Uvod u Sociologiju Zajednica

Marija Geiger Zeman Zdenko Zeman

UVOD U SOCIOLOGIJU (ODRIVIH) ZAJEDNICA

Centar za istraivanje integralne odrivosti i odrivog razvoja

oINSTITUT DRUTVENIH ZNANOSTI IVO PILAR

nulte stranice

30.10.07 08:58

Page 1

INSTITUT DRUTVENIH ZNANOSTI IVO PILAR

Biblioteka Centra za integralnu odrivost i odrivi odrivog razvoja Biblioteka Centra za istraivanje integralne odrivosti i razvoj g K K nj ji i g a p r rv v a n p a

RAZVOJ SPOSOBAN ZA BUDUNOST UVOD U SOCIOLOGIJU (ODRIVIH) ZAJEDNICA Prinosi promiljanju odrivog razvoja Hrvatske

o

Biblioteka Centra integralnu odrivost i odrivi odrivosti i odrivog razvoja BibliotekaCentra za za istraivanje integralne razvoj Kn a va a K n jj i igg a p rp r v RAZVOJ SPOSOBAN ZA BUDUNOST UVOD U SOCIOLOGIJU (ODRIVIH) ZAJEDNICA Prinosi promiljanju odrivog razvoja Hrvatske

Nakladnik: Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar Nakladnik: Maruliev trg 19/I., Zagreb; t: 4886800; f: 4828296; [email protected]; www.pilar.hr Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar Maruliev trg 19/I., Zagreb; t: 4886800; f: 4828296; [email protected]; www.pilar.hr Za nakladnika: dr. nakladnika: aki, ravnatelj Za sc. Vlado Autori: dr. sc. Marija Geiger Zeman dr. sc. Zdenko Zeman Autori:dr. sc. Vlado aki, ravnatelj

Voditelj Centra za istraivanje integralne odrivosti i odrivog razvoja: Jelena Puak, Sanja poljar Vrina, Jasmina Branilovi dr. sc. Vladimir Lay Recenzenti: dr. sc. Vladimir Lay dr. sc. Anka Mieti Recenzenti: dr. sc. Vladimir LayUrednik:

Vladimir Lay, Zdenko Zeman, Draen imlea, Marija Geiger,

prof. dr. sc. Ivan Rogi prof. dr. Lektura: sc. Snjeana oli

Mirna Vaupoti-MuratiJezini savjetnik:

Mirna Vaupoti-Murati Oblikovanje korica: Korektura: Zlatko Rebernjak Vlatka Venos (Grafiki studio Forma ultima)

Grafika priprema: Sanja poljar Vrina Jelena Mareti ITG, Zagreb Prosinac, 2010. Oblikovanje korica:

Prijevod na engleski:

ISBN 978-953-6666-75-1 Ilustracija na koricama:Vladimir Lay i Dinko ZeeviPriprema za tisak i tisak:

Zlatko Rebernjak (Grafiki studio Forma ultima)

ITG, ZagrebNaklada:

300 primjeraka ISBN 978-953-666-53-9 Cip zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 645737Prikazani rezultati proizali su iz znanstvenog projekta Odrivi razvoj Hrvatske (194-1941560-1550), provoenog uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske

Copyright 2007. Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

UVOD U SOCIOLOGIJU (ODRIVIH) ZAJEDNICA

Marija Geiger Zeman Zdenko Zeman

nulte stranice

30.10.07 08:58

Page 1

INSTITUT DRUTVENIH ZNANOSTI IVO PILAR

Biblioteka Centra za integralnu odrivost i odrivi razvoj Knjiga prva

Zagreb, 2010.

RAZVOJ SPOSOBAN ZA BUDUNOST Prinosi promiljanju odrivog razvoja Hrvatske

SADRAJ

Uvod ................................................................................................... 7 ZAJEdNICA IdEJA S dUGoM PovIJEU ................................. 11 IdEJA ZAJEdNICE U SoCIoLoGIJI ............................................... 21 Razvoj i prekretnice ideje zajednice u sociolokoj teoriji ...................................... 23 Od klasinih dihotomijskih tipologija do simbolikih konstrukcija zajednice ...................................................................................... 29 Studije zajednice doprinosi i kritike ................................................................ 42 Raznolika lica postmodernih zajednica .............................................................. 49 LoKALNA ZAJEdNICA U doBA GLoBALIZACIJE ...................... 61 Lokalno i/ili globalno ....................................................................................... 63 Globalizacija i/ili glokalizacija ......................................................................... 65 Zajednica u kontekstu globalizacije ................................................................... 69 Lokalna zajednica i kvalitativni koncept prostora ............................................... 74 Mjesto ivljenja i osjeaj mjesta ...................................................................... 76 LoKALNA ZAJEdNICA I INTEGRALNI odRIvI RAZvoJ ....... 81 Odrivi razvoj i odrivost................................................................................. 83 Neki novi pristupi integralni odrivi razvoj .................................................... 87 Odriva zajednica ideal 21. stoljea? .............................................................. 89 Odriva zajednica i svakodnevni ivot .............................................................. 98 Lokalna Agenda 21 .......................................................................................... 98 Alborka povelja ............................................................................................. 102 Lokalni indikatori i indikatori odrivosti ........................................................ 105

LoKALNA KULTURA ETvRTI STUP odRIvoSTI .............111 Terminoloka odreenja lokalne kulture ........................................................... 113 Kako je modernitet utjecao na lokalne kulture? ................................................. 116 Razvojni potencijali lokalne kulture .................................................................119 Lokalna kultura i lokalni identitet .................................................................. 122 Okoline dimenzije lokalnih kultura................................................................ 124 LoKALNA ZAJEdNICA I RIZIK .................................................... 133 ivot u drutvu rizika .................................................................................... 135 to se dogaa kada rizik postane kontekstualiziran? .......................................... 143 Pokret okoline pravde .................................................................................... 147 Kako istraivati zajednicu pogoenu okolinim konfliktima i rizicima?.............. 149 Rod I LoKALNA odRIvoST ..................................................... 157 Rod i okoli iz (eko)feministike perspektive ...................................................... 159 ene u globalnoj okolinoj politici ................................................................... 165 Reprodukcija svakodnevnog ivota ................................................................... 168 ene, razvoj i lokalne perspektive .................................................................... 174 ZAJEdNICA NovE PERSPEKTIvE I PoTICAJI SoCIoLoKoJ IMAGINACIJI ........................................................ 183 LITERATURA .................................................................................. 189 SAETAK .......................................................................................... 203 o AUToRIMA .................................................................................. 207

Uvod

Ideja zajednice prisutna je kad je rije o zapadnoj kulturi i civilizaciji ve u najranijim promiljanjima odnosa izmeu ovjeka i ireg konteksta njegova pojedinanog i grupnog opstanka. Tijekom posljednjih dvaju stoljea ona je intenzivno zaokupljala drutvene znanosti, zauzimljui posebno vano mjesto u sociologiji. Unato injenici da je bila jednim od sredinjih sociologijskih koncepata, ideja zajednice, meutim poput niza drugih znaajnih ideja nikad nije uspjela zadobiti neko posve neprijeporno, opeprihvaeno znaenje. Naprotiv, prelamajui u sebi raznovrsne drutvene, politike, ekonomske, kulturalne i druge silnice i prijepore, pojam zajednice kao da se posve ispraznio od sadraja i znaenja te tako postao svojevrsnom teorijskom himerom. Unato takvu razvoju, ideja zajednice se nakon razdoblja relativne nevidljivosti vratila na scenu. U uskoj povezanosti s nekim drugim intrigantnim idejama i/ili konceptima koji su odnedavno takoer privukli znaajnu pozornost drutvenih i humanistikih znanosti i disciplina poput povjerenja, socijalnog kapitala ili civilnog drutva ona je iznova izronila na povrinu u aktualnim filozofskim, sociologijskim i politikim debatama. Razlozi toga izranjanja mnogovrsni su. Zacijelo nisu u krivu oni koji dre da meu njih, primjerice, valja ubrojiti postmoderna strujanja posljednjih nekoliko desetljea, sve izraenije globalizacijske procese, stvaranje i narastanje interneta, porast svijesti o ekolokoj problematici i sve izraenija nastojanja oko implementacije konkretnijih programa odrivosti, utjecaj recentnijih politikih projekata nadahnutih (po tko zna koji put) idejom treega puta itd. Svi su ti, a i neki drugi, ovdje nespomenuti, razlozi diljem svijeta rezultirali aktiviranjem potrage za korijenima, buenjem potrebe za definiranjem i uvrivanjem identiteta te osvjeivanjem, ini se, neiskorjenjive potrebe za pripadanjem. Moda upravo ovom posljednjem potre-

bi za pripadanjem treba pripisati najvee znaenje. Jer upravo se ta potreba, unato svojoj vanosti, ini najradikalnije osporenom u nesigurnim uvjetima modernosti, pa bi, dakle, u dananjoj popularnosti (ideje i prakse) zajednice valjalo prepoznati ponajprije odgovor na krizu solidarnosti i pripadanja, koja je pogorana i istodobno izazvana globalizacijom (delanty, 2006: 1, 2). Meutim, globalizacija je tek posljednji, a nikako jedini uzronik jaanja privlanosti zajednice. Glavni krivac jest, zapravo, sama modernost, odnosno moderna epoha, koja je, prema delantyju, iznjedrila tri velika prevrata koji su proizveli glavne diskurse zajednice: (a) Ameriku i Francusku revoluciju, (b) industrijalizaciju s kraja 19. stoljea i, na koncu, (c) tekuu eru globalizacije (delanty, 2006: 2). Svaki je od tih triju prevrata rezultirao osebujnim nainima tematiziranja zajednice, istodobno je afirmirajui i dovodei je u pitanje. Kako god, bilo bi vrlo teko osporiti tvrdnju da ideji zajednice pripada iznimno vana uloga pri sociologijskoj deskripciji ljudskih ivota u modernom drutvu. Zbiljske zajednice, naime, funkcioniraju kao kompleksna ivotna polja unutar pojedinih drutava, kao objekti regeneracije, participacije i intervencije (day, 2006: x), koji presudno oblikuju ivote pojedinaca i njihove sloene, nestalne odnose spram drugih pojedinaca, grupa i institucija. Svi ti oblici uporabe zajednice neizbjeno otvaraju i temeljna drutvena pitanja, poput onih o ukljuenosti ili iskljuenosti iz vanih drutvenih odnosa i procesa, odnosu izmeu posebnih i opih interesa, distribuciji drutvene moi itd. To su velika pitanja sociologije, ali i drugih drutvenih znanosti. Unato tome, zajednica kao da neprekidno bjei od znanstvenog pogleda. Iako u njoj treba prepoznati jedno od najvanijih i najzanimljivijih polja u drutvenim znanostima, ona ipak na odreene naine ne postoji (Lyon, 1999: xi). Tvrdnju kako ona ne postoji, treba, naravno, uzeti cum grano salis. Jer, kako je ve spomenuto, danas ne postoji neka opeprihvaena definicija zajednice. Postoje, meutim, raznovrsni oblici zbiljskih zajednica i mnotvo znanstvenih (i neznanstvenih) ideja i koncepcija zajednice. Fenomenu zajednice pristupa se na raznolike naine, voeno raznovrsnim motivima i ambicijama, unutar razliitih spoznajnih i socijalnih okvira i pristupa. Ako i postoji neto to je zajedniko tako razliitim pristupima i koncepcijama, to je, ini se, tek ideja da se zajednica tie pripadanja (delanty, 2006: 4). Ako je to tono, ako se zajednica, dakle, bitno tie upravo te temeljne (i modernim ivotom dramatino osporene) ovjekove potrebe, onda je zacijelo na mjestu i tvrdnja da taj nezgodan koncept

(tricky concept) (day, 2006: xi) ima budunost u drutvenim znanostima. da bismo bolje razumjeli i temeljitije analizirali zajednicu, njezine pojavne oblike, strukturne znaajke, razvojnu dinamiku i potencijale, u prvom dijelu ove knjige predstavit emo neke od najpoznatijih sociologijskih koncepcija i empirijskih studija zajednica, koje su ostavile neizbrisiv teorijski i metodologijski trag u sociologiji. U drugom emo dijelu knjige tematsko-problemski kompleks zajednice dobro promotriti iz okoline perspektive, obraajui posebnu pozornost odnosima (ili, ako se hoe, dijalektici) lokalnog i globalnog, humanog i ne-humanog, kulture i prirode. U fokusu naeg propitivanja nai e se niz raznolikih tema revitalizacija lokalnih identiteta i lokalnih kultura, potencijali lokalne zajednice u promicanju i ostvarivanju integralne odrivosti i biokulturalnog diverziteta, upravljanja rizikom, rodna problematika itd. Sve te teme nee iscrpiti jedva pregledan konceptualni i empirijski univerzum zajednice, ali e uvjerljivo prikazati njezine nemale, strategijski vane potencijale u nimalo lakom, ali neodgodivu poslu dostizanja do pojedinanog i kolektivnog okolino osvijetenog ponaanja. Temeljna zadaa i namjena ove knjige nije donoenje konanih i definitivnih zakljuaka o zajednici niti sugeriranje univerzalnih recepata za postizanje odrivosti na lokalnoj razini, nego ukazivanje na inspirativnost i kompleksnost pojma zajednice u teorijskom smislu te prikazivanje njezina nevjerojatnog potencijala ne samo glede planiranja i implementacije odrivih razvojnih programa nego i s obzirom na svakodnevno prakticiranje odrivosti.

Jure KRITO

ZAJEDNICA IDEJA S DUGOM POVIJEU

Koncept zajednice intrigira sociologe gotovo dva stoljea, no sama ideja zajednice mnogo je starija od sociologije. Njezino pojavljivanje i prve razgovjetne artikulacije koincidiraju s roenjem zapadne kulture i civilizacije. Ideja zajednic stoga ima vrlo dugu i kompleksnu teorijsku i praktino-empirijsku povijest. ovdje nas, meutim, ne zanima ukupnost te opsene, vrlo razgranate prie, nego njezini najznaaniji i najzanimljiviji aspekti. Preciznije, zanimaju nas, oni elementi i aspekti te povijesti ije nam pouke mogu pomoi u pokuaju razumijevanja suvremenih zajednica, koje se na poetku 21. stoljea u uvjetima dramatinog sraza i kombiniranja globalnih i lokalnih utjecaja i silnica nose s neko nezamislivim izazovima. Jedna se znaajka ideje zajednice, meutim, ve na prvi pogled izdvaja kao iznimno vana, naprosto nezaobilazna crta. Rije je o njezinoj ambivalentnosti. Ideja zajednice, naime, s jedne strane izraava partikularnost bliske i neposredne drutvene veze i odnose, omeene ogranienim prostorno-vremenskim okvirima i rasponima. S druge strane, ideja zajednice oznauje i cjelokupnu ljudsku zajednicu, odnosno univerzalnu povezanost svih ljudskih bia. ona, dakle, moe biti ekskluzivna ili inkluzivna (delanty, 2006: 12), razvijajui svoje puno znaenje u rasponu koji obuhvaa suprotstavljene, proturjene ekstreme.

13

Marija GeIGeR ZeMAn Zdenko ZeMAn Uvod u sociologiju (odrivih) zajednica: Zajednica ideja s dugom povijeu

14

Tu je rije o fundamentalnom konfliktu izmeu partikularnog i univerzalnog znaenja i smisla ideje zajednice, koji ne samo da nikad nije razrijeen nego se, po svemu sudei, ini nerazrjeivim. danas se to proturjeje posebno dojmljivo manifestira u konfliktu dvaju suprotnih oblika ili modela zajednice: kozmopolitske potrage za pripadanjem, koja bi se htjela ispuniti na najvioj moguoj, globalnoj razini, s jedne strane, i vrlo konkretiziranog traganja za pripadnou posve odozdo, u konkretnim korijenima, koji su uvijek situirani u nekom ogranienom, precizno lokaliziranom kontekstu, s druge strane. Spomenuta se ambivalentnost, dakako, nije pojavila tek u moderno doba, nego se razvijala i definirala, ispunjujui se konkretnim sadrajima, tijekom duge teorijske i praktino-empirijske povijesti zajednice. Moderna ideja zajednice svoje podrijetlo nedvojbeno vue iz grkoga koncepta politike zajednice kao grada-drave, polisa, pa nije odve pretjerano ustvrditi kako je vrsta zajednice koja je oprimjerena u polisu stvorila temeljni ideal za sve sljedee koncepcije zajednice (delanty, 2006: 12). Polis je, moglo bi se rei, sav bio u znaku neposrednosti. Utemeljen na izravnim odnosima izmeu slobodnih pojedinaca, koji su voeni idealom sudjelovanja u javnom ivotu neposredno kreirali ivot zajednice, polis nije poznavao (kasnije nastalu, a danas samorazumljivu) podjelu/ raskol cjeline ivota ljudske zajednice na sfere socijalnog i politikog. drugim rijeima, podruje se politikog nije izdvajalo i emancipiralo od drutvenog ivota, nego je bilo identino s njime. Upravo je ta injenica to da se politiki ivot drutvene zajednice nije otuio od drutva u posebnom aparatu drave, i da je stoga ivot drutvene zajednice ostajao cjelovitim bila glavnim razlogom adoracije i idealizacije polisa u mnogih kasnijih mislilaca. Pojam polisa jest, osim grada-drave, oznaivao i svojstvo pripadanja takvoj zajednici, dravljanstvo, te ukupnost svih graana, politiko tijelo zajednice. S druge strane, kao prostorno ograniena zajednica, opasana zidinama i time simboliki i fiziki jasno odvojena od svog ne-gradskog okruja, polis je, u naelu, funkcionirao kao samozakonita i samodovoljna gradska cjelina rijeju, kao grad-drava (koji je, meutim, u potrebnoj mjeri suvereno kontrolirao i vlastito ire okruje). Atena, Teba, Sparta bijahu to gradovi koji su kao izvori zapadne kulture i civilizacije za nadolazea stoljea definirali izvorno znaenje pojmova autonomije i autarkije (u kojima kao da jo i danas odjekuje neto od uzvienosti svojstvene tim nezastarivim civilizacijskim dosezima antike Grke).

Takoer valja spomenuti da je poredak polisa stojao u kompleksnom odnosu s poretkom kozmosa. Ljudski je poredak, naime, htio zrcaliti poredak koji je vladao (vrlo ivopisnim i dinaminim) ivotom grkih bogova, no izmeu logik funkcioniranja Atene i Panteona uvijek je, unato takvim nakanama, vladala nerazrijeena i nerazrjeiva napetost poredak polisa nikad nije uspio vjerno preslikati poredak i strukturu kozmosa. Mnogi poznavatelji i tumai grke civilizacije i kulture s pravom inzistiraju na injenici da je polis znaio ukljuenje jednih i, samim time, iskljuenje drugih (mnogih). Kao takav, on je doista bio nedvojbenim olienjem zajednice konstruirane u kljuu partikularnosti veze i odnosi od kojih je bio sagraen tvorile su jasno omeen i vrsto zatvoren drutveni prostor nalik nekom ekskluzivnom klubu. Biti punopravnim lanom toga kluba znailo je, prije svega, jasno i neopozivo razluivati Nas od Njih. Taj odnos nije nuno bio u znaku konflikta, ali nikad nije nestajala ta presudna razlika granica koja je razdvajala lanove polisa od onih koji to nisu bili, svagda je ostajala neupitnom. odreen pomak od tako ekskluzivistiki ustrojene zajednice donijelo je Rimsko Carstvo, koje je u djelima najveih rimskih mislilaca samo sebe razumjelo kao univerzalnu ljudsku zajednicu utemeljenu na atributima graanstva. No, posve razgovjetnu ideju doista univerzalne ljudske zajednice one, dakle, koja prekorauje sve zamislive granice (drutvene, politike, teritorijalne) donijelo je tek kranstvo. Shvaajui, naime, sve ljude kao bitno identina stvorenja kao bia stvorena po liku Bojem i stoga kao bia jednaka pred Bogom tek je kranska misao zajednicu mogla pojmiti kao obuhvatnu bez ostatka, kao zajednicu svih ljudskih bia. No, ta ideja univerzalne ljudske zajednice nije svojstvena samo kranstvu, nego je sadre mnoge svjetske religije. Bitno je uvidjeti da je tim shvaanjem zajednice kao sudionitva u sveobuhvatnom, univerzalnom poretku, stvorena plodotvorna platforma za normativnu kritiku drutva, koju e kasnije, s razliitom motivacijom i u razlilitim kontekstima, aktivirati mnogi moderni teoretiari i mislioci (delanty, 2006: 12-14). Razgradnjom feudalistikih i uspostavom kapitalistikih drutvenih sustava nastaje i moderna, centralizirana drava, kao entitet koji je jasno razluen od drutva, odnosno izdvojen iz do juer homogene drutvene cjeline. Stoga nije udno da se od tih vremena pojavljuje tema gubitka zajednice, koja postaje vanim motivom moderne misli od prosvjetiteljstva sve do dananjih dana, pa e je, nimalo udno, preuzeti i sociologija.


15


Uz motiv gubitka u modernom se diskursu zajednice javlja i njegova protutea ideja o (ponovnom) ostvarivanju zajednice. Moe se, tovie, ustvrditi da su se mnoge od velikih koncepcija zajednice u zapadnoj misli bavile ponovnim zadobivanjem onoga to je bilo izgubljeno (delanty, 2006: 18). vjerojatno su u pravu oni autori koji dre da ta ideja svoje korijene ima i u idovskoj i u kranskoj ideji spasenja kao oporavka ili regeneracije neeg dragocjenog to je neko izgubljeno. Kako god bilo, ostvarivanje zajednice bilo je, rezimira delanty, vanom temom nekih od najutjecajnijih univerzalistikih politikih ideologija modernosti, posebice onih koje su obiljeile razdoblje izmeu 1830. i 1989. godine. Taj vremenski raspon obuhvaa razdoblje izmeu iscrpljivanja i slabljenja prosvjetiteljstva (koje je dominiralo 18. stoljeem), s jedne strane, i kolapsa socijalistikih drutvenih sustava (koji su, uz uspon nacizma i faizma, presudno odredili gotovo cijelo 20. stoljee), s druge strane. delanty tu povijesnu sekvencu naziva dobom ideologija, a meu najznaajnije politike ideologije toga turbulentnog razdoblja on ubraja doktrine liberalizma, republikanizma, konzervativizma, komunizma, socijalizma, anarhizma, cionizma, faizma i razliitih nacionalizama. Sve su te ideologije osim liberalizma u svojim temeljima imale odreene koncepcije zajednice, koje su, pak, umnogome funkcionirale kao normativni ideal. Sve ih je, dakle, odlikovala osebujna utopijska imaginacija (delanty, 2006: 18), enja za neim drugim i bitno drukijim od onoga to postoji. Glavne je koncepcije zajednice kao normativnog ideala, prema delantyju, mogue svrstati u tri osnovna pristupa (ili diskursa) (usp. delanty, 2006: 19-20): 1) Shvaanje zajednice kao nepovratno izgubljene. Taj pristup karakterizira romantiarska i konzervativizmu sklona kritika modernosti. on je nastrojen bitno protumodernistiki, a jedan od svojih najrjeitijih izraza nalazi u nostalgiji. Nita udno, jer zajednica je, prema tom vienju, ujedno i nuna i posve nemogua.

16

2) Shvaanje zajednice kao ponovno ostvarive. Bio je to glavni pristup (ili diskurs) modernoga konzervativizma od vremena njegova uspona poetkom 19. stoljea. Konzervativna je misao zagovarala povratak tradiciji i organskom jedinstvu drave i drutva. Tu je rije o viziji pomirenja zajednice s uvjetima modernosti. No, elja za tim pomirenjem kao da je zastirala pogled na modernu zbilju, koja je, ini se, oduvijek osporavala mogunost takva mirenja. drugi primjer te orijentacije delanty vidi u ideologiji nacionalizma, koja je ideju

politike zajednice uvijek povezivala s primordijalnom kulturnom zajednicom. Prema nacionalistikom konceptu zajednice, nacija koja je najbolje otjelovljena u politikom obliku drave postoji samo kao izraz jedne prvobitnije zbilje: kulturne zajednice oblikovane zajednikom povijeu, jezikom, obiajima itd. 3) Shvaanje zajednice kao neeg to tek treba ostvariti. Tu je utopijski karakter shvaanja zajednice najjasnije izraen. diskursi komunizma, socijalizma i anarhizma vide zajednicu prije kao neto to tek ima doi iz budunosti nego kao neto to bi valjalo spaavati iz prolosti. Najutjecajnijeg zastupnika takve utopijske koncepcije zajednice delanty prepoznaje u Marxu, koji je u dravnom aparatu vidio otuenu mo drutva okrenutu protiv njega samoga, pa je uspostavljanje zajednice koju je shvaao kao nesputani razvoj svih zapretenih potencijala drutva mogao zamisliti samo uz pretpostavku ukidanja kapitalizma i demontiranja njegova politikog aparata, buroaske drave.


Teko se ne sloiti s procjenom da je sudbina zajednice u 20. stoljeu bila sva u znaku ekstrema (delanty, 2006: 21). Aludirajui na poznatu Hobsbawmovu knjigu o katastrofalnim promaajima dravnog socijalizma, kapitalizma i nacionalizma u 20. stoljeu [The Age of Extremes: The Short Twentieth Century, 1914-1991 (1994)], delanty se da bi skrenuo pozornost na zacijelo najvei problem prologa stoljea, uspon totalitarnih ideologija poput faizma i ekstremnih oblika nacionalizma poziva na pojam totalne zajednice Roberta Nisbeta (u djelu Quest for Community, 1953.). Pod totalnom zajednicom valja misliti ne samo zajednicu koja je fuzija drave i drutva (delanty, 2006: 21) nego i neto to je otilo mnogo dalje od pukog spajanja tih dviju sastavnica. Totalitarna drava, naime, znai potpuno zaposjedanje drutva od drave ili, preciznije, brisanje ili ponitavanje specifinosti drutvenoga u korist drave. drugim rijeima, totalna zajednica u Nisbetovu smislu nije drutvo koje se oslobodilo drave (to je, primjerice, htio Marx), nego se, posve obratno, radi o dravi koja se s drutvom integrirala tako to ga je ponitila u njegovoj posebnosti, odnosno tako to ga je progutala. Ne ulazei u konkretne primjere totalnih zajednica, koje se, u pravilu, ipak nisu artikulirale na razini cijelog drutva, nego su funkcionirale kao manje alternativne zajednice ili sekte (usp. delanty, 2006: 22-24), moemo se sloiti s tvrdnjom da ti eksperimenti, u pravilu, ne ostavljaju prostora individualnosti i kreativnosti, pa se, na koncu, pokazuju neprijateljskima i samom ivotu.

1


1

o slojevitosti i zapletenosti teorijske i praktino-empirijske povijesti pojma i koncepta zajednice uvjerljivo svjedoe i radikalne promjene njihovih vrijednosnih polova. Jedna od najznaajnijih epizoda u tom smislu odigrala se u zavrnim desetljeima 19. stoljea, kad je radikalna desnica preuzela ideju zajednice od radikalne ljevice. Ljevica je, naime na idealu zajednice kao bitno pravednijeg drutva temeljila svoju kritiku postojeeg stanja kao nehumanog. desnica se takoer postavljala negatorski spram situacije status quo, no ona je zajednicu interpretirala, a onda i praktino-politiki instrumentalizirala, na drukije naine. Tako je, primjerice, poznata Le Bonova knjiga, Psihologija gomila (izvorno objavljena 1895. godine), utjecala na mislioce radikalne desnice na poetku 20. stoljea (ukljuujui i politiki relevantne, izrazito zlokobne povijesne figure poput Hitlera i Mussolinija), a ideja zajednice se u doba masovne politike, tijekom prve polovice 20. stoljea nala tijesno povezanom s kompaktnim, nadindividualnim socijalnim tvorbama poput mase, nacije, naroda itd., uz koje je ila i politika filozofija koja je te fenomene mitologizirala kao primordijalne entitete jedne (fiktivne, konstruirane) tradicije, koju je trebalo slijediti kao neosporivu paradigmu budueg razvoja. desniarska inaica koncepta zajednice a jo vie njegove dijaboline praktino-politike operacionalizacije dovele su, nimalo udno, do kritika same ideje zajednice. Takvo je stajalite, primjerice, zastupao jedan od utemeljitelja filozofijske antropologije, njemaki filozof Helmuth Plessner (u djelu Granice zajednice, 1924.), tvrdei da je ideja zajednice precijenjena i, tovie, vrlo opasna ideja. Unato svim tim kontroverzama bilo bi teko ne sloiti se s tvrdnjom Roberta Nisbeta da je ideja zajednice najtemeljnija i najdalekosenija ideja u sociologiji. tovie, teko je oboriva i teza da je ponovno otkrie zajednice neupitno najvanije obiljeje razvoja drutvene misli devetnaestog stoljea, razvoja koji uvelike nadilazi socioloku teoriju (Nisbet, 2007: 69). Iako se danas uglavnom shvaa u opreci spram drutva, zajednica je od antike Grke pa sve do prosvjetiteljstva izraavala esenciju drutva, a ne njegovu antitezu (delanty, 2006: 8). Ne ulazei dublje u potankosti te prvotne stopljenosti i kasnijeg razdvajanja ideje zajednice od ideje drutva, ovdje tek skreemo pozornost na ono to, po svemu sudei, tvori samu sr ideje zajednice i to je ini toliko vanom i dalekoseno utjecajnom. Ideja zajednice jest, kao to je to efektno i precizno formulirao delanty, izraz pripadanja koje se ne moe svesti ni na kakav drutveni ili politiki aranman (delanty, 2006: 11). drugim rijeima, ona izraava onu

najintimniju bit svakog mogueg pripadanja, neovisno o kontekstima u kojima se ostvaruje. Upravo je to ini tako dragocjenom i, istodobno tako podlonom najrazliitijim interpretacijama.


1

Jure KRITO

IDEJA ZAJEDNICE U SOCIOLOGIJI

Razvoj i prekretnice ideje zajednice u sociolokoj teoriji

vie od dvije stotine godina mnogi se sociolozi bave konceptom zajednice, no njezina se zadovoljavajua definicija u sociologijskim terminima ini jednako udaljenom kao to je oduvijek bila (Bell & Newby, 1971: 21). Takvo stanje, prema Bellu i Newbyju, vjerojatno proizlazi (i) iz injenice da subjektivni osjeaji koje zajednica pobuuje u sociolozima (kao i u ne-sociolozima) esto vode brkanju onoga to zajednica injenino jest (empirijska deskripcija) i onoga to bi ona trebala biti (normativna preskripcija). ini se, dakle, da je zajednicu nemogue opisati bez aktiviranja vrijednosnih sudova. osvijetene ili ne, te raznovrsne vrijednosno-normativne pretpostavke vode pozornost istraivaa u toliko razliitih smjerova da rezultirajue koncepcije i definicije zajednice nije mogue pomiriti pod jednim jedinstvenim konceptualnim kiobranom. Stoga nije udno da je pojam zajednice danas jedan od najneuhvatljvijih i najneodreenijih u sociologiji i uglavnom bez specifinog znaenja (day, 2006: 1). Takvo stanje stvari, meutim, ne treba previe dramatizirati ve i stoga to zajednica nije jedini pojam koji kako u sociologiji tako i u drugim drutvenim znanostima uspjeno bjei opeprihvaenoj definiciji. Tome je u odreenoj mjeri mogue doskoiti svojevrsnim pragmatinim eklekticizmom koji, primjerice, zagovara

23

Marija GeIGeR ZeMAn Zdenko ZeMAn Uvod u sociologiju (odrivih) zajednica: Ideja zajednice u sociologiji

24

Larry Lyon, ustvrujui da budui da nijedan pojedini pristup zajednici ne funkcionira najbolje u svim situacijama, treba upotrijebiti onaj koji najbolje funkcionira u danoj situaciji (Lyon, 1999: 2). S druge strane, svu tu irinu, nekonzistentnost i neodreenost koje se veu uz pojam/koncept zajednice mogue je shvatiti i u manje dramatinom, a bitno pozitivnijem smislu, poput Grahama daya, koji ustanovljuje kako upravo stoga to je tako elastina i raznolika u svojim znaenjima, ideja zajednice nastavlja zaokupljati imaginaciju ljudi, te nastavlja dobivati na vanosti u svojim novim primjenama (day, 2006: 1). Prema tom shvaanju, u neodreenosti, dakle, ne treba vidjeti tek nejasnou i pomutnju nego, ponajprije, slobodu i otvorenost spram novih ivotnih aranmana te razvojnih i istraivakih mogunosti. Unato svim tim nedoumicama, osnovno se znaenje pojma zajednice pokazuje vrlo jasnim i lienim veih dvojbi. Zajednica se, kako to formulira G. day, odnosi na one stvari koje su ljudima zajednike, koje ih povezuju, i koje ima daju osjeaj uzajamnog pripadanja, to je zacijelo temeljni aspekt drutva, moda i sama njegova jezgra (day, 2006: 1). Tu, dakako, ne treba zaboraviti da, kako upozorava day, zajednica ukljuuje, ali u isti mah i iskljuuje. Jer definirati neku zajednicu neizbjeno znai povui granice koje je dijele od onoga i/ili od onih koji nisu njezin dio. No, unato toj iskljuivosti (koja je samo neizbjeno nalije njezine ukljuivosti), zajednica u onom neupitnom dijelu svoga znaenja upuuje, kako to formulira Robert Nisbet, na neto to uvelike nadilazi puku lokalnu zajednicu. Pritom on misli na sve oblike odnosa koje obiljeava visok stupanj osobne prisnosti, emocionalne dubine, moralne dunosti, drutvene kohezije i kontinuiteta u vremenu, iz ega, prema njegovu miljenju, nije pretjerano zakljuiti da je od temeljnih ideja sociologije, zajednica najtemeljnija i najdalekosenija (Nisbet, 2007: 69). Razmjere raznolikosti i nepreglednosti shvaanja te najtemeljnije i najdalekosenije ideje u sociologiji uvjerljivo je pokazao i George A. Hillery Jr., koji je jo sredinom 1950-ih godina pokuao uvesti red na tom podruju. Analizirajui sve definicije do kojih je uspio doi (njih ak devedeset etiri!), Hillery Jr. je, naalost, dospio tek do zakljuka kako je svima njima zajedniko samo to da se bave ljudima, ali da s onu stranu toga zajednikog temelja nema nikakva slaganja (prema: Bell & Newby, 1971: 27). Hilleryjevi su napori, dre Bell i Newby, ipak urodili odreenim plodovima jer je on iz svih tih definicija uspio izluiti esnaest koncepata, a njegove ralambe, povrh toga, pokazuju da veina obuhvaenih definicija ukljuuje

sljedee bitne komponente zajednice: podruje, zajednike veze i socijalnu interakciju (Bell & Newby, 1971: 29). Na koji se nain sociologija u 20. stoljeu nosila s problemom definiranja zajednice pokazuje pregled nekih tipinijih definicija u Tablici 1.Tablica 1: Izbor definicija zajednice u 20. stoljeu Robert Park (1936.) Bitne znaajke zajednice: teritorijalno organizirana populacija; u veoj ili manjoj mjeri ukorijenjena u tlu koje nastanjuje; pojedinani lanovi zajednice ive u odnosima uzajamne meuovisnosti.


Marvin Sussman (1959.) Zajednica egzistira kad interakcija izmeu pojedinaca ima svrhu zadovoljivanja individualnih potreba i ispunjivanja grupnih ciljeva. vani elementi zajednice: socijalna interakcija; strukture za zadovoljivanje fizikih, socijalnih i psiholokih potreba; ogranieno zemljopisno podruje. Willis Sutton & Jivi Kolaja (1960.) Zajednica je broj obitelji koje prebivaju na relativno malom podruju unutar kojeg su razvili vie ili manje kompletnu socio-kulturnu definiciju proetu kolektivnom identifikacijom i sredstvima kojima rjeavaju probleme izrasle na podruju koje dijele.

Harold Kaufman (1959.) Znaajke zajednice: (relativno malo) mjesto; oznauje konfiguraciju naina ivota, i to kao: a) naina na koji ljudi obavljaju stvari i b) onoga to ljudi ele, tj. njihovih institucija i njihovih kolektivnih ciljeva.Izvor: Bell & Newby, 1971: 29-31, Lyon, 1999: 5.1

Prikazane definicije potvruju vanost onih triju bitnih komponenti zajednice koje je Hillery Jr. uspio izluiti 1955. godine, no one donekle i proiruju popis kljunih stavki. Primjerice, u zajednici se radi (i) o kolektivnoj identifikaciji, koja proizlazi ne samo iz zajednikih problema nego i iz usklaenog (ili bar naelno uskladivog) zadovoljivanja individualnih potreba i grupnih (kolektivnih) ciljeva i interesa, a to, pak, omoguuju i/ili potpomau odreene institucije itd. Neki noviji pokuaji definiranja zajednice posebno naglauju vanost veza izmeu pojedinih lanova zajednice. Prema tih shvaanjima, upravo je specifina kakvoa1 Prikaz u Tablici 1 izveden je iz interpretacija u: Bell & Newby, 1971: 2931; Lyon, 1999: 5. definicije izvorno potjeu iz sljedeih djela: (1) Park, Robert E. (1936). Human Ecology. American Journal of Sociology, 17, no. 1; (2) Sussman, Marvin B. (ed.) (1959). Community Structure and Analysis. New York: Crowell; (3) Kaufman, Harold F. (1959). Toward an Interactional Conception of Community. Social Forces, 38; (4) Sutton, Willis A., Kolaja, Jivi (1960). The Concept of Community. Rural Sociology, 25.

25


tih veza ono to presudno razlikuje zajednicu od drugih, labavijih i manje obvezujuih oblika grupiranja. John Bruhn tako, primjerice, tvrdi da uopeno gledano, zajednica implicira kako u nekoj grupi ljudi, obino na nekom odreenom lokalitetu, postoje odnosi koji idu preko sluajnog poznanstva, a ti su odnosi blii i tjenji od usputnih poznanstava ponajprije stoga to grupa dijeli neke zajednike ciljeve, vrijednosti, a moda i nain ivota koji ih uzajamno pojaava, stvara pozitivne osjeaje i rezultira odreenim stupnjem uzajamne predanosti i odgovornosti (Bruhn, 2010: 11). Bruhn, tovie, citira miljenje Scotta Pecka, koji dri da je pojam zajednice primjenjiv iskljuivo na grupu pojedinaca koji su nauili kako iskreno komunicirati jedan s drugim te iji odnosi idu dublje od njihovih maski smirenosti i koji su razvili predanost dovoljnu da se zajedno vesele, da zajedno tuguju i da uivaju jedan u drugome, inei tue prilike vlastitima (prema: Bruhn, 2010: 11). Koliko god nam se gornje tvrdnje o zajednitvu i sposobnosti suosjeanja kao kljunim znaajkama (ili pretpostavkama) zajednice inile samorazumljive, zajednice se barem kad je rije o njihovu sociolokom razumijevanju ni u kojem sluaju ne mogu svesti na jednu jedinu karakteristiku. Uvijek se, dakako, radi o vie znaajki, a o procjeni njihova znaenja i konfiguracije koju one tvore zajedno s drugim znaajkama, ovise i razliiti socioloki pristupi zajednici. U sociolokoj se literaturi mogu pronai mnogobrojne klasifikacije tih pristupa, no njihov toan broj i eventualnu hijerarhiju, naravno, nije mogue jednoznano utvrditi. To, meutim, ne znai da potreba za klasificiranjem nije legitimna ili ak poeljna. ovdje emo stoga navesti nekoliko ilustrativnih primjera. Prvi od njih jest klasifikacija koju su predloili Bell i Newby (1971: 32-53). oni, naime, razlikuju sljedee pristupe (vidjeti Sliku 1): 1) Ekoloki pristup osebujnost toga pristupa lei u razumijevanju solidarnosti i zajednikih interesa lanova zajednice kao funkcije njihova zajednikog obitavalita (Bell & Newby, 1971: 33). 2) Shvaanje zajednice kao organizacije pritom se organizacije shvaaju kao socijalni aranmani za postizanje eljenih ciljeva (Bell & Newby, 1971: 36). 3) Shvaanje zajednice kao mikrokozmosa osebujnost ovog pristupa lei u dovoenju u vezu zbivanja u zajednici s makrosocijalnim procesima, pri emu se zajednicu razumije kao svojevrsno mikrokozmiko zrcalo cjeline drutva (Bell & Newby, 1971: 38).

26

4) Prouavanje zajednice kao metoda zajednica se ne razumije kao predmet (ili objekt) prouavanja, nego ponajprije kao vrsta opservacijske tehnike, odnosno kao metoda objanjavanja podataka koji su ilustrativni za neke ire generalizacije (Bell & Newby, 1971: 41). 5) Shvaanje zajednica kao tipova (u kontinuumu ruralno-urbano) prema Robertu Redfieldu 2 (a srodno koncepciji idealnih tipova Maxa Webera), tip je zamiljeni entitet, stvoren zato to se samo kroz njega moemo nadati razumjeti stvarnost (prema: Bell & Newby, 1971: 43). I ovdje je zajednica, zapravo, shvaena kao neka vrsta eksplikacijskoga teorijskog orua, a taj pristup ujedno eli biti i teorijom socijalne promjene, koja nam hoe neto rei o naravi i smjeru socijalnih procesa (Bell & Newby, 1971: 42). 6) Shvaanja koja pojam zajednice reinterpretiraju ili ak na odreeni nain eliminiraju pomou pojmova lokalnosti i mree (Bell & Newby, 1971: 48).


Ekoloki pristup

Slika 1: Klasifikacija sociolokih pristupa zajednici (prema: Bell & Newby, 1971: 32-53)

Zajednice kao metode istraivanja

Zajednica kao organizacija

Teorijski pristupiZajednice, lokaliteti mree Zajednice kao tipoviZajednica kao mikrokozmos

2

Robert Redfield (1947). The Folk Society. American Journal of Sociology, 52, str. 293.

2


Larry Lyon je, primjerice, razradio klasifikaciju sociolokih pristupa zajednici koja se rava u pet velikih grupa: (1) tipoloki pristupi, (2) ekoloki pristupi, (3) shvaanje zajednice kao socijalnog sistema, (4) konfliktni pristupi i (5) multipli ili viestruki pristupi (Lyon, 1999: 17-91). 1) Tipoloki pristupi prema Lyonu, najfundamentalnija i zacijelo jedna od najvanijih vrsta sociolokog pristupa zajednici. Razlikuju se klasini pristupi, poput onih Ferdinanda Tnniesa (opreka GemeinschaftGesellschaft), Maxa Webera (koncept racionalizacije), Emila durkheima (razlikovanje mehanike i organske solidarnosti), Georga Simmela (posebno duboko shvaanje biti gradskog ivota), Luisa Wirtha (koncepcija urbanizma kao naina ivota), Roberta Redfielda (koncepcija seoskog ( folk) drutva), Charlesa Cooleyja (opreka primarne i sekundarne grupe) itd., te noviji pristupi, poput onih Howarda Beckera (dihotomija svetosvjetovno), Talcotta Parsonsa (tzv. varijable obrasca), te tzv. post-pristupa, koji naputaju klasian koncept drutva (u smislu pojma Gesellschafta) (Marshall McLuhan, daniel Bell, Alvin Toffler, John Naisbitt) itd. Ekoloki pristupi pristupi koji se, u pravilu, usredotouju na prostorne obrasce urbanog okruja (Lyon, 1999: 32), a mogue je razlikovati bar etiri glavna potpristupa, koji reflektiraju i vremenski razvoj: klasini (Robert Park, ikaka kola), sociokulturalni, neoortodoksni te pristupi koje karakteriziraju analiza socijalnog podruja i tzv. faktorska ekologija. Shvaanje zajednice kao socijalnog sistema pristupi koji se organiziraju oko ideje socijalnog sistema, koji u dosluhu s koncepcijama Talcotta Parsonsa, tog najistaknutijeg sistemskog teoretiara u amerikoj sociologiji (Lyon, 1999: 54) treba shvatiti kao strukturirani, socijalno znaajan skup odnosa izmeu dvije ili vie jedinica, to se, u krajnjoj crti, svodi na mree interakcija (Lyon, 1999: 54, 55). Konfliktni pristupi pristupi koji se temelje na analizama Karla Marxa, i koji su esto razumljeni kao izravna antiteza strukturalnom funkcionalizmu sistemske teorije. Postoje i nemarksistiki te neomarksistiki konfliktni pristupi (Lyon, 1999: 64, 67). Multipli ili viestruki pristupi pristupi koji kombiniraju razliite, ali bazino kompatibilne naine gledanja, a mogui su stoga to sociologija funkcionira kao multiparadigmatska znanost, pa nijedna paradigma nee pobijediti i postati dominantnom i neupitnom sociolokom perspektivom (Lyon, 1999: 79).

2)

3)

4)

5)

2

ovdje svakako treba spomenuti i Lyonovu lucidnu (i ljekovitu) skepsu spram vlastite klasifikacije ne zbog toga to bi ona bila pogrenom (ili manje vrijednom od drugih), nego zbog tonog uvida kako je ona samo jedna od moguih klasifikacija. Svoj pregled sociolokih pristupa zajednici on stoga zakljuuje tvrdnjom da bi trebalo biti jasno da se zajednicu vjerojatno najbolje vidi iz vie perspektiva i da svaki pristup ima vrijednost i relevantnu lokalnu primjenu (Lyon, 1999: 90). S time je u skladu i njegov pragmatini eklekticizam, ve spomenut na poetku ovog poglavlja, koji, podsjetimo se, tvrdi kako budui da nijedan pojedini pristup zajednici ne funkcionira najbolje u svim situacijama, treba upotrijebiti onaj koji najbolje funkcionira u danoj situaciji (Lyon, 1999: 2). Iz svega ovdje reenog ve bi nam trebalo biti jasno kako iz nemogunosti da se mnotvo raznolikih sociolokih pristupa klasificira na nain koji bi bio opeprihvaen u sociolokoj zajednici, nipoto ne slijedi zakljuak da treba odustati od pokuaja njihova sustavna vrednovanja i klasificiranja. Jer svi su takvi pokuaji legitimni, a rasprave voene oko njih, sagledane u cjelini, daju raznovrsne relevantne uvide koji, na koncu, formiraju opu zalihu sociolokih spoznaja.


Od klasinih dihotomijskih tipologija do simbolikih konstrukcija zajednice

Razmatrajui povijest sociolokog tematiziranja zajednice u Europi i Sjedinjenim Amerikim dravama, John Bruhn je popis meaa u 160-godinjoj evoluciji koncepta zajednice svrstao u tri razdoblja nejednake duljine (Bruhn, 2010: 29-48). Prvo od tih razdoblja tie se Europe izmeu 1840. i 1925. godine, a druga dva intervala odnose se na Sjedinjene Amerike drave, pri emu prvi obuhvaa raspon od 1915. do 1950., a drugi drugu polovicu 20. stoljea (od 1950. do 2000. godine). Radi preglednosti, te prijelomne trenutke iz povijesti sociolokog tematiziranja zajednice ovdje prenosimo u tri tablice (vidjeti Tablice 2, 3 i 4):

2


Tablica 2: Prekretnice u evoluciji koncepta zajednice u Europi od 1840. do 1925. Karl Marx (1848.) i Friedrich Engels (1844.) Ljudski uvjeti u gradovima rezultat su ekonomske strukture. Promjene ekonomske strukture stvorit e drukiji grad s drukijim obrascima socijalne interakcije.

Ferdinand Tnnies (1887.) Ljudi ujedinjeni obiteljskim vezama rade za zajedniko dobro (Gemeinschaft), u suprotnosti spram individualizma i nejedinstva u gradovima (Gesellschaft). Gemeinschaft je superioran. Grad je prijetnja ljudskim vrijednostima.

Emil Durkheim (1893.) Mehanika solidarnost utemeljena je na socijalnim vezama, a organska solidarnost na individualnim razlikama. Organska solidarnost je superiorna jer grad stvara novu koheziju utemeljenu na uzajamnoj meuovisnosti.

Georg Simmel (1905.) Gradski ivot moe kultivirati indiferentnost. Ljudi se mogu adaptirati na temelju rezerviranosti (uzdranosti). Sloboda u gradu moe pomoi razvoju individualnosti.

Max Weber (1921.) Gradovi mogu biti pozitivne emancipacijske sile. Potreba za razvojem pune urbane zajednice utemeljene na modelu srednjovjekovnih zajednica. Povijesni i kulturni uvjeti proizvest e razliite tipove urbane adaptacije.

Izvor: Bruhn, 2010: 31.

30

Tablica 3: Prekretnice u evoluciji koncepta zajednice u Sjedinjenim Amerikim Dravama od 1915. do 1950. Robert Park (1915.) Grad je moralna i fizika organizacija. Grad je sistem i ivi laboratorij. U gradu postoje mogunosti za slobodu i ravnoteu. Prvi formalni program urbanih istraivanja u SAd-u.


Robert i Helen Lynd (1929.) Istraivanje reprezentativne amerike zajednice. Utvrdili podjelu populacije na socijalne klase. Praenje ekonomske i politike moi i socijalnih klasa.

Franklin Frazier (1932.) Naglasio vanost ekologije za crne zajednice (black communities). Analizirao klasne distinkcije meu Afroamerikancima.

Louis Wirth (1938.) Razvio prvu teoriju grada veliina, gustoa, heterogenost populacije povezana s urbanizmom, specifinim nainom ivota. Pesimistian oko urbanizma pozitivni aspekti ugroeni dezorganizacijom u Chicagu.

Robert Redfield (1930-e) Teorija seosko (folk) urbanog kontinuuma utemeljena na opservacijama etiriju zajednica na Yucatanu. Rast folk populacije uzrokuje pomicanje zajednice po kontiuumu prema prerastanju u gradove.

Carl Withers (1940.) Prouavao malo selo Plainville (ozarks) i pronaao homogenost u ivotnim stilovima, konsenzus oko spornih pitanja, sline vrijednosti i neprijateljstvo spram onih izvan zajednice (outsiders).

William Foote Whyte (1940.) Studija socijalne strukture talijanskog slama. Prouavanje strukture i vodstva u neformalnim grupama momaka s ugla i njihovih odnosa s iznuivaima (racket), policijom i politikim organizacijama.

31


W. Lloyd Warner (1941.) Prouavao socijalno-klasnu strukturu u gradu New England. Potanko opisao socijalne klase s obzirom na ekonomske, geografske i etnike faktore.

St. Clair Drake i H. R. Clayton (1945.) Studij socijalnog klasnog sistema Afroamerikanaca u Chicagu; opisao tri socijalne klase.

A. B. Hollingshead (1949.) Analizirao socijalni sistem malog srednjezapadnog grada i socijalizaciju srednjokolaca. Identificirao pet socijalnih klasa.


Tablica 4: Prekretnice u evoluciji koncepta zajednice u Sjedinjenim Amerikim Dravama od 1950. do 2000. Floyd Hunter (1953.) Prouavao mo u zajednici; fokus na donositelje kljunih odluka i njihove interakcije.

C. Wright Mills (1956.) Povezao mo i socijalne klase. Prouavao elite moi grupe koje upravljaju kompleksnim institucijama.

Arthur Vidich i Joseph Bensman (1958.) Studija malog grada Springdalea (na sjeveru drave New York) s ciljem analize progresa prema urbanizmu. Nisu ustanovili postojanje rigidnih socijalnih klasa; jednostavan ivot u malom gradu trpio je utjecaje vanjskih imbenika.

Robert Dahl (1961.) 32 Studija New Havena (Connecticut) pokazala da su politiki resursi limitirani socijalnom klasom. voe u zajednici imali su utjecaj na donoenje odluka ovisno o njihovoj uporabi politikih resursa.

Herbert Gans (1962.) Studija pet razliitih urbanih ivotnih stilova. Urbani nain ivota nije jedan, poseban ivotni stil.


Eliot Liebow (1963.) Promatranje uz sudjelovanje 24 Afroamerikanca na jednom uglu u Washingtonu, d.C. Razumijevanje stila ivota, grupne dinamike i rutina onih do kojih je teko doi (hard-to-reach) u gradu.

Barry Wellman i Paul Craven (1973.) Zajednice su socijalne mree, a ne lokalne solidarnosti. Grad je mrea sastavljena od mre (network of networks).

Amitai Etzioni (1991.) Komunitarizam. Slobodni pojedinci trebaju zajednicu koja je izmeu libertarizma i autoritarnosti. Potreba za reafirmacijom moralnih vrijednosti i poveanjem socijalne odgovornosti.

Berry Wellman i Milena Gulia (1999.) Socijalne mree mogu egzistirati izmeu ljudi koji ne ive u istom susjedstvu. Internet nudi specijalizirane interakcije (virtualne zajednice).


Najvaniji prinos europskih teoretiara zajednice iz razdoblja od 1840. do 1925., rezimirajui analize Macionisa i Parrilla 3, Bruhn vidi u tome to su poticajno analizirali kontraste izmeu ruralnog i urbanog ivota i to su, povrh toga, ustanovili grad kao vaan koncept prouavanja. To posebno vrijedi za Marxa i Engelsa te Tnniesa i durkheima, a Simmel i Weber su, pak, posebno pridonijeli spoznajama o tome kako funkcioniraju gradovi. No, dok su Simmel, Weber i Tnnies u gradu vidjeli prijetnju ljudskim vrijednostima, durkheim je, posve svjestan tih problema, ipak bio optimistian u vezi sa sposobnostima pojedinca da se nosi s njima. Na koncu, Marx i Engels su3 Macionis, J. J.; Parillo, v. N. (2001). Cities and urban life. Upper Saddle River, NJ: Prentice Hall.

33


34

rjeenje svih najvanijih drutvenih problema, pa tako i onih koje generiraju gradovi, vidjeli u naputanju kapitalistikog sustava (Bruhn, 2010: 32-33). Najvaniju promjenu i prinos razumijevanju zajednice u dananjim teorijama i pristupima Bruhn prepoznaje u njezinu konceptualiziranju kao serije mrea varirajuih veliina, gustoa, i svrha koje prelaze okvire fizike lokacije (Bruhn, 2010: 47). Na taj nain generirane zajednice stavljaju presudan naglasak na kakvou interpersonalnih veza, udaljujui se sve dalje od stare, pomalo naivne ideje da je zajednica nemogua bez vezanosti za odreeno fiziko mjesto. Meu tri najvanije socioloke debate o zajednici Gerard delanty svrstava: (1) onu o shvaanju zajednice kao tradicije (potaknutu koncepcijama Ferdinanda Tnniesa), (2) onu orijentiranu oko ideje moralne zajednice (prema shvaanjima Emilea durkheima) i (3) onu o teoriji simbolike zajednice (koju je izvorno koncipirao victor Turner, a recentnije reformulirao Anthony Cohen) (delanty, 2006: 31). Prve dvije debate izazvane su djelima objavljenim koncem 19. stoljea, a trea pada u 1970-e i 1980-e godine, pa njima zadani tematsko-problemski rasponi vrlo dobro ilustriraju genezu sociolokog konceptualiziranja zajednice tijekom gotovo cijeloga stoljea. Izjednaivanje zajednice s tradicijom, i jo uopenije s predmodernim svijetom, implicitno je veem dijelu moderne sociologije, rezimira delanty, ime ono na neki nain dobiva status konsenzualno prihvaene socioloke istine. U kanon sociologije spada i tvrdnja da je rana socioloka teorija modernost i tradiciju razumjela kao uzajamno suprotstavljene, antipodne formacije. Zajednica je, naime, kao otjelovljenje tradicije, shvaana kao primordijalni i integrativni svijet (delanty, 2006: 31), koji se neizbjeno raspada pred snanim i nezaustavljivim naletima modernizacije, ije glavno orue predstavlja totalna racionalizacija sveg drutvenog ivota (koncept racionalizacije je na prijelazu iz 19. u 20. stoljee posebno dojmljivo, i dalekoseno utjecajno, razvio Max Weber). dihotomija tradicionalno-moderno bila je analogna dihotomiji kultura-civilizacija, koja je bila posebno aktualna u intelektualnom ivotu Njemake od konca 19. stoljea nadalje. A u tom je njemakom, visokom kulturom i filozofijom oblikovanom nazoru, kultura kao domena duhovnih vrijednosti bila smatrana nadmonom i bitno vrednijom od civilizacije, koja je, s druge strane, razumijevana kao materijalni, i utoliko degradirani refleks kulturnih sadraja. U tom su sklopu, dakle, kultura i tradicija smatrani superiornima civilizaciji i modernosti (a cijeli je romantiarski pokret, primjerice, u velikoj mjeri bio

izrazom otpora uzvienog, kulturom oplemenjenoga duha spram profanosti materijalistike civilizacije). S materijalistikom i dekandentnom modernom civilizacijom povezvan je i pojam drutva, koje je tako postalo antipodom zajednice, kao domene tradicije, vrijednosti i kulture. U tom intelektualnom i svjetonazorskom kontekstu nastaje i znamenito djelo Ferdinanda Tnniesa, Zajednica i drutvo (izvorno objavljeno 1887. godine pod naslovom Gemeinschaft und Gesellschaft). Sredinju ideju Zajednice i drutva pregnantno je u predgovoru knjige formulirao Pitirim Sorokin istaknuvi kako je Tnnies zamislio i konceptualizirao Gemeinschaft i Gesellschaft kao dva razliita modusa mentaliteta i ponaanja i kao dva razliita tipa drutva (Sorokin, 2002: vii). S druge strane, prema Loomisu i McKinneyju, glavnu ulogu u Tnniesovu sustavu imaju etiri fundamentalna koncepta (Heberle, 2002: x) (ili idealna tipa): zajednica (Gemeinschaft) i drutvo (Gesellschaft), s jedne, i njihovi temelji, prirodna volja (Wesenwille) i racionalna volja (Krwille), s druge strane (Loomis & McKinney, 2002: 4). Sorokinove i LoomisMcKinneyjeve tvrdnje nisu u kontradikciji jer, neovisno o broju koncepata kojima barataju, one ustanovljuju puno vaniju injenicu da u temeljima Tnniesove koncepcije stoji dihotomija dvolana (binarna) opozicija razliitih tipova drutvene organizacije. Time Tnnies predvodi niz sociologa koji su o drutvu mislili pomou antitetikih tipologija, no ta je vrsta konceptualizacije mnogo starija od konca 19. stoljea.4 Sm je Tnnies razlike izmeu zajednice i drutva, izmeu ostalog, formulirao i sljedeim rijeima: Sam odnos, a takoer i rezultirajua povezanost, shvatljiva je ili kao zbiljski i organski ivot to je bitna znaajka Gemeinschafta (zajednice); ili kao imaginarna i mehanika struktura to je koncept Gesellschafta (drutva) Sve je intimno, privatno i ekskluzivno zajedniko ivljenje, otkrivamo, shvaeno kao ivot u Gemeinschaftu (zajednici). Gesellschaft (drutvo) je javni ivot to je svijet sm (Tnnies, 2002: 33). odnosi u zajednici utemeljeni su, dakle, na prirodnoj volji, koja ukljuuje sentimente, tradiciju i zajednike veze kao dominantne sile. Temelji prirodne volje jesu i obitelj4 U predgovoru Tnniesovoj Zajednici i drutvu Pitirim Sorokin je podsjetio na davne, nesocioloke rasprave o socijalnim relacijama u duhu opreke GemeinschaftGessellschaft, Konfucija, Platona, Aristotela, Cicerona, sv. Augustina, sv. Tomu Akvinskog, Ibn Khalduna itd. (Sorokin, 2002: vii). Poeci tih i takvih konceptualizacija seu, dakle, sve do 5. ili 6. stoljea prije Krista, i obuhvaaju kinesku, grku, rimsku, arapsku, srednjovjekovnu europsku kulturu


35


i tlo (odnosno, ivot i rad na zajednikom mjestu). Zajednicu ponajvie karakteriziraju: (a) snana identifikacija sa zajednicom, (b) emocionalnost, (c) tradicionalizam, (d) holistike koncepcije lanova zajednice poimanje drugog kao totalne, cjelovite osobe, a ne na temelju segmenta njezina statusa, odnosno shvaanje osobe kao vane po njezinu vlastitom pravu, a ne kao sredstva za ostvarenje ciljeva. odnosi u drutvu utemeljeni su, pak, na racionalnoj volji, koja ukljuuje racionalnost, individualizam i emocionalnu neangairanost kao kljune elemente. Temelj racionalne volje jest urbani, industrijski kapitalizam. drutvo karakteriziraju: (a) mala ili nikakva identifikacija sa zajednicom, (b) afektivna neutralnost, (c) legalizam, (d) segmentarne koncepcije drugih lanova zajednice. Za pregledniju usporedbu najvanijih znaajki zajednice i drutva vidi Tablicu 5.Gesellschaft (drutvo) Impersonalne i ugovorne veze Racionalna volja (racionalnost, individualizam, emocionalna neangairanost) Steeni status Nesuglasne uloge drugi kao sredstvo za postizanje ciljeva Mobilnost Heterogena kultura Autoriteti bazirani na zakonu Primat logike nad emocijama

Tablica 5: Zajednica i drutvo (prema: Tnnies, 2002) Gemeinschaft (zajednica) dugotrajni i prisni odnosi Prirodna volja (obitelj, tlo, sentimenti, tradicija) Jasna svijest o poziciji svakog lana Pripisani status Specifine i suglasne uloge Poimanje drugoga kao potpune osobe Relativna nemobilnost (u fizikom i socijalnom smislu) Relativno homogena kultura Tradicionalni autoriteti (obitelj, crkva) Primat emocija nad logikom

36

Iz svega reenog jasno je da kategorije zajednice i drutva funkcioniraju kao umnogome suprotstavljeni tipovi drutvenoga ivota, ali je potrebno naglasiti da ih Tnnies, strogo uzevi, nije shvaao kao nekakva statina stanja niti kao sredstva za predstavljanje stadija u povijesnom razvoju (Loomis & McKinney, 2002: 7). Kao idealni tipovi a tip je, kako ve rekosmo, samo teorijska konstrukcija, zamiljeni entitet, stvoren zato to se samo kroz njega moemo nadati razumjeti stvarnost (Bell & Newby, 1971: 43) oni opisuju zbiljske drutvene konfi-

guracije, koje nikad ne dolaze u istim oblicima koji bi u potpunosti odgovarali jednom tipu. Uvijek se, naprotiv, radi o zauzimanju poloaja izmeu tih dvaju ekstrema konfiguracije u kojima prevladavaju elementi zajednice uvijek imaju i crta koje pripadaju drutvu, i obratno, svako drutvo ima u sebi i neto od zajednice. druga vana debata o zajednici koju iz relevantne socioloke povijesti izdvaja Gerard delanty (2006: 31) jest ona koja se vrtjela oko ideje moralne zajednice, a bila je potaknuta koncepcijama Emilea durkheima. durkheim je bio polemiki nastrojen spram Tnniesovih shvaanja, pa je u svom znamenitom djelu O podjeli drutvenog rada (izvorno objavljenom 1893. godine pod naslovom De la division du travail social) dokazivao da se tek u modernosti pojavljuju doista uinkoviti oblici solidarnosti, koji nadomjetaju prole, inferiornije oblike. durkheim je, dakle, drao da modernost generira potentnije oblike zajednice, oblike koji su bitno uinkovitiji u povezivanju pojedinaca i drugih drutvenih segmenata. Povrh toga, on nije prihvaao Tnniesovo uvjerenje da samo drava moe uinkovito parirati destruktivnim uincima individualizma koji karakterizira moderno doba, a odbijao je i uvjerenje da su individualizam, interes i razliitost nuno loi (delanty, 2006: 37). Za durkheima je pitanje samo kakav se moralni poredak moe nositi s velikim zahtjevima modernih vremena. Njemu je moral iznimno vaan jer, kako to formulira delanty, cijela je njegova sociologija pokuaj da se nae odgovor na pitanje koja vrsta socijalne integracije moe postojati u modernom drutvu (delanty, 2006: 37). Iznimno vanu ulogu u osiguravanju te integracijske funkcije ima moral. on je, prema durkheimu, neizbjean proizvod ivota u drutvu proizvod koji, zapravo, tek omoguuje ivot u drutvu (i nema ga izvan drutva). U djelu O podjeli drutvenog rada on tako ustvruje da je drutvo nuni uvjet morala, jer moral se, u svim svojim stupnjevima, uvijek nalazio jedino u drutvu, uvijek se mijenjao jedino ovisno o drutvenim uvjetima (Cvjetianin & Supek, 2003: 157, 158). Reagirajui na turbulencije i kaos prijelaza iz predmodernog u moderno drutvo, durkheim izrijekom poruuje: Jednom rijeju, sada nam je prva dunost stvoriti moral (Cvjetianin & Supek, 2003: 166). da bi opisao stanje u drutvu koje se ubrzano modernizira, durkheim rabi pojam anomije,5 pod kojim misli raspadanje, konflikt ili nepostojanje drutvenih normi, a povezuje je s5 Pojam anomije vue podrijetlo iz antike Grke, gdje je bio povezan s pridjevom anomos, to doslovce znai bez zakona, izvan zakona.


3


3

neredom, krizom (ponajvie u poznatom djelu Samoubojstvo, objavljenom 1897. godine pod naslovom Le suicide). Ipak, situacija, prema durkheimovim uvidima, nije bila tako crna. Sve kompleksnija podjela rada u drutvu vodila je, naime, do stvaranja organske solidarnosti, koja je nadomjestila jednostavniji oblik, mehaniku solidarnost. Razlika izmeu tih dvaju oblika solidarnosti precizno je odreena ve samim naslovima poglavlja u djelu O podjeli drutvenog rada: mehanika solidarnost je solidarnost po slinostima, a organska solidarnost nastaje zahvaljujui podjeli rada (Cvjetianin & Supek, 2003: 110, 133), kao proizvod sve vee raznolikosti i sve vee uzajamne ovisnosti specijaliziranih komponenti. Poveanje kompleksnosti, dakle, ne dovodi u pitanje integritet cjeline. Naprotiv, rezultat tih procesa jest da daleko od dezintegriranja zajednice, drutvo postaje jednom velikom zajednicom (Bell & Newby, 1971: 23). Budui da proizlazi iz pluralizma i kooperacije razliitih, osebujnih jedinki, organska solidarnost moe generirati i moralne norme koje e povezati moderno drutvo, koje neizbjeno postaje sve kompleksnije. Na koncu, trea socioloka debata o zajednici koju delanty (2006: 31) s pravom dri iznimno vanom jest ona ona o teoriji simbolike zajednice. Za razliku od prvih dviju, koje su potaknute koncepcijama formuliranim koncem 19. stoljea, u vrijeme dok je sociologija bila jo posve mladom znanou, rasprava o simbolikoj zajednici zaeta je u drugoj polovici 20. stoljea, zahvaljujui djelu antropologa victora Turnera, izvorno objavljenom 1969. godine pod naslovom The Ritual Process. Structure and Anti-Structure. To je djelo poznato ponajprije po razvijanju vrlo poticajnog koncepta liminalnosti (liminality), koji je Turner preuzeo od Arnolda van Gennepa i dodatno ga modificirao. Pod liminalnou Turner misli one momente izmeu u kojima je normalnost suspendirana (delanty, 2006: 44). Rijeima samog Turnera, atributi liminalnosti ili liminalnih persona (ljudi s ruba) nuno su dvosmisleni jer to stanje i te osobe izmiu ili kliu kroz mreu klasifikacija koje normalno lociraju stanja i poloaje u kulturalnom prostoru, pa liminalni entiteti nisu ni ovdje ni ondje; oni su izmeu pozicija pripisanih i poredanih zakonom, obiajem, konvencijom i ceremonijalom (Turner, 2008: 95). Liminalnost se, dakle, odnosi na situacije i stanja koja stoje izvan uobiajenog, svakodnevnog poretka stvari, a povezana je s onim to Turner naziva communitas. Unato asocijacijskim uputnicama na zajednicu (u engleskom jeziku zajednicu oznauje rije community), communitas se nikako ne smije izjednaavati s nekom konkretnom, prostorno-fiziki ogranienom zajednicom. ona oznauje ne-

to bitno vie specifinu vrstu povezanosti koja postoji u svim vrstama ljudskog drutva, onu esencijalnu i generiku ljudsku povezanost, bez koje ne bi moglo biti drutva (Turner, 2008: 97). Communitas se stoga, precizira Turner, probija kroz pukotine u strukturi, u liminalnosti; na rubovima strukture, u marginalnosti; i ispod strukture, u inferiornosti (Turner, 2008: 128). ona se, povrh toga, skoro svugdje dri svetom, moda stoga to prekorauje ili rastvara norme koje upravljaju strukturiranim i institucionaliziranim odnosima, i praena je iskustvima ija je snaga bez presedana (Turner, 2008: 128). Communitas je, dakle, uvijek u opoziciji spram strukture, spram uobiajenog, svakodnevnog poretka stvari u drutvu. ona je, Turnerovim rijeima, ekstra-strukturalni ili meta-strukturalni modalitet drutvenog odnosa (Turner, 2008: xvi), ona je, dakle, anti-struktura, koja predstavlja sve oblike djelovanja koji su suprotstavljeni onome to se dri normalnim. Njezino je carstvo prevedivo na sve konfrontacijske aktivnosti, posebice na one koje se pribliuju preobraavanju sebe kroz maskiranje, preodijevanje, djelovanje na oekivano neuredan nain (Abrahams, 2008: x). A upravo se u tim i takvim postupcima, koji svijet izvru naglavce, pojavljuje otvorenost strukture i mogunost njezine promjene communitas tako, rekli bismo, ne znai samo mogunost drutva nego i mogunost njegove promjene, njegovu budunost. Turner to stajalite rezimira na sljedei nain: Liminalnost, marginalnost i strukturalna inferiornost, to su uvjeti u kojima su esto stvarani mitovi, simboli, rituali, filozofski sistemi i umjetnika djela. Ti kulturalni oblici pribavljaju ljudima skup predloaka ili modela koji su, na jednoj razini, periodine reklasifikacije realiteta i ovjekova odnosa spram drutva, prirode i kulture (Turner, 2008: 128-129). drugim rijeima, anti-struktura (re)generira strukturu; ono normalno ivi (i) od onog meta- ili ekstra-normalnog. Ili, kako to sm Turner formulira u posljednjem ulomku knjige The Ritual Process, ini se da je drutvo (societas) prije proces nego stvar dijalektiki proces sa sukcesivnim fazama strukture i communitas, zbog ega nije neumjesnom pretpostavka da postoji ljudska potreba za participiranjem u oba modaliteta (Turner, 2008: 203). Na Turnerove ideje o zajednici u znatnoj se mjeri oslanja antropolog Anthony Cohen, koji u knjizi Simbolika konstrukcija zajednice (izvorno objavljenom 1985. godine pod naslovom The Symbolic Construction of Community) donekle modificira njegova shvaanja. Prihvaajui poznati Wittgensteinov naputak da se pri traenju smisla neke rijei uzme u obzir njezina uporaba a ne leksiki fiksirano


3


40

znaenje, Cohen zakljuuje da uporaba pojma zajednice nuno znai dva tijesno povezana stavka: prvo, da lanovi neke grupe (zajednice) imaju neto zajedniko, neto to ih povezuje, i, drugo, da ih upravo to to ih povezuje, ujedno i znaajno razlikuje od lanova drugih grupa (zajednica). Zajednica, dakle, istodobno znai slinost i razlikovanje. Pritom, dri Cohen, najvanija uloga pripada fenomenu granice: po definiciji, granica oznauje poetak i kraj zajednice (Cohen, 2007: 12). Na pitanje zato je takvo oznaivanje uope potrebno, Cohen odgovara da granica obuhvaa identitet zajednice, a, kao i u sluaju pojedinane egzistencije, ona je prizvana u ivot nudom socijalne interakcije. Granice se, dakle, povlae stoga to zajednice interagiraju s entitetima od kojih se razlikuju (ili od kojih se ele razlikovati). Govoriti o granicama zajednice isto je to i govoriti o onome to te granice znae lanovima zajednice. To je njihov simboliki aspekt, koji je, dri Cohen, ujedno i njihov najkrucijalniji aspekt. Tu se, zapravo, radi o svijesti o zajednici, koja je obuhvaena u percepciji svojih granica, iz ega slijedi zakljuak da je u zajednici uvijek rije o simbolikoj konstrukciji granica (Cohen, 2007: 13). Povrh toga, Cohen inzistira na tome da nije dovoljno spoznati konstitutivnu ulogu simbola u svijesti o zajednici, nego da takoer moramo otkriti bitno simboliku narav same ideje zajednice, opet bitno sauvane u konceptu granice (Cohen, 2007: 14). Simbolika konstrukcija granica to je, prema Cohenu, srno odreenje zajednice. Zajednica je skup simbolikih referenci koje, definirajui granice, pojedincu pomau u procesima socijalnog orijentiranja. No, postoji neto u naravi simbola to dodatno modificira tu situaciju. Simboli su, podsjea nas Cohen, uinkoviti zato to su neprecizni iako oito, nisu besadrajni, dio njihova znaenja je subjektivan (Cohen, 2007: 21). Na taj nain oni omoguuju (prividno nemogue) pomirenje zajednikosti i individualnosti: ljudi mogu sudjelovati u istom ritualu pa ipak u njemu pronai posve razliito znaenje (Cohen, 2007: 55). Zajednicu tako moemo razumjeti kao otvoreni sistem kulturalne kodifikacije (delanty, 2006: 47). ona za razliite lanove zajednice poprima razliita, a ipak sukladna, i utoliko zajednika znaenja. oblik simbol moe ostati istim, no njihov se sadraj mijenja, pa zajednica nije rigidna struktura, nego je tekua i iva tvorba, u stalnoj mijeni. Ne osporavajui iznimnu poticajnost Turnerove i Cohenove koncepcije, delanty im zamjera da zanemaruju ulogu nasilja u promjenama u zajednici i drutvu, te

ustanovljuje da su neki od najsnanijih izraaja zajednice prerueni rituali nasilja: nasilje je esto oznaitelj granica zajednice (delanty, 2006: 48). Isti bi se prigovor, dakako, mogao postaviti i mnogim drugim utjecajnim teorijama, no mnogo se vanijim ine poticajne ideje razvijene u okviru ovih koncepcija, jer su i te ideje pripremile teren za razumijevanje novijih oblika zajednice svojstvenih prijelazu iz 20. u 21. stoljee. Nakon kratkog prikaza triju vanih sociolokih debata o zajednici, ovdje moemo rezimirati i delantyjeve zakljuke o glavnim koncepcijama zajednice u modernoj sociologiji i antropologiji (usredotoujui se ponajprije na debatu o kategorijalnom paru zajednica drutvo) (delanty, 2006: 48, 49): 1) Zajednicu nije mogue definirati iskljuivo u kategorijama tradicije jer ona postoji i izvan tradicije. 2) Zajednica moe iznjedriti razliite graanske inicijative, pa i radikalne forme kolektivne mobilizacije, to sve osporava uvrijeeno shvaanje zajednice kao entiteta koji nuno afirmira status quo i slui iskljuivo socijalnoj integraciji. 3) Zajednica i drutvo samo su razliite inaice asocijacijskih struktura. Zajednica nije samo stvar tradicijskih vrijednosti nego i socijalne organizacije i pripadanja. 4) U skladu s Turnerovim iznimno utjecajnim koncepcijama o liminalnosti i communitas, treba ustvrditi da je jedna od najvanijih dimenzija zajednice to to ona omoguuje da jasno do izraaja doe neposrednost socijalnog, kao i to da je ona prisutna u svakoj vrsti drutva kao modus pripadanja i imaginiranja socijalnih relacija (delanty, 2006: 49). 5) Zajednica se esto izraava u simbolikim formama, to pokazuje da je nije mogue svesti na institucijski aranman. Zajednica posjeduje simboliku narav koja se oituje u tome to moe konstruirati granice koje su predstavljene u ritualima. Kultura, meutim, sadri vie od simbola, ukljuujui spoznajne kapacitete i sposobnost samotransformacije.


41

Marija GeIGeR ZeMAn Studije zajednice doprinosi i kritike Zdenko ZeMAn Uvod u sociologiju (odrivih) zajednica: Ideja zajednice u sociologiji

Tijekom prvih desetljea 20. stoljea u angloamerikom se svijetu afirmirao oblik sociolokog istraivanja poznat pod imenom studije zajednice (community study). Taj se istraivaki pristup uglavnom mogao svesti na istraivanje triju vrsta lokaliteta: (1) ruralnu zajednicu, (2) male gradove i (3) zajednice radnike klase (day, 2006: 27). Pritom se uglavnom nije radilo o pukoj deskripciji i klasifikaciji partikularnih empirijski skupljenih podataka, nego je tipino istraivanje zajednice bilo ambiciozniji, holistiki pothvat, usmjeren na potpuno razumijevanje naravi zajednice (day, 2006: 27). No, zajednica je bila ak i vie od toga. Komentirajui djelo Mauricea Steina s poetka 1960-ih godina, 6 Bell i Newby spominju kako spomenuti autor odlino demonstrira stav prema kojem zajednica nije shvaena kao puki objekt prouavanja, nego i kao metoda razjanjivanja podataka koji su ilustrativni za neku iru generalizaciju (Bell & Newby, 1971: 41). Na toj je crti i tvrdnja Havinghursta i Jansena 7 da studij zajednice nije grana sociologije, poput ekologije, demografije i socijalne psihologije, nego prije oblik sociolokog istraivanja koji je koristan za raznolike istraivake svrhe (prema: Bell & Newby, 1971: 41). Zajednica je, dakle, tijekom 1960-ih shvaana ne samo kao svojevrsni mikrokozmos kojega je istraivanje omoguivalo izvlaenje dalekosenijih zakljuaka o drutvenim cjelinama koje prerastaju njezine okvire, nego i kao ire primjenjiv metodoloko-istraivaki kanon. Prouavanje zajednice shvaeno na taj nain proizlazi, prema Bellu i Newbyju, iz empirijske, induktivne tradicije, a modeli kojima ono barata uvijek su, kako to precizno formuliraju Arensberg i Kimball, 8 izvueni iz samih sirovih podataka, kao spoznaja njihove uzjamne povezanosti i procesa koji se odvijaju iz injenica koje je pribavilo opservacijsko istraivanje (prema: Bell & Newby, 1971: 41). Takav rad, koji u traenju svoga materijala polazi odozdo, neizbjeno kombinira pristupe i metode sociologije, antropologije i geografije, pa njegove multidisciplinarno ekstrahirane rezultate esto nije lako integrirati u glavni korpus prihvaenog sociolokog mnijenja (day, 2006: 55). Kako god bilo, na taj su nain nastale mnogobrojne, vrlo razno6 7 Stein, M. (1964). The Eclipse of Community. New York & London: Harper Row. Havinghurst, R. J.; Jansen, A. J. (1967). Community Research. Current Sociology, Xv, str. 30. Arensberg, C.; Kimball, S. (1967). Community and Culture. New York: Harcourt Brace and World.

42

8

vrsne studije koje nije lako klasificirati i meusobno usporeivati, pa Bell i Newby u svojoj vanoj, esto citiranoj knjizi Community Studies. An Introduction to the Sociology of the Local Community na temelju uvida u impresivan broj studija, predlau minimalnu, vrlo uopenu definiciju studije zajednice: studija zajednice mora se baviti meuodnosima institucija na lokalitetu (prema: Bell & Newby, 1971: 19). Zacijelo je u pravu Larry Lyon kad konstatira da veina nas (ukljuujui i one koji ive izvan Sjedinjenih Amerikih drava) pri spomenu zajednice vjerojatno pomilja na naselja u rasponu od malog do srednjeg grada (nalik onima iz amerikih filmova i serijala iz druge polovice 20. stoljea). Iako se ta predodba, tvrdi on dalje, sasvim dobro slae s mnogim definicijama zajednice, postoje i one definicije koje znaajno odstupaju od te pomalo idealizirane i nostalgine slike. Zajednica, primjerice, moe ukljuivati moderna etnika susjedstva u velikom gradu, velike korporacije, neformalne profesionalne grupe poput znanstvene zajednice ili ak filozofsku i psiholoku predanost zajednikim ivotnim stilovima9 (Lyon, 1999: 4). Ti novi oblici zajednica izlaze iz okvira spomenute Bellove i Newbyjeve minimalne definicije zajednice (ije supstancijalno odreenje tvore meuodnosi institucija na lokalitetu), svjedoei tako ne samo o dinaminom razvoju drutvene zbilje nego i o velikim heuristikim potencijalima pojma i koncepta zajednice, koji su primjenjivi i na te posve nove razvojne oblike. Studije zajednice stavljaju velike zahtjeve pred istraivae jer u svakom se takvom istraivanju radi (i) o posebno bliskom, hazardnom, ali potencijalno isplativom odnosu izmeu teorije i metode (Bell & Newby, 1971: 41). Istraivai, naime, uvijek imaju posla sa ivim i pokretnim, esto teko uhvatljivim objektom, koji tendira tome da ih proguta i da im time blago modificira ili posve iskrivi pogled. S druge strane, istraivai ne mogu niti zapoeti empirijski dio posla bez usidrenja i orijetiranja, koje im moe dati samo odreeni teorijski model ili koncept. esto, meutim, nije lako izabrati u bogatoj, ali teko preglednoj, ponekad i nedostatno artikuliranoj teorijskoj ponudi. Izabrani modeli ili koncepti, meutim, presudno odreuju karakter nalaza jer definiraju horizont istraivanja. da bi se doskoilo negativnim posljedicama9 Studije na koje se Lyon pritom poziva nastale su u radoblju koje se protee od poetka 1950-ih do poetka 1970-ih, to pokazuje da su oblici zajednice krajem 20. stoljea i poetkom 21. stoljea znatno drukiji od onih na koje se odnosi nostalgija za malim gradom u kojem ljubazni, homogeni ljudi brinu jedni o drugima i uzajamno si pomau (Lyon, 1999: 4).


43


preplavljujueg uranjanja u predmet istraivanja, stoerna se tehnika opserviranja nadopunjuje skupom razliith pomonih tehnika. Time se ipak ne rjeava onaj drugi, tei problem, koji se, tvrde Bell i Newby, sastoji upravo u tome da je u studijama zajednice neobino teko rasplesti teoriju od metode (Bell & Newby, 1971: 20). vidich, Bensman i Stein10 pokuali su nabrojati glavne slabosti studija zajednice: (1) one preesto poivaju na opservacijama jedne osobe; (2) opservacijske procedure nisu sistematizirane; nema jamstava da bi i drugi promatra proizveo sline rezultate; (3) nije mogue razdvojiti vrijednosti promatraa od njegovih podataka (prema: Bell & Newby, 1971: 17). Neto sadrajniji popis prigovora obrazlae Graham day (day, 2006: 47-49): 1) Problematino je restriktivno shvaanje zajednice kao lokaliteta s udomaenim iteljima i stabilnom socijalnom strukturom koja se sastoji od gustih mrea viestrukih odnosa i s relativno nepropusnom granicom, jer velik dio socijalnih situacija ne odgovara tim kriterijima. 2) Kritike s pozitivistikog stajalita predbacuje studijama zajednice nekumulativnost, neprovjerljivost i parohijalnost (day, 2006: 48). 3) Kritike inspirirane Marxom i Weberom studijama zajednice prigovaraju zbog funkcionalistikih ideja i koncepcijskih okvira te zagovaraju veu svijest o konfliktu, podjeli i promjeni kao kljunim znaajkama socijalnog ivota (day, 2006: 48). 4) Prouavanje malih gradova i sela dovelo je do nelegitimnog izjednaivanja zajednica sa zatvorenim socijalnim svjetovima, koje karakteriziraju homogenost, kooperacija i odsutnost svake promjene. Tako se zanemaruje postojanje velikih razlika i kontrasta ne samo meu onima koji zauzimaju razliite ekonomske i socijalne klasne poloaje nego i meu generacijama te izmeu ena i mukaraca. 5) Kljuni informanti esto nisu dovoljno reprezentativni glasovi svih lanova zajednica jer najee je rije o tzv. voama zajednice, u pravilu mukarcima koji su dobro pozicionirani u lokalnim socijalnim strukturama, iji glasovi mogu biti pristrani i svjesno obmanjujui.

44

10

vidich, A. J.; Bensman, J.; Stein, M. (1964). Reflections on Community Studies. New York & London: Wiley.

Bell i Newby (1971: 54-81) pokuali su sastaviti neto uravnoteeniji rezime prednosti i nedostataka studije zajednice kao metode empirijskog istraivanja. ovdje smo izdvojili najvanije aspekte (radi preglednosti ralanili smo ih i numerirali): 1) Glavna znaajka studije zajednice kao istraivake metode jest terenski rad. Sociolog-inja koji istrauje zajednicu neko vrijeme ivi u zajednici koja je predmet njegova/njezina prouavanja. Ukljuenost istraivaa u ivot istraivane zajednice moe oteati poeljnu i potrebnu distanciranost istraivaa-ice od onoga to istrauje, no zauzvrat su studije zajednice esto tako ivopisne i ivahne (Bell & Newby, 1971: 55). Pitoresknost, osebujnost i nekumulativnost veina studija zajednice smetaju mnogim kritiarima, pa je ak skovan i (maliciozan) prigovor prema kojem su studije zajednice nadomjestak loeg sociologa za roman, no Bell i Newby naglauju da postoje relativno pouzdani naini evaluacije procedura i tehnika koje rabi sociolog-inja zajednice (za popis naina evaluacije vidjeti toku 5). 2) Zajednice se mogu shvatiti kao pokretni, relativno trajni sistemi interakcije smjeteni na odreenoj lokaciji. Ta interakcija, u pravilu, postoji prije dolaska sociologa-inje, a nastavit e se i poslije njegova/njezina naputanja zajednice. To znai da se istraivai na neki nain moraju uklopiti i podesiti prema zahtjevima tog sistema interakcije, to, nadalje, znai nudu igranja uloga, a to je posebno vano u malim zajednicama gdje svatko zna svakoga. Tako i sociologinja postaju znani, odnosno poznati u zajednici, te bivaju smjeteni na odreenu poziciju u njezinoj socijalnoj strukturi. Gotovo da nema zajednice koja nema mjesta za strance ili autsajdere. Ta pozicija ne mora olakavati istraivanje, no ona se svakako mora zauzeti jer inicijalno, terenski je rad uvijek teak i te tekoe nee biti rijeene dok se ne usvoji neki zadovoljavajui poloaj u lokalnoj socijalnoj strukturi (Bell & Newby, 1971: 57). Te potekoe moemo podvesti pod kategoriju problema ulaza. 3) Socijalni se sistemi mogu kategorizirati (i) prema stupnju tekoe ulaza za terenskog istraivaa-icu. vanost razdoblja ulaza ne moe se precijeniti budui da o njemu ovisi gotovo sve uspjeh ili krah cijelog istraivakog projekta te narav i kakvoa rezultata istraivanja. Jednom kad se istraiva-ica smjeste na svoje mjesto, bit e iznimno teko barem u malim


45


zajednicama mijenjati tu poziciju, a o njoj ovisi to e on/ona vidjeti u zajednici. 4) Za uspjean ulazak u lokalni svijet i nastavak istraivanja bitno je odabrati kljunog informanta-icu, koji moe biti utjecajna i visokopozicionirana osoba u lokalnoj socijalnoj strukturi (predsjednik lokalne institucije, voa bande, ravnatelj-ica kole, sveenik, gradonaelnik-ica) ili, naprotiv, marginalna osoba (alijeniran-a lokalni-a intelektualac-ka, nezavisni novinar-ka), odnosno osoba koja nema pristup lokalnoj strukturi moi ve tu konfiguraciju promatra izvana. Bell i Newby podsjeaju na nunost posvjeivanja posljedica izbora, kakav god on bio: marginalni informanti su marginalni, centralni informanti su centralni, njihovi e se pogledi na lokalni socijalni sistem razlikovati, odatle se razlikuju i socioloki nalazi (Bell & Newby, 1972: 60). 5) Tehnike koritene u studijama zajednice umnogome variraju. Bell & Newby naglauju da pri procjenjivanju njihove uspjenosti ponajprije treba paziti na veliinu zajednice. Rezultati terenskog rada mogu biti provjereni na nekoliko naina. Prva metoda jest provjeravanje interne konzistencije prikupljenih podataka. Postoje jo tri naina, ali niti jedan od njih nije osobito zadovoljavajui (Bell & Newby, 1971: 73): (a) prikupljeni podaci mogu biti usporeeni s podacima pribavljenim na druge naine; (b) angairanjem ekipe istraivaa umjesto jednog istraiva-ice smanjuju se osebujnost i mogua ekscentrinost nalaza prikupljenih iz pojedinane perspektive i (c) cijeli posao moe ponoviti drugi istraivaica. Koristan rezime najvanijih znaajki studija zajednice nalazimo i kod Larryja Lyona (Lyon, 1999: 229-236): 1) Klasine studije zajednice esto odlikuje izvanredno ivahan, lucidan stil pisanja (Lyon, 1999: 229). one su esto tako dobro napisane i tako slobodne od tehnikog argona da ponekad izgledaju prije kao klasina knjievna djela nego kao znanstveni opis injenica. 2) Klasine studije pokuavaju opisati itavu zajednicu odlikuje ih holistiki pristup. 3) Holistike studije zajednice deskripciju pretpostavljaju analizi prema naelu: neka injenice govore same za sebe. Na prigovor da se taj sirovi empirizam pokazuje ateorijskim i stoga, na koncu, sterilnim (Lyon, 1999: 229), Lyon uzvraa tvrdnjom da prevlast

46

deskripcije u tim studijama ne iskljuuje neke budue analize (koje e izvesti neki drugi autori).11 4) U holistikim studijama zajednice sve moe proi barem kad je rije o metodologiji. Prihvatljiva je svaka metoda koja moe pribaviti informacije. Eklektika metodologija ima, ini se, samo jedno pravilo: ako je dostupno, iskoristi to (Lyon, 1999: 233). 5) Terenski rad je conditio sine qua non studija zajednice. Poprimajui vrlo raznolike oblike u istraivakoj praksi, on kao da bjei svim definicijama. Kao individualistika istraivaka metoda koja zahtijeva jedinstvenu adaptaciju osobe i zajednice, terenski rad ima stanovite koristi od treninga ili obuke koju prolaze budui istraivai, no vjerojatno su vaniji uvid i osobnost (Lyon, 1999: 233). Nadovezujui se na Lyonovo naglaivanje vanosti nadarenosti za istraivanje zajednice, ovdje podsjeamo na opis tog posla kojim svoju utjecajnu knjigu (Community Studies. An Introduction to the Sociology of the Local Community, 1971.) zavravaju Bell i Newby. oni, dakle, zakljuuju: Zadaa s kojom se suouje sociolog zajednice jest da generalizira, izbjegavajui normativne preskripcije, (polazei) od temelja empirijskih deskripcija utemeljenih na bezbrojnom mnotvu teorijskih pozicija koje variraju u svojoj eksplicitnosti. Same su studije preesto nepotpune deskripcije lokaliteta stoga to su problem ili teorija diktirali da budu istraivana samo odreena podruja. To je neopisivo teka i izazovna zadaa (Bell & Newby, 1971: 252).


11

Tu je tvrdnju Lyon potkrepljuje dobrim primjerima iz povijesti sociologije. Primjerice, na poetku klasine studije Middletown (1929.) Robert Lynd i Helen Lynd konstatiraju da ni terenski rad niti izvjee nisu pokuavali dokazati neku tezu: cilj je bio radije zabiljeiti opservirane podatke, i otuda postaviti pitanja i sugerirati svjee polazne toke za prouavanje grupnog ponaanja (prema: Lyon, 1999: 231). Tako je i bilo, podsjea Lyon, navodei primjer knjige Mauricea Steina, The Eclipse of Community (1960.), koja predstavlja vaan teorijski rad izgraen na deskripcijama lokalnog ivota koje su pribavili klasici (Lyon, 1999: 231).

4


Pravila terenskog rada William Foote Whyte, autor studije Street Corner Society. The Social Structure of an Italian Slum (1943.), tijekom dugotrajnog terenskog rada u Cornervillu uoio je niz pravila krucijalnih za uspjeh terenskoga rada: 1. Ne samo da je vano znati pronai pravu vezu za ulaz u odreenu sredinu nego je vano znati i predstaviti se u toj sredini. 2. Bitno je (barem kroz ponaanje) prihvatiti vrijednosni sustav istraivane sredine. 3. Pritom ne treba smetnuti s uma kako se nikada ne treba poistovjeivati s tom sredinom. 4. Znati kada, gdje i to pitati. 5. Ne voditi intervju u svim sredinama. 6. Participirati u svakodnevnim aktivnostima.Izvor: Popovski, 1984: 231.

Unato svim izazovima, tekoama i ogranienjima koji odreuju domete studija zajednice, bilo bi pogreno ne spomenuti njihove neosporive doprinose ukupnom korpusu sociolokog znaja. one su, rezimira Graham day (2006: 53), osigurale vrijedne uvide u neke detalje i komplikacije svakodnevnog ivota u socijalnim svjetovima koji su u velikoj mjeri ve nestali. Povrh toga, unato tome to su trpjele utjecaj teorijskih ideja koje su u meuvremenu izgubile na teini, studije zajednice i dalje nude mogunost izvlaenja alternativnih pouka iz materijala koje prezentiraju. one tako ak i ondje gdje daju najjai dojam zatvorenosti i sklada omoguuju detektiranje evidencije o animozitetima, neslaganjima i strukturalnim napetostima koje tinjaju ispod naoko mirne povrine u istraivanim zajednicama. Recentnije studije zajednice takoer potvruju da su mnoge prividno statine zajednice zapavo napuene doljacima i onima ije ivotne povijesti pokazuju veliku mobilnost. one takoer pokazuju da su se interne relacije unutar mnogih zajednica bile prisiljene adaptirati na promjene u klasnoj podjeli u irem drutvu.12 Te novije studije zajednice, dakle, ne samo da pokazuju da se njihov predmet ubrzano mijena i da je kompleksniji i problematiniji nego to se to neko inilo nego takoer uvjerljivo dokazuju da su sposobne sve te promjene detektirati i kvalitetno opisati.12 day referira nalaze sljedeih studija: Jedrej, C.; Nuttall, M. (1996). White Settlers. The Impact of Rural Repopulation in Scotland. Luxembourg: Harwood Academic Publishers, i Littlejohn, J. (1963). Westrigg. The Sociology of a Cheviot Parish. London: Routledge and Paul.

4

Marija GeIGeR ZeMAn Raznolika lica postmodernih zajednica

Moderno drutvo i njegove steevine jo se od 1960ih godina nalaze na udaru otrih kritika, a u univerzumu socioloke (ali i drugih vrsta) socijalne teorije sve vanijima postaju koncepcije koje, pomou danas ve notornog prefiksa post-, nastoje artikulirati spoznaje o novim drutvenim formacijama. Tako se na prijelazu iz 1960-ih u 1970-e pojavljuju teorije postindustrijskog drutva Alaina Tourainea i daniella Bella, a koncem 1970-ih u teorijski optjecaj ulazi i vizija postmodernog stanja Jean-Franoisa Lyotarda.13 Touraine i Bell su, svaki na svoj nain, artikulirali koncepcije nove vrste drutva. Postindustrijsko drutvo jest, kao to sugerira i sm prefiks post-, drutvo u kojem vie ne dominira industrijska proizvodnja nego najvanijom postaje proizvodnja nematerijalnih dobara usluga i informacija. U skladu s time, razvija se nova vrsta industrije bazirana na proizvodnji znanstvenog znanja, pa se znaajno smanjuju vanost i utjecaj industrijskih radnika (tzv. plavih ovratnika), a na drutvenu scenu stupa nova, tehnika elita, znanstvenici, tehnolozi i tehniari (tzv. bijeli ovratnici). Sve to neizbjeno rezultira i velikim socijalno-klasnim prestrukturiranjima koja u desetljeima koja slijede znaajno mijenjaju sliku zapadnih drutava. Ako su koncepcije postindustrijskog drutva najavljivale velike promjene u drutvu koje su bile izazvane revolucijom u ekonomskoj sferi, Lyotardova je koncepcija postmodernog stanja kretala od konstatiranja prijeloma u nainima spoznavanja i razumijevanja drutva. Lyotard je, naime, poao od spoznaje nevjerodostojnosti tzv. velikih pria (ili metanaracija), odnosno sveobuhvatnih teorija drutva (i svijeta u cjelini). one, dokazivao je Lyotard, (vie) ne mogu objasniti drutvo i svijet, koji se, zbog svoje nesavladive kompleksnosti i beskrajne unutarnje izdiferenciranosti, mogu adekvatno razumjeti samo parcijalno, pomou obilja uzajamno konkurirajuih mikronaracija. Te male prie

Uvod u Sociologiju Zajednica

Documents

Transcript of Uvod u Sociologiju Zajednica