vatrogasci-pljevlja.comvatrogasci-pljevlja.com/files/1668544557.doc · Web viewPri ovome dolazi do...

TAKTIKA GAŠENJA POŽARA ZA POLAGANJE STRUČNOG ISPITA

TAKTIKA GAŠENJA POŽARA

Klasifikacija požara sa gledišta vatrogasne intervencije, moguća je na više načina, kao npr:

prema fazama razvoja požara (početni, razbuktali i živo zgarište), prema veličini požara (mali, srednji, veliki i katastrofalni), prema mjestu nastajanja i prema vrsti gorive materije.

Klasifikacija prema fazama razvoja požara

Svaki požar ima tri faze i to: početnu, razbuktalu i fazu živog zgarišta.

Početna faza požara se karakteriše malim intenzitetom izgaranja, relativno niskom temperaturom i sporim širenjem vatre. Dužina trajanja ove faze nije strogo određena i zavisi od materije koja gori (čvrste materije vremenski najduže sagorijevaju).

Razbuktala faza se razlikuje od prethodne po tome što je intenzitet izgaranja najveći. Obično dolazi do rušenja noseće konstrukcije, a često i cijelog objekta. Požar u razbuktaloj fazi je teško lokalizovati, pa su za gašenje potrebne jače snage i više sredstava.

Faza živog zgarišta predstavlja završnu fazu u kojoj je glavna masa gorive materije izgorjela i nema više uslova za stvaranje novih žarišta vatre. Intenzitet izgaranja se postepeno smanjuje, temperatura opada i požar se gasi. Međutim, obavezna je kontrola zgarišta, kako bi se utvrdilo ima li skrivenih žarišta ispod ruševina ili pepela.

Klasifikacija prema veličini požara

Prema veličini požara razlikujemo: male, srednje, velike i katastrofalne (blokovske) požare.

Mali požar je onaj kada je zahvaćena mala količina gorivog materijala (pojedini predmeti, male površine i mala količina goriva). Ako se odmah pristupi gašenju, može se bez teškoća ugaziti raznim priručnim sredstvima ili ručnim vatrogasnim aparatima.

Srednji požar je onaj u kojem su vatrom obuhvaćenajedna ili više prostorija nekog objekta, ili veće količine gorive materije, odnosno manje površine na otvorenom prostoru. Za gašenje požara ove veličine potrebno je angažovanje vatrogasne jedinice jednog odjeljenja (ili voda) koja može dejstvovati sa dva ili tri mlaza vode (ili pjene).

Veliki požari su požari u kojima je zahvaćen krov, čitav sprat, veći podrumski prostor ili čitav objekat. Na otvorenom prostoru ovi požari obično zahvataju veće površine ili veće količine goriva (veća skladišta, požari različitog tečnog goriva i šumski požari...). za gašenje ove vrste požara koristi se vatrogasna jedinica jačine voda ili čete, sa odgovarajućom opremom uz primjenu 6 – 12 mlazeva vode (ili pjene) i upotrebom ostalih specijalnih sredstava za gašenje.Za eventualne druge intervencije (spasavanja ljudi i imovine) neophodna je i dodatna specijalna oprema i vozila.

1/43


Katastrofalni (blokovski) požari su požari koji su zahvatili više objekata, veći kompleks šuma, kao i velike površine otvorenih skladišta. Gašenje ovih požara zahtjeva brojne i dobro opremljene vatrogasne jedinice, a često i angažovanje stanovništva, vojske i jedinica civilne zaštite, uz masovno korišćenje tehnike. Gašenje može trajati danima.

Klasifikacija požara prema mjestu nastajanja

U zavisnosti od mjesta nastajanja, požare dijelimo na:

unutrašnje i spoljašnje požare.

Unutrašnji požari su oni koji se razvijaju u zatvorenom prostoru (prostorije u zgradi, objektu ili u šupljinama konstrukcija). Unutrašnji požar može prerasti u spoljašnji, kada vatra eksplozijom, rušenjem ili na neki drugi način probije pregradu požarnog sektora.Spoljašnji požari nastaju kada su zahvaćeni spoljašnji djelovi objekta ili se požar u potpunosti razvija na otvoreno prostoru, izvan zgrada. Ovdje spadaju prije svega šumski požari, poljski požari, požari otvorenih skladišta, požari na prevoznim sredstvima itd.

Klasifikacija požara prema vrsti gorive materije

Prema vrsti gorive materije i prema mogućnostima gašenja primjenom dređenih sredstava za gašenje, požari se razvrstavaju u pet osnovnih klasa i to: A, B, C, D i E.

Osnovna pravila postupanja vatrogasnih jedinica

Prijem dojave požara

Najčešći oblik dojave požara je telefonom na broj 93 i obično dojavu vrše građani. Kada se zbog moguće zloupotrebe sumnja u vjerodostojnost informacije, šalju se minimalne potrebne snage sa kombinovanim vozilom, da bi mogli započeti intervenciju ukoliko je dojava tačna.Drugi oblik dojave sastoji se u povezivanju štićenog objekta sa centralom koja je smještena u vatrogasnoj jedinici, automatskom vezom, koja u slučaju požara automatski stupa u dejstvo, vatrogasna jedinica interveniše prema unaprijed utvrđenm planu intervencije.Treći način dojave je preko dežurne službe organa unutrašnjih poslova direktnom telefonskom linijom – bez posrednika. Ove su informacije u principu pouzdane ali često nepotpune jer dežurni u OUP po pravilu ne traži detaljnu situaciju – podatke koji su bitni za brzu, adekvatnu i uspješnu intervenciju.Dežurni, koji prima dojavu, mora biti iskusan vatrogasac kako bi za što kraće vrijeme saznao sve bitne podatke vezane za požar, što mu daje mogućnost procjene koje snage da pošalje na intervenciju. Obično su to sledeći podaci:

tačna adresa, odnosno mjesto požara, eventualni podaci o najkraćim putevima kojima se može doći do tog mjesta, šta gori ili kakav materijal gori,

2/43


ima li ljudi u životnoj opasnosti i ko javlja o nastalom požaru i sa kog broja telefona.

Alarmiranje

Uzbuna se izvodi zvučnim signalima – ručnom ili električnom sirenom ili svjetlosnim signalima. Vatrogasci na najbrži mogući način dolaze u garažu, uzimaju ličnu opremu i zauzimaju mjesta u vozilima koja su određena za intervenciju.Kako bi se postigla brzna potrebno je češće vršiti vježbe uz davanje lažnih alarma. Raspored ljudstva po vozilima je usaglašen sa rasporedom po smjenama. Vrijeme polaska se računa 40-60 sekundi.

Izlazak i vožnja do lica mjesta

Vrsta i tip sozila se određuje prema primljenoj dojavi ili po unaprijed razrađenom planu. Ukoliko je informacije nepotpuna šalje se univerzalo vozilo (voda, pjena, prah) koje može samostalno da započne i uspješno okonča intervenciju gašenja. Svi ostali su sa opremom u pripravnosti.Rukovodiocu gašenja, dežurni koji je primio dojavu, daje posebni formular na kojem je adresa izbijanja požara (a eventualno i razrađen plan akcije gašenja ako se radi o objektu od posebnog značaja). Dodatne informacije se mogu dati u toku vožnje radio vezom. Rukovodilac akcije gašenja se po pravilu nalazi u prvom vozilu.Komandno vozilo daje uobičajne signale i vodi kolonu, s tim što vožnja treba da bude brza ali prije svega sigurna, uz poštovanje semafora. Ako je intervencija izuzetno hitna, može se voditi i jednosmjernim putem, u pravcu koji je za opšti saobraćaj zabranjen, uz stalni rad sirene vozila, kako bi upozorili ostale učesnike u saobraćaju. Vatrogasna vozila se za vrijeme vožnje ne smiju preticati.U toku vožnje obavještenja pojedinaca da je požar ugašen i slično, ne smiju se uzimati u obzir. Zaustavljanje vozila i njihov povratak u toku vožnje može narediti samo komandni centar.U urbanim sredinama postavlja se pred vatrogasce zahtjev da se od momenta dojave požara, do najudaljenije tačke grada stiže za 15 minuta. U tom cilju, grade se i satelitske vatrogasne stanice kako bi se ispunio ovaj zahtjev.Ako u toku vožnje dođe do eventualnih saobraćajnih nezgoda na licu mjesta ostaje zamjenik komandira odjeljenja da bi obavio sve formalnosti, pri čemu se obilježava tačan položaj vozila, a vatrogasno vozilo nastavlja put ka objektu u požaru jer se u njemu može naći više ugroženih ljudskih života.Po dolasku na lice mejsta vozilo se parkira tako da su ulaz i izlaz slobodni. Vozila ne smiju biti izložena dejstvu vatre (toplotnom zračenju i varnicama). Poziciju vozila određuje rukovodilac akcije gašenja.

Priprema za pravilnu akciju gašenja

Da bi akcija gašenja bila uspješna, moraju se poštovati sledeća načela: upoznati se sa situacijom na licu mjesta da bi se dobio opšti uvid u situaciju, zbog

čega se mora izvršiti izviđanje, izvršiti procjenu situacije, na temelju izviđanja,

3/43


postaviti plan (koncepciju) gašenja požara i donijeti odluku o primjeni istog i izdati određene komande za rad, da bi se isti realizovao.

Izviđanje

Rukovodilac akcije gašenja mora po dolasku na mjesto sagledati situaciju i prikupiti potrebne informacije, a prije svega:

veličinu opasnosti koja prijeti ljudima, životinjama i imovini (predmetima), jačinu vlastitih snaga i sredstava potrebnih za gašenje požara.

Veličina opasnosti određena je prije svega veličinom požara, vrstom materijala koji gore, konstrukcijom objekta, izdržljivošću granica požarnog sektora i sl.U cilju utvrđivanja pojedinosti postojećih opasnosti bitno je ustanoviti:

gdje gori, šta gori, kako gori, da li su ugroženi ljudi ili eventualno životinje, da li postoje posebne opsnosti po učesnike gašenja, da li su ugrožena materijalna dobra izuzetne vrijednosti (novčane ili kulturno-

istorijske), da li postoji opasnost od proširenja, opasnost od rušenja, da li postoje posebne opasnosti (radioaktivna, hemijska i biološka kontaminacija) kakvi su putevi za intervenciju i evakuaciju.

Ovi podaci se mogu dobiti iz opeativnog plama ukoliko je isti sačinjen. Izviđanje mora biti aktivno, a izviđačku grupu sačinjavaju, pored rukovodioca gašenja, obično još 2-3 vatrogasca.Pri izviđanju u zadimljenim prostorijama treba osluškivati ima li jecanja (znak da ima ljudi). Ako ima informacija o mestu nalaženja ljudi, ako ih vatrogasci tamo ne nađu mora se detaljno pretražiti ceo prostor. Izjave građana da u objektima nema ljudi smatraju se neproverenim. Provera prostorija vrši se u svim slučajevima, i samo nakon detaljnog pegleda uveravaju se da nema ljudi taj rad se prekida.Ako na požarima nema opasnosti po ljude, izviđačke grupe se usredsređuju na otkrivanje žarišta požara i njegove granice, što je često puta veoma otežano.Skrivena žarišta požara u raznim šupljinama, tehničkim kanalima i ventilacionim sistemima veoma je teško otkriti. Mesta žarišta požara su veoma često udaljena od mesta gde izbija dim ili visoka temperatura. Izviđanje se često puta može vršiti na osnovu promene boje metala, maltera ili farbe, po sluhu i dr. Za pravilno izviđanje u tim slučajevima veoma često je potrebno otvaranje konstrukcije ili razbijanje pojedinih delova. Zbog naglog širenja požara, takve aktivnosti se obavljaju tek kad se prethodno obezbede sredstva za gašenje požara (npr. voda na mlaznici).Izviđanje požara je različito i ima svoje specifičnosti u zavisnosti od objekta u kome je nastao požar.U zadimljenim prostorijama, žarište se određuje po odbljescima plamena, zvuku gorenja (pucketanju), stepenu zagrejanosti dima. Po mirisu dima može se otprilike odrediti šta gori.

4/43


Do žarišta požara u objektima dolazi se najkraćim i najpovoljnijim putevima (vrata, stpenice, hodnici). Ako su putevi odsečeni vatrom ili su zadimljeni, koriste se prozorski otvori, požarno stepenište, lestve i platforme. U pojedinim slučajevima u prostorije se može ući kroz specijalno napravljene otvore u zidovima.U zadimljenim prostorijama treba se kretati uz zidove, bliže prozorima, uspravno ako dim ide odozdo a pognuto ili puzeći ako je dim u gornjem delu. Vatrogasci se u zadimljenoj prostoriji ili po mraku kreću po jedan u koloni. Pred ulazom u zadimljenu prostoriju proverava se količina vazduha ili kiseonika u izolacionim aparatima. Postoji pravilo, da se za povratak sa mesta gde je vršeno izviđanje, ili gašenje požara, mora obezbediti 1,5 puta veća količina vazduha ili kiseonika nego za dolazak do tog mesta.Put kretanja izviđačke grupe se detaljno pregleda opipavanjem nogom i kuckanjem sekiricom. Na stepeništu izviđačke grupe se pridržavaju zidova jer gelenderi mogu biti vreli i oštećeni.Ulaženje u prostoriju zahvaćenu požarom vrši se opreznim otvaranjem vrata, sa vodom na mlaznici a vatrogasci se zaklone iza zida ili samih vrata (sl). Vrata od prostorije u koju se ulazi ostaju otvorena (ako postoje zatvarači vrata se podglavljuju u otvorenom položaju). Okvir vrata i sama vrata mogu se pre otvaranja politi i ohladiti raspršenim mlazom vode.Snop svetlosti ručnih lampi, usmerava se ispred nogu, kako bi se video put kretanja. U mnogim slučajevima izviđačke grupe još u toku izviđanja uspešno gase požare sa opremom koja se zatekne na mestu požara (zidni hidranti, ručni vatrogasni aparati, priručna sredstva), ili evakuisati imovinu koja nije zahvaćena požarom, zatvoriti prozore i vrata, iznose boce sa zapaljivim gasovima i dr.

Ulaženje i kretanje u prostorijama zahvaćenim požaroma) nepravilno b) pravilno c) pravilno d) kretanje u zadimljenoj prostoriji

5/43

a) b)

c) d)


Procjena situacije

Procjena situacije se zasniva na svim prikupljenim saznanjima i od bitnog je uticaja na ishod intervencije. Osnovni zadatak je da se definiše šta treba učiniti da se uočene opasnosti otklone i kojim redom, s obzirom na raspoložive snage.

Koncepcija gašenja i odluka o gašenju

Iz procjene situacije rezultira odluka o načinu intervencije. Ona mora biti kratka i jasna, a definiše:

da li izvršiti napad ili odbranu (pasivnu ili aktivnu), podjela zadataka u okviru raspoloživih snaga (ko šta radi), način snabdjevanja sredstvima za gašenje (ako je voda – vodozahvat, način dopreme i

sl.), koja oprema i sredstva će se koristiti u intervenciji (vrste vozila, zaštitna oprema, voda

– pjena, raspršeni mlaz), putevi prilaza za intervenciju (direktan ulaz u objekat, preko krova srušenog objekta,

sa lestava, sa zadnje strane objekta itd) i kakav je oblik navale i kakav je nastup jedinice (unutrašnja navala, kombinovana ili

spoljašnja navala, relejni nastup, odvojeni nastup itd.).

Komanda za rad

Naređenje – komanda se daje da bi se plan gašenja i odluka realizovali.Komanda mora biti glasna, razumljiva, mirna, kategorična, kratka, realna i potpuna. Komanda mora da definiše nedvosmisleno: ko treba da izvrši zadatak, šta treba da se izvrši, gdje i sa kojim sredstvima.Rukovodilac gašenja ne izdaje direktna naređenja ljudstvu, već rukovodiocima pojedinih jedinica (komandiri čete – komandiru vodova – ovi komandirima odjeljenja itd.). Takođe nije dozvoljeno njihovo direktno angažovanje pri gašenju (npr. rukovanje mlazom), već se treba posvetiti praćenju intervencije gašenja, usmjeravanju iste i brizi o bezbjednosti neposrednih izvršioca.Kako u toku akcije gašenja može doći do promjene situacije, moguće su izmjene u cilju pregrupisavanja i preorjentisanja snaga. Ovo pregrupisavanje, u zavisnosti od potreba, može biti djelimično ili potpuno. Načelno, ukoliko je moguće nastale probleme treba riješiti ubacivanjem rezervnih snaga, pregrupisavanje u toku same akcije treba izbjegavati. Bitno je obezbijediti, naročito kod većih požara, odgovarajuće rezervne snage, koje bi u slučaju potrebe mogle odmah da se uključe u intervenciju gašenja, kao i rezervna vozila i pumpe, kako bi se izvršila izmjena onih koje u toku intervencije otkažu.

TAKTIČKO (BORBENO) RAZVIJANJE

Taktičko (borbeno) razvijanje - postavljanje vatrogasnih sredstava za neposredno dejstvo u cilju sprečavanja ili gašenja.

6/43


Po dalasku vatrogasne jedinice na mesto požara, uporedo sa izviđanjem, vrši se taktičko (borbeno) razvijanje, tj. dovođenje snaga i sredstava u stanje gotovosti za izvršenje taktičkih zadataka.Potpuno taktičko razvijanje predstavlja postavljanje vatrogasnih pruga za dopremanje sredstva za gašenje i izlazak mlaznica na borbene (taktičke) položaje.U većini akcija gašenja požara, vatrogasne jedinice koriste vodu kao osnovno sredstvo za gašenje. Osnovni uslov za uspešnost intervencije je neprekidno snabdevanje mesta požara sa dovoljnom količinom vode.Taktičko (borbeno) razvijanje predstavlja i niz pratećih aktivnosti, postavljanje opreme za osvetljavanje, obezbeđivanje nesmetane komunikacije sredstvima veze i dr.Polaganje potisnih pruga - Brzina gašenja požara direktno zavisi od brzine polaganja odvodnih pruga.Uvežbanost SVS sa odgovarajućim iskustvom i sredstvima, omogućava da se vreme potrebno za polaganje odvodnih pruga smanji na najmanju moguću meru. Pri polaganju odvodnih pruga za snabdevanje vodom treba se pridržavati određenih pravila.Put odvodnih pruga mora biti što je moguće kraći, sa ciljem smanjenja gubitka pritiska usled otpora trenja koji se javlja u cevovodu. Na bazi konkretne situacije, donosi se odluka da li neku prepreku na putu, treba zaobići ili ne, ili tražiti alternativni put za polaganje pruge. Pravilno postavljena pruga podrazumeva njeno razvijanje uz ivicu trotoara, a kad se mora savladati širina ulice, na određenim mestima treba postaviti prelazne mostove kojima se obezbeđuje funkcionisanje saobraćaja i izbegavaju se oštri uglovi pri formiranju pruge.Pruga za gašenje požara se može razvijati dvojako: bacanjem ili spajanjem nekoliko dužina creva koje se zatim razvlače, što se dosta koristi u uslovima postavljanja pruge preko fasade. Za brzu navalu, a to znači kod korištenja creva sa vitla, razvlačenjem gumenog creva se brzo dolazi do mesta požara.Važno je tačno odrediti potreban broj creva za savlađivanje određenih rastojanja, a određivanje manjeg broja od stvarno potrebnog izazvaće zastoj u toku rada. Okvirno je potrebno 1,2m creva za svaki metar na terenu, a treba predvideti i određenu rezervnu dužinu creva koja omogućava pomeranje mlaza shodno situaciji na požaru.Kod formiranja pruge za gašenje požara na višespratnicama postoje sledeće mogućnosti za njeno postavljanje: polaganje uz stepenice, polaganje unutar stpenišnog otvora između stepeništa po vertikali i povlaćenjem pruge preko fasade objekta. Kada to situacija dozvoljava, prugu treba povlačiti pomoću konopca uz fasadu zgrade i te aktivnosti vrši najčešće izviđačka grupa, koja je u tom momentu i navalna. Vertikalno povlačenje pruge uz fasadu omogućava veću brzinu postavljanja i mogućnost brzog otpočinjanja akcije gašenja. Zbog bitno smanjenog broja angažovanih creva u pruzi, manji su otpori trenja. Loša strana ovog načina povlačenja pruge je isključenje cele pruge u slučaju pucanja creva ili otkačinjanja usled težine i destva vodenog stuba u crevima. Creva se moraju vezati držacima na više mesta po vertikali. Polaganje creva unutar objekta između krakova stepeništa po vertikali, zadržava sve osnovne karakteristike iz prethodne postavke, osim što je na taj način uvećan gubitak usled otpora trenja, zbog nešto veće dužine creva.Kada situacija na požaru zahteva i uslovljava polaganje pruge unutar stepenišnog prostora, pruga se polaže na stepenišnom prostoru zgrade. Loše strane formiranja pruge na ovaj način je duže vreme za njeno formiranje, potreba za velikim brojem creva, veliki otpori trenja i gubitak pritiska u cevovodu. Dobre strane su brza mogućnost zamene oštećenog creva i mogućnost nastavljanja pruge radi savlađivanja rastojanja od mlazničara do žarišta požara. Korišćenje gumenog creva sa vitla omogućava bržu akciju gašenja, ali i ograničava gašenje

7/43


požara koji se nalaze na većoj udaljenosti od instalirane dužine creva na vitlu. Ovaj problem je posebno izražen kod korišćenja vozila sa prahom za gašenje (minimalna dužina creva je 40 metara). Položaj razdelnice – Razdelnica ima ulogu da omogući istovremeni nastup SVS sa tri mlaza. Razdelnica se postavlja na sprat niže od mesta intervenisanja, kada su u pitanju spratni prostori, što omogućava aktivno gašenje i zaštitu susednih površina. Pri izboru mesta postavljanja razdelnice treba tražiti da ona bude postavljena što je moguće bliže požaru, radi efikasnog nastupa pri gašenju i uspostavljanja komunikacije između mlazničara i lica koje se nalazi na razdelnici.Ako se radi o požaru prizemlja, razdelnicu treba postaviti u hol ili ispred ulaza, a ako se radi o požaru krovne konstrukcije, koja je izrađena od armiranobetonskih međuspratnih konstrukcija, razdelnice treba postavljati na krovu. Veza između sabirnice i razdelnice se ostvaruje postavljanjem B pruge, a od razdelnice može ici kombinacija B i C mlazeva, u zavisnosti od potrebe.Ako je u pitanju požar podrumskog prostora, razdelnicu treba postaviti tako da se nalazi što je moguće bliže žarištu, ali da ujedno omogućava dejstvo mlazeva kojima se sprečava širenje požara po vrtikali objekta. (Zbog zadimljavanja stepenišnog prostora razdelnica se u ovom slučaju najčešće postavlja na ulazu ili ispred ulaza u objekat). Mesto postavljanja razdelnice mora biti slobodno. Razdelnica se postavlja na ravnu i stabilnu podlogu.Međumešalica se postavlja na odvodnoj pruzi od razdelnice. Osnovni zahtev je da se međumešalica treba postaviti na minimalno jednoj dužini creva od mlaznice za penu (da se dovoljno izmeša voda i koncentrat za penu).

Polaganje odvodne

pruge unutar

stepenišnog prostora objekta

Položaj sabirnice – Sabirnica se obično postavlja na prvoj dužini “B“ pruge, sa ciljem neprekidnog snabdevanja mesta požara potrebnim količinama vode. Kada se iz jedne cisterne vatrogasnog vozila iskoristi raspoloživa količina vode, tada se uključuje pumpa na drugom vozilu koje je spojeno sabirnicom. Važno je da pritisak pumpe vozila koje se priključuje bude za jedan bar veći od dotadašnjeg pritiska, da klapna u razdelnici omogući nesmetano iskljucivanje dotadašnjeg napajanja. Sabirnica se postavlja izvan objekta na slobodnom i pristupačnom prostoru.Rad navalne grupe - Navalna grupa: mlazničar i njegov pomoćnik, prvi ulaze u objekat u kome se odvija požar pokušavajući da ograniče njegovo širenje, a potom i da ga likvidiraju.Da bi ušli u prostor u kome se odvija požar i u kome je velika koncentracija dima i ostalih produkata gorenja moraju se odgovarajuće zaštititi. Zaštita se odnosi na korišćenje lične

8/43


zaštitne opreme i izolacionih aparata, kojima se obezbeđuje normalan tok disanja u uslovima velike koncentracije dima i toksičnih produkata gorenja.Sam čin otvaranja vrata u delu prostora gde se požar odvija mora se izvesti krajnje obazrivo, uz preduzimanje odgovarajućih preventivnih mera:

ulaz u deo prostora u kome se odvija požar je dozvoljen ako je pruga formirana i ako je dobijena voda na mlaznici,

ulaz u deo objekta u kome je veliko zadimljavanje može realizovati grupa od najmanje dva vatrogasca, zbog mogućeg stepena opasnosti od eksplozije, obrušavanja ili toplotnog dejstva prouzrokovanog požarom,

otvaranje vrata se mora izvesti krajnje obazrivo. Ukoliko se unutar nekog zatvorenog prostora čuje pucketanje, intenzivan razvoj požara, to znači da je došlo do razvoja produkata potpunog gorenja, otvorenog plamena i intenzivnog razvoja toplote. Ako toga nema, a vrata su topla, unutar prostora gde je izbio požar usled smanjenog dotoka kiseonika prouzrokovano je njegovo prinudno stišavanje. Razvoj nepotpunih produkata gorenja je intenzivan i uz postojanje temperature i žarišta, nepažljivim otvaranjem vrata, može da se izazove nastanak eksplozije i da se intenzivira proces gorenja. Zato navalna grupa ulazi pažljivo otvarajući vrata, a ostali članovi navalne grupe u momentu otvaranja vrata, treba da budu zaštićeni nekim pregradnim zidom. Uz zaštitu vodene magle ili drugog sredstva za gašenje oni pristupaju gašenju požara.

Izvan prostora koji gori kao rezerva angažuje se još jedna grupa sa ciljem pružanja pomoći ekipi koja je ušla, ili je angažovana na štićenju susednog prostora. Ukoliko dođe do povređivanja nekog od članova navalne grupe, obavezno ga treba izvesti na siguran prostor, pružiti mu prvu pomoć i, ako je to potebno, prebaciti ga do medicinske ustanove.Za uspeh toka gašenja je od izuzetnog značaja dobro osvetljenje mesta intervencije, kao i ostvarivanje komunikacije između ekipa angažovanih u toku gašenja i RGP i KOC-a ili operativnog štaba. Za omogućavanje uslova bolje vidljivosti, pored lampi i agregata kojima se osvetljava mesto intervencije, neophodno je provetravanje prostora. Ono može biti ostvareno prirodnim ili prinudnim putem. Prirodno provetravanje podrazumeva otvaranje otvora unutar prostora kojima se intenzivira ulaz svežeg vazduha i izlaz zagrejanih produkata gorenja i omogućava bolja vidljivost. Prinudno provetravanje se postiže korišćenjem ventilatora ili dimovuka, pomoću kojih se sa određenog mesta izbacuju produkti gorenja.Napad na žarište požara unutar prostora se vrši uz angažovanje jednog, dva ili više mlazeva, shodno datim uslovima požara. Dejstvo više grupa na isto žarište požara podrazumeva brže gašenje sa manje štete i posledica.U primarne opasnosti, pored mogućnosti eksplozije i trovanja u uslovima neadekvatne zaštite, spada i mogućnost povređivanja usled rušenja konstrukcije. To nalaže posebnu prisebnost i sagledavanje celokupnog prostora kako radi određivanja pravca širenja požara, tako i radi utvrđivanja mogućnosti rušenja konstrukcije.Rad mlazničara - Efikasan i uspešan rad mlazničara je jedan od primarnih elemenata koji odlučuju o stepenu uspeha gašenja požara.Mlazničari treba da budu oni vatrogasci koji su dovoljno iskusni i stručni da se upuste u gašenje požara, a samim tim i sa brojnim rizicima u toku gašenja. Sagledavanjem mogućih opasnosti u toku intervencije, mlazničari svojom pokretljivošću i mobilnošću pokušavaju da

9/43


stepen rizika svedu na najmanju moguću meru. Kretanje ka žarištu požara, presecanje pravca širenja požara i sve aktivnosti vezane za tok gašenja moraju se odvijati pažljivo i uz puno osmatranje situacije.Požaru treba prići što je moguće bliže i usmeriti sredstvo za gašenje prema žarištu. Duže usmeravanje sredstva za gašenje prema određenoj površini, podrazumeva nalivanje sredstva za gašenje i ne donosi posebne rezultate. Ako se uzme potrebna količina sredstva za gašenje i ako se ona nabacuje po određenim gorivim površinama po cik-cak liniji, povećaće se efikasnost gašenja, uz smanjeni utrošak sredstava.Mlaz vode se najčešće usmerava u podnožje požara sa ciljem hlađenja žarišta, a potom se hladi i okolna površina po potrebi. Nabacivanje sredstava sa određenih visina prema žarištu dovodi do hlađenja gorivih predmeta, a potom se gašenje usmerava ka žarištu. Za koji će se od navedenih postupaka mlazničar opredeliti, zavisi od njegove procene konkretne sutuacije.Česta je potreba da se raskrče delovi konstrukcije koji su rasuti po podu kako bi se prekinuo proces gorenja, koji se odvija ispod njih. To se radi uz upotrebu odgovarajućeg razvalnog alata. Ista potreba postoji i u uslovima gašenja delova zapaljene meduspratne konstrukcije ili drvenih greda na plafonima.Na zahtev mlazničara, pruga može biti produžena, a to znači prekid napajanja mesta požara određenim sredstvom. Samo u tom slučaju, ili kod prekida gašenja požara, mlazničar ostaje bez sredstava za gašenje. U uslovima intenzivnog razvoja požara, u procesu aktivnog gašenja, mlazničar uvek mora imati na raspolaganju dovoljnu količinu sredstava za gašenje.Rad mlazničara se mora odvijati u okviru timskog rada, a to znači da je obavezno komuniciranje sa RGP, vozačem koji reguliše pritisak na pumpi, i sa ostalim mlazničarima.Elektro-energetske instalacije u prostoru u kome se odvija akcija gašenja predstavljaju stalnu opasnost. Gašenje podrazumeva njihovo isključivanje iz izvora napajanja, a ako to nije moguće, mlazničar po svojoj slobodnoj proceni odlučuje da li će otpočeti gašenje. Ako električne instalacije ostaju pod naponom, tada se moraju preduzeti mere zaštite u vidu poštovanja potrebnog bezbednosnog odstojanja i pravilnog izbora vrste mlaza.Otvaranje ili rušenje delova konstrukcija mora biti dobro organizovano i stručno urađeno. Delovi konstrukcija se ne smeju bacati već dodavati da bi se sprečila mogućnost njihovog oštećenja. Kod prinudnog otvaranja otvora (vrata i prozori) treba težiti da eventualno oštećenje bude što manje. To znači da treba koristiti odgovarajuću razvalnu opremu.Izbor sredstava za gašenje zavisi od karaktera gorive materije. Ako neadekvatno sredstvo nabacujemo na gorivu materiju, to može biti uzrok velikih oštećenja. U uslovima požara na objektu gde je instalirana osetljiva i vredna elektronska oprema, upotreba vode kao sredstva za gašenje nije dozvoljena, već treba koristiti druga primerena sredstva.

Rad mlaznicara i pomocnikaZamena oštećenog creva na odvodnoj pruzi od pumpe do razdelnice zahteva prekid dovoda sredstava za gašenje, o čemu treba blagovremeno informisati mlazničara.Zahtev mlazničara za povećanjem ili smanjenjem pritiska znači da to treba postepeno činiti.Završetak gašenja, priprema za povratak i povratak jedinice

10/43


Kada su glavna žarišta savladana, pažljivim pregledom se utvrđuje ima li zaostalih žarišta, djelova konstrukcija sklonih rušenju koje se podupiru (a kad nije moguće treba ih porušiti), evakuisana imovina se vraća u prostorije, ukoliko su one u upotrebljivom stanju.Ukoliko postoji sumnja da bi se požar mogao ponovo javiti, treba ostaviti vatrogasnu stražu, koja sa odgovarajućom opremom i sredstvima može brzo i efikasno intervenisati. Potrebno je obezbijediti stalnu vezu straže sa jedinicom.Povratak odjeljenja, vodova ili pojedinaca može se narediti i prije okončanja akcije gašenja ukoliko se procjeni da je požar lokalizovan i da se sa manjim snagama može uspješno gasiti. U tom slučaju, rukovodilac akcije gašenja naređuje «pripremu za povratak» koja se satoji u skupljanju vatrogasnih crijeva i njihovom smještanju u vozila, skupljanju opreme i sprava koje su korištene kod intervencije. Tek kad se provjeri da je sva oprema vraćena u spremnike vozila (najbolje poređenjem sa listom inventara), naređuje se povratak. Obavezna je prethodna provjera da li su svi ljudi na mjestu i da li je raspremanje izvršeno pravilno. U ovoj fazi rukovodilac skuplja i sve elemente koji su mu potrebni za sastavljanje izvještaja o akciji gašenja.Pošto je sve obavljeno, rukovodilac gašenja naređuje ulazak u vozila i povratak.Vozila u povratku idu najkraćim putem, poštujući sve saobraćajne propise, bez upotrebe alarmnih signala (sirena i svjetala). Poredak je isti kao i pri odlasku na intervenciju.Po dolasku u vatrogasni dom, vrši se pranje vozila i opreme, punjenje sredstava za gašenje, zamjena upotrebljenih crijeva i kontrola ispravnosti alata, opreme, a prije svega zaštitnih sredstava. Vozilo se puni gorivom i potpuno čisto i ponovo spremno za intervenciju se stavlja u garažu, okrenuto u smjeru izlaza iz garaže.Ljudstvo se takođe dovodi u stanje potpune mobilnosti (zamjena mokre odjeće i obuće), saniranje povreda itd.Poslije svake akcije obavezno je sačinjavanje izvještaja, a sa cijelom jedinicom analiza akcije gašenja.

Osnovna pravila razvoja požara

Da bi se početni požar razvio, potrebna mu je toplota, dovoljno vazduha i vrijeme tj. što je zapaljivi materijal bliži vatri, izložen duže vremena, pod pretpostavkom da ima dovoljno vazduha, dolazi do proširenja požara na okolinu, stvaranje većih žarišta uz razvijanje visokih temperatura.Iznad vatre dolazi do strujanja zagrejanog vazduha i gasova koji se naglo dižu u vis, pri čemu okolni hladan vazduh struji prema žarištu, što omoguće priliv novih količina kiseonika, čime se utiče na produžetak procesa gašenja.Kod požara na otvorenom uvijek je prisutna dovoljna količina vazduha za njegov razvoj, brzo širenje i potpuno izgaranje. Na pravac širenja požara, od bitnog je uticaja vjetar, koji je prisutan u momentu izbijanja požara. Ukoliko je vjetar jače snage, on će toplotno zračenje usmjeriti na jednu stranu (u pravcu duvanja), pa će se svi objekti na tom pravcu naći izloženi povišenoj temperaturi, iskrama i letećim ugarcima. Ukoliko se u zgarištu nađu velike količine gorivog materijala, oslobodiće se ogromne količine toplote, vazdušno strujanje će biti intenzivno i dostići će veliku brzinu tako da se u žarištu stvara vakuum, koji povećava dotok svježeg vazduha prema žarištu, pri čemu dolazi do tzv. «požarne oluje». Ova pojava je izuzetno opasna za ljude na intervenciji jer mogu biti uvučeni u žarište i ugušeni usled nedostatka kiseonika. Za razliku od ovoga, kod požara u zatvorenom prostoru nastaje postepeno povećanje temperature i zagrijevanje svih predmeta koji su u tom prostoru, a isto

11/43


tako i svih djelova objekta (pod, zidovi, tavanica, prozori itd.). Pri ovome dolazi do strujanja toplog vazduha naviše i uz tavanicu u druge prostorije, odnosno kroz otvore na plafonu na druge etaže.Ukoliko je prostorija zatvorena, u njoj postepeno dolazi do nagomilavanja toplog (užarenog) vazduha, odnosno gasovitih produkata sagorijevanja i dima. Zbog stalnog zagrijevanja raste pritisak, što može dovesti do pucanja prozorskog stakla, rušenja zidova i vrata, a što opet dovodi do proširenja požara i po horizontali i po vertikali. U trenutku otvaranja prozora i vrata (ili lomljenja stakla) nastaje trenutno sagorijevanje ovih gasova u vidu plamena, koji pali sve pred sobom i proširuje požar.Pomenuto zagrijevanje unutar objekta, može dovesti do zagrijevanja nosećih konstrukcija i gubitka njihovih nosećih svojstava, što ima za posledicu rušenje ili deformaciju objekta kao i dalje širenje požara.Požar može da se proširi spoljašnjim ili unutrašnjim putevima tj. kroz prozore, sa krova, preko zidova ili konstrukcija odnosno vrata, međuspratne konstrukcije, ventilacione otvore, liftovske i stepenišne prostore, cijevi, elektro-instalcije i sl.Suštinski faktori koji utiču na razvoj požara su:

hemijski sastav gorive materije, njena veličina i stanje u kojem se nalazi, količina kiseonika (vazduha) koja je prisutna i strujanje u zoni požara (što je više

kiseonika to se vatra brže razvija), toplota koja se razvija pri gorenju (njena jačina zavisi od toplotne vrijednosti gorive

materije, te količine i brzine sagorijevanja), objekat ili teren gdje se požar razvija (otvoreni ili zatvoreni prostor), vremenske prilike (vjetar) i eksplozija i druge pojave (rušenje, gasovi i sl.).

U prvoj fazi požara, ne postižu se maksimalne temperature gorenja. Sve materije koje se nalaze u zoni požara, nijesu zagrijane iznad tačke paljenja, neke gore a neke ne, iako su stvoreni uslovi da se brzo zapale.U drugoj fazi požar se proširio na sve gorive predmete u određenom prostoru, jer su isti dostigli tačke paljenja. Postignuta je maksimalna temperatura gorenja.U trećoj fazi, požar još uvijek traje, ali postepeno temperatura u centru – žarištu požara opada jer nema više gorivih materija, a požar se širi i pomjera ka granicama požarnog sektora.U četvrtoj fazi, dolazi do osjetnog pada temperature u centru požara, pošto su sve gorive materije izgorjele.U prvom vremenskom intervalu požar se širi i razvija unutar prostora gdje je izbio. Prostor se puni dimom i produktima gorenja, temperatura i pritisak rastu (uz mogućnost eksplozije).U drugom vremenskom intervalu dolazi do prodora vatre kroz mjesta najmanje otporna na vatru, vatra zahvata nove prostorije, a uz dotok novih količina vazduha vatra prelazi u razvijeni požar.U trećem vremenskom intervalu, vatra jenjava u prostoru gdje je nastala, dolazi do rušenja objekta, prenošenja na druge prostorije i spratove novih žarišta.

12/43


Požarni sektori i mogućnosti proširenja požara

Požarni sektor predstavlja dio objekta odvojen protivpožarnim pregradama određene otpornosti od ostalih djelova objekta, sa ciljem da se požar ograniči na manju površinu.Granice požarnog sektora su u principu i mjesta gdje će vatrogasne jedinice pružiti vatri otpor, ukoliko ne uspiju da požar lokalizuju unutar istog. Ako se vatra zadrži i ugasi unutar sektora u kojem je zatečena, intervencija gašenja se smatra uspješnom. Prilikom požara u objektima, požarni sektor ograničavaju uvijek osnovni elementi konstrukcije, zidovi i tavanice. Usled dejstva vatre, moguće je rušenje pojedinih elemenata, pri čemu požar prelazi u drugi požarni sektor.Dejstvo toplote, prilikom požara u objektima, u najvećoj mjeri je usmjereno naviše, pa su zato tavanice najviše ugrožene. Djelovanje po horizontali, na obodne zidove je nešto slabije, ali još uvijek dovoljno da ugrozi susjedne prostorije, dok je mogućnost pregorevanja poda prisutna (pri čemu se požar prenosi na niže etaže), ali je potrebno znatno duže vrijeme.U suštini otpornost prema požaru, izražava minimalnu vremensku izdržljivost konstrukcije u požaru, u toku kojeg jedan elemenat ili cijela konstrukcija produžava da vrši svoju funkciju iako je izložena dejstvu vatre.Požarno opterećenje je količina toplote koja se oslobodi pri potpunom sagorijevanju materijala, izražena po jedinici površine prostora za koji se požarno opterećenje izračunava. Da bi se ono odredilo treba obuhvatiti uskladišteni materijal i namještaj, gorivi materijal u konstrukcijama, instalacijama i drugoj opremi. Od njega zavisi, prije svega, kolika će se temperatura dostići u zatvorenom prostoru, kao i mogućnost daljeg širenja požara.

Gašenje požara materija raznih agregatnih stanja i fizičko-hemijskih osobina, primjenom odgovarajućih sredstava i metoda gašenja (taktička primjena sredstava za gašenje)

Taktička primjena vode za gašenje požara

Vodu možemo upotrijebiti za gašenje većine požara, ali je ne možemo koristiti za gašenje kalijuma i natrijuma, jer se oni u dodiru sa vodom pale, zatim požare metalnih karbida (C 2H2-acetilen) kao i požara na električnim instalacijama. Voda se ne preporučuje ni za požare lako-zapaljivih tečnosti, usijane metalne mase itd.Voda se koristi za gašenje požara u obliku: punog, raspršenog mlaza i vodene magle.Pun mlaz se koristi kada su potrebne velike količine vode u relativno kratkom vremenu ili kada je potrebno postići mehnički efekat mlaza. Što je mlaz uži a pritisak veći, to je njegov učinak veći.S obzirom da samo kompaktan mlaz ima potrebnu energiju za gašenje, to se zadnji dio mlaza koristi uglavnom za hlađenje rezervoara, zidova objekata, lokalizaciju požara itd.Dužina mlaza zavisi od: presjeka završnog dijela mlaznice koji oblikuje mlaz (usnika), pritiska, vrste mlaznice i presjeka vatrogasnih crijeva. Pored ovoga, na dužinu mlaza utiče i vjetar odnosno njegov smjer i jačina. Najveći domet mlaza je pri uglu mlaznice od 35º. Prema taktičkom zahvatu pun mlaz može biti:

kupasti – koristi se kada gasimo jaka pojedinačna žarišta. Karakteriše ga povećani pritisak i velike količine vode,

13/43


cik-cak pun mlaz – se koristi kada hoćemo da napravimo trasu ili kada gasimo veću površinu sa većom količinom vode i

lepezasti puni mlaz koristimo kod gašenja velikih požara.

Raspršeni mlaz se karakteriše malim pritiskom i velikim količinama vode. Osnovna uloga mu je da ugasi požar na velikim površinama, kao i da rashlađuje druge objekte i predmete da ih požar ne zahvati. Ovaj mlaz ima vrlo dobar učinak gašenja zbog velike površine koju raspršena voda zauzima u prostoru, čime se povećava efekat hlađenja.Kombinovani mlaz se sastoji od punog i raspršenog mlaza. Ovakva kombinacija omogućava vatrogascima lakši boravak u atmosferi požara, jer ga raspršeni dio štiti od toplote, a puni mlaz gasi požar.Vodena magla ima ulogu da oduzme predmetu toplotu i da istovremeno onemogući pristup vazduha. Za dobijanje se koriste centrifugalne pumpe visokog pritiska i specijalne mlaznice.Prednosti vodene magle nad punim mlazom, kod gašenja su prije svega u većoj površini pokrivanja, većoj sposobnosti gašenja i hlađenja (koja je 125 puta veća), mogućnosti gašenja požara zapaljivih tečnosti, većoj zaštiti ljudi na intervenciji, manjoj šteti na objektu i predmetima, sprečavanju eksplozije prašina i para zapaljivih tečnosti i gasova itd.Nedostaci su: mali domet mlaza, slaba prodornost u zapaljeni materijal, veliki gubici pritiska i neefikasnost kod većih požara na otvorenom prostoru.

Taktička primjena pjene za gašenje požara

Bez obzira na vrstu pjene, efekat gašenja će biti postignut tek kada dovedemo više pjene nego što je mogu temperatura i plamen uništiti. Prosječno vrijeme za ovaj vid gašenja je 15 minuta. Načelno, pjenu na upaljenu površinu ne treba bacati sa velike visine i obavezno u dovoljnoj količini, ukoliko želimo efikasnu intervenciju. Pjena je najefikasnije sredstvo za gašenje požara zapaljivih tečnosti (sa izuzetkom alkohola, i acetona, gdje su potrebne veće količine – 8lit/m2/min), dok se ne primjenjuje za požare električnih instalacija i metala u prahu.

Taktika primjene ugljendioksida za gašenje

Ugljendioksid se primjenjuje prvenstveno za gašenje požara na električnim uređajima visokog i niskog napona, a zatim požare alkohola, karbida tj. svih onih materija koje se spajaju sa vodom. Djeluje ugušujuće i rashlađujuće.Gašenje se mora primjeniti iz neposredne blizine, od ivice prema centru požara. Ukoliko je u pitanju veliki požar, ugljendioksid je neefikasan jer usled strujanja odlazi u atmosferu. U principu, treba ga koristiti u zatvorenim prostorijama.

Taktika primjene praha

Suvi prah je univerzalno sredstvo za gašenje požara i koristimo ga za gašenje požara materija svih agregatnih stanja. Djeluje ugušujuće, jer faktički prekriva upaljenu površinu, što potpomaže i ugljendioksid koji se oslobađa kod raspadanja praha. Djeluje i antikatalitički (prekida lančanu reakciju gorenja), a donekle i rashlađujuće (oslobođena vodena para). Kod primjene praha, osnovni zahtjev je da se u što kraćem vremenu izbaci što više praha na zapaljeni objekat, s tim da oblak praha bude što gušći.

14/43


Taktika gašenja halonima

Halon daje odlične rezultate gašenja kod požara svih klasa. Posebno se preporučuje za zaštitu računarskih centara (kompjutera), zatim tehničkih gasova, zapaljivih tečnosti itd. Kao i ugljendioksid, primjenjuje se uglavnom u zatvorenim prostorijama, jer djeluje ugušujuće a djelimičmo i antikatalitički. Pri upotrebi, preporučuje se upotreba aparata za zaštitu disajnih organa.Kod upotrebe aparata za gašenje punjenog halonima, ako je u pitanju požar zapaljivih tečnosti, mlaz treba usmjeriti na zid posude, a onda ga brzo prenijeti na cijelu površinu, čime se u relativno kratkom vremenu postiže koncentracija potrebna za gašenje.

Taktički zahvati gašenja

Osnovni cilj vatrogasne intervencije je gašenje žarišta požara uz sprečavanje širenja požara.

Spoljna navala

Spoljna navala se primjenjuje kada se ne mogu upotrijebiti glavni ulazi i stepeništa, a požar je unutar objekta. Za požare na otvorenom prostoru, ovo je najčešći vid intervencije.

Unutrašnja navala

Primjenjuje se u principu onda kada je to moguće, kod svih požara u objektima, korišćenjem normalnih ulaza, stepeništa i hodnika, svih pomoćnih ulaza i evakuacionih stepeništa, kao i automehaničkih lestava za ulaz preko balkona ili kroz prozore, kako bi se intervenisalo iznutra. Ovakav vid akcije daje dobre rezultate jer relativno brzo dolazimo do centra požara.

Kombinovana navala

Primjenjuje se u situacijama kada treba intervenisati istovremeno i spolja i iznutra.

Napad i odbrana

Posebno je bitno, da li će se, kod jedne od navedenih navala, primjeniti napad ili odbrana. Ako se odluči da se primjeni napad onda su moguće tri varijante:

1. frontalna navala se primjenjuje kada ne postoji opasnost od proširenja požara, a gašenje se može efikasno izvesti,

2. obuhvatna navala ima za cilj da se požar «obuhvati» sa 2-3 strane odgovarajućim mlazevima, a koristi se često kod većih požara i

3. koncentrična navala se primjenjuje kada požar treba ograničiti, zaokružiti i konačno ugasiti. Koristi se često kod većih požara ili na otvorenom prostoru.

Lokalizacija požara

U intervencijama kada nemamo dovoljno sredstava za gašenje požara, tj. ne možemo izvesti napad, u cilju zaštite objekta izvodi se lokalizacija požara, koja može biti aktivna i pasivna.

15/43


Aktivna lokalizacija se sastoji u tome što snage usmjeravamo na stišavanje vatre na najopasnijim sektorima.Pasivna lokalizacija se sastoji u tome što snage usmjeravamo na zaštitu ugroženih objekata, koje još nije zahvatio požar, što se najčešće obavlja hlađenjem ugroženog objekta mlazevima vode.

Taktički nastupi vatrogasnog voda

Vatrogasni vod se sastoji od 3-4 vatrogasna odjeljenja, sa tri do deset vatrogasnih vozila, tako da ima relativno velike mogućnosti za rješavanje osnovnih taktičkih zadataka, naročito kod većih požara (moguća je primjena vozila sa raznim sredstvima za gašenje, akcija spasavanja ljudi, spasavanje imovine itd.).

Mogući taktički nastupi vatrogasnog voda su:

odvojeni nastup, paralelni nastup, serijski nastup, relejni nastup i kombinovani nastup.

Odvojeni nastup

Odvojeni nastup vatrogasnog voda primjenjuje se kod većih požara gdje se zahtjeva intervencija sa dvije ili tri strane, sa zadatkom da se požar zaokruži. Svako odjeljenje iz sastava voda nastupa nezavisno, sa svog izvora vode (ili drugog sredstva za gašenje) i radi na svom sektoru. Da bi se ova varijanta primjenila, potreban je dovoljan broj izvora vode, dok mu je prednost u tome što članovi pojedinih odjeljenja ne smetaju jedan drugom.

Odvojeni nastup vatrogasnog vodaParalelni nastup

Dva odjeljenja paralelno nastupaju dejstvujući sa istog izvora vode, bilo preko jednog vozila ili jedne pumpe. Kapacitet pumpe mora biti takav da zadovolji potrebe 6 mlazeva vode, da bi se ugroženi objekat brzo obuhvatio sa svih strana. Ovakav način nije moguć iz hidrantske mreže jer su na raspolaganju male količine vode.Prednosti ovakvog nastupa su u:

potpunom iskorišćenju kapaciteta pumpe, štednji pogonskog goriva,

16/43


preglednijem sektoru rada i mogućnosti ostavljanja rezerve (jedno vozilo ili pumpa).

Paralelni nastup vatrogasnog vodaSerijski nastup vatrogasnog voda

Ovaj način gašenja se primjenjuje kada je potrebno za što kraće vrijeme dobiti mlazeve vode, a izvor vode je udaljen, postoji znatna visinska razlika između vodozahvata i mjesta požara, što prouzrokuje pad pritiska po dužini cijevnog voda itd.Prvo odjeljenje zauzima najpovoljniji položaj i otpočinje akciju gašenja koristeći vodu iz rezervoara vatrogasnog vozila. Za to vrijeme, drugo odjeljenje osigurava snabdjevanje vodom prvog odjeljenja, s tim što po potrebi i ono može da se uključi u skciju gašenja preko razdjelnice i potisnog crijeva (mlaz pjene, B mlaz vode).

Serijski nastup vatrogasnog voda

Relejni nastup vatrogasnog voda

Kad je vodozahvat na prevelikoj udaljenosti (ili znatnoj visinskoj razlici) od požara, pa centrifugalna pumpa ne može savladati tu udaljenost (odnosno visinu) koristi se relejni nastup. Pri ovome, prvo se odjeljenje priprema za navalu na požar, a drugo odjeljenje se priključuje na izvor vode i polaže potisno crijevo do druge pumpe ili vozila. Pumpe bi trebalo da su istog kapaciteta, najjača pumpa se stavlja na izvor vode. Kod određivanja rastojanja od pumpe do pumpe, treba uzeti u obzir gubitke pritiska zbog visinske razlike i dužine potisnog voda.Kod ovih nastupa, moguće su dvije varijante u zavisnosti da li koristimo «zatvoreni» ili «otvoreni» sistem dopremanja vode.Ukoliko su sve pumpe međusobno povezane crevnim vodom (crevo sa izlaznog otvora jedne pumpe povezuje se sa usisnim otvorom druge pumpe) govorimo o «zatvorenom» sistemu dopremanja vode, a ukoliko potisno crijevo iz jedne pumpe ulazi u rezervoar ili bazen kraj druge pumpe, odakle se voda preko usisnog crijeva transportuje pumpom i potisnim vodom dalje, govorimo o «otvorenom» sistemu. Prednosti otvorenog sistema su u tome što nema pucanja crijeva, kapacitet pumpe se u potpunosti iskorišćava.

17/43


Relejni nastup vatrogasnog voda

Opasnosti prilikom gašenja požara i zaštita ljudstva

Objekti i okolina su ugroženi prije svega od eksplozija i rušenja kao i prenosa požara, dok su ljudi ugroženi neposredno vatrom, dimom i drugim toksičnim produktima gorenja, kao i eventualnim povredama koje mogu biti posledica određenih rušenja, udarnog eksplozivnog talasa itd.Akcije gašenja i spasavanja teku paralelno. Međutim, ukoliko nema dovoljno ljudstva, obavezno je prvo pristupiti akciji spasavanja pa tek onda akciji gašenja, posebno zbog mogućnosti nastanka panike koja uvijek ima katastrofalne posledice.U tom cilju, prije svega se isključuju električne i gasne instalacije, vrši se podupiranje zidova, tavanica, stepeništa itd.Ukoliko dođe do iznenadnog rušenja zidova, dimnjaka i tavanica, treba brzo stati u okvire vrata ili prozora. Kod obrušavanja maltera ili stakla, treba ostati na mjestu, jer kod bježanja ili leganja na pod čovječje tijelo predstavlja veću metu nego kod mirovanja, pa su mogućnosti povrijeđivanja veće.Od toplote i plamena štitimo se provizornim zaklonima ili mlazom vode, ali uvijek u sagnutom položaju. Ukoliko pojedini djelovi krovne ili međuspratne konstrukcije vise, preteći da padnu i povrijede nas, rušimo ih sami, direktno – punim mlazom vode. Ukoliko se očekuju u požaru toksični produkti, obavezna je upotreba zaštitnih sredstava.Posebno treba voditi računa o sadržaju objekata tj. da li u njemu ima kisjeline, komprimovanih gasova itd. koji mogu dovesti do sekundarnih eksplozija i opekotina druge prirode. U slučaju saznanja za ove sadržaje, obavezna je primjena zaštitnih odijela, rukavica, naočara itd.

Ulaženje u prostorije i objekte zahvaćene požarom

Uspješno snabdjevanje vodom je jedan od presudnih faktora, za uspješnu intevenciju gašenja požara. Zato, po dolasku na mjesto požara, snabdjevanje vodom preko pumpi i vatrogasnih vozila, uspostavlja se iz požarnih hidranata gradskog (industrijskog) vodovoda ili izvorišta za snabdjevanje vodom. Odmah se polažu dovodne pruge, bez obzira što još nijesu definisani pravci dejstva. Pored njih se postavljaju motorne pumpe kao i vozila određena za snabdjevanje vodom. Pored ovoga, postavljaju se sprave i oprema za osvjetljavanje mjesta intervencije, zatim se obezbjeđuju sredstva veze. Po završenom izviđanju i donošenju odluke, vrši se postavljanje vozila na mjesta za intervenciju.Kombinovana i druga vozila se postavljaju što bliže požaru, tj. mjestu intervencije ali na sigurnoj udaljenosti da ne budu ugrožena požarom. Što su vozila bliže mjestu intevencije, kontakti motoriste i mlazničara su bolji, a pregled rada na intervenciji znatno lakši. Vozila treba tako postaviti da je moguće njihovo brzo manevrisanje i pokretanje, s tim da se ne ugrožava javni saobraćaj.

18/43


Prije početka intervencije, objekat treba isključiti iz mreže elektronapajanja, što čini obavezno stručno lice – električar.Unutrašnje požare karakteriše velika koncentracija dima i drugih produkata gorenja, zatim visoka temperatura i opasnost od pojačanja intenziteta požara, čim dođe do dovoda svježeg vazduha, kao i širenje požara po horizontali i vertikali.Akcija gašenja sa spoljašnje strane ne daje dobre rezultate, pa se požari obično gase iznutra, što je skopčano sa opasnostima kod ulaženja u prostorije ugrožene požarom. Obavezno je korišćenje izolacionog aparata za zaštitu disajih organa, a u prostorije se može ući tek kada je obezbijeđen mlaz vode za dejstvo. Posebnu pažnju treba posvetiti otvaranju vrata na prostorijama, jer postoji mogućnost da plamen i topli gasovi naglo krenu i zahvate vatrogasce.U prostoriju ugroženu požarom ulaze najmanje dva vatrogasca, najčešće mlazničar i njegov pomoćnik. Za slučaj potrebe spasavanja, mora se ući u pognutom položaju, uz stalno osmatranje prostora ispred i iznad sebe. Put za povratak mora biti stalno obezbijeđen.Na požar se dejstvuje tek kada je vatra otkrivena, a intervencija mora biti brza, precizna i odgovarajuća. U akcijama gašenja je od posebnog značaja efikasan rad mlazničara, jer on predstavlja udarnu snagu jedinice i često je u situaciji da od njegovog rada zavisi konačan ishod intervencije.Mlazničar mora da bude pokretljiv, stručan, iskusan, hrabar i sposoban, sa smislom za procjenu situacije i brzo donošenje odluke. Svakog momenta mora biti svjestan kako i zašto dejstvuje, bez nekorisnog razbacivanja sredstava za gašenje. Izbor vrste mlaza i način djelovanja se moraju prilagoditi konkretnoj situaciji, o čemu on često mora da odluči.Pomoćnik mlazničara je stalno uz njega, a svojim radom je dužan da olakša intervenciju gašenja mlazničaru. Oni zajedno predstavljaju tim koji mora biti uigran, lako i brzo shvataju namjere partnera i uvijek su spremni na zajedničko prihvatanje svih rizika i stalno uzajamno pružanje eventualne pomoći.Napad se može izvršiti sa jedne ili dvije strane, kako bi se požar brže likvidirao. Kada su glavna žarišta ugašena treba prekinuti gašenje, otvoriti vrata i prozore da se prostor provjetri, a zatim raspršenim mlazom ili vodenom maglom okončati gašenje požara (otvori za odvođenje dima i toplote mogu se otvoriti i prije intervencije gašenja, ukoliko se ne pojačava požar).Rukovodilac gašenja mora biti stručan, samoinicijativan, odlučan i sposoban da organizuje uspješnu intervenciju gašenja. Ličnim primjerom i autoritetom mora da pokreće svoje ljude. Poseban mu je zadatak da vodi brigu o povjerenim mu ljudima i sredstvima, a prije svega o njihovoj bezbijednosti. Od njegove spososbnosti da pravilno procijeni situaciju i odabere adekvatan, optimalan način dejstva, zavisi konačan ishod akcije gašenja i spasavanja.

Crpljenje vode

Potrebne količine vode treba da budu na raspolaganju uvijek u svako doba dana i noći, ljeti i zimi. Crpilište treba da bude pristupačno, da ne bude previše nečisto i da visina crpljenja ne bude izvan dozvoljene granice.Sva crilišta se mogu podijeliti u dvije grupe:

samostalna, koja se dijele na prirodna i vještačka i vodovodna postrojenja.

19/43


Prirodna crpilišta su: potoci, rijeke, jezera, bare i mora.Vještačka crpilišta su: kopani i bušeni bunari, nadzemni i podzemni rezervoari i hidrantska mreža.Visina zida ne smije da bude veća od ulaznog otvora centrifugalne pumpe. Udaljenost od usisne korpe do centrifugalne pumpe može biti može biti nešto veća nego što je praktična visina sisanja.Za crpilište je vrlo važno da ima urađene prilazne puteve, a pri izradi crpilišta uvijek treba voditi računa o najnižem vodostaju na rijeci.Potoci su isto tako prirodna crpillišta. Ima ih mnogo više nego rijeka, ali su oni najčešće nedovoljno duboki i sa malom količinom vode. Da bi se otklonio ovaj nedostatak na potocima se izrađuju odgovarajuće brane.Najveće poteškoće nastaju na potocima koji nemaju dovoljno velike dubine, jer u ljetnjim i zimskim sušnim danima ostaju bez vode, ili se kod niskih temperatura zamrzava sva količina vode. Ove pojave nije moguće izbeći, i sa njima se obavezno mora računati.Kopani i bušeni bunari su vještačka crpilišta u kojima nivo vode ne smije pasti ispod 6 metara od kote terena. Priliv vode u bunaru mora se dokazati probnim crpljenjem vode u najnepovoljnije vrijeme (poslije dužeg sušnog perioda). Ako se potrebna količina vode ne može obezbijediti iz jednog bunara, dozvoljeno je spajanje dva ili više bunara.Rezervoari su isto tako vještačka crpilišta vode i koriste se tamo gdje je nemoguće vodu za gašenje obezbijediti na drugi način. Oni su ograničene zapremine, a po položaju mogu biti:

nadzemni, podzemni i poluukopani.

Nadzemni i poluukopani rezervoari moraju imati termoizolaciju ili grejače da u zimskom periodu ne bi došlo do smrzavanja vode u njima.Rezervoari se obično postavljaju na višem nivou od objekta da bi se pored potrebne količine vode obezbijedio i dovoljan pritisak koji zavisi od visinske razlike između rezervoara i dotičnog objekta (za svakih 10m razlike po 1 bar).Voda se sa crpilišta do mjesta gdje se koristi za gašenje najčešće potiskuje pumpama, a dovodi cjevovodima ili vatrogasnim crijevima. Pumpa služi za potiskivanje vode sa nižeg na viši položaj ili sa nižeg na viši pritisak (kad pumpa služi za povećanje pritiska). Prilikom rada pumpa mora da savlada izvjesni napor za savlađivanje gubitaka koji se javljaju pri kretanju vode kroz cjevovode. Ukupni gubici su jednaki zbiru lokalnih gubitaka (u ventilima, koljenima, zasunima i dr.) dužinskih gubitaka (u cijevima ili crijevima) i gubici usled savlađivanja visinske razlike.Ukupni gubici su jednaki ukupnom padu pritiska koji mora da savlada pumpa.Kod većih požara, gdje akcija gašenja traje duže ili ako su izvorišta vode na velikoj udaljenosti od mjesta intervencije, pristupa se relejnom snabdjevanju vodom. Relejno snabdjevanje vodom je u stvari transport vodene mase od izvorišta do mjesta intervencije pri čemu treba obezbijediti neprekidno snabdjevanje vodom dovoljnog kapaciteta i sa pritiskom od najmanje 40 mVS na mlaznicama. Način postavljanja releja i broj pumpi uglavnom zavisi od rastojanja i konfiguracije terena. Proračunom otpora dolazi se do potrebnog broja pumpi. Pri radu sa relejom neophodno je pridržavati se pravila. Na usisnom priključku svake naredne pumpe pritisak treba da bude oko 15 mVS. Ukoliko pritisak bude znatno veći, usled sabiranja pritisaka iz pumpe u pumpu, može se dogoditi da pritisak toliko naraste da izazove raspad

20/43


sistema. Veliki pritisci najčešće izazivaju pucanje crijeva ili spojki koje mogu veoma ozbiljno da povrijede učesnike intervencije.Sav raspoloživi pritisak se koristi na savlađivanju visinske razlike i otpora trenja, sve do 1,5 bara. Sa ovim pritiskom voda ulazi u drugu pumpu i tako dalje do sledeće pumpe, a na kraju se što bliže požaru postavlja pumpa koja može dati što veći pritisak gašenja. Kod postavljanja prve pumpe mora se voditi računa o savlađivanju otpora radi crpljenja vode. Međusobno rastojanje pumpi je manje što je uspon terena veći.Za kontrolu pritiska koji stvara pumpa koristi se kontrolni uređaj koji se zove manometar i koji se postavlja na izlaznom dijelu pumpe. Na njegovoj skali su označene vrijednosti pritiska u barima. Koriste se i za mjerenje pritiska na mjestima potrošnje, gdje se voda pretvara u vodeni mlaz za gašenje.

Uticaj geografskih i atmosferskih prilika na mogućnost usisavanja

Prilikom korišćenja vode iz određenih dubina znatan uticaj imaju i nadmorska visina i promjena atmosferskih pritisaka.Na svakoj tački zemljine površine atmosferski pritisak nije svuda isti, pa prema tome taj pritisak ni na površini vode neće biti uvijek jednak.

Izračunavanje potrebne količine pjene za gašenje požara rezervoarskih prostora raznih dimenzija

I Potrebna količina vode (po DIN-u 14.493):

Osnova za izbor količine vode je površina koju treba pokriti pjenom. Ako se štiti istovremeno više odvojenih objekata onada se proračun vrši prema dimenzijama najvećeg objekta. Potrebna količina vode mora se obezbijediti za rad od 120 minuta.

Potrebna količina vode za rezervoare sa čvrstim krovom

Za rezervoar sa čvrstim krovom prečnika 20 m treba 6,6 l/min vode za svaki kvadratni metar površine rezervoara. Kod rezervoara prečnika preko 20m još po 0,2 l/min vode po kvadratnom metru površine.

Potrebna količina vode za rezervoare sa plivajućim krovom

Za rezervoare sa plivajućim krovom potreba vode je 6,6 l/min, za svaki kvadratni metar površine prstena.

Potrebna količina vode za prihvatne bazene (tankvane)

Za tankvane je potrebno obezbijediti 3 l/min. vode po kvadratnom metru površine prihvatnog bazena (neto površina se dobija ako se od bruto površine cijelog bazena oduzmu sve površine koje se odnose na rezervoare u bazenu), kad su stojeći rezervoari u bazenu, odnosno 6,6 l/min po kvadratnom metru površine prihvatnog bazena kad su ležeći rezervoari u bazenu.

21/43


II Potrebna količina i zalihe ekstrakta pjene

Potrebna količina ekstrakta pjene se proračunava po litrima u minuti i to iz količine protoka vode u l/min i procentualnog miješanja – doziranja. Procenat ekstrakta zavisi od vrste ekstrakta, a propisuje ga proizvođač. Ukupna količina zaliha ekstrakta pjene treba da bude dva puta veća od one koja se predviđa za jednokratno dejstvo gašenja potrebno da se najveća površina pokrije pjenom u trajanju od 30 minuta.Na bazi potrebne količine vode i ekstrakta pjene za najnepovoljniji slučaj (gasi se požar na najvećem rezervoaru i tankvani) vrši se dimenzionisanje rezervoara za vodu i rezervoara za ekstrakt.

Izrada skice lica mjesta požara

Skiciranje položaja objekta koji je zahvaćen požarom treba da obuhvati:

položaj objekta koj gori u odnosu na susjedne obekte – izgled, unutrašnji raspored djelova objekta i prostorija u samom objektu u odnosu na

susjedne objekte, položaj zemljišta oko objekta koji je bio zahvaćen požarom u odnosu na okolinu.

Skiciranje objekta obuhvata: cjelokupni izgled objekta, čeoni izgled i izgled duže strane objekta, osnova objekta, građevinski dio objekta, sastav, materijal (zidovi, krov), namjenu prostorija objekta i sadržaj i situaciju na mjestu izbijanja požara (prostorije koje su zahvaćene požarom, žarišta,

najvjerovatnije mjesto izbijanja požara, tragovi i dr.).

Skiciranje požarnog prostora treba da nam omogući tačan položaj prostorije gdje je izbio požar i tačan položaj toplotnog izvora.

Obezbjeđenje tragova pri gašenju požara

Tragovi koji nastaju na mjestu požara i pojave koje se uočavaju u požaru, vrlo su bitne za nalaženje centra požara, a kasnije i za rasvjetljavanje čitavog slučaja, pa ih zato treba sačuvati pri intervenciji gašenja.

Prema načinu i mjestu nastajanja tragovi se mogu podijeliti na:

tragovi u okolini mjesta požara, tragovi na spoljašnjem zidu objekta, tragovi u izgorjelom objektu i tragovi u centru požara.

Tragovi u okolini mjesta požara mogu biti:

tragovi stopala izvršioca,

22/43


razne posude sa sredstvima za pospješivanje, djelovi objekta i djelovi instalacije.

Tragovi na spoljašnjoj strani objekta su nam važni jer nam pokazuju mjesta početka požara (ili je požar počeo na spoljašnjem dijelu objekta ili pored objekta pa se prenio na objekat, ili je požar počeo u objektu pa su spoljašnji tragovi na objektu nastali kao posledica unutrašnjeg požara).Tragovi na spoljašnjoj strani objekta su:

krovni elementi, pokrivke, nosači krovne konstrukcije i njihova nagorelost, deformacije i oštećenja. Ona strana koja je najviše nagorjela ili koja se više deformisala ili oštetila nalazi se bliže centru požara,

prozori, vrata i drugi otvori i crni vijenac gareži oko njih govore da je požar počeo u objektu,

sva oštećenja na spoljašnjoj strani zidova (opao malter, promjena boje usled visokih temperatura, na prozorima i vratima)

Tragovi u izgorjelom objektu obuhvataju prvo tragove na statičkim djelovima i elementima objekta i to:

nosače krovnih pokrivača, donja površina krova, gornja površina tavanice i njenih nosača, kanale za odvođenje proizvoda sagorijevanja iz ložišta.

Tragovi u centru požara su važni jer nam služe da utvrdimo način na koji je nastala toplota i satav i osobine materijala koji se prvi zapalio.

Izrada operativnog plana gašenja i spasavanja

Gašenje požara u industrijskim i drugim privrednim objektima vrlo je složen zadatak, povezan sa posebnim opasnostima i teškoćama. Ako se unaprijed sagledaju sve opasnosti, poteškoće i mogućnosti gašenja požara, sve se to lako savlada u trenutku intervencije i takvim se savlađivanjem postižu daleko bolji rezultati gašenja požara. Iz tih razloga potrebno je izraditi «operativni plan gašenja i spasavanja». Taj plan treba da bude tako izrađen da sadrži praktična rješenja akcije gašenja ili spasavanja za svaki pojedinačni objekat, ili grupu objekata, u okviru privredne oganizacije ili čak mjesta. Da bi se takav plan mogao izraditi, potrebno je sistematsko izučavanje područja, objekata, tehnološkog procesa i ostalih okolnosti. Iz toga proizilazi da je osnovna analiza stanja i procjena ugroženosti od požara za izradu operativnog plana gašenja požara, a sadrži:

mikro i makro lokaciju, tehnološki proces proizvodnje, građevinsko-konstruktivne karakteristike, energetska postrojenja i razvod, uređaje i opremu za otkrivanje i dojavu požara i gašenje požara,

23/43


elektro i gromobranske uređaje i instalacije, snabdjevanje vodom i stanje saobraćajnica (putevi, prilazi i prolazi).

Operativni plan gašenja sadrži:

podjela objekata na sektore, zone ugroženosti sa stanovišta mogućnosti širenja, odnosno prenošenja požara u cilju sprečavanja, lokalizacije i gašenja požara,

mjere i radnje koje preduzima tehnološko i drugo ljudstvo u trenutku izbijanja požara, mjere i radnje vatrogasne jedinice u okviru radne organizacije, mjere i radnje za aktiviranje vatrogasnih snaga izvan radne organizacije, kao i jedinica

civilne zaštite (doček, provođenje do mjesta požara, saradnja kod gašenja i spasavanja),

razrada upotrebe specijalne opreme za zaštitu vatrogasaca, opreme i sprava za razvaljivanje i rušenje, opreme i sprava za spasavanje i osvjetljavanje zgarišta;

razrada opreme i sredstava za gašenje požara (voda i ostala sredstva), razrada postupaka za isključenje elektro i ostalih energetskih postrojenja, te izrada

postupaka u slučaju rada u radioaktivnim sredinama, mjere i radnje koje treba preduzeti nakon što je požar ugašen, mjere i radnje koje treba preduzeti da bi se utvrdio stvaran uzrok požara, razrada zadataka vatrogasne jedinice u vezi sa održavanjem vatrogasne opreme u

ispravnom stanju i rada na stručnom usavršavanju vlastitih kadrova, kao i ostalih članova radne organizacije.

Operativni plan sastoji se iz dva dijela i to:

tekstualni dio (sadržaj je naprijed naveden) i grafički dio.

Grafički dio plana sadrži:

Podjela objekata na sektore, područja i zone ugroženosti na planu:osnove prostorija na najnižem nivou (suteren i podrum)osnove svih etaža iosnove najviše etaže i tavana.

Raspored prostorija sa tehnološkim procesom ili prisustvom lako zapaljivih i eksplozivnih materija kao i radioaktivnih materija,

Raspored mjesta za isključivanje struje, kao i zatvaranje ventila na postrojenjima eksplozivnih, otrovnih, radioaktivnih i ostalih materija,

Raspored hidranata bilo u prostoriji ili izvan prostorije, te rezervoara i drugih mjesta za snabdjevanje vodom bilo u krugu objekata ili izvan objekata (posebno označiti mjesto rezervne vode),

Raspored ručnih i prevoznih aparata za gašenje požara, ostale opreme i sredstava za gašenje požara u svim prostorijama objekta ili u sklopu radne organizacije kao cjeline (rezervna oprema i sredstva),

Mjesto vatrogasnih jedinica bilo u krugu radne organizacije ili u mjestu sa pravcima najbržeg mogućeg dolaska u slučaju pozivanja zbog pružanja pomoći,

24/43


Razrada taktičkog nastupa vatrogasnog odjeljenja, samostalno ili u sastavu veće formacije, voda, čete, brigade,

Razrada plana evakuacije ljudstva i materijalnih dobara.

Potrebno je ucrtati puteve i pravce izlaženja na slobodni prostor u pojedinim situacijama i pružanja prve pomoći unesrećenima. Sastavni dio operativnog plana je tabelarni pregled koji sadrži raspoložive snage, opremu i sredstva za pojedine slučajeve gašenja požara.

Osnovna pravila gašenja požara na otvorenom - slobodnom prostoru, u zatvorenim prostorijama i na raznim djelovima zgrada

Gašenje podrumskih požara

Gašenje požara u podrumskim prostorijama ima svoje specifičnosti, kako u pogledu samog gašenja tako i u pogledu zaštite ljudi. Zbog samog položaja podrumskih prostorija, koje su obično ispod nivoa zemljišta, u njima se zadržavaju dim i produkti sagorijevanja. Pored ovoga, podrumi mogu biti u više etaža, pregrađeni na razne načine, a po pravilu u njima se mogu naći najrazličitije materije. Često su pretvoreni u skladišne prostorije.Nakon obavljenog izviđanja, u podrum ulazi navalna grupa (pod uslovom da je obezbjeđena dovodna pumpa i voda za gašenje do mlaznice). Žarište požara se otkriva po uvećanom intenzitetu toplotnog zračenja, po pucketanju, po svjetlosti ili plamenu ili kratkotrajnim dejstvom mlaza.Čim su suzbijena glavna žarišta, vrši se provjetravanje podrumskog prostora, a gašenje se vrši raspršenim mlazom.Za gašenje se primjenjuju «C» mlazevi, a rijetko «B» mlaz. Ulazak u podrum uvijek treba da ide preko stepeništa koje vodi u podrum. Navalne grupe moraju biti ojačane tako da mlazničari imaju po dva pomoćnika. Zabranjeno je odvajanje odvodne pumpe jer je to jedini siguran orjentir za izlazak iz podruma. Dejstvo spolja, kroz prozore, se primjenjuje samo u onim slučajevima kada su izuzetno teški uslovi za prodor u unutrašnjost (visoka temperatura), ali uz uslov da se sa istih može dejstvovati na žarište požara.Postoji i varijanta otvaranja tavanice za intervenciju gašenja, ali ona je rizična jer postoji opasnost prodora plamena na više, a dejstvo vode nije pod ovim uslovima najpovoljnije. Zato treba otvoriti više otvora, pa dok kroz jedne ide topli vazduh i dim, kroz duge treba vršiti gašenje.Mogućnost obrušavanja međuspratne konstrukcije je takođe prisutna, o čemu stalno treba voditi računa da ne dođe do zatrpavanja ljudi na intervenciji.Ukoliko se u podrumu nalaze zapaljive tečnosti, gašenje treba vršiti spolja mlaznicom ugljendioksida ili pjene, bez slanja navalne grupe u unutrašnjost podruma. Ostala uputstva kao: primjena zaštitne opreme, postavljanje svjetala, uklanjanje dima, isključivanje elektrike i gasovoda, važe i kod ovih intervencija.Po završetku gašenja, zgarište treba raščistiti a vodu ispumpati.

Gašenje požara dimnjaka

Dimnjak predstavlja vertikalni kanal kroz koji se dim i produkti sagorijevanja odvode izvan objekta.

25/43


Čađ koja se nataloži na unutrašnjim zidovima dimnjaka može da se zapali od plamena ili iskri ložišta. Ovo sagorijevanje je postupno, intenzitet sagorijevanja raste i dolazi do povećanja temperature čak i do 1000ºC. Ovo se opet odražava na konstrukciju dimnjaka, zidovi dimnjaka pucaju, pa ukoliko su u blizini gorivi elementi krovne ili druge konstrukcije, neminovno dolazi do paljenja istih i pojave požara. Do paljenja može doći i kroz metalna vrata na dimovodnom kanalu ukoliko su otvorena, ako i ako je uz zidove dimnjaka proslonjen namještaj i sl.Za gašenje požara u dimovodnom kanalu ne smije se koristiti voda, jer ukoliko dospije u zagrijani dimovodni kanal može doći do eksplozije, a osim toga kanal ispuca pa je još opasniji za kasniju upotrebu.Najčešće se primjenjuje metoda ugušenja, tj. svi otvori na dimnjaku se zatvore mokrim krpama (ložište, vrata, izlazni otvori, otvori na spratovima i krovu), kako bi se utišalo sagorijevanje. Nakon toga sa dimnjačarskim alatom (kugle i četke) zapaljena čađ se skine sa zida dimnjaka i kroz vratanca na najnižoj tački objekta se pokupi i izbaci izvan objekta. U izuzetnim slučajevima, može se za gašenje upotrijebiti i ugljendioksid odnosno suvi prah.

Gašenje tavanskih i krovnih požara

Izviđanje kod tavanskih požara treba vršiti oprezno, uz upotrebu izolacionih aparata i reflektora. Izviđanjem se ustanovljava da li su ugroženi ljudi, koji su gorivi materijali u pitanju, opasnost od rušenja konstrukcije, koje su zone zahvaćene požarom, uslove snabdjevanja vodom, mogućnost prilaza itd.Dejstvo se odvija u dva sektora: u tavanskom dijelu (gašenje) i na spratu ispod tavana (zaštita). Vrata tavana se ne smiju otvoriti dok voda ne dođe do mlaznice. U tavanski prostor se ulazi puzeći, i po uočavanju žarišta, kratkotrajnim dejstvom mlaza se ista gase. Treba gasiti odozgo naniže da bi se voda slivala i hladila krovnu konstrukciju. Treba prvenstveno intervenisati na nosećim elementima krovne konstrukcije. Kada su glavna žarišta ugašena treba u krovnom pokrivaču načiniti otvore, da bi dim i toplota izašli napolje. Kod ovih požara su posebno izražene opasnosti od obrušavanja i rušenja konstrukcija i drugih građevinskih elemenata. Za gašenje se najčešće koriste «C» mlazevi.Treba imati u vidu: po potrebi krovnu konstrukciju treba reseći da se požar ne bi prenio, da su ove intervencije teže (posebno u zimskim uslovima), zatim da se ne okuplja veći broj ljudi zbog mogućnosti rušenja, a da je posebno otežana intervencija kada je krovna pokrivka lim, pričvršćen za daščanu podlogu.

Gašenje požara na električnim uređajima i postrojenjima

Za gašenje požara na električnim uređajima niskog napona, treba primjeniti ugljendioksid. Slično je i kod onih sa naponom 60-250V gdje postoji opasnost od strujnog udara preko mlaza vode, pa se koristi ugljendioksid. Ukoliko prethodno isključimo dovod električne energije, gašenje se može obaviti i vodenom maglom ili pjenom. Prah je preporučljiv samo za napone do 1000V. Kod intervencije, u zoni vodova niskog napona, treba paziti na «napon koraka», tj. ako isti padnu na zemlju, predstavljaju opasnost i na udaljenosti do 20m.Obavezno je korišćenje zaštitne opreme (gumene čizme, gumene rukavice za određene napone, gumena prostirka, motka za odstranjivanje žice pod naponom i kliješta za sječenje žice pod naponom. Ako dođe do udara električne struje pri čemu je neko povrijeđen obavezno

26/43


je da se prvo struja isključi pa da se izvrši spasavanje povrijeđenog, u protivnom mogu i spasioci biti ugroženi.Požari na kablovima su praćeni dimom, toksičnim produktima i temperaturom oko 500ºC, što otežava gašenje. Slično je i kod paljenja trafo ulja. U oba slučaja preporučuje se za gašenje ugljendioksid, suvi prah i eventualno pjena, odnosno voda u formi magle.

Gašenje požara u industrijskim objektima

Gašenje požara u tekstilnoj industriji

Osnovno sredstvo za gašenje požara u ovoj grani industrije je voda kao i laka (odnosno srednja) pjena. Kako ovu industriju karakteriše veliki broj zaposlenih i to uglavnom žena, neophodno je izvršiti brzu evakuaciju, kao i eventualno spasavanje ljudstva.Prvi zadatak je ograničiti širenje – prenošenje požara van onog dijela gdje je izbio. Ovo u principu nije teško jer su sve industrije ove vrste, u novije vrijeme građene tako da svaka faza obrade predstavlja poseban požarni sektor (magacin sirovina, predionica, tkaonica, dorada, magacin gotove robe). Gašenje se vrši preko univerzalnih mlaznica, jer je česta potreba za raspršenim mlazom, dok se pun mlaz rijetko koristi. Za ventilacione kanale i pojedine djelove tehnologije, koristi se laka pjena. Zbog velikih količina dima, preporučuje se upotreba generatora za izvlačenje dima.Posebno su opasni požari u predionicama, gdje se vrlo brzo šire (zbog prisutne prašine i velikog broja ventilacionih kanala). U pogonima dorade se preporučuje primjena praha i pjene za gašenje. Električni uređaji i instalacije se gase ugljendioksidom, uz obavezu da u toku intervencije svi budu isključeni. Posebno je važno, da se kod skladišta sirovina (npr. pamuka) požarna jezgra mogu javiti i nekoliko dana poslije intervencije pa je zato obavezno postavljanje vatrogasnih straža.

Gašenje požara u hemijskoj industriji

S obzirom na široku lepezu sirovina, poluproizvoda i gotovih proizvoda sa najraznovrsnijim fizičko-hemijskim osobinama, može se smatrati da se kod većine tehnoloških procesa, vrlo uspješno, može primjeniti ugljen-dioksid, suvi prah i pjena.Klasične metode gašenja i obična tehnika su često nemoćni, pa je zato potrebna prethodna razrada plana intervencije gašenja.Na primjer u industriji za proizodnju i preradu plastičnih masa za gašenje se mogu koristiti voda (pun, kao i raspršen mlaz), pjena i haloni. Intervenciju gašenja treba usmjeriti u zonu zadimljavanja. Bez zaštitne opreme nije dozvoljen ulazak u pogone hemijske industrije. Ukoliko je moguće treba obezbjediti ventilaciju ugroženog prostora, jer su nastali produkti toksični. Da bi se spriječilo razlivanje rastopljene plastične mase, i dalje širenje požara, treba koristiti pijesak za nasipanje po ivici požara.Posebno treba obratiti bažnju na gašenje onih materija koje imaju pozitivan bilans kiseonika i koje za sagorijevanje ne trebaju vazduh (kiseonik).Sva opšta pravila i ovdje važe kod intervencije.

27/43


Gašenje požara u drvnoj industriji

Kako raste stepen obrade drveta, tako rastu i požarne opasnosti, odnosno mogućnosti za izbijanje požara (najmanje su na stovarištima sirove građe, rastu u pilani, znatno su veće u mehaničkoj obradi, a najveće su kod farbanja i lakiranja).Prema mjestu izbijanja požara, određuje se i sredstvo za gašenje. U mehaničkoj obradi osnovno sredstvo je voda, dok se u lakirnicama koristi ugljendioksid, prah, pjena i eventualno raspršena voda.Požari se karakterišu velikom brzinom širenja i mogućnosti nastanka eksplozija (primarnih i sekundarnih). Iz ovih razloga se kod intervencija gašenja u mehaničkoj obradi preporučuje raspršeni mlaz, a u ostalim slučajevima puni mlaz. U principu, ovi požari zahtjevaju velike količine vode, a po mogućnosti sa jakom udarnom snagom. Mlazničar je izložen opasnosti od eksplozije, toplotnog isijavanja i povreda od odronjavanja.Za gašenje požara skladišta boja i lakova koristi se uglavnom pjena.

Gašenje požara u fabrikama šećera

Osnovno sredstvo za gašenje požara u fabrikama šećera je voda. Mjesta gdje može doći do požara su vezana sve faze prerade – sušenje rezanaca, proizvodnju šećera, pakovanje i kod uskladištenja.Zbog opasnosti kod eksplozije šećernog praha, kod intervencije treba koristiti uglavnom raspršeni mlaz. Ovi požari su u principu „tromi“ i daju mogućnost za uspješnu intervenciju gašenja. Posebnih opasnosti u toku intervencije nema.

Gašenje požara u mlinovima

Gašenje požara u mlinovima obiluje teškoćama, što je uslovljeno prije svega samom tehnologijom, jer prerada počinje na najvišoj etaži i spušta se na niže. Opasnosti su prije svega od eksplozivne prašine, zatim prisutni statički elektricitet (koji prati pneumatski transport), putevi za prenošenje požara su brojni (plastični cjevovodi, zapaljiva konstrukcija, kablovi itd.). Požar se širi velikom brzinom, po površinama gdje su prašina i brašno.U slučaju požara, mlin treba zaustaviti, a struju isključiti. Izviđanjem utvrditi gdje je žarište, a gašenje vršiti sa raspršenim vodenim mlazom ili vodenom maglom. Postoji opasnost od urušavanja. Posebnu pažnju posvetiti evakuaciji i sprečavanju prenošenja po vertikali.

Gašenje požara u rudnicima

Misli se prvenstveno na požare u rudnicima uglja, gdje je ova opasnost naročito izražena i velika, jer može gorjeti ugalj, drvene pregrade, električne instalacije i uređaji, a često dolazi i do eksplozija (bilo od ugljene prašine ili metana).Gašenje požara se može teško ostvariti, a najčešće se koristi voda u formi raspršenog mlaza, zatim vodena magla, a takođe i suvi prah. Često se koristi i metod zaziđivanja rudarskog okna, na sigurnoj udaljenosti od vatre, sa jednom ili više pregrada, a u nastale komore se ubacuje ugljen-dioksid (voda nije preporučljiva jer se stvara para pa može da se stvori nadpritisak).Pri intervenciji obavezna je upotreba zaštitne opreme, naročito za zaštitu disajnih puteva. Posebno treba razraditi taktiku upotrebe ventilacije, koja može da se po pojedinim sekcijama

28/43


isključi, da ne bi pojačavala požar, uz obezbjeđenje bezbjedne evakuacije. Dodatne opasnosti su od eksplozije metana kao i eventualnog priručnog magacina eksploziva.

Gašenje požara u javnim objektima

Gašenje požara u bioskopima

U bioskopima se požar nejčešće javlja u projekcionoj kabini, gdje se nalaze uređaji za projekciju filmova kao i u samoj bioskopskoj sali. Uzroci mogu biti vezani za elektro napajanje uređaja, neodržavanje, preterano opterećenje (ređe za filmove jer su sve novije kopije od nezapaljivog materijala) dok su u sali uglavnom uzročnici zaboravljeni opušci, a ponekad i nepropisno izvedena rasvjeta. Takođe može doći i do požara na klima uređajima.Osnovnu opasnost predstavlja mogućnost izazivanja panike, pri čemu, kako iskustvo pokazuje, nastrada veliki broj ljudi. Imajući ovo u vidu, osnovno je spriječiti paniku, što je zadatak cjelokupnog osoblja u bioskopu.U slučaju požara preduzima se sledeće:

Isključuje se kino-projektor, Svi projekcioni otvori, prema dvorani, zatvaraju se metalnim poklopcima (automatski

ili ručno), Pali se svijetlo u dvorani, Isključuje se dovod električne energije za kabinu, Interveniše se mobilnom opremom da se vatra ne proširi izvan kabine.

Za to vrijeme razvodnici otvaraju vrata na dvorani i obezbjeđuju red pri evakuaciji. Ako do požara dođe u bioskopskoj dvorani, kada nema publike, akcija gašenja se odvija preko glavnih komunikacionih kao i evakuacionih puteva i pomoćnih izlaza. Ukoliko su požarom zahvaćene stare filmske trake, koje sagorijevaju (npr. u kinotekama), obavezna je upotreba zaštitne opreme (izolacionih aparata) i prethodno isključivanje objekta iz elektro-napajanja. Vatrogasna vozila postaviti tako da ne ometaju javni saobraćaj.

Gašenje požara u pozorištima

S obzirom na vrstu i tip, pozorišta se razlikuju po veličini i načinu izgradnje. Tako, mala kamerna pozorišta nemaju posebnu pozornicu, scenska tehnika je skromna dok za razliku od njih, velike pozorišne kuće imaju rotacione bine, snažne reflektore, savremena rješenja ozvučenja itd.Sve prostorije pozorišta možemo podijeliti na dva samostalna kompleksa:

scenski (pozornica, garderobe za glumce, ostava za kulise, tehnički dio) i gledališni dio (sala, foaje, garderoba, bife i druge prostorije).

Pozornica je izrađena od drvenih elemenata (daske i gredice) a može biti opremljena mehanizacijom za dizanje i spuštanje, kao i za rotiranje. Obodni zidovi su od negorivog materijala. Pozornica i dvorana su povezane otvorom dimenzija 10 (30) X 8 (15) m. Na pozornice se nalaze izvedene galerije, uređaj za spuštanje raznih zavjesa (horizonti), koji se postavljaju po dubini itd., na koje su često montirani svjetlosni i zvučni efekti.

29/43


Pred pozornicom je portal u kojem su smještene štofane zavjese, a u nekim pozorištima nalaze se i čelične ili azbestne zavjese, koje u slučaju požara na pozornici, odvajaju pozorišnu dvoranu.Sve konstrukcije objekta su u principu otporne na požar.Mogućnosti izbijanja požara su uglavnom vezane za scenski kompleks (oko 85% svih požara). Na tom prostoru moguća su 4 vida razvoja požara i to:

pozornica nije odvojena od dvorane metalnim (ili azbestnim) zavjesama. Bez obzira na mjesto izbijanja, požar se u roku 5 – 10 minuta proširuje na čitav prostor uljučujući i dvoranu (salu),

kod ovog slučaja, vatra se širi kroz dimne otvore, ali protivpožarna zavjesa od metala (ili azbesta) štiti gledišni dio,

najnepovoljnija varijanta nastupa onda kada je došlo do požara na pozornici koja nema dimne otvore, a od sale (dvorane) nije odvojena metalnom (ili azbestnom) zavjesom, tako da se požar prenosi direktno u salu,

ovaj vid je nastavak prethodnog slučaja, s tim što se ovdje ruši konstrukcija pozornice, pri čemu dolazi do prodora svježeg vazduha iz dvorane na binu, pri čemu se požar rasplamsava.

I ovdje, kao i u bioskopima, osnovno je spriječiti paniku.Prilikom požara na pozornici, požar se vrlo brzo širi, kako na prizemlje, tako i na galerije i balkone. Razvodnici i osoblje treba brzo da spuste metalnu (ili azbestnu) zavjesu, obavijeste vatrogasce, organizuju evakuaciju gledalaca i glumaca, pokušaju da požar ugase priručnim sredstvima i otvore ventilacije za izbacivanje dima.Vatrogasna jedinica, nakon izviđanja, počinje sa intervencijom i to tako, da dok se iz dva pravca sprečava širenje požara u dvoranu i prema garderobama, treći dio ekipe vrši gašenje na pozornici i onemogućava vertikalno širenje požara (npr. preko zavjesa). Voda za gašenje se koristi iz hidrantske mreže i vatrogasnih vozila. Preporučuje se raspršeni mlaz (ređe pjena). Posebno su teški za gašenje djelovi gdje se rade kulise (radionice). Opasnost predstavlja mogućnost urušavanja konstrukcije. Ventilacione otvore treba otvoriti, a dovod struje isključiti.

Gašenje požara u bolnicama, školama i dječijim ustanovama

U konstruktivnom i građevinskom smislu, bolnice se karakterišu relativno visokim stepenom otpornosti na vatru. U načelu ovi objekti se grade tako da se bolesničke sobe povezuju na zajednički hodnik, koji na svojim krajevima ima vezu sa stepeništima.Osnovnu opasnost za izbijanje požara predstavljaju razne laboratorije i priručni magacini u kojima se koriste ili drže lakozapaljive tečnosti (alkohol, etar, benzin – čisti). U savremenim bolnicama ove opasnosti su uvećane jer postoje posebne gasne instalacije (za etar, kiseonik), koje u slučaju požara mogu pogodovati širenju istog. Mogućnosti i putevi za širenje požara i produkata sagorijevanja su mnogobrojni (stepenišni prostori, liftovi, ventilacioni i klima kanali). Poseban problem predstavlja mogućnost panike i evakuacije teških (nepokretnih) bolesnika. Kod dolaska na požar, u objekte ovog tipa, vatrogasna jedinica treba da nastupi tiho, bez nepotrebnih korišćenja zvučnih signala (posebno sirene), kako ne bi napotrebno uznemirili bolenike.

30/43


Kod postavljanja potisnih pruga, izbjegavati stepeništa i hodnike (radi lakše evakuacije), već iste postaviti spolja, po fasadi.Evakuaciju bolesnika u principu treba izbjegavati. Međutim ukoliko je ista neophodna, treba je obaviti efikasno, brzo i hladnokrvno, a prije svega bezbjedno.Ukoliko se radi o intervenciji u zaraznim odjeljenjima, nakon intervencije je obavezno zaštititi ljude, a sprave i opremu dezinfikovati, prema uputstvu zdravstvene službe.Primjenjuje se taktika gašenja požara u zatvorenim prostorijama, s tim što se koriste prah, ugljendioksid, pjena, raspršena voda ili vodena magla.Od posebnog je značaja da medicinsko osoblje bude obučeno za početne intervencije gašenja (sa mobilnom opremom ili unutrašnjim požarnim hidrantima), kao i za postupak u slučaju evakuacije.U dječijim jaslicama, internatima i školama opasnosti i razvoj požara su u mnogo čemu slični onim u bolnicama. Prije svega, konstruktivna i arhitektonska rješenja su slična (materijal otporan na požar, sve učionice vezane za hodnik, koji ima 1-2 stepeništa, i ovdje postoje laboratorije u kojima se mogu naći zapaljive tečnosti itd).Osnovni je zadatak držati evakuacione puteve neugrožene (hodnici, stepeništa itd.) i spriječiti u početku svaku pojavu panike.Ukoliko ima puno djece, koju treba izvesti iz objekta, evakuacija se mora izuzetno brižljivo organizovati. Od posebne je važnosti da se utvrdi da li su sva djeca na broju tj. evakuisana iz opasnog prostora. Treba primjeniti mlazeve za brzo gašenje, jake snage. Takođe treba obezbijediti dobro osvjetljenje. Samoinicijativno spašavanje pojedinaca (niz oluke i sl.) treba spriječiti.

Gašenje požara na sajmovima

Ovi požari mogu biti vrlo neugodni i lako prerastaju u katastrofalne. Veliki broj ljudi, ogromna količina raznovrsne robe, različite vrijednosti i stepena zapaljivosti, veliki magacini, provizorno izvedene instalacije grejanja i rasvjeta, bačeni opušci i korišćenje raznih tehničkih uređaja, koji može imati i ljudske žrtve, ukoliko dođe do panike.S obzirom na vrijednost robe, treba intervenisati sa raspršenim mlazom ili vodenom maglom, a u izuzetnim slučajevima i pjenom. U objektu treba prethodno isključiti električnu energiju.Vatrogasna jedinica mora imati razrađen plan akcije gašenja za svaku halu (paviljon).

Gašenje požara u prodavnicama i robnim kućama

Požari u ovim objektima lako dostižu ogromne razmjere ugožavajući ljudske živote i nanoseći katastrofalnu materijalnu štetu.Samo gašenje je komplikovano zbog raznovrsnosti robe i različitog ponašanja iste u požaru, što otežava izbor sredstava za gašenje. Pored ovoga, za uređenje enterijera se uglavnom koriste dekorativni gorivi materijali, što pogoduje brzom širenju požara i znatno otežava gašenje, jer su produkti sagorijevanja istih često toksični.Opasnost panike, velikog broja mogućih puteva za širenja dima i vatre, čine akciju gašenja još složenijom.Požari se gase mlazom ili vodenom maglom, a po potrebi i pjenom, odnosno prahom. Obavezna je upotreba zaštitne opreme. Osnovni pravci dejstva su na evakuacione puteve, sa kratkim mlazevima. Ako se radi o višespratnim robnim kućama, postoji opasnost rušenja međuspratnih konstrukcija i krova.

31/43


Gašenje požara na skladištima građe i ogrevnog materijala

Požari na skladištima drvene građe, karakterišu se:

velikom površinom pod požarom, velikom zonom toplotnog djelovanja i velikom zonom zadimljavanja.

Brzine širenja požara se kreću od 0,5 m/min čime požarna površina raste za 20-50 m2/min.Oblik požara može postići razne forme (kružni oblik, pravougaoni, kvadratni, nedefinisani).Bitni faktori su vlažnost drvne mase, brzina vjetra kao i vrsta drveta.Za gašenje požara ove vrste, najefikasnije sredstvo je voda i vazdušna pjena (1-3%). Takođe, može da se koristi sva raspoloživa tehnika, uključujući buldožere. Posebno važnu ulogu ima hidrantska mreža.Nakon utvrđivanja pravca i jačine vjetra, prilaznih puteva i mogućnosti povlačenja, određuju se snage, sredstva vrste taktičkog zahvata.Od posebnog je značaja utvrđivanje linije zaustavljanje širenja požara. To je obično međuprostor između dvije grupe naslaga, širine oko 25 m (može biti manji, zavisno od situacije).Akcija se obično odvija u dva pravca: prvo, gašenje požara i drugo, zaštita nezapaljenih naslaga.Kod gašenja, bitno je oboriti plamen, tj. dovesti požar u stanje da nema „plamenih jezika“, a zatim da se ugasi žar unutar naslaga, što uslovljava potrebu za velikim količinama vode u početku gašenja požara. Da bi gašenje bilo uspješnije, potrebno je razbacati upaljenu naslaganu građu, a onda gasiti raspršenim mlazom. Slično se interveniše i kod požara piljevine i strugotine.

Gašenje požara u garažama i autoservisima

Karakteristika požara u garažama i autoservisima je da se veoma brzo šire, pri čemu se razvijaju velike količine dima i ugljenmonoksida, što otežava gašenje i čini ga izuzetno opasnim. Posebno je teško intervenisati ukoliko se radi o podzemnim garažama sa više etaža. Uzroci izbijanja požara mogu biti različiti, kao što su greške pri popravci, razlivanje benzina, upotreba aparata za zavarivanje, kratak spoj na elektro-inatalacijama itd. Za gašenje požara treba uporediti ručne aparate sa prahom, ugljendioksidom ili pjenom, pri čemu treba pokušati da se upaljeno vozilo ukloni iz garaže na slobodan prostor. Ukoliko to ne uspije, treba nastaviti gašenje sa pomenutim aparatima uz istovremeno korišćenje vode sa parnim hidrantima za rashlađivanje susjednih vozila. Zbog velikog toplotnog isijavanja, i to uglavnom naviše, posebna opasnost postoji od rušenja međusobnih konstrukcija, kao i širenja požara kroz ventilacione kanale.Na povećanje požarne ugroženosti često utiču druge materije koje se mogu naći u garaži (boce sa komprimovanim gasovima – acetilenom i kiseonikom, zatim posude sa zapaljivim tečnostima, masti i ulja itd.).Načelno, akciju gašenja treba usmjeriti istovremeno na garažni (radionički) prostor koji je u požaru, i tavanicu, odnosno bočne zidove, kako bi se spriječilo širenje požara. Za gašenje se

32/43


najčešće koristi vodena magla ili mlaz pjene (posebno light water). Korišćenje zaštitne opreme je obavezno.

Gašenje požara na saobraćajnim sredstvima

a) Gašenje požara na automobilima

Do požara na automobilima u toku vožnje najčešće dolazi na elektroinstalacijama, karburatoru, benzinskoj pumpi ili na rezervoaru goriva, kao i na robi koja se prevozi. Uzroci su najčešće kratak spoj, pregrijevanje motora ili sudar, odnosno prevrtanje vozila. Požar se veoma brzo širi zbog razlivenog goriva i zapaljenih elemenata na samom automobilu (guma, plastika, tekstil). Gašenje je često otežano ukoliko su putnici povrijeđeni ili nepokretni pa treba prvo njih spasavati.U početnoj intervenciji mogu se koristiti pokrivači, kaputi, pijesak, zemlja ili priručni aparat. Ako je požar nastao na električnoj instalaciji, vozilo treba odmah zaustaviti, ugasiti motor i skinuti kleme sa akumulatora.Kada dođe do paljenja motora usled pregrijevanja postupak je sličan, s tim što treba spriječiti da se požar prenese na rezervoar goriva.Ukoliko je požar nastao u karburatoru treba prekinuti dovod goriva u karburator a gašenje obaviti na jedan od opisanih načina.Kod požara, koji su posledica sudara, treba isključiti motor i napustiti vozilo jer su prisutne opasnosti od eksplozije para razlivenog goriva. Gašenje se obavlja na jedan od opisanih načina.Posebnu pažnju treba posvetiti zaštiti okoline da se požar ne bi prenio na susjedne objekte. Za zaustavljanje razlivanja zapaljivih tečnosti treba koristiti pijesak i zemlju, a gašenje vršiti u smjeru vjetra, pri čemu najbolje rezultate daje gašenje pjenom i prahom.

b) Gašenje požara na željeznici

Transport željeznicom obuhvata razne materije od kojih su mnoge zapaljive ili eksplozivne. Pored ovoga veliki broj putnika, zatim objekata izgrađenih u neposrednoj blizini pruge (stanice, magacini...), otežava intervenciju gašenja i povećava mogućnost za proširenje požara. U osnovi, taktika gašenja požara na objektima željeznice je ista kao i pri gašenju drugih požara, uz poštovanje određenih specifičnosti koje su prisutne.Prije svega, treba spriječiti paniku i obezbijediti mirnu evakuaciju i spasavanje putnika. Iz zone požara treba ukloniti vagone, a posebno cistjerne sa zapaljivim tečnostima i gasovima kao i vagone sa zapaljivim i eksplozivnim materijalom. Zapaljene vagone treba odvojiti od komponzicije i izvući manevarkom na sporedni kolosjek, a ako postoji mogućnost ugrožavanja transporta na drugim kolosjecima, treba obustaviti svaki saobraćaj.Ukoliko je do požara došlo u toku kretanja kompozicije, trebaju se u prvoj stanici, na sporednom kolosjeku otkačiti zapaljeni vagoni, s tim da se ne ugroze objekti stanice, nakon čega treba pristupiti intervenciji gašenja.Za gašenje se mogu koristiti sredstva koja odgovaraju za materiju koja gori (prah, pjena, voda, ugljendioksid). Princip kod intervencije je da se uz gašenje istovremeno štite od prenošenja požara mlaznicama raspršene vode drugi objekti i vagoni ili cistjerne.

33/43


Gašenje požara eksplozivnih materija, zapaljivih tečnosti i gasova

a) Požari eksplozivnih materija

Požari eksplozivnih materija su u principu rijetki, jer se kod izgradnje objekata za proizvodnju eksplozivnih materija i skladišta preduzima niz preventivnih mjera (nevarničeći i elektroprovodljivi podovi, vrata i prozori, efikasna ventilacija, elektrouređaji i instalacije u sigurnosnoj zaštiti, maksimalna primjena mjerno-regulacione tehnike, visoka automatizacija itd.), zatim zabrana upotrebe otvorene vatre, radova zavarivanja, alata koji varniče itd.Međutim, ukoliko do požara ipak dođe, postoji opasnost od detonacije. Iz ovog razloga, gašenje požara se vrši prije svega preko stabilnih uređaja za gašenje sa ugljendioksidom, halonom ili raspršenom vodom (sprinkler, drenčer). Vatrogasna jedinica se mora obavljati sa sigurnog rastojanja, a okolina se mora blagovremeno evakuisati. Ukoliko požar izbije u blizini eksplozivnih materija, neophodno je vršiti stalno hlađenje vodom uskladištenog eksploziva. Upotreba zaštitne opreme je obavezna.

b) Požari zapaljivih tečnosti

Zapaljive tečnosti imaju veoma široku primjenu bilo kao tečna goriva, sirovine ili gotovi proizvodi u industriji kao pogonsko gorivo za saobraćajna sredstva, kao energetska goriva itd. Prema njihovim osobinama, tj. prema tački zapaljivosti podijelili smo ih u nekoliko grupa, o čemu je bilo detaljnije govora u dijelu u kojem su razmatrane gorive materije.Kod požara zapaljivih tečnosti mogu nastati sledeće situacije:

Eksplozija smješe para ili gasova sa vazduhom, Požar para sa mirnom gorećom površinom (razlivena tečnost) i Požar u obliku baklje.

Eksplozije smješe para i vazduha moguće su u aparatima, raznim rezervoarima, djelovima postrojenja i sl. Gorenje u obliku baklje nastaje samo kod postrojenja koja ređe rade pod pritiskom, a gorenje u obliku mlaza javlja se kod uređaja i postrojenja u kojima se zapaljiva tečnost takođe nalazi pod nadpritiskom.Navedeni požari ističu se u promjenama fizičko-geometrijskih veličina. Baklja se karakteriše dužinom, prečnikom, čvrstoćom plamena, usmjerenošću, temperaturom i intenzitetom toplotnog strujanja, koja su naročito izražena. Oslobođena toplota, kod ovog kao i kod ostalih oblika, ugrožava objekat prije svega što zagrijevanjem dolazi do pada nosivosti konstrukcije i rušenja objekta, odnosno postrojenja. Eksplozija je najopasniji požar na postrojenjima i uređajima gdje se radi sa zapaljivim tečnostima. U takvim slučajevima pod uticajem udarnog talasa zapaljiva tečnost se može prenijeti na znatne udaljenosti od mjesta nastanka eksplozije.Kod požara zapaljivih tečnosti osnovno je pravilo da se smanji odnosno onemogući dalji dotok zapaljive tečnosti na gorivu površinu, kao i da se smanji ukupna količina zapaljive tečnosti iz zapaljenog rezervoara, njenim odvođenjem u drugi rezervoarski prostor.Kao osnovno sredstvo za gašenje požara zapaljivih tečnosti koristi se pjena i to na bazi proteina, zatim sintetička pjenila kao i fluoroproteinska pjena.Dobre rezultate daje i gašenje prahom, odnosno ugljen-dioksidom, ukoliko se radi u zatvorenom prostoru. Voda se koristi uglavnom za hlađenje drugih susjednih rezervoara da

34/43


ne bi došlo do prenošenja požara, kao i za ispiranje zapaljive tečnosti sa razlivenih površina. Postoji nogućnost i gašenja vodenom parom tako što se ista uvodi u rezrvoare u dijelu iznad „zapaljenog ogledala“ pri čemu dolazi do gašenja požara. S obzirom na veliku kaloričnu moć goriva, prisutno je intenzivno zračenje toplote, što otežava intervenciju i uslovljava gašenje sa veće udaljenosti. Iz ovih razloga preporučljiva je upotreba zaštitnih odijela kao i druge zaštitne opreme.Posebnu pažnju treba obratiti na činjenicu da su ivice metalnih posuda ili rezervoara zagrejane, često i usijane. Ovo uslovljava da se požar ponovo javi na površini, ukoliko se koristi CO2 ili prah, jer oslobođene pare zapaljivih tečnosti se odmah pale u dodiru sa usijanim metalom. Međutim, pjena je toplotni izolator koji izoluje plamen dok se ne prekine isparavanje, s tim što u određenoj mjeri ona i hladi površinu tečnosti i obimne zidove posude.Prilikom požara sirove nafte treba obratiti pažnju na mogućnost eksplozivnog izbacivanja tečnosti iz zapaljenog rezervoara koja je posledica prisustva vode u sirovoj nafti, pri čemu kod sagorijevanja raste sadržaj parne faze u unutrašnjosti zapaljive tečnosti, tj. usled zagrijevanja voda prelazi u paru. U jednom momentu može se stvoriti takav nadpritisak parne faze da dolazi do izlivanja – erupcije nafte iz rezervoara i proširenja požara na sve susjedne objekte. Posebnu opasnost predstavljaju požari na pumpnim stanicama za snabdjevanje vozila gorivom jer su iste često locirane u užem gradskom tkivu u neposrednoj blizini stambenih i drugih objekata.Zapaljive tečnosti koje se rastvaraju ili miješaju sa vodom mogu se lako ugasiti slabim mlazom jednostavnim dolivanjem vode u rezervoar, pri čemu se logično mora voditi računa da ne dođe do izlivanja zapaljive tečnosti iz rezervoara (špiritus, alkohol, aceton itd.). Požari ovih tečnosti ne mogu se uspješno gasiti pjenom jer se pjena brzo rastvara usled vezivanja vode koja se miješa sa tečnošću. Preporučljivo je gašenje ugljendioksidom, prahom ili vodeno maglom.

c) Požari zapaljivih gasova

Gašenje požara zapaljivih gasova, koji su često komprimovani, tj. pod određenim nadpritiskom, u posebnim posudama, je vrlo složeno i teško. Baklju zapaljivog gasa koji izlazi iz posude, u principu ne treba gasiti jer nezapaljeni gas može biti opasniji od zapaljenog jer se brzo širi i može izazvati eksploziju – požar na mjestima koja su znatno udaljena od mjesta izlaska gasa. U ovim slučajevima treba se ograničiti na hlađenje posude vodom, a kad se baklja smanji treba pokušati sa gašenjem uz upotrebu inertnog gasa (CO2, halon, uz dodavanje azota radi inertizacije). Ukoliko se ne može prekinuti dotok razlivenog tekućeg gasa isti treba usmjeriti na slobodan prostor i gasiti sa pjenom uz istovremeno intenzivno hlađenje posude, armatura, nosača i cjevovoda. Gašenje požara butan-propana vodom nije efikasno, praksa je pokazala da je najefikasnije sredstvo prah kao i haloni.Kod intervencija gašenja potrebno je sredstva i uređaje za gašenje postaviti na mjesta gdje ne mogu biti ugroženi toplotnim isijavanjem, eventualnom eksplozijom, a ljude treba zaštiti zaštitnom opremom.

Gašenje šumskih požara

Karakteristike šumskog rastinja, tj. da li se radi o četinarskim ili listopadnim šumama, bitno utiču na osjetljivost u pogledu mogućnosti izbijanja požara. Najpodložnije požarima su šume

35/43


crnogorice zbog prisustva smole, suvih iglica i mahovine, kao i šume u kojima ima dosta osušenog i posječenog drveća i koje su izložene vjetru.Gašenje šumskih požara je težak i komplikovan zadatak jer se ovi požari najčešće dešavaju daleko od komunikacija, u predjelima koji su teško pristupačni, gdje nema izvora za gašenje požara, kasno se otkrivaju - kada požar već dostigne veće razmjere...Šumski požari po pravilu izbijaju u donjem dijelu rastinja i šumskoj prostirci, a tek kasnije se šire po krošnjama drveća. Iz ovih razloga šumske požare dijelimo na:

Podzemne požare, Površinske ili puzeće požare i Krunske požare.

Podzemni požari nastaju u naslagama treseta ispod površine tla, pri čemu se sporo šire ali se brzo i lako pretvaraju u površinske šumske požare.Površinski požari se najčešće javljaju u ljetnjim i jesenjim danima kada je površina prekrivena sušenom travom, naslagama lišća i drugim gorivim otpacima. Širenje ovih požara u početnoj fazi je sporo. Kad postoji više gorivog materijala na prizemnom sloju površinski požar prerasta u gornje djelove stabla, zatim u krune drveća, pri čemu se naglo širi i teško ga je zaustaviti. U zavisnosti od linijske brzine širenja požara, šumske požare dijelimo na slabe (do 2 km na sat), srednje (do 5 km na sat) i velike (preko 5 km na sat), pri čemu se plamen uzdiže od 1,5 do 2 m iznad površine zemlje a dubina gorenja prelazi preko 2m. Širenje požara se po pravilu obavlja veoma snažno.Najefikasnije sredstvo za gašenje je voda, a mogu se koristiti i posebna hemijska sredstva koja se obično upotrebljavaju za dejstvo na liniji širenja požara. Manji požari po površini gase se, osim primjenom raznih sredstava, i zatrpavanjem zemljom ili udaranjem granama i specijalnim metalnim metlama po žarištu.Gašenje podzemnih požara se izvodi tako što se kopanjem rova zapaljeno područje izoluje od treseta. Rov se može napuniti vodom, a požarom zahvaćena površina se može prekriti zemljom.Gašenje krunskih požara je izuzetno teško i komplikovano. Najbolje rezultate daje upotreba kanadera, koji imaju rezervoare od oko 5 tona vode i koji u naletu ovu količinu vode bacaju na upaljenu šumu, pri čemu voda pored gašenja ima i udarno dejstvo.Da bi se vatra lokalizovala često se prave prazni prostori u vidu prosjeka i površinske prepreke dovoljne širine. Širina presjeka treba da iznosi najmanje dvije visine stabla koja se nalaze na mjestu gdje se pravi odbranbeni pojas (20-40 metara). Stabla se tako sijeku da se obaranje vrši prema požaru. Sav zapaljivi materijal, se u tom pojasu čisti, krešu se grane, a po mogućnosti površinu treba prekopati. Za ovakve radove sječenja preporučuje se upotreba mehanizovane opreme, prije svega motornih testera, dok se za kopanje prosjeka preporučuje upotreba buldožera. Najveća širina prosjeka treba da je u pravcu širenja vatre, kao i u smjeru dominantnog vjetra.Za lokalizaciju požara često se primjenjuje i metoda susretnih – suprotnih vatri, pri čemu se namjerno vrši paljenje šume u kontra smjeru od kretanja vatre, tako da se dva požara susretnu a stvoreni zaštitni pojas na kojem je sagorjelo rastinje onemogućava dalje prenošenje požara.Ako postoji mogućnost snabdjevanja vodom u zoni požara, zaštitni pojas se stvara tako što ekipa od tri člana radi na sledeći način: jedan član kvasi teren u širini od 50 cm, drugi član se

36/43


kreće iza prvog i pali pojas sa strane požara, a treći gasi vatrene skokove preko zaštitnog pojasa.Da bi se postigao što bolji uspjeh kod gašenja šumskih požara, potrebno je blagovremeno izvršiti organizaciju stanovništva prema šumskim rejonima kao i raspored opreme i sredstava za gašenje požara, zatim organizovati vezu i utvrditi organizaciju službe osmatranja, patroliranja i aktiviranja, odnosno rukovođenja gašenjem.

Gašenje poljskih požara i požara na poljoprivrednim gazdinstvima

Požari na žitnim poljima i površinama zasijanim drugi poljoprivrednim kulturama, kao i požar nepokošene trave i trske, nazivaju se poljskim požarima. Ovi požari se karakterišu velikom brzinom širenja jer se radi o otvorenom prostoru, a posebno ukoliko ima vjetra. Od ovih požara mogu biti ugroženi i drugi objekti kao npr. stambeni, skladišta, magacini, deponije itd. S obzirom na veliku brzinu širenja, zatim nedostatak odgovarajućih izvora za gašenje (po kapacitetu i broju) kao i prilaznih puteva, intervencija vatrogasaca se uglavnom ograničava na sprečavanje širenja požara, a ređe na intervenciju gašenja požarom zahvaćenog kompleksa. Ovo se potiže odbrambenim prosjecima, oko zapaljenog prostora, koji sprečavaju širenje vatre. Kao i kod šumskih požara za ovo se kao najefikasniji mogu koristiti buldožeri, a ako ima dovaljan broj ljudi i alata mogu i oni da posluže umjesto mehanizacije. Za gašenje najefikasniji je raspršeni mlaz vode.Požari sijena i slame se takođe karakterišu brzim širenjem i intenzivnim zračenjem toplote, što otežava gašenje. Posebno treba voditi računa o pravcu vjetra, tako da se istovremeno vrši lokalizovanje požara i sprečavanje njegovog širenja na susjedne objekte ili stogove (kamare sijena i slame). Ovo se postiže kvašenjem, pokrivanjem mokrim prostirkama ili uklanjanjem gorivog materijala iz zone požara. Ako nema dovoljno vode ugroženi objekti mogu se pokriti pjenom. I kod ovih požara se ne preporučuje upotreba kompaktnog mlaza već raspršenog. Kretanje, penjanje ka kamarama sijena ili slame je zabranjeno jer postoji mogućnost unutrašnjeg požara tako da se može desiti da dođe do propadanja vatrogasaca u samo žarište požara.Ukoliko do požara dođe za vrijeme vršidbe, osnovni zadatak je spasavanje mašina i uređaja, zatim uklanjanje neovršenog i ovršenog žita i sprečavanje prenošenja požara na susjedne objekte.Najčešći uzroci požara su nehat (opušak, upotreba otvorene vatre), pregrijevanje rotirajućih elemenata, izduvna cijev na traktoru itd.Požari na seoskim gazdinstvima su veoma različiti s obzirom na uzroke, ali se karakterišu velikom brzinom širenja, što se objašnjava prisutnošću znatnih količina gorivog materijala, blizinom objekata, nepostojanjem barijera za sprečavanje širenja požara itd. Intervencija gašenja je otežana jer su, po pravilu, izvori napajanja vodom limitirani kapacitetom i mogućnošću korišćenja. Modernizacija poljoprivrede uslovila je povećanje ukupne vrijednosti tako da su ovi požari po visini materijalne štete dostigli ozbiljne razmjere i predstavljaju znatnu stavku u ukupnom iznosu materijalne štete u našj zemlji.Prilikom požara u štalama osnovno je spasavanje ugrožene stoke koja se prilikom požara uznemiri pa joj se teško prilazi. Pored ovoga, krupna stoka je vezana za jasle, prolazi su uski i nepovoljni pa je potrebno često rušenjem omogućiti prilaz do stoke i njeno oslobađanje i evakuaciju. Za spasavanje i izvođenje stoke treba angažovati osoblje koje njeguje životinje.

37/43


Gašenje požara materija koje se teško gase

1. Laki metali

U ovu grupu svrstani su metali kao kalijum, natrijum, magnezijum, aluminijum i legure. Opšte je poznato pravilo da se za gašenje požara ovih materija ne mogu primjeniti voda i pjena. Ni prah na bazi natrijumskog bikarbonata se ne može prmjeniti pošto i on razvija vodu kod povišenih temperatura, koja ne smije doći u dodir sa navedenim elementima. Ugljendioksid reaguje sa kalijumom, natrijumom i magnezijumom. Magnezijum gori u atmosferi ugljendioksida uz izdvajanje ugljenika koji sagorijeva. Laki metali eksplozivno reaguju sa halonima. Prema nekim saznanjima najbolje rezultate ostvaruje kamena so, zatim plemeniti gasovi (argon, kripton, neon itd.), te neke vrste silikonskih ulja. Međutim, zbog neekonomičnosti rijetko se koja od njih u praksi koriste. Požari lakih metala karakterišu se visokim temperaturama od 1200 do 3000ºC, što otežava pristup za gašenje. Za gašenje se koristi suvi grafitni prah, kamena prašina. Obavezna je upotreba zaštitne opreme od toplotnog isijavanja i zaštita disajnih organa.

2. Fosfor

Na tržištu postoje dvije vrste fosfora: bijeli i crveni. Bijeli fosfor veoma lako oksidira i lako se pali čim dođe u dodir sa kiseonikom iz vazduha, pri čemu se oslobađa otrovni gas fosforpentoksid. Pri sagorijevanju moguće je rasprskavanje upaljene mase, što predstavlja posebnu opasnost za vatrogasce jer pored otrovnih svojstava, izaziva teške opekotine. Čuva se i transportuje pod vodom.Crveni fosfor je znatno manje opasan, međutim kod sagorijevanja treba preduzeti zaštitne mjere. Gašenje požara je vrlo težak i složen zahvat jer se fosfor sam naknadno pali. Plamen fosfora se može ugasiti vodom ili pjenom, ali kada oni oteku, fosfor se ponovo pali. Najefikasniji način gašenja požara se sastoji u prevlačenju površine požara tankom opnom ili slojem pjene ili neke druge zaštitne materije, tako da se stvori zaštitni sloj između fosfora i atmosfere. Praksa je pokazala da barijev sulfat sa kredom, uz dodatak tečnog natijevog stakla, daje odlične rezultate kod gašenja ovih požara. Takođe, može se upotrijebiti i gvozdeni sulfat u obliku praha ili rastvora, pri čemu treba dodati određena sredstva za stabilizaciju.Za gašenje požara crvenog fosfora preporučuje se rastvor razređenog bakarnog sulfata ili amonijum kompleksa bakarnih soli-sulfata. Očito je da gašenje ima niz problema, a prije svega je to što je potrebno unaprijed imati navedena sredstva za gašenje požara kao i činjenica da je potrebna velika opreznost prilikom akcije gašenja.

3. Sumpor

Sumpor je zapaljiva materija koja može u uslovima požara da stvara određenu opasnost, što uslovljava primjenu određenih mjera zaštite prilikom intervencije gašenja. Ukoliko se zagrije do temperature od 200ºC, dolazi do samozapaljenja. Sagorijeva blistavim plamenom sa dosta dima koji je nadražljiv za oči i disajne organe. Osnovna komponenta, sumpordioksid, je teža od vazduha pa se akumulira u nižim prostorima. Ovo uslovljava obaveznu primjenu izolacionih aparata. Za gašenje se primjenjuje raspršeni mlaz vode jer primjena punog

38/43


malaza može dovesti do razbacivanja sumpora i do proširenja požara, a u izuzetnim slučajevima, i do eksplozije sumpornog praha.

4. Celuloid

Celuloid je materija koja sadrži 50-70% nitroceluloze, 15-35% kamfora i 0-15% omekšivača boje i punila. Kod požara celuloida evidentne su opasnosti od otrovnih gasova, visoke temperature i mogućnosti gorenja pod raznim uslovima. U uslovima nepotpunog sagorijevanja javlja se ugljendioksid, ugljenmonoksid, azotoksid, cijanovodonična kisjelina i pare kamfora, koje se pored osobine da sagorijevaju, odlikuju i visokom toksičnošću. Temperatura koja se razvija pri požaru celuloida iznosi 1700ºC.Kao sredstvo za gašenje preporučuje se voda, uz napomenu da postoji više vrsta celuloida. Efekat gašenja postiže se kada se punim mlazom razori sloj nastale sagorjele pokorice, a tako izbijeno žarište se tek tada hladi. Ovi požari zahtjevaju za gašenje velike količine vode. Obavezna je upotreba zaštitne opreme.

5. Kalcijum-karbid

U svjetskoj vatrogasnoj terminologiji ustalio se izraz „požar karbida“, pod kojim se podrazumjeva sagorijevanje acetilena koji se razvija usled dejstva vodom na kalcijum karbid. Iz ovog razloga voda se ne može primjeniti za gašenje ovih požara već se koriste samo ugljendioksid i prah. Haloni koji u svom molekulu sadrže hlor nijesu pogodni za gašenje jer se na povišenim temperaturama stvara kalcijum-hlorid i ugljenik. Pri tome nastaje ponovo kalcijum-karbid kao i velika količina dima, što je praćeno prskanjem užarenih djelova karbida.

6. Negašeni kreč

Negašeni kreč u dodiru sa vodom oslobađa znatne količine toplote. Iz ovih razloga, iako negašeni kreč sam ne gori, požar treba gasiti samo suvim sredstvima.

Gašenje požara u radioaktivnim sredinama

Uobičajena vatrogasna taktika i uobičajena sredstva za gašenje zadržavaju i ovdje svoje puno značenje. Voda je osnovno sredstvo za gašenje u svim svojim oblicima, ukoliko se radi o požarima koji su posledica dejstva primjene atomskog oružja.Međutim, kod požara na reaktorskim uređajima voda ne dolazi u obzir jer može doći do kontaminacije vode koja je upotrebljena za gašenje. Iz ovih razloga mnogo bolje rezultate daju ugljendioksid i haloni jer lokalizuju radijaciju na ograničenom prostoru i ne uzrokuju njeno širenje. Međutim, uskovitlavaju radioativne čestice pri čemu se one raznose u bližu i dalju okolinu. Prah je nepovoljno sredstvo jer utiče na povećanje – širenje radijacije. Od priručnih sredstava vrlo povoljno se može upotrijebiti pijesak jer se gašenje vrši bez pritiska, pri čemu se zračenje ograničava na jedno mjesto. Da bi se ljudstvo zaštitilo od djelovanja radioaktivnog zračenja potrebno je zaštititi disajne organe i tijelo. Dopuštena doza zračenja se ne smije prekoračiti pa iz tih razloga intervenciju gašenja treba izvoditi pažljivo, sa sigurne udaljenosti, uz korišćenje zaklona. Izvori radijacije se najčešće čuvaju u olovnim posudama pa u slučaju požara treba obezbijediti hlađenje tih posuda. Sve dok se izvor radijacije nalazi u kontejneru ne postoji nikakvo radioaktivno opterećenje u nedozvoljenim granicama. Takođe

39/43


treba voditi računa o vremenu eksponiranja, odnosno da ljudi na intervenciji ne budu predugo izloženi radioaktivnom zračenju. Da se ne bi prekoračila dopuštena granica radioaktivnog opterećenja potrebno je vršiti stalna mjerenja. Nakon intervencije treba izvršiti kompletnu propisanu proceduru dekontaminacije uređaja, opreme i ljudstva. Tom prilikom posebnu pažnju treba posvetiti uklanjanju radioaktivnih otpadnih voda i vidljivom označavanju radioaktivne sredine.

Spasavanje ljudi i materijala

Jedan od osnovnih zadataka kod intervencije je spasavanje ljudi iz objekta ugroženog požarom. Spasavanju ljudi uvijek treba dati prednost u odnosu na spasavanje imovine. Spasavanje treba izvesti brzo, sabrano i staloženo. Sve postupke treba izvesti precizno i tačno, smišljeno, uz potpuno koordiniranje svih učesnika. U zavisnosti od mjesta gdje je požar nastao, spasavajne se može izvesti sa visine, površine zmlje i iz dubine. Posebnu teškoću predstavlja spasavanje ugroženih u uslovima radiološke, hemijske i biolopke kontaminacije. Spasavanje se može izvesti na razne načine, uz primjenu i korišćenje raznih pomoćnih sredstava. Koji način spasavanja ili sprava će se upotrijebiti zavisi od mjesta gdje se ugroženi nalaze.. Spasavanje je često otežano i činjenicom da su pojedina lica povrijeđena pa ih u transportu treba posebno osigurati. Opasnost od izbijanja panike je stalno prisutna pa se u toku intervencije energično moraju suzbiti pojave panike u začetku. Da bi spasavanje bilo uspješno i efikasno, neophodno je utvrditi gdje se nalaze ugroženi ljudi, koliko je ljudi ugroženo i u kakvom su položaju, kakva im neposredna opasnost prijeti, da li su svi u jednoj ili više prostorija, na jednom ili više spratova, kakve su mogućnosti i putevi za evakuaciju i spasavanje ljudi. Osnovno pravilo je da se mora izvršiti detaljno pretraživanje svih prostorija, čak i onda kada se tvrdi da se u njima ne nalaze ugroženi ljudi. Za spasavanje sa visina koriste se prvenstveno stepeništa, a ukoliko su ona onesposobljena pristupa se spasavanju pomoću automatskih vatrogasnih ljestava, spusnice, uskočnice, vreće za spasavanje ili penjačke užadi. Ljudima koji se mogu sami kretati pokazuje se put evakuacije ili se evakuišu jednom od pomenutih sprava. Povrijeđene, bolesne ili djecu treba spasavati pomoću nosila, užadi ili lestava, ili iznošenjem na rukama.Za spasavanje povrijeđenih na zemlji, iz prizemih prostorija, uz sve naprijed navedene principe, koristimo i sledeće načine:

Nošenje na leđima, pri čemu se povrijeđeni nosi u uobičajenom položaju na leđima, Podupiranje, pri čemu spasilac stoji uz povrijeđenu stranu nastradalog i stavlja ruku

nastradalog preko svog ramena držeći ga pritom za pesnicu svojom rukom. Svoju drugu ruku stavlja oko struka i pritežući ga uz bok pomaže mu u kretanju,

Dizanje na rame, koje se primjenjuje za onesviješćeno ili bespomoćno lice. Pri ovome, nosiocu je jedna ruka uvijek slobodna,

Spasavanje puzanjem, koje se primjenjuje za spasavanje onesviješćenih, nepokretnih ili teških osoba. Sastoji se u tome da se nastradali okrene na leđa i ruke mu se zavežu iznad pesnica. Raskoračenim nogama se klekne iznad njega i spasilac svoju glavu provuče kroz otvor njegovih ruku. Kretanje se vrši na dlanovima i koljenima, pri čemu spasilac vuče povrijeđenog za sobom. Preporučljiva je zaštita koljena spasioca,

Dva ili više vatrogasaca mogu nositi povrijeđenog, zatim napraviti „sjedište“ ...

40/43


Kod spasavanje iz dubina postoji opasnost za spasioca kao i za ugrožene od zarušavanja otvora za spasavanje uz prisutnost svih ostalih štetnih i opasnih faktora koji prate požar.Spasioci moraju imati opremu za osvjetljenje, izolacione aparate i dovoljno užadi. Dizanje nastradalih kroz otvore vrši se tako što ga privežemo opasačem oko prstiju pa ga konopcem vučemo iz otvora, pri čemu uže vuku vatrogasci koji su van otvora, a pratilac se penje neposredno za unesrećenim.Povrijeđenima treba obezbijediti hitnu ljekarsku pomoć i obezbijditi transport do bolnice.Ukoliko se na nekoj od osoba zapali odjeća, treba je što brže zaustaviti, položiti na pod jer se kretanje vatre još brže razbuktava a plamen obuhvata glavu i najosjetljivije djelove tijela što često dovodi do smrtonosnih povreda. Osobu treba odmah čvrsto zamotati ćebetom, tepihom, kaputom ili kakvim drugim pokrivačem. Plamen i vatra su na taj način ugašeni, a povrijeđenom treba obezbijediti hitnu ljekarsku intervenciju.Vatrogasna jedinica je dužna ne samo da ugasi požar, već i da spasava pokretnu imovinu koja je ugrožena požarom. Odluku o tome da li treba evakuisati imovinu, kao i način evakuacije iste donosi isključivo rukovodilac gašenja požara. Evakuaciju treba organizovati tako da se imovina sačuva, a ne da bude u tolikoj mjeri uništena da se ne može više koristiti. Za evakuaciju imovine potreban je veći broj ljudi pa se u tu akciju obavezno uključuju i zaposleni, odnosno stanari objekta. Tamo gdje je moguće treba koristiti sva raspoloživa tehnička sredstva kao što su dizalice, transporteri, kolica itd. Ukoliko se radi o evakuaciji specijalne opreme potrebna je stručna pomoć odgovornih lica. Ako nema dovoljno vremena za evakuaciju čitave imovine, prvenstveno treba spasavati najdragocjenije i najskuplje predmete. Kod iznošenja ne smije doći do zakrčenja evakuacionih puteva i prolaza, a spasenu imovinu treba staviti pod kontrolu dok se ne preda korisniku ili vlasniku.

Tehničke instalacije vatrogasnih jedinica kod požara, elementarnih nepogoda i drugih nesreća

Vatrogasne jedinice imaju, pored osnovnog zadatka gašenje požara i spasavanja, zadatak da pomognu i prilikom elementarnih nepogoda, katastrofa, udesa (prilikom poplava, zemljotresa, odronjavanja zemljišta, velikih saobraćajnih nesreća) i u svim drugim prilikama kada su ugroženi ljudi i imovina.Kako se pri ovim intervencijama, postojećom vatrogasnom tehnikom, ne može uspješno obaviti posao, neohodno je blagovremeno opremanje vatrogasnih jedinica specijalnom dodatnom tehničkom opremom i vozilima, kao i obezbjeđenje stručnog kadra za rukovanje istom.

Spasavanje prilikom zemljotresa

Prilikom zemljotrasa najčešće dolazi do rušenja velikog broja objekata, pa je osnovni zadatak vatrogasnih jedinica spasavanje ljudi koji su zatrpani. Prilikom zemljotresa jedan broj lica može se naći odsječen na višim etažama, pa je neophodno obezbijediti sigurnu evakuaciju – spasavanje istih, pri čemu treba imati u vidu mogućnost daljeg rušenja objekta. Nepovrijeđena lica se spuštaju vatrogasnim ljestvama, a povrijeđeni se spuštaju pomoću nosila, specijalnih konopaca itd.Radi identifikacije, utvrđivanje mjesta gdje se nalaze zatrpani, potrebno je obezbijediti geofone i opremu za raskrčavanje ruševina (alatke, specijalne dizalice, aparate za autogeno rezanje, motorne testere itd.).

41/43


Spasavaje prilikom saobraćajnih nesreća

Prilikom saobraćajnih nesreća treba omogućiti brzo spasavanje povrijeđenih kao i ne povrijeđenih iz vozila koja su pretrpjela udes. Vozila i vagoni su najčešće deformisana, prevrnuta, pa je za intervenciju potrebna određena tehnička oprema kao dizalice za podizanje i postavljanje vozila u normalan položaj, zatim specijalne makaze za probijanje karoserije i sječenje lima, aparati za zavarivanje, priručne dizalice za razmicanje iskrivljenih elemenata itd.

Pružanje pomoći prilikom poplava

Spasavanje prilikom poplava takođe traži posebnu opremu i dodatnu obuku. Osnovnu opremu čine čamci koji mogu da prime veći broj ljudi i sa kojima se može lako upravljati. U načelu, koriste se gumeni čamci opremljeni motorom male snage, plitkog gaza. Poslije povlačenja vode vatrogasne jedinice pružaju pomoć u ispumpavanju vode iz podruma, spasavanju imovine itd.

Rušenje zgrada

Ukoliko su pojedini objekti požarom ili zemljotresom u velikoj mjeri oštećeni, pristupa se njihovom planskom rušenju. Rušenje se mora vršiti planski, uz stalno dogovaranje sa stručnjacima građevinske struke i primjenom mjera higijensko-tehničke zaštite pri radu na gradilištu. Kao i u prethodnim slučajevima, vatrogasna jedinica mora imati dodatnu tehničku opremu za realizaciju ovih poslova.

Rukovođenje gašenjem požara

Rukovođenje gašenjem požara je odgovoran i složen zadatak i od uspješnog rješenja zavisi konačan uspjeh intervencije i životi ljudi. Cjelokupna organizacija gašenja požara i rukovođenja akcijom mora biti povjerena jednoj ličnosti – rukovodiocu akcije gašenja. Organizovan rad, disciplina i uspjeh za najkraće moguće vrijeme mogući su samo jedinstvenom i koordiniranom akcijom. Rukovodilac akcije gašenja u načelu odlučuje samostalno i niko nema pravo da se miješa u njegov rad ni da mijenja njegova naređenja sem nadležnog, po rangu starijeg rukovodioca koji može preuzeti komandu, a time i svu odgovornost za dalje gašenje požara. Ovlašćenja rukovodioca gašenja požara su velika i zakonom određena, ali su velike i odgovornosti koje on preuzima. Njegova naređenja moraju izvršavati ne samo njemu potčinjeni, već i svi ostali koji su po bilo kom osnovu angažovani ili odgovorni za izvršavanje određenih zadataka. Ovlašćen je da naredi evakuaciju ljudi i imovine iz ugroženih prostorija, područja, može da naredi rušenje dijela zgrade ili čitavog objekta, nasilno otvaranje zaključanih prostorija, pregled ugroženih prostorija itd. Takođe, ovlašćen je da zatraži mobilizaciju radne snage, vozila i druge tehničke opreme. Određuje samo ciljeve i opšti smjer za izvršavanje zadataka, a detalje razrađuju rukovodioci osnovnih jedinica, s tim da nije dozvoljena nikakva samoinicijativa koja se u osnovi razilazi sa osnovnom koncepcijom. Zamjena rukovodioca gašenja u toku akcije opravdava se samo u slučaju ako je on povrijeđen ili nesposoban da dalje rukovodi akcijom gašenja. Takođe, zamjena može biti oravdana kad stariji rukovodilac po dolasku na lice mjesta konstatuje da

42/43


akcija gašenja nije dobra. O preuzimanju funkcije dužan je da obavijesti rukovodeći kadar svih vatrogasnih jedinica angažovanih na gašenju požara.

43/43

vatrogasci-pljevlja.comvatrogasci-pljevlja.com/files/1668544557.doc · Web viewPri ovome dolazi do...

Documents

Transcript of vatrogasci-pljevlja.comvatrogasci-pljevlja.com/files/1668544557.doc · Web viewPri ovome dolazi do...