SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

MARIJANA KORDIĆ

UTJECAJ NEOLIBERALNE GLOBALIZACIJE NA

TRANSFORMACIJU DRUŠTVA I DRŽAVA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

UTJECAJ NEOLIBERALNE GLOBALIZACIJE NA

TRANSFORMACIJU DRUŠTVA I DRŽAVA

DIPLOMSKI RAD

Kolegij: Suvremene ekonomske teorije

Mentor: dr.sc. Dragoljub Stojanov

Studentica: Marijana Kordić

Studijski smjer: Gospodarstvo EU

JMBAG: 0081095012

Rijeka, kolovoz 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD ........................................................................................................................... 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja u radu ....................................................... 1

1.2. Hipoteze istraživanja ............................................................................................. 1

1.3. Svrha i cilj istraživanja .......................................................................................... 2

1.4. Zanstvene metode .................................................................................................. 2

1.5. Struktura rada ........................................................................................................ 3

2. POJAM GLOBALIZACIJE ......................................................................................... 4

2.1. Pozitivni globalizacijski procesi ............................................................................ 6

2.2. Negativni globalizacijski procesi........................................................................... 8

2.3. Fenomen globalizacije i globalni um .................................................................. 11

2.4. Neograničeno tržište kao posljedica globalizacije ............................................... 12

2.5. Proces investiranja u uvjetima globalizacije ....................................................... 13

3. POJAM NEOLIBERALIZMA ................................................................................... 15

3.1. Neoliberalizam kao doktrina ............................................................................... 15

3.2. Iz liberalizma u neoliberalizam ........................................................................... 16

3.3. Neoliberalizam – iskustva ................................................................................... 18

3.4. Međunarodne institucije i neoliberalizam ........................................................... 19

3.5. Kriza neoliberalizma............................................................................................ 21

4. NEOLIBERALNI KONCEPT GLOBALIZACIJE ................................................... 25

4.1. Dominantna pozicija neoliberalnog koncepta globalizacije ................................ 25

4.2. Konceptualne promjene i konzumerizam koji mijenja svijet .............................. 26

5. UTJECAJ NA TRANSFORMACIJU DRUŠTVA I DRŽAVA ................................ 28

5.1. Odnos tržišta i slobode ........................................................................................ 28

5.2. „Minimalna država“ i kontekst „međunarodne“ države ...................................... 29

5.3. Neoliberalni kapitalizam – socijalističko gospodarstvo ...................................... 31

5.4. Institucionalna neoliberalizacija ekonomskih politika ........................................ 32

5.5. Utjecaj na zemlje u tranziciji ............................................................................... 34

6. INSTRUMENTALIZACIJA NEOLIBERALNOG EKONOMSKOG MODELA .... 40

6.1. Glad kao svjetski problem ................................................................................... 40

6.2. Problem bijega kapitala ....................................................................................... 45

6.3. Različit utjecaj neoliberalne globalizacije na razvoj država ............................... 48

7. ZAKLJUČAK ............................................................................................................. 51

LITERATURA ............................................................................................................... 54

POPIS GRAFIKONA I TABLICA ................................................................................ 59

1

1. UVOD

U uvodu diplomskog rada prikazat će se problem, predmet i objekt istraživanja u

diplomskom radu, radna hipoteza i pomoćne hipoteze, cilj i svrha diplomskog rada,

metodologija istraživanja, kao i struktura samoga rada kako bi se čitatelj uveo u

problematiku koja se ovim diplomskim radom istražuje.

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja u radu

Predmet istraživanja jest objektivno prezentiranje rezultata istraživanja vezanih

za pozitivne i negativne utjecaje neoliberalne globalizacije na državu i na društvo.

Neoliberalni koncept globalizacije samo je jedan od mogućih aspekata globalizacije, ali

je najdominantniji i najprisutniji u razumijevanju kompleksnog fenomena globalizacije.

Problem neoliberalne globalizacije, odnosno globalizacije u kojoj prevladava

neoliberalizam kao zadani obrazac, jest u tome što taj proces nije jednako utjecao na sve

države, odnosno nije ni pozitivan ni negativan u svim državama, Problem globalizacije

je što slabije razvijene zemlje dolaze u sve lošiji ekonomski položaj, što dovodi do toga

da se te države i dalje ne razvijaju, da u njima vlada nezaposlenost, siromaštvo, glad i

politička nestabilnost.

Objekt istraživanja jest utjecaj neoliberalne globalizacije na transformaciju

država, a time i na društvo.

1.2. Hipoteze istraživanja

Glavna je istraživačka hipoteza da je utemeljenim spoznajama i na temelju

prikupljenih podataka moguće dokazati da neoliberalna globalizacija ima pozitivne

učinke na najrazvijenije države svijeta i društva koja mogu konkurirati na globalnom

2

tržištu. Što su države nerazvijenije to je učinak neoliberalne globalizacije na njihovu

transformaciju negativniji.

Prva je pomoćna hipoteza da je na temelju prikupljenih podataka i spoznaja

moguće je tvrditi da neoliberalna globalizacija ima različiti učinak na razvijene i

nerazvijene države svijeta te njihova društva. Neoliberalna je globalizacija na razvijene

države svijeta djelovala pozitivno, a na nerazvijene države svijeta negativno.

Druga je pomoćna hipoteza da se na temelju spoznaja i prikupljenih podataka

može se postaviti tvrdnja da usprkos tome što se prema načelima neoliberalne

globalizacije uspostavilo globalno tržište, male otvorene ekonomije nisu sustigle

razvijene ekonomije svijeta.

Treća je istraživačka hipoteza da je na temelju prikupljenih podataka i spoznaja

moguće tvrditi da su međunarodne institucije zadužene za provedbu neoliberalne

globalizacije svojom ekonomskom politikom negativno utjecale na nerazvijene zemlje u

kojima su nametale takvu politiku.

1.3. Svrha i cilj istraživanja

Cilj je diplomskog rada istražiti utjecaj neoliberalne globalizacije na

transformaciju društva i država. Svrha rada jest analiza temeljnih čimbenika, odrednica

te prednosti i nedostataka neoliberalne globalizacije.

1.4. Zanstvene metode

Na temelju definiranog problema i predmeta istraživanja, te postavljenih

hipoteza u diplomskom su radu korištene različite metode i tehnike istraživanja. To su

metode analize (postupak u kojem se složenije misaone tvorevine raščlanjuju na

jednostavnije elemente i zatim se svaki od njih izučava posebno), metoda sinteze

(postupak znanstvenog istraživanja i objašnjavanja stvarnosti putem sastavljanja

jednostavnih misaonih tvorevina u složene, tako da se izdvojeni elementi povezuju u

jednu zajedničku cjelinu), induktivna metoda (na temelju pojedinačnih činjenica dolazi

3

se do općeg zaključka) te deduktivna metoda (na temelju općih postavki dolazi se do

konkretnih pojedinačnih zaključaka).

1.5. Struktura rada

Diplomski se rad sastoji od sedam poglavlja. Prvo poglavlje rada jest UVOD u

kojem se čitatelja upoznaje sa svrhom i ciljem istraživanja te predmetom rada.

U drugom poglavlju diplomskog rada pod naslovom POJAM GLOBALIZACIJE

definirat će se taj pojam te će se definirati pozitivni i negativni globalizacijski procesi.

Osim toga, bit će riječi o fenomenu globalizacije i globalnom umu, neograničenom

tržištu kao posljedici diplomacije te procesu investiranja u uvjetima globalizacije.

U trećem poglavlju diplomskog rada naslovljenom kao POJAM

NEOLIBERALIZMA odredit će se neoliberalizam kao doktrina, prijelaz iz liberalizma

u neoliberalizam, iskustva neoliberalizma, međunarodne institucije koje provode

neoliberalne ideje te će se analizirati kriza neoliberalizma.

U četvrtom poglavlju diplomskog rada pod nazivom NEOLIBERALNI

KONCEPT GLOBALIZACIJE analizira se dominantna pozicija neoliberalnog koncepta

globalizacije te konceptualne promjene i konzumerizam koji mijenja svijet.

Peto poglavlje diplomskog rada odnosi se na UTJECAJ NA

TRANSFORMACIJU DRUŠTVA I DRŽAVA u kojem se na odnos tržišta, slobode i

sigurnosti „minimalna država“ i kontekst „međunarodne“ države, odnos neoliberalnog

kapitalizma i socijalističkog gospodarstva, institucionalna neoliberalizacija ekonomskih

politika te utjecaj na zemlje u tranziciji.

Šesto poglavlje diplomskog rada vezano je uz INSTRUMENTALIZACIJU

NEOLIBERALNOG EKONOMSKOG MODELA u kojem se analizira glad kao

svjetski problem, problem bijega kapitala te različit utjecaj neoliberalne globalizacije na

razvoj država.

Sedmo poglavlje diplomskog rada jest ZAKLJUČAK u kojem se sažeto

analizira čitav rad i izdvajaju najbitnije činjenice i dobiveni rezultati provedene analize.

Diplomski rad sadrži i popis literature koja je korištena prilikom pisanja rada.

Relevantna literatura obuhvaća knjige, znanstvene članke te internetske izvore.

4

2. POJAM GLOBALIZACIJE

Pojam globalizacije kompleksan je pojam o kojem se posljednjih godina mnogo

raspravlja, ali se taj pojam i njemu srodni pojmovi rijetko kada definiraju. Da bi uopće

moglo biti govora o pozitivnim i negativnim aspektima globalizacije potrebno je

pokušati odrediti taj pojam.

Prije osamdesetih godina prošlog stoljeća nije se koristio pojam globalizacije,

već se govorilo o međunarodnim odnosima. Međutim, već nakon 1990. godine sve se

češće koristi pojam globalizacije u akademskim krugovima te u političkim govorima i

raspravama. Ideja globalizacije temelji se na smanjivanju svijeta, ali i na jačanju svijeta

kao cjeline (Gupta, 2010: 314). Pojam globalizacija dolazi od latinskog pojma globus,

što znači „kugla, lopta, gomila“ (Čakardić, 2006).

Iako se sve češće upotrebljava, čini se da se pojam globalizacije rijetko kada

definira s obzirom na to da je izrazito složen. Tako i Gupta (2010: 317) ističe da je

„globalizacija pojava o kojoj se često raspravlja, ali se ne definira“. Postoje neke

osnovne sheme, nacrti ili potezi koji bi mogli vrijediti kao okvir za promišljanje

globalizacije. Globalizacija se prvenstveno povezuje s politikom otvaranja granica

tržištu, ali ne samo razmijeni robe i dobara, nego danas to sve više znači razmjeni

informacijama, znanjima i vijestima.

Globalizacija se može odrediti kao „proces gospodarskog, socijalnog, kulturnog

i političkog djelovanja koje nadmašuje granice nacionalnih država“ (Bebek i Santini,

2009: 290). Pojam globalizacije izveden je od riječi global, što znači „ukupnost“, a

globalizam je način gledanja na zbivanja u cjelini ili globalu. Globalizacija bi tako

podrazumijevala „socijalni proces koji teži sveobuhvatnosti i jedinstvenosti svijeta“

(Lončar, 2005: 92). Upravo zahvaljujući globalizaciji odnosi među ljudima i zemljama

postaju sve intenzivniji, a ljudi počinju globalno razmišljati i drugačije shvaćati svijet u

cjelini.

Svjetska banka definira globalizaciju kao „slobodu i mogućnost pojedinca i

poduzeća da svojevoljno iniciraju razmjenu sa stanovnicima i poduzećima u drugim

zemljama“ (Grgurić, 2004: 236).

5

Globalizacija zahtjeva stalno ulaganje u znanje, tehnologije, istraživanje i razvoj.

U procesu globalizacije bitno zaostaju zemlje koje se na vrijeme nisu uključile u

suvremene procese. Oduvijek su postojali bogati i siromašni, ali danas je ta razlika

između bogatih i siromašnih sve veća, i to upravo zahvaljujući globalizaciji. Sve je veća

težnja društvu kapitala, gdje se kapitalom može kupiti doslovno sve, te želja za

pretvaranjem svijeta u jednu veliku trgovinu. Taj cijeli proces globalizacije ne bi bio

moguć bez organizirane sile koju čine najmoćnije svjetske države, gdje je profitni cilj

usko vezan za onaj politički.

Prema tome, globalizacija se može definirati različito, u odnosu na politiku,

ekonomiju, kulturu i sl. Ipak, većina autora se slaže da je „globalizacija proces

gospodarskog, socijalnog, kulturnog i političkog djelovanja koje nadmašuje granice

nacionalnih država“ (Milardović, 2001: 9). Globalizacija se očituje u procesima

internacionalizacije tehnologije, znanosti, širenja znanosti kroz akademsku, sveučilišnu

razmjenu i stvaranje međunarodnih profesionalnih organizacija (Milardović, 2001).

Iako je globalizacija pojam koji se uvelike koristi tek posljednjih desetljeća,

vraćajući se u prošlost može se vidjeti da nije riječ o novoj pojavi. Globalizacija ima

dugu povijest, počevši od naseljavanja svih pet kontinenata, preko starih imperija, pa

sve do današnjeg svjetskog poretka (Bebek i Santini, 2009). Prvi val suvremene i

moderne globalizacije veže se za 19. stoljeće. To je ujedno prvo stoljeće osviještenog

kapitalizma i razvoja industrije (Gupta, 2010). Procesi globalizacije kroz povijest se

javljaju uz prekide, odnosno izmjenjuju se razdoblja uzleta i opadanja.

Globalizacija je prisutna u svim domenama ljudskog djelovanja. Može se reći da

globalizacija ne obuhvaća samo globalizaciju tržišta, nego da svoje korijene nalazi u

projektu modernizacije i stvaranja racionalnog društva. Pogrešno bi bilo misliti da se

globalizacija odnosi isključivo na ekonomska pitanja, iako ona čine „srce“

međunarodnih odnosa (Veselica, 2003).

Kao što je istaknuto, globalizaciju karakterizira otvaranje prema vani, ali i

smanjivanje, jer se na svijet gleda kao na cjelinu. Zato se često može čuti izraz

„globalno selo“, koje dobro ocrtava upravo to smanjivanje svijeta uslijed ubrzanog

razvoja tehnologije. McLuhanova metafora gotovo da je na „mitski zoran način oslikala

procese koji se zbivaju u suvremenom svijetu“ te je kao takva postala općepoznatom i

prihvaćenom (Alić, 2009: 51). Riječ je, dakle, o jako zanimljivoj metafori koju je

6

iskovao Marshall McLuhan šezdesetih godina prošlog stoljeća, a koja prikazuje na

kakve odnose među komunikantima nailazimo u sustavu s istim pravilima igre i

šansama, što bi trebala biti demokracija. Kao i u selu, tu uvijek postoji neki broj obitelji

u različitim odnosima koji se mijenjaju.

Upravo svijet bez granica donosi globalne proizvode, modu, pa čak i potrošače.

Javljaju se i multinacionalna poduzeća, unutar kojih se odluke o ulaganju donose na

globalnoj razini, prenoseći kapital ili resurse iz jedne zemlje u drugu. One uključuju u

svoje poslovanje „milijune ljudi širom svijeta koji su međusobno povezani usprkos

velikim udaljenostima“, čime se „širi gospodarstvo bez granica“ te se „posluje kao da

nema gospodarskih i političkih barijera“ (Lončar, 2005: 95). Tako utječu na zaposlenost

ili nezaposlenost milijuna ljudi i ekonomski razvoj pojedinih zemalja.

Prema tome, globalizacija je zaista složen pojam koji je teško precizno odrediti

jer obuhvaća otvaranje granica tržištu i razmjenu robe i dobara, radne snage, ali i

razmjenu informacija, znanja i vijesti. To je, dakle, proces gospodarskoga, socijalnoga,

kulturnoga i političkog djelovanja koje nadmašuje državne granice. Bez obzira na

kritičare i pobornike globalizacije, riječ je o procesu koji je dosegnuo takvu fazu i koji

se implementirao u različite sfere u tolikoj mjeri da se može zaključiti da je

globalizacija sveprisutna i da povratka na stanje koje je prethodilo globalizaciji nema.

Ipak, to ne znači da je globalizacija nužno pozitivan ili negativan proces. Taj proces ima

određenih prednosti, ali i nedostataka, kao i svaki drugi proces. S obzirom na to da je

globalizacija sveprisutna i da je utjecala na društvo i državu u velikoj mjeri, potrebno je

sagledati pozitivne i negativne globalizacijske procese.

2.1. Pozitivni globalizacijski procesi

Globalizacija ima brojne pozitivne posljedice. Pozitivni efekti globalizacije

mogu se podijeliti na industrijske, financijske i ekonomske. Industrijski efekti

globalizacije odnose se na formiranje svjetskih tržišta robe i širi pristup stranim

proizvodima za potrošače i kompanije. Otvaranje međunarodne trgovine mnogim je

zemljama omogućilo znatno brži rast i razvoj nego što bi ga inače imale (Stiglitz, 2004).

Kada se govori o proizvodima i uslugama, globalizacija podrazumijeva

7

internacionalizaciju. To znači da multinacionalna poduzeća proizvode za globalno

tržište, često i u nekoliko zemalja, jer je postalo jedino važno da je proizvodnja jeftinija

(Karlić, 2009), što je često slučaj izvan matične države multinacionalnih poduzeća,

odnosno u zemljama Trećeg svijeta.

Takvi se efekti globalizacije nadovezuju na ekonomske efekte koji se odnose na

formiranje globalnog zajedničkog tržišta, baziranog na slobodnoj razmjeni dobara i

kapitala. Proizvodi koji proizvode multinacionalne kompanije plasiraju se na svjetsko,

odnosno globalno tržište. Smanjenjem troškova prijevoza i komunikacija srušene su

zapreke za slobodan tijek robe, usluga, kapitala, znanja i ljudi izvan granica pojedine

zemlje. Slobodna trgovina osigurava efikasniju alokaciju resursa sa svim zemljama

uključenim u beneficiranu trgovinu. Tako globalizacija doprinosi višem životnom

standard te duljem životnom vijeku u mnogim zemljama svijeta. Osim toga,

globalizacija je omogućila pristup znanju te smanjila izoliranost među zemljama. To

dovodi do gospodarskog rasta i otvaranje novih radnih mjesta, ali i uništavanja lokalne

konkurencije, iskorištavanja monopolističke moći i povećanja cijena. Primjerice, za

mnoge stanovnike zemalja u razvoju rad u tvornici nekog poduzeća iz zapadnih zemalja

bolji je od poljoprivrednog rada. Isto tako, strana pomoć i ulaganja dostupnija su i

najsiromašnijim zemljama.

Financijski aspekti globalizacije odnose se na stvaranje svjetskih financijskih

tržišta i bolji pristup inozemnim financijama. Kao i druga tržišta, tako se i financijska

tržišta integriraju u jedinstveno, globalno financijsko tržište. Riječ je o procesu U

procese financijske globalizacije u koji su uključene razvijene zemlje, ali i države u

razvoju i tranzicijske države (Škare). Osim toga, državama kojima nedostaje kapitala i

resursa za gospodarski razvoj omogućena su sredstva koje im nude međunarodne

institucije zadužene za pomoć tim državama.

Da bi neka zemlja iskoristila pozitivne strane procesa globalizacije treba na

adekvatan način formulirati strategiju gospodarskog razvitka. Ako to ne učini mogli bi

prevladati negativni aspekti globalizacije, odnosno moglo bi doći do porasta

nezaposlenosti, pada realnih dohodaka itd. (Mileta, 2002). Upravo je te negativne

aspekte globalizacije također potrebno analizirati.

8

2.2. Negativni globalizacijski procesi

Negativni aspekti globalizacije brojniji su u odnosu na pozitivne aspekte

globalizacije, što nužno ne znači da je globalizacija proces koji nije dobar u teoriji, već

da je proces globalizacije loše proveden. Negativni aspekti globalizacije jesu politički,

pravni, etički, ekološki, socijalni, ekonomski, kulturni, obrazovni i religijski, ali će se za

potrebe ovog diplomskog rada istaknuti samo negativne posljedice globalizacije s

ekonomskog aspekta, što je i jedan od najvažnijih aspekata globalizacije.

Negativni aspekt globalizacije jest prije svega sve veća razlika između onih koji

imaju i onih koji nemaju. Sve je više ljudi u Trećem svijetu živi u krajnjem siromaštvu,

u lošim uvjetima, s manje od jednog dolara na dan. Unatoč obećanima da će se

siromaštvo smanjiti, broj siromašnih narastao je na gotovo 100 milijuna, a ukupan

svjetski dohodak u prosjeku je rastao za 2,5 % (Stiglitz, 2004). Ovo je samo pokazatelj

da je jaz između bogatih i siromašnih sve veći. Primjerice, Afrika ponire sve dublje u

bijedu i siromaštvo. Riječ je uglavnom o državama s niskim dohotkom čije stanovništvo

ima malu stopu pismenosti i kratak životni vijek. Većina tog stanovništva radi u

poljoprivredi, a da bi se poboljšala poljoprivreda i proizvodnja nedostaje kapitala, a

samim time i nove tehnologije (Lončar, 2005).

Pomoću grafikona 1 može se vidjeti rast svjetske populacije od 1980. do 2015.

godine podijeljenog u u grupe zemalja s visokim, srednjim i niskim dohotkom.

9

Grafikon 1. Rast svjetske populacije od 1980. do 2015. godine u zemljama s visokim,

srednjim i niskim dohotkom

Izvor: Izrada studenta na temelju podataka Svjetske Banke, 2015.

Može se zaključiti da je populacija u razdoblju od 1980. godine, kada je iznosila

4,4 milijarde, do 2015. godine, kada je iznosila 7,1 milijardi, porasla za više milijadi

ljudi. Ima dvostruko više ljudi u zemljama s niskim dohotkom nego u zemljama

srednjeg dohotka, a 85 % ljudi na svijetu, odnosno četiri od pet osoba žive s niskim i

srednjim dohotkom. Očekuje se povećanje udjela ljudi u zemljama s niskim dohotkom,

da će udio ljudi u zemljama srednjeg dohotka ostati isti, a da će se udio ljudi u

zemljama s visokim dohotkom smanjiti u ukupnoj populaciji.

Nadalje, globalizacija i uvođenje tržišnog gospodarstva nije uspjela donijeti

obećane rezultate zemljama koje su komunistički sustav zamijenile tržišnim. Umjesto

da im novi sustav donese napredak, donio im je samo siromaštvo.

Važno je napomenuti da je nezaposlenost sastavni dio globalizacije. Uzroci

globalne nezaposlenosti očituju se u tome da tehnologija sve više zamjenjuje ljudski rad

jer su strojevi brži, ekonomičniji i efikasniji, da nedostaje potrebnih kompetencija, da se

trgovina liberalizira, pa uvozni proizvodi izbacuju domaće, da vlada mala geografska

mobilnost radne snage te zamka nezaposlenosti (relativno pristojna socijalna pomoć). U

2014. godini je u svijetu bilo nezaposleno 201,3 milijuna ljudi, što je porast od 1,2

0

1000

2000

3000

4000

5000

6000

7000

8000

1980. 1998. 2015.

Zemlje s visokim

dohotkom

Zemlje sa srednjim

dohotkom

Zemlje s niskim

dohotkom

10

milijuna u odnosu na 2013. godinu (Global Employment Trends 2015). Globalizacija

ima utjecaja i na plaće te na radne uvjete zaposlenika jer se promijenila organizacija

rada tako da je smanjen broj nadređenih i da radne zadatke obavlja tim radnika.

Mnogi kritičari globalizacije optužuju zapadne zemlje za licemjerje i u tome

imaju potpuno pravo. Zapadne zemlje vršile su pritisak na siromašne da ukinu

trgovačke zapreke, dok su istodobno zadržale vlastite. Takvim zahtjevima spriječile su

toliko potreban prihod od izvoza koje bi ostvarile (Stiglitz, 2004). Razvijene zemlje

odbijaju otvoriti svoja tržišta za robu iz zemalja u razvoju, dok istodobno one izvoze u

takve zemlje. Tu se javlja problem, jer zemlje u razvoju radi troškova proizvodnje ne

mogu biti konkurentne u odnosu na razvijene zemlje.

Mnogi projekti osmišljavaju se upravo preporukom i prema uputama koje dolaze

sa Zapada. To pokazuje da globalizaciju zapadne zemlje koriste za bogaćenje. Mnoga

mala i srednje poduzeća stjerana su u stečaj ili su primorane proizvoditi za neko

globalno poduzeće, jer sama naprosto ne bi opstala na tržištu. Mnoga multinacionalna

poduzeća putem franšiza, zastupništva i koncesija uspostavljaju kontrolu nad lokalnim

tržištem. Veliki dio prihoda koji ostvare mala poduzeća na taj način ide u ruke

multinacionalnih poduzeća (Chossudovsky, 2008). Multinacionalna poduzeća zapravo

imaju kontrolu nad cjelokupnim tržištem, što je negativno zbog činjenice da je primarni

cilj multinacionalnih poduzeća ostvarivanje profita, ali ostvarivanje profita na način

gdje se ne vodi računa o elementarnim ljudskim potrebama. „Prema mnogima, svijet i

svjetsko društvo postali su ‘mnoštvo bez jedinstva’, gdje svatko gleda svoje interese,

nastoji što više zaraditi i nadmašiti konkurenciju“ (Lončar, 2005: 94).

Isto tako, uspostavljanje društva utemeljenog na kapitalu zahtijeva povećanje

proizvodnje, što se postiže minimaliziranjem radne snage te smanjivanjem plaća i

nadnica zaposlenicima. To dovodi do pada kupovne moći (Chossudovsky, 2008).

Negativni aspekti globalizacije jesu jednim dijelom i liberalizacija i deregulacija

tržišta. Naime, liberalizacija i deregulacija tržišta su zapravo pozitivni aspekti, ali se

njihova djelomična negativnost ogleda u tome što s liberalizacijom i deregulacijom

tržišta nije uveden odgovarajući mehanizam koji bi kontrolirao sudionike na tržištu i

koji bi djelovao na tržišna natjecanja.

Nadalje, s obzirom na to da je globalizacijom tržište postalo globalno i da se ne

provodi adekvatna kontrola globalnog tržišta bilo je pitanje vremena kada će nastupiti

11

globalna ekonomska kriza koja je zahvatila svijet 2008. godine, a iz koje mnoge države

još uvijek nisu izašle.

Može se zaključiti da u procesu globalizacije opstaju najsposobniji, poduzeća

koja raspolažu najnaprednijom tehnologijom te imaju financijske resurse i jeftiniju

radnu snagu. Iako bi sve to moglo biti dio tržišne utakmice, vidljivo je da globalizacija

potiče spajanje i pripajanje poduzeća u korporacije, ali i nažalost provođenje stečajeva

nad malim i srednjim poduzećima.

Danas je sve više kritika na račun negativnih procesa globalizacije te su ti

procesi predmet brojnih rasprava, u odnosu na pozitivne aspekte globalizacije. To znači

da nije formulirana adekvatna strategija gospodarskog razvitka u onim državama i

društvima koje su iskusile pretežno negativne globalizacijske procese. O tome će biti

više riječi u nastavku diplomskoga rada kada bude govora o utjecaju globalizacije na

društvo i na državu.

2.3. Fenomen globalizacije i globalni um

Kao što je već istaknuto, globalizacija je vrlo kompleksan fenomen. To je

najživlja i najsnažnija internacionalizacija, polazeći od poduzeća, preko kulture do

jezika. S globalizacijom nastaju socijalne, političke, etičke, pa i religijske promjene

(Milardović, 2008). Nestaju granice među državama zbog ulaska sve većeg broja

europskih zemalja u zajednicu koja je poznata kao Europska unija i koja ima zajedničku

valutu. Takve zajednice država i uvođene zajedničke valute dio su globalizacije.

Prvo dolazi do globalizacije „stvari“, pa iza toga globalizacija ljudi. Nažalost,

mali narodi postaju nevidljivi među velikim narodima i državama. Mali narodi i kulture

gube svoju posebnost i različitost (Jurčević, 2008).

Jedan od negativnih čimbenika globalizacije jest što daje prednost novcu pred

čovjekom kao osobom. To je vidljivo prije svega u tome što se na čovjeka gleda kao na

potrošača te se gleda kojim ga marketinškim trikom privući da bi novac potrošio baš u

toj prodavaonici ili kupio točno određeni proizvod. Na taj način dovodi se u pitanje

osobnost i individualnost svakoga čovjeka.

12

Globalizacija je realnost sadašnjeg doba. Svijet je postao jedno „globalno selo“

čemu svakako doprinose i masovni mediji, naročito internet. Vijesti se prenose u minuti,

a informacije su svima dostupne u trenutku. Neki događaj koji se dogodi na drugom

kraju svijeta doslovno odmah prenose i javljaju sve televizijske kuće u svim krajevima

svijeta.

Mnogo je stajališta o tome je li globalizacija dobra ili nije. Mnoga se mišljenja

razilaze, ali na kraju sva su ona subjektivne prirode. Iako je činjenica da razvoj

globalizacije sa sobom donosi pozitivne posljedice, poput povećanja djelotvornosti i

rasta proizvodnje, što može osnažiti proces ujedinjavanja naroda, isto tako ima i krajnje

negativne posljedice pridavanje apsolutne vrijednosti ekonomiji, nezaposlenost,

smanjivanje i pogoršavanje nekih javnih službi, uništavanje prirodnog okoliša,

povećanje jaza između bogatih i siromašnih te nepravedno natjecanje koje siromašne

narode sve više gura prema dnu (Mrakovčić, 2007).

2.4. Neograničeno tržište kao posljedica globalizacije

Neograničeno tržište jest koncept tržišta koje ne poznaje granice. Da bi uopće

postojalo tržište mora postojati dobro ili usluga koja će se na tom tržištu ponuditi, kao i

faktori potrebni u proizvodnom procesu: ljudski rad, strojevi, sirovine, materijali itd.

Ekonomski interesi nalažu uporabu najjeftinijih inputa proizvodnje. Zbog

hiperpotrošnje dolazi do hiperprodukcije dobara pa se svi ekonomski procesi sele u

područja s jeftinijom radnom snagom i jeftinijim i dostupnijim resursima. To dovodi do

još većeg osiromašivanja siromašnih i sve većeg iscrpljivanja prirodnih dobara (Krznar,

2009).

Ekonomski sustav u kojem je jedina zakonitost bogaćenje i zgrtanje profita te

onaj u kojem ne vrijedi zaštita nacionalne proizvodnje koja se može štititi različitim

ekonomskim mjerama (poput subvencioniranja proizvodnje proizvoda koji se dosta

uvoze, porezima, carinama, uvoznim kvotama, stimuliranjem izvoza itd.) otvaraju se

vrata ekonomskoj dominaciji koju nije moguće kontrolirati. Proizvodnjom i potrošnjom

danas vlada prolaznost. Neprestano lansiranje novih proizvoda, koji iz mode izbacuju

robu kojom je tržište trenutno zasićeno, postala je globalna strategija mnogih poduzeća,

13

a konzumerizam je postao životni stil. Konzumerizmom se potiče velik dio potrošača da

žive iznad svojih financijskih mogućnosti. Istovremeno, multinacionalna poduzeća

postaju sve moćnija i šire svoj tržišni udio, dok su ljudi privučeni potrošnjom i

trgovačkim centrima svoj identitet počeli izgrađivati prvenstveno na vanjskom izgledu,

stilu i modi. Zanimljivo je primijetiti da će u Londonu, Parizu, Berlinu, Rio de Janeiru

ili u bilo kojoj drugoj metropoli najveća svjetska poduzeća uvijek zauzimati najbolje

lokacije u gradu.

Na neograničenost tržišta i dostupnost proizvoda uvelike je utjecala i nova

tehnologija. Omogućila je internetsku trgovinu, pa je to još jedan način na koji se

poduzeća mogu približiti potrošačima, a samim time i istima manipulirati, kao i još

jedan način da se potiče konzumerizam.

Neovisno o svim negativnim aspektima globalizacije, njenu pojavu treba

prihvatiti kao izazov za mogućnosti koje ona nudi u ekonomskom razvoju, rastu i

blagostanju. Budućnost svjetskih i hrvatskih poduzeća ovisi o odgovaranju na potrebe

tržišta te sposobnosti ostvarivanja dugoročne konkurentske prednosti na hrvatskom i na

globalnom tržištu.

2.5. Proces investiranja u uvjetima globalizacije

Znanje i tehnologija stalno se nadopunjuju novim. Danas se tehnološki procesi

sve brže mijenjaju, a to iziskuje stalnu potrebama za ulaganjem u tehnološki razvoj. Da

bi se povećao rast nacionalnog gospodarstva neke države teže povećanju sklonosti

štednji. Rezultat takve politike su potrošnja i blagostanje. Štoviše, u ambicioznijim

zemljama u želji da se dodatno ubrza rast nacionalnog gospodarstva pribjegavaju uvozu

štednje iz inozemstva. Raspoloživa se štednja putem raznih planova ulaže kako bi se

ostvarile najbolje koristi. Za primjer se mogu uzeti zemlje „tigrovi“ koje su ostvarivale

visoke stope štednje, što im je omogućavalo visoke stope investicija koje su rezultirale

povećanjem domaćeg proizvoda te na kraju dodatno povećalo masu štednje. Dio koji se

nije investirao usmjeravao se u inozemstvo ili putem kredita, odnosno izravnih

investicija, ili rastom suficita u platnoj bilanci roba i usluga (Santini, 2014).

14

Uslijed globalizacije ukidaju se nacionalne granice kako bi se postigla sloboda

kretanja roba, usluga, radne snage i kapitala. Isto tako, potrebno je istaknuti da neke

zemlje ograničavaju slobodu kretanja radne snage, odnosno ulazak nove, radi

nezaposlenosti koja trenutno vlada na tržištu rada te da bi sačuvale socijalni mir, to ne

vrijedi i za znanje za koje nema ograničenja (nerazvijeni školuju kadrove koji

emigrirajući postaju razvojni čimbenik zemlje koja nije financirala njihovo školovanje).

I u Hrvatskoj da sve više visokoobrazovanih mladih ljudi napušta zemlju i svoju

budućnost i posao traže izvan granica Hrvatske. Uklanjanjem nacionalne ekonomske

politike nestaju nacionalne države kao subjekti, ali još ne nastaje globalna država, jer to

ne odgovara multinacionalnim poduzećima, koje se ne mogu odreći prihoda koje na

ovaj način ostvaruju. U takvim uvjetima razvijene zemlje postaju još razvijenije, a

nerazvijeni se ni nemaju prilike, a ni kapitala razvijati. Najveće suficite ostvaruju

brzorastuće zemlje, koje ostvaruju dinamičan napredak poput Kine, Brazila i Indije. Taj

se suficit koristi na način kao i u vrijeme nacionalnih država.

Prema svemu što je istaknuto o globalizaciji može se zaključiti da je zaista riječ

o kompleksnom fenomenu koji je obilježio posljednja desetljeća 20. stoljeća i koji

obilježava 21. stoljeće. Pozitivni i negativni procesi globalizacije neosporno su utjecali

na društvo i na državu, a način njihova utjecaja nije jednak u svim državama.

Globalizacija je uvelike povezana s neoliberalizmom. Kako se neoliberalizam definira

te koja je veza neoliberalizma i globalizacije bit će prikazano u narednim poglavljima

diplomskoga rada.

15

3. POJAM NEOLIBERALIZMA

Kako bi se moglo ukazati na utjecaj neoliberalne globalizacije na transformaciju

društva i država te uopće dovesti u vezu globalizam i neoliberalizam potrebno je pobliže

odrediti sam pojam neoliberalizma te ideje na kojima se neoliberalizam temelji,

neoliberalna iskustva, kao i krizu neoliberalizma.

3.1. Neoliberalizam kao doktrina

Liberalizam (lat. liberalis, što znači „slobodarski, slobodouman“) jest

„ideologija prema kojoj je sloboda pojedinca temeljno polazište i kriterij vrjednovanja

svih društvenih ustanova“ (Hrvatska enciklopedija: Liberalizam). Neoliberalizam

označava moderni liberalizam, odnosno liberalni kapitalizam. Prema doktrini

neoliberalizma društvo bolje funkcionira po tržišnoj logici nego prema ičem drugom,

posebno prema onome što odredi država. Ta doktrina na gospodarskom području polazi

od „paradigme praoca ekonomskoga liberalizma, Adama Smitha o nevidljivoj ruci

tržišta“ koja bi trebala sama sebe voditi do učinkovitosti i bogatstva društva ako je

oslobođena državnih intervencija. Kada je riječ o političkom i institucionalnom

području tada neoliberalna doktrina zagovara „minimalnu državu“ te slobodu

samoorganiziranja pojedinaca i interesnih skupina (Šimac, 2015). Pojedinci i tržište

trebali bi imati slobodu povećavanja svojih ekonomskih interesa. Tržište bi trebalo biti

otvoreno i natjecateljski nastrojeno kako bi se stimulirale inovacije i ekonomski rast.

Neoliberalna doktrina djeluje u skladu s onim što je u interesu privatnog

vlasništva i kapitala (Pauković, 2006). Pobornici neoliberalne ekonomske doktrine ne

odobravaju interveniranje države u spontani ekonomski poredak koji je zasnovan na

tržišnoj regulaciji jer intervencija države može izazvati nenamjerne i nepredvidive

posljedice (Jovanović i Eškinja, 1991). Neoliberalizam je „skup socijalnih, političkih i

ekonomskih ideja o slobodi pojedinca, tržišta, privatnog vlasništva, deregulaciji ili

minimalnoj ulozi država“. Prema tome, u neoliberalizmu su prisutne „sve premise i

16

vrijednosti klasičnog liberalizma kao socijalno-ekonomske filozofije elaborirane u

različitih predstavnika političkih ideja liberalizma“ (Milardović, 2006: 65).

Doktrina neoliberalizma postala je dominantna u posljednja tri desetljeća 20.

stoljeća nakon što su se sredinom prošlog stoljeća ponovno javile i u retorici pobijedile

liberalne ideje kao jedno od mogućih praktičnih rješenja tadašnje svjetske ekonomske

stagnacije koja je nastupila nakon više od dva desetljeća ekonomskog rasta (Jovanović i

Eškinja, 1991).

3.2. Iz liberalizma u neoliberalizam

Liberalizam je specifičan zbog stajališta koje polazi od individualizma.

Individualizam se odražava u poimanju slobode koja određuje dužnost države u kojoj je

pojedinac neovisan. Naime, neoliberalna država je neutralna, a miješanje države tolerira

se samo ako pojedince treba zaštiti jedne od drugih ili od same vlasti jer je bilo kakvo

drugo interveniranje države nelegitimno uzurpiranje prava pojedinaca i ograničavanja

njihove slobode. Temelj liberalizma jest društvo u kojem vlada slobodna konkurencija i

„prisvajanje vlasništva“ koji će u pozicioniranjem kapitalističkog društva ekonomije

preuzeti neoliberalizam (Čakardić, 2006).

Liberalistička shvaćanja o državi kojoj je primarni cilj dobrobit pojedinca, s tim

da pojedinac određuje koja je njegova dobrobit, temelj je razmišljanja britanskog

filozofa Johna Stuarta Milla koji je smatrao da se oblast slobode proteže od unutarnje

svjesnosti kroz slobodu misli i osjećaja do slobode ukusa i težnji. Iz toga proizlazi i

treća oblast koja se proteže do udruživanja pojedinaca. Osim iz filozofskog razmišljanja

toga britanskog filozofa, liberalno se mišljenje temelji i na učenju da država štiti pravo

pojedinaca na slobodno izražavanje vjere i općenito na slobodu imanja i izražavanja

mišljenja. Ključna uloga liberalizma odnosi se na uspostavljanje odgovarajuće

ravnoteže između individualne nezavisnosti i društvene kontrole (Čakardić, 2006).

Potrebno je izdvojiti i razmišljanja britanskog filozofa Johna Locka koji je

postavio temeljne liberalne države pokušavajući odrediti državu kao aparat vlasničkog

društva čija je zadaća štiti vlasništvo. Prema Lockeu sloboda pojedinca moguća je samo

uz pretpostavku vlasništva, a pojedinac koji nema vlasništva mora raditi za drugoga i

17

ovisiti o njegovoj volji, pa ne može voditi uman život te ne zaslužuje politička prava

(Hrvatska enciklopedija: Liberalizam). Lockov primjer može poslužiti kao uzorak

minimalne države, u kojoj se država što manje upliće u život društva. Naime, govoreći o

državi Locke misli na aparat koji štiti vlasništvo (život, sloboda, imetak), a govoreći o

društvu i zajednici orijentira se na paradigmu dioničkog društva gdje onaj tko više uloži

ima veću dobit, a onaj tko više plati ima i veća prava, što je minimalna država.

Uostalom, istaknuto je da je jedna od značajki liberalizma minimalno uplitanje države u

život društva. Uz to, Locke zastupa i ideju o slobodnom tržištu koje nije sputano

nikakvim granicama (Čakardić, 2006).

Njegova razmišljanja kritiziraju njemački filozofi Karl Marx i Friedrich Engels.

Prema njihovom mišljenju, država u industrijskom kapitalističkom svijetu ne može biti

neutralna, a tržišta slobodna jer građansko privatno vlasništvo počiva na klasnim

suprotnostima te na izrabljivanju pojedinaca (Čakardić, 2006).

Lockova razmišljanja kritizira i američki filozof Robert Nozick koji ističe

koncept ultraminimalističke države u kojem država ne štiti ništa osim onoga na što

pojedinci plaćaju porez, a to je zdravstvo, policija i slično. Kod takvih specifičnih

dioničkih uređenja u pitanju je stvaranje korporacija u kojima postoji ograničena

odgovornost vlasnika za obveze poduzeća, što je posebno značajno za bankarstvo i

multinacionalne korporacije. Upravo su one važne za proces globalizacije i sustav

neoliberalizma. Osim toga, prema Nozicku, pojedinac nije siguran i ravnopravan

ostalima jer je društvo klasno određeno i jer u njemu postoje velike socijalne,

ekonomske i političke nejednakosti (Čakardić, 2006).

Potrebno je istaknuti i talijanskog filozofa Norberta Bobbija koji također

raspravlja o jednakosti u društvu. Ističe pojam egalitarnoga kojeg određuje kao težnju za

smanjenjem nejednakosti, što je težnja ljevice, kao i pojam egalitarističkoga koje

određuje kao težnju k apsolutnoj jednakosti svih u vremenu, što je utopistička težnja.

Težnja ljevice suprotna je stajalištu desnice da je nejednakost u društvu izvor sukoba,

zbog čega desnica teži prirodnoj nejednakosti. Treći put koji bi predstavljao stajalište

centra, odnosno stajalište između ljevice i desnice, prema mišljenju brojnih autora ne

postoji. Osim toga, sve je više stavova prema kojima se neoliberalizam svrstava u

desnicu (Čakardić, 2006).

18

Nakon Drugog svjetskog rata liberalne su ideje obnovljene, upravo je obnova tih

ideja dovela do toga da se pojmu liberalizam doda predmetak „neo“. Neoliberalizam

smatra slobodu temeljnom vrijednošću na način kako ju je opisano John Stuart Mill ili

obranom slobode od različitih tipova političkih i gospodarskih kolektivizama

(Milardović, 2006).

3.3. Neoliberalizam – iskustva

Neoliberalizam nije doktrina bez iskustva. Postoji više iskustava neoliberalizma

koja su se uglavnom pokazala uspješnima. Europska inačica neoliberalizma prakticirala

se u Njemačkoj u obliku socijalno-tržišnog gospodarstva sedamdesetih godina 20.

stoljeća kada je vladao Ludvig Erhard. Devedesetih godina prošlog stoljeća korišten je

model socijalno-tržišnog gospodarstva u Čileu dok je na vlasti bio diktator Augusto

Pinochet. Čile je primjer da, unatoč mišljenju nekih autora o nespojivosti neoliberalizma

s neslobodnom državom i vladom, kombinacija neoliberalizma i autoritativnog sustava

može biti uspješna (Milardović, 2006).

Osim toga, neoliberalizam je obilježio vladavinu britanske premijerke Margaret

Thatcher i američkog predsjednika Ronalda Reagana. Osamdesetih godina prošlog

stoljeća, kada je to dvoje političara bilo na vlasti, neoliberalna se revolucija obračunala s

krizom kejnzijanskog modela koji su do tada zastupali socijaldemokrati, demokrati i

socijalisti, te sa slomom Breton-Woodsa (Milardović, 2006). Mantra bezalternativne

globalizacije jest TINA. Riječ je o krilatici koju je izrekla Margaret Thatcher: „There is

NO Alternative to globalized capitalism“. Dakle nema alternative globalnom

kapitalizmu, odnosno slobodnom tržištu. TINA je „anglosaksonski i američki model

tržišnog društva ili tržišnog fundamentalizma koji isključuje sve druge modele tržišnog

društva“ (Milardović, 2008: 8).

Kao primjer prakticiranja neoliberalizma može se navesti i politika američkog

predsjednika Billa Clintona koju je vodio putem regionalnog makroekonomskog

okruženja (engl. North American Free Trade Agreement; Sjevernoamerički sporazum o

slobodnoj trgovini - NAFTA), te vladavina europskih socijaldemokrata, britanskog

premijera Tony Blaira te njemačkog premijera Gerharda Schrödera poznatija kao

19

doktrina „trećeg puta“, odnosno doktrina prema kojoj je „europska socijaldemokracija

prihvatila dijelove doktrine neoliberalizma i tako ušla u isti čamac s

neokonzervativcima, kršćanskim demokratima“ (Milardović, 2006: 68).

Prema tome, neoliberalizam u svojoj primjeni ima pozitivnih iskustava. Ipak,

riječ je pretežno o državama koje su bile razvijene i prije pojave neoliberalnih ideja.

Iskustva neoliberalizma u bivšim socijalističkim državama koja su ušla u proces

tranzicije i prijelaza na neoliberalni kapitalizam nakon pada Berlinskog zida raspada

SSSR-a i Jugoslavije posve su drugačija. Također su drugačija iskustva i siromašnih

afričkih država, o čemu će posebno biti govora.

3.4. Međunarodne institucije i neoliberalizam

U procesu globalizacije „liberalne demokratske države, međunarodne

organizacije i krugovi kapitala“ zastupaju ideologiju tržišta (Kurečić, 2003: 2). U

međunarodnim odnosima danas djeluje oko 400 vladinih organizacija i oko 5000

nevladinih organizacija (Kurečić, 2003). Ipak, na globalnom ekonomskom planu još od

međunarodne konferencije u Bretton Woodsu održane 1944. godine postoje vrlo moćne

međunarodne institucije (Jovanović i Eškinja, 1991). Najvažniju ulogu imaju tri

međunarodne institucije: Međunarodni monetarni fond (MMF; engl. International

Monetary Fund - IMF), Svjetska banka ili Međunarodna banka za obnovu i razvitak

(SB; engl. International Bank for Reconstruction and Development – IBRD; engl.

World Bank – WB) te Svjetska trgovinska organizacija (STO; World Trade

Organization - WTO). U tri navedene međunarodne institucije određenu ulogu imaju i

regionalne banke kao i brojne UN-ove organizacije.

MMF jest međunarodna monetarna institucija sa sjedištem u Washingtonu

osnovana 1944. godine. Osnovna je zadaća MMF-a stabiiziranje međunarodnog

monetarnog sustava i održavanje svjetske likvidnosti financiranjem deficita platnih

bilanci država članica (Stiglitz, 2004). MMF ima tri glavna područja aktivnosti:

promatranje, te tehničku i financijsku pomoć. Promatranje se odnosi na nadzor

financijske i ekonomske politike zemalja članica te na praćenje ekonomskog razvoja na

nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini, redovito konzultiranje sa zemljama

20

članicama te pružanje ekonomskih i financijskih savjeta. Tehnička pomoć obuhvaća

stručnu pomoć zemljama članicama pri kreiranju i provedbi financijske i monetarne

politike, osnivanju institucija, dogovorima s MMF-om i statističke podatke. Financijska

pomoć uključuje kredite i zajmove članicama s platnim bilansom koja podupire politiku

prilagodbe i reforme. Takva pomoć se pruža kako bi zemlje članice kojima je potrebna

pomoć vratile ekonomsku stabilnost. MMF također pruža niskokamatne zajmove onim

zemljama kojima su zajmovi potrebni kako bi postigle ekonomski razvoj (International

Monetary Fond). Najjednostavnije rečeno, MMF djeluje na ublažavanju posljedica

postojećih ekonomskih kriza te na prevenciji novih (Jovanović i Eškinja, 1991). MMF

trenutno ima 188 zemalja članica, a Republika Hrvatska je članica MMF-a od 1992.

godine (IMF Factsheets).

Svjetska banka jest međunarodna financijska institucija čija je zadaća osigurati

kapital i financirati projekte državama u razvoju kako bi se omogućilo njihovo

gospodarsko napredovanje (Stiglitz, 2004). Države članice Svjetske banke moraju biti

države članice MMF-a. Republika Hrvatska je zemlja članica od 1993. godine.

Svjetska trgovinska organizacija nastala je 1995. godine kao sljedbenica Općeg

sporazum o carinama i trgovini, odnosno GATT-a (engl. General Agreement on Tariffs

and Trade). Cilj je ove međunarodne organizacije, čije je središte u Ženevi, osiguranje

međunarodne trgovine. Organizacija predstavlja institucionalni i pravni okvir

multilateralnog trgovinskog sustava u područjima carina i trgovine robama, uslugama i

intelektualnom vlasništvu (Republika Hrvatska: Ministarstvo vanjskih i europskih

poslova). WTO ima 161 državu članicu, među kojima je i Republika Hrvatska

(Understanding the WTO: The organization, Members and Observers).

Jovanović i Eškinja (1991: 945) ističu da već samo kraći pregled osnovnih

zadaća navedenih međunarodnih institucija nameće tri neupitna zaključka. Autori

zaključuju da ove institucije djeluju na globalnoj razini, da su sve imale značajan utjecaj

u globalizacijsko-tranzicijskim procesima na prijelazu u 21. stoljeće, „čime su

neposredno modelirale suvremenu globalnu ekonomiju“, te da su navedene institucije

osnovane s poželjnim „makroekonomskim i šire društvenim razvojnim ciljevima koji se

odnose na implementaciju supstrata globalizacijskog i tranzicijskog procesa, odnosno

ekonomskog rasta i razvoja na svjetskoj razini“. Prema tome, te financijske institucije

trebaju pomoći država suočenima s gospodarskim padom kako bi im omogućio

21

oporavak do razine gotovo pune zaposlenosti. Ipak, na račun njihova rada postoje brojne

kritike.

Države su snažno uvjetovane od navedenih međunarodnih financijskih

institucija koje obično od država traže sljedeće (Karlić, 2009: 91-92):

· „države moraju ukloniti sve prepreke međunarodnoj trgovini i stranim

ulaganjima;

· države moraju obaviti brzu privatizaciju, pa i javnog sektora;

· tržište mora biti slobodno i fleksibilno;

· države moraju smanjiti socijalne troškove“.

Države u gospodarskim i financijskim teškoćama trebaju smanjiti svoju

intervenciju, što se treba učiniti na način da se privatiziraju javna poduzeća, kao što su

željeznice, energetske tvrtke i zračni prijevoznici, te se konkurenciji trebaju otvoriti

javne usluge sa svrhom smanjenja poreza i javnih dažbina. Međunarodne su institucije

uvjetovale svoju pomoć državama u gospodarskim i financijskim teškoćama, ne samo

zahtjevom tim državama da ostvare makroekonomsku stabilnost i provedu strukturne

reforme, nego i zahtjevom za promicanjem neoliberalne doktrine prema kojoj tržište

treba biti slobodno od intevencija države (Šimac, 2015). Međutim, rješenja koje su

međunarodne institucije nudile nisu se pokazala uspješnima u zemljama u razvoju ni u

državama koje su već bile u krizi, o čemu će naknadno biti govora.

3.5. Kriza neoliberalizma

Suvremena kriza neoliberalizma posljedica je prisutnih proturječja na tom

području. Riječ je o globalnoj ekonomskoj krizi koja je zahvatila svijet 2008. godine.

Financijska kriza, čiji je neposredan pokretač bio slom tržišta drugorazrednih hipoteka u

SAD-u, proširila se iz SAD-a i ubrzo poprimila globalne razmjere te uzdrmala svjetsku

ekonomiju. Međutim, dublji uzroci takve financijske krize leže u nepomirljivim

unutrašnjim proturječjima jednog modela razvoja. Onaj kapitalizam koji se s

neoliberalnim reformama odrekao izgradnje društvene kohezije, osuđen je na „stalno

poboljšavanje materijalnih uvjeta života građana“ jer je to „jedini legitimacijski

22

mehanizam koji mu stoji na raspolaganju“ (Mlikotić, 2010: 91). Postojalo je mišljenje

da je to jedini put u bolju budućnost, ali svijet se mora suočiti s opasnošću

gospodarskog kolapsa, što jasno upućuje na to da taj model ne funkcionira (Mlikotić,

2010). Naime, zbog manjine koja se neracionalno ekonomski ponašala koja je gomilala

nezamisliv profit posljedice je moralo snositi cijelo društvo. Tek je intervencijama

najrazvijenijih država svijeta, prvenstveno u financijskom, a zatim i u realnom sektoru,

zaustavljen daljnji pad gospodarske aktivnosti (Mlikotić, 2010). Dakle, dogodio se

paradoks: pobornici neoliberalizma, koji se protive intervencijama država i koji žele

svesti njezinu ulogu na najmanju moguću, zatražili su pomoć tih istih država čijoj se

intervenciji suprotstavljaju.

Kako se takvo nešto ne bi ponovilo i u budućnosti kritičari neoliberalizma ističu

da je potrebno provesti strukturne reforme. To se ne može ostvariti dok god bogati teže

za visokom prihodima. Njima, koji su i odgovorni za globalnu ekonomsku krizu, vlade

su pokazale da su spremne intervenirati kada nešto pođe po zlu. Prema mišljenju

kritičara neoliberalizma, potrebno je ponovno uspostaviti sustav vrijednosti, odnosno

rehabilitirati Politiku i Državu te povratiti njihov primat kao legitimnih zaštitnika te

promicatelja javnog interesa i općeg dobra (Šimac, 2015). Ipak, postavlja se pitanje

imaju li vlade različitih država svijeta dovoljno snage da poduzmu mjere potrebne da se

odupru pritisku interesnih skupina te političkih struktura kojima provođenje strukturnih

reformi nikako ne ide u prilog (Mlikotić, 2010).

S druge strane, pobornici neoliberalizma ističu da je globalna financijska kriza

nastupila upravo zbog intervencija država, a ne zbog njihova izostanka. Zato je važno

analizirati uzroke dužničke krize kako bi se vidjelo da u Europi i u SAD-u nedostaje

neoliberalne politike. Može se zaključiti da je „srž neoliberalizma“ u „zagovaranju nižih

poreza, privatizacijskih procesa, smanjenja birokracije, deregulacije ekonomskih

odnosa, većeg tržišnog natjecanja i održavanja stabilnosti cijena“ (Centar za javne

politike i ekonomske analize). Ako se pogleda politika koju vode europske države i

SAD može se donijeti još jedan zaključak, a to je da je politika europskih država i SAD-

a kao najmoćnije ekonomske države na svijetu zapravo suprotna od onoga što zagovara

neoliberalizam. Ako se to jasno prikaže na primjeru SAD-a, vidljivo je da su dolaskom

američkog predsjednika Baracka Obame na vlast SAD zbog predizbornog obećanja

porasli feudalni rashodi za različite socijalne programe i za poticanje ekonomije. Osim

23

toga, porasli su i troškovi obrambene politike, pa je porastao javni dug SAD-a. Da se

fiskalna politika vlada najrazvijenijih država svijeta zaista temelji na načelima

neoliberalizma, temeljila bi se na niskim zaduženjima, porezima i uravnoteženim

proračunima, što ipak nije slučaj jer su državne intervencije u SAD-u, ali i u europskim

državama, povećale javne dugove, bez pokrića od prihoda (Centar za javne politike i

ekonomske analize).

Grafikon 2 prikazuje ukupan javni dug SAD-a, Njemačke, Grčke i Hrvatske u

razdoblju od 1995. do 2014. godine. Može se uočiti da bez obzira na razvijenost zemlje

javni dug ima tendenciju rasta kod svake države. Porast javnog duga posebno je uočljiv

u godinama koje su uslijedile nakon ekonomske krize 2008. godine.

Grafikon 2. Ukupan javni dug u odabranim zemljama od 1995. do 2014. godine

Izvor: Izrada studenta na temelju podataka sa OECD-a (Organization for

Economic Cooperation and Development), 2015.

Prema tome, vidljivo je da je neoliberalizam zaista složen pojam. U provođenju

neoliberalnih načela u praksi postoje protivnici i pobornici. Iako postoje argumenti

prema kojima su za krizu neoliberalizma krive vlade država zbog svojih intervencija te

argumenti prema kojima je za tu krizu kriva neoliberalna doktrina, vjerojatnije je da su

0

20

40

60

80

100

120

140

160

180

200

199

5

199

6

199

7

199

8

199

9

200

0

200

1

200

2

200

3

200

4

200

5

200

6

200

7

200

8

200

9

201

0

201

1

201

2

201

3

SAD

Njemačka

Grčka

Hrvatska

24

glavni krivci države te njihova fiskalna politika koja nije u skladu s neoliberalnim

načelima. Ono što se svakako može zaključiti jest da su neoliberalna načela dobro

zamišljena u teoriji te da su ona ipak dominantne u retorici, odnosno u borbi ideja protiv

slabijih alternativa, unatoč tome što ih je teško provesti te što su politički izrazito

nepopularne. Stoga se one trebaju provoditi u praksi, ali na način kako je to i

zamišljeno. Praksa je do sada bila daleko od idealnog, a vjerojatno ne bi bila ni idealna

ako se sve ideje neoliberalizma u potpunosti i uspiju provesti u praksi, jer idealno ipak

ne postoji. Međutim, kriza koja je nastupila i situacija u svijetu ukazuju na činjenicu da

se nešto pod hitno mora učiniti i promijeniti jer je trenutno stanje alarmantno. S obzirom

na značajni zaokret neoliberalizma i njegovih temeljnih načela u praksi od kraja Drugog

svjetskog rata do današnjih dana može se postaviti pitanje u kojoj je mjeri

neoliberalizam još uvijek neoliberalizam, odnosno može li se još uvijek tvrditi da je

riječ o neoliberalizmu.

25

4. NEOLIBERALNI KONCEPT GLOBALIZACIJE

S obzirom na to da je u prethodnim poglavljima diplomskoga rada definiran

pojam globalizacije i neoliberalizma moguće je analizirati neoliberalni koncept

globalizacije, odnosno dominantnu poziciju toga koncepta, konceptualne promjene, kao

i utjecaj konzumerizma.

4.1. Dominantna pozicija neoliberalnog koncepta globalizacije

Iako se neoliberalizam i globalizacija ponekad poistovjećuju, neoliberalni

koncept globalizacije samo je jedno od mogućih, ali i najdominantniji i najprisutniji

koncept u razumijevanju globalizacije. Prema jednoj od brojnih definicija globalizacije

riječ je o dinamičnom procesu kojim su moderne socijalne strukture, kao što su

kapitalizam te filozofija racionalizma i liberalizma ovladale svijetom. Dakle, uz širi

društveni kontekst nastanka nove globalizacije u sklopu druge modernizacije svijeta,

neoliberalizam prevladava kao zadani politički obrazac globalizacije (Milardović,

2008). Neoliberalizam se u politici odnosi na stvaranje liberalne atmosfere za

gospodarski razvoj, dok se u ekonomiji odnosi na prepuštanje gospodarstva privatnom

sektoru, odnosno na slobodnoj trgovini sa što manje restrikcija. Neoliberalno je

shvaćanje da slobodno tržište ruši socijalne nepravde i podiže globalnu razinu

blagostanja. „Globalizirana ekonomija, prema tomu, djeluje tako da povećava

konkurentnost i smanjuje troškove proizvodnje od čega bi svi trebali imati koristi“

(Vidović, 2006: 133).

Prema neoliberalnom shvaćanju sile tržišta određuju i vode globalizaciju. Za

uspješno uključivanje u globalizacijske tokove neoliberali su zahtijevali ukidanje

državne propise i ograničenja koja utječu na kretanje novca, proizvoda, usluga i kapitala

među državama, smanjenje državnog vlasništva (posebno nad proizvodnjom) kroz

privatizaciju, redukciju državnih socijalnih izdataka te razvoj komercijalnih usluga

socijalne sigurnosti. Promoviranje neoliberalizma na globalnoj razini odvija se kroz

programe međunarodnih institucija, i to MMF-a, Svjetske banke i WTO-a, o čemu je

26

već bilo govora. Riječ je zapravo o programiranoj strukturi prilagođavanja globalnoj

politici i ekonomije sa zadanom ulogom međunarodnih institucija, što je bit

„Washingtonskog konsenzusa”. Taj se konsenzus temelji na deset tržišno usmjerenih

reformi koje su trebale pomoći državnim gospodarstvima koja su stagnirala da ponovno

privuku privatni kapital (Kesner-Škreb, 2004). Nesumnjivo je da je propagiranje

neoliberalnih ideja globalizacije iz ovako jakih centara moći, kao što su navedene

međunarodne institucije, „utjecalo na općeprihvaćenost ovako koncepta kao

samorazumljivog i neupitnog, stvarajući time najjaču ideološku konstrukciju u

suvremenom svijetu“ (Vidović, 2006: 132).

4.2. Konceptualne promjene i konzumerizam koji mijenja svijet

Kako je već prethodno istaknuto, neoliberalna globalizacija doživjela je zaokret

u odnosu na ideje koje su se propagirale sredinom prošlog stoljeća. Osnovni je cilj

neoliberalne globalizacije bio ukidanje granica i omogućavanje slobodne trgovine,

postizanje jednakosti u društvu te smanjenje intervencija države i njezine kontrole nad

pojedincima i poduzećima. Međutim, neoliberalna globalizacija koja je danas na snazi

nešto je posve drugačije. Naime, neoliberalna globalizacija dovela je do toga da se na

prvom mjesto stavlja stjecanje profita, ali stjecanje profita bez obzira na posljedice

takvog bogaćenja na druge države koje, suprotno idejama neoliberalne globalizacije, ne

samo da ne doživljavaju gospodarski razvoj, već propast vlastitog gospodarstva i

siromašenje stanovništva. Neoliberalne globalizacija odvaja se od nacionalnih politika i

lokalnih problema, što je svakako pozitivno, ali se odvojila i od realne ekonomije kojoj

je zapravo trebala služiti. „Takva neregulirana globalna financijska ekonomija dovela je

do pojave novih rizika, novih nejednakosti i neravnoteža, kao i do dodatnog povećanja

imovinske razlike između bogatih i siromašnih. Tako se industrijski kapitalizam, koji je

pomirivao interese rada i kapitala, prometnuo u financijski superkapitalizam prevlasti

novca nad ljudima i resursima“ (Santini i Bebek, 2009: 295).

Kultura neoliberalnoga kapitalizma jest potrošačka kultura. Suvremena

potrošačka kultura i konzumerizam, kao dominantna ideologija suvremenoga

kapitalizma, temelje se na načelima tržišne kompetitivnosti i ideji stalnoga

27

gospodarskog rasta, što znači povećanu potrošnju. U konzumerizmu se događa

paradoks, pa umjesto da tržište služi ljudima, potrošači počinju služiti tržištu. Nekoć su

se članovi društva identificirali kao proizvođači, a danas se na njih gleda isključivo kao

na potrošače. Sloboda pojedinca svela se na to da, iako je pojedinac slobodan podariti

životu smisao koji želi, smisao njegovu životu zapravo pridaje beskonačno uvećavanje

potrošnje (Jašović, 2005). Neoliberalni kapitalizam jest orijentiran prema kratkoročnom

profitu malobrojnih, umjesto da je usmjeren na dugoročnu dobrobit mnogih.

Malobrojne predstavljaju multinacionalna poduzeća koja permanentno održavaju

rastuću potražnju vlastitih proizvoda. „Neprestano lansiranje novih proizvoda, koje

izbacuje iz mode robu kojom je tržište trenutno zasićeno, postalo je globalna strategija

svjetskog privrednog stroja, a konzumerizam favorizirani životni stil“ (Bebek i Santini,

2009: 299). Konzumerizam je od marketinga globaliziranog kapitalističkog sustava

prerastao u ideologiju koja je poticala potrošače da troše iznad svoje platežne moći i da

se orijentiraju isključivo na vanjski izgled i imidž. Iako su neke strane neoliberalne

globalizacije, kao što je razvoj znanosti i tehnologije, povećanje prosječnog životnog

standarda, širenje demokracije u svijetu, povećanje ženskih prava i slično, cijena koju

društvo plaća za te pozitivne aspekte je previsoka. Umreženom je pojedincu život lakši,

ali se postavlja pitanje može li umreženi pojedinac koji je otuđen od društva i bez

obitelji proizvesti društvo koje može garantirati opstanak pojedinca, ali i širih slojeva

društva (Bebek i Santini, 2009).

Kompetitivnoj globalizaciji, u okviru koje se tržišni interesi stavljaju iznad

ljudskih, treba suprotstaviti moguću globalizaciju solidarnosti. Rješenje kompetetivne

globalizacije nudi se u tome da građani ojačaju kontrolu nad državom i tržištem te da se

postigne ekonomski održiva proizvodnja i potrošnja (Čolić, 2013).

Prema svemu što je prethodno istaknuto, vidljivo je da tržište ne može biti bez

nikakve kontrole ili da bi kontrola trebala biti tek minimalna. Međutim, rješenje prema

kojem bi država trebala preuzeti kontrolu nad tržištem također nije rješenje koje je

garancija uklanjanja ili ublažavanja negativnih globalizacijskih procesa jer i državu

vode određeni ljudi i ona je sama pod kontrolom pojedinaca i poduzeća. Osim toga, i

država ima vlastite interese, pa zapravo nijedna strana nije dovoljno objektivna da ne bi

nastojala izvući neku korist za sebe, odnosno veću korist za sebe nego za pojedince.

28

5. UTJECAJ NA TRANSFORMACIJU DRUŠTVA I DRŽAVA

Posljedice neoliberalne globalizacije su brojne, kako pozitivne, tako i negativne.

Neosporno je da je neoliberalna globalizacija uvelike utjecala na društvo i na državu. U

ovom će se poglavlju rada prikazati kako je neoliberalna globalizacija transformirala

društvo i državu, posebno države u tranziciji i nerazvijene države jer je na njih

neoliberalna globalizacija najviše utjecala, i to pretežno negativno.

5.1. Odnos tržišta i slobode

Neoliberalna globalizacija odnosi se na slobodu pojedinca i poduzeća da

svojevoljno iniciraju razmjenu s pojedincima i poduzećima u drugim zemljama.

Neoliberalizam je ideologija i filozofija zasnovana na vrijednostima klasičnog

liberalizma. U skladu s načelima neoliberalne globalizacije da je tržište slobodno i

otvoreno, odnosno prepušteno privatnom sektoru, a da država što manje intervenira.

Neoliberalizam nastoji ukloniti nacionalne granice kako bi se slobodno kretali roba,

usluge i kapital. Pojedinci i tržište trebali bi imati slobodu povećavanja svojih

ekonomskih interesa. Tržište bi trebalo biti otvoreno i natjecateljski nastrojeno kako bi

se stimulirale inovacije i ekonomski rast. Neoliberalna globalizacija ima konkretne

gospodarske posljedice na društvo. U središtu je neoliberalne globalizacije

individualizacija umjesto društvene solidarnosti. Prednost se daje slobodnom tržištu i

poduzetništvu kao automatskom regulatoru ekonomskih i društvenih procesa.

Efekti globalizacije odnose se na formiranje globalnog zajedničkog tržišta,

baziranog na slobodnoj razmjeni dobara i kapitala. Proizvodi multinacionalnih

kompanija plasiraju se na globalno tržište. Smanjivanjem troškova prijevoza i

komunikacija srušene su zapreke za slobodan tijek robe, usluga, kapitala, znanja i ljudi

izvan granica pojedine zemlje. Slobodna trgovina osigurava efikasniju alokaciju resursa

sa svim zemljama uključenim u beneficiranu trgovinu. Međutim, slobodna

međunarodna trgovina trebala bi jednako koristiti svim državama, bez obzira na stupanj

njihove ekonomske razvijenosti, ali praksa je pokazala suprotno (Mesarić, 2007). U

29

neoliberalnoj globalizaciji kakva je vidljiva danas država nije izgubila ulogu u pogledu

ekonomije kao što je trebala u skladu s načelima neoliberalizma. Naprotiv, samo snažne

i dobro organizirane i razvijene države opstaju u međunarodnim odnosima i na

globalnom tržištu, dok slabe države i slaba društva postaju žrtve, egzistirajući na

psihologiji pomoći. Prema tome, neoliberalna globalizacija ne utječe na nacionalne

suverenitete moćnih država, već onih malih, ekonomsko slabih i neorganiziranih država

(Bebek i Santini 2009). O utjecaju neoliberalne globalizacije na male, ekonomsko slabe

i neorganizirane države, kao što su tranzicijske zemlje i siromašne zemlje bit će više

govora u nastavku rada.

Nadalje, istaknuto je da je krilatica neoliberalne globalizacije TINA, odnosno

model tržišnog društva ili tržišnog fundamentalizma koji isključuje sve druge modele

tržišnog društva osim globalnog kapitalizma. Međutim, TINA nije u duhu slobode i

liberalne tradicije jer isključuje alternativu (Milardović, 2008). Jedini mogući put koji se

nudi jest neoliberalna globalizacija. To je u suprotnosti s neoliberalnim načelima jer

neoliberalizam u sebi sadrži slobodu i pravo izbora, što TINA ne nudi.

Unatoč tome što je bila zamišljena kao ekonomski model koji će unaprijediti

društvo, posebno one države kojima je potrebna pomoć te da će dovesti do smanjenja

socijalnih razlika neoliberalna globalizacije ima negativne posljedice na društvo, koje se

očituju u povećavanju društvene nejednakosti, smanjenju socijalne kohezije društva,

povećavanju stupnja socijalne isključenosti i poticanju društvene napetosti i sukoba. Da

bi proces neoliberalne globalizacije uspio tada neoliberalna globalizacija treba pozitivno

djelovati na sve, na siromašne i na bogate, mora omogućiti društvenu pravdu i jednakost

te gospodarski napredak i otvoreni dijalog. Taj proces treba biti usmjeren prema općem

dobru, razvoju i napretku za najsiromašnije, a ne samo prema krupnom kapitalu

(Chossudovsky, 2008).

5.2. „Minimalna država“ i kontekst „međunarodne“ države

Liberalizam se protivi socijalnoj državi blagostanja, a zastupa minimalnu državu

koja ustavnopravno regulira tržišne odnose te zaprečuje njihovo kršenje (Kukoč, 2008).

Robert Nozick ističe da je „minimalna država“ isključivo opravdana kada je

30

„ograničena na uske funkcije zaštite od nasilja, krađe, prevare, nepoštivanja ugovora i

sličnog; (...) svaka država sa širim ovlastima od spomenutih krši prava osoba da ih se ne

prisiljava činiti neke stvari te da je stoga neopravdana“ (Nozick, 2003 prema Čakardić,

2006: 856). No, kako bilo, s jednu se strane dokida koncept nacionalne države, dok se s

druge strane kao cilj postavlja ideja o izgradnji međunarodne naddržave (Čakardić

2006).

S razvojem neoliberalne globalizacije opada broj političkih instrumenata koji

stoje na raspolaganju vladama te njihova djelotvornost u nadziranju granica, što je

posljedica gubljenja pograničnih kontrola koje su služile ograničavanju prometa roba i

usluga, proizvodnih faktora i tehnologije te ideja i kulturne razmjene. Kako bi se

svladali destabilizirajući čimbenici koji prate međupovezanost, države su se politički

integrirale s drugim državama (primjer je Europska unija) te pojačati multilateralne

pregovore i sporazume. Rezultat su brojne ustanove i organizacije kojima je položen

temelj za globalno upravljanje te nova globalna politika koja je stvorila okvir u kojem

se i preko kojega se redefiniraju prava i obveze te ovlasti država. Tako država zapravo

nastavlja s obavljanjem funkcija neodrživih u „izolaciji od globalnih ili regionalnih

odnosa i procesa“ (Čakardić, 2006: 856).

Kao posljedica formalne vlasti države i stvarnog sustava proizvodnje, razdiobe i

razmjene nastaju određene neusklađenosti. Jedna od tih neusklađenosti jest svjetska

ekonomija, druga su međunarodne organizacije treća međunarodno pravo, a četvrta se

neusklađenost odnosi na hegemonijske sile i blokove. Te neusklađenosti ukazuju na

„promjenjive tipove moći“ te ograničenja koja preoblikuju političku vlast povezanu s

nacionalnom državom. Očito je da je došlo do „internacionalizacije“ lokalnih djelatnosti

i do većeg stupnja odlučivanja u međunarodnim okvirima (Held, 1997; prema Čakardić,

2006: 857).

S obzirom na problematiku otvorenosti, odnosno zatvorenosti, nameću se dvije

danosti. Prva se odnosi na „ponašanje informacijskih snaga, sa svim mogućim

individualnim prigovorima kao protu-informacijama s pozicija nemoći“, a druga na to

da u demokratski strukturiranim društvima još uvijek postoji „rascjep između

zajamčene otvorenosti u pravnoj državi i politički nezajamčene učinkovitosti kritike,

mjereno razlikom između opsega slobode i stupnja obvezatnosti demokratskog

31

prigovora, javnog mnijenja ili znanstvene protuinformacije s pozicije moći“ (Čakardić,

2006: 857).

5.3. Neoliberalni kapitalizam – socijalističko gospodarstvo

Neoliberalni kapitalizam jest ekonomski sustav utemeljen na slobodnom tržištu

bez državne kontrole koji se protivi subvencijama, porezima i elementima socijalne

države. Takav se kapitalizam obračunava s konkurentskim modelom socijalizmom.

Devedesetih godina prošlog stoljeća su društvene i ekonomske promjene u

svijetu dovele do pada socijalističkih država te njihovih gospodarskih sustava i doktrina,

pa se u tim državama mogao uspostaviti neoliberalni kapitalizam. Tada se zemljama

srednje i istočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza savjetovala „brza pretvorba

državnoga u privatno vlasništvo i uvođenje tržišnog formiranja cijena“, opisujući ih kao

potrebnim mjerama za ekonomsku transformaciju (Baletić i Budak, 2007: 805).

Nametanje kapitalizma u tim državama ne može se sagledati bez osvrtanja na „socijalne

fenomene i ekonomske procese tranzicije i globalizacije te njihovog komplementarnog,

simbiotičkog odnosa s neoliberalnom ekonomskom dogmom, složeni odnos koji je

neoliberalnu viziju i po njoj ozbiljnu inačicu kapitalizma učinio uspješnim izvoznim

proizvodom u odnosu na bivše socijalističke zemlje“ (Jovanović i Eškinja, 2008: 942-

943).

Formiranje neoliberalnog koncepta kapitalističkog ekonomskog sustava u praksi

posebno dolazi do izražaja u razvoju tehnologija, i to prije svega informatičkih, u

razvoju tehničkih dostignuća u prometu i prijevozu, slabljenju državnih regulativa i

ukidanju administrativno-ekonomskih prepreka u slobodnijem prometu roba, usluga i

kapitala izvan državnih granica. Otvorena gospodarstva ili ekonomije očituju se kroz

„otvorenost na tržištu dobara kao mogućnost izbora potrošača i proizvođača između

domaćih i inozemnih dobara, otvorenost na financijskim tržištima kao mogućnost

financijskih investitora izabrati između domaće i inozemne financijske imovine te

otvorenost na tržištu proizvodnih faktora kao mogućnost poduzeća u izboru gdje će

locirati svoju proizvodnju i mogućnost radnika izabrati gdje će raditi“ (Jovanović i

Eškinja, 2008: 944). U tim gospodarstvima „dominira sloboda mobilnosti kapitala,

32

sloboda kretanja roba i usluga“, a danas i sveprisutnija „sloboda kretanja radnika“,

vidljivo je da je neoliberalni kapitalizam zaista usvojen globalno (Jovanović i Eškinja,

2008).

U tako opisanim uvjetima najrazvijenije države svijeta pokušavaju iskoristiti

globalizacijski fenomen vođenjem nacionalnih ekonomskih politika koje se ogledaju u

privatizaciji i deregulaciji u javnom sektoru restriktivnoj fiskalnoj politici, borbi protiv

inflacije manjem iznosu socijalnih transfera, slabljenju položaja radnika i sindikata.

Međutim, istodobno se neoliberalni ekonomski model nastoji etablirati širom svijeta,

posebno u onim državama kroje prolaze kroz tranzicijske gospodarsko-socijalne

procese. Na tom je mjestu neizbježno u čitav problem uvesti institucionalni trenutak jer

kada je riječ o ravnoteži utjecaja i alokaciji resursa na razini ekonomskih aktivnosti

potrebno je što više odmaknuti od državnog upliva, a što je više izložiti utjecaju tržišta i

time ojačati privatne gospodarske subjekte. Zahvaljujući globalizacijskom procesu

stvoreno je globalno tržište bez nadzora, nameta i prepreka države koja je štitila ideje

kao što su država blagostanja, snažno socijalno zakonodavstvo ili visok stupanj

sindikalne gustoće (Jovanović i Eškinja, 2008).

5.4. Institucionalna neoliberalizacija ekonomskih politika

Već je istaknuto da su glavne institucije zadužene za provedbu neoliberalizacije

ekonomskih prilika MMF, Svjetska banka i WTO. Te su države trebale pomoći

siromašnim zemljama i zemljama u tranziciji. Međutim, rješenja koje su međunarodne

institucije nudile nisu se pokazala uspješnima u zemljama u razvoju ni u državama koje

su već bile u krizi. Naprotiv, rješenja međunarodnih financijskih institucija dovela su do

pojave gladi kao svjetskog problema te do sve većih dugova kojima bogati kontroliraju

siromašne (Karlić, 2009).

MMF i Svjetska banka ocjenjuju samo provedbu svojih preporuka u siromašnim

zemljama i zemljama u tranziciji, a ne ishod svojih preporuka. Raspravlja se o tome je li

neka politika provedena, a ne je li bila ispravna, odnosno kakva posljedice je imala

njezina provedba. Kao primjer za to može se istaknuti provođenje privatizacije. Zemlje

koje su brzo provodile privatizaciju dobivale su visoke ocjene, no ta privatizacija često

33

nije donijela obećani boljitak (Stiglitz, 2004). Nadalje, MMF bi se trebao savjetovati sa

širokim krugom ljudi unutar zemlje dok radi svoje procjene i oblikuje svoj program.

Očito je da će ljudi koji žive u određenoj zemlji bolje poznavati probleme te zemlje

nego zaposlenici MMF-a. Kad je riječ o programima koje treba provesti zemlja u kojoj

se taj program provodi mora stajati iza njega, a takva suglasnost temelji se na širokom

konsenzusu. U nekoliko navrata Svjetska banka je uspjela provesti konsenzus i takvi

slučajevi se ubrajaju u uspješnije primjere ekonomske stablilizacije. Isto tako, uvjeti

koji se postavljaju državama kojima MMF i Svjetska banka pružaju pomoć često su

političke prirode. Ako zemlje imaju osjećaj da su im reforme nametnute one neće raditi

na njihovoj provedbi. Također, zemlje u razvoju koje su bile prisiljene na probođenje

neoliberalne globalizacije uništile su domaće proizvodne grane koje se nisu mogle

natjecati s uvoznim proizvodima. Libaralizacija trgovine trebala bi povećati prihode

neke zemlje na način da se prisili gospodarstvo da resurse koji se neučinkovito

iskorištavaju prebaci u one grane koje ih mogu učinkovitije upotrijebiti, a ne na način da

se uništavaju postojeće gospodarske grane (Stiglitz, 2004).

Navedene financijske institucije nerijetko zadužuju male države u svojim

bankama kako bi na njima zarađivale velike svote novca. One su ograničene na

monetarnu stabilnost, bez obzira na dugoročne razvojno-ekonomske i socijalne

posljedice država kojima pomažu (Mesarić, 2007). Međutim, rješenja međunarodnih

financijskih institucija nisu dala pozitivne rezultate. Te su međunarodne institucije

djelovale kao „neposredni zagovornici ekonomskih i poslovnih interesa gospodarski

najznačajnijih i financijski najmoćnijih multinacionalnih korporacija najrazvijenijih

država svijeta koje su zahvaljujući neoliberalnom receptu i u skladu s njim, upravljanim

nacionalnim ekonomskim politikama tranzicijskih država, dobili mogućnost

maksimiziranja profita na povijesno nikad većem globalnom tržištu“ (Jovanović i

Eškinja, 2008: 947).

Svakako je potrebno uzeti u obzir i da svjetska javnost negativno percipira

neoliberalni kapitalizam i navedene međunarodne institucije, prvenstveno velikog broja

stanovnika zemalja sa srednjim i niskim dohotkom na svjetskoj razini, odnosno onih

stanovnika čiji je ekonomski i socijalni standard trebalo poboljšati prema ekonomskom

konceptu koji predvode vodeće međunarodne institucije. Nije se dogodilo poboljšanje

ekonomskog i socijalnog standarda, već upravo suprotno. Osim porasta siromaštva,

34

javila se i kriza neoliberalizma koja je jasno pokazala koliko su se međunarodne

institucije udaljile od svog prvotnog osnivačkog cilja prema kojem su trebale djelovati

kao regulatori i čimbenici stabilnosti, izvor financijske pomoći, osiguravatelji

međunarodne trgovine te globalni zagovornici neoliberalne ekonomske politike

(Jovanović i Eškinja, 2008).

Prema tome, koncept neoliberalizma uvelike se promijenio od kraja Drugog

svjetskog rata kada su liberalne ideje ponovno zaživjele pa sve do današnjih dana, što je

vidljivo u promjeni osnovnog cilja međunarodnih institucija koji su glavni zagovornici i

provoditelji neoliberalnih ideja u praksi. Osnovni cilj tih međunarodnih institucija

pomaknut je s pružanja financijske pomoći tranzicijskim i siromašnim državama na

povećanje kapitala i osiguravanje nesmetanog poslovanja multinacionalnih kompanija

koje su u posljednjih pola stoljeća i najviše profitirale.

Nametanje vođenja specifične ekonomske politike, u ovom slučaju neoliberalne

globalizacije, od jedne države ili skupine država preko njihovih ekonomski najmoćnijih

financijskih i poslovnih subjekata prema drugim državama označilo bi povratak na

prevladane neoimperijalističke težnje, što je politički i civilizacijski bilo neprihvatljivo.

Ipak, u ovom se slučaju to dogodilo, što jasno upućuje na činjenicu da su se

međunarodne organizacije uvelike udaljile od svojih prvotnih ciljeva. Pritom

„paradoksalna situacija (...) postaje društvena stvarnost globalnog neoliberalnog

kapitalizma, gdje umjesto svijeta u kojem nacionalne politike upravljaju gospodarskim

silama, izvannacionalne ekonomske sile diktiraju nacionalne gospodarske politike“

(Jovanović i Eškinja, 2008: 947).

5.5. Utjecaj na zemlje u tranziciji

Neoliberalna globalizacija posebno je utjecala na tranzicijske države koje su

nastale nakon raspada socijalističkih političkih i ekonomskih sustava. Raspad

Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta omogućio je SAD-u kao predvodniku

neoliberalne globalizacije, da u tim državama nametne ekonomski model koji služi

interesima međunarodnoga financijskoga kapitala i multinacionalnih poduzeća.

35

„Neizbježna je posljedica takvoga modela globalizacije produbljivanje jaza između

malobrojnih dobitnika i ogromnoga broja gubitnika globalizacije“ (Mesarić, 2007: 369).

Države na koje je posebno utjecala neoliberalne globalizacija jesu države koje u

socijalističkom sustavu nisu ostvarivale željeni ekonomski rast, koje su imale velike

deficite te koje je mučila inflacija i niska produktivna ekonomija. Problem tih država u

tranziciji krajem 20. stoljeća odnosio se na potrebu za krupnim, ali potrebnim,

strukturnim promjenama u ekonomskoj sferi društvenog života kako bi ekonomije tih

država bile što uspješnije i kako bi se efikasnije prilagodile novoj globalnoj ekonomskoj

paradigmi (Jovanović i Eškinja, 2008).

Zasigurno je jedna od najtežih posljedica prelaska iz socijalističkog u

kapitalistički način gospodarskog privređivanja i globalizacije jest stagnacijska i nova

strukturalna nezaposlenost koja se gotovo bez iznimke pojavila u svim tranzicijskim

državama. Razlog povećanju nezaposlenosti je izmjena društveno-ekonomskog sustava

jer su u socijalizmu poduzeća imala ulogu osiguranja od nezaposlenosti, pa su

zapošljavala radnike i kad nisu imala dovoljno posla za sve zaposlene. Prijelazom iz

sustava ograničenih resursa na sustav ograničene potražnje mnogi zaposleni u nabavnim

odjelima i proizvodnji su postali suvišni. Osim toga, raspadom istočnoeuropskog pakta1

i slomom sovjetske privrede došlo je do gubitka tržišta za ostale zemlje članice, zbog

čega je nakon 1989. godine smanjena njihova industrijska proizvodnja (Dujšin, 1999).

Tranzicijske su države za velike strukturne promjene, pokrivanje proračunskih

deficita te smirivanje socijalno-političkih kriza trebale velike iznose kapitala, a kako one

same nisu imale dovoljno kapitala, posezale su za kreditima međunarodnih institucija

kao što su MMF i Svjetska banka. Već je istaknuto da su te međunarodne institucije

znale da je tim državama itekako potreban kapital koji su tražile, pa su takvu situaciju

iskorištavale na način da su uvjetovale ekonomsku politiku tih država. Naravno da su

međunarodne institucije željele kontrolirati kamo odlazi pozajmljeni kapital, ali najveća

kritika se upućuje na činjenicu da MMF i Svjetska banka nisu uvažavale specifičnosti

zatečenog ekonomskog stanja te nisu u obziru uzimale buduće razvojne potencijale

pojedine zemlje. Zbog toga se nameće zaključak da je temeljni cilj navedenih

međunarodnih institucija bio afirmiranje neoliberalnog ekonomskog modela na

globalnoj razini koji će tim međunarodnim institucijama donijeti značajnu ekonomsku

korist, bez obzira na negativne posljedice za zemlje koje su zatražile financijsku pomoć

36

(Jovanović i Eškinja, 2008). Globalizacija financijskih tržišta, koja se dogodila u

tranzicijskim zemljama kao što Češka, Slovačka, Slovenija i Hrvatska, dovela je do

narušavanja stabilnosti monetarnog sustava u tim državama i do bijega kapitala, o čemu

će posebno biti riječi u sljedećem poglavlju rada.

Primjer tranzicijske države na kojoj se može demonstrirati utjecaj globalizacije

jest Republika Hrvatska. Hrvatska nije dobro podnijela prijelaz iz socijalističkog u

kapitalističko društvo, odnosno liberalizaciju i privatizaciju, što se može vidjeti u

nestajanju srednje klase i povećavanju broja siromašnih, te bogaćenju onih koji su bili

imućni. Za razliku od socijalizma gdje je postojala socijalna sigurnost, u kapitalističkom

društvu u Republici Hrvatskoj takva je sigurnost stavljena pod upitnik. Sve je više

nezaposlenih, a veliki broj osoba koje su zaposlene ne primaju plaću za svoj rad. Naime,

nakon pada socijalizma u Hrvatskoj i u drugim državama bivše Jugoslavije te drugim

državama istočne Europe ostvariti moderno liberalno društvo bilo je ono čemu su te

države počele težiti, a kako bi to postigle te su bivše socijalističke države, među kojima

i Hrvatska, nastojale oponašati zapadnjački model jer nisu imale dovoljno iskustva ni

znanja da uvide kako zapadnjački model nije odgovarajući za njih. Tri su razdoblja u

razvoju hrvatskog modela nacionalnog kapitalizma. Prvo je razdoblje trajalo od 1989.

do listopada 1993. godine, kada se pojavila prilika za stvaranje ortačkog kapitalizma.

Poduzeća više nisu mogla trgovati na nekadašnjem jugoslavenskom tržištu jer je ono

postao znatno veće, zbog čega je uslijedio šok. Liberalizacija je bila brza, a

institucionalne promjene nisu mogle pratiti promjene na ekonomskom planu. Ono što se

značajno povećalo u tom razdoblju jest uvoz u zemlju, a ne izvoz iz zemlje. Na to su

djelomično utjecale u ratne prilike u državi, zbog čega je velikom broju poduzeća bilo

teško poslovati tako da ostvaruju poslovne prihode. S druge strane, određeni broj

pojedinaca se upravo zbog ratnih prilika i nesređenih institucionalnih okvira uspio

obogatiti u tom razdoblju (Radošević, 2010).

Drugo razdoblje, koje je potrajalo do 1997., odnosno do 1998. godine, razdoblje

je u kojem se ortački kapitalizam institucionalizirao i u kojem su prisutne jake

populističke tendencije. U tom je razdoblju uspostavljen određeni institucionalni okvir,

ali je zakazala provedba tih zakona (Radošević, 2010).

37

Treće razdoblje potrajalo je do početka 2000. godine, a to je razdoblje koje

karakterizira neuspjela konsolidacija, kriza akumulacije i kriza legitimacije te

fragmentacija modela nacionalnog kapitalizma (Radošević, 2010).

Prilike u državi tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća dovele su do toga da

je u hrvatskom društvu društvena nejednakost prisutna više nego ikada. Iako je od 1994.

do 1998. godine u državi postignut značajni gospodarski rast, čak 80 % Hrvata smatra

da su siromašni, što je „indikator dubokog nezadovoljstva među stanovništvom“ i što

„odražava negativan utjecaj rastuće nejednakosti na blagostanje“ (Radošević, 2010: 95).

Kako globalizacija utječe na zemlje u tranziciji opisao je Joseph Stiglitz, jedan

od najvećih kritičara globalizacije u tekstu nazvanom Četiri koraka do prokletstva. Prvi

je korak da se od vlada država zahtijeva privatizacija ključnih javnih tvrtki i ključnih

industrijskih poduzeća. Vlade tranzicijskih država bespogovorno ispunjavaju takve

zahtjeve MMF-a bez razmišljanja o dalekosežnim posljedicama. Drugi je korak

liberalizacija tržišta kapitala, čime se omogućuje kapitalu ulazak i izlazak iz države, ali

zapravo se u praksi događa da mnogo više kapitala izlazi iz države nego što u nju ulazi.

Kako bi se kapital vratio u državu MMF zahtijeva od vlada država u tranziciji koje su se

našle u takvoj situaciji da drastično povećaju kamatne stope (od 30 do 80 %), čime će se

špekulanti privući na povrat kapitala u državu. Međutim, posljedica toga je razaranje

industrijske proizvodnje i isušivanje državne blagajne. Sljedeći je korak tržišno

određivanje cijena, što znači povećanje cijena hrane, energenata, vode i ostalih

komunalnih usluga, uz pad plaća i mirovina. Završni od četiri koraka na putu do

prokletstva jest izazivanje nemira u državi, čime se ruše cijene nekretnina i prirodnih

bogatstava koja se počinju panično rasprodavati (Palast, 2001). S obzirom na ono što

navodi Stiglitz, Hrvatsku su već zadesila prva od tri koraka na putu do prokletstva, a

ono što bi se, prema Stiglitzovu konceptu trebalo dogoditi, jest četvrti korak. Njavro i

Botrić (2011), analizirajući probleme u hrvatskom gospodarstvu, ističu da je Hrvatska

ipak bila u nešto povoljnijem položaju od drugih tranzicijskih država jer je u svoj

gospodarski sustav implementirala neke elemente tržišta, ali je ipak otežavajući

čimbenik bio Domovinski rat koji je započeo kada i tranzicija.

Jedna od rijetkih zemalja u tranziciji kojoj je globalizacija u protekla dva

desetljeća donijela znatno više pozitivnih nego negativnih posljedica jest Kina. Riječ je

o državi koja je veliki dio svog brojnog stanovništva uspjela osloboditi siromaštva

38

zahvaljujući posebnim okolnostima, koje se očituju u veličini države i njezina tržišta,

odlučnosti i sposobnosti njezine političke elite u pokretanju i upravljanju ubrzanim

gospodarskim razvitkom, postupnoj liberalizaciji i privatizaciji gospodarskoga života uz

državno usmjeravanje i reguliranje, otvaranju vrata stranome kapitalu uz zabranu

priljeva spekulativnog kapitala i uz učinkovitu kontrolu financijskih i monetarnih

tijekova te u zadržavanju glavnih poluga razvitka u državnim, odnosno u paradržavnim

rukama (banke i ključne korporacije ostale su u javnom vlasništvu, a one su glavni

dinamički čimbenik razvitka). Osim toga, potrebno je napomenuti da su Kina i druge

istočnoazijske zemlje kada su zapale u krizu 1997. godine odbile poslušati savjete

MMF-a i smanjiti socijalne rashode jer su shvatile da su socijalni aspekti razvitka

itekako važni. Takva razvojna politika dovela je do porasta BDP-a u Kini za 9,5 % od

1981. do 2005. godine. S druge strane, latinskoameričke države, koje su slijedile savjete

MMF-a tijekom osamdesetih i devedesetih godina doživjele su stagnaciju. Upravo to se

dogodilo i tranzicijskim državama, gdje se ističe Rusija u kojoj je tijekom devedesetih

godina (točnije u razdoblju od 1990. do 2000. godine) dohodak po stanovniku pao za 40

%. Godine 2000. Rusija je imala dvije trećine BDP-a iz 1989. godine, a Poljska,

Mađarska, Slovenija i Slovačka iste su godine imale BDP kao i prije neuspjele

ekonomske pretvorbe koju je vodio MMF. To je rezultat brze, nepromišljene i

neplanirane liberalizacije i privatizacije prema preporukama MMF-a (Maravić, 2011).

Prema svemu što je prethodno istaknuto vidljivo je da je utjecaj neoliberalne

globalizacije na transformaciju društva i država značajan i kompleksan. Neoliberalna

globalizacija najviše je pogodovala najrazvijenijim državama svijeta i multinacionalnim

kompanijama koje su od bogatih postale još bogatije, dok je pretežno nepovoljno

utjecala na tranzicijske države i na siromašne zemlje koje su postale siromašnije nego

što su bile. Na društvo je uglavnom neoliberalna globalizacija djelovala negativno jer se

pojedinac nije uspio obogatiti. Iako je globalizacija donijela brzinu u širenju vijesti i

napredak tehnologije i znanosti, konzumeristička kultura i trošenje iznad svojih

mogućnosti, kao i skupoća samog života, odnosno osnovnih proizvoda dovela je do

siromaštva brojne ljude, posebno one u afričkim državama koji doslovno umiru od

gladi.

Međutim, unatoč pogreškama, bez pomoći Zapada propast malih zemalja je

neizbježna. Obveza je bogatih zemalja svijeta kao bivših kolonijalnih vladara i njihovih

39

vlada da preko MMF-a, Svjetske banke te svih ostalih fondova i organizacija potaknu

razvoj manjih siromašnih zemalja, zemalja u tranziciji i u razvoju.

40

6. INSTRUMENTALIZACIJA NEOLIBERALNOG EKONOMSKOG

MODELA

Neoliberalizam nije uspio zaustaviti siromaštvo i glad svjetskog stanovništva.

Naprotiv, ti su se problemi samo pogoršali. Osim toga, kao problem se pokazao i bijeg

kapitala.

6.1. Glad kao svjetski problem

Jedan je od najvećih gospodarskih problema današnjice, uz krizu energenata,

glad i neishranjenost velikog broja stanovništva, posebno u državama Trećeg svijeta

(Jovanović i Eškinja, 2008). Riječ je o državama koje su zbog loših političkih i

gospodarskih odluka iz prošlosti danas nekonkurentne na globalnom tržištu te im je

potrebna pomoć najrazvijenijih zemalja svijeta. U tu svrhu djeluje MMF koji u suradnji

sa Svjetskom bankom nadgleda situaciju u tim zemljama, pruža financijsku potporu i

svojim preporukama usmjerava čelništvo tih zemalja u provođenju reformi, koje su,

prema stajalištu MMF-a i Svjetske banke, a to znači prema mišljenju Zapada, korisne i

potrebne kako bi se najsiromašnije zemlje mogle razvijati.

Nakon Drugog svjetskog rata te su države zatvorile svoja gospodarstva te se

izolirale od globalnog gospodarskog napretka i razvoja tehnologije. Stvorili su lokalne

skupe industrije koje se nisu mogle natjecati na međunarodnom tržištu, čak i da su to

htjele. Zatvorenost i nedostatak konkurencije u tim su državama uzrokovali

korumpiranost. Države Trećeg svijeta bile su posebno osjetljive na svoju teško stečenu

suverenost koju su u začetcima neoliberalne globalizacije i otvaranja tržište te

uklanjanja nacionalnih granica željele zaštititi, smatrajući da je ona u opasnosti. Te

države nisu bile izložene multinacionalnim kompanijama i otvorenoj međunarodnoj

trgovini. Politički su bile nesvrstane, a gospodarski samodovoljne (Sachs, 2007).

Paradoksalno je da su se „pored porasta svjetskog dohotka kakav nikada ranije

nije zabilježen, u posljednjih četvrt stoljeća siromaštvo i glad na zemaljskoj kugli

uvećali“ (Filipić, 2012: 96). Prema podatcima UN-a, na svijetu je oko 805 milijuna

41

gladnog stanovništva. Zemlje Trećeg svijeta imaju nizak standard življenja, nerazvijenu

industriju i srednji ili nizak Indeks ljudskog razvoja (HDI). U ovim zemljama nizak je

prihod po glavi stanovnika, nizak je prihod od kapitala i rašireno je siromaštvo. Prema

podatcima Svjetske banke, u 2011. godini je nešto više od jedne milijarde ljudi na

svijetu, odnosno 17 % svjetske populacije živjelo s prihodom manjim od 1,25 američkih

dolara po danu (Svjetska banka, 2015).

Prema izvješću Međunarodnog instituta za politiku hrane i istraživanja (IFPRI),

Globalni indeks gladi (GHI) za 2014. godinu, GHI je najviši u Južnoj Aziji i dijelovima

Afrike južno od Sahare. Stupanj gladi je ekstremno alarmantan (GHI veći 30) ili

alarmantan (GHI između 20 i 30) u 16 država svijeta. Situacija je najkritičnija u

Burundiju i Eritreji, iznimno siromašnima afričkim zemljama (2014 Global Hunger

Index). U Republici Hrvatskoj je GHI niži od 5, što znači da je nizak.

Države u kojima je veliki broj stanovništva gladno ili neishranjeno nerazvijene

su zemlje u kojima je industrijska proizvodnja slaba, poljoprivredna proizvodnja

nezadovojavajuća zbog loših uvjeta i nedostatka tehnoloških inovacija, a stope nataliteta

i nezaposlenosti su visoke. Osim toga, u tim zemljama nema značajnih prirodnih

resursa. U nerazvijenim državama svijeta visoke ili izrazito visoke stope nataliteta

nastoje se smanjiti na različite načine, ali očito neuspješno. Mogućnosti odgoja i

obrazovanja u tim su državama loše, a vlada politička nestabilnost i korupcija

(Jovanović i Eškinja, 2008).

U Tablici 1 prikazan je broj siromašnih koji žive s prihodom manjim od 1,25

američkih dolara dnevno na regionalnoj i svjetskoj razini za 1990., 2005. i 2015.

godinu.

Tablica 1. Broj siromašnih koji žive s prohodom manjim od 1,25 dolara dnevno na

regionalnoj i svjetskoj razini za 1990., 2005. i 2015. godinu

Broj siromašnih u

milijunima

Stopa siromaštva u %

1990. 2005. 2015. 1990. 2005. 2015.

Istočna Azija i Pacifik 873,3 316,2 119,0 54,7 16,8 5,9

Europa i središnja Azija 9,7 17,3 5,8 2,0 3,7 1,2

Latinska Amerika i Karibi 49,6 45,1 29,1 11,3 8,2 4,7

42

Srednja, Istočna i Sjeverna

Afrika

9,7 11,0 4,8 4,3 3,6 1,3

Južna Azija 579,2 595,6 379,3 51,7 40,3 22,4

Subsaharska Afrika 295,7 388,4 344,7 57,6 50,9 35,8

Svijet ukupno 1,8166 1,3735 882,7 41,7 25,5 14,4

Izvor: Izrada studenta na temelju podataka Svjetske banke, 2015.

Osim toga, u svijetu je sve manje obradivog tla. Bez napretka znanosti te zaštite

obradiva tla od devastacije nije moguće očekivati porast proizvodnje hrane. Kriza

energenata također otežava situaciju (Haramija i sur., 2013). Zbog svega navedenoga

cijene hrane rastu. Naime, raste cijena energenata, a samim time i troškova prijevoza, a i

potražnja za hranom je daleko veća od ponude, pa tržište to iskorištava i diktira visoke

cijene hrane (Jovanović i Eškinja, 2008). S druge strane, najrazvijenije države svijeta, a

to su države sjeverne Amerike, sjeverne, srednje, dijelom istočne i posebno zapadne

Europe, Japan, Australija, Novi Zeland i Argentina (ukupno čine oko 38 % svjetske

populacije), imaju veoma nizak prirodni priraštaj populacije, ali i veoma razvijenu,

visokomehaniziranu poljodjelsku proizvodnju te veoma visoke prinose po jedinici

obradive površine. U tim državama ne samo da ne postoji problem gladi, nego su te

države najznačajniji izvoznici poljoprivrednih proizvoda na svjetskom tržištu

(Kovačević, 2003). Prema tome, u svijetu postoji nesrazmjer jer dok jedni obiluju u

hrani, drugi gladuju.

Ipak, odrediti utjecaj globalizacije na siromaštvo teško je iz više razloga. Prva se

poteškoća odnosi na adekvatno definiranje siromaštva. Ako se uzme fiksna granica, tada

se predviđaju siromašni u bogatim državama. Prema drugim autorima siromaštvo

podrazumijeva osobu koja ima nisku razinu potrošnje u usporedbi s ostalim

stanovnicima te zemlje, ali se ne navodi koji se kriteriji koriste u toj procjeni, ali teško

je to određivati za svaku pojedinu zemlju. Isto tako je problem odrediti povećava li

siromaštvo utjecaj neoliberalne globalizacije ili otpor globalizaciji (Grgurić, 2004).

Ipak, mnogi autori tvrde da globalizacija smanjuje siromaštvo. Dollar i Kraay (2001,

prema Grgurić 2004) pokazuju da je na uzorku od 80 zemalja prosječni rast BDP-a po

43

stanovniku jednak rastu dohotka najsiromašnijih. Kako je dokazano da globalizacija

korelira s rastom zaključak je da globalizacija smanjuje siromaštvo.

Ipak, drugi autori (Vandemoortele, 2002, prema Grgurić, 2004) smatraju da je

smanjenje siromaštva vrlo skromno u usporedbi s ostvarenim stopama rasta. Veće

smanjenje siromaštva spriječio je rast nejednakosti (World Bank, 2002, prema Grgurić,

2004). Tako Stiglitz (2002, prema Grgurić, 2004), kao jedan od najvećih kritičara

globalizacije i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, ističe da je obrat trenda

značajnog smanjenja siromaštva u jugoistočnoj Aziji prvenstveno posljedica

globalizacije, preciznije, liberalizacije financijskog računa platne bilance. Ipak, nije

sigurno da bi zaustavljanje neoliberalne globalizacije promijenilo trend kretanja

nejednakosti i siromaštva. Protekcionizam Svjetske banke (2002, prema Grgurić, 2004)

pokazao je da je zaustavljanje globalizacije imalo još negativniji utjecaj na siromaštvo.

Problemom gladi u svijetu bavi se UN putem specijalizirane Organizacije za

hranu i poljoprivredu (engl. Food and Agriculture Organization - FAO) sa sjedištem u

Rimu. Organizacije je osnovana 1945. godine u s ciljem poboljšanja razine prehrane i

standarda, kao i unapređenja poljoprivredne proizvodnje i života u seoskim

zajednicama. Broji 194 zemalja članica, među kojima je i Republika Hrvatska od 1993.

godine. Svakako je dobro da postoji organizacija koja se bavi rješavanjem važnog

problema kao što je glad i neishranjenost, ali navedena organizacija u rješavanju toga

problema ne polazi od eliminiranja temeljnih uzroka gladi u svijetu, kao što su cijena

hrane, nezaposlenost, gospodarski zastoj, cijene energenata i slično, nego polazi od

konstatacije da u svijetu nedostaje hrane (Jovanović i Eškinja, 2008). FAO teži

isključivo povećanju proizvodnje hrane, pa aktivnosti te organizacije u ispunjavanju

svoje temeljne zadaće ne mogu polučiti željene rezultate.

Najrazvijenije zemlje svijeta nude najsiromašnijim zemljama određene

prednosti, kao što su oslobođenje od poreza na izvoz nekih roba na tržišta na sjeveru,

produljenje rokova za provedbu mjera unutarnje liberalizacije i otvaranju globalnom

tržištu što ih je donio WTO, sređivanje određenih zajmova, poseban tretman vanjskih

dugova i sl. No, to naravno nije dovoljno. Kad su u pitanju najsiromašnije zemlje svijeta

MMF se usredotočio na uski opseg problema, odnosno na korupciju, zapreke privatnom

vlasništvu, deficite proračuna i državno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje.

Također, MMF je dao jednaki savjet svim siromašnim zemljama, a to je uključivalo

44

smanjenje proračuna, liberalizaciju trgovine i privatiziranje državnih sredstava

proizvodnje, što nije dovoljno jer svaka siromašna zemlja ima svoje specifične uvjete.

Međutim, MMF je predvidio bolesti, zemljopisne prepreke, transport, pitanje spola i niz

drugih patologija koje također koče gospodarski razvoj najsiromašnijih zemalja svijeta.

Nadalje, MMF ne gleda globalnu sliku jer nijedna zemlja ne može opstati sama za sebe.

Lako je reći nekoj siromašnoj zemlji da liberalizira trgovinu, da smanji državni

proračun, da privuče strani kapital, ali sve te mjere treba kombinirati s trgovačkim

reformama u bogatim zemljama, opraštanjem dugova, povećanom pomoći zapadnih

zemalja itd. (Sachs, 2007).

Prema tome, vidljivo je da neoliberalna globalizacija dovodi do gubitka

dosadašnjih klasnih razlika jer se svijet dijeli isključivo na bogate i siromašne.

Takozvani srednji sloj gotovo se u potpunosti izgubio jer su pripadnici srednjeg sloja

osiromašili te su tako povećali broj siromašnih, koji su zbog neoliberalne globalizacije

postali još siromašniji. Prema tome, broj siromašnih je narastao, a mali broj bogatih koji

je i prije postojao u procesu neoliberalne globalizacije stekao je još veće bogatstvo. Ove

su razlike najviše uočljive upravo u zemljama Trećeg svijeta, iako postoje i u razvijenim

državama, ali u njima nisu izražene u tolikoj mjeri. Upravo se taj srednji sloj smatrao

zlatnom sredinom i nosivim stupom čitavog društva.

Osim toga, neoliberalna globalizacija utjecala je na propast domaćih

industrijskih grana i proizvoda u manjim državama jer te proizvodne grane nisu mogle

konkurirati na globalnom tržištu. Nadalje, razvoj tehnologije u razvijenim državama

doveo je do manje potrebe za radnom snagom. Sve to utječe na porast nezaposlenosti,

siromaštvo i glad stanovništva. S druge srane, u nerazvijenim državama je nedostatak

kapitala onemogućio uvođenje novih tehnologija i poboljšanja u proizvodnji u tim

državama (Lončar, 2005), zbog čega one uopće ne mogu razviti konkurentno

gospodarstvo, povećati zaposlenost i proizvodnju hrane te smanjiti broj siromašnih i

gladnih. To sa sobom povlači i ulaganje u obrazovanje jer je potreban stručni kadar da

bi se ostvario napredak. „Ako neka zemlja uloži dovoljno napora u znatnija ulaganja

kapitala, unaprijedi zdravstvo i obrazovanje, poboljša kvalificiranost i obuzda rast

pučanstva, tada može prekinuti krug siromaštva i potaknuti ekonomski razvoj“ (Lončar,

2005: 101).

45

Iako je neoliberalna globalizacija negativno utjecala na društvo, očito rješenje

nije ni zaustavljanje globalizacije i zatvaranje država. Do visoke se produktivnosti i

dohodaka dolazi tržišnom razmjenom te otvaranjem kapitalu, ali je, uz provođenje

neoliberalne globalizacije u skladu s njezinim načelima, potrebno uvažavati

specifičnosti svake države. Ako se aktivnosti FAO-a MMF-a, Svjetske banke i WTO-a

ne preusmjere na rješavanje uzroka pojave gladi (a upravo su to temeljni problemi

kojima bi se navedene institucije trebale baviti), broj gladnih u svijetu nastavit će se

povećavati. Financijska i materijalna pomoć za zemlje u kojima nema dovoljno hrane

nikako nije dovoljna da se broj gladnih smanji, a često se događa i da tu pomoć

iskorištavaju korumpirane vlasti prema osobnim interesima i vlastitom nahođenju

(Jovanović i Eškinja, 2008).

6.2. Problem bijega kapitala

Definicije pojma bijeg kapitala često su različite. Međutim, ono što je tim

definicijama zajedničko jest da se bijeg kapitala ne odnosi na izvoz javnog kapitala jer

je izvoz tog kapitala povezan s normalnom poslovnom aktivnošću gospodarskih

subjekata, već se odnosi na izvoz privatnoga financijskog kapitala (Vukšić, 2001).

Prema tome, bijeg kapitala odnosi se na takvo stanje u privredi da stanovnici jedne

zemlje prebacuju svoju imovinu djelomično ili u cijelosti u one države u kojima je

privredno stanje zdravije. Ti se stanovnici boje da će domaći novac prestati vrijediti,

brine ih politička nesigurnost u zemlji, pretjerani porezi i slično. Međutim, bijeg

kapitala negativno utječe na domaće gospodarstvo.

Bijeg kapitala se uobičajeno može definirati prema kriterijima navedenima u

Tablici 2.

46

Tablica 2. Kriteriji za definiranje bijega kapitala

Kriteriji za definiranje bijega kapitala

1. Investitorov motiv kao kriterij

razlučivanja bijega kapitala od ostalog

izvoza privatnog kapitala

2. Smanjenje općeg gospodarskog

blagostanja pri individualnoj

racionalizaciji investicije

Rizik kao motiv

bijega kapitala

Tajnost posjeda

kapitala kao motiv

za bijeg kapitala

Izvor: Vukšić, G. 2001, „Bijeg kapitala iz Hrvatske: uzroci i opseg“, Financijska teorija

i praksa, vol. 25, no. 4, pp. 461.

Iz Tablice 2 vidljivo je da su kriteriji za definiranje bijega kapitala investitorov

motiv i smanjenje općeg gospodarskog blagostanja. Investitorov motiv dijeli se na

rizika kao motiv bijega kapitala te na tajnost posjeda kapitala. Rizik može biti motiv

bijega kapitala tek kada dosegne određenu razinu koju gospodarski subjekti nisu

spremni prihvatiti. Rizik se umanjuje ili izbjegava uvozom inozemnog kapitala.

Najčešći su rizici rizik od povećanja poreza, rizik od snažne devalvacije nacionalne

valute, stvarna ili očekivana hiperinflacija, rizik od političke i ekonomske krize itd.

Kada je u pitanju tajnost posjeda kapitala, ona se objašnjava gubitcima koji mogu

nastati prilikom otkrivanja vlasništva nad kapitalom. Smanjenje općeg gospodarskog

blagostanja pri individualnoj racionalizaciji investicije znači da je bijeg kapitala

izjednačen s izvozom kapitala koji nije u skladu s ekonomsko-političkim ciljevima

određene države koji su izjednačeni s maksimiziranjem općeg gospodarskog blagostanja

(Vukšić, 2001).

Monetarne vlasti u pojedinim državama imaju za glavni cilj zadržati stabilnost

domaće valute i inflacije. Boje se preuzimanja većeg dijela bankarskog tržišta zbog

opasnosti od bijega kapitala te teškoća u kontroliranju novčanom masom. Naime, većina

imovine jest u rukama stranih banaka koje su vođene profitom, a ne gospodarskim

teškoćama države u kojoj posluju. Iako neoliberalna globalizacija pridonosi stabilizaciji

i poboljšanju bankarskih sustava u državama u tranziciji, ona ipak nije u funkciji

gospodarskog razvitka tih država, a to je od presudne važnosti za te države (Škare). U

uvjetima tranzicije kada se zemlje na putu prema tržišnom gospodarstvu trude privući

47

strane ulagače i olakšati proces restrukturiranja gospodarstva bitno je da se ta pozitivna

nastojanja ne unište zbog bijega kapitala iz države (Vukšić, 2001). Ipak, zbog

nepovjerenja i straha građana koji ne vjeruju državi bijeg kapitala se događa, što

zapravo i može dovesti do onoga čega se građani boje, a to je paradoksalna situacija.

Jedna od tih država u kojima se događa bijeg kapitala jest i Hrvatska i druge tranzicijske

zemlje Srednje i Istočne Europe. Očekuje se da su razvijene zemlje, odnosno zemlje s

nižim kratkoročnim dugom i višim rezervama manje naklonjene bijegu kapitala i da

privlače investicije. Međutim, problem razvijenijih država svijeta je što se

multinacionalne kompanije sele iz njih, odnosno sele svoju proizvodnju u države u

kojima je jeftinija radna snaga poglavito azijeske države na čelu s Kinom, i u kojima

tako te multinacionalne kompanije ostvaruju veći profit, dok razvijene države svijeta iz

kojih multinacionalne kompanije odlaze gube njihov kapital.

Međutim, prema izvješću Bečke inicijative, odnosno organizacije utjecajnih

financijskih institucija čije je stvaranje potaknula Austrija s ciljem zaustavljanja bijega

kapitala iz istočnoeuropskih država pokazala je da je iz Hrvatske u razdoblju od 2009.

do kraja trećeg tromjesečja 2013. godine povučeno 46 milijardi kuna, odnosno kapital u

vrijednosti od 14 % BDP-a Hrvatske (Hrporfolio, 2014). Osim toga, u Hrvatskoj osim

bankarskog kapitala bježi i intelektualni kapital jer se zbog globalizacije i ulaska

Hrvatske u Europsku uniju sve više mladih građana seli u druge, razvijenije države

Europske unije u potrazi za (boljim) poslom i stabilnijom financijskom situacijom.

Dakle, riječ je o stručnom kadru koji se školovao i usavršavao u Republici Hrvatskoj,

dio njih i na teret hrvatske države, a koji je potom „trbuhom za kruhom“ otišao

privređivati za drugu zemlju, čime se smanjuje prihod Hrvatske koja je i dalje ulaže u

obrazovanje, iako će i sljedeće generacije vjerojatno otići u drugu zemlju.

Kada su u pitanju najnerazvijenije države svijeta, pokazalo se da je u 35-

godišnjem razdoblju, odnosno od 1970. do 2004. godine bijega kapitala iz 40

subsaharskih država procijenjen na 420 milijardi američkih dolara (Ndikumana, Boyce,

2008). Dobar primjer je Demokratska Republika Kongo koja se u pogledu mineralnih

depozita smatra jednom od najbogatijih država svijeta, ali je redovito na ljestvicama

najsiromašnijih država na svijetu jer svake godine izgubi milijarde dolara (Arezki, Rota-

Graziosi, Senbe, 2013). Uzroci bijega kapitala iz subsaharskih država su učestale

48

političke krize i građanski ratovi u tim državama, korupcija, kao i inozemni dug (iako je

veza između bijega kapitala i inozemnog duga dvosmjerna) (Ndikumana, Boyce, 2008).

Prema tome, neoliberalni ekonomski model instrumentalizira se kao sve

prisutnija glad i neuhranjenost stanovništva u nerazvijenim državama te bijeg kapitala iz

nerazvijenih i tranzicijskih država. Takvi su problemi složeni i nije ih lako riješiti. Za

njihovo rješavanje ili barem ublažavanje potrebno je ukloniti uzroke tih problema,

odnosno sve ono što je dovelo do pojave tih problema, a ti se uzroci mogu tražiti u

neoliberalnoj globalizaciji, točnije u provođenju toga procesa u praksi u tranzicijskim i

siromašnim državama.

6.3. Različit utjecaj neoliberalne globalizacije na razvoj država

Neoliberalne ideje i njihov utjecaj u razvijenim državama šire se na razne

načine. U Europi se utjecaj neoliberalnih ideja širi preko institucija Europske unije te

kroz produbljivanje integracije. U Europskoj uniji zbog slobodne trgovine i neoliberalne

politike u razdoblju od 1990. do 1994. godine raste nezaposlenost, koja se kasnije

smanjuje, iako se u pojedinim državama članicama povećala nakon 2008. godine i

početka globalne ekonomske krize. Osim toga, privatizacija javnog sektora je u

razdoblju od 1995. do 2005. godine dovela do ukidanja 40 % radnih mjesta te do

pogoršavanja radnih uvjeta i smanjenja plaća. Najveći izvoznik među državama

članicama EU je Njemačka koja višak platne bilance ubacuje u eurozonu putem izravnih

stranih ulaganja i u obliku zajmova, čime se ostalim državama Europe pomaže kupovati

njemačke proizvode. Osim Njemačke, u Europi suficit platne bilance imaju

Nizozemska, Austrija i Finska. Sličan odnos opisanom odnosu Njemačke i drugim

država članica EU imaju Kina i SAD-a jer Kina značajan suficit vraća SAD-u kupujući

njihove državne obveznice. Tako je njemački suficit povezan s deficitom drugim država

članica EU, kao što je Grčka. Zbog toga se ostale države članice EU moraju

prilagođavati Njemačkoj. Banke iz jezgre (Njemačke, Francuske, Nizozemske, Belgije)

posuđuju novac zemljama PI(I)GS-a (Portugalu, Irskoj, Grčkoj, Španjolskoj i u manjoj

mjeri Italiji). Iako u razdoblju od 2005. do 2007. godine pribaltički neoliberalni tigrovi,

odnosno Latvija, Litva i Estonija, bilježe najveći gospodarski rast u EU (od 8,8 do 10,8

49

%), ali od toga profitira samo manjina jer u tim državama radnici imaju najduži radni

tjedan i najniži standard življenja. Da je takav gospodarski rast samo prividan i koristan

za manjinu pokazalo se nakon početka globalne ekonomske krize jer je u Latviji 2009.

godine pad BDP-a iznosio 18 %, u Estoniji 14,1 %, a u Litvi 14,8 %, dok je u prvom

tromjesečju 2010. godine u Latviji nezaposlenost iznosila 20 %, u Estoniji 19 % te u

Litvi 17,3 % (Eurostat, 2015).

Nadalje, globalna ekonomska kriza pogodila je snažno i južnu Europu.

Državama nije pomoglo pridržavanje fiskalnih pravila EU, posebno Irskoj i

Španjolskoj, dok su Njemačka, Francuska i Italija puno češće imale veće deficite od 3

%. Osim toga, kriza je pogodila i istočnu Europu, a posljedica toga jest pad izvoza iz

zapadne Europe (Kapović, 2010).

U istočnoj Europi kriza nije jednako zahvatila sve zemlje. Dubina krize ovisi o

razmjeru cijena nekretnina, razini ovisnosti o izvozu, veličini deficita u javnom sektoru i

o tome ima li država fluktuirajući tečaj, pomoću čega bi mogla steći prednost u odnosu

na konkurentske zemlje. Posljedice krize utjecale su prvenstveno na radničku klasu.

Tako je Rumunjska u lipnju 2010. godine na zahtjev MMF-a srezala plaće u javnom

sektoru za čak 25 %.

U skladu sa svime što je istaknuto, vidljivo je da među državama članicama EU

postoje velike razlike jer nisu sve države članice jednako razvijene. Razlike su

primjetne u razini plaće, socijalne sigurnosti i poreza. Te su razlike posebno došle do

izražaja nakon što je EU zahvatila ekonomska kriza. Zbog neoliberalne ekonomske

politike koja šteti radnicima pojačavaju se radnički i studentski prosvjedi, ali se

zahuktava i odgovor elita na takve prosvjede. Znakovit je primjer španjolske vlade koja

je krajem 2010. godine, nakon divljeg štrajka kontrolora leta izazvanog radikalnim

smanjivanjem plaća i prava te privatizacijom aerodroma, odlučila uvesti vojnu obavezu

za sve radnike pod prijetnjom zatvorskih kazni.

Za razliku od fiskalnih i monetarnih pitanja koja se rješavaju na razini Europske

unije, pitanja zaposlenosti i socijalne države rješavaju same članice. Situacija je takva

da profiti kapitalista rastu, a plaće radnika stagniraju ili čak padaju, pa se povećava

društvena nejednakost. Neoliberalne reforme u praksi se provode veoma

diskriminacijski, pri tome dajući različita pravila velikim korporacijama i običnim

ljudima. Osim toga, različita su pravila za bogate i moćne države i za one siromašne i

50

slabo razvijene. Tako razvijene države prve smiju imati subvencije u poljoprivredi, iako

je nužnije takve subvencije omogućiti siromašnim zemljama. Također, zaboravlja se da

se neoliberalizam u teoriji protivi bilo kakvom obliku državne subvencije jer to znači

interveniranje države u ekonomska pitanja, a to je ono što neoliberalna teorija svakako

želi izbjeći. Prema tome se može zaključiti da se liberalizacija koristi za ostvarivanje

pojedinih ciljeva te jačanje pojedinih zemalja a na štetu siromašnih zemalja. Kao

primjer se može navesti Meksiko u kojem je kukuruz prvi put u povijesti kultiviran, a

danas ga se uvozi iz SAD-a. Razlog tome je slobodnotrgovinski sjevernoamerički

sporazum NAFTA. Privatizacija, koja bi trebala doprinijeti oživljavanju pojedinih

poslovnih subjekata, služi kao sredstvo za bogaćenje određenim pojedincima jer se tako

izvlači profit iz određene države i slabi nacionalna ekonomija ionako slabih država. U

Republici Hrvatskoj se takav slučaj može vidjeti u privatizaciji Hrvatskog Telekoma ili

banaka.

51

7. ZAKLJUČAK

Globalizacija je kompleksan pojam koji je teško precizno odrediti jer obuhvaća

otvaranje granica tržištu te razmjenu robe, dobara, radne snage, informacija, znanja i

vijesti. Riječ je o procesu gospodarskoga, socijalnoga, kulturnoga i političkog

djelovanja koje nadmašuje državne granice. Procesi globalizacije su brojni te se mogu

podijeliti na pozitivne i negativne. Oni nisu podjednako utjecali na sve države i društva,

ali je neosporno da su ostvarili utjecaj te da su transformirali državu i društvo.

Globalizacija je uvelike povezana s neoliberalizmom. Riječ je o obnovi

liberalističkih ideja nakon Drugog svjetskog rata. Neoliberalizam zagovara ideju prema

kojoj društvo bolje funkcionira po tržišnoj logici prema onome što odredi država.

Doktrina neoliberalizma polazi od paradigme o „nevidljivoj ruci tržišta“ koja bi sama od

sebe trebala voditi do učinkovitosti i bogatstva društva ako je oslobođena državnih

intervencija. Na političkom i institucionalnom području neoliberalna doktrina zagovara

„minimalnu državu“ te slobodu samoorganiziranja pojedinaca i interesnih skupina.

Pojedinci i tržište trebali bi imati slobodu maksimizacije svojih ekonomskih interesa.

Tržište bi trebalo biti otvoreno i natjecateljski nastrojeno kako bi se stimulirale

inovacije i ekonomski rast. Iako postoje pozitivna iskustva provođenja liberalizma,

godine 2008. nastupila je kriza neoliberalizma, odnosno globalna ekonomska kriza. Iako

postoje argumenti prema kojima su za krizu neoliberalizma krive vlade država zbog

svojih intervencija te argumenti prema kojima je za tu krizu kriva neoliberalna doktrina,

vjerojatnije je da su glavni krivci države te njihova fiskalna politika koja nije u skladu s

neoliberalnim načelima.

Iako se neoliberalizam i globalizacija ponekad poistovjećuju, neoliberalni

koncept globalizacije samo je jedno od mogućih, ali i najdominantniji i najprisutniji

koncept u razumijevanju globalizacije. Neoliberalizam se u politici odnosi na stvaranje

liberalne atmosfere za gospodarski razvoj, dok se u ekonomiji odnosi na prepuštanje

gospodarstva privatnom sektoru, odnosno na slobodnoj trgovini sa što manje restrikcija.

Neoliberalno je shvaćanje da slobodno tržište ruši socijalne nepravde i podiže globalnu

razinu blagostanja. Neoliberalna globalizacija zahtijeva ukidanje širokog spektra

državnih propisa i ograničenja koja utječu na kretanje novca, proizvoda, usluga i

52

kapitala među državama, smanjenje državnog vlasništva (posebno nad proizvodnjom)

kroz privatizaciju, redukciju državnih socijalnih izdataka te razvoj komercijalnih usluga

socijalne sigurnosti.

Za promoviranje neoliberalne globalizacije zadužene su međunarodne

institucije, i to MMF, Svjetska banka i WTO. Iako je njihov primarni cilj bio pomoći

državama u razvoju, u procesu tranzicije i siromašnim državama davanjem zajmova, te

institucije nisu uvažavale gospodarske i ekonomske specifičnosti svake države, čime su

zapravo samo pomogle tim državama da se značajno zaduže, umjesto da počnu rješavati

svoje probleme. U tom su procesu najviše profitirale multinacionalne kompanije koje su

na tržištu bez granica i bez kontrole uspjele obogatiti se još više, i to na štetu društva.

Na društvo je uglavnom neoliberalna globalizacija djelovala negativno jer se

pojedinac nije uspio obogatiti. Iako je neoliberalna globalizacija donijela brzinu u

širenju vijesti i napredak tehnologije i znanosti, konzumeristička kultura i trošenje iznad

svojih mogućnosti, kao i skupoća samog života, odnosno osnovnih proizvoda dovela je

do siromaštva brojne ljude, posebno one u afričkim državama koji doslovno umiru od

gladi, umjesto da dovede do jednakosti i slobode pojedinca koju je toliko naglašavala i

zagovarala. Neoliberalni ekonomski model instrumentalizira se kao sve prisutnija glad i

neuhranjenost stanovništva u nerazvijenim državama te bijeg kapitala iz nerazvijenih i

tranzicijskih država. Takvi su problemi složeni i nije ih lako riješiti. Za njihovo

rješavanje ili barem ublažavanje potrebno je ukloniti uzroke tih problema, odnosno sve

ono što je dovelo do pojave tih problema, a ti se uzroci mogu tražiti u neoliberalnoj

globalizaciji, točnije u provođenju toga procesa u praksi u tranzicijskim i siromašnim

državama.

Na kraju svega što je istaknuto u radu može se zaključiti da su radna hipoteza,

kao i pomoćne hipoteze postavljene u uvodu diplomskog rada potvrđene. Unatoč

određenim pozitivnim aspektima globalizacije, negativni aspekti su zaista značajni i

katastrofalni, pa su društva i manje države platile jako veliku cijenu za prividnu

slobodu. Iako se razvijaju tehnologija i znanost te vijesti putuju brže nego ikada prije,

male države su prezadužene, u njima vlada nezaposlenost, nedostaje kvalitetne radne

snage, veliki dio stanovništva je gladan ili neuhranjen, dok je u razvijenim državama

situacija nešto povoljnija, ali pojedinac je otuđen od drugih, on je prezadužen jer je

njegova ideologija konzumerizam, a srednji sloj društva postaje sve tanji. Neoliberalna

53

globalizacija se u praksi u kakvoj se danas provodi znatno razlikuje od onoga što se

zagovaralo u teoriji, pa je potrebno donijeti određene mjere kako bi se situacija

promijenila. Međutim, postavlja se pitanje tko je sposoban i dovoljno objektivan da radi

na rješavanju postojećih problema bez da pritom brine (isključivo) o vlastitom profitu.

Multinacionalne kompanije i globalno tržište u današnjem stanju svakako nije za to

sposobno, a države također imaju određene interese. Isto tako, postavlja se pitanje je li

moguće sve probleme riješiti na globalnoj razini, odnosno zajedničkim djelovanjem

vlada više država ili je određene probleme potrebno rješavati na lokalnoj razini. Možda

je najvažnije pitanje treba li neoliberalnoj globalizaciji pružiti još jednu šansu, ali

neoliberalnoj globalizaciji u skladu s onim načelima koja je zastupala u teoriji i koja su

bila najdominantnija u retorici, unatoč tome što su takva rješenja za države nepopularna

ili je potrebno pronaći neki novi ekonomski model na globalnoj ili na nacionalnoj

razini. U svakom slučaju potrebno je hitno djelovati jer neoliberalna globalizacija u

praksi uništava nacionalne države i uništava društvo.

54

LITERATURA

Knjige:

1. Chossudovsky, M. 2008., Globalizacija bijede i novi svjetski poredak, drugo

izdanje, Prometej, Zagreb.

2. Čolić, S. 2013, „Suvremena potrošačka kultura neoliberalnoga kapitalizma i

održivost: globalni aspekti“, u Potrošačka kultura i konzumerizam, ur. S. Čolić,

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, str. 11-24.

3. Filipić, P. 2012, Ekonomski paradoksi, Jesenski i Turk, Zagreb.

4. Milardović, A. 2001, Globalizacija, Pan liber, Osijek; Zagreb; Split.

5. Milardović, A. 2006, „Neoliberalna globalizacija. Transformacija društava i država

u doba druge moderne“ u Globalizacija i neoliberalizam: refleksije na hrvatsko

društvo, ur. D. Vidović, D. Pauković, Centar za politološka istraživanja, Zagreb, str.

61-76.

6. Njavro, Đ., Botrić, V. 2001, Gospodarstvo i politika u Hrvatskoj (Economy and

Politics in Croatia), u Gospodarsko-socijalni izazovi u tranzicijskim zemljama, ur.

Baloban, S., Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Centar za promicanje socijalnog

nauka Crkve, Zagreb, str. 55-78.

7. Sachs, J. 2007, Kraj siromaštva: ekonomske mogućnosti našeg doba, Algoritam,

Zagreb.

8. Stiglitz, Joseph E. 2004, Globalizacija i dvojbe koje izaziva, drugo izdanje,

Algoritam, Zagreb, 2004.

9. Pauković, D. 2006, „Povijesni razvoj neoliberalizma“ u Globalizacija i

neoliberalizam: refleksije na hrvatsko društvo, ur. D. Vidović, D. Pauković, Centar

za politološka istraživanja, Zagreb, str. 35-60.

10. Radošević, D. 2010, Kriza i ekonomska politika: politika i ekonomija razvoja

Hrvatske, Jesenski i Turk, Zagreb.

11. Vidović D. 2006, Neoliberalni model globalizacije i socijalna država: pitanje

jednakosti, u Globalizacija i neoliberalizam: refleksije na hrvatsko društvo, ur. D.

Vidović, D. Pauković, Centar za politološka istraživanja, Zagreb, str. 131-146.

55

Članci:

1. Alić, S. 2009., „Globalno selo“, Filozofska istraživanja, vol. 29, no. 1, pp. 51-61.

2. Baletić, Z., Budak J. „Indeksi ekonomskih sloboda kao mjerila institucionalne

konvergencije Hrvatske prema EU“, Ekonomski pregled, vol. 58, no. 12, str. 804-

825.

3. Bebek, S., Santini, G. 2009, „Svijet bez granica“, Ekonomija, vol. 16, no. 2, pp. 289-

310.

4. Čakardić, A. 2006, „Globalna neo-liberalna demokracija u minimalnoj državi:

Stegnuće politike“, Filozofska istraživanja, vol. 26, no. 4 (104), pp. 849-860.

5. Dujšin, U., 1999, „Nezaposlenost i politika zapošljavanja u zemljama u tranziciji:

Hrvatska“, Ekonomska istraživanja, vol. 2, no. 1-2, pp. 1-19.

6. Grgurić, I. 2004, „Globalizacija, rast, nejednakost i siromaštvo“, Financijska teorija

i praksa, vol. 28, no. 2, pp. 235-250.

7. Gupta, D. 2010, „Mediji u procesu globalizacije“, Medijski dijalozi, vol. 6, no. 3, pp.

313-323.

8. Haramija, P., Heršak, E., Njavro, Đ. 2013, „Mogućnosti proizvodnje hrane –

prijeteći problemi i nužni koraci“, Obnovljeni život, vol. 68, no. 3, pp. 399-415.

9. Jašović, B. 2005, „Dehumanizacija i samootuđenje između potrošačke kulture i

globalnih rizika postmodernog doba“, Sociologija, vol. 47, no. 2, pp. 118-142.

10. Jovanović, M., Eškinja, I. 2008, „Neki aspekti neoliberalizma u svjetskom

gospodarstvu“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 29, no. 2, pp.

941-958.

11. Jurčević, M. 2008, „Strah od globalizacije?“, Riječki teološki časopis Ephemerides

Theologicae Fluminenses, vol. 16, no. 1 (31), pp. 17-32.

12. Karlić, I. 2009, „Dvoznačnost fenomena globalizacije“, Filozofska istraživanja, vol.

29, no. 113, pp. 87-106.

13. Kesner-Škreb, M. 2004, „Washingtonski konsenzus“, Financijska teorija i praksa,

vol. 28, no. 2, pp. 251-254.

14. Kovačević, B. 2003, „Problematika proizvodnje hrane i glad u svijetu“, Ekonomski

pregled, vol. 54, no. 3-4, str. 299-323.

56

15. Krznar, T. 2009, „Globalizacija kao destruktor identiteta: primjer okolišnog

osiromašenja“, Filozofska istraživanja, vol. 29, no. 1 (113), pp. 131-143.

16. Kukoč, M. 2008, „Liberalna demokracija versus neoliberalna globalizacija“, Arhe,

vol. 5, no. 10, pp. 41-53.

17. Kurečić, P. 2003., „Regije i regionalni poredci u novom svjetskom poretku“,

Working paper Hrvatske udruge za međunarodne studije, vol. 2, br. 8, pp. 1-19.

18. Lončar, J. 2005, „Globalizacija – pojam, nastanak i trendovi razvoja“, Geoadria,

vol. 10, no. 1, pp. 91-104.

19. Mesarić, M. 2007, „Kako promijeniti model globalizacije da ona služi dobrobiti

čovječanstva i napretku ljudske civilizacije – analiza Josipa Stiglitza“, Ekonomski

pregled, vol. 58, no. 5-6, pp. 347-385.

20. Milardović, A. 2008, „Globalizacija kao obilježje suvremenog svijeta“, Riječki

teološki časopis Ephemerides Theologicae Fluminenses, vol. 16, no. 1 (31), pp. 5-

15.

21. Mileta, V. 2002, „Ekonomska globalizacija - istine i neistine na putu spoznaje“,

Međunarodne studije, vol. 2, no. 4, pp. 22-34

22. Mlikotić, S. 2010, „Globalna financijska kriza - uzroci, tijek i posljedice“, Pravnik,

vol. 44, no. 2 (89), pp. 83-93.

23. Santini, G. 2014, „Globalizacija i investicije - put realizacije kapital-odnosa“,

Ekonomija, vol. 21, no. 1, pp. 113-133.

24. Veselica, V., 2003, „Globalizacija i nova ekonomija“, Ekonomija, vol. 10, no. 1, pp.

23-61.

25. Vukšić, G. 2001, „Bijeg kapitala iz Hrvatske: uzroci i opseg“, Financijska teorija i

praksa, vol. 25, no. 4, pp. 459-485.

Internetski izvori:

1. Arezki, R., Rota-Graziosi, G., Senbet, L. W., 2013, Capital Flight Risk,

http://www.imf.org/external/pubs/ft/fandd/2013/09/pdf/Arezki.pdf, 10.7.2015.

2. Centar za javne politike i ekonomske analize,

https://ceahrvatska.wordpress.com/2011/08/12/demistifikacija-neoliberalizma-i-

uzroka-financijsko-duznicke-krize-3/, 8.5.2015.

57

3. Eurostat, European Neighbourhood Policy - East - economic statistics, 2015,

http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-

explained/index.php/European_Neighbourhood_Policy_-_East_-

_economic_statistics, 8.7.2015.

4. Global Employment Trends 2014, http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/---

dgreports/---dcomm/---publ/documents/publication/wcms_337069.pdf, 4.5.2015.

5. Hrporfolio, 2014, Kapital najviše bježao iz Slovenije i Hrvatske,

http://www.hrportfolio.hr/vijesti/ekonomija/kapital-najvise-bjezao-iz-slovenije-i-

hrvatske-27982, 10.7.2015.

6. Hrvatska enciklopedija: Liberalizam,

http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36345, 6.5.2015.

7. International Monetary Fond, https://www.imf.org/external/about/ourwork.htm,

10.5.2015.

8. IMF Factsheets, http://www.imf.org/external/np/exr/facts/pdf/glance.pdf, 6.5.2015.

9. Kapović, M., Europska unija kao neoliberalna tvorevina,

http://www.99posto.org/srpski/evropska-unija-kao-neoliberalna-tvorevina, 8.7.2015.

10. Maravić, I., 2011, Odnos između razvijenih i zemalja u razvoju, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Splitu, Split, http://e-lib.efst.hr/2011/2091887.pdf, 8.7.2015.

11. Ndikumana, L., Boyce, J. K., 2008, New Estimates of Capital Flight from Sub-

Saharan African Countries: Linkages with External Borrowing and Policy Options,

http://scholarworks.umass.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1137&context=peri_wor

kingpapers, 10.7.2015.

12. Palast, G. 2001, IMF's four steps to damnation

http://www.theguardian.com/business/2001/apr/29/business.mbas, 8.7.2015.

13. Republika Hrvatska: Ministarstvo vanjskih i europskih poslova,

http://www.mvep.hr/hr/vanjska-politika/multilateralni-odnosi/svjetska-trgovinska-

organizacija-%28wto%29/, 6.5.2015.

14. Svjetska banka, 2015, http://www.worldbank.org/en/topic/poverty/overview#1,

18.5.2015.

15. Šimac, N. 2015,

http://www.matica.hr/vijenac/545/%C5%A0to%20je%20to%20neoliberalizam%3F/

, 6.5.2015.

58

16. Škare, M., http://bib.irb.hr/datoteka/99923.ekistzraz.doc, 2.5.2015.

17. Understanding the WTO: The organization, Members and Observers.

https://www.wto.org/english/thewto_e/whatis_e/tif_e/org6_e.htm, 6.5.2015.

18. 2014 Global Hunger Index, www.ifpri.org/publication/2014-global-hunger-index,

18.5.2015.

59

POPIS GRAFIKONA I TABLICA

Popis grafikona:

REDNI BROJ

GRAFIKONA

NAZIV

BROJ

STR.

Grafikon 1. Rast svjetske populacije od 1980. do 2015.

godine u zemljama s visokim, srednjim i niskim

dohotkom

9

Grafikon 2. Grafikon 2. Ukupan javni dug u odabranim

zemljama od 1995. do 2014. Godine.

23

Popis tablica:

REDNI BROJ TABLICE

NAZIV

BROJ

STR.

Tablica 1. Broj siromašnih koji žive s prohodom manjim

od 1,25 dolara dnevno na regionalnoj i svjetskoj

razini za 1990., 2005. i 2015. godinu

41

Tablica 2. Kriteriji za definiranje bijega kapitala 46

60