UPRAVLJANJE BANKARSKIM RIZICIMA

Sarajevo, aprila 2010.

2

Sadržaj

UVOD.......................................................................................................... 3 1. POJAM I PODJELA RIZIKA................................................................... 4 2. RIZIK LIKVIDNOSTI............................................................................... 5

2.1. Upravljanje rizikom likvidnosti.............................................................. 5 2.2. Bazelska naĉela i smjernice upravljanja rizikom likvidnosti................. 7 2.3. Zakonska regulativa............................................................................ 8

3. RIZIK SOLVENTNOSTI..................................................................................... 10 4. RIZIK KAMATNE STOPE.................................................................................. 11

4.1. Oblici kamatnog rizika......................................................................... 11 4.1.1. Rizik roĉne neusklaĊenosti......................................................... 12 4.1.2. Rizik krive prihoda...................................................................... 12 4.1.3. Temeljni rizik............................................................................... 12 4.1.4. Rizik opcije................................................................................. 12

4.2. Upravljanje kamatnim rizikom u bankama........................................... 13 4.2.1. ALM koncept............................................................................... 14

4.3. Modeli mjerenja kamatnog rizika......................................................... 14 4.3.1. Revalorizacioni model................................................................ 15 4.3.2. Model roĉnosti............................................................................ 15 4.3.3. Duracioni model.......................................................................... 15

4.4. Strategija zaštite banaka od kamatnih rizika....................................... 16 4.4.1. SWAP aranţmani....................................................................... 17

6. DEVIZNI RIZIK................................................................................................... 18 6.1. Pojam deviznog rizika.......................................................................... 18 6.2. Upravljanje deviznim rizikom............................................................... 19 6.3. Odluka o minimalnim standardima za upravljanje deviznim rizikom

banke.................................................................................................

20 7. RIZIK CIJENE.................................................................................................... 23 8. OPERATIVNI RIZICI.......................................................................................... 24

8.1. Pojam i klasifikacija............................................................................. 24 8.2. Upravljanje operativnim rizicima.......................................................... 26 8.3. Zaštita od operativnih rizika................................................................. 27

9. RIZIK ZEMLJE................................................................................................... 29 ZAKLJUČAK......................................................................................................... 31 LITERATURA........................................................................................................ 32

3

UVOD

Pri pisanju ovog rada bilo je relativno teško napraviti najbolji koncept, prevashodno zbog

toga što je tema jako obimna. Ipak, mišljenja smo da napravljeni koncept rada upravo na

koncizan naĉin ukazuje na poslovanje banaka u uslovima rizika i neizvjesnosti.

U prvom dijelu razmotren je sam pojam te podjela bankarskih rizika. Sljedeća cjelina

obuhvata rizik likvidnosti, pojam, upravljanje i zaštitu. Naravno jako je bitno bilo posvetiti

paţnju zakonskoj regulativi te savremenom upravljanju ovim rizikom – bazelskim

naĉelima. Naravno, nije bilo moguće izostaviti i rizik solventnosti koji je obraĊen u

trećem dijelu

Rizik kamatne stope, koji je predstavljen u ĉetvrtom podnaslovu, je rizik sa kojim se

banke susreću najviše u poslovanju sa vrijednosnim papirima, ali i kod operacija sa

datim ili, pak, primljenim kreditima. U petom podnaslovu obraĊen je devizni rizik. Tu je

malo više paţnje posvećeno upravljanju ovim rizikom, te zakonskoj regulativi u

Federaciji. Potom je nešto reĉeno o riziku cijene kao i operativnim rizicima, upravljanju te

zaštiti od istih. I na samom kraju, posljednji podnaslov, odnosi se na rizik zemlje, koji se

rjeĊe spominje, ali ipak banke se sa njim susreću, kako kod nas, tako i u svijetu.

Osnovni cilj ovog rada, bio je, na detaljan, ali i jasan naĉin objasniti kako to izgleda

bankarsko poslovanje sa aspekta rizika sa kojima se banke susreću, što smo, nadamo

se i uspjeli postići.

4

1. POJAM I PODJELA RIZIKA

Sa pojmom rizika jako se mnogo susrećemo u svakodnevnom ţivotu. Rizik bi mogao

predstavljati neku opasnost, gubitak. Jedna od definicija, nešto više usmjerena na

finansije, glasi: «Mogućnost materijalnog i/ili nematerijalnog gubitka. Pojam rizika u

širem znaĉenju oznaĉava i pojam opasnosti.»1. Pojam rizika u bankarstvu, ali i u drugim

finansijskim institucijama oznaĉava izmeĊu ostalog i mogućnost finansijskog gubitka koji

moţe imati mnoštvo uzroka.

Razum nam nalaţe da rizik treba izbjegavati, meĊutim bez rizika nema profitabilnog

poslovanja. Šta onda uĉiniti? Ako posmatramo osiguranja, banke, investicione fondove,

svi oni se susreću sa rizikom. Njihov zadatak jeste pravilno ga usmjeravati i upravljati

njime, kako bi prije svega iskoristili sve prednosti poslovnog poduhvata, a gubitke sveli

na minimum.

Peter Rose i Sylvia Hudgins u svojoj knjizi istiĉu da se banke susreću sa sljedećim

rizicima:2

1. kreditni rizik – vjerovatnoća da će pasti vrijednost nekih sredstava, naroĉito

zajmova, i da će moţda postati bezvrijedni;

2. rizik likvidnosti – opasnost od nedostatka likvidnih sredstava;

3. trţišni rizik – podrazumijeva nestabilnost trţišnih vrijednosti elemenata bilansa

stanja banke;

4. rizik kamatne stope – uticaj promijena visine kamatne stope na novĉane tokove

banke;

5. rizik zarade – mogućnost ostvarivanja dovoljnog iznosa prihoda da bi se pokrili

troškovi u jednoj banci;

6. kapitalni rizik – rizik kojem je izloţen dugoroĉni opstanak banke.

U ovom seminarskom radu naglasak će biti na slijedećim vrstama bankarskih rizika:

riziku likvidnosti, riziku solventnosti, riziku kamatne stope, deviznom riziku, riziku cijene,

riziku trţišta te riziku zemlje.

1 Andrijašević, dr. Sanja i Raĉić – Ţlibar, Tatjana, Rječnik osiguranja, str. 386.

2 Rose, Peter i Hudgins, Sylvia, Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data status, Beograd, 2005.

godina, str. 160.

5

2. RIZIK LIKVIDNOSTI

Likvidnost predstavlja sposobnost i spremnost finansijske organizacije da izvršava

preuzete obaveze o rokovima njihovog dospijeća dok rizik likvidnosti predstavlja

mogućnost nastanka problema za finansijsku organizaciju uslijed nelikvidnosti. Izvori

rizika likvidnosti su najĉešće drugi rizici i to kreditni ili trţišni. Pored ova dva rizika, kao

osnovnih uzroka za lošu likvidnost banke, mogu se pojaviti i drugi razlozi kao što su3:

roĉna i valutna neusaglašenost pozicija aktive i pasive u bilansu stanja,

uvoĊenje novih usluga bez prethodne iscrpne procjene potencijalnih uticaja na

likvidnost,

nagli rast izloţenosti banke rizicima po osnovu vanbilansnih pozicija,

nagli rast aktive koji se oslanja na promjenjljivu depozitnu strukturu,

trend pada poslovne dobiti u odreĊenom vremenskom periodu.

Gubljenjem likvidnosti tj. pojaĉanim uticajem rizika likvidnosti banka ne gubi samo

novac, ona gubi reputaciju, klijente što u krajnjoj liniji moţe dovesti i do sankcija od

strane regulatornih organa. Za jednu banku, jako je bitno da ima odgovarajuću strukturu

bilansa stanja, aktive, ali i pasive, koja joj omogućava nesmetano i sigurno poslovanje.

2.1. Upravljanje rizikom likvidnosti

Najbitniji segment upravljanja i zaštite banaka od rizika likvidnosti jeste stalno mjerenje i

praćenje same likvidnosti banke. Na taj naĉin, rizik se moţe na vrijeme uoĉiti te se moţe

sprovesti adekvatna zaštita.

Jedan od naĉina za mjerenja i upravljanje ovim rizikom jeste stalno praćenje gapa

likvidnosti što će biti objašnjeno u nastavku. Drugi naĉin mjerenja likvidnosti jeste indeks

likvidnosti koji mjeri veliĉinu mogućeg gubitka banke u sluĉaju nagle prodaje imovine u

odnosu na normalnu trţišnu cijenu koju bi ista imovina mogla postići. Što je veća razlika

izmeĊu stvarne cijene i cijene koju imovina moţe postići u sluĉaju iznenadne prodaje to

je manja likvidnost banke tj. veći je rizik likvidnosti banke. TakoĊer, postoji i naĉin

mjerenja likvidnosti banke prema modelu planiranja rizika likvidnosti LaR (Liquidity at

Risk). Ovakav naĉin planiranja likvidnosti trebalo bi vršiti uz tri pretpostavke i to

3 http://www.ubs-asb.com/s/bankarstvo/2008/matic_5-6.pdf , pristupljeno 06.04.2009. godine

6

pretpostavke normalnih ekonomskih uslova, uslova krize likvidnosti i opšte trţišne krize.

Pomoću ovog modela banka lakše moţe moţe predvidjeti, a samim tim i upravljati ovim

rizikom. Pored tri spomenuta još jedan naĉin mjerenja rizika likvidnosti jesu indikatori

likvidnosti i to: pokazatelj pozicije gotovine, pokazatelj ukupnih depozita, pokazatelj

depozita te pokazatelj rezervi.

Nakon mjerenja likvidnosti banke i sagledavanja svih bitnih segmenata poslovanja, u

sluĉaju potrebe za dodatnom likvidnošću banka moţe istu obezbijediti na više naĉina:4

upravljanjem aktivom – uticaj na veliĉinu likvidne aktive, npr. pretvaranje manje

likvidnih oblika imovine u novac;

upravljanjem pasivom – povećanje obaveza u situacijama nelikvidnosti novim

zaduţivanjem na trţištu kapitala, povlaĉenjem depozita komitenata;

upravljanjem aktivom i pasivom – kombinacija prethodne dvije metode.

Kod upravljanja rizikom likvidnosti jako je bitno obratiti paţnju na balans izmeĊu

zadovoljenja potreba za likvidnošću i oportunitetnih troškova prevelike likvidnosti s

obzirom da banka u tom sluĉaju umjesto drţanja viška likvidnih sredstava ista moţe

plasirati na finansijska trţišta te na osnovu toga steći zaradu.

Najbolja zaštita po pitanju rizika likvidnosti jeste u pripremi planova vezanih za

budućnost, a taj proces naziva se projektovanje likvidnosti.

Projektovanje likvidnosti sastoji se u praćenju kretanja depozita i kredita te utvrĊivanju

trenda kretanja stope njihovog rasta i njenog projektovanja za budućnost. Nakon što se

procjene obave utvrĊuju se odreĊeni gapovi likvidnosti tj. razlike izmeĊu stopa rasta

depozita i kredita. U zavisnosti od veliĉine tih gapova banke prave planove pribave i

strukture potrebnih sredstava za budućnost. Postoje dvije osnovne determinanate koje

utiĉu na projektovanje likvidnosti, a to su oĉekivano kretanje kamatnih stopa te duţina

predviĊenog gapa. Po pitanju kamatnih stopa, moţemo reći da će banka koristiti više

kratkoroĉnih sredstava ako smatra da će kamatne stope pasti. Naime, njihov cilj je

izvršiti refinansiranje po niţim kamatnim stopama, a to, u dogledno vrijeme, mogu uĉiniti

koristeći kratkoroĉna sredstva. TakoĊer, oni će koristiti dugoroĉna sredstva onda kada

smatraju da će kamatna stopa rasti upravo iz razloga da trenutnu, niţu, kamatnu stopu

na odreĊeni naĉin fiksiraju. Kada je u pitanju vrijeme projektovanog gapa postupci su

4 Ţivko, Igor, Slijepĉević, Sunĉana, Upravljanje rikikom likvidnosti banaka u tranzicijskim državama,

Ekonomski anali br. 168, str. 141, mart 2006. godine

7

oĉiti. Naime, što je period projektovanog gapa duţi to će se banka orjentisati na

pribavljanje dugoroĉnih sredstava. U sluĉaju kraćeg projektovanog gapa radi se o

obrnutoj situaciji.

Sam rizik likvidnosti najĉešće je posljedica izloţenosti banke nekom drugom riziku, a

strategija upravljanja rizikom likvidnosti sastavni dio strategije upravljanja ostalim

rizicima. Adekvatno upravljanje i zaštita od ostalih rizika umnogome doprinosi i stabilnoj

likvidnosti banke.

2.2. Bazelska načela i smjernice upravljanja rizikom likvidnosti

Bazelski odbor za superviziju banaka odreĊuje osnovne principe, smjernice i standarde

za djelotvornu superviziju banaka. Banke u našoj zemlji su većinom prihvatile ove

smjernice i usješno ih implementiraju, jednim dijelom i zbog toga što kompanije majke

posluju na razvijenim, zapadnim trţištima i samim tim njihovi zakoni zahtjevaju apsolutno

prihvatanje ovih standarda. Ono što je jako specifiĉno za rizik likvidnosti jeste što ne

postoje dvije banke na koje bi se mogle primjenjivati iste politike i procedure likvidnosti.

Upravo zbog toga upravljanje ovim rizikom i zauzima posebno mjesto kod regulacije i

supervizije banaka. Bazelski odbor je izdao dokument pod nazivom „Sound Practices for

Managing Liquidity in Banking Organizations“ koji obuhvata osam grupa principa ĉije

osnovne karakterisike su navedene ispod.

a. Principi usmjereni razvijanju strukture za upravljanje likvidnosti

Svaka banka ima svoju politiku upravljanja likvidnosti. Ono što je bitno jeste da ta politika

bude dobro i uspješno implemetirana za što treba postojati struktura koja omogućava

efikasnost izvršavanja tih politika te fleksibilnost. Struktura kao takva podrazumijeva

ljude, procedure te informacione sisteme koji osiguravaju pravovremene informacije

prema banci kao i iz banke prema okruţenju.

b. Mjerenje i praćenje likvidnosti

Da bi upravljanje rizikom likvidnosti bilo uspješno bitno je stalno mjeriti i pratiti novĉane

tokove banke kako bi se na vrijeme mogle uoĉiti potencijalne opasnosti. TakoĊer, bitno

je provoditi razliĉite „what if“ scenarije koji će pokazati ispravnost pretpostavki te

eventualne mogućnosti i ishode.

c. Upravljanje pristupom tržištu

Da bi upravljanje rizikom likvidnosti bilo uspješno banka mora imati pristup finansijskim

trţištima i koristititi isti uspješno kako bi obezbijedila sredstva ili plasirala višak. Bitno je

8

naglasiti da je u našoj zemlji ovaj princip jako teško ispoštovati u cjelosti zbog stanja

kada su u pitanju finansijska trţišta.

d. Alternativno planiranje

Jako je bitno da banka uvijek ima alternativne planove za sluĉajeve kriza likvidnosti koje

bi implemetirala u hitnim sluĉajevima u kojima prvobitno zamišljenji planovi ne mogu biti

sprovedeni.

e. Upravljanje deviznom likvidnosti

Zbog poslovanja banaka na više trţišta i sa više valuta jako je bitno da svaka banka ima

posebne sisteme mjerenja, praćenja i kontrolisanja glavnih valuta u kojima vrši svoje

transakcije. Naravno, bitno je da banka ima i posebne strategija za upravljanje valutnim

rizikom kada su sve glavne valute u pitanju.

f. Interne kontrole za upravljanje rizikom likvidnosti

Svaka banka mora imati sisteme interne kontrole i vrednosvanja samih politika

likvidnosti i njihovog efikasnog sprovoĊenja.

g. Uloga objavljivanja podataka o poboljšanju likvidnosti

Još jedna stavka koja je jako bitna kod upravljanja rizikom likvidnosti jeste to da banka

redovno izvještava javnost kao i svoje velike klijente o svom stanju likvidnosti. Naravno

za takve aktivnosti potrebno je imati mehanizam koji osigurava sprovoĊenje ovog

principa.

h. Uloga supervizora

Supervizori u svim zemljama u kojima bankarski sektor posluje po ovim naĉelima su

duţni provoditi nezavisno vrednovanje bankarskih strategija, politika, procedura i praksi

te zahtjevati od banke da ima efikasan sistem za mjerenje, praćenje i kontrolu rizika

likvidnosti.

2.3. Zakonska regulativa

Na nivou Federacije Bosne i Hercegovine postoji Odluka o minimalnim standardima za

upravljanje rizikom likvidnosti u kojoj su «...propisani minimalni standardi koje je banka

duţna da osigura i odrţava u procesu upravljanja rizikom likvidnosti...»5. ImeĊu ostalog u

navedenoj odluci naglašeno je kako su nadzorni odbor i uprava banke direktno

odgovorni za adekvatno osiguranje likvidnosti te kako su duţni redovno pripremati

5 Odluka o minimalnim standardima za upravljanje rizikom likvidnosti banaka, Ĉlan 1., www.fba.ba,

pristupljeno 07.04.2009. godine

9

programe koji ukljuĉuju politike likvidnosti te ih provoditi nadzirati njihovu primjenu.

Naravno, propisani su i minimumi koje ti programi moraju sadrţavati.

Ono što je najvaţnije za provoĊenje politike likvidnosti jeste poštivanje principa

racionalne diverzifikacije porijekla i roĉne strukture izvora sredstava i plasmana te

uzimanja u obzir posebno: strukture instrumenata aktive i pasive, velikih stavki pasive,

strukturu stabilnih i nestabilnih stavki pasive, stavki pasive banke sa ponovo ugovorenim

rokovima dospjeća, strukturu i postojanost cijena stavki pasive, valutnu strukturu

instrumenata aktive i pasive te raspoloţive trţišne izvore sredstava banke. Naravno

banke su duţne usklaĊivati rokove dospjeća stavki aktive i pasive kao i odrţavati

prosjeĉni desetodnevni minimum likvidnosti u novĉanim sredstvima.

Ono što je već spomenuto, a na što su banke u Federaciji obavezne i po zakonu jeste

stalno pripremanje projekcije budućih novĉanih priliva i odliva za što je jako bitno

postojanje adekvatnog informacionog sistema. Pored projekcija potrebno je vršiti i

planiranje u sluĉaju neoĉekivanih situacija te razradu mogućih rješenja u sluĉaju lošeg

stanja likvidnosti banke.

Naravno, sve naprijed spomenuto treba biti kontinuirano podvrgnuto internoj kontroli i

reviziji, a izvještaji o poziciji likvidnosti trebaju biti podnošeni FBA dekadno.

Na samom kraju, poredeći Bazelske principe i Odluku o minimalnim standardima za

upravljanje rizikom likvidnosti moţemo zakljuĉiti kako je neše zakonodavstvo zaista u

velikoj mjeri naslonjeno na Bazelske principe te samim time potvrĊujemo tezu kako se

Bazelski principi i naĉela zaista primjenjuju i u bankarskom sektoru naše zemlje.

MeĊutim, u samom procesu upravljanja likvidnošću treba imati na umu sposobnost

banke da se zaduţuje, njen kreditni rejting kao i kreditnu sposobnost na

meĊubankarskom i ostalim finansijskim trţištima. Kada je u pitanju upravljanje rizicima

domaće banke su ipak uskraćene za mnogo toga. Dovoljno je spomenuti kako Centralna

banka BiH nema ulogu posljednjeg utoĉišta te kako u našoj zemlji još uvijek ne postoje

adekvatno razvijena finansijska trţišta koja bi bankama pruţila povjerenje i sigurnost

poslovanja. MeĊutim, neophodno je naglasiti da je u jeku aktuelne finansijske krize,

Centralna Banka BiH smanjila stopu obaveznih rezervi na 14% kako bi komercijalnim

bankama obezbjedila veću likvidnost.

10

3. RIZIK SOLVENTNOSTI

Solventnost je sposobnost banke da svoje ukupne obaveze moţe pokriti svojom

ukupnom aktivom ĉija se vrijednost moţe potvrditi na trţištu, po trţišnoj cijeni.6 Ovaj rizik

je takoĊer povezan sa svim ostalim rizicima poslovanja banke.

Osnovni zadatak banke jeste da definiše nivo kapitala koji je potreban da bi se prevazišli

odreĊeni rizici. U tome se banke moraju voditi slijedećim:

potrebno je u cjelosti shvatiti da svi rizici stvaraju odreĊene gubitke i da je

jedna od osnovnih funkcija kapitala pokriće odreĊenih gubitaka te da zbog toga

kapital treba prilagoditi potrebi da se apsorbuju gubici nastali pod uticajem bilo koje

vrste rizika.

Basel II, sporazum izmeĊu centralnih banaka vodećih industrijskih zemalja, ima za

zadatak da odredi iznose kapitala koje bi banke tih zemalja trebale da posjeduju u cilju

što lakšeg suoĉavanja sa rizikom i njegovog suzbijanja.

TakoĊer, kao i kod likvidnosti i kod solventnosit banke postoji zakonska regulativa kojom

se regulišu nivoi kapitala potrebni za normalno i kontinuirano poslovanje banke. Odluka

o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka reguliše odgovornost

nadzornog odbora banke kao i uprave te nuţnost pripremanja i sprovoĊenja stalnih

planova i procedura kojima će se pratiti kvalitet i kvantitet kapitala banke. TakoĊer,

naglašeno je kako kapital banke treba da joj omogućava upravljanje preuzetim i

potencijalnim rizicima. Pored navedenog u ovoj Odluci definisani su još i vrste kapitala

banke, riziĉna aktiva, stopa adekvatnosti kapitala te naĉin izvještavanja i kontrole

kapitala banaka.

6 Hadţić, dr. Fikret i Efendić, Velid, Bankarstvo – pregled predavanja i vježbi, str. 184.

11

4. RIZIK KAMATNE STOPE

Promjenjive i nepredvidljive kamatne stope s tendencijom porasta zamjenjuju

dugogodišnje relativno niske, stabilne i predvidive kamatne stope. Prikupljajući depozite,

izvore sredstava I usmjeravanjem u kreditne plasmane, vrijednosne papire i druge oblike

pozajmica, banke se izlaţu utjecaju kamatnog rizika. Izloţenost kamatnom riziku nastaje

zbog promjena kamatnih stopa i roĉne neusklaĊenosti plasmana i izvora Kako bi banke

uspješno poslovale, naglašava se potreba za mjerenjem izloţenosti banaka kamatnom

riziku i pronalaţenjem efikasnih naĉina za upravljanje kamatnim rizikom. 7

Rizik kamatne stope je opasnost od neoĉekivane promjene vrijednosti duga zbog

promjene vrijednosti nominalnih kamatnih stopa. Kamatni rizik je izuzetno vaţan za

banke, jer promjena kamatne stope na aktivu i pasivu utjeĉe na visinu kamatne marţe u

pozitivnom ili negativnom pravcu. Na ovaj naĉin promjena kamatne stope moţe utjecati

na profitabilnost i neto imovinu banke. Kamatni rizik je uglavnom vezan za roĉnu

transformaciju sredstava jer banke daju kredite sa relativno duţim rokovima u odnosu na

rokove izvora sredstava. Porast trţišnih kamatnih stopa brţe utiĉe na prilagoĊavanje

kamate koju banke moraju da plate na izvore sredstava nego na prilagoĊavanje

kamatne stope na kredite.

Rizik kamatne stope predstavlja jedan od kljuĉnih finansijskih (trţišnih) rizika za banke.

Kako se banke ne mogu izolirati od utjecaja kamatnog rizika, a da bi se mogle zaštiti od

nepovoljnih utjecaja kretanja kamatne stope, uprava mora spoznati oblike, odnosno

izvore kamatnog rizika.

4.1. Oblici kamatnog rizika

Promjene kamatnih stopa utjeĉu na prihode banaka zbog promjena neto kamatnih

prihoda, kamatno osjetljive aktive i operativnih troškova. Uĉinkovit proces upravljanja

rizikom kamatnih stopa u bankama zahtijeva upoznavanje s oblicima (izvorima)

kamatnog rizika.

7 Madura, J. Financial Markets and Institutions, 6th ed., Thomson - South-Western, Ohio, USA, 2002, str.

534-544.

12

Temeljni oblici (izvori) rizika kamatnih stopa kojima se banke izlaţu jesu:8

1. rizik roĉne neusklaĊenosti (muturity risk, repricing risk)

2. rizik krive prihoda (yield curve risk)

3. temeljni rizik (bassis risk)

4. rizik opcije (optionality)

4.1.1. Rizik ročne neusklađenosti

Rizik roĉne neusklaĊenosti podrazumijeva vremensku neusklaĊenost dospijeća (za

fiksne kamatne stope) i rizik ponovnog vrednovanja kamatnih stopa na imovinu, obveze i

izvanbilansne pozicije (za promjenjive kamatne stope). Postojanje roĉne neusklaĊenosti

izlaţe zaradu banke i njezinu neto vrijednost (kapital) neoĉekivanim promjenama

kamatnih stopa. Ako banke finansiraju date dugoroĉne kredite kratkoroĉnim depozitima,

rast kamatnih stopa moţe uzrokovati pad zarade. Rast kamatnih stopa umanjuje

vrijednost takvih kredita, a s druge strane uzimanje novih depozita po višim kamatnim

stopama djeluje na rast troškova banaka. Pad prihoda i rast troškova imat će za

posljedicu smanjenu zaradu banaka.

4.1.2. Rizik krive prihoda

Rizik krive prihoda se javlja kao vjerovatnost nepredviĊene promjene oblika i nagiba

krive prihoda, koja djeluje negativno na zaradu ili neto vrijednost banke. Kad bi se banke

od promjena vrijednosti desetogodišnjih drţavnih obveznica zaštitila kratkom pozicijom

petogodišnjim drţavnim obveznicama, iznenadno zauzimanje strmog nagiba krive

prihoda moţe imati posljedice na poslovanje banke. Nagib krive prihoda normalno je

rastući, no izmjena nagiba nosi rast kratkoroĉnih kamatnih stopa nad dugoroĉnim, što u

ovom sluĉaju znaĉi gubitak za banke.

4.1.3. Temeljni rizik

Temeljni rizik predstavlja vjerovatnost nepostojanja savršene korelacije prilagoĊavanja

promjenama kamatnih stopa koje se naplaćuju ili plaćaju na razliĉite finansijske

plasmane, a mogu imati utjecaja na poslovanje banke.

8 Basel Committee on Banking Supervision, Principles for the Management and Supervision of Interest Rate

Risk

13

4.1.4. Rizik opcije

Rizik opcije je oblik kamatnog rizika koji se ogleda u postojanju mogućnosti korištenja

pravom opcije na imovinu kupovinom ili prodajom novĉanih tokova vezanih za pojedine

finansijske instrumente ili ugovore, npr. obveznice s opcijom kupovine ili opcijom

prodaje, krediti s pravom duţnika da izvrši prijevremenu otplatu kredita ili depoziti s

mogućnošću povlaĉenja.

4.2. Upravljanje kamatnim rizikom u bankama

Temeljni element u ocjeni pouzdanosti i sigurnosti svake banke jest i postojanje sistema

upravljanja rizicima kojima se banke izlaţu. Upravljanje kamatnim rizikom ukljuĉuje

prudencijalno upravljanje strukturom aktive i pasive banke, kako bi se konstantno

nadzirao utjecaj koji promjena kamatnih stopa ima na finansijski rezultat banke. Zato se

praksa kojom banke optimiziraju naĉin na koji preuzimaju kamatni rizik, naziva

upravljanje rizikom. Sveukupnost napora na upravljanju rizikom kamatnih stopa treba

biti pretoĉena u politiku i procedure upravljanja rizikom kamatnih stopa. Znaĉenje i

posebnosti upravljanja rizikom kamatne stope razlikuju se od banke do banke, a ovisi o:

1. veliĉini banke

2. prirodi i sloţenosti njezinih pozicija aktive i obveza

3. visini njezinih pozicija izloţenih riziku kamatne stope

4. toleranciji banke prema riziku (riziĉnost profila)

Upravljanje kamatnim rizikom banke obuhvata:

1. utvrĊivanje i provedbu pouzdane politike kamatnih stopa,

2. razvijanje i primjenu prikladnih tehnika mjerenja izloţenosti pozicija kamatnom riziku,

3. razvijanje i primjenu sistema uĉinkovitog upravljanja kamatnim rizikom,

4. utvrĊivanje i primjenu procedura kontrole.

Da bi sistem upravljanja kamatnim rizikom funkcionirao, potrebno je osigurati prikladne

informacije kako bi se poduzele prikladne mjere, i to u relativno kratkom vremenu. Ako je

potrebno više vremena za identificiranje rizika i poduzimanje mjera za njegovo

uklanjanje ili izbjegavanje, banci prijete veći gubici u poslovanju. Kontrola procesa

upravljanja kamatnim rizikom u banci trebala bi biti povjerena internoj kontroli koja

14

revidira poslovanje odbora za upravljanje aktivom i pasivom, riznice i drugih

organizacijskih odjela.

Temeljna pretpostavka u upravljanju kamatnim rizikom je ĉinjenica da se kamatne stope

stalno mijenjaju. Upravljanje kamatnim rizikom traţi jasno razumijevanje veliĉine rizika

kojem su banke izloţene i utjecaja promjene kamatnih stopa na riziĉnu poziciju. Upravo

iz tih razloga, upravljanje aktivom i pasivom moţe se definirati kao stvaranje najboljeg

mogućeg izbora – „trade off“ izmeĊu povrata i rizika. Zapravo se upravljanje aktivom i

pasivom banke moţe svesti na dvije fraze – „maksimizirati profit“ i „minimizirati rizik“.

Savremeni naĉin upravljanja upravljanja aktivom i pasivom poslovnih banaka, te time i

rizikom kamatne stope, naziva se ALM konceptom (Asset and Liability Management). S

obzirom na njegovu vaţnost, i ĉinjenicu da je ovaj koncept nezaobilazan u upravljanju

rizikom svake banke, u nastavku ćemo ukratko objasniti ovaj model u kontekstu

upravljanja kamatnim rizikom.

4.2.1. ALM koncept

Ukoliko se posmatra strategijski nivo poslovne banke, tada je menadţment banke u

obavezi da prati globalnu poziciju svih rizika, pa tako i kamatnog, uz primjenu ALM

koncepta. Upravljanje aktivom i pasivom putem ALM koncepta znaĉi odreĊivanje

prihvatljivog odnosa kamatne izloţenosti u odnosu na kapital banke. Operativni nivo

praćenja kamatnih stopa podrazumijeva praćenje kratkoroĉnog I dugoroĉnog rizika

kamatnih stopa koji se vrši analizom jaza (gap-a) I analizom senzitivnosti. U uslovima

kada se oĉekuje porast kamatnih stopa, menadţment banke koristi ALM koncept,

povećava kamatno osjetljivu aktivu u odnosu na kamatno osjetljivu pasivu. Za ALM se

moţe reći da je u posljednje tri decenije doţivio punu primjenu i dinamiĉan razvoj. U

poĉetku je ovaj upravljaĉki koncept predstavljao upravljanje aktivom banke, da bi kasnije

prešao i na upravljanje pasivom. Koncept ALM-a se u primjeni pokazao kao adekvatan

odgovor na rizike i neizvjesnosti. Ovaj koncept je omogućio da banke aktivnije koriste

svoje ukupne obaveze i plasmane radi brţeg reagovanja na promjene koje su se

pojavljivale na finansijskom trţištu. Uvodenjem i primjenom ALM-koncepta stvorene su

fleksibilnije bankarske strukture, koje su u stanju da se brţe prilagode svim potencijalnim

promjenama na finansijskom trţištu.

15

4.3. Modeli mjerenja kamatnog rizika

Prema prof. Ćiroviću, postoje tri modela mjerenja kreditnog rizika:9

revalorizacioni model

model roĉnosti

duracioni model

4.3.1. Revalorizacioni model

Revaloriozacioni model polazi od roĉne neravnoteţe pozicija na strani aktive i obaveza

banke, imajući u vidu da te veliĉine mogu biti revalorizovane u narednom periodu uslijed

promjene kamatnih stopa. Radi se samo o kamatnim stopama na aktive i obaveze koje

po ugovorima treba da budu revidirane u sukcesivnim periodima, imajući u vidu

promjene kamatnih stopa na finansijskom trţištu. Sve aktive i obaveze banaka su

ureĊene po kriteriju roĉnosti. U okviru svakog segmenta roĉnosti izraĉunava se iznos

aktiva i obaveza banke i visina neravnoteţe sa pozitivnim i negativnim znakom. Na toj

osnovi banke za svaki roĉni segment izraĉunavaju efekte promjene kamatnih stopa na

neto kamatnu marţu.

4.3.2. Model ročnosti

Ovaj model zasniva se na promjeni trţišnih vrijednosti aktiva i obaveza banke koje

nastaju usljed promjene kamatnih stopa. Model karakterišu dva principa:

1. porast kamatne stope smanjuje trţišnu vrijednost aktive i obaveza banke i

obrnuto,

2. duţina roka dospjeća aktive i obaveza utiĉe na promjenu trţišne vrijednosti

aktive i obaveza banke.

Model se naroĉito primjenjuje na obveznice koje banke imaju u svojim aktivama i

pasivama, s tim da se ove vrijednosti stalno revalorizuju u skladu sa promjenama

trţišnih kamatnih stopa. Ovo znaĉi da se primjenjuje permanentna revizija vrijednosti

aktiva i obaveza banke u skladu sa kretanjima trţišnih kamatnih stopa. U ovaj model je

ugraĊen princip da porast kamatnih stopa smanjuje trţišnu vrijednost aktiva i obaveza

banke, dok pad kamatnih stopa povećava trţišnu vrijednost bankarskih aktiva i obaveza.

9 Ćirović, Milutin, Bankarstvo, 2001. godina

16

Istovremeno postoji i princip da duţina roka dospijeća takoĊer utiĉe na promjenu trţišne

vrijednosti aktiva i obaveza banke.

4.3.3. Duracioni model

Duracija ili trajnost je prosjeĉna duţina trajanja novĉanih tokova po osnovu aktiva i

obaveza. Što je duracija veća to je veća osjetljivost cijena aktive i obaveza na promjene

kamatne stope. Kod ovog modela naglasak je na tajmingu novĉanih tokova kredita i

depozita. Kod duracije se mjeri ponderisano prosjeĉno vrijeme do roĉnosti putem

korištenja relativnih sadašnjih vrijednosti novĉanih tokova kao pondera. Posebno je

znaĉajno što duraciona analiza uzima u obzir da kredit, koji se otplaćuje u

polugodišnjem ritmu, stvara mogućnost da banke reinvestiraju po trţišnoj kamatnoj stopi

primljene anuitete poslije svakih šest mjeseci.

4.4. Strategija zaštite banaka od kamatnog rizika

Osnovna strategija zaštite banaka od kamatnog rizika jeste revizija kamatnih stopa u

odreĊenim intervalima koji su unaprijed utvrĊeni i najĉešće iznose tri ili šest mjeseci. Za

banke je naroĉito vaţno da povremeno vrše reviziju kamatnih stopa na plasmane i

kamatnih stopa na na izvore sredstava. Posebno je vaţno da banke provjeravaju

kamatne stope na kredite sa duţim rokovima kako bi se što više smanjio debalans

izmeĊu kamatne stope na plasmane i kamatne stope na izvore sredstava. Pri tome kao

odrednicu mogu koristiti referentnu kamatnu stopu koja se formira na finansijskom trţištu

(npr.LIBOR )

U savremenim trţišnim ekonomijama, banke imaju povećane mogućnosti da izvrše

povećanje/smanjenje kamatnog rizika tj. kamatne izloţenosti. Visina kamatne izloţenosti

zavisi od strategije koju banke izaberu. Banke mogu izabrati izmeĊu dvije strategije:10

1. strategija averzije prema riziku - teţe da smanji kamatnu izloţenost na relativno mali iznos,

2. strategija namjernog ulaska u relativno veće stepene rizika – povećavaju nivo

kamatne izloţenosti.

10

Ćirović, Milutin, Bankarstvo, 2001. godina

17

Ukoliko banke koriste agresivan pristup, njihova strategija zavisi od toga da li će doći do

porasta ili pada kamatnih stopa. Ako se oĉekuje da će doći do porasta kamatnih stopa

banke će teţiti da povećaju kamatno osjetljivu aktivu u odnosu na kamatno osjetljivu

pasivu. U tom sluĉaju će doći do suprostavljenih interesa izmeĊu banke i duţnika. U

uslovima kada se oĉekuje porast kamatnih stopa duţnici preferiraju fiksne kamatne

stope i duţe rokove otplate, dok je interes banke suprotan. Već smo naveli da banke

moraju imati stalni monitoring u pogledu kamatne strukture instrumenata na strani aktiva

i pasive bilansa, da bi upravljale kamatnim rizicima. Pri tome je najvaţnije da banke

posebno grupišu kamatno osjetljive aktive i obaveze prema roku dospijeća ili ponovnog

utvrĊivanja kamatnih stopa. U cilju redukcije kamatnog rizika, a bez povećanja drugih

rizika, banke primjenjuje i druge metode zasnovane na vanbilansnim operacijama kao

što su: fjuĉersi, opcije i swap.

4.4.1. SWAP aranžmani

Swap aranţmani predstavljaju još jedan naĉin zaštite , odnosno reduciranje kamatnog

rizika, a nastali su 1980-tih godina na trţištu eurobond obveznica. Swap omogućava da

dvije institucije koje od nekog posuĊuju sredstva (ukljuĉujući i banke) pomaţu jedna

drugoj tako što će razmjenjivati neke od najboljih karakteristika svojih kredita.11

Npr. subjekt koji posuĊuje moţe imati tako nizak kreditni rejting da nije u u mogućnosti

stupiti na otvoreno trţište i prodavati obveznice po fiksnim, niskim kamatnim stopama.

Taj subjekt moţe biti prisiljen na korištenje kratkoroĉnog kredita i prihvaćanje relativno

visokih troškova kredita sa promjenjivom kamatnom stopom. Za razliku od njega, drugi

subjekt moţe imati visok kreditni rejting i biti u mogućnosti dugoroĉno posuĊivati na

otvorenom trţištu po relativno niţim kamatnim stopama.

Ta dva subjekta se mogu jednostavno dogovoriti, uz pomoć banke ili drugih posrednika,

da zamjene kamatne stope koristeći se najboljim karakteristikama svojih sredstava.

Swap kamatnih stopa tada je naĉin da se promjeni izloţenost neke institucije

promjenama kamatnih stopa i da se postignu niţi troškovi na posuĊena sredstva.

11

Rose, Peter i Hudgins, Sylvia, Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data status, Beograd, 2005. godina

18

5. DEVIZNI RIZIK

5.1. Pojam deviznog rizika

Rizik deviznog kursa nastaje usljed promjene deviznog kursa, ukoliko banke imaju

neravnoteţu devizne aktiva i pasive. U savremenom bankarstvu je valutni rizik znatno

porastao iz dva razloga:

zato što su banke danas sve više ukljuĉene u devizne transakcije i time su više devizno izloţene,

u današnjem sistemu promjenjivih deviznih kurseva stalno dolazi do oscilacija što se onda prenosi na devizne pozicije u bankarskim bilansima.

UvoĊenje Eura kao zajedniĉke valute u okviru Evropske unije u januara 1999. godine,

predstavljalo je jak udar na profitabilnost banaka, jer je znatno smanjen profit iz

reduciranih deviznih transakcija, koje su se do tada obavljale u valutama zemalja. Kada

doĊe do promjene deviznog kursa neke valute koje se nalaze u bilansnoj strukturi banke

efekti te promjene zavise od dvije komponente:

da li je i koliko ta valuta apresirala ili depresirala

da li je bilans aktive i pasive u toj valuti pozitivan ili negativan.

Ako doĊe do apresijacije neke valute u bilansu banke, to će imati pozitivan imovinski

efekat na banku ukoliko u toj valuti ima veću aktivu od pasive (pozitivan bilans). To znaĉi

da će rast vrijednosti strane valute u aktivi banke, izraţena u domaćoj biti veća od rasta

vrijednosti strane valute u pasivi banke izraţena u domaćoj valuti. Obratno, ukoliko se

apresijacija posmatrane valute odnosi na banku koja u toj valuti ima veću pasivu od

aktiva (negativan bilans), to će imati negativan imovinski efekat. Ista logika vaţi i za

efekte depresijacije neke valute: to će imati negativan imovinski efekat na banku, ukoliko

je aktiva veća od pasive (pozitivan bilans), a pozitivan efekat ukoliko je bilans banke u toj

valuti negativan.

Preduzeće izloţeno deviznom riziku:

kada posjeduje novĉana sredstva u jednoj valuti i oĉekuje da izvrši konverziju u drugu valutu, da bi realizovalo profit;

kada su potraţivanja denominirana u jednoj valuti, koja mora biti konkretizirana u drugu, po nekoj oĉekivanoj vrijednosti;

19

kada posjeduje novĉana sredstva u nekoj valuti, i u trenutku vraćanja mora izvršiti konverziju vlastite valute u stranu, da bi se dug vratio;

kada kupuje robu u jednoj valuti, prodaje u drugoj, a ostvareni prihod treba konvertovati u treću, da bi ostvarilo planirani profit

5.2. Upravljanje deviznim rizikom

Upravljanje deviznim rizikom predstavlja poduzimanje odreĊenih radnji kako bi se

smanjile ili minimizirale vjerovatnoće gubitaka usljed promjena deviznog kursa odreĊene

valute. Navedene radnje mogu se sprovoditi na nekoliko naĉina. Jedan od naĉina je da

se odredi visina valutnog rizika koji banka prihvata u skladu sa svojom poslovnom

politikom. Pri tome postoji:

"dealing" pozicija koja oznaĉava deviznu poziciju nastalu na osnovu tekućeg deviznog priliva i odliva,

"strukturalna" devizna pozicija koja je dugoroĉnijeg karaktera i rezultat je djelovanja menadţmenta banke.

Teoretski minimum dnevne izloţenosti bio bi da banka ima potpunu ravnoteţu aktive i

passive u svakoj valuti sa kojom posluje, ali bi to išlo na raĉun fleksibilnosti i poslovnosti

banke. U praksi banka bira izmeĊu dvije osnovne strategije. Prva strategija se sastoji u

korištenju hedžing transakcija kojim banka pokriva valutni rizik. Druga strategija sastoji

se u namjernom formiranju kontrolisanog nivoa devizne izloţenosti sa namjerom da se

ostvari špekulativna dobit iz oĉekivane promjene deviznih kurseva.

Zaštita od valutnih rizika se moţe izvršiti i putem derivatnih instrumenata kao što su

finansijski fjuĉersi i opcije. Finansijski fjučersi su standardizovani ugovori o isporuci ili

prijemu taĉno odreĊenih finansijskih instrumenata po precizno utvrĊenom iznosu,

odnosno cijenina odreĊeni datum. Opcija je ugovor je ugovor koji njegovom vlasniku

daje mogućnost,ali u isto vrijeme ne stvara obavezu da se kupi (call-options) ili proda

(put-options)odreĊena roba, odnosno vrijednosni papiri po prethodno utvrĊenoj cijeni na

dan ili prije fiksnog dana istjecanja. Banka moţe koristiti ova dva instrumenta kako bi se

zaštitila od deviznih rizika12.

12

Ćirović, Milutin, Bankarstvo, Bridge Company, Beograd, 2001. godina

20

„devizni svop“ (fx swap) je ugovor dviju strana o razmjeni iznosa (glavnice i kamate) u

razliĉitim valutama po unaprijed ugovorenim kursevima;

„devizna opcija“ (fx option) oznaĉava pravo kupovine ili prodaje neke valute po

unaprijed ugovorenoj cijeni na ili prije dogovorenog datuma dospijeća;

5.3. Odluka o minimalnim standardima za upravljanje deviznim rizikom banke

Odlukom o minimnalnim standardima za upravljanje deviznim rizikom banaka bliţe se

propisuju minimalni standardi koje je banka duţna osigurati i odrţavati u upravljanju

deviznim rizikom, odnosno minimalni standardi za donošenje i provedbu programa,

politika i procedura za preuzimanje, praćenje, kontrolu i upravljanje deviznim rizikom.

Devizni rizik, prema ovoj odluci, predstavlja izloţenost banke mogućem utjecaju

promjena deviznih kurseva i opasnost da nepovoljne promjene rezultiraju gubicima

banke u KM (domaćoj valuti), pri ĉemu razina FX rizika predstavlja funkciju visine i

duljine trajanja izloţenosti banke mogućim promjenama deviznih teĉajeva i zavisi od

visine zaduţenja banke u inostranstvu i stepena devizne usklaĊenosti aktive i pasive

bilansa i vanbilansa (u daljnjem tekstu: aktive i pasive) banke, odnosno stepena

usklaĊenosti njezinih deviznih novĉanih tokova.

Procedure za upravljanje i kontrolu FX aktivnosti i FX rizika, proporcionalno veliĉini,

sloţenosti i frekvenciji FX aktivnosti banke, koje treba da ukljuĉe najmanje sljedeće

oblasti:

a) sisteme knjigovodstva i informisanja uprave i nadzornog odbora, vezane za

praćenje i procjenu: zaduţenja u inozemstvu, devizne pozicije banke, preuzetog

FX rizika, ostvarenih dobitaka i gubitaka, a koji su podobni za mjerenje, ocjenu i

izvještavanje o:

stepenu zaduţenja banke u inostranstvu u odnosu na osnovni kapital banke i u odnosu na druge elemente poslovanja banke ukljuĉivo bilansne i vanbilansne pozicije banke,

neto preko-noći i terminskoj poziciji svake valute (aktiva/pasiva) s kojom banka posluje,

neto preko-noći i terminskoj poziciji ukupno svih valuta s kojima banka posluje,

21

dobicima i gubicima vezanim za FX aktivnosti i izlaganja banke FX riziku.

b) kontrole FX aktivnosti koje obuhvaćaju najmanje:

organizacijske kontrole za provjeru je li uspostavljeno i provodi li se jasno razdvajanja mjerodavnosti i odgovornosti izmeĊu osoba koje donose odluke za obavljanje FX aktivnosti (transakcija) i osoba koje su odgovorne za njihovu realizaciju, odnosno ugovaranje, izvršavanje i knjigovodstveno evidentiranje,

proceduralne kontrole za provjeru jesu li sve transakcije u potpunosti evidentirane istog dana kada su obavljene, korektno obavljene i za hitno otkrivanje propusta i neovlaštenih poslova,

kontrole za praćenje i ĉeste provjere poštuju li se propisana i od organa banke postavljena ograniĉenja za preuzimanje FX rizika.

“Individualna devizna pozicija” (otvorena pozicija) predstavlja razliku izmeĊu stavki koje

se odnose na pojedinu stranu valutu (u daljnjem tekstu: stavke) u aktivi i pasivi bilansa

banke (zlato i drugi plemeniti metali smatraju se stranom valutom), denominiranih

(izraţenih) u KM, s potencijalnom dobiti ili gubitkom (pozitivnom ili negativnom deviznom

razlikom). Potencijalna dobit ili gubitak se pojavljuju u sluĉaju kada se devizni kurs po

kojem je izvršeno knjiţenje stavki (u poslovnim knjigama banke) razlikuje od deviznog

kursa, kojeg objavljuje Centralna banka Bosne i Hercegovine, na dan na koji se utvrĊuje

njihova devizna pozicija.

Individualna devizna pozicija obraĉunava se kao zbroj iznosa stavki aktive uzetih s

predznakom + (plus) i stavki pasive uzetih s predznakom - (minus), pri ĉemu se u

obraĉun obvezno ukljuĉuju i vanbilansne obveze banke da kupi ili proda odreĊene valute.

Banka ima “dugu poziciju” odreĊene valute ako je vrijednost stavki aktive veća od

vrijednosti stavki pasive, tj. ako je njihova razlika s predznakom + (plus).

Banka ima “kratku poziciju” odreĊene valute ako je vrijednost stavki aktive manja od

vrijednosti stavki pasive, tj. ako je njihova razlika s predznakom – (minus).

“Devizna pozicija” banke predstavlja zbroj vrijednosti svih dugih i svih kratkih individualnih deviznih pozicija banke. “Devizna pozicija u toku dana” banke predstavlja deviznu poziciju banke u nekom trenutku u tijeku radnog dana.

22

“Devizna pozicija preko-noći” banke predstavlja deviznu poziciju banke nakon zakljuĉenja radnog dana i koja se prenosi na sljedeći radni dan. Ograniĉenja FX aktivnosti banke u odnosu na osnovni kapital, u smislu ovog ĉlanka,

iznose:

1. za Individualnu deviznu poziciju preko-noći banke najviše do iznosa 20%;

2. za Deviznu poziciju banke najviše do iznosa 30%13.

6. RIZIK CIJENE

Rizik cijene odnosi se na dio bilansa banke u kojem se nalaze vrijednosni papiri. Rizik

cijene predstavlja mogućnost ili vjerovatnoću da se vrijednost portfolia banke smanji,

usljed nepovoljnih kretanja na trţištu vrijednosnih papira.

Za mjerenje rizika cijene koriste se parametri delta, gamma i vega. Portfolio je ograniĉen

za pojedine insrtumente, iznosom po pojjedinim emitentima vrijednosnih papira te po

ukunoj poziciji. Za mjerenje rizika cijene mjeri se i VAR za portfolia vrijednosnih papira

banke.

7. OPERATIVNI RIZICI

7.1. Pojam i klasifikacija

U skladu sa ''Odlukom o minimalnim standardima za upravljanje operativnim rizikom''

Agencije za bankarstvo FBiH, operativni rizik predstavlja mogućnost nastanka gubitaka

za banku i negativnih efekata na kapital banke zbog neadekvatnih internih sistema,

procedura i kontrola, slabosti i propusta u izvršavanju poslovnih aktivnosti, nezakonitih

radnji i vanjskih dogaĊaja koji banku mogu izloţiti gubitku.

Definicija operativnih rizika ukljuĉuje pravni rizik i rizik usklaĊenosti s regulativom, dok su

iz nje iskljuĉeni strateški i reputacijski rizik. Pravni i rizik usklaĊenosti se definišu kao

13

Odluka o minimalnim standardima za upravljanje deviznim rizikom banaka

23

rizici smanjenja profita zbog kršenja ili neusklaĊenosti sa zakonskim propisima,

pravilima, ugovorima, definisanom praksom ili etiĉkim standardima.

Operativni rizici se prema Baselu II dijele na sedam osnovnih kategorija koje se dalje

dijele na podkategorije.

1. Upravljanje izvršenjem, isporukom i procesima:

Ljudske pogreške u procesiranju – greške i propusti u transakcijama do kojih moţe doći bilo kada u okviru ciklusa trajanja transakcije;

Upravljanje podacima – konkretno kreiranje i odrţavanje podataka, blagovremeno osiguravanje kvalitete podataka (korištenje loših ili neadekvatnih podataka u ciklusu obrade);

Izvještavanje i objavljivanje – laţno, neadekvatno ili neblagovremeno izvještavanje po pitanju regulative i usklaĊenosti ka eksternoj kompetentnoj instituciji ili nadreĊenom tijelu;

2. Prakse vezane za klijente, proizvode i poslovanje:

Fiducijarna pitanja – nemogućnost zaposlenika da ispuni sve fiducijarne odgovornosti i obaveze prema klijentu;

Neispravne prakse – nemogućnost zaposlenika ili same organizacije da ispuni svoje obaveze po ugovoru ili statutu (nemogućnost poštovanja procedura, pogrešne procedure i procedure koje ne ispunjavaju standarde date privredne grane);

3. Prekid poslovanja:

Infrastruktura i sistemi – nemogućnost vršenja usluga ili neizvršenje istih za interne sisteme i infrastrukturu;

4. Interna pronevjera i krađa:

Neovlaštena trţišna aktivnost – novlašteno preuzimanje trţišno osjetljivih pozicija, ukljuĉujući obavljanje trgovine putem neovlaštenih oblika transakcija ili proizvoda te namjerno prikrivanje izvršene transakcije;

Interna pronevjera i kraĊa – svi oblici interno izvršene kraĊe ili pronevjere u cilju otuĊenja sredstava (ukljuĉuje i situacije tajnog dogovora sa spoljnom stranom) koji rezultiraju novĉanom koristi po internu stranu;

5. Prakse zapošljavanja i zaštite na radu:

Diversifikacija i diskriminacija – neusklaĊenost sa propisima i smjernicama vezanim za diversifikaciju ili diskriminaciju zaposlenika;

Odnosi sa zaposlenicima – štrajkovi i svi oblici aktivnosti zaposlenika koji vode znaĉajnom prekidu poslovanja ili povećanju nezadovoljstva klijenta (interne sabotaţe, agresivne osobe);

24

Sigurno okruţenje – neusklaĊenost sa propisima i smjernicama vezanim za zdravlje i sigurnost zaposlenika ili trećih strana na radnom mjestu;

6. Oštećenja na imovini:

Prirodna nepogoda i nesreća – oštećenje ili gubitak imovine uzrokovan prirodnom nepogodom ili nesrećom;

Namjerno nanesena šteta – oštećenja ili gubitak imovine uzrokovan namjernim djelovanjem odreĊene spoljne strane (ukljuĉuje djelo industrijske špijunaţe i terorizma);

7. Eksterna pronevjera:

Upad u sistem (hacking) i prekid rada sistema – eksterni neovlašteni pristup ili manipulisanje ili prekid rada sistema, infrastrukture ili podataka, a što se odnosi i na onemogućavanje usluga;

Eksterna pronevjera i kraĊa – svi oblici izvršene kraĊe ili pronevjere imovine.

Moguća je i klasifikacija operativnih rizika prema poslovnim linijama u okviru kojih

obavljanjem aktivnosti moţe doći do odreĊenih šteta:

1. Korporativno finansiranje – spajanja, akvizicije, izdavanje vrijednosnih papira;

2. Trgovina i prodaja – upravljanje sredstvima, trgovanje za vlastiti raĉun i vlastito

finansiranje;

3. Retail bankarstvo – kreditiranje i depoziti, finansijske garancije, leasing/factoring;

4. Poslovno bankarstvo – kreditiranje i depoziti, finansijske garancije, leasing/factoring,

finansiranje izvoza i prodaje;

5. Plaćanje – sistemi plaćanja;

6. Agencijske usluge – usluge depozitne banke, custody;

7. Upravljanje imovinom – upravljanje portfolijima i štednim depozitima klijenata;

8. Zastupanje u maloprodaji – prikupljanje i transfer te izvršavanje naloga za klijente

retail bankarstva, „‟privatne‟‟ klijente te mala i srednja preduzeća.

7.2. Upravljanje operativnim rizicima

Upravljanje operativnim rizicima je dio dodijeljenih odgovornosti svih rukovodilaca banke

unutar njihove poslovne domene. Sam sistem upravljanja operativnim rizicima obuhvata

alate i mehanizme za kontinuirano praćenje šteta koje banka trpi te izloţenosti banke

ovim rizicima, procjene operativnih rizika u proizvodima i procedurama te definisanje

naĉina za izbjegavanje, kontrolisanje ili prenošenje na treće osobe. U praćenje

25

operativnih rizika ukljuĉene su i situacije u kojima su operativni rizici povezani sa drugim

rizicima, a posebno trţišnim i kreditnim rizicima.

Funkcija upravljanja operativnim rizicima provodi sljedeće aktivnosti:

provjera redovnog prikupljanja podataka o štetama, kljuĉnim indikatorima

rizika i analizama scenarija;

provjera usklaĊenosti sa standardima za upravljanje operativnim rizicima;

redovno izvještavanje rukovodstva banke o sluĉajevima nastanka rizika;

predlaganje mjera za spreĉavanje i ublaţavanje rizika;

edukacija o kontroli i praćenju operativnih rizika.

Najkraće reĉeno – banka upravlja operativnim rizicima kontrolirajući ih, prihvatajući,

prenoseći na treće osobe, izbjegavajući ih te formirajući adekvatan iznos kapitala za ovu

vrstu rizika. Upravljanje operativnim rizicima distribuirano je kroz cjelokupnu hijerarhijsku

strukturu banke i dijeli se na:

1. redovno (primarni nivo) – dio dodijeljenih odgovornosti svih rukovodilaca banke koje je opisano politikama, procedurama i drugim dokumentima te se kontinuirano provodi kao dio standardnog poslovnog procesa;

2. nadzorno i revizijsko (sekundarni nivo) – nadzor rezultata upravljanja te izvještavanje o postojećim i potencijalnim izvorima operativnih rizika s ciljem prikupljanja informacija na temelju kojih će biti moguće efikasno upravljati na svim nivoima;

3. strateško – donošenje planova i odluka od strane rukovodstva o akcijama koje će se poduzeti kako bi se izbjegli i/ili umanjili operativni rizici.

U cilju upravljanja operativnim rizicima odreĊuju se graniĉne veliĉine u smislu da

ekonomski efekti (šteta, rezervacija, otpis rezervacije, storno transakcije, profit,

procijenjena šteta, šteta bez finansijskog efekta, potencijalna šteta, nadoknada štete)

uzrokovani ovim rizicima jednaki ili veći od odreĊenog iznosa moraju biti evidentirani u

bazu podataka o operativnim rizicima. Ova mjera je propisana od strane Agencije za

bankarstvo FBiH. Nuţno je i da se svaki štetni dogaĊaj pojedinaĉno evidentira u

ukupnom ''bruto'' iznosu štete, a posebno se evidentiraju nadoknade štete od

osiguravatelja ili trećih lica.

26

Pri prikupljanju podataka o dogaĊajima uzrokovanim operativnim rizicima uoĉava se

povezanost uzroka sa drugim tipovima rizika, posebno sa kreditnim i trţišnim rizikom.

Povezanost sa kreditnim rizikom ispoljava se u smislu nemogućnosti naplate kreditnog

potraţivanja uzrokovane nekim od vidova operativnih rizika, dok se povezanost sa

trţišnim rizikom manifestira u sluĉaju kada je osnovni uzrok greška u tipu ili koliĉini

odabranog finansijskog instrumenta.

7.3. Zaštita od operativnih rizika

U cilju zaštite od operativnih rizika provode se sljedeće aktivnosti:

1. analiza scenarija – procjena izloţenosti banke operativnim rizicima koja se izraţava u obliku procjene najgoreg mogućeg ishoda, kritiĉnih procesa te prijedloga za smanjenje rizika;

2. praćenje indikatora operativnih rizika – cilj je rano uoĉavanje povećanja rizika odreĊenog procesa, definisanje prioriteta i sugestija za upravljanje rizicima te utvrĊivanje efikasnosti akcija za ublaţavanje rizika;

3. procjena rizika – vrši se na nivou banke i ukljuĉuje sve kategorije operativnih rizika i poslovnih procesa.

Kao što je već spomenuto, Agencija za bankarstvo FBiH propisuje minimalne standarde

i kriterije koje je banka duţna da u svom poslovanju osigura i primjenjuje kako bi se na

što adekvatniji naĉin zaštitila od operativnih rizika te upravljala njima. IzmeĊu ostalog,

banka je duţna da uspostavi sistem koji obuhvata obavezu periodiĉnog preispitivanja te

obavezu Nadzornog odbora banke da najmanje jednom godišnje vrši analizu i ocjenu

adekvatnosti tog sistema.

Banka je duţna i da prije uvoĊenja novih proizvoda, sistema i procedura ili prije

preduzimanja novih poslovnih aktivnosti, identifikuje i procijeni operativne rizike

povezane sa njima. U sluĉaju kada gubici nastali iz operativnih rizika ukupno prekoraĉe

iznos od 2% neto kapitala banke, banka je duţna da o tome u pismenom obliku

obavijesti Ageciju za bankarstvo FBiH najkasnije u roku od osam dana od dana

prekoraĉenja navedenog iznosa. Obavijest mora sadrţavati strukturu izvora-uzroka sa

pripadajućim iznosima gubitaka, aktivnosti koje je banka već poduzela za pokriĉe tih

gubitaka kao i aktivnosti koje je banka već preduzela u cilju sprjeĉavanja nastanka

sliĉnih gubitaka u budućnosti.

27

Potrebno je i da banka saĉini plan za vanredne situacije u pisanoj formi, a sa ciljem

osiguranja kontinuiranog rada u sluĉaju nastanka ozbiljnih poremećaja u poslovanju

uzrokovanih situacijama koje su van kontrole banke kao i za sluĉaj nesavjesnog rada

zaposlenika. Ovo se posebno odnosi na zaposlenike sa visokim stepenom raspolaganja

sredstvima i upravljanja bankom.

8. RIZIK ZEMLJE

Rizik zemlje predstavlja sluĉaj kada duţnik ne moţe izmiriti svoju obavezu prema

inostranom kreditoru zbog politiĉkih, socijalnih, pravnih ili ekonomskih previranja koja se

dešavaju u njegovoj zemlji. Dakle, ovaj rizik se pojavljuje kada odreĊena banka ima

potraţivanja prema inostranim duţnicima po osnovu kredita, garancija, akreditiva ili u

sluĉaju finansiranja izvoza.

Sasvim je jasno da je rizik zemlje najizraţeniji u sluĉajevima kreditiranja strane vlade ili

njene agencije, s obzirom da takvo posuĊivanje najĉešće nije osigurano kolateralom.

Naime, odobravanje zajmova komitentu koji se nalazi u inostranstvu je mnogo riziĉnije

od odobravanja zajmova u matiĉnoj zemlji prvenstveno zbog ĉinjenice da su izvori

informacija u inostranstvu manje pouzdani od onih u matiĉnoj zemlji, a i lakše je pratiti

zajam koji je odobren u blizini, nego zajam koji je odobren hiljadama kilometara daleko.

Sljedeća oteţavajuća okolnost mogu biti sudski sistemi, neophodni za izvršenje ugovora

i voĊenje steĉajnih postupaka, a koji ne postoje u mnogim inostranim zemljama ili su

neefikasni i nepouzdani.

Osnovne odrednice rizika zemlje su:

politiĉke – znaĉajne politiĉke promjene unutar neke zemlje (npr. promjene vlade i vladine politike, politiĉki neredi, ratovi);

ekonomske – nepovoljna privredna kretanja u nekoj zemlji (npr. veliki deficit platnog bilansa).

28

Rizik zemlje se ispoljava u raznim oblicima, ali se kao bazni mogu navesti: 14

rizik neplaćanja – duţnik nije u mogućnosti da uredno izvršava svoje obaveze, odnosno nije solventan;

rizik transfera – duţnik, unatoĉ svojoj solventnosti, nije u mogućnosti da otplati dug u ugovorenoj valuti zbog odreĊenih previranja u njegovoj zemlji;

rizik garancija – karakteristiĉan kod banaka koje izdaju garancije za plaćanje u trećoj zemlji. U sluĉaju da duţnik ne moţe uredno izmiriti svoje obaveze, a garancija je aktivirana, dolazi do gubitka za ovu banku.

Kada se banke odluĉe za poslove koji ih u velikoj mjeri izlaţu rizicima zemlje one u cilju

zaštite koriste podatke agencije poput Moody's-a, koje vrše rangiranje zemalja prema

njihovoj kreditnoj sposobnosti. Banke nerijetko sprovode i sopstvene procjene zemlje

duţnika u cilju što veće zaštite od trţišnog rizika. Vrši se i redovno izvještavanje

nadleţnih, kao i kontinuirani monitoring kako bi se sve promjene uoĉile na vrijeme te

reagovalo u skladu s tim.

14

http://www.ekof.bg.ac.yu/nastava/analiza_rizika/4.%20UpravljanjeFinanRiz.ppt (pristupljeno 10.04.2009.)

29

ZAKLJUČAK Sa pojmom rizika susrećemo se u svakodnevnom ţivotu. U bankarstvu, ali i u drugim

finansijskim institucijama rizik, izmeĊu ostalog, predstavlja mogućnost finansijskog

gubitka koji moţe imati mnoštvo uzroka.

Poznavanje rizika kojim je izloţena je od kljuĉne vaţnosti za svaku finansijsku instituciju.

Banke koje izbjegavaju svaki rizik će prestati biti finansijske institucije te se s vremenom

i ugasiti. S druge strane, uspješna banka, odnosno njen menadţment, je upoznat sa

bankarskim rizicima, te ih na vrijeme identificira, umanjuje ili otklanja. To naravno

podrazumijeva adekvatan naĉin upravljanja i zaštite od rizika.

U ovom radu je obraĊeno sedam osnovnih rizika s kojim je banka svakodnevno

suoĉena. Svaki od njih karakterišu posebna svojstva, okolnosti i naĉini ispoljavanja, a

zajedniĉka karakteristika im je da mogu ozbiljno ugroziti solventnost banke i njen

opstanak na duţi rok.

Basel II poseban naglasak stavlja upravo na bankarske rizike te je u skladu sa tim i

Agencija za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine donijela niz odluka i standarda

o naĉinu upravljanja i zaštite od rizika. Ovom aspektu je posebna paţnja data i u radu,

kako bi se što više naglasio znaĉaj bankarskih rizika, posebno u današnjem

turbulentnom okruţenju.

Sasvim je jasno da je nemoguće da banka u potpunosti izbjegne gubitke koji nastaju iz

rizika. MeĊutim, poštivanjem odluka, standarda i procedura te uz dobar risk

management, koji obuhvata kako identifikaciju tako i upravljanje i zaštitu od rizika, banke

su u poziciji da svoje gubitke proizišle iz djelovanja rizika svedu na minimum.

30

LITERATURA 1. Andrijašević, dr. Sanja i Raĉić – Ţlibar, Tatjana, Rječnik osiguranja, Masmedia,

Zagreb, 1997. godina 2. Ćirović, Milutin, Bankarstvo, Bridge Company, Beograd, 2001. godina 3. Hadţić, dr. Fikret i Efendić, Velid, Bankarstvo – pregled predavanja i vježbi,

Ekonomski fakultet, Sarajevo, 2006. godine 4. Hempel, George i Simonson, Donald, Bank management – text and cases, John

Wiley and Sons Inc., 1999. godina 5. Miller, Roger i VanHoose David, Moderni novac i bankarstvo, Mate, Zagreb, 1997.

godina 6. Rose S. Peter, Money and Capital Markets, Irvin/McGraw – Hill, 1997. godina 7. Rose Peter i Hudgins Sylvia, Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data

status, Beograd, 2005. godina 8. Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod, Zagreb, 1980. godine 9. Ostali izvori:

o Internet www.ircgonline.com www.londonexternal.ac.uk/current_students/programme_resources/lse/lse_pdf/fu

rther_units/fin_inter/financial_intermediation_chapter2.pdf www.chicagofed.org/banking_information/risk_management.cfm

en.wikipedia.org/wiki/VaR http://www.ekof.bg.ac.yu/nastava/analiza_rizika/4.%20UpravljanjeFinanRiz.ppt www.abrs.ba www.fba.ba