValjeanu i da je on njezin otac, ona je zamišljala, da je dušanjene majke prešla u ovoga dobroga čovjeka i došla, da budepokraj nje.

Kad bi on sjeo, ona je naslanjala svoj obraz na njegovubijelu kosu i tiho puštala da na nju kane jedna suza, govo-reći sama sebi: — Možda je ovaj čovjek moja majka!

Cosette, mada je to teško objasniti, u svome dubokom ne-znanju djevojčice odrasle u samostanu, a materinstvo jeuostalom potpuno neshvatljivo djevojaštvu, uobrazila je nakraju krajeva, da je majke toliko malo imala, koliko je tomogućno. Nije znala čak ni ime svoje majke. Svaki put, kadbi joj palo na pamet zapitati za to Jeana Valjeana, ovaj ješutio. Ako bi ona ponovila pitanje, on bi odgovorio osmije-hom. Jednom, kad je ona navaljivala, osmijeh se završiosuzom.

Ova šutnja Jeana Valjeana pokrivala je Fantinu tamom.Je li to bio oprez? Je li to bilo poštovanje? Je li to bio

strah da ne izda ovo ime na milost i nemilost koga drugogsjećanja, a ne njegova?

Dok je Cosette bila mala, Jean Valjean joj je vrlo radogovorio o njenoj majci; kad je ona postala mlada djevojka,to mu je bilo nemoguće, činilo mu se da se više ne usuđuje;je li to bilo zbog Cosette? Je li to bilo zbog Fantine? On jeosjećao kao neki religiozni strah od toga, da unese ovu sjen-ku u sjećanje Cosettino i da umetne pokojnicu kao treće liceu njihovu sudbinu. Koliko mu je ova sjenka bila svetija, to-liko mu je izgledalo strasnije. Mislio je na Fantinu i osjećaose pritiskivan šutnjom. Vidio je u mraku nešto neodređeno,što je nalikovalo na prst, stavljen na usta. Sav stid, koji jenekad bio u Fantine i koji je za vrijeme njenog života bio na-silno iščupan, da li se vratio poslije njene smrti da se namje-sti nad njom, da bdije, razgnjevljen, nad mirom ove pokoj-nice i da je čuva u njenom grobu? Da li se u tome Jean Val-jean, i ne znajući, pokoravao pritisku? Mi, koji vjerujemou smrt, nismo od onih, koji bi odbacili ovo tajanstveno tu-mačenje. Otuda nemogućnost da izgovori, čak i pred samomCosettom, ime Fantine.

80 6 Jadnici II 81

Jednog dana reče mu Cosette:— Ove noći vidjela sam svoju majku u snu. Imala je dva

velika krila. Moja mati je morala nečim za života zaslužiti,te je postala svetica.

— Mučeništvom — odgovori Jean Valjean.Inače, Jean Valjean je bio sretan.Kad je Cosette izlazila s njim, oslanjala se na njegovu

ruku, ponosna, sretna, puna srca. Jean Valjean, na sve oveznakove jedne isključive nježnosti i tako zadovoljne samimnjim, osjećao je, kako mu misli tonu u blaženstvo. Siromahčovjek drhtao je preplavljen anđeoskom radošću; i sa zano-som je uvjeravao samoga sebe da će to trajati do kraja ži-vota; on je govorio sam sebi, da zaista nije dovoljno patioda zasluži jednu ovako sjajnu sreću, i zahvaljivao je Boguu dubini svoje duše, što je dopustio, da on, bijednik jedan,bude ovako voljen od ovoga nevinoga bića.

RUŽA OPAŽA, DA JE ORUŽJEJednoga dana Cosette se pogleda slučajno u ogledalo i

reče: Gle! Učinilo joj se gotovo, da je bila lijepa. Ovo je baciu neku naročitu zabunu. Do ovoga trenutka ona gotovo nijeni mislila o svome licu. Ona se vidjela u svome ogledalu, alise nije gledala. A osim toga često su joj govorili da je ružna;samo je Jean Valjean govorio blago: Ma nije! Ma nije! Bilokako bilo, Cosette je uvijek za sebe držala da je ružna, i po-rasla je s tom idejom i lakom djetinjskom rezignacijom. Ieto sad, gdje joj odjednom njeno ogledalo veli kao i JeanValjean: Ma nije! — Ona nije spavala te noći. — Jesam li zbi-lja lijepa? Mislila je ona; kako bi to bilo smiješno, kad bihja bila lijepa! — I ona se sjećaše svojim drugarica, čija jeljepota ostavljala utisak u samostanu, i govorila je sama sebi:Šta? Zar ću ja biti kao ona gospođica?

Sutradan se pogleda, ali ne više slučajno, i sumnjaše: Gdjemi je pamet? reče ona; ne, ja sam ružna. — Jasno je, ona jeslabo spavala, imala je umorne oči i bila je blijeda. Nije se

82

osjećala toliko radosnom sinoć, što je vjerovala u svoju lje-potu, ali je sada bila žalosna, što više ne vjeruje. Nije se višegledala u ogledalo i više od petnaest dana trudila se da sečešlja okrenuta od ogledala.

Uveče, poslije večere, ona je obično vezla šareni vez u sa-lonu, ili radila kakav ručni rad naučen u samostanu. JeanValjean je bio kraj nje. Jednom ona podiže oči s rada i izne-nadi se nad uznemirenošću, kojom ju je otac promatrao.

Drugom prilikom opet prolazila je ulicom i učinilo joj se,da je netko, koga nije vidjela, rekao za njom: — Lijepa žena,ali slabo obučena. — Koješta, pomisli ona, to se ne tiče me-ne. Ja sam lijepo obučena i ružna. — Tada je još nosila pli-šani šešir i haljinu od merinoske vune.

Najposlije jednog dana, baš je bila u vrtu, začuje sirotustaru Toussaintu, koja je rekla: — Gospodine, primjećujeteli kako se naša gospodična poljepšava?

Cosette nije čula što je odgovorio njezin otac, ali riječiToussaintine djelovale su na nju kao neka vrsta potresa. Onapobjegne iz vrta, popne se u svoju sobu, pritrči ogledalu —prošla su već tri mjeseca kako se nije pogledala — i uzvikne.Ona je samu sebe zasjenila.

Ona je bila lijepa i mila; nije mogla da se ne složi s mi-šljenjem Toussaintinim i ogledalovim. Struk joj se bio raz-vio, koža pobijeljela, kose dobile neki odsjev, a njene plaveoči zapalile se nekim nepoznatim sjajem. Uvjerenost u svojuljepotu došla je iznenada i potpuno, u jednoj minuti, kaodan, koji se rađa; uostalom, to su i drugi primijetili, Tous-saint je to rekla, nesumnjivo da je o njoj govorio i onaj pro-laznik, više se nije moglo sumnjati; ona se vrati u vrt, držeći,da je kraljica, slušajući ptice kako pjevaju (a to je bilo zimi),videći pozlaćeno nebo, sunce u drveću, cvijeće po grmlju, za-nesena, luda, u nekom neiskazanom ushitu.

Dotle je Jean Valjean sa svoje strane osjetio neko dubo-ko i neodređeno stezanje srca.

I doista, on je od nekog vremena s užasom promatraoovu ljepotu, koja se pojavljivala svakoga dana sve sjajnijana smjelom licu Cosettinu. Nasmijana zora za sve, kobnaza njega.

6* 83

Cosette je morala prilično dugo biti lijepa prije nego štoje to sama primijetila. Ali već prvoga dana, ova neočekivanasvjetlost koja se polako dizala i obavila postepeno cijeluličnost mlade djevojke, ranjavala je mračne oči Jeana Val-jeana. On je osjećao, kao da se dogodila neka promjena usretnome životu, toliko sretnome, da se on nije usuđivao nimaknuti u njemu, od straha, da štogod ne poremeti. Ovaj čo-vjek, koji je bio gotovo zao i koji je postao gotovo svet, kojije, pošto je vukao robijaški lanac, vukao sad nevidljivi, aliteški lanac beskrajne ljage, ovaj čovjek, ikoga zakon još nijepustio i koji je mogao svakoga časa biti opet ščepan i opetodveden iz sumraka svoje vrline na jasnu svjetlost javnesramote, ovaj čovjek primao je sve, branio sve, opraštao sve,blagosiljao, želio svako dobro i tražio od providnosti, ljudi,zakona, društva, prirode, svijeta jednu jedinu stvar: da gaCosette voli!

Neka ga Cosette i dalje voli! Neka Bog ne spriječi srceovoga djeteta da dođe k njemu i da ostane s njim. Voljenod Cosette, on se osjećao izliječen, odmoren, obasut milošću,nagrađen, krunjen. Voljen od Cosette, bilo mu je dobro! Nijetražio više ništa. Kad bi ga pitali: Hoćeš li da ti bude bolje?On bi odgovorio: Ne. Kad bi mu Bog rekao: Hoćeš li nebo?On bi odgovorio: Izgubio bih se u njemu.

Sve, što bi se moglo kosnuti ovoga ovakvoga stanja, pabilo samo i po površini, natjeralo bi ga da zadršće, kao po-četak nečega drugog. On nije nikad jasno znao, šta to značiženina ljepota; ali je instinktivno osjećao, da je to neštoužasno.

Ovu ljepotu, koja se sve pobjedonosnije i uzvišenije raz-vijala kraj njega, pred njegovim očima, na nevinu i strašnučelu ovog djeteta, gledao je on prestrašen iz dubine svojeružnoće, starosti, bijede, vječnoga prokletstva, poništenosti.

Govorio je u sebi: Kako je ona lijepa! što će biti sad samnom?

U ovome je uostalom i bila razlika između njegove i ma-terinske ljubavi. Ovo što je on gledao sa strepnjom, majkabi gledala s radošću.

Prvi znaci su se skoro pojavili.

Sutradan od dana, ikad je sama sebi rekla: Uistinu, jalijepa! Cosette poče obraćati pažnju na svoje odijevanje. Sjećala se prolaznikovih riječi: — Lijepa, ali slabo obučena__proročki dah, koji je bio prošao kraj nje i izgubio se, budu-ći je ostavio u njenom srcu jednu od dviju klica, koja će po-slije ispuniti cijeli život ženin, koketeriju. Ljubav je druga.

S vjerom u svoju ljepotu razvila se u njoj cijela ženskaduša. Gruba joj je vunena haljina izgledala sada užasna, apliša se stidjela. Njezin otac joj nikada nije odbijao ništa.Odjednom je znala svu nauku o šeširu, haljini, ogrtaču, svi-lenoj cipeli, narukvicama, materiji koja dobro stoji, boji kojapristaje, onu nauku, koja stvara od pariške žene nešto takoljupko, tako duboko i tako opasno. Riječ zanosna žena izmi-šljena je za Parižanku.

Za nepun mjesec dana mala je Cosette bila u pustinjiulice Babilon jedna od žena nesamo najljepših, što već samoznači nešto, nego i »od najbolje obučenih« u Parizu, što zna-či još nešto više. željela je da sretne »svoga prolaznika«, davidi što bi sad rekao, i »da mu pokaže«! Istina, ona je biladivna u svakom pogledu, no čudo golemo — razlikovala jevrlo dobro jedan šešir od Gerarda od šešira Herbautovih.

Jean Valjean je gledao ovu bujicu sa strepnjom. On, kojije osjećao, da će doskora moći jedva da korača, vidio je, kakoCosette dobiva krila.

Uostalom, ništa drugo do jedan običan pregled Cosettinaodijela bio bi dovoljan jednoj ženi da vidi, da Cosette neinamajke. Izvjesne sitne pristojnosti, izvjesne naročite uobića-jenosti izmakle su Cosettinu zapažanju. Jedna mati na pri-mjer kazala bi svojoj kćeri, da se mlada djevojka nikako neoblači u damastnu svilu.

Prvoga dana, kad je Cosette izišla sa svojom haljinom iogrtačem od crnoga damasta i sa šeširom od bijelog krepa,ona je uzela ispod ruke Jeana Val jeana, vesela, zračna, ruži-časta, ponosna, sjajna. — Oče — reče ona — kako vam izgle-dam ovako? — Jean Valjean odgovori glasom, koji je naliko-vao na opori glas kakvog zavidljivca: — Divno! — Bio je zavrijeme šetnje kao i obično. Vrativši se kući, on zapita Co-settu:

84 85

— Je li, da više nećeš oblačiti ovu haljinu i šešir?Ovo je bilo u sobi Cosettinoj. Cosette se okrene klinčani-

ci u garderobi, na kojoj je bila obješena njena penzionatskahaljina.

— Ovo preoblačenje! — reče ona. — Oče, pa šta da sadčinim? Oh, nikada vam ja više neću oblačiti ovo čudo. S onimtamo na glavi ja sam bila nalik na gospođu Chien-fou.

Jean Valjean duboko uzdahne.Od toga časa je primjećivao, da Cosette, koja je nekada

obično tražila, da ostane kod kuće, i govorila: — Oče, ja sebolje zabavljam ovdje s vama — sada traži, da izlaze. Izaista, čemu služi jedno lijepo lice i krasna toaleta, ako netomu, da se pokazuje?

Isto tako je primijetio da je Cosette izgubila sklonost iprema zadnjem dvorištu. Sad se ona radije zadržavala u vrtu,šetajući bez nezadovoljstva kraj ograde. Jean Valjean, kakoje bio plah, nije stupao nogom u vrt. Ostajao je u zadnjemdvorištu (kao pas.

Cosette, doznavši da je lijepa, izgubila je draž od nezna-nja toga; prekrasnu draž, jer ljepota, uzvišena naivnošću,neiskazana je, i ništa nije tako za obožavanje kao zasjenju-juća nevinost, koja ide, držeći u ruci, a da toga ni sama nezna, ključeve od raja. Ali ono, što je izgubila od ljupke naiv-nosti, dobila je u draži zamišljenosti i ozbiljnosti. Cijela nje-na ličnost, obasjana radošću mladosti, nevinošću i ljepotom,odisala je nekom veličanstvenom melankolijom.

To je bilo u ono vrijeme, kad ju je Marius, poslije prote-klih šest mjeseci, opet vidio u Luxembourgu.

VI

BITKA POČINJECosette je bila u svojoj sjeni, kao što je bio Marius u svo-

joj, sasvim gotova za zagrljaj. Sudbina, sa svojom tajanstve-nom i fatalnom strpljivošću, približavala je polako jedno dru-gome ova dva bića, sva ispunjena i malaksala od uskoleba-nog elektriciteta strasti, ove dvije duše, koje su u sebi no-

86

sile ljubav, kao što dva oblaka nose grom, i koje treba samoda se približe i sjedine pogledom kao oblaci munjom.

Pogledi su u ljubavnim romanima već toliko zloupotre-bljavani, da već za njih nitko i ne mari. Jedva ako se tko da-nas usuđuje i reći, da su se dva bića voljela zato, što su segledala. Međutim, ipak se tako voli, i jedino tako. Ostalo jesamo ostalo, i dolazi poslije. Ništa nije stvarnije od ovih ve-likih potresa, u kojima se dvije duše daju jedna drugoj, iz-mjenjujući ove iskre.

U izvjesnom trenutku, kad je Cosette, i ne znajući, imalapogled, koji je zbunio Mariusa, Marius nije ni sumnjao, daje i on imao pogled, koji je zbunio Cosettu.

On joj je učinio isto zlo i isto dobro.Ona ga je već odavno vidjela i gledala kao što djevojke

gledaju, gledajući na drugu stranu. Marius je još nalazio, daje Cosette ružna, kad je već ona našla, da je on lijep. Ali kakoon nije obraćao nikako pažnju na nju, ovaj mladi čovjek jojje postao ravnodušan.

Međutim, ona nije mogla zabraniti sebi da ne prizna, daon ima lijepe kose, lijepe zube, divan zvuk glasa, kad ga ječula da razgovara s drugovima, da ide ne držeći se lijepo,ako ćemo pravo, ali sa sebi svojstvenom draži, da nikako neizgleda glup, da je cijela njegova ličnost plemenita, mila, je-dnostavna i ponosita, i da napokon izgleda siromašan, ali daje dobra izgleda.

Onoga dana, kad su se njihove oči srele i kazale napokoniznenada one prve nejasne i neiskazane stvari, koje pogledtepa, Cosette nije u početku razumjela. Ona uđe zamišljenau kuću u Zapadnoj ulici, u koju je Jean Valjean po svomeobičaju dolazio da provede šest nedjelja. Sutradan, kad seprobudila, mislila je na onog mladog nepoznatog čovjeka,tako dugo ravnodušnog i hladnog, koji je, čini se, sada obra-tio pažnju na nju, i njoj se ova pažnja ne učini ni najmanjeneprijatna. Ona je, štaviše, s malo ljutnje mislila na ovogalijepog prezrivka. U njoj se pokrenulo nešto bojovno. Činilojoj se, i ona je od toga osjećala neku još sasvim djetinjskuradost, da će mu se sada moći osvetiti.

87

Znajući da je lijepa, ona je osjećala dobro, iako na jedannejasan način, da ima neku vrstu oružja. Žene se igraju svo-jom ljepotom, kao djeca nožem. Posijeku se njom.

Sjećamo se Mariusovih dvoumica, njegovih drhtaja i nje-govih strahovanja. On je ostajao na svojoj klupi i nije sepribližavao. Ovo je ljutilo Cosettu. Jednog dana reče onaJeanu Valjeanu: — Oče, pođimo malo na onu stranu. — Vi-deći, da joj Marius nikako ne prilazi, ona je išla k njemu. Usličnom bi se slučaju svaka žena ugledala na Muhameda. Azatim, čudna stvar, prvi je znak istinske ljubavi kod jednogmladog čovjeka plašljivost, kod mlade djevojke smjelost. Ovoje čudno, a međutim, ništa nije jednostavnije. To su dva pola,koja žele da se približe i od kojih jedan uzima svojstvadrugoga.

Onog dana načinio je Cosettin pogled Mariusa ludim, odpogleda Mariusova Cosette je zadrhtala. Marius je otišao punpovjerenja, Cosette uznemirena. Od toga dana oni su seobožavali.

Prva stvar, koju je Cosette osjetila, to je bila neka dubo-ka i nejasna tuga. Činilo joj se, da joj je duša, od jučer dodanas, postala crna. Ona je više nije poznavala. Bjelina dje-vojačke duše koja je sastavljena od hladnoće i veselosti, sli-čna je snijegu. Ona se topi od ljubavi, koja je njezino sunce.

Cosette nije znala šta je to ljubav. Ona nije nikada čulaizgovoriti tu riječ u zemaljskom smislu. Na notama za svje-tovnu glazbu, koje su dolazile u samostan, riječ ljubav bilaje zamijenjena sa ubav ili gubav. Ovo je stvaralo zabune,koje su mučile fantaziju velikih djevojčica, kao: Ah, kakvaje ugodnost gubav! ili: Milosti ne poznaje ubav! Ali Cosetteje izašla iz samostana još sasvim mlada, tako da nije imalavremena ni da se zainteresira mnogo za »ubav«. Ona, dakle,nije znala, kakvo bi ime dala onome što je osjećala. No zarje čovjek manje bolestan, kad ne zna ime svojoj bolesti?

Ona je voljela s toliko više strasti, ukoliko je voljelas neznanjem. Ona nije znala, je li to dobro ili zlo, korisno iliopasno, potrebno ili smrtonosno, vječito ili prolazno, dopu-šteno ili zabranjeno; ona je voljela. Vrlo bi se začudila, kadbi joj se reklo: Vi ne spavate? Ali to je zabranjeno! Vi ne

jedete? Pa to nije dobro! Vi imate gušenje ili lupanje srca?Ali to se ne radi tako! Vi crvenite i blijedite kad se izvjesnobiće, obučeno u crno, pojavi na kraju izvjesne zelene aleje?Pa to je užasno! Ona ne bi razumjela i odgovorila bi: Kakomogu biti ikriva ondje, gdje ja ne mogu ništa i ne znam ništa?

Dogodilo se, da je ljubav, koja joj se nudila, bila tačnoonakva, kakva je najbolje odgovarala njenom duševnom sta-nju. To je bila neka vrsta obožavanja iz distance, jedno nije-mo promatranje, podizanje! nepoznatoga! na! stupanj! bo-žanstva. To je bilo priviđenje mladićstva mladosti, san noći,koji je postao roman i ostao san, žuđeni fantom najposlijeostvaren i utjelovljen, ali nemajući još imena, ni grijeha, nimrlje, ni iziskivanja, ni nedostataka; jednom riječi udaljeniljubavnik, koji je ostao u idealu, ideal koji je dobio oblik.Svaki drugi susret, opipljiviji i bliži u ovo vrijeme, zastrašiobi Cosettu, još svu utonulu u gustu samostansku maglu. Onaje u sebi imala sav strah djece i sav strah bogomoljke, po-miješano. Samostanski duh, koji ju je držao za vrijeme odpet godina, isparivao se još polako iz cijele njene ličnosti ičinio, da sve oko nje podrhtava. U ovome stanju nije bio lju-baznik ono, što joj je trebalo, nije bio čak ni ljubavnik, toje bila samo vizija. Ona je počela obožavati Mariusa kao ka-kvu dražesnu, sjajnu i nemoguću stvar.

Kako se krajnja nevinost dodiruje s krajnjom koketeri-jom, ona se njemu smiješila sasvim otvoreno.

Ona je svakog dana nestrpljivo očekivala vrijeme šetnje,vidjela je Mariusa, osjećala se neizrecivo sretnom i vjerovalaiskreno, da izražava cijelu svoju misao, govoreći Jeanu Val-jeanu: — Kako je divan ovaj Luxembourg!

Marius i Cosette bili su noć jedno za drugo. Nisu govoriliizmeđu sebe, nisu se pozdravljali, nisu se poznavali, viđalisu se; i kao zvijezde na nebu, rastavljene hiljadama milja, ži-vjeli su gledajući se.

Tako je Cosette postajala malo-pomalo žena i razvijala se,lijepa i zaljubljena, svjesna svoje ljepote i nesvjesna svojeljubavi. Povrh svega toga koketa iz bezazlenosti.

89

VII

NA ŽALOST, ŽALOST I POLSve situacije imaju svoje instinkte. Stara i rječita majka

priroda izvještavala je muklo Jeana Valjeana o prisutnostiMariusovoj. Jean Valjean zadrhta u najtamnijem kutu svo-jih misli. Jean Valjean nije vidio ništa, nije znao ništa, i gle-daše s tvrdoglavošću mrak u kome je bio, kao da je osjećaos jedne strane nešto što se dizalo, a s druge strane nešto štose rušilo. Marius, opomenut isto tako, a to je duboki zakondobroga Boga, od ove iste majke prirode, činio je sve što jemogao da se sakrije od »oca«. Događalo se, međutim, da gaje Jean Valjean po neki put primijetio. Držanje Mariusovonije bilo nimalo prirodno. On je bio sumnjivo oprezan i ne-vješt u svojoj smjelosti. Nije više dolazio sasvim blizu kaonekada; sjedio je daleko i ostajao u zanosu, držao je knjigu ičinio se da čita; zašto se pretvarao? Nekad je dolazio sa sta-rim kaputom, sad je svakoga dana oblačio novi kaput; tkozna, da ne kovrča možda i kosu; oči su mu bile čudne, nosioje rukavice; ukratko, Jean Valjean je srdačno prezirao ovo-ga mladoga čovjeka.

Cosette nije dala ništa da se primijeti. Ne znajući tačno,šta je s njome, ona je vrlo dobro osjećala, da je to bilo ne-što, što je trebalo sakriti.

Između ukusa za oblačenjem kod Cosette i navike da oblačinov kaput kod ovog nepoznatog isticao se jedan paralelizam,nesnosan za Jeana Valjeana. To je možda bio slučaj, istina,ali jedan vrlo opasan slučaj.

Nikada on pred Cosettom nije rekao ni riječce o ovomenepoznatom. Jednoga dana ipak nije mogao da se uzdrži is onim neodređenim očajanjem, ikoje naglo uvlači sondu usvoju nesreću, reče joj: — Evo jednog mladog čovjeka kojiizgleda pedantan!

Cosette jednu godinu prije, mala ravnodušna djevojčica,odgovorila bi: Ali ne, on je divan. — Deset godina kasnije,s ljubavlju za Mariusom u srcu, ona bi odgovorila: — Pe-

90

dantan i neugodan za oko! Imate pravo! — U trenutku životai srca, u kome je bila, ona se ograniči samo da kaže s uzvi-šenom mirnoćom:

— Onaj mladić?Kao da ga je vidjela prvi put u životu.Kako sam glup! pomisli Jean Valjean. Ona ga još nije ni

primijetila. Ja sam joj ga pokazao.O prostodušnosti starih! O naivnosti dječja!To je opet zakon ovih mladih godina patnja i briga, ovih

borba prve ljubavi protiv prvih smetnja; mlade djevojke neupadaju nikad u zamku, mladi ljudi padaju u sve. Jean Val-jean je započeo protiv Mariusa jedan mukli rat, koji Mariussvojom glupom zaslijepljenošću strasti svoga doba nije shva-ćao. Jean Valjean mu je priredio svu silu zasjeda; mijenjaoje vrijeme, mijenjao klupu, zaboravljao maramu, dolazio samu Lusembourg; Marius je pognute glave ulazio u sve te zam-ke; i na sve ove znakove pitanja, postavljene na njegovu pu-tu, odgovarao sa »da«. Međutim je Cosette ostajala i daljeograđena u svoju prividnu bezbrižnost i u svoju spokojnumirnoću, tako da je Jean Valjean došao do ovoga zaključka:Ovaj zvekan je smrtno zaljubljen u Cosettu, a Cosette ne značak ni da on postoji.

Ipak je on imao u srcu jedan bolni drhtaj. Čas, kad Co-sette može zavoljeti, mogao bi kucnuti svakoga časa. Zar nepočinje sve ravnodušnošću?

Jedan jedini put učinila je Cosette pogrešku i uplašila seod nje. On se digao da idu s klupe poslije tri sata odmora,a ona reče: — Zar već?

Jean 'Valjean nije prekidao šetnje u Luxembourg, jer nijehtio da čini ništa naročito i jer se bojao, da ne obrati na topažnju Cosettinu; ali za vrijeme ovih časova, tako slatkih zazaljubljene, dok je Cosette slala svoj osmijeh opijenomeMariusu, koji nije opažao, da od toga ne vidi više ništa naovome svijetu do jedno divno i obožavano lice, Jean Valjeanje prikovao za Mariusa oči pune munja i strašne. On, koji jenajposlije počeo vjerovati, da nije više sposoban za zle osje-ćaje, bilo je časova, kad je, ako je Marius bio tu, izgledao daopet postaje divlji i okrutan, i osjećao je, da se u njemu otva-

91

raju i dižu protiv ovoga mladoga čovjeka one stare dubineduše, u kojima je nekada bilo toliko mržnje. Gotovo mu jeizgledalo, da se u njemu otvaraju dosad nepoznati krateri.

Šta! On je tu, ovo biće! šta će on? On je došao, da obi-lazi, njuši, ispituje, pokušava! Da kaže: hm? Zašto ne? do-šao je da se šulja oko njegova života, oko njega, Jeana Val-jeana! Da se šulja oko njegove sreće, da je uzme i odnese!

Jean Valjean je dodavao: — Da, to je! Šta je došao datraži? Kakvu avanturu! Šta hoće? Ljubavnu historijicu! Lju-bavnu historiju! A ja? Šta! Ja bih bio prvo najbjedniji odsvih ljudi, a zatim najnesretniji, ja sam proživio šezdeset go-dina života na koljenima, pretrpio sam sve, što se može pre-trpjeti, ostario sam, a nisam bio mlad, živio sam bez obite-lji, bez roditelja, bez prijatelja, bez žene, bez djece, ostavljaosam svoju krv na svakome kamenu, svakome trnu, svakojogradi, duž sviju zidova, bio sam blag, iako su sa mnom bi-vali grubi, i dobar, iako su sa mnom bili zli, i usprkos svemusam postao pošten čovjek, pokajao sam se zbog zla, koje samučinio, i oprostio zlo, koje mi je učinjeno, i u času kad samnagrađen, u času, kad je to svršeno, u času, kad sam posti-gao cilj, u času, kad imam što sam htio, lijepo, dobro, ja samto platio, ja isam zaradio, sve će otići, sve će iščeznuti, i jaću izgubiti Cosettu, izgubit ću svoj život, svoju radost, svojudušu, a samo zato, što se svidjelo jednom velikom glupaku,da dođe i da švrlja po Luxembourgu.

Tada se njegove oči napuniše jednom kobnom i neobič-nom svjetlošću. To više nije bio čovjek, koji je gledao čovje-ka; nije to bio ni neprijatelj, koji gleda neprijatelja. To jebio redarstveni pas, koji je gledao lopova.

Ostalo je poznato. Marius je i dalje nastavljao da budebezuman. Jednoga je dana slijedio Cosettu do Zapadne ulice.Drugoga je dana razgovarao s vratarom. Vratar je sa svojestrane govorio sa Jeanom Valjeanom: — Gospodine, tko jetaj mladi radoznali čovjek, koji je pitao za vas? — SutradanJean Valjean dobaci Mariusu jedan pogled, koji je ovaj na-pokon primijetio. Osam dana poslije toga Jean Valjean se ise-lio. Zarekao se da neće više stupiti nogom ni u Luxembourgni u Zapadnu ulicu. Vratio se u ulicu Plumet.

92

Cosette se nije tužila, nije rekla ništa, nije ni pitala, nijetražila da zna ni za kakvo zašto; ona je bila već u vremenuu kome se boji , da se ne bude pregledan i da se n e oda.Jean Valjean nije imao nikakva iskustva o ovim patnjama,jedinima koje su divne i jedinima ikoje on nije poznavao; toje bilo razlogom, da nije razumio ozbiljno značenje Cosettinešutnje. On je primjećivao isamo to, da je ona postajala tužna,i on postade mračan. I jedno i drugo bili su nevjesti u borbi.

Jednom je poče kušati. Zapita Cosettu:— Hoćeš li da idemo u Luxembourg?Jedna zraka obasja blijedo lice Cosettino.— Hoću — reče ona.Odoše tamo. Bila su prošla tri mjeseca. Marius više nije

dolazio tamo. Mariusa nije bilo.Sutradan Jean Valjean opet zapita Cosettu:— Hoćeš li, da idemo u Luxembourg?Ona odgovori tužno i blago:

. — Ne.Jean Val jean je bi o pogođen ovom tugom i ucvi l jen

ovom blagošću.Šta se događalo u ovome duhu, tako mladom i već tako

netprodirnom? Šta se tamo izvršivalo? Šta se dešavalo u dušiCosettinoj? Gdjekada, mjesto da legne, Jean Valjean je osta-jao sjedeći kraj svoje postelje s glavom u šakama, i provo-dio je po cijele noći, pitajući sam sebe: Šta je to u Cosettinojglavi? I da misli na stvari, koje je mogla misliti Cosette.

Oh! Kakve je bolne poglede bacao u takvim časovimak samostanu, ovome čistome vrhu, mjestu anđela, nepristup-nom ledenjaku vrline! Kako je s očajnom očaranošću misliona samostanski vrt, pun neviđenoga cvijeća i zatvorenih dje-vica, iz kojega se sve kreposti i svi mirisi penju ravno u ne-bo! Kako je on obožavao ovaj zemaljski raj, zauvijek zatvo-ren, iz kojega je svojevoljno izašao! Kako se kajao za svojesamoodricanje i svoje ludilo, što je doveo Cosettu u svijet,on, siromašni heroj požrtvovanja, smrvljen sam svojim po-žrtvovanjem! Kako je samo govorio sebi: što sam učinio?

Uostalom, ništa od svega toga nije probijalo do Cosette.Ni zlovolja, ni surovost. Uvijek isto vedro i dobro lice. Po-

93

našanje Jeana Valjeana bilo je nježnije i očinskije nego ikad.Nešto, po čemu se moslo razabrati da ima manje radosti,bilo je više blagosti.

Cosette je sa svoje strane čamila. Ona je patila radi od-sutnosti Mariusove, kao što je uživala u njegovoj prisutnosti,patila je na jedan osobit način, ne znajući ni sama za to. Kadju je Jean Valjean prestao voditi na uobičajene šetnje, n jojje jedan či sto ženski in st inkt pri šapnuo u dubini sr ca, dane treba pokazati, da joj je mnogo stalo do Luxembourga, ikao da joj je to sasvim svejedno, pa će je onda njezin otacopet odvesti onamo. Ali su dani, tjedni i mjeseci prošli jedanza drugim. Jean Valjean je šuteći primio nijemi pristanakCosettin. Ona se za to kajala. Bilo je kasno. Onoga dana kadse vratila u Luxembourg, Mariusa više nije bilo tamo. Ma-riusa je dakle nestalo; svršeno je, šta da radi? Hoće li gaikada još opet naći? Ona osjeti neko stezanje srca koje ništanije moglo da otjera i (koje se iz dana u dan vraćalo; nije višeznala, je li zima ili ljeto, sunce ili kiša, da li ptice pjevaju,da li je vrijeme đurđica ili krasuljaka, da li je Luxembourgprijatniji od Tuileriesa, da li je rublje, koje je pralja donije-la previše štirkano ili nedovoljno, da li je Toussaint dobroili slabo obavila »svoje kupovine«, i ostajala je skrhana, udu-bljena, sa svom pažnjom na jednoj jedinoj misli, neodređe-na i ukočena pogleda, kao kad gleda u noći na crno i dubokomjesto, na kome je iščezla neka pojava.

Inače ona nije dopuštala Jeanu Valjeanu da vidi šta dru-go osim njenog bljedila. I dal je mu je okretala svoje bla-go lice.

Ali je i ovo bljedilo bilo i suviše za Jeana Valjeana. Po-nekad bi je zapitao:

— šta ti je?Ona je odgovarala:— Ništa.I poslije kratke šutnje, kad je pogađala, da je on žalostan,

ona bi dodavala:— A vi, oče, je li vama nešto?— Meni? Ništa — govorio bi on.

94

Ova dva stvorenja, koja su se toliko i isključivo voljela,i to jednom dirljivom ljubavlju, i koja su tako dugo živjelajedno u drugome, patila su sad jedno Jcraj drugoga, jednozbog drugoga, ne govoreći, ne Ijuteći se jedno na drugo, ismiješeći se.

VIII

ROBIJAŠKI LANAC

Od ovo dvoje Jean Valjean je bio nesretniji. Mladost, čaki u tuzi, ima sebi svojstvenu svjetlost.

U izvjesnim trenucima Jean Val jean je patio tol iko, dase podjetinjavao. To je vlastitost bola, da učini, te se u čo-vjeku pojavi djetinjasta strana. On je neotklonjivo osjećao,da mu se Cosette izmiče. On je htio da se bori, da je zadrži,oduševi nečim spoljašnjim i sjajnim. Njegove misli, djetinja-ste, kao što smo rekli malo prije, i u isti mah staračke, da-vale su mu pojam prilično tačan, čak u samoj njihovoj dje-tinjariji, o utjecaju sjajnih haljina na uobrazilju mladih dje-vojaka. Jednom mu se dogodilo, da je vidio, kako prolazi uli-com neki general na konju u paradnoj odori, grof Coutard,zapovjednik Pariza. On je zavidio ovom pozlaćenom čovjeku;pomisli u sebi: kakva bi to sreća bila, kad bi ise moglo obućiovo odijelo koje je nešto neosporno, i kako bi Cosette, vide-ći ga tako, bila zasjenjena, kako bi je on uzeo ispod ruke ioni bi prošli ispred ograde Tuileriesa, njega bi pozdravljalioružjem, i to bi bilo dovoljno da Cosette izgubi volje gledatimlade ljude.

Jedan neočekivani potres skoro se umiješao u ove tužnemisli.

U svome osamljeničkom životu, koji su vodili u ulici Plu-met, imali su jednu naviku. Gdjekada bi pravili izlete i išligledati izlazak sunca. Jedna slatka vrsta radosti, koja godionima koji ulaze u život, kao i onima, koji iz njega izlaze.

šetati ujutro rano, za onoga koji voli samoću, isto je, štoi šetati noću, s veseljem prirode povrh toga. Ulice su puste,a ptice pjevaju. Cosette, i sama ptica, dizala se rado rano

95

ujutro. Ove su se jutarnje šetnje spremale još uveče. On jepredlagao, ona je pristajala. To se udešavalo kao kakva za-vjera, izlazilo bi se prije dana, i utoliko je više za Cosettu tobila jedna mala sreća. Ove nevine pretjeranosti dopadaju semladosti.

Sklonost Jeana Valjeana bila je, to se već zna, da ide namjesta malo posjećivana, u samotne kutove, na zaboravljenamjesta. Bilo je tada u okolini pariških gradskih vrata siro-mašnih polja, gotovo izmiješanih gradskim predjelima, nakojima je rasla preko ljeta kržljava pšenica, a koja su u je-sen izgledala ne kao požnjevena, nego kao olinjala. Jean Val-jean ih je posjećivao s osobitom ljubavlju. Cosetti tu nije bi-lo dosadno. Tu je ona opet postajala djevojčica, mogla jetrčati, mogla se igrati, skidala je svoj šešir, (stavljala ga nakrilo Jeanu Valjeanu i pravila od cvijeća kitice. Gledala jeleptire na cvijeću, ali ih nije hvatala; s ljubavlju se rađajusažaljivost i raznježavanje i mlada djevojka, koja ima u sebijedan svoj drhtavi i 'krhki ideal, ima milosti i za leptirovakrila. Ona je plela u vijenac crvene makove i metala ih sebiu kosu, i oni su, prožeti i obasjani suncem, plameno crveni,uokvirivali ovo ružičasto lice krunom od žeravica.

štaviše, i kad je njihov život bio zagorčen, oni su sačuvalinaviku tih svojih jutarnjih šetnja.

I tako su jednog listopadslkog jutra, potaknuti savršenomvedrinom jeseni 1831, bili izašli i u zoru se našli u blizinigradskih vrata du Maine. To još nije bila zora, to je bilopraskozorje, čas, koji očarava svojom plahošću. Gdjekojazvijezda tu i tamo na blijedom i dubokom azuru, zemlja sa-svim crna, nebo sasvim bijelo, neko podrhtavanje u vlatimatrave, svuda mistično prožimanje mraka. Jedna ševa, koja jeizgledala pomiješana sa zvijezdama, pjevala je s neobične vi-sine i činilo se, kao da ova himna malenkosti Beskraju umi-ruje neizmjernost. Na istoku je crkva Val-de-Grace ocrtavalasvoju mračnu skupinu na horizontu, koji je sjao ocjelnombjelinom; sjajna se Venera dizala iza njezine kupole i izgle-dala kao duša, koja izlazi iz mračne građevine.

Svuda mir i tišina; nigdje nikoga sredinom ulice; sa stra-ne po koji rijetki prolaznik — jedva se vidio — odlazio jena rad.

Jean Valjean je bio sjeo malo podalje od puta na grede,istovarene pred vratima nekog skladišta drvom. Lice mu jebilo okrenuto putu, a leđa danu; on je zaboravljao sunce,koje tek što se nije rodilo; bio je pao u jedno od onih svojihdubokih razmišljanja, u ikojima se koncentrira cijeli duh ikoja su isto, što i četiri zida. Ima razmišljanja, koja bi čo-vjek mogao nazvati vertikalnima; kad čovjek upadne na nji-hovo dno, treba mu mnogo vremena, da se vrati na zemlju.Jean Valjean je bio sišao u jedno od ovakvih sanjarenja. Onje mislio na Cosettu, na moguću sreću, da se ništa ne staviizmeđu nje i njega, na svjetlost, kojom je ona ispunjavalanjegov život, svjetlost, koja je bila disanje njegove duše. Bioje gotovo sretan u tom sanjarenju. Cosette je stajala krajnjega i gledala oblake, kako dobivaju ružičastu boju.

Odjednom Cosette vikne: — Oče, čini se, kao da tamodolje nešto ide. — Jean Valjean podiže oči.

Cosette je imala pravo.Cesta, koja vodi na stara gradska vrata du Maine, produ-

žava, kao što je poznato, ulicu Sevres i unutrašnji je bulvarpresijeca u pravom kutu. Na uglu ceste i bulvara, na mje-stu raskršća, čula se neka lupa, 'koja se mogla teško objasnitiu ovo vrijeme. Pojavi se neka nejasna gomila. Nije se moglopravo razabrati, šta je to nakazno, što je dolazilo s bulvarai prelazilo na cestu.

To je raslo, izgledalo je da se miče po nekom redu, abilo je naježeno i drhtavo; sličilo je na kola, ali se tovar nijemogao razabrati. Bilo je konja, kotača, uzvika; bičevi su pu-cali. Malo-pomalo ocrtaše se potezi, iako još uvijek obavije-ni mrakom. To su uistinu bila kola, koja su s bulvara skre-nula na cestu i koja se uputiše gradskim vratima, blizu kojihse nalazio Jean Valjean; druga jedna istoga izgleda išla su zaovima, zatim treća, pa četvrta; sedmero kola izađoše jednaza drugima, .konjske glave jednih dodirivale isu zadnji diodrugih. U ikolima su se kretale neke prilike, u sumraku sevidjelo neko svjetlucanje, kao da je bilo golih sabalja, čuo sezvek koji je nalikovao na zvek pomaknutih okova; to se pri-bližavalo, glasovi su rasli, i sve je bilo užasno, kao da izlaziiz pećine snova.

96 7 Jadnici II 97

Kad se to približilo, dobilo je svoj oblik i ocrtalo se izadrveća bljedilom priviđenja; dan, koji se pomaljao, lijepio jemodrikastu svjetlost na ovaj mravinjak, u isti mah i grobani živ, glave silueta postadoše mrtvačka lica, i evo, šta je tobilo.

Sedmero kola išlo je u jednom lancu po putu. Šesteroprvih imalo je naročiti oblik. Ta kola su nalikovala na du-gačka lončarska kola; bila su to neka vrsta dugačkih ljesta-va, položenih na kotače. U sva'ka od tih kola ili bolje reći odtih ljestava bila su upregnuta po četiri konja. Ti su konjivukli čudne grozdove ljudi. Na ono malo svjetlosti, što jebilo, ti se ljudi nisu vidjeli; oni su se tek naslućivali. Dvade-set i četiri na svakim kolima, po dvanaest s jedne i s drugestrane, naslonjeni leđima jedni na druge, okrenuti licem pro-laznicima, s nogama u praznom prostoru, ovi su ljudi takoputovali; za leđima su imali nešto što je zvečalo, a to je biolanac, a o vratu nešto što je sijalo, i to je bio lančić, kojimsu bili vezani za kola. Svaki je imao svoj lančić, a lanac jebio za sve; tako da su ova dvadeset i četiri čovjeka, ako biim se desilo da siđu s kola i da idu pješice, bila vezana ne-kom vrstom neumoljive zajednice i vijugala se po zemljis lancem kao hrptenicom, sličeći donekle na stonogu. Sprije-da i iza svakih kola stajala su dva čovjeka naoružana puška-ma, i jedan i drugi držali su pod nogama kraj od lanca.Sedma kola, s ljestvama, bila su na četiri kotača i vuklo ihje šest konja; bila su natovarena jednom zvučnom gomilomželjeznih lanaca, zdjela od livenog metala, grijalica i okova,a preko svega toga se pružilo nekoliko vezanih, koji su izgle-dali bolesni. Ova teretna kola bila su sva načinjena od da-saka, koje su izgledale, kao da su nekada služile za mučenje.

Kola su išla sredinom ulice. S obje strane su išli dvostrukiredovi čuvara s posramljenim izgledom, na glavi su imalitroroge šešire, kao vojsika direktorij uma, zamazani i pode-rani, prljavi, neobično obučeni u odore invalida i hlače, napolaplave napola bijele, gotovo u dronjcima, s crvenim ramenima,žutim gajtanima, puške, batine; neka vrsta propalica vojnika.Ovi panduri izgleda da su bili sastavljeni od krajnjepropalih prosjaka i okrutnih krvnika. Onaj, koji je iz-

98

gleda bio njihov starješina, držao je u ruci stražarski bič.Sve ove pojedinosti izbrisane sumrakom, ocrtavale su se sveviše i više na danu, koji se rađao. Ispred i iza te povorke pojedan oružnik na konju, s izvučenom sabljom.

Povorka je bila tako dugačka, da u trenutku, kad su prvakola bila stigla do gradskih vrata, posljednja su jedva izla-zila iz bulvara.

Gomila, ne zna čovjek otkuda izišla i sakupljena u trenoka, ikako je to vrlo često u Parizu, gurala se s obje straneceste i gledala. U obližnjim ulicama čuli su se uzvici ljudi,koji su se dozivali, i drvena obuća vrtlara, koji su dotrčalida vide.

Ljudi, natrpani u dugačka kola, truskali su se šuteći. Bilisu svi u platnenim hlačama, s golim nogama u drvenim cipe-lama. Ostalo odijelo po proizvodu fantazije bijede. Modri odjutarnje svježine. Njihovo čudno odijelo bilo je u odvratnomneskladu; ništa nije tužnije nego harlekin od dronjaka. Šeširibez tjemena, kape umrljane katranom, strašne vunene kape, ipored radničke bluze kaput s ispalim laktovima; nekoliko ihje imalo ženske šešire; neki su imali na glavi košarice;vidjela su se rutava prsa, a kroz poderotine na odijelu vidjelasu se tetoviranja, hramovi ljubavi, razbuktala srca, kupidoni.Opažali su se lišajevi i nezdravo crvenilo. Dvojica--trojicaimali su slamnato uže privezano za kola i obješeno kaouzde, da im pridržava noge. Jedan od njih držao je u ruci iprinosio ustima nešto što je bilo slično kamenu i što je on,izgleda, grizao; to je bio kruh, koji je jeo. Ovdje su oči bilesuhe, ugašene, ili osvijetljene nekom zlom svjetlošću. Stražarisu psovali; okovani ni da pisnu; od vremena do vremena čuobi se udarac batinom po plećima ili glavama; neki su od ovihljudi zijevali; dronjci su bili strašni; noge su vi-sile, ramenase njihala; glave se lupale jedna o drugu, gvožđe zvečalo,zjenice okrutno plamtjele, šake se stezale ili otvarale,neosjetljive kao ruke mrtvaca; za povorkom se glasno smijalagomila djece.

Ovaj niz kola, ovakav kakav je, bio je vrlo tužan. Bilo jeočigledno, da sutra ili za jedan sat može pljusnuti kiša, daće za njom doći druga, zatim opet druga, i da će njihova jad-

7* 99

na odijela biti skroz promočena, i da, kad se ovi ljudi jednompromoče, više se neće osušiti, kad se jednom smrznu, više seneće ugrijati, da će njihove platnene hlače biti kišom zali-jepljene za kosti, da će kiša napuniti njihove drvene cipele,da udarci biča neće moći spriječiti cvokotanje čeljusti, daće ih lanac i dalje držati za vrat, da će njihove noge i daljevisiti; i bilo je nemoguće ne zadrhtati na pogled ovih ljud-skih prilika, ovako povezanih i nepomičnih pod hladnim je-senjim oblacima, izloženih kiši, vjetru, svima bjesnilima zra-ka, kao drveće i kao kamenje.

Udarci batine nisu štedjeli čak ni bolesne, koji su ležalisvezani konopcima i nepomični na sedmerim kolima i kojisu izgledali bačeni tamo kao vreće pune bijede.

Odjednom se pojavi sunce; s istoka bljesne ogromna zra-ka i reklo bi se, kao da baci vatru na sve ove strašne glave.Jezici se odriješiše; nastade neka vrsta eksplozije od cereka-nja, psovka i pjevanja. Široka horizontalna svjetlost presi-ječe na dvoje cijelu povorku, osvjetljujući glave i prsa, aostavljajući noge i kotače u tami. Misli se pojaviše na ovimlicima; ovaj trenutak je bio strašan; vidljivi demoni sa spu-štenim maskama, okrutne duše sasvim gole. Premda osvijet-ljena, ova je gomila ostajala mračna. Neki ljudi, veseli, imalisu u ustima cijev od pera, kroz koju su duvali pljuvačku nagomilu, birajući naročito žene; zora je pojačavala crnilomsjena ove žalosne profile; ni jedno jedino biće, koje ne bi bilounakaženo bijedom; to je bilo toliko čudovišno, te je izgle-dalo, kao da je sunčana svjetlost promijenjena u blijesakmunje. Kola, koja su išla na čelu povorke, pjevala su s di-vljom veselošću, koja je parala uši, jedan potpourri od De-saugiersa; stabla su zlokobno drhtala; kraj ceste su lica gra-đana slušala s idiotskim izrazom raskalašene šale ovih utvara.

Sva se bijeda nalazila u ovoj povorci kao kakav kaos;bilo je tu ličnih uglova sviju životinja; starci, mladići, ćelavelubanje, sijede brade, cinična čudovišta, zla odricanja, divljigrčevi, bezumna ponašanja, njuške pod kapama, neka goto-vo djevojačka lica s uvojcima na sljepoočicama, dječja licai baš zbog toga užasna; mršava lica skeleta, kojima je jošmanjkala samo smrt. Na prvim kolima vidio se jedan crnac,

100

koji je možda bio rob, pa je sad mogao da uspoređuje ovajnov lanac s onim od nekada. Sramota je bila prešla prekoovih čela; na ovome stupnju padanja izvršen je kod sviju doposljednje dubine posljednji preobražaj; neznanje, preobra-ženo u blesavost, bilo je jednako s inteligencijom, preobraže-nom u očajanje. Nije bilo druge moguće karakteristike za oveljude, koji su izgledali kao elita u blatu. Bilo je jasno da ihpriređivač ove odvratne procesije nije klasificirao. Ova subića bila povezana i sparena izmiješano, vjerojatno po ne-kom alfabetskom neredu, svrstana u kola onako otprilike.Međutim, grupirani užasi uvijek su na koncu konca davalineku rezultantu; svako sabiranje nesreća daje jednu sumu;iz svakoga lanca izbijala je po jedna zajednička duša i svakakola imala su svoju fizionomiju. Kraj onoga što je pjevao,bio je jedan koji je urlao; treći je zazivao Boga; vidio se je-dan koji je škrgutao zubima; netko opet od njih prijetio jeprolaznicima; netko je hulio na Boga; posljednji je šutio kaogrob. Dante bi povjerovao da vidi sedam krugova pakla ukretanju.

Bila je to mračna povorka osuđenih na muke. Jedan odčuvara koji je imao kuku na kraju svoje batine, izgledao jeod vremena do vremena kao da pretresa ovu gomilu ljudskogsmeća. Jedna stara žena u gomili spokazivala ih je prstomdječaku od pet godina i govorila mu: Ugursuze, ovo će teopametiti.

Kako je pjevanje i psovanje raslo, onaj, koji je sličio nastarješinu, zviznu bičem i na ovaj znak, spusti se na sedme-ra kola strašno batinjanje, muklo i slijepo, koje je šuštalo kaogra'd; mnogi pocrvenješe i zapjeniše se, što je još podvostru-čilo radost sakupljenih derana, koji su izgledali kao oblakmuha oko ove rane.

Oko Jeana Valjeana postalo je strašno. To više nije bilazjenica; to je bilo ono duboko staklo, koje tako često zamje-njuje pogled kod izvjesnih nesretnika, koje izgleda da nijesvjesno stvarnosti i u kojemu gori odbljesak užasa i kata-strofa. On nije gledao prizor; za njega je to bilo priviđenje.Htio je da ustane, pobjegne, umakne, a nije bio kadar damakne nogom. Gdjekada vas nešto, što vidite, zgrabi i drži.

101

LM

Ostao je prikovan, okamenjen, blesav, pitajući samoga sebekroz neku zbunjenu i neiskazanu strepnju, šta znači ovogrobno gonjenje. Odjednom on prinese ruku čelu, uobičajenipokret onih, kojima se iznenada vraća pamćenje; on se sjetida je to bilo zaista putovanje, da je ovo obilaženje bilo uobi-čajeno, da bi se izbjegli susreti s kraljem, uvijek mogući naputu u Fontainebleau, i da je prije trideset godina i sam pro-šao kroz ova gradska vrata.

Na drugi način samo. Cosette je bila isto toliko prestra-vljena. Ona nije razumijevala; dah joj je bio stao; ono, štoje vidjela, činilo joj se nemoguće; najzad ona povika:

— Oče! Šta je to u tim kolima?Jean Valjean odgovori:— Robijaši.— Kuda to idu?— Na galije.U ovome trenutku batinjanje, umnoženo od stotinu ruku,

bilo je žestoko, umiješaše se udarci sablje ploštimice, bilo jeto kao neko bjesnilo bičeva i batina; osuđenici se savijahu,gnusna pokornost nastupi posl i je mučen ja i svi zašut ješes pogledima svezanih vukova. Cosette je drhtala cijelim tije-lom; ona nastavi:

— Oče, jesu li to ljudi?— Gdjekada — reče jadnik.To je u stvari bio »Lanac«, sprovod zarobljenika, koji je

pošao prije zore iz Bicetre, išao putem u Mans, da bi izbje-gao Fontainebleau, u kome je bio tada kralj. Ovo obilaženjenastavljalo je užasno putovanje još za tri do četiri dana više;ali da bi se kraljevskoj ličnosti uštedio prizor jednoga muče-nja, moglo se ono sasvim lijepo nastaviti.

Jean Valjean došao je kući skrušen. Ovakvi susreti suudarci, i uspomene, koje oni ostavljaju, sliče na potres.

Međutim, Jean Valjean, vraćajući se s Cosettom u ulicuBabilon, nije ni primjećivao, da mu je ona postavljala i dru-ga pitanja povodom ovoga, što su malo prije vidjeli; moždaje bio suviše udubl jen u svoju pot išten ost da bi do n jega

102

doprle ove riječi i da bi na njih odgovarao. Samo uveče, kadga je Cosette ostavljala da ode i legne, čuo je, gdje ona polu-glasno govori, više kao za sebe: — Čini mi se, kad bih srelanegdje na putu jednoga od onih ljudi, o Bože, umrla bih većod toga što bih ga vidjela izbliza.

Srećom je slučajno poslije ovog tragičnog dana, ne znamveć povodom kakve proslave, bila svečanost u Parizu, smotrana Marsovu polju, utakmica na Seini, predstava u teatruElizejskih polja, vatromet na raskršću Zvijezde, iluminacijasvuda. Jean Valjean i preko svojih običaja odvede Cosettu naova uživanja da je razonodi od jučerašnjih uspomena i da jojizbriše u nasmijanoj buci cijeloga Pariza užasnu stvar, kojaje prošla pred njom. Smotra, kojom je započela svečanost,učinila je sasvim prirodnim kruženje odora. Jean Valjeanobuče svoje odijelo narodnoga gardiste s neobičnim unutra-šnjim osjećanjem čovjeka, koji se zaklonio. Uostalom, svrhaove šetnje izgleda da je bila postignuta. Cosette, koja je bilastavila sebi u dužnost da čini po vol ji svome ocu i za kojuje i inače prizor bio nov, primi to rastresenje s lakom i pri-jatnom ljupkošću mladosti i ne napravi nikakvu prezirnugrimasu pred ovom zdjelom radosti koja se naziva narodniblagdan; tako je Jean Valjean povjerovao da je uspio i danije ostalo ni traga od one gnusne vizije.

Nekoliko dana kasnije, jednoga jutra, kako je grijalo li-jepo sunce i njih oboje bili na vrtnom pragu — drugi grijehproti pravilu, koje kao da je bio postavio sebi Jean Valjean,i proti navici da ostane u svojoj sobi, otkako je Cosette po-stala tužna — Cosette je stajala u jutarnjoj nemarnoj toaleti;Scoja tako ljupko obavija mlade djevojke i koja izgleda kaooblak na zvijezdi; « glavom uokvirenom svjetlošću, ružičastaposlije dobroga spavanja, pod blagim pogledima raznježenogdobrog čovjeka, i držala je u ruci jedan krasuljak. Cosette nijeznala za čarobnu igru: ljubi me, malo, strastveno itd. Tko bi jemogao i naučiti tomu? Ona je instinktivno pitala cvijet,bezazleno, ne znajući da je kidati latice s krasulj-ka isto što ikidati jedno srce. Kad bi postojala i četvrta gracija, nazvanaMelankolija, ali nasmijana, ona bi morala izgledati kao ovagracija. Jean Valjean je bio očaran, proma-

103

trajući ove male prste na cvijetu, zaboravljajući na sve u svi-jetu, kojim se ovo dijete okružavalo. Jedan crvendać šaputaoje u grmu kraj njih. Bijeli su oblaci tako veselo prelazili pre-ko neba, da bi se reklo, da su pušteni na slobodu. Cosette jei dalje pažljivo cupkala cvijet; čini se, da je mislila na nešto;ali to je moralo biti nešto prekrasno; najednom ona okreneglavu na ramenu s delikatnom sporošću labuda, i reče JeanuValjeanu: — Oče, što su to galije?

KNJIGA ČETVRTA Pomoć

odozdo, mo^e biti pomoć odozgo

IZVANA RANA, IZNUTRA OZDRAVLJENJE

Njihov se život tako malo^omalo zamračivao.Bila im je ostala samo jedna razonoda, koja je nekada

bila prava sreća, to jest da idu i nose kruh onima, koji sugladni, i odijela onima, kojima je hladno. Kod ovih posjetasiromasima, u kojima je Cosette često pratila Jeana Valjeana,oni su nalazili neki ostatak od njihovih starih izljeva ljuba-vi; i ponekad, kad je dan bio dobar, kad se poteklo u pomoćmnogoj nevolji i oživjelo i ugrijalo dosta male djece, Cosetteje uveče bila malko vesela. U ovo su vrijeme posjetili jazbinuJondretteovih.

Sutradan poslije tog posjeta, pojavio se Jean Valjean upaviljonu, miran kao i obično, ali sa širokom ranom na li je-voj ruci, vrlo zapaljenom, vrlo gnojnom, koja je sličila naopeklinu i koju on objasni na neki način. Ova mu je ranapribavila groznicu kroz mjesec dana i prisilila ga da ne izlaziiz kuće. Nije htio primiti nikakvog liječnika. Kad ga je Co-sette nagovarala na to, on je govorio: — Pozovi psećeg li-ječnika.

Cosette ga je previ jala jutrom i večerom s tako božan-skim izgledom i anđeoskom srećom, što može i ona njemubiti u nečem korisna, da je Jean Valjean osjećao kako mu sevraća sva stara sreća, njegovih strahovanja i njegovih strep-nja nestade, i on je promatrajući Cosettu govorio: — Oh,sretne rane! Oh, dobra zla!

105

Cosette, videći svoga oca bolesnog, napusti paviljon i dobivolju za malim stanom i zadnjim dvorištem. Ona je gotovocijeli dan provodila kraj Jeana Valjeana i čitala mu knjigekoje je on htio. Uglavnom putopise. Jean Valjean se prepo-rađao; njegova je sreća oživjela s neiskazanim zrakama; Lu-xembourg, mladi nepoznati šetalac, Cosettina hladnoća, sviovi oblaci njegove duše izbrisali se. On je dolazio do toga dakaže sam sebi: — Sve sam to samo uobrazio. Ja sam stariludov.

Sreća je njegova bila tolika, da je užasno pronašašćeThenardierovih u Jondretteovoj jazbini tako reći samo skliz-nulo po njemu. Uspjelo mu je da se izvuče, njegov je tragzameten! Šta ga se tiče ostalo! Mislio je na one jadnike i ža-lio ih. — Sad su svi u tamnici i odsad više nisu kadri škoditidrugima — mislio je on — ali kako žalosna porodica u ne-volji!

Što se tiče odvratnog priviđenja na gradskim vratima duMaine, Cosette nije više o njemu govorila.

U samostanu su časne sestre učile Cosettu glazbi. Cosetteje imala glas sjenice, koja bi imala dušu, i gdjekada je uve-če, u skromnom stanu ranjenikovu ipjevala žalosne pjesmekoje su veselile Jeana Valjeana.

Proljeće je dolazilo, vrt je bio tako divan u ovo doba go-dine, da je Jean Valjean rekao Cosetti:

— Zašto ne ideš u vrt? Ja hoću da se malo prošetaš.— Kako vi hoćete — reče Cosette.I slušajući oca, ona nastavi svoje šetnje po vrtu, češće

sama, jer kao što smo već istaknuli, Jean Valjean koji sevjerojatno bojao da ne bude primijećen kroz ogradu, nije go-tovo nikad dolazio ovamo.

Rana Jeana Valjeana bila je za njega neka vrsta prepo-roda.

Kad je Cosette vidjela da je njezinu ocu lakše, da ozdra?vljuje i da izgleda sretan, ona osjeti neko zadovoljstvo, kojenije čak ni primijetila, tako je ono došlo polako i prirodno.A onda je to bilo u mjesecu ožujku, dani su već postali duži,zima je odlazila, a zima odnosi uvijek sa sobom nešto odnaših žalosti; zatim je došao travanj, prvo rađanje ljeta, svjež

106

kao svaka zora, veseo kao svako djetinjstvo, gdjekada malkoplačljiv kao svako novorođenče, što on zapravo i jest. Priro-da ima u,tome mjesecu svojih dražesnih svjetlosti, koje pre-laze preko neba, pa oblake, pa drveće, pa livade i cvijeće usrcu čovjekovu.

Cosette je bila i suviše mlada, da ova travanjska radost,koja je sličila na nju, ne prodre u nju. Neosjetljivo, tako dasama nije ni primjećivala, otišao je mrak iz njene duše. Uproljeću je svjetlo i u tužnim dušama, kao što je u podne vi-dno i po podrumima. Ni sama Cosette nije više bila jako tu-žna. Uostalom, tako je to bilo, iako ona nije bila toga svje-sna. Ujutro oko deset sati, poslije doručka, kad bi joj uspje-lo odvući oca na jedno četvrt sata u vrt i kad se šetala s njimpo suncu blizu kućnoga praga, pridržavajući mu bolesnu ru-ku, ona nije ni opažala da se svaki čas smije i da je sretna.

Jean Valjean, opijen, gledao ju je kako se opet rumeni ikako joj se vraća svježina.

— Oh, draga rano! — ponavljao je tiho, kao za sebe.I bio je zahvalan Thenardieru.Kad je njegova rana zacijelila, nastavio je svoje samotne

šetnje u sumrak.Bila bi zabluda vjerovati da se čovjek može tako šetati

p,o nenaseljenim četvrtima Pariza, a da mu se što ne dogodi.

II

MAJKA PLUTARO.UE NIJE ZBUNJENA KADA TREBAOBJASNITI NEOBIČNU POJAVU

Jedne večeri nije mali Gavroche okusio baš ništa; sjetise da nije ni jučer ručao; to je postajalo već dosadno. On seodluči da ipak nekako večera. Ode se skitati oko Salpetriere,na osamljenim mjestima; tamo bi možda mogao naći kakavneočekivani zalogaj; ondje, gdje nema nikoga, može se naćinešto. Dođe do jedne kolonije koja mu je nalikovala na seloAusterlitz.

Na jednoj od svojih prošlih skitnja primijetio je tamoneki stari vrt, u kom je stanovao jedan stari čovjek s jednom

107

starom ženom, i u tom vrtu neko prilično jabukovo stablo.Kraj ove jabuke nalazilo se neko spremište za voće, slabo za-tvoreno, iz kojega bi se mogla izvući koja jabuka. Jedna ja-buka je večera; jedna jabuka je život. Ono, što je upropastiloAdama, maglo bi spasiti Gavrochea. Vrt se nalazio uz jednuosamljenu nepopločenu ulicu koja je bila porubljena živicom.Živica je dijelila vrt od ulice.

Gavroche se uputi k tom vrtu, pronađe uličicu, prepoznavrt, ugleda u vrtu spremište za voće, promjeri živicu; živicaje jedan skok. Dan se približavao kraju, na ulici nigdje nijedne mačke, upravo zgodan čas. Gavroche obiđe živicu, za-tim se odjednom zaustavi. Iz vrta su se čuli glasovi. Gavrocheje gledao u vrt kroz otvor na živici.

Dva koraka daleko od njega, pod živicom s druge strane,upravo na mjestu gdje je trebalo po njegovu mišljenju nači-niti rupu, nalazio se položeni kamen koji je predstavl ja oneku vrstu klupe, na toj iklupi sjedio je starac, čiji je bio vrt,pred njim je stajala neka stara žena.

— Gospodine Mabeufe! — govorila je ona.— Mabeuf! — pomisli Gavroche — ovo je ime kao iz

priče.Starac, kome se starica obraćala, nije se micao. Stara

ponovi:— Gospodine Mabeufe!Starac, ne dižući očiju sa zemlje, odgovori napokon:— šta je, majko Plutarque?— Majka Plutarque! — pomisli Gavroche — i drugo ime

kao iz priče.Majka Plutarque nastavi i primora starca da prihvati

razgovor.— Kućegazda nije zadovoljan.— Zašto?— Duguje mu se tr i roka.— Za tri roka dugovat će mu se četir i.— Veli da će vas izbaciti da spavate napolju.— Ići ću.— Piljar ica hoće da joj se plati. Ne da više ni komadića

drva. Cime ćete se grijati ove zime? Nećemo imati ni drvca.

108

— Ima sunca.— Mesar je otkazao kredit, ne da više mesa.— To je baš dobro. Ja ionako slabo probavl jam meso.

Teško je.— Šta ćem o za ručak?— Kruh.— Pekar traži da mu se plati račun, i veli, da ako nema

para, nema ni kruha.— Dobro.— Pa što ćete onda jesti?— Imat ćemo jabuke iz vrta.— Ali, gospodine, ipak se ne može živjeti tako, bez no

vaca.— Ali kad ih nemam.Stara ode, starac ostade sam. Poče da razmišlja. Gavroche

je razmišljao također. Gotovo pade mrak.Prvi rezultat Gavrocheova razmišljanja bio je taj, što

mjesto da preskoči živicu, on se zavuče u nju. Grane se malkorazmaknuše.

— Gle — povika u sebi Gavroche — sobica! — I zavučese unutra. Gotovo je bio leđima naslonjen na klupu čiče Ma-beufa. čuo je osamdesetgodišnjaka kako diše.

Tada, umjesto večere, pokuša spavati.To je bio san mačke, san na jedno oko. Uspavljujući se,

Gavroche je još neprestano vrebao.Bjelina neba u sumraku činila je da se zemlja bjelasala,

i uličica je izgledala kao kakva modra linija između dva nizatamnoga šiblja.

Odjednom se na ovoj bjelkastoj vrpci pojaviše dvije pri-like. Jedna je išla naprijed, druga — u izvjesnom razmaku —za njom.

— Evo dva stvora — promrmlja Gavroche.Prva prilika sličila je na kakvog staroga građanina, po-

gnutog i zamišljenog, obučenog više nego jednostavno, kojije išao polako zbog godina i šetao pod vedr im nebom.

Drugi je bio uspravan, čvrst, vitak. Ravnao je svoje ko-rake prema koracima prvoga; ali pod lakim i bezbrižnimdržanjem osjećala se vitkost i okretnost. Ova prilika imala je

109

osim nečega okrutnog i fatalnog linije, koje su se tada nazi-vale elegantnima; šešir je bio dobroga oblika, redengot crn,dobro skrojen, vjerojatno od lijepe tkanine, istegnut u pasu.Glava se dizala s nekom vrstom snažne dražesti, a pod obo-dom šešira nazirao se u sumnaku blijedi mladenački profil.Ovaj profil imao je ružu u ustima. Ova druga prilika bila jedobro poznata Gavrooheu; to je bio Montparnasse.

Što se tiče prvoga, ništa se drugo nije moglo reći, negoda je bio neki stari dobričina.

Gavroche pristupi odmah promatranju.Jedan od ove dvojice prolaznika nesumnjivo je imao iz-

vjesne namjere s drugim. Gavroche je bio dobro namještenda vidi što će se dogoditi. Sobica je bila vrlo zgodna da sepretvori u busiju.

Montparnasse u lovu, u ovo doba, na jednom ovakvommjestu, to je bilo puno prijetnje. Gavroche je osjećao kakose njegova gamenska unutrašnjost uzbuđuje od sažaljenjaprema starome.

Šta da čini? Da se umiješa? Jedna slabost bi pritekla upomoć drugoj! Bar bi Montparnasse imao čemu da se smije.Gavroche se nije zavaravao, da za ovog strašnog razbojnikaod osamnaest godina — prvo starac, a zatim dijete, bila bitek dva zalogaja.

Za vrijeme dok je Gavroche ovako razmišljao, odjednomse odigrao napad, iznenadan i grozan. Napad tigra na divljegmagarca, napad pauka na mušicu. Montparnasse je naglo ba-cio ružu, skočio na starca, ščepao ga za grlo, obuhvatio ga ipripio se uza nj, i Gavroche je jedva imao vremena da zadržiuzvik. Jedan trenutak kasnije jedan od ova dva čovjeka bioje pod drugim, obrvan, u hropcu, koprcajući se, s jednim ka-menim koljenom na grudima. Samo to nije bilo savršenoonako, kako je to Gavroche očekivao. Onaj, što je ležao nazemlji oboren, bio je Montparnasse; odozgo je bio stari do-bričina.

Sve se ovo odigralo nekoliko koraka daleko od Gavrochea.Starac je dobio udarac i vratio ga tako strašno, da su u

tren oka napadač i napadnuti izmijenili uloge.

— Evo jednog ponositog invalida! — pomisli Gavroche.I nije se mogao uzdržati da ne zapljeska rukama. Ali to

je bilo izgubljeno pljeskanje. Nije stiglo do dvojice koja suse borila, zauzeti i zaglušeni jedan drugim, mijenjajući svojedahove u borbi.

Nastade tišina. Montparnasse prestade da se koprca. Ga-vroohe reče sam za sebe: — Zar je mrtav?

Dobričina nije izgovorio ni jednu riječ, niti pustio i jedanuzvik. On se uspravi i Gavroche ga začu kako je kazaoMontparnasseu:

— Ustani.Montparnasse se uspravi, ali ga je dobričina držao. Mont-

parnasse je izgledao ponižen i bijesan, kao kurjak, koga je iz-nenada dočepao ovan.

Gavroche je gledao i slušao, naprežući se da udvostručisnagu očiju ušima. Svega je to jako zanimalo.

Bio je nagrađen za svoju savjesnu strepnju. Mogao jeuhvatiti u brzini dijalog, kome je sumrak davao izvjesnu ne-određenu tragičnost. Dobričina je ispitivao. Montparnasse jeodgovarao:

— Koliko ti je godina?— Devetnaest.— Snažan si i zdrav. Zašto ne radiš što?— To mi je dosadno.— Cime se baviš?— Besposličarenjerh.— Govori ozbiljno. Može li što da se učini za tebe? Šta

bi htio da budeš?— Lopov.Nastade tajac. Starac je izgledao duboko zamišljen. Bio

je nepomičan i nije puštao Montparnassea.Od vremena do vremena mladi razbojnik, snažan i jak,

trzao se iznenada kao divlja zvijer, uhvaćena u stupicu. Onse trzao, pokušavao da prevari, upravo luđački otimao i rukei noge i nastojao da umakne. Starac se činio kao da toga nine primjećuje, svojom jednom rukom držao je njegove dvijes uzvišenom ravnodušnošću neograničene snage.

110 111

Razmišljanje starčevo potraja neko vrijeme, zatim, pogle-davši Montparnasseu ravno u oči, blago podiže glas i osloviga u sumraku, u kome su bili, nekom vrstom svečana govora,od koga Gavroche ne izgubi ni jednu riječ:

— Dijete moje, ti si od lijenosti izabrao jedan od najtežihposlova. Veliš da si besposličar! Pa spremi se onda za rad! Jesili kada vidio jednu užasnu spravu, zove se stroj za prešanjemetala. Njega se treba dobro čuvati, to je nešto podmuklo iokrutno; ako ti zahvati samo jedan kraj od kaputa, otići ćešpod njega čitav. Taj stroj ti je lijenost. Zaustavi se na tomeputu, dok još ima vremena za to, i bježi! Inače si gotov; jošsamo malo, i poletjet ćeš s jednog zupca na drugi. Jednom, kadsi tako uhvaćen, ne nadaj se više ničemu. Na posao, ljenivče!Nema više odmora. Gvozdena ruka neumoljivog rada dohvatilate je. Zarađuj sebi za život, imaj dužnosti, ispunjavaj obveze.Ti nećeš da budeš kao ostali svijet, to ti je dosadno! E, palijepo! Bit ćeš na drugi način. Rad je zakon; onome, kome gaoduzima dosada, nametnut će ga kazna. Nećeš da budešradnik! Bit ćeš rob. Rad vas ostavlja na jednoj strani samozato da bi vas dočepao s druge; nećeš biti njegov prijatelj,dobro! Bit ćeš njegov crnac. Ah! Tebi se ne mili umorpoštena čovjeka! Onda će s tebe kapati znoj osuđenika. Ondjegdje drugi budu pjevali, ti ćeš se gušiti u hropcu. Gledat ćešizdaleka, odozdo, druge ljude, kako rade; činit će ti se da seodmaraju. Ratar, žetelac, mornar, kovač po-javljivat će ti seokruženi svjetlošću kao izabranici raja. Kakav je samo sjaj snakovnja! Voditi plug, vezati snopove, to je radost! Brod napučini u slobodi, kakva svečanost! A ti, Ijenivče, razbijajkamen, vuci, kotrljaj, koračaj! Vuci svoj jaram, postanitegleća marva u kolima pakla! Ali! Ne raditi ništa, to je biotvoj cilj! E lijepo! Nećeš biti ni jednog tjedna, ni jednogdana, ni jednog sata bez preopterećenja. Nećeš se usuditipodignuti ništa bez straha. Svakoga časa, koji prođe, pucat ćeti mišice. Ono, što je za druge pero, za tebe će biti stijena.Najjednostavnije stvari postat će za tebe nepristupačne. Životoko tebe bit će monstruozan. Ići, dolaziti, disati, tolikoužasnih poslova! Pluća će ti se činiti teška sto funti. Da li jebolje proći ovuda ili onuda, to će biti problem

112

za rješavanje. Prvi prolaznik, koji hoće izaći, gurne samovfata, pa je vani. A ti, ako hoćeš izaći, moraš najprije probitizid. Šta čini običan svijet, da bi izašao na ulicu? Svaki siđeniza stube; a ti? Ti dereš pokrivač s kreveta, vežeš od njegavrpcu za vrpcu, zatim prolaziš kroz prozor, visiš na tome koncunad ponorom, to je obično noću, možda po oluji, na kiši,vihoru, i ako je konopac kratak, nemaš drugoga načina negoda padneš. Da padneš onako, prepuštajući slučaju, u ponor,s ma koje visine, na što? Na ono, što je dolje pod tobom,na nepoznato. Ili ćeš se pak izvući kroz dimnjak od peći, iz-lažući se opasnosti, da izgoriš; ili ćeš gmizati kroz kanal, iz-lažući se opasnosti, da se utopiš. Ne govorim ti o otvorima,koje treba sakriti, o ikamenju, koje treba dići i opet staviti namjesto dvadeset puta na dan, o odvaljenim komadićima mal-tera, koje treba sakriti u slamnjaču. Dođe se do brave; gra-đanin ima u džepu ključ koji mu je načinio bravar. A ti, akohoćeš proći ovuda, osuđen si na to da sam načiniš jedno re-mek-djelo; uzet ćeš jednu krajcaru, presjeći je na dvije po-lovice; kakvim alatom? Moraš ga izmisliti. To je tvoja stvar.Zatim ćeš izdupsti unutrašnjost ovih dviju pljoštica, pazećibrižljivo da ne povrijediš vanjsku stranu, načinit ćeš svudaokolo jedan urez, tako da dva dijela prilegnu sasvim jedanna drugi kao poklopac na kakvo izdubljenje. Kad je gornjai donja strana ovako sklopljena, nitko ne može naslutiti ni-šta. Za stražare, jer na tebe će neprestano paziti, bit će tosamo jedna krajcara; za tebe će biti kutija, šta ćeš metnutiunutra? Jedan mali komadić čelika. Pero iz sata, kome si tiizdubio zupce i načinio od njega pilu. S ovom pilom, dugač-kom kao igla i sakrivenom u krajcari, treba ti presjeći jezikna bravi, luk na lancu, rešetke na prozoru, okove na nogama.Kad ovo remek-djelo bude svršeno, čudo izvršeno, dovedenado najvišeg stupnja sva sredstva umjetnosti, drskosti, vješti-ne, i ako bi se doznalo, tko je tvorac toga, što bi bila tvojanagrada? ćelija. Eto ti budućnosti. Ljenčarenje, zabavljanje,kakvi ponori! Ništa ne raditi, to je jedna od najgorih odluka,je li ti to poznato? Živjeti besposlen od društvenoga soka!Biti nepotreban, to jest škodljiv! To vodi u najdublju dubinubijede! Teško onome tko hoće biti parazit! On je društveni

8 Jadnici II 113

izmet. Ha! Tebi se ne sviđa raditi! Ti imaš samo jednu mi-sao: da se dobro napiješ, dobro najedeš, dobro naspavaš! Pitćeš samo vodu, jest ćeš crni kruh, spavat ćeš na dasci s gvo-žđem zarivenim u ruke i u noge, čiju ćeš hladnoću osjećatinoću na tijelu! Polomit ćeš gvožđe, pobjeći ćeš. A onda? Vućićeš se potrbuške po grmlju, jest ćeš travu kao šumski di-vljak. A ako budeš opet uhvaćen? Tada ćeš provesti niz godi-na u podzemnoj tamnici, prikovan za zid, pipajući tražit ćešvrč s vodom, glođući užasan hljeb mraka, koga ni psi ne bipogledali, jedući zrnje boba, koje su prije tebe jeli crvi. Po-stat ćeš podrumska stonoga. Ah! Smiluj se samome sebi, jad-no dijete, još tako mlad, kao što si, sisao si dojkinju prijenepunih dvadeset godina, i jamačno imaš još majku! Ja tenjom zaklinjem, poslušaj me. Ti hoćeš imati finu crnu tkani-nu, sjajne cipele, ti hoćeš da se friziraš, da se okružiš kovrča-ma namazanim mirisnim uljem, da se sviđaš ženskom svijetu,da budeš lijep. Bit ćeš ostrižen do kože, s crvenom bluzomi drvenim cipelama. Hoćeš prsten na ruci, imat ćeš lance. Aako pogledaš u ženu, udarac batinom. Tamo ćeš ući s dvade-set godina, izići ćeš s pedeset. Ući ćeš mlad, ružičast, svjež,sa sjajnim očima i svima svojim bijelim zubima, lijepom mla-dićkom kosom, izaći ćeš izlomljen, savijen, izboran, bez zuba,užasan, s bijelom kosom. Ah, moje jadno dijete, ti si zalutao,besposličarenje ti je loš savjetnik; jedan od najtežih poslovaje krađa. Vjeruj meni, ne poduzimaj tako mučan rad, da bu-deš lijenčina. Postati huljom nije baš tako ugodna stvar. Mno-go je lakše biti pošten čovjek. Sad idi, i razmisli o ovome štosam ti rekao. E sad, šta si ti htio od mene? Moju kesu? Evoti je.

I starac, puštajući Montparnassea, gurnu mu u ruku svoju,kesu, kojoj Montparnasse za jedan trenutak ocjenjivaše te-žinu; poslije čega je polako spusti u stražnji džep svoga re-dengota, s istom mahinalnom opreznošću, kao da ju je ukrao.

Kad je sve ovo izgovorio i uradio, dobričina okrene leđai mirno nastavi svoju šetnju.

— Zvekan! — promrmlja Montparnasse.Tko je bio ovaj dobri čovjek? Čitalac je bez sumnje po-

godio.

114

Montparnasse, preneražen, gledaše ga, kako iščezava usumraku. Ovo promatranje bilo je za njega fatalno.

Dok se starac udaljavao, Gavroche se približavao.Gavroche baci jedan pogled na drugu stranu i uvjeri se

da je čiča Mabeuf možda zaspao, ali da još uvijek sjedi naistoj klupi. Zatim je gamen bio izišao iz grmlja i počeo dagmiže u sjeni iza nepomičnoga Montparnassea. Dođe tako doMontparnassea, a da ga ovaj nije ni vidio ni čuo, polako za-vuče ruku u zadnji džep njegova redengota od fine crne tka-nine, zgrabi kesu, izvuče ruku i puzeći natrag stane vijugatikao zmija otrovnica u sumraku. Montparnasse, koji nije imaonikakva razloga da bude na oprezu i koji je razmišljao prviput u svome životu, ne primijeti ništa. Gavroche, kad je sti-gao do mjesta gdje je sjedio čiča Mabeuf, baci kesu prekoživice i pobježe brzo, koliko su ga noge mogle nositi.

Kesa pade upravo na nogu čiče Mabeufa. Ovaj događaj garazbudi. On se sagne i dohvati kesu. Nije shvaćao ništa, aliotvori. To je bila kesa s dva dijela; u jednom je bilo neštositniša, a u drugom šest napoleona.

G. Mabeuf, vrlo uplašen, odnese novac svojoj služavci.— To nam je palo s neba — reče majka Plutarque.

KNJIGA PETA Konac

različit od početka

KOMBINACIJA SAMOĆE I VOJARNE

Cosettina bol, tako mučna i jaka još prije četiri mjeseca,počela se ublaživati i bez njezina znanja. Ona je ozdravljala.Priroda, proljeće, mladost, ljubav prema ocu, veselost pticai cvijeća činili su, da se u ovu djevojačku i mladu dušu uvla-či nešto neodređeno, što je nalikovalo gotovo na zaborav. Zarse vatra potpuno ugasila? Ili se nakupio samo pepeo na že-ravici? činjenica je, da se više nije osjećala bolesnom.

Jednoga dana sjeti se iznenada na Mariusa: — Eto — rečeona —• ja više ne mislim na to.

Te iste-nedjelje primijeti ona da kraj vrtne ograde pro-lazi ulicom jedan vrlo lijep oficir kopljanik, stegnut i vitakkao osa, u prekrasnoj odori, obraza kao u mlade djevojke,sa sabljom pod rukom, sjajnih brkova, uglačane kape. Inačeplavih vlasi, plavih očiju navrh glave, okrugla, prazna, bezo-brazna i lijepa lica; potpuna suprotnost Mariusu. Cigara uzubima. — Cosette pomisli da je ovaj oficir jamačno iz pu-kovnije u vojarni ulice Babilon.

Sutradan ga opet opazi kako je prošao mimo. Zapamtilaje i vrijeme.

Od toga časa — je li to bilo slučajno? — ona ga je vidjelagotovo svakoga dana kako prolazi.

Drugovi oficiri primijetiše, da se u toj »zapuštenoj« bašči,iza loše ograde u stilu rokoko, nalazi jedno prilično lijepostvorenje, koje se nađe gotovo uvijek u vrijeme, kada pro-

117

laži lijepi poručnik, koji nije nimalo nepoznat čitaocima ikoji se zove Theodule Gillenormand.

— Gle! — rekoše mu oni. — Eno tamo jedne male kojate gleda, pogledaj malo i ti.

— A zar ja imam toliko vremena da gledam na sve djevojke, koje mene gledaju?

To je bilo upravo u času kada je Marius silazio polako uagoniju i govorio sam sebi: — Kad bih mogao samo da je vi-dim još jednom prije nego što umrem! — Da se njegova že-lja ispunila i da je vidio u tom času Cosettu kako gleda ofi-cira kopljanika, ne ibi mogao sigurno izgovoriti ni riječi iizdahnuo bi od bola.

Tko je tome kriv? Nitko.Marius je bio od onih temperamenata, koji potonu u tugu

i u njoj ostanu; Cosette je bila od onih, koji u nju zarone iopet izlaze iz nje.

Cosette je uostalom prelazila onaj opasan trenutak, fatal-nu fazu za žensko sanjarenje prepušteno samo sebi, u komesrce mlade osamljene djevojke nalikuje na vinovu lozu, kojase obavija slučajno oko kakvog mramornog stupa ili oko dr-vene grede pred kakvom krčmom. Trenutak brz i odlučan,kritičan za svako siroče, pa bilo ono siromašno ili bogato,jer bogatstvo ne sprečava loš izbor; u vrlo visokim krugo-vima sklapaju se loši brakovi; prava neprilična veza je ne-prilična veza duša; i isto tako, kao što je više negoli i jedanmlad nepoznat čovjek, bez imena, bez titula, bez imetka —stup od mramora, koji podupire hram velikih osjećanja i ve-likih ideja, isto tako čovjek iz svijeta, zadovoljan i moćan,čije se cipele laste i riječi blistaju, ako se pogleda ne izvana,nego iznutra, to jest u ono, što je ostavljeno za ženu — nijeništa drugo nego glupi stupac, oko kojega se viju jake, na-kazne i pijane strasti; stupac, koji podupire krčmu.

čega je bilo u Cosettinoj duši? Umirena ili zaspala strast;ljubav, koja je lepršala; nešto jasno, sjajno, nejasno na iz-vjesnoj dubini, mračno na dnu. Lice se lijepoga oficira od-bijalo na površini. Da li je bilo kakve uspomene na dnu? —sasvim na dnu? Možda. Cosette nije znala.

Dogodio se neobičan događaj.

118

II COSETTIN

STRAH

U prvoj polovici mjeseca travnja ode Jean Valjean na nekiput. To se, kako već znamo, događalo njemu od vremena dovremena, u velikim razmacima. Ostajao je na putu jedan ilidva dana, najviše tri. Kuda je išao? Nitko nije znao, čak nisama Cosette. Samo jednom, prilikom jednog od njegovihodlazaka, ona ga je otpratila do ugla jedne slijepe ulice, načijem je uglu pročitala: Slijepa ulica ha Planchette. Tu je onsišao s kola, a Cosette se na njima vratila u ulicu Babilon.To se obično događalo u vrijeme ikad je u kući nestajalonovaca.

Jean Valjean je, dakle, bio na putu* Bio je rekao: — Vra-tit ću se za tri dana.

Uveče je Cosette bila sama u salonu. Da sebi prikrati vri-jeme, otvorila je pijanino i počela pjevati, prateći se, zbor izEurvanthe: Zalutali lovci u šumi! što je možda nešto naj-ljepše u cijeloj glazbi. Kad je svršila, ostade zamišljena.

Odjednom joj se učini da čuje u vrtu korake.To nije mogao biti njen otac, budući je na putu; nije mo-

gla biti ni Toussaint jer je legla. Bilo je deset sati noću.Ona stade pored kapaka na salonu koji su bili zatvoreni,

i nasloni uho.Učini joj se da su to bili koraci nekog čovjeka, i da je išao

sasvim polako.Brzo se pope na prvi kat, u svoju sobu, otvori jedan pro-

zorčić na kapcima, udešen za provirivanje, i pogleda u bašču.Bilo je u vrijeme punoga mjeseca. Vidjelo se kao da je dan.

Nije bilo nigdje nikoga.Ona otvori prozor. Bašča je bila potpuno mirna, i onaj

dio, što se opažao od ulice, bio je pust kao i uvijek.Cosette pomisli da se prevarila. Povjerova da joj se uči-

nilo, da je čula. To je bila sigurno halucinacija, izazvanamračnim i čudnovatim korom Weberovim, koji otvara duhuzastrašujuće dubine, i koji drhti pred očima kao neka šuma

119 L

puna vrtoglavice, u kojoj se čuje lomljenje suhih grančicapod nogama zabrinutih lovaca koji se naziru u sumraku.

Nije na to više ni mislila.Inače i po prirodi Cosette nije bila jako plašljiva. U nje-

nim je venama tekla boemska krv i krv avanturistice kojaide bosonoga. Kao što se sjećate, ona je bila više ševa negogolubica. Ona je zapravo bila i plaha i hrabra.

Sutradan, malo kasnije, kad je noć pala, ona se šetaše pobašči. Usred zbrkanih misli koje su je bile okupile, učini jojse, da je do nje dopro bat sličan sinoćnjim koracima, kaoda dolazi od nekoga koji je išao u tami ispod drveća neda-leko od nje, ali ona pomisli u sebi, da ništa tako ne sliči nakoračanje po travi, kao trenje dviju grana, koje se sameukrštaju, i ne obrati više pažnju. Uostalom, ništa nije nividjela.

Ona iziđe iz »šiblja«; ostala joj je jedna mala zelena ledi-nica da je prijeđe, dok stigne do kućnog praga. Mjesec, kojije toga trenutka izašao, baci, kako je Cosette izlazila iz su-mraka, njenu sjenu ispred nje po ledini.

Cosette zastade prestrašena.Kraj njene sjene mjesec je ocrtavao na stazi jednu drugu

sjenu, naročito strašnu i užasnu, sjenu s okruglim šeširom.Izgledala je kao sjena nekoga čovjeka, koji je stajao na

rubu šumarka, nekoliko koračaja iza Cosette.Ona zastade jedan trenutak, ne mogući ni da progovori

ni da vikne, ni da zove, ni da se makne, ni da okrene glavu.Najzad ona prikupi svu svoju hrabrost i odlučno se

okrene.Nije bilo nikoga.Ona se vrati u šibljak, odvažno pretraži po kutovima, ode

do ograde, i ne nađe ništa.Osjeti se istinski kao sleđena. Da li je to opet bilo privi-

đenje? Šta? Dva dana jedno za drugim? Jedna halucinacija,to se može dogoditi, ali dvije halucinacije? Ono, što ju je naj-više uznemirivalo, to je, što sjena nije sigurno bila utvara.Utvare ne nose nikada okrugle šešire.

120

Sutradan se vrati Jean Valjean. Cosette mu ispriča što jojse učinilo da je čula i vidjela. Ona je računala na to da ćebiti umirivana i da će njen otac slegnuti ramenima i kazati:— Ti si jedna glupava djevojčica.

Jean Valjean se zabrinu.— To neće biti ništa — reče joj on.On je ostavi pod nekim izgovorom i ode u bašču, i ona ga

primijeti, kako je s mnogo pažnje pregledavao ogradu.U noći ona se probudi; ovoga puta je bila sigurna, čula je

sasvim jaisno koračanje u blizini praga, pod samim njenimprozorom. Ona otrči do otvora na kapcima i pogleda. U baščije zaista bio neki čovjek koji je u rukama držao jednu debe-lu batinu. U času, kad je htjela viknuti, mjesec obasja čovje-kov profil. To je bio njen otac.

Ona se vrati u postelju, govoreći u sebi: — On se daklebaš zabrinuo.

Jean Valjean provede ovu i dvije iduće noći u vrtu. Co-sette ga je vidjela kroz otvor na kapcima.

' Treće je noći mjesec opadao i počeo izlaziti kasnije; mo-glo je biti jedan sat poslije ponoći, a ona začu neko glasnosmijanje i očev glas koji ju je dozivao:

— Cosette!Ona skoči iz kreveta, prebaci svoju sobnu haljinu i otvori

prozor.Njen otac je bio dolje na ledini.— Probudio sam te, da te razuvjerim — reče on. — Po

gledaj. Evo ti tvoje sjene s okruglim šeširom.I on joj pokaza na busenju trave jednu ispruženu sjenu,

koju je mjesečina ocrtavala i koja je zaista vrlo sličila na čo-vječju priliku s okruglim šeširom. To je bila sjena, koju jebacao jedan valjak od lima s kapicom, koji se dizao na obli-žnjem krovu.

Cosette se isto počela smijati, sve njene kobne slutnje pa-doše, i sutradan, kod doručka s ocem, ona se šalila na računbašče, u kojoj su se javljale sjene dimnjaka s kroVova.

Jean Valjean se potpuno umirio; što se tiče Cosette, onanije mnogo ni gledala, da li se dimnjak s krova nalazio bašu pravcu sjene, koju je vidjela ili mislila da vidi, i da li je

121

L

mjesec na istoj strani neba. Nije se ni zapitala o toj osobi-tosti dimnjaka s krova. Cosette se potpuno razvedrila. Obja-šnjenje joj je izgledalo dobro i njoj potpuno izađe iz glaveda bi netko uveče mogao hodati po vrtu.

Međutim, nekoliko dana poslije toga dogodi se nov do-gađaj.

III STRAH POJAČAN

TOUSSAINTINIM TUMAČENJEM

U vrtu se kraj ograde s ulice nalazila jedna kamena klu-pa, skrivena od radoznalih pogleda alejom grabrova, no kojuje ipak, u pravom smislu riječi, mogla dohvatiti ruka prolaz-nikova i kroz ogradu i kroz grabrove.

Jedne večeri, istoga mjeseca travnja, Jean Valjean je bioizašao. Cosette je poslije sunčanog zalaska sjedila na klupi.Vjetar je u drveću postajao svježiji! Cosette je sanjarila!Malo-pomalo ju je obuzimala neka neodređena tuga, ona ne-vidljiva tuga, koju donosi veče i koja možda dolazi, tko zna,iz ta jne odškrinutoga groba u tom času.

Možda je u toj sjeni bila Fantine.Cosette se digla, polako obišla vrt, koračajući po travi pu-

noj rose, govoreći sama sebi kao u nekoj vrsti melankolič-nog somnambulizma, u koji je bila zapala: — Uistinu trebanabaviti drvene cipele za vrt predveče. Čovjek se prehladi.

Ona se opet vratila na klupu.U času kad je opet došla da sjedne, primijeti na mjestu,

koje je ostavila, jedan prilično veliki kamen, koga malo prijenije bilo tu.

Promatrajući taj kamen, Cosette se pitala, šta bi to mogloznačiti. Odjednom joj dođe misao, da ovaj kamen nije došaosam od sebe na tu klupu, da ga je netko tu spustio, da sekroz ogradu morala provući neka ruka, i ova je misao u prvimah uplaši. Ovaj put je to bio istinski strah. Tu više nijebilo sumnje; kamen je bio tu; ona ga nije dirala i pobjeglaje, ne usuđujući se okrenuti; skloni se u kuću, odmah zatvorikapke. Zatvori staklena vrata na pragu zasunom i zaključa ih.Onda zapita Toussaintu:

122

— Je li se vratio otac?— Još nije, gospođice.(Mi smo jednom zauvijek rekli, da je Toussaint mucala.

Neka nam se dopusti da to više ne naglašavamo. Nemamoviše ni volje isticati ovaj nedostatak neprestanim ponavlja-njem.)

Jean Valjean, taj noćni šetalac, koji je bio uvijek zami-šljen, često je dolazio kući vrlo kasno.

— Toussaint — nastavi Cosette — jeste li se večeras pobrinuli, da dobro pozatvarate kapke iz vrta polugama?

— Oh, budite spokojni, gospođice.Toussaint to nije nikad zaboravljala i Cosette je to dobro

znala, ali se nije mogla uzdržati, a da ne dometne:— Znate, ovdje je tako pusto!— Uistinu — reče Toussaint — to je istina. Čovjeka bi tu

mogli zaklati još prije, nego što bi mogao reći uh! Baš zatošto gospodin ne spava u kući. Ali vi se ne bojte ničega, gospođice, zatvaram ja prozore, i dobro ih zatvaram. Ali samežene! Od toga se zbilja može zadrhtati! Zamislite samo! Odjednom primijetite kako vam noću ulaze ljudi i viknu vam:— Šuti! — i počnu da vas kolju. Nije čovjeku toliko, što ćeumrijeti, umire se, to mora biti, znamo da čovjek mora umrijeti, al i užasno je osjetiti te l jude, da vas se dotiču. Osimtoga i njihovi noževi sigurno režu vrlo slabo! O Bože-moj!

— Šutite! — reče Cosette. — Zatvorite sve dobro.Cosette, uplašena melodramom koju je Toussaint izmi-

slila, a možda isto toliko i uspomenom na priviđenje od pro-šloga tjedna, nije se usudila čak da joj kaže: — Idite i po-gledajte onaj kamen, ostavljen na klupi! — od straha, da sene otvore vrata, koja vode u vrt, i da ne uđu »ljudi«. Naložijoj samo da se svuda dobro zaključaju vrata i prozori, rečejoj da svuda po kući dobro pregleda, od podruma do tavana,a onda se zatvori u sobu, pogleda pod krevet, legne i zaspi,i spavaše vrlo slabo. Cijelu noć je sanjala o kamenu, ogrom-nom ;kao planina i punom spilja.

Kad se rađalo sunce — a svojstvo sunca, koje se rađa,uvijek je to da nam čini smiješnim sva naša noćna straho-vanja, i ta j smijeh je uvi jek u razmjeru prema strahu, koji

123

IVje pretrpljen — kad se sunce rađalo Cosetti, koja se probu-dila, njoj se njezin strah učinio kao neko bunilo i ona rečeu sebi: — Šta sam to sanjala? To je isto kao i koraci, za kojesam držala da sam ih čula one noći u vrtu! To je opet sjenakakvog dimnjaka! Zar ja postajem kukavicom? — I suncekoje je probijalo kroz kapke i pravilo purpur od zavjesa naprozoru, toliko je ohrabrilo, da joj se sve izbrisalo iz pameti,pa čak i kamen.

— Znam da nema više kamena na klupi, kao što nije biloni čovjeka s okruglim šeširom u vrtu; sanjala sam kamenkao i sve ostalo.

Ona se obuče, siđe u vrt, otrča klupi, i obli je hladan znoj.Kamen se nalazio tamo.

Ali to je trajalo jedan trenutak. Ono, što noću čini strah,danju čini radoznalost.

— The! — reče ona — da vidimo.Ona podigne ovaj kamen koji je bio prilično velik. Pod

njim je bilo nešto što je sličilo na pismo.Bilo je u omotnici od bijelog papira. Cosette ga zgrabi.

S jedne strane nije bilo adrese, s druge nije bilo pečata. Me-đutim, omotnica, iako otvorena, nije bila prazna. Unutri sevidio papir.

Cosette ga prevrtaše. Nije više bilo straha, nije bilo rado-znalosti; bio je početak strepnje.

Cosette izvuče iz zamota ono što je bilo unutra, jednumalu bilježnicu, kojoj je svaka strana bila numerirana i no-sila po nekoliko ispisanih redaka prilično lijepim i — Cosettepomisli — vrlo finim rukopisom.

Cosette potraži ime naslovnika, nije ga bilo; potpis, nijega bilo. Kome li je to upućeno? Vjerojatno njoj, budući jeneka ruka spustila taj zamot na njenu klupu. Otkuda li jedolazilo? Obuze je neodoljiva očaranost, ona se trudila daokrene oči od listića koji su joj drhtali u rukama, pogledanebo, ulicu, akacije okupane u svjetlosti, golubove koji suletjeli preko jednog obližnjeg krova, zatim se njen pogledodjednom vrati na rukopis i ona reče u sebi da mora saznatišta je unutri.

Evo, što je pročitala:

124

SRCE POD KAMENOM

Svesti cijeli svemir na jedno jedino biće, uzdizanje jed-nog jedinog bića do Boga — to je ljubav.

Ljubav je pozdrav anđela zvijezdama.

Kako je duša tužna kad je tužna zbog ljubavi!Kakva praznina, kad nije tu biće, koje samo sobom ispu-

njava svijet! Ah! Kako je istinito da voljeno biće postajeBogom. Svevišnji je Otac učinio ljudsko stvorenje za dušu,a dušu za ljubav.

Dovoljno je da se nazre osmijeh ispod jednog šešira odbijeloga krepa s ljubičastom vrpcom, pa da duša zapliva ublaženstvo snova.

Bog je iza svega, ali i sve skriva Boga. Predmeti su crni,ljudi su mračni. Voljeti biće, znači načiniti ga prozračnim.

Izvjesne misli su molitve. Ima trenutaka, u kojima je, makakav bio položaj tijela, duša na koljenima.

Rastavljeni ljubavnici zavaravaju odsutnost hiljadamahimeričnih stvari, koje ipak imaju nečega stvarnog. Spreča-vaju im da se vide, ne mogu da pišu jedno drugom; oni pro-nalaze gomilu tajanstvenih načina da se razgovaraju. Šaljujedno drugom ptičje pjesme, mirise cvijeća, smijeh djece,svjetlost sunca, dah vjetra, zrake zvijezda, cijeli svemir. Azašto i ne bi? Sva su božja djela načinjena da posluže ljubavi.Ljubav je dovoljno moćna da cijelu prirodu upotrijebi kaosvoje glasnike.

O proljeće, i ti si pismo, koje joj ja pišem.

Budućnost pripada više srcima nego duhovima. Ljubav jejedina stvar, koja može da zauzme i ispuni cijelu vječnost.Beskonačnosti treba neiscrpno.

125

Ljubav proizlazi iz same duše. Ona je iste prirode kao iova. I jedna i druga su božanske iskre, i jedna i druga nepo-kvarive, nerazdjeljive, vječne. To je plamen, koji je u namabesmrtan i beskonačan, koji se ne može ničim ograničiti iničim ugasiti. Osjeća se, kako sagorijeva u srži kostiju, i vidise, ikako svijetli čak u dubinu neba.

Ono, što započne ljubav, može da završi samo Bog.

Istinska ljubav očajava ili se očarava zbog jedne izgublje-ne rukavice ili zbog nađene maramice, i potrebna joj je vječ-nost, da je ispuni odanošću i nadama. Ona je sastavljena uisti mah od beskrajno velikoga i beskrajno maloga.

0 ljubavi! Obožavanje! Strasti dva duha, koji se razumi-jevaju, dvaju srdaca, koja se razmjenjuju, dvaju pogleda,koji se prodiru! Ti ćeš mi se vratiti, je li, srećo! Šetnje udvoje u samoći! Blagoslovljeni i svijetli dani! Više puta samsanjao kako se s vremena na vrijeme odvajaju ure od životaanđela i silaze k nama da prođu kroz sudbine ljudi.

Bog ne može pridodati ništa sreći onih koji se vole, negoto, da im tu sreću produži bez kraja. Poslije jednoga životaljubavi — vječnost ljubavi, to je doista neko povećanje; alipovećati jačinu neizrecivoga blaženstva koje pruža ljubav, toje čak i Bogu nemoguće. Bog je puna mjera neba; ljubav jepuna mjera čovjeka.

Vi gledate u jednu zvijezdu iz dva razloga: zato što jesjajna, i zato, što je tajanstvena. Ali vi, žene, ostavljate zasobom mnogo ljupkiju svjetlost i mnogo dublju tajnu.

Svi mi, ovakvi kakvi smo, imamo po jedno biće, koje jenaš dah. Ako nam ga nema, nestaje nam uzduha, gušimo se.Tada se umire. Umrijeti zbog nestašice ljubavi, to je užasno.Gušenje duše!

Kad je ljubav slila i izmiješala dva bića u jednu anđeo-sku i svetu cjelinu, tada je za njih dvoje nađena tajna života;oni su samo dva izraza za jednu sudbinu; samo dva krila najednome duhu. Ljubite, lebdite u zraku!

Ako ste kamen, budite magnet; ako ste biljka, budite mi-moza; ako ste čovjek, ibudite ljubav!

Ništa nije dovoljno ljubavi. Ako ima sreću, htjela bi raj;ako ima raj, htjela bi nebo.

O vi, koji se volite, svega toga ima u ljubavi. Znajte samopronaći. Ljubav ima, koliko i nebo, udubljivanja u promatra-nju, više negoli nebo, slasti.

— Dolazi li ona još u Luxembourg? — Ne, gospodine. —Ona dolazi na misu u ovu crkvu, zar ne? — Ne dolazi više. —Stanuje li još u ovoj kući? —Odselila je. — A kamo je odse-lila? — Nije nam rekla.

Kako je mračna stvar ne znati adresu svoje duše!

Ljubav je djetinjasta, druge strasti su sitničarske. Nekase stide one strasti koje čine ljude sitnima! Čast onoj kojaih čini djecom!

Znate li da je to čudno? Ja sam u noći. Jedno stvorenje,odlazeći, odnijelo mi je nebo.

Oh! Ležati u istom grobu s rukom u ruci i od vremenado vremena, u mraku, blago pomilovati jedno drugomu prst,to bi bilo dovoljno da ispuni moju vječnost.

Onoga dana, kad neka žena u prolazu kraj vas ostavi zasobom trag svjetlosti, vi ste izgubljeni, zavoljeli ste. Ostajevam samo to da mislite na nju tako dugo, dok je ne prisilite,da i ona misli na vas.

126

Vi, koji patite zato jer volite, volite još više. Umrijeti odljubavi, to je živjeti u njoj.

127 U

Vi volite. Zvjezdano preobraženje je pomiješano s tommukom. Ima zanosa i u agoniji.

V

Radosti ptica! Ptice imaju gnijezda, 'koja su puna pje-sama.

Ljubav je božanstveno udisanje zraka iz raja.

Duboka srca, mudri duhovi, uzmite život onakav, kakvimga je Bog stvorio. To je dugo iskušenje, nerazumljivo pripre-manje za nepoznatu sudbinu. Ova sudbina, istina, počinje začovjeka prvim korakom u dubinu groba. Tada mu se pojavinešto, i on počinje da raspoznaje određenost. Određenost, raz-mislite malo o ovoj riječi. Živi vide samo beskrajnost; krajtoga mogu vidjeti samo mrtvi. Očekujući, volite i patite, na-dajte se i promatrajte. Teško onima, jao! koji su voljeli samotijela oblike, spoljašnost. Smrt će im uzeti sve. Nastojte vo-ljeti dušu, nju ćete opet naći.

Sreo sam na ulici mladog čovjeka, vrlo siromašnog kojije volio. Šešir mu je bio star, kaput izlizan; laktovi propali;voda mu je prolazila ikroz cipele, a zvijezde kroz dušu.

Kako je velika stvar biti voljen! Koliko još veća voljeti!Srce postaje junačko sa strašću. Sastoji se samo od čistoga;naslanja se samo na uzvišeno i veliko. Kakva nedostojna mi-sao ne može tu da proklija, kao ni kopriva na ledenjaku. Dušauzvišena i vedra, nepristupačna za vulgarne strasti i uzbuđe-nja, nad oblacima i sjenama svijeta, ludostima, lažima,mržnjama, taštinama, bijedama, stanuje u nebeskom plavet-nilu i osjeća samo dubok i podzemni potres sudbine, kao štovrhovi planina osjećaju zemljotrese.

Kad ne bi bilo nikoga koji voli, sunce bi se ugasilo.

COSETTE POSLIJE PISMA

Za vrijeme čitanja, Cosette je malo-pomalo padala u sa-njarije. U trenutku, kad je podigla oči s posljednjega retkau bilježnici, lijepi oficir — to je bilo njegovo vrijeme —prođe pobjednički ispred ograde. Cosetti se učini odvratan.

Ona nastavi da promatra bilježnicu. Bila je ispisana div-nim rukopisom, mišljaše Cosette; istom rukom, ali različitomtintom, čas sasvim crnom, čas bjeličastom kao kad se stavivoda u tintu, i prema tome u različite dane. Tu je bila izli-vena jedna te ista misao, uzdah za uzdahom, nepravilno, bezreda, bez odabiranja, bez cilja, slučajno.

Cosette nije nikad pročitala ništa slično.Ovaj rukopis, u kome je ona vidjela više svjetlosti nego

tame, izgledao joj je kao kakav odškrinuti oltar. Svaki od ovihredaka blistao joj je i poplavljao je nekom čudnom svjet-lošću. Odgoj, koji je ona dobila, govorio joj je uvijek o duši,a nikad o ljubavi, gotovo onako kao kad bi se govorilo ouganku, a nikad o plamenu. Ovaj rukopis od petnaest stra-nica otkri joj iznenada i blago cijelu ljubav, sudbinu, život,vječnost, početak, kraj. Kao šaka, koja bi se otvorila i bacilajoj punu pregršt zraka. U ovo nekoliko redaka ona je osje-ćala jednu strasnu prirodu, vatrenu, plemenitu, poštenu i od-lučnu volju, neizmjeran bol i neizmjernu nadu, čvrsto srce,vedri zanos.

Šta je bio taj rukopis? Pismo bez adrese, bez imena, bezdatuma, bez potpisa, žestoko i nekoristoljubivo, zagonetkaistinom sklonjena, glasnik ljubavi, dostojan da ga preneseanđeo i čita djevica, sastanak zakazan van zemlje, blag po-zdrav priviđenja sjeni.

Dolazilo je od nekoga koji je odsutan, miran i umoran,spreman da se povuče u smrt i koji je slao ženi, koja je da-leko, tajnu sudbine, ključ života, ljubav. Bilo je pisano s jed-nom nogom u grobu, a prstom na nebu.

Reci, nanizani jedan za drugim na papiru, bili su, ako semože tako reći, kaplje duše.

128 9 Jadnici II 129

Samo od koga su mogle dolaziti ove stranice? Tko ih jemogao napisati?

Cosette nije sumnjala ni jednog časa. Jedan jedini čovjek.On!Opet je sinulo u njenoj duši. Opet se sve pojavilo. Ona

je osjetila nečuvenu radost i duboku strepnju. To je bio on.On joj je pisao: on je bio taj! Njegove su se, dakle, ruke pro-vukle kroz ogradu! Dok ga je ona zaboravljala, on ju jetražio!

No je li ona njega zaboravila? Ne! Nikada! Bila je ludakad je to mogla povjerovati ma i za jednu sekundu. Ona gaje uvijek voljela, uvijek obožavala. Vatra se samo pritajila iprikrila neko vrijeme, ali ona je vidjela to dobro, samo jeotišla dublje, i sad je opet zasjala i obuhvatila je cijelu.

Ova je bilježnica pala kao iskra iz te druge duše u njezi-nu i ona je osjećala kako je iznova zaplamsao požar. Svakariječ iz rukopisa prožimala ju je skroz i naskroz: — Oh, da!— govorila je ona — kako mi je sve to poznato! To sam ne-kad pročitala u njegovim očima.

Kad je i po treći put završavala čitanje, poručnik Theo-dule prošao je opet ispred ograde i pustio da mu zvekećesablja po pločniku. Cosette je bila prisiljena da ga pogleda.Učini joj se bijedan, prostak, glupav, suvišan, bedast, nedo-padljiv, nametljiv i vrlo ružan. Oficiru se učini da bi sadtrebalo da se nasmiješi. Rado bi mu bila bacila štogod uglavu.

Pobjegne, vrati se u kuću i zatvori se u svoju sobu, daopet pročita rukopis, da ga nauči napamet i da sanjari. Kadga se dosta načitala, poljubi ga i metne pod košulju na grudi.

Kad je to učinila, Cosette utone u duboku, anđeosku lju-bav. Bezdani se Eden opet pojavi.

Cijeloga dana bila je Cosette u nekoj vrsti bunila. Jedvada je i mislila, misli su joj bile kao zamršeno klupko, ništanije mogla da zamisli, očekivala je u drhtavici, šta? Neodre-đene stvari. Nije se usuđivala ništa sebi da obećava i ništada odbija. Bljedilo joj je prelazilo preko lica, a drhtaj kroztijelo. Na časove joj se činilo da ulazi u carstvo snova; govo-rila je u sebi: je li ovo istina? Tada bi opipala obožavani pa-

130

pir pod haljinom, pritisnula bi ga na srce, osjećala mu prije-voje u mesu i da ju je Jean Valjean vidio u tom trenutku,zadrhtao bi pred ovom sjajnom radošću koja joj se prelije-vala u očima. — Oh, da! — pomisli ona. — To je zaista on,ovo dolazi od njega za mene!

I mislila je u sebi, da joj ga je vratilo posredovanje anđe-la, ili kakav božanski slučaj.

O preobražaji ljubavi! O snovi! Ovaj božanski slučaj, po-sredovanje anđela, to je bila ona kuglica hljeba, koju je lo-pov prebacio drugomu lopovu iz dvorišta Charlemagne u»lavovsku jamu«, preko krova tamnice La Force.

VI

STARCI OBIČNO IZLAZE KAO PO NARUDŽBI

Kad je došlo veče, Jean Valjean izađe; Cosette se obuče.Počešlja se onako kako joj je najljepše stajalo, obuče haljinu,čiji je struk bio malo više izrezan, i kroz taj izrez vidio jojse donji dio vrata i bio, kako kažu mlade djevojke, »malkonepristojan«. To nije bilo malko nepristojno, isamo je bilo ne-što ljepše nego kad je drugačije. Ona se sva tako uredi, neznajući ni sama zašto.

Zar je htjela izaći? Ne.Zar je očekivala kakav posjet? Ne.U sumrak siđe u bašču. Toussaint je bila zauzeta u kuhi-

nji, koja je gledala u zadnje dvorište.Poče da hoda pod granama, rasklanjajući ih s vremena

na vrijeme jer ih je bilo i vrlo niskih.Dođe tako do klupe.Kamen je još tu stajao.Ona sjede, i spusti svoju sasvim bijelu ruku na ovaj ka-

men, kao da ga je htjela pomilovati i zahvaliti mu se.Odjednom ona osjeti nešto neodređeno što se osjeća, čak

i kad se ne gleda, kad vam netko stoji iza leđa.Ona okrene glavu i ispravi se.To je bio on.

9* 131

Bio je gologlav. Izgledao je blijed i izmršavio. Jedva serazpoznavalo njegovo crno odijelo. Sumrak je činio blijedimnjegovo blijedo čelo i prevlačio oči tamom. Imao je, pod ve-lom neke neiskazane blagosti, nešto od smrti i noći. Lice muje bilo osvijetljeno svjetlošću dana, koji izumire, i mišlju,koja odlazi.

Izgledalo je da to još nije sjena, ali da nije više ni čovjek.šešir mu je stajao bačen na nekoliko koraka u grmlju.Cosette, gotova da se onesvijesti, ne pusti ni glasa. Ona

se polako povlačila, jer se osjećala privlačena. On se nije mi-cao. Nešto tužno ga je obavijalo, osjećala je pogled njegovihočiju koje nije vidjela.

Cosette, povlačeći se unazad, naiđe na neko drvo i naslonise na njega. Da nije bilo ovoga drveta, ona bi pala.

Tada ču njegov glas, glas, koji zaista nije nikad čula, kojije jedva nadglasavao šuštanje lišća i koji je šaptao:

— Oprostite mi, došao sam. Srce mi je prepuno, nisammogao živjeti više ovako, došao sam. Jeste li pročitali ono,što sam ostavio ovdje, na klupi? Poznajete li me malo? Nebojte se mene. Prošlo je već prilično vremena, sjećate li sedana, u blizini gladijatora? A dana, kad ste prošli kraj mene?To je bilo 16. lipnja i 2. srpnja. Skoro će godina. Odavna većne viđam vas više. Pitao sam čuvaricu parka, ona mi je reklada vas ni ona nije više viđala. Stanovali ste u Zapadnoj ulicina trećem katu s ulice u jednoj novoj kući, vidite li, da znam?Slijedio sam vas. Šta sam znao da radim? Zatim ste iščeznuli.Jednom sam držao da sam vas vidio, kad sam čitao novinepod arkadama Odeona. Trčao sam. Ali ne. To je bila nekaličnost koja je imala šešir kao vaš. Noću sam dolazio ovamo.Ne bojte se, nitko me nije vidio. Dolazio sam da gledam iz-bliza vaše prozore. Išao sam sasvim polako da me ne bistečuli, jer bi se možda uplašili. Jedne večeri sam išao za vama,vi ste se okrenuli, ja sam pobjegao. Jednom sam vas čuo dapjevate. Bio sam sretan. Zar je to moglo vama što da smetašto sam vas slušao kroz kapke? To za vas nije značilo ništa.Nije, zar ne? Vidite li, vi ste moj anđeo, pustite me, da do-lazim gdjekada. Ja držim da ću umrijeti. Kad biste vi znali!

Ja vas obožavam! Oprostite mi, ja vam govorim, ja ne znamšta vam kazujem, možda vas ljutim; da li vas ljutim?

— 0 majko moja! — reče ona.I ona klonu, kao da je umirala.On je pridrža, ona pade, on je prihvati na ruke, steže je

čvrsto u zagrljaj, ne znajući ni sam šta čini. Pridržavao ju je,i sam ljuljajući se. Bilo mu je kao da mu je glava puna di-ma, munje su mu prelijetale ispred očiju; misli su mu se gu-bile; činilo mu se da je ispunjavao kakav religiozni obredi da je u isti mah izvršio neko oskvrnuće. Inače on nije imaoni najmanju želju za ovom divnom ženom, čije je oblike osje-ćao na svojim grudima. Bio je izbezumljen od ljubavi.

Ona mu uze ruku i stavi je na svoje srce. On osjeti podrukom papir, koji je bio tu. Promuca:

— Vi me dakle volite?Ona odgovori tako tihim glasom, te je izgledalo kao dah,

koji se jedva čuje:— Šuti! Ti znaš!I sakri svoje pocrvenjelo lice na grudi mladog čovjeka,

uzvišenog i opijenog.On se sruši na klupu, ona kraj njega. Nisu više imali ri-

ječi. Zvijezde su počele sjati. Kako su se njihova usta našla?Kako ptica pjeva, snijeg se topi, ruža razvija, svibanj rascvje-tava, zora se bjelasa iza crnih stabala na drhtavom vrhubrežuljaka?

Jedan poljubac, i to je bilo sve.Obadvoje zadrhtaše i gledahu se u tami očima koje su

sjale.Nisu osjećali ni svježu noć, ni hladan kamen, ni vlažnu

zemlju, ni mokru travu, gledali su se i srce im je bilo punomisli. Ne znajući ni sami kako, bili su se uzeli za ruke.

Nije ga pitala, nije, štaviše, ni pomišljala, kuda je ušaoi kako je došao u bašču. To joj je izgledalo tako sasvim pri-rodno, što je on tu!

S vremena na vrijeme Marius je dodirivao koljenom ko-ljeno Cosettino, i obadvoje bi zadrhtali.

U razmacima bi Cosette promucala po koju riječ. Dušajoj je drhtala na usnama, kao kap rose na cvijetu.

132 133

Malo-pomalo počeše da razgovaraju. Poslije prepune šut-nje došao je izljev. Noć je bila vedra i veličanstvena nad nji-hovim glavama. Ova dva bića, čista kao duhovi, govorila sujedno drugome sve svoje snove, svoja pijanstva, svoje zano-se, svoje himere, svoje klonulosti, kako su se obožavala iz-daleka, kako su se željela, svoje očajanje kad su prestali dase viđaju. Oni povjeriše u jednoj idealnoj intimnosti, kojuviše ništa nije moglo povećati, ono što su imali najdublje inajtajanstvenije. Pričahu jedno drugome s naivnom vjeromu svoje iluzije, sve što je ljubav, mladost s ostatkom djetinj-stva, koje je bilo u njima, sastavljala u misao. Ova dva srcase preliše jedno u drugo, tako da je poslije jednoga satamladi čovjek imao dušu djevojikinu, a mlada djevojka dušumladićevu. Oni se prodriješe, očaraše se, zasjeniše se.

Na kraju, kad su bili jedno drugome sve rekli, ona spustisvoju glavu na njegovo rame i zapita ga:

— Kako se vi zovete?— Zovem se Marius — reče on. — A vi?— Ja se zovem Cosette.

KNJIGA ŠESTA

Mali Gavroche

PAKOSNI NESTAŠLUK VJETRA

Od godine 1823, za vrijeme dok je krčma u Montfermeilupropadala i malo-pomalo tonula, ne u bezdan bankrota, veću kloaku sitnih dugova, Thernardierovi su dobili još dva dje-teta, oba muškarca. To znači petero: dvi je djevojke i tr idečka. To je bilo mnogo.

Thenardierovica se riješila dvoje posljednjih, dok su jošbili sasvim mali, s jednom rijetkom srećom.

Riječ »riješila« je tačna. Kod ove žene postojao je samojedan dio prirode. Pojava, za koju uostalom ima više pri-mjera. Kao maršalovica od La Mothe-Houdancourta, Thenar-dierovica je bila mati samo za svoje kćeri. Njeno se mate-rinstvo tu svršavalo. Njena mržnja na ljudski rod počinjalaje od njenih dječaka. Kad se ticalo njenih sinova, zloća joj jestizala do vrha, i na tomu mjestu njeno je srce imalo jednuzlu hridinu. Kao što se vidjelo, ona je prezirala starijeg; dvo-jice drugih se gnušala. Zašto? Zato. Najstrašnije pitanje inajkraći odgovor: Zato. — Ne treba mi čopor djece — govo-rila je ova majka.

Objasnimo kako su Thenardierovi uspjeli da se oslobodesvoja dva posl jednja djeteta i da čak odatle izvuku koristi.

Ona djevojka Magnon, o kojoj je bilo govora prije, bila jeona ista, kojoj je uspjelo da od dobričine Gillenormanda iz-vuče izdržavanje za dva djeteta, koja je imala. Stanovala jena keju Celestina, na uglu one stare ulice Petit-Muse, koja

135

je učinila sve što je mogla, da svoj zao glas izmijeni u bolji.Još ^e pamti velika epidemija šarlaha koja je pustošila prijetr ideset pet godina u četvrtima pokraj Seine u Parizu i ko-jom se nauka koristila da pravi naveliko pokuse uspješno-ga liječenja pomoću alauna, koje je danas tako korisno zami-jenjeno mazanjem jodom. U ovoj je epidemiji Magnona izgu-bila svoja dva dječaka, još vrlo malena, jednog ujutro, dru-gog uveče. To je za nju bio udarac. Ta su djeca bila drago-cjena svojoj majci, ona su predstavljala osamdeset franakamjesečno. Tih osamdeset franaka plaćao je vrlo tačno u imeg. Gillenormanda njegov nadstojnik prihoda g. Barge, umi-rovljeni poreznik iz ulice Kralja od Sicilije. Djeca su pomrla,prihod je propao, Magnona potraži neko sredstvo. U ovoj ve-likoj građevini zla, čiji dio je i ona bila, zna se sve, čuva seuzajamno tajna, i uzajamno se pomaže. Magnoni su bila po-trebna dva djeteta; Thenardierovica je imala dvoje. Isti spol,isto doba. Jedna ih se riješila, druga ih je dobila. Mali The-nardierovi postaše mali Magnoni. Magnona je napustila kejCelestina i nastanila se u ulici Clocheperce. U Parizu se iden-tičnost mijenja prijelazom iz jedne ulice u drugu.

Građanska vlast, kako nije bila upućena, nije se bunila ita se zamjena obavila na najjednostavniji način. Thenardierje za ovo posuđivanje djece tražio deset franaka mjesečno,koje mu je Magnona obećala i, štaviše, odmah i platila. Ra-zumije se, da je g. Gillenormand i dalje dragovoljno ispunja-vao svoje obveze. Dolazio je svakih šest mjeseci pogledatimališane. Nije ni primijetio promjene. — Gospodine, govo-rila mu je Magnona, kako su vam slični!

Thenardier, koji se lako preobražavao, okoristio se ovomprilikom i postao Jondrette. Njegove dvije kćeri i Gavrochejedva su imali vremena primijetiti da imaju dva brata. Naizvjesnom stupnju bijede obuzme čovjeka neka vrsta sablasneravnodušnosti i na ljude se gleda kao na maske. Vaši naibli-ži često su za vas samo nejasni oblici sjene, koji se jedva na-slućuju u maglovitom tijeku života i lako se izmiješaju s ne-vidljivim.

136

Uveče onoga dana kad je predala svoja dva dječačićaMagnoni, sa čvrstom odlukom da ih se zauvijek odreče, The-nardierovica je imala ili se gradila da ima, neku vrstu grižnjesavjesti. Rekla je svome mužu: — Pa to znači napustiti svojudjecu! — Thenardier, uvijek dostojanstven, ravnodušan, uni-šti tu skrupulu ovim riječima: — Kao da je Jean-JacquesRousseau učinio bolje! — Od skrupula je majka prešla nanemir: — A ako nas počne goniti redarstvo? Šta smo mi toučinili, gospodine Thenardier, reci, je li to dopušteno? —Thenardier odgovori: — Sve je dopušteno. Svak će tu vidjetisamo nebesku čistoću. Uostalom, nitko neće pogledati izbli-za djecu, koja nemaju ni pare.

Magnona je bila neke vrste kaćiperka zločinstva. Mije-njala je toalete. Svoj stan, namješten na jedan gizdav i bije-dan način, dijelila je s jednom izvježbanom kradljivkom, po-francuženom Engleskinjom. Ova naseljena pariška Engleski-nja, na glasu sa svojih vrlo bogatih veza, stajala je u intim-nim odnosima s medaljama iz Biblioteke i dijamantima gđiceMars, i proslavila se kasnije u sudskim raspravama. Zvali suje mamselle Miss.

Dva dječačića koje je dobila Magnona, nisu se mogli tu-žiti ni na što.

Preporučeni s pomoću osamdeset franaka, bili su čuvanikao sve, što se eksploatira; ni loše odjeveni, ni loše hranjeni,smatrani gotovo kao »mala gospoda«, bolje kod lažne majkenegoli kod rođene. Magnona je izigravala damu i pred njimanije govorila dijalektom ulice.

Oni provedoše tako nekoliko godina. Thenardier je dobroprorokovao. Dogodi mu se, da jednog dana reče Magnoni,koja mu je uručivala njegovih mjesečnih deset franaka: —Trebalo bi, da im »otac« dade odgoj.

Najednom, ova dva sirota djeteta, dotle dosta štićena,čak i svojom zlom sudbom, budu iznenada bačeni u život iprimorani da ga otpočnu.

Uhićenje zločinaca u masi, komplicirano istragama i nak-nadnim uhićenjem, bilo je prava pustoš za ovo gnusno po-tajno protiv-društvo, koje je živjelo pod javnim društvom;jedna avantura ove vrste povlači za sobom razne vrste stro-

137

poštavanja u ovome mračnom svijetu. Katastrofa Thenar-dierovih izazvala je katastrofu Magnone.

Jednoga dana, pošto je prošlo malo vremena, otkako jeMagnona predala fiponini pismo za ulicu Plumet, zadesi ulicuClocheperce iznenadni pohod redarstva; Magnona budeuhićena, isto kao i mamselle Miss, i cijela kuća, koja je bilasumnjiva uleti u redarstvenu mrežu. Za to vrijeme igrala suse dva mala dečka u jednom dvorištu odzada i ne vidješe ni-šta od ovog upada. Kada su htjeli da se vrate, nađoše vratazatvorena i kuću praznu. Jedan krojač iz dućana preko putapozva ih i predade im jednu cedulju, koju je »njihova mama«ostavila za njih. Na cedulji je bila adresa: G. Barge, nadstoj-nik prihoda, ulica Kralja od Sicilije, br. 8. Čovjek iz dućanaim reče: — Vi više ne stanujete ovdje. Idite tamo. To je sa-svim blizu. Prva ulica lijevo. Potražite put s ovom ceduljom.

Dva djeteta odoše, stariji vukući mlađeg za ruku i držećiu ruci cedulju, ikoja je trebala da ih vodi. Bilo mu je hladno,i njegovi mali ukočeni prsti stezali su slabo i slabo su držaliovu cedulju. Na zavijutku ulice Clocheperce udar vjetra dunui iščupa mu je i, kako se spuštaše noć, dijete je više nijemoglo naći.

Oni počeše nasumce da lutaju kroz ulice.

II

GAVROCHE MALI KORISTI SE NAPOLEONOMVELIKIM

Proljeće u Parizu dosta je često kvareno oštrim i jakimsjeverima, od kojih se čovjek ne baš sasvim sledi, ali semrzne; ovi sjeveri, koji načine žalosnima najljepše dane, dje-luju isto onako, kao kad hladan zrak ulazi u toplu sobu krozpukotine prozora ili slabo zatvorenih vrata. Izgleda, kao dasu mračna vrata zime ostala odškrinuta i da odatle dolazi vje-tar. U proljeće 1832, u vrijeme, kada buknu prva velika epi-demija ovoga vijeka u Evropi, ovi su sjeveri bili suroviji i

138

oštr iji no ikad. To su bila vrata još ledenija no vrata zime.To su bila vrata grobnice. U ovim sjeverima osjećao se dahkolere.

S meteorološkoga gledišta imali su ovi hladni vjetrovi kaonaročitu osobinu to, što nisu isključivali jaku električnu na-petost. Česte oluje, praćene munjama i grmljavinom, odjeki-vale su svuda u ovo vrijeme.

Jedne večeri, kada su ovi sjeveri jako duvali, tako da jeizgledalo da se povratio siječanj, pa su građani opet uzimaligornje kapute, mali Gavroche, neprestano cvokoćući veselopod svojim dronjcima, stajao je kao u ekstazi pred dućanomjednoga vlasuljara u okolici ulice Orme-Saint-Gervais. Bio jesnabdjeven jednim ženskim šalom, uzetim tko bi znao gdje,od koga je on sebi napravio rubac oko vrata. Mali Gavrocheimao je izgled, kao da se duboko divi jednoj nevjesti od vo-ska, dekoltiranoj i ukrašenoj po kosi narančinim cvijećem,koja se okretala iza okna, pokazujući između dvije svjetiljkesvoj osmijeh prolaznicima; ali u stvari je on promatrao du-ćan, da vidi, ne bi li mogao »gepiti« iz izloga jedan komadsapuna, koji bi zatim odmah za groš preprodao nekom »fri-zeru« u predgrađu. Događalo mu se često, te je na taj načinzaradio ručak. Ovu vrstu rada, za koju je imao mnogo talen-ta, nazivao je on »brijati brice«.

Promatrajući lutku i gledajući krišom na komad sapuna,mrmljao je između zuba ovo:

— Utorak. — Nije utorak. — Je li utorak? — Možda jeutorak. — Da, utorak je.

Nikad se nije doznalo, na što se odnosio ovaj monolog.Ako se možda ovaj monolog odnosio na posljednji put,

kada je ručao, onda je od toga bilo tri dana, jer je toga danabio petak.

Brijač je u svome dućanu, koji je grijala dobra peć, bri-jao neku mušteriju i bacao od vremena do vremena poprijekipogled na tog neprijatelja, na tog smrznutog i bezobraznogderana, koji je držao obje ruke u džepovima, ali duhom oče-vidno upravljenim na drugu stranu.

Za vrijeme dok je Gavroche ispitivao lutku, staklenu ogra-du i vvindsorske sapune, dva po rastu nejednaka djeteta,

139

odjevena dosta čisto i još manji od njega, od kojih je izgle-dalo da jedan ima sedam, a drugi pet godina, okrenuše bo-jažljivo kvaku i uđoše u dućan, tražeći nešto, možda milosti-nju, sa žalosnim mucanjem, koje je više sličilo na jecanjenegoli na molbu. Govorili su oba u isti mah i njihove su ri-ječi bile nerazumljive, jer je jecanje prekidalo glas mlađe-ga, i jer su zbog studeni cvokotali zubi starijega. Brijač seokrene s bijesnim izgledom, i ne ostavljajući svoju britvu,gurajući starijeg lijevom rukom, a mlađeg koljenom, izguraih obojicu na ulicu i zatvori vrata govoreći:

— Tako oni dođu i samo rashlade lokal!Dva djeteta krenuše dalje plačući. Međutim se nadvio

jedan oblak i počela padati kiša.Mali Gavroche potrči za njima i pristupi im:— Šta vam je, klinčići?— Ne znamo, gdje bi spavali — odgovori stariji.— Zar samo to? — reče Gavroche. — Zbilja vrlo važno!

Zar se za to plače? Alaj ste bedasti!I uzevši u svojoj malo podrugljivoj nadmoći jedan nagla-

sak raznježenog autoriteta i blage zaštite, reče:— Klinčići, dođite sa mnom.— Da, gospodine — reče stariji.I dva djeteta pođoše za njim, kao što bi pošli za nekim

biskupom. Prestali su plakati.Gavroche ih povede ulicom Sv. Antuna u pravcu Bastille.Gavroche, koračajući dalje, baci iza sebe srditi pogled nabrijačcv dućan.

— Taj nema srca, taj som — mrmljao je. —■ To je nekakav Englez.

Neka debela djevojka, videći kako idu svi troje jedan zadrugim, s Gavrocheom naprijed, prasnu u smijeh. U ovomsmijehu nije bilo poštovanja prema skupini.

— Dobar dan, gospođice Omnibus — reče joj Gavroche.Malo potom, kako se opet sjetio na brijača, doda:— Prevario sam se u životinji, nije to som, to je zmija.

Brico moj, naći ću ti ja kovača, pa ćemo ti objesiti klepkuna rep.

Taj ga je vlasuljar ozlojedio. Preskačući preko nekog po-točića nagovori jednu vratarku, bradatu i dostojnu da se nađes Faustom na sastanku vještica na Brockenu. Nosila je uruci metlu.

— Gospođo — reče joj — gle, vi izlazite sa svojimkonjem?

I pri tome poprska blatom lakovane čizme jednog pro-laznika.

— Bitango — dreknu prolaznik bijesan.Gavroche podiže nos iznad svoga šala.— Gospodinu je nešto krivo?— Na tebe! — reče prolaznik.— Kancelarija mi je zatvorena — reče Gavroche — ne

primam više tužbe.Međutim, nastavljajući da se penje ulicom, primijeti ispod

jednih velikih vrata prosjakinju od trinaest ili četrnaest go-dina, svu sleđenu, tako kratko odjevenu, da su joj se vidjelakoljena. Rastenje priređuje takve šale. Suknja postaje kratkau trenutku, kada golotinja postaje nepristojna.

—■ Sirotica — reče Gavroche. — Nema čak ni gaćica. Na,drži bar ovo.

I skinuvši svu onu dobru vunu, koju je imao oko vrata,baci je na mršava pomodrela ramena prosjakinje, na kojimaokovratnik opet posta šal.

Mala ga gledaše začuđenim pogledom i primi šal šutke.Na izvjesnom stupnju velike bijede siromah u svojoj utrnu-losti ne ropće više na zlo, niti zahvaljuje na dobru.

Svršivši to:— Brrr! — reče Gavroche, dršćući više no sveti Martin,

koji je sačuvao bar polovinu svoga ogrtača.Na ovo »brrr!« pljusak, podvostručivši vlagu, pobjesni.

Ova rđava nebesa kažnjavaju dobra djela.— Zar tako? — povika Gavroche — pa što to znači? Opet

pljušti! Dobri Bože, ako tako nastaviš, otkazat ću ti stan.I on opet pođe.— Svejedno — prihvati on bacivši pogled na prosjakinju,

koja se umotavala pod šal — evo jedne, koja ima izvanrednubundu.

140 141

I promatrajući oblak, povika:— Uhvatit će nas!Dva djeteta pođoše korakom za njim.Kako su prolazili kraj jedne od onih gustih gvozdenih

ograda, što pokazuju pekarske radnje, jer se hljeb kao zlatomeće iza gvozdenih rešetaka, Gavroche se okrene:

— Ah, da, klinčići, jesmo li mi ručali?— Gospodine — odgovori stariji — mi nismo jeli od

jutros.— Vi ste dakle bez oca i majke? — prihvati dostojanstve

no Gavroche.— Izvinite, gospodine, mi imamo tatu i mamu, ali mi ne

znamo, gdje su oni.— Više puta je to bolje, nego znati, gdje su — reče Ga

vroche, koji je bio mislilac.— Eto — nastavi stariji — dva sata već idemo, tražili smo

štogod po uglovima, ali nema ništa.— Znam — reče Gavroche. — Sve to pojedu psi.Poslije kratke šutnje nastavi:— Ah! Mi smo izgubili svoje stvoritelje. Mi više ne zna

mo, šta smo uradili s njima. Ne ide to tako, balavci. Glupoje to izgubiti tako starije. Ali, ipak treba nešto njupati (jesti).

Uostalom, on više nije stavljao pitanja. Biti bez stana,šta ima jednostavnije od toga?

Stariji od dvojice mališana, gotovo potpuno povraćen ulaku bezbrigu djetinjstva, pusti ovaj uzvik:

— Ipak je to smiješno! Mama nam je obećala, da će nasvoditi na Cvjetnicu u crkvu, da uzmemo svete vrbice.

— Vidi, molim te.— Mama — nastavi stariji — to je jedna gospođa, koja

stanuje s mamselle Miss.— Vidi, vidi! — dobaci Gavroche.Međutim se zaustavio i nekoliko minuta je pipao i preka-

pao po svim raznim kutevima, koje je imao po svojim dronj-cima.

Napokon uspravi glavu s izgledom, koji je htio biti samozadovoljan, ali je u stvari bio pobjednički.

— Umirite se, klinčići. Evo, šta ćemo večerati sva trojica.I iz jednog od svojih džepova izvuče groš.Ne ostavljajući mališanima vremena ni da se začude, on

ih obojicu odgura ispred sebe u pekarnicu i stavi svoj grošna tezgu vičući:

— Momče! Za groš kruha!Momak, koji je bio glavom gazda, dohvati jedan hljeb i

nož.— Na tri komada, momče! — objasni Gavroche i doda

dos toj anstveno:— Nas smo trojica.I videći, da je pekar, pošto je najprije pogledao njih tro-

jicu, uzeo crni kruh, zarije duboko u nos prst s tako dubo-kim dahom, kao da je na vrhu palca uzeo burmuta iz bur-mutice Fridrika Velikog, i dobaci pekaru u lice ovu srdituriječ:

— Kekseksa?Oni naši čitatelji, koji bi u ovom Gavrocheovu upitu, upra-

vljenom na pekara, vidjeli kakvu rusku ili poljsku riječ, ilimožda koji od onih divljačkih krikova, koje južnoameričkiYowaysi ili Botocudosi dobacuju jedan drugom kroz pusti-nju s jedne obale na drugu, neka znadu, da je to jedna riječ,koju oni (naime naši čitatelji) govore svakoga dana i kojadolazi od ove fraze: qu'est-ce que c'est que ćela? (šta ti je to).Pekar ju je potpuno razumio i odgovori:

— Pa šta? To je kruh, vrlo dobar kruh druge vrste.— Htjeli ste reći: kruh za prostake — odgovori Gavroche

hladno i s mirnim prijezirom. — Bijeloga kruha, momče! Finoga! Ja častim.

Pekar nije mogao da se ne nasmiješi i režući im bijelikruh, promatrao ih je sažalno, što uvrijedi Gavrochea.

— Ej, vi, momče! — reče on — šta vam je, da nas takomjerite?

A sva trojica, jedan vrh drugoga, jedva bi dosegli dvametra.

Kada je kruh bio narezan, pekar spusti groš u ladicu, aGavroche dobaci djeci:

— Njupajte!

142 143

Mališani ga pogledaše u čudu.— Ah, pa da, zbilja, oni to još ne znaju, još su mali!I on ponovi:— Jedite!U isto vrijeme pružio im je svakomu po komad kruha.I pomislivši, da stariji, koji mu je izgledao dostojniji za

razgovor s njim, zaslužuje neko naročito bodrenje, dodade,pružajući mu najveći komad:

— Trpaj to u trbuh!Jedan komad je bio manji od ona druga dva; taj komad

pridrža za sebe.Siromašna djeca bila su izgladnjela, razumijevajući tu i

Gavrochea. Grizući kruh svima zubima, zakrčavali su pekarudućan i on ih je, sada kad je bio isplaćen, gledao zlovoljno.

— Izađimo opet na ulicu — reče Gavroche.Opet pođoše u pravcu Bastille.Od vremena do vremena, kada su prolazili pokraj izloga

osvijetljenih dućana, najmanji se zaustavljao da pogleda, ko-liko je sati na olovnom satiću, koji mu je visio oko vrata nalančiću.

— Mali bedačić — govorio je Gavroche.Zatim, zamišljeno, progunđa kroza zube:— The, kad bih ja imao djecu, ja bih ih bolje čuvao.Dok su oni svršavali svoje komade kruha i stizali na ugao

one tužne Balletske ulice, u dnu koje su se vidjela niska ineprijateljska vrata tamnice La Force, reče netko:

— Gle, to si ti, Gavroche?— Gle, to si ti, Montparnasse? — reče Gavroche.Taj čovjek, što je pristupio k derančiću, bio je glavom

preobučeni Montparnasse s plavim naočarima, ali ga je Ga-vroche ipak prepoznao.

— Vidi, vidi — nastavi Gavroche — ti imaš bundu kaopogača od lanenog sjemena i plave naočare kao nekakav liječnik. Imaš stila, tako mi drugarske časti!

— Pst — učini Montparnasse — ne tako glasno!I živo odvuče Gavrochea izvan svjetloisti dućana.Dva mališana slijedila su ih nesvjesno, držeći se za ruke.

Kad su bili pod širokim svodom jednih kućnih vrata, za-štićeni od pogleda i od kiše, upita Montparnasse:

— Znaš li, kuda ću?— U samostan Sv. Glavosjeka (na giljotinu) — reče Ga

vroche.— Obješen jače!I Montparnasse nastavi:— Idem, zove me Babet.— Ah! — učini Gavroche — ona se zove Babet?Montparnasse spusti glas:— Ne ona, on.— Ah! Babet!— Da, Babet.— Ja sam mislio da je on iza brave.— Kidnuo je on — odgovori Montparnasse.I on ukratko ispriča gamenu, da je onoga jutra, kad su ih

pohvatali, Babet pri sprovodu na redarstvo pobjegao, hvata-jući lijevo namjesto desno u »hodniku istražnoga«.

Gavroche se zadivi toj vještini.— Baš je majstor! — reče.Montparnasse doda još nekoliko pojedinosti o Babetovu

bijegu i završi sa:— Oh, to još nije sve.Gavroche, slušajući ga i dalje, nije skidao oka sa štapa,

koji je Montparnasse držao u ruci; mahinalno povuče za gor-nji dio, i pojavi se štilet.

— Ah! — učini on, odgurnuvši živo nož — ti si poveo svoga oružnika, preobučenog u civil.

Montparnasse namigne.— Do vraga! — nastavi Gavroche — nećeš se valjda tući

s oružnicima?— Ne zna se — odgovori ravnodušno Montparnasse. —

Uvijek je dobro imati kod sebe kakvu iglicu.Gavroche nastavi ispitivati:— A šta ćeš to raditi noćas?Montparnasse se opet uozbilji i reče, gutajući slogove:— Tako, neke stvari.I mijenjajući najednom razgovor:

144 10 Jadnici II 145

— Slušaj!— Sta?— Šta mi se dogodilo neki dan. Pomisli. Sretnem jednoga

građanina. On mi pokloni jednu propovijed i svoju kesu. Strpao sam sve lijepo u džep. Minutu kasnije turim ruku udžep. Nije bilo ničeg.

— Osim propovijedi — reče Gavroche.— A ti — nastavi Montparnasse — kuda si se ti to

uputio?Gavroche pokaže na svoja dva štićenika i reče:— Vodim ovu djecu na noćište.— Kuda to, na noćište?— Kod mene.— Gdje to kod tebe?— Kod mene.— Dakle ti imaš stan?— Da, imam stan.— A gdje ti je stan?— U slonu — reče Gavroche.Montparnasse, premda se po prirodi malo čemu čudio,

nije mogao da zadrži usklik:— U slonu?— Pa da, u slonu! — odvrati Gavroche. — Keksaa?Ovo je opet jedna riječ, koju nitko ne piše, a koju cijeli

svijet govori. »Keksaa« znači: qu'est-ce que ćela a? (šta tije to, a?).

Duboka gamenova primjedba povrati Montpamasseu miri zdrav razum. Kao da je počeo bolje suditi o Gavrocheovustanu.

— Zbilja — reče on — da, slon. . . je li tamo dobro?— Vrlo dobro! — reče Gavroche. — Ondje je upravo van-

redno. Ne provlači se tamo vjetar kao pod mostovima.— A kako ulaziš?— Ulazim.— Postoji dakle neka rupa? — upita Montparnasse.— Pa da! Ali ne treba je odati. Između prednjih nogu.

Durbići (stražari) je još nisu vidjeli.— I ti se popneš? Da, sad razumijem.

146

— Jedan okret ruke, krik, krak, gotovo, i nigdje nikoga.Poslije male stanke, Gavroche dodade:— Za ove mališane trebat će mi ljestve.Montparnasse se nasmije.— Gdje si, k vragu, pokupio ove klinčiće?Gavroche odgovori jednostavno:— To su klinčići, koje mi je poklonio jedan brico.Međutim se Montparnasse zamislio.— Ti si me vrlo lako prepoznao — promrmlja on.On izvadi iz džepa dva mala predmeta, koji su zapravo

bili dvije cjevčice od pera, omotane pamukom, i smjesti pojednu u svaku nosnicu. To mu je načinilo nos drukčijim.

— To te mijenja — reče Gavroche — manje si ružan, morao bi to stalno nositi.

Montparnasse je bio lijep momak, ali je i Gavroche biopodrugljivac.

— Bez šale — upita Montparnasse — kako ti izgledam?To je bio i drukčiji zvuk glasa. Za tren oka Montparnasse

se načinio, da ga nitko ne bi mogao prepoznati.— Oho! Igraj nam bajaca! — vikne Gavroche.Dva mališana, koji dotle nisu ništa slušali, budući su bili

zabavljeni čeprkanjem po nosu, približiše se na ovu riječ igledahu Montparnassea s nekim radosnim očekivanjem idivljenjem.

Na nesreću je Montparnasse bio zamišljen.On stavi Gavrocheu ruku na rame i naglašujući pojedine

riječi reče mu:— Slušaj što ću ti reći, mladiću: kad bih ja bio na licu

mjesta, s mojom dogom, mojom dagom i mojom digom, ikada bi mi vi mogli pokazati deset grošića, ja ne bih odbioda vam malo radim, ali mi nismo u pokladama.

Ova čudna fraza proizvede osobit utisak na gamena. Onse živo okrene, prokrstari dubokom pažnjom svojih svijetlihočiju oko sebe i ugleda nekoliko koraka dalje jednog stra-žara, koji im je okrenuo leđa. Gavroche pusti jedno: — A,znam! — koje odmah i priguši, i prodrmavši ruku Montpar-nasseu, reče:

01* 147

— Pa hajde, laku noć, ja idem k mojem slonu s mojimklinčićima. Ako ti slučajno zatrebam jedne noći, naći ćešme tamo. Stanujem u prvom katu. Vratara nema. Pitaj samoza gospodina Gavrochea.

— Dobro — reče Montparnasse.I oni se rastadoše; Montparnasse se uputi prema Grev-

skoin trgu, a Gavroche prema Bastilli. Petogodišnji mališan,koga je vukao njegov brat, a ovoga opet Gavroche, okrenenekoliko puta glavu, da vidi, kako odlazi »bajac«.

Zbrkana fraza, kojom je Montparnasse upozorio Gavro-chea na prisutnost stražara, nije sadržavala nikakav drugi ta-lisman do slog dig, ponovljen pet-šest puta u raznim oblicima.Ovaj slog dig, ne izgovoren zasebno, već vješto upleten u ri-ječi fraze, značio je: — Pazimo, ne može se govoriti slobodno.— Osim toga je Montparnasiseova fraza imala i jednu književ-nu ljepotu, koje Gavroche nije primijetio, a to je: moja doga,moja daga i moja diga, način šatrovačkog izražavanja u Tem-pleu, što je značilo: moj pas, moj nož i moja žena, a to sevrlo često upotrebljavalo među komedijašima velikoga vije-ka, u kome je Moliere pisao, a Callot crtao.

Prije dvadeset godina još se vidio u jugoistočnom ugluTrga Bastille jedan čudan spomenik, koji se već izbrisao izpamćenja Parižana, a koji je zasluživao, da na tome mjestuostavi ma kakav trag, jer je bio zamisao »člana Instituta,glavnog zapovjednika egipatske vojske«.

Velimo »spomenik«, premda je to bio tek jedan model. Alisam taj model, čudesan nacrt, grandiozna lešina jedne Napo-leonove ideje, koju su dvije ili tri jake navale vjetra razno-sile i bacale sve dalje i dalje od nas, postao je historijski itaiko nešto definitivno, što se isticalo nad njegovim privre-menim izgledom. To je bio jedan slon četrdeset stopa visok,sklepan od drvenih otpadaka i oblijepljen. Na leđima je imaokulu, sličnu nekakvoj kući, koja je bila nekada zeleno obo-jena od nekoga mazala, a sada je bila crno obojena od neba,kiše i vremena. Na ovom pustom i izloženom uglu trga širokočelo toga kolosa, njegova surla, zubi, ogromni bokovi, njego-ve četiri noge,, slične stupovima, pružale su noću na zvjezda-nome nebu čudnu i strašnu siluetu. Nije se znale šta bi to

148

trebalo da znači. To je bila neka vrsta simbola narodne sna-ge. To je bilo mračno, zagonetno i ogromno. To je bio neka-kav moćan, vidljiv i uspravan fantom kraj nevidljivog fanto-ma Bastille.

Malo je stranaca posjetilo ovu građevinu, ni jedan pro-laznik je nije ni gledao. Ona se rušila; preko cijele godinemalter, koji je padao s njenih bokova, pravio joj je odvratnerane. »Edili«, kako se kaže otmjeno za sluge, zaboravili su jeod godine 1814. Ona je bila tu u svom uglu, sumorna, bole-sna, trošna, okružena trulom ogradom, prljanom svaki čas odpijanih kočijaša; pukotine su ispresijecale trbuh, jedna letvaje virila iz repa, visoka trava izbijala je između nogu; i kakose za trideset godina razina trga svuda okolo izdizala onimpolaganim i neprestanim kretanjem, koje neosjetno uzdižezemljište velikih gradova, bila je u jednoj udubini i izgledaloje, da se zemlja ugiba pod njom. Ona je bila prljava, prezre-na, odvratna i ohola, ružna u očima buržuja, melankolična uočima mislioca. Imala je nešto od prljavštine, koju treba po-čistiti, i nešto od veličanstva, koje treba giljotinirati.

Kako smo već rekli, noć joj je mijenjala izgled. Noć jeprava sredina za sve što je sjena, čim bi palo predvečerje,stari slon se preobražavao; u veličanstvenoj tišini mraka do-bivao je neki miran i strašan izgled. Budući da je bio iz pro-šlosti, bio je i za noć, i ovaj mrak je dolikovao njegovoj ve-ličini.

Ovaj spomenik, grub, zdepast, težak, surov, strog, gotovobezobličan, ali sigurno veličanstven i prožet nekom vrstomgospodstvene i divljačke ozbiljnosti, iščezao je. Tako će i ovaepoha proći, i ona već prolazi.

Kako bilo da bilo, vratimo se na Trg Bastille. Graditeljuslona je uspjelo da se malterom načini nešto veliko; dočimje graditelju srpanjskog stupa uspjelo da s bronzom učininešto malo. To nedonošče spomenika jedne pobačene revolu-cije, naime taj Stup, bio je u 1832. još zaklonjen jednom ko-šuljom od letava, koju mi, s naše strane, jako žalimo, i pro-stranom ogradom od dasaka, koje su sasvim osamljivaleslona.

K ovome uglu trga, jedva osvijetljenom odsjajem udaljenesvjetiljke, poveo je gamen svoja dva »klinčića«.

149

Neka nam se dopusti prekinuti ovdje s napomenom, dasmo mi u punoj stvarnosti i da su sudovi za popravak prijedvadeset godina morali suditi zbog skitanja i kvarenja javnogspomenika jedno dijete, koje je zatečeno na spavanju u sa-moj unutrašnjosti bastilleskog slona.

Budući da smo ovo konstatirali, nastavljamo.Kad je stigao blizu kolosa, Gavroche je shvatio utisak,

što ga beskrajno veliko može proizvesti na beskrajno malo,i reče:

— Balavanderi, nemojte se preplašiti.Zatim kroz jedan prolaz na ogradi uđe u prostor oko slona

i pomogne mališanima da i oni zakorače u prolaz. Dvadjeteta, malko zaplašena, slijedili su bez riječi Gavrochea i po-vjeravali se ovoj maloj providnosti u dronjcima, koja im jedala kruha i obećala im prenoćište.

Tu su se prislonjene uz ogradu nalazile neke ljestve, kojesu preko dana služile radnicima iz obližnje radionice. Gavro-che ih podigne s neobičnom snagom i nasloni ih na jednu odprednjih slonovih nogu. Gore, gdje su ljestve bile prislonjene,nazirala se neka vrsta crne rupe u kolosovu trbuhu.

Gavroche pokaže ljestve i rupu svojim gostima i reče:— Penjite se i ulazite.Dva se dječaka pogledaše prestrašeno.— Vi se bojite, klinčići! — povika Gavroche.I dodade:— Sad ćete vidjeti.On obgrli hrapavu nogu slonovu i za tren oka, i ne obazi-

rući se na ljestve, uspuže do rupe. Uđe unutra kao zmijakoja se uvlači u otvor, tu ga nestade, i jedan trenut poslijetoga vidješe dva djeteta, kako se nejasno pomalja kao nekibljedunjavi oblik njegova blijeda glava na rubu škulje, punemraka.

— Naprijed — povikne im — što se ne penjete, derani!Vidjet ćete, kako je lijepo! Najprije ti! — reče starijem —evo ti ruke.

Mališani se gurahu ramenima, gamen im je u isti mahzadavao i strah i ulijevao povjerenje, a zatim — kiša je takojako padala. Stariji se odluči. Mlađi, videći brata da se penje,

150

a on da je ostao sasvim sam između šapa ove ogromne živo-tinje, dobi želju da plače, ali se nije usudio.

Stariji se penjao, ljuljajući se, uz prečage Ijestava. Dokse penjao, Gavroche ga je hrabrio uzvicima, koje upućujuučitelji borenja svojim učenicima ili mazgari svojim ma-zgama:

— Ne boj se!— Tako!— Samo dalje tako!— Metni nogu tu!— Ruku ovamo!— Hrabro!A kad mu je došao nadohvat, zgrabi ga naglo i čvrsto ru-

kom i povuče ga k sebi.— Gotovo! — reče.Mali je prošao kroz pukotinu.— Sada — reče Gavroche — pričekaj me. Gospodine, bu

dite tako dobri i izvolite sjesti.I izišavši iz rupe, kao što je u nju ušao, spusti se hitro

kao majmun niz slonovu nogu, dočeka se na noge u travi,uhvati petogodišnjeg mališana u naručaj i posadi ga ravno nasredinu ljestvica, a zatim se stade penjati iza njega, doviku-jući starijemu:

— Ja ću ga gurati, a ti ga vuci.Za tren oka bio je mališan penjan, guran, vučen, drman

i stiskan u rupu, da nije imao vremena ni pribrati se, ^ Ga-vroche, ulazeći za njim, odgurnuvši jednim udarom ljestve,koje su pale na travu, počne pljeskati rukama i vikne:

— Sad smo tu! Živio general Lafavette!Kad se svršila ta eksplozija doda:— Balavanderi, vi ste u mojoj kući.Gavroche je doista bio u svojoj kući.O neočekivana koristi od nekorisnog! Milosrđe velikih

stvari! Dobroto divova! Ovaj bezmjerni spomenik, koji jesadržavao misao jednog imperatora, postao je gnijezdo jed-nom gamenu. Mališana je primio i štitio kolos. Građani,obučeni u svečano odijelo koji su prolazili pokraj bastille-skog slona, rado su govorili, mjereći ga raskolačenim očima:

151

— čemu to služi? — To je služilo, da spasi od studeni, ođmraza, od tuče, od kiše, da brani od zimskog vjetra, da sa-čuva od spavanja po blatu, koje donosi groznicu, i od spava-nja u snijegu, koje donosi smrt, jedno malo biće bez oca imajke, bez kruha, bez odijela, bez skloništa. To je služilo,da primi nevinog, koga je društvo odguravalo. To je služiloda umanji opći grijeh. To je bila jazbina otvorena onome,kome su sva vrata bila zatvorena. Izgledalo je, da se staribijedni mastodont, zahvaćen prašinom i zaboravom, pokrivenizraslinama, rđom i ranama, klimav, crvotočan, napušten,osuđen, neka vrsta orijaškog prosjaka, koji uzalud traži mi-lostinju jednim blagim osmijehom nasred raskršća — saža-lio, on, na ovog drugog prosjaka, sirotog patuljčića, koji jeišao bez cipela na nogama, bez krova nad glavom, duvajućiu prste, odjeven u hrpe, hranjen onim što se baca.

Eto, čemu je služio bastilleski slon. Ova Napoleonova ide-ja, prezrena od ljudi, prihvaćena je od Boga. Ono, što je bilosamo sjajno, postalo je uzvišeno. Da ostvari ono što je za-mislio, Caru je trebao porfir, mjed, gvožđe, zlato, mramor;a Bogu je bila dovoljna hrpa starih dasaka, greda i maltera.Car je imao jedan san genija; u ovom titanskom slonu, oko-vanom i monstruoznom, koji je dizao svoju surlu, nosio svojukulu i svuda oko sebe sipao vesele i životvorne vode, on jehtio da personificira narod; ali Bog je od njega stvorio ne-što veće, on je u njemu nastanio jedno dijete.

Rupa, kroz koju je Gavroche ušao, bila je pukotina izva-na jedva vidljiva, tako skrivena — rekli smo — pod olovnimtnbuhom, i tako uska, da su kroz nju mogli proći samo mačkei mala djeca.

— Počnimo time — reče Gavroche — što ćemo vratarureći da nismo kod kuće.

I zagnjurivši se u mrak sa sigurnošću onoga, koji pozna-je svoje obitavalište, uze jednu dasku i zatvori njome rupu.

Gavroche opet iščezne u mraku. Djeca začuše šištanje drv-ceta, zamočenog u fosfornu bocu. Kemijske žigice još nisupostojale.

Iznenada im svjetlost poklopi oči; Gavroche je bio upaliovrh od vrpce umočene u smolu, koja se zvala »podrumski

pacov«. Podrumski pacov, koji se više dimio no obasjavao,ipak je jasno pokazivao unutrašnjost slona.

Dva Gavrocheova gosta gledala su oko sebe i osjećala neštoslično, što bi osjećao netko, koji bi bio zatvoren u velikuheidelberšku bačvu, ili još bolje, što je morao osjećati Jonau biblijskom trbuhu kita. Pokazala im se unutrašnjost i obu-hvatio ih cijeli jedan gigantski skelet. Gore je jedan dugačkimrki stup, od kojega su se na izvjesnom razmaku izdvajalepolukružne grede, predstavljao hrptenicu na rebrima, s kojesu stalaktiti maltera visili kao crijeva, dok su s jednog rebrana drugo prostrane paučine pokrivale prasne dijafragme. Pouglovima su se tu i tamo viđale crnkaste mrlje, koje su iz-gledale žive i koje su se brzo premještale naglim i zbunjenimkretanjem.

Komadići, pali sa slonovih leđa na njegov trbuh, ispunilisu izdubljenost, tako da se moglo ići kao po nekom podu.

Manji se privije uza svoga brata i reče poluglasno:— Mrak je.Gavroche se na to razvikao. Zastrašena lica u dva djete-

ta zadrhtaše.— Što vi tu prigovarate? — povika on. — Da se možda ne

šalimo? Da se možda ne gadimo? Da ne bismo malo Tuile-riesa? Možda bismo htjeli biti malo nepristojni? Dajem vamna znanje da ja nisam iz naroda, glupane. Ej, da niste vi možda kakvi svileni balavci? Recite.

Malo grubosti je dobro za strah. To umiruje. Dva se dje-teta približiše Gavrocheu.

Gavroche, očinski raznježen ovim povjerenjem, prijeđe»s ozbiljnog na blago« i obraćajući se manjemu:

— Bleso — reče mu, naglašujući grdnju jednom umiljatom nijansom — vani je mrak, a ne ovdje. Vani pada kiša,ovdje ne pada; vani je hladno, ovdje nema ni mrve vjetra;vani je masa svijeta, ovdje nema nikoga; vani nema čak nimjeseca, a ovdje je svijeća, glupani!

Dva djeteta počeše s manje straha pregledavati stan, aliim Gavroche ne dade da dugo uživaju u promatranju.

— Brzo — reče.I on ih odgura k onom, što smo mi vrlo sretni da možemo

nazvati dnom sobe.152 153

Tamo je bila njegova postelja.Postelja Gavrooheova bila je potpuna. To znači, da je ima-

la jastuk, pokrivač i baldahin sa zavjesama.Jastuk je bio neki slamni otirač za noge, pokrivač jedna

dosta prostrana ponjava od debele sure vune, vrlo topla igotovo nova. A evo, što je bio baldahin:

Tri dosta dugačke motke, učvršćene komadima maltera izabodene u zemlju, to jest u tr buh slona, dvi je spri jeda,jedna otraga, i privezane na vrhu uzetom, tako da su činilejedan svežanj u obliku piramide. Ovaj svežanj držao je nasebi mrežu od mjedene žice, koja je bila jednostavno preba-čena, ali vješto pričvršćena i podržavana uvezima željeznežice, tako da je potpuno pokrivala tr i motke.

Red velikoga kamenja pričvršćivao je svuda naokolo ovumrežu za zemljište, to jest trbuh slona, tako da ništa nijemoglo da prođe. Ova je mreža bila zapravo samo jedan ko-mad one žičane ograde, kojom se obavijaju ptičji kavezi pomenažerijama. Gavrocheova postelja nalazila se pod ovommrežom kao u nekom kavezu. Sve je to zajedno izgledalokao neki eskimski šator.

Ta je mreža zamjenjivala zavjese.Gavroche malo razmaknu kamenje, koje je sprijeda drža-

lo mrežu, i njena se dva preklopljena kraja razdvojiše.— Balavci, sad četveronoške! — naredi Gavroche.On pažljivo ugura svoje goste u kavez, uđe i on za njima

puzajući, primakne opet kamenje i hermetički zatvori otvor.Sve troje se ispružiše po krevetu.Koliko god su bili mali, ipak se nijedan od njih nije mo-

gao ispraviti pod baldahinom. Gavroche je još uvijek držaou ruci svjetiljku.

— Sad — reče on — spavaj! Sad ću ugasiti svijeću.— Gospodine — upita Gavrochea stariji od dva brata, po

kazujući na mrežu — a šta je ovo?— To — reče Gavroche ozbiljno — to je zbog pacova.. .

Spavajte!Ipak pomisli da je dužan dodati još nekoliko riječi radi

pouke ovako malih bića, i nastavi:

154

— Sve je to iz botaničkog vrta. To im treba za divlje životinje. Ima tamo pun jedan magazin. Treba tek da se popnešna jedan zid, da se iprovučeš kroz jedan prozor i da prođeškroz jedna vrata. Ima, koliko hoćeš.

Govoreći tako, pokrivao je jednim krajem pokrivača naj-manjeg, koji mrmljaše:

— Oho! Dobro je! Toplo je!Gavroche pogleda zadovoljnim okom pokrivač. I pokazujućistarijem »jastuk«, na kojem je ležao, jedan vrlo velik, vrlogust i divno izrađen otirač za noge, dodade:

— To je bilo žirafino.Poslije male stanke nastavi:— Sve su to imale životinje. Ja sam im gepio (uzeo). Nisu

se ljutile. Rekao sam im: To je za slona.On još malo zasta, pa nastavi:— Pri jedeš samo preko zida, a za durbića (stražara) te

ni briga. Tako ti je to.Dva djeteta promatrala su s nekim plašljivim i zaprepa-

štenim poštovanjem ovo neustrašivo i domišljato biće, kojeje skitnica kao i oni, koje je osamljeno kao i oni, koje jeimalo nečega bijednog i svemoćnog, koje je njima izgledalosvemoćno i čija se fizionomija sastojala od svih grimasa kak-vog starog saltomortaliste, pomiješanih s najnaivnijim i naj-čarobnijiim osmijehom.

— Gospodine — reče plašljivo stariji — pa zar se vi nebojite stražara?

Gavroche tek odgovori:— Klinče, ne veli se stražar, veli se durbić.Najmanji je držao oči otvorene, ali nije govorio ništa.

Kako je bio na rubu »jastuka«, budući je stariji bio u sredini,Gavroche mu podvi pokrivač, kako bi to bila mati učinila, is pomoću starih krpa uzdiže otirač pod njegovom glavom,tako da je mališanu načinio kao neki pravi jastuk. Zatim seokrene starijemu:

— A? Je li, da je ovdje dobro?— O da! — odgovori stariji, gledajući u Gavrochea s iz

razom spašenog anđela.

155

_L

Dva sirota mališana, skroz pokisla, počeli su se ugrijavati.— Pa šta ste onda plakali? — nastavi Gavroche i poka

zujući malog njegovu bratu reče:— Jedan zvrk kao taj tu, hajde de; ali ti , toliki, pa pla

kati, to je glupo; izgledao si baš kao tele.— E — reče dijete — nismo imali nigdje stana.— Balo! — prihvati Gavroche — ne veli se stan, veli se

undža.— A onda smo se i bojali tako posve sami noću.— Ne veli se noć, veli se nekta.— Hvala, gospodine — reče dijete.— Slušaj — ponovi Gavroche — ne treba više nikad pla

kati badava. Ja ću se brinuti za vas. Vidjet ćeš, kako će nambiti lijepo. Ljeti ćemo ići u Glaciere s Rotkvom, jednim mojim drugom, kupat ćemo se u luci, trčat ćemo sasvim golipo slapovima pred Austerlitzskim mostom, to srdi pralje.One viču, ljute se, da znaš samo, kako su smiješne! Ići ćemogledati čovjeka kostura. Živ je. Na Elizejskim poljima. Mršavje kao nitko, taj građanin. Pa ću vas voditi u kazalište. Vodit ću vas Frederick-Lemaitreu. Imam ulaznice, poznajemglumce, a jednom sam čak i igrao u nekom komadu. Bili smobalavci kao vi, trčali smo pod jednim platnom, a to je predstavljalo more. Ja ću učiniti da vas angažiraju u mom kazalištu. Ići ćemo gledati divljake. To nisu pravi, ti divljaci. Oniimaju crvenkaste trikoe, koji se nabiru, a na laktovima im sevide zakrpe od bijeloga konca. Onda, ići ćemo u Operu. Ićićemo s pljeskačima. U Operi je družba pljeskača vrlo dobrosastavljena. Ja ne idem s pljeskačima po bulvarima. U Operi, zamisli, ima ih, koji ti plaćaju dvadeset sua, ali to su glupani. Onda ćemo ići gledati i to, kako giljotiniraju. Pokazatću vam krvnika. Stanuje u ulici Marais. Gospodin Sanson.Ima kutiju za pisma na vratima. Oh, bijesno ćemo uživati.

U tom času kapne jedna kap voska na Gavrocheov prst ipodsjeti ga na stvarnost života.

— Vraga — reče on — eto mi svi jeća crkava. Vidiš! Jane mogu mjesečno za svoju sobicu odijeliti više od jedne svijeće. Kad se legne, treba spavati. Mi nemamo vremena da či-

156

tamo romane gospodina Paula de Kocka. Uz to još može daprođe svjetlost kroz pukotine vrata i diurbići treba samo dapogledaju.

— A osim toga — primijeti bojažljivo stariji, koji je jedini smio da razgovara s Gavrocheom i da mu odgovara — amogla bi jedna iskra pasti u slamu, pa treba paziti, da se nezapali kuća.

— Ne veli se zapaliti kuću — reče Gavroche — veli se za-palindži undžu.

Nevrijeme je bivalo sve jače. Ćulo se kako kroz grmljavi-nu pljusak bije u leđa kolosa.

— Zafrknusmo te, kišo! — reče Gavroche. — Uživam, kakovoda curi niz noge moje undže. Zima je glupa; ona troši svoju robu; troši svoju muku, a ne može nas pomokriti, pa zatogunđa, taj stari vodonoša!

Ova aluzija na grmljavinu, čije je sve posljedice Gavrocheprimao kao pravi filozof devetnaestog vijeka, bila je popra-ćena jednom dugotrajnom munjom, tako blistavom, da jenešto od nje ušlo i u pukotine i u trbuh slona. Gotovo u istovrijeme udari grom, i to silno. Dva mališana kriknuše i podi-goše se tako živo, da su gotovo odbacili mrežu; ali Gavrocheim okrenu drsko lice i iskoristi ovaj udar groma da prasneu smijeh.

— Mir, klinčići. Ne uznemirujte undžu. To se zove grom,uistinu! Nije to neka tričarija kao munja. Bravo, dragi Bože!Do vraga, ovo ti je gotovo isto tako dobro uspjelo kao i u kazalištu Ambigu.

Kad je to izrekao, opet uredi mrežu, odgura lagano dvojedjece do uzglavlja postelje, pritisnu im koljena, da bi se do-bro ispružili cijelom dužinom, i usklikne:

— Budući je dragi Bog zapalio svoju svjetiljku, mogu jaugasiti svoju. Klinčići, sad treba spavati. Vrlo je loše ne spavati . Od toga bol i gr lo il i , kako se to u otmjenom svi jetukaže, smrdi njuška. Umotajte se dobro pokrivačem! Sad ćuugasiti. Je li gotovo?

— Da — promrmlja stariji — meni je dobro. — Kao daimam perje pod glavom.

— Ne veli se glava — viknu Gavroche — veli se kanja.

157 L

Djeca se priviše jedno uz drugo. Gavroche dovrši s njiho-vim smještanjem na »blazini« i navuče im pokrivač do ušiju,zatim ponovi po treći put zapovijed na svom hijeroglifskomjeziku:

— Spavaj! A

kad jerlan_QSobki potres počespavalo trojedjeceTBikL je to

drmati mrežom, pod kojom j(mnoštvo potmulih trenja, kojmetalni zvuk, kao da su pandže i zubi grebli po bakrenoj žiciTo je bilo popraćeno svim vrstama sitnih oštrih krikova.Petogodišnji mališan, čuvši y>vu uzbunu nad svojom vom isleđen od užasa, gurnu laktom starijeg brata, ali riji jebrat već spavao, kako mu je Gavroche naredio. Tacmali, ne mogući više da izdrži od straha, usudi se da se obpatiGavrocheu, ali sasvim tiho, zadržavajući dah:

— Gospodine? \— Ej? — učini Gavroche, koji tek što je— Šta je to?— To su štakori — odgovori Gavroche.I opet spusti svoju glavu na otirač.Uistinu, štakori, koji su se na hiljade naselili u slonovu

kosturu i koji su bili one žive crne mrlje, o kojima smo govo-rili, bili su se pristojno ponašali zbog plamena svjetiljke, dokje ona gorjela; ali čim !se ova šupljina, koja je bila kao nekinjihov grad, zamračila, osjećajući tu ono, što dobri pripovje-dač Perrault naziva »svježim mesom«, nasrnuli su u gomila-ma na Gavrooheov šator, uspuzali se do vrha, pa su griskaličvorove, kao da su htjeli probušiti ovu novu vrstu zapreke.

Međutim, mališan se nije uspavljivao:— Gospodine! — ponovi on.—-E j! — učini Gavroche.— A šta su to štakori?— To su miševi.Ovo objašnjenje malo umiri maloga. On je u svome živo-

tu vidio bijele miševe i nije ih se poplašio. Ipak on još jed-nom podiže glas:

— Gospodine?

— Ej! — opet učini Gavroche.— Zašto vi nemate mačku?— Imao sam jednu — odgovori Gavroche — donio sam

jednu, ali su mi je oni pojeli.Ovo drugo objašnjenje razbi utisak prvog i mali opet poče

drhtati. Dijalog između njega i Gavrochea ponovi se po če-tvrti put:

— Gospodine!- E j ?— Koga su to pojeli?— Mačku.— Tko je to što je pojeo mačku?— Štakori.— Miševi?— Da, štakori.Dijete, zaprepašteno ovim štakorima što jedu mačke, na-

stavi:— Gospodine, a da li će oni pojesti nas, ti miševi?— Kako da neće! — reče Gavroche.Užas mališana dostigao je vrhunac. Ali Gavroche dodade:— Ne boj se! Oni ne mogu ući. Pa onda, i ja sam tu! Na,

drži moju ruku, šuti i spavaj!U isto vrijeme Gavroche uze ruku mališanovu preko nje-

gova brata. Dijete uze ruku mališanovu preko njegova brata.Dijete pritisnu uza se ovu ruku i osjeti se umireno. Hrabrosti snaga imaju ova tajanstvena saopćavanja. Tišina je opetnastupila okolo njih, šum glasova bio je zaplašio i rastjeraoštakore, poslije nekoliko minuta oni su se uzalud opet vratilii bjesnili; troje dječice, utonuli u san, nisu više ništa čuli.

Noćni su časovi prolazili. Sjena je pokrivala Trg Bastille,zimski vjetar pomiješan s kišom duvao je na mahove, ophod-nje su nadzirale kućna vrata, drvorede, plotove, mračne uglo-ve, i tražeći noćne skitnice prolazile su šutke pored slona;čudovište, uspravno, nepomično s očima izbuljenim u magle,izgledalo je da sniva, zadovoljno svojim dobrim djelom, ištitilo je od neba i od ljudi tri zaspala sirota djeteta.

Da bi se razumjelo ovo što dolazi, treba se sjetiti, da jeBastilleska stražarnica bila smještena na drugom kraju trga

158 159

I ugasi fitilj.Tek što se svjetlost ugasil;

su sva skupa sačinjavala

sta

oci.

i da ono, što se događalo pred slonom, straža nije mogla nividjeti ni čuti.

Pred kraj onog sata, koji neposredno prethodi zori, jedančovjek izađe trčeći iz ulice Saint-Antoine, pretrča trg, obiđeveliku zgradu Srpanjskoga stupa i provuče se između kolacaod ograde do pod trbuh slona. Kad bi neka svjetlost obasjalaovoga čovjeka, pogodilo bi se po tome, kako je bio skroz mo-kar, da je noć proveo na kiši. Kad je prispio ispod slona, onizvede jedan čudni krik, koji ne pripadani jednom ljudskomjeziku i koji bi mogao ponoviti samo neki papagaj. On po-novi dva puta taj krik, čiji pravopis, i ovakav, jedva da ćedati neku ideju o njemu:

— Kirikikiju!Na drugi krik odgovori iz slonova trbuha jedan jasan, ve-

seo i mlad glas:— Da.Gotovo u isti mah pomakne se daska, koja je zatvarala

rupu, i propusti jedno dijete, koje siđe niz slonovu nogu ihitro pade pred čovjeka. To je bio Gavroche. Čovjek je bioMontparnasse.

Što se tiče toga krika: kirikikiju, bilo je to bez sumnjeono, što je dijete htjelo da kaže onim: Zapitat ćeš za gospodinaGavrochea.

Kad ga je čuo, trgnuo se oda sna, izmilio ispod svog »bal-dahina«, rasklopivši malo rešetku, koju je zatim opet brižlji-vo zatvorio, zatim je otkrio dasku i sišao.

Čovjek i dijete prepoznaše se šutke u noći; Montparnassetek reče:

— Trebamo te. Hajde, da nam pomogneš.Gamen ne zatraži drugog objašnjenja.— Evo me — reče on.I obojica se uputiše k ulici Saint-Antoine, odakle je izi-

šao Montparnasse, vijugajući brzo kroz dugačku povorku pi-ljarskih kola, koja su u ovo vrijeme silazila na tržište.

Piljari, zgrčeni u svojim kolicima među salatom i povr-ćem, napola zaspali, sakriveni do očiju u svoje gunjeve zbogpljuska, nisu čak ni gledali na ove čudne prolaznike.

160

III

PERIPETIJE BIJEGA

Evo, što se događalo te iste noći u tamnici La Force.Babet, Brujon, Gueulemer i Thenardier bili su se dogo-

vorili da će pobjeći, premda je Thenardier bio u posebnojćeliji. Babet je svršio svoj posao, istoga dana, kako se vi-djelo iz Montparnasseova pričanja Gavrocheu.

Montparnasse im je trebao pomoći izvana.Brujon, pošto je proveo mjesec dana u »strogom zatvoru«,

imao je vremena, prvo: da tu isplete uže, drugo: da skujeplan. Nekada su se ova stroga mjesta, gdje tamnička disci-plina prepušta osuđenika samome sebi, sastojala iz četiri ka-mena zida, kamenog stropa, iz poda od kamenih pločica, polj-ske postelje, rešetkastog prozorčića, dvostrukih gvozdenihvrata, i nazivala su se ćelije; ali se na ćeliju gledalo kao nanešto suviše strašno; danas se to sastoji iz gvozdenih vrata,rešetkastog prozorčića, jedne poljske postelje, kamenog stro-pa, četiri kamena zida, i to se naziva strogi zatvor. Tu imaoko podne malo svjetlosti. Nezgodna strana tih prostorija,koje, kao što se vidi, nisu nikakve ćelije, jest u tome, što pre-puštaju sanjarenju ljude, koje bi trebalo natjerati na rad.

Brujon je dakle razmišljao i iz strogog zatvora izišao jes jednim uzetom. Kako su ga držali za vrlo opasnog u Char-lemagneu, staviše ga u Novu zgradu. Prva stvar, koju je na-šao u Novoj zgradi, bio je Gueulemer, a druga jedan čavao;Guelemer znači zločin, čavao znači slobodu.

Brujon, za koga je već vrijeme da ga potpuno upoznamo,bio je po izgledu nježne ćudi i s nekom duboko promišlje-nom sjetom, inače veseljak, učtiv, inteligentan i lupež, kojije imao pogled umiljat, a osmijeh okrutan. Njegov pogledbio je proizvod njegove volje, a osmijeh proizvod njegove pri-rode. Prve studije u svojoj umjetnosti činio je po krovovima;uspio je učiniti velike napretke u industriji krađe olova, kojisu se sastojali u odizanju krovova i odljepljivanju žljebovanaročitim postupkom, koji se zove crijevo u salu.

11 Jadnici II 161

Za pokušaj bijega bila je dobra prilika zbog toga, što sumajstori popravljali i opet zaljepljivali baš u tome trenutkujedan dio tamničkoga krova. Zgrada Saint-Bernard nije višebila potpuno odijeljena od zgrade Charlemagne i zgradeSaint-Louis. U visini su bile skele i ljestve; drugim riječimamostovi i stube za spas.

Nova zgrada, koja je bila nešto najispucanije i najtrošni-je što se može vidjeti na svijetu, bila je slaba strana tamni-ce. Zidovi su bili toliko izglodani salitrom, da su morali svo-dove spavaćih soba oblagati drvenim daskama, jer se s njihotkidalo kamenje i padalo na uhićenike u njihovim postelja-ma. Uslijed ove trošnosti griješili su, što su u Novu zgraduzatvarali optuženike, koji su zadavali najviše brige, i što suovamo smještali »okorjele glavurde«, kao što se kaže natamniokom jeziku.

Nova zgrada imala je četiri spavaće sobe jednu nad dru-gom i tavan, koji su nazivali Lijepi izgled. Široki dimnjak,vjerojatno iz neke stare ikuhinje vojvode De la Force, polazioje iz prizemlja, presijecao četiri kata, sjekao na dva dijelasve spavaće sobe, u kojima je predstavljao neku vrstu plo-snatog stupa, i izlazio na krov.

Gueulemer i Bruj on bili su u istoj spavaćoj sobi. Metnulisu ih iz opreza na donji kat. Slučaj je htio, da se uzglavljenjihovih postelja naslanjalo na dimnjak.

Thenardier se nalazio upravo iznad njihovih glava, u onomtavanu nazvanom Lijepi izgled.

Prolaznik, koji se zaustavio u ulici Culture-Sainte-Cathefi-ne iza vatrogasne vojarne pred vratima Kupališta, vidjet ćejedno dvorište puno cvijeća i busenova u loncima, u dnu ko-jega se širi na dva krila mala bijela okrugla kućica s kupo-lom, razveseljena zelenim kapcima na prozorima, bukoličkisan Jeana-Jacquesa. Prije kakvih deset godina uzdizao se iz-nad ove kućice crni, ogromni, užasni, goli zid, na koji se onaoslanjala. To je bio zid oko tamnice Force.

Koliko god da je bio visok, taj zid je bio natkriljen jed-nim još crnjim krovom, koji se vidio odavle. To je bio krovna Novoj zgradi. Tu su se vidjela četiri prozorčića mansarde,

162

proviđena šipkama; to su bili prozori Lijepog izgleda. Jedandimnjak je probijao taj krov; to je bio dimnjak, koji je pro-lazio kroz spavaće sobe.

Lijepi izgled, vrh Nove zgrade, bio je neka vrsta velikogtavana, podijeljenog na mansarde zatvorene trostrukim re-šetkama i vratima, koja su bila obložena čelikom i načičkanaogromnim čavlima. Kada bi se ušlo sa sjeverne strane, nala-zile su se s lijeve strane četiri male sobice, a desno, prematim sobicama, četiri dosta prostrana četverouglasta kaveza,odijeljena, rastavljena uskim hodnicima, sa zidom do visineljudske glave, a odatle do krova sa željeznim šipkama.

Thenardier je od noći 3. veljače bio preveden u jedan odovih kaveza. Nikada se nije moglo otkriti, kako je on i uzčiju pomoć uspio tu nabaviti i tu sakriti bocu onog vina, kojeje, kažu, pronašao Desrues, s kojim se miješa neko uspavlju-juće sredstvo i koje je proslavila banda Uspavljivača.

U mnogim tamnicama ima podmuklih činovnika, napolatamničari napola lopovi, ikoji potpomažu kod bijega, koji pro-daju redarstvu svoje nevjerne usluge i koji — kao kuharicasvoju torbu za trg — potkradaju tamnička kola.

I one iste noći, kada je Gavroche ukonačio dva zalutaladjeteta, Brujon i Gueulemer, koji su znali, da je Babet ute-kao toga jutra i da ih očekuje kao i Montparnasse, ustašelagano i ključem, koji je Brujon našao, počeše bušiti dim-njak, što su ga dodirivale njihove postelje. Otpaci od mal-tera padali su na Brujonovu postelju, tako da ih nisu čuli.Pljusak, izmiješan s grmljavinom, drmao je vratima i pravioje po tamnici užasnu i korisnu buku. Oni od uhićenika, kojisu se budili, gradili su se, kao da i dalje spavaju, i puštali suGueulemera i Brujona, da rade. Brujon je bio vješt; Gueule-mer je bio jak. Još prije, nego što je ikakav šum dopro dostražara zaspalog u rešetkastoj ćeliji, koja je gledala u hod-nik, zid je bio probušen, dimnjak probušen, gvozdena re-šetka, koja je zatvarala najviši otvor dimnjaka, provaljena,i dva okorjela zlikovca, bila su na krovu. Kiša i vjetar poja-čavali su jedno drugo, krov je bio sklizak.

— Dobra noć za bijeg! — reče Brujon lopovskim dija-lektom.

163

11*

Ponor šest stopa širok i osamdeset stopa dubok dijelioih je od kružnog stražarskog zida. Na dnu ovog ponora vi-djeli su, kako se blista puška jednog .stražara. Oni privezašeza komadiće od dimnjakovih poluga, koje su izlomili, jedankraj od užeta, što ga je Brujon bio ispleo u svojoj ćeli ji;drugi kraj prebaciše preko kružnog zida, preskočiše ponor,sakriše se povrh zida, prekoračivši ga, pustiše se da sklizejedan za drugim niz uže na mali ikrov, koji se nalazi uz Kupa-lište, privukoše uže k sebi, skočiše u dvorište Kupališta, pri-jeđoše ga, gurnuše prozorčić vratarov, kraj kojega je visionjegov gajtan, povukoše gajtan, otvoriše kućna vrata i na-đoše se na ulici.

Nije prošlo ni tri četvrt sata, otkako su se sa svojih po-stel ja digli u mraku sa čavlom u ruci i projektom u glavi.

Poslije nekoliko minuta priključiše se Babetu i Montpar-nasseu, koji su lutali u okolin i.

Privukavši k sebi uže, oni su ga prekinuli i jedan komadićostao je privezan za dimnjak. Uostalom, nisu imali nikakveštete, osim što su ogulili gotovo svu kožu s ruke.

Te noći bio je Thenardier obaviješten o svemu — nije semoglo doznati kako — i nije spavao.

Oko jednog sata izjutra, kada je noć bila vrlo mračna,opazi on, kako po krovu, po kiši i po nevremenu, kraj pro-zorčića prema njegovu kavezu prolaze dvije sjene. Jedna sezaustavila načas kraj prozorčića. To je bio Brujon. Thenar-dier ga je prepoznao i razumio. To mu je bilo dosta.

Thenardier, obilježen kao razbojnik i zatvoren pod optu-žbom za noćne oružane napadaje, bio je pod paskom. Jedanstražar, koji se mijenjao svaka dva sata, šetao se s punompuškom pred njegovim kavezom. Lijepi izgled bio je osvi-jetljen jednom svjetiljkom. Zatvorenik je imao na nogamapar okova od pedeset funti. Svakoga dana u četiri sata poslijepodne ulazio bi u njegov kavez stražar praćen od dvije doge— to se još tako radilo u to vrijeme — stavljao pred njegovupostelju crni hljepčić od dvije funte, vrč s vodom i zdjelupunu neke dosta mršave čorbe, po kojoj je plivalo poneko

164

zrno pasulja, pregledao bi njegove okove i kucao po šipka-ma. Ovaj čovjek sa svojim psima navraćao bi dva puta inoću.

Thenardieru je uspjelo dobiti dozvolu, da zadrži nekuvrstu željeznoga klinca, kojim se služio, da zakuje svoj hljebu pukotinu na zidu, »da bi ga, govorio je on, sakrio od pa-cova«. Kako su Thenardiera držali stalno pod paskom, nisunalazili ništa naročito u tom klincu. Međutim, su se kasnijepokajali, kako je jedan stražar i rekao: — Bolje bi bilo, dasmo mu ostavili drveni klinac.

U dva sata ujutro dođoše da izmijene stražara, koji je biostari vojnik, i zamijeniše ,ga jednim novakom. Ptelije neko-liko trenutaka učinio je svoj posjet čovjek sa psima i otišao,ne primijetivši ništa, osim možda preveliku mladost i »se-ljački izraz« mladog vojnika. Dva sata poslije, u četiri satakada su došli da izmijene novaka, nađoše ga zaspala i sru-šena kao kladu na zemlji pred Thenardierovim kavezom.Thenardiera više nije bilo. Njegovi raskovani okovi bili suna podu. Na stropu njegova kaveza bila je jedna rupa i iznadnje, na krovu, druga rupa. Jedna daska iz njegova krevetabila je istrgnuta i bez sumnje odnesena, jer je više ne nađo-še. U ćeliji zaplijeniše i jednu do polovice praznu bocu, kojaje sadržavala ostatak uspavljivog vina, kojim je vojnik biouspavan. Vojnikov je bod bio iščezao.

U času, kad je ovo bilo otkriveno, mislilo se, da im jeThenardier već izvan dohvata. U stvari on više nije bio u No-voj zgradi, ali je još uvijek bio u velikoj opasnosti. Njegovbijeg još nije bio završen.

Thenardier, kad je stigao na krov Nove zgrade, našao jeostatak Brujonova užeta, koje je visilo na šipkama gornjegdimnjakova poklopca, ali pošto je ovaj prekinuti dio bio isuviše kratak, on nije mogao da umakne preko stražarskogzida, kako su to učinili Brujon i Gueulemer.

Kada se iz Balletske ulice skrene na ulicu Kralja od Sici-lije, gotovo odmah desno naiđe se na neke prljave razvaline.Na tomu mjestu postojala je u prošlom vijeku kuća, od kojesad stoji samo zadnji zid, pravi zid u ruševinama, koji se dižedo visine trećega kata među susjednim zgradama. Ova se ru-

165

ševina poznaje po dvama velikim četverokutnim prozorima,koji se tu još vide; onaj srednji, najbliži desnoj trougloj nad-strešnici, pregrađen je jednom, iscrvotočenom gredom, na-mještenom tu kao podupirač. Kroz ove se prozore vidjela ne-kad visoka mračna zidina, koja je bila od kružnog bedemaoko tamnice La Force.

Prazno mjesto, koje je srušena kuća ostavila na ulici, po-punjeno je do ipolovine plotom od trulih dasaka, koji podu-pire pet kamenih stupova. U tome ograđenom prostoru krijese mala baraka, oslonjena na zaostalu uspravljenu ruševinu.Ograda ima vrata, koja su prije nekoliko godina bila zatvo-rena samo kvakom.

Na greben te ruševine dospio je Thenardier nešto poslijetri sata ujutro.

Kako je dospio ovamo? To se nikad nije moglo ni obja-sniti ,ei razumjeti. Munje su morale i smetati i pomagati. Dali se on služio zidarskim ljestvama i skelama, da bi se dohva-tio s krova na krov, s ograde na ogradu, s pregrade na pre-gradu, zgrade Charlemagne, zatim zgrade u dvorištu Saint--Louis, pa kružnog zida i odatle ruševine u ulici Kralja odSi ci l i je? Al i je u ovom pr i jelazu i b i lo prekida, k oj i suga čin il i nemogućim. Da li je dasku iz svoje post el jestavl jao kao most između kr ova Li jepog izgleda i kruž-nog zida, i da l i je potr buške puzio po grebenu kružnogzida svuda oko tamnice do ruševine? Ali kružni bedemtamnice La Force predstavljao je navoranu i krivu liniju, onse spuštao i dizao, spuštao se prema vatrogasnoj vojarni, di-zao se prema Kupalištu, bio je presijecan građevinama, nijeimao istu visinu kod hotela Lamoignon kao kod ulice Pavee,imao je svuda oštre padove i uglove; a zatim, straže bi mo-rale opaziti tamnu siluetu bjegunca; i na taj je način put, štoga je načinio Thenardier, ostao neobjašnjiv. Na oba načina— bijeg nemoguć. Da nije, nadahnut onom strahovitom žud-njom slobode, koja bezdane pretvara u jarke, gvozdene re-šetke u drvene plotove, bogalja u atletu, kostobolnog čovjekau pticu, glupost u instinkt, instinkt u inteligenciju i inteligen-ci ju u genija, da nije Thenardier pronašao i improviziraoneki treći način? Nikad se to nije saznalo.

166

Ne mogu se uvijek objasniti čudesa bježanja. čovjek, kojibježi, ponavljamo to, nadahnut je; ima zvijezde i munje utajanstvenoj svjetlosti bježanja; napor za oslobođenjem nijemanje čudesan od zamaha krila prema uzvišenom; i za jed-nog odbjeglog lopova kaže se: kako mu je samo uspjelo dapobjegne preko krova? Isto kao što se dive Corneilleu: kakoje uspio, da starom Horaciju nađe pravu riječ za najmlađegsina: Neka umre!

Kako bilo da bilo, sav u znoju, mokar od kiše, s odijelomu krpama, oderanih ruku, krvavih laktova, odrtih koljena,Thenardier je stigao na ono, što djeca u svom slikovitom je-ziku nazivaju usjekom zida ruševine, tu se pružio cijelomsvojom dužinom, i tu mu je nestalo snage. Jedan potpunostrm nagib u visini trećega kata rastavljao ga je od uličnogpločnika.

Uže, koje je imao, bilo je prekratko.Čekao je tu blijed, iscrpljen, lišen svake nade koju je pri-

je imao, još pokriven mrakom, ali kazivajući sebi, da svićedan, užasnut pomišl ju, da će za n ekoliko trenutaka čuti,kako sat na crkvi Svetog Pavla odbija četir i sata, čas kadaće doći izmijeniti stražu, koju će naći zaspalu pod probije-nim krovom gledajući zaprepašteno, u strašnoj dubini, usvjetlosti svjetiljaka, mokar i crn pločnik, taj željeni i strašniulični pločnik, koji je značio smrt i koji je značio slobodu.

On se pitao, jesu li uspjela njegova tri suučesnika u bije-gu, da li ga čekaju, i hoće li mu doći u pomoć. Osluškivao je.Osim jedne ophodnje nitko nije prošao ulicom, otkako je ontu. Gotovo cijeli prolaz piljara iz Montreuila, Charonnea, Vin-cennesa i Bercvja na trg vrši se ulicom Saint-Antoine.

Četiri sata otkucaše. Thenardier zadrhta. Nešto malo po-slije dopre do njega ona zbrka i nejasna graja, koja pratiotkriveni bijeg i razliježe se u tamnici. Šum vrata, koja seotvaraju i zatvaraju, škripanje rešetaka, uzbuna straže, pro-mukla dozivanja tamničara, udar kundaka o kaldrmu dvori-šta. Svjetlosti su se penjale i silazile po rešetkastim prozo-rima spavaćih soba, jedna baklja trčala je po krovu Novezgrade, bili su pozvani vatrogasci iz susjedne vojarne. Nji-hove kacige, koje je baklja osvjetljavala u kiši, odlazile su i

167lui. kiU . j

vraćale se duž krovova. U isto vrijeme vidio je Thenardier,kako sa strane Bastille jedna bljedunjava nijansa tužno bi-jeli donji dio neba.

On je bio povrh jednog zida, širokog deset palaca, pruženpod pljuskom, s dva bezdana desno i l ijevo, ne mogući daviče, mučen vrtoglavicom mogućeg pada i užasom sigurnoguhićenja, i njegova je misao, kao klatno zvona, išla od jedneod ovih ideja do druge: — Mrtav, ako padnem, uhvaćen, akoostanem.

U ovom mučnom osjećanju opazi iznenada, dok je ulicajoš bila sasvim mračna, jednog čovjeka, koji se šuljao dužzidina i dolazio od ulice Pavee, kako se zaustavio u udublje-nju, iznad kojega je Thenardier bio kao obješen. Ovome čo-vjeku pridruži se dnugi, koji se šuljao jednako oprezno, za-tim treći, pa četvrti. Kada se ovi ljudi skupiše, jedan od njihdigne kvaku na vratima plota i sva četvorica uđoše u krug,gdje se nalazila baraka. Oni se nađoše tačno ispod Thenar-diera. Ovi su ljudi očevidno izabrali to mjesto da bi moglirazgovarati, a da ih ne vide prolaznici ni straža, koja čuvavratašca tamnice La Force, udaljena tek nekoliko korakaodavle. Valja reći i to, da je kiša držala ovu stražu zatvorenuu njenoj stražarskoj kućici. Thenardier, ne mogući razliko-vati njihovih lica, naćuli uši na njihove riječi s očajničkompažnjom jednog bi jednika, koji se osjeća izgubljenim.

Thenardieru sinu ispred očiju nešto kao nada; ovi ljudigovorili su šatrovačkim dijalektom:

Prvi je govorio tiho, ali razgovijetno:— Bježimo. Šta mi tu tražimo?Drugi odgovori:— Pljušti kao za đavolovu vatru, a osim toga može doći

redarstvo. Tu je na straži jedan vojnik. Hoćemo valjda, danas pohvataju.

Ovo par riječi iz argota (pučkog dijalekta) djelovalo jena Thenardiera kao iznenadna svjetlost. Po jednoj je prepoznao Bruj ona, koji je bio skitnica po predgrađima, a po drugoj Babeta, koji je osim svih svojih drugih zanata bio još iprodavač usred Pariza, u Templeu. /

168

Starinski argot velikog vijeka govori se još samo u Tem-pleu i Babet je još bio jedini, koji ga je govorio sasvim čisto.Bez tog dijalekta ne bi ga Thenardier bio prepoznao, jer jesasvim promijenio svoj glas.

Međutim se umiješao i treći:— Nikud nam se ne žuri, pričekajmo malo. Tko nam kaže,

da mu nismo potrebni?Po tome, što je to bilo rečeno čistom francuštinom, The-

nardier prepozna Montparnassea, koji je smatrao za otmje-nost, da razumije svaki argot, a da ne govori ni jednim.

Četvrti je pak šutio, ali su ga odavala njegova široka ra-mena. Thenardier nije sumnjao. To je bio Gueulemer.

Brujon odgovori gotovo divlje, ali uvijek tihim glasom:— Šta nam tu brbljaš? Krčmar nije mogao umaći. Ne zna

on taj zanat! Poderati košulju, razderati plahte, da se napravi uže, izbušiti rupe na vratima, prirediti lažne putnice, napraviti otpirače, prestrugati okove, objesiti vani uže, sakritise, preobraziti se, za to treba biti majstor! Stari ne zna ništaod toga, ne razumije on to.

Babet dodade, neprestano na onom klasičnom mudromargotu, kojim su govorili Poulailler i Cartouche i koji je pre-ma novom, šarenom i smjelom argotu, kojim se služio Bru-jon, ono, što je jezik Racinea prema jeziku Andre Cheniera:

— Bit će, da je tvoj krčmar uhvaćen. Treba biti majstor.On je tek šegrt. Da se prevariti od nekog redara, možda čakod nekog potajnika, koji se gradio, kao da je i sam kartaš.Slušaj, Montparnasse, čuješ li galamu u tamnici? Vidiš li svete svjetiljke? On je uhvaćen, pa to ti je. Odležat će dvadesetgodina. Ja se ne bojim, nisam hulja, to se zna, ali se tu ništane može, mogu nas samo natjerati da plešemo. Ne srdi se,hajde s nama, hajdemo na bocu staroga.

— Ne napuštaju se prijatelji u nevolji — odgovori Montparnasse.

— Velim ti, da je uhvaćen. U ovom času krčmar ne vrijedi ni groša. Mi tu ne možemo ništa. Hajdemo. Svaki čas mise čini, da me je oružnik uhvatio.

Montparnasse se još slabo opirao; istina je, da su ova če-tiri čovjeka, s onom vjernošću, koju zlikovci imaju, da se nikad

169

međusobno ne napuštaju, lutali cijelu noć oko tamnice LaForce koliko god je to bilo opasno, u nadi da će vidjeti, gdjese s vrha kakvog zida pojavljuje Thenardier. Ali noć je zaistai suviše postajala lijepa, pljusak pustošeći sve ulice, hladno-ća, koja ih je obuzimala, njihovo prokislo odijelo, njihovapoderana obuća, uznemirujuća buka, koja je čas prije stalaodjekivati po tamnici, proteklo vrijeme, ophodnje, koje susreli, nada koja se gubila, strah koji se vraćao, sve ih je togonilo na uzmak. I sam Montparnasse, koji je možda bioneke vrste Thenardierov zet, poče popuštati. Još jedan čas,i oni bi bili otišli. Thenardier je drhtao na svome zidu kaobrodolomci na Meduzinoj splavi, videći, kako lađa, što se po-javila, iščezava iza obzorja.

Nije ih smio dozvati, jedan uzvik, koji bi se čuo, mogaobi upropastiti sve. On dođe na jednu ideju, posljednju, jednosvjetlucanje; izvuče iz džepa ostatak Brujonova užeta, kojeje skinuo s dimnjaka Nove zgrade, i baci ga u krug ograde.

Uže pade pred njihove noge.— Uže — reče Babet.— Moje uže! — reče Brujon.— Krčmar je tu — reče Montparnasse.Oni podigoše oči. Thenardier malo isturi glavu.— Brzo! — reče Montparnasse — imaš li drugi kraj uže

ta, Brujone?— Da!— Zaveži oba kraja, bacit ćemo mu uže, on će ga prive

zati za zid, bit će mu dosta, da siđe.Thenardier se osmjeli i povisi glas.— Ukočio sam se!— Otkravit ćeš se.— Ne mogu da se maknem.— Sklizat ćeš se, mi ćemo te dočekati.— Ruke mi se ukočile.— Priveži samo uže za zid."— Neću moći.— Treba jedan od nas da se popne — reče Montparnasse.— Tri kata! -r- reče Brujon. :

170

Jedan stari ozidani žlijeb, koji je služio peći, što se nekadložila u baraci, vukao se duž zida i peo se gotovo do mjesta,gdje se vidio Thenardier. Ovaj žlijeb, tada već sav isprepu-can, srušio se poslije toga, ali mu se tragovi još vide. Bio jevrlo uzak.

— Moglo bi se tuda popeti — reče Montparnasse.•— Ovim žlijebom? — povika Babet. — Odrastao čovjek?

Trebali bi jednog dečka.— Gdje da ga nađemo? — reče Gueulemer.r— Pričekajte — reče Montparnasse. — Ja to uzimam na

sebe.On lagano odškrinu vrata na plotu, uvjeri se, da nijedan

prolaznik ne ide ulicom, izađe pažljivo, opet zatvori vrata zasobom i otrča u pravcu Bastille.

Proteklo je sedam ili osam minuta, osam hiljada vjekovaza Thenardiera; Babet, Brujon i Gueulemer ne rastavljahustisnute zube; vrata se napokon opet otvoriše i pojavi seMontparnasse, zadihan i vodeći Gavrochea. Kiša je i dalje či-nila ulicu potpuno pustom.

Mali Gavroche uđe u zatvoren prostor i mirnim pogledomzagleda se u ova zlikovačka lica. Kiša mu se cijedila s kose.Gueulemer mu se obrati: , — Klinče, jesi li čovjek? 1

Gavroche slegne ramenima i odgovori:— Dijete kao ja, to je čovjek, a ljudi kao vi, to su djeca.— Ima dobar jezik, ovaj deran! — usklikne Babet.— Pariški deran nije načinjen od slame — dodade Brujon.

; '— Šta vam treba? — reče Gavroche.Montparnasse odgovori: • ■■■■;■ — Da se

popneš ovim žlijebom. iin-^- S ovim uzetom —reče Babet. ■■■ — Pa da privežeš uže —nastavi Brujon.

— Navrh zida — prihvati Babet.— Za prečku na prozoru — dodade Brujon.— A onda? — reče Gavroche.— Samo to! — reče Gueulemer.Gamen ispita uže, žlijeb, zid, prozore, i učini onaj neizra-

zivi i prezirni šum ustima, što znači:

171

— Samo to?— Gore je jedan čovjek, koga ćeš spasiti — nastavi Mont-

parnasse.— Hoćeš? — prihvati Brujon.— Bleso! — odvrati dijete na ovo njemu nečuveno pita

nje; pa skine cipele.Gueulemer zgrabi Gavrochea jednom rukom, namjesti ga

na krov od barake, čije se iscrvotočene daske savijahu poddjetinjim teretom, i dade mu uže, koje je Brujon svezao zavrijeme Montparnasseove odsutnosti. Gamen se uputi k žlije-bu. U času, kad se počeo penjati, Thenardier, koji je vidio,da mu se približava spas i život, nagne se nad rubom zida;prva svjetlost dana bijelila je njegovo oznojeno čelo, njego-ve modre jabučice, njegov tanki i divljački nos, njegovu ci-jelu nakostriješenu riđu bradu. Gavroche ga prepozna.

— Gle! — reče on — pa to je moj ćaća. Eh, svejedno.I uzevši uže među zube, poče se odlučno penjati.Stiže navrh ruševine, zajaha stari zid kao konja i čvrsto

sveza uže za gornju prečku prozora.Čas zatim bio je Thenardier na ulici.Čim se dohvatio pločnika, čim se osjetio izvan opasnosti,

nije bio više ni umoran, ni ukočen, ni ozebao; strahote, izkojih je izlazio, iščezoše kao dim, sva se ova čudna i divljainteligencija razbudi i nađe se uspravna i slobodna, spremnada kreće naprijed. Evo, koja je bila prva riječ toga čovjeka:

— A sad, koga ćemo?Nekorisno je tumačiti smisao ove užasno providne riječi,

koja znači u isti mah: ubiti, mučki napasti i orobiti.— Hajdemo — reče Brujon. — Svršimo u tri riječi, pa

da se odmah raziđemo. Bio je neki posao sasvim dobar u ulici Plumet, ulica pusta, kuća na osami, stara trula ograda uvrtu, same žene.

— Pa! Zašto ne? — upita Thenardier.— Tvoja kći fiponine išla je da ispita stvar — odgovori

Babet.— I donijela je Magnoni biskvit — dodade Gueulemer. —

Kaže, da nema ništa. ■ i ■■.

— Kći mi nije glupa — reče Thenardier. — No ipak bitrebalo vidjeti.

— Da, da — reče Brujon — trebalo bi pogledati.Međutim, izgledalo je, da nijedan od ovih ljudi više i ne

vidi Gavrochea, koji je za vrijeme ovog razgovora sjedio najednom od kamenih podupirača ograde; on pričeka nekolikotrenutaka, možda da mu se njegov otac okrene, zatim obučecipele i reče:

— Je li svršeno? Više vam ne trebam? Izvukli ste se izgabule (neprilike). Ja idem. Moram probuditi svoje klinčiće.

I ode.Petorica ljudi iziđoše jedan za drugim iz ograde. Kad jeGavroche iščezao na zavoju Balletske ulice, Babet odvede nastranu Thenardier a:

— Jesi li pogledao ovog klinca? — upita ga.— Kog klinca?— Što se popeo na ikiš (krov) i tinjao (dao) ti štranjgu

(uže).— Nisam baš najbolje.— Ne znam, ali čini mi se da je to tvoj klinac.— Bah! — reče Thenardier — toljgaš (misliš)?

173

172 Li.

KNJIGA SEDMA

Argot

PODRIJETLO

Pigritia je strašna riječ.Ona rađa jedan svijet, la pegre, čitajte: krađa, i jedan pa-

kao, la pegrenne, čitajte: glad.I tako je lijenost majka.Ona ima jednog sina: glad, i jednu kćer: krađu.Gdje smo mi u ovom trenutku? U argotu.

Što je to argot? To je u isti mah nacija i narječje; to jekrađa sa svojim dvjema vrstama: narod i jezik, • Kada jeprije trideset i četiri godine pripovjedač ove ozbiljne itamne historije uvodio u jedno djelo,* pisano s istomsvrhom kao i ovo, jednog lopova, koji govori argot, nastalo jezaprepaštenje i vika. — Šta! Kako! Argot! Ta argot je strašan!Po to je jezik osuđenika, robije, tamnica, svega što društvoima najgnusnijeg! Itd., itd., itd.

Mi nikad nijesmo razumjeli ovu vrstu prigovora.Poslije toga, kada su dva romanopisca, od kojih je jedan

duboki poznavač ljudskog srca, a drugi neustrašivi narodniprijatelj, Balzac i Eugene Siie, navodili govore zlikovaca nanjihovu pravom jeziku, kao što je to 1828. učinio pisac djelaPosljednji dan jednog osuđenog, podigle su se opet iste za-

* Posljednji dan jednog osuđenog.

175

mjerke. Ponavljalo se: — Šta hoće od nas pisci s tim gadnimuličnim narječjem? Argot je odvratan! Argot izaziva drhta-vicu!

Pa tko to niječe? To je zbilja istina!Kada valja ispitati jednu ranu, jedan bezdan ili jedno

društvo, od kada je to zlo: ići suviše naprijed, sići do dna?Mi smo uvijek mislili da je to gdjekada samo čin hrabrosti,a u svakom slučaju jednostavno i korisno djelo, dostojnosimpatične pažnje, koju zaslužuje prihvaćena i izvršena du-žnost. Ne istraživati sve, ne izučavati sve, zaustaviti se naputu, zašto? Zaustavlja se sonda, a ne ispitivač.

Zaista, ići i tražiti u nizinama društvenog reda, tamo gdjeprestaje zemlja i gdje počinje blato, istraživati u ovim neja-snim gustinama, slijediti, dohvatiti i baciti na kaldrmu savuzdrhtao taj odvratni govor, koji kaplje kalom, izvučen takona svjetlost dana, taj gnojavi rječnik, čija svaka riječ sličina prljavu ljusku nekog čudovišta od blata i magle, nije bašni privlačiv posao ni lagan posao. Ništa nije tako žalosno,kao promatrati tako golo, na svjetlosti misli, strahotno gmi-zanje argota. Izgleda zbilja, da je to neka vrsta strašne živo-tinje, stvorene za noć, koju tek što su iščupali iz njenog brlo-ga. Čovjeku se čini da vidi užasan živ i nakostriješen trnjak,koji dršće, kreće se, komeša se, opet traži mrak, prijeti i pro-matra. Neka riječ sliči na pandžu, neka druga na ugašenokrvavo oko; neka fraza izgleda da se miče kao štipaljke umorskog raka. Sve to živi onom gnusnom živošću stvari, kojesu se organizirale u dezorganizaciju.

Sad, od kada to zgražanje isključuje izučavanje? Od kadata bolest odgoni liječnika? Može li se zamisliti prirodnjak,koji bi odbio da ispituje zmiju, šišmiša, škorpiona, stonogu,otrovnog pauka, i koji bi ih odbacio natrag u njihov mrak,govoreći: Uh! Kako je to ružno! Mislilac, koji bi se sakriopred argotom, bio bi sličan kirurgu, koji bi se sakrio predČirom ili bradavicom. To bi bio kao filolog, ikoji bi se ustru-čavao da ispituje neku jezičnu pojavu, kao filozof, koji bi seustručavao da istražuje neku pojavu čovječanstva. Jer — ato je zbilja potrebno reći onima, koji to ne znaju — argot je,

176

skupa uzevši, i jedan književni pojav i jedan društveni pro-izvod. Šta je argot u pravom smislu riječi? Argot je jezikbijede.

Ovdje nas mogu zaustaviti; može se pojava uopćiti, a toje gdjekada način da se ona suzi; može se pak reći, da svizanati, sva zanimanja, moglo bi se čak dodati i svi događajidruštvene hijerarhije i svi oblici inteligencije, imaju svojargot. Trgovac, kaže: Montpellier disponible; Marseille do-bar kvalitet; mjenjač, kad kaže: report, zaključak, inflakci-ja; kartaš, kad kaže: vabank, sans, pik; normandijski odvjet-nički pisar, kad kaže: ovakvo prekoračenje međaša može sepo suštini stvari i kažnjivo djelo iz nemara učinjeno kazniti;kad pisac kazališnoga komada, koji je izviždan, kaže: odsvi-raše ga; kad glumcu izmakne besmislica na sceni, pa kaže:odoh u ferzenk; ili kad filozof kaže: fenomenalni triplicitet;kad lovac kaže: vučica ubija vuka; kad frenolog kaže: ama-tivitet, kombativitet, sekretivitet; kad konjanik kaže: žebraj;kad učitelj mačevanja kaže: terca, kvarta, finta; kad tiskarkaže: prelomi, špacioniraj; svi oni: tiskar, učitelj mačevanja,konjanik, pješak, frenolog, lovac, filozof, glumac, pisac kaza-lišnih komada, odvjetnički pisar, kartaš, mjenjač, trgovac —govore argot. Kad slikar kaže: moj kist; kad notar kaže: mojsolicitator; kad vlasuljar kaže: moj subjekt; kad stolar kaže:moj hoblić; oni govore argot. Strogo uzevši, ili ako se hoćeapsolutno, svi oni razni načini, kojima se kazuje »desno« i»lijevo«; kad mornar kaže: bubord i tribord; kad kazališniscenograf kaže: muška garderoba i ženska garderoba; kadcrkvenjak kaže: kod klecala ili kod prodikaonice, sve je toargot. Postoji argot današnjih našminkanih dama, kao što jepostojao argot kod nekadašnjih napudranih. Literarni salongđe. Rambouillet podudarao se donekle sa skloništem lažnihprosjaka, s Cour des Miracles. Postoji argot markiza, čemuje svjedočanstvom ova fraza iz jednog ljubavnog pisma nekevrlo visoke dame i vrlo lijepe žene iz doba Restauracije: »Vićete naći u tom rekla-kazala (mjesto brbljanju) jednu gomilu(mjesto množinu) razloga.« Diplomatske su šifre argot;papinska kancelarija, pišući 26 mjesto Rim, pa grkztntgzyalmjesto pošiljka i abfxustgrnogrkzu tu xi mjesto vojvoda od

12 Jadnici II 177

Modene, govorila je argot. Liječnici u srednjem vijeku mje-sto da kažu repa, rotkva i mrkva, govoreći: opoponach, per-froschinum, reptitalmus, dracatholicum angelorum, postme-gorum, govorili su argot. Kada tvorničar šećera kaže: glava,kalup za glavu, ploča, pelen, sirov, kocka, onda ovaj uvaženiindustrijalac govori argot. Jedna poznata kritičarska školaprije dvadeset godina, koja je govorila: — Polovina Shake-spearea su igra riječi i kalamburi — govorila je argot. Pjesnik iumjetnik, koji bi s dubokim smislom kvalificirali g. odMontmorencvja »buržujem«, zato, jer se ne razumije u stihovei kipove, govorili bi argot. Klasičan akademičar, ikoji cvijećenaziva Flora, plodove Potnona, more Neptun, ljubav oganj,ljepotu čar, konja trkač, bijelu ili trobojnu kokardu Belloninaruža, trorogi šešir Martov kut, taj klasični akademičar govoriargot. Algebra, medicina, botanika imaju svoj aiigot. Jezik,koji se upotrebljava na lađi, onaj divni jezik mora, takopotpun i taiko slikovit, kojim su govorili Jean Bart,Duquesne, Suffren i Duperre, koji se miješa sa škripanjemužeta, s vikom truba dozivalica, s udarcima sjekira kad selađe sukobe, s ljuljanjem lađe, s vjetrom, burom, topom, tajjezik je cijeli jedan herojski i sjajni argot, koji je premadivljem argotu krađe ono, što je lav prema šakalu.

Bez sumnje, što god bi se o tomu moglo reći, ovajnačin shvaćanja riječi »argot« jedno je proširivanje, koje ci-jeli svijet čak neće ni odbiti, što se nas tiče, mi o ovoj riječičuvamo njeno staro prihvaćeno značenje, propisano i odre-đeno, i mi sužavamo argot na argot. Pravi argot, argot parexcellence, ako se ove dvije riječi mogu združiti, argot odpamtivijeka, koji je nekad vladao i carevao, nije ništa drugo,mi to ponavljamo, nego nemirni, podmukli, izdajnički, otrov-ni, okrutni, dvomisleni, prljavi, duboki, fatalni, ružni jezikbijede. Na krajnjim tačkama svih poniženja i nevolja postojiposljednja bijeda, koja se buni i koja se odlučuje na borbuprotiv zajednice sretnih slučajeva i vladajućih prava; strašnaborba, u kojoj, čas lukava, čas silovita, u isti mah nezdravai divljačka, ta bijeda napada društveni poredak ubodima igle

— svojim porokom, i udarcem malja — svojim zločinom. Zapotrebe ove borbe iznašla je bijeda jedan borbeni jezik, a toje argot.

Izvući i sačuvati iznad zaborava, iznad bezdana, makar tobio samo fragmenat nekog jezika, koji je čovjek govorio, ikoji bi se izgubio, a to će reći jedan od elemenata, dobrih ilirđavih, iz kojih se sastoji ili se komplicira civilizacija, značiraširiti podatke društvenog promatranja, znači služiti samojcivilizaciji. Ovu uslugu učinio je Plaut, kad je pustio dvojicukartagenskih vojnika da govore feničanski, ovu uslugu uči-nio je Moliere, kad je tolikim svojim ličnostima dao da govo-re levantinskim ili raznim drugim narječjima. Ovdje opetoživljuje prigovor: punski, izvrsno! levantinski, neka bude!Pa i narječja, i to može biti! to su jezici, koji su pripadalinacijama ili pokrajinama; ali argot? Čemu sačuvati argot?Čemu »izvući« argot?

Na ovo ćemo odgovoriti samo jednu riječ. Uistinu, ako jejezik, kojim je govorio jedan narod ili jedna pokrajina, do-stojan pažnje, ima nešto još dostojnije pažnje i proučavanja,a to je jezik, kojim je govorila bijeda.

To je jezik, kojim je u Francuskoj govorila već više odčetiri stoljeća ne samo jedna bijeda, već cijela bijeda, svamoguća ljudska bijeda.

A onda, mi ostajemo pri svome: proučavati društvene gr-dobe i slabosti i ukazivati na njih, da bi se liječile, to nijeposao, gdje bi bilo dopušteno predomišljanje i oklijevanje.Historičar temperamenta i ideja nema manje strogu misijunegoli historičar događaja. Ovaj ima površinu civilizacije,borbe kruna, rođenja prinčeva, brakove kraljeva, bitke, skup-štine, velike javne ljude, revolucije pod suncem, sve, što jeizvana; drugi historičar ima unutrašnjost, dno, narod kojiradi, koji pati i koji čeka, iscrpljenu ženu, dijete koje umire,podmukle ratove čovjeka sa čovjekom, mračne okrutnosti,predrasude, bjelodane nepravde, podzemlja bezakonja, tajneevolucije duša, neodređene drhtavice gomila, gladne i boso-noge skitnice, bogalje, odbačene, sirotane, nesretnike i beš-časnike, sve maske, koje lutaju po mraku. Potrebno je dasiđe, sa srcem punim u isti mah i milosrđa i strogosti, kao

178 12* 179

brat i kao sudac, do onih neprohodnih jazbina gdje gmižu uzbrci oni, koji krvare, i oni, koji biju, oni koji plaču i oni kojiproklinju, oni koji poste i oni koji žderu, oni koji trpe zlo ioni koji ga čine. Zar ovi historičari srdaca i duša imaju ma-nje dužnosti od historičara vanjskih događaja? Zar netko mi-sli da je Alighieri imao reći manje stvari negoli Machiavelli?Zar je naličje civilizacije manje važno od lica, zato jer jedublje i mračnije? Poznaje li se planina, ako se ne zna pro-valija?

Uostalom, recimo to mimogred, po ovo nekoliko riječi,koje smo sad rekli, moglo bi se zaključiti, da između dvarazreda historičara postoji neka oštra razlika, koja ne po-stoji u našem duhu. Nitko nije dobar historičar jasnog, vidlji-vog, sjajnog i javnog života naroda, ako nije u isto vrijemeu nekoj mjeri i historičar njegova dubokog i skrivenog ži-vota; i nitko nije dobar historičar unutrašnjeg, ako ne znabiti uvijek, kada je potrebito, i historičar vanjskog. Historijanaravi i ideja prožima historiju događaja, i obratno. To sudvije vrste raznih činjenica, koje odgovaraju jedna drugoj,koje se uvijek prepliću i često proizvode jedna drugu. Svecrte koje providnost urezuje po površini jednoga naroda,imaju u dubini svoje tamne, ali određene paralele, i svi po-tresi dubine proizvode izdizanje na površini. Budući je pravahistorija promiješana u sve, pravi se historičar miješa u sve.

Čovjek nije krug sa samo jednim središtem; to je elipsas dva žarišta; jednu od njih predstavljaju događaji, druguideje.

Argot je zapravo jedna presvlačionica, gdje se jezik pre-oblači, kad ima da izvrši kakvo zlo djelo. On se tu preoblačiu riječi — maske i u metafore — dronjke.

Tako on postaje grozan.Teško ga je prepoznati. Je li to zaista francuski jezik, ve-

liki jezik čovječanstva? Evo ga spremna da se pojavi i daobrani zločin, sposobna za svaku upotrebu na repertoaru zla.On ne ide; on hramlje; on se ljulja na štakama iz »začara-nog dvorca«, prosjačkog skloništa Cour des Miracles, na šta-kama, koje mogu da se pretvore u buzdovan; on se zove ološ;maskirale su ga sve sablasti, njegove garderobijerke; on se

180

vuče i uspravlja se — dvostruko držanje zmija. Tada je spo-soban za sve uloge. Falsifikator ga učini zrikavim, trovačpljesnivim, palikuća ga namaze čađom, a ubojica ga na-rumeni.

Kada se sluša sa strane čestitih ljudi na vratima društva,odjednom se čuje dijalog onih, koji su van njega. Razlikujuse pitanja i odgovori. Zapazi se da se ne razumije, neko od-vratno mrmljanje, što zvoni gotovo kao ljudski naglasak, alije ipak bliže urlanju negoli riječi. To je argot. Riječi sunakazne i u njih je utisnuto neko tko zna kakvo fantastičnozvjerstvo. Čovjeku se čini da govore hidre.

To je nerazumljivo u maglovitom. To škrguće i to šap-će, dopunjujući sumrak zagonetkom. Crno je u nesreći; jošcrnje je u zločinu; ove dvije crnine, izmiješane, sastavljajuargot. Mrak u atmosferi, mrak u postupcima, mrak u glaso-vima. Strahoviti jezik — krastava žaba koja ide, dolazi, ska-kuće, gmiže, slini i nagrdno se kreće kroz tu ogromnu sivumaglu sačinjenu od kiše, noći, gladi, poroka, laži, nepravde,golotinje, ukočenosti i zime, kroz puno podne bijednika.

Smilujmo se osuđenima! Jao! Tko smo mi, mi sami? Tkosam ja, koji vam govorim? Tko ste vi, koji me slušate? Oda-kle mi dolazimo? I je li baš sigurno da nismo ništa uradili,prije nego što smo rođeni? Zemlja nije bez sličnosti s ne-kom tamnicom. Tko zna, da li čovjek nije neki uvjetni slo-bodnjak božanske pravde?

Pogledajte život izbliže. On je tako stvoren da se svudaosjeća kazna.

Da niste vi onaj, što ga nazivaju sretnim? Pa lijepo, alivi ste svaki dan žalosni. Svaki dan ima svoju veliku tugu ilisvoju malu brigu. Jučer ste drhtali za zdravlje jednoga kojivam je drag, danas se bojite za svoje, sutra će biti neki nemirzbog novca, prekosutra uvreda nekoga klevetnika, pa nesrećanekog prijatelja; zatim loše vrijeme, pa neka slomljena iliizgubljena stvar, pa neko uživanje koje vam spočitava svi-jest ili kičma; drugi put političko stanje. Da i ne računamonevolje srca. I tako to ide bez prestanka. Jedan se oblak ra-ziđe, drugi se opet stvara. Jedva jedan od sto dana pun rado-

18«

sti i punog sunca. I vi ste jedan iz onog malog broja kojiimaju sreće! Što se tiče ostalih, nad njima je neprestana noć.

Duhovi, koji razmišljaju, rijetko se služe izrazima: sretnii nesretni. U ovom svijetu, očevidno predsoblju nekog drugogsvijeta, nema sretnih.

Prava podjela ljudi je ova: obasjani i zasjenjeni.Umanjiti broj zasjenjenih, povećati broj obasjanih, eto ci-

lja. Zato mi vičemo: Prosvjeta! Znanje! Naučiti čitati značiupaliti vatru; svaki pročitani slog svijetli.

Uostalom, tko kaže svjetlost, ne veli i radost. Pati se i usvjetlosti, pretjeranost peče. Plamen je neprijatelj krilima.Buktjeti, a ne prestati letjeti, u tome je čudnovatost genija.

Kad budete saznali i kada budete voljeli, još uvijek ćetepatiti. Dan se rađa plačući. Obasjani plaču, ako ni nad čimdrugim, a ono nad zasjenjenima.

II

KORIJENI

Argot je jezik zasjenjenih.Misao je uzbuđena u svojim najtamnijim dubinama, dru-

štvena filozofija je potaknuta na svoja najžalosnija razmi-šljanja pred ovim zagonetnim dijalektom, koji je u isti mahi izmučen i pobunjen. U njemu ima vidljive kazne. Svaki slogima tu naročit izraz. Riječi prostačkog jezika pojavljuju setu kao naborane i opet otvrdnule pod krvnikovim usijanimgvožđem. Neke izgledaju kao da se još puše. Poneka frazadaje vam utisak žigosanog ramena kod nekog iznenada raz-galjenog lopova. Ideja se gotovo neće izražavati ovim odpravde žigosanim imenicama. Metafora je tu gdjekada takodrska, da se upravo osjeća, da je bila u lancima.

Uostalom, usprkos svemu tome i zbog svega toga, ovo ču-dno narječje ima s pravom svoj pretinac u onom nepristra-nom ormaru, gdje ima mjesta i za zarđali novac kao i za zla-tnu medalju, a koji nazivaju književnošću. Argot, bez obzira,da li se to priznaje ili ne, ima svoju sintaksu i svoju poeziju.

182

To je jedan jezik. Ako se po nakaznosti pojedinih riječi poz-naje, da ga je žvakao Mandrin, opet se po sjaju izvjesnih me-tonimija osjeća, da ga je govorio Villon. Onaj takovanredan i slavan stih:

Mais oii sont les neiges d'antan?(No gdje je snijeg od lane?)

stih je na argotu. Antan — ante annum — jedna je riječ izThuneskog argota, koja znači prošla godina i proširivanjemznačenja nekada. Prije trideset godina, u vrijeme odlaska ve-likog lanca godine 1827, mogla se još u jednoj bolničkoj ćelijiu Biserti čitati ova maksima, koju je čavlom u zidu urezaojedan Thuneski kra l j, osuđen na r obi ju na gali jama. Lesdabs d'antan trimaient siempre pour la pierre du coesre. Toće reći: Nekadašnji kraljevi išli su uvijek na pomazanje. Umisli ovoga kralja značilo je pomazanje robi ju.

Riječ decarade, koja izražava odlazak teških kola u ga-lopu, pripisuje se Villonu i dostojna je njega. Ta riječ, kojasa sva četiri kopita sipa iskre, skuplja u jednoj majstorskojonomatopeji cijeli divni stih La Fontaineov:

Six forts chevaux tiraient un coche.(Šest jakih konja vuklo je kočiju.)

Sa čisto književnoga gledišta ima malo proučavanja, kojabi bila tako zanimljiva i tako obilata kao proučavanje argo-ta. To je čitav jedan jezik u jeziku, jedna vrsta bolesne izra-sline, nezdravo cjepivo, koje je proizvelo čitavu vegetaciju,parazit, koji ima svoje korijenje u starom galskom stablu ičije se mračno lišće obavija po cijeloj jednoj strani jezika.Ovo bi se moglo nazvati prvi izgled, prostački izgled argota.Ali za one, koji jezik proučavaju kao što ga treba proučavati,a to će reći kao što geolozi proučavaju zemlju, argot se pri-kazuje kao pravi nanos. Prema tome, da li se kopa dublje ilipliće, u argotu se nalaze ispod starog francuskog tragovi iz

183

provansalskog, španjolskog, talijanskog, levantskog, tog jezi-ka iz luka Sredozemnog mora, iz engleskog i njemačkog, izromanskog u njegovim trima vrstama: francuski romanski,talijanski romanski, rumunjski romanski, iz latinskog i na-pokon iz baskijskog i keltskog. Duboka i čudna formacija.Podzemna građevina, izrađena u zajednici od svih bijednika.Svaka prokleta rasa položila je svoj sloj, svaka patnja spu-stila je svoj kamen, svako srce metnulo je svoj šljunak. Jednagomila zlih duša, niskih ili razgnjevljenih, koje su prokr-starile životom i iščezle u vječnost, tu su gotovo cijele i naneki način još vidljive pod oblikom neke nakazne riječi.

Hoćete li španjolskoga? Stari gotski argot upravo vrvi nji-me. Evo boffette, ćuška, koja dolazi od bofeton; vantane,prozor (kasnije vanterne), koji dolazi od vantana; gat, mačka,koja dolazi od gato; acite, ulje, koje dolazi od aceyte. Ho-ćete li talijanskoga? Evo spade, mač, koji dolazi od spada;carvel, lađa koja dolazi od caravella. Hoćete li engleskoga?Evo bichot, biskup, koji dolazi od bishop; raille, špijun, kojidolazi od rascal, rascalion, nevaljalac; pilche, korice, kojedolaze od pilcher, tok. Hoćete li njemačkoga? Evo caleur, ko-nobar, Kellner; hers, gospodar, Herzog, vojvoda. Hoćete lilatinskoga? Evo frangir, razbiti, frangere; ajfurer, krasti, fur,tat; cadene, lanac, catena. Ima jedna riječ, koja se pojavljujeu svim jezicima kontinenta s nekom vrstom moći i tajan-stvenog autoriteta, to je riječ magnus; škotska od toga pravisvoj mac, koji označuje poglavicu plemena, Mac-Farlane, Mac-Callummore*; argot od toga pravi meck, i kasnije meg, a toće reći Bog. Hoćete li baskijskoga? Evo gahisto, vrag, kojidolazi od gaiztoa, zao; sorgabon, laku noć, koje dolazi odgabon, dobro veće. Hoćete li keltskoga? Evo blavin, mara-mica, koja dolazi od blavet, voda koja izvire; menesse, žena(u lošem smislu), koja dolazi od meinec, pun kamenja; ba-rant, potok, od baranton, izvor; goffeur bravar, od goff, ko-vač; guedouze, smrt, koja dolazi od guenn-du, bijela-crna. Ho-ćete li najzad iz povijesti? Argot naziva talire les malteses,uspomena na novac, koji je bio u opticaju na malteškim ga-lijama.

* Ipak treba primijetiti, da mac na keltskom znači sin.

Osim filološkog porijekla, koje smo sad naznačili, argotima još i drugo, još prirodnije korijenje, i koje tako reći iz-lazi iz samoga čovjekova duha.

Prvo, izravno stvaranje riječi. Tu je tajna jezika. Slikatiriječima, koje imaju, ne zna se kako ni zašto, lica, to je prvo-bitno osnov svakog ljudskoga govora, što bi se moglo nazvatigranit. Argot kipi riječima ove vrste, riječima neposrednim,stvorenim od cijeloga komada ne zna se kako ni od koga, bezetimologija, bez analogija, bez derivata, riječi osamljene, bar-barske, gdjekada odvratne, koje imaju neku čudnu moć iz-ražaja i koje žive. — Krvnik je taule; — šuma, le sabri; —strah, bježanje, taj; — lakaj, larbin; — general, prefekt, mi-nistar, pharos; — đavo, rabouin. Ništa čudnije od ovih rije-či, koje maskiraju i koje pokazuju. Neke, rabouin (đavo) naprimjer, u isto vrijeme su i groteskne i strašne i daju namutisak kiklopske grimase.

Drugo, metafora. Svojstvenost jednog jezika, koji hoćesve da kaže i sve da sakrije, jest u tome, što obiluje figura-ma. Metafora je zagonetka, u kojoj se krije lopov, koji spre-ma neku provalu, zatvorenik, koji priprema bijeg. Nijednonarječje nije tako bogato metaforama kao argot. Devisser lecoco, odvrnuti kokosov orah: skinuti glavu; — tortiller, smo-tati: jesti; — etre gerbe, biti vezan u snop: biti osuđen; —un rat, štakor: kradljivac kruha; — U lansquine, pada kiša,stara figura, koja silno pada u oči, koja u neku ruku svojdatum nosi sa sobom, koja duge koso nagnute linije kišeuspoređuje sa čestim i nagnutim kopljima vojnika plaćenikai koja u jednoj jedinoj riječi sadrži narodnu metonimiju: Upleut des hallebardes (padaju halebarde). Gdjekada, ukolikoargot ide iz prve epohe u drugu, neki prelaze iz divljeg i pri-mitivnog stanja u metaforsko značenje. Đavo prestaje bitirabouin (đavo) i postaje boulanger, onaj koji meće u peć. Toje duhovitije, ali manje veliko; nešto kao Račine poslije Cor-neillea, kao Euripid poslije Eshila. Neke fraze argota, kojepripadaju dvjema epohama i imaju u isti mah karakter bar-barski i karakter metaforski, slične su fantazmagorijama. —

,;.? i

184 185

Les sorgueurs vont sollicer des gails a la lune (skitnice kra-du konje noću). — To pred uhom prolazi kao neka grupa sa-blasti. Ne zna se što se vidi.

Treće, sredstvo. Argot živi na jeziku. On se njim služi posvojoj volji, crpe iz njega i često se prema potrebi ograničina to, da ga samo površno i grubo preobrazi. Gdjekada, s takoiskvarenim riječima običnoga govora, a združenim s riječimačistoga argota, on sastavlja slikovite izraze, u kojima seosjeća mješavina dvaju prethodnih elemenata, direktnogstvaranja i metafore; — Le cab jaspine, je marronne que laroulotte de Pantin trime dans le sabri; pseto laje, sumnjam,da pošta iz Pariza prolazi kroz šumu. — Le dab est sinve, ladabuge est merloussiere, la fee est bative; građanin je glup;građanka je lukava, kćerka je lijepa. — Najčešće, da bi pre-vario slušaoce, argot se ograniči, da svima riječima jezikadoda neku vrstu prostačkog repa, jedan završetak na aille, naorgue, na iergue ili na zuche. Tako: Vouziergue trouvaille bo-norgue ce gigotmuche? (Trouvez-vous ce gigot bon? Nalaziteli, da je ovaj but dobar?) To je bila fraza, koju je Cartoucheuputio jednom tamničaru, da bi saznao, sviđa li mu se svota,ponuđena za bijeg. — Završetak na mar dodan je istom ne-davno.

Kako je argot narječje iskvarenosti, on se brzo i kvari.Osim toga, kako on uvijek nastoji da se sakrije, čim osjeti,da ga razumiju, on se mijenja. Protivno svakoj drugoj vege-taciji, ovdje svaka zraka svjetlosti ubija sve, čega se do-takne. Tako argot živi, raspadajući se i neprestano se opetsastavljajući. On prevali za deset dana više puta nego jezikza deset godina. Tako le latron (hljeb) postaje le lartif; legail (konj) postaje le gaye; la fertanche (slama), la fertille;le momignard (deran), le momacque; les siques (haljine),les frusques; crkva, la chique (žaoka), postaje l'egrugeoir; lecolabre (vrat), le colas. Đavo je najprije gahisto (zao), zatimle rabouin, pa le boulanger (pekar), svećenik je le ratichon(štakorče), zatim le sanglier (divlji vepar); bodež je levingt-deux (22), zatim le surin (divljaka), pa le Hngre (suhariba); redarstvenici su des railles (šaljivci), zatim des rous-sins (ždrijepci), pa des rousses (žapci), pa des marchands

de lacets (prodavači uzica), pa des coqueurs (tetrijebi), za-tim des cognes (lomioci); krvnik je le faule (panj), zatimCharlot, pa l'atigeur (pretjerivao), pa le becquillard (šta'kaš).U sedamnaestom vijeku »tući se« bilo je se donner du tabac(međusobno davati duhan); u devetnaestom je bilo se chi-quer la gueule (razbiti čeljusti). Dvadeset raznih izražaja jeprošlo između ove dvije krajnosti. Cartouche bi govorio ne-razumljivo za Lacenairea. Sve riječi ovoga jezika vječno su ubijegu, kao i ljudi, koji ih izgovaraju.

Međutim, od vremena do vremena, i baš zbog ovoga kre-tanja, stari argot se opet pojavljuje i opet postaje nov. Onima svoja glavna mjesta, gdje se održava. Temple u središtuPariza čuvao je argot sedamnaestog vijeka; Bicetre u okoliniPariza, kada je bio tamnica, čuvao je thuneski argot. Tu sečuo završetak na anche starih Thunera. Bojanches-tu (piješli?), U croyanche (on vjeruje). Ali vječno kretanje ipak ostajezakon.

Ako filozof dospije da ustali za jedan trenutak ovaj jezik,koji bez prestanka iščezava, da bi ga proučavao, on zapadau bolna i korisna razmišljanja. Nijedno proučavanje nije takouspješno i tako obilno poukama. Nema metafore, nema eti-mologije argota, koja ne bi sadržavala i neku pouku. — Međuovim ljudima tući znači pretvarati se; tuče se jedna bolest;lukavost je njihova snaga.

Za njih se ideja čovjeka ne dijeli na ideje sjene. Noć sekaže la sorgue; čovjek l'orgue. Čovjek je proizvod noći.

Oni su uobičajili da promatraju društvo kao neku atmo-sferu, koja ih ubija, kao fatalnu silu, i oni govore o svojojslobodi, kao što bi govorili o svom zdravlju. Jedan uhićeničovjek je bolesnik; jedan osuđeni čovjek je mrtvac.

Najstrašnije za zatvorenika između četiri kamena zidakoji ga sahranjuju, jest neka vrsta ledene čistoće; on ćelijunaziva lecatus — ovom mračnomu mjestu javlja se spoljašniživot pod najnasmijanijim izrazom. Zatvorenik ima okove nanogama; vi vjerujete možda, da on misli, da se nogama ide?Ne, on misli, da se nogama pleše; i tako, kad mu uspije daprestruže svoje okove, njegova je prva pomisao, da će sadmoći plesati, i zove pilu bastringue (krumpir-bal). — Ime je

186 187

centar; duboka usporedba. — Zlikovac ima dvije glave, jednu,koja razmišlja o svojim postupcima i vodi ga za vrijeme ci-jelog njegova života, i drugu, koju ima na ramenima na dansvoje smrti; glavu, koja mu savjetuje zločin, naziva on lasorbonne (sveučilište), a glavu, kojom plaća zločin tronche(panj). — Kada jedan čovjek ima još samo prnje na tijelu iporoke na srcu, kada je dospio do one dvostruke, moralnei materijalne degradacije, koju u n jenim dvjema značenjimakarakterizira r iječ ubogi (gueux), on je gotov na zločin; onje kao dobro naoštreni nož; ima dvije oštrice, svoju nevoljui svoju zloću; i argot ne kaže »un gueux«; on veli reguise (po-novno naoštren). — Šta je robija? Spaljivalište osude, pa-kao. Robijaš se zove fagot (snop pruća za gorivo). — Napo-kon, kakvo ime daju zločinci tamnici? Le college (škola). Ci-jeli kazneni sustav može da izađe iz ove riječi.

I lopov ima svoje »topovsko meso«, materiju, koju mo-žete ukrasti, vi, ja, tko god hoće; le pantre. (Pan, cijeli svi-jet).

Želite li možda znati, gdje se rascvjetala većina robijaš-kih pjesama, oni refreni, u specijalnom rječniku nazvani lir-lonfa? Poslušajte ovo:

Postojao je u Chateletu u Parizu veliki dugački podrum;ovaj se podrum nalazio osam stopa ispod razine Seine. Nijeimao ni prozora ni rupa, vrata su mu bila jedini otvor; l judisu tu mogli ući, ali zrak ne. Ovaj podrum imao je kao stropkameni svod, a kao pod deset palaca blata. Nekada je biopopločen pločama; ali pod neprestanim kapanjem vode pločesu istrunule i ispucale. Osam stopa nad tlom prolazila je du-gačka masivna greda s jednoga kraja na drugi kraj ovog po-druma; s ove grede padali su na izvjesnom razmaku lanci,dugački po tri stope, i na krajevima ovih lanaca bili su okovi.U ovaj podrum stavljali su ljude osuđene na robiju na gali-jama do dana polaska u Toulon. Odgurali bi ih pod tu gredu,gdje je svaki imao svoju gvožđariju, koja se ljuljala u mrakui koja ga je očekivala. Lanci, ove viseće ruke, i okovi, oveotvorene šake, zgrabili bi te bijednike za vrat. Zakivali su ihi tu ih ostavljali. Kako je lanac bio prekratak, nisu mogli leći.Oni su ostajali nepomični u ovom podrumu, u ovoj noći, pod

188

ovom gredom, gotovo obješeni, primorani na nečuvene napo-re, da bi dohvatili kruh ili vrč, s vodom nad glavom, blatomdo polovine nogu, s izmetom koji im je curio niz koljena,mrtvi od umora, savijajući se u slabinama i u koljenima, vje-šajući se rukama za lanac, da bi se odmorili, spavajući samouspravni i svakoga časa buđeni gušenjem okova; neki se nisuni budili. Da bi jeli, oni su svojom petom doguravali duž cje-vanice do ruke svoj kruh, koji su im bacali u blato. Kolikosu vremena ostajali tako? Jedan mjesec, dva mjeseca, gdje-kada šest mjeseci; jedan je ostao godinu dana. To je bilopredsoblje robije na galijama. Ovamo su ih dovodili zbog jed-nog zeca, kojega bi ukrali od kralja. Šta su oni radili u ovojgrobnici? Bor ili su se sa smrću i ono, što se već može raditiu jednom paklu, pjevali su. Jer tamo, gdje više nema nade,ostaje pjesma. U malteškim vodama, kada se približavala nekagalija, čula se pjesma prije no što bi se čula vesla. Siromašnizvjerakradica Survincent, koji je prošao kroz tamnički podrumChateleta, govorio je: Stihovi su me održali. Beskorisnostpoezije! čemu stih? U tom podrumu pojavile su se gotovosve pjesme argota. Iz ove jazbine Grand-Chateleta u Parizupotekao je melankolični refren Montgomervjeve galije:Timaloumisaine, timoulamison. Većina je ovih pjesama tužna;gdjekoje su vesele; jedna je čak nježna:

Icicaille est le thedtre Dupetit dardant. (Ovdje jepozornica Maloga strijelca,Kupidona).

Bilo bi vam uzalud i nikad nećete uništiti onaj vječniostatak ljudskog srca — ljubav.

U ovom svi jetu mračnih postupaka čuva se tajna. Tajnaje stvar svih. Tajna je za ove jadnike sloga, koja služi kaoosnov za ujedinjenje. Narušiti tajnu znači iščupati svakomčlanu ove divlje zajednice nešto od njega samog. Odati se uenergičnom jeziku argota veli se: pojesti komadić (mangerle morceau). Kao da bi denuncijant privukao sebi nešto odsupstance svih i hranio se komadom mesa od svakog.

189

Šta je to dobiti ćušku? Banalna metafora odgovara: Toje vidjeti tridest i šest svijeća (C'est voir trente-six chan-delles). Ovdje se umiješa argot i odgovara: Chandelle, ca-moufle. Po ovome obični govor ćuški daje kao sinonim ca-moufle. Tako nekom vrstom prožimanja odozdo do gore,s pomoću metafore, argot se penje iz pećine do akademije.

Prekapanje po argotu znači otkriće na svakom koraku.Proučavanje i udubljivanje u ovaj čudni govor vodi do tajan-stvene tačke, gdje se obično uredno društvo dijeli od pro-kletog.

Argot je riječ koja je postala robijaš.Čovjek zaprepašćuje, što misleni princip čovjeka može

da bude odbačen tako nisko, da tu može biti povlačen i vezi-van mračnim tiranijama fatalnosti, da može biti vezan tkozna kakvim svezama u ovom bezdanu.

O jadna misli jadnika!Jao! Zar nitko neće da priskoči u pomoć ljudskoj duši u

ovoj sjeni? Zar njena sudba da tu neprestance čeka duh,oslobodioca, golemog jahača pegaza i hipogrifa, borca s bo-jom zore, koji silazi iz azura, raširenih krila, zračnog vitezabudućnosti? Zar će ona uvijek uzalud dozivati svijetlo kopljeideala? Zar je ona osuđena da sluša, kako strahovito dolazi ucrninu ponora Zlo, i da sluti, sve bliže i bliže sebi, pod od-vratnom vodom, onu aždajsku glavu, onu čeljust, što žvačepjenu, i ono zmijasto vijuganje pandža i ljusaka? Treba lida ona ostane tu, bez ijedne zrake svjetlosti, bez nade, pre-dana na milost i nemilost tom strahovitom približavanju, iz-daleka njušena od čudovišta, drhtava, razbarušena, kršećiruke, zauvijek prikovana za stijenu noći, tužna Andromeda;bijela i naga u mraku!

III ARGOT KOJI PLAČE I

ARGOT KOJI SE SMIJE

Kako se vidi, cijeli argot, argot od prije četiri stotine go-dina kao i današnji argot, prožet je onim mračnim simbo-ličnim duhom, koji svima riječima daje sad tužan stav, sadprijeteći izgled. Tu se osjeća stara divljačka žalost ovih'pro-190

sjaka iz Cour des Miraclesa, koji su igrali nekakve svoje igrekartama, od kojih su nam neke igre sačuvane. Trefova osmicana primjer predstavljala je veliko drvo, koje nosi osamogromnih listova djeteline, neka fantastična personifikacijašume. Na podnožju ovog drveta vidjela se zapaljena vatra,gdje su tri zeca pekla na ražnju jednoga lovca, a odzada nadrugoj vatri vidjelo se, kako se puši lonac, iz koga je virilapseća glava. Nema ničega tako žalosnog, kao što su ove nasli-kane kazne na kartama za igranje kraj lomača za spaljivanjekrijumčara i lonaca za kuhanje patvarača novca. Raznolikioblici, koje je uzimala misao u kraljevini argota, čak pjesma,čak šala, čak prijetnja, imali su svi nemoćan i umoran ka-rakter. Sve pjesme, od kojih je sakupljeno nekoliko melodija,bile su sjetne i tužne do plača. Lopov se naziva ubogi lopov,i on je uvijek zec koji se krije, miš koji pobjegne, ptica kojaodleti. On jedva ako što zahtijeva; dovoljno mu, da uzdiše;jedan od njegovih jecaja došao je do nas: — Je n'entrave uuele dail comment meck, le daron des orgues, peut atiger sesmomes et ses momignards et les locher criblant sans etreatige lui-meme (Ja ne razumijem, kako Bog, otac ljudi, možemučiti svoju djecu i svoje unuke i slušati kako viču, a da sei sam ne muči). — Jadnik, uvijek kad ima vremena da misli,gradi se malen pred zakonom i slabašan pred društvom; onplazi po zemlji, preklinje, okreće se onamo, gdje je sažalje-nje; osjeća se da zna kako nema pravo.

Oko sredine posljednjeg vijeka dogodila se promjena.Tamničke pjesme, ritournelles lopova uzeli su gotovo bez-brižni i veseli ton. Žalosni mature bio je zamijenjen sa lari-fla. U osamnaestom vijeku, gotovo u svima pjesmama s ga-lija, robijašnica i zatvora, opaža se neka sotonska i zagonet-na veselost. Tu se čuje onaj piskavi i skakutavi refren, zakoji bi se reklo, da je obasjan nekom fosfornom svjetlošćui, koji izgleda kao bačen u šumu od nekog sablasnog svirača,koji svira u sviralicu:

Mirlababi surlababo,Mirliton ribon ribette,

Surlababi, mirlababo,Mirliton ribon ribo.

191

To se pjevalo, kad su davili nekog čovjeka u podrumu ilikraj neke šume.

Ozbiljan simptom. U osamnaestom vijeku gubi se starin-ska melankolija ovih jadnih klasa. One počinju da se smiju.Oni se rugaju i Bogu i čovjeku. Kad je vladao Ljudevit XV,oni kralja nazivaju »mankiz od Pantina« (Pariza). Eto, go-tovo su veseli. Neka vrsta lake svjetlosti izlazi iz ovih jadni-ka, kao da im više ništa ne tišti savjest. Ova žalosna pleme-na mraka nemaju više tek očajničku smjelost postupaka,ona imaju i bezbrižnu smjelost duha. Znak, da oni gube osje-ćanje svoje krivičnosti i da osjećaju nekakvu potporu međumisliocima i sanjarima, a ni sami ne znaju, kakvu potporu.Znak, da se krađa i pljačka počinju uvlačiti u doktrinu isofizme, tako da gube malo od svoje rugobe, dajući je mno-go sofizmima i doktrinama. Konačno, ako se ne javi kakavpreokret, to je ipak znak nekog izvanrednog i skorog cvje-tanja.

Zaustavimo se začas. Koga mi optužujemo? Zar osam-naesti vijek? Zar njegovu filozofiju? Zaista ne. Djelo osam-naestog vijeka zdravo je i dobro. Enciklopedisti s Diderotomna čelu, fiziokrati s Turgotom na čelu, filozofi s Voltaireomna čelu, utopisti s Rousseauom na čelu, jesu četiri svete legi-je. Njima se duguje ogromno napredovanje čovječanstva pre-ma svjetlosti. To su četiri prethodnice ljudskoga roda, kojeidu u četiri glavna pravca napretka, Diderot prema lijepom,Turgot prema korisnom, Voltaire prema istinitom, Rousseauprema pravednom. No kraj i ispod filozofa postojali su sofi-sti, otrovna vegetacija izmiješana sa zdravim raslinjem,otrovna kukuta u mladoj šumi. Za vrijeme, dok je krvnikspaljivao na glavnim stubama sudnice velike oslobodilačkeknjige toga vijeka, pisci danas zaboravljeni, objavljivali sus povlasticom od kralja neke čudno dezorganizatorske knji-ge, koje su jadnici požudno čitali. Nekoliko ovih izdanja,čudna pojedinost, nalazi se u Tajnoj biblioteci. Ove činjeni-ce, duboke ali nepoznate, bile su neprimijećene na površini.Gdjekad je opasna već sama nejasnost činjenice. Ona je ne-jasna, jer je podzemna. Od svih ovih pisaca prokopao je tadanajnezdravije lagume u masi Restif de La Bretonne.

192

Ovaj rad, svojstven cijeloj Evropi, pustošio je u Nje-mačkoj više nego igdje. U Njemačkoj, za vrijeme izvjesnogperioda, kojeg je Schiller opisao u svojoj slavnoj drami Raz-bojnici, krađa i pljačka izmetnule su se u protest protiv svo-jine i reda, primile su u sebe izvjesne osnovne ideje, prividnei lažne, po izgledu pravedne, u stvari apsurdne, umotavalesu se u ove ideje, tu su u neku ruku iščezavale, uzimale nekoapstraktno ime i prelazile u stanje teorije, i na taj se način iraznosile po radnim, patničkim i poštenim gomilama, čak bezznanja neopreznih kemičara, koji su fabricirali smjesu i čakbez znanja masa, koje su je primale. Uvijek je ozbiljnačinjenica ovakove vrste, kad se pojavi. Patnja rađa srdžbu; padok se sretne klase zasljepljuju ili se uspavljuju, što usvakom slučaju znači zatvoriti oči, mržnja nesretnih klasapali svoju baklju u nekom ojađenom ili zlo sastavljenomduhu, koji sanja u nekom uglu, i počinje da ispituje društvo.Ispit mržnje — strašna stvar!

Otuda, ako to hoće nesreća vremena, oni užasni potresi,koje su nekada nazivali žakerijama, kraj kojih su čisto poli-tički pokreti dječje igračke, koji više nisu borba potlačenogprotiv tlačitelja, već pobuna bijede protiv blagostanja. Tadase ruši sve.

Žakerije su potresi naroda.Ovu opasnost, koja je možda prijetila Evropi pri kraju

osamnaestog vijeka, prekinula je francuska revolucija, tajogromni akt poštenja.

Francuska revolucija, koja je zapravo ideal oboružan ma-čem, uspravila se i istim naglim pokretom zatvorila vratazlu i otvorila vrata dobru.

Ona je riješila pitanje, objavila istinu, otjerala miazme,izliječila stoljeće, krunila narod.

Moglo bi se reći da je ona po drugi put stvorila čovjeka,dajući mu drugu dušu, pravo.

Devetnaesti vijek nasljeđuje i koristi se njenim djelom, idanas je društvena katastrofa, na koju smo malo prije upo-zorili, prosto nemoguća. Slijep je koji napada! Budala je tkoje se plaši! Revolucija je cijepljenje protiv žakerije.

13 Jadnici II

bit.

i I

193

Hvala Revoluciji, društveni su se uvjeti promijenili. Feu-dalne i monarhijske bolesti nisu više u našoj krvi. Nema višesrednjeg vijeka u našem ustrojstvu. Mi više ne živimo u vre-menima, u kojima su se izlijevala strahovita unutrašnja go-milanja, u kojima se pod nogama čuo nejasni hod nekog po-tonulog šuma, u kojima se na površini civilizacije pojavlji-valo nekakvo izdizanje krtičnjaka, u kojima je zemljište pu-calo, u kojima su se otvarale pećine i u kojima se najednomiz zemlje pojavljivale čudovišne glave.

Revolucionarno čuvstvo je moralno čuvstvo. Razvijenoosjećanje prava razvija osjećanje dužnosti. Zakon svih je slo-boda, koja dovršuje ili otpočinje slobodu drugoga, prema div-noj Robespierreovoj definiciji. Od god. 1789. razlio se cijelinarod u prečišćenog pojedinca; nema siromaška, koji, akoima svoje pravo, ne bi imao i svoje područje; bijedni gladnikosjeća u sebi čestitost Francuske; dostojanstvo građanina jeneka vrsta unutrašnje ubojne spreme; tko je slobodan, tajje i čestit, tko glasa, taj i vlada. Odatle nepokvarenost, oda-tle neuspjeh nezdravih žudnja za vlašću; odatle oči herojskispuštene pred napastima. Revolucionarno pročišćavanje jetakvo, da jednog oslobodilačkog dana, jednog 14. srpnja, jed-nog 10. kolovoza, nema više dronja. Prvi uzvik fanatičnih isve većih gomila, jest: smrt lopovima! Napredak je poštenčovjek, ideali apsolutno ne kradu. Tko je godine 1848. pratiovozove, koji su sadržavali tuilerieska bogatstva? Odrpanci izpredgrađa Saint-Antoinea. Odrpanac je stražario pred rizni-com. Vrlina je načinila blistavima ove odrpance. Nalazila setu, u ovim kolima, u kesama površno zatvorenim, od kojih suneke bile čak poluotvorene, među stotinom sandučića za dra-gocjenosti, ona stara kruna Francuske, sva u dijamantimas kraljevskim rubinom na vrhu, koji se zvao regent, koja jevrijedila trideset milijuna. Oni su, bosonogi, čuvah ovukrunu.

Dakle, nema više žakerije. Glavna potpora crvene sablastije slomljena. Cijeli svijet sada to zna. Bauk više ne plaši.

IV

DVIJE DUŽNOSTI: BDJETI I NADATI SE

Kad je to tako, da li je otjerana svaka socijalna opasnost?Zaista ne. Nema više žakerije. S te strane može društvo bitimirno, krv mu više neće juriti u glavu; ali neka se pobrine0 načinu, kojim diše. Nema više bojazni od kapi, ali tu je sušica. Društvena sušica zove se bijeda.

Jednako se umire od mine kao i od groma.Ne prestajemo opetovati: treba prije svega misliti na od-

bačene i bolesne gomile, blažiti ih, pročišćavati ih, obasjavatiih, voljeti ih, otvarati im veličanstvene vidike, dati im sveoblike odgoja; davati im primjer rada, nikada primjer lije-nosti, umanjivati težinu osobnog tereta uvećavajući pojamopćega cilja, ograničiti siromaštvo ne ograničavajući bogat-stvo, stvarati široka polja javnoga i popularnog rada, imatikao helenski titan Briarej stotinu ruku da se pružaju na svestrane iscrpljenima i slabima, upotrijebiti kolektivnu moćna onu veliku dužnost otvaranja radionica za sve ruke, školaza sve sposobnosti i laboratorija za sve inteligencije, pove-ćati nadnicu, umanjiti muku, uravnotežiti dugovanja i prima-nja, a to će reći da je uživanje u omjeru s naporom i zasiće-nost s potrebom, jednom riječi olakšati društvenom aparatuu korist onih koji pate i onih koji ne znaju više svjetlosti iviše blagostanja; neka samilosne duše to ne zaborave; prvaod bratskih dužnosti — neka to znadu egoistična srca —ujedno je i prva od političkih potreba.

I, recimo to, sve je to samo još početak. Pravo pitanje jeovo: rad ne može biti zakon, ako nije i pravo.

Mi se ovdje ne zadržavamo napose, ovdje nije tomumjesto.

Ako se priroda naziva providnost, društvo treba da sezove predviđanje.

Intelektualni i moralni porast isto je tako neophodan kao1 materijalno poboljšanje. Znanje je životna poputnina; misliti je prijeka potreba; istina je hrana kao god i pšenica.Razum, koji se ne hrani naukom i mudrošću, omršavi. Du-

194 13* 195

hove, koji ne jedu, žalimo isto toliko, koliko i želuce. Akoima nečeg žalosnijeg od tijela, koje umire bez kruha, ondaje to duša, koja umire, jer je gladna svjetlosti.

Cjelokupni napredak teži za rješenjem. Jednog dana ljudiće se zapanjiti. Kako se ljudski rod penje, duboki slojevi izićiće sasvim prirodno iz zone krajnje nevolje. Nestajanje bijedeizvršit će se jednostavnim dizanjem nivoa.

Bilo bi nepravedno sumnjati u ovo blagoslovljeno rješenje.Istina je da je prošlost još vrlo jaka u ovom času, u kome

jesmo. Ona opet preotima mah. Ovo pomlađivanje lešinečudnovato je. Evo ga, gdje ide, gdje dolazi. Nalikuje na po-bjednika; ovaj mrtvac je osvajač. On dolazi sa svojom legi-jom, praznovjercima, sa svojom zastavom, neznanjem; prijenekog vremena dobio je deset bitaka. On napreduje, on pri-jeti, on se smije, on je pred našim vratima. Ali ne očajavaj-mo. Prodajmo polje, na kome logoruje Hanibal.

Čega se bojimo mi, koji vjerujemo?Kao što r ijeka ne ide natrag, isto tako ni ideje ne idu

natrag.Ali neka razmisle oni koji neće budućnost. Kazujući »ne«

napretku, oni ne osuđuju budućnost, već sebe same. Oni na-meću sebi žalosnu bolest; oni se cijepe prošlošću. Ima samojedan način da se čovjek odreče svojega »sutra«, a to je, daumre.

Dakle, mi ne želimo nikakvu smrt; smrt tijela što je mo-guće kasnije, smrt duše nikada.

Jest, zagonetka će reći svoju riječ, sfinga će progovoriti,problem će biti riješen. Jest, Narod, skiciran osamnaestimvijekom, bit će dovršen devetnaestim. Idiot koji u to sumnja.Buduće cvjetanje, skoro cvjetanje sveopćeg blagostanja bo-žanski je fatalan pojav.

Ogromni zajednički napori upravljaju ljudskim činjenica-ma i svode ih sve u jednom izvjesnom vremenu na logičnostanje, to će reći na ravnotežu, a to će reći na pravičnost.Jedna sila, sastavljena iz zemlje i iz neba, proizlazi iz čovje-čanstva i upravlja njime; ova je sila stvaralac čudesa; ni naj-čudnovatiji raspleti nisu joj teži od čudnovatih peripetija.Potpomognuta naukom koja dolazi od čovjeka, i slučajem.

196

koji dolazi od nekog drugog, ona se malo boji onih protu-slovlja u postavljanju problema, koja prostom svijetu izgle-daju kao nemogućnost. Ona je isto tako vješta da izvučeneko rješenje iz zbližavanja ideja, kao što izvlači pouku izzbližavanja činjenica; i može se sve očekivati od ove tajan-stvene moći napretka, koja jednog lijepog dana suočava istoksa zapadom u dnu neke grobnice i zapodijeva razgovor hodžas Bonaparteom u unutrašnjosti velike piramide.

Dotle, nema zastajanja, nema oklijevanja, nema zastoja ugrandioznom hodu duhova naprijed. Socijalna filozofija je usvojoj biti nauka o miru. Ona ima za cilj i treba da ima kaorezultat, da rastjera mržnje proučavanjem protivština. Onaispituje, ona istražuje, ona analizira; a onda opet sastavlja.Ona ide putem redukcije, odbacujući iz svijeta mržnju.

Više puta se vidjelo kako neko društvo propadne na vje-tru koji se razmahnita po ljudima; historija je puna brodo-loma naroda i carstva; jednoga lijepog dana ovaj nepoznatiuragan dohvati običaje, zakone, religije, i odnese sve to. Ci-vilizacije Indije, Kaldeje, Perzije, Asirije, Egipta iščezle sujedna za drugom. Zašto? Mi to ne znamo. Da li su se ovadruštva mogla spasti? Je li bila njihova krivnja? Da se moždanisu uzjogunili u nekom fatalnom poroku, koji ih je upro-pastio? Koliko od samoubojstva ima u ovim strašnim pro-pastima jednog naroda ili jedne rase? Pitanja bez odgovora.Sjena pokriva sve osuđene civilizacije. One su propuštale vo-du, te su potonule; mi nemamo ništa više da kažemo; s ne-kom vrstom zaprepaštenja mi gledamo na dnu ovoga morašto se zove prošlost, iza ovih ogromnih talasa vjekova, kakopropadaju one ogromne lađe, Babilon, Niniva, Tars, Teba,Rim, pod strašnim dahom, koji sa svih strana izlazi iz mraka.Ali tamo mrak, ovdje svjetlost. Mi ne poznajemo bolesti sta-rih civilizacija, ali znamo slabosti naše civilizacije. Mi imamosvuda nad njom pravo svjetlosti; mi promatramo njene lje-pote i otkrivamo njene grdobe. Tamo, gdje je kod nje zlo,ispitujemo dubinu; i kad se jednom konstatira patnja, pro-učavanje uzroka dovodi do otkrića lijeka. Naša civilizacija,djelo dvadeset vjekova, u isto doba je i čudovište i uzor; vri-jedi muke, da bude spašena. Ona će to i biti. Ublažiti ju, već

197

je mnogo; obasjati ju, to je opet nešto. Svi radovi modernesocijalne folozofije treba da streme k ovom cilju. Mislilacima danas veliku dužnost: — da liječnički pregleda civili-zaciju.

Mi ponavljamo, ovaj liječnički pregled hrabri; hoćemoovim zastajanjem na ohrabrenju da završimo ovih nekolikostranica, to jest predigrom jedne bolne drame. Pod društve-nom smrtnošću osjeća se ljudska nepropadljivost. Globus neumire zato, što gdjegdje ima rana, kratera i onih lišaja, sum-pornih pećina, što ima vulkana, koji se provaljuju i izbacujusvoj gnoj. Bolesti naroda ne ubijaju čovjeka.

Pa ipak, tko god posjeti društvenu kliniku, odmahne gdje-kada glavom. I najjači, i najnježniji, i najlogičniji imaju svoječasove klonulosti.

Hoće li doći budućnost? Gotovo se čini, da se može posta-viti ovo pitanje, kad se vidi toliki strahoviti mrak. Mračnogledanje lice u lice egoista i jadnika. Kod egoista predrasu-de, maglovitosti bogatog uzgoja, apetit koji raste od opijeno-sti, neka vrtoglavica od blagostanja koje zaglušuje, strah odpatnje koji kod pojedinaca ide do odvratnosti prema patni-cima, neko neutopljivo zadovoljstvo, »ja« toliko naduvano,da guši dušu; — kod jadnika lakomost, zavist, mržnja kadvide druge da uživaju, duboka trzanja ljudske životinje pre-ma zadovoljstvima, srca puna magle, žalosti, potreba, fatal-nosti, prljavo i prostačko neznanje.

Treba li nastaviti dizanje očiju k nebu? Svijetla taeka,koja se tamo vidi, je li i ona od onih, koje se gase? Strašnoje vidjeti ideal tako izgubljen u dubinama, malen, osamljen,neprimjetan, sjajan, ali okružen svim onim velikim crnimprijetnjama čudovišta nagomilanih oko njega; no on je baštaiko malo u opasnosti, koliko je u opasnosti zvijezda u če-ljustima oblaka.

198

KNJIGA OSMA

Očaravanja i očajavanja

PUNA SVJETLOST

Čitalac već zna da je Eponine — pošto je kroz ograduprepoznala stanovnicu iz ulice Plumet, kamo ju je bila po-slala Magnona — otpočela time, što je uklonila razbojnikeiz ulice Plumet, da zatim odvede tamo Markisa i da je po-slije nekoliko dana ushićavanja pred tom ogradom Marius,povučen onom silom koja gura željezo k magnetu i ljubav-nika kamenu od kojeg je sagrađena kuća one koju ljubi, naj-zad ušao u Cosettin vrt kao Romeo u Julijin. To mu je čakbilo lakše nego Romeu; Romeo se morao penjati na zid lje-stvicama, a Marius je trebao samo malo da iskrene jednušipku trošne ograde, koja se njihala kao zubi u starih ljudi.Marius je bio vitak i prošao je lako.

Kako nikada nije bilo nikog na ulici i kako je Mariusuostalom ulazio u vrt samo noću, nije bio u opasnosti da gavide.

Od onog blagoslovljenog i svetog časa, kada je poljubaczaručio dvije duše, Marius je tamo dolazio svako veče. Da seCosette u ovom času svoga života zaljubila u nekog slaboskrupuloznog i raskalašenog čovjeka, bila bi izgubljena; jerima plemenitih priroda ikoje se predaju, a Cosette je bilajedna od tih. Jedna je od velikodušnosti žene u tome što sepreda. Ljubav se na onoj visini, gdje je apsolutna, kompli-cira s nekom božanskom zaslijepljenošću stida. Ali u kolikuopasnost srljate vi, plemenite duše! Cesto vi dajete srce, mi

199

uzimamo tijelo. Vaše srce vam ostaje i vi ga gledate u tamistrepeći. Ljubav ne poznaje sredine; ili ubija, ili spašava. Ci-jela ljudska sudbina je u toj dilemi. Ovu dilemu — propastili spas — ne postavlja nijedna fatalnost neumitnije od lju-bavi. Ljubav je život, ako nije smrt. Kolijevka; ali isto takoi grobnica. Isti osjećaj kaže »da« i »ne« u ljudskom srcu. Odsvih stvari koje je Bog stvorio, ljudsko srce razvije najvišesvjetlosti, jao! I najviše noći.

Bog je htio, te je ljubav koju je Cosette srela, bila jednaod onih ljubavi koje spašavaju.

Koliko je god potrajao mjesec svibanj te godine 1832, do-lazila su svake noći, u taj jadni divlji vrt, pod ono džbunje,što je svakim danom bivalo sve mirisnije i sve gušće, dvabića sastavljena iz svih čistoća i svih nevinosti, prelijevajućise od svih nebeskih blaženstava, bliži arhanđelima negoli lju-dima, čista, časna, opijena, zračna, koja su blistala jedno zadrugo u mraku. Cosetti se činilo da Marius ima krunu, a Ma-riusu, da Cosette ima aureolu. Oni su se doticali, oni su segledali, uzimali se za ruke, pripijali se jedno uz drugo; alibila je jedna granica, koje nisu prelazili. Ne zato što su jepoštovali; nisu je ni znali. Marius je osjećao jednu pregra-du, Cosettinu nevinost, a Cosette je osjećala jedan oslonac,Mariusovu čestitost. Prvi poljubac bio je i posljednji. Marius,poslije toga, najviše ako bi se usnama dotakao Cosettine ru-ke, naramenice na vratu ili uvojka kose. Cosette je za njegabila neki miris, a ne žena. On ju je udisao. Ona nije ništaodbijala, i on nije ništa tražio. Cosette je bila sretna, a Ma-rius zadovoljan. Oni su živjeli u onom začaranom stanju, kojebi se moglo nazvati zasjenjenost jedne duše drugom dušom.To je bio onaj neizrecivi prvi zagrljaj dviju nevinosti uidealu.

U ovom ljubavnom času, času u kome pohota savršenošuti u svemoći ushita, Marius, čisti i serafski Marius, prijebi otišao k nekoj javnoj ženi nego što bi Cosettinu haljinumalko podigao. Jednom, pri mjesečini, Cosette se nagnula dapodigne neku stvar sa zemlje; njezina bluzica se rastvori ipokaza početak grla. Marius okrene oči.

200

Šta se događalo između ova dva bića? Ništa. Ona su seobožavala.

Noću, kad su oni tu bili, taj vrt je sličio na neko živo isveto mjesto. Sve se cvijeće oko njih otvaralo i slalo im mi-rise; a oni otvarahu svoje duše i rasprostirahu ih po cvijeću.Silna vegetacija, čiji miris je izazivao pohotljivost, podrhta-vala je puna soka i pijanstva okolo ovo dvoje nevinih, i onisu kazivali ljubavne riječi, od kojih su drhtala stabla.

Šta su bile ove riječi? Dasi. Ništa više. Ovi su dasi bilidovoljni da zbune i da uzbude cijelu ovu pr irodu. Čarobnasila, koju bi čovjek teško razumijevao, kada bi čitao u nekojknjizi ove razgovore, kazivane, da ih vjetar odnese i raspekao dim. Oduzmite ovom Zagoru zaljubljenih onu melodijukoja izlazi iz duše i koja ih prati kao neka lira, ono, što osta-je, samo je sjenka; vi kažete: Šta! Zar samo to! Pa da, djeti-njarije, ćaskanja, osmijesi bez povoda, izlišnosti, sitnice, svešto je u svijetu najuzvišenije i najdublje! Jedine svari kojevrijede da se kažu i da se čuju!

Čovjek, koji nikada nije slušao ove tričarije, ove malen-kosti, čovjek, koji ih nikada nije izgovorio, budala je i loščovjek.

Cosette je govorila Mariusu:— Znaš?. . .(U svemu tome, i kroz ovu nebesku čednost, a ni jedno

ni drugo nije znalo da kaže, kako, došlo je tikanje).— Znaš? Ja se zovem Eufrazija.— Eufrazija? Ma nije, ti se zoveš Cosette.— Oh! Cosette je jedno dosta ružno ime, koje su mi tako

dali, kad sam bila mala. Ali moje pravo ime je Eufrazija. Jeli, ti ne voliš to ime, Eufrazija?

— Da... Ali Cosette nije ružno.— Zar ga ti više voliš od Eufrazije?— Pa. . . da.— Onda ga i ja više volim. Zaista je lijepo, Cosette. Zovi

me Cosette.I osmijeh, koji je dodavala, pravio je od ovog dijaloga

idilu dostojnu neke šume, koja bi bila na nebu.

201

Drugi put opet ona ga je gledala ukočeno i povikala je:— Gospodine, vi ste divni, vi ste lijepi, vi imate duha, vi

niste kao drugi glupi, vi ste zaista učeniji od mene, ali sve tonije ništa! Ja te volim!

I Marius je u punom azuru mislio da čuje strofu koju pje-va neka zvijezda.

Ili pak, ona bi ga malko udarila kad bi kašljao, i kazalabi mu:

— Ne kašljite, gospodine. Ja neću da se kašlje kod mene,bez moga dopuštenja. To je vrlo ružno kašljati i uznemirivati me. Ja hoću da je tebi dobro, jer prije svega ja, kad seti ne bi dobro osjećao, bila bih vrlo nesretna. Šta bi ti htioda ja radim?

I to je bilo divno.Jednom Marius reče Cosetti:— Zamisli, jedno vrijeme sam mislio da se ti zoveš

Uršula.To im je zasmijalo cijelo veče.Usred jednog drugog razgovora, desilo se, da je uzviknuo:— O, jednoga dana, u Luxembourgu, palo mi je na pamet

da napadnem nekog invalida!Ali on se najednom zaustavi i ne ode dalje. Trebalo je

govoriti Cosetti o njenoj podvezici, a to je bilo nemoguće.Bila je tu jedna neznana strana, meso, pred kojim je uzmi-cala, s nekom vrstom svetog užasa, ova ogromna nevinaljubav.

Marius je zamišljao život s Cosettom tako, bez ičeg dru-gog; doći svako veče u ulicu Plumet, pomaći staru uslužnušipku predsjednikove ograde; sjesti jedno uz drugo na tuklupu, gledati kroz drveće treperenje noći koja počinje, do-vesti u svezu nabor na koljenu svojih hlača s raširenom Co-settinom haljinom, milovati joj nokat na palcu, reći joj ti,udisati jedno poslije drugog isti cvijet, neprestano, u besko-načnost! Za to vrijeme oblaci su prolazili iznad njihovih gla-va. Svaki put kad vjetar duva, odnosi više čovjekovih snovanegoli oblaka na nebu.

Ne može se reći da je ova čista, gotovo divljačka ljubavbila bez galanterija, ne. Praviti komplimente onoj, koja se

voli, prvi je način milovanja, poluhrabrost koja se okušava.Kompliment je nešto kao poljubac kroz veo. Pohota tu mećesvoju blagu, a skrivenu žaoku. Pred pohotom srce uzmiče,da bi bolje voljelo. Mariusova ulagivanja, sva presićena hi-merom, bila su tako reći obojena ažurnom bojom. Ptice, kadlete gore pored anđela, mora da čuju ovakve riječi.

Ipak se tu miješao život, čovjekova priroda, sva količinapozitivnog, za koju je Marius bio sposoban. To je bilo onošto se kaže u pećini, preludijum onoga, što će se reći u spa-vaćoj sobi; jedan lirski izliv, strofa i sonet ujedno, ljupkehiperbole gugutanja, sve prefinjenosti obožavanja, uređeneu buket i s nekim finim nebeskim mirisom, jedno neizrecivotepanje srca srcu.

— Oh! — mrmljao je Marius — kako si lijepa! Ne smijem da te pogledam. Zato te promatram. Ti si sama ljupkost.Ja ne znam šta mi je. Donji kraj tvoje haljine, kad se pomoli krajičak tvoje cipele, uzruja me. Pa zatim, kakva očarana svjetlost kad se tvoja misao odšikrine. Ti govoriš čudnovato pametno. Gdjekada mi se učini, da si ti san. Govori, jate slušam, ja te obožavam. Oh, Cosetto! Kako je to čudno idivno, ja sam zbilja lud. Vi ste za obožavanje, gospođice! Jaispitujem tvoje noge na mikroskop, a tvoju dušu na teleskop.

A Cosette je odgovarala:— Ja te volim malo više nego sve vrijeme, koje je pro

teklo od jutros.Pitanja i odgovori išli su kako su mogli u ovom dijalogu

o ljubavi, dolazeći uvijek u sklad.Cijela Cosettina ličnost bila je nevinost, bezazlenost, pro-

vidnost, čistoća, srdačnost, svjetlost. O Cosetti bi se mogloreći da je bila bistra. Onome, tko bi je vidio, davala je uti-saik travnja i zore. Bilo je rose u njenim očima. Cosette jebila svjetlost, zgusnuta u oblik žene.

Bilo je sasvim prirodno što joj se Marius divio, oboža-vajući je. Ali istina je, da je ova mala učenica iz instituta,izašla tek nedavno iz samostana, razgovarala s izvanrednimoštroumljem i govorila na mahove sve vrste istinitih i ljup-kih riječi. Njeno čavrljanje bilo je razgovor. Nije se varalani u čemu i vidjela je pravo. Žena osjeća i govori s nježnim

202 203

instinktom srca, koji je nepogrešiv. Nitko ne zna kao že-na da kaže stvari u isti mah blage i dukobe. Sva je žena utome, u blagosti i dubini; cijelo je nebo u tome.

U ovom potpunom blaženstvu dolazile su im svaki čassuze na oči. Neka zgažena božja životinjica, jedno pero izgnijezda, jedna slomljena glogova grančica žalostila ih je injihovo ushićenje, blago natopljeno melankolijom, izgle-dalo je, da ne traži ništa bolje nego da plače. Najsuverenijiznak ljubavi gdjekada je gotovo nepodnošljiva raznježenost.

A kraj toga — sva ova protuslovlja munjevite su igre lju-bavi — oni su se rado smijali, s nekom očaravajućom slo-bodom i tako familijarno, da su gdjekada izgledali kao dvadječaka. Međutim, čak i bez znanja srdaca pijanih od čed-nosti, nezaboravna priroda je uvijek tu. Ona je tu, sa svojimbrutalnim i uzvišenim ciljem; i ma kakva bila nevinost du-ša, osjeća se i u najnevinijem bliskom dodiru obožavanjadostojna i tajanstvena nijansa, koja razlikuje dvoje ljubav-nika od dvoje prijatelja.

Oni su se obožavali.Trajno i nepromjenljivo postoje. Voli se, smiješi se, smije

se, prave se mala mrgođenja krajevima od usana, preplećuse prsti ruku, govori se ti jedno drugom, i to ne sprečavavječnost. Dvoje se ljubavnika skriva u veče, u mraik, unevidljivo, s pticama, s ružama, oni u sjeni očaravaju jednodrugo svojim srcima, koja stavljaju u svoje oči, oni mrm-ljaju, šapću, a za to vrijeme ogromna treptanja zvijezda ispu-njuju beskraj.

II VRTOGLAVICA

POTPUNE SREĆE

Oni su bili kao u nekom neodređenom stanju, izvansebe od sreće. Nisu opažali koleru, koja je desetkovala Pa-riz baš u to vrijeme. Oni su se jedno drugom povjerili štosu mogli više, ali to nije išlo mnogo dalje od njihovih ime-na. Marius je bio rekao Cosetti da je siroče, da se zoveMarius Pontmercv, da je odvjetnik, da živi od toga što piše

204

stvari za knjižare, da mu je otac bio pukovnik, da je to biojunak, i da je on, Marius, prekinuo odnose sa svojim dje-dom koji je bogat. On joj je isto tako naglasio, da je baron,ali to nije učinilo nikakav utisak na Cosettu. Marius baron?Ona nije razumjela. Nije znala što bi ta riječ trebala značiti.Marius je bio Marius. Ona mu je ipak sa svoje strane povje-rila da je odrasla u samostanu Mali Picpus, da je i njezinamajka kao i njegova umrla, da se njezin otac zove g. Fauche-levent, da je vrlo dobar, da daje vrlo mnogo siromasima, alida je on sam siromah i da sebi otkida sve, ne otkidajućinjoj ništa.

Čudnovato, u takvoj simfoniji, u kojoj je Marius živiootkad je viđao Cosettu, čak je i najbliža prošlost postalatako zbrkana i daleka za njega, te ga je potpuno zadovoljiloto što mu je Cosette pričala. On čak ne pomisli da joj pričao noćnoj pustolovini u razvaljenoj kući, o Thenardierovi-ma,o opeklini i o čudnom držanju i čudnovatom bijegu njenogaoca. Marius je toga časa na sve to bio zaboravio; on čakuveče nije znao što je radio ujutro, ni gdje je ručao, nitko mu je govorio; u ušima su mu bile pjesme koje su gačinile gluhim za svaku drugu misao, on je živio samo učasovima kada je gledao Cosettu. Pa kako je bio na nebu,bilo je sasvim prirodno da zaboravi na zemlju. Oboje sunosili s ljubavnom čežnjom neodređeni teret nematerijalnihslasti. Tako žive oni somnambuli, koje nazivaju ljubavni-cima.

Jao! Tko nije osjetio sve te stvari? Zašto dolazi čas kadse izlazi iz ovog azura, i zašto' se život nastavlja poslije toga?

Ljubav gotovo zamjenjuje misao. Ljubav je vatren za-borav svega ostalog. Pa tražite logiku od strasti. U ljudskomsrcu nema apsolutne logičke veze, kao što u nebeskoj me-hanici nema svršene geometrijske linije. Za Cosettu i Ma-riusa ništa više nije postojalo osim Mariusa i Cosette. Sve-mir oko njih je pao u neki bezdan. Oni su živjeli u jednomzlatnom trenutku. Ničeg nije bilo ni ispred, ni odzada. Ma-rius je jedva i pomišljao da Cosette ima oca. U njegovusrcu bila je zaboravnost zaslijepljenosti. Pa o čemu su go-vorili ovi ljubavnici? Vidjeli smo, o cvijeću, o lastama, o

205

zalazećem suncu, o izlasku mjeseca, o svima važnim stva-rima. Oni su rekli jedno drugom sve, izuzevši sve. Sve za-ljubljenih je ništa. Ali otac, stvarnost, ona jazbina, oni zli-kovci, onaj slučaj, zašto? I je li on baš sasvim siguran daje taj strašni san postojao? Bilo ih je dvoje, obožavali suse, postojalo je samo to. Sve drugo nije postojalo. Vjero-vatno je ovo iščezavanje pakla iza nas neodjeljivo od do-laska raja. Da li su se vidjeli demoni? Ima li ih? Da li sedrhtalo? Da li se patilo? To se više ne zna. Jedan je rumenoblak preko toga.

I tako su živjela ova dva bića, vrlo visoko, sa svom ne-vjerojatnošću, koja je u prirodi; ni u nadiru, ni u zenitu,između čovjeka i anđela, iznad brloga, ispod etera, u obla-ku; tek pomalo kost i meso, duša i zanos od glave do pete;već previše uzvišeni da bi hodali po zemlji; još previše op-terećeni čovječanstvom, da bi izašli u plavetnilu; u neiz-vjesnosti kao atomi, Ikoji čekaju da se pretvore u talog; na-oko izvan sudbine; ne znajući za ovaj kolosijek, jučer, danas,sutra; zadivljeni, lebdeći; na časove dovoljno lagani za bje-žanje u beskraj; gotovo spremni za vječni let.

Oni spavahu budni u onom Ijuljuškanju. O sjajna letar-gijo jave, pritisnute idealom!

Gdjekada, koliko je god Cosette bila lijepa, Marius jepred njom zatvarao oči. Zatvorene oči, najbolji način za pro-matranje duše.

Marius i Cosette nisu se pitali kuda će ih to odvesti: onisu smatrali da su stigli. Čudna je to tražbina ljudi, koji hoće,da ljubav nekamo vodi.

III POČETAK

SJENE

Jean Valjean nije ništa sumnjao.Cosette, malo manje sanjarska od Mariusa, bila je ve-

sela i to je Jeanu Valjeanu bilo dovoljno da bude sretan.Misli, koje je Cosette imala, njene nježne zauzetosti, slikaMariusova, koja joj je ispunjavala dušu, nisu oduzimale

206

ništa neuporedivoj čistoći lijepog, čednog i nasmijanog čela.Ona je bila u dobi, u kojoj djevica nosi svoju ljubav kaošto anđeo nosi svoj ljiljan. Jean Valjean je, dakle, bio miran.I onda, kad se dvoje ljubavnika slažu, uvijek ide sve vrlodobro; neki treći, koji bi mogao pomutiti njihovu ljubav,držan je u potpunoj zaslijepljenosti jednim malim brojemopreznosti, koje su uvijek iste za sve ljubavnike. I Cosettenije imala nikada ništa da zamjeri Jeanu Valjeanu. Htio bida ide? Da, tatice. Htio bi ostati? Vrlo dobro. Htio bi pro-vesti veče kraj Cosette? Ona je bila očarana. Kako se onuvijek povlačio u deset sati uveče, tih večeri bi Marius do-lazio u vrt tek onda, kad bi prošao taj čas, kada bi čuo s uli-ce Cosettu da otvara vanjska vrata na stubama. Po sebi serazumije, da dan nikad nije dočekao Mariusa. Jean Valjeančak nije ni mislio da Marius postoji. Samo jedanput, jed-nog jutra, desi mu se, te reče Cosetti: — Vidi, kako si bijelapo leđima! — Veče uoči toga dana Marius je u zanosu biopritisnuo Cosettu uza zid.

Stara Toussaint, koja je išla rano spavati, mislila je sa-mo, kako će spavati kad posvršava svoje poslove, i kao niJean Valjean nije znala ništa.

Nikada Marius nije stupio u kuću. Kada je bio s Co-settom, krili su se u jedno udubljenje blizu gornjeg dijelastuba da ih s ulice nitko ne bi mogao vidjeti ni čuti, i tubi se posadili, zadovoljavajući se često mjesto svakog raz-govora stiskanjem ruiku po dvadeset puta na minutu, pro-matrajući grane drveća. U ovim trenucima mogao je gromudariti trideset koraka od njih, a oni ga ne bi ni osjetili,toliko se sanjarija jednoga udubljivala i tonula duboko usanjariju drugog.

Bistra čistoćo! Časovi sasvim bijeli; gotovo svi isti. Ovaje vrsta ljubavi zbirka ljiljanovih latica i golubinjeg perja.

Između njih i ulice bio je cijeli vrt. Svaki put, kad biušao ili izišao, Marius bi brižljivo namjestio šipku na ogra-di, tako da se nije vidio nikakav poremećaj.

Odlazio je obično oko ponoći i vraćao se Courfevracu.— Bi li vjerovao: Marius se sada vraća vrlo kasno.Bahorel odgovori:

207

L,,.

— šta ćeš? U jednom seminaristu ima uvijek neštood lole.

Gdjekada bi Courfevrac prekrstio ruke, uzimao ozbiljanizraz i govorio Mariusu:

— Vi se kvarite, mladi čovječe!Courfevracu, čovjeku praktičnom, nije bio po volji ovaj

odsjaj nevidljivog raja na Mariusu; on nije bio mnogo na-vikao na nepoznate strasti; gubio je strpljivost i pozivaogdjekada Mariusa da se vrati u stvarnost.

Jednoga jutra dobaci mu ovaj ukor:—■ Dragi moj, više puta mi daješ utisak, kao da si na mje-

secu, u kraljevstvu sna, u pokrajini iluzija, u prijestolniciSapunskih Mjehura. Hajde, budi dobro dijete, reci, kako jojje ime?

No ništa nije moglo izmamiti iz Mariusa riječ. Prije bimu se iščupali nokti nego jedan od ono tri sveta slova, kojasu sastavljala to neiskazano ime Cosette. Prva je ljubav svi-jetla kao zora, a šutljiva kao grob.

Za vrijeme ovog slatkog mjeseca svibnja upoznali su Ma-rius j Cosette ove sreće:

Prepirati se i govoriti jedno drugom »vi«, da bi poslijeslađe govorili »ti«; razgovarali se dugo i s najsitnijim deta-ljima o ljudima, koji ih ni najmanje nisu zanimali; jedandokaz više, da u ovoj začaranoj operi što je zovu ljubav,libretto ne znači gotovo ništa.Za Mariusa: slušati, kako Cosette govori o krpicama; ZaCosettu: slušati, kako Marius govori o politici; Slušati,koljeno uz koljeno, kako tutnje kola ulicom Babilon;

Promatrati istu planetu u prostoru ili istog sjajnog kuk-ca u travi;

Šutjeti zajedno; još veća slast nego razgovarati;Itd., itd.Međutim, približavali su se razni zapleti.Jedne večeri Marius se bio uputio na sastanak bulva-

rom Invalida; obično je išao pognute glave; baš kad je htiozakrenuti za ugao ulice Phimet, čuje, da je netko blizu nje-ga rekao.

— Dobar dan, gospodine Mariuse.On podigne glavu i prepozna Eponinu.To je na njega učinilo čudan utisak. Od dana, kada ga

je ona odvela u ulicu Plumet, nijedanput nije pomislio naovu djevojku, od onda je nije vidio, i ona mu je potpunoispala iz pameti. On je za nju imao samo osjećanje zahval-nosti, njoj je dugovao za svoju sadanju sreću, pa ipak muje bilo nezgodno što ju je sreo.

Pogrešno je misliti, da strast, kada je sretna i čista, do-vodi čovjeka u stanje savršenstva; ona ga prosto odvodi,kao što smo konstatirali, u neko stanje zaborava. U tomepoložaju čovjek zaboravlja biti zao, ali zaboravlja i bitidobar. Zahvalnost, dužnost, važne, a dosadne uspomene iš-čezavaju. U svako drugo vrijeme Marius bi bio sasvim druk-čiji prema Eponini. Sav obuzet Cosettom, on čak sebi nijejasno davao računa o tome, da se ova Eponine zove EponineThenardier i da ona nosi ime zapisano u oporuci njegovaoca, ona ime, za koje bi se on prije nekoliko mjeseci takovatreno založio. Mi pokazujemo Mariusa takvog, kakav je.I sam njegov otac iščezavao je malo iz njegove duše podsjajem njegove ljubavi.

On odgovori malo zbunjen:— Ah, vi ste to, Eponine?— Zašto mi kažete »vi«? Jesam li vam što učinila?— Ne — odgovori on.On zbilja nije imao ništa protiv nje. Daleko od toga. Tek

osjećao je, da ne može radit i drukčije, nego sad kadCosetti veli »ti«, da Eponini kaže »vi«.

Kako je on šutio, ona povika:— Pa recite ...Zatim se zaustavi. Izgledalo je, kao da su nedostajale ri-

ječi ovom nekad tako bezbrižnom i drskom biću. Ona sepokušala osmjehnuti, ali nije mogla. Pa nastavi:

— Dakle?Zatim opet ušuti i osta oborenih očiju.— Laku noć, gospodine Mairiuse — reče najednom; i ode.

208 14 Jadnici II 209

IV PAS TRCI ENGLESKI I LAJE NA ARGOTU

Sutra je bio 3. lipnja, 3. lipnja 1832, datum, koji trebaoznačiti zbog ozbiljnih događaja, koji su se kao teški oblacinatuštili nad horizontom Pariza. Marius je kroz noć išaoistim putem, kojim i jučer, s istim začaranim -mislima u sr-cu, kad opazi između stabala na bulvaru Ćponinu, koja muje išla u susret. Dva dana uzastopce, to je bilo previše. Onse živo okrene, ostavi bulvar, promijeni put i ode u ulicuPlumet ulicom Monsieur.

To je bilo uzrokom, da ga je fiponine slijedila do ulicePlumet, što dosad nikada nije činila. Do sada se zadovolja-vala time što ga je gledala pri njegovu prolazu bulvarom,ne nastojeći čak ni da ga susretne. Samo je prošle večeripokušala govoriti s njim.

fiponine ga je, dakle, slijedila, a on nije ni slutio o to-me. Vidjela ga je kako je pomaknuo šipku na ogradi i pro-vukao se u vrt.

— Gle — reče ona — on i u kuću dolazi!Ona se primakne ogradi, opipa redom šipke i pronađe

lako onu, koju je Marius pomaknuo.I progunđa poluglasno tužnim akcentom stih ulične

pjesme:— Nema od tog ništa, Lisette!Ona je sjela na zid ispod ograde, baš do šipke, kao da

je čuva. To je bilo upravo na onome mjestu, gdje je ogradadodirivala susjedni zid. Tu se nalazio mračni ugao, u komeje fiponine potpuno iščezavala.

Tu je ostala više od jednog sata, ne mičući se i ne di-šući, obrvana svojim mislima.

Oko deset sati uveče, jedan od dvojice ili trojice pro-laznika ulicom Plumet, stari okašnjeli građanin, koji se žu-rio na ovom pustom i ozloglašenome mjestu, idući kraj ogra-de vrta i došavši do ugla, koji je ograda činila sa zidom,začu neki potmuli i prijeteći glas, koji je govorio:

210

— Ne čudim se više što dolazi svako veče!Prolaznik pogleda oko sebe, ne usuđujući se pogledati

u ovaj crni ugao, i uplaši se. I udvostruči korak.Ovaj je prolaznik imao pravo što se požurio, jer neko-

liko trenutaka poslije toga šestorica ljudi, koji su išli raz-dvojeni i u izvjesnom razmaku jedan od drugog duž zidai za koje bi netko pomislio da su tajna ophodnja, uđoše uulicu Plumet.

Prvi, koji je stigao do ograde vrta, zaustavi se i pričekaostale; jednu sekundu zatim bila su sva šestorica zajedno.

Ovi ljudi počeše između sebe govoriti poluglasno:— To je tu — reče jedan od njih.— Ima li kakav čikanac (pas) u vrtu? — zapita sada

drugi.— Ne znam. Za svaki slučaj gepio (ukrao) sam jedan

kolačić, koji ćemo mu dati, da snjupa (pojede).— Imaš li kita za razbaštravanje ždrakavca (za razbija

nje okna)? (Razbiti prozor >s pomoću obljepljivanja lijep-kom, koji, namazan po staklu, zadržava staklovinu i sprečavašum).

— Imam.— Ograda je stara — prihvati peti, koji kao da je go

vorio glasom iz trbuha.— To je bolje — reče drugi, koji je već govorio. — Ne

će pištati pod strugarikom (pilom) i neće je biti teško pre-misiriti (prepiliti).

Šesti, koji još nije bio otvorio usta, stade ispitivati ogra-du, kao i fiponine prije jednog sata, obuhvatajući redomsvaku šipku i drmajući je pažljivo. Tako dođe do one, kojuje Marius pomakao. U trenutku, kad se mašio za tu šipku,jedna ruka, iskrsnuvši naglo iz mraka, spusti se na njegovumišicu i jedan promukli glas mu tiho reče:

— Ima pseto.U isti mah on opazi pred sobom jednu blijedu djevojku.čovjek se strese, kako se to uvijek događa pred neoče-

kivanim. On se gadno nakostriješi; ništa nije tako strašnovidjeti, kao uznemirene divlje životinje; njihov poplašen iz-gled je strašan. On uzmakne i promuca:

21114*

— Koja je ovo klinka (cura)?— Vaša kći.I zaista, to je bila fiponine, koja je govorila Thenardieru.Kad se pojavila fiponine, petorica ostalih, to jest Cla-

quesous, Gueulemer, Babet, Montparnasse i Brujon, pribli-žili su se nečujno, bez žurbe, ne govoreći ni riječi, s kobnomsporošću, svojstvenom ovim noćnim ljudima.

U rukama im se vidjelo nekakvo odvratno oruđe. Gueule-mer je držao jedna od onih krivih kliješta, kojima skitniceprovaljuju u tuđe.

— Hej, šta radiš ti ovdje? šta hoćeš od nas? Jesi li luda? — razvika se Thenardier, koliko se može vikati, kadase govori tiho. — Što nam smetaš iu poslu?

fiponine se poče smijati i zagrli ga.— Ja sam ovdje, tatice, zato što sam ovdje. Zar nije

slobodno sjesti na kamenje, sada? Vi ne bi trebali biti tu.Šta ćete vi tu, kad je samo biskvit (ništa). Ja sam to reklaMagnoni. Tu nema nikakva posla. Ta poljubite me, moj dobri tatice! Već vas davno nisam vidjela! Vi ste dakle vani?

Thenardier pokuša da se otme iz Eponinina zagrljaja iprogunđa:

— Dobro. Zagrlila si me. Da, ja sam vani. Nisam unu-tri. A sad odlazi.

Ali fiponine nije puštala svoj plijen i udvostručila je svojemaženje:

— Pa kako ste to izveli, tatice? Vi morate imati mnogoduha kad ste se izvukli iz toga. Pričajte mi to! A moja mama?Gdje je moja mama? Ta govorite mi o njoj.

Thenardier odgovori:— Ona je dobro, ne znam, ostavi me, velim ti, odlazi.— A ja baš upravo neću da odlazim — reče fiponine s

umiljavanjem razmaženog djeteta — vi me tjerate, a već sučetiri mjeseca, kako vas nisam vidjela, i jedva sam dočekalada vas zagrlim.

Pa opet zagrli oca.— Ma to je glupo! — reče Babet.— Požurimo! — reče Gueulemer — mogu progljati dur-

bići (proći stražari).

212

Glas onoga što je govorio iz trbuha, izrecitira ovaj dvostih:

Mi nismo na dan Nove godine, Dacmačemo tatu i mamu.

fiponine se okrene petorici razbojnika:— Gle, to je gospodin Brujon. — Dobar dan, gospodine

Babet. Dobar dan, gospodine Claquesous. — Zar me ne poznajete, gospodine Gueulemere? Kako je, Montparnasse?

— Da, poznaju te! — reče Thenardier. — Ali dobar dan,dobro veče, suvišno je! Ostavi nas na miru.

— Ovo je čas za lisice, a ne za kokoši — reče Montparnasse.

— Vidiš dobro da imamo ovdje posla — doda Babet.fiponine uze Montparnasseovu ruku.— Čuvaj se! — reče on — porezat ćeš se, misirač (nož)

mi je otvoren.— Mali moj Montparnasse — odgovori fiponine vrlo bla

go — treba imati povjerenja u ljude. Ja sam možda kći mogaoca. Gospodine Babet, gospodine Gueulemer, mene su odredili, da ispitam taj posao i da obavijestim o njemu.

Značajno je da fiponine nije govorila argot. Otkada jeupoznala Mariusa, ovaj užasan jezik postao joj je nemo-gućim.

Ona stegne u svojoj ručici, koštunjavoj i slaboj kao rukanekog skeleta, grube debele Gueulemerove prste i nastavi:

— Vi dobro znate da ja nisam glupa. Obično mi se vjeruje. U pojedinim prilikama činila sam vam usluge. I vidite,ja sam vas obavijestila, uzalud bi se izlagali opasnosti. Kunem vam se da u ovoj kući nema nikakva posla.

— Ima samo žena — reče Gueulemer.— Ne. One su se odselile.— Ali svijeće nisu, zbilja! — primijeti Babet.I pokaže fiponini kroz krošnje stabala neku svjetlost, koja

se šetala po mansardi paviljona. To je bila Toussaint, koja nijespavala, jer je prostirala rublje da se suši.

213

fiponine pokuša i posljednji put.— No — reče ona — to je puka -sirotinja i jedan kuće-

rak, u kome nemaju ni groša.— Odlazi do vraga! — povika Thenardier. — Kad budemo

prevrnuli kuću i kad budemo udesili podrum gore, a tavandolje, reći ćemo ti, ikakvi tranci (novci) su unutra, i da li sukinte (franci), kantici (groši) ili bakreni.

I odgurnu je da prođu.— Moj dobri prijatelju, gospodine Montparnasse — reče

fiponine —molim vas, koji ste dobar dečko, ne ulazite!— Čuvaj se! Poreza t ćeš se! — odvrati Montparnasse.Thenardier prihvati svojim odlučnim tonom:— Tornjaj se, vještice, i pusti ljude da rade svoj posao,fiponine ispusti Montparnasseovu ruku, koju je bila opet

uzela, i reče:— Vi bi, dakle, htjeli ući u ovu kuću?— Tako, samo malo! — reče cereći se onaj, što govori

iz trbuha.Tada se ona osloni leđima na ogradu, okrene se licem

šestorici do zuba naoružanih zlikovaca i kojima je mrak da-vao demonska lica, i reče tihim glasom:

— Ali ja neću da vi uđete.Oni se zaustaviše kao ukopani. Onaj, što govori iz tr-

buha, ipak dovrši svoje cerekanje. Ona nastavi:— Prijatelji! Čujte me. Ne ide to tako. Sada ja govorim.

Prvo, ako vi uđete u ovaj vrt, ako se dotaknete ove ograde,ja ću vikati, lupati na vrata, probudit ću svijet, učinit ću davas pohvataju svu šestoricu, zvat ću redarstvo.

— I učinit će — reče tiho Thenardier Brujonu i onomešto govori iz trbuha.

Ona kimne glavom i dodade:— Počevši od svoga oca!Thenardier se primakne.— Ne bliže, ciko! — reče ona.On uzmakne, gunđajući kroza zube: — Šta joj je? — I

dodade:— Kučko!Ona se nasmije nekakvim skromnim načinom:

214

— Kako god hoćete, ali ući nećete. Nisam ja pseća kći,ja sam kurjakova kći. Vas šestorica, pa šta mi je stalo dotog? Vi ste muškarci. No, a ja sam žena. Ne bojim se ja vas.Velim vam da nećete ući u ovu kuću, jer se to meni ne sviđa.Ako se približite, lajem. Marim ja za vas. Hvatajte vaš put,dosadni ste mi! Idite, ikud vas je volja, ali ne prilazite ovamo,ja vam zabranjujem. Vi nožem, ja ću šakom, svejedno mije, priđite, no!

Ona pristupi korak razbojnicima, bila je strašna, i udariu smijeh:

— Nije nego još nešto! Ne plašim se ja vas! Ljetos ćugladovati, zimus ću se smrznuti. Smiješne li su ove budalešto misle da zadaju strah jednoj djevojci! I šta! Strah? —Pfuj, bogami! Zato, što imate dunljive firme, koje bježe podkrevet, kad malo viknete, zar zato? A ja, eto, ja se ne bojimničega.

Ona zaustavi svoj ukočeni pogled na Thenardieru, pa reče:— Čak ni vas!Zatim nastavi, mjereći razbojnike svojim krvavim, sabla-

snim zjenicama:— šta mi je stalo ako me sutra pokupe s kaldrme u toj

ulici Plumet, ubijenu rukom moga oca, ili što će me poslijegodinu dana naći u mrežama Saint-Clouda ili na otoku Labuda usred istrunulih brana i utopljenih pasa!

Morala je stati, obuzeo ju je suhi kašalj, disanje joj iz-lazilo kao hropac iz uzanih i slabašnih grudi.

Ona nastavi:— Treba samo da viknem, eto ih, tres! Vas ste šestorica,

a ja sam cijeli svijet.Thenardier učini jednu kretnju prema njoj.— Ne približujte se! — viknu ona.On se zaustavi i blago joj reče:— No, neću. Neću se približiti, ali ne govorimo tako gla

sno. Pa ti, kćeri, hoćeš da nas spriječiš u poslu? A baš binam trebalo da štogod zaradimo. Ti dakle nisi više prijateljsvome ocu?

— Dosadni ste mi — reče fiponina.

215

— Pa treba nam, da živimo, da jedemo.— Crknite, svi.Kad je to rekla, posadi se na zid ispod ograde, pjevušeći:

Ruka mi je tako lijepo ugojena,Nožica mi tako fino skrojena, Aja ovdje samo gubim vremena.

Bila se nalaktila i položila bradu na ruku, prebacivši no-gu s nemarnim izrazom. Kroz poderanu haljinu virile sujoj mršave ključne kosti. Obližnja svjetiljka osvjetljavala jojje profil i položaj. Nije se moglo vidjeti ništa tako odlučnoi tako čudno.

šestorica lupeža, preneraženi i natmureni, što ih tako ušahu drži jedna djevojka, odoše pod sjenu svjetiljke i odr-žaše vijeće sa slijeganjem ramena, poniženi i bijesni.

Ona ih je, međutim, promatrala mirnim i divljačkim iz-razom.

— Ima kod nje nešto — reče Babet. — Neki razlog. —Valjda je zaljubljena u čikavca (psa). A šteta je propustitiovakvu priliku. Dvije žene, starac, koji stanuje u zadnjemdvorištu; na prozorima su ne baš tako loše zavjese. Mora daje starac kikerez (Židov). Posao mi se čini dobar.

— Pa onda uđite, vi ostali — povika Montparnasse. —Svršite posao. Ja ću ostati ovdje s djevojkom i ako se makne ...

On učini, da je na svjetlosti svjetiljke zasjao goli nož,koji je držao.

Thenardier nije govorio ni riječi i izgledao je spremanna sve što se hoće.

Brujon, koji je bio pomalo prorok i koji je, kako zna-mo, »proučavao posao«, još nije bio govorio. Izgledao je za-mišljen. Za njega se držalo da ne uzmiče ni pred čim, iznalo se, da je on jednoga dana opljačkao samo zato da bise pokazao, jednu stražarsku postaju. Osim toga je gradiostihove i pjesmice što mu je davalo veliki ugled.

Babet ga zapita:

216

— Ti ne veliš ništa, Brujone?Brujon posuti još nekoliko trenutaka, zatim odmahnu gla-

vom na nekoliko raznih načina i naposljetku se odluči daizusti:

— Eto: jutros sam naišao na dva vrapca, koji su se tukli:večeras sam nagazio na ženu, koja se svađa. Sve je to zlo.Ciljajmo (pođimo).

Oni odoše.Odlazeći, promrmlja Montparnasse:— Svejedno, da su htjeli, ja bih joj začepio gubicu.Babet mu odgovori:— Ja ne. Ja ne dižem ruku na ženu.Na kraju ulice oni se zaustaviše i potmulim glasom izmi-

jenjaše ovaj dijalog:— Gdje ćemo noćas spavati?— Ispod Pariza.— Je li kod tebe ključ od rešetke, Thenardier?— Kako ne bi bio?fiponine, koja ih nije puštala s očiju, vidjela ih je, kako

odoše putem, kojim su i došli. Ona se podiže i pođe za njimaduž zidova i kuća. Talko ih je slijedila do bulvara. Tu seoni razdvojiše i ona vidje ovu šestoricu, kako ih je nestalou mraku, s kojim kao da su se slili.

NOĆNE STVARI

Poslije odlaska zlikovaca dobi ulica Plumet opet svoj mir-ni noćni izgled.

To, što se dogodilo u ovoj ulici, ne bi bilo nikakvo čudou šumi. Visoko drveće, grmlje, pustoš, oporo izukrštano gra-nje, visoka trava, stoje nekako mračno; divlje treperenje na-slućuje tu iznenada priviđenje nevidljivog; ono, što je ispodčovjeka, razaznaje tu kroz maglu ono, što je ispod čovjeka,i tu se u mraku suočavaju stvari, .koje mi živi ne znamo.Nakostriješena i divlja priroda prestravi se pri izvjesnim pri-bližavanjima, za koja vjeruje, da su natprirodna.

217

Sile se mraka poznaju i imaju među sobom tajanstvenihravnoteža. Zubi i pandže plaše se od onoga što se ne da uhva-titi. Krvožedno životinjstvo, proždrljivi izgladnjeli apetiti štovrebaju plijen, instinkti oružani noktima i čeljustima, kojikao izvor i cilj imaju samo trbuh, uznemireno promatraju injuše neuzbudljivu sablasnu priliku koja luta pod kopre-nom, uspravnom u svom jedva vidljivom i treptavom odijelui koja im se čini da živi nekim mrtvim i strašnim životom.Ove okrutnosti, koje nisu ništa drugo do materija, zbunjenostrahuju, da imaju posla s neizmjernom tamom, sabijenomu neznano stvorenje. Neka crna prilika, koja sprečava put,smjesta zaustavlja divlju životinju. Ono, što izlazi iz grob-lja, preplaši i zbuni ono, što izlazi iz pećine; okrutni strahujeod kobnog; vuci uzmiču, kad sretnu vampira.

VI

MARIUS POSTAJE TOLIKO STVARAN DA DAJECOSETTI SVOJU ADRESU

Za vrijeme dok je ova vrsta kučke s ljudskim licem stra-žarila kraj ograde i dok su šestorica razbojnika uzmakla predjednom djevojkom, Marius je bio kraj Cosette.

Nikada nebo nije bilo više osuto zvijezdama i tako ča-robno, stabla tako drhtava, miris trava tako silan; nikadaptice nisu zaspale u lišću s tako slatkim cvrkutom; nikadasve harmonije sveopće vedrine nisu bolje odgovarale unu-trašnjoj glazbi ljubavi; nikada Marius nije bio tako zalju-bljen, tako sretan, tako ushićen. Ali on je našao Cosettu tu-žnu. Cosette je plakala. Oči su joj bile crvene.

To je bio prvi oblak u ovom divnom snu.Prva Mariusova riječ bila je:— Što ti je?Ona je odgovorila:— Eto, tako.Zatim je sjela na iklupu kraj vanjskih stuba i dok je on

sav dršćući sjedao kraj nje, ona je nastavila:

218

— Moj otac mi je jutros rekao, neka budem spremna, daima posla i da ćemo možda otputovati.

Marius je zadrhtao od glave do pete.Kada je čovjek na kraju života, umrijeti znači, što i ot-

putovati, kada je na početku, otputovati znači, što i umrijeti.Kroz šest tjedana Marius je malo-pomalo, lagano, poste-

peno, svakim danom osvajao Cosettu. Osvajanje sasvim ide-alno, ali duboko. Kao što smo već objasnili, u prvoj ljubavise uzima duša prije tijela; kasnije se tijelo uzima prije duše,a gdjekada se duša ni ne uzima; mudračine kao Faublas iPrudhomme dodaju: jer je i nema; ali na sreću je ovaj sar-kazam bogohulstvo. Marius je dakle zavladao Cosettom, kaošto se zavlada duhovima; ali on ju je obavijao svom svojomdušom i držao je ponosno s nevjerojatnim uvjerenjem. Onje vladao njenim osmijehom, njenim dahom, njenim miri-som, dubokim sjajem njenih plavih zjenica, mekoćom njenekože, kad bi joj dodirnuo ruku, ljupkom znamenkom, kojuje imala na vratu, svima njenim mislima. Bili su se sporazu-mjeli, da nikada ne spavaju, a da ne sanjaju jedno o dru-gom. I održali su riječ. On je, dakle, vladao svima Cosettinimsnovima. Neprestano je promatrao i gdjekada udisao uvojkekoje je imala na zatiljku, i uvjeravao sebe, da nema nijednoguvojka, koji ne bi pripadao njemu, Mariusu. Promatrao je iobožavao stvarčice kojima se kitila, njenu zavezanu vrpcu,njene rukavice, njene narukvice, njene cipelice kao svete stva-ri, kojima je on bio gospodar. On je mislio da je on gospodarovih lijepih češljeva od kornjače, koji su bili u njenoj kosi,i čak sam sebi govorio, a to su potmula i nejasna mucanjapožude, koja se pojavljivala, da ne postoji nijedna žica unjenoj haljini, nijedna petlja u njenoj čarapi, nijedan nabornjenoga korzeta, koji ne bi pripadali njemu. Kraj Cosette seosjećao kao kraj svoje imovine, kraj svoje stvari, kraj svogacara i svoga roba. Izgledalo je, da su toliko izmiješali svojeduše, da kad bi im se prohtjelo, da ih ponovno vrate, bilo biim nemoguće prepoznati ih. — To je moja. —Ne, to je moja.— Uvjeravam te, da se varaš. Evo, ovo sam ja. — što misliš,da si ti, to sam ja. — Marius je bio jedan dio Cosette, a Co-sette jedan dio Mariusa. Marius je osjećao Cosettu da živi u

219

njemu. — Imati Cosettu, zavladati Cosettom bilo mu je isto,što i disati. Pa usred te vjere, ovog zanosa, ove čedne, neču-vene i apsolutne vlasti nad njom, ovoga gospodarstva oneriječi: »Mi ćemo otputovati« padoše iznenada i grubi glasjave mu podviknu: Cosette ne pripada tebi!

Marius se probudi. Šest tjedana je Marius, što smo većrdkli, živio izvan života; ta riječ, otputovati! nemilosrdnoga je povratila u nj.

On ne nađe ni jedne riječi. Cosette tek osjeti da mu jeruka veoma hladna. Sad ona zapita njega:

— Što t i je?On odgovori, tako tiho, da ga je Cosette jedva mogla čuti:— Ne razumijem što si mi rekla.Ona ponovi:— Jutros mi je otac rekao da spremim sve svoje sitnice

i da budem gotova, da će mi dati svoje rublje, da se stavi usanduk, da mora putovati, da ćemo otputovati, da treba imatijedan veliki sanduk za mene i jedan mali za njega, spremitisve to za tjedan dana, i da ćemo možda ići u Englesku.

— Ma to je grozno! — povika Marius.Sigurno, da u ovom tremutiku, u duhu Mariusovu, nikakva

zloupotreba vlasti, nikakvo nasilje, nikakva gnusoba najve-ćih tirana, nikakvo djelo Busirisa, Tiberiusa ili Henrika Os-mog nije bilo ravno po okrutnosti ovome: G. Faucheleventvodi svoju kćer u Englesku, zato jer ima posla.

— Pa kad ćeš otputovati?— On nije rekao, kad.— Pa kad ćeš se vratiti?— On nije rekao, kad.Marius ustade i reče hladno:— Cosette, hoćete li vi ići?Cosette okrenu k njemu svoje oči, pune straha, i odgo-

vori nekako zbunjeno:— Kuda?— U Englesku! Hoćete li ići?— Zašto mi kažeš »vi«?— Ja vas pitam, hoćete li ići?— Šta bi ti htio da radim? — reče ona, sklopivši ruke.

220

— Dakle, ići ćete?— Kad moj otac ide.— Dakle, ići ćete?Cosette uze Mariusovu ruku i stegnu je, ne odgovorivši.— Lijepo — reče Marius. — Onda ću ja ići na drugu

stranu.Cosette osjeti smisao ove riječi više, nego što ga je ra-

zumjela. Ona toliko problijedi da joj je lice postalo bijelo umraku. Ona promuca:

— Šta hoćeš time reći?Marius je pogleda, zatim lagano podigne oči k nebu i

odgovori:— Ništa.Kad mu se spustila trepavica, on opazi Cosettu, koja se

smiješila na njega. Osmijeh žene, koja se voli, ima neki sjaj,koji se i noću vidi .

— Kako smo glupi, Mariuse! Pala mi je na pamet jednaideja.

— Što?— Hajde i ti, ako pođemo. Ja ću ti reći kuda! Dođi

k meni, gdje budem!Marius je sada bio čovjek sasvim probuđen. On se opet

vratio u stvarnost. On povika Cosetti:— Da pođem s vama? Jesi li luda? Pa tu treba novaca,

a ja ih nemam! Ići u Englesku! Ali ja sad već dugujem neznam ni sam, koliko, više od deset zlatnika Courfevracu, jednom mom prijatelju, koga ti ne poznaješ! Ali ja imam jedanstari šešir, koji ne vrijedi ni tri franka, imam odijelo, na kome sprijeda nema dugmeta, košul ja mi je sva poderana,imam poderane laktove, cipele mi propuštaju vodu; već šesttjedana ne misl im o tome i nisam ti to rekao. Cosette! Jasam jedan siromah. Ti me vidiš noću, i daješ mi svoju ljubav;kad bi me vidjela danju, ti bi mi dala pet para! Da idem uEnglesku! Pa ja nemam čim ni putnicu da platim.

On se nasloni na drvo koje je bilo tu, uspravan, s ruka-ma dignutim iznad glave, čelom oslonjen na koru, ne osje-

221

dajući ni drvo, koje mu je deralo kožu, ni groznicu, kojamu je tukla o sljepoočnice, nepomičan i gotov da se sruši,kao kap očajanja.

Tako je ostao pftduže. U ovim provalijama ostalo bi se začitavu vječnost. Najposlije se okrene. Iza sebe začu prigušen,tih i sjetan glas.

To je Cosette jecala.Ona je plakala više od dva sata kraj Mariusa, koji je ra-

zmišljao.On joj priđe, pade na koljena i spuštajući se lagano, uze

vrh od njene noge, koja je virila ispod haljine, i poljubi ga.Ona ga je šuteći puštala, da radi sve to. Ima trenutaka,

kada žena prima, kao kakva sjetna i predana sudbina bogi-nja, religiju ljubavi.

— Ne plači — reče joj.Ona promuca:— A što ću ja možda otići, a ti ne možeš da odeš!On prihvati:— Voliš li me?Ona mu odgovori jecajući ovom rajskom riječju, koja

nikad nije toliko mila, kao kroza suze:— Obožavam te!On nastavi glasom, koji je bio pun neizrecive ljubavi:— Ne plači. Reci, hoćeš li mi učiniti tu ljubav, da ne

plačeš?— A voliš li ti mene? — reče ona.On joj uze ruku:— Cosette, nikad nikome nisam dao svoju časnu riječ,

jer me moja časna riječ plaši. Osjećam da je moj otac krajmene. Evo, ja ti dajem moju najsvetiju časnu riječ, da ćuumrijeti, ako ti odeš.

U naglasku, kojim je izgovorio ove riječi, bila je nekasvečana i tako mirna melankolija, da je Cosette zadrhtala.Ona osjeti onu studen, što je daje neka tamna i istinita stvar,koja prolazi. Ona od uzbuđenja presta plakati.

— Sad slušaj — reče on. — Sutra me ne čekaj.— Zašto?— Čekaj me tek prekosutra.

— Oh, što?— Vidjet ćeš.— Jedan dan, da te ne vidim! Ali to je nemoguće.— Žrtvujmo jedan dan, da bi imali možda cijeli život.I Marius dodade poluglasno i za sebe:— To je čovjek koji ni u čemu ne mijenja svoje navike

i nikog dosad nije primio u drugo vrijeme, osim uveče.— O kojem čovjeku govoriš? — upita Cosette.— Ja? Nisam ništa rekao.— Pa čemu se nadaš?— Pričekaj do prekosutra.— Ti to želiš?— Da, Cosette.Ona mu uze glavu objema rukama, propinjući se na vrške

prstiju da bi dosegla njegovu visinu, i tražeći, da mu u očimapročita njegovu nadu.

Marius nastavi:— Mislim, trebalo bi, da znaš moju adresu, mogu se do

goditi razne stvari, tko to zna, ja stanujem kod tog mog prijatelja, koji se zove Courfevrac, ulica Verrerie, broj 16.On prevrne po džepu, izvadi iz njega nožić i oštricom zapisana zidnom malteru: 16, ulica Verrerie. Međutim jeCosette ponovno stala da mu gleda u oči.

— Reci mi svoju misao, Mariuse, ti imaš neku misao.Kaži mi je. Oh, kaži mi je, da bih provela jednu dobru noć.

— Moja misao, evo je: da je nemoguće, da nas Bog hoćerastaviti. Čekaj me prekosutra.

— Što ću ja raditi dotle? — reče Cosette. — Ti, ti si vani, ti ideš svuda. Kako su sretni ljudi! A ja, ostat ću potpuno sama. Oh, kako ću biti žalosna! A šta ćeš ti raditisutra uveče, reci?

— Pokušat ću nešto.— Onda ću se ja moliti Bogu i mislit ću na tebe odavde,

da uspiješ. Neću te više zapitkivati, jer ti to nećeš. Ti si mojgospodar. Provest ću moje sutrašnje veče, pjevajući onu pjesmu o Euryanthe, koju ti voliš i koju si jedno veče čuo podmojim prozorom. Ali prekosutra dođi rano. Ja ću te čekati

¥

222 223

noću, tačno u devet sati, velim ti. Bože moj! Kako je to tuž-no, što su dani dugački! Razumiješ, tačno u devet sati bitću u vrtu.

- I j a .I ne govoreći ništa jedno drugom, nošeni istom mišlju,

zaneseni onim električnim strujama, koje dvoje zaljubljenihdovode u neprestanu vezu, oboje opijeni požudom i u samojboli, padoše jedno drugom u zagrljaj, ni ne opažajući, da suim se usne spojile, dok su im dignute oči, prepune ushita isuza, promatrale zvijezde.

Kad je Marius izašao, ulica je ibila pusta. To je bio tre-nutaik, kada je fiponine išla za zlikovcima do bulvara.

Dok je Marius snatrio, glavom oslonjen na drvo, jedna muje ideja prošla kroz pamet; ideja, jao! za ikoju je i sam mi-slio, da je nerazumna i nemoguća. On se odlučio da pokušaizvesti težak plan.

VII STARO SRCE I MLADO SRCE JEDNO PREMA

DRUGOM

Čiča Gillenormand navršio je u to vrijeme svoju devede-set i prvu godinu. On je stalno stanovao s gospođicom Gille-normand u ulici Filles-du-Calvaire, br. 6, u onoj svojoj starojkući. To je bio, čitaoci se sjećaju, jedan od onih starinskihstaraca, koji očekuju smrt uspravni, na koje se godine slažu,ali ih ne sagibaju, i koje čak ni jad ne savija.

Međutim, od nekog vremena govorila je njegova kći: —Moj otac se gubi. — Nije više ćuškao služavke; nije više ona-ko silno lupao o stube, kada mu Bask ne bi odmah otvorio.Srpanjska revolucija jedva da ga je šest mjeseci srdila. Go-tovo mirno je čitao u Moniteuru ovo par riječi: G. Humblot--Conte, pair Francuske. Starac je zbilja bio umoran. On nijepopuštao, nije se predavao, to nije bilo u njegovoj moralnojprirodi kao ni u njegovoj fizičkoj prirodi; ali se osjećalo, dase iznutra ruši. Četiri godine očekivao je on Mariusa krepko,s uvjerenjem, da će ovaj mali nevaljalac jednoga dana zazvo-niti na vratima; sad mu se u izvjesnim samotnim časovima

224

događalo, te je pomišljao: a šta onda, ako Marius još malopričeka? — Nije to smrt bila njemu nepodnošljiva, već mi-sao, da on možda više neće vidjeti Mariusa. Da više ne vidiMariusa, to mu do toga dana nije čak padalo ni na pamet;sada je ova ideja počela da se javlja i da ga ledi. Kako tse točesto događa kod prirodnih i istinitih osjećanja, odsutnostje samo povećavala njegovu ljubav prema nezahvalnom dje-tetu, koje se tek tako odskitalo. Na sunce se misli najviše uprosinačkim noćima s deset stupnjeva hladnoće. G. Gillenor-mand je bio, ili je bar tako vjerovao, potpuno nesposoban,da učini prvi korak, on, djed, svome unuku; — prije bihcrkao — govorio je. Smatrao je da on nije ničemu kriv, alije na Mariusa mislio s dubokom raznježenošću i nijemim ka-janjem jadnog starca, koji već mora otići u noć.

Zubi su ga počeli izdavati, što je još povećavalo njegovutugu.

G. Gillenormand, iako to nije priznavao sam sebi, jer bizbog toga bio bijesan i posramljen, nikada nijednu ljubavni-cu nije toliko volio, koliko Mariusa.

Bio je smjestio u svojoj sobi, pred uzglavljem svoje po-stelje, kao prvu stvar, koju je htio da vidi kad se probudi,jednu staru sliku svoje druge kćeri, gospođe Pontmercv, sli-kanu, kad joj je bilo osamnaest godina. On je neprestano gle-dao u tu sliku. Dogodi mu se, te jednog dana reče, gledaju-ći na nju:

— Ja mislim da on sliči na nju.— Na moju sestru? — prihvati gospođica Gillenormand.

— Istina.Starac dodade:— I na njega isto tako.Jednom, kad je sjedio stisnutih koljena i s gotovo zatvo-

renim očima u jednom skrušenom položaju, njegova kći seusudi da mu kaže:

— Oče, da li se vi još ljutite? ...I stane, ne smijući dalje.— Na koga? — upita on.— Na onog siromaha, Mariusa.

15 Jadnici II._. i.,..,

225

On diže svoju staračku glavu, spusti na stol svoju izmr-šavjelu i navoranu šaku i povika svojim najljućim i naj-drhtavijim tonom:

— Siromah Marius, velite! Taj gospodin je jedan ugursuz,jedan balavac, jedan mali naduiti nezahvalnik, bez srca, bezduše, jedan gizdavac, jedan nevaljalac!I on se okrene, da mu kći ne bi vidjela suzu u očima. Tridana poslije toga prekide on šutnju, koja je trajala čitavačetiri sata, da bi iznenada rekao svojoj kćeri:

— Ja sam imao čast moliti gospođicu Gillenormand, danikada ne govori o njemu.

Tetka Gillenormand okani se svakog daljeg pokušaja istvori ovakav dubok zaključak: — Moj otac nije volio ni mojusestru poslije njene ludorije. Jasno je da mrzi Mariusa.

»Poslije njene ludorije« značilo je: otkako se udala zapukovnika.

Uostalom, kao što se moglo i pretpostaviti, gospođica Gil-lenormand nije uspjela u svojem pokušaju, da Mariusa za-mijeni sa svojim ljubimcem, kopljaničkim oficirom. Zamje-nik Theodule nije ni najmanje uspio. G. Gillenormand nijeprihvatio izmjenu. Praznina se srca ne ispunjuje tako lako.Theodulu pak, iako je njuškao oko nasljeđa bio je odvra-tan teret udvaranja. Ciča je bio dosadan kopljaniku, a ko-pljanik se nije sviđao čiči. Poručnik Theodule bio je doduševeseo, ali brbljav; lak, ali prostak; čovjek od uživanja, ali uzlom društvu; imao je ljubavnica, i o njima je mnogo pričao,i to je tistina; ali je o njima govorio zlo. Sve ove dobre oso-bine imale su jedan nedostatak. G. Gillenormandu dosadnoje slušati ga, kako priča o nekakvim osvajanjima, koja je či-nio oko svoje vojarne, u ulici Babilon. A uz to je poručnikGillenormand dolazio gdjekada u odori s trobojnom kokar-dom. To ga je činilo baš sasvim nemogućim. Ciča Gillenor-mand je najposlije rekao svojoj kćeri: — Dodijao mi jeTheodule. Primaj ga, ako hoćeš. Ja ne marim nmogo za rat-nike u vrijeme mira. Izgleda mi da ipak više volim sjecisa-blje, nego vucisablje. Zvek oštrica u bici gotovo je manje bi-jedan od lupkanja korica po pločniku, pa onda isprsivati sekao kalkav nebojša, a stezati se kao neka žena, nositi korzet

pod oklopom, znači biti dvostruko smiješan. Tko je pravi čo-vjek, taj se niti hvališe, niti se gizda. Ni muška ruka, ni lije-po srce. Čuvaj za sebe tvog Theodula.

Uzalud mu je govorila njegova kći: — To je vaš unuk^si-novac — g. Gillenormand, koji je bio pravi pravcati djed,nije bio nimalo djed-stric.

U samoj stvari, kako je imao duha i kako je uspoređivao,Theodule mu je poslužio samo da još više zaželi Mariusa.

Jedno veče, bio je 4. lipnja, što čiči Gillenormandu nijenikako smetalo da ima dobru vatru u svome kaminu, otpustion svoju kćer, koja je šila u susjednoj sobi. On je bio samu svojoj sobi s pastirskim slikama, nogama oslonjenima nastolčić, napola skriven iza svog zaslona s devet krila, nalak-ćen o svoj stol, na kome su gorjele dvije svjetiljke pod zele-nim štitom, s knjigom u ruci, ali nije čitao. Bio je odjevenpo svom načinu i sličio je na neki stari portret od Garata.Zbog toga bi jurili za njim po ulici, ali njegova kćerka ga jeuvijek, kad bi izišao, pokrivala jednim širokim ogrtačem,koji je skrivao njegovo odijelo. Nikada kod svoje kuće, osimkad bi ustajao iz postelje i lijegao, nije nosio sobnu haljinu. —To daje star izgled — govorio je.

Ciča Gillenormand razmišljao je o Mariusu ljubavno igorko, i kao obično, prevladala je gorčina. Njegova razdra-žena nježnost uvijek bi na kraju uzavrela i okrenula se usrdžbu. Došao je do one tačke, kad čovjek nastoji da se od-luči i da se pomiri s onim, što ga razdire. On je sebi obja-šnjavao, da više ne postoji razlog, da će se Marius vratiti, daako je htio da se vrati, on bi to već učinio, i da se treba togaodreći. Pokušavao je priučiti se na ideju da je to svršeno, ida će on umrijeti, ne vidjevši »toga gospodina«. Ali cijela senjegova priroda bunila; njegovo očinsko srce nije pristajalona to. — šta! — govorio je, i to je bio njegov bolni refren —on se neće vratiti! — Njegova ćelava glava pala mu je na prsai neodređeno je upirao svoj žalobni i ljutiti pogled na pepeosvoga ognjišta.

Kad je bio u najdubljem sanjarenju, uđe njegov stari slu-ga Bask i upita:

— Može li gospodin primiti gospodina Mariusa?

226 15* 227

Starac se uspravi na svom sjedalu, blijed i sličan lešini,koja je ustala pod nekakvim galvanskim potresom. Sva muje krv bila pojurila u srce. On promuca:

— Gospodin Marius, šta?— Ne znam — odgovori Bask, zaplašen i zbunjen gospo

darovim izrazom — ja ga nisam vidio. Sad mi je tu Nicoletterekla: Ima tu jedan mladić, recite, da je to gospodin Marius.

Ciča Gillenormand promrmlja tihim glasom:— Neka uđe.I on osta u istom položaju, tresući glavom, s očima upr-

tim na vrata. Ona se otvoriše. Jedan mladić uđe. To je bioMarius.

Marius zastade na vratima kao očekujući, da mu se kaženeka uđe.

Njegovo bijedno odijelo nije se primjećivalo u sjeni kojuje pravio zaslon nad svjetiljkama. Vidjelo mu se samo tiho iozbiljno, ali veoma žalosno lice.

Čiča Gillenormand, zabezeknut od zaprepaštenja i rado-sti, osta nekoliko trenutaka ne videći ništa drugo do nekusvjetlost, kao kad se čovjek nalazi pred nekim priviđenjem.Bio je gotov da klone; nazirao je Mariusa kao kroz neku za-sjenjenost. To je zaista on, to je zaista Marius!

Napokon! Poslije četiri godine! On ga tako reći cijelogobuhvati jednim pogledom. Nađe, da je lijep, plemenit, ot-mjen, porastao, gotov čovjek, pristojnog držanja, divnog iz-gleda. Zaželio je da raširi ruke, da ga pozove, da mu poletiu susret, srce mu se rastapalo od začaranosti, ljubazne riječisu ga nadimale i prelijevale mu se u prsima; najposlije sesva ta nježnost rasplamti i dođe do usana, i po kontrastu,koji je bio osnov njegove prirode, iz svega toga iziđe grubost.On reče naprasito:

— Šta ćete vi ovdje?Marius odgovori zbunjeno:— Gospodine ...G. Gillenormand bi bio htio, da mu se Marius bacio u za-

grljaj. Bio je nezadovoljan s Mariusom i samim sobom. Osjetida je grub, a Marius da je hladan. Za dobričinu je bilonesnosno i uzbudljivo, da osjeća sebe tako nježnim i žalosnim

228

unutra, a nemoćnim, da izvana bude drukčiji već samo opor.Povrati mu se gorčina. On prekine Mariusa jednim natmure-nim tonom:

— Pa što ste došli?Ovo »pa« značilo je: kad nećete da me zagrlite. Marius

pogleda svog djeda, kome je bljedilo napravilo lice mra-mornim:

— Gospodine ...Starac prihvati strogim glasom:— Da ne dolazite, da tražite od mene oproštenje? Valjda

ste uvidjeli svoje pogreške?On je mislio, da Mariusa navede na pravi put i da će se

»dijete« tronuti. Marius zadrhta; tražilo se od njega odrica-nje njegova oca; on obori oči i odgovori:

— Ne, gospodine.— Pa onda — povika starac plahovito s oštrim i punim

ljutine bolom — šta hoćete od mene?Marius sklopi ruke, korakne jedan korak i reče slabim

glasom, koji je drhtao:— Gospodine, smilujte mi se!Ova riječ uzbudi starca; da je bila rečena prije, ona bi ga

bila raznježila; ali je dolazila prekasno. Djed se digao, na-slanjao se na štap objema rukama, usne su mu pobijeljele,čelo mu je treptalo, ali njegov stas je nadvisivao pogurenogMariusa.

— Smilovati se vama, gospodine! To mladić traži milostod starca od devedeset i jedne godine! Vi ulazite u život, jaizlazim iz njega; vi idete u kazalište, na ples, u kavanu, nabilijar, vi ste lijep dečko; a ja usred ljeta pljujem kraj mogaognjišta; vi ste bogat svima bogatstvima, što ih ima, a jaimam sve siromaštine starosti, slabost, osamljenost; vi imatevaša trideset i dva zuba, dobar želudac, živo oko, snagu, tek,zdravlje, veselost, šumu crne kose; a ja nemam čak ni bijelekose, pogubio sam svoje zube, gubim noge, gubim pamćenje,postoje tri ulice, čija imena neprestano zamjenjujem, ulicaCharlot, ulica Chaume i ulica Saint-Claude, dotle sam dotjerao; vi pred sobom imate cijelu budućnost punu sunca, a japočinjem da ne razaznajem ništa, toliko napredujem u noć;

229

vi ste zaljubljeni, to se razumije, a mene ne voli nitko na svi-jetu, pa vi još hoćete da se ja vama smilujem! Do vraga, Mo-liere je zaboravio taj motiv. Ako se vi tako šalite u sudnici,gospodo odvjetnici, ja vam iskreno čestitam. Vi ste smiješni.I devedesetogodišnji starac nastavi ljutitim glasom:

— A da, šta hoćete vi od mene?— Gospodine — reče Marius — ja znam, da vam se moja

prisutnost ne sviđa, ali ja dolazim samo da vas nešto zamolim, pa ću zatim odmah otići.

— Vi ste budala! — reče starac. — Tko vam veli da idete?To je bio prijevod one nježne riječi, koju je imao u dnu

srca: No, moli me za oproštenje! Padni mi oko vrata! G. Gille-normand je osjećao, da će ga Marius ostaviti za nekoliko ča-saka, da ga odbija njegov neprijazan doček, da ga tjera nje-gova grubost, on je to sve sebi kazivao i zbog toga se uve-ćavao njegov bol, i kako se kod njega bol uvijek okretao uljutinu, povećavala se i njegova grubost. On bi bio htio, daMarius razumije, a Marius nije razumijevao; i to je srdilodobričinu. On nastavi:

— Kako! Vi ste me uvrijedili, mene, vašeg djeda, vi steostavili moju kuću, da odete ne zna se kamo, ražalostili stesvoju tetku, vodili ste, to je lako pogoditi, i to je zgodno, be-ćarski život, kicošili se, dolazili kući u neko doba, zabavljaliste se, niste mi dali znaka od života, pravili ste dugove, a niste mi čak rekli da ih platim, postali ste bundžija i vikač, isada, poslije četiri godine, dolazite mi i nemate mi ništa drugo reći nego to!

Ovaj žestoki način, koji bi imao dovesti unuka do nježno-sti, izazvao je tek Mariusovu šutnju. G. Gillenormand skrstiruke, gest koji je kod njega bio naročito zapovjednički, is gorčinom se obrati Mariusu:

— Završimo. Vi dolazite k meni, da od mene nešto tražite, velite? Lijepo, a šta? šta je to? Govorite.

— Gospodine — reče Marius s pogledom čovjeka, kojiosjeća da pada u neku provaliju — došao sam zamoliti odvas dozvolu da se ženim.

G. Gillenormand zazvoni. Bask proviri kroz vrata.— Zovite moju kćer.

230

Časak zatim vrata se opet otvore, gospođica Gillenormandne uđe, nego se samo pokaže; Marius je stajao nijem, spušte-nih ruku, s izgledom krivca; g. Gillenormand je išao svudapo sobi. Okrene se svojoj kćeri i reče joj:

— Ništa. To je gospodin Marius. Recite mu dobar dan.Gospodin hoće da se ženi. Eto. Odlazite.

Kratki i promukli zvuk starčeva glasa pokazivao je čudnupotpunu jarost. Tetka pogleda Mariusa preplašeno, izgledaloje da ga jedva poznaje, ne učini ni jedan pokret niti izustijednu riječ, i iščezne pred dahom svoga oca kao slamka predvihorom.

Međutim, se čiča Gillenormand opet naslonio leđima nakamin.

— Vi se dakle ženite! U dvadeset i prvoj godini! Vi stedakle to uredili! Treba vam još samo dozvola! Jedna formalnost. Sjedite, gospodine. Lijepo, vi ste doživjeli jednu revoluciju, otkako nisam imao čast da vas vidim. Jakobinci sunadvladali. Mora da ste bili zadovoljni. Da niste možda republikanac, otkako ste baron? Vi to dvoje izravnavate. Republika je sos za baroniju. Jeste li odlikovani zbog mjesecaSrpnja? Da niste možda i vi zauzimali Louvre, gospodine?Ima tu sasvim blizu, u ulici Saint-Antoine, preko puta uliceNonaindieres, jedno tane zabodeno u zid na trećem katu jedne kuće s ovim natpisom: 28. srpnja 1830. Idite, pogledajteto. To je pravi lijep utisak. Ah! Lijepe stvari prave vaši prijatelji! I tako, vi se, dakle hoćete ženiti? S kim? Smije li seu povjerenju pitati s kim?

On zastade i prije no što je Marius imao vremena da od-govori, dodade oštro:

— E da, vi imate neki položaj? Neko gotovo imanje? Koliko zarađujete, kao odvjetnik?

— Ništa — reče Marius s nekom vrstom čvrstine i gotovo divlje odlučnosti.

— Ništa? Vi za život imate samo hiljadu i dvjesta Hvara,koje vam ja dajem.

Marius ne odgovori. G. Gillenormand nastavi:— Tako, razumijem, djevojka je bogata?— Kao i ja.

231

— Šta! Bez miraza?— Bez.— S izgledima?— Ne mislim.— Potpuno gola! A šta joj je otac?— Ne znam.— A kako se zove?— Gospođica Fauchelevent.— Fauche ... šta... ?— Fauchelevent.— Pih! — učini starac.— Gospodine — povika Marius.G. Gillenormand ga prekine tonom čovjeka, koji govori

samome sebi:— Tako, dvadeset i jednu godinu, bez ikakvog položaja,

s hiljadu i dvjesta livara godišnje, gospođa baronica Pont-mercy ići će, da za pet krajcara kupuje peršina kod piljarice.

— Gospodine — prihvati Marius u pometnji posljednjenade, koja se gubi — ja vas zaklinjem, ja vas zaklinjem, uime neba, sklopljenih ruku, gospodine, padam vam pred noge, dozvolite mi da je uzmem.

Starac se nasmija piskavim i tužnim smijehom, kroz kojije i kašljao i govorio:

— Ah! Ah! Ah! Vi ste sebi rekli: Aha? Idem da nađemonog matorog starčića, onog zvekana! Kakva šteta, što nemam svojih dvadeset i pet godina! Kako bih prošao bez tedozvole za brak! Kako bih lijepo mogao bez njega! Svejedno,reći ću mu: stara budalo, i suviše si sretan, što me vidiš,imam želju da se ženim, želim da uzmem gospođicu svejedno koju, kćerku gospodina svejedno koga, ja nemam cipela,ona nema košulja, želim da bacim u vodu svoju karijeru,svoju budućnost, svoju mladost, želim da se zagnijurim u bijedu sa ženom o vratu, to je moja ideja, treba i ti da prista-neš na to! I stari fosil će pristati. Hajde, mladiću, kako hoćeš, priveži sebi kamen, uzmi tu tvoju Pousselevent, tu tvojuCoupelevent... Nikad, gospodine, nikad!

— Djede!— Nikad!

232

Po naglasku, kojim je bilo izgovoreno ovo »nikad«, Mariusizgubi svaku nadu. Prijeđe preko sobe laganim korakom,sagnute glave, više nalik nekome, koji umire, negoli neko-me, koji odlazi. G. Gillenormand ga je pratio očima i u tre-nutku, kada su se vrata otvorila i kada je Marius htio daiziđe, on zakorači četiri koraka s onom staračkom živošćugordih i razmaženih staraca, zgrabi Mariusa za kaput, uvučega energično u sobu, baci ga u naslonjač, i reče mu:

— Pričaj mi to!Ona jedina riječ, djede, izmakla Mariuisu, učinila je ovu

revoluciju.Marius ga pogleda zbunjen. Pokretno lice g. Gillenorman-

da pokazivalo je sad samo oporu i neizrecivu dobroćudnost.Starac je ustupio mjesto djedu.

— No, hajd, govori, pričaj mi tvoje ljubavi, ćeretaj, recimi sve! Do vraga! Kako su glupi mladi ljudi.

— Djede — prihvati Marius.Cijelo lice starčevo zasja nekim neizrecivim sjajem.— Da, tako! Zovi me djedom, pa ćeš vidjeti!Bilo je sad nešto tako dobro, tako blago, tako srdačno,

tako očinsko u toj naglosti, te je Marius u ovom naglom pri-jelazu bio kao zbunjen i opijen. Sjeo je blizu stola, svjetlostsvijeća pokazivala je pohabanost njegova odijela, da ga ječiča Gillenormand promatrao u čudu.

— Djede — reče Marius.— Tako — prekine g. Gillenormand — ti dakle zbilja ne

maš ni pare? Obučen si kao kakav lopov.On prekopa po ladici i iz nje uze jednu kesu, koju stavi

na stol:— Drži, eto sto zlatnika da kupiš šešir.— Djede — nastavljao je Marius — dobri moj djede, kad

biste vi samo znali! Vi ne možete zamisliti, prvi put sam jevidio u Luxembourgu, ona je dolazila tamo; ne znam kako seto dogodilo, zaljubio sam se. Oh! Kako me je to učinilo sretnim! Napokon, sada je vidim svakoga dana, kod njene kuće,njezin otac ne zna, i zamislite, on hoće otputovati, mi se viđamo u vrtu, uveče, njezin otac hoće da je odvede u Englesku, tada sam sebi rekao: idem da vidim moga djeda i da mu

233

ispričani stvar. Poludio bih, upravo umro bih. navukao bihneku bolest, bacio bih se u vodu. Moram je pošto-poto uzeti,inače bih poludio. Najposlije, eto vam cijele istine, ne vjeru-jem, da sam štogod zaboravio. Ona stanuje u jednom vrtu,na kome ima ograda, u ulici Plumet. Tu, kraj Invalidskogdoma.

Čiča Gillenormand sjedio je radostan kraj Mariusa. Slu-šajući ga i jednako gutajući zvuke njegova glasa, gutao je uisti mah dugim udisajem burmut. Kad je spomenuo ulicuPlumet, prekine udisanje i prosu po koljenima ostatak bur-muta.

— Ulica Plumet! Veliš ulica Plumet? — čekaj, molim te!— U blizini je jedna vojarna? — No da, to je. Tvoj rođakTheodule govorio mi je o njoj. Kopljanik, oficir. — Djevojčica, prijatelju, djevojčica! — Do đavola, jest ulica Plumet.— Gle, kako se dobro sjećam. Ja sam ga slušao, kako mi govori o toj maloj iza ograde u ulici Plumet. U jednom vrtu.Prava Pamela. Nemaš baš ukus. Kažu, da je sasvim nevina.Među nama, držim, da joj je taj kopljanički šmokljan udvarao. Ne znam, dokle je to . došlo. Napokon, to nije ništa.Uostalom, ne treba mu vjerovati. On se hvališe, Mariuse! Jasmatram da je to vrlo lijepo, da se mlad čovjek, kao što siti, zaljubi. To je za tvoje godine. Volim više, da si zaljubljen,nego da si jakobinac. Volim više, da luduješ za jednomsuknjom, k vragu! Bolje za dvadeset sukanja, nego za gospodinom Robespierreom! što se mene tiče, priznajem, da sam,kad je riječ o bezgaćnicima, volio samo žene. Lijepe djevojke, do đavola, tu nema prigovora! A ta tvoja mala prima tekrišom od tate. Posve u redu. I ja sam imao takvih historija.Više nego jednu. Znaš li, šta se onda radi? Ne uzima se stvartako ozbiljno; ne srlja se u tragediju; ne sklapa se brak i neide se gospodinu predsjedniku općine. Treba biti mladić odduha. Treba imati zdravog razuma. Slobodno vam je pokliz-nuti, smrtnici, ali ne ženiti se. Potraži se djed, koji je u dnuduše dobričina i koji uvijek ima po koji zavežljaj zlatnika ukakvoj ladici; veli mu se: Djede, eto. A djed veli: To je sasvim jednostavna stvar. Treba da se mladost zabavlja, a starost da se muči, i ja sam bio mlad, i ti ćeš biti star. Hajde,234

sinko, ti ćeš to vratiti, svome unuku. Evo ti hiljadu franaka.Zabavljaj se, sto mu muka! Ništa ljepše! Tako se to radi. Neženi se, ali to ne smeta. Ti me razumiješ?

Marius okamenjen i ne mogući ni riječi da izusti, dadeglavom znak da ne razumije.

Dobričina udari u smijeh, namignu svojim starim trepa-vicama, udari ga po koljenu, pogleda ga u oči tajanstveno iveselo, i reče mu uz najnježnije slijeganje ramenima:

— Nespretnjakoviću! Uzmi je za ljubavnicu!Marius problijedi. On nije razumio ništa od svega, što mu

je djed govorio. Ovo trabunjanje o ulici Blomet, o Pameli, ovojarni, i kopljaniku, prošlo je pred Mariusom kao niz nekihpriviđenja. Ništa od svega toga nije se moglo odnositi na Co-settu, koja je čista kao ljiljan. Starac je brbljao. Ali to br-bljanje završilo je jednom riječju, koju je Marius razumio ikoja je bila smrtna uvreda za Cosettu. Ta riječ: uzmi je zaljubavnicu, uđe kao mač u strogo srce mladoga čovjeka.

On se digne, dohvati šešir, koji je ležao na zemlji, i odes vratima krepkim i čvrstim koralkom. Tu se okrene, po-kloni se duboko pred svojim djedom, uspravi glavu i reče:

— Pred pet godina uvrijedili ste mi oca; danas mi vrijeđate ženu. Ja vas više ništa ne tražim, gospodine. Zbogom.

Čiča Gillenormand, zaprepašten, zinu, raširi ruke, pokušada se digne, i prije no što je mogao prozboriti i jednu riječ,vrata su se zatvorila i Marius je iščezao.

Starac osta nekoliko trenutaka nepomičan i kao gromomudaren, ne mogući ni da govori ni da diše, kao da mu je nekastegnuta šaka stiskala grlo. Napokon se iščupa iz svog naslo-njača, potrča prema vratima, koliko je to mogao u devede-set prvoj godini, otvori ih i povika:

— Upomoć! upomoć!Kći mu pritrči, zatim i sluge. On nastavi u tužnom hropcu:— Trčite za njim! Uhvatite ga! šta sam mu učinio? On

je lud! On odlazi! Bože moj! Ah! Bože moj! Sad se više nećevratiti!

On dođe do prozora, koji je gledao na ulicu, otvori ga svo-jim drhtavim staračkim rukama, nagne se više od polovine,dok su ga Bask i Nicolette ostraga zadržavali, i povika:

235

— Mariuse! Mariuse! Mariuse! Mariuse!Ali Marius već nije mogao čuti, jer je u tom trenutku već

zalazio u ulicu Saint-Louis.Starac prinese dva-tri puta obje ruke sljepoočicama s iz-

razom teške muke, pođe natrag posrćući i stropošta se u na-slonjač, bez pulsa, bez glasa, bez suza, mašući glavom i mi-čući sumanuto usnama, ne imajući više u očima i u srcu ni-čega, osim nešto sumorno i duboko, što je sličilo na noć.

KNJIGA DEVETA

Kud li idu?

JEAN VALJEAN

Tog istog dana, oko četiri sata poslije podne, Jean Valjeanje sjedio na nizbrdici jednog od najosamljenijih nagiba Mar-sova polja. Bilo iz opreza, bilo iz želje da se zadubi u misli,bilo jednostavno samo zbog jedne od onih promjena navika,koje se neosjetljivo uvlače u sva bića, sada je dosta rijetkoizlazio s Cosettom. Bio je u svojoj radničkoj bluzi i s hlača-ma od sivoga platna, a njegova kapa sa širokim obodom skri-vala mu je lice. Sad je bio miran i sretan kraj Cosette; štoga je neko vrijeme plašilo i zbunjavalo, iščezlo je; ali od jed-ne ili dvije nedjelje unatrag došla su mu uznemirivanja dru-ge vrste. Jednog dana, šetajući po bulvaru, bio je opazioThenardiera; hvala njegovoj preodjevenosti, Thenardier ganije prepoznao; ali od tada ga je Jean Valjean vidio još neko-liko puta i sada je bio uvjeren, da se Thenardier skita poovoj četvrti. To mu je bilo dovoljno da se odluči na kakvuvažnu odluku. Thenardierova prisutnost značila je sve opa-snosti u isti mah.

Osim toga, Pariz nije bio miran; političke uzbune imalesu tu nezgodu za svakoga, tko je imao sakriti nešto u svomeživotu, što je redarstvo postalo vrlo nemirno i vrlo brižno, išto je, prijeteći da pronađe buntovnike Pepina ili Morevja,moglo vrlo lako otkriti Jeana Valjeana.

Sve ga je to bacalo u brigu.

237

Najzad, jedna neobjašnjiva činjenica, koja ga je neposred-no prije toga iznenadila i od koje je bio još uzrujan, još višeje probudila njegovu pažnju. Izjutra toga dana, poranivšisam u kući i šetajući se po vrtu prije no što su Cosettiniprozori bili otvoreni, iznenada je opazio u zidu urezan vjero-jatno nekakvim čavlom, ovaj redak:

16, ulica Verrerie.To je bilo posve novo, urezi su bili bijeli u starom pocr-

njelom malteru, grm koprive na podnožju zida bio je posutfinim svježim strugotinama maltera. To je vjerojatno bilonapisano tu noćas. Šta je to? Neka adresa? Znak za druge?Obavještenje za njega? U svakom je slučaju očevidno, da jenetko nasilno provalio u vrt i da su nepoznati ulazili u njega.On se sjeti čudnih slučajeva, koji su već uzbunili kuću. Nje-gov je duh pretresao te podatke. On se dobro čuvao da Co-setti ne govori ništa o retku, urezanom čavlom u zid, od stra-ha da je ne uplaši.

Pošto je sve to promotrio i odmjerio, Jean Valjean se bioodlučio napustiti Pariz, pa čaik i Francusku, i prijeći u En-glesku. Rekao je to Cosetti. Htio je otputovati još prije osamdana. Sjedio je na nagibu Marsova polja, prevrćući u duhusve vrste misli. Thenardier, redarstvo, onaj čudni redak ispi-san na zidu, to putovanje i poteškoće, koje će imati oko na-bavi janj a putnice.

Usred ovih razmišljanja on primijeti po jednoj sjeni, kojuje sunce bacalo, da se netko zaustavio na vrhu nagiba nepo-sredno iza njega. Htio je da se okrene, kad mu jedna cedu-ljica, previjena na četvero, pade na koljena, kao da ju je nekaruka pustila iznad njegove glave. On uze cedulju, razvi je iu njoj pročita ovu riječ, ispisanu olovkom i krupnim slovima:

SELITE SE.Jean Valjean skoči, ali na brdu već nije bilo nikoga; on

razgleda oko sebe i spazi neko stvorenje veće od djeteta, amanje od čovjeka, u sivoj bluzi i pamučnim sivkastim hla-čama, koje je prekoračilo zid i skliznule opkop Marsovapolja.

Jean Valjean se odmah vrati kući, jako zamišljen.

238

II

MARIUS

Marius je otišao žalostan od g. Gillenormanda. Došao jebio k njemu s vrlo malo nade, a izašao je od njega s ogrom-nim očajanjem.

Uostalom — a oni, koji su proučavali elemente ljudskogsrca, razumjet će to — kopljanik, oficir, šmokljan, rođakTheodule nije ostavio nikakvu sjenku u njegovu srcu. Ni naj-manju. Dramski pjesnik mogao bi se po izgledu i nadati ka-kvim zapletima iz ovog otkrića, što ga je tako bezbrižno uči-nio djed unuku. Ali ukoliko bi dobila drama, izgubila bi isti-na. Marius je bio u dobi, u kojoj se nimalo ne vjeruje u zlo;kasnije dolazi vrijeme, kada se vjeruje sve. Sumnje nisu ni-šta drugo do nabori. Prva mladost ih nema. što potresa Otela,Candidea se i ne dotakne. Da sumnja u Cosettu! Ima mnogozločina koje bi Marius lakše učinio.

On stade lutati ulicama, što čine svi, koji pate. Nije mi-slio ni o čemu, čega bi se mogao sjetiti. U dva sata izjutravrati se Courfeyracu i baci se onako odjeven na svoj krevet.Sunce je već bilo visoko odskočilo, kad zaspa onim strašnimteškim snom, koji pušta da misli jure na sve strane po glavi.Kad se probudio, opazi, kako u sobi stoje vrlo užurbani,Courfevrac, Enjolras, Feuillv i Combeferre.

Courfevrac mu reče:— Hoćeš li na pogreb generala Lamarquea?Njemu se učini, da Courfeyrac govori kineski.On izađe malo poslije njih. U džep stavi pištolje, koje mu

je Javert povjerio prilikom događaja na 3. veljače i koji suostali kod njega. Ti pištolji bili su još puni. Teško bi biloreći, kakvu je mračnu misao imao u glavi, kad ih je ponio.

Cijeli je dan tumarao, ne znajući kuda; na mahove je pa-dala kiša, a on je nije ni opažao; za večeru kupi od jednogpekara za pol groša kruha, metnu ga u džep i zaboravi. Iz-gleda, da se i u Seini okupao, i ne znajući. Ima trenutaka,kada pod lubanjom bukti. Marius je bio u jednom od tih tre-nutaka. Više se nije ničemu nadao, više se ničeg nije bojao;

239

dotle je došao od sinoć. Čekao je veče s grozničavim ne-strpljenjem, imao je samo jednu jasnu ideju — da će u de-vet sati vidjeti Cosettu. Ova posljednja sreća bila je sada svanjegova budućnost; poslije, mrak. Gdjekada mu se, dok jetako lutao po najsamotnijim bulvarima, činilo, da u Parizučuje neku čudnu viku. U takvim se časovima prenuo od svo-jih misli i govorio: — Da se možda ne biju?

Kada je pala noć, tačno u devet sati, kao što je obećaoCosetti, bio je u ulici Plumet. Kada se približio ogradi, zabo-ravio je na sve. Bilo je već četrdeset i osam sati, otkako nijevidio Cosettu, sad će je vidjeti, svaka druga misao izgubi sei on je osjećao samo silnu i duboku radost. Ove minute, ukojima se prožive vjekovi, uvijek su suvereni i divni, jer kadaprolaze, ispunjuju srce sasvim.

Marius razmakne ogradu i skoči u vrt. Cosette nije bilona mjestu gdje ga je obično očekivala. Prođe grmljem i dođedo udubine blizu trijema. — Tu me čeka — reče. Cosette nijebilo ni tu. Podigne oči i opazi da su kapci na kući zatvoreni.Obiđe vrt; vrt je bio pust. Tada se on vrati do kuće i lud odljubavi, pijan, uplašen, očajan od boli i nemira, kao gospodarkad u zao čas dolazi kući, zakuca na prozorskim kapcima.Zakuca, zakuca još s opasnošću da se prozor otvori i pojavise namršteno očevo lice i zapita ga: Šta hoćete? To nije biloništa spram onoga što je slutio. Kad je prestao kucati, pozvaCosettu. — Cosette! — vikao je. — Cosette! — ponovi zapo-vjednički. Nema odgovora.

Marius ukoči pogled na ovu mračnu kuću, crnu i nijemukao grob, a prazniju od njega. On pogleda na kamenu klupu,na kojoj je provodio divne časove kraj Cosette. Tada sjednena stepenice trijema, sa srcem punim blagosti i odluke, bla-goslovi svoju ljubav u dubini svoje misli i reče sebi, da mu,pošto je Cosette otišla, ne ostaje ništa drugo, nego da umre.

Najednom začu neki glas, koji kao da je dolazio s ulicei koji je vikao kroz drveće:

— Gospodine Mariuse!On se uspravi.— Ej! — reče on.— Gospodine Mariuse, jeste li tu?

240

— Jesam.— Gospodine Mariuse — prihvati glas — vaši prijatelji

vas čekaju na barikadi u ulici Chanvrerie.Ovaj glas mu nije bio potpuno nepoznat. Sličio je na pro-

mukli i grubi fiponinin glas. Marius potrči prema ogradi, od-makne pomičnu šipku, provuče glavu i spazi nekoga, koji muje sličio na mladića, kako trčeći nestaje u mraku.

III G.

MABEUF

Kesa Jeana Valjeana nije koristila g. Mabeufu. G. Mabeuf,u svojoj djetdinjiski strogoj čestitosti, nije primio poklon odzvijezda; nije dopuštao, da bi jedna zvijezda mogla isplaćivatizlatnike. On nije pogađao, da to, što je padalo iz neba, dolaziod Gavrochea. Odnio je kesu okružnom redarstvenom povje-reniku, kao izgubljenu stvar. Kesa je zaista bila izgubljena.Po sebi se razumije, da je nitko nije došao tražiti, a nimalonije pomogla ni g. Mabeufu.

Uostalom, g. Mabeuf je nastavio da pada sve niže i niže.Pokušaji s indigom nisu ništa bolje uspjeli u Botaničkom

vrtu nego u njegovu Austerlitzskom vrtu. Svojoj gazdarici da-vao je plaću od prošle godine; sad je pak, kako smo već vi-djeli, davao i stanarinu. Zalagaonica je poslije isteklih tri-naest mjeseci prodala bakrorez iz njegove Flore. Kakav ko-tlar napravio je od njih možda zdjele. Pošto su tako iščezlibakrorezi, ne mogući više popuniti rasparene primjerke svojeFlore, koji su mu još ostali, ustupi za nisku cijenu jednomantikvaru slike i tekst, kao nepotpune. Nije mu ništa višeostalo od djela, na kom je radio cijeloga života. Počeo je daživi od tih primjeraka. Kad je vidio da taj slabi izvor presu-šuje, odreče se svoga vrta i napusti ga. Prije toga, i to većdosta dugo, bio se odrekao obroka od dva jajeta i komadićagovedine, koje je jeo s vremena na vrijeme. Sada je ručaosamo kruha i krumpira. Prodao je sav svoj namještaj, zatimsve, što je imao po dvoje od posteljnih stvari, odijela i pokri-vača, pa svoje herbarijume i fotografije; ali su mu još 6ile]6 Jadnici II

241

ostale njegove najdragocjenije knjige, među kojima nekolikovrlo rijetkih, između ostalih Les Quadrains historiques de laBible, izdanje iz g. 1560, La Concordance des Bibles od Pier-rea de Bessea, Les Marguerites de la Marguerite od Jeana deLa Hayea s posvetom kraljici od Navarre, knjiga De la Chargeet dignite de l'ambassadeur od gospodina Villiers-Hotmana,jedan Florilegium rabbinicum iz 1664, jedan Tibul iz 1567.s ovim sjajnim natpisom: Venetiis, in aedibus Manutianis; inapokon jedan Diogen Laert, štampan u Lyonu 1644. i u ko-me se nalaze čuvene varijante rukopisa 411, iz 13. vijeka, izVatikana, i varijante dvaju rukopisa iz Venecije, 393 i 394,kojima se tako bogato poslužio Henri Estienne, i svi odjelcina dorskom dijalektu, koji se nalaze samo u glavnom ruko-pisu iz 12. vijeka u napuljskoj biblioteci. Gospodin Mabeufnije nikad ložio u svojoj sobi i lijegao je zajedno s danomda ne mora paliti svijeću. Izgledalo mu je da nema više su-sjeda, izbjegavali su ga, kad je izlazio, i on je to opažao. Kadje u nevolji dijete, brine se majka, o mladiću se brine dje-vojka, a o nevolji jednog starca ne vodi brigu nitko. To jenajhladnija od svih nevolja. Međutim, čiča Mabeuf nije sa-svim izgubio svoju djetinjsku vedrinu. Njegove zjenice dobi-vale bi neku živost, kada bi se zaustavile na njegovim knji-gama, i on se smiješio, kada bi promatrao Diogena Laerta,koji je bio jedinstveni primjerak. Njegov stakleni ormar bioje jedini od namještaja, koji je sačuvao, osim onoga, što muje bilo neophodno.

Jednoga dana reče mu majka Plutarque:— Nemam čim da kupim ručak.Što je ona nazivala ručkom, bio je jedan hljepčić i četiri

ili pet krumpira.— A na veresiju? — reče gospodin Mabeuf.— Znate dobro da mi ne daju.G. Mabeuf otvori svoju biblioteku, gledaše dugo sve svoje

knjige jednu po jednu, kao što bi neki otac prinuđen da de-setkuje svoju djecu, promatrao prije nego što bi učinio iz-bor, zatim brzo uze jednu, metnu je pod pazuh i iziđe. Po-slije dva sata vrati se bez ičega pod pazuhom. Stavi na stolfranak i pol i reče:

242

— Spremit ćete ručak.Od toga trenutka vidjela je majka Plutarque, kako se na

krotko starčevo lice spustio neki tamni veo, koji se više nijedizao.

Sutra, prekosutra, svakoga dana trebalo je učiniti to isto.G. Mabeuf je izlazio s po jednom knjigom i vraćao se s malonovaca. Kad su antikvari vidjeli, da je prisiljen prodavati,otkupljivali su mu za franak ono, što je on plaćao s dvadeset.Gdjekada u istoj knjižari. Svezak po svezak, tako je prola-zila cijela biblioteka. Gdjekada bi rekao: Pa ja već imamosamdeset godina, kao da je imao neku tamnu nadu, da ćeprije dospjeti do kraja svoga života, negoli do kraja svojihknjiga. Njegova je tuga rasla. Jednom je samo imao jednuradost. Izišao je s Robertom Estienneom, koga je na kejuMalaquais prodao za 1.75, a vratio se s Aldom, koga je kupioza dva franka u ulici Gres. — Dužan sam još dvadeset petcentima — rekao je sav sjaijući majci Plutarque. Toga dananije ručao.

Bio je član Vrtlarskog društva. Tamo su znali za njegovuoskudicu. Predsjednik toga Društva došao je da ga vidi, obe-ćao mu da će za njega govoriti ministru trgovine i poljopri-vrede, pa je to i učinio. — No, pa da! povika ministar. — Ra-zumije se, jedan stari učenjak! Jedan botaničar! Jedna mirnadobričina! Treba nešto učiniti za njega! •— Sutradan dobi go-spodin Mabeuf poziv da ruča kod ministra. Dršćući od ra-dosti pokazao je pismo majci Plutarque. Spašeni smo! —reče. Određenoga dana ode k ministru. Primijeti, da njegovpoderani okovratnik, njegov stari karirani frak i njegove kaojajetom očišćene cipele začuđavaju vratare. Nitko s njimene progovori, čak ni ministar. Oko deset sati uveče očekujućineprestano da mu se netko obrati, začu ministrovu ženu, li-jepo dekoltiranu damu, kojoj se nije smio približiti, kako jepitala: Kakav je to stari gospodin? On se vratio kući pješice,oko ponoći, po velikome pljusku. Bio je prodao jednu knjiguu elzevirskom izdanju, da bi platio kola, kojima je otišao.

Svake večeri pred spavanjem imao je običaj da pročitapo nekoliko strana svoga Diogena Laerta. Znao je dovoljnogrčki jezik, da bi uživao u osobitostima teksta, što ga je imao.

243

f

16*

Druge radosti nije sad imao. Prošlo je nekoliko tjedana. Maj-ka Plutarque se iznenada razboli. Ima nešto još žalosnije odtoga, što čovjek nema da kupi kruha kod pekara, a to je,kad nema od čega da kupi lijekove kod ljekarnika. Jedne ve-čeri liječnik je propisao neki vrlo skupi lijek. Osim toga jebolest postala sve ozbiljnija i trebala joj je dvorkinja. G.Mabeuf otvori svoju biblioteku, ona je bila prazna. I posljed-nja je knjiga otišla. Ostao mu je samo još Diogen Laert.

Metnu pod ruku ovaj posljednji primjerak i izađe; bilo jeto 4. lipnja 1832; ode kod gradskih vrata Saint-Jacques doRovolova nasljednika i vrati se sa 100 franaka. Spusti svež-njić novaca od po pet franaka na stol, kraj stare služavke ivrati se u svoju sobu ne govoreći ni riječi.

Sutradan, od rane zore, sjeo je na povaljeni kamen u svo-me vrtu i preko ograde se moglo vidjeti, kako cijelo prijepodne tu sjedi nepomičan, oborene glave, s neodređenim po-gledom uprtim u njegove povenule gredice. Na mahove je pa-dala kiša, a starac, kao da to nije ni opažao. Poslije podnerasprostre se po Parizu čudna huka. Izgledalo je kao pucnja-va pušaka i vika svjetine.

Ciča Mabeuf podiže glavu. Opazi jednog vrtlara, koji jeprolazio tuda i zapita ga:

— Šta je to?Vrtlar, s lopatom na ramenu, odgovori najmirnijim

akcentom:— To je buna.— Kako! Buna?— Jest, biju se.— Zašto se biju?— Pa tako — reče vrtlar.— Gdje? — prihvati g. Mabeuf.— Oko Arsenala.Ciča Mabeuf uđe u kuću, uze svoj šešir, nesvjesno potraži

knjigu, da je stavi pod pazuh, ne nađe je, reče: Ah! Istina! Iode smućena izgleda.

244

KNJIGA DESETA

5. lipnja 1832.

POVRŠNA PITANJA

Od čega je sastavljena pobuna? Ni od čega i od svačega.Od elektriciteta, koji se postepeno pojavljuje, od plamenakoji odjednom izbija, od snage koja luta, od daha koji pro-lazi. Taj dah nailazi na glave koje misle, na umove koji sa-njaju, na duše koje pate, na strasti koje sažižu, na bijedekoje urliču, i nosi ih.

— Kuda?— Kuda god. Kroz državu, kroz zakone, kroz blagostanje

i bezočnost drugih.Rasrđena uvjerenja, ozlojeđena oduševljenja, uzbuđene

srdžbe, potiskivani nagoni rata, egzartirane mlade hrabrosti,plemenite zaslijepljenosti, radoznalost, želja za promjenom,žeđanje neočekivanog, osjećanje koje čini da se sa zadovolj-stvom čita plakat kakve nove predstave i da se u kazalištuvoli znak za početak; nejasne mržnje, osvetoljubivost, ra-zočaranja, sva taština, koja smatra da je iznevjerena od sud-bine, nelagodnosti, prazni snovi, ambicije okružene bedemi-ma; svaki, tko se od kakvog pada nada izlazu; napokon naj-niži treset, to blato, koje se zapaljuje, to su eto sastavni dije-lovi pobune.

Ono, što je najveće, i ono, što je najsićušnije; bića, kojatumaraju izvan svega, koja čekaju priliku, boemi, ljudi bezkuće i kućišta, skitnice s raskršća, oni, koji noću spavaju upustim kućama bez drugoga krova osim hladnih oblaka na

245

iiebu, oni, koji svakodnevno traže svoj hljeb od slučaja, ane od rada, neznani trpioci bijede i ništavila, gole ruke, bosenoge — svi ti pripadaju pobuni.

Svaki, tko ima u duši potajni revolt protiv ma kakve či-njenice stanja, života ili sudbine, stoji na granici pobune ičim se ona pojavi, on počinje da dršće i da se osjeća zahva-ćen i ponesen vihorom.

Pobuna je neka vrsta vihorne trublje u društvenoj atmo-sferi, koja se stvara začas pod izvjesnim uvjetima tempera-ture i koja se u svome kovitlanju penje, trči, grmi, kida, bri-še, mrvi, ruši, iskorjenjuje, povlačeći za sobom prirode veli-ke i slabašne, jakog čovjeka i slab duh, stablo drveta islamku.

Teško onome, koga nosi, kao i onome, na koga udari. Onakrši jednog o drugog.

Onima, koje zahvati, ona daje ne zna se kakvu neobičnusilu. Ona ispunjava ma koga bilo snagom događaja; sve onapretvara u projektile. Od kamena ona čini tane, od nosačagenerala.

Ako ćemo vjerovati nekim prorocima podmukle politike,sa stajališta vlasti treba i željeti malo pobune. To je po si-stemu: pobuna učvršćuje vlade, koje ne obori. Ona iskušavojsku; koncentrira buržoaziju; razgiba mišice i tetive redar-stvu; konstatira jakost društvenog skeleta. To je gimnastika,to je gotovo higijenski. Vlast se bolje osjeća poslije pobune,kao čovjek poslije masaže.

Pobunu su prije trideset godina gledali s još jednog sta-jališta.

Za sve stvari postoji jedna teorija, koja sama sebe pro-glašuje teorijom »zdravog razuma«; Philinte protiv Alcesta;ponuđeno posredovanje između istinitog i lažnog; objašnje-nje, ukor, malko oholo ublaženje, koje zato, što je mješavinaprijekora i ispričavanja, misli, da je istina, a često je tekcjepidlačenje. Cijela jedna politička škola, nazvana »pravasredina«, izašla je odatle. Između hladne vode i vruće vodeto je stranka mlake vode. Ta kola, sa svojom lažnom dubi-

246

11

nom, sva na površini, secirajući posljedice, a ne penjući se douzroka, gospodari s vrha neke polu-nauke komešanjima jav-nog trga.

Po riječima te škole: »Pobune, koje su komplicirale po-javu 1830, oduzele su tom velikom događaju jedan dio nje-gove čistoće.« Srpanjska je revolucija bio lijepi zamah na-rodnog vjetra, praćen odmah plavim nebom. One su učinileda je nebo opet postalo oblačno. One su učinile da se izro-dila u prepirke ta revolucija, najprije tako napadna svojomjednodušnošću. U srpanjskoj revoluciji, kao u svakom na-pretku s pomoću potresa, bilo je potajnih preloma; pobunaje učinila, da se oni opaze. Može se reći: Ah! Ovo je skr-hano. Poslije srpanjske revolucije osjećalo se samo oslobođe-nje; poslije pobuna osjetila se katastrofa.

»Svaka pobuna zatvara dućane, pobija vrijednosti, pora-žava burzu, obustavlja trgovinu, sprečava poslove, uskorujebankrote; nema više novaca; privatna bogatstva poljuljana,javni kredit uzdrman, industrija rastrojena, kapitali uzmiču,rad uz sniženu cijenu; svuda strah; reakcije u svim gradovi-ma. Odatle ponori. Izračunalo se da prvi dan pobune stojiFrancusku dvadeset milijuna, drugi četrdeset, treći šezdeset.Jedna pobuna od tri dana stoji dvadeset milijuna, to jest —s obzirom samo na financijski rezultat — ravna je jednom po-razu, brodolomu ili izgubljenoj bici, koji bi uništili flotu odšezdeset ratnih brodova.

»Nema sumnje da su pobune, historijski, imale svoju lje-potu; rat kaldrme nije manje grandiozan i manje patetičanod rata grmlja; u jednom je duša šume, u drugom srcegrada; jedna ima Jeana Chouana, druga ima Jeanneu. Pobunesu crveno, ali divno osvijetlile sve naj originalni je crte pariš-koga karaktera, velikodušnost, odanost, uzrujanu veselost,studente, koji dokazuju da je hrabrost dio inteligencije, ne-pokolebljivu narodnu gardu, tvrđave gamena, preziranjesmrti kod prolaznika. Škole i legije su se sudarale. Konačno,između boraca je bilo razlike samo u starosti; to je isti rod;to su isti stoički ljudi, koji umiru u dvadesetim godinama zasvoje ideje, u četrdesetim za svoje porodice. Vojska, uvijeksumorna u građanskim ratovima, stavljala je opreznost protiv

247 I

smjelosti. Pobune su u isto vrijeme pokazale neustrašivostsvjetine i odgojile građansku hrabrost.

»To je lijepo. Ali, je li to sve skupa vrijedno prolivenekrvi? A prolivenoj krvi dodajte zamračenu budućnost, usko-lebani napredak, uznemirenost među najboljima, pošteni islobodni ljudi, koji očajavaju, strani apsolutizam sretan zbogtih rana, koje je revolucija sama sebi zadala, pobijeđeni iz1830, koji likuju i vele: Rekli smo mi to! Dodajte Pariz,možda povećan, ali Francusku sigurno smanjenu. Dodajte,jer treba sve reći, pokolje, koji često obeščašćuju pobjedurada, koji je postao okrutan, nad slobodom, koja je postalaluda. Uzevši sve skupa, pobune su bile fatalne.«

Tako govori ta polovična mudrost, kojom se buržoazija,taj polovični narod, tako rado zadovoljava.

Što se nas tiče, mi odbacujemo tu riječ suviše široku iprema tome suviše zgodnu: pobuna. Između jednog narod-nog pokreta i drugog narodnog pokreta mi pravimo razliku.Mi ne pitamo, stoji li jedna pobuna isto, koliko i jedna bitka.Ponajprije, zašto bitka? Ovdje se pojavljuje pitanje rata.Da li je rat manje nesreća, nego što je pobuna bijeda? I za-tim, jesu li baš sve pobjede bijede? Pa kad bi 14. srpnja istajao sto hiljada ljudi? Postavljanje Filipa V, unuka Lju-devita XIV, na prijesto španjolske, stajalo je Francusku dvijemilijarde. Čak i pod istu cijenu mi bismo više voljeli 14.srpnja. Uostalom, mi odbacujemo te brojeve, koji izgledajukao razlozi, a zapravo su samo riječi. Kad je tu jedna pobuna,mi je proučavamo kao takvu. U svemu, što kaže gore izne-sena doktrinarna primjedba, riječ je samo o učinku, mi tra-žimo uzrok.

Da preciziramo.

II OSNOVNA

PITANJA

Postoji pobuna, a postoji ustanak; to su dvije srdžbe;jedna nema pravo, druga ima pravo. U demokratskim drža-vama, jedinima osnovanim na pravdi, događa se gdjekada,te manjina čini zloupotrebe; tada sve ustaje i potrebno zah-

248

tijevanje svoga prava može ići do ustajanja na oružje. U svi-ma pitanjima, koja proističu iz kolektivne suverenosti, ratcjeline protiv manjine je ustanak, a napad manjine na cjelinuje pobuna; prema tome, da li Tuileries predstavljaju kraljaili Ustav, one su napadnute pravedno ili nepravedno. Isti top,uperen proti masama nema pravo 10. kolovoza 1789, a imapravo 14. vendemiairea 1796. Vanjština slična, bit različna;švicarska garda brani ono što je lažno, Bonaparte brani isti-nito. Ono, što je opće pravo glasa učinilo u svojoj slobodi isvojoj suverenosti, ne može biti razoreno od ulice. Isto takou stvarima čiste civilizacije; nagon mase, jučer bistra pogleda,može sutra biti mutna pogleda. Isto bjesnilo je opravdanoprotiv nesavjesnog poreznika Terrava i besmisleno protiv po-štenog Turgota. Razaranje strojeva, pljačkanje skladišta, kva-renje željezničkih pruga, rušenje lučkih dokova, pogrešni pu-tovi rulje, prijestupi proti napretku od strane naroda, filozofRamus ubijen Bartolomejske noći od đaka. Rousseau otjerankamenjem iz Švicarske, to je pobuna. Izrael protiv Moj-sija,Atena protiv govornika Fociona, Rim protiv Scipiona, to jepobuna; Pariz protiv Bastille, to je ustanak. Vojnici protivAleksandra, ili mornari protiv Kristofa Kolumba, to je istotakva buna; bezbožna buna; zašto? Jer Aleksandar čini sabljomza Aziju ono, što Kristof Kolumbo čini busolom za Ameriku;Aleksandar i Kolumbo otkrivaju novi svijet. Ta darivanjajednog svijeta civilizaciji takova su uvećavanja svjetlosti, da jetu svaki otpor zločinački. Gdjekoji put postane narod nevjeranprema samom sebi. Rulja je izdajica naroda. Ima li primjericeičega čudnovatijeg od krvavog protestiranja krijumčara soli,opravdana kronična buna, koja se u odlučnom trenutku nadan spasenja, pretvara u chouannerieski rat, i ustanak»protiv« pretvara se u pobunu »za«! Mračna remek-djelaneznanja! Krijumčar soli se spašava od kraljevskih vješala i sjednim krajem užeta o vratu ističe bijelu kokardu. UbojiceBartolomejske noći, rujanski krvnici, krvoloci iz Avignona,ubojice Colignvja, ubojice gospođe De Lam-balle, ubojiceBrunea, razbojnici, paraziti; drugovi Jehua, eto to jepobuna. Vendeea je jedna velika katolička pobuna.

249

Buka pokrenutog prava raspoznaje se; ona ne izlazi uvi-jek iz potresa uzbunjenih masa; ima ludih srdžbi; ima na-puklih zvona; nemaju sva zvonjenja na uzbunu zvuk bronce.Kretanje strasti i neznanja drukčije je od potresa napretka.

Ostajte, dobro; ali ustajte zato, da se uzdignete! Pokažitemi, na koju stranu idete. Samo ona pobuna koja vodi na-prijed, zove se ustanak. Svako drugo ustajanje je zlo. Svakinasilni korak unazad je pobuna! Uzmicati je prijestup protivljudskog roda. Ustanak je nastup bjesnila kod istine; ka-menje s pločnika, što ga ustanak prevrće, baca iskre prava.Taj pločnik ostavlja pobuni samo svoje blato. Danton protivLjudevita XVI, to je ustanak; Hebert protiv Dantona, to jepobuna.

Iz toga slijedi: ako ustanak može biti u danim slučaje-vima, kao što je kazao Lafavette, najsvetija dužnost, pobunamože biti najkobniji atentat.

Postoji i neka izvjesna razlika u intenzivnosti toplote;ustanak je često vulkan, pobuna je često vatra slame.

Buna je, već smo rekli, gdjekada u vlasti. Poliignac je bun-tovnik; Camille Desmoulins je vladajući državnik.

Gdjekada je ustanak uskrsnuće.Kako je rješenje svega općim pravom glasa činjenica pot-

puno moderna i kako je cijela historija, koja prethodi tojčinjenici od četiri hiljade godina unatrag, ispunjena potla-čenim pravom i patnjom naroda, svako historijsko doba nosisa sobom protest, koji mu je mogućan. Pod Cezarom nije biloustanka, ali je živio satiričar Juvenal.

Pod Cezarima živi i prognanik u Sieni; a živi i pisac Anala.Ne govorimo o onom ogromnom izgnaniku s Patmosa

(sv. Ivanu Evanđelistu), koji također tereti realni svijetjednim protestom u ime idealnog svijeta, koji pravi od vizijeogromnu satiru i baca na Rim-Ninivu, na Rim-Babilon, naRim-Sodomu bukteći odbljesak Apokalipse. Ivan u svojojstijeni, to je sfinga na svome podnožju; on se ne može razu-mjeti; to je Židov i to je nerazumljiva židovština; ali čovjek,koji piše Anale (Tacit), Latin je; recimo bolje, to je Rim-ljanin.

250

Kako Neroni vladaju na crni način, oni moraju biti istotako naslikani. Rad bakroresca samo rezaljkom bio bi blijed;treba sipati u urezotinu koncentriranu prozu, koja nagriza.

Tirani imaju neke zasluge za mislioce. U lance okovanariječ, to je strašna riječ. Pisac udvostručuje i utrostručujesvoj stil, kad je jedan gospodar nametnuo narodu šutnju. Izte šutnje izlazi neka tajanstvena punoća, koja se procjeđuje izgušćava u misaonu broncu. Ugnjetavanje u historiji izazivaizrazitost u stilu kod historičara. Granitna čvrstoća te i ta-kove proze samo je zbijanje, koje čini tiraniju.

Tiranija primorava pisca na povećanje snage. Ciceronskigovornički period, jedva dovoljan za Veresa, otupio bi naKaliguli. Manje veličine u rečenici, više intenzivnosti u uda-ru. Tacit misli svom silom.

Poštenje jednog velikog srca, zbijeno u pravdu i istinu,pogađa kao grom.

Mimogred rečeno, vrijedno je spomenuti da se Tacit nepoklapa historijski s Cezarom. Cezar i Tacit dva su feno-mena, koji dolaze jedan poslije drugog i čiji susret izgledatajanstveno izbjegnut od onog, koji u režiji vjekova odre-đuje ulaske i izlaske. Cezar je velik. Taoit je velik; Bog jepoštedio te dvije veličine, ne sudarajući ih jednu s drugom.Onaj, koji dijeli pravdu, udarajući Cezara, mogao bi udaritii prejako i biti nepravičan. Bog to neće. Veliki ratovi uAfrici i Španjolskoj, sicilijanski pirati uništeni, civilizacijauvedena u Galiju, u Bretagnu, u Germaniju, sva ta slava ot-kupljuje Rubikon. Postoje tu neka vrsta obzirnosti božjepravde, koja se ograničava, da na svakog uzurpatora pustistrašnog historičara, opraštajući Cezaru Tacita i priznajućiolakotnosti geniju.

Bez sumnje tiranija ostaje tiranijom, čak i pod ti rani-nom, koji je genij. Korupcije ima i pod slavnim tiranima, alimoralna je kuga više odvratna pod gnusnim tiranima. U timvladavinama ništa ne pokriva sramotu; i oni, koji daju pri-mjere, Tacit kao i Juvenal, ćuškaju korisnije pred ljudskimrodom tu niskost bez obrane.

Rim više smrdi pod Vitelijem nego pod Sulom. Pod Klau-dijem i pod Domicianom postoji jedna grdoba niskosti, koja

251

odgovara rugobi tiranina. Niskost roba je neposredan pro-izvod tiranije; jedan se miazam isparuje iz tih ustajalih sa-vjesti, u kojima se ogleda gospodar; vlasti su gnusne; srcasu mala, savjesti su niske, duše su stjeničave, tako je to podKarakalom, tako je to pod Komodom, tako je to pod Helio-gabalom, dokle iz rimskog senata pod Cezarom izlazi samosmrad izmeta, svojstven orlovskim gnijezdima.

Otuda prilično kasni dolazak Tacita i Juvenala; dokazi-vač se pojavljuje u času očiglednosti.

Ali Juvenal i Tacit kao Izaija u biblijskim vremenima, kaoDante u srednjem vijeku, to je čovjek; pobuna i ustanakto je gomila, koja čas ima, čas nema prava.

U najviše slučajeva proizlazi pobuna iz materijalne činje-nice; dok je ustanak uvijek moralna pojava. Pobuna to je Ma-saniello, ustanak to je Spartacus. Ustanak se odnosi na duh,pobuna na trbuh. Trbuh se ljuti; bez sumnje, trbuh ima gdje-kada i pravo. U pitanjima gladi, pobuna gradića Buzancaisana primjer, ima jednu polaznu patetičnu i ispravnu tačku.Međutim ona ostaje pobuna. Zašto? Zato, što imajući pravou suštini, ona nema pravo u formi. Surova iako imajućipravo, žestoka iako snažna, ona je udarila gdje god je stigla;ona je išla kao slijepi slon, gnječeći; ona je prosula, ne zna-jući zašto, krv bezopasnih i nevinih. Hraniti narod to je lijepicilj, ali klati ga, to je loš način.

Svi oružani protesti, čak i najopravdaniji, čak i 10. kolo-voza, čak i 14. srpnja, počinju istim nemirom. Prije nego seizdvoji pravo, javlja se komešanje i pjena. U početku je usta-nak pobuna, kao što je rijeka u početku bujica. Katkada, me-đutim, dolazeći s tih visokih planina, koje dominiraju moral-nim horizontom, s pravde, s mudrosti, s razuma, s prava,sastavljen od najčistijeg snijega ideala, poslije dugog padanjasa stijene na stijenu, pošto se nebo ogledalo u njegovoj pro-zračnosti i pošto se u veličanstvenom hodu trijumfa uvećaostotinom pritoka, ustanak se odjednom gubi u kakvoj four-žoaskoj baruštini kao Rajna u močvarama.

Sve je to prošlost, a budućnost je drukčija. Općem pra-vu glasa treba se diviti u tome, što rastvara pobunu u svomenačelu i što, dajući mu pravo glasanja, oduzima ustanku

oružje. Iščeznuće ratova, uličnog rata kao i rata na granica-ma, to je neminovan napredak. Kakvo god bilo danas, mir,to je Sutra.

Uostalom, ustanak, pobuna, pravi građanin slabo poznajete nijanse, u kojima se oni međusobno razlikuju. Za njegaje sve buna, jednostavna i obična pobuna, revolt pseta pro-tiv gospodara, pokušaj ujeda koji treba kazniti lancem i za-tvaranjem u psetamici, lajanje, štektanje; i to sve do dana,kada se glava pseta, odjednom porasla, nejasno ocrtava usjeni kao lavovska glava.

Tada građanin uzvikuje: »Živio narod!«Kad smo već dali ovo objašnjenje, šta je dakle za histo-

riju pokret u lipnju 1832? Je li to pobuna? Je li to ustanak?To je ustanak.Može nam se dogoditi, da u ovom prikazivanju strašnog

događaja reknemo katkad »pobuna«, ali to samo zato, da bi-smo ocrtali činjenice na površini; mi ćemo stalno zadržatirazliku između oblika — pobune i suštine — ustanka.

Taj pokret iz 1832. imao je u svojoj brzoj eksploziji isvome sumornom gašenju toliko veličine da čak i oni, kojiu njemu vide tek jednu pobunu, ne govore o tome bez po-štovanja. Za njih je to kao jedan ostatak iz 1830. Uzrujanemašte, vele oni, ne umiruju se za jedan dan. Jedna revolucijase ne da presjeći tek tako, odjednom. Ona uvijek mora imatijoš neka gibanja prije nego se vrati u stanje mira, kaokakva planina, koja silazi k ravnici. Nema Alpa bez Jure,niti Pirineja bez Asturije.

Ta patetična kriza suvremene historije, koju sjećanje Pa-rižana naziva dobom pobuna, nesumnjivo je karakterističančas među burnim časovima ovoga vijeka.

Još jedna posljednja riječ prije nego pristupimo pripo-vijedanju.

Stvari, koje će biti ispričane, pripadaju onoj dramatičnoji živoj stvarnosti, koju historija katkad zapostavlja u ne-dostatku vremena i prostora. U tome je, međutim, mi topotcrtavamo, u tome je život, treperenje, drhtanje ljudsko.Sitne pojedinosti, mislimo da smo već rekli, jesu tako lišćevelikih događaja i gube se u daljini historije. Doba, nazvano

252 253

doba pobuna, prepuno je takvih pojedinosti. Ljudske istrage,iz drugih razloga nego historija, nisu sve otkrile, a možda nisve ispitale. Mi ćemo dakle pored okolnosti, poznatih i objav-ljenih, iznijeti na svjetlost stvari, koje nisu još poznate, činje-nice, preko kojih su prešli zaborav jednih i smrt drugih. Ve-ćine glumaca tih gigantskih scena nestalo je; oni su već su-tradan šutjeli; ali ono što budemo pričali, za to možemo reći:vidjeli smo na svoje vlastite oči. Iznijet ćemo samo jednustranu i samo jednu epizodu, sigurno najmanje poznatu, izdana 5. i 6. lipnja 1832; ali učinit ćemo tako, da ispod mrač-nog vela koje ćemo podići, čitalac nazre pravo lice te strašnenarodne avanture.

III

POGREB: PRILIKA ZA PONOVNO USKRSNUĆE

U proljeće 1832, premda je kolera prije tri mjeseca slediladuhove i bacila na njihovu uznemirenost nekakvo sumornoumirenje, Pariz je već odavna bio spreman za potres. Kaošto smo rekli, veliki je grad sličan topu; kada je napunjen,dovoljno je da padne jedna iskra, pa da top opali. Mjesecalipnja 1832. bila je ta iskra smrt generala Lamarquea.

Lamarque je bio čovjek od ugleda i djela. Imao je jednuza drugom, pod Carstvom i pod Restauracijom, dvije hra-brosti potrebne dvjema epohama, hrabrost bojnih poljana ihrabrost govornice. Bio je rječit isto kao što je bio hrabar;u njegovoj se riječi osjećala sablja. Kao njegov prethodnikFoy, kako je visoko držao zapovjedništvo, on je visoko uzdi-gao slobodu. Sjedio je između ljevice i krajnje ljevice, voljenod naroda zato, što je nekad dobro služio cara. On je, s kon-tima Gerardom i Drouetom, bio jedan od Napoleonovih mar-šala na raspoloženju. Ugovori od 1815. vrijeđali su ga kaoosobna uvreda. Mrzio je Wellingtona neposrednom mržnjom,koja se sviđala masi; i već sedamnaest godina, jedva obraća-jući pažnju na međuvremene događaje, on je veličanstvenočuvao sumornost Waterlooa. U svojoj agoniji, u svome po-sljednjem času stisnuo je na prsima sablju, koju su muda-

254

rovali časnici iz Sto dana. Napolen je umro izgovarajućiriječ vojska, Lamarque izgovarajući riječ domovina.

Od njegove smrti, predviđane uostalom, narod je strepiokao od kakvoga gubitka, a vlada kao od kakve prilike za ne-red. Ova je smrt bila jedna žalost. Kao sve čemerno, i žalostse mora iskrenuti u pobunu. To ise i dogodilo.

Dan prije i ujutro 5. lipnja, određenog dana za pogrebLamarquea, predgrađe Saint-Antoine, koje je povorka trebaladodirnuti u prolazu, zauzelo je nekako opasan izgled. Tajbučni labirint ulica ispunio se uzvicima. Oružalo se, kako semoglo. Stolari su nosili oblice, da njima »razbiju vrata«.Jedan od njih načinio je u tu svrhu nekakav osobiti nož, kom-binirajući stolarski i postolarski alat. Jedan drugi, u groznici»da napada«, spavao je tri dana potpuno obučen. Neki sto-lar, po imenu Lombier, sreo je prijatelja koji ga upita:Kuda ćeš? — Nemam oružja. — Pa šta onda? — Idem u ra-dionicu da uzmem svoj šestar. — Šta ćeš s njim? — Neznam — odgovorio je Lombier. Neki Jacqueline, čovjek br-zih odluka, prilazio je radnicima, koji su prolazili: — Hodi,ej ti! — Častio je po pola franka vina i govorio: — Imaš liposla? — Ne. — Idi k Filspierreu, između gradskih vrataMontreuil i gradskih vrata Charonne, tamo ćeš naći posla. —Kod Filspierrea su se nalazili naboji i oružje. Neki poznativođe vršili su poštansku službu, to jest trčali su od jednogdo drugog, da prikupe svoje ljude. Kod Barthelemvja blizuPrijestolnih vrata, kod Capela, 'kod Malog šešira, prilazili sukavanski gosti jedni drugima ozbiljna izgleda. Čulo se kakogovore: — Gdje ti je pištolj? — Ispod bluze. A tvoj? — Ispodkošulje. — U ulici Traversiere pred radionicom Roland, namalom trgu Maison-Brulee pred radionicom bravara šaputalose u skupinama. Tu se isticao kao najvatreniji neki Mavot,koji nije ostajao više od nedjelju dana ni u jednoj radionici,gospodari su ga otpuštali, »jer se svaki dan s njime moralosvađati«. Mavot je poginuo sutradan na barikadi u ulici Me-nilmontant. Pretot, koji je također ostavio život u borbi, po-mogao je Mavota i'na pitanje: — Šta ti je cilj? — odgovorioje: — Ustanak. Radnici, okupljeni na uglu ulice Bercy, čekali

255

i.,

su nekog Lemarina, revolucionarnog agenta za predgrađeSaint-Marceau. Lozinke su se izmjenjivale gotovo javno.

Dne 15. lipnja, dakle na jedan dan izmiješan kišom i sun-cem, prošao je pogreb generala Lamarquea kroz Pariz saslužbenim vojničkim svečanostima i malko povećanim mje-rama sigurnosti. Dva bataljuna, s bubnjevima prekrivenimcrninom, s puškama okrenutima ik zemlji, deset hiljada na-rodnih gardista s pripasaniim sabljama, baterije narodne gar-de — pratili su lijes. Mrtvačka su kola vukli omladinci. Cas-nici-invalidi išli isu odmah iza >kola, noseći grančice lovorike.Zatim je stupala nepregledna gomila, pobrkana, čudnovata,članovi »Prijatelja naroda«, pravnički fakultet, medicinski fa-kultet, emigranti svih narodnosti, zastave španjolske, talijan-ske, njemačke, poljske, horizontalne trobojne zastave, svi mo-gući barjaci, djeca .koja mašu zelenim grančicama, kamenores-ci i stolari, koja su baš tada bili u štrajku, tiskari, koji su selako raspoznavali po njihovim papirnatim kapama, idući dvapo dva, tri po tri, vičući, gotovo svi mašući toljagama, nekisabljama, bez reda, ali ipalk jedne duše, čas gomila, čas kolo-na. Odredi su birali sebi vođe; jedan čovjek s dva potpunootkrivena pištolja, izgleda kao da je vršio smotru nad drugi-ma, čiji su se redovi otvarali pred njim. Na pločnicima bulva-ra, u granju drveća, na balkonima, na prozorima, na krovovi-ma, svuda su bile načičkane glave ljudi, žena, djece; oči su imbile pune nemira. Oružana gomila je prolazila, uznemirenagomila je gledala.

Vlada je također sa svoje strane motrila. Ona je motrilas rukom na balčaku sablje. Na trgu Ljudevita XV mogli su sevidjeti spremni za polazak, s punim nabojnjačama, s nabije-nim puškama i karabinkama četiri eskadrona karabinijera usedlu i s trubačima na čelu; u Latinskoj, školskoj četvrti ikod botaničkog vrta narodna se garda protezala iz ulice uulicu; na Vinarskom trgu jedan eskadron dragona, na trguGreve polovica 12. pukovnije lakog konjaništva, druga .polo-vica na trgu Bastille, šesta dragonska pukovnija kod Cele-stina, dvorište Louvrea prepuno topništva. Ostatak trupa bioje zadržan u vojarnama, ne računajući pukovnije iz okoline

Pariza. Uznemirena vlast držala je nad glavama prijeteće go-mile dvadeset četiri hiljade vojnika u gradu i trideset hiljadau okolini.

Razni su glasovi kružili u povorci. Govorilo se o intri-gama legitimista, govorilo se o knezu od Reichstadta, sinuNapoleonovu, .kome je Bog namjenjivao smrt u onom istomčasu, kada mu je svjetina namjenjivala carstvo. Jedno licekoje je ostalo nepoznato, objavljivalo je da će u određeničas dva predobivena nadzornika radnika otvoriti narodu vratajedne tvornice oružja. Ono, što je prevladavalo na otkrivenimčelima većine prisutnih, bilo je neko oduševljenje pomiješanos klonulošću. Vidjela su se također ovdjeondje u tojmnožini, zahvaćenoj taiko silnim, ali plemenitim uzbuđenjima,prava lica lupeža i odvratna usta koja su govorila:Pljačkajmo! Ima izvjesnih komešanja, koja pomute dnomočvari i koja čine, da se u vodi penju oblaci od blata. Po-java, u kojoj nije bez sudjelovanja ruka »dobro uređenog«redarstva.

Povorka se nekom grozničavom sporošću kretala odkuće pokojnikove do Bastille. Od vremena do vremena palabi kiša. Nekoliko incidenata, lijes ponesen oko Vendomeskogstupa, kamenje bačeno na kneza od Fitz-Jamesa opaženogna balkonu sa šeširom na glavi, galski kokot, otkinut s jednognarodnog barjaka i bačen u blato, jedan gradski stražar ra-njen sabljom kod vrata Saint-Martin, jedan časnik 12. pukov-nije lakog konjaništva, koji je glasno govorio: Ja sam republi-kanac; dolazak vojne politehničke škole usprkos zabrani, po-vici: Živjela politehnička škola! Živjela republika! Obilježavalisu put pogreba. Kod Bastille su se duge povorke opasnihradoznalaca, koji su silazili iz predgrađa Saint-Antoine, spoji-le s pratnjom i neko strašno vrenje počelo je zahvaćati svje-tinu.

Čuo se jedan čovjek kako govori drugom: — Vidiš ovo-ga ovdje s riđom bradicom, on će reći, kada treba pucati! —Izgleda da se ta ista riđa bradica ponovno našla kasnije s is-tom ulogom u jednoj drugoj pobuni, u aferi Ouenisset.

Mrtvačka kola s Lamarqueom prijeđoše mali most i sti-goše na esplanadu Austerlitzkog mosta. Tu se zaustaviše. U

256 17 Jadnici II 257

tome trenutku, gledana iz ptičjeg leta, ova gomila bi dalaizgled kakove komete, kojoj bi glava bila na esplanadi, arep, raširen na keju Bourdon, pokrivao bi trg Bastille i na-stavljao bi se bulvarom do gradskih vrata Saint-Martin. Okomrtvačkih kola načinio se jedan krug. Ogromna rulja za-nijemi. Lafavette je govorio i oprostio se s Lamarqueom. Toje bio dirljiv i veličanstven trenutak, sve su se glave otkrile,sva su srca zalupala. Odjednom jedan čovjek na konju, obu-čen u crno, pojavi se usred skupine s crvenom zastavom, nekivele s kopljem, na kome je bila crvena kapa. Lafavette okre-ne glavu. Excelmans napusti pratnju.

Crvena zastava podiže oluju, u 'kojoj i iščeznu. Od bul-vara Bourdon do Austerlitzkog mosta jedan od onih krikova,koji sliče na hučanje mora, uskomeša gomilu. Dva gorostasnauzvika začuše se:

— Lamarque u Panteon! — Lafayette na gradsku vijeć-nicu! — Praćeni klicanjem gomile, omladinci se upregnušei stadoše vući Lamarquea na mrtvačkim kolima preko Aus-terlitzkog mosta, a Lafavettea u fijakeru kejem Morland.

U gomili, koja je okružavala Lafavettea i koja mu jeklicala, opažao se jedan Nijemac, po imenu Ludwig Snvder, ijedni su ga pokazivali drugima. Taj je Nijemac umro kaostogodišnjak, a sudjelovao je još u ratu od 1776. i borio seu Americi na Trentonu pod Washingtonom i pod Lafavette-om na Brandywineu.

Međutim se na lijevom kraju pokrenulo gradsko konja-ništvo i zakrčilo most, na desnoj obali su dragoni izlazili izCelestinsa i razvijali se, duž keja Morland. Narod, koji jevukao Lafavettea, primijetio ih je iznenada na zavijutku ke-ja i vikao je: Dragoni! Dragoni! Dragoni su nastupali pola-ko, šutke, s pištoljima o pojasu, s karabinkama na leđima,sa sabljama u koricama, s izgledom sumornog čekanja.

Dvije stotine koraka daleko od malog mosta oni stado-še. Fijaker, u kome je bio Lafavette, došao je do njih, oniotvoriše redove, pustiše ga da prođe, i zatvoriše se za njim.U tome trenutku dragoni i rulja su se dodirivali. Prestraše-ne žene bježale su.

258

Što se dogodilo u tom Kobnom trenutku? Nitko ne mo-že reći. To je mračni trenutak, u kome se miješaju dvije obla-čine. Jedni vele da se čula trublja, koja je pozivala na ju-riš u blizini Arsenala, drugi, da je jedno dijete nožem uda-rilo jednog dragona. Činjenica je da su odjednom izbačenatri pucnja. Prvi je ubio vodnika eskadrona Choleta, drugije ubio jednu gluhu staricu, koja je zatvarala svoj prozoru ulici Constrescarpe, treći je okrznuo naramenku jednomčasniku; jedna je žena viknula: Prerano počinju! I odjednomse vidio sa strane suprotne keju Morland, kako u galopu i sizvučenim sabljama izbija ulicom Bassompierre i bulvaromBourdon jedan eskadron dragona, koji je bio ostao u vojarni,čisteći sve pred sobom.

I time je dana odlučna riječ, oluja se razbješnjava, ka-menje pljušti, puškaranje planu, mnogi trče na obalu i pre-laze mali rukav Seine, koji je sada zatrpan; brodogradnjeotoka Louviers, te prostrane već gotove tvrđave, prekrivajuse borcima; čupaju se kolci, puca se iz pištolja, jedna bari-kada se diže; potisnuti omladinci prelaze s mrtvačkim ko-lima Austerlitzki most trčećim korakom i jurišaju na općin-sku gardu, karabinjeri pritrčavaju, dragoni sijeku sabljama,svjetina se raspršuje na sve strane, neka ratna huka raspro-stire se kao na krilima na četiri strane Pariza, viče se: Naoružje! Trči se, prevrće se, bježi se, odupire se. Gnjev raznosipobunu, kao što vjetar raznosi vatru.

IV NEKADAŠNJA

PREVIRANJA

Ništa nije neobičnije od prvog izbijanja pobune. Svese pojavljuje svuda i u isto vrijeme. Je li to bilo predviđeno?Ne. Je li to bilo spremljeno? Ne. Odakle to izlazi? Iz kaldr-me. Odakle to pada? Iz oblaka. Ustanak ima ovdje karakterzavjere; ondje opet improvizacije. Ma tko bilo dohvati bu-jicu svjetine, i vodi je, kuda on hoće. Početak pun užasa,u koji ulazi neka vrsta ogromne veselosti. To su najprijeuzvici, trgovine se zatvaraju, stvari iz izloga trgovaca povla-

25917*

če se; zatim osamljeni pucnji; svijet bježi; udarci kundakomodjekuju od kućnih vrata; čuju se služavke, kako se smijuu dvorištima kuća i kako govore: Bit će veselo!

Nije proteklo ni četvrt sata, a evo, šta se događalo go-tovo istodobno na dvadeset raznih tačaka u Parizu.

U ulici Sainte-Croix-de-la-Bretonnerie oko dvadeset mla-dića s bradama i dugom kosom ušlo je u jednu kavanu; iza-šli su iz nje čas poslije toga, noseći horizontalnu trobojnuzastavu prekrivenu crnim krepom, imajući pred sobom, načelu, tri naoružana čovjeka, jednog sabljom, drugog puš-kom, trećeg kopljem.

Na ulici Nonaindieres jedan građanin lijepo odjeven,trbušast, zvonka glasa, ćelava tjemena, visoka čela, crne bra-de i onako oštrih, nakostriješenih brkova, koji ne mogu dase spuste, otvoreno je nudio naboje prolaznicima.

U ulici Saint-Pierre-Montmartre ljudi golih ruku nosalisu crnu zastavu, na kojoj se čitale ove riječi, ispisane bijelimslovima: Republika ili smrt. U ulici Isposnika, u ulici Ca-drana, u ulici Montorgueil, u ulici Mandar pojavljivale su seskupine koje su nosile zastave: na ovim se zastavama raz-poznavala u zlatnim slovima riječ: sekcija i broj. Jedna odtih zastava bila je plava i crvena s jedva vidljivim bijelimmeđuprostorom.

Pljačkali su jednu tvornicu oružja na bulvaru Saint-Martin i tri trgovine s oružjem, prva u ulici Beaubourg, dru-ga u ulici MichelJe-Comte, treća u ulici Temple. Za neko-liko minuta, hiljadu ruku ruljinih dočepalo se i razni jelodvjesta trideset pušaka, sve dvocijevke, šezdeset sabalja, osam-deset i tri pištolja. Da bi se svi naoružali, jedan je uzimaopušku, drugi bod.

Preko puta keja Greve mladići, naoružani kremenjača-ma, ulazili su u ikuće, gdje su ostale same žene, da odatle pu-caju. Jedan od njih imao je kremenjaču na kotač. Oni suzvonili, ulazili i počinjali praviti naboje. Jedna od tih ženapričala je: Ja nisam znala šta su to naboji, moj muž mi jeto protumačio.

260

Jedna je gomila provalila u staretinarnicu u ulici StarihHaudriettesa i uzela odatle handžare i tursko oružje.

Leš jednog zidara, poginulog od puške, ležao je na uliciPerle.

A zatim, na desnoj obali, na lijevoj obali, na kejevima,na bulvarima, u Latinskoj četvrti, u četvrti glavne tržnice,zadihani ljudi, radnici, studenti, članovi sekcija čitali suproklamacije, vikali su: na oružje! Razbijali su ulične svje-tiljke, isprezali kola, iskopavali kaldrmu, razvaljivali vratana kućama, čupali drveće, pretresali podrume, kotrljali bu-rad, gomilali jedno na drugo kaldrmu, kamenje, namještaj,daske, gradili barikade.

Silili su građane da im pomažu pri tom. Ulazili su kženama, uzimali sablju i pušku odsutnih muževa, i pisalikredom na vratima: Oružje je izdano. Neki su potpisivali»svojim imenima« potvrde na sablju i pušku i govorili su:pošaljite sutra po njih na magistrat. — Osamljene straže poulicama razoružavane su kao i narodni gardisti, koji su išlik svojim općinskim odjelima. Časnicima su skidane nara-menke. U ulici Groblja sv. Nikole jedan časnik narodne gar-de, gonjen od gomile naoružane motkama i sabljama, teš-kom je mukom uspio da se skloni u jednu kuću, odakle jemogao izaći tek noću, i to preodjeven.

U predgrađu Saint-Jacques studenti su u rojevima izla-zili iz svojih hotela i išli u ulicu Saint-Hyacinthe u kavanu»Napredak« ili su silazili u kavanu »Sedam bilijara« u uliciMathurins. Tu pred vratima, mladići, koji su stajali na ka-menim stupcima kod kapija, razdavali su oružje. Opljačkalisu trgovinu drva u ulici Transnonain da bi načinili barika-de. Samo na jednoj tački stanovnici su se odupirali, na ugluulica Sainte-Avoye i Simon-le-Franc, gdje su oni sami rušilibarikadu. Samo na jednoj tački pobunjenici su uzmicali;napuštali su barikadu, otpočetu u ulici Temple, pošto subili pucali na odred narodne garde, i bježali su ulicom Cor-derie. Taj je odred našao na barikadi crvenu zastavu, omotnaboja i tri stotine naboja za pištolje. Narodni gardisti po-derali su zastavu i ponijeli njene komade na vrhu svojihbodova.

261

Sve što mi ovdje pričamo polako jedno za drugim, do-gađalo se istovremeno na svim tačkama grada, usred neka-kve ogromne buke, kao mnoštvo munja u jednoj jedinoj gr-mljavini.

Za manje od jednog sata izniklo je iz zemlje dvadeset isedam barikada samo u četvrti glavne tržnice. U sredini senalazila ona glasovita kuća br. 50. koja je bila tvrđavaJeanne i njezinih sto i šest drugova i koja je, poduprta s je-dne strane barikadom kod Saint-Merryja i s druge barikadomu ulici Maubuee, zapovijedala trima ulicama: ulicom Arcis,ulicom Saint-Martin i ulicom Aubrey-le-Boucher, koju je gle-dala skroz. Dvije barikade u obliku kutomjera savijale su sejedna od ulice Montorgueil na ulicu Velike Truanderie, dru-ga od ulice Geoffrov-Langevin na ulicu Sainte-Avoye. Ne ra-čunajući nebrojene barikade u dvadeset drugih četvrti Pari-za, u četvrti Marias, na brdu Sainte-Genevieve; jedna u uliciMenilmontant, gdje su se vidjela jedna kućna vrata iščupanaiz zida; druga u blizini malog mosta kod bolnice l'H6-tel-Dieu,napravljena od ispregnutih i izvrnutih kola, trista koraka odredarstvene prefekture.

Na barikadi ulice Menetriers jedan čovjek lijepo odje-ven dijelio je novac radnicima. Na barikadi ulice Greneta po-javio se jedan konjanik i predao onome, koji je izgledaoda je zapovjednik barikade, jedan sveščić, nalik na sveščićnovca. — Evo, reče on, da platite troškove, vino i tako dalje.— Jedan plavi mladić bez kravate išao je od barikade dobarikade i nosio lozinke. Drugi jedan, s isukanom sabljom,s plavom kapom redara na glavi, postavljao je straže. U unu-trašnjosti barikada bile su krčme i vratarske lože pretvoreneu stražarndce. Uostalom, pobuna je bila upravljana po naj-savršenijoj vojnoj taktici. Ulice uske, neravne, vijugave, pu-ne uglova i o!ku>ka, bile su divno izabrane; okolina glavnetržnice prava mreža ulica, zapletenija od šume. Društvo pri-jatelja naroda bilo je, kako se govorilo, uzelo u svoje rukeupravu nad ustankom u četvrti Sainte-Avoye. Jedan čovjekje poginuo u ulici Ponceau; kad su ga pretresli, imao je prisebi plan Pariza.

262

Ono što je stvarno uzelo upravu nad pobunom, bila jeneka vrsta nepoznate žestine, koja se nalazila u zraku. Us-tanak je naglo jednom rukom zidao barikade i drugom uzeogotovo sve postaje garnizona. Za nepuna tri sata, kao tragbaruta, koji se upaljuje, pobunjenici su bili osvojili i zauzelina desnoj obali Arsenal, općinsku kuću na trgu Rovale, cijeliMarais, tvornicu oružja Popincourt, Galiotu, Chateau-d'Eau,sve ulice u blizini glavne tržnice, na lijevoj obali vojarnu Ve-terana, Sainte-Pelagie, trg Maubert, barutanu Deux-Moulins,sva gradska vrata. U pet sati uveče oni su bili gospodari Ba-stille, Lingerie, Blancs Manteaux; njihove izvidnice dolazilesu do trga Pobjede i prijetile su Banci, vojarni Male Braće,Poštanskoj palači. Trećina Pariza pripadala je pobuni.

Na svima je tačkama borba bila gigantski otpočeta; spomoću razoružavanja gardista, iz premetačina stanova, izopljačkanih trgovina s oružjem, koje su bile odmah zauzete,došlo se do toga, da je borba, otpočeta kamenjem, nastav-ljena puškama.

Oko šest sati uveče postao je prolaz Saiumon bojnim po-ljem. Pobuna je bila na jednoj, vojska na suprotnoj strani.Puškaralo se od jedne rešetke do druge. Jedan gledalac,jedan sanjar, pisac ove knjige, koji je otišao da vidi taj vul-kan izbliza, našao se između dvije vatre. Imao je kao zaklo-ne da se zaštiti od metaka, samo ispupčenja polustupova,koji razdvajaju trgovinu od trgovine; bio je gotovo pola satau toj teškoj situaciji.

Bubanj je udarao na uzbunu, narodni gardisti su se žur-no oblačili i oružali, legije su izlazile iz općinskih vojarna,pukovnije su izlazile iz svojih vojarna. Preko puta prolazaAncre bio je jedan bubnjar udaren nožem. Jednog drugog,u ulici Labuda, napalo je oko trideset mladića, koji su murastrgali bubanj i oduzela sablju. Jedan drugi poginuo je uulici Grenier-Saint-Lazare. U ulici Michel-le-Comte pala su tričasnika, jedan za drugim. Više narodnih gardista, ranjenihu ulici Lombardijaca, povlačilo se.

Pred Cour-Batave našao je odred narodnih gardista cr-venu zastavu s ovim natpisom: Republikanska revolucija br.127. Da li je to zaista bila revolucija?

263

I , _

Ustanak je napravio od središta Pariza neku vrstu nepro-bojne tvrđave, zamršene, krivudave, ogromne.

Tu je bilo ognjište, tu je očevidno bilo težište pitanja.Sve su drugo bila samo čarkanja. Ono, što je govorilo daće se tu riješiti sve, bilo je u tome, što se tu još nisu tukli.

U nekim pukovnijama bili su vojnici neodlučni, što jejoš doprinosilo strašnoj zagonetnosti krize. Oni su se sjećalinarodnoga klicanja, koje je u srpnju 1830. pozdravila neutral-nost 53. linijske pukovnije. Zapovijedala su dva čovjeka, ne-ustrašiva i okušana u velikim ratovima, maršal od Lobauai general Bugeaud. Bugeaud pod Lobauom. Ogromne ophod-nje, sastavljene od bataljuna redovne vojske, okruženih či-tavim četama narodne garde, pred kojima je išao redarstvenipovjerenik pod ešarpom, išle su izviđati pobunjene ulice.Sa svoje strane pobunjenici su postavljali straže na raskrš-ćima i smjelo su slali svoje ophodnje van barikada. I s jednei s druge strane se motrilo. Vlada, s vojskom u ruci, oklijevalaje; noć tek što nije pala, i već je počinjala da se čuje sa Saint-Merryja zvonjava na uzbunu. Tadašnji vojni ministar, maršalSoult, koji je sudjelovao u bici kod Austerlitza, gledao je nato sumornim pogledom.

Stari mornari, navikli na besprijekorno manevriranje iimajući za sredstvo i za vođu samo taktiku, tu busolu bita-ka, potpuno su bez pravca pred onom ogromnom pjenom,koju nazivaju narodnim gnjevom. Revolucija se ne može upra-vljati prema vjetru.

Narodni gardisti iz okoline stizali su žurno i u neredu.Jedan bataljun 12. pješadijske pukovnije dolazio je trčećimkorakom iz Saint-Denisa; 14. pješačka stizala je iz Courbe-voiea; baterije vojne škole zauzele su položaj na Carrouselu;topovi su silazili iz tvrđave Vincennesa.

Osamljenost je zavladala u Tuileriesama. Ljudevit-Filipbio je potpuno zadovoljan i pun vedrine.

264

ORIGINALNOST PARIZA

Od dvije godine ovamo, već smo rekli, Pariz je vidioviše nego jedan ustanak. Izvan pobunjenih četvrti nije obi-čno ništa čudnovatije mirno, nego izgled Pariza za vrijemekakve pobune. Pariz se brzo privikava na sve — pa šta, toje samo pobuna! — I Pariz ima toliko poslova da se ne uz-nemiruje za takve sitnice. Samo takvi ogromni gradovi mo-gu dati takve prizore. Jedino ove nepregledne zidine mogusadržavati u isto vrijeme i građanski rat i neku ne znate nisami kakvu čudnu mirnoću. Obično, kada ustanak počinje,kada se čuje bubanj, lupanje na okup, na uzbunu, trgovacsamo veli:

— Čini se da je nešto veselo u ulici Saint-Martin.Ili:— To je predgrađe Saint-Antoine.Često nemarno doda:— To je tu negdje.Poslije, kada se javi prolomna i sumorna huka puškara-

nja i salva, trgovac veli:— Baš ozbiljno? Pazi, Boga ti, ozbiljno!Časak kasnije, ako se pobuna približuje i uzima maha,

on žurno zatvara dućan i navlači odoru, to jest uklanja izizloga svoju robu, a izlaže svoju osobu.

Puca se na raskršću, u prolazu, u slijepoj ulici; osva-jaju se, gube i opet osvajaju barikade; krv se prolijeva, kar-tače rešetaju kućna pročelja, meci ubijaju ljude u njihovimkrevetima, leševi leže na cesti i po pločniku. Nekoliko ulicadalje čuju se udari bildjarsikih lopti u kavanama.

Radoznalci pričaju i smiju se na dva koraka od tih uli-ca punih rata; kazališta otvaraju svoja vrata i igraju vodvi-lje; fijakeri prolaze; prolaznici idu u grad na večeru. Nekadje baš u samoj četvrti, gdje se bila bitka godine 1831, bilojedno puškaranje prekinuto, da bi propustili neku svadbu.

265

in, k...

Prilikom ustanka od 12. svibnja 1830, u ulici Saint-Mar-tin, jedan slabunjav čičica, vukući jedva kolica, na kojimasu se nalazile boce napunjene nekom tekućinom, s istaknu-tom trobojnom krpom išao je i vraćao se od barikade k voj-sci, nudeći nepristrano čaše limunade čas vladi, čas anarhiji.

Nema ništa čudnovatije; i u tome je karakter, svojstvenpariškim pobunama, koji se ne može naći ni u jednoj dru-goj prijestolnici. Za to su potrebne dvije stvari: veličina Pa-riza i njegova veselost. Potreban je grad Voltairea i gradNapoleona.

Međutim, ovoga puta, u oružanom ustanku od 5. lipnja1832, veliki je grad osjetio nešto, što je bilo možda jače odnjega. Bojao se. Svuda, u najudaljenijim i najmanje »inte-resiranim« četvrtima bila su zatvorena usred dana vrata,prozori, kapci. Hrabri su se naoružali, strašljivci se sakrili.Bezbrižnog i zaposlenog prolaznika je nestalo. Mnoge su ulicebile prazne -kao u četiri sata ujutro. Pričale su se uznemi-rujuće pojedinosti, raznosile se kobne vijesti. — Da su onizauzeli Banku; — i da ih je samo u samostanu Saint-Merrybilo šest stotina ušančenih i utvrđenih u crkvi; — da redo-vita vojska nije sigurna; — da je Armand Carrel posjetiomaršala Clausela i da mu je on rekao: Imajte najprije ba-rem jednu pukovniju; — da je Lafavette bolestan, ali da im jeipak rekao: Ja sam uz vas. Pratit ću vas svuda, gdje budebilo mjesta za jedan stolac; — da treba biti na oprezu; —da ima noću ljudi, koji pljačkaju osamljene kuće u pustimdijelovima Pariza (ovdje se raspoznavala mašta redarstva);— da je jedna baterija postavljena u ulici Aubry-le-Boucher;— da su se Lobau i Bugeaud dogovorili i da će oko ponoćiili najdalje pred zoru četiri kolone navaliti istovremeno nasredište pobune, prva polazeći od Bastille, druga od VrataSaint-Martin, treća od trga Greve, četvrta od glavne tržnice;— da će možda čete čak napustiti Pariz i povući se na Mar-sovo polje; — i da se ne zna što će se dogoditi, ali da je ovoga jutra sigurno ozbiljna stvar. — Oklijevanja maršala Soultazadavala su mnogo brige. — Zašto ne napada odmah? Nesumnjivo je, da je bio veoma zabrinut. Stari lav izgleda daje namirisao u toj pomrčini nepoznato čudovište.

266

Došlo je veče, kazališta se nisu otvarala; ophodnje sukružile srdita izgleda; pretresali su prolaznike; uhićavalisumnjive. U devet sati bilo je više od osam stotina uhićenihosoba; redarstvena prefektura bila je pretrpana, Concier-gerie pretrpana, zatvor La Force pretrpan. Conciergerie, nai-ime, dugi podzemni hodnik, koji je nazvan Pariška ulica, bioje prekriven snopovima sijena i tu je ležala gomila uhićenih,kojima je čovjek iz Lyona, Lagrangea, hrabro držao raspalji-ve govore. Sva ta slama, prevrtana od svih tih ljudi, davalaje šum pljuska. Na drugome mjestu ležali su uhićenici podvedrim nebom u tamničkom dvorištu jedan preko drugoga.Svuda je vladala uznemirenost i neko podrhtavanje, malo po-znato Parizu.

U kućama se barikadiralo; žene i majke su se zabrinja-vale; čulo se samo: Ah, Bože, nije se vratio! Tek u daljiničulo se gdjekada drndanje kola. S praga su se čula brujanja,uzvici, buka, potmuli i nejasni šumovi, stvari o kojima segovorilo: To je konjaništvo, ili: To kola za streljivo dolazeu galopu, trublje, bubnjevi, puškaranje i naročito ona ža-losna zvonjava na uzbunu sa Saint-Merryja. Očekivao se prvitopovski hitac. Naoružani su se ljudi pojavljivali na ugluulice i iščezavali vičući: Idite kući! I žurno su se zaključa-vala vrata. Govorilo se: Kako će se ovo svršiti? Od časa dočasa, ukoliko se spuštala noć, Pariz je izgledao sve sumor-nije obojen ogromnim i strašnim buktanjem pobune.

267

I..

KNJIGA JEDANAESTA A-

tom se bratimi s uraganom

NEKOLIKO OBJAŠNJENJA O PODRIJETLUGAVROCHEOVE POEZIJE; UTJECAJ JEDNOG

AKADEMIKA NA TU POEZIJU

U času, u kom je ustanak, proistekao iz sudara narodai vojske pred Arsenalom, izazvao uzmicanje gomile, koja jepratila mrtvačka kola i koja je tako reći potiskivala glavusprovoda kroza sve bulvare, u tom času nastade strahovitaoseka. Gomila se uskomeša, redovi se poremetiše, svi potr-čaše, odoše, ■pobjegoše jedni s navalnim krikovima, drugi sbljedilom bijega. Golema rijeika, koja je pokrivala bulvare,podijeli se u tren oka, preli se desno i lijevo i raširi se bu-jicama u dvije stotine ulica u jedan isti mah sa žuborom otvo-rene brane.

U tom trenutku jedno odrpano dijete, koje je silaziloulicom Menilmontant, držeći u ruci grančicu rascvjetalog glo-ga, koju tek što je uzabrao na uzvišici Bellevillea, ugledapred dućanom jedne staretinarke starinski pištolj. On bacicvjetnu grančicu na pločnik i viknu:

—• Majko Tkogod, pozajmit ću od vas vaše štogod.I pobježe s pištoljem.Dvije minute poslije toga, val preplašenih građana, koji

su bježali ulicom Amelot i ulicom Basse, susrete dječačića,koji je mahao svojim pištoljem i pjevao:

Ne vidi se noću, pobro,Danju vidiš vrlo dobro,Zabranjeni spisi tajni

269

i,,

Filistru su strah očajni,U vrlini ustrajte, Mekekape šiljate!

Bio je to mali Gavroche koji je polazio u rat.Na bulvaru primijeti on da mu pištolj nema kokota.Od koga li je ta pjesmica, kojom se poslužio kao poho-

dnom koračnicom za svoj korak, i sve one druge pjesme,koje je prema prilikama tako rado pjevao? Ne znamo. Tkozna? Možda i od njega samog! Gavroche je uostalom biovješt svima onim pjevušenjima narodskim tada u jeku i onje u njih miješao svoje vlastito cvrkutanje. Nestašan i bez-brižan, on je sastavljao potpuri od glasova prirode i glasovaPariza. On je kombinirao repertoar ptica s repertoarom bo-eimskih atelijera. Poznavao je mazala, pleme susjedno nje-govu. On je, kako izgleda, bio tri mjeseca tiskarski šegrt.Jednog dana izvršio je neki nalog za gospodina Baour-Lor-miana, jednoga od četrdesetorice akademika. Gavroche jebio gamen književnosti.

Gavroche nije, uostalom, mogao ni pomisliti da je oneružne kišne noći, u kojoj je ponudio dvojici mališana gosto-primstvo u svome slonu, činio to svojoj rođenoj braći, vr-šeći dužnosti providnosti. Braći svojoj uveče, oou svome uzoru; eto, kako mu je protekla noć. Ostavljajući pred zoruBalletsku ulicu, on se žurno vratio k slonu, vješto je odatleizveo dva mališana, podijelio je s njima nešto doručka, štoje pronašao, a zatim se udaljio, povjeravajući dječicu majciulici, koja tek što je odnjihala i njega samog. Napuštajućiih, on im je zakazao sastanak za isto veče na istome mjestui održao im je kao zbogom ovaj govor: — Hvatam maglu,drukčije rečeno, kidam, ili, kako se to na dvoru kaže, gubimse. Klinčići moji, ako ne nađete tatu ni mamu, dođite veče-ras ovamo. Ugostit ću vas večerom i dat ću vam postelju.Dvoje dječice, pokupljene od kojega stražara i odvedene naredarstvo ili ukradene od kakvih cigana, ili jednostavno iz-gubljene u ogromnom pariškom darmaru, nije se više vra-tilo. Talog sadašnjeg socijalnog svijeta pun je ovih izgublje-nih tragova. Gavroche ih više nije vidio. Deset ili dvanaest

270

tjedana proteklo je od one noći. Događalo mu se više negojedanput da se češkao po glavi i govorio: Gdje li su to, vraga,moja dva djeteta?

Međutim, on je sretno stigao s pištoljem u ruci u ulicuPont-aux-Choux. Primijeti da je u toj ulici samo jedan du-ćan otvoren i, stvar vrijedna za razmišljanje, to je bio dućanjednog slastičara. Bila je prilika, koju daje providnost, dase pojede koja pita s jabukama, prije nego se stupi u ne-poznato. Gavroche se zaustavi, popipa se po bokovima, pre-traži prsluk, isprevrne džepove i ne nađe nigdje ništa, nikrajcare, i poče vikati: — Upomoć!

Teško je to, biti lišen slatke pite.Gavroche ipak nastavi svoj put.Dvije minute zatim bio je u ulici Saint-Louis. Prelazeći

ulicom Kraljevskog parka, on osjeti potrebu da se oslobodineostvarive pite s jabukama i nađe ogroman užitak u tome,da usred bijela dana dere kazališne plakate.

Nešto malo dalje, videei, gdje dolazi skupina zdravih bića,koji su mu izgledali kao bogataši, on slegne ramenima i pljuneispred sebe ovu filozofsku žuč:

— Kako su masni ovi rentijeri! To se hrani! To sve smrdi po dobrim ručkovima. Pitajte ih, šta čine svojim novcem.Oni to ni sami ne znaju. Oni ga žderu, što li! Sve to ideu trbuh.

II GAVROCHE NA

MARSU

Mahanje pištol jem bez kokota, koji se drži u ruci na-sred žive ulice, to je takva javna služba, da je Gavrocheosjećao, kako mu zanos raste sa svakim korakom. On jeuzvikivao, između odlomaka Marseillaise, koju je pjevao:

— Sve ide dobro. Jako me boli desna šapa, slomio memoj reumatizam, ali sam zadovoljan, građani. Građani seneka samo dobro drže, ja ću im iskihavati prevratne pjesme, šta su špijuni? To su psi. Trista mu majmuna! Ne budimo bez poštovanja prema psima! Eh, da mi je sad jedanna pištolju (chien — pas, kokot)! Ja dolazim s bulvara, pri-

271

jatelji, ali je tamo vruće, klobuci samo skaču, a sve trčkaovamo i onamo. Vrijeme je da se lonac zapjeni. Naprijed,ljudi, neka nam nečista krv natopi cipele! Dajem svoje daneza otadžbinu, neću više vidjeti svoje dragane, Nini, svršenoje, da, Nini; Ali svejedno, živjela radost! Bijmo se, do vraga,dosta mi je već te tiranije!

U taj mah, kako se konj jednog narodnoga gardiste stro-poštao, Gavroche položi svoj pištolj na kaldrmu, podižečovjeka, zatim mu pomogne da digne konja. Poslije togauze svoj pištolj i nastavi put.

Ulica Thorignv bila je sva mir i tišina. Ova apatija, svoj-stvena Maraisu, bila je u suprotnosti s prostranim Zagoromu okolini, četiri babe brbljahu na pragu jednih vrata. Mac-bethova Škotsika ima tercete vještica vračara, ali Pariz imakvartete brbljivih baba; i ono »ti ćeš biti kralj« moglo bibiti sasvim jednako sumorno dobaceno Bonapartu na raskr-šću Baudover, kao ono Macbethu na pustari Armuvra. Bilobi to malone isto graktanje.

One su sve četiri izgledale kao četiri ugla starosti, kojisu: trošnost, oronulost, ruina i žalost.

Pometačica je bila ponizna. U tom svijetu pod vedrimnebom pometačica pozdravlja, vratarica protežira. To je zbogonoga na uglu praga, što zavisi od vratarice i koje je masnoili mršavo, već prema fantaziji onoga, koji gradi gomilu sme-ća. Ima katkada i dobrote u metli.

Ova je pometačica bila vrlo zahvalna i osmjehivala se— oh, taj osmijeh! — trima vrataricama. Tu su se govorilestvari, kao na primjer:

— Ah, vaša je mačka dakle još uvijek zla?— Bože moj, vi znate, da su mačke sasvim prirodno

neprijateljske psima. A psi, oni se tuže.— I drugi ljudi.— Ali mačje buhe ne prelaze na ljude.— I ne baš da smetaju, ti psi, nego su upravo opasni.

Sjećam se da ih je jedne godine bilo toliko bijesnih, da suih morali metnuti u novine. To je bilo u ono vrijeme, kad je

272

u Tuileriesima bilo ovnova, koji su vukli kolica rimskogakralja. Vi se sjećate rimskoga kralja, sina Napoleonova?

— Što se mene tiče, ja sam voljela vojvodu od Bor-deauxa.

— Ja sam opet poznavala Ljudevita XVII. Ja više volimLjudevita XVII.

— A šta velite da je meso tako poskupilo, gospo Pa-tagon.

— Ah, ne govorite mi o tome, mesnica, to je jedna stra-hota. Jedna strašna strahota. Ne smiješ ni kupiti, danas možeš samo gledati to njihovo meso.

Tu se umiješa pometačica.— Gospođe moje, trgovina je stala. Gomile smeća upra

vo su bijedne. Ništa se više ne baca. Sve se jede.— Ima ih koji su siromašniji i od vas, Vargoulemko.— O, to je istina — odgovori pometačica ponizno — što

se mene tiče, ja barem imam svoj zanat.Tu nastade stanka i pometačica, podliježući onoj potrebi

za hvalisanjem, koja je u osnovi čovjeka, dodade:— Ujutro, kad se vratim, ja sortiram svoja kolica, po-

činjem prebiranje. Krpice mećem u jednu košaricu, lupineu jednu posudu, rublje u moj ormar, stari papir u ugao kodprozora, stvari, koje se mogu jesti u zdjelu, komadiće staklau dimnjak, stare cipele iza vrata, a kosti pod moj krevet.

Gavroche, koji je zastao iza njih, prisluškivao je:— Babe — reče on — a šta je vama palo na pamet da

bistrite politiku?Na nj se sruši jedna kanonada, sastavljena od četvero-

strukog urlika:— Evo još jedan lupež!— Ta šta on to drži u ruci? Pištolj!— Gledajte samo ovog balavog dripca!— Ovo se neće primiriti, dok ne sruši vlast!Gavroche, koji ih je prezirao, ograniči se u naplati za

sve da podigne vrh svog nosa palcem i ispruži cijeli pedalj.Pometačica siknu:— Vidi ti derana!

18 Jadnici II 273

Ona, što se odzivala na ime gospa Patagon, pljesne rukom0 ruku sva preneražena:

— Bit će nesreće, to je sigurno. Jedan deran tu od preko puta, ima bradicu, vidjela sam svako jutro, gdje s jednom ljepoticom u ružičastoj kapici prolazi ispod ruke; danas sam ga vidjela, kako je prošao s puškom ispod ruke.Gospa Bacheux je rekla, da je bila prošle nedjelje jedna revolucija — . . . u . . . — . . . u — gdje ima teletine! — u Pon-toiseu. A poslije toga eto, vidite li ga tu s pištoljem, to balavo strašilo! Izgleda da je trg Celestina pun topova. A štabiste htjeli da radi vlada kraj ovih nevaljalaca, koji ne znajuništa drugo nego da izmišljavaju, kako će uznemiriti svijet,sad, kad se već počelo malko mirovati poslije svih onih nesreća što ih je preturila, dobri Gospode Bože, ona jadna kraljica, koju sam vidjela, kako je voze na stratište na taljigama!1 burmut je već poskupio. To je infamija! Živ bio pa vidio,još ću dočekati da vidim, kako te giljotiniraju, šmrkavčejedan!

— Šmrkava si, mamice — reče Gavroche. — Obrisi tajsvoj paradajz!

I ode dalje.Kad je bio u ulici Pavee, pometačica mu opet oživi u du-

hu, i on izgovori ovaj monolog:— Griješiš, što psuješ revolucionare, teto Čeprkaljko!

Ovaj pištolj, to je u tvom interesu. To je zato, da ti imašu tvojim kolicima više stvari dobrih za jelo.

Odjednom začuje buku za sobom; bila je to vratarica Pa-tagon, koja je jurila za njim i još izdaleka prijetila mušakom i vikala:

— Ti kopile!— A — reče Gavroche — baš me briga za to!Malo potom prolazio je ispred dvorca Lamoignon. Tu

krikne:— Naprijed u borbu!I obuze ga nastup melanholije. Promatrao je svoj pištolj

s nekim prijekorom, koji je u njemu izazivao neku nježnost.— Vidiš li, ja palim — reče mu on — ali ti ne pališ.

274

Jedan psić može da raspoloži drugoga. Upravo je protrčaojedan psić. Gavrocheu dođe na žao.

— Jadni moj psiću, ti si sigurno pojeo kakvu bačvu, kadse na tebi vide samo obruči.

Zatim se uputi prema Orme-Saint-Gervais.

III

PRAVEDNA SRDŽBA JEDNOG BRICE

Poštovani brico, koji je bio istjerao ono dvoje dječice, ko-jima je Gavroche stavio na raspoloženje očinsku utrobuslona, bio je ovaj mah zabavljen u svom dućanu brijanjemjednog starog legionara, koji je služio pod Carstvom. Ćaskalisu. Brico je naravski govorio veteranu o buni, zatim o ge-neralu Lamarqueu, i od Lamarquea se prešlo na Cara. Takoje nastao razgovor brijača s vojnikom, kojim bi čuveni građa-nin Prudhomme, da je bio prisutan, ukrasio koju arabeisku,nazvavši je: Dijalog između britve i sablje.

— Gospodine — reče brico — kako je car uzjahivaokonja?

— Slabo. Nije znao pasti. Ali zato nije nikad ni pao.— A je li imao lijepih konja? Morao je imati lijepe konje?— Onoga dana, kad mi je dao križ, pogledao sam do

bro njegova konja. Bila je to bedevija za utrke, potpunobijela. Uši joj jako razmaknute, sedlo duboko, fina glava scrnom zvijezdom, vrat vrlo dug, koljena člankovita, rebraispala, grudi kose, zadnje noge snažne. Bila je visoka neštood petnaest pedalja.

— Lijep konj — reče brico.— Takav je bio konj Njegova Veličanstva.Brijač osjeti, da bi poslije ove riječi bilo pristojno po-

sut jeti malo, prilagoditi se tome, a zatim nastavi:— Car je bio ranjen samo jedan jedini put, zar ne, go

spodine?Stari vojnik odgovori s tihim i suverenim naglaskom čo-

vjeka koji je bio ondje:

27518*

— U petu. Kod Ratisbonnea. Ali ga nikad nisam vidiotako sjajno odjevena kao taj dan. Bio je čist kao groš.

— A vi, gospodine veterane, morali ste biti češće ranjeni?— Ja — reče vojnlilk — a, nije bogzna šta. Dobio sam

kod Marenga dva udarca sabljom po vratu, jedan metak udesnu ruku kod Austerlitza, drugi jedan u lijevi kuk kod Je-ne, kod Friedlanda ubod bodom — da, tu — pa kod Moskvesedam ili osam uboda kopljem tu i tamo, svuda, a kod Liitze-na mi eksplozija granate odnijela jedan prst. .. Pa da! I zatim još na VVaterloou jedan biskajski metak u stegno. Toje sve.

— Kako to mora biti divno — povika brico s upravopindarskim akcentom — umrijeti na bojnom polju! I ja, dajem vam poštenu riječ, mjesto da crkavam u krevetu, od bolesti, polagano, svaki dan pomalo, s medicinama, i čajevi-ma, s oblozima, s klistirima, s liječnicima, radije bih kudikamo primio posred trbuha topovsko tane.

— Vi, boga mi, ne tražite mnogo — reče vojnik.On još i ne dovrši, kad strahovit udarac prolomi dućan.Jedno okno na prozoru raspršta se u bezbroj zvjezdica.Brijač problijedi.

— Bože moj — kriknu on — evo ga jedno!— šta?— Topovsko tane.— Evo ga ovdje — reče vojnik.I podiže sa zemlje nešto, što se kotrljalo po podu. Bio je

kamen.Brijač pritrča do probijenog okna i opazi Gavrochea, koji

je u sav trk bježao prema trgu Saint-Jean. Prolazeći krajbrijačeve radionice, Gavroche, imajući na srcu svoja dva klin-čića, nije se mogao svladati, da ne nazove brici dobro jutro,pa mu je bacio kamen u izlog.

— Jeste li ga vidjeli! — zaurla brico, koji je prestao bitiblijed, a postao od srdžbe modar — ovaj čini zlo samo zato,jer uživa da čini zlo. Šta smo učinili nažao tomu deranu.

276

IV

DIJETE SE ĆUDI STARCU

Međutim, na trgu Saint-Jean, čije je posada bila većrazoružana, Gavroche je uspio »uhvatiti vezu« s jednom če-tom, koju su vodili Enjolras, Courfevrac, Combeferre iFeuillv. Oni su bili gotovo naoružani. Bahorel i Jean Prou-vaire našli su se opet s njima i povećali su skupinu. Enjolrasje imao lovačku dvocijevku; Combeferre pušku narodne gar-de s brojem legije, a za pašom dva pištolja, koji su viriliispod njegova raskopčanog redengota; Jean Prouvaire je imaojedan stari kavalerijski »štuc«, Bahorel karabinku, Courfev-rac je uzmahivao jednim štiletom, trgnutim iz štapa. Feuillv,s golom sabljom u šaci, marširao je na čelu, kličući: »ŽivjelaPoljska!«

Oni su dolazili s keja Morland, bez kravata, bez šešira,zadihani, mokri od kiše, s munjom u očima.

Gavroche im priđe mirno.— Kuda ćemo?— Hajde — reče Courfevrac.Iza Feuillvja marširao je, ili bolje reći skakutao je Baho-

rel, riba u vodi pobune. Imao je sasvim crven prsluk i oneriječi, koje sve lome. Njegov prsluk zaprepasti jednog pro-laznika, koji kriknu sav prestravljen:

— Evo crvenjaka!— Crvenilo, crvenjaci! — odvrati Bahorel. — Čudna mi

straha, građanine! Što se mene tiče, ja ni najmanje ne dr-ščem pred crvenim makom, mala crvenkapa ne ulijeva mi ninajmanje straha. Građanine, vjerujte mi, ostavimo strah odcrvenila rogatoj marvi.

On ugleda ugao jednog zida izlijepljen plakatima od naj-tanjeg papira na svijetu, s dozvolom, da se smiju jesti jaja,s pozivom na post upućenim od strane pariškog nadbiskupanjegovoj »pastvi«.

Bahorel uzvikne:— Pastvi, to je uljudno rečeno »marvi«.

277

I podere sa zida plakate. To oduševi Gavrochea. Od togačasa Gavroche poče proučavati Bahorela.

— Bahorele — primijeti Enjolras — nemaš pravo. Mogao si sasvim ostaviti na miru taj poziv, nemamo mi poslas njim, trošiš svoj gnjev samo beskorisno. Pričuvaj to, štoimaš od njega. Ne otvara se paljba izvan voda, ni dušomkaogod ni puškom.

— Svaki na svoj način, Enjolras — odvrati mu Bahorel.— Ova proza g. biskupa vrijeđa me, ja hoću da jedem jajabez dozvole. Ti, ti si od one vrste, koja hladno sagorijeva;a ja, ja se zabavljam. Uostalom, ja se ne trošim, ja uzimamsamo zalet; i što sam poderao ovaj poziv, tako mi Herkula!to je samo zato, da dobijem apetit.

Ova riječ, Herkul, frapira Gavrochea. On je nastojao, dase u svima prilikama pouči, i ovaj derač plakata ulijevao muje poštovanje. On ga zapita:

— šta treba da znači ta riječ, Herkul?Bahorel odgovori:— To treba da znači trista mu đavola! Na latinskom.U to Bahorel prepozna na jednom prozoru blijedog mla-

dića s crnom bradom, koji ga je promatrao, vjerojatno nekiod prijatelja kruga ABC. On mu dovikne:

— Brže naboje! Para bellum (spremaj rat)!— Bel homme! (visok i krupan čovjek), zbilja — dodade

Gavroche, koji je sad već razumijevao latinski.Pratila ih je uzrujana povorka, studenti, artisti, mladići

priključeni krugu Cougourde iz Aixa, radnici, ribari, oružanibatinama i bodovima, gdjekoji, kao Courfevrac, s pištoljimau hlačama. Jedan starac, koji je izgledao vrlo star, stupaoje u ovoj četi. On nije imao nikakva oružja, žurio se da nezaostane, premda je izgledao zamišljen. Gavroche ga opazi.

— Kekseksa (šta je ovo)? — reče on Courfevracu.— Starac.Bio je to g. Mabeuf.

278

STARAC

Recimo šta se dogodilo:Enjolras i njegovi prijatelji bili su na bulvaru Bourdon

u blizini općinskih ambara u času kad su dragoni jurišali.Enjolras, Courfevrac i Combeferre bili su među onima, kojisu udarili ulicom Bassompierre, vičući: — Na barikade! —U ulici Lesdiguieres susretoše jednog starca koji je išao.

Njihovu je pažnju privuklo to, što je ovaj čiča koračaopovodeći se sad lijevo, sada desno, kao da je bio pijan. Uzto je još držao svoj šešir u ruci, premda je kiša sipila cijelojutro i premda je u taj čas padala vrlo jako. Courfevrac pre-pozna čiču Mabeufa. On ga je poznavao stoga, što je višeputa pratio Mariusa do starčevih vrata. Znajući za mirolju-bive i više nego bojažljive navike staroga crkvenjaka i anti-kvarskog moljca, i zapanjen videći ga usred gomile na dvakoraka od juriša konjaništva, gotovo usred puškaranja, go-loglava na kiši i šetajući se između metaka, on je pristupiok njemu i između buntovnika od dvadeset godina i ovogosamdesetgodišnjaka izmijenio se ovaj dijalog:

— Gospodine Mabeufe, vratite se kući.— Zašto?— Bit će ovdje bitke.— Pa dobro.— Udaraca sabljom, hitaca iz pušaka, gospodine Ma

beuf.— Pa dobro.— Gruvanja iz topa.— Pa dobro. Kuda ste to pošli, vi svi?— Da oborimo vladu.— Pa dobro.I on pođe s njima. Od toga časa on ne proslovi ni riječi.

Korak mu odjednom posta čvrst; radnici mu ponudiše daga uzmu ispod ruke, on odbi glavom. Progura se gotovo uprvi red kolone, imajući u isto vrijeme pokrete čovjeka, kojiide, i lice čovjeka, koji spava. '

279

Lm.

— Nekakav bijesni čiča! — mrmljahu studenti. Kroz četuprođe glas, da je to — stari konventovac — stari kraljoubica.Skupina udari ulicom Verrerie. Mali Gavroche je stupao na-prijed, pjevajući iz svega grla, što ga je pretvaralo u nekuvrstu trublje. On je pjevao:

Mjesečinom sja noć cijela,Bi V u šumu sa mnom htjela —Pita Charlot — Charlotte medna!

Tou tou touU Chatou.

U mene Bog jedan, kralj jedan, groš jedan, cipela jedna.

Da možemo prije zore rane Srkatirose i miris od mane, Bekrijati kaodva vrapca čedna.

Zi zi ziU Passy.

U mene Bog jedan, kralj jedan, groš jedan, cipela jedna.

I ova jadna malena vuka Pijanibjehu kao dva smuka, Tigar im sesmije osmijeha leđna.

Don don donU Meudon.

V mene Bog jedan, kralj jedan, groš jedan, cipela jedna.

Jedno je klelo, drugo psovalo. Kadćemo opet u šumu malo, — PitaCharlot — Charlotte medna?

Tin tin tin U Pantin. U mene Bog jedan, kralj jedan, grošjedan, cipela jedna.

Oni se uputiše u Saint-Merry.

280

VI

NOVACI

Četa se povećavala svakog trenutka. Prema Billetteskojulici priključi im se jedan čovjek visoka rasta, prosijed, načijem licu Courfevrac, Enjolras i Combeferre primijetišeoštre i odlučne crte, ali ga ni jedan od njih nije poznavao.Gavroche, zabavljen pjevanjem, zviždanjem, zujanjem, istrča-vanjem naprijed, lupanjem po dućanskim kapcima i roloimasvojim pištoljem bez kokota, nije ni obratio pažnju na ovogčovjeka.

Dogodi se da su u ulici Verrerie prolazili ispred Courfey-racovih vrata.

— Baš dobro — reče Courfevrac — zaboravio sam kesu,a izgubio sam šešir. — On napusti četu i pope se navrat-na--nos u svoj stan. Zgrabi jedan stari šešir i kesu. Uze još i jedan dosta velik četverouglasti kovčeg, velik kao veći putničkisanduk, koji je bio skriven pod njegovim prljavim rubljem.Kad je silazio trkom, vratarica ga zovne:

— Gospodine od Courfevraca!— Vratarko, kako se zovete? — odvrati joj Courfeyrac.Vratarica ostade zabezeknuta.— Pa vi to dobro znate, ta ja sam kućepaziteljica, zovem

se tetka Veuvain.— Pa dobro, ako me vi opet nazovete gospodinom od

Courfeyraca, ja ću vas nazvati tekom od Veuvaina. A sad govorite, šta hoćete? Šta je?

— Tu je netko, koji želi govoriti s vama.— Tko to?— Ne znam.— Gdje to?— Kod mene.— Do vraga! ■— reče Courfeyrac.— Ali on čeka već više od jednog sata, da se vratite! —

odgovori vratarica.U isti mah netko, sličan mladom radniku, mršav, blijed,

malen, s riđim pjegicama, obučen u bluzu s rupama i u bar-

281

L

šunaste hlače sa zakrpama, i koji je sličio više na djevojkupreobučenu u dečka nego na čovjeka, iziđe iz vrataričina sta-na i reče Courfeyracu glasom, koji nije zvonio nikako kaomuški glas:

— Molim vas, gdje je gospodin Marius?— Nije ovdje.— Hoće li se vratiti večeras?— Ne znam.I Courfevrac dodade:— Što se mene tiče, ja se neću vratiti.Mladić ga pogleda čvrstim pogledom i zapita:— A zašto to?— Pa zato.— Pa kuda ćete vi to?— A šta se to vas tiče?— Hoćete li da vam ponesem kovčeg?— Ja ću na barikade.— Hoćete li da pođem i ja s vama?— Kako hoćeš! — odgovori Courfevrac. — Ulica je slo

bodna, kaldrma je svačija.I on udari trkom da stigne prijatelje. Kad im se priklju-

čio, dade jednome od njih, da ponese kovčeg. Tek posliječetvrt sata primijeti, da ih je mladić zbilja pratio.

četa ne ide tačno tamo, kud ona hoće. Rekli smo već, daih je to ponesao zamah vjetra. Prijeđoše Saint-Merry i na-đoše se, ni sami ne znajući jasno kako, u ulici Saint-Denis.

282

KNJIGA DVANAESTA

Korint

POVIJEST KORINTA OD NJEGOVA OSNUTKA

Parižani, koji danas ulaze od glavne tržnice u ulicu Ram-buteau i primjećuju s desne strane, preko puta ulice Monde-tour, košaračku radionicu, koja ima kao znak košaru u obli-ku cara Napoleona Velikog s ovim natpisom:

NAPOLEON SAVOD VRBOVINE

ni ne slute, kakve je strašne prizore viđalo to isto mjestoprije nepunih trideset godina.

Tu se nalazila ulica Chanvrerie, koju stari natpisi pišuChanvefrerie, i glasovita krčma, zvana Korint.

Čitalac se sjeća što je rečeno o barikadi, podignutoj natome mjestu i zasjenjenoj uostalom od barikade Saint-Merry.Na tu slavnu barikadu ulice Chanvrerie, koja je danas palau duboku noć zaborava, mi hoćemo da bacimo malo svjet-losti.

Neka nam zbog jasnoće u pripovijedanju bude dopušteno,da se poslužimo jednostavnim načinom, koji smo već upo-trijebili kod opisivanja VVaterlooa. Čitatelji, koji bi željelida dovoljno tačno sebi predoče komplekse kuća, koje su sedizale u to doba kod jezička Sainit-Eustache, na sjeveroistoč-nom uglu pariške tržnice, a dokle sada dopire ulica Rambu-

283

teau, neka samo zamisle, dodirujući gornjim dijelom ulicuSaint-Denis, a donjim glavnu tržnicu, jedno veliko latinsko»N«, čije bi dvije paralelne crte bile ulica Velike Truanderiei ulica Chanvrerie i u kome bi ulica Male Truanderie pred-stavljala kosu poprečnu crtu. Stara ulica Mondetour sjekla jesve tri crte pod najkrivljim kutovima i to u tolikoj mjeri, daje labirintska prepletenost tih četiriju ulica bila dovoljna, dana prostoru od sto četvornih hvati, s jedne strane izmeđuulice Labudove i ulice Propovjednika, načini sedam otočićakuća, čudnovato isječenih, razne veličine, koso i u neredupostavljenih i jedva rastavljenih uskim pukotinama kao ka-meni blokovi na stovarištu.

Rekli smo uske pukotine, i ne možemo dati tačnije pre-dodžbe tih mračnih uličica, stisnutih, krivudavih, koje imajus jedne i s druge strane drvenjare na osam katova. Te su dr-venjare bile tako trošne da su u ulicama Chanvrerie i MaleTruanderie pročelja bila podupirana gredama, koje su išleod jednog pročelja do drugoga. Ulica je bila uzana, a olukširok, prolaznik je hodao po kaldrmi uvijek mokroj, prola-zeći kraj dućana sličnim podrumima, kraj širokih kamenihstupaca uz kapije uobručenih gvožđem, kraj ogromnih gomilasmeća, kraj ulaza u aleje, naoružanih ogromnim vjekovnimrešetkama. Ulica Rambuteau je sve to opustošila.

Ta riječ Mondetour (mon: moj — detour: zaobilaženje)divno slika krivudanje tih ulica. Malo dalje nalazi se to jošljepše izraženo ulicom Pirouette (obrat), koja presijeca ulicuMondetour.

Prolaznik, koji bi iz ulice Sainit-Denis ulazio u ulicu Chan-vrerie, vidio bi, kako se ulica postepeno sužava pred njim,kao da je ušao u neki dugački lijevak. Na kraju ulice, kojaje bila veoma kratka, našao bi put prema glavnoj tržnicipresječen visokim redom kuća i pomislio bi, da je u kakvojslijepoj ulici, kad ne bi ugledao desno i lijevo dva mračnaprosjeka, kuda se moglo umaći. To je bila ulica Mondetour,koja se spajala s jedne strane s ulicom Propovjednika, as druge strane s ulicom Labudovom i Male Truanderie. Nadnu te nazovi slijepe ulice, na uglu desnog prosjeka, primje-

284

ćivala se jedna kuća niža od drugih, koja je ispadala na uli-cu kao neki rt.

U toj samo dvokatnoj kući bila je veselo smještena većtri stotine godina jedna čuvena krčma. Ta je krčma radosnobučila baš na samom onome mjestu, koje je stari Teofil ozna-čio u ova dva stiha:

Tu se klati skelet strašniLjubavnika bijednog, što se objesio.

Za vrijeme Mathurina Regniera zvala se ta krčma K ruti-nom loncu (Pot aux Roses), i kako su tada rebusi bili u mo-di, ta je krčma imala u znak firme stup obojadisan ružičasto(poteau peint en rose: stup ružičast). Prošlog vijeka, pošto-vani Natoire, jedan od humorističkih majstora, pošto se višeputa razveselio u toj krčmi za istim stolom, gdje se Regnieropijao, namaljao je iz zahvalnosti grozd korintskoga grožđana ružičastom stupu. Krčmar je od radosti promijenio svojufirmu i dao zlatnim slovima ispisati iznad grožđa ove riječi:Kod korintskoga grožđa. Otud to ime, Korint. Ništa nije pri-rodnije pijanicama nego skraćivanje. Skraćivanje je tetura-nje rečenica. Korint je postepeno zamijenio Ružin Lonac. Po-sljednji krčmar iz dinastije, čiča Hucheloup, čak ne znajućiviše za tradiciju, dao je, da se stup obojadiše plavo.

Jedna dvorana dolje, u kojoj je bila krčma, jedna dvoranana prvom katu, gdje se nalazio bilijar, drvene zavojne stube,koje su bušile strop, vino na stolovima, dim na zidovima,lojane svijeće usred dana, eto kakva je bila ta krčma. Jednestube sa zaklopcem na podu prizemne dvorane vodile su upodrum. Na drugom katu bio je stan Hucheloupovih. U nje-ga se dolazilo stubama, više ljestvama nego stubama, na kojese pristupalo potajnim vratima iz velike dvorane na prvomkatu. Pod krovom dvije tavanske sobe, gnijezda konobarica.Kuhinja i krčma dijelile su prizemlje.

Čiča Hucheloup se možda rodio kemičar, u stvari je biokuhar; nije se samo pilo u njegovoj krčmi, već se i jelo. Hu-cheloup je bio izmislio izvrsnu stvar, koja se jela samo kod

285

njega; to su bili punjeni šarani, koje je on zvao carpes augras (masni šarani). To se jelo pri slaboj svjetlosti lojanesvijeće ili kakvog žiška iz doba Ljudevita XVI na stolovima,gdje je bilo prilijepljeno voštano platno mjesto stolnjaka.Tu se dolazilo izdaleka. Hucheloup je jednog dana našao zadobro, da obavijesti prolaznike o svome »specijalitetu«; za-močio je četkicu u crnu boju i kako je imao svoj posebnipravopis kao i svoju posebnu kuhinju, on je začas namaljaoovaj natpis, dostojan pažnje:

CARPES HO GRAS

Jedne zime palo je na um kiši i snijegu da izbrišu »S«,kojim se završavala prva riječ, i »G«, kojim se počinjalaupravo treća, i ostalo je ovo:

CARPE HO RAS

Uz pripomoć vremena i kiše postao je skroman kuharskioglas dubokim savjetom.

Na taj se način dogodilo, da je čiča Hucheloup, ne zna-jući francuski, znao latinski, te je on iz kuhinje izvukao fi-lozofiju (carpe diem! ili samo carpe! početak stiha osmog u11. odi Horacijevoj; znači: grabi dan! tj. koristi se životom,koji je kratak) i želeći tek da ukine post, on je dostigao Ho-racija. A što je bilo najčudnije, to je kod njega značilo i:uđite u moju krčmu.

Od svega toga ne postoji danas ništa. Labirint Monde-tour je rasparen i proširen u veliko još g. 1847, te vjerojatnodanas i ne postoji. Ulica Chanvrerie i Korint iščezli su podkaldrmom ulice Rambuteau.

Kao što smo već rekli Korint je bio jedno od mjesta sa-stanaka, ako ne već skupljanja Courfevraca i njegovih prija-telja. Grantaire je bio pronašao tu krčmu. Tu se pilo, tu sejelo, tu se vikalo; malo se plaćalo, slabo se plaćalo; uvijek stebili dobro došli, čiča Hucheloup je bio dobričina.

286

čiča Hucheloup dobričina, kako smo ovaj čas rekli, bioje gostioničar s brkovima; zanimljiva vrsta. Uvijek je izgle-dao zlovoljan, kao da je htio zaplašiti svoje goste, gunđao jena ljude, koji bi došli k njemu, i izgledao je, kao da je viševoljan zapodjenuti s njima kavgu, nego ih ugostiti čorbom.A, međutim, zadržavamo tu riječ, uvijek ste bili dobro došli.Ta mu je osobitost punila gostionicu i dovodila mu mladiće,koji su govorili: — Hajde, da vidimo, kako se ljuti čiča Hu-cheloup. — Bio je nekad učitelj mačevanja. Odjednom biprasnuo u smijeh. Debeli glas, dobričina čovjek. To je bilakomična unutrašnjost s tragičnim izgledom; on se trudio, davas uplaši; otprilike kao one burmutice, koje imaju oblikpištolja. Pucanj, koji kiše.

Imao je za ženu majku Hucheloup, bradato, veoma ružnostvorenje.

Oko godine 1830. čiča Hucheloup je umro. S njime je ne-stalo i tajne priređivanja masnih šarana. Njegova udovica,gotovo neutješna, nastavila je krčmu. Ali kuhinja je spala ipostala je grozna; vino, koje je uvijek bilo slabo, postalo jeužasno. Courfevrac i njegovi prijatelji ipak su i dalje išli uKorint — iz poštovanja prema mrtvima, govorio je Bossuet.

Udovica Hucheloup bila je zadihana i nakazna, sa seljač-kim uspomenama. Ona je uklanjala bezukusnost svojim izgo-vorom. Imala je svoj način da izgovara stvari, koje su zači-njavale njezina proljetna i seoska sjećanja.

Dvorana na prvom katu, gdje je bio »restoran«, bila jevelika, široka soba, pretrpana stolcima, klupama, stolčićimai klupicama i stolovima i starim hromim bilijarom. U nju sedolazilo zavojnim stubama, koje su izlazile u jednom -kutudvorane na jednu četverouglastu rupu, sličnu rupama za sila-ženje na lađama.

Ova dvorana, osvijetljena samo uskim prozorom i jednomuvijek upaljenom svjetiljkom, imala je bijedan izgled. Savnamještaj na četiri noge ponašao se, kao da ima samo tri.Okrečeni zidovi imali su kao sav ukras samo ovu strofu u častmajke Hucheloup:

287

Čudi na deset koraka, a plaši na dva, Nasmjelom joj nosu strši bradavica zla, Da i njune zbriše, strah nas svakog trena, I nos da jojne padne u usta njena.

To je bilo ugljenom napisano na zidu.Majka Hucheloup, slična tome portretu, prolazila je od

jutra do mraka potpuno ravnodušno mimo ovu strofu. Dvijekonobarice, zvane Matelote (jegulja u sosu) i Gibelotte (ze-čevina u sosu), a kojima se nikad nisu čula druga imena, po-magale su gospi Hucheloup stavljati na stolove vrčeve plavogvina i razne corbaste stvari u zemljanim zdjelama. Matelote,debela, okrugla, riđa i kreštava, bivša sultanija ljubimica po-kojnog Hucheloupa, bila je ružna više nego ma koje mitolo-ško čudovište; međutim, kako je red da sluškinja uvijekbude iza gazdarice, bila je manje ružna nego gospa Huche-loup. Gibelotte, dugačka, nježna, bijela nekom slabokrvnombjelinom, s crnim kolobarima oko očiju, s poluzatvorenimkapcima, stalno umorna i klonula, bolesna od onog što bise moglo nazvati kronična zamorenost, prva na nogama, po-sljednja na spavanju, dvorila je sve, štaviše i drugu služavku,šuteći i s blagošću, smiješeći se ispod umora s nejasnim iuspavanim osmijehom.

U donjoj dvorani nalazilo se jedno ogledalo.Prije nego što bi se ušlo u dvoranu-restoran, čitao se na

vratima i ovaj stih, što ga je Courfevrac napisao kredom:

Ako možeš, časti; jedi, ako smiješ.

II

PRETHODNA VESELJA

Laigle de Meaux stanovao je, kao što već znamo, više kodJolvja nego na drugom kojemu mjestu. On je imao stan, kaošto ptica ima granu. Dva su prijatelja živjeli zajedno, jeli za-jedno, spavali zajedno. Sve im je bilo zajedničko, čak pomaloi Musichetta. Bili su ono, što se kod braće, koja se slažu,

zove bini (dvostruki). Ujutro 5. lipnja otišli su doručkovatiu Korint. Joly je imao začepljen nos od jake kihavice, kojuje i Laigle počeo dijeliti s njim. Laigle je imao otrcano odi-jelo, a Joly je bio lijepo odjeven.

Bilo je skoro deset sati izjutra kad su otvorili vrata Ko-rinta.

Popeli su se na prvi kat.Matelote i Gibelotte su ih dočekale.— Ostriga, sira i šunke — reče Laigle.I sjedoše za stol.

Krčma je bila prazna; hili su samo njih dvojica. Gibelotte,videći Jolvja i Laiglea, donese na stol bocu vina. Kad su bilikod prvih ostriga, jedna se glava pojavi na otvoru stuba ijedan glas reče:

— Baš sam prolazio. S ulice sam osjetio divan miris brie-skog sira. Ušao sam.

To je bio Grantaire.Grantaire dohvati stolac i sjedne za stol.Videći Grantaire, Gibelotte donese na stol dvije boce vina.Tako su bile tri.— Zar ćeš ti popiti ove dvije boce? — upita Laigle Gran-

tai'rea.Grantaire odgovori:— Svi su bezobrazni, samo si ti bezazlen. Dvije boce ni

kad nisu jednog čovjeka začudile.Oni su bili počeli jelom. Grantaire je počeo pićem. Pola

boce je bilo brzo progutano.— Pa ti imaš rupu u želucu? — nastavi Laigle.— Kad ti možeš imati rupu na laktu — reče Grantaire.I pošto je istresao svoju čašu, dodade:— Zar ne, brate Orle (l'aigle), govornice posmrtnih govo

ra (Bossuet), tvoje odijelo je staro?— Bogami jest — odvrati Laigle. — To znači da dobro ži

vimo, moje odijelo i ja. Uzelo je na sebe sve moje pregibe,nigdje mi ne smeta, kao da je saliveno na mome tijelu, prilagođuje se svim mojim pokretima; ja ga osjećam samo zato,što mi je u njemu toplo. Stara su odijela isto, što i stari prijatelji.

288 19 Jadnici II 289

— To je istina — uzviknu kihavičavi Joly, stupajući urazgovor — staro odijelo je stari ferijatelj.

— Naročito — reče Grantaire — u ustima jednog kiha-&iča6og čobjeka.

— Grantaire — zapita Laigle — dolaziš li s bulvara?— Ne.— Mi smo malo prije, Joly i ja, vidjeli, kada je prošao

prednji dio pogreba.— To je difcan forizor — reče Jolv.— Kako je ova ulica mirna — usklikne Laigle. — Tko bi

i pomislio, da je Pariz sav ispremetan! Baš se dobro vidi dasu ovdje bili nekad sve sami samostani! Du Breul i Sauvaldaju njihova imena, kao i opat Lebeuf. Bilo ih je svuda naokolo, to je vrvjelo kao u mravinjaku, s obućom, bosi, ošišani, bradati, sivi, crni, bijeli, franjevci, mala braća, kapucini,mali augustinci, veliki augustinci, stari augustinci. . . To jeupravo kiptjelo.

— Ne govorimo o fratrima — prekide Grantaire — totjera čovjeka da se češe.

Zatim uzvikne:— Pfuj! Progutao sam jednu gadnu ostrigu. Evo, opet pa

dam u hipohondriju. Ostrige su pokvarene, konobarice ružne,ja mrzim ljudski rod. Prošao sam malo prije ulicom Riche-lieu, kraj velike javne biblioteke. Ta gomila školjki od ostriga, što se zove biblioteka, odvratna mi je. Skladište papira!Skladište tinte, skladište pisarija! I sve je to netko napisao!Koji je to klipan rekao da je čovjek dvonožac bez perja?Onda sam sreo jednu lijepu poznatu djevojku, divnu kaoproljeće, dostojnu da se zove Floreal, čarobnu. Ženska je -—nema ni dva mjeseca — pošteno živjela u jednoj tavanskojsobi i pričvršćivala bakrene koturiće na rupice midera, kakovi to zovete? šila je, imala prosti krevet, živjela kraj jednoglonca cvijeća, bila zadovoljna, a onda ju je jedan užasni bankar, sav kozičav, udostojio svoje pažnje i uzeo je. Sada jebanikarka. Ovo se preobraženje dogodilo noćas. Što je odvratno, to je, da je ova grizeta isto tako lijepa kao i jučer. Njezinfinansijer joj se nije poznavao na licu. Ruže su u tome potpunije ili nepotpunije od žena, što se na njima vidi trag od

290

gusjenica. Ah! Nema morala na zemlji, pozivam se na mirtu,simbol ljubavi, na lovoriku, simbol rata, na maslinu, tu bu-dalu, simbol mira, na jabuku, koja malo te nije zadavila Ada-ma svojom sjemenkom, i na smokvu, prababu sukanja, štose prava tiče, želite li znati, šta je pravo? Galima se dopadaKluza, Rim štiti Kluzu i pita ih, šta im je zla učinila Kluza.Brennus odgovara: — Zlo, koje je vama učinila Alba, zlo,koje vam je učinila Fidena, zlo, koje su vam učinili Ekvi,Volsci i Sabini. Oni su bili Vaši susjedi. Mi razumijemo su-sjedstvo, kao i vi. Vi ste ukrali Albu, mi uzimamo Kluzu. Rimreče: Vi nećete uzeti Kluzu, a Brennus uze Rim. Zatim uz-vikne: Vae victis (jao pobijeđenima)! Eto, šta je pravo. Ah,što ima na ovome svijetu grabijivdh zvijeri, orlova, orlova!Svega me hvata jeza.

On pruži svoju čašu Jolvju, koji je napuni, zatim je ispi,gotovo i neprekinut tom čašom vina, koju nitko nije primi-jetio, pa ni on sam, i nastavi:

— Brennus, koji zauzima Rim, jest orao. Nimalo više sti-da ni ovdje ni ondje. Dakle ne vjerujemo ni u šta. Postojisamo jedna stvarnost: piti. Ma koje bilo vaše mišljenje, bilivi za mršavog pijetla kao uriski kanton, ili za debelog pijetlakao glarislki kanton, svejedno: pijte. Vi md govorite o bul-varu, o pogrebnoj povorci i tako dalje. Šta, zar ćemo opetimati jednu revoluciju? To siromaštvo načina čudi me od do-broga gospodina Boga. On mora svakog trenutka podmazi-vati žlijeb događaja. Ako zapinje, neće da ide, brže jednu re-voluciju. Dragom su Bogu stalno crne ruke od toga gadnogmazanja. Ja bih na njegovu mjestu bio jednostavniji, ja nebih svakoga časa navijao svoju mašineriju, ja bih polakoupravljao ljudskim rodom, pleo bih događaje petlju po petlju,a da se konac i ne prekine, ja ne bih imao neobičan repertoar.Ono, što vi zovete napredak, pokreće se s pomoću dva mo-tora, s pomoću ljudi i s pomoću događaja. Ali na žalost, odvremena do vremena potrebno je nešto izuzetno. Za događaje,kao i za ljude, nije dovoljna obična gomila; među ljudima supotrebni geniji, a među događajima revolucija. Veliki su slu-čajevi zakon; red stvari ne može bez njih; a gledajući pojavekometa, čovjek je naveden na pomisao, da su i u nebu po-

29119*

trebni glumci na gostovanju. U trenutku, kada se najmanjenadate, Bog plakatira jedan meteor na zid nebeskog svoda.Pojavljuje se kakva čudna zvijezda, podvučena ogromnim re-pom. I zbog toga umire Cezar. Brutus ga udari nožem, a Bogkometom. Kras, evo sjeverne svjetlosti, evo velike revolucije,evo velikog čovjeka; 93. velikim slovima, Napoleon kao gostkometa od 1811. na vrhu plakata. Lijepog li plavog plakata,svega išaranog neočekivanim bakljama! Bum! Bum! Izvan-redna predstava. Pogledaj gore, narode. Sve je razbarušeno:zvijezda, kao i drama. Dragi Bože, to je previše i to nije do-sta. Ta sredstva, crpljena u iznimci, izgledaju raskoš, a jesusiromaštvo. Prijatelji, providnost je spala na posljednja sred-stva. Jedna revolucija, šta to znači? Da Bog više ne zna štaće. On izvršava državni udar zato jer postoji prekid konti-nuiteta između sadašnjosti i budućnosti, i zato, jer on, Bog,nije umio sastaviti kraj s krajem. Uostalom, to potvrđujemoje pretpostavke o materijalnom stanju Jehove; i videći to-liko nezgoda i gore i dolje, toliko sitničarstva i škrtosti ikrajnjih nevolja na nebu i na zemlji, počevši od ptice, kojanema ni zrna prosa pa do mene, koji nemam sto hiljada li-vara rente, videći ljudsku sudbinu, koja se mnogo istrošila,pa čak i kraljevsku sudbinu na kojoj se vidi konop, dokazobješeni knez od Condea, videći zimu, koja je prosto podrti-na na zenitu kroz koju duva vjetar, videći tolike dronjke usasvim novom purpuru jutra na vrhu brda, videći kaplje rose,te lažne bisere, videći inje, taj lažni dijamant, videći raširenočovječanstvo i pokrpane događaje, i toliko mrlja na suncu, itoliko rupa na mjesecu, videći svuda toliko bijede, dolazim napomisao, da Bog nije bogat. Njegova spoljašnost je dobra, alija osjećam sirotinju. On daje jednu revoluciju, kao štotrgovac, čija je blagajna prazna, daje ples. Ne treba cijenitibogate po vanjštini. Pod pozlatom neba ja nazirem siromašansvemir. I u svemiru imade bankrotstva. I zato sam janezadovoljan. Gledajte, danas je 5. lipnja, skoro je noć; odjutros čekam da dođe dan. To je netačnost slabo plaćene po-sluge. Da, sve je slabo uređeno, ni jedna se stvar ne podudaras drugom, ovaj je stari svijet kao izbljuvan, ja se stavljam uopoziciju. Sve ide nakrivo. Svemir tjera neki prkos. To je kao

292

za djecu, oni, koji ne žele djece, imaju ih; oni, koji ih žele,nemaju. Uzevši sve skupa: ja se ljutim. Osim toga Laigle deMeaux, taj ćelavko, žalosno mi ga je pogledati. Ponižava me,kad pomislim, da sam istih godina kao i to koljeno. Uosta-lom, ja kritiziram, ali ne vrijeđam. Svemir je ono, što jest. Jagovorim ovdje bez zle namjere i radi čistoće moje savjesti.Primite, vječni Oče, uvjerenje moga odličnog poštovanja. Ah,tako mi svih svetaca Olimpa i svih bogova raja, ja nisam bioza Parižanina, to jest da skakućem dovijeka kao lopta izmeđudvije rakete, od grupe skitnica do grupa vikača! Ja sam bionačinjen da budem Turčin, koji po cijeli bogovetni dan gledaistočnjačke ženske, kako izvode one divlje egipatske plesove,razbludne kao snovi nevina čovjeka, ili da budem mali nje-mački knez, koji daje polovicu jednoga pješaka njemačkojkonfederaciji i provodi slobodno vrijeme u sušenju svojih ča-rapa na svome plotu, to jest na svojoj granici! Eto, za takvesudbine sam ja bio rođen. Da, rekao sam, Turčin, i to ne opo-zivam. Ne razumijem, zašto Turke uzimaju uvijek u lošemsmislu; i Muhamed ima nečeg dobrog; čast izumitelju serajas huriskama i rajeva s odaliskama! Ne vrijeđamo muhame-danstvo, jedinu religiju, koja je ukrašena kokošinjcem! Nasve to tražim da pijem. Zemlja je velika glupost. Izgleda, bo-gami, da će se tući, sve one budale, da će se ubijati, usredljeta, u mjesecu prerialu, kada bi trebalo da odu s jednimstvorenjem u polje, da udišu ogromnu šalicu čaja pokoše-nog sijena! Zbilja, pravi se i previše gluposti. Jedna stara raz-bijena svjetiljka, koju sam malo prije vidio u dućanu nekogstaretinara, navodi me na ovu opasku: Bilo bi vrijeme, da seosvjetla ljudski rod. Jest, opet sam žalostan! Eto, što ti je,kad slabo progutaš ostrigu i revoluciju! Opet postajem su-moran, mračan. Ah! Užasan stari svijet! Tu se napinje, zba-cuje, provodi blud, ubija, navikava!

I Grantaire poslije ovog nastupa rječitosti dobi jedan za-služeni nastup kašlja.

— Povodofo revolucije — reče Joly — izgleda, da je Bariuszaista zaljubljeb.

— A zna se, u koga? — upita Laigle.— De.

293

L

— Ne?— De! kažem ti.— Mariusove ljubavi! — uzviknu Grantaire. — Mogu za

misliti. Marius je jedna velika magla, mora da je našao nekenovce. Marius je pjesničkog roda. Tko veli pjesnik, kaže luđak. Marius i njegova Marija, ili njegova Mara, ili njegovaMarieta, ili njegova Mariola, to mora da su čudni ljubavnici.Potpuno shvaćam šta je to. Zanosi, u kojima se zaboravljapoljubac. Nevini na zemlji, oni se sparuju u beskonačnosti.To su duše koje imaju čula. Oni zajedno spavaju među zvijezdama.

Grantaire je počinjao svoju drugu bocu i možda svoj dru-gi govor kad se neko novo biće pojavi kroz otvor za stube.Bio je to jedan dečko, mlađi od deset godina, odrpan, vrlomalen, žut, šiljata lica, živa oka, silno prljav, pokisao, zado-voljna izgleda.

Dijete, birajući bez oklijevanja između trojice, iako nijednog naravno nije poznavao, obrati se Laigleu iz Meauxa.

— Jeste li vi gospodin Bossuet? — upita on.— To mi je krsno ime — odgovori Laigle. — Šta hoćeš?— Evo. Jedan veliki plavi mladić na bulvaru rekao mi je:

Poznaješ li babu Hucheloup? Ja sam rekao: Poznajem, u ulici Chanvrerie, udovica starog. On mi je rekao: Idi tamo. Tamo ćeš naći gospodina Bossueta i reći ćeš mu od moje strane: ABC. To se šale s vama, je li? Dao mi je deset sua.

— Joly, pozajmi mi deset sua — reče Laigle; i okrenuvšise Grantairu: — Grantaire, pozajmi mi deset sua.

Tih dvadeset sua Laigle dade djetetu.— Hvala, gospodine — reče dečko.— Kako se zoveš? — upita Laigle.— Rotkva, Gavrocheov prijatelj.— Ostani s nama — reče Laigle.— Ručaj s nama — reče Grantaire.Dijete odgovori:— Ne mogu, i ja sam iz povorke, ja vičem: dolje Po-

lignac.I dugo povlačeći nogu za sobom, što je najučtivije od

svih mogućih pozdrava, on ode.

294

Kada je dijete otišlo, Grantaire uze riječ:— Ovo je čist gamen. Ima mnogo vrsti u rodu gamena.

Gamen odvjetnik zove se trčkaralo, gamen kuhar zove se sudoper, gamen pekar zove se mitron, gamen sluga zove segroom, gamen mornar zove se mali, gamen slikar zove se mazalo, gamen trgovac zove se sitničar , gamen kralj zove sedauphin, gamen bog zove se bambino.

Međutim, Laigle je razmišljao; on reče poluglaisno:— ABC, to jest: Pogreb Lamarquea.— Veliki plavi mladić — primijeti Grantaire — to je

Enjolras, koji ti javlja.— Hoćemo li ići? — zapita Bossuet.— Pada kiša — reče Joly. — Zakleo sab se, da ću ići u

fratru, ali ne u bodu. Beću da dobijeb kihabicu.— Ja ostajem ovdje — reče Grantaire. — Miliji mi je ru

čak od mrtvačkih kola.Zaključak: ostajemo, nastavi Laigle. Pa dobro, onda pij-

mo. Uostalom, -može se propustiti pogreb, a da se ne propu-sti pobuna.

— A! foobuna, i ja ou — uzvikne Joly.Laigle je trljao ruke.— Evo jednom, ipak će se ispraviti revolucija od 1830.

Uistinu ona već svrbi narodu ruke.— Meni je to gotovo svejedno, ta vaša revolucija — reče

Grantaire. — Ja ne mrzim ovu vladu. To je kruna, obloženapamučnom kapom. To je žezlo završeno kišobranom. Zapravo, danas, na to sam pomislio, po ovome vremenu, LjudevitFilip mogao bi upotrijebiti svoje kraljevstvo za dvije svrhe:da pruži kraj žezla protiv naroda i da otvori kraj kišobranaprotiv neba.

Dvorana je bila mračna, veliki oblaci su sasvim ukinulidan. Nije bilo nikog u krčmi, ni na ulici, jer je sav svi jetbio otišao »da vidi događaje«.

— Je li to podne ili ponoć — vikne Bossuet. — To se nevidi. Gibelotte, malo svjetla!

Budući da je bio žalostan, Grantaire je pio.— Enjolras me zanemaruje — šaputao je on. — Enjolras

je rekao: Joly je bolestan. Grantaire je pijan. Bossuet je po-

295

slao Rotkvu. Da je došao po mene, ja bih pošao za njim.Tim gore po Enjolrasa! Neću ići na njegov pogreb.

Pošto su usvojili tu odluku, Bossuet, Joly i Grantaire nisuse maknuli iz krčme. Oko dva sata poslije podne bio je stol,na koji su se nalakćivali, pokriven praznim bocama. Pred nji-ma su gorjele dvije lojanice, jedna u potpuno zelenom svijeć-njaku, druga u grlu napukle boce. Grantaire je Bossueta iJolvja privukao vinu; Bossuet i Joly su povratili Grantaireaveselju.

Što se Grantairea tiče, on je od podne bio prešao na vino,slabi izvor snova. Vino pobuđuje kod ozbiljnih pijanica samoobično poštovanje. U pitanju pijanstva postoji crna magijai bijela magija; vino je samo bijela magija. Grantaire je bioodvažan pijanac snova. Mrak opasne pijanosti, poluotvorenepred njim, daleko od toga da ga zaustavi, privlačio ga je. Onje napustio boce i uzeo vrč. Vrč, to je bezdan. Nemajući podrukom ni opijuma, ni hašiša, a želeći da napuni mozak su-mrakom, on je pribjegao onoj užasnoj mješavini rakije, pivai pelinkovca, koja izaziva tako strašna polumrtvila. Iz te trimagle, od piva, rakije i pelinkovca, sastoji se olovo duše. Tosu tri mraka, nebeski leptir se u tome davi; i tu, u opnastomdimu, nejasno zgusnutom u krilo šišmiša, stvaraju se tri ni-jeme furije. Mora, Noć, Smrt, koje oblijeću iznad zaspalePsihe.

Grantaire još nije bio u toj mračnoj fazi; daleko od toga.Bio je izvanredno veseo, i Bossuet i Joly su mu odgovarali.Kucali su se i pili. Grantaire je davao ekscentričnom nagla-šavanju riječi i ideja bulažnjenje gesta; on je dostojanstvenonaslanjao svoju desnu šaku na koljeno, s laktom pod pravimkutom i, razvezane kravate, uzjahavši svoj stolac, s punomčašom u desnoj ruci, on je debeloj konobarici Mateloti do-bacivao ove svečane riječi:

— Neka otvore vrata na dvorcu! Cijeli svijet neka budečlan Francuske akademije i neka ima pravo da poljubi gospuHucheloup! Pijmo.

I okrenuvši se gospi Hucheloup, on je dodao:— Ženo starinska i opravdana upotrebom, priđi bliže da

te promatram.

296

A Joly je uzvikivao:Batelote i Gibelotte, de dajte više bića Grantaireu. On

foojede luda novce. Već je foroždro od jutros u ludom rasipa-nju dva franka i dvadeset i foet santifea.

A Grantaire je nastavljao:— Tko je to bez moje dozvole otkopčao zvijezde i stavio

ih na stol mjesto lojanica?Bossuet, jako pijan, bio je sačuvao svoju mirnoću.On je sjedio na dasci otvorenog prozora, kvaseći leđa na

kiši i promatrao je svoja dva prijatelja.Odjednom začu iza sebe neku buku, ubrzane korake, uzvike

na oružje! On se okrene i spazi u ulici Saint-Denis, na krajuulice Chanvrerie, Enjolrasa, koji je prolazio s puškom u ruci,i Gavrochea sa svojim pištoljem, Feuillyja sa svojom sabljom,Courfevraca sa svojim mačem, Jeana Prouvairea sa svojim»štucom«, Combeferrea sa svojom puškom, Bahorela sasvojom karabinkom, i cijelu oružanu i uzburkanu četu, kojaih je pratila.

Ulica Chanvrerie bila je duga najviše koliko nosi karabin-ka. Bossuet načini šakama dozivalo oko svojih usta i viknu:

— Courfeyrac! Courfeyrac! Hejhej!Courfeyrac začu poziv, ugleda Bossueta i pođe nekoliko

koraka ulicom Chanvrerie, dovikujući jedno: Šta hoćeš? Kojese mimoišlo s jednim: Kuda ćeš?

— Da napravim barikadu — odgovori Courfeyrac.— Pa dobro, ovdje! Mjesto je dobro! Napravi je ovdje!— To je istina, Orle — reče Courfeyrac.I na jedan znak Courfeyracov pojuri cijela četa u ulicu

Chanvrerie.

III

NOĆ POČINJE PADATI NA GRANTAIREA

Mjesto je bilo zaista kao naručeno: ulaz u ulicu raširen;kraj stisnut u obliku slijepe ulice, koju kao da je Korint jošstezao za grlo; ulica Mondetour lako da se zakrči i slijeva izdesna; napadaj moguć samo iz ulice Saint-Denis, to jest s li-

297

ca i na otvorenu prostoru. Pijani Bossuet imao je oko glad-nog Hanibala.

Kod upada skupine strah je zavladao cijelom ulicom. Sviprolaznici iščeznuše. Koliko bi munja sijevnula, u dnu, desno,lijevo, dućani, tezge, kućna vrata na alejama, prozori, kapci,tavanski prozori, otvori svih veličina zatvorili su se od pri-zemlja do na krovovima. Jedna prestrašena žena učvrstila jepred svoj prozor na dvije motke za sušenje rublja jedan ja-stuk, da bi se zaštitila od hitaca. Kuća, u kojoj se nalazilakrčma, ostala je jedina otvorena; i to samo zbog razloga, štoje u nju ujurila gomila.

— Ah, Bože moj! ah, Bože moj! — uzdisala je gospa Hu-cheloup.

Bossuet je bio sišao pred Courfevraca.Jolv, koji je bio stao na prozor, vikao je:— Courfevrac, trebao si uzeti kišobran. Dobit ćeš ki-

hafoicu.Međutim, za nekoliko minuta, dvadeset gvozdenih poluga

bilo je istrgnuto iz rešetkastog izloga ikrčme, deset hvati ulicerazrovano; Gavroche i Bahorel dohvatili su u prolazu iprevrnuli kola za prijevoz buradi nekog tvorničara kreča poimenu Anceau; pa stavili ispod toga gomile kamenja; Enjol-ras je podigao zaklopac nad stubama za podrum i sva praznabureta udove Hucheloup otišla su k buretima za kreč; Feuillv,svojim prstima, naviklim na šaranje tananih pločica lepeza,podupro je burad i kola dvama masivnim redovima građev-nog kamenja. Kamenje improvizirano, kao i sve ostalo, i uzetone zna se gdje. Grede za podupiranje bile su istrgnute izfasada obližnje kuće i položene na burad. Kada su seBossuet i Courfevrac okrenuli, pola ulice je već bilo prepri-ječeno bedemom u visini čovječjeg rasta. Nema ništa boljeod narodne ruke za dizanje svega onog što se gradi rušenjem.

Matelote i Gibelotte sudjelovale su kod tih radova. Gibe-lotte je odlazila i dolazila natovarena ruševinama. Njenaumornost je pomagala barikadi. Ona bi donosila kamenje,kao što bi donosila vino, pospana izgleda.

Omnibus, koji je imao dva bijela konja, prođe ulicom.

298

Bossuet prekorači kamenje, potrča, zaustavi kočijaše, na-redi putnicima da siđu, pomogne pri tom »damama«, otpustikočijaše i vrati se s kolima, vodeći konje za uzdu.

— Omnibusi — reče on — ne prolaze ispred Korinta. Nonlicet omnibus adire Corinthum (nije svima slobodno ući uKorint).

Jedan časak kasnije ispregnuti konji pošli su, kud im sehtjelo, ulicom Mondetour, a izvrnuti omnibus dopunjavao jebranu ulice.

Gospa Hucheloup, uzrujana, bila se sklonula na prvi kat.Imala je mutan pogled i gledala je, a nije vidjela, vičući

tiho. Njeni prestrašeni krikovi nisu smjeli da joj iziđu iz grla.— Ovo je sudnji dan — šaputala je.Joly poljubi gospu Hucheloup u debeli, crveni i smežu-

rani vrat i reče Grantaiireu:— Dragi moj, ja sam uvijek smatrao vrat jedne žene kao

stvar beskrajno delikatnu.Ali Grantaire je dopirao do najuzvišenijih sfera ditiramba.

Matelote se bila vratila na prvi kat. Grantaire ju je bio za-grlio oko pasa i dugo se cerekao na prozoru.

— Matelote je ružna! — vikao je on. — Matelote je ru-žnoća, o kojoj se sanja. Matelote je himera. Evo tajne njenog rođenja: jedan gotski patuljak, koji je gradio na katedralama žljebove u obliku čudovišnih životinja, zaljubi sejednog lijepog dana u jednu od njih, u najužasniju. On je zaklinjao ljubav da je oživi, i tako je nastala Matelote. Gledajte je, građani, ona ima kosu olovne boje kao draga Tizia-nova, i to je dobra djevojka. Garantiram vam da će se dobrotući. Svaka dobra djevojka ima u sebi jednog heroja, što setiče gospe Hucheloup, to je hrabra starica. Pogledajte njenebrkove! Naslijedila ih je od svog muža. Husarka, pa da! Iona će se tući. Same njih dvije zaplašit će svu vojsku iz okolice Pariza. Drugovi, mi ćemo srušiti vladu, to je istina, kaošto je istina, da postoji petnaest srednjih kiselina izmeđumargarinske kiseline i mravlje kiseline. Uostalom, to mi jesasvim svejedno. Moj otac me je oduvijek mrzio jer nisammogao da razumijem matematiku. Ja razumijem samo ljubav i slobodu. Ja sam dobričina Grantaire! Kako nisam imao

299

nikada novaca, nisam se priučio na njega i tako mi novac ni-kad nije manjkao; ali da sam ja bio bogat, ne bi više bilosiromaha! Vidjeli biste! Ah, kad bi dobra srca imala kese!Kako bi išlo sve drukčije! Zamišljam Isusa Krista s bogat-stvom Rothschilda. što bi on dobra učinio! Matelote, poljubime! Vi ste sladostrasni i bojažljivi! Vi imate obraze kojitraže poljubac sestre, i usne koje ištu poljubac dragoga!

— šuti, bure jedno! — reče Courfevrac.Grantaire odgovori:— Ja sam kapetan i majstor poljskih igara!Enjolras, koji je stajao na vrhu barikade s puškom u

ruci, diže svoje lijepo strogo lice. Enjolras, znate već, imaoje u sebi nečeg spartanskog i nečeg puritanskog. On bi po-ginuo u Termopilama s Leonidom i spalio bi Droghedus Cromvvelom.

— Grantaire! — viknu on — idi se istrijezni negdje vani.Ovo je mjesto zanosa, a ne pijanstva. Ne prljaj barikadu.

Ova Ijutita riječ učini na Grantairea čudnovat utisak. Re-klo bi se, da je dobio čašu hladne vode posred lica. Odjed-nom je izgledao kao otriježnjen. On sjede, nalakti se na stolkraj prozora, pogleda Enjolrasa s neiskazanom blagošću ireče mu:

— Ti znaš da ja vjerujem u tebe.— Idi.— Ostavi me da spavam ovdje.

—■ Idi spavaj gdje na drugome mjestu — viknu Enjolras:Ali Grantaire, upirući još jednom na njega svoje nježne imutne oči, odgovori:

— Ostavi me da spavam ovdje, dok ne umrem.Enjolras ga prezirno pogleda:— Grantaire, ti si nesposoban da vjeruješ, da misliš, da

hoćeš, da živiš i da umreš.Grantaire odgovori ozbiljnim glasom:— Vidjet ćeš.On promuca još nekoliko nejasnih riječi, zatim njegova

glava teško padne na stol i, što je dosta česta pojava u dru-gom periodu pijanosti, u koju ga je Enjolras tako surovo inaglo gurnuo, trenutak poslije toga on je već spavao.

300

IV

POKUŠAJ UTJEHE NAD UDOVOM HUCHELOUP

Bahorel, zadivljen barikadom, vikao je:— Evo dekoltirane ulice! Kako je to lijepo!Courfevrac, rušeći pomalo krčmu, pokušao je utješiti udovicu krčmaricu:

— Majko Hucheloup, zar se niste nedavno tužili da vasje redarstvo kaznilo zato, što je Gibelotte istresla jedan stol-njak kroz prozor?

— Da, dobri moj gospodine Courfevrac. Ah, Bože, zar ćetei taj stol metnuti u to vaše čudo? Pa za stolnjak hajde de,ali i za jedan lonac cvijeća, koji je pao s tavanskog prozorana ulicu, vlada mi je uzela sto franaka globe. Zar to ni jestrahota!

— Dabome, majko Hucheloup, i mi ćemo vas osvetiti.U ovome odštećivanju, koje joj je bilo nuđeno, majka

Hucheloup izgleda da nije shvatila svoju korist. Bila je zado-voljna kao ona arapska žena, koja se otišla tužiti ocu, poštoje dobila ćušku od svoga muža, tražeći osvetu i govoreći: —Oče, ti duguješ mome mužu uvredu za uvredu. — Otac upi-ta: — Po kome si obrazu dobila ćušku? — Po lijevom obrazu.— Otac joj udari ćušku po desnom obrazu i reče: — Sad siosvećena. Idi reci tvome mužu, da je on ćušio moju kćer, alida sam ja ćušnuo njegovu ženu.

Kiša je, međutim, prestala. Novi su borci bili stigli. Rad-nici su donijeli ispod svojih bluza bačvicu baruta, košarupunu vitriola, dvije ili tri karnevalske baklje i dugu košaricupunu lampiona, zaostalih od »kraljeva rođendana«. Taj je ro-đendan bio sasvim nedavno, jer je bio proslavljen 1. svibnja.Govorilo se da je ovo streljivo dolazilo od nekog mesara izpredgrađa Saint-Antoine po imenu Pepin. Slomljena je jedinaulična svjetiljka ulice Chanvrerie, odgovarajuća svjetiljkaulice Saint-Denis i sve svjetiljke okolnih ulica, Mondetour,Labudove, Propovjednika i Velike i Male Truanderie.

Nad svim tim upravljali su Enjolras, Combeferre i Cour-fevrac. Sada su se podizale istovremeno dvije barikade, obje

301

L

naslonjene na kuću Korinta i pod pravim kutom; veća je za-tvarala ulicu Chanvrerie, druga je zatvarala ulicu Mondetourprema Labudovoj ulici. Ova posljednja barikada, veoma uza-na, bila je sagrađena samo od buradi i kamenja. Bilo je tuoko pedeset radnika: trideset od njih imali su puške, jer suputem učinili opću pozajmicu u nekoj trgovini oružja.

Ništa čudnije i šarenije od ove čete. Jedan je imao odi-jelo s dugačkim kaputom, konjaničku sablju i dva pištolja,jedan drugi je bio bez kaputa, u košulji, s nekim okruglimšeširom i kesom za barut o bedrima, treći je bio prekrivens devet listova sivoga papira i naoružan sedlarskim šilom.Bio je jedan, koji je vikao: Istrijebimo ih do posljednjeg ionda umrimo na vrhu našeg boda! Taj baš nije imao bod.Drugi jedan nosio je preko svoga redengota remene i naboj-njaču narodnog gardiste; zaklopac nabojnjače bio je ukra-šen ovim natpisom od crvene vune: Javni red. Mnogo pušakas brojevima legija, malo šešira, nijedne kravate, mnogo golihruku, nekoliko kopalja. Dodajte k tome sva doba starosti, svalica, mali blijedi mladići, lučki radnici opaljeni suncem. Svisu se žurili i pomažući jedan drugome pričali su o mogućimizgledima — da će pomoć doći oko tri sata ujutro — da sesigurno može računati na jednu pukovniju — da će sav Parizustati. Strašni razgovori, u koje je ulazila neka vrstasrdačne veselosti. Reklo bi se, da su to braća; nisu znaliimena jedni drugima. Velike opasnosti imaju tu ljepotu štoističu na svjetlost bratstvo nepoznatih.

Vatra je bila naložena u kuhinji i tu su se talili u jednomkalupu za metke vrčevi, žlice, viljuške, sav krčmin pribor odalpake. Kraj sveg toga se pilo. Čahure i naboji vukli su sepo stolovima sa čašama vina. U dvorani s bilijarom gospaHucheloup, Matelote i Gibelotte, različito izmijenjene stra-hom, koji je jednu zaglupio, drugu zadihao, treću razbudio,derale su stare krpe i pravile vatu i povoje; tri su im pobu-njenika pomagali, tri kosmate ljudine, bradate i brkate, kojisu čistili vatu i pred kojima su one drhtale od straha.

Čovjek visoka rasta, koga su Courfevrac, Combeferre iEnjolras bili zapazili u trenutku, kada se pridružio četi nauglu Billetteske ulice, radio je na maloj barikadi i bio je od302

koristi. Gavroche je radio na velikoj. Što se tiče mladića, kojije bio čekao Courfevraca kod njegove kuće i koji ga je pitaoza gospodina Mariusa, njega je nestalo otprilike u1 času, kadasu prevrnuli omnibus.

Gavroche, potpuno van sebe i presretan, preuzeo je nasebe, da podstrekava. Išao je ovamo-onamo, penjao se, sila-zio, opet se penjao, bučio, blještao. Izgledalo je, da je on biotu za hrabrenje sviju. Zar je on imao kakvu žaokiu? Imao je,dabome, svoju bijedu; zar je imao krila? Imao je, dabome,svoju radost. Gavroche je bio vihor. On se bez prestanka vi-dio, bez prestanka čuo. On je ispunjavao zrak, jer je istovre-meno bio svuda. To je bila gotovo razdražljiva posvudnost;nije se moglo zastati s njim. Ogromna barikada osjećala ga jena svojim sapima. On je smetao besplosličarima, raspaljivaolijenčine, oživljavao umorne, dosađivao zamišljenima, jedneveselio, druge zadihavao, neke razljutio, sve ih pokretao, bojednog studenta, ujedao jednog radnika, slijetao, zaustavljaose, opet polazio, letio iznad huke i napora, skakao od ovihonima, šaputao, zujao i dražio svu zapregu; muha ogromnihrevolucionarnih Kola.

Vječno kretanje je bilo u njegovim malim rukama i vje-čno vikanje u njegovim malim plućima.

— Hrabro! Još kamenja! Još bačava! Još toga tamo! Gdjega ima? Košaru ruševina da se ovdje začepi ova rupa. Sasvim je mala, ta vaša barikada. To treba rasti. Sve tu mećite,sve tu gurajte, sve tu bacajte. Rušite kuću. Držite, evo staklenih vrata.

To začudi radnike, koji uzviknuše:— Staklena vrata! Šta bi ti htio da se radi sa staklenim

vratima, tuberkulo (krumpirče)!— Herkuli ste vi sami! — odvrati Gavroche. — Staklena

vrata na barikadi, to je silno! To ne sprečava da ona budenapadnuta, ali smeta da bude zauzeta. Zar niste nikad kralijabuke preko zida, na kome ima komadića stakla. Staklenavrata režu vam žuljeve na nogama narodne garde, kada hoćeda se popne na barikadu. Pa to je poznato! Staklo je izdajničko! Boga mi, nemate baš živahnu maštu, drugovi moji!

303

Uostalom, bio je bijesan zbog svog pištolja bez kokota.Išao je od jednog do drugog, tražeći: — Pušku. Zašto mi nedate pušku?

— Tebi pušku? — reče Combeferre.— Gle! — odvrati Gavroche — a zašto ne? Imao sam ja

jednu pušku i 1830, kada smo se svađali s Karlom Desetim.Enjolras slegne ramenima.— Kada bude dosta za ljude, dat ćemo i djeci.Gavroche se gordo okrenu i odgovori mu:— Ako pogineš prije mene, ja ću uzeti tvoju.— Derište! — reče Enjolras.— Žutokljunče! — reče Gavroche.Zalutali kicoš, koji je prolazio krajem ulice, privuče pa-

žnju na sebe.Gavroche mu dovikne:— Hodite s nama — mladiću! Pa dobro, zar baš ništa ne

ćete učiniti za tu staru domovinu?Kicoš pobježe.

V

PRIPREME

Listovi toga doba, koji su tvrdili da je barikada uliceChanvrerie, <ta gotovo neosvojiva tvrđava, kako su je nazvali,dostizala visinu prvoga kata kuća, prevarili su se. Činjenicaje, da ona nije prelazila visinu od nekih šest ili sedam stopa.Bila je sazidana tako da su borci mogli po volji da se zakloneotraga, ili da dominiraju opkopom i čak da se popnu nagornji rub s pomoću četverostrukog niza kamenja, naslaganogjedno na drugo i udešenog iznutra kao stube. Izvana, lice ba-rikade, sastavljeno od komada kaldrme i od buradi vezanegredama i daskama, koje su se prepletale u kotače kola i pre-valjenog omnibusa, imalo je izgled nakostriješen i nerazmr-siv. Jedini prosjek, dovoljan da kroz njega može proći jedančovjek, bio je ostavljen između zidova kuća i kraja barikadenajudaljenijeg od krčme, tako da je izlaz bio moguć. Ruda

omnibusa bila je uzdignuta uspravno i učvršćena uzetima, teje jedna crvena zastava, prikvačena na tu rudu, lepršala nadbarikadom.

Mala barikada Mondetour, skrivena iza kuće, u kojoj jebila krčma, nije se vidjela. Obje barikade zajedno sačinja-vale su pravu utvrdu. Enjolras i Courfevrac nisu našli zashodno da barikadiraju drugi komad ulice Mondetour, kojiizlazi ulicom Propovjednika na glavnu tržnicu, želeći sigurnozadržati mogućnost veze s vanjskim svijetom i plašeći se do-nekle napadaja iz opasne i teške uličice Propovjednika.

Izuzevši taj izlazak, ostavljen slobodnim, i vodeći računao zadržanom tijesnom prosjeku na ulici Chanvrerie, unutra-šnjost barikade, gdje je krčma ispadala u obliku jako ispup-čenog ugla, predstavljala je nepravilan četverokut, zatvorensa svih strana. Bilo je dvadeset koraka razmaka između veli-kog opkopa i visokih kuća, koje su sačinjavale dno ulice, takoda se moglo reći da je barikada bila naslonjena na kuće, pot-puno nastanjene, ali zatvorene od gore do dolje.

Sav ovaj posao bio je izvršen nesmetano za manje od jed-nog sata i tako, da za to vrijeme ova šaka smionih ljudi nijevidjela ni jednu kožnu šubaru grenadira, ni jedan bod. Ri-jetki građani, koji su se usuđivali proći u tom trenutku pobu-ne kroz ulicu Saint-Denis, bacili bi jedan pogled na ulicuChanvrerie, ugledali bi barikadu i ubrzali korak.

Kad su obje barikade bile dovršene, zastava istaknuta, iz-vukli su iz krčme jedan stol i Courfevrac se popeo na stol.Enjolras je donio četverouglasti kovčeg i Courfevrac ga otvo-rio. Taj je kovčeg bio pun metaka. Kada su ugledali metke,preko junaka prijeđe neki drhtaj, i nasta trenutak tišine.

Courfevrac ih je razdijelio, smiješeći se.Svaki je dobio trideset metaka. Mnogi su imali baruta i

dali su ga, da se savije još naboja s mecima, koji su se talili.Što se tiče bačvice s barutom, ona je bila stavljena na stol

po strani, blizu vrata, i bila ostavljena za kasnije.Trubljenje na uzbunu, koje je prelazilo cijelim Parizom,

nije prestajalo, ali se na koncu pretvorilo u monotonu huku,na koju se nije više obraćala pažnja. Ta se huka čas izmi-cala, čas približavala u nekom sumornom talasanju.

304 20 Jadnici II 305

Svi su zajedno napunili puške i karabinke, bez žurbe, s ne-kom svečanom ozbiljnošću. Enjolras je bio postavio tri stra-že izvan barikada, jednu u ulici Chanvrerie, drugu u uliciPropovjednika, treću na uglu ulice Male Truanderie.

Zatim, pošto su barikade jednom sazidane, mjesta odre-đena, puške nabijene, straže postavljene, sami u tim opasnimulicama, kojima nitko nije više prolazio, okruženi tim tije-snim i kao zamrlim kućama, iz kojih se nije čuo nikakavljudski pokret, obvijeni sve gušćim sjenama sutona, koji sespuštao, usred tog mraka i te tišine, u kojima se osjećalopribližavanje nečega i koji su imali u sebi ne zna se što tra-gično i strašno, osamljeni, naoružani, odlučni, mirni, oni sučekali.

VI

U OČEKIVANJU

Šta su radili u tim časovima očekivanja?Moramo reći i to, jer je ovo što pišemo, povijest.Dok su ljudi priređivali naboje, a žene povoje, dok se ve-

lika zdjela, puna rastopljenog olova za metke, pušila na va-tri, dok su straže čuvale barikade s puškom u ruci, dok jeEnjolras, koga niste mogli odvratiti od posla, pazio na stra-že, Combeferre, Courfevrac, Jean Prouvaire, Feuillv, Bossuet,Joly, Bahorel i još nekolicina potražili su se i sastali kao unajmirnijim danima njihovih đačkih razgovora i u kutukrčme, pretvorene u tvrđavnu tamnicu, dva koraka udaljeniod bedema, koji su podigli, s nabitim i spremnim karabin-kama, prislonjenima na naslone njihovih stolaca, ovi lijepimladići, tako blizu velikom času, počeli su deklamirati lju-bavne stihove.

Koje stihove? Evo ih:

Sjećate li se života nam mila,Kad cvjetna mladost mlade ljude kiti,U srcu nije druga želja bilaDo lijepo se nosit i zaljubljen biti!

306 20*

Kad k vašim dodav godine moje, Ničetrdeset još imali nismo, Uskromnoj, maloj sobici u dvojeSmatrali zimu kao proljet mi smo.

0 divni dani! Manuel gord ko paša,Pariz se uopće ne dizo sa stola,Foy je gromove bacao, a bluza vašaKrila čiodu, koja me svaki čas bola.Vas gledahu svi. Ko odvjetnik bez radaU Prado kad vas vodih k večerama,Prekrasni bjeste i rekao bih, tada1 iste ruže gledahu za nama.

Slušah, gdje zbore: O kako je mila! Zamiris taj! Pa kosica svilena! Ispodmantile sigurno ima krila! Tek rascvalase kapica je njena!Šetajuć k sebi stezah te u žaru I svijet jemislio, čama ljubav da je Spojilabrakom u sretnom nam paru Slatkeaprile i radosne maje.

Živjesmo sretni, zaključanih vrata,Kušajuć slasti zabranjenog ploda;S usta ni jedna riječ mi nije data,Da srce tvoje odgovor ne poda.Sorbonne je bila idilično mjesto,U kojem te Ijubljah od noći do dana,Naše su duše znale naći čestoLjubav i Zemlju sred Latinskih Strana.O dragi trg Maubert! I trg Dauphine! Upotkrovnici kad bi navlačila mladaČarape tanke na nožice fine, Ja bih natavanu zvijezdu vidio tada.Bubah Platona, bez koristi od toga; No timi bolje no ikoji Lamennais Dokazavješto da imade Boga, Cvjetićem jednimobdarivši mene.

307

Ja slušam tebe, ti se o meni staraš, Upotkrovlju ti vežem cipele s marom,Gledam te kako u košulji trčkaraš,Ogledajući mladost u zrcalu starom.

O tko bi mogao zaboravit doba Ažurnogneba i rumene zore, Vrapčica, cvijeća,svile, garderoba, Kad dvoje mladihčudan jezik zbore!

Vrtom nam bio lonac tulipana,Zavjesom tvoja donja suknja cvjetna, Amoja lula srebrom okovana Sukljaladimove — fantazija sretna.

Našem je smijehu samo rasla snaga; Mufti se opalio, gubitak tvog šala, Prodanaslika Shakespeareova draga, Da bi namvečera u dio pala.

Ja bijah prosjak, a ti milosrdna; Ruke tiplijen usnama mi bjehu, In-folio Dantemjesto stola grdna, Kad večerasmokestenja u smijehu.

Kad poljubac ti oteh usnam rujnim Prviput u dnu potkrovlja moga, Bila sirumena u kosama bujnim, Ja blijed kokrpa s vjerom u Boga.

Sjećaš li se, draga, te sreće bez daha,Vrpčica tvojih podrtih u tralje, ■ .,.Uzdaha iz srca punih straha, Odletjela uazur, u nebo, i dalje!

Vrijeme, mjesto, ove uspomene iz spomenute mladosti,nekoliko zvijezda, koje su počinjale svijetliti na nebu, sumornatišina tih pustih ulica, neizbježivost neumoljive avanture kojase spremala, davali su neku patetičnu draž ovim stihovima,šaputanim poluglasno u sutonu od Jeana Prouvaira, koji je,kao što smo rekli, bio nježan pjesnik.

308

Međutim, bio je upaljen lampion na maloj barikadi, a uvelikoj jedna od onih voštanih baklja, kakve se viđaju napoklade ispred kola natovarenih maskama, koja idu na Cour-tille. Te baklje, vidjeli ste, dolazile su iz predgrađa Saint--Antoine.

Baklja je bila zabodena u neku vrstu svijećnjaka, napra-vljenog od kamenja, zatvorena s tri strane, da bi bila zaklo-njena od vjetra, i namještena taiko, da je sva svjetlost padalana zastavu. Ulica i barikada ostajale su u pomrčina i vidjelase samo zastava, jako osvijetljena kao kakvim reflektorom.

Ova je svjetlost dodavala skrletnocrvenoj boji zastave ne-kakav strašan, ne znate kakav purpur.

VII

ČOVJEK UNOVAČEN U BILLETTESKOJ ULICI

Noć se već bila sasvim spustila, a ništa nije dolazilo. Čulase samo nejasna buka i gdjekada puškaranje, razrijeđeno,slabo i udaljeno. Ovaj odmor, koji se produžavao, bio je znak,da je vlada polako prikupljala svoje snage. Ovih stopedesetljudi očekivali su njih šezdeset hiljada.

Enjolras je bio obuzet onom nestrpljivošću, koja obuzimajake duše na pragu strašnih događaja. On ode do Gavrochea,koji je pravio metke u prizemnoj dvorani pri svjetlosti dvijulojanica, stavljenih iz opreznosti na »šank« zbog barutarazasutog po stolovima. Ove dvije lojanice nisu bacale nika-kvu svjetlost napolje. Pobunjenici su osim toga pazili da neupale svjetlosti ni na gornjim katovima.

Gavroche je u tom trenutku bio veoma zabavljen, ali nebaš svojim nabojima.

Čovjek iz Billetteske ulice ušao je u dvoranu i sjeo za naj-manje osvijetljen stol. Njemu je bila pripala puška velikogmodela koju je on držao među nogama. Gavroche, privučenstotinama »zanimljivih« stvari, nije čak bio ni spazio ovogčovjeka.

Kada je on ušao, Gavroche ga nesvjesno otprati očima,diveći se njegovoj puški, zatim odjednom, kada je čovjek bio

309

L J

sjeo, gamen ustade. Da su neki do toga časa promatrali ovogčovjeka, oni bi ga vidjeli, kako na barikadi i u četi pobunje-nika sve promatra s nekom čudnom pažnjom; ali otkako jestupio u dvoranu, izgledao je, kao da je pao u neku vrstu za-dubi jenosti i kao da nije ništa vidio od onoga, što se doga-đalo oko njega. Gamen se približi ovoj zamišljenoj ličnosti istade obilaziti oko njega na vršcima prstiju, kao što se idekraj nekog, koga se bojite probuditi. U isto vrijeme po nje-govu djetinjem licu, zajedno tako bezobraznom i tako ozbilj-nom, tako veselom i tako žalostivom, prelazile su sve grimaseodraslih, koje znače: — Na što misliš? — nije moguće!Sigurno sam se zabunio! — Ja sanjam! — Može li to biti?—• ne, nije to! — Ma jest! — Ma nije! Itd. Gavroche se njihaona petama, stiskao je obje svoje šake u džepovima, micaovratom kao kakva ptica, pokazivao u nerazmjerno spuštenojdonjoj usni svu njenu oštroumnost. Bio je zaprepašten, nesi-guran, nije vjerovao, bio je uvjeren, kao obasjan. Imao jeizraz vođe nad čuvarima harema, koji na trgu robija međudebeljušama pronalazi Veneru, i izgled kakvog ljubitelja sli-karstva, koji bi u gomili običnih slika pronašao jednog Ra-faela. Sve je kod njega radilo, instinkt, koji njuši, i inteligen-cija, koja kombinira. Bilo je očigledno, da je Gavroche pro-življavao jedan događaj.

Baš u punom jeku takove zaposlenosti pristupi muEn'jolras.

—- Malen si — reče Enjolras — neće te primijetiti. Izađiiz barikade, šuljaj se kraj kuća, ili malo svuda po ulicama ivrati se, da mi kažeš, šta se događa.

Gavroche izdigne ramena.— Maleni su dakle ipak sposobni za ponešto! Baš dobro!

Idem. Samo tako, vjerujte malima, čuvajte se velikih . . ' . '—I Gavroche, dižući glavu, a spuštajući glas, dodade, pokazujući čovjeka iz Billetteske ulice:

— Vidite li ovog velikog ovdje?— Pa šta?— To je špijun.— Jesi baš siguran?

310

— Nema ni petnaest dana, kako me je digao za uši s ograde Kraljevskog mosta, gdje sam udisao svjež zrak.

Enjolras brzo ode od gamena i šane sasvim tiho neko-liko riječi jednom lučkom radniku, koji se tu nalazio. Radnikizađe iz dvorane i vrati se gotovo odmah, praćen trojicomdrugih. Ova četiri čovjeka, četiri nosača sa širokim leđima,stadoše iza stola, na koji je bio naslonjen čovjek iz Billetteskeulice, čija pažnja nije bila ničim privučena. Oni su očiglednobili spremni da skoče na njega.

Tada Enjolras pristupi čovjeku i zapita ga:— Tko ste vi?Na ovo naglo pitanje čovjek odskoči. On zarije svoj po-

gled do dna bezazlene zjenice Enjolrasove i kao da je tu uhva-tio njegovu misao. Nasmije se jednim osmijehom, koji je biosve, što se može vidjeti na svijetu najprezrivijeg, najenergič-nijeg i najodlučnijeg, i odgovori s nekom gordom ozbiljnošću:

— Vidim, što je. .. Pa dobro, jest!— Vi ste špijun? ;— Ja sam agent vlasti. .t— Kako se zovete?— Javert.Enjolras dade znak četvorici ljudi. Za tren oka, prije nego

je Javert imao vremena da se okrene, bio je zgrabljen, savladan, svezan, pretresen. ■ :

Našli su kod njega okruglu kartu, zalijepljenu između dvastakla i na kojoj je s jedne strane bio graviran grb Francu-ske s ovim natpisom: Nadzor i javna sigurnost, a s drugestrane ova bilješka: Javert, redarstveni nadzornik, star pe-deset i dvije godine; i potpis tadašnjeg redarstvenog prefek-ta, g. Gisqueta.

Bio je tu još njegov sat i njegova kesa, u kojoj se nala-zilo nekoliko zlatnika. Ostavili su mu kesu i sat. Iza sata, nadnu džepa od prsluka, napipali su i uzeli jedan papir u omot-nici, koji je Enjolras razvio i gdje je pročitao ove retke, na-pisane rukom samog redarstvenog prefekta:

»Cim svrši političku misiju, nadzornik Javert će se uvje-riti naročitim motrenjem, je li istina, da se lupeži često kre-ću po lijevoj obali Seine, u blizini Jenskoga mosta.«

311

Kad je ovaj osobni pretres bio gotov, podigoše Javerta,pričvrstiše mu ruke na leđa i svezaše ga usred prizemne dvo-rane za onaj glasoviti stup, koji je nekad dao krčmi svojeime.

Gavroche, koji je prisustvovao ovoj sceni i sve odobravaonijemim kimanjem glave, pristupi k Javertu i reče mu:

— Pa to je miš ulovio mačku.Sve je ovo bilo izvršeno tako brzo, da je već bilo gotovo,

kad se primijetilo oko kreme. Javert nije ni viknuo. VidećiJaverta privezanog o stup, Courfevrac, Bossuet, Joly, Combe-ferre i ljudi, razmješteni po tome mjestu barikade, pritrčaše.

Javert, naslonjen na stup i tako omotan konopcima da senije mogao ni maknuti, uzdizao je glavu s neustrašivom ve-drinom čovjeka, koji nikad nije slagao.

— Ovo je špijun — reče Enjolras.I okrenuvši se Javertu:— Vi ćete biti strijeljani dvije minute prije, nego barika

da bude zauzeta.Javert odgovori svojim najzapovjednijim naglaskom:— Zašto ne sad odmah?— Štedimo barut.— Onda svršite nožem.— špijunčino — reče lijepi Enjolras — mi smo suci, a

ne ubojice.Zatim zovne Gavrochea:— Ti ajde na svoj posao! Uradi što sam ti rekao.— Idem — viknu Gavroche.I kao da se sjetio:— A, jest, dat ćete mi njegovu pušku! — I dodade: —

Ostavljam vam muzikanta, ali hoću flautu.Gamen pozdravi po vojnički i prođe veselo kroz prosjek

velike barikade.

312

VIII

NEKOLIKO UPITNIKA O NEKOM LE CABUCU,KOJI SE MOŽDA NIJE ZVAO LE CABUC

Tragična slika, koju smo naumili slikati, ne bi bila pot-puna, čitalac ne bi vidio u njihovoj tačnoj i stvarnoj reljefno-sti ove društvene trudnoće i revolucionarnog rađanja, gdjeima grčenja pomiješanog s naporom, kada bi u skici, otpo-četoj ovdje, izostavili jedan incidenat pun epske i divlje stra-hote, koji se dogodio gotovo odmah poslije Gavrocheova od-laska.

Skupine svijeta, kao što je poznato, slične su snježnimgrudama i — kotrljajući se — uvećavaju se u gomilu burnihljudi. Ti se ljudi ne pitaju među sobom, odakle dolaze. Međuprolaznicima, koji su se skupili u četu, koju su vodili Enjol-ras, Combeferre i Courfevrac, bilo je jedno biće u služniokomkaputu, izlizanom na plećima, koje je uzmahivalo rukama ipsovalo, a imalo je izgled neke divlje pijanice. Taj se čovjekzvao ili je bio nazvan Le Cabuc, inače potpuno nepoznat osta-lima, koji su se gradili da ga poznaju, jako pijan ili gradećise tako, zasjeo je bio s još nekima za stol, koji su iznijeli izkrčme. Le Cabuc, napijajući one, koji su bili s njim, gledaoje istovremeno zamišljenim pogledom veliku peterokatnu ku-ću na dnu barikade, upravo prema ulici Saint-Denis. Odjed-nom on vikne:

— Drugovi, znate šta? Iz ove bi kuće trebalo pucati. Kadami budemo tu na prozorima, do đavola, ako se itko smijeprimaći ulicom!

— Da, ali kuća je zatvorena — reče jedan od onih, kojisu pili.

— Lupajmo!— Neće otvoriti.— Razvalimo vrata!Le Cabuc pritrča vratima, na kojima je bila veoma teška

alka, i zalupa. Vrata se ne otvaraju. On nanovo kuca. Nitkone odgovara. Treće kucanje. Ista šutnja.

313

i

— Je li tkogod ovdje? — viknu Le Cabuc.Ništa se ne miče.Tada on dohvati pušku i poče lupati kundakom o vrata.

Bila su to stara kućna vrata pred hodnikom na svod, miška,uzana, čvrsta, sva od hrastovine, obložena iznutra čeličnompločom i gvozdenim polugama, prava tamnička vrata. Odudaranja kundakom tresla se kuća, ali se vrata nisu ni uz-drmala.

Svakako je vjerojatno, da su se stanovnici uzrujali, jer senajzad osvijetlio i otvorio četverouglasti prozorčić na trećemkatu i na njemu se pojavila svijeća i dobroćudna i preplaše-na glava čiče s prosijedim vlasima, koji je bio vratar .

Čovjek, koji je lupao, prestade.— Gospodo — zapita vratar — što želite?— Otvori — reče Le Cabuc.— Gospodo, to ne smijem.— Otvori!— Nemoguće, gospodo!Le Cabuc uze svoju, pušku i nanišani na vratara; ali kako

je on bio dolje i kako je bilo veoma mračno, vratar ga nijeopazio.

— Da ili ne, hoćeš ili nećeš otvoriti?— Ne, gospodo!— Veliš ne?— Rekao sam ne, moja dobra. . .Vratar nije dovršio. Puščani je hitac bio odapet; metak

mu je ušao na vratu, a izašao na zatiljku, pošto je presjekaovratnu žilu. Starac se sroza bez ijednog uzdaha. Svijeća padei ugasi se, i više se ništa nije vidjelo, osim nepomične glave,naslonjene na rub prozorčića, i malo bjelkastog dima, koji sedizao prema krovu.

— Eto ti! — reče Le Cabuc, pustivši kundak svoje puškeda tresne o kaldrmu.

Jedva je bio izgovorio ovu riječ, kad osjeti šaku, koja sespustila na njegovo rame težinom orlovske kandže, i začuglas, koji mu je govorio:

— Na koljena!

314

Ubojica se okrene i ugleda iza sebe Enjolrasovo bijelo ihladno lice. Enjolras je imao u ruci pištolj.

Bio je došao kad je čuo hitac.Zgrabio je svojom lijevom rukom okovratnik, bluzu i ko-

šulju Le Cabuca.— Na koljena! — povika on.I nenatkriljivim pokretom slabi dvadesetogodišnji mladić

savije kao trsku zdepastog i snažnog nosača tereta i prisiliga da kleči u blatu. Le Cabuc pokuša da se odupre, ali iz-gledalo je, kao da ga je ščepala neka natčovječna mišica.

Blijed, gola vrata, rasute kose, Enjolras je sa svojim žen-skim licem imao u tome trenutku nešto od antičke Temide.Njegove uzdrhtale nosnice, njegove spuštene oči davale sunjegovu neumoljivom grčkom profilu onaj izraz gnjeva i onajizraz čestitosti, koji s gledišta starog svijeta pripadaju pravdi.

Cijela je barikada bila dotrčala, zatim stala u krug malopodalje, osjećajući, da je nemoguće progovoriti ma i jednuriječ pred onim što će vidjeti.

Le Cabuc, pobijeđen, nije više kušao da se otima i drhtaoje svim svojim udovima. Enjolras ga pusti i izvadi svoj sat.

— Saberi se — reče on. — Moli ili misli. Imaš jednu minutu vremena.

— Milost! — prošapta ubojica; zatim sagne glavu i promuca neke neizrečene psovke.

Enjolras nije skidao oči sa sata; on pusti da prođe jednaminuta, zatim spremi sat u džep od prsluka. Pošto je to uči-nio, on dohvati za kosu Le Cabuca, koji se savijao uz njegovakoljena i urlao, i prisloni mu na uho cijev svojeg pištolja.Mnogi od ovih neustrašivih ljudi, koji su tako mirno bili ušliu najužasniju od pustolovina, okrenuše glavu.

Cu se pucanj, ubojica pade čelom na kaldrmu, a Enjolrasse ispravi i pogleda oko sebe svojim uvjerenim i strogim po-gledom.

Zatim gurnu nogom lešinu i reče:— Bacite ovo napolje.Tri čovjeka podigoše tijelo nesretnika, koje su tresli po-

sljednji nesvjesni trzaji izdahnulog života, i baciše ga prekomale barikade u ulicu Mondetour.

315

U.

Enjolras je bio ostao zamišljen. Neki neodređeni veličan-stveni mrak rasprostirao se polako nad njegovom strašnomvedrinom. Odjednom on podiže glas. Svi zašutješe.

— Građani — reče Enjolras — ovo, što je ovaj čovjek učinio, užasno je, a što sam ja učinio, grozno je. On je ubio, zatosam ja njega ubio. Morao sam to učiniti, jer ustanak moraimati svoju disciplinu. Ubojstvo je zločin ovdje više nego nadrugome mjestu; mi smo pod pogledom revolucije, mi smosvećenici republike, mi smo hostija dužnosti, i naša borbane treba da bude klevetana. Ja sam, dakle, sudio ovom čovjeku i osudio ga na smrt. što se mene tiče, prisiljen da učinim ono, što sam učinio, ali zgražajući se nad time, ja samtakođer sebi sudio, i vidjet ćete za kratko vrijeme, na štosam se osudio.

Oni, koji slušahu, zadrhtaše.— Mi ćemo podijeliti tvoju sudbinu — viknu Combeferre.— Dobro — reče Enjolras. — Još jednu riječ. Pogublju

jući ovog čovjeka, ja sam se pokorio potrebi; ali potreba ječudovište starog svijeta; potreba se zove Fatalnost. Međutim, zakon je napretka, da čudovišta nestane pred anđelima,a Fatalnost da iščezne pred bratstvom. Ovo je nezgodan trenutak za izgovaranje riječi ljubav. Svejedno, ja je izgovaram,i ja je slavim. Ljubavi, tvoja je budućnost. Smrti, ja se služim tobom, ali ja te mrzim. Građani, u budućnosti neće bitini mraka, ni gromova, ni divljeg neznanja, ni krvave odmazde. Kako neće biti više Sotone, tako neće biti ni arhanđelaMihajla. U budućnosti nitko neće nikog ubijati, zemlja ćebiti sjajna, ljudski će rod voljeti. Doći će, građani, taj dankada će sve biti sloga, sklad, svjetlost, radost i život, doći će.I radi toga, da bi on došao, mi ćemo umrijeti.

Enjolras zašuti. Njegove djevičanske usne zatvoriše se; ion osta neko vrijeme stojeći na mjestu gdje je prolio krv,nepomičan poput mramora. Njegov ukočen pogled činio je,da se oko njega govorilo tiho.

Jean Prouvaire i Combeferre šutke su stezali ruke jedandrugom i, naslonjeni jedan na drugog na uglu barikade, gle-

316

dali su ga s divljenjem, u kome je bilo sažaljenja premaovom ozbiljnom mladiću, krvniku i svećeniku, napravljenomod svjetlosti kao kristal, ali također od kamena.

Recimo odmah, da je kasnije, poslije borbe, kada su le-ševi nošeni u mrtvačnicu, nađena pri Le Cabucu jedna kartaredarstvenog izvidnika. Pisac ove knjige imao je g. 1848. urukama naročitu obavijest o tome, upućenu g. 1832. prefekturedarstva.

Dodajmo, da je, ako ćemo vjerovati čudnom, ali bez sum-nje osnovanom predanju redarstva, Le Cabuc bio Chaquesous.Činjenica je, da se od smrti Le Cabuca više nije spominjaoClaquesous. Claquesous nije ostavio nikakvog traga o svomenestanku; izgleda, kao da se stopio s nevidljivim. Njegov ži-vot bio je mrak; njegov konac bila je noć.

Cijela buntovnička četa bila je još uzbuđena od ovog tra-gičnog suđenja, tako brzo provedenog i tako brzo završenog,kada Courfevrac nanovo spazi u barikadi malog mladića, kojije jutros tražio kod njega Mariusa.

Taj dečko, koji je izgledao smion i bezbrižan, vratio senoću k pobunjenicima.

317

KNJIGA

TRINAESTA Marim

stupa u mrak

OD ULICE PLUMET DO ČETVRTI SAINT-DENIS

Onaj glas, koji je kroz sumrak bio zvao Mariusa na bari-kadu ulice Chanvrerie, učinio mu se kao glas sudbine. Htioje da umre, prilika se pružala; on je kucao na vrata groba,ruka u sjeni pružala mu je ključ. Ovi zlokobni otvori, koji sečine u mraku pred očajanjem, primamljivi su. Marius odgur-nu rešetkasta vrata, koja su ga toliko puta propustila, izađeiz vrta i reče: — Hajdino!

Lud od bola, ne osjećajući ništa određeno i čvrsto u mo-zgu, nesposoban da išta primi odsada od sudbine, poslije dvamjeseca, provedena u opoju mladosti i ljubavi, premorenistodobno svima sanjarijama očajanja, imao je samo jednuželju: svršiti što prije.

On stade brzo koračati. Desilo se baš, da je bio oboružan,imajući pri sebi Javertove pištolje.

Mladić, koga je mislio da je spazio, bio se izgubio iz nje-govih očiju u ulicama.

Marius, koji je bio izašao iz ulice Plumet bulvarom, pre-šao je Esplanadu i most Invalida, Elizejska polja, trg Ljude-vita XV i dospio u ulicu Rivoli. Trgovine su u njoj bile otvo-rene, plinska svjetla su gorjela pod arkadama, žene su kupo-vale u dućanima, jeli su se sladoledi u kavani Laiter, jeli suse kolačići u engleskoj slastičarnici. Tek po koja poštanskakola odlazila su u galopu od hotela Prinčeva i od hotelaMeurice.

319

Marius uđe kroz prolaz Delorme u ulicu Saint-Honore.Trgovine su tu bile zatvorene, trgovci su razgovarali predsvojim odškrinutim vratima, prolaznici su dšli, svjetiljke subile upaljene, od prvoga kata naviše svi su prozori bili osvi-jetljeni kao i obično. Bilo je konjaništva na trgu Palais--Royal.

Marius je išao ulicom Saint-Honore. Što se više udaljivaood Palais-Rovala, bilo je manje osvijetljenih prozora; dućanisu bili potpuno zatvoreni, nitko nije razgovarao na pragovi-ma, ulica je 'postajala mračnija, a istovremeno je svjetinapostajala gušća. Jer su prolaznici sada bili gomila. Nitko senije vidio da govori u toj gomili, ali ipak je iz nje izlaziloneko potmulo i duboko brujanje.

Oko zdenca kod Suhog drveta bilo je »skupova« i nekihnepomičnih i sumornih skupina, koje su bile među prolazni-cima kao kamenje usred tekuće vode.

Na ulazu u ulicu Prouvaires gomila više nije koračala.Bio je to otporan, masivan, čvrst, zbijen, gotovo neprobojanblok nagomilanih ljudi, koji su tiho razgovarali. Tu gotovonije bilo više crnih odijela niti okruglih šešira. Gunjevi, blu-ze, kape, nakostriješene i zemljane glave. Ova se množinagibala nejasno u noćnoj magli. Njeno je šaputanje imalo pro-mukao naglasak nekog drhtanja. Iako nitko nije koračao,čulo se tapkanje po blatu. Preko te širine ispunjene zbije-nom gomilom, u ulici Roule, u ulici Prouvaires i u produ-ženju ulice Saint-Honore nije bilo ni jednog prozora, na ko-me bi svijetlila svijeća. Vidjelo se kako ulaze u te ulice redo-vi svjetiljaka, osamljeni i koji opadaju. Svjetiljke toga dobasličile su na velike crvene zvijezde, obješene na konopcima,i bacale su na kaldrmu sjenu, koja je imala oblik nekakvogvelikog pauka. Ove ulice nisu bile puste. U njima su se ras-poznavale puške složene u piramide, pokretni bodovi i čete,koje su logorovale. Nikakav radoznalac nije prelazio ovu gra-nicu. Tu je prestajao promet. Tu se završavala svjetina i po-činjala vojska.

Marius je htio s voljom čovjeka koji se više ne nada.Zvali su ga, trebalo je da ide. On nađe načina da prođe krozsvjetinu i da prođe ikroz logor trupa, on se skloni od ophod-

320

nje, izbjegnu straže. On učini obilazak, dohvati se ulice deBethisv i uputi prema glavnoj tržnici. Na uglu ulice Bourdon-nais nije više bilo svjetiljaka.

Pošto je prošao kroz zonu gomile, on je ostavio za sobomrub, do koga su dopirale čete; on se nalazio u nečem stra-hotnom. Nije više bilo ni jednog prolaznika, ni jednog voj-nika, ni jedne svjetlosti; nitko. Samoća, tišina, noć; neka ne-određena hladnoća, koja vas prožima. Ući u ulicu, to je zna-čilo ući u podrum.

On je i dalje išao naprijed.Učini nekoliko ikoraka. Netko prođe kraj njega, trčeći.

Je li to bio kakav čovjek? Kakva žena? Je li ih bilo nekoliko?On to ne bi mogao reći. To je bilo prošlo i iščezlo.

Poslije mnogih obilaženja on stiže u neku uličicu, za kojuje ocijenio da je ulica Poterie; na polovini te ulice on udarina neku zapreku. On pruži ruke. Bile su to izvrnute taljige;njegova noga raspozna bare, jame, razbacano i nagomilanokamenje s kaldrme. Bila je tu otpočeta i nedovršena barikada.On se ispenje preko kamenja i nađe se s druge strane be-dema. Išao je saišvim blizu uz Ikuće i ravnao se po njihovuzidu. Nedaleko iza barikada učini mu se da je vidio predsobom nešto bijelo. On priđe i to bijelo dobi oblik. Bila suto dva bijela konja; konji iz omnibusa ispregnuti jutros odBossueta, koji su lutali nasumce cijeli dan i konačno se za-držali tu s onim sumornim strpljenjem životinje, koje istotako ne razumiju djelovanje čovjeka, kao što čovjek ne razu-mije djelovanje providnosti.

Marius ostavi konje za sobom. Kako je stupao u ulicukoja mu se učini, da je bila ulica Contrat-Socdal, jedan puš-čani hitac, proizašao ne zna se odakle i koji prođe kroz mrakne zna se kuda, prozvižda tik kraj njega i zrno probi nadnjegovom glavom mjedeni tanjur, obješen ispred jedne bri-jačnice. Taj probušeni tanjur vidio se još g. 1846. u ulici Con-trat-Social, na uglu, što ga čine stupovi velike tržnice.

Ovaj puščani hitac, to je bio još život. Od toga trenutkaon ne naiđe više ni na što.

Cijeli ovaj put sličio je na neko silaženje crnih stepenica.Marius je ipak išao naprijed.

21 Jadnici II

u«*, li Utl

321

II

PARIZ IZ SOVINA LETA

Da je kakvo biće letjelo 'iznad Pariza u tom trenutku skrilima slijepog miša ili isovuljage, imalo bi pred očima su-moran prizor.

Cijela ta stara četvrt glavne tržnice, koja je kao neki gradu gradu, koju presijecaju ulice Saint-Denis i Saint-Martin,gdje se susreće hiljadu uličica i od koje su pobunjenici nači-nili svoju tvrđavu i svoje vojno zapovjedništvo, pojavila bimu se kao neka ogromna mračna rupa usred Pariza. Tu jepogled padao u bezdan. Zahvaljujući slomljenim svjetiljka-ma, zahvaljujući zatvorenim prozorima, tu je prestajala svakasvjetlost, svaka kretnja. Nevidljivo redarstvo pobune motriloje svuda, i održavalo red, to jest noć. Utopiti mali broj uprostranu pomrčinu, umnožiti svakog borca mogućnostima,koje sadrži ta pomrčina, to je potrebna taktika ustanka. Priizlazu dana dobio je svaki prozor, gdje se palila svijeća, pojedan metak. Svjetlost je bila ugašena, gdjekada stanovnikubijen. I tako, ništa se nije micalo. Nije tu bilo ničeg dru-gog u kućama osim užasa, žalosti, zapanjenosti; na ulicamaneka vrsta svete strahote. Nisu se tu vidjeli čak ni dugi re-dovi prozora i katova, izrezuckani dimnjaci i krovovi, neod-ređeni odbljesci, ikoji svijetle na blatnom i mokrom pločniku.Oko, koje bi gledalo odozgo u tu gomilu mraka, moglo je vi-djeti tu i tamo, u razmacima, svjetlosti, koje su reljefno po-kazivale slomljene, čudne linije, profile neobičnih građevina;tu su se nalazile barikade. Ostalo je bilo jezero pomrčine,maglovito, teško, zlokobno, iznad kojeg su se izdizali nepo-mični i sumorni ikipovi, toranj Saint-Jacques i crkva Saint--Merry i druge dvije ili tri od onih velikih građevina, od kojihčovjek gradi divove, a noć utvare.

Svuda oko tog pustog sablasnog labirinta, u četvrtima,gdje pariški promet nije bio uništen, i gdje su svijetlile pogdjekoje rijetke svjetiljke, promatrač iz zraka mogao je ras-poznati metalno svjetlucanje sabalja i bodova, potmulu buku

topništva i vrevu nijemih bataljuna, ikojih je iz minute u mi-nutu bilo sve više; ogroman pojas, koji se stezao i sklapaopolako oko pobune.

Opkoljena četvrt bila je već sada tek monstruozna peći-na; sve je tu izgledalo zaspalo i nepomično, i — kao što smomalo prije vidjeli — svaka ulica, u koju se moglo stupiti,pružala je samo mrak.

III

KRAJNJA GRANICA

Marius je bio stigao na glavni trg.Tu je sve bilo mirnije, mračnije i nepomičnije, nego u

okolnim ulicama. Reklo bi se da je ledeni mir groba bio iza-šao iz zemlje i rasprostro se ispod neba.

Neko je crvenilo ipak ocrtavalo u toj crnoj pozadini kro-vove kuća, ikoji su zagrađivali ulicu Chanvrerie prema Saint--Eustache. Bio je to odbljesak balklje ikoja je gorjela na bari-kadi Korinta. Marius se uputio prema tom crvenilu. Ono gaje dovelo do Marche-aux-poirees i on je već vidio mračna ustaulice Propovjednika. On uđe u nju. Straža pobunjenika, kojaje pazila na drugoj strani, ne opazi ga. On se osjećao sasvimblizu onoga, što je došao da traži, i išao je na prstima. Stigaoje tako na zaokret onog kratkog odlomka ulice Mondetour,koji je bio, sjećate se, jedina veza, zadržana od Enjolrasa svanjskim svijetom. Na uglu posljednje kuće, na njegovoj li-jevoj strani, on ispruži glavu i pogleda u komadić uliceMondetour.

Nešto malo dalje od crnog ugla uličice i ulice Chan-vrerie, koji je bacao veliku sjenu, u kojoj je i on bio skriven,on ugleda nešto svjetlosti na kaldrmi, neto krčme i otragajedan lampion, žmirkajući u nekoj vrsti nakaradne zidine, iljude zgrčene s puškama na koljenima. To je bila unutraš-njost barikade.

Kuće, koje su ograđivale uličicu na desnoj strani, sakrivalesu mu ostatak fcreme, veliku barikadu i zastavu.

322 21* 323

, Marius je imao zakoračiti još samo jedan korak.Tada nesretni mladić sjede na kamen uz kućna vrata i

uze misliti na svoga oca.On je mislio na onog herojsikog pukovnika Pontmercvja,

koji je bio tako dičan vojnik, koji je čuvao pod republikomgranicu Francuske i dotakao se pod carem granica Azije,koji je bio u Genovi, Aleksandriji, Milanu, Torinu, Madridu,Beču, Dresdenu, Berlinu, Moskvi, koji je ostavio na svimbojnim poljima Evrope kaplje one iste krvi, što je tekla unjegovim, Mariusovim venama, koji je prije vremena posije-dio u stezi i zapovijedima, koji je živio sa zakopčanim reme-nom, naramenkama palima na grudi, s kokardom pocrnjelomod baruta, sa čelom naboranim pod kacigom, pod barakom,u logoru, u taboru, u ambulantama, i koji se poslije dvadesetgodina vratio iz velikih ratova, s brazgotinom na obrazu, na-smijana lica, jednostavan, miran, divan, čist kao dijete, uči-nivši sve za Francusku, a ništa protiv nje.

On reče sebi, da je njegov dan također došao, da je injegov čas konačno kucnuo, da poslije svoga oca treba i onbiti hrabar, neustrašiv, smion, da istrči pred metke, đa iz:nese svoje grudi pred bodove, da prolije svoju, krv, da tražismrt i da je i na njega došao red da ratuje, da Stupi na bojnopolje, i da je to bojno polje, na koje on ima da stupi, ulica,a taj rat, u kojemu će sudjelovati, građanski rat.

On vidje građanski rat, gdje zija pred njim kao bezdan,i osjet i da tu ima past i.

Tada uzdrhta.Mislio je na onu sablju svog oca, koju je njegov djed

prodao nekom staretinaru, a za kojom je on tako bolno ža-lio. On reče sebi, da je dobro uradila ta dična i čudna sabljašto je pobjegla od njega i otišla ljutita u mrak; da je onatako pobjegla zato, što je pametna i što predviđa budućnost;jer ona je predosjećala pobunu, rat ulični, rat kaldrme, pu-škaranje kroz podrumske prozorčiće, udare zadane i dobi-vene s leđa, jer — dolazeći s Marenga i Friedlanda -—. onanije htjela da ide na ulicu Chanvrerie, jer, budući da je onakodjelovala s ocem, ona nije htjela, da ovako djeluje sa, sinom!

324

On reče sebi, da bi mu ta sablja, da je bila tu, kad bi se on,budući da jii je primio s odra svoga mrtvog oca, usudio da jeuzme i ponese u ovu noćnu bitku između Francuza na nekomraskršću, da bi mu ona sigurno izgorjela ruke i da bi zaplam-tjela pred njim kao sablja arhanđela! On reče sebi da je is-čezla, da je to dobro, da je to pravo, da je njegov djed biopravi čuvar slave njegova oca i da je bilo bolje, što je pukov-nikova sablja izvikana na »tko da više«, prodana na dražbi,bačena u ropotarnicu, nego da sada krvari grudi domovine;

I zatim stade gorko plakati.To je -strašno. Ali šta da se radi? Živjeti bez Cosette, on

to nije mogao. Pošto je ona bila otišla, bilo je potrebno, dai on umre. Zar joj nije dao časnu riječ da će umrijeti? I onaje otišla, znajući to; znači, da joj je godilo da Marius umre.A zatim, bilo je jasno da ga nije voljela, pošto je otišla tako,ne obavijestivši ga, bez ijedne riječi, bez ijednog pisma, dznala je njegovu adresu! Zašto i čemu živjeti sada? Pa naj-poslije! Doći dovle i uzmaknuti! Približiti se opasnosti i po*bjeći! Doći i baciti pogled u barikadu, pa se izvući! Izvući sesav dršćući s riječima: zapravo, meni je dosta ovo, vidio sarri;to je dosta, ovo je građanski rat, ja idem! Napustiti svojeprijatelje, koji su ga čekali! Kojima je on bio možda potre*ban! Koji su bili šaka ljudi protiv čitave vojske. Iznevjeritisve skupa, ljubav, prijateljstvo, svoju riječ! Dati svojem kukavičluku ime rodoljublja! To je bilo nemoguće, i kada binjegov otac bio tu u mraku i vidio ga, gdje uzmiče, on bi gašibao po leđima svojom sabljom pljoštimice i vikao bi mu:Naprijed, kukavice! '

Mučen kolebanjem svojih misli, on je pognuo glavu.Odjednom je digne. Neka vrsta sjajne korekture bila se

dogodila u njegovu duhu. Postoje nadimanje misli, svojstvenoblizini groba; biti blizu smrti, to vam daje, da vidite istinito.Priviđenje sudjelovanja u buni, u koju je osjećao kao da jeveć stupio, pojavi mu se ne više kao bijedno, već kao uzvi-šeno. Nekim unutrašnjim radom duše ulični rat dobi odjed-nom drugi izgled pred okom njegove misli. Svi hučni upitnicinjegova sanjarenja vratiše mu se u gomili, ali ne uzbuđujućiga više. On ne ostavi ni jedan bez odgovora.

325

Pa dobro, zašto bi se njegov otac razgnjevio? Zar nemaslučajeva, kada se ustanak uzdiže do dostojanstva dužnosti?čega će dakle biti ponižavajućeg za sina pukovnika Pontmer-cyja u borbi 'koja započinje? To nije više Montmirail, nitiChampaubert; to je nešto drugo. Nije više u pitanju svetotlo, već sveta zamisao. Domovina tuguje, dobro; ali čovje-čanstvo aplaudira. Je li, uostalom, istina da se domovina tuži?Francuska krvava, ali sloboda se osmjehuje; i pred osmije-hom slobode Francuska zaboravlja svoju ranu. I napokon,gledajući na stvari još više odozgo, šta bi se moglo reći ograđanskom ratu?

Građanski rat? Šta se hoće time reći? Zar ima vanjskirat? Zar svaki rat između ljudi nije rat između braće? Ratse ocjenjuje po njegovu cilju. Nema ni vanjskog rata, nigrađanskog rata; ima samo rat nepravedan i rat pravedan.Do dana, kada će biti zaključen veliki čovječanski konkor-dat, rat — onaj barem, koji je napor budućnosti, što ustajeprotiv prošlosti, koja zaostaje — može biti potreban, šta seima predbaciti tom ratu? Rat ne postaje sram, mač ne postajenož, dokle mučki ne ubija pravo, napredak, razum, civiliza-ciju, istinu. Tada, bilo građanski bilo vanjski rat, on je ne-pravedan; on se zove zločin. Kad se ona sveta stvar, pravda,baci na stranu, po kojem bi pravu jedan oblik rata preziraodrugi obliik? Po kojem pravu bi se mač Washingtona odricaokoplja Camillea Desmoulinsa? Leonida protiv stranca, Timo-leon protiv tiranina, tko je veći? Jedan je branilac, drugi jeoslobodilac. Zar će se žigosati, ne vodeći računa o cilju, svakoustajanje na oružje u unutrašnjosti grada? Onda bacite sramna Brutusa, Marcela, Arnoulda od Blankenheima, Colignvja,Rat šikare? Rat ulica? Zašto da ne? To je bio rat Ambioriksa,Arteveldea, Marniksa, Pelaga. Ali Ambrioriks se borio protivRima, Artevelde protiv Francuske, Marniks protiv španjol-ske, Pelag protiv Maura; svi protiv stranca. Pa dobro, monar-hija, to je stranac; potlačenost, to je stranac; pravo po milostibožjoj, to je stranac. Despotizam povređuje moralnu granicu,kao što najezda povređuje geografsku granicu. Otjerati tira-nima ili otjerati Engleza, to je, u oba islučaja, opet zauzetisvoj teritorij. Dolazi jedan čas kada nije dovoljno protesti-

326

rati; poslije filozofije treba akcija; živa snaga dovršava onošto je skicirala .zamisao! Eshilov Okovani Prometej počinje,ubojica Aristogiton dovršava; Enciklopedija osvjetljava duše,10. kolovoza ih elektrizira. Poslije Eshila Trazibul; poslijeDiderota Danton. Gomile su sklone da prime jednoga gospo-dara. Gomila se lako pretvara u poslušnost. Treba ih tresti,gurati ih, treba zlostavljati ljude samom blagodati njihovaoslobođenja, vrijeđati im oči istinitim, bacati im svjetloststrašnim pregrštima. Treba da budu i oni sami donekle kaozgranuti svojim osobnim spasenjem; ta ih iznenađenost pro-buđuje. Otuda potreba zvona na bunu i ratova. Treba daveliki borci ustaju, osvjetljuju narode svojom smjelošću i po-tresaju to žalosno čovječanstvo, koje pokrivaju mrak pravapo milosti božjoj, cezarska slava, sila, fanatizam, neodgovornavlast i svemoćni despotizam. Dolje Tiranin! Ali šta? O komevi to govorite? Nazivate li Ljudevita Filipa tiraninom? Ne;kao ni Ljudevita XVI. Oni su obojica ono, što je povijestuobičajila da zove dobri kraljevi; ali načela se ne daju ko-madati, logika istinitog je u ravnoj liniji, svojstvo istine jest,da joj nedostaje popuštanje; nema dakle ustupanja; svakosmetanje čovjekovih prava mora biti suzbijeno; ima pravapo milosti božjoj u Ljudevita XVI, ima jer sam Bombon uLjudevitu Filipu, obojica predstavljaju u izvjesnoj mjerikonfiskaciju prava i da bi se raščistila opća uzurpacija, trebase boriti protiv njih; potrebno je, jer je Francuska uvijek onakoja počinje. Kada gospodar pada u Francuskoj, on padasvuda. Ukratko, uspostaviti društvenu istinu, vratiti slobodinjezin prijesto, vratiti narod narodu, vratiti suverenost čovje-ku, nanovo staviti purpur na glavu Francuske, povratiti unjihovoj potpunoj potpunosti razum i pravičnost, ukinutisvaku klicu antagonizma vraćajući svakoga njemu samome,uništiti zapreku (koju (kraljevstvo stavlja ogromnoj svjetskojslozi, nanovo dovesti ljudski rod do nivoa prava — koja jestvar pravednija i, prema tome, koji je rat uzvišeniji? Takviratovi grade mir. Ogromna tvrđava predrasuda, povlastica,praznovjerica, laži, krađe, zloupotreba, nasilja, nepravda,mraka, još se diže nad svijetom sa svojim kulama mržnje.

327

Treba ih srušiti. Treba survati tu čudovišnu gomilu. Pobijeditina Austerlitzu, to je veliko, zauzeti Bastilleu, to je ogromno.Nema nikoga, tko nije primijetio na sebi samome, da dušaima onu čudnu sposobnost, da prosuđuje gotovo hladno unajžešćim krajnostima, i često se događa da neutješna strasti duboko očajanje, u samoj agoniji njihovih najcrnjih mono-loga, tretiraju predmete i pretresaju teze. Logika se uplićeu grčenje i u zlokobnoj oluji misli ljulja se konac silogizma,ali se ne prekida. Takvo je bilo i duševno stanje Mariusovo.

Sve razmišljajući tako, utučen, ali odlučan, ipak oklijeva-jući i uglavnom dršćući pred onim što će učiniti, njegovje pogled lutao po unutrašnjosti barikade. Pobunjenici su turazgovarali poluglasno, ne mičući se, i osjećao se onaj to-božnji mir, koji karakterizira posljednju fazu čekanja. Iznadnjih, na jednom prozorčiću trećega kata, Marius je raspozna-vao neku vrstu promatrača ili svjedoka, koji mu se činio na-ročito pažljiv. To je bio vratar, ubijen od Le Cabuca. Odozdo,pri odbljesku baklje zabodene među kamenje, ta se glavavidjela nejasno. Pri toj tamnoj i nesigurnoj svjetlosti ničegčudnovatijeg od tog blijedog lica, nepomičnog, začuđenog, snaikostriješenom 'kosom, otvorenih i ukočenih očiju, razjap-ljenih usta, nagnutog nad ulicom ,u položaju radoznalosti.Reklo bi se, da je onaj koji je bio mrtav, gledao one, kojitek što nisu umrli.

KNJIGA ČETRNAESTA

Veliiina očajanja

ZASTAVA — PRVI ČIN

Ništa još nije dolazilo. Na crkvi Saint-Merrv bilo je izbilodeset. Enjolras i Combeferre odoše i smještaše se s karabin-kama u rukama blizu proloma na velikoj barikadi. Nisu go-vorili; osluškivali su, pazeći, da im ne izmakne ni šum naj-potmulijeg i najdaljega koraka.

Odjednom, usred te zlokobne tišine, jasan, mlad i veseoglas, koji kao da je dolazio iz ulice Saint-Denis, diže se i počepjevati po popularnoj ariji Au clair de la lune (Po mjeseči-ni) ovu pjesmicu, završavanu nekom vrstom krika, sličnogkukurijekanju pijetla:

Moj nos je sav u suzam,Bugeaud, druže moj,Posudi mi kojeg stralara,Da zbor mu rečeni koj.Bluza mu je plava,Kokoš na tjemenu, Bašje nakaza prava Ku -kukuriku!

Oni stisnuše jedan drugome ruku.— Gavroche — reče Enjolras.

329

— Opominje nas — reče Combeferre.Ubrzani trk uzbuni ulicu, pojavi se jedno biće, okretni]enego clown u cirkusu, i stane se penjati na omnibus.Gavroche banu u barikadu, sav zadihan, vičući:

— Gdje mi je puška? Evo ih.Neka električna drhtavica obuze cijelu barikadu, čuše se

pokreti ruku, koje traže puške.— Hoćeš moju karabinku? — reče Enjolras gamenu.— Ja hoću veliku pušku — odgovori Gavroche.I on uze pušku Javertovu.Dvije predstraže bile su se povukle i vratile gotovo u isti

trenutak, kad i Gavroche. To je bila predstraža s ugla ulice iizvidnica iz Male Truanderie. Predstraža u uličici Propovjed-nika ostala je na svome mjestu, što je značilo da ne prijetiništa od strane mostova i glavnih tržnica.

Ulica Chanvrerie, u kojoj su se neki dijelovi kaldrme je-dva nazirali u odsjevu svjetlosti, koja se odbijala od zastave,izgledala je buntovnicima kao neki ogromni crni trijem, širo-ko prosječen u dimu. Svaki je bio zauzeo svoje bojno mjesto.

Četrdeset i tri ustanika, među ikojima Enjolras, Combe-ferre, Courfevrac, Bossuet, Joly, Bahorel i Gavroche, poklek-nuli su uz veliku barikadu, s glavom prislonjenom uza samrub bedema, s cijevima od pušaka i karabinka, namještenimmeđu kamenjem od kaldrme, pažljivi, nijemi, spremni daotvore vatru. Šestorica pod zapovjedništvom Feuillvja, namje-stiše se, s puškama uz obraze, po prozorima obaju katovaKorinta.

Prošlo je još nekoliko časaka; zatim se jasno začu batkoraka, odmjeren, težak i mnogobrojan od strane Saint-Leua.Ovaj bat, iz početka slab, zatim jasan, pa težak i zvučan, pri-bližavao se polako, bez zadržavanja, bez prekidanja, s nekommirnom i strahovitom neprekidnošću. Čuo se samo on. To jebilo istovremeno i šutnja i korak commandeura (iz Molie-rova Don Juana), ali ovaj kameni korak imao je u sebi ne znase čega ogromnoga i mnogostrukog, što je budilo ideju o go-mili istovremeno, kao i ideju o utvari. Reklo bi se da sečuje, kako korača strašna statua Legije. Korak se približavao;približi se još malo, i zaustavi se. Izgledalo je kao da se čuje

330

na dnu ulaza dah mnogih ljudi . Nije se ipak vidje lo niš ta ,samo se sasvim u dnu razabirala u toj gustoj pomrč ini nekamnožina metalnih žica, tananih kao igle i gotovo neprimjet-nih, koje su se pomicale, slično onim neopisivim fosforičnimmrežama, koje se vide u trenutku, kad se zadrijema, pod spu-štenim t repavicama, u prvim maglama sna. Bil i su to bodovii c ijevi pušaka, nejasno osvijet l jeni odbl jeskom udal jenebaklje.

Nastade još jedna stanka, kao da se s obje strane očeki-valo. Odjednom, iz te pomrčine, kriknu jedan glas, tim kob-niji, što se nije vidjela ličnost, te se činilo, kao da to govorisami mrak:

— T k o j e t a m o ?U to vr i jeme ču se šum pušaka, koje se spuš taju k nozi .Enjolras odgovori uzdrhtalim i ponosnim naglaskom:— Francuska revoluci ja.— Pali ! — reče g las .Jedna munja porumeni sve fasade kuća u ul ic i , kao kad

bi se naglo o tvori la i za lupi la vra tašca užarene peć i .Strahovit i prasak grunu na barikadu. Crvena zastava pa-

de. Paljba je bila tako žestoka i gusta, da joj je skrhala mot-ku, to će reć i vrh od r ude o mnibuso ve. Z rna, ko ja su s eodbila od ispupčenja na kućama, prodriješe u barikadu i ra-niše nekolicinu.

Utisak prve pal jbe bio je s leđavajuć i. Napad je bio su-rov i takav da je na t jera o na razmišl jan je i najhrabri je g.Bilo je očevidno da se ima posla najmanje s cijelom pukov-nijom.

— Drugovi — viknu Courfevrac — ne trošimo barut uzalud. Pričekajmo s odgovorom, kad budu zašl i u ul icu.

— I pri je svega — reče Enjolras — podignimo opet z astavu.On podiže zas tavu koja mu je pa la tačno pred noge. Iz v an as e ču la z v ek a k o ko ta na p uš k a m a ; t r u pa j e p o nov onabi ja la puške. Enjolras nastavi :

— Tko je srca junač kog? Tko će opet učvrst i t i zas ta v una bar ikadi?

331

»■*t

u?

Nitko ne odgovori. Popeti se na barikadu u trenutku, ukome je ona ponovo nišanjena, značilo je jednostavno u smrt.I najhrabriji se ustezao da se osudi na smrt. I samog Enjolra-sa podiđe drhtaj. On ponovi: ^

— Zar nitko neće? -:

II

ZASTAVA — DRUGI CIN J .

Otkako se stiglo u Korint i počela graditi barikada, go-tovo da se više nitko nije obazirao na čiču Mabeufa. Među-tim, g. Mabeuf nije bio napustio četu. Ušao je u prizemljekrčme i sjeo iza tezge. Tu je on tako reći utonuo u sebe sa-mog i činilo se, kao da više i ne gleda i više ne misli. Cour-fevrac i ostali nagovoriše ga dva ili tri puta, upozorujući gana opasnost, savjetujući mu da se povuče, ali se činilo, kaoda ih on nije slušao. Kad mu nisu govorili, usne bi mu sepokretale kao da govori nekome; a čim bi mu se uputila kojariječ, usne bi mu postale nepokretne, a oči bi dobivale izgledkao da nisu žive. Nekoliko sati prije nego što je barikada na-padnuta, on je zauzeo mjesto, koje više nije napuštao, s lak-tovima na koljenima i glavom obješenom naprijed, kao dagleda .u neki bezdan. Ništa ga nije moglo maknuti iz tog po-ložaja; činilo se, kao da njegov duh nije u barikadi. Kad susvi poodilazili da zauzmu svoje bojno mjesto, bio je ostao uprizemlju samo Javert, privezan za stup, jedan ustanik s iz-vučenom sabljom, čuvajući Javerta, i on, Mabeuf. U času na-padaja, na prvu vatru, dotakao ga se fizički potres i kao raz-budio ga; on se naglo diže, prijeđe preko sobe i u času, kadje Enjolras ponovio svoje pitanje: — Zar nitko neće? — vi-dješe starca, gdje se pojavio na pragu krčme.

Njegova pojava izazvala je potres u skupinama. Cuo sekrik: — Evo glasača! Evo konventovca! Evo predstavnika na-rodnog!

Vjerojatno je, da on to nije čuo.

i«. /

On korakne ravno k Enjolrasu, pobunjenici se razmak-nuše pred njim s nekim religioznim strahom, on istrgne za-stavu Enjolrasu, koji ustuknu skamenjen, i tada, dok se nitkonije usudio ni da ga zadrži ni da mu pomogne, ovaj staracod osamdeset godina, s glarvom koja se njihala, poče polakoi čvrstim korakom da se penje stubama, udešenima od kame-nja na barikadi. Bilo je to tako sumorno i ogromno, da svioko njega povikaše: Kape dolje! Sa svakom stubom, na kojuse popeo, to je bilo strašno, njegove bijele vlasi, njegovo opa-ljeno lice, njegovo veliko naborano i ćelavo čelo, njegoveupale oči, njegova začuđena i otvorena usta, njegova staračkaruka dižući crvenu zastavu, izbijali su iz pomrčine i rasli ukrvavoj svjetlosti baklje; činilo se, da se vidi sablast godine93, gdje izlazi iz zemlje, sa zastavom terora u ruci.

Kad je bio na visini posljednje stube, kad se ovaj fan-tom, dršćući i strašan, uspravljao na ovoj gomili ruševinaispred dvanaest stotina nevidljivih pušaka, izdigao, licem ulice sa smrću i kao da je bio jači od nje, cijela barikada dobiu mraku izgled nečega natprirodnog i ogromnog.Nasta jedna od onih šutnja, koje se zbivaju oko čudesa. !Usred te šutnje starac zamahnu crvenom zastavom i viknu: :—Živjela revolucija! Živjela republika! Bratstvo! Jednakost! Ismrt!

ču se s barikade neko potmulo i ubrzano šaputanje, sličnomrmljanju svećenika, koji se žuri s molitvom. To je vjero-jatno redarstveni povjerenik činio pozive u ime zakona nadrugom kraju ulice.

Zatim isti onaj zvonka glas, koji je viknuo: — Tko jetamo? — kriknu:

— Odstupajte!G. Mabeuf, blijed, unezvijeren, sa zjenicama obasjanim

nekim sumornim plamenovima ludila, podiže zastavu iznadsvoga čela i ponovi:

— Živjela republika!— Pali! — reče glas.Druga salva, slična karteču, grunu na barikadu.

333

332

Starcu zadrhtaše koljena, zatim se opet uspravi, ispustizastavu i pade nauznak na kaldrmu, kao daska, cijelom svo-jom dužinom s rukama raširenima u križ.

Potočići krvi protekoše pod njim. Njegova stara, blijeda itužna glava kao da je promatrala nebo.

Jedno od onih viših ljudskih uzbuđenja, koja čine da sezaboravlja čak i obrana, obuze buntovnike, i oni se približišelešini s užasom punim poštovanja.

— To su pravi ljudi, kraljoubice! — reče Enjolras.Courfevrac se nagne k Enjolrasovu uhu:— To ti misliš itaiko, ja neću da umanjujem oduševlje

nje. Ali on je najmanje bio kraljoubica. Poznavao sam ga.Zvao se čiča Mabeuf. Ne znam šta mu je bilo danas. Ipak,bio je hrabar starčić. Pogledaj mu samo glavu.

— Glava starčića, srce kao u Brutusa — odgovori Enjolras.Zatim podiže glas:— Građani! Ovo je primjer što ga stari daju, mladima.

Mi smo oklijevali, on je došao; mi smo uzmicali, on je pošao naprijed. Evo, čemu oni, koji dršću od starosti, uče one,koji dršću od straha! Imao je dug život i veličanstvenu smrt!A sad sklonimo pokojnika, i neka svaki od nas brani ovogmrtvog starca, kao što bi branio svog živog oca, i neka njegova prisutnost među nama učini barikadu neosvojivom!

Žamor mračnog i energičnog pristanka poprati njegoveriječi.

Enjolras se sagne, podigne glavu starčevu i, upravo div-lje, poljubi ga u čelo, a zatim, prekrštajući mu ruke i postu-pajući s pokojnikom nježnom opreznošću, kao da se bojaoda ga ne povrijedi, on mu skine kaput i, pokazujući svimaokrvavljene rupe na njemu, reče:

— Evo nam sada zastave.

334

III

GAVROCHEU BI BILO BOLJE, DA JE UZEOENJOLRASOVU PUŠKU

Prebaciše preko čiče Mabeufa dugački crni šal udoviceHucheloupove. šest ljudi načinilo je od svojih pušaka nosilj-ku, na koju položiše leš i ponesoše ga, gologlavi, s nekomsvečanom sporošću i položiše na veliki stol u prizemlju.

Ovi ljudi, potpuno zauzeti ozbiljnim i svetim činom, kojisu vršili, ni ne pomišljahu više na opasnu situaciju, u kojojsu se nalazili.

Kad prođoše s lesom pokraj Javerta, još uvijek ravno-dušnog, Enjolras reče špijunu:

— A ti, i ti ćeš skoro.Za cijelo to vrijeme, malom Gavrocheu, ikoji jedini nije

napustio svoje mjesto promatranja, učini se, da vidi ljude,kako se kao vukovi prikueuju k barikadi. Odjednom onkrikne:

— Pazite se!Courfevrac, Enjolras, Jean Prouvaire, Combeferre, Joly,

Bahorel, Bossuet, svi izađoše u gomili iz krčme. Bilo je gotovoprekasno. Vidjelo ise gusto svjetlucanje bodova, gdje se talasaiznad barikade. Krupni gradski gardisti penjali su se, jednivorući se preko omnibusa, drugi kroz prolom, goneći predsobom dječaka, ikoji se povlačio, ali nije bježao.

Trenutak je bio kritičan. Bio je to onaj prvi strašni mi-nut poplave, kad se nabujala rijeka digne do visine nasipai kad voda počne da se cijedi kroz pukotine brane. Još jednaminuta i barikada bi bila zauzeta.

Bahorel jurnu na prvoga gradskoga gardista, koji je na-stupao, i ubi ga jednim hicem iz karabinke; drugoga ubiBahorel udarcem boda. Treći je već bio oborio na zemljuCourfevraca, koji je vikao: — U pomoć! — Najveći od svih,čitav kolos, pođe na Gavrochea « uperenim bodom. Gamenpodiže svojim malim rukama golemu pušku Javertovu, od-lučno nanišani na orijaša i odapne. Puška zataji. Gradski gar-dist prasnu u smijeh i podiže bod na dijete.

335

Prije nego što je bod dodirnuo Gavrochea, puška ispadeiz ruku pokojnikovih, jedno zrno lupilo je posred čela grad-skoga gardista i on pade na leđa. Drugo zrno pogodi posredgrudi drugoga gardista, koji se bio ustremio na Courfevraca,i prostre ga po kaldrmi.

Bio je to Marius, koji je toga trenutka stupio u barikadu.

IV

BAČVICA BARUTA

Marius još uvijek skriven u uglu ulice Mondetour, prisu-stvovao je prvom razvoju borbe, neodlučan i u drhtavici. Me-đutim, nije se mogao dulje odupirati onoj tajanstvenoj i su-verenoj vrtoglavici, (koja bi se mogla nazvati mamljenje bez-dana. Pred sigurnom opasnošću, pred smrću g. Mabeufa, ovezlokobne zagonetke, pred poginulim Bahorelom, Courfev-racom, koji viče: U pomoć! Pred djetetom u pogibli, predpotrebom da drugovima svojim pomogne ili da ih konačnoosveti, svako oklijevanje iščeznu, i on srnu u metež s dvasvoja pištolja u rukama. Prvim on spasi Gavrochea, drugimoslobodi Couirfevraca.

S pucanjem, s krikovima palih gardista, napadači su sebili popeli na opkop, na čijem se vrhu sad vidjelo, da se izdižuviše od pojasa u gomili gradski gardisti, vojnici redovite voj-ske, narodni gardisti iz okoline Pariza, s puškama u rukama.Pokrivali su već više od dvije trećine opkopa, ali ne uskaki-vahu u unutrašnjost, kao da se predomišljaju, bojeći se zam-ke. Razgledavali su mračnu barikadu, kao što se promatrajazbina lavova. Sjaj baklje osvjetljavao je samo bodove, dla-kave kape i gornji dio uznemirenih i srditih lica.

Marius nije više imao oružja, svoje prazne pištolje bacioje, ali je bio spazio bačvicu baruta u prizemlju, blizu vrata.

Kad se bio napola okrenuo, gledajući s te strane, jedanga vojnik uze na nišan. U trenutku, kad je vojnik nanišaniona Mariusa, jedna se šaika spusti na kraj puščane cijevi i za-čepi je. Bio je to netko, koji se ustremio, neki mladi radniku baršunastim hlačama. Hitac opali, prostrijeli šaku, a možda

336

i samog radnika, jer on pade, ali zrno ne pogodi Mariusa.Sve se to dogodi u dimu, više naslućeno, nego viđeno. Marius,koji je silazio u prizemnu dvoranu, jedva da je to i primijetio.Ipak, on je nekako zbrkano vidio cijev od puške, upravljenuna njega, kao i šaku, koja ju je začepila, i bio je čuo pucanj.Ali u ovakvim trenucima, kao što je ovaj, stvari, koje sevide, lelujaju se i bježe, i čovjek se ne može zaustaviti ni načemu. Osjetio se mračno gurnut u još veći mrak, i sve je okonjega bilo oblak.

Buntovnici, iznenađeni, ali ne preplašeni, bili su se pri-brali. Enjolras je viknuo: čekaj! Ne pucaj uzalud! I zbilja,u prvoj zabuni mogli su izraniti jedni druge. Većina ih sepopela i namjestila na prozore na prvom katu i mansar-dama, odakle su dominirali nad napadačima. Najodlučnijis Enjolrasom, Coufevracom, Jeanom Prouvaireom i Combe-ferreom naslonili su se ponosno leđima uz ikuće u dnu bari-kade, otvoreno i oči u oči s redovima vojnika i gardista, kojisu ovjenčali barikadu.

Sve se to izvršilo bez žurbe, s onom čudnom i prijetećomozbiljnošću, koja prethodi borbi i gužvi.

Obje se strane uzeše na nišan, sasvim izbliza; bile su ta-ko blizu da su mogle razgovarati običnim glasom. Kad se bilodotjeralo već dotle, da sijevne iskra, jedan časnik s visokimovratnikom i golemim naramenicama diže svoju sablju i snaž-no viknu:

— Dolje oružje!— Pali! — reče Enjolras.Obje vatre planuše u isto vrijeme i svega nestade u dimu.Oštar i zagušljiv dim, u kome se vuklo sa slabim i mu-

klim jecanjem nekoliko umirućih i ranjenih.Kad se dim razišao, vidjeli su ise s obje strane borci,

prorijeđeni, ali još uvijek na svojim mjestima, kako opetšuteći pune oružje.

Odjednom se začu gromovit glas, koji kriknu:— Natrag, ili ou dići barikadu u zrak!

Svi se okrenuše prema strani, s koje je dolazio glas. Mariusje bio ušao u prizemnu dvoranu, tu je uzeo bačvicubaruta, zatim se okoristio dimom i vrstom utvrde, te se7? Jadnici II

337

provukao duž barikade sve do onog udubljenja od kamenja,gdje je bila zataknuta baklja. Istrgnuti odatle baklju panamjestiti bačvicu s barutom, nagurati kamenje pod bačvicu,koja se u tren oka našla tu s nekom vrstom strahovite po-kornosti, sve je to bilo za Mariusa, koliko da se sagne i us-pravi; i sada svi, narodni gardisti, gradslki gardisti, časni-ci, vojnici, stisnuti na drugom kraju barikade, gledali su za-bezeknuto njega s nogom na gomili kamenja, s bakljom uruci, s ponosnim licem, koje je sjalo nekom kobnom odluč-nošću, kako primiče plamen baklje opasnoj gomili, na ko-joj se raspoznavala bačvica s barutom, i čuo mu se straho-viti krik:

— Natrag, ili ću dići barikadu u zrak!Marius na ovoj barikadi, poslije osamdesetgodišnjeg star-

ca, to je bila vizija mlade revolucije poslije pojave stare.— Dići barikadu! — reče jedan narednik — pa to ćeš i

sebe samog!Marius odgovori:— I sebe samog!I on se približi bačvici s barutom.Ali već nije bilo nikoga više na opkopu. Napadači, ostav-

ljajući svoje mrtve i ranjene, povukoše se u darmaru i nereduprema kraju ulice i tu se opet izgubiše u noći. Značilo je:spasi se, tko može.

Barikada je bila oslobođena.

V

KONAC STIHOVA JEANA PROUVAIREA

Svi opkoliše Mariusa, Courfevrac mu se objesi oko vrata.— I ti ovdje!— Kakva sreća! — reče Combeferre.— Došao si u pravi čas! — primijeti Bossuet.— Bez tebe bio bih mrtav! — nastavi Courfevrac.— Bez vas bio bih snjupan! — dodade Gavroche.

Marius zapita:— Gdje je zapovjednik?— Ti si —reče Enjolras.Marius je cijeloga dana imao u mozgu žar; sada je bio

požar. Ovaj vihor poraza, koji je bio u njemu, davao mu jeutisak, kao da je van njega i da ga nosi sobom. Činilo muse da je već strahovito daleko od života. Ona dva sjajnamjeseca radosti i ljubavi srušiše se naglo u ovu strahotnuprovaliju: Cosette izgubljena za njega, ova barikada, g.Mabeuf žrtvovao život za republiku, on glavom zapovjednikustanka, isve mu te stvari izgledahu kao neko čudovišnobunilo. Bio je primoran prisiliti se voljom, da bi se osvije-stio i pojmio, da je sve to, što ga opkoljava, stvarno. Ma-rius je i suviše malo znao, a da bi mogao znati, da se uvijekdogađa ono, što je upravo nemoguće, i da ono, što trebauvijek predviđati, to je upravo nepredviđeno. On je prisu-stvovao svojoj vlastitoj drami kao jednom komadu, koji sene razumije.

U toj magluštini, u kojoj se nalazila njegova misao, onnije prepoznao Javerta, koji — privezan za svoj stup — nyje ni maknuo glavom za vrijeme napadaja na barikadu i kojije s rezignacijom mučenika i veličanstvom suca promatrao,kako se ikreće oko njega buna. Marius ga nije ni opazio.

Međutim, napadači se nisu više micali, čulo se, kakokoračaju i vrve kao mravi na kraju ulice, ali odatle nisuriskirali, bilo što su očekivali zapovijedi, bilo što su, prijenego što bi nagrnuli na ovu nepredobivenu utvrdu, očekivalipojačanje. Ustanici izbaciše svoje predstraže, počeše previjatiranjenike.

Stolove su već prije izbacili iz krčme, izuzevši dva, za-uzeta za prevojni materijal i za streljivo, i osim onog sto-la, na kojem je ležao čiča Mabeuf, bili su ih prislonili uzbarikadu, a zamijenili u prizemlju blazinama kreveta udoviceHucheloup i njenih konobarica. Po tim blazinama razmje-stili su ranjenike, što se tiče onih triju bijednih stvorenja,koja su stanovala u Korintu, nije se znalo, što se s njimadogodilo. Najposlije >su ih ipak našli skrivene u podrumu.

338 22* 339

Jedno dirljivo uzbuđenje pomuti radost oslobođene ba-rikade.

Obavljeno je prozivanje. Manjkao je jedan ustanik. Ko-ji? Jedan od najdražih, jedan od najvaljanijih, Jean Prou-vaire. Potražiše ga među ranjenima, tu ga nije bilo. Potra-žiše ga među poginulima, ni tu ga nije bilo. Očevidno, dasu ga zarobili.

Combeferre reče Enjolrasu:— Oni imaju našeg druga, ali ini imamo njihova agenta.

Je li ti stalo do smrti te špijunčine?— Da — odgovori Enjolrais — ali manje nego do života

Jeana Prouvairea.Ovo se događalo u prizemlju blizu Javertova stupa.— Onda dobro — reče Combeferre — privezat ću džep

ni rubac za štap, otići kao parlamentar i ponudit ću im, daim vratimo njihova čovjeka za našeg.

— Slušaj — reče Enjolras, položivši šaku na ruku Com-beferreovu.

U to se na kraju Ulice začu neko naročito zveketanjeoružja.

Ču se muški glas, koji je kriknuo:— Živjela Francuska! Živjela budućnost!Prepoznaše glas Prouvaireov.Sijevnu munja, planu salva.Opet nastade tišina.— Ubiše ga — kriknu Combeferre.Enjolras pogleda Javerta i reče mu:— Ovoga časa strijeljali su te tvoji prijatelji.

VI

AGONIJA SMRTI POSLIJE AGONIJE ŽIVOTA

Osobitost ove vrste rata je u tome, što se napadaj nabarikadu gotovo uvijek čini s lica i što 'se napadači uopće uz-državaju od toga, da zaobilaze položaje, bilo što Se boje za-sjeda, bilo što ih je strah zaci u krivudaste ulice. Sva pažnjaustanka bila je, dakle, upravljena glavnoj barikadi, koja je

očigledno bila stalno ugroženom tačkom, gdje je borba tre-bala neminovno početi iznova. Ipak se Marius pobrinuo i zamalu barikadu i otišao tamo. Bila je pusta i čuvana samolampionom, koji je drhtao među kamenjem s pločnika. Uo*štalom, uličica Mondetour i rukavi Male Truanderie i Labu-dove ulice bili su duboko mirni.

Kad se Marius poslije obavljenog nadzora vraćao, začusvoje ime, izgovoreno u mraku slabim glasom:

— Gospodine Mariuse!On uzdrhta, jer je sad prepoznao onaj glas, koji ga je

nešto prije pozvao kroz ogradu u ulici Plumet.Nego, sada se taj glas čini kao dah.On se ogleda oko sebe i ne primijeti nikoga.Marius pomisli da se prevario i da je to bila tek halu-

cinacija, vezana njegovim duhom za neobične realnosti, ko-je su se lomile oko njega. On učini jedan korak da izađeiz povučene udubljenosti, u kojoj je bila barikada.

— Gospodine Mariuse! — ponovi glas.Ovaj put više nije mogao sumnjati, čuo je jasno i raz-

govijetno; on pogleda, i ne vidje ništa.— Kraj vaših nogu — reče glas.On se sagne i opazi u mraku jedan oblik, koji se vukao

prema njemu. Nešto je hramalo po kaldrmi. To je bilo onošto ga je nagovorilo.

Lampion je dopuštao da se raspozna bluza, hlače od gru-bog poderanog baršuna, bose noge i nešto, što je sličilo nakrvavu mlaku. Marius nazre blijedu glavu ikoja se dizala knjemu i koja mu reče:

— Zar me ne poznajete?— fiponine.Marius se živo sagne. Bilo je to zaista ono nesretno dijete.

Preobučena u muško.— Otkuda vi ovdje? šta radite ovdje?— Umirem — reče mu ona.Ima riječi i događaja koji razbude klonula bića. Marius

povika odjednom:

340 341

— Vi ste ranjeni! Čekajte, odvest ću vas u dvoranu.Previt će vas. Je li vam teško? Kako treba da vas uzmem,da vas ne povrijedim? Gdje vas boli? Pomoć! Bože moj! Alikaikva ste posla vi imali ovdje?

I on pokuša, protura pod nju svoju ruku, da bi je po-digao.

Kako ju je dizao, on dirne njezinu šaiku.Ona kriknu tiho.— Jesam li vas povrijedio? — zapita Marius.— Nešto malo.— Ali ja sam samo dodirnuo vašu šaku.Ona podiže šaiku prema očima Mariosovim i Marius opazi

usred te šake crnu 'rupu.— Šta vam je to na ruci?— Prošišana je.— Prostrijelj ena?— Da.— Čime?— Tanetom.— Kako to?— Jeste li vidjeli jednu pušku koja vas je nišanila?— Da, i jednu šaku koja ju je začepila.Mariusa podiđe jeza.— To je bila moja.— Kakva ludost! Jadno dijete! Ali tim bolje, ako je sa

mo to, to nije ništa. Dijete, da vas odnesem na krevet. Trebada vas njeguju, ne umire se od prostrijeljene šake.

Ona promrmlja:— Tane je prošlo kroz ruku, ali je izašlo kroz leđa. Ne

koristi vam da me dižete odavle. Ja ću vam reći, kako ćeteme njegovati bolje nego liječnik. Sjednite tu kraj mene nakamen.

On posluša; ona nasloni glavu na koljena Mariusova i,ne gledajući ga, reče:

— O, kako je to dobro! Kako je to lijepo! Eto! Više mene boli.

Ona poleža tako jedan časak šuteći, a onda s naporomokrene lice i pogleda Mariusa. ;

— Znate li, gospodine Mariuse? Mučilo me ono što stevi odlazili u onaj vrt, to je glupo, kad sam vam upravo jasama i pokazala Ikuću, i pošto sam konačno trebala reći >se-bi, da mladić kao vi. . .

Ona prekide i otresajući se od sumornih prijelaza, kojihje bez sumnje bilo u njenom duhu, ona prihvati s potresnimosmijehom:

— Nalazili ste da sam odvratna, zar ne?Zatim nastavi:— Znate li, vi ste izgubljeni. Sad se već nitko ne može

spasiti iz barikade. I gle, ja sam vas baš i dovela amo. Vićete umrijeti. Dobro isam računala. Pa ipak, kad sam spazila,da na vas cilja, stavila sam šaku na usta od puščane cijevi.Kako je to smiješno. A to je stoga, što sam htjela umrijetiprije vas. Kad sam dobila onaj metak, dovuikla sam se dovle,nitko me nije vadio, nisu me odnijeli. Čekala sam vas, govorila sam sebi: Ta zar neće doći? Oh, kad biste samo znali,grizla sam svoju bluzu, tako me je boljelo. Sad mi je dobro.Sjećate li se onoga dana kad sam ušla u vašu sobu, gdjesam se pogledala u vašem ogledalu, i onoga dana, kad sam vassrela na bulvaru blizu pralja usred dana? Kako su ptice pjevale! To nije bilo tako davno. Vi ste mi dali petofranak, aja vam rekoh: Ne treba meni vaših novaca. Jeste li barempodigli svoj novac? Niste baš bili bogati. Nisam mislila davam kažem, da ga podignete. Sunce je divno sjalo, nije bilohladno. Da li se sjećate, gospodine Mariuse? O, ja sam sretna. Cijeli će svijet umrijeti.

Imala je izgled bezuman, ozbiljan i ikoji dira u srce. Po-derana bluza pokazivala joj je goli vrat. Govoreći, prislanjalaje svoju prostrijeljenu šaku na grudi, gdje se vidjela drugarupa i odakle je s vremena na vrijeme izbijao mlaz krvi,kao vino na otvoren čep.

Marius je promatrao ovo nesretno stvorenje s dubokimsaučešćem.

— O — prihvati ona odjednom — ovo se vraća. Ja segušim.

Ona zgrabi svoju bluzu i poče je gristi, a noge joj sepočeše kočiti na kaldrmi.

342 343

U taj čas odjekne ea barikadi pijetlovski glas malogaGavrochea. Dečko se bio popeo na stol, da napund svoju pu-šku, i veselo je pjevao onda popularnu pjesmu:

Kad ugleda Lafayettea,Svaki žandar zaklepeta:Bježimo! Bježimo! Bježimo!

Eponine se pridigne, osluhne, zatim promrmlja:— To je on.I okrećući se Mariiuisu:— Moj brat je tamo. Ne treba me vidjeti. Psovao bi me.— Vaš brat? — upita Marius, koji je u najgorčem i naj-

bolnijem kutu svog srca mislio na dužnosti, koje mu je zavjetovao njegov otac prema Thenardierovima — tko je vašbrat?

— Onaj mali.— Onaj, što pjeva?— Da.Marius učini jedan pokret.— Oh, ne odlazite! — reče ona — sad više neće dugo

trajati.Ona se bila gotovo uspravila, ali joj je glas bio vrlo ni-

zak i prekidan »tucanjem. Od časa do časa prekidalo se nje-zino krkljanje. Ona približi, što je god više mogla svoje liceMariusovu i dodade :s nekom čudnom izrazitošću:

— Čujte, ne šalim se. Imam u džepu pismo za vas. Odjučer. Rečeno mi je da ga dam na poštu. Sačuvala sam ga.Nisam htjela da vam dođe u ruke. Ali vi biste ga tražilimoguće od mene, kad se budemo opet vidjeli, sad za kojičasak. Mi ćemo se opet vidjeti, zar ne? Uzmite svoje pismo.

Ona grčevito ščepa ruku Mariusovu svojom prostrijelje-nom, ali kao da više nije osjećala nikakve boli. Ona spustiMariusovu ruku u džep svoje bluze, Marius tu zbilja osjetinekakav papir.

— Uzmite ga — reče ona.Marius uze pismo.

344

Ona učini zadovoljnu i u dsto vrijeme samilosniu kretnju.— A sad, u nagradu za moje muke, obećajte mi. . .I ona zasta.— Što? — upita Marius.— Obećajte mi!— Obećajem.— Obećajte mi, da ćete me poljubiti u čelo, kad budem

mrtva. — Ja ću to osjetiti.Ona ponovno pusti glavu da padne na koljena Mariu-

sova, i kapci joj se sklopiše. Njemu se učini, da je ova jad-na duša otišla, fiponine osta nepomična; odjednom, u tre-nutku kad je Marius mislio da je zauvijek zaspala, ona po-lako otvori oči u kojima se vidjela mračna dubina smrti, ireče mu s naglaskom, čija sladost kao da je već dolazilas nekog drugog svijeta:

— I najposlije, eto, gospodine Mariuse, ja kao da sambila malo zaljubljena u vas.

Ona pokuša da se još osmjehne, i izdahnu.

VII

GAVROCHE KAO TAČAN OCJENJIVAČ DALJINE

Marius je održao obećanje. On spusti poljubac na onoblijedo čelo, na kome se biserio hladan znoj. To nije bila ne-vjera prema Cosetti, bilo je to zamišljeno i nježno »zbo-gom« jednoj nesretnoj duši.

Nije bez drhtavice uzeo pismo, koje mu je dala Eponi-ne. Odmah je osjetio, da se radi o nekom važnom događaju.Jedva je čekao da ga pročita. Srce je čovječje načinjenotako, nesretno dijete samo što je sklopilo oči, a Marius zaželida otvori pismo. Spusti polako pokojnicu na zemlju i ode.Nešto mu je govorilo da nema smisla čitati to pismo krajovog lesa.

Prikuči se jednoj lojanici u prizemnoj dvorani. Bio jeto komadić papira, savijen u pismo i zapečaćen onom ele-

345

gantnom ženskom brižljivošću. Adresa je bila pisana ženskomrukom i glasila je:

»Gospodinu, gospodinu Mariusu Pontmercvju, kod g. Cour-fevraca, ulica Verrerie, br. 16.«

On raspečati pismo i pročita:»Premili moj, jao! Moj otac hoće, da otputujemo odmah.

Bit ćemo večeras u ulici Oklopnika br. 7. Za osam dana bitćemo u Engleskoj, Cosette, 4. lipnja.«

Čednost ovih ljubavnika bila je tolika, da Marius nijepoznavao čak ni rukopis Cosettin.

To, što se dogodilo, može se reći u nekoliko riječi. Sveje to učinila fiponine. Poslije večeri 3. lipnja ona je imaladvostruku misao: da izigra plan svoga oca i onih razboj-nika za napadaj na kuću u ulici Plumet, i da rastavi Ma-riusa od Cosette. Promijenila je odijelo s prvim mladim obje-šenjakom, na koga se namjerila i ikome se činilo zabavno,da se preobuče kao žensko, dok se fiponine prerušila u mu-škarca. Ona je bila, koja je na Marsovu polju dobacila JeanuValjeanu odlučnu opomenu: Selite se. Jean Valjean se vra-tio i zaista rekao Cosetti: Poći ćemo večeras, otići ćemo uulicu Oklopnika s Toussaintom. Iduće nedjelje bit ćemo uLondonu.

Cosette, utučena ovim iznenadnim udarom, napisala jeu brzini dva retka Mariusu. Ali kako da odnese to pismona poštu? Ona nije izlazila sama, a Toussaint, nema sumnje,začuđena takvim nalogom, pokazala bi pismo g. Fauchele-ventu. U toj neprilici Cosette je kroz rešetku ograde opazilafiponinu u muškom odijelu, kako obilazi neprestano okovrta. Cosette dozva ovog »mladog radnika«, dade mu peto-franak i pismo, rekavši mu: »Nosite odmah ovo pismo na nje-govu adresu.« fiponine je spustila pismo u džep. Sutradan, 5.lipnja, bila je otišla Courfevracu da traži Mariusa, ne zato,da bi mu predala pismo, nego — stvar, koju će razumjetisvako zaljubljeno i ljubomorno srce — »da vidi«. Ondje jeočekivala Mariusa ili barem Courfevraca —uvijek samo »davidi«. Kad joj je Courfevrac rekao: — Mi ćemo na barika-

346

de! — jedna ideja joj prostrijeli duh. Da se baci u tu smrt,kao što bi se bacila u svaku drugu, i da u nju gurne i Ma-•riusa. Pošla je za Courfevracom, obavijestila se pouzdano,gdje će podići barikadu, i potpuno uvjerena, da će Marius— pošto nije dobio nikakvu vijest, jer je ona zaplijenila pi-smo — čim se spusti noć, otići na sastanak kao svake večeri,ona je oitišla u ulicu Plumet, tu dočekala Mariusa i dobacilamu u ime prijatelja onaj poziv, koji će ga, mislila je, odvestina barikadu. Računala je na Mariusov očaj, kad ne budenašao Cosette, i nije se prevarila. Ona se vratila sa svojestrane u ulicu Chanvrerie. Malo prije smo vidjeli ono, što jetu učinila. Umrla je s onom tragičnom radošću ljubomornihsrdaca, koja uvlače ljubljeno biće u svoju smrt i koja vele:nijedna ga neće imati!

Marius obasu poljupcima Cosettino pismo. Ona ga daklevoli! Na trenutak sinu mu pomisao, da ne bi više trebaloumrijeti. Zatim reče: Ona odlazi. Otac je odvodi u Englesku,a moj djed se protivi mojoj ženidbi. Ništa se nije promijeni-lo u kobnom udesu. Sanjari, kakav je bio Marius, imajuovakvih uzvišenih potištenosti, i on je iz njih izišao s tvr-doglavošću očajnika. Umor je života nepodnošljiv, smrt —to je mnogo lakši svršetak. Tada pomisli, da mu ostaje daispuni dvije dužnosti: obavijestiti Cosettu o svojoj smrti i po-slati joj posljednje »zbogom«, i spasiti od neizbježive kata-strofe, koja se spremala, ono jadno dijete, brata fiponinina,sina Thenardierova.

Imao je uza se jednu lisnicu, istu onu, u kojoj je bilasveska u koju je upisao sve one ljubavne misli za Cosettu.On istrgne iz nje jedan list i napisa olovkom nekoliko re-daika:

»Naše vjenčanje nemoguće. Tražio sam od djeda dozvo-lu, nije mi je dao; ja sam bez imetka. Ti isto tako. Dojurihk Tebi, ne nađoh te više. Ti znaš za riječ, koju sam Ti zadao;ja je održavam. Umirem. Ja Te ljubim. Kad budeš ovo čitala,moja će duša biti kraj Tebe i smiješit će Ti se.«

Nemajući omotnice, u koju bi metnuo pismo, on se ogra-niči na to, da ga jednostavno presavije na četvero, i staviovu adresu:

347

»Gospođici Cosetti Fauchelevent kod g. Faucheleventa,ulica Oklopnika, br. 7.«

Savivši pismo, zasta trenutak zamišljen, opet izvadi lisni--cu, otvori je i istom olovkom napisa na prvom listu ove retke:

»Zovem se Marius Pontmercv. Moje tijelo nositi momdjedu, g. Gillenormandu, u ulici Filles-du-Calvaire, br. 6,Marais.«

Lisnicu spravi u džep od kaputa, zatim pozva Gavrochea.Gamen, čuvši glas Mariusov, dotrča sa svojim veselim i oda-nim licem.

— Hoćeš li mi učiniti nešto?— Sve — reče Gavroche. — Boga mu božjega! Bez vas

bih zaista bio već snjupan.— Vidiš li ovo pismo?— Da.— Uzmi ga. Ostavi odmah barikadu (Gavroche, uzne

miren, poče da se češe iza uha) i sutra ujutro predat ćeš gaprema adresi gospođici Cosetti, .kod g. Faucheleventa, u uliciOklopnika, br. 7.

Herojsko dijete odgovori:— Jest, ali kroz to vrijeme zauzet će barikadu, a ja ne

ću bit i tu.— Barikadu će prema svima izgledima napasti tek pred

zoru, a moći će je zauzeti tek sutra o podne.Novi odmor, koji su napadači ostavili barikadi, uistinu

se produljivao. Bilo je to jedno od onih prekidanja, takočestih u noćnim borbama, poslije kojih uvijek slijedi udvo-stručena žestina.

— Pa lijepo — učini Gavroche — a zar ne bih mogaoodnijeti vaše pismo sutra izjutra?

— Bit će prekasno. Barikada će vjerojatno biti blokirana,sve okolne ulice bit će zaposjednute stražama, pa ne bi mogao izaći. Zato idi odmah.

Gavroche ne nađe nikakva izgovora, zastade neodlučan,češući se sjetno iza uha. Odjednom uze pismo svojim ptičjimpokretom.

348

— Pa dobro — reče.I odjuri uličicom Monde"tour.

Gavrocheu je sinula misao, na ikoju se odlučio, ali je onnije rekao, bojeći se, da mu Marius ne bi prigovorio. Evote misli:

— Sada je ponoć, ulica Oklopnika nije daleko, odnijet ćupismo odmah i vratit ću se još za vremena.

KNJIGA PETNAESTA

Ulica Oklopnika

BRBLJAVA BUGAČICA

Šta isu grčevi jednoga grada prema pobunama jedne duše?čovjek je još veća dubina nego narod. Jean Valjean je uovom trenutku bio plijen strahotne pobune. Svi ponori bilisu se opet otvorili u njemu. I on je također drhtao, kao iPariz, na pragu jedne revolucije, užasne i mračne. Bilo jedovoljno nekoliko sati, da se njegov udes i njegova savjestnaglo prevuku mraikom. I o njemu, ikao i o Parizu, moglo bise reći: to su dva načela. Bijeli anđeo i crni anđeo uhvatilisu se uikoštac nad bezdanom. Koji će od njih dvojice strmo-glaviti onog drugog? Koji li će pobijediti?

Uoči ovog istog 5. lipnja, Jean Valjean, praćen Cosettomi Toussaintom, bio se smjestio u ulici Oklopnika. Tu ga jeočekivala peripetija.

Cosette nije napustila ulicu Plumot, da se nije poku-šala oduprijeti. Prvi put, otkako su oni živjeli jedno kraj dru-gog, volja Cosettina i volja Jeana Valjeana pokazale su serazličitima, pa ako se i nisu siuikobile, ipalk su protuslovilejedna drugoj. Bivalo je i tu predbacivanja s jedne strane inepopustljivosti s druge. Iznenadan savjet: Selite se, bačenod nepoznatog čovjeka Jeanu Valjeanu, uzbunio ga je toliko,da ga je učinio odlučnim. Držao je da je otkriven i da gagone. Cosette je morala popustiti.

Oboje je došlo u ulicu Oklopnika, a da nije otvorilo ustani progovorilo ni riječi; i jedno i drugo bili su utonuli u

351

svoje vlastite brige; Jean Valjean toliko uznemiren, da nijeni primjećivao žalost Cosettinu, Cosette toliko tužna, da nijeni opažala uznemirenost Jeana Valjeana.

Jean Valjean je poveo i Toussaintu, što nije činio nikadza vrijeme svojih prijašnjih odsutnosti. Slutio je, da se moždaneće više ni vraćati u ulicu Plumet, a opet nije mogaoToussaintu ostavljati za sobom, ne posvećivati je u svojutajnu. Uostalom, on je osjećao da je ona odana i pouzdana.Toussaint pak, kao da je bila stvorena za sluškinju kodJeana Valjeana, nije bila radoznala. Ona je govorila, muca-jući jezikom seljanke iz Bamevillea: Eto, ja sam takva;radim svoj posao; drugo nije moj posao.

Pri ovom odlasku iz ulice Plumet, 'koji je bio gotovobježanje, Jean Valjean ponio je sobom samo mirisni kov-čežić, nazvan od Cosette nerazdruiivim. Dva putnička san-duka, puna i prepuna, zahtijevala bi nosača, a nosači su svje-doci. Uzeli su fijaker, ikoji je došao pred vrata u ulici Babi-lon, i odvezli su se.

Jedva jedvice uspjela je Toussaint dobiti dopust dasmota nešto rublja i odijela i neke sitnice za toaletu, što setiče Cosette, ona je ponijela samo svoj pisaći pribor, to jestpapir za pisma, omotnice i bugačicu.

Jean Valjean, da bi povećao samostalnost i sjenovitostovog iščezavanja, bio je tako udesio odlazak, da paviljon uulici Plumet ostavi za sam svršetak dana, što je Cosetti dalovremena, da napiše pisamce Mariusu. Stigli su u ulicu Oklop-nika kasno u noći.

Legli su šuteći.Stan u ulici OMopnika nalazio se is dvorišta, na drugom

katu, sastavljen od dvije spavaće sobe, blagovaonice i kuhinjeuz blagovaonicu, s jednom sobicom, u kojoj se nalazio slo-živi krevet za Toussaintu. Blagovaonica je bila istodobno ipredsoblje i rastavljala je dvije ispavaće sobe. Stan je biosnabdjeven svim potrebnim.

Došli su k sebi isto onako brzo, kako su se i uznemirili;takva je ljudska priroda. Tek što je Jean Valjean stigao uulicu Oklopnika, njegova se uznemirenost razbistrila i po-stepeno iščezla. Ima mjesta, koja umiruju i djeluju na neki

način mehanički na duh. Ulica mračna, stanovnici mirni, teJean Valjean osjeti ne zna se kakvu zarazu mirnoće u ovojuličici (Starog Pariza, tako uskoj, da je sagrađena za kola,nijema i gluha usred bučnoga grada, mračna o podne i takoreći nesposobna za osjećanja između dva niza visokih sto-godišnjih kuća, koje šute kao starci, što i jesu. U toj uliciima okamenjene zaboravi. Jean Valjean odahnu u njoj. Ka-ko bi ga tu mogli naći?

Prva mu je briga bila da metne nerazdruiivog kraj sebe.Spavao je dobro. Noć umiruje. Sutra ujutro on se pro-

budi gotovo veseo. Nađe, da je blagovaonica divna, iako jebila odvratna, snabdjevena starim okruglim stolom, niskimbuffetom, nad kojim je visilo ogledalo, jednim crvotočnimnaslonjačem i nekolikim stolcima, zakrčenima od Toussain-tinih omota. U jednom od tih omota vidjela se kroz jedanšav odora nekog narodnoga gardista Jeana Valjeana.

Što se tiče Cosette, ona reče Toussainti, da joj donese usobu juhu s jajetom, i pojavila se istom uveče.

Oko pet sati, Toussaint, koja je tumarala ovamo-onamo,vrlo zaposlena oko ovog malog namještaja, postavila je nastol u blagovaonici hladne piletine, od koje je Cosette izpoštovanja prema ocu malko Okusila.

Kad se i to svršilo, Cosette je pod izgovorom jake gla-vobolje rekla »laku noć« Jeanu Valjeanu i zatvorila se usvoju spavaću sobu. Jean Valjean pojede u slast jedno kriloi nalakćen na stol, razvedr avaj ući se malo-pomalo, konačnose potpuno umiri.

Dok je ostavljao svoj skromni objed, on je nejasno, udva tri maha primjećivao mucanje Toussainte, koja mu jegovorila: — Gospodine, nešto se dogodilo, u Parizu se tuku.— Ali kako je bio zadubljen u gomilu unutrašnjih kombina-cija, nije gotovo ni obraćao pažnje na to. Ili bolje, da ka-žemo istinu, nije ni čuo Toussaintu.

On ustade, poče šetati od prozora do vrata i od vratado prozora, sve mirniji i mirniji.

S mirnoćom se vrati u njegovu misao i Cosette, jedinabriga njegova. Ne da ga je uznemirivala ta glavobolja, malaživčana kriza, pućenje djevojačko, časoviti oblak, bilo pa ga

352 23 Jadnici II 353

nije za danjdva; nego je on mislio na budućnost i — kaopo navici — mislio je o tome s nježnošću. Konačno, nije bašvidio nikakvu zapreku da sretan život opet nastavi svoj tok.U nekim se časovima sve čini nemogućim; u drugim se opetsve pričinja veselo; Jean Valjean se nalazio u jednom od tihdobrih časova. Oni obično dolaze poslije rđavih, kao danposlije noći, po onom zakonu promjene i suprotnosti, kojije zapravo temelj same prirode, a površni ga duhovi nazi-vaju antitezom. U ovoj mirnoj ulici, u kojoj se sklonio, JeanValjean se oslobodio od svega, što ga je od nekog vremenauznemirivalo. Baš zato, što je gledao mnogo pomrčine, počeon da gleda pomalo i plavetnila nebeskog. Ovo, što je otišaoiz ulice Plumet bez ikakvih komplikacija i zlih događaja,izgledalo mu je kao dobro učinjen korak. Možda bi bilopametno da se udalji iz zemlje, pa makar samo za nekolikomjeseci, i da ode u London. Pa dobro, otići će. Biti u Fran-cuskoj, biti u Engleskoj, šta bi to smetalo, kad ima Cosettukraj sebe? Cosette je bila njegova nacija. Cosette je bila do-voljna za njegovu sreću; pomisao pak, da on možda nijedovoljan za sreću Cosettinu, ta ideja, koja je nekad bilanjegova groznica i nesanica, nije <se čak ni pojavljivala u duhunjegovu. On se nalazio u smalaksavanju svih svojih prošlihbolova i u potpunom optimizmu. Cosette, kako je bila uvijekkraj njega, činila mu se kao da je njegova; optička varka,koju je već svatko okusio. Spremao je u sebi samom i sasvima mogućim lakoćama odlazak u Englesku s Cosettom, ividio je već kako se uspostavlja njegova sreća svejedno gdje,u perspektivama sanjarija.

Dok je on neprestano koračao uzduž i poprijeko, poglednjegov zapne odjednom na neobičnu stvar.

Ugleda pred sobom, u ogledalu, koje je bilo obješeno inategnuto nad buffetom, i pročita jasno i razgovijetno overetke:

»Premili moj, jao! Otac hoće da otputujemo odmah. Bitćemo večeras u ulici Oklopnika, br. 7. Za osam dana bitćemo u Londonu. Cosette. 4. lipnja.«

Jean Valjean zasta zaprepašten.Kad su stigli u tu kuću, Cosette je metnula svoju buga-

čicu na buffet pred ogledalom i — sva pogružena u svoj bol354

/

i strah — zaboravila je tu, a nije ni primijetila, da ju jeostavila otvorenu, i otvorenu baš na onoj strani, kojom je —da bi ih osušila — pritisnula one ispisane retke, za koje jeumolila mladog radnika u ulici Plumet, da ih odnese napoštu. Ti su reci bili jasno otisnuti na bugačici.

Ogledalo ih je odrazilo u sebi. Time se stvorilo ono, štose u geometriji zove simetrička slika; rukopis, okrenut nao-pačke na bugačici, lijepo se u ogledalu izvrnuo i promijeniotako, da se čitaču prikazivao s prave strane; Jean Valjean jeimao pred sobom pismo, koje je Cosette sinoć napisala Ma-riusu.

To je bilo jednostavno i porazno.Jean Valjean pristupi k ogledalu. Opet pročita retke,

ali još nikako nije mogao da vjeruje. Činili su utisak, kao dase pojavljuju u bljesku munje. Bila je to halucinacija. Toje bilo nemoguće. To nije ni bilo.

Malo-pomalo postajalo je njegovo opažanje sve preciz-nije; promatrao je Cosettinu bugačicu i osjećanje stvarnečinjenice povrati mu se. On digne bugačicu i reče: Zato jeto tako. Stane grozničavo ispitivati ove retke, otisnute nabugačici, izvrnutost slova unatrag predstavljala mu ih je kaonakazne svračje noge, i on u njima nije mogao pronaći ni-kakva smisla. Tada reče sebi: Pa to ne znači ništa, nije tuništa napisano. I opet počne disati iz punih grudi s nekimneizrecivim olakšanjem. Tko od nas nije imao takvih glu-pih radosti u stravičnim časovima? Duša se ne predaje oča-janju, dok nije iscrpila sve iluzije.

On je držao u ruci bugačicu i promatrao ju, blesavo sre-tan, malne gotovo da se smije halucinaciji, kojom je biotako obmanut. Odjednom se njegove oči spustiše opet naogledalo i on opet ugleda viziju. Oni reci ocrtavali su se unjemu s nekom neumoljivom jasnoćom. Ovaj put to više nijebila optička varka u ogledalu. Ponovljena vizija to je stvar-nost, to je opipljivo, to je bio rukopis upravljen u ogle-dalu. On je sad shvatio potpuno.

Jean Valjean zatetura, ispusti na pod bugačicu i srušise u stari naslonjač kraj buffeta, s glavom klonulom, sa zje-nicama staklenim, zabezeknut. Reče sebi, da je to sad oče-

35523*

vidno, i da je svjetlo svijeta zauvijek pomračeno, i da je Co-sette pisala to nekome. Tada on ču dušu svoju, koja je opetpostala strašna, kalko je potmulo urliknula u pomrčini. Dje-de, otmite lavu psa, ikoga ima u svom kavezu!

Stvar čudna i žalosna. Marius još u tom času nije imaoCosettina pisma, a slučaj ga je izdajnički donio Jeanu Valje-anu prije, nego što ga je predao Mariusu.

Jean Valjean do ovog dana nije bio pobijeđen. Bio jepodvrgavan užasnim kušnjama, ni jedan jedini udar zlogudesa nije bio ušteđen; sva divljina sudbine, naoružanasvima proganjanjima i okrutnim društvenim prezirima, bilaga je uzela za predmet svoj i bila se ustremila na njega. Onnije uzmicao ni savijao se ni pred čim. Pomirio se, kad jeto zatrebalo, sa svima krajnostima; žrtvovao je svoju po-vraćenu ispravnost čovjeka, predao svoju slobodu, staviosvoju glavu u torbu, sve izgubio, sve pretrpao, i bio je ostaonezainteresiran ničim i toliko stoičan, da se u gdjekojimmomentima moglo vjerovati za njega, da je izvan sebe sa-mog kao kakav mučenik. Njegova isavjest, gluha za sve mo-guće napadaje neprijateljstva, mogla je izgledati zauvijeknepobjediva. Uza sve to, netko, koji bi sad vidio njegov unu-trašnji forum, bio bi primoran konstatirati, da je u ovomčasu ta savjest slabila.

To je bilo zato, što je od svih tortura, koje je pretrpiou ovom dugom mučenju, koje mu je nametnula sudbina, ovabala najstrašnija. Nikad ga još nisu bila ščepala ovakovakliješta. Osjećao je u sebi tajanstvenu ponovnu uzbunu svihlatentnih osjećajnosti. Osjećao je uzrujanje nepoznatog nervau sebi. Jao, najveće iskušenje, ili recimo bolje, jedino isku-šenje, to je gubitalk ljubljenog bića.

Jadni Jean Valjean zaista nije mi volio drukčije negokao otac; ali — mi smo fo već prije napomenuli — u toočinstvo unijelo je udovištvo samoga njegova života i sve dru-ge ljubavi: volio je Cosettu kao kćer svoju, a volio je i kaomater svoju, i volio je i kao sestru svoju, i kako nikad nijeimao ni ljubavnice ni žene i kako je priroda povjerilac, kojine prima nikakav prosvjed, i ovo osjećanje također, najne-guibljivije od svih, bilo se uplelo u ostale, nejasno, neznano,

356

čisto onom čistoćom zaslijepljenosti, nesvjesno, nebesko, an-đeosko, božansko; manje kao osjećanje nego kao instinkt,manje kao instinkt nego kao naklonost, neosjetno i nevidlji-vo, ali stvarno; i ljubav u pravom smislu bijaše u nježnostisvojoj ogromna za Cosettu, kao zlatna žica u mračnoj i dje-vičanskoj stijeni.

Treba se sjetiti one situacije srca, koju smo već nazna-čili. Između njih nije nikako moglo biti braka; čak ni onogizmeđu duša; a međutim je pouzdano, da su njihove sud-bine bile vjenčane. Izuzevši Cosettu, to jest izuzevši djetinj-stvo, Jean Valjean nije u cijelom svom dugom životu upoznaoništa od onoga što se može voljeti. Strasti i ljubavi, kojeprate jedne druge, nisu baš nikako proizvele u njemu onihsukcesivnih zelenila, zelenilo otvoreno na zelenilu zatvore-nom, kao što se primjećuje na lišću, koje traje preko zime,i na ljudima, koji prijeđu pedesetu. Sve u svemu, a mi smoto već više nego jedanput naglasili, sve to unutrašnje stapa-nje, sva ta zajednica, čija je rezultanta bila visoka vrlina,dosezala je dotle, da od Jeana Valjeana načini za Cosettujednog oca. čudan otac, složen od djeda, od sina, od bratai od muža, kojih je sve bilo u Jeanu Valjeanu; otac, u komeje čaik bilo i matere, otac, koji je volio Cosettu, i koji ju jeobožavao i kome je ovo dijete bilo svjetlost, bilo dom, biloporodica, bilo domovina, bilo raj.

I Ikad je vidio, da je to odsudno svršeno, da mu se onaizmiče, da mu isiklijava iz ruku, da mu se gubi kao oblak,kao voda, kad je imao pred očima ovu poraznu očiglednost;drugi je cilj njenog srca, druga je želja njenog života, po-stoji jedan »premili«, ja sam samo otac; ja ne postojim vi-še, kad nije više mogao sumnjati, kad je rekao sebi: Ona od-lazi od mene! Bol, koji je osjetio, nadilazio je sve moguće.Učiniti sve to što je on učinio, pa doći do ovoga! I — štadakle! — ne biti ništa! Tada je, kao što smo malo prije re-kli, osjetio od glave do pete neko drhtanje pobune. On osjetido u korijen svojih vlasi ogromno buđenje egoizma, i »ja«zaurla u bezdanu ovoga čovjeka.

Ima unutrašnjih stropoštavanja. Prodiranje očajne izvje-snosti u čovjeka nikad se ne događa bez odstranjivanja i

357

lomljenja nekih dubokih elemenata, koji su gdjekada čovjeksam sobom. Bol je, kad dopre do tog stupnja, spašavanjenavrat-nanos od svih moći savjesti. To su fatalne krize. Malotko od nas izlazi iz njih sličan samom sebi i čvrst u dužnosti.Kad se prijeđe granica trpljenja, ruši se i najneoborivijavrlina. Jean Valjean opet uze bugačicu i uvjeri se opet; onosta nagnut i (kao skamenjen nad onim neizbrisivim recima,ukočena pogleda; i u njemu se stvori takav oblak da bi semoglo vjerovati, kao da se sva unutrašnjost ove duše srušila.

On ispita otkriće kroz uvećavanja fantazije is nekom pri-vidnom i strahovitom mirnoćom, jer to je (strašna stvar, kadmftrnoća čovjeka dostigne do hladnoće kipa.

On izmjeri strahoviti korak, koji je učinila njegova sud-bina, a da on o tome nije imao ni pojma; sjeti se svojihstrahovanja prošlog ljeta, tako ludo razbijenih; prepozna po-nor: bio je još uvijek onaj isti; samo Jean Valjean sad nijebio više na vrhu, nego na dnu.

Stvar nečuvena i koja dira u srce, on je tu upao, a nijeto ni opazio. Sva svjetlost njegova života iščezla je iz njega,a on je vjerovao da uvijek vidi samo sunce.

Njegov instinkt nije ni najmanje oklijevao. On približii usporedi neke okolnosti, neke datume, neka rumenila ineka bljedila Cosettina, i reče sam sebi: To je on. Proročkidar očajanja neka je vrsta tajanstvenog luka, koji nikad nepromašuje. Odmah svojim prvim domišljanjima Jean Val-jean pogodi Mariusa. Nije znao imena, ali je našao čovjeka.Tačno i jasno ugleda na dnu sjećanja onog nepoznatog še-taoca iz Luxembourga, onog bijednog tražioca ljubavnih pu-stolovina, onoga viteza iz romance, onoga glupaka, onoga ku-kavicu, jer to je jedna vrsta kukavičluka doći i baciti zalju-bljene poglede djevojkama, koje imaju kraj sebe svoga oca,koji ih toliko voli.

Pošto je tako sasvim dobro utvrdio, da na dnu ove si-tuacije postoji jedan mlad čovjek i da sve potječe od njega,on, Jean Valjean, čovjek preporođen, čovjek, koji je tolikoobrađivao svoju dušu, čovjek, ikoji se toliko trudio, da cijeliživot, svu bijedu i svu nesreću pretvori u ljubav, on pogledaduboko u sebe i nađe tu jednu sablast: Mržnju.

358

Veliki bolovi izazivaju utučenost. Oni oduzimaju životnuhrabrost. Čovjek, kojega posjete, osjeti da nešto odlazi odnjega. U mladosti je njihov posjet sumoran; kasnije jekoban. Jao, dok je krv vruća, dok su vlasi crne, dok se glavadrži uspravno na tijelu kao plamen na baklji, dok kalemudesa ima još gotovo svu svoju punoću, dok srce, ispunjenožudnom ljubavlju, nailazi još na kucanja koja mu odgovaraju,dok se ima pred sobom vremena za popravljanje, dok su tusve žene, i svi osmijesi, i sva budućnost, i sav horizont, dok ježivotna snaga potpuna, ako je očajanje već tada strašnastvar, šta li je onda tek u starosti, kad godine odlaze svebljeđe i bljeđe, u ovaj sumračni čas, kad se počinju viđatizvijezde groba!

Dok je on razmišljao, uđe Toussaint. Jean Valjean se po-diže i upita je :

— A na kojoj je to strani? Znate li?Zapanjena Toussaint nije znala što bi, nego mu odgovori:— Molim?Jean Valjean nastavi:— Zar mi niste rekli malo prije da se negdje tuku?— Ah, da, gospodine — odgovori Toussaint. — To je ta

mo prema Saint-Merry.Ima takvih nesvjesnih pokreta, koji nam čak i bez na-

šeg znanja dolaze od naše najdublje misli. I bez sumnje podutjecajem takvog pokreta, koga on jedva ako je bio svjestan,Jean Valjean se pet minuta kasnije nađe na ulici.

Bio je gologlav, sjedeći na kamenu uz kućna vrata. —Izgledalo je da osluškuje.

Noć se već bila spustila.

II GAMBN

NEPRIJATELJ SVJETLOSTI

Koliko li mu je vremena proteklo tako? Kakvi li su biliprilivi i odlivi ovog tragičnog razmišljanja? Da li se uspravio?Ili je ostao pognut? Je li se savio toliko da se slomio? Bili se mogao još uspraviti i opet stati čvrstom nogom u sa-

359

vješti svojoj na nešto solidno? Vjerojatno ni on sam ne bimogao odgovoriti na to.

Ulica je bila pusta. Nekoliko preplašenih građana, kojisu <se žurno vraćali, svaki gleda samo sebe. Nažigač dođe kaoi obično da upali uličnu svjetil jku, koja je stajala tačnopred vratima broja 7, upali je i ode. Onome, koji bi ga ipogledao u svome mraku, Jean Valjean nije ni sličio na ži-vog čovjeka. Sjedio je tu na kamenu pred kućnim vratima,nepomičan, kao utvara od leda. U očajanju ima nekog sle-đivanja. Ćula se zvonjava na uzbunu i široki burni žamori.Usred svih ovih zbrka od zvona, pomiješanih s bunom, satsa Sv. Pavla odbijao je jedanaest sati, teško i bez žurbe; jerzvonjava na bunu to je čovjek; odbijanje sati to je Bog.Prolaženje sati nije nimalo utjecalo na Jeana Valjeana; JeanValjean se nije maknuo. Međutim, nešto malo prije ovog tre-nutka odjeknu iznenadan prasak od strane glavne tržnice,jedan drugi za njim, još žešći; to je vjerojatno bio onajnapad na barikadu u ulici Chanvrerie, koji — malo prijevidjeli smo, kako — suzbi Marius. Na ovu dvostruku paljbu,kojoj je bijes kao porastao zbog obamrlosti noći, Jean Val-jean uzdrhta; on ustade i okrene se k strani, odakle se čuotresak; zatim opet pade na kamen pred kućnim vratima, pre-krsti ruke i glava mu se opet polako spusti na prsa.

I opet počne svoj mračan razgovor sa samim sobom.Odjednom podiže oči, netko je koračao ulicom, on je

čuo korake sasvim blizu sebe, pogleda i prema svjetlu svje-tiljke, od strane ulice, koja je izlazila na ulicu Arhiva, onugleda zemljasto, mladenačko i zaneseno lice.

Gavroche je bio upravo stigao u ulicu Oklopnika.Gavroche je gledao uvis, izgledalo je kao da traži broj.

On je dobro vidio Jeana Valjeana, ali nije na njega obraćaonikakvu pažnju.

Gavroche, pošto se nagledao uvis, pogleda niže; on sedigne na nožne prste i pipaše po kućnim vratima i po prozo-rima prizemlja; sve je bilo pozatvarano, zaključano i za-bravljeno. Pošto je tako pregledao pet ili šest pročelja odzatvorenih kuća, Gavroche slegnu ramenima i poče razgova-rati sam sa sobom ovim riječima:

360

— Pa dabome!Zatim opet poče gledati uvis.Jean Valjean, koji čas prije, u duševnoj situaciji u ka-

kvoj je bio, ne bi govorio, a još manje, ikome odgovarao,osjeti se neodoljivo natjeran da uputi riječ ovom djetetu.

— Mali — reče on — šta ti je?— Meni je to, da sam gladan — odgovori Gavroche kratko.

I dodade: — Mali, to ste vi sami.Jean Valjean segnu u svoj džep od prsluka i izvuče odatle

petofranak.Ali Gavroche, koji je bio neka vrsta ptice i koji je vrlo

brzo prelazio iz jednog uzbuđenja u drugo, podigne jedankamen. Bio je opazio svjetiljku.

— Čekajte — reče on — vi ovdje imate još svjetiljaka.Vi niste u redu, prijatelji -moji. To je nered. To ćemo odmahrazbiti.

I baci kamen u svjetiljku, čija stakla tresnuše s takvimzveketom, da su građani, šćućureni iza svojih zastora u kućipreko puta, kr iknuli:

— Evo nam Devedeset treće!Svjetiljka sinu jače i ugasi se. Ulica odjednom posta

mračna.— Tako, stara ulico — reče Gavroche — metni svoju noć

nu kapicu.I okrene se Jeanu Valjeanu:— Kako vi ono zovete onaj veliki spomenik što ga imate

tamo na kraju ulice? Arhivi, zar ne? Trebalo bi malo zgužvatitu velku životinju od stupova i od toga lijepo 'sagraditi barikadu.

Jean Valjean se približi Gavrocheu.— Jadno dijete — reče on u pola glasa, govoreći sebi sa

mom — ono je gladno.I on mu spusti u ruku petofranak.Gavroche digne nos, začuđen veličinom ovog velikoga

groša; on ga razmotri u mraku i bjelina velikoga groša za-bljesnu ga. On je poznavao petofranak samo po čuvenju;njegova reputacija bila mu je draga; bio je očaran što vidijedan od njih sasvim izbliza. On reče: razgledajmo tigra.

361

Promatrao ga je nekoliko trenutaka sa zanosom; zatim,okrenuvši se Jeanu Valjeanu, pruži mu novac i reče mu veli-čanstveno:

— Građanine, ja više volim razbijati svjetiljke. Uzmitenatrag svoju divlju zvjerku. Ne dam se ja potkupiti ničim.Ovo ima pet pandža, ali mene neće zakvačiti.

— Imaš li majku? — upita Jean Valjean.Gavroche odgovori:— Možda više nego vi.— E lijepo — nastavi Jean Valjean — onda čuvaj taj no

vac za svoju majku.Gavroche se osjeti dirnut. Uostalom, on je primijetio, da

čovjek kojd ga je nagovorio, nema šešira, i to mu uli povje-renja.

—• Zbilja — reče on — ovo valjda nije zato, da mespriječite u razbijanju svjetiljaka.

— Razbij sve, što hoćeš.—■ Vi ste dobar čovjek — reče Gavroche. I spusti peto-

franak u jedan od svojih džepova. I pošto mu je povjerenjeraslo, dodade:

— Jeste li vi iz ove ulice?— Jesam, zašto pitaš?— A biste li mi mogli pokazati broj 7?— Šta će ti broj 7?Tu se dečko zaustavi; on se uplaši da nije rekao previše;

zaroni energično nokte u svoju kosu i ograniči se da kaže:— Pa talko.Jedna ideja prođe duhom Jeana Valjeana. Strah ima tako

svojih svijetlih trenutaka. On reče djetetu:— Da nisi ti onaj, što mi donosi pismo, koje očekujem?— Vi? — reče Gavroche. — Vi niste žensko.— Pismo je za gospođicu Cosettu, zar ne?— Cosette? — promrmlja Gavroche. — Da, mislim, da

je baš tako bilo ono čudno ime.— E lijepo — prihvati Jean Valjean — ja baš i treba

da joj predam pismo. Daj ga ovamo.

362

— U tom slučaju, vi sigurno znate, da sam ja poslan sbarikade?

— Pa naravno — reče Jean Valjean.Gavroche zagnjuri svoju šaku u jedan drugi od svojihdžepova i odatle izvuče cedulju, presavijenu na četvero.Zatim pozdravi po vojnički.

— Brzojavka je važna — reče on — pazite. Ona dolazi odprivremene vlade.

— Daj ovamo — reče Jean Valjean.Gavroche je držao cedulju iznad glave.— Nemojte možda misliti da je ovo kakvo ljubavno pi

smo. Ono jest za jednu ženu, ald to je za narod. Mi tamo, mise bijemo, ali poštujemo spol. Mi nismo kao oni tamo u velikom svijetu, u kome ima lavova, koji šalju ljubavna pisamcasvojim kamilama.

— Daj.— Zapravo — nastavi Gavroche — vi izgledate kao pošten

čovjek.— Daj brže.— Primite.I on preda cedulju Jeanu Valjeanu.— I požurite se, gospodine što, jer gospođica Štosette

čeka.Gavroche je bio zadovoljan što je načinio ovu riječ.Jean Valjean prihvati:—• Treba li odnijeti odgovor u Saint-Merry?— Tu biste — uzviknu Gavroche — sami sebe nasamarili.

Ovo pismo dolazi s barikade u ulici Chanvrerie, i ja se vraćam tamo. Laku noć, građanine.

Rekavši ovo, Gavroche ode, ili bolje rečeno nastavi opetsvoj let pobjegle ptice u pravcu, odakle je bio došao. Onopet uroni u pomrč inu, kao da je u n joj nač inio rupu,s oštrom brzinom jednoga metka; ulica Oklopnika opet po-stade tiha i osamljena; ovo čudnovato dijete, koje je u sebimislilo na sjene i snove, utonuto je u tren oka u magluštinuonih nizova crnih 'kuća i itu se izgubilo kao nešto dima u po-mrčini; i moglo bi se pomisliti da se rasulo i isparilo, danekoliko minuta poslije njegova iščeznuća zvučno razbijanje

363

prozora i sjajan zveket jedne ulične svjetiljke, kotrljanje pokaldrmi, nije opet surovo probudilo srdite građane. To jeGavroche prolazio ulicom Chaume.

III DOK COSETTE I

TOUSSAINT SPAVAJU

Jean Valjean vrati se s pismom Mariusovim.On se pope uza stube pipajući, zadovoljan, što je mrak

kao sova, koja nosi plijen, otvori i zatvori tiho svoja vrata;osluškivao je, da li se ne čuje kakav šum, utvrdi, da posvemu sudeći Cosette i Toussaint spavaju, zapali tri ili četirižigice, dok ne dobi svjetlo, toliko inu je drhtala ruka; biloje nešto krađe u tome što je činio. On se nalalkti na stol,razvije cedulju i pročita je.

U jakom uzbuđenju ne čita se, nego se tako reći drobicedulja, koja se drži, steže se kao žrtva, gužva se, zabadajuse u nju nokti svoga gnjeva ili radosti; trči se k svršetku,skače se na početak; pažnja je grozničava; ona shvaća opće-nito otprilike, ono što je glavno; shvaća jednu tačku i svedrugo iščezne. U pismu Mariusovu Cosetti Jean Valjean jevidio samo ove riječi:

»... Ja umirem. Kad budeš ovo čitala, moja će duša bitikraj Tebe.«

Gledajući u ova dva retka, on se osjeti kao strahovitozaslijepljen; jedan časak osta kao skrhan promjenom uzbu-đenja, koja se -dogodila u njemu: promatrao je pismo Ma-riusovo nekom vrstom pijanog čuđenja; pred očima mu jelebdjelo ovo svjetlo: smrt mrskoga bića.

Istisne užasan krik unutrašnje radosti. — Tako, sad jesvršeno. — Rasplet je došao brže, nego što se i moglo nadati.Biće, koje se uplelo u njegovu sudbinu, iščezavalo je. Od-lazilo je samo po sebi, slobodno, od svoje dobre volje. Aon, Jean Valjean nije ništa učinio u tu svrhu, on tome nijebio kriv, »onaj čovjek« će umrijeti i bez njega. Možda jeveć i mrtav. — Tu je njegova groznica počela računati. —Ne. Nije još mrtav. Pismo je vjerojatno bilo napisano tako

364

da ga Cosette čita sutra ujutro; poslije onih dviju paljba,koje su se bile čule između jedanaest sati i ponoći, nije biloviše ničega; barikada će biti ozbiljno napadnuta tek u osvitdana; ali to je svejedno od onog trenutka, ikad se »onaj čo-vjek« umiješao u ovaj rat, on je izgubljen; njega je zahvatilamašinerija događaja. — Jean Valjean osjeti se oslobođen. Iopet će, dakle, on ostati sam s Cosettom. Konkurencija jeprestala. Njemu ostaje samo da čuva ovu cedulju u svomdžepu. Cosette ne treba nikada doznati šta se dogodilo s»onim čovjekom«. — Ne treba ništa nego ostaviti da se stvarisvrše same. Onaj se čovjek ne može spasiti. Ako još nijemrtav, bit će sigurno. Kakva sreća!

Pošto je sve to rekao sam sebi, on posta sumoran.Zatim siđe i probudi vratara.Otprilike poslije jednog sata izađe Jean Valjean u potpu-

noj odori narodnoga gardiste i pod oružjem. Vratar mu jevrlo rado našao u susjedstvu, što je još trebalo za popununjegove spreme. Imao je nabitu pušku i nabojnjaču pununaboja. On se uputi prema glavnoj tržnici.

IV

ISPADI GAVROCHEOVE REVNOSTI

Međutim, se odigrala jedna Gavrocheova pustolovina.Pošto je najsavjesnije obasuo kamenjem svjetiljku u ulici

Chaume, Gavroche dospje u ulicu Starih Haudriettesa, i nevideći u njoj ni »bijele mačke«, dobi divnu priliku da otpjevacijelu pjesmu, kojoj je bio vješt. Njegov korak, daleko od to-ga da se zbog pjesme uspori, još se i ubrzao. On poče dužzaspalih ili zastrašenih kuća sijati ove zapaljive strofe:

Brbljaju u grmlju ptice:Da je jučer baš AtalaS jednim Rusom otperjala.

Kuda idu ljepotice,Lon la.

365

Vrapče, ptico izdajice, Štorni pričaš: ona Mala Krozprozor me sama zvala.

Kuda idu ljepotice,Lon la.

Iduć s plesa, ja zvjezdiceDražim Stelom, nek je vide,Nek se moje zvjezdice stide.

Kuda idu ljepotice,Lon la.

Ljupke li mi grizetice:Onim, čim me opčinila,Svladala bi i Orfila.

Kuda idu ljepotice,Lon la.

Baš su divne te svetice!Volim Agnes i Pamelu.Volim Ližu, družbu cijelu.

Kuda idu ljepotice,Lon la.

Nekad, vidjeh kovrčiceU Zeile i Suzete,Duša mi se u njih splete.

Kuda idu ljepotice,Lon la.

Kad vijencem od ružice Tiokiti, Bože, Lolu, Prodobih se i đavolu.

Kuda idu ljepotice, Lonla.

Dok ogledaš, Jeanno, lice,Odletje mi srce, gdje je?Sve bih reko: kod tebe je.

Kuda idu ljepotice,Lon la.

Pjevajući bez prestanka, Gavroche je (izvodio pantomimu.Gesta je oslonac na refrain. Njegovo lice, neiscrpiv reper-toar raznih maski, činilo je grimase, zbrčkanije i fantastič-ni je negoli rupe u izbušenu platnu na jakom vjetru. Na ža-lost, kako je bio sam samcat i usred noći, sve to nije bilo nividljivo ni stidljivo. Kolika blaga propadaju tako uzalud.

Iznedana naglo zastade.— Prekinimo romancu — reče on.Njegovo mačje oko razabralo je u udubini jednih kol-

skih vrata ono, što se u slikarstvu zove ansambl; to će rećijedno stvorenje i jednu stvar; stvar su bila ručna kolica, astvorenje je bio Auvergnanac, koji je spavao u njima.

Ruikunice od tih kolica opirahu se o kaldrmu, a glavaAuvergnančeva se oslanjala na dno kolica. Njegovo se tijelosteglo u klupko po nagnutoj kosini, a noge mu dodirivahuzemlju.

Gavroche je svojim iskustvom u takvim stvarima smje-sta vidio, da se tu radi o pijancu.

Bio je to nekakav nosač s ugla, koji je previše pio, paje i previše spavao.

— Eto — razmišljao je Gavroche — čemu služe ljetnenoći. Auvergnanac je zaspao u svojim kolicima. Sad treba:kolica uzeti za republiku, a Auvergnanca ostaviti monarhiji.

Duh njegov kao da je obasjala ova svjetlost:— Ova će kolica bijesno poslužiti našoj barikadi.Auvergnanac je hrkao.Gavroche povuče polako kola unatrag, a Auvergnanca

unaprijed, što će reći za noge; i poslije jedne minute ležaoje postojani Auvergnanac na kaldrmi, koliko je dug i širok.

Kolica su bila oslobođena.

366 367

Gavroche, navikao dočekati nepredviđeno, ma s koje sestrane pojavilo, imao je uvijek pri sebi sve, što treba. Onsegnu u jedan od svojih džepova i izvuče odatle komadićakpapira i vršak crvene olovke, »gepljene« nekom tesaru.

On napisa:»Francuska republika.

Rekvirirao tvoja kolica.« I potpisa:»GAVROCHE«

Kad je to svršio, ugura papir u džep od prsluka Auver-gnancu, koji je još uvijek hrkao, dohvati rukunice u šake iode u pravcu glavnog trga, gurajući pred sobom kolica ubrzom galopu s nekim pobjedničkim lupkanjem nogu.

To je bilo opasno. Blizu Kraljevske tiskare nalazila sejedna redarstvena ispostava. Gavroche nije ni mislio na to.Ta je ispostava bila posjednuta od narodnih gardista iz oko-line Pariza. Neko buđenje počelo je uznemirivati posadu iglave su se pridizale na vojničkim krevetima. Dvije svje-tiljike razlupane jedna za drugom, ona pjesma pjevana u savglas, to je već bilo mnogo za tako kukavičke ulice, koje uži-vaju u tom, da liježu sa suncem, i koje tako rano ugušujupoklopcima svoje svjetiljke. Već čitav sat gamen je podizaoviku u ovoj miroljubivoj četvrti. Narednik garde iz pariškeokolice osluškivao je. Čekao je. Bio je to razborit čovjek.

Pomamno drndanje kolica prevrši mjeru mogućega če-kanja i sklone narednika na rekognosciranje.

— Ima ih čitava banda! — reče on — hajde polako.Bilo je jasno da je hidra Anarhije izišla iz svoje pe-

ćine i da se razmahala po ovoj četvrti.I narednik se drznu da izađe iz postaje potmulim kora-

kom.Gavroche, gurajući svoja kolica, u času Ikad je izbio iz

ulice Starih Haudriettesa, nađe se iznenada licem u lice s

368

jednom odorom, jednom čakotm, jednom perjanicom i jed-nom puškom.

On se po drugi put naglo zaustavi.— Gle — reče — to je on. Dobar dan, javni poretku!Čuđenje Gavrocheovo bilo je 'kratko i brzo ga je nestalo.— Kuda ćeš ti, derane? — povika narednik.— Građanine — reče Gavroche — ja vas još nisam na

zvao buržujem. Zašto vi mene nazivate pogrdnim imenom?— Kuda ćeš, uguirsuze?— Gospodine — odvrati Gavroche — vi ste jučer možda

bili duhovit čovjek, ali ste jutros izgubili to zvanje.— Pitam te, kuda ćeš, vucibatino?Gavroche odgovori:— Vi govorite ljubazno. Zaista, ne bi čovjek: rekao da

vam je toliko godina, koliko imate. Trebali biste prodati svesvoje vlasi po sto franaka komad. To bi vam donijelo petstotina franaka.

— Kuda ćeš? Kuda ćeš? Kuda ćeš, lopove?Gavroche odvrati:— Baš su to gadne riječi. Prvi put, kad vas budu htjeli

podojiti, trebalo bi, da vam bolje obrisu usta.Narednik uperi bod.— Hoćeš li mi jednom reći, kuda ćeš, marvo?— Gospodine generale — reče Gavroche — pošao sam

potražiti liječnika za moju suprugu, koja mi rađa.— Na oružje! — viknu narednik.Spasti se onim, što vas je dovelo do propasti, u tome

je remefcdjelo jakih ljudi: Gavroche promjeri jednim po-gledom oka cijelu situaciju. Kolica su ga kompromitirala,ona treba da ga i zaštite.

U času, kad je narednik navalio na Gavrochea, kolica, po-stavši projektil i gurnuta svom silom, pojuriše na nj s bije-som i narednik, udaren posred trbuha, pade nauznak u žlijeb,a njegova puška opali u zrak.

Na krik narednikov istrčaše vojnici iz postaje u neredu;hitac iz puške izazva opću paljbu u vjetar, poslije čega sepuške opet napuniše, te opet poče paljba.24 Jadnici II

369

Ovo puškaranje u zrak trajalo je dobra četvrt sata i po-razbijalo je nekoliko prozora.

Međutim se Gavroche, koji se izbezumljen, vratio otkudaje i došao, zadržao pet ili šest ulica dalje odatle, sjedajući za-dahtan na nekakav kamen na uglu ulice Crvene djece.

On je osluškivao.Pošto je dahtao nekoliko trenutaka, okrene se prema onoj

stražarnici, pred kojom je puškaranje tjeralo svoj bijes, po-diže svoju lijevu ruku do visine nosa i izbaci je tri puta una-prijed, lupivši pri tom tri puta desnom rukom po zatiljku, su-vereni gest, u kome je pariška gaminerija kondenzirala iro-niju francusku i koji je očevidno uspješan, pošto traje većpola vijeka.

Ovu veselost pomuti gorka misao.— Jest, jest — reče on — ja se cerekam, krivim se od

smijeha, obilujem u radosti, ali gubim svoj put, morat ćuokolo. Daj, Bože, da stignem za vremena na barikadu.

Potom nastavi svoj trk. Itrčeći reče:— A jest, a gdje sam ono stao?I opet poče pjevati svoju pjesmu, zaronjavajući se brzo

u ulice i u mraku se gubilo ovo:

Još postoje bastillice, Injima ću dat svršetkaUsred javnog tog poretka.

Kuda idu ljepotice,Lon la.

Kuda idu ljepotice,Lon la.

Mi probismo već vratnice;A naš Karlo baš je bioSlab i stog se odlijepio.

Kuda idu ljepotice,Lon la.

Puškaranje one okolice nije ostalo bez rezultata. Kolicasu bila osvojena, pijanac bio zarobljen. Kolica su bila otje-rana u općinsku šupu: Auvergnanac nešto malo kasnije stav-ljen pod istragu ratnog suda kao suučesnik prijestupa. Tada-šnji ministar unutrašnjih poslova dao je tom prilikom do-kaza o svojoj neumornoj revnosti u obrani društva.

Gavrocheova pustolovina, ostavši u tradiciji četvrti Tem-ple, bila je jedna od najstrašnijih uspomena starih građanau Maraisu i imala je u njihovim memoarima naslov: Noćninapadaj na redarstvenu ispostavu kod Kraljevske tiskare.

Da bacamo u keglice?Cijeli stari svijet se lomi,Grdna lopta kad prolomi.

Kuda idu ljepotice,Lon la.

Louvre štakom nemiliceUdri, Rode, nek se slamaMonarhija u čipkama

370 24*

PETI DIO

JEAN VALJEAN

KNJIGA PRVA Rat

između četiri %ida

KARIBDA PREDGRAĐA SAINT-ANTOINE I SCILAPREDGRAĐA TEMPLE

Dvije najznamenitije barikade, koje bi mogao spomenutipromatrač društvene bolesti, ne pripadaju vremenu u komese odigrava radnja ove knjige. Te dvije barikade, obje narazne načine simboli opasne situacije, iznikle su iz zemljeprilikom kobne bune u srpnju 1848, prilikom toga najvećeguličnog rata, koji je vidjela povijest.

Događa se po neki put, da se ovaj veliki očajnik, ološ,buni čak i protiv načela, čak protiv slobode, jednakosti ibratstva, čak protiv općeg prava glasa, čak protiv vlade svihnad svima, da se buni iz dubine svojih nespokoj stava, klo-nulosti, neimaštine, groznice, bijeda, miazma, neznanja, mra-ka i da rulja ratuje protiv naroda.

Beskućnici napadaju opće pravo; ohlokracija (grčki ohlos= rulja, kratos = sila, moć) ustaje protiv demosa (naroda).

Ti žalosni dani: jer uvijeik ima nešto prava u tome bezu-mlju; ima samoubijstva u tom dvoboju i ,te riječi, koje bihtjele da budu uvrede, kao beskućnici, ološ, ohlokracija, ru-lja, potvrđuju žalibože više grijeh onih koji vladaju; višegrijeh povlaštenih nego grijeh isključenih.

Što se nas tiče, mi nikad ne izgovaramo ove riječi bezbola i bez poštovanja, jer, kada filozofija proučava činjenicekojima te riječi odgovaraju, ona u njima često nalazi mno-go veličine kraj bijede. Atena je bila ohlokratska; beskuć-

375

nici su stvorili Holandiju; rulja je više puta spašavala Rim;a ološ je pratio Isusa Krista.

Nema mislioca, koji nije gdjekada promatrao veličanstve-nost odozgo.

Na taj je ološ bez sumnje mislio sv. Jeronim, i na svete bijedne ljude, i na sve te skitače, i na sve te jadnike, izčijih su redova izišli apostoli, mučenici, kada je izgovaraoovu tajanstvenu izreku: Fex urbis, lex orbis (gradsko blato,zakon svijeta).

Srdžbe ove svjetine, koja pati i koja krvari, njena be-smislena nasilja nad načelima, koja su njen život, njeni na-padaji na pravo — to su narodski državni udari, koji morajubiti suzbijeni. Pošten čovjek predaje se tome, i samo izljubavi prema toj svjetini on se bori protiv nje. Ali, kolikoje on opravdava boreći se protiv nje; koliko je obožava pro-tiveći joj se! To je jedan od rijetkih trenutaka, kada — či-neći ono što treba — osjećate nešto što zbunjuje i što bigotovo savjetovalo da se ne ide dalje; ide se ipak dalje, jerje potrebno; ali zadovoljena savjest je tužna i ispunjava-nje dužnosti komplicira se sa stezanjem srca.

Srpanj 1848. bio je, recimo to odmah, osobit događaj igotovo nemoguć da bude uvršten u filozofiju povijesti. Sveriječi, koje smo malo prije izgovorili, moraju biti odbačenekada je riječ o toj izvanrednoj buni, gdje se osjeća sveto nes-pokojstvo rada koji traži svoja prava. Ta je buna moralabiti suzbijena, i to je bila dužnost, jer je napadala republi-ku. I zapravo, šta je bio srpanj 1848. godine? Pobuna na-roda protiv samoga sebe.

Tamo, gdje se predmet ne gubi iz vida, ne može bitiriječi o udaljivanju od njega; neka nam dakle bude dopu-šteno zaustaviti začas pažnju čitateljevu na dvjema posvejednostavnim barikadama, o kojima smo malo prije govorili,a koje su personificirale ovu pobunu.

Jedna je zapremala ulaz u predgrađe Saint-Antoine; drugaje branila pristup u predgrađe Temple; oni, pred kojima suse uzdizala pod plavim srpanjskim nebom ova dva strašnaremek-djela građanskog rata, neće ih nikad zaboraviti.

376

Barikada Saint-Antoine bila je ogromna; visoka na trikata, široka sedam stotina stopa. Ispriječila se od jednog uglado drugog na prostranom ulazu u predgrađe, tj. prema triulice; izrovana, načipkana, izrezuckana, nazupčana ogrom-nim rascjepom, poduprta nasipima koji su bili i bedemi,pružajući ovdje-ondje izbočine snažno naslonjene na dvaogromna rta kuća, ona se uzdizala kao kiklopska građevinau dnu strahovitog trga, koji je vidio 14. srpnja. Devetnaestbarikada dizalo se redom u dubinama ulica iza barikademajke. Promatrajući je samo, osjećala se u predgrađu samrt-nička patnja, koja je dostigla trenutak u kome bijeda hoćeda se pretvori u katastrofu. Od čega je napravljena ta bari-kada? Od stropoštanja triju šesterokatnih kuća, srušenihnaročito za to, govorili su jedni. Od čudovišta svih srdžba,govorili su drugi. Imala je izgled svih građevina mržnje, iz-gled ruševine. Moglo se reći: tko je ovo sagradio? Moglo sereći i to: tko je ovo razrušio? To je bila jedna improvizacija.Drži ova vrata, ovu rešetku, ovaj krov, ovaj prozor, ovupolupanu grijalicu, ovu razbitu zdjelu! Dajte sve! bacajtesve! Gurajte, kotrljajte, razbijajte, rušite, prekopajte, sur-vavajte sve! To je bila suradnja kaldrme, kamena za zida-nje, balvana, gvozdene poluge, »krpe razbijenog okna, pro-valjenog stolca, korijena od kupusa, zdjele, dronjka i prok-letstva. To je bilo veliko, to je bilo malo. To je bio ponori nered. Masa kraj atoma; cijela strana zida srušena uz raz-biti lonac, prijeteće bogatstvo svih otpadaka; Sizif je tu sur-vao svoju stijenu, a Job bacio komadić crijepa, kojim se če-šao. Jednom riječi: strašno. To je bila Akropola beskućnika.Izvrnute taljige učinile su brdo; ogromna pivarska kola bilasu izvrnuta poprijeko s rudom u nebo i izgledala su kao oži-Ijalk na ovoj uzburkanoj fasadi; omnibus, izguran veselo narukama čak na vrh gomile, kao da su zidari ovog divljaštvahtjeli dodati i nešto šaljiva ovoj strahoti, pružao je svojeispregnuto rudo kao namijenjeno nekim konjima iz zraka.Ova divovska hrpa, nanos pobune, predstavljala je brdo Osu,popetu titanima na Pelion svih revolucija: 93. na 89, 9. ther-midor na 10. kolovoza, 18. brumaire na 21. siječnja, vende-miaire prairialu, 1848. na 1830. Trg je bio vrijedan uložene

377

muke, barikada dostojna da se pojavi na onom istome mjestu,odakle je nestalo Bastille. Kad bi ocean nanosio brane, onbi ih ovakve zidao. Bijes valova bio je utisnut u ovo nakarad-no zakrčivanje. Kojih valova? Rulje. Čovjek bi rekao davidi okamenjenu viku. Čovjek bi rekao da čuje iznad ovebarikade zujanje ogromnih mračnih pčela nasilničkog na-pretka, koje kao da slijeću na svoju košnicu. Je li to bilokakvo grmlje, je li to bila kakva bakanalija? Je li to bilakaikva tvrđava? Činilo se da je sve to konstruirala vrtogla-vica zamasima svojih krila. Bilo je nešto kloake u ovoj tvr-đavi i nešto olimpijsko u ovoj zbrci. Tu su se u mješavinipunoj očajanja viđali kućni krovovi, komadići katova sbojadisanim tapetama, prozorska krila sa svima oknima,usađena u ruševine, očekujući topovska taneta, peći uzvalje-ne sa svoga mjesta, ormari, stolovi, klupe, jedan urličući dar--mar i hiljade onih sirotinjskih stvari, koje čak i prosjaciodbacuju i koje imaju u sebi istodobno i bijesa i ništavila.Reklo bi se da su to bili dronjci jednog naroda, dronjci oddrveta, od željeza, od bronce, od kamena, koje je predgrađeSaint-Antoine kolosalnim zamahom metle iščistilo predsvoja vrata, pretvarajući svoju bijedu u barikadu. Blokovikao panjevi, raskidani lanci, isprekrštene grede, sličnevješalima, vodoravno oboreni kotači, sve to, stršeći iz ruše-vina, sjedinjavalo je s građevinom anarhije mračni izgledstarinskih mučenja, koja je narod pretrpio. Barikada Saint--Antoine gradila je oružje od svačega; sve što građanski ratmože da baci u lice društvu, dolazilo je odavle; to nije bilaborba, to je bio paroksizam; puške koje su branile ovu tvr-đavu, a među njima je bilo i karabinka, izbacivale su koma-diće porculana, dugmeta s odijela, pa čak i kotačiće iz noć-nih stolaca, opasne projektile zbog bakra, koji imaju nasebi. Ova barikada bila je mahnita; od nje se dizala neopi-siva buka; izazivajući vojsku u izvjesnim časovima, ona sepokrivala ruljom i olujom; krunila ju je gužva od usplam-tjelih glava; puna kao mravinjak, imala je bodljikavu kre-stu od pušaka, sablja, motaka, sjekira, kopalja i brodova;veliki crveni barjak lepršao joj je na vjetru; tu su se čulikrikovi, zapovijedi, jurišne pjesme, lupa bubnjeva, jecanje

378

žena i turobno cerekanje gladnih. Ona je bila izašla iz mjerei oživjela, i kao iz leđa elektrizirane životinje sijevale su iz njemunje. Duh revolucije pokrivao je svojim oblakom ovaj vrh,na kome je tutnjio glas naroda, sličan glasu božjem. Nekačudna veličanstvenost izbijala je iz tih ruševina. Tu je bilagomila smeća, ali to je bio i Sinaj.

Kako smo rekli malo prije, ona je napadala u ime revo-lucije — šta? — revoluciju. Ona, ova barikada, slučaj, ne-red, uzrujanost, nesporazum, nepoznato, ona je imala predsobom ustavotvornu skupštinu, suverenitet naroda, opće pra-vo glasa, naciju, republiku; to je kuharska Carmagnole po-nižavala Marseillaisu.

Ponižavanje bezumno, ali herojsko, jer je ovo staro pred-građe heroj.

Predgrađe i njegova utvrda pomaganu se uzajamno.Predgrađe je podupiralo utvrdu, utvrda se leđima oslanjalana predgrađe. Prostrana se barikada isprsivala kao strmaobala, o koju se razbijala strategija afričkih generala. Njenešupljine, njene izbočine, njene bradavice, njene grbavostikesile su se tako reći i cerile kroz dim. Paljba se gubila utom bezobličju; granate su se zarivale, bivale gutane, sju-rivale se u bezdan; taneta su samo bockala rupe; pa zaštoonda bombardirati kaos? Pukovnije, navikle na najdivljač-kije vizije rata, gledale su nemarnim okom ovu vrstu utvr-de, zvijer po nakostriješenosti divljeg vepra, a po ogromnostibrdo.

Četvrt milje odavle, od ugla ulice Temple, koja izlazi nabulvar blizu Chateau^d'Eau, ako biste hrabro ispružili gla-vu van zaklona što ga sačinjava izlog radnje Dallemagne,mogli ste vidjeti u daljini, tamo preko kanala, u ulici kojase penje uz padinu Bellevillea, na najvišoj tački uspona,čudnu zidinu, koja je dopirala do drugoga ikata fasada, nekuvrstu spojnice s kućama lijeve strane, kao da je ulica samasavila svoj najviši zid, da se naglo zatvori. Ovaj je zid bionačinjen od krupnog tesanog kamenja. Bio je ravan, korek-tan, hladan, uglađen. Cement je tu bez sumnje nedostajao,ali kao kod nekih rimskih zidina to nije umanjivalo čvrstoćuarhitekture. Po visini se nagađala i njegova širina. Ovdje-

379

-ondje raspoznavale su se na sivoj površini gotovo neprimjet-ne puškarnice, koje su sličile na crne konce. Ove puškarni-ce bile su jednako udaljene jedne od drugih. Ulica je bilapusta u nedogled. Svi prozori i sva vrata zatvoreni. U dnuulice dizala se ova brana, koja ju je pretvarala u slijepu uli-cu, zidina nepomična i mirna; nije se čulo ništa, nije se vi-djelo ništa; nigdje glasa, nigdje šuma, nigdje daha. Grobnica.

Zasljepljivo srpanjsko sunce prelijevalo je svjetlošću ovustrahotu.

To je bila barikada predgrađa Temple.Čim bi se stiglo na to mjesto i čim bi se ona ugledala,

bilo je nemoguće čak i najhrabrijem ne trgnuti se i ne za-misliti se pred ovom tajanstvenom pojavom. To je bilo ure-đeno, zglobljeno, sastavljeno, ravno, simetrično i — pogreb-no. Bilo je tu — nauke i mraka. Osjećalo se, da je tvoracove barikade bio ili geometar ili sablast.

To se gleda i šapuće se.S vremena na vri jeme, ako bi se netko, vojnik, časnik

i li predstavn ik naroda, usudio pri jeći pustu ulicu, čuo bise zvižduk, oštar i tih, i prolaznik bi pao ranjen ili mrtav;ili ako bi umaknuo, vidjelo bi se, kako se u zatvorene kap-ke, u spoj između dva kamena, u malter zida zariva kuršum,a katkada i biskajsko tane. Jer l judi s barikade načinili suod gvozdene cijevi za plinsku rasvjetu, začepijene na zad-njem kraju kučinom i ilovačom, dva mala topa. Barut nijeišao u kvar. Gotovo je svaki metak'pogađao. Bilo je tu i ta-mo nekoliko lešina, i lokve krvi na pločniku. Sjećam se jed-nog bijelog leptira, koji je lijetao po ulici. Ljeto nikad neabdicira.

Tu u blizini bila je neka velika kolska veža pretrpanaranjenicima.

Osjećalo se, da vas nišani netko koga vi ne vidite, i shva-ćalo se da je cijela ulica uzeta na oko.

Nagomilani iza neke vrste zaslona, što ga je na ulazu upredgrađe Temple predstavl jao most na svodove prekokanala, vojnici iz jurišne kolone promatrali su, ozbiljni ipribrani, ovu mračnu utvrdu, ovu nepomičnost, ovu neosjet-

380

ljivost, iz koje je virila smrt. Gdjekoji od njih puzali bipotrbuške do najviše tačke mosta, čuvajući se oprezno, daim čakovi n i najmanje ne provire.

Junački pukovnik Montevnard divio se ovoj barikadi snekom jezom. — Ovo je odlično sagrađeno! — reče on jed-nom predstavniku naroda. — Ni jedan jedini kamen ne stršipreko drugog. Kao od porculana! — U tom trenutku udarimu metak u križ na prsima i on pade.— Kukavice! — rekoše vojnici. — Ta šta se ne pokažujednom! da ih vidimo! ne smiju! skrivaju se! — Barikadapredgrađa Temple, branjena od osamdeset l judi, napadanaod dvije hiljade, držala se tri dana. Četvrti dan učiniše kao uZaatchu i Constantini, provališe kuće, dođoše preko krovovai barikada je bila zauzeta. Ni jedan od osamdeset »kukavica« ine pomisli na bijeg, svi su tu poubijani osim zapovjednikaBarthelemvja, o kome ćemo govoriti malo poslije. Bar ikadaSaint-Antoine bila je neka halabuka od grmljavine; barikadaTemple je bila šutnja. Između ove dvije utvrde postojala jerazlika, kao između ogromnog i kobnog. Jedna je slika načel just, druga na masku.

Dopuštajući, da je gigantska i mračna pobuna srpanjskabila kombinirana od srdžbe i zagonetke, osjetio se u prvojbarikadi zmaj, a iza druge sfinga.Ove dvije tvrđave bile su podignute od dvojice ljudi, od kojihse jedan zvao Cournet, a drugi Barthelemv. Cournet jenačinio barikadu Saint-Antoine; Barthelemv barikaduTemple. Svaka od njih bila je slika onoga, koji ju je sazidao.Cournet je bio čovjek visoka rasta; imao je široka pleća, licecrveno, šaku koja lomi, srce odvažno, dušu poštenu, okoiskreno i strašno. Neustrašiv, energičan, razdražljiv, nagao,najsrdačniji među ljudima, naj strahovi ti j i među ratnicima.Rat, borba, gužva bili su njegova atmosfera, oni su ga činilivesel im i raspoložen im. Bio je nekad mornarički oficir ipo njegovim kretnjama i po njegovu glasu vidjelo se da jedolazio s oceana, da je dolazio iz bure; nastavljao je orkanu borbi. Osim genija imao je Cournet u sebi nešto od Dan-tona, kao što je Danton osim božanstva imao u sebi neštood Herkula.

381

Barfhelemv, mršav, slabunjav, blijed, šutljiv, bio je kaoneka vrsta tragičnoiga gamena, koji — ispljuskan od gradskogpandura — dovreba ga, dočeka ga i ubi, a u sedamnaestojgodini bi otjeran na robiju. Izašao je s nje i načinio ovubarikadu.

Kasnije, fatalna stvar, u Londonu, obojica izagnani, Bar-thelemv ubi Courneta. Bio je to žalostan dvoboj. Malo kasni-je, zahvaćen jednom od onih tajanstvenih pustolovina, ukoje je umiješana strast, katastrofa u kojoj francusko pra-vosuđe nalazi olakotnih okolnosti, a englesko pravosuđe vi-di samo smrt, Barthelemv bude obješen. Mračna društvenazgrada načinjena je tako, da je uslijed neimaštine i uslijedmoralnog mraka ovo nespretno biće, koje je imalo sigurnočvrstu, a možda i veliku inteligenciju, počelo robijom u Fran-cuskoj, a svršilo vješalima u Engleskoj. Barthelemv je, kadbi mu se za to pružila prilika, isticao samo jednu zastavu,crnu.

previjanje ranjenika dovršeno; prosuti barut pokupljen i nastolovima su lijevani meci, savijeni naboji, češljana vata zaprijevoje, razdavano prikupljeno oružje, očišćena unutraš-njost utvrde, pokupljeni ostaci, odneseni mrtvi.

Mrtvace su naslagali u uličicu Mondetour, koju su jošuvijek držali. Kaldrma je još dugo ostala na tome mjestu cr-vena. Među mrtvima su bila četiri narodna gardista iz pa-riške okolice. Enjolras zapovjedi, da se njihove odore odmahuklone.

Enjolras je savjetovao dva sata sna. Njegov je savjet biozapovijed. Ipak su samo dvojica ili trojica iskoristili tovrijeme.

Feuillv je upotrijebio ta dva sata, da na zidu prdko putaod krčme ureze ovaj natpis

ŽIVJELI NARODI!

TI

ŠTA BI U PONORU, NEGO DA RAZGOVARAŠ

šesnaest se godina osjeti u podzemnom odgoju pobunei srpanj 1848. je znao više nego lipanj 1832. I zato je bari-kada u ulici Chanvrerie bila samo skica i samo embrion uporedbi s dvjema kolosalnim barikadama, koje smo maloprije ocrtali; ali za svoje vrijeme ona je bila strahovita.

Buntovnici su pod Enjolrasovim nadzorom, jer Mariusnije više ništa gledao, iskoristili noć. Barikada je bila nesamo popravljena, nego i povećana. Povisili su je za dvijestope. Gvozdene poluge, usađene u kaldrmu, sličile su nauperena koplja. Najrazličitije stvari, donesene sa svih stra-na, 'komplicirale su vanjsku zamršenost. Utvrda je bila ne-što popravljena, kao zidina iznutra, kao trnjak izvana. Ob-novljene su stepenice od kaldrme, koje su dopuštale, da sepenje kao po bedemu tvrđave. Barikada je bila uređena, pri-zemlje Korinta raspremljeno, kuhinja pretvorena u bolnicu,

382

Ove dvije riječi, urezane čavlom u vapnenac, mogle su sejoš 1848. čitati na ovom zidu.

Tri su žene iskoristile ovaj noćni odmor, da se konačnoizgube, što je buntovnicima dalo više slobode i maha.

One su našle načina da se zaklone u jednu od susjed-nih kuća.

Većina se ranjenika htjela i mogla braniti dalje. Na po-stelji od blazina i snopova slame, u kuhinji pretvorenoj ubolnicu, ležalo je pet teško ranjenih ljudi, od kojih su dvo-jica bili općinski gardisti. Ovi su općinski gardisti prvi previjani.

U prizemlju se nalazio samo Mabeuf pod svojim crnimpokrivačem i Javert, privezan o stup.

— Ovo je arsenal smrti — reče Enjolras.U unutrašnjosti toga arsenala, jedva osvijetljenog jednom

lojanicom, od stola s mrtvacem, što se nalazio iza stupa kaoneka horizontalna poluga, dobivao se izgled nejasnoga križa,sastavljenog od Javerta, koji stoji, i Mabeufa, koji leži.

Ruda omnibusa, lako prebijena u puškaranju, bila je jošdovoljno visoka, da se mogla na nju pričvrstiti zastava.

383

Enjolras, koji je imao tu osobinu zapovjednika, da uvijekizvrši ono što kaže, pričvrstio je za tu motku izrešetano ikrvavo odijelo poginulog starca.

Ničega već nije bilo za jelo. Ni kruha ni mesa. Pedesetljudi s barikade, u šesnaest sati otkada isu tu, brzo su po-trošili ono malo namirnica, što se našlo u krčmi. Svaka ba-rikada, koja se drži, postaje u izvjesnom času neminovnoslična splavi brodolomaca s potopljene »Meduze«. Moralose pomiriti s glađu. To su bili prvi sati onog spartanskogdana, 6. lipnja, kada je na barikadi Saint-Merry, Jeanne,okružena ustanicima ikoji su tražili kruha, svima tim borci-ma, koji su vapili: »Daj nam jesti, daj nam piti!« odgova-rala: »Čemu? Sada su tri sata; u četiri ćemo svi biti mrtvi.«

Kako se više nije moglo jesti, Enjolras nije dozvoljavaoda se pije. Zabranio je vino, a dijelio na porcije rakiju.

U podrumu se našlo kojih petnaest punih boca herme-tički zapečećenih, Enjolras i Combeferre su ih ispitali. Com-beferre reče: — To je još stara roba čiče Hucheloupa, kojije najprije bio sitničar.

— To je sigurno pravo vino — primijeti Bossuet. — Sre-ća što Grantaire spava. Da je on budan, teško da bi spasliove butelje. — Enjolras, i uprkos gunđanju, stavi zabranu naovih petnaest boca i naredi da ih smjeste ispod stola, na ko-me je ležao čiča Mabeuf.

Oko dva sata izjutra prebrojena je posada. Bilo je joštrideset i sedam ljudi.

Počinjao se pojavljivati dan. Tek što su ugasili baklju,koju opet staviše u njenu šupljinu u kamenju. Unutrašnjostbarikade, ova vrsta malog dvorišta, odrezanog od ulice, bilaje utonula u mrak i sličila je kroz nejasnu strahotu prasko-zorja na palubu broda, koji nema kormilara i koji luta. Bor-ci, koji su prolazili ovamo i onamo, kretali su se kao crnesablasti. Iznad ovoga gnijezda strahote i mraka modro suse ocrtavali katovi nijemih kuća. Gore su se bijeljeli dimnja-ci. Nebo je imalo onu nejasnu ljupku nijansu, koja je mo-žda bijela, a možda plava. Ptice su prolijetale tuda s cvrku-tom sreće. Visoka kuća u dnu barikade bila je okrenuta pre-ma istoku i imala je na krovu ružičasti odbljesak.

384

Na prozorčiću trećega kata igrao se jutarnji vjetrić sije-dom kosom na glavi poginulog čovjeka.

— Drago mi je što su ugasili baklju — reče CourfevracFeuillvju. — Ta baklja, uznemirena na vjetru, bila mi je dosadna. Izgledalo je, kao da se plaši. Svjetlost bakalja sličnaje mudrosti kukavica; ona loše osvjetljava, jer dršće.Zora budi duhove kao i ptice: svi su razgovarali. Joly,videći mačku gdje luta po žljebovima kuća, izvlačio je odatlefilozofiju.

— Šta je to mačka? — uzviknuo je. — To je korektura. Gospod Bog, kad je stvorio miša, rekao je: »Eto, učiniosam glupost!« I on stvori mačku. Mačka je korektura miša.Miš plus mačka, to je revizija stvaranja svijeta.

Combeferre, okružen studentima i radnicima, govorio jeo mrtvima, Jeanu Prouvaireu, Bahorelu, Mabeufu, pa čak io Cabucu i o strogoj mračnosti Enjolrasovoj.

Bossuet, nadvisujući govornike s vrha gomile kamenja,uzvikivao je s karabinkom u ruci:

— O Kidateneume, o Mirhine, o Probalinte, o gracije izEantide. Ah, kad bi mi netko dao moć, da izgovaram stihoveHomera kao Grk iz Laurijuma ili Edapteona?

III

RASVJETLJENJE I POMRAČENJE

Enjolras je bio otišao u izviđanje. Otišao je uličicom Mon-detour, provlačeći se duž kuća.

Moramo naglasiti da su ustanici bili puni nade. Načinna koji su odbili noćni napadaj, davao im je da već unaprijedpregore juriš, koji će biti izvršen u zoru. Oni su ga očekivalis podsmijehom. Nisu manje sumnjali u svoj uspjeh, nego upravednost svoje stvari. Uostalom, bilo je očevidno da ćeim doći pomoć, a to su računali. S ovom lakoćom proricanjapobjede, koja je jedna od snaga francuskih boraca, oni su sasigurnošću dijelili na tri faze dan koji se približavao: u šestsati ujutro će jedna pukovnija, »koju će oni udesiti«, pobjeći25 Jadnici II

335

natrag; o podne buna u cijelom Parizu; o sunčanom zalasku— revolucija.

Čula se zvonjava na uzbunu od Saint-Merryja, koja nijeprestajala ni začas od sinoć; dokaz, da se druga barikada— ona velika, Jeannina, još uvijek drži.

Sva su se ta nadanja izmjenjivala od jedne skupine dodruge u nekoj vrsti veselog i odlučnog šaputanja, koje jesličilo na borbeno zujanje u košnici prepunoj pčela.

Enjolras se opet pojavi. On se vraćao sa svoje mračneorlovske šetnje po vanjskom mraku. On posluša jedan časskrštenih ruku svu tu radost. Zatim, svjež i rumen u sve jas-nijoj bjelini jutra, reče:

— Cijela pariška vojska mobilizirana je. Trećina te vojskepritiskuje barikadu u kojoj ste vi. Osim toga još narodnagarda. Prepoznao sam cake pete pješačke pukovnije i zastavicu šeste legije. Napast će vas za jedan sat. Što se narodatiče, jučer je ključao, ali od jutros se ne miče. Ne može seočekivati ništa, nema nade. Ni jedno predgrađe više, ni jednapukovnija više. Vi ste napušteni.

Ove riječi padoše na zujanje skupine i djelovaše na njihkao prva kap oluje na roj pčela. Svi zanijemješe. Nasta časakneizrecive šutnje, u kojoj bi se mogao čuti let smrti.

Taj momenat je bio kratak.Jedan glas s najmračnijega dna skupine dovikne Enjol-

rasu:— Pa neka. Povisimo barikadu još za dvadeset stopa i

ostanimo svi ovdje. Građani, prosvjedujmo svojim lešinama.Pokažimo da — premda je narod napustio republikance —republikanci ne napuštaju narod.

Ova riječ pokaza u teškoj oblačini pojedinačnih nemiraopću misao. Prihvati je oduševljeno pristajanje.

Nikad se nije doznalo ime čovjeka koji je rekao tu riječ,bio je to neki neznatni radnik, nepoznat, zaboravljen, pro-lazan heroj, onaj veliki Neznani, koji se uvijek miješa u čo-vječanske krize i društvene preporode, koji u danom časukaže na uzvišen način odlučnu riječ i koji iščezne u mraku,pošto je predstavljao za jedan čas, u blijesku munje, narod iBoga.

386

Ova neumoljiva odluka bila je toliko u atmosferi 6. lip-nja 1832, da su gotovo u isti čas na barikadi Saint-Merry po-bunjenici kriknuli ovaj krik, koji je ostao historijski i kojije zabilježen u kasnijoj istrazi: — Došla nam pomoć ili nedošla, svejedno. Izginimo ovdje svi do jednog.

Kako se vidi, dvije barikade, iako stvarno izolirane, ima-le su među sobom vezu.

IV

PET MANJE, JEDAN VIŠE

Pošto je ovaj netko, koji je proklamirao »prosvjed leši-nama«, rekao i dao formulu opće duše, sa sviju usta poletikrik čudno zadovoljan i strašan, pogreban po smislu, a tri-jumfalan po akcentu:

— Živjela smrt! Ostajmo ovdje svi!— Zašto svi? — reče Enjolras.— Svi! Svi!Enjolras opet uze riječ:— Položaj je dobar, barikada je lijepa. Trideset ljudi je

dovoljno. Čemu žrtvovati četrdeset?Oni odgovoriše:— Jer nijedan neće htjeti da se ukloni.— Građani — vikne Enjolras, a imao je u svom glasu

neko gotovo gnjevno drhtanje — republika nije dosta bogata ljudima, da bi ih mogla trošiti previše. Slavohlepnostje rasipnost. Ako je za bilo koga dužnost da se ukloni, tadužnost treba da se ispuni kao i svaka druga.

Enjolras, čovjek od načela, imao je nad svojim pristaša-ma onu vrstu svemoći, koja proizlazi iz apsolutnoga. Među-tim, kolika god bila ta svemoć, ipak se gunđalo.

Vođa od glave do pete, Enjolras, kad je primijetio dase gunđa, ostane pri svome. Opet uze riječ s visine:

— Neka se jave oni, koji se boje, ako ostane samo trideset ljudi.

Gunđanje se udvostruči.38725*

— Uostalom — primijeti jedam glas iz neke skupine —lako je reći: uklonite se. Barikada je opkoljena.

— Ali nije sa strane glavnog trga — reče Enjolras. —Ulica Mondetour je slobodna i ulicom Propovjednika možese doći do trga Nevinih.

— A tu — prihvati drugi glas iz 'skupine — tu te šče-paju. Nabasaš na koju već ophodnju pješaštva ili narodnegarde iz okoline. Vide: čovjek u bluzi i kapi. Odakle ideš,hej, ti? da nisi ti s barikade? Razgledaju ti šake. Mirišeš pobarutu. Strijeljan.

Enjolras ne odgovori ništa, nego dodirnu po ruci Com-beferrea i obojica siđoše u prizemni kat.

Časak kasnije vratiše se. Enjolras je držao u rukama če-tiri odore, koje je prije sakrio. Combeferre je išao za njim,noseći vojničke remene i cake.

— S ovom odorom — reče Enjolras — umiješaš se u redove i umakneš. Evo bar za četvoricu.I on baci na razvaljenu zemlju četiri odore. Nikakav pokretne primijeti se u stoičkom auditoriju. Combeferreprogovori:

— Hajde — reče on — treba imati malo milosrđa. Znate li o kom se tu radi? Radi se o ženama. Slušajte. Imali žena, da ili ne? ima li djece, da ili ne? ima li, da ili ne,matera, koje ljuljaju nogama kolijevke i koje imaju oko sebe gomilu mališana? Neka digne ruku, tko među vama nikad nije vidio dojku jedne dojilje. Jest, vi želite da vas poubijaju, i ja to želim, ja koji vam govorim, ali ja ne želimosjećati oko sebe fantoma žena, koje lome ruke u očajanju.Umrite, neka vam bude, ali ne zadajte smrt. Samoubojstvakao ovo, koje ima da se izvrši ovdje, uzvišena su, ali samoubojstvo je usko i ne želi raširenja; a čim ono dohvati i vaše najbliže, samoubojstvo se zove ubojstvo. Pomislite na plave glave mališana, i pomislite na sijede kose. Čujte, maloprije je Enjolras — baš sad mi je to rekao — vidio na ugluLabudove ulice prozorčie osvijetljen lojanicom na siromašnom prozorčiću petoga kata, i na oknu sasvim drhtavu sjenku starice, koja je, izgleda, probdjela cijelu noć u očekivanju,i čeka još uvijek. To je možda mati kojega od vas. Pa eto,

388

neka taj ode i neka se požuri da kaže materi: Majčice, evome! Neka se on ne brine, svršit ćemo mi sve što treba. Kadnetko izdržava svoje najbliže svojim radom, taj više nemaprava da se žrtvuje. To znači jednostavno dezertirati iz po-rodice. Pa oni, što imaju kćeri! pa oni, što imaju sestara!Sjećate li se njih? Vi svojevoljno ginete, eto, mrtvi ste, toje lijepo. A sutra? Djevojčice koje nemaju kruha, to je uža-sno. Čovjek prosi, žena se prodaje. Oh, ova divna bića, takomila i ljupka s kapicom od cvijeća, koja ispunjaju kuću čed-nošću, koja pjevaju, koja ćeretaju, koja su kao živi miris,koja dokazuju egzistenciju anđela na nebu čistoćom djevicana zemlji, ta Jeanne, ta Liše, ta Mirni, ova božanstvena i če-stita stvorenja, koja su vaš blagoslov i vaš ponos, ah, Božemoj, ona će biti gladna! Što bih vam rekao? Ima i jedno tr-žište ljudskim mesom; a sjenkama vaših mrtvih ruku, kojebi drhtale oko njih da ih zadrže, vi ih nećete moći spriječiti,da ne odu na to tržište! Pomislite na ulice, pomislite napločnik prekriven prolaznicima, pomislite na dućane ispredkojih šetaju žene razgolićenih grudi i pleća i u blatu. I tesu žene bile čiste. Pomislite na svoje sestre, vi, koji ih imate.Bijeda, prostitucija, gradski stažari, zatvor Saint-Lazare, eto,kuda će propasti ove nježne ljepotice, ove krhke divotestidljivosti, ljupkosti i ljepote, svježije od svibanjskih ljilja-na. Vi želite da vas poubijaju, oh, vas više nema! To jelijepo: željeli ste spasiti narod od propasti, predali ste kćerisvoje na milost i nemilost redarstvu. Prijatelji, budite pa-metni, imajte smilovanja. Žene, nesretne žene, o njima seobično ne misli mnogo. Pozivamo se na to, da žene nisu do-bile odgoj ljudi, sprečavamo ih da čitaju, sprečavamo ih damisle, sprečavamo ih da se bave politikom; hoćete li ih moćispriječiti, da ne odu večeras u mrtvačnicu i prepoznaju vašelešine? Evo, potrebno je da oni, koji imaju porodice, budupametni, da nam stisnu ruku na oproštaj i da se uklone iostave nas, da svršimo posao sami. Znam dobro, da trebaimati hrabrosti da se ode, to je teško; ali ukoliko je teže,utoliko je zaslužnije. Reći će tkogod: Imam pušku, na ba-rikadi sam; pa šta, ostat ću. Pa šta, to je lako rečeno. Ali,prijatelji moji, ima i jedno sutra! a to sutra vi nećete biti

389

ovdje, ili to »sutra« bit će »ovdje« vaše porodice. Pa kolikopatnje! Slušajte! Jedno lijepo, zdravo junačko dijete s obraš-čićima kao jabuke, koje guče, koje ćereta, koje brbl ja, kojese smije, koje osjećaš kako je svježe kad ga poljubiš, znateli vi šta će biti od njega, kad ostane napušteno? Ja sam vi-dio jedno, sasvim malo, ovolišno. Otac mu je bio umro. Dvoje-siromašnih uzelo ga je pod svoje iz milosrđa, ali oni nisuimali kruha ni za sebe same. Dijete je uvijek bilo gladno. Abila je zima. Nije plakalo. Viđalo se kako odlazi do peći , ukojoj n i kad n e bi b i l o vat re i či ji je dimnjak, znate, b i ooblijepljen žutom zemljom. Dijete bi otkidalo svojim prsti-ćima komadić od te tvrde zemlje i jelo. Imalo je hrapavodisanje, lice olovne boje, noge meke, otečen trbuh. Ništa nijegovorilo. Umrlo je. Odnijeli su ga, da umre, u bolnicu Necker,tu sam ga vidio. Bio sam liječnički pomoćnik u toj bolnici. Isad, a ko m eđu vama ima oca, ota ca koji im a ju tu sr eću,da šetaju nedjeljom držeći u svojoj poštenoj snažnoj ruci ru-čicu svog djeteta, neka svaki od tih otaca zamisli, da je onodijete njegovo. Ovaj jadan dečko, sjećam se, čini mi se kaoda ga i sada vidim, kad je ležao gol na stolu za seciran je,rebra n jegova ist ica la su se na koži kao mal i grobići podtravom na grobl ju. U želucu našla mu se neka vrsta blata.U zubima je imalo pepela. Hajde, ispitajmo se savjesno, po-savjetujmo se sa srcima našim. Statistika utvrđuje smrtnostkod napuštene djece s pedeset i pet posto. Ponavljam, staloje do žena, stalo je do matera, stalo je do djevojčica, staloje do dječaka. Zar sam vam govorio o vama? Zna se dobrošto ste vi; zna se dobro da ste vi hrabri, do đavola! Zna sedobro, da svi vi u duši imate radost i slavu da položite ži-vot svoj za veliku stvar; zna se dobro, da se vi osjećate iza-branima da umrete kor isno i vel ičanstveno, i da svaki odvas drži važnim taj svoj udio na slavi. Bilo vam sretno. Alivi niste sami na ovom svijetu. Ima i drugih istrarenja, na ko-ja treba misliti. Ne treba biti egoist.

Svi oboriše glave žalosno.čudno protuslovlje l judskog srca u njegovim najuzviše-

nijim momentima! Combeferre, koji je tako govorio, nije bio

390

sir oče. On se s jećao tuđih matera, a svoju je zaboravljao.On se spremao da pogine. On je bio »egoist«.

Marius, gladan, grozničav, postepeno lišen svih nada, na-sjeo na bol kao lađa na hridinu, tužni brodolomac, presićensilovitim uzbuđenjima i osjećajući, da se približuje kraj, svese više i više udubijivao u onu vizionarsku utrnulost, kojauvijek prethodi kobnom trenutku, dobrovoljno prihvaćenom.

Fiz iolog bi mogao proučiti na n jemu sve jače simpto-me ove grozničave apsorpcije (primanja), poznate i klasi-rane u nauci i koja je u bolu ono, što je čulna slast u uživa-nju. I očajanje ima svojih ushita. Marius je bio dotle dotje-rao. On je prisustvovao svemu kao izvana i, kako smo rekli,stvari, koje su se događale pred njim, izgledale su mu kaoudaljene; razabirao je cjelinu, ali nije nikako vidio pojedi-nosti. On je vidio ljude, kako dolaze i odlaze kroz neko bli-stanje. Čuo je glasove da govore kao na dnu nekog bezdana.

Ipak ga je ovo uzbudilo. Bilo je u ovoj sceni nešto, štoje doprlo i do njega i što ga je probudilo. Imao je samo je-dnu pomisao, umrijeti, i nije htio da se od nje rastane; po-misli u svom sumornom somnambulizmu, da nije zabranjenospasti nekoga, žrtvujući sebe.

On podiže glas:— Enjolras i Combeferre imaju pravo. Ne treba izlišnog

žrtvovanja. Slažem se s njima i potrebno je požuriti se.Combeferre vam je rekao odlučne stvari. Ima li među vama,koji su s porodicom, majkama, sestrama, ženama, djecom?Neka ti izađu iz reda.

Nitko se ne makne.— Oženjeni ljudi i hranitelji porodica neka izađu iz re

dova! — ponovi Marius.Njegov je ugled bio velik. Enjolras je bio zapovjednik

bar ikade, al i Marius je bio n jezin spasi tel j.— Ja zapovijedam! — viknu Enjolras.—■■ Ja vas molim — reče Marius.I tada, pokrenuti r iječju Combeferrea, uzdrmani zapo-

vijeđu Enjolrasa, uzbuđeni molbom Mariusa, ovi heroji po-češe prokazivati jedan drugoga.

391

— Uistinu — govorio je jedan mladić jednom zrelomčovjeku. — Ti si otac obitelji. Odlazi. — Prije bi trebao ti—odgovarao je čovjek — ti imaš dvije sestre koje hraniš. —I planu nečuvena borba. Borilo se oko toga, koga će ukloniti od groba.

— Požurimo! — reče Courfevrac — za četvrt sata bit ćekasno.

— Građani — nastavi Enjolras — mi smo ovdje u republici, u vladi općeg prava glasa. Odredite vi sami one kojitreba da odu.

Poslušaše. Nakon nekoliko minuta bila su petorica jedno-glasno određeni i izdvojeni iz redova.

— Dakle petorica! — uzviknu Marius.Bile su samo četiri odore.— Pa dobro — rekoše petorica — jedan treba da ostane

ovdje.I nasta pitanje, tko će ostati i kakve će razloge naći za

druge, da ne ostanu. Plemenita prepirka nanovo otpoče.— Ti imaš ženu koja te voli. — Ti imaš staru majku. —

Ti nemaš ni oca ni majke, šta će biti s tvoja tri bratića? —Ti si otac petero djece. — Ti imaš pravo na život, tebi jetek sedamnaest godina, to je i suviše rano.

Ove velike revolucionarne barikade bile su sastanci he-roizma. Nevjerovatnost je tu bila obična. Ovi ljudi nisu za-čuđavali jedni druge.

— Požurite — povika Courfevrac.Iz skupine doviknuše Mariusu:— Odredite vi onoga, koji treba da ostane.— Da — rekoše petorica — birajte. Mi ćemo poslušati.Marius nije više vjerovao u mogućnost uzbuđenja; pa

ipak, na tu pomisao: izabrati čovjeka za smrt; sva njegovakrv nagrnu u srce. Problijedio bi da je uopće još mogao pro-blijedjeti.

On priđe petorici, koji su mu se smiješili, i svaki odnjih, okom punim onog velikog plama, koji se vidi u pričio Termopilama, dovikivao mu je:

— Mene! mene! mene!

Marius ih je uzrujano prebrojavao; bila su neprestanopetorica. Zatim se njegov pogled spusti na četiri odore; utom trenutku pade kao s neba preko četiri odore peta.

Peti čovjek je spašen.Marius podiže oči i prepozna g. Faucheleventa.Jean Valjean tek što je stigao na barikadu. Bilo iz upu-

ćenosti, bilo po instinku, bilo slučajnošću, provukao se lakoulicom Mondetour, zahvaljujući svom odijelu narodnoga gar-diste.

Predstraža, koju su revolucionarci postavili u ulici Mon-detour, nije smatrala potrebnim da daje znak na uzbunu zajednog jedinog narodnoga gardistu. Pustila ga je da uđe uulicu pomišljajući, to je možda pojačanje, u najgorem slu-čaju zarobljenik. Trenutak je bio i suviše ozbiljan, da jestraža mogla zanemariti svoju dužnost i napustiti svoj po-ložaj.

U času, kada je Jean Valjean ulazio u utvrdu, kako susvi pogledi bili upravljeni na petoricu odabranih i na četiriodore, Jean Valjean je vidio i čuo sve, i tiho i mirno ski-nuo svoju odoru i bacio je na gomilu drugih.

Uzbuđenje se nije dalo opisati.— Tko je ovaj čovjek? — zapita Bossuet.— To je — odgovori Combeferre — čovjek koji spašava

druge.Marius doda ozbiljnim glasom:— Ja ga poznajem.To je bilo dovoljno.Enjolras se okrene Jeanu Valjeanu:— Građanine, dobro došli.I dodade:— Znate da će se umirati.Jean Valjean, ne odgovorivši, pomože buntovniku koga je

spasio, da obuče njegovu odoru.

392 393

V

VIDIK S VRHA BARIKADE

U ovom kobnom času i na ovom neumitnome mjestuimalo je opće stanje kao rezultantu i kao vrhunac uzvišenumelanholiju Enjolrasovu.

Enjolras je u punom smislu predstavljao revoluciju; noipak je bio nepotpun; ukoliko ono što je apsolutno, možeto biti; previše je sličio na Saint-Justa, a premalo na Ana-charsisa Clootsa, međutim, duh njegov u društvu prijateljaABC-a podlegao je najzad nekim kao magnetičnim idejamaCombeferreovim; od nekog je vremena postepeno izlazio izuske forme dogme i dobivao širokogrudnost napretka; dos-pio je dotle, da usvoji — kao konačnu i veličanstvenu evo-luciju — preobražaj velike francuske republike u ogromnučovječansku republiku.

što se tiče neposrednih, nasilničkih načina, on ih je že-lio nasilničke; u tome se on nije mijenjao i ostao je vjeranonoj epskoj i strahovitoj školi, koja se resumira u ovoj rije-či: Devedeset i treća.

Enjolras je stajao na stepenicama od kaldrme, nalak-ćen jednom rukom na cijev karabinke. Razmišljao je; uz-drhtavao je kao pod naletima vjetra; mjesta, na kojimastoji smrt, čine utisak tronošca, koji se lako može prevaliti;iz njegovih zjenica, punih pogleda u unutrašnjost, izbijalaje neka vrsta prigušenog plamena. Odjednom uspravi glavu,njegove plave kose zabaciše se unazad kao vlasi anđela namračnom kvadratu ocrtanom zvijezdama, to bude kao grivalava, uzburkana u plamenu aureolu, i Enjolras uzvikne:

— Građani, zamišljate li budućnost? Gradske ulice po-plavljene svjetlošću, zeleno granje na pragovima, narodi ubratstvu, ljudi pravedni, starci blagosiljaju djecu, prošlostvoli sadašnjost, mislioci u punoj slobodi, građani u pravojjednakosti, za vjeru nebo, za neposrednog svećenika Bogačovječja je savjest postala oltarom, nema više mržnje, brat-stvo radionice i škole, javnost i za kaznu i za nagradu, zasve rad, za sve pravo, nad svima mir, nema prolijevanja krvi,

394

nema ratova, majke sretne! Svladati materiju, to je prvikorak; ostvariti ideal, to je drugi. Razmišljajte o tome, štaje već učinio napredak. Nekad su prvi ljudi gledali s uža-som kako pred njihovim očima prolazi hidra, koja bućnepo vodi, zmaj koji sipa vatru, grifon koji je bio čudovištezraka i letio orlovskim krilima s tigrovskim pandžama;strašne zvijeri, ikoje isu bile iznad čovjeka. Čovjek je, među-tim, razapeo svoje zamke, svete zamke razuma, i najposlijeu njih pohvatao čudovišta. Ukrotili smo hidru d ona se sadzove parobrod; ukrotili smo zmaja i on se sad zove loko-motiva; još malo, pa ćemo ukrotiti i grifona, već smo ga sedočepali, i on se zove balon. Onoga dana, kad ovo prome-tejsko djelo bude završeno, kada čovjek bude upregao usvoju volju trostruku antičku Hidru, naime, hidru, zmaja igrifona, on će biti gospodar vode, vatre i zraka, i on ćebiti za ostala stvorenja ono, što su nekada starinski bogovibili za njega. Samo junački, naprijed! Građani, kuda ćemo?K nauci preobraženoj u vlast, k sili koja je stvarno postalajedina javna sila, k prirodnom zakonu koji svoju sankcijui svoju kaznu nosi u sebi samom i koji se obnaroduje oči-glednošću, k rađanju istine, koje bi bilo kao rađanje dana.Idemo k ujedinjenju naroda; idemo k jednakosti čovjeka.Nema više izmišljanja; nema više parazita. Realno, kojimupravlja istinito, to je cilj. Civilizacija će zasjedavati navrhu Evrope i kasnije u središtu kontinenta, u velikom par-lamentu razuma. Nešto slično se već vidjelo. Amfiktioni, sve-narodne skupštine u starih Grka, sastajali su se dva putagodišnje, jedanput u Delfima, mjestu bogova, drugi put uTermopilama, mjestu heroja. Evropa će imati svoje amfik-tione. Francuska nosi tu uzvišenu budućnost u utrobi svojoj.Time je zatrudnio devetnaesti vijek. Ono, čemu je Grčka dalanacrt, dostojno je da bude izvršeno od Francuske. Slušaj,ti Feuillv, pošteni radnice, čovječe iz naroda, čovječe na-roda. Ja te obožavam. Jest, ti jasno vidiš buduća vremena,jest, ti imaš pravo. Nisi imao ni oca ni majke. Feuillv, zatosi prigrlio kao majku čovječanstvo, a kao oca pravo. Ti ćešovdje poginuti, to će reći: ti ćeš trijumfirati. Građani, štose god dogodilo danas, naš je poraz isto kao i naša pobjeda;

395

ovo što ćemo mi učiniti, to je revolucija. Upravo onako,kao što požari osvjetljuju cijeli grad, tako i revolucije osvjet-ljuju cijeli rod ljudski. A kakvu ćemo revoluciju mi izvr-šiti? Rekoh malo prije, revoluciju istinitog. U političkompogledu postoji samo jedno načelo: vlast čovjeka nad sa-mim sobom. Ta vlast mene nada mnom — zove se Sloboda.Tamo, gdje se dvije ili više takvih vlasti udružuju, počinjedržava. Ali u tom udruživanju nema odreknuća. Svaka vlast,svaki suverenitet ustupi izvjestan dio sebe samog, da obra-zuje opće pravo. Ta je količina jednaka za sve. Ta istovet-nost ustupaka, koje svaki pojedinac čini svima, zove se jed-nakost. Opće pravo nije ništa drugo doli pretenzija svih,koja svijetli nad pravom svakoga pojedinca. Ta pretenzijasvih nad svakim zove se bratstvo. Tačka presjeka svih tihsuvereniteta koji se združuju, zove se Društvo. Budući da jeovaj presjek veza, ova je tačka čvor. Odatle ono, što se zovedruštveni spoj. Neki kažu, društveni ugovor, što je isto, jerje riječ ugovor etimološki sastavljena od ideje sporazumnogvezivanja. Sporazumijmo se o jednakosti, jer ako je slobodavrh, jednakost je osnova. Jednakost, građani, to nije ujedna-čenje vegetacije šišanjem, društvo visokih trava i niskihhrastova; susjedstvo zavisti, koje se međusobno proždiru; toznači u građanskom pogledu sve sposobnosti s istim uvje-tima razvoja; u političkom pogledu svi glasovi imadu jed-naku vrijednost; u vjerskom pogledu sve savjesti imaju istaprava. Jednakost ima jedan organ: besplatnu i obvezatnunastavu. Pravo na abecedu, od toga treba početi. Osnovnaškola obvezatna za sve; srednja škola otvorena za sve, u to-me je zakon. Iz jednake škole izlazi jednako društvo. Jest,nastava: sve potječe iz svjetlosti i sve se u nju vraća. Gra-đani, devetnaesti vijek je velik, dvadeseti vijek će biti sretan.Ništa više neće biti slično staroj historiji, neće više trebatistrepiti od osvajanja, kao danas, od invazije, od uzurpacije,od rivalstva naoružanih naroda, od prekida civilizacije kojibi zavisio od ženidbe kraljeva, od porođaja u nasljednim ti-ranijama, od podjele naroda na kongresima, od raskomada-nja povodom pada dinastije, od borbe dviju religija, kojese sukobljuju kao dva mračna jarca na mostu beskonačno-

396

sti; neće više biti straha od eksploatacije, od prostitucijezbog neimaštine, od bijede zbog nezaposlenosti, ni od stra-tišta, ni od sablje, ni od bitaka, ni od svih razbojstava slu-čaja u šumi događaja. Gotovo bi se moglo reći: neće višeni biti događaja. Bit ćemo sretni. Ljudski rod će ispunjavatisvoj zakon, kao što zemaljska ikugla vrši svoj; uspostavitće se harmonija između duša i zvijezda; duša će gravi-tiratioko istine kao zvijezda oko svjetlosti. Prijatelji, ovaj čas ukome jesmo i u koji vam govorim, sumoran je; a to sustrašna isplaćivanja budućnosti. Revolucija je neka vrstamostarine. Oh, ljudski rod će biti oslobođen, uzdignut i utje-šen. Mi, na ovoj barikadi, mi mu jamčimo za to. Odakle biizbio poklič ljubavi, ako ne s vrha žrtvovanja? O braćo mo-ja, ovdje je mjesto spajanja onih koji misle, i onih kojipate; ova barikada nije napravljena ni od kamena, ni odgreda, ni od željeza, ona je napravljena od dvije gomile: go-mile misli i gomile bolova. Bijeda se tu sastaje s idealom.Dan tu grli noć i veli joj: Ja ću umrijeti s tobom i ti ćešuskrsnuti sa mnom. Iz zagrljaja sviju razočaranja rađa sevjera. Patnje donose ovamo svoju agoniju, a ideje svojubesmrtnost. Ta agonija i ta besmrtnost pomiješat će se iroditi našu smrt. Braćo, onaj koji umire ovdje, umire usjaju budućnosti, i mi ćemo sići u grob, sići u grob sav oba-sjan zorom.

Enjolras više prekide govor nego što ušuti; njegove suse usne micale nečujno, kao da je nastavljao govoriti sebisamom, to učini, da ga oni gledaju pažljivo, naprežući se,da ga još čuju. Nije bilo pljeskanja. Ali se dugo šaputalo.Budući da je riječ dah, drhtaji razuma sliče na drhtaje lišća.

VI MARIUS UZNEMIREN,

JAVERT LAKONIČAN

Recimo što se događalo u mislima Mariusovim.Treba se sjeti ti stanja njegove duše. Malo prije smo

rekli da je u tim časovima sve bilo za njega priviđenje.Rasuđivanje mu je bilo mutno. Marius, to moramo nagla-

397

siti, nalazio se pod sjenom velikih mračnih krila, koja sešire nad onima što umiru. Osjećao se, kao da je sišao ugrob, izgledalo mu je, kao da je već s one strane zida, i nijeveć lica živih gledao drukčije nego očima mrtvaca.

Otkuda ovdje g. Fauchelevent? šta će on ovdje? Radičega je došao ovamo?

Marius se to nije pitao. Uostalom, budući da naše očajanjeima to svojstvo da obuhvaća bližnjega jednako kao i nassame, izgledalo mu je logično, da cijeli svijet dođe i izgineovdje.

Međutim, pomisli na Cosettu sa stezanjem srca.Uostalom, g. Fauchelevent nije govorio s njim, nije ga

pogledao i izgledalo je čak, da nije ni čuo kad je Mariusuzdigao glas i rekao: Ja ga poznajem.

Što se tiče Mariusa, takvo držanje g. Faucheleventa umi-rilo ga je i, ako bi se mogla upotrijebiti ova riječ za takvaosjećanja, godilo mu je. On je uvijek osjećao apsolutnu ne-mogućnost da nagovori ovog zagonetnog čovjeka, koji je zanjega bio istovremeno i sumnjiv i impozantan. Osim toga,odavna ga već nije bio vidio; to je još jače povećavalo ne-mogućnost za zatvorenu prirodu Mariusovu.

Petorica određenih iziđoše iz barikade uličicom Mon-detour.

Bili su savršeno slični narodnim gardistima. Jedan odnjih otišao je plačući. Prije polaska izljubiše se s onimakoji su ostajali.

Kada su petorica vraćenih u život bili otišli, Enjolras sesjeti osuđenih na smrt.

On siđe u prizemnu dvoranu. Javert, privezan za stup,razmišljao je.

— Treba li ti što? — zapita ga Enjolras.Javert odgovori:— Kad ćete me ubiti?— Pričekaj. Ovaj čas su nam svi naboji potrebni.— Onda mi dajte da pijem — reče Javert.Enjolras mu osobno prinese čašu vode i kako je Javert

bio privezan, on mu pomogne da pije.— Je li to sve? — opet zapita Enjolras.

398

— Nezgodno mi je uz ovaj stup — odgovori Javert. —Niste bili ni toliko nježni, da mi dopustite spavati ovu noć.Vežite me, kako god hoćete, ali mogli biste me položiti baremna jedan stol, kao ovoga ovdje.

I kretnjom glave pokaza na leš g. Mabeufa.U dnu dvorane, kao što se sjećate, nalazio se veliki i

dugački s,toil, na kome su se lijevala taneta i 'savijali naboji.Kako siu svi naboji bili načinjeni i isav bartut utrošen, ovajje stol bio slobodan.

Na zapovijed Enjolrasovu četiri buntovnika odrijesiše Ja-verta od stupa. Dok su ga oni odvezivali, peti mu je uperiobod u prsa.

Ostavili su mu ruke svezane otraga na leđima, o nogemu privezaše uzicu za bič, tanku i čvrstu, koja mu je dopu-štala činiti korake od petnaest palaca kao onima, koji se pe-nju na stratište, i uputiše ga do stola u dnu dvorane i tu gapoložiše, svezavši ga čvrsto po sredini tijela.

Za veću sigurnost, s pomoću užeta vezanog oko vrata,dodali su sistemu vezanja, koji mu je onemogućivao svakibijeg, onu vrstu veze, nazivanu po zatvorima »martingale«,koja polazi od zatiljka, priuzla se na pojasu i veže ruke, po-što je prošla između nogu.

Dok su vezali Javerta, jedan ga je čovjek na pragu vra-ta promatrao čudnovatom pažljivošću. Sjena, koju je bacaotaj čovjek, ponuka Javerta da okrene glavu. On digne očii prepozna Jeana Valjeana. Nije ni uzdrhtao, nego gordosklopi kapke nad očima i samo reče: — Pa razumije se.

VII

STANJE SE POGORŠAVA

Dan je brzo dolazio. Ali nijedan se prozor ne otvori, nijedna se vrata ne odškrinuše; bila je zora, ali ne i bu-đenje. Krajnji dio ulice Chanvrerie prema barikadi bio je,kao što smo rekli, ostavljen od trupa. On je izgledao slobodani otvarao se prolaznicima s nekom jezovitom mirnoćom. Uli-ca Saint-Denis bila je nijema kao aleja sfinga u Tebama. Ni

3,99

jednog živog bića na raskršćima, koja su se bjelasala pododbljeskom sunca. Ništa nije sumornije od svjetlosti pustihulica.

Ništa se nije vidjelo, ali se čulo. U izvjesnoj udaljeno-sti događalo se neko tajanstveno kretanje. Bilo je očevidno,da se približavao kritični trenutak. Isto kao i sinoć, pred-straže se povukoše, ali ovoga puta sve.

Barikada je bila jača nego pri prvom napadaju. Poslijeodlaska petorice još su je bili povisili.

Prema dostavi predstraže, koja je stražarila prema glav-nom trgu, Enjolras — iz bojazni da ne bude iznenađen sleđa — stvori ozbiljnu odluku. Zapovjedi da se barikadiramali propust ulice Mondetour, koji je dotle bio slobodan.Nato digoše kaldrmu u ulici pred još nekoliko kuća. Na tajje način barikada, zazidana s tri ulice, sprijeda s ulice Chan-vrerie, lijevo s Labudove ulice i s ulice Male Truanderie,desno s ulice Mondetour, bila uistinu neosvojiva; istina je,da su u njoj bili upravo fatalno zatvoreni. Barikada je imalatri lica, ali nije imala izlaza. — Tvrđava, ali mišolovka —reče Courfevrac u šali.

Enjolras naredi, da se kod vrata od krčme naslaže onotrideset kamenova, »suvišno iskopanih«, kako je govorioBossuet.

Na strani, s koje je trebao da dođe napadaj, bio je mirtako dubok, te Enjolras zapovjedi svima, da zauzmu svojaborbena mjesta.

Razdijeliše svima rakije.Ništa nije čudnovatije od barikade, koja se sprema da

izdrži juriš. Svaki bira mjesto kao na galeriji. Prislanja se,nalakćuje se, podupire se. Ima ih, koji sebi namještaju sje-dala od kamenova. Eno, tamo smeta jedan ugao zida, odnjega se uklanjaju. Ljevaci su dragocjeni, oni zauzimajumjesta nezgodna za druge. Mnogi se namještaju, da se boresjedeći. Žele da budu dobro namješteni za ubijanje i da ima-ju potpunu udobnost pri umiranju. U kobnom ratu mjesecalipnja 1848. jedan buntovnik, koji je izvrsno ciljao i koji seborio s vrha terase na jednom krovu, dovukao je tu udobanvolterijanski naslonjač; jedan metak ga je zatekao u njemu.

čim zapovjednik zapovjedi da je sve spremno, sve ne-redovite kretnje prestaju. Nema više odlaženja od jednogdo drugog, nema više skupova, nema više osamljivanja, ne-ma više raspravljanja; sve što je u duhovima, stiče se i pre-tvara se u čekanje napadaja. Prije opasnosti barikada je za-tvor; u opasnosti je disciplina. Opasnost uspostavlja red.

Čim je Enjolras uzeo svoju dvocijevku i namjestio se izajedne rupe, koju je zadržao za sebe, svi ušutješe. Prasak ma-lih suhih škljocanja odjekivao je nejasno duž kamene ogra-de; to su se punile puške.

Uostalom, držanje je bilo ponosnije i pouzdanije negoikad; pretjerano mirovanje neka je vrsta čeličenja; nisuviše imali nade, ali su imali očajanja; očajanje kao posljed-nje oružje donese gdjekada pobjedu. Ukrcati se u smrt gdje-kada je način, da se izbjegne brodolom, i poklopac na mr-tvačkom lijesu postaje daska za spašavanje.

Jednako kao sinoć bile su sve pažnje uprte i moglo bise reći upijene u dno ulice, koje je sad bilo osvijetljeno ividljivo.

Čekanje nije dugo trajalo. Opet poče primjetljivo kome-šanje sa strane Saint-Leua, ali ono već nije sličilo na kre-tanje pri prvom napadu. Zveketanje lanaca, uznemireno tre-skanje neke mase, zvonko drndanje bronce po kaldrmi i ne-ka vrsta svečanog štropota objaviše, da se približuje nekakobna gvožđurija. Javilo se neko drhtanje u utrobi svih sta-rih mirnih ulica, prosječnih i uređenih za plodan prometinteresa i ideja, a ne napravljenih za strašno kotrljanje boj-nih kotača.

Oči ovih boraca upiljiše se gotovo divlje na kraj ulice.Pojavi se jedan top.Topnici su gurali oružje; ono je bilo spremno za puca-

nje; prednjaci su bili odvojeni; dvojica pridržavahu lafetu,četvorica gurahu kotače; ostali su ih pratili sa škrinjamastreljiva. Vidjelo se, kako se dimi zapaljeni fitilj.

— Pali! — kriknu Enjolras.Cijela barikada oisu vatru, prasak bijaše strahovit; lavi-

na od dima pokri i zbrisa oružje i ljude; iza nekoliko se-kunda dim se raziđe, i top i ljudi pojaviše se opet; posluga

400 26 Jadnici II 401

oko topa gurala ga je pred barikadu polagano, tačno, bezžurbe. Nitko od posluge nije bio pogođen. Zatim zapovjed-nik topa, naslanjajući se na zadnji dio, da podigne cijev, po-če namještati top ozbiljnošću astronoma, koji namještateleskop.

— Bravo, kanoniri! — uzvikne Bossuet. I cijela barikada zapljeska rukama.

Trenutak kasnije, fatalno postavljen upravo u sredinuulice, top je bio naperen. Ogromna je čeljust zijevala na ba-rikadu.

— Samo veselo! — reče Courfevrac. — Evo grubijana.Poslije zvrčke po nosu udarac šakom. Vojska je pružila nanas svoju šapetinu. Barikada će biti ozbiljno uzdrmana. Puška pipa, top ščepa.

— Ovaj je od osam funti, nov model od bronce — do-dade Combeferre. — Kod ovih topova, ako se samo maloprijeđe mjera od deset dijelova kositra na sto dijelova bakra,postoji opasnost da eksplodiraju. Događa se tada, da imajuu cijevi rupice i šupljine. Da bi se izbjeglo toj opasnosti i dabi se top mogao slobodno nabijati, morat će se možda vratitinačinu rada u šesnaestom stoljeću, naime, obračunavanjupa obaviti izvana cijev s više čeličnih koluta od vrha do stražnjeg dijela topa. Dok se to ne učini, pomaže se, kako semože.

— U šesnaestom vijeku imali su topovi iznutra kao nekežljebove — primijeti Bossuet.

— Da — odgovori Combeferre — to> povećava snagu taneta, ali smanjuje preciznost gađanja. Pri gađanju na kratkuudaljenost nije dosta napeta linija, koju ocrtava tane, parabola je pretjerana, put taneta ne ide dosta u ravnoj liniji,pa zato tane i ne gađa, a, međutim, tu je potreba borbe, čijavažnost raste s blizinom neprijatelja i ubrzanošću gađanja.Ova nenapetost linije, koju ocrtavaju taneta užlijebljenih topova šesnaestog vijeka, prouzrokovana je malom količinombaruta; kod ove vrste oružja neke balističke potrebe, kao naprimjer zadržavanje lafete, zahtijevaju upotrebu male količine baruta. Uglavnom top, taj despot, ne može sve što bihtio; snaga je velika slabost. Topovsko tane ide brzinom

402

M

od šest stotina milja na sat; svjetlost prelazi sedamdeset hi-ljada milja na sekundu. Takva je nadmoć Isusa Krista nadNapoleonom.

— Nabijte puške — reče Enjolras.Kako će se držati barikada pod topovskim tanetom? Hoće

li metak načiniti rupu? To je bilo pitanje. Dok su buntovnicinanovo punili puške, topnici su punili top.

U utvrdi je vladao duboki mir.Top opali, prasak odjeknu.— Ovdje sam! — viknu jedan veseo glas.I u isto vrijeme, kad je tane palo na barikadu, Gavroche

je pao u nju.Gavroche je u barikadi izazvao veći efekat nego tane.Tane se izgubilo u zbrci ruševina. Najviše, ako je skr-

halo jedan kotač na omnibusu ili polomilo kakve stare ta-Ijige. Videći to, barikada se nasmija.

— Samo dalje tako — dovikne Bossuet topnicima.

VIII TOPNICI HOĆE DA

BUDU OZBILJNI

Skupiše se oko Gavrochea.Ali on nije imao ništa da im kaže. Marius, dršćući, trg-

ne ga na stranu.— Šta si došao ovamo?— Gle! — reče dijete. — A vi?I ono gledaše netremice Mariusa svojom epskom bezoč-

nošću. Njegova dva oka uveličavala je unutrašnja gordasvjetlost.

Strogim glasom Marius nastavi:— Tko ti je rekao, da se vratiš? Jesi li bar predao pi

smo, koje sam ti dao da odneseš?Gavrochea je zbog toga pisma donekle pekla savjest. U

svojoj žurbi da se vrati na barikadu, on je više bacio to pi-smo nego što ga je predao. Morao je priznati samom sebi,da je pismo malo lakomisleno predao onom neznancu, ko-

40326*

jemu nije ni lica vidio pravo. Istina, čovjek je bio gologlav,ali to nije bilo dosta. Jednom riječi, on je zbog toga činiosebi mala unutrašnja predbacivanja i bojao se Mariusovihprijekora. Da bi se izvukao, posluži se najjednostavnijim na-činom: strahovito je lagao.

— Građanine, predao sam pismo vrataru. Gospođa je spavala. Imat će pismo, čim se probudi.

Šaljući ovo pismo, Marius je imao dvije svrhe: da se opro-sti s Cosettom i da spasi Gavrochea. Morao se zadovoljitipolovinom onoga što je htio.

Njegovu razumu upade poslato pismo i prisutnost g. Fau-cheleventa na barikadi, izvjestan odnos između te dvije stvari.On pokaže Gavrocheu g. Faucheleventa.

— Poznaješ li ovog čovjeka?— Ne — reče Gavroche.Gavroche je uistinu, kao što smo spomenuli, vidio Jeana

Valjeana samo noću.Nejasne i bolesne pretpostavke, koje su se bile ocrtale

u glavi Mariusovoj, raspršiše se. Da li je on znao, kakvoje političko mišljenje g. Faucheleventa? G. Fauchelevent jebio možda republikanac. U tom slučaju bi njegova prisutnostu ovoj bici bila sasvim prirodna.

Međutim, Gavroche je već bio na drugom kraju barikadei vikao:

— Moju pušku!Courfevrac zapovjedi da mu je vrate.Gavroche obavijesti »drugove«, kako ih je zvao, da je

barikada blokirana. On se probio s teškom mukom. Bata-ljun pješaka, čije su se hrpe pušaka nalazile u ulici MaleTruanderie, pazio je na Labudovu ulicu; s protivne je stra-ne gradska garda okupirala ulicu Propovjednika. Prema nji-ma se nalazio najveći dio vojske.

Pošto je dao ovakvo obavještenje, Gavroche dodade:— Ja vam dopuštam, da ih dobro izlemate.Enjolras se, međutim, nalazio kod svoje rupe i naćulenih

ušiju vrebao je.Napadači, bez sumnje nezadovoljni prvim rezultatom pu-

canja tanetom, nisu ga ponovili.

404

Jedna četa pješaštva posjela je kraj ulice, iza toga. Voj-nici su raskopavali uličnu kaldrmu i gradili od nje malunisku zidinu, neku vrstu grudobrana, koji nije bio viši od 18palaca i koji se nalazio prijeko od barikade. Na lijevom uglutoga grudobrana vidjeli su se prvi redovi jednog bataljuna izokoline Pariza, koji se nalazio u ulici Saint-Denis.

Enjolrasu, koji je slušao, učini ise, da je razabrao naro-čiti šum, koji se čuje, kad se iz kola vade kutije s karte-čom, i on opazi zapovjednika topa, kako mijenja nišan i na-ginje malo nalijevo topovsku cijev. Zapovjednik topa uze samfitilj i prinese ga topu.

— Sagnite glavu, natrag uza zid! — viknu Enjolras. —Svi na koljena duž barikade!

Buntovnici, koji su bili raštrkani ispred krčme i napu-stili svoja mjesta pri dolasku Gavrochea, jurnuše u nereduk barikadi; ali prije nego je Enjolrasova zapovijed bila iz-vršena, top puče sa strašnim lomom karteča. To je zaista biopucanj s kartečom.

Karteč je bio upravljen na rub utvrde, odskočio je pozidu i od tog užasnog odskoka dvojica su poginuli, a trojicabili ranjeni.

Kada bi se ovako nastavilo, barikada se ne bi mogla vi-še održati. Karteč je ulazio u barikadu.

Nasta buka, kao od zaprepaštenja.— Spriječimo barem drugi pucanj — reče Enjolras.I spuštajući svoju karabinku, on nacilja na zapovjedni-

ka topa, koji je u tom trenutku, nagnut nad stražnji diotopa, ispravljao i tačno određivao pravac gađanja.

Ovaj zapovjednik topa bio je lijep topnički narednik, sa-svim mlad, plav, s veoma blagim licem, s inteligentnim izgle-dom, svojstvenim tom opasnom rodu oružja od budućnosti,koje — usavršavano u strahoti — mora na kraju ubiti rat.

Combeferre, stojeći kraj Enjolrasa, promatrao je ovogmladića.

— Šteta! — reče Combeferre. — Kakva odvratna stvar,ovo klanje! Brate moj, kad ne bude više careva, neće bitiviše ni rata. Enjolras, ti ciljaš na onog narednika, ali ti gane gledaš. Pomisli, to je divan mlad čovjek; on je neustrašiv;

405

vidi se da misli; oni su vrlo obrazovani, ti mladi topnici; onima oca, majku, porodicu; on vjerojatno voli; njemu je naj-više dvadeset godina; mogao bi da ti bude brat.

— I jest — reče Enjolras.— Da — prihvati Combeferre — i moj isto tako. Pa onda,

ne ubijajmo ga.— Pusti me. što mora da bude, mora.I jedna suza skotrlja se polako na mramorni obraz Enjol-

rasov.U istom trenu on odape svoju karabinku. Munja zasvijetli.

Topnik se okrene dva puta oko sebe, ruku ispruženih predase i glave uzdignute kao da udiše zrak, zatim se izvrnu na topi osta na njemu bez pokreta. Vidjela mu se leđa, iz sredinekojih je sasvim ravno klizio mlaz krvi. Metak mu je prosvi-rao prsa skroz naskroz. Bio je mrtav.

Trebalo ga je odnijeti i zamijeniti. Time se uistinu dobilonekoliko minuta.

IX

PRIMJENA ONOG STAROG TALENTA ZVJEROKRADICEI HICA NEPROMAŠNE PUŠKE, KOJI JE UTJECAO NA

OSUDU U G. 1796.

U barikadi su se izmjenjivala mišljenja.Hitac iz topa ponovit će se. Neće ga kod ovog oružja biti

prije četvrt sata. Bilo je apsolutno potrebno, da se hitaczaustavi.

Enjolras dobaci ovu zapovijed:— Treba metnuti blazine.— Nemamo — reče Combeferre — ranjenici leže na njima.Jean Valjean, koji je sjedio malo dalje na jednom ka-

menu na uglu krčme, s puškom među nogama, nije do tadasudjelovao ni u čemu što se događalo. Izgleda, kao da nijeni čuo prigovore boraca oko sebe: — Eto puške, koja nesluži ničemu.

406

Na zapovijed, koju je izdao Enjolras, on se digne.Sjećate se, kako je, čim su se pojavili buntovnici u go-

milama u ulici Chanvrerie, jedna starica — da bi se zaštitilaod metalka — namjestila blazinu pred svoj prozor. Ovaj pro-zor, tavanski prozor, nalazio se na krovu jedne šesterokatnekuće, malo ispred same barikade. Blazina, namještena po-prijeko, poduprta odozdo dvjema motkama za sušenje rub-lja, bila je odozgo privezana s dva konopca, omotana okodva klinca u okviru tavanskog prozora. Ova dva konopcajasno su se ocrtavala prema nebu kao dlake.

— Može li mi netko pozajmiti dvocijevku? — reče JeanValjean.

Enjolras, koji je upravo napunio svoju, pruži mu je.Jean Valjean nanišani na mansardu i odapne.Jedan od dva konopca bio je presječen.Blaziina je visila samo na jednom konopcu.Jean Valjean opali i po drugi put. Drugi konopac udari

po oknu na mansardi. Blaziina skliznu između dvije motikei pade na ulicu.

Barikada zapljeska.Svi glasovi kriknuše:— Evo nam blazine!— Da, da — reče Combeferre — ali tko će otići po nju?Zaista, blazina je pala izvan barikade, ispred nje, izme-

đu opsjednutih i ciljača. Jer pošto je smrt topničkog nared-nika bacila u očajanje trupu, vojnici su poslije nekoliko tre-nutaka polijegali potrbuške iza zida od kaldrme, koji su bilipodigli, i, da bi nadoknadili nasilno umirenje topa, koji ješutio očekujući dok mu se posluga reorganizira, oni su otvo-rili vatru protiv barikade. Pobunjenici nisu odgovorili naovo puškaranje, štedeći streljivo. Meci su se lomili o barika-du; ali ulica, koju su oni ispunjavali mecima, bila je strašna.

Jean Valjean prođe kroz prosjek, spusti se u ulicu, pro-đe kroz oluju taneta, dođe do blazine, podigne je, natovarije na leđa i vrati se u barikadu.

On sam namjesti i blazinu na prolom. On je učvrsti pre-ma zidu tako da je topnici ne mogu vidjeti.

Pošto je to učinio, očekivao je karteč.

407

...j...« i!

Nije se dugo čekalo.Top s urlikom izbljuva svoj paket praskavica. Ali se one

nisu mogle odbiti i prsnuti. Karteč je pobacio na blazini.Predviđeno djelovanje bilo je postignuto. Barikada je bilazaštićena.

— Građanine — reče Enjolras Jeanu Valjeanu — republika vam zahvaljuje.

Bossuet se divio i smijao. On povika:— Pa to je nemoralno, da jedna blazina ima toliku moć.

To je trijumf onoga koji se uvija, nad onim, koji bije gromom. Svejedno, slava blazini, koja uništava top!

ZORA

U tom trenutku Cosette se budila.Njezina je soba bila uska, čista, skromna, s velikim pro-

zorom prema istoku na zadnjem dvorištu.Cosette nije znala ništa o onome što se događalo u Pa-

rizu. Ona nije jučer bila tu, nego je već bila u svojoj sobi,kad je Toussaint rekla: — Izgleda da će biti tučnjave.

Cosette je spavala samo nekoliko sati, ali dobro. Imalaje ugodne sanje, možda uslijed toga, što je njezin krevetićbio vrlo bijel. Netko, koji je bio Marius, pojavio joj se usvjetlosti. Ona se probudi sa suncem u očima, što joj je uprvi mah dalo dojam, da se san nastavio.

Njezina prva misao poslije toga sna bila je vesela. Co-sette se osjećala sasvim spokojna. Ona je prolazila — kaoJean Valjean nekoliko sati prije — kroz onu reakciju duše,koja apsolutno neće nesreću. Ona se nadala svim svojim si-lama, ne znajući ni sama zašto. Zatim joj se stegne srce. —Već tri dana nije vidjela Mariusa. Ali ona je sebi govorila,da je on primio njeno pismo, da zna gdje se ona nalazi, ida ima toliko duha, da će naći načina da dođe do nje.

— I to sigurno još danas, a možda već i jutros.

408

Dan je već bio svanuo, ali sunčane su zrake bile vrlo hori-zontalne, te ona pomisli da je vrlo rano; ipak mora ustati,da dočeka Mariusa.

Osjećala je, da ne može živjeti bez Mariusa; njoj je tobilo dovoljno da bude uvjerena da će Marius doći. To jebilo nepobitno. To je bilo sigurno. Bilo je već dosta užasnopatiti tri dana. Marius odsutan tri dana, to je bilo strašnoi dragome Bogu. Sada je već ova okrutna šala odozgo pre-trpljena. Marius mora biti već negdje blizu i donijet će ka-kvu lijepu vijest. Takva je mladost; ona brzo otire suze;ona nalazi da je bol nepotreban, i ne priznaje ga. Mladostje osmijeh budućnosti pred nepoznatim, koja je sama buduć-nost. Njoj izgleda prirodno, da bude sretna. Izgleda, da jenjezino disanje sastavljeno od nade.

Uostalom, Cosette se nije mogla sjetiti šta je ono Ma-rius rekao o toj odsutnosti, koja je trebala potrajati samojedan dan. Svatko je već primijetio, s kakvom vještinom je-dan novčić koji ispustite, trči da se sakrije, i s kakvom vje-štinom on to postigne, tako da ga nitko ne može naći. Imamisli, koje se isto tako poigraju s nama; one se šćućure ukutić našega mozga, i svršeno je, one su izgubljene; pam-ćenju je nemoguće da ih uhvati. Cosettu je donekle srdiotaj napor, što ga je činilo njezino sjećanje. Govorila je sebi,kako je vrlo ružno od nje, da je to pravi zločin, što je zabo-ravila riječi koje je izgovorio Marius.

Ona skoči s kreveta i obavi dva pranja, pranje duše ipranje tijela, molitvu i umivanje.

Čitalac se još može uvesti u bračnu sobu, ali u djevo-jačku sobu ne. Stih bi to jedva smio, proza to ne trebada čini.

To je unutrašnjost još zatvorenog cvijeta, to je intimnaćelijica zatvorenog ljiljana, koju ne treba da gleda čovjek,dok je nije gledalo sunce. Žena u pupoljku je svetinja. Tajčedni krevet, koji se otkriva, božanstvena polunagost, kojase boji same sebe, bijela noga, koja se skriva u papuču, tegrudi, koje se pokrivaju pred ogledalom kao da je ogledalooko, ta košulja, koja se žuri da natkrije rame, ako zapucketakakav ormar ili prođu kakva kola, te svezane pantljike, te

409

zakopčane kopče, te stegnute vrpce, ta podrhtavanja, te jezeod hladnoće i od stidljivosti, ta divna preplašenost svih kret-nja, taj gotovo krilati nemir tamo gdje se nema čega plašiti,uzastopne faze oblačenja tako dražesne kao oblaci zore —ne pristoji se, da sve to bude ispričano, previše je već, štoje samo i označeno.

Čovječje oko treba da bude pobožni je pred dizanjemdjevojke, nego pred dizanjem zvijezde. Mogućnost dohvatatreba da se pretvori u povećanje poštovanja. Vunica na bre-skvi, mašak na šljivi, prozračni kristal snijega, krilo lepti-rovo posuto prahom, sve su to grube stvari kraj ove čedno-sti, koja čak i ne zna da je čedna. Djevojka je samo svjet-lost u snu, ona još nije kip. Njezina je postelja skrivena umračan kutić ideala. Radoznali dodir pogleda čini nasilje nadnejasnom polusjenkom. Promatrati znači ovdje profanirati.

Nećemo dakle pokazati ništa od svega tog ljupkog dar--mara Cosettina buđenja.

U jednoj istočnjačkoj priči veli se, da je ružu Bog stvo-rio bijelom, ali kako ju je Adam gledao u trenutku kadase otvarala, ona se postidjela i postala crvenom. Mi smo odonih, koji se zbunjuju pred djevojkama i pred cvijećem, jerih nalazimo dostojnima poštovanja.

Cosette se brzo obuče, počešlja, uredi kosu, što je bilosasvim jednostavno u to doba, kada žene nisu nadimale svojevitice jastučićima i bačvicama, niti su metale krinoline ukosu. Zatim otvori prozor i prijeđe očima svuda oko sebe unadi, da će otkriti jedan kraj ulice, jedan ugao kuća, jedankomadić pločnika, i da će moći ugledati Mariusa. Ali ništase nije vidjelo vani. Zadnje dvorište bilo je zatvoreno dostavisokim zidovima i imalo je za izgled samo nekoliko vrtova.Cosette nađe da su ti vrtovi odvratni; prvi put u njenom živo-tu, da joj je cvijeće bilo ružno. Najmanji dio uličnog potokana raskršću svidio bi joj se više. Odluči gledati nebo, kaoda je mislila da Marius može doći i odanle.

Najednom zaplače. Nije to bila nestalnost njene duše:već su to bile nade isprekidane očajanjem, bila je to njenasituacija. Ona nejasno osjeti nešto strašno. Uistinu, zrakomprolazi nešto. Govorila je sebi, da nije sigurna ni u što i da

izgubi nekoga s očiju znači isto tako i izgubiti ga; i po-misao da bi joj se Marius mogao vratiti iz neba, učini jojse ne više ljupka, već kobna.

Zatim, takvi isu to oblaci, povrati joj se mir i nada unekoj vrsti nesvjesnog, ali mirnog osmijeha, u nekoj vrstivjere u Boga.

U kući je još sve spavalo. Vladala je upravo seoska ti-šina. Nijedni kapci nisu bili otvoreni. Vratarov stan zatvo-ren. Toussaint još nije bila ustala i Cosette je sasvim prirodnopomislila, da i njezin otac spava. Mora da je bila mnogopropatila i da još uvijek mnogo pati, jer je sebi govorila, dajoj je otac bio zao; ali nadala se u Mariusa. Pomrčina takvesvjetlosti bila je zaista nemoguća. Od vremena do vremenačula bi iz izvjesne daljine neku vrstu potmulih potresa, tebi govorila:

— Čudnovato, što tako rano otvaraju i zatvaraju kapije!To su bili udarci topova na barikadi.Nekoliko stopa ispod Cosettina prozora nalazilo se gni-

jezdo lastavica; samo gnijezdo bilo je na zidnoj izbočini, takoda se odozgo mogla vidjeti unutrašnjost toga malog raja.Majka je tu ležala raširenih krila nad svojim malima, otacje uzlijetao, odlazio i vraćao se, donoseći u kljunu hranu ipoljupce.

Rađanje dana pozlaćivalo je ovu sreću, veliki zakon»množite ise!« nalazio se tu nasmiješen, i božanska i mila tajnaširila se u slavi jutra.

Cosette s kosom u sunčanim zrakama, s dušom u hime-rama ljubavi, nesvjesno se nagnula, i gotovo ne usuđujućise priznati, da je u to vrijeme mislila na Mariusa, gledala jeove ptice, ovu porodicu, ovog mužjaka i ovu ženku, ovu maj-ku i njezine male, s dubokom uzrujanošću, koju gnijezdo iza-ziva kod djevice.

410 411

XI

PUŠČANI HITAC KOJI NIŠTA NE PROMAŠUJE I KOJINIKOG NE UBIJA

Paljba napadača nastavljala se. Salve i karteč dolazili sujedan za drugim, zapravo bez velikog pustošenja. Gornji diokorintske fasade jedini je trpio; prozor prvoga kata i tavan-ski prozori, izrešetani praskavicama i mecima iz biskajskihpušaka, polako su mijenjali oblik. Borci, koji su se tu posta-vili, morali su se povući. Uostalom, tu je na barikade napalataktika: dugo puškarati, da se iscrpi streljivo buntovnika,ako učine pogrešku i budu odgovarali. Kada se po malaksa-losti njihove paljbe primijeti, da nemaju više ni metaka nibaruta, onda se juriša. Enjolras nije pao u tu zamku; bari-kada nije odgovarala.

Na svaku salvu trupe Gavroche je nadimao obraz jezikomu znak dubokog prezira.

— Dobro je — govorio je — derite platno, nama su ionakopotrebni povoji.

Courfevrac je interpelirao karteč o njegovu slabom us-pjehu i govorio je topu:

— Moj brajane, pa ti si nekako zatajio.U borbi je čovjek radoznao kao i na plesu. Vjerojatno

je šutnja barikade počela zadavati brige napadačima i strahod kakvog neočekivanog incidenta, pa su osjećali potrebu,da prozni kroz tu gomilu kamenja i doznadu, šta se doga-đa iza te nepomične zidine, koja je primala udarce, a nijena njih odgovarala. Buntovnici opaziše odjednom neku ka-cigu, koja se sjajila u suncu na susjednom krovu. Jedan jevatrogasac stajao naslonjen uz visoki dimnjak i izgledao, kaoda je na straži. Njegov je pogled padao ravno u barikadu.

— Evo jednog dosadnog promatrača — reče Enjolras.Jean Valjean je bio vratio Enjolrasovu dvocijevku, ali je

imao svoju pušku.Bez riječi on nanišani vatrogasca, i sekundu kasnije, po-

gođena metkom, kaciga je s treskom padala na ulicu. Voj-nik, sav usplahiren, požuri se da iščezne.

412

Drugi jedan promatrač zauze njegovo mjesto. Ovaj jebio oficir. Jean Valjean, koji je, međutim, opet nabio pu-šku, nanišani došljaka i posla oficirovu kacigu za vojniko-vom kacigom. Oficir nije bio tvrdoglav i vrlo brzo se povuče.Ovaj put je opomena bila shvaćena. Nitko se više ne pojavina krovu, i oni izvana odustaše od špijuniranja barikade.

— Zašto niste ubili tog čovjeka? — zapita Bossuet JeanaValjeana.

Jean Valjean ne odgovori.

XII

NERED PRISTAŠA REDA

Bossuet šane na uho Combeferreu:— Nije odgovorio na moje pitanje.— To je čovjek, koji dijeli dobročinstva pušeanim hicima

— reče Combeferre.Oni, koji se još malo sjećaju toga već davnoga doba,

znaju da se narodna garda iz okolice Pariza hrabro borilaprotiv pobuna. Ona je bila osobito junačka i neustrašiva udanima lipnja 1832. Kakav dobroćudni krčmar iz Pantina,Vertusa ili Cunette, čiju je »radnju« pobuna ispraznila, po-staje lavom, videći svoju plesnu dvoranu praznu, i gine, sa-mo da spasi društveni poredak, reprezentiran njegovom krč-micom. U to vrijeme, koje je bilo istodobno i buržoasko i he-rojsko, kraj ideja, koje su imale svoje vitezove, interesi suimali svoje junake. Prozaičnost pokretača nije oduzimalaništa od hrabrosti pokreta. Opadanje gomile naslaganih ta-lira činilo je, da bankari pjevaju Marseillaisu. Krv se upravolirski lila za tezgu, i s lacedemonskim oduševljenjem braniose dućan, ta ogromna minijatura domovine.

Uostalom, da kažemo, u svemu tome bilo je samo vrloozbiljnih stvari. To su društveni elementi stupali u borbu,očekujući dan, kada će doći u ravnotežu.

Drugi znak toga vremena bio je anarhija, pomiješana sgor.vernementalizmom (barbarsko ime ispravne stranke). Tu-klo se za red nedisciplinom. Bubanj bi zalupao iznenada

413

na okup po kapricioznoj naredbi tog i tog pukovnika na-rodne garde; onaj kapetan je išao u boj po inspiraciji; onajnarodni gardist se borio »idejno« i za svoj osobni račun. Utrenucima krize, »onih dana« tražio se savjet manje od svo-jih šefova, a više od svojih nagona. U vojsci reda bilo je pra-vih gerilaca, jedni od mača kao Fannicot, drugi od pera kaoHenri Fonfrede.

Civilizacija, zastupana u to doba na žalost više kongrega-cijom interesa nego skupinom načela, bila je ili se smatralada je u opasnosti; ona je vikala na uzbunu; uzimajući sebeza centar, svaki ju je branio, pomagao i štitio na svoju ru-ku; i makar tkogod uzimao je na sebe, da spasi društvo.

Revnost je bila gdjekada do iscrpljenja. Poneki odred na-rodnih gardista pretvorio bi se po svojoj osobnoj vlasti u ratnisud i sudio bi i pogubljivao za pet minuta kakvog pobunjenika.Takva jedna improvizacija ubila je Jeana Prouvairea. Divljizakon linča, za koji ni jedna stranka nema prava krivitidruge, jer je primljen od republike u Americi kao i odmonarhije u Evropi. Ovaj zakon linča komplicirao se pogre-škama. Jednog dana pobune, mladi pjesnik po imenu Paul--Aiine Garnier bio je igonjen na trgu Rovale, s bodežom u sla-binama, i jedva jedvice je pobjegao, sakrivši se u vežu kućebroj 6. Vikali su: — Evo jednog od tih Saint-Simonista! — ihtjeli su ga ubiti. Međutim, on je pod pazuhom nosio svezakmemoara kneza od Saint-Simona. Neki narodni gardist bioje pročitao na knjizi riječ: Saint-Simon i stao je vikati: —Na smrt!

Na dan 6. lipnja 1832, jedna četa narodnih gardista izokoline Pariza, pod vodstvom gore spomenutog kapetana Fan-nicota, bila je zbog svoje kaprice i fantazije desetkovanau ulici Chanvrerie. Događaj, koliko god on bio čudnovat,utvrđen je sudskom istragom, provedenom poslije pobuneod 1832. Kapetan Fannicot, buržuj nestrpljiv i smion, nekavrsta oficira-pustolova iz redova onih ikoje smo malo prijeokarakterizirali, fanatičan i nepokoran, vladinovac, nije mo-gao odoljeti napasti, da zapovjedi paljbu prije vremena, iambiciji, da zauzme barikadu on sam, to jest sa svojom če-tom. Ogorčen pojavom crvene zastave i zatim starog odijela,

414

za koje je mislio da je crna zastava, on je glasno osuđivaogenerale i zapovjednike odreda, koji su vijećali, jer su sma-trali da još nije došao čas za odlučan juriš, i koji su ostavljali— prema glasovitoj izreci jednoga od njih — »da se buna kuhau svom sosu«, a što se njega tiče, on je držao da je barikadazrela, i budući da ono što je zrelo, treba da padne, pokušaoje.

Zapovijedao je ljudima odlučnim kao i on, »pobješnje-lim« — rekao je neki očevidac. Njegova četa, upravo ona,koja je strijeljala Jeana Prouvairea, bila je prva u bataljunu,postavljenom na uglu ulice. U trenutku, kada se to najmanjeočekivalo, kapetan je bacio svoje ljude na barikadu. Ovakretnja, izvedena s više dobre volje nego strategije, skupoje stajala četu Fannicota. Prije nego je prešla dvije trećineulice, bila je dočekana općom salvom s barikade. Četvorica,najsmioniji, koji su trčali na čelu, bili su pogođeni baš podsamom barikadom, i ova junačka gomila narodnih gardista,ljudi veoma hrabrih, ali koji nisu imali nimalo vojničkeustrajnosti, morala se povući poslije izvjesnog kolebanja,ostavljajući petnaest mrtvih na ulici. Trenutak kolebanja daoje buntovnicima vremena, da napune isvoje oružje, i novasalva stigla je četu prije nego je mogla doći do ugla ulice, dosvog zaklona. Jedno se vrijeme nalazila pod unakrsnom va-trom i primila je kar.teč topa uperenog protiv barikade, kojinije prekidao paljbu, nemajući za to naredbe. Neustrašivi ineoprezni Fannicot bio je jedan od onih, koji su poginuli odpraskavice. Njega je ubio top, to jest red.

Ovaj napadaj, više bijesan nego ozbiljan, naljutio je En-jolrasa. — Budale! — reče on. — Šalju svoje ljude u sigurnusmrt, a nama troše streljivo nizašto.

Enjolras je govorio kao pravi general pobune, što je ibio. Buna i njezino ugušivanje ne bore se jednakim oružjem.Buna se brzo iscrpljuje i ima da ispali samo ograničeni brojmetaka, da utroši samo ograničeni broj boraca. Ispražnjenanabojnjača, poginuli borac ne mogu se zamijeniti. Ugušivanje,imajući vojsku, ne broji ljude, a imajući arsenal u Vincen-nesu, ne broji metke. Ugušivanje ima onoliko pukovnija, ko-liko barikada ima ljudi, a onoliko arsenala, koliko barikada

415

nabojnjača. I zato su to borbe jednog sa stotinom, koje seuvijeik svršavaju porazom barikada; osim ako revolucija, po-javivši se odjednom, ne baci na vagu svoj plameni mač ar-hanđela. To se događa. Tada se sve diže, kaldrma počinje daključa, narodne utvrde kipe. Pariz svemoćno podrhtava, osjećase quid divinum (nešto božansko), neki 10. kolovoza je uzraku, neki 29. srpnja je zraku, pojavljuje se neka čudesnasvjetlost, razjapljena čeljust snage uzmiče i vojska, taj lav,vidi gdje pred njom stoji odlučna i mirna proročica; Fran-cuska.

XIII SVJETLOSTI

KOJE PROLAZE

U kaosu osjećanja i strasti, koje brane barikadu, imasvačega; ima hrabrosti, mladosti, častoljublja, oduševljenja,ideala, uvjerenja, kartaške tvrdoglavosti, a osobito časovitihnada.

Jedna od tih časovitih nada, jedan od tih nejasnih uz-drhtaja nadanja prijeđe iznenada, u trenutku kad se naj-manje očekivalo, preko barikade Chanvrerie.

— Slušajte — klikne odjednom Enjolras — pazite dobro,izgleda mi da se Pariz budi.

Sigurno je, da je 6. lipnja prije podne pobuna imala kro2jedan ili dva sata kakvo-takvo pojačanje. Jogunasto zvonje-nje na pobunu s crkve Saint-Merry oživjelo je neke slabevolje. U ulici Poirier, u ulici Gravilliers nastale su bari-kade. Pred gradslkim vratima Saint-Martin jedan je mladić,naoružan karabinkom, napao sam samcat na eskadron konja-ništva. Na otvorenom prostoru, na samom bulvaru, on klečena jedno koljeno, nasloni pušku na rame, opali, ubi zapo-vjednika eskadrone i okrene se, govoreći: Evo još jednog,k*ji više neće činiti zlo. Bio je raznesen sabljama. U uliciSaint-Denis pucala je jedna žena na narodnu gardu iza spu-štenih prozorskih kapaka. Kod svakog se metka vidjelo kakopodrhtavaju prečke na kapcima. Jedno dijete uhvaćeno je u

ulici Cossonnerie, sa džepovima punim naboja. Nekoliko od-reda na straži bilo je napadnuto. Na ulazu u ulicu Bertin--Poiree dočeka pukovniju kirastira veoma živo i sasvim ne-predviđeno puškaranje. U ulici Planche-Mibrav bacali su navojsku s krovova komade razbijenog posuđa i kućnih po-suda; slab znak: i kada su o tome obavijestili maršala Soul-ta, stari se vojskovođa Napoleonov zamislio, sjećajući se ri-ječi Sucheta u Saragosi: Propali smo, ako nam stare žene pro-sipaju svoje noćne sudove na glavu.

Ovi opći simptomi, koji su izbijali u trenutku kada sevjerovalo da je pobuna lokalizirana, ova groznica gnjeva,koja je sve više rasla, ove iskre, koje su letjele tu i tamo iznadtih dubokih masa zapaljive materije, što se zovu pariškapredgrađa, sve je to skupa zabrinulo vojne zapovjednike. Po-hitaše ugasiti ove početke požara. Pričekaše, dok ova praska-nja ne budu ugušena, s napadajem na barikade Maubuee,Chanvrerie i Saint-Merry, kako bi poslije imali posla samo snjima i tako mogli svršiti jednim udarom. Kolone su bačenena uzbunjene ulice, brišući velike, sondirajući male, desno,lijevo, čas oprezno i polako, čas trčećim korakom. Vojska jerazbijala vrata na kućama, odakle se pucalo; istodobno je ko-njaništvo jurišalo i rastjerivalo gomilice na bulvarima. Ovose ugušivanje nije vršilo bez vike i bez onog bučnog treska, .svojstvenog sudarima vojske i naroda. To je bilo ono, što jeEnjolras čuo u intervalima kanonade i puškaranja. Osim togaje vidio, gdje na kraju ulice pronose ranjenike na nosilima, igovorio je Courfevracu: — Ranjenici nisu naši.

Nada je bila kratkotrajna; svjetlost se brzo ugasila. Zamanje od pola sata iščezlo je ono što je bilo u zraku; to jebilo kao munja bez groma, i buntovnici osjetiše, kako opetpada na njih neka vrsta olovnog pokrova, što ga ravnoduš-nost naroda baca na napuštene ustanike.

Opći pokret, koji se, izgledalo je, nejasno ocrtao, nije uspioi pažnja vojnog ministra i strategija generala mogla se sadakoncentrirati na tri ili četiri barikade, koje su se još držale.

Sunce se dizalo na obzorju.Jedan se buntovnik obrati Enjolrasu:

416 27 Jadnici II 417

— Tu se gladuje. Zar ćemo mi zbilja umrijeti ovako bezjela?

Enjolras još uvijek nalakćen do svoje rupe, ne skidajućiočiju s kraja ulice, učini glavom znak kao za potvrdu.

XIV GDJE ĆE SE PROČITATI IME EN.TOLRASOVE

DRAGE

Courfevrac, sjedeći na kamenu kraj Enjolrasa, obasipaoje top još uvijek pogrdnim riječima; kad bi god s užasnimtreskom prolazilo to mračno jato projektila, što se zove kar-teč, on bi ga dočekivao izljevom ironije.

— Zadihao si se, jadni moj brate grubijane. Žao mi te je,uzalud ti sva galama. Ta to i nije grmljavina, to je kašalj.

I oko njega su se smijali.Courfevrac i Bossuet, čije je hrabro, dobro raspoloženje

raslo s opasnošću, zamjenjivali su hranu šalom i ikako nijebilo vina, nudili su svima veselosti.

— Ja se divim Enjolrasu — reče Bossuet. — Njegovahladnokrvna odvažnost zadivljuje me. On živi osamljen, štoga možda čini nešto sumornim; Enjolras se tuži možda nasvoju krupnoću, koja ga osuđuje da bude udovac. A mi drugi, svi mi imamo više ili manje dragana, koje nas čine ludima, to jest hrabrima. Kad je čovjek zaljubljen kao tigar,može se barem tući kao lav. To je jedan način, da osvetimomuke, koje nam zadaju naše gospođe grizete. Roland pogibada napakosti Angeliqui; sva naša herojstva dolaze od našihžena. Čovjek bez žene, to je kao pištolj bez kremena; žena jeono što odapinje čovjeka. Pa dobro. Enjolras nema žene. Onnije zaljubljen, a ipak nađe načina, da bude neustrašiv. Toje nečuveno, da čovjek može biti hladan kao led i smion kaovatra.Činilo se, da Enjolras nije slušao, ali da je netko bio krajnjega, čuo bi ga gdje šapuće: — Patria (domovina). Bossuetse još smijao, kad Courfevrac uzviknu:

— Novost.I uzimajući glas sudskog podvornika, on dodade:

— Zovem se Osmofuntovnik.I zaista, neko novo lice bilo je stupilo na pozornicu. To

je bio još jedan top.Topnici hitro izvršiše manevar i postaviše drugi top kraj

prvoga.To je već ocrtavalo rasplet.Nekoliko časaka kasnije pucala su oba topa, brzo poslu-

živana, na utvrdu; salve pješačkog odreda i gardista iz oko-lice Pariza potpomagale su topništvo.

U izvjesnoj daljini čula se neka druga kanonada. U istovrijeme, kada su se ova dva topa oborila na utvrdu uliceChanvrerie, druga dva topa, naperena jedan u ulici Saint--Denis, drugi u ulici Aubry-le-Boucher, rešetali su barikaduSaint-Merry. Četiri topa jedan su drugome sumorno slali svo-ju jeku.

Laveži mračnih ratnih pasa odazivali su se međusobno.Od dva topa, koji su sada tukli barikadu ulice Chanvrerie,

jedan je pucao praskavicama, drugi tanetima.Top, koji je pucao tanetima, bio je uperen malo više i

gađanje je bilo sračunato tako, da je tane udaralo u krajnjidio gornjeg ruba barikade, sav od kamenja, i drobilo ga kaokarteč na buntovnike.

Ovaj način pucanja imao je svrhu, da ukloni borce s vrhautvrde i da ih prisili, da se posakrivaju u unutrašnjosti, tojest on je najavljivao juriš.

Kad borci budu otjerani s vrha barikade tanetom i sprozora krčme kartečom, moći će jurišne kolone nastupatiulicom, i moći će sigurno, a možda čak i neprimijećeno, dase popnu na barikadu kao sinoć, i, tko zna?, da je zauzmuna juriš.

— Neophodno je, da se smanji nepriličnost ovih topova— reče Enjolras i viknu: — Pucaj na topnike!

Svi su bili spremni. Barikada koja je već odavno šutjela,osu žestoku paljbu, sedam ili osam salva bile su ispaljenejedna za drugom s nekom vrstom bijesa i užitka; ulica senapunila zasljepljivim dimom i poslije nekoliko trenutakamoglo se nejasno raspoznati kroz tu maglu, ispruganu plame-nom, da su dvije trećine topnika ležale pod topovskim kota-

418 27* 419

cima. Oni koji su ostali čitavi, vršili su i dalje topovsku služ-bu, sa strogom hladnokrvnošću, ali njihova je paljba bilapolaganija.

— To je dobro — reče Bossuet Enjolrasu. — To je li jepiuspjeh.

En jolras odmahnu glavom i odgovor i:— Još četvrt sata ovakva uspjeha i neće biti ni deset

naboja u barikadi.Izgleda da je Gavroche čuo te riječi.

XV GAVROCHE NAPOLJU

Courfevrac opazi odjednom nekog ispred barikade, na-polju na ulici , pod hicima.

Gavroche je bio uzeo iz krčme košaricu za butelje, pro-vukao se kroz prosjek i mirno je praznio u svoju košaricupune nabojnjače narodnih gardista, poginulih na ograncimabarikade.

— Šta radiš tu? — reče Cour fevrac.Gavroche diže nos:— Građanine, punim svoju košaricu.— Zar ne vidiš praskavica?Gavroche odgovori:— Pada kiša . Pa šta?Courfevrac viknu:— Vraćaj se!— Evo sad — odvrati Gavroche.I s jednim skokom on zađe u ul icu.Sjećate se, da je četa Fannicot, kada se je povlačila, osta-

vi la za sobom ci jel i n iz mrtvih .Oko dvadeset mrtvih ležalo je tu i tamo na pločniku J

duž cijele ulice. To je značilo dvadeset nabojnjača za Gavro- > ; 'chea, ili zaliha naboja za barikadu.

Dim je lebdio na ulici kao magla. Onaj tko je vidio oblak,zašao u klisuru između dvije strme hridine, može sebi pred-staviti ovaj dim, stiješnjen i kao zbijen između dva mračna

420

reda visokih kuća. Dim se polako penjao i neprestano seobnavljao; otuda neko postepeno mračenje, koje je tamniločak dnevnu svjetlost. Jedva ako su se od jednog do drugogakraja ionako kratke ulice borci mogli vidjeti.

Ova polutmina, vjerovatno hotimična i proračunata odzapovjednika, koji su trebali upravljati jurišem, bila je ko-risna Gavrocheu.

Pod naborima ovog zastora od dima i zahvaljujući svojojmal jušn ost i, on je mogao zaci dosta daleko u ul icu, a dane bude opažen. On opljačka bez velike opasnosti sedam iliosam prvih nabojn jača.

Puzio je potrbuške, galopirao na četiri noge, uzimao svojukošaricu u zube, uvijao se, klizao, ugibao se, zmijuljio se odjednog poginulog do drugog i praznio vojničku torbu ili na-bojnjače, kao što majmun otvara orah.

S barikade, kojoj je bio još dosta blizu, nisu mu smjelivikati neka se vra t i , od st raha da ne svra te pozorn ost nanjega.

Ali jednom mntvaou, fcoji je bio kaplar, on nađe barut-ni rog.

— Za nevol ju je i to dobro — reče on, stavlja jući ga udžep.

Idući neprestano naprijed, dospije do mjesta gdje je ma-gla puščanog praha postajala providna. I strijelci iz pješaš-tva, postavljeni u zasjedu iza njihova zaklona od kaldrme, istrijelci iz okoline Pariza, zbijeni na uglu ulice, pokazivahuodjednom među sobom nešto što se micalo u dimu.

U trenutku kada je Gavroche olakšavao od naboja nared-nika, ispruženog kraj stupa, jedan metak pogodi lešinu.

— Do vraga — reče Gavroche. — Evo, gdje mi ubi ja jumrtvace.

Jedan drugi metak okrznu pločnik kraj n jega. Treći muizvrnu košar icu.

Gavroche pogleda i vidje da to dolazi od vojnika iz pa-riške okoline.

On sasvim ustade, uspravan, s vlasima na vjetru, podbo-čenih ruku, s uprtim pogledom u narodne gardiste, koji supucali, i zapjeva:

421

Svi gadovi u Nenterre, Krivactome je Voltaire; U Palaiseauusam glupak, Krivac je RousseauJean-Jacques.

Zatim digne košaricu, pokupi ne gubeći ni jednoga svenaboje koji su bili ispali, i nastupajući prema puščanoj va-tri, on ode isprazniti još jednu nabojnjaču. Tu ga promašičetvrti metak. Gavroche je pjevao:

Ja sam mali proleter, Krivactome je Voltaire; Maleni sam jačvorak, Krivac tome je Jean-Jacques.

Peti metak uspio je da dobije od njega samo treću strofu:

Imao sam karakter, Krivac tomeje Voltaire; Bijede mi jeprepun džak, Krivac tome jeJean-Jacqu.es.

To je tako trajalo neko vrijeme.Prizor je bio strašan i očaravajući. Gavroche ipod palj-

bom zaguljivao je paljbu. To je vrabac kljucao lovce. Nasvaku pucnjavu on je odgovarao jednom strofom. Neprestanosu ga nišanili, stalno su ga promašivali. Narodni gardisti ivojnici smijali su se, ciljajući u njega. On bi legao, zatim sedizao, zaklanjao se pred kakvu vežu, zatim iskočio, nestajaloga, opet se pojavljivao, bježao, vraćao se, odgovarao paljbipraveći »dugi nos«, i ipak pljačkao naboje, praznio naboj-njače i punio svoju košaricu. Buntovnici, trepteći od straha,pratili su ga očima. Barikada je drhtala, a on je pjevao. Tonije bilo dijete, to nije bio čovjek; bio je to jedan čudnovativilinski fakinčic. Meci su jurili za njim, a on je bio hitriji od

422

njih. Igrao se ne zna se kakvu strašnu igru skrivača sa smrću.Kad bi se god približilo pljosnato lice sablasti, fakinčic bi jeudarao prstom po nosu.

Ipak jedan metak, bolje naciljan ili više podmukao negodrugi, pogodi napokon dijete, koje je sličilo na lutajući pla-men. Vidješe kako je Gavroche posrnuo i zatim pao. Cijelabarikada imala je samo jedan krik; bilo je nešto od titanaAnteja u ovom palčiću; za gamena dodirnuti pločnik, to jekao za titana dodirnuti zemlju. Gavroche je bio pao samozato, da bi se mogao dići; on ustade sjedeći s dugim mlazomkrvi, koji mu je brazdao lice, on diže obje ruke uvis, pogledana onu stranu, odakle je došao pucanj, i zapjeva:

Padoh ko ranjena zvijer,Krivac tome je Voltaire;Ubio me je bedak,Krivac tome je ...

Nije dovršio. Jedan drugi metak od istog strijelca zausta-vi ga na sredini stiha. Ovog puta on pade licem na pločniki ne maknu se više. Ova mala velika duša odleti.

XVI KAKO SE OD BRATA POSTAJE OTAC

U tom istom trenutku — jer oko drame treba da gledaistodobno svuda — nalazila su se u Luxembourškom vrtudva djeteta, koja su se držala za ruke. Jedno je moglo imatisedam godina, drugo pet. Kiša ih je bila pokvasila i oni suišli stazama sa sunčane strane; stariji je vodio malog. Bilisu u krpama i blijedi, imali su izgled divlje ptice. Manji jegovorio:

— Ja sam gladan.Stariji, pomalo već zaštitnik, držao je svog brata lijevom

rukom, a u desnoj je nosio prutić. Bili su sami u perivoju.423

Ovaj je bio pust. Vrata su bila zatvorena iz redarstvenog opre-za zbog ustanka. Trupe, koje su tu bile ulogorene, otišle suda se bore.

Otkud su se ova djeca našla u tom parku? Možda su bilapobjegla iz kakve odškrinute redarstvene postaje; možda suse u okolini, na gradskim vratima d'Enfer, ili na esplanadiZvjezdarnice, ili na obližnjem raskršću nalazila kakva cigan-ska kola, odakle su ona pobjegla; možda su sinoć prevariliistraživački pogled vrtnog nadzornika u vrijeme zatvaranjai proveli noć u jednoj od onih kućica, u kojima se čitaju no-vine? Bilo sad kako bilo, stalno je, da su ona lutala i da suizgledala slobodna. Lutati i izgledati slobodan, to znači bitiizgubljen. Ovi siroti mališani zaista su bili izgubljeni.

Ova dva djeteta bila su ona ista s kojima Gavroche nijeznao šta bi radio i kojih se čitalac sjeća. Djeca Thenardiero-vih, posuđena Magnoni, pripisivani g. Gillenormandu, a sadapalo lišće s tih grana bez korijena i bačeno na zemlju odvjetra.

Njihova odijela, čista za vrijeme Magnone i koja su njojslužila kao reklama kod g. Gillenormanda, bila su postalakrpe.

Ova djeca pripadala su odsada statistici »Napuštene dje-ce«, koju redarstvo hvata, kupi, gubi i nanovo nalazi na pariš-kom pločniku.

Bila je potrebna uzbuna jednog takvog dana, pa da ovimali jadnici budu u ovom parku. Da su ih nadzornici spa-zili, najurili bi te poderance. Mali sirotani ne ulaze u par-kove; međutim, valjalo bi misliti, da oni, kao djeca, imajupravo na cvijeće.

Ovi naši -mališani bili su tu, zahvaljujući zatvorenim kuć-nim vratima. Oni su se ovamo prokrijumčarili. Ušuljali su seu bašču i u njoj su i ostali. Zatvorena vrata ne otpuštajusvoje čuvare, smatra se, da se nadzor i dalje vrši, ali nad-zor popušta i odmara se; i čuvari, sudjeluju također u op-ćoj uzrujanosti i više zauzeti izvana nego iznutra, nisu višegledali u bašču i nisu vidjeli ova dva prestupnika.

Prošle večeri padala je kiša, pa, štaviše, i malo ujutro.Ali u lipnju se pljusak ne računa. Jedva ako se i primijeti je-

424

dan sat poslije oluje, da je ovaj lijepi plavi dan plakao. Zem-lja se ljeti tako brzo osuši kao obraz u djeteta.

U ovom trenutku solsticija podnevna svjetlost tako rećizadaje bol. Ona sve uzima. Pripija se i slaže se na zemljus nekom vrsti usisivanja. Reklo bi se da je sunce žedno. Je-dan pljusak, to je čaša vode; jedna se kiša tako brzo popije.Ujutro je još sve mokro, uveče je već sve prašno.

Ništa nije ljepše od zelenila, koje je kiša umila, a sun-čana zraka otrla; to je topla svježina. Vrtovi i livade, ima-jući vode u svojem korijenju i sunca u svojim cvjetovima,postaju kadionice i dime se svim svojim mirisima zajedno.Sve se smije, pjeva, nudi se. čovjek se osjeća blago pijan.Proljeće je privremeni raj; sunce pomaže čovjeku da čeka.

Ima bića koja ne traže više; ima ljudi, koji, imajućinebeskog plavetnila, vele: to je dosta! Mislioci, udubljeni učudo, crpeći u obožavanju prirode ravnodušnost prema do-bru i prema zlu, promatrači svemira, s puno zadovoljstvaudaljeni od čovjeka, koji ne razumiju da vode računa o gladiovih, o žeđi onih, o golotinji siromaha po zimi, o limfa-tičkom krivljenju hrptenice slabokrvnog mališana, o bijed-noj postelji, o tavanu, o tamnici i o prnjama dršćućih dje-vojaka, kada se može sanjariti pod drvećem; duhovi mirnii strašni, nemilosrdno zadovoljni, čudna stvar, beskonačnostim je dovoljna! Za onu veliku potrebu čovjeka, konačnostkoja dopušta obuhvatanje, oni ne znaju. Oni i ne pomišljajuna konačnost, koja usvaja napredak i uzvišeni red. Neodre-đenost, koja nastaje iz ljudske i božanske kombinacije bes-konačnog i konačnog, nije im shvatljiva. Jedino, kad su nasamu s bezmjernošću, onda se smiješe. Nikad radost, nepre-stani zanos. Udubiti se, to je njihov život. Povijest čovječan-stva za njih je samo jedna parcela. Sve nije tu; istinsko Sveostaje vani; pa čemu se onda baviti tom pojedinošću, čovje-kom? Čovjek trpi, to je moguće; ali pogledajte zvijezdu Al-debaran, kako se rađa! Majka nema više mlijeka, novorođenčeumire, ne znam o tome ništa, ali pogledajte samo ovu divnuružu, koju daje kožica zguljena ispod jeline kore, kada segleda kroz mikroskop! usporedite, molim vas, najljepšu ma-linesku čipku s ovim! Ovi mislioci zaboravljaju voljeti. Zo-

425

dijak ih je toliko osvojio, da ih sprečava da vide dijete kojeplače. Bog im pomračuje dušu. To je duhovna porodica isto-dobno malih i velikih. Njoj je pripadao Horacije, njoj jepripadao Goethe, a možda i La Fontaine; divni egoisti bes-konačnosti, mirni gledaoci bola, koji ne vide Nerona ako jelijepo vrijeme, kojima sunce skriva lomaču, koji bi gledali gi-ljotiniranje tražeći u njemu kakav efekt svjetla, koji ne čujuni krik, ni jecaj, ni hropac, ni zvonjavu na uzbunu, kojimaje sve dobro, jer postoji mjesec svibanj, koji su zadovoljnidokle god je purpurnih i zlatnih oblaka iznad njihove glavei koji su odlučili da budu sretni do iscrpljenja zvjezdanesvjetlosti i ptičje pjesme.

To su sjajni mračnjaci. Oni i ne slute da su vrijedni sa-žaljenja. Zaista, oni su vrijedni žaljenja. Tko ne plače, taj ine vidi. Treba im se diviti i treba ih žaliti, kao što bismožalili i divili se jednom biću, koje bi bilo ujedno dan i noć,koje ne bi imalo očiju ispod obrva, a koje bi imalo zvijezdunasred čela.

Ravnodušnost tih mislilaca, to je — prema nekima —neka viša filozofija. Dobro: ali u toj uzvišenosti ima slabo-sti. Može se biti besmrtan i šepav; dokaz Vulkan. Može sebiti više nego čovjek i manje nego čovjek. U prirodi imaogromnih nepotpunosti. Tko zna, da sunce nije slijepo?

Ali šta onda? Kome vjerovati? Tako bi izvjesni geniji,izvjesni uzvišeni ljudi, ljudi-zvijezde, mogli da se prevare.Ono što je gore, na vrhu, na zenitu, ono što šalje toliko svjet-losti na zemlju, vidjelo bi slabo, ne bi vidjelo? Ne. Ali štaima onda iznad sunca? Bog.

6. lipnja 1832, oko jedanaest sati prije podne Luxembourg,osamljen i opustio, bio je krasan. Zasađeno drveće i ale-je slali su jedno drugom utjehe i sjene. Grane, lude napodnevnoj svjetlosti, izgledale su kao da pokušavaju zagrlitise. U javorovima je bila čitava huka od sjenica, vrapci sulikovali, djetlići su se penjali uz kestene, kuckajući kljunomu rupe na kori. Gredice cvijeća priznavale su zakonito kra-ljevstvo ljiljana; najuzvišeniji od svih mirisa je onaj, kojiizlazi iz bjeline. Udisao se malo oštri miris karanfila. Starevrane po visokom drveću. Sunce je pozlaćivalo, rumenilo i

426

palilo tulipane, koji nisu ništa drugo, nego neka vrsta plame-nova pretvorenih u cvjetove. Svuda oko tulipanskih gredicabrujale su pčele, iskre tih plamenih cvjetova. Sve je biloljupkost i veselje, čak i pljusak, koji se spremao; ovo obnav-ljanje, kojim će se koristiti cvijeće, nije zadavalo nimalo bri-ge; laste su ljupko prijetile da će letjeti nisko. Tko je biotu, udisao je sreću; život je ugodno mirisao; priroda je uzdksala čednost, pomoć, potporu, očinstvo, milovanje, zoru. Mi-sli koje su padale s neba, bile su blage kao djetinja ružica,koju ljubite.

Kipovi ispod drveća, nagi i bijeli, imali su odjeću sjen-ke, prorešetanu svjetlošću; te boginje bile su sve u dronj-cima od sunca; svuda su im visile zrake. Oko velikog ba-sena zemlja je već bila toliko sasušena, kao da je ispečena.Bilo je dosta vjetra, da bi se dizale ovdje-ondje male pobuneprašine. Nekoliko žutih listova, zaostalih od prošle jeseni, ve-selo su se naganjali i sličili su na fakinčiće koji se igraju.

Obilje svjetlosti imalo je nešto što umiruje. Život,sok bujnosti u biljkama, toplota, mirisi, sve se to prelijevalo;po onome što je otvoreno, osjećala se ogromnost izvora; usvima tim dasima prožetim ljubavlju, u tom komešanju od-bljesaka i odsjeva, u toj čudotvornoj rasipnosti zraka, u tomneodređenom izlijevanju rastopljenog zlata, osjećalo se rasi-panje neiscrpnog; a iza te veličanstvenosti, kao iza neke pla-mene zavjese, naslućivao se Bog, taj milijunaš zvijezda.

Zahvaljujući pijesku, nije bilo ni jedne mrlje blata; za-hvaljujući kiši, nije bilo ni zrnca pepela. Grmovi tek što suse okupali; svima baršunima, svima satenima, svima sjaje-vima, svima zlatima, koja izlaze iz zemlje pod oblikom cvije-ća, nije se moglo ništa prigovoriti. Ova je raskoš bila čista.Velika šutnja sretne prirode ispunjavala je bašču. Nebeskašutnja, koja je u skladu hiljadu muzika, s gukanjem gnijezda,zujanjem rojeva, podrhtavanjem vjetra. Sva harmonija ovogagodišnjeg doba vršila se u jednom ljupkom skladu; ulazi iizlazi proljeća obavljali su se određenim redom; jorgovanisu svršavali, jasmini počinjali; neko cvijeće je zakasnilo, nekikukci poranili; avangarda crvenih lipanjskih leptira brati-mila se s arijergardom bijelih svibanjskih leptira. Platane

427

su mijenjale kožu. Povjetarac se zatalasao u ogromnoj veli-čanstvenosti kestenova. To je bilo divno. Jedan veteran izobližnje vojarne, koji je kroz rešetkastu ogradu gledao pro-ljeće, govorio je: — Evo proljeća u stavu »mirno!« i u sve-čanoj odjeći.

Sva priroda je ručala; svijet je bio za stolom; bilo jevrijeme; veliki plavi stolnjak bio je razastrt na nebu i velikizeleni stolnjak na zemlji; sunce je blistalo u punom sjajukao u Italiji. Bog je priređivao ručak svemiru. Svako bićeimalo je svoju pašu ili svoju hranu. Golub je nalazio konop-ljino sjeme, zeba je nalazila prosa, crvendać je nalazio crviće,pčela je nalazila cvijeće, muha je nalazila infuzorije, lasta jenalazila muhe. Jedno je pomalo proždiralo drugo, u tome ileži tajna zla pomiješanog s dobrim; ali nijedna životinjanije imala prazan želudac.

Dva mala napuštena djeteta bila su došla do velikog ba-sena i, malo zbunjeni tom velikom svjetlošću, gledali su dase sakriju, nagon siromaha i slabog pred raskošju, makar onabila i bezlična; i oni su se skrivali iza kućice s labudovima.

Tu i tamo, s vremena na vrijeme, kada bi vjetar duvaona tu stranu, čuli su se nejasno uzvici, neka buka, neka vrstatresaka, koji su bili puškaranje, i tupi udari, koji su bili to-povski pucnji. Bilo je dima iznad krovova tamo prema glav-nom trgu; jedno zvono, kao da je zvalo, zvonilo je u daljini.

Ova djeca kao da nisu razaznavala ovu viku. Mali je po-navljao s vremena na vrijeme poluglasno:

— Ja sam gladan.Gotovo u isto vrijeme, kad i ova dva djeteta, jedan drugi

par je prilazio velikom basenu. Bio je to jedan čičica odsvojih pedeset godina s jednim dečkom od šest godina. Ci-čica je vodio dečka za ruku. Bez sumnje otac sa svojim si-nom. Šestogodišnji dečko držao je u ruci veliki kolač.

U to su doba izvjesne kuće iz ulice Madame i iz uliced'Enfer, koje su gledale na Luxembourški park, imale ključod perivoja, kojim su se stanovnici tih kuća služili, kad suvrata zatvorena. Ova je povlastica od tog doba ukinuta. Ovajotac i sin došli su bez sumnje iz jedne od takvih kuća.

428

Dva mala sirotana gledala su kako dolazi »ovaj gospo-din«, i sakrila su se još više.

Ovaj je gospodin bio jedan buržuj. Možda isti, koga jejednog dana čuo Marius kroz svoju ljubavnu groznicu kakobaš kraj ovog istog velikog basena savjetuje svom sinu, »daizbjegava pretjeranosti«. Imao je izgled ljubaznog i ponosi-tog čovjeka i usta, koja se nisu zatvarala, te su izgledala ustalnom osmijehu. Ovaj mehanički smiješak, izazvan velikimvilicama i malom količinom kože, pokazuje prije zube negodušu. Dijete sa svojim nagriznutim i nedovršenim kolačem,izgledalo je sito. Dijete je bilo obučeno kao narodni gardistzbog pobune, a otac je ostao u građanskom odijelu, kao bur-žuj, iz opreza.

Otac i sin zastali su kod velikog basena, gdje su se igraladva labuda. Ovaj buržuj je, čini se, naročito volio labudove.Sličio je na njih po tome, što je hodao kao oni.

Za sada su labudovi plivali, što je njihov glavni talenat,i bil i su divni.

Da su dva mala sirotana prisluškivala i da su bili u dobirazumijevanja, mogli su prikupiti riječi jednog ozbiljnog čo-vjeka. Otac je govorio sinu:

— Mudrac je zadovoljan s malim. Pogledaj mene, sinemoj. Ja ne volim raskoš. Nikad nisam oblačio odijela išaranazlatom i dragim kamenjem; ja ostavljam taj lažni sjaj slaboustrojenim dušama.

Ovdje potmuli krikovi, koji su dolazili od strane glavnetržnice, odjeknuše jače, s podvostručenom zvonjavom i hu-kom.

— šta je to? — upita dijete.— To su Saturnove svetkovine.

On je htio time reći da se tada živjelo u vremenu nereda.Odjednom on ugleda dva mala poderanca, gdje mirno stojeiza zelene kućice za labudove.

— To je početak — reče on.I poslije kratke šutnje dodade:— Anarhija ulazi u Bašču.

429

Međutim je dijete zagrizlo u kolač, nadopunilo zalogaj iodjednom počelo plakati.

— Zašto plačeš? — upita otac.— Nisam više gladan — reče dijete.Očev osmijeh postade izrazitiji.— Ne jede se kolač samo kad je čovjek gladan.— Ovaj mi je kolač dosadan. Mastan je.— Nećeš ga jesti?— Ne.Otac mu pokaza labudove.— Baci ga ovim pticama plivačicama.

Dijete je oklijevalo. Kad vam se kolač više ne jede, to jošuvijek nije razlog, da ga date. Otac nastavi:

— Budi čovječan. Treba imati sažaljenja prema sirotimživotinjama.

I uzevši kolač od svog sina, on ga baci u basen.Kolač pade dosta blizu obali.Labuđi su bili daleko, usred basena, i zabavljeni oko ne-

kog plijena. Nisu vidjeli ni ovog građanina, ni kolač.Osjećajući da bi kolač mogao propasti i uzrujan tim bes-

ciljnim topljenjem kolača, buržuj se dade na telegrafiranjerukama, koje najzad privuče pažnju labudova.

Ugledali su gdje nešto plovi, okrenuli su se kao lađe,što oni i jesu, i uputili se kolaču polako, s blaženim do-stojanstvom, koje pristaje bijelim pticama.

— Labudovi (les cvgnes) razumiju znakove (les signes) —reče buržuj, zadovoljan svojom duhovitom igrom riječi.

U tom trenutku još jače poraste udaljena huka iz grada.Ovog puta bila je to nesreća. Bilo je zamaha vjetra, koji sugovorili razgovjetnije od drugih. Vjetar, koji je duvao u to-me trenutku, donio je jasno udaranje bubnja, uzvike, pojedi-ne puščane hice i salve, sumorne odgovore zvonjave na uz-bunu i tupe udare topa. To je palo u isto vrijeme s jednimcrnim oblakom, koji je naglo sakrio sunce.

Labuđi nisu još bili stigli do kolača.— Hajdmo kući — reče otac — napadaju Tuileriese.On nanovo uze svog sina za ruku. Zatim nastavi:

430

— Od Tuileriesa do Luxembourga ima tek razmak, kojirazdvaja kraljevstvo od pairstva; to nije mnogo. Puščanih ćehitaca biti kao kiše.

On pogleda u oblak.— A možda će i sama kiša padati; i nebo se umiješalo;

mlađa grana je osuđena, vratimo se brzo.— Ja hoću vidjeti labuđe kako jedu kolač — reče dijete.Otac odgovori:— To bi bilo neoprezno.I on odvede svog malog buržuj a.Sin, žaleći za labuđima, okretao je glavu prema basenu,

sve dok mu ga nije sakrio red drveća.Međutim, istodobno s labuđima približavala su se kolaču

i dva mala sirotana. Kolač je plovio na vodi. Manji je gledaokolač, veći je gledao za građaninom, koji je odlazio.

Otac i sin uđoše u labirint staza, koje vode na velike ste-penice kod šumarka prema ulici Madame.

Ćim su se izgubili s vidika, stariji brzo leže potrbuške,na zaobljeni kameni rub basena i držeći se za kamen lijevomrukom, nagnut nad vodom, pruži desnom rukom prutić premakolaču. Videći neprijatelja, labudovi pohitaše i u žurbi uči-niše kretnju grudima, korisnu malom »ribaru«; labuđi od-gurnuše vodu i jedan od tih blagih koncentričnih talasa po-lako pokrenu kolač k dječakovu prutiću. Baš kad su labuđistizali u blizinu obale, prutić dotakne kolač. Dijete udaribrzo prutićem, privuče kolač, poplaši labuđe, dohvati kolač iispravi se. Kolač je bio mokar, ali oni su bili gladni i žedni.Stariji podijeli kolač na dva dijela, jedan veliki i jedan mali,mali dio uze za sebe, veći dade svome malom bratu i reče mu:

Njupaj!

XVII

MORTUUS PATER FILIUM MORITURUM EXPECTAT

Marius je bio skočio iz barikade. Combeferre za njim. Alibilo je kasno. Gavroche je bio mrtav. Combeferre je donionatrag košaricu s nabojima. Marius je donio dijete.

431

. . . . . . J *. I I

Jao! mišljaše on. Ono, što je otac toga djeteta učinio zanjegova oca, to je on vraćao sinu; samo što je Thenardieriznio njegova oca živog, a on je iznio dijete mrtvo.

Kada je Marius stupio u barikadu s Gavrocheom u ruka-ma, imao je, kao i dijete, lice ogrezlo u krvi.

U trenutku, kada se sagnuo da digne Gavrochea, metakmu je okrznuo glavu; on to nije čak ni primijetio.

Courfevrac odveza svoju kravatu i previ Mariusovo čelo.Položiše Gavrochea na stol, gdje je već ležao Mabeuf i ra-

zastriješe nad oba tijela crni pokrivač. Bilo je dovoljno pok-rivača i za starca i za dijete.

Combeferre razdijeli naboje iz košarice, koju je bio donio.Svaki čovjek je imao sada da ispali još petnaest naboja.Jean Valjean još je uvijek bio na istom mjestu, nepo-

mičan kod svoga stupa. Kad mu je Combeferre pružio njego-vih petnaest naboja, on zanijeka glavom.

— Evo jednog rijetkog čudaka — šanu Combeferre En-jolrasu. On pronalazi način, da se ne bije na ovoj barikadi.

— što mu ne smeta da je brani — odgovori Enjolras.— Heroizam ima svoje čudake — odvrati Combeferre.Courfevrac, koji je to bio čuo dodade:— To je druga vrsta, nego čiča Mabeuf.Stvar koju treba zabilježiti, bila je u tome, da je vatra,

koja je obasipala barikadu, jedva uznemirivala njenu unu-trašnjost. Oni, koji nisu nikad prošli kroz vihor ovih vrstaratova, ne mogu sebi predstaviti, kakvi su čudnovati trenucimira upleteni u ove potrese. Tu se seta ovamo-onamo, razgo-vara se, šali se, besposlici. Nekom koga mi poznajemo, rekaoje jedan borac usred treštanja karteča: Mi smo ovdje kaona nekom drugarskom ručku. Barikada ulice Chanvrerie, po-navljamo, izgledala je iznutra sasvim mirna. Svi preokreti isve promjene bili su već ili tek što nisu bili iscrpljeni. Polo-žaj je od kritičnog postao opasan, a od opasnog je, bez sum-nje, prelazio u očajan. Koliko je položaj postajao mračniji,toliko je sve više i više osvjetljavala barikadu purpurna svjet-lost heroizma. Enjolras, ozbiljna lica, dominirao je njome ustavu mladog Spartanca, koji posvećuje svoj goli mač mrač-nom duhu Epidotasa.

432

Combeferre je u pripasanoj pregači previjao ranjenike;Bossuet i Feuillv punili su nabojnjače barutom iz roga, štoga je Gavroche našao na poginulom kaplaru, i Bossuet jegovorio Feuillvju: Skoro ćemo uzeti poštanska kola za kakvudrugu planetu; Courfevrac je na nekoliko kamena iz kaldr-me redao cijeli jedan arsenal, svoj štap sa štiletom, svojupušku, dva pištolja i jedan bokser, sve to s pažljivošću mladedjevojke, koja uređuje svoje stvari. Jean Valjean, nijem, gle-dao je u zid pred sobom. Jedan radnik je s pomoću konopapricvršćivao na glavu široki slamnati šešir majke Hucheloup,zbog straha od sunčanice, kako je govorio. Mladići iz društvaCougourde d'Aix veselo su razgovarali među sobom, kao dase žure još posljednji put govoriti svojim narječjem. Joly,koji je skinuo ogledalo Hucheloupove udovice, gledao je svojjezik. Neki su borci pohlepno jeli tvrde, gotovo pljesnive ko-rice kruha, koje su pronašli. Marius se brinuo o tome, šta ćemu reći njegov otac.

XVIII ORAO POSTAO PLIJEN

Zadržimo se na jednoj psihološkoj činjenici, svojstvenojbarikadama. Ništa što karakterizira ovaj čudnovati ulični rat,ne smije biti izostavljeno.

Kakva god bila ona čudna unutrašnja mirnoća, o ikojojsmo malo prije govorili, barikada ipak ostaje vizija za one,koji su unutri.

U građanskom ratu ima apokalipse, ima nečeg nerazjaš-njenog, sve magle nepoznatog miješaju se u ova divlja buk-tanja, revolucije su sfinge i svaki, tko je prošao kroz barika-du, misli da je prošao kroz kakav san.

Označili smo već — što se tiče Mariusa — ono što seosjeća na tim mjestima, i vidjet ćemo posljedice toga; to jei više i manje nego život. Kada iziđete iz barikade, ne znatešta ste u njoj vidjeli. Bili ste strašni, a ne znate za to. Bili stetu okruženi borbenim idejama, koje su imale čovječja lica;bili ste stavili glavu u svjetlost budućnosti. Bilo je ispruženih28 Jadnici II

433

mrtvaca i fantoma, koji su stajali, časovi su bili kolosalni isličili su na časove vječnosti. Živjeli ste u smrti. Sjenke suprolazile. Šta je to bilo? Vidjeli ste ruke umrljane krvlju;to je bilo strašno zagušivanje, to je također bio užasan mir;ima razjapljenih usta koja viču, a ima i drugih razjapljenihusta, koja šute; bili ste u dimu, možda u noći. Mislite da stedotakli groznu vlagu nepoznatih dubina; gledate ispod no-kata nešto crveno. Ne sjećate se više ništa.

Vratimo se u ulicu Chanvrerie.Odjednom, između dvije salve, čulo se daleko udaranje

sata, koji je izbijao.— Podne — reče Combeferre.Dvanaest udaraca još nije bilo odzvonilo, kad Enjolras

skoči, stade uspravno i kriknu s vrha barikade ovaj gromo-viti uzvik:

— Ponesite u kuću kamenja. Poredajte ih na prozore itavanske otvore. Prva polovina ljudi k puškama, druga kamenju. Ne smijemo gubiti ni časka.

Odred vatrogasaca, sa sjekirama na ramenima, bio se po-javio u borbenom redu na kraju ulice.

On je mogao biti samo čelo jedne kolone; a koje kolo-ne? jurišne kolone, naravno; vatrogasci, koji su imali razru-šiti barikadu, uvijek moraju prethoditi vojnicima, koji imajuda je osvoje.

Nesumnjivo se približavao trenutak, koji je od Cler-mont-Tonnerra nazvan godine 1822. »naponom svih snaga«.

Enjolrasova zapovijed bude izvršena s pravilnom žurbom,svojstvenom brodovima i barikadama (dva jedina bojišta,odakle se ne može uteći). Dvije trećine kamenja, koje jeEnjolras dao nagomilati pred vratima Korinta, bile su za ma-nje od jedne minute prenesene na prvi kat i na tavan, i prijeno što je istekla druga minuta, to je kamenje bilo upravoumjetnički poredano jedno na drugo, zazidavajući do polo-vine prozor prvoga kata i tavanske prozorčiće. Nekoliko otvo-ra, brižno ostavljenih od Feuillvja, glavnog zidara, dozvoljava-lo je da se provuku puščane cijevi. Ovo utvrđivanje prozoramoglo se obaviti to lakše, što je karteč prestao sipati. Oba

434

topa pucala su sada tanetima na središte barikade, da tu na-prave prolom i po mogućnosti sve prirede za juriš.

Kada je kamenje, namijenjeno krajnjoj obrani, bilo nasvome mjestu, Enjolras naredi da se odnesu na prvi kat bu-telje, što ih je bio smjestio ispod stola, na kome je ležaoMabeuf.

— Tko će to piti? — zapita ga Bossuet.— Oni — odgovori Enjolras.Zatim su barikadirali prozor u prizemlju i držali u pri-

pravnosti gvozdene poluge, kojima se noću zatvaraju iznutravrata na krčmi.

Tvrđava je bila potpuna. Barikada je bila bedem, krč-ma je bila kula.

Kamenjem, koje je ostalo, zatvoriše prolom.Kako su branitelji jedne barikade uvijek primorani šte-

djeti streljivo i kako napadači to znadu, oni obavljaju svojraspored s nekom vrstom izazivačke dokolice, izlažu se pri-je vremena vatri, ali više prividno nego stvarno. Pripravaza juriš vrši se uvijek nekom metodičkom sporošću; poslijeslijedi grom.

Ova sporost je dopustila Enjolrasu, da sve pregleda i dasve usavrši. Osjećao je da, kada takvi ljudi umiru, njihovasmrt mora biti remek-djelo.

On reče Mariusu:— Nas smo obojica vođe. Ja idem da unutra izdam po

sljednje naredbe. Ti ostani vani i pazi.Marius se namjesti za promatranje navrh barikade.Enjolras naredi, da se zabiju vrata na kuhinji, koja je,kako se sjećate, bila previjalište.

— Krv ne smije poprskati ranjenike — reče on.On dade posljednje upute u prizemnoj dvorani odsječe-

nim, ali potpuno mirnim glasom; Feuillv je slušao i odgo-varao za sve.

— Na prvom katu držite u pripravi sjekire za odsijecanjestuba. Imate li ih?

— Da — reče Feuillv.— Koliko?— Dvije sjekire i jedna pila.

43528*

— Dobro. Nas je još dvadeset i šest boraca na nogama.Koliko ima pušaka?

— Trideset četiri.— Osam više. Držite i tih osam pušaka napunjenih kao

i druge i pod rukom. Sablje i pištolji neka su za pašom. Dvadeset ljudi na barikadu, šest u zasjedu na tavanu i na prozorprvoga kata, da pucaju na napadače kroz rupe u kamenju.Neka ovdje ni jedan radnik ne ostane neupotrijebljen. Malokasnije, kad bubanj udari na juriš, neka onih dvadeset odozdo pojure na barikadu. Koji stignu prvi, imat će boljamjesta.

Pošto je naredio ove mjere, on se okrene Javertu i re-če mu:

— Nisam te zaboravio.I stavljajući pištolj na stol dodade:— Posljednji koji izađe odavde, razmrskat će glavu ovom

špijunu.— Ovdje? — upita jedan glas.— Ne, ne miješajmo ovaj leš s našima. Može se prijeći

preko male barikade prema uličici Mondetour. Visoka je svega četiri stope. Ovaj je čovjek čvrsto vezan. Tamo ćete gaodvesti i pogubiti.

Netko je u ovom trenutku bio hladnokrvniji od Enjol-rasa; to je bio Javert.

Ovdje se pojavi Jean Val jean.Bio je pomiješan u skupini ustanika. On se izdvoji i reče

Enjolrasu:— Vi ste zapovjednik?— Da.— Vi ste mi malo prije zahvaljivali?— U ime republike. Barikada ima dva spasitelja: Ma- /

riusa Pontmercvja i vas. /— Mislite li da to zaslužuje kakvu nagradu?— Naravno.— Pa dobro, ja tražim jednu nagradu.— Koju?— Da ja prosviram tane kroz glavu onom čovjeku.

Javert diže glavu, ugleda Jeana Valjeana, gotovo nepri-mjetno se trgne i reče:

— Pravo je.Enjolras je, međutim, punio svoju karabinku; on prijeđe

očima oko sebe:I okrenu se .Teanu Valjeanu:— Uzmite špijunčinu.Jean Valjean uze zaista Javerta pod svoju vlast, sjedaju-

ći na kraj stola. On dohvati pištolj i zvek dade na znanjeda ga je napunio.

Gotovo u istom trenutku začu se svirka trublje.— K oružju! — viknu Marius s vrha barikade.Javert se stade smijati onim nečujnim smijehom, koji mu

je bio svojstven, i uperivši pogled u buntovnike, reče im:— Ni vi niste baš u boljem stanju od mene.— Svi napolje! — viknu Enjolras.Buntovnici pojuriše u gomili i izlazeći, dobiše u leđa,

neka nam se oprosti taj izraz, ovu riječ Javertovu:— Do skorog viđenja!

XIX

JEAN VALJEAN SE OSVEĆUJE

Kada je Jean Valjean ostao sam sa Javertom, on odriješiuže kojim je zarobljenik bio vezan preko pojasa i čiji se čvornalazio ispod stola. Zatim mu dade znak da ustane.

Javert posluša, s onim neopisivim smiješkom, u kome sekoncentrira nadmoćnost vlasti i u lancima.

Jean Valjean uze Javerta za uzicu, kao što se stoka uzi-ma za ular, i vukući ga za sobom iziđe iz krčme, polako, jerje Javert vezanim nogama mogao činiti samo male korake.

Jean Valjean držao je pištolj u ruci.Tako su prešli unutrašnji trapez barikade. Buntovnici, svi

zabavljeni predstojećim jurišem, bili su okrenuti leđima.436 437

Marius osamljen, na lijevom kraju opkopa, vidje ih gdjeprođoše. Ova skupina osuđenika i krvnika osvijetli se grob-nim sjajem, koji mu je bio u duši.

Jean Valjean prevede s nešto muke svezanog Javerta, nepuštajući ga ni začas, preko malog opkopa u ulici Mondetour.

Kada su prekoračili taj opkop, nalazili su se njih dvojicau uličici. Nitko ih nije vidio. Ugao kuća skrivao ih je odpobunjenika. Leševi, izneseni iz barikade, sačinjavali su stra-šnu gomilu na nekoliko koraka.

U gomili mrtvaca raspoznavalo se jedno modro lice, ras-pletene kose, jedna probušena šaka i jedna polunaga dojkažene. To je bila fiponine.

Javert pogleda koso tu mrtvu ženu i duboko miran rečepoluglasno:

— čini mi se da poznajem ovu žensku.Zatim se okrene prema Jeanu Valjeanu.Jean Valjean stavi pištolj pod pazuho i uperi na Javerta

pogled, kome nisu bile potrebne riječi da kaže:— Javerte, to sam ja.Javert odgovori:— Naplati se.Jean Valjean izvadi iz svog prsluka nož i otvori ga.— Nož! — uzviknu Javert. — Imaš pravo. To ti bolje

pristaje.Jean Valjean presiječe uzicu koju je Javert imao na ru-

kama, zatim, sagnuvši se, konopac koji je imao na nogama;i dižući se, reče mu:

— Slobodni ste.Javerta nije bilo lako začuditi. Ipak, koliko god je vladao

sobom, nije mogao da se otme nekom uzbuđenju. On ostazabezeknut i nepomičan.

Jean Valjean nastavi:— Ne vjerujem da ću izaći odavle. Međutim, ako bih

kakvim slučajem izišao odavde, ja stanujem pod imenomFauchelevent u ulici Oklopnika, broj sedam.

Javertovim licem prijeđe tigrovsko mrštenje, što mu otkrijedan kraj usta, i on promrmlja kroza zube:

— Čuvaj se.

438

— Odlazite — reče Jean Valjean.Javert prihvati:— Rekao si Fauchelevent, ulica Oklopnika?— Broj sedam.Javert poluglasno ponovi:— Broj sedam.On zakopča svoj redengot, vrati vojničku tvrdoću svo-

jim leđima, okrene se, skrsti ruke držeći bradu u jednoj šacii pođe u pravcu glavne tržnice. Jean Valjean ga je pratioočima. Poslije nekoliko koraka Javert se okrene i dovikneJeanu Valjeanu.

— Dosadni ste mi. Radije me ubijte.Javert nije ni sam primijetio da ne govori više »ti« Jeanu

Valjeanu.— Odlazite — reče Jean Valjean.Javert ode laganim koracima. Trenutak (kasnije on je zala-

zio za ugao ulice Propovjednika.Kada je Javert iščezao, Jean Valjean ispali pištolj u zrak.Zatim se vrati u barikadu i reče:— Gotovo je.Za to vrijeme, evo što se dogodilo.Marius, više zabavljen vanjskim nego unutrašnjim dije-

lom barikade, nije dotle ni pogledao pozornije špijuna, kojije bio svezan u dnu prizemne dvorane.

Kad ga je sad vidio gdje prekoračuje barikadu, idući daumre, on ga prepozna. On se sjeti redarstvenog nadzornikaiz ulice Pontoise i dva pištolja, koje mu je on dao i kojimase poslužio, on, Marius, baš u ovoj istoj barikadi; i ne samoda se sjećao lica, već se sjećao i imena.

Ova uspomena bila je ipak maglovita i nejasna, kao isve druge njegove misli. On ne izreče tvrdnju, već stavi sebipitanje:

— Da nije ovo onaj redarstveni nadzornik, koji mi jerekao da se zove Javer t?

Možda je još bilo vrijeme da se toga čovjeka zaštiti? Alitrebalo je najprije znati je li to sigurno taj Javert.

Marius doviknu Enjolrasu, koji tek što se bio namjestiona drugom kraju barikade:

439

— Enjolras!— Šta je?— Kako se zove ovaj čovjek ovdje?— Tko?— Redarstveni izvidnik. Znaš li mu ime?— Naravno, rekao nam je.— Kako se zove?— Javert.Marius se uspravi.U tom trenutku začu se hitac iz pištolja.Jean Valjean se opet pojavi i viknu: — Gotovo je!Neka sumorna hladnoća prijeđe srcem Mariusovim.

XX MRTVI IMAJU PRAVO,

A ŽIVI NEMAJU KRIVO

Agonija barikade tek što je bila počela.Sve je sudjelovalo u tragičnoj veličanstvenosti uzvišenog

trenutka; hiljadu tajanstvenih tresaka u zraku, duh oruža-nih gomila stavljenih u pokret u ulicama koje se nisu vi-djele, neprekidan galop konjaništva, koji se čuo od vremenado vremena, teško drndanje topništva u hodu, salve i topov-sko pucanje, koji su se ukrštali u labirintu Pariza, dimovibitke, koji se pozlaćeni penju iznad krovova, ne zna se kakviudaljeni krikovi neodređeno strašni, svuda munje, koje prije-te, zvonjava na uzbunu sa Saint-Merryja, koja je sada imalazvuk jecaja, toplina vremena, sjajnost neba punog sunca ioblaka, ljepota dana i strahotna šutnja kuća.

Jer od prošle večeri oba reda kuća ulice Chanvrerie bilasu postala dvije zidine; surove zidine, vrata zatvorena, pro-zori zatvoreni, kapci zatvoreni.

U tim vremenima, tako različitim od ovih u kojima semi nalazimo, kada bi došao čas, u kome je narod htio pro-čistiti kakvu situaciju koja je već i suviše trajala, kakav da-rovani ustav ili kakav zakoniti parlament, kada bi opći gnjevbio razasut u zraku, kada bi grad pristao na trganje svojihpločnika, kada bi ustanak šaputao buržoaziji na uho svoju

440

lozinku i bio priman od nje sa smiješkom, tada bi stanovniktako reći prožet pobunom, bio pomagač borcu i kuća bi sebratimila s improviziranom tvrđavom, naslonjenom na nju.Kada situacija ne bi bila sazrela, kada ustanak ne bi bioprihvaćen, kada bi se gomila odricala pokreta, bilo je svršenos borcima, grad se pretvarao oko pobune u pustinju, dušesu se sleđivale, pribježišta se zazidavala, ulica bi se načinilaklisurom, koja će pomoći vojsci zauzeti barikadu.

Ne pokreće se jedan narod prepadom i brže nego što onsam hoće! Teško onome tko ga pokuša prisiliti na nešto!Jedan narod ne trpi da mu se zapovijeda. Pobunjenici po-staju kužni. Kuća je bedem, vrata su otkaz, fasada zid. Tajzid vidi, čuje, ali neće. On bi se mogao otvoriti i spasti vas.Ne. Taj zid je sudac. On vas gleda i osuđuje vas. Kakva susumorna stvar te zatvorene kuće! Izgledaju mrtve, a žive su.Život, koji kao da je tu obustavljen, traje neprestano u njima.Nitko nije izašao odatle već dvadeset i četiri sata, ali nemanikoga tko bi nedostajao. U unutrašnjosti te stijene ide seovamo-onamo, lijega se, ustaje se; tu ste u krugu porodice; tuse pije i tu se jede; tu vlada strah, strašna stvar! Strah ispri-čava ovu strašnu negostoljubivost; on tu upleće uznemirenostkao olakotnu okolnost. Katkad se i to događalo, strah postajestrast. Užas <se može pretvoriti u bjesomučnost; otuda onatako duboka riječ: Bijesni umjerenjaci. Ima buktanja kraj-njeg užasa, iz kojih izlazi zlokoban dim, gnjev. — šta hoće tiljudi? Nikada nisu zadovoljni. Oni kompromitiraju mirne lju-de. Kao da već ionako nema dosta revolucija! Kakva su poslaimali ovdje? Neka se sada izvuku. Sami su krivi ako im se štodogodi. Dobit će samo ono što zaslužuju. To se nas ne tiče.Eto, naša sirota ulica sva je izrešetana mecima. To je gomilafakina. Samo ne otvarajte vrata. — I kuća uzima izgled gro-ba. Pobunjenik se pred tim vratima bori sa smrću; on vidikarteč i izvučene sablje gdje dolaze; ako viče, zna da gaslušaju, ali da mu neće priteći u pomoć; ima tu zidova, kojibi ga mogli zaštititi, ima tu ljudi, koji bi ga mogli spasti, i tizidovi imaju uši od mesa i krvi, ali ti ljudi imaju srce odkamena.

Koga okrivljavati?

441

Nikoga i sve.Nepotpuna vremena, u kojima živimo.Utopija se pretvara u ustanak uvijek na svoju odgovornost

i opasnost. Utopija, koja je nestrpljiva i koja postaje pobu-nom, zna što je čeka; ona dolazi gotovo uvijek prerano. Onase tada miri sa sudbinom i stoički prima mjesto trijumfa ka-tastrofu. Ona služi — ne ropćući, opravdavajući ih čak —one koji se odriču, i njena velikodušnost je u tome, što pri-staje na napuštanje. Ona je neukrotiva pred zaprekom, a bla-ga prema nezahvalnosti.

Uostalom, je li to nezahvalnost?Da, u pogledu na ljudski rod.Ne, u pogledu na pojedinca.Napredak je način čovjekov. Opći zakon ljudskog roda

zove se Napredak; zajednički korak ljudskog roda zove seNapredak. Napredak korača; on putuje veliki ljudski i ze-maljski put prema nebeskom i božanskom; on ima svoje od-more, gdje prikuplja zaostalo stado; ima svoje zastoje, gdjerazmišlja pred sjajnim obećanim Kanaanom, koji odjednomotkriva svoj horizont; on ima svoje noći, kada spava; i to jejedna od bolnih zabrinutosti mislioca, kada vidi mrak nadljudskom dušom i kada opipa u pomrčini, ne mogući da gaprobudi, zaspali napredak.

— Bog je možda umro, rekao je jednog dana Gerard deNerval ovome koji piše ove retke, zamjenjujući napredak sBogom i uzimajući prekid pokreta za smrt Bića.

Onaj tko očajava, nema pravo. Napredak se neizostavnobudi i zapravo, moglo bi se reći da on korača čak i ondakada spava, jer je porastao. Kada ga nanovo vidite na noga-ma, nalazite da je viši. Biti uvijek miran, to ne zavisi višeod napretka nego što zavisi od rijeke; ne dižite u njima bra-ne, ne bacajte u njih stijenu; zapreka čini da se voda pjenii stvara vrtloge u čovječanstvu. Otuda nemiri; ali poslije tihnemira primjećuje se da je prevaljen dobar dio puta. Dokred, koji nije ništa drugo nego opći mir, ne bude uspostav-ljen, dok ne zavladaju sklad i jedinstvo, napredak će imatikao etape revolucije.

442

Šta je to dakle Napredak? Malo prije smo rekli: nepre-kidan život naroda.

Međutim, događa se da se časoviti život pojedinaca odu-pre vječnom životu ljudskoga roda.

Priznajemo bez ogorčenosti, da pojedinac ima svoj za-seban interes i da može bez nesavjesnosti ugovarati za tajinteres i braniti ga; sadašnjost ima mnogo isprika za svojegoizam; časoviti život ima svoje pravo i nije dužan da sebez prestanka žrtvuje za budućnost. Generacija, koja sadaima svoj red prolaska na zemlji, ne mora da skrati taj pro-lazak u korist generacija, uostalom jednakih njoj, koje ćedoći na red kasnije. — Ja postojim — šapuće onaj netko,što se zove Svi. Mlad sam i zaljubljen sam. Ja sam star i ho-ću odmora, ja sam otac porodice, radim, napredujem, poslovimi Mu dobro, imam kuće za iznajmljivanje, imam novaca udržavnim papirima, ja sam sretan, imam ženu i djecu, jasve to volim, ja želim da živim, ostavite me na miru. — Otudau nekim časovima neka duboka hladnoća nad velikodušnimizvidnicama ljudskog roda.

Utopija, uostalom, priznajemo, izlazi iz svoje svijetle sfereratujući. Ona, istina budućnosti, pozajmljuje svoj način,bitku, od laži jučerašnjice. Ona, budućnost, postupa kao pro-šlost. Ona, čista zamisao, postaje prisilno sredstvo. Ona kom-plicira svoj heroizam nasiljem, za koje je pravo da odgova-ra; to je nasilje prilike i sredstava, protivno načelima, i zakoje je ona fatalno kažnjena. Sa starim vojnim zakonikomu ruci, utopija — ustanak — bori se; ona strijelja špijune,ona pogubljuje izdajice, ona ubija živa bića i baca ih u ne-poznati mrak. Ona se služi smrću, što je ozbiljna stvar. Iz-gleda, da utopija ne vjeruje u svjetlost, u njezinu neodoljivui čistu snagu. Ona udara mačem. Ali nijedan mač nije jedno-stavan. Svaka sablja ima dvije oštrice; onaj, koji jednom za-daje rane, drugom se ranjava sam.

Učinivši ovu ogradu, i učinivši je u svoj strogosti, nemo-guće nam je ne diviti se, bilo da uspiju ili ne, slavnim bor-cima budućnosti, vjernicima utopije. Čak i kada ne uspiju,oni su dostojni poštovanja, i možda baš u neuspjehu i imajunajviše veličanstva. Pobjeda, kada je u skladu s napretkom,

443

zaslužuje odobravanje naroda; ali herojski poraz zaslužujenjegovo saučešće. Prvo je divno, drugo je uzvišeno. Za nas,koji više volimo mučeništvo od uspjeha, John Brown je većiod Washingtona, Pisacane veći od Garibaldija. Mora netkobiti i na strani pobijeđenih. Ljudi su nepravedni prema timpokušavačima budućnosti, kada ne uspiju.

Optužuju revolucionarce da siju užas. Svaka je barikadaatentat. Okrivljuju njihove teorije, sumnjiče njihov cilj, bojese njihove »zadnje misli«, denunciraju njihovu savjest. Pred-bacuju im da podižu, zidaju i gomilaju protiv vladajućegdruštvenog stanja hrpu bijeda, patnja, nepravda, tužba, oča-janja i da čupaju iz magle blokove mraka, da se u njima utvrdei da se odatle bore. Dovikuju im: — Vi raskaldrmisavatepakao! Oni bi mogli odgovoriti: — Zato i jest naša barikadanačinjena od kaldrme dobrih namjera.

Najbolje je, naravski, mirno rješenje. Zapravo, priznaj-mo, kada se vidi kamen iz kaldrme, pomisli se na medvjedaiz basne, o njemu i muhi, i to je dobra namjera, koja uznemi-ruje društvo. Ali zavisi o društvu, da spasi sebe samo; miapeliramo na njegovu ličnu dobru volju. Nije potreban nika-kav nasilan lijek. Proučavati zlo na miran način, konstatiratiga, zatim ga izliječiti. Na to ga mi pozivamo.

Bilo sad kako bilo, čak kada su pali, naročito kada supali, oni su uzvišeni, ti ljudi, koji se na svima stranama svije-ta s neodstupnom logikom ideala bore za veliko djelo. Onidaju svoj život, oni ga jednostavno poklanjaju napretku; oniizvršuju volju providnosti; oni vrše vjerski čin. U dani čas,s isto toliko nezainteresiranosti kao glumac, na koga dolazired da stupi na pozornicu, oni ulaze u grob. I ta beznačajnaborba, i to stoičko iščeznuće, oni to primaju, da bi doveli donjegovih sjajnih i krajnjih sveopćih posljedica onaj divničovječanski pokret, neodoljivo otpočet 14. srpnja 1789; ti suvojnici svećenici. Francuska revolucija je gest Boga.

Uostalom — a ovo razlikovanje treba dodati već spome-nutim razlikovanjima u jednoj drugoj glavi — ima primlje-nih ustanaka, koji se zovu revolucije; ima odbijenih revolu-cija, koje se zovu pobune. Ustanak koji plane, to je ideja,444

koja polaže svoj ispit pred narodom. Ali narod spusti svojucrnu kuglicu, što već znači da nije položila ispit; ideja jesuh plod; ustanak je bio tek okršaj.

Stupanje u rat na svaki poziv i svaki put, kada utopijaželi, to nije svojstveno narodu. Nacije nemaju uvijek i svakogčasa temperamenat heroja i mučenika.

One su pozitivne.Po zdravom razumu, one su protivne ustanku, prvo, jer

on često ima za rezultat katastrofu, drugo, jer on uvijek imaza polaznu tačku neku apstrakciju.

Jer — i to je divno — uvijek se za ideal i samo za idealžrtvuju oni koji se žrtvuju. Ustanak je oduševljenje. Odu-ševljenje se može razgnjeviti; otuda ustajanja na oružje. Alisvaki ustanak, koji nišani jednu vladu, ili jedan režim, nišaniviše. Tako, na primjer, da naglasimo ono protiv čega su seborili vođe ustanka od 1832, a napose mladi zanesenjaci izulice Chanvrerie, to nije bio baš Ljudevit Filip. Većina, govo-reći otvorena srca, odavali su priznanje tome kralju, zajed-ničkome i monarhiji i revoluciji: Njega nije nitko mrzio.Ali oni su u Ljudevitu-Filipu napadali mlađu granu prava pobožjoj milosti, kao što su u Karlu X bili napadali starijugranu, i ono što su htjeli srušiti rušeći kraljevstvo u Fran-cuskoj, mi smo to objasnili, to je bila uzurpacija čovjeka nadčovjekom i povlastice nad pravom u cijelom svijetu. Parizbez kralja ima za odjek svijet bez tirana. Oni su tako razla-gali. Njihov je cilj bez sumnje bio dalek, možda nejasan, iuzmicao je pod naporom; ali je bio velik.

Tako je to. I žrtvuje se za te vizije, koje su za žrtvovanjegotovo uvijek iluzije, ali iluzije, u koje je zapravo upletenasva ljudska izvjesnost. Ustanik poetizira d pozlaćuje usta-nak. Baca se u te tragične stvari, opijajući se onim, što ćese učiniti. Tko zna? Možda će uspjeti. Mali ih je broj, imajuprotiv sebe čitavu vojsku; ali brane pravo, prirodan zakon,suverenost svakoga nad sobom, pravicu, istinu, pa ako za-treba, umiru kao i tri stotine Spartanaca. Ne misli se na DonQuijota, već na Leonidu. I ide se samo naprijed i kada se jed-nom krenulo, ne uzmiče se, i juriša se pognute glave, imaju-

445

ći za nadu nečuvenu pobjedu, dopunjenu revoluciju, napre-dak pušten u slobodu, uvećanje ljudskog roda, opće oslobo-đenje; a u najgorem slučaju Termopile.

Ta ustajanja na oružje za napredak često ne uspijevajui mi smo malo prije rekli zašto. Rulja je tvrdoglava premaidealistima. Teške mase mnoštva, trošne uslijed same svojetežine, zaziru od pustolovina! e ima pustolovine u idealu.

Uostalom, ne treba zaboraviti, tu su interesi, slabi pri-jatelji idealnog i sentimentalnog. Gdjekada želudac parali-zira srce.

Veličina je i ljepota Francuske u tome, što njoj trbuhmanje raste nego drugim narodima; ona lakše veže remenoko pasa. Ona se prva budi, posljednja liježe. Ona ide na-prijed. Ona traži.

To je zbog toga što je umjetnica.Ideal nije ništa drugo do najviša tačka logike, isto kao

što lijepo nije ništa drugo do vrhunac istinitog. Narodi-umjet-nici su i dosljedni narodi. Voljeti ljepotu, znači htjeti svje-tlost. Baklju Evrope, to jest civilizacije, nosila je najprvoGrčka, koja ju je dodala Italiji, koja ju je dodala Francus-koj. Božanskih li naroda lučonoša!

Divna stvar, poezija jednog naroda elemenat je njego-va napretka. Količina civilizacije mjeri se po količini mašte.Ali jedan civilizatorski narod mora ostati muški narod. Ko-rint, da; Sibaris, ne. Onaj tko se raznježi, izrodi se. Ne trebabiti diletant ni virtuoz; ali treba biti umjetnik. U stvari ci-vilizacije ne treba profinjavati, ali treba zgušnjavati. Pod timuvjetom daje se ljudskom rodu kraj ideala.

Moderni ideal ima svoj individualni oblik u umjetnosti,a svoje sredstvo u nauci. S pomoću nauke će se ostvariti onauzvišena vizija pjesnika, društveno lijepo. Raj će se nanovostvoriti pomoću A + B. Na stupnju koji je dostigla civili-zacija, tačno je potrebiti elemenat sjajnog, a umjetničko osje-ćanje je ne samo posluženo, već upravo dopunjeno nauč-nim organom; san mora računati. Umjetnost koja osvaja,mora se oslanjati na nauku koja napreduje. Važna je solid-nost onoga, što nosi. Moderni duh, to je genij Grčke, koganosi genij Indije; Aleksandar na slonu.

446

Rase okamenjene u dogmi i pokvarene koristoljubivošćunisu sposobne za upravljanje civilizacijom. Klanjanje idoluili novcu suši mišicu, koja korača i volju, koja ide. Udublji-vanje ili trgovina smanjuje svjetlo jednom narodu, snižavanjegov horizont, spuštajući njegov nivo i oduzima mu ono —ujedno ljudsko i božansko — razumijevanje općeg cilja, kojestvara misionarske narode. Babilon nema ideala, Kartaga ne-ma ideala; Atena i Rim imaju i čuvaju čak i kroza svu mra-čnu dubinu vjekova aureole civilizacije.

Francuska je ista vrsta naroda kao Grčka i Italija. Onaje atenjanska po lijepom, a rimljanska po velikom. Osim to-ga, ona je dobra. Ona se daje. Ona je češće nego drugi narodina raspoloženju odanosti i žrtvovanju. Nego, to joj raspolo-ženje dođe i ode. I u tome je velika opasnost po one, kojitrče, kada ona hoće samo da korača, ili koji koračaju, kadaona hoće da stane. Francuska ima svoje ponovne nastupe ma-terijalizma i u izvjesnim časovima njegove ideje zagušuju tajuzvišeni mozak, šta se tu može? Div se igra patuljka; Ogrom-na Francuska ima svoje sitničave fantazije. To je sve.

Na to se ne može ništa reći. Narodi kao i zvijezde imajupravo na pomrčinu. I sve je dobro, samo ako se svjetlost vratii ako se pomrčina ne izrodi u noć. Zora i uskrsnuće jesu riječiistog značenja, ponovno pojavljivanje svjetlosti identično jes postojanošću »ja«.

Ustanovimo ove činjenice s mirnoćom. Smrt na barikadiili grob u progonstvu, to je za odanost izlaz iz nepredviđe-nog, s kojim se može pomiriti. Pravo ime odanosti je neza-interesiranost. Neka se napušteni puste, da ih napuštaju, nekase izgnanici puste, da ih izgone, i ograničimo se na to, damolimo velike narode, neka ne ustuknu predaleko, kada uz-miču. Ne treba ići mnogo niz kosinu.

Materija postoji, trenutak postoji, interesi postoje, trbuhpostoji; ali ne treba, da trbuh bude jedina mudrost, časovitiživot ima svoje pravo, mi to usvajamo, ali i vječni život imasvoje pravo. Jao! biti »na konju«, to ne sprečava, da se pad-ne. Ovo se u povijesti vidi češće nego što bi se željelo. Jednanacija je slavna; ona (buša od ideala, zatim zagriza u blato,

447

i ona nalazi da je to dobro; ako je zapitaju otkuda to, danapušta Sokrate radi Falstaffa, ona odgovara:

— To je zato, jer volim državnike.Još jedna riječ prije nego uđemo u bitku.Bitka, kao što je pričamo u ovom trenutku, nije drugo

nego trzaj prema idealu. Okovani napredak je boležljiv i imaupravo tragičnih padavica. Tu bolest napretka, koja se zovegrađanski rat, mi smo morali naći na našem prolazu. To jejedna od fatalnih mijena, u isto vrijeme i čin i odmor onedrame, čiji je stožer jedan društveni prokletnik, a kojoj jepravi naslov Napredak.

Napredak!Ovaj krik, koji mi često uzvikujemo, sva je naša misao.

Knjiga, koju čitalac ima pred očima u ovom trenutku, to jest,od jednoga kraja do drugog, u svojoj cjelini i u svojim poje-dinostima, kakva god inače bila prekidanja, izuzeci ili sla-bosti, put od zla k dobru, od nepravednog k pravednosti, odlažnog k istinitom, od noći k danu, od pohlepnosti k savje-sti, od trulosti k životu, od životinjstva k dužnosti, od paklak nebu, od ničega k Bogu. Polazna tačka: materija; dolaznatačka: Duša. Aždaja na početku, anđeo na kraju.

XXI

HEROJI

Odjednom bubanj udari na juriš.Napadaj posta uragan. Sinoć, u pomrčini, približiše se ba-

rikadi šutke kao zmijski car. Sad, usred bijela dana, u ovojIjevkastoj ulici, iznenadan napadaj bio je odlučno nemoguć,uostalom, živa snaga se demaskirala, top je počeo svoje urla-nje, vojska se izlivala na barikadu. Bijes je u ovom trenutkubio vještina. Jaka kolona linijskog pješaštva, isječena u jed-nake intervale od narodne pješačke garde i gradske pješačkegarde, a oslanjajući se na duboke mase, koje su se čule,iako se nisu vidjele, probi se u ulicu trčećim korakom, uzudaranje bubnjeva, sviranje trublja, s naperenim bodovima,448

s opkoparima na čelu i — nepokolebljiva pod mecima _grunu ravno u barikadu s težinom jednog antičkog bronča-nog balvana o zid.

Zid se dobro održa.Pobunjenici sipahu žestoku vatru. Barikada, napadnuta

penjanjem, imala je neku grivu od munja. Napad je bio ta-ko bijesan, da su je jedan trenutak bili preplavili napadači;ali ona se otrese tih napadača kao lav lovačkih pasa; i onase pokrivala napadačima kao litica pjenom morskom, da seonda trenut poslije toga pojavi izbrazdana, crna i strahovita.

Kolona, natjerana da se povuče, osta nagomilana u ulici,otkrivena, ali strašna, i odgovorila je barikadi strašnim puš-karanjem. Tko god je gledao vatromet, sjeća se onog sno-pa, sastavljenog od ukrštenih munja, koji se zove buket. Za-mislite takav buket, ne uspravan nego položen, i koji nosi sasobom na vrhu svake vatrene zrake metak, patronu ili biskaj-ski kuršum, i sije smrt svojim grozdovima od gromova. Bari-kada je bila pod* tom vatrom.

S obiju strana ista odlučnost. Hrabrost je tu bila gotovobarbarska i komplicirana nekom vrstom herojskoga zvjer-stva, koje je počinjalo žrtvovanjem sebe samoga. Bilo je tovrijeme, kad su se narodni gardisti tukli kao afrički zuavi.Trupe su željele da svrše, ustanak je želio da se bori. Pri-stajanje na smrt u punoj mladosti i u potpunom zdravljupretvara neustrašivost u mahnitost. Ulica se zastrla leševima.

Barikada je na jednom kraju imala Enjolrasa, a na dru-gom Mariusa. Enjolras, koji je cijelu barikadu nosio u glavi,čuvao se i zaklanjao; tri su vojnika jedan za drugim popa-dala pred njegovom rupom, a njega nisu primijetili. Marius seborio otvoreno. On se isticao za cilj. Nadvisivao je vrh bari-kade za više od polovine svog tijela. Nema većeg rasipnika odtvrdice koji se otkinuo s uzde; nema čovjeka strasnijeg uakciji, nego što je jedan mislilac. Marius je bio strašan i za-mišljen. On je bio u borbi kao u sanjariji. Reklo bi se da jeutvara, koja bije iz puške.

Meci opkoljenih iscrpiše se; ali nije njihov sarkazam. Uovom vrtlogu grobnice u kome su se nalazili, oni su se smijali.

Courfevrac je bio gologlav.29 Jadnici II

449

— Šta se dogodilo s tvojim šeširom? — upita ga Bossuet.Courfevrac odgovori:— Najzad su mi ga skinuli topom.Ili bolje, govorili su ponosite stvari.— Mogu li se razumjeti — povika s gorčinom Feuillv —

ti ljudi — (i on navede imena, poznata i čak slavna imenaiz stare vojske) — koji su obećali da će pristati uz nas, ikoji su se zakleli da će nam pomoći, i koji su za to dali svojupoštenu riječ, koji su naši generali, a koji su nas napustili!

Combeferre se ograniči da odgovori ozbiljnim osmijehom:— Ima ljudi, koji gledaju na pravila časti, kao što se

gleda na zvijezde, iz vrlo velike daljine.Unutrašnjost barikade bila je toliko zasijana razderanim

čahurama, da bi se moglo reći kao da je pao snijeg.Napadači su imali broj; ustanici su imali položaj. Oni

su bili na visini jednog bedema i ubijali izbliza vojnike, kojisu teturali među mrtvima i ranjenima i upletali se u zbrkuna podnožju barikade. Ova barikada, kako*je bila sagrađenai divno poduprta, bila je zaista jedan od onih položaja, gdješaka ljudi drži u šahu čitavu legiju. Međutim, neprestano po-punjavana i povećavana pod kišom taneta, jurišna se kolonapribližavala neumitno, i sada, malo-pomalo, korak po korak,ali sa sigurnošću, vojska je stezala barikadu kao zavrtanjprešu.

Juriši su slijedili jedan za drugim. Užas se povećavao.Tada planu, na ovoj gomili kaldrme, u ovoj ulici Chan-

vrerie, borba, dostojna bedema Troje. Svi ljudi izmršavjeli,u traljama, iscrpljeni, koji nisu jeli već dvadeset i četiri sata,koji nisu spavali, koji su imali još samo nekoliko puščanihmetaka, koji su uzalud pretraživali po svojim džepovima beznaboja, gotovo svi izranjeni, s glavom ili rukom povijenomu mrko i poderano platno, na čijem je odijelu bilo rupa izkojih je tekla krv, tobože naoružani lošim puškama i starimi potrganim sabljama, postadoše Titani.

Barikada je bila deset puta dosegnuta, napadnuta juri-šem, uspenjana, ali nikako osvojena.

Da bi se mogla dobiti slika ove borbe, treba zamislitioganj turen u hrpu strahovitih hrabrosti, pa gledati požar.

450

To već nije bila borba, to je bila unutrašnjost peći; usta sutu udisala plamen; lica su bila neobična, ljudski oblici izgle-dahu tu nemogući, borci su tu buktali, i bilo je strahovito vi-djeti kako tumaraju po ovom crvenom dimu ovi nesagorlji-vi salamandri borbe. Scene, koje su slijedile jedna za dru-gom ili se događale u isto vrijeme u ovom grandioznom ubi-janju, jednostavno nas gone da ih ne slikamo. Samo epopejaima pravo, da ispuni dvadeset hiljada stihova jednom bitkom.Moglo bi se reći da je to bio pakao bramanstva, najstrahovi-tiji od sedamnaest ponora, koji Veda naziva Gorom Mačeva.

Borilo se ukoštac, stopa po stopu, hicima pištolja, zama-sima sablje, udarcima šake, izdaleka, izbliza, odozgo, odozdo,od svuda, s 'krovova kuća, s prozora krčme, kroz podrumskeprozorčiće. Bilo ih je jedan na šezdeset.

Pročelje Korinta, napola razvaljeno, bilo je odvratno. Pro-zori, izrešetani praskavicama, bili su izgubili okna, to su biletek rupe bez oblika, pobrkano začepljene kamenjem iz kaldr-me. Bossuet ubijen; Feuillv ubijen; Courfevrac ubijen; Jolyubijen; Combeferre, proburažen trima udarima boda u prsa,u času kad je podigao jednog ranjenog vojnika, imao je joštoliko vremena da pogleda u nebo i izdahne.

Marius, boreći se još neprestano, bio je toliko išaran ra-nama, naročito po glavi, da mu je lice iščezavalo u krvi, te bise moglo reći, kao da mu je lice bilo prekriveno crvenimrupcem.

Jedini Enjolras nije bio ni ogreben. Kad više nije imaooružja on je pružao šaku desno i lijevo i tkogod od ustanikadodao bi mu ma kakav nož u ruku. Imao je samo po jedanodlomak od četiri sablje.

Homer veli: »Diomed zadavi Aksila, sina Teutranisova,koji je živio u sretnoj Arizbi! Eurval, sin Mekistejev, uništiDresosa i Ofeltiosa, Ezepa i onog Pedasusa, koga je NajadaAbarbareja rodila od besprijekornog Bukoliona; Ulis oboriPidita i Perkosa; Antilok, Ablera; Polipetes, Astiala; Polida-mas, Otosa s Kilene i Teukras Aretaona. Megantios izdahnupod udarcem koplja Europilova, Agamemnon, kralj heroja,smrvi Elatosa, rođenog u gradu na litici, koju oplakuje žu-borna rijeka Satnois.« U našim starim junačkimpjesmama29*

451

»Gesta« napada Esplandian plamenim hrastom orijaša mar-kiza Svantibora, koji se brani kamenujući kavalira kulama,koje čupa iz temelja. Naše starinske freske po zidovima pri-kazuju nam dvojicu vojvoda, vojvodu od Bretagne i vojvoduod Bourbona, naoružane, oklopljene za bitku i s grbovima,na konjima, gdje se sudaraju s mačem u ruci, s gvozdenimkacigama, s gvozdenim čizmama, s gvozdenim rukavicama,jednome gunj konjski od hermelina, drugome od ažurne tka-nine; Bretanjac sa svojim lavom između dva roba na kruni,Bourbonac s ogromnim ljiljanovim cvijetom na kacigi s vizi-rom. Ali da se bude uzvišen, nije potrebno nositi na glavi,kao Yvon, šiljati vojvodski šljem, da se ima u šaki, kao Es-plandian, živi plamen, ili, kao Files, otac Polidamasa, da sedonese iz Epira lijepa ratnička oprema, dar od Eufeta, kraljaljudi; dovoljno je da se da život svoj za uvjerenje ili za lo-jalnost. Onaj mali naivni vojnik, jučer još seljak u Beauceuili Limousinu, koji se mota sa sabljicom o pasu kao dadiljadjece u parku Luxembourgu, onaj mladi student, blijed ipognut nad anatomskim preparatom ili nad kakvom knji-gom, plavolik mladić koji bradu potkresuje škaricama, uz-mite ih obojicu, udahnite im u dušu dah dužnosti, staviteih jednog protiv drugog na raskršću Boucherata ili u slijepojulici Planche-Mibrav, i neka se jedan bori za svoju zastavu,a drugi neka se bori za svoj ideal, a obojica neka zamisle dase bore za domovinu; borba će biti kolosalna; i sjena, kojuće načiniti na velikom epskom megdanu, gdje se bori čovje-čanstvo, onaj soldatić i onaj studentić, kad se uhvate uko-štac, izjednačit će se sa sjenom, koju baca Megarion, kraljLikije pune tigrova, uhvativši se ukoštac s ogromnim Ajak-som, ikoji je jednak bogovima.

XXII STOPA PO

STOPA

Kad više nije bilo živih vođa osim Enjolrasa i Mariusana dva kraja barikade, središte koje su tako dugo držaliCourfevrac, Joly, Bossuet, Feuillv i Combeferre, popusti. Top

452

nije bio napravio prodor, kroz koji se moglo proći, ali jesilno pocijepao sredinu utvrde; vrh zidine bio je iščezao podtanetom i srušio se; i ruševine, koje su bile padale čas unu-tra čas napolje, na koncu su — gomilajući se — načiniles obje strane opkopa dvije vrste bedema, jedan unutra, drugiizvana. Vanjski bedem pružao je za pristupanje jedan nagib.

Jedan, posljednji — juriš bio je pokušan na tome mje-stu, i taj je juriš uspio. Mnoštvo nakostrušenih bodova, ba-čeno trčećlm korakom, stiže neodoljivo i gusti borbeni redovijurišne kolone pojaviše se na vrhu opkopa. Ovaj put je bilosvršeno. Skupina ustanika, koji su branili središte, uzmakneu neredu.

Tada se tajanstvena ljubav života probudi kod nekoli-cine. Nanišanjeni od te šume pušaka, nekoliko njih nije višehtjelo da umre. To je trenutak, kada nagon samoodržanjaurliče i kada se životinja pojavljuje u čovjeku. Oni su bilinaslonjeni uz visoku šesterokatnu kuću, koja je sačinjavaladno barikade. Ta je kuća mogla biti spas. Ta je kuća bilazabarikadirana i kao zazidana odozgo do dolje. Prije negojurišna trupa bude u unutrašnjosti barikade, jedna bi vrataimala vremena da se otvore i da se zatvore, trajanje blijeskamunje bilo bi dovoljno za to, a vrata te kuće — naglo od-škrinuta i odmah zatvorena — to bi za ove očajnike bio ži-vot. Iza ove kuće bilo je nekoliko ulica, mogućnost bijega,prostor. Oni stadoše lupati kundacima i nogama na ova vra-ta, zovući, vičući, zaklinjući, sklapajući ruke. Nitko ne otvori.S prozorčića na trećem katu gledala ih je mrtva glava.

Ali Enjolras i Marius i sedam ili osam okupljenih okonjih bili su pritrčali i štitili su ih. Enjolras je doviknuo voj-nicima:

— Ne pristupajte!I pošto jedan časnik nije htio poslušati, Enjolras je ubio

časnika. On je bio sada u malom unutrašnjem dvorištu ba-rikade, naslonjen na kuću Korinta, sa sabljom u jednoj ruci,s karabinkom u drugoj, držeći otvorena vrata krčme, koja jebranio od napadača. On viknu očajnicima:

— Tu su jedna otvorena vrata; ova ovdje.

453

I štiteći ih svojim tijelom, sam pred cijelim bataljunom,on ih propusti iza sebe. Svi pojuriše tuda. Enjolras, izvodećisvojom karabinkom ono što se u borenju zove »pokrivenaruža«, odbijaše bodove oko sebe i pred sobom i uđe posljed-nji; i sad nasta strašan trenutak: vojnici su htjeli da uđu,ustanici su htjeli da zatvore. Vrata su bila zatvorena s ta-kvom žestinom, da su — upadajući u svoj okvir — dala vi-djeti pet odsječenih i za drvo prilijepljenih prstiju jednogvojnika, koji se bio držao za njih.

Marius je ostao napolju. Jedan mu je metak prebio ključ-nu kost; osjetio je da gubi svijest i da pada. U tome trenut-ku, već zatvorenih očiju, on je osjetio potres od snažne ruke,koja ga je ščepala, i njegova nesvjestica, u kojoj se gubio,jedva mu je ostavila vremena za ovu misao, pomiješanu s po-sljednjim sjećanjem na Cosettu:

— Zarobljen sam. Bit ću strijeljan.Enjolras, ne videći Mariusa među ustanicima u krčmi,

imao je istu pomisao. Ali oni su se nalazili u onom trenutku,kada svatko ima vremena misliti samo na svoju vlastitusmrt. Enjolras pričvrsti na vrata gvozdenu polugu, stavi lo-kot i dva puta okrene ključ u bravi i u lokotu, dok su na-polju vojnici kundacima, a vatrogasci sjekirama bijesno lupaliu vrata. Napadači su se bili slegli na ta vrata. Tada otpočeopsada krčme.

Vojnici su, da kažemo, bili puni gnjeva.Smrt topničkog narednika bila ih je rasrdila, a zatim,

još kobnija stvar, nekoliko sati prije napadaja govorilo semeđu njima, da pobunjenici sakate zarobljenike i da se ukrčmi nalazi leš jednog vojnika bez glave. Ova vrsta fatal-nih glasina obično popraćuje građanske ratove i jedan ta-kav lažan glas prouzročio je kasnije katastrofu ulice Trans-nonain.

Kada su vrata bila zabarikadirana, Enjolras reče drugima:— Skupo se prodajmo!Zatim pristupi k stolu, na kome su ležali Mabeuf i Ga-

vroche, ispod crnog sukna vidjela su se dva tijela, ravna i uko-čena, jedno veliko, a drugo malo, i dva lica su se nejasno

454

ocrtavala pod hladnim naborima pokrova. Jedna ruka je vi-rila van pokrova i visila k zemlji. Bila je to ruka starčeva.

Enjolras se sagne i poljubi tu ruku dostojnu poštovanja,kao što je dan prije poljubio čelo.

To su bila dva jedina poljupca, koja je on dao u svomeživotu.

Da skratimo. Barikada se borila kao kakva Tebanskavrata, krčma se borila kao kakva kuća u Saragosi. Takva suodupiranja tvrda. Nema milosti. Nema eventualnog pregova-rača. Umire se pod uvjetom ubijanja. Kada Suchet kaže:— Predajte se — Palafox odgovara: — Poslije rata topovi-ma, rat noževima.

Ništa nije uzmanjkalo pri zauzeću krčme Hucheloup najuriš; ni kamenje, koje je padalo kao kiša s prozora i kro-vova na napadače i koje je ogromnim gnječenjem do kraj-nosti razdražilo mahnitost napada, ni bjesnilo obrane, ni,kada su vrata popustila, frenetična bezumnost istrebljenja.Napadači, jurnuvši u krčmu, zapletenih nogu u okviru raz-valjenih vrata, nisu tu našli ni jednog borca. Zavojne stube,presječene sjekirom, ležale su usred prizemne dvorane, ne-koliko ranjenika svršavalo je s izdisanjem, sve što nije bilopoginulo, nalazilo se na prvom katu, i otuda, kroz otvor nastropu, koji je bio ulaz za stepenice, planu strašna paljba.To su bili posljednji meci. Kada su i oni bili ispucani, kadaovi opasni samrtnici nisu više imali ni baruta ni metaka,svaki uze u ruke po dvije od onih butelja, koje je Enjolrasbio sakrio i o kojima smo govorili, i stadoše se odupirati pe-njanju s tim strahovito trošnim buzdovanima. To su bile bu-telje sa sumpornom kiselinom. Mi ih iznosimo onakve, kakvejesu, te mračne stvari klanja. Opsjednuti, jao, od svačeg pravioružje. Grčka vatra nije obeščastila Arhimeda, vrela smolanije obeščastila Bavarda. Cijeli rat je užas i tu nema šta dase bira. Paljba opsadnika, iako neugodna i odozdo prema go-re, bila je smrtonosna. Rub otvora na stropu bio je doskoranačičkan mrtvim glavama, iz kojih su tekli dugi crveni mla-zovi krvi, koji su se pušili. Praskanje je bilo neopisivo; dim,koji je gušio i pekao, pravio je gotovo noć nad bitkom. Riječine dostaju, da se iskaže stupanj, do kojega je dosegao užas.

455

Nije više bilo ljudi u toj borbi, koja je sada bila paklena. Toviše nisu bili ni divovi protiv orijaša. To je više sličilo naMiltona ili Dantea, nego na Homera. Demoni su napadali,sablasti su se branile.

Bio je to heroizam-čudovište.

XXIII OREST

GLADAN, PILAD PIJAN

Konačno, penjući se jedan preko drugog, pomažući sekosturom stubišta, penjući se uza zidove, vješajući se o strop,ubijajući na samom rubu otvora posljednje branioce, nekihdvadeset napadača, vojnici, narodni gardisti, gradski gardi-sti, u jednom darmaru, većina unakaženi po licu u ovom stra-hovitom zanosu, zaslijepljeni krvlju, pobješnjeli, podivljali,prodriješe u sobu na prvom katu. Tu se nalazio samo jedanjedini čovjek još uspravan, Enjolras. Bez metaka, bez sablje,imao je u ruci samo cijev svoje karabinke, kojoj je slomiokundak o glave onih što su prodrli. Dogurao je bilijar iz-međiu sebe i napadača; bio se povukao u ugao dvorane i tu,ponosna oka, uzdignute glave, s odlomkom oružja u ruci, bioje on još dovoljno opasan, te se oko njega morala načinitipraznina. Jedan krik se podiže:

— Ovo je zapovjednik! On je ubio topničkog narednika.Kad se ovdje smjestio, znači da mu je tu dobro. Tu neka iostane. Tu ga i strijeljajmo.

— Strijeljajte me — reče Enjolras.I odbacivši ostatak svoje karabinke, prekrstivši ruke, on

isprsi prsa.Drskost voljne smrti uvijek uzbuđuje ljude. Cim je

Enjolras prekrižio ruke na grudima, pristajući da umre, za-glasnost borbe presta u dvorani i onaj haos smiri se poste-peno u neku vrstu grobne svečanosti. Činilo se, kao da je pri-jeteće veličanstvo Enjolrasa, razoružanog i nepomičnog, pri-tiskivalo ovu buku i da je samo i jedino autoritetom svogtihog pogleda ovaj mladi čovjek, koji nije imao ni jedne je-dine rane, uzvišen, okrvavljen, divan, hladnokrvan kao da je

456

neranjiv, silio ovu kobnu gužvu, da ga ubije s poštovanjem.Njegova ljepota, povećana u tom času njegovom ponositošću,bila je kao neka svjetlost, i kako se može biti više umorannego ranjen poslije strahovita dvadeset i četiri sata, koji pro-tekoše, on je bio rumen i ružičast. Možda se njega ticalo ono,što je rekao jedan od svjedoka pred prijekim sudom: »Bio jejedan buntovnik, koga su zvali Apolonom.« Jedan narodni gar-dista, koji je već bio nanišanio Enjolrasa, spusti pušku govo-reći: — Sve mi se čini, kao da bih pucao na cvijet.

Dvadeset ljudi skupiše se u uglu preko puta od Enjolrasai pripremahu šuteći svoje puške.

Zatim jedan narednik zapovjedi:— Nišan!Jedan se časnik umiješa:— čekaj!I on se okrene k Enjolrasu:— Hoćete li, da vam vežemo oči?— Neću.— Jeste li baš vi onaj, koji je ubio topničkog narednika?— Jesam.Nekoliko časaka prije toga bio se probudio Grantaire.Grantaire je, kako se sjećate, spavao od jučer u gornjoj

dvorani krčme, sjedeći na stolcu, naslonivši se glavom na stol.On je svom svojom energijom ostvarivao onu staru me-

taforu: mrtav-pijan. Odvratan buokuriš od pelinkovca — pi-va — rakije bacio ga je u letargičan san. Kako je njegovstol bio malen i nije mogao poslužiti barikadi, to su mu gaostavili na miru. Bio je još uvijek u istom položaju, s prsimapritisnutim o stol, s glavom sasvim utonulom u ruke, okru-žen čašama, vrčevima, bocama. Spavao je tvrdim snom uko-čenog medvjeda ili presićene pijavice. Nije ga se ticalo ništa,ni puškaranje, ni topovska taneta, ni praskavice, koje su krozprozor prodirale u ovu dvoranu, u kojoj se on nalazio, niogromna halabuka juriša. Jedino bi s vremena na vrijeme od-govarao topu hrkanjem. Izgledalo je, kao da čeka ovdje, dadoleti jedno zrno i uštedi mu napor da se probudi. Nekolikoje mrtvaca ležalo oko njega; i na prvi pogled ništa ga nijerazlikovalo od ovih dubokih spavača u smrti.

457

Pijanicu ne budi vika, budi ga tišina. Ova je osobitostprimijećena više nego jedanput. Padanje svega što je bilooko njega, uvećavalo je uništavanje Grantairea. Lomot ga jeuspavljivao još dublje. Neka vrsta »stoj!«, koji je buka uči-nila pred Enjolrasom, djelovala je na njegov težak san kaopotres. Bilo je to, kao kad se ikola u galopu naglo zaustave.Grantaire skoči i uspravi se, protegne se, protare oči, pogledaoko sebe, zijevne i u jednom trenutku shvati sve.

Pijanstvo je slično zavjeri, koja se dere. Vidi se — za-jedno i u jednom trenu oka — sve što je ona skrivala. Sveiznenada oživi u sjećanju: pijanica, koji nije imao pojma nio čemu što se događalo kroz minula dvadeset i četiri sata,nije uspio još sasvim ni da otvori kapke, a već je bio u pu-noj stvarnosti. Misli mu se vraćaju nekom naglom bistrinom;brisanje pijanstva — neke vrste pare, koja zasljepljuje mo-zak — rasipa se i čini mjesta jasnom i čistom gledanju stvar-nosti.

Kako je bio odgurnut u jedan ugao i kao zaklonjen bilija-rom, vojnici, uprijevši pogled ravno na Enjolrasa, nisu čakni primijetili Grantairea i narednik se upravo spremao da po-novo zapovjedi:

— Nišan! — Kad odjednom čuše snažan glas, gdje viknu kraj njih:

— Živjela republika! Ja sam za nju!Grantaire se bio podigao.Ogroman sjaj cijele borbe, koju je propustio i u kojoj

nije sudjelovao, pojavi se u blistavu pogledu preporođenogpijanice.

On ponovi: — Živjela republika! — prijeđe dvoranu čvr-stim korakom i ode da se postavi pred puške, uspravivši sekraj Enjolrasa.

— Strijeljajte dvojicu najednom — reče on.I okrećući se k Enjolrasu s nježnošću, on mu reče:— Dopuštaš li?Enjolras mu stisnu ruku, osmjehnuvši mu se.Osmijeh se i ne dovrši, kad planu salva.

458

Enjolras, prostrijeljen od osam metaka, osta leđima na-slonjen na zid, kao da su ga meci tu prikovali. Samo mu jeglava klonula.

Grantaire, smožden, sruši se kraj njegovih nogu.Poslije nekoliko trenutaka vojnici istjerivahu posljednje

ustanike, koji su se sklonili u gornjem dijelu kuće. Pucali sukroz drvenu rešetku na tavanu. Borilo se u gužvama. Tijelasu bacana kroz prozor, nekoja još živa. Dva strijelca, koji supokušavali uspraviti polupani omnibus, ubijeni su iz dvije ka-rabinke, opaljene s mansarde. Jedan čovjek u bluzi bio jeodavle strmoglavljen udarcem boda u trbuh i hroptio je nazemlji. Jedan vojnik i jedan pobunjenik sklizali su se zajed-no niz crepove na krovu, nisu htjeli pustiti jedan drugog, ipadoše, zagrijem upravo okrutnim zagrljajem.

Slična borba u podrumu. Uzvici, pucnji pušaka, bijesnogaženje. Zatim tišina. Barikada je bila zauzeta.

Vojnici počeše premetačinu kuća u okolici i gonjenjebjegunaca.

XXIV

ZAROBLJEN

Marius je zaista bio zarobljen. Zarobljenik Jeana Va-ljeana.

Ruka, koja ga je u trenutku ikad je padao, pritegla s leđai čije je stezanje osjetio gubeći svijest, bila je ruka Jeana Valjeana.

Jean Valjean nije u borbi ni sudjelovao drugačije, negoda se izlaže. U onoj uzvišenoj fazi umiranja, bez njega ne binitko ni mislio na ranjenike. Zahvaljujući samo njemu, kojije bio svuda prisutan u ovom krvoproliću baš kao neka pro-misao, oni koji padoše, bili su podignuti, preneseni u pri-zemnu dvoranu i previjeni. Za vrijeme stanka on bi poprav-ljao barikadu. Ali ništa, što bi bilo slično udarcu, ništa, što bibilo slično napadaju, pa čak ni svojoj vlastitoj obrani, nijepoteklo od njegovih ruku. On je šutio i pritjecao u pomoć.Uostalom, dobio je jedva nekoliko ogrebotina. Zrna ga nisu

459d

htjela. Ako je bilo možda samoubojstvo u onome što je onnamjeravao, kad je dolazio u ovu barikadu, on s te stranenije uspio nimalo. Međutim, mi sumnjamo, da je on pomiš-ljao na samoubojstvo, na taj bezvjerski čin.

U gustoj oblačini borbe činilo se, da Jean Valjean nevidi Mariusa; činjenica je, međutim, da ga nije gubio s očiju.Kad jedno zrno obori Mariusa, Jean Valjean skoči s okretnoš-ću tigra, baci se na nj kao na kakav plijen i odnese ga.

Vrtlog napada bio je u tom trenutku tako koncentriranna Enjolrasa i na vrata krčme, da nitko i ne primijeti JeanaValjeana, kad je držao na rukama onesviješćenoga Mariusa,prelazio preko razrovane ulice iza barikade i iščezao za uglomkuće Korinta.

Čitatelji se sjećaju toga ugla, što je činio neku vrstu rtau ulici; on je zaštićivao od metaka, pa i od samih pogleda,nekoliko četvornih stopa terena. Isto tako ima i pri požarimapo koja soba, koja ne gori nikako; i na morima, i najburni-jim, iza kakvog rta ili u dnu kakve uvale među hridinama,nađe se uvijek kakav mali kutić mirnoće. U ovoj vrsti zaklonana unutrašnjem trapezu barikade izdahnula je fiponine.

Stigavši dotle, Jean Valjean se zaustavi, pa pusti na ze-mlju Mariusa, nasloni se leđima na zid i baci pogled okosebe.

Položaj je bio strahovit.Za trenutak, možda za dva ili tri minuta, bio bi ovaj

komadić zida i zaklon; ali kako izbjeći iz ovog pokolja? Onse sjeti smrtne opasnosti, u kojoj se prije osam godina našaou ulici Polonceau, i na koji je način tada uspio da umakne;bilo je i tada teško, no sada je to bilo nemoguće. Imao jepred sobom ovu bezdušnu i gluhu kuću sa šest katova, u kojojje izgledalo da stanuje samo onaj mrtvac, što je visio na pro-zoru; zdesna mu je bila dosta niska barikada, koja je zatva-rala Malu Truanderie; prekoračiti preko te zapreke činilose lako, ali se nad vrhom barikade vidio red šiljaka od bo-dova. Bila je to linijska trupa, smještena iza barikade u za-sjedu. Bilo je očigledno da je prijeći barikadu značilo isto

460

.»

što i tražiti salvu, i da bi svaka glava, koja bi se usudila nad-viriti preko zida od kamenja, poslužila kao cilj za šezdesetpuščanih hitaca.

Slijeva mu je bilo razbojište. Iza ugla zida bila je smrt.Š ta da r ad i?Samo pt ica mogla bi se izvući odat le.A trebalo se odlučiti smjesta, naći neko sredstvo, podu-

zeti nešto. Nekoliko koraka daleko od njega borilo se; srećomse sve okupilo oko jedne tačke, na vratima krčme; ali da sekoji vojnik, makar jedan jedini, sjetio da obiđe kuću il i daje napadne s boka, sve bi bilo svršeno.

Jean Valjean pogleda kuću pred sobom, pogleda barika-du na strani, zatim pogleda u zemlju, sa žestinom krajnjeekstremnosti, izbezumljen i kao da bi htio očima izdupsti unjoj rupu.

U neprestanom promatranju ocrta se i dobi oblik prednjegovim očima nešto nejasno, kao da je silom pogleda stvo-r io on o št o je t r ažio.

On pogleda nekoliko koraka daleko od sebe, pri dnu ma-lenog opkopa, koji je bio tako nemilosrdno čuvan i iza kogase vrebalo, pod gomilom kamenja, koje ju je donekle skri-valo — gvozdenu rešetku, položenu i u ravnini tla. Ova re-šetka, sastavljena od unakrsnih jakih poluga, imala je okodvije četvorne stope.

Okvir od kaldrmskog kamenja bio je iščupan, r ešetkakao da je bila odlijepljena. Kroz poluge se vidio mračan otvor,nešto slično unutrašnjosti dimnjaka ili kakve cisterne. JeanValjean pritrči. Stara njegova vještina pri bježanju pope muse u mozak kao svjetlost. Ukloniti kaldrmsko kamenje, po-dići rešetku, natovariti na leđa Mariusa, nepomičnog kao mr-tvaca, sići s tim teretom na sebi, pomažući se pri tome lak-tovima i koljenima u ovoj vrsti bunara, na sreću malo dubo-kog, spustiti nad glavom svojom teški gvozdeni poklopac, statinogom na popločeno tlo tri metra ispod kaldrme, to je biloizvršeno kao nešto, što se radi u bunilu, snagom diva i brzi-nom orla; sve je to trajalo jedva nekoliko minuta.

Jean Valjean nađe se s Mariusom, još uvijek onesviješte-nim, kao u nekom dugačkom podzemnom hodniku.

461

vladao dubok mir, apsolutna tišina, noć.^/Osjećanje, koje je imao nekad, padajući s ulice u samo-stan, opet oživi u njemu. Samo ovo, što je sad nosio, nije bilaCosette; bio je to Marius.

Jedva da je čuo nad sobom, kao neki nejasan žamor, stra-hovitu buku u krčmi, zauzetoj na juriš.

KNJIGA

DRUGA Utroba

Levijatana

ZEMLJA OSIROMAŠENA MOREM

Pariz baca godišnje dvadeset i pet milijuna u vodu. I tobez pjesničke prispodobe. Kako i na koji način? Dan i noć.U koju svrhu? Bez ikakve svrhe. S kakvom zamisli? Ne mi-sleći. Zašto? Nizašto. Pomoću kojeg organa? Pomoću svojeutrobe. Šta je njegova utroba. To je njegov kanal.

Dvadeset i pet milijuna, to je najumjerenije od približ-nih brojaka, koje pokazuju procjenjivanja specijalne nauke.

Nauka, pošto je dugo lutala, znade sada, da je najplodo-nosnije i najbolje đubre ljudsko đubre. Kinezi, recimo nanašu sramotu, znali su to prije nas. Nijedan kineski seljak,a to nam kaže Eckeberg, ne odlazi u grad a da ne ponesenatrag na oba kraja svoje bambusove nosiljke dva kabla pu-na onog, što mi zovemo izmet. Zahvaljujući đubretu, zemljaje u Kini još uvijek tako mlada kao u doba oca Abrahama.Kinesko žito vraća po sto dvadeset puta sjeme, što je zasi-jano. Nikakav guano ne bi se mogao usporediti s otpacimajedne prijestolnice. Veliki grad za nađubrivanje polja, to bibio siguran uspjeh. Ako je naše zlato đubre, đubre je u nak-nadu za to — zlato.

Šta se čini s tim zlatom-đubretom? Baca se u kanal.S velikim se troškovima šalju ekspedicije brodova, da

kupe po Južnom polu izmet morskih galebova i pingvina, aneprocjenjiv elemenat bogatstva, koji je tu pod rukom, njegašalju u more. Sve to đubre ljudsko i životinjsko, koje svijet

463

odbacuje, kada bi se vratilo zemlji mjesto što se baca u mo-re, bilo bi dovoljno, da ishrani svijet.

One gomile smeća, koje se iznose pred kućna vrata, onakola blata, koja noću prolaze ulicama, ona sva sila ureda zaodržavanje čistoće u gradu, ona smrdljiva otjecanja pod-zemnog blata, koje nam skrivaju pločnici — znate li šta jeto? To je cvjetna livada, to je zelena trava, to je đurđica, toje majčina dušica, to je žalfija, to je divljač, to je stoka, toje zadovoljno mukanje velikih volova uveče, to je mirisnosijeno, to je zlatno žito, to je kruh na vašem stolu, to je toplakrv u vašim žilama, to je zdravlje, to je veselje, to je život.Tako to hoće ono tajanstveno stvaranje, koje je na zemljipromjena oblika, a na nebu preobraženje.

Vratite to u veliku topionicu; odatle će poteći veće izo-bilje. Hranjenje polja čini hranu ljudi.

Stoji vam do volje, da izgubite to bogatstvo i da me po-vrh svega smatrate smiješnim. To će biti remek-djelo vašegneznanja.

Statistika je utvrdila, da samo Francuska, kroz ušćasvojih rijeka, svake godine isplaćuje Atlantskom oceanu polamilijarde. Zapamti ovo: s tih pet stotina milijuna pokrila bise četvrtina proračunskih rashoda. Pamet je čovjekova ta-kva, da se on više voli riješiti tih pet stotina milijuna, baca-jući ih u vodu. Samu suštinu naroda, ovdje kap po kap, tamobujicama, odnosi bijedno bljuvanje naših kanala u rijeke iogromno bljuvanje naših rijeka u ocean. Svako čišćenje na-ših kloaka stoji nas sto hiljada franaka. I to ima dva rezulta-ta: zemlja je osiromašena, a voda okužena. Glad, koja izbijaiz brazde, d bolest, koja izbija iz rijeke.

Poznato je primjerice, da u ovom času Temza okužujeLondon.

što se tiče Pariza, morali su u posljednje vrijeme pre-nijeti većinu izlaza kanala nizvodno, ispod posljednjeg mosta.

Jedna naprava s dvije cijevi, snabdjevena s poklopcimai ventilima za istjerivanje, uvlačeći u se i izbacujući iz sebe,običan sustav dreniranja, jednostavan kao ljudska pluća ikoji se već mnogo upotrebljava u mnogim općinama u En-gleskoj, bili bi dovoljni da dovedu u naše gradove čistu vodu

464

iz polja, a da odašilju u naša polja obogaćenu vodu iz grado-va, i to lako odlaženje i dolaženje, najjednostavnije na svije-tu, zadržalo bi nam uludo bačenih pet stotina milijuna. Mi-sli se na drugo.

Sadašnji način čini zlo, hoteći da čini dobro. Namjera jedobra, rezultat je bijedan. Misleći da su očistili grad, oni za-kržljavaju stanovništvo. Kanal je jedan nesporazum. Kadadreniranje sa svojom dvostrukom ulogom — vraćajući onošto uzima, bude svuda zamijenilo kanal, ovo osiromašavajućečišćenje, tada će — kad se ovo sračuna s podacima novedruštvene ekonomije — biti plod zemlje udeseterostručen, aproblem bijede bit će uvelike ublažen. Dodajte još ukidanjeparazitizma, i on će biti riješen.

Za sada javno bogatstvo pada u vodu i jasno se vidi pro-padanje. Propadanje je tačna riječ. Na taj se način upropa-šćuje cijela Evropa.

Što se tiče Francuske, rekli smo malo prije njezinu broj-ku. Međutim, pošto Pariz sadrži dvadeset i peti dio cjelokup-nog francuskog stanovništva i pošto je pariški guano najbo-gatiji od sviju, to se ostaje ispod istine, ocjenjujući na dva-deset i pet milijuna dio gubitka Pariza od pola milijarde,koju Francuska svake godine odbacuje. Kad bi se tih dvade-set i pet milijuna upotrijebilo na pomaganje sirotinje i nauživanje, to bi udvostručilo sjaj Pariza. Grad troši (taj novacna kanale. Tako, da se može reći da je veliko rasipanje Pa-riza, njegova čudesna svetkovina, njegova ludost slična ludo-stima prebogatog finansijera Beaujona, njegova orgija, nje-govo prolijevanje u zlatu, njegova sjajnost, njegova raskoš,njegova gospodarstvenost, to je njegov kanal.

Eto, na koji se način, u sljepilu loše ekonomske politike,utaplja i pušta da ide niz vodu i da se gubi u bezdanima bla-godat sviju. Trebalo bi, da u Saint-Cloudu postoje mreže zajavno bogatstvo.

Ekonomski se može stvar ovako rezimirati: Pariz — pro-bušena košarica.

Pariz, taj primjeran grad, taj model dobro sagrađenihprijestolnica, od kojeg se svaki narod trudi da ima kopiju,taj zavičaj ideala, ta uzvišena domovina inicijative, pokreta i30 Jadnici II

465

pokušaja, taj centar i to mjesto duhova, taj grad-narod, takošnica budućnosti, ta mješavina divnog Korinta i Babilona,naveo bi s gledišta, koje smo malo prije spomenuli, jednogseljaka iz Fo-Kiana, da slegne ramenima.

Ugledajte se na Pariz, vi ćete se upropastiti.Uostalom, i sam Pariz oponaša, naročito u ovom neču-

venom i bezumnom rasipanju.Ove čudne ludosti nisu nove; nije to mlada glupost. Stari

su radili kao i moderni. »Kloake Rima«, veli Liebig, »progu-tale su cijelo blagostanje rimskog seljaka«. Kad je okolinaRima bila upropaštena, Rim iscrpi Italiju, a kada je stavioItaliju u svoje kloake, on tu strpa Siciliju, zatim Sardiniju,zatim Afriku. Kanal Rima progutao je svijet. Grad vječan,kanal neizmjeran.

Za te stvari, kao i za druge, Rim daje primjer.Za tim primjerom pošao je Pariz sa svom glupošću koja

je svojstvena duhovitim gradovima.Za potrebe operacije, koju smo malo prije tumačili, Pa-

riz ima pod sobom jedan drugi Pariz: Pariz kanala; ovaj imasvoje ulice, svoja raskršća, svoje trgove, svoje slijepe ulice,svoje arterije, svoj promet, koji je od blata, ali bez ljudskogoblika.

Jer nikome ne treba laskati, čak ni velikom narodu; ta-mo gdje ima svega, ima i niskosti kraj uzvišenosti, pa akoPariz sadrži Atenu, grad svjetlosti, Tir, grad sile, Spartu,grad vrline, Ninivu, grad čuda, on sadrži također i Luteciju,grad blata.

Uostalom, svojstvo njegove sile i jest u tome, i divov-ska kloaka Pariza ostvaruje među spomenicima onaj čudniideal, ostvaren u čovječanstvu od nekolicine ljudi kao Ma-chiavelli, Bacon i Mirabeau: odvratnu uzvišenost.

Podzemlje Pariza, kada bi oko moglo prodrijeti kroz po-vršinu, dalo bi izgled ogromnoga koralja. Spužva sigurno ne-ma više rupa i hodnika, nego ta gruda zemlje od šest milja uobujmu, na kojoj počiva starinski veliki grad. Ne govoreći okatakombama, koje su zasebni lagum, ne govoreći o neraz-mrsivom prepletu plinskih cijevi, ne računajući prostrani si-

466

/

stem cijevi za raznošenje svježe vode — kanali sami za sebesačinjavaju pod objema obalama Seine ogromnu mračnumrežu, labirint, koji za slijevanje ima svoj nagib.

Tu se pojavljuje u lažnoj magli štakor, koji izgleda daje plod porađanja Pariza.

II

STARA POVIJEST KANALA

Zamislite Pariz podignut kao zaklopac, podzemna mrežakanala, gledana iz ptičje perspektive, ocrtat će na objema oba-lama neku vrstu velike grane, pricijepljene na rijeku. Pojasnikanal na desnoj obali bit će stablo te grane, sporedne cijevibit će ogranci, a slijepi kanali bit će grančice.

Ova figura tek je površna i napola tačna, jer je pravi kut,koji je uobičajen kut u ovoj vrsti podzemnoga grananja, veo-ma rijedak u bilinskom carstvu.

Tačniju predodžbu o ovom neobičnom geometrijskom pla-nu dobit ćete, ako zamislite položen na mračnom zaleđu ka-kav čudan istočnjački alfabet, zamršen u jednu zbrku i čijabi nezgrapna slova bila slijepljena jedna s drugima u privid-noj gužvi, čas svojim uglovima, čas svojim krajevima.

Kloake i kanali igrali su veliku ulogu u srednjem vijekuu bizantinskom carstvu i na onom starom Istoku. Tu se ra-đala kuga, tu su umirali despoti. Gomile su gledale gotovos pobožnim strahopočitanjem ove postelje truleži, nagrdnekolijevke smrti. Jama blata u Benaresu ne zaprepašćuje ma-nje od jame lavova u Babilonu. Teglat-Falazar, po riječimarabinskih knjiga, kleo je kloakom Ninive. Iz kanala Munsteraizvlačio je Jean de Leyde svoj lažni mjesec, a iz zdenca-kloakeKek-šeba, njegov istočnjački blizanac Mokana, prorok podvelom iz Korasana, izvlačio je svoje lažno sunce.

Povijest ljudi ogleda se u povijesti kloaka. Ušća na kloaki,gdje su izlagani leševi zločinaca, pričaju o Rimu. Kanal Pa-riza je stara strašna stvar. On je bio grobnica, on je bio sklo-nište. Zločin, inteligencija, društvena buna, sloboda savjesti,misao, krađa, sve što ljudski zakoni gone ili su gonili, skri-

46730*

valo se u ovoj rupi: »maillotinsi«, (Parižani pobunjeni podKarlom VI i naoružani buzdovanima) u četrnaestome vijeku,»tire-laini«, (noćne skitnice i kradljivci ogrtača) u petnae-stom, hugenoti u šesnaestom, zanesenjaci spaljenog vizionaraSimona Morina, u sedamnaestom, rajbojnici pržibabe —»šoferi« — za vrijeme Revolucije u osamnaestom. Prije stogodina izlazio je odatle udar nožem, tu se uvlačio lupež uopasnosti; šuma je imala spilju, Pariz je imao kanal.

Sasvim je prirodno da oni, koji su imali za mjesto sva-kidašnjeg rada slijepu ulicu Vide-Gousset, imaju za noćnoobitavalište mostić kod Zelenog Puta ili zaklon Hurepoix.Tu se stječe gomila uspomena. Sve vrste sablasti posjećuju teduge puste hodnike; svuda trulež i smrad; tu i tamo nekiotvor, gdje Villon iznutra razgovara s Rabelaisom izvana.

Kanal u starom Parizu mjesto je sastanka svih iscrplje-nosti i svih pokušaja. Ekonomska politika vidi tu raspada-nje, društvena filozofija vidi tu talog.

Kanal, to je savjest jednoga grada. Sve se tu stječe i tuse suočuje. Na tomu mokrome mjestu ima mraka, ali nemaviše tajna. Svaka stvar ima svoj istinski oblik ili barem svojkonačni oblik. Gomila đubreta ima tu prednost, što nije laž-ljiva. Maska Basileja nalazi se tu, ali njezin se karton vidi, iuzice, i unutrašnjost kao i spoljašnost, i ona je pojačana jed-nim poštenim blatom. Krivi nos Scapinov joj je susjed. Sveprljavštine civilizacije stavljene jednom van službe, padaju uovu jamu istine, kamo dopire golemi pad društveni, one tuupadaju, ali se rasprostiru. Ova je zbrka jedna ispovijest. Tunema više lažne prividnosti, nikakvo farbanje nije moguće,đubre svlači svoju košulju, potpuno razgolićenje, razbijanjeiluzija i opsjena, nema drugog osim onoga što jest, uzi-majući mračni izgled onoga što se svršava. Stvarnost i iščez-nuće. Tu razbijena boca priznaje pijančevanje, držak od ko-šarice priča o služenju; tu lupina jabuke, koja je imala knji-ževnička mišljenja, opet postaje lupina jabuke; lik na grošuotvoreno se pokriva rđom. Kajfina pljuvačka susreće ses Falstaffovom bljuvotinom; dukat, koji izlazi iz igračnice,udara o klin na kome visi komadić užeta samoubojice; modripometak kotrlja se zamotan u vrpce, koje su o pokladarna

468

plesale u Operi; jedan spis suca, koji je sudio ljudima, valjase kraj neke truleži, koja je bila suknja neke drolje; to je višenego bratstvo, to je tikanje. Sve što se mazalo pomada-ma,maže se sada blatom. Posljednji veo je skinut. Kanal je cinik.On veli sve.

Ta iskrenost zahoda sviđa nam se, i ona odmara dušu.Kada ste proveli svoje vrijeme na zemlji u trpljenju visokihprizora, koji uzimaju državni razlog, kao zakletva, političkamudrost, ljudska pravda, profesionalno poštenje, nepodmi-tljivost toge, odlane vam, čim stupite u kanal, i vidite blato,koje se slaže s tim.

To je u isto vrijeme i poučno. Malo prije smo rekli dapovijest prolazi kroz kanal. Svete Bartolomejske noći cijedese tu kap po kap kroz kaldrmu. Velika javna ubojstva, poli-tička i vjerska klanja, prolaze kroz ovo podzemlje civilizacijei guraju u njega svoje leševe. Za oko mislioca svi povijesniubojice su tu, u odvratnoj polutami, na koljenima, tužno oti-rući krajem svog mrtvačkoga pokrova mjesto pregače svojedjelo. Ljudevit XI tu je s Tristanom, Franjo I tu je s Du-pratom, Karlo IX tu je sa svojom majkom, Richelieu je tus Ljudevitom XIII, Louvois je tu, Letellier je tu, Hebert iMaillard su tu, grebući kamenje i trudeći se da izbrišu tragsvojih djela. Pod tim se svodovima čuje metla tih sablasti.Tu se udiše ogromni smrad društvenih katastrofa. U kutovimase vidi crvenkasto odbljeskavanje. Tuda teče strašna voda, ukojoj su se prale krvave ruke.

Društveni promatrač mora ući u te mrakove. Oni činedio njegova laboratorija. Filozofija je mikroskop misli. Svebi htjelo pobjeći od nje, ali ništa joj ne umakne. Ne vrijeditu ševrdati. Koja se strana sebe samog pokazuje ševrdajući?strana srama. Filozofija goni svojim pogledom zlo i ne damu da utekne u ništa. U izblijedjelosti stvari kojih nestaje,u smanjenosti stvari 'koje iščezavaju, ona se snalazi. Ona ras-poznaje purpur po dronjku i ženu po krpi. Po kloaki ona re-konstruira grad; po blatu običaje. Po komadiću pečene ze-mlje ona uspostavlja amforu ili zdjelu. Ona raspoznaje pootisku nokta, na pergameni, razliku koja postoji između ži-dovstva Judengasse i židovstva u Ghettu. Ona nalazi u ono-

469

me što ostaje, ono što je bilo, dobro, zlo, lažno, istinito, mr-lju krvi iz dvorca, mrlju tinte iz spilje, kap loja javne kuće,izbljuvane orgije, boru koju su načinili karakteri savijajućise, trag prostitucije u dušama, koje je njihova grubost uči-nila sposobnima za to, i na kožuhu trhonoše iz Rima otisakMesalinina udarca laktom.

III

BRUNESEAU

Kanal Pariza bio je u srednjem vijeku legendaran. U šes-naestom vijeku pokušao je Henrik II mjerenje dubine, kojenije uspjelo. Prije nepunih sto godina kloaka je, kako tvrdiMercier, bila prepuštena samoj sebi i radila je što je htjelai znala.

Takav je bio onaj stari Pariz, obuzet svađama, neodluč-nostima i lutanjima. On je dugo bio dosta glup. Kasnije je 89.pokazala, kako gradovi dobivaju duh. Ali u staro dobro vrije-me imala je prijestolnica slabu glavu; ona nije znala svrša-vati svoje poslove ni moralno ni materijalno, i nije znalaukloniti zloupotrebu, nego tek đubre. Sve je bilo zapreka, odsvega se pravilo pitanje. Kanal, na primjer, nije trpio nika-kvo putovanje kroza sebe. Nije se moglo orijentirati u kana-lu, kao što se nije moglo sporazumjeti u gradu; gore neraz-jašnjivo, dolje nerazmrsivo; pod zbrkom jezika nalazila sezbrka laguna; labirint je podvostručavao Babilon.

Gdjekada bi kanalu Pariza dolazilo, da se prelijeva, kaoda je taj nepriznati Nil odjednom padao u srdžbu. Bilo je —sramota! — i poplava kanala. U izvjesnim bi časovima ovajželudac civilizacije slabo prokuhavao, kloaka bi vraćala na-trag u grlo i Pariz je osjećao neugodan ukus svojeg blata.Ove sličnosti kanala sa savješću imale su u sebi nešto dobro;to su bile opomene; uostalom, te su se opomene slabo prima-le; grad se ljutio što je njegovo blato imalo toliko drskosti,i nije se mogao pomiriti s tim, da se đubre vraća. Bolje gaje otjerati.

470

Poplava od 1802. jedna je od svježih uspomena osam-desetgodišnjih Parižana. Blato se rasulo u obliku križa naTrgu pobjede, gdje se nalazi kip Ljudevita XIV, ono je ušlou ulicu Saint-Honore kroz dva kanalska otvora s Elizejskihpolja, u ulicu Saint-Florentin kanalom Saint Florentina, uulicu Pierre-a-Poisson kanalom Sonnerie, u ulicu Popincourtkanalom ulice Lappe; ono je ispunilo oluke u ulici Elizej-skih polja do visine od trideset i pet centimetara; a na jugukroz izlaz kanala na Seinu, koji je vršio svoju ulogu u pro-tivnom pravcu, ono je prodrlo u ulicu Mazarine, u ulicufichaude i u ulicu Marais i zaustavilo se u daljini od sto idevet metara, baš na nekoliko koraka od kuće, gdje je nekadstanovao Račine, poštujući — u sedamnaestom vijeku ■—pjesnika više nego kralja. Ono je bilo najdublje u ulici Saint--Pierre, gdje se uzdizalo tri stope iznad pločnika, a najšire uulici Saint-Sabin, gdje se rasprostrlo na dužini od dvije stotinetrideset osam metara.

Početkom ovog vijeka bio je još kanal Pariza tajanstvenomjesto. Blato nikad ne može uživati lijep glas, ali ovdje jezloglasnost išla do užasa. Pariz je nejasno znao da ispod njegapostoji strašan lagum. O njemu se govorilo kao o onojstrahovitoj kaljuži u Tebama, gdje su gmizale stonoge du-gačke petnaest stopa, i koja bi mogla poslužiti Behemothuza kupalište. Visoke čizme čistilaca kanala nisu se nikadusuđivale da pođu dalje od izvjesnih poznatih tačaka. Jošje bilo blizu vrijeme, kada su se kola s blatom, na kojimase bratimiše Sainte-Foix s Crequiom, jednostavno ispražnjiva-lau kanal Seine. Što se tiče pranja, ta je dužnost povjeravanakiši, koja je više začepljivala, nego što je čistila. Rim jeostavljao nešto poezije svojoj kloaki i nazivao je Gemonia;Pariz je svoju nagrđivao i nazivao je Smrdljiva rupa. I zna-nost i praznovjerje bili su suglasni o užasu. Smrdljiva rupabila je isto toliko odvratna higijeni, koliko i legendi. Opakifratar se izrodio iz svodova kanala Mouffetard; leševi đa-volčića Marmousetsa bili su bačeni u kanal Barillerie; Fa-gon je pripisivao opasnu groznicu iz 1685. velikom otvorukanala Maraisa, koji je sve do 1833. zjapio nezačepljen uulici Saint-Louis, gotovo preko puta tvrtki galantnog Messa-

471

gera. Otvor kanala iz ulice Mortellerie bio je čuven po kuž-nom smradu, koji je izlazio iz njega; sa svojom gvozdenomrešetkom na zupce, koji su predstavljali niz zuba, on je utoj zlokobnoj ulici predstavljao aždajske čeljusti, iz kojihna ljude dašće pakao. Narodna mašta začinjavala je pariškukloaku nekom neodređenom mješavinom s beskonačnim.Kanal je bio bez dna. Kanal, to je bio barathrum (bezdan).Redarstvu nije padalo ni na pamet, da ispituje te kužneoblasti. Kušati tog nepoznatog, baciti sondu u taj mrak, poćiu istraživanje u taj bezdan, tko bi to smio? To je bilo straš-no. Netko se ipak javio. Kloaka je dobila svog Kristofa Ko-lumba.

Jednoga dana godine 1805, pri jednoj od onih rijetkihpojava, koje je Napoleon činio u Parizu, ministar unutrašnjihposlova, neki Decres ili neki Cretet, došao je na »malo usta-janje« gospodara. U Carrouselu se čulo po zemlji povlačenjesabalja sviju onih neobičnih vojnika velike republike i ve-likog carstva; bila je navala heroja na vratima Napoleono-vim; ljudi s Rajne, Šelde, Adidže i Nila; drugovi Jouberta,Desaixa, Marceaua, Hochea, Klebera; piloti zračnih balonaFleurusovih, grenadiri od Mavence, pantonieri s Genove,husari koje su gledali Piramide, topnici koje su poprskalataneta Junota, kirasiri koji su zauzeli na juriš usidrenu flotuu Zuvderzeeu, jedini su išli za Bonaparteom na mostu Lodi,drugi su pratili Murata u jarku Mantove, treći su prestigliLannesa na uspješnom putu na Montebellu. Cijela tadanjavojska bila je tu, u dvorištu Tuileriesa, predstavljena jednomčetom ili jednim vodom, i čuvaše Napoleona koji se odma-rao; a to je bilo sjajno doba, kada je velika vojska imalaza sobom Marengo, a pred sobom Austerlitz.

— Sire — reče ministar unutrašnjih poslova Napoleonu— vidio sam jučer najsmjelijeg čovjeka vaše carevine.

— Tko je taj čovjek — reče naglo Napoleon — i štaje on to učinio?

— On hoće da učini jednu stvar, Sire.— Koju?— Da posjeti Kanal Pariza.Taj je čovjek postojao i zvao se Bruneseau.

472

IV

NEPOZNATE POJEDINOSTI

Posjet je učinjen. Bio je to strahovit posjet; noćna bor-ba protiv kuge i ugušivanja. Bilo je to u isto vrijeme prona-lazačko putovanje. Jedan od učesnika ekspedicije, inteli-gentan radnik, onda veoma mlad, pričao je još prije nekoli-ko godina zanimljive pojedinosti tog istraživanja, koje jeBruneseau smatrao da treba izostaviti iz svog izvještaja pre-fektu redarstva, kao nedostojne administrativnog stila. Načinidezinficiran ja bili su još veoma neusavršeni. Jedva što je Bru-neseau prešao prve zglobove podzemne mreže, a osam radnikaod dvadeset njih nisu htjeli da idu dalje. Operacija je bila te-ška; ispitivanje je povlačilo čišćenje za sobom; trebalo jedakle čistiti i istodobno mjeriti; bilježiti mjesta, na kojaulazi voda, brojiti rešetke i otvore, prebrojavati grananja,označivati krugove, sondirati male kanale pripojene na gla-vni kanal, mjeriti visinu svoda na sredini svakog hodnika,i širinu kako pri početku svoda tako i u visini tla hodnika,konačno utvrditi ordinate poravnavanja pri svakom ulazuza vodu, bilo od poda kanala, bilo od tla ulice. Teško seišlo naprijed. Nije bilo rijetko, da ljestvice za silaženje zapa-dnu po tri stope u blato. Svjetiljčice su izdisale u kužnomisparivanju. Od vremena do vremena odnosili su po kojegonesviještenog radnika. Na nekim mjestima bezdan. Zemlji-šte se odronilo, popločano tlo se survalo, kanal se pretvaraou propali bunar; nije se nalazilo više ništa čvrsto! jedan rad-nik odjednom propade; izvukoše ga s velikom mukom. Posavjetu Fourcrova, na izvjesnim razmacima, na mjestimadovoljno očišćenim, palili su velike kaveze, napunjene u ka-tran natopljenom kučinom. Zidina je mjestimice bila pokri-vena nakaznim spužvastim izraslinama, reklo bi se da sužlijezde; i sam kamen je izgledao bolestan u ovoj sredini,gdje se nije moglo disati.

Bruneseau je pri svom istraživanju išao nizvodno. Na ras-kršću dviju vodovodnih cijevi Grand-Hurleura, na jednom is-pupčanom kamenu, on je pročitao datum 1550; ovaj je ka-

473

men označivao krajnje mjesto, na kome se zaustavio Phili-bert Delorme, kome je Henrik II povjerio da istraži pod-zemne kanale Pariza. Ovaj kamen bio je znak 16. vijeka nakanalu; Bruneseau je raspoznao radnu snagu osamnaestogavijeka u kanalu ulice Ponceau i u kanalu ulice Vieille-du--Temple, koji se presvođeni 1600. i 1650; a radnu snagu osam-naestog vijeka u zapadnom dijelu glavnoga kanala, ozidanogi presvođenog 1740. Ova dva svoda, osobito mlađi, onaj iz1740, bili su više ispucani i više oronuli nego zidovi poja-snog kanala, koji datiraju od 1412, dakle od vremena, kada jepotok svježe vode Menilmontanta bio podignut na dostojan-stvo velikoga kanala Pariza, unapređenje slično onome, kadabi kakav seljak postao prvi sobar kraljev.

Raspoznali su tu i tamo, kako su mislili naročito ispodsudske palače, udubljenja starih tamnica, uzidanih u samomkanalu. Grozno In pače (groblje). Gvozdeni okov visio je ujednoj od tih ćelija. Sve su ćelije zazidali. NeTce nađenestvari bile su čudne; među ostalima skelet jednoga orangu-tana, koga je bilo nestalo iz zoološkog vrta 1800. Nestanakbez sumnje u vezi sa čuvenom i nepobitnom pojavom đavolau ulici Bernardinaca posljednje godine osamnaestoga vijeka.Sirota se životinja na kraju udavila u kanalu.

U onom dugačkom presvođenom hodniku, koji izlazi naArche-Marion, izazvala je divljenje poznavalaca jedna kr-parska košara, odlično uščuvana. Svuda blato, koje su se ka-nalski radnici konačno privikli prevrtati, blato bogatodragocjenim stvarima, zlatnim i srebrnim nakitima, dragimkamenjem, novcima. Div, koji bi procijedio ovu kloaku, imaobi na svojoj cjediljci bogatstvo vjekova. Na mjestu, gdje serazdvajaju dva račvasta kanala ulice Temple i ulice Sainte--Avoye, našli su jednu neobičnu hugenotsku medalju od bron-ce, koja je imala s jedne strane svinju s kardinalskim šeši-rom, a s druge vuka s papinskom tijarom na glavi.

Najiznenađujući susret bio je pri ulazu u veliki kanal. Tajje ulaz bio nekada zatvoren rešetkom, od koje su još ostalesamo šarke. Na jednoj od tih šarka visio je neki dronjak bezoblika i uprljan, koji se bez sumnje tu zadržao pri prolazu;on je plovio tu u sjeni i dovršavao je svoje raspadanje. Bru-

474

neseau prinese svoju svjetiljčicu i razgleda ovu krpu. Bio je totanani batist i na njem se raspoznavala u jednom uglu, manjeizjedenom nego ostalo platno, plemićka kruna izvezena iznadovih sedam slova: LAVBESP. Kruna je bila 'kruna mariciza,a tih sedam slova je značilo Laubespine. Prepoznali su daje to, što su imali pred očima, bio Maratov mrtvački pokrov.Marat je imao u svojoj mladosti ljubavi. To je bilo onda,kad je služio kod grofa od Artoisa kao marveni liječnik ukonjušnici. Od tih historijski utvrđenih ljubavi, među osta-lima s jednom visokom damom, bila mu je ostala ova krevet-ska plahta. Ostatak ili uspomena. Poslije njegove smrti, kakoje to bilo jedino malo finije platno koje je imao kod kuće, unjemu su ga i sahranili. Stare su žene u te povoje, u kojimaje nekada bilo sladostrasti, zamotale za pogreb tragičnog pri-jatelja naroda.

Bruneseau pođe dalje. Ostaviše taj dronjak gdje je bio;nisu ga uzeli sa sobom. Je li to bilo preziranje ili poštova-nje? Marat je zasluživao i jedno i drugo. I onda, sudbinaje tu bila dovoljno utisnuta, da izazove ustezanje, da se tone dira. Uostalom, i ostalim grobnim stvarima treba ostavitimjesta koja izaberu. Ukratko, relikvija je bila čudna. Jednaje markiza tu spavala; Marat se tu raspadao; ta je relikvijaprošla kroz Panteon, da dođe do kanalskih štakora. Ova krpaiz spavaonice, čije bi sve nabore VVatteau nekada s radošćunacrtao, dospjela je dotle, da bude dostojna ukočenog pogle-da Danteova.

Potpuno ispitivanje pariških podzemnih kanala za izme-tine trajalo je sedam godina, od 1805. do 1812. godine. I takoje, sve idući naprijed, Bruneseau određivao, upravljao i dovr-šavao zamašne radove; godine 1808. snizio je pod kanala Pon-ceau i, stvarajući svuda nove pruge, on je prokopavao kana-le; godine 1809. ispod ulice Saint-Denis do Zdenca nevinih;1810. ispod ulice Froidmanteau i ispod Salpetriere; 1811. ispodulice Nove-Male-Braće, ispod ulice Maila, ispod ulice fichar-pe, ispod trga Rovale; 1812. ispod ulice de la Paix i ispodchaussee d'Antin. Istodobno je dezinficirao i čistio cijelu mre-žu. Već druge godine uzeo je Bruneseau sa sobom svoga zetaNargauda.

475

Tako je početkom ovog vijeka staro društvo očistilo svojepodzemlje i umilo svoj kanal. Dobilo se barem toliko.

Krivudav, ispucao, razrovan, napukao, ispresijecan ja-mama, pobrkan čudnim zavojima, penjući i spuštajući sebez logike, smradan, divlji, surov, preplavljen mrakom, sazaliječenim ranama na pločama i ožiljcima na zidovima,strašan; takav je bio, kada se gleda u prošlost, stari kanalPariza. Ogranci u svima pravcima, prepletanje rovova, gra-nanje raskršća, zvijezde kao na trgovima, slijepe ulice, slijepikutovi, svodovi pokriveni salitrom, kužne rupe za slijevanjevode, slijevanje niza zidove, kapi koje padaju sa svoda, mrak;ništa se nije moglo usporediti u užasu s ovom žlijezdom zaodržavanje žive rane, želudac Babilona, spilja, jama, prova-lija izbušena ulicama, titanski krtičnjak, gdje duh misli davidi, kako luta po mraku, kroz blato koje je nekad bilo sjaj— onu ogromnu slijepu krticu, prošlost.

Ovo je bio, ponavljamo, nekadašnji kanal.

SADAŠNJI NAPREDAK

Danas je kanal čist, hladan, ravan, ispravan. On gotovoostvaruje ideal onoga, što se u Engleskoj razumijeva podriječju »respectable«. On je pristojan i sivkast; uglađen zi-darskom žlicom; moglo bi se čak reći da je izravnan kon-cem. Sličan je kakvom dobavljaču, koji je postao državni sa-vjetnik. To se vidi gotovo jasno. Blato se tu ponaša gotovopristojno. Na prvi pogled gotovo bi ga uzeli za jedan od onihpodzemnih hodnika, nekada tako običnih i potrebnih za bijegvladara i prinčeva, u onom starom dobrom vremenu, »kadaje narod volio svoje kraljeve«. Sadanji je kanal lijep kanal;čist stil u njemu vlada; klasički pravi aleksandrinac, kojikao da se, pošto je izagnan iz poezije, sklonio u arhitekturu,izgleda upleten u sve kamenove ovog mračnog i dugog svo-da; svaki prolaz je jedna arkada; ulica Rivoli ima imitatorečak i u kloaki. Uostalom, ako je ravna crta negdje na svomemjestu, to je sigurno u podzemnom rovu za otjecanje476

đubreta iz jednoga grada. Tu mora sve biti potčinjeno naj-kraćem putu. Kanal je uzeo danas neki službeni izgled, čaki redarstveni izvještaji, čiji je on katkada predmet, ne go-vore više bez poštovanja o njemu. Riječi koje ga opisuju uadministrativnom stilu, odabrane su i dostojne. Ono što sezvalo »boyau«, zove se galerija; ono što se zvalo rupa, zovese otvor. Villon više ne bi prepoznao svoga stana za nevolju.Ova mreža laguma ima ipak svoje stanovništvo glodavaca,koje postoji od pamtivijeka, i to obilnije nego ikada; od vre-mena do vremena kakav stari štakor s velikim brkovima po-moli glavu na prozoru kanala i promatra Parižane; ali i samovaj grad pripitomio se, zadovoljan svojim podzemnim dvor-cem. Kloaka nema više one svoje prvobitne divljine. Kiša,koja je nekadanji kanal prljala, sadanji kanal pere. Ali ipak,ne vjerujte mu mnogo. Još uvijek stanuju u njemu smradovi.On se više pretvara, nego što je ispravan. Redarstvena pre-fektura i povjerenstvo za čistoću uzalud su poduzimali sve.Usprkos svima načinima čišćenja isparuje on neki neodre-đen sumnjivi miris, kao Tartuffe poslije ispovijedi.

Priznajmo, budući da je, kraj svega, čišćenje jedno pošto-vanje, koje kanal odaje civilizaciji, i kako je s tog stajalištasavjest Tartuffeova napredak prema Augiasovim štalama, daje sigurno, da se kanal Pariza popravio.

To je više nego napredak; to je preobražaj. Između sta-roga kanala i sadanjega kanala ima jedna revolucija. Tko jeizveo tu revoluciju?

Čovjek, koga cijeli svijet zaboravlja i koga smo mi ime-novali — Bruneseau.

VI

BUDUČINAPREDAK

Bušenje pariškog ikanala nije bio mali posao. Deset po-sljednjih vjekova radili su na njemu, a nisu ga mogli dovr-šiti, kao što nisu mogli dovršiti ni Pariz. Kanal zaista primasve protuudare rastenja Pariza. To je — u zemlji — nekavrsta tajanstvenog polipa u isto vrijeme, kada grad raste go-

477

re. Svaki put, kada grad prosiječe jednu ulicu, kanal pružijedan rukav. Stara je monarhija sagradila samo dvadeset itri hiljade i trista metara kanala; na tome je Pariz bio 1.siječnja 1806. Počevši od toga vremena, o tome ćemo mi go-voriti malo kasnije, posao je prihvaćen i nastavljen izdašnoi energično; Napoleon je sagradio — ove su brojke zanimlji-ve — četiri hiljade osam stotina i četiri metra; LjudevitXVIII pet hiljada sedam stotina devet; Karlo X deset hi-ljada osam stotina trideset i šest; Ljudevit-Filip osamdeseti devet hiljada dvadeset; republika od 1848. dvadeset i trihiljade trista osamdeset i jedan; sadašnji režim sedamdesethiljada pet stotina; svega u današnji čas dvjesta dvadeset išest hiljada šest stotina i deset metara; šezdeset milja kanala;ogromna crijeva Pariza. Neprestano grananje u stalnom ra-du; izgradnja nepoznata i ogromna.

Kao što se vidi, podzemni labirint Pariza danas je višenego pedeseterostručen prema onome, što je bio početkomvijeka. Teško se da predstaviti, koliko je trebalo ustrajnostii napora, da se dovede ova kloaka na stupanj relativnog savr-šenstva, na kome se sada nalazi. Stara monarhistička upravai — posljednjih deset godina osamnaestog vijeka — revolu-cionarna općina jedva su uspjeli probušiti pet milja kanala,koji su postojali prije 1806. Sve vrste zapreka smetale su tojoperaciji, jedne svojstvene prirodi terena, druge proizlazećiiz samih predrasuda radnog stanovništva Pariza. Pariz je sa-zidan na terenu neobično otpornom prema motici, budaku,sondi i ljudskom obrađivanju. Ništa teže za bušenje od togageološkog sastava, na kome se nalazi ono divno historijskostvorenje, nazvano Pariz; čim se rad, ma pod kojim oblikom,uputi i usudi u tu masu nanosa, nailazi na svu silu pod-zemnih otpora. To su žitke ilovače, podzemni izvori, tvrdestijene, ona meka i duboka blata, što sve proučava jedna spe-cijalna nauka. Budak napreduje veoma mučno u krečnim plo-čama, izmiješanim s veoma tankim slojevima ilovače i sloje-vima škriljevca, u čije su listove urasle morske školjke izprehistorijskih oceana. Katkad kakav potok provaljuje ot-početi svod i preplavljuje radnike; ili se ta ilovača, pomiješanas vapnencem, pojavljuje i nalijeće sa žestinom velikog

478

vodopada, kršeći kao staklo i najveće potporne grede. Ne-davno, kada je kod Villette trebalo — ne prekidajući plovidbui ne prazneći plovni kanal — provesti glavnu kanalizaciju ispodkanala Saint-Martin, pojavila se na koritu kanala pukotina,voda je odjednom provalila u podzemne radove usprkos svimsisaljkama i dosta je muke stajalo njeno začepljenje. Nadrugim mjestima kraj Seine, a dosta daleko od same rijeke,kao na primjer u Bellevilleu, u Velikoj ulici i prolazu Luniere,nailazilo se na dubok pijesak, u koji se propada i gdje čovjekmože zamalo da utone. Dodajte k tomu ugušiva-njesmradovima, zatrpavanje iznenadnim rušenjem i odro-njivanjem. Dodajte tifus, koji polako prožima radnike. Unaše vrijeme, pošto je iskopao galeriju Clichv s povišenompodlogom za glavnu cijev vodovoda iz Ourcq, što je bio radu jarku, dubokom deset metara; pošto je kroz odrone s pomoćučesto smrdljivih kopanja i postavljanja potpornih gredapresvodio rječicu Bievreu od Bolničkog bulvara do Seine;pošto je — da bi oslobodio Pariz od bujica s Montmartreai da bi dao odljeva onoj riječnoj baruštini od devet hektara,koja se kvarila od stajanja kod Vrata mučenika, pošto je,velimo, za četiri mjeseca, dan i noć, na jedanaest metaradubine, izgradio liniju kanala od Vrata Blanche do putaAubervilliersa; pošto je — stvar dotle neviđena — izgradiopod zemljom jedan kanal u ulici Barre-du-Bec, bez kopanjajarka, šest metara duboko u zemlji, nadzornik Monnot jeumro. Pošto je presvodio tri hiljade metara kanala na svimstranama grada, od ulice Traversiere-Saint-Antoine do uliceOurcine, odvođenjem u Arbaletu, oslobodio raskršće Censier--Mouffetard od kišnih poplava, pošto je ozidao kanal Saint--Georges na betonu postavljenom na stupove od kamenja užitkom pijesku, pošto je upravljao opasnim spuštanjem podapomoćnog kanala Notre-Dame-de-Nazareth, inženjer Duleauje umro. Nema izvještaja za djela ovakve hrabrosti, koja sumeđutim, korisnija od glupog ubijanja na bojnim poljima.Kanali Pariza bili su godine 1832. daleko od onog što sudanas. Bruneseau je dao pobudu, ali je trebala kolera, pa dase odluči velika rekonstrukcija, koja je od tada izvedena.Čudno je primjerice reći, da je 1821. jedan dio pojasnog ka-

479

nala, zvanog Veliki kanal kao u Veneciji, smrdio pod vedrimnebom u ulici Gourdes. Tek 1823. našla je pariška općina usvome džepu dvije stotine šezdeset i šest hiljada osamdesetfranaka i šest centima, potrebnih za pokrivanje toga grada.Tri prikupljajuća bunara kod Combata, Cunettea i Saint--Mandea, s njihovim prohodima, njihovim spravama, nji-hovim ulazima i njihovim kanalima za čišćenje, datiraju tekod 1836. Utroba Pariza obnovljena je i, kao što smo rekli,više nego podeseterostručena za četvrt vijeka.

Prije trideset godina, u doba ustanka od 5. i 6. lipnja,bio je to na mnogima mjestima gotovo isti stari kanal. Velikibroj ulica, čija je sredina sada ispupčena, izgledao je u onovrijeme kao jarak. Na strmu mjestu, gdje su se sastajale ko-sine jedne ulice ili jednog raskršća, viđale su se vrlo čestoširoke četverokutne rešetke s debelim gvozdenim polugama,izglačanim od hoda gomile, rešetke opasne i skliske za kolai na kojima su konji padali. Službeni jezik Ravnateljstva zaizgradnju i održanje putova davao je tim strmim mjestimai tim rešetkama izrazito ime cassis (casser: slomiti). Godine1832. u mnoštvu ulica, u ulici fitoile, u ulici Saint-Louis, uulici Temple, u ulici Vieille-du-Temple, u ulici Notre-Dame--de-Nazareth, u ulici Folie-Mericourt, na Keju cvijeća, u uliciPetit-Musc, u ulici Normandie, u ulici Pont-aux-Biches, u uli-ci Marais, u Faubourg Saint-Martinu, u ulici Grande-Bateli-ere, na Elizejskim poljima, u ulici Jacob, u ulici Tournon,pokazivala je stara gotska kloaka još uvijek svoje ciničkeralje. To su bili ogromni otvori u kamenu, okruženi katkadmonumentalnom drskošću kamenim stupićima.

Pariz 1806. bio je još gotovo na broju kanala, konstati-ranom mjeseca svibnja 1663; pet hiljada tri stotine dvadeseti osam hvati. Poslije Bruneseaua, 1. siječnja 1832, bilo ih ječetrdeset hiljada tri stotine metara. Od 1806. do 1831. zidanoje godišnje prosječno sedam stotina pedeset metara; od to-ga doba izgrađivano je na godinu osam, pa čak i deset hilja-da metara galerija u zidovima od jakog materijala, oblijep-ljenog hidrauličnim malterom, na betonskom temelju. Podvije stotine franaka metar, šezdeset milja kanala sadanjegPariza predstavljaju četrdeset i osam milijuna.

Kraj ekonomskog napretka, koji smo označili u počet-ku, vezani su za to ogromno pitanje, koje se zove pariški ka-nal, važni problemi opće higijene.

Pariz se nalazi između dvije površine: vodene površinei zračne površine. Vodena površina, nalazeći se u dosta veli-koj podzemnoj dubini, ali već otkrivena dvama bušenjima,proizlazi iz sloja zelenog pješčanog kamena postavljenog iz-među krede i purskog vapnenca; tu prokapava mnoštvo ri-jeka i rječica; vi pijete Seinu, Marnu, Oiseu, Aisnu, Cheru,Viennu i Loiru u jednoj čaši vode iz bunara Grenelle. Vodaje zdrava, ona dolazi najprije iz neba, zatdm iz zemlje; zra-čna je površina nezdrava, ona dolazi iz kanala. Svi smrado-vi kloake miješaju se s disanjem grada; otuda taj ružni za-dah. Zrak, uzet iznad đubrišta, to je znanstveno dokazano,čistiji je od zraka uzetog iznad Pariza. U određenom vreme-nu, uz pripomoć napretka, sa savršenijim mašinerijama i sbačenom svjetlošću na stvari, upotrijebit će se vodena povr-šina za pročišćavanje zračne površine; to jest za pranje ka-nala. Poznato je, da pod pranjem kanala mi razumijevamo:vraćanje blata zemlji odašiljanjem đubreta u zemlju, a gnojau polja. Iz tog jednostavnog djela rezultirat će smanjenje bi-jede i povišenje zdravlja za cijelu društvenu zajednicu.

Moglo bi se reći da je kloaka već deset vjekova bolestPariza. Kanal je gad, što ga grad ima u krvi. Narodni insti-tut nije se u tome nikad varao. Zanat kanalskog radnika bioje nekada gotovo isto tako opasan i gotovo isto tako odvra-tan narodu kao i zanat živodera, koji je bio dugo sramotan,užasan i ostavljan krvniku. Bila je potrebna visoka nadnica,pa da se jedan zidar odluči da siđe u taj smrdljivi lagum;bunarske ljestve oklijevale su da se tu spuste; govorilo se uposlovici: sići u kanal ili ući u grobnicu; i sve moguće odvratnelegende, već smo rekli, pokrivale su užasom ovaj kolosalnislijevak, ovu opasnu kloaku, koja je nosila trag revolucijazemljine kugle kao i revolucija ljudi, i gdje se nalaze ostacisvih prevrata, počevši od školjaka u vrijeme općeg potopapa sve do dronjka Mara tova.

480 31 Jadnici II 481

KNJIGA TREĆA

Blato, ali duša

KLOAKA IMA SVOJA IZNENAĐENJA

Jean Valjean nalazio se u pariškom kanalu.Još jedna sličnost Pariza s morem. Ronilac može iščez-

nuti u njemu kao u oceanu.Prijelaz je bio nečuven. U samoj sredini grada izašao je

Jean Valjean iz grada i za tren oka, koliko da se odigne i dase spusti poklopac, on je prešao iz punog dana u potpunimrak, iz podneva u ponoć, iz huke u tišinu, iz vrtloga gro-mova u čamotinju groba i — jednim slučajem još čudesnijimu ulici Polonceau, iz krajnje opasnosti u potpunu sigurnost.

Nagli pad u podrum; iščeznuće u podzemnu tamnicuPariza; prijelaz iz te ulice, u kojoj je smrt na svakome mje-stu, u ovu vrstu grobnice, gdje je bilo života — bio je točudan trenutak. On osta nekoliko sekunda kao omamljen,prisluškujući, zaprepašten. Vučja jama spasa najednom seotvorila pod njim. Nebeska dobrota dobila ga je donekle naprevaru. Zasjeda providnosti!

Nego, ranjenik se nije micao i Jean Valjean nije znao,da li je ovo što nosi u ovu jamu živ čovjek ili mrtvac.

Njegovo prvo osjećanje bilo je zasljepljenje. Odjednomnije vidio ništa. Izgledalo mu je, kao da je u jednom časuoglušio. Ništa više nije čuo. Frenetična uloga ubijanja, kojaje bjesnjela nekoliko koraka iznad njegove glave, dopirala jedo njega — zahvaljujući debljini zemlje, koja ga je razdva-jala — tek pridušeno i nejasno, i kao huka u nekoj dubini.

31* 483

Osjećao je da ispod nogu ima nešto čvrsto; i to je sve, alito je bilo dovoljno. On ispruži jednu ruku, zatim drugu idodirnu zid s obje strane; uvidje da je hodnik uzan; onpovuče nogu i shvati, da je ploča mokra. Ispruži naprijedjednu nogu, oprezno; bojeći se rupe, bunara, kakove jame,on ustanovi da se popločani pod nastavlja. Smrdljivi zadahobavijesti ga o mjestu, u kome se nalazio.

Poslije nekoliko trenutaka nije više bio slijep. Nešto jesvjetlosti dolazilo od otvora, kroz koji je on bio prošao, a injegov pogled bio se već navikao na ovaj podrum. On počepomalo razabirati. Hodnik, u kome je bio ukopan (nijednadruga riječ ne izražava bolje situaciju), bio je zazidan izanjega. Bio je to jedan od onih slijepih kanala, koje stručnijezik zove pomoćnim kanalima. Pred njime se nalazio je-dan drugi zid, zid noći. Svjetlost otvora gubila se deset ilidvanaest metara od mjesta, gdje se nalazio Jean Valjean, ibacala je jedva neko blijedo osvjetljenje na nekoliko metaravlažnoga kanalskoga zida. Dalje je bila masivna neprovid-nost; stupiti ovamo izgledalo je strašno i to ulaženje naličiloje na progutavanje. Međutim, moglo se prodrijeti u tu zidinuod magle, i moralo se. Moralo se, štaviše, požuriti. Jean Va-ljean pomisli da su ovu rešetku, koju je on opazio ispod ka-menja, mogli opaziti i vojnici, i da je sve zavisilo od slučaja.

Oni su mogli jednako sići u bunar i pretražiti ga. Nije sesmjelo gubiti ni časa. Mariusa je bio položio na zemlju; onga pokupi (ovo je tačna riječ), uze nanovo na leđa i krenu.On odlučno uđe u taj mrak.

Zapravo su oni bili manje sigurni nego što je Jean Va-ljean mislio. Druge opasnosti, jednake ili još veće, čekale suih. Poslije plamenog vrtloga borbe spilja smradova i stupi-ca: poslije kaosa kloaka. Jean Valjean je bio pao iz jednogakruga pakla u drugi.

Pošto je išao pedeset koraka, moralo se stati. Pojavilose jedno pitanje. Hodnik je izlazio na drugi kanal, koji gaje sjekao poprijeko. Tu su se pružala dva puta. Koji uzeti?je li trebalo poći lijevo ili desno? Kako se snaći u ovom cr-nom labirintu? Ovaj labirint, već smo rekli, ima jedan izljev,to je njegov nagib. Ići niz nagib, znači ići na rijeku.

484

Jean Valjean to odmah shvati.On reče sebi, da se našao vjerojatno u kanalu glavne

tržnice; da bi, ako izabere lijevi put i pođe po nagibu, stigaoza nepun četvrt sata do kakvog izlaska na Seinu, izmeđumostova Pont-au-Change i Pont-Neuf, to jest da bi se pojaviousred dana na najživljemu mjestu Pariza. Možda hi se na-mjerio na kakav bunar za spuštanje u kanal na nekom ras-kršću. To bi bilo zaprepaštenje za prolaznike, koji vide dvačovjeka, gdje ispod njihovih nogu izlaze iz zemlje. Dolazakgradskih stražara, uzbuna u obližnjoj vojničkoj postaji. Bilibi ščepani prije no što bi i izašli. Bolje je zaci u ovaj labi-rint, povjeriti se crnini i pustiti providnosti na volju svojizlazak.

On pođe uz nagib i odabra desno.Kada okrenu za ugao galerije, nestade danje svjetlosti

otvora, zastor pomrčine pade nad njim i on nanovo postaslijep. On je ipak išao naprijed i to što je brže mogao. Dvijeruke Mariusove bile su mu prebačene preko vrata, a noge suvisile iza njega. On je držao obje ruke jednom šakom, adrugom je pipao zid. Obraz Mariusov dodirivao je njegovobraz i lijepio se na njega, jer je bio krvav. Osjećao je, kakoteče po njemu i prodire pod njegovo odijelo mlak mlaz, kojije dolazio od Mariusa. Neka vlažna toplina na njegovu uhu,koje je dodirivalo usta ranjenikova, označivala je, međutim,disanje, i prema tome život. Jean Valjean koračao je dostamučno. Jučerašnje kiše nisu još bile sasvim otekle i pravilesu mali potok usred poda, te je bio prisiljen držati se zida,da ne gazi po vodi.

On je išao tako kroz rnraik. Sličio je na ona noćna bića,koja lutaju u nevidljivom i koja su potpuno izgubljena ustrujama mraka.

Ipak, malo-pomalo, bilo da su daljnji otvori bacali ne-što lebdeće svjetlosti u ovu neprovidnu maglu, bilo da su senjegove oči privikivale na pomrčinu, njemu se povratio nekinejasni vid i on je opet počeo nejasno razabirati čas zidinu,koju je dodirivao, čas svod, pod kojim je prolazio. Zjenicase širi u noći i najposlije tu nalazi dan, kao god što se u ne-sreći duša širi i najposlije u njoj nalazi Boga.

485

Bilo je teško snaći se.Plan je kanala tako reći kopija uličnog kanala, koji se

nalazi nad njim. U to je vrijeme bilo u Parizu dvije hiljadei dvije stotine ulica. Zamislite ispod toga onu šumu mračnihgrana, što se zove kanal. Sklop tada postojećih kanala, nado-vezanih jedan na drugi, dao bi dužinu od jedanaest milja.Mi smo rekli gore, da sadašnja mreža, zahvaljujući pojačanojdjelatnosti posljednjih trideset godina, broji barem šezde-set milja.

Jean Valjean se u početku prevario. Mislio je da se na-lazi ispod ulice Saint-Denis, i šteta što tu nije bio. Ispodulice Saint-Denis postoji jedan stari kanal u kamenu, kojidatira još od Ljudevita XIII i koji ide ravno u glavni kanal,nazvan Velikim kanalom, tek s jednim zaokretom na desnojstrani u visini starog Dvorišta čudovišta, i u jedno jedino gra-nanje, kanal Saint-Martin, čija se četiri kraka sijeku u oblikukriža. Ali kanal Male Truanderie, čiji se ulaz nalazio blizukrčme Korint, nikada nije bio u vezi s podzemljem ulice Saint-Denis; on izlazi na kanal Montmartre i onamo je bio pošaoJean Valjean. Tu ima sva sila prilika, da se čovjek izgubi.Kanal Montmartre jedan je od najzamršenijih u staroj mreži.Srećom je Jean Valjean bio ostavio iza sebe kanal Glavnetržnice, čiji geometrijski plan predstavlja mnoštvo poprijekoisprepletenih kanalića, ali se pred njim nalazio mnogizbunjiv susret i mnogi ulični ugao — jer to su ulice —prikazujući se u mraku kao znak pitanja; prvo, na njegovojlijevoj strani prostrani kanal Platriere, vrsta kineskog re-busa, pružajući i miješajući svoj kaos grana u obliku slova»T« i »Z« ispod Poštanske palače i ispod rotonde žitne tržnicedo Seine, gdje se završava pod oblikom slova »Y«; drugo,na njegovoj desnoj strani krivi hodnik ulice Cadran s nje-gova tri zuba, koji predstavljaju tri slijepa kuta; treće, nanjegovoj lijevoj strani grananje Maila, zamršeno već u sa-mom svom početku nekom vrstom ivila a izbijajući od cikcakado cikcaka na veliku kužnu kriptu Louvrea, isječenu u ko-made i razgranjenu u svim pravcima; napokon, na desnojstrani hodnik slijepe ulice Isposnika, ne računajući male ka-

486

naliće tu i tamo prije nego se stigne do pojasnog kanala,koji ga je jedini mogao odvesti do kakvog izlaza, dovoljnoudaljenog, a da bi bio siguran.

Da je Jean Valjean imao makar i malo pojma o svemuovome, što mi ovdje iznosimo, on bi bio brzo uvidio, samopipajući zidinu, da se nije nalazio u podzemnoj galeriji uli-ce Saint-Denis. Umjesto staroga \kamenja za zidanje, umjestostare arhitekture, ponosite i kraljevske čak i u kanalu, s po-dom i donjim dijelom zida u granitu i malteru od dobrogakreča, koji je stajao po hvatu osam stotina funti, on bi osje-tio pod rukom suvremenu jeftinoću, ekonomsko sredstvo, šu-pljikav kamen u hidrauličnome malteru na sloju betona, štodolazi dvije stotine franaka na metar, buržoaski zid nazvanod lakog materijala; ali on nije od svega toga znao ništa.

Išao je naprijed s nespokojstvom, ali u miru, ne videćiništa, ne znajući ništa, zagnjuren u slučajnost, to jest utop-ljen u providnost.

Postepeno ga je, da tako rečemo, obuzimao užas. Mrakkoji ga je okruživao, ulazio je u njegov duh. Koračao je ujednoj zagonetki. Ovaj podzemni kanal kloake opasan je; onse prepleće upravo vrtoglavo. Zlokobna je to stvar, kada senađete zatvoreni u tome Parizu mraka. Jean Valjean je bioprimoran da nađe, pa čak i da izmisli svoj put, ne videćiga. U tom nepoznatome mjestu svaki korak, kojim je on stu-pao, mogao je biti posljednji. Kako će izaći odavle? Da li ćenaći kakav izlaz? Da li će ga naći, dok je još vremena? Hoćeli mu ova kolosalna podzemna spužva s kamenim rupicamadopustiti, da se probuši kroz nju? Hoće li tu naići na kakavneočekivana čvor mraka? Da neće možda stići do nerazmr-sivog ili do neprohodnog? Da li će Marius tu umrijeti od kr-varenja, ili će on umrijeti od gladi? Da li će se na krajuobojica tu izgubiti i načiniti dva kostura u kome zakutkuove noći? On to nije znao. On je sve to sebe pitao i nijemogao odgovoriti. Utroba je Pariza provalija. On se nalaziokao prorok Jona u trbuhu čudovišta.

Odjednom se prenerazi. U trenutku, kada se najmanjenadao, i ne skrećući iz ravne ceste, kojom je išao, opazi, dase više ne penje; voda potočića udarala mu je sada o pete,

487

umjesto, da mu dolazi na vrhove nogu. Kanal se sada spu-štao. Zašto? Da li će on prema tome odjednom izaći na Sei-nu? Ta opasnost je bila velika, ali opasnost da se vrati na-trag, bila je još veća. On je i dalje išao naprijed.

Nije išao prema Seini. Brežuljak, što ga teren Parizapredstavlja na desnoj obali, spušta jednu svoju kosu u Seinu,a drugu u Veliki kanal. Greben toga brijega, koji određujepodjelu voda, opisuje sasvim proizvoljnu liniju. Najvišatačka toga razvoda nalazi se u kanalu Sainte-Avoye poslijeulice Michel-le-Comte, u kanalu Louvrea blizu bulvara i ukanalu Montmartre blizu Glavne tržnice. Jean Valjean jebio stigao na tu najvišu tačku. Sada je išao prema pojasnomkanalu; bio je na pravom putu. Ali on o tome nije znao ništa.Kad bi god naišao na sporedni kanal, on bi opipao njegoveuglove, i ako bi našao, da je otvor koji se pružao, uži odhodnika, u kome je on bio, onda ne bi ulazio i nastavljao biput, cijeneći s pravom, da svaki uži kanal mora voditi uslijepi kut i da ga može samo udaljiti od cilja, to jest od iz-laza. Tako je izbjegao četverostrukoj zamki, koja mu je bilapripremljena u pomrčini od ona četiri labirinta, koje smomalo prije spomenuli.

U jednom trenutku on primijeti, da je izlazio iz podze-mlja Pariza skamenjenog pobunom, gdje su barikade bile uki-nule promet, i da je ulazio pod Pariz živ i redovan. Odjednomje imao iznad glave kao neku udaljenu, ali stalnu grmljavinu.To je bila tutnjava kola.

Išao je otprilike već pola sata, bar prema računu kojije pravio on sam, a još nije ni pomislio na to da se odmori;samo je bio promijenio ruku, kojom je držao Mariusa. Mrakje bio dublji no ikada, ali ta ga je dubina umirivala.

Odjednom opazi svoju sjenu pred sobom. Ona se ocrta-vala na slabom, gotovo neprimjetnom rumenilu, koje je ne-jasno obasjavalo pod ispod njegovih nogu i svod nad njego-vom glavom, i koje je klizilo slijeva i desna po vlažnim zidi-nama hodnika. Zapanjen, on se okrenu.

Iza njega, u onom dijelu hodnika, koji je on već prošao,u daljini koja mu se učinila ogromnom, plamtjela je, svijetlećikroz tamnu gustinu, neka vrsta strašne zvijezde, koja jeizgledala, kao da ga gleda.488

To se mračna zvijezda redarstva dizala u kanalu. Iza ovezvijezde kretalo se nejasno osam ili deset figura, crnih,ravnih, neodređenih, strašnih.

II

OBJAŠNJENJA

Na dan 6. lipnja bilo je naređeno pretraživanje kanala.Bojali su se, da ih pobijeđeni ne uzmu za sklonište, i prefektGisquet morao je pretraživati tajni Pariz, dok je general Bu-geaud čistio javni Pariz; dvostruka operacija, čija su dvadijela bila u vezi jedan s drugim i koja je zahtijevala dvo-struku strategiju javne isile, predstavljene gore vojskom, adolje redarstvom. Tri odreda redara i čistača kanala ispitivahupodzemne ulice Pariza, iprvi desnu obalu, drugi lijevu obalu,treći Cite. Redari su bili naoružani karabinkama, štapovima,sabljama i noževima.

Bila je to u ovom trenutku uperena na Jeana Valjeanasvjetiljka ophodnje s lijeve obale.

Ta ophodnja tek što je bila obišla krivu galeriju i trislijepa kanala, koji se nalaze ispod ulice Cadrana. Dok jeona unosila svoju svjetiljku do dna tih slijepih ulica, JeanValjean je bio naišao na svome putu na ulaz u galeriju, opi-pao ga je, vidio da je uži, i nije ušao u galeriju. Prošao jeiriimo nju. Redarima se učinilo, kada su izašli iz galerije Ca-drana, da čuju lupu koraka u pravcu po jasnog kanala. Tosu bili zaista koraci Jeana Valjeana. Narednik, vođa ophod-nje, bio je digao svoju svjetiljku i cijeli je odred stao gledatiu maglu na onu stranu, odakle je dolazila lupa.

Za Jeana Valjeana to je bio neizreciv trenutak.Na sreću, dok je on svjetiljku vidio dobro, svjetiljka je

njega vidjela slabo. Svjetiljka je bila svjetlost, on je bio mrak.On se pribi uza zid i stade. Uostalom, on nije mogao sebiobjasniti, što se događalo iza njega. Nesanica, glad, uzbuđe-nja bili su prenijeli i samog njega u stanje zanesenosti. Onje vidio neko blistanje i oko tog blistanja neke utvare, štaje to bilo? On nije mogao znati.

489 I

Pošto je Jean Valjean bio zastao, lupa njegovih korakabila je prestala.

Ljudi iz ophodnje osluškivali su, a nisu čuli ništa; onisu gledali, a nisu vidjeli ništa. Dogovarali su se.

U to doba postojala je na tome mjestu kanala Montmart-re neka vrsta takozvanog pomoćnog raskršća, koje su kasnijeukinuli zbog malog .unutrašnjeg jezera, koje je — skupljajućise na tome mjestu — tu stvarala bujica kišnice. Ophodnja semogla skupiti na tom raskršću. Jean Valjean vidio je utvare,kako prave neku vrstu kruga. To su se glave približile išaputale su.

Rezultat toga dogovora, što su ga održali psi čuvari, bioje taj da su se prevarili, da nije ni bilo lupe, da tu nije bilonikoga, da je bilo nepotrebno poći pojasnim kanalom, da bito bilo izgubljeno vrijeme, već da je trebalo požuriti premaSaint-Merryju; da će, ako treba nešto raditi i uhvatiti kakvoga»bousingota«, to biti samo u toj četvrti .

Od vremena do vremena stavljaju stranke nove prevlakena svoje stare pogrde. Godine 1832. imala je riječ bousingotprivremenu vladavinu između riječi jakobinac, koja je većbila otrcana, i riječi demagog, koja se u ono vrijeme nije niupotrebljavala, a koja je od toga doba tako sjajno poslužila.

Narednik izda zapovijed da se skrene lijevo, prema Seini.Da su bili došli na pomisao da se podijele na dva odreda ida pođu u dva pravca, Jean Valjean bio bi uhvaćen. Sve jevisilo o tome koncu. Vjerojatno je, da su upute prefekture,predviđajući slučaj borbe i mnogobrojnost ustanika, zabra-njivale ophodnji, da se ci jepa.

Ophodnja opet krenu, ostavljajući za sobom Jeana Va-ljeana. Od cijele ove kretnje nije Jean Valjean razabrao ništanego to, da se ugasila svjetlost svjetiljke, koja se okrenula.

Prije nego je otišao, radi umirenja redarstvene savjesti,narednik ispali svoju karabinku prema strani ikoju su ostav-ljali u pravcu Jeana Valjeana. Hitac ode od odjeka do odjekau lagumu, kao krčanje ovoga gigantskog crijeva. Malomaltera, što je pao u potok i zapljusnuo vodom nekoliko ko-raka daleko od Jeana Valjeana, objasni mu da je metakudario u svod iznad njegove glave.

490

Odmjereni i lagani koraci odjekivali su neko vrijeme popodu, sve više i više ugušivani postepenim rastenjem uda-ljenosti; skupina crnih figura utonu, slaba se svjetlost lelu-jala i lebdjela, praveći na svodu luk, koji je opadao i kogazatim nestade; mir opet posta dubok, pomrčina opet pot-puna, sljepoća i gluhoća opet zavladaše mrakom; i JeanValjean, ne usuđujući se još maknuti, ostade dugo naslonjenna zid, napetog uha, raširenog oka, gledajući iščezavanje ovesablasne ophodnje.

III

GONJEN ČOVJEK

Mora se priznati redarstvu toga vremena, da je čak i unajozbiljnijim javnim prilikama nepokolebljivo vršilo svojudužnost nadzora i održavanja reda na ulicama. Jedna pobunanije bila u njegovim očima povod, da se zlikovcima puste uzdei da se zanemari društvo s razloga što je vlada bila u opas-nosti. Redovita služba vršila se ispravno kraj neredovite, kojajoj nije smetala. Usred jednog neproračunljivog poli tičkogdogađaja, koji je otpočeo pod pritiskom moguće revolucije, nepuštajući da ustanak i barikade odvrate pažnju, redarstvenikbi »pratio« lopova.

Baš nešto slično tome događalo se 6. lipnja poslije podnena usječenom dijelu desne obale Seine, nešto dalje odmosta Invalida.

Danas tu više nema usječene obale. Izgled se toga mjestapromijenio.

Dva čovjeka, rastavljena izvjesnim razmakom na toj usje-čenoj obali, izgledali su kao da se promatraju, izbjegavajućijedan drugoga. Ni jedan ni drugi nisu izgledali da se žure, iobojica su koračali polako, da ne bi prevelikom žurbom po-nukao svog partnera na brži korak.

Reklo bi se: apeti t, koji prati svoj plijen s izgledom,kao da to ne čini namjerice. Plijen je bio podmukao i držaose na oprezu.

491

Onaj koji je gledao da utekne, bio je uskih pleća i sla-bog izgleda; onaj što je gledao da ščepa, ljudina visoka sta-sa, bio je grubog izgleda i mora da je bio grub u borbi.

Prvi, osjećajući da je slabiji, izbjegavao je drugog; aliizbjegavao ga na način duboko bijesan; da ga je netko mo-gao promatrati, vidio bi u njegovim očima mračno neprija-teljstvo bijega i svu prijetnju koju sadrži strah.

Obala je bila pusta; nije bilo prolaznika; čak ni lađaraniti radnika na šlepovima, usidrenima >tu i tamo.

Ova dva čovjeka nisu se mogla spaziti lako, osim sa su-protnoga keja, i da ih je tko promatrao s te daljine, čovjek,koji je išao naprijed, izgledao bi mu kao neko nakostriješeno,odrpano i sumnjivo biće, a drugi kao klasično i službeno lice,u redengotu vlasti, zakopčanom do grla.

Čitalac bi možda prepoznao dva čovjeka, kad bi ih vidioizbliza.

Sta je bio cilj ovom posljednjem?Vjerojatno, da drugoga toplije odjene.Kada čovjek, koga država odijeva, goni čovjeka u dronj-

cima, on to radi zato, da i od njega načini čovjeka, koga dr-žava odijeva. Cijelo se pitanje sastoji samo u boji. Biti odje-ven u plavo, to je ugodno; biti odjeven u crveno, to je ne-prijatno.

Vjerojatno je, da je prvi htio izbjeći kakvu neprijatnosti kakav purpur te vrste.

Što ga je drugi puštao da ide naprijed, i što ga još niješčepao, to je po svoj prilici bilo u nadi, da će ga odvesti dokakvog značajnog sastanka i do kakvog dobrog lova. Ovadelikatna operacija zove se »praćenje«.

Ovu pretpostavku čini potpuno vjerojatnom to, što je za-kopčani čovjek, videći s obale jedan fijaker, koji je prazanprolazio nasipom, dao znak kočijašu; kočijaš shvati, vidjesigurno s kime ima posla, okrenu ikola i stade nasipom pratitiukorak ova dva čovjeka. Ovo nije bilo opaženo od sumnjivogi odrpanog lica, koje je išlo naprijed.

Fijaker je vozio uz drvored Elizejskih polja. Nad kozli-ćem se vidjelo kočijaševo poprsje, s bičem u ruci.

492

Jedna od tajnih uputa redarstvenim izvidnicima sadržiovaj član: — »Imati uvijek u blizini jedna kola iz grada, zaslučaj potrebe.«

I sve tako, svaki sa svoje strane, manevrirajući besprije-kornom strategijom, ova su se dva čovjeka približavala nag-nutom putu, koji vodi s nasipa na obalu i koji je tada do-zvoljavao kočijašima fijakera, koji su dolazili iz Pariza, daprivedu konje k rijeci i napoje ih. Ovaj nagnuti put uklo-njen je kasnije radi simetrije. Konji crkavaju od žeđi, alioku je milina pogledati.

Bilo je vjerojatno, da će se čovjek u bluzi popeti timputem, kako bi pokušao pobjeći u Elizejska polja, mjestoukrašeno drvećem, ali i načičkano stražarima, i gdje bi onajdrugi lako dobio pomoć.Ovaj dio nasipa udaljen je vrlo malo od ove kuće, koju je1824. iz Moreta donio u Pariz pukovnik Brack i koju zovukućom Franje Prvog. Tu je u blizini jedna stražarska postaja.Na veliko čudo onoga, koji bi ga promatrao, gonjeni čovjek nepope se putem, koji vodi do pojila. On je i dalje išao obalomduž nasipa.Njegov je položaj postajao očigledno kritičan. Šta bi mogaoučiniti, osim da skoči u Seinu? Nikakva mogućnost više, dase popne na nasip. Nema više nagnutog puta, i nema stuba; abili su sasvim blizu mjesta obilježenog zavojem Seineprema Jenskomu mostu, gdje se obala sve više sužava isvršava uzanim jezičkom, koji se gubi u vodi. Tu je onneizbježno imao biti blokiran između strmog zida na desnojstrani, rijeke na lijevoj strani i sprijeda, i vlasti za leđima.

Istina, ovo iščezavanje obale bilo je sakriveno pogledugomilom zemlje i pijeska, visokom šest do sedam stopa, kojaje potjecala od tko zna kakvog rušenja. Zar se ovaj čovjeknadao da će se uspješno sakriti iza ove gomile zemlje, kojuje bilo dovoljno samo zaobići, pa da se on tu pronađe? Taratna lukavština bila bi djetinjasta. On sigurno nije misliona to. Čednost lopova ne ide tako daleko.

Gomila zemlje pravila je uz vodu neku vrstu brežuljka,koji se nastavljao u obliku rta do nasipnog zida.

493d

Praćeni čovjek stiže do tog malog brdašca, obiđe ga takoda se izgubi iz vidika onom drugom.

Ovaj, kako nije vidio, nije bio ni viđen; on to iskoristida napusti svako prikrivanje i da pođe vrlo brzo. Za neko-liko trenutaka bio je kod gomile zemlje i zaobiđe je. Tu za-stade, preneražen. Čovjeka, koga je gonio, nije više bilo tu.

čovjek u bluzi potpuno je iščeznuo.Obala je išla jedva još trideset metara od gomile pije-

ska, a zatim je ulazila u vodu, koja je zapljuskivala zidnasipa.

Bjegunac nije mogao skočiti u Seinu, niti se popeti uznasip, a da ne bude opažen od onoga koji ga je pratio. Štase dogodilo s njim?

Čovjek u zakopčanom redengotu pođe do kraja obale iostade tu nekoliko časaka, zamišljen, stisnutih šaka, pretra-žujući očima. Odjednom se lupi po čelu. Na mostu, gdje sesvršava zemlja i gdje počinje voda, opazio je gvozdenu re-šetku, široku, nisku, na luk, proviđenu teškom bravom i trimasivne šarke. Ova rešetka, neka vrsta vrata probijenih pridnu nasipa, gledala je kako na obalu, tako i na vodu. Neka-kav crvenkasti potok pretjecao je ispod nje. Ovaj se potokulijevao u Seinu.

Iza njenih teških, zarđalih poluga vidjela se neka vrstamračnog presvođenog hodnika.

Čovjek prekriži ruke i stade gledati rešetku s izrazomprijekora.

Ovaj pogled nije bio dovoljan. On pokuša da je odgur-ne; on je uzdrma, ali ona se držala čvrsto. Bilo je vjerojat-no, da je malo prije bila otvorena, premda se nije čula ni-kakva škripa, čudnovata stvar kod zarđale rešetke; ali biloje sigurno da je bila nanovo zatvorena. To je značilo, daonaj, pred kime su se ova vrata otvorila, nije imao otpirač,nego ključ.

Ova očiglednost bijesnu odjedanput u glavi čovjeka,koji se naprezao da uzdrma rešetku, i otrže mu ovaj zlovo-ljan usklik:

— To je ipak previše! Državni ključ!

494

Zatim se odmah umiri i izrazi čitav jedan sivijet unu-trašnjih misli ovim riječcama, naglašenima gotovo ironično:

— Vidi! vidi! vidi! vidi!Pošto je ovo izrekao, nadajući se tko zna čemu, ili da

će vidjeti druge unići, on se namjesti kao na stražu iza go-mile zemlje, sa strpljivim bijesom psa koji vreba.

Fijaker pako, koji se upravljao po svemu njegovu dr-žanju, bio je zastao iznad njega, uz ogradu. Kočijaš, pred-viđajući dugo stajanje, objesi svojim konjima na glavu zob-nicu. Rijetki prolaznici na Jenskome mostu okretali bi gla-vu, prije no što bi se udaljili, da pogledaju začas ova dvanepomična detalja pejzaža, čovjeka na obali, fijaker nanasipu.

IV I ON NOSI SVOJ

KRIŽ

Jean Valjean bio je opet pošao i nije se više zaustavljao.Ovaj je hod bio sve tegobniji. Visina se ovih svodova

mijenja. Srednja je visina otprilike pet stopa i šest palaca ibila je proračunana za visinu jednog čovjeka; Jean Valjeanbio je primoran sagnuti se, da ne bi Marius udarao o svod;trebalo se 'svakog trenutka sagnuti, onda se ispraviti, bezprestanka pipati zid. I zid i pod su uslijed ljigavosti i vlagebili slabi oslonci za ruke i za noge. Prorijeđeni odbljesciotvora pojavljivali su se u vrlo velikim razmacima i bili sutako blijedi, da je tu puno sunce sličilo na mjesečinu; sveostalo bila je magla, smrad, neprovidnost, crnilo. Jean Va-ljean bio je gladan i žedan; naročito žedan; a ovo je bilo,kao i more, mjesto puno vode, koja se ne može piti. Njegovasnaga, koja je, kako znamo, bila neobično velika i vrlo maloopala uslijed starosti, hvala njegovu skromnom i umjerenomživotu, počinjala je ipak slabiti. Obuzimao ga je umor; i snagaje — opadajući — uvećavala težinu tereta. Marius, moždamrtav, bio je težak kao mrtva tijela. Jean Valjean ga je takodržao, da mu prsa ne budu pritisnuta i da može što boljedisati. Osjećao je između svojih nogu brzo promicanje šta-

495

kora. Jedan se od njih toliko preplašio, da ga je ujeo. Odvremena do vremena dopirao je do njega kroz otvore za pro-vjetravanje po koji dah svježeg zraka, koji bi ga oporavio.Moglo je biti tri sata poslije podne, kada je stigao dopojasnog kanala.

Najprije je bio začuđen iznenadnim proširenjem. Odjed-nom se našao u galeriji, čije zidove nisu dosizale njegoveispružene ruke, i pod nekim svodom, koji njegova glava nijedodirivala. Veliki kanal zaista je širok osam stopa, a visoksedam.

Na mjestu, gdje se kanal Montmartre spaja s Velikimkanalom, dvije druge galerije, kanal ulice Provence i kanalKlaonice, dolaze i stvaraju raskršće. Između ova četiri putanetko manje oštrouman zastao bi neodlučan. Jean Valjeanodluči se za najširi, to jest za pojasni kanal. Ali ovdje seopet nametalo pitanje: penjati se ili silaziti? On pomisli daje sada prešno i da treba pod cijenu svake opasnosti izaćisada na Seinu. Drugim riječima, da treba silaziti. On pođelijevo.

Dobro je učinio, jer bi bilo pogrešno misliti da pojasnikanal ima dva izlaza, jedan prema Bercvju, drugi prema Pas-syju, i da je on, kao što mu ime tvrdi, podzemni pojas Pa-riza na desnoj obali. Veliki kanal, koji nije ništa drugo —to ne treba zaboraviti — nego stari potok Menilmontant,svršava s jednim slijepim završetkom, ako se ide uz njega, tojest prema njegovoj staroj polaznoj tački, koja je bila nje-gov izvor na podnožju brežuljka Menilmontant. On nemaneposredne veze s krakom, koji skuplja vodu Pariza počevšiod četvrti Popincourt i koji utječe u Seinu kroz kanalAmelot iznad starog otoka Louviersa. Ovaj krak, koji dopu-njuje glavni pribirajući kanal, rastavljen je od njega ispodulice Menilmontant debelim zidom, koji obilježava podjeluvode uzvodno i nizvodno. Da se Jean Valjean u galeriji pe-njao, on bi poslije hiljadu napora, iscrpljen, umoran, izdi-šući u mraku, stigao do jedne zidine. Bio bi izgubljen.

Strogo uzevši, vraćajući se po svojim stopama, polazećihodnikom ulice Filles-du-Calvaire, pod uvjetom da ne zasta-ne neodlučan na raskršću Boucherot, uzimajući hodnik Saint-496

Louis, zatim lijevo mali kanal Saint-Gilles, zatim okrećući de-sno i izbjegavajući galeriju Saint-Sebastien, on bi mogao do-spjeti u kanal Amelot i odatle, pod uvjetom da ne zaluta unekoj vrsti slova »F«, koje se nalazi ispod Bastille, mogao biizbiti na izlaz na Seinu u blizini Arsenala. Ali za to bi trebalopoznavati skroz i naskroz sva ova grananja u tom golemomkoralju kanala. Međutim, moramo naglasiti, on nije znao ni-šta od svih ovih strašnih ulica, po kojima je hodao; i da stega zapitali, gdje se nalazi, on bi odgovorio: u noći.

Njegov mu je instinkt dobro poslužio. Silaziti, u tom jezaista bio moguć spas.

On ostavi na desnoj svojoj strani ona dva hodnika, kojise granaju u obliku šape pod ulicom Laffitte i ulicom Saint--Georges, i drugi hodnik Chaussee d'Antina, koji skreće.

Nešto malo iza jednog utoka, koji je vjerojatno bio krakMadeleine, on se zaustavi. Bio je vrlo umoran. Jedan dostaširok otvor, bez sumnje ventil iz ulice Anjou, bacao je dostajaku svjetlost. Jean Valjean, nježnim pokretom, kakav biimao brat za svoga ranjenog brata, položi Mariusa uz okra-jak kanala. Krvavo lice Mariusa pojavi se pod bijelom svjet-lošću otvora, kao u dnu kakve grobnice. Oči su mu bile za-klopljene, kose prilijepljene za sljepoočnice kao četkice osu-šene u crvenoj boji, ruke mlitave i mrtve, udovi hladni, imaoje .usirene krvi oko usana. Gruda usirene krvi bila se zau-stavila u čvoru njegove kravate; košulja je ulazila u rane,odijelo mu se češalo o otvorene rasjekotine živog mesa. JeanValjean, otvarajući mu vrhovima prstiju odijelo, stavi muruku na srce, srce je još kucalo. Jean Valjean razdera svojukošulju, zavi rane što je bolje mogao i zaustavi krv koja jetekla; zatim, nagnuvši se u ovom poludanu nad Mariusomjoš uvijek bez daha, on ga pogleda s neizrecivom mržnjom.

Rastvarajući Mariusovo odijelo, on je našao u džepovimadvije stvari, kruh, koji je tu bio zaboravljen od prošle večeri,i lisnicu Mariusovu. On pojede kruh i otvori lisnicu. Na pr-voj stranici nađe četiri retka ispisana Mariusovom rukom.

Sjećate se:

32 Jadnici II 497

»Zovem se Marius Pontmercv. Moje tijelo odnesite momdjedu, g. Gillenorinandu, ulica Filles-du-Calvaire, br. 6,Marais.«

Jean Valjean pročita ove retke pri svjetlosti otvora iosta trenutak kao zadubljen u samog sebe, ponavljajući po-luglasno: ulica Filles-du-Calvaire, broj šest, gospodin Gille-normand. On spremi lisnicu u džep Mariusov. Pošto je biojeo, snaga mu se vratila; on uze opet Mariusa na leđa, briž-ljivo mu prisloni glavu na svoje desno rame i pođe opet nizkanal.

Veliki kanal, upravljen prema spuštanju vode dolinomMenilmontanta, dugačak je gotovo dvije milje. Na dosta veli-koj dužini on je popločen.

Ovu gomilu imena pariških ulica, kojom mi objašnjuje-mo čitatelju podzemni hod Jeana Valjeana, Jean Valjean nijeznao. Ništa mu nije kazivalo, kojom gradskom zonom pro-lazi, ni koliki je put prevalio.

Jedino sve jače bljedilo svjetlosti, koje bi od vremenado vremena nalazio na svome putu, označavalo mu je, da sesunce uklanja i da će skoro početi da zalazi; a kako je drn-danje kola iznad njegove glave od stalnog postalo ispreki-dano, pa zatim sasvim prestalo, on iz toga zaključi, da seviše ne nalazi u središtu Pariza i da se približava kakvomosamljenom dijelu grada, u blizini vanjskih bulvara i poslje-dnjih kejeva. Tamo, gdje ima manje kuća i manje ulica, ka-nal ima manje otvore. Mrak je postao gušći oko Jeana Va-ljeana. On je ipak išao naprijed, pipajući u mraku.

Ovaj mrak odjednom posta strašan.

V

PIJESAK I ŽENA IMAJU NEKU IZDAJNIČKU FINOĆU

Osjećao je da ulazi u vodu i da nema više pod nogamakaldrme, već blato.

Događa se katkada na nekim obalama Bretagne ili Škot-ske, da čovjek, putnik ili ribar, hodajući za vrijeme osekepo pijesku, daleko od prave obale, opazi iznenada, da već

498

nekoliko časaka ide s nešto muke. Obala je pod njegovimnogama kao od smole; potplat se na nju* lijepi; to nije višepijesak, to je lijepak. Obala je potpuno suha, ali pri svakomkoraku koji učinite, čim dignete nogu, otisak, koji ona ostav-lja, ispuni se vodom. Međutim, oko nije primijetilo nikakvupromjenu; beskrajna je obala ravna i mirna, sav pijesak imaisti izgled, ništa ne razlikuje zemljište, koje je čvrsto, od ze-mljišta, koje nije čvrsto; mali veseli roj morskih ušenaca idalje hučno skakuće pod nogama prolaznika. Čovjek ide svo-jim putem, ravno pred sobom, skreće prema zemlji, nastojida se približi obali. Nije zabrinut. Zabrinut, zbog čega? Jedinoosjeća, kao da težina njegovih nogu raste sa svakim korakomkoji učini. Iznenadno on upada. Upada za dva ili tri palca.Zbilja, nije baš na pravom putu; on se zaustavlja, da se ori-jentira. Odjednom pogleda u svoje noge. Njegove su nogeiščezle. Pijesak ih pokriva. On izvlači svoje noge iz pijeska,hoće da se vrati po svojim stopama, vraća se natrag, on upadasve dublje. Pijesak mu dolazi do gležanja, on se izvlači odatlei skače nalijevo, pijesak mu dolazi do cjevanica, on skačenadesno, pijesak mu dolazi do koljena. Tada on uviđa s nei-skazanim užasom, da je zašao na živu obalu i da je pod njimstrašni elemenat, gdje čovjek ne može koračati, kao što ni ri-ba ne može plivati. On baca svoj teret, ako ga ima, on izba-cuje tovar, olakšava se kao lađa u opasnosti; prekasno je,pijesak je iznad koljena.

On zove, maše šeširom ili rupcem, pijesak ga sve više iviše osvaja; ako je obala pusta, ako je zemlja predaleko, akoje prudina osobito zloglasna, ako nema heroja u okolici, svr-šeno je, on je osuđen na lagano tonjenje u živi pijesak. Onje osuđen na to strašno polagano zakopavanje, neminovno,neumitno, koje se ne može ni usporiti ni ubrzati, koje trajesatima, koje se oteže u beskonačnost, koje vas guta dok sto-jite, slobodni u punom zdravlju, koje vas vuče za noge, kojevas pri svakom naporu koji pokušavate, koje vas pri svakomkriku koji ispuštate, vuče još niže, koje vas hoće kao kaznitiza vaš otpor udvostručenjem stezanja, a koje uvlači čovjeka uzemlju, ostavljajući mu da kroz sve to vrijeme gleda horizont,drveće, ze^a ^olja, dimove sela u ravnici, jedrila lađa na

49932*

mom, ptice koje lete i pjevaju, sunce, nebo. Tonjenje u pije-sak, to je grob kojHma svoju plimu i koji se penje iz dubinezemlje k živom biću. Svaki je trenutak neumitni grobar. Jad-nik pokušava da sjedne, da legne, da puzi; svi pokreti koječini, zakopavaju ga: uspravlja se — tone; osjeća kako ga guta;kriči, preklinje, dovikuje oblacima, krši ruke, očajava. Eto gau pijesku već do pasa; pijesak dosiže do grudi; on je sadatek poprsje. Diže ruke, ječi bijesno, zariva nokte u pijesak,hoće da se uhvati za taj pepeo, oslanja se na laktove da bi seizvukao iz ovih mekanih spona, mahnito jeca; pijesak se pe-nje. Pijesak dosiže ramena; pijesak dosiže vrat! sada se vidisamo lice. Usta viču, pijesak ih puni; tišina. Oči još gledaju,pijesak ih zatvara; noć. Zatim se smanjuje čelo, malo kosepodrhtava iznad pijeska, jedna šaka pomalja se, probija po-vršinu žala, miče se, maše, i nestaje. Kobno zbrisavanje je-dnog čovjeka.

Katkad se konjanik zaglibljuje s konjem; katkad se ta-ljigaš zaglibljuje s taljigama; sve tone pod pijesak. To jebrodolom, koji nije na vodi. To zemlja utapa čovjeka. Ze-mJja, natopljena oceanom, postaje vučja jama. Ona se pred-stavlja kao ravnica, a otvara se kao val.

Bezdan ima ovakvih izdaj stava.Ovakav mračan doživljaj, uvijek moguć na ovoj ili onoj

morskoj obali, bio je prije trideset godina moguć i u kanaluPariza.

Prije velikih radova, početnih 1833, podzemne ulice Pa-riza bile su podložene iznenadnim uronjavanjima.

Voda se upija u izvjesna tla, koja su ispod kanala i kojasu naročito trošna; dno kanala — bilo popločeno kao ustarim ikanalima, ili od hidrauličnog maltera kao u novimgalerijama — ugiba se, nemajući više podloge. Borba na tlutakve vrste, to je procijep; procijep, to je sronjavanje. Dnobi se ronilo na izvjesnoj dužini. Ova pukotina, zijev jedneprovalije blata, zvala se u starom jeziku fontis. Šta je tofontis? To je živi pijesak s morskih obala, na koji se izne-nada naiđe pod zemljom; to je obala brda Saint-Michel ukanalu. Nakvašeno je tlo kao istopljeno; sve molekule leb-de u mekoj sredini. Dubina je katkad vrlo velika. Ništa nema

500

opasnije od takvog susreta. Ako prevlađuje voda, smrt jebrza, nastaje tonjenje; ako prevlađuje zemlja, smrt je pola-gana, biva zaglibljivanje.

Možete li sebi predstaviti takvu smrt? Ako je zaglibljiva-nje strašno na morskoj obali, šta li je tek u kloaki? Mjestootvorenog zraka, pune svjetlosti, sjajnog dana, onog jasnoghorizonta, onih prostranih šumova, onih slobodnih oblaka,odakle pada život, onih čamaca, ugledanih u daljini, onognadanja u svim oblicima, vjerojatnih prolaznika, pomoćimoguće do posljednjeg trenutka, mjesto svega toga gluhoća,sljepoća, crni svod, unutrašnjost već gotova groba, smrt ublatu pod poklopcem! Polagano davljenje đubretom, kamenakutija, gdje gušenje otvara svoje pandže u blatu i hvata vasza grlo; smrdljivost pomiješana s hropcem; blato namjestoobale, sumporni vodik mjesto vihora, đubre umjesto ocea-na! I zvati i škripati zubima, i previjati se, i izdisati za timogromnim gradom, koji o tome ništa ne zna, a koji je iznadvaše glave.

Neizrecivi užas takvog umiranja! Smrt gdjekada otkup-ljuje svoju okrutnost izvjesnim strašnim dostojanstvom. Nalomači, u brodolomu, može se biti velik; u plamenu kao i umorskoj pjeni moguće je uzvišeno držanje; propadajući, tuse preobražuje; ali ovdje ne. Smrt je nečista. Posljednje leb-deće vizije odvratne. Blato je isto što i sram. To je nisko,ružno, bijedno. Umrijeti u bačvi malvazije, kao Clarence, do-bro; u jami gdje se baca blato, kao Escoubleau, to je užas-no. Otimati se u tome odvratno je; u isto vrijeme, kada seumire, gaća se po blatu. Ima dovoljno mraka, da to budepakao, i dovoljno blata, da to bude samo baruština, i samrt-nik ne zna da li će postati sablast ili će postati žaba.

Na svakom drugome mjestu grobnica je kobna; ovdje jeona rugobna.

Dubina fontisa mijenja se kao i njihova dužina i njihovagustina prema više ili manje rđavoj osobitosti podzemnogterena. Katkad je fontis dubok tri ili četiri stope, katkadosam ili deset; nekada mu se ne može naći dno. Blato jeovdje gotovo čvrsto, tamo gotovo tečno. U fontisu Lounieretrajalo bi tonjenje čovjeka čitav dan, dok bi ga blatište Phe-

501

lippeauxa progutalo za pet minuta. Blato nosi lakše ili težepredmete prema svojoj manjoj ili većoj gustoći. Jedno se di-jete spašava tamo gdje čovjek propada. Prvi zakon spasenjajest, da se odbaci sa sebe svaka vrsta tereta. Baciti svoju tor-bu s alatom, ili svoj kovčeg ili svoju košaru, s time počinjesvaki kanalski radnik, ikoji osjeti da se itlo ugiba pod njim.

Fontisi imaju razliene uzroke: trošnost terena; ikakvo od-ronjivanje u dubini izvan ljudskog dohvata; jake ljetne kiše;stakia kiša zimi; duge neprestane sitne kiše. Gdjekadabi okolne kuće, pritiskujući svojom težinom na tlo od ilo-vače, pomiješane s krečom ili na pjeskoviti teren, savijalesvodove podzemnih galerija, ili bi se dogodilo, da dno gale-rije prska i puca pod strašnim pritiskom. Slijeganje Panteonauništilo je na taj način prije sto godina jedan dio podrumau brdu Saint-Genevieve. Kada bi se kanal survao pod pri-tiskom kuća, nered bi se u izvjesnim prilikama manifesti-rao gore na ulici nekom vrstom procijepa na pločniku; ovabi se pukotina razvijala u vijugavu liniju u cijeloj dužini na-puklog svoda i tada, pošto je zlo postalo vidljivo, lijek jemorao biti brz. Događalo bi se također, da se unutrašnja pu-stoš nije otkrivala nikakvim vanjskim ožiljkom. I u tom slu-čaju teško kanalskim radnicima! Ulazeći bez opreza u surva-ni kanal, mogli su tu i propasti. Stari registri bilježe neko-liko bunarskih radnika, koji su tako bili zatrpani u fontisima.Oni spominju više imena, a među ostalima i ime kanaldžije,koji se zaglibio u jednom odronjenom kanalu ispod ulice Ca-reme-Prenant i ikoji se zvao Blaise Poutrain; itaj Blaise Pou-train je brat Nikole Poutraina, koji je 1785. bio posljednjigrobar groblja nazvanog Kosturnica nevinih u doba, kada jeto groblje umrlo.

Spominje se još i onaj mladi i divni vikont od Escoub-leaua, o kome smo malo prije govorili, jedan od heroja uopsadi Leride, gdje je juriš izveden u svilenim čarapama,s violinama na čelu. Vikont od Escoubleaua, iznenađen jed-ne noći kod svoje rođakinje, kneginje od Sourdisa, udavio seu rupi kanala Beautreillis, gdje se bio sakrio, da utekne odkneza. Gospođa od Sourdisa, kada su joj ispričali tu smrt,zatražila je jednu bočicu i udišući soli zaboravila je plakati.

502

U takvom slučaju nema ljubavi -koja bi se održala; kloakadavi. Vestalka Hero neće da opere svog ljubavnika Leandra,koji se udavio u Helespontu. Tizba začepljuje nos pred Pi-ramom i veli: pfiuj!

VI

FONTIS

Jean Valjean nalazio se pred jednim fontisom.Ova vrsta rušenja bila je tada česta u podzemnim tere-

nima Elizejskih polja, nezgodnima za izvođenje hidraulič-kih radova. Tu je žitkost bila čak veća od neotpornosti pije-ska u četvrti Saint-Georges, koji je pobijeđen samo zidanjemu kamenu na betonskoj podlozi.

Kada je godine 1836, da bi bio nanovo sazidan, srušenispod četvrti Saint-Honore stari kanal u kamenu, gdje vidi-mo da je sada zašao Jean Valjean, živi pijesak, koji je sve doSeine podloga Elizejskih polja, bio je tolika zapreka, da suradovi trajali gotovo šest mjeseci, na veliko nezadovoljstvookolnih građana, naročito građana s hotelima i ekipažama.Radovi su opasni. Istina, prije toga su četiri i po mjesecapadale kiše i Seina je triput izašla iz korita.

Fontis, na koji je nailazio Jean Valjean, imao je za uz-rok pljusak prošlog dana. Pločnik razrovan na jednome mje-stu, jer su ga slabo podržavali podzemni slojevi pijeska, pro-uzrokovao je baru kišnice. Nastalo je pirocjeđivanje, a zanjim je došlo odronjavanje. Dno kanala, razoreno, bilo jeutonulo u blato. Na kojoj dužini? To se ne može reći. Mrakje bio gušći nego igdje na drugome mjestu. Bila je to jamablata u spilji noći.

Jean Valjean osjećao je, kako se teren ugiba pod njim.On uđe u to blato. Bila je tu voda na površini, blato na dnu.Moralo se proći. Vratiti se po svojim stopama bilo je ne-moguće. Marius je izdisao, Jean Valjean bio je iscrpljen.Kuda ići na drugu stranu? Jean Valjean pođe naprijed. Uosta-lom, rupa je pri prvim koracima izgledala dosta plitka. Ališto je više išao naprijed, njegove su se noge sve to više zaglib-

503

ljivale. Najprije mu je blato došlo do cjevanica, a voda doiznad koljena. On je koračao, izdižući na rukama Mariusa,što više iznad vode. Blato mu je sada dolazilo do koljena, avoda do pasa. On je tonuo sve više i više. Ovo blato, dovoljnogusto za težinu jednog čovjeka, očigledno nije moglo izdržatidvojicu. Marius i Jean Valjean imali bi sreću da se izvukuodatle svaki za sebe. Jean Valjean i dalje je išao na-.prijed,držeći na rukama ovog umirućeg, koji je možda bio većmrtvac.

Voda mu je dolazila do pazuha; osjećao je da tone; je-dva se mogao kretati u dubokom blatu, u kom se nalazio.Gustina koja je bila oslonac, bila je također zapreka. Onje i dalje izdizao Mariusa i kretao se naprijed s nečuvenimtrošenjem snage, ali je i tonuo. Iznad vode bila je još samoglava i njegove dvije ruke, koje su izdizale Mariusa. Na sta-rim slikama potopa viđa se majka, kako nosi tako svojedijete.

On još utone, zabaci natrag lice, da bi izbjegao vodi ida bi mogao disati; tko bi ga vidio u toj pomrčini, mislio bida vidi kakvu masku, gdje plovi po mraku; on je nejasnovidio iznad sebe ovješenu glavu i blijedo lice Mariusovo;on učini očajnički napor i baci svoju nogu naprijed; nogamu udari u nešto čvrsto; oslonac. Bilo je već krajnje vrijeme.

On se ispravi i izvije se nekom vrstom mahnitosti, kaoda je pustio korijen u taj oslonac. To mu se učini kao prvastuba stubišta, koje vodi u život.

Ovaj oslonac, nađen u blatu u krajnjem času, bio je po-četak druge padine tla, koji se savio, a nije se slomio, i kojise previo pod vodom kao daska i to cijela. Ovaj dio tla bioje ravni put, i kad ste jednom stali na taj put, bili ste spa-šeni. Jean Valjean uspne se uz ovu kosu ravan i stiže na dru-gi kraj jame.

Izlazeći iz vode, on udari o jedan kamen i pade na ko-ljena. On nađe da je tu ravno, i ostade tako neko vrijeme,utonule duše u tko zna koju riječ božju.

Onda ustane, dršćući, skamenjen, smrdljiv, pognut podovim umirućim, koga je vukao, sav u blatu, koje je curilos njega, duše ispunjene nekom čudnom svjetlošću.

504

VII

GDJEKAD SE NASJEDA TAMO GDJE MISLITE DA STEPRISPJELI NA OBALU

On još jednom nastavi put.Uostalom, ako nije ostavio svoj život u fontisu, izgle-

dalo je, da je tamo ostavio svoju snagu. Ovaj krajnji naporiscrpio ga je. Njegova umornost sada je bila takva, da jebio primoran poslije svakog trećeg ili četvrtog koraka uzi-mati daha i nasloniti se na zid. Jednom je morao sjesti dapromijeni položaj Mariusov, i izgledalo mu je, da će tu osta-ti. Ali ako je njegova snaga bila mrtva, nije bila njegovaenergija. On ustade.

Koračao je očajnički, gotovo brzo, načini tako nekih stokoraka, ne dižući glavu, gotovo ne dišući, i odjednom se udario zid. Bio je dospio na zavoj kanala i dolazeći sagnute glavena zavijutaik, namjerio se na zid. Digne pogled i na krajupodzemnog hodnika, tamo pred njim, daleko, veoma daleko,opazi svjetlost. Ovaj put to nije bila strašna svjetlost; bilaje to dobra i bijela svjetlost. Bio je to dan.

Jean Valjean vidio je izlaz.Duša osuđena na pakao, koja bi iz ognja ugledala od-

jednom izlaz iz muka osjetila bi ono što je osjetio JeanValjean. Ona bi obezumljeno letjela patrljcima svojih izgo-renih krila k sjajnom izlasku. Jean Valjean nije više osjećaoumor, nije više osjećao teret Mariusa, nanovo je dobio svojeocjelne mišice, više je trčao nego što je koračao. Što se višepribližavao, izlaz se sve jasnije ocrtavao. Bio je to svod naluk, niži od svoda kanala, koji se postepeno stješnjavao, užiod galerije, koja se sužavala zajedno sa snižavanjem svoda.Tunel se završavao kao unutrašnjost lijevka; pogrešno su-ženje, imitacija kapaka na robijašnicama, logična u zatvo-rima, nelogična u kanalu i ikoja je kasnije ispravljena.

Jean Valjean stiže do izlaza.Tu stade.Bio je to zaista izlaz, ali se nije moglo izaći.

505

Svod je bio zatvoren jakom rešetkom i rešetka, koja sepo cijelom izgledu rijetko okretala na svojim zarđalim šar-kama, bila je pričvršćena za svoj kameni okvir širokom bra-vom, koja je, crvena od rđe, sličila na ogromnu ciglu. Vi-djela se rupa za ključ i vidjela se čvrsta reza, duboko zari-vena u drugi dio gvozdene brave. Brava je očigledno bila dvaputa zaključana. Bila je to jedna od onih brava, kao na ba-stillama, koje je stari Pariz rado i u izobilju upotrebljavao.

Iza rešetke slobodan zrak, rijeka, dan, vrlo uzani žal,ali dovoljan da bi se moglo proći. Udaljeni nasipi, Pariz,taj bezdan, gdje se tako lako skriva, široki horizont, sloboda.Desno, niz vodu, razabirao se Jenski most, a lijevo i uz voduMost invalida, mjesto bi bilo zgodno, da se pričeka noć ida se utekne.

Bilo je to jedno od najosamljenijih mjesta Pariza; obala,koja se nalazi naprama Gros-Caillouu. Mušice su ulijetale iizlijetale kroz rešetku.

Moglo je biti osam i pol sati uveče. Spuštala se noć.Jean Valjean položi Mariusa duž zida po suhom dijelu

poda, zatim ode do rešetke i stegne svoje šake na prečaga-ma; drmanje je bilo mahnito, potres nikakav. Rešetka se nijemicala. Jean Valjean ščepa svaku prečagu zasebno jednu izadruge, nadajući se, da će moći iščupati najslabiju te od njenačiniti polugu, kajom bi izdigao vrata ili razbio bravu.Nijedna se prečaga nije ni maknula. Tigrovi zubi nisu čvršćiu svojim rupama. Nema poluge! Nema mogućeg pritiska.Zapreka je bila nesavladiva. Nikakva načina, da se otvorevrata.

Zar je tu trebalo svršiti? šta da se radi? Šta će biti odnjih? Vraćati se, nanovo poći na strašni put već jednomprevaljen; on nije za to imao snage. Uostalom, kako da na-novo prebrode onu jamu iz koje su se samo čudom izvukli?A poslije jame, zar nije tamo i ona redarstvena ophodnja,koja se sigurno ne bi izbjegla dva puta? A zatim, kuda dase ide? Koji pravac uzeti? Poći padom kanala, to ne bi zna-čilo ići k cilju. I kad bi se stiglo do kakvog drugog izlaza,našli bi ga zapriječena kakvim zatvaračem ili kakvom rešet-kom. Svi su izlazi nesumnjivo zatvoreni na isti način. Slučaj

506

je bio razvalio rešetku, kroz koju su ušli, ali svi drugi otvorikanala bili su sigurno zatvoreni. Uspjelo im je tek da utek-nu u jednu tamnicu.

Bilo je svršeno. Sve, što je dotle učinio Jean Valjean, biloje nepotrebno. Iscrpljenost se svršavala neuspjehom.

Oni su bili ulovljeni, i jedan i drugi, u ogromnu mrežusmrti i Jean Valjean osjećao je, kako strašni pauk juri pocrnim žicama, koje su podrhtavale u mraku.

On okrene leđa rešetki i pade na popločeno tlo više sru-šivši se nego sjedajući, kraj Mariusa stalno nepomičnog, iglava mu klonu između koljena. Nema izlaza. Bila je to po-sljednja kap smrtne muke.

Na koga je mislio u ovoj dubokoj utučenosti? Ni na se-be samoga, ni na Mariusa. Mislio je na Cosettu.

VIII

ODERAN OKRAJAK KAPUTA

Usred ove utučenosti, neka ruka pade na njegovo ramei neki glas, koji je govorio tiho, reče mu:

— Dijelimo.Netko u ovoj tišini? Ništa nije većma slično snu od oča-

janja. Jean Valjean mislio je da sanja. Nije bio čuo nikakvakoraka. Je li to bilo moguće? On pogleda gore.

Neki je čovjek bio pred njim.Taj je čovjek bio odjeven u bluzu; bio je bosonog; dr-

žao je svoju obuću u lijevoj ruci; očigledno ju je bio skinuo,da bi mogao doći do Jeana Valjeana, a da mu se ne čujukoraci.

Jean Valjean nije imao ni trenutak kolebanja. Koliko godje taj susret bio nepredviđen, on je poznavao ovog čovjeka.Ovaj je čovjek bio Thenardier.

Iako probuđen, tako reći trgnut iz svoje zamišljenosti,Jean Valjean, naviknut na uzbune, i oglušio za neočekivaneudarce, koje treba brzo spriječiti, povrati odmah svu svojuprisutnost duha. Uostalom, stanje se nije moglo pogoršati;

507

dostigavši izvjestan stupanj opasnost više nije sposobna dabude još većom; pa ni sam Thenardier glavom nije mogaododati još više crnila ovoj noći.

Nasta trenutak očekivanja.Thenardier, dižući svoju šaku u visinu čela, stavi je nad

oči, zatim nabra obrve žmirkajući očima, što s jednim la-kim stezanjem usana karakterizira napetu pažnju čovjeka,koji nastoji prepoznati drugog čovjeka. To mu, međutim,nije uspjelo. Jean Valjean, rekli smo malo prije, bio je leđi-ma okrenut svjetlosti, i bio je uostalom toliko izmijenjen,toliko blatan i toliko krvav, da ga usred podneva ne bi mogliprepoznati. Naprotiv, osvijetljen s lica svjetlošću rešetke —podrumska je svjetlost zbilja modra, ali tačna u svojoj mo-drini — Thenardier, kao što veli jaka i banalna metafora,pade odmah u oči Jeanu Valjeanu. Ova nejednakost okolno-sti bila je dovoljna da osigura Jeanu Valjeanu neku nad-moćnost u ovom tajanstvenom dvoboju, koji je imao početiizmeđu dva položaja i između dva čovjeka. Susret je bio iz-među pokrivenog Jeana Valjeana i demaskiranog Thenar-diera.

Jean Valjean uvidje odmah da ga Thenardier nije pre-poznao.

Oni su se gledali neko vrijeme u tom polumraku, kao dasu uzimali mjeru jedan drugomu. Thenardier prvi prekine tušutnju:

— Kako ćeš izaći odavle?Jean Valjean ne odgovori, Thenardier nastavi:— Brava se ne može obiti. Ali tebi je potrebno da iza

đeš odavle.— Tako je — reče Jean Valjean.— Pa dobro, da dijelimo.— Šta hoćeš time reći?— Ubio si čovjeka; to je lijepo. Ali ja imam ključ.Thenardier je prstom pokazivao na Mariusa. On nastavi:— Ne poznajem te, ali htio bih ti pomoći. Ti mora da si

neki prijatelj.Jean Valjean počinjao je shvaćati. Thenardier je držao da

je on ubojica.

508

Thenardier prihvati:— Slušaj, druže. Ti nisi ubio toga čovjeka, a da mu nisi

pogledao šta ima u džepovima. Daj mi polovinu. — Otvoritću ti vrata.

I napola vadeći veliki ključ ispod svoje poderane bluze,on dodade:

— Hoćeš li da vidiš kako izgleda ključ od ulice? Evo.Jean Valjean »osta zapanjen« u tolikoj mjeri, da je sum-

njao u stvarnost onoga što je vidio. Vidio je providnost,koja mu se pojavljuje u strašnom obliku, i dobrog anđela,koji izlazi iz zemlje kao Thenardier.

Thenardier zavuče ruku u širok džep, sakriven ispodsvoje bluze, izvuče odatle uže i pruži ga Jeanu Valjeanu.

— Drži — reče on — dajem ti povrh toga i uže.— Šta će mi uže?— Treba ti i kamen, ali to ćeš naći napolju. Ima ga

vani gomila.— Šta će mi kamen?— Budalo, kad hoćeš da baciš čovjeka u rijeku, potrebni

su ti kamen i uže, inače će ploviti po vodi.Jean Valjean uze uže. Nema nikoga, tko nije imao takvih

nesvjesnih primanja.Thenardier pucne prstima, kao kada se odjednom dođe na

neku pomisao.— Zbilja, druže, kako si se mogao izvući iz one jame?

Ja se nisam usudio onuda. The! ne mirišeš baš lijepo.Poslije male stanke doda:— Stavljam ti pitanja, ali ti imaš pravo što ne odgova

raš na njih. To ti je vježba za neugodan razgovor s istražnim sucem. I onda, kad čovjek ne govori nikako, on nije uopasnosti da govori možda preglasno. Svejedno, zato što tine vidim lice i što ti ne znam ime, nemoj misliti da ne znam,tko si i šta hoćeš. Znamo mi to. Malo si skrhao ovoga gospodina; sad bi ga želio staviti negdje na sigurno mjesto. Potrebna ti je rijeka, veliki skrivač gluposti. Ja ću te izvući izneprilike. Pomoći dobrom čovjeku u nevolji, to mi je u naravi.

509

I odobravajući Jeanu Valjeanu što šuti, on je očiglednonastojao da ga navede na govor. Gurnu ga u rame, da bi gamogao vidjeti s profila, i uzviknu, ne izlazeći ipaik iz srednjegtona, u kome je podržavao svoj glas:

— Kad smo već spomenuli jamu, baš si neka stoka. Štonisi tu bacio čovjeka?

Jean Valjean je šutio.Thenardier nastavi, uzdižući do jabučice dronjak, koji mu

je služio kao kravata — pokret, koji dqpunjuje važan izgledozbiljnog čovjeka:

— Zapravo, ti si možda i pametno učinio. Sutra, kadbudu došli začepiti rupu, radnici bi sigurno našli tu zaboravljenog Parižliju i mogao bi se, konac po konac, jednoza drugim, uhvatiti trag i doći do tebe. Netko je prošao krozkanal. Tko? Kuda je izašao? Je li ga tkogod vidio, kad jeizlazio? Redarstvo je puno duha. Kanal je izdajica i denuncira vas. Takav je nalaz rijetkost, to privlači pažnju, maloljudi služi se kanalom za svoje poslove, dočim je rijeka svačija. Rijeka, to je prava grobnica. Poslije mjesec dana upecaju vam čovjeka ,u mrežama kod Saint-Clouda. Pa dobro, štoima tu? To je neka mrcina, ništa drugo! Tko je ubio ovogčovjeka? Pariz. I vlasti čak ne vode istragu. Dobro si učinio.

Koliko je Thenardier postajao govorljiviji, toliko je JeanValjean postajao više nijem.

Thenardier ga opet prodrma za rame:— A sada, da svršimo posao. Da podijelimo. Vidio si moj

ključ, pokaži mi tvoj novac.Thenardier je bio usplahiren, divlji, sumnjiv, malko prije-

teći, no ipak prijateljskog izgleda.Bila je čudna jedna stvar; ponašanje Thenardierovo nije

bilo jednostavno; nije izgledalo da se on osjećao sasvim ugo-dno; bez obzira na tajanstveno držanje, on je govorio tiho;od vremena do vremena stavio bi prst na usta i šaputao: pst!Bilo je teško pogoditi zašto. Nije tu bilo nikoga, osim njihdvojice. Jean Valjean pomisli, da su tu možda skriveni drugilupeži, tu negdje blizu, i da Thenardier ne želi dijeliti snjima.

Thenardier prihvati:

510

— Da svršimo to. Koliko je para imao dripac u svojimdžepovima?

Jean Valjean pretrese svoje džepove.Bila je to, sjećate se, njegova navika, da uvijek ima no-

vaca uza se. Mračni život dovijanja, na koji je bio osuđen,stavljao mu je to kao zakon. Ovoga puta, međutim, nije imaonovaca. Oblačeći prošle večeri odoru narodnoga gardista, bioje zaboravio u svojoj sumornoj zamišljenosti ponijeti lisnicu.Imao je samo nešto sitnog novca u džepu prsluka. On izvrnedžep, sav nakvašen blatom, i prosu na pod kanala jedan du-kat, dva petofranka i pet ili šest velikih sua.

Thenardier objesi donju usnu sa značajnim uvijanjemvrata.

— Jeftino si ga ubio — reče on.I on stade opipavati džepove Jeana Valjeana, i džepove

Mariusove. Jean Valjean, zabavljen naročito time, da budeleđima okrenut prema svjetlosti, puštao ga je da to radi.

Pipajući tako odijelo Mariusovo, Thenardier nađe načina,tako da ga Jean Valjean nije vidio, da hitrinom čarobnjakaotkine komad kaputa, koji on sakri pod svoju bluzu, mislećibez sumnje da će mu taj komad tkanine moći poslužiti kas-nije, da prepozna ubijenoga čovjeka i ubojicu. On, uostalom,nije našao ništa više osim trideset franaka.

— Zbilja — reče on — vas dvojica, jedan noseći drugog,jedno s drugim, nemate više nego ovo.I zaboravljajući svoju riječ: da dijelimo, on uze sve. Malose kolebao pred velikim suima, ali poslije svršenograzmišljanja on uze i njih gunđajući:

— Dobro! ipak nije badava.Potom izvuče nanovo ključ ispod svoje bluze.— Sada, prijatelju, treba da izađeš. Ovdje je kao na saj

mu, plaća se pri izlazu. Ti si platio, izađi.I on se stade smijati.Da li je on imao, pritječući jednom nepoznatom u po-

moć s ovim ključem i puštajući da na ova vrata izađe umje-sto njega netko drugi, da li je on dakle imao baš čistu i ne-koristoljubivu namjeru da spasi jednog ubojicu? To je bašono, u što je slobodno sumnjati.

511

Thenardier pomože Jeanu Valjeanu natovariti Mariusa naleđa, zatim se uputi k rešetki na prstima svojih bosih nogu,dajući znak Jeanu Valjeanu da pođe za njim; on pogleda na-polje, stavi prst na usta i osta nekoliko trenutaka nepomi-čan; poslije svršenog rekognosciranja turi ključ u bravu. Re-za se uvuče i vrata se pokrenuše. Nije bilo ni praskanja niškripe. Sve se izvršilo veoma lako.

Bilo je očevidno, da su se ova rešetka i ove šarke, pažlji-vo namazane uljem, otvarale češće no što se moglo misliti.Ova je lakoća bila kobna; osjećala su se u tome potajna od-laženja i dolaženja, nečujni ulasci i izlasci tih noćnih ljudi,i vučji koraci zločina.

Kanal je sigurno bio sukrivac kakve tajanstvene bande.Ova šutljiva rešetka bila je svjedok.

Thenardier odškrinu vrata upravo toliko, koliko da pro-pusti Jeana Valjeana, zatvori rešetku, okrenu dva puta ključu bravi i nanovo utonu u mrak, ne praveći šuma više negokakav dah. Izgledalo je, kao da hoda na baršunastim šapamatigra. Trenutak kasnije bila se ova odvratna providnost vra-tila u nevidljivo.

Jean Valjean našao se vani.

IX

MARIUS IZGLEDA MRTAV NEKOMU, KOJI SE U TORAZUMIJE

On spusti Mariusa na obalu.Bili su napolju!Smradovi, pomrčina, užas, bili su iza njih. Uzduh zdrav,

čist, veseo, koji se može slobodno udisati, zapljuskivao gaje. Svuda oko njega tišina, ali ljupka tišina sunca, utonulogu samo plavetnilo. Sumrak se već spustio; nastupila je noć,velika osloboditaljica, prijateljica sviju onih, kojima je po-treban plašt mraka, da bi izašli iz kakvog teškog nepokoja.Nebo se prostiralo na sve strane kao neki ugodan mir. Rijekaje dopirala do njegovih nogu sa šumom poljupca. Čuo se

512

zračni razgovor gnijezda, koja su u brijestovima Elizejskihpolja dovikivala »dobro veče« jedna drugima. Nekoliko zvi-jezda, slabo probijajući blijedo plavetnilo zenita i vidljivesamo sanjarenju, činile su u ogromnosti male neosjetljive od-bljeske. Veče je razastiralo nad glavom Jeana Valjeana sveblagosti beskraja.

To je bio neodređeni i divni čas, koji ne veli ni »da« ni»ne«. Bilo je već dovoljno noći, da se može izgubiti u izvjes-noj daljini, i još dovoljno dana, da bi se izbliza moglo pre-poznati.

Jean Valjean osta nekoliko časaka neodoljivo pobijeđensvom ovom uzvišenom i umiljatom vedrinom; ima takovihtrenutaka zaborava; patnja odustaje od progona jadnika; svese gubi u misli, kao kakva noć zastire mir sanjara; a pod su-mrakom, koji se širi, i po ugledu na nebo, koje se osvjetlja-va, duša se pokriva zvijezdama. Jean Valjean nije se mogaouzdržati od promatranja one prostrane svijetle sjenke, kojuje imao iznad sebe! Zamišljen, on se u veličanstvenoj tišinivječnog neba kupao u ushitu i molitvi. Onda, naglo, kao damu se vraćalo osjećanje neke dužnosti, on se nagne nad Ma-riusom i zagrabivši malo vode u šaku, on ga polako poškropipo licu. Vjeđe na Mariusovim očima nisu se digle, njegovasu poluotvorena usta, međutim, disala.

Jean Valjean htio je nanovo zamočiti ruku u rijeku, kadaodjednom osjeti neku nejasnu nelagodnost, kao kada je izavas netko koga ne vidite.

Mi smo već na drugome mjestu govorili o tom osjećanju,koje je svima poznato.

On se okrene.Kao i ono malo prije, netko je zaista bio iza njega.Neki čovjek visoka rasta, umotan u dugački redengot,

ruku prekrštenih na prsima i držeći u desnoj ruci golemštap, čiji se olovni kraj vidio, stajao je nekoliko koraka izaJeana Valjeana, pognutog nad Mariusom.

Bilo je to u onom sumraku kao neka vrsta priviđenja.Jednostavan bi se čovjek od toga poplašio zbog sumraka, arazborit čovjek zbog štapa.

Jean Valjean prepozna Javerta.33 Jadnici II

513

Čitalac je bez sumnje pogodio, da gonilac Thenardieranije bio nitko drugi nego Javert. Javert je poslije svog nena-danog izlaska iz barikade otišao u redarstvenu prefekturu,usmeno podnio izvještaj samome prefektu u kratkoj audijen-ciji, zatim se odmah vratio na dužnost koja mu je nalagala— sjećate se bilješke nađene kod njega — izvjesno motre-nje nad žalom desne obale Elizejskih polja, koja je od nekogvremena privlačila na sebe pažnju redarstva. Tu je on biospazio Thenardiera i onda ga pratio. Ostalo znate.

Razumije se isto tako, da je ova rešetka, tako susret-ljivo otvorena Jeanu Valjeanu, bila samo Thenardierovo lu-kavstvo. Thenardier je osjećao da je Javert još uvijek tu;čovjek koga progone, ima nos koji ne vara; trebalo je ba-citi kost ovom redarstvenom špijunu. Jedan ubojica, kakvaiznenadna dobit. To je bio ustupak, koji uvijek treba dati.Thenardier, izlažući Jeana Valjeana mjesto sebe, davao jeplijen redarstvu, uklanjao ga od svoga traga, činio je da uvećem poslu zaborave na njega, nagrađivao je Javerta za nje-govo čekanje, što uvijek godi špijunu, zaradio je trideset fra-naka i računao je, naravno, da će uspjeti da pobjegne s po-moću ove diverzije.

Jean Valjean bio je prešao iz jedne opasnosti u drugu.Ova dva susreta jedan za drugim, pasti od Thenardiera

na Javerta, to je bilo teško.Javert nije prepoznao Jeana Valjeana, koji — već smo

rekli — nije nalikovao na sebe samog. On ne raskrsti ruke,neprimjetnom kretnjom učvrsti svoj štap u šaci, i reče gla-som odrješitim i mirnim.

— Tko ste vi?— Ja.

, — Tko, vi?— Jean Valjean.Javert metnu svoj štap u zube, savi koljena, nagnu tijelo,

stavi dvije snažne ruke na ramena Jeana Valjeana, koje se tuučvrstiše kao hvataljke, promotri ga i prepozna ga. Njihovasu se lica dodirivala. Pogled Javertov bio je strašan.

Jean Valjean osta nepomičan pod stiskom Javertovim,kao lav, koji bi pristao na pandže jednoga risa.

514

—■ Nadzornice Javerte — reče on — ja sam u vašimrukama. — Uostalom, ja se od jutros smatram vašim zaro-bljenikom. Nisam vam ni dao svoju adresu zato, da bih po-slije gledao da vam uteknem. Uhvatite me. Samo mi učinitejednu ljubav.

Javert je izgledao kao da ne čuje. On je držao na JeanuValjeanu svoju ukočenu zjenicu. Njegove stisnute vilice tje-rale su mu usne k nosu, znak turobnog razmišljanja. Najpo-slije, on pusti Jeana Valjeana, uspravi se u jednom času, za-hvati punom šakom štap, i kao u snu više prošapta nego štoizgovori ovo pitanje:

— šta radite tu? I tko je ovaj čovjek?On i dalje nije govorio »ti« Jeanu Valjeanu.Jean Valjean odgovori i zvuk njegova glasa, izgledalo je,

razbudi Javerta:— 0 njemu sam baš htio da vam govorim. Radite sa

mnom, kako vas je volja; ali pomozite mi najprije da gaodnesem njegovoj kući. Samo vas to tražim.

Lice se Javertovo zgrči, kako mu se to događalo uvijek,kad je god izgledalo, da ga smatraju sposobnim za kakavkompromis. Ipak, on ne reče »ne mogu«.

Jean Valjean nanovo se sagne, izvadi iz svoga džepa ru-bac, koji nakvasi u vodi i obrisa krvavo čelo Mariusovo.

— Ovaj je čovjek bio na barikadi — reče on poluglasno ikao govoreći za sebe. — To je onaj, koga su zvali Marius.

Špijun prve vrste, koji je sve promatrao, sve slušao, svečuo, i sve zapamtio, i onda, kada je držao da će umrijeti,koji je vrebao čak i u agoniji i koji je, stojeći već na vra-tima groba, hvatao bilješke.

On uhvati Mariusa za ruku, tražeći puls.— To je ranjenik — reče Jean Valjean.— To je mrtvac — reče Javert.Jean Valjean odgovori:— Nije, još ne.— Vi ste ga dakle donijeli od barikade dovle? — pri

mijeti Javert.Njegova je zamišljenost morala biti duboka, kada se nije

zadržao na ovom uznemirujućem spašavanju kroz kanal i ka-

51533*

da nije čak ni primijetio šutnje Jeana Valjeana poslije nje-gova pitanja.

Jean Valjean sa svoje je strane, izgleda, imao samo jednumisao. On nastavi:

— Stanuje u Maraisu, u ulici Filles-du-Calvaire, kod svogdjeda. Zaboravio sam ime.

Jean Valjean pretraži Mariusovo odijelo, izvadi odatle li-snicu, otvori je na strani ispisanoj od Mariusa i pruži jeJavertu.

Bilo je u zraku još dovoljno lebdeće svjetlosti, da bi semoglo čitati. Javert je, štaviše, imao u oku fosforno svjetlu-canje noćnih ptica. On pročita nekoliko redaka napisanih odMariusa i progunđa: — Gillenormand, ulica Filles-du-Calvai-re, broj 6.

Zatim uzviknu:— Kočijaš!Javert zadrža lisnicu Mariusovu.Trenutak kasnije sišla su kola niz put, što je vodio do

pojila, i nalazila su se na žalu. Marius bude položen na gor-nje sjedalo, a Javert sjede kraj Jeana Valjeana na donje sje-dalo.

Vrata su se zatvorila i kola se brzo udaljiše, idući uz keju pravcu Bastille.

Ostaviše kej i uđoše u ulice. Kočijaš, crna silueta na ko-zliću, šibao je svoje mršave konje. Ledena tišina u fijakeru.Marius, nepomičan, naslonjen uz krajnji ugao kola, ovješe-ne glave na prsima, spuštenih ruku, ukočenih nogu, izgle-dao je kao da još samo čeka lijes; Jean Valjean izgledao je,kao da je načinjen od sjene, a Javert kao od kamena, i uovim kolima punim noći, či ja bi se unutrašnjost, kad godbi kola prolazila mimo svjetiljke, pojavljivala u modrom blje-dilu kao od neke isprekidane munje, slučaj je sastavljao i,čini se, kobno suočavao tri tragične nepomienosti: lešinu,sablast, kip.

516

,¥

POVRATAK RASIPNOG SINA ŽIVOTU

Pri svakom potresu na kaldrmi pala bi kap krvi iz koseMariusove.

Bila je potpuna noć, kada je fijaker stigao pred broj 6,ulice Filles-du-Calvaire.

Javert prvi siđe s kola, provjeri jednim pogledom brojiznad kućnih vrata, i digavši teški zvekir od kovanog želje-za, ukrašen po staroj modi jarcem i satirom, koji se napa-daju, zalupa snažnim udarcem. Jedno se krilo odškrinu iJavert ga odgurnu. Vratar se pokaza tek napola, zijevajući,još nerazbuđen, sa svi jećom u ruci.

Sve je spavalo u kući. U Maraisu se rano liježe, naročitou danima pobune. Ova dobra stara četvrt, preplašena revolu-cijom, bježi u san, kao djeca koja brzo zavlače glavu pod po-krivač, kada čuju, da dolazi bauk.

Dotle su Jean Valjean i kočijaš iznosili Mariusovo tijeloiz fijakera. Jeari Valjean ga je držao pod pazuhom, a kočijašza noge.

Noseći tako Mariusa, Jean Valjean uvuče ruku pod odije-lo, koje je bilo jako poderano, i uvjeri se, da srce još kuca.Ono je, štaviše, kucalo malo jače, kao da je treskanje kolaprouzrokovalo izvjesno vraćanje životu.

Javert se obrati vrataru glasom, koji priliči vladi predjednim buntovnikom:

— Stanuje l i tu neki Gillenormand?— Ovdje je. št o biste ht jel i?— Donosimo mu njegova sina.— Njegova sina? — reče vratar u čudu.— Mrtav je.Jean Valjean, koji je odrpan i prljav stupao iza Javerta

i koga je vratar gledao s nešto odvratnosti, dade mu znakglavom da nije.

Vratar, čini se, nije razumio, ni Javertovu riječ ni znakJeana Valjeana.

Javert nastavi:

517

— Bio je na bar ikadi, i evo ga.— Na barikadi? — uzviknu vratar.— Poginuo je. Idite, probudite oca.Vratar se nije micao.— Hajde, idite! — nastavi Javert.I on dodade:— Sutra će biti pogreb.Za Javerta su obični ulični događaji bili raspoređeni po

kategorijama, što je početak predviđanja i motrenja, i svakamogućnost ima svoj odjeljak: svi mogući događaji bili sutako reći u pretincima, odakle su, kada treba, izlazili u raz-ličitim količinama; na ulici je bilo buke, pobuna, karnevala,potreba.

Vratar probudi samo Baska. Bask probudi Nicolettu; Ni-colette probudi tetku Gillenormand.

što se tiče djeda, ostavili su ga da spava, misleći, da ćestvar doznati još dosta rano, da je mrtav.

Odnesoše Mariusa u prvi ikat, tako da to i ne primijetinitko iz drugih dijelova kuće, i položiše ga na stari divan upredsoblju g. Gillenormanda; i dok je Bask odlazio po liječ-nika, a Nicolette otvarala ormare s rubljem, Jean Valjeanosjeti gdje ga Javert dodirnu za rame. On razumije i siđe,imajući za sobom korak Javerta, koji ga je pratio.

Vratar ih je gledao, kako odlaze, kao što ih je gledao,kad su dolazili, s užasnutom pospanošću.

Oni se popeše u fijaker, a kočijaš na svoj kozlić.— Nadzornice Javerte — reče Jean Valjean — učinite mi

samo još nešto.— Šta? — zapita surovo Javert.— Pustite me začas, da se vratim kući. Poslije činite od

mene, što god hoćete.Javert je nekoliko trenutaka šutio, zarivene brade u oko-

vratnik svoga redengota, zatim spusti prednji prozorčić.— Kočijašu — reče on — ulica Oklopnika, broj 7.

518

XI

POTRES U APSOLUTNOM

Cijelog puta nisu više otvorili usta.Šta je htio Jean Valjean? Dovršiti ono što je otpočeo;

obavijestiti Cosettu, reći joj gdje je Marius, dati joj moždakakve druge potrebne upute, poduzeti, ako bude moguće, ne-ke krajnje mjere. A s njim, što se njega osobito tiče, biloje svršeno; njega je Javert uhvatio i on se nije opirao; netkodrugi bi u takvom položaju možda nejasno pomišljao naono uže, koje mu je bio dao Thenardier, i na rešetke prvetamnice, u koju će ući; ali, poslije utjecaja biskupa Mirvela,osjećao je Jean Valjean neko duboko pobožno ustručavanjepred svakim atentatom, pa bilo to i na njegovu štetu, to naro-čito potcrtavamo.

Samoubojstvo, taj tajanstveni prijestup prema nepozna-tom, koji u izvjesnoj mjeri može sadržati smrt duše, to je zaJeana Valjeana bilo nemoguće.

Na ulazu u ulicu Oklopnika fijaker se zaustavi, jer je taulica i previše uska, da bi u nju mogla prodrijeti kola. Javerti Jean Valjean siđoše.

Kočijaš ponizno prikaza »gospodinu nadzorniku«, da jevuneni pliš u njegovim kolima sav izmrljan krvlju ubijenogčovjeka i blatom ubojice. Tako je on shvatio stvar. On do-dade, da bi mu trebalo dati odštetu. Istodobno, vadeći izdžepa svoju knjižicu, on zamoli gospodina nadzornika, nekabi imao dobrotu i napisao mu u njoj »jedan komadić potvrdeo tome«.

Javert odgurnu knjižicu, koju mu je pružao kočijaš, i reče:— Koliko tražiš, zajedno sa čekanjem i vožnjom?— To je sedam sati i četvrt — odgovori koč ijaš — a

moj pMš je bio sasvim nov. Osamdeset franaka, gospodinenadzornice.

Javert izvadi četiri zlatnika i otpusti fijaker.Jean Valjean pomisli da Javert namjerava odvesti ga

pješice do redarstvenog povjereništva, u ulici Blancs-Man-teaux ili do povjereništva Arhiva, koji su tu blizu.

519

Uđoše u ulicu. Ona je kao i obično bila pusta. Javert jeišao za Jeanom Valjeanom. Stigoše do broja 7. Jean Valjeanzalupa. Vrata se otvor iše.

— Dobro — reče Javert. ■— Idite.On dodade sa čudnim izrazom i kao da se naprezao tako

govoreći:— Ja vas čekam ovd je.Jean Valjean pogleda Javerta. Ovakav postupak nije bio

običan kod Javerta. Međutim, nije ga moglo mnogo iznena-diti, što Javert sada ima u njega neku vrstu oholog povjere-nja, mačke, koja daje mišu slobodu u dohvatu svoje šape, po-što je on , Jean Val jean , bio odlučio da se preda i da svršis time. On gurnu vrata, uđe u kuću, doviknu vrataru, koji jeležao i povukao »kordon« iz kreveta: — Ja sam! — i popnese uza stube.

Kad je stigao na prvi kat, on se malko zaustavi. Svi bol-ni putovi imaju odmorišta. Prozor na stubama, s oknom, ko-je se okomito spuštalo i dizalo, bio je otvoren. Stube su kaou mnogim starim kućama dobivale svjetlost i gledale su naulicu. Ulična svjetiljka, nalazeći se tačno preko puta, bacalaje nešto svjetlosti na stube, što je predstavljalo prištednjuu rasvjeti.

Jean Valjean, bilo da bi udahnuo zraka, bilo nesvjesno,proturi glavu kroz prozor. On se nagne nad ulicu. Ona je bilakratka i svjetiljka ju je osvjetljivala od jednoga kraja dodrugoga. Jean Valjean se zaprepastio: u ulici nije bilo nikoga.

Javer t je bio ot išao.

XII

DJED

Bask i vratar prenijeli su u salon Mariusa, koji je jošuvijek ležao nepomičan na divanu, gdje su ga najprije polo-žili. Liječnik, po koga su poslali, požurio se. Tetka Gillenor-mand ustala je.

Tetka Gillenormand lutala je ovamo-onamo, užasnuta, lo-meći ruke i nesposobna da radi drugo što, osim da govori:

520

Je li to moguće, Bože moj? Katkad je dodavala: Sve će seokrvaviti! Kada je prvi užas prošao, izvjesna filozofija po-ložaja pojavi se u njenoj glavi i ispolji se ovim usklikom:Moralo se tako svršiti! Nije išla, štaviše, ni do: Rekla sam ja!,koje se obično upotrebljava u sličnim prilikama.

Po naredbi li ječnikovoj prostrt je kraj divana jedan polj-ski krevet. Liječnik pregleda Mariusa i pošto je utvrdio, dabilo još kuca, da ranjenik nema na prsima nikakvu dubokuranu i da krv oko usana dolazi iz nosa, on ga — da bi muolakšao disanje — položi ravno po krevetu, bez jastuka, s gla-vom u istoj visini u kojoj je tijelo, i čak malo niže, golih gru-di. Gospođica Gillenormand, videći da svlače Mariusa, povučese. Ona stade u svojoj sobi brojiti krunicu i šaptati molitve.

Tijelo nije imalo nikakve unutarnje ozljede; jedan me-tak, oslabljen lisnicom, bio je skrenuo i obišao rebra, pra-veći užasnu brazgotinu, ali bez dubine i prema tome bez opas-nosti. Uslijed dugog podzemnog puta zdrobila se do krajaključna kost, i tu je moglo biti ozbiljnih komplikacija. Ni-kakva rana nije nagrđivala lice; lubanja je, međutim, bila kaoprekrivena isjekotinama; šta će biti s tim ranama po glavi?Da li su one zadirale u lubanju? To se još nije moglo znati.Ozbiljan simptom bio je to, što su one prouzrokovale ne-svjesticu, a iz takvih se nesvjestica ne budi uvijek. Krvarenjeje osim toga oslabilo ranjenika. Od pasa niže bilo je tijelozaštićeno barikadom.

Bask i Nicolette derali su rublje i spremali zavoje; Ni-colette ih je šila, Bask motao u klupko. Liječnik je privre-meno zaustavio krv komadima vate. Do kreveta su gorjele trisvijeće na stolu, gdje se nalazio razbacan kirurški pribor. Li-ječnik opra hladnom vodom lice i kosu Mariusovu. Jedan punkablić postade začas crven. Vratar je svijetlio, držeći svi-jeću u ruci .

Liječnik je izgledao kao da žalosno razmišlja. Od vre-mena do vremena on bi zavrtio glavom, kao da odgovaranegativno na neko pitanje, koje je uputio sebi. Slab su znakza bolesnika ti tajanstveni dijalozi liječnika sa samim sobom.

521

U času, kada je liječnik brisao lice i lako dodirivao jošuvijek zatvorene vjeđe, otvoriše se u dnu salona vrata i pojavise duguljasto i blijedo lice.

Bio je to djed.Pobuna je već dva dana jako uzrujala, ozlojedila i zabri-

nula g. Gillenormanda. Prošle noći nije mogao zaspati, a ci-jelog je. dana imao groznicu. Uveče je legao veoma rano,preporučivši da se sve u kući zaključa, i onda je od umorazaspao.

Starci imaju slab san; soba g. Gillenormanda nalazila seuz salon i koliko god su oni pazili, vika ga je probudila. Za-čuđen prugom svjetlosti, koju je vidio ispod svojih vrata, onje ustao iz kreveta i došao, pipajući po mraku.

Stajao je na pragu, s rukom na kvaki odškrinutih vrata,s glavom koja se njihala i isturila malo naprijed, tijela uvi-jena u kućnu haljinu, ravnu i bez nabora, začuđen; bio je sli-čan sablasti, koja gleda u grob.

On ugleda postelju i na njoj mladića u krvi, bijelog kaovosak, zatvorenih očiju, otvorenih usta, blijedih usana, gologdo pasa, izrezanog svuda crvenim ranama, nepomičnog, jakoosvijetljenog.

Djeda prođe od glave do pete drhtaj, koji mogu imatistarački ukočeni udovi; njegove oči, čija je bjeloočnica bilažuta uslijed velike starosti, pokriše se nekom vrstom stakla-stog svjetlucanja; cijelo njegovo lice dobi u času zemljasteuglove mrtvačke lubanje; njegove se ruke ovjesiše, kao da jeu njima nešto slomljeno, i njegovo se zaprepaštenje pokazau rastavljenosti prstiju njegovih staračkih šaka, koji su svidrhtali; njegova koljena učiniše jedan kut unaprijed, dopu-štajući, da se kroz kućnu haljinu vide njegove jadne golenoge, načičkane bijelim dlakama, i on prošaputa:

— Mariuse!— Gospodine — reče Bask — malo prije su donijeli

gospodina. — Bio je na barikadi, i. . .— Mrtav je! — krilknu starac strašnim glasom. — Ah!

zlikovac jedan.Tada neka vrsta grobnog preobraženja ispravi ovog sto-

godišnjaka kao u mladića.

522

— Gospodine — reče on — vi ste liječnik. Recite mi prijesvega jednu stvar. On je mrtav, je li?

Liječnik je, silno uznemiren, šutio.G. Gillenormand stade kršiti ruke sa strašnim smijehom.— Mrtav je! mrtav je; otišao je na barikade, da pogine

iz mržnje prema meni! On je to meni u prkos učinio! Ah!krvopijo! Zar mi se tako vraćaš! Žalosti moja, on je mrtav!

On ode k prozoru, otvori ga širom kao da se guši, i, us-pravan prema mraku, on stade govoriti u ulicu, u noć:

— Izrešetan, izboden sabljama, zaklan, uništen, iskidan,sasječen na komade! Vidite li vi to, glupačo jedna! Znao jedobro da sam ga čekao, i da sam mu uredio sobu, i da sammetnuo kod uzglavlja nad mojim krevetom njegovu sliku izdoba kada je bio malo dijete! Znao je on da sam ja uvečesjedio kraj svoje peći s rukama na koljenima, ne znajućišta da radim, i da sam izgledao kao budala! Ti si znao, datreba samo da se vratiš i samo da mi kažeš: evo me, i da biti bio gospodar kuće, i da bih te ja slušao, i da bih ti činiosve, što bi ti zahtijevao od svog starog djeda! Znao si ti,ali si rekao: ne, on je rojalista, neću da idem k njemu! Iotišao si na barikade i poginuo si iz zlobe! da bi se osvetioza ono, što sam ti rekao o gospodinu vojvodi od Berrvja! Mato je strašno! Ležite i spavajte mirno! On je mrtav! Eto timoga buđenja.

Liječnik, koji se počeo zabrinjavati na dvije strane, ostaviza časak Mariusa i ode g. Gillenormandu, uzevši ga za ruke.Djed se okrenu, pogleda ga očima, koje su izgledale razroga-čene i krvave, i reče mu mirno:

— Gospodine, hvala vam. Ja sam miran, čovjek sam, vidio sam smrt Ljudevita XVI, ja znam snositi događaje. Imajedna strašna stvar, to je pomisao, da su vaše novine krivesvemu zlu. Imat ćete piskarala, brbljavaca, odvjetnika, govornika, tribuna, rasprava, napretka, svjetlosti, čovječja prava, slobodu štampe, i eto kako će vam kućama donositi vašu djecu! Ah! Mariuse! To je užasno! Ubijen! Mrtav prijemene! Barikada! Ah! razbojnik. Doktore, vi stanujete, činimi se, u ovom kraju? 0! ja vas dobro poznajem. Vidim vas

523

s prozora, kada prolazite u vašoj kočiji. Da vam kažem. Po-griješili biste, ako mislite da se ja ljutim. Ne može se ljutitina jednog mrtvaca. To bi bilo glupo. To je moje dijete, kojesam ja odnjegovao, ja sam već bio star, kada je on još biosasvim mali. On se igrao u Tuileriesama sa svojom lopati-com i svojim stolčićem, a da čuvari ne bi psovali, ja sampostepeno zatrpavao svojim štapom rupe, koje bi on izdubaosvojom lopatom. Jednog dana on je viknuo: Dolje Ljude-vit XVIII! i otišao je. Nisam ja za to kriv. Bio je sav rumeni zlatnih kosica. Njegova je majka umrla. Jeste li primijetili,da su sva mala djeca plava? Zašto je to? On je sin jednogaod onih Napoleonovih razbojnika s Loire, ali djeca nisu krivaza zločine svojih otaca. Sjećam se, kada je bio ovolicki. Nijenikako mogao izgovarati »d«. Imao je tako blag i tako zaple-ten govor, da bi se reklo da je ptica. Sjećam se, da su jednompred Herkulom Farneskim načinili krug da bi mu se boljedivili, čudili, toliko je bilo lijepo to dijete! To je glava, kakvese vide samo na slikama. Govorio bih mu srdito, prijetio bihmu štapom, ali on je dobro znao da je to od šale. Ujutro,kada bi on ušao u moju sobu, ja sam gunđao, ali mi je bilokao da se pojavilo sunce. Ne može se čovjek braniti od tihmališana. Hvataju vas, drže vas i više vas ne puštaju. Zapravonije bilo ljupkijeg djeteta od njega. Šta ćete sada reći o vašimLafavetteima, o vašim Benjaminima Constantima, o vašimTirecuir de Corcellesima, koji mi ga ubijaju! Ne može to proćitek tako!

On pristupi k Mariusu, još uvijek modrom i nepomič-nom, kojemu se vratio i liječnik, i nanovo stade kršiti ruke.Starčeve su se usne micale kao nesvjesno i propuštale su —kao dahove u hropcu — gotovo neodređene riječi, koje su sejedva čule: — Ah! bezdušniče! Ah, klubisto! Ah, lupežu!Ah! septembristo! — Prijekori, šaputani od umirućeg umrlom.

Malo-pomalo, pošto se unutrašnje erupcije uvijek morajuizliti, povrati se veza u riječi, ali djed, čini se, nije više imaosnage da ih izgovori; njegov je glas bio toliko potmuo, uga-šen, da se činilo kao da dolazi s druge strane kakvog bezdana.

— Meni je baš svejedno, i ja ću također umrijeti. Ah,pa kada čovjek samo pomisli da nema u Parizu te žene, koja

524

ne bi bila sretna, da usreći ovog nesretnika! Jedan nitkov,koji je — mjesto da se zabavlja i da uživa u životu — otišao,da ga izrešetaju kao marvu! A za koga? Zašto? Za republiku!Mjesto da ide plesati u Chaumiere, kao što je to dužnost mla-dića! Šta će mi onda dvadeset godina? Republika, baš lijepaglupost! Siromašne majke, samo rađajte lijepe dječake! Pada, mrtav je. Tako će izaći dva pogreba kroz vežu. Ti si sedakle načinio takav zbog crnih očiju generala Lamarquea!Šta ti je uradio taj general Lamarque? Jedan sabijaš! jedanbrbljavac! Ginuti za jednog mrtvaca! Pa da čovjek poludi!Razumijete li vi to, molim vas! U dvadesetoj godini! I neokrenuvši glavu, da vidi ne ostavlja li možda nešto za so-bom! Evo, i sada su stari čiče prisiljeni, da umiru sami. Crk-ni u jednom kutu, stari glupane! Pa dobro, pa da, tim bolje,to sam i želio, to će me barem odmah ubiti. Prestar sam javeć, sto mi je godina, meni je sto hiljada godina i već odavnoimam pravo da budem mrtav. No, sada je tu. Svršeno je,kakva sreća! Čemu mu davati da udiše amonijak, i čemu svata masa lijekova? Uzalud vam muka, liječnička budalo! Pu-stite ga, on je mrtav, sigurno mrtav. Razumijem se ja u to,i ja, koji sam također mrtav. Nije on svršio stvar ni do po-lovice. Da, da, ovo je vrijeme bijedno, bijedno, bijedno, i etošto ja mislim o vama, o vašim idejama, o vašim sistemima,o vašim učiteljima, o vašim porodicama, o vašim doktorima,o vašim glupavim piscima, o vašim lopovskim filozofima i osvim revolucijama, koje već šezdeset godina plaše jata ga-vranova u Tuileriesama! I jer si ti bio bez milosti, kada sitako ginuo, ja neću čak ni zažaliti za tvojom smrću, čuješ,ubojice!

U tom trenutku Marius lagano otvori oči i njegov po-gled, još mutan od letargijske začuđenosti, zaustavi se na g.Gillenormandu.

— Mariuse! — uzviknu starac. — Mariuse! Mali moj Ma-riuse! Dijete moje! Moj sine ljubljeni! Ti otvaraš oči, ti megledaš, ti si živ, hvala ti!

I on pade onesviješten.

525

KNJIGA ČETVRTA

Javert i^van kolosijeka

JAVERT IZVAN KOLOSIJEKA

Javert se bio laganim koracima udaljio iz ulice Oklop-nika.

Koračao je sagnute glave, prvi put u svome životu i jed-nako prvi put u svome životu s rukama na leđima.

Do toga je dana Javert uzeo od dva Napoleonova drža-nja samo ono, koje izražava odlučnost, ruke prekrštene naprsima; drugo držanje, koje izražava neodlučnost, bilo muje nepoznato. Sada se izvršila promjena; cijela njegova po-java, tiha i sumorna, nosila je biljeg duševnog nemira.

On utonu u nijeme ulice.Ipak, išao je jednim pravcem.On presiječe najkraćim putem do Seine, dohvati se keja

Ormes, pođe duž keja, prijeđe trg Greve i zaustavi se dostadaleko od redarstvenog povjereništva trga Chatelet, na uglumosta Notre-Dame. Seina pravi tu između mosta Notre-Damei mosta Change s jedne strane, a s druge strane između kejaMegisserie i keja Fleurs, neku vrstu četverouglastog jezera,kroz koje prolazi brzica.

Ova je taoka Seine strah za lađare. Ništa opasnije odte brzice, stisnute u to doba i nadražene sada porušenim pilo-tima, koji su štitili stupove mosta. Dva mosta, tako blizu je-dan drugom, povećavali su opasnost; voda se jako žuri ispodmosta. Ona se tu kotrlja u širokim i strašnim naborima; onase tu skuplja i gomila; val se napinje oko stupova, kao da ih

527

hoće upravo iščupati svojim debelim tekućim konopcima. Lju-di koji tu padnu, ne pojavljuju se više; tu se i najbolji pli-vači dave.

Javert se nalakti objema rukama na ogradu, s bradom ušakama, i dok su mu se nokti nesvjesno zabadali u pune za-liske, on je razmišljao.

Jedna novost, jedna revolucija, jedna katastrofa tek štose bila odigrala na dnu njega samog; i bilo je za što ispi-tati se.

Javert je strašno trpio.Od nekoliko sati ovamo Javert je prestao biti jednosta-

van. Bio je uzbuđen! Taj mozak, tako bistar u svome slje-pilu, bio je izgubio svoju providnost; stvorio se oblak u tomekristalu. Javert osjećaše u svojoj savjesti, kako se dužnostdijeli na dvoje, i on to sebi nije mogao sakriti. Kada je takoneočekivano naišao na Jeana Valjeana na obali Seine, bilo jetada u njemu nešto od vuka, koji nanovo hvata svoj plijen, inešto od psa, koji nalazi svoga gospodara.

On je pred sobom vidio dva puta, jedan isto tako ravankao i drugi, ali je vidio dva puta; i to ga je poražavalo, nje-ga, koji nije nikad u životu vidio više od jedne jedine ravnecrte. I bolna nevolja, ta su dva puta bila suprotna. Jedna odtih dviju crta isključivala je drugu; koja je od njih bilaprava?

Njegov je položaj bio neizraziv.Dugovati svoj život jednom zlikovcu, primiti taj dug i

vratiti ga; biti i preko svoje volje na ravnoj nozi s jednimosuđenikom, i platiti mu uslugu uslugom; dozvoliti mu dareče: Odlazi! i reći i sam: Budi slobodan! žrtvovati dužnost,tu opću obavezu, osobnim pobudama, i osjećati u tim osob-nim pobudama nešto isto tako opće i možda uzvišenije; iz-dati društvo, da bi ostao vjeran svojoj savjesti; da se svete apsurdnosti ostvare i nagomilaju u njemu samome, eto,zbog toga je on bio poražen.

Jedna ga je stvar bila začudila: što mu je Jean Valjeanoprostio život; i jedna ga je stvar bila skamenila; što je on,Javert, oprostio Jeanu Valjeanu.

528

Što se to dogodilo s njim? On se tražio, ali se nije višenalazio.

šta da se čini sada? Predati Jeana Valjeana, to je nepo-šteno; ostaviti Jeana Valjeana slobodnog, to je nepošteno. Uprvom bi slučaju čovjek vlasti pao niže od čovjeka tamnice,u drugom se jedan robijaš izdizao iznad zakona i gazio ponjemu. U oba slučaja beščašće za njega, Javerta. U svim od-lukama, koje su se mogle stvoriti, bilo je pada. Sudbina imanekih rubova, odsječenih nad nemogućim, a iza kojih je ži-vot samo bezdan. Javert se nalazio na jednom od tih rubova.

Jedna od muka bila mu je u tome, što je bio prisiljenmisliti. Sama jačina sviju tih suprotnih uzbuđenja silila gaje na to. Misao, stvar kod njega, neuobičajena i neobičnobolna.

U misli ima uvijek količina unutrašnje bune, a on se sr-dio, što ima to u sebi.

Misao, makar o kojem predmetu izvan uskoga kruga nje-govih dužnosti, bila bi za njega u svima slučajevima neštonepotrebno i nešto zamorno; ali misao o danu, koji je upravoprotekao, bila je mučenje. Moralo se, međutim, pogledati usavjest poslije takvih potresa i položiti račun samome sebi.Od onoga što je malo prije učinio, hvatala ga jeza. On,Javert, on je našao za zgodno da odluči — nasuprot svim re-darstvenim ustanovama, nasuprot cijeloj društvenoj i sudskojorganizaciji, nasuprot cijelom cjelcatom zakoniku — jednopuštanje na slobodu; tako mu se prohtjelo; on je pretpostaviosvoje osobne poslove javnim poslovima; zar to nije bilo ne-čuveno? Kad god bi se stavio pred to djelo, kome se ne moženaći ime, a koje je on učinio, on bi zadrhtao od glave do pete.Na što se odlučiti sada? Ostao mu je samo jedan izlaz: brzose vratiti u ulicu Oklopnika i ubiti Jeana Valjeana. On jevidio jasno, da treba učiniti samo to. A upravo to nije mogao.Nešto mu je priječilo put na tu stranu.

Nešto? Što? Zar ima na svijetu nešto drugo osim sudo-va, izvršnih presuda redarstva i vlasti? Javert je bio zbunjen.

Jedan robijaš svet! Jedan osuđenik nedostiživ za pravdu!I to po volji Javerta!34 Jadnici II

529

Da Javert i Jean Valjean , čovjek s tvoren da kažnjava ičovjek s tv oren da b ude kažnja van da ta dva čov je ka, koj isu i jedan i drugi pr ipadali zakonu, dođu dot le , da se obo-jica s tave iznad zakona, za r to n ije bi lo užasno?

Pa šta? Da se događaju takve strahote, a nitko da ne budekažnjen? Jean Val jean , jač i od ci je log druš tvenog poretka ,bi t će s lo bo da n, a on , Ja ver t , on da i dal je jede držav nikruh?

Njegovo razmišljanje postajalo je malo^pomalo strašno.Po tom razmišljanju mogao je on sebi predbaciti nešto i

zbog onog buntovnika, odnesenog u ulicu Filles-du-Calvaire;ali on na to nije .mislio. Manji se grijeh gubio u većem. Uosta-lom, taj buntovnik je, nema sumnje, bio mrtav, a po zakonus mrt p rek id a p r og on .

Jean Valjean, to je bio teret , koj i je imao na duši .Jean Val jean ga je zbunjivao. Svi aks iomi, koj i su bili

oslonci c ije log njegova ž ivota, ruš ili su se pred t im čovje-kom. Velikodušnost Jeana Val jeana prema njemu, Javertu,bi la mu je preteška. Druge č in jenice , koj ih se sjećao i kojeje nekada smatrao za laži i za ludosti , vraćale su mu se sadau pamet kao stvarnost. Iza Jeana Valjeana pojavljivao se g.Madeleine i te su se dvije figure poklapale tako, da su sači-njavale samo jednu, ikoja je bila dostojna poštovanja. Javertje osjećao, da u njegovu dušu prodire nešto užasno: divljenjejednom robijašu. Poštivati jednog osuđenika s galija, je li tomoguće? On se toga jež io, a nije mogao tomu izbjeći . Ko-liko god se otimao, morao je priznati u dubini svoje duše uz-više nos t t o g ja d nika. To je bi lo g roz no .

Jedan zločinac dobrotvor, jedan robijaš samilostan, blag,uslužan, blagorodan, koji vraća dobro za zlo, daje oproštenjeza mržnju, više cijeni sažaljenje nego osvetu, više voli upro-pastiti sebe nego upropastiti neprijatelja, spašava onoga kojiga je udario, koj i kleči iznad vrline, bliž i anđelu nego čo-vjeku. Javert je bio primoran priznati sebi, da takvo čudo-vište postoji.

To ne s mi j e t a ko t r a j a t i .Zaista, i mi to potcrtavamo, on se nije predao bez o tpora

tome čudoviš tu, tome gnusnom anđelu, tome odvratnom he-

530

roju, koj i ga je isto toliko rasrdio, koliko i zaprepas tio. Kadje bio u onim kolima licem u lice sa Jeanom Valjeanom dva-deset je puta riknuo u njemu tigar zakona. Dvadeset puta po-kušao je da se baci na Jeana Valjeana, da ga ščepa i proždre,to jest da ga uhiti. I zbilja, što ima jednostavnije? Doviknutiprvom redarstvenom povjereništvu pred kojim prođu: — Evojednog osuđenika, koji je pobjegao s robije! — Pozvati oruž-nike i reći im: Ovaj čovjek je vaš! pa zatim otići, ostaviti tutoga prokletnika, učiniti se nevješt za dalje i ne miješati seviše ni u što. Taj je čovjek zauvijek zarobljenik zakona; zakonće s njime raditi što bude htio. Šta ima pravednije od toga?Javert je sve to rekao sebi; htio je prijeći preko svega, djelo-vati , uhit it i čovjeka i tada, kao i u ovom trenutku nije mo-gao; i kad god bi se ruka njegova g rčevito podigla prema šijiJeana Val jeana, ona b i , kao ogroman tere t , pa la dolje , i onbi čuo iz dna misl i glas , čudan glas , koj i bi mu doviknuo:— Lijepo, lijepo: izdati svoga spasitelja! Poslije toga možemouzeti zdjelu Poncija Pilata i opra ti te svoje pandže.

Onda bi njegovo razmišljanje s išlo na njega samog i krajuvel ičanog Jeana Val jeana on bi vidio sebe, poniženog Ja-verta.

J ed a n ro bi jaš bi o j e nj e go v d o b r ot v o r.Ali opet, zašto je on dopustio tome čovjeku, da ga ostavi

na životu? On je na onoj bar ikadi imao pravo da bude ub i-jen. Trebalo je upotrijebi ti to pravo. Pozvati druge ustanikeu pomoć protiv Jeana Valjeana, bit i na zidu stri jeljan, to bibilo bolje.

Najteža mu je muka bi la to iščeznuće izvjesnosti . Osje-ćao se iščupan iz korijena . Zakonik je u njegovoj ruc i biosamo neki fragment nečega. On je imao posla sa skrupulamanepoznate vrste. U njemu se događalo neko osjećajno otkro-venje, potpuno različito od zakonske izvjesnosti, dotle nje-gova jedinog mjerila. Ostati u starom poštenju, to nije bilodovoljno. Cijeli niz neočekivanih stvari pojavljivao se i pot-činjavao ga. Cijeli se novi svijet pojavljivao njegovoj duši: do-bročinstvo primljeno i vraćeno, požrtvovanje, milosrđe, pra-štanje, samilost iznad strogosti, obziri prema ličnostima, nemaviše konačne osude, nema više proklets tava, mogućnost

34* 531

suza u oku zakona, tko zna kakova pravda po Bogu, koja ideu protivnom pravcu od pravde po ljudima. On je gledao umraku strahovito rađanje nepoznatog moralnog sunca; on jebio užasnut i zasjenjen njime. Sova, prisiljena na pogledeorla.

On je govorio sebi, da je to dakle istina, da ima izni-maka, da vlast može biti u zabuni, da pravilo može zapetipred nekom stvari, da nije sve uokvireno u tekst zakonika,da gdjekada valja slušati i nepredviđeno, da je vrlina jednogrobijaša mogla uhvatiti vrlinu jednog činovnika, da čudo-višno može biti božansko, da sudbina ima takvih zasjeda, ion je s očajanjem pomišljao, da ni on sam nije bio zaštićenod iznenađenja.

Bio je prisiljen priznati, da dobrota postoji. Taj je robi-jaš bio dobar. I on sam — nečuvena stvar — i on je maloprije bio dobar. Znači: on se pokvario.

Nalazio je da je podao. Bio je sam sebi odvratan.Ideal za Javerta nije bio u tome, da bude čovječanski, da

bude velik, da bude uzvišen, već da bude besprijekoran. Me-đutim, on je malo prije pogriješio.

Kako je dospio dotle? Kako se sve to dogodilo? On tone bi mogao ni sam sebi reći. Uzimao je glavu u obje ruke,ali uzalud je bilo sve; nije mogao da sebi to objasni.

On je bez sumnje uvijek imao namjeru da Jeana Valjea-na preda zakonu, čiji je zarobljenik Jean Valjean, a čiji jerob on, Javert. Dok ga je još držao, ne bi on sebi ni za časpriznao, da je kanio pustiti ga. To se donekle i bez njegovaznanja otvorila njegova ruka i pustila ga.

Razne vrste pitanja blistale su pred njegovim očima. Onje upućivao sebi pitanja, i davao je sebi odgovore, a nje-govi su ga odgovori užasavali. Pitao se: taj robijaš, taj očaj-nik, koga sam gonio kao što se goni divljač, i koji me je imaopod svojom nogom i koji se mogao osvetiti, i koji je to trebaoda učini, u isto vrijeme i radi svoje mržnje i radi svoje sigur-nosti, poklanjajući mi život, opraštajući mi, šta je on učinio?Zar svoju dužnost? Ne, nešto više. Ima dakle i nešto više oddužnosti? Tu se on gubio; njegovo se mjerilo raspadalo; je-dna je zdjelica vage padala u bezdan, druga se dizala u nebo,

532

i Javert je s isto toliko užasa gledao onu, što je gore, kao ionu, što je dolje. Premda nije bio ni najmanje voltaireijanac,ili filozof, ili nevjernik, nego naprotiv po instinktu poštovalacpostojeće crkve, on ju je poznavao samo kao uzvišeni odlo-mak društvene cjeline; poredak je bio njegova dogma i biomu dovoljan; otkako je imao godine čovjeka i činovnika, onje u redarstvo unosio gotovo svu svoju religiju. Bio je — miovdje upotrebljavamo riječi bez trunka ironije i u njihovunajozbiljnijem značenju — bio je, rekli smo, špijun, kao štosu drugi svećenici. Imao je jednog pretpostavljenog, g. Gis-queta; on dotle nije mnogo mislio na onog drugog pretpo-stavljenog, na Boga.

Tog novog pretpostavljenog, Boga, on je iznenada osjećao,i to mu je bilo nelagodno.

Bio je izbačen iz kolosijeka tom neočekivanom prisut-nošću; nije znao, šta bi činio s tim pretpostavljenim, on,koji je dobro znao, da se potčinjeni uvijek mora pokloniti,da ne smije ni poslušati, ni osuđivati, ni kritizirati, i da pre-ma pretpostavljenomu, koji ga mnogo začuđava, potčinjeninema drugog sredstva nego ostavku.

Ali na koji način podnijeti ostavku Bogu?šta bilo da bilo, i on se neprestano vraćao na to, jedna

se činjenica isticala nad svima ostalim, i to, da je on počiniostrahovitu povredu zakona. Zatvorio je oči pred jednim od-bjeglim osuđenikom u povratku. Pustio je u slobodu jednogrobijaša. Bio je ukrao zakonima jednog čovjeka, koji njimapripada. On je to učinio. Više nije sebe shvaćao. Nije bio si-guran da je to on. Sami razlozi njegova čina nisu mu bilishvatljivi; od svega je imao samo nesvjesticu. Do toga tre-nutka živio je on od one slijepe vjere, koju daje mračno pošte-nje. Ta ga je vjera napuštala, to mu je poštenje manjkalo.Sve, u što je vjerovao, razišlo se. Istine, koje on nije želio,neumitno su ga opkoljavale. Ubuduće je trebalo biti drugičovjek. Trpio je čudne bolove svoje jadne savjesti. Vidio jeono, što mu je bilo odvratno vidjeti. Osjećao se ispražnjen,nepotreban, razdvojen od svog prošlog života, zbačen, rastvo-ren. Vlast je u njemu bila umrla. On više nije imao razlogaza postojanje.

533

Strašno stanje! biti uzbuđen.Biti granit, i sumnjati! biti kip kazne izliven u kalupu

zakona, i iznenada uvidjeti, da ispod svoje brončane siseima nešto apsurdno i neposlušno, što sliči gotovo na srce!Dospjeti dotle, da vraćate dobro za dobro, premda ste dotoga dana uvjeravali sebe da je baš to dobro zlo! Biti pasčuvar, a umiljavati se! Biti led i topiti se! Biti kliješta, a po-stati ruka! Osjećati odjednom, kako vam se prsa rastvaraju!Ispustiti lovinu, strašna stvar!

Čovjek^projektil, koji ne zna više svoj put i uzmiče!Biti prisiljeni, da sami sebi priznate ovo: nepogrešivost

nije nepogrešiva, može biti pogrešaka u jednoj dogmi, nijesve rečeno kada je zakonik progovorio, društvo nije savrše-no, vlast je komplicirana zabludama, pukotina u stalnom mo-guća, suci su ljudi, zakon se može prevariti, sudovi mogupogriješiti! Vidjeti napuklost na ogromnom plavetnilu nebes-kog svoda!

Ono što se događalo u Javertu, bio je lom pravocrtne sa-vjesti, iskakanje duše iz kolosijeka, mrvljenje poštenja neo-doljivo bačenog u ravnoj crti i koje se razbija o Boga. Zaista,to je bilo čudno, da ložač poretka, da mehaničar vlasti, kojijaše na slijepom gvozdenom konju, može biti izbačen iz sedlajednim blijeskom svjetlosti! da nepromjenljivi, neposredni,ispravni, geometrijski, pasivni, savršeni, može popustiti! Dai za lokomotivu postoji jedan put u Damask, na kome je odSavla postao Pavao.

Boga, koji je neprestano u čovjeku i koji je kao pravasavjest protivnik lažne savjesti; zabranu iskri da ugasne; na-redbu zraci, da se sjeća sunca; zapovijest duši da prepoznapravo neograničeno, kada je suoče s fiktivnim neograniče-nim; čovječanstvo, koje ne može propasti; ljudsko srce, kojese ne može izgubiti; tu veličanstvenu pojavu, možda najlje-pšu od svih unutrašnjih čuda, da li je nju Javer-t razumije-vao? Da li je nju Javert shvaćao? Da li je Javert znao da seona događa? Očigledno ne. Ali pod pritiskom tog nepobitnognerazumljivog on je osjećao, kako mu se lubanja napolaotvara.

534

On je bio više žrtva nego preobraženik toga čuda. On gaje nosio, gnjevan. U svemu tome on je vidio samo golemuteškoću života. Izgledalo mu je, da će odsada njegovo disanjebiti zauvijek teško. Imati nad svojom glavom nepoznato, onnije bio na to naviknut.

Sve što je imao iznad sebe, bilo je dotle za njegov po-gled ravna površina, čista, jednostavna, bistra; tu nije biloničeg neznanog, ničeg mračnog, ničeg što ne bi bilo određe-no, uređeno, povezano, jasno, tačno, zaokruženo, ograničeno,zatvoreno, već predviđeno; vlast je ravna stvar; nikakav padu njoj, nikakva vrtoglavica pred njom. Javert je vidio nepo-znato jedino dolje. Neredovno, neočekivano, neuredan otvorkaosa, moguće sklizavanje u ponor, to je bilo svojstveno ni-žim oblastima, buntovnicima, jadnicima. Ali Javert je zaba-cio glavu unatrag i odjednom se zaprepastio pred tom neču-venom pojavom: provalija gore!

šta dakle? Bilo je sve razrušeno od gore do dolje! Biloje sve potpuno smeteno! Kome vjerovati? Ono, u što ste biliuvjereni, rušilo se! Sita! Slabo mjesto na oklopu društva možebiti nađeno od jednog velikodušnog jadnika! Šta! Poštensluga zakona može se odjednom naći između dva zločina:zločin, da pusti jednog čovjeka umaknuti, i zločin, da gauhiti! Ništa nije sigurno u pravilima, što ih država daje či-novniku! Može biti slijepih kutova u dužnosti! šta dakle! Sveje to stvarno! Ta je li istina, da bivši razbojnik, polegao podosudama, može da se uspravi i da na kraju ima pravo? Da lise u to može vjerovati? Postoje li dakle slučajevi, kada se za-kon mora povući pred preobraženim zločinom, mucajući iispričavajući se?

Da, to je doista bilo tako! I Javert je to gledao! i Javertje to dodirivao! I ne samo da on to nije poricao, već je u to-me i sudjelovao. To su bile stvarnosti. Bilo je užasno, da sestvarne činjenice mogu tako izopačiti.

Kada bi činjenice vršile svoju dužnost, one bi se ograni-čile na to, da budu dokazi zakona; činjenice, njih Bog šalje.Pa zar će sada anarhija silaziti odozgo?

535

Tako — i u sve većem krajnjem nespokojstvu, i u po-raznoj opsjeni, sve ono što bi moglo izbrisati ili umanjiti nje-gov utisak, nestajalo je; i društvo, i ljudski rod, i svijet, svo-dili su se odsada u njegovim očima na jednostavnu i strašnucrtu — tako, kažnjivost, presuđena stvar, sila zakona, odlukesuverenih sudova, sudstvo, vlada, preventivna mjera i kazna,službena mudrost, zakonska nepogrešivost, načelo vlasti, svedogme na kojima počiva politička i društvena sigurnost,suverenost, pravda, logika što proizlazi iz zakonika, društve-no apsolutno, javna istina, sve je to razvalina, hrpa, kaos;on sam, Javert, čuvar poretka, nepodmitljivost u službi re-darstva, providnost toga društva, pobijeđen i povaljen; i nasvima tim ruševinama stoji jedan čovjek sa zelenom kapomna glavi i aureolom na čelu; eto, do kakvog je prevrata ondospio; eto užasne vizije, koju je imao u duši.

Nema sumnje, da je to bilo nepodnosivo.Stanje strašno, koliko god može biti. Postojala su svega

dva načina, da se izađe dz toga stanja: Prvi, odlučno otići kJeanu Valjeanu i vratiti u tamnicu čovjeka s robije. Drugi...

Javert ostavi ogradu i dignute glave pođe sada čvrstimkorakom prema redarstvenom povjereništvu, koje je označi-vala svjetiljka na uglu trga Chatelet.

Kada je stigao, on opazi kroz okno jednoga gradskogstražara i uđe. Po samom načinu, kojim otvaraju vrata nakakvom povjereništvu ili stražarskoj postaji, ljudi iz redar-stva poznaju se među sobom. Javert reče svoje ime, pokazasvoju kartu stražaru i sjedne u povjereništvu za stol, na ko-me je gorjela svijeća. Bilo je na stolu pero, olovna tintarnicai papira za potrebu redarstvenih izvještaja i napomena noćneophodnje. Ovaj stol, uvijek dopunjen svojim slamnatim stol-cem, prava je ustanova, on postoji u svim povjereništvima;on je nepromjenljivo ukrašen drvenom zdjelicom punom stru-gotine i kutijom od kartona punom oblanda za pisma, i onje donji pretinac službenog stola. Na njemu počinje državnaliteratura.

Javert uze pero i list papira i stade pisati. Evo, što jenapisao:

536

NEKE PRIMJEDBE U INTERESU SLUŽBE!

»Prvo: Molim gospodina prefekta da pročita.»Drugo: pritvorenici, kada dolaze pred istražnog suca, ski-

daju obuću i stoje bosonogi na kamenim pločama, dok ih ispi-tuju. Mnogi kašlju pri povratku u zatvor, što prouzrokujetroškove liječenja.

»Treće: potjera se vrši dobro s raspoređenim izvidnici-ma, na razmacima, ali u važnim prilikama trebalo bi da sebarem dva izvidnika ne gube iz vida, uzevši u obzir da, akoiz ma kojeg razloga jedan izvidnik popusti u službi, drugitreba da motri na njega i da ga zamijeni.

»Četvrto: nejasno je, zašto naročiti propisi zatvora Made-lonnettes zabranjuju uhićeniku, da može imati stolac, čak ionda, ako za njega plaća.

»Peto: u zatvoru Madelonnettes postoje svega dvije pre-čage na prozoru kantine, što čini, da krčmarica može pustitipritvorenicima, da joj dodiruju ruku.

»Šesto: pritvorenici, nazvani 'lajavci', koji zovu druge pri-tvorenike u sobu za razgovor s posjetiteljima, uzimaju po dvasua od uhićenika, da bi jasno vikali njegovo ime. To je krađa.

»Sedmo: za deblji konac, koji se provlači kroz tkivo, od-bijaju se uhićeniku 10 sua u radionici tkača; to je zloupo-treba od strane poduzetnika, pošto je platno isto tako dobro.

»Osmo: nezgodno je, što posjetioci zatvora la Force mo-raju prolaziti kroz dječje dvorište, kada idu u sobu za raz-govor svete Marije Egipćanke.

»Deveto: nepobitno je, da stražari svaki dan prepričava-ju u dvorištu prefekture sadržaj ispitivanja kod istražnogasuca. Da stražar, koji bi trebao biti sveta stvar, ponavlja ono,što je čuo u kabinetu suca istražitelja, to je ozbiljan nered.

»Deseto: gospođa Henry je poštena žena; njena je kan-tina čista; ali zlo je, što jedna žena drži prozorčić na mišo-lovki tajna. To nije dostojno zatvora u jednoj velikoj civi-lizaciji.«

537

Javert ispisa ove retke svojim najmirnijim i najkorekt-nijim rukopisom, ne izostavljajući ni jednog zareza i jakoškripeći po papiru.

Ispod posljednjeg retka on napisa:»JAVERT,

nadzornik I razreda. Upovjereništvu trga Chatelet 7. lipnja 1832, oko jednogsata ujutro.«Javert osuši svježe crnilo na papiru, savi arak kao pismo,

zapečati ga, napisa na poleđini: Saopćenje za administraciju,stavi ga na stol i izađe iz povjereništva. Staklena vrata s re-šetkama zalupiiše se za njim.

On opet prijeđe u dijagonali trg Chatelet, opet se dohvatikeja i vrati se automatskom tačnošću na mjesto, koje jeostavio prije četvrt sata; on se tu nalakti i nađe se u istompoložaju na istom kamenu ograde. Činilo se, kao da se uopćenije micao.

Mrak je bio potpun. Bio je to grobni trenutak odmahiza ponoći. Svod oblaka sakrivao je zvijezde. Nebo je bilo sa-mo kobna gustoća. U kućama Citea nije bilo više ni jednesvjetlosti; nitko nije prolazio; svuda, koliko se moglo dogle-dati, ulice i kejevi bili su pusti; crkva Naše Gospe i tornjeviSudske palače sličili su na crte same noći. Jedna je svjetiljkarumenila kamenu ogradu kejeva. Siluete mostova gubile suu magli oblik jedna za drugom. Rijeka je nabujala od kiša.

Mjesto gdje se Javert nalaktio, bilo je, sjećate se, tačnoiznad brzice Seine, upravo nad onom opasnom spiralom vrt-loga, koja se zavija i odvija.

Javert se nagne i pogleda. Sve je bilo tamno. Ništa senije razabiralo, čuo se šum Seine, ali rijeka se nije vidjela.Od vremena do vremena, u toj zanosnoj dubini pojavila bise i nejasno bi zmijuljila jedna svjetlost, beskrajnost je tuizgledala otvorena. Ono što se imalo pod sobom, nije bila vo-da; to je bio bezdan. Zid ikeja, ravan, nejasan, utonuo umagli, i koji odmah iščezavaše, davao je utisak stijene priulazu u beskrajno. Nije se vidjelo ništa, ali se osjećala ne-

538

prijateljska hladovina vode i otužni miris mokroga kamena.Uveličanost više naslućivane nego ugledane rijeke, tragičnošaputanje valova, zlokobna ogromnost mostovskih stupova,zamišljen pad u ovu tamnu prazninu, sav taj mrak bio je pre-pun užasa.

Javert osta nekoliko trenutaka nepomičan, gledajući tajotvor pomrčine; on je promatrao ovo Nevidljivo s nekomuikočenošću, koja je sličila na pažnju. Voda je šumila. Od-jednom, on skine šešir i stavi ga na ogradu. Trenutak poslijetoga, visoka i crna silueta, za koju bi kasni prolaznik po-mislio da je kakva sablast, pojavi se uspravno na ogradi,sagne se prema Seini, zatim se ispravi i pade ravno u mrak;začu se potmulo zapljuskivan je valova; i samo pomrčina znaza tajnu trzaja te mračne isiluete, iščezle pod vodom.

539

KNJIGA PETA

Djed i unuk

GDJE SE OPET VIDI DRVO SA ZAVOJEM OD CINKA

Nešto poslije događaja, koje smo ispripovijedali, doživioje gospodin Boulatruelle jedno jako uzbuđenje.

Gospodin Boulatruelle bio je cestarski radnik u Montfer-meilu, kojega smo već pomalo vidjeli u tamnim dijelovimaove knjige.

Boulatruelle je, kako se možda sjećate, bio čovjek zabav-ljen mutnim i različitim stvarima. On je tucao kamen i ošte-ćivao putnike na glavnom drumu. Radnik i lopov, on je imaosamo jedan san: vjerovao je u blago, zakopano u montfermeil-skoj šumi. Nadao se, da će jednog dana naći novaca u zemljipod jednim drvetom; kako mu je bilo predugo čekati, on gaje radije tražio u džepovima prolaznika.

Ipak, za sada je bio oprezan. Nedavno se jedva izvukao.Bio je, kao što vam je poznato, uhićen s drugim razbojnicimau Jondretteovoj krčmi. Spasilo ga je njegovo pijanstvo. Ni-kako se nije moglo rasvijetliti, je li on tu bio kao lopov ilikao pokradeni. Pustiše ga na slobodu jednim rješenjem, danema razloga istrazi, budući da je sigurno utvrđeno da je biopijan onog večera, kada je obavljena racija. On se nanovodohvatio šume. Vratio se na svoj put od Gagnvja do Lagnvja,da ga pod redarstvenim nadzorom nasipa kamenjem na račundržave, pokunjena nosa, jako zamišljen, nešto ohladnio pre-ma krađi, koja umalo što ga nije upropastila, ali se okretaosve više vinu, koje ga je spasilo.

541

što se tiče jakog uzbuđenja, koje je pretrpio malo vre-mena poslije svog povratka u kolibu cestarskog radnika, onose dogodilo ovako:

Jednog jutra, idući kao obično na svoj posao, a možda iu zasjedu, nešto malo prije zore, Boulatruelle opazi u gra-nju jednog čovjeka, kome je vidio samo leđa, ali čiji mu iz-gled, tako mu se činilo kroz praskozorje i daljinu, nije biosasvim nepoznat. Boulatruelle je, premda je bio pijanac, ipakjako dobro pamtio, a to je neophodno potrebno obrambenooružje svakome, koji je pomalo u borbi s pravnim poretkom.

— Gdje sam, do vraga, vidio nešto slično ovom čovjeku?— upita se on.

Ali nije mogao dati sebi nikakva odgovora, osim da jetaj čovjek sličan nekome, čiji je on trag imao nejasno u pa-meti.

Uostalom, Boulatruelle, osim ličnosti, koje se nije mogaosjetiti, učini u sebi neke usporedbe i račune. Ovaj čovjek nemože nikako biti iz okolice. On je tu došao. Pješice, narav-no. Nijedna javna kola ne prolaze u to doba kroz Montfer-meil. On je hodao cijelu noć. Odakle je došao? Svakako ne-gdje iz blizine; jer nije imao ni torbe na leđima, a niti omota.Sigurno iz Pariza. Zašto se nalazi u ovoj šumi? Zašto pro-lazi kroz nju u ovo doba? Šta ima tu da konačno radi?

Boulatruelle pomisli na blago. Napinjući svoje pamćenje,on se nejasno sjeti da je već prije nekoliko godina imao slič-no uzbuđenje zbog nekog čovjeka, koji bi — izgleda — mogaobiti ovaj ovdje.

Razmišljajući tako, on je pod težinom razmišljanja sag-nuo glavu, stvar prirodna, no možda i namještena. Kad jedigao glavu, nije vidio više ništa. Čovjeka je bilo nestalo ušumi i u praskozorju.

— Tako mi Boga — reče Boulatruelle — naći ću ga. —Pronaći ću župu tog župljanina. Ovaj čudni šetalac ima jedno »zašto« i ja ću ga doznati. Nema u mojoj šumi takve tajne, a da se ja ne bih umiješao u nju.

On uze svoj budak, koji je bio veoma oštar.— Evo — progunđa on — čime se može čeprkati zem

lja i jedan čovjek.

542

I kao što se konac veže s koncem, pođe brzo kroz grmlje,prateći stope čovjekove po putu, kojim je morao poći.

Kada je prošao neđrih sto koraika, pomogne mu dan, kojije počeo svitati. Obuća otisnuta tu i tamo na pijesku, izga-žena trava, polomljena paprat, mlade grane grmlja, savijenei koje se ispravljaju s ljupkom laganošću kao ruke kakvelijepe žene kada se rasteže pri buđenju, označavali su mu ne-ku vrstu traga. On pođe po njemu, zatim ga izgubi. Vrijemeje prolazilo. On zađe dublje u šumu i stigne na neku vrstuproplanka. Jedan rani lovac, koji je prolazio stazom u daljini,zvižduci neku ariju, dade mu ideju, da se popne na drvo.Premda star, on je bio okretan. Nalazio se tu neki velikihrast, dostojan Titira i Boulatruella. Boulatruelle se popnena hrast, što je više mogao.

Ideja je bila dobra. Ispitujući pustinju na strani, gdjeje šuma sasvim zapletena i divlja, Boulatruelle odjednomugleda čovjeka.Tek što ga je ugledao, opet ga izgubi iz vida. čovjek je ušao,ili bolje reći umakao na jedan dosta udaljen proplanak,zaklonjen velikim drvećem, ali koji je Boulatruelle vrlo dobropoznavao, jer je na njemu kod velike gomile kamenjaprimijetio bolestan kesten, obložen pločicom cinka,pribijenom na samu koru drveta. Taj je proplanak baš onaj,što su ga nekada zvali »šuma Blaru«. Gomila kamenja,namijenjena tko zna kakvoj upotrebi, koja se tu vidjela prijetrideset godina, bez sumnje je još na istome mjestu. Ništanije tako dugovječno kao gomila kamenja, osim kakvog plotaod dasaka.

Boulatruelle se s brzinom radosti više sroza na zemlju sdrveta, nego što je sišao. Jazbina je otkrivena, treba još uhva-titi divljač. Ono čuveno blago, o kome je sanjao, možda senalazi baš ondje.

Nije to bio mali posao, stići na proplanak. Utrtim sta-zama, koje čine na hiljade malih zavoja, trebalo bi dobrihčetvrt sata, U ravnoj crti kroz grmlje, koje je tu neobičnogusto i vrlo bodljikavo, trebalo je cijelo pola sata. U tomese eto Boulatruelle prevario, to nije razumio. On se pouzda uravnu crtu; optička varka za poštovanje, ali koja upropasti

543

mnoge ljude. Grmlje, koliko god da je bilo nakostriješeno,učini mu se pravim putem.

— Pođimo vučjom ulicom Rivoli — reče on.Boulatruelle, naviknut da ide krivo, učini ovaj put pogre-

šku, te pođe ravno.On se odlučno baci u zamršenost grmlja.Imao se boriti s korijenjem, s koprivama, s glogom, s div-

ljim ružama, sa čičkovima, s veoma srditim trnjem. Bio jesav izgreben.

Na dnu doline dođe do jedne vode, koju je trebalo prijeći.Stigne najposlije na proplanak Blaru, poslije četrdeset

minuta, znojan, mokar, zadihan, izgreben, divlji.Na proplanku nikoga.Boulatruelle potrča do gomile kamenja. Ona je bila na

svome mjestu. Nitko je nije odnio.što se tiče čovjeka, on je već iščezao u šumi. Utekao je.

Kuda? Na koju stranu? U koju guštaru. Nemoguće pogoditi.I — stvar, koja je ljuto zaboljela Boulatruella — iza go-

mile kamenja, pred drvetom s pločicom cinka bilo je svježeiskopane zemlje, zaboravljen ili ostavljen budak, i jednajama.

Ta je jama bila prazna.— Lopove! — uzviknu Boulatruelle, pokazujući obje šake

obzorju.

II

MARIUS, IZLAZEĆI IZ GRAĐANSKOG RATA, SPREMA SEZA DOMAĆI RAT

Marius je dugo lebdio između života i smrti. Nekolikoje tjedana imao groznicu, praćenu buncanjem, i dosta ozbilj-ne simptome u mozgu, prouzrokovane više diranjem rana naglavi nego samim ranama.

Po cijele je noći ponavljao Cosettino ime u kobnoj go-vorljivosti groznice i s mračnom tvrdoglavošću umirućeg čo-vjeka, širina nekih povreda bila je ozbiljno opasna, jer se u544

širokim ranama gnojenje moglo vršiti u dubini pa i ubitibolesnika pod izvjesnim atmosferskim utjecajima; pri sva-koj promjeni vremena, pri najmanjem nevremenu postajaoje liječnik zabrinut. — Samo kad se ranjenik ne bi moraouzrujavati! — ponavljao je on. Zavoji su bili kompliciranii nezgodni, jer pričvršćivanje zavoja i rublja s pomoću fla-stera nije još bilo običajno u to doba. Nicolette je potrošilana pravljenje povoja cijelu krevetsku plahtu, »veliku kaostrop«, kako je govorila. Klorne rastopine i srebrni nitratizašli su s velikom mukom na kraj sa zapaljenjem i gnoje-njem rana. Dokle god je bilo opasnosti, g. Gillenormand,obezumljen do uzglavlja svog unuka, bio je — kao i Marius— ni mrtav ni živ.

Svakog dana, a katkada i dva puta na dan, jedan gospo-din s bijelom kosom, vrlo pristojno odjeven — takav je bioopis, koji je davao vratar — dolazio je da se raspita o zdrav-lju ranjenika i ostavljao je za zavoje po jedan veliki omotvate.

Najposlije, 7. rujna, četiri mjeseca poslije mučne noći,kada su ga donijeli umirućega njegovu djedu, liječnik izjavida odgovara za njega.

Otpoče oporavljanje. Marius je ipak morao ostati još dvamjeseca ispružen na ležaljci, uslijed komplikacija, izazvanihlomom ključne kosti. Tako ima uvijek po jedna posljednjarana, koja neće da se zatvori i koja odugovlači zavoje naveliku dosadu bolesnika.

Uostalom, ovo dugo bolovanje i ovo dugo oporavljanjespasiše ga od redarstvenog progona. U Francuskoj nema gnje-va, čak ni javnog, koji se za šest mjeseci ne ugasi. Pobunamau sadašnjem stanju društva toliko su krivi svi, da su oneuvijek popraćene nekom potrebom da se zažmiri.

Dodajmo još, da je nečuvena naredba prefekta Gisqueta,koji je liječnike obvezivao da denunciraju ranjenike, tolikoozlojedila javno mnjenje, i ne samo javno mnjenje, već međuprvima i kralja, da su ranjenici bili pokriveni i zaštićeni tomzlovoljom; d osim onih, koji su bili zarobljeni u samoj borbi,nisu se ratni sudovi usuđivali dirati ostale. Ostavili sudakle i Mariusa na miru.35 Jadnici II

545

G. Gillenormand proživio je najprije sva očajanja, a za-tim sva ushićenja. Teškom su ga mukom zadržali, da ne prob-dije svaku noć kraj ranjenika; naredio je da mu se njegovveliki naslonjač, dogura do kreveta Mariusova, zahtijevao jeda njegova kći upotrijebi najbolje rublje u kući za obloge izavoje. Gospođica Gillenormand kao starija i mudra djevojkanašla je ipak načina, da sačuva lijepo rublje, dajući djeduuvjerenje, da ga se poslušalo. G. Gillenormand je bio prisutankod svih previjanja, od kojih se gospođica Gillenormand sti-dljivo uklanjala. Kada bi kirurškim škarama rezali mrtvo me-so, on bi govorio: jao! jao! Ništa dirljivije, nego kada onprinosi ranjeniku šalicu čaja svojim blagim staračkim drhta-njem. Obasipao je liječnika pitanjima, a nije primjećivao, dauvijek ponavlja jedno te isto.

Onoga dana, kada je liječnik izjavio da je Marius izvanopasnosti, dobri je čičica plivao u radosti. Dao je tri dukatanapojnice svome vrataru. Uveče, kad se vratio u svoju sobu,otplesao je jedan ples iz mladosti, praveći kastanjete od pal-ca i kažiprsta, i pjevao je ovu pjesmu:

Iz Fougerea volim Jeannu,Pastiricu djevojanu, Obožavamsuknju njenu Šarenu.

Ljubavi, ti iz nje bijes: Uočima joj se kriješ, Gađajunas tvoje strijele Vesele.

Oh, što volim, volim Jeannu,Više nego i Dijanu, Nju ičvrste dojke njene Kamene. . .

546

Zatim kleknu na stolac i Basku, koji ga je promatraokroz odškrinuta vrata, učini se, kao da se moli Bogu.

Međutim, on nije mnogo vjerovao u Boga.Pri svakoj novoj promjeni na bolje, koje su dolazile sve

brže i brže, djed je ludovao. Činio je mnoštvo nesvjesnihdjela punih radosti, ulazio i silazio niza stube, ni sam neznajući zašto. Jedna lijepa susjeda, doduše lijepa, bila je svazaprepaštena, kada je jednog jutra dobila veliku kitu cvije-ća; to joj je poslao g. Gillenormand. Muž joj je iz ljubomorenačinio pravi skandal. G. Gillenormand je pokušavao da po-sjedne Nicolettu k sebi u krilo. Zvao je Mariusa »gospodinebarune«. Vikao je: Živjela republika!

Svaki je čas zapitkivao liječnika: Je li da više nema opa-snosti? Gledao je Mariusa očima stare majke. Ne bi skidaoočiju s njega, kada bi on jeo. Nije više poznavao sebe, sebeviše nije ni brojio, Marius je bio gospodar kuće, u njegovojje radosti bilo abdikacije, on je bio unuk svoga unuka.

U ovoj prevelikoj radosti, u kojoj se nalazio, bio je ondijete najdostojnijeg poštovanja. Od straha da ne dosađujeoporavijeniku, on bi stao iza njega, da mu se osmjehuje. Bioje zadovoljan, radostan, ushićen, dražestan, mlad. Njegovabijela kosa davala je neku blagu veličanstvenost veseloj svjet-losti, kojom mu je bilo lice obasjano. Kada se ljupkost miješau boje, ona je divna. U razveseljenoj starosti ima neka zora.

Što se tiče Mariusa, puštajući da ga tako previjaju i nje-guju, on je imao jednu jedinu misao: Cosettu.

Otkako ga je ostavila groznica i buncanje, on više nijeizgovarao to ime, i moglo se povjerovati, da na njega nijeviše mislio, šutio je baš zato, što je u tome bila njegova duša.

Nije znao što se dogodilo s Cosettom, cijeli događaj izulice Chanvrerie bio je kao neki oblak u njegovu sjećanju;gotovo nejasne siluete lebdjele su u njegovoj pameti, Ćpo-nine, Gavroche, Mabeuf, Thenardierovi, svi prijatelji kobnoutonuli u dim barikade; čudan prolaz g. Faucheleventa krozcijeli taj krvavi događaj činio mu je dojam zagonetke u buri;ništa nije shvaćao o svom vlastitom životu, nije znao ni tkoga je spasio, i nitko iz njegove okolice nije to znao; sve štosu mu mogli reći, to je, da je u ulicu Filles-du-Calvaire bio

54735*

donesen noću u jednom fijakeru; prošlost, sadašnjost, buduć-nost, sve je u njemu bilo zamagljenost nejasne misli, ali utoj magli bila je jedna nepomična tačka, jedna jasna i odre-đena crta, nešto što je bilo od granita, jedna odluka, jednavolja: naći Cosettu. Za njega pojam života nije bio odijeljenod pojma Cosette; odlučio je u svome srcu, da neće primitijedno bez drugog, i bio je nepokolebivo riješio da zahtijevaod onoga, tko ga bude htio prisiliti na život, pa ma tko onbio, od svoga djeda, od usuda, od pakla, da mu vrati njegovizgubljeni raj.

Znao je da će tu biti zapreka, ali ih nije tajio samom sebi.Potcrtajmo jednu pojedinost: on nije bio zaplijenjen i bio

je tek malo ganut svima pažnjama i svim nježnostima svogadjeda. Prvo, on nije svega ni znao; zatim, u svojim bolesnič-kim sanjarenjima, možda još grozničavima, on je na te bla-gosti gledao s nekim nepovjerenjem, kao na neku novu ičudnu stvar, kojoj je bila svrha, da ga pripitomi. On je osta-jao hladan. Zaludu je djed trošio svoj siroti stari osmijeh,Marius je sebi govorio, da će to tako trajati dokle god on,Marius, ne progovori i dok bude puštao djedu na volju; aličim dođe u pitanje Cosette, on će naći jedno drugo lice ionda će se tek otkriti pravo djedovo mišljenje. Onda će bitioštro; pogoršanje porodičnih pitanja, očajni položaj, svi sar-kazmi i u isto vrijeme sve primjedbe, Fauchelevent, Coupe-levent, bogatstvo, sirotinja, bijeda, kamen o vratu, budućnost.Silan otpor; rezultat, odbijanje. Marius se već unaprijed spre-mao na tu borbu.

A onda, što mu se više vraćao život, pojavljivale su sei njegove stare uvrede, otvarali su se stari čirovi njegova sje-ćanja, on je nanovo mislio na prošlost, pukovnik Pontmercvse opet stavljao između, g. Gillenormanda i njega, Mariusa,govorio je sebi da se nema nadati nikakvoj istinskoj dobrotiod onoga, koji je bio tako nepravedan i tako grub prema nje-govu ocu. I sa zdravljem vraćala mu se neka oporost premadjedu. Starac je zbog toga tiho patio.

G. Gillenormand, ne pokazujući toga, primjećivao je damu Marius, otkako je donesen k njemu i otkako je došaok svijesti, nije ni jedanput rekao »oče«. Nije mu doduše

548

govorio ni »gospodine«, ali je nalazio načina, da ne kaže nijedno ni drugo, nekom naročitom vrstom rečeničnih obrata.

Kriza se sigurno približavala.Kako se gotovo uvijek događa u sličnom slučaju, Marius

se okuša u čarkanju prije nego što je otpočeo borbu. To sezove »kušati teren«. Jednog jutra dogodi se da je g. Gille-normand povodom jednih novina, koje su mu slučajno pale uruke, govorio s omalovaženjem o Konventu i započeo jednurojalističku besjedu o Dantonu, Saint-Justu i Robespierreu.

— Ljudi iz Devedeset i treće bili su divovi — reče Ma-rius strogo.

Starac zašuti i nije više cijelog dana ni riječi progovorio.Marius, koji je neprestano imao u pameti nepopustlji-

vost djeda iz svojih mlađih godina, vidio je u toj šutnji tekduboko prikupljanje gnjeva; zaključi odatle, da će borbabiti žestoka, i poveća u zadnjim kutovima svoje misli pri-preme za bitku.

On odluči, da će u slučaju odbijanja raskidati svoje za-voje, rastrgati ključnu kost, otvoriti i razgrepsiti one rane,koje su mu ostale, i da će odbiti svaku hranu. Njegove surane bile za njega streljivo. Dobiti Cosettu ili konačnoumrijeti.

Očekivao je zgodan čas s podmuklom strpljivošću bo-lesnika.

Taj je čas došao.

III MARIUS

NAVALJUJE

Jednog dana, dok je njegova kći pospremala bočice i ša-lice na mramornoj ploči ormara, bio je g. Gillenormand nag-nut nad Mariusom i govorio mu svojim najnježnijim glasom:

— Vidiš, mali moj Mariuse, ja bih sada, na tvome mje-stu, prije jeo meso nego ribe. Pržena su jaja odlično jelo, dase njima počne oporavak; ali da se bolesnik digne na noge,potreban je dobar kotlet .

549

Marius, kome su se gotovo sve sile povratile, prikupi ih,podiže se, nasloni se stisnutim šakama na krevet, pogledadjedu ravno u oči, uze strog izgled i reče:

— To me navodi, da vam kažem jednu stvar.— Koju to?— T o da h oću da se ž en im.— Predviđeno već — reče djed i prsne u smijeh.— Kako predviđeno?— Da, predviđeno, dobit ćeš tu svoju curicu.Marius, zaprepašten i kao slomljen munjom, zadrhta u

svim udovima.G. Gilienormand nastavi:— Da, dobi t ćeš je, tu tvoju malu l i jepu cur icu . Ona

dolazi svakog dana u obliku jednog staroga gospodina pitatiza tvoje zdravlje. Otkako si ranjen, ona provodi svoje vrijeme u p laču i češl janju va t e. Raspitao sam se: st anuje uulici Oklopnika, broj sedam. A, tu smo dakle! Ti bi je htio!Pa dobro, dobit ćeš je. Podvalili smo ti. Ti si već spremaoneku malu urotu, govorio si sebi: — »Reći ću mu to otvoreno, tomu djedu, toj mumiji iz Regentstva d Direktorstva,tom starom kicošu, tome Moliereovu Dorantu, koji je postaoGeronte; i on je nekad imao svojih lakoumnosti, i on, i svojih ljubavi, i svojih grijeha, svojih Cosette; i on je bio pole-tarac, i on je imao krila, i on je jeo hljeb proljeća; morat ćese on sjetit i toga. Vidjet ćemo. Bitka.« A, dakle tako! Tihvataš rogača za rogove. Dobro. Ja ti nuđam kotlet, a ti miodgovaraš: A, baš dobro, ja hoću da se ženim. To mi je lijepprijelaz! A, ti si se nadao r ječkanju! Zar nisi znao da sam jastara kukavica? šta veliš na to? Duriš se. Nisi se nadao daćeš djeda naći još glupl jeg nego što si ti sam. Propao t i jegovor, koji si spremao da održiš, gospodine odvjetnice. Tote srdi, a? Pa lijepo, srdi se koliko hoćeš. Činim eto, što hoćeš, to te je presjeklo, budalo! Slušaj. Raspitao sam se, jeri ja sam lukav; ona je dražesna, dobra, onaj husar nije istinit, ona je priredila hrpe vate, ona je pravi biser, obožava te.Da si umro, bilo bi nas troje. Njezin lijes išao bi za mojim.Došlo mi je na pamet, da ' ti je jednostavno posadim uz krevet, čim ti je bilo malo bol je, ali samo u romanima se tako

550

bez ceremonija dovode mlade djevojke uz krevet ranjenika,za koje se interesiraju. To se ne pristoji, šta bi rekla tvojatetka! Bio si gol gotovo cijelo to vrijeme, moj prijane. PitajNicolettu, koja te nije napuštala ni jednog trenutka, je li bilomogućnosti, da i jedna ženska bude tu i onda šta bi rekaoliječnik? Lijepa djevojka ne liječi groznicu. Najposlije, dobroje, nemojmo više govoriti o tome. Rečeno je. Učinjeno je.Svršeno je. Uzmi je. Eto, u tome je moja okrutnost. Vidiš,ja sam vidio, da me ti ne voliš; rekao sam sebi: šta bih mo-gao učiniti, da me ovaj konj zavoli? Rekao sam: Evo, imammoju malu Cosettu u ruci, dat ću mu je, i onda će morati dame voli, makar malo, ili da se izjasni. A, ti si mislio, da ćetvoj 'stari djedo pobjesnjeti, da će govoriti strogim glasom, daće vikati »ne« i da će dizati štap na svu tu zoru. Ni najma-nje. Cosette, dobro; ljubav, dobro; ni ja ne želim ništa drugo.Gospodine, izvolite se oženiti. Budi sretno, predrago dijetemoje!

Pošto je sve ovo izgovorio, starac se zaguši u suzama.On dohvati glavu Mariusovu, pritisne je svojim rukama

na stare grudi i obojica stadoše plakati. To je jedan od oblikanajviše sreće.

— Oče moj! — uzviknu Marius.— A, ti me dakle voliš! — reče starac.Bio je to neizreciv trenutak. Grcali su i nisu mogli go-

voriti.Napokon starac promuca:— Evo, otvorio se i rekao mi je »Oče moj!«Marius oslobodi svoju glavu iz ruku djedovih i reče blago:— Ali, oče moj, sada kad mi je sasvim dobro, čini mi se,

da bih je sm i o vidje t i .— I to je predviđeno: vidjet ćeš je sutra.— Oče moj!— Šta?— Zašto ne danas?— Pa dobro, neka bude i danas. Rekao si mi t r i puta

»oče moj«, to vrijedi ovo. Idem, da se pobrinem za to. Dovest ćemo ti je! Predviđeno je, kad ti velim. Stavljeno je

551

već i u stihove. To je svršetak elegije Mladi bolesnik odAndrea Cheniera, od Andrea Cheniera, kog su zaklali oni di-vovi iz 93.

G. Gillenormandu se učinilo, da vidi neko lako mrštenjeMariusovo, koji ga zapravo, mi to moramo reći, nije više nislušao, već je upravo zaplivao u radosti, misleći mnogo višena Cosettu, nego na 1793.

Djed, žaleći, što je tako nezgodno naveo Andrea Che-niera, reče naglo:

— »Zaklali« nije tačna riječ. Istina je, da su veliki revo-lucionarci, geniji, koji nisu bili zli, to je nepobitno, koji subili heroji, dakako!, nalazili, da im je Andre Chćnier malosmetao, i oni su ga giljot... To jest ti velikani 7. thermi-dora, u interesu općega spasenja, zamolili su Andrea Cheniera, da izvoli otići.. .

G. Gillenormand se zapleo u svojoj rečenici i nije mogaonastaviti. Ne mogući ni da je dovrši, ni da je povuče, dokje njegova kći namještala jastuk iza Mariusa, izmučenog to-likim uzbuđenjima, starac pojuri iz spavaće sobe brzinom,koju su mu dopuštale njegove godine, zalupi vratima za so-bom i crven, gušeći se, zapjenjen, izbečenih očiju on se nađelicem u lice s dobroćudnim Baskom, koji je čistio cipele upredsoblju. On zgrabi Baska za okovratndk i bijesno mu riknuu lice: — Sto mu hiljada đavolskih đavola, ti su ga zlikovciubili!

— Koga, gospodine?— Andrea Cheniera!— Da, gospodine — reče Bask preplašen.

IV

GOSPOĐICA GILLENORMAND NAPOKON NE NALAZI DAJE ZLO, ŠTO JE G. FAUCHELEVENT UŠAO S NEČIM

ISPOD PAZUHA

Cosette i Marius vidjeli su se.Mi odustajemo od toga, da ispričamo, što je bio taj su-

sret. Ima stvari, koje ne treba ni pokušati da se slikaju. —Sunce je jedna od njih.

Cijela porodica, brojeći ovamo i Baska i Nicolettu, bilaje okupljena u Mariusovoj sobi, kad je Cosette ušla.

Ona se pojavi na pragu; izgledalo je, kao da je u nekojzlatnoj svjetlosti.

Baš u tom času htio je djed da se usekne; on zasta kaoskamenjen, držeći nos u rupcu, i gledajući Cosettu prekorupca:

— Divna — uskliknu on.Zatim se hučno usekne.Cosette je bila opijena, ushićena, uplašena, na nebu. Bila

je toliko uplašena, koliko se može biti od sreće. Mucala jesva blijeda, sva crvena, hoteći da padne Mariusu u zagrljaj,a nije se usuđivala. Sramila se voljeti pred svim ovim svije-tom. Ljudi baš nemaju obzira prema sretnim ljubavnicima;ostaju tu, kada bi oni najviše voljeli da budu sami. Njimabar nisu potrebni svi ti ljudi.

S Cosettom, a iza nje, ušao je jedan čovjek s bijelom ko-som, ozbiljan, a ipak smiješeći se, ali nekim neodređenim ibolnim osmijehom. To je bio »gospodin Fauchelevent«; to jebio Jean Valjean.

On je bio veoma otmjeno odjeven, kao što je rekao vra-tar, sav u crnom i u novom, i s bijelom kravatom.

Vratar je bio na hiljadu milja od toga, da u ovom ko-rektnom građaninu, možda u ovom notaru, prepozna užasnognosača lesa, koji se pojavio na njegovim vratima u noći 7.lipnja, poderan, blatan, odvratan, usplahiren, lica uprljanogakrvlju i blatom, podržavajući ispod pazuha onesviještenog

553

Mariusa; međutim, njegov vratarski nos ipak je nekako sum-njao. Kada je g. Fauchelevent stigao s Cosettom, vratar nijemogao da ne povjeri ovu svoju misao: Ne znam, zašto mi seuvijek čini, da sam već negdje vidio ovo lice.

G. Fauchelevent je stajao u sobi Mariusovoj sa strane ikraj vrata. Držao je pod pazuhom jedan omot, dosta sličankakvoj knjizi »in octavo«, zamotanoj u papir. Papir omota bioje zelenkast i izgledao je pljesniv.

— Zar ovaj gospodin uvijek nosi tako knjige pod pazuhom? — zapita tiho Nicolettu gospođica Gillenormand, kojanikako nije voljela knjige.

— Pa da — odgovori istim tonom g. Gillenormand, kojije to čuo — to je jedan učenjak. Pa šta? Je li on za to kriv?Ni gospodin Boulard, koga sam ja poznavao, nije nikada išaobez kakve knjige i držao je uvijek tako neku kupusaru nasrcu.

I pozdravljajući, on reče glasno:— Gospodine Tranchelevente ...Ciča Gillenormand nije to rekao s namjerom, ali neoba-

ziranje na imena bila je kod njega aristokratska manira.— Gospodine Tranchelevent, čast mi je zamoliti vas za

moga unuka, gospodina barona Mariusa Pontmercvja, rukuvaše gospođice kćeri.

»Gospodin Tranchelevent« se pokloni.— Ugovoreno je — reče djed.I okrećući se Mariusu i Cosetti, pruživši ruke i blago-

sivljajući on viknu:— Dopuštamo vam da se obožavate.Oni nisu čekali da im se to kaže dva puta. Svejedno!

cvrkutanje otpoče. Govorili su tiho. Marius, nalakćen na le-žaljci, Cosette stojeći pokraj njega. — Ah, Bože moj! šapu-tala je Cosette, napokon vas opet vidim; Ti si to! Vi ste to!Otići tako, da se tucete! Ali zašto? To je užasno. Četiri mje-seca bila sam kao mrtva. Oh! Kako je to zločesto od vas, štoste išli u tu bitku! šta sam vam bila učinila? Opraštam vam,ali to nećete više činiti. Malo prije, kad su došli po nas dadođemo, mislila sam opet, da ću umrijeti, ali to je bilo odradosti. Bila sam tako tužna! Nisam se pravo ni obukla, si-

554

gumo izgledam kao strašilo, šta će reći vaši rođaci, što mevide u sasvim zgužvanoj ogrlici? Ta govorite i vi! Puštateme da sama govorim. Mi smo još uvijek u ulici Oklopnika.Izgleda da je to vaše rame bilo strašno. Rekli su mi, da semogla šaka metnuti unutra. Osim toga izgleda da su rezalimeso škarama. To istom mora biti užasno. Plakala sam, višenemam ni očiju. Čudno je da se može tako patiti. Vaš djedizgleda vrlo dobar. Nemojte se micati, ne naslanjajte se nalakat, ozlijedit ćete se. Ah! kako sam sretna! Dakle svršenoje s nesrećom! Baš sam glupa. Htjela sam vam reći stvari,koje sam sasvim zaboravila. Da li me još uvijek volite? Mistanujemo u ulici Oklopnika. Tamo nema vrta. Cijelo vrijemepravila sam vatu; gledajte, gospodine, pogledajte, vi ste zato krivi, imam jedan žulj na ruci.

— Anđele! — govorio je Marius.Anđeo je jedina riječ u jeziku, koja se ne može istrošiti.

Nijedna druga riječ ne bi izdržala nemilosrdnu upotrebu, kojučine zaljubljeni.

Zatim, kako je bilo prisutnih, oni prekinuše razgovor inisu više rekli ni riječi, ograničavajući se, da jedno drugomsasvim nježno dodirnu ruku.

G. Gillenormand se okrenu svima onima, koji su bili usobi, i viknu:

— Govorite glasno, vi tamo. Vičite, vi iza pozornice. Hajde, malo galame, do đavola! da mogu ova djeca mirno cvr-kutati.

I prišavši Mariusu i Cosetti, on im reče tiho:— Govorite jedno drugom »ti«. Nemojte se ustručavati.Tetka Gillenormand prisustvovala je sa zaprepašćenošću

ovom upadanju svjetlosti u njenu zastarjelu kuću. To zapre-paštenje nije imalo u sebi ničeg neprijateljskog, nije to ninajmanje skandaliziran i zavidljiv pogled jedne sove na dvagoluba; bio je to glupi pogled jedne djevojke od pedeset isedam godina, bio je to promašen život, koji gleda taj tri-jumf, ljubav.

— Gospođica Gillenormand starija — reče joj njen otac— ja sam ti lijepo govorio da će ti se to dogoditi.

On posuti za trenutak i dodade:

555

— Gledaj sreću drugih.Zatim se okrene Cosetti:— Lijepa djevojka! zbilja lijepa djevojka! Kao da ju je

slikao Greuze! Dakle, samo ti ćeš tu imati, magare jedno! A,huljo jedna, dobro si se izvukao sa mnom, sretan si; samokad bih bio za petnaest godina mlađi, tukli bismo se na mačeve za nju. Vidi, vidi! ja sam zaljubljen u vas, gospođice.Zbilja! Pa to je i vaše pravo. Ah! kako će biti mala lijepadražesna ljupka svadba! Naša župa je Saint-Denis Svete pričesti, ali ja ću dobiti dozvolu, da se vjenčate u Saint-Paulu.Tamo je crkva ljepša. Zidali su je jezuiti. Koketnija je. Nalazi se preko puta fontane kardinala Biraguea. Jedno remek--djelo jezuitske arhitekture nalazi se u Namuru. Zove seSaint-Loup. Morat ćete otići tamo, kad se vjenčate. Za tovrijedi putovati tamo. Gospođice, ja sam potpuno vašeg mišljena, ja hoću da se djevojke udaju, one su zato i načinjene. Ima jedna sveta Katarina, koju bih želio da mimoobičaj za starije djevojke na njezin dan uvijek vidim bezkapice. Ostati djevojka, to je lijepo, ali je hladno. Svetopismo veli: Množite se. Da se spasi narod, potrebna je Jean-ne d'Arc; ali da se načini narod, treba tetka Roda. Dakleudajte se, ljepotice. Ja zbilja ne vidim, čemu ostati djevojkom. Znam doduše, da one imaju posebnu kapelu u crkvi ida imaju pravo zapisati se u Društvo djevica, ali do vraga,lijep mužić, dobar mladić i poslije godinu dana jedan debeliplavi balavčić, koji vas smjelo sisa i koji ima dobre naboresala na nogama, i koji vam punim šakama gnjavi dojku, držeći je u svojim malim rumenim šapama i smiješeći se kaozora, to sigurno više vrijedi nego držati svijeću na večernjii pjevati Turris eburnea!

Djed izvede okret na petama od devedeset godina i na-stavi govoriti kao kakvo pero, koje su opet navili:

Stavljaš dakle tačku sanjarijama tvojim,Alcippe, je V istina, ti se ženiš?

— A, dobro sam se sjetio!— šta, oče?

556

— Zar ti nisi imao jednog prisnog prijatelja?— Da, Courfevraca.— Šta je s njim?— Poginuo je.— To je dobro.On sjedne kraj njih, posadi Cosettu, i uze njihove četiri

ruke u svoje stare smežurane šake:— Osobita je, doista, ova ljepotica. Ona je jedno remek-

-djelo, ova Cosette! Ona je sasvim kao mala djevojčica i sasvim kao velika dama. I bit će samo baronica, to nije pravo;ona je rođena markiza. Gledajte samo, kakve ima trepavice!Djeco, zapamtite dobro da ste vi u pravu. Volite se. Zaglu-pite od toga. Ljubav, to je glupost ljudi i duhovitost Boga.Obožavajte se. Samo — dodade on odjednom natmuren —kakva nesreća! Sad sam se na to sjetio! Više od polovice onogšto imam, to je doživotna renta; dokle ja budem živio, jošće nekako ići, ali poslije moje smrti, kroz jedno dvadesetgodina, ah! sirota moja djeco, nećete imati ni groša! Vašelijepe bijele ruke, gospođo barunice, učinit će đavolu siromaštva čast da ga vuku za rep.

Ovdje se začu jedan glas ozbiljan i miran, koji reče:— Gospođica Eufrazija Fauchelevent ima šest stotina hi

ljada franaka.To je bio glas Jeana Valjeana.On dotle nije govorio ni riječi, nitko, čini se, nije ni znao

da je on još tu, a on je stajao uspravno i nepomično iza svihtih sretnih ljudi.

— Tko je ta gospođica Eufrazija, o kojoj je riječ — zapita djed uplašen.

— To sam ja — odgovori Cosette.— Šest stotina hiljada franaka? — ponovi g. Gillenor-

mand.— Manje četrnaest ili možda petnaest hiljada franaka —

reče Jean Valjean.I on položi na stol omot, za koji je tetka Gillenormand

mislila da je knjiga.557

Jean Valjean sam otvori omot; bio je to svežanj banknota.Prelistaše ih i prebrojiše. Bilo je pet stotina nota po hiljadufranaka i sto šezdeset osam po pet stotina. Svega pet stotinaosamdeset četiri hiljade franaka.

— Evo jedne dobre knjige — reče g. Gillenormand.— Pet stotina osamdeset i četiri hiljade franaka! — pro

šapta tetka.— Ovo uljepšava mnoge stvari, zar ne, gospođice Gille

normand starija — nastavi djed. — Ovaj đavo Marius, onvam je pronašao u gnijezdu, na drvetu, sanjariju, jednu gri-zetu milijunašicu! Pa onda vjerujte u ljubav mladića! Studenti nalaze studentice sa šest stotina hiljada franaka. Zaljubljeni Cherubin radi bolje nego Rothschild.

— Pet stotina osamdeset i četiri hiljade franaka! — ponavljala je poluglasno gospođica Gillenormand. — Pet stotina osamdeset i četiri! to je toliko, koliko i šest stotina —pa da!

što se tiče Mariusa i Cosette, oni su se za to vrijeme gle-dali, jedva da su se i osvrnuli na tu sitnicu.

V

BOLJE OSTAVITI NOVAC U ŠUMI, NEGO KOD JAVNOGBILJEŽNIKA

Sigurno ste razumjeli, a nisu potrebna duga objašnjenja,da je Jeanu Valjeanu poslije afere Champmathieu uspjeloiza prvog bijega od nekoliko dana doći u Pariz i povući odLaffittea svotu, koju je pod imenom gospodina Madeleineazaradio u Montreuilu na moru; i da je — bojeći se da nebude nanovo uhićen, što se zaista malo kasnije i dogodilo —sakrio i zakopao tu svotu u šumi montfermeilskoj na mjestu,nazvanom proplanak Blaru. Ta svota, šest stotina hiljada fra-naka, sva u banknotama, mogla je stati u jednu kutiju; alida bi sačuvao kutiju od vlage, on ju je stavio u sandučić odhrastovine, pun ljusaka od kestenja. U isti sandučić metnuoje i drugo svoje blago, biskupove svijećnjake. Vi se sjećate,558

da je bio ponio te svijećnjake, bježeći iz Montreuila na moru.Čovjek, koga je prvi put spazio Boulatruelle jedne večeri,bio je Jean Valjean. Kasnije, kad god bi mu zatrebalo no-vaca, on je dolazio na proplanak Blaru, da ga uzme. Otudaone njegove odsutnosti, o kojima smo govorili. Imao je jedanbudak, sakriven negdje u paprati, na mjestu, za koje je samoon znao. Pošto je vidio, da se Marius oporavlja, osjećajućida se približuje trenutak, kada će taj novac moći biti kori-stan, on je otišao po njega; i to je opet njega spazio Boula-truelle u šumi, ali ovoga puta ujutro, a ne uveče. Boulatruelleje naslijedio budak.

Stvarna svota bila je pet stotina osamdeset i četiri hilja-de pet stotina franaka. Jean Valjean odijeli onih pet stotinafranaka za sebe.— Poslije ćemo već vidjeti — pomislio je on. Razlikaizmeđu te svote i šest stotina i trideset hiljada franaka,povučenih od Laffittea, predstavljala je trošak iz desetgodina, od 1823. do 1833. Pet godina boravka u samostanustajalo je samo pet hiljada franaka.

Jean Valjean stavi dva srebrna svijećnjaka na kamin, gdjeoni zasjaše, na veliko divljenje Toussainte.

Uostalom, Jean Valjean je znao da se oslobodio Javerta.Pričali su pred njim, a i on je provjerio stvar u Moniteuru,koji je javio, da je jedan redarstveni nadzornik po imenuJavert pronađen utopljen pod jednom lađom-perionicom iz-među Pont-au-Changea i Pont-Neufa, da je jedno pismo —ostavljeno od tog čovjeka, inače besprijekornog i vrlo cijenje-nog od svojih starješina, davalo povoda misliti na duševnuporemećenost i samoubojstvo. — Zbilja, pomisli Jean Valjean,pošto me je pustio na slobodu, kad me je već imao u rukama,sigurno je već tada bio lud.

559

VI

OBA STARCA ĆINE SVE, SVAKI NA SVOJ NAČIN, DACOSETTE BUDE SRETNA

Spremili su sve za svadbu. Liječnik, upitan za savjet, iz-javi da će se moći održati u veljači. To je bilo u prosincu.Proteklo je nekoliko divnih tjedana potpune sreće.

Djed nije bio manje sretan. Ostajao bi po četvrt satau promatranju Cosette.

— Divna, lijepa djevojka! — uzviknuo bi on. — Izgleda tako blaga i tako dobra! Nema prigovora, srce moje,to je najdražesnija djevojka, koju sam vidio u životu. Kasnije će to imati vrlina s mirisom ljubičice. To je prava gracija, pa da! može se samo plemenito živjeti s takvim jednimstvorenjem. Mariuse, sine moj, ti si baron, ti si bogat, nemoj se baviti odvjetništvom, zaiklinjem te.

Cosette i Marius bili su odjedanput prešli iz groba u raj.Na taj prijelaz nisu bili pripravljeni i bili bi njime zaprepa-šteni, da nisu bili upravo zaslijepljeni.

— Da li ti nešto razumiješ od svega toga? — govorio jeMarius Cosetti.

— Ne — odgovarala je Cosette — ali mi se čini, da nasdragi Bog gleda.

Jean Valjean svrši sve, poravna sve, ugladi sve, sve učinilaikim. On je hitio k sreći Cosettinoj s isto toliko užurba-nosti, i prividno isto toliko radosti, kao i sama Cosette.

Kako je nekad bio predsjednik općine, znao je riješitijedan težak problem, u čiju je tajnu bio samo on upućen:naime, građansko stanje Cosettino. Reći otvoreno porijeklo,tko zna? to bi još moglo spriječiti svadbu. On izvuče Cosettuiz svih poteškoća. On joj udesi jednu obitelj mrtvih lica, si-guran način, da se izbjegne svaka tužba. Cosette je bila od-vjetak jedne izumrle porodice; Cosette nije bila njegova kćer-ka, nego kćerka drugog jednog Faucheleventa. Dva brataFaueheleventa bili su vrtlari u samostanu Mali Picpus. Oti-šlo se u taj samostan; tu je bilo u izobilju najboljih infor-macija i najdostojnijih potvrda; dobre opatice, malo sposob-

560

ne i malo voljne da ispituju pitanje očinstva, i ne videći tunikakve lukavštine, nisu nikad ni znale tačno, kojega jeFaucheleventa Cosette bila kći. One rekoše ono što se htjelo,i rekoše to s uvjerenjem. Bio je sastavljen jedan službenispis. Cosette je postala pred zakonom gospođica EufrazijaFauchelevent. Proglasiše je siročetom po ocu i po majci.Jeatn Valjean udesi sve tako, da on bude određen, pod ime-nom Fauchelevent, za skrbnika Cosettina, s Gillenormandomkao drugim skrbnikom.

što se tiče pet stotina osamdeset i četiri hiljade franaka,njih je ostavljalo Cosetti jedno umrlo lice, čija je volja bilada ostane nepoznato. Tačno je ostavština iznosila pet stotinadevedeset i četiri hiljade franaka; ali deset hiljada franakapotrošili su za odgoj gospođice Eufrazije, od čega pet hiljadafranaka isplaćenih samom samostanu. Ova ostavština, povje-rena jednom trećem licu, imala je biti predana Cosetti, kadapostane punoljetna ili kada se bude udavala. Na sve to skupamoglo se, kao što se vidi, vrlo lijepo pristati, osobito s jednimdodatkom od pola milijuna. Bilo je, naravno, tu i tamo nekihneobičnih stvari, ali nitko ih nije zapazio; jedan od zainte-resiranih imao je oči povezane ljubavlju, drugi svotom odšest stotina hiljada franaka.

Cosette doznade, da nije kći tog starog čovjeka, koga jetako dugo zvala ocem. To je bio samo rođak; jedan drugiFauchelevent bio joj je pravi otac. U svakom drugom tre-nutku bilo bi je to gorko ražalostilo. Ali u neizrecivom času,u kome se nalazila, to je bila samo mala sjenka, malo po-mračenje, i ona je bila toliko sretna, da je taj oblak potra-jao samo kratko. Imala je Mariusa. Mladić je dolazio, staracse gubio; takav je život.

A zatim, Cosette je odavno bila naviknuta, da oko sebevidi zagonetke; svako biće, koje je imalo tajanstveno djetinj-stvo, uvijek je spremno na žrtve.

Ona je ipak Jeanu Valjeanu i dalje govorila: Oče.Cosette, sva blažena, bila je oduševljena djedom Gille-

normandom. On ju je doduše i obasipao madrigalima i daro-vima. Dok je Jean Valjean gradio Cosetti redovit položaj udruštvu i stanje izvan dohvata svakog napadaja, g. Gillenor-36 Jadnici II

561

mand se brinuo za svadbene darove. Ništa mu nije bilo ugod-nije nego da bude veoma darežljiv. Poklonio je Cosetti jednuhaljinu od čipaka iz Binchea, koja mu je ostala od njegoverođene bake. — Ta se moda opet vraća — rekao je on — starese stvari strašno traže, te se mlade žene iz moje starosti obla-če kao starice iz mojeg djetinjstva.

On je pustošio svoje starinske ormare od coromandelskoglaka s ispupčenom sredinom, koji se godinama nisu otvarali.— Da ispovjedimo ove stare plemenitaše, govorio je on: davidimo šta imaju u trbuhu. — On je s bukom napastovaotrbušaste ladice, pune toaleta svakih svojih žena — svih svo-jih ljubavnica, svih svojih baka. Pekinške svile, šarene ki-neske svile, moire sa slikama, haljine od turske svile, indij-ske marame izvezene zlatom, koje se može prati, komadi da-uphinske svile bez naličja, genovske i alansonske čipke, sta-rinski nakiti, bombonijere od slonove kosti, ukrašene mikro-skopskim bitkama, haljine, rublje, vrpce, svim je on timzasipao Cosettu. Cosette, zadivljena, izvan sebe od ljubaviprema Mariusu i zbunjena zahvalnošću prema g. Gillenor-mandu, sanjala je o bezgraničnoj sreći, odjevenoj u sateni kadifu. činilo joj se, da košaricu s njenim svadbenim daro-vima drže serafi. Njezina je duša odlijetala u nebesko plavet-nilo na krilima od malinske čipke.

Zanos zaljubljenih bio je dostignut, rekli smo već, sa-mim djedovim ushićenjem. Bila je kao ne*ka fanfara, u uliciFilles-du-Calvaire.

Svako jutro nov dar Cosetti iz djedove staretinarnice. Svimogući ženski ukrasi divno su se redali oko nje.

Jednog dana, Marius, koji se rado razgovarao ozbiljno krozsvoju sreću, reče ne znam više kojim pavodom:

— Ljudi revolucije tako su veliki, da oni već imaju usebi utjecaj vjekova, kao Katon i kao Focion, i svaki od njihizgleda kao neko antičko sjećanje (memoire antique)! —

— Antički moire (moire antique)! — usklikne starac. —Hvala, Mariuse. To je baš ideja, koju sam tražio.

I sutradan se jedna divna haljina od starinskog moireapriključila Cosettinim darovima.

562

Djed je iz tih krpica izvlačio čitavu jednu mudrost:— Ljubav je lijepa stvar; ali je potrebno i nešto s njom.

Treba u sreći i nepotrebnog. Sreća, to je samo ono što jeneophodno. Začinimo je obilno suvišnim. Dvor i njeno srce,Njeno srce i Louvre. Njeno srce i svečanost sa svima vodo-skocima u Versaillesu. Dajte mi moju pastiricu i gledajte dabude kneginja. Dovedite mi Filisu s vijencima različka u gla-vi, i dodajte joj sto hiljada livara rente. Otvorite mi jednuidilu do unedogled pod mramornim stupovima. Pristajem naidilu, a također i na čaroliju mramora i zlata. Suha srećaslična je suhom hljebu. Jede se, ali to nije ručak. Hoću su-višnog, nepotrebnog, nepametnog, prekomjernog, onog štoničemu ne služi. Sjećam se, da sam vidio u Strasburškoj kate-drali jedan sat, visok kao trokatna kuća, koji je pokazivaovrijeme, koji je imao dobrotu da pokazuje vrijeme, ali kojinije izgledao da je za to načinjen, i koji vam, pošto odbijepodne ili ponoć, podne, sat sunca, ponoć, sat ljubavi, ili koji-god drugi sat koji hoćete, davao mjesec i zvijezde, zemlju imore, ptice i ribe, Feba i Febu, i niz svakojakih stvari, kojeizlaze iz jedne udubine, i dvanaest apostola, i cara Karla Pe-tog, i fiponinu i Sabinusa, i povrh svega gomilu malih pozla-ćenih patuljaka, koji sviraju u trublje. Bez obzira na divnezvonjave, koje je on svakog sata rasipao po zraku, da ni samine znate zašto. Jedan goli, ružni sat, koji samo označuje sa-tove, da li se može mjeriti s tim? Ja osobno, ja mislim kao iveliki sat u Strasbourgu, i ja ga više volim od sata s kuka-vicom iz Schwarzwalda.

G. Gillenormand je samo bulaznio o svadbi i sve blagoosamnaestog vijeka redalo se ispremiješano u njegovim po-hvalnim ditirambima.

— Ne razumijete se vi u umjetnost svetkovina. Ne znatenačiniti jedan dan veselja u ovom današnjem vremenu —uskliknuo bi on. — Vaš je devetnaesti vijek mlitav. Nedosta-je mu pretjeranost. On ne zna za bogato, on ne zna za plemić-ko. On je u svim stvarima ošišan do glave. Već je treći staležbezukusan, bezbojan, bezmirisan i bez obličja. Snovi vašihgrađanka, koje se, kako to one vele, nastanjuju, jesu: jedanlijep budoar, novo dekoriran, ljubičasti palisandar i pamuč-

56336*

no platno. Mjesta! Mjesta! Gospodin Tvrdica uzima gospođicuškrticu. Raskoš i sjaj. Prilijepili su dukat na jednu svijeću.Eto vašeg doba. Htio bih da se vratim dalje od Sarmata. Ah,odmah poslije 1787. vidio sam ja da je sve izgubljeno, i toonoga dana, kada sam vidio kneza od Rohana, princa odLeona, kneza od Chabota, kneza od Montbazona, markiza odSaubise, vikonta od Thouarsa, paira Francuske, kako idu naLongchamp u običnim kolima, što se drndaju! To je urodilosvojini plodom. U današnjem vijeku: svršavaju se poslovi,igra se na burzi, zarađuje se novac i škrtari se. Njeguje se iglača površina; sve je to stegnuto, oprano, sapunano, ostru-gano, brijano, češljano, namazano, uglačano, očetkano, očiš-ćeno izvana, besprijekorno, glatko kao šljunak, diskretno, si-romaški, a istodobno, tako mi čedne ljubavi!, na dnu savjestiđubrište i kloaka da bi se zgadilo i kuharici, koja se usek-njuje prstima. Evo devize, koju dajem svom vremenu: Prljavačistoća. Mariuse, nemoj se ljutiti, dopusti mi da govorim, negrdim narod, vidiš, puna su mi usta tvog naroda, ali dopusti,da malo isprašim buržoaziju. I ja sam u njoj. Tko jako voli,jako šiba. A onda, ja ti otvoreno velim, danas se ženi, ali sene zna više ženiti. Ah, istina je, ja žalim za ljupkošću starihobičaja. Ja sve u njima žalim. Onu otmjenost, ono viteštvo,ono uglađeno i ljupko ponašanje, onu razveseljujuću raskoš,koju je svatko imao, glazbu, koja je dio svadbe, simfonijugore, bubnjanje dolje, plesove, vesela lica za stolom, vrlo sup-tilne madrigale, pjesme, rakete, bengalske vatre, iskreni smi-jeh, đavola i njegovu buku, velike mašine od vrpca. Žalimza mladenkinom podvezicom. Mladenkina podvezica rođakinjaje Venerina pojasa. Oko čega se vodi trojanski rat? Ta za Bo-ga, oko podvezice Helenine. Zašto se biju, zašto božanski Dio-med razbija na glavi Meriona veliku bakrenu kacigu s desetšiljaka? Zašto se Ahil i Hektor bodu snažnim udarcima kopa-Ija? Jer je Helena pustila Parisu, da joj uzme podvezicu. Spodvezicom Cosettinom ispjevao bi Homer Ilijadu. On bi sta-vio u svoj spjev jednoga starog brbljavca, kao što sam ja inazvao bi ga Nestor. Prijatelji moji, nekada, u onom prijat-nom nekada, pametno bi se ženilo; načinio bi se najprije do-

564

bar ugovor, a onda dobra gozba. Tek što bi izašao pravnikCujas, ulazio bi gurman Gamache. Ali, šta ćete!, trbuh je pri-jatna životinja, koja traži šta joj pripada i koja također hoćesvoju svadbu. Dobro se večeralo, i iihali ste za stolom lijepususjedu bez okovratnika i koja je tek umjereno krila svojegrudi! Ah! onih široko nasmijanih usta, i kako je bilo veselou ono doba! mladost je bila jedan buket cvijeća; svaki mladićbi se završavao jednom grančicom jorgovana ili kitom ruža;bili vi makar i ratnik, ipak ste bili pastir; i ako bi slučajnobili dragonski kapetan, ipak bi našli načina da se zoveteFlorian. Držalo se nešto do ljepote. Trpali su se na sebe ve-zovi i crvenila. Građanin je izgledao kao cvijet, markiz kaonakit od dragoga kamenja. Nije bilo remena ispod noge, dazateže hlače, nije bilo čizama. Bilo je sve nagizdano, ulickano, uraznim svijetlim prelijevajućim se bojama, ljupko, koketno,lepršalo se, što nije sprečavalo, da se nosi sablja o bedrima.Kolibrići s kljunom i čaporcima. To je bilo vrijeme LjubavneIndije. Jedna strana vijeka bila je delikatnost, druga gospod-stvenost; i, sto mu ljubavi! zabavljalo se. Danas je sve oz-biljno. Građanin je škrt, građanka se gradi čedna; vaš je vijekzle sreće. Otjerali bi Gracije kao pretjerano dekoltirane. Jao!ljepota se otkriva kao kakva rugoba. Od Revolucije svenosi hlače, čak i plesačica mora biti ozbiljna; vaši su plesovidoktrinarni. Mora se biti dostojanstven. Bilo bi vam strašnokrivo, kada ne biste nosili bradu u svojoj kravati. Ideal jednogdvadesetogodišnjeg balavca, koji se ženi, to je, da sliči na go-spodina Royer-Collarda. A znate li, čemu vodi ta dostojan-stvenost? Vodi nas niskom. Slušajte ovo: veselost nije samovesela, ona je velika. Ta budite zaljubljeni veselo, vraga! Ze-nite se, kada se već ženite, s grančicom i zanosom i galamomi hukom-bukom sreće! Ozbiljnost u crkvi, dobro! Ali čim sesvrši obred, tako mi Boga! Treba zavitlavati jedan san okomladenke. Svadba mora biti kraljevska i himerična; ona moraprovoditi svoju ceremoniju od katedrale Reimsa do pa-gode u Chanteloupu. Odvratna mi je bijedna svadba. Tristamu vragova! Budite na Olimpu, barem taj dan. Budite bo-govi. Ah! mogli bi biti vile i vilenjaci. Plesovi i osmijesi, gar-diste Aleksandra Velikog sa srebrnim tokama; a ovamo ste

565

smržnjakovići! Prijatelji moji, svaki mladenac mora biti princAldobrandini. Iskoristite taj dan, da se vinete u nebesa s labu-dovima i orlovima, makar sutra pali u purgarstvo žaba; ne-mojte štedjeti na braku, nemojte mu potkresivati sjaja; nebudite škrti onog dana, kada ste svijetli. Svadba nije kućan-stvo. Ah! kad bih mogao da činim po svojoj volji, bilo bi togalantno, čule bi se violine u drveću. Evo mog programa: ne-besko plavetnilo i srebro. Upleo bih u veselje poljska božan-stva, pozvao bih driade i nereide. Amfitrina svadba, jedan ru-žičasti raj, lijepo počešljane i sasvim gole nimfe, jedan aka-demik, koji nudi stihove boginji, jedna kola sa zapregom mor-skih čudovišta.

Triton trči naprijed i vabi iz zvonke školjkeZvuke zvučne i čame, tako da očara svakog!

— Eto vam jednog programa svetkovine, eto vam, ili seonda ja u to ne razumijem, sto mu gromova!

Dok je djed u punom pjesničkom zanosu slušao sam se-be, Cosette i Marius opijali su se gledanjem, što im je sadabilo slobodno.

Tetka Gillenorimand promatrala je sve ovo svojom neo-buzdanom mirnoćom. Ona je tih pet ili šest mjeseci imaladosta uzbuđenja. Marius se vratio, Marius donesen sav ukrvi, Marius donesen s barikade, Marius mrtav, zatim živ,Marius se pomirio s djedom, Marius se ženi s milijunašicom.Šest stotina hiljada franaka bili su njezino posljednje uzbu-đenje. Zatim joj se vratila njena ravnodušnost male djevoj-čice. Ona je redovito išla na mise, prebirala svoje krunice,čitala svoj molitvenik, šaputala u jednom kutu kuće Ave,dok se u drugom šaputalo: / love you (Ja Vas ljubim), i onaje nejasno vidjela Mariusa i Cosettu kao dvije sjenke. Među-tim, ona je također bila jedna sjenka.

Postoji izvjesno stanje neotpornog asketizma, u kome du-ša, neutralizirana zamrlošću i tuđa svemu onome što bi semoglo nazvati življenjem, izuzevši zemljotrese i katastrofe,ne prima ni jedan od ljudskih utisaka, ni prijatan ni bolan.

566

— Ta pobožnost — govorio je čiča Gillenormand — slična jekihavici. Ništa ne osjećaš od života. Ni ružan miris, ali niugodan miris.

Uostalom, šest stotina hiljada franaka uklonilo je neod-lučnost ove stare djevojke. Otac je tako malo vodio onjoj računa, da je nije ni pitao za savjet, da li treba odobritiženidbu Mariusu. On je radio sa žestinom, na svoj način, ipošto je od despota postao rob, imao je samo jednu misao:da zadovolji Mariusa. A na tetku, da je postojala i nekatetka, da je i ona mogla imati neko svoje mišljenje, na tonije čak ni pomišljao, i makar koliko da je bila ovčica, našlase zbog toga uvrijeđena. Malko revoltirana u dubini svojeduše, ali izvana ravnodušna, ona je rekla sebi: Moj otac rje-šava pitanje o ženidbi bez mene; ja ću riješiti pitanje o na-sljedstvu bez njega. Zapravo, ona je i bila bogata, a otacnije. Pravo na odluku o tome, ona je dakle pridržala za sebe.Da se je Marius ženio s kakvom sirotom, ona bi ih vjero:jatno ostavila u sirotinji. Tim gore po inoga gospodina serstrica. — Ženi se prosjakinjom, pa neka bude prosjak! —Ali onih Cosettinih pola milijuna dopade se tetki i promijeninjeno unutrašnje raspoloženje prema ovom ljubavničkomparu. Šest stotina hiljada franaka za poštovanje su i bilo jeočigledno, da ni ona nije mogla učiniti drukčije, nego dasvoje imanje ostavi ovim mladencima, baš zato, što im nijebilo potrebno.

Uređeno je, da mladenci stanuju kod djeda. GospodinGillenormand je pod svaku cijenu htio da im ustupi svojusobu, najljepšu u cijeloj kući. — To će me pomladiti — obja-šnjavao je on. — Uostalom, to je moj stari plan. Uvijek sammislio na to, da priredim neku svadbu u svojoj sobi. On ukrasisvoju sobu gomilom starinskih galantnih stvarčica umjetničkeizradbe. Naredi, da se strop i zidovi prevuku nekomneobičnom tkaninom, koju je imao u velikom komadu i zakoju je držao, da je pravi Utrecht, na satenu žutom kao ljutićcvjetovi jagorčike od kadife. — Baš takvom istom tkaninom,govorio je on, bila je prekrivena postelja kneginje od

567

Anvillea u La Roche-Guyonu. — On stavi na kamin malustatuetu od saksonskog porculana, koja je držala muf na go-lom trbuhu.

Knjižnica g. Gillenormanda posta odvjetnička pisarnica,koju je morao imati Marius, jer to, kao što se sjećate, zah-tijeva savjest odvjetnika.

VII SANJARENJE SA

SREĆOM

Vjerenici su se viđali svaki dan. Cosette je dolazila s g.Faucheleventom.

— Ovo se svijet okrenuo iz temelja — govorila je gospo-đica Gillenormand — te buduća dolazi vjereniku u kuću,da joj se ovako udvara.

Ali oporavljanje Mariusovo utvrdilo je tu naviku, a na-slonjači u ulici Filles-du-Calvaire, zgodniji za razgovore u če-tiri oka od slamnatih stolaca u ulici Oklopnika, ukorijenili suje. Marius i g. Fauchelevent viđali su se, ali nisu govorili. Či-nilo se, kao da je tako bilo ugovoreno. Svakoj djevojci potre-ban je tako jedan pratilac. Cosette ne bi mogla dolaziti bezg. Faucheleventa. Za Mariusa je g. Fauchelevent bio uvjetCosettin. On je pristao na taj uvjet. Kad bi se nejasno i bezpreciziranja povela riječ o političkim pitanjima, o općem po-boljšanju stanja, oni bi uspijevali da jedan drugom kažu neštoviše od »da« ili »ne«. Jednom, u govoru o prosvjećivanju, zakoje je Marius htio, da bude besplatno i obvezatno umno-ženo u svim njegovim oblicima, obilato dano svima kao zraki sunce, jednom riječi tako, da ga se može cijeli narod nadi-sati, složili su se potpuno i gotovo su razgovarali. Marius pri-mijeti tom prilikom, da je g. Fauchelevent rječit i da govoričak nekom probranošću. Ipak, manjkalo mu je nešto, ne znatešta. G. Fauchelevent imao je nečega manje nego čovjek izviših krugova, i nečega više.

Marius je u dubini svoje misli okružavao raznim nekimpitanjima toga g. Faucheleventa, koji je prema njemu biosamo blagonaklon i hladan. Od vremena do vremena počeo

568

je sumnjati u svoje vlastito sjećanje. U njegovu je pamćenjupostojala jedna rupa, jedna praznina, jedan ponor, koji suiskopali četiri mjeseca umiranja. Mnogo se stvari tu pogu-bilo. On se sada čak pitao, da li je baš zaista g. Fauchele-venta, toga tako ozbiljnog i tihog čovjeka, vidio na barikadi.

To uostalom nije bilo jedino čuđenje, koje su mu poja-vljivanja i nestajanja prošlosti ostavila u pameti. Ne trebamisliti da je on bio oslobođen od svih onih napasti pamćenja,koje nas sile, čak i sretne, čak i zadovoljne, da se — rastu-ženi — ogledamo natrag. Glava, koja se osvrće prema izbri-sanim horizontima, ne sadrži ni misao ni ljubav. Na časove biMarius zaronio glavu u šake i hučna i nejasna prošlost pro-lijetala je sumrakom, koji je on imao u svome mozgu. Opetje viđao gdje pada Mabeuf, opet slušao Gavrochea, kako pje-va pod tanetima, i osjećao bi pod svojim usnama hladno čeloEponinino; Enjolras, Courfevrac, Jean Prouvaire, Combeferre,Bossuet, Grantaire, svi prijatelji njegovi, uskrsavali bi prednjim i iščezavali zatim u maglu. Sva ova bića, draga, bolna,vrla, ljupka ili tragična, zar su to bili snovi? Jesu li oni zaistapostojali? Buka je sve zamotala u dim. Velike groznice ima-ju velike snove. On bi se pitao, pipao bi se; sve te stvarnosti,koje su iščezavale, izazvale su kod njega vrtoglavicu. Pa gdjesu sada svi oni? Da li je baš zbilja istina, da je sve to mrtvo?Jedan pad u mrak odnio je sa sobom sve, osim njega. Sve jeto, činilo mu se, iščezlo kao iza kazališnog zastora. Ima takvihzastora, koji se spuštaju u životu. Bog prelazi na slijedeći čin.

A i on sam, je li ostao isti čovjek? On, siromašak, sadje bogat; on, napušten, ima porodicu; on, očajan, ženi seCosettom. Činilo mu se, kao da je prošao kroz grob, u kojije ušao crn, a iz koga je izašao bijel, i da su drugi ostali utome grobu. U izvjesnim časovima sva ova bića prošlosti, kojasu se vratila i bila tu, okruživala bi ga i činila sumornim;tada bi pomislio na Cosettu, i odmah bi postajao vedar; izaista, tek ova sreća bila je podobna da izbriše onukatastrofu.

I g. Fauchelevent skoro je imao svoje mjesto među ovimiščezlim bićem. Marius kao da nije vjerovao, da je Fauche-levent s barikade isti ovaj Fauchelevent od krvi i mesa, koji

569

tako ozbiljan sjedi kraj Cosette. Onaj prvi bez sumnje je je-dan od snova, koje su donijeli i odnijeli njegovi časovi bunila.Uostalom, kako su obje prirode bile strmenite, nikakvo pita-nje od Mariusa Faucheleventu nije bilo moguće. To mu niječak padalo ni na um. Tu karakterističnu pojedinost već smospomenuli.

Dva čovjeka sa zajedničkom tajnom i nekom vrstom šut-ljivog sporazuma, ne govoreći ni riječi o tome, mnogo su rjeđinego što se misli.

Samo jedanput je Marius učinio pokušaj. On navede raz-govor na ulicu Chanvrerie i okrećući se g. Faucheleventu re-če mu:

— Vi sigurno poznate tu ulicu?— Koju ulicu?— Ulicu Chanvrerie.— Nemam ni pojma o imenu te ulice — odgovori g. Fau-

chelevent glasom najprirodnijim na svijetu.Odgovor, koji se odnosio na ime iilice, a ne na samu ulicu,

učini se Mariusu mnogo pretežniji nego što je u stvari bio.— Sigurno sam sanjao — mislio je on. — Imao sam halu

cinaciju. Bio je to netko sličan njemu. G. Fauchelevent nijebio ondje.

VIII

DVA ČOVJEKA, KOJI SE NE MOGU PRONAĆI

Koliko god da je bilo veliko ushićenje, ono nije izbrisaloiz glave Mariusu druge brige.

Dok se pripremao za svadbu i iščekavao određeni dan,on je u prošlosti činio teška i skrupulozna istraživanja.

Dugovao je zahvalnosti na više strana; dugovao je za svo-ga oca, dugovao je za sebe osobno.

Bio je tu Thenardier; bio je tu neznanac, koji ga je donio,njega, Mariusa, g. Gillenormandu.

Marius je pokušavao da ih pronađe, ne hoteći da se ože-ni, da bude sretan, a njih da zaboravi, jer se bojao da tineisplaćeni dugovi, koje je imao, ne pomrače njegov život,

/

od tada tako svijetao. Bilo mu je nemoguće ostaviti iza sebesav taj dug neisplaćen, i htio je da ima naplaćenu priznanicuna prošlost prije nego veselo stupi u budućnost.

Što je Thenardier bio lupež, to nije nimalo umanjivaločinjenicu, da je on bio spasio pukovnika Pontmercvja. The-nardier je bio zlikovac za cijeli svijet osim za Mariusa.

I ne znajući šta se zapravo dogodilo na razbojištu Wa-terlooa, Marius nije znao tu osobitu okolnost, da je njegovotac bio prema Tnenardieru u čudnom položaju, da mu du-guje život, ali da mu ne duguje zahvalnosti.

Ni jednom od raznih izvidnika, koje je Marius upotrije-bio, nije pošlo za rukom pronaći Thenardierov trag. Mrtviloje na toj strani izgledalo potpuno. Thenardierovica je umrlau zatvoru još za vrijeme istrage. Thenardier i njegova kćiAzelma, koji su jedini ostali od te jadne skupine, opet suutonuli nekuda u mrak. Vrtlog društvenog Nepoznatog bezšuma se zatvorio nad tim bićima. Čak se na površini nije vi-djelo ni ono drhtanje, ono talasanje, oni mračni i sve većikružni talasi, koji pokazuju, da je tu nešto utonulo i da semože pustiti sonda.

Kako je Thenardierovica bila mrtva, Boulatruelle izvan pi-tanja, Claquesous nestao, kako su glavni krivci utekli uzatvora, bilo je suđenje o napadaju u kućerini Gorbeau go-tovo bespredmetno. Cijela je afera ostala dosta mračna. Op-tuženička klupa suda morala se zadovoljiti dvojicom spored-nih učesnika, Panchaudom, narečenim Proljetni, i Demi-Liar-dom, narečenim Dvije Milijarde, koji su poslije preslušavanjaosuđeni svaki s deset godina robije na galijama. Nad nji-hovim pobjeglim saučesnicima izrečena je u kontumaciji pre-suda na vječnu robiju. Thenardier je kao glavni pokretač ivođa bio također osuđen na smrt u kontumaciji. Ova je osu-da bila jedina stvar, koja je postojala o Thenardieru, baca-jući na to zakopano ime svoju kobnu svjetlost, kao svijeća namrtvački lijes.

Uostalom, potiskujući Thenardiera u krajnje dubine strep-njom, da ne bude uhvaćen, ova osuda je još povećavala gustimrak, koji je pokrivao tog čovjeka.

570 571

Što se tiče drugog, što se tiče nepoznatog čovjeka, kojije spasio Mariusa, istraživanja su se zaustavila kao presje-čena. Uspjelo im je pronaći fijaker, koji je 6. lipnja uvečedonio Mariusa u ulicu Filles-du-Calvaire.

Kočijaš je izjavio, da je 6. lipnja po nalogu jednog re-darstvenog izvidnika čekao od tri sata popodne do pred noćna keju Elizejskih polja iznad izlaska Velikoga kanala; dase oko devet sati uveče otvorila rešetka kanala, koja gleda naobalu rijeke; da je iz nje izašao jedan čovjek, noseći na le-đima drugog jednog čovjeka, koji je izgledao mrtav; da jeizvidnik, koji je tu bio na motrenju, uhitio živog i zaplijeniomrtvog čovjeka; da je po nalogu izvidnikovu on, kočijaš, pri-mio »sav taj svijet« u svoj fijaker; da su najprije otišli uulicu Filles-du-Calvaire; da su tu ostavili mrtvog čovjeka; daje mrtav čovjek bio gospodin Marius i da ga on, kočijaš, do-bro prepoznaje, premda je »ovaj put« živ; da su zatim nano-vo sjeli u kola; da je on ošinuo konje; da su mu na nekolikokoraka pred ulazom u ulicu Arhiva viknuli da stane; da su mutu na ulici platili i ostavili ga, i da je izvidnik odveo onogčovjeka; da on ne zna više ništa; da je noć bila veoma crna.

Marius se, već smo rekli, nije sjećao ničega. Sjećao setek da je bio dočekan odostrag jednom snažnom rukom utrenutku, kada je nauznak padao u barikadu; zatim je zanjega sve iščezlo. On se osvijestio istom kod g. Gillenor-manda.

Gubio se u nagađanjima.Nije mogao sumnjati u svoju vlastitu identičnost. Kako

se, međutim, moglo dogoditi to, da bude »zaplijenjen« od iz-vidnika na obali Seine, blizu mosta Invalida, a bio se srušiou ulici Chanvrerie? Netko ga je prenio iz četvrti Glavne trž-nice na Elizejska polja. Ali kako? Kroz kanal. Nečuveno po-žrtvovanje.

Netko? Tko?Toga je čovjeka Marius tražio.O tom čovjeku, koji je bio njegov spasitelj, ništa; nika-

kva traga; ni najmanjeg znaka.Marius, premda prisiljen na veliku rezerviranost s te stra-

ne, proširi svoja istraživanja čak do redarstvene prefekture.

572

Ni tu, kao ni na drugome mjestu, nisu informacije dovele dorasvjetljenja. Prefektura je znala manje od kočijaša. Tu senije znalo ni za kakvo uhićenje, izvršeno 6. lipnja kod rešetkeVelikoga kanala. Tu nisu bili primili nikakav izvještaj od iz-vidnika o događaju, koji se u prefekturi smatrao kao priča.Pripisivali su pronalazak te priče kočijašu; kočijaš je za do-bru napojnicu sposoban za sve, čak i za fantazije. Međutimje činjenica bila nesumnjiva i Marius nije mogao sumnjati unju, osim da posumnja u svoju vlastitu identičnost, kako smomalo prije rekli.

Sve je bilo neobjašnjivo u ovoj čudnoj zagonetki.Onaj čovjek, onaj tajanstveni čovjek, koga je kočijaš vi-

dio kako izlazi iz Velikoga kanala, noseći na leđima onesvi-ještenog Mariusa, i koga je izvidnik uhvatio na samom činuspašavanja buntovnika, što se dogodilo s njim? Što se dogo-dilo sa samim izvidnikom? Zašto je taj izvidnik šutio? Zarje čovjeku uspjelo pobjeći? Zar je podmitio izvidnika? Za-što se taj čovjek ničim nije javljao Mariusu, koji mu je zasve bio dužan? Nekoristoljublje nije bilo manje čudesno odpožrtvovanja. Zašto se taj čovjek nije pojavljivao? Može bitida je on bio iznad nagrade, ali nitko nije iznad zahvalnosti.Da nije možda već mrtav? Kakav je to bio čovjek? kakvomu je bilo lice? Nitko to nije mogao reći. Kočijaš je odgo-varao: Noć je bila vrlo crna. Bask i Nicolette, zbunjeni, gle-dali su samo svog mladoga gospodara, svega u krvi. Vratar,čija je svijeća osvjetljavala tragičan dolazak Mariusov, bioje jedini primijetio čovjeka, o kom je riječ, i evo opisa, kojije on davao: »Taj je čovjek bio strašan.«

U nadi, da će mu biti od koristi kod istraživanja, Mariusje sačuvao krvavo odijelo, koje je imao na sebi, kada su gadonijeli k djedu. Razgledajući to odijelo, primijetio je, damu je jedan o.krajak čudno poderan. Jednog komada nije bilo.

Jedne večeri govorio je Marius pred Cosettom i JeanomValjeanom o ovom cijelom čudnom događaju, o bezbrojniminformacijama, koje je prikupio, i o uzaludnosti svojih na-pora. Hladno lice »gospodina Faucheleventa« dovodilo ga jeu nestrpljivost.

573

On uz^iknu 'Sćt/'živošću,'u kojoj se osjećala gotovo ljufina:— Jest, tko god je bio, taj čovjek bio je uzvišen. Znate

li, šta je on učinio, gospodine? On se pojavio kao arhan-:eo. Trebalo je, da usred bitke poleti k meni, da me otrgne,

da otvori kanal, da me u njega odvuče, da me u njega od-nese! Trebalo je da prijeđe milju i pol po samim užasnimpodzemnim galerijama, pognut, savijen, u mraku, u kloaki,više od jedne i pol milje, gospodine, s jednim lesom na le-đima! A u koju svrhu? S jedinom tom svrhom, da spasi je-dan leš. A taj leš, to sam bio ja. On je sebi rekao: »Ima tumožda još jedna iskra živata; ja ću izložiti svoj vlastiti ži-vot, da spasim tu bijpdim iskricu!« I nije on izlagao svoj životjedanput, već dvadesfet puta! Svaki korak bio je jednaopasnost. Dokaz, što je pri izlasku iz kanala bio uhićen. Znateli, gospodine, da je taj čovjek sve ovo učinio? A nikakvanagrada nije bila u izgledu. Šta sam ja bio? Pobunjenik. Štasam ja bio? Pobijeđen. Ah! kada bi Cosettinih šest stotinahiljada franaka bili moji...

— Oni su vaši — prekine ga Jean Valjean.— Pa dobro — nastavi Marius — ja bih ih dao, samo

da nađem tog čovjeka!Jean Valjean zašuti.

KNJIGA ŠESTA

Probdjevena noć16. VELJAČE 1833.

Noć između 16. i 17. veljače 1833. bila je blagoslovljenanoć. Ona je imala povrh svoga mraka otvoreno nebo.To je bila svadbena noć Mariusa i Cosette.

Dan je bio prekrasan.Nije to bila plava svetkovina, o kakvoj je sanjao

djed, čarolija s mnogim anđelićima, i amorićima iznadglave mla-denaca, svadba dostojna da bude natpisiznad kakvih vrata. Ali bilo je blago i veselo.

U godini 1833. nije se sivadbovalo kao danas.Francuska još nije bila prenijela iz Engleske onu krajnjudelikatnost, da se žena otme i pobjegne s njom odmah nakonizlaska iz crkve, da se čovjek krije stideći se svoje sreće ida se nekako složi bjegunačko ponašanje sa zanosima pjesmenad pjesmama. Još se nije bilo shvatilo, kako je čedno,divno i pristojno, da se drnda svoj raj u poštanskim kolima,da se svoja tajna prekida švigarima biča, da se za svadbenulož-nicu uzme soba u krčmi i da se u banalnoj postelji, kojase plaća na noć, ostavi za sobom najsvetija od uspomena u ži-votu, pobrkana s boravkom uz kočijaša poštanskih kola i uzhotelsku sobaricu.

U ovoj drugoj polovini devetnaestog vijeka, u kojoj senalazimo, predsjednik općine sa svojim pojasom, svećeniksa svojom haljinom, zakon i Bog, nisu više dovoljni. Trebaih dopuniti kočijašem i poštanskim kolima za neku malu

575

selendru. Plavi kaput s crvenim zavratkom i zlatnim puce-tima, zelene kožne hlače, psovanje normandijskih konja sazavezanim repovima, lažna zlatna opšivenost, cilindar prevu-čen voskom, debeli napudrani perčin, ogroman bič i teške či-zme. Francuska još ne tjera eleganciju dotle, da kao engle-sko plemstvo zaspe kočije mladenaca tučom od starih papučai poderanih cipela za uspomenu na Churchilla, kasnije Mal-borougha ili Malbroucka, napadnutog gnjevom svoje tetke nadan svadbe, što mu je donijelo sreću. Cipele i papuče nisujoš sastavni dio naših svadbenih običaja. Ali polako, lijepukus se i dalje širi i doći će se i na to.

Godine 1833, prije toliko godina, svadba se nije obavljalau velikom kasu.

U to se doba još vjerovalo, zbilja čudna stvar, da je svad-ba intimna i društvena svetkovina, da patrijarhalan ručaknimalo ne kvari tu domaću svečanost, da veselje (makar biloi pretjerano, samo ako je uljudno) ne nanosi zla sreći, inajposlije, da je poštovanja dostojno i dobro, da se stapanjedviju sudbina, odakle će izaći porodica, otpočne u kući i dabračni par ima u budućnosti za svjedoka svadbenu ložnicu;

Ljudi su bili toliko bestidni, da se žene kod kuće.Svadba se, dakle, prema toj sada zastarjeloj modi, održala

kod g. Gillenormanda.Koliko god da je prirodan i običan posao oko vjenčanja,

oglašavanja mladenaca, razni dokumenti, općina, crkva, ima-ju uvijek raznih zahtjeva. Nije moglo biti gotovo prije 16.veljače.

I samo iz čistog zadovoljstva, da budemo tačni, bilje-žimo tu pojedinost: dogodilo se, da je 16. veljače pao bašna same poklade. Nastalo je neko kolebanje, ustručavanje,naročito kod tetke Gillenormand.

— Na poklade! — uzviknu djed — tim bolje! Ima jednaposlovica:

Vjenčanje o KarnevaluDaju djecu za pohvalu.

Prijeđimo preko toga. Neka bude šesnaestog! Želiš li ti mož-da odlaganje, Mariuse?

— Bogami, ne — odgovori zaljubljeni.— Vjenčajmo se! — zapjevuši djed.Svadba se dakle održala šesnaestog i posred općeg poklad-

nog veselja. Padala je kiša toga dana. Ali na nebu ima uvijekkomadićak plavetnila u službi sreće, koji bi ljubavnici vid-jeli čak i onda, kad bi sav ostali svemir bio pod kišobranom.

Uoči toga dana predao je Jean Valjean Mariusu pred g.Gillenormandom onih pet stotina osamdeset i četiri hiljadefranaka.

Kako se brak sklapao sa zajedničkim uživanjem dobara,svadbeni su dokumenti bili jednostavni.

Toussaint je sad postala potrebna Jeanu Valjeanu; Cosetteju je naslijedila i odmah promaknuta u stupanj svoje osobnesobarice.

Što se tiče Jeana Valjeana, nalazila se u kući Gillenor-mandovoj jedna lijepa soba, naročito uređena za njega, i Co-sette mu je rekla: — Oče, ja vas molim — s takvom neodo-ljivošću, da je gotovo dobila obećanje da će on doći i stano-vati u toj sobi.

Nekoliko dana prije urečenog dana za svadbu dogodiose Jeanu Valjeanu mali nesretan slučaj. Bio je nešto ozlijediopalac na desnoj ruci. Nije bilo ništa ozbiljno i on nije do-puštao nikome, da se oko toga zabrine, da ga previja, pa nida vidi njegovu povredu, čak ni Cosetti. To ga je ipak pri-moralo, da ovije šaku platnom i da priveže ruku maramom,i nije mu dopuštalo da išta potpiše. Zamijenio ga je g. Gille-normand kao drugi skrbnik Cosettin.

Nećemo voditi čitaoca ni u općinu ni u crkvu. Ljubav-nici se dotle ne prate i postoji običaj, da se okrenu leđa tomkazališnom komadu, čim on u rupicu od svoga kaputa za-takne cvijet mladođenje. Ograničit ćemo se na to, da spome-nemo jedan slučaj, koji se — uostalom nezapažen od sva-tova — dogodio pri prolazu iz ulice Filles-du-Calvaire do cr-kve Saint-Paul.

576 37 Jadnici II 577

U to se doba mijenjao pločnik u sjevernom dijelu uliceSaint-Louis. Ulica je bila zagrađena počevši od ulice Kra-ljevskog parka. Bilo je nemoguće da kola svadbene povorkeprođu bez zaobilaženja do crkve Saint-Paul. Morali su pro-mijeniti put i bilo je najjednostavnije, da obiđu bulevarom.Jedan od svatova primijeti, da su poklade i da će tu prolazbiti zakrčen kolima. — Zašto? — upita g. Gillenormand. —Zbog maska. — Pa to je divno! — reče djed — hajdemo tuda.Ovi se mladi žene, oni će ući u ozbiljnost života, a ovo, štoće vidjeti malo maskerade, to će ih pripraviti za život.

Pođoše bulvarom. U prvim kolima bili su Cosette i tetkaGillenormand, g. Gillenormand i Jean Valjean. Marius, premaobičaju, razdvojen od svoje vjerenice, bio je u drugim koli-ma. Pri izlazu iz ulice Filles-du-Calvaire zađe svadbena povor-ka u dugačak niz kola, koja su pravila beskrajan lanac izme-đu Madeleine i Bastille i između Bastille i Madeleine.

Maska je bilo mnogo na bulvaru. Od vremena do vre-mena mogla je kiša padati do mile volje, lakrdijaš, pantaloni gille bili su ustrajni. U dobrom raspoloženju te zime 1833.Pariz se bio pretvorio u Veneciju. Danas se više ne moguvidjeti takvi pohodi. Kako se sve što postoji pretvara u Kar-neval, nema više karnevala.

Pločnici su bili pokriveni prolaznicima, a prozori gledao-cima. Terase na kazalištima bile su prepune radoznale publi-ke. Osim maska gledali su ljudi svu onu povorku svojstvenupokladama, a koja sliči na utrke u Longchampsu, povorkusastavljenu od svakovrsnih kola: fijakera, citadina, omnibusa,dvokolica, kočija, koja idu redom kao prikvačena jedna zadruga, prema redarstvenim propisima i kao po tračnicama.Svaki, koji se nalazio u jednima od tih kola, bio je istodobnoi gledalac i gledani. Općinski redatelji ravnali su uz pločnikebulvara dvije beskrajne povorke kola, koja su se kretala usuprotnom pravcu, i pazili su, da ništa ne spriječi njihov dvo-struki tok, jer su ove dvije struje tekle uzvodno i nizvodno,jedna prema Chaussee-Antinu, druga prema predgrađu Saint--Antoine. Kola s grbovima pairova Francuske i abmasadoraišli su potpuno slobodnom sredinom bulvara. Neke povor-ke, veličanstvene i vesele, naročito Ugojeni Vol, imale su tu

578 L

istu povlasticu. U ovom veselom Parizu Engleska je puckalasvojim bičem. Kola lorda Sevmoura, praćena dovikivanjemprostačkog nadimka, prolazila su s velikom teškoćom.

U dvostrukom nizu, duž kojeg su trčali općinski redateljikao pastirski psi, velike obiteljske otvorene karuce —pretrpane bakama i tetkama, pokazivale su na svojim vra-tima svježe skupine kostimirane djece: sedmogodišnji pier-roti, šestogodišnje pierrette, čarobna mala bića, koja su osje-ćala, da službeno ulaze u opće veselje, bila su prožeta dosto-janstvenošću svoga pajacluka i imala su ozbiljnost državnihslužbenika.

Od vremena do vremena nastala bi neka zapreka u ovojpovorci kola i jedan ili drugi niz zaustavio bi se, dok se čvorne odriješi; jedna zaustavljena kola bila su dovoljna, da uko-če cijelu liniju. Zatim bi se opet polazilo.

Svadba se nalazila u povorci, koja je išla prema Bastilli,prolazeći uz desnu stranu bulvara. U visini ulice Pont-aux--Choux bilo se malo zastalo. Gotovo u isto vrijeme, druga po-vorka, koja je išla prema Madeleini, također se zaustavila.Na toj tački povorke bila su jedna kola s rnaslkama.

Ova kola, ili bolje reći ove taljige s maskama dobro supoznate Parižanima. Da se nisu pojavile o pokladama ili bije-loj nedjelji, to bi se zlo shvatilo i reklo bi se: Tu ima nešto.Bez sumnje će se promijeniti vlada. Mnoštvo kasandra, har-lekina i kolombina, koje se gura iznad prolaznika, sva mo-guća čuda od Turčina do divljaka, herkuli koji nose markize,piljarice koje bi učinile da i sam Rabelais začepi uši kaošto su bahantkinje natjerivale Aristofana da obori oči, vla-sulje od kučine, ružičasti trikoi, šeširi seljačkih kicoša, nao-čari ispod kojih se bekeljilo, trorogi šeširi Janota s leptirom,uzvici dobacivani pješacima, šake na bokovima, bestidna dr-žanja, gola pleća, maskirana lica, razularene besramnosti,kaos od bezočnosti, što ga vozi kočijaš okićen cvijećem; eto,šta je ta ustanova.

Grčkoj su trebala Tespidina kola, Francuskoj je potrebanfijaker uličnog pjesnika Vadea.

Sve se da parodirati, čak i parodija. Saturnalia, to cere-kanje starinske ljepote, dospijevaju, od uveličavanja do uve-

57937*

ličavanja, do karnevala; i ples Bakhovih svećenica, ovjenčannekada lozom, poplavljen suncem i koji je pokazivao mra-morne dojke u božanskoj polunagosti, propao je danas podmokrim krpama sjevera.

Tradicija kola s maskama potječe od najdaljih vreme-na monarhije. Računi Ljudevita XI daju dvorskom namjes-niku »dvadeset sua kovanih u Toursu za troja kola muška-rade na raskršćima«. U naše doba ove bučne hrpe bića obič-no se drndaju u kakvim bivšim poštanskim kolima, čiji bikrov prekrilili, ili gnjave svojom bučnom gomilom kakvamonopolska kola sa spuštenim košem. Njih je dvadeset u ko-lima sa šest mjesta. Ima ih na sjedalu, na stepenici, na košu,na rudi. Oni jašu čak i na svjetiljkama od kola. Oni stoje,leže, sa zgrčenim nogama, sa spuštenim nogama, koje visevan kola. Žene sjede na koljenima muškaraca. Izdaleka se,iznad gomile glava, vidjela njihova luđačka piramida. Tasu kola prave planine veselja iznad gužve. Colle, Panard i Pi-ron potječu odatle, obogaćeni argotom. Odozgo se bljuje nanarod piljaričlki katekizam. Ovaj fijaker, koji po svome to-varu postaje ogroman, ima neki bojovni izgled. Sprijeda jehuka-buka, straga darmar. Tu se psuje, tu se pjeva, tu seurliče, tu se kriješti, tu se krivi od sreće; veselost tu riče, sar-kazam tu plamti, veselje se tu prostire kao purpur; tu vukudvije mrcine lakrdiju, koja se rascvjetala u apoteozu; to jekočija trijumfa Smijeha.

Smijeh i suviše ciničan, da bi mogao biti iskren. I zaistataj je smijeh sumnjiv. Taj smijeh ima jednu dužnost. Njemuje povjereno da dokaže Parižanima da je to karneval.

Ova kola ološa, u kojima se osjeća neki mrak, tjerajufilozofa na razmišljanje. Ima u tome nečeg zajedničkog s vla-dom. To se prstom dodiruje tajanstveno srodstvo, između jav-nih ljudi i javnih žena.

Da nagomilane gadosti daju zbroj veselosti, da sramo-ta naslagana na ljagi namami narod, da špijunstvo koje slu-ži kao karijatida prostitucije, zanima gomile kada se pojavipred njima, da rulja rado vidi kako na četiri kotača jednogfijakera prolazi ta nakaradna živa hrpa, sjajna hrpa, napolađubre napola svjetlost, koja laje i pjeva, da se pljeska toj

580

slavi sastavljenoj od svih sramota, da nema veselja za gomile,ako redarstvo ne provede kroz n ju ovu vrstu dvadesetero-glave aždaje veselja, zaista, to je žalosno. Ali šta se tu mo-že? Ova kola ukrašenog i nakićenog blata nagrađena su i po-milovana općim smijehom. Smijeh sviju saučesnik je u op-ćem poniženju. Poneke nezdrave svetkovine čine, da se na-rod raspada i da postaje rulja. A rulji kao i tiranima po-trebne su dvorske budale. Kralj ima Roquelaurea, narod imaLakrdijaša. Pariz je veliki ludi grad, kad nije veliki uzvišenigrad. Karneval je tu sastavni dio politike. Pariz, priznajmo,rado gleda komediju, koju mu priređuje bestidnost. On odsvojih gospodara — kada ima gospodare — traži samo jednustvar: našminkajte mi blato. Rim je bio iste ćudi. On je volioNerona. Neron je bio gorostasni sajamski izvikivač.

Slučaj je htio, kao što smo malo prije rekli, te je jedanod tih bezobličnih grozdova maskiranih žena i ljudi, nato-varen u neka prostrana kola, zastao na lijevoj strani bulvara,dok je svadbena povorka zastala na desnoj strani. Gledajućis jedne strane bulvara na drugu, kola, gdje su bile maske,opaziše baš preko puta kola, u kojima je sjedila mladenka.

— Gle! — reče jedna maska — svadba.— Lažna svadba — prihvati druga. — Mi smo prava.I, previše daleko, da bi mogle dobaciti štogod svatovi-

ma, bojeći se uostalom redarstvenika, ove dvije maske pogle-daše na dr ugu str anu.

Poslije jednog trenutka imala su cijela maskirana kolapune ruke posla, jer je rulja stala vikati za njima, što pred-stavlja milovanje gomile; i dvije maske, koje su malo prijegovorile, morale su se okrenuti s drugovima prema cijelomsvijetu i jedva im dostajahu sve pogrde i dobacivanja iz re-pertoara glavne tržnice, da odgovore ogromnom urlanju na-roda. Između maska i svjetine obavi se užasna izmjena me-tafora.

Međutim, druge dvije maske iz istih kola — jedan Špa-njolac staračkog izgleda s pretjerano velikim nosom i ogrom-nim brkovima i jedna mršava piljarica, sasvim mlada djevoj-ka, maskirana crnom obrazinom — primi jetile su također

581

svadbu, i dok su se njihovi drugovi i prolaznici nabacivali po-grdama, one su vodile tihi razgovor.

Njihov odvojen razgovor bio je pokriven hukom i gubiose u njoj. Kiša, koja je padala nekoliko puta, bila je sasvimpromočila otvorena kola; vjetar veljače nije topao; odgova-rajući Španjolcu, dekoltirana je piljarica cvokotala, smijalase i kašljala.

Evo toga razgovora, koji prevodimo s argota:— Slušaj.— šta je, oče?— Vidiš li onog starog?— Kojeg starog?— Onog u prvim kolima svatova, s naše strane.— Koji ima ruku privezanu za vrat crnim rupcem?— Da.— Šta je s njim?— Siguran sam da ga poznajem.— A!— Neka mi odsijeku vrat, ako ne poznam ovog Panteliju

(Parižliju).— Danas Pariz i jest Pantin.— Možeš li vidjeti mladenku, kad se nagneš?— Ne mogu.— A mladoženju?— Nema mladoženje u tim kolima.— Eh!— Osim ako to nije onaj drugi stari.— Potrudi se, dijete, da vidiš mladu. Dobro se nagni.— Ne mogu.— Svejedno, za onog starog, što ima nešto na ruci, sigu

ran sam, prepoznajem ga.— A šta ti to koristi, što ga prepoznaješ?— Prepoznajem ga.— Pa prepoznavaj ga do mile volje.— Koga će mi vraga on u svatovima?— Zašto da ne, kad mi možemo da budemo u ovima

ovdje?

582

/

— Odakle dolazi ova svadba?— Zar ja znam?— Slušaj.— šta?— Trebalo bi da ispitaš jednu stvar.— šta?— Da siđeš s naših kola i da pratiš ovu svadbu.— Zašto?— Da gledaš kuda idu. Skoči žurno, trči, kćeri moja, ti

si mlada.— Ne smijem ostaviti kola.— Zašto?— Uzeta sam u najam.— A, do vraga!— Ako ostavim kola, prvi redar koji me ugleda — uhi*

tit će me. Znaš dobro.— Da, znam.— Danas me je kupila vlada.— Svejedno. Ovaj stari me gnjavi.— Stari te gnjavi? Pa ti nisi mlada djevojka!— On je u prvim kolima.— Pa šta?— U kolima mladenke.— Pa onda?— Dakle, on je otac.— šta me se to t iče?— Velim ti da je otac.— Pa nije samo on otac.— Slušaj.— šta?— Ja mogu izlaziti samo pod maskom. Ovdje sam skri

ven, ne znaju da sam tu. Ali sutra nema više maske. Sutraje Pepelnica. Ja riskiram, da me ščepaju. Moram se zavućiu svoju rupu. A ti, ti si slobodna.

— Ne mnogo.— Svakako više nego ja.— Dobro, pa šta onda?— Treba da se potrudiš i vidiš, kuda je otišla ova svadba.

583

— Kuda ide?— Da.— Ja gledam.— Pa dobro, kud idu?— Do Plavog Cadrana.— Prvo, to nije na toj strani.— Pa dobro! do Rapeea.— Ili na drugo koje mjesto.— Slobodno im. Svatovi su slobodni.— Samo tim se ništa nije svršilo. Ja ti velim, da se mo-

raš potruditi, pa da mi doznaš, šta je ova svadba, u kojoj jeovaj stari, i gdje se ova svadba smjestila.

— Nije nego još nešto! to bi -bilo veselo. To je zbilja lakastvar, da se poslije osam dana nađe svadba, koja je prošlaParizom na poklade. Jedna igla na tavanu punom sijena! Jeli to uopće moguće!

— Ništa to ne čini, treba pokušati. Čuješ, Azelma?Dvije povorke nastaviše s obje strane bulvara svoje kre-

tanje u suprotnom pravcu, i kola s maskama izgubiše iz vidamladenkina kola.

II JEAN VALJEAN IMA

NEPRESTANO ZAVIJENU RUKU

Ostvariti svoj san. Kome je to dano? Sigurno za to posto-je izbori na nebu; mi smo svi i preko naše volje kandidati;anđeli glasaju. Cosette i Marius bili su izabrani.

U općini i u crkvi Cosette je bila sjajna i dirljiva. Tous-saint ju je obukla uz pripomoć Nicolette.

Cosette je povrh suknje od bijelog tafta imala svoju ha-ljinu od čipaka iz Binchea, koprenu s engleskim vezom, ogr-licu od sitnog bisera, vijenac narančinih cvjetova; sve je tobilo bijelo i ona je u toj bjelini doslovce blistala. Bila je todivotna čednost, koja se rascvjetava i preobražava u svjet-lost. Reklo bi se: djevica koja postaje boginja.

584

Lijepa kosa Mariusova bila je uglađena i namirisana, podgustim uvojcima nazirale su se tu i tamo blijede pruge, kojesu bile ožiljci s barikade.

Djed, ponosan, uzdignute glave, stupajući više nego ikadu svojoj toaleti i u svome ponašanju sve elegancije iz vre-mena Barrasova, vodio je Cosettu. On je zamjenjivao JeanaValjeana, koji zbog svojeg zavoja nije mogao voditi mladuispod ruke.

Jean Valjean, u crnom, išao je odzada i osmjehivao se.— Gospodine Fauchelevente — govorio mu je djed —

ovo je divan dan. Ja glasam za konac svih jada i svih ža-losti. Odsada ne treba biti nigdje više tuge. Tako mi Boga!proklamiram radost! Zlo nema prava na opstanak. Da imanesretnih ljudi, to je zbilja sramota za nebesko plavetnilo.Zlo ne dolazi od čovjeka, koji je zapravo dobar. Sve ljudskenevolje imaju za prijestolnicu i za središnju vladu pakao, od-nosno Tuileriese đavolove. Vidite, kako sam danas počeo go-voriti demagoški! što se tiče mene, ja više nemam političkogmišljenja; ja sam zadovoljan time, da svi ljudi budu bogati,to jest radosni.

Kada su, poslije svih ceremonija, pošto su izgovorili predpredsjednikom općine i pred svećenikom sva moguća »da«,pošto su potpisali registre u općini i u crkvi, pošto su izmije-nili prstene, pošto su klečali rame uz rame pod svećeničkomhaljinom od bijele svile u dimu kadionice — stigli držeći seza ruke, budeći ikod sivih divljenje i zavist, Marius u crnom,ona u bijelom, s crkvenjakom koji ima pukovničke naramen-ke i koji lupa po pločama na podu svojom halebardom prednjima, između dva reda zadivljenih djeveruša, kada su daklestigli pod širom otvorena glavna crkvena vrata i imali jošsamo da se popnu u kola, pošto je sve bilo gotovo, Cosettejoš nije mogla da vjeruje u sve to. Gledala je u Mariusa, gle-dala je u svijet, gledala je u nebo; činilo se, kao da se boji, dase ne probudi. Njen začuđen i nespokojan izgled činio ju ječarobnom. Kad su se vraćali, sjeli su zajedno u ista kola, Ma-rius kraj Cosette; g. Gillenormand i Jean Valjean sjedili sunapram njih. Tetka Gillenormand bila se povukla i nalazilase u drugim kolima. — Djeco moja, govorio je djed, sada ste

■ . 5 8 5

gospodin baron i gospođa baronica s trideset hiljada rente.— A Cosette, nagnuvši se sasvim blizu Mariusa, pomilova muuho ovim anđeoskim šapartom: — To je dalkle istina. Ja sezovem Marius. Ja sam gospođa Ti.

Ova dva bića upravo su sjala. Nalazila su se u onom ne-vjerojatnom trenutku, koji se više ne doživi, na sunčanomraskršću sve mladosti i sve radosti. Oni su ostvarivali stihoveJeana Prouvairea; zajedno nisu imali ni četrdeset godina. Bioje to čisti brak, ova dva djeteta bila su dva ljiljana. Oni senisu vidjeli, oni su se promatrali. Cosette je nazirala Mariusau slavi; Marius je nazirao Cosettu na oltaru. I na tom oltarui u toj slavi miješale su se ove dvije apoteoze tako, da se udnu, ne znate ikako, iza oblaika za Cosettu, iza blistanja za Ma-riusa, nalazila idealna stvar, sastanak poljubaca i sna, svad-beno uzglavlje.

Sva patnja, koju su pretrpjeli, vraćala im se ushićenjem.Izgledalo im je, da su žalosti, nesanica, suze, nemiri, užasi,očajanja, praštali milovanja i zrake i da su činili još ljupkijimljupki čas, koji se približavao, i da su njihove žalosti — dvor-ske dame, obučene u radosne haljine. Propatiti, kako je todivno! Njihova je nesreća pravila aureolu njihovoj sreći. Du-ga agonija njihove ljubavi svršavala se jednim uznesenjem.

U objema ovim dušama bilo je isto blaženstvo, nijansiranosladostrašću kod Mariusa, stidljivošću kod Cosette. Oni sutiho govorili: — Ići ćemo pogledati naš vrtić u ulici Plumet.— Nabori Cosettine haljine bili su na Mariusu.

Takav jedan dan neizreciva je mješavina sna i stvarno-sti. Imate i zamišljate. Još ima dosta vremena pred vama zanagađanje. To je neopisivo uzbuđenje toga dana, da se o pod-ne misli na ponoć. Miline ovih dvaju srdaca prosipale su sepo svem okolnom svijetu i davale su radost prolaznicima.

U ulici Saint-Antoine zastajkivali su ljudi, da vide krozokna na kolima, kako podrhtavaju narančini cvjetovi na gla-vi Cosettinoj.

Zatim su se vratili u ulicu Filles-du-Calvaire, u svoju ku-ću. Marius, tnijumfirajući i obasjan, popne se, rukom ispodnike s Cosattom, uz one stube, preko -kojih su ga nosili umi-rućeg. Sirotinja, skupljena pred vratima, dijelila je novac.

586

boji su joj dali, i blagosiljala ih je. Svuda je bilo cvijeća. Ku-ća nije manje mirisala od crkve; poslije tamjana, ruže. Vjero-vali su, da čuju pjevanje u beskrajnosti, imali su Boga u sr-cu; sudbina im se pokazivala kao zvjezdano nebo; vidjeli suiznad svoje glave rumenilo sunca o zori. Odjednom odbijesat. Marius pogleda dražesnu ruku Cosettinu i ružičaste stvari,koje su se nejasno nazirale pod čipkama njene haljine, a Co-sette, koja je vidjela pogled Mariusov, pocrveni do ušiju.

Bio je pozvan velik broj prijatelja obitelji Gillenormand:tiskali su se oko Cosette. Natjecali su se, tko će joj prvi reći»gospođo baronice«.

Časnik Theodule Gillenormand, sada već kapetan, bio jedošao iz Chartresa, gdje se nalazila njegova pukovnija, daprisustvuje svadbi svog rođaka Pontmercvja. Cosette ga nijeprepoznala.

A on, naviknut sa svoje strane, da ga žene nalaze lijepim,nije se sjećao Cosette više nego koje druge.

— Kako sam dobro učinio, što nisam povjerovao u onupriču ovog sabljaša! — govorio je čiča Gillenormand.

Nikad nije Cosette bila nježnija sa Jeanom Valjeanom.Potpuno se je slagala s djedom Gillenormandom, dok je onpretvarao radost u aforizme i izreke, ona je odisala ljubavljui dobrotom, kao mirisom. Sreća hoće da svi budu sretni.Nalazila je u govoru Jeana Valjeana naglaske i zvučnostiglasa iz doba, kada je bila sasvim mala djevojčica. Banketje bio priređen u blagovaonici. Jako osvjetljenjeneophodan je začin svakoj velikoj radosti. Sretnici nepriznaju maglu i pomrčinu. Oni ne pristaju na to, da buducrni. Noć, da; mrak, ne. Ako nema sunca, treba ganačiniti.

Blagovaonica je bila usijana peć veselih stvari. U sredini,iznad bijelog i sjajnog stola, luster s pločicama venecijan-skog stakla, sa svima vrstama ptica u bojama, plavim, ljubi-častim, crvenim, zelenim, postavljenim među svijećama;ispod lustera okolo po stolu granati svijećnjaci s više svijeća,na zidu obješena ogledala s trostrukim i peterostrukim kri-lima; ogledala, staklarija, kristali, posuđe, porculan, majolika,

587

terakota, filigran, srebro, sve se blistalo i veselilo se. Praznineizmeđu svijećnjaka bile su ispunjene kitama cvijeća, tako daje ondje, gdje ne bi bilo svjetlosti, bilo cvijeća.

U predsoblju su tri violine i jedna flauta svirale Hayd-nove kvartete.

Jean Valjean sjeo je u salonu na stolac iza vrata, čije jekrilo bilo tako otvoreno, da ga je gotovo skrivalo. Nekolikotrenutaka prije nego što se sjelo za stol, Cosette dođe kaoiznenada, da mu načini veliki poklon, šireći objema rukamasvoju haljinu nevjeste, i s nježnim i nestašnim pogledom onaga zapita:

— Oče, jeste li zadovoljni?— Da — reče Jean Valjean. — Zadovoljan sam.— Pa dobro, onda se smijte.I Jean Valjean se stade smijati.Nekoliko časaka poslije toga najavi Bask, da je jelo na

stolu.Svatovi, pred kojima je išao g. Gillenonmand vodeći Co-

settu, uđoše u blagovaonicu i ponamjestiše se oko stola poodređenom rasporedu.Tu su bila i dva velika naslonjača desno i lijevo od ne-vjeste, prvi za g. Gillenormanda, drugi za Jeana Valjeana. G.Gillenormand sjede. Drugi naslonjač osta prazan. Potražišeočima »gospodina Faucheleventa«. Nije ga više bilo tu. G.Gillenormand zovnu Baska:

— Znaš li, gdje je g. Fauchelevent?— Gospodine — odgovori Bask — potpuno tačno. G.

Fauchelevent mi je rekao kazati gospodinu, da ga malo bolinjegova bolesna ruka i da neće moći večerati s gospodinombaronom i gospođom baronicom. Gospodin moli, da ga se ispriča, da će doći sutra ujutro. Baš je sada izašao.

Ovaj prazni naslonjač ohladi za trenutak izljev veseljana svadbenoj večeri. Ali ako je g. Fauchelevent bio odsutan,tu je g. Gillenormand, i djed je plivao u radosti za dvo-jicu. On izjavi, da g. Fauchelevent dobro čini, što rano liježe,588

ako je bolestan, ali da je to mala boljetica. Ova izjava bila jedovoljna. Uostalom, šta čini mračan kutić u takvoj poplaviradosti? Cosette i Marius bili su u jednom od onih sebičnihi blagoslovljenih trenutaka, kad se nema ni jedno drugo čuloosim osjećanja sreće. A onda, g. Gillenormandu dođe jednaideja: — Pa dobro, ovaj je naslonjač prazan. Bodi ovamo,Mariuse. Tvoja tetka, iako ima više prava nego ti, dopustitće ti. Ovaj je naslonjač za tebe. To je pravilno i to je ljupko.Fortunatus kraj Fortunate. — Pljeskanje cijelog stola. Mariuszauze kraj Cosette mjesto Jeana Valjeana; i stvar se takoudesila, da je Cosette, isprva tužna zbog odsutnosti JeanaValjeana, postala na koncu zadovoljna. Cim je Marius bio za-mjenik, Cosette ne bi zaželjela ni za Bogom. Ona stavi svojunježnu malu nogu, obuvenu u bijeli saten, na nogu Mariusovu.

Naslonjač zaposjednut, g. Fauchelevent izbrisan; i ništanije manjkalo. I pet minuta poslije toga cijeli stol, od jednogdo drugoga kraja, smijao se s oduševljenjem zaborava.

Pri kolačima g. Gillenormand ustade, držeći u ruci čašušampanjca do polovine napunjenu, da je drhtanje njegovedevedeset i druge godine ne bi prosulo, i nazdravi mladen-cima.

— Nećete izbjeći dvije propovijedi — uzviknu on. — Ju-tros ste imali svećenikovu, večeras ćete imati djedovu. Slu-šajte me; dat ću vam jedan savjet: Obožavajte se. Ne pravimja tu nikakve velike izmotacije, idem ravno k cilju, buditesretni. Na cijelom svijetu nema boljih mudraca od golubova.Filozofi vele: Umjerite svoje radosti. A ja velim: Pustite uzdevašim radostima. Budite zaljubljeni kao đavoli. Budite kaopobješnjeli. Filozofi samo brbljaju. Da mogu, sasuo bih im sazubima i tu njihovu filozofiju u grlo. Zar može postojati pre-više mirisa, previše rascvjetanih ružinih pupoljaka, previšeslavuja što pjevaju, previše zelenog lišća, previše zore u ži-votu? Zar se može previše voljeti? Zar se može previše raz-govarati jedno s drugim? Pazi, Estelle, ti si previše dražesna!Čuvaj se, Nemorine, ti si previše lijep! To su gluposti! Zarse može previše zanijeti, previše milovati, previše očaravati?Zar se može biti previše živ? Zar se može biti previše sretan?Umjerite svoje radosti. Nije nego još nešto! Dolje filozofi!

589

Mudrost, to je upravo veselje. Veselite se, veselimo se. Je-smo li mi sretni zato što smo dobri, ili smo dobri zato, štosmo sretni? Da li se glasoviti dijamant Sancy zove Saney za-to, što je pripadalo Harlavu de Sancvju, ili zato, što je težaksto i šest (cent six) karata? Ne znam, život je pun takvih pro-blema; važno je imati Sancvja i sreću. Budimo sretni bez cje-pidlačarenja. Slijepo slušajmo sunce, što je to sunce? To jeljubav. Tko veli ljubav, veli žena. Aha! evo jedne svemoći,to je žena. Pitajte ovog demagoga Mariusa, da li nije rob ovemale tiranke Cosette. I još svojevoljno, kukavica jedna! Žena!Nema tu nikakvog Robespierrea, to žena vlada! Nigdje nisamviše rojalist nego u ovom kraljevstvu. Šta je Adam? To jekraljevina Evina. Za Evu nema revolucija od 89. Postojalo jekraljevsko žezlo s ljiljanovim cvijetom na vrhu, postojalo ježezlo Karla Velikog sve od željeza, postojalo je žezlo Ljude-vita Velikog sve od zlata, Revolucija ih je zdrobila palcem ikažiprstom kao najobičniju slamčicu; to je svršeno, slomlje-no, bačeno na zemlju, nema više žezla, ali hajde, napravite mirevoluciju protiv ove male izvezene maramice, koja mirišena »patchouli«! Htio bih vas vidjeti. Pokušajte. Zašto je točvnsto? Zato, što je krpica. A! vi ste devetnaesti vijek? Dobro,pa šta onda? I mi smo bili osamnaesti! I bili smo isto takoglupi, kao i vi. Nemojte misliti, da ste mnogo izmijenili svijet,ako se vaš »trousse-galant« zove »cholera-morbus« i ako vamse južnjački ples »bure« zove »kačka«. Žene se zapravo uvijekmoraju voljeti. Samo se vi okanite toga, ako možete. Te đa-volice naši su anđeli. Jest, ljubav, žena, poljubac, to je krug,iz koga izađite, ako možete; što se tiče mene, ja bih se vrlorado vratio u njega. Tko je od vas vidio, kako se, umirujućisve oko sebe, diže u beskonačnost zvijezda Venera, velika ko-keta bezdana, Moliereova Celimeee oceana? Ocean, to je silanAlceste. Pa lijepo, može on gunđati koliko hoće; Venera sepojavljuje, on se mora nasmijati. Ta se divlja zvijer pokorava.Svi smo mi takvi. Gnjev, zvijezda se rađa; na koljena: Mariusse tukao prije šest mjeseci; danas se ženi. To je dobro. Jest,Mariuse, jest, oluja, gromovi, pjena do stropa. Žena ulazi napozornicu. Cosetto, vi imate pravo. Živite smjelo jedno zadrugo, mazite se, dovodite nas do bjesnila, što ini ne možemo

590

činiti isto, obožavajte se. Uzmite u vaša dva kljuna sve pra-vice sreće, što ih ima na zemlji, i ispletite sebi gnijezdo zaživot. Za Boga, voljeti, biti voljen, divnog li čuda, kada ječovjek mlad! Nemojite možda misliti, da ste to vi pronašli. Ija sam tako isto sanjario, i ja sam mislio, i ja sam uzdisao; ija sam također imao dušu od mjesečine. Ljubav je dijete odšest hiljada godina. Ljubav ima pravo na dugu bijelu bradu.Mafluzalem je derište toraij Amora. Već šezdeset vjekova čo-vjek se i žena — voleći — dovijaju životu. Đavo, koji je pre-predenac, stao je mrziti čovjeka! Čovjek, koji je veći prepre-denac, stao je voljeti ženu. Na taj način on je učinio sebi višedobra, nego što mu je đavo učinio zla. Ova je prepredenostpronađena, čim je nastupio zemaljski raj. Prijatelji moji, toje staro otkriće, ali je sasvim novo. Koristite se njime. Bu-dite Dafnis i Cloe, dok ne dođe vrijeme da budete Filemon iBaucis. Udesite tako, da vam ništa ne manjka, kada stejedno kraj drugog, i da Cosette bude sunce za Mariusa, a Ma-rius da bude svemir za Cosettu. Cosetto, neka vedar dan budeza vas osmijeh vašeg muža; Mariuse, neka ti suze tvoje ženebudu kiša. I neka nikad ne pada kiša u vašoj kući. Uhvatiliste na lutriji sretan broj, ljubav u braku; imate glavni zgodi-tak, dobro ga čuvajte, stavite ga pod ključ, ne rasipajte ga,obožavajte se i neka vas nije briga za drugo. Vjerujte u ovo,što vam kažem. To je zdrav razum. Zdrav razum ne može la-gati. Budite jedno drugom religija. Svatko ima svoj načinda obožava Boga. Sto mu gromova! Najbolji način za oboža-vanje Boga, to je voljeti svoju ženu. Volim te! To je moj ka-tekizam. Svatko tko voli, praznovjeran je. Psovka Henrika IVstavlja svetost između žderanja i pijanstva. Trbuha mu svetogpijanca (Ventre-saint-gris)! Ja nisam za religiju ove psovke.Žena je tu zaboravljena. To me čudi od psovke Henrika IV.Prijatelji moji, živjela žena! Ja sam, kako vele, star; divna ličuda, koliko želim biti mlad. Htio bih da idem u šume, daslušam frule. Ova djeca, kojima uspijeva da budu lijepi i za-dovoljni, to me opija. Tako bih se oženio, kada bi samo netkohtio. Nemoguće je zamisliti, da nas je Bog stvorio za drugonešto osim ovog; obožavati, tepati, biti zaljubljen u sebe, bitigolub, biti kokot, kljuckati svoje ljubavi od jutra do mraka,

591

ogledati se u svojoj ženici, biti ponosan, likovati, kočoperitise; to je pravi cilj života. Eto, molim vas, na što smo misliliu naše doba, u kome smo mi bili mladići. Ah! čedo medno!što je bilo divnih žena u to doba, i djevojčica i mladunica!Tu sam ja harao. Dakle, volite se. Kada se ne bi voljelo, jazaista ne vidim, čemu bi bilo proljeća. A što se mene tiče,ja ću zamoliti dragog Boga, da skloni sve lijepe stvari, kojenam pokazuje, i da nam ih oduzme, i da ponovno stavi usvoju kutiju cvijeće, ptice i lijepe djevojke. Djeco moja, pri-mite blagoslov starog cike.

Veče je bilo živo, veselo, ljubazno. Dobro raspoloženjedjedovo zavladalo je i dalo tom cijelom veselju, i svatko seugledao na tu gotovo stogodišnju prostodušnost. Malo se ple-salo, malo se smijalo; bila je to dobroćudna svadba. Mogaose na nju pozvati i čiča Nekad. Uostalom, on je tu bio u licučiče Gillenormanda.

Bilo je buke, zatim tišina.Mladenaca nestade.Nešto poslije ponoći, kuća Gillenormanda postade hram.Tu se zaustavljamo. Na pragu svadbenih noći stoji anđeo,

nasmijan, s prstom na ustima.Duša pada u duboko razmišljanje pred tim svetim mje-

stom, gdje se služi misa ljubavi.Mora da ima svjetlosti iznad tih kuća. Radost koju one

sadrže, mora da prolazi kroz kamene zidove kao svjetlost ida sjaji kroz mrak. Nije moguće da sveta i fatalna svečanostne bi slala u beskonačnost nebeski sjaj. Ljubav, to je uzvi-šena topionica, gdje se vrši stapanje čovjeka i žene; jednobiće, trostruko biće, krajnje biće, ljudska trojica — izlaziodatle. To preporađanje dviju duša u jednu mora da je uz-buđenje i za mrak. Ljubavnik je svećenik; udivljena se dje-vica prestravljuje. Nešto od te radosti ide k Bogu. Tamo,gdje zaista postoji brak, to jest gdje postoji ljubav, javlja seideal. Svadbena ložnica predstavlja u pomrčini kutić zore.Kada bi bilo dano tjelesnom oku, da vidi strašne i divne vi-zije vdšeg života, vjerojatno je da bi se vidjele siluete noći,krilati nepoznati plavi prolaznici nevidljivog, kako se kaogomila mračnih glava naginju oko svijetle kuće, zadovoljni,

blagosiljajući, pokazujući jedni drugima blago uznemirenusupružansku djevicu, i imajući na svojim božanskim licimaodbljesak ljudske sreće. Kada bi u tome uzvišenom času su-pružnici, zaslijepljeni blaženstvom i misleći da su sami, osluh-nuli, čuli bi u svojoj sobi šuštanje nevidljivih krila. Savršenasreća podrazumijeva solidarnost anđela. Ta mala osjenjenaložnica ima za strop cijelo nebo. Kada se dvoja usta, koja suupućena ljubavlju, priljube, da bi stvorila, nije moguće, daiznad tog neizrecivog poljupca nema nekog drhtaja u tajan-stvenoj beskrajnosti zvijezda.

Ta su blaženstva prava. Nema radosti nad tim radostima.Ljubav, to je ushićenje. Sve drugo plače.

Da volite ili da ste nekad voljeli, to je dovoljno. Ne tra-žite ništa poslije toga. Nema drugog bisera, koji bi se mogaonaći u mračnim borama života. Ljubav je ostvarenje.

III

NERAZDRUŽIVI

Šta je bilo sa Jeanom Valjeanom?Odmah, pošto se nasmijao na ljupku zapovijed Cosettinu,

budući da nitko nije obraćao pažnju na njega, Jean Valjeanje ustao i neprimijećeno izašao u predsoblje. Bila je to onaista soba, u koju je ušao prije osam mjeseci, sav crn od bla-ta, krvi i baruta, donoseći djedu unuka. Staro drvo na zidubilo je iskićeno zelenilom i cvijećem; muzikanti su sjedili nadivanu, na koji su bili (položili Mariusa. Bask, u crnom odi-jelu, kratkim hlačama, s bijelim čarapama i bijelim rukavi-cama, udešavao je vijence ruža oko svake zdjele, koja se ima-la iznijeti na stol. Jean Valjean mu je pokazao svoju zavijenuruku, rekao mu da najavi njegov odlazak, i izašao je.

Prozori blagovaonice gledali su na ulicu. Jean Valjeanpoposta nekoliko trenutaka uspravan i nepomičan u mrakuispod tih svijetlih prozora. On je slušao. Nejasna huka ban-keta dopirala je do njega. Cuo je jaki i propovjednički glasdjedov, violine, zveku tanjura i čaša, smijeh, i u svoj toj ve-seloj buci razaznavao je blagi i radosni glas Cosettin.

592 3g Jadnici II 593

On ostavi ulicu Filles-du-Calvaire i vrati se u ulicu Oklop-nika.

Da bi se vratio kući, on krene ulicom Saint-Louis, ulicomCulture-Sainte-Catherine i Blancs-Manteaux; i to je bilo maloduže, ali to je put, kojim je već tri mjeseca, da bi izbjegaogungulu i blato ulice Vieille-du-Temple, običavao svakog danadolaziti s Cosettom iz ulice Oklopnika u ulicu Filles-du-Calvaire.

Ovaj put, kojim je Cosette prolazila, isključivao je zanjega ma koji drugi put.

Jean Valjean vrati se kući. Upali svijeću i popne se. Stanje bio prazan. Ni Toussainte više nije bilo tu. KoraeanjeJeana Valjeana po sobama odjekivalo je jače nego obično.Svi ormari bili su otvoreni. On uđe u Cosettinu sobu. Nakrevetu nije bilo plahte. Jastuk od platna, bez navlake i bezčipaka, bio je stavljen povrh savijenih pokrivača na jednomkraju blazine, kojoj se vidjelo platno i na kojoj nitko višenije imao da spava. Sve ženske stvarčice, do kojih je Cosettenešto držala, bile su odnesene; ostali su samo krupniji na-mještaj i četiri zida. Krevet Toussaintin također je bio ispre-metan. Samo jedan krevet bio je namješten i izgledao je kaoda nekoga čeka; to je bio krevet Jeana Valjeana.

Jean Valjean pogleda zidove, nekoja krila na ormarimai stade ići iz jedne sobe u drugu.

Zatim se opet nađe u svojoj sobi i stavi svijeću na jedanstol.

Bio je izvadio ruku iz marame privezane o vratu i služiose svojom desnom šakom, kao da ga nije ni boljela.

On priđe k svome krevetu i oči mu se zaustaviše, da lislučajno? da li namjerno? na nerazdruživom, na koji je Co-sette bila ljubomorna, na malom kovčežiću, koji je on uvijekimao uza se. 4. lipnja, kada je stigao u ulicu Oklopnika, onga je bio stavio na stolić kraj svog uzglavlja. On priđe tomstoliću s nekom vrstom živosti, uze iz svog džepa ključ iotvori kovčeg.

On lagano izvadi iz njega odijelo, u kome je Cosette prijedeset godina otišla iz Montfermeila; najprije crnu haljinicu,pa crni rubac, pa dobre i jake dječje cipelice, koje bi Cosette

594

gotovo mogla još obući, tako je imala malu nogu, pa bluzicuod debelog parheta, pa donju suknju od debele materije, papregaču sa džepovima, pa vunene čarape, na kojima se jošocrtavao oblik male ljupke nožice — te čarape nisu bile dužeod šake Jeana Valjeana. Sve je to bilo crne boje. Toj joj jeodijelo bio donio u Montfermeil. Kako ih je vadio iz kovčega,tako ih je slagao po krevetu. Razmišljao je. Sjećao se. Bilo jeto zimi, jednog vrlo hladnog prosinca, ona je cvokotala udronjcima, njene sirote nožice sve crvene u drvenim cipela-ma. On, Jean Valjean, on joj je zamijenio te dronjke ovomcrnom odjećom. Majka joj je sigurno bila zadovoljna u gro-bu, kada je vidjela, da njena kći nosi crninu za njom, a na-ročito kada je vidjela, da je odjevena i da joj je toplo. Mi-slio je na onu šumu montfermeilsku; zajedno su je prošli.Cosette i on; mislio je na vrijeme, kakvo je tada bilo, na dr-veće bez lišća, na šumu bez ptica, na nebo bez sunca; svejed-no, bilo je divno. On poreda stare haljine po krevetu, rubackraj suknje, čarape kraj cipela, bluzicu kraj haljine, i gledaoih je, jedno za drugim. Nije bila ni ovolišna, nosila je u ru-kama svoju veliku lutku, stavila je svoj zlatnik u džep ovepregače, smijala se, išli su zajedno držeći se za ruke, ona jeimala samo njega na svijetu.

Tada njegova sijeda, poštovanja dostojna glava, pade nakrevet, to staro stoičko srce prsne, njegovo se lice tako rećizaroni u haljine Cosettine, i da je netko prošao stubama utom trenutku, bio bi čuo užasno jecanje.

IV

IMMORTALE JECUR

Stara strahovita borba, kojoj smo već vidjeli nekolikofaza, nanovo otpoče.

Jakov se borio s anđelima samo jednu noć. Jao! kolikosmo tek puta vidjeli Jeana Valjena, gdje se u mraku uhva-tio ukoštac sa svojom savješću i očajnički se borio s njom!

59538*

Nečuvena barba! U jednim trenucima oklizne noga, udrugim trenucima odroni se tlo. Koliko puta ga je ta savjest,luda za dobrim, stegnula i prignula! Koliko puta mu je isti-na — neumitna — stavila koljeno na prsa! Koliko je puta,svladan svjetlošću, vapio od nje oproštenje! Koliko ga jeputa ta neutoljiva svjetlost, koju je u njemu i nad njim upa-lio biskup, silom obasjala, kada je on želio da bude oslijep-ljen! Koliko se puta uspravljao u borbi, držeći se za stijenu,oslonjen na sofizam, vučen po prašini, čas bacajući svoju sa-vjest pod sebe, čas prevaljen od nje! Koliko je puta, poslijekakve dvomislenosti, poslije kakvog lažnog, prividno istin-skog razlaganja sebičnosti, čuo svoju razgnjevljenu savjest,gdje mu viče na uho: »Podmećeš nogu, bijednice!« Koliko jeputa njegova neposlušna misao stenjala grčevito pod očigled-nošću dužnosti! Protivljenje Bogu. Kobno znojenje. Kolikotajnih rana, koje je samo on osjećao gdje krvare! Koliko ode-rotina na njegovu bijednom životu! Koliko je puta on ustaokrvav, izubijan, skrhan, osvijetljen, s očajanjem u srcu, s ve-drinom u duši! i — pobijeđen — osjećao se pobjednikom. Ipošto ga je zdrobila, rastrgala i slomila, njegova savjest, sto-jeći nad njim, strašna, svijetla, onima, rekla bi mu: Sada mo-žeš ići u miru!

Ali, poslije jedne tako mračne borbe, kakav zlokobanmir, jao!

Ove noći, međutim, osjeti Jean Valjean, da bije svojuposljednju bitku.

Nametnulo se jedno pitanje, koje gori i peče.Nisu sve predestinacije ravne; one se ne razvijaju u pra-

vocrtni put u predodređenom; one imaju slijepe kutove, sli-jepe mračne zavoje, strahotna raskršća, s kojih se pruža višeputova. Jean Valjean bio se zaustavio u ovom trenutku nanajopasnijem od tih raskršća.

On je stigao na krajnje ukrštavanje dobra i zla. Imao jetaj mračni presjek pred očima. I ovaj put, kao što mu se toveć dogodilo u drugim bolnim preokretima u životu, njemusu se nudila dva puta: jedan primamljiv, drugi užasan. Ko-jim da pođe?

596

Onaj, što je užasavao, bio je savjetovan od tajanstvenogakažiprsta, koji vidimo, kad se god zagledamo u mrak.

Jean Valjean još je jednom imao da bude između strašnogpristaništa i nasmijane zamke.

To je dakle istina? duša može ozdraviti; sudbina, ne.Strašna stvar! neizlječiva sudbina.

Evo pitanja, koje se nametalo:Kako -treba Jean Valjean da se ponaša prema sreći Co-

settinoj i Mariusovoj? Tu je sreću on htio, on ju je stvorio;on ju je bio zario sam sebi u srce, i u ovom času, promatra-jući je, mogao je imati onu vrstu zadovoljstva, koju bi imaotvorničar oružja, koji bi, vadeći iz grudi nož još topao od kr-vi, raspoznao na njemu znak svoje tvornice.

Cosette je imala Mariusa, Marius je imao Cosettu. Onisu imali sve, čak i bogatstvo. A to je bilo njegovo djelo.

Ali ta sreća, kad već postoji, kada je već tu, šta će ons njom učiniti. Jean Valjean? Hoće li se nametnuti toj sre-ći? Hoće li je smatrati kao da je njegova svojina? Bezsumnje, Cosette je sada tuđa; ali, da li će on, Jean Valjean,zadržati od nje sve što može zadržati? Da li će ostati onavrsta oca, sporednog, ali poštovanog, što je dotle bio? Dali će se jednostavno uvući u ikuću Cosettinu? Da li će on,bez ijedne riječi, donijeti svoju prošlost, toj budućnosti? Dali će se on tu prijaviti kao s pravom i da li će sjesti, pokri-ven maskom, uz to svijetlo ognjište? Da li će, smješkajući sena njih, uzeti ruke tih dvoje nevinih u svoje tragične šake?Da li će prisloniti uz mirni kamin u salonu Gillenormandovihsvoje noge, koje vuku za sobom sramnu sjenu zakona? Dali će se pridružiti Cosetiti i Mariusu, da s njima dijeli životnusudbinu? Da li će načiniti gušćim mrak na svome čelu i oblakna njihovu? Da li će kraj njihovih blaženstava unijeti kaotreći dio svoju katastrofu? Da li će i dalje šutjeti? Jednomriječi, da li će on kraj ovo dvoje sretnih bića biti kobni ni-jemak sudbine?

Treba biti naviknut na fatalnost i na njene susrete, dabi smjeli podići oči, kada nam se izvjesna pitanja pojave usvojoj strašnoj golotinji. Dobro ili zlo nalaze se iza tog stro-gog upitnika. Što će učiniti? pita sfinga.

597

Tu je naviku Jean Valjean imao. On pogleda sfingu, netrenuvši očima.

On promotri neumoljiv problem sa svim njegovim stra-nama.

Cosette, to ljupko biće, bila je splav ovog brodoloma.Šta da se radi? Grčevito se prihvatiti ili pustiti se?

Kada bi se uhvatio za nju, izašao bi iz nesreće, opet bidošao na sunce, pustio bi da mu se cijedi s odijela i s kosegorka voda, bio bi spašen, živio bi.

Da li će se pustiti?U tom slučaju — bezdan.On se tako bolno savjetovao sa svojom misli. Ili, bolje

reći, borio se; bijesan se zalijetao u samom sebi čas protivsvoje volje, čas protiv svog uvjerenja.

Bila je sreća za Jeana Valjeana, što je mogao plakati.To ga je možda rasvijetlilo. Početak je, međutim, bio divlji.Oluja, pomamnija od one što ga je nekad gonila u Arras,razbjesnjela se u njemu. Prošlost mu se istavljala prema sa-dašnjosti; on je uspoređivao i jecao je. Otvorivši jednombranu suza, očajnik se previjao.

Osjećao se zaustavljen.Jao! U toj nemilosrdnoj borbi između sebičnosti i naše

dužnosti, kada mi tako korak po korak uzmičemo ispred na-šeg nezamjenljivog ideala, izbezumljeni, uporni, bijesni štopopuštamo, boreći se za tlo, nadajući se mogućem bijegu, tra-žeći izlaz, kakav iznenadan i koban otpor predstavlja izanas zid!

Osjećati svetu sjenu kao zapreku!Sa savješću dakle nikad nije svršeno. Pomiri se s tim,

Brute; pomiri se s tim, Katone. Ona nema dna, jer je Bog.Bacite u taj zdenac rad cijelog vašeg života, bacite tu svojusreću, bacite tu svoje bogatstvo, bacite tu svoj uspjeh, bacitetu svoju slobodu ili svoju domovinu, bacite tu svoje blago-stanje, bacite tu svoje spokojstvo, bacite tu svoju radost. Još!Još! Još! Ispraznite pehar! Nagnite sud! Na kraju krajevatreba tu baciti i svoje srce.

Ima negdje u magli starog pakla jedno takvo bure.

598

Zar se ne može oprostiti onome, tko najposlije odbije?Zar neiscrpno može imati ikakvo pravo? Zar beskrajni lancinisu iznad ljudske snage? Tko bi osuđivao Sizifa i Jeana Val-jeana, da su rekli: dosta je!

Poslušnost materije ograničena je trenjem; zar nemaograničenja poslušnosti duše? Kad je perpetuum mobile ne-moguće, zar se može zahtijevati stalno požrtvovanje?

Prvi korak nije ništa! Posljednji je težak, šta je aferaChampmathieu prema udaji Cosettinoj i onoga, što povlači zasobom? Šta je to: vratite se na robiju, prema ovomu: ući uništa?

O, prvi stepene za silaženje, kako si mračan! O, drugi ste-pene, kako si crn!

Pa kako ovog puta ne okrenuti glavu?Stradanje je jedna sublimacija, sublimacija koja nagri-

za. To je mučenje, koje posvećuje. Na to se može pristati pr-vog časa; sjeda se na prijesto od usijanog gvožđa, stavlja sena čelo kruna od usijanog gvožđa, prima se jabuka od usija-nog gvožđa, uzima se žezlo od usijanog gvožđa, ali ostaje jošplameni ogrtač da se njime zaogrne; pak ako ne bude jed-nog časa, kada se bijedno tijelo buni i kada se odriče mu-ćenja?

Najposlije Jean Valjean uđe u mir utučenosti.On odmjeri, razmisli, promotri sve moguće izbore tajan-

stvene vage svjetlosti i mraka.Nametnuti svoju robiju onoj blistavoj djeci ili sam izvr-

šiti svoje bespomoćno potonuće. S jedne strane žrtvovanjeCosette; s druge njegovo vlastito žrtvovanje.

Na kojem se rješenju zadržao? Koju je odluku usvojio?Koji je bio, u dubini njegove duše, njegov konačni odgovorna nepodmitljivo ispitivanje fatalnosti? Koja je vrata odlu-čio otvoriti? Za koju je stranu svoga života stvorio odluku,da je zatvori i da je zazida? Između svih ovih beskrajnihstrmina, što su ga okružavale, koja je bila njegov izbor? Kojuje krajnost usvojio? Kome je od tih bezdana kimnuoglavom?

Njegovo vrtoglavo sanjarenje trajalo je cijelu noć.

599

On ostade do zore u istom položaju, presavijen na dvojena tom krevetu, skrušen pod ogromnošću sudbine, srušenmožda, jao! zgrčenih šaka, raširenih ruku u pravom kutukao razapeti na križu, koga bi skinuli i bacili licem premazemlji. On ostade dvanaest sati, dvanaest sati jedne dugezimske noći, smrznut, ne dižući glave i ne izustivši ni riječi.Bio je nepomičan kao kakav leš, dok se njegova misao va-ljala po zemlji i odlijetala, čas kao aždaja, čas kao orao. Gle-dajući ga tako bez pokreta, netko bi rekao: mrtvac; ali od-jednom, on bi grčevito uzdrhtao i njegove usne, prilijepljeneza Cosettino odijelo, ljubile bi ga; tada bi netko vidio da jeon živ.

Tko? netko? budući da je Jean Valjean bio sam i jer tunije bilo nikog.

Onaj Netko, koji se nalazi u mraku.

KNJIGA SEDMA

Posljednji gutljaj

SEDMI KRUG PAKLA I OSMO NEBO

Prvi su dani poslije svadbe osamljenieki: Poštuje se po-vučenost sretnih. I pomalo njihov zakašnjeli san. Buka posjetai čestitanja počinje tek kasnije. Dana 17. veljače bilo jeprošlo tek podne, kad je Bask, s krpom i peruškom pod pa-zuhom, bio zabavljen pospremanjem predsoblja; odjednomzaču tiho kucanje na vratima. Posjetilac nije zvonio, to ovihdana znači, da je imao obzira.

Bask otvori i spazi pred sobom g. Faucheleventa. On gauvede u salon, još prenatrpan i u darmaru, koji je imao iz-gled bojnog pol ja jučerašnjih radosti.

— Vraga, gospodine — primijeti Bask — mi smo kasnoustali.

— Je li vaš gospodin ustao? — zapita Jean Valjean.— Kako je vašoj ruci, gospodine? — odgovori Bask.— Bolje. Je li vaš gospodin ustao?— Koji? Stari ili novi?— Gospodin Pontmercv.— Gospodin baron? — primijeti Bask, popravljajući.Čovjek je baron naročito za svoje sluge. Od toga pada

nešto i na njih; oni su, kako bi to rekao neki filozof, popr-sikani titulom, i to im laska. Marius, uzgred budi rečeno, bor-beni republikanac, a on je to i dokazao, bio je sada baronprotiv svoje volje. U obitelji se bila izrodila mala revolucijaoko te titule; sada je to bio g. Gillenormand, koji se borio

601

za nju, a Marius, koji je se otresao. Ali pukovnik Pontmercvbio je napisao: Moj će sin nositi moj naslov, i Marius se tome pokorio. A i Cosette, u kojoj se počela javljati ž»na, bilaje očarana, da bude baronica. "*

— Gospodin baron? — ponovi Bask. — Idem pogledati.Reći ću mu da je g. Fauchelevent ovdje.

— Ne. Nemojte mu reći da sam to ja. Recite mu, daga netko moli, da govori s njim nasamu, i nemojte mu rećimoga imena.

— A! — primijeti Bask.— Htio bih ga iznenaditi.— A! — ponovi Basik, upućujući ovo drugo A! samom

sebi kao objašnjenje onom prvom.I on ode.Jean Valjean osta sam.Salon je, kako smo malo prije rekli, bio sav u neredu.

Izgledalo je, kad bi se pažljivo osluhnulo, da bi se još mo-gao čuti svadbeni žamor. Po parketu je bilo razbacano svihvrsta cvijeća, poispadallog iz vijenaca i frizura. Svijeće, dogor-jele do kraja, dodale su kristalnim ukrasima na lusterimastalaktite od voska. Ni jedan komad namještaja nije bio nasvome mjestu. Po uglovima, po tri ili četiri fotelja, pribli-žena jedan drugome u krugu, davali su utisak, kao da i sadjoš ćeretaju. Sve se smiješilo. I u mrtvoj svečanosti ima jošneke draži. A ova je bila sretna. Na ovim stolcima u neredu,među ovim cvijećem koje vene, pod ovim ugašenim svjetilj-kama, mislilo se na radost. Sunce je naslijedilo luster i ula-zilo je veselo u salon.

Prođe nekoliko minuta. Jean Valjean osta nepomičan namjestu gdje ga je ostavio Bask. Bio je vrlo blijed. Oči sumu bile bez izraza i toliko utonule pod obrve, da ih je tugotovo nesitajalo. Njegovo crno odijelo imalo je izgužvane na-bore odijela, koje je probdjelo noć. Laktovi su mu bili obije-ljend onim pahuljicama, koje ostavlja na čohi trljane o plat-no. Jean Valjean promatrao je pred svojim nogama prozorod sunca, ocrtan po parketu.

Na vratima se začu šum, on podiže oči.

602

Uđe Marius, podignute glave, nasmiješenih usana, s nezna se kakvim sjajem na licu, vedra čela, s pobjedničkim po-gledom. Ni on nije spavao.

— Pa to ste vi, oče! — kliknu on, ugledavši Jeana Val-jeana; — a onaj glupak Bask načinio tako tajanstveno lice.Ali vi dolazite i suviše prerano. Istom je dvanaest i pol. Cosette još spava.

Ova riječ: oče! rečena g. Faucheleventu od Mariusa, zna-čila je najviše blaženstvo. Među njima, kao što je poznato,bilo je uvijek tvrdoće, hladnoće i uzdržavanja, leda, koji jetrebalo ili razbiti ili rastopiti. Marius je bio na onom stup-nju opijenosti, da se tvrdoća omekšavala, da se led topio ida je g. Fauchelevent za njega, isto kao za Cosettu, bio otac.

On nastavi. Riječi mu se prelijevahu, što je svojstvenoonim božanskim paradoksima radosti:

— Kako se radujem što vas vidim! Kad biste samo znalikoliko ste nam nedostajali jučer! Dobar dan, oče. Kako vašaruka. Bolje, zar ne?

I zadovoljan lijepim odgovorom, koji je sam sebi dao,on nastavi:

— Mnogo smo govorili o vama, oboje. Cosette vas takovoli. Nemojte zaboraviti da ovdje imate svoju sobu. Nećemoda znamo više za ulicu Oklopnika. Nećemo je nikako. Kakoste mogli i otići stanovati u jednoj takvoj ulici, koja je bo-ležljiva, koja je namrštena, koja je gadna, koja ima kućnavrata s kraja, gdje je zima, gdje se ne može ući? Doći ćetei nastanit ćete se ovdje. I to odmah, još danas. Ili ćete imatiposla s Cosettom. Ona ozbiljno hoće, da nas vodi za nos, svenas, ja vam to unaprijed kažem. Vidjeli ste svoju sobu, onaje odmah tu do naše, gleda u vrtove; popravilo se sve što jetrebalo na ključanici, krevet je namješten, soba je potpunospremna, vi trebate samo da uselite. Cosette je stavila blizuvaše postelje veliki stari naslonjač, prevučen utrechtskim baršunom, i rekla mu je: Primi ga u zagrljaj! Svakog proljećadolazi u akaciju preko puta vaših prozora slavuj. Imat ćetega kroz dva mjeseca. Imat ćete njegovo gnijezdo slijeva i našezdesna. Ona će noću pjevati, danju će Cosette govoriti. Vašaje soba sasvim okrenuta k jugu. Cosette će vam tu poredati

603

vaše knjige, vaše »Putovanje kapetana Cooka«, i druge, onu odVancouvera, sve vaše stvari. Postoji, mislim, jedan feov-čežić,do kojega vi mnogo držite, odredio sam za njega počasniugao. Vi ste osvojili moga djeda, vrlo mu se sviđate. Živjetćemo svi skupa. Znate li igrati whist? Očarat ćete mog djeda,ako znate. Vi ćete voditi Cosettu na šetnju, kad ja budemzabavljen na sudu, vodit ćete je ispod ruke, znate, kao ononekad u Luxemburškom parku. Mi smo apsolutno odlučili dabudemo vrlo sretni. I vi ćete sudjelovati i u toj našoj sreći,čujete li, oče? Pa, da, pa naravno, vi ćete danas ručati snama?

— Gospodine — reče Jean Valjean — imam da vam kažem jednu stvar. Ja sam nekadašnji robijaš.

Granica glasova oštrih i shvatljivih može se prijeći istotako za duh kao i za uho. One riječi: Ja sam nekadašnji ro-bijaš, sišavši s usana g. Faucheleventa i ušavši u uho Mariu-sovo, prijeđoše granicu mogućnoga. Marius ih nije čuo. Uči-nilo mu se, da mu je nešto rečeno, ali on nije znao što. I ostazabezeknut.

Tada opazi, da je čovjek, koji mu je govorio, užasan.Kako je bio sav u svojoj zaslijepljenosti, on nije do ovogatrenutka ni opazio ono strahovito bljedilo.

Jean Valjean razveza crnu maramu, koja mu je podrža-vala desnu ruku, razmota platno omotano oko šake, odvijepalac i pokaza ga Mariusu.

— Nije mi ništa ruoi — reče on.Marius pogleda palac.— Niti mi je ikad išta bilo — dodade Jean Valjean.I zaista, nije imao nigdje traga kakvoj rani.Jean Valjean nastavi:— Bilo je pristojno, da ne budem na vašoj svadbi. Nači

nio sam se odsutnim, što sam više mogao. Ja sam izmislioovu ranu, da ne bih učinio falsifikat, da u vjenčane spise nebih unio neuračunljivosti, da ih ne moram potpisivati.

Marius zamuca:— Šta treba sve to da znači?— To treba da znači — odgovori Jean Valjean — da sam

ja bio na gali jama.

604

— Vi ćete učiniti da poludim! — povika Marius zaprepašten.

— Gospodine Pontmercv — reče Jean Valjean — bio samja devetnaest godina na galijama. Zbog krađe. Poslije samosuđen na vječnu robiju. Zbog krađe. Zbog ponovljene krađe.Ovog časa, u kome se nalazimo, ja sam bjegunac s robije.

Uzalud je Marius bježao ispred stvarnosti, odricao činje-nicu, odupirao se očevidnosti, cmorao se predati. On počeshvaćati, i kao što to biva (uvijek u takvom slučaju, on shvatii više još. Prođe ga drhtavica od neke unutrašnje odvratnemunje; jedna misao, od koje uzdrhta, prostrijeli mu duh. Onnazre u budućnosti i za sebe samoga jednu gadnu sudbinu.

— Recite sve, recite sve! — povika on. — Vi ste otacCosettin.

I on ustuknu dva koraka natrag s kretnjom neizrecivogužasa.

Jean Valjean uzdigne glavu s takovom veličanstvenošćuu držanju, te se činilo, da je porastao do stropa.

— Potrebno je, da mi vjerujete, gospodine; i premda senaša pri sega ne pr ima na sudu...

Tu zašuti; zatim, s nekom vrstom suverenog i grobnogautoriteta, on nastavi slažući riječ po riječ polako i nagla-šujući pojedine slogove:

— . . . Vi ćete mi vjerovati. Ja! otac Cosettin, ja! predGospodinom Bogom, ne. Gospodine barone Pontmercv, ja samjednostavan seljak iz Faverollesa. Živio sam od podrezivanjadrveta. Ja se ne zovem Fauchelevent, zovem se Jean Valjean.Ja Cosetti nisam ništa. Umirite se.

Marius promuca:— Tiko mi jamči za to? . . .— Ja. Jer to kažem.Marius pogleda ovog čovjeka. Bio je mračan i miran. Iz

te mirnoće nije mogla poteći nijedna laž. Ono, što je skame-njeno, iskreno je. Osjećala se istina u ovoj grobnoj hladnoći.

— Ja vam vjerujem — reče Marius.Jean Valjean kimnu glavom, da prima na znanje, i na-

stavi:— Šta sam ja za Cosettu? Prolaznik. Prije deset godina

605

nisam znao ni da postoji. Ja je volim, to je istina. Kad ječovjek već star, pa vidi dijete koje je maleno, on ga voli.Kad je čovjek star, on se osjeća djedom svoj dječici. Vi mo-žete, čini mi se, zamisliti, da i u meni ima nešto nalik nasrce. Ona je bila siroče. Bez oca i matere. Bio sam joj po-treban. Eto, zato sam je počeo voljeti. Dječica su tako sla-bašna, da im prvi koji naiđe, čak i čovjek kao ja, može bitizaštitnik. Ja sam izvršio tu dužnost prema Cosetti. Ja ne vje-rujem da bi se jedna takva malenkost mogla nazvati dobrimdjelom; ali ako je to zbilja dobro djelo, pa dobro, recimo,da sam ga učinio. Uzmite mi to kao olakotnu okolnost. Da-nas Cosette napušta moj život; naši se putovi razilaze. Odsadja ne mogu ništa više za nju. Ona je gospođa Pontmercv. Nje-zina se providnost promijenila. I Cosette dobiva pri toj pro-mjeni. Sve je to dobro. Što se tiče onih šest stotina hiljadafranaka, vi mi o njima ne govorite, ali ja izlazim u susretvašoj misli; to je ostavština. Otkuda ta ostavština u mojimrukama? To nije važno. Ja vraćam ostavštinu. Od mene se nemože tražiti više ništa. Ja dopunjujem uspostavljanje istine,kazujući svoje pravo ime. To se tiče mene. Meni je stalo, davi znate tko sam ja.

I Jean Valjean pogleda ravno u oči Mariusu.Sve što je osjećao Marius, bilo je burno i bez veze. Iz-

vjesni udarci vihora sudbine izazivaju u našoj duši takvupobrkanost.

Svi smo imali takvih trenutaka zbrke, u kojima se sveu nama raspada; govorimo riječi, koje nam najprvo dođuna usta, a koje nisu uvijek baš tačno one, koje bi trebali reći.Ima naglih otikrića, koja se ne mogu podnijeti i koja opijajukao zlokobno vino. Marius je bio zapanjen novom situacijom,koja mu se prikazivala, tako da je govorio ovom čovjeku kaonetko, koji se srdi na njega zbog te ispovijedi.

— Pa napokon — povika on — zašto vi meni kazujetesve to? Mogli ste tu svoju tajnu sačuvati za sebe. Niti vas jetko prijavio, niti vas gone, niti proganjaju. Vi imate nekograzloga, što s nekom radošću činite to otkriće. Svršite, molimvas. Ima tu valjda još i nešto drugo. Povodom čega činite vitu ispovijed? Zbog kojega razloga?

606

— Zbog kojega razloga? — odgovori Jean Valjean glasomtako niskim i muklim, da bi se moglo reći kao da to govoriviše sebi samom nego Mariusu. — Zbilja, zbog kojega bi raz-loga robijaš mogao reći: Ja sam robijaš? Razlog je doista čud-novat. To je zbog poštenja. Vidite, ono ima u meni nesretnoga,to je jedan konac, koji je u srcu i koji me drži vezana. I na-ročito kad je čovjek star, ovi su konopci vrlo čvrsti. Sav životunaokolo se troši; oni se odupiru kvaru. Da sam nekako mo-gao istrgnuti taj konac, pokidati ga, razriješiti čvor ili ga pre-sjeći, pobjeći nekuda, bio bih spašen, ostajalo bi im samo daodem; u ulici Bouilov ima poštanskih putničkih kola; vi stesretni, ja odlazim. Pokušao sam da ga prekinem, taj konac,viulkao sam ga van, drži se dobro, nije se prekinuo, vukao sami srce zajedno s njim. Tada rekoh: Ne mogu živjeti na dru-gome mjestu nego ovdje. Moram ostati. I doista, vi imate ipakpravo, ja sam glupan, zašto ne bih sasvim jednostavno ostaoovdje? Vi mi nudite sobu u ovoj kući, gospođa Pontmercvme voli, rekla je onom naslonjaču: Primi ga u zagrljaj!, vašdjed želi da budem s njim, sviđam mu se, stanovat ćemo svizajedno, zajednički objedi, vodit ću ispod ruke Cosettu...— Gospođicu Pontmercv, izvinite molim, to je onako od navike— imat ćemo samo jedan krov, jedan stol, jednu vatru, isti kutkraj kamina zimi, iste šetnje ljeti, to je sama radost, to jesama sreća, to je sve. Živjet ćemo u obitelji. U obitelji.

Na tu riječ Jean Valjean kao da podivlja. On prekrstiruke, promatrao je pod pred nogama svojim, kao da je želioiskopati u njemu bezdan, a glas mu odjednom posta zvonak:

— U porodici! Ne. Ja nisam ni od kakve porodice, ja.Ja nisam od vaše. Ja nisam ni od porodice ljudi. U kuća-ma, gdje su svi svoji, ja sam suvišan. Ima porodica, ali to nijeza mene. Ja sam nesretnik: ja sam van toga. Da li sam imaooca i mater? Gotovo sumnjam. Onoga dana, kad sam vjen-čao ovo dijete, svršeno je s tim; vidio sam je sretnu i da jes čovjekom koga voli, i da tu ima i jedan dobar starac, jedanbrak dva anđela, sve radosti u tom domu, i da je sve to lijepo,i rekoh sebi: Ti, ti ne ulazi. Mogao sam lagati, to je istina,mogao sam varati sve vas, ostati gospodin Fauchelevent. Dokje to bilo potrebno zbog nje, ja sam mogao lagati; ali sad,

607

kad bi to bilo zbog mene, ja to ne mogu. Bilo bi dovoljno dasam šutio, to je istina, i sve bi se produžilo i dalje. Vi mepitate, šta me goni da govorim? Jedna smiješna stvar — mojasavjest. Da šutim, to bi ipak bilo vrlo lako. Proveo sam noću pokušavanju da se nagovorim na to; vi primate moju ispo-vijest, i ovo što vam kazujem, tako je izvanredno, da vi imatena to pravo; i doista, probdio sam noć tražeći sebi razlog,i ja sam sebi zaista dao vrlo dobre razloge, ne bojte se, učiniosam sve što sam mogao. Ali dvije su stvari u kojima nisamuspio: nisam mogao prekinuti konac, koji rne drži, pri-čvršćen za srce, zakovan i zapečaćen na njemu, i nisammogao ušutkati jedno biće, koje mi šapuće kada sam sam.Eto, zbog toga sam došao jutros, da vam povjerim sve. Sve,ili gotovo sve. Ima i stvari, koje nije potrebno da se kažui koje se tiču samo mene; to čuvam za sebe. Ono što je bitno,to znate. Uzeo sam, dakle, svoju tajnu i donio sam vam je.I pred vama sam eto raščlanio tajnu svoju. Nije ni meni bilotako lako odlučiti se. Cijelu sam se noć borio sa samim so-bom. A, nemojte vi misliti, da ja nisam govorio sebi, da ovonije kao afera Champmathieu, da ja krijući svoje ime niko-me ne učinim zla, da mi je ime Fauchelevent dao sam Fauche-levent iz zahvalnosti za jednu uslugu, i da ja to ime mogu bezbrige zadržati, i da ću biti sretan u toj sobi, koju mi nudite,da ja neću smetati nikoga, da ću biti u svom kutu, i da ću,dok vi imate Cosettu, ja imati ideju, da sam u istoj kući ukojoj je i ona. Svaki bi imao svoju sreću, razmjerno. Ostati idalje gospodin Fauchelevent, to bi uredilo sve. Da, sve osimmoju dušu. Bilo je radosti svuda na meni, ali dno moje dušeostajalo je orno. Nije dovoljno biti sretan, treba biti zado-voljan. Tako bih ja ostao gospodin Fauchelevent, tako bihsakrio svoje pravo lice, tako bih kraj vašeg blaženstva jaimao jednu tajnu, (kako bih usred vašeg podneva ja imaosvoju pomrčinu; tako bih, ne vičući: čuvaj se!, sasvim jed-nostavno uveo robiju u vaš dom; ja bih sjedio za vašim sto-lom s pomišlju, da bi me, kad biste znali tko sam, otjeraliodatle; ja bih pustio da me dvore poslužitelji, koji bi, kadbi samo znali, rekli: kakav užas! Ja bih vas dodirnuo svo-jim laktom, a vi imate prava da to ne odobravate, ja bih

608

ukrao rukovanje s vama. U vašem domu bila bi podjela po-štovanja između bijelih vlasi dostojnih poštovanja i bijelihvlasi obeščašćenih; u časovima vašim, u onim najistinijitim,kad bi se sva srca smatrala otvorenim do dna jedno za dru-go, kad bismo bili zajedno svi četvero, vaš djed, vas dvoje,i ja, bio bi tu jedan nepoznati. Ja bih bio rame uz rame s va-ma u vašem biću, imajući za jedinu brigu samo to, da se ni-kad ne odigne poklopac s mog strašnog bunara. Tako bih seja, mrtvac, ugurao među vas, koji ste živi. A nju, nju bihosudio vječito na mene. Vi, Cosette i ja bili bismo tri glave u

zelenoj robijaškoj kapi. Zar vi ne dršćete? Ovako sam samonajskrušeniji među ljudima, onako bih bio najodvratniji. Itaj zločin, ja bih ga počinjao iz dana u dan! I tu laž, ja bihje činio iz dana u dan! I ovaj izgled noći, ja bih ga nosio nasvom licu iz dana u dan! I od moje žigosanosti i sramote jabih vam davao vaš dio iz dana u dan! Iz dana u dan! Vama,mojim nevinima! šutjeti da je lako? Čuvati tajnu jednostav-no? Ne, nije to jednostavno. Ima i šutnje koja laže. I mojelaganje, moju prevaru, moju nedostojnost, moju podlost,moje izdajstvo, moj zločin, ja bih to sve pio kap po kap, jabih to opet ispljuvao, zatim opet pio, svršavao oko ponoći iopet počinjao o podne, i moje »dobro jutro« bi lagalo i moje»laku noć« bi lagalo, i ja bih spavao na tome, i ja bih jeo tos mojim hljebom, i ja bih gledao Cosetti u lice, i ja bih nasmijeh anđela odgovarao osmijehom prokletnika, i ja bih biojedan odvratan nitkov! Zašto? Zato da budem sretan. Da bu-dem sretan, ja! Imam li ja prava da budem sretan? Ja sam

izvan života, gospodine.Jean Valjean zasta. Marius je slušao. Takvi nizovi ideja

i muka ne mogu se prekinuti. Jean Valjean opet spusti glas,ali to više nije bio mulkao glas nego koban glas:

— Pitate me, zašto govorim? Nisam ni prijavljen, nigonjen, ni proganjan, velite vi. Ali ne! ja sam prijavljen;da! ja sam gonjen; da! ja sam proganjan! Od koga? od sebesamog. To ja sam sebi zakrčujem put, ja sam sebe vučem,sam sebe guram, sam sebe uhićujem, sam nad sobom vršimkaznu, a kad tko drži sam sebe, taj je dobro držan.39 Jadnici II

609

I ščepavši svoj vlastiti kaput za okovratnik šakom i vu-kući ga k Mariusu, on nastavi: »

— Pogledajte samo ovu šaku. Zar ne nalazite, da onaovaj okovratnik drži tako čvrsto, da ga neće ispustiti? Elijepo! a ona je još jača šaka, savjest! Tko hoće da bude sretan, gospodine, trebalo bi mu, da nikako ne pojmi dužnosti,jer onoga trenutka, kada je pojmi, ona je neumoljiva. Reklobi se da vas ona kažnjava, jer je pojmite; ali ne; ona vasnagrađuje, jer ona vas baca u jedan pakao, gdje osjećate daje uz vas Bog. Cim počnete da razdirete sebi utrobu, vi steveć sklopili mir sa sobom.

I dodade s nekim dirljivim naglaskom:— Gospodine Pontmercv, ako i nema smisla, ja sam po

šten čovjek. Baš čime se ponizujem u očima vašim, time seuzvisujem u očima mojim. To mi se veš dogodilo jedanput,ali je bilo manje bolno; to nije bilo ništa. Da, pošten čovjek, ja to ne bih bio, da ste me vi mojom pogreškom i daljepoštovali; sad, kad me vi prezirete, ja to jesam. Imam nasebi tu zlu kob, da, budući da mogu imati samo ukradenopoštovanje, to me poštovanje ponizuje i preopterećuje mi dušu, i stoga, da bih mogao poštovati sebe, potrebno je da medrugi preziru. Tada se uzdižem. Ja sam robijaš, koji se pokorava svojoj savjesti. Znam dobro, da se to ne slaže jedno sdrugim. Ali šta biste htjeli da činim u tom slučaju? To je itako je. Uzeo sam obveze prema sebi; ja ih i držim. Ima sukoba, koji nas odvlače od dužnosti. Vidite li, gospodine Pontmercv, događalo mi se u životu koješta.

Jean Valjean načini opet stanku, gutajući s naporomslinu, kao da su mu riječi ostavile neki gorak okus, i opet na-stavi:

— Kad čovjek ima na sebi jedan takav užas, onda nemaprava da ga dijeli s drugima bez njihova znanja, nema pravada im predaje svoju kugu, nema prava da ih gura u svojponor, koji oni ne vide, nema prava da pusti, da se njegovcrveni robijašiki gunjac navlači i na njih, nema prava dasvoju bijedu podmuklo natovari na sreću drugih. Približitise onima koji su zdravi, i dotaći ih se u mraku svojom nevidljivom zaraznom ranom, to je odvratno. Fauchelevent mi je

mogao posuditi svoje ime, ja nemam prava služiti se njime;on mi ga je mogao dati, ja ga nisam smio primiti. Svako jeime jedno »ja«. Vidite, gospodine, ja sam pomalo i razmiš-ljao, pomalo sam i čitao, premda sam seljak, i ja sebi pola-žem račune o stvarima. Vidite, ja se izražavam kako treba.Ja sam sebi dao i neko obrazovanje. I jest, zaista, uzetijedno ime i pokriti se njime, to je nepošteno. Doslovce govo-reći, ime se krade, kao što bi se ukrala jedna kesa ili jedansat. Biti lažan potpis od mesa i kosti, biti živi otpirač i ula-ziti k poštenom svijetu varajući njihove brave, nikad više negledati ravno u oči, uvijek gledati ikoso, biti nečastan u sebiiznutra, ne! ne! ne! Bolje je trpjeti, krvariti, plakati, deratikožu s mesa noktima, provoditi noći previjajući se u muka-ma, grizući i kidajući sebi utrobu i dušu. Eto, zašto sam vamispričao ovo. S radošću, kako vi to kažete.

On teško uzdahne i dobaci ovu konačnu riječ:— Nekada, da bih mogao živjeti, ja sam ukrao jedan hljeb;

danas, da bih mogao živjeti, ja neću da ukradem jedno ime.— Da biste mogli živjeti — prekide ga Marius. — Zar

vam nije potrebno to ime, da biste mogli živjeti?— Ah, znam ja najbolje — odgovori Jean Valjean, dižući

i spuštajući glavu polako nekoliko puta jedno za drugim.Nasta šutnja. Obojica su šutjeli, i jedan i drugi pogru-

ženi u bezdan misli. Marius je bio sjeo kraj jednog stola inaslonio kut svojih usana na jedan od prsta, koji je zgrčio.Jean Valjean hodao je gore-dolje. On se zaustavi pred jed-nim ogledalom i osta tu nepomičan. Zatim kao da odgovaranekom unutarnjem razmišljanju, on reče gledajući to ogle-dalo, u kome sebe nije vidio:

— I sad mi je odlanulo!On opet poče hodati i ode u drugi ugao salona. U času,

kad se okrenuo, opazi, da ga Marius promatra, kako korača.Tada mu reče s neizrecivim naglaskom:

— Vučem malo jedinu nogu. Sad već razumijete zašto.Pa završi, okrenuvši se Mariusu:— I sad, gospodine, zamislite sebi ovo: Nisam vam ni

šta rekao, ostao sam gospodin Fauchelevent, zauzeo sam svojemjesto uz vas, postao sam vaš, u svojoj sam sobi, ujutro do-

610 39* 61L

lazim na doručak u papučama, naveče idemo sve troje u ka-zalište, ja pratim gospođu Pontmercv u Tuileriese i na Kra-ljevski trg, mi smo svi uvijek zajedno, vi me smatrate slič-nim sebi; jednog lijepog dana, vi ste tu, ja ovdje, ćaskamo,smijemo se, i odjednom čujete glas, ikoji viče: Jeane Valjeane!i gle, ona strahovita ruka, redarstvo, pomalja se iz mraka iodere s lica masku.

On opet zašuti; Marius je bio ustao, dršćući. Jean Valjeanopet prihvati:

— Šta velite vi na to?Mariusova šutnja bila je odgovor.Jean Valjean nastavi:— Vidite sad i sami, da sam imao razloga da ne šutim.

Hajde, budite sretni, budite na nebu, budite anđeo, buditeu suncu, i budite zadovoljni time, i ne uznemirujte se ni najmanje, na koji način jedan siromah prokletnik otvara grudisvoje i vrši dužnost svoju, pred vama je jedan jadnik, gospodine.

Marius prijeđe polako preko salona i kad je bio blizu Jea-na Valjeana, on mu pruži ruku.

Ali je Marius morao sam prihvatiti ruku, koja se nijepružala njegovoj. Jean Valjean mu to dopusti i Mariusu seučini, kao da je stiskao ruku od mramora.

— Moj djed ima prijatelja — reče Marius — ja ću vamizraditi pomilovanje.

— Nije potrebno — odgovori Jean Valjean. — Drže dasam mrtav. To je dovoljno. Nad mrtvima se ne vrši nadzor.Smatra se, da polako trunu. Smrt je isto, što i pomilovanje.

I oslobađajući ruku, ikoju mu je držao Marius, on dodades nekom vrstom neumoljivog dostojanstva:

— Uostalom, vršiti svoju dužnost: to je prijatelj, kome seobraćam za pomoć; potrebno mi je samo jedno pomilovanje,pomilovanje od strane moje savjesti.

U tome se času na drugom kraju salona odškrinuše tihovrata i u njihovu otvoru proviri glava Cosettina. Vidjelo sesamo njeno malo lice, kosa joj je bila divno raščupana, aočni kapci malko podnaduli od spavanja. Ona učini kretnjuptice, koja je isturila glavicu iz gnijezda, pogleda najprije

612

svoga muža, zatim Jeana Valjeana, i dovikne im, smijući setako, da bi čovjek pomislio da vidi osmijeh u dnu jedne ruže:

— Kladila bih se da govorite o politici! Ali je to glupo,mjesto da ste sa mnom!

Jean Valjean uzdrhita.— Cosette! . . . — zamuca Marius. On zasta.Izgledali su kao dva krivca.Cosette, sva sjajna, i dalje ih je promatrala sad jednog

pa drugog. U njenim očima kao da je bilo nekog bljeskanjaraja. v

— Ulovila sam vas na činu — reče Cosette. — Bas ovajčas čula sam (kroz vrata, kako je moj tatica Fauchelevent rekao: — Savjest... Kršiti svoju dužnost. . . To je sve politika, znam ja to. Ali ja to neću. Nije lijepo govoriti o politiciodmah drugi dan poslije svadbe. To nije ni pravo.

— Varaš se, Cosette — odgovori Marius. — Mi govorimoo poslovima. Govorili smo baš o tome, kako bismo najboljeuložili tvojih šest stotina hil jada franaka...

— Ali to nije sve — prekide ga Cosette. — Evo me. Primate li me? .

I izišavši iz vrata odlučno, ona uđe u salon. Bila je uširokom bijelom ogrtaču s hiljadama malih rubova i prostra-nim rukavima, koji joj je počinjao od vrata, a dopirao donogu. Na starim gotskim slikama po crkvama viđaju se napozlaćenim nebesima takve nekakve dražesne vreće, iz kojihvire anđeli.

Ona se pogleda od glave do pete u velikom ogledalu, za-tim kriknu s eksplozijom neizrecivog zanosa:

— Tako je bio jednom jedan kralj i kraljica. Oh, kakosam zadovoljna!

Rekavši to, ona se duboko nakloni Mariusu i Jeanu Va-Ijeanu. . „

_ Eto — reče ona — ja ću sjesti kraj vas u naslonjaču,za pola sata ćemo doručkovati, vi ćete reći jedan drugomesve što hoćete, znam ja vrlo dobro da muškarci moraju raz-govarati, a ja ću biti sasvim mirna.

Marius je uze za ruku i reče joj zaljubljeno:_ Mi govorimo o poslovima.

613

— A ja sam baš htjela da vam javim — odgovori Cosette — da sam malo prije otvorila prozor i da je upravostigla jedna gomila obješenjaka u vrt. Vrapci, ne maske. Jerdanas je pepelnica; post, ali ne za ptice.

— Rekao sam ti da govorimo o poslovima, idi, Cosetticemoja, ostavi nas jedan trenutak same. Mi govorimo o brojevima. To će biti dosadno.

— Kakvu si divnu kravatu metnuo jutros, Mariuse. Vi stevrlo koketni, gospodaru moj. Ne, neće mi to biti dosadno.

— Uvjeravam te da će ti bit i dosadno.— Neće. Kad ste vas dvojica tu. Ja, istina, neću razu

mjeti sve što vi govorite, ali ću vas slušati. Kad se slušajuglasovi koji se vole, nije potrebno razumijevati riječi, koje sekazuju. Sve što tražim jest to, da budem tu kraj vas. Ja ostajem s vama, i dosta!

— Ti si moja premila Cosettica. Ali nije moguće.— Nije moguće?— Nije.— Lijepo, bogami — odvrati Cosette. — Ja bih vam saop

ćila puno novosti. Rekla bih vam, da moj djed još spava, daje vaša tetka otišla u crkvu, da se kamin mog tatice Fauche-leventa puši, da je Nicolette dovela dimnjačara, da su seToussaint i Nicolette već porječkale, da se Nicolette rugaToussairutininu mucanju. E lijepo, kad je tako, onda nećetenlišta ni doznati. Ah, nije moguće? I ja ću s moje strane, kadmi dođe prilika, vidjet ćete, gospodine, i ja ću reći: nijemoguće. Vidjet ćemo, tko će se kajati. Mili moj Mariuse, jate molim, pusti me da ostanem ovdje s vama dvojicom.

— Zaklinjem ti se, da je potrebno da ostanemo sami, bezikoga.

— Pa lijepo, a zar sam ja nitko?Jean Valjean nije proslovio ni jedne riječi. Cosette se

obrati k njemu:— Prije svega, tatice, tražim od vas, da dođete i da me

poljubite. Pa šta vi, zaboga, radite ovdje, niste rekli još nijednu riječ, a trebalo bi da se zauzmete za mene? Tko mi je

614

to dao takvog taticu? Vi valjda vidite, da sam ja vrlo ne-sretna u svom domu. Moj muž me tuče. No, smjesta me po-ljubite.

Jean Valjean se približi.Cosette se okrene Mariusu.— A vas, vas neću.Zatim ona pruži čelo Jeanu Valjeanu.Jean Valjean korakne jedan korak prema njoj.Cosette se povuče.— Tatice, vi ste blijedi. Da vas možda ruka ne boli jako?— Ozdravila je — reče Jean Valjean.— Da niste slabo spavali?— Nisam.— Da niste žalosni?— Nisam.— Poljubite me. Ako ste zdravi, ako dobro spavate, ako

ste zadovoljni, neću vas grditi.I ona mu opet pruži čelo.Jean Valjean spusti poljubac na to čelo, na kome je bli-

stao odsjaj neba.— Nasmijte se.Jean Valjean posluša. Bio je to smijeh sablasti.— A sad me branite od mog muža.— Cosette! ... — primijeti Marius.— Rasrdite se, tatice. Recite mu, kako je potrebno, da

ja ostanem ovdje. Može se bez brige govoriti preda mnom.To znači, da me vi smatrate vrlo glupom. A to, o čemu virazgovarate, to je dakle nešto čudnovato! poslovi, ulaganjenovaca u neku banku, strašne stvari! Ljudi tako od svačeganačine tajanstvenosti. Ja ostajem tu, kod vas. Jutros samtako lijepa; pogledajte me, Mariuse.

I s jednom kretnjom ramena, dostojnom obožavanja, i snekim društvenim pucanjem, ona pogleda Mariusa. Izmeđuova dva bića kao da sijevnu munja. Malo im je bilo stalo dotoga, što je tu bio još netko.

— Ja te ljubim! — reče Marius.— Ja te obožavam! — reče Cosette.I oni neodoljivo padoše jedno drugom u zagrljaj.

615

— A sad — reče Cosette, popravljajući nabor na svomogrtaču i s pobjedničkim pućenjem — ja ostajem ovdje.

— To ne — odgovori Marius tonom preklinjanja. — Moramo svršiti neke poslove.

— I opet ne?Marius dade svom glasu ton ozbiljnosti:— Uvjeravam te, Cosatte, da to nije moguće.— Oho, vi uzimate svoj glas supruga, gospodine. Lijepo,

evo, ja odlazim. Vi, tatice, vi mi niste htjeli pomoći. Gospodine supruže, gospodine tata, vi ste tirani. Idem to reći djedu.A ako mislite, da ću se ja opet vratiti i pokoriti vam se, tose jako varate. Sad ću ja vas čekati. Vi ćete već vidjeti, daće vam biti dosadno bez mene. Ja odlazim, pravo vam budi.

I ona izađe.Dvije se'kunde poslije toga vrata se opet odškrinuše i njena

svježa porumenjela glava proviri još jedanput između vrat-nica, i ona im doviknu:

— Ja se strašno ljutim.Vrata se i opet zatvoriše i opet zavlada pomrčina. Ona jebila kao zalutala sunčana zraka, koja bi, i ne sluteći to,naglo zasjala kroz noć.

Marius ode i uvjeri se, da su vrata dobro zatvorena.— Jadna Cosette — prošaputa on — kada ona dozna...Na tu riječ udrhta Jean Valjean cijelim tijelom. On ukoči na Mariusa obezumljeni pogled.

— Cosette! oh, da, zaista, vi ćete to reći Cosetti. To jepravo. Gle, ja na to nisam ni mislio. Čovjek ima snage zajednu stvar, za drugu nema. Gospodine, ja vas zaklinjem, javas preklinjem, gospodine, dajte mi svoju časnu riječ, svojunajsvetiju riječ, da joj to nećete kazati. Zar nije već i to dovoljno, što vi znate, vi? Imao sam snage, da to kažem po svojoj vlastitoj volji, i neprisiljen na to mogao bih reći i svemiru, cijelom svijetu, svima i svakome, to mi je svejedno. Aliona, ona ne zna šta je to, to bi je užasnulo. Robijaš! šta jeto? moralo bi joj se tumačiti i reći: To je čovjek, koji je biona robiji na galijama. Ona je vidjela jednog dana, kad jeprošao »lanac«. Oh, Bože moj!

616

On se sruši u naslonjač i sakri lice u šake. Nije se čulo,ali se po micanju njegovih pleća vidjelo da plače. Nečujanplač, plač užasan.

Ima zagušivanja u jecaju. Obuze ga neka vrsta grča, onse zabaci preko naslona naslonjača, kao da bi dobio daha, pu-stivši ruke da mu vise i dajući Mariusu da mu vidi lice po-topljeno suzama, i Marius ga je čuo, kako šapuće tako tiho,te se činilo kao da mu glas dolazi iz neke dubine bez dna:

— Oh, da mi je umrijeti!— Umirite se — reče Marius — ja ću vašu tajnu sačuvati

samo za sebe.I možda manje raznježen nego što bi trebalo biti, ali obve-

zan već gotovo jedan sat da se prilagođava neočekivanomužasu, videći kako se pred njegovim očima postepeno mje-sto gospodina Faucheleventa uspravlja jedan robijaš, osvojenpomalo tom žalosnom stvarnošću, i prisiljen da po samoj pri-rodi situacije konstatira razmak, ikoji se stvorio između ovogčovjeka i njega, Marius dodade:

— Nije moguće, da vam ne kažem ni riječi povodomostavštine, koju ste tako vjerno i pošteno sačuvali. To jezaista djelo poštenja. I pravo je, da zato budete i nagrađeni.Recite vi sami svotu, bit će vam isplaćena. Ne bojte se, možete je odrediti koliko hoćete visokom.

— Hvala vam, gospodine — odgovori Jean Valjean blago.Jedan trenutak osta zamišljen, prevlačeći nesvjesno vrh

svoga kažiprsta po noktu palca, zatim podiže glas:— Sve je gotovo svršeno. Ostaje mi još jedno.— što?Jean Valjean kao s nekim krajnjim ustručavanjem i bez

glasa, gotovo bez daha, više promuca nego što reče:— Sad, kad sve znate, smatrate li, gospodine, vi koji ste

vlastan to odrediti, da ne treba i dalje da viđam Cosettu?— Mislim, bilo bi bolje — odgovori Marius hladno.— Neću je više viđati — prošapta Jean Valjean.I on se uputi vratima.On stavi šaku na kvaku brave, zaponac se diže, vrata se

odšikriniuše, Jean Valjean ih otvori koliko treba da može pro-ći, zasta trenutak nepomičan, zatim .ponovno zatvori vrata iokrenu se opet Mariusu.

617

Nije više bio blijed, nego modar. U očima mu nije biloviše suza, nego neka vrsta tragičnog plača. Glas mu je opetpostao čudnovato miran.

— Čujte, gospodine — reče on — ako i hoćete, ja ćudolaziti da je vidim. Uvjeravam vas da mnogo žudim za njom.Da mi nije bilo stalo do toga da viđam Cosettu, ja vam nebih ni učinio svoje priznanje, već bih jednostavno otputovao;ali pošto sam želio da ostanem u onome mjestu, gdje je Co-sette, i da je i dalje viđam, smatrao sam za pošteno, da vamkažem sve. Vi pratite moja razlaganja, zar ne? Ima u njimanešto shvatljivo. Vidite, prošlo je devet godina, kako sam jeimao uza se. Stanovali smo isprva u onoj kućerini na bulva-ru, zatim u samostanu, najposilije u blizini Luxemb.urškog parka. Tu ste je i vidjeli prvi put. Sjećate se njenog šešira odbijelog pliša. Bili smo poslije u četvrti Invalida, gdje se nalazila jedna ograda sa šipkama i jedan vrt. Ulica Plumet. Jasam stanovao u jednoj sobici otraga u dvorištu i tu sam slušao kako svira na glasoviru. Eto, to mi je bio život. Nikad senismo rastavljali. Tako je to trajalo devet godina i nekolikomjeseci. Ja sam bio kao njen otac, ona je bila moje dijete.Ne znam da li me razumijete, gospodine Pontmercv, ali otićisad, ne viđati je više, ne govoriti više s njom, nemati ništaviše, to bi mi bilo teško. Ako vi ne nalazite da je to zlo, mogao bih dolaziti od vremena do vremena da vidim Cosettu.Ne bih dolazio često. Ne bih ostajao dugo. Vi biste rekli, dame prima dolje u maloj sobi. U prizemlju. Mogao bih lijepoulaziti i na zadnja vrata, gdje ulazi posluga, ali to bi moždabilo čudno. Bilo bi, mislim, bolje, da ulazim na vrata, gdjei cijeli svijet. Zbilja, gospodine, talko bih rado još malo gledaoCosettu. Toliko rijetko, koliko bi se vama svidjelo. Zamislitesebe na mome mjestu. To mi je sve što imam. A napokon,treba biti i oprezan. Kad ja ne bih više nilka'ko dolazio, tobi zlo djelovalo, izgledalo bi neobično. Mogao bih eto, na primjer, dolaziti predveče, kad počinje da se spušta noć.

— Dolazit ćete svako veče — reče Marius — i Cosetteće vas čekati.

— Kako ste dobri, gospodine — reče Jean Valjean.

618

Marius se pozdravi sa Jeanom Valjeanom, sreća sprove-de čaik do vrata očajanje, i dva se čovjeka rastadoše.

II

NEJASNOĆE U OTKRIĆU

Marius je bio uzrujan.Ona vrsta udaljenosti, koju je uvijek osjećao prema čo-

vjeku, kraj kojega je vidio Cosettu, bila mu je sada objašnje-na. Bilo je u ovom licu nečeg zagonetnog, što mu je njegovinstinkt nagovještavao.

Ta zagonetka, to je bila najodvratnija sramota, robija.Ovaj g. Fauchelevent bio je robijaš Jean Valjean.

Naći iznenada takvu jednu tajnu usred svoje sreće, ta-ko je, kao naći škorpiona u gnijezdu grlica.

Da li je sreća Mariusova i Cosettina bila osuđena odsadana ovo susjedstvo? Da li je to bila svršena stvar? Da li jepristajanje na ovog čovjeka predstavljalo sastavni dio obav-ljene ženidbe? Zar se tu nije više ništa moglo?

Da li se Marius vjenčao i s ovim robijašem?Možete vi biti ovjenčani svjetlošću i radošću, možete vi

uživati u velikom purpurnom času života sretnu ljubav, sva-ki potresi izazvali bi da zadršće čak i arhanđeo u svomeushitu, čak i polubog u svojoj slavi.

Kao što se uvijek događa u naglim promjenama te vrste,Marius se pitao, da li možda nema predbaciti nešto sam sebi?Nije li on bio premalo pronicav? Možda je bio premalo opre-zan? Možda je bio svojevoljno slijep? Malo, možda. Da li jebez dovoljno opreza za osvjetljavanje okoline zašao u onuljubavnu avanturu, koja se svršila njegovom ženidbom s Co-settom? On je konstatirao — život nas tako malo-pomalo po-pravlja postepenim konstatacijama nas samih o nama sami-ma — on je konstatirao himeričnu i zanesenjačku stranusvoje prirode, vrstu unutrašnjeg oblaka, svojstvenu mnogimljudima, koja se u paroksizmima strasti ili bola širi, pošto setemperatura duše mijenja, i zahvaća cijelog čovjeka u tolikoj

619

mjeri, da od njega načini samo savjest obavi jenu u maglu.Mi smo više puta napomenuli taj osobiti elemenat Mariusovaindividualiteta. Sjećao se sada, da u opojnosti svoje ljubaviu ulici Plumet za vrijeme onih šest ili sedam tjedana zanosa,on nije čak govorio Cosetti o drami u jazbini Gorbeau, gdjeje žrtva tako čudno i tvrdoglavo šutjela za vrijeme borbe, aonda, kad je bila spašena, pobjegla. Kako se moglo dogoditida nije govorio Cosetti o tome? To je, međutim, bilo tako ne-davno i tako užasno! Kako se moglo dogodit i, da joj ni ječak ni spomenuo Thanardierove, osobito onog dana, kada jesreo Ćponinu? Sada je sebi s velikom mukom tumačio svojutadašnju šutnju. On je, međutim, uviđao razloge. Sjećao sesvoje vrtoglavice, svoje zanesenosti Cosettom, ljubavi kojaprožima sve, onog izdizanja u ideal jednog pomoću drugog,i možda također — kao neprimjetne količine razuma, umije-šane u to silno i divno duševno stanje — nekog nejasnog ipotmulog instinkta, da saikrije i da uništi u svome sjećanjutaj strašan događaj, čijeg se dodira bojao, u kome nije želioigrati nikakvu ulogu, od ikojeg se Monio, i u kome nije mo-gao biti ni pripovjedač ni svjedok, a da ne bude tužilac.Uostalom, onih nekoliko tjedana bilo je kao magla; nije bilovremena nizašto drugo osim za ljubav. Najposlije, pošto sveodvagnu, sve okrenu, sve pregleda, da je i ispričao Cosetti na-padaj u kućerini Gorbeau, da joj je i spomenuo Thenar-dierove, kakve bi bile posljedice, da je i pronašao da je JeanValjean robijaš, da li bi ga to izmijenilo, njega, Mariusa? Dali bi je to izmijenilo, njiu, Cosettu? Da li bi se povukao? Dali bi je manje obožavao? Da li bi se njome manje oženio?Ne. Da li bi to promijenilo ma što od onoga, što se dogodilo?Ne. Ni za čim se dakle nije imalo žaliti, ništa sebi predbaci-vati. Sve je bilo dobro. Postoji jedan Bog za te pijanice, štose zovu ljubavnici. Slijep. Marius je bio izabrao put, kojim bipošao oštrovidnik. Ljubav mu je bila svezala oči, da ga po-vede, kuda? U raj .

Ali taj je raj bio zapleten s paklenim susjedstvom.U staru udaljenost Mariusa od ovog čovjeka, od ovog Fau-

cheleventa, koji je postao Jean Valjean, umiješao se sada užas.

620

Treba reći da je u tom užasu bilo nešto sažaljenja i čakneko izvjesno čuđenje!

Ovaj lopov, ovaj lopov u povratu, predao je jednu ostav-štinu! šest stotina hiljada franaka! On je jedini bio upućen utajnu ostavštine. Mogao je sve zadržati , ali on je sve vratio.

Štaviše, on je sam otkr io svoje stan je. Ništa ga ni jesililo na to. Ako se sada znalo, tko je on, znalo se od njega.Bio je u tom priznanju više nego pristanak na poniženje,bio je to pristanak na opasnost. Za jednog osuđenika maskanije maska, ona je sklonište. On se odrekao tog skloništa.Lažno ime, to je sigurnost; on je odbacio to lažno ime. On,robijaš, mogao se zauvijek sakriti u jednoj poštenoj porodici;on je odolio toj napasti. A s kojeg razloga? Po nagonu sa-vjesti. On je to sam objasnio neodoljivim glasom savjesti.Ukratko, ma tko bio taj Jean Valjean, to se neosporno bu-dila jedna savjest. Bilo je tu nešto tajanstvenog i otpočetogvraćanja ugleda; i po svemu izgleda, da je skrupula većodavna zagospodarila ovim čovjekom. Takva djela pravednogi dobrog nisu svojstvena običnim prirodama. Buđenje savje-sti, to je veličina duše.

Jean Valjean bio je iskren. Ta iskrenost, vidljiva, opipljiva,nepobitna, čak očigledna po bolu koji mu je zadavala, činilaje nepotrebnim dalje informacije i davala je autoriteta sve-mu, što je govorio ovaj čovjek. Tu je za Mariusa bila čudnapromjena stanja, šta je izbijalo iz g. Faucheleventa? nepovje-renje, šta je izbijalo iz Jeana Valjeana? Povjerenje.

U tajanstvenoj bilanci ovog Jeana Valjeana, koju je sasta-vljao zamišljeni Marius, on je konstatirao aktivu i nastojao dapostigne ravnotežu.

Ali sve je to bilo kao u nekoj buri. Naprežući se da sebidade jasnu sliku ovog čovjeka i goneći tako reći Jeana Va-ljeana do dna njegove misli, Marius ga je gubio i opet nala-zio u kobnoj magli.

Ostavina pošteno vraćena, časnost priznanja, to je lijepo.Činilo se jedno vedro mjesto u oblaku, zatim bi oblak opetpostao crn.

Koliko god bile mutne uspomene Mariusove, imao je odnjih kao neku siluetu.

621

Šta je zapravo ona pustolovina u jazbini Jondretteovih?Zašto je poslije dolaska redarstva ovaj čovjek, mjesto da seprituži, pobjegao? Ovdje je Marius nalazio odgovor. Zato, za-to, jer je taj čovjek odbjegli kažnjenik s robije.

Drugo pitanje: Zašto je ovaj čovjek bio na barikadi? JerMarius je sada jasno vidio tu uspomenu, koja se pojavila unjegovim uzbuđenjima kao nevidljiva tinta pri vatri. Ovaj ječovjek bio na barikadi. On se tu nije borio. Po što je tamodošao? Pred tim pitanjem dizala se jedna sablast i davalaodgovor. Javert.

Marius se ovog časa izvrsno sjećao mračne vizije JeanaValjeana, koji odvlači van barikade svezanog Javerta. I onje još i sada čuo iza ugla ulice Mondetour užasni pucanj pi-štolja. Postojala je bez sumnje mržnja između ovog špijunai ovog robijaša. Jedan je smetao drugome. Jean Valjeandošao je na barikadu da se osveti. On je tamo kasno stigao.Vjerojatno je znao, da je Javert tu zarobljen. Korzikanskakrvna osveta prodrla je u izvjesne slojeve ološa i vlada tukao zakon. Ona je tako jednostavna, da ne začuđava dušenapola okrenute dobru; a ta srca tako su stvorena, da jedanzločinac na putu pokajanja može imati skrupula za krađu, ane imati ih za osvetu. Jean Valjean ubio je Javerta. To jebarem izgledalo očigledno.

Napokon posljednje pitanje; ali na ovo nije bilo odgovora.To je pitanje Marius osjećao kao neka kliješta. Kako to,da je život Jeana Valjeana tako dugo išao usporedo sa ži-votom Cosettinim? Kakva je to tajanstvena igra providnosti,koja je dovela u dodir to dijete s ovim čovjekom? Zar tamogore ima također lanaca skovanih za dvoje i zar Bog sparujeanđela s demonom? Zločin i nevinost mogu dakle biti sobnidrugovi u tajanstvenim robijašnicama bijede? U defiliranjuosuđenika, što se zove ljudska sudbina, zar mogu da prođujedno uz drugo dva čela, jedno nevino, drugo strašno, jednoobasjano božanskim bjelinama zore, drugo zauvijek poblije-djelo od blijeska vječne munje? Tko bi mogao udesiti to neo-bjašnjivo sparivanje? Na koji način, kakvim se čudom mo-gla uspostaviti zajednica života između te božanske male iovog starog prokletnika? Tko je mogao privezati jagnje za

622

vuka i, stvar još nerazumljivija, privezati vuka za jagnje? Jervuk je volio jagnje, jer divlje je biće obožavalo slabo stvo-renje, jer je devet godina anđeo imao za potporu čudovište.Djetinjstvo i djevojaštvo Cosettino, njeno pojavljivanje nadan, njeno djevičansko rastenje u život i svjetlost bili su za-štićeni ovim čudovišnim požrtvovanjem. Ovdje su se pitanja,da tako kažemo, ljuštila u bezbrojne zagonetke, bezdani suse otvarali na dnu bezdana, i Marius se nije mogao više na-gnuti nad Jeanom Valjeanom bez vrtoglavice. Pa šta je biozapravo taj čovjek-ponor?

Stari biblijski simboli vječni su; u ljudskom društvu, ova-kvom kakvo postoji, dokle ga jedna veća svjetlost ne izmi-jeni, postoje zauvijek dva čovjeka, jedan viši, drugi podzem-ni: onaj, što se vlada po dobru, to je Abel; onaj po zlu, toje Kain. Kakav je ovo nježni Kain? Kakav je ovo zlikovac,što je pobožno utonuo u obožavanje jedne djevice, koji bdijenad njom, uzdiže je, čuva je, oplemenjuje je i — sam nečist— obavija je čistoćom? Kakva je to kloaka, koja je u tolikojmjeri obožavala ovu nevinost, da joj ni mrlje nije ostavila?Šta je ovaj Jean Valjean, koji odgaja Cosettu? šta je ovapojava mraka, koja ima jedinu brigu, da sačuva od svake sjen-ke i od svakog oblaka rađanje jedne zvijezde?

U tome je bila tajna Jeana Valjeana; u tome je takođerbila i tajna božja.

Pred ovom dvostrukom tajnom, Marius je uzmicao. Je-dino ga je u neku ruku umirilo o drugom. Bog je u ovoj pu-stolovini bio isto toliko vidljiv kao i Jean Valjean. Bog imasvoja oruđa. On se služi kojim hoće alatom. On nije odgo-voran pred čovjekom. Zar mi znamo kako Bog radi? JeanValjean radio je Cosettu. On je donekle načinio tu dušu. Toje bilo neosporno. Dobro, pa što? Radnik je užasan, ali dje-lo je divno. Bog stvara čuda, kako mu je volja. On je sagra-dio ovu dražesnu Cosette i za to je upotrijebio Jeana Va-ljeana. Prohtjelo mu se izabrati tog čudnog suradnika. Ka-kav račun mi možemo tražiti, da nam on položi? Zar je toprvi put, da đubre pomaže proljeću stvoriti ružu?

Marius je davao sebi te odgovore i govorio samom sebi,da su dobri. O svima tačkama, Ikoje smo naznačili, on nije

623

smio ispitivati Jeana Valjeana, a nije priznavao sebi, da nesmije. On je obožavao Cosette, imao je Cosette. Cosette jebila blistavo čista. To mu je bilo dovoljno. Kakva su mujoš razjašnjenja trebala? Cosette je bila svjetlost. Zar je svje-tlosti potrebno, da bude razbistrena? Imao je sve; šta je mo-gao željeti? Sve, zar to nije dovoljno? Osobne stvari JeanaValjeana nisu ga se ticale. Naginjući se nad kobnim mra-kom ovog čovjeka, on se grčevito držao za onu svečanu izja-vu jadnika: Ja nisam ništa Cosetti. Prije deset godina nisamznao ni da postoji.

Jean Valjean bio je jedan prolaznik. On je to sam rekao.Pa lijepo, on je prolazio. Tko god on bio, njegova je ulogazavršena. Odsada je tu bio Marius, da vrši dužnost provid-nosti kraj Cosette. Cosette je u plavetnilu našla sebi ravnogsvog ljubavnika, svog supruga, svog nebeskog muža. Odlijeta-jući, krilata i preobražena, Cosette je za sobom na zemlji osta-vljala praznu i gnusnu svoju čahuricu, Jeana Valjeana.

U kome se god krugu misli okretao, Marius se nepresta-no vraćao nekom gnušanju od Jeana Valjeana. Možda isveto gnušanje, jer je on — spomenuli smo malo prije —osjećao quid divinum (nešto božansko) u tom čovjeku. Alima šta činio, i ma koliko ublaženja tražio, morao se uvijekvratiti na ovo: to je robijaš, to jest biće, koje u društvenojhijerarhiji nema čak ni mjesta, jer je ispod posljednjeg ste-pena. Iza posljednjeg čovjeka dolazi robijaš. Robijaš nije vi-še tako reći ni bližnji živih ljudi. Zakon ga je lišio sve koli-čine ljudske prirode, koju on može oduzeti jednom čovjeku.Premda demokrat, Marius je u ovim krivičnim pitanjimabio nepopustljiv; o onima, koje zakon udara, imao je sve idejezakona. On još nije bio postigao, da tako rečemo, sve napretke.On još nije znao praviti razliku između onog, što je pisaočovjek, i onog, što je pisao Bog, između zakona i prava. Onjoš nije promotrio i promjerio pravo, ikoje čovjek uzima, daraspolaže nepovratnim i nenadoknadivim. On je nalazio zaobično, da izvjesne povrede pisanog zakona povuku zasobom vječite kazne, i usvajao je — kao način civilizacije

624

M

— društveno prokletstvo. On je još bio na tome, ali s tim,da kasnije sigurno napreduje, jer mu je priroda bila dobra izapravo sva sačinjena od latentnog napretka.

U tom krugu ideja, Jean Valjean mu se pričinjao grobani odvratan. To je bio prokletnik, to je bio robijaš. Ova jeriječ bila za njega kao zvuk trublje posljednjeg suda; i kadbi dugo promatrao Jeana Valjeana, njegov je posljednji gestbio, da okrene glavu. Vade retro.

Marius, mora se priznati, čak potcrtati, premda je Jea-na Valjeana toliko ispitivao, da mu je Jean Valjean rekao:pa vi me ispovijedate — ipalk mu je postavio samo dva dotri odlučna pitanja. Ne da mu se ona nisu pojavila u pame-ti, već ih se bojao. Jondretteova jazbina? Barikada? Javert?Tko zna, gdje bi se zaustavila ta otkrića? Jean Valjean nijeizgledao kao čovjek, koji uzmiče, i tko zna, ne bi li ga Mariusjoš želio i zaustaviti, ako ga natjera na govor?

U izvjesnim krajnjim prilikama, zar nam se nije svimadesilo, kad smo već postavila jedno pitanje, da začepimo uši,da ne bismo čuli odgovor? Takvi kukavičluci dešavaju se na-ročito onda kada se voli. Nije pametno ispitivati do krajamračna stanja, osobito onda ne, kada je u njih neizbježivoupletena neophodna strana našeg osobnog života. Iz očajnič-kih objašnjenja Jeana Valjeana mogla je izbiti kakva užasnasvjetlost, i tko zna, da ta grozna svjetlost ne bi poprskala iCosettu? Tko zna, da li od toga ne bi ostala neka vrsta pak-lenog sjaja na čelu ovog anđela? Kada munja nekog uprska,to je još uvijek grom. I najčistije figure mogu zauvijek zadr-žati odraz gnusnog susjedstva. S pravom ili ne, Marius sebojao. On je već i previše znao. Više je tražio da se zanese,nego da rasvijetli svoje misli. Kao izvan sebe, on je bježaos Cosettom u zagrljaju, zažmirivši nad Jeanom Valjeanom.

Ovaj je čovjek bio noć, noć živa i užasna. Kako se usu-diti i potražiti mu dno? Strahotno je pitati mrak. Tko zna,šta će odgovoriti? Zora bi od toga mogla zauvijek pocrnjeti.

U takvom duševnom stanju, pomisao da će taj čovjek idalje imati ma kakav dodir s Cosettom, bila je za Mariusakao neka bolna pometenost. Za ta strašna pitanja, pred ko-40 Jadnici II

625

jima je ustuknuo i odakle je mogla izaći neizbježiva i ko-načna odluka, on je gotovo predbacivao sebi, što ih nije po-stavio. Nalazio je sebe previše dobrim, previše blagim, takoreći preslabim. Dao se ganuti. Pogriješio je. Trebao je na-prosto odbaciti Jeana Valjeana. Jean Valjean bio je onaj dio,koji je trebalo žrtvovati, da se ostalo spasi, on je trebao toučiniti i očistiti svoju kuću od tog čovjeka. Ljutio se na se-be, ljutio se na naglost vrtloga tog uzbuđenja, koji ga je za-glušio, zaslijepio i ponesao. Bio je nezadovoljan samim so-bom.

Šta da se čini sada? Posjeti Jeana Valjeana bili bi muduboko odvratni. Čemu taj čovjek kod njega? Šta da se ra-di? Ovdje se on zanosio, nije htio ispitivati; nije htio sondi-rati samog sebe. Bio je obećao, dao se zavesti, da obeća; JeanValjean imao je njegovo obećanje; čak i prema robijašu, na-ročito prema robijašu, mora se održati zadana riječ. Među-tim, on ima najpreču dužnost prema Cosetti. Ukratko, od-vratnost, koja je vladala nad svim, nadimala ga je.

Marius je nejasno prevraćao u svojoj glavi cijeli ovaj skupideja, prelazeći od jedne na drugu i potresen svima. Otu-da duboki nemir. Nije mu bilo lako sakriti taj nemir predCosettom, ali ljubav je talenat, i Mariusu to napokon pođeza rukom.

Uostalom, bez prividne svrhe, on postavi pitanje Cosetti,čednoj kao što je bijela golubica; govorio joj je o njenomdjetinjstvu i o njenoj mladosti, i sve više i više je dolazio douvjerenja, da, koliko god čovjek može da bude dobar, očin-ski i dostojan poštovanja, to je sve onaj robijaš bio za Co-settu. Sve što je Marius naslućivao i pretpostavljao, bilo jestvarno. Ova fatalna kopriva voljela je i štitila ova ljiljan.

KNJIGA OSMA

Spuštanje sumraka

SOBA U PRIZEMLJU

Sutradan se upravo spuštala noć, kad Jean Valjean zaku-ca na kućnim vratima doma Gillenormanda. Primio ga jeBaisk. Bask se nalazio u dvorištu na urečeno vrijeme, i kaoda mu je to bilo naloženo. Događa se gdjekada, da se po-služitelju kaže: Pazit ćete na toga i toga gospodina, kadstigne.

Bask, i ne čekajući da mu Jean Valjean priđe, upravi muove riječi:

— Gospodin baron mi je naredio da pitam gospodina,želi li da se popne ili da ostane dolje?

— Ostat ću dolje — odgovori Jean Valjean.Bask, uostalom potpuno s poštovanjem, otvori vrata salo-

na u prizemlju i reče:— Idem javiti gospođi.Odjeljenje u koje je stupio Jean Valjean, bilo je u pri-

zemlju, pod svodovima i vlažno, služilo je po potrebi i kaopodrum, gledalo je na ulicu, bilo je popločeno crvenim če-tvorinastim pločicama, slabo osvijetljeno jednim prozoromsa željeznim šipkama.

Ova soba nije bila od onih, koje draže metlu, četku iperutnjaču. Prašina je tu mirno počivala. Tjeranje pauka nijebilo organizirano. Lijepa, široko razastrta paučina, jakopocrnjela, ukrašena mrtvim muhama, šepirila se na oknuprozora. Soba, malena i nislka, bila je namještena hrpom pra-

626i

40* 627

znih butelja, strpanih u kut. Zid, obojen žućkastom bojom,lupio se u širokim ljuskama. U dnu se nalazio kamin oddrveta crno bojadisanog s uskom klupčicom. U njemu je bilanaložena vatra; to je pokazivalo, da se računalo na odgovorJeana Valjeana: Ostat ću dolje.

Dva naslonjača bila su namještena s obje strane kamina.Između naslonjača bila je prostrta, namjesto saga, stara pro-stirka ispred kreveta, koja je pokazivala više konca negovune.

Soba je imala za osvjetljenje vatru iz kamina i sumrakprozora.

Jean Valjean bio je umoran. Već nekoliko dana nije nijeo ni spavao. On pade u jedan od naslonjača.

Bask opet dođe, stavi na klupicu pred kaminom upalje-nu svijeću i povuče se. Jean Valjean, kako je pognuo glavus bradom na grudima, nije opazio ni Baska ni svijeću.

Odjednom, on se uspravi kao da je skočio. Cosette jestajala iza njega.

Nije ju vidio kad je ušla, ali je osjetio da je ušla.On se osvrnu. Pogleda je. Bila je za obožavanje lijepa.

Ali ono što je on promatrao dubokim pogledom, to nije bilaljepota; bila je to duša.

— Vrlo lijepo, zbilja — povika Cosette — tatica, znalasam da ste čudak, ali nikad ne bih mogla očekivati takonešto. Marius mi je rekao, da ste vi zahtijevali da vas ovdjeprimim.

— Da, ja sam.— Nadala sam se takvom odgovoru. Samo tako nastavite.

Opominjem vas unaprijed, da ću vam načiniti scenu. Počnimo iz početka. Tatice, poljubite me.

I ona mu podnese obraz. JeanValjean se ne pomače.— Vi se ne mičete. Konstatiram to. To je ponašanje kriv

ca. Ali svejedno, ja vam praštam. Isus Krist je rekao: Pružite i drugi. Evo ga.

I ona mu podnese drugi obraz.Jean Valjean i opet osta nepomičan. Činilo se, kao da su

mu noge zakovane za pod.

628

— Oho, ovo postaje ozbiljno — reče Cosette. — šta samvam to učinila nažao? Izjavljujem da sam zbunjena. Moramose pomiriti. Ručat ćete s nama.

— Ručao sam.— To nije istina. Natjerat ću gospodina Gillenormanda,

da vas ukori... Hajdemo. Poći ćete sa mnom u salon. —Smjesta.

— Nije moguće.Tu Cosette izgubi strpljenje. Ona presta zapovijedati i

prijeđe na ispitivanje:— Ali zašto? I vi ste izabrali najgadniju sobu u kući,

da se vidite sa mnom. Ovdje je strahovito.— Ti znaš...Jean Valjean se popravi:— Vi znate, gospođo, da sam nastran. Imam svoje muhe.Cosette pljesnu svoje ručice jednu o drugu:— Gospođo! . . . vi znate! ... eto ti opet! što ima sve to

da znači?Jean Valjean dobaci joj jedan peckav osmijeh, kojemu

se gdjekada utjecao.— Vi ste željeli da budete gospođa. No, sad ste gospođa.— Ne za vas, tatice.— Ne zovite me više taticom.— Nego kako?— Zovite me gospodinom Jeanom. Ili jednostavno Jeanom,

ako hoćete.— Zar vi niste više tata? Zar ja više nisam Cosette? Go

spodine Jeane? Šta ima sve to značiti? Pa to su revolucije,to! Šta se to dogodilo? Pogledajte me malo u oči. I vd daklenećete stanovati s nama zajedno! I vi nećete da znate za mojusobu! Šta sam vam to učinila nažao? Šta sam vam to učinila? Ima li tu možda kakve moje krivice?

— Nema.— Pa onda?— Sve je u redu.•— Zašto onda mijenjate ime?— I vi ste ga promijenili.On se opet peokavo osmjehne i dodade:

629

— Budući da ste vi gospođa Pontmercv, ja, naravno, mogu bit i gospodin Jean.

— Ja od svega toga ništa ne r azumijem. Sve je to idiotski . Zat raži t ću od mog muža dopušten je, da vi budet egospodin Jean. Nadam se, da nećete pristat i na to. Vi minanosite mnogo jada. Mogu se imati muhe, ali se ne zadajubr ige svojoj maloj Coset ti. To je zlo. Vi nemate pravo dabudete z l i, vi , koji ste dobr i.

On ne odgovori.Ona ga živo uhvati za obje ruke i podižući ih pokretom,

kome se nije moglo oduprijeti, k svom licu, ona ih pritisneoko svog vrata, što je duboki gest nježnosti.

— O! — reče mu ona — budite dobr i .I ona nastavi :— Evo, šta ja zovem biti dobar: biti ljubezan, doći i

stanovati ovdje, opet poduzeti naše lijepe male šetnje, imai ovdje ptica kao u ulici Plumet, živjeti s nama, napustit ionu jamu u ulici Oklopnika, ne muči ti nas r ebusima i zagonetkama, biti kao sav drugi svijet, ručati s nama, doručko-vat i s nama, bi t i moj ta ta.

On oslobodi svoje ruke.— Vama više nije potreban tata, vi imate muža.Cosette planu.— Nije mi više potreban ta ta! 0 takvim stvarima kao

ova i koje nemaju smisla, zbilja se ne zna šta treba reći!— Da je Toussaint ovdje — odvrati Jean Valjean kao net

ko, kojd silom traži neki autoritet za potkrepu i koji se hvataza svalku granu — ona bi prva mogla uvjeriti, kako je istina,da sam uvijek imao neke svoje manire. Nema u tome ničeganovog. Uvijek sam ja volio moj mračni kutić.

— Ali tu je hladno. Ne vidi se jasno. A to je strahovito,htjeti biti gospodin Jean. Ja neću, da mi vi kažete »vi«.

— Malo prije, dolazeći ovamo — odgovori Jean Valjean— vidio sam u ulici Saint-Louis jedan namještaj. Kod jednogstolara. Da sam ja slučajno lijepa žena, nabavila bih sebi tajnamještaj tamo. Jedna vrlo lijepa toaleta; po današnjoj modi.

630

Ono što vi, čini mi se, zovete od ružinog drveta. Pa ukrašenosedefom. Jedno dosta veliko ogledalo. S mnogo pretinaca. Ne-što divno.

— Hu! kako je medvjed zao! — odvrati Cosette.I s krajnjom Ijupkošću, stiskajući zube i šireći usne, ona

dunu na Jeana Valjeana. Bila je to gracija, koja je oponašalamačku.

— Ja sam bijesna — nastavi ona. — Od jučer vi me tjerate, da pobjesnim. Srdim se. Ne razumijem ništa. Vi me nebranite od Mariusa. Marius me ne pomaže protiv vas. Ja samostala potpuno osamljena. Uredila sam lijepo i ukusno jednusobu. Da sam mogla tu metnuti i dragoga Gospodina Boga,i n jega bih metnula. Al i mi soba stoji na cjedi lu. Moj mestanar ostavio. Naredih Nicoletti da spremi dobar objed. Nijenam stalo do vašeg objeda, gospođo. I moj tatica Fauchele-vent želi, da ga zovem gospodin Jean i da ga primam u užasnom staram gadnom podrumu, vlažnom, gdje zidovi imajubrade i gdje pod vidom kristalnog posuđa ima praznih butelja, a pod vidom zastora paukove mreže. Vi ste čudak, slažem se s tim, ito je vaše, ali ipak se svijetu, koji se tek vjenčao, dopušta malo primirja. Vi baš niste morali opet pokazatida ste čudak, baš tako odmah. Vi ćete dakle biti vrlo zadovol jni u toj vašoj strahovitoj ulici Oklopnika. Ja sam tamobila upravo očajna. Pa šta vi to imate proti meni? Vi mi za-dajete mnogo muke. Sram vas bilo!

I postavši odjednom ozbiljna, ona pogleda oštrim pogle-dom Jeana Val jeana i dodade:

— Vi mi dakle zavidite na tome, što sam sretna?Naivnost u svom neznanju ode gdjekada i predaleko. Ovo

pitanje, tako jednostavno za Cosettu, bilo je tako duboko zaJeana Valjeana. Cosette je htjela ogrepsti; ona je — razdirala.Jean Valjean problijedi. Jedan trenutak zasta, ne odgo-vorivši ništa, zatim s neizrecivim naglaskom i kao govorećisamo sebi , on prošapta:

— Njena sreća, to je bio cilj mom životu. Sad, Gospode,možeš otpustiti slugu svojega. Cosette, ti si sretna; moje jeprošlo.

— Ah, vi ste mi rdfcli »ti«! — kriknu Cosette.

631

I ona mu skoči oko vrata.Jean Valjean, izgubljen, povuče je luđački na svoje grudi.

Činilo mu se gotovo da će je opet dobiti.— Hvala, tatice! — reče mu Cosotte.Zanos je počeo dirati u srce Jeana Valjeana. On se polako

izvuče iz ruku Cosettinih i dohvati svoj šešir.— šta je opet? — zapita Cosette.Jean Valjean odgovori:— Ja odlazim, gospođo, na vas čekaju.I na pragu vrata dodade:— Rekao sam vam »ti«. Recite svom mužu, da mi se to

neće više dogoditi. Oprostite mi.Jean Valjean izađe, ostavljajući Coseltu zapanjenu zbog

ovog zagonetnog »zbogom«.

II

I DRUGI KORACI UNATRAG

S ut ra da n , u is t i sa t , Je a n Va l jea n d o đe .Cose tte mu više ni je pos tavl jala pitan ja, ni je se čudila ,

nije vikala da joj je hladno, nije više govorila o salonu; iz-bjegavala je da ga nazove i »taticom« i »gospodinom Jeanom«.Pustila je, da joj kaže »vi«. Pustila je, da je zove gospođom.Jedino se vidjelo, da joj je radost nekako manja. Bila bi ža-l o sna , da j e ža los t bi l a moguć a za n ju .

Vjerojatno je s Mariusom imala jedan od onih razgovora,u kojima ljubljeni čovjek kaže ono što hoće, ništa ne objaš-njava, a ipak zadovoljava ljubljenu ženu. Radoznalost zaljub-l jenih ne ide vrlo daleko od nj ihove l jubavi.

Soba se u prizemlju malko dotjerala. Bask je uklonio pra-zne bute lje , Nicole t te pauke .

Svi dani, koji su došli poslije toga, dovodili bi u isti satJeana Valjeana. Dolazio je svaki dan, nemajući moći da seMariusu obraća drukčije nego pismima. Marius je uredio ta-ko, da bude odsutan u vrijeme, ikad je Jean Valjean dolazio.

632

Kuća se prilagodila novom nač inu g. Fauche leventa. Tous-saint ga je u tom pomagala. — Gospodin je oduvijek bio ta-kav — ponavljala je ona. Djed je stvorio ovaj zaključak: —Originalan čovjek . — I time je bilo sve ri ješeno. Uosta lom,u devedesetim godinama nemoguće su nove veze; svaki novidošljak ženira. Nema više ni mjesta; sve su se navike većukorijenile. Čiča Gillenormand nije ni sam želio ništa bolje,nego da bude riješen »toga gospodina«, g. Faucheleventa, g.Trancheleventa. On bi dodavao: — Ništa nije običnije od tihoriginala. Oni čine svakakve originalnosti . Markiz Canaplesje bio gori. Bio je kupio jedan dvorac, da bi se nastanio natavanu. Fantastični su i nazori, koje imaju ti l judi .

Nitko ni je ni s lut io kobno dno. Tko bi uos talom i mo-gao nas luti ti takvu stvar? Pos toje tako neke bare u Ind ij i ;voda se čini neobična, neobjašnjiva, naježena, premda nemavjetra, uzburkana tamo gdje bi trebalo da je tiha . Ta se bur-kanja vide na površini ; ne Vidi se hidra , ko ja se vuče podnu, dolje.

Mnogi ljudi ima ju tako neku čudovišnu tajnu, neku bolk o j u h r a n e , n e k u a ž d a j u k o j a i h g r i z e , o č a j a n j e k o j estanuje u njihovoj noći. Takav čovjek sliči na ostale, odlazi,dolazi. Svijet i ne zna da u njemu ruje jedan strahovit pa-razitski bol s h il jadu zuba , koji živi u tom jadniku, koji unjemu umire. Svi je t i ne zna, da je ta j čovjek jedan vrtlog.On je miran, al i dubok. Od vremena do vremena izbije nanjegovoj površini neko ključanje, kome ne može ni tko naćirazloga. Nabere se tajanstvena bora, zatim iščezne, zatim seopet pojavi; popne se zračni mjehur i rasprsne se. Ova jesitnica strašna. To ona nepoznata zvijer diše.

Neke neobične navike, dolazite u vrijeme kad drugi od-laze, iščezavati dok se drugi nameću, u svima se prilikamaprilagoditi zaštitnoj boji pozadine, t ražeći samotne aleje,odabirati puste ulice, nikako se ne miješati u razgovore, iz-bjegavati svi jet i svečanosti, g raditi se u blagostanju, a ži-vjeti s irotinjski, imati kraj sveg svojeg bogatstva svoj kućniključ u džepu i svoju svijeću kod vratara, da mu se ne bi mo-rala davat i napojnica za njegovu, ulazit i na sporedna vrata,

633-

penjati se zadnjim stubama za služinčad, sve te originalnostikoje se čine neznatnima, te bore, ti mjehurići, ti brzi talasićina površini, sve to dolazi često s jednog strahotnog dna.

Prošlo je tako nekoliko tjedana. Malo-pomalo zahvatiCosettu novi život; veze koje stvara vjenčanje, posjeti, brigaza kuću, zabave, ti veliki poslovi. Zabave Cosettine nisu bileskupe, one su bile sve u jednoj: biti zajedno s Mariusom.Izlaziti s njim, eto, u tome je bio veliki posao njenog života.Uvijek je za njih bila potpuno nova radost da izlaze s rukomispod ruke, u punom sjaju sunca, kroz punu ulicu, ne krijućise, pred cijelim svijetom, oboje potpuno sami. Cosette jeimala jednu neprijatnost. Toussaint se nikako nije moglasložiti s Nicolettom, zbližavanje ovih dviju usidjelica bilo jenemoguće, te Toussaint ode. Djed je bio zdrav; Ma-rius je tui tamo branio na sudu; tetka Gillenormand kraj novog jepara tiho vodila svoj sporedan život, dovoljan za nju. JeanValjean dolazio je svaki dan.

Nije više bilo tikanja; »vi«, »gospođo«, »gospodine Jea-ne«, sve ga je to učinilo drugim za Cosettu. Nastojanje, kojeje on sam poduzeo, da njiu odvoji od sebe, uspjelo mu je.Ona je postajala sve više vesela, sve manje nježna. Ipak,ona ga je uvijek jalko voljela, i on je to osjećao. Jednog da-na reče mu ona iznenada: — Bili ste mi otac, niste mi višeotac, bili ste mi ujak, niste mi više ujak, bili ste gospodinFauchelevent, sad ste Jean. Što ste vi dakle? Sve me se tone tiče. Da ne znam koliko ste dobri, bilo bi me strah od vas.

On je još uvijek stanovao u ulici Oklopnika, ne mogući seodlučiti da ode iz četvrti, u kojoj živi Cosette.

U prvo vrijeme ostajao je kraj Cosette samo nekoliko mi-nuta, zatim bi odlazio.

Malo-pomalo on se navikne, da mu posjeti ne budu takokratki. Moglo bi se reći, da se okoristio zaštitom dana, kojisu postajali duži; dolazio je ranije, a odlazio kasnije.

Jednog dana izbjegne Cosetti, te rnu reče: — Tatice! —Blijesak radosti obasja staračko, sumorno lice Jeana Valjea-na; on joj odgovori:

— Recite: Jeane.

634

— A zbilja — odgovori ona, prsnuvsi u smijeh — gospodine Jeane.

— Tako valja •— reče on.I on se okrene, da ona ne bi vidjela, kako briše svoje

oč i . . .

III SJEĆAJU SE VRTA

U ULICI PLUMET

Bilo je to posljednji put. Poslije ove posljednje zrakenastaje potpun mrak. Nema više familijarnosti, nema višepozdrava s poljupcem, nikad više ona tako duboko slatkariječ: moj tatice! Jean Valjean na svoj je zahtjev i svojimvlastitim nastojanjem postepeno izagnan iz svih sreća svojih;doživio je i taj jad, da ju je, pošto je izgubio Cosettu cijelucjelcatu u jednom danu, morao zatim uvijek gubiti malo-po-malo.

Oko se konačno priiuči na svjetlost podruma. Sve zajed-no uzevši, njemu je to bilo dovoljno, jer je svaki dan viđaoCosettu. Cijeli se njegov život koncentrirao u tom časku. Sje-dio bi kraj nje i promatrao bi je šuteći, ili bolje, govoriobi joj o prošlim godinama, o njenom djetinjstvu, o samosta-nu, o njenim nekadašnjim prijateljicama.

Jedno poslije podne — bilo je to jednog od prvih danamjeseca travnja, bilo je već toplo, ali ipak još svježe, trenu-tak velikog sunčeva veselja, vrtovi oko prozora Mariusa iCosette osjećali su buđenje, već je cvjetao i glog, čitav nakitod šeboja širio se po starim zidovima, »zajčići« su zijevaliizmeđu kamenja, u travi se divno pojavljivao krasuljak i lju-tić, bijeli leptiri otvarali su svoj ples, a vjetar, taj svirač navječitoj svadbi, okušavao je među drvećem prve note onevelike simfonije, koju su stari pjesnici nazivali »pramaljeće«— reče Marius Cosetti:

— Rekli smo, da ćemo otići pogledati naš vrt u ulici Plu-met. Idemo tamo. Ne treba biti nezahvalan.

I oni pohrliše kao dvije lastavice put proljeća. Vrt u uliciPlumet činio je na njih utisalk zore. Imali su već za sobom u

635

životu jednu sitvar, koja je bila proljeće njihove ljubavi. Kućau ulici Plumet, kako je bila uzeta pod zakup, pripadala jejoš uvijek Cosetti. Oni otiđoše do te bašče i do te kuće. Onise tu opet nađoše, oni se tu opet zanesoše, i zaboraviše.

Uveče, u običan sat, Jean Valjean dođe u ulicu Filles-du-Calvaire.

— Gospođa je izašla s gospodinom i nije se još vratila —reče mu Bask.

On sjede šutke i čekao je jedan sat. Cosette nikako da sevrati. On spusti glavu i ode.

Cosette je bila toliko opijena šetnjom po »svojoj bašči«i tako radosna, što je »proživjela cijeli jedan dan u svojojprošlosti«, da sutradan nije govorila ni o čemu drugom. Ni-je, štaviše, ni primijetila, da nije vidjela Jeana Valjeana.

— Kako ste otišli tamo? — zapita je Jean Valjean.— Pješice.— A kako ste se vratili?— Fijakerom.Od nekog vremena opažao je Jean Valjean slkučen život,

koji je vodio mladi par. To mu je bilo neugodno, štednjaMariusova bila je okrutna, i ta je riječ imala za Jeana Va-ljeana svoje apsolutno značenje. On se usudi i upita:

— A zašto vi nemate svoja kola? Jedna lijepa kočija nebi vas stajala više od pet stotina franaka mjesečno. Vi stebogati.

— Ne znam — odgovori Cosette.— Isto je tako s Toussaintom — prihvati Jean Valjean. —

Ona je istupila iz službe. Još je niste zamijenili. Zašto?— Dosta je i Nicolette.— Ali treba vam jedna sobarica.— Pa zar nemam Mariusa?— Trebalo bi da imate svoju kuću, svoju poslugu, kola,

svoju ložu u kazalištu. Za vas nije ništa pretjerano lijepo.Zašto se ne koristite time što ste bogati? Bogatstvo je dodatak sreći.

Cosette ne odgovori ništa.

636

Posjeti Jeana Valjeana nisu se nikako skraćivali. Kad kli-zi srce, čovjek se ne zaustavlja na nagibu.

Kad bi Jean Valjean htio da produži posjet i bude zani-mljiv, on bi hvalio Mariusa; nalazio bi da je lijep, pleme-nit, hrabar, duhovit, rječit, dobar, Cosette je povisivala lici-taciju. Jean Valjean ju opet prihvaćao. Nikako se nije pre-stajalo. Marius, ova je riječ bila nescrpiva; čitave knjige uovih šest slova. Na taj je način Jean Valjean uspijevao daostaje dulje. Vidjeti Cosettu, zaboravljati se kraj nje, to muje bilo tako milo! To je bio melem za njegovu ranu. Doga-đalo se više puta, da je Bask dolazio po dva puta reći:

— Gospodin Gillenorrnand poslao me je sjetiti gospođubaronicu, da je večera na stolu.

Tih dana Jean Valjean bi se vraćao kući vrlo zamišljen.Da li je dakle bilo što istine u onoj usporedbi s leptiro-

vom čahurom, koja se javila u duhu Mariusovu? Zar je JeanValjean bio zaista čahura, koja je ostajala tvrdoglava i kojaje dolazila u posjete svom leptiru?

Jednog dana on osta još mnogo duže nego obično. — Su-tradan on opazi, da u kaminu nema ni traga od vatre. — Gle— pomisli on. — Nema vatre. — I on sam sebi objasni: —Sasvim naravno. U travnju smo. Mrazovi su konačno prestali.

— Bože! kako je ovdje hladno! — povika Cosette ulazeći.— Ma nije — reče Jean Valjean.— To ste sigurno vi rekli Basku, da ne loži vatre?— Da. Sad smo već u svibnju.— Ali loži se do lipnja. U ovom podrumu trebalo bi cijelu

godinu ložiti.— Mislio sam da bi vatra bila nepotrebna.— I to vam je opet jedna od vaših ideja! — odvrati Co

sette.Sutradan je bilo vatre. Ali naslonjači su bili namješteni

u drugom kutu sobe blizu vrata.— šta bi to moglo značiti? — pomisli Jean Valjean. On

uzme naslonjače i vrati ih na njihovo obično mjesto krajkamina.

637

Ipak, opet naložena vatra ohrabri ga. On razvuče posjetjoš dulje nego obično. Kad je ustao da ide, Cosette mu na-jednom reče:

— Moj muž mi je jučer rekao jednu ludoriju.— A ikoju to?— Rekao mi je: Cosette, mi imamo trideset hiljada livara

rente. Dvadeset i sedam, koje ti imaš, i tri, koje mi daje djed.Ja sam odgovorila: To je trideset. On opet reče: A bi li tiimala hrabrosti, da živiš s tri hiljade? Ja sam odgovorila: Da,i bez ičega. Dakako, ali s tobom. A zatim sam ga zapitala:Zašto si mi sve to govorio? On mi odgovori: Samo tako,da znaš.

Jean Valjean ne nađe ni riječi. Cosette je vjerojatno oče-kivala od njega neko objašnjenje; on je sasluša s nekom su-mornom šutnjom. Vratio se u ulicu Oklopnika i toliko se za-mislio, da je pogriješio vrata, i mjesto da uđe u svoju kuću,on upade u susjednu. I tek kad se bio popeo gotovo već dodrugoga kata, primijetio je svoju pogrešku i opet sišao.

Duh mu je bio uzrujan od raznih premišljanja. Bilo jeočevidno da Marius sumnja nešto o porijeklu onih šeststoitina hiljada franaka, bojao se možda da nisu iz tko znakakvog nečistog izvora, možda je otkrio da ovaj novac po-tječe od samog Jeana Valjeana, ustručavao se pred ovimsumnjivim bogatstvom i protivio se da ga primi kao svoje,voleći više da ostanu siromašni, on i Cosette, nego da budubogati po> jednom mutnom bogatstvu.

Uostalom, Jean Valjean nejasno je počeo osjećati da gaodbijaju.

Idućega dana, ulazeći u prizemnu sobu, on osjeti ikaoneki potres. Naslonjača je bilo nestalo. Nije bilo čak nistolca.

— A, tako — povika Cosette, stupajući unutra — nemanaslonjača? Pa gdje su ti naslonjači?

— Nema ih više — odgovori Jean Valjean.— E, to je zbilja previše.Jean Valjean promuca:

638

— Ja sam naredio Basku, da ih ukloni.— A zašto?— Danas ću ostati samo nekoliko minuta.— Ostati malo, to još nije razlog, da se ostane sitojeći.— Mislio sam da će Basiku trebati naslonjači za salon.— Zašto?— Pa imat ćete možda večeras goste.— Baš nikoga.Jean Valjean nije znao reći više ništa.Cosette slegne ramenima.— Ukloniti naslonjače! Drugi dan opet naredi da se po

gasi vatra! E, vi ste baš originalni!— Zbogom — prošapta Jean Valjean.On ode utučen.Ovaj put je shvatio stvar.Sutradan nije došao. Cosette to primijeti tek kasno na-

veče.— Gle — reče ona — gospodin Jean nije došao danas.Osjetila je neko lalko stezanje srca, ali jedva što je to

i primijetila, jer je Marius odmah jednim poljupcem privu-kao njene misli na drugu stranu.

Ni drugi dan on nije došao.Cosette to i ne opazi, provede lijepo svoje veče i pro-

spava tu noć kao obično, pomislivši na to tek onda kad sebudila. Bila je tako sretna! Ona vrlo žurno posla Nicolettudo gospodina Jeana, da vidi, nije li možda bolestan, i zaštonije došao. Nicolette donese odgovor gospodina Jeana. Nijebaš ni najmanje bolestan. Imao je posla. Vjerojatno će skorodoći, što prije. Uostalom, bio je na putu. Gospođa se svakakosjeća, da je njegov običaj bio, da od vremena do vremenaputuje. Neka se zbog toga ne uznemiruje. Ne treba o tom nimisliti.

Nicolette, ulazeći kod gospodina Jeana, ponovila mu jetačno sve riječi svoje gospođe. Da ju je gospođa poslala, dasazna, »zašto gospodin Jean dan ranije nije došao«.

— Nisam dolazio dva dana — reče Jean Valjean blago ...Ova primjedba sklizne mimo Nicolettu i ona o njoj ništa

ne saopći Cosetti.

639

IV PRIVLAČENJE I

GAŠENJE

Posljednjih mjeseci proljeća i prvih mjeseci ljeta 1833.rijetkim prolaznicima Maraisa, trgovcima pred dućanima,besposlenim ljudima na pragovima svojih kuća, padao je uoči jedan starac, čisto odjeven u crno, koji je sva'kog danagotovo u isto doba u sumrak izlazio iz ulice Oklopnika,ostavljao za sobom ulicu Blancs-Manteaux, prolazio ulicomCulture-Sainte-Catherine i, pošto bi stigao do ulice ficharpezakretao bi lijevo li ulazio u ulicu Saint-Louis.

Tu bi on koračao polako, glave pognute naprijed, nevideći ništa, ne čujući ništa, stalno uprtog oka na uvijek istutačku, koja je za njega izgledala kao okružena zvijezdama ikoja je bila ugao ulice Filles-du-Calvaire. Što se više pri-bližavao tom uglu, sve se više osvjetljivalo njegovo ako,neka vrsta radosti obasjavala je njegove zjenice kao kakvaunutrašnja zora, izgledao je zanesen i raznježen, njegovesu se usne nejasno micale kao da je govorio nekome kogane vidi, pomalo se osmjehivao i koračao što je mogao spo-rije. Reklo bi se, da je želio da stigne, a da se također bojaotrenutaka, 'kada će biti blizu. Kada bi ostalo još samonekoliko kuća između njega i te ulice, koja ga je, izgleda,privlačila, njegov bi se hod toliko usporio da bi se reklo, daviše ne korača. Klimanje njegove glave i ukočenost njegovezjenice činili su, da se pomišljalo na iglu busole, ikoja tražipol. Ali koliko god on odugovlačio stizanje, jednom se mo-ralo stići; on je prispijevao do ulice Filles-du-Calvaire: tadabi stao dršćući, i s nekom vrstom sumornog snebivanja on biproturio glavu izvan ugla posljednje kuće i gledao bi u tuulicu, a u tom tragičnom pogledu bilo je nečega, što jesličilo na zaslijepljenost nemogućim i na odsjaj nekog za-tvorenog raja. Zatim bi jedna suza, koja je postala dovoljnai velika da se skotrlja, klizila niz njegov obraz i gdjekadbi se zaustavila kod usta. Starac bi osjetio njezin gorak

640

oku«. On bi tako stajao nekoliko tramutaika, kao da je odkamena, zatim bi se vratio istim putem i istim korakom, ašto se više udaljivao, njegov se pogled sve više gasio.

Malo-pomalo, pa starac presta da ide do ugla ulice Filles--du-Calvaire; stao bi na pola puta u ulici Saint-Louis; nekadmalo dalje, nekad malo bliže.

Jedinog dana ostao je na uglu ulice Culture-Sainte-Ca-therine i gledao je ulicu Filles-du-Calvaire iz daljine. Za-tim je lagano zavrtio glavom zdesna na lijevo, kao da je sebinešto odbijao, i vratio se.

Dosikora nije prelazio ulicu Saint-Louis. Došao bi doulice Pavee, zatresao bi glavom i vraćao bi se; zatim nijeišao dalje od ulice Tri Paviljona; zatim nije prelazio ulicuBlancs-Manteaux. Reklo bi se: sat ikoji se ne navija i čijenjihalo — na putu da se zaustavi — ima sve kraće njihaje.

Svakog dana izlazio je iz kuće u isto vrijeme i polaziona istu šetnju, ali je nije dovršivao i, možda i nesvjesno,on ju je neprestano skraćivao. Cijelo njegovo lice izražavaloje ovu jedinu ideju: Čemu? Zjenica je bila ugašena, u njojviše nije bilo svjetlosti. Suza je bila presahnula; nije se višeprikupljala u kutu oka; oko je bilo suho. Glava starčevajoj je bila pognuta naprijed; brada bi načas uzdrhtala; borenjegova mršavog i smežuranog vrata davale su bolan utisak.Gdjekada, kada bi vrijeme bilo ružno, imao je pod pazuhomkišobran, koji nije otvarao.

2ene iz susjedstva govorile su: Lud je, siromah. Djeca suišla za njim i smijala se.41 Jadnici II

641

KNJIGA DEVETA

Posljednji mrak, posljednja %pra

SA2ALJUJM0 NESRETNE, ALI OPRAŠTAJMOSRETNIMA

Strašna je to stvar, biti sretan! Kako se time čovjek za-dovoljava! Kako čovjek misli da je to dovoljno! Kako on,imajući lažni cilj života, sreću, zaboravlja pravi cilj, dužnost.

Ipak treba reći da ne bismo imali pravo osuđivati Ma-riusa.

Mi smo već rekli da Marius prije svadbe nije postavljaopitanja g. Faucheleventu, a poslije se bojao postavljati ihJeanu Valjeanu. On se kajao za onako naglo dano obećanje.Cesto je sebi govorio, da ne treba činiti takve koncesije oča-janju. Ograničio se na to, da Jeana Valjeana malo-pomaloudalji iz svoje kuće i da ga izbriše što je više moguće iz misliCosettinih. On je na neki način bio stalno između Cosette iJeana Valjeana, siguran, da ga tako ona neće vidjeti i da nećena njega misliti. To je bilo više nego zaborav, bilo je topomračenje.

Marius je činio ono, što je smatrao potrebnim i praved-nim. Mislio je, da za odstranjivanje Jeana Valjeana bez gru-bosti, ali i bez slabosti, ima ozbiljnih razloga, koje smo većvidjeli i koji će se tek dalje vidjeti.

Na nekoj raspravi, u kojoj je on bio branitelj, slučajje doveo pred njega jednog bivšeg činovnika banike Laffittei on je dobio, ne tražeći ih, tajanstvene informacije, (kojeon doduše nije mogao dublje ispitati već iz razloga samogpoštovanja one tajne, koju je obećao da će čuvati, i iz ob-

41* 643

žira prema opasnom položaju Jeana Valjeana. On je u istovrijeme vjerovao, da mora izvršiti ozbiljnu dužnost, naime,vratiti onih šest stotina hiljada franaka nekome, koga je naj-opreznije tražio.

Što se tiče Cosette, njoj nije bila povjerena ni jedna odtih tajna; ali i nju bi također bilo grubo osuđivati.

Između Mariusa i nje postojao je svemoćan magnetizam,uslijed kojega je ona po prirodnom nagonu i gotovo nesvje-sno radila sve što je Marius želio. Ona je osjećala kod »go-spodina Jeana« Mariusovu volju i dala se voditi njome. Nje-zin muž nije trebao reći ništa; ona se pokoravala neodređe-nom, ali jasnom pritisku njegovih namjera i slijepo je slu-šala. Njezina je poslušnost bila u tome, da se ne sjeća onoga,što je Marius zaboravljao. Njezina je duša, a da ni sama nijeznala zašto, i bez prava da je stoga osuđujemo, toliko postaladuša njenog muža, te se je ono, na što je padala sjena umislima Mariusovdm, pomračivalo i u njenim mislima.

Ne smijemo, međutim, otići predaleko; što se Jeana Val-jeana tiče, taj zaborav i to zapostavljanje bili su samo po-vršni. Ona je bila više lakoumna, nego zaboravna. Zapravoje ona jako voljela onoga koga je tako dugo nazivala ocem;ali još više je voljela svog muža. To je donekle i pokvarilotezulju njenog srca, koja se sad naginjala na jednu stranu.

Često se događalo, da je Cosette govorila o Jeanu Val-jeanu i čudila se. Tada bi je Mariuis umirivao: »Mislim daje otputovao. Zar nije pisao, da odlazi na put? — To jeistina, mislila je Cosette. On je imao običaj da se tako iz-gubi. Ali nikad ne tako dugo. Dva ili tri puta poslala je Ni-colettu po informaciju u ulicu Oklopnika, da li se g. Jeanvratio s puta. Jean Valjean izdade nalog, da se odgovori dase nije vratio.

Cosette nije više pitala, imajući na zemlji samo jednupotrebu, Mariusa.

Recimo još, da su i Martius i Cosette bili odsutni. Bilisu u Vernonu. Marius je vodio Cosettu na grob svog oca.

Marius je malo-pomalo odvraćao Cosettu od Jeana Val-jeana. Cosette je pustila da on to učini.

644

/Uostalom ono, što se u izvjesnim slučajevima zove pre-strogo nezahvalnost djece, ne treba uvijek toliko osuđivati,koliko se misli. To je više nezahvalnost prirode. Mi smo većrekli na drugome mjestu, da priroda »gleda preda se«. Pri-roda dijeli živa bića na ona, koja polaze, i na ona koja stižu.Ona, koja polaze, uvijek su okrenuta mraku; ona ikoja stižu,svjetlosti. Otuda razmak, koji je za starce koban, a koji jekod mladih nenamjeran. Taj razmaik, iz početka neprimje-tan, raste polako, kao svako grananje grana. Ne razdvaja-jući se od stabla, grane se od njega udaljuju. Nisu one to-me krive. Mladost ide tamo, gdje je radost, k veselju, k ja-kim svjetlostima, k ljubavima. Starost ide kraju. Ona se zatone gube iz vida, ako nema više zagrljaj. Mladi osjećajuhladovinu života; starci hladovinu groba. Ne osuđujmo dakletu sirotu djecu.

II POSLJEDNJI DRHTAJI

SVJETILJKE BEZ ULJA

Jednog dana siđe Jean Valjean niza svoje stube, koraknetri koraka na ulicu, sjede na kamen, na onaj isti kamen,na kome ga je Gavroche noću između 5. i 6. lipnja našao za-mišljena; on osta tako nekoliko minuta tu, zatim opet usta-ne. Bio je to posljednji njihaj sata. Prekosutra nije izlazioiz svoga kreveta.

Njegova vratarica, koja mu je spremala mršav objed,nešto kupusa ili nekoliko krumpira s malko slanine, pogledau mraku zemljanu zdjelu i uzviknu:

— Pa vi niste jučer ni jeli, jadni dragi čovječe!— Jesam, jesam — odgovori Jean Valjean.— Zdjela je sasvim puna.— Pogledajte vrč s vodom. On je prazan.— To dokazuje, da ste pili; to ne dokazuje da ste jeli.— Pa da — reče Jean Valjean — recimo da sam bio gla

dan samo vode.

645

— To se zove žedan, i ikad se u isto vrijeme ne ruča, tose zove groznica.

— Jest ću sutra.— Ili na svetog Nikada. Zašto me danas? Tko to veli:

Jest ću sutra! i kakva su to posla ostaviti moje jelo i nedirnuto! Moji valjušci, koji su bili tako dobri!

Jean Valjean uhvati za ruku staru ženu.— Ja vam obećajem, da ću ih jesti — reče joj on bla

gonaklonim glasom.— Nisam zadovoljna s vama — odgovori mu vratatrica.Jean Valjean nije gotovo ni viđao drugog stvorenja osim

ove dobre žene. Ima u Parizu ulica, kojima nitko ne pro-lazi, i kuća, u ikoje nitko ne dolazi. On je bio u jednoj takvojulici i u jednoj takvoj kući.

Još dok je izlazio iz kuće, kupio je kod nekog kotlaraza nekoliko sua malo raspelo od bakra, koje je objesio nazid prema svom krevetu. Uvijek je dobro imati pred očimata vješala.

Protekao je čitav rt jedan dana, a Jean Valjean nije uči-nio ni koraka po sobi. Samo je ležao. Vratarica reče svomemužu:

— Ona dobričina gore niti ustaje, niti jede, taj neće dotjerati daleko. Mora da ga nešto muči. Nitko mi ne može izbitiiz .glave, sve mislim, da mu se kći nije slabo udala.

Vratar odgovori s naglaskom supružanske suverenosti:— Ako je bogat, treba mu liječnik. Ako nije bogat, ne

treba mu liječnika. Ako nema liječnika, umrijet će.— A ako bude imao liječnika?— Umrijet će — reče vratar.Vratarica poče kopkati starim nožem drač, koji je ra-

stao po onome, što je ona nazivala svojim pločnikom, i cup-kajući neprestano travu, ona je gunđala:

— Baš šteta. Jedan tako čisti starac. Bijel je kao pile.Ona opazi na kraju ulice jednog poznatog liječnika, gdje

prolazi, i preuze na sebe da ga zamoli, da svrati gore.— To je na trećem ikatu — reče ona. — Uđite slobodno.

Kako se ona dobričina ne miče s kreveta, ključ je uvijek uvratima.

Liječnik je posjetio Jeana Valjeana i govorio je s njim. Kadje silazio, vratarica ga ispita?— No, doktore?— Vaš bolesnik vrlo je bolestan.— šta mu je?— Sve i ništa. Po svemu izgleda, to je čovjek, koji je

izgubio nekog milog i dragog. Od toga se umire.— šta vam je rekao?— Rekao mi je da se osjeća dobro.— Hoćete li mu se opet vratiti?— Da — odgovori liječnik. — Ali bilo bi bolje, da mu

se vrati netko drugi.

III

PERO TEŠKO ONOME, KOJI JE PODIGAO KOLAFAUCHELEVENTOVA

Jedne večeri Jean Valjean s teškom mukom pridigne sena laktovima, opipa se za ruku, ali nije mogao naći puls;disanje mu je bilo kratko i od vremena do vremena se zau-stavljalo. Tada — bez sumnje pod pritiskom kakve krajnjemisli — on se napregne, ustade i obuče se. Uzeo je na sebesvoje staro radničko odijelo. Ne izlazeći više, on se vrationa njega i najviše ga volio. Morao je nekoliko puta preki-nuti oblačenje; samo dok je navukao kaput, probale su mupo čelu kaplje znoja.

Otkako je bio sam, premjestio je krevet u predsoblje,kako bi što manje živio u tom pustom stanu.

On otvori kovčežie i izvadi odatle haljine Cosettine.Poreda ih po svome ikrevetu.Svijećnjaci biskupovi bili .su na svome mjestu, na kami-

nu. On uze iz ladice dvije voštane svijeće i utisne ih u svijeć-njake. Zatim, premda je još bio veliki dan, bilo je to ljeti,•on ih upali. Takve zapaljene svijeće vide se usred dana po -sobama gdje ima mrtvaca.

647646

Svaki korak, koji bi učinio od jednog komada namje-štaja do drugog, iscrpio bi ga i on je bio primoran, da sjed-ne. Nije to bio više običan umor, koji troši snagu, da je ob-novi; to je bio ostataik mogućih kretnja; to je bio iscrpljenživot, koji se cijedi u preteškim naporima, koji se više nećeobnoviti.

Jedan od stolaca, na ikoji se on srušio, nalazio se predogledalom, tako kobnim za njega, tako sretnim za Mariusa,u kojemu je pročitao izvrnuti iriukopis Cosattin. On se vidje utom ogledalu i ne prepozna samog sebe. Imao je osamdesetgodina; prije vjenčanja Mariusova jedva ako bi mu dali pe-deset godina; ova se godina za njega računala kao trideset.Ono, što je bilo na njegovu čelu, nije bila bora starosti;bio je to tajanstveni znak smrti. Osjećalo se tu neumitnodubenje noktom. Njegovi su se obrazi ovjesili; koža na nje-govu licu imala je onu boju, koja izgleda kao da ima nadnjom zemlje; oba kraja usana spuštala su se kao u onih ma-ska, sito su ih stari narodi klesali na grobnicama; on je gle-dao prazno s nekim pogledom predbacivanja; reklo bi se,jedno od onih velikih tragičnih bića, koja imaju da se tužena nekoga.

Nalazio se u onom stanju, posljednja mijena utučenosti,u kome bol više ne teče; ona se tako reći zgrušala; na dušise nalazi kao neka gruda usirenog očajanja.

Pala je i noć. On s velikim 'trudom dovuče jedan stol istari naslonjač do kamina i stavi na stol pero, crnilo i papir.

Kad je to svršio, uhvati ga nesvjestica. Kada se osvije-stio, bio je žedan. Ne mogavši dignuti vrč s vodom, on gas mukom nagne k svojim ustima i popi jedan gutljaj.

Zatim se vrati k svome krevetu i neprestano sjedeći, jerse nije mogao dulje vrijeme držati na nogama, stane gledaticrnu opravicu i sve te drage predmete.

Takva gledanja traju satima, za koje bi se reklo, da suminute.

Odjednom stane drhtati; osjeti da ga je zahvatila hladno-ća; on se nalakti na stol, koji su osvjetljivali biskupovi svi-jećnjaci, i uze pero.

648

Kako ni pero ni crnilo nisu već odavna upotrebljavani,vrh pera bio je iskrivljen, crnilo se isušilo, i morao se dići,da ulije nekoliko kapi vode u crnilo, što nije mogao učiniti,a da ne prekida posao i da ne sjedne dva ili tri puta, a zatimje bio prisiljen pisati izvrnutim perom. Od vremena do vre-mena brisao je čelo.

Ruka mu je drhtala. Napisao je polako ovo nekoliko re-daka:

»Cosette, ja te blagosiljem. Tvoj muž imao je pravo, da-jući mi na znanje, da sam se trebao udaljiti; i premda jebilo nešto zablude u onome što je on mislio, ipak je imaopravo. Gospodine Pontmercv, volite uvijek moje premilo dije-te. Cosette, ti ćeš naći ovaj papir; evo, što' sam ti htio reći,vidjet ćeš brojke, ako budem imao snage, da ih se sjetim;slušaj dobro, onaj novac je uistinu tvoj. Evo cijele stvari:Bijeli ahat donosi se iz Engleske, crno staklo donosi se izNjemačke. Ahat je lakši, dragocjeniji, skuplji. Mogu se i uFrancuskoj praviti imitacije kao u Njemačkoj. Potreban jesamo mali naikovanj od dva četvorna palca i alkoholna svje-tiljka, da se omekša smjesa. Smjesa se nekad pravila odsmole i čađe i pola kile je stajalo četiri franka. Meni jeuspjelo, da je pravim od gume i terpentina. Ona sad stojisamo franak i pol, a mnogo je bolje. Kopče se prave od lju-bičastog stakla, koje se pomoću te smjese lijepi na crnu že-ljeznu pločicu. Staklo mora biti ljubičasto za nakit od želje-za, a crno za nakit od zlata. Španjolska ga mnogo kupuje.To je zemlja ahata ...«

Ovdje on stane, pero mu ispade iz prstiju, dođe mu je-dan od onih očajničkih jecaja, koji su se od vremena do vre-mena dizali iz dubine njegove duše; jadni čovjek zarije gla-vu u šake i stade misliti.

— Ah! — uzviknu on u sebi (bolnih li uzvika, koje sa-mo Bog čuje) — svršeno je. Neću je više vidjeti. To jesmiješak, koga više nema za mene. Ući ću u noć, a neću ječak ni vidjeti posljednji put. Ah! jedan časak, jedan trenu-tak, čuti njen glas, dotaći njenu haljinu, pogledati je, nju,anđela, pa umrijeti! Umrijeti, to nije ništa; strašno je umri-jeti, a ne vidjeti je. Ona bi mi se nasmiješila, rekla bi mi

649

jednu riječ, pa zar bi to kome naškodilo? Ne, svršeno je,nikad. Evo, kako sam potpuno sam, Bože moj! Bože moj!neću je više vidjeti.

U tom času netko zakuca na vratima.

IV CRNILO, KOJE

PODJELJUJE

Tog istog dana, ili bolje reći te iste večeri, kad je Mariusustao od stola i povukao se u sobu za rad, jer je imao pro-učiti neke spise, Bask mu predade jedno pismo i reče:

— Osoba, koja je napisala pismo, nalazi se u predsoblju.Cosette je uzela djeda ispod irulke i išetala s njim u bašču.Jedno pismo može kao i čovjek imati rđav izgled. Grub

papir, prostačko savijanje, jedva što ste ih vidjeli, pa vam seizvjesna pisma ne sviđaju.

Pismo, koje je Bask donio, bilo je od te vrste.Marius ga uze. Zaudaralo je po duhanu. On pogleda adre-

su: Gospodinu, gospodinu baronu Pontmercyju. U njegovomdvorcu. Duhan ga podsjeti na rukopis, koji je smjesta pre-poznao. Moglo bi se reći da začuđenost ima nekih munja.

Marius je bio osvi jetljen jednom od tih munja.Osjetilo mirisa oživjelo je u n jemu čitav jedan svijet.

Bio je to isti onaj papir , isti onaj način kuvertiran ja, i staona izblijedjela -boja crnila; bio je to poznati rukopis, a na-roči to je to bio onaj duh an.

Pred očima mu se pojavi Jondretteova jazbina.I tako — čudne li igre slučaja! — jedan od dva traga,

koje je toliko tražio, onaj, za koji je baš nedavno činio to-like napore i za koji je držao, da je potpuno izgubljen, do-laz io je da mu se sam ponudi .

On žurno otpečati pismo i pročita:

»Gospodine barone,»Da mi je Najviše Biće dalo talenta za to, ja sam mogao

bit i baron Thenard, član Insti tuta (akademije nauka), al ija to nisam. Ja tek nosim isto ime kao on i bit ću sretan, ako

650

me to sjećanje preporuči Vašoj izvrsnoj dobroti. Dobročin-stvo, kojim me Vi budete udostojili, bit će uzajamno. Jaznam jednu ta jnu, koja se odnosi na jednu osobu. Ta seosoba Vas tiče. Držim tajnu na Vašem raspoloženju i želiobih imati čast, da Vam budem od koristi. Dat ću Vam jed-nostavan način, da istjerate iz Vaše uvažene kuće tu osobu,koja na nju nema prava, jer je gospođa baronica visokogroda. Sveti hram vrline ne može više obitavati sa zločinom,a da ne abdicira.

»Čekam u predsoblju zapovijedi gospodina barona.»S poštovanjem.«

Pismo je bilo potpisano: »THfiNARD«.Taj potpis ni je bio lažan. Bio je samo malo skraćen.Uostalom, pokvareni stil i pravopis upotpunjavali su

otkriće. Uvjerenje o porijeklu bilo je potpuno. Nikakva sum-nja nije bila moguća.

Uzbuđenje M^ariusovo bilo je duboko. Poslije začuđenjaon prijeđe u radost. Da nađe sada još i drugog čovjeka, ono-ga, koji ga je spasio, njega, Mariusa, on ne bi želio više ništa.

On otvori ladicu svog pisaćeg stola, uze nekoliko bank-nota, stavi ih u džep, zatvori ladiou i pozvoni. Bask odškri-nu vrata.

— Uvedite — reče Marius.Bask najavi:— Gospodin Thenard.Jedan čovjek uđe.Novo iznenađenje za Mariusa. Čovjek koji je ušao, bio

mu je potpun o nepozn at .Taj čovjek, star uostalom, imao je širok nos, donju če-

ljust u ovratniku, zelene naočari, kosu zalizanu i prilijepljenuna čelo uza same obrve kao vlasulja engleskih gospodskihkočijaša. Kosa mu je bila prosjeda. Bio je odjeven u crnood glave do pete, u jako izlizano, ali čisto crno odijelo. Držaoje u ruci stari šešir. Išao je pogrbljenih leđa i pogrb-ljenostnjegovih leđa povećavala se dubinom njegova pozdrava.

651

Ono što je zaustavljalo prvi pogled, bilo je to, da odijeloove ličnosti, iako brižljivo zakopčano, nije izgledalo skro-jeno za njega.

Ovdje je potr ebno, da se začas udal jimo od pr edmeta.U to doba postojao je u Parizu, u jednom starom sum-

nlj'ihovom stanu u ulici Beautreillis blizu Arsenala, jedan do-sjetljivi Židov, kome je bilo zanimanje preoblačiti lupeža upoštenog čovjeka. Ta se promjena posuđivala za dan-dva, potrideset sua na dan, s pomoću odijela, koje sliči što je naj-više moguće na opću pristojnost. Taj čovjek, što je posuđivaoodijela, zvao se Mjenjač; pariški lopovi dali su mu to imei drugog m u ni su znal i . Ima o je potpunu garderobu.Dronjci, koja je navlačio na l jude, bili su manje-više pri-stojni. Imao je specijalitete i kategorije; o svakom klinu nje-gove radnje visilo je — otrcano i zgužvano — jedno druš-tveno stanje; tu odijelo suca, tamo popovska mantija, tamoodijelo bankara, u jednom kutu odijelo časnika u miru, nadrugome mjestu odijelo književnika, dalje odijelo državnika.Taj je čovjek bio garderobijer ogromne drame, koju lupe-štvo odigrava u Parizu. Njegov dućan bio je kulisa, odakleje izlazila krađa, a kamo se vraćala prevara. Odrpani lupeždolazio je u ovu garderobu, polagao je trideset sua i biraoprema ulozi, koju je htio da igra, odijelo koje mu je trebalo,i silazeći niza stube taj lupež je bio netko. Sutradan bi odi-jelo bilo pošteno vraćeno i Mjenjač, koji je sve povjeravaolopovima, nikad nije bio pokraden. Ova su odijela imala jednumanu, nisu dobro »stajala«; kako nisu bila skrojena za onekoji su ih nosili, nekome su bila tijesna, nekome široka, nisunikoga oblačila tačno. Svaki lopov, koji je prelazio srednjiljudski rast bilo u malenosti, bilo u visini, nije se osjećaoudobno u Mjenjačevim kostimima. Nije se smjelo biti nipreviše debeo, ni previše mršav. Mjenjač je bio predvidiosamo obične ljude. On je bio uzeo mjeru na prvom adrapovcu,koji mu je pao pod rulku, i desilo se da taj adra-povac nije bioni debeo, ni tanak, ni visok, ni malen. Otuda gdjekada teškeneprilike, pri kojima su se Mjenjačeve mušterije pomagale,kako su znale. Tim gore za izuzetke! Odijelo državnika, naprimjer, crno od gore do dolje, i prema

652

tome pristojno, bilo bi preširoko za Pita, a preusko za Ka-stelsikala. Odijelo državnika bilo je svako ubilježeno u kata-logu Mjenjačevom; mi samo prepisujemo: »Kaput od ornečohe, hlače od crne vunene tkanine, svileni prsluk, dubokecipele i rublje.« Sa strane je bilo napisano: Bivši ambasadori jedna pribilješka, koju također prepisujemo: »U odvoje-noj kutiji vlasulja lijepo nakovrčana, zelene naočari, sitniceza lanac na satu i dva šuplja piska od pera u dužini palcazavijena u pamuk.« Sve je to pripadalo državniku, bivšemambasadoru. Cijeli ovaj kostim bio je, ako se tako može reći,izrabljen; šavovi su se bijeljeli, neka vrsta rupice otvarala sena jednom laktu, štaviše, na kaputu nije bilo sprijeda jed-nog dugmeta; šaka »državnikova«, koja se imala uvijek na-laziti zadjenuta u prsluk, imala je za dužnost prikriti to po-manjkanje dugmeta.

Da je Mar ius poznavao sve ta jne ustanove Pariza, onbi odmah prepoznao na posjetiocu koga je Bask uveo, dr-žavnikovo odijelo iz Mjenjačeva dućana.

Razočaranje Mariusovo, kad je vidio da ulazi drukčijičovjek od onog, kome se nadao, pretvori se u nemilost zadošljaka. On ga promjeri od glave do pete, dok se »osoba«pretjerano klanjala, i zapita ga odsječenim glasom:

— Šta hoćete?Čovjek odgovori s nekim ljubaznih cerenjem, čiju bi pri-

bližnu predodžbu dao nježan osmijeh kakvog krokodila:— Izgleda mi sasvim nemoguće, da nisam imao čast vi

djeti gospodina barona u višim krugovima. Čini im se, dasam ga baš naročito viđao prije nekoliko godina kod gospođe kneginje Bagration i u salonima njegova gospodstvaDambrava, paira Francuske.

To je uvijek dobra taktika u lupešitvu, graditi se da pre-poznajete nekoga, za koga uopće niste ni znali da postoji .

Marius je pozorno slušao govor ovog čovjeka. Vrebao jesvaki naglasak i svaku kretnju, ali njegovo je razočaranjebilo sve veće; bio je to nekakav izgovor kroz nos, potpunorazličit od tankog i suhoga glasa, koji je očekivao. Bio jesasvim zbunjen.

653

— Ne poznajem — reče on — ni gospođu Bagration nigospodina Dambrava. Nisam u svome životu prekoračio pragni kod nje ni kod njega.

Odgovor je bio grub. »Osoba« ipak ljubazno nastavi:— Onda će biti da sam gospodina vidio možda kod

Chateaubrianda. Vrlo ljubazan čovjek. Veli mi gdjekada:Thenarde, prijatelju moj... hoćete li popiti koju čašicu samnom?

Ćelo se Mariusovo sve više mrštilo:— Nisam nikada imao čast biti primljen kod g. Cha

teaubrianda. Ali skratimo, šta hoćete?— Gospodine harane, blagoizvolite me saslušati. U Ame

rici, u kraju tamo prema Panami, postoji jedno selo, kojese zove Joya. To selo sačinjava samo jedna kuća. Jedna velika četverouglasta kuća na tri kata od cigla pečenih nasuncu, svaka strana kvadrata dugačka je pet stotina stopa,svaki je kat dignut dvanaest stopa nad nižim katom, tako daima pred sobom jednu terasu, koja ide svuda oko zgrade. Usredini se nalazi jedno unutrašnje dvorište, gdje su rezervehrane i streljiva, nema prozora već samo puškarnice, nemavrata već samo ljestve, ljestve za penjanje sa zemlje na prvuterasu, ljestve za penjanje s prve -na drugu, i s druge na treću, ljestve za silaženje u unutrašnje dvorište, nema vrata nasobama već otvore na podu, nema stuba za sobe već ljestve;uveče se zaiklope otvori, sklope se ljestve, napere se puške ikarabinke kroz puškamiee; ne može se ući nikako; kućapreko dana, tvrđava noću, osam stotina stanovnika, i to vamje selo. Zašto tolike mjere opreza? Zato, što je onaj kraj opasan, pun ljudoždera. Pa onda zašto ići tamo? Zato, što jepejzaž divan, u njemu se nalazi zlato.

— Na što treba da iziđe sve to? — prekide ga Marius,koji je iz razočaranja prelazio u nestrpljivost.

— Na ovo, gospodine barone. Ja sam bivši diplomat umiru. Umorila me ova stara civilizacija. Hoću da okušammalko, kako je s divljacima.

— Pa onda?— Gospodine barone, sebičnost je zakon svijeta. Seljan

ka radnica, koja nadnici na tuđem polju, okreće se, kada

654

prođu putnička kola; seljanka domaćica, koja radi na svo-me polju ne okreće se. Pseto siromaha laje za bogatim, psetobogataša laje za siromahom. Svaki za sebe. Interes, to je ciljčovjekov. Zlato, to je magnet.

— Pa onda? završite.— Želio bih se nastaniti u Joyi. Nas troje. Imam svoju

suprugu i svoju gospođicu; veoma lijepa djevojka. Put jedugačak i skup. Treba mi nešto novaca.

— Šta se to mene tiče? — zapita Marius.Nepoznati ispruži vrat van svoje kravate, što je kretnja

svojstvena jastrebu, i odvrati s nekim udvostručenjem osmi-jeha:

— Zar gospodin baron nije pročitao moje pismo?To je bilo gotovo tačno. Istina je, da je sadržaj pisma

samo skliznuo mimo Mariusa. On je više vidio rukopis, negošto je pročitao pismo. Jedva se i sjećao pisma. On primijetiovu pojedinost: »moja supruga i moja gospođica«.

Promatrao je nepoznatog pronicavim pogledom. Ni istra-žni sudac ne bi bolje gledao. On ga je gotovo vrebao.

— Izrazite se tačnije.Nepoznati zavuče šake u džepove prsluka, podiže glavu

ne ispravljajući vrat, i promatrao je Mariusa zelenim pogle-dam svojih naočara.

— Dobro, gospodine barone. Da se izrazim tačnije. —Imam da vam (prodam jednu tajnu.

— Jednu tajnu?— Jednu tajnu.— Koja se tiče mene?— Pomalo.— Koja je to tajna?Marius je, slušajući ga, sve više i više proučavao čovjeka.— Počinjem besplatno — reče nepoznati. — Vidjet ćete

da sam interesantan.— Govorite.

655

— Gospodine barone, vi imate u kući jednog lopova ijednog ubojicu.

Marius uzdrhta.— U mojoj kući? — Ne — reče on.— Ubojica i lopov. Primijetit ćete, gospodine barone, da

ja ovdje ne govorim o starim događajima, prošlim, umrlim,koji mogu biti izbrisani zastarom pred zakonom i pokajanjempred Bogom o nedavnim događajima, o sadašnjim događajima, o događajima za koje pravda za sada još ne zna. Danastavim. Taj se čovjek pod lažnim imenom uvukao u vašepovjerenje i gotovo u vašu porodicu. Ja ću vam reći njegovopravo ime. I reći ću vam ga besplatno.

— Slušam.— Zove se Jean Valjean.— Znam ja to.— Reći ću vam također besplatno, tko je on.— Recite.— To je jedan bivši robijaš.— Znam ja to.— Vi znate, otkako sam ja imao čast, da vam to kažem.— Ne, ja sam to znao prije.Hladan naglasak Mariusov, ovaj dvostruki odgovor: —

Znam ja 'to, njegov lakonizam protivan duljem razgovoru,probudiše u neznancu neku potmulu ljutinu. On krišomupravi na Mariusa bijesan pogled, koji se odmah ugasi. Ko-liko god da je bio brz, taj je pogled bio od onih, koji se pre-poznaju, kada ih je čovjek jedinom vidio; on ne izmače Ma-riusu. Izvjesni plamenovi mogu da dođu samo iz izvjesnihduša; oko, taj prozor misli, biva njima osvijetljen; naočarine skrivaju ništa; metnite okno na pakao, ako možete.

Neznanac nastavi, smiješeći se:— Ja ne bih sebi dozvolio protusloviti gospodinu baro-

nu. U svakom slučaju, vi ste vidjeli da sam informiran. Aliono, što ću vam sada saopćiti, to je poznato samo meni. Tičese bogatstva gospođe baronice. To je neobična tajna. Ona sesamo prodaje. Vama je nudim na prvome mjestu. — Jeftino.Dvadeset hiljada franaka.

656

— Ja znam tu tajnu, kao sito znam i druge — reče Marius.»Osoba« osjeti potrebu, da spusti malo svoju cijenu.— Gospodine barone, dajte deset hiljada, pa da govorim.— Ponavljam vam da mi ništa ne možete otkriti. Ja

znam što mi hoćete reći.Kroz oko čovjekovo prođe opet jedna munja. On uzviknu:— Ali ja moram danas večerati. To je neobična tajna,

kad vam kažem. Gospodine barone, ja ću govoriti. Evo, većgovorim. Dajte mi dvadeset franaka.

Marius ga gledaše netremice:— Ja znam vašu neobičnu tajnu, kao što sam znao ime

Jeana Valjeana, kao što znam i vaše ime.— Moje ime?— Da.— To nije teško, gospodine barone. Imao sam čast, da

vam ga napišem i da vam ga kažem: Thenar...— Dier.— Kako?— Thenardier.— Tko je to?U opasnosti se morsko svinjče nakostriješi, rogač se gradi

da je mrtav, stara garda skuplja se u carre; ovaj čovjek sestade smijati.

Zatim očisti jednim udarcem prsta trun prašine na rukavusvoga kaputa.

Marius nastavi:— Vi ste također radnik Jondrette, i glumac Fabantou,

i pjesnik Genflot, i Španjolac Don Alvarez, i žena Balizard.— Žena, kako?— I vi ste držali jednu krčmu u Montfermeilu.— Krčmu! Ja? Nikad!— I ja vam velim da ste vi Thenardier.— Ja to poričem.— I da ste jedan lupež. Evo vam.I vadeći banknotu iz džepa, Marius mu je baci u lice.— Hvala! pardon! pet stotina franaka, gospodine barone!I čovjek preneražen, klanjajući se, držao je banknotu i

razgledao je.

42 Jadnici II 657

— Pet stotina franaka! — nastavi on, zaprepašten. I poluglasno promuca: — Baš prava šuštalica!

Zatim naglo:— Pa dobro, neka bude — uzvikne on. — Da se rasko-

motimo.I okretnošću pravoga majmuna on zabaci kosu, skida-

jući naočari, vadeći iz nosa i uklanjajući dva pera, o kojimaje malo prije bilo govora i koje smo uostalom već vidjelina drugoj jednoj strani ove knjige; jednom riječi, on skinusvoje lice kao što se skida šešir.

Oko se zasvijetli; neravno, izbrazdano, 'mjestimice ispup-čeno i odvratno gore naborano lice otkri se; nos opet postašiljat kao kakav kljun; divlji i oštroumni profil čovjeka opetse pojavi.

— Gospodin baron se nipošto ne vara — reče on nekimjasnim glasom, koji nije više prolazio kroz nos — ja samThenardier.

I on ispravi svoja pogubljena leđa. Thenardier, jer on jeto doista bio, samo se čudno iznenadio; bio je uzbuđen, daje to mogao biti. Došao je, da začudi, pa se sam začudio.To mu je poniženje plaćeno s pet stotina franaka, i on ihje, naravno, primio, ali ipak je ostajao zaprepašten.

On je sada prvi put vidio tog barona Pontmercvja, iuprkos njegovu maskiranju taj baron Pontmercv ga je pre-poznao i prepoznao ga do dna. I ne samo da je taj baronznao sve o Thenardieru, već je on, čini se, znao sve i o JeanuValjeanu. Tko je bio taj gotovo golobradi mladić, tako hla-dan i tako darežljiv, koji je znao imena ljudi, koji je znaosva njihova imena, i koji im je otvarao svoju kesu, koji jelupeže zlostavljao đkao sudac, a plaćao ih kao naivčina?

Thenardier, sjećate se, iako je bio susjed Mariusov,nije ga nikad vidio, što se često događa u Parizu; on jejednom nešto načuo, da njegove kćeri govore o nekom veo-ma siromašnom mladiću po imenu Marius, koji je stanovaou kući. On mu je, i ne poznavajući ga, napisao ono pismo.

Nikakva veza nije bila moguća u njegovoj pameti izmeđutog Mariusa i g. barona Pontmercvja.

658

što se tiče imena Pontmercv, čitalac se sjeća da je The-nardier na bojištu VVaterloo čuo samo dva posljednja sloga(merci = hvala), prema kojima je uvijek imao opravdanopreziranje, kao prema svemu onome, što je samo izraz za-hvalnosti.

Uostalom, preko svoje kćeri Azelme, koju je 16. veljačeposlao za tragom mladenaca, i pomoću svog vlastitog traže-nja, on je uspio doznati mnoge stvari i pohvatao je iz du-bine svojeg mraka mnogi tajanstveni konac. On je po svo-joj spretnosti pronašao ili barem po zaključcima naslutio,tko je onaj čovjek, kojega je sreo onog dana u Velikom ka-nalu. Od čovjeka on je lako došao do imena. Znao je, da jegospođa baronica Pontmercv bila Cosette. Ali s te strane onje namjeravao biti diskretan.

Tko je Cosette? On to ni sam nije tačno znao. On jetek naslućivao u njoj neko vanbračno dijete, neko kopile, jermu je priča Fantinina uvijek izgledala sumnjiva, ali zaštogovoriti o tome? Bi li mu se platilo za šutnju? On je imao,ili je mislio da ima na prodaju nešto mnogo bolje od toga.I — po svemu izgleda — doći i bez dokaza reći baronu Pont-mercvju: Vaša je žena kopile, time bi se samo izazvala nogamuževljeva u leđa otkrivačeva.

Kako' je Thenardier mislio, razgovor s Mariusom nije jošbio ni otpočeo. On je morao uzmaknuti, promijeniti svojustrategiju, napustiti jedan položaj, zauzeti drugi front; aliništa bitno nije bilo dovedeno u pitanje, a on je imao petstotina franaka u džepu. ŠitaViše, on je imao da kaže neštoodlučno, i čak prema ovom baronu Pontmercvju, tako dobroinformiranom i tako dobro naoružanom, on se osjećao jak.Za ljude Thenardierove prirode svaki je razgovor jedna bitka.U ovoj, koja je imala otpočeti, kakav je bio njegov položaj?On nije znao s kim govori, ali je znao o čemu govori; onbrzo obavi unutrašnju smotru nad svojim snagama, i poštoje rekao: Ja sam Thenardier, on očekivaše.

Marius osta neko vrijeme zamišljen. Dakle, imao je na-pOkon Thenardiera. Taj čovjeik, koga je toliko želio pronaći,nalazio se pred njim. On je dakle mogao ispuniti volju pu-kovnika Pontmercvja.

65942*

Bilo mu je krivo, što taj heroj duguje nešto ovom zli-kovcu i što nalog, potpisan u grobu na njega, Mariusa, doovog dana nije bio isplaćen. U zapletenom stanju, u komese nalazio njegov razum pred Thenardierom, izgledalo mu jetakođer, da je trebalo osvetiti pukovnika za nesreću, što gaje spasio jedan ovakav nitkov. Šta bilo da bilo, on je bio za-dovoljan. On je dakle mogao najposlije osloboditi sjenu pu-kovnikovu od ovog nedostojnog vjerovnika i izgledalo mu je,da će izvući iz zatvora uspomenu svog oca zatvorenu zbogneplaćenih dugova.

Osim te dužnosti imao je i jednu drugu: rasvijetliti, akoje moguće, porijeklo Cosettina bogatstva. Prilika se, čini se,pružala. Thenardier je možda nešto znao. Moglo bi biti ko-risno zaviriti do dna ovog čovjeka.

On time i poče.Thenardier je hitro 'spremio »pravu šuštavicu« u džep i

gledao u Mariusa s nekom gotovo nježnom blagošću.Marius prekine šutnju.— Thenardier, ja sam vam rekao vaše ime. A sada, ho

ćete li da vam kažem vašu ta jnu, koju ste došli da mi otkrijete? Vidjet ćete da o tome znam više nego vi. JeanValjean je, kao što ste rekli, ubojica i lopov. Lopov zato, štoje okrao jednog bogatog industri jalca, g. Madeleina, i timega upropastio. Ubojica zato, što je ubio redarstvenika Javerta.

— Ne razumijem, gospodine barone — reče ponosnoThenardier.

— Ja ću vam objasniti. Slušajte. U okružju Pas-de--Calaisu živio je oko 1822. jedan čovjek, koji je prije imaoneku nepriliku sa sudom i koji se pod imenom g. Madeleinapopravio i podigao. Taj je čovjek bio postao pravednik upunom smislu riječi. Pomoću jedne industrije, proizvodnjecrne staklarije, on je bio' obogatio cijeli grad. On je obogatiotaikođer i sebe, ali tek na drugome mjestu i nekako uzgred.Bio je otac hranitelj sirotinje. Osnivao je bolnice, otvaraoškole, posjećivao bolesnike, davao miraze djevojkama, pomagao udovice, uzimao siročad pod svoje; bio je kao skrbnik cijelog (kraja. — Odbio je križ Počasne legije, imenovali su ga predsjednikom općine. Jedan oslobođeni robijaš

660

znao je za tajnu kazne, koju je nekada izdržao taj čovjek,on ga je denuncirao i učini da ga uhite, a iskoristi to uhi-ćenje, da dođe u Pariz i da pomoću lažnog potpisa izvadi izbanke Laffitte — to sam doznao od samog blagajnika —svotu od preko pola milijuna, koja je pripadala g. Made-leinu. Taj robijaš, što je pokrao g. Madeleina, to je JeanValjean. Što se tiče drugoga djela, vi također nemate šta dami otkrijete. Jean Valjean je ubio redarstvenika Javerta; ubioga je iz pištolja. Ja, koji vam govorim, ja sam bio prisutan.Thenardier baci na Mariusa suvereni pogled pobijeđenogčovjeka, koji se nanovo dohvaća pobjede i koji je za jednuminutu opet zadobio isve izgubljeno zemljišite. AM odmah uzesvoj stari smiješak; potčinjeni može likovati pred višim odsebe samo blago i umiljato. Thenardier samo reče Mariuisu:

— Gospodine barone, pošli ste pogrešnim putem.I on podvuče tu rečenicu, zavitlavši značajno sitnicama na

svome satnom lancu.— Što? — reče Marius — zar ćete možda poricati? To

su činjenice.— To su tlapnje. Povjerenje, kojim me odlikuje gospo

din baron, nalaže mi dužnost da mu to kažem. Prije svegaistina i pravo. Ja ne mogu trpjeti, da se preda mnom ljudipogrešno olkrivljiuiju. Gospodine barone, Jean Valjean nije pokrao g. Madeleina, i Jean Valjean nije ubio Javerta.

— Ovo je zbilja jako! Otkuda to?— Zbog dva razloga.— Koji su? Govorite.— Evo prvog: on nije pokrao g. Madeileina, jer je on sam,

Jean Valjean, bio g. Madeleine.— Šta mi to vi pr ičat e?— A evo drugog: on nije ubio Javerta, jer je onaj, koji

je ubio Javerta, bio sam Javert.— Šta hoćete time reći?— Da je Javert počinio samoubojstvo.— Dokažite, dokažite! — povika Marius izvan sebe.Thenardier nastavi, skandirajući svoju rečenicu kao kakav

sitarinski aleksandrinac:

661

— Redarstvenik-Jajvert-na-đen-je-u-top-lljenipod-jedrnim-šle-pom-kod-Pont-au-Changea.

— Ali dokažite.Thenardier izvadi iz svoga džepa sa strane široku omot-

nicu od sivog papira, na kojoj se vidjelo, da sadrži savijenenovine raznih veličina.

— Imam ja spise — reče on mirno.I zatim dodade:— Gospodine barone, htio sam u vašem interesu pot

puno i skroz upoznati Jeana Valjeana. Ja velim, da su JeanValjean i Madaleine isti čovjek, i velim da Javarta nije nitkodrugi ubio do sam Javert, a govorim tako, jer imam dokaze.Ne dokaze pisane, rukopis je sumnjiv, ruikopis može kazatisvašta, već odštampane dokaze.

I govoreći tako, Thenardier je vadio iz omotnice dva bro-ja požutjelih novina, zgužvanih i jako namirisanih duhanom.Jedne od tih novina, poderane na svim prijevojima, raspa-dale su se u četverouglaste dronjke i izgledale su mnogo sta-rije od drugih.

— Dva događaja, dva dokaza — reče Thenardier. I onpruži Mariusu obje otvorene novine.

Ove su novine poznate čitatelju. Jedne, one starije, jedan broj Bijele zastave od 25. srpnja 1823, čiji se tekst mogao vidjeti u drugoj knjizi ovoga djela, utvrđivale su identičnost g. Madeleina i Jeana Valjeana. Druge, jedan Moni-teur od 15. lipnja 1832, bilježile su samoubojstvo Javertovouz dodatak, kako je sam Javent saopćio prefektu, kako je njemu, Javertu, kad je bio zarobljen u banikadi ulice Chanvreniepoklonio život jedan ustanik, koji je, držeći ga pod svojimpištoljem, opalio u zrak, mjesto da mu prosvira mefak krozglavu. \

Marius pročita. Bilo je očevidno, datum tačan, dokaznepobitan, jer ove dvoje novine nisu bile naročito odštam-pane, da potkrijepe tvrdnje Thenardierove; bilješka, objav-ljena u Moniteuru, bila je službeno dostavljena iz redarstveneprefekture. Marius nije mogao sumnjati. Informacije Laffit-

662

tova blagajnika bile su dalkle netačne, i on se satm bio pre-vario. Jean Valjean, odjednom uveličan, pojavljivao se izoblaka. Mariusu se ote krik radosti:

— Pa onda je taj jadnik divan čovjek! Sve bogatstvozaista je njegovo! On je Madeleine, providnost cijelog jednogkraja! Pa onda je Jean Valjean spasitelj Javertov! Ta on jeheroj! Ta on je svetac!

— On nije ni svetac, a nije ni heroj! — reče Thenardier.— On je ubojica i lopov.

I on dodade naglaskom čovjeka, ikoji počinje osjećati, daima nekog autoriteta: — Umirimo se.

Lopov, ubojica, te riječi, za koje je Marius mislio dasu iščezle i koje su se vraćale, padoše na njega kao ledenimlaz vode.

— Još? — reče on.— Uvijek — reče Thenardier. — Jean Valjean nije orobio

Madeleina, ali je ipak lopov. On nije ubio Javerta, ali je —— ubica.

— Hoćete valjda da govorite — prihvati Marius — o onojbijednog krađi od prije četrdeset godina, okajanoj, to se vidiiz samih vaših novina, cijelim jednim životom pokajanja,samoprijegora i vrline?

— Rekao sam: ubojica i lopov, gospodine barone. I ponavljam, da govorim o sadašnjim događajima. Ono što ćuvama sada otkriti potpuno je nepoznato. To je neštampano.I možda ćete u tome pronaći porijeklo bogatstva, što ga jeJean Valjean vješto poklonio gospođi baronici. Velim »vješto«, jer poklonom takve vrste uvući se u poštenu kuću, čijeće se blagostanje dijeliti, i istim potezom sakriti svoj zločin,uživati u svojoj krađi, zakopati svoje ime i stvoriti sebi porodicu, to nije bilo baš nevjesto.

— Mogao bih vas ovdje prekinuti — primijeti Marius,— ali nastavite.

— Gospodine barone, reći ću sve, prepuštajući nagraduvašoj darežljivosti. Ova tajna vrijedi zlata, koliko je teška.Reći ćete mi: zašto se nisi obratio Jeanu Valjeanu? Iz sasvimjednostavnog razloga: znam, da se odrekao svog imanja, iodrekao se u vašu korist, i nalazim, da je kombinacija vje-

663

šta; ali on nema više ni groša, pokazao bi mi svoje praznešake, a kako su meni novci potrebni za put u Joyu, to samviše volio da se obratim na vas, ikoji imate sve, nego na nje-ga, koji nema ništa. Malko sam umoran, dozvolite, da uzmemjedan stolac.

Marius sjede i dade mu znak, da i on sjedne.Thenardier se namjesti na jednom stolcu, uze obje no-

vine, spremi ih u omotnicu i prošapta, zvrckajući noktom poBijeloj zastavi: — Baš me je stajalo muke, dok sam to na-bavio. — Zatim prebaci nogu preko noge, zavali se u stolac— držanje svojstveno ljudima, koji su sigurni u ono što go-vore — i onda prijeđe na stvar ozbiljno i naglašavajući svakupojedinu riječ:

— Gospodine barone, 6. lipnja 1832, po prilici pred godinu dana na dan pobune, jedan se čovjek nalazio u pariškom Velikom kanalu, na onoj strani, gdje kanal izlazi naSeinu, između Invalidskog i Jenskoga mosta.

Marius naglo primakne svoj sltolac k Thenardieru. The-nardier primijeti tu kretnju i nastavi polaganošću govornika,koji vlada svojim slušaocem i koji osjeća da mu protivnikpodrhtava pod riječima:

— Taj čovjek, prisiljen da se krije, iz razloga koji, uzgred budi rečeno, nisu u vezi s politikom, izabrao je kanalza mjesto stanovanja i imao je ključ od kanala. Bilo je to,ponavljam, 6. lipnja, moglo je biti 8 sati uveče. Čovjek začuneki šum u kanalu. Jako iznenađen, on se pritajio i vrebaoje. Ćula se lupa koraka, netko je išao u mraku, netko je dolazio ik njemu. Čudna stvar, u kanalu se dakle nalazio jošjedan čovjek. Rešetka izlaza nije bila daleko. Malo svjetlosti,što je dolazilo odatle, dozvolilo mu je da prepozna došljakai da vidi, da je čovjek nosio nešto na leđima. Išao je pognuto. Čovjek, koji je išao pognutih leđa, bio je bivši robijaš,a ono, što je vukao na leđima, bio je leš. Nema očevidnijegubojstva, što se krađe tiče, to se razumije samo po sebi; neubija se čovjek besplatno. Taj je robijaš htio baciti lešinuu rijeku. Treba tu zabilježiti jednu stvar, a ta je: prije dolaska do izlazne rešetke ovaj robijaš, koji je dolazio dalekoiz kanala, morao je na svaki način naići na užasnu jamu

664 (

punu blata, gdje je, izgleda, mogao ostaviti lešinu, ali većsutra bi kanalski radnici pri popravljanju jame našli tu ubi-jenog čovjeka, a to nije išlo u račun ubojici. Više je volioda sa svojim teretom prođe kroz jamu, njegovi napori morada su bili strahoviti, nemoguće je potpunije izlagati svojživot.

Mariusov stolac prikuči se još bliže. Thenardier to isko-risti za jedan duboki uzdah. Zatim nastavi:

— Gospodine barone, kanal nije isto, što i Marsovo polje.U njemu nedostaje svega, čak i mjesta. Kada su dva čovjekau nijemu, oni se moraju sresti. To se i dogodilo. Stanovnik iprolaznik bili su primorani, da zažele dobar dan jedandrugomu protiv volje obojice. Prolaznik reče stanovni-ku: — Vidiš što imam na leđima, potrebno je da izađem,ti imaš ključ, daj mi ga. Taj je robijaš bio silno jak. Nijese moglo odbiti. Međutim, onaj što je imao ključ, stupi upregovore, samo da bi dobio vremena. On promotri mrtvaca,ali nije mogao vidjeti ništa osim to, da je mlad, lijepoodjeven, bogataškog izgleda i sav umrljan krvlju po licu.I tako, razgovarajući, njemu pođe za rukom, da iza leđaubojičinih, tako da on to nije primijetio, podere i otkine ko-mad odijela ubijenog čovjeka. Dokaz, razumijete već, način,da se pronađe trag i da se zločincu dokaže zločin. On stavitaj dokaz u džep. Poslije on otvori rešetku i pobježe, ne že-leći nimalo da bude upleten u svršetak pustolovine, a na-ročito ne želeći da bude tu, kada ubojica bude bacio ubije-nog u rijeku. Sad razumijete. Onaj što je nosio leš, to jeJean Valjean; onaj što je imao ključ, upravo vam govori:a komad odijela ...

Thenardier dovrši rečenicu, vadeći iz džepa i dižući vi-soko između kažiprsta i palca svojih ruku jednu krpu pode-rane crne čohe, sve izmrljane .mrkim mrljama.

Marius je bio ustao, blijed, jedva dišući, s pogledom uko-čenim na komad crne čohe, i bez jedne riječi, ne puštajućitaj dronjak iz očiju, on uzmicaše k zidu i desnom rukom zasebe tražio je ključ u bravi jednog zidnog ormara blizu ka-

665

mina. On nađe ključ, otvori ormar, zavuče svoju ruku u nje-ga, ne skidajući svoju uzbuđenu zjenicu s krpe, koju je The-nardier držao raširenu.

Međutim je Thenardier nastavljao:— Gospodine basrane, ja imam jakih razloga vjerovati, da

je ubijeni mladić kakav jako bogati stranac, namamljen odJeana Valjeana u zamku i koji je imao pri sebi ogromnu svotu novca.

— Mladić sam bio ja, a evo odijela! — viknu Marius ibaci na pod jedno sitaro, sve ikrvavo odijelo.

Zatim, istrgnuvši komad iz ruiku Thenardierovih, on klečekraj odijela i primače otkinuti komad okrajka od kaputa.Poderotine su se tačno podudarale i otkinuti je komad do-punjavao kaput.

Thenardier je bio skamenjen.On pomisli: Senzacija!Marius usta dršćući, očajan, obasjan.On segnu u džep, i pođe bijesan na Thenardiera, pritisne

mu i gotovo prilijepi uz lice šaku punu banknota po pet sto-tina i hiljadu franaka.

— Vi ste nitkov! Vi ste lažac, klevetnik, lupež. Došli ste,da okrivite toga čovjeka, vi ste ga opravdali; htjeli ste da gaupropastite, uspjeli ste samo da ga slavom ovjenčate. A viste sami lopov! A vi ste sami ubojica! Vidio sam vas, The-nardier-Jondrette, u onoj jazbini na Bolničkom bulvaru.Znam dosita o vama, da vas pošaljem na robiju čak i dalje,kada bih htio. Držite, evo vam hiljadu franaka, huljo jedna!

I on baci Thenardieru jednu hiljadarku.— Ah! Jondrette-Thenardier, odvratni lopove! Neka vam

ovo bude lekcija, trgovce s tajnama, trgovce s otkrićima —njuškalo po mraku, bijednice! Uzmite ovih par stotina franaka i odlazite odavle! Waterloo vas štiti.

— Waterloo! — progunđa Thenardier, gurajući u džeppetstotinjarke s hiljadarikama.

— Da, ubojice! Spasili ste život jednom pukovniku ...— Jednom generalu — reče Thenardier, izdižući glavu.— Pukovniku! — ponovi Marius ljutito. — Za generala

vam ne bih dao ni groša. I došili ste ovamo, da pravite nitkov-

666

luke! Velim vam, da ste počinili sve zločine. Odlazi/te! Gu-bite se! Budite sretni samo, to je sve što vam želim. Ah!nakazo jedna! Evo još tri hiljade franaka. Uzmite ih. Većsutra ćete putovati u Ameriku, s vašom kćerkom; jer vašaje žena umrla, odvratni lažljivče. Ja ću paziti na vaš odla-zak, zlikovce, i izbrojit ću vam onog časa dvadeset hiljadafranaika. Idite, da vas na drugome mjestu objese!

— Gospodine barone — odgovori Thenardier, klanjajućise do zemlje — bit ću vam vječno zahvalan.

I Thenardier izađe, ne razumijevajući ništa, zapanjen iočaran tim blagim teretom zlata i tim gromom, koji se nadnjegovom glavom rasprskava u banknote.

Bio je kao gromom ošinut, ali i zadovoljan; strašno bi sebio srdio, da je eventualno imao gromobran protiv ovogagroma...

Ali da odmah završimo s tim čovjekom! Dva dana po-slije događaja ikoje sada opisujemo, on otputova Mariuso-vim nastojanjem put Amerike pod lažnim imenom, sa svo-jom kćerkom Azelmom, noseći u džepu nalog za isplatu dva-deset hiljada franaka kod jedne njujorške banke. Moralnabijeda Thenardiera, promašenog buržuja, bila je neizlječiva;on postade u Americi ono, što je bio u Evropi. Dodir zlogčovjeka dovoljan je često, da pokvari jedno dobro djelo ida od njega načini zlu stvar. S Mariusovim novcem počeo jeThenardier trgovati crnim robljem.

Čim je Thenardier izašao, Marius otrči u vrt, gdje se Co-sette još šetala.

— Cosette, Cosette — povika on. — Hodi, hodi brzo! Hajdemo. Bask, odmah jedan fijaker. Cosette, hodi. Ah! — Bože moj! To mi je on spasio život! Ne gubimo ni sekunde!Uzmi tvoj šal.

Cosette pomisli da je poludio, i posluša.On nije disao, pritiskao je rukom grudi, da bi usporio lu-

panje srca. Hodao je ovamoonamo velikim koracima, grlioje Cosettu.

— Ah! Cosette! ja sam bijednik! — govorio joj on.

667

Marius je bio izvan sebe. Počinjao je nazirati u tom Jea-nu Valjeanu neku visoku i tajanstvenu figuru. Nečuvena muse vrlina ukazivala, uzvišena i blaga, skromna u svojoj ogrom-nosti. Robijaš se preobražavao u Krista.

Mariusa je zasjenjivalo to čudo. Nije baš tačno znao štavidi, ali bilo je to nešto veliko.

Začas su pred kućnim vratima stala kola.Marius pomože Cosetti, da se popne u fijaker, a onda

uskoči on.— Kočijašu, tjeraj — reče on — u ulicu Oklopnika,

br. 7.Fijaker pojuri.— Ah! Kakva sreća! — radovala se Cosette — u ulicu Ok-

lopniika. Nisam više smjela da ti o tome govorim. Idemo dakle g. Jeanu?

— Tvom ocu! Cosette, tvom ocu više nego ikada. Cosette.pronašao sam. Rekla si mi, da nisi primila pismo, koje sam tiposlao po Gavrocheu. Mora da je pismo palo njemu u rulke.Cosette, on je došao na barikadu da mene spasi. Kaiko je tonjegova poitreiba da bude anđeo, on je onako uzgred spašavaoi druge: spasio je Javerta. Mene je izvukao iz tog bezdana idao me tebi. Nosio me na leđima kroz onaj užasni kanal. Ah!Ja sam odvratni nezahvalnik, Cosette! Pošto je bio tvoja providnost, on je bio i moja. Zamisli samo, ima tamo jedna strahovita jama, može se u njoj sto puta udaviti, udaviti u blatu,Cosette! On me je kroz nju pronio. Bio sam onesviješten, ništa nisam vidio, ništa nisam čuo, ništa nisam mogao znati osvojoj pustolovini. Mi ćemo ga dovesti k nama kući, uzet ćemo ga sa sobom, htio on ili ne htio, nećemo se više rastajati.Samo da ga nađemo! Ostatak moga života provest ću u tom,da ga obožavam. Jest, mora da je bilo tako, vidiš, Cosette?Njemu je Gavroche sigurno predao moje pismo. Sve je sadajasno. Razumiješ li?

Cosette nije razumijevala ni riječi.— Imaš pravo — reče ona.Fijaker je, međutim, jurio.

668

V

NOC, IZA KOJE SE NALAZI DAN

U času, kad je čuo kucanje na svojim vratima, Jean Va-ljean se okrene.

— Slobodno — reče on slabim glasom.Vrata se otvoriše. Pojaviše se Cosette i Marius.Cosette pojuri u sobu.Marius osta na pragu, uspravan, naslonjen na okvir od

vrata.— Cosette! — reče Jean Valjean i uspravi se u svom na

slonjaču s raširenim rukama, koje su drhtale, usplahiren, modar, strašan, s neizmjernom radošću u očima.

Cosette, zagušena uzbuđenjem, pade na grudi Jeanu Va-ljeanu.

— Tatice! — reče ona.Jean Valjean uzrujano je mucao:— Cosette! ona! vi, gospođo, to si ti! Ah, Bože moj

dobri! .. .I stisnut rukama Cosettinim, on povika:— Ti si to! Td si tu! Ti mi dakle opraštaš.Marius, spuštajući očne kapke, da bi spriječio suzama

da kaplju, učini jedan korak i prošapta između usana grče-vito stisnutih, da bi zadržao jecaj:

— Oče moj!— Pa i vi, i vi mi opraštate! — reče Jean Valjean.Marius ni je mogao naći ni jedne ri ječi, i Jean Valjean

dodade:— Hvala.Cosette skine šal i baci svoj šešir na krevet.— Smeta mi — reče ona.I padajući uz koljena starčeva, ona mu razmaknu bijele

vlasi i divnim pokretom poljubi ga u čelo.Jean Valjean, van sebe, pusti joj se.Cosette, koja je shvaćala sve ovo samo zbrkano, udvo-

stručila je svoje nježnosti, ikao da je htjela nadoknaditi iMariusov dug.

669

Jean Valjean je mucao:— Kako je čovjek glup! Mislio sam da je neću više vi

djeti. Zamislite samo, gospodine Pontmercv, baš u trenutkukad ste ulazili, ja sam govorio sebi: Svršeno je. Evo njeneopravice, ja sam siromah, neću više nikad vidjeti Cosettu, ija sam to govorio baš onda, kad ste se vi penjali uza stube.Zar nisam bio glup! Eto kako čovjek može da bude glup!Ali tako je, kad se računa bez dobroga Boga. A dobri je Bogrekao: Ti misliš, da će te sasvim napustiti, budalo moja! Ne,ne, to se ne može svršiti tako. Hajde, ima tamo jedan siromašni dobričina, kome je potreban anđeo. I anđeo dođe; itako ti on opet vidje svoju Cosettu, opet vidje svoju Coset-ticu! Oh, ja sam zbilja bio vrlo nesretan.

Jedan trenutak činilo se, da ne može govoriti, zatimnastavi:

— Zaista mi je bilo potrebno da vidim Cosettu makarmalko, od vremena do vremena. I srcu je potrebna ikost, daje glođe. Međutim, ja sam dobro osjećao da sam suvišan.Navodio sam sam sebi razloge: Njima nisi više potreban,ostani u svom kutu, čovjdk nema prava da se načini vječitim. Oh, slava Gospodu Bogu, ja je opet vidim! Znaš li, Co-sette, da je tvoj muž vrlo lijep? Oh, kako ti je divna ta vezena bluzica, takvu te hoću! Ja volim takav kroj. To ti je sigurno izabrao tvoj muž, zar ne? A onda, trebalo bi da nosiši druge lijepe stvari. Gospodine Pontmercv, dopustite mi dajoj govorim »ti«! I onako neće biti dugo.

Sad prihvati Cosette:— Kakva je to bila zloća ostaviti nas onako! Pa kuda

ste to otišli? Zašto ste ostali tako dugo? Prijašnja vaša putovanja trajala su samo po tri do četiri dana. Slala sam Ni-colettu, uvijek bi joj odgovarali: Otputovao je. Koliko većima, kako ste se vratili? Zašto nam se niste javili? Oh, zločesti tatice! On nam je bio bolestan, a mi to nismo ni znali.Gledaj, Mariuse, popipaj, 'kako mu je ruka hladna.

— I tako, vi ste tu! Gospodine Pontmercv, vi mi opraštate! — ponovi Jean Valjean.

Na tu riječ, tek što ju je Jean Valjean ponovio, sve štose nadimalo u Mariusovu srcu, nađe izlaz i prasnu:

— Cosette, čuješ li ga? Čuješ li, šta govori? Traži odmene oproštenje. A znaš li ti, šta je on učinio meni, Cosette?On mi je spasio život. Učinio je i više nešto. Dao mi je tebe.I pošto me je spasio, i pošto te je dao meni, Cosette, šta jeučinio sa samim sobom? On se žrtvovao. To je čovjek. I meni nezahvalniku, meni zaboravcu, meni nemilosrdniku, menigrešniku, meni on kaže: Hvala! Cosette, kad bih cijeli svojživot proveo pred nogama ovoga čovjeka, bilo bi to vrlo —malo. Ona barikada, onaj kanal, ona vrata, ona kloaka, sveje on to preturio zbog mene, zbog tebe, Cosette! On me jeugrabio i iznio kroz sve smrti, ikoje je tjerao od mene i kojeje primao na sebe. Sve hrabrosti, sve vrline, sva herojstva,sve svetosti, sve on to ima, Cosette, ovaj čovjek ovdje, onje — anđeo!

— Pst! Pst! — reče sasvim niskim glasom Jean Valjean.■— Čemu govoriti o tome?

— A i vi! — povika Marius s nekim gnjevom, u komeje bilo poštovanja — zašto' mi sve to niste rekli? I vi stetomu krivi. Spašavate život svima, pa im to skrivate. Još više, pod izgovorom da se demaskirate, vi sami sebe klevećete.To je užasno.

— Rekao sam istinu — odgovori Jean Valjean.— Ne — prihvati Marius — istina, to je potpuna isti

na; vi je niste rekli. Vi ste bili gospodin Madeleine, zašto toniste rekli? Vi ste spasili Javerta, zašto to niste rekli? Javam dugujem za svoj život, zašto to niste rekli?

— Zato, jer sam mislio kao i vi. Nalazio sam, da steimali pravo, bilo mi je potrebno da se uklonim. Da ste viznali za ono u kanalu, vi biste me zadržali kraj sebe. Dužnost mi je dakle bila da šutim. Da sam govorio, to bi svepokvarilo.

— Pokvarilo šta! pokvarilo koga! — odvrati Marius. —Zar mislite, da ćete vi ostati ovdje? Mi ćemo vas odvesti. Oh,Bože moj, kad samo pomislim da sam za sve to doznao tekslučajno! Mi ćemo vas odvesti. Vi ste dio nas samih. Vi steotac njezin i moj. Vi nećete ni dana jednoga više provesti uovoj užasnoj kući. Nemojte misliti da ćete i sutra biti ovdje.

670 671

— Sutra — reče Jean Valjean — ja neću biti ovdje, alija neću bit i ni kod vas.

— Šta hoćete time da kažete? — odvrati Marius. — Mivam više ne damo da putujete. Nećete nas više ostavljati.Vi pripadate nama. Mi vas više ne puštamo.

— Ovaj put je to sigurno — dodade Cosette. — Imamodolje kola. Ja ću vas dignuti. Ako bude trebalo, upotrijebitću i silu.

I smiješeći se učini kretnju, kao da će starca podignutisvojim rukama.

— U našoj je kući još uvijek vaša soba — nastavi ona.— Da znate samo, kako je sada divan vrt! Božuri uspijevajuupravo divno. Aleje su posipane pijeskom iz rijeke: ima unjemu malih ljubičastih školjčica. Jest ćete moje jagode. —Ja sam ih sama zalijevala. I nema više »gospođe«, nema više»gospodina Jeana«, mi smo u republici, cijeli svijet govori jedno drugom »ti«, zar ne, Mariuse? Program se izmijenio. Daznaite samo, tatice, kakivu sam veliku žalost pretrpjela, jedancrvendać svio je gnijezdo u rupi na zidu, a jedna odvratnamačka mi ga je pojela. Moj jadni mali crvendać, koji je izvirivao kroz svoj prozor i promatrao me! Plakala sam zanjim. Ubila bih tu mačku! Ali sad više nitko ne plače. Cijelise svijet smije, cijeli svijet je sretan. Vi ćete ići s nama. Kakoće se samo djed radovati! Imat ćete u vrtu svoju gredicu,obrađivat ćete je, pa ćemo vidjeti, hoće li vaše jagode bititako lijepe kao moje. I onda, ja ću činiti sve što hoćete, ionda, vi ćete mi biti vrlo poslušni.

Jean Valjean je slušao, ali je nije čuo. On je više čuo glaz-bu njenoga glasa nego smisao njenih riječi; jedna od onihvelikih suza, koje su tajanstven biser duše, naviraše, polako,u njegovu oku. On je šaputao:

— Dokaz da je Bog dobar, jest u tome što je ona sada• ovdje.

— Moj tatice! — reče Cosette.Jean Valjean nastavi:— To bi zaista bilo divno, da živimo zajedno. Sva su nam

stabla puna ptica. Biti jedan od onih koji žive, koji nazivajujedno drugom »dobar dan«, koji se dozivaju u bašči, to je

672

krasno. Svaki bi obrađivao po jedan kutić. Ona bi me po-nudila svojim jagodama, ja bih joj nabrao od mojih ruža.To bi bilo divno. Samo ... On zasta, i reče tiho:

— Šteta!Suza ne kanu, ona se vrati, i Jean Valjean zanijemio je

osmijehom.Cosette uze starčeve ruke u svoje.— Bože moj! — reče ona — pa vaše su ruke još hlad

nije. Zar ste vi bolesni? Je li vam možda zlo?— Meni? Ne — odgovori Jean Valjean — meni je sasvim

dobro. Samo ...On zastade.— Samo šta?— Ja ću umrijeti za koji čas.Cosette i Marius uzdrhtaše.— Umrijeti! — povika Marius.— Da, ali to nije ništa — reče Jean Valjean.On uzdahnu, osmjehnu se i nastavi:— Cosette, ti si mi govorila nešto, nastavi, govori još,

tvoj je mali crvendać mrtav, govori, da čujem tvoj miliglas...

Marius promatraše starca skamenjen.Cosette kriknu prodornim krikom:— Tatice! Tatice inoj! Vi ćete živjeti. Ja hoću da vi živite,

čujete li me!Jean Valjean podiže glavu prema njoj s obožavanjem.— O da, zabrani mi umrijeti. Tko zna? Možda ću poslu

šati. Baš sam bio spreman da umrem, kad ste vi došli. To meje zadržalo, činilo mi se da se opet rađam.

— Vi ste puni snage i života — poviče Marius. — Zarvi mislite da se umire tek tako? Imali ste žalosti, sad ih višenemate. Evo, ja vas molim za oproštenje, na koljenima. Evo,ja vas molim! Vi ćete živjeti, živjeti s nama, i živjeti jošdugo. Mi vas uzimamo natrag. Evo, nas dvoje ćemo imati samo jednu brigu, brigu o vašoj sreći.

— Eto vidite — prihvati Cosette sva zaplakana — Mariusveli da nećete umrijeti.43 Jadnici II 673

Jean Valjean se i dalje smiješio.— Pa zar bi to, što biste me vi opet primili, gospodine

Pontmercv, zar bi to učinilo, da ne budem to što jesam? Nebi. I Bog je mislio kao vi i ja, ali on ne mijenja svojih gledišta; korisno je, da se ja maknem. Smrt je dobra institucija. Bog zna bolje nego mi što nama treba. I to, da vi budete sretni, da gospodin Pontmercv dobije Cosettu, da semladost vjenča s jutrom, da oko vas budu, djeco moja, ljiljani i slavuji, da život vaš bude lijepa livada sa suncem, da vamsve očaranosti neba ispune -dušu, i sada, da ja koji nisam višenizašto, umrem, sigurno je da je sve to dobro. Vidite, budimo pametni, sad se ne može više ništa, ja potpuno osjećamda je to svršeno. Prije jednog sata onesvijestio sam se. Osimtoga, prošle noći popio sam pun svoj vrč vode. Kako je dobartvoj muž, Cosette, uz njega ti je mnogo bolje nego sa mnom.

Na vratima se začu šum. Bio je to liječnik, koji uđe.— Dobar dan i zbogom, doktore — reče Jean Valjean. —

Evo moje jadne djece.Marius pristupi k liječniku. On mu uputi samo riječ: —

Gospodine? — ali u načinu izgovora bilo je jedno potpunopitanje.

Liječnik odgovori na to pitanje značajnim migom očiju.— Nije to razlog, da se bude nepravedan prema Bogu —

reče Jean Valjean — alko nam se stvari ne dopadaju.Nasta šutnja. Sve su grudi bile stisnute.Jean Valjean se okrene Cosetti. On je stane promatrati,

kao da bi je htio unijeti u sebe za vječnost. U dubini mraka,u koji se već bio spusitiio, ekstaza mu je bila moguća još upromatranju Cosette. Refleks ovog milog lica osvjetljavao jenjegovo blijedo lice.

Liječnik mu opipa bilo.— Dakle, vi ste mu to nedostajali! — šaputao je on, gle

dajući Cosettu i Mariusa.I naginjući se na uho Mariusu, dodade vrlo tihim glasom:— Prekasno ste došli.Jean Valjean, gotovo ne prestajući gledati Cosettu, ispi-

tivao je Mariusa i liječnika, s vedrinom. S njegovih se ustačula ova jedva artikulirana riječ:

674

— Ništa nije umrijeti: užasno je ne živjeti.Odjednom, on se podiže. Ova vraćanja snage više puta su

upravo znak agonije. On otkorača čvrstim korakom do zida,odbi Mariusa i liječnika, koji su htjeli da mu pomognu, skidesa zida malo bakreno raspelo, vrati se i sjede s potpunomslobodom kretnje zdravog čovjeka, i stavljajući raspelo nastol, on reče snažnim glasom:

— Evo velikog mučenika.Zatim mu se grudi spustiše, glava mu se zanjiha kao da

ga je uhvatilo pijanstvo groba, i dvije ruke njegove, položenena koljenima, počeše noktima dupsti čohu njegovih hlača.

Cosette ga je podržavala ispod pleća i jecala. Pokušava-la je da mu govori, ali nije uspijevala. Među riječima, po-miješanima s onom tužnom pljuvačkom što prati suze, mo-gle su se razabrati riječi kao ove:

— Tatice! Ne ostavljaj nas. Zar je moguće, da smo vassamo zato našli, da vas izgubimo?

Moglo bi se reći, da agonija krivuda. Ona ide, dođe, pri-bliži se grobu, pa se onda okrene put života. Ima pipanja uumiranju.

Jean Valjean, poslije one polunesvjestice, osvijesti se opet,zatrese čelom kao da bi stresao pomrčinu s njega, i opet po-sta potpuno priseban. On uze jedan kraj rukava Cosettina ipoljubi ga.

— On dolazi k sebi, doktore, on dolazi k sebi! — povikaMarius.

— Vi ste oboje dobri — reče Jean Valjean. — Reći ćuvam, što mi je bilo žao, gospodine Pontmercv, što niste htjelini dirnuti onaj novac. Taj novac pripada sasvim vašoj ženi.Hoću da vam objasnim, djeco moja, zbog toga se upravo iradujem, što vas vidim. Crni ahat dolazi iz Engleske, bijeliahait dolazi iz Norveške. Sve to stoji u onim tamo papirima, vi ćete ih čitati. Kod narukvice sam pronašao, da jeljepše, bolje i jeftinije zamijeniti kopče od zalemljenog limakopčama od prikučnog lima. Razumjet ćete da se tu dalo zaraditi. Imanje Cosettino je dakle sasvim njezino. Ja vam dajem ove pojedinosti, da vam savjest bude mirna.

67543*

Vratarica se bila popela i virila je kroz odškrinuta vrata.Liječnik je otpravi, ali ipak nije mogao spriječiti, da ovadobra žena prije nego ode ne dovikne umirućemu:

— Da pošal jem po svećenika?— Imam ga — odgovori Jean Valjean.I učini se, da je prstom pokazao na jednu itačku nad svo-

jom glavom, gdje je, reklo bi se, vidio nekoga.I vjerojatno je biskup Mvriel prisustvovao ovom umi-

ranju.Cosette mu polako podvuče jastuk pod krsta.Jean Valjean nastavi:— Gospodine Pontmercv, budite spokojni, preklinjem vas.

Šest stotina hiljada franaka jesu Cosettini. Pa to bi značilo,da sam ja promašio svoj život, kad vi ne biste htjeli uživatiod njih. Ona produkcija staklarske robe uspjela nam je vrlodobro. Konkurirali smo onome, što se zove »berlinski nakit«.Ne može se, znate, baš potpuno dostići crno njemačko staklo.Jedan »grosse« (12 tuceta), u kome ima dvanaest stotina vrlolijepo rezanih perla, stoji samo tri franka.

Kad neko stvorenje, koje nam je milo, hoće da umre, miga gledamo pogledom, koji se pripi ja za nj i koj i bi kaohtio da ga drži. Njih dvoje, onijemjeli u muci, ne znajući štabi rekli smrti, očajni i u drhtavici, stajali su pred njim us-pravno, Cosette uturivši svoju ruku u Mariusovu.

Jean Valjean svakog je trenutka sve više slabio. Opadaoje, približavao se mračnom horizontu. Disanje mu se preki-dalo, spopadao ga hropac. S naporom je pomicao ruke, nogemu izgubile svaku pokretljivost, i u isto vrijeme, dok je raslanemoć njegovih udova i iscrpljenost tijela, sva veličanstvenostduše njegove dizala se i širila po njegovu čelu. Svjetlost ne-poznatog svijeta već se vidjela u njegovim zjenicama.

Lice mu je blijedjelo i istodobno se smiješilo. Nije tu biloviše života, bilo je tu nešto drugo. Dah mu je opadao, pogledmu se povećavao. Leš, na kome su se osjećala krila.

676

Dade Cosetti znak da priđe, zatim i Mariusu; bio je toočigledno posljednji minut posljednjeg sata, i on im poče go-voriti glasom tako slabim, te se činilo kao da dolazi izda-leka, i da bi se moglo reći, kao da je tu bio neki zid izmeđunjih i njega.

— Priđite, priđite oboje. Ja vas jako volim. Oh, kako jedivno umrijeti ovaiko! A i ti me, Cosette moja, i ti mene voliš.Znam ja dobro, da si t i uvi jek imala l jubavi za tvog starogdobričinu. Kako si dobra, što si mi podmetnula tajjastuk pod leđa! Plakat ćeš malko za mnom, zar ne? Samone previše! Neću, da se baš ozbiljno rastužiš. Morate semnogo zabavljati, djeco moja. Zaboravio sam vam reći , dase na dugmetima bez kukica zarađivalo više nego na svemuostalom. Jedan »grosse«, dvanaest tuceta, stajao nas je desetfranaka, a prodavao se po šezdeset. To je zaista bila dobratrgovina. Ne treba se dakle čuditi onim šest stotina hiljadafranaka, gospodine Pontmercv. To je pošteno zarađen novac.Možete bez brige biti bogati. Treba da imate svoju kočiju,od vremena do vremena ložu u kazalištima, lijepih plesnih ha-ljina, Cosette moja, a zatim priređivati i ručkove svojimprijateljima, i biti vrlo sretni. Malo prije pisao sam Cosetti.Ona će naći moje pismo. Njoj ostavl jam u nasl jedstvo onadva svi jećnjaka na kaminu. Od srebra su. Ali za mene suoni od zlata, od dijamanata; oni pretvaraju svi jeće, koje semeću u njih, u voštanice iz crkve. Ja ne znam, da li je onajšto mi ih je dao, zadovoljan sa mnom tamo gore. Učinio samšto sam mogao. Djeco moja, ne zaboravite da sam bio siro-mašan, i sahranite me u prvom kutu zemlje koji se nađe, skamenom odozgo, da označi mjesto. To je moja posljednjavolja. Na kamenu neka ne bude imena. Ako Cosette htjednedoći koji put, to će mi učiniti zadovoljstvo. I vi također, go-spodine Pontanercv. Moram vam priznati, da vas nisam uvijekvoli o; molim vas da mi t o opr osti t e. Sad st e ona i vi zamene samo jedno. Ja sam vam veoma zahvalan. Osjećamda vi usrećujete Coseittu. Da znate samo, gospodine Pont-mercv, ovi lijepi ružičasti obrazi bili su sva radost moja; kadbih je vidio i najmanje blijedu, ražalostio bih se. U ormaru

677

se nalazi jedna novčanica od pet stotina franaka. Nisam jehtio ni dirnuti. To je za sirotinju. Cosette, vidiš li tu na kre-vetu svoju haljinicu? Poznaješ li je? Ipak nema više od de-set godina otada. Kako prolazi vrijeme! Bili smo baš sretni.Bilo je i toga. Djeco moja, ne plačite, ne odlazim ja vrlo da-leko. Vidjet ću vas odande. Pogledajte samo, kad se spustinoć, pa ćete me vidjeti gdje vam se smiješim. Cosette, sjećašli se Montfermeila, bila si u šumi, jako si se bojala; sjećašli se, kad sam ja uhvatio za držak od čabra s vodom? Tadasam prvi put dirnuo tvoju jadnu ručicu. Bila je tako hladna.Oh, u ono vrijeme, gospođice, ruke su vam bile vrlo crvene, asad su vam tako bijele. Pa ona velika lutka, sjećaš li se?Zvala se Katarina. Zalila si, što je nisi ponijela u samostan!Koliko si me puta samo nasmijala, mili anđele moj! Kad bipala kiša, ti bi metala slamčice u žlijeb pa bi gledala kakoplove. Jednog dana donesoh ti raketu od ivovine i loptu, za-kićenu žutim, plavim i zelenim perjem. To si sigurno za-boravila. Bila si tako nestašna, kad si bila malena! Igrala sise. Vješala si trešnje oko ušiju. Sve su to stvari prošlosti.Šume, kroz koje se prođe sa svojim djetetom, stabla pod ko-jima se šetalo, samostani u kojima se skrivalo, igre, veseliosmijesi djetinjstva, sve je to sjenka. A ja sam sebi utvarao,da je to sve moje. Eto, u tome je bila moja glupost. OniThenardierovi bili su zli. Treba im oprostiti. Cosette, evo jedošao čas, da ti kažem ime tvoje matere. Zvala se Fantine.Zapamti to ime: Fantine. Klekni na koljena uvijek, kad spo-meneš to ime. Ona je mnogo pretrpjela. Ona te je silno vo-ljela. Ona je imala u nesreći sve ovo što ti imaš u sreći. Ta-ko Bog dijeli. On je gore, on nas vidi sve, i on zna šta činiusred svojih velikih zvijezda. Ja odlazim dakle, djeco moja.Volite se uvijek mnogo. Nema ništa drugo bolje na svijetunego: voljeti se. Mislit ćete gdjekada i na jednog starca, kojije umro ovdje. O, Cosette moja! Nije to moja krivica, to, štote nisam viđao za sve ovo vrijeme, to mi je razdiralo srce;odlazio sam sve do ugla tvoje ulice, načinio sam se smiješ-nim svijetu, koji me je viđao da prolazim, bio sam kao lud,jednom sam izašao bez šešira. Djeco moja, eto, već ne vidim

678

više tako jasno, imao bih još štošta da vam kažem, ali sve-jedno. Mislite pomalo na mene. Vi ste blagoslovljene duše.Ja ne znam šta sam, vidim svjetlost. Priđite još bliže. Umi-rem sretan. Pružite mi vaše premile glave, da položim ru-ke svoje na njih.

Cosette i Marius padoše na koljena, zagušeni suzama, sva-ko obgrli po jednu ruku Jeana Valjeana. Ove uzvišene rukenisu se više micale.

Bio je protegnut nauznak, svjetlost s dva svijećnjaka oba-sjavala ga je; bijelo mu lice gledalo u nebo, on pusti Cosettui Mariusa, da mu ruke obasiplju poljupcima; bio je mrtav.

Noć je bila bez zvijezda i duboko mračna. Bez sumnjeje u pomrčini stajao kakav ogroman anđeo raširenih krila,očekujući dušu.

VI TRAVA RASTE, KIŠA

BRIŠE

Na groblje Pere-Lachaise, u blizini zajedničke grobnice,daleko od elegantne četvrti ovoga grada grobova, daleko odsvih onih fantastičnih grobnica, koje izlažu pred oči vječno-sti odvratne mode smrti, u pustom kutu, duž jednog starogzida, pod velikim trouglim križem, uz koji se penje iz ma-hovine bršlljan, nalazi se kamena ploča. Ova ploča nije po-šteđena više nego druge od lepre vremena, od mahovine, li-šaja, od ptičjeg đubreta. Voda je zeleni, zrak je crni. Nijekraj nikakve staze, ljudi joj ne prilaze rado, jer je oko njevisoka trava, i cipele se odmah ovlaže. Kad ima nešto sunca,brzaju po njoj gušteri. Svuda oko nje drhti i šumori divljazob. U proljeću pjevaju po drveću sjenice.

Ova je ploča potpuno gola. Kad je klesana, pravljena jesamo za potrebu groba, pobrinuli se samo da je načine do-voljno dugačkom i dovoljno širokom, da pokrije jednog čo-vjeka.

Na njoj se ne čita nikakvo ime.

679

Samo — ima otad već dosta godina — jedna je ruka nanjoj ispisala olovkom ova četiri stiha, koji su pod utjecajemkiše i prašine postali malo-pomalo nečitljivi i koji su danasvjerojatno već izbrisani:

Sad spava poslije napora, a nekad živ on bješe.Umrije ravno onda, kad anđela mu uzeše. Stvartako jednostavna i shvatljiva nama: Kao da odesunce, pa dođu noć i tama.

NAPOMENA IZDAVAČA

Jadnici Victora Hugoa, začudo, nisu mnogo prevođeni. Našiprevodioci nisu često posezali za ovim epohalnim djelom. Arhi-tektonska golemost Jadnika, opširnost zahvate u gotovo sve porejednog vremena i života u tom vremenu, zacijelo su bili zadacis kojima se naši prevodioci nisu htjeli hvatati ukoštac. Prijevod,koji pružamo čitaocu, sačinio je pjesnik, a ne prekaljeni pregalaci rutinirani majstor prevodilaštva. Usprkos tome, svjesni izvjesnih,po ocjeni izdavača, nebitnih tragova u tom prijevodu, koji govoreo ponekim slobodama i blagom priklonu ka odstupanju od tako-zvane apsolutne vjernosti tekstu originala, izdavač je podariovjeru pjesniku — prevodiocu ovog golemog djela.

SADRŽAJ

Četvrti dioIDILA U ULICI PLUMET I EPOPEJA U ULICI

SAINT-DENISKnjiga prva

NEKOLIKO STRANA POVIJESTI............................... 7Knjiga druga

EPONINE .............................................................. 47Knjiga treća

KUCA U ULICI PLUMET ......................................... 67Knjiga četvrta POMOĆ ODOZDO, MOŽE BITI POMOĆ

ODOZGO . . 105Knjiga peta K O N A C R A Z L I Č I T O D P O Č E T K A

. . . . 1 1 7Knjiga šesta

MALI GAVROCHE ........................................................135Knjiga sedma

ARGOT...........................................................................175Knjiga osma

OČARAVANJA I OCAJAVANJA....................................199Knjiga deveta

KUD LI IDU? ..............................................................237Knjiga deseta

5. LIPNJA 1832 .............................................................. 245Knjiga jedanaesta ATOM SE BRATIMI S

URAGANOM . . . . . 269Knjiga dvanaesta

KORINT ........................................................................ 283

Knjiga trinaestaMARIUS STUPA U MRAK........................................... 319

Knjiga četrnaestaVELIČINA OČAJANJA.................................................. 329

Knjiga petnaestaULICA OKLOPNIKA.....................................................354

Pet i dio JEANVALJEAN

Knjiga prvaRAT IZMEĐU ČETIRI ZIDA........................................ 375

Knjiga drugaUTROBA LEVIJATANA............................................... 463

Knjiga trećaBLATO, ALI DUŠA......................................................483

Knjiga četvrtaJAVERT IZVAN KOLOSIJEKA....................................527

Knjiga petaDJED I UNUK ............................................................. 541

Knjiga šestaPROBDJEVENA NOĆ .................................................. 575

Knjiga sedmaPOSLJEDNJI GUTLJAJ................................................ 601

Knjiga osmaSPUŠTANJE SUMRAKA...............................................627

Knjiga deveta P O S L J E D N J I M R A K , P O S L J E D N J A Z O R A .. . . 6 4 3Napomena ................................................................... 681

KorektoriMarija Molnar i Vera Sila *

Izdavačko knjižarsko poduzećeMladost

Zagreb, Ilica 30