Uvodna molitva Gospodine Isuse, započinjemo hod za tvojim križem. Želimo srcem i mislima, čitavim svojim bićem biti uz tebe i tako ti iskazati svoju ljubav i povjerenje. Rekao si: „Ja sam vrata… Kroza me tko uđe spasit će se!“ (Iv 10,7-8). Ti si Isuse „vrata vjere“ koja vode u život. Tvoj križ je znak tvoje milosrdne ljubavi i vjernosti prema nama. Tvoj križ je znak da si nam došao darovati život u izobilju. Ti si onaj Pastir koji je svoj život položio za svoje ovce da bi nas priveo u zajedništvo s Ocem. Hvala ti za hod tvoje ljubavi. Hvala ti što nam ostaješ vjeran i što nas ljubiš unatoč naše nevjernosti. Neka naš hod za tvojim križem, po tvojoj milost, postane hod žive vjere, neka nas učini istinskim vjernicima. Amen.

Prva postaja Isusa osuđuju na smrt

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio! „Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?" On odgovori: 'A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?' Reče mu Isus: 'Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!' A on reče: 'Vjerujem, Gospodine!' I baci se ničice preda nj“ (Iv 9, 36-38). Ecce Homo! Uzviknuo je Pilat svjetini i glavarima svećeničkim. Pred Pilatom stoji Čovjek i čitavim svojim bićem pita: „Vjeruješ li ti u Sina Čovječjeg?“ Gospodine, u osudi koju Pilat izriče, nad tobom se ostvaruju riječi Pisma: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ (Iv 9, 39). Pilat te ne prepoznaje, tvoj narod te ne prepoznaje. Čovječanstvo svih vremena uvijek stoji na razmeđi, razapeto između Istine i laži, vjere i nevjere, ljubavi i mržnje.

Naša vjera stoji ili pada uvijek kada je u pitanju konkretan čovjek. Čovjek sa svom svojom bijedom i ljepotom, bogatstvom i siromaštvom. Jesmo li kadri na licima braće i sestra, na licu čovjeka današnjice, prepoznati lice Sina Čovječjega?

Gospodine, ne dopusti da ostanemo slijepci, daj nam pogled vjere da te možemo prepoznati i uskliknuti: Vjerujem Gospodine! Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Druga postaja Isus uzima na se križ

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio! „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (1Iv 4,16).

Gospodin s vjerom u Oca prima na se križ naših nevjera

i izdaja. Nosi ga s nadom za svijet koji grca u beznađu. Nosi ga s ljubavlju za svijet koji vapi za istinskom ljubavlju. Nosi ga s radošću za svijet koji je izgubio smisao i koji se ne zna radovati. Isus, prima križ za sve nas koji bježimo od križa, koji smo smisao žrtve i trpljenja izgubili u „smislu“ hedonizma.

Duboka kriza vjere obilježje je modernog društva i čovjeka. Čovjek današnjice živi apsurd vlastite zaslijepljenosti tražeći izbavljenje mimo križa, bez Boga. Kristov križ su „vrata vjere, vrata milosrđa“ koja vode u život i koja su nam uvijek otvorena. Božje milosrđe u Isusu, u njegovu križu pokazuje se kao izraz neopozive Božje ljubavi. Ljubav je jača od grijeha, od slabosti, od nevjernosti. Gurnut ljubavlju prema Ocu i prema čovjeku, Isus, prihvaća križ. Mudrost Križa je mudrost koju prepoznaju maleni (usp. Mt 11, 25). Vjerovati u Boga znači vjerovati u milosrđe. Prihvaćanjem križa Isus nas poziva da posvjedočimo ljubav kojoj smo povjerovali: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Lk 6,36). Isusovo milosrđe je naš put da postanemo slični Bogu. Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Treća postaja

Isus pada prvi put pod križem Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio! „I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: 'Gospodine, spasi, pogibosmo!' Kaže im: 'Što ste plašljivi, malovjerni?'“ (Mt 8,24-26).

Isus pada pod teretom križa u kojem su uprisutnjene sve

naše nevjere i malovjernosti. Grijeh, pa makar i najmanji, nije ništa drugo nego izraz naše nevjere. Svaki grijeh je jedna nova oluja u našem životu, novi pad, novi način gubljenja sinovstva.

Padamo, Gospodine, u more različitih „izama“, individualizma, relativizma, konzumizma… postali smo vjernici po potrebi, pa smo oblikovali i svoju sliku Boga po potrebi. Naše se snage troše u utrci za prestižem, željom da budemo viđeni. Sve nas to dezorijentira i prigiba zemlji.

Tvoj pad na zemlju nije ništa drugo nego nadvijanje nad čovjeka koji je satkan od zemlje. Tvoj pad je poljubac našoj ljudskosti. Hvala ti što si i za nas ustao i tako stišao oluju naše malovjernosti. Tvoj pad pod križem pokazuje nam činjenicu da je Bog uvijek spreman oprostiti narodu koji se često udaljava od njega. Unatoč nevjernosti i apostaziji, Bog ostaje vjeran svom obećanju. Milosrdna ljubav uvijek je konkretna. Božje se milosrđe pokazuje u konkretnim činima oproštenja, ozdravljenja i pomoći. U ustrajnom hodu da bi se drugoga pridiglo. Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Četvrta postaja Isus susreće svoju svetu Majku

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio! „A majka i braća njegova htjedoše k njemu, ali ne mogoše do njega zbog mnoštva. Javiše mu: 'Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti.' A on im odgovori: Majka moja, braća moja - ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše'“ (Lk 8, 19-21).

„Ave, verum corpus natum de Maria Virgine, / vere passum, immolatum, in cruce pro homine!“ Marija je Majka vjernika, majka milosrđa. Ona je ona koja je slušala i živjela Riječ Božju i Stoga je u potpunosti sjedinjena sa svojim Sinom. Ona i nas danas vodi svome Sinu prisutnom u Euharistiji. Križ i Euharistija nerazdjeljivi su. To su znakovi Božjeg milosrđa, a od nas traže pogled vjere, Marijin pogled.

Po Marijinoj vjeri i mi postajemo njegova majka i njegova braća. Kao što je snagom vjere prihvatila Božju volju u otajstvu Utjelovljenja te je postala Theotokos – Bogorodica, tako snagom te iste vjere prihvaća Božju volju i po Sinovom križu postaje Suotkupiteljica i Posrednica, Majka Milosrđa. Marija je Majka vjere koja je u susretu svoga Sina na križnom putu susrela i svakoga od nas na našem životnom putu. I kao što je pod križem Sinovim stajala prinoseći ga Ocu, tako stoji uz nas u svakoj našoj patnji te svojom vjerom postaje Posrednica u našoj nevjeri. Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Peta postaja Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio! „I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed“ (1Iv 3,23).

Na križnom putu Isus je susretao dobre i zle ljude, one koji su spremni pomoći i opravdati, ali i one koji su spremni satrti i osuditi, ljude milosrdne, ali i bešćutne. Ljudi, toliko lica i toliko ćudi? Ljudi, koliki su prošli našim životnim putem! Jesmo li im bili Cirenci ili svjetina koja viče: Raspni, raspni ga!? U djelotvornoj ljubavi nošenja križa pokazujemo vjeru u ime Sina njegova. U činu križonoša braći i sestrama pokazujemo da smo upoznali Ljubav i povjerovali joj.

Vjerovati jednostavno znači biti križonoša, biti milosrdan. Uvijek u odnosu prema konkretnom čovjeku, čovjeku u potrebi naša vjera stoji ili pada. Daj, Gospodine, da spoznamo i činimo djelo Božje. A „djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao“ (Iv 6, 29). Vjera u Isusa Krista je, dakle, put kojim se može definitivno prispjeti k spasenju. Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Šesta postaja

Veronika pruža Isus rubac Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio! Apostoli zamole Gospodina: 'Umnoži nam vjeru!' Gospodin im odvrati: 'Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao’” (Lk 17,5-6).

Isuse, u moru mržnje koja te okruživala prilazi ti jedna žena, vjernica koju je tvoja bijeda potaknula na čin milosrđa. I dok ti iskazuje milosrđe i ne znajući prima od tebe neizmjerno milosrđe – sliku tvoga lica. Sliku lica o kojem prorok Izaija piše kako obličjem nisi naličio na čovjeka (usp. Iz 53,13-15). Tvoje neprepoznatljivo lice odraz je našeg lica, lica koje je stvoreno na sliku Božju, ali grijehom iznakaženog.

Veronika, očima vjere, u tvom ispaćenom, prezrenom, poniženom licu, u tvom križu prepoznaje čin tvoje milosrdne ljubavi prema nama. Među onom svjetinom samo se Veronika pokazala više čovjek. Vjera od nas čini bolje ljude, ljude prepoznatljivog lica, lica koje otkriva Boga. Biti vjernik znači biti čovjek za druge, hrabar, odvažan pobijediti vlastiti egoizam i interese da bi se moglo služiti čovjeku u potrebi. Moramo biti više milosrdni, da bismo bili više ljudi.

Veronika je u mnoštvu svjetine bila ono „zrno gorušice“ koje je bilo hrabro zauzeti se za čovjeka. Veronika nam je svojim činom konkretnog milosrđa pokazala da vjerovati u Boga znači vjerovati u milosrđe. Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Sedma postaja

Isus pada drugi put pod križem

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio!

„On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6-8).

Gospodine Isuse, unatoč iskazanom milosrđu tvoje Majke Marije, Šimuna i Veronike ponovno padaš pod teretom križa. Tvoj križni put i Kalvarija demonstracija su Božjeg milosrđa i ljudske bijede. Svjetina koja te okružuje nema milosrđa i ne prepoznaje u križu znak milosrđa već drvo sramote, odbačenosti, prezrenosti. Zbog naše otvrdnulosti srca, ponovno padaš. Otvrdnulo srce je suprotnost milosrđu. Izaija zapisa: „Sinove sam ti odgojio, podigao, al’ se oni od mene odvrgoše. Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije“ (Iz 1,3). Otvrdnulost srca odvaja nas od Boga i gubitak je vlastite ljudskosti.

I današnji moderni čovjek pada na putu između „imati“ i „biti“. Vođen ideologijom pretjeranog humanizma isključuje Boga iz svog osobnog, obiteljskog i društvenog života. Ljudski egoizam gura mnoge na rub društva. Moralne vrijednosti suprostavljene su lažnoj interpretaciji ljudske slobode te uzrokuju različite vrste modernog ropstva. Sve možemo sažeti u izraz cultura mortis koja prevladava modernim vremenom i čovjekom. Tvoj pad na križnom put pokazuje nam da samo milosrdna ljubav Božja, koja doseže sve do križa, može otvoriti i skršiti otvrdnulost našeg srca.

Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Osma postaja Isus tješi uplakane žene

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio! „Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: 'Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom'“ (Lk 23,27-28).

Božje milosrđe u Kristovu križu otkriva nam se kao

neopoziva Božja ljubav. Bog ostaje vjeran svome obećanju unatoč nevjernosti svog naroda. Ovako Gospodin izražava svoje milosrđe po riječima proroka Ezekiela: „Oči se moje ipak sažališe da ih ne zatrem. I tako ih u pustinji ne uništih, nego rekoh sinovima njihovim u pustinji: ‘Ne hodite po uredbama svojih otaca, ne čuvajte zakona njihovih i ne kaljajte se kumirima njihovim! Ja sam Gospodin, Bog vaš! Po uredbama mojim hodite, čuvajte i vršite moje zakone“ (Ez 20,17-19).

I Isusove oči su se sažalile na plač žena, obraća im se u svom milosrđu i poziva na obraćenje srca. Isus traži povjerenje, vjernost, nudi oproštenje, štoviše traži grješnika, kao izgubljenu ovcu, kako bi mu ponudio dar svoga milosrđa, dar svoje vjerne ljubavi.

Isus i nas poziva na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. Obraćenje je plod vjere. U otajstvu svoje smrti i uskrsnuća Bog je u punini objavio Ljubav koja spašava i poziva ljude na obraćenje života po oproštenju grijeha (usp. Dj 5, 31). Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Deveta postaja Isus pada treći put pod križem

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio! „'Učitelju, učitelju, propadosmo!' On se probudi, zaprijeti vjetru i valovlju; i oni se smire te nasta utiha. A on će im: 'Gdje vam je vjera'“ (Lk 8,25)

Bog, bogat milosrđem pada treći put pod križem

darujući se potpuno da bi čovjeka podigao i spasio. Bog je vjeran samome sebi, vjeran svojoj ljubavi prema ljudima. Njegov pad pod križem nije ništa drugo nego traganje za čovjekom ranjenim grijehom kako bi ga priveo spasenju. Stvarnost grijeha, stvarnost je padanja, odbačenosti, marginalizacije.

Povijest tvoga posrtanja i pada pod teretom križa nastavlja se i danas u moru izdaja, nevjere, zlostavljanja, osveta koje obilježavaju ovaj svijet. Pod tim teretom padaš na ovu našu zemlju. Zemlju natopljenu znojem ljudi, zemlju okupanu krvlju nevinih, zemlju izranjenu mržnjom i zavišću, nezahvalnošću. U tu napaćenu zemlju „zasadit“ ćeš svoj križ koji je znak nasilja, patnje i smrti, nezahvalnosti i nevjernosti, ali po tvom milosrđu drvo križa postalo je znak tvoje otkupiteljske ljubavi i vjernosti. Hvala ti, Gospodine, za tvoju vjernost. Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Deseta postaja

Isusa svlače Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio!

„A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: ‚Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopane‘ – da se ispuni Pismo koje veli: Razdijeliše među se haljine moje,za odjeću moju baciše kocku“ (Iv 19, 23-24).

Gospodine, ti si ušao u ovaj naš svijet siromašan, u bijedi štalice, izgnan si iz ovog našeg svijeta razgolićen, lišen i ruha i dostojanstva, odbačen. Sve to za nas, za čovjeka da bi mu vratio dostojanstvo i radost postojanja. Baš kao i u tvoje vrijeme, gubeći svijest čovjek današnjice gubi i savjest. Čini se da su došla loša vremena za dobro, za istinu, za dostojanstvo. Živimo u vremenu u kojem je iskrivljen govor o vrednotama, ljestvica vrednota gotovo da i ne postoji, izgubljen je i smisao o dostojanstvu osobe. Mnogi, danas, ne znaju ni za kršćanske ni ljudske vrednote. Ogrezli u svojim požudama, nemoralu, zabavama koje ih ostavljaju bez radosti i smisla, razgolićeni, a ljubavlju često nazivaju ono što ljubav nije. „Gdje nema Boga, tamo nema više ni čovjeka!” Čini se kao da je čovjek rob vlastite genijalnosti i dara koji mu je povjeren.

Suvremeni čovjek razgolićen je svojom nevjerom, beznađem, sebičnošću. Prognao je Boga iz svog srca i obiteljskog doma, iz društva te ostao razgolićen i dezorjentiran.

Gospodine, svojom milošću vrati nam haljinu vjere i dostojanstva kako bismo krenuli putem dostojnim čovjeka.

Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Jedanaesta postaja Isusa pribijaju na križ

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio! „Rekoše mu onda: 'Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo?'“ (Iv 6,30).

Vrhunac objave božanskog Milosrđa nalazi se u

misteriju otkupljenja, muke, smrti i uskrsnuća Isusa Karista. Isus unatoč tome što je odbačen od naroda, ostavljen od prijatelja, ubrojen među kriminalce, lišen dostojanstva, mučen na duši i tijelu, sišao je u ponor patnje i poništenja gdje se činilo da je i od Boga ostavljen, ostaje Bog bogat milosrđem.

Naši grijesi i naša nevjera su čavli koji probijaju tvoje ruke i noge, koplje koje je probolo tvoj bok. Unatoč tome tvoje ruke, razapete na drvu križa, ostaju raširene da bi primile sve. S tvojih usta čuju se samo riječi oprosta, pomirenja, obećanje radosti. To je znamenje koje Isus čini – djelo otkupljenja, djelo vjernosti Ocu. Ali da bi se u križu vidjelo znamenje – potreban je pogled vjere. Jer, kako piše Apostol: „Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Heb 11,1). Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Dvanaesta postaja Isus umire na križu

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio! „Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj!“ (Mt 27,42).

Gospodine pred tvojim križem i umiranjem ne vrijedi nikakvo umovanje, nikakva titula, služba, stalež - traži se vjera. Pred tvojim križem i umiranjem ne vrijedi ni hvalisanje, ni prazne riječi ili zazivanje: „Gospodine, Gospodine…!“ (usp. Mt 7,21) - traži se vjera. Vjera jednostavna, baš kao ona kod rimskog satnika: „Kad uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: 'Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama'. Kaže mu: 'Ja ću doći izliječiti ga'. Odgovori satnik: 'Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj'… Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: 'Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere'“ (Mt 8,8.10).

I opet, na Kalvariji, pod tvojim križem dok su glavari svećenički, prvaci naroda i tvoj ljubljeni izabrani Izrael izvikivali: „Neka siđe s križa pa ćemo mu povjerovati!“ Dok su tražili još jedno čudo u nizu svih onih čudesa koje si za života činio, dok su tražili senzaciju…, opet istupa jedan čovjek, poganin. Ne traži čudo jer je pogledom vjere vidio čudo tvoga beskrajnog milosrđa i ljubavi – čudo Križa: „Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: 'Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!'“ (Lk 23,47). Križ je čudo ljubavi i čudo života. Križ je jedina mjera i jedina neprocjenjiva cijena Božje ljubavi i čovjekova dostojanstva.

I mi danas tražimo čudo, zadovoljavamo se senzacionalnom vjerom, pukim riječima, ili mišlju da smo po

sakramentima, zavjetima ili svećeništvom, ili nekim službama automatski vjernici. Oslobodi nas, Gospodine, senzacionalizma i daj nam pogled vjere da možemo prepoznati i povjerovati u čudo križa.

Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Trinaesta postaja Isusa skidaju s križa

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio! „On je čuvao zapovijed Svevišnjega i sklopio savez s njim; on je taj savez učvrstio svojim tijelom i u dan kušnje vjeran ostao“ (Sir 44,20).

O drvo križa, stablo žrtve i milosrđa. Ti si stablo novog saveza, stablo koje vraća izgubljeni raj na zemlju. Stablo života i sigurni znak nade za sve one koji očekuju jedan novi svijet.

Taj novi svijet događa se zbog ljubavi kojom Otac, vjeran samome sebi, šalje Sina u svijet. Zbog ljubavi kojom Krist nudi Ocu samoga sebe za otkupljenje grješnog čovječanstva. Zbog ljubavi kojom Isus prihvaća Očevu volju i ostaje joj vjeran sve do smrti, smrti na križu.

Taj novi svijet započeo je s Marijom koja je na Anđelovu riječ povjerovala Svevišnjemu, očuvala Savez i u dan kušnje mu ostala vjerna. Sada ponovno, na Golgoti, izriče svoj „Da“ za sve nas primajući u svoje krilo tu istu Božju Riječ koja nama daruje život. Hvala ti, Marijo, za tvoju vjernost. Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Četrnaesta postaja Isusa polažu u grob

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te! Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio! „Budi vjeran bližnjemu svojem kad je siromašan, tako da mu budeš i u kasnijoj sreći dionik; ostaj mu vjeran u vrijeme nevolje, da s njime zajedno dijeliš baštinu“ (Sir 22,23).

Gospodine Isuse, pred otvorenim grobom, uvijek iznova, na ispitu je naša vjera. Polaganjem u grob činilo se i tvojim učenicima da je sve svršeno, štoviše njihova vjera bila je u potpunosti malaksala, nada poljuljana, ljubav razočarana. Samo pogledom vjere koji prodire i onkraj groba u smrti možemo nazrijeti početak novog života. Ti silaziš u podzemlje naše bijede, u grob naših grijeha da bi nam darovao život. Ti si ono pšenično zrno o kojem si govorio svojim učenicima, zrno koje pavši u zemlju umire da bi donijelo plod (usp. Iv 12,24). Tek sada, tvojom smrću nastupa punina otkupljenja – Uskrsnuće. Svojom vlašću koju ti je dao Otac nad svakim tijelom daješ nam život vječni. Ti umireš da bismo mi živjeli uskrsnuće.

Preuzeo si na sebe svu našu bijedu i siromaštvo kako bismo mi bili dionici tvoje sreće i kako bi nas učinio baštinicima. U tvom vazmenom otajstvu zasjala je sva ljepota Očeva milosrđa prema grješnom čovječanstvu. Daj nam pogled vjere koja prodire i osvjetljava grobove naše nevjere. Smiluj nam se, Isuse, smiluj nam se. Budi nam milostiv poradi svoje svete muke.

Završna molitva Spasitelju svijeta, tvojim silaskom u svijet –

utjelovljenjem, započela je punina spasenja. Svojim Vazmenim otajstvom dovršio si djelo koje ti je Otac povjerio, a nama si pokazao da život vječni znači upoznati, povjerovati, ljubiti jedinoga Boga i njegova Sina Isusa Krista.

Stoga tvojom smrću tek započinje jedan novi svijet, tvojim uskrsnućem započinje naše poslanje. Kao što si ti nama objavio Oca, tako smo mi dužni svijetu objaviti Tebe, Vječnu očevu Riječ. Zato nas šalješ u onaj isti svijet kojemu si ti poslan od Oca da budemo svjedoci tvoje ljubavi. Ne napuštaš nas, moliš za nas i za sve koji će povjerovati na navještaj Riječi. Da bi naš navještaj Riječi bio vjerodostojan, Isuse, ti si založio samoga sebe. Hvala ti na tvom povjerenju, hvala na tvojoj ljubavi. Učini, po svom milosrđu, da ti ostanemo vjerni u istini i ljubavi, da ostanemo vjerni u jedinstvu i zajedništvu po kojem će nas svijet prepoznati kao tvoje. Amen.

(usp. Iv 17, 1-4.18-23).