VII. Ekonomske, sociokultuološke i ekološke implikacije ... · PDF fileVII....

VII. Ekonomske, sociokultuološke i ekološke implikacije turističkog razvoja2016/17

asistent: Ante Mandić[email protected] – nova zgrada211 – EFST

© Ekologija i održivi razvoj - autorizirana predavanja

Sadrţaj

Uvod

1. Ekonomske implikacije turističkog razvoja

1. Ekonomski učinci turistike potrošnje

2. Mjerenje ekonomskih učinaka turističke potrošnje - Turistički multiplikator

3. Turistički multiplikator?

2. Sociokulturološke implikacije turističkog razvoja

1. Mjerenje sociokulturnih učinaka turizma

3. Ekološke implikacije turističkog razvoja

© Ekologija i odrţivi razvoj - autorizirana predavanja 2

Uvod Turizam predstavlja jednu od ključnih dijelatnosti, generatora gospodarskog razvoja u brojnim

zemljama. Tome u prilog govore podaci o kretanjima udjela turizma u BDP-u, doprinosa zapošljavanju, poticanja investiranja, nevidljivog izvoza kako u Republici Hrvatskoj, tako i u

brojnim drugim zemljama.

Snaţan turistički razvoj, obiljeţem uključivanjem sve večeg udjela populacije u ukupne turističke tijekove, povezan sa obiljeţjima turizma, zahtjeva od nas promatranje ove djelatnosti u punini

efekata koji mogu biti višestruki, te izraţeni kao pozitivnih ili negativni.

U tom kontekstu moţemo identificirati postojanje pozitivnih i negativnih:

1. EKONOMSKIH,

2. SOCIOKULTUROLOŠKIH,

3. EKOLOŠKIH

učinaka razvoja turizma. Načela odrţivog upravljanja razvojem turizma u sloţenom okruţenju turističkog sustava zahtjeva podjednako tretiranje svih implikacija turističkog razvoja.


1. Ekonomske implikacije turističkog razvoja

Globalizacijski procesi, popračeni cijelim nizom ekonomskih, ekoloških i geopolitičkih “potresa” iprocesa posljednjih dvadeset godina snaţno su se odrazili na kretanja međunarodnogturizma. Navedeno se odrazilo na pojavu novih emitivnih destinacija, slabljenje ulogetradicionalnih receptivnih destinacija ali i na transformaciju turističkog proizvoda.

Cooper i ostali (2008) navode kako su posljednjih 20 godina, ključne emitivne zemlje, ukontekstu turističke potrošnje snaţno korelirane, te sukladno navedenom zaključuju da turizamdjeluje slabo na globalnu, a dobro na regionalnu redistribuciju dohotka.

Navedeno se posebno potvrdilo ukoliko promatranom razvijene i nerazvijene zemlje. Naime,ukoliko promotrimo listu zemalja koje generiraju najveću turističku potrošnju, te broj turističkihnoćenja, razvidno je da se na popisu nalaze upravo razvijene i industrijalizirane zemlje. U tomkontekstu potrebno je istaknuti da razvijene zemlje generiraju 70% svjetskog izvoza, te primajupreko 70% ukupne turističke potrošnje! S druge strane zemlje u razvoju generiraju manje od30% izvoza, te primaju manje od 30% prihoda od ukupne turističke potrošnje.

Ulogu turizma u ekonomskom razvoju određenog gospodarstva moguće je identificiratianaliziranjem ekonomske ovisnosti o turističkim prihodima, u odnosu na ukupni prihod odizvoza te bruto nacionalni proizvod.


Iz prikazanih podataka moguće je vidjeti da udio turizma u ukupnim prihodima od izvoza varira od relativnonevaţnih 1.8% u Japanu, do prilično značajnih 17.1% koliko iznosi udio u izvozu Španjolske. Navedenuekonomsku ovisnost dodatno potvrđuje udio prihoda od turizma u ukupnom bruto nacionalnom proizvodu,koji u Japanu iznosi 0,2% BDP-a, dok u Španjolskoj iznosi 4.4%.

U procesu usporedbe ekonomskih podataka u pojedinim zemljama susrećemo se sa brojnim problemima. Uovom slučaju radi se o tome da su podaci u različitim zemljama gotovo uvijek izraţeni u trenutnim cijenamau dolarima. Ovakav oblik prikazivanja podataka ne uzima u obzir utjecaje inflacije, te promjene tečajadolara. Brojni su pokušaji mjerenja ekonomskih učinaka razvoja turizma na nacionalnu ekonomiju, pričemu se kao naj sveobuhvatniji pristup javlja TURISTIĈKA SATELITSKA BILANCA.


Prihodi od turizma izraţeni kao postotni udio u ukupnim prihodima od izvoza i brutno

nacionalnog proizvoda, 2004

Zemlja Turistički prihod

(US$m) (1)

Prihod od izvoza

(US$m) (2)(1) Kao % od (2)

GNI

(US$ml) (3)(1) kao % od (3)

ŠPANJOLSKA

FRANCUSKA

ITALIJA

UK

US

NJEMAČKA

JAPAN

47 891

42 276

35 398

30 669

81 680

29 204

12 439

279 912

575 112

456 020

582 215

1 258 403

1 118 398

702 781

17,1

7,4

7,8

5,3

6,5

2,6

1,8

1 100

2 200

1 800

2 300

12 900

2 900

5 000

4,4

1,9

2,0

1,3

0,6

1,0

0,2

Izvor: prilagođeno prema podacima Euromonitora, Međunarodni monetarni fond, Međunarodna financijska statistika, Cooper i osta li (2008)

1.1 EKONOMSKI UČINCI TURISTIČKE POTROŠNJE

Posjetitelji određene destinacije troše svoj novac na različita dobra i usluge koje nudi velik brojdionika sustava turističke ponude (smještaj, hrana, piće, suveniri, transport, zabava,maloprodaja, turističke ture....).

U kontekstu međunarodnog turizma, turistička potrošnja je rezultat potrošnje koju su ostvarilirezidenti određene zemlje u nekoj drugoj zemlji, dok je u kontekstu domaćeg turizma,turistička potrošnja rezultat potrošnje rezidenata unutar nacionalnih granica!

Međutim, ukupna međunarodna i nacionalna turistička potrošnja samo je dio, koji ponekadpogrešno navodi, ekonomskih učinaka.

UKUPNA PROCJENA EKONOMSKIH UĈINAKA MORA UZETI U OBZIR I SVE ASPEKTE:

1. ODLJEVE POTROŠNJE IZ LOKALNOG GOSPODARSTVA

2. INDIREKTNE I INDUCIRANE EFEKTE, TE

3. EFEKT PREMJEŠTANJA I OPORTUNITETNE TROŠKOVE.

Udio turističke potrošnje koji ostaje u zajednici uvelike ovisti o rasponu odljeva. U tom konekstuuvozna ovisnos lokalne zajednice koja razvija turizam, te oblikuje turistički proizvod imapresudnu ulogu. Snaţni odljevi iz lokalne zajednice mogu se razviti podjednako kaoposljedica faktora na strani turističke ponude i potraţnje!


MJERENJE ekonomskih učinaka turizma znatno je sloţeniji proces od isključivog analiziranja razine turističke potrošnje!

U tom kontekstu oslanjanje isključivo na turističku potrošnju kao mjeru ekonomskih učinakaturizma moţe rezultirati pogrešnim procjenama. Neposredno prije nego se osvrnemo namjerenje ekonomskih učinaka turizma, nuţno je promotriti različite aspekte ekonomije kojisu pod utjecajem turističke potrošnje.

I. Ekonomski učinci povezani sa turističkom potrošnjom

Podrazumijeva učinke turističke potrošnje i promjena koji se u njoj događaju. Ekonomski učinci turističkepotrošnje analiziraju se primjenom turističkog multiplikatora.

II. Ekonomski učinci povezani sa razvojem turizma

Podrazumijeva ekonomske učinke koji su rezultat financiranja, razvijanja i izgradnje turističkesuprastrukture. Ekonomski učinci turističkih razvojnih projekata analiziraju se primjenom tehnikaprocjene projekata, kao što je cost-benefit analiza.

U tom kontekstu – ANALIZIRANJE EKONOMSKIH UĈINAKA turističke potrošnje podrazumijeva analizranjeDIREKTNIH, INDIREKTNIH I INDUCIRANIH UĈINAKA.


DIREKTNI – podrazumijeva turističku potrošnju posjetitelja, umanjenu za vrijednost uvoza dobara koja supotrebna da bi se pruţile temeljne turističke usluge. U tom kontekstu, direktni učinak je manji od vrijednostiukupne turističke potrošnje, izuzev situacija u kojima je lokalna ekonomija sposobna samostalno kreirati iopskrbiti svoj turistički proizvod.

INDIREKTNI – potrošnja dionika u lokalnoj ekonomiji koji su ostvarili direktni prihod od turističke potrošnje radiopskrbe. Idirektni efekti neče uključivati cijelokupnu potrošnju posjetitelja tijekom njihove direktnepotrošnje, budući da se novac koji je ostvaren direktnom potrošnjom dijeli na potrošnju, štednju, poreze i sl.

INDUCIRANI – direktna i indirektna potrošnja u zajednici generiraju lokalnim rezidentima nadnice, profit, rentu isl. U tom kontekstu, prihod koji lokalna zajednica ostvaruje u tom smislu će ponovno biti potrošen napodručju lokalne zajednice na različita dobra i usluge, što će se u konačnici odraţiti i na nastajanje drugihkrugova turističke potrošnje.

Učinci turističke potrošnje mogu biti POZITIVNI I NEGATIVNI!

Kreiranje kvalitetnog i konkurentnog turističkog proizvoda zahtjeva korištenje resursa koji bi se u drugimuvijetima mogli koristiti na druge načine. Upravo iz toga proizlaze neki od negativnih ekonomskih efekataturizma.

1. Migracije radne snage iz ruralnih u urbana područja

2. Seljenje radne snage iz drugih industrija (sektora) u turizam

3. Uvoz radne snage (ekonomski odljev)

4. Oportnitetni trošak korištenja oskudnih kapitalnih resursa

5. Efekt premještanja (kada se razvoj turizma negativno odraţava na (supstituira) razvoj drugih sektora.


1.2 MJERENJE EKONOMSKIH UČINAKA TURISTIČKE POTROŠNJE - TURISTIČKI MULTIPLIKATOR

U svojim godišnjim publikacijama UNWTO objavljuje statističke podatke vezano za turizam, zabrojne zemlje u svijetu. Navedeni statistički podaci uključuju podatke vezano za turističkupotrošnju, međutim pogrešno bi bilo pretpostaviti da navedeni podaci prikazuju ekonomskeučinke turističke potrošnje. Navedenih prikazi prikazuju koliko posjetitelji potroše u turističkojdestinaciji, međutim ne uzimaju u obzir koliki se dio te potrošnje “odlije” iz gospodarstva ilikoliki je dodatni “knock - on” efekt turističke potrošnje na lokalno gospodarstvo.

U tom kontekstu, kako bismo podatke o turističkoj potrošnji preveli u ekonomske učinke, nuţnoje izračunati vrijednost MULTIPLIKATORA.

TURISTIĈKI MULTIPLIKATOR mjeri trenutne ekonomske performanse turističke “industrije” ikratkotrajne ekonomske efekte promjene u razini ili strukturi turističke potrošnje.

Koncept multiplikatora temelji se na spoznaji da su industrijski sektori u sklopu određeneekonmije neovisni, te da poduzeća koja se nalaze u sklopu određene lokalne ekonomijemeđusobno trguju! To podrazumijeva da firme kupuju ne samo inpute, već i intermedijarna ifinalna dobra. U tom kontekstu stopa promjene finalne potraţnje za outputima određenogsektora, utjecati će ne samo na industriju koja ga proizvodi već i na sve ostale sektore kojiopskrbljuju proizvođača!


Stoga je moguće zaključiti, da budući da su proizvođači u lokalnoj ekonomiji ovisni o ostalim proizvođačima, promjene u turističkoj potrošnji rezultiraju promjenama u razini produktivnosti,

dohotka kućanstava, zapošljavanja, poreznim prihodima, te priljevima stranih valuta u toj lokalnoj ekonomiji!

Te promjene mogu biti veće, jednake ili manje od promjene razine turističke potrošnje! Pojamturističkog multiplikatora odnosi se na omjer dviju promjena – promjene u jednoj od ključnihekonomskih varijabli kao što je output (dohodak, zapšljavanje, porezni prihod), u odnosu napromjenu turističke potrošnje.

Temeljni tipovi multiplikatora su:

1. Transaction (sale) multiplier – mjeri za koliko jedinica se povećao poslovni prihod u ekonomijiukoliko se turistička potrošnja poveća za jednu jedinicu.

2. Oputput multiplier – mjeri za koliko jedinica se poveća ukupni output ukoliko se turističkapotrošnja poveća za jednu jedinicu. Fokusira se na stvarnu razinu proizvodnje.

3. Income multiplier – mjeri za koliko jedinica se povećava dohodak ukoliko se turistička potrošnjapoveća za jednu jedinicu. Pri tome dohodak moţemo promatrati kao nacionalni, ili kao osobniraspoloţivi.

4. Employment multiplier – mjeri za koliko jedinica će se povećati stopa zaposlenosti ukoliko seturistička potrošnja poveća za jednu jedinicu.


5. Government revenue multiplier - mjeri za koliko će se jedinica povećati drţavni prihodiukoliko se turistička potrošnja iz svih izvora poveća za jednu jedinicu.

Razlikujemo 5 temeljnih tehnika koje se koriste kako bi se mjerili ekonomski učinci turizma. Iakoih se često promatra kao supstitutivne, svaki od narednih metodoloških pristupa rezultatje unaprijđenja prethodnog pristupa u smijeru prevladavanja nasljeđenih slabosti inedostataka! Navedenih 5 pristupa uključuje:

1. Base theory models – temeljna pretpostavka na kojoj se temelji ovaj model je postojanjestabilne veze između izvoznih sektora i lokalnih sektora ekonomije. U tom kontekstupromjena razine turističke potrošnje rezultira predvidljivim i mjerljivim promjenama u raziniekonomske aktivnosti lokalnih sektora. Model je prejednostavan.

2. Keynesian multiplier models – multiplikatori ovog tipa su dizajnirani kako bi mjerilidohodak koji se kreira u ekonomiji, dodatnom jedinicom turističke potrošnje. Radi se oprvim rigoroznim pokušajima mjerenja ekonomskih učinaka egzogenih promjena upotraţnji. Multiplikatori ovog tipa nisu adekvatni kao potpora procesu planiranja iodlučivanja.

3. Ad hoc models – ovaj pristup pokušava riješiti temeljni nedostatak Keynesianskog pristupa– tretiranje svakog sektora na jednak način. Stoga, ovaj pristup, iako je u suštini sličanKeynesianskom, prilagođava se sektorima.


4. Input – output analysis – kako bi se nadišlo problem subjektivnosti, koji je nasljeđen odprethodnog modela, te kako bi se pruţila sveobuhvatna procjena ekonomskih učinaka,procjena mutliplikatora vrši se putem input output modela. Inout output modelprimjenjuje model opće ravnoteţe kako bi se procijenio ekonomskih učinak (za razliku odad hoch modela koji su primjenjivali model djelomične ravnoteţe). Analiza započimakonstruiranjem tablice u kojoj je prikazana nacionalna ekonomija u obliku matrice. Svakisektor ekonomije prikazan je u svakom stupcu kao kupac dobara i usluga od drugihsektora u ekonomiji; dok je u svakom redu prikazan kao prodavač outputa drugimsektorima.

5. Computable general equilibrium (CGE) models – CGE modeli su konstruirani iz nizafunkcija odnosa koje su uključene u matrice drušvenog računa. Ukoliko je modelkonstruiran na adekvatan način, prikazati će odnose između svih elemenata ekonomijeprateći promjene u outputu, za razliku od input output modela koji se fokusira na stranuponude.

Kao temeljne slabosti i nedostatke modela multiplikatora moţemo izdvojiti restriktivne pretpostavke i nedostatak podataka.


1.3 TURISTIČKI MULTIPLIKATOR

Vrijednost multiplikatora varira s obizrom na faktore, budući da ovisi o stanju turističke potrošnje, prirodi lokalne ekonomije, te stupnju povezanosti različitih sektora unutar ekonomije.


Kretanja vrijednosti multiplikatora turističkog OUTPUTA za odrabrane destinacije

Zemlja Multiplikator turističkog OUTPUTA

Srednje i visoko industrijalizirane ekonomije

Odabrane zemlje u SAD-u

Gradske i urbane ekonomije

Ruralna područja

2,00 – 3,40

1,57 – 2,20

1,24 – 1,51

1,12 – 1,35

Kretanja vrijednosti multiplikatora turističkog DOHOTKA za odrabrane destinacije

Zemlja Multiplikator turističkog DOHOTKA

Nacionalne ekonomije

Male otočne ekonomije

SAD – na razini drţava

UK – na razini regija i zemalja

UK na razini gradova

1,23 – 1,98

0,39 – 1,59

0,44 – 1,30

0,29 – 0,47

0,19 – 0,40

Izvor: prilagođeno prema: Cooper i ostali (2008)

2. Sociokulturološke implikacije turističkog razvoja

Brojni su načini na koje moţemo ispitivati povezanosti između turističkog razvoja i socio kulturnih isocio ekonomskih promjena. U tom kontekstu Cohen (1984), ispitujući sociokulturne učinkerazvoja turizma navodi četiri temeljna, ali i preklapajuća gledišta: studije turističkih učinaka;interakciju domćina i posjetitelja; turistički sustav; te turisti i njihovo ponašanje.

Sociološku bazu turističkog razvoja moţemo podijeliti na (1) društveni fenomen turizma, te na(2) socialno ekonomsku bazu turističkog razvoja.

Brojni su faktori u modernom svijetu koje moţemo identificirati kao pokretače koji su doveli dorazvoja suvremenog turizma kao neizbjeţnog društvenog fenomena:

1. Rast populacije

2. Ubrzana urbanizacija, te pritisak urbanog ţivota

3. Razvoj komunikacijskih i informacijskih tehnologija

4. Promjene u mobilnosti i dostupnosti

5. Veća količina slobodnog vremena, te više raspoloţivog dohotka

6. Razvoj svjetske trgovine te poslovanja u turizmu.


Razlikujemo direktne i indirektne socio kulturne učinke turizma.

DIREKTNI SOCIO KULTURNI učinci turizma rezultat su interakcije između lokalne zajednice iposjetitelja. De Kadt (1979) navodi tri temeljne kategorije tih kontakata:

1. Kada posjetitelj kupuje robe i usluge od lokalne zajednice.

2. Kada posjetitelj dijeli određenu uslugu ili dobro sa članovima lokalne zajednice (npr. Plaţa, ili gradskiprijevoz).

3. Kada je kulturna razmjena primarni motiv susreta posjetitelja i lokalne zajednice.

INDIREKTNI SOCIO KULTURNI učinci turizma manifestiraju se u obliku demonstracijskog efekta.Naime, demonstracijskih efekt događa se kada turisti utječu na ponašanje lokalne zajednice, vlastitimponašanjem. U tom kontekstu demonstracijski efekt moţe nastati čak ukoliko se ne odvije direktnikontakt između posjetitelja i lokalne zajednice.

Stupanj utjecaja direktnih i indirektnih socio kulturnih učinaka turističkog razvoja determiniran jestupnjom sličnosti (različitosti) sociokulturnih karakteristika između posjetitelja i lokalne zajednice. Inskeep(1991) navodi da se te sličnosti odnose na:

1. Temeljne ţivotne vrijednosti

2. Religijska uvjerenja

3. Tradicije i običaje

4. Ţivotni stil

5. Uzorci ponašanja

6. Dress code

7. Osijećaj za vrijeme, novac, te stavovi prema strancima.© Ekologija i odrţivi razvoj - autorizirana predavanja 15

1. GENERALNO NEGATIVNI SOCIOKULTURNI UČINCI TURIZMA:

• EKONOMSKI FAKTORI – razlika u ţivotnom standardu posjetitelja i lokalnog stanovništva rezultira stvaranjem osjećajapodređenosti kod lokalnog stanovništva.

• FAKTORI RADNE SNAGE - limitirane mogućnosti zapošljavanja radne snage (niţi rang, manje plaćeni poslovi...)

• BIHEVIORALNI FAKTORI – poštivanje i prihvaćanje lokalnih pravila, načela, uzanci ponašanja i običaja ključ je uspješneasimilacije u lokalnu zajednicu i ostvarenja autentičnog iskustva boravka.

• DEMONSTRACIJSKI FAKTORI – prihvaćanje određenih načela ponašanja koji nisu uobičajeni niti svojstveni lokalnojzajednici.

• FAKTORI KORIŠTENJA RESURSA – inflacija cijena zemljišta i mogućnosti alternativnog korištenja zemljišta snaţno utječuna lokalnu zajednicu. Sociokulturološki učinak dodatno je naglašen kod korištenja javnih resursa.

2. SPECIFIČNI NEGATIVNI SOCIOKULTURNI UČINCI TURIZMA:

• SEX – bilo da se javlja kao vid turizma, cilj turističkog putovanja, ili samo jedna od aktivnosti moţe imati brojnenegativne učinke, od kojih je posebno potrebno istaknuti širenje AIDS-a.

• KRIMINAL – rast broja posjetitelja odraţava se potencijalno na rast izvora opasnosti vezano za krađe, trgovinu drogomi sl.

• ZDRAVLJE – turizam podrazumijeva često odlaske u udaljena, potpuno nepoznata područja. Rizični oblici ponašanjamogu dodatno povećati vjerojatnost zdravstvene ugroze te širanja iste.

• KOMODIFIKACIJA – negativan utecaj turizma na kulturu i umjetnost. Iskorištavanje, prilagođavanje, banaliziranjeumjetnosti i kulturno povijesnog nasljeđa sa ciljem zabave posjetitelja.

• GENTRIIKACIJA – gubitak kulturne autentičnosti koja je temljem razvoja turizma.

• STANDARDNIZACIJA – negativno se odraţava na destinacijsku autentičnosti i na bioraznolikost.

• “ALIEN” KULTURNO ISKUSTVO POSJETITELJA - turisti su u potrazi za autentičnih tradicionalnim iskustovnom i doţivljajem unekoj nepoznatoj zajednici, a da vjerojatno nisu u potpunosti uoznali potencijale prostora u kojmu ţive.


1. GENERALNO POZITIVNI SOCIOKULTURNI UČINCI TURIZMA:

• TURIZAM OSNAŢUJE LOKALNI PONOS – turizam moţe potaknuti ponos prema lokalnoj baštini. Često sedogađa da zaboravljamo vrijednost resursa i baštine koja nas okruţuje. Navedeno često rezultira igubitkom i zaboravom određenih tradicija i običaja. U tom kontekstu razvoj turizma u zajednici utječena njihovo očuvanje i valorizaciju.

• POTIČE SOCIO KULTURNU SVIJEST I MIR – turizam podrazumijeva odlaske ljudi u nove, nepoznatedestinacije. Na takav način potiče širenje njihovih spoznaja i svijesti o drugim kulturama i okruţenjima.Radi se o edukativnom procesu koji je jako bitan segment turizma. Ta kulturna razmjena koja nastaje uturizmu rezultira jačanjem veza i osnaţivanjem miroljubivih odnosa između različitih društava.

• TURIZAM POTIČE RAZVOJ ZAJEDNIČKE INFRASTRUKTURE – razvoj turizma u lokalnoj zajednici čestorezultira unaprijeđenijem lokalne infrastrukture kako bi se zadovoljile narasle potrebe. Navedeno se neodraţava samo na posjetitelje već i na lokalnu zajednicu koja moţe percipirati značajno povećanjekvalitete ţivota. U tom kontekstu moţemo promatrati pozitivnu ulogu razvoja svih oblika infrastrukture isuprastrukture.

• TURIZAM MOŢE PRUŢITI DIREKTNU SOCIOKULTURNU POTPORU – razvoj turizma moţe rezultiratiosiguravanjem sredstava koja su ključna za obnovu određenih povijesno kulturnih, antropogenih iprirodnih znamenitosti. U tom kontekstu takozvana “Tour Operators Initiative” na svojim web stranicamanavodi brojne primjere znamenitosti koje su se obnovile i konzervirale upravo zahvaljujući razvojuturizma.

Unatoč tome što moţe generirati brojne pozitivne sociokulturne efekte, turizam moţe generirati i negativne; pri čemu će finalni ishod ovisiti o odgovornosti različitih dionika u privatnom i javnom sektoru koji su na

direktna način uključeni u razvoj turizma. Evaluacija neto sociokulturnih učinaka turizma, podrazumijeva postojanje mogućnosti za objektivno mjerenje troškova i koristi u zadanim uvjetima.


2.1 MJERENJE SOCIOKULTURNIH UČINAKA TURIZMA

Najteţi izazov s kojim se susrećemo u procesu identificiranja učinaka razvoja turizma jeupravo mjerenje sociokulturnih učinaka.

Razlog za to pronalazimo u činjenici što za mjerenje ekonomskih i ekoloških učinakagotovo uvijek imamo određene kvantitativne pokazatelje, dok se kodsociokulturnih učinaka češće susrećemo sa kvalitativnim i subjektivnim mjerama. Utom kontekstu sociokulturne učinke moţemo promatrati na skali od onih UČINAKAKOJI SU OČITI I MJERLJIVI (primjerice izbijanje određene zarazne bolesti), do onihUČINAKA KOJE JE TEŠKO IDENTIFICIRATI I MJERITI (promjene u običajima).

Problem s kojim se dodatno susrećemo je DODJELJIVANJE ODGOVORNOSTI TURIZMU.Naime, postoje određeni učinci koji su evidentni (kriminal i prostitucija), međutimnije ih jednostavno prepisati turizmu, zbog drugih dionika koji također imajuodgovornost (primjerice mediji).

U tom kontekstu dolazi do razvoja brojnih tehnika koje se bave prikupljanjem primarnihi obradom sekundarnih podataka, te primjenom različitih tehnika pokušavajuproniknuti u sociokulturne učinke razvoja turizma: Multivarijatna analiza; Delfitehnike; Fokus grupe i sl.


3. Ekološke implikacije turističkog razvoja

Cooper i ostali (2008) navode kako već 1970-tih godina OECD razvija okvir za proučavanjeekoloških učinaka turističkih aktivnosti. Navedenim okvirom identificirana su četiri temeljnekategorije “potencijalno negativnih aktivnosti”: trajno preoblikovanje prostora (primjericeizgradnjom zračnih luka), generiranje otpada, direktni ekološki “stres” generiran turističkimaktivnostima (uništavanje koraljnog grebena, vegetacije i sl), efekti na populacijsku dinamiku(migracije, prenaseljenost urbanih područja i sl).

1992. godine na Konferenciji Ujedinjenih Naroda o okolišu i razvoju, u Rio de Janeiro-u,donošenjem dokumenta pod nazivom Agenda 21 stavljen je dodatan naglasak kako je jediniprihvatljivi oblik razvoja – odrţivi razvoj.

Prirodno i artificijelno okruţenje čini temelj razvoja i oblikovanja turističkog proizvoda. Međutim,neposredno nakon razvoja turističke aktivnosti, prostor se modificira i prilagođava. U tomkontekstu programi očuvanja i unaprjeđenja okoliša, u novije vrijeme, sastavni su dio studijarazvoja.

Kao i kod ekonomskih učinaka, i ekološke učinke moţemo promatrati kao direktne, indirektne i inducirane; te kao pozitivne i negativne.


Proučavanje fizičkih učinaka turizma zahtjeva:

1. Stavljanje fizičkih učinaka koji su posljedica turističkog razvoja u odnos sa ostalim aktivnostima;

2. Identificiranje stanja prije razvoja turističke djelatnosti, kako bi smo mogli komparirati stanja;

3. Inventarizaciju flore i faune, zajedno sa izračunom nedvosmislenog indeksa tolerancije

4. Izračune sekundarnih razina ekoloških učinaka koji se mogu povezati sa turističkom aktivnosti.

KAO KLJUĈNE POZITIVNE EKOLOŠKE UĈINKE RAZVOJA TURIZMA MOGLI BISMO IZDVOJITI:

1. Konzervaciju, restauraciju i obnavljanje brojnih drevnih spomenika, znamenitosti (Kineski zid, Piramide; Taj Mahal, Stonehenge i sl.)

2. Osnivanje brojnih nacionalnih parkova, parkova prirode i strogih rezervata (Yellowstone, Maasai Mara, Plitvička jezera, Fjord Land… i sl.)

3. Zaštitu koraljnih grebena i plaţa (Veliki koraljni greben u Australiji, i sl.)

4. Odrţavanje šumskih područja (New Forest - UK, Colo i Suva – Fiji).

Konzervaciju i očuvanje moguće je promatrati kao pozitivne mjere s aspekta planera razvoja turizma, istraţivača ili pak turista. Međutim, upitno je hoće li takve mjere pozitivno promatrati i lokalna zajednica! U tom kontekstu, navedeno je ključno uzeti u obzir kada se procjenjuje

neto vrijednost konzervacije i očuvanja kao i oportunitetni trošak takvih mjera.


KLJUĈNI NEGATIVNI EKOLOŠKI UĈINCI RAZVOJA TURIZMA

Razvoj turizma generira brojne učinke na prostor, bilo da se radi o utjecaju na kvalitetu vode,čistoću zraka, razinu buke, generiranje otpadnih i kanalizacijskih voda i sl.

Pri tome fizičko oštećivanje i narušavanje prirodnog i izgrađenog okoliša ima ozbiljneposljedice:

1. Lov i ribolov utječu na ţivotinjski svijet u okruţenju,

2. Pješćane dine mogu biti narušene, procesima erozije tijekom vremena,

3. Planinari i trekkeri mogu narušiti vegetaciju,

4. Kamperi mogu izazvati poţare i uništiti šume,

5. Drevni spomenici mogu biti narušeni ili oštećeni ili odneseni (!) od strane posjetitelja,

6. Razvoj turističke suprastrukture odraţava se na estetsku vrijednost prirodnog okoliša,

7. Neprihvatljivi modeli odlaganja otpadnih voda mogu se negativno odraziti na okoliš (Cooper iostali, 2008).

Kao primjere direktnih negativnih ekoloških učinaka razvoja turizma mogli bismo navesti:

1. Erozija puteva koji vode prema piramidama u Gizi zbog velikog protoka posjetitelja,

2. Miniranje Balaclava zaljeva u Mauritiusu zbog uređenja plaţe,

3. Odlaganje otpada od stane planinara u Base kampu na Nepalu,

4. NP Plitvička jezera?


PROCJENA EKOLOŠKIH UĈINAKA RAZVOJA TURIZMA

Cooper i ostali (2008) navode da generalno ne postoji jedinstveno prihvaćen model procjeneekoloških učinaka (EIA Environmental impact assessment), iako ubrzani razvoj turizma ubrojnim destinacijama zahtjeva pridavanje znatne paţnje okolišu u procesu strateškogplaniranja.

Ključno je identificirati ekološke učinke povezane sa razvojem turizma u ranoj fazi procesarazvoja prvenstveno zbog:

1. Jednostavnije je izbjeći ekološka oštećenja korekcijama u procesu strateškog razvoja,

2. Moguće je odustati od izvođenje određenih projekata koji imaju značajan negativanutjecaj na prostor.

Postoje brojne metode koje se mogu koristit za EIA, a koje podrazumijevaju definiranjeKONTROLNIH LISTI i SUSTAVA UMREŢAVANJA, usmjerenih na anticipiranje negativnihekoloških posljedica povezanih sa razvojem.

U tom kontekstu, da bi smo definirali KONTROLNU LISTU potencijalno negativnih ekološkihučinaka razvoja turizma nuţno je definirati sve potencijalne učinke koji se mogu dogoditikao posljedica razvoja turizma. U tom kontekstu Green i ostali (1990) definiraju listu ekološkihučinaka koja sadrţi 38 različitih učinaka prikazanih u 5 kategorija Prirodnog i 6 kategorijaizgrađenog okoliša.


Uz definiranje područja u kojima se ekološkiučinci mogu pojaviti (primjerice:Zagađenje – Zagađenje vodekanalizacijskim otpadnim vodama),nuţno je definirati indikatore tihzagađenja kako bi ih se sustavno moglomjeriti i pratiti.

Autori navode da postoji širok spektarindikatora koji se moţe koristiti, pri čemusu pod utjecajem OECD-a (1994)određene zemlje definirale indikatorekako bi se moglo sustavno provoditiprikupljanje podataka i monitoringutjecaja na okoliš. Naravno definiranjeindikatora za svaku zemlju predstavljapravi izazov, pri čemu OECD (1994)sugerira podjelu indikatora u sljedećekategorije:

• Klimatske promjene i trošenje ozonskogomotača,

• Eutrofikacija

• Acidifikacija (povećanje kiselosti)

• Zatrovanje,

• Kvaliteta urbanog okruţenja,

• Bioraznolikost,

• Kulturno okruţenje

• Otpad

• Vodeni resursi

• Šumski resursi

• Riblji fond,

• Degradacija tla

• Materijalni resursi,

• Socioekonomski, sektorski i generalniindikatori.



Pre-feasibility report

Detailed environmental impact

assessment

Feasibility study

Modifications to proposal to minimise

environmental effects

Project physical planning and design

Implementation of environmental

protection measures

Project implementation

Environmental monitoring

Project monitoring and evaluation

Proces procjene ekoloških učinaka, Prilagođeno prema: Cooper i ostali,

2008. Tourism principles and

practice, Prentice Hall, London

Site selection

Environmental screening

Preliminary assessment

Proposed development Environmental policy

VIII. Značaj koncepta turističke nosivosti za prostorno planiranje 2016/17

asistent: Ante Mandić[email protected] – nova zgrada211 – EFST


Sadrţaj

Uvod

1. Nosivi kapaciteti okoliša 1. Jednodimenzijonalni pristup izračunu nosivih kapaciteta

2. Višedimenzijonalni pristup izračunu nosivih kapaciteta

2. Društveni (socijalni) nosivi kapaciteti

1. MODEL SISTEMA GLASANJA ZA UTVRĐIVANJE NOSIVIH KAPACITETA

2. MODEL SLOBODNE RAZMJENE ZA UTVRĐIVANJE NOSIVIH KAPACITETA

3. Implementacija koncepta nosivih kapaciteta u turizmu – temeljni problemi

4. Alati i okvir za implementaciju koncepta nosivih kapaciteta u turizmu

5. Primjena indikatora u procesu procjene nosivih kapaciteta prostora


Uvod Koncept nosivih kapaciteta potječe iz tehničkih znanosti, u kojima se koristio kako bi se

definirala teţina (ili razina opterećenja) koju određena struktura moţe podnijeti prije negodoţivi kolaps. Analogno tome, koncept se aplicira i u podučju ekonomije kako bi smo, ukontekstu prostornog planiranja gornje granice opterećenja koja prostor moţe podnijeti, anakon kojih bi mogli nastupiti negativni učinci na resurse (Coccossis i Nijkamp, 1995; Farrell iRunyan, 1991).

U kontekstu turizma, koncept nosivih kapaciteta moţemo promatrati kao maksimalan brojposjetitelja koji istovremeno može boraviti na određenom prostoru (koristiti određeneturističke resurse), a da pri tome ne generiraju negativne učinke na njegovu kvalitetu.

Uzimajući u obzir činjenicu da odrţivost moţemo promatrati sa različitih aspekata, zaključujemoda i konceptu nosivih kapaciteta moţemo pristupiti na različite načine.

U tom kontekstu moţemo govoriti o konceptu DRUŠTVENE (SOCIAL) I OKOLIŠNA (ENVIRONMENTAL) NOSIVOSTI!


1. Nosivi kapaciteti okoliša (eng. Environmental CC)

Candela i Figini (2012) navode kako su Mathieson i Wall (1982), u kontekstu turizma, konceptnosivih kapaciteta primijenili na cijelokupni turistički prostor. U tom kontekstu nosivi kapacitetdestinacije definiraju na sljedeći način:

“maksimalan broj osoba (posjetitelja) koji može koristiti (posjetiti) određenu znamenitost bez da se isto negativno odrazi na trajnu, neprihvatljivu fizičku izmjenu okoliša, ili pak na

neprihvatljivi pad u kvaliteti iskustva ostalih posjetitelja”.

Navedenu definiciju je doradila i unaprijedila Svjetska turistička agencija na način da nosivekapacitete definiraju kao maksimalni broj osoba koji može istovremeno koristiti određenuznamenitost, a da pri tom ne generiraju negativne efekte, pri čemu oni definiraju cijeli niznegativnih efekata koji se mogu pojaviti u različitim kategorijama: okolišnoj, prostornoj,ekonomskoj i sociokulturnoj!

Upravo iz toga proizlazi i jedan od temeljnih problema vezano uz koncept nosivih kapaciteta, ato je njegovo mjerenje. Mjerenje nosivih kapaciteta pri tom se vezuje uz definiranje različitihindikatora nosivih kapaciteta, uzimajući u obzir različite resurse u destinaciji (Candela i Figini,2012).


U tom kontekstu moguće je zaključiti da će primjerice planinske destinacije imati različite nosivekapacitete, za različite segmente svoje ponude i insfrastrukture: nosivi kapaciteti pristupnihcesta, nosivi kapaciteti ski ţičara, nosivi kapaciteti skijaških staza i sl.

Navedeno nameče potrebu jasnog definiranja i klasifikacije različitih dimenzija nosivihkapaciteta (Candela i Figini, 2012):

1. EKOLOŠKA DIMENZIJA – Odnosi se na fizički prostor i okruţenje destinacije, te podrazumijevaekološki prag i otpornost ekosustava, u ovisnosti o razvoju turizma (turističkoj aktivnosti sobzirom na prostornu i vremensku koncentraciju); te u ovisnosti o koegzistenciji većeg brojarazličitih selektivnih oblika turizma u istoj destinaciji. U tom kontekstu, ova dimenzijaistovremeno uključuje različite oblike ekosustava (obalni, otočni i sl...) te različite specifičnekomponenete ekosustava (zagađenje vode, emisije stakleničkih plinova, bioraznolikost,geologija i sl.)

2. PROSTORNO STRUKTURNA DIMENZIJA – Odnosi se na destinacijski sustav struktura iinfrastruktura (prometna povezanost, zbrinjavanje otpada, vodoopskrba) koje koristeposjetitelji i rezidenti. Generalno, ova dimenzija uključuje cijelokupno okruţenje koje je stvoriočovijek (gradove, muzeje, javna dobra i sl.)


3. PSIHO – SOCIJALNA DIMENZIJA – Identificira gornju granicu posječenosti (broja posjetitelja)koja je u granicama tolerancije prema kriteriju posjetitelja i lokalnog stanovništva.

4. EKONOMSKA DIMENZIJA – Odnosi se na sposobnost lokalne ekonomije da vlasititomproizvodnjom zadovolji potrebe posjetitelja, bez da se isto negativno odraţava na njenualokaciju resursa ili cijene.

Temeljem navedenog moguće je zaključit da su sve navedene dimenzije nosivih kapaciteta međusobno povezane, te da je za njihovo mjerenje nuţno kroristiti nekoliko indikatora kako

bi se na adekvatan način vršila kontrola korištenja resursa.

Iorio i Sistu, 2002) navode da to podrazumijeva da definirani indikatori za mjerenje nosivihkapaciteta moraju biti:

1. Mjerljivi na jednostavan način

2. Reprezntativni u kontekstu fenomena koji se mijeri

3. Osjetljivi na promjene koje se mogu događati u socioekonomskom i okolišnom smislu

4. Moraju omogućiti predviđanje budućih scenarija!


Metodološke temelje utvrđivanja i mjerenja nosivih kapaciteta definirao je UN (United NationsEnvironmental Programme, UNEP), s dokumentom Priority Actions Programme/RegionalActivity Center (PAP/RAC), nizom direktiva usvojenih 1997. godine.

Navedene direktive sugeriraju da procjena nosivih kapaciteta mora postati temeljeni segmentstrategija razvoja turizma, pri čemu metodlogija uključuje sljedeće faze:


Aanliza podataka i njihov prostorni prikaz

Prilagođeno prema: Candela i Figini, 2012. The Economics of Tourism

Destination, Springer, London

Definiranje indeksa odrţivosti za turističke

resurse

Analiza postojećih scenarija turističkog

razvoja

Definiranje budućih razvojnih turističkih

scenarija

Definiranje metoda za izračun nosivih

kapaciteta

Koncept nosivih kapaciteta primarno se vezuje uzneobnovljive resurse za koje je ključno utvrditi količinuopterečenja, nakon koje se počimnju generirati znatninegativni efekti.

Primjenom koncepta nosivih kapaciteta, turističkedestinacije mogu definirati maksimalan broj posjetitelja,uzimajući u obzir ograničenja koja su izraţena(definirana) analizom različitih dimenzija nosivihkapaciteta. U tom kontekstu analiza većeg brojadimenzija čini proces kompleksnijim.

U tom kontekstu moguće je analizirati kompleksnostutvrđivanja nosivih kapaciteta u hipotetskoj destinacijisa jednim tipom turizma, a potom i u destinaciji kojarazvija veći broj selektivnih oblika turizma.

1.1 JEDNODIMENZIJONALNI PRISTUP IZRAČUNU NOSIVIH KAPACITETA

Za destinacije koje se baziraju u razvoju jednog tipa turizma, nosivi kapaciteti su definiranijednim indexom, odnosno, gornjom granicom broja noćenja Nº. U tom kontekstu, da bi smozadrţali kvalitetu turističkog iskustva, nuţno je pretpostaviti da se DMO fokusira na dosezanjetog broja posjetitelja, koji neće premašiti predviđene nosive kapacitete!

N ≤ Nº

U tom kontekstu, u ovoj destinaciji je dovoljno kontrolirati broj noćenja. Ukoliko N › Nº, destinacijaće se suočiti sa narušavanjem kvalitete resursa, i cijelokupnog turističkog proizvoda, štodugoročno moţe negativno utjecati na ekonomsku dobiti.

Da bi se ovo preveniralo DMO-i moraju putem mjera turističke politike djelovati kako biuspostavili direktnu ili indirektnu kontrolu.

Instrumenti direktne kontrole odnose se na definiranje limita posjetitelja, uvođenjeograničavanja pristupa i regulacije korištenja resursa.

instrumenti indirektne kontrole odnose se na one koji imaju mogućnost modificiranjaindividualnih odluka, u kontekstu dolaska, duljine boravka bez nametanja eksplicitnihzabrana – primjerice korištenjem sustava cijena.


1.2 VIŠEDIMENZIJONALNI PRISTUP IZRAČUNU NOSIVIH KAPACITETA

Za destinacije koje se orjentiraju na razvoj većeg broja selektivnih oblika turizma, ili za razvojbaziran na nekoliko resursa, procjena indeksa nosvih kapaciteta je sloţenija.

Primjerice: Moţemo zamisliti priobalni resort u kojemu utvrđujemo indeks nosivih kapaciteta zadvije fizičke dimenzije:

1. Indeks nosivih kapaciteta plaţe, koji moţe prihvatiti NºB ljudi, te

2. Indeks nosivih kapaciteta mora, koji moţe poprimiti max vrijednost NºW.

Ukoliko u destinaciju dolaze isključivo posjetitelji motivirani suncem i morem, jasno je da sunosivi kapaciteti prostora determinirani minimumom dvije vrijednosti!

U tom kontekstu monitoring i kontrola razvoja turizma fokusira na utvrđivanje je li i u kojoj je mjeriispunjen uvijet:

N ≤ min [NºB; NºW]

Međutim, jasno je da problem postaje znatno sloţeniji kada se destinacija fokusira na razvoj dva tipa turizma, ili razvoj zasniva na korištenju dva ili više resursa.

N = N1 + N2


U tim uvijetima, definiranje indeksa nosivih kapaciteta pod utijecajem je navika u potrošnji dva ili više različitih tipova turista!

Primjerice:

Pretpostavimo da posjetitelji TIPA 1 preferiraju kupanje i ronjenje, stoga svakog dana svoga boravkakoriste više resursa mora W1, nego resursa plaţa B1. Posjetitelji TIPA 2 preferiraju sunčanje i korištenjeresursa plaţe B2, više nego resursa mora W2.

Navedene odnose je moguće prikazati na sljedeći način:

W1/B1 › W2/B2, ODNOSNO W2/W1 ‹ B2/B1

U tim uvijetima, granice nosivih kapaciteta RESURSA MORE I RESURSA PLAŢE, moguće je prikazati nasljedeći način:

NºW ≥ W1N1 + W2N2 , ODNOSNO N1 ≤ NºW/W1 – (W2/W1) N2

NºB ≥ B1N1 + B2N2 , ODNOSNO N1 ≤ NºB/B1 – (B2/B1) N2


Na prvom grafu prikazan je destinacijski sutav u kojemu su nosivi kapaciteti determinirani sa dva indeksa. Pri tome ograničenje koje proizlaziiz korištenja resursa plaţe BB´, je determinirano i ograničeno ograničenjem koje proizlazi iz korištenja resursa mora WW´. Odnosno nosivikapaciteti resursa mora ostvaruju se pri niţim razinama korištenja resursa, pa samim tim determiniraju i korištenje srodnih i povezanihresursa. Stoga unatoč tome što se u stustavu nalazi više dimenzija nosivih kapaciteta, DMOi se trebaju fokusirati samo na pračenje ikontrolu broja posjetitelja (N = N1 + N2).

Graf 2 pretpostavlja da se dva ograničenja susreću u točki E. U tom kontekstu, nosivi kapaciteti prostora determinirani su minimalnimodstupanjem od dva ograničenja, odnosno prostorom: oWEB´.

Struktura posjetitelja u destinaciji utječe na to koje će ograničenje imati primat. U tom kontekstu ukoliko se odabere razvojni put K, kojipodrazumijeva već broj posjetitelja TIPA 1, prije se dostiţu nosivi kapaciteti mora nego plaţe; s druge strane ukoliko se odabere razvojniput H za očekivati je veći broj posjetitelja TIPA 2, a samim ti i ranije dostizanje nosivog kapaciteta plaţa.

Ukoliko se tijekom vremena promjeni struktura potraţnje, mijenjati će se i uvijeti u ukupnim nosivim kapacitetima. Iz grafa 2 je jasno da jesustav nosivih kapaciteta dinamičan, te da će DMO imati sloţen zadatak praćenja kretanja turističkih tijekova.


0 N2

N1

B

B´

W´

W

0 N2

N1

B

B´ W´

W

E

K

H

1. 2. Višedimenzijonalni pristup problemu

izračuna nosivih kapaciteta -

Prilagođeno prema: Candela i Figini,

2012. The Economics of Tourism


2. Društveni (socijalni) nosivi kapaciteti (eng. Social CC)

Za razliku od okolišnih nosivih kapaciteta koji se fokusiraju na fizičke limite prirodnihresursa, društveni nosivi kapaciteti mjere destinacijsku odrţivost u kontekstu utjecajaznatnog rasta broja posjetitelja na odnose između rezidenata i posjetitelja.

U tom kontekstu, Candela i Figini (2012) navode da se društveni nosivi kapaciteti moguproučavati sa dva različita pristupa:

1. Putem modela koji su razvili Marzetti i Mosetti (2004) u kojemu se koristi sistemglasanja kako bi se utvrdila optimalna razina opterećenja; te

2. Putem modela koji su razvili Bimonte i Punzo (2007) u kojemu se optimalnarazina opterećenja utvrđuje kao rezultat slobodne razmjene između turista irezidenata.

Oba modela se zasnivaju na pretpostavi da se rezidenti i posjetitelji natječu za iste lokalne resurse!


2.1 MODEL SISTEMA GLASANJA ZA UTVRĐIVANJE NOSIVIH KAPACITETA

DRUŠTVENI NOSIVI KAPACITETI mogu se mjeriti iz perspektive posjetitelja i iz perspektiverezidenata, budući da i jedni i drugi imaju predodţbu o gornjoj granici prihvatljiveposjećenosti u kontekstu broja noćenja N.

SVAKI INDIVIDUALNI POSJETITELJ komparira svoju korist koja nastaje od posjete određenojdestinaciji sa negativnim učinkom koji je nastao zbog pretjeranog broja posjetietlja udestinaciji, pri čemu postaje razvidan MAKSIMALAN PRIHVATLJIV BROJ POSJETITELJA, NiT, zasvakog i turista.

SVAKI REZIDENT komparira svoju korist koja je ostvarena od turističke aktivnosti u određenojdestinaciji, s troškom ne korištenja lokalnog resursa, pri čemu postaje razvidan MAKSIMALANPRIHVATLJIV BROJ POSJETITELJA, NjR, za svakog j rezidenta.

Budući da je za očekivati da će se kako unutar grupe posjetitelja tako i unutar grupe rezidenata mišljenja i stavovi o maksimalno prihvatljivom broju posjetitelja razlikovati, model

predlaţe sustav glasanja, kojemu je cilj da u obje promatrane grupe utvrdi preferirane nosive kapacitete, odnosno N*T i N*R


Marzetti i Mosetti (2004) identificiraju dva tipa susava glasanja u teroriji socijalnog izbora:

1. IZLAZAK – iskaz preference svakog individualca koji se manifestira u udaljavanju od teritorijakoji je zasičen, te odlazak na prostor koji je preferiran. Ovakav oblik glasanja se naziva i“voting with the feet”

2. GLAS – iskaz preference svakog pojedinca, na način da se svačiji glas jasno čuje putemdemokratskog sistema. Ovakav oblik glasanja se naziva “voting with the voice”.

Posjetitelji i rezidenti koriste dva različita sustava glasanja!

TURISTI koji su trenutni (povremeni) stanovnici određenog područja koriste prvi sustav glasanja(upravo putem procesa odabira destinacije).

REZIDENTI koji su stalni stanovnici određenog područja koriste drugi sustav glasanja udemokratskom procesu.

Glasački sustav turista automatski računa ravnoteţu N*T, u tom kontekstu turisti koji imaju niţurazinu tolerancije na guţvu će napustiti destinaciju, dok će onih n turista koji imaju većutoleranciju ostati, pri čemu je nih više ili jednako utvrđenom broju N*T.

Kod utvrđivanja preferiranih nosivih kapaciteta rezidenata situacija je donekle kompleksnija!


Uzimajući u obzir uobičajene pretpostavke Blackovog (1948) teoremao glasanju baziranog na Medijanu, pretpostavljamo da svakipojedinac ima vlastite individualne preference vezano zaočekivane koristi.

U tom kontekstu za očekivati je da će oni rezidenti koji ne rade uturizmu, međutim koji se natječu sa posjetiteljima za korištenjeresursa, preferirati manju guţvu u destinaciji, N1R; dok će onirezidenti koji ponekad rade u turizmu, preferirati srednju razinuopterećenosti N2R, i u konačnici oni rezidenti koji rade u turizmu ćepreferirati visoku razinu opterećenosti N3R.

Uz pretpostavku da svaki rezident glasa iskreno, rezultat glasanja bitiće odraz stava većine, iskazan u obliku medijana!

Aplikacija navedenog sustava u ovom slučaju implicira da je nosivikapacitet utvrđen od strane rezidenata jednak N2R, odnosno,

N*R = N2R

Primjena ovih modela nalglašava da PROBLEM DEFINIRANJA NOSIVIH KAPACITETA NIJE SAMO TEHNIĈKI, VEĆ I POLITIĈKI I ŠIRI DRUŠTVENI

PROBLEM KOJI ZAHTJEVA USPOSTAVU RAVNOTEŢE IZMEĐU ĈLANOVA LOKALNE ZAJEDNICE S OBZIROM NA NJIHOVU

PARTICIPACIJU U RAZVOJU TURIZMA.

U tom kontekstu moguće je zaključiti i da DRUŠTVENA ODRŢIVOST uvelike ovisi o distribuciji TURISTIĈKIH PRIHODA unutar lokalne

zajednice!


0 Overnight stays

Broj noćenja

Utility

Korist

N1R N2R N3R

Optimalna razina noćenja za različite rezidente:

N1R Rezidenti koji ne rade u turističkom sektoru

N2R Rezidenti koji povremeno rade u turističkom sektoru

N3R Rezidenti koji rade u turističkom sektoru

Individulane preference lokalnog stanovništva u utvrđivanju nosivih

kapaciteta primjenom sustava glasanja - Prilagođeno prema:

Candela i Figini, 2012. The Economics of Tourism Destination, Springer,

London

2.2 MODEL SLOBODNE RAZMJENE ZA UTVRĐIVANJE NOSIVIH KAPACITETA

Neposredno prije nego se u lokalnoj zajednici počme razvijati turizma, lokalno stanovništvo moţe u potpunosti uţivati u resursima, međutim ne ostvaruju se nikakvi pozitivni efekti od

turizma. S druge strane kada se turizam počme razvijati, lokalna zajednica ostvaruje pozitivne ekonomske efekte, međutim, mora dijeliti lokalne resurse sa posjetiteljima.

U tom kontekstu, turizam moţemo shvaćati kao djelatnost u kojoj dolazi do razmjene novca i teritorija (resursa) Candela i Figini (2012). Bimonte i Punzo (2007) u svom modelu interpretiraju

nosive kapacitete detinacije kao ravnoteţu koja se uspostavlja procesima društvene razmjene između lokalnog stanovništva i posjetitelja.

Ukoliko zamislimo da R predstavlja raspoloţivu količinu određenog resursa, koja se koristiti intenzitetom NH od strane lokalne zajednice, i intenzitetom NT od strane turista, uspostavlja se

odnos konkurentnosti u korištenju NH + NT ≤ R.

Odnosno, lokalno stanovništvo mora ustupiti posjetiteljima resurse na korištenje u zamjenu za novac koji primaju od posjetitelja. Navedeni odnos je moguće predstaviti standardnim

mjerama u ekonomiji poznatim pod nazivom granična stopa supstitucije MRSH – kao odnos između granične koristi od dohotka i granične koristi od resursa koji se ustupa.


Edgeworthovom kutijom prikazan je odnos izmeđurezidenata i posjetitelja. Inicijalno u donjem lijevomkutu nalaze se REZIDENTI koji raspolaţu sa svimresursima UH (R;0), dok se u gornjem desnom kutunalaze posjetitelji koji raspolaţu sa svim novcom UT(O;M).

Učinkovita ravnoteţa je uspostavljena u uvijetima kadaalokacija resursa leţi na ugovornoj krivulji, kao štoje prikazano točkom B, pri čemu je MRSH = MRST

U tom kontekstu NOSICI KAPACITET DESTINACIJE javljase kao rezultat učinkovite razmjene u kojoj su objeravnoteţe (i ona lokalne zajednice (UH (R-N*T; M*)) iona posjetitelja (UT (N*T; M-M*))) zadovoljene.

Nosivi kapaciteti prostora uvelike ovise o ţivotnom stilulokalne zajednice, koja konkurira sa posjetiteljima zakorištenje resursa. Iako se rezultati modela društvenerazmjene konceptualno razlikuju od modelapolitičke ekonomije Marzetti-Mosetti (2004),zaključak je oba modela da utvrđivanje nosivihkapaciteta ne predstavlja samo tehnički, veći ipolitički i širi društveni problem koji nuţno zahtjevaparticipaciju lokalne zajednice.© Ekologija i odrţivi razvoj - autorizirana predavanja 41

0

Posjetitelji

Lokalno stanovništvoN*

M* B

0

A

Novac

Sukladno navedeno posjetitelji plačaju novac M da bi ostvarili pravo na korištenje određenog resursa.

Budući da je razmjena između rezidenata i turistia strogo dobrovoljna, ravnoteţa između rezidenata i

turista je učinkovita i determinirana ugovornom krivuljom prikazanom u Edgeworthovoj kutiji na

gornjem grafu.

Nosivi kapaciteti kao društvena razmjena između novca i teritorija -

Prilagođeno prema: Candela i Figini, 2012. The Economics of Tourism


3. Implementacija koncepta nosivih kapaciteta u turizmu – temeljni problemi

Iako izrazito značajan za proces odrţivog planiranja u turizmu, koncept se susreće saozbiljnim problemima koji proizlaze upravo iz analizičkog izazova procjene nosivihkapaciteta. Izazov primarno proizlazi iz višedimenzijonalne sloţenosti nosivihkapaciteta, ali i nasljđenih ograničenja u procjeni nosivosti prirodnog i izgrađenogokruţenja.

U tom kontekstu, u recentnoj literaturi zabiljeţena je promjena fokusa kada govorimoo nosivim kapacitetima sa “objektivno procijenjenih ograničenja”, na menadţerskiiskoristiv koncept “ţeljenih stanja”, koji čine plodonosnije područje za planere iDMO-e (Coccossis i ostali, 2002).

Najčešće probleme i ograničenja s kojima se susrećemo u procesu implementacije imjerenja koncepta nosivih kapaciteta, mogli bismo podijeliti u sljdeće kategorije:

1. Prostorni obuhvat

2. Uloge različitih dionika

3. Integracija TCC-a u proces planiranja i institucijonalni kontekst

4. Evaluacija i monitoring.


1. PROSTORNI OBUHVAT – nosive kapacitete je puno jednostavnije definirati u ograničenom,jasno definiranom prostoru (specifičnosti turističke destinacije?). Procjena TCC-a moţevarirati od područja do područja, s obzirom na resurse i interes posjetitelja. U određenimuvijetima procjena nosivh kapaciteta mora obuhvaćati cijelo administrativno područje icijelu zajednicu (otoci). Nuţna je implementacija tehnika zoniranja i upravljanja tokovimaposjetitelja u primjeni koncepta TCC-a.

2. ULOGE RAZLIĈITIH DIONIKA – uspješna implementacija načela TCC-a uvelike ovisi o voljipolitičkih elita i javnog sektora da integriraju nosive kapacitete u proces planiranja. Jednakotako u procesu procjene TCC-a nuţan je konsenzus svih ključnih dionika u određenojzajednici, posebno u kontekstu dugoročnih ciljeva turističkog razvoja. Implementacijanačela TCC-a mora uzeti u obzir kulturne elemente.

3. INTEGRACIJA TCC-A U PROCES PLANIRANJA I INSTITUCIJONALNI KONTEKST – načela TCC-amoraju biti implementirana u strategiju razvoja određenog područja, iako to ne mora bitiuvijet za procjenu TCC-a. TCC nuţno mora biti utkan u institucijonalni kontekst!

4. EVALUACIJA I MONITORING – nosivi kapaciteti moraju biti fleksibilni i odraţavati specifičnostipodručja za koje se definiraju. Specifičnost je turističkog sustava njegova kontinuiranamijena i dinamika, stoga i procjena nosivih kapaciteta mora odgovoriti na takvu dinamiku,te anticipirati sloţenost promjena na turističkom trţištu. Postoji jasna potreba za provođenjemprocesa kontrole implementacije nosivih kapaciteta, međutim i promjena koje se događajuna trţištu potraţnje.


4. Alati i okvir za implementaciju koncepta nosivih kapaciteta u turizmu

Coccossis i ostali (2002) alate za implementaciju koncepta TCCa dijele na:

I. INSTITUCIJONALNI OKVIR – na europskoj razini postoj nekoliko alata koji potičuimplementaciju načela nosivih kapaciteta. U tom kontekstu, postoje i mogućnostiuključivanja TCC-a u obliku smijernica u postojeće alate i dokumente koji su dobroprihvaćeni: (1) Natura 2000 – Habitat Directiva i Crvena Lista; (2) Oslanjanje naPrincip Kompenzacije; (3) Environmental Impact Assessment; (4) StrategicEnvironmental Assessment.

II. MENADŢERSKI ALATI –

I. (1) Regulatorni – Zoniranje, Ograničavanje slobodnog pristupa, Ograničavanjeodređenih aktivnosti, Eko Labele, Koncentracije i disperzija razvojnih i turističkih pritisaka,Prostorno planiranje;

II. (2) Ekonomski – Cijenovne politke, Fiskalne politike, Cost benefit analize, Incentivesheme;

III. (3) Organizacijski – Sustavi rezervacija i prodaje usluga, Informacijski menadţment,Educiranje lokalne zajednice, Obučavanje i treniranje lokalnih planera, Kontrola trţišta.


5. Primjena indikatora u procesu procjene nosivih kapaciteta prostora

Korištenje indikatora u procesu procijene TCC-a fleksibilniji je i jednostavniji pristup odonga prikazanog na prethodnim slajdovima. Takav pristup pokazao se kao izrazitoučinkovih u kratkom vremenskom razdoblju, te omogućava menadţerima daogovorore na razvojne izazove u realnom vremenu (Coccossis i ostali, 2002). U tomkontekstu ovakav pristup se primarno primjenjuje u procesu planiranja napodručjima nacionalnih planova, te u procesu izrade strateških dokumenata zaupravljanje prirodnim resursima.

Autori sugeriraju primjenu tri tipa indikatora koji odraţavaju sloţenost procesa procjeneTCC-a:

I. FIZIĈKO (PROSTORNO) EKOLOŠKI INDIKATORI

II. SOCIO DEMOGRAFSKI INDIKATORI

III. POLITIĈKO EKONOMSKI INDIKATORI



H – označava visoki

prioritet u procesu

planiranja.

U svakom od promatranihpodučja moguće jedefinirati dodatneindikatore kako bi smonajbolje odgovorili naizazove s kojima se lokalnopodručje susreće.

Autori također navode dase navedeni indikatorimogu rupirati u tri temeljnekategorije:1. Indikatori odrţivosti2. Indikatori odrţivog

turizma3. Indikatori TCC-a

6. Studija slučaja: Otok Elba, Italija

Na otoku Elba primjenjivao se Matematički model za procjenu nosivih kapaciteta u turizmu, kako bi lokalne vlasti dobivene podatke mogle iskoristiti u procesu planiranja. Analiza se fokusirala na prostornu, ekološku i sociokulturnu komponentu TCC-a. Cilj procesa je bio zadrţavanje kvalitete turističkog iskustva i osiguravanje odrţivosti i zaštite prirodnih resursa.

Model je struktuiran u tri etape:

1. Identifikacija mjerljivih ograničavajućih faktora – faktori u prostornoj i društvenoj kategoriji: sposobnost vodoopskrbe, sposobnost gospodarenja otpadom, korištenje bazičnih resursa (dostupna površina plaţe po osobi), pritisak na lokalnu populaciju (omjer turisti/lokalno stanovništvo).

2. Definiranje četiri scenarija odrţivosti – konzervatorski, visoko odrţivi, nisko odrţivi i neodrţivi scenarij. Svaki od scenarija je bio povezan sa nekim od prethodno utvrđenih faktora. Pri čemu su ograničavajući faktori pojedinih kategorija rezultirali prelazak sa jednog scenarija na drugi. Jednako tako svakom scenariju su dodijeljena 4 stupnja uzbune (I., II., III., IV.)


Kao najkritičniji faktor pokazala se opskrba vodom!

3. Kalkulacija broja posjetitelja u svakom od promatranih scenarija – povećanje broja posjetitelja odraţava se na prelazak sa jednog scenarija na drugi. Broj posjetitelja je koreliran sa kritičnom vrijednosti svakog faktora.

Primjena kreiranog modela omogućava praćenje turističkih tijekova na dnevoj bazi i identificiranje kritičnih razdoblja tijekom godine kada broj posjetitelja premašuje

nosive kapacitete! © Ekologija i odrţivi razvoj - autorizirana predavanja 48

Coccossis i ostali, 2002. “Defining, measuring and evaluating carrying capacity in european tourism destinations”, Atena

VIII. Značaj koncepta turističke nosivosti

za prostorno planiranje

2016/17

Konzultacije:

•Četvrtkom 16:15 – 17:00 (isključivo uz prethodnu najavu putem emaila)

•Ponedjeljkom na Ekonomskom fakultetu (ured 211, od 16:15-17)

antemandic.com

/Ante Mandić


VII. Ekonomske, sociokultuološke i ekološke implikacije ... · PDF fileVII....

Documents

Transcript of VII. Ekonomske, sociokultuološke i ekološke implikacije ... · PDF fileVII....