Pretkršćanska vjerovanja starih Slavena

Suvremenoj je znanosti teško odrediti točno vrijeme nastanka narodno-pjesničkog stvaralaštva. Početak toga procesa vjerojatno možemo svrstati u razdoblje Trypiljske kulture ili još ranije.

Folklor je nastao u sustavu najdrevnijih narodnih predodžbi i vjerovanja, koje se sastoje od elemenata

animizma, totemizma i fetišizma.

Animizam (od lat. duša) – vjera u postojanje duše ili duha u prirodnim pojavama, stvarima ili predmetima koji nas okružuju. Animizam se sastoji od poistovjećivanja žive prirode s neživom. Elementi animizma prisutni su u svjetonazoru praslavena i susreću se u sustavu kultova u obliku vjerovanja u postojanje duše kod drveća, životinja, ptica, prirodnih stihija – groma, munje, umrlih ljudi i životinja. Zato su u sustavu tih predodžbi snage i prirodne pojave (sunce, voda, kamen, drvo) nastupale kao živa bića (personifikacija), i ljudi su se njima klanjali.

Na temelju takvih vjerovanja ljudi su tumačili različita fizička stanja i pojave – bolesti, groznice, snovi, sjena (koja se smatrala dvojnikom čovjeka).

Totemizam – pojmovi i vjerovanja u nadnaravnu vezu među ljudima (pleme, zajednica, porodica) i određenim vrstama biljaka, ptica i životinja. U okvirima takvih vjerovanja zasebni predstavnici flore i faune smatrali su se precima određenog plemena (svako pleme imalo je svog totemskog pretka, koji je bio zaštitnik i čuvar članova toga plemena). Također se vjerovalo da nakon smrti predstavnici tog plemena poprimaju oblik te životinje (biljke) i mogu utjecati na život živih.

U totemskim vjerovanjima čovjek poistovjećuje sebe, svoj život s životom okoline, vidljivom prirodom. Čovjek, koji je smatrao sebe duplikatom vanjskoga svijeta, radi sve to što se odvija u prirodi, ponavljajući i oponašajući.

Uz to je vezano štovanje i poseban odnos prema biljkama i životinjama, vjerovanje u njihove nadnaravne moći. Totem je razred materijalnih predmeta prema kojima se primitivni čovjek odnosi s posebnim poštovanjem, vjerujući da među njima i čovjekom postoji bliska uzajamna veza: totem štiti čovjeka, čovjek se suzdržava od ubijanja i uništavanja (lova, branja…) totema i na različite mu načine pokazuje svoje poštovanje i pažnju. Stari totemi-životinje su medvjed, vuk, lisica, koza; totemi-ptice – labud, roda, kukavica itd.; totemi-drveće – hrast, jasen, lipa, javor, smreka i dr.

Fetišizam – sustav vjerovanja o nadnaravnim osobinama predmeta i stvari i klanjanje njima. Temelji se na sustavu drevnih predodžbi: stari ljudi nisu dijelili materijalni i nematerijalni svijet, čovjeka i prirodu, djelovanja i predmete. U njihovim predodžbama

predmet od drva čuvao je duh drveta, šume; kost životinje – duh životinje; na tvorevinu čovjeka prelazio je duh čovjeka-stvaratelja...

Fetiš kao objekt štovanja mogle su biti kosti umrlih ili ubijenih životinja, drago kamenje kojem su se prepisivale čudotvorne moći, raznovrsne amajlije i talismani koji su se posebno izrađivali od raznih prirodnih materijala i kako se smatralo, bili zaštitnicima i donosili sreću svojim vlasnicima (na primjer, doprinosili su uspješnom lovu). Posebno značenje dobivaju stvari koje kao da oponašaju prirodu: stol kao linija horizonta, slika neba; drveni ili kameni stupovi-kolone kao utjelovljenje svjetskog stabla (drva života) koje ujedinjuje zemlju s nebom; suđe kao spremnik vlage – sve načinjeno od totema-drveća, totema-kamena, totema-životinja ili tih elemenata postajalo je fetiš.

Fetišizam – štovanje predmeta, čak i komada drva ili kamena i prelazi u idolopoklonstvo. Biljke i životinje, a također i razni predmeti, koristili su se u mnogim ritualima, obredima i magičnim radnjama. Njihove slike-prikaze susreću se u narodnoj poeziji i epu.

Vjerovanja kojima su drevni ljudi pokušavali tumačiti prirodu i okolni svijet rodila su raznovrsne kultove koji su za njih postajali svojevrsnom prvom primitivnom religijom. Kult (lat. cultus – štovanje) – institut štovanja i obožavanja stvari, pojava, bića i božanstava.

Uz predodžbe o postojanju duše u svakoj stvari i predmetu bio je vezan kult predaka. Smatralo se da duše umrlih ne napuštaju zemlju, nego se nastanjuju u šumama i gajevima (gdje se mogu transformirati u životinje) i posjećuju žive, pri čemu preci mogu pomagati ili štetiti, zato su se kod pogrebnih obreda koristili rituali da bi oraspoložili mrtve. Naši preci bili su uvjereni u postojanje onostranog kao paralelnog svijeta. Općenito se prostor (pa i svijet) prema tim vjerovanjima dijelio na svoje i tuđe, na žive i mrtve (koji su također bili ili svoji ili tuđi): na takav način postojali su svoji i tuđi živi i svoji i tuđi mrtvi.

Svojevrsnom granicom među svjetovima smatrala se rijeka, vatra ili granica među naseljem i šumom, prag kao simbol početka i završetka kuće.

Kasnije će se te „granice“ često naći u svim žanrovima narodne umjetnosti. Iz nastojanja ljudi da oraspolože snage prirode, kako ne bi štetile čovjeku, pojavljuju se i drugi kultovi.

Kult vatre Prema predodžbama naših predaka ona se zamišljala kao snaga, poslana s neba „strijelama grmljavine“ i može biti korisna ili pak štetna za ljude. Prema vatri razvio se poseban odnos strahopoštovanja te nebeske sile, a obiteljsko i kućno ognjište se čuvalo. S ciljem zaštite od vatre koja uništava, ljudi su ostvarivali različite obrede i rituale pored vatre, donosili mu razne žrtve.

Ljudi su se molili „ovynu“ – obiteljskom ognjištu i peći, donosili žrtve često u obliku pijetla, jer se smatralo da je on neposredno povezan s vatrom. Domaćica je stavljala u peć zrno i vodu nakon pečenja kruha. Smatralo se da vatra ima pročišćavajuću snagu, zato se „dimila“ kuća , izvršavale su se razne radnje s vatrom pored bolesnika. Vatra je imala važnu ulogu u sustavu magije svećenika-vrača, s time se povezuje i nastanak kulta kovača.

S kultom vatre povezuje se također nastanak sekundarnog kulta „vatrenog napitka“ – opojnog pića koje se poistovjećivalo s vatrom i koristilo se u magičnim radnjama, ritualima, kod sklapanja pogodbi. Na različitim područjima u njegov sastav ulazili su razni sastojci – med, esencije raznog bilja, korijena trava, ekstrakti gljiva, alkohol. Na svim područjima jednako je bilo doživljavanje tog pića kao „gorućeg“, koje izaziva deluzije i halucinacije. Medeni napitak smatrao se pićem besmrtnosti, uvijek se koristio kao element poganskih obreda žrtvovanja.

Kult vodeKult vode također je bio povezan sa značenjem koje je voda imala za drevna plemena posebno u razdoblju Trypiljs'ke kulture, kad su se praslavenska plemena počela baviti ratarstvom. Voda, koja se također smatrala nebeskom silom, jer je silazila na zemlju u obliku kiše, mogla je ne samo pomagati, nego i štetiti ljudima. Voda je imala magičnu i pročišćavajuću snagu. Zato je postojao poseban odnos prema svim vodama: rijekama, jezerima, izvorima – pored njih su se vršili rituali, žrtve, da voda ne našteti čovjeku.

Kult grmljavinske olujeKult oluje povezivao se sa štovanjem vatre (grom, munja, strijele grmljavine) i vode (kiša). Oluja kao spoj tih dviju stihija zamišljala se kao gnjev prirode protiv ljudi, jer je munja mogla ubiti čovjeka ili zapaliti nastambu, šumu. Zato je u sustavu narodnih vjerovanja bilo mnogo obreda kojima je cilj bio zaštiti od „bijesa neba“, postojale su određene amajlije protiv groma i munje. Blizak kultu oluje bio je i kult vjetra.

Kult zemljeKult zemlje također je nastao za vrijeme prijelaza drevnih plemena od lova na ratarstvo. Zemlja se zamišljala kao duhovni živi organizam, zvali su ju majka-zemlja, zemlja-hraniteljica. Život naših predaka često je ovisio o urodu, zato se složio sustav rituala „udovoljavanja“ zemlji. Uz poseban odnos praslavena prema zemlji vezana je i tradicija pokapanja mrtvih u zemlju.

Zemlja iz rodnoga polja ili naselja smatrala se svojevrsnim zaštitnikom-čuvarom za ljude koji su kretali na dalek put, dakle u svijet „tuđih“. Zato se šaka „rodne zemlje“ bacala na grob umrlih u dalekom kraju.

S razvojem oranja zemlje kod predaka-slavena pojavio se kult orača. S kultovima zemlje i sunca povezivao se i kult žita i kruha. Smatralo se da žito i kruh upijaju sunčevu energiju i snagu zemlje. Zato se ritualni kruh pekao obavezno okruglog oblika (da sliči suncu) i imao je bitnu ulogu u ritualnom sustavu.

Kult stabala/drveća, životinja i biljaka bio je blisko povezan s već spomenutim kultovima i vjerovanjima. Smatralo se da u starom drveću (posebno u hrastu) živi duh šume. Zato su se pored njih izvršavali određeni obredi i štovanja, a kasnije orgije.

Životinje (posebno konj, jarac, vuk, lisica; vodozemci – zmije, žabe…) su se štovale kao totemski preci i reinkarnacije duša umrlih; biljke – kao one koje posjeduju posebnu moć protiv uroka, bolesti, magičnu snagu itd.

Posebno značenje pridavalo se prirodnim pojavama i bićima koji su imali vezu s onostranim svijetom i mogli prenositi ljudima „tajna znanja“. Takvi su bili na primjer vuk (koji je u mitologiji svih indoeuropskih naroda utjelovljivao smrtonosno načelo), vranac, gavran; s kultom orača bio je povezan kult orla, koji se zamišljao kao biće koje je naučilo ljude sijati pšenicu itd.

Kasnije su se objekti takvih kultova uključivali u sustav nacionalne simbolike. Sa štovanjem životinja povezuje se u sustavu folklora nastanak zoomorfnih likova, dakle nalik životinjama, sa životinjskim likom, vanjštinom.

Kult zmaja spaja elemente kultova vatre, zemlje, vode i životinja. Njegova bit sastoji se u spajanju svih stihija prirode i dijelova organizama raznih životinja. O starosti štovanja velikog zmaja ili zmije svjedoče arheološki nalazi posuđa s likovima tih bića. S obzirom na to da se pretežno nalazilo na mjestu groblja, postoji opravdani razlog smatrati da se kod naših predaka lik zmaja povezuje sa smrću ili ima neposredan odnos s njom.

Kult nebeskih tijelaKult nebeskih tijela kod starih Slavena, kao i mnogih drugih naroda, zauzima jedno od najvažnijih mjesta u sustavu vjerovanja i očitovao se u štovanju sunca, mjeseca, zvijezda i sazviježđa kroz koje je sunce prolazilo tokom godine. Uz taj kult povezano je vjerovanje o ulozi i utjecaju nebeskih tijela na život ljudi i promjene u prirodi, koje se odvijaju pod utjecajem promjena položaja sunca, mjesečevih mijena, plejada (poput izmjene godišnjih doba, produljenja ili skraćivanja dana i noći).

Na početku je prvo mjesto u tog grupi pripadalo mjesecu (lunarni kult, dakle štovanje mjeseca). Smatralo se da upravo on upravlja nebeskim vodama, kišama i rosom, ciklusom kolanja voda, te time utječe i na urod. Zato su ga štovali žrtvenim jelima – pyrogamy i varenykamy u obliku mladog mjeseca.

Znanstvenik Znojko govori kako riječ „pyrig“ potječe iz praindoeuropskog jezika i znači „kruh mjeseca“. Pyrogy i varenyky s nadjevom od plodova polja pripremali su se u znak klanjanja mjesecu i bili su obaveznim jelom na svetkovine u čast prve faze mjeseca. Kasnije je glavna uloga prešla od mjeseca suncu (solarni kult, dakle klanjanje suncu), koje je imalo bitnu ulogu u poljoprivrednim radovima. Sunce se štovalo žrtvenom hranom – okruglim pečenim bijelim kruščićima. Zvijezda (Зоря - astralni kult, dakle štovanje zvijezda, zviježđa i nebeskih tijela, kasnije – opći naziv kulta klanjanja nebeskim tijelima općenito) se smatrala božanstvom, slala je ljudima razne poruke, između ostalog je u mitovima javljala o rođenju bogova i tijeku stvaranja svemira. Od posebnog značenja bilo je i štovanje zviježđa i skupina zvijezda – Mliječni put.

Astralni je ciklus bio usko povezan s drugim ciklusima, između ostalog nebo se zamišljalo kao rijeka među živima i mrtvima. S vremenom astralni ciklus koji je odgovarao godišnjem ciklusu postao je osnova kalendarskih obreda i proslava, vezanih uz njih. (Pjesničke) slike nebeskih tijela postale su dio poetike mnogih žanrova usmene književnosti.

Spajanjem kulta vatre s kultom nebeskih tijela nastao je kult svjetla ili „svjetloštovanja“. Praslaveni su zamišljali svjetlo kao biće, duh koji isijava svjetlost. Kult predmeta nastao je na temelju vjerovanja animizma i fetišizma. Tako je na primjer predmetom štovanja bilo jaje – simbol nastanka i rađanja života i smrti. Stoga motiv jajeta zauzima posebno mjesto u narodnom stvaralaštvu. Na mnogim teritorijima postojao je običaj nasipati grobove ovalnog, jajolikog oblika i posuti ih pijeskom ili cvijećem žute boje. Kasnije taj motiv nalazimo i kod obreda i u nacionalnom epu.

Drugi kultni predmeti bile su zasebne vrste kamenja i stvari, izrađenih od njih, amajlije od raznih materijala, na primjer prikaz ravnokrakog križa ucrtanog u krug ili s uvijenim vrhovima kao znak sunca (takvi elementi sačuvali su se i do današnjeg dana kod oslikavanja pisanica, u nacionalnim ornamentima, u rezbarenju, vezu, slikama na keramici).

Bitna je bila uloga elemenata tijela ljudi i životinja-totema. Pri tome se koža smatrala znakom besmrtnosti, poseban je bio odnos prema kosi, noktima zubima i sl. Životinjski predmeti štovanja bili su rog, koji se smatrao simbolom snage i izobilja, kosti životinja, lubanje, zube, perje, kandže ptica i sl., a također ukrasi i kultni predmeti izrađeni od njih. Uz kult zemlje i orača bio je vezan kult zemljoradničkog oruđa, posebno pluga, a uz astralni kult – klanjanje ritualnim posudama (o čemu svjedoči njihov oblik i ornament).

Osobitosti oblika i razmještaja posuđa, nađenog kod pokopa daju razloga za kvalificiranje: «Posuda-Sunce», «Posuda-Mjesec», «Posuda-Nebo», «Posuda-Zemlja», «Posuda-Svemir». S vremenom ovi i drugi predmeti (ogledala, kao poistovjećivanje s vodom i kao ono što prikazuje onostrano, svijeće, konac, nož, sjekira i sl.) postali su nezaobilazan dio magično-ritualnih radnji i narodnih obreda.

Uz kult drveća povezuje se kult glazbe i glazbenih instrumenata (izrađivali su se od drva, a glazba se smatrala glasom duhova drveća, duha šume). Praslaveni su vjerovali da drveće stvara glazbu isto kao i vatru, a ravnomjerni ritmični zvukovi i pokreti koji ih prate, odražavaju kretanje svemira, kozmički red. Te predodžbe bile su temelj za nastanak kulta pokreta i plesa.

Svi ti kultovi postojali su istovremeno. Njihov nastanak bio je vezan za stjecanje određenih znanja o svijetu i okolini. Nije poznato koliko je trajalo to razdoblje u povijesti razvoja pred- i praslavenske kulture. To je bila njena prva faza, prvi korak i preduvjet nastanka usmenog narodnog stvaralaštva. Glede formiranja folklornih žanrova, ovo razdoblje može se ocrtati općim pojmom – ritualna magija. Upravo u takvom shvaćanju nastaju svi žanrovi usmenog stvaralaštva koji su postojali u to vrijeme. Oni objedinjuju elemente drevnog svjetonazora s vjerovanjima u magično djelovanje riječi i snagu prirodnih pojava.Kasnije su drevne predodžbe i vjerovanja postale temelj praslavenske mitologije, čije formiranje je bila iduća etapa u razvoju ukrajinskog folklora. Karakteristična osobina mitologije toga razdoblja je panteizam (od grč. pan – sve i teos – bog), to jest religijsko-filozofske doktrine, prema kojima se Bog poistovjećuje s prirodom, i politeizam, što znači štovanje više bogova istovremeno.

Istraživanjem praukrajinske teogonije kao skupa mitova o porijeklu i genealogiji bogova bavili su se još u pretprošlom stoljeću M. Kostomarov, I. Nečuj-Levyc'kyj, O. Potebnja i njegovi sljedbenici – pristaše mitološke škole u folkloristici.Sva božanstva staroslavenskog panteona pojavila su se na tlu postojećih kultova i bila su usko povezana s njima. Religije starih plemena nazivamo poganstvom (язичництво чи поганство), koje je u svim svojim pojavnim oblicima opreka kršćanskom vjeroučenju.

Uz ovu lekciju obavezno pročitati najmanje jedan od radova:Mircea Eliade

Mit o vječnom povratku Šamanizam Mit i zbilja

Sveto i profano Rasprava o povijesti religija

Poganstvo

Prva božanstva koja se spominju su Bilobog i Crnobog (Біло-бог i Чорнобог), koji su utjelovljivali snage svjetla i snage tame.

Najstarije božanstvo, koje se smatralo stvarateljem svijeta, bio je Rod (Род), koji je u sebi objedinjavao cijelu obitelj: umrle pretke, žive potomke i buduće još nerođene naraštaje. Žensko božanstvo, nalik Rodu, bila je Beregynja (Берегиня), majka svega živog i bila je povezana s razdobljem matrijarhata.

Ženska božanstva Rožanyci ili Zvizdy (Рожаниці чи Звізди), povezivala su se s rođenjem i imala neposrednu vezu sa zvijezdama (odatle i mit o tome da svaki čovjek ima svoju zvijezdu koja pada u trenutku njegove smrti) i Rodom. G. Lozko govori o postojanju knjige, koju su sastavili poganski mudraci, koja se zvala „Roždenyk“ («Рожденик»), i u kojoj su bile zabilježene predodžbe o vezi Rožanycja sa sudbinom ljudi. Tim božanstvima prinosile su se žrtve u obliku kruha, sira, meda, kaše (kutja).

Simbol roda bio je prikaz obiteljskog stabla, koje se crtalo na vratima svake kuće i na kojem su se bilježili svi rođeni članovi porodice: djevojčice – cvijetom, dječaci – listom. Ako je netko iz obitelji umro, na stablu se stavio križić. Kasnije se Rod pretvorio u kućnog Domovyka/Domaćeg (Домовика), a Rožanyci se transformiraju u božice Ladu i Deli, koje su u razdoblju matrijarhata bile utjelovljenje plodnosti. S razvojem narodne svijesti oblik primitivne religije zamijenio je genoteizam (henoteismo) – vjera u postojanje mnogih bogova s jednim vrhovnim bogom na čelu.Mjesto vrhovnog boga zauzimao je Svarog (Сварог) – bog neba, nebeskog svjetla, zodijaka. On se zamišljao kao utjelovljenje svjetla i štovao se u okvirima tog već postojećeg kulta. Slike Svaroga nisu se sačuvale, ali smatralo se da je njegov znak bio ravnokraki križ u obliku svastike-svarge, koju još uvijek možemo vidjeti na pisanicama i keramici. Nebeski znak tog božanstva bio je Plug (zviježđe Orion), koji se ritualno štovao u novogodišnjem obilasku kuća. Njegov prikaz bio je blizak starorusjkom bogu Oru (oraču, odatle i nazivi plemena – „oriji“ ili „ariji“; njegov simbol je bio orao-orač) i ženskom utjelovljenju plodnosti Oranti (ime također etimološki srodno s nazivima plemena). Svarog se također smatrao bogom kovača (kao izraz nebeske vatre) i braka, koji je osim zlatnoga pluga iskovao i zlatnu burmu, koja se često spominje u koledama, ščedrivkama, proljetnicama, bajkama i sl. Dažbog (Дажбог, Даждьбог) se smatrao sinom Svaroga i zamišljao se kao božanstvo sunca i zemaljskog izobilja, koje je simboliziralo urod žita i pšenice. Stoga se njegovo ime spominje u ratarskim obredima, a njegov simbol bio je zadnji snop kao utjelovljenje duha polja. U proljeće se njegovo zrno sijalo, „puštajući duh Dažboga na slobodu“. Osim toga, u praslavenskoj mitologiji postojalo je mnogo božanstava povezanih s kretanjem sunca, koja su bila utjelovljenje sunca u raznim znakovima zodijaka. Kod praslavena je svaki astrološki znak (a bilo ih je 13) imao svoj naziv.

To su: Овен — Брамена (Арес, Варан, Скоп); Телець — Любава (Бик, Тур, Волос, Волосожар, Стожари); Близнюки — Легена (Рожаниці); Рак — Мокрава; Лев — Орлена; Діва — Дана (Крилата діва); Терези — Лада (Волопас, Дівка воду несе); Скорпіон — Угада (Ведмідь); Змієносець (izostavljen u suvremenom sustavu) — Вишена (Змія); Стрілець — Зорена (Стрибог, Перун); Козерог — Студена (Коза, Пан, Хрест); Водолій — Янгела (Мокош, Мокоша, Водник); Риба — Рибала (Цвітана, Рибалка). Jedno od najvećih poganskih božanstava bio je Simargl (Сімаргл). On se prikazivao u obliku krilatog psa koji čuva usjeve.

Hors (Хорс, Хрс, Хоре) se zamišljao kao ratnik-borac sa zmajevima (idol Horsa prikazivao se u obliku muškarca koji je stajao na ubijenom zmaju. Njemu su se žrtvovale pogače, medenjaci i posebno pripremljen kruh);

Jarylo (Ярило od яр – snažan, moćan, razjaren, gnjevan) – bog proljetnog ekvinocija, koji se smatrao bogom ljubavi i strasti, bujanja prirode, prikazivao se u liku mladića na bijelom konju. Kako to definira G. Lozko, „to je bio muški simbol oplođujuće snage“. Posebno se štovao jer je vrijeme proljetnog ekvinocija označavalo početak nove godine, dakle početak poljskih radova i proljetno-ljetnih poganskih orgija. Njegov znak bila je pšenica – simbol sjemena, koju su nazivali „jara pšenica“. Nalik Jarylu bio je bog Kupalo (Купало, Купайло), koji se štovao ljeti i također se smatrao pokroviteljem tjelesne ljubavi.

Volos (Волос, Велес, Влес) ili Tur (Тур) prema predodžbama starih plemena bio je božanstvo sunca u zviježđu Bika (drugi naziv Волосожар, dakle „nebo Volosa“) i smatrao se groznim bogom stoke. Veles je bio bog zlata i izobilja. Ima nekih indicija o njegovoj vezi s kultom predaka: u litavskom jeziku još su i danas sačuvane riječi «velis» – pokojnik, «vele» – duše umrlih. Moguće je da je prvotno Veles bio duh predaka koji se brinuo o kućnoj stoci. Druga hipoteza je objašnjenje njegovog imena Volos od «волох», «волохатий» (dlakav, čupav) i povezano s tim vjerovanje da njegovo porijeklo polazi od dlakavog medvjeda koji je utjecao na lov i lovačku sreću. Zato su ga lovci željeli oraspoložiti prinošenjem žrtava. Kasnije je u ljudskim predodžbama poprimio čovjekoliki oblik kao božanstvo zanata, trgovine i bogatstva. Do njegovog idola dovodila se stoka prije prvog izvođenja na pašnjake.

Simbol Velesa bio je dlakavi kožuh, okrenut naopako koji je djelomično ostao u elementima obreda u novogodišnjim običajima koji su sačuvali odjek „volovskih praznika“. Sudionike takvih karnevala ponekad su nazivali волхвами, „zato što su bili

nalik Volosu sa svojim dlakavim kožusima“. Kasnije u slavenskoj demonologiji taj se bog identificira s Vijem (Вій), bogom podzemnog carstva mrtvih.Ukazivanja na ratnički karakter Jaryla i Tura (Ярило та Тур) sežu sve do vremena pisanja „Slova o pohodu Igorevom“ («Слово о полку Ігоревім»), gdje se više puta susreće «Яр Тур Всеволод» kao poštivanje snage i junaštva rus'kog ratnika. О. Znojko smatra, da «Яр-Тур» znači «боготур», što se kasnije pretvorilo u «богатир» (vitez).Iako se Veles ili Tur duže vrijeme smatraju strašnim vladarima drugih bogova, bilo je razdoblje kad su snažnijim smatrali drugo božanstvo – Peruna (Перун). Perun koji se vezao uz zviježđe Strijelca bio je vladar vatre, munje i groma (čime je blizak s kultom svjetla), bog rata i zaštitnik vojne družine. Zamišljali su ga kao vitkog srebrnoglavog, zlatobrkog muškarca s lukom i strijelom u rukama. Idol Peruna bio je čovjekolik: trup se izrađivao iz drva, noge od željeza, glava od srebra, a brkovi od zlata. U Gustyns'kom ljetopisu (Густинський літопис) fiksira se da je u rukama tog idola bio dragi kamen – rubin ili drugi dragulj, pored njega je uvijek gorjela hrastova vatra, takozvana „živa vatra“, a ako bi se ona ugasila, čuvare se kažnjavalo smrću. Perunu se prinosila žrtva za koju se ubijalo vepra, bika ili crvenog pijetla. Smatralo se da on ima svoje sluge-namjesnike koje su zvali „Вернигора і Верни-дуб“ (kasnije se kao i mnogi drugi elementi poganske mitologije pojavljuju u bajkama). Simbolom Peruna smatrao se hrast, udikovina (калина), cvijet paprati (postojalo je vjerovanje da paprat cvate za vrijeme oluje na praznik Kupala - hrv. Ivanje); njegovi predmeti bili su sjekira i strijela. Ljudi su vjerovali da se drvo u koje je „udario Perun“ ne smije koristiti za gradnju, ali se od njega mogu izrađivati glazbeni instrumenti.

Drugo pogansko božanstvo, povezano s glazbom, bio je Strybog (Стрибог), koji se u «Слові о полку Ігоревім» spominje kao rodonačelnik svih vjetrova. On se povezivao i sa zviježđem Strijelca, njegovi atributi bili su luk i strijela, planet Saturn i smatrao se strašnim bogom okrutne bitke i krvoprolića. Bez obzira na okrutnost toga boga ljudi su ga zamišljali ne samo kao uzročnika nevremena nego i kao pokrovitelja glazbe, vjerojatno zbog asocijacija među vjetrom i puhanjem kod sviranja na glazbenim instrumentima – fruli, rogu i sl. Zato su njegovi drugi nazivi bili Posvystan i Pozvizdač (Посвистан чи Позвіздач). Zbog zapanjujuće sličnosti s Perunom neki od istraživača smatraju ga jednim te istim bogom koji je na različitim slavenskim teritorijima imao razna imena. Kao i Perun, Strybog se smatrao pokroviteljem vojske.

Koljada (Коляда), koji se smatrao bogom zimskog solsticija (u zviježđu Vodenjaka), izgledao je kao novorođenče na glavi majke Lade ili jabuka u njezinoj ruci.

Kod starih Slavena postojalo je još jedno božanstvo koje se povezivalo sa sunčevim godišnjim ciklusom – Svitovyd (Світовид, Святовид) – sunce jesenskog ekvinocija, koje se zamišljalo kao starac s četiri lica pod jednom kapom, okrenutima prema raznima stranama svijeta. 1848. godine u rijeci Zbruč (Збруч) pored sela Lyčkivci na Ternopiljščyni pronađen je idol Svitovyda, nazvan Zbruc'kym idolom, na četirima stranama kojeg imamo i prikaz drugih drevnih bogova i ljudi. Pored njega arheolozi su pronašli mjesta ljudskih žrtvi, koje su se očigledno prinosile za Svitovyda.

Dyv (Див) – božanstvo straha i smrti, koje se nije povezivalo s astralnim kultom, prikazivalo se u obliku velike ptice-grabežljivice s ženskim licem, koja sjedi na suhom drvu, zviždi i sikće kao zmija, glasa se kao zvijer... Ptice Dyv su nagoviještale smrt, posebno prije bitke, kako se to i spominje u «Слові о полку Ігоревім». Lad (Лад) – bog braka i blagostanja.

U starom slavenskom panteonu postojale su i božice. Jednom od najstarijih i najvažnijih smatrala se Lada, božica ljubavi i braka, čiji muž je bio Lad. Ladina djeca su Lelj i Polelj (Лель, Леля, Ляля i Полель), čiji simbol je bilo zviježđe Blizanaca. Na nekim teritorijima Lelja su zvali Dana (Данa) i smatrali su je božicom voda, bila je usko povezana s drevnim kultom vode. U njenu čast tim imenom nazvano je mnogo rijeka. Dani su prinosili žrtve, bacajući nakit, dragulje i novac u rijeke, jezera, bunare i izvore. Vjerojatno odatle i potječe riječ „danak – данина“. Polelj je prema mišljenju J. Golovac'kog bio utjelovljenje svjetla.

Među ženskim božanstvima bitno mjesto zauzimala je Mokoš (Мокош) – božica predenja, tkanja, pokroviteljica poroda i rodilja. Ona je povezana s kultom vode koji se kod nje ujedinjava s kultom božice-majke.

Božicom zla, tamne noći, noćnih mora smatrala se kći Crnoboga – Mara (Мар´а), koja guši ljude, pije njihovu krv, zaklanja svjetlo.

Kod praslavena postojala su i božanstva povezana s danima u tjednu. Na primjer, božica Nedjelja (Неділя), znak Sunca, prema riječima O. Potebnje bila je jako štovana. Zamišljali su je u liku lijepe djevojke s dugom zlatnom kosom, nazivajući je Sunčanom gospođicom (Сонячною панною), kćerkom Petka (П´ятниці).Ponedjeljak (Понеділок), znak Mjeseca, zamišljao se kao svjetlokosi, vitki i blijedi mladić, koji je, kao i Mjesec, često mijenjao svoj izgled. Utorak (Вівторок) – Арей, Айрес (Mars); Srijeda (Середа) – dan Dane ili Ljubavy (Дана чи Любава); Četvrtak (Четвер) – dan Peruna i Dažboga (Jupiter). Petak (u ukr. ženskog roda -П´ятниця) znak Venere, smatrala se božicom roda, u davnini su je nazivali Baba-Jaga (Баба-Яга) koja je prema mišljenju O. Potebnje rodonačelnica ženskih božanstava. Subota (Субота) Saturn bila je čuvarica usjeva i plodnosti.

Prema predodžbama starih poganskih plemena uz ove i druge bogove postojao je velik broj duhovnih bića-demona, zlih duhova, koji su u usporedbi s bogovima imali niži status. Mitološke predodžbe o njima čine temelj staroslavenske demonologije.

O razgranatom sustavu vjerovanja poganih praslavena svjedoče i brojne arheološke nalaze na teritoriju Ukrajine. Pronađene starorusjki gradići-svetišta s okolnim naseljima čine ujedinjeni arheološki kompleks, koji su istraživači nazvali Zbručkim kultnim centrom (Збруцький культовий центр). Iskopana svetišta Zvenygorod, Zamčyšče, Zelenolyps'ke (Звенигород, Замчище, Зеленолипське) i dr. svjedoče o povezanosti ritualnih službi pred idolima, od kojih su mnoge sačuvane s ranije opisanim kultovima.

Demonologija – učenje o duhovima-demonima, koji štete ili pomažu čovjeku. Među najproširenije demonološke likove možemo svrstati blud, vihor, divlju babu, vija, zmaja, vukodlaka, vješticu, vodenduha, domaće, poljskog duha, sirenu, vampira, čugajstera i druge (блуд, вихор, дика баба, вій, змій, вовкулака, відьма, водяник, домовик, польовик, русалка, упир, чугайстер) – dakle sve vladare kuće i prirode povezane s drevnim kultovima, čiji likovi su ušli u mnoge žanrove usmene narodne književnosti. Istraživači smatraju da su prvi poganski obredi i rituali temelj i izvor nastanka usmenog narodnog stvaralaštva, jer u sebi ujedinjuju riječ, glazbene, koreografske elemente koji su kasnije bili osnova za podjelu usmenih narodnih djela na epske, lirske i dramske. Kasniji povijesni razvoj starih slavenskih plemena je ne samo bitno utjecao na ustroj života roda i plemena, nego se odrazio i u folkloru, ubrajajući i usmeni folklor. Među najvažnijim promjenama izdvaja se početno raslojavanje društva. Prema riječima M. Gruševs'kog (М. Грушевський), u rodoplemenskoj zajednici na početku se izdvaja svećenički stalež čarobnjaka-vještaka, koji su vršili magijske rituale, poznate po tome da su mogli upravljati silama prirode. Drugi stalež stvaranju kojeg su pogodovali međuplemenski ratovi bio je ratnički stalež. S vremenom na njegovoj osnovi nastale su muške organizacije, takozvane „vojne kuće” «воєнні доми», građene u pravilu usred šume i funkcionirale su prema posebnim zakonima pod vodstvom vojnih vođa. Bitna je i sama činjenica postojanja muških kuća «чоловічі доми», po uzoru na njih kasnije su se formirale „ženske kuće” «жіночі доми». I jedne i druge bile su prema mišljenju M. Gruševs'kog organizacije neoženjene mladeži koja se sastajala povodom raznih praznika ili u posebno određena razdoblja godine, povremeno ili stalno, na zasebnim ritualnim mjestima – pod nebom ili u specijalnim prostorijama: «Сходини, povezani s vegetacijskim svečanostima i ceremonijama imali su i orgijski karakter, koji se nazire u nekim pojedinostima svadbenog obreda, proljetnih i ljetnih obreda i igara». M. Kostomarov objašnjava slobodu ponašanja za vrijeme orgija pogansko-religijskim razlozima: „Poganske igre uključivale su mnogo toga što bi sada izlazilo iz granica pristojnosti. Osjećaj srama pretežno je razvilo kršćanstvo. Poganima se općenito bliska komunikacija među spolovima nije činila grešnom. Gotovo u svim religijama srodnima sa slavenskim poganstvom uočavaju se ne samo slobodni odnosi među spolovima nego i sveto bludničenje». Tako je poligamija u pretkršćanskom razdoblju bila uobičajena pojava, «dok se dio momaka kasnije ženio i izlazio iz zajedničkog doma, znatan dio „starih momaka“ i dalje je ostajao u zajedničkim domu s mladeži i zajedničkim ženama».Pretkršćanski svjetonazor, vjerovanja, narodna psihologija ušli su u sustav usmene narodne književnosti starih vremena i realno odražavali život te epohe. Povijesno-etnografska znanja o prošlosti (bez obzira na udaljenost i raznovrsnost pogleda) daju mogućnost tumačenja mnogih pojava i žanrovsko-slikovnih elemenata narodnog stvaralaštva.

Kršćanstvo i njegov utjecaj na razvoj ukrajinske usmene književnosti

Službenim datumom uvođenja kršćanstva u Kijevskoj Rusi smatra se 988. godina, kada je knez Volodymyr pokrstio svoj narod. Međutim, povijesni dokumenti svjedoče da je kršćanstvo došlo u ukrajinske krajeve znatno prije 9. stoljeća. Kršćanstvo je pružalo nove mogućnosti razvoja duhovnog i materijalnog, njegovo uvođenje u Rusi ostvarivalo se na inicijativu kneževe vlade. Upravo od tih krugova počela je kristijanizacija rus'kih zemalja: djeca kneževa i vlastele imala su za to vrijeme odlično obrazovanje, branili su kršćanstvo shvaćajući njegovo značenje uvjetovano prije svega time što je kršćanstvo kao vjera izgrađeno na Biblijskim knjigama i donijelo je pismenost u Rus'ku državu. Ćiril i Metod (Кирило та Мефодій) stvorili su abecedu s ciljem prijevoda Svetoga pisma. To je bio početak pismenosti i razvoja književnosti (i originalne, izvorne i prijevodne).

Osim toga, kršćanstvo je donijelo u slavenske zemlje nove predodžbe o svijetu i čovjeku kao Božjem stvorenju, vjeru u Boga-Stvoritelja koji se utjelovljuje u tri lika — Otac, Sin i Duh Sveti, a također vjeru u Isusa Krista (Ісус Христос), jedinorođenoga Sina Božjega koji je došao na svijet da bi postao žrtvom za grijehove čovječanstva i time spasio ljude i dao im vječni život.

Zajedno s novim vjeroučenjem, kršćanstvo je donijelo u Rus' novi moral, koji se gradio na biblijskim zapovijedima, temelj kojih je ljubav prema bogu i bližnjem, novi pogled na obitelj i brak koji se sklapa između dvoje ljudi (prije toga nije postojao zakon o monogamnoj obitelji i kneževi i obični ljudi imali su po nekoliko žena i čak priležnica); te negativan odnos prema poganstvu, prema magiji i vračanju/šamanizmu, poganskim žrtvama, ritualnim orgijama, zakonima krvne osvete, klanjanju silama prirode i sl. kao nečem što proturječi vjeri.

Budući da se kršćanstvo apsolutno razlikovalo od poganskog svjetonazora i vjere koja je postojala prije toga, u Kijevskoj Rusi počela je duga borba sa starim tradicijama. Tijekom te borbe kršćanska kultura transformirala je lokalnu, ponekad i sama podlegla utjecaju lokalnih običaja. Nakon prihvaćanja kršćanstva u Kijevu i na periferiji još dugo su se štovali poganski bogovi. Često su se kršćanski hramovi ili jednostavno križevi gradili u gajevima pored starih idola, na mjestu gdje su se vršili poganski obredi. Neobrazovani narod koji nije mogao pročitati Bibliju nije mogao razumjeti novo vjeroučenje, te ga je pokušavao „prilagoditi“ starom sustavu vjerovanja i obreda.

Na temelju sukoba dvaju svjetonazora nastala je nova pojava, koju su stari rus'ki svećenici nazivali dvovjerje двовір´я – dakle spoj poganskog i kršćanskog svjetonazora u svijesti naroda. «Poklapanja kršćanskih i poganskih praznika... previše su brojna da bi bila samo stvar slučajnosti. Ona svjedoče o kompromisu sa suparničkim kultovima, na koji je morala pristati crkva jer iako pobijeđeni, kultovi nisu izgubili svoj utjecaj».

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ukrajinska_kultura

O tome da su nakon službenog prihvaćanja kršćanstva postojala poganska svetišta svjedoče arheološka iskopavanja, kao, na primjer, svetišta Zbručkog kultnog centra. Arheolozi povezuju formiranje tih svetišta s reformom 988.godine, popraćenom likvidacijom prakse idolopoklonstva. To je primoralo pogane, pogotovo svećenike koji nisu željeli prijeći na kršćanstvo, da bježe daleko u šume i tamo grade poganska svetišta. Ona su se nalazila daleko od centara civilizacije, a u ta poganska svetišta se su premjestile magično-ritualne tradicije. Čuvajući poganske obrede i idolopoklonstvo, ti kultni centri nastavljali su praksu prinošenja ljudskih žrtava do kraja 13. stoljeća. Borba između tih dvaju svjetonazora dovela je i do toga da su pogani prinosili kao žrtvu kršćane. G. Bulašev govori kako se u narodnim masama odvijalo miješanje predmeta klanjanja, starih bogova s kršćanskim svecima (Perun – Prorok Ilija, Volos – sveti Vlasij i sl.). Nisu zaboravljali stare vrhovne bogove, pa su čak i „nebitni“ predstavnici mitologije bili sveprisutni u narodnoj svakodnevici. U narodu se još dugo nije mogao ustaliti kršćanski brak, umjesto kojeg je na snazi bio stari običaj – «умикання» otmica (викрадання) mladenke ili kupnja mladenke ili dogovorni brak s mirazom. Tamo gdje je prema kršćanskom učenju potrebna molitva, lažni kršćani obraćali su se „čarobnjaštvu“, vračanju i sl., a u istom razdoblju odvijala se i zamjena starih poganskih svetkovina kršćanskima… Stoga je religija često imala formalni karakter.Na temelju tih dvaju svjetonazora – crkvenog i dvovjerja odvijala se konačna podjela među književnošću (uporište koje je bilo kršćanstvo) i folklorom (koji se razvijao i postojao na temelju dvovjerja). Ne želeći se odreći starih običaja, ljudi su pokušavali ujediniti poganstvo i kršćanstvo. Često su tome pogodovali i svećenici, koji su bili ili slabo upoznati s novim vjeroučenjem ili previše skloni starim obredima. O.Potebnja o tome govori “Sama crkva u mnogo je čemu nevoljko sudjelovala u očuvanju poganstva“. S kalendarsko-obrednim ciklusom, osnova kojega su bila stara vjerovanja i predodžbe, preklapale su se crkvene svetkovine, koji su u suštini, po svojim tradicijama i ritualima, ostali poganski. Većina istraživača priznaje da je karakteristična crta razvoja narodnih stajališta i pogleda te time i temelj stvaralaštva duboka konzervativnost. To se odnosi ne samo na slavenske narode. Posvuda gdje se kršćanstvo, koje je vjeroučenje, ne religija, spojilo s lokalnim tradicijama, nastala je svojevrsna nova religija, nalik onoj koja je postojala na tom teritoriju u prošlosti. Odatle i proizlaze različite varijante kršćanstva u raznim zemljama.Nisu svi žanrovi narodnog stvaralaštva u jednakoj mjeri fiksirali utjecaj staroga i novog svjetonazora. Svaki je žanr imao svoju zasebnu povijest stvaranja i razvoja.

Faktori utjecaja na razvoj folklora i njegove etničke osobitosti

• Osobitosti reljefa teritorija • Zemljopisni položaj• Povijesni razvoj• Priroda (biljke, životinje, ptice) • Jezik

Jezik je sredstvo pomoću kojeg se stvara i funkcionira usmeno narodno stvaralaštvo.

Od spomenutih faktora na pojedinom teritoriju ovise

• dominante u sustavu žanrova folklora • karakter (posebnosti i različitosti) žanrova • osobitosti rituala i obreda• nacionalna simbolika

Usmeno narodno stvaralaštvo (Усна народнопоетична творчість) je usmeno stvaralaštvo kao cjelina vrsta oblika u kojima je jezičnim sredstvima očuvano znanje naroda o životu i prirodi, drevnim kultovima i vjerovanjima, to je odraz misli, predodžbi, osjećaja i narodne fantazije.

Folklor (Фольклор) je umjetnički odraz stvarnosti u obliku riječi-glazbe-koreografije-drame stvarane od strane kolektivne i kreativne narodne svijesti koja je usko povezana s životom i svakodnevicom. U njemu su prikazani svjetonazori, etička i estetička stajališta naroda. Folkloristika se dijeli na dva smjera: povijest folklora i teoriju folklora.

Usmeno narodno stvaralaštvo i stručna književnost • jezik (narodni, pučki, dijalektni – književni)• žanrovski sustav (djelomično podudaranje)• karakter stvaranja tekstova: usmeni i pisani oblik• autorstvo – anonimnost i kolektivnost • improviziranost – postojanost• varijantnost• tradicionalnost – inovativnost• umjetničko-estetska funkcija – utilitarna namjena• sinkretizam• odnos prema stvarnosti (estetske koncepcije i individualna svijest – narodni ideal)

Karakteristične crte glavni junak – u potpunosti idealandinamičnost radnjekronotop (prostorno-vremenske veze)

Periodizacija folkloraDvije epohe: prethistorijska (mitološka) i povijesna

Prethistorijska (mitološka) epoha paleolitik mezolitik ili kameno doba protoneolitik neolitik (mlađe kameno doba) brončano doba

željezno doba praslavensko razdoblje

Povijesna epoha• княжий період (formiranje države Kyjivs'ka Rus' i uvođenje kršćanstva)• козаччина (razdoblje Zaporoške Siči, Getmanščyne i Gajdamaččyne Запорізька

Січ, Гетьманщина і Гайдамаччина)• період бездержавності (razdoblje bezdržavnosti 18-19 ст.) • час новітнього розвитку усної народної творчості (vrijeme razvoja novijeg

usmenog narodnog stvaralaštva 20 ст.)

Smjerovi i škole folkloristikeMitološka škola Simboličko-mitološka škola Komparativno-mitološka škola Smjerovi: «etimološki» (izvorna bit mita istražuje se na temelju lingvističkih rekonstrukcija),«analogijski» (usporedba mitova sličnog podrijetla), «simbolički» (mit se proučava kao simbol pojava života, pri čemu je mitologija niz simbola).Migracijska školaAntropološka (etnografska) škola Povijesna školaSovjetska škola folkloristikeEtnopsihološka školaSociološka škola Zemljopisno-povijesna školaŠkola strukturalizma Ritualno-mitološka (neomitološka škola) ритуально-міфологічна (неоміфологічна) школа

Junački ep Героїчний епос

U junačkom epu nacija je ovjekovječila slavna junačka djela narodnih junaka.

Ukrajinski nacionalni ep:- najstarije, zato i najmanje poznate u suvremenoj epohi bylyny (билини) - nešto kasniji žanrovi dume (думи) i povijesne pjesme (історичні пісні).

DumePovijest nastanka žanra

Riječ duma (дума) često se susreće u staroukrajinskim rukopisnim izvorima za označavanje misli, razmišljanja, mišljenja.

Iako su dume koje su se sačuvale do danas vjerojatno nastale otprilike od 15. stoljeća (zato što su povijesni događaji koji se u njima spominju u vremenskim okvirima 15.-18. st.), neosporno je da su prije toga Ukrajinci već imali razvijen junački ep koji je poslužio kao osnova za nastanak duma. U ljetopisima se spominju pjevači-pjesnici kneževa (співці-поети) koji su slagali pjesme u čast heroja, te su u tim djelima bila opjevana junačka djela kneževa i družine.

Prvotno se riječ «дума» koristila za označavanje žanra pjesme u čast umrlog viteza – upravo u takvom značenju ona se koristi u pisanim spomenicima iz 16. stoljeća. Iz tih vremena imamo ne samo informaciju o tome da su Ukrajinci izvodili dume, nego i opis manire izvođenja uz naglašavanje da su se izvodile uz glazbenu pratnju na instrumentu – kobzi «кобза».

Prvi put dume se spominju ne u ukrajinskim, nego u poljskim izvorima iz 16. st., gdje se govori o recitativnom ukrajinskom pjesničkom epu koji je uživao poštovanje u to doba u Poljskoj. Međutim, termin «дума» koristi se za označavanje obilježja u suvremenom tumačenju. U nekim slučajevima tako se nazivaju tužne, elegijske, junačke pjesme povijesne tematike koje imaju jasnu strofičku strukturu i samo su po sadržaju bliske dumama. Najstarije korištenje riječi «дума» u značenju «пісня» nalazimo u prijevodu Biblije s latinskog na poljski još u 15. st. u Krakovu 1561., gdje je latinska riječ «carmen» (пісня) prevedena kao «дума» («...а над тобою думу будуть співати...»).

Dume, koje su se izdvojile kao samostalni žanr već nakon propadanja pogansko-mitološkog svjetonazora, nastavile su epsku tradiciju u realističnom smjeru, prikazujući realne događaje određenih povijesnih ličnosti. Dakle, možemo se složiti s tvrdnjom G. Nud'gy, (Г. Нудьга – відомий дослідник дум) da su sada poznate dume žanr junačkog usmeno-narodnog stvaralaštva koji je nastao na granici 15. st. kao nastavak epskih tradicija prošlosti, čiji su korijeni u najstarijim junačkim liro-epskim pogrebnim pjesmama, koje su svojevremeno nastale od narodnih naricaljki.

Dume su narodna epsko-lirska pjevana djela junačkog, rjeđe socijalnog, sadržaja. S obzirom na to da su nama poznate dume nastajale u 16. i 17. st., njihova je glavna tematika uvjetovana epohom neprestane borbe sa stranim osvajačima ukrajinskih zemalja.

Dume se izdvajaju jasnim i osobitim poetskim oblikom, koji ih razlikuje od svih ostalih pjesničkih oblika ukrajinskog folklora. Duma se razlikuju prije svega po načinu i maniri izvođenja – речитатив - tal. recitative, od lat. recitare – čitati na glas, proglašavati. To je poseban oblik recitacije u svečanom, uzvišenom stilu. Dramatičnost izvedbe pojačana je glazbenom pratnjom – sviranjem na kobzi, banduri ili liri (гра на кобзі, рідше бандурі чи лірі).

Jako je teško, gotovo nemoguće, naučiti dume napamet, stoga istraživači smatraju da je svaki kobzar preuzimao od svoga učitelja primjer recitiranja-izvedbe samo u općim crtama, a zatim je reproducirao svoju varijantu melodije uz pratnju koje je „pjevao“ sve dume iz svog repertoara. Nijedna sljedeća varijanta dume, čak i ako je izvodi isti izvođač, nije istovjetna prethodnoj, zato se dume uvrštavaju u vrstu folklora s najviše improvizacije. Duma je astrofična (bez podjele na strofe) zbog promjenjivosti redoslijeda rime. Redak u dumama se izdvaja prema oznakama završene misli/sentencije i grupira se u „kitice“ ili „grupe-razdoblja“ (уступи, періоди, тиради), koje su zapravo svojevrsne strofe duma. Strofe nemaju određeni stalni broj slogova (biva od 5-6 do 19-20 i više slogova u retku), zato i „kitice“ nemaju stalni broj redaka (može biti 2-3, a može i 9-12).

Bez obzira na improvizacijski karakter kod izvođenja (recitiranja) duma, kompozicija je postojana, ima crte svojstvene samo za ovaj žanr. U velikoj većini tekstova vidimo iste sastavnice, žanrovsku strukturu. Dume počinju poetskim „заспівом“, kojeg kobzari često nazivaju «заплачкою». Takav početak najčešće je izgrađen na temelju umjetničkog paralelizma:

Як у неділю рано-пораноНе голоснії дзвони задзвонили,Не сизопері орли защебетали,А не сивая зозуля закувала;То бідні невільники, сидя в неволі, заплакали. («Дума про невольників»)

То не ясний сокіл квилить-проквиляє,Як син до батька, до матері у городи християнські поклони посилає. («Плач невільника»)

У неділю борзо рано-порану, зорями пораненьку Сива зозуля налітала, На могилі сідала, Жалібненько закувала...(«Плач зозулі»)

Nakon uvoda (заспів) počinje sama duma (razvoj sižea sa svim epskim elementima kompozicije i lirskim digresijama). Duma završava krajem (кінцівкою), koji se zove

„славословіє“, zato što je to hvalospjev junačkim djelima, odvažnosti, osobinama junaka koji je pobijedio neprijatelja ili umro za pravdu:

Дай, Боже, щоб козаки пили та гуляли, Хороші мислі мали, Неприятеля під ноги топтали! Справа не вмре, не поляже, Од нині довіку! Даруй, Боже, на многії літа! («Козак Голота»)

І вже його слава не вмре, не поляже,Буде слава поміж царями,Поміж панами,Поміж православними християнами.(«Дума про втечу трьох братів з Азова»)

Često na kraju, osim proglašavanja „слави“, dodaju se želje dobra narodu ili neposredno slušateljima dume:

Дай, Боже, на здоров´є на многії літа Всім православним християнам, На многії літа До кінця віка.(«Іван Богословець»)

Ой уклоняюся наперед Господу Богу,І отаману — батькові кошовому,І всьому товариству кревному і сердешному,І всім головам слухающим,І на многії літа до кінця віку!(«Невільники на каторзі»)

Заспів u pravilu počinje uzvicima «ой», «гей» i ima karakter preludija koji objašnjava mjesto, vrijeme i okolnosti događaja, karakterizira junake. Zato su prisutni pejzažni elementi izgrađeni uz pomoć paralelizma, koji se kasnije susreće u samoj priči i ima funkciju pojačavanja ekspresije, psihologizma, pa zato imamo gomilanje (karakteristično za ukrajinski ep) epiteta za stvaranje određenog raspoloženja, prikaz karaktera junaka. Primjer iz „dume про братів Азовських“:

Із-під города з-під Азова то не великі тумани уставали,Як три брати рідненькі,Як голубоньки сивенькі,Із города Азова, з тяжкої неволіУ землю християнську до батька, до матері, до роду утікали.

Klasifikacija duma

Suvremena klasifikacija duma temelji se na jedinstvu kronološkog i tematskog principa, dakle, dume se prema sadržaju dijele na tematske grupe ograničene vremenskim okvirima:1.      Dume o junačkoj borbi ukrajinskog naroda protiv tursko-tatarskih osvajača i o turskom zarobljeništvu (14.-15. st. – rano kozačko doba).2.      Dume o junačkoj borbi ukrajinskog naroda protiv nacionalnog ropstva (16.- poč. 17. st. – doba Hmeljnyččyne i Get'manščyne / Хмельниччини і гетьманщини).

3. Socijalno-svakodnevne, društvene dume «Соціально-побутові думи» (kraj 17. st. – razdoblje Rujine, političko propadanje).Te tri grupe dijele se na tematske cikluse.

Najstariji zapisi duma su iz druge polovice 17. st. Prvi poznati zapis dume datiran je 10. siječnja 1684. godine. To je duma «Козак Голота».

O kobzarimaKobzarstvo u Ukrajini je unikatna kulturno-povijesna pojava. Kobzari su se ujedinjavali u organizacije s posebnim ustrojem, sustavom obreda inicijacije novih članova, uvjetima pripreme, obukom i kodeksom ponašanja. Te organizacije nazivale su se kobzarskim bratstvima ili zajednicama (кобзарськi братства чи гурти), imali su svoga vođu, suca, blagajnika itd. Podjela je bila prema teritorijalnom principu, dakle svaki kraj ili županija imala je svoje bratstvo. Mjesto okupljanja bila je odabrana crkva u koju su svi članovi dolazili na određene svetkovine. Kobzari su imali svoje majstore i učenike koji su preuzimali od iskusnih pjevača umijeće recitacije duma, savladavali tajni jezik bratstva («лебійськa» мовa). Kobzari su imali i svoje tajne pjesme i čak plesove, posebne «Устиянські книги», sadržaj kojih se ne smije razglašavati pod prijetnjom smrti. Obuka kobzara trajala je 3, 5 ili više godina, a odabir od strane starješina bratstva osoba koje smjele proći obuku je bio jako strog. Vjerojatno zato do kraja 18.stoljeća skoro pa nemamo informacija o školama i bratstvima kobzara, tek se kasnije zbog određene promjene ustroja pojavljuju neke informacije o lirnicima i kobzarima.

Prvi stvaratelji duma bili su kobzari čija se imena nisu sačuvala, ali to su u pravilu bivši kozaci, koji su stradali za vrijeme bitke od neprijatelja ili u zarobljeništvu, ili stari kozaci koji više nisu mogli ratovati ali su ostali vjerni kozaštvu. Živjeli su zajedno s kozacima na Siči i podizali ratni i domoljubni duh mladih vojnika. Postoje podaci da su prije odlučujuće bitke kozaci slušali pjevanje kobzara koje ih je inspiriralo u ratnim junaštvima. Drugi kobzari su pak pješice putovali cijelom Ukrajinom, zaustavljali se u gradovima i selima gdje su na glavnom trgu recitirali svoja djela, pričali ljudima o najnovijim događajima. Na takav način kobzari su podizali nacionalnu svijest naroda, davali vjeru u neovisnost ukrajinske države, bili su nacionalna memorija i duh Ukrajine. Zato su svaka vlast koja je bila antiukrajinski nastrojena i svaki osvajač Ukrajine proganjali i ubijali narodne pjevače. Tako je ruski carizam proglasio kobzu „buntarskim“ instrumentom pobunjenika, zabranio ga, a kobzare su lovili, hapsili, uništavali instrumente. Arhivski dokumenti, nađeni u 19. st., govore da su tri kobzara, sudionika Kolijivščyny bila pogubljena: Прокопа Скрягу з міста Оста-пова, Михайла, Сокового зятя з с. Шаржиполя, Василя Варченка з міста Звенигородки. U naredbi piše: «Pogubiti zato što je obišao mnogo sela zajedno s pobunjenicima i na banduri svirao». Iz toga je vidljivo koliko je važna bila uloga kobzara u formiranju nacionalne svijesti. Kasnije znamo imena kobzara iz 19. st., od kojih su Certeljev i Kuliš zapisivali dume: Arhyp Nykonenko, Andrij Šut, Ivan Strička. Najpopularniji kobzar toga vremena bio je Ostap Veresaj (Остап Вересай), koji se izdvajao svojim talentom i bogatstvom repertoara. Putovao je Ukrajinom i poznavao mnoge istaknute ličnosti toga vremena, između ostalog dopisivao se s T. Ševčenkom koji mu je u znak posebnog poštovanja poklonio svoj „Kobzar“ (Кобзар) s autogramom. Postoje zapisi kako su na njegove

nastupe u Kyjivu dolazili ljudi iz svih krajeva Ukrajine. Početkom 20. st. postojao je velik broj kobzara i oni su utjecali na formiranje političkih stavova naroda zbog čega su bili proganjani i uništavani. Tako su i u Sovjetskom Savezu donesene dvije odluke prema kojima su se kobzari smatrali i proganjali kao prosjaci i beskućnici, nacionalni instrumenti kobza, lira i bandura bili su zabranjeni. Najokrutnija je bila akcija krajem 1934. i početkom 1935. godine, kad su se kobzari iz cijele Ukrajine (337 majstora) okupili u Harkivu (Харків) zbog navodnog kobzarskog kongresa, a zatim je 239 od njih streljano blizu Harkova pokraj Hladne gore, a ostali su poslani u Moskvu i dalje u Sibir. Upravo zahvaljujući kobzarima do današnjeg dana su sačuvani prekrasni primjeri narodnog liro-epa.

Казка. Bajka Bajka kao ep predstavlja veliki dio narodne usmene proze. Termin «казка» prvi put se koristi u gramatici Lavrentija Zyzanija (Лаврентій Зизаній «Лексисъ сиречь речения»,1596) uz pojmove «баснь», «байка», a kasnije, u sličnom značenju, u rječniku Pamve Berynde (Памвo Бериндa «Лексшонъ славенороескій і именъ толъкованіє»,1627). Tako je taj termin kasnije ušao i u folkloristiku.

Jedinstvenog stajališta o nastanku i podrijetlu bajke nema: • pristaše mitološke škole smatrali su osnovom bajke mit i sustav starih predodžbi; • migracijska škola je razvija teoriju posuđivanja i širenja sižea bajki s Istoka, iz Indije; • predstavnici antropološke škole govore o spontanom rađanju, nastanku sličnih sižea u

određenoj etapi razvoja različitih naroda; • istraživanja ritualno-mitološke škole smatraju temeljem za nastanak bajke sustav

starih poganskih rituala...

Sama bajka se jako promijenila kroz povijest: iako se u početku koristila kao dio magije s određenim ciljem (prizivanje uspjeha u lovu, čuvanje od neprijatelja, osiguravanje pobjede u bitci), kasnije je izgubila svoju ritualnu namjenu i dobila estetski, didaktički i zabavni karakter. Promijenio se i odnos čovjeka prema bajkama – više nemamo vjere u magičnu snagu izrečenoga, obraćanja snagama prirode i duhovima, a svi neobični događaji, junaci i pojave lišeni su magičnog tumačenja.

Казка je epsko djelo usmene narodne književnosti u kojem su se odrazila vjerovanja raznih razdoblja, predodžbe naroda u obliku strukturirane, kronološki posljedične priče koja ima jasnu kompozicijsku građu, jasno izraženu koliziju (temelj koje je borba između dobra i zla koja završava pobjedom dobra). Prema mišljenju znanstvenika, bajka (kazka) je najstariji žanr koji se okamenio u razdoblju u kojem je prestao odgovarati kasnijim oblicima razmišljanja i predodžbi. Na takav je način bajka dobila estetsku funkciju i stalni oblik i do današnjeg dana ostala nepromjenjiva. Kako tvrde znanstvenici, taj proces završio je najkasnije u 16.-17. st. Sve transformacije žanra i promjene u doživljavanju bajke vezane su uz invaziju stvarnosti u njenu sferu.

U suvremenoj etapi, formirana i izmijenjena pod utjecajem mnogih naslojavanja, bajka je postala djelo izgrađeno na izmišljenoj osnovi, pa je se zato, za razliku od drugih žanrova narodnog stvaralaštva, više ne percipira kao stvarnost (dakle niti narator niti slušatelj ne vjeruju u istinitost ispričanog). Međutim, bajka je na neki način povezana s realnim

životom: «Tematika bajke formira se u raznim etapama razvoja čovječanstva i odraz je oblika i načina rada, borbe za opstanak, socijalnog života, oblika razmišljanja... u europskoj znanosti prije svega postoji zanimanje za elemente svakodnevnog života, ustroja, na primjer, proučavala su se pitanja prava, suda i kazne, pojam krivnje, likovi sudaca i suđenja u bajkama, ljubav i brak, vlasništvo i krađa, predodžbe o rođenju, smrt i besmrtnost, o bolestima i iscjeljenju, životinjama i biljkama i sl., proučavao se i trag najranije povijesti čovječanstva u bajkama: socijalni instituti u rodoplemenskom ustroju, oblici braka i obiteljskog života, totemizam, kanibalizam, predodžbe o onostranim svjetovima itd.». Međutim, kao osnovnu oznaku bajke, izdvajamo njeno nepodudaranje sa stvarnošću koja nas okružuje (taj nesuodnos razlikuje se od onoga u junačkom epu – nerealno ovdje postaje hiperbolizacija; ili u baladama – neobično i nesvakidašnje tu se prikazuje kao potencijalno moguće, a kasnije kao simbol). U bajkama se čarobno doživljava kao magično, „začarano“.U žanru bajke formira se svojevrstan odnos prema realnosti, zatim osobitost kronotopa (vremensko-prostornih odnosa). Vrijeme je u bajci uvjetan pojam: niti dob, niti vremenska razdoblja ne mogu se precizirati i pratiti. Junak „stalnih godina“ je ili dijete, ili mladić ili odrastao čovjek (muškarac) ili starac. Promjena uzrasta ne odvija se kroz godine, to je prije prijelaz iz jednog razdoblja u drugo: «коли чоловік постарів...», «і виріс із нього красивий парубок...» i sl. Junak je obično na putu 3, 5, 7, 9, 12 godina, ali nikad nemamo naznake da se on mijenja, upravo suprotno – on se vraća kući onakav kakav je otišao. Vrijeme se odbrojava samo kroz radnje junaka i nikad se ne prekida, pa je zato neprestano povezano s prostorom.Prostor je u bajci također uvjetna veličina. Nikad nemamo detaljne opise prirode, kuće, okoline. To je podloga na kojoj se odvija radnja koja se uvijek nalazi u centru pažnje. U mnogim bajkama prostor se dijeli na dvije dimenzije: ovaj i onaj svijet, realnost i «тридев´яте царство» (ukr. – tamo tamo daleko). Među tim dimenzijama postoji «elastična» granica: zmaj se pojavljuje iz onoga svijeta i poput vihora otima kraljevnu te je vodi u svoje odaje ili svoju zemlju u jednom trenutku, a junak da bi došao do tog kraljevstva mora potrošiti nekoliko godina. Vrijeme i prostor tu su jako povezani: «Концепція єдності простору, в якому відбуваються події, невіддільна від концепції єдності часу... Як є тільки емпіричний простір, є тільки емпіричний час, що вимірюється не числами, днями, роками, а дією героїв. Тільки відносно до цієї дії час існує як реальний фактор оповіді, але сам по собі ролі не грає».

Uvjetnima možemo nazvati i junake bajke. Oni su tipovi, ne individualnosti, zato su oslikani općenitim crtama, često su idealizirani, uzdižu se, hiperboliziraju se. Glavni likovi također su antagonisti: jedan utjelovljuje dobro, prekrasno; drugi je utjelovljenje zla, čudovišno načelo. Od toga polaze sve njihove karakteristike – radnje, postupci, namjere, jezik itd.U skladu s funkcijama koje imaju junaci u bajkama, L.F. Dunajevs'ka dijeli ih na dobrotvore, zlotvore i unesrećene. Prema tematici i strukturi žanr bajke je šarolik. Tradicija bajke stvorila je i sačuvala bezbroj slavenskih i migracijskih sižea, često u tekstovima spajajući elemente raznih razdoblja i epoha, nacionalnosti, teritorija i regija, što otežava klasifikaciju materijala. Posebno vrijedna su istraživanja V. Proppa, I. Franka, M. Gruševs'kog.

Tradicionalnom i prihvaćenom u suvremenoj ukrajinskoj folkloristici je podjela na bajke o životinjama (pticama, biljkama, insektima); čarobne bajke (ponekad ih još zovu junačke ili fantastične), kultno-animističke (mitološke) bajke i društveno-svakodnevne (realistične, novelističke) sa zasebnim podvrstama u svakoj grupi..

Байки (Basne)

Za vrijeme folklorističkih istraživanja primijećena je razlika među bajkom i basnom što je bilo osnova za zasebno izdvajanje basne (байкa). Možemo tvrditi da je basna nastala na temelju kasnijeg životinjskog epa i njena je oznaka alegoričnost (nije svojstvena za bajke), dakle u likovima životinja možemo razaznati ljude, utjelovljenje određene pozitivne crte karaktera ili mane. To je razdoblje kad je priroda (životinjski svijet) u svijesti ljudi izgubila prvotnu sakralnost i strahopoštovanje. Bajka je „višeepizodna“, a basna obrađuje jednu epizodu, jedan slučaj, činjenicu. U bajci djeluje grupa junaka koji govore, ratuju, brinu, a konflikt je izgrađen na uzajamnom djelovanju tih odnosa. Konflikt u basni je rezultat suprotstavljanja dvaju likova suprotnih prema svome karakteru, pri čemu je jedan najčešće glavni, a drugi pretežno komentira njegova djela, pri čemu je glavni naglasak na najizraženijoj crti karaktera.Za basne je u većoj mjeri nego za bajke karakteristično postojanje likova životinja koje ne žive na slavenskim teritorijima – lava, majmuna i sl. Na kraju bajke pojavljuje se zaključak u obliku više ili manje jasno formulirane „pouke“(мораль).Мораль je poseban element basne, koji pomaže slušateljima shvatiti osnovnu ideju djela. Tako se u basni «Бджоли і ведмідь», u kojoj se priča o hrabrosti malih insekata koji su uspjeli pobijediti velikog i samouvjerenog medvjeda koji je krao med, na kraju daje pouka: «Тут така наука: і малими, но сполученими силами можна много доброго зділати і від ворогів оборонитись». U basni «Вовк в овечій шкурі» — «З того єсть така наука: не суди чоловіка по его поверхности, но по его поступках, по его ділах». Ponekad se pouka izlaže u obliku kratke poslovice ili izreke: «Не хвастайсь, брате, умом, не хвались силою» («Лев і комарі»); «Отже, маленьке, а може зробити діло важненьке» («Як білка допомогла ведмедеві»).S razvojem žanra u basnama se pored alegorije pojavljuju i humor i ironija i sarkazam. Zato basnu možemo smatrati kratkom alegorijskom pričom poučnog, humorističko-satiričkog karaktera, čiji su glavni junaci utjelovljenje ljudskih crta, a osnova joj je općeljudski, socijalni ili svakodnevni konflikt.

Kumulativne bajke (Кумулятивні казки)

Velika grupa kultno-animističkih djela bliskih životinjskom epu je kumulativna bajka od lat. cumulatio – povećanje, gomilanje, jačanje. Svojom strukturom razlikuje se od drugih vrsta bajke time što daje razlog za izdvajanje kumulativnih b. u zasebnu grupu. Kumulativne bajke grade se na višekratnom ponavljanju iste građe, iste karike, što stvara gomilanje i izgradnju svojevrsnog lanca, redoslijeda susreta, slanja, razmjena i sl. Lanac, nastao uslijed ponavljanja istih elemenata ili radnji, na kraju se prekida ili se „odmotava“ u obrnutom redoslijedu.

V. Propp izdvaja 2 glavne vrste kumulativnih bajki: 1) lančane (dosadne, beskonačne bajke) (od njem. Kettenmdrchen) ili kumulativne formule (od engl. formulatales) i 2) epske. Ukrajinski narodni ep ima bogato nasljeđe i širok spektar svih vrsta kumulativnih bajki.

Preporučena literaturaVladimir Propp: Historijski korijeni bajke; Morfologija bajke

Junački ep (Героїчний епос)Bylyny (Билини)

Prvi i najstariji žanr junačkog epa ukrajinskog naroda bile su bylyny. Bez obzira na to što su ruski znanstvenici pokušavali dokazati da su bylyny isključivo ruski ep i da se slična tradicija nije očuvala u Ukrajini, ipak ne smijemo zanemariti niz folklorističnih činjenica i povijesnih dokaza koji svjedoče o suprotnome.U bylynama se spominju samo gradovi kao Kyjiv (najčešće), Černigiv, Suzdalj, Galyč, Novgorod (Київ, Чернігів, Суздаль, Галич, Новгород); Rusisti objašnjavaju to slučajnim greškama koje su nastale u procesu kasnijeg izvođenja bylyna, bez komentara činjenice da su osobna imena koja se susreću u bylynama imena povijesnih ličnosti, koja se više puta spominju u Kyjivs'kym ljetopisima, a događaji, opisani u njima su realni povijesni događaji Kyjivs'ke države, počevši od 11. stoljeća (a možda i ranije). Činjenice svjedoče da su bylyny nastale u razdoblju kneževanja u Kyjivskoj Rusi na temelju apsolutno konkretnih povijesnih događaja; da su glavni centar epa bylyna bili ukrajinski gradovi (Київ, Чернігів, Галич, Новгород), a glavni junaci – Ілля Муромець, Альоша Попович, Добриня, Гліб Володієвич su povijesne ličnosti čija imena su zabilježena u «Повісті минулих літ», drugim kronikama i rukopisnim dokumentima toga vremena. Isti junaci nastavljaju svoj „život“ u ukrajinskom folkloru drugih žanrova (u baladama, dumama, legendama, bajkama, pjesmama). Bylyny (билини) su autentičan junački ep ukrajinskog naroda.U bylynama vidimo supostojanje 2 svjetonazorna sustava – mitološkog i kršćanskog, koji se u tim tekstovima ne suprotstavljaju, nego se isprepliću, i govore o postojanju epske tradicije i u pretkršćanskom razdoblju.

Istraživači naglašavaju da na primjer Ілля Муромець utjelovljuje crte boga grmljavine, a Микула Селянинович ima crte božanskog Orača, knez Volodymyr boga Sunca. Bez obzira na tu očitu povezanost, epski junaci nisu se poistovjećivali s mitološkima, nego su ih samo u nekim crtama ponavljali.Postojanje junaka koje možemo semantički vezati uz riječ „heroj“ razlog je zašto se bylyne uvršćuju u riznicu epa zajedno s drugim narodima, a glavnu ulogu u takvim djelima igraju ne mitološka bića, nego realni ljudi s neobičnim mogućnostima, umijećima, osobinama i velikom snagom. Pošto se sama riječ «герой» ne susreće u bylynama, neki znanstvenici su ih skloni nazivati „богатирським епосом“. Bez obzira na naziv, svi centralni likovi bylyna imaju glavne crte mitskih heroja.

U bylynama vidimo i druge crte praslavenske mitologije: uz povijesne, zaista postojeće neprijatelje od kojih su vitezovi branili zemlju, susreću se i izmišljena ili mistična bića, poput zmajeva, prisutni su elementi fantastike, a ponekad i pravi elementi bajke. Zato su bylyne zajedno s bajkama najstariji ukrajinski ep, koji je upio mitološko praslavensko načelo, transformirao zasebne elemente mitologije, iskoristio ih za prikazivanje svojih nacionalnih heroja. Za vrijeme svoga postojanja ep u kojem su prikazani stvarni događaji „obrastao“ je crtama narodne fantazije, ali bez obzira na postojanje mitoloških elemenata, bylyne su povijesni ep, a ne umjetnička fantazija. Čak i u bylynama s elementima bajke, ipak će prevagnuti povijesno: točni navodi mjesta događaja (Київ, Новгород, Чернігів), reproduciranje imena kyjivs'kyh kneževa i njihovih potomaka, određeni događaji ili životne situacije koje se poklapaju s ljetopisnim zapisima o životu određenog kneza. Dakle, za Ukrajince su bylyne pravi povijesni ep. Posebnost bylyna, koja govori o vremenu i mjestu njihovog nastanka, je prisutnost kršćanskog svjetonazora, biblijskih elemenata i književne tradicije. Termin «билина» uveo je u folkloristiku ruski sakupljač i izdavač folklora P.Saharov 1839. g. Prije toga u narodu ta se riječ koristila u nešto drugačijem značenju – «те, що було». U takvom smislu susreće se u «Слові о полку Ігоревім» («по билинам сего Бремені»). Prvotni naziv tog žanra bio je «старина» ili «старинка», tako su svoja djela nazivali izvođači bylyna.

Ciklusi bylyna podijeljeni su u pet grupa na temelju kronološkog principa (vrijeme događaja), zemljopisnog principa (mjesto događaja) i tematskog (sami događaji i način njihovog prikazivanja).

1.      Mitološki ili pretkršćanski ciklus. Tu se ubrajaju „билини про Микулу Селяниновича“, Святогора, Вольгу Всеславича (motivi priča o kyjivskim kneževima Olegu i Ol'gi).2.      Kyjivs'ki ciklus s centralnim likom kneza Volodymyra. On se dijeli na tematske podvrste o Іллі Муромці (Муровця)— чернігівський богатир, Альошу (Олексія) Поповича, Добриню i druge.3.      Volyns'ko-Galyc'kyj ciklus o kneževima “про князя Романа, Дюка (Дуку) Степановича, Чурила Пленковича, Михайла Казарина, Дуная“ i dr..4.      Novgoros'ki ciklus „про Василя Буслаева, Садка“ i sl.5.      Bajkovito-novelistički ciklus „про Гліба Володієвича, Соловія Будимировича (Гудимировича), Хотіня Блудовича, Івана Годиновича“ i dr.

Povijesno sjećanje naroda stvorilo je originalni svijet s relativno malim brojem junaka. Prema zakonima toga svijeta svi junaci bylyna žive u isto vrijeme (epsko vrijeme) koje ujedinjava 5-6 stoljeća. S jedne strane okruženi su povijesnom stvarnošću (opisi prirode, građevina, interijera, svakodnevice) a s druge strane, sve pojave i predmeti koji se neposredno odnose na junake (heroj – богатир), su hiperbolizirani. Heroj može iščupati s korijenom stoljetni hrast, boriti se palicom teškom 90 kg, u jednom danu preorati polje za koje je potrebno tri dana jahanja. Preuveličava se ne samo fizička snaga nego i umijeće – nitko ne zna tako gađati lukom kao Dunaj i njegova družina, nitko ne zna tako svirati na guslama kao Sadko. Teritorij epskoga svijeta bylyna je beskonačna Rus'ka zemlja.

Kompozicijski, svaka bylyna dijeli se na tri djela: зачин (заспів), виклад і кінцівку (ісход). Зачин і кінцівка imaju posebni poetski oblik i tvore svojevrstan okvir bylyne.Bitnu ulogu ima hiperbolizacija i idealizacija junaka.

Українські народні балади (Ukrajinske narodne balade)

Balade se ubrajaju u najsloženije vrste usmenog narodnog stvaralaštva. Balada, kao stari žanr, upila je crte srodnih vrsta usmenog narodnog stvaralaštva (lirske pjesme, dume, legende, bajke, mita). Teško je dati iscrpnu i točnu karakteristiku tog žanra, budući da su njegovi okviri poprilično približni i nedefinirani. Određenu poteškoću kod istraživanja uzrokuje to što balada nema sadržajno-tematskih ograničenja (tako su povijesne pjesme ograničene povijesnim temama, obiteljsko-obredna poezija obiteljskim praznicima).

U baladama se obrađuju sve pojave ljudskoga života – osobnog, obiteljskog, društvenog, aktualiziraju se socijalni, duhovni, moralni problemi, sve vrste međuljudskih odnosa (obitelji, prijatelja, neprijatelja) povezanost s onostranim svijetom (duhovima, pokojnicima, demonima), fantastične, neobične pojave. Sadržaj balada obuhvaća sve društvene slojeve, počevši od kneževa i veleposjednika pa sve do „društvenog dna“ (razbojnici, ubojice). Skoro pa ne možemo naći temu koja se nije obrađivala u baladama.

Termin «балада» u razna vremena i kod raznih naroda koristio se za razne vrste stvaralaštva, a polazi od grčkog ballo – kretati se (isti korijen kao i lat. ballo – plešem, od kojeg polazi tal. ballare, koje je došlo do nas u korijenu riječi bolero, balet i sl.). Tako su u zapadnoj Europi nazivali pjesmu popraćenu plesom (često ritualnim plesom), i zato se ta pjesma razlikovala od lirskih po svom ritmu i određenim plesnim pokretima.Kasnije su balade izgubile prvotne crte, iako su kod nekih naroda ostale u tom značenju (plesne pjesme anglo-saksa i skandinavskih naroda).Za razliku od drugih starih žanrova, balada je usmjerena i na estetski doživljaj: izazvati kod slušatelja određene osjećaje, emocije, slike, misli.

Glavne crte koje razlikuju baladu od drugih žanrova folklora

1.      Svojim oblikom balada liči na lirsku pjesmu. Ali balada ima siže – epsko načelo (barem sažeto prikazuje djelovanje junaka, uzajamne odnose s drugim ljudima). Zato u baladi imamo više (za razliku od lirske pjesme) glavnih likova, odnosi među ljudima izgrađeni su prema zakonima epa (prisutni su svi elementi kompozicije čime se balada zbližava s legendama i pričama).

2.      Osnova balade su nesvakodnevni, često fantastični događaji (djevojka se pretvara u topolu, brat prodaje sestru, muž na nagovor ljubavnice ubija suprugu, djevojka truje nevjernog dečka, majka prodaje kćer), i po toj ekstraordinarnosti, često i okrutnosti balade se razlikuju od lirskih pjesama koje ne prelaze okvire svakodnevnog života.

Elementi fantastičnog povezuju balade s bajkama i legendama (u kojima je rasprostranjen motiv metamorfoze).

3. Junaci balada su obični ljudi, događaji nemaju nacionalnu ili državnu važnost (kako to vidimo u junačkom epu gdje богатирі iz bylyna ili kozaci iz duma čine junačka djela u ime svoga naroda) – u njima dominira obiteljska svakodnevica.

4.      Bitna osobina balada je tragizam. Balada nikad ne završava sretno po čemu se razlikuje od svih folklornih vrsta. Štoviše, zlo u baladi u pravilu prolazi nekažnjeno (ubojica ostaje živ, zlotvor ne žali zbog učinjenog). Kao i u bajkama, i u baladama imamo oštro suprotstavljanje dobra i zla, ali dobro pobjeđuje samo uvjetno, simbolički (zaljubljeni par kojem je zabranjeno vjenčanje topi se i na takav način ostaje zauvijek zajedno; majka otrovavši snahu gubi i sina koji umire zajedno s ženom). Na takav način izražavaju se narodne predodžbe o pobjedi pravde. Junak balade umire bez straha, smatrajući smrt jedinim mogućim izlazom iz složenih beznadnih životnih okolnosti.

Još jedna crta balade je dramska usmjerenost. Misli i djela junaka vidimo kao na sceni, u obliku dijaloga. Radnja se razvija brzo i napeto, nema opisa, usporavanja, ponavljanja.

Ističe se svojevrsna realističnost balade:—      vrijeme i događaji u baladama nisu kao u junačkom epu (iz duboke prošlosti), nego su se odvijali „sasvim nedavno“;—      svi događaji, bez obzira na elemente fantastike, potencijalno su mogući. —      likovi balada su obični ljudi, stvarnost nije hiperbolizirana i idealizirana, nego u većini slučajeva tragična.

Karakteristična crta balade je didaktičnost, imamo pouku ili upozorenje. Balada je liro-epsko djelo s oštro dramskim sižeom koji izražava gledište narodnog morala na tragični konflikt uzrokovan neobičnim događajima ili djelima, spletom okolnosti u životu običnih ljudi. U baladama je često korištenje deminutiva s ciljem dočaravanja dubokih nježnih osjećaja junaka, romantične naravi ili izazivanja suosjećanja prema nevinoj žrtvi. Klasifikacija balada otežana je raznolikošću i mnoštvom sižea (samo u ukrajinskom folkloru ima ih preko 300), i još većom količinom samih balada, pogotovo ako uzmemo u obzir varijante. Najprihvaćeniji je tematsko-sižejni princip klasifikacije balade:.

1. Magijsko-mitološke (demonološke) teme; 2. Pobožne (legendarne);3. Ljubav; 4. Obitelj; 5. Socijalni konflikt;

6. Povijesne teme; 7. Ratne i junačke; 8. Nesreće i katastrofe; 9. Okrutna djela; 10. Šaljive (humoristične) epske pjesme.

Najdetaljniju klasifikaciju balada u ukrajinskoj folkloristici razradio je O.Dej u monografiji «Українська народна балада» (К., 1986).

Prva razina klasifikacije odražava općeljudsku gradaciju: osoba — obitelj — društvo. U okvirima svake grupe izdvajaju se tematski ciklusi.

U najstarijim baladama vidimo odjek starih pretkršćanskih vjerovanja praslavena, to je mitološki sloj u koji spadaju balade temeljene na metamorfozi – pretvaranju čovjeka u drvo, pticu, cvijet. Najstarijima se isto tako smatraju balade o incestu – ta tema je rasprostranjena u stvaralaštvu svih naroda (balada o sestri i 9 braće-razbojnika u ukrajinskom folkloru ima preko 100 varijanti). Među temama prisutnima u folkloru europskih naroda izdvaja se i tema nagovora djevojke da krene na put koji ima tragičan kraj. Osnova te teme je stari poganski običaj otmice djevojke s ciljem braka. U najstarije možemo ubrajati i balade tipa «Замурована мила» (ili «Замурований милий»): На широком полю висока тополя. Ходило дівчатко до милого двора. Як ся мать дізнала про свойого сина, Она свого сина замуровать дала.

Tu se radi o starom običaju prinošenja žrtve kad su djevojku ili mladića zazidali u zidove kultne građevine, hrama.Magija, opis procesa gatanja i vračanja prisutan je mnogim baladama i često završava smrću jednog ili oboje zaljubljenih (balade poput «Ой не ходи, Грицю, та й на вечорниці», u kojima se opisuje trovanje nevjernog dragog). Vjerovanje u magičnu snagu bilja bilo je temelj za grupu originalnih ukrajinskih balada kojih nema u folkloru drugih slavenskih naroda, ujedinjenih motivom «тройзілля» (ili «троянзілля»). Djevojka rješava prepirku 3 kozaka obećanjem da će se udati za onog koji će donijeti čarobno „trojzillja“ koje raste iza mora, a na kraju slijedi kažnjavanje ili ubojstvo nevjerne mladenke zbog prevare. Kronološki se balada «Тройзілля» smješta u razdoblje tursko-tatarskih ratova. Rasprostranjeni baladni motivi su ispraćanje kozaka u rat s magičnim proricanjem njegove smrti, ropstvo i tragična sudbina ljudi u zarobljeništvu. Karakterističan je motiv ponosne djevojke (ili ropkinje) koja ima mogućnost postati suprugom Turčina-osvajača, ali to odbija i bira smrt. Toj grupi slična je velika grupa s mnoštvom varijanti o ponosnoj djevojci u nevolji (про Бондарівну і пана Каньовського«Бондарівна», про Лимерівну «Лимерівна»):

Не виймала чорний терен з білих ніг, А встромила проти серця гострий ніж.

Postoji grupa balada o trovanju nevjernog zaručnika Grycja, utemeljena na stvarnom događaju (Гриць i Маруся Чурай i sl.).Jedinim posuđenim motivom toga vremena znanstvenici smatraju balade o slanju u rat kćeri umjesto sina. U grupu povijesnih balada spadaju one u kojima je opjevan život određenih povijesnih ličnosti. To su balade o Bajdi u turskom zarobljeništvu „Байда Вишневецький“, o dvoboju Nečaja s poljskom vojskom «Нечай», o pogubljenju Save Čalog «ава Чалий» i

cijeli niz balada izgrađenih na motivu ljubavne kolizije (про Довбуша і Дзвінку, Марусяка і попадю, Кармалюка і його зрадливу полюбовницю). Najrasprostranjenija tema balada iz 18.-19. st. je nesretna ljubav ili nesretni obiteljski život, razlog kojih su socijalni problemi ili tragedije uslijed prisilnih brakova.

Prvim zapisom ukrajinske narodne balade smatra se pjesma o Stefanu-vojevodi «Дунаю, Дунаю, чому смутен течеш?», koju je češki znanstvenik Jan Blagoslav sredinom 16. st. unio u svoju rukopisnu gramatiku.

Pаremiografija (Пареміографія)

Pаremiografija (Пареміографія) je dio folklora koji ujedinjava najkraće žanrove, koji na svoj način reproduciraju ili analiziraju najvažnije pojave i realije stvarnosti: прислів´я, приказки i druge podvrste – pozdravi, želje, kletve, usporedbe, primjete, kalambure, zdravice (вітання, побажання, прокльони, порівняння, прикмети, каламбури, тости). To su minijature koje su u procesu formiranja ostale kao ustaljeni oblik, slika-kliše. Tako funkcionirajući, dio njih izgubio je svoje prvotno značenje ili je dobio novi, suvremeniji smisao. Primjere poslovica vidimo već u Rus'kom ljetopisu (Руському літописі), gdje ih se naziva «притчами». Tako govoreći o Obrima (avarska plemena), ljetopisac završava svoju priču: «И єсть притча в Руси и до сего дне: погибоша аки обре». Riječ «притча» imala je prije isto značenje koje danas ima «прислів´я», jer njezina se etimologija izvodi od značenja «приткати, приточити до слова». Stoga se u suvremenoj znanosti usporedo s terminima «прислів´я» і «приказка» za označavanje žanra koristi termin «паремія» (od grč. – притча). Od te riječi nastali su nazivi «пареміографія» – zapisivanje, prikupljanje poslovica i «пареміологія» – znanost o poslovicama, njihovo istraživanje, tumačenje. Međutim, oba termina koriste se usporedno ili se uzajamno zamjenjuju. Osim folkloristike, прислів´я і приказки proučava i lingvistika (frazeologija). Međutim, folkloristi razmatraju paremije kao žanr usmenog narodnog stvaralaštva, analiziraju ih s gledišta kompozicije, umjetničke strukture, ideja i smisla, a lingvisti razmatraju samo lingvistički aspekt: svrstavaju ih u razred jezičnih frazeologizama, tumače leksičko značenje (izravno i preneseno), proučavaju korištenje u govoru i sl.Прислів´я і приказки su prema opsegu mali žanr, ali raznolikost paremija prema obliku i sadržaju, porijeklu i strukturi otežava njihovo proučavanje i klasifikaciju. Прислів´я je po svom sadržaju završen izraz, koji predstavlja gramatički i intonacijski oformljenu tvrdnju, u pravilu u obliku složene rečenice koja ima dvočlanu strukturu: «Поженешся за двома зайцями — жодного не здоженеш». Prema definiciji V. Dalja, прислів´я je kratka priča u kojoj je izražena tvrdnja, suđenje, pouka, a приказка je jednostavan izraz bez priče, bez suđenja bez zaključka. Приказка je izraz koji pronicljivo karakterizira čovjeka, njegov karakter, djela, pojave života i sl. i sastavni je element šire tvrdnje: «Гнатися за двома зайцями». Za прислів´я je karakteristično zaokruženo/potpuno izražavanje misli, приказка izražava misao nepotpuno, ne do kraja, često je dio прислів´я.

Прислів´я   Приказки

Кров людська — не водиця, проливати не годиться.

Найшла коса на камінь, коса не втне, камінь не подасться.

Береженого Бог береже, а козака шабля стереже. Старість — не радість, похорон — не весілля.

Або пан, або пропав, двічі не вмирати.

Моя хата скраю — я нічого не знаю.        

Баба з воза — коням легше.                   

Кров людська — не водиця

Найшла коса на камінь

Береженого Бог бережеСтарість — не радість

Або пан, або пропав

Моя хата скраю

Баба з воза  

Žanrovske podvrste paremija

narodne usporedbe – народні порівняння («працює як віл», «ласий, як кіт на сало», «ніс, як за сім гривень сокира», «сидить як на голках» («в´ється як гадюка»), крадеться як вовк»).

želje – побажання «Дай, Боже, жартувати, аби не хорувати», «Жити вам, поживати та добра наживати», «Щоб ви і ми щасливі були! Щоб в вас і в нас все було гаразд!», za djecu «Великий рости», «Здоровий носи, скачучи порви», «Щоб вам онуків діждатись», «Многая літа», «Щасливої дороги», «Щоб нам ще сто літ зустрічатись!», «Щоб нам добре жилося, щоб колосся велося!», «Щоб ви міряли гроші мискою, а діти колискою!», «Хай дім ваш біди минають, а вороги не знають», «Щоб вона здорова росла на радість батькам», oproštajne želje: «Хай йому земля буде пухом», «Нехай йому легко лежати, землю держати», «Нехай йому буде вічна пам´ять», «Нехай з Богом спочиває».

zdravice – тости: «На здоров´я!», «Пиймо до дна за літа молодії!», «Пиймо до дна, щоб не лишилось на сльози!».

pozdravi – вітання: «Доброго дня!», «Дай, Боже, щастя», «Бог в поміч!», «Ласкаво просимо», «Чим багаті, тим раді», «Скільки літ, скільки зим?», «Яким вітром занесло?», «Як ся маєте?». "Христос рождається!" — "Славімо Його!", "Христос воскрес!" - "Воістину воскрес!".

kletve – прокльони: «А щоб тебе Перун (грім) побив!», «А щоб тебе перевернуло», «Бодай йому три рази по сім біда була», «Бодай тобі добро поза кожне ребро!», «Щоб воно тобі боком вилізло», «Землі б ти наївся», «А щоб йому руки всохли», «Шляк би ті ясний трафив!», «Цур (Сур) тобі й Пек!», «Ой лихо, ой Леле!», «Іди до дідька!», «Іди на всі чотири сторони».

primjete – прикмети: «Грім гримить — буде хліб родить», «Два дощики у маю — певно бути врожаю».

kalambure – каламбури: «Ти йому про образи, а він тобі про гарбузи», «На городі бузина, а в Києві дядько», «Були вареники, та на вербу повтікали», «Обіцяє, як груші на вербі виростуть», «Як рак на дубі свисне», «Дайте пити, бо так хочу їсти, що не маю, де переночувати», Андрій бабці рідний Федір; Така рідня, як чорт козі дядько.

zakletve-prisege – присяги: «Щоб мені під землю провалитись», «Щоб мені добра не було!», «Щоб я до ранку не дожив».

aforizmi – афоризми: «Біда розуму навчить»

Zagonetke su kratka djela u čijoj je osnovi metaforičko pitanje koje predviđa odgovor na njega. Da bi se znao odgovor – відгадку, potrebno je znati usporediti pojave i stvari na temelju njihove srodnosti ili sličnosti prema nekim osobinama, crtama i karakteristikama. Naziv «загадка» polazi od «гадка» — думка, «гадати» — думати. Porijeklo zagonetke je u starim vjerovanjima kad se formirao i sustav tabua-zabrana vezanih uz vjerovanje u magičnu snagu riječi. Tako se, na primjer, u određenim okolnostima nije smjelo izgovarati imena božanstava i drugih bića (da se ne bi pojavili, čuvši svoje ime), i zato su se za njihovo označavanje koristile opisne formule: «Той, що пускає стріли» (Perun), «Той, що живе в лісі» (duh šume), «Той, кого не згадують опівночі» (vrag) i sl.

Dječji folklor (дитячий фольклор)

Termin «дитячий фольклор» pojavio se u folkloristici 20-ih godina 20.st. Prikupljeno je mnogo tekstova te specifične vrste stvaralaštva. Uspavanke (Колискові пісні) su lirske pjesme koje izvodi majka (rjeđe otac ili drugi članovi obitelji) iznad kolijevke djeteta s ciljem uspavljivanja. Najpostojaniji motiv koji se pojavljuje u većini uspavanki je zazivanje ili pozivanje sna kod djeteta u kojem vidimo animističke predodžbe o snu kao biću koje može umiriti i uspavati dijete. Odatle u istočnoslavenskom folkloru personificirani likovi Sna i Drimoty (Сон і Дрімота):

Ой ходить Сон коло вікон, а Дрімота коло плота, Питається Сон Дрімоти: «Де будемо ночувати?»

«Де хатина є тепленька, де дитина є маленька, Там будемо ночувати, дитиночку присипляти»...

U mnogim uspavankama uz motiv uspavljivanja prisutna je mačka koja je prije kod Slavena bila simbol čuvara kuće, uz što je bio vezan i običaj stavljanja mačke u kolijevku prije nego što se tamo stavi dijete. Zato u uspavankama pozivaju mačka da umiri dijete:

Коте сірий, коте білий,         Коте волохатий,                

Ходи вже до хати               Дитиноньку колихати,

Дамо тобі папи Да у твої лапи.

Bliske uspavankama po sadržaju i karakteru su „потішки“ ili „утішки“ – kratke pjesmice koje se govore djeci prije spavanja.

Najveća grupa su „zabavljanke“ (забавлянка) – to su pjesmice-igrice koje se izgovaraju uz određene pokrete ili vježbe, na primjer «Сорока» povezana s milovanjem dječje ruke:

Сорока-ворона Діткам кашку варила, На порозі студила,

Ополоником мішала, Діточок скликала...

(izgovarajući pjesmicu, roditelj savija dječje prstiće u šaku):Тому дала, тому дала, тому дала,А тому не дала, (mali prst),бо він — ледар: дров не рубав,

печі не палив, каші не варив,діток гулять не водив — іди собі геть. Полетіли!

Druga grupa su izmišljene bajke (казочки-небилиці), čiji se sadržaj temelji na dobro ukomponiranim alogizmima i kalamburima. Treća grupa su beskonačne ili dosadne bajke – kratke pjesmice koje govore o događaju koji se prepričava nekoliko puta za redom bez prekidanja putem odgovaranja na pitanje postavljeno na kraju, koje služi kao novi početak iste bajke: «Чи казати знов з кінця?», «Гарна баєчка, чи ні?», «Розказати тобі ще?».

Još jedna velika grupa dječjeg folklora prešla je iz folklora za odrasle, izgubivši svoje sakralno značenje. To su rimovana prizivanja (заклички), utemeljena na vjerovanju u magičnu moć riječi kojima se obraćamo prirodnim pojavama, stihijama, objektima, s ciljem utjecaja na vrijeme, okolinu ili samoga čovjeka:

—      obraćanje kiši:Іди, іди, дощику,          Зварю тобі борщику   В полив´янім горщику.        

Іди, іди, дощику, Цебром, відром, дійницею Над нашою пашницею;

Zasebno se može izdvojiti grupa obraćanja insektima, pticama, životinjama. Kad djetetu ispadne zub, baca se na krov i govori: «Мишко, мишко, на тобі зуб кістяний, а мені дай залізний (або золотий)». Obraćanje kukavici s molbom da otkrije koliko će trajati nečiji život:

Зозуле рябенька,         Закуй мені по звичаю,Пташино маленька,     Доки жити в світі маю?

Još jedan žanr posuđen iz kalendarsko-obrednog ciklusa su igre koje su prije imale ritualno značenje. To je jedini žanr dječje dramaturgije u kojem ljudi glume određene likove, imitiraju njihove pokrete, govor, djela. Imitira se obrada zemlje (sjetva, rad, sakupljanje): «Просо», «Мак»… ili imitacija ponašanja životinja i ptica: kvočka brani piliće od ptice-grabežljivice («Шуліка»), vuk krade ovce («Вовк і вівці»), mačak lovi miša («Котика і мишки») і sl.

Brojalice (лічилки) su puno „mlađa“ grupa, to su pjesmice na razne teme:

Котилася торба з високого горба, В тій торбі хліб-паляниця, З ким хочеш, з тим поділися.

Najviše improvizacije dopuštaju dječje reakcije u trenutku svađe ili prepirke kao reakcija ne uvredu – „прозивалки“ i „дражнилки“ – ritmizirane formule kojima dijete izražava negativan stav prema drugom djetetu, njegovom imenu, izgledu ili nekim osobinama: «Сірка-мірка, сірчин брат, роздер штани аж до п´ят». Suprotne njima su „мирилки“ – kratke pjesmice koje posvađana djeca izgovaraju u znak pomirbe:

Мир миром,        Пироги з сиром,

Вареники в маслі, Ми — дружечки красні, Поцілуймося.

Još jedan žanr koji dopušta improvizaciju su „страшилки“. Ako isključimo bajke (koje su prešle u dječje stvaralaštvo iz općeg folklora i zapravo nisu dječji žanr jer ih pričaju odrasli za djecu), страшилки su jedini žanr dječjega epa. To su kratke priče o strašnim nevjerojatnim događajima s crtama mistike i fantastike, koje djeca pričaju svojim vršnjacima da bi izazvali strah.

Legenda (Легенда)

Legenda (Легенда) je najstariji žanr ukrajinske nebajkovite proze, čije je porijeklo većina znanstvenika sklona povezivati s izvorima pisane književnosti.

Sama riječ «легенда» polazi od lat. legenda – ono što treba pročitati – nastala je kao oznaka žanra srednjovjekovne književnosti (počevši od 6. st.), koja se formirala u okvirima kršćanske tradicije kao priča o životu svetaca, mučenika, asketa i čitala se na „njegov“ dan u kalendaru. Priče su često bile poučnog karaktera i sakupljale se u zbornike pod nazivom Pateryky «Патерики». Te legende prelaze u usmenu književnost i dobivaju crte narodnog stvaralaštva (varijantnost, sinkretizam, kolektivnost stvaranja i dr.), a kasnije se izdvajaju u epski žanr usmene književnosti različit od pisanog sa svojim osobitostima. Većina narodnih legendi ima folklornu osnovu i vuče korijene od kozmogonijskih, eshatoloških, antropogonijskih i etnogenetskih mitova. Takav spoj 2 različita svjetonazora (poganskog i kršćanskog) u legendi se odvijao na zajedničkoj osnovi – nadrealnost i natprirodnost prikazivanih pojava.

Ovisno i sadržaju i porijeklu razlikujemo:

1) mitološke; 2) antropomorfne; 3) apokrifne; 4) toponimijske; 5) povijesno-junačke; 6) socijalno-svakodnevne 7) kozmološke; 8) hidronimske; 9) zoološke; 10) etiološke i druge legende.

Nakon odvajanja od narodne književne tradicije, legenda je započela razvoj vlastitim putem, nastala je sinteza raznih elemenata narodnih predodžbi i vjerovanja, običaja dalekih od kršćanske tradicije. Najstarija od svih vrsta i najviše povezana s usmenom narodnom tradicijom je mitološka legenda, unutar koje možemo izdvojiti nekoliko grupa. Antropomorfne legende su legende u kojime predmeti ili pojave dobivaju ljudske crte i povezani su s animizmom (vjerom u oduhotvorenost snaga prirode, i zato su glavni likovi sunce, mjesec, vjetar, kiša, koji mogu govoriti, raditi, štetiti ili pomagati čovjeku). Elemente totemizma vidimo u zoomorfnim legendama – pričama o pretvaranju čovjeka u životinju, o životinjama-totemima. Jako proširena je legenda o čarobnom vuku, direktan odraz totemskog pretka je lik vukodlaka, čovjeka koji u određenim okolnostima postaje vuk. U ovoj grupi legendi često se koristi motiv metamorfoze. Velika tematska grupa su legende o životu umrlih nenadanom smrću. Još jedna tematska grupa mitoloških legendi su priče u kojima živi ljudi imaju nadnaravne osobine ili posebna umijeća: čarobnjaci, vještice, vračare i dr. Apokrifne legende (Апокрифічні легенди) su prozna djela crkveno-religijskog sadržaja, stvorena na temelju motiva i likova iz biblijske i apokrifske literature. U takvim legendama djeluju biblijski junaci, sveci, postoje priče o životu samostana, crkvi, o čudesnim ikonama i sl. Velika tematska grupa su kozmogonijske legende – priče o nastanku svemira i svijeta, zemlje, nebeskih tijela. Još jedna grupa su antropopejske legende (антропоґепічні легенди) o stvaranju čovjeka (podvrsta – o stvaranju žene). Treća grupa apokrifnih legendi su antropološke legende (legende o životu prvih ljudi) koje možemo podijeliti prema sižeu:

1.      Život ljudi u raju.2.      Iskonski grijeh, protjerivanje i grešno potomstvo. 3. Svrgavanje Satanajila na zemlju. Borba Boga i Sotone.

Uz kozmogonijske legende imamo i grupu legendi o etnogenezi (koje govore o nastanku naroda i nacija).Još jedna podvrsta apokrifne legende su starozavjetne legende – djela o biblijskim patrarsima izgrađena na temelju motiva iz staroga Zavjeta, koje se jako udaljavaju (kao i prethodne grupe) od same Biblije i govore, na primjer, o divovima i Potopu. Novozavjetne legende također se sastoje od tematskih grupa i ciklusa, a najproširenije su legende o Kristu (životu, smrti, pokopu i uskrsnuću). Nešto sa strane nalazi se grupa hagiografskih legendi (o životu i djelovanju svetaca). To su priče o apostolima, sv. Nikoli, Juriju i dr. U apokrifne spada i grupa ashatoloških legendi (priče o smaku svijeta). Tema strašnog posljednjeg suda također prelazi okvire kanonske doktrine podjele na pravednike i grešnike, u nekim varijantama se dijeli „ad“ (tamo odlaze najveći grešnici) i pakao (gdje ljudi trpe manje muke), a vjerojatno polazi od ideje nebiblijske doktrine o čistilištu. Povijesno-junačke legende su fabulne priče o neobičnim, fantastičnim epizodama vezanima uz povijesne događaje. Mlađe su u usporedbi s drugim legendama, pa je zato u njima pažnja posvećena više činjenicama nego fantastičnim elementima. U junačkoj legendi djeluju fizički i duhovno snažne osobe, koje na nadnaravan način uz pomoć

neobičnih moći pobjeđuju neprijatelja. Osim junačkih postoje i toponimijske, etimološke, onomatološke (legende o nastanku naziva lokaliteta, gradova, predmeta, vlastitih imena) i topografske (o nastanku planina, rijeka, mora), a to su i najstarije legende u toj skupini, još iz prahistorijskih vremena. U povijesno junačkim legendama opisan je život Zaporiške Siči, legendarne pobjede kozaka u kojima se uz nevjerojatnu snagu i hrabrost ističu pamet i lukavost (kozak može prevariti i vraga i smrt), ponekad fantastično oslobađanje ili bijeg iz zatočeništva. Junačka i domoljubna tematika razvijena je u legendama vremena nacionalno-oslobodilačke borbe 17.-18. st. (Коліївщинa, Гайдамаччинa, a glavni likovi su І. Гонта, М. Залізняк, У. Кармелюк, О. Довбуш). Mitološke legende u kojima su prikazana nadnaravna duhovna bića i neobični događaji približavaju se bajkovitom epu. Povijesno-junačke legende po svojoj su tematici i motivima bliske pjesničkom epu (dumama, bylynama, povijesnim pjesmama).

Usmena predaja (Перекази) – usmene priče o životnim događajima, pojavama, situacijama, povezane s određenim povijesnim događajima. Informacije o njima se prenose ne od strane svjedoka, nego prepričavanjem onog što su čuli (zato i naziv переказ).U usporedbi s legendama, usmena predaja se odlikuje većom vjerodostojnošću sadržaja i predstavlja izraz povijesne memorije naroda. Izvor usmene predaje su priče sudionika i svjedoka povijesnih događaja iz prošlosti koje su izazvale interes slušatelja i počele se prepričavati. U njima je odsutan nadnaravni element, prošlost (iako nadopunjena novim činjenicama ili izmišljena) se prikazuje istinito, u granicama vjerodostojnosti.

Izdvajaju se sljedeće grupe:1) predaje vremena Kyjivske Rusi 2) predaje razdoblja tursko-tatarskih navala;3) predaje doba kozaštva i nacionalno-oslobodilačke borbe 1648-1654 g.;4) predaje razdoblja Ruine nacionalno-oslobodilačke borbe 18. st. (Коліївщина,

Гайдамаччина, опришківський рух);5) predaje o nacionalno-povijesnim događajima novijeg doba (nacionalni pokret vojske

USS, UGA, UPA, događaji prvog i drugog svjetskog rata).

Narodne priče (Народні оповідання) su žanr nebajkovite proze jako blizak predaji. To su priče o događajima sadašnjeg ili nedavnog vremena, čiji je sudionik ili očevidac bio onaj tko priča, pa im je zato svojstven oblik priče u prvom licu, osobita emotivnost i detaljnost izlaganja i jasno izražena osobna ocjena naratora o tim događajima.

Buvaljščyny (Бувальщини) su usmene priče o suvremenim događajima, koje kronološki ne prelaze granice onoga što je pripovjedač mogao vidjeti ili čuti od neposrednog sudionika, u kojima se priča o nevjerojatnim pojavama, nadnaravnim bićima i sl., dakle od narodnih priča razlikuju se fantastičnom komponentom. Usmjerenost na vjerodostojnost prikazanih događaja potvrđena je u nazivu «бувальщина» – ono što je zaista bilo. Najproširenije su teme o predstavnicima crne i bijele magije (vračare, travari, čarobnjaci i sl.), u kojima se priča o proricanju budućnosti i ostvarenju tih proricanja, o načinima bacanja čini na voljenu osobu, o tome kako se može naštetiti drugim ljudima, stoci i sl. Druga tematska grupa su priče o slučajnim ili namjerno planiranim susretima s

umrlim rođacima kojima često prethode snovi, neobične okolnosti i sl. Velika grupa buvaljščyna govori o vezi ljudi s vragom, demonom, NLO-ima. Izvor većine takvih priča su informacije iz medija preoblikovane narodnom fantazijom.

 

Lirske pjesme (Ліричні пісні)

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ukrajinska_glazba

Lirska pjesma nastala je kasnije nego obredna poezija i njen nastanak povezuje se s razdobljem kad je folklor počeo postepeno gubiti prvotno praktično značenje i smisao i dobivati značajke umjetničkog stvaralaštva.

Osnovna oznaka pjesme je lirizam – estetsko percipiranje stvarnosti u kojem se bitak doživljava kroz prizmu ljudskih emocija i dojmova, a sva pažnja je usmjerena na prikazivanje unutarnjeg svijeta čovjeka. Stoga jako bitno značenje imaju izražajna sredstva koja mogu dočarati istančana emotivna stanja.

Tematika lirskih pjesama je raznolika. Sve lirske pjesme dijele se na 2 velike vrste:

1) obiteljske svakodnevnice (родинно-побутові); 2) socijalno-društvene svakodnevice (суспільно-побутові).

„Родинно-побутові“ pjesme prikazuju intiman život čovjeka (ljubav, život u obitelji, rodbinske odnose, osobne drame, konflikte i sl.), a u „суспільно-побутових“ vidimo odraz socijalnog života (društvene pojave, općenarodne probleme vezane uz povijesne, ekonomske i političke procese koji utječu na cijeli narod), one ne prikazuju život zasebne osobe, nego cijelog sloja stanovništva, društvene ili socijalne grupe (kozaka, vojnika, majstora, robijaša i sl.), dakle, u osnovi podjele imamo suprotstavljeno osobno i društveno-socijalno načelo.

Obiteljske pjesme starije su od socijalnih. Tematski se dijele na tri velike grupe: 1) pjesme o ljubavi i predbračnim odnosima; 2) pjesme o obiteljskom životu; 3) pjesme o tragičnim obiteljskim okolnostima vezanima uz gubitak članova obitelji (sirotinjske, udovičke). Još jedna grupa pjesama izdvaja se prema načinu prikazivanja stvarnosti: za razliku od prve tri, u kojima pjesme imaju ozbiljan lirski karakter, četvrtu grupu čine pjesme koje se odnose na sve obiteljske i ljubavne probleme, osjećaje, ali ih prikazuju u šaljivom tonu. To su 4) humoristično-satiričke pjesme.

Ljubavne pjesme čine najveću grupu obiteljske lirike. Glavni lirski junaci su zaljubljeni par pa zato bitnu ulogu imaju deminutivni, nježni nazivi poput: личенько, рученьки,

зіронька, дівчинонька. Razgovor može prijeći u monolog (najčešće se monolog koristi u pjesmama o rastanku, neuzvraćenoj ljubavi i sl.).Najrasprostranjeniji motivi ljubavne lirike: motiv vjernosti, njemu se suprotstavlja motiv nevjerne ili prevarene ljubavi, koja se uvijek doživljava kao velika tragedija. Uz dva prethodna vezan je i motiv rastanka. Jako dramatičan je motiv neuzvraćene ljubavi. Poetiku pjesama o ljubavi karakterizira:

—      romantični karakter prikazivanja stvarnosti, za koji su svojstvene idealizacija osjećaja lirskog junaka (na primjer, zaljubljena djevojka ne može razmišljati ni o čemu osim o svom dragom, ne jede, ne spava čekajući susret s njim):

А я візьму кріселечко,Сяду край віконця.Я ще очі не зімкнула, А вже сходить сонце.(«Цвіте терен»)

— hiperbolizacija duševnih drama (gubitak voljene osobe se doživljava kao kraj života):

Ой не хочу, дівчинонько,На твій посаг дивитись.Краще піду в синє море, В бистру річку топитись.

— sentimentalizacija – prekomjerna osjećajnost junaka (oni plaču, uzdišu za vrijeme sastanaka i susreta, kozak rida kad izgubi djevojku):

Гиля, гиля, сиві гуси.Гиля, гиля до води.

Посватали дівчиноньку— Плаче козак молодий. («Гиля, гиля, сиві гуси»)

ili:А у гаю край Дунаю з тою самотою Плачу, тужу ще й ридаю, мила, за тобою...;

—      dramatizam, koji je vidljiv u napetosti sadržaja, psihološkoj „gustoći“ i kontrastnim emocijama, nesvakodnevnim životnim epizodama;

—      lirizam – poetizacija ljudskih osjećaja, opjevana unutarnja ljepota i veličanstvenost duše.

Najčešće se koriste

epiteti:      біле личко, ясні очі, уста малинові;

usporedbe:         чорні очка, як терен;

paralelizmi:       По цей бік гора, по той бік гора, А між тими крутими горами сходила зоря. А то не зоря — дівчина моя З новенькими відерцями по водицю йшла

metafore:  Посадила огірочки близько над водою. Сама буду поливати дрібною сльозою.

sinekdohe: Плачте, очі, плачте карі,

Така ваша доля Полюбили козаченька При місяці стоя.

Za ljubavnu liriku karakteristična je tradicionalna simbolika (prirodnih pojava, ptica, životinja, bilja), na primjer sokol – dečko, golub i golubica – zaljubljeni:

Коло млина, коло броду Два голуби пили воду;

Zvijezda – djevojka, mjesec – momakКотилася зоря з неба, Та й упала додолу. «Та й хто мене, молоду дівчину Проведе додому?»;

Druga, količinski manja tematska grupa obiteljske lirike, pjesme su o obiteljskom životu. Jako su raznolike po svom sadržaju jer obuhvaćaju razna pitanja: obiteljske odnose, životne konflikte, svakodnevicu i sl. Te pjesme se oštro razlikuju od pjesama o ljubavi: u njima nema romantičnih slika, idealiziranih osjećaja. U prvom planu je prikaz realne stvarnosti, bez uljepšavanja i preuveličavanja, bez poetizacije. Bajkoviti elementi zamjenjuju se sivom svakodnevicom, teškim radom, često i okrutnom realnošću.Najproširenija tema je teška ženska sudbina. To su pjesme, vjerojatno, sastavljene ženama koje nisu imali sreće u obiteljskom životu. Prvi problem s kojim se susreće mlada žena nakon udaje je nedobronamjerno ponašanje i loš odnos od strane muževe rodbine, posebno svekrve. Grupa pjesama o obiteljskoj svakodnevici koja se izdvaja ne prema tematici, nego prema načinu prikazivanja života, su satiričko-humorističke pjesme. U njima se vidi vesela narav Ukrajinaca koji znaju kroz šalu doživljavati iznenadne zaokrete sudbine, nalaziti utjehu u dobroj duhovitoj šali i pjesmi. Najviše šaljivih pjesama je o ljubavi, nespretnim ljubavnicima, lošim gazdaricama, lijenim radnicima, bogatim starcima koji se žene s mladim djevojkama. Postoji i mnogo šaljivih pjesama na temu smrti, a potiču iz stare tradicije ismijavanja smrti, kada se u obredu pokapanja veselim glasnim pjesmama, igrama i zabavama trebalo „otjerati“ smrt, potvrđujući na taj način pobjedu života. Isto tako starom grupom šaljivih pjesama smatra se grupa „сороміцьких“ pjesama. To su pjesme otvoreno erotskog karaktera, u kojima je opjevana tjelesna ljubav, u pravilu među ljudima koji nisu u braku. Pošto se u novije doba slični tekstovi doživljavaju negativno zbog etičko-moralnih stavova, one se pjevaju samo u određenim okolnostima i smatraju

se svojevrsnim tabuom. Taj je sloj narodnog stvaralaštva nedovoljno proučavan, jer, prema svjedočenjima mnogih istraživača, zapisivači folklora svjesno su zaobilazili i izbjegavali zapisivanje takvih tekstova. Međutim, erotske pjesme i dalje postoje i pjevaju se u narodu і jako su zanimljive s gledišta istraživanja starih obreda i rituala, čiji odjek nose u sebi.

Razvoj nacionalno-društvene svijesti, integracijski procesi ukrajinskoga naroda potaknuli su nastanak zasebne grupe lirskih pjesama u kojima glavnu ulogu imaju ne obiteljski problemi ili duhovni konflikti, nego sveobuhvatne društvene pojave. Vrsta društveno-socijalnih lirskih pjesama (соціально-побутові або суспільно-побутові ліричні пісні) odraz je osjećaja i razmišljanja ne pojedinaca, nego određenih socijalnih grupa (kozaka, čumaka, vojnika, najamnika i dr.), izazvanih događajima ili okolnostima društvenog, javnog života, karakterističnim crtama radne svakodnevice. Te su pjesme nastale na temelju narodne tradicije, brušene vjekovima obredne i obiteljske lirike i kalendarskih pjesama koje su prethodile društveno-socijalnim pjesmama. Iako tematski šarolike, razlikuju se žanrovskim oznakama, načinom pjesničkog izlaganja. Sve ih ujedinjuje odnos prema stvarnosti – one odražavaju raspoloženja i osjećaje određenih grupa naroda izazvanih određenim pojavama života društva. Ta karakteristika zbližava socijalno-društvene pjesme s povijesnima, pa ih zato duže vremena istraživači nisu izdvajali kao zasebnu skupinu. Za razliku od povijesnih, one nisu povezane s konkretnim događajima, ne spominju stvarne činjenice, imena poznatih ličnosti. Junaci socijalno-društvenih pjesama su tipični uopćeni likovi kozaka, čumaka, vojnika itd. Osim toga, u povijesnim pjesmama (žanr junačkog pjesničkog epa), dominira epsko načelo (opis same radnje, djela junaka…), a u socijalnoj lirici „događajnost“ nije zastupljena jer je pažnja usmjerena na osjećaje, doživljaje i razmišljanja, dakle unutarnje psihološko stanje uzrokovano određenim događajem ili pojavom. U društveno-socijalnim pjesmama povijest naroda je prikazana kroz prizmu percepcije općenarodne svijesti, narodnog morala, etike. Zato su socijalno-društvene pjesme ujedinjene u zasebne grupe od kojih je svaka ujedinjena zasebnom društvenom ili socijalnom pojavom bitnom u životu naroda.

Козацькі пісні (kozačke pjesme) Чумацькі пісні (čumac'ke pjesme)

Ремісницькі пісні (zanatske/cehovske pjesme)

Солдатські та рекрутські пісні (novačke pjesme)

Жовнірські пісні (vojničke pjesme)

Бурлацькі пісні (bosjačke pjesme)

Наймитські пісні (najamničke pjesme)

Жебрацькі пісні (prosjačke pjesme)

Заробітчанські та робітничі пісні (radničke pjesme)

Емігрантські пісні (iseljeničke pjesme)

Тюремно-каторжанські пісні (zatvorsko-robijaške pjesme)

Групи суспільно-побутової лірики 20 ст. (grupe društvene lirike 20. st.)

Танкові пісні (tenkovske pjesme)

Пісні літературного походження (pjesme književnog porijekla)