Utisak postojanjaKomentar uz rečenicu S. Becketta

Kristijan Krkač

IU drami “U očekivanju Godota” Samuel Beckett piše sljedeće: “Estragon: We always find something, eh Didi, to give us the impression we exist? Vladimir: Yes, yes, we're magicians.” / “Estragon: Uvijek pronađemo nešto, o Didi, što nam pruža utisak da postojimo. Vladimir: Da, da, mi smo čarobnjaci.” (Samuel Beckett, Waiting for Godot / U očekivanju Godota). Kao i u prošloj napomeni “Pogreška” ostavio bih se dramatskog konteksta i okrenuo bih se temeljnoj zamisli ovog malog dijaloga. No, koja je zamisao? Estragon postavlja pitanje i Vladimir odgovara. Estragon pita retoričko pitanje tj. napominje kako „oni“ / „mi“ uvijek pronađemo nešto što nam pruža utisak postojanja. Vladimir na to odgovara, u stvari potvrđuje i dodaje da „su“ / „smo“ čarobnjaci. S obzirom na ovaj dijalog čini se zanimljivim postaviti barem četiri pitanja. Prvo pitanje je – tko smo to „mi“ u citatu? Ne treba biti posebno filozofski nastrojen da se to „mi“ s Estragona i Vladimira poopći na ljudsko stanje tako da smo „mi“ u stvari „svi mi“ i „svatko od nas ponaosob“. Drugo pitanje je – što to mi „činimo“? Očito tražimo i to uspješno jer Estragon tvrdi da „pronalazimo“. Pitanje „Što pronalazimo?“ potpuno je nevažno. Sasvim je svejedno što pronalazimo, jer štogod to bilo to nam pruža utisak da postojimo. Štogod mi pronašli to pruža nam taj i takav utisak. I zbog toga Vladimir nadodaje da smo čarobnjaci. Treće pitanje je – u kojem smislu Vladimir rabi riječ „čarobnjak“? Čarobnjak može biti shvaćen kao nadri-znanstvenik ili liječnik koji može izvesti lažno čudo ili naprosto trik, ali i kao neka vrsta kovača, mistika, šamana koji može zaista rabiti većini ljudi nepoznate sile i pridonijeti nečemu. Ako je Estragonovo pitanje retoričko, onda čini se Vladimir misli na čarobnjaka u pogrdnom smislu, a ako se radi o stvarnom pitanju onda se možda i čarobnjak misli kao stvarni čudotvorac. Kontekstualno govoreći, ironija je prigodnija situaciji tako da se čini da je pitanje retoričko pa je tako i odgovor u stvari ponavljanje pitanja na ironičan način. Četvrto pitanje je - ima li u ovom dijalogu neke poruke koju potvrđuju likovi? Čini se da ima. Poruka je, kako je to kod Becketta često slučaj, jednostavna, snažna i poticajna. Radi se o sljedećem. Mi ljudi uvijek smo sposobni pronaći nešto što će nam dati utisak da postojimo, pružiti nam privid da jesmo i ne samo da jesmo nego da jesmo točno na način na koji želimo biti, da je sve u redu i da je to baš to što želimo i što smo namjeravali učiniti. Sposobnost čovjeka za racionalizaciju, samo-obmanu, samo-zavaravanje i konstruiranje sebe samog ni iz čega ili barem ni iz čega imalo vrijednog u stvari je zastrašujuća. Moć mašte, umišljanja, pretvaranja, uvjeravanja samog sebe u nešto čega nema, laganja samome sebi na prvi pogled čini se lošom. Naime, na neki način čovjek bi trebao poznavati sebe samog, barem kako nas uvjeravaju neki filozofi, psiholozi, nadri-stručnjaci za samo-pomoć i „life coach-evi“. No, nemojmo se zavaravati. Ponekad je to loše u stvari dobro jer to je jedini način da preživimo, a želimo preživjeti. Odgovori na ova četiri pitanja vode nas jednoj malo neposrednijoj temi, tj. ljudskoj sposobnosti samo-obmane. Naime, čini se da Beckett poručuje – čovjek je biće kronično sklono samo-obmani, varanju samoga sebe uz istovremenu najpredaniju vjeru i najdublje uvjerenje da je to istina, samo istina, cijela istina i ništa drugo doli istina o njemu samom. Posljednja tema je dakle – je li Beckett u pravu? Čini se da jest i tome u prilog mogu se ponuditi neki razlozi.

IIČovjek je biće sklono samoobmanjivanju, te posljedično i auto-idolopoklonstvu, tj. auto-idolizaciji. Bilo da to čini nesvjesno ili svjesno, automatizmom, emotivizirajući ili racionalizirajući, te moći ugrađene su u humanitet kao najmračniji aspekti ljudske vrste kakvu poznajemo. Sposobnost lokalizacije i identifikacije tih moći koja se nerijetko pripisuje

1

kritičkim filozofima kao meta-eliti intelektualaca, ne garantira sposobnost razgrtanja zavjesa tih iluzija i zalaska u nepoznato, jer tako nešto je načelno nemoguće. Drugim riječima, ako je čovjek biće sklono samoobmani s obzirom na samog sebe i stvarnost, posljedično je sklon i stvaranju idola koji su tako reći cement kojom su samoobmane slijepljene. Kompletna povijest čovjeka i čovječanstva, civilizacija i kultura, znanosti, umjetnosti, tehnika, ideologija, religija i naša osobna povijest jest povijest ljudskih pokušaja ili da se ignoriraju te moći kao uvjeti mogućnosti ljudskosti, ili da ih se metodički prizna i pokuša stvarno zaći iza njih. Prvi rog dileme je egzemplar kukavičluka kantovskog tipa (o kojem je riječ u Kantovu tekstu Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?) i neposredno opravdava stav o samoobmani i auto-idolizaciji čovjeka, dok je drugi rog dileme egzemplar heroizma koji je nestao u svim područjima ljudskog života još s pojavom novovjekih paradigmi, dok se očuvao još jedino možda u znanosti koja u najoptimističnijoj varijanti znanje voli motriti kao neku vrstu pobjede svjetla nad mrakom. Drugi rog također neposredno opravdava stav kojeg smo nastojali raskrinkati ili kao visoku profinjenost ili kao mladenačku zanesenost nerijetko neprikladnu godinama i statusu pojedinca. Naime, čovjek je u temeljnom smislu sklon obmanjivanju samog sebe, tj. proizvođenju idola prvo i osnovno od sebe samog. Konzekvence su takve da se obmana i proizvođenje idola proširuje i na sve ostalo s čim je čovjek navodno u kontaktu. Ako se pitamo zašto auto-idolizacija, odgovor je - zbog samoobmane, a ako se pitamo zašto sklonost samoobmani, odgovor je - zato jer je to najekonomičniji način nošenja sa samim sobom, te posljedično i s drugim, tj. sa svijetom kao cjelinom. Najlakše se zavaravati da štogod činimo ili ne, želimo ili ne, ostvarujemo ili ne. To je ekonomično. Obmana se ne sastoji samo u prikazivanju, predočavanju, oslikavanju stvari kao ne stoje, nego i u tome da se to čini s određenim ciljem. Najbolje je da te standardne vrste prikažemo na svakodnevnom primjeru. Zamislimo da: S vjeruje P, pri čemu je P = „... da je tjelovježba važna“. Velika većina ljudi nađe se u situaciji sukobljenih kognicija jer je točno i Q = „Ovaj tjedan nisam vježbao“ i tada pribjegava samoobmani koja poznaje četiri temeljna oblika. U situaciji kada vrijedi P · Q (P i Q), S je sklon: promijeniti stav za koji ne samo da vjeruje da je točan, nego je u njegov sadržaj potpuno uvjeren, tako da počne vjerovati R = „... ali previše sam zaposlen da bih vježbao“, ili nastoji racionalno objasniti sukob kognicija kao u npr. S = „Ako vježbam, ostati će mi manje vremena za rad“ čime mijenja hijerarhiju vrijednosti i važnost kognicija, ali može dodati i koju konsonantnu kogniciju kao npr. T = „... ali vježbajući se mogu ozlijediti“ čime se nastoji izbjeći nespojivost kognicija P i Q, jer se naglašava negativna strana kognicije P i konačno može poricati kogniciju P tvrdeći nešto kao npr. U = „Zar ne hodam od automobila do ureda svaki dan“, a poricanje je redovito prividno potvrđivanje kognicije P te predstavlja i najviši stupanj samoobmane. Ovdje smo uzeli vrijednost tjelovježbe, a isto je primjenjivo i na druge ljudske aktivnosti, sposobnosti i vještine (rad, seks, zabava, obiteljski život...). Naime, samoobmana se provlači kroz sve dimenzije čovjeka. Samoobmanjivanje samo po sebi nije dostatno za objašnjenje ljudskosti, te je potrebno postaviti i neki novi sadržaj koji ispunjava taj novi prostor koji otvara samoobmana. Tako dolazimo do idolopoklonstva. Pri tome ne mislim na isključivo religijsko idolopoklonstvo, nego na većinu vrijednosti koje su uglavnom univerzalne i drži ih se vrlo uvjerljivima i vrijednima prihvaćanja, ostvarivanja i prenošenja budućim generacijama. Idolizacija se kao i obmanjivanje primjenjuje prvo na čovjeka samog, tako da je pojam autoidolizacije ovdje ključan. Čovjek je sklon od sebe načiniti idola koji ne samo da posjeduje tijelo, um, razum, slobodnu volju, emocije, savjest, maštu, nego je sve to sposoban koristiti na nevjerojatno dobar način. Sve tri vrste autoidolizacije počivaju na samim korijenima autoidolizacije čovjeka kao bića sposobnog za vođenje ispravnog života, tj. kao bića koje posjeduje sve temeljne životne vještine ili ih je redovito u potpunosti sposoban postići i primjenjivati nepogrešivo i koje mu omogućuju ne samo potpuno snalaženje u svijetu, nego i potpunu kontrolu sebe, drugoga i svijeta, a to su autoidolizacije obzirom na sljedeće temeljne životne

2

vještine: vještina donošenja ispravnih odluka, vještina ispravnog i dosljednog kritičko-kreativnog razmišljanja, vještina uspješne komunikacije, vještina uspješne samospoznaje i vještina uspješnog nošenja s emocijama i njihove kontrole. Čovjek zaista vjeruje da je sposoban prepoznati drugoga, elemente svijeta, zatim nositi se sa svijetom, pa čak i snaći se u njemu, a i konačno kontrolirati ga. Stvaranje idola od sebe, drugoga, svijeta i Svetog je opća pojava u ljudskom društvu, ali to isto društvo prije ili kasnije proizvodi vrstu posla koji se sastoji u korjenitoj kritici samoobmanjivanja i autoidolizacije. Taj posao se najčešće naziva filozofijom kao univerzalnom kritikom čovjeka, svijeta, Svetoga i svega ostalog. Dakako, zanimljivo je kako je uopće moguće da iz društva takvih ljudi emergira filozofski kao kritički mentalitet, ali to ovdje nije pitanje. Filozof je po definiciji sposoban prepoznati samoobmanu i autoidolizaciju. Dakako, u današnje vrijeme pitanje kritike nije rezervirano isključivo za filozofiju, ipak, jedino je filozofija univerzalna kritika i njezina je kritičnost je njezina differentia specifica. To su uočili mnogi filozofi i bavili se filozofijom zbog toga da bi prepoznali samoobmane i autoidolizacije i nastojali ih korjenito kritizirati. Oni svoju zadaću nisu vidjeli u donošenju nekih novih obmana i idola, nego samo u kritiziranju samoobmane i idolizacije kod sebe i drugih, te u podučavanju drugih kako da to i sami učine. Ne radi se niti o tome da takvih revolucionarnih ili anarhističkih izazova ne bi bilo bez konzervativnih znanstvenih zajednica kao uvjeta revolta prema takvom načinu rada, nego o tome da se radi o uglavnom individualnom naporu što proizlazi osobnog napora pojedinca koji umjesto njega ne može učiniti nitko drugi pa tako niti znanstvena zajednica, nego on sam, osobno i bez i najmanje pomoći drugih. Zajednice, općenito govoreći, čine malo, nedostatno i nerado za svoje članove, jer pitanje je što ti možeš učiniti za nas, a ne što mi možemo učiniti za tebe . No ljudsko zajedništvo nije stvoreno za sreću, nego za preživljavanje. Stoga je zahtijevanje pojedinca od zajednice da ga ova usreći podjednako je neopravdano kao i iskorištavanje zajedništva od strane pojedinca za njegovu osobnu sreću. No ljudi vole zahtijevati preko svojih prava i vole iskorištavati preko svojih potreba, jer su „ružni, prljavi i zli“. Tako, proizlazi da je Beckett u pravu. Prvo i temeljno određenje čovjeka, njegova posebnost nad svim ostalim poznatim bićima je jednostavna sposobnost, moć ili čak i dar za samo-obmanu.

Bio jednom jedan riđi čovjek, koji nije imao ni oči ni uši. Nije imao ni kose, tako da je riđ bio uvjetno. Nije mogao govoriti zato što nije imao usta. Nije imao ni nosa. Nije imao čak ni ruke, ni noge. Ni trbuha nije imao, ni leđa, ni kičmu, nije imao nikakve iznutrice. Ništa nije imao! Zato nije jasno o kome se radi. Pa najbolje je da o njemu više ne govorimo. (Danil Harms, Bio jednom jedan riđi čovjek u isti: Pomalo neobični slučajevi, ŠD, Koprivnica, 2007).

3