Univerzitet u Banjoj Luci Predmet: Uvod u političke nauke

Fakultet političkih nauka Studijski program: Politikologija

Naziv teme:

“Socijaldemokratija-TREĆI PUT”

Mentor: prof. Nenad Kecmanovic Student: Srđan Petković

Broj indeksa: 512/13

2

Sadržaj:

1.UVOD…………………………………………….……….……………………………………3

2. Socijaldemokratija ……….………………………………………………………………..…...3

3.Šta je to TREĆI PUT……………………………………………………………………………6

4. Treći put u državama i partijama……………………………………………………………….7

5.ZAKLJUČAK...............................................................................................................................9

6.Literatura.....................................................................................................................................10

3

1.UVOD

U danšnjem svijetu gdje u politici imamo na stotine partije, i desetine različitih ideologija koje one slijede, teško je pronači bolju primjer od socijaldemokratije, gdje se pokusala stvoriti simbioza između dvije različite ideologije. Socijaldemokratija jeste jedan taka primjer gdje je spojeno najbolje iz socijalizma i kapitalizma, ondosno pokušalo se doći do odgvora koji su bili potrebni a druge ideologije nisu mogle dati konkretne rezultate i konkretna riješenja. Kroz istoriju socijaldemokratija se mijenjala tako da danas imamo raznih određenja ovog pojma, kao i različitih varijacija i pokušaja da se ideje socijaldemokratije unaprijede, pa ćemo se kasnije i osvrnuti kako na istoriju same socijaldemokratije tako i „trećeg puta“. To je naravno nista vise nego druga i najnovija obnova ideja socijaldemokratije, a takv ideje su se stvarale iy proste potrebe da se ta ideologija prilagodi trenutnim potrebama tog vremena.

2. Socijaldemokratija

Termin socijaldemokratije ima mnogo različitih odrešenja, s obzirom da je ideja socijaldemokratije u Evropi, pa i u svijetu nastala prije gotovo vijek i po, jasno je da se ovakva ideologija razvijala, imala svoje padove ali i vremena kada je bila na vrhuncu, zato se kroz istoriju socijaldemokratije može vidjeti da je ona modernizovanja i ponovo rađana više puta.

Kako ona nema teorijsko jedinstvo postoje različiti miksevi u vodjenju socijaldemokratskepolitike, „recimo, klasičnog liberalizma i fundamentalnog ili fundamentalnog socijalizma. Dok je prvi ideoloski posvećen tržištu, drugi zastupa ideju

4

zajedničke svojine, socijaldemokratija se zalaže za ravnotežu tržišta i države, pojedinaca i zajednice.“1 U početku termin socijaldemokratija se upotrebljavao za objasnjavanje ortodoksnih marksista, to pokazuje da su se marksističke partije koje su nastajale krajem XIX vijeka često nazivale solijaldemokratskim partijama što nam najbolje pokazuje primjer Socijademokratske partije Njemačke (SPD). Međutim, većina tih partija do početka XX vijeka počinju da usvajaju parlamentarne taktike i postaju privrženije postepenom prelazu ka socijalizmu. Rezultat toga je bilo tumačenje pojma socijaldemokratije kao suprotnost revolucionarnom socijalizmu ( na primer Staljinizam). Nakon Ruske revolucije, revolucionarni socijalisti preuzimaju naziv komunizam za svoju ideologiju. Kao paradoks komunistima, socijaldemokrate do sredine XX veka se ne zalažu više za ukidanje kapitalizma, već za njegovu reformu. Socijaldemokratija počinje da predstavlja ravnotežu između tržišne ekonomije i državne intervencije, reakcije. Ovaj stav vodi korijen od reformskih socijalista ali se ovi motivi takođe mogu naći i kod modernih liberala i konzervativaca.

Glavne odlike socijaldemokratra su :

• Liberalno-demokratski principi i stav da političke promijene mogu i treba da se izvedu mirno i po ustavu,

• Kapitalizam je prihvaćen kao jedino pouzdano sredsvto za proivodnju bogatstva. Zbog ovog stava se za socijalizam ne može reći da je kvalitativno drugačiji od kapitalizma,

• Pored svega, kapitalizam se ipak posmatra kao moralno „feleričan“. Povezuje se sa strukturnom nejednakošću i siromaštvom,

• Nedostaci u kapitalizmu se mogu korigovati kroz državni proces ekonomskog i socijalnog inženjeringa. Država treba da bude čuvar opšteg interesa,

• Nacija-državaje važna jedinica političke vladavine u smislu da država posedujemogućnost odnosno kapacitet za regulisanje ekonomskog i društvenog života.

Procvat u svom razvitku, socijaldemokratija, doživljava u ranom posleratnom periodu. Socijaldemokratske ideje su prihvaćane sa oduševljenjem te je to dovelo do širenja ove ideja van njene „domovine“ . Međutim, 70-ih i 80-ih godina, sa napredovanjem neoliberalizma, socijaldemokratija se bori za održanje izborne relevantnosti. U poslednjim decenijana XX veka dolazi zbog toga do povlačenja reformistički nastrojenih socijalističkih partija širom sveta.

1 E. Hejvud, POLITIKA, CLIO, Beograd, 2004, str.113

5

Naime nakon završetka rata, 1945. se socijaldemokrate okreću kejnzijanskim ekonomiijama, kao sredstvu za održanje pune zaposlenosti i kontrolisanje ekonomije. Treće, socijalisti kao glavno sredstvo reformisanja ili humanizovanje kapitala vide kro državu blagostanja. Država blagostanja je predstavljala mehanizam raspodele koji bi promovisao društvenu jednakost i iskorenio siromašstvo.

U prvom periodu nakon 1945. godine je kejnzijanska socijaldemokratija ili tradicionalna socijaldemokratija trijumfovala zahvaljujući snazi koju je posedovala u obuzdavanju dinamizma tržišta, pri tom ne podlegavši nivoima nejednakosti za koje je Marks verovao da će proistići iz kapitalizma. Kao odgovor na ovaj „ trijumf“ su liberalne i konzervativne partije osnivale sopstvene oblike socijaldemokratije zasnovane na jednakosti prilika odnosno idealu „jedne nacije“ . Ipak u toj surovoj borbi je pobedio umerjereni socijalizam pri čemu se politička misao sve vrijeme kretala „ulijevo“. Ipak, kenjnzijanska socijaldemokratije se i dalje zasnivala na kompromisu. Međutim pored stava da se kapitalizam treba modifikovati po principu društvene pravde, sve socijaldemokrate nisu imale jasan cilj kako bi ta društena pravda trebalo da izgleda i kako bi se do nje konkretno došlo. Nisu mogli da odgovore na pitanje kakva bi trebalo da bude ravnoteža između privatnog i javnog vlasništva, koje industrije je terbalo nacionalizovati a koje ne i tako dalje iako su imali cilj nacionalizacije industrije. Pored toga, socijaldemokrate su sve više počele da dobijaju obeležja librala, te su počeli da brane intervenciju manje u odnosu na tradicionalne socijaliste

„Socijaldemokratski poreci u Europi uglavnom su se poistovjećivali s društvom i državom blagostanja. Giddens klasificira četiri tipa socijaldemokratskih poredaka u Europi:

1. britanski sustav (naglasak na socijalnim službama)

2. skandinavski (naglasak na izdašnim povlasticama i fondovima socijalnih služba)

3. srednjoeuropski (naglasak na socijalnim povlasticama izvedenim iz zaposlenja za socijalno osiguranje)

4. južni sustavi (slični srednjoeuropskim s nižim stopama izdvajanja) „2

2 Sveučilište u Zagrebu – Hrvatski studiji Kolegij: Suvremene političke ideje i ideologije,Zagreb, 2008., str. 10

6

3. Šta je to treći put

„Pojam Trećega puta u njegovu najnovijem značenju skovala je 1992. godine skupina političkih savjetnika Billa Clintona, a pola desetljeća kasnije s novim su ga naglaskom preuzeli Tony Blair i njegovi intelektualni pomoćnici kako bi marketinški uobličili novi pristup lijevoga centra onome što su smatrali neminovnim novim izazovima ekonomske globalizacije. Autori pojma shvaćaju ga kao početni korak novoga vala revizionizma, čiji je cilj nova sinteza tradicionalne socijaldemokracije i liberalizma na nekim od ključnih polja društvene reforme, poput upravljanja, države blagostanja, obrazovanja, političke kulture i stvaranja radnih mjesta u novoj ekonomiji. Samo ime i novi smjer političkog mišljenja koji označava pokazali su se vrlo kontroverznima u kratkome razdoblju u kojem su ušli u političku arenu.“3

Ipak sam pojam trećeg puta nema precizno određeno značenje, jer je u različitim aspektima istorije se koristio za različita viđenja. Pa recimo imamo nekoliko takvih prijmera gdje su automarsksisti koristili ovaj izraz između dva svjetska rata, ili pak nakon drugog svjetskog rata semokratski socijalizam je proglasio treći put. Najnoviji slučaj korištenja ovog izraza kao što je več rečeno je kada su savjetnici bivšeg američkog predsjednika Bila Klintona počeli koristiti ovaj pojam za pokušaj nove sintezetradicionalne socijaldemokratije i neoliberalizma.Ovu ideju je prihvatio i Toni Bler nekadašnji premijer Velike Britanije, i u svom mantatu koji je trajao skoro 10 godina on je pokušao da neke od najprimamljivijih ideja neoliberalizma približi socijaldemokratiji i to iskoristi da bi sama socijaldemokratija ponovo došla u ofanzivan položaj na sveni političkih ideologija.

Karakteristične ideje koje se nalaze u trećem putu su između ostalog i ta da se smatra da je socijalizam, u formu državne intervencija, mrtav. Pored toga i gaje vijerovanje u globalizaciju i nastanka „informatičkog društva“ u kojima će doći do individualnnog isticanja veština. Drugo, je veoma važno verovanje se nalazi u naglašavanju značaja zajednice i moralne odgovornosti.

Komunitarizam je upravo taj koji utiče na načine mišljenja trećeg puta. Međutim on je tesno povezan za kritikom liberalnog individualizma. Komunitaristi smatraju da liberalisti svojim individualizmom samo daju legitimitet sebičnom i egoističnom ponašanju, tako degradirajući ideju javnog dobra. Suprotstavljene ideje u trećem putu, liberalne i komunitarne je pokušao da spoji „Blerov projekat“ u Britaniji, stvarajući tako

3 T. Meyer, Treći put na raskrižju, Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb, 2006., str. 3

7

komunutarni liberalizam odnosno „novi liberalizam„. Osnovno verovanje ovog komunitarnog liberalizma je bilo to da su prava i odgovornosti tesno povezani.

Još jedna odlika trećeg puta je bila i gledište da da je društvo posmatrano kao polje koncenzusa a ne polje konfikata kako su to smatrali socijalisti. Vjera u koncenzus odnosno društvenu harmoniju izražava se u vrednosnom okviru, koji odbija pristup uobičajenog morala i ideološkog mišljenja, već nudi nešto što se gotovo može posmatrati kao nedualistički pogled na svet.

Takođe, elemente tradicionalne socijalističke privrženisti jednakosti u trećem putu zamenjuju brigom za uključivanje u društvo. Ovo je zbog liberalnih ideja koje plutaju trećim putem. Egalitarizam je stoga sveden na verovanje u jednakost prilika za sve. Prilika odnosno mogućnost za sve da ostvare svoj pun potencijal.

Treći put takoće karakterišu i nove ideje o tome šta uloga države. Nasuprot socijaldemokratskoj ideju da se država koristi kao protiv teža nepravde komunizma, treći put usvaja ideju konkurentske ili tržišne države. Takvoj državi je osnovna uloga u traganju za strategijama nacionalnog prosperiteta u uslovima globalne konkurencije. Što je značilo da je država trebalo da se kncentriše na društveno investiranje. Takođe, ovaj tip ekonižomije, pojačane proizvodnje i poboljšanje konkurentnosti je suprotan „potražnji“ koji je pristup socijaldemokratske ekonomije.

4. Treći put u državama i partijama

Treći put kao opredjeljenje jedne partije koje neminovno utiče na politiku države ukoliko je data partija na vlasti oslikala se nekoliko puta, u nekoliko velikih zemalja. Treći put može se reći razvio se u najrazvijenijim zemljama takozvanog zapada, Sjedinjenim Američkim Državama pod vođstvom bivšeg američkog predsjesdnika Bila Klintona , Velikoj Britaniji sa bivšim premijerom Tonijom Blerom, Njemačkoj sa Gerhardom Šrederom, kao i u Australiji koja je jedna od prvih koja je ove ideje počela da realizuje, pod vođstvom bivših premijera Australije Bobom Houkom i Poulom Ketingom.

Jedan od prvih primjera korišćenja ideja koje se danas smatraju idejama trećeg puta pokrenula se u Australiji, sredimon '80 godina, tačnije kada je Austalijska Laburalistička partija osvojila izbore 1983 godine, ona je sa sobom donijela nekoliko značajnih reformi. Tako se u periodu od 1983 do 1996 godine kada je ova partija vladala pod vođstvom Boba Hovka i Paula Ketinga dogodilo nekoliko značajnih reformi, kao što

8

su: reorganizacija sistema taksi, smanjivanje taksi, velike restrikcije za sindikate, kao i proces privatizacije velikih državnih kompanija kao što su Kantas i Banka Komonvelta.

Velika Britanija i politika Tonija Blera, njenog premijera i Laburističke partije tj. novih Laburista jedan je od najčešće citiranih prijmera korišćenja i stvaranja ideologije trećeg puta. Ovo je još poznato i pod nazivom Blerov projekat. „Glavno je obilježje Blairove verzije Trećega puta njezino zasnivanje na temeljnim vrijednostima. Takve vrijednosti automatski sadrže određena strukturalna i institucionalna opredjeljenja, poput demokracije, ljudskih prava, pluralizma itd. U pogledu detalja društvenog i ekonomskog poretka, a također i u pogledu oblika ekonomskih, socijalnih i obrazovnih politika, one su otvorene za različite opcije, no izbor među različitim opcijama mora se izvršiti u svjetlu tih temeljnih vrijednosti. Opći je pristup takve političke koncepcije načelni pragmatizam: bezuvjetno važenje temeljnih vrijednosti kombinirano s uvjetnim izborom među alternativnim politikama. To je u osnovi godesberški pristup socijaldemokratskom razmišljanju“4 Toni Bler je ovu politiku vodio tokom svojih mandata kao premijer Velike Britanije, a njegov naslijednik Gordob Braun je vodio istu politiku, tj. politiku trećeg puta.

Pored primjera Velike Britanije i Tonija Blera, najčešće pominjan primjer je bivši američki predsjednik Bil Klinton, koji je zaslužan za promociju vođenja politike trećeg puta. Iako jako mlad političar koji je izabran na mjesto predsjednika najveće sile na svijetu Bil Klinton se snašao i uspio je Sjedinjene Američke Države dovesti doprogresa i jos većeg napredka. Bil Klinton je pripadnik Demokratske partije a njegova stranačka politika je jos poznata kao „Novi Demokrati“.

Takođe poznato je da su se i u drugim zemljama pojavljivali predstavnici tj. političari „trećeg puta“ kao što je poznati Njemački kancelar Gerhard Šreder koji je jedan od najpoštovanijih političara u Njemačkoj on je do 2005. Obavljao funkciju kancelara a za vrijeme njegovog rada Njemačka je tonula u krizu, povećan je broj nezaposlenih i privreda je stagnirala. Nakon njega na vlast dolazi Angela Merkel. Takodje tu su prijeri Fernando Kodoso iz Brazila, Win Kok iy Holandije i Žoze Socrates iz Portugala i mnogih drugih koji su pratili politiku trećeg puta.

4 T. Meyer, Treći put na raskrižju, Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb, 2006., str. 7.

9

5.Zaključak

Sama socijaldemokratija je jedan od najrasprostranjenijih ideologija u svijetu, i to ne uzaludno, jedan od njenih nakasnijih izgranaka politika trećeg puta dosla je na svijet u jednom od najburnijih razdoblja ljudske istorije, dosla je krajem XX vijeka i ponudila neka riješenja koja nisu bila obična, sama koncepcija trećeg puta kao što znamo nije bila uobičajna, spojili su nešto što do tada nije spajano, a njeni najveći protagonisti su pokušali na sve načine da pokažu da je ova politika dobra. Naravno da su u tome prednjačili Bil Klinton i Toni Bler kao lider najjačih zemalja svijeta, oni su kako vodili tako i promovisali teženje i načela politike modernog trećeg puta. U različitim aspektima politika koju su vodili je bila više ili manje uspiješna ali je na kraju kulminirala ostavkom Tonija Blera, porazom Gerharda Šredera na izborima u Njemačkoj, kao i ne tako savršenim vođenjam politike Bila Klintona koji je vodio nekoliko ratova za vrijeme svog mandata. Tokom rada i proučavanja politike trećeg puta može se doći do zaključka da je ova politika praktično stvorena za jake zemlje, ekonomski jake, koje mogu podijeti reforme koje su jako teške za ekonomiju kao i za samo društvo.

Literatura korišćena za seminarski rad:

10

1. MILAN Nikolić, Moderna socijaldemokratija, Istraživački centar Demokratske stranke, 2006.

2. ENDRU Hejvud, Politika, CLIO, Beograd, 2004.

3. TOMAS Meyer, Treći put na raskrižju,Fondacija Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb, 2006.

4. ANĐELKO Milardović, Uvod u politologiju,PAN-LIBER, Osijek, 1996.

5.ALEKSANDAR Dugin, Treći put, Konačni obračun-endkampf.net

6. Sveučilište u Zagrebu – Hrvatski studiji Kolegij: Suvremene političke ideje i ideologije,Zagreb, 2008

Seminarski rad iz predmeta Uvod u političke nauke

Tema rada: “Socijaldemokratija-TREĆI PUT”

Mentor: prof. Nenad Kecmanović

Autor: Srđan Petković

Student Fakulteta Političkih nauka, Univerziteta u Banjoj Luci.

U Banjoj Luci, Decembara –Januara 2013.

11

1.UVOD

U danšnjem svijetu gdje u politici imamo na stotine partije, i desetine različitih ideologija koje one slijede, teško je pronači bolju primjer od socijaldemokratije, gdje se pokusala stvoriti simbioza između dvije različite ideologije. Socijaldemokratija jeste jedan taka primjer gdje je spojeno najbolje iz socijalizma i kapitalizma, ondosno pokušalo se doći do odgvora koji su bili potrebni a druge ideologije nisu mogle dati konkretne rezultate i konkretna riješenja. Kroz istoriju socijaldemokratija se mijenjala tako da danas imamo raznih određenja ovog pojma, kao i različitih varijacija i pokušaja da se ideje socijaldemokratije unaprijede, pa ćemo se kasnije i osvrnuti kako na istoriju same socijaldemokratije tako i „trećeg puta“. To je naravno nista vise nego druga i najnovija obnova ideja socijaldemokratije, a takv ideje su se stvarale iy proste potrebe da se ta ideologija prilagodi trenutnim potrebama tog vremena.

2. Socijaldemokratija

Termin socijaldemokratije ima mnogo različitih odrešenja, s obzirom da je ideja socijaldemokratije u Evropi, pa i u svijetu nastala prije gotovo vijek i po, jasno je da se ovakva ideologija razvijala, imala svoje padove ali i vremena kada je bila na vrhuncu, zato se kroz istoriju socijaldemokratije može vidjeti da je ona modernizovanja i ponovo rađana više puta.

Kako ona nema teorijsko jedinstvo postoje različiti miksevi u vodjenju socijaldemokratskepolitike, „recimo, klasičnog liberalizma i fundamentalnog ili fundamentalnog socijalizma. Dok je prvi ideoloski posvećen tržištu, drugi zastupa ideju zajedničke svojine, socijaldemokratija se zalaže za ravnotežu tržišta i države, pojedinaca i zajednice.“5 U početku termin socijaldemokratija se upotrebljavao za objasnjavanje ortodoksnih marksista, to pokazuje da su se marksističke partije koje su nastajale krajem XIX vijeka često nazivale solijaldemokratskim partijama što nam najbolje pokazuje primjer Socijademokratske partije Njemačke (SPD). Međutim, većina tih partija do početka XX vijeka počinju da usvajaju parlamentarne taktike i postaju privrženije postepenom prelazu ka socijalizmu. Rezultat toga je bilo tumačenje pojma socijaldemokratije kao suprotnost revolucionarnom socijalizmu ( na primer Staljinizam). Nakon Ruske revolucije, revolucionarni socijalisti preuzimaju naziv komunizam za svoju

5 E. Hejvud, POLITIKA, CLIO, Beograd, 2004, str.113

12

ideologiju. Kao paradoks komunistima, socijaldemokrate do sredine XX veka se ne zalažu više za ukidanje kapitalizma, već za njegovu reformu. Socijaldemokratija počinje da predstavlja ravnotežu između tržišne ekonomije i državne intervencije, reakcije. Ovaj stav vodi korijen od reformskih socijalista ali se ovi motivi takođe mogu naći i kod modernih liberala i konzervativaca.

Glavne odlike socijaldemokratra su :

• Liberalno-demokratski principi i stav da političke promijene mogu i treba da se izvedu mirno i po ustavu,

• Kapitalizam je prihvaćen kao jedino pouzdano sredsvto za proivodnju bogatstva. Zbog ovog stava se za socijalizam ne može reći da je kvalitativno drugačiji od kapitalizma,

• Pored svega, kapitalizam se ipak posmatra kao moralno „feleričan“. Povezuje se sa strukturnom nejednakošću i siromaštvom,

• Nedostaci u kapitalizmu se mogu korigovati kroz državni proces ekonomskog i socijalnog inženjeringa. Država treba da bude čuvar opšteg interesa,

• Nacija-državaje važna jedinica političke vladavine u smislu da država posedujemogućnost odnosno kapacitet za regulisanje ekonomskog i društvenog života.

Procvat u svom razvitku, socijaldemokratija, doživljava u ranom posleratnom periodu. Socijaldemokratske ideje su prihvaćane sa oduševljenjem te je to dovelo do širenja ove ideja van njene „domovine“ . Međutim, 70-ih i 80-ih godina, sa napredovanjem neoliberalizma, socijaldemokratija se bori za održanje izborne relevantnosti. U poslednjim decenijana XX veka dolazi zbog toga do povlačenja reformistički nastrojenih socijalističkih partija širom sveta.

Naime nakon završetka rata, 1945. se socijaldemokrate okreću kejnzijanskim ekonomiijama, kao sredstvu za održanje pune zaposlenosti i kontrolisanje ekonomije. Treće, socijalisti kao glavno sredstvo reformisanja ili humanizovanje kapitala vide kro državu blagostanja. Država blagostanja je predstavljala mehanizam raspodele koji bi promovisao društvenu jednakost i iskorenio siromašstvo.

U prvom periodu nakon 1945. godine je kejnzijanska socijaldemokratija ili tradicionalna socijaldemokratija trijumfovala zahvaljujući snazi koju je posedovala u obuzdavanju dinamizma tržišta, pri tom ne podlegavši nivoima nejednakosti za koje je Marks verovao da će proistići iz kapitalizma. Kao odgovor na ovaj „ trijumf“ su liberalne i konzervativne partije osnivale sopstvene oblike socijaldemokratije zasnovane na

13

jednakosti prilika odnosno idealu „jedne nacije“ . Ipak u toj surovoj borbi je pobedio umerjereni socijalizam pri čemu se politička misao sve vrijeme kretala „ulijevo“. Ipak, kenjnzijanska socijaldemokratije se i dalje zasnivala na kompromisu. Međutim pored stava da se kapitalizam treba modifikovati po principu društvene pravde, sve socijaldemokrate nisu imale jasan cilj kako bi ta društena pravda trebalo da izgleda i kako bi se do nje konkretno došlo. Nisu mogli da odgovore na pitanje kakva bi trebalo da bude ravnoteža između privatnog i javnog vlasništva, koje industrije je terbalo nacionalizovati a koje ne i tako dalje iako su imali cilj nacionalizacije industrije. Pored toga, socijaldemokrate su sve više počele da dobijaju obeležja librala, te su počeli da brane intervenciju manje u odnosu na tradicionalne socijaliste

„Socijaldemokratski poreci u Europi uglavnom su se poistovjećivali s društvom i državom blagostanja. Giddens klasificira četiri tipa socijaldemokratskih poredaka u Europi:

1. britanski sustav (naglasak na socijalnim službama)

2. skandinavski (naglasak na izdašnim povlasticama i fondovima socijalnih služba)

3. srednjoeuropski (naglasak na socijalnim povlasticama izvedenim iz zaposlenja za socijalno osiguranje)

4. južni sustavi (slični srednjoeuropskim s nižim stopama izdvajanja) „6

3. Šta je to treći put

„Pojam Trećega puta u njegovu najnovijem značenju skovala je 1992. godine skupina političkih savjetnika Billa Clintona, a pola desetljeća kasnije s novim su ga naglaskom preuzeli Tony Blair i njegovi intelektualni pomoćnici kako bi marketinški uobličili novi pristup lijevoga centra onome što su smatrali neminovnim novim izazovima ekonomske globalizacije. Autori pojma shvaćaju ga kao početni korak novoga vala revizionizma, čiji je cilj nova sinteza tradicionalne socijaldemokracije i liberalizma na nekim od ključnih polja društvene reforme, poput upravljanja, države blagostanja, obrazovanja, političke kulture i stvaranja radnih mjesta u novoj ekonomiji. Samo ime i

6 Sveučilište u Zagrebu – Hrvatski studiji Kolegij: Suvremene političke ideje i ideologije,Zagreb, 2008., str. 10

14

novi smjer političkog mišljenja koji označava pokazali su se vrlo kontroverznima u kratkome razdoblju u kojem su ušli u političku arenu.“7

Ipak sam pojam trećeg puta nema precizno određeno značenje, jer je u različitim aspektima istorije se koristio za različita viđenja. Pa recimo imamo nekoliko takvih prijmera gdje su automarsksisti koristili ovaj izraz između dva svjetska rata, ili pak nakon drugog svjetskog rata semokratski socijalizam je proglasio treći put. Najnoviji slučaj korištenja ovog izraza kao što je več rečeno je kada su savjetnici bivšeg američkog predsjednika Bila Klintona počeli koristiti ovaj pojam za pokušaj nove sintezetradicionalne socijaldemokratije i neoliberalizma.Ovu ideju je prihvatio i Toni Bler nekadašnji premijer Velike Britanije, i u svom mantatu koji je trajao skoro 10 godina on je pokušao da neke od najprimamljivijih ideja neoliberalizma približi socijaldemokratiji i to iskoristi da bi sama socijaldemokratija ponovo došla u ofanzivan položaj na sveni političkih ideologija.

Karakteristične ideje koje se nalaze u trećem putu su između ostalog i ta da se smatra da je socijalizam, u formu državne intervencija, mrtav. Pored toga i gaje vijerovanje u globalizaciju i nastanka „informatičkog društva“ u kojima će doći do individualnnog isticanja veština. Drugo, je veoma važno verovanje se nalazi u naglašavanju značaja zajednice i moralne odgovornosti.

Komunitarizam je upravo taj koji utiče na načine mišljenja trećeg puta. Međutim on je tesno povezan za kritikom liberalnog individualizma. Komunitaristi smatraju da liberalisti svojim individualizmom samo daju legitimitet sebičnom i egoističnom ponašanju, tako degradirajući ideju javnog dobra. Suprotstavljene ideje u trećem putu, liberalne i komunitarne je pokušao da spoji „Blerov projekat“ u Britaniji, stvarajući tako komunutarni liberalizam odnosno „novi liberalizam„. Osnovno verovanje ovog komunitarnog liberalizma je bilo to da su prava i odgovornosti tesno povezani.

Još jedna odlika trećeg puta je bila i gledište da da je društvo posmatrano kao polje koncenzusa a ne polje konfikata kako su to smatrali socijalisti. Vjera u koncenzus odnosno društvenu harmoniju izražava se u vrednosnom okviru, koji odbija pristup uobičajenog morala i ideološkog mišljenja, već nudi nešto što se gotovo može posmatrati kao nedualistički pogled na svet.

Takođe, elemente tradicionalne socijalističke privrženisti jednakosti u trećem putu zamenjuju brigom za uključivanje u društvo. Ovo je zbog liberalnih ideja koje plutaju

7 T. Meyer, Treći put na raskrižju, Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb, 2006., str. 3

15

trećim putem. Egalitarizam je stoga sveden na verovanje u jednakost prilika za sve. Prilika odnosno mogućnost za sve da ostvare svoj pun potencijal.

Treći put takoće karakterišu i nove ideje o tome šta uloga države. Nasuprot socijaldemokratskoj ideju da se država koristi kao protiv teža nepravde komunizma, treći put usvaja ideju konkurentske ili tržišne države. Takvoj državi je osnovna uloga u traganju za strategijama nacionalnog prosperiteta u uslovima globalne konkurencije. Što je značilo da je država trebalo da se kncentriše na društveno investiranje. Takođe, ovaj tip ekonižomije, pojačane proizvodnje i poboljšanje konkurentnosti je suprotan „potražnji“ koji je pristup socijaldemokratske ekonomije.

4. Treći put u državama i partijama

Treći put kao opredjeljenje jedne partije koje neminovno utiče na politiku države ukoliko je data partija na vlasti oslikala se nekoliko puta, u nekoliko velikih zemalja. Treći put može se reći razvio se u najrazvijenijim zemljama takozvanog zapada, Sjedinjenim Američkim Državama pod vođstvom bivšeg američkog predsjesdnika Bila Klintona , Velikoj Britaniji sa bivšim premijerom Tonijom Blerom, Njemačkoj sa Gerhardom Šrederom, kao i u Australiji koja je jedna od prvih koja je ove ideje počela da realizuje, pod vođstvom bivših premijera Australije Bobom Houkom i Poulom Ketingom.

Jedan od prvih primjera korišćenja ideja koje se danas smatraju idejama trećeg puta pokrenula se u Australiji, sredimon '80 godina, tačnije kada je Austalijska Laburalistička partija osvojila izbore 1983 godine, ona je sa sobom donijela nekoliko značajnih reformi. Tako se u periodu od 1983 do 1996 godine kada je ova partija vladala pod vođstvom Boba Hovka i Paula Ketinga dogodilo nekoliko značajnih reformi, kao što su: reorganizacija sistema taksi, smanjivanje taksi, velike restrikcije za sindikate, kao i proces privatizacije velikih državnih kompanija kao što su Kantas i Banka Komonvelta.

Velika Britanija i politika Tonija Blera, njenog premijera i Laburističke partije tj. novih Laburista jedan je od najčešće citiranih prijmera korišćenja i stvaranja ideologije trećeg puta. Ovo je još poznato i pod nazivom Blerov projekat. „Glavno je obilježje Blairove verzije Trećega puta njezino zasnivanje na temeljnim vrijednostima. Takve vrijednosti automatski sadrže određena strukturalna i institucionalna opredjeljenja, poput demokracije, ljudskih prava, pluralizma itd. U pogledu detalja društvenog i ekonomskog poretka, a također i u pogledu oblika ekonomskih, socijalnih i obrazovnih politika, one

16

su otvorene za različite opcije, no izbor među različitim opcijama mora se izvršiti u svjetlu tih temeljnih vrijednosti. Opći je pristup takve političke koncepcije načelni pragmatizam: bezuvjetno važenje temeljnih vrijednosti kombinirano s uvjetnim izborom među alternativnim politikama. To je u osnovi godesberški pristup socijaldemokratskom razmišljanju“8 Toni Bler je ovu politiku vodio tokom svojih mandata kao premijer Velike Britanije, a njegov naslijednik Gordob Braun je vodio istu politiku, tj. politiku trećeg puta.

Pored primjera Velike Britanije i Tonija Blera, najčešće pominjan primjer je bivši američki predsjednik Bil Klinton, koji je zaslužan za promociju vođenja politike trećeg puta. Iako jako mlad političar koji je izabran na mjesto predsjednika najveće sile na svijetu Bil Klinton se snašao i uspio je Sjedinjene Američke Države dovesti doprogresa i jos većeg napredka. Bil Klinton je pripadnik Demokratske partije a njegova stranačka politika je jos poznata kao „Novi Demokrati“.

Takođe poznato je da su se i u drugim zemljama pojavljivali predstavnici tj. političari „trećeg puta“ kao što je poznati Njemački kancelar Gerhard Šreder koji je jedan od najpoštovanijih političara u Njemačkoj on je do 2005. Obavljao funkciju kancelara a za vrijeme njegovog rada Njemačka je tonula u krizu, povećan je broj nezaposlenih i privreda je stagnirala. Nakon njega na vlast dolazi Angela Merkel. Takodje tu su prijeri Fernando Kodoso iz Brazila, Win Kok iy Holandije i Žoze Socrates iz Portugala i mnogih drugih koji su pratili politiku trećeg puta.

5.Zaključak

Sama socijaldemokratija je jedan od najrasprostranjenijih ideologija u svijetu, i to ne uzaludno, jedan od njenih nakasnijih izgranaka politika trećeg puta dosla je na svijet u

8 T. Meyer, Treći put na raskrižju, Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb, 2006., str. 7.

17

jednom od najburnijih razdoblja ljudske istorije, dosla je krajem XX vijeka i ponudila neka riješenja koja nisu bila obična, sama koncepcija trećeg puta kao što znamo nije bila uobičajna, spojili su nešto što do tada nije spajano, a njeni najveći protagonisti su pokušali na sve načine da pokažu da je ova politika dobra. Naravno da su u tome prednjačili Bil Klinton i Toni Bler kao lider najjačih zemalja svijeta, oni su kako vodili tako i promovisali teženje i načela politike modernog trećeg puta. U različitim aspektima politika koju su vodili je bila više ili manje uspiješna ali je na kraju kulminirala ostavkom Tonija Blera, porazom Gerharda Šredera na izborima u Njemačkoj, kao i ne tako savršenim vođenjam politike Bila Klintona koji je vodio nekoliko ratova za vrijeme svog mandata. Tokom rada i proučavanja politike trećeg puta može se doći do zaključka da je ova politika praktično stvorena za jake zemlje, ekonomski jake, koje mogu podijeti reforme koje su jako teške za ekonomiju kao i za samo društvo.

Literatura korišćena za seminarski rad:

1. MILAN Nikolić, Moderna socijaldemokratija, Istraživački centar Demokratske stranke, 2006.

2. ENDRU Hejvud, Politika, CLIO, Beograd, 2004.

3. TOMAS Meyer, Treći put na raskrižju,Fondacija Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb, 2006.

4. ANĐELKO Milardović, Uvod u politologiju,PAN-LIBER, Osijek, 1996.

18

5.ALEKSANDAR Dugin, Treći put, Konačni obračun-endkampf.net

6. Sveučilište u Zagrebu – Hrvatski studiji Kolegij: Suvremene političke ideje i ideologije,Zagreb, 2008

Seminarski rad iz predmeta Uvod u političke nauke

Tema rada: “Socijaldemokratija-TREĆI PUT”

Mentor: prof. Nenad Kecmanović

Autor: Srđan Petković

Student Fakulteta Političkih nauka, Univerziteta u Banjoj Luci.

U Banjoj Luci, Decembara –Januara 2013.