AJN REND

IZVOR

Original title:

Ayn Rand

The Fountainhead

Prevod:

Franku O'Connoru

PREDGOVOR

literaturi najbolje opisuje izjava Victora Hugoa: "Ako kao autor moram

Postoje pisci, kojima pripadam i s

napisani kako bi nestali za mjesec ili godinu. Ipak, mnogima se to

dogodi

naturalizma

kraju slijepe ulice.

- iva osobina -

-

romantizma. Ovo nije mjesto za raspravu o prirodi romantizma, ali

dopustite mi izjavu -

se ne bavi trivijalnostima trenutka, nego izvanvremenskim, temeljnim,

univerzalnim problemima i vrijednostima

- -

kakve bi mogle i morale biti.

nije bila potrebnija projekcija onoga kakve bi stvari morale biti.

Ne impliciram ovime kako sam znala, u doba pis

u kakvom vremenskom okviru. Znala sam samo kako je to knjiga koja

bi trebala

Ali, to sam znala i prije dvadeset pet godina, znala sam to i u doba

to

to zbog drugih pisaca

da -

usprkos svemu.

, ali

bilo bi mi nezamislivo govoriti o njemu, ili bilo kojem dijelu njegove

-

mojega supruga Franka O'Connora.

U drami Ideal, koju sam napisala u ranim tridesetim, glavna

realnu a mojih dana, onu

suprotnome, kakva je korist od svijesti o njezinu postojanju, od rada, od

onog osj - i

zbilja

"stvarne" dijaloge, onda je to istina samo u odnosu na Franka. Na

nalazi se

islite o meni?" Roark odgovara: "Ali, ja o vama ne mislim." Ta

e na Roarkovu

dogodi, ne traje dulje od jutra. Ipak,

pisanja

indignaciju prema stvarima "kakv

e prezire. Prije nego

obeshrabrenost je nestala

Uvijek sam bila proti sam kako je

, jer ga je on spasio. I

O'Connoru.

Pitaju me jesam li se promijenila u posljednjih dvadeset pet godina.

Ne, ista sam - samo intenzivnija. Moja osnovna uvjerenja, moj pogled

moj

? Ponosna sam na njega isto koliko

Je li pisan s namjerom predstavljanja moje

filozofije? Ovdje bih citirala dio predavanja Cilj mojega pisanja koje

sam o Lewis & Clark Collegeu 1. listopada 1963: "Motiv i

smisao mojega pisanja je . Portret moralnog

ovom romanu, samo su

sredstva."

Dopustite mi istaknuti: moja namjera nije filozofsko prosv

Howarda Roarka (ili junaka Pobunjenog Atlasa) kao cilj sam po sebi...

- m -

li su

je moja namj

zato je trebalo odrediti i predstaviti one vrste vrijednosti i one polazne

sustav u kojemu ideal -

najbolje u svakome

laissez faire kapitalizam.

"Ipak, ni politika ni etika ni filozofija nisu same po sebi cilj, ni u

-

?

Ne, i zato tekst ostavljam nedirnutim. Neka ostane onakav kakav je

napisan. Postoji jedn

na sudu, gdj

oslanjanje na

Webster's

Daily Use Dictionary, 1933.

e termine).

jeka

i da ih nit

mozga, a ne natprirodnih sila.

Ipak, problem ovakve vrste ne bi trebalo ostavljati otvorenim za

pretpostavke. Moja izjava nije se o

etiku -

koda

ljudske vrijednosti, ali ih je religija uzela pod svoje.

r

nesporazume:

."

"Istina je", odgovorio je Roark.

predanosti idealu na koji se odnosi Stoddardov komentar (pogledati

ta sakralnog objekta). Gradnja Stoddardova

objasniti uzrok njegove dugotrajne popularnosti.

moral protiv

iskustva odanosti

dalje.

Ali ovi pojmovi imenuju stvarne emocije, u njima ne postoji nikakva

aspekta koji je uvela religija, ostalo je bez identiteta, bez koncepta,

jezika i priznanja.

-

U tom smislu, s ist

kao

To je emocija koju malo, vrlo malo njih -

ljudi je iskuse u rijetkim, svijetlim trenucima koj

najiracionalnijim elementima religije.

P modernog kolektivizma

nje religiozno-

realnost nedefinirani tijek ko nepredvidljiv hir - ne

sekularni mrzitelji ljudi jednako kako su to bili i

takozvani

nikada nisu sreli nijedan primjerak vrijedan toga.

su koji u

ij otkrije suprotno. Ovdje

samo jedna izravna, introspektivna

- ona koju svatko posjeduje o sebi.

potpunoj svetosti njegove

problema.

ivota

predstavljenog u romanu , citat koji je stajao na

ga upotrijebiti.

Izbacila sam taj citat zbog svojega dubokog neslaganja s filozofskim

postulatima njegova autora Friedricha Nietzschea. U filozofskom

smislu, Nietzsche je iracionalni mistik. Njegova metafizika temeljena je

zumu;

njegova epistemologija pod

(ne uvijek) projicira briljantan osj

emotivnim, ne intelektualnim terminima.

Ovo je poseb

ranjive teze o

osti. Ali ako se shvati kao poetska projekcija

emocionalnog iskustva (i ako se u intelektualnom smislu zamijeni

konc

"fundamentalne sigurnosti"), ovaj citat komunicira s unutarnjim stanjem

daje racionalnu i filozofsku osnovu.

"Nisu postupci nego uvjerenja

stvari - staru religioznu formulu s novim i

- to je neka fundamentalna sigurnost koju plemenita

vjerojatno, ni izgubiti. - - "

(Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla)

- u

- najbolji

bola i . To je os j

ispred nas.

njanjem

izgubili. Svi oni zatim nestaju u

beskrajnoj u

odustajanju

odolij

i realnost. I kakva god bila njihova

Vrlo je malo znakova na tom putu jedan je od

njih.

Ovo je jedan od osnovnih razloga njegove dugotrajne popularnosti:

Nije va no

nekolicina je uvijek bila cilj mojega pisanja. Ostali nisu moja briga oni

, ve

Ayn Rand

New York, svibnja 1968.

Napisano u povodu dvadeset petog jubilarnog izdanja

PETER KEATING

1

HOWARD ROARK SE NASMIJAO.

Stajao je gol na rubu stijene. U dubini ispod njega prostiralo se

Kamen je posjedovao mir onoga kratkog trenutka prije bitke, prije

sudara sila, u kojem

od pokreta. Stijena je sijala, mokra od sunca.

koji pluta prazninom, usidren

spu

kako o tome mora

smijati.

Nije se smijao kada mu je pogled zaustavila svijest o tlu koje ga je

neosporivo,

stisnutih, usana krvnika ili sveca.

Gledao je granit. Razrezati, pomislio je, i izgraditi zidove. Pogledao

izrasti u nebo.

Ove su stijene, mis

sebe.

anton, ovo je bio njegov

jedini odmor: dolazio bi ovamo opustiti se, plivati i postojati sam sa

stijena do staze koja je niz zelenu padinu vodila do puta

Massachusettsa

Institutu koji se uzdizao na brdu u pozadini.

monumentu pokr

. Iza

stisnutih ispod golemih, kosih krovova. Bijele zavjese lebdjele su na

prozorskim oknima. Otvorene, pretrpane ka

Ljudi su se okretali za Howardom Roarkom. Poneki bi nastavljali

bio je to

nije vidio nikoga. Za njega, ulice su bile prazne. Mogao je tuda hodati

gol, i ne primijetiti.

izlozima trgovina.

U svima su stajali plakati iste poruke: " , GENERACIJO

22!" "

instituta u Stantonu toga poslijepodneva

diploma.

Roark je skrenuo u pokrajnju ulicu u kojoj je, na kraju dugog

jemu. Hranila je par kanarinaca u

pokazati nap

"Gospodine Roark!"

"Da?"

Stajao je i gledao u nju. Bez odgovora.

"Oh, gospodine Roark!", uzviknula je.

"Da?"

"Jutros vas je nazvao dekan."

bio jednak

"Da?", upitao je.

odnosno njegova tajnica."

"I?"

se

vratite."

"Hvala."

sada

"Ne znam."

svejedno."

Gledala ga je u nevjerici.

diplomirati."

"Danas? O, da."

"Ovo je velik dan za mene. Kad pomislim koliko sam se odricala i

zglobove i prste.

druge jednostavno nemaju. Svatko od nas je

Amerika imati, ja bih

kretao kroz hladnu urednost njezina predvorja. Uz

kineske vaze, uramljene slike. Nijedanput nije pokazao ni najmanju

Roark se popeo stubama do svoje sobe. Bila je to velika, prazna

stavila, nije dodao nijedan detalj. Bila je to soba bez slika i ukrasa, bez

jednome k

Bili su to nacrti zgrada kakve nikada nisu postojale na ovome

Konstrukcije su izgledale strogo i jednostavno, sve do trenutka u

koj

misaonog naprezanja potrebno da bi se dostigla takva jednostavnost.

samo Howard

Roark.

zglobova.

je kucanje na vratima.

"Oh", rekao je Roark. "Oh, da. Zaboravio sam."

"Vi ste zaboravili..!?"

"Go

ovakvi?"

Pomislila je, u potpunoj nevjerici, kako je ovo izgovorio kao sretan

t u Stantonu nalazio se na uzvisini, opasan

srednjovjekovnoj utvrdi, s gotskom katedralom pripojenom na boku.

debele zidove od cigle i nekoliko procjepa dovoljno prostranih da bi se u

ovi. Iznad

dvaju ljutih neprijatelja svjetla i zraka.

prozor, ulazilo jezero pospanog svjetla. Sumrak je plovio kroz od

izvitoperenih

zrake sunca padale su na groteskne likove zmajeva, priljubljene na

svakoj strani nikada upaljenog kamina. Na sredini slike Partenona,

og svjetla.

dostojanstvo.

"Ah, da, Roark", rekao je osmje

uslijediti

"Posve nepotrebno", rekao je Roark.

am glasovao protiv vas. Bio sam

matematike.

eni. Vi, svakako,

morate biti svjesni da ste za profesora Peterkina bili prava provokacija."

"Svakako", odgovorio je Roark.

arhitektonskom oblikovanju. Vi tome nikada niste posvetili dovoljnu

inspirativnim aspektima profesije, i usmjeriti

sada raspravljati o mojim izborima."

"Bio sam."

nervoznim. Roark je gledao u njega s pristojnim izrazom lica. Sve je u

"Svaki problem koji vam je postavljen", nastavio je "svaki projekt

koji ste trebali oblikovati ,

ju

moderni

"Kad su vam dali zadatke u kojima ste mogli birati vlastiti stil, vi ste

Ali,

misla - kako biste vi

drugim predmetima. Ali, kada ste predali ovo...", dekan je tresnuo

ra ispred sebe, "ovo,

uglat potpis: Howard Roark.

ovoga?"

sam ovaj put. Nis

"Evo,

osobno sam riskirao razbjesniti predsjednika kada sam mu to spomenuo,

ri stoje: sad kad

povjerenju, ovo je zaista presed

iznimne rezultate, postoji vrlo velika vjerojatnost."

to jednostavan, lak osmijeh, osmijeh zabave.

"Mislim kako me niste razumjeli," rekao je. "

"Molim?"

"Nisam vas razumio", jedva je izgovorio dekan.

objasniti?"

tom stilu grade se svakoga dana."

eme koje

u strukturalnom smislu

Sam

biti toliko pribran i normalan u ovakvim okolnostima.

, kad i,

ako postanete arhitekt?"

"Da."

obavio dug i iskren razgovor... Znam, znam, nemojte me prekidati,

sve

Ne, pomislio je dekan, on nije re

"Ali, to se samo po sebi razumije!", ustrajao je dekan.

prozoru. "Vidite li studentsko naselje i grad? Vidite li koliko ljudi ondje

pradjedovi?"

"Za

ovo prihvatim kao veliku

arhitekturu?" Pokazao je sliku Partenona.

"To", rekao je dekan, "je Partenon."

"Da."

"Zaista nemam vremena za glupa pitanja".

"To je Partenon!", ponovio je dekan.

"Da, za ime Boga, to jest Partenon!"

Ravnalo je dodirnulo staklo na slici.

"Pogledajte", obja

kad

me

tori i napravili gipsane kopije kopija od

mramora, koje su prekopirane od drvenih. I sada, evo nas koji radimo

"Pravila", rekao je Roark. "Evo

niti lijepo,

hu kao koliba koja mu

Mora postojati

razlog. Ja ga ne znam. Nikada ga nisam znao. A volio bih razumjeti."

bolje. Da li bi vas smetalo da spustite to ravnalo? Hvala... A sada me

anoniman, ko

na

"Koliko je vama godina?", pitao je dekan.

"Dvadeset dvije", odgovorio je Roark.

prerasti." Osmjehnuo se. "Stara mjerila na sna

nitko ih nije prevladao. Tko ste vi, modernisti? Prolazni trend,

danas? Sretan je ako jedanput

dobij i pijanac koji..."

"Nije, ali vidio sam njegove zgrade."

"I mislite da su..."

poput v

ovog studenta

."

niti drugo.

osti. Otac mu je bio

vice na neboderu koji se

oni umjesto u metal zabiti ravno u njegovo lice.

strana karijere arhitekta o kojoj morate

misliti. Arhitekt nije sam sebi dostatan. On je samo malen dio ukupne

Kooperacija

"Jesam", odgovorio je Roark.

o bih mogao graditi."

"A kako im to mislite nametnuti svoje ideje?"

"Znate

"To je istina", odgovorio je Roark. "Meni je potpuno svejedno

"Ne."

"Ali, to je... monstruozno!"

"Da? Vjerojatno. Ne bih znao."

"Umirio mi je savjest. Vidim, kako su to mnogi jutros izjavili, da

odlukom

"Za koga?", pitao je Roark.

stube, do travnjaka is

dekanu, koje nikada nije razumio. Znao je samo kako postoji neka

temom

itao se

I onda stao. Ugledao je svjetlo kasnog poslijepodneva na sivim

kamenim rubovima prozora koji su se protezali cijelom d

Po

zidovi od sivoga kamena s dugim, staklenim trakama, kroz koje nebeski

HOWARD ROARK.

2

"... ARHITEKTURA, DRAGI PRIJATELJI, VELIKA JE UMJETNOST

Ljepote. Istina prema ljudima

ah, ljepota, ta neodoljiva boginja svih

Da...

icije... Hm... Da... Zato, krenite u svijet,

ju originalnost,

vama mnoge plodonosne, aktivne godine, i neka iza vas, kad odete s

ovoga svijeta, ostane trag u pijesku vremena!"

nu ruku na

pozdrav svima; neformalno, pokretom lake, prirodne arogancije koju je

tvrtke Francon & Heyer; potpredsjednik Udru

umjetnosti; tajnik Lige za umjetnost i primijenjenu umjetnost u New

-a; Guy

Francon, vitez francuske

projektant poznate zgrade Frink nacionalne banke u New Yorku na

Hadrijanova mauzoleja, gorjela baklja od napuhana stakla, napunjena

debljanju. Nitko mu, znao je to, ne bi pogodio godine bila mu je

pedeset jedna. Imao je lice bez bora, i bez ravnih crta; bilo je poput

kompozicije od kugli, krugova, lukova i elipsi, s koje su treptale male,

Dvorana u kojoj se nalazim, pomislio je, primjer je divne arhitekture,

problema ventilac

divljenje. Sve ovo je tako dirljivo, mislio je Guy Francon; prije dvadeset

godina upravo sam ja dogradio ovaj aneks i evo me opet u njemu.

prsa i trbuha. Jedno od lica,

blijedo, prelijepo lice uokvireno tamnom kosom, pripadalo je Peteru

Keatingu.

kako ga mnogi promatraju. Nije se osvrtao, ali ga svijest o pogledima

i prirodni valovi crnih uvojaka oko fino udubljenih sljepo

razumljivo, ne mogu. On je bio Peter

Keating, zvijezda Stantona, predsjednik studenske organizacije, kapetan

najpopularnijim

studentom fakulteta.

jegovi

pobjedu. Ovdje, sada, nije imao suparnika. Iznenada je osjetio kao da se

prazno, poput nekakve crne kugle koja se kotrljala prema dolje

on zaista toliko velik

izgled

dobar razlog za to.

zanesena i lagana ponio na podij ispred s

arhitektonsko -a prvu nagradu Prix de Paris

Ecole des Beaux Arts.

jna

zgradu u stilu Elisabeth Palmer..."

projektu Petera Keninga

dobili diploma Ecole des Beaux Arts

vrlo svejedno, bio bih jako sretan

kada biste

iznad njih.

Tada se, posve nenadano, sjetio Howarda Roarka. Zaprepastilo ga je

prije nego se sjetio razloga. Zatim je misao postala jasna: Howard

nakon toga se svjesno potr

bojao Roarka

godinu iza njega. Ako je ikada i sumnjao u posebnosti njihovih talenata,

nije li to ovaj dan

kad god bi bio

povukao uzicu i plan se jednostavno rastvorio...

Kada su ga pozvali za govornicu, ustao je, siguran u sebe. Nije smio

je, visoko uzdignute glave, svima dorastao, uz samo malu dozu

skromnosti, kako se nijedno ugledno ime u publici ne bi osjetilo

: "Arhitektura je velika

umjetnost...

Istina, Ljubav i Ljepota..."

kao da je

ji." I, napokon,

jedno,

Keatinga starijeg. Louisa Keating os

hotelima ili po

e

za crtanje. "Arhitektura", rekla je. "To je cijenjeno zvanje. Uostalom, tu

ju briljantne karijere. Kada su

staroga pijanca s uredom izgubljenim negdje u luci. Zadrhtao je i ubrzao

korak.

pitao se, promatraju li ga ljudi. Gledao je osvijetljene

etati za mnom.

Bilo

ema

dod

rekao je Roark.

rekla?"

"Jest."

"Nije bilo potrebno."

Roark je zabacio glavu i pogledao ravno u njega.

"Zaboravi", rekao je.

tvoj savjet. Mogu li sjesti?"

Keating se spustio na stubu pokraj njega. U prisutnosti Roarka nije

bilo uloge koju bi mogao glumiti. Uostalom, u ovom trenutku, nije ni

mislim o arhitektu

"I?"

erojatnije slijediti njegovo, ali tvoje mi je puno

govorim."

Roarka da je Keating

Bostonu.

pitati?"

"Radi se o mojoj stipendiji. Nagradi koju sam dobio."

"Da?"

Guy Francon mi je nedavno ponudio posao. Danas je ponovio kako je

lupkao po drvenom podu.

"Zanemari komplimente."

"Ali, gledaj, ja nisam siguran, Howarde, nikada nisam siguran u

uvijek tako siguran, pa ja..."

moje.

Stajala je na vratima u svojoj najboljoj haljini od tafta tamnocrvene

boje, sretna i ljutita.

"Ali, majko

njima.

haljinom.

"Da zaboravim stipendiju i prihvatim ponudu za posao, ili da pustim

Ecole des Beaux Arts i sam

"Ne znam", rekao je Roark.

"Oh, do vraga, poznate su mi tvoje sulude ideje, ali ja govorim realno

mojem

je sigurno kako..."

"Kako

Ali, Keating nikada nije mogao ostati isti kad je publika bila

je pobjesnio.

"Ja se baviti arhitekturom", poviknuo je, "ne razgovarati o

posao kod Francona posao koji nudi Guy Francon osobno!"

Roark je okrenuo glavu u stranu.

Francona & Heyera!"

je kako

"Majko, ka

glasu.

ovisilo o tebi."

"P

"Dobro", odgovorila je. "Idi u Pariz. To je divno mjesto. Cijeli ocean

ancon

"Ne mnogo, mislim. Samo to kako je najbolji student onaj koji se

"Ne!", zagrcnuo se, napola izbezumljen. "Ne, Shlinkera!"

"Da", rekla je slatkim glasom. "Shlinkera."

"Ali..."

zadovoljan."

Pitao se voli li zaista svoju majku. Ali, ona jest bila njegova majka, a

pretpostavljalo se kako je to iznad razuma.

"Da, svakako, majko... Ali... Da, jasno mi je, ali... Howarde?"

Roark ga je pogledao i rekao:

beri

Ecole des Beaux Arts

pokvarenjak i budala, ali ti

u njega kao da

ti."

"Ja?"

ima dobre namjere, ali me dovodi do ludila... Uostalom, k vragu sve to.

"Idem u New York."

"U... u arhitekturi?"

"U arhitekturi, Peter."

."

"Howarde, ne!"

"Da."

"Ne mnogo. Samo kako graditi."

"Jesam."

veze..."

"Tko?"

"Cameron."

"Nikad ga nisam upoznao."

pojurio preod

"Petey!"

Francon & Heyer!"

je glavom, zbunjena, puna prijekora, i sretna.

pomislio na brzojav koji je morao poslati u New York. Toga se nije

ra:

Peter"

jurio prema

tama. Bio je slobodan. Bio je spreman. Za nekoliko godina, za vrlo malo

vremena, vremena koje je zbog brzine automobila prestalo postojati,

dostignute u... u... k vragu, u arhitekturi.

3

PETER KEATING GLEDAO JE OKO SEBE ULICAMA NEW YORKA,

Zaustavio se na trenutak ispred zgrade na Petoj aveniji, gdje su ga

ljude koji su prolazili

vratima. Bila su poput minijatu

centimetar umanjen u omjerima koje su zadali umjetnici odjeveni u

ukrasnim slovima pisalo:

FRANCON & HEYER, ARHITEKTI

Prijamna soba ureda Francon & Heyer bila je nalik blistavoj plesnoj

dvorani u vili kolonijalnog stila. Srebrnobijeli zidovi bili su pokriveni

ko bi se napravilo

o ispod njegovih nogu

Vodila ga je pokraj recepcionara koji je sjedio uz telefonsku centralu,

svjetiljke, nepreglednu arhivu originalnih nacrta, papire, limene kutije,

ih tvrtki,

od posla. Pokazao je palcem prema garderobi, bradom prema vratima

Francon je insistirao na tom odijelu. Pokretna traka zaustavila se ispred

trebalo

-djelo,

koje on nije bio u stanju ni osp

zanimanjem, onda sa zadovolj

posljednje, Peter Keating je ponovno postao siguran u sebe i osjetio

takv

Kad je ponovno pogledao nacrt remek-djela, propusti su postali

vidljivi. Bilo je to prizemlje privatne rezidencije kroz koje su vijugali

se padao ispit na prvoj godini. Nakon toga je nastavio raditi, brzo, lako,

i sretno.

razumijevanjem, bez nekog osobitog razloga. Koristio bi svaki odlazak

a, u zraku kao da je

njegova ramena, ugledao je lovorove vijence upletene oko stupova

visoka tri kata.

"Vrlo dobro za starca", s divljenjem je rekao Keating.

"Pa, Francona", objasnio je Keating.

radnog

shvatio da je u svoj ured na katu iznad, upravo stigao Guy Francon. Pola

za o

Bio je niskoga rasta, a ruke su mu sezale do koljena; mahao je

rukavima dugi

prazna stakla. Zatim se osmjehnuo i ljubazno rekao:

"Da, gospodine."

stube

zastavu i dva lava sa svake strane ulaza. U kutu je urednim, rukom

Ured Guyja F

kako ga prate kroz sobu, na chippendale ormarima, na jakobinskim

primijetiti izvornu rimsku statuu u kutu i sepijaste fotografije

Partenona, katedrale u Rheimsu, Versaillesa i zgrade Frink nacionalne

U odsjaju blistavog, masivnog stola od mahagonija, ugledao je kako

"Bojim se, gospodine, kako sam

ruku

mal de tete.

i, gospodine?"

Entre nous taj je njihov

Vougeot

"Gospodin Stengel, gospodine."

"Oh, Stengel." Ton kojim je ime izgovoreno odjeknuo je kao alarm u

Keatingovoj glavi; bio je to

velik projektant, najbolji projektant u New Yorku, ali je u posljednje

,

koji se pamte."

"Da gospodine, na primjer: "Izaberite graditelja svojeg doma jednako

K

"Keating, naravno! Ali, naravno, Keating", ponavljao je Francon uz

ljudi. Kako si to rekao? Izaberite graditelja...

bezbroj nijansi, s vrhovima tankim poput igala za izradu goblena,

spremnih i neupotrijebljenih.

Zatim je odmaknuo papir u stranu, uzdahnuo, pogladio mekane

valove svoje kose i umornim glasom rekao:

"Dobro, u redu, mislim kako ovo moram pogledati."

kom i pogledao ga. Zatvorio je

okrene naopako. Ali, Francon ga je samo

.

Francon ga je pr

otvoren, bez prepreka.

prstiju. "Hm... da..."

Okrenuo se Keatingu.

"N

je:

Mislim da bi

ali pogledaj, ne bi li to umanjilo ostakljenost?"

"Da", odgovorio je Keating, s blagim tonom skromnosti preko glasa

kojim je govorio na fakultetskim raspravama. "Ali, prozori su od

sam

je sve tako uredno nacrtao."

savjetujete."

Franconov se pogled u trenutku susreo s Keatingovim. Zatim je

spustio pogled i s rukava maknuo lanenu nit.

kakvog ga gospodin Stengel projektira."

tek kad je prepoznao pobjedu.

Gledali su jedan u drugoga preko s

razumjeti.

vidjeti."

lo

topline i veselja:

bez uvrede, ali tamnocrvena kravata puno bi se bolje od plave uklapala

vidjeti."

od nerca i vidjelo se da je klijentica.

Gospodin se nije klanjao do poda, nije odmotavao crveni tepih, nije

gospodin sve to radi.

Zgrada Frink nacionalne banke uzdizala se iznad donjega

Manhattana i njezina se duga sjena kretala, dok je sunce putovalo

stambenih zgrada, od Aquariuma do mosta Manhattan. Kad bi nestalo

sunca, buktinja Hadrijanova mauzoleja rasplamsavala se na svojem

kilometrima uokolo, na zgradama dovoljno visokim da je odraze.

nilo kako nije napravljena od bijeloga mramora nego je istisnuta

iz tube za tijesto. Bila je, ipak, napravljena od bijeloga mramora. Nitko

to nije znao, osim vlasnika koji ga je platio. Mramor je sada bio

nego najgorim

nijansama i jedne i druge, bojama polaganog truljenja, bojama dima,

golem uspjeh. Uspjeh je bio toliki da

nije projektirao: njezin ugled oslobodio ga je svakoga daljnjeg napora.

jednost

prozora koji su kao rijeke leda tekle od krova do

nastala ova vizija. Ali, takvi su posjetitelji bili rijetki. Stanari zgrade

govorili su kako

planetu; oni su cijenili svjetlost, prostor, sjajnu logiku nacrta hodnika i

radnih prostorija. Stanari Dane nisu bili mnogobrojni: nijedna ugledna

Dana zgradu je projektirao Henry Cameron.

natjecali su se za drugo mjesto u svojoj profesiji. Nitko se nije borio za

dobiti Camerona. Bio je rasprodan dvije godine unaprijed, osobno je

to prepoznavali i kada nisu, jer su to bile zgrade koje je potpisivao

"Henry Cameron".

Bio je jedan od prvih i malobrojnih koji su prihvatili istinu kako visoka

smi

prijevaru oduzeti visinu, smanjiti ga na tradicionalne dimenzije, prikriti

i starinskim Henry Cameron

je projektirao nebodere u ravnim, okomitim potezima, s ponosom

kako nijedan objekt ne smije biti kopija drugoga.

Imao je tada trideset devet godina. Niskoga rasta, zdepast i

sku,

vatri strasti koju nitko, ni oni, niti on, ni

1882. godina.

pojedinostima svakog stila koji ga je naslijedio. Bio je to grad snova,

prepun stupova, trijumfalnih lukova, plavih laguna, kristalnih fontana i

starijeg izvora t Novog

brzinom.

i odnosili sa sobom u gradove

li. Sjeme je proklijalo u korov, u

oko sebe.

He

tintarnicu u lice uglednog bankara koji je od nje

dao oblik istini za kojom je tragao, pred njim se podignuo zid. Mlada

mjesto, niti svrhu.

fotografirati: arhitekt s najbolje opremljenom arhivom bio je najbolji

arhitekt. Imitatori su kopirali imitacije. Odobrenje je davala Kultura:

razglednica Europe u svakom obiteljskom albumu.

aviti. Rekao je samo kako oblik

njezine ljepote, kako nove metode konstrukcije zahtijevaju nove oblike i

i samo iz tog razloga. No, u

jeku rasprave o Vitruviju, Michelangelu i Ser Christopheru Wrenu,

io. Ako i jest, nije dopustio

je, koji se, u danima slave, mirno nosio s olujnim

ti s ljudima. Nisu mu bili

bojao.

Dopustil

eo je

smuk. Zato je bez posla." Morao je iseliti iz ureda koji je zapremao tri

periferiji, zatim u tri sobe u blizini Batteryja, koje gledaju u ventilacijski

otvor. Izabrao je te tri sobe jer bi, kad prisloni lice na prozor, preko vrha

zida od cigli, mogao vidjeti Dana zgradu.

lave

U tamnome kutku malog predvorja Cameronova ureda, stajao je stol

pitanja.

"Zbog posla."

"Kakvog posla?"

sebe i nestao.

Kroz napola otvorena vra

s

im

stolovima i na zelenim pretincima nalik kristalnom paperju nanesenom

pribijeno na vrhu. Cameron j

ne u

ili da gle

Roark se okrenuo prema njemu.

"Oboje", odgovorio je.

da su stvarni; Cameron je iznenada shvatio kako nikada nije bio

svjesniji sebe nego u ovome trenutku, dok su ga gled

ravo

"Nikoga drugoga nisam ni pitao."

sam

ja?"

"Da. I zato sam ovdje."

"Tko te poslao?"

"Nitko."

"Mislim da znate."

st,

otvaram vrata? 'Stari Cameron', rekao si sebi, 'on je pijanac...', priznaj,

to si rekao!... pijani propalitet koja ne bira! Je li tako?... Hajde,

"Nije potrebno."

"Gdje si radio prije?"

"Bio sam tri godine na Stantonu."

Cameron je pogledao prvi, zatim drugi, zatim svaki, do posljednjeg

list. Onda je Cameron podignuo glavu.

"Sjedni."

prstima po gomili papira.

si? Guy Francon, neka ti Bog pomogne!... Pogledaj ovu

"Da, i zato sam ovdje."

"A pogledaj ovo! Volio bih da sam u tvojim godinama ja to

temelje..."

nijednu skicu koja bi ga zadovoljila. Ali, Roark je primijetio kako o

svim zgradama govori kao da se upravo grade.

"Kad mi je bilo deset godina."

"Da li?"

arhitekt?"

posti."

"Za koga?"

"Za sebe."

"Koliko ti je godina?"

"Dvadeset dvije."

"Ljudi s dvadeset dvije ne govore tako. Ti nisi normalan."

"Vjerojatno."

"Nisam to rekao kao kompliment."

"Nisam tako ni shvatio."

"Ne."

"Da."

"Sedamnaest dolara i trideset centi."

"Kad si stigao u New York?"

"Proklet bio!", zaurlao je najedanput ma naprijed. "Ja

za crtanje! Nemam dovoljno posla ni da sebe i svoje ljude spasim od

sebe, i

devet."

"Da."

"Howard Roark."

"Da."

"Ostavi to!", proderao se Cameron. "A sada, van!"

4

"TOOHEY", REKAO JE GUY FRANCON. "ELLSWORTH TOOHEY. OVO JE

"

Novih granica. Nove granice imale su bijele korice s

primjeraka

Ellswortha Tooheyja.

j metropoli.

Skrenuli bismo pozornost poznavateljima na novo zdanje pod imenom

Melton, koje su potpisali Francon & Heyer. Ono stoji u dostojanstvu

je kao kohezivni faktor u

svakog prolaznika. Ovdje nema nastranog ekshibicionizma, perverznog

ustrajanja na novitetima, nema orgija neobuzdanog egotizma. Njezin

tvorac, Guy Francon, znao

koje generacije majstora prije njega nisu oskvrnule te istodobno iskazati

usput vrijedno spomenuti kako je disciplinirana prilagodba

temeljnim zasadama osnovni uvjet istinske originalnosti...

je zadivljen spoznajom da se vodoravni kameni ispusti ponavljaju s

o to su linije jednakosti. One strukturu tornja spu

im linijama bratstva i

jednakosti..."

Francon se sretno osmjehnuo.

je

bio sam na primanju kada je

Toohey rekao", Francon nije skrivao zadovoljstvo. 'Ako gospodin

Durkin boluje od iluzije kako je arhitekt, netko bi mu morao spomenuti

zanimanje.' Zamisli, to je izgovorio javno!"

no zbog

umjetniku samom. Gospodin Toohey jednostavno je istaknuo skriveno

"Hm", promrmljao je Franc

Peter."

dosadnom poslu."

Francon

vidjeti.

otelji. Njegov prvi mjesec na

uredu se stvorio dojam kako Guy Francon osobito voli kad mu, svejedno

ljudi koji ga razumiju.

Ecole des Beaux

Arts

granita u Connecticutu; da stanuje u prekra

da are

je

odgovorio. "Da, zaista...", Keating je privremeno odustao od

neugodna.

Keating je upoznao Luciusa N. Heyera, Franconova partnera, i

primijetio kako on u ured dolazi dva puta u tri tjedna, ali nije uspio

blijedih, ispup

radi,

zadovoljavalo sve zainteresirane.

kao da je s njima odavno; uvijek je znao postati dijelom svakog prostora

ali kako mu

ao ravno u Keatinga. Francon je

pred sobom vidio dva oka i u njima potpuno odobravanje, i dvije male

ugode. Ugoda je proistekla iz prezira. Odobravanje, zajedno s tim

"K

ga najboljeg prijatelja,

oduvijek znao, da j

njegovoj ljubavi prema Elaine Duffy, iako od svega ne bi zapamtio

prijateljski nagnuo preko Davisova ramena. Ovaj je ispljunuo cigaretu i

spred sebe.

radim?"

staviti ove nacrte i ovaj posao! Svega mi je dosta!"

be."

nju. "Ali, ako otkriju,

Keatinga za svojim stolom.

Nagnut ispod osamljene zelene svjetiljke, Keating je letimice

p

sobe. Upoznao je mnogo ljudi u New Yorku, mnogo ljudi, mnogo

vidjeti. I tada se sjetio Catherine Halsey.

ju je

posve zaboravio. Najedanput na sam zvuk njezina

prvi autobus za Greenwich Village, popeo se na praznu platformu i,

upalilo crveno svjetlo. Uvijek je bilo tako kad je Catherine bila u

svojom majkom udovicom. Na prvome sastanku ustanovio je kako je

Catherine jednostavn

tijekom studija, ona je bila jedina s kojom je sve ostalo na nekoliko

poljubaca. Mogao je imati svaku djevojku koju bi sreo i bio je svjestan

djevojke s kojima je tada iz

ne bi dva puta za njom okrenuo. Ipak, nikada ne bi bio sretniji nego kad

bi

pisama Keating je odgovarao istoga trena, na druga mjesecima poslije.

Ona je u

dijelio autobus ili telefon, posve zaboravio njezino postojanje.

Otvorila mu je vrata na posljednjem katu oronule, ali pretenciozne

rastali.

su joj bile sive, krupne i kratkovidne, usne blistale

"Zdravo, Katie", rekao je.

ti kako je

Primijetio je kako je dnevni boravak skroman, ali na

policama od poda do stropa bili su naslagane skupocjene knjige,

ljan, otkriven vjerojatno u

poslom bavi njezin ujak, ali nije pitao.

bilo kako, osim kao dar.

se nije ni sjetio.

stoji,

"To samo po sebi i nije kompliment."

zgledati s

moglo biti laskanje. O

nesumnjive da ih nije bilo potrebno isticati.

to

kao da ne zna da su bili razdvojeni.

On

"Jesi li dobila moj brzojav?"

"O, da. Hvala ti."

"Zar te ne zanima kako se snalazim u gradu?"

"Tebe kao da to ne zanima."

"Ovo je zaista slatko od tebe."

"Ja?"

"Jednostavno ti, ovdje. Ili u gradu. Ili bilo gdje drugdje na svijetu. Ne

znam. Samo to."

potpuno luda za njim."

"Ali, ja jesam."

tebe."

"Ali, tebi jest, zar ne?"

od tebe."

kosu. "Zar ne?"

Ali,

"Zaista me zanima, Peter."

"Pa

Tko je tko u arhitekturi. Tamo o

njima

samome vrhu."

"Budi sigurna da jes

put

i..."

Zaustavio se otvorenih usta, zagledan u nju. Nije to namjeravao

izgovoriti. Nikada sebi nije dopustio to ni pomisliti.

Gledala ga je ozbiljno.

"Da?", pitala je. "I...?"

govori

"Naravno", tiho je rekla. "Ti si ambiciozan, Peter."

"Da, t

tvrtka, najbolja u gradu. Ja zaista radim, Francon je sa mnom vrlo

rtki

o sam posao

"U redu je, dragi. Razumijem te."

da prestanem."

Ja te volim, Peter."

"Znam to."

"To

"Ne, nemoj se brinuti, nikada se nemoj brinuti zbog toga... Katie...

"Znam i to."

to

njega u tome trenutku postojalo, bilo je gr

svojem ujaku.

radnu sobu i sada

"Naravno, volio bih ga sresti."

'

samoga sebe, zar ne? Mislim da djeca ne trebaju raditi.' Nije li to na neki

lijepo od njega."

tonu knjiga o arhitekturi. A kad je ovdje, pretipkavam njegova

"Oh

predaje povijest umjetnosti, on je neka vrsta profesora."

mu kako sam to oduvijek planirala

d

"Ne dopusti da te zaustavi."

na za

dovoljno vremena za odluku."

taj tvoj ujak..."

m

srela nikoga nalik njemu. On je toliko drag, toliko pun razumijevanja. I

se smatra ozbiljnim prestaje to biti u njegovoj prisutnosti, a opet, on je

n satima razgovara sa mnom, nikada za

prijatelj rekao mi je kako bi ujak mogao biti vrlo bogat, jer je toliko

"To nije u ljudskoj prirodi."

sam mu o tebi. On te zove Romeo T-ravnala."

"O, da?"

"Koga?"

"Mojeg ujaka."

"Reci mi", hrapavim glasom upitao je Keating. "Kako se tvoj ujak

zove?"

Ruke su mu mlitavo pale. Buljio je u nju.

glasom, izgovorio:

Nikada. Nemoj mi dopustiti. Ne ti."

"Is

nekoliko godina biti, pitaj Francona, stara olupina to

sreo Francona, ali ne ovdje, ne preko

Ostani izvan, Katie!"

"Ne znam!"

"U r

mogu pripremiti."

nesnosno daleko. Ona je ostala na vratima, s rukom na kvaki koju je on

vidjeti u svojem uredu."

"Da", odgovorio je Roark.

u je u posljednjih mjesec dana uputio

Roarku.

Roark je svakoga jutra dolazio na posao i radio, ali

na

nije potreban, i odlazio iz sobe. Roark bi nastavljao crtati.

selidbu iz trokatnog

uostalom,

vrijedne su, samo ljudima kao da nije bilo stalo to otkrivati. On je bio

hladna, neugodna prisutnost u sobi; njegovo je postojanje imalo posebnu

njega ima, ali nema njih.

dolara na tjedan dobio

niz prozora na dva zida, neke ostakljene, neke pokrivene kartonima kroz

koje se, k

druge na grad.

njegovu ure

preko svojega stola i krenuo u Cameronov ured. Njegovi nacrti

na

r

i sebi. Beskorisno je, Roark. Bolje prije nego

poslije."

Idi nekome drugom."

ti rekao da

Pogledao ga je i iznenada se i sam nasmijao. Bilo je to najbolniji

prizor koji je Roark ikada vidio.

Stvarn

tobom. Nisam siguran da znam kako. Izgubio sam sposobnost razgovora

je

zumjeti?"

"Ja razumijem. Mislim da gubite vrijeme."

"Da. Oprostite. Nisam htio biti grub."

a sam posljednji kojemu si trebao

Nisam siguran da mogu i sada. Zato ne raspravljaj sa mnom i nestani.

"Mogu li? Ne mislite li da je prekasno za obojicu? Za mene je bilo

ene kad god im

za mene. Mislim da sam ga otpustio, ali to sada nije bitno. Idi k njemu.

gomili i nakon svega naplatiti ulaznice za vlastitu predstavu. Da ti to

ga, neka ti Bog pomogne. I u tome je prokletstvo. To je znak na tvojemu

oark, svakome od njih."

ispred se

Roark se podignuo, i stajao na rubu svjetla stolne svjetiljke.

ste vi danas,

"Sjedni", zagrmio je Cameron. "Mrzim predstave!"

shvatio da je ustao. Rekao je: "Oprostite, nisam znao da stojim."

vlastito tijelo koje je izd

jer je zvuk koji bi ti proizveo, u toj sobi prestao biti jezik; ali kad bi i

htio progovoriti, ne bi ti dali, jer si maknut s pozornice, jer im o gradnji

a.

"Nije dovoljno?", pitao je Cameron. "U redu. Onda, jednoga dana, na

pak jeo, i kuhao, i

nisi platio

iz

"Da", odgovorio je Roark.

la je polagano, u dugim, odvojenim pokretima, i onda stala.

"Hvala", rekao je Roark.

5

NAKON GODINU DANA U TVRTKI FRANCON & HEYER O KEATINGU SE

Poz

koji je

prepoznavanja. Jednog sumornog poslijepodneva u studenome, Keating

je s njime proveo nekoliko sati u razgovoru o starom porculanu. Bio je

o tome. Heyer je bio

o,

kako se ono zove, Keating."

"Da, zaista", odgovorio je s osmjehom Francon. "Da, zaista."

U sobi za crtanje Keating se potpuno posvetio Timu Davisu. Rad i

Davis je bio njihov pravi

Keatingove karijere.

to

obznanio pod maskom naivnog povjeravanja kojim se podrazumijevalo

-ravnala,

e Davis prenosio Keatingu upute; zatim je glavni

m

u prolazu Keatingu: "Ti si dobar sa starim, Pete, ubaci tu i tamo koju

znate kakvi su mladenci, nemojte biti prestrogi prema njemu." Ili: "Opet

stanju skoncentrirati se na posao!"

. Nije mogao to razumjeti. Stisnuo je usta

svojega poznanika, i dogovorio novi posao za Tima Davisa.

Kad god bi poslije toga pomislio na Davisa, Keating bi osjetio toplo

jednog

oduvijek bojao te tajnovite biti svjesnoga u drugima, kad je on i taj oblik

i taj um iskrivio i oblikovao prema vlastitoj volji. Prema jednoglasnoj

odluci Francona, Heyera i glavnog projektanta, Timov stol, mjesto i

i puno opasniji.

Peter Keat ja sam

mu osigurao posao."

Pisao je svojoj majci o tome i ona je svojim prijateljima rekla: "Petey

i

je rekao i mrzio

svojeg ujaka. Nakon toga vi ili dva puta

nije

govorio.

mu nije uspio. Dva puta ga je zvao telefonom. Popeo se, nezadovoljan,

ao kakva mu je potvrda

poslu i pitao Roarka, s iskrenim zanimanjem, o njegovu radu kod

pitanja, ali se Keating svejedno

odma

"Dobro", rekao je Keating,

Francona.

Kroz

"To je jednako dobro. Zar ti nije jasno?"

"Ne."

olovo!"

sitne

"Svakako", odgovorio je, dok mu je g

Stengela, Franconova projektanta. Nije htio misliti o njemu, ali su misli,

azu

njegove karijere.

ponoviti, osim kao citat. Stengel je to

ona i

ao, kao ni sada dok je sjedio na

podu Franconove sobe.

stima

zvanje."

arhitekturi.

stare prosjakinje koja je bosonoga stajala na uglu ulice. "Ovdje

k

zna ovo cijeniti."

"Da, hrabrost, rijetka je to osobina.

mjetniku u

projektirao novi arhitekt..."

"Je li vam poznato, gospodine Keating, da moj suprug i ja planiramo

povjeravate takvu stvar. Vi ste toliko mladi, ako dopustite da primijetim.

arhitekta?"

smetala opasnost.

"Gospodin Francon je veliki arhitekt."

"Pa, da."

e radi?"

"Svakako."

koje je moja tvrtka izgradila, projektirao je gospodin Stengel."

"Tko?"

imao dovoljno hrabrosti da ga otkrije. On je taj koji radi, on je genij u

sjeni, iako je na svemu Franconov potpis i njemu se pripisuje sva slava.

Tako se to svugdje radi."

dobili pozn

"

Keatingom, izjavila:

"To je toliko ljubazno, zaista toliko ljubazno od vas. Jeste li sigurni

o je mnogo

Prije nego je Keating mogao

glavu, rekao:

"O, da, razumijem."

Nagnuo se prema njemu usana istanjenih od prezira:

Kad je Stengel napustio tvrtku Francon & Heyer, otvorio vlastiti ured

i preuzeo prvu naru

"Ali

Keating. "Ljudska priroda..."

el nije pokazao

arhitekt."

Time je Keating preuzeo mjesto glavnog projektanta tvrtke Francon

& Heyer.

Francon je organizirao proslavu, skromnu, u jednome od mirnijih i

skupljih restorana. "Za nekoliko godina...", neprestano je ponavljao, "za

daleko dogurati, Pete... za nekoliko godina..."

"Kravata vam je nakrivljena", suho je odgovorio Keating. "I

prolijevate konjak po prsluku..."

na Stengela, na sve k

prazan papir ispun

zemlji i u njemu samome, rupa u kojoj su se nalazili Davis i Stengel,

beskorisno b

natuknica projektantu kako bi ovaj dobio ideju koju je sam morao

vodoinstalacije. Mrzio je svaki komad kamena na

vi oni mogli.

bilo potrebno misliti, strahovati ili riskirati, sve su to drugi napravili

prije njega.

i mu

lo oslonac u radu. Nazvao je ured Henryja

s Roarkom.

gradu, i mislim da nije bio posve spreman dati otkaz, ali ja sam to

organizirao i dobio sam njegovo mjesto. To je od mene zahtijevalo punu

koncentraciju i..."

Roark se okrenuo i pogl

nacrtima.

gih ljudi.

stao.

"Oh, znam", piskutavim glasom odgovorio je Keating. "Znam kako ti

mislu, ne filozofskom, ne..."

"Da."

R

razdvojenih zabatima, s rimskim amblemima iznad prozora i

kraljevskim orlovima pokraj ulaza. Uzeo je planove, preko njih prebacio

komad paus-

boravak, raste zid s golemim prozorima prema vrtu, i prostrana kuhinja.

Promatrao je dugo vremena.

"A fasada?", pitao je kad je Roark spustio olovku.

bude dobra klasika. Nisu ti potrebna tri stupa tamo gdje je dovoljan

jedan. I

prema Roarkovim uputama, radio na novom, jednostavnijem planu i

napokon je, g

"Dakle", rekao je Fr zaista... Kakva

"Svaka

Francon se osmjehnuo. Keating je iznenada pomislio kako Francon u

to ne vjeruje i kako zna da ni on, Keating, u to ne vjeruje, ali ipak su

va, koje

razmatranja, mora odbiti njegov prijedlog nacrta objekta u kojemu

j

m naknadom, u iznosu koji nije bio dostatan ni za pokrivanje

tro kova izrade predlo enih nacrta.

nasuprot drugome, stisnutih prstiju. Bio je to samo malen komad papira,

ali on je sjedio skupljen, nepokretan, kao da je pred njim nadnaravni

ozlijediti.

koje su mu se rijetko ukazivale u posljednje dvije godine, nestajale su,

zatim nezadovoljno, na kraju otvoreno

grubo. Ipak, nikog u uredu to kao da nije smetalo, jednako kao ni stalni

ju. Podpredsjednik

uvjeravao

kao i ja. Ali, molim vas sudjelujete. Riskirajte, gospodine Cameron, ja

Cameron je preuzeo rizik. On i Roark radili su do iznemoglosti jer je

planove trebalo izraditi na vrijeme, prije vremena, prije ponude tvrtke

vatelj Julija Cezara i jedanput je, za posjeta Rimu, proveo sat i pol

Cameron i Roark s loncem crne kave provodili su dane u uredu, od

gorjelo

ugledao njegovo lice: izob

podu, u duboku snu. Na stolu su stajali gotovi nacrti.

je

ogao

U posljednje dvije godine Cameron bi nestajao iz ureda, Roark ga

dogodilo. Onda je Cameron prestao prikrivati agoniju i dolazio bi u ured

pijanstvo na jedinome mjestu na svijetu prema kojemu je imao

ga se bojao i nije insistirao. Peter Keating je sve to nekako doznao, kao

bi uvijek doznao

u Roarkovu hladnu,

rekao: "Znam, potrebno ti je, Howarde, znam da jest. Nemoj se sad

pogledao i uzeo novac: "Da, potrebno mi je. Hvala ti, Peter." Keating je

Roark je o tome mislio kad je

nego

Zastava

njegov pogled.

Roark je prelistao novine. Na naslovnoj stranici bila je fotografija

neudane majke debelih, sjaj

ljubavnika; fotografija je stajala iznad prvog nastavka njezine

horoskop, izvodi iz crkvenih propovijedi, recepti za mlade nevjeste,

je dokazivao

"To je odgovor, Howarde. To je odgovor i tebi i meni. Ove novine.

li? Nisu nam trebali poslati ovo

pismo. Trebali su nam poslati primjerak Wynandovih Zastava. Bilo bi i

on ima pravo."

Zatim je pogledao Howarda i dodao:

"Nemojte o tome govoriti."

. Ja ti mogu

koji radi nezanimljive stvari u stilu ranih jakobinaca ili kasnog

vidim!"

I vi to sad znate."

staklima.

, svima njima, Wynandovim novinama,

dana, z

6

KNJIGA ZAPISI U KAMENU ELLSWORTHA TOOHEYJA OBJAVLJENA JE U

jednostavna, srebrna slova i srebrna piramida u kutu. S podnaslovom

Arhitektura za svakoga, knji

je cjelokupnu povijest arhitekture, od blatnjavih koliba do nebodera, i

"arhitektura vrati onima kojima i pripada narodu". Nakon toga je

cima, potpornim lukovima i

jeli, kako su se prali, gdje su kupovali i kako su na njihovo postojanje

nekada, kao i danas, i kako nauka nema drugi cilj ili izraz, osim utjecati

civilizacije. Njegova znanstvena preciznost bila je besprijekorna,

i prorok.

graditelja,

roda, onako

duhovnu pronevjeru. Tada zaboravljamo vojsku umjetnika, nepoznatih i

neopjevanih, koji su mu prethodili u

vrijednostima njihova doba. Slavno zdanje nije osobni izum ovog ili

onog genija. Ono je samo kondenzacija ukupnog duha naroda."

Objasnio je kako je

a svako pozivan

za

kao i sve drugo, gospodarskim ustrojem razdoblja kojemu pripada.

, upozorio

izoliranih individua, nije uspostavio nikakav odnos sa spontanim

io je dolazak

bez

dojam kako je ruka koja

je ispisivala izvorni tekst drhtala od emocija. Pozvao je arhitekte neka

mali

masama. Arhitekti o, da, prijatelji moji, nije n

Reklame za knjigu Zapisi u kamenu

istinskog mislioca", "Obavezna lektira za svakoga tko pretendira na

naziv intelektualca."

bez napora mi

O, da, Ellsworth

Toohey."

Toohey u tekstu knjige

nije imenom naveo nijednog arhitekta

Imena su se pojavljivala samo u fusnotama. Nekoliko njih odnosilo se

na Guyja Francona, "koji ima sklonost pretjeranoj ornamentici

jeda

Vox populi vox dei".

govorio Roarku, iako su obojica toga bili svjesni i nastavljali raditi ne

prest

Cameronovo tijelo srozano

Roarkovi

Rekao je samo:

"Da", odgovorio je Roark.

Cameronova sestra pojavila se odnekud iz New Jerseyja. Bila je to

skromna, sitna starica sijede kose, ruku koje podrhtavaju i lica koje se

je

drugog nije imala na svijetu; zbog iznenadne obaveze, nije bila ni sretna

apisano te

na poznatog arhitekta; bila je to preporuka Roarku za posao. Roark ga je

na, ne svoje ruke, presavio ga, poderao,

mene."

Zatim je rekao:

lantna

kola su ih odvezla do trajekta. Na ulasku u brod, Cameron mu je rekao:

Roark se okrenuo i udaljio dok su Camerona nosili prema doku. Jutro

je bilo sivo i u zraku se osj

je na mokar, izbrazdan kamen.

eronove sobe i u nju ispraznio

buknula, prskavim, sjajnim, skakutavim plamenom.

S vremena na vrijeme, bijela pahulj

ognja. Gurnuo bi je natrag vrhom metalnog ravnala.

Bilo je tu slika Cameronovih slavnih zgrada i onih koje nikada nisu

bilo je ugovora s potpisima poznatih osoba i

povremeno bi, iz razbuktale vatre, bljesnuo sedmeroznamenkasti broj

isje

prijeklopu, kad ga je uzeo prstima. U intervjuu koji je Henry Cameron

dao 7. svibnja 1892. pisalo je: "Arhitektura nije posao i nije karijera, to

radosti koja opravdava postojanje na

Skupio je sve ostatke olovaka s Cameronova stola i zapalio ih.

Stajao je iznad vatre. Nije se micao, nije gledao dolje; pokret

buktinje bio je jedva primjetan drhtaj na rubu vidokruga. Gledao je

automobile.

malo dalje od Park avenije, skroman, ali monden, kupio je tri

skupocjena bakropisa kao i prvo izdanje klasika koje nakon toga nije ni

otvorio. Povremeno bi pratio klijente u operu Metropolitan. Jedanput je,

j rubrici. Bilo je to prvo

Zaboravio je svoju prvu zgradu, strah i sumnju u vezi s njezinim

o bi fasada bila dovoljno impozantna, ulaz

dovolj

lo da odbije.

svojim usponom u svijetu. Nije bila zadivljena. Pregledala je sobe,

Petey, privremeno."

s pred svima

znam... Pripazi se

sam na tvojemu mjestu. Ambiciozan je. Prepoznajem znakove..."

Zatim je pitala:

"Guy Francon, ima li on djece?"

"Nikad je nisam sreo."

"Zaista, Peter", nastavila je, "nije pristojno prema gospodinu

jednoga dana. Kasno je, sutra imam mnogo posla."

eg dana, mislio je o tome. Mislio je o tome

Zastavama

nije poznavao. Francon nikada nije govorio o njoj.

Francon.

"Zaista, Guy, volio bih je upoznati."

Francon ga je pogledao s izrazom dosade na licu:

si

"Peter, to je jedna od onih stvari, mislim, mislim da sam kao otac bio

rekla o novom

ve

Peter zaboraviti. Iako je o njoj rijetko govorio i nikada je nije doveo u

prebijene pare, a ulovile su briljantne m

provedenog u New Yorku ipak zapamtio samo njih.

Kad ga je uvela unutra, ugledao je na sredini dnevnog boravka

gomilu pisama na sagu, pisa

"Jadna ja."

ijehom

o joj je gotovo

dvadeset godina, ali je izgledala kao da ima sedamnaest.

Moram ih razvrstati, odgovoriti na njih, arhivirati ih, napisati pisma

retno smijala glave zagnjurene u

njegov predstavnik. Uostalom, ja sam tu zgradu i projektirao i... dobro,

"Ali, znam, Peter. Vidjela sam sve tvoje zgrade. Imam sliku svake od

njih. Izrezala sam ih iz novina. I za tebe radim album kao i za ujaka. Oh,

Peter, prekrasan je."

"Ujakov album, i pisma koja dobiva i..

liti. "Pomisli samo, sva ta

pisma iz svih dijelova zemlje, to su potpuni stranci, a opet, on im toliko

male stvari

"Da? On ti je to rekao?"

, ali pred njezinim treperavim osmjehom i

znati s Guyjem

"

"To sam rekao? Pa, nisam ga tada dobro poznavao. On je sjajan

radnika. Mogu raditi dok razgovaramo, ako te ne smeta."

"Jasno da me smeta! Do vr

ga neka se sam ispetlja. Ti ostani gdje jesi."

"Da

protiv, promijenio temu."

"

"O..."

"Jedanput

izgovorim?"

"Ne znam. Malo je glupo od

no.

kuvertu ispod stola.

nisi sasvim pri sebi."

pahulje, zaustavljene u pokretu, ispunjavale su miran zrak uskih ulica.

Hodali su zajedno, njezina ruka stisnuta uz njegovu, dok su im stopala

Sjeli su na ogradu Washington Squerea. Pokriven snijegom, trg se

lno bijele, zelene i prljavo crvene kotrljale su se

pokraj njih.

Sjedila mu je posve blizu. Keating je gledao grad. Uvijek ga se bojao

djevojku pokraj sebe.

..."

"Volim te, Peter..."

"Da"

potvrdila sumnju. Ali, znala je, dok je izgovarala DA, koliko je dugo

rilo.

e

tvojeg velikog, prokletog ujaka?"

Nasmijala s

nemoralno, ali uvijek govori kako je brak staromodno ekonomsko

njegovih m

najmanji trag ikakva interesa kakav bi mu se mogao pripisati, u...

s drugim ljudima.

Zabacio je glavu i pahulje su mu padale na usta. Zatim se okrenuo i

poljubio je. Dodir njezinih usana bio je mek i hladan od zime.

Kapa joj je skliznula

ruku s dlanom okrenutim prema gore i gledao u njega. Nosila je crne,

eta. Na

automobila u prolazu, u jednom trenutku, dala su im biserni sjaj.

7

S U JE

pod rubrikom "Razno", kratku informaciju o odlasku Henryja Camerona

u

arhitekturi, dok su nazivi dva

ter Keating je prekinuo njegovo

natezanje s p

nekada pripadala Madame de Pompadour. Francon je bio prisiljen platiti

"Onda Peter,

"Howarda Roarka."

"Tko je do vraga", pitao je Francon, "Howard Roark?"

njemu. Cameronov projektant."

"O, o, da, mislim da jesi. Pa idi i uzmi ga."

toga morao prekinuti?"

za nekoga drugoga."

ovamo

za mladog

"Hajde Guy, nije li?"

"Pa, dobro... dobro, ako govorimo strukturalno, ali ne estetski,

Cameron daje temeljitu podlogu i... Svakako, Cameron je u svoje

starom Cameronu, ako se gleda na tu stranu stvari. Samo naprijed. Uzmi

"Ne radi se o tome je li on meni potreban. Ali mi smo stari prijatelji,

a on je bez p

sobe,

nisam vidio."

"U redu. Koliko?"

"U redu".

"Hvala ti, Howarde."

ekte.

"Time se ne bi trebao hvaliti."

"Ali..."

"Ali ne, ja se nisam brinuo

"Ne... Ja..."

k se osmjehnuo, bez ljutnje, i bez

svejedno gdje radim. Ne postoji nijedan arhitekt u gradu za kojega bih

Francon

prema pravilima igre, privremeno."

za promjenu, kako izgleda pravi ured. Nakon Cameronove rupe..."

po

Neoprezno je rekao:

"

"Ali ja jesam."

cigaretu u ruci.

"Nisam na t

toliko ozbiljan, t

"Ne."

ljudima oko sebe."

tobom, jest."

"Oboje?"

iznenada, pitao:

"Ja te ne mrzim."

"Eto, o tome se radi. Uos

"Ja nisam ljubazan, Peter".

ponedjeljak."

Roark je stajao za stolom u projektnoj sobi tvrtke Francon & Heyer,

en u

propisanu bisernosivu odoru nalik zatvorskom odjelu.

grade na

okoriti i raditi prema uputama. Boljelo je do te

pomislio bi Pa,

Ali, bol bi ostajala

ga nije postao potpuna zbilja.

Nije imao prijatelja u sobi za projektiranje. Bio je nalik komadu

dva tjedna rekao

S vremena na vrijeme, Keating bi se zaustavio pokraj Roarkova stola

i r

ga prekinuo pitanjem:

baciti Keatingu ravno u lice i dati otkaz, jedna bi ga misao zaustavila:

misao kako se radi o zgradi i kako je on jednostavno mora spasiti, kao

Ponek

nova nada ameri

ene, i to odmah." U podne bi

vraga, vodoinstalaterske specifikacije za Dvanaestu ulicu? Howarde,

gotovo senzualno zadovoljstv

initi

samo dok se Roark ne razb

Roark je volio dane kad bi ga poslali na teren, nadzirati objekte koji

ima.

Zbilo

posao od

nekoliko napornih sati truda i strpljenja, u prostoru pretrpanom preko

polagano, s mukom, napreduje.

fascinantnim, ni staro ni mlohavo,

.

"Da?"

"Da."

"Naravno."

" "

"To nitko ne radi."

"Ja sam radio."

"Ti?"

"To se svuda radi."

"Ne i ovdje. I sigurno ne ja."

jerovati! Od kad to uredski crvi znaju

inilo se kao da plava sila koja

polagano grize metal ne dolazi iz vatre, nego iz ruke koja njome

upravlja.

mu ih. "Radi ovako od sada. I reci nadzorniku da sam ja to rekao."

Roark se osmjehnuo, zabavljen priznanjem pobjede. "Oh, bio sam i

"I uz to studirao?"

"Da."

Vidimo se."

"Vidimo se, Crveni."

mahnuo mu je izdaleka, pozvao ga i pitao za savjet koji mu nije bio

potreban. Rekao je kako se zove Mike i kako mu je Roark nedostajao

Crveni?",

kako je jedanput, kad je skela pod njim otkazala, pao s visine od pet

je govorio o

Strastveno

jednostavan: postoje sposobni i postoje nesposobni; drugi ga nisu

ivo. "Samo

znao kako se gradi. Radio sam za njega kada sam bio mlad kao ti."

"Tko je to bio?"

"Zvao se Henry Cameron. Mislim da je umro, negdje ovih godina."

Roark je dugo gledao u njega i zatim rekao: "Nije umro, Mike", i

dodao: "Radio sam za njega."

"Ti?"

"Gotovo tri godine."

prijateljstvu.

pot

"P

"Ne", odgovorio je.

8

P PETER KEATING JE OTPUTOVAO U WASHINGTON

kako bi nadgledao izgradnju muzeja koj

vlastite savjesti, gradu poklonio veliki filantrop. Muzejska zgrada,

p

"Sjedni."

nje neprijazno lice koje ipak

"Ti si onaj koji je radio za Camerona, zar ne?" upitao je.

"Da", odgovorio je Roark.

"Gospodin Keating mi je o tebi rekao zaista lijepe stvari", ponovno je

"Reci... kako ti je ime?"

"Roark."

vrlo

Nudi nam osam milijuna dolara za izgradnju poslovne zgrade, ali

izgleda ovako."

"Znate li koja je to zgrada?", upitao je Francon.

"Znam."

sam od Bennetta, Coopera i Williamsa da naprave nacrte, ali on ih je sve

gledao kao da

je dobio udarac u glavu.

"Ali naravno", nastavio je Francon, "to je golem skok za vas,

Samo napravite nacrte i dobru skicu. Morate imati

te li shvatili? A sad uzmite ovo sa

koji je Dana zgrada projektirana."

"Molim?"

"Jeste li vi poludjeli?"

osloncem, ali precizni: "Ja vas ne krivim zbog stvari koje radite. Ja

Ali ovaj

ga prevarili i ponudili mu

"Mislim da se vi zaboravljate", hladno je rekao Francon.

"Kakva je za vas razlika? Samo mi dopustite napraviti ovo na moj

uvredu o

mogao vidjeti Roarka. Ali Francon nije mogao prepoznati pobjedu koju

kritiz

"Da

bi Cameron mogao ovoga

standardima, a na va

tretmana fasade."

"Ja to ne mogu" rekao je Roark, posve mirno.

ne mogu?"

"Nisam rekao oprostite, gospodine Francon."

"Da ja to ne mogu."

djelu."

postati arhitekt, ili ne?"

"Ne ovako."

Roark je ustao.

on, "nikada nisam

Postoje stvari koje ja ne mogu raditi. Ostanimo na tome. Mogu li sada

"Da, gospodine Francon."

Te je

enih

zuba. Zatim je bijesno opsovao.

"Smiri se Mike."

"Dobro... i

"Netko drugi, od iste sorte, dok se ovo isto ne dogodi ponovno."

"H

konjak?"

"Evo...

lo u Washingtonu? Sve

u redu?", i

vidjeti njezine fotografije i njezine noge preko svih njegovih naslovnih

mogu protiv t

ovamo, svaki

crkva, jabukova stabla, svinjci i sve ostalo! Onda je s time prije dva

je tjedan priredio zabavu za nju, upravo tamo, u tom selu,

dolara!... Usput... Lucius je napravio pravu pometnju. Opet ta njegova

lopova. Znao je da kupuje ukradeno. Morao sam se zaista nagnjaviti da

tvojeg prijatelja, kako se ono zvao? Roark."

a onda upitao:

napokon uspio nacrtati i nagovor

pojednostavljeni dorski stil, ali tvoj je prijatelj jednostavno odbio to

u."

"Ne, naravno da ne."

Neprestano je odlagao. On sam postajao je sve

oslobodio.

Iza prozora u svojoj sobi Roark je gledao krovove, cisterne za vodu,

dimnjake

jali u neumoljivom,

bez ljutnje ili nade. Nije znao pov

Arhitekti koje je sretao razlikovali su se jedan od drugoga. Neki su

kao da njegova ambicija predstavlja osobnu uvredu. Neki su bili osorni,

daljnjeg insistiranja i

oni mislili da je bezvrijedan. Njima jednostavno nije bilo stalo otkriti

Ponekad bi otputovao do New Jerseyja u posjet Cameronu. Sjedili bi

jednome od tih kretena?" "Ne."

Zatim bi C

i bi zajedno,

na tren u ravnim stranama i vert

lovili sunce na zalasku...

Dok su mjeseci ljeta prolazili i Roarkova se lista privodila kraju, i

otkrio je kako je nekoliko stvari o njemu posta

sigurnosti u odluku koju su umjesto njih donijeli drugi.

Napravite mjesta za

Gordona Arhitektonskom

glasniku.

boljela od

bio napisan s iskrenim uvjerenjem. Dopustio je sebi da s prvom najavom

nade krene u njegov ured.

minuta. U srijedu,

lu

bilo potamnjelo od sunca, a kratka, plav

potpuno svjestan dojma koji ostavlja na druge.

odavno poznato.

i ih je

pogledao: "Ah, toliko mladih ljudi mi dolazi po savjet, toliko njih."

na dno. "Arhitektura je primarno uporabni pojam i problem je u elevaciji

ostalih. "Osobno nemam strpljenja za vizionare koji arhitekturu

publike i srce publike krajnji su

Izuzetnost je u

eksploataciji neizuzetnog

Ne i zrelo. Neusmjereno i nedisciplinirano. Adolescentno. Originalnost

koji nikada prije nije radio. Ako ste u stanju stvoriti

nevjerojatnom spoju s pojednostavljenom, istanjenom sjenom

Partenona.

"Ovo", rekao je Gordon L. Prescott, "ovo je originalnost, novo u

Arhit

mu se dogodilo u satima ovoga dana, koga je vidio, ni kakav su oblik

stalo, zatim

se

spajale u visini

dalje prema naprijed.

Ugledao je osvijetljeni betonski trokut zaustavljen u prostoru, stotinu

je vjerov

tim uredima s tim nepoznatim ljudima, bile su neka vrsta nadrealnog,

dotaknuti.

Skrenuo je u sporedne ulice koje su vodile do East Rivera.

su pognute nisko nad zemljom, pogrbljene

narasla je

9

ih jedan preko drugoga na vrh naslaganih papira, i rekao:

, zapanjeno je upitao Roark.

projektantsku sobu, posudite pribor od nekoga i napravite mi nacrt za

Francona?"

"Pa, ja se ne mogu razbacivati novcem kao veliki epikurejac Guy.

e se

bolje. Samo naprijed!"

projektantske sobe, uletio u nju, okrznuo se o radni stol, zaustavio ispred

Roark.

je moj

Nakon dvadeset minuta

ostavio ga je samog za stolom s papirima, olovkama, priborom,

mu podrhtava u ruci. Bacio je olovku, bijesan zbog vlastite slabosti,

John Erik Snyte imao je pedeset godina, podrugljiv, pronicljiv i

dijeli neku nepristojnu tajnu, koju nije potrebno imenovati jer je obojici

liberalniji, gradio je sve. Nije bio protivnik moderne arhitekture i rado je

gradio u tom stilu kad g

spi ,

osim kad bi ga nazivali eklektikom.

t mozgova", govorio bi, "bolji su od jednoga."

prostora, prozore, ventilacijski sustav i uz to vidio dodate korintske

kapitele, gotske kripte, razgranate kolonijalne lustere i neopisive zidne

velom svilenog papira. Nitko u sobi nije ga smio razgledavati, osim iz

sigurne udaljenosti, ruke su morale biti oprane, sve cigarete odstranjene.

arhitekture, samo zbog izvedbe ovakvih remek-djela.

ika",

"Renesansa" i "Razno". Trgnuo se kad su mu se obratili s "Hej,

Moderna".

izgradnju Noyes-

gradu. U tisku je spomenuto kako je hotel Noyes-Belmont projektirala

firma Francon & Heyer.

"Mi smo oduvijek zastupali", pisalo je u Wynandovim uvodnicima,

je javnosti

Francona i vrlo malog broja ljudi, kako je Gail Wynand vlasnik

korporacije, koja je vlasnik korporacije, koja je vlasnik hotela Noyes-

Belmont.

Ovo je u mnogome doprinijelo Franconovoj nervozi. Govorilo se

kako su Wynandovi

novinskog carstva. Bilo je to prvi put da Francon radi za Wynanda i

pohlepno je ugrabio priliku

otvoren

projekte: nije se zato moglo okriviti Francona, ali nikada se nije znalo

kako onih nekoliko arhitekata koje bi jedanput

nisu dobivali posao kod njega.

bijesa, bez ikakva vidljiva razloga, na jedinu osobu koja je uvijek

ivala imunitet, Petera Keatinga. Keating je samo slegnuo ramenima i

Luciusom N. Heyerom na ulaznim vratima, uzviknuo je: "Hej, gledaj

sumrak.

znao razlog svojem nemiru osim ako to nije bila iznenadna neaktivnost

koja ga je ostavila samoga. Nije podnosio da bude ostavljen sam.

Zgrabio je tele

doma."

Ellswortha?", "Da, do

Ellswortha!... Oprosti mi Katie... Oprosti draga, nisam htio biti grub, ali

e divno i tako dalje,

ponovno podsjetilo na dosadnu

Zapisima u

kamenu, Ellsworth Toohey je dobio kolumnu pod naslovom "Jedan mali

glas" u Zastavama

kritika da bi zatim prerasla u neformalnu tribinu s koje je Ellsworth

Toohey donosio presude o umjetnosti, literaturi, restoranima New

doveo

Wynanda, osim njega samog. Veliki, masovni susret simpati

jednom

kad se Wynand jednom okomi na tebe, nema ti spasa." Kako god bilo,

svega toga bilo mu je

zlo.

K koncentrirala se na dodavanje hrane u

njegov tanjur.

on dolazi, jednostavno ne bi mogla. U nevjerici se spustio niz stube, do

trenutak je zaboravio vlastitu adresu

luda! Glasno je rekao: "Do vraga s njom!",

prema mjes

bijelo-

ulaza, i nekoliko policajaca. Vrata su bila otvorena. Slabo osvijetljeno

predvorje bilo je prepuno ljudi koji nisu stali u pretrpanu dvoranu:

sjene na ulazu dijelile su prolaznicima propagandne letke. Jedna od njih

Catherine Halsey.

zagledan u

nju.

zadovoljno rekla:

to do vraga..."

"Ali ne mogu! Ja moram..."

predvorja.

a stolu u

"Ostavila si mi poruku? Unutra?"

mo odavde."

"Umuknite vi tamo!", poviknuo je netko iz gomile.

Austena Hellera, ali je o Helleru, najslavnijem kolumnistu Kronike,

izvrsnog,

publikacija, znao dovoljno. Heller je bio podrijetlom iz stare, ugledne

i javnih, na zemlji i na nebu. Heller, kojega su proklinjali propovjednici,

b

posljednjoj predstavi na Broadwayju, srednjovjekovnoj poeziji i

ecizan, sa slabim

tragom engleskog akcenta.

"... i mi moramo znati", Austen Heller govorio je bez emocija,

smo, na

jest imati ga

upanj

civiliziranosti u obrnutom su razmjeru

pod bilo kojim drugim uvjetima, osim onih koje je sam postavio. Ne

postoji nijedan pojmljiv zakon

ih ji prisiljava poslodavce prihvatiti ih.

Petroniusu ,

i zakona."

ima. Catherine je

.

lerova govora: glava ga

Stajao je naslonjen na zid.

ako

jasno:

Ellswortha Monktona Tooheyja!"

Pa, pomislio je Keating, Benett je dobio okladu u uredu. Nekoliko

od onoga koji

, prije nego li i da je

to

eksplodirati, a trajao j

klicali su. Catherine je stajala, otvorenih usta, i bio je potpuno siguran

dodao je glas, mekano, usputno, istodobno prepun emocija i isprike

ko

kao nov jezik, jezik koji se govori prvi put. Bio je

to glas diva.

slijedio taj glas.

"... i tako, prijatelji moji", nastavljao je, "lekcija koju je potrebno

obespravljenih

od svojih sitnih, malih nevolja, od vlastite koristi, od udobnosti, od

okove, u

Organizirajmo se. Organizirajmo se. Organizirajmo se."

Keating je gledao u Catherine. Nije bilo Catherine, postojalo je samo

volji drugoga ljudskog

"Hajdemo odavd

"Da, hajdemo odavde."

no, ali nastavljali

njih, jer je ona dokazivala kako su oboje svjesni istoga, i kako je to

"Da", rekla je Catherine. "Hajdemo, tako je hladno... Nije li to glupo

Bilo je dobro. Izgovorila je. Izgovorila je to posve prirodno, sa zdravom

se trgnulo

, nego zbog razloga

njezine ruke bila je topla.

grad. Govorilo se kako je dan nakon mitinga, Gail Wynand dao

Ellsworthu Tooheyju

sebi."

organizirao je malu proslavu za zaposlene kako bi zab

edi

povodom useljenja, na koji su Guy Francon i Peter Keating bili pozvani,

jer

ga je svaki kvadratn

osmijehom: "Ali ja sam bila sigurna kako ste vi partner gospodina

Fra

svakako to biti." Dani u uredu protjecali su ugodno, bez

a sve ide dobro.

Upravo zato Keating se iznenadio kada je jednog jutra, nedugo

nakon prijema kod Ainsworthovih, ugledao Francona kako krajnje

j sobi Keating je primijetio

Zastava New Yorka, koje su

koje je trebalo odobriti.

vim okolnostima, to

uke. N

bile ovali, nego dva duga, pravokutna reza obrubljena paralelnim

prezriv izraz usana. Njezino lice, njezina blijedo zlatna kosa, njezino

rubu prave boje, koj Keating je stajao

oti.

"Da, ali..." Svjetlo se zapalilo na telefonskoj centrali i recepcionarka

limnula glavom: "Da, gospodine Francon."

hladne svireposti.

"Tko je to?"

Slegnula je ramenima:

"Zamisli sretnika!", uzviknuo je Keating. "Nije mi je prijavio!"

Dominique Francon."

Zastave?"

."

Telefoni su zazvonili i ona se vratila poslu.

Zastava

popu

od zlatnoga mramora, pomislit

nego mramorne. Bla

bi b cija od gipsa,

Prozori na prednjoj strani veliki su i kroz njih ulazi puno svjetla zajedno

na obraze s rupicama, kad god se nagnete kroz prozor vidjeti pada li

-Pickering."

Pokupio je nasumce tri skice sa stola i krenuo Franconu po odobrenje

koje mu nije trebalo.

"...

bilo kakvu ideju o tome u

Okrenuo se

sno, kako bi bilo mnogo

bolje kad je ne bi sreo

10

RALSTON HOLCOMBE NIJE IMAO VIDLJIV VRAT, UMJESTO NJEGA,

mao

ovratniku sitnu, bijelu prhut.

Hodao je ulicama

bijeloga brokata s velikom, crnom leptir- la ispod

b

njezinim dosadnim ruhom, ali je oval brade i trbuha plovio prema

Sve mu je je on bio

prema vlastitim

eklekticizam. U svakom povijesnom razdoblju, izjavio je, arhitekti su

li

preklinjao je arhitekte neka budu moderni i stvaraju u skladu s

renesansa.

Nije imao strpljenja za one malobrojne koji su o suvremenoj

raskinuti sa svime

iznenadnim napadima inspiracije dodao bi golemu kupolu na ravan krov

on je Umjetnik. Njegov je ugled bio ogroman.

umanjivala, znatno.

nama", govorila bi prijateljima. "I pametnije im je da ne izostanu!",

dodavala bi.

iako nerado odvezao do rezidencije Holcombovih, kopije firentinskog

palazza

dosad

zgrade koju je sagradio Ralston Holcombe.

Cije

rom

kroz prozore.

Dnevno svjetlo zamutilo j obojile

ila j

sobe,

Gospodin Ralston Holcombe predsjedao je . Svaki bi

dva mala gutljaja, nestajao u smjeru bara. Dva otmjena batlera skupljala

bila je "mala, ali intelektualna". Njezin sitan stas bio je njezina skrivena

haljinama malog broja i kupovini u trgovinama za mlade. Ljeti se

ti i poniznosti pred

njihovim po

zanimanja za nj lije smrti, teoriju relativnosti,

prijatelja i isticala je taj podatak. Kad bi netko od njih uspio popraviti

danom. Mrzila je

osobita. Arhitekturu je smatrala privatnim posjedom. Krsno ime joj je

bilo Constance, ali je ustanovila kako je vrlo duhovito biti poznata kao

esete, prisiljavala prijatelje da je tako zovu.

Osmjehivala mu se napadno, namigivala na svaku njegovu primjedbu i

pamet ni

Keating je izrazio divljenje novom kapitolu i nestao u smjeru

m

pogledavao prema maketi, ali nikada nije propustio vidjeti tko je gleda,

ostati, da bi ostavio dojam pristojnosti. I naglo stao.

Dominique Francon.

Naslonila se na stup s koktelom u ruci. Nosila je odijelo od crnoga

stvarnosti, zaustavljaju i zrake koje su strujale iz tkiva njezinih ruku,

njezina vrata i lica. Bijela iskra plamena sijala je kao hladan, metalni

"Hej, Pete

, manhattan

"Ne", odbio je Keaiting. "Hvala."

"Entre nous",

"Ovo je kraljevska katastrofa."

"Da",

koju mu je pripremio.

"Ali, plan! Plan! Jesi li vidio na drugome katu... oh", Frankon je stao,

Pogledao je Keatinga, zatim sobu, pa opet Keatinga.

"Dobro", napokon je rekao. "Nemoj poslije kriviti mene. Sam si to

io. Hajde."

je dopustio nepristojnu prodornost, dok se Francon klanjao s

neuvjerljivim veseljem:

"Dominique, draga moja! Da te upoznam... Ovo je Peter Keating,

moja desna ruka. Peter,

"Drago mi je", rekao je Keating blago.

Dominique se naklonila.

udro."

predstavi, ali ja to nisam smjela primijetiti. Svejedno, u redu je, ako smo

to oboje priznali. Sjednite."

e. Na

"Da. Otac vas je morao upozoriti."

"Jest."

vrlo oprezni kad je on u pitanju.

Upoznala sam toliko njegovih desnih ruku da sam postala vrlo

a. Ali vi ste prva koja traje. I izgleda kao da

estitam."

toliko..." Stao je. Znao je kako to nije smio spomenuti, i najgore od

svega, znao je kako nije smio zastati.

"S toliko...?", upitala je meko.

na tome i ostane.

Nemojte ovo shv

kritike. Ali zaista, ovaj Holcombeov kapitol puno je gori, prema svim

hvalili? Ili ste morali?"

"Nemojte mi laskati. Naravno da nisam morala. Mislite li da itko u

"Zato

predstavljao antiklimaks. Pomislila sam kako bi bilo zabavno uzdizati je

u nebesa. I bilo je."

"Vi tako vidite stvari?"

dopustiti preure

"Zato da

stvari koje bih mogla raditi. I zabavnije."

"Ali molim vas, to nije dobar razlog."

"Ja nikad nemam dobar razlog."

"Znate

da vam pomognem. Da ste upravo upoznali mojeg oca i da on radi za

ne vrijede dvije pare."

"Vi to o njima mislite?"

oni misle da ja mislim."

er ja nikada nisam

sin."

"Ali, mislio sam", dodao je, "kako izgleda u prirodi?"

"Ne znam. Nikada ga nisam susrela."

"Niste?"

"Ne."

"Poznajete li Tooheyja?"

"O", rekla je. U njezini

vidio i nije mu se dopao ton slatkoga veselja njezina glasa: "O,

zato

"Vrlo pametno od vas", rekla je. "Prva pametna stvar koju ste

izgovorili."

Ellsworthu Toohey."

idealist, potpuno nepodmitljiv i..."

mi

izvijenih zglavaka, isprepletenih prstiju, dlanova okrenutih prema gore, i

veselo se nasmijala.

Kiki je u pravu. Ona mrzi i

samu pomisao na mene, ali me ipak ponekad mora pozvati. A ja ne

mi povjerovao. Samo

"Ali, zar niste?"

"Nisam. Ne danas. Prema vama sam bila posve nepristojna. Pa, u

to popravim

vas to

ocu da posve odobravam njegovu desnu ruku, i eto, vidite, ne morate se

Nasmijala se.

"Ako to razum

bude i istina."

"Zdravo, Gordon", odgovorila je. Rekla je to sasvim korektno, bez

traga bilo kakve uvredljivosti u mirnoj pristojnosti glasa, ali je nakon

"Sedmi put", rekla je.

"Molim?"

"Ti jednos

ozbiljna."

"Oh, da, Gordone. Upravo sam vodila vrlo ozbiljan razgovor s mojim

prijateljem Peterom Keatingom."

sa svojim prijateljem Peterom Keatingom.

govorili, gospodine Keaiting?", a zatim se s pretjeranim zanimanjem

whiskyem.

"Oh, tu je Eugene Pettingill. Moj omiljeni lik. Moram mu se javiti."

Ustala je i krenula kroz sobu, tijela nagnutog unatrag, prema

iju prisutnih sedamdeseto

Nevoljko se vratio u plesn

grupi gostiju i razgovara s njima. Promatrao je Dominique dok se

nijednom nije pogledala u njegovu smjeru. Nije znao da je li pobijedio

ili je n

Kad je odlazila, uspio se pojaviti na vratima.

pocrvenio.

Na ramenu je osjetio mekani dodir ruke. Iza njega je stajao Francon.

ubu."

li

sami u ugodnoj tami Franconove limuzine.

"Onda?", zloslutno je upitao Francon.

vidio."

nevolja."

."

prema njoj."

Puna iskre

rebao

onako nestati."

"Ja ne znam kako razgovarati s njom", uzdahnuo je Francon. "Nikada

ikad."

ikoga drugoga nema da je preuzme."

"Da."

, ti bi

Zatim se naslonio na sjedalo, kao da ga je umor svladao, kao

Dajte

sve od sebe."

Njegovih pet dizajnera sjedilo je u polukrugu oko njega. "Gotici" je

bilo dosadno, "Razno" je izgledalo obeshrabreno unaprijed, "Renesansa"

je pogledom pratila muhu na stropu. Roark je upitao:

Snyte je slegnuo ramenima i pogledao u njega kao da se zabavlja,

kao da on i Roark dijele neku sramnu tajnu

nije potrebno spominjati.

r

ne bih ni prihvatio izradu tih nacrta da nije u pitanju Austen Heller.

Hellera.

e je utrpao svojih pet projektanata u

vlak za Connecticut kako bi pogledali teren koji je Heller izabrao za

gradnju. Stajali su na usamljenoj, stjenovitoj obali, pet kilometara izvan

e s

nagibom nad morem, nalik uspravnom, kamenom koplju nasuprot

dugome, blijedome obzoru vode.

"Evo", rekao je Snyte, "To je to." Lijeno je vrtio olovku u ruci.

"Prokletstvo, zar ne?" I uzdah

lokaciju, ali nije reagirao pa sam dignuo ruke." Igrao se olovkom.

ostav

kraju olovke. "Pomislite samo na razbijanje i ravnanje ovog vrha."

rag.

"Eto, to je to... Obratite pozornost na nagib stijene i vrstu kamena.

vlak?"

Time je pet

teren.

htio.

prije nego su bili gotovi.

satima, s glavom

naslonjenom na jednu ruku, dok mu je druga visjela niz tijelo, a krv se

umor i prazninu.

stupnjev

mase, h u besprijekornoj harmoniji. Zidovi, od istog

granita kao i stijena, produljivali su njezino okomito kretanje,

valova, ravno naprijed, prema horizontu.

sjedio za stolom. Zatim su njegovi nacrti poslani u Snyteov ured.

Austenu Helleru, verzija koju je odabrao i preuredio John Eric Snyte, a

prozori svedeni na konvencionalnu dimenziju i zatvoreni zelenim

vjetrokaz.

boja.

je... Da, vrlo

Symington je bila nametljiva udovica koja se upravo uselila u

ti kako je strop u

ona nije u stanju boriti se s time. Snyte je pozvao svojega glavnog

Hellera.

u

borama oko

pomaknuo u stranu. Stol do njegova pripadao je Roarku. On je stajao,

Svi zaposleni znali su kako je nedopustivo uznemirivati Snytea kada u

sobu dovodi klijenta.

Snyte je vrhovima prstiju podignuo prozirni papir, kao da nevjesti

Heller se nagnuo naprijed i

htio prekinuti.

e Heller.

Znam da mi, na primjer, ovaj ulaz ne odgovara, to je lijep ulaz, ali

"Ali, dopustite da istaknem nekoliko detalja koje biste morali uzeti u

pojedinosti. Arhitektonski gledano, to je posve ispravno."

"Bez sumnje", rekao je Heller umornim glasom. "Znam. Sigurno ste

u pravu. Samo..." U njegovu glasu postojala je energija koju nije

Roark se okrenuo. Bio je s druge strane stola. Dohvatio je skicu, ruka

ko

iznad mora.

Sve je bilo got

Roark je samo jedanput podignuo glav

pogledao Hellera s druge strane stola. Bilo je to dovoljno za

upoznavanje, bilo je kao stisak ruku. Roark je radio dalje i kad je

u pravilnom redoslijedu crnih poteza. Izvedba nije trajala dulje od pet

minuta.

"Mi smo obojic

razgovarati s vama."

karton i stavio ga

"Ali gospodine Heller", zamuckivao je Snyte, "dopustite da vam

Ispod diskretnog svjetla lampi najskupljega restorana u kojem je

rekao:

sam

nadgledati izgradnju?"

"Da", odgovorio je Roark.

"Oko osam mjeseci."

"Da."

"Istu takvu."

"Gledaj, ja nemam pojma kako se rade ugovori s arhitektom, ali ti to

mojem advokatu na uvid?"

"Da."

ruku koja j

samoga sebe.

"Koliko ti je godina", upitao je Heler, "tko god da si?"

"Howard Roark."

je na stolu i uzeo svoje

nalivpero.

, gl

: "Howard Roark, arhitekt."

11

Howard Roark otvorio je vlastiti ured.

isoko iznad krovova New Yorka. U daljini je mogao vidjeti

obalu rijeke Hudson i obrise malih brodova koji su, pod njegovim

prstima pritisnutim na staklu, plovili rijekom. Imao je radni stol, dva

Howard

bacio ga natrag, pokretom kakvim se sidro baca u more.

tobom."

izgovorio:

"Gledaj prijatel

malo sam izgu , nego zbog

i.

Nadam se da se nisi uvrijedio?"

"Ne", rekao je Roark. "Nisam."

odmah vratiti na posao."

"Ma nemoj? Pa to

"Oprostite, gospodine Snyte."

stalan posao i polagano se pripremati za neovisnost, ako je to tvoj

"Da."

"Ne."

Sad za

potpuno apsurdno!"

komentara, bez prigovora, bez odgovora.

natrag kad se

Hellera. Ipak, odus

Hellera.

Prvi posjetitelj Roarkova ureda bio je Peter Keating.

sveobuhvatnom gestom i rekao:

ji put vidio Roarka.

"Zdravo, Peter", rekao je Roark.

najbolje."

"Vidim, lijepo si se smjestio. Puno svjetla i prostora. Pomalo

neizvjesna, zar ne Howarde?"

"Posve."

"Preuzeo si velik rizik."

"Vjerojatno."

"Tako izgleda, zar ne?"

"Nisam."

"Ne."

siguran i da je spreman odstupi

o,

da, Roark je otvorio svoj ured. Nervozno bi samome sebi odgovorio

iskustva i pu

"Ne, ti ne bi."

nitko

nikada to ne bi pomislio...

"Hvala ti, Peter."

"Jesi li?"

"Nisam o tome mislio."

"Nisi o tome mislio?"

"Onda nisi siguran, Howarde? Nisi?"

.

"Ali rekao si..."

"Posve sam siguran u sve, Peter."

registraciji firme?"

"Predao sam zahtjev."

"Vjerojatno."

me n

kandidat."

"Vjerojatno."

"Reci im neka ne gube vrijeme."

azgovor vodili prije sedam godina

ter, bilo kada."

"U poslu arhitekta."

"Da."

"Znam."

Prva osoba kojoj je Howard javio novosti bio je Henry Cameron.

Hellerom. Zatekao je Camerona u vrtu mokrom od

na tlu ispod svojih nogu. Povremeno

brijeg. Posjetio ga je prije nepunih tjedan dana; ovi susreti bili su

"Mislim da nije."

"Onda?"

"Otvaram svoj ured. Upravo sam potpisao ugovor za svoju prvu

zgradu."

vom, u ritmu pokreta

I dodao: "Pomozi mi da sjednem." Bio je to prvi put da je Cameron

n

ao u prelomljeni

Samo je, kad je Roark odlazio, iznenada rekao:

Zatim je s izrazom krivnje na licu spustio glavu, pogledao u stranu i

promrmljao: "Postajem senilan. Zaboravi."

Vratio se tri dana kasnije. "Postao si prava napast", rekao je

Ispustio je ostale, dugo vremena zagledan u sliku ulaza.

"Pa", napokon je izgovorio. "Ipak sam to do

Pustio je neka mu slika sklizne iz ruke.

se."

Podignuo je sliku.

"Howarde", rekao je. "Pogledaj ovo."

natpisima koje su ljudi klesali iznad ulaza u zamkove i umirali za njih.

ovoga svijeta sva bol dolazi

i

Bo djeti

terasa lebdjele su iznad

Gledao je kvadrate plavetnila obrubljene tankim linijama greda i

stupova, prazne kvadre prostora koje je otrgnuo nebu. Nesvjesno je

reski, kratki zvuci.

ko razmaknutih stopala, kao da se oslanja o

daskama.

,

"Mike", rekao je zapanjeno.

ili je Roark barem tako mislio.

"Mike, ali kako si...?"

"Mike, otkuda ti? Otkud ovakav pad?" Nije mogao vjerovati da bi se

Mike bavio tako malim poslovima poput ovoga.

jest. A

precizan, nepristran, zaustaviti se i davati upute kao da ovo nije njegova

cijevi, ali ne i svoje vlastito.

govorili

odbilo je posao. "Mi se ne bavimo takvim stvarima." "Ne, ne bismo se

tim

Mi radimo konstrukcije koje jesu konstrukci

gospodine da to tvrdite?"

preuz

vu

i mu s

razumijevanjem. Jedanput je rekao:

toliko sretan!"

ivu traku ceste koja je krivudala uz obalu. Pokraj njega je

i

la promukle zvukove i

dovikivala: "Hej!" Ovi su l