BAZEL III - IZMENJENI KONCEPT KAPITALA (1) Bankarski rizik 24 ...
Upravljanje kapitalom banaka Bazel II
Transcript of Upravljanje kapitalom banaka Bazel II
2
UPRAVLJANJE KAPITALOM BANAKA
-BAZEL II-
3
1 . UVOD
Bazelski komitet za bankarsku superviziju donio je 1988. god. pravila za kontrolu kapitala
banaka u formi sporazuma o kapitalu pod imenom Bazel I. Razlozi koji su doveli do ovog
sporazuma kao i njegovi osnovni elementi objašnjeni su u prvom dijelu ovog seminarskog
rada.
Mnoge promjene koje su uticale finansijski sistem uticale su i na banke pa je bila razumljiva
potreba za reformom Bazela I. Bazel II koji je u fokusu ovog seminarskog rada predstavlja
reformu Bazela I. U trećem poglavlju objašnjeni su razlozi koji su doveli do nastanka novog
sporazuma o kapitalu kao i proces nastanka Bazela II. U četvrtom poglavlju objašnjena je
veoma složena struktura Bazela II, koje se sastoji iz tri stuba (minimalni kapitalni zahtjevi,
nadzor nad adekvatnošću kapitala i tržišna disciplina). Posebna pažnja posvećena je Stubu 1
jer ovaj stub sadrži niz opcija za određivanje kapitalnih zahtjeva za kreditni i operativni rizik.
Peto poglavlje daje pregled najznačajnijih pravila Evropske unije koja su se razvijala uporedo
sa bazelskim propisima i koja se u mnogo čemu zasnivaju upravo na bazelskim propisima.
4
2. OSNOVNI ELEMENTI BAZELA I
Kapital ima izuzetno veliki značaj za cjelokupno poslovanje banke. Između vise funkcija
kapitala kao njegova osnova funkcija izdvaja osiguranje depozita u slučaju poslovanja sa
gubitkom ili u slučaju da dođe do iznenadnog masovnog povlačenja depozita iz banke.
S druge strane, postoji posebna veza između kapitala i profita. Osnovni cilj poslovanja banke
je stvaranje profita koji se može mjeriti kao povrat na kapital i aktivu. Ova činjenica je bitna
da bi se razumjelo zbog čega banke izbjegavaju povećavanje kapitala. Procesi pokušavanja
stabilizacije bankarskog sistema i sprečavanja nelojalne konkurencije doveli su do potreba da
se izvrši konvergencija međunarodnih standarda kapitala.
Tokom osamdesetih godina javlja se sve snažnija tendencija smanjenja kapitala u bankama.
Nedostatak jedinstvenih kapitalskih propisa omogućavao je pojedinim bankama, posebno
većim, da na osnovu svog visokog kreditnog rejtinga posluju sa nižim stopama kapitala, dok
su manje banke bile prinuđene da posluju sa većim stopama kapitala. Takva situacija se
negativno odražava na ukupnu međunarodnu konkurenciju.
Radi rješavanja navedene situacije Bazelski komitet za superviziju banaka 1988. godine
donosi Sporazum o kapitalu koji je poznat pod nazivom Bazel I. Na početku, sporazum važi
samo za zemlje koje ulaze u grupu 10 (G-10)1, ali je odmah predviđeno pristupanje i ostalih
zemalja ovom sporazumu.
Fokus Baselskog odbora je na sljedećim stavkama:
1. Definiše uloge supervizora u različitim pravnim situacijama,
2. Obezbjeđuje da međunarodne banke ili banke holding kompanije ne izbjegavaju
superviziju svojih domaćih regulatornih vlasti,
3. Promoviše jedinstvene kapitalne zahtjeve koji omogućavaju bankama iz različitih
zemalja da se takmiče na fer tržištu.
Bazel I daje osnovnu definiciju kapitala, prema kojoj se kapital sastoji iz dvije osnovne
komponente: primarni i sekundarni kapital. Primarni kapital podrazumijeva redovne dionice banke,
zadržani profit i neke kategorije rezervi. U sekundarni kapital ulaze ostale kategorije rezervi,
opće rezerve za pokriće gubitka po kreditima, neobjavljene rezerve, namjenske rezerve za
pokriće gubitaka, hibridni kreditno-vlasnički instrumenti (kumulativne preferencijalne dionice)
i subordinirane dugoročne obveznice banaka.
Kreditni rizik predstavljao je najbitniju stavku ovog sporazuma. Propisana je i jedinstvena stopa
kapitala koja iznosi 8% u odnosu na visinu ponderisane rizične aktive. Znači mjerenja su vršena za
kreditni rizik sa zahtjevom da je:
1 Bazelski komitet osnovan 1975. God. Grupu G-10 čine: Belgija, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan,
Luksemburg, Holandija, Španija, Švedska, Švicarska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države.
5
kapital / kreditni rizik ≥ 8%
Učešće primarnog kapitala mora biti najmanje 50%, što znači da je minimalna stopa primarnog
kapitala u odnosu na rizičnu aktivu 4%. Za izračunavanje kapitalnih zahtjeva koristi se koeficijent
kreditnog rizika za bilansne i vanbilansne pozicije. Sporazum je predvidio pet grupa koeficijenata:
0%, 10%, 20%, 50%, 100%. Za zemlje članice G-10 je 0%, dok je za korporativne i dugove
zemalja koje nisu u G-10 100%.
3 . BAZEL II
3.1. Uzroci nastanka novog sporazuma
Bazel I imao je pozitivne efekte na visinu kapitala u smislu zaustavljanja smanjenja
kapitala u bankama, tako da se može reći da je ostvario svoj osnovni cilj. Prednost
sporazuma je u njegovoj jednostavnosti i širokoj prihvaćenosti (prihvaćen u 100 zemalja).
Međutim postojeći sporazum imao je i određene nedostatke koji su ukazivali na to da su
potrebne i njegove promjene. Od 1988. god. desile su se brojne novine u finansijskom
sistemu kako npr. pojava novih proizvoda, novi načini komunikacije i povećanje
finansijskih transakcija. Slabosti Bazela I ogledale su se u sljedećem:
Adekvatnost kapitala nije se procjenjivala u odnosu na stvarni rizični profil
banke.
Procjena rizika zemlje nije bila primjerena.
Nije bilo dovoljno motiva za primjenu tehnika za ublažavanje rizika.
Omogućavao je kapitalnu arbitražu putem sekjuritizacije što je
omogućavalo bankama da smanje kapital a da pri tome ne moraju smanjiti
vrijednost rizične aktive.
Još jedan nedostatak Bazela I navodi se i u činjenici da je u obzir uzimao samo kreditni
rizik, a zanemaruje ostale rizike npr. operativni rizik, rizik likvidnosti i slično. Bazel I je
promatrao samo kvantitativno mjerenje adekvatnosti kapitala a zanemarivao kvalitativni
aspekt, koji je neophodan za uspješno provođenje pravila o kapitalu.
Također bilo je potrebno da se preciznije definiše način na koji će se vršiti nadzor nad
kapitalom banke, kao i da se preciznije definiše način upoznavanja tržišta sa rizikom i
način upravljanja kapitalom u banci.
3.2. Proces nastanak Bazela II
Zbog svih navedenih nedostataka koje je imao Bazel I razumljiva je bila i potreba da se
izvrši reforma postojećeg sporazuma o kapitalu. Proces reforme je imao nekoliko faza:
U aprilu 1999. god. Bazelski komitet objavio je Prvi konsultativni papir (First
Consultative Paper CP1) koji je predstavljao prvi prijedlog izmjena Bazela I. Prema
ovom prijedlogu kapital koji bi banka trebala držati računao bi se na sljedeći način:
Kapital / kreditni rizik + tržišni rizik ≥ 8%
6
Dosta detaljniji dokument bio je Drugi konsultativni papir (Second Consultative Paper
CP2) koji je objavljen u januaru 2001. god. Posljednji krug rasprave završen je u aprilu
2003. god. objavljivanjem Trećeg konsultativnog papira (CP3).
Pored navedenih dokumenata Bazelski komitet provodi i tri kvantitativne studije učinka
(Quantitative Impact Study – QIS1, QIS2, QIS3), koje su također imale značajan uticaj
na nastanak novog sporazuma o kapitalu.
Konačno 26. Juna 2004. god. objavljen je finalni tekst Novog sporazuma o kapitalu.
Originalni naziv novog sporazuma o kapitalu „Međunarodno približavanje u mjerenju
kapitala i standardima kapitala“ koji je u praksi poznat po nazivom Bazel II.
Bazel II zadržao je postojeću definiciju kapitala iz Bazel I kao i odredbe vezane za tržišni
rizik usvojene u Prvom konsultativnom papiru (CP1).
Osnovni kapitalni zahtjevi prema Bazelu II mogu se izraziti kao:
Kapital / kreditni rizik + tržišni rizik + operativni rizik ≥ 8%
4. STRUKTURA BAZELA II
Strukturu Bazela II čine tri stuba:
Stub 1: Minimalni kapitalni zahtjevi
Stub 2: Nadzor nad adekvatnošću kapitala
Stub 3: Tržišna disciplina
Stubovi su međusobno komplementarni i svaki od njih omogućava nešto što druga dva stuba
nisu u mogućnosti pružiti i svaki je bitan za ostvarenje ukupnog cilja Bazela II – na mikro
nivou to je poboljšanje kvalitete sistema upravljanja rizicima, na makro nivou doprinos
finansijskoj stabilnosti. Na slici je prikazana struktura Bazela II:
7
Slika 1. Struktura Bazela II
4.1. Stub 1: Minimalni kapitalni zahtjevi
Pojam kapitalnih zahtjeva podrazumjeva kapital koji je potreban za pokriće rizika. Pitanje
rizika je od posebnog značaja za poslovanje svake banke, pa je iz tog razloga razumljivo
da svaka banka nastoji minimizirati rizik. Upravljanje rizikom je složena materija u
bankarstvu i izazov za mnoge stručnjake iz ove oblasti. Stopa adekvatnosti kapitala je
ostala ista i iznosi 8%, a izračunava se kao odnos između ukupnog kapitala i rizikom
ponderisane aktive. U okviru Stuba 1 predložene su dvije važne novine vezane za
ponderisanu aktivu. Prva se odnosi na suštinske izmjene izračuna kreditnog rizika, a
druga na uvođenje eksplicitnih pravila za mjerenje operativnog rizika koji će biti uključen
u ponderisanu aktivu.
4.1.1 Kreditni rizik
Metode mjerenja kreditnog rizika predviđene Baselom II su sljedeće:
• standardizirani pristup
• interni sistem raspoređivanja – osnovni pristup (FIRB)
• interni sistem raspoređivanja – napredni pristup (AIRB).
4.1.1.1. Standardizirani pristup
Standardizirani pristup je sličan postojećem standardu po tome što banke svojim
potraživanjima dodjeljuju propisane pondere rizika ovisno o karakteristikama
potraživanja (npr. ovisno o tome radi li se o kreditu trgovačkom društvu ili stambenom
kreditu). Kategorije potraživanja definisane u standardiziranom pristupu obuhvaćaju
potraživanja od državnih institucija, banaka, trgovačkih društava, stanovništva te
potraživanja osigurana zalogom nad nekretninama. Svakoj od ovih kategorija dodjeljuje
8
se propisani ponder rizika ovisno o vanjskom kreditnom rejtingu te se na taj način
postiže veća osjetljivost na rizike. Ako dužnik nema kreditni rejting, njegova
potraživanja se ponderiraju ponderom 100% kao i prema postojećem standardu.
Sljedeća važna novina se odnosi na prošireni obuhvat kolaterala, garancija i kreditnih
derivata kojima se banke mogu koristiti u okviru standardiziranog pristupa te na taj
način smanjiti kapitalne zahtjeve. Ponderi za različita potraživanja prikazani su u
tabelama 1 i 22.
Tabela 1. Ponderi rizika za potraživanja od državnih institucija i banaka
Tabela 2. Ponderi rizika za potraživanja od trgovačkih društava i stanovništva
4.1.1.2 Interni sistem raspoređivanja (internal ratings – based approach, IRB)
Interni sistem raspoređivanja (internal ratings – based approach, IRB) jedna je od
najinovativnijih karakteristika Basela II. Takav pristup mjerenju kreditnog rizika uveden
je s namjerom da potakne banke na daljnja ulaganja u interne sisteme upravljanja
rizicima, a ujedno je i sam preuzet iz dosadašnje prakse velikih internacionalnih banaka.
Takve sisteme banke razvijaju kako bi poboljšale svoje konkurentske pozicije i kao
zaštitu od gubitaka. Razlika u odnosu na standardizirani pristup je to što kod
standardiziranog pristupa sve parametre rizičnosti zadaje regulator, a kod ovog psistupa
banka ima mogućnost da sama kvantificira parametre rizika.
Za sva potraživanja potrebno je utvrditi tri elementa: komponente rizika, funkcije
pondera rizika i minimalne zahtjeve.
1. Komponente rizika određuju se interno ili ih zadaje supervizor
vjerovatnoća da dužnik neće uredno ispuniti svoje obaveze (probability of default, PD)
gubitak u trenutku nastanka neurednosti u izvršavanju obaveza (loss given
default, LGD)
2 PricewaterhouseCoopers, 2004, Study on the financial and macroeconomic consequences of the draft
proposed new capital requirements for banks and investment firms in the EU, Appendix 1 to Final Report, 8.
april 2004.
9
izloženost u trenutku nastanka neurednosti u izvršavanju obaveza (exposure at
default, EAD)
efektivno dospijeće (effective maturity, M).
2. Funkcije pondera rizika – predstavljaju sredstvo kojim se komponente rizika za
specifično potraživanje transformiraju u ponderisanu aktivu i potom u kapitalne
zahtjeve. Funkcije su navedene u samom tekstu standarda Basela II.
3. Minimalni zahtjevi – minimalni standardi koje banke moraju ispuniti žele li
primjenjivati IRB pristup.
Za većinu grupa potraživanja, Bazelski odbor je omogućio primjenu osnovne (FIRB) i
napredne (AIRB) verzije internog sistema raspoređivanja.
Te se verzije primarno razlikuju po tome određuje li komponente rizika banka prema
vlastitim procjenama ili ih specificira supervizor. Razlike ove dvije verzije vide se na
sljedećoj slici:
Slika 2. Razlike FIRB i AIRB verzije internog sistema raspoređivanja
Minimalni zahtjevi podrazumjevaju zahtjeve koje banka mora ispuniti da bi koristila ovaj
pristup.
Basel II dopušta da se IRB banke pouzdaju u vlastite procjene ključnih parametara rizika
samo ako su zadovoljeni strogi kvalitativni i kvantitativni zahtjevi postavljeni u
standardu. Naglasak se stavlja na sposobnost banke da rangira i kvantificira rizik na
konzistentan i pouzdan način.
Dizajn internog sistema raspoređivanja ključan je element njegove učinkovitosti. On
mora osigurati kvalitetnu distribuciju izloženosti banke po različitim stepenima rizika bez
prevelikih koncentracija. Da bi ostvarila taj cilj, banka mora imati najmanje osam rizičnih
skupina za raspoređivanje svojih dužnika.
4.1.2 Operativni rizik
Operativni rizik se definira kao rizik od gubitka koji nastaje zbog neadekvatnih ili
pogrešnih internih procesa, pogrešaka koje su uzrokovale osobe i sistemi ili kao rezultat
vanjskih događaja. Ova definicija obuhvata pravni rizik, ali isključuje strateški rizik i
rizik reputacije.
10
U tekstu standarda ponuđene su tri metode za izračunavanje kapitalnih zahtjeva za
operativni rizik, od vrlo jednostavnih do složenih internih modela:
1. pristup osnovnog pokazatelja (The Basic Indicator Approach),
2. standardizirani pristup (The Standardised Approach),
3. pristup naprednog mjerenja (Advanced Measurement Approaches, AMA).
Uvođenje kapitalnih zahtjeva za operativni rizik prvi put se pojavljuje s Baselom II. Kako
je poznavanja ovog rizika na dosta niskom nivou, još nije razvijena ni regulativa iz tog
područja. Naime, značaj rizika nije bio dovoljno osviješten sve dok se nisu pojavili
slučajevi gdje je upravo neprepoznavanje i neadekvatno upravljanje operativnim rizikom
banke dovelo do velikih gubitaka. U posljednje vrijeme sve više prevladava mišljenje da
je operativni rizik drugi po značaju u bankarskom poslovanju.
4.1.2.1. Pristup osnovnog pokazatelja
Pristup osnovnog pokazatelja najjednostavnija je metoda izračunavanja kapitalnih
zahtjeva. Trogodišnji prosjek neto operativnog prihoda banke množi se s fiksnim alfa
postotkom (15%). Kako je najjednostavnija metoda najčešće ujedno najmanje precizna,
pristup osnovnog pokazatelja se ne preporučuje za velike međunarodne banke.
4.1.2.2. Standardizirani pristup
Kapitalni zahtjevi se prema standardiziranom pristupu izračunavaju tako da se ukupne
aktivnosti banke podijele na osam poslovnih linija (korporativne finansije, trgovanje i
prodaja, poslovanje sa stanovništvom, komercijalno bankarstvo, plaćanje i naplata,
agencijske usluge, upravljanje imovinom, maloprodajna brokerska djelatnost), potom se
neto operativni prihod svake poslovne linije množi s beta faktorom propisanim za svaku
poslovnu liniju. Ukupni kapitalni zahtjev za banku izračunava se kao zbir pojedinačnih
kapitalnih zahtjeva za osam poslovnih linija.
Poslovna linija Beta faktor %
Korporativne finansije 18
Trgovina i prodaja 18
Poslovanje sa stanovništvom 12
Komercijalno bankarstvo 15
Plaćanje i naplata 18
Agencijske usluge 15
Upravljanje imovinom 12
Brokerska djelatnost 12
Tabela 1. Beta faktor za osam poslovnih linija
11
Banke moraju zadovoljiti minimalne kvalitativne zahtjeve koje je propisao Bazelski odbor
da bi mogle primjenjivati standardizirani pristup za izračun kapitalnih zahtjeva:
1. Banka mora formirati organizacijsku jedinicu koja će imati jasnu odgovornost za
upravljanje operativnim rizikom.
2. Banka mora osigurati redovito praćenje podataka o operativnom riziku, uključujući
značajne gubitke po pojedinoj poslovnoj liniji.
3. Viši izvršni menadžment banke, uprava i nadzorni odbor trebaju dobivati redovne
izvještaje o izloženosti operativnom riziku.
4. Sistem upravljanja operativnim rizikom treba biti dobro dokumentiran (interne politike,
kontrole i procedure vezane uz sistem upravljanja operativnim rizikom).
5. Sistem upravljanja je potrebno redovno podvrgavati neovisnim provjerama.
4.1.2.3 Pristup naprednog mjerenja – AMA
Prema pristupu naprednog mjerenja kapitalni zahtjevi se računaju prema bankovnim
internim sistemima za upravljanje operativnim rizikom. Postupak određivanja kapitalnih
zahtjeva zasniva se na slijedećim procedurama:
- Aktivnost banke se dijeli na poslovne linije kao i kod standardiziranog pristupa. Za
svaku pojedinu poslovnu linjiu postoje određeni tipovi operativnog rizika koje treba
identificirati.
- Na osnovu svakog pojedinog tipa rizika, supervizori dodjeljuju svakoj poslovnoj liniji
indikator izloženosti-exposure indicator EI.
- Banka mjeri za svaku poslovnu liniju parametre gubitka događaja loss event (LG)
parametre gubitka koji proizilazi iz događaja loss given that event (LGE)
- Proizvod navedenih parametara predstavlja očekivani gubitak expected loss (EL)
- Supervizori dodjeljuju gama faktor za svaku poslovnu liniju. Pomoću gama faktora se i
izražava kapital neophodan za pokriće očekivanog gubitka (kapital je proizvod faktora
gama i očekivanog gubitka)
Za banke je utvrđen donji prag, ispod kojeg nije dozvoljeno smanjivanje kapital za pokriće
operativnog rizika. Predviđeno je da će se naknadno vršiti provjera ovog praga, nakon
izvjesnog vremena primjene Bazela II i tada će biti moguće eventualne promjene.
12
Stub 2. Nadzor nad adekvatnošću kapitala
Stub 2 uvodi supevizorsku procjenu kao jedan od elemenata regulatorne politike.
Supervizorima se dodjeljuju diskrecijska prava pri određivanju kapitalnih potreba banaka
relevantnih za njihov poslovni i rizični profil. Upravo element diskrecije čini regulativni
okvir fleksibilnim i otvorenim za različite promjene i inovacije. Ipak, preveliko oslanjanje
na sistem koji dopušta bezgraničnu diskreciju nije poželjan ni u kojem slučaju. Korištenje
diskrecijskih prava u odsutnosti ostala dva stuba dovodi do negativnih posljedica na
ujednačenost uslova poslovanja jer bi banke poslovale prema različitim kriterijima. Takvo
nešto ugrožava zdravu konkurenciju i tržišno natjecanje.
Bazelski odbor je identificirao četiri ključna načela na kojima se zasniva Stup 2:
1. Banke bi trebale imati uspostavljene procedure mjerenja adekvatnosti kapitala u odnosu
na rizike kojima su izložene kao i strategiju održavanja potrebnog nivoa kapitala.
2. Supervizori trebaju ocjenjivati interne sisteme i strategije banaka u upravljanju
kapitalom, kao i njihovu sposobnost da prate i osiguravaju poštivanje regulatornih
kapitalnih pokazatelja. Supervizori bi trebali poduzeti korektivne mjere ako nisu
zadovoljni nalazima takvih kontrola.
3. Supervizori očekuju od banaka da posluju iznad minimalnih propisanih kapitalnih
pokazatelja, a trebali bi imati i mogućnost davanja naloga bankama da održe nivo
kapitala iznad propisanih minimalnih vrijednosti.
4. Supervizori bi trebali djelovati preventivno, spriječiti negativne trendove u adekvatnosti
kapitala pojedinih banaka te djelovati brzo i učinkovito na restrukturiranju banka s
poteškoćama u poslovanju.
Bit Stuba 2 je, dakle, osigurati optimalnu visinu kapitala u skladu s rizičnim profilom svake
pojedinačne banke. Supervizor očekuje od banke da prema svojoj vlastitoj metodologiji
utvrdi kapitalne zahtjeve za sve rizike koji nisu obuhvaćeni pravilima iz Stuba 1 (kreditni,
operativni i tržišni rizici). Poznato je da je banka izložena i brojnim drugim rizicima osim
onima striktno navedenima u Stubu 1. Možemo navesti neke od njih: kamatni rizik u
bankovnom dijelu poslovanja, rizik likvidnosti, rizik koncentracije itd. Kako uprava banke
vodi poslove banke, odgovorna je za njezino poslovanje i adekvatnost kapitala koja će
obuhvaćati sve njezine rizike. Pravo banke na vlastitu metodologiju otežava rad supervizora
i povećava njegov posao, pa je važno da supervizor raspolaže sa stručnim kadrom da bi
mogao procjeniti ispravnost tih metodologija.
13
Stub 3. Tržišna disciplina
Stub 3 polazi od obaveze banke da objavljuje sve relevantne informacije o svojim
aktivnostima uključujući informacije o rizicima i upravljanju rizicima, informacije o
kapitalu i adekvatnosti kapitala. Kada banke objave dovoljno informacija o svojim
aktivnostima, sudionici na tržištu mogu stvoriti snažne poticaje za zdrav način poslovanja.
Tržište može nagraditi banke koje upravljaju rizicima na odgovarajući način i kazniti one
koje održavaju kapital na preniskoj razini u odnosu na rizični profil.
Bazelski odbor je razvio set zahtjeva za objavljivanje podataka koji će sudionicima na
tržištu omogućiti pristup ključnim dijelovima informacija o obuhvatu primjene Basela II,
visini i strukturi kapitala, izloženosti riziku, procesu procjene rizika i adekvatnosti kapitala
institucije.
Za svaku pojedinu vrstu rizika banke moraju objaviti informacije koje se odnose na
sisteme i procese, strukturu i organizaciju funkcije upravljanja rizikom, tehnike koje se
upotrebljavaju za ublažavanje rizika različitih vrsta.
Kad je riječ o kapitalu, banka ima obavezu da obavijesti učesnike na tržištu o svim važnim
informacijama koje se odnose na sposobnost banke da apsorbuje finansijske gubitke i na
adekvatnost kapitala.
Kako banke već imaju određenih obaveza objavljivanja prema Međunarodnim
računovodstvenim standardima koje su širi u obuhvatu od zahtjeva iz Stuba 3, Bazelski
odbor je uložio velike napore da ta dva zahtjeva uskladi. Podaci koji prelaze okvir
računovodstvenih objavljivanja moraju se javnosti prikazati na neki drugi način, o čemu
odlučuju same banke. Pritom se mogu koristiti internet stranicama i drugim medijima.
Posebno značajno pitanje odnosi se na učestalost objavljivanja. Objavljivanje se po pravilu
treba vršiti polugodišnje, ali postoje i izvjesni izuzeci. Podaci koji se odnose na ciljeve
banke i politike upravljanja rizikom i definicije mogu se objavljivati i jednom godišnje.
S druge strane podaci o kapitalu banke, njegovoj strukturi, stopi adekvatnosti kapitala
moraju se objavljivati tromjesečno kao i svi ostali podaci za koje je karakteristična
mogućnost bržeg mjenjanja.
5 . BAZEL II I PRAVILA EU
Još jedna važna karakteristika Baselskog sporazuma jeste njegova veza sa direktivama
Evropske Unije, koje regulišu pitanje adekvatnosti kapitala za međunarodno aktivne
banke. Za sve zemlje članice Evropske Unije i za one koje to namjeravaju postati relevantna
je Direktiva EU-e CAD III. Pravni okvir reguliranja adekvatnosti kapitala u EU-i u velikoj
mjeri zasnovan je na Bazelskim standardima.
Najznačajnija pravila EU koja se javljaju uporedo sa najznačajnijim propisima Bazelskog
komiteta su:
Direktiva o kapitalu kreditnih institucija 89/299/EEC koja usvaja definiciju kapitala i
minimalne kapitalne zahtjeve što omogućava nadzor nad solventnosti banke
14
Direktiva o solventnosti kreditnih institucija (89/647/EEC) koja definiše minimalnu
stopu adekvatnosti kapitala od 8% i predstavlja vezu sa Bazelom I iz 1988 godine
Direktiva o adekvatnosti kapitala kreditnih institucija i investicionih firmi (CAD)
93/6/EEC
Skup pravila EU koja se razvijaju kao odgovor na Novi sporazum o kapitalu - Bazel II poznat
je pod nazivom Capital Adequacy Directive III (CAD III) . Međutim, iako se oba seta pravila
odnose na regulisanje približno iste materije između njih postoje i pojedine razlike.
Bazel II namijenjen je za upotrebu kod međunarodno aktivnih banaka (uključujući i filijale
takvih banaka), a Direktiva EU odnosi se na banke svih veličina i investicione firme.
Bazelski standardi su pokušali uticati na što veću stabilnost i učinkovitost međunarodno
aktivnih banaka, dok je Evropska komisija nastojala da postavi jedinstvena pravila za sve
banke koje djeluju na tržištu EU-e.
6 . ZAKLJUČAK
U ovom seminarskom radu nastojali smo objasniti osnovne karakteristike novog sporazuma o
kapitalu pod nazivom Bazel II kao i razloge koji su doveli do reforme starog sporazuma,
Bazela I i nastanka novog Bazela II. Bazel II je osmišljen kako bi poboljšao bankarski sistem
u cjelini i jačanja sposobnosti banaka da upravljaju rizicima, kapitalom i adekvatnošću
kapitala. Dinamičnost finansijskog tržišta koja se manifestira pojavom novih proizvoda i
usluga, finansijskih struktura te tehnika za upravljanje rizicima bila je jedna od važnijih
razloga za reviziju bazelskog sporazuma.
Osnovni ciljevi koji se nastoje postići Bazelom II su:
veća sigurnost finansijskog sistema
stvaranje istih uslova poslovanja
usklađivanje kapitala sa rizičnom aktivom banke
razvijanje novih bankarskih praksi upravljanja rizicima
Bazel II čine tri stuba koji su međusobno komplementarni i zavisni. Posebna pažnja
posvećena je Stubu 1 koji sadrži osnovna pravila za mjerenje rizika i kapitalnih zahtjeva za
određene vrste rizika.
Pitanje rizika je od posebnog značaja za poslovanje svake banke i potrebno je da zaposleni u
bankama steknu znanje kako da na najefikasniji način upravljaju različitim vrstama rizika.
Uvođenjem Stuba 2 i 3 reguliše se kontrola poslovanja banaka koja se odnosi na superviziju i
obaveze izvještavanja što predstavlja novine i prednosti u odnosu na Bazel I, jer se na taj
način vrlo lahko dolazi do informacija o poslovanju banaka i načinima na koji banke
upravljaju kapitalom.
Jedna od većih novina koje donosi Bazel II je uvođenje kapitalnih zahtjeva za operativni rizik
jer neadekvatno upravljanje ovim rizikom može dovesti do velikih gubitaka za banku.
15
Upoznali smo se sa procedurama Evropske unije koje su se razvijale uporedo sa bazelskim
propisima kao i nekim razlikama između tih procedura i bazelskih propisa.
Na kraju upoznali smo se sa stanjem kapitala u Federaciji BiH u prvih šest mjeseci ove godine
gdje je primjetan rast kapitala ali i pad stope adekvatnosti kapitala zbog rasta rizične aktive.
Bazel II je veliki korak naprijed u bankarskom sektoru ali je sigurno da će stalne promjene u
okruženju kao i različite vrste aktivnosti banaka uticati na novo usavršavanje i ovih propisa.
LITERATURA:
1. Rose, S. Peter i Hudgins, C. Sylvia, Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data
status, Beograd, 2005.
2. Ćirović, Milutin, Bankarski menadžment, Beograd 1995.
3. Basel Committee for Banking Supervision, International Convergence of Capital
Meauserment and Capital Standards, A Rewised Framework, Basel juni 2004.
4. Informacije o bankarskom sistemu FBiH – www.fba.ba/ba
5. Web stranice
www.fba.ba
www.hnb.hr