Uvod

Lingvistika je znanost o jeziku, točnije znanost koja jezik i govor istražuje u svim njihovim oblicima i međusobnim odnosima. Počeci lingvističkih istraživanja započinju u davno doba, kada je čovjek spoznao kako je jezik glavno sredstvo interpersonalne komunikacije i ta tradicija bavljenja jezičnim pitanjima duga je više od dva i pol tisućljeća, dok lingvistika kao samostalna znastvena disciplina svoj razvitak započinje prije dva stoljeća.  Zanimanje za jezične probleme uvjetovano je dvama razlozima. Prvi je potreba za razumijevanjem nekog jezika i želja za komuniciranjem s govornicima stranog jezika, a drugi razlog su filozofska razmatranja o naravi jezika. Povijest jezikoslovlja slična je povijesti drugih znanosti. Isprva se za rješavanje problema pokušalo odgovoriti mitovima, a kasnije su ti problemi postali dio filozofskih rasprava. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 9-12 ; Škiljan 1980 : 49). Najranija istraživanja jezika bila su smatrana dijelom    filozofije, retorike, biologije, pedagogije i religije, a narodi u kojih pronalazimo začetke zanimanja za jezične probleme su Sumerani, Akađani, Egipćani, Hebreji, Kinezi i Fenićani. Radovi o povijesti lingvistike za ciljeve su imali braniti mišljenje određenih škola, promicanju nacionalizma u različitim državama ili se usmjeriti na određenu temu. Povijesti lingvistike često su kopirali jedna drugu i tako ponavljale popularne, ali netočne interpretacije, također su vidjeli povijest lingvistike kao kontinuiranost, iako u zadnje vrijeme znanstvenici naglašavaju diskontinuiranost (Campbell 2003 : 81) U ovom seminarskom radu ću prikazati razvoj lingvistike kroz povijest počevši od starih civlizacija preko antičke Grčke i Rima, srednjeg vijeka, humanizma i renesanse, prosvjetiteljstva i naposljetku modernu lingvistiku koja svoj razvoj započinje u 19. stoljeću, a nastavlja sve do današnjih dana.

Sumer

         Veliki broj jezičnih tradicija nastao je u antičko doba najviše kao odgovor na jezične promjene i vjerska pitanja. Kao što sam već naveo u uvodu, bavljenje jezikom uvjetovano je iz dva razloga, potrebom za razumijevanjem nekog jezika s jedne strane i s druge strane filozofskim razmatranjima o naravi jezika. Ta uvjetovanost rezultira priručnicima odnosno rječnicima i gramatikama, a kao najstariji primjer navode se sumersko-akadski silabari i popisi riječi. Razlog nastanka tih popisa je bilo očuvanje odumirućeg sumerskog jezika, jezika religijskog kulta i njegove književnosti. Nakon propasti Sumera njihov se jezik sačuvao jedno i pol tisućljeće i upotrebljavao se kod svećenstva te kao jezik klasične literature. Obrazovani ljudi su u svrhu omogućavanja razumijevanja sumerskog jezika započeli sastavljanje komentara i interpretirali tekstove. Iz tog vremena je poznat i udžbenik egipatskog koji je služio za učenje stranog jezika, a kasnije je sumersko-akadskom popisu riječi dodan i hetitski. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 12-13)

 

Indija

         Početak proučavanja jezika u Indiji uvjetovan je praktičnim razlozima. Najstariji vjerski tekstovi u Indiji su Vede i datiraju od oko 1200. godine prije Krista. Napisane su na Sanskrtu, koji je bio podložan promjenama, a kako su obredi zahtjevali točan verbalni nastup bilo je potrebno stvoriti gramatička pravila za razumijevanje toga jezika. U vedskim školama se učila fonetika (siksa), gramatika (vyakarana), metrika (chandas) i etimologija (nirukta), a najbolje je sačuvana fonetika jer se pravilnom izgovaranju glasova i riječi pridavala velika važnost, a jako su se približili pojmu fonema. Jedan od najvažnijih staroindijskih gramatičara je Panini (živio je otprilike u 4. stoljeću prije Krista) koji je tvorac najstarije indijske gramatike ''Astadhyayi'' (Osam razdjela) u kojoj je skupio 4000 pravila-aforizama i lista osnovnih oblika na koja se pravila odnose. Pravila su poredana tako da se funkcija određenog pravila određuje prethodnim pravilima i jezik opisan u toj gramatici je bitan za kasniju sudbinu sanskrta kao književnog jezika. Njegovu gramatiku je komentarom ''Vartika'' (Napomene) popratio Katyayana, a Napomene je razradio Patanjali u 2. stoljeću prije Krista i u njemu opisuje da su riječi, predmeti i njihova značenja vječna. Bhartrhari je nastavio to učenje i rekao kako su riječi koje izgovaramo manifestacija zbiljskog jezika koji je nosilac značenja,  on je najviša zbilja i cijeli svijet riječi i predmeta je manifestacija Apsolutne riječi (Campbell 2003 : 82 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 21-22)

 Grčka i Rim

         Grci imaju veliku ulogu za razvoj lingvistike jer spoznaje do kojih su došli važne su za Rimljane i Europljane. Teme, koje su zanimale grčku gramatičku tradiciju, kao što su podrijetlo jezika, dijelovi govora ili veza između jezika i misli aktualne su i danas. Grci su se bavili filozofsko-jezičnim pitanjima porijekla jezika i njegova odnosa prema mišljenju i stvarnosti. Mitovi pripovijedaju o nastanku jezika, a filozofi ga pokušavaju objasniti. Izvorno, grčku gramatičku tradiciju su razvili učitelji, iako je poznata samo iz kasnijih filozofskih rasprava. Velika važnost je pridavana istraživanju jezične problematike vezane za istraživanje homerskih epova, a jedan od prvih sastavljača spisa o Homeru je Antidor u 5. stoljeću prije Krista, koji je vjerojatno prvi upotrijebio riječ gramatičar, a vrlo rano su grčki gramatičari pridavali pozornost specifičnim segmentima jezika kao Glauk koji je ustanovio učenje o šest grčkih akcenata. Grčke filozofe u 5. stoljeću prije Krista zanima kako stvari dobivaju imena to jest odnos između stvari i pripadajuće riječi. Postoje dvije teze o tom pitanju. Prva je ta da imena imaju prirodnu i iskonsku ravnopravnost, tko razumije riječ, razumije i stvari. Takvo mišljenje zastupaju analogisti poput Kratila, koji smatra da između imena i stvari postoji duboka prirodna povezanost, stvar dobiva ime koje joj po njenoj biti najbolje odgovara. Druga teza je da sva imena nastaju nagodbom, dogovorom među ljudima, a njeni zastupnici su anomalisti, jedan od njih je Hermogen koji tvrdi da su imena stvari nastala dogovorom i da nisu povezana sa stvarima koje označuju. Veliku ulogu među jezičnim pitanjima imaju Platon, Aristotel i Stoici. Platon u svom dijalogu ''Kratil'' raspravlja o obje teze, a važan je jer razlikuje onomu (imenicu) i rhemu (glagol). Arisotel smatra jezik izrazom misli i temeljem pjesništva. Za njega je jezični izraz znak za duševni sadržaj, a ti su sadržaji, kao i stvari preslikane tim sadržajima, za sve ljude isti, a ono što je različito su jezični

znakovi pa se isti sadržaji mogu izreći različitim jezicima. Aristotel zadržava Platonovu razliku između imenice i glagola, ali dodaje osnovni jezični glas, slog, veznik, česticu, skupinu riječi i rečenicu te je također ustanovio kategoriju vremena grčkog glagola. Stoici su novim jezičnim spoznajama doprinijeli kroz logiku koju dijele na gramatiku, retoriku i dijalektiku. Odnos između stvari, bića i riječi smatraju prirodnim, jer riječi proizlaze iz općih predodžbi. Oni razlikuju imenicu, glagol, veznik i član, pojam fleksije su ograničili na pet padeža, razlikuju prijelazne i neprijelazne glagole kao i aktiv i pasiv. U 3. stoljeću prije Krista središte jezikoslovnog djelovanja postaje knjižnica u Aleksandriji. Počinju se razvijati uže gramatičke discipline: Apolodor se bavi etimologijom, Demetrije iz Magnezije je sastavio leksikografske popise homonima imena ljudi i gradova, Filemon iz Eksona atički rječnik, Didim iz Aleksandrije je proučavao specijalizirane rječnike pojedinih literalnih vrsta, a vrlo važan gramatičar je Dionizije Tračanin koji preuzima temelje gramatičkog učenja Aristarha iz Samotrake. Gramatika je napisana u 25 paragrafa i određuje gramatiku kao poznavanje upotrebe jezika, bavi se naglascima i interpunkcijom, polazi od slova, preko slogova i opisuje vrste riječi, kojima dodaje prilog, particip, zamjenicu i prijedlog. Za njega su promjenjive riječi one koje imaju kategoriju roda, broja, padeža, vremena i načina. Vrlo važan gramatičar je i Apolonije Diskol (2. stoljeće prije Krista) koji piše rasprave o zamjenicama, prilozima i veznicima, djelo o sintaksi koju smatra svakim redanjem (glasova u slog, slogova u riječi, riječi u rečenice). Opseg i dosezi grčkog bavljenja jezikom su opisani u pregledu povijesti filologije koju je u 1. stoljeću prije Krista sastavio Asklepijad iz Mirlije (Škiljan 1980 : 49 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 13-18 ; Campbell 2003 : 82-83).

        Rimska lingvistika nastavlja se na grčku, preuzimaju teme koje su obrađivali grčki lingvisti. Kod Rimljana je grčki jezik bio dijelom izobrazbe aristokratske djece, a školovanje se većinom nadopunjavalo boravkom u poznatim gramatičarskim školama od kojih su najpoznatije bile u Ateni, Pergamonu i Aleksandriji. Jezikom su se bavili gramatičari, filozofi i retoričari. Prvi važniji rimski gramatičar je bio Marko Terencije Varon. Njegovo djelo ''De lingua Latina'' napisano je u 25 knjiga, a sačuvano ih je 5 u kojima se većinom raspravlja o etimologiji, a on riječi dijeli na promjenjive (verba fecunda) koje se dalje dijele prema kategoriji padeža (određuje riječi koje naziva nomina odnosno imenice, zamjenice i pridjevi) i  vremena (određuje glagole) i nepromjenjive (verba sterilia). Marko Valerije Prob je priređivao kritička izdanja rimskih pjesnika. Lucije Elije Stilon Prekonin je sastavio sintaktički priručnik. Vrlo poznat je i rječnik rijetkih riječi Verija Flaka,popraćen etimološkim tumačenjem. Marko Tulije Tiron je razradio stenografski sustav, Lucije Plocije Gaj je osnovao rimsku retorsku školu, Lucije Atej Preteskat se bavio stilistikom, Cezar fleksijom, leksikom, pravopisom, analogijom i anomalijom, Ciceron govorništvom, najviše analizom govorničke vještine, a najpoznatiji spisi su ''Orator ad M. Brutum''. Kint Remije Palemon je preradio gramatiku Dionizija Tračanina i na taj način postavio temelje rimske gramatičke tradicije. Spis o tvorbi riječi je napisao Flavije Kaper, a skupljač idiolektalnih izraza pojedinih autora je Statilije Maksim. U 4. stoljeću Dositej Magister je sastavio dvojezičnu latinsko-grčku gramatiku, a prva poznata gramatika grčkog i latinskog jezika datira iz 1. stoljeća prije Krista autora Klaudija Didima. U 4. stoljeću Elije Donat je napisao dvije gramatike ''Ars minor'' u obliku pitanja i odgovora i ''Ars maior'' u kojoj se obrazlažu svi dijelovi jezičnog sustava. Augustin se bavio gramatikom, a u djelu ''De doctrina christiana jedina'' svrha jezika je

prenošenje vlastitih sadržaja svijesti in alterius animum−u duh drugoga. Most između antike i srednjeg vijeka je Priscijanovo djelo ''Institutiones grammaticae'' iz 5. stoljeća napisano u 18 knjiga, prvih 16 (''Priscianus maior'') je posvećeno glasovima i oblicima, a 17. i 18. knjiga problemima sintakse (''Priscianus minor''). (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 18-20).

Arapska i hebrejska gramatička tradicija

         Arapska gramatička tradicija ima korijene u grčkoj gramatici, posebno Aristotelovoj. Arapski jezik je bio svet i arapski gramatičari bili su usredotočeni na to zašto je arapski savršen. Najveći poriv za bavljenje jezičnim problemima pojavio se zbog jezikoslovnih promjena i želje za sačuvanjem nepovredivosti svetog jezika zapisanog u Kur'anu. Osnivač arapske gramatičke tradicije je Abu'l-Aswad ad-Du'ali, koju su kasnije nastavili al-Khalil i Sibawayhi (Campbell 2001 : 83).

            Hebrejska lingvistička tradicija je započela u vezi s ustanovljenjem hebrejskog teksta Starog zavjeta. Hebrejski gramatičari posudili su metode iz arapskog jezika i razvili sistem analize za morfologiju. Između 990. i 1550. godine poznato je napisanih 145 gramatika. Pisac prve hebrejske gramatike i rječnika je Saadaya ben Joseph al-Fayyumi. Prvi potpuni opis hebrejskog jezika napisan je u ''Kitab al-Luma'', koju je napisao Ibn Janah prema kojoj hebrejski  ima tri dijela: imenice, glagole i čestice. Hebrejska gramatika doživljava vrhunac u djelu ''Sephermikhol'' kojeg je napisao David Qimihi, koji daje značaj analizi riječi na afikse i korijen. Od ostalih gramatičara treba spomenuti Johannesa Reuchilna i Theodora Bibliandera (Campbell   2003 : 83-84).

 Srednji vijek

         U srednjem vijeku se nastavlja tendencija iz staroga Rima, osobito u opisivanju latinske gramatike, ali se počinje obraćati pažnja na nacionalne jezike na način da se prilagođava grčko i latinsko pismo fonologiji tih jezika i gramatički se opisuju ti jezici. Kao primjer se mogu navesti gramatika keltskoga ''Cenna Faelanda'' napisana u 7. stoljeću, Aelfricova gramatika u Engleskoj iz 10. stoljeća. Veliki ugled i dalje uživaju rimske gramatike Priscijana i Donata. U srednjem vijeku jezik i gramatika se često zamjenjuju jer se jezik smatrao onim što je shematizirano gramatikom. Petrus Heliae je napisao ''Summa grammaticae'' u kojoj gramatiku određuje kao znanost o ispravnom pisanju i govorenju, njen zadatak je da na skladan način poveže slova u slogove, slogove u riječi, riječi u rečenice. Utemeljitelj je spekulativne ili filozofske gramatike jer je primijenio u gramatici aristotelovsku logiku. Od 9. do 15. stoljeća traje skolastičko razdoblje i za njih je jezik oruđe za raščlambu strukture stvarnosti te je zadaća gramatike otkriti načela prema kojima je riječ kao znak povezana s ljudskim razumom i s onim što označuje. Srednjovjekovna etimologija objašnjava riječ pomoću druge riječi ili više njih koje su bolje poznate. Postoje tri objašnjenja nastanka jezika: ono je Božje djelo, djelo prirode i čovjekovo djelo. Najrazličitija su tumačenja  jezika kao Božjeg djela, a jedan primjer daje Dionizije koji to slikovito opisuje te tako određuje glavnu funkciju jezika: komuniciranje, informiranje i instrukcija (Škiljan 1980 : 50 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 22-24).

 Humanizam i renesansa 

        Razdoblje humanizma i renesanse je doba kada se povećava broj gramatika nacionalnih jezik, a velika geografska otkrića donijeli su opise velikog broja neeuropskih jezika. Dante Alighieri početkom 14. stoljeća je napisao djelo ''Nauk o pučkom jeziku'' u kojem opisuje vrijednost narodnog jezika (talijanskog) i smatra ga plemenitijim od latinskoga. Osim latinskih i grčkih rječnika objavljeni su i rječnici češkog, poljskog, flamanskog, veliki broj francuskih i španjolskih gramatika. Rasprava Josepha Justusa Scaligera ''Diatriba de Europaeorum linguis'' razlikuje 4 velika i 8 malih jezika (Škiljan 1980 : 50 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 24-29) 

Prosvjetiteljstvo 

            U 17. stoljeću bavljenje pitanjima jezika je pod utjecajem novih filozofskih razmatranja. Francis Bacon razlikuje dvije vrste gramatike: literalnu (ona koja se bavi riječima) i filozofsku (spekulativna,u skolastičkom smislu), ali dodaje kako te dvije gramatike ne zadovoljavaju te smatra da je potrebno uvesti poredbenu gramatiku svih jezika koja bi trebala pokazati prednosti i nedostatke jezika. John Locke spominje dvije funkcije jezika (komunikacijska i samokomuniciranje). Rene Descartes spominje mogućnost strogo logički struktuiranog univerzalnog jezika koji bi se trebao temeljiti na preciznom redoslijedu svih misli na način da se svakoj jednostavnoj misli pridruži jednostavan jezični znak. Na taj način bi se bilo gotovo nemoguće zabuniti. U Francuskoj djeluje škola Port-Royal koja je napisala prvu opću, teorijsko-kritičku gramatiku, a auori su joj Antoine Arnauld i Cloude Lancelot. Njih dvoje su sebi postavili zadatak na razumljiv način objasniti logičke osnove koje su zajedničke svim jezicima, uvesti bitne jezične pojave i gramatičke pojmove francuskog jezika. Gottfried Wilhelm Leibniz također se bavio jezičnim pitanjima, a najopsežnija objašnjenja se nalaze u djelu ''Nouveaux essais sur l'entendement humain'' (1704). On odbacuje i matematički racionalizam i skolastiku te pokušava prodrijeti do istinski stvarnog polazeći od percepcije. On je odredio riječi kao znakove što označavaju misli i stvari te imaju dvostruku upotrebu-pomažu našem pamćenju i tako govorimo sami sa sobom i služe da možemo drugim ljudima prenijeti misli. Leibniz opisuje kako su ljudski organi oblikovani tako da mogu tvoriti artikulirane glasove. Jedna od važnih zadaća proučavanja jezika za njega je poredbeni opis pojedinih jezika i smatra da bi se istarživnjem jezika poput baskijskog ili perzijskog moglo razjasniti podrijetlo nacije. Smatra da su jezici nastali kao rezultat nastojanja čovjeka da glasove prilagodi afektima i kretanju duha, govori i o zajedničkom podrijetlu europskih jezika, a uočio je sličnosti između madžarskog i finskog jezika. Jean-Jacques Rousseau smatra da je jezik nastao za vrijeme nastanka obitelji i tako određuje jezik kao instituciju koja je odgovrna za raskid s čovjekovim prirodnim stanjem. Johann Gottfried Herder u raspravi ''Uber den Ursprung der Sprache'' (1770) piše kako je funkcija jezika omogućavanje čovjeku da intelektualno raspolaže svijetom, kako je čovjek društveno biće radi međusobne komunikacije razvoj jezika je bio nužan (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 30-34).

Lingvistika kao samostalna znanstvena disciplina 

        19. stoljeće predstavlja prekretnicu u lingvistici, to je razdoblje rađanja komparativne metode nastale uspoređivanjem različitih jezika, a koja utvrđuje srodnosti među jezicima i potiče težnju za rekonstrukcijom prajezika. Ovim istraživanjima pomoglo je upoznavanje sanskrta. William Jones je bio prvi koji je uočio bliskost europskih jezika sa sanskrtom, a prvi komparatisti su bili Rasmus Rask (proučavao je germanske jezike, španjolski, talijanski i laponski), Franz Bopp (smatra se njenim začetnikom jer je objavio prvi udžbenik poredbene indoeuropske gramatike i on pretpostavlja sličnosti pojedinih indoeuropskih jezika na nekadašnjem jedinstvu tih jezika), Jakob Grimm (smatra se utemeljiteljem historijske gramatike, a u određenju jezikoslovlja kao znanstvene discipline polazi od spoznaje odnosno spoznati znači izvesti iz zakonitosti), Georg Crutius, Friedrich Diez, Josef Dobrovsky i Franc Miklošič (Škiljan 1980 : 51).

        Radovi Wilhelma von Humboldta smatraju se početkom lingvistike kao samostalne znanstvene discipline. Humboldt jezik shvaća kao specifičan pogled na svijet, on otvara čovjeku svijet, ali ga može iskriviti jer unaprijed određuje našu spoznaju. Jezik je djelovanje (energeia), a ne djelo (ergon). Za njega je definicija jezika djelovanje duha što omogućuje da artikulirani glas postane izrazom misli. Jezik nije čovjekov izum, već je kao i instinkt urođen, a razlika je ta da je jezik svjesna djelatnost. Jezik je pogled na svijet u dvostrukom smislu, pogled sa stajališta pojedinca (svaki čovjek govori vlastitim jezikom) i pogled na temelju nacionalne subjektivnosti (svaka nacija govori vlastitim jezikom) i ta dva stajališta je nemoguće razdvojiti (Škiljan 1980 : 51 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 37-39)

            Tehnološki napredak u 19. stoljeću omogućio je fizikalna ispitivanja iz kojih proizlazi fonetika: August Schleicher je predstavnik biolingvizma i smatra da se jezici tijekom svoga razvitka unutar jedne jezične porodice granaju poput stabla. Predstavnik teorije valova je Johannes Schmidt i prema toj teoriji jezici se razvijaju isprepleteno u međusobnim interferencijama. Zagovornik psihologizma je Heymann Steinthal koji tvrdi da je struktura nekog jezika odraz naroda koji upotrebljava taj jezik (Škiljan 1980 : 51-52).

            U drugoj polovici 19. stoljeća javlja se škola mladogramatičara čiji su predstavnici bili studenti sveučilišta u Leipzigu, a vrhunac ta škola doživljava od 1876. do 1890. Najvažniji pripadnici te škole su Karl Brugmann, Hermann Paul, August Leskien i Bertold Delbrück. Mladogramatičari su usmjereni ponajviše na glasove i kažu kako su glasovni zakoni izjednačeni s prirodnim zakonima, a prema Paulu glasovni zakoni služe za uspostavljanje ravnomjernosti unutar skupine povijesnih pojava. Nisu se bavili teorijskim pitanjima osim u uvodima svoj jezičnih opisa, dok je jedino cjelovito djelo posvećeno teorijskim razmatranjima napisao Hermann Paul. Za njega je jezik predmet povijesnog razmatranja, a pravi predmet jezičnog istraživanja su svi jezični iskazi individualnih govornika u međusobnom djelovanju. Važan temelj jezičnih procesa su psihički procesi, a za izravno promatranje jezičnih pojava važne su psihičke pojave od kojih su najvažnije akustične. Veliku važnost su pridavali glasovnim promjenama, a

razlikuju dvije vrste povezivanja riječi u skupove: sadržajna (različiti padeži i imenice) i formalna (komparativi, sva prva lica glagola) (Škiljan 1980 : 52 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 45-47).

            Lingvistika 20. stoljeća je uglavnom krenula sasvim drugim pravcima, ali ipak jedan dio se nadovezuje na Humboldta, a njen glavni predstavnik je Benedetto Croce. Njegova idealistički koncipirana estetika u središtu ima izražavanje pojedinca, a jezik je jedan od osnovnih oblika čovjekova izražavanja. Humboldtovu teoriju podupiru i pripadnici njemačkih idealističkih lingvističkih škola Karl Vossler i Leo Weisgerber. Vossler smatra da je jezik instrument duha kojega pojedinci aktivno oblikuju. Weisgerber tvrdi da jezik oblikuje čovjekovu spoznaju, jer se između duha i materije nalazi duhovni međusloj gdje se jedino susreću vanjski svijet i ljudska spoznaja. U Italiji djeluju neolingvisti (ili arealna lingvistika), a predstavnici te škole su Matteo Bartoli, Giuliano Bonfante i Giulio Bertoni. Zastupaju stajalište da je jezik izraz individualnog esetskog osjećaja pa je jedina realnost govornik i  njegov govor (Škiljan 1980 : 52). 

Strukturalizam

         Strukturalizam se u lingvistici javlja kada se prestalo promatrati izolirane pojedinačne jedinice u njihovom povijesnom razvoju, a pažnja se obratila na relacije tih jedinica u određenom vremenskom presjeku odnosno na jezični sistem i njegovu strukturu. Napredak lingvistike nakon uvođenja strukturalističkog pogleda bio je velik i pomoću njega su otkrivene dotada neuočene zakonitosti u jeziku, a posebno se osvijetlila komunikacijska funkcija jezične djelatnosti. Nagovještaje strukturalizma pronalazimo u radu Kazanjske škole među kojima je najvažniji Jan Baudouin de Courtney i Mikolaj Kruszewski. Oni su zahtijevali razliku između slova i glasova, razlikovali su jezik i govor, a poznavali su jezičnu statiku i dinamiku. Naglašavali su razlučivanje fizioloških procesa od psiholoških i isticali psihološku i društvenu dimenziju jezika. Razlikovali su glas (rezultat titranja govornih organa i zračne struje) i fonem (jezični element čija je zadaća da u riječi razlikuje značenje) (Škiljan 1980 : 54-55 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 77-78).

 Ferdinand de Saussure 

Rad Kazanjske škole je došao do Saussurea koji se smatra osnivačem suvremene strukturalističke lingvistike. Njegov ''Tečaj opće lingvistike'' (Course de linguistique generale, 1916.), objavljen nakon njegove smrti, je skup bilješki studenata s njegovih predavanja sa Sveučilišta u Ženevi u razdoblju od 1907. do 1911. godine i ova knjiga je zaslužna za skretanje toka lingvistike s dijakronijskog na sinkronijsko proučavanje jezika (Campbell 2003 : 95).

            Za njega je jezik društvena činjenica i treba ga promatrati u vezi s drugim društvenim činjenicama. Svoja objašnjenja pokušava obrazložiti gotovo matematički, a želi promatrati jezične pojave kojima su podložni svi ljudski jezici i nastoji izlučiti opće zakonitosti na koje će moći svesti sve povijesne jezične pojave. Saussure smatra da je jezik sustav znakova koji služi za izražavanje misli i treba ga dovesti u vezu s

proučavanjem svih znakova općenito pa predlaže novu opću znanost o znakovima-semiologiju. Saussure je definirao pet temeljnih dihotomija (dvojnosti gdje je određena pojava koju promatramo predstavljena parom međusobno suprotnih elemenata): 1. jezična djelatnost: jezik/govor- jezik je bitan do jezične djelatnosti i ne treba miješati ta dva pojma. Da bi definirao jezik polazi od analize komunikacijskog procesa u kojem govornik odašilje jezičnu poruku slušaocu. Sve ono što je vezano za pojedinca i njegovu volju i ono što ima fizikalna obilježja naziva govorom (parole), a prepoznavanje organizacije u toj fizikalnoj produkciji i identificiranje znakova, prema društvenim normama koje omogućuju identičnost znakova i za govornika i za slušaoca naziva jezikom (langue) i prema tome jezik je društveno determinirana i psihička pojava, a govor je individualan i psihofizička pojava.

2. jezični znak: označeno/označitelj- jezik je sistem znakova, a jezični znak se dijeli na označitelja (signifiant) i označeno (signifie) odnosno izraz i sadržaj. Označitelj ili akustička slika psihički je otisak izgovorenih glasova ili napisanih slova u ljudskom mozgu, a označeno ili pojam je ono što se tim jezičnim znakom komunicira. Svaki sudionik komunikacijskog procesa prepoznaje izraz nekog znaka ili njegov određeni dio samo ako je on različit od svih drugih izraza toga jezika. To također vrijedi i u domeni označenih. Saussure unosi i pozitivno određenu vrijednost (valeur) što je veza kojom su povezani, unutar nekog znaka, njegov označitelj i označeno. Veza između izraza i sadržaja je arbitrarna, jer ni u označitelju ni u označenom ne postoji ništa što bi uvjetovalo povezivanje određenih izraza s određenim sadržajem u neki jezični znak. Kada je jednom ta veza uspostavljena ona postaje konvencionalna, a tvrdi da je jezični znak po karakteru linearan jer se proteže jedndimenzionalno bilo u vremenu bilo u prostoru.

3. pristup jeziku: interna/eksterna lingvistika- jezik se može proučavati sa stajališta povezanosti s etnologijom, politikom, književnošću, geografijom i time se bavi eksterna lingvistika, ali s njom se ne može doći do same biti jezika. Jezik se može proučavati i kao susatv koji priznaje vlastiti red i tada je riječ o internoj lingvistici.

4.  perspektiva u jeziku: sinkronija/dijakronija- mogu se uspostaviti os simultanosti i os uzastupnosti i tako jezik možemo promatrati u danom trenuku (sinkronija) ili u vremenskom presjeku (dijakronija). Saussure je smatrao da sinkroniji treba dati prednost u lingvističkom ispitivanju jer ako je jezik sistem vrijednosti, unošenjem svake nove jedinice u sustav mijenja se njegova struktura, a s tim i cijeli sustav. Pošto je za postizanje rezultata istraživanja važna stalnost i nepromjenjivost, sinkronija mora imati prednost nad dijakronijom.

5. vrste odnosa u jeziku: sintagmatski odnosi/paradigmatski odnosi- Saussure razlikuje dvije vrste odnosa elemenata u jeziku i to sintagmatske i paradigmatske (asocijativne) odnose. Jezične jedinice ulaze u sintagmatske odnose kada se, zbog linearnog karaktera jezičnog znaka, nađu u vremenskom ili prostornom slijedu jedna iza druge. Takvi odnosi postoje in praesentia jer se realiziraju u govoru i teško je odrediti granicu između jezika i govora. Asocijativni odnosi su oni koji našem mozgu potiču čitav niz asocijacija i mogući su samo in absentia.

Saussure je definirao i šestu dihotomiju: forma/supstancija (koja je djelomično sadržana i u dihotomiji jezik/govor), a neki tumači Saussura kao dihotomije promatraju i sustav/vrijednost i razlikovnost/opreka, koje nemaju izrazitu dihotomičnost kao ostalih pet dihotomija, ali omogućuju bolje razgraničavanje prve, druge i pete dihotomije.

Saussure se bavio i fonetikom, geografskom i historijskom lingvistikom, ali na tim područjima nije ostavio preveliki značaj kao na polju opće lingvistike, ali je ipak ponudio neka rješenja, osobito na onim područjima gdje primjenjuje svoj metodološki pristup.  Saussereovo djelo nije odmah prihvaćeno, već su ga lingvisti dočekali s kritikama, a recepcija je došla nakon Drugog svjetskog rata (Campbell 2003 : 95 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 83-95 ; Škiljan 1980 : 55-60).

Ženevska i Francuska sociološka škola

        Ove dvije škole izravno su vezane sa Sausserom jer su pripadnici tih škola bili njegovi učenici. Predstavnici ženevske škole su Albert Sechehaye, Charles Bally i Henri Frei. Svojom zadaćom su smatrali očuvati učenje svoga profesora, ali i nadopuniti ga na onim područjima koja Saussure nije obuhvatio, naprimjer lingvistiku govora, jer je on smatrao govor kao individualni i asistematski fenomen u kojem se ništa bitno nije javilo, a što već nije postojalo u jeziku. Oni nisu stvorili pravu lingvistiku govora, ali su dali nagovještaj na kojim područjima tradicionalne lingvistike bi se ona trebala zasnovati. Albert SeQchehaye je   proučavao psiholingvistiku i odnos mišljenja i jezika, istraživao je lingvističke posljedice koje se događaju između pojedinca i društva, a koje se na planu jezične prakse manifestiraju kao odnos jezika i govora i taj odnos ne smatra statičnim. Charles Bally je razradio specifičnu stilistiku, koja se nekada naziva afektivna stilistika i koja proučava opće pravilnosti pri izražavanju osjećaja. Uveo je i pojam aktualizacije kojom jezični pojmovi u govoru dobivaju konkretna obilježja koja su povezana s pojavama u izvanjezičnom univerzumu (jedinice koje sudjeluju u tom procesu su povratne ili pokazne zamjenice). Frei je nastavio Ballyjeva istraživanja, analizirao je individualna i kolektivna odstupanja od norme koja je ugrađena u jezični sustav (Škiljan 1980 : 61-62)

            Na čelu Francuske sociološke škole je bio Antoine Meillet, a od ostalih predstavnika ističu se Emile Benveniste, Maurice Grammont, Joseph Vendryes, Arf Sommerfeldt. Meillet od svog učitelja preuzima samo poimanje jezika kao društvene institucije. Svaka promjena društvene strukture izaziva jezične promjene. Riječi mijenjaju svoje značenje prelascima iz jedne društvene skupine u drugu, a upozorava na rječničke zabrane i važnost kalkova. Vendryes opisuje da je postojanje jezika nastalo zbog potrebe za komuniciranjem. Grammont proučava fonetske pojave poput asimilacije ili disimilacije i pokušava odrediti njihovu narav, uzroke. Benveniste je razradio teoriju o strukturi indoeuropskog korijena i morfološki princip njegove upotrebe. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 102-104 ; Škiljan 1980 : 63)

 

 Praška fonološka škola 

        Nastala je djelovanjem Praškog lingvističkog kruga, a njeni najistaknutiji predstavnici su Sergej Karcevski, Vilem Mathesius, Nikolaj Sergejevič Trubeckoj i Roman Jakobson. Na I. Međunarodnom lingvističkom kongresu 1928. godine u Haagu su izložili Haške teze kojima promoviraju fonologiju kao novu lingvističku disciplinu. Zalažu se za opis fonoloških sustava pojedinih jezika, ukidanje antonimije između sinkronijske i dijakronijske fonetike, za utvrđivanje fonoloških korelacija, za uspostavljanje poredbene fonologije koja bi utvrdila opće zakonitosti između različitih korelacija fonološkog sustava. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 :  107-108). Trubeckoj se sa svojim djelom ''Osnove fonologije'' smatra osnivačem suvremene fonologije. Prvi je objasnio razliku između fonologije (koja proučava apstraktne jedinice jezičnog sustava-foneme) i fonetike ( proučava glasove). Fonem je definirao kao skup fonološki pertinentnih crta koje sadržava neka fonička slika odnosno dok u govoru postoji beskonačna raznolikost glasovnih produkcija (varijante), u jeziku se svode na konačan skup inavrijantnih fonema. Do fonema nekog jezičnog sustava se dolazi metodom minimalnih parova: pertinentna fonološka crta je ona karakteristika fonema čijom izmjenom nastaje izmjena u sadržaju jezične jedinice, a to se ispituje uspoređivanjem riječi koje se razlikuju najviše u jednom elementu (kosa i koza). Ako su dva glasa u komplementarnoj distribuciji (iako su srodni, ne mogu stajati u istom fonetskom kontekstu), onda su oni, kao kombinatoričke varijante, realizacije istog fonema. Trubeckoj govori i o odnosu opozicije u koji ulaze dva različita fonema koja su obilježena prisutnošću ili odsutnošću nekoga glasa (naprimjer opozicija između zvučnih i bezvučnih fonema). Također prvi počinje fonološke sustave prikazivati tablicama i shematskim prikazima. (Škiljan 1980 : 65-66).               Učenje Romana Jakobsona se naziva binarizam i smatra da su jedino bitne binarne opozicije. Došao je do pojma distinktivnih obilježja koje definira kao minimalno obilježje prisutnosti ili odsutnosti artikulacijsko-akustičkog svojstva pomoću kojeg se jedan fonem razlikuje od drugog. Razlikuje 12 parova distinktivnih obilježja (Vokalnost/nevokalnost, konsonantnost-nekonsonantnost, nazalnost/oralnost, kompaktnost/difuznost, neprekidnost/prekidnost, stridentnost/blagost, glotaliziranost/neglotaliziranost, zvučnost/bezvučnost, napetost/nenapetost, nisko/visoko ili gavisnost/akutnost, zaokruženost/nezaokruženost i povišenost/nepovišenost). Pokušao je i binaristički razriješiti afazije (poremećaj sposobnosti služenja jezikom) i poetsku upotrebu jezika. Smatra da postoje dvije vrste afazije: bolesnici ne vladaju kombinacijom riječi (poremećaji na sintagmatskoj osi) i bolesnici ne mogu obavljati selekciju riječi (poremećaji na paradigmatskoj osi), a poetsku upotrebu jezika svodi na metaforu i metonimiju. Razlikuje 6 funkcija jezika: referencijalna (koja se odnosi na kontekst, komunikacijska), emotivna (odnosi se na govornika), metajezička (ako govori o jeziku), poetska (ako je usmjerena na samu poruku), konativna (usmjerena prema slušaocu) i fatička (ako je usmjerena na govorni kanal). (Škiljan 1980 : 66-69 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 121-122)

 

Andre Martinet 

            Martinetova lingvistika predstavlja most između europskog i američkog strukturalizma, pražana i glosematičara, ali i strukturalizma i europske tradicionalne lingvistike Njegova najvažnija djela su ''Ekonomija fonetskih promjena'', ''Elementi opće lingvistike'' i ''Jezik i funkcija''. Njegovo učenje nazivamo funkcionalizam, a za njega je funkcija način na koji funkcionira komunikacija. Glavna funkcija jezika je komunikacijska, a sve ostale su izvedene iz nje. Ključan pojam njegovog funkcionalizma je izbor i kaže da ga treba pronalaziti u određenim elementima izričaja. U analizi jezika ga ne zanimaju fizički elementi, već samo oni elementi koji su važni za funkcioniranje. Njegov funkcionalizam se bavi funkcioniranjem ljudskog jezika kao sredstva komunikacije i lingvist u proučavanju jezika mora proučavati jezik samo u njegovu funkcioniranju, a ne smije tražiti u njemu kategorije nekog drugog jezika. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 127-128). Najveće doprinose dao je u općoj lingvistici, dijakronijskoj fonologiji, jezičnoj tipologiji i općoj i deskriptivnoj fonologiji. U domeni opće lingvistike najvažnije je uvođenje prve i druge artikulacije odnosno dvostruke artikulacije. On objašnjava da se jedinice viših razina mogu podijeliti na manje koje  sudjeluju u stvaranju drugih jedinica. U prvu artikulaciju spadaju jedinice koje imaju i izraz i sadržaj koje naziva monemima i koji se dijele na gramateme i lekseme. Gramatemi se dijele na gramatičke determinante ili modalnosti, koji prate kategorije monema kao što su lice ili broj, i funkcionalne moneme koji označavaju funkcije drugih monema, a to su prijedlozi, veznici. Leksički morfemi se isto dijele u više kategorija. Dalje se izraz morfema dijeli drugom artikulacijom na foneme. Postoji i treća artikulacija kojom se plan sadržaja morfema analizira dalje na najmanje i nedjeljive elemente sadržaja koji na planu izraza odgovaraju fonemima. (Škiljan 1980 : 69-70 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 133). Na polju opće i deskriptivne fonologije smatra da se u fonološkoj analizi treba polaziti od glasovne supstancije i to sa stajališta jezične funkcije glasovnih razlika, načina na koji se one  upotrebljavaju u određenom jeziku  i njihov funkcionalni učinak. Martinet govori da se na svakom stupnju jezičnog razvoja treba uspostaviti ekonomija odnosno postići ravnoteža između težnje za uštedom u trošenju energije (upotreba najmanjeg broja jedinica koje se među sobom najmanje razlikuju) i komunikacijskih potreba (maksimalan broj jedinica koje bi među sobom bile što različitije). Ravnotežu nikada nije moguće postići zbog inercije (fonemi koji su susjedni u lancu se nastoje približiti) i asimetrije govornih organa (prostor za tvorbu glasova  u prednjem dijelu usne šupljine se odnosi prema stražnjem u omjeru 4,1:2,7, a svaki fonem mora raspolagati s dovoljno prostora da se ne pomiješa s fonemima koji su mu najbliži u sustavu). (Škiljan 1980 : 70 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 129-131). 

Danski strukturalizam ili glosematika 

            1931. godine utemeljen je Kopenhagenski lingvistički krug čiji su glavni predstvnici Viggo Brøndal, Hans Jørgen Uldall i Louis Hjemslev. Brøndal je nastojao jezične kategorije svesti pod logičke i pokušati ih definirati pomoću univerzalnih pojmova. Zaslužan je i za razvoj teorije opozicija i prenošenju pojma opozicija iz fonološkog u morfološko i semantičko. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 136).    Louis Hjemslev je bio nezadovoljan načinom na koji se proučavao jezik i koji pripada

transcedentalnoj lingvistici, koja uz pomoć jezika proučava druge objekte. Htio je stvoriti imanentnu lingvistiku, koja će proučavati sam jezik i tu svoju teoiju naziva glosematika. Takvo učenje opisao je u djelima ''Prolegomena teoriji jezika'' i ''Jezik''.  Za Hjemsleva se do jezika dolazi kroz analizu tekstova i lingvist traži stalan sistem u nepromjenjivom procesu odnosno organizaciju tog procesa i on pri tom istraživanju koristi deduktivnu, a ne induktivnu metodu kao što je koristi tradicionalna lingvistika. To znači da ta metoda polazi od neanaliziranog teksta kao cjeline i taj se tekst promatra kao razred koji se dijeli na rodove pa sve do najmanjih jedinica koje se više ne mogu dijeliti. Definicije koje se dobiju su formalne i teže postaviti objekt u odnos prema drugim objektima, a ne opisati njegova svojstva. Između objekata razlikuje tri vrste odnosa: determinaciju (ako jedan uvjetuje drugi, ali ne i obratno), interdependencija (oba se međusobno uvjetuju) i konstelaciju (nijedan nije uvjetovan drugim). Objekti se analizom dijele na segmente, a ta je analiza u sistemu njegova artikulacija, a objekt koji je podijeljen je razred. Dva objekta (ili segmenti ili razredi ili segment i razred) u nekom odnosu zavisnosti (funkciji) postaju funktivi, a mogu biti konstantni ili varijabilni. Razlikuje se funkcija i-i ili junkcija ili relacija te funkcija ili-ili koja se zove disjunkcija ili korelacija. Jezik shvaća kao sistem znakova, a znak kao funkciju interdependencije izraza i sadržaja, a plan izraza i sadržaja se može podijeliti na manje jedinice koje se zovu figure izraza i figure sadržaja. Lingvisti moraju analizirati formu izraza i formu sadržaja jer je jezik čista forma, a ne supstancija i analiza na svim razinama mora dovesti do najmanjeg broja jedinica (funktiva). Hjemslev također uvodi razlikovanje jezične sheme i jezičnog uzusa, a osim jezika se mogu analizirati i drugi znakovi, koji su isto semiotičke figure, pa na taj način glosematika nadilazi domenu jezika i sudjeluje u oblikovanju metodologija ostalih humanističkih znanosti. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 136-140 ; Škiljan 1980 : 72-74).

Američka lingvistika 

        Utemeljiteljem američke lingvistike smatra se Franz Boas koji je htio steći informacije o jezicima američkih starosjedilca prije nego što nestanu. Prenio je na svoje studente osjećaj žurbe za radom na terenu u svrhu dobivanja točnih informacija dok je to još bilo moguće. Metode koje su Boas i njegovi studenti upotrijebili stvorili su osnovu američkog strukturalizma. On je uvidio da se sistemi indijanskih jezika ne uklapaju u strukture klasične gramatičke tradicije i uveo je promijenjenu metodologiju deskripcija, koja je prilagođena tim jezičnim sustavima. Ta zapažanja objavio je u djelu ''Handbook of North American Indian Languages'' (1911). (Campbell 2003 : 97-98)

            Edward Sapir je nastavio rad Franza Boasa i svoje teorije je prikazao u djelu ''Jezik'' (1921) i u esejima. Nastojao je prikazati jezik u okviru cijeloga čovjekovog univerzuma. Došao je i do definicije fonema kojega je opisao kao idealnu, psihološki zasnovanu koncepciju glasa, koja je ugrađena u sistem uzoraka, što ih čovjek stvara u vlastitoj jezičnoj svijesti. Da bi se taj sistem mogao spoznati, treba se povezati s civilizacijom u kojoj se upotrebljava i zbog toga se njegovo učenje naziva etnolingvistikom. Njegov zaključak je i taj da različiti jezici, različito determiniraju sredine u kojima se koriste. Zacrtao je i tipološku klasifikaciju koja se zasniva na kriteriju koncepta što znači da se promatraju koji se koncepti najčešće izražavaju morfološko-

sintagmatskim strukturama pojedinog jezika, a prema njemu postoje 4 kategorije koncepata. (Škiljan 1980 : 74-76)

            Leonard Bloomfield je utemeljitelj tipične američke lingvističke škole i postavio je temelje povijesnoj lingvistici u Americi. Za njega je jezik samo skup navika, koje su svojstvene nekoj govornoj zajednici i koje se njenim novim članovima prenose učenjem s pomoću podražaja i reakcije. Jezik se uči tijekom cijelog života. Opis jezičnih podataka nije moguće napraviti bez objektivnih tehnika i postupaka za opažanje i otkrivanje podataka pomoću kojih se izvode primitivni pojmovi teorije. Jedina valjana poopćenja o jeziku su ona induktivna. Za njega je karakterističan i behaveorizam, kojega smatra općom znanstvenom metodom. Jezik je sastavni dio ponašanja i on se očituje u obliku poticaja ili stimulusa i odgovora ili reakcije. U biološkom nizu poticaja i odgovora S -› R on dodaje i S -› r...s -› R, gdje s...r označavaju jezik, a ostatak izvanjezični poticaj i odgovor. Jezik je sastavni dio ponašanja govorne zajednice i on posreduje između nejezičnih događaja. Lingvistiku dijeli na dva područja: fonetiku (koja proučava govor) i semantiku (odnos govora prema obilježjima situacije). Semantika se dijeli na gramatiku i rječnik. Svaki se jezik sastoji od određenog broja  oblika koji su stalne sveze fonema, a ti oblici mogu biti slobodni ili vezani i jednostavni ili složeni. Najmanji vezani oblik je morfem, njegovo značenje je semem, a najmanji slobodni oblik je riječ, dok je rečenica najveći. Složeni oblik se može opisati pomoću sastavnih oblika i obilježja gramatičkog rasporeda (slobodna i jednostavna). Jednostavna se zovu taksemi, a taktički oblik sa značenjem čini gramatički oblik. Najmanji gramatički oblik je tagmem, a njegovo značenje epismem. Gramatika je za njega raspored značenjskih oblika, a konstrukcije su sintaktičke (neposredne sastavnice su slobodni oblici) i morfološke (neposredne sastavnice su vezani oblici). Tako se gramatika dijeli na sintaksu i morfologiju. Načela prema kojima se rukovodi pri otkrivanju i razvrstavanju jezičnih jedinica su zamjena (supstitucija) i razdioba (distribucija). Jedinice koje imaju istu razdiobu i zamijenjene jedna drugom mijenjaju izreku različite su i svrstavaju se u dva različita razreda, a one koje imaju istu razdiobu i zamijenjene jedna drugom ne mijenaju značenje izreke iste su i svrstavaju se u isti razred i zovu se slobodne inačice ili varijante. Jedinice koje nemaju zajedničku okolinu i zamijenjene jedna s drugom ne mijenjaju izreku svrstavaju se u isti razred i za njih se kaže da su u dopumbenoj razdiobi (komplementarnoj distribuciji). Pri opisivanju se treba polaziti od jedinica bez značenja i opisivati jedinice sa značenjem pomoću njih. Jedinice bez značenja na fonološkoj razini su fonemi, a na gramatičkoj razini taksemi. Jedinica sa značenjem je glosem, a njegovo značenje je noem, a odnos između razina je hijerarhijski (gramatički opis pretpostavlja opis fonološkog sustava i opis dopuštenih nizova fonema, ali to ne vrijedi obratno). Od njegovih učenika treba spomenuti Charlesa F. Focketta i Zelliga Harrisa. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 155-159)

            Noam Chomsky je tvorac transformacijske generativne gramatike koja predstavlja kraj jaza između američke i europske lingvistike, jer su je prihvatili lingvisti s obje strane Atlantika. U svojim djelima ''Sintaktičke strukture'' (1957) i ''Vidovi sintaktičke teorije'' u središte istraživanja lingvista je stavio sintaksu. Chomsky teži da se opiše sposobnost govornika nekog jezika da na osnovi ograničenog broja riječi koje je čuo proizvede beskonačan niz rečenica, a ta sposobnost se naziva kreativnost. Prema njegovoj teoriji

gramatika je zamišljena tako da na inputu ulaze određeni bazični podaci, a na outputu izlaze rečenice nekog jezika. Takva gramatika ne opisuje rečenice zatečene u nekom korpusu (potvrđene), nego rečenice koje bi govornik mogao prihvatiti kao rečenice materinjeg jezika (ovjerene rečenice). Gramatičko ustrojstvo se sastoji od sintaktičke, fonološke i semantičke sastavnice. U sintaktičku sastavnicu ulazi baza, u kojoj se formiraju kategorijalna pravila, kojima se struktura rečenice dijeli na najelementarnije dijelove, a kada se pomoću njih dobiju jednostavne rečenice, njima se pridružuju jedinice iz leksikona ili rječnika. Kasnije je dodao supkategorijalna pravila, koja određuju mogućnosti međusobnih kombinacija leksičkih jedinica. Tako dobivene strukture naziva dubinske strukture i one nose sav bitan sadržaj te se njima pridružuje semantička sastavnica koja se može semantički interpretirati. Pravila pomoću kojih se dolazi do tih struktura se nazivaju derivacije i njihova se primjena može prikazati pomoću derivacijskih stabala. Da bi se od dubinskih struktura dobile površinske strukture, na njih se primjenjuju gramatička pravila kojim se dubinska struktura izmjenama, premještanjima, ukidanjima i spajanjima jezičnih jedinica pretvara u površinsku. Ta pravila nazivaju se transformacije. Površinskoj strukturi se dodaje fonološka sastavnica, a njoj fonetska interpretacija. Chomskova gramatika opisuje poznavanje jezika (competence) i razlikuje poznavanje od njegove upotrebe (performance). U knjizi ''Studije o semantici u generativnoj gramatici'' (1972) opisuje da se u nekim slučajevima semantička interpretacija može primijeniti na površinske strukture i ta teorija se naziva interpretativna semantika. Smatrao je da je lingvistika vezana s psihologijom (uz njen mentalistički aspekt). Prema tom učenju trebalo je pronaći kriterije koji će određivati pripada li neka rečenica nekom jeziku ili ne i taj kriterij pronalazi u idealnom govorniku ili slušaocu, koji je zajednički nazivnik koji objedinjuje cjelokupno poznavanje nekog jezika realnih govornika i koji se u praksi svodi na intuiciju istraživača ili na ograničenu grupu izvornih govornika. Dakle, ovjerenost jezičnih postava je neprovjerljiva. U djelu ''Jezik i um'' (1968) opisuje da je jezik urođena i unaprijed dana sposobnost čovjekova duha čija se univerzalnost očituje tome da su dubinske strukture zajedničke i istovjetne u svim jezicima. Prema tome kreativnost postaje sposobnost čovjeka da beskonačno generira rečenice na temelju unaprijed zadanih pravila. (Škiljan 1980 : 78-81) 

Poststrukturalizam 

Otpor strukturalizmu javlja se kao reakcija na Chomskoga. Najvažniji predstavnici su Francuzi Jean-Baptiste Marcelessi i Denis Slakta koji u središte proučavanja postavljaju iskazivanje diskursa (trenutak u kojem govornik, prisvajajući dio jezičnog sistema, u govoru uspostavlja vezu sa svijetom oko sebe). Oni ispituju samo govor, kojega opisuju nelingvističkim činjenicama, a iskazivanje je individualan čin i analiza je induktivna. U Italiji se javljaju također kritičari strukturalizma, a najpoznatiji je Ferruccio Rossi-Landi, koji čovjekovu jezičnu djelatnost smatra jednim od tri oblika proizvodnje, kojima prelazi iz biološkog u vlastiti kontinuum, a tvrdi da se Marxove ekonomske kategorije mogu prenijeti u lingvistiku. Drugi talijanski kritičar strukturalizma je August Ponzi koji tvrdi da je jezik osim sredsta komunikacije i simptom društvenog stanja pa vjeruje da je jedan od oblika revolucije i jezična revolucija. (Škiljan 1980 : 87-88)

 

Zaključak 

        Koerner kaže kako su područja ljudskog djelovanja poput povijesti medicine predmeti koji u Sjevernoj Americi doživljavaju procvat i objekti su istraživanja, kao i akademskog obrazovanja. S druge za povijest lingvistike to nije slučaj te tvrdi da jezikoslovlje  možda još više treba uvid u povijesnu perspektivu da ga vodi u rasvjetljavanje suvremenih činjenica pa i više od naprimjer medicine. (Koerner 2007 : 214)    Kroz povijest su se razmjenjivala mišljenja o jezičnim shvaćanjima i rješavanjima jezičnih problema. Što će se istraživati u budućnosti se ne zna, ali se može nagađati s obzirom na aktualne teme u lingvistici, kao što su jezici pred izumiranjem. (Campbell 2003 : 104)     Smatram da je proučavanje povijesti lingvistike važno, jer određuje današnji svijet i shvaćanja i u tom slučaju se mogu složiti s Koernerom kako povijesti lingvistike treba predati ipak malo veću pozornost, nego što je ima sada.