UNIVERZITET U SARAJEVUFARMACEUTSKI FAKULTET

UVOD U FARMACIJU

„Hipokrat“(seminarski rad)

Sarajevo, decembar 2013.

SADRŽAJ:

1. HELENIZAM

2. HIPOKRAT

2.1. Životna djela

3. HIPOKRATOVA MEDICINA..........................................................................................6

4. HIPOKRATOVA ZAKLETVA

4.1. Farmaceutska zakletva

5. LITERATURA.....................................................................................................................11

1. HELENIZAM

Smrt Aleksandra Velikog 323. Godine p.n.e. predstavlja kraj razdoblja stare Grčke i ujedno početak jednog novog razdbolja poznatog kao helenističko doba. Helenizam je pojam koji od prve upotrebe označava više različitih stvari, ali uvijek u vezi s grčkom kulturom i njenim utjevajem na ''negrčki'' svijet nakon osvajanja Aleksandra Velikog. Bitna karakteristika helenizma je individualizam, koji dovodi do naučnog skepticizma i kritičnosti. U ovom periodu dolazi do miješanja grčke kulture i svjetonazora s istočnom kulturom, što zahvata kako karakterističnu kulturu, tako i arhitekturu, umjetnost, filozofiju, religiju...

Grčka filozofija imala je višestruk utjecaj na razvoj moderne filozofske misli i nauke općenito zahvaljujući Sokratu, Platonu, Aristototelu a u svijetu književnosti slikovito su opisani najveće ljudski porivi poput ljubavi i mržnje, ali i rat i mir, čast i sram počevši od Homerove Ilijade i Odiseje kroz drame Eshila, Euripida, Aristofana i drugih velikih umjetnika. Helenizam nije samo procvat na polju umjetnosti nego i matematike, astronomije, medicine. Poseban doprinost razvoju medicine dao je Hipokrat koji se smatra ocem medicine, pa u njegovo ime danas medicinsko osoblje polaže tzv. Hipokratovu zakletvu kojom polažu obećanje da će svoj život staviti u službu humanosti te svoje zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Općenito, grčki helenizam inspirisao je generacije evropskih umjetnika i postavio temelje za razvoj evropske kulture.

2. HIPOKRAT (460. god. p.n.e. – 380. god. p.n.e.)

Hipokrat je bio jedan od najpoznatijih antičkih grčkih doktora, rođen 460. godine p.n.e. na grčkom otoku Kosu, od oca Heraklida i majke Fenarete. Smatra se jednim od najistaknutijih ličnosti medicine svih vremena, a prema mogima i ocem medicine. Pripada periodu najvećeg sjaja i najvišeg dometa klasične helenske nauke i umjetnosti zajedno sa savremenicima: Periklom, Sokratom, Sofokleom i Aristofanom.

Sačuvalo se vrlo malo pouzdanih podataka o Hipokratovom životu. Njegov je lik obavijen legendama. Po svjedočanstvu Platona, Aristotela i Menona može se sa sigurnošću tvrditi da Hipokrat nije izmišljena osoba, nego da je zaista živio u vrijeme kada je Sokrat podučavao u Atini i kada su Grčku potresali peloponeski ratovi. Pripadao je plemenitoj porodici asklepijada u kojoj se doktorsko znanje prenosilo sa koljena na koljeno. Njegov je otac bio doktor, a isto tako i djed Hipokrat. Doktorsku tradiciju nastavili su sinovi Tesal i Drakon i zet Polip. Praktičnim doktorskim radom bavio se najviše na Kosu, vjerovatno u vezi sa tamošnjim Asklepijevim svetištem, ali nije se tu trajno zadržavao nego je kao doktor – periodeut iskorištavao svoje znanje putujući po ostalim dijelovima Grčke. Boravio je na mnogim otocima, te u pokrajini Tesaliji, gdje je umro u dubokoj starosti. Navodi se da je perzijski kralj Artakserks tražio od Hipokrata da ode na njegov dvor. Iako je mogao dobiti bogatu nagradu, Hipokrat, kao grčki rodoljub, odbio je taj poziv. Postoji i legenda da je u Atini suzbijao epidermiju, tako što je čistio zrak paljenjem velikih lomača, kao i da je spalio arhiv Asklepijeva hrama u Knidu ili Kosu da bi tako samo za sebe zadržao medicinske spoznaje sadržane u spisima arhiva. Hipokratov je leš pokopan nedaleko od Larise, gdje je umro u 84. godini života. Na grobu se prema legendi naselio roj pčela, a njihov je med bio lijek za aftozna oboljenja djece. Međutim, tom grobu danas nema traga. Aristotel je tvrdio da je Hipokrat bio niskog rasta, to je jedino što se pouzdano zna o njegovom vanjskom izgledu. Postoje tvrdnje da je bio ćelav sa polukrugom kose, te da je imao rijetku bradu i krupan nos.

2.1. Životna djela

Hipokratu se pripisuje 59 medicinskih djela, napisanih između 430.-200. godine prije Krista, skupljenih u jednu zbirku nazvanu Corpus Hippocraticum u kojoj se govori o tadašnjim etičkim aspektima medicinskog rada. Već su antički doktori, u prvom redu Galen, uvidjeli da se sva ta djela ne mogu potjecati direktno od Hipokrata, pa su nastojali razdvojiti prave od podmetnutih spisa. Problem autentičnosti pojedinih djela hipokratskog korpusa ostao je do danas bojište filologa i historičara medicine. Na početku 20. stoljeća klasični su filolozi zaključili da se ni jedno od hipokratskih djela ne može sa sigurnošću pripisati Hipokratu. Kad bi se utvrdila autentičnost makar jednog djela, postojala bi polazna tačka za dalju analizu. Bez toga su dokazi zapravo pretpostavke. Nije uspio ni pokušaj da se pomoću unutrašnje analize stila i sadržaja utvrdi autentičnost pojedinih hipokratskih spisa. Ipak, analiza je bila korisna jer je pokazala da je hipokratski korpus heterogen i da se sastoji od nekoliko raznovrsnih skupina spisa, koji ne mogu potjecati od istog autora, jer se zna da se razlikuju po stilskim osobinama i naučnom sadržaju. Većina spisa zastupa smjer asklepijadske škole na otoku Kosu, koji se odlikuje posmatranjem oboljelog organizma kao cjeline, posmatrane prognoze i nastojanjem da se utvrdi zakonitost patoloških procesa. U pojedinim se spisima hipokratske zbirke javljaju suprotne ideje knidske škole, koja je isticala značenje lokalizacije bolesti i lokalne terapije.

Sav Corpus Hippocraticum je napisan jonskim dijalektom grčkog jezika, ali postoje manje jezične razlike. Znatnije su razlike u namjeni i obliku pojedinih djela, jer dok su neka od njih učeni priručnici i monografijske znanstvene rasprave namjenjene doktorima, druga su namjenjena učenicima i širokoj publici, a poneka su samo bilješke autora za vlastitu upotrebu. Uprkos svim sadržajnim i formalnim razlikama djela imaju mnogo zajedničkih crta, koje opravdavaju njihovu zajedničku vezu i zbog kojih se može govoriti o ‘’hipokratskoj medicini’’.

Najvažnija djela hipokratskog korpusa su:

Monografijska rasprava o padavici, koju su grci zvali ‘sveta bolest’. U djelu se ističe da nema nadnaravnih bolesti, sve bolesti imaju prirodni uzrok, njega treba upoznati, pa će se te bolesti moći izliječiti. Oštro se napadaju svećenici, koji bolest svode na nadnaravne božanske uzroke. Opisuju se simptomi padavice i zavisnost te bolesti o tjelesnoj konstituciji. Padavica nastaje zbog promjena u mozgu, sto dovodi do gubitka svjesti. Zaključuje se da je mozak središte osjeta, a ne srce kako se ranije mislilo.

Rasprava o zraku, vodi i tlu sastoji se od dvije teme: utjecaja fizičke okoline na zdravstveno stanje i utjecaja okoline na antropološke i etničke karakteristike različitih naroda Evrope i Azije.

Prva i treća knjiga o epidemijskim bolestima individualne historije bolesti u uporednim opažanjima sa klimatskim promjenama.

Rasprava o proricanju toka i ishoda neke akutne bolesti na temelju postojećih simptoma.

Rasprava o dijetetskoj terapiji akutnih groznica. Zbirka bilježaka o hirurškoj ordinaciji, najvažnijim instrumentima, načinu stavljanja

zavoja. Aforizmi; zbirka sažetih zaključaka o doktorskom umjeću. Početak prvog aforizma:

'ljudski život je kratak, a doktorsko umjeće golemo’.

3. HIPOKRATOVA MEDICINA

Hipokrat se smatra ocem medicine, i to ne zahvaljujući nekom određenom otkriću ili lijeku, već zbog postavljanja temelja medicine na opažanju, iskustvu i racionalnoj misli. On je utemeljio medicinu kao prirodnu nauku, odvojivši je sa jedne strane od magije i religije, a s druge strane od apstraktne filozofije. Kao što Sokrat u historiji filozofije, tako Hipokrat u razvoju medicine, znači reakciju praktičnog uma protiv grubog praznovjerja svećenika, ali i protiv pretjerane filozofske špekulacije ranijih grčkih mislilaca. Hipokratova je medicina izrazito klinička i individualistička. Pomno posmatranje bolesnika i kritičko ocjenjivanje simptoma služe po prvi put kao sistematska logična podloga za dobru prognozu i uspješnu terapiju. Već za života Hipokrat je stekao slavu, koja je zatim sve više rasla i obavijala ga u legendu heroja. Platon ga već spominje kao prototip doktora, upravo kao što Fidiju smatra za prototipa kipara. Za Aristotela je Hipokrat zaslužio pridjev ‘veliki’, a za Galena ‘božanski’. Poslije Galenova vremena, Hipokrat se naziva ‘ocem medicine’.

Prema Hipokratovoj medicini najvažnije sredstvo protiv bolesti je uzdržanost i zdrav način života. Prirodno stanje čovjeka je da bude zdrav. Uzrok pojave bolesti je ''skretanje prirode s puta'' zbog tjelesne ili duševne neravnoteže. Po Hipokratovu mišljenju, karakteristike ličnosti određuju četiri tjelesna soka od kojih je sastavljen ljudski organizam: sluz, žuta žuč, crna žuč i krv. Zdravlje je dobro miješanje (eukrazija) a bolest je poremećaj u mješavini tih sokova (diskrazija) te je čovjek bolestan sve dok se ponovo ne uspostavi ravnoteža između tjelesnih sokova. Život održava prirođena toplina, koja ima svoj centar u srcu. Njenim se djelovanjem hrana pretvara u tjelesne sokove i čvrsto tkivo organa. Pored toga što zdravlje ovisi od tjelesnih sokova, ovisi i od nesmetanog gibanja zraka u žilama, jer taj zrak omogućava stvaranje životne topline. Bolest nije samo trpljenje organizma, nego je aktivno nastojanje da se ozdravi i borba za zdravlje. Kad se radi o dinamičkoj disharmoniji organizam nastoji uspostaviti pravilan odnos sila, kad se radi o diskraziji tada nastoji posebnim procesom 'kuhanja' da dovodi nezdrave tvari u neškodljivo stanje i izbacuje ih iz organizma. Ovako se 'kuhanje' manifestira kao groznica ili kao upala. Izlučivanje štetnih materija se odvija u vremenskim razmacima. Kod zaostajanja nedovoljno prokuhanih štetnih materija nastaju hronične bolesti, lokalna nakupljanja i periodična vraćanja bolesti. Bolesti se ne tipiziraju, ne lokaliziraju, pobija se ontološki pojam bolesti i smatra se da ne postoje definisane bolesti, nego samo definisani pojedini bolesnici. Zbog povezanosti organa, uvijek je bolestan cijeli organizam. Bolest je individualna pojava, jer svaki čovjek ima svoj tjelesni sastav, svoju konstituciju. Hipokrat ne poznaje dijagnoze i ne klasificira bolesti. Vrijednost hipokratske medicine nije toliko u njenim teorijama, koliko u kliničkoj praksi. Insistirao je tome da doktor mora poznavati uslove u kojima bolesnik živi. Osnovna mu je misao bila da u liječenju treba poduprijeti prirodne otporne snage ljudskog organizma. Hipokratski su doktori posmatrali sve simptome bolesti i njihov razvoj. Smatrali su da kod svakog bolesnika treba uzeti u obzir njegove navike; prehranu, dob, govor, karakter, spavanje ili besanicu, vrste snova, suze, itd. Trebalo je paziti i na izgled lica i uhranjenost. Hipokrat je smatrao da tok bolesti treba procijeniti očima, ušima, nosom, rukom i svim ostalima da bi se dobila prava spoznaja. Promjena tjelesne temperature odredi se polaganjem ruke na prsa. Najbitnije metode pretrage bile su inspekcija i palpacija. Palpiranjem se saznavalo da li je slezena tvrda, što je bilo bitno za primjenu kod malarije. Hipokrat je zapazio da se urin kod upale bubrega pjeni i da izbljuvani sadržaj želuca ponekad nagriza mramornu ploču.

Važan je Hipokratov doprinos hirurgiji u repoziciji iščašenih udova i operaciji empijema. Čovjek se, međutim, posmatrao ao cjelina, kako je poznavanje anatomije bilo dosta slabo u tom periodu. Hipokratski doktori nisu imali prilike secirati ljudske leševe, ali su secirali životinje. U hipokratskim spisima se mogu naći dobri opisi skeleta, mišića i srca, ali i konfuzni podaci o žilama i živcima.

Hipokratu se pripisuje princip Dosis sola facit venenum - razlika da li će nešto biti hrana, lijek ili otrov zavisi samo od unesene količine (doze) što će kasnije prihvatiti Galen, a u općeprihvaćenoj latiniziranoj formi razraditi Paracelzius. U Hipokratovoj školi detaljno su opisani mozak s dvije polovine, moždane ovojnice, ukršteni moždani sindromi, upala i tumor mozga. Hipokrat je iznio pretpostavku da su duševni poremećaji rezultat oboljelog mozga. Tako je u tretmanu duševnih bolesti preporučivao odmor, dijetu, gimnastiku, a kao najprikladniji lijek - rad. Inače u to vrijeme koristili su se različiti biljni ljekovi: opijum, kanabis, rauvolfija i druge, empirijski nađene materije.

4. HIPOKRATOVA ZAKLETVA

Okosnicu Hipokratovih djela, kao i uzor za sastavljanje budućih liječničkih zakletvi čini Hipokratova zakletva:

"Kunem se Apolonom liječnikom, Asklepijem; Higijejom i Panakejom, svim bogovima i božicama, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim silama i savjesti držati ovu zakletvu i ove obveze. Stoga ću učitelja ovoga umijeća štovati kao svoje roditelje, njegovu ću djecu držati svojom braćom, a budu li htjeli učiti ovu umjetnost, puočavat ću ih bez ugovora i bez plaće. Puštat ću da sudjeluju kod predavanja i obuke i u svem ostalom znanju moja djeca i djeca moga učitelja. Učit ću i đake koji se budu ugovorom obvezali i ovom zakletvom zakleli, ali nikoga drugoga. Svoje propise odredit ću po svojim silama i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda. Isto ću i pobožno živjeti i izvršavati svoju umjetnost. Neću operirati mokraćne kamence, nego ću to prepustiti onima koji se time bave. U koju god kuću stupim, radit ću na korist bolesnika, kloneći se hotimičnog oštećivanja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih. Što po svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u saobraćaju s ljudima, koliko se ne bude javno smjelo znati, prešutjet ću i zadržati tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, neka mi bude sretan život i ugled ljudi do u daleka vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno."

Slika: Hipokratova zakletva

Tokom historije ova se zakletva često mijenjala, ali je na kongresu Međunarodnog saveza liječničkih društava u Ženevi 1948. godine ustanovljena konačna zakleta koja se danas koristi, Ženevska zakletva:

"U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećavam svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast."

Originalna Hipokratova zakletva sadrži sljedeće najvažnije principe :

Zaklinjanje da će se pridržavati ove zakletve. Poštovanje i zahvalnost svojim učiteljima. Prihvaćanje obaveze plaćanja školarine. Obaveze da svoj život podredi u korist bolesniku. Odbijanje davanja abortivnih sredstava ženama. Obaveza na čist i pobožan život. Odbija bavljenje onim za što nije osposobljen. Ravnopravnost bolesnika bez obzira na spol i klasu. Čuvanje kao tajne sve što vidi i dozna pri liječenju bolesnika. Prihvaća nagradu za uspješno ispunjenje ove zakletve i kazne ako pristupi suprotno.

U skladu s Hipokratovom zakletvom razvila su se dva trajno važeća načela:

Prvo je poznato kao Nil nocere - ne škoditi. Ta temeljna obaveza, izrečena negativno, ima i svoj pozitivni izričaj već u samoj zakletvi, a sadrži zahtjev da zdravstveni radnik ima na umu uvijek dobro svojeg pacijenta: da čuva i štiti zdravlje i život.

Drugo načelo glasi: Voluntas aegroti suprema lex - Volja bolesnika vrhovni je zakon. Misli se: bolesnik ima pravo tražiti, prihvatiti ili odbiti liječenje. Pacijent konačno sam snosi moralnu odgovornost za svoje osobno zdravstveno stanje, za svoj život i svoju smrt. Ali, takvu odluku jedan pojedinac ne može nametnuti nekome drugome pa niti nekome iz najbliže rodbine.

Hipokratova zakletva sadrži etičko načelo trajne vrijednosti za medicinu, pa je stoga i danas aktualna. To su načelo činjenja dobra i nenanošenja štete bolesniku, načelo pravednosti, načelo poštovanja života i načelo poštovanja ličnosti bolesnika. Hipokrat je intuitivno sagledao da su ovi načela od bitnog značaja za medicinu i da čine osnovu medicinske etike. Razrađujući ih, on iznosi obaveze liječnika da se predano i savjesno zalažu za dobrobit bolesnika, da i liječenjem i cjelokupnim svojim ponašanjem paze da mu ne nanesu štetu i nepravdu. Ovdje spada i obaveza strogog čuvanja liječničke tajne kao i dužnost liječnika da određene terapijske zahvate prepusti onim liječnicima koji to bolje obavljaju. Liječnik se dalje obavezuje da zbog poštovanja života i svoje dužnosti, nikada neće dati bolesniku smrtonosni lijek niti prijedlog ili savjet u tom smislu pa čak ni u slučaju da to bolesnik od njega traži. Isto važi i za pobačaj. Liječnik se obavezuje na poštovanje svojih učitelja, kao i na pružanje pomoći njima i njihovoj djeci.

4.1. Farmaceutska zakletva

Farmaceuti su prihvatili zakletvu, stavljajući u fokus farmaceuta umesto liječnika.

“U času kada stupam među članove farmaceutske profesije svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje.Svoje zvanje ću vršiti savesno i dostojanstveno. Najvažnija briga bit će mi zdravlje moga pacijenta. Poštovat ću tajne onoga ko mi se povjeri. Podržavat ću svim silama čast i plemenitost tradicije farmaceutskog poziva. Moje kolege farmaceuti i liječnici bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema pacijentu neće na mene djelovati nikakvi obziri njegove vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Ni pod pretnjom neću dopustiti da se iskoriste moja farmaceutska i medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećavam svečano, slobodno,  pozivajući se na svoju čast.”

Temeljne zasade Hipokratove zakletve, unatoč mijenama životnih okolnosti, ostaju za danas i ubuduće presudne za medicinsku struku i zdravstvene djelatnike. Temeljna je vrijednost i pravilo: poštovati jedinstvenost i nepovredivost ljudskog života, dostojanstvo ljudske osobe. Zvanje liječnika, zdravstvenog djelatnika jest i ostaje zvanje posvećeno svima, zvanje koje svi trebaju i kojemu se svi utječu, zvanje uzvišeno i zahtjevno, plemenito i tegobno. Tko ga izabire, obvezuje se na trajno usavršavanje u znanju i moralu, na trajno zalaganje za zdravlje i život čovjeka.

5. LITERATURA:

Medicinska enciklopedija. Vol. V, Hipos-Koma. Zagreb, Izdanje i NakladaLeksikografskog Zavoda FNRJ, 1960.

www.wikipedia.org