Umjetnost 19.st.u Hrvatskoj

HRVATSKA UMJETNOST 1800 – 1860

KLASICIZAM U HRVATSKOJ

Umjetnost klasicizma dosada se u našoj literaturi uglavnom karakterizirala kao kasnobarokna. To je zato što klasicizam kod nas ne stoji o doktrinarnoj suprotnosti prema baroknim oblicima – kao u Francuskoj i Njemačkoj, nego slijedi umjereniju stru-ju koja se nadovezuje na barok. Taj oblik karakterističan je za zemlje srednjeg poduna-vlja, a kod nas se javlja u posljednjoj četvrtini 18. st. Hrvatska je tada u bliskim politi-čkim i kulturnim vezama s Bečom.

Iako se veliki dio hrvatskih zemalja našao u okviru Ilirskih pokrajina, kod nas ima malo empirea. Kod nas se odrazio uglavnom na predmetima umj. obrta. Neispravno se nazivala empireom i klasicistička arhitektura inspirirana antikom.

Periodizacija;I.faza; oko 1775. – barokni, odnosno rani klasicizam – očite barokne tradicije.II.faza; oko 1800. – klasicistički smjer pod utjecajem antike – traje kroz prvu pol. 19. st. III. faza; oko 1835. – kasni, romantični klasicizam s tradicijama baroka i primjesama historicizma

Paralelno traje BiedermayerKlasicizam se u kontinentalnom dijelu očituje intenzivnom gradnjom arhitektonskih objekata na području Slavonije, Baranje i Srijema, dok je u osiromašenim pokrajinama uz more sao sporadična pojava.

Glavni inicijatori građevne djelatnosti; feudalci – do ukidanja kmetstva 1848., crkve – katolička; zagrebački biskupi M. Vrhovac, A. Alagović, J. Haulik; pravoslavna; grkokatolička; reformistička. Vojne vlasti koje od 18. st. grade jednosta-vnu, skladnu utilitarnu arhitekturu. Građanski faktor koji sve jače sudjeluje u općoj gradnji. Klasicistički motivi zadržali su se kod seljaka do 20. st. u pojedinim motivima i nošnji. Nakon što je Josip II. ukinuo redove njihova uloga potpuno nestaje.

Široka djelatnost tog razdoblja velikim je dijelom plod anonimnih majstora. Među domaćim graditeljima ističu se B. Flebinger, F. Vukasović, J. K. Knežić. Zami-sli najistaknutijeg klasicista u Dalmaciji – Vicka Andrića (Canovin učenik) ostale su neizvedene. Od stranih majstora rade austrijanci, u Slavoniji često i mađari, talijani i francuzi. U Klasicističkim oblicima gradi se na ladanjskim dvorcima feudalaca, ali je veća koncentracija u gradovima – puno toga stradalo je u svakom ratu.

Inventar je sačuvan po nekim crkvama; Goričan – na način barokne zasićenosti, Suhopolje – klasicistička izolacija pojedinih objekata, pojedinačna djela po muzejima (VŽ, OS, ZG – MUO), građanskim stanovima i zbirkama.

U to vrijeme događaju se velike promjene u Hr. slabi feuddalni faktor, a jača građanski. Usprkos fiancijskom slomu i gladi nakon napoleonskih ratova u prvim desetljećima 19. st. – čitavi gradovi naglo mijenjaju fizionomiju. U vrijeme kontinenta-lne blokade jača žitna trgovina. Tranzitna trgovina bogati građanski sloj pa po gradovi-ma nastaju skladn zidanice s klasicističkim pročeljima. To

1

je vrijeme kada trgovački i lučki gradovi (KA, RI, ŠI, ST, Bakar) imaju više stanovnika od Zagreba koji početkom stoljeća ima manje od 3000. stanovnika. Trgovačkom prosperitetu pomaže gradnja cesta i luka; Jozefina, Lujzijana – dovršena 1811.

EMPIRE

Pojava je vezana uz širenje Napoleonovog carstva na našr prostore koje su francuzi stekli 1805 – 1809. Požunskim mirom 1805. Napoleon je dobio; mletačku Istru, Dalmaciju, Boku i sve dalmatinske otoke, 1806. general Lauriston zauzeo je Dubrovnik. Mirom u Schönbrunu 1809. tim pokrajinama pripojili su i Goricu, Trst, Kra-njsku, dio Koruške, civilnu Hrvatsku južno od Save i 6. distrikata Vojne Krajine, Rijeku i hrv. primorije te austrijsku Istru.

Sve te porajine ujedinjene su u Ilirske provincije sa sjedištem u Ljubljani. Guve-rner je bio Maršal Marmont 1809 – 11. koji uz Vicka Dandola u Dalmaciji daje najsna-žniji pečat franc. vladavini ovdje. Ta kratkotrajna vladavina – do jeseni 1813. bila je zaokupljena rješavanjem društvenih i ekonomsko – političkih problema pa nije dala većih poticaja za likovna ostvarenja.

Izrazite karakteristike empirea imaju samo predmeti umjetničkog obrta – dije-lom uvezeni i portreti – osobito portretna minijatura. I to ne samo na okupiranom podru-čju nego i sjeverno od Save. Teritoriji Ilirskih provincija bili su strateški važni za Napo-leonove planove na istoku pa počinje ubrzana gradnja strateških cesta. Više ih je izgra-đeno u Dalmaciji gdje je franc. vlast najdulje trajala. Oni završavaju i Lujzijanu, a njen završetak u Karlovcu ukrašavaju lijepom alejom platana. Uz ceste grade niz objekata vojnog karaktera – utvrde, skladišta i česme.

Primjer takve vojne arhitekture su skladišta u Karlovcu, sa snažnim skrovištima, a most preko Une u Kostajnici ukrašavaju obelisci. Sve te utilizirane građevine jedno-stavne su u ne nose osobite stilske značajke. Nastaju neki zanimljivi, ali neizvedeni projekti – osobito u Dalmaciji; nacrt M. P. Gautiera (Percierov učenik) za vilu Pavla Gučetića – Basseglija za Trsteno; nacrt V. Andrića za splitsko kazalište 1816 i glorijeta na Sustipanu. Od arhit. objekata ističe se glorijeta u Trogiru dignuta 1809. u čast Marmontu. U KA je sagrađen kuća za Marmonta...

Sjeverno od Save još se gradi i slika u stilu kasnog baroka. Takve su palače baruna Kulmera i grofa Raucha u Zagrebu – dovršene 1808. – Banski dvori. Zakladna bolnica na Harmici 1804 – kapela s kasnobar. – klasicističkim pročeljem.

Da podignu zaostalo zanatstvo u Zadru osnivaju 1810. Šklou za umjetnost i obrt, a iste god. šalju u franc. veći broj dječaka. U muzejima i kod prvatnika postoji veći broj primjeraka (satovi, svijećnjaci, lusteri...) mobilijara s empire ukrasima; orlovi, grifoni, egipatski mot. sačuvano je nekoliko vrijednih importiranih predmeta; - trimo od mahagonija s brončanim orlovima i grifonima – dvorac Bombelles, Opeka; pripadao je

vjerojatno carici Mariji Lujzi.- pozlaćeni naslon s okruglim leđnim naslonom i prednjim nogama u obliku herma, OS- drveni pozlaćeni luster s orlom – Marmontov dar – MUO- stolovi, naslonjači, tabureti, konzole, kreveti, ormarići...peći, - neki proizvodi staklane u Mrzlim Vodicama imaju obilježja empirea.

2

Skulptura tog vremena zastupljena je nadgrobnim spomenicima – djela prosje-čnih obrtnika. Slikarstvo ostaje u tradicijama kasnog baroka, osobito crkveno. Strani putujući slikari izrađuju portrete i portretne minijature plemića i građana u suvremenim kostimima i frizurama. Zanimljiv je krug franc. slikara od kojih su se neki nalazili u pratnji Marmonta. Spominje se portretist Neugas, sačuvane su minijature; P. Reyrea, F. Albertija, Bouillerota i Lepirea. Iz tog doba su i portreti Marmonta u DU i Napoleona u ŠI. franjevačkom samostanu – Marmontov dar – radovi slabijih slikara.

ROMANTIZAM U HRVATSKOJ

Teritorij je u 19. st. upravno i politički razjedinjen, feudalno društveno uređenje traje do 1848. – premda se kapitalizam afirmira i ranije. Mlado hrvatsko građanstvo stvara nacionalni preporod. Ilirski preporod sadržavao je ideju okupljanja hrvatskih i južnoslavenskih zemalja u kulturnu cjelinu na temelju zajedničkog jezika. U duhu roma-ntizma razvija se ilirizam svijesti o starini i vrijednosti hrvatske prošlosti i kulture – upozorio je na vrijednost narodnog jezika – suprotstavlja se mađarizaciji i germaniza-ciji. Potiče intenzivan kulturni život; otvaraju se čitaonice, novine na narodnom jeziku, Kukuljević – Društvo za... – čuvanje starina. Do kraja stoljeća Zagreb postupno postaje centar.

U takvim uvjetima likovna umj. hrvatskih pokraina nema veće međusobne veze. Produkcija pripada strancima, često udomaćenima u ovim krajevima. Unatoč postojanju mladog građanstva kao nosioca ideja romantizma, nedostatak domaćih školovanih umjetnika onemogućio je njegov značajiji razvoj u likovnim umjetnostima. Poneki rezultati proizlaze iz općeg programa ilirizma – valorizacija vlastite povijesti i ljepote domovine. Oni se javljaju pojedinačno u određenom djelu ili krugu s najsnažnijim ostvarenjima u hortikulturi i pejzažnom slikarstvu.

Pejzaž i vedute gradova postaju tematski samostalni, no dominaciju slikarstva zadržava bidermajerski portret i okašnjela barokna sakralna slika. Nova se traženja javljaju oko 1840 – ih. i traju do pokušaja realizma oko 1880 – ih. Utjecaji u sjevernim krajevima dolaze iz Beča, a u Istri i Dalmaciji iz Italije. Ovi tokovi jačaju pod utjecajem građanskih risarskih škola, osnovanih potkraj 18. st., koje djeluju do druge pol. 19. st., a stvaraju skromnu osnovu likovne kulture među grđanstvom.

U to vrijeme brojan je krug crtača i slikara amatera koji rade pretežno u akvarelu naivne vedute gradova se sklonošću poetizaciji. U Dalmaciji; A. Barač, P. Začević, F. Bratanić. U sjev. Hr. F. Daubači – Brlić, S. Marjanović. Tom krugu pripada i ciklus pejzaža iz dvorca Eltz u Vukovaru – nepoznat majstor.

Prvi ilirski slikar je V. Karas koji pod utjecajem nazarenaca slika teme iz naro-dnog života. Nešto stariji je I. Simmoneti koji toplim koloritom radi bidermajerske portrete, a povijesne i mitološke teme su mu pod romantičnim utjecajima. Talijanski akademski romantizam – riječanin F. Colombo – uz navedene “naivce romantizma” splićanin J. Pavlović je najizrazitiji predstavnik r. – portreti toplih boja i slobodna impostacija likova. Posebno značajna komponenta je slikarski krug koji se razvija uz osiječku risarsku školu. Već akvareli F. C. v Hötzendorfa nose oznake ranog romant-izma. Njegov sin H. C. v Hötzendorf slika i crta slavonske pajzaže i gradine pune neposredne izražajnosti i romantičnog ugođaja.

U povijesnim temama i pejzažima J. F. Mückea nalaze se odjeci kasnog roma-ntizma. Posljednji među osječkim pejzažistima A. Waldinger slika slavonske šume u bezbrojnim varijantama – njegov opus već označava realističku etapu, ali osjećajnost kojom je to rađeno govori o prisutnosti

3

romantizma. Kasni odjek nazarenaca javlja se kod A. M. Seitza i L. Seitza u đakovačkoj katedrali. Preostaci romantizma prate u povijesnim kompozicijama i slikarstvo F. Quiquereza.

U razvitku gradova sj. hrv. dolazi do žive građevne aktivnosti u klasicističkim i bidermajer oblicima. Uz građevine nastaju brojni “engleski” vrtovi i parkovi – ZG, KA, VŽ., te uz neke ladanjske dvorce. Najznačajnji pajzažni park ovog dijela Europe je Maksimir uređen 1843. u vrijeme biskupa Haulika – započeo M. Vrhovac. Neki maksi-mirski ahitektonski objekti izrzito su romantične koncepcije, a pojedini vrtni paviljoni i neogotičkih oblika. Uz izgradnju neogotikog pjevališta u ZG katedrali 1835. oni su prva pojava neogotike kod nas. Tek nakon sredine stoljeća javljaju se neogotički objekti na pojedinim stambenim objektima u ZG i KA. Znatan dio romantizma gleda se u neo-gotičkim restauracijama nekih s.r.v. burgova – najznačajniji zahvat proveo je na Trako-ščanu J. Drašković, i unutrašnjost objekta – mobilijar.

SLIKARSTVO

Dalmacija – Klasicizam, romantizam i akademski realizam – u 19.st. u svim granama umj. očituje se pad i provicijalizacija. U djelima 20. skromnih slikara iz prve tri četvrtien stoljeća naziru se odjeci klasicizma, romantizma i akademskog realizma. To pokazuje da postoji neprekinut razvoj. Dalmatinski klasicizam ograničit će se uglavnom na dubrovački teritorij.

Istra - u prvoj pol. 19. st. nakon Napoleonovog poraza ulazi u sastav Habsbu-rške monarhije. Udio mletačke umj. na monumentalo slikarstvo je neznatan. Za crkvu Velog Lošinja rade oltarne pale – F. Hayez 1808., L. Querena 1810. i L. Cossa 1881., a za Labin N. Shiavoni 1832. Posredno putem školovanja mletčki šturi akademizsam utje-če na provincijske slikare u Istri – I. Corner iz Motovuna, V. Trevisan iz Vodnjana. Oni opremaju oltare crkava po selima. U Rijeci i Primorju povremeno rade domaći slikari F. Colombo, F. Pauer, A. Angelović i I. Simonetti – školovani u Italiji, te samouki J. Kirin. U trovačkim i kapetanskim kućama ima više portreta koje kaprtani donose s putovanja.

Kontinentalna – narodni preporod stvara preduvjete za procva tumj. života. Skrome naruždbe slika bile su ograničene na dokumentarni portret, a zadovoljavaju ih strani slikari. Dominantan je klasicizam, zapravo njeov derivat bidermajer. Osim anonimnih ima i poznatih autora; Brodnik, Stroy, Zasche, Karas. Doba apsolutizma i vrijeme oko nagodbe karakterizira neiživjela romantika. Politički život se odvija u zna-ku zanosa za hrvatsku povijest – iz tog nastaje potreba za likovnim prikazima naše prošlosti. U okviru ovih realizacija nisu ostvarene trajne likovne vrijednosti, ali je nara-tivnost, patetika i teatralnost tih djela odgovarala ukusu šire publike – taj kontakt s publikom značajan je za daljni razvoj hrv. slik. Posebno značenje imaju Strossmayer – inicijator i namiče sredstva; galerija, JAZU itd. i Kršnjavi – 1878. Društvo umj., 1882. Obrtna škola s uzejem primjenjene umj. itd → druga pol. 19. st.

BIDERMAJER: Ferdinand Georg WALDMÜLLER Beč 1793 – neko selo 1865.

Jedan od glavnih predstavnika bečkog bidermajeskog portretnog slikarstva. Zarana crta reklamne sličice. 1807 – 11. s prekidima polazi tečajeve slikarstva na bečkoj akademiji (Maurer,

4

Lampi). 1811. postaje učitelj crtanja djeci bana Ivana Gyulaya u Zagrebu. Tu je slikao kazališne dekoracije za teatar u Amadeovoj palači i oženio se 1814. opernom pjevačicom Katarinom Weidner.

Kao kazališni slikar prati suprugu na njenim gostovanjima u Pragu, Brnu i Bade-nu, a pošto je 1817. angažirana u bečkoj Hofoper nastanjuje se u Beču. Nastavlja sa slikarskim studijama i usavršava se kopirajući stare majstore, slika pejzaže i prve portre-te. 1825. putuje po Italiji i Njemačkoj. Popovratku dolazi u vezu s dvorskim krugovima i portretira Franju I. 1829. postaje kustos galerije slika i prof. na akademiji.

Razočaran steretipnim modelima nastave – crtanje po predlošku... objavljuje polemičku brošuru – reforma nastave u smislu izravnog studija prirode. Isto tvrdi u dru-goj brošuri 1857. u kojoj traži ukidanje akademije. Protivnici su mu smjestili, za kaznu je penzioniran s pola mirovine. Što je sam obilježio kao “mučeništvo za stvar umje-tnosti”. Godinu dana nakon smrti je rehabilitiran.

U portretu je započeo kao minijaturist oko 1813 – 14., a prvi portreti u ulju oko 1820. Od prvotne shematske klasicističke fakture brzo prelazi na slobodniji i življi tre-tman. Oko 1830. već je izgradio svoj stil sa svim odlikama bidermajerskog portretnog slikarstva. Izvodi puno portreta bečkih građana. Likovima daje intimne i nenametljive psihološke karakterizacije – osobitu pažnju posvećuje odjeći, frizuri, nakitu itd. Radi i portrete dva ili više likova. Pozadine često rješava kao pejzaž.

Po sklonosti slikanja pejzaža u punoj sunčevoj svjetlosti utro je put plenerizmu. Njegove ideje o objektivnosti slikarstva i izravno radu u prirodi prihvatili su njegovi učenici – Bitterlich, Canon, Ebert i Romako. Austrijski slikar, jedan od najznačajnijih predstavnika bečkog bidermajerskog slikarstva. Učio je na

bečkoj Akademiji, a od 1811.-14. boravi u Zagrebu gdje uči crtanju djecu bana Ignjata Gyulaya, te redi kao dekorater kazališta u Amadeovoj palači. Njegovi rani radovi ukazuju na njegove kasnije odlike – jednostavan reali-zam i prisno promatranje modela.

PORTRET BANA GYULAYA, 1813.PORTRET BISKUPA M. VRHOVCA, 1813./14.PORTRET FRANZA GYULAYA

PORTRET SIGMUNDA OTTENFELSA, 1834. Portret otkriva umjetnikovo kretanje od klasicizma ka realizmu. Bidermajer invencija je postav

modela – dječak sjedi, a u krilu mu je pas. Waldmüller je bio profesor na bečkoj Akademiji no prisilno je umirovljen jer se opirao

akademizmu i tražio je reforme u nastavi, tj. izravni studij prirode. Slika realistične portrete, krajolike, genre-scene u početku s utjecajem klasicizma, a od 1830.

godine radi u osobnom stilu s odlikama bidermajer portretnog slikarstva. Kasnijim pejzažima (rađenima izravno u prirodi) otvara put plenerizmu.DVA PORTRETA ANNE STROSSMAYER, BEČ, 1863/64.Prvi, skica, nalazi se u Akademiji i on je kvalitetniji, dok je drugi u zbirci Lubiensky.

Mihael STROY Lubno 1803 – Ljubljana 1871.O njegovoj mladosti i slikarskom školovanju nema podataka. Studirao je 1822 – 25. na bečkoj

akademiji, zatim se vjerojatno usavršavao u Veneciji odnosno Rimu. Oko 1830. naselio se u Zagrebu kao “slikar iz Beča”. Po datumima na portretima u Zagrebu je ostao 12. godina. Oženio se Marjetom

5

Berghaus i radio u vlastitoj kući na ugli Mesni-čke i Ilice. Od 1842. do smrti živi u Ljubljani gdje ima radionicu u vlastitoj kući na Mestno trgu br. 9.

Stroy je značajan predstavnik našeg bidermajerskog slikarstva sa svim odlikama i nedostacima tog stila. Glavna struka mu je portretu kojem dolazi do izražaja utjecaj Waldmüllera. Uz to je radio religiozne kompozicije za crkve, poneki genre, izuzetno slike s povijesnim i alegorijskim temama, a nikad pejzaže.

Crkvene dostojanstvenike, oltarne pale, vlasteline, imućne građane i lijepe žene slikao je s osjećajem za formu i boju gotovo uvijek naglašavajući dekorativni moment – romantični prizvuk. Detalji su rađeni dosta po šabloni, ali pokazuje zamjetnu vještinu zanata – osobito inkarnat i ruke. Upotrebljavao je skučanu skalu boja – crna, bjela, crvena, rijetko svijetle. Rado je brzo. Modele, osobito žene, redovito je poljepšavao i idalizirao – doasojanstvene, ali šablonske poze. Žene – sanjarski, sentimentalno i u dekorativnom koloritu.

Iz doba njegove djelatnosti u ZG. sačuvan je veliki broj portreta poznatih osoba iz krugova iliraca i imućnog građanstva – ZG, Samobor, Krapina, VŽ itd. Slovenski slikar. Nakon što je naslikao prva djela u ulju primljen je na bečku Akademiju. 1830.

godine dolazi u Zagreb kao "historienmaler" (portretist i slikar prizora) i tu ostaje do 1842. kad se vraća u Ljubljanu. Najistaknutiji je slikar klasicizma i bidermajera u Hrvatskoj. U skladu sa preporodnim zbivanjima razvija bidermajersko slikarstvo u romantični izraz.

U Hrvatskoj je sačuvano 70-ak njegovih portreta.

PORTRET JANEZA MARTINČIĆA - klasicistički portretPORTRET ĐURE JELAČIĆA BUŽIMSKOG, 1832. – kvazi – romantičan portret (u aranžmanu i gesti)

Portret Kristofora Stankovića

Stanković je utemeljitelj Hrvatskog kazališta u Gornjem gradu - reprezentativan portret koji pokazuje duh modela.

Portret Ivana Krstitelja Škvabellya

Rektora Akademije Story prikazuje u crnoj odori sa nekoliko bijelih kontrasta (duga bijela kosa). Portret odiše reprezentativnošću, a fizionomija je atraktivna.

Portret Marije Svetič

Efektivno oblikovanje lica i odjeće odlika je svih njegovih portreta. Kroz prozor vidimo krajolik.AZIJA (Trakošćan)Prikazana kao Odaliska sa orijentalnim rekvizitima. Story radi ovo prema bakropisima u bidermajer ateljeu. PORTRET STANKA VRAZA, 1841.Nova koncepcija (bez ruku) ističe pjesnikov izraz lica. OLTARNA SLIKA, župna crkva u VingnovcuOLTARNA SLIKA, župna crkva u Novoj RačiALEGORIJE (AZIJA, AMERIKA, AFRIKA I EUROPA), Trakošćan

6

Matej (Matija?) BRODNIK Kranjska 1814 – Zagreb 1845.Rođen u Sloveniji, neko vrijeme uči u Rimu (gdje susreće Karasa), te nakratko u Beču. Slika

uljene slike, zidne slike u crkvama i interijerima kuća, te minijature. Živio je i radio u Karlovcu i Zagrebu gdje 1840. radi na svodu kapele sv. Tome kod Gubčeve zvijezde (propalo). Nakon boravka u Rimu – kopira stare majstore, vraća se 1842. u Zagreb. Za crkvu u Bribiru radi ; sv. Petar prima ključeve i Gospa od Karmela.

Za crkvu u Remetama – oltarsu sliku, Za Zagreb kopiju Posljednje večere po daVinciju. Najuspješniji radovi su mu portreti s obilježjima bidermajerskog slikarstva. KOPIJA LEONARDOVE POSLJEDNJE VEČERE, župni ured sv. MarkaPORTRET PAPE GRGURA XVI., župni ured sv. MarkaINSTALACIJA BANA HALLERA, 1842.LJUBICA KUKULJEVIĆ - PISAČIĆ, Galerija slika, VaraždinReprezentativan portret - pozadina ističe li (replika je u Hrvatskom povijesnom muzeju)

PORTRET MARIJE KONJEVIĆ

Portret Dimitrija Konjevića Brodnik je najuspjeliji u portretima i minijaturama - radi ih u duhu bidermajera. On je prvi domaći

slikar koji trajno djeluje u Zagrebu.

Vjekoslav KARAS Karlovac 1821 – 1858.Odrastao je u Karlovcu u oskudnim prilikama, kao jedno od sedmero djece u obrtničkoj obitelji.

Nakon osnovne škole pohađa “latinsku školu”. S 10. se oduševljava slikarstvom u radionici obrtnika slikara Čeze i njegovog pomoćnika Koprive. Napušta školu i odlazi u nauk kod Koprive, nakon toga iden na stolarski zanat. Teške okolnosti šegrtovanja tjeraju ga na bijeg. Potom dolazi u radionicu slikara Fridricha Hamerlitza gdje uz krečenje uči i slikati.

Prvi Karasov rad i ulju rađen prema bakrorezu – Pogorenje rimskog cara. toli-ko se svidio pukovniku Franji Kosa von Kossenu da ga ovaj unajmljuje da kopira slike koje su se nalazile u njegovu vlasništvu – Madona sa zaspalim i M. s budim djete-tom, 12. apostola. Mecena Kossen osigurava klijentelu za Karasove slike i tako uspi-jeva sakupiti novac za njegovo školovanje u Italiji.

1838. godine Karas dolazi u Firenzu gdje uči prvo kod A. Corsija, a kasnije kod G. Mellija. Druži se sa Franjom Salghettijem-Driolijem. Kopira stare majstore (fra Angelico, Andrea del Sarto), pohađa Akademiju, a radove šalje u Karlovac. 1841. ide u Sienu. Radovi iz Firenze i Siene nisu sačuvani.

Krajem 1841. stiže u Rim i tu se razvija pod utjecajem Overbecka i nazarenaca, o čemu svjedoče slike Majka izlaže Mojsija na obali rijeke (Karlovac, gradski mu-zej), Susret Jakova i Labana, Marta se tuži Kristu

1844. godine kratko boravi u domovini i u tom periodu radi Autoportret sa crvenkapom. Ponesen domoljubnom tematikom slika "vilu ili neku drugu vrstu muze koja jednog od naših barda nadahnjuje junačkim narodnim pjesmama". Ta se slika neka-da zvala Djed i unuk, a danas je poznata kao Slijepac i vila (Zagreb). Naslikao je još jednu sliku s istim motivom, ali bez vile.

7

1845 – 47. godine ponovno je u Rimu u to vrijeme radi; Menada, Napuljski svirači, akvarele sa ženskim likovima iz Kampanje i najpoznatije djelo hrvatskog slika-rstva 19. stoljeća – Rimljanka s lutnjom koja predstavlja sintezu talijanskih studija. Za sliku mu je pozirala gospođa Gagiati, a djelo pokazuje utjecaje zrelog nazarenskog stila (Tehnički dotjerano, hladno, napet stav, raskoš boja, čvrsta modelacija na zavidnoj razi-ni). Kvaliteta ovog djela može se objasniti i Karasovim studiranjem (utjecaj) nizoze-mskih majstora za vrijeme ovog drugog rimskog boravka. U istom periodu nastaju i:Djevojka iz Napulja zalijeva cvijeće (ulje)Rimska pučanka (ulje)Žena u nošnji iz Campagne – dva akvarela tog naslova

Sve se ove slike čuvaju u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu, dok crteži koji su nastali u Italiji nisu sačuvali iako ih je Karas slao u Karlovac. Međutim, na marginama njegovih pisama nalazi se mnoštvo skica koje nam pokazuju kako su oni izgledali – Apoteoza Garibaldija. Pokazuju razne utjecaje; mirni obrisi likova i sakr-alne komp. – Overbeck; genre – talijanski ambijent. Među njima se ističu tri crteža perom, dobro komponirana – po njima Kukuljević zaključuju nizozemske utjecaje.Karas se u Rimu bavio i glazbom – sačuvano je 38 skladbi za zbor i veliki broj solo-skladbi.

1847. godine napušta Rim jer je ostao bez sredstava – sponzori ga otfikarili. 6. mjeseci se zadržava u Trstu gdje portretira imućne građana u ulju i akvarelu. 1848. godine konačno dolazi u Karlovac.

Prvi sačuvani Karasov rad nastao u domovini je Portret Stjepana Lj. Lopašića 1849., a riječ je o romantičnom portretu (atmosfera, rekviziti, stav) – lik domoroca, predstavnika tadašnje mlade generacije. U ljeto 1849. godine putuje po Dalmaciji, a potkraj iste godine postaje profesor za Zagrebačkoj risarskoj školi. Portretira Stanka Vraza 1851. – pred Vrazovu smrt.

Zauzimanjem I . Kukuljevića “ Društvo za jugoslavensku povestnicu i starine” šalje ga Bosnom 1851. “da tamo snima ikolicu, stare ikone i spomenike” iste godine u Travniku portretira Omer – pašu Latasa i njegovu kćer, a nakon što je paša napustio Bosnu 1851. godine i Karas se vraća u Karlovac. Tu slika brojne portrete – Mihičić, Palle, Barac, Türk, Dadić. Tada nastaju i najbolja Karasova djela u žanru portreta:

Ana Krešić, Mijo Krešić, Portret Alojza Duquenoisa i Dječak – dati u tonskoj koncepciji. tada nastaju i kompozicije s patriotskim temama – Vila oduševljava mla-dog Gundulića, genre prizori iz suvremenih zbivanja – Odlazak serežana u rat. Brojna ulja i akvareli s folklornim elementima. Slunjanka, Graničarka, Pastirice... Ova djela imaju iznimnu folklorno – dokumentarnu vrijednost.

U teškoj političkoj situaciji Bachova apsolutizma Karas ne nailazi na dovoljno razumjevanja i potstreka za razvoj – slabljenje kvalitete radova. Portretirajući Irenu Türk beznadno se zaljubio i upao u depresiju. Strossmayer mu je htio pomoći pa ga je pozvao u Đakovo, poslje pokušaja samoubojstva vraća se u Karlovac i 1858. ubija se utapanjem u Korani.

Karasovim stvaralaštvom obilježen je uspon i osamostaljenje hrvatskog slika-rstva u vlastitoj zemlji gdje su se već od početka 19. st. udomaćili slikari iz raznih austrijskih pokrajina. "Prvi ilirski slikar", te prvi slikar iz sjeverne Hrvatske koji se školovao u Italiji. Neki radovi su danas zanimljivi isključivo sa kulturnopovijesnog gladišta ili kao dokumenti njegova razvoja, ali Karas ima nekoliko djela koja se mogu proglasiti remekdjelima hrvatskog slikarstva (Rimljanka s lutnjom, portreti Ane i Mije Krešića, te Dječak). Svoja djela nije signirao što dodatno otežava atribuciju.

8

***Djeluje u vrijeme preporoda i obrađuje nacionalnu i preporodnu tematiku. Nesolidno školovanje i povratak u domovinu uzrok su neujednačene likovne vrijednosti njegovih djela…

Ivan ZASCHE (Caše) Jablonec Češka 1825 – Zagreb 1863.Sa starijom braćom Františkom i Josefom odlazi u Beč. Tamo rade u manufaktu-ri porculana i

oslikavaju reprezentativne porculanske servise reduciranim kopijama starih majstora. Josef otvara svoju manufakturu, a Ivan 1846. upisuje Akademiju u Beču do 1848. Prvo veće djelo Pejzaž s Kobenzela – ulje, uspješno izlaže 1848. (i genre, vedute, krajolike, portrete… - po staroj skripti)

1850., na poziv biskupa Jurja Haulika, dolazi u Zagreb i po njegovoj narudžbi radi seriju motiva iz novouređenog parka Jurjaves (danas Maksimir). – ostaje u Hr. kao novoj domovini do smrti. Od ovih motiva izvodi 12 litografija koje su tiskane i izdane u Beču kao Album Jurjaves 1853. – izvorni crteži puno su neposredniji od litografija.

Naslikao je brojne portrete. Veće reprezentativne (ulja), i manje intimnije i uvjerljivi-je, manjeg formata sa prikazima članova hrvatskih velikaških i građanskih obitelji. Svi njegovi portreti (i grupni i pojedinačni) odaju utjecaj građanskog portreta bečkog kruga – osobito škole M. M. Draffingera. Među djelima te vrste ističu se finom kolorističkom harmonijom; Aleksandrina Kulmer, Nikol Nikolić, Franjica Daubači, Julijana Koritić – Mrazovečka, Ljudevit Vukotinić, Obitelj Mallin.

Na zahtjev bana Jelačića putuje 1855. s J. Šloserom – Klekovskim i Lj. Vukoti-novićem po Lici i hrv. primorju. Na tom naučno – umj. putovanju nastaju njegova najbolja djela; niz finih i preciznih crteža i čistih prozračnih akvarela. Studije narodnih nošnji i pejzaži rađeni su po prirodi – Seljakinje iz Brinja, Mlin na Lici kod Bilaja, Pogled sa Bilaja na Velebit – sve u grafičkoj zbirci NSK ZG – bar su 66. bile tamo. Akademski realizam neprikladan je za ovakve motive

Akvarelirane crteže – pejz. i nošnje, radio je kasnije i oko Zagreba; Ples žete-lica. Iste kvalitete imaju fino crtana studija za litografiu Zagrebačke vedute i dokume-ntarni crtež Instalacija bana Šokčevića. Izradio je brojne sakralne kompozicije za crkve u sjevernoj hrvatskoj. Za kapelu nekadašnje bolnice u Ilici izradio je sliku; Ispo-vjed češke kraljice Ivane pred Sv. Ivanom Nepomukom 1856. Sva ova djela kvalite-tom zaostaju za njegovim ostalim radovima – pejz. vedutama, crtežima; hladna su i bez osobne note.

Radi i minijature u bjelokosti na kojima je model Ivana Pichler – ona je model i na njegovim religioznim slikama.

Zasche ima širok krug rada (krajolik, genre, crkveno slikarstvo i suvremena zbi-vanja), no najviše se bavi crkvenim slikarstvom jer je fotografija preuzela portrete i pejzaže. Izravno opaža i slika.

Zascheovo nasljeđe i radionicu preuzima njegov pomoćnik Julije HÜHN, a njegov način slikanja uz neposredno promatranje nastavljaju i N. Mašić, F. Ququerez i S. Raškaj. Njegovo slikarstvo, u malom pomaku od bidermajera do romantizma, obilje-žilo je 60-e godine 19. stoljeća.

ALBUM JURJAVES

preciznost i neposrednost poteza olovkom, bogatstvo tonova…neke litografije imaju i štafažu – likovi tj. prizori iz svakodnevnog života dodani pejzažu, da bi ga se oživilo; štafaža koja se nalazi u 1. planu naziva se repoussoir.

9

Oltarne slike – Stenjevac, Brckovlja, Prozorje, Mače, Lovrečina...

Dragutin STARK 1822 – 77.Rođen u Pragu, studira na Akademijama u Pragu i Beču, a 1849. godine u Zagrebu radi kao

profesor na zagrebačkoj realci. Slika portrete u duhu kasnog biderma-jera, pejzaže i vedute.

Domorodac u Ilirskoj odori

Pogled na Zagreb sa sjevera 1859.

Franjica (Franciska) DAUBAČI (DAUBACHY) – DOLJSKA BRLIĆ Zagreb 1830 – Sl. Brod 1889.

Uči kod T. Heinricha, D. Starka, I. Zachea. Slikala je akvarelom portrete – sestre Rozalije udate Kamauf i pejzaže među kojima je poznat Prikaz Zagreb sa Sjevera – umnožen litografijom D. Albrechta. Po djelima W. Turnera i J. Constablea radi nekoli-ko pejzaža u akvarelu. Radi u okvirima amaterizma (realizam, romantična opservacija), a djela se nalaze u ostavštini obitelji Brlić u Slavonskom Brodu.

Portret sestre Jozefine Jelačić – Bužimske

Motiv iz ZagorjaStari grad SisakPut u šumu – jedini rad u ulju; masa drveća i atmosfera plenairaBlok crteža iz skitzzenbucha – bitni su za početke našeg pejzaža; Ograda u šumi.

Rafo MARTINI Dubrovnik 1771 – 1 846.Kao stipendist Republike 1789. odlazi na studij u Rim. Tu provodi više god. kod Marona,

Mengsova učenika. 1795. godine, nakon završetka studija, vraća se u Dubro-vnik i nastoji otvoriti umjetničku školu. 1808. postaje nastavnik crtanja na novom dubrovačkom liceju. Zatim – 1821. seli u Split, pa u Solin – gdje radi kao podinspektor solinskih iskopina pri tek osnovanom AMST. 1839. godine se vraća u Dubrovnik.

Rafo Martini najznačajniji je predstavnik klasicističkog slikarstva u Dalmaciji. Naslikao je niz portreta (većina je propala). Prema njegovom Portretu Džona Restića Vicko Fisković je izradio litografiju, a litografija Portreta Franje Marije Appendinija nalazi se na početku njegove knjige "Notizie istorico-critiche sulle antichita, storia e letteratura de'Ragusei" (Dubrovnik, 1802.-03.) u kojoj se nalaze i gravure dubrovačkih maski Ćoroja, Turice, Bembelja i Vile, te Konavoke i dubrovačkog vojnika, što ih je po Martinijevim crtežima izradio talijanski bakrorezac Antonio Sandi.

Očuvan je vrlo kvalitetan akvarel sa Portretom P. F. Papisa te Portret France-sce Andrović u ulju.

U kasnijim radovima očito je opadanje umjetničke snage:Sv. Kajo – Solin, sv. KajoSv. Paskal – Sinj, franjevački samostan

10

BDM sa Sv. Nikolom i Rokom – Bajagić kod Sinja, župna crkvaPosljednja večera – Dubrovnik, samostan Male braće P.F.Papisa govori o njegovoj nadarenosti i shvaćanju duha klasicizma. e osobine se kasnije gube u

provincijskoj sredini – na to ukazuju njegovi radovi u Sinju i Solinu.

Carmelo REGGIO Palermo ? – Dubrovnik 1819.Školovan u Rimu, Reggio u Dubrovnik dolazi oko 1800. Tipični je predstavnik rimskog

klasicizma, Naslikao je veliki broj portreta te religioznih i mitoloških kompo-zicija. U portretima postiže najveće domete – prikazuje istaknute osobe Dubrovnika iz vremena franc. vlasti – Skupni portret obitelji Andrović – bolji rad 1804., Rafo i Niko Andrović, Luko Strulli, Konzul Miho Milković, književnica Lukrecija Bogašinović – Budmani itd.

Od crkvenih pala ističe se Sv. Josip Kalasancije među djecom ispred BGR, sjemenište. Izradio je seriju portreta znamenitih dubrovčana iz prošlosti po starijim pre-dlošcima koje je naručio Luka Stulli za svoju biblioteku. Sačuvala se i biježnica njego-vih crteža. kvalitetan portretist, slabiji kao slikar crkvenih slika. Najljepši su detalji ostvareni na pejzažnoj

pozadini. ***Reggio je bio slab crtač, osrednji kolorist…život je skončao samoubojstvom.

Juraj PAVLOVIĆ Split 1803 - 1886.

U mladosti je bio austrijski oficir u Beču i Velikom Varadinu, a od 1847. napu-šta vojsku, živi u Splitu i Solinu, putuje u Francusku, Austriju i Italiju. Nije poznato da li je učio slikarstvo, no putovao je u Beč, Veneciju, Francusku… Njegov opus sastoji se od 40 – ak. radova, uglavnom portreta splitskog plemstva i građanstva 2. i 3. četvrtine 19. st.

U ranim radovima dominira romantični pečat koji se osjeća u impostaciji likova, izrazima lica, potezu kista, skali boja i atmosferi samih slika. Ti rani portreti iako skro-mni najtipičnije pretstavljaju slikarstvo romantizma u Dalmaciji. Posebno se ističu neposredni i spontani autoportret, portreti roditelja, braće Lovre – signiran 1839, najkvalitetniji, Ivana i Nikole, te sestre Mariette Catani nastali u četvrtom desetljeću – pokazuju ga u najboljem svjetlu.

Sredinom stoljeća postepeno gubi romantičnu notu i približava se realističkim tendencijama. U drugoj fazi ističe se portret splitskog zapovjednika Narodne garde Antuna Bassa 1849, Marina Šeperca i sinovaca Alberta i Marina Pavlovića, Dujma Grisogona. Fizionomije su individualizirane i psihološki produbljene, a kolorit ima obilježja njegove osobne palete s predominacijom smeđih i maslinastih tonova.

Potkraj života gubi raniju svježinu, a u radovima se sve više osjeća provincijska i diletantska nota. Iz tog razdoblja ističu se portreti Dujma i Ane Karaman 1865.

Slike s povijesnim, alegorijskim, reloigioznim i mitološkim temama zantno su slabije od portreta.Portret majke – Laura Pavlović; najbolje Jurjevo djelo; iz njenog lica struju pritajena tuga.

Antun BARAČ Split 1790 - 1855.

11

Pandurski časnik i činovnik financijske uprave, slikarstvom se bavi amaterski. 1810 – 50. putuje jadranskom obalom, te u akvarelu slika vedute gradova (Solin, Dubrovnik, Kotor, Herceg Novi), svečane prizore (dolazak poznatih ličnosti u Split i Kotor), te događaje iz osobnog života (Antun Barač s djecom plače na ženinom gro-bu). Sačuvano je 30-ak njegovih akvarela.

Franjo BRATANIĆ Split 1816 - 1883.Samouki slikar, zanimanjem liječnik. Radi ilustracije za knjige Frana Cararre. Njegovi crteži i

akvareli prikazuju arheološke predmete iz Solina i antičku arhitekturu. Djela mu imaju dokumentarnu vrijednost, pokazuju romantičnu projekciju onovreme-nog Splita – 4 vedute Splita, Autoportret sa suprugom, Pod željeznim vratima, Splitska katedrala...

Antonio ZUCCARO S. Viro al Taglimento – Julijska Krajina 1827 – Trst 1892.Žvio je u Trstu, u splitu je oslikao gledalište Bajamontijeva kazališta gdje je na stropu

prikazao scene iz prošlosti Dalmacije i najistaknutije osobe. Izveo je i unutra-šnje dekoracije kazališta u Zadru i Šibeniku. 1860 – 75. putuje po Dalmaciji i slika folklorne motive – Dalmatinka – zg. zbirka Gvozdanović. Izveo je i velik broj portreta, među kojima i prvih rektora zagrebačkog sveučilišta – Matije Mesića, Stjepana Spevca, Antuna Kržana i Koste Vojnovića, splitskog liječnika i slikara Franje Brata-nića, obitelji Marasović, Dojmi, Topić.Autor je velikog broja slika po dalmatinskim crkvama – Split, Trogir, Sinj, Sali, Srednje selo na Šolti Stari Grad... pripisuje mu se i ikonostas u Ogulinu

Izrazitiju likovnu kvalitetu pokazuju realistični portreti, slike s folklornim moti-vima i religiozne slike rađene u smislu akademskog manirizma talijanskog slikarstva 2. pol. 19. st. sa sračunatim dopadljivim i sentimentalnim efektima. Izlagao je u Zagrebu na umjetničko – obrtničkoj izložbi 1876. i 1879.

Francesco (Franjo) SALGHETTI - DRIOLI Zadar 1811 – 1877.Slikarstvo počinje učiti u Zadru, a nastavlja na Akademiji sv. Luke (V. Camuci-ni) i Francuskoj

akademiji (V. Vernet) u Rimu, te na Akademiji u Veneciji. Boravio je u Italiji – Milano, Bologna, Parma, Rim, Genova. Od 1843. godine živi i djeluje u Zadru.

Sljedbenik je onovremenog talijanskog akademizma – radi portrete i povijesne kompozicije. Prijatelj je N. Tommasea prema čijoj zamisli nastaju mnoge njegove slike. Za Strossmayera je izveo alegorijsku kompoziciju Jugoslavija. Najznačajniji dio njego-va rada pretstavljaju portreti, a ističu se i crteži s klasicističkim obilježjima – smisao za grafičku ljepotu i osjećaj za mjeru. U duhu talijanskog akademizma slika kompozicije alegorijskog, vjerskog i povije-snog sadržaja, a

izradio je i nekoliko portreta, te vrijedne crteže dalmatinskih naro-dnih nošnji genre – prizora iz seoskog života.

Rimsko razdoblje:Mojsije 1840. Glavno djelo ovog razdoblja. Kompozicija je zaokupljala njegovu pažnju i bila je pre-dmet dopiske sa Tomasseom. Zadarsko razdoblje:

12

Pričest Sv. Benedikta, sv. Marija 1834. Slikar s djecom na odru svoje žene, zidna slika u franjevačkoj crkvi, 1861.Faraonov san, Galerija umjetnina, 1840.Smrt Petra Berislavića,

AutoportretKristofor Kolombo u Lancima – Zagreb, Moderna galerija, 1849.

Tipično ostvarenje historicizma. Sliku je otkupio Strossmayer - ostala je u Zadru (?) ***Salghettiju-Drioliju nedostaje emotivne motivacije i nadahnuća. Njegov učenik VJEKO

ANDRIĆ umro je jako rano, u 22. godini života.

Ivan SKVARČINA (Squarcina Giovanni) Zadar 1825 - Venecija 1891.Učio je na Akademiji u Veneciji 1842 – 53. Do 1857. boravi i slika u Dalmaciji, najviše u

Splitu – prijateljuje sa Salghetti – Driolijem. Dobivši stipendiju usavršava se u Firenci, Rimu, Bologni, Parmi i Genovi. Od 1860. godine radi i živi u Veneciji.

Osam godina radi na svom životno ostvarenju Odricanju Galilea (Milano, privatna zbirka). Iako je bila izložena u Veneciji, Londonu i Beču, se nije prodala pa Skvarčina živi u bijedi, na kraju gotovo slijep. Radio je portrete – istaknute osobe u Dalmaciji, pejzaže i slike za crkve na klasicističko – romantičan način. Detalje izvodi naivnom pedantnošću. Niz njegovih portreta i nekoliko pejzaža predstavlja najbolja djela u sliarstvu dalmacije 19. st. do Bukovca i Medovića. Odricanje Galilea 1862 – 70. (Milano, privatna zbirka obitelji Wallach)

Galileo kleči pred stolom i polaže desnu ruku na Sveto pismo. Historijska točno-st i dugotrajna proučavanja nisu slici koristile već su joj oduzele spontani stvaralački duh. Poze likova su patetične, a Galileo djeluje najmanje prirodno. Ovo je hladna histo-ricistička kompozicija, poprilično nespretna.

PORTRET KATARINE BULJAN – GILARDI

Portreti obitelji Josipa WallachaP. Ivana Dinka IličićaP. Laure GalvaniSpada u njegove najljepše portrete - crtež je mek i nježan, a izražaj romantičan. Krajolici nastaju nakon odlaska u Italiju. 4 pejzaža iz rimske Campagne(privatno vlasništvo obitelji

Wallach u Milanu) spadaju u njegove najbolje radove. *** U kasnijoj fazi Skvarčinina djelovanja dolazi do opadanja kvalitete jer on nije mogao slijediti

novine venecijanskog slikarstva 2. polovine 19. stoljeća već je ostao vjeran klasicizmu (sladunjavi prizori, akademizam).

Albert ANGELOVIĆ (ANGJELOVIĆ) Rijeka 1822 – 1849.Završio je školu crtanja u Rijeci, Akademiju u Veneciji na kojoj po navodima Kukuljevića

1839. dobiva prvu nagradu “risanje statuh i vajarskih spomenikah”, a po završetku studija vraća se u Rijeku gdje slika većinom portrete. Portret bana Jelačića 1848.

13

Autoportret – Moderna galerija, RijekaRad u ulju, realistički slikan. Romantičan aranžman i pogled. Portret Mine Baračić, Nekoliko studija aktova...

Ivan SIMONETTI Rijeka 1817 – Venecija 1880. i mininaturist i restauratorPored Krasa najistaknutiji je umj. oko pol. 19. st. 1833. upisuje Akademiju u Veneciji i

završava je 1841. kao naj naj... U toku studija nekoliko puta je nagrađivan. Po završetku boravi u Firenci i Rim – 1843. se vraća u Rijeku. Radi portrete likova višeg društva. 1844. ponovno je u Rimu – zatim u Veneciji do smrti. Tu ima atelje, ali povremeno radi u Rijeci i Trsatu.

Od posebnog je značaja njegova veza sa Strossmayerom od 1865. do smrti. “Izvrsan umjetnik, upravo učen čovjek, prijatelj i vrli naš domorodac” – Stross...o njemu – često mu je vodič po Italiji. Savjetovao ga je u vezi nabavke 30 – ak. djela talijanskog slikarstva 16 – 18. st. koja su danas u Strossmayerovoj galeriji starih majstora.

U početku slika povijesne i genre prizore – Vračara u rimskoj Campagni, Obitelj ribara očekje oca, Hagara u pustinji, Kerberova žena itd. Kasnije se orjentira isključivo na portret – osobito na minijature u kojima je jedan od najboljih u hrv. slik. 19. st. Karakteristični detalji njegovih portreta – ulja i akvarela; Suzdržan smiješak, senzualne usne, zamišljen pogled. Njegov odnos prema modelu vrlo je prisan i neporedan.

Između 40 – ak. najznačajniji su: Autopotret II, p. Fišera, Djevojčica Giustini, Djevojka sa sivim šalom, Kneginje Giovanelli, Djevojka s maskom – mod. gal. RI. p. gospođe Kiš, p. Marije Angeli, p. B.B. Zmajića i povijesna scena Bijeg iz Parge. U Rijeci završava gimnaziju, a onda kao stipendist Gradskog magistrata studira slikarstvo u

Veneciji. Boravio je u Rijeci, Rimu i Firenzi, no od 1850. godine trajno se nastanjuje u Veneciji gdje ima svoj atelijer. Tek povremeno radi u Trstu i Rijeci.

Simonetti je slikar portreta u ulju i akvarelu, a majstor je portretnih minijatura koje je, u akvarelu, počeo radiji još u gimnaziji – Autoportret 1832.

Portretira osobe iz visokog društva, a portreti su mu u početku je pod utjecajem klasicizma, a kasnije biedemayera i romantizma, oblikovani koloritom koji je usvojio proučavanjem Tizianovih djela.

I. riječko razdoblje- PORTRET CARA FERDINANDA, 1841. - PORTRET G. B. BAČIĆA, 1843.- DJEVOJČICA GIUSTINI, 1843.- PORTRET IVANA I HELENE FRANKOVIĆ, 1844.

II. riječko razdoblje (1847.-50.)- PORTRET DJEVOJKE S MASKOM

- AUTOPORTRET II- PORTRET ENRICA FISHERA

PORTRET CARA FERDINANDA

nastao nakon završetka studija, sugestivan izraz, pojednostavljene forme. AUTOPORTRET II

14

Topli, prigušeni tonovi, minimalnim sredstvima ostvaruje potpuni efekt.

DJEVOJKA SA SIVIM ŠALOM akvarelirana minijatura (gracioznost i ljepota modela) Simonettovi portreti djeluju neposredno i jednostavno, likove slika do pasa, sa izra-zitim usnama,

velikim očima i zamišljenim pogledom. Veličinom i reprezentativno-šću izdvajaju se PORTRETI BARTOLA BENEDEKTA ZMAJIĆA I ANE ZMAJIĆ iz 1869. (Zmajića prikazuje i jednini njegov sačuvani crtež). 1870. naslikao je i tri PORTRE-TA STROSSMAYERA.

Između 1842 – 50. slikao je i povijesne teme i genre – prizore (očuvan je samo akvarel BIJEG IZ PARGA, 1842.), a bavio se i crkvenim slikarstvom (BEZGREŠNO ZAČEĆE, Rijeka, sv. Jerolim, 1850.), te je kopirao stare majstore, osobito Tiziana (MARIJINO UZNESENJE, Rijeka, sv. Vid, 1852.)

Očuvano je 40-ak njegovih originalnih djela koja se većinom čuvaju u Modernoj galeriji u Rijeci, a 1955. godine priređena mu je i samostalna izložba.

*** Simonetti je bio najistaknutiji riječki slikar 19. stoljeća, ujedno i restaurator i procjenitelj starih slika (za Strossmayerovu galeriju u Zagrebu nabavio je u Italiji 30-ak djela talijanskih majstora 16. i 17. st., od kojih je većinu sam restaurirao). Sa Strossmayerom je surađivao od 1865. do kraja života.

Lovro BUTTI 1800 -1860.

Slikar marina. Sačuvana su mu dva pejzaža u Rijeci. VEDUTA RIJEKE SA UČKOM, 1830.

Petar ZEČEVIĆ – splitski slikar amater

Klasicističko slikarstvo u Dubrovniku traje tridesetak godina - od povratka Petra Katušića sa nedovršenih studija u Rimu 1786. godine, do odlaska Rafe Martinija u Split 1821. Ovo slikarstvo doživljava procvat za vrijeme djelatnosti Sicilijanca Carmela Reggia (1800.-12.)

Petar KATUŠIĆ 1767 - 1788.

Učio je kod Mengsova učenika Antona Marona. Ostala je sačuvana samo jedna njegova slika, a tri kopije njegovih portreta čuvaju se u Naučnoj biblioteci u Dubrovni-ku, te kod Male braće.

Glava djevojke, DUBROVNIK, KNEŽEV DVOR

Boje su boje rokokoa i baroknog realizma koje je Katušić moga preuzeti sa Rubensovih i Jordaensovih slika. U svakom slučaju, od ovog đaka rimskog klasicizma ostalo je samo ovo jedno djelo, posve neklasično, ali živo i privlačno.

Alexander Maximilian SEITZ München 1811 – Rim 1888.

Njemački slikar. Studirao je u Münchenu kod P. Corneliusa i H.M. Hessa. Od 1833. živi u Rimu i priključuje se nazarencima – kasni sljedbenik. Po Overbeckovim kartonima radi u vili Torlonia

15

u Castel Gandolfu. U Rimu je izradi oltarne slike za crkvu Trinita dei Monti. Kad je Strossmayer boravio u Rimu i tražio slikars koji će izvest freske u đakovačkoj katedrali 1869. došao je u kontakt s A. Seitzom. On je izveo kartone i po njima 13. fresaka u Đakovu 1873 – 75.

LUDWIG (LODOVICO) SEITZ RIM 1844 – ALBANO 1908.

Sin i učenik. Radi pod utjecajem Overbecka i P. Corneliusa. U kasnijoj fazi postaje mu uzor egzaktan Dürerov crtež. 1887. postaje nadzornik, a 1894. upravitelj papinske zbirke slika u Vatikanu. Dolazi zajedno s ocem u Đakovo i od 1873. izvodi 20 fresaka u katedrali; glavna tema: poklonstvo Kristu u toku stoljeća. Za isusovačku crkvu u Sarajevu napravio je slike s likovima crkvenih otaca. Još dosta djela u Italiji.

OSJEČKA RISARSKA ŠKOLA

Potreba habsburške monarhije da gospodarski odgovori na francuski merka-ntilizam dovodi do potrebe za podizanjem ukupnog stanja gospodarstva. To stvara potrebu za kvalitetnim obrtnicima koji će biti stručno školovani. Zbog toga se u školski sustav monarhije uvode risarske škole. Marija Terezija 1777. osniva risarske tj. crtačke škole u svim zemljama monarhije, a u vrijeme Josipa II 1786. određeno je da naučnici obrta kojima je potrebno risanje obavezno moraju najmanje godinu dana polaziti risarsku školu. Naučnik nije mogao postati majstor bez dokaza da je završio školu. Nastava u tim školama odvijala se uglavnom Nedjeljom i blagdanima.

Risarske škole na prostoru današnje Hrvatske osnovane su u nekoliko većih središta. Zagrebačka risarska škola počinje s radom 1781. U Rijeci postoji “škola crta-nja” od 1787., a osim za izobrazbu obrtnika služi kao priprema za upis na slikarsku i kiparsku akademiju u Veneciji. Osječka škola djeluje od 1800., a Varaždinska od 1832. Osim ovih škole su postojale i u Karlovcu, Požegi i Kastvu (Istra).+ Ruma

Sustav rada u risarskim školama bio je precizno razrađen, ali nisu sve škole imale potpuno jednak program. To je ovisilo o osposobljenosti i kvaliteti, možem čak reći i sklonostima, učitelja. Tako riječka škola u kojoj predaje geometar Filip Tichel ima crtanje; arhitekture, stereometrije, geometrije, ornamenta, ljudske figure, anatomije i vedute, a u Osijeku će uz risarski postojati i tečaj slikarstva. Svakog polugodišta sve crtačke škole morale su dostaviti ogledne radove svojih učenika na ispitivanje zagreba-čkom vrhovnom nadnadzorništvu, radi procjene kvalitete rada u školama.

U situaciji okašnjele vojno - feudalne organizacije umjetnost se nije mogla značajnije razvijati, osim arhitekture. Gradovi nisu imali uvjete da bi bili nosioci liko-vne kulture. Prava žarišta su feudalni dvorovi, gdje se za potrebe stranog plemstva uvozi klasicizam i romantizam. U manjoj mjeri razvoju pridonosi i crkva. Tek nakon slablje-nja feudalnih žarišta poslije 1848., tj. nakon ukidanja kmetstva u Hrvatskoj, otvara se prostor za autohtoni domaći razvoj s osloncem na građansku klasu koja postupno jača. Okosnicu tog razvoja čine risarske škole.

U literaturi se najčešće navodi 1800. god. kao početak postojanja osječke škole. Međutim, u povijesnim dokumentima Kamilo Firinger pronašao je podatke o postojanju risarske škole, koja je bila

16

smještena na uglu gradske vijećnice, od 1787. Na žalost o djelovanju te prve škole nema podataka jer osječki arhivi za razdoblje prije 1809. nisu sačuvani. Očito je da nije bila značajnija jer bi se spominjala u zapisima gradske sku-pštine. Isto navodi i Anton Cuvaj u svojoj “ Građi za povijest školstva kraljevina Hrva-tske i Slavonije od najstarijih vremena do danas ” izdanoj u Zagrebu 1910. gdje kaže da se školama u Rumi i Osijeku izgubio trag do 1800. U svakom slučaju između prve i druge risarske škole postoji vremenski prekid.

ANTUN MÜNTZBERGERPrvi učitelj osječke risarske škole bio je Antun Müntzberger, ? 1774 – Osijek, 1824. , koji je

na taj položaj stupio 4. 2. 1800. i, prema povijesnim dokume-ntima, počeo s poučavanjem 36. polaznika. Sačuvana je opsežna prepiska između njega i gradskih vlasti o pitanjima opreme i tekućoj problematici. O njegovom radu nedostaje podataka, ali je ipak u teškim materijalnim uvjetima, suočen sa škrtošću gradskih vlasti, uspjeo organizirati školu i održati redovit rad. U tim okolnostima u školi se nije mogla razvijati neka umjetnost, već samo osovna obrtnička znanja iz geometrije i tehničkog crtanja. Čini se da je na njegov prijedlog u školi osnovan i slikarski tečaj. Vlasti su bile zadovoljne njegovim radom jer se u dokumentima, u više navrata, hvale škola i on osobno. Možemo zaključiti da je zaslužan za razvoj suvremenog obrta. Antun Müntzberger umire 1824., a na mjesto učitelja je privremeno postavljn njegov sin Antun Müntzberger ml. Iako nije imao stručne kvalifikacije natjecao se za stalno mjesto učitelja. Natječaju je pristupilo ukupno troje kandidata od kojih jedino on nije imao kvalifikacije zato u tijeku natečaja 1825. odustaje i zapošljava se na pošti. Učitelj risarske škole mogao je postati onaj tko izradi tri ispitne risarije koje bi posebna komisija podnosila na procjenu vladi. Druga dva kandidata, također su odustala, pa pod sumljivim okolnostima škola dobiva svog drugog učitelja.

FRANJO CONRAD VON HÖTZEDORF Franjo Conrad von Hötzedorf, Brno 22. 8. 1770 – Osijek, 20. 1. 1841., doselio je s obitelji

početkom 19. st. iz moravskog područja. Kršnjavi tvrdi da je plemi-ćkog porijekla. Otac, činovnik, propao je u državnom bankrotu 1811. i obitelj je bila prisiljena preseliti u Beč. U Beču su u kontaktu s grofom Pejačevićem koji je zamjetio Franjin talent i utjecao na njegov dolazak u Slavoniju i Osijek. To se slaže s Firinge-rovim istraživanjem koje pokazuje da F. C. v Hötzedorf nije izabran na mjesto učitelja putem natječaja, već je na to mjesto predložen od strane Namjesničkog vjeća. Iz dokumenata se vidi da je Grad pod utjecajem više instance prijedlog shvatio kao nalog pa je pravni postupak doslovno “ poštiman “ na svim razinama. Na stranu s pikantnim pojedinostima, Hötzedorf će osječku školu voditi 1825 – 1841. držeći se propisa u duhu Müntzbergera. Njegova likovna ostavština je više nego osudna. Sačuvana su samo dva akvarela; “Tivoli” signiran i datiran 1839. i “Talijanski pejzaž”. Oba djela pokazuju značajke romantizma, a nalaze se u Modernoj galeriji u Zagrebu. Najvjerojatnije se radi o kopijama nekih gravura jer je malo vjerojatno da je Hötzedorf sa 69. godina išao na putovanje u Italiju. Osim toga za potrebe nastave izradio je predloške za crtanje. O kva-liteti njegovog rada svjedoči nam Anton Cuvaj koji navodi da su školske godine 1825/6. škole u Rijeci, Karlovcu i Zagrebu ocijenjene osrednjima, Varaždinska je više loša nego osrednja, a škole u Osijeku i Rumi su ocjenjene najboljima. Osječka škola jednako će biti ocjenjena i naredne godine. Najviše svjedočanstava u dokumentima o njegovom djelovanju u Osijeku nalazimo u službenim spisima; žalbama, molbama,

17

tužbama koje je, do samog Cara, vodio protiv gradskog poglavarstva oko visine svoje plaće. U njego-vo vrijeme napravljen je određeni likovni napredak i zacrtane su smjernice likovnog razvoja osječke škole koju će na najvišu razinu izdići njegov sin i treći učitelj u školi.

HUGO CONRAD VON HÖTZEDORFHugo na očevo mjesto dolazi izravnim izborom. Postoje pisani podaci o tome da je još za

očeva života više godina bio njegov pomoćnik, a pred smrt i njegov zamje-nik. Tom izboru nije bilo prepreka jer je H. C. v Hötzedorf bio dovoljno kvalificiran za posao učitelja. Bez obzira što nije imao akademsku spremu, kao slikar, crtač i peda-gog, voditi će školu u njenom najplodnijem razdoblju. Nisu poznati točan datum i mjesto njegovog rođenja. Kršnjavi drži da je rođen u 1804. u Brnu, a Bösedorfer 1807. u Dardi. Poznato je da je umro u Osijeku 28. 2. 1869. i da je u trenutku smrti imao 62. god., dakle mišljenje Kršnjavog nije utemeljeno. No, ni drugi stav ne može se smatrati potvrđenim jer u Dardi nema zabilješki o njegovom rođenju. U svakom slučaju rođen je oko 1807. Nije poznato ništa o djetinjstvu i najranijoj mladosti, ali prve poduke sigu-rno prima od oca Franje. Najranije sačuvane radove čini 10 – ak. crteža perom, s puta po Srijemu, nastalih 1828/9. Bösedorfer tvrdi da je H. C. v Hötzedorfer pomagao ocu u školi već od 1831., a 1836. odlazi u Beč na slikarsko školovanje. Za to mu je osigura-na i skromna stipendija Grada u iznosu od 4. forinte i 50.krajcara. Radi usporedbe, poznato je da cijena jedne metle u Müntzbergerovo vrijeme iznosi 1. forintu i 50. krajcara. U Beču nije upisao akademiju već uči u privatnim ateljeima. Najveći utjecaj na njega je ostavio J. N. Schodlberger (1779 – 1853.) s kojim putuje po Tirolu. Schodlbe-rger je bio sklon pejzažima, a trag te sklonosti vidi se u Hötzedorferovom kasnijem radu. Godine 1838. zabilježen je kao učitelj risanja u Rumi. Zbog očeve bolesti 1840. vraća se u Osijek i pomaže mu do njegove smrti. Naredne godine 21. 1. 1841. imeno-van je učiteljem u školi i tu dužnost će vršiti do smrti 1869. U okviru svog rada vodio je niži crtački tečaj, a viši slikarski tečaj polazili su nadareniji u njegovom ateljeu. Dobre materijalne prilike omogućile su mu da 1842/3. putuje po Štajerskoj, Koruškoj, Tirolu, Sloveniji i Hrvatskoj. S tog putovanja sačuvani su i radovi. Po povratku u Osijek 1845. se ženi i u razmaku od nekoliko godina dobiva dvije kćeri.

Pad Bachovog apsolutizma daje veliki ideološki poticaj Hrvatskoj pa je 1864. u Zagrebu organizirana Prva Dalmatinsko – Hrvatsko – Slavonska gospodarska izložba. Hötzedorf izlaže album s 42. crteža olovkom. Od toga se 30. nalazi u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku, a manji broj u Grafičkoj zbirci Sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Osim rada u školi izvodio je narudžbe za feudalce i građane, a ima i više privatnih uče-nika, osobito nakon 1867. kada otvara privatnu crtačku školu. Njegova kći Amalija u toj školi će voditi školu crtanja za žene. Na osnovi ovoga čini se da je imao dobru materi-jalnu situaciju. No, Kršnjavi, koji je kod Hötzedorfa živio ljeti 1866., govori da je živio u bijedi. Tome u prilog ide i molba za povaćanjem plaće u kojoj Hötzedorf navodi da zbog povećanja troškova ne može uzdržavati dvije odrasle kćeri. S druge strane J. Bösedorfer u svom istraživanju iznosi sjećanja starih osječana, prema kojima je Hötze-dorf bio čudak, koji je iznajmio čitav kat Wagnerove vile u novom gradu. Volio je vino i nadahnut vinom najljepše je stvarao. Kršnjavi je umjetnika upoznao kad je ovaj već bio star pa je do tada vjerojatno već izgubio privatne poslove.

Likovna ostavština broji 30 – ak. ulja, nešto manje akvarela i 60 – ak. crteža, uglavnom olovkom. Hötzedorf je značajan kao najveći hrvatski ruinist 19. st. Njegov razvoj u slikara idiličnih krajolika i romantičara - ruinista je razumljiv s obzirom na to da se formirao pod utjecajem bečkog

18

pejzaža. Značajka njegovog rada je komponiranje prizora. Bez obzira što je napuštao atelje i stvarao u prirodi, robovati će shemi usvojenoj tijekom školovanja. Njegovi radovi ne ostavljaju dojam promatranja već komponiranja napamet. Hötzedorf je posjedovao veću količinu nizozemskih bakroreza i bio je upoznat s radovima njihovih majstora. Zbog toga je razumljiva sličnost njegovih radova s Ruysdaleom, Hobemom, F. Snydersom i Paulusom Potterom. U toj maniri prikazivati će Dravsku obalu slično kao nizozemci svoje kanale, a u krajolike će uključivati štafaže; pastire, seljake, vojnike pa i životinje. U mlađim danima oštrim opažanjem ističe poje-dinosti i skladno ih povezuje u cjelinu prizora, kasnije će njegove kompozicije imati sumorniji ton. Uglavnom se služi dvjema shemama. Ili crta tako da objekte niže plošno po horizotali ili ih sortira po dubini prema dijagonali. Bez obzira na sheme ritam poteza olovke uvjek mu je obal i valovit što doprinosi osjećaju atmosfere. Prvenstveno je crtač i slike su mu nešto niže kvalitete, ali uz naglašene dojmove svjetla i plenera. H. C. v Hötzedorf je osnivač osječke risarke škole u pravom smislu riječi. Škola će pod njego-vim vodstvom dosegnuti zavidnu razinu, a kroz privatne poduke utjecati će na širu liko-vnu kulturu u Osijeku.

RISARSKA ŠKOLA NAKON HÖTZEDORFAS Hötzedorferom je škola dosegnula svoj vrhunac, nakon njegove smrti nasta-vlja s radom još

nekoliko godina, ali više neće imati tu visinu likovnog djelovanja. Prvi nasljednik je Franjo Giragros koji se u vezi sa školom spominje 1868/9. Čini se da je već radio kao Hötzedorfov pomoćnik u zadnjoj godini njegova života. Podnio je molbu za stalnim mjestom učitelja crtanja, ali je ta molba odbijena i umjesto njega 1869. primljen je Josip Szabo. Porijeklom je Grk, a u Osijek je došao iz Beča. Prema novi-nskim oglasima poznato je da se osim radom u školi bavio i privatnim narudžbama. Ni on nije ostavio znatnijeg traga u radu škole. Sljedeći učitelj je Ivan Moretti. Porije-klom iz Splita, školovao se u Italiji, a u Osijeku će se zaustaviti samo u prolazu. On je na mjesto učitelja crtanja primljen 1870. i u školi će raditi do 1873. Te godine svojevo-ljno odlazi, prvo u Đakovo, a potom preko Zagreba u Veneciju. Kao razlog odlaska naveo je zdravlje svoje žene. U Osijeku se istaknuo s nekoliko dobrih portreta imućnih obitelji. Izvedba mu je solidna, precizan je promatrač, ali se ne bavi psihološkim aspe-ktima lika nego samo vanjskom pojavom. Nakon njegovog odlaska škola još više gubi na značaju jer je 1870. osovana samostalna niža Realka i Šegrtska škola koje potpuno zamjenjuju Gradsku risarsku školu. Još neko vrijeme u školi će crtanje predavati profe-sori crtanja s niže Realke, pr. Jovan Jovanović, ali risarska škola je postupno izgu-bila svoju osnovnu funkciju i ugasila se do 1886.

Likovni život sredina u kojima su škole djelovale usko je vezan upravo uz njihov rad. Risarske škole i učitelji crtanja podižu opću likovnu kulturu. Prilagođene su građanskim svjetonazorima i u tim krugovima najviše će proširiti svoj utjecaj. Izravan utjecaj očituje se u činjenici da su u risarskim školama, osobito u osječkoj, djelovali i slikari koji su ostavili traga u likovnom životu svojih sredina. Oni podučavaju buduće obrtnike i upoznaju ih s oblicima klasicizma, bidermajera i romantizma, a utjecati će i na likovnu klimu u među višim građanskim slojevima. Neizravno se te ideje šire kroz rad tih obrtnika koji će upotrebljavati stečeno znanje.

19

***Hugovi učenici bili su i A. WALDINGER, I. KRŠNJAVI, J. ZACH, MARIJA

ATANASIJEVIĆ, D PACHMAN… Waldinger se nastavlja direktno na njega → vidi hrv. umj. 2.

pol. 19. st.

ARHITEKTURA

RAZVOJ ARHITEKTURE U 19. ST.

Na našem prostoru križaju se utjecaj općih europskih kretanja ekonomskog, društvenog i političkog života. Ono što je bilo u vlasti francuza sad je austrijsko, na područjima oslobođenim od Turaka razvija se život... Hrv. je periferna zona novih odnosa koje inicira kapital na području Austro – Ugarske. Tek od sredine 19. st. postaje privlačna i od tada je gospodarstvo u stalnom porastu. U tim uvjetima znatan utjecaj ima prve željezničke linije Beč – Maribor koja je jednim odvojkom preko Zidanog Mosta dospjela 1862. do Zagreba i dalje do Siska. Zatim do Rijeke i kasnije do Srijema. Time je austrijski kapital kročio kod nas s ciljem polukolonijalne eksploatacije sirovina i radne snage. Trgovina sirovinama i poluprerađevinama dovodi do povremenog prospe-riteta pomorstva. Potkraj st. parobrodna društva preuzimaju monopol, a mali pomorci propadaju. Sve to utječe na razvoj arhitekture.

Razvoj Gradova; Mogu se ralikovati dvije etape. U prvoj – nešto preko sredina st., nastavlja se proces dezintegracije gradov i utvrđenih zbitih naselja – počet već u 18. st. U drugoj – posljednja trećina 19. i početak 20. st. dolazi do transformacije urbanog razvoja jer život postaj vezan uz razvoj novih oblika intenzivnije ekonomije i društveno – političkog života – gradnja novih dijelova.

U Sj. hrv. i Slavoniji taj razvoj proživljavaju gotovo svi gradovi i veća naselja. U Zagrebu su tijekom ½ 19. st. novi urbani zahvati koncentrirani na području gornjeg grada i na neposredne prilazne ulice podno gornjeg grada i Kaptola. U tom razdoblju postoji pravilno shvaćanje urbanizma – ban Gyulaya zabranio je gradnju kuća viših od jednog kata oko Markova trga – banski dvori... Nakon izgradnje željeznice razvija se intenzivna urbana izgradnja tijekom koje svoj izgled dobiva Donji grad (Lenucijeva potkova itd).

Sličan razvoj, u manjoj mjeri, imaju i ostali gradovi sj. hrv. U ½ 19. st. u Osijeku se gradnja širi van Tvrđe, a u drugoj polovini se razvija intenzivna gradnja sjeverno, ju-žno i istočno. – Gornji i Donji grad, Retfala i Novi grad. Varaždinu se ruše bedemi i grad se širi van njih, Karlovac – van bedema...

Na kvarnerskom i istarskom području dolazi do proširenja lučkog prometa – nasipavaju se obale, probijaju stari bedemi... U 2/2 19. st promjena života; parobrod, željeznica do Rijeke 1872. – postaje središte parobrodskih poduzeća, nagla izgradnja. Uz nju razvija se jedino Pula – glava ratna luka monarhije. Koncentracija svega u Rije-ku i Pulu oduzela je vitalnost ostalim gradićima uz obalu i u bližoj pozadini. Pojava turizma oživljava neka manja mjesta.

Područje Damacije ovisi o složenim lokalnim uvjetima (talijani itd), od gradova se urbanistički razvija jedino Zadar – središte D. Taj razvoj očituje se u negativnom smislu razaranja SZ i JZ dijela obale na poluotoku. U drugoj polovini st. počinje uz južnu obalu gradnja bezvrijedih, a velikih objekata – i drugdje u gradu. Razvijaju se Šibenik i Split – premda prije I. S.v.r. kao luke nemaju nikakav značaj. Teško razdoblje proživljava Dubrovnik gdje austrijska vojska pregradnjama oštećuje bedeme.

20

Javni objekti; u ½ 19. st. Hrvatska je periferija – nema veće gradnje javnih objekata osim u nekoliko gradova. Zagreb – Gornji grad; palača Kulmer je adaptirana za Bnske dvore, Kazalište 1842., palača K. Draškovića u Opatičkoj ul. 1837 – 42. – klasicističko djelo B. Felbingera. U Požegi – Vijećnica s arkadama oko 1800 isto B. F., u Osijeku Županija 1836 – 42. U rijeci Adamić gradi klasicističko kazalište na Korzu 1835. Vicko Andrić...

2/2 19. st. – znatan razvoj, ekonomija, pošta, sudstvo... → javni objekti u ekle-ktičkim varijantama. Koncentracija u Zagrebu; neoromanička zgrada Rektorata 1859., Neoren. JAZU 1876 – 84 Schmidt. Obrtna škola 1888 – 92 – Bolle. Neobarokno kaza-lište – Hermann Helmer i Ferdinand Fellner 1895., Umj. paviljon 1898., secesijska sveučilišna knjižnica Rudolf Lubinski 1912 – 13. Vž kazalište 1873, Os kazalište 1866...

Sakralni objekti; smanjenje gradnji, pretežno klasicizam, zatim pseudogotika. Sv. Terezija u Suhopolju 1802, Sv. Stjepan u Novoj Gradiški 1811 – 28. Portik na gro-blju Sv. Jurja u Zg – B. F. itd. U 2/2 19. st. prevladava historicizam – neogot. ck Sv. Petra i Pavla u Osijeku 1898, neorom. katedrala u Đakovu 1866 – 92. pregradnja Zgb katedrale 1880 – 1902.

Pučka arhitektura; sve po starom. Tek od sredine st. utjecaj gradske arh. – dru-gačiji tlocrti, sve više opeke i kamena – ukrasi fasada.

Dvorci i Palače; retardirani baarok – rani klasicizam – Prandau – Norman u Valpovu prije 1800., Kulmer Zgb do 1809., Pejačević Os- Retfala 1796 – 1801. Nakon toga klasicizam Januševac – B.F. danas ruševina, dvorac Pejačević u Našicama i Esterhazy u Dardi poč 19. st. Dvorac Mailatha DM – 1906 – 14. U grdnji palača i grđanskih kuća – klasicizan koji nastupa s B. Flebingerom 1785 – 1871. uz Januševac, općinu u Samoboru, pal. Drašković, portik na Jurjevskom groblju – veliki opus od sakralnih objekata – neizvedeni projekt za Đakovačku katedrlu do zagrabačkih patri-cijskih palača; Magdalenić – Drašković – Jelačić 1830. dodaje jok monumentalan trijem; pal. Drašković, kuća Frigan, Flebinger, pregadnja grkokatoličkog biskupskog dvora u Križevcima...Od sredine stoljeća klasicizam je potisnut historicizmom – neogot. neoren. neobar. itd

Parkovi; tijekom 18. i 19. st nastaje niz parkova kao okoliša dvoraca, ljetnih rezidencija ili u gradovima. Većina je nastala uređenjem šumskih područja, a u gradovima na postojećim slobodnim površinama ili na mjestu srušenih bedema. Među najljepše se ubraja Jurjaves – Maksimir u Zg koji je nastao kultiviranjem šume krajem 18. st., ali je do sredine 19. u njega interpoliran niz klasicističkih objekata – engleski tip. (William Kent) – vidikovac, glorijete, ljetna biskupska rezidencija. Potkraj 19. st. ure-đuje se i park Tuškanac isto u slobodnoj koncepciji. Iste oblike imaju i parkovi oko dvo-rca Pejačević u Našicama i Mailatha u DM. Uz spomenute ladanjske parkove počinju se formirati i prvi omanji parkovi i promenade. na Griču strossmayerova i Vrazova. U 2/2. 19. st u Donjem gradu – Zrinjevac 1866., Tomislavov trg 1895. U tom razdoblju uređuju se i gradski perivoji u drugim gradovima. Posebno mjesto zauzimaju drvoredi uz ceste 18. i 19. st. na prilaznim cestama gradovima i dvorcima.

Bartolomej (Bartol) FELBINGER Cheb – Češka 1785 – Zagreb 1871.Graditeljski zanat izučio je u Beču u radionici F. Wipplingera. 1809. položio je majstorski ispit i došao u Zagreb. Imenovan je gradskim

arhitektom, a niz godina bio je i službeni arhitekt Kaptola. Kao projektant i izvođač stekao je veliki ugled – njegovo djelovanje ispunilo je prvu pol. 19. st. nizom klasicističkih građevina u Zagrebu.

Formirao se u kasnobaroknoj atmosferi Beča, ali u generaciji graditelja koji su utirali put klasicističkoj arhtekturi obilježenoj jednostavnošću i funkcionalnom logikom. Zagreb u to doba nije

21

imao jačih graditeljskih tradicija pa Felbinger svojim djelima zna-tno preobražava lice grada. Građanskoj arhitekturi Zagreba dao je obilježje novog stila koji se tada širio Europom, a gradu istaknute urbane akcente.

Čini se da je za njegovo umjetničko formiranje presudna bila suradnja s bečkim klasicističkim kiparom F. Zaunerom kod postavljanja spomenika Josipu II u Beču. Sačuvani crteži i skice iz kasnijeg razdoblja pokazuju da je temeljito studirao novi stil. Zato njegova djela imaju jasnu koncepciju, harmonične proporcije, otmjenu suzdržanost i pored skromnih dimenzija – monumentalnost. Čestom primjenom antičkih arhitekto-nskih elemenata – stupova, koje upotrebljava isključivo funkcionalno (altane na Dvorani u Zg i u Januševcu), i dekorativnih tipova kapitela znao je dati slikovitost građevini, a da ne naruši kompaktnost cjeline.

Karakteristike Flebingerove arhitekture; U unutrašnjosti jasnoća prostornih volumena s vješto ukomponiranim stubištima (Dvorana, Zg). Izvana; glavni ulaz smješten u polukružnoj niši, motiv slijepih arkada, imitacija rustike u prizemlju, snažan razdjelni vijenac prizemlja i prvog kata, krov smješten nisko nad prozorima.

Posebna zanimljivost u njegovim radovima je česta primjena kovanog željeza na ogradama stubišta, balkona i dvorišta – za koje je sam izrađivao nacrte; pr. balkon na Friganovoj kući, ulaz na Jurjevsko groblje.

Njegova djelatnost obuhvaća projektiranje i restauriranje građanskih kuća, pala-ča, dvoraca, ljetnikovaca i vrtnih paviljona. Njegov udio u razvoju vrtne umj. u Zagrebu nije sa sigurnošću utvrđen – proširio je Južnu promenadu 1812., a ime mu se spominje i u vezi s uređenjem Maksimira, Bivšeg Alagovićeva parka u Novoj Vesi i Medvešćaka – objektima koji pokazuju izrazitu kompozicinu kvalitetu. U pomanjkanju dokumentacije na temelju stilske analize pripisuju mu se mnoga klasicistička djela u Zagrebu i okolici.

Njegovo remek – djelo je dvorac Januševac kod Savskog Marofa 1828. smje-šten usred engleskog parka. Unutar jednostavnog volumena građevine prostorno domi-nira kroz oba kata centralnaa okrugla dvorana s kupolom. Izveo je različita rješenja pro-čelja – juž. – altana, sj. – portik, zap. – velika lođa na stupovima. To cjelini daje veliku lakoću i raznolikost. Niz građanskih kuća, palača i ljeznikovaca podigao je u Zagrebu;

Ilica 7., Ilica 10. s dvorišnim paviljonom, k. Dömötörffy – Domitrović Radićeva 32., Felbingerova k. 15., k. Hatz srušena 1928. – Trg Republike?, Alagoćev ljetnikova u Novoj Vesi, Vrtna kućica u Vlaškoj 72., Jakovčina k. Opatička 16., Friganova na uglu Demetrove i Opatičke, Ilirska kavana tzv. Palainovka ispod Popova tornja itd.

Ističe se palača K. Draškovića – Opatička 16. zvana Dvorana – pregrađena 1846. Monumentalna cjelina postignuta je ritmičkom radacijom masa od nižih isturenih krila do svečanog reprezentativnog pročelja s portikom na Istoku, a unutrašnjost je jedan od najskladnije riješenih arh. prostora u Zagrebu.

Izveo je i nekoliko uspješnih prigradnji – 1830. dodao je klasic. portik palači Jelačić; Demetrova 7, i gornje katove i stubište u Demetrovoj 3. Prigradnjom južnog jednokatnog krila pal. F. Draškovića skaldno je urbanistički rješio križanje Demetrove i Opatičke ulice.

Značajan je njegov rad kao restauratora. Popravio je crkvu sv. Jurja u Zg. izgradivši ulazni paviljon s ogradom, vodi restauraciju biskupske rezidencije u Križe-vcima, a možda i rest. Balagovih

22

Dvora kod Samobora. Po njegovim projektima podi-gnuta je vijećnica u Samobor 1824., Župna crkva u Glini 1836. Više zgrada po zagorju, Karlovcu, Glini i Zagrebu nosi izrazite značajke njegovog izraza. Među neizvednim projektima ističe se onaj za gradnju đakovačke katedrale s monumentalnim klasicisti-čkim pročeljem. Projekt za HNK u Zg. je izgubljen.

Flebinger je najznačajnija osoba u Hrvatskoj arhitekturi prve pol. 19. st. S velikim znanjem i ukusom dao je zanatsku solidnost, kreativnu snagu i temelj za kasniju arhitekturu.Umro je u gradskoj ubožnici osiromašen u visokoj starosti – krivnjom svog sina Alberta.

BIDERMAJER U HRVATSKOJ

Najbolja i najkarakterističnija ostvarenja postignuta su umj. obrtu – prije svega pokućstvo, dijelom import, ali i domaći radovi. i sliakrstvu. Varaždin je jedan od centa-ra izvrsnih majstora stolara, učili po austriji, koji su se znali prilagoditi potrebama domaće sredine. Manufakture keramike u Krapini (WoykiffyI i Zagrebu (Krieger – Barbot), staklana u Osredku kod Samobora proizvode upotrebne i ukrasne predmete.

U arhitekturi najvažnije su klasicističke zgrade B. Felbingera u Zg. i nekoliko dvoraca u njegovoj okolici.

Portret je najskladniji izraz bidermajera u Hrvatskoj. U to vrijeme još nema domaćih slikara. Velik broj stranaca prolazi kroz Hrvatsku i portretira plemiće i građa-ne. U Zg. dva majstora; M. Stroy i Slovak I. Zasche – uz reprezentativne biskupske portrete rade i niz kvalitetnih građanskih i plemićkih. Slikaju i oltarne slike koje se odlikuju spretnim aranžmanom, ali im nedostaje topline. Opusom V. Karasa hrv. umj. prve polovine 19. st. dobila je najkvalitetnija djela. Figuralne kompozicije su mu manje uspjele od portreta – psihološkim izrazom nadilazi Stroyev i Zascheov. Niz izvrsnih građanskih portreta dali su I. Simonetti u Rijeci i J. Pavlović u Splitu. minijatur

Bidermajersku minijaturu uz Stroya i Zaschea u sj. hrv. rade Stager, Ziegler i M. Brodnik.

Ostalo je iz stare skripte, dakle - upitna točnost. Biedermayer se razvio u Beču, a u Hrvatskoj su sačuvane umjetnine biedermayer stila (Muzej za

umjetnost i obrt u Zagrebu, Gradski muzej u Varaždinu i Muzej Slavonije u Osijeku). Radovi su najčešće uvezeni, no ima i nešto domaće proizvodnje: staklane kod Samobora, u

Zvečevu, manufakture kamenine Kriegera i Barbota u Zagrebu, kapa i lakiranih kožnih predmeta J. Tömöra u Zagrebu…

Pokućstvo, osim onog uvezenog iz Beča, Praga i Graza, rade i domaći stolari (J. Kraft - Zagreb) od domaćih vrsta drva. Česti su predmeti od lijevana željeza (svje-tiljke, vrtne ograde).

- Nadgrobnici bana Gyulaya- Nadgrobnici u crkvi sv. Katarine

Minijaturne portrete za biedermayer stanove rade putujući umjetnici (M. Stroy, I. Zache, M. Brodnik. I. Ziegler - tzv. zagrebački krug). 1840.-ih godina pojavom dagerotipije, fotografija zamjenjuje minijaturu. Najpoznatiji dagerotipisti su N. Novaković i J. Strohberger.

Arhitektura – Staro kazalište na Markovu trgu

Arhitekti – B. Felbinger, A. Brdarić, A. Cragnolini

Crkvena arhitektura – je derivat klasicizma i kasnobarokne tradicije

23

Felbingerovi projekti katedrale u Đakovu, kapele sv. Duha u Zagrebu…

Vrtovi – uz građanske kuće, parkovi, vrtna arhitektura (Maksimir, južna i sjeverna promenada u Zagrebu, parkovi uz dvorce u Zagorju…)

Slikarstvo – bečki slikari F. G. Waldmüller, P. Kraft, F. Amerling, T. Eybl Bavarac C. Spitzveg radi portrete sa štafažom, genre-scene i pejzaže s vidljivim utjecajima nazarenaca i romantičara.

Portretisti - M. Stroy, I. Zache, I. Simonetti (Rijeka), J. Pavlović, V. Poiret (Dalmacija), A. Keller (Varaždin), F. Griffinger (Osijek), F. Pfalz (Vinkovci).

Pejzažisti – Hugo Conrad von Hötzendorf - ??? romantizam

Vedutisti – A. Manzoni, L. Butti (Rijeka)

Crkveno slikarstvo – F. Hamerlić (Karlovac)

HRVATSKI NARODNI PREPOROD I LIKOVNE UMJETNOSTI

Prva austrijska vladavina 1797 - 1805. – u Dalmaciji1797. godine Napoleon je ukinuo Mletačku Republiku, a sa Austrijom sklopio primirje. Austriji

je ustupio mletačke posjede na Jadranu, a zauzvrat je dobio Belgiju. Uprava je povjerena austrijskom grofu - Istra i Dalmacija bile su izravno podvrgnute vlasti u Beču koja nije dopuštala njihovo spajanje sa Hrvatskom.

Francuska vladavina 1805 - 1813. – u Dalmaciji1805. godine obnovljeni su ratovi između Francuske i Austrije i tada svi mleta-čki posjedi

dolaze pod francusku vlast. Francuzi 1806. godine osvajaju Dubrovnik i ukidaju Dubrovačku Republiku (general Lauriston), a centar vlasti postaje Zadar – civi-lni i vojni providur. Na području hrvatskih i slovenskih zemalja Napoleon je osnovao Ilirske pokrajine kojima je središte bila Ljubljana. Međutim, iako feudalni odnosi nisu ukinuti, u ovom periodu se osnivaju škole, otvara se slobodna trgovina, poboljšava se položaj seljaka…

Za vrijeme francuske uprave u Zadru su pokrenute prve novine na hrvatskom jeziku, tj. dvojezični tjednik Kraglski Dalmatin – Il Regio Dalmata – 1806.

Druga austrijska vladavina – u DalmacijiPorazom Francuske kod Leipziga 1813. godine Dalmacija i Istra ponovno potpa-daju pod

izravnu austrijsku upravu. Upravno središte je Zadar, a u školama se uči talija-nski.

Predpreporodno doba 1815 – 1835.Slomom Napoleonove vladavine Istra i Dalmacija su pod austrijskom vlašću, a Vojna Krajina

pod upravom Vojnog vijeća u Grazu.

24

Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac zalaže se za sjedinjenje Dalmacije i Hrvatske, te se odupire pokušajima mađarizacije. Politiku u habsburškim zemljama vodi kancelar Metternich koji provodi centralizam vlasti i germanizaciju. Kako je Hrvatski sabor dio ovlasti predao Ugarskom saboru, nakon ukidanja Mettenichova apsolutizma 1825. godine, na Saboru u Požunu odlučeno je da se mađarski jezik uvede u škole kao obavezan jezik (latinski ostaje službeni jezik). Mađarski hegemonizam je sve izraženiji, a mađarizaciji se opiru mladi intelektualci iz redova hrvatskog građanstva. Ljudevit Gaj djelom Kratka osnova horvatsko – slavenskoga pravopisanja, 1830. označava

uvođenje nacionalnih sadržaja u politiku. JOSP KUŠEVIĆ KNJIŽICOM JURA MUNICIPALIA DOKAZUJE DA JE HRVATSKA UVIJEK IMALA POSEBAN

DRŽAVNO – PRAVNI POLOŽAJ KOJI JE NEOVISAN U ODNOSU NA UGARSKU.

Planovi preporoda:- povratak Dalmacije u sastav Hrvatske nakon pada Mletačke Republike 1787.- izgradnja kulturnih institucija sa nacionalnim predznakom (1799. godine Sabor upućuje zahtjev

da zagrebačka Kraljevska akademija dobije status Sveučilišta, te da se tako otvori za javnost).- pokušaj izdavanja novina na hrvatskom jeziku (F. Bogdanić, J. Šporer) - osnivanje tiskare (1794.) koju je M. Vrhovac namijenio tiskanju knjiga na hrva-tskom jeziku - nastojanje Vrhovca i suradnika na izgradnji jedinstvenog hrvatko - ilirskog sta-ndardnog jezika i

grafije – izrada rječnika - J. Stull, 1801 – 19.; i gramatika - F. M. Appendini. GROF JANKO DRAŠKOVIĆ 1832. GODINE IZDAJE DJELO DISERATATIA ILITI RAZGOVOR UGODI

NARODA SLOVINSKOGA U KOJEM SE NALAZI PROGRAM PREPORODA – RAVNO-PRAVNI ODNOSI SA UGARSKOM, OBNOVA BANSKE VLASTI, POSEBNA VLADA ZA HRVATSKU, HRVATSKI SLUŽBENI JEZIK… DRAŠKOVIĆ PREDLAŽE STVARANJE "VELIKE ILIRIJE" KOJA BI OBUHVAĆALA SLAVENSKE ZEMLJE I BOSNU I BILA DIJELOM HABSBURŠKE MONARHIJE.

Hrvatski narodni preporod 1835 - 1848.1835. godine Ljudevit Gaj izdaje Novine horvatske sa prilogom Danica horvatska,

slavonska i dalmatinska. Novine su na kajkavskom, da pridobije Zagre-pčane, dok je Danica okrenuta svima pa je na štokavskom. Ove novine označavaju početak preporodne djelatnosti.

1836. godine u Danici se uvodi jedinstveni hrvatski standardni jezik zasnovan na štokavskom narječju i reformirana je grafija.

1836. osniva se Narodni muzej.1837. godine zagrebački biskup JURAJ HAULIK se zalaže za uvođenje hrva-tskog kao

službenog jezika – on je dovršio Maksimir koji je započeo Vrhovac. Osnivaju se čitaonice kao preporodna središta u gradovima (Varaždin, Karlovac, Zagreb). Iz

zagrebačke čitaonice razvija se 1841. godine Gospodarsko društvo, a 1842. Matica ilirska - kasnije Matica hrvatska.

Tiskaju se i prve drame (D. Demeter), otvara se put nacionalnom kazalištu (I. K. Sakcinski: Juraj i Sofija, 1841. izvedena. Ivan Mažuranić piše prvi ep moderne hrvatske književnosti - Smrt Smail-age Čengića, a Vatroslav Lisinski sklada prvu hrvatsku operu - Ljubav i zloba

25

1843.(2. srpnja.?) godine I. K. Sakcinski drži 1. saborski govor na hrvatskom jeziku i predlaže uvođenje hrvatskog jezika kao službenog. Protivnici Preporoda bili su mađaroni, tj. Hrvatsko – vugarska stranka. Zbog toga se osniva Ilirska

stranka. Habsburški dvor je Preporod podržavao jer je on onemogu-ćavao mađarske težnje za većom samostalnosti, no naposljetku je, zbog Gajeva političkog djelovanja u Bosni, ograničio političko djelovanje pokreta i 1843. godine zabranio upotrebu ilirskog imena. Te se godine stranka preimenovala Narodnu stranku.

1847. godine zasjedanjem Hrvatskog sabora hrvatski jezik uveden je kao službeni jezik. U Dalmaciji izlazi preporodno glasilo Zora Dalmatinska čiji je urednik jedno vrijeme bio Ante

Kuzmanić. Potaknuti revolucijama u Beču i Pešti 1848. godine zasjeda Narodna skupština koja donosi

dokument poznat kao Zahtijevanje naroda. U njemu traže:- da se barun Jelačić postavi za bana- osnivanje samostalne vlade- sjedinjenje hrvatskih zemalja- uvođenje hrvatskog jezika u upravu i škole.

1848. godine ban Josip Jelačić donosi proglas kojim ukida kmetstvo, a u novi Sabor, uz predstavnike plemstva i građanstva, uvodi i predstavnike građanstva iz Banske Hrvatske i Vojne Krajine. Tada je imenovano i Bansko vijeće – Hrvatska vlada – neovisna o Ugarskoj. Jelačić intervenira u Mađarskoj, a raspuštanjem Uga-rskog sabora on postaje vrhovni vojni zapovjednik u Ugarskoj. Za zasluge smiriva-nja revolucije u Beču Franjo Josip I. Josipa Jelačića imenuje guvernerom Rijeke i Dalmacije.

1849. godine car proglašava Oktroirani ustav kojim Monarhija postaje centralistička država sa njemačkom prevlašću. Prema ovom Ustavu, hrvatske zemlje ostaju razje-dinjene, Hrvatski sabor gubi samostalnost, a državom se upravlja iz Beča.

Krajem 1851. godine car uvodi otvoreni tzv. Bachov apsolutizam (ukida Sabor i Bansko vijeće, zabranjuje hrvatski jezik, tisak cenzurira…). Jelačić i dalje ima funkciju bana, ali samo formalnu - djeluje na kulturnom i vjerskom planu. Ujedi-njuje grad Zagreb, a zagrebačka biskupija postaje nadbiskupija.

1859. godine pobjedom Pijemonta protiv Austrije (borba talijanskih zemalja za osamostaljenje) ukinut je apsolutizam, a novi ban Josip Šokčević oživljava kulturni i politički život u Hrvatskoj. Iako se državom još upravlja iz Beča, hrvatski je opet službeni jezik.

1861. godine Hrvatski sabor pokušava riješiti državno – pravne probleme. Unionisti su za savez sa Ugarskom (L. Rauch), dok su narodnjaci za uniju ali uz priznavanje hrvatske samostalnosti i cjelovitosti (Hrvatska, Slavonija, Vojna krajina & Rijeka). Za to se zalažu F. Rački i J. J. Srossmayer. Pravaši traže potpuno samostalnost (A. Starčević i E. Kvaternik). Na kraju je prihvaćen stav narodnjaka. Samostalna naro-dna stranka (I. Mažuranić, I. Kukuljević, J. Haulik) iznosi ideju o uniji s Austri-jom.

Austrijsku krizu nakon poraza u Pruskom ratu iskoristila je Italija koja joj je oduzela Veneciju, a i Mađari se žele odcijepiti. Sklopljena je Austro – ugarska nagodba kojom nastaje Dvojna monarhija. Ban Šokćević nije htio pregovarati s Mađarima pa ga zamjenjuje unionist Levin Ravich. Tada je

26

sklopljena Hrvatsko – u garska nagodba 1868. prema kojoj Hrvatska ima samostalnost u unutrašnjim poslovima (školstvo i sudstvo, a jezik je hrvatski). Zajednički su poslovi vanjska politika, vojska i gospodarstvo, čime Hrvatska gubi ekonomsku samostalnost. Odlukom cara, Rijeka je pripojena Ugarskoj.

1871. godine, nezadovoljan nagodbom, E. KVATERNIK je organizirao RAKOVAČKU BUNU u Vojnoj krajini. Buna je ugušena, Ante Starčević je zatvo-ren, djelovanje Stranke prava je zabranjeno, a i narodnjaci su progonjeni. (O. Iveko-vić - Rakovička pogiblja)

1873. godine došlo je do revizije nagodbe na kojima pregovaraju narodnjaci. Hrva-tska je dobila financijsku samostalnost. Izgrađena je željeznička pruga (Srednja Europa - Zagreb), te ceste (Josephina do Senja i Lujziana do Rijeke).

1873. godine za bana je imenovan Ivan Meštrović koji je "prvi ban pučanin". On, uz pomoć Narodne stranke, unosi reforme u školstvu i visokom obrazovanju:

- rektor Sveučilišta u Zagrebu postaje Matija Mesić- još 1866. godine, zalaganjem Strossmayera, osnovana je akademija JAZU čiji je prvi predsjednik

povjesničar Franjo Rački- pokreće se književni časopis "Vijenac" - urednik August Šenoa- Matica Ilirska postaje Matica Htvatska

Vojna krajina nije bila pod banskom upravom. 1880. Mažuranić daje ostavku, a 1881. godine Vojna krajina je ukinuta (ban i sabor preuzimaju upravu).

Ladislav Pejačević, unionist, postaje hrvatski ban, pa dolazi do jačanja mađariza-cije (postavljeni su dvojezični grbovi koji su nakon nemira zamijenjeni grbovima bez natpisa, tzv. nijemim grbovima).

Preporod u Dalmaciji

Nositelji preporoda (narodnjaci) se sukobljavaju sa zastupnicima talijanske ideje koji žele samostalnost Dalmacije (autonomaši). 1862. godine pokreće se glasilo Il Nazionale s prilogom "K Narodnom listu", čime započinje puno preporodno razdoblje. 1875. godine narodni list izlazi samo na hrvatskom jeziku, osnivaju se čitaonice i Mati-ca Dalmatinska. ***1870. godine na izborima za Sabor narodnjaci su postigli većinu, a 1883. godine hrvatski jezik

postaje službeni jezik Sabora; u uredima i sudovima i dalje se koristi talijanski.

Mađaronska politika

Za banovanja Dragutin Khuen - Hedervary 1883 - 1903. Mađari iskorištavaju hrvatske gospodarske potencijale. Pod njihovom su kontrolom željeznice. Khuen-Hede-rvary je pronašao pristaše čak i u Narodnoj stranci – Iso Kršnjavi, predstojnik odjela za bogoštovlje u Khuenovoj vladi. Otpor ovoj vladi pruža Stranka prava koja se, pod pro-gonima, dijeli na dvije frakcije: domoraše i frankovce. Prvi su za dualističku politiku, a druge vodi Starčevićev nasljednik Josip Frank.

27

1895. godine počinje slom Khuenove politike - kad je car Franjo Josip I došao na otvaranje zgrade HNK-a, nekoliko je studenata predvođenih S. Radićem zapalilo mađarsku zastavu. Izbačeni su sa Sveučilišta i školuju se vani. 1903. godine Khuen je zabranio javne skupštine koje su tražile poštivanje ljudskih i političkih prava. Nakon krvoprolića u Zaprešiću (vojska je pucala na seljake koji su spalili mađarsku zastavu) Khuen zatvara demonstrante.

Protumađarski pokret su podržali i Hrvati izvan Banske Hrvatske, a Khuen je premješten iz Hrvatske čim je završeno 20 godina prisilne mađarizacije. U praksi on je znatno unaprijedio Zagreb i dao mu zapadnoeuropski izgled.

HRVATSKA UMJETNOST DRUGE POLOVINE 19. ST.

SLIKARSTVO

PREMA REALIZMU

Začeci realističkog slikarstva kod nas su na risarskim školama – osobito Osječka. nzbergera preko Hötzendorfa, Waldingera i Römera do Mükcea slikarstvo je tu u uzlaznoj liniji. H. C. v Hötzendorf slika slavonski pejzaž i stare gradine deskriptivno – realistički, uz naglašene romantične crte. Na njegovu realističku komponentu nadovezuje se Waldinger, ali u crtežu, na slikama prevladava romantizam. Osječkom krugu pripada i Mücke – portreti i povijesne scene su mu značajni, ali bez likovne vrijednosti. Prikazi su mu tvri i šablonski. Taj način prenio je na svog učenika Quiqereza koji

28

se toga nikad neće potpuno osloboditi. Quiquerez je najznačajniji zbog brojnih malih realistički koncipiranih pejzaža punih atmosfere i kolorističkog sklada. Kršnjavi je pak značajniji zbog svoje kulutrne aktivnosti nego kao slikar → radovi su mu više rezultt poznavanja velikih majstora nego plod inspiracije.

Nikola Mašić prošao je studij u inozemstvu, predstavnik idiličnog genrea u akademskoj maniri – popularan po tim pejzažima, ali značajnije su njegove skice i studije iz Posavine i Like – tu je pokazao realistički stav prema objektu uz uljepšavanje. Vlaho Bukovac i Celestin Medović su tu negdje. Posljednja desetljeća 19. st. snažni razvoj. Nova generacija obrazovanik umjetnika sa zagrebačke škole i povratnika izvana – Beč, München, Pariz. Izložba hrvatske narodne umjetnosti 1894. je prva moguđnost da se mlađi pokažu. Kršnjavi je konzervativan i dolazi u sukob s mladima. Dolazi do secesije grupe umjetnika iz Društva umjetnosti 1897. Oni osnivaju Društvo hrvatskih umjetnika predvođwni Vlahom Bukovcem. Posljedica je opadanje utjecaja Kršnjavog i rastakanje dotada jedinstvenog slikarskog izraza.

Bukovac je po dolasku postao središnja osoba, donosi zapadni duh, živa akademska polikromija i plenerizam toliko djeluje na mlađe da su nazvani “zagrebačka šarena škola”. U to vrijeme realizam je već potpuno razvijen?

Josip Franjo MÜCKE Nagyatad 1819 - Pečuh 1883. naš slikar mađarskog porijeklaO njegovom školovanju nema puno podataka. Na Akademiji u Beču polazi klasu historijskog

crtanja i slikanja krajolika, a 1845 (1843?) godine dolazi u Vukovar gdje prvo slika Žalosnu gospu. U Vukovaru portretira članove obitelji Eltz i Pejačević, te imućne građane, ali radi i motive iz parka POGLED NA PARK ELTZ U VUKOVARU. 1860 – 65. boravi u Osijeku gdje opet portretira aristokraciju i građane - GABRIJELA PEJAČEVIĆ, ali radi i crkvene slike. Slika i u Đakovu, za J. J. Strossmayera - PORTRET. 1864. godine u Zagrebu je održana Prva dalmatinsko – hrvatsko – slavonska gospodarska izložba na kojoj je Mücke predstavio kao slikar portreta, genre – prizora i crkvenih slika – ISUS NA KRIŽU, ECCE HOMO, SV. OBITELJ. 1865. godine dolazi u Zagreb gdje slika likove i prizore iz hrvatske povijesti:

NIKOLA ZRINSKI NA KULI SIGETA

DOLAZAK HRVATA U HRVATSKU, 1867.SAVEZ LJUDEVITA POSAVASKOG I SLOVENACA, 1867.RAZJARENI HRVATI UBIJAJU LJUTOMILA

Od zamišljenog ciklusa litografija sa 12 povijesnih prizora izdao je samo osam. Slika i portrete - LJ. VUKOTINOVIĆ, BAN L. RAUCH…, a sačuvane su mu i neke crkvene slike (u Divuši na Kordunu i Sikirijevcima u Slavoniji…).U Zagrebu podučava slikanje - učenici su mu F. Quiquerez, te kći Marijana Ludovika. Želio je osnovati slikarsku akademiju. Od 1875. godine živi u Pečuhu gdje portretira osobe iz visokog društva.

Mücke slika u duhu tonskog akademskog realizma bečke škole (nastavljač Zaschea). Najveći domet postiže u portretima prožetim notom intimnosti, no bitan je zbog povijesnih tema, iako ne baš najuspješnije izvedenih. On zapravo označava početke historijskog slikanja u Hrvatskoj - on i ban Rauch bili su utemeljitelji slikarstva historicizma. Većinu djelatnosti posvetio je portretiranju. Slikao je obiteljske intimne i službene portrete na način tonskog akademskog realizma. Vrijednost njegova rada

29

varira od granica dilentantizma do rutinerstva, uz izrazite tehničke kvalitete. U prizorima iz hrvatske povijesti naivno je i nespretno narativan. Produkcija je namjenjena vlasteli, kleru i građanstvu. ***Kako je Kršnjavi kazao, Quiquerez je komponirao Mückeove slike, a onda ih je Mücke izra-

đivao pomoću manequina (velika lutka kojom su se slikari služili u proučavanju nabora.)

Ferdo QUIQUEREZ ( Kikerec ) Budim 1845 – Zagreb 1893.Otac mu je austrijski časnik iz obitelji francuskih emigranata, a majka ponjemčena Slovenka.

Gimnaziju završava u Zagrebu, a nakon godinu dana vojne škole u Austriji, upisuje u Zagrebu studij prava. Paralelno radi kod slikara J. F. Mückea, te se odlučuje posvetiti slikarstvu. Politički sklon pravašima, kasnije se priklanja Strossmayerovoj ideji u zajednici Južnih Slavena.

Nošen domoljubnim zanosom, ilustrira zbivanja iz nacionalne povijesti – DOLAZAK HRVATA NA OBALE SINJEG MORA, te predaje – BANOVIĆ STRAHINJA, 1868..

Putem javnih priznanja dobio je 1870. stipendiju za studij u Münchenu, no zbog bolesti je prekinuo školovanje. U Münchenu je upoznao Kršnjavog, a nakon kratkog boravka u Zagrebu, 1871. godine odlazi na akademiju u Veneciji. Tada nastaje MARINA, RIBARSKE BARKE, MORNAR.

Nezadovoljan Akademijom, odlazi u Rim i Firencu gdje kopira djela Tintoretta i Veronesea i šalje ih u Zagreb. Inspiriran antikom slika rimske vedute i povijesne teme – CAR TIBERIJE, SOKRAT I ALKIBIJAD, te prizore iz hrvatske prošlosti – POROD NIKOLE ZRINSKOG. U papinskoj radionici radi i 1. bakrorez novije hrvatske umjetnosti – DJEČAK TOČI VINO FAUNU.

Sa Kršnjavim slika na Capriu i posjećuje hrvatska sela u pokrajini Molise. Kršnjavi se protivi njegovoj želji da se natječu za stipendiju u Parizu, pa 1875. godine Quiquerez odlazi u Crnu Goru da bi dobio likovnu podlogu za ilustraciju epa "Smrt smail-age Čengića" - na Cetinju boravi sa Rendićem.

1875./76. godine, kao ratni slikar, prati crnogorsku vojsku u pohodima protiv Turaka i radi bilješke za slike HERCEGOVAČKI USTANAK, BIJEG HERCEGOVAČKE OBITELJI, te ILUSTRACIJE ZA "SMAIL-AGU…" i "GORSKI VIJENAC". Naslikao je i nekoliko portreta poglavara, no dio opusa mu je izgubljen na povratku kući.

1876. godine opet je u Zagrebu i tada slika portrete i radi ilustracije za proturežimski list "Bič". Slika i povijesne teme - KRUNIDBA KRALJA ZVONIMIRA, SMRT MATIJE GUPCA, PRIJELAZ AUSTRIJSKE VOJSKE KOD BRODA) koje umnaža u oleografskoj tehnici.

Putuje sjeverno-zapadnom Hrvatskom i Slavonijom, sudjeluje u radu Društva umjetnosti, slika sakralne teme (crkva sv. Marka u zagrebu, lunete u cinktoru u Mariji Bistrici…). Ipak, povijesne teme mu daju popularnost kod publike.

KOSOVKA DJEVOJKA

JURIŠ NIKOLE ZRINSKOG

Kralj Tomislav

CRNOGORSKI GUSLAR

POSLJEDNJI ČASOVI PETRA ZRINSKOG I F. K. FRANKOPANA

30

***Ove kompozicije svojom nacionalnom tematikom i teškom scenografijom označavaju zaključak romatičarskog slikarstva u Hrvatskoj.

Vedutama (PORTA TERRAFERMA U ZADRU, 1875., KOTOR, RIPPETA U RIMU, 1872.) i portretima (ISO KRŠNJAVI, HERCEGOVAC, AUTOPORTRET, PORTRET STARE GOSPOĐE…) otkriva se kao začetnik hrvatskog realizma. Postoji mišljenje da su Courbet i barbizonska škola sudjelovali u formiranji Quiquerezova münchenskog slikarskog iskustva, a kasnije macchianole (slikare krajolika) je slikar sreo već u Veneciji. Nacionalna atmosfera naškodila je njegovom slikarstvu jer ni Quiquerez, kao ni Karas, nije imao dovršeno slikarsko obrazovanje. Seminar

Potječe od prastarog francuskog plemstva, čiji su izdanci u 18. st. bili preselili u Češku. Ferdinand Franjo bio je veleposjednik u Slovenskoj Bistrici gdje se po drugi put oženio Marijom Kerschel ponijemčenom slovenkom. U tom se braku rodilo petero djece a među njima i Ferdinand Quiquerez koji je 1845. godine rođen u Budimu. Nakon smrti oca obitelj se preselila u Zagreb gdje je Ferdo završio gimnaziju.

S 23. nakon započete vojne karijere i prekinutog studija prava, bez bogate obitelji iza sebe Ferdo je razmjerno kasno odabrao svoj životni poziv slikarstva. Privukao ga je novopridošli slikar Josip Franjo Mücke. Prije naukovanja u Mückeovom atelieru nije imao nikakvih slikarskih škola – nikakva temelja.

2. ŽIVOT FERDINANDA QUIQUEREZAGodina 1845. kada je Ferdo rođen je vrijeme koje prethodi burnoj 1848. «revolucionarnoj

godini» u čitavoj Europi. Banovanje Josipa Jelačića , ukidanje kmetstva kod nas. U likovnoj umjetnosti to je vrijeme punog zamaha Biedermeiera. Nakon Zascheove smrti, koji je bio jedan od posljednjih izdanaka Biedermeiera u našim krajevima, dolazi u slikarstvu sjeverozapadne Hrvatske do određenoga zastoja. Nema ni traga zapadnoeuropskim utjecajima, osobito pariškima. Oči slikara okreću se češće prema Münchenu – manje prema Beču i Budimpešti. Ništa se novo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj ne događa sve do pojave Mađara Josipa Franje Mückea, kod njega je Ferdo započeo svoje naukovanje oko 1860. godine.

Nakon naukovanja u Mückeovu atelieru su jesen 1870. upisao se na slikarsku akademiju u Münchenu i to zahvaljujući vladinoj stipendiji od 300 forinti. Učio je slikarstvo kod Pilotya, u tom atelieru su bili i Hans Makart, Eduard von Grutzner i Gabriel von Max. Crtanje je učio kod Raaba, slikanje kod Wagnera, u klasi Isom Kršnjavim i Nikolom Mašićem. Zbog lošeg novčanog stanja, 1872. napušta München i vraća se u Zagreb. U listopadu 1872. godine uz malu novčanu pripomoć vlade kreće u Italiju i to najprije u Veneciju gdje je učio u atelieru prof. Molmentiga. U jesen 1872. krenuo je preko Firenze u Rim gdje će provesti iduće dvije godine.

1874. počinje suradnja u «Viencu» čiji je urednik August Šenoa. I Tako «Vienac» 1874. donosi prvu ilustraciju od Ferdine ruke - «Katarina kraljica Bosanska « po Belliniju. Vjerojatno istodobno s tim ilustracijama za «Vienac» mladi se slikar okušao i u bakropisu. 19. 10. 1874. godine u dvorani Narodnoga doma u Zagrebu održana je prva umjetnička izložba. Tu je bilo izloženo 7 Ferdinih slika. Iduće godine umjesto u Pariz preko Dalmacije krenuo za Crnu Goru. Te se tako zaustavio i neko

31

vrijeme u Zadru tada je nastala i njegova slika «Porta Terraferma». Tokom boravka u Crnoj Gori izradio je niz ilustracija za «Gorski Vijenac», te ga je knjaz Nikola ubrzo imenovao dvorskim slikarom.

Po povratku u Zagreb 1876. godine je putem bio pokraden, tako da nam dobar dio njegovih djela i crteža ostaje nepoznat. Postaje učitelj crtanja na zagrebačkoj realci, a kao umjetnik preživljavao je slikajući povijesne prizore za izdavače Bothea i Nikolića. 1883. u Zagrebu je počeo izlaziti humoristični list «Bič» čiji je urednik bio pravaš August Harambašić. Ferdo je za taj list izradio nekoli-ko vinjeta i karikatura. Ferdo za života nije postigao previše ostao je mali učitelj ne realci. No svojim djelima Porta Terraferma, Obala Tibra i portretima Ise Kršnjavoga zauzeo je trajno i svijetlo mjesto u našoj likovnoj povijesti.

3. OPUS I ANALIZA DJELA a) POVIJESNO SLIKARSTVO

Tek pojava Josipa Franje Mückea označava početak razvoja povijesnoga slikarstva, čiji je pripadnik najpoznatijim dijelom svojega slikarskoga opusa bio i Ferdo Quiquerez. U njegovom povije-snom slikarstvu moguće je razlikovati 2 skupine:

zbivanja iz prošlosti historizirani portretipučke pjesme i priče

U pristupu povijesnoj tematici do kraja života bili su mu uzori Mücke i mađarski slikari. Trudio se da povijesne prizore prikaže što vjerodostojnijima; na žalost neki detalji iz tih prizora pokazuju uobičajeno nepoznavanje povijesnih elemenata Hrvatske nošnje s kraja 19 st. Ferdo se razvio od Mückeovih plošnih rješenja do slojevitih dijagonalno postavljenih kompozicija. Upravo je svojom popularnošću njegovo povijesno slikarstvo potaknulo nekolicinu slikara s kraja 19 st. i poč. 20 st. na bavljenje povijesnom tematikom.Najraniji crteži povijesnih događaja nastaju već 1868. godine. U njegovoj crtanji iz 1868. nalazimo crtež «Krunisanje kralja Zvonimira». Prizor krunidbe smjestio je u unutrašnjost crkve. Prostor nazna-čen u crtežu još je plošan podjeća na dječije kazalište lutaka, gdje su jasno određene linije pojedinih planova na kojima se kraću lutke.

1870. slika «DOLAZAK HRVATA». Odmah po dovršenju bila je izložena u dvorani Naro-dnog doma gdje je od 1873. godine stalno visjela. Kao svjedočanstvo njegova talenta i dodijeljene mu za to stipendije. Slika je nadahnuta pjesmom Augusta Šenoe i kontaktom Ivana Zajca temeljenima na zapisima Konstantina Profirogeneta o hrvatskim plemenima. U riješavanju slike vidljive su znatne razlike između učenika i učitelja. Mückeovi hrvati došli su na uzvisinu s koje promatraju ravnice svoje nove domovine dok ih Ferdo spušta strmom liticom do same vode, pastelno oblikovajući te davne ratnike. Detalji su ljuskasti oklopi te šatori u pozadini.

1878. slika «SMRT MATIJE GUBCA» nažalost danas je ta slika izgubljena, sačuvane su nam samo skice i studije za tu sliku.

Po Botheovoj narudžbi kao predložak za oleografiju naslikao je 1878/79. godine svoju verziju«KRUNIDBA ZVONIMIRA». Osim kockastoga popločenja (koje je izgubilo svoju likovnu domina-ntu) nije u tome djelu ostalo više ništa Mückeovskog. Prostor događanja spoj je ranokršćanske bazilike i antičke palače, vjerojatno je po sjećanju na rimske ranokršćanske crkve naslikao apsidu ukrašenu mozaikom s Kristom, Marijom i Josipom u kojoj je smješten ciborij. Međutim stupovi koji bi trebali

32

biti jednostavno profilirani i nositi lukove, činili su mu se vjerojatno prejednostavnima pa se tako s desne strane pojavljuju korintski stupovi što nose ukrasni friz iznad kojega je pun zid galerije. Time prostor zapravo postaje kapela u kraljevskoj palači. Kralj odjeven u zlatno bijelu odjeću izskače iz zelenkaste tame ostatka kompozicije. Uz krunu se kao jasan simbol vlasti pojavljuje i veliki mač što ga kralj ljevicom oslanja na pod. Osvijetljeni se dio proteže i na kraljicu i maloga princa s lijeve strane te na biskupa s desne. Dok su promatrači u prvome planu lijevo i desno gotovo u mraku.

Prvi historizirani portret nastaje 1881. godine a to je «PORTERT PETRA PRERA-DOVIĆA», danas se nalazi u modernoj galeriji u Zagrebu. Poprsje je riješio gotovo skulptorski – široko vojnički plašt kojim je ogrnut podsjeća na Rendićeva skulptorska riješenja. Nalazi se na zagasi-tozelenoj pozadini koja oko glave prelazi u svijetle tonove. Svjetlosmeđa kosa dugi zalisci koji se pod vratom spajaju u bradu. Odjeven je u svijetlomodru oficirsku uniformu s tamnosivim kaputom.

Po narudžbi Kočonde i Nikolića nastaje 1883. godine «POSLJEDNJ ČASOVI ZRINSKOGA I FRANKOPANA». Radnja se dešava u zatvorenom prostoru gdje je po sredini stol i dva muškarca nadlakćena na stol. U prvom planu na podu odbačen Kolpok u pozadini udubina s raspetim Kristom na križu. Lijevo kroz vrata ulazi skupina od četiri lika. Na slici se pojavljuju standardni elementi kao što su kockasti popločeni pod, jednostavno ukrašen tepih zgužvan na jednome mjestu i pretežno mađarske velikaške nošnje.

«JURIŠ NIKOLE ZRINSKOGA IZ SIGETA» (Juriš iz Zrina), postoje dvije verzije ove slike. Već u prvoj verziji (za Mariju Bistricu) prikazani su likovi na jurećim konjima. U drugoj verziji Juriša, nastaloj tijekom 1886. godine zadržan je osnovni raspored lijevo utvrda s otvorenim polukru-žnim vratima te spištenim mostom, a desno turci u povlačenju. Međutim likovi više nisu konjanici nego pješaci. Tip glavnoga junaka, Zrinskoga, identičan je onomu koji se pojavljuje u «Krunidbi kralja Zvonimira»: bradati i brkati muškarac oštra pogleda i držanja.

1888. nastaje «TOMISLAV PRVI HRVATSKI KRALJ». Kralj, odjeven u sivo bijelo, ogrnut crvenim plaštom podstavljenim hermelinom, nosi na glavi kapu od hermelina kojoj gornji dio prelazi u kacigu s malom zlatnom krunom na vrhu. Lijevo od vladara je zastava, ispred koje se pojavljuje ratnik u oklopu uzdignute desnice, ljevicom podbočen o pojasa štit prebačen na leđa. Taj motiv je već upotri-jebljen kod Krunidbe Zvonimira. Velikaši koji se klanjaju Tomislavu odjeveni su u narodno odijelo iliraca (dolomu, surku, uske hlače) i mađarsku velikašku golu (preko ramena su im prebačeni menteni, kočani širokim lancima). Osnovno prostorno riješenje s glavnim naglaskom na kralja preuzeto je vjerojatno iz litografije «zakletva Zrinjskoga» slikara Bele Vizleletya i litografa Alojsa Rohra preuzet je i pozadinski element.

1892. nastaje studija za nikada naslikano djelo velikoga formata »ANTEMURALE CHRISTIANITATIS». Radnja je smještena u mračnu srednjovjekovnu ratničku situaciju očajničke borbe s turcima. Plavokosa žena, spuštajući se stepenicama, posjećajući svojom impostacijom na božice pobjede iz starijih vremena oboružana štitom u obliku hrvatskoga grba i mačem bori se protiv Turaka koji su čini se nadvladani. U drugome planu iza nje naznačene su stečevine zapadne civilizacije – crkva sv. Petra u Rimu, zapadnjački odjeveni ljudi, ispred njih sjedi starac zabavljen globusom. Mračni tonalitet slike odlično ocrtava mračno doba prikazano na njoj.

b) PUT U CRNU GORU (1875-1876)

33

Za vrijeme boravka u Crnoj Gori od jeseni 1875. do jeseni 1876. godine Ferdo će za «Vienac» slati ilustracije događaja kojima je bio nazočan ili je pak čuo za njih. Godine 1876. izlazi čitav niz takvih ilustracija kao što su: - Smrt vojvode Trifka -Hercegovački ustaše u zasjedi → pametnije je reći ustanici. -Na cetinjskom trgu -Bijeg hercegovačke porodice -Bitka kod PodgoriceNiz crteža za «Vienac» poslužio je kao dobar temelj za mnogobrojna ulja na kartonu kojima je slikar po povratku u Zagreb i dalje bilježio viđeno u Crnoj Gori. Vidljiva je golema razlika u vrsnoći obrade teme u događajima kojima je bio nazočan od onih kojima nije bio nazočan. Viđeno je prikazano živo puno zbivanja, pokreti glavnih sudionika su uvjerljivi i jednostavni. Zamišljena pak konstruira jednako kao i kompozicije za povijesne slike, prostor gradi slojevito, i sve skupa podsjeća na živu sliku na kazališnoj pozornici.

c) VEDUTE I PEJZAŽIPejzaž i veduta čine, zajedno s malim prikazima životinja, ono najvrijednije i najdarovitije u

Ferdinom slikarstvu; riješavao ih je potpuno samostalno bez ikakvih utjecaja «izvana». U tome pristupu nije imao uzora kao što je u slučaju povijesnoga slikarstva gdje je to bio Mücke. Ferdini doživljeni pejzaži, slikani u Italiji sedamdesetih godina odišu svijetlim tonalitetom talijanskoga ljeta. Municiozno bavljenje malim pojedinostia u prirodi još pokazuje duh vremena u kojemu je počeo slikati. Pejzaž je u to doba nevažna slikarska djelatnost, a pravoga pejzažista u našim krajevima još nema. Tek u trećoj četvrtini 19 stoljeća pojavljuju se uz Ferdu još dva slikara, Adolf Waldinger i Nikola Mašić, čija su djela temelj budućega pejzažnoga slikarstva velikih stvaralaca s početka 20 stoljeća.

1875/76. nastaje «CRNOGORSKE PLANINE». Ovdje je Ferdo slojevima zelenih i zemljanih tonova ostvario slikarskivrstan pejzaž kakav je znao ostvariti i u vedutama gradova. Pogled je usmjeren odozgo prema kamenim vrhovima planine

«STAN CRNOGORSKOG VOJVODE» je djelo na kojemu je Ferdo spretnom igrom sjena i svjetla postigao lakoću i prozirnost, rijedak je primjer igre svjetla i sjene na njegovim djelima. U prvome planu je staza koja s lijava vodi na desno u dubinu, preko obranka. Ispod krošnje velikog drveta nazire se crveni krov kuće. Tonaqlitet svjetlozelen, jasnih boja, neprigušene svjetlosti. Njegove vedute gradova koje je radio slikarski su daleko zanimljivije, a riješenja su maštovitija.

«OBALA TIBRA» koja je nastala oko 1874. godine lijep je primjer tonalno svijetloga, ali još uvijek faktografskoga vedutnoga likarstva. Pogled preko rijeke na drugu obalu, dio Rima zvan Ripetta. Na rijeci dvije tamne lađe. Od obale vodi dvokrako stubište prema zgradama lijevo i dsno od crkve.

U Zadru je za vrijeme kratka boravka 1875. godine nastala «PORTA TERRAFERMA» , jedno od ključnih djela u povijesti hrvatskoga slikarstva 19 stoljeća. Stare zidine nisu faktografski zabi-lježene za vječnost. Topli smećkasti tonalitet zidina rasplinuo je njihove oblike i ostavio cardouske naznake ljepote boja, svjetla i sjena. Tema je postala potpuno nevažna.

«PRIMORSKO SELO I MANASTIR NA CETINJU» iz 1875/76. godine svjedoče o Ferdinom bavljenju pravilnim geometrijskim tijelima. Zgrade se pretvaraju u jednostavne volumene a u upotrebi boje također dolazi do pomaka. Dok u sloci Primorsko selo prevladava bijela boja, u drugoj

34

slici nema dominantne boje, u pejzažu koji se prelijeva od sivih do zelenkastih tonova volumeni zgrada su koloristiki čisti i nenametljivi. Na njihovim plohma nema miješanja tonova. Prostor se pomoću čistih oblika stupnjuje, vodeći pogled u dubinu.

d) PORTRETIPortretno slikarstvo polako zamire izuzetak su narudžbe državnih institucija, no one su u

Fedinom slučaju sve rijeđe. Portretom se ipak bavi krečući se u vrsnoći od odličnog «Autoportreta» iz 1878 godine do ak i zanatski lošeg portreta «Dame u bijelome» iz 1891. Svoj slikarski objekt najčešće postavlja pred neutralnu pozadinu, ne želeći gledateljevu pozornost odvući od portretiranog lika. Ne stvara prostor ne igra se perspektivom ali ipak pogleda u dubinu.

«OFELIJA» radi se o portertu koji je nastao u Rimu i to negdje oko 1874 godine. Poprsje mlade žene s bujunom svjetrlosmeđom kosom, bijelom puti prikazana gotovo frontalno. Pogled joj je uperen prema gore. Kosa joj je ukrašena vijencem od bršljana. Pozadina je izrazito svijetla. Ovu sliku mogli bismo promatratikao svojevrstan susret Ferde i slikarstva nazarenaca. Prema možda tek u misao-nu pristupu djelu ali ne i u likovnoj obradi.

«PORTERT STARICE» naslikan je najvjerojatnije za vrijeme boravka u Rimu 1875 godine. Riječ je o izvanredno vrijednom radu s neobičnom igrom svjetla koje odozgo pada na pognutu glavu starice i to slikaru daje mogućnost da se poigra s dubokim borama na staričinu licu. No isto tako ovo djelo stvara i problem atribucije slike. Naime postoji i sumnja da ovo djelo nije možda rad Ise Kršnja-voga ili je to ipak izvanredno vrijedno djelo mladoga talenta kojise nije nikada do kraja razvio naravno misli se na Ferdu Quiquereza.

Za vrijeme putovanja kroz Dalmaciju i Crnu Goru nastalo je nekoliko portreta – ne samo Crnogoraca, već i ljudi doživljenih na tome dugome putu.

- Starac sa sijedom bradom- Portret Gospođe Hardović- Autoportret- Portert svoje žene- Portreti svoje djece-

e) CRKVENO SLIKARSTVO1878. Ferdo Quiquerez se s Isom Kršnjavijem otputio u Lepoglavu, gdje je kopirao prizore sa

svoda ljetnoga refektorija bivšega pavlinskoga samostana. Te lepoglavske freske ostavile su zasigurno dubok dojam, te ih možemo smatrati njegovim temeljnim predlošcima crkvenoga slikarstva. 1881. je zajedno s Novakom oslikao unutrašnjost župne crkve sv. Marka u Zagrebu i to s prizorima iz Starog i Novog Zavjeta. Nakon toga župnik iz Marije Bistrice povjerio je Ferdi oslikavanje 22 lunete u cinkto-ru crkve sv. Marije u Bistrici, te izradu velijke slike u samoj crkvi – Isus u hramu među učite-ljima. Kompozicije su zadane plohom na kojoj su bile slikane, tj. niskim polulukom. Jednostavno su i jasno zamišljene, a njihov nam je koloristički izgled nažalost nepoznanica.1888. oslikao je svetište crkve u Polenšaku u Sloveniji. Temperom slikana četiri evanđelista, legenda o lipi, Navještenje i Majka Božja na svodu. Na trijumfalnom luku tri starozavjetna prizora. Svi ovi prizori su jednostavni,

35

ali zanatski dobro slikani. Nema više barokne patetike, ali ni nove patetike druge polovice 19 stoljeća. Naprosto mu je bliži topao gotovo pavlinski pristup tematici.

4. ZAKLJUČAKSlikar Ferdinand Quiquerez malen i zanemaren u svojem vremenu i prostoru, u većem dijelu

svog slikarskoga opusa – onom nepoznatom koje ne čini povijesno slikarstvo – prepun je odličnih ideja i likovnih riješenja u kojima se naslućuje nadolazeće novo vrijeme. S malim školovanjem, ne poznajući najmodernija slikarska ostvarenja Pariza a niti Beča u maloj sredini koja je željela zanatski dobre slike, vrijedno je i čudnovata pojava predugo zanemarivana i olako stavljena u grupu manje kvalitetnih slikara. Zbog novčanih poteškoća njegovo je školovanje ovisilo o potpori vlade i biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Tijekom svojega života profilirao se u podvojenu slikarsku ličnost. Radio je povijesne prizire po narudžbi – uglavnom da bi preživio – držeći se gotovo do kraja života svojega prvoga uzora Mückea i njegova historicizma. U nenaručenim pejzažima i portretima otkriva nam se dublja i sloje-vitija slikarova osoba. Premda ne poznaje suvremena strujanja u francuskom slikarstvu, on im se nesvjesno približava, dotičući svojim interieurima realizam Courbeta, a pejzažima igru svjetla i sjena koja je preteča hrvatske moderne.

Adolf Ignjo WALDINGER Osijek 1843 – 1904.

Najznačajniji je predstavnik osječkog slikarskog kruga 19. st. Za života je bio slabo poznat, a nakon smrti je brzo zaboravljen. Tek nakon što je 1933. novinar Ernst Dirnbach u Hrvatskom listu objavio članak o njemu dolazi do većeg znanstvenog interesa. Rodio se u Osijeku 16. 6. 1843 kao dijete imućnih i uglednih roditelja. Njegova majka, Marija, je kći osječkog gradonačelnika. Otac mu se zvao Ignac, pa se i on sam u literaturi uglavnom navodi kao Adolf Ignjo Waldinger.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Osijeku do 1855. Zatim do 1861. uči slikarstvo kod H. C. v Hötzedorfa koji mu po završenom školovanju izdaje svjedodžbu. Najzamjetniji utjecaj koji će prvi učitelj ostaviti na Waldingera je utkan u bit njegova stvaralaštva, a to je ljubav prema prirodi. Sve ostalo potpuno je suprotno. Peić čak smatra da je Waldinger namjerno u Beču tražio učitelje “ koji ga neće ućiti komponirati već gledati, opažati, fiksirati “. U Beču upisuje akademiju 1862/3. ali ju je poha-đao samo zimski semetar kod Christiana Rubena – bečki nazarenac, i K. Rösnera. Školovanje nastavlja u privatnim ateljeima pejzažista J. Nowopatzkog, Josepha Sellenya. Sa J. E. Schindlerom putuje po Austriji i Bavarskoj, a s G. Seelosom južnom Tirolu i sjevernoj Italiji. U pismu roditeljima navodi da je okružen pokvarenim ljudim. Osim nevolja s kojima se susretao cijeli život izgleda da je veliki grad ostavio psihološke posljedice koja će ga još jače okrenuti prema prirodi.

Zbog pogoršanja materijalne situacije svoje obitelji vraća se u Osijek 1869., ali ne uspjeva se zaposliti kao učitelj crtanja u školi. U to vrijeme dobiva iz Salzburga priznanje za projekt jednog parka. Traži mjesto učitelja crtanja u Troppau i stipendiju u Zagrebu. Dobiva stipendiju za odlazak na akade-miju u Weimaru 1870., ali ju zbog francusko – njemačkog rata nije mogao iskoristiti. Kratkotrajno boravi u Beču odakle šalje jedan pejzaž u Zagreb. U Osijek se vraća 1872. i dobiva mjesto učitelja crtanja u realnoj gimnaziji, uz pokusni rok od tri godine i uvjet da se stručno osposobi za taj posao.

36

Godine 1777. oženio se, a naredne godine dobiva kći. Zapada u materijalne neprilike 1879. nakon što je otpušten iz Realke. Izgleda da je Waldinger zapustio nastavni rad. Iste godine podnosi molbu za mjesto učitelja na Gradskoj risarskoj školi, ali je odbijen. Naredne godine, 1880., dobiva i sina pa pritisnut neimaštinom odlazi u Beč u potrazi za poslom. U to vrijeme dovršava se Ringstrasse pa je postojala velika potreba za kvalitetnom slikarima. Nije poznato što je radio u Beču, ali već 1881. djeluje u Srijemu. Godine 1884. u Zenici crta situacijske planove za željeznicu, a 1886. ponovno mu je odbijena molba za posao u Osijeku. Gospodarska kriza i rođenje trećeg djeteta prisiljavaju ga na razne poslove pa se bavi prodajom gospodarskih i šivaćih strojeva. Molba za posao na Geografskom Institutu Vojne Akademije u Beogradu koju je predao 1889. u postupku se izgubila. Ponovno će posao dobiti tek 1896. kao učitelj crtanja u Šegrtskoj školi u Osijeku. Ni taj posao nije riješio njegove probleme jer je 1900. primio 20. kruna pomoći od zaklade za milodare, a 1901. moli bilo kakvu pomoć od grada. Njegova borba za život završila je u teškom siromaštvu 7. 12. 1904, a njegova smrt nije objavljena ni u novinama.

Usprkos takvoj teškoj žvotnoj situaciji stvorio najljepše prikaze šuma i stabala u Hrvatskom slikarstvu tog doba. Likovnu ostavštinu čini 10 – ak. akvarela i oko 200. crteža olovkom, ugljenom i kredom. Sudeći prema ogromnoj strasti prema svom radu, to su sigurno samo fragmenti. Većina crteža je bez oznaka sporadično nailazimo na inicijal ili godinu, što stvara velike probleme u postavljanju unutarnje kronologije. Bio je isključivo pejzažist kojeg težak život okreće prirodi. Bijeg u prirodu za njega je bio traženje spasa i jedna vrsta bijega od stvarnosti, ali usprkos tome njegova djela su najre-alističniji prikazi stvarnosti. U početku crta pod utjecajem Hötzedorfa, ali će to s vremenom nadići. Waldinger je posjedovao osobinu koja je Hötzedorferu kronično nedostajala, a to je kreativnost i dublje razumjevanje stvari koja resi sve prave umjetnike. → te crteže namjeravao je objaviti kao grafičke listove – zato je tako precizno crtano.

Znatan utjecaj na njega ostavili su nizozemski majstori 17. st. te kineski i japanski crteži i grafike. Dirnbach tvrdi da su u njegovoj ostavštini pronali i tri stara kitajska akvarela iz 15. st. izrađena na papiru od riže. U njegovom radu mogu se primjetiti tri faze. Prva idealistička; obuhvaća rane radove olovkom do 1867. Pod Hötzedorfovim utjecajem prikazuje čobane i ruševine u maniri oštrog opažanja poput Da Vincia ili Dürera. Druga realistička; traje od 1867. do 1874., i ima naglasak na radu ugljenom i sfumatne panorame s figurama u maniri Ruysdalea ili Poussina. Treća naturalisti-čka; traje od 1874., kad se okreće linearnim šumskim studijama, do njegove smrti. Olovku često kombinira s akvarelom, a pastel s ugljenom.

Zahvaljujući oštrom zapažanju dovodi u ravnotežu emocionalnost još uvijek živog romantizma i pikturalnost realističkog pejzažnog slikarstva. Ima naglašen osjećaj za dekorativnu funkciju boje, ali će vrhunske dosege ipak ostvariti kao crtač. Radovi su mu prožeti plenerizmom što je posljedica izra-vnog rada u prirodi. Na kasnijim djelima zapaža se jednostavnost motiva; niže i više biljke, grmlje, pojedinačna stabla ili rubovi šume, panjevi, oborena debla, voda u prirodi itd., i isticanje pojedinosti. Osobito su ga privlačili motivi zbrke u kojima traži karakter. Zato nije pretjerano reći da je Waldinger u stvari bio karakterni portretist bilja koji će svoje crteže izvoditi sitnoslikarskom preciznošću. Njegovi crteži, nastali u slavonskom blatu, imaju kaligrafske odlike.

Elementi motiva svedeni su na idealni oblik, a linije reducirane na najkraći tok. Kroničarskom objektivnošću dao je prikaz stare Slavonije koja je danas potpuno iščezla. O trnovitosti njegovog

37

životnog puta svjedoči nam i činjenica da za života ni jednom nije imao svoju izložbu. Iznimka bi bio šumski pejzaž 1871. izložen u Zagrebu u Narodnom domu. Tek nakon smrti šest njegovih slika biti će naknadno dodane izložbi Radoslava Bačića 1911. u Osijeku. No, ta djela su pored radova zagrebačke šarene škole prošla potpuno neprimjetno. Još strašnije zvuči spoznaja da na toj izložbi, samo sedam godina nakon njegove smrti, uopće nije bilo podataka o njemu. Navedeno je samo ime, kao da se radi o slikaru davno minulih vremena, a ne o suvremeniku! Oskudica i nedostatak sreće u životu natjerali su ga na jednostavnost koja ga čini velikim.

Izidor KRŠNJAVI Našice 1845 – Zagreb 1927. Izidor Kršnjavi organizira cjelokupni likovni život u tom periodu i stvara temelje za razvitak

hrvatske umjetnosti početka 20. st. Bavio se raznim područjima javnog djelovanja, ali prvo je bio slikar i povjesničar umjetnosti, a zatim pokraj toga profesor, likovni kritičar, organizator, mecena, esejist, ministar, graditelj škola i osnivač važnih ustanova, pravnik, političar, pa čak prevodilac Dantea i roma-nopisac.

Prve slikarske poduke prima kod Huga Conrada von Hotzendorfa. 1866. upisuje povijest, povi-jest umjetnosti i filozofiju na Bečkom sveučilištu i dobiva stipendiju hrvatske vlade. Imao je ugledne profesore kao Eitelbergera na povijesti umjetnosti, Zimmermana na filozofiji, što je sve utjecalo na njegovo poimanje estetike o kojoj kasnije piše rasprave. Profesor Eitelberger je savjetovao svoje studente da se bave i praktično nekom granom umjetnosti, jer tako će bolje shvatiti estetiku i povijest umjetnosti. 1870. upisuje zimski semestar na Munchenskoj akademiji kod J.W.Raaba gdje se u istom semestru upisani Ferdo Quiquerez i Josip Bauer.

Kršnjavija je oduvijek privlačila Italija, a posebice talijanska renesansa koja je po njemu vrhu-nac umjetnosti. Oduševljavao se čitanjem Dantea i njegovo vrijeme prijelaza srednjeg vijeka u renesa-nsu smatra pravim preporodom. U Italiji boravi od 1872. do 1877. s povremenim boravcima u Beču i Munchenu. Talijanska faza je važna jer se u Rimu druži s mladim hrvatskim intelektualcima kao Rikardom Jorgovićem, Dušanom Koturom i Lackom Mrazovićem preko kojih upoznaje i Strossmayera koji ga zainteresira za prilike u domovini i plan za unapređenje umjetnosti u Hrvatskoj.

Do tada se bavio većinom slikarstvom mrtvih priroda u svom privatnom ateljeu, a druženje s tim mladim ljudima, među kojima je Quiquerez, oblikuje njegove nove poglede i pobuđuje zanimanje za politiku i Strossmayerove ideje. Strossmayer ima program osnivanja katedre za povijest umjetnosti na Zagrebačkom sveučilištu, Muzej za umjetnost i obrt s Obrtnom školom, te osnivanje biskupske gale-rije u Zagrebu. Preko Stossmayera upoznaje u Rimu i Hermana Bollea. Mrazovića, Kotura i Jorgovića naziva trima zvjezdama na obzorju naše kulture, ali u nekoliko godina oni umiru tako da je Kršnjavi ostao sam da potpomognut Strossmayerom i Račkim provode u djelo osnivanje tih institucija.

Društvo umjetnosti je osnovano još 1868. u cilju uspostavljanja kontakata između publike i umje-tnika. Brinu se o materijalno potpomaganje muzeja i galerija, potpomaganju mladih generacija umje-tnika, obnovi povijesnih spomenika i formiranju javnog mišljenja o umjetničkim pitanjima. Ovo društvo je nastalo po uzoru na ona koja su postojala u svim većim europskim gradovima. Društvo s vremenom prestaje djelovati do Kršnjavijeva povratka u Zagreb kad ga on ponovno oživljava, a sad

38

ima naglasak na područje obrta i arhitekture. Samo društvo je temelj za Strossmayerov plan unapređe-nja kulture jer ono 1880. osniva Muzej za umjetnost i obrt, a 1882. Obrtnu školu . Od sredine 19. st. jača pokret za obnovu umjetničkog obrta. Vodeći je motiv oplemenjivanje građanskog prostora i podizanje općeg ukusa što se postiže školovanjem proizvođača u obrtnim škola-ma i muzejima. Stvaranjem South – Kensington muzeja u Londonu (danas Victoria and Albert Museum) širi pokret iz Engleske u Beč gdje 1864. nastaje Austrijski muzej za umjetnost i industriju i obrtnička škola organizirani po londonskom uzoru. Ravnatelj tog muzeja je Rudolf Eitelberger, Isin profesor. Kršnjavi ima želju nešto takvo ostvariti u Zagrebu kojeg želi uključiti u zbivanja u Europi. Društvo umjetnosti tako potpomognuto Strossmayerom osniva u Zagrebu MUO i obrtnu školu.

Osnivanje katedre za povijest umjetnosti i arheologiju

Zakonskim člankom o ustroju Sveučilišta u Zagrebu nije bila predviđena katedra za povijest umje-tnosti već jedino mogućnost predavanja pomoćnih povijesnih znanosti i to svake druge ili treće godine koju bi vodio izvanredni profesor. Iz takvog ustroja proizašle su sve neprilike oko osnivanja katedre i da nije bilo nevjerojatne upornosti J.J. Strossmayera i osnutak bi Katedre bio mnogo teži. Ovaj je, naime, nakon što je 1875. namijenio 14.000 forinti za izgradnju palače Akademije u koju je htio smje-stiti svoju Zagrebu i Hrvatskoj darovanu zbirku, izabrao Kršnjavoga za prvog kustosa buduće galerije, ali je uvjet biskupov za preseljenje zbirke u Zagreb bio osnivanje Katedre za povijest umjetnosti jer bi po njegovom mišljenju "galerija bez katedre bila tek pukom taštinom." Već je tada Strossmayer razgo-varao s banom Mažuranićem o katedri i imenovanju Kršnjavoga profesorom estetike. Filozofski faku-ltet se nije u načelu protivio Kršnjavijevu imenovanju ali je prednost davana prirodoslovno-matema-tičkom odjelu. Vlada ga je željela imenovati izvanrednim profesorom što u početku on odbija smatra-jući da sumnjaju u njegove sposobnosti. Zbog spore birokracije koja je trebala izmijeniti zakon Sveu-čilišta cijeli postupak se otegnuo do 1877. kada je odlukom iz Budimpešte i potpisom bana Ivana Mažuranića odlučeno da doktor filozofije i umjetnički slikar Izidor Kršnjavi bude imenovan izvanre-dnim profesorom povijesti umjetnosti i klasične umjetničke arheologije, te da je pristao raditi tu dužnost besplatno.

11. ožujka. 1877. je održao uvodno predavanje o «Znamenovanju povijesti i arheologije umje-tnosti» u kojem je izložio estetske principe svoje nastave. U početku je mislio kako će imati pet sigu-rnih učenika, a nakon uvodnog predavanja došlo ih je pedeset. Kršnjavi je bio osoba puna entuzijazma i znalo je pobuditi interes kod slušača zanimljivim govorom punim humora i temperamenta. Ljubo Babić piše da kad je on sjedio za katedrom đaci mu sigurno nisu spavali već su ga s interesom pratili i zato su njegova predavanja bila redovito najviše pohađana.

Za potrebe nastave sastavio je prvu malu biblioteku katedre i plan predavanja s predmetima koji su služili kao uvod u studij gdje se posebno zadržao na umjetničkom obrtu kojem je davao posebnu važnost pokraj arhitekture, kiparstva i slikarstva.

39

U početku svog djelovanja Kršnjavi je uz Strossmayera koji je uz narodnjake i sniva neke panslavenske ideje, dok dolaskom Khuena Hedervarya na mjesto hrvatskog bana Kršnjavi se okreće politici mađarona. Taj čin mu mnogi nisu nikad oprostili i držali su ga izdajicom, ali Iso je smatrao da jedino razvojem kulture i nastave, čiji je bio ministar, može preživjeti hrvatstvo u tom periodu domina-cije Mađara i zato uspijeva na niz načina osigurati novac za gradnju i obnovu više od 90 zavoda i škola, obnavlja crkve, modernizira nastavu na srednjim, stručnim i visokim školama. «Bolje je prst vlasti, nego šaka prava» bila je njegova parola koju je isticao. O njegovoj upornosti govori i podatak da kad ga Khuen nije htio imenovati ministrom jer nije pravnik, on u 45. godini postiže doktorat prava u Beču i tek onda postaje ministar. Nakon pada Hedervaryja, Kršnjavi prilazi pravašima i radi kao redovni sveučilišni profesor povijesti umjetnosti i kulture. Na promidžbi hrvatske kulture, na programima reforme školstva i odgoja mladih radi gotovo do smrti 5. veljače 1927. u osamdeset drugoj godini.

Dvije godine prije smrti objavio je roman Božji vitez, a sljedeće godine i nastavak Božji sirotan. Njegovo je kapitalno djelo i prijevod Danteove Božanske komedije koju je sam oslikao vrijednim grafikama.

Kršnjavi kao slikar

Prestao je slikati u mladosti i ponovno počeo tek pred kraj života. Prve poduke iz slikarstva dobiva u Osijeku kod H. C. V. Hotzendorfa. Iz tog najranijeg razdoblja potječe i ZIMSKI PEJZAŽ 1865. (Modernoj galeriji u Zagrebu). Usporedili ga se s Hotzendorfovim akvarelom Zima uočavamo Hotzendorfov način slikanja: glatki potezi kista, sivkastoplavi tonovi dovedeni gotovo do monokro-mnosti, sjetan romantičarski ugođaj.

Nakon toga nastavlja slikati na studiju u Beču i Munchenu. Tu Kršnjavi stječe solidno poznava-nje grafičkih tehnika. Njegova najbolje slike su mrtve prirode i male studije nastale na temelju često renesansnih predložaka. Kada je radio male mrtve prirode i studije onda je njegov talent bio dovoljan, no kad bi prešao na figuralne prikaze dolazilo je do problema. Dakle, bio je osrednji slikar i to je očito sam shvatio zbog čega je žrtvovao svoj dugogodišnji studij na akademijama i kompenzirao to stvara-njem mogućnosti za druge gradnjom škola, ustanova i stipendiranjem mladih nadarenih slikara.

Njegovo najkvalitetnije djelo je STUDIJA ŽENSKE GLAVE 1873/74, bliska münchenskom reali-zmu gdje je i nastala. Na tamnoj podlozi ističe se koloristički sjajna površina lica spontano i slobodno izvedena i nemirne fakture.

Mrtve prirode su koloristički mirnije sa naglašenom strukturom. Poznati su i neki njegovi bakropisi sa izrazitim realizmom. Na izložbi u Zagrebu 1874. izložio je dvije mrtve prirode u Beču i skice iz Sorrenta, Albana, Pompeja i Capria koje je izradio boraveći u južnoj Italiji s Ququierezom.

Svojim religioznim temama doživljava prve prave neuspjehe kod kritike i publike. Među poslje-dnja djela spada UČENJAK POZNATIJI KAO FAUST IZ 1877.

On je prvi kod nas stručno pisao likovnu kritiku, dok su njegovi protivnici bili dobronamjerni amateri. Da ga nije nedostatak likovnog života natjerao na bavljenje mnogim drugim područjima Ljubo Babić smatra da bi kritika bila njegovo najbolje djelovanje.Kršnjavi kao graditelj

Kršnjavi živi u periodu historicizma u arhitekturi i on smatra neogotiku kao najprimjereniju za crkveno dok neorenesansu za profano graditeljstvo. Glavni su mu uzori Viollet Le Duc i Gottfried

40

Semper koji se danas uzimaju kao najutjecajniji autori teorije arhitekture 19. st. Sa Kršnjavijevim programom integrira se naša arhitektura u stil i duh bečkog strogog historicizma i to u času kad je ondje ta epoha već na zalazu.

Historizam nije samo čisto preuzimanje oblika minulih stilova već je stil samo polazište za vlastitu interpretaciju i sve ovisi o graditelju koji određeni stil prilagođava svojem vremenu.

Najbolji naš primjer takve arhitekture je đakovačka katedrala, pa Bolleova Marija Bistrica koja je nešto između renesanse Toskane i renesanse Njemačke, dok Schmidtova stroga palača Akade-mije izražava duh te institucije s asocijacijom na talijansko podrijetlo akademija. Nije dakle jedino pitanje izbora stila nego je važan i govor forme građevine koji najbolje izražava njenu namjenu i funkcioniranje prostora. Naši najbolji primjeri takve arhitekture su Kršnjavijeva ideja školskog foruma, palača u Opatičkoj 10, Muzej za umjetnost i obrt.

Kršnjavi se ugleda na arhitekturu Beča i Munchena 1870., to su gradovi koje dobro pozna i koji su u 19. st. doživjeli velike promjene. Kršnjavi se protivi baroku i rokokou i naziva ih izopačenjem ukusa, a veću prednost daje gotici (Viollet Le Duc) nego renesansi (Semper).

Unutrašnjost crkve po Kršnjaviju treba biti polikromna i mistično zatamljena, a do kraja života je zastupao program jedinstva i čistoće stila i u dekoraciji prostora. Najbolji primjer šarenila interijera je kod nas đakovačka katedrala. Kršnjavijeva djelatnost u arhitekturi je usmjerena na strogi historici-zam. To je vrijeme kad postaje ministrom i u svom resoru je imao školske i crkvene ustanove i u kra-tkom roku od nepunih pet godina je uspio sagraditi, pregraditi ili dograditi više od 90 zavoda i 30 crka-va. Radove povjerava već iskusnim graditeljima smatrajući da mi još nemamo domaće snage za te zadatke. Strossmayerova je inicijativa đakovačka katedrala i palača Akademije.

Glavna odlika arhitekture je ugledanje na Beč koji je već preživio monumentalne izgradnje i dobio status velegrada. Kršnjavi je cijenio Schmidta čiji je učenik Bolle. Bollea je Kršnjavi nastojao dovesti u našu sredinu preporučujući ga u pismima sa Strossmayerom i Račkim, a i javno u člancima gdje hvali njegov rad. Sa Schmitom i Bolleom ulazi na naš prostor gotika, talijanska i njemačka renesa-nsa bečkog smjera te gola opeka kao građevni i dekorativni materijal. Prvi projekt Kršnjavija i Bollea je obnova crkve u Mariji Bistrici.

Među važnija djela spadaju i preuređenja pravoslavne katedrale Sv. Trojstva u Križevcima i pravoslavne crkve u Pakracu koje isto provodi Bolle. Sam Kršnjavi se ne miješa previše u pitanje pregradnje katedrale u Zagrebu mada i sam primjećuje da su neki dijelovi trebali biti drugačije izvedeni. Više je uključen u spor oko Bakačeve kule gdje se zalaže za njezino rušenje. Njegov glavni projekt je nedvojbeno preuređenje palače u Opatičkoj 10.

Školski forum

U Zagrebu je, prema sličnim projektima u Beču, Munchenu, Dresdenu, Kršnjavi zamislio izgradnju velikog školskog kompleksa koji bi nastao po uzoru na ideju foruma. On je predvidio izgra-dnju foruma sa skupinom zgrada koje bi činili arheološki i prirodoslovni muzej, aula, glazbeni zavod, velika gombaona i školska crkva u stilskoj formi visoke renesanse kao izrazom humanističke zapadne kulture. Projekt su izradili njemački arhitekti LUDWIG i HULLSSNER, po kojima bi sve zgrade sti-lski činile harmoničku cjelinu, a kao skupine imale bi karakter rimskog foruma. Od svega toga je izgra-

41

đena samo današnja zgrada Muzeja Mimare koja sa rizalitnim pročeljem ima uzor u Politehnikumu u Zurichu.

Gimnazija na sušaku

Uz zagrebački projekt isti arhitekti izrađuju projekt velike gimnazije na Sušaku koja se ističe funkcionalnim rasporedom prostora i dekoracijom predvorja i stubišta. Zgrada je dvokatna, naglašena plasticiteta što je postignuto isticanjem srednjeg i dvaju ugaonih rizalita, jakim razdjelnim vijencem i rustikom u prizemlju. Na drugom katu je svečana dvorana. Cijeli objekt je podignut na prostranoj terasi sa stubama što vode pred ulaz. Bogato opskrbljenom, funkcionalnom prostoru pripada prostrani vestibul i dekorativno stubište, a na širokim hodnicima trebali su stajati odljevi kiparskih djela.

Nikola MAŠIĆ Otočac 1852 – Zagreb 1902.O djetinjstvu i ranom školovanju govore mladenački crteži koji se čuvaju u Kabinetu gafike u

Zagrebu. S bratom je u ranom djetinjstvu ostao bez roditelja – stavljen je pod skrbništvo rođaka koji ga Upisuju na Trgovačku akademiju u Beču. U ljetnom semestru 1872. upisuje Likovnu akademiju u Beču, a u zimskom semestru iste godine prelazi u München..

Prvu godinu uči crtanje kod A. Wagnera, sačuvani crteži pokazuju da ga je opterećivala metodika ispraznog linearizma. na rubovima tih crteža ima mariginalnih bilječki poreta njegovih drugova , crtane za vrijeme obuke → oroginalna živost opservacije. Kod Seitza uči slikanje – mali formati na kojima će naslikati svoja najbolja djela.

1874 – 5. posjetio je Liku. Iz tih godina sačuvane su dvije male uljane slike Zemljana peć i Mala nećakinja Milica, iako su to početnički radovi slikani zemljanim tonom pokazuju ono najbolje Courbetovsko. 1874. godine privi put izlaže u Zagrebu. 1877. odlazi kod Lindenschmidta – prijatelj Manetovog učitelja Cotoura – Mašićev najbolji učitelj. Najzreliji tonski radovi – Mala djevojčica sa šeširom, rezultat su školovanja kod njega. Tada ni sa nije bio svjestan da mu je snaa u tonu pa se povodi za modom onog vremena – laki napuljski kolorizam Fortunya i drugih aranžera praznog šarenila. Zaveden polikromijom radi sliku Napuljski pastir i druge motive koji vuku u šarenilo – Fazan. Zagrebačka publika bila je naručitelj tih šarenih angažmana, a domaća i strana kritika ga je podržavala.

1878. je u Parizu. Nije potražio Maneta ni impresioniste, već je našao eklektika Bouguereaua. Na njega osvježavajuće djeluju dva putovanja Hrvatskom – 1878. Posavinom i 1879. Likom i Hrvatski Primorjem. Pejzaži tih krajeva svojom dominantnom bjelinom (oblaci i kamen) stišavaju polikromizam i vraćaju ga na promatranje. Za izraz mu je dovoljno tek nekoliko zemljanih boja ili olovka i papir. Tako nastaje najdragocjeniji dio Mašićevog opusa – male studije riječnih obala, travnjaka, oblaka, brvnara, sitnih figura ljudi i životinja u dubokom horizontu. To isto nastavlja na Capriu 1880. – njegov notes pun je draži nagle crtačke opservacije kakva se nalazi u bilježnicama slikara od barbizonaca do Jongkinda.

Pojedine skice i male formate izvodi i na velikom platnu – Čuščarica na Savi 1880 – 81.(Njegova najslavnija slika) u Münchenu i druge – Idila, Berba ruža, Žetelice. U velikim formatima se gubi, umjesto živog slikanja samo vješto dekorira. 1884. vraća se u Zagreb i postaje nastavik crtanja na Obrtnoj školi, zatim učitelj risarske struke na Sveučilištu, a 1894. ravnatelj Strossmayerove galerije. U

42

posljednjem razdoblju zbog slabijeg vida uglavnom ponavljaranije motive iz Posavine i Like. U Vijencu je 1902. objavio nekoliko članaka o sikarstvu u kojima govori o neiscrpljenim motivima i čarima doaćih krajeva. Time je obilježio ulogu svog slikarstva u hrvatskoj umjetnosti 19. st. U ranom razdoblju s lakoćom primjenjuje tehniku tonskog izraza (STARA ZEMLJANA PEĆ, 1874.),

slika mrtve prirode, genre-prizore i portrete u tradiciji münchenshe škole (PORTRET MLADE DJEVOJKE, 1881.). Traži poticaje kod slikara efektne rasvjete i polikromije. Nova nastojanja vidljiva su u slikama NAPULJSKI PASTIR, Djevojke beru bundeve, U vrtu…

1880. godine, nakon proputovanja Italijom i slikanja slika manjeg formata, sintezu svojih iskustava ostvaruje na slikama većih formata sa svijetlom paletom - GUŠČARICA NA SAVI, LJETNA IDILA - koje slika u münchenskom atelijeru prema skicama iz Posavine. Ova mu djela donose priznanja i kritike i javnosti.

Za povremenih boravaka u Lici i Posavini slika seljake (LIČANIN), sjenike, dvorišta, vrtove, savske krajolike svježeg kolorita (MLINOVI NA SAVI, NA SAVSKOJ OBALI…). Osobine neposrednog umjetničkog doživljaja imaju i njegovi crteži (POSAVSKI SAJAM…), te mali pejzaži s motivima iz Italije.

Nakon završetka školovanja, od 1883. godine boravi u Münchenu, a zatim trajno u zagrebu. Tek povremeno putuje u Italiju i Pariz. U zagrebačkom atelijeru, oslabljena vida, ne slika puno - ULAZ U VRT PALAČE VRANYZANY, ŽETVA…. Profesor je crtanja, a od 1894. upravitelj Strossmayerove galerije. U "Vijencu" objavljuje članke o slikarstvu.

U ranijoj fazi njegova slikarstva prevladava tonski, a kasnije koloristički izraz. Male slike pokazuju lirsko shvaćanje, a veće, namijenjene službenim izložbama, kombinaciju atelijerskog i pleneristi-čkog načina. Preciznost tehničke izvedbe je na razini suvremenog europskog slikarstva.

Kako Gamulin kaže, Mašićevo se slikarstvo može nazvati "idiličnim akademizmom". Mašić dominira u Zagrebu do pojave V. Bukovca. On skice radi na licu mjesta, i ta djela ne pripadaju tonskom slikarstvu ni akademizmu, već spontanom impresionizmu (ZATVORENA VRATA, SLIKAR U BARI, GRM U CVATU…). U Beču upoznaje slobodnu parišku tehniku alla prima koju je već koristio Manet, a na Mašića djeluju i slikari španjolske kolonije u Rimu (M. Fortuny) koji rade i u Parizu.

PLENERIZAM

Zagrebačka škola

Plenerizam u Hrvatskoj u pravom smislu riječi započinje tek s Vlahom Bukovcem koji po povratku postaje središnja osoba, donosi zapadni duh, živu akademsku polikromiju i plenerizam. Toliko djeluje na mlađe da su nazvani “zagrebačka šarena škola”. Najstarija slikarska škola u Hrvatskoj je ona osječka, dok se zagrebačka javlja tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Prije njenog pojavlji-vanja u Hrvatskoj djeluju razni umjetnici, no organizirani likovni život javlja se tek pojavom zagre-bačke škole.

Njeno formiranje odvija se u vrijeme Bukovčeva boravka u Zagrebu (1893.-1900.). Slikama koje tada radi Bukovac nastoji stvoriti temelje prve Zagrebačke škole - HRVATSKI NARODNI PREPO-ROD na zastoru HNK-a predstavlja vrstu likovnog programa. Njegovo je tadašnje slikarstvo obilježeno

43

svježinom i spretnošću postupku i bojama, te vedrom pigmentacijom. Mladi zagrebački slikari žele preuzeti Bukovčevu tehniku rascvjetanih boja i šarmantnog poteza kista.

Celestin Medović ima nešto dublju i tamniju paletu, česo zapada u teatralnost, pejzaži su mu svježji u boji. Vinko Draganja nedostaje mu izrazitija individualnost. Ivan Tišov – eklektik, ne prekoračuje granicu solidnog akademizma, često zapada u pretjeranu dekorativnost. Robert Auer – izraziti je predstavnik sladunjavog i uljepšanog portreta i dopadljiviha aktova. Oton Iveković – slika paletom Bukovčeva kruga, historijske scene, idealizirani realizam s oslonom na prirodu. Joso Bužan – seoski život, dominira crveno u šarenilu. M. C. Crnčić stavlja težište na kontraste svjetla i sjene, više grafički, najpopularnije su mu jadranske mane u ulju. itd. (Lado 1904., Medulić 1908.?)

Vlaho BUKOVAC Cavtat 1855 – Prag 1922Otac mu je bio porijeklom Talijan, a majka Hrvatica. Rođen u Cavtatu. Već u ranom djetinjstvu

pokazuje sklonost za crtanje, ali mu zbog loših materijalnih prilika obitelj nije mogla priuštiti školovanje. S 11. odlazi sa stricem u Ameriku. Stric uskoro umire, a Bukovac proživljava teške četiri godine vraća kući. 1871. ukrcao se kao brodski kadet na jedrenjak Peti dubrovački za Crigrad i Odesu. 1873. odlazi u Peruu gdje je radio kao crtač slova u jednoj tvornici vagona, u slobodno vrijeme bavio se slikanjem. Naredne godine ide u San Francisco gdje radi kao konobar i slika portrete prema fotografi-jama. Nakon povratka u domovinu 1876. nalazi mecenu u dubrovačkom pjesniku Medu Puciću koji mu sugerira mu da svoje prezime Fagioni slavenizira u Bukovac. Preporučuje ga Strossmayeru, a Bukovac mu šalje svoju sliku Turkinja u Haremu na kojoj se prvi puta potpisao kao Bukovatz. S dobi-venom potporom i nešto vlastite uštede odlazi s Pucićem u Pariz 1877. Na preporuku J. Čermaka upi-sao se u atelje A. Cabanela, predvodnika francuskog akademizma, na Ecole – de Beaux Arts. Preuzi-ma stil učitelja i zahvaljujući nadarenosti brzo napreduje. Već 1878. izlaže na Salonu sliku Crnogorka na obrani – vjerojatno potaknut uspjehom Čermakovih crnogorskih motiva. 1882. postiže velik uspjeh slikom Velika Iza po romanu A. Bouviera i odlazi na srpski dvor kao slikar. Bukovac je u Parizu od 1876. do 1893. godine, i u tom je periodu stalno prisutan na Salonu i iznimno hvaljen od kritike. Znatan ugled stječe modelacijom i izražajnošću portreta. Razvija se u plenerizmu – STUDIJE IZ FONTAINBLE-AUA, 1886; PEJZAŽ S MONTMARTREA...

1883. u Crnoj Gori slika cijelu kneževsku obitelj, 1884 – 85. boravi u Zadru i Splitu gdje radi portrete, u Dalmaciji slika portrete tamnog kolorita i studije uz obalu mora MLADI GUSLAČ OBITELJI KATALINIĆ koji najavljuju novi smjer u njegovom slikarstvu.

1888. odlazi u Englesku također kao portretist. Već u ovim ranim djelima predstavlja se kao iznmno dobar crtač. Crtež mu je strog, akademski, fiksira objekt s velikom točnošću. Portretima često nedostaje psihološka karakterizacija, traži potpunu sličnost prema želji naručitelja. Među ranim portre-tima ima izvanrednih umjetničkih ostvarenja; portret bankara Bollania, portret Giustine Tommaseo, portret Špire Tocigla, studija Mladi guslač → jedno od njegovih najboljih djela, rađeno sa mnogo slobode, iskrenosti i neposrednosti. U toj fazi osim portreta radi i figuralne kompozicije, ženske aktove, genre – scene. Slika akademski, paleta mu je tamna, modelacija naglašena, a svjetlo spretno raspoređe-no. Bitan činilac za napuštanje tamne palete njegov je boravak u Engleskoj 1886. i 1888.??? godine,

44

kada slika u prirodi LAURA LE DOUX. Za engleskog naručitelja naslikao je u pleneru i profanom aranžmanu sliku ISUS – PRIJATELJ MALENIH koja je izazvala senzaciju na Salonu.

Oko 1886. u Parizu dolazi do sve veće afirmacije impresioista, veliki broj slikara preuzime neke njihove tekovine i prilagođava ih ukusu publike. Mjenja se Bukovčev stil; potezi kista postaju sve mekši, svjetliji tonovi označavaju prijelaz od tamne prema šarenoj paleti. Ovoj fazi pripada Mlada patricijka 1891 – na Salonu 1891., portreti izloženi u atriju Akademije u Zagrebu 1893. – portret Ivke Vranyczani, G. Pongratza.

MLADA PATRICIJKA, 1890. Portretirana u prirodi, zadovoljava potrebu za radom u plain-airu. Ova mu je slika osigurala uspjeh na Salonu. Slika pripada realističkoj školi jer je Bukovčeva deforma-cije prvenstveno uvjetovana ukusom Salona. U pejzažima je sklon impresionizmu.

I u Parizu nastavlja slikati u duhu plenerizma, svjetlom paletom i mekšim potezima kista. ***Male plenere radi za sebe, a na Salonu se predstavlja akademizmima. Nakon što se 1886. vratio u Pariz, prodaje male sličice potpisane pseudonimom PAUL ANDREZ.

Uz obećenja Kršnjavog i Strossmayera vraća se u Hrvatsku, te dolazi u Zagreb 1893/4.? Njegovim dolaskom Zagrb postaje živ likovni centar. Vraćaju se i Čikoš, Medović, Ivković, Frangeš i dr. Iste godine organizirana je Hrvatska narodna umjetnička izožba. U to vrijeme slika Gundulićev san (*** U Veneciji slikom Gundulićev san doživljava uspjeh, što je ujedno priznanje i zagrebačkoj šarenoj školi), Hrvatski preporod, Dubravku i dr. 1896. hrvatski umjetnici sudjeluju na milenijskoj izložbi u Budimpešti. Bukovčevim zalaganjem hrvatski umjetnici osnivaju zaseban paviljon koji je potom prene-sen u Zagreb – umjetnički paviljon. Paleta mu postaje još svjetlija, potez mek i slobodan, a sjene oboje-ne i prozračne, rlika redovito u pleneru, primjenjuje samo neke formalne tekovine impresionizma, ali bit nikada nije usvojio. I dalje teži za uljepšavnjem, crtež mu je kao i u prvoj fazi, a teme i motivi u du-hu su akademizma. Virtuozno je ovladao metierom i radi izvanrednom brzinom. Pejzaže slika uglavom kao sporednu komponentu na figuralnim prikazima. Iz tog vremena su Ikar i Japanka rađeni najbliže impresionističkom načinu.

Bukovčeva svijtla paleta utjecala je na čitav krug umjetnika tzv- Šarena zagrebačka škola. to se osobito očitovalo na izložbi Prvi hrvatski salon 1898. koju je priredilo novoosnovano Društvo hrva-tskih umjetnika. Radom u pleneru presudno djeluje na mladu generaciju zagrebačkih slikara, zbog čega se njegovi odnosi sa Kršnjavim zaoštravaju. Nakon polemike u povodu izložbe Hrvatski salon 1898. godine, napušta Zagreb i povlači se u Cavtat (1898.-1902.) gdje eksperimentira s novim tehnikama i kolorističkim izražajnim sredstvima. Uz svijetle portrete i pejzaže intenzivnih boja, slika DANTE NA OBALI i RAJ u duhu secesije.

Samostalnom izložbom u Beču 1903. godine postiže veliki uspjeh i nakon toga postaje profesor na Akademiji u Pragu. 1905. U to vrijeme slika na način blizak pointilizmu, ponekad primjenjuje umjetnu rasvjetu, paleta mu postaje još šarenija, a često upotrebljava narančastu boju i modre sjene. Praški period (1903.-22.) period je u kojem se Bukovac povlači iz javnog života i bavi se pedagoškim radom tek povremeno izlaže, a u ovoj fazi barata poentilističkom manirom - u rafiniranoj skali boja traži vibrirajuću atmosferu lika i ambijenta u novim svjetlosno-kolorističkim odnosima (RUŽIČASTI SAN, KLYTIA). Osim ovakvih aktova sa suptilnim nijansama ljudske puti, Bukovac radi i portrete (I. VOJNOVIĆ), te figure u interijeru (U SJENI).

45

Nakon odlaska nije prekinuo veze s domovinom, 1904. postaje dopisni član Srpske akademije, 1908. izabran je za predsjednika društva Medulić i Splitu, 1919. počasni je član Jugoslavenske akademije. Uno je nove slaobode, probudio interes šire javnosti za slikarstvo i bio je jedan od najplodnijih hrvatskih slikara uopće.Djela;Turkinja u haremu 1877., Crnogorka na obrani 1878., Velika Iza 1882., Autoportret 1882., Veduta s Montmartra, Poluakt mladića, Kraljica Natalija, Mladi guslač1884/5., Andromeda 1886., Mlada patricijka 1890., Gundulićev san 1890. tj Gundulić zamišlj Osmana, Hrvatski preporod 1895., Ikar na Hridi i Japanka 1898., Dubravka, Zora umire u naručju dana...

Menci Clement CRNČIĆ Bruck na Muri 1865 – Zagreb 1930. slikar i grafičarZavršio je vojnu školu u Beču, napušta vojnu službu i upisuje umjetničku akademiju u Beču, a

potom kao stipendist hrvatske vlade dvije godine akademiju u Münchenu – Gysis. Jednu sezonu radi u kazalištu u Coburgu u Njemačkoj kao slikar dekoracija. Imeovan je za učitelja crtanja na Obrtnoj školi u Zagrebu, ali to mjesto je napustio i počeo je samostalno slikati kao profesionalac. Pošto se afirmirako kao slikar marina – Hrv. primorje i Istra, Kršnjavi ga šalje kao stipendista na studij grafike u Beč. na bečkoj akademiji kod Ungera uči bakrorez i bakropis.

1900. vraća se u Zagreb gdje s Čikošem otvara privatu slikarsku školu koja je od 1907. pod upravom države, a kasnije je postala Akademija likovnih umjetnosti na kojoj je Crnčić do kraja života profesor. Član JA od 1919., direktor Strossmayerove galerije 1920 – 28. – za njegove uprave dobiva nov postav po suvremenim principima.

Za vrijeme studija u Beču i Münchenu slika u mirnim tonalitetima većinom figuralne prikaze – Djevojčica, Starac ljušti kukuruz, Akt – propao prilikom požara crnčićeva ateljea. Djela po kojima je nalbliži realizmu münchenskog kruga – Courbet preko Leibla. Na studijskim putavanjima Primorjem i Istrom paleta mu postaje sve otvorenija, slika pleneristički u smislu zagrebačke škole. Fascinirju ga preljevi na morskoj površini – Bonaca, titranje atmosfere, igra svjetla i sjene – Triptih, primorje, pogled na Velebit. U to unosi tekovine zagrebačke šarene škole. Uz F. Kovačeviće njen glavni predstavnik u pejzažnom slikarstvu. Marine mu postaju pojam u hrv. umj., postaje tražen. Nakon I s.v.r. nastanjuje se u Novom Vinodolskom i slika okolicu.

Koliko god te marine prelazile u hipreprodukciju, ima nekoliko ostvarenja koja nisu nadmašena. slikao je i pejzaže iz okolice Zagreba – vedute Samobora u snijegu – nisu dosegli razinu marina. Izuzeci su tonski tretiran zgrebački Glavni kolodvor 1929. i njegov posljednji rad Pogled na Savu kod Podsuseda – slikan na dan njegove smrti. Radio je i portrete – V. Mažuranić, A. Bauer, D. Gorjanović – Kramberger itd, i nacrte za kazališne kostime.

Slikarski rad je spona 19 i 20. st, ali značajniji je njegov rad u grafici. Prvi je izraziti grafičar u hrv. umj. Izražava se više valerski, a manje linearno. Dominira bakropis. U početnoj fazi pretežni su motivi koji zahtjevaju tamne tonove – Osamljena, Posljednji svoga roda, Ave Maria, slijedi faza zagrebačkih motiva – Bakačeva kula, Jalečićev trg, Seljakinje na Dolcu, Splavnica, koje često i kolorira. U posljednjoj fazi ploče postaju mutne a kontrasti svjetla i sjene prenaglašeni – Ledenice. Najviši domet – Medveja , Nedjelja prije podne u Lovranu, portreti V. Lunačeka F. Mixicha. Kao vrsan pedagog odgojio je niz drugih – Krizman, Šenoa, Babić, Krušlin...

46

Radi ilustracije za srajevsku Nadu od 1895., za edicije V. Heck u Beču i Seemann u Leipzigu, za Njegošev Gorski vijenac 1904. Izrazit je crtač, veliki broj skica i crteža sliuži mu kao priprava za veće radove. a radi i plakate, scenografije i karikature suradnik u humorističnom listu "Satir" (1901.). izlaže i u domovini i u inozemstvu, a 1931. godine organizirana je njegova retrospektivna izložba. Crnčić ima pionirsko značenje u hrvatskoj umjetnosti jer prvi slika marine, te započinje razvoj

moderne hrvatske grafike. U najranijoj fazi radi crteže, studije i portrete pod utjecajem realizma münchenske škole -

osjetljivost u promatranju ljudskog lica i tijela, tonsko modeliranje slike (DJEVOJČICA, SLAVONAC RUNI KUKURUZ), a zatim dolazi pod utjecaj Zagrebačke šarene škole te mu paleta postaje otvorenija a namaz pastozniji (BONACA, S OTOKA RABA, ŽUTIKA U CVATU).

Potom, od naglašenog kolorizma prelazi na zagasitije boje u tonovima nanesenim tankim namazima kista čime postiže dojam titranja zraka i nedogled daljine(ZALAZ SUNCA, ŠIROKO, BURIN). Njegovo slikanje marina ponekad postaje rutinsko, ali postoji specifična razina kvalitete. Na putovanju radi ciklus sa PLITVIČKIH JEZERA i ciklus sa VELEBITA. Pejzaži i vedute iz Zagreba nemaju razinu marina, osim posljednje nedovršene slike POGLED NA SAVU KOD PODSUSEDA.

Posljednjih godina života opet slika portrete - V. MAŽURANIĆ, FRANE BULIĆ… Crnčić je ipak najvažniji na području grafike jer je prvi školovani grafičar koji je postigao

profesionalnost europske razine. U najranijim radovima očiti su utjecaju njegova učitelja Ungera, no kasnije on graviranjem bakropisa stvara tonska rješenja koja želi dostići i u slikarstvu. Radi realistične portrete, čvrstim i odmjerenim potezom, a realizam zadržava i u nekim kompozicijama - NEDJELJNO JUTRO U LOVRANU (koristi pomalo tvrd crtež da bi sugerirao atmosferu). Ovo je njegovo najbolje ostvarenje u grafici.

Radi i kolorirane bakropise iz Starog Zagreba, realistički pristupajući motivima - obrisi gube čvrstoću, te su riješeni slikarski i bojom (KAPTOL, JELAČIĆEV TRG, DOLAC).

Posljednji njegov ciklus je Primorski krajolik (VRBNIK, GRIŽANE, OGULINSKA CESTA…)

Ferdo Kovačević Zagreb 1870 - 1927 Nakon završene Obrtne škole u Zagrebu, odlazi u Beč u školu za umjetnički obrt. Po povratku

sudjeluje u osnivanju Društva hrvatskih umjetnika 1897. i prvog Hrvatskog salona.prof. je na obrtnoj školi, a od 1913. na Umjetničkoj akademiji u Zg.

Uz Crnčića je prvi izraziti pejzažist u krugu oko Bukovca. Uz malobrojne mrtve prirode i figure – Slijepac, Fratar, naslikao je velik broj pejzaža iz okoice Zagreba – osobito sa Save. Na osnovi promatranja u pejzaž unosi lirske intonacije. U duhu uljepšanog realizma – Vrbe, Suton, Savska obala, Na Savskom rukavu, Zimsko sunce, Zima na Savi, Sava u predvečerje, Vrbe u zimi, Na Savskoj obali, Proljetne vode.

Nakon prvih djela slikanih smeđim tonovima i melankolično intoniranima, kolorit mu postaje svjetliji, a pod Bukovčevim utjecajem i šaren. U svom plenerizmu spontano se približio tehnici impresionista. Po narudžbi je izveo nekoliko radova koji ne dostižu kvalitetu jednostavnih pejzaža. To vrijedi i za djela u kojima se želi prilagoditi ukusu publike – više varijanti Ružičnjaka. Oslikao je strop loggie u zgradi Odjela za bogoštovlje i nastavu, sudjeluje u slikanju ornamentalnih detalja Bukovčavog zastora za HNK. Samostalno izlaže 1917. i 1923., sudjeluje na brojnim izložbama Društva umjetnosti.

47

( Mato ) Celestin MEDOVIĆ Kuna, Pelješac 1857 – Sarajevo 1920.Kao devetnaestogodišnji dječak dolazi pod okrilje franjevaca u tamošnjem samostanu Gospe od

Loreta (Delorita). Franjevci su ga godinu dana podučavali i pripremali za prijemni ispit za dubrovačku franjevačku gimnaziju. To je bio jedini način da se ovaj talentirani mladić probije u životu, tj. da se spasi od inače zagarantirane sudbine pomorca ili težaka.

Medović 1866. godine uspijeva upisati gimnaziju u Dubrovniku i 1874. godine se zaređuje uze-vši redovničko ime Celestin. I u gimnaziji nastavlja slikati. Kao nadareni samouki slikar koji nema nikoga da ga poduči najelementarnijim osnovama, služi se najrazličitijim predlošcima koje kopira, vježbajući i usavršavajući svoj talent.

1879. godina prekretnica je u njegovu životu. Te je godine Medović završio teologiju, a navo-dno je tada počeo i slikati u ulju. Iste te godine samostan Male braće posjećuje General franjevačkog reda iz Rima i primjećuje slikarev talent, te mu obećava školovanje u Rimu.

Prije odlaska u Italiju Medović je dobio narudžbe i za nekoliko oltarnih pala čija izvedba začu-đuje jer ne zaostaju mnogo za palama drugorazrednih stranih putujućih slikara koje nalazimo u našim crkvama. To su pale MADONA SA SV. NIKOLOM I SV. SPIRIDONOM za Deloritu, SV. OBITELJ za crkvu u Slanom i UZAŠAŠĆE MARIJINO za crkvu u Prodvorju u Konavlima. Ove pale predstavljaju prilično siguran i slobodan pristup platnu velikih dimenzija i donekle svladanu tehniku slikanja. Iako u njima ima nesigurnosti u crtežu, te loše shvaćene perspektive i nekorektnih skraćenja, one svjedoče o darovi-tosti samoukog mladog slikara.

ITALIJA 1880 – 1886. - zabranjeno mu je pohađanje državne Akademije u kojoj se radilo po modelima i to je bio stalni kamen spoticanja između Medovića i Generala reda. Medoviću je bilo dosta rada po predlošku, a General je smatrao da je neprimjereno da jedan franjevac slika po živim, tj. golim modelima. Nadalje, Medović je strogo vjerovao u etablirano akademsko slikarstvo, ne shvaćajući da u tom trenutku Akademije u čitavoj Europi proživljavaju dekadensu.

***Pet i pol godina koliko je boravio u Italiji Medović provodi tražeći pravog učitelja, svjestan svojih propusta i nedostataka. Boravi u Rimu i u mjestima sjeverne Italije. Kopirao je i restaurirao, radio u ulju i fresko tehnici, modelirao i počeo učiti tehniku bakroreza. Kad mu je najbolje krenulo trebao je napustiti Rim.

Na samom početku njegova studija, umjesto na Akademiju, General Medovića šalje u atelijer Lodovica Seitza, nazarenskog epigona, sina Aleksandra Maximiliana Seitza. I otac i sin su bili jako poštovani u tadašnjim rimskim crkvenim krugovima. Ostali Nazarenci su se u to doba već bili vratili u Njemačku i više – manje zaboravili nazarenske principe. Stoga je i sam Aleksandro Maximilian već bio kasni epigon. Teško je reći koliki je bio utjecaj Seitza na mladog Medovića. Kod njega je najvjeroja-tnije ipak stekao osnove slikarskog zanata, a možda svladao i neke elemente tehnike fresko slikanja. Uz Seitzov je atelijer Medović bio vezan svega dvije godine, i to nerado i na prekide.

Kad je tek stigao u Rim otac i sin Seitz su radili u Đakovu - oslikavali su katedralu za Strossma-yera. Čekajući da učitelj otpočne s nastavom, Medović je počeo pohađati atelijer Francesca Grandija. Kasnije je paralelno pohađao oba atelijera.

48

Utjecaj Francesca Grandija može se prepoznati na nekim Medovićevim ranim portretima i kompozicijama, kao i na njegovom najuspješnijem djelu - HODIA MIHI - CRAS TIBI (ZA SPROVODOM). To je djelo izložio 1882. godine na Međunarodnoj izložbi u Rimu i pobralo je pozitivne kritike. Djelo je izgubljeno, ali ga poznajemo po bakropisu koji je umjetnik sam kasnije izradio. Bakropis prikazuje one iste dobro ukomponirane polufigure dvojice starih fratara što mehanički koračaju za lijesom s oronulim fizionomijama i apatičnim izrazom lica.

Treća ličnost koja je u Italiji utjecala na Medovića bio je prof. Ciseri u čijoj je školi u Firenci proveo devet mjeseci. Ciseri je u svoje vrijeme bio cijenjen kao portretist i slikar religioznih i histo-rijskih tema. Bio je profesor na Akademiji, a u svojoj privatnoj školi je primjenjivao nastavni plan propisan na akademiji - akt, kostim i glava. Medović je bio jako zadovoljan jer je napokon imao priliku raditi po živom modelu. Međutim, budući da je bio naučen raditi samo po predlošku svladavanje volu-mena i skraćenja predstavljalo mu je problem. Nakon devet mjeseci shvaća da je stigao do razine od koje kod Ciserija više ne može napredovati, pa napušta njegovu školu.

Postojali su još neki nedostaci koje je trebao svladati. Stoga kod kipara Bartollinija u Faenzi pokušava učiti modeliranje.

Činjenica da ni Grandi ni Ciseri nisu bili jake ličnosti i da on definitivno nije prihvatio stil ni jednog ni drugog - već od svakog samo ponešto - uzrok je neujednačenosti u Medovićevom slikarskom izrazu. Neka su mu djela slaba, ukočena, nedorečena, dok je u drugima nevjerojatnom sigurnošću posti-gao neočekivani domet. I sam je bio svjestan svojih nedostataka i propusta te je jako nezadovoljan tražio od Generala da ga vrati u Rim da može dovršiti studij.

General ga vraća u Rim gdje Medović sam radi i usavršava se. Kad mu je najbolje krenulo morao se vratiti kući. Vratio se u uvjerenju da je potreban Provinciji, no pravi razlog njegova premje-štaja bile su pritužbe redovnika na njegovo ponašanje.

Iz talijanskog razdoblja se sačuvalo najviše portreta. Neki od njih, kao PORTRET PAPE LEONA XIII i PORTRET LUCA WADDINGA, rađeni su po predlošcima. Na njima se vidi da je Medović usavršio zanat - modelacija lika je plastičnija, naglašeni su odnosi svjetla i sjene, bolja je psihološka karakteri-zacija, a rukovanje bojom i kistom je daleko vještije.

Sačuvalo se i nekoliko portreta što ih je radio po modelima. Jedan od njih je PORTRET VINKA DRAGANJE, također slikara-redovnika s kojim se Medović poznavao još u Dubrovniku. Očita je usredotočenost na predočavanje fizičke prepoznatljivosti lika. Manjkavost u modelaciji i ukočeno drža-nje dokaz su da njegova ruka još ne može pratiti naum. Međutim, već ovdje u živu i napetu izrazu lica prepoznajemo nagovještaj antologijskih, psihološki razrađenih portreta koji će uslijediti kasnije. Lice je zbroj prilično vješto povezanih detalja, no oči se ističu kao izražajno žarište slike. Koncentracija na detalj i smisao za materičnost jedna je od konstanti umjetnikova stvaralaštva, a nalazimo ih već na ovom djelu. Iz talijanskog razdoblja sačuvala se jedna MRTVA PRIRODA brižno aranžiranih predmeta, izve-dena

veoma precizno, slikarski korektno, u duhu talijanskog narativnog realizma. Što se tiče slika s religioznom tematikom, Medović u ovom periodu naslikao nekoliko pala za

Dalmaciju (za crkve u Tkonu na Pašmanu te u Pridvorju).

49

Medovića u ovo vrijeme privlači vještina slikanja raznolikog materijala, rado prati igru svjetla na njemu, voli baršun i svjetlucavu svilu, proziran veo, meko modelirane nabore ženske odjeće. Stoga su neke njegove Madone i svetice odjevene u raskošne barokne svjetovne kostime.

Zanimljivu skupinu talijanskih radova predstavljaju oni izvedeni u fresko tehnici za franjevačke crkve u Fucecchiju i Ceseni. Na žalost, tehnička priprema je bila loša pa su freske na fasadi crkve u Fucecchiju propale.

DUBROVNIK 1886 – 1888. Medovićev umjetnički razvoj u Italiji ostao je posve nedefiniran. Po povratku u Dubrovnik imao je

nešto više tehničkog iskustva, obogaćenu paletu, senzibilniji izbor boja, međutim, nije svladao perspe-ktivu i skraćenja. SV. FRANJO

Dubrovčani su bili oduševljeni ovom slikom naslikanom za crkvu matičnog samostana. Glavu sveca naslikao je po uspjelom liku sv. Franje Asiškog iz Firence, a tijelo po fotografiji na kojoj pozira on sam. Može se uočiti sigurnost modeliranja figure punog plasticiteta, svladan osjećaj prostora, supti-lna gradacija svjetla, sjene i polusjene, dobro izveden pejzaž i precizna izvedba niza detalja. Neki od njih, kao anđeli u prednjem planu nisu ipak posve korektno izvedeni.

U ovom razdoblju njegov opus ne karakteriziraju toliko religiozne slike koliko portreti. Svi oni imaju nekih zajedničkih karakteristika. Većina mnogo govore o prostoru u koji je figura smještena - vide se fragmenti namještaja, pogotovo visokih naslonjača, uz lik ima akcesorija; skala boja je široka, tehnika je glatkog stopljenog namaza. Umjetnik se više zadržava na okolini, a ne zalazi toliko u bit lika. Karakteristične su za njega velike markantne oči i puni, pomalo naduti obrazi, ispod kojih se ne osjeća anatomska modelacija lica.PORTRET IKE BIZZARO

Ika sjedi u visokom, detaljno opisanom naslonjaču. Uz karakterističan način modeliranja lica ovdje Medović dokazuje da zna naslikati razlike među materijalima, da ima osjećaj za diskretne odnose boja - haljina bijela poput bjelokosti u crvenom naslonjaču ispred smeđe pozadine, a ukrasi i svileni šal svojim crno-zeleno-crvenim, odnosno žutosmeđim prugama, upotpunjuju ovaj koloristički trozvuk. U pozi modela ima jednostavne elegancije koja podsjeća na neke ranije likove svetica u profanim kosti-mima. PORTRET GĐE KAZNAČIĆ, 1888.

Na ovom se portretu neće ponoviti snaga dosegnuta na Draganjinom portretu, no modelacija je vještija. Stopljenim namazom i finim gradacijama ružičastog i sivog tona ostvaren je elastičniji inka-rnat, dok su volumeni lica mekše i kompaktnije povezani. Iako je vidljiv slikarski napredak, očit je i problem crteža što kao posljedicu ima disproporciju figure i tektoničku neuvjerljivost kompozicije. Skraćenje njene desne ruke je nesigurno i loše izvedeno. Ovom se razdoblju atribuiraju i dva mala pejzaža - Staro kunovsko groblje i Delorita. DELORITA

Nastala je u približno isto vrijeme kao i portret gđe Kaznačić i jedan je od prvih sačuvanih Medovićevih pejzaža. Unutar uobičajene kompozicijske sheme umjetnik nastoji doseći nenametljivu uravnoteženost. Komprimirani detalji i žustri, isprekidani potezi teže utisku nastanka u jednom dahu,

50

no shematski raspored elemenata kompozicije (npr. pomno raspoređeni čempresi) svjedoči da umjetnik propituje metierske i kolorističke izražajne mogućnosti, zadržavajući atelijerski koncept predočavanja.

MÜNCHEN 1888 – 1893. Unatoč pohvalama i narudžbama Medović i dalje insistira na nastavku školovanja u Italiji. Tek

nakon dubrovačkog susreta sa bečkim slikarom Emilom Jakobom Schindlerom počinje razmišljati o odlasku u München. 1888. godine tamo i odlazi i upisuje Akademiju. U to vrijeme münchenskom Akademijom dominira dekorativno historijsko slikarstvo koje prelazi u teatralnu maniru. Međutim, realizam Wilhelma Leibla, na koje je utjecalo Courbetovo slikarstvo, s vremenom će prodrijeti u tu tradicionalističku instituciju i odraziti se na Medovićevo slikarstvo.

U trenu odlaska u München Medović je iza sebe imao već gotovo 10 godina slikarskog staža, priznanja i znatan ugled, a sa svojih 31 godinu nije poznavao ni jezik. Ta spremnost na novi početak govori nam mnogo o Medovićevoj skromnosti i smionosti.

Kod Gabriela Hackla usavršio je crtež, a kod Ludwiga Löfftza slikarsko umijeće. Medović očigledno nije htio dopustiti da mu se u Münchenu dogode propusti iz talijanskog školovanja, pa nasta-vlja studij u Komponierklasse Aleksandra Wagnera. Naime, nastojao je disciplinirano i sustavno ovladati slikom.

Ranoj fazi školovanja u Münchenu mogu se pripisati neki, ne tako značajni, tipični školski radovi. 1890. godine očituje se značajan skok u kvaliteti. Te godine biskupu Strossmayeru poklanja sliku SV. BONAVENTURA na kojoj se vidi poboljšanje njegove slikarske kvalitete. Na tamnom platnu s konturama koje su dijelom nestale u polumračnoj atmosferi svjetlost ističe produhovljeno lice sveca. Zadržava se na nizu zanatski efektno slikanih predmeta koje je dotakla svjetlost pred likom u prvom planu.

Brojne su njegove studije iz ovog perioda kojima je najveća vrijednost psihološka karakteri-zacija lika. Među njima se ističu PORTRET STARCA i PORTRET STARICE. PORTRET STARICE

Ni danas se ne za koga ovaj portret prikazuje. Mora da ga se jako dojmio model jer Medović stvara najbolje portrete kad portretira blisku ili dragu osobu. Naborano lice obasjano svjetlošću izlazi iz mukle, maslinasto-zelene pozadine. Očigledno je da Medović vrsno vlada metierom pa se može usre-dotočiti na unutrašnji život lika. Evidentirajući staričinu sjetu i umor, on u isto vrijeme unosi i vlastitu sućut i poštovanje prema minulom životu.

Posljednje tri godine školovanja posvetio je BAKANALU, historijskoj kompoziciji na temu masa-kra kršćana u rimsko doba. Od sedam poznatih studija Galerija umjetnina u Splitu posjeduje prvu umje-tnikovu slikovnu zamisao iz 1890. godine, po kojoj je nastala konačna realizacija obogaćena detaljima i nekim novim likovima. Djelo je definitivno impresivnije od skice, no nedostaje mu slikarska nesputa-nost skice.

Nakon skice uslijedile su dugotrajne pripreme i studije - figure će postaviti u neprirodan stav (kao ruka žene u prvom planu), dodat će nova lica (pijani bakant uz žrtvenik, skupina senatora u desnom dijelu, umnožena svjetina slijeva), javit će se novi detalji (šareni stup od mramora s kipom božice Nike, obavijen girlandom ruža), iscizelirat će detalje (komplicirani motiv poda od mozaika). Konačno djelo izvodi kao solidnu radnju u duhu dobre tehničke tradicije münchenske škole. U tom

51

duhu ostaje i kolorit - ne u pretamnom, ali u karakterističnom neutralnom sivkastom tonu. Na skici je skala boja također suzdržana, ali dosta svjetlija.

Arhitektura antičke palače u kojoj se događa masakr predstavlja okvir i osnovni ritam kompo-zicije. Umjetnik s lakoćom osvaja prostor vještim korištenjem geometrijske perspektive i smišljenim rasporedom likova uokolo praznog središta scene, ostvarujući dinamičnu ravnotežu aktera, radnje i arhitekture. Kroz teatarsku koncepciju uprizorenja, s publikom koja aktivno participira, Medović se poigrava zbiljom i prividom, naturalnim i isceniranim. U Bakanalu se sjedinjuju invencija i znanje našeg umjetnika i donose mu münchensko i pariško odličje. Medović ovim djelom osvaja ugledne kriti-čare poput Corneliusa Gurlitta i izaziva divljenje na izložbama diljem Europe. BAKANAL označava i završetak njegova školovanja, te se umjetnik nakon još jednog ostvarenja -

dvije oltarne pale za samostansku crkvu St. Anna am Lehel - vraća u domovinu.

DUBROVNIK - KUNA 1893 - 1894. Nakon završetka školovanja Medović još nije zadovoljio svoje ambicije - želi otići na studij u

Beč i Pariz. Situacija u Dubrovniku nije bila za njega povoljna. Novi General reda i sami franjevci gube razumijevanje za Medovića, pa on 1894. godine traži sekularizaciju. Zbog umjetnosti napušta Red. U ovom je periodu naslikao dosta portreta, četiri velike oltarne pale i nekoliko zanimljivih malih pejzaža.

Portrete ove faze dijelimo na dvije skupine - reprezentativne i intimne. U skupinu reprezenta-tivnih portreta spadaju PORTRETI ČLANOVA OBITELJI ŠIMUNKOVIĆ I BRAENOVIĆ. To su solidni reali-stički radovi, glatke gotovo lazurne tehnike. Na njima umjetnik korektno prikazuje ono što se od njega i tražilo - vjernu reprodukciju lika, odijela i okolnih predmeta. Obvezni rekvizit na ovim portretima je štap u fino modeliranoj ruci, kao što su mu to u ranijoj fazi bili naslonjači.

U skupinu intimnih portreta spadaju PORTRETI MAJKE, STAROG POMORCA i O. LUIGIJA UCCELLI-NIJA kod kojih umjetnik u želji da što bolje okarakterizira lik odbacuje sve suvišne detalje i zaustavlja se jedino na psihološki temeljito prostudiranoj ekspresiji lica. Prisniji s modelom, on ovdje nije samo objektivni promatrač, već subjektivno sudjeluje, pa čak i detalje lica podređuje zadivljujućoj izražajnoj snazi. Lazurni namaz zamjenjuje tonski razrađenim slojevitim impastom s vidljivim nanosom boja i uočljivim potezom kista. Ovdje je i izražajno i likovno snažniji, pa ovi portreti predstavljaju vrhunac njegova portretnog stvaralaštva.

Nakon Münchena izvedba oltarnih pala također se mijenja. Medović odbacuje sve nepotrebne detalje koji govore o ambijentu. Palom dominiraju veliki monumentalni likovi svetaca, što ispunjavaju gotovo cijelu površinu slike. Primjeri su djela SV. IVAN I ŠIMUN, SV. PETAR I PAVAO, SV. VLAHO… Ovom periodu pripisuje se i nekoliko pejzaža tamnog kolorita, koji u sebi nose dozu romantike.

ZAGREB 1895 – 1907.1895. godine slikar se nastanjuje u Zagrebu gdje, uz kraće ili duže boravke u zavičaju, boravi

sve do 1907. godine. Toj su odluci prethodili pozivi Franje Račkog, te narudžbe J. J. Strossmayera i Izidora Kršnjavog. Isti ovi uglednici povukli su 1893. godine Vlaha Bukovca iz Pariza. Naime, oni su htjeli od Zagreba stvoriti umjetničko i kulturno središte.

52

Medović je u tom trenu druga najjača umjetnička ličnost, no potpuno oprečan otvorenom i dru-štveno angažiranom Bukovcu. Kršnjavi je smatrao da će se Medović i Bukovac međusobno nadopunja-vati i jedan na drugog utjecati, no Medović je se od samog početka priključuje Bukovčevu umjetni-čkom krugu.

Bukovčev plenerizam i slikanje alla prima, divizionistička tehnika uz korištenje otvorene, koloristički bogate skale boja, značili su drugačiju likovnu kvalitetu. Njom je Medović oduševljen od trena kad je Bukovca upoznao. Ne odriče se prvotnog iskustva, on pokušava usvojiti, a kasnije i primje-njivati Bukovčev stil.

Istovremeno, na Medovićeva platna prodire i aktualna simbolistička vizija, pa njegovu umje-tnost tijekom zagrebačkog razdoblja obilježava stilski pluralizam. Izmjenjivati će se ili simultano pre-klapati realizmi sa simbolizmom, akademska gradnja sa plenerističkim i impresijskim hvatanjem moti-va. Osim toga, Medović kombinira različite strategije oblikovanja u predočavanju određene teme, što nam govori o uzročno-posljedičnoj vezi ikonografije i likovne forme.

Bukovac i Medović zajedno izlažu na međunarodnim izložbama u Budimpešti 1896. i Kope-nhagenu 1897. godine. Bitnije od osobnog uspjeha je to što je Medović doprinio afirmaciji nacionalne suvremene umjetnosti, jer je Europa sada, po prvi put, zamijetila postojanje hrvatske umjetnosti. Međutim, zajedništvo zagrebačke šarene škole nije se dugo održalo zbog sukoba interesa i individua-lnih osebujnosti. Najpresudniji je moment bilo razilaženje Kršnjavog i Bukovca. Prvi oko sebe u Dru-štvu umjetnosti okuplja stare, a Bukovac u Društvu hrvatskih umjetnika mlade. Medović se nije snala-zio. Godinu dana nakon osnutka, 1898. on napušta Bukovčevo društvo, iz nama nepoznatih razloga. Istodobno podupire pamflet muzikologa Franje Kuhača Anarkija u hrvatskoj književnosti i umjetnosti kojem je kumovao Kršnjavi, a koji je govorio protiv naprednih strujanja u umjetnosti. Čini se da su ga na ovakvo odstupanje od vlastitih stavova nagnale nesuglasice sa kolegama, ali i strah od gubitka naru-džbi.

Medović nije sudjelovao na Hrvatskom salonu 1898. godine. Bukovac je krajem godine napu-stio Zagreb, okrivljujući Kršnjavog za sve probleme. Zanimljivo je da je i Medović desetljeće kasnije, kad je morao otići iz Zagreba, za sve okrivljavao istu osobu. Historijsko slikarstvo

Najreprezentativniji i najpoznatiji Medovićevi radovi iz ovog perioda vezani su uz opremu zlatne dvorane u palači vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu. Zahvaljujući inicijatoru uređenja pala-če Izidoru Kršnjavom u ukrašavanju je sudjelovala onodobna umjetnička elita: Vlaho Bukovac, Bela Čikoš-Sesija, Robert Frangeš-Mihanović, Oton Iveković, Ferdo Kovačević, Ivan Tišov te Celestin Medović. Od ukupno sedam historijskih kompozicija četiri su djelo Celestina Medovića. Na formatu veličine 300 x 220 cm naslikao je Splitski sabor 1897., dolazak Hrvata 1903., Krunjenje Ladislava Napuljskog 1905., te Zaruke kralja Zvonimira 1907. Medović je na ovim djelima dokazao da je vrstan majstor koji dobro razrađuje temu, vlada kompozicijom, vješto individualizira likove i uživa u predočavanju materije.

Zadane teme i dimenzije pomalo su sputavale umjetnikovu kreativnu slobodu, no i u takvim je uvjetima Medović uspio ostvariti vrhunska djela. Sigurna zamisao i čvrsta okosnica još se bolje vide na skicama koje nisu opterećene naknadnim intervencijama kroz koje prolazi konačno djelo.

53

Ipak, moramo spomenuti i neke negativne momente - nenaviknut da radi brzo, Medović pone-kad zanemaruje pojedine detalje, koji su bili idejno od drugorazredne važnosti (npr. likove u pozadini koji mu poput štafaže ispunjavaju prazan prostor), da bi onda otišao u drugu krajnost i pedantno se zadržao na dekorativnim elementima.

Ipak, kompozicija je uvijek dobro smišljena, glavni likovi temeljito prostudirani i korektno izvedeni, a na svakoj slici redovito nas iznenadi ponekim detaljem koji sam bira i u njemu sublimira vrhunski domet svog likovnog izraza. SRIJEMSKI MUČENICI, 1895.

Teško je o ovoj slici dati definitivan sud jer je izgubljena, a i njena skica je nestala. Prikazivala je srijemske mučenike koji se pred rimskih sucem odbijaju pokloniti Eskulapovu kipu. Na slici uoča-vamo horror vacui i uobičajeni proces nagomilavanja pojedinosti u toku izvedbe slike. Unatoč tende-nciji ka novom plenerističkom izrazu i slobodnijoj tehničkoj obradi platna, neki su likovi, posebice oni u prednjem planu, dotjerani na akademski način. Što se kolorita tiče, možemo samo vjerovati Kršnjavijevoj opasci da je slika poput "buketa šarenog cvijeća". SPLITSKI SABOR, 1897.

Dok je na Srijemskim mučenicima sa malo uspjeha pokušao slijediti Bukovčev faprestizam, na ovom se djelu Medović vraća starom sistemu rada, ali ne i staroj maniri - temeljito proučava i priprema studije, portrete, figure, pa čak i interijer sv. Duje u kojem se sabor odvija. Skica za kompoziciju nije poznata, ali se sačuvalo jako mnogo studija. Sve su studije rađene u slojevitim uočljivim namazima, redovito u odnosu crveno-bijelo-zlatne boje, s pokojim akcentom tirkiza ili detaljem prigušena ružiča-stog tona. Osvijetljeni dijelovi naglašeni su pojačanim impastom, a skice u općem dojmu djeluju dosta svijetlo, premda ima gama nije posve otvorena. Na studiji Grgura Ninskog razrađen je lik biskupa u oratorskoj pozi, gotovo identičan onome u finalnoj izvedbi. Tada vješto artikulira i desnu šaku zanemarenu na studiji, ali ne uspijeva jednakim intenzitetom ostvariti iluziju plemenitih materijala ornata. Izrazito svijetla pozadina studije svjedoči o Bukovčevu utjecaju.

Što se kompozicije tiče, ovdje se Medović još pridržava stare kompozicijske sheme, ispunjava-jući prvi plan slikarski solidno razvijenim figurama koje komponira u obliku trokuta, dok se radnja odvija u pozadini. Inače radnju smješta u srednji plan, no ovdje likove grupira na periferiji praznog središnjeg kruga, kako bi jače istakao dvije stojeće figure.

Splitski sabor prva je Medovićeva slika postavljena u dvorani. Obiluje dobrim portretima znala-čki oblikovanih tipova, ali sve ih produhovljenošću, izražajnim karakterom i virtuoznom obradom crkvenog ruha nadvisuju dva svećenika iz prednjeg plana. Crna figura papinog legata konfrontirana liku u svijetlom ornatu sretno je kolorističko smirenje u općoj toploj intonaciji slike. Isto tako, svjetlost što prosijava kroz crveni zastor kolorističkim efektom ublažava smeđe-sivu intonaciju crkvenog pro-stora upravo na mjestu gdje sivilo prevladava. Neki ideju tog kolorističkog rješenja pripisuju Bukovcu. U totalu, bogata skala toplih tonaliteta smeđih i crvenkastih boja, uz sivilo, ostala je prigušena. DOLAZAK HRVATA, 1903.

Slika i skica su identične, Medović je ovdje tehnički posve siguran i ne odustaje od manire brzog pokreta. Međutim, dugo se kolebao u kolorističkom rješenju, tj. u osnovnoj koncepciji - da li da susret Hrvata s morem prikaže u trenutku sumraka ili danjeg svjetla. Prve dvije skice rađene su po prvoj, a posljednja po drugoj ideji. Slika je izvedena po ovoj posljednjoj skici.

54

Od svih historijskih slika ova se ističe izrazitom dinamikom i najmanje je podložna dekorativnosti. Iako nije izbjegao patetici nekih likova, i po kompoziciji i po likovnoj interpretaciji ova je slika veoma dobro uspjela. Daleko je neposrednija i življa nego što je to bilo uobičajeno u tadašnjim historijskih kompozicijama. Slikom povlači dijagonalu iz gornjeg lijevog ugla, lijevi prostor puni likovima, a u desnom dominantu daje koloristički naglašenom nebu, gdje odnosima boja stvara drama-tsku atmosferu. Opet figure u prednjem planu komponira u trokut.

Čitava je slika presvučena zelenkastosivim hladnim tonom - likovi su smeđi ili sivi kako bi se postigao jači kontrast sa ugođajem boja neba u odnosu žute i narančaste boje. Međutim, te se čiste boje javljaju samo uz horizont i reflektiraju u srebrnoj površini mora. Ostatak neba prevlači sivilom, koje se kondenzira u velikom oblaku u sredini. Linije su postale slobodnije, obrisi mekaniji, duktus kojim sumarno gradi brz i neposredan. Slika je oduševila javnost, no neki kritičari su Medoviću zamjerali što je Hrvate prikazao kao "hordu barbara". KRUNJENJE LADISLAVA NAPULJSKOG, 1905.

Na ovom djelu Medović primjenjuje novi tehnički pristup - javlja se kontrast između pretežno polumasnog plošnog namaza boje i jačih impasta koji se javljaju jedino na detaljima koje je dotakla svjetlost. Nova je bila i koloristička gama, nova i kompozicijska shema. Scensko zbivanje je približeno, likovi su krupniji, skupine ljudi su smještene lateralno uz rubove, a u sredini je perspektivni prodor u dubinu interijera. Arhitektura je ovdje bolje podređena likovima nego ona na Splitskom saboru. I ovdje su likovi u drugom planu zanemareni, no javljaju se i izvanredni portreti. Posebno je kvalitetan autopo-rtret umjetnika u liku svećenika. No, sve je to od sekundarne važnosti - pa čak i tema (krunidba Ažuvinca koji će Dalmaciju prodati Mlečanima za 100 000 dukata).

U središtu pažnje umjetnika, i gledatelja, lik je kraljeve sestre koja je idejno središte slike i njena najveća vrijednost. Ovaj je lik jedno od najboljih Medovićevih ostvarenja i s tehničke i s kolori-stičke strane. Dinamika čitave slike je na lijevoj strani i Medović smišljeno liku sestre ne postavlja nikakvu protutežu u desnom dijelu slike.

Decentrirana ulijevo, obasjana svjetlom, žena u bijelom ležerno sjedi u naslonjaču. Pastoznim nanosima on toj bjelini daje bogatu izražajnost - gradi meke nabore odjeće, krzno, ukrase, svijetlu put žene, a fluidno razvedenim svjetlom postiže mekoću lika i svjetlucanje svile. Svijetlom inkarnatu suprotstavlja topli ton njene crvene kose, koja pravu kolorističku vrijednost dobiva tek konfrontacijom sa zelenom odjećom paža koji stoji iza nje.

Registar boja najbogatiji je na ovoj slici i tu se Medović najviše približava Bukovčevoj paleti. Ipak, u desnom dijelu slike ulazi u presmione, čak disonantne odnose. ZARUKE KRALJA ZVONIMIRA, 1907.

Sama tematika slike uvjetovala je veliku razinu dekorativnosti - zaruke Zvonimira sa Lepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava svečani je i u bizantskom smislu raskošan ceremonijal 11. st. Dekorativnost je ipak dobro smišljena, a kompozicija dostojanstveno mirna, a opet teatralna. Vertikalama i mirnoćom protagonista naglašava statički moment ovog dostojanstvenog ceremonijala. Ovdje se Medović koloristički smiruje njegova još uvijek šarena gama nešto je bljeđa, boje su tonski razrađene, a zelenkastosivi dim neutralizira intenzitet boja pozadine. Ne slici prevladavaju partije bijeloga, a svijetlo i sjena su u izrazitom kontrastu. Konfrontacija osvijetljenog lica kraljice i zasjenje-

55

nog profila kralja dobro je smišljen vizuelni efekt. I na ovoj slici ima dobro izvedenih detalja, uspješno riješenih odnosa svjetla i sjene, ali i isforsiranih dekorativnih dodataka. Otto Kraus je ovo djelo smatrao najboljim Medovićevim ostvarenjem, a Kršnjavi je mislio da mu ju

je umjetnik sliku predao nedovršenu. Osim historijskih kompozicija za vladu, Medovićevo slikarstvo u ovom periodu obilježava i velika

žanrovska raznolikost.

Genre slikarstvo Od studijskog putovanja u Italiju 1894. godine učestalo se javlja motiv antičkih žena pri toaleti

ili u opuštanju, najvjerojatnije potaknut uspjehom Bukovčeve "Patricijke". Poput Bukovca razrađuje slike do najsvjetlijeg mogućeg tonskog izraza bijelog u bijelom.

Antičke žene isključivi su motiv njegova genre slikarstva. U svakom se djelu radi o poetičnim prikazima ženskih likova u prozirnim tankim bijelim peplosima, bez obzira radi li se o malim intimnim prizorima iz svakodnevnog života, ili o reprezentativnim likovima gotovo prirodne veličine. Jako se malo ovakvih slika sačuvalo, no po dokumentima znamo da su bile brojne. Nema izložbe u 1. dese-tljeću 20. st. na kojoj se Medović nije predstavio ovakvim slikama koje su u ono doba bile omiljeni dekor građanskih stanova. Jako su se dobro prodavale, a Medović ih je slikao i 1912-1914. kad je živio u Beču. GRKINJA KOD TOALETE, DO 1901. NA TERASI, 1900.-1904.PORTRET ŽENE, 1895.-1900. Nakon boravka u Crnoj Gori i Dalmaciji 1897/1898. sve češće će se javljati nenametljivo

aranžirane mrtve prirode, marine, a kasnije i pejzaži.RAK I OŠTRIGE – Premda čitavo to razdoblje karakterizira stilska i izražajna raznolikost, u periodu oko 1905/06. javlja se impresionističko zahvaćanje motiva, kao rezultat potpuna i iskrena prepuštanja slikarskoj materiji.

Sakralno slikarstvoZagrebačko je razdoblje i doba velikih crkvenih realizacija. Za unijatsku crkvu sv. Duha u

Križevcima 1896. godine radi freske, a s Čikošem, Kovačevićem i Tišovom ikonostas. Zajedno s Ivekovićem dekorira župnu crkvu sv. Terezije u Požegu 1899. Samostalno radi na dekoraciji župne crkve sv. Stjepana u Novoj Gradiški 1900., a s Čikošem i Tišovom slika ikone za ikonostas, te samostalno freske za pravoslavnu crkvu sv. Duha u Bjelovaru. Te su izvedbe najreprezentativniji primjeri tadašnjeg opsežna Medovićeva sakralnog stvaralaštva.

Ipak, da se primijetiti da umjetnik preferira religijske slike intimnog karaktera, koje su i brojnije od ovih reprezentativnih. One su nastale kao rezultat duge kontemplacije i njegove naklonosti da se uživi u duševno stanje koje onda fiksira na platnu. Na ovim slikama istaknute su njegove najbolje kva-litete jer ih je slikao za svoju duu, oslobođen svih konvencija. One su za njega često bile slikarski problemi - svjetlosno koloristički ili tehnički.

Najdraži Medovićev svetac bio je sv. Franjo kojeg je naslikao desetak puta u svojoj karijeri. Ni u jednom se slučaju nije povodio za fabulom, jer mu to nije bilo bitno. Ono što je njega zanimalo bila je

56

psihološka ekspresija sveca. U svakom djelu uspješno varira lik i svaki put daje novu viziju sv. Franje. Osim lika sv. Franje tema koja je stalno prisutna u njegovom opusu je lik Madone s djetetom.

Sv. Jeronima slikao je u nekoliko verzija, ali uvijek kao spiljskog isposnika (nikada kao crkvenog oca). Njegovo vrhunsko ostvarenje na ovu temu je pala za crkvu u Prčnju nastala u kasnoj pelješkoj fazi. PORTRET KLOTILDE GUTHARDT, 1903. TAŠTINA, 1903.PORTRET ŽENE, 1903.

1907/8. godine Medović odlazi u Kunu da freskama oslika tamošnju crkvu sv. Spasa. No, zbog jako lošeg stanja crkve vlaga je još tokom rada počela nagrizati započeto djelo. Nije bilo šanse da se rad spasi. Tada Medović definitivno napušta tehniku fresaka.

Po povratku u Zagreb otkriva da je ostao bez atelijera - bio je dodijeljen Robertu Aueru, pa se ogorčen povlači u osamu na Pelješac. Tamo boravi do smrti, s jednim izuzetkom - 1912. godine odlazi u Beč i tamo boravi do početka rata.

PELJEŠAC 1908 – 1920.Godinom 1908. započinje Medovićeva pelješka faza koja bi se mogla nazvati i fazom pejzaža

jer su upravo oni obilježili ovo razdoblje njegova stvaralaštva. U ovom žanru umjetnik pronalazi sebe i hrvatskom slikarstvu početka 20. st. doprinosi ciklus pejzaža što obiluju svjetlom i bojom našeg Juga. U ovoj je fazi Medović najbliži sebi, najmanje podložan utjecaju drugih i sada stvara svoja najbolja djela. Na žalost, ne samo da na njega drugi više nisu utjecali, već nije bilo nikoga da on na njega utječe, inspirira ga ili da ga odgoji kao svog nasljednika.

Osim pejzaža, Medović slika i marine i mrtve prirode. Utjecaj Pelješca kao ambijenta i izvora inspiracije u Medovićevoj stilskoj evoluciji započinje još 1897/98. kad on samo posjećuje rodni kraj. Tada već dolazi do promjena u njegovu načinu rada. I čitava kasna zagrebačka faza obilježena je radom na Pelješcu u plein airu što rezultira rasvjetljavanjem i pročišćenjem boja njegove palete.

Tada se Medović oslobađa akademske manire, rukopis mu postaje slobodan, boje tamne. Pred kraj stoljeća njegove marine, mrtve prirode i rijetki pejzaži postaju svjetliji i šareniji. Početkom stoljeća mijenjao je izražajna sredstva i način rada, a 1907. godine na pali Sv. Jurja napokon dolazi do analitičke metode rada koju postepeno primjenjuje i na pejzažima. Potezi postaju sve sitniji, mrljastiji i crtičavi, boje polumasne, koloristički se izražava širokom skalom otvorenih boja, a motiv se rastvara u divizionističkoj tehnici rada. Ova prva skupina slika do 1908. godine zapravo je predigra za one koje će nastati u pravoj pelješkoj fazi.

Vrijeme od 1908.-1912. godine nazvano je "ranim pelješkim razdobljem". Tek u ovom periodu Medović slika prirodu na velikom formatu - pejzaže i marine, sa po dvije dominantne teme: vrijes i pelješki pejzaž, te lebić i bonaca. Za ovu je fazu tipična divizionistička tehnika suhih crtkanih poteza, koja idealno odgovara slikanju vrijesa. Sitne mrljaste partikule iz ranijeg perioda sve se više disci-pliniraju u paralelno kratko grafičko šrafiranje. Medović slika predjele živih otvorenih boja, a šarenilo koje dominira u njegovu opusu oko 1910. godine više se neće ponoviti. Ono što najviše karakterizira njegov pejzaž jest boja vrijesa u proljeće ili jesen. Koji put ta ljubičasta boja daje intonaciju cijeloj

57

slici, pa reflekse ljubičastog poprimaju i oblaci, i nebo i odsjaji u moru i sjene dalekih planina. Ljubiča-stu boju varira jedino zasićenom bojom brnistre ili smilja kojoj suprotstavlja modrinu mora.

1908. godine Medović osjeća da je njegova inspiracija pri kraju, i svjestan je da tako osamljen lako može upasti u monotoniju i maniru. Odlazi u Beč. Beč za njega nije bilo najsretnije rješenje, a taj se boravak u inozemstvu nije pretjerano odrazio na njegov stil. Razlog je jednostavan - Medović je u Beču uglavnom kopirao svoja ranija djela, radio pejzaže po sjećanju. Ipak, najviše slika Madone i mrtve prirode koje bečka publika najviše voli. Ipak, osjetio je da mu se ponovno vraća njegov polet. 1913. godine u Beču ima samostalnu izložbu koja je bila veliki uspjeh, a slijedeće godine taj se uspjeh ponavlja i na velikoj izložbi u Opatiji. Rat prekida Medovićev boravak u Beču.

Kasna pelješka faza (1914.-18.) ratno je razdoblje obilježeno velikom produkcijom, ali ne više toliko iz gušta koliko iz egzistencijalne potrebe. Medović svoje slike čak mijenja sa seljacima za hranu. Pred kraj rata javljaju se i prvi znaci bolesti kojoj je podlegao.

U ovoj su fazi opet prisutne sve slikarske vrste - religiozne slike, portreti, mrtve prirode i pejza-ži. Portreti nisu svi jednakih kvaliteta, tendiraju plošnosti s više ili manje izraženim angažmanom umje-tnika. Mrtve prirode su uglavnom manjeg formata, za razliku od onih velikih, reprezentativnih koje je radio u Beču, a i slabije su od onih koje je radio prije odlaska u Beč.

Pejzaži su sada na manjem formatu, ali daleko intimnijeg doživljaja. Crtež se gubi, a boji pripa-da primat. Razlike između ovih i onih ranijih pejzaža jasno su vidljive - raniji su rađeni racionalno, suhim načinom i analitičkom metodom u šarenoj skali boja, a na ovim kasnijima potezi postaju razli-vene mrlje polumasne sjajne fakture, koje se međusobno spajaju i pretapaju u maglovitim obrisima i u bojama suzdržanog intenziteta. PATKA I JAREBICE, 1901.

Na podlozi neutralne pješčane boje jarebice su naslikane temperamentnim potezima pastozne sjajne boje. Perje ptica obiluje nijansama okera, smeđeg, žutog i boje pečene zemlje. Patka u pozadini je intenzivnijih boja - zelenoscne i dubokomodre. Pozadina je tamna, mrljasta, pretežno zelena; u gornjem desnom uglu oker, siva i crvenosmeđa. MRTVA PRIRODA, 1901.

Konture su meke, mjestimice impasti i svjetlosni akcenti na bobama grožđa. Pozadina je izrađena krupnim raznosmjernim potezima, u desnom dijelu svjetlijim. RIBE I RAKOVI, 1906.

Potezi kista su uočljivi, raznosmjerni. Dominira živocrvena boja jastoga u prvom plan, a uz njega je grancigula tamne, gotovo smeđe boje. Ispod tankog sloja vidljiva je struktura grubo granulira-nog platna. Na ribama se mjestimice primjećuju impasti. SARDELICE, 1906.

Pobacane srdele slikane su veoma živim bojama. Modrikastozeleni hrptovi obogaćeni su svjetlucavim bjelkastim impastima s nešto ružičastih primjesa. Koloristički se izdvaja crveni barbun u desnom dijelu, a protuteža su mu dva žuta limuna u lijevom stražnjem planu. Iza riba na tanjuru je komad tune i staklenka s vodom s refleksima svjetla. MJESEČINA, 1900.-04.

58

Slika je rađena u tamnoj modro-zeleno-sivoj gami. Bogata tonovima i polutonovima. Namaz je plošan, tanak, polumastan, osim oko mjeseca gdje su diskretne nijanse rumenila i žutog nanesene impastom. LEBIĆ, 1906.

Uzburkano more, zapjenjenih valova razbija se o hridi. Bogata slojevita površina, kratkih gustih namaza boje bijele pjene tonski je obogaćena žućkastom, bjelokosnom i modrosivom bojom. Na glatkom intenzivno plavom nebu potezi su stopljeni. More na horizontu je boje ultramarina. BONACA, 1908.-12.

Slika je u blijedom registru modrila koje obiluje refleksima žute i ljubičaste boje. U prednjem planu potez je kratak, polumastan, uočljiv, dok se u pozadini stapa u jedinstvenu plohu suhog namaza koji se neprimjetno stapa sa vijencem ružičastih planina, obavijenih maglicom. Akcent je na barci u prednjem planu sa dvije figure. BRIŽINE, 1900.-04.

Tanki namazi prema dubini postaju sve pastozniji i intenzivniji u boji. Žuto nebo uz oštru obrisnu liniju bregova pokriveno je gustim namazima bijele boje.

1919. godina protekla je u borbi sa bubrežnom bolešću zbog koje je reducirana njegova stvara-lačka aktivnost. Te ga je godine JAZU imenovala počasnim članom. Iste godine posljednji put izlaže, sudjelujući sa 15-ak radova na Izložbi jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije u Splitu. Mato Celestin Medović preminuo je u sarajevskoj bolnici 20. siječnja 1920. godine. Pokopan je u

Kuni.

Oton IVEKOVIĆ Klanjec 1869 – Zagreb 1939.Uči u Zagrebu kod Hafnera i Quiqereza, zatim kod Klausena – slikara zagrebačke katedrale,

1886. u Beču u Allgemeine Malschulle i Spezialschulle, 1892. je u Münchenu s Čikošem i u Karlsru-heu. Zaštitnik mu je Kršnjavi koji mu 1894. daje mjesto učitelja crtanja na Realnoj gimnaziji. Radi u ateljeu V. Bukovca. Od 1895. poučava na obrtnoj Akademiji. 1900. Putuje po Lici, Dalmaciji i Bosni, 1907., s Crnčićem po Italiji, 1908. predsjednik je društva Lado, 1910. je u Americi. Za vrijeme prvog svejtskog rata bio je slikar na bojištima, potkraj života povlači se u Veliki Tabor.

Još tijekom učenja specijalizirao se za historijsko slikarstvo. U tome nastavlja kod Quiquereza, Proučava povijest i povijesne kostime, nastojeći da mu slike budu povijesno što točnije. U njih unosi više patriotizma i romantičarskog zanosa nego slikarske kvalitete. Mnoge slike komponirane su konvencionalno i teatralno, a crtački i koloristički su nedovršene. stotinama kompozicija iz hrvatske i južnoslavenske prošlosti umnažanih oleografijom udovojavao je patriotskim sklonostima građanstva potkraj 19. i početkom 20. st. na liniji propagiranja panslavizma.

U djelima se očituju karakteristike slikara pionirskog razdoblja zagrebačke škole – tendencije prema realističnom prikazivanju i šarena paleta do pointilizma. Osjeća se da se preuranjeno osamostalio i da vjeruje da je svladao bit slikarstva – posljedica su polovična rješenja i nesigurnost u kompoziciji. Obično prvu spontanu ideju nadmaši isforsirana realizacija.

Najkvalitetniji radovi su skice s brojnih putovanja; hrvatske gradine 1898 s Čikošem, Amerika 1910.. Velebit 1912., motivi I s.v.r. itd. Od historijskih kvalitetnije su; Mrtva straža, Žena s poculicom,

59

Seoska kola na cesti, Studija konja. Zidne slike s nacionalnim, folklornim i religioznm motivima – današnji etnografski muzej i td. pokazuju da mu je prava domena bio mali format. Učenici su mu B. Šenoa i N. Rojc. Radi i kao ilustrator knjiga, bavi se publicistikom, itd.

1901. zbog sukoba s Bukovcem istupa iz DHU i priključije se Mladima, 1911. izlaže kompoziciju Viva rex – izbor F. Habsburškog na Cetini 1527. → kontra hrv. umj. koji su izlagali na paviljonu Srbije. Djela:

Rastanak Frankopana i Zrinskog od Katarine Zrinske Nikola Zrinski u Sigetu Hrvatska Smrt Petra SvačićaPredstraža na kordunuSmrt bana Nikole Zrinjskog Smrt Matije Gupca Dolazak Hrvata na more Pokrštenje Hrvata itd. i sl.

Slava RAŠKAJ Ozalj 1877 – Stenjevac 1906.Pojavila se u trenutku kad Bukovac i ekipa nastoje zamjeniti stari akademski način novim

kolorizmom – u većini slučajeva dobili su tek šarenilo sirove boje. Svojim dragocjenim radovima je pokazala da slikanje nije spekulacija s materijalom već stvaralački proces. Gluhonijema od rođenja, oko joj je bilo glavni organ komunikacije. Tješila je svoju osamu prirodom – predodređena da u hrvatskom slikarstvu postane pejzažist s najlucidinijom opservacijom. Osnovnu i srednju školu završila je u zavodu za gluhonijeme u Beču. na njen slikarski talent upozorili su Bukovca, a kasnije Čikoš – Sesiju – koji joj je povremeno davao upute. U biti je S. Raškaj samouka.

Njezino slikanje može se podijeliti na; razdoblje tamnog tonskog slikanja pastelom i akvarelom – mrtve prirode, crtež i boja su izraz promatranja; razdoblje svijetlog kolorističkog slikanja – pejzaži i figure u pejzažu, crtež i boja prvo su impresije, a kasnije ekspresije . Njeni akvareli su najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva kraja 19. i poč. 20. st. Od svih slikara koju su se manje – više bavili akvarelom, ona ima najbolji osjećaj za omjer pigmenta i vode. Fluidan i lak – idealan akvarel. Slično je i s njenim pastelom na vrhu je kvalitete.

Slikala je u Zagrebu i različitim krajevima hrvatske, a najbolji dio svog opusa stvorila je u Ozlju. Predjeli uz kupu i bistri vidici omogućuju joj jasan i čist govor boja. Tu su nastala njezina vrhunska djela; Proljeće u Ozlju, Ozaljska Gudura, Djeca u seljačkoj sobi, Rano proljeće, Zaokret u pejzažu. I najbolji pasteli – Mladi kosac, djevojčica, Dječak, Melana. Najplodnije razdoblje njena stvaranja je 1898 – 1902. U lipnju 1902. došla je u zavod za umbolne Stenjevac i tu ostala do kraja života.

Za života nije imala samostalnu izložbu. Sudjelovala je 1898 na izložbi Društva hrvatskih umjetnika na izložbi u Petrogradu 1899 – 1900. i na izložbi Društva umjetnosti u Zagrebu 1902. Imala je prvu retrospektivnu izložbu u povodu 50. god. smrti.

Bela ČIKOŠ - SESIJA (Csikos – Sessia )Osijek 1864 – Zagreb 1931.

60

Učio je vojnu školu u Köszegu u Karlovcu. Služio kao časink u Osijeku, vojsku napušta 1887., kad je kod izbora prilikom zatraženog osiguranja za madžaronskog kandidata otkazao poslušnost. Te godine odlazi na umjetničku akademiju u Beč. Studira slikarstvo kod Bergera i Müllera do 1892. Prelazi kod Lindenschmidta u München 1893., 1893 – 4. slika u Borgo Tre Case u Italiji. tamo radi dekoratvni pano Gymnasion za palaču bogoštovlja i nastave – stradao prilikom transporta u Zagreb. 1895. radi u specijalki k. Marra u Münchenu, Iste godine imenovan je učiteljem crtanja u Ogulinu i premješten na Obrtnu školu u Zagreb.

Među aranžerima je hrvatskog odjela na milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896., a 1900. s Bukovcem i Frangešom na svjetskoj izložbi u Parizu. Jedan je od osnivača Društva hrvatskih umjetnika i pobornik je nove orjentacije u likovnim umjetnostima. Odlazi s R. Auerom u Ameriku 1902 – 3. i po povratku s Crnčićem osniva privatnu slikarsku školu – od 1907. Privremena viša škola za umjetnost i obrt, kasnije ALU u kojoj je do smrti prof.

Počeo je crtati još u vojsci. Sačuvani su njegovi akvareli i crteži s Drave, te ciklus ruševina naših starih gradova. Još za vrijeme školovanja na akademiji glavne teme su mu mitološke, biblijske i povijesne scene – Odisej ubija prosce, Kain i Abel, Antonije nad lešinom Cezarovom, Penelopa, Kirka, Saloma itd. Za kompozicije radi veliki broj skica i detaljnih studija koje su zbog svoje neposrednosti i vrijednije od originala. Radi po više varijanti na istu temu, kod kasnijih varijanti osjeća se zamor i neodlučnost. Zbog autokritičnosti ispravlja i nadopunjava pa mu radovi gube na svježini, a metierski ne može ostvariti početnu ideju.

U njegovim najboljim djelima dolazi do izražaja sklonost za rješavanje problema svjetlosti i sjene – Judita i Holofreno, i nevidljivog izvora svjetlosti – Pieta. Među njegovim grafikama ističe se ciklus monotipija iz Italije koje idu među najbolja ostvarenja te vrste kod nas. Pod utjecajem Bukovca paleta mu postaje šarenija, ali ne dostiže Bukovčev plenerizam, a boje svjetlije – Penelopa, Kirka. Ta djela nisu nadmašila njegove smione tonski koncipirane male kompozicije, a pogotovo ne male gotovo monokromne pejzaže iz Zagorja. Radi ulje, akvarel, pastel, kredu, monotipiju.

U nekim radovima u ulju pokušava raditi divizionistički. Bio je priznat stručnjak za perspektivu - na Bukovčevom zastoru HNK konstruirao je perspektivu kolonade. Boja na njegovim slikama je sredstvo harmonije, deskripcije i ilustracije, često ima i simboličko značenje. Izbjegava realizam, zadatke često rješava literarno i približava se bečkoj secesiji – Psyche – utjecaj Klimta. Nema sklonost za monumentalnost i dekorativnost iako često radi velike kompozicije – Pokrštene Hrvata. Većinu svojih značajnih radova naslikao je oko 1900. Kasnije kvalitet opada – to se naročito vidi u portretima. Otkrio je talent Slave Raškaj i donekle bio njen učitelj. Bio je među prvim članovima umjetničkog razreda JA izabran 1919. Iste godine organizira izložbu hrvatske umjetnosti u Parizu. Itaknuta je osoba hrvaske Moderne i snažno utječe na razvojhrv. modernog slikarstva.Djela:

Krajolik, Zagorsko dvorište, Judita i Holofreno, Odisej ubija Prosce, Interijer zagrebačke katedrale, Bukovac slika Dubravku, Pieta, Pokrštenje Hrvata, Shakespeare, Goethe i dante pred Homerom, Antonije nad lešinom Cezarovom, Posljednji bogumili, Svečani zastor HNK u Osijeku, cklusi Apokalipsa – kreda, crteži, monotipije.

61

HRVATSKO HISTORIJSKO NARATIVNO SLIKARSTVO OD MüCKEA DO IVEKOVIĆA

Na području slikarstva historicizam se očituje u romantičkom odabiru tema iz prošlosti kojima se slikari bave osobito u 2. polovini 19. st. Uzrok tome je narodni preporod i djelatnost u tom smjeru – osobito ona Strossmayerova i Kršnjavog. Pošto je politička borba bila zabranjena, prenjeli su je na polje kulture.

FRANJO SALGHETTI-DRIOLI: - Faraonov san- Kolumbo u lancima.

J. F. MÜCKE - Dolazak Hrvata u Hrvatsku - Savez Ljudevita Posavskog sa Slovencima, - Razjareni Hrvati ubijaju Ljutomisla…

K. JAKOBEY - portreti povijesnih hrvatskih vladara (Ivan Zapolja, 1866.)

F. QUIQUEREZ - Posljednji časovi P.Zrinskog i F. K. Frankopana- Antemurale Christianitatis, 1892.

D. WEINGÄRTNER - Hrvatski sabor 1848, 1885.- Sabor na Cetinju 1527, 1889.

O. IVEKOVIĆ - ciklus iz života Zrinskih, 1889.-1900.- Bitka na Stubičkom polju, - Bitka kod Gorjana- Krvavi sabor u Križevcima

Tzv. Zlatna dvorana u Zagrebu (Opatička 10) predstavlja galeriju historijskog slikarstva 19. st.

Palača u Opatičkoj 10 / Hrvatski institut za povijest

Od 1882. godine bila je ta palača središte Ministarstva za bogoštovlje i nastavu koje je od 1891-96. vodio Isidor Kršnjavi. Prema njegovom projektu pretvorena je u jednu od najreprezentativnijih palača s kraja 19. st. u Hrvatskoj. U njezinu je građu utisnuta ideja, estetika, povijest i politika toga razdoblja što je najbolje predočeno ikonografskim programom nastalim na temelju antičke i renesansne kulture.

"Želio sam da se tu na umjetnički način izraze svi kulturni temelji na kojima stoji naša nastava: klasična prošlost i kršćanstvo; idealizam i realizam. S toga sam gledišta polazio, kada sam odredio kako se imadu dekorirati dvorane. Htio sam da tu slike i skulpture sjećaju na bogoštovlje, nastavu, zna-

62

nost i umjetnost i na četiri fakulteta Sveučilišta, a na stijene da dođu slike iz hrvatske povijesti. Htio sam da jedna soba bude u pompejanskom stilu slikana, jer je klasična prošlost jedan od temelja naše nastave, a drugu sam sobu dao urediti u stilu renesanse, jer smo prožeti duhom tog duševnog pokreta."

Za realizaciju svojih zamisli okupio je mlade umjetničke početnike i dao im priliku. To su bili veći-nom studenti sa stipendijama Zemaljske vlade koji studiraju u Beču i Munchenu, kao Robert Frangeš, Rudolf Valdec, Bela Čikoš Sesija, Ivan Tišov, Ferdo Kovačević i Oton Iveković. (Svima njima Kršnjavi je produživao stipendije, preporučivao literaturu, upućivao u muzeje i stipendirao put u Italiju. Svi ti mladi talenti po njegovom mišljenju tek su na putu da postanu umjetnici, no za glavne radove ipak je angažirao gotove umjetnike kao Vlahu Bukovca i Celestina Medovića.

Kršnjavi je organizirao «Građevnu upravu za rekonstrukciju zgrade» kojom je upravljao Hermann Bolle. Bolle se nije dirao u istočno pročelje zgrade, no zato je zapadna strana njegovo djelo. Prvo je srušen zid dvorišta i stavljena ja ograda koja je spajala dva krila zgrade tvoreći dvorište. Izvo-rno je to bila jednokatnica koja je tek kasnije (1913/14.) doživjela nadogradnju drugog kata koji je poremetio njezin jednostavni sklad kakav je zamislio Bolle. Ritam u kompoziciji Bolleovog pročelja postignut je kvadarskom obradom prizemlja na koje se nadovezuje bogata ograda od kovanog željeza i limenih listića. Ograda se sastoji od niza isprepletenih renesansnih vitica i lišća koji su pri vrhu obliko-vani poput rascvjetale ruže. Vrata su okružena štitom s grbovima Trojedne kraljevine Dalmacije, Hrva-tske i Slavonije s elegantnim kandelabrima na stupovima. Stil tog prividnog pročelja od ograde u skla-du je s dekoracijom Zlatne dvorane. Izradio ju je Đuro Burić sa đacima Obrtne škole po nacrtu Bollea.

U oblikovanju središnjeg dijela pročelja Bolle je slijedio klasičnu jednostavnost pa je središnji dio samo lagano naglasio rizalitnim istakom nadvišenim trokutastim zabatom. Ulaz je ukrašen s dovra-tnicima u obliku pilastara i dvjema prostranim nišama iznad kojih je mali balkon. To su konstruktivni znakovi neostilske arhitekture koji upozoravaju na prostorni raspored.

U prizemlju je unutrašnjost pregradnjama adaptirana za urede dok na gornjem katu, do kojeg se dolazi dvostrukim stubištem, su smještene Zlatna i Pompejanska dvorana i renesansni Isin kabinet.

Idejni plan palače počinje s nišama na krajevima krila, u kojima su smještene biste Platona i Aristotela koje je izradio RUDOLF VALDEC u stilu naturalističkog rimskog portreta. Predviđen je i Perzejev zdenac u vrtu kojeg je trebao izraditi FRANGEŠ ali ostao je samo u skici. I niše pored ulaza nisu dočekale svoje filozofe Tomu Akvinskog i Bacona koje je također trebao izraditi FRANGEŠ.Stubište

Muze se u antici prikazuju kao lijepe mlade žene sklone pjevanju i plesu. Predvodnik im je Apolon, zaštitnik pjesništva, glazbe i plesa sa kojim obitavaju na Olimpu, a skupljaju se na Parnasu. Muze su bile naklonjene pjesnicima, dramatičarima, pjevačima i glumcima. U njihovu čast podižu se zdanja nazvana Museion od kojih je najpoznatiji egipatskog kralja Ptolomeja I Sotera u Aleksandriji.

Ideja aleksandrijskog Museiona živi i danas, tako su i prostorije Opatičke 10. postale nekom vrstom Museiona jer su na njenim zidovima prikazane u duhu historicizma Apolon i devet muza.

Na vrhu stubišta je Apolon s lirom, a duž stubišta u lepršavim velovima nježnih boja lebde muze sa svojim atributima. To su Uranija (astronimija), Talija (komedija), Terpsihora (plesa), Melpo-

63

mena (tragedija), Clio (povijest), Polihimnija (himničko pjesništvo), Euterpa (lirika), Erato (ljubavno pjesništvo) i Kaliopa (epika). Svaki je lik u svom iluzionistički naslikanom prostoru sa stupićima. Sve ostale plohe ispunjene su trakama biljnih i geometrijskih motiva te još mnoštvom ukrasa iz pompeja-nskog repertoara, poput svirala, vaza, mitskih životinja, a u malim četvrtastim okvirima smješteni su zamišljeni mediteranski krajolici kakvi su otkriveni u Pompejima.

Slikarski dio s muzama izveo je IVAN TIŠOV, a dekoraciju IVAN CLAUSEN koji je radi i u Pompejanskoj dvorani sa učenicima obrtne škole.Pompejanska soba

Oduševljene antiknim zidnim dekoracijama u historicizmu nije novost. Tijekom 19. st. izlazi niz priručnika s predlošcima pompejanskih ornamenata i arhitektonskog perspektivnog iluzionizma te reprodukcija djela iz muzejskih zbirci. Kršnjavi je puno vremena u Italiji proveo baveći se arheolo-gijom u Rimu i Pompejima o čemu svjedoči njegova bilježnica sa mnogo naslova knjiga, časopisa i ilustracija iz mitologije i grčke i rimske umjetnosti.

Antička dionica s filozofima na pročelju kuće, stubištem s muzama i Pompejanskom sobom čini jedinstvenu idejnu cjelinu. Ovdje je grčko-rimski scenarij zamišljen složenije nego na stubištu jer odabrana ikongrafija simbolizira znanje, mudrost, slavu, poeziju i dramu, odgoj i etičke vrline antičkog svijeta kao uvod u idealni humanistički odgoj.

Na zidovima su slike koje prikazuju najznačajnije predaju o Heraklu i Prometeju koji simbolizi-raju borbu za dobrobit čovječanstva. To su :

HERAKLO U BORBI S ANTEJOM

PROMETEJ PRIKOVAN ZA STIJENU DOK MU ZEUSOV ORAO KLJUCA JETRA

ORFEJ U TRAGIČNOJ PRIČI O SMRTI VOLJENE ŽENE EURIDIKE

Sva tri lika traju u predaji do danas i ne gube svoju vezu s današnjicom. Drugoj vedrijoj strani posvećeni su bukolički prizori u prirodi kao simbol umjetničkog stvaralaštva. Sve to dopunjavaju poprsja u tondima pjesnika Homera, filozofa Sokrata, Platona, Aristotela, dok prirodu zastupa liječnik Hipokrat, povijest Tukidit, tu su vojskovođa Periklo i car Trajan.

To su oslikali ČIKOŠ SESIJA, IVEKOVIĆ, TIŠOV i KOVAČEVIĆ. Raspored i orname-ntaciju zidova načinio je IVAN CLAUSEN prema pompejanskim predlošcima, dok su popratni prizori djela istih autora kao i glavni. Kao i na stubištu tu su isti motivi fantastične arhitekture koji uokviruju pojedine realističke prizore u poljima crvene pompejanske boje.

***Donji friz je crni s lišćem, cvijećem, pticama i izvrsnim glavama satira. Gornji friz je izrađen u svijetloj boji ukrašen arabeskama, girlandama i okvirima u kojima je po jedan lik amoreta, vaze, ma-ske, simboli i atributi atičkih heroja i bogova.

U cijeloj dekoraciji slijedi se III. stil i posljednji eklektički IV. stil pompejanskog zidnog slika-rstva. Strop je stradao kada je dograđen drugi kat pa je pod ČIKOŠEVIM nazorom obnovljen. Ne zna se kako je bio izvorno zamišljen no sada se vrti u krug osam ženskih likova, koje se nazivaju nimfama, obučenih u prozirne velove. Nisu ni nalik Tišovljevim muzama na stubištu. Zlatna dvorana

Srednja i najveća svečana dvorana nazvana je Zlatnom zbog bogato pozlaćene dekoracije u stilu visoke renesanse. Na zapadnoj je strani loggia, malo povišen prostor odijeljen balustradom i dvama

64

stupovima. Prostor zatvara renesansni zrcalni svod sa zastakljenom gornjom plohom. Nema gotovo ni djelića zida koji nije ukrašen.

Ličilačke radove je izveo CLAUSEN, a ornamentalne IGNJAT FRANZ s ekipom Obrtne škole. Ornament je izrađen lijevanim, obojanim i pozlaćenim štukom, a na glavnom vijencu i svodu ornamenti su i slikani.

Zidovi dvorane podijeljeni su pilastrima između kojih su slike jednakih dimenzija što ih je odre-dio Bolle (216x333cm). Dvorana je prostorno oblikovana poput salona u renesansnim i baroknim kuća-ma s četvorim vratima a Kršnjavi ju je običavao nazivati «Sala delle quatro porte» sa asocijacijom na salon za audijencije u Duždevoj palači u Veneciji.

Iznad vratiju su FRANGEŠOVI reljefi - Teologija, Medicina, Justicija i Filozofija koji predstavljaju alegorije četiri fakulteta Sveučilišta. Sva četiri reljefa naručio je Kršnjavi još za svoga mandata. Tu se vidi razvoj Frangešova rada od akademskog klasicizma do simbolizma. Teologiju (bogoslovlje) je započeo kao đak u Beču. Motiv je kršćanski dok je inspiracija antička

kojeg je prika-zao u liku žene koja visoko podiže križ i oslanja se na knjigu sa sedam pečata dok pred njom kleči mlada žena u pobožnosti. Medicina je mlada majka s bolesnim djetetom i Eskulapom.

Justicija (pravda) je drama zločina i kazne s likom razjarene žene koja pred hladnim licem rimske božice pravde traži osvetu za ubijenog muža.

Filozofija je glavni lik koji razmišlja o biti čovjekova života prikazanog u udvostručenoj liniji elipse u okruženoj rodenovskim nagim tijelima. Tu se Frangeš oslobodio klasičnih akademskih uzora.

Na bočnim stranama svoda ista tema Alegorija je razrađena TIŠOVLJEVIM slikama;- Bogoslovlje, kao Bogorodica s Isusom oko koje su Ambrozije, Katarina Aleksandrijska i Pavao

okruženi anđelima- Nastava, nasuprot Bogoslovlja- Umjetnost, prikazana kao harfistica- Znanost, kao učenjak

Duž zidova redaju se šest slika, - na južnom zidu su Dolazak Hrvata i Zaruke kralja Zvonimira (MEDOVIĆ)- na sjevernom zidu je Poljubac mira Hrvatskih velmoža kralju Kolomanu (IVEKOVIĆ) i

Krunidba kralja Ladislava (MEDOVIĆ)- na istočnom zidu je Splitski sabor 925 (MEDOVIĆ) i Pokrštenje Hrvata (ČIKOŠ)

U loggi na stropu je Alegorija (KOVAČEVIĆ), dok je na južnom zidu Živio kralj (BUKO-VAC). Nasuprot je FRANGEŠOV reljef Lučonoša i KERDIĆEVA plaketa s Kršanjavijevim portretom u profilu.

***Sva ta djela su postupno dovršavana i montirana od 1893.-1908. Kritika ih je ocjenjivala kao samostalne radove izvan njihova ambijenta, što se može primijetiti u monografijama o pojedinim umjetnicima. Kršnjavi je više puta isticao da djela u dvorani trebaju biti u međusobnom skladu sa sobom i sa cijelom arhitekturom.

65

Preko Račkog, Kršnjavi dolazi u kontakt sa Bukovcem, koji živi vani, i traži od njega da naslika sliku «Promicanje znanosti i umjetnosti u Hrvatskoj i Slavoniji za banovanja Khuena Hedervarya», što on odbija zbog političkih konotacija. To je uvod u burnu povijest uređenja Zlatne dvorane koja nije bila dovršena za vrijeme Kršnjavijeva mandata. S odabirom slika počinju neprilike zbog odabira tema iz nacionalne povijesti i načina kako su prikazane. Nakon što je otišao iz službe Kršnjavi se i dalje osjeća odgovornim za dovršenje svoje vizije dvorane i zato često komentira, a ponekad i vrijeđa umjetnike kako obrađuju pojedine povijesne teme. To je vrijeme odumiranja povijesnog slikarstva koje često ne prikazuje samo političku povijest već i trenutnu politiku i zbog toga postaje predmetom sporova. Tako u svim slikama u Zlatnoj dvorani se može prepoznati politička simbolika tog vremena. Zaruke kralja Zvonimira mogu se shvatiti kao prikaz dvojne monarhije, Poljubac mira iz 1102. kao suvremena nago-dba s Mađarima, Pokrštenje Hrvata promiče očuvanje slavenske solidarnosti na vjerskoj osnovi, dok Dolazak Hrvata sugerira Trojednu kraljevinu.

Loggia u dvorani čini zasebnu cjelinu posvećenu suvremenome, zapravo Kršnjaviju. Iznimka je jedino Alegorija Ferda Kovačevića na stropu gdje je prikazana mlada žena koja lebdi među oblacima i anđelima. Na lijevom zidu je Bukovčev «Živio kralj», iz 1896. taj prizor je poznat s fotografije na kojoj u prvom redu su Kršnjavi, ban Khuen Hedervary, i ostali uglednici. Bukovac je na slici visoko društvo potisnuo u pozadinu, a u prvi plan smjestio nasmijanu djecu i mladež, što možemo shvatiti kao Kršnje-vijevu zaslugu u školstvu. Na sjevernom zidu je brončani Frangešov reljef Lučonoša, iz 1908., i plaketa Ive Kerdića s Kršnjavijem. Kršnjaviju se prikaz Lučonoše nije svidio.Kabinet – renesansna soba

Kabinet odjelnog predstojnika je sav obložen tamnom hrastovinom u renesansnom stilu s boga-tom profilacijom i plitkim kaneliranim pilastrima s korintskim kapitelima. U istom je stilu izrađena polica za knjige i veliki pisaći stol. Sve je to vrhunski rad Obrtne škole. Ova soba je mogla nastati po sjećanja Kršanjavija na Studiolo Montefeltre u palači u Urbinu s intarzijama.

Kršanjavi je htio da u njegovom kabinetu budu predstavljena velika imena svjetske književnosti, simboli epoha i ideja, svojstveno historicizmu. Tako pet slika koje je izradio ČIKOŠ:

Odisej ubija prosce (sjećanje na Homera) Dante pred vratima Čistilišta (sjećanje na Dantea) Marko Antonije nad tijelom Cezara (sjećanje na Shakespearea) Valpurgina noć (sjećanje na Goethea) Homer uči Dantea, Shakespearea, Goethea pjevati

Slike su naručene nekoliko dana prije Kršnjavijevog odstupanja s dužnosti, 1896. Palača je svojevrsna galerija hrvatske umjetnosti na prijelomu stoljeća koja predstavlja cjelovito

umjetničko djelo u simboličkom značenju.

KIPARSTVO

U drugoj polovini 19. st. Zagreb postaje politički i kulturn centar Hrvatske, pa se veći dio umjetnilke aktivnosti prenosi u zagrebačke škole i ateljee. Sponu između dalmetinskih tradicija i novog središta predstavlja Ivan Rendić, napravio je podlogu za mleđe. Zadojen patriotskim idejama čini često

66

ustupke romantičkom i literarnom shvaćanju. Izradio je veći broj javnih spomenika, a najbolji radovi su mu portreti. Potkraj 19. st. osobito kad je ban postao Ivan Mažuranić, aKršnjavi predstojnik odjela za Bogoštvolje i nastavu poboljšale su se opće kulturne prilike u Hrvatskoj. Mladim nadarenim umjetnicima omogućavano je da se školuju u Hrvatskoj i usavršavaju u inozemstvu.

Generaciji umjetnika tzv. zagrebačke škole pripadaju i kipari; Robert Frangeš – Mihanović - uči kod Rodina i okušava se u svim poljima skulpture, i Rudolf Valdec – nije tako inventivan, uglavnom portreti. Što se stranaca tiče situacija je jednaka kao sa slikarstvom dolaze iz kvalitetnijih središta, malo se zadržavaju, ostave svoj utjecaj i odu.Strani kipari u Hrvatskoj ?

Ivan RENDIĆ Imotski 1849 – Split 1932.Nadarenost pokazuje već u djetinjstvu koje provodi na Braču. Pvu poduku dobiva u Trstu kod

drvorezbara Moscotta. 1867. upisuje se u Veneciji na Akademiju, 1872 – 76. usavršava se u Firenci kod Duprea koji svojim akademskim realizmom utječe na formiranje njegova načina. Neko vrijeme dobiva stipendiju. Za njega se zauzimaju Strossmayer i Tommaseo koji utječu na izgradnju jegove patriotske svijesti.

1876. privlači ga borba Crnogoraca za oslobođenje od Turaka. Odlazi u Cetinje i portretira narodne junake Novicu Cerovića, Marka Miljanova. Živi 1877 – 80. u Zagrebu. Tu ima atelje i klesa-rsku radionicu te izvodi veći broj javnih i privatnih narudžbi, ali metropola nije mogla osigurati stalan rad jednom umjetniku pa odlazi u Trst. Tu živi i intenzivno radi 1881 – 1921, s prekidom 1899 – 1902 kad ponovno pokušava u Zagrebu.

U tršćanskom ateljeu izvodi djela po narudžbama iz Hrvatske u koju često putuje. Broj sačuvanih djela prelazi 200. Autor je mnogih spomenika – Petra Preradovića i Andrije Kačića Miošića – najbolje djelo makarska, potreti na Zrinjskom trgu u Zagrebu, Gundulić i fontana sa scenom iz Dubravke u Du. Jubilarni spomenik u Trstu – uništen. Nadgrobni spomenici Preradovića i dr. Portret Šime Ljubića... Izveo je i neka arhitektonska djela – zvonik u Ložišćima i vila Jakić u Trstu.

Prvi je značajniji hrvatski kipar, radi u realističkom duhu, zailazi katkad pedantnom obradom detalja u naturalizam. Želje naručioca sputavaju ga u izrazu. Nakon 1900. počinje sve više primjenjivati kombinaciju osebujnih nacionalnih folklornih motiva i secesijskog ornamenta. Najuspjelija djela su realistički portreti i alegorijske figure za pojedine nadgrobne spomenike – Meditacija, Usnula Vestalinka, Hercegovka, Vjera, Pieta, BsD.

Kršnjavi ga 1905. ocjenjuje; “Izvrstan pred prirodom, slab u kompoziciji, plastično lijepo osjećanje u pojedinostima, pomanjkanje smisla za monumentalnu veličinu i širinu oblika. Izvrstan oponašalac prirode, bez tvorne fantazije. U cijelosti poštovanja vrijedan kipar bez izrazitog vlastitog umjetničkog individualiteta, ali zanmenite tehničke vještine.“ → sve to stoji i danas.

U svoje vrijeme je slavljen i cijenjen kao prvi jugoslavenski kipar – između ostaloga izabran je za člana akademije u Petrogradu. U starijim godinama je posve zaboravljen. Od 1921. živi u Supetru na Bračugdje je prekid izvedbe mauzoleja F. Petrinovića kojim je htio dat svoje životno djelo bio za njega težak udarac. Umro je u krajnjoj bijedi u splitskoj bolnici. Njegovi sinovi slikari Dunav i Velebit Rendić nisu dosegli slavu oca.

67

Robert FRANGEŠ – MIHANOVIĆ Sremska Mitrovica 1872 – Zagreb 1940.Završio je Obrtnu školu u Zagrebu 1889., nastavio na Obrtnoj školi i Akademiji u Beču. Neko

vrijeme studira kod Rodina u Parizu. 1905 – 7. nastavnik je na Obrtnoj školi u Zagrebu, 1907 – 40. prof. na Umjetničkoj akademiji.

Prvi radovi su mu ornamentalni, 1891. na poziv Kršnjavoga sudjeluje kod dekoriranja unutrašnjosti zgrade Bogoštovlja i nastave. Izveo je četiri brončana reljefa za supraporte svečane dvorane – Filozofija, Medicina, Justicija - najkvalitetnija, Teologija. 1893. radi prvi portret – Rimljanin, Savijač željeza i Sv. Dominik. Tim radovima je na izložbi Hrvatske narodne umjetnosti u Zagrebu 1894. 1895 – 1901. nastaju nova koncepcija Justicije, Portret bake, P. V. Lisinskog, P. I. Zajca, Maska Meduza, skice za Nungentov obelisk na Trsatu i fontanu Perzej i Gorgona.

Jedan je od prvih hrvatkih kipara koji radi medalje i plakete – jednake umj. vrijednosti kao ostatak rada. Na njih unosi narativne elemente koje često stilizira. Neke imaju impresioističku fakturu – Gonič obuzdava bika, Pastuh, Vinogradari. Postao je prvi hrv. animalist. Izradio je niz skulptura domaćih životinja osobito konja. Velik dio toga izložio je u Parizu 1900. – dobiva zlatnu plaketu kao istaknuti animalist.

1898. izradio je spomenik palim vojnicima Šokčevićeve pukovnije u Osijeku – demontiran, pa vraćen – prikazuje ljudsku figuru u živom pokretu. 1901 – 2. nastaje reljef Navještanje izložen u Parizu 1902. Ovo djelo privuklo je Rodinovu pažnju, tada se upoznaje s Rodinom i boravi neko vrijeme u njegovom ateljeu. Po povretku nastaje reljef Sv. Trojstvo za portal zagrebačke katedrale koji je zbog slobodne kompozicije izazvao polemike. Izvodi niz portreta: K. S. Gjalski, I. Zajc, Moja majka – mramor.

Osobitu profinjenost dostiže radeći sitnu figuralnu plastiku – Bijeg u Egipat, Otmica Europe. Za vrijeme rata kraće boravi na bojištu i skicozno u glini radi niz likova – Vojnik na straži, Ranjenik, Vojnik Zmiš, Varaždinski Ulaner na konju, Vučenje topa. Nakon I. s.v.r. nastaje ciklus Jedinstvo, poslije 1925. radi više spomenika – A. Mihanović u Klanjcu, Braća Radić u Trebarjevu, više nadgro-bnih spomenika. 1928. počinje raditi na spomeniku kralju Tomislavu koji je 1931. odliven u Bronci, a postavljen tek 1947. Radio je i dekoratvinu plastiku na zgradama u Zagrebu i predmete umj. obrta – Čekić.

Bavi se svim vrstama kiparstva od sitne plastike do monumentalnih spomenika, radi u kamenu, drvu glini, bronci – koja mu najviše odgovara. Mjenja način izražavanja koji u osnovi polazi od realizma. Pod utjecajem bečke secesije pokazuje tendencije za stilizacijom i pojednostavljivanjem forme kako bi istakao plastičnu čistoću oblika. Neko vrijeme je pod utjecajem Rodina, na nekim figurama povodi se za Meunierom. Za njega je karakterističan slaobdan način modelacije koji dolazi do izržaja već u ranom djelu Justicija.

Jedan je od pokretača i organizatora likovnog života u Zagrebu, zaslužan kao stvaralac i nastavnik, odgojio je cijelu generaciju mladih kipara, osnovao je ljevaonicu u Zagrebu i doveo prve ljevače, jedan je od osnivača Lada i Društva hrvatskih umjetnika. Član JA, SANU i akademije u Pragu.

Anton Dominik FERNKORN Erfurt 1813 – Beč 1878. austrijski kiparRadi u Münchenu kod Stiglmaiera, a 1836 – 40. kod Schvanthalera te na münchenskoj

akademiji. 1840. dolazi u Beč i izvodi niz radova ostvarenih na akademski način s jakim broknim reminiscencijama. Unatoč pokrenutosti masa zadržava zatvorenu siluetu cjeline. Najznačajniji radovi –

68

spomenici nadvojvode Karla 1853. i princa Eugena Savojskog 1865 u Beču, 6. statua Njemačkih kraljeva za predvorje katedrale u Speyeru, spomenik Beethovena 1862, portreti Franje Josipa I i feldmaršala Radetzkog.

Za Zagreb je 1866. izveo konjički spomenik bana Jelačića. Sv. Juraj u borbi sa zmajem za jednu palaču u Beču 1853 – cinčani model je kupljen i kasnije odliven u bronci – na nekom trgu. Lik Merkura na pročelju Hotela Dubrovnik, Madona sa četiri anđela iznad Bolleove česme pred zagreba-čkom katedralom.

Vatroslav DONEGHANI Rijeka 1836 – Osijek 1899.Studirao na umjetničkoj akademiji u Veneciji – nagrađen 1855 i 1856. Izložio je model

spomenika banu Jelačiću, ali je narudžbu dobio Fernkorn. Uz Strossmayerovu potporu nastavlja studije u Rimu, a neko vrijeme boravi u Rusiji. Od 1876. nadgleda gradnju Đakovačke katedrale – izrađuje 4 medaljona za glavni oltar i 25 kipova svetaca – po doneghanijevim modelima klesao T. Vodička. Portreti Martića i Strossmayera pokazuju da je poznavao zanat. Radi u duhu talijanskog modificiranog realizma često sa izrazito dekorativnim težnjama.

ARHITEKTURA

Vidi – Hrvatska umjetnost 1800 – 1860 – Arhitektura 19. st.

Herman BOLLE Köln 1845 – Zagreb 1926. graditeljGraditeljstvo uči u Kölnu i Beču, radi u ateljeu F. Schmidta kod restauracije katedrale Sv.

Stjepana i drugih crkava u Beču. Specijalizirao se u gotizaciji starijih i novijih građevima. U Rimu uči 1875 – 6. Prem Schmidtovim uputama upravlja gradnjom Đakovačke katedrale istovremeno u Zagrebu upravlja restauracijom crkve sv. Marka. 1876 – 84. gradi palaču JA – Danas HAZU.

1897 – 1902. provodi “restauraciju” zagrebačke katedrale i njene okolice, odstupivši u svom purizmu od prvobitnih nacrta F. Schmidta. U Zagreb dolzi posredovanjem I. Kršnjavoga koji smatra njegov dolazak sudbonosnim. Bolle je prvi ravnatelj 1882 – 1914.Obrtne škole koju je organizirao po idejama Kršnjavog i po tipu takvih škola u Njemačkoj i Austriji. Upravitelj je MUO 1890 – 1902. i glavni konzervator hist. spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji.Uredio je hrvatski odjel na svjetskoj izložbi u Parizu 1900. Projektirao je i izveo više javnih i privatnih zgrada.

Odgojen je u Njemačkoj u vrijeme kad se umjetnost smatrala sredstvom za izražavanje nacionalizma i obnovljenog nacionalnog jedinstva Njemačke. Vidi u gotici specifičan odraz germanskog duha. Glavno načelo mu je čistoća stila, osobito gotičkog – po uzoru na tadašnje konzervatore: do falsifikata. Unosio je u arhitekturu ortodoksne elemente koje arhitektura našeg kraje nikad nije poznavala. Uklonio je niz dodataka, originalne elemente kasnijih epoha nadomještao je obrtničkim radovima. Tako je uništio veći broj građevina provincijalnog baroka, pojedine fasade, zvonike, narušio postojeće ansamble – Gornji Grad i Kaptol u Zagrebu, Marija Bistrica, Ilok.

Nastava u Obrtnoj školi bila je šablonska, u nekim strukama je odgojio spretne majstore koji su s učenicima izvodili detalje za Bolleove projekte – osobito Katedrala. Nije se snašao u nacrtima za obrtničke radove.

69

Djela: novoradnje; JAZU – projekt Schmidt 1876 – 84., Obrtna škola i MUO 1888 – 92., Učiteljska škola 1893, ALU 1894., Katedrala u Đakovu 1876 – 82., restauracije; Sv Marko – po Schmidtu 1876 – 82., Katedrala 1879 – 1902., Palača odjela za bogoštovlje i nastavu Opatička 10., franjevačka crkva u Iloku, Marija Bistrica itd.

URBANISTIČKI RAZVOJ ZAGREBA 1880 – 1900.

Donji grad: Nakon što su pojedine općine ujedinjene u jedinstveni grad 1850, naselje se većim dijelom širi u ravnici. Područje Donjeg grada dobilo je današnju fizionomiju s modernim ortogonalnim rastero ulica nakon potresa 1880. Arhitektura tog dijela grada potječe djelomice iz klasicizma, a cijeli ambijenti izgrađeni su u doba historicizma i secesije.Među najuspjelija urbanistička rješenja idu nizovi trgova po nacrtu M. Lenucija koji se pružaju od željezničke pruge prema strim dijelovima grada. Prostrani trgovi s mnogo zelenila nižu se od neoklasicističkog Glavnog kolodvora - Pfaff 1892., prema Umjetničkom paviljonu 1898., i dalje u smjeru sjevera do zgrade HAZU – tal. neorenesansa – Schmidt 1880. na Zrinjskom trgu uređenom oko 1873. – platane vodoskoci. Zgrada Moderne galerije i Sudbeni Stol. Zapadno od kolodvora nižu se paralelno s ovima trgovi s javnim ustanovama. Botanički vrt – eng – franc. tip uredili 1890. prof. A. Heinz i Vrtlar Durachanek. Nacionalna i sveučilišna biblioteka – R Lubinsky 1911 – 13. Sjeverno od biblioteke je trg s HNK – Hellmer i Fellner 1894 – 5., a uokolo je niz zgrada različitih obilježja – Hrvatsko gospodarsko društvo, Obrtna škola i MUO, neoromanički Rektorat sveučilišta, sam. sestara milosrdnica.

SPLIT

Poslije prve austrijske okupacije (1797.-1805.) Split je nakratko pod francuskom vlašću (1806.-1813.) i tada se, za vrijeme maršala Marmonta, rade krupni komunalni zahvati - gradnja cesta, obale i perivoja, uvođenje rasvjete. U drugom razdoblju austrijske uprave (1813. - 1918.) nastavlja se gradnja južne luke, a pučka se predgrađa spajaju sa starom gradskom jezgrom. 1914. godine izrađen je i prvi poznati urbanistički plan grada.

Arhitekturu 19. stoljeća obilježavaju povijesni stilovi među kojima su rijetki spomenici klasicizma (Glorijeta na Sustipanu, Stara gimnazija) u čijim okvirima radi VICKO ANDRIĆ, prvi dalmatinski i splitski konzervator. Restauracija stare Vijećnice – obilježja neogotike.

PALAČA BAJAMONTI

Prokurative u oblicima neorenesanse

BISKUPSKA PALAČA

Kazalište, 1893. – u neobaroknim oblicima, prema projektu arhitekata VECCHIETTIJA i BEZIĆA Secesija > Kuća arhitekta Špire Nakića (na Narodnom trgu)

KAMILO TONČIĆ - Sumporno kupalište (1903.).

70

Kiparstvo Ivan Rendić - nadgrobni spomenici V. Mihaljevića, obitelji Katalinić…

Slikarstvo Juraj Pavlović - romantizamVinko Draganja - realistički portretistVlaho Bukovac - portreti renoirovskog ugođaja

RIJEKA

1815.-1850. godine arhitektura ima obilježja bidermajera, dok jednostavnije zgrade slijede elemente stila.

Casino Patriotico (danas RVT Rijeka), 1848. A. DESEPPIPročelje crkve Uznesenja Marijina JOSEF STORM - klasicistički oblici Groblje u dolini na Kozali, 1850. LUIGI NICCOLO D'EMILYSVojno pomorska akademija, 1852. VINCENZ PARADOWSKI - neogotičkiGradska vojarna, dječji vrtić ADAM OLF - neogotički

1872.-1900. godine grad se naglo razvija. Podižu se monumentalne građevine, grade nove četvrti na Dolcu i Brajdi, a izgradnjom palače Adrija (Jadran) zatvara se Togliattijev trg. U gradu rade poznati budimpeštanski arhitekti.

VIKTOR CRIGLER - Velika gimnazijaIGNAZ ALPAR - Trgovačka akademijaSAMUEL PETZ - Nautička akademijaF. PFAFF - Željeznička stanica, 1891.ALAJOS HAUSZMANN - Guvernerova palačaFILIBERT BAZARIG - rekonstrukcija pročelja Municipija

- obnova Gradskog tornja- uređenje perivoja na Mlaki- zgrada Mirovinskog fonda

IZIDOR VAUCHING - velika tržnicaGIACOMO ZAMMATIO - školske zgrade (historicizam)

- stambene kuće u ulici Dolac- tržnica i naselje na Brajdi- palača Ploech- palača Filharmonije

E. AMBROSINI - zgrada vrtića "Aldo Colonello"- stambena kuća u Zagradu

Historicizam:GIUSEPPEBRUNI - zgrada hotela EuropaMATE GLAVAN - zgrada hotela KontinentalHELMER & FELLNER - projekt kazališta i palača Modello, 1883.

71

Secesija se javlja nakon 1900. (barem njene prve naznake).STIGLER - Palača pravde, 1903. (prve naznake secesije)AMBROSINI (1902.-09.) - hotel Bristol

- brojne vile- naselje Potok

VJENCESLAV CELIGOJ - vile i palačeEMILIO CELIGOJ & TEODOR TRÄXLER - projekt kazališta Fenice

(oblici najavljuju protofunkcionalizam druge zgrade u duhu secesije) UGO PAGAN - vojarna Ban Jelačić

- Trgovinska komora, 1903.C. PERGOLI - ubožnica "Braća Branchetta"

- Ribarnica, 1912.PIETRO FIBRO - kino "Garibaldi", 1911.ARTURO HERING - palača Bačić

- Južna niša na grobljuL. LUPPIS - zgrada Milosrdnog dječjeg vrtića

- Zgrada zadruge za izgradnju kućaBRUNO SLOCOVICH - Sanatorij, 1913.

- Kuća Taggini, 1914.- Zgrada općine na Korzu - neorenesansa

SANDOR MEZLY - Palača državnih željeznica, 1911.JOSEF HUBERT - Austrougarska banka, 1913.

ZADAR

Klasicizam

Projekt FRANJE ZAVOREA (pregradnja Kneževe palače) najstariji je klasicistički zahvat. Arhitekt B. MAZZOLI radi kao profesor crtanja za vrijeme francuske vlasti, a njegov projekt za pregradnju samostana sv. Krševana u klasicističkim oblicima nije izveden

U 4. desetljeću 19. stoljeća u Zadru djeluju arhitekti PAUL HATZINGER, A. DE ROMANO I V. PRESANO.

F. HAEZEL radi projekt pregradnje Nadbiskupske palače (taj je projekt reduciran, no po njemu je 1832. godine izvršena obnova).

1819. godine na mjestu demilitariziranog bastiona uređen je Gradski perivoj, a do sredine 19. stoljeća u Zadru je sagrađeno nekoliko zgrada u klasicističkim oblicima. Neogotika

1859. pregrađeno je južno krilo franjevačkog samostana1869. pregrađena je crkva sv. Mihovila1866. gradi se kapela na Gradskom groblju, dok su arkade u neorenesansnim oblicima.

1863.-65. prema projektu E. TREVISANATA gradi se novo Kazalište.

72

Krajem 1868. godine Zadar je proglašen slobodnim gradom pa slijedi nova etapa u njegovu razvoju. Do 1875. godine porušene su zidine i bastioni na JI strani grada. Do početka 20. stoljeća u arhitekturi prevladava historicizam.

1875.-1906. godine na promenadnoj obali gradi se 18 zgrada sa neorenesansnim ukrasima (većinom četverokatnice), a među njima se ističe zgrada Liceja sv. Dimitrija (danas Sveučilište) sagrađena 1901.-06. prema projektu K. SUSANA iz Beča. R. MELICHAR, također iz Beča - učenik O. Wagnera, radi projekt za zgradu Austrougarske banke (1909).

SPINLER (Graz) - Sud, 1902. - neorenesansaFRIEDLER (Beč) - Palača Luxardo, 1915.K. WAIDMANN (Zagreb) - bolnička zgrada

PULAU 2. polovini 19. stoljeća grad postaje središte austrijske ratne mornarice. Arhitektonska

ostvarenja imaju srednjoeuropska obilježja.Zgrada Admiraliteta neoklasicizamHotel Riviere neoklasicizamMornarička crkva sv. Marije neobizantizam

- THE END -

73

Umjetnost 19.st.u Hrvatskoj

Documents

Transcript of Umjetnost 19.st.u Hrvatskoj