Uskrs - Prilog Svjetla riječi za Uskrs 2010

travanj 2010. � Svjetlo riječi 45

U Isusovoj muci i smrti

Bog se činio potpuno

nemoćnim pred zlom

koje može učiniti čovjek,

a sada se pokazao

jačim i od smrti

Piše: Domagoj RUNJE

Dok je za najveći dio Isusova živo-ta kronologija nesigurna i tek se kombinirajući različite podatke

može doći do približne rekonstrukcije slijeda događaja, njegov posljednji tjedan

� može se rekonstruirati od dana do dana, a posljednja noć i posljednji dan gotovo od sata do sata. Zato je to veliki tjedan, velika noć i veliki dan, a događaji su sli-jedili otprilike ovako.

Ulazak u Jeruzalem. Prvoga dana svo-ga posljednjeg tjedna Isus svečano ulazi u Jeruzalem. Do tada je djelovao u Ga-

lileji. S dvanaestoricom svojih poimen-ce izabranih učenika obilazio je se lima i gradovima. Propovijedao je Božje kra-ljevstvo i pozivao ljude da se obrate i vjeruju evanđelju. Subotom je odlazio u sinagogu i ondje naučavao. Ozdravljao je bolesnike, izgonio zloduhe, oživljavao mrtvace, ali i bježao u osamu. Čak je više puta onima koje je izliječio zabranjivao

Isusov Veliki tjedan

Ivo

DU

LČIĆ

, Isu

sa p

olaž

u u

grob

sr45-47.indd 45 18.3.2010 16:00:49

46 Svjetlo riječi � travanj 2010.

da ikome išta kazuju. Možda zato jer je u svemu tome postojala opasnost da ga ljudi pogrešno shvate, i da sliku o njemu zatvore u okvir površnog zadovoljenja svojih prolaznih potreba.

Ipak, u Jeruzalem ulazi otvoreno i sve-čano kao kralj mira koji na magaretu jaši prostrtim putom, a narod mu oduševljeno kliče i maše cvijećem i zelenim granama. Izgleda kao da je sav svijet za Isusa.

No, još dok je djelovao u Galileji, iden-tifi cirali su se i njegovi protivnici. Bili su to listom pismoznanci, farizeji, svećenički glavari i starješine. Zamjerali su Isusu što krši subotu jer je i na taj dan ozdravljao bolesnike i izgonio zloduhe. Nije se držao svih predaja koje su nalagale razna obred-na pranja i tomu slično, a usto nije po-kazivao nimalo sklonosti da se tuđinskoj rimskoj vlasti odupre silom. Tek pojedinci među tim narodnim vođama ističu se kao oni koji su u Isusu prepoznali kraljevstvo koje su iščekivali. Ostali su tražili kako da ga uklone. Na putu prema Jeruzalemu Isus je svojim učenicima o tome više puta otvoreno progovorio.

Naučavanje u hramu. Sljedećih nekoli-ko dana nakon svoga svečanog ulaska u Jeruzalem Isus u pratnji svojih učenika svakodnevno naučava u hramu. Odsjeli su u obližnjem mjestu Betaniji (vjerojat-no kod Isusova prijatelja Lazara) i svako jutro odlaze u jeruzalemski hram. Ovdje je Isus prvoga dana napravio i jedan pra-vi incident. Prije nego je počeo naučava-ti, hram je očistio. Rastjerao je trgovce i mjenjače novca, koji su od Doma molitve napravili špilju razbojničku. No, glavari su u toj proročkoj gesti vidjeli opasnost i pomalo se počinje ostvarivati ono što je Isus ponavljao svojim učenicima na putu iz Galileje: “Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima sve-ćeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i po-pljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati” (Mk 10,33-34).

Tako, dok Isus naučava u hramu, pi-smoznanci i svećenički glavari traže zgo-du kako da ga uhvate i pogube. Bilo bi najlakše kad bi Isus izustio nešto što za-služuje smrt. Postavljaju pitanja: odakle mu vlast?; treba li plaćati caru porez?; ima li uskrsnuća mrtvih?; koja je najveća zapo-vijed u zakonu? itd. No, ne uspijevaju naći ništa što bi im olakšalo posao. Na koncu, nalaze saveznika u jednome od Dvanae-storice, Judi Iškariotskom, iz čijega života s Isusom i ostalim učenicima do ovoga trenutka nije zabilježen ni jedan značajan detalj. Ne znamo ništa o tome kako je on

doživljavao i shvaćao sve ono što je Isus činio i govorio u Galileji i u Jeruzalemu. Možda Isus nije ispunio njegova očeki-vanja? U kojem se trenutku razočarao? Mnoga pitanja ostaju otvorena, ali znamo da se u jednom trenutku Juda pokazao voljnim da za trideset srebrnjaka pomo-gne glavarima Isusa uhvatiti.

No, prije nego bude izdan i uhićen, Isus će sa svojim učenicima blagovati po-sljednju večeru.

Posljednja večera. Svoje posljednje sate prije uhićenja i odvođenja na suđenje Isus provodi sa svojih dvanaest učenika. Za-jedno blaguju pashalnu večeru u svečano pripremljenoj blagovaonici. Nakon svega što će se ubrzo dogoditi ta će večera i ubu-duće ostati model njihova sastajanja.

Sada, dok još sjede za stolom, Isus im unaprijed govori kako će se svi oni te iste noći ponijeti prema njemu. Juda će ga iz-dati, Petar zatajiti, svi se razbježati. Ali, kad uskrsne, on će opet ići pred njima u Galile-ju i bit će ponovno zajedno. Učenici na sve to reagiraju s nevjericom i čuđenjem.

K tomu, na samoj večeri događa se još nešto čudesno. Zajedno s navještajem iz-daje, zataje, muke, smrti i uskrsnuća do-gađa se čin u kojemu Isus učenicima već tada dariva svoju stalnu prisutnost. Isus

uzima kruh i kaže ovo je moje tijelo, a onda vino i kaže ovo je moja krv, te daje svojim učenicima da jedu i piju. Nadalje tako trebaju činiti sami učenici, njemu na spo-men. Premda učenici još sve ne razumiju, u tome kruhu i vinu Isus ih povezuje sa sobom i drži ih ujedinjene međusobno.

Ali, da bi istinski imali dijela s Isu-som, učenici moraju učiniti još nešto: dopustiti Isusu da im opere noge, a onda i oni sami tako činiti jedan drugomu. “Zapovijed vam novu dajem”, kaže im Isus, “Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge” (Iv 13,34). I prati jedan drugomu noge trebaju činiti njemu na spomen.

Molitva u Maslinskom vrtu. Ubrzo na-kon svečane večere, na kojoj zajedništvo između Isusa i njegovih učenika kao da doseže vrhunac, dolazi do nagloga pre-kida. Pokazuje se da učenici još nisu spo-sobni za potpuno zajedništvo s onim koji se predaje u ruke ljudima (Mk 9,31).

Nakon što su otpjevali hvalospjeve i uputili se na Maslinsku goru, Isus sve više ostaje usamljen i ostavljen. Petar, Jakov i Ivan, trojica učenika koji su Isusu bili po-sebno bliski, spavaju dok se on moli Ocu da ga mimoiđe gorka čaša koju će uskoro morati popiti. Evanđelist Luka bilježi da

Želim

ir JA

NEŠ

, Opl

akiv

anje

Kris

ta

sr45-47.indd 46 18.3.2010 16:01:11


mu se ukazao anđeo s neba, koji ga je ohra-brio, ali je njegov znoj svejedno kapao na zemlju kao kaplje krvi (Lk 22,43-44). Isus se obraća Ocu riječima “tebi je sve mogu-će”, ali u onome što slijedi kao da se poka-zuje potpuna Božja nemoć.

Dolazi Juda sa stražarima, izdajnički ga poljubi, a ostali se učenici razbježa-še. Isus je predan u ruke neprijateljima i ostaje sam. Počinje namješteni proces u kojemu Isus na potresan način doživljava što znači biti predan podlosti, zloći, mr-žnji i okrutnosti ljudi.

Suđenje. Pred židovskim velikim vi-jećem iznesene su optužbe “vjerske” naravi: “Mi smo ga čuli govoriti: ‘Ja ću razvaliti ovaj rukotvoreni Hram i za tri dana sagraditi drugi, nerukotvoreni!’” (Mk 14,58; usp. Iv 2,19), a pred rim-skim namjesnikom Pilatom “političke”: “Ovoga nađosmo kako zavodi naš na-rod i zabranjuje davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj” (Lk 23,2).

Pilat zna da su optužbe lažne, ali se na kraju ipak ne ponaša dosljedno svome uvjerenju. Podliježe ucjeni i predaje nevi-na čovjeka da se razapne. Onaj isti narod koji je pred koji dan Isusu oduševljeno klicao, sada je izmanipuliran i opredjelju-je se za “junaka” ubojicu imenom Baraba. Isusa pak prepuštaju rimskim vojnicima i oni se okrutno zabavljaju sa svojom žr-tvom. Ismijavaju ga, bičuju, na glavu mu stavljaju trnovu krunu, a na leđa tovare križ i vode do mjesta gdje će biti razapet.

U međuvremenu Juda se u očaju obje-sio, a Petar u strahu Isusa triput zanijekao.

Raspeće i smrt. Kad je Isus noseći križ s drugom dvojicom nepoznatih osuđenika stigao na mjesto zvano Golgota, vojnici su mu svukli odjeću i podijelili je među sobom. Zatim su ga pribili na križ. Nakon njihova okrutnog ismijavanja goloruka čovjeka, riječ opet preuzimaju otprije poznati Isusovi protivnici: pismoznanci, starješine i svećenički glavari. Poziva-ju ga da siđe s križa i tako pokaže svoju moć. Ako to učini, spremni su mu povje-rovati. Ako je od Boga, neka ga Bog sad izbavi. Rugaju mu se i slučajni prolaznici. Čini to čak i jedan od razbojnika koji su s njime razapeti, dok drugi pokazuje goto-vo nevjerojatno pouzdanje u nepravedno osuđenog Isusa i njegovo kraljevstvo. Za nagradu Isus mu još istoga dana obećava mjesto sa sobom u raju.

No, dok još visi na križu, izgleda da trijumfi raju razorne sile. Isusovo pro-povijedanje kraljevstva Božjeg izgleda promašeno, a prepustiti se Božjemu vodstvu besmisleno. Raspeti Isus na kri-žu kao da bolno dokazuje koliko je zlo jače od dobra i smrt od života. U Isuso-vu se križu pokazuje kako je čovjekova destruktivna moć gotovo neograničena. Čovjek može sve razoriti, sve uništiti, sve ubiti. To je ono u čemu je čovjek najmoćniji. A Bog kao da je pred tim zlom nemoćan. Ili ga se možda to ništa ne tiče? Ili ga možda uopće nema? Sam Isus na križu vapi: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mk 15,34).

No, upravo taj krik napuštenosti ot-kriva nam gdje je Bog u svemu tome što se događa. Ondje gdje se čini nepravda i nasilje, gdje se ubija, ruši i uništava, Bog nema ništa s onima koji takvo što čine. Ondje je on prisutan samo u vapaju nevinih patnika i njihovu potpunu pre-danju u Božje ruke. Stoga Isus na križu izgovara i ove riječi: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine” (Lk 23,34) i na kraju: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46).

Izdahnuo je i od toga trenutka iz ljud-skih je ruku predan u ruke Božje. Ljudi su ga mogli još samo skinuti s križa i položiti u grob. I tu moć ljudskih ruku prestaje.

Pod križem. Kako se opis Isusove muke i smrti približava kraju, sve više u prvi plan izbija grupa žena za koje odjednom saznajemo da su ga pratile cijelim putom iz Galileje. U Isusovoj muci u kojoj tri-jumfi ra ljudska destruktivna moć, one su slika jedne druge ljudskosti. Nemoćne

da išta učine kako bi zaustavile zaigrano kolo zla, čine ono najviše što mogu. Prate Isusa do kraja i – plaču. Među ženama je i Isusova majka Marija. Ona stoji pod križem i ne progovara ni riječi. Uz nju je Isusov ljubljeni učenik, jedini od Dvana-estorice koji ga je dopratio do križa, i Isus ih povjerava jedno drugome.

Pogreb. Nakon što je umro, Isusa s križa skida do ovoga trenutka nepoznati Josip iz Arimateje, židovski vijećnik, čovjek čestit i pravedan. Dosada je u strahu pra-tio Isusa kriomice, a sada se odvažio pred svima učiniti Isusu posljednje djelo mi-losrđa. Položio je Isusa u novi grob u vrtu blizu mjesta gdje je bio razapet. A žene su stajale i gledale u grob.

Izlazak iz groba. Trećega dana poslije Isusove smrti, a prvoga u tjednu, nakon što su obdržale subotu, žene koje su bile pod Isusovim križem dolaze na grob da bi pomazale njegovo mrtvo tijelo. I na-kon njegove smrti one žele biti zajedno s njime. No, u tome im je potrebna pomoć. Putem se pitaju tko će im odvaliti teški kamen s grobnih vrata.

Odgovor ih čeka. Kamen je odvaljen, a iz groba čuju poruku: “Što tražite Živo-ga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskr-snu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: ‘Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane’” (Lk 24,5-9).

Isus nije sišao s križa, ali je izišao iz groba. Smrt na križu izgledala je kao do-kaz da su sve njegove riječi i djela samo iluzija. A sad se pokazalo da je iza svega što je činio i govorio stajao Bog.

U Isusovoj muci i smrti Bog se či-nio potpuno nemoćnim pred zlom koje može učiniti čovjek, a sada se pokazao jačim i od smrti.

Bog, za kojega se za vrijeme Isusove muke i smrti činilo da ga nema, pokazao se kao besmrtni Život.

Vjerno ići za Isusom sve do njegove smrti na križu izgledalo je kao posljednje oplakivanje propalih nada, a sada biti s Isusom znači biti u zajedništvu s onim koji je pobijedio smrt.

Žene i učenici duboko su potreseni. �

Vladimir B

LAŽA

NO

VIĆ, Žene na grobu

sr45-47.indd 47 18.3.2010 16:01:33


Tekstovi hvalospjeva

naglašavaju da je Bog

stvoritelj prve svjetlosti,

te da je svjetlost uskrsne noći

novo stvorenje (svjetlost)

Piše: Anto KOVAČIĆ

U cijeloj liturgijskoj godini po bo-gatstvu simbolike, težini sadr-žaja i ljepoti obreda posebno se

izdvaja Veliki tjedan s proslavom Uskr-sa. U Velikom tjednu glavnina vjernič-kog sadržaja zgusnuta je u tri posljednja dana, u Svetom trodnevlju, a u njima pak vrhunac predstavlja večer Velike subote, uskrsno bdijenje.

Obredi uskrsnog bdijenja sastoje se od četiri dijela: službe svjetla, službe riječi, krsne službe i euharistijske službe. Služba svjetla ima svoje podrijetlo u obredu ve-černjeg paljenja svjetiljke (ritus lucernalis) uobičajenom još u davnim vremenima. Taj obred, koji svoj uzor ima u židovskoj i antičkoj kulturi, zbog svoje simbolike povezane s teologijom Uskrsa, upravo je u obredima uskrsnog bdijenja doživio svoj najsvečaniji oblik. Počeci obreda službe svjetla su vjerojatno u Jeruzalemu krajem V. stoljeća, kada se ustalio običaj da uskr-sno bdijenje započne procesijom u kojoj je biskup nosio zapaljenu svijeću, a od nje su se poslije palile sve ostale svijeće. Li-turgijski obred paljenja svijeće zasigurno je istočnog podrijetla, odakle je došao i u Galiju i Španjolsku, čije su negdašnje gali-kanska i mozarapska liturgija po strukturi vrlo bliske istočnoj.

Služba svjetla danas započinje blago-slovom vatre zapaljene izvan crk ve (ra-

�

zlozi smještaja izvan crk ve su praktični, izbjegavanje dima i požara). Uskrsna svi-jeća se užiže tom vatrom i u procesiji nosi kroz crk vu u kojoj su ugašena svjetla, pri čemu svećenik ili đakon triput zapjevaju “Svjetlo Kristovo”, na što narod odgovara “Bogu hvala”. Nakon toga se pale svjetla i slijedi pjevanje hvalospjeva uskrsnoj svi-jeći, koji se po njegovoj početnoj latin-skoj riječi naziva Exultet.

Autor ovoga hvalospjeva je nepoznat. Već svjedočanstva iz IV. stoljeća govore nam da je đakon u to vrijeme na Veliku subotu pjevao hvalospjev svijeći. Sigurno je da je ta pjesma obogaćena obiljem te-oloških misli dvojice najvećih zapadnih Otaca, sv. Ambrozija i sv. Augustina, a djelomično je nadahnuta na još starijim hvalbenim tekstovima, u kojima se za-mjećuje utjecaj židovske teologije i litur-gije Pashe.

Tekst pohvale svijeći imao je svoj ra-zvojni put. U prvom razdoblju razvoja đakoni su bili zaduženi za to da se pobri-nu za tekst pohvale, ravnajući se prema shemi ustaljenoj predajom. Ti tekstovi su u različitim improvizacijama znali biti odveć kićeni te bi ponekad imali i dije-love koji su s liturgijom nespojivi. Da-našnji oblik hvalospjeva Exultet nastao je vjerojatno početkom VII. stoljeća u galskom liturgijskom području. Prvi put se spominje u sakramentaru iz Bobbija, a potom u dva galska misala. Odande je prešao u Hadrijanov sakramentar, a za-tim odande u rimske misale od XII. sto-ljeća do danas.

Različite verzije hvalospjeva Exultet imaju nekoliko zajedničkih osobina. Sve one u svom pjesničkom obliku sadrže otačku teologiju Pashe i svi ti tekstovi sa-drže pet glavnih tema.

- Tekstovi hvalospjeva naglašavaju da je Bog stvoritelj prve svjetlosti, te da je svjetlost uskrsne noći novo stvorenje (svjetlost). Ta nova svjetlost rastjeruje noć grijeha. Kristovo se uskrsnuće us-

poređuje sa stvaranjem svjetla u prvom stvaranju. Ono je, dakle, svjetlo drugoga, novoga stvaranja. Zato su mu kozmič-ke pojave svjetla simbol. S tim u vezi je i simbolika proljeća u teologiji Otaca: uskrsnuće u proljeće znači i novo stva-ranje – proljeće je ponovljeno djetinj-stvo godine, a čovječanstvo ima novo djetinjstvo po Kristovu uskrsnuću. Prvo stvaranje je usmjereno prema drugom i zajedno tvore jedno Božje djelo.

- Kristova Pasha uspoređuje se s doga-đajem izlaska izraelskog naroda iz egipat-

Exultet: hvalospjevuskrsnoj svijeci

sr48-49.indd 48 18.3.2010 16:02:20


skog ropstva u Starom zavjetu. Ona znači novi, defi nitivni izlazak naroda Božjega iz ropstva grijeha u slobodu djece Božje. Kao što je u Starome zavjetu Božji narod u Izlasku vodio stup od ognja, tako u No-vom zavjetu Kristov narod vodi stup – to je uskrsna svijeća.

- Simbolika svjetla izražena uskrsnom svijećom ima i očit eshatološki smisao, koji je izražen u slici djevica što sa svje-tiljkama čekaju zaručnika. Uskrsna svi-jeća je, dakle, svjetiljka Crk ve što bdije i očekuje Kristov dolazak.

- U svim pohvalama izgaranje svijeće shvaća se kao žrtva, kao prinos. Prinos svjetla za koje je rečeno da je simbol Kri-sta Uskrsnuloga. U svjetlu svijeće simbo-liziran je Krist, a u prinosu toga svjetla njegova žrtvena smrt.

- Daljnja značajna tema svih pohva-la je simbolizam pčela. Glavna, svima zajednička ideja, jest djevičanstvo pčela: svijeća je djevičanski plod pčela, zato je prikladna da bude simbol Krista, nevi-nog i čistog. No, ističu se i ostale vrline pčela: one su u gradnji saća umijećem nadvisile čovjeka, one se ističu velikom marljivoš ću od samog proljeća.

U hvalospjevu uskrsnoj svijeći sadrža-na je, dakle, na pjesnički način izražena, otačka teologija Pashe. Kao što su oci, na

primjer u opisivanju proljeća, posezali za latinskim klasicima, tako su i sastavljači pohvala uzimali sve ono što im je moglo služiti u slaganju što skladnijeg teksta po-hvale svijeći, koji je tematski tradicijom već bio određen. Nije zato čudno što se u opisu i pohvalama pčela nalazi poneka čitava Vergilijeva rečenica.

U izlaganju smisla hvalospjeva Exul-tet ne treba zaboraviti još jedan detalj. U tekstu hvalospjeva ima i određenog mi-sticizma. Naime, misterij Božjeg spase-nja, izražen u simbolici svijeće, to jest u

stvaranju novog svjetla, toliko je sveobu-hvatan i tajnovit, da u njemu i Adamov grijeh ima svoj smisao: “O, zaista potreb-na Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O, sretne li krivice, koja je zavrije-dila takvog i tolikog Otkupitelja.”

Na kraju bi trebalo reći nešto i o melodiji ovoga hvalospjeva. O tome ne možemo mnogo kazati iz dva razloga: s jedne strane, nemamo gotovo nikakvih podataka o nastanku i razvoju ove melo-dije, s druge strane, glazba nije kao tekst: budući da je apstraktna, njezino raščla-njivanje i analiza najvećoj većini ljudi je suhoparna i dosadna. Ali zato nepo-sredni doživljaj ove melodije (ukoliko je izvodi dobar pjevač), jest nešto nezamje-njivo, i u spoju sa simbolikom teksta čini ovaj hvalospjev uistinu jedinstvenim. Općenito se smatra da je Exultet jedna od najljepših gregorijanskih melodija, i jedna od najljepših melodija uopće. Zna-mo da je veoma stara i da je nastala na osnovi melodije prefacije, njezinom do-radom, ukrašavanjem i improvizacijom. Nekada je postojao običaj da se Exultet pjeva s posebno ukrašenog svitka koji se pjevajući postepeno odmotavao i spuštao preko ambona.

Exultet pjeva đakon ili svećenik, a u slučaju potrebe može i civil. Budući da

se radi o zaista važnom liturgijskom tre-nutku, simboličnom i dubokom tekstu, te osobito lijepoj (ali dugoj i za izvođe-nje zahtjevnoj) melodiji, Exultet se mora (kao i organizacija cijelog obreda Velike subote) posebno brižno pripremiti. Exul-tet treba povjeriti što boljem pjevaču. I pored eventualne dobre organizacije i dobrog pjevanja, zbog same dužine obre-da postoji opasnost lošeg doživljaja. Zato liturgija uskrsnog bdijenja zahtijeva od svih pojedinaca koji sudjeluju veću unu-tarnju raspoloživost. �

Uz Veliki petakPOSTOJI NEŠTO SVEPRISUTNO, O čemu svaki čovjek ima osobno iskustvo i iz tog iskustva se stvara njegov odnos prema samom sebi i drugima. Mada tako blisko, čovjeka unaprijed ispunjava tjeskobom i ne-izostavnim pitanjem: “Zašto se sve to događa upravo meni?”, bez obzira radilo se o sasvim sitnim, za druge možda beznačajnim, ili pat-njama čitavih naroda, koje se po veličini go-tovo mogu mjeriti s Kristovom patnjom.

Svi smo svjedoci da dan-danas po-stoje ljudi-neljudi koji gaze gvozdenim cokulama iza čijih tragova ostaju prazna prostranstva. Oni mirne duše (a imaju li je?) pljuju, kamenuju i propinju sve koji od kamena, ili ludosti, nisu sazdani po-put njih. I danas Krist suzu pustiti može zbog svjetine koja uzdiže i u kal baca, jer u kalu je ponikla i obikla. I danas Krist suzu ima pustiti zbog nas, nevrijednih i nevjernih. Ljudska zloba može biti pre-golema. I patnja pravednika. Kristalno oštre iskrice zabadaju se poput legiona-rova koplja i sežu sve do srca i stvaraju potmulu bol. Ta je patnja zbog ostavlje-nosti od svijeta, od ideala.

A ima pravednika koji bol svijeta nose u sebi golemu. Ima majki koje krotkoš ću i poniznoš ću svojom nebu streme, majki čije blage duše lomi teška bol za svojim rođenim, za svojim domom i svojom do-movinom. Majke su te, poput Marije, u svome bolu toliko bliske Kristu, Kristu čija patnja izbavlja cio svijet.

Svaki čovjek može birati i izabrati. Sam Bog mu je dao to pravo, za njega je izdah-nuo. Čovjeku ostaje izbor: u zlo, možda čak najgori zločin, ili na put spasenja.

Stvarnost i svakodnevnica nas potiču pa razmišljamo vrijede li uopće poni-znost i patnja kada se čini da pobjeđuje zlo, i u čovjeku i u svijetu. Da nije Kri-sta, možda bi se moglo i sumnjati. Ovako znamo – pravednom srcu mora doći iz-bavljenje. I zato se na Veliki petak pod-sjetimo križa, jer on je simbol svekolike patnje, patnje i čovjeka i Boga. Ali i nade u konačnu pobjedu, u uskrsnuće. �

Leona SABOLEK

U hvalospjevu uskrsnoj svijeći sadržana je, dakle, na pjesnički način izražena, otačka teologija Pashe. Kao što su oci, na primjer u opisivanju proljeća, posezali za latinskim klasicima, tako su i sastavljači pohvala uzimali sve ono što im je moglo služiti u slaganju što skladnijeg teksta pohvale svijeći, koji je tematski tradicijom već bio određen

sr48-49.indd 49 18.3.2010 16:02:38

Zvon

ko B

ENK

OV

IĆ –

PU

T

sr50-51.indd 50 18.3.2010 16:03:19

Kad umremSpalite me u srcu

I prospite moj pepeoVjetrovima moćnim

Kroz šumeKišama plavim

po poljima

Tako ću pepelomKad rukama ne mogu

Svijet da zagrlimBranko SBUTEGA(1970)

sr50-51.indd 51 18.3.2010 16:03:44


Uskrsna liturgija poziva

nas da zaronimo u more

njezinih simbola i obreda,

koji viču glasnije i ljepše

od bilo koje riječi

Piše: Danimir PEZER

U pripovijetci Mali princ lisica kaže malom princu: “Trebaju nam obredi.” A onda mali princ

nju pita: “Što je to obred?” “To je ono što čini da se jedan dan razlikuje od drugog, jedan sat od drugih sati. Kod mojih lova-ca, na primjer, postoji jedan obred. Oni četvrtkom plešu sa seoskim djevojkama. Četvrtak, je dakle, divan dan! Idem u šet-nju čak do vinograda. Kad bi lovci plesali kad im padne na pamet, svi bi dani sličili jedan drugome i ja ne bih uopće imala odmora”, odgovori lisica.

U ovom kratkom dijalogu lisica je izrekla veliku istinu, istinu o čovjekovoj potrebi za obredima. Da bi živjeli zajed-no, ljudi imaju potrebu za vrijednostima i obredima koji ih povezuju i učvrš ćuju njihove veze. Obredi diraju našu osje-ćajnost i razum. A da bi u nama izazvali osjećaje, nužno moraju imati estetski ton, koji je različit u različitim vremenima i kulturama. Osim što ugodno djeluju na naše osjećaje simboli kojima se služimo u obredima tjeraju nas i da mislimo (Paul Ricoeur). Ova osobina obrednog, simbo-ličkog govora je vrlo važna danas, kad se gotovo zaboravilo da je čovjek i misleće biće (animal rationale), a ne samo osje-ćajno. Antropolozi kažu da je čitav ljud-ski život prožet obredima i svrstavaju ih u nekoliko skupina. Tako govore o pro-fanim obredima (dan državnosti, sport-ska slavlja), religioznim (sakramenti, hodočaš ća, svetkovine, post…), svagdaš-njim (obred ispijanja kave, udvaranja), neurotičnim, magijskim. Francuski fi lo-zof Masson Oursel kaže da su ljudskom životu obredi važni kao što su u životinj-

�

skom instinkti. I kvaliteta života ogleda se u ljepoti njegovih obreda.

Riječ obred dolazi od indoeuropske riječi r’tam, što znači kozmički poredak. Od kozmičkog značenja obreda dolazi i religiozno značenje. Tako obred označa-va radnju koja se ponavlja po ustaljenom pravilu, kao što je protok rijeke ili izlazak sunca. Od istog korijena r’tam dolaze i riječi ars (umjetnost), rivus (rijeka), ve-ritas (istina), aritmetika. Spremamo se za godišnju proslavu svetkovine Uskrsnuća. U svom govoru na Duhove (Sermo 267) sveti Augustin kaže da riječ svetkovina (lat. solemnitas) dolazi od riječi solet in anno, što bi značilo događaj koji se po-navlja svake godine po običaju.

Jednom je, davno, netko pogrešno re-kao da je krš ćanstvo religija knjige. I to se ponavlja do danas. Međutim, krš ćanstvo je prije svega religija tijela. Mi vjerujemo da je Riječ Božja postala tijelom u Isusu Kristu. I vjerujemo u uskrsnuće tijela. I to je temelj naše krš ćanske vjere. Tjele-sna je i naša krš ćanska umjetnost i naš govor i naši obredi. I našu zajednicu, Crk-

O, zaista blažene

sr52-54.indd 52 18.3.2010 16:05:13


vu, nazivamo Kristovim tijelom. Još je u ranom krš ćanstvu Tertulijan (160-240) u svom djelu De resurrectione mortuorum zapisao: “Caro salutis cardo” – Tijelo je osovina spasenja. U istom djelu on ovako opisuje povezanost tijela i sakramenata krš ćanske inicijacije: “Tijelo se pere da se duša očisti od ljage; tijelo se pomazuje da se duša posveti; tijelo se znamenuje da se tako duša zaštiti; tijelo se polaganjem ruku osvježava da se i duša Duhom osvi-jetli; tijelo se hrani Kristovim Tijelom i njegovom Krvlju da se i duša Bogom nahrani.” Naša vjera u Krista Spasitelja prenosi se i izražava po obredima (sakra-mentima).

Riječi i geste koje se upotrebljavaju u obredu dopuštaju nevidljivosti vjere i mi-losti da bude objavljena. Jer otajstvo se može vidjeti, nije nevidljivo. U ljepoti i jed-nostavnosti obreda od kojih je sastavljeno

liturgijsko slavlje, Boga možemo naslutiti, kontemplirati, dotaknuti. Stoga je u sva-kom obredu potrebno voditi računa o slje-dećem: a) Što okupljena zajednica može vidjeti? b) Što može slušati? c) Što može mirisati? d) Što može dodirnuti? e) Što u slavlju može kušati? Zato u pripravi za uskrsno bdijenje ne treba staviti naglasak samo na homiliju (propovijed). Istina je da je u liturgijskom slavlju osjetilo sluha važ-no, ali svakako ne bi smjelo biti i jedino. Ni na jedan drugi dan u liturgijskoj

godini obredi nisu tako bogati i sveča-ni kao u uskrsnom bdijenju. Kristovo uskrsnuće je jedincat događaj u povijesti, teško ga je opisati samo riječima. Zato se Crk va služi svjetlom, pjesmom, vodom, vatrom i drugim simbolima da bi izrazila uskrsnu radost. Obredi uskrsnog bdije-nja izranjaju iz tišine i tame. Započinju liturgijom svjetla. Prvi simbol koji susre-ćemo u uskrsnoj noći jest oganj, koji će svećenik blagosloviti i na njemu zapaliti uskrsnu svijeću. Karl Rahner kaže: “Kri-stovo uskrsnuće je kao prva vulkanska erupcija, ona pokazuje da u svijetu već bukti Božji plamen, koji će svaku stvar nanovo obasjati svojom svjetloš ću.” Ne znam je li ovu usporedbu Rahner uzeo iz liturgije uskrsne noći, ali znam da uskr-sni oganj predstavlja prapočelo, označa-va snagu sunca i užarenu nutrinu zemlje. Oganj svijetli, grije, čisti. Uskrsna je, pak, svijeća simbol uskrslog Krista, koji svi-jetli u svojoj Crk vi i raspršuje tamu gri-jeha. Đakon je svečano nosi kroz Crk vu i triput intonira (svaki put za jedan ton viši) poklik Svjetlo Kristovo. Zatim je sta-vi pokraj ambona. To je njezino prirodno mjesto, jer se i Exultet (hvalospjev) pjeva s ambona. Svijeća svijetli dok izgara. Tro-ši se da bismo u njezinu svjetlu bili spo-sobni gledati. Tako i istinski život može cvjetati samo u darivanju (Mt 10,39). Ako živimo samo za sebe, ništa posebno ne činimo. Na uskrsnoj svijeći vjernici će zapaliti svoje svijeće.

Poslije toga đakon će pokaditi svijeću i otpjevati Hvalospjev. Pjevajući hvalo-spjev, podsjetit će nas na najvažnije do-gađaje iz povijesti spasenja. Dok đakon bude pjevao: Ovo je noć kad si nekoć naše oce sinove Izraelove, izveo iz Egipta i kroz more Crveno po suhu proveo… Ovo je noć kad je Krist raskinuo okove smrti. Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice, i nevinost palima, a radost tužni-ma, možda će se netko upitati koji smi-sao ima prisjećati se izlaska iz Egipta u uskrsnoj noći i kako to da je u ovoj noći Krist raskinuo okove smrti? Zar to nije učinio u nekoj davnoj? Liturgijsko slavlje ne zanima se za prošlost. Naprotiv, ono

noci!´

sr52-54.indd 53 18.3.2010 16:05:33


nas trajno poučava da je Bog na djelu da-nas. Primjer za to jesu spomenuti citati iz veličanstvenog hvalospjeva. Ideja koja stoji u pozadini jest da je Bog uvijek isti. Bog koji je čuo vapaje židovskog naroda i izveo ga iz egipatskog ropstva i nas da-nas oslobađa od raznih robovanja. Zato i ima smisla u obredima uskrsne noći pri-sjećati se tih davnih prošlih događaja. Jer, obred sažima i posadašnjuje povijest. Po obredu postajemo suvremenici izlaska iz Egipta i Kristova uskrsnuća.

Nakon hvalospjeva slijede čitanja iz Svetog pisma. Poslije svakog čitanja pred-sjedatelj recitira molitvu. Ključ za razu-mijevanje ovih molitava jest kristološki, ekleziološki i sakramentalni. Molitve su zabilježene još u Gelazijevom sakramen-taru i sastavio ih je najvjerojatnije papa Leon Veliki u petom stoljeću. Čitanja se navještaju s ambona, koji simbolizira prazni Kristov grob. Čitanja se navještaju stojeći, jer stojeći je stav uskrsni. Evanđe-list Ivan kaže da je Isusov grob bio u vrtu. Zato ako ikad i igdje treba staviti cvijeće u crk vi, treba ga staviti pokraj ambona u uskrsnoj noći. Naravno da cvijeće treba biti prirodno i svježe, jer je ono simbol Božje riječi koja se sije da bi urodila obi-latim plodom.

Poslije liturgije riječi slijede krsni obredi. Od ambona se premještamo do krsnog zdenca, koji župne crk ve mora-ju imati (tako kaže Red krštenja). Zašto obred krštenja slavimo u uskrsnoj noći? Odgovor na ovo pitanje dao nam je sv. Pavao u svom pismu Rimljanima, koje se uvijek čita u uskrsnoj noći. On kaže da smo po krštenju zajedno s Kristom ukopani u smrt i uskrsli na novi život. Krštenje nas oslobađa od grijeha i tra-ži da živimo novim životom. Ta novost života u Kristu izražava se bijelom ha-ljinom koju krštenik dobiva na kršte-nju. Krštenje se podjeljuje uranjanjem u vodu ili polijevanjem. Zajedno s va-trom voda je jedan od glavnih simbola uskrsne noći. Ona je izvor života, ali ga može i uništiti. U trećem čitanju u uskr-snoj noći koje je uzeto iz knjige Izlaska, voda Crvenog mora za Izraelce je znači-la spas, a za Egipćane propast. Voda kao i vatra ima i moć čiš ćenja.

Dok nas u uskrsnoj noći svećenik bude škropio blagoslovljenom vodom, prisjetit ćemo se svoga krštenja po ko-jemu je u nama započeo vječni život. U obredu krštenja krštenici će dobiti i svijeću pripaljenu na uskrsnoj svije-ći. Što ima ljepše od mirisa, svjetlosti, toplote i dodira voštane svijeće? Kad se krste odrasli odmah poslije krštenja

podjeljuje im se i sakrament krizme, u kojem primamo darove Duha Svetoga. Sv. Grgur Niški kaže kao što je Isusovo utjelovljenje djelo Duha Svetoga tako je i njegovo uskrsnuće djelo Duha Svetoga. A Ivan Evanđelist nas izvješ ćuje o poseb-nom izlijevanju Duha Svetoga na sam dan Isusova uskrsnuća (usp. Iv 20,19-23). Stoga, podjeljivanje krizme u uskrsnoj noći i ima svoj duboki smisao. Krizma se podjeljuje polaganjem ruku i maza-njem svetim uljem. Nekada je postojao

i poseban prostor u koje se pomaziva-lo krizmom. Obično su to bile zasebne kapele blizu krstionice, koje su se nazi-vale consignatorium ili locus chrismalis. Dakle, u uskrsnoj noći mirisu tamjana, voštane svijeće pridružuje se i miris svetog ulja. Nekad se novokrštenicima u uskrsnoj noći davalo mlijeko i hrana obećane zemlje.

Obredi uskrsne noći završavaju eu-haristijskom službom koja je vrhunac uskrsnih obreda. Euharistiju i možemo slaviti zahvaljujući Kristovu uskrsnuću, jer bez uskrsnuća Krist ne bi mogao biti prisutan u sakramentima Crk ve. Papa Leon Veliki govoreći o povezanosti sa-kramenata i uskrsnuća rekao je: “Quod conspicuum erat in Christo transivit in Ecclesiae sacramenta” – Ono što je bilo vidljivo na Kristu prešlo je u sakramente Crk ve (Sermo LXXIV, 2). Dakle, u uskrs-noj noći Krista ćemo susresti u svetim sakramentima. U njima ćemo ga slušati, gledati, mirisati, dodirnuti, kušati. I po njima ćemo s Kristom suuskrsnuti.

Kao što svakom poslu možemo pristupiti sa simpatijom i antipatijom, tako možemo i liturgiji i njezinim obredima. Uskrsna liturgija poziva nas da zaronimo u more njezinih simbola i obreda, koji viču glasnije i ljepše od bilo koje riječi. I ako ikada možemo osjetiti ljepotu krš ćanstva i krš ćanskih obreda, onda to sigurno možemo osje-titi u uskrsnoj noći. �

sr52-54.indd 54 18.3.2010 16:05:54


Uskrsni običaji u

Bosni i Hercegovini

pokazuju osobitosti

svojstvene ostalim

običajima vezanim

uz crk veni god

Piše: Zvonko MARTIĆ

Zajednička osobina svake religije, i bilo kakvoga oblika religiozno-sti, jest da se unutarnji doživljaj

vjere, zajednice i/ili pojedinca, izraža-va pobožnim praksama uz korištenje materijalnih predmeta iz svakodnevni-ce kome se poslije obavljenog obreda pripisuje božanska moć. Najčeš će ih nazivamo blagoslovljenim predmeti-ma. Osobito su važna značenja blago-slovljenih predmeta koja im se pridaju kada su u odnosu s temeljnim istinama određenog vjerskog sustava. Temeljno je uporište krš ćanske objave uskrsnu-će raspetog, umrlog i pokopanog Isu-sa. Običajima povezanim s proslavom Uskrsa poklanja se osobita pozornost jer se vjerski doživljaj temelja krš ćanske vjere konkretizira predmetima i radnja-ma koje im daju značenje i povezanost s vjerovanjem u uskrsnuće. Naravno, radnje ne moraju uvijek imati svjesno religijski smisao, ali ono što ih određuje jeste predmnijevana svetost vremena i predmeta koji u tom vremenu iskazuju simboličku povezanost s tajnom vjere. Tako će svi predmeti – obojena jaja, blagoslovljeno jelo, žar blagoslovljenog ognja ili neki drugi – imati simboličku povezanost s uskrsnućem Isusovim, pa i onda kada je veze veoma teško usposta-

�

viti. Osobito se to odnosi na vezu Uskr-sa s običajem bojenja jaja.

Običaji o Uskrsu ne mogu se proma-trati izolirano od cjelokupnog značenja korizmeno-uskrsnog vremena osobito izraženog u vrhuncu proslave Vazme-nom trodnevlju, od Velikog četvrtka do mise bdijenja na Veliku subotu. Vrijeme priprave kroz cijelu korizmu ima oznaku prolaska kroz čiš ćenje duha, duše i tijela raznim djelima posta i pokore kako bi se o Uskrsu potpuno razbuktala radost iz očiš ćenih srdaca. Zato se stvarno i sim-boličko čiš ćenje kuće i okućnice, slično onome na čistu srijedu, ponavlja i pred Uskrs. Podaci o uskršnjim običajima Hr-vata u BiH razbacani su po raznim etno-grafskim zapisima. U ovom radu će biti

izneseni parcijalno na osnovu prikuplje-ne građe iz raznih krajeva u Bosni i Her-cegovini i korištenja oskudne literature.

Počet ćemo običajima oko šaranja i bojenja jaja. Uglavnom, to je bio ženski posao. U krajeve u kojima su žene vješto obavljale ovaj posao spada Vareš i njego-va okolica. Po zapisima Mije Žuljevića iz 1908. navodi se da “jaja šara svako sebi, a opet ima žena koje su baš za taj posao odabrane, koje umiju osobito lijepo ša-rati jaja. Jaja šara(ju) ženskinje starije i mlađe. Napose šara svaka cura sama so-bom jaje svome dragom”. U nekim je kra-jevima bio točno određen dan kada su se morala bojiti jaja, ali nikada prije Velikog četvrtka. Prije upotrebe industrijski pro-izvedenih boja jaja su se kuhala u čađi,

Uskrsni obicaji katolika u BiH

ˇ

sr55-56.indd 55 18.3.2010 16:06:45


ljuskama od crvenoga luka, cvjetova maslačka ili korijenja nekih biljaka koje su davale različite tonove žute, crvene, smeđe i rjeđe crne boje. Zanimljivost je u nekih krajevima Hercegovine gdje se za dobivanje crvene boje koristila biljka broć (Rubia tinctorum). Ornamenti na jajima dobivani su različitim tehnikama s voskom gdje se prije bojenja rastopljeni vosak nanosi na jaje posebnim pomaga-lom koje se u Bosni naziva pisaljka. Bilo je mnogo bezuspješnih pokušaja da se napravi podjela šaranih jaja tučaka pre-ma motivima na njima. Spomenuta či-njenica iz Vareša da je djevojka za svoga dragoga bojila jaja o Uskrsu pokazuje i imanentno značenje jaja u iskazivanja ljubavi. Jaja su se redovito poklanjala dje-ci. Bilo je i drugačijih običaja darivanja šaranim jajima na Uskrs. Tako je u oko-lici Kraljeve Sutjeske novi zet prvi puta dolazio u dom svoje supruge i to na sam dan Uskrsa. Kod toga dolaska on bi ostao prenoćiti pa se njegov posjet u narodu nazivao dolazak na dva sveca. Zet donosi puncu i punici rakiju zetovaču, a punica njemu posebno šara i boji kokošja jaja. Ovaj se posjet obavljao poslije vjenčanja o Svijećnici – Marini (2. veljače). Šarana jaja su na uskrsno jutro nošena i u crk vu gdje su se muški, mlađi i stariji, natjecali čije je obojeno jaje tvrđe. O gotovo tur-nirskim običajima svjedoči i danas živa tradicija na Uskrs u župi Čemerno.

Na Veliku se subotu obavljao bla-goslov jela i darivanje djece obojenim jajima. U košarici se nosila hrana koja se jela za doručak na uskrsno jutro. Ko-ličina hrane i njezina vrsta razlikova-le su se od mjesta do mjesta. U nekim selima u okolici Dervente se u jednu zdjelu stavljao mali okrugli kruh po vrhu premazan žumanjkom, zatim sir i kuhana jaja za svakog člana po jedno ili dvoje. Ono što se u ovom kraju ob-vezno blagoslivljalo bila je sol, šibica, komad suhoga mesa i klip kukuruza. Uglavnom, sva blagoslovljena hrana morala se pojesti, a ostatke hrane dava-lo se stoci. Lokalni nazivi za hranu koja se blagoslivljala za Uskrs su posvećenje, svetenje, posvetiliš će i slično.

Veličanstven je doživljaj na Veliku subotu u Boku i Oštroj Luci, u okolici Orašja, kada se poslije obreda u litur-giji Vazmenog bdijenja stvori kolona iskrica. Naime, vjernici se po završetku obreda vraćaju kući noseći dio zapalje-nog drveta vrbe sa žara blagoslovljenog ognja. To je izraslina na drvetu vrbe i tim žarom palila bi se vatra na ognjištu ili kasnije u pećima.

Blagoslovljena se hrana jela za doru-čak na uskrsno jutro. U okolici Dervente nije se započinjalo jesti dok svi članovi obitelji ne uzmu malo blagoslovljene soli jer nema jesti dok se svi ne osole. Moli-tva za blagoslov se obavlja kao i u druge dane. Kod odlaska u crk vu oblačila se nova roba tazetno odijelo. Isti su običaji poznati i u drugim krajevima, gdje se za istu pojavu koriste različiti lokalni nazivi, u Rami se kaže burečilo se. Naime, sma-tra se da je dobro obnoviti se i robom na Uskrs, k’o i na Božić. Poslije misnog slav-lja na Uskrs u crk venim dvorištima igra-lo se kolo i muški su pjevali. Ženama je, kao i inače, bilo zabranjeno pjevati javno – sramota je da ženskinje pjeva prid crk-vom. Nije mi poznato da su Hrvati u BiH igdje imali neko posebno, obredno kolo koje su plesali na Uskrs.

Ima običaja koji nisu široko raspro-stranjeni ni u bližoj okolici, ali postoje u nekoliko obitelji u selu Vijaka, u oko-lici Vareša. Radi se o običaju darivanja djece kojoj zec donese gnijezdo. Roditelji spreme poklone u košaru gnijezdo i sa-kriju je u obližnji grm ili negdje u okoli-ci kuće ili gospodarskih objekata. Djeca na uskrsno jutro odlaze tražiti košaru gnijezdo u kojoj su šarena jaja, slatkiši ili dijelovi odjeće. Imajući na umu da su djevojke iz Vijake veoma rano po-čele raditi kao sluškinje kod doseljenih

austrijskih obitelji u 19. stoljeću, one su preuzimale običaje svojih poslodavaca tako da je ovaj običaj poznat u obite-ljima Lekić i Matičević. Do sada mi je poznato da samo u selu Alibegovcima, u Usori, ima uskrsni običaj ljuljanja. Na Uskrs poslije pučke mise na veće pripre-mljenu ljuljačku sjedaju muškarci i žene, stari i mladi na uskrsnu lilajku. Etnolozi su ovom običaju pridavali proljetno-agrarni karakter koji bi po analogiji s vi-sokim ljuljanjem bio i zazivanje za veći i bolji rast usjeva i različitih plodova uz njegovu zabavnu funkciju.

Uskrsni običaji u Bosni i Herce-govini pokazuju osobitosti svojstvene ostalim običajima vezanim uz crk veni god. Naime, nekada su to bili crk veni blagdani i blagdani cijele zajednice, a manje privatni obiteljski blagdani slavljeni na otvorenom i pokazuju tip društva i zajednice u kojemu pojedinac i obitelj žive unutar šire lokalne zajed-nice. Javna okupljanja pred crk vom i u predvečerje o akšamu negdje u selu bili su nastavak uskrsne svetkovine jedno-ga mjesta i njegovih stanovnika. Danas se, unatoč razvoju svih oblika komuni-kacijskih sredstava, običajnost povlači u zatvoreni obiteljski i uski prijateljski krug pokazujući promjene u shvaćanju zajedničkog slavlja, novog poimanja prostora i društva. �

sr55-56.indd 56 18.3.2010 16:07:01

Uskrs - Prilog Svjetla riječi za Uskrs 2010

Documents

Transcript of Uskrs - Prilog Svjetla riječi za Uskrs 2010