Umetnost ranog srednjeg veka u Vizantiji i Zapadnoj Evropi.pdf
-
Upload
natasasijacic -
Category
Documents
-
view
260 -
download
14
Transcript of Umetnost ranog srednjeg veka u Vizantiji i Zapadnoj Evropi.pdf
Umetnost ranog srednjeg veka u Vizantiji i
Zapadnoj Evropi
Merovinzi
Merovinška dinastija vlada centralnim i severnim delom Evrope od druge
polovine 5. veka. Na severu Afrike tada vladaju Vandali, na prostoru današnje Španije i juga
Francuske su Vizigoti, na današnjem prostoru Severne Italije su Ostrogoti, pa malo kasnije
Langobardi. A na prostoru Balkana (tada Ilirika) bili su Goti, s tim da će tuda u 7. veku proći
Avari i Sloveni. Od 5. i 6. veka znatno se menja politička situacija onoga što znamo kao
Rimsko carstvo. Počinju da se formiraju varvarske grupacije, koje će vremenom postati
kraljevine, što će dovesti do raskola carstva. Od Karla Velikog razlikuju se dva velika
carstva i oba se nazivaju Rimskim. Posebnu kraljevinu osnovaće Franci na čelu sa
dinastijom Merovinga.
Osnivač dinastije, Hilderih, odvojio se od jakog uticaja tadašnjeg rimskog
namesnika. Sa vladavinom njegovog sina, dolazi do formiranja kraljevine. Odvajanje od
rimskog uticaja je proizvelo sukobe varvara sa rimskom vojskom i tom prilikom su Franci
odneli pobedu i, što je još važnije, imali su podršku crkve. 496. godine dolazi do ujedinjenja
varvarskog plemena Merovinga i crkve. U periodu kada se pojavio Hilderih, Teodorih
(Ostrogot) je vladao severnim delom Italije. Hilderih je zauzeo teritorije koje su držali
Ostrogoti, a sam Justinijan nikada nije došao do područja Franaka. Posle smrti Justinijana, na
severni deo današnje Italije dolaze Langobardi. Merovinzi su prihvatili hrišćanstvo koje je
bilo diktirano iz Rima, ortodoksnu veru. To vreme je, pak, vreme bujanja Arijanske jeresi
(sam Teodorih je bio Arijanac). Time što su prihvatili ortodoksno hrišćanstvo, kontakt
Merovinga i Rima je osnažio. Hilderih je osvojio teritorije današnje južne Francuske i
približio se Vizigotima, ali na kraju, nije otišao dalje od Tuluza.
Početkom 7.veka, na tronu je bio još jedan važan merovinški kralj – Dagobert.
Posle njega je nastupilo doba lenjih kraljeva. To su bili Dagobertovi sinovi koji su bili isuviše
nesposobni da samostalno vode kraljestvo i to je oformilo put majordomima – domaćinima
dvora. Deda i otac Karla Velikog, Karlo Martel i Pipin Mali, bili su majordomi na dvoru
Merovinga i oni su zbog nesposobnosti Merovinga imali priliku da polako preuzmu vlast.
732. godine odigrala se značajna bitka kod Poatjea u kojoj su bili pobeđeni Merovinzi.
Nakon toga jača karolinška dinastija i širi se.
Franačko kraljevstvo, odnosno dinastija Merovinga, imala je bliske veze sa
papom, kao i sa ostalim varvarskim narodima, npr. Ostrogotima. Dolazilo je i do brakova
među varvarskim plemenima. Vreme nakon vladavine Justinijana obeleženo je i vladavinom
pape Grgura Velikog, krajem 6.i početkom 7. veka. Mnogi istraživači se slažu da je sa njim
završena jedna epoha evropske istorije i kulture i otvoreno novo poglavlje. Njegovom
vladavinom pokazuje se koliku je veliku moć imao papa. Održavao je bliske veze sa mnogim
vladarskim kućama, a posebno sa suprugom jednog vladara, kraljicom Lombardije,
Teodolindom, koja je održavala odnose sa Ircima.
U pogledu umetnosti iz dinastije Merovinga, mnogo toga je uništeno, s jedne
strane zato što su kratko vladali, a s druge zato što su koristili već formiranu umetnosti i
prilagođavali je svojim potrebama (pregrađivali su već postojeće građevine). Sačuvana je
samo Crkva Sen Deni koju je podigao Dagobert početkom 7. veka, i tu su se sahranjivali
kraljevi iz ove dinastije. Međutim, daleko su važniji rukopisi koji su sačuvani i bogato
ukrašeni.
*Gelazijanski sakramentar
Rukopis je nastao u skriptorijumu manastira Korbi. To je prvi primer knjiške
iluminacije koja je nastala u vreme Hilderiha. Ogleda se kombinacija ranohrišćanske
umetnosti (najdominantija je bela boja pozadine - podseća na katakombe, kao i motiv Crux
gemmate koji se javlja ), a osim toga ima i jakog uticaja irske minijature (prepleti, životinje
koje se uvijaju, izranjaju i uranjaju jedna u drugu). Na celostraničnoj minijaturi sa Crux
Gemmatom, mogu se prepoznati razni zoomorfni motivi sa jakom hrišćanskom simbolikom -
paun/feniks, orao, riba, jagnje. Stubovi arkade prikazani su u vidu imitacije mermera. Ogleda
se sažimanje različitih tradicija i umetnosti koje su se nalazile na prostorima Rimskog carstva.
Spoj irske minijature i lokalne tradicije. Luk koji počiva na stubovima i koji uokviruje Crux
Gemmatu zapravo je simbolično crkva u kojoj se nalazi telo Hristovo. Crkva je posmatrana
kao nebo na zemlji. Crux Gemmata je insignirana sa alfa i omega.
*Inicijal
U ovo vreme su osim celostraničnih minijatura sa posebnom pažnjom
oslikavani i inicijali. Prisutni su motivi kao što je Crux Gemmata i razne životinje ( paun /
feniks, ribe, jagnje, rajski cvetovi, orlovi ) i svi ti motivi imaju jasnu hrišćansku simboliku.
Dominiraju zoomorfni motivi za koje istraživači otkrivaju još jedan moguć uticaj, uticaj
istoka, odnosno Sirije ( slični motivi se sreću na tkaninama iz Sirije ). Tkanine i knjige su
lako prenosivi, pa se na taj način vršila kulturna razmena.
*Psaltir iz Korbija
U njemu se nalazi iluminirani inicijal koji je iluminiran ljudskim figurama ->
takav vid umetnosti će zaživeti i razviće se u periodu koji će tek doći. Dominiraju prepleti na
beloj osnovi i ljudske figure.
*Štutgartski psaltir
Mnogi se slažu da ovaj rukopis predstavlja sponu između umetnosti
Merovinga i Karolinga. Ne zna se tačno kada je nastao. U njemu se nalazi složenija scena sa
ljudskim figurama – biblijska priča, ali je obučena u tada savremeno ruho - David i Golijat.
Ruka božja u uglu vrši neku vrstu intervencije.
*Liksejski inicijal
Liksej je manastir koji su osnovali Irci. Javljaju se hrišćanski motivi u vidu ribe
i pauna.
*Santa Maria Antiqua u Rimu
Ovo je jedini primer umetnosti koja je nastala u vreme dinastije Merovinga, ali
im ne pripada. Crkva se nalazi na Rimskom forumu. Jedna je od retkih građevina gde se
sticajem okolnosti očuvalo slikarstvo jer je bila zatrpana (pretpostavlja se usled zemljotresa).
U razdoblju 6.i 7. veka iz kog je slabo šta sačuvano, ipak je ostala ova crkva koja nam pruža
delimičan uvid u razvoj umetnosti tokom ovog perioda. U njoj su nađeni slojevi zidnog
slikarstva iz različitih razdoblja.Veoma je kompleksna za razumevanje. Najpoznatija je
fresko-ikona Bogorodice i to je ujedno i najstarija slika fresko-živopisa na Rimskom forumu
koja je hrišćanska. Prikazana je Bogorodica sa Hristom kojoj prilazi anđeo (bila su naslikana
3 anđela, ali je očuvan samo deo jednog). -> Scena podseća na predstavu Bogorodice iz crkve
Santa Maria Maggiore, pošto je u oba slučaja prikazana kao rimska dama koja sedi na
purpurnom jastuku. Odeća i presto su bogato ukrašeni.
Postoji i sloj živopisa koji je stariji od ovog (on se datuje ranije i verovatno je
iz 5. i 6. veka). Kako je koji papa dolazio, tako su dodavani sloj na sloj. Po načinu obrade,
naročito u predstavama anđela, prepoznaje se vizantijski uticaj.To je mesto gde su u vreme
Justinijana boravili vizantijski vojnici, a živopis su najverovatnije radili Grci.Crkva se sastoji
iz narteksa, i tzv.proskomidije i đakonikona (nije još razvijena arhitektura kakvu poznajemo).
U proskomidiji je sačuvan živopis, mada je dosta oštećen.Sačuvani su detalji anđela iz
Blagovesti.Datuju se u vreme Justina II. Freske na trijumfalnom luku datuju se 100 godina
kasnije u vreme Martina I. Sačuvana je predstava Solomona sa sveštenicima i decom. Važno
je da je sve insignirano na grčkom. U narteksu se nalaze ostaci predstava monaha. Ispod se
nalazi oslikana draperija sa krstovima i srcolikim listićima. Živopis u prezviterijumu je iz
vremena pape Jovana VII. Prikazan je Raspeti Hrist na Golgoti sa jaganjcima, heruvimima,
anđelima, Bogorodicom i Jovanom, gde je sačuvan i deo natpisa. Hrist sa Bogorodicom se
nalazi u samom oltarskom prostoru. Okolo su prikazani svetitelji (kvadratni oreol – živa
osoba, a možda i ktitor) sa nimbovima. Tokom 8.veka se prvi put prikazuje Hristos koji
telesno pati. On se, doduše, nalazi u nebeskom kontekstu, ali se u to vreme i dogma ustaljuje,
pa se naglašava telesna patnja koja implicira Vaskrsenje. Ova crkva je značajna za Rim, kako
nema mnogo sačuvanog živopisa iz ovog perioda.
Irska
Irska je zemlja koja je poslednja primila hrišćanstvo, zbog čega je specifična,
najpre po svojoj umetnosti koja predstavlja spoj hrišćanskog učenja i varvarskog (megalitska
civilizacija, druidi - potpuno drugačija kultura). Irci su se potpuno samostalno razvijali. Jedna
od karakteristika je činjenica da je crkva, koja se ovde raširila bila vrlo tolerantna prema
lokalnoj tradiciji i kulturi. Očitava se spoj radovskog uređenja i hrišćanstva. Ono što je dobro
je što ovde nije postojala borba oko primata između svetovne i duhovne vlasti. Takvi
problemi će u Evropi eskalirati u 11. i 12. veku. Za ovaj period vezana je Konstantinova
darovnica. Međutim, svega toga u Irskoj nije bilo.
Hrišćanstvo u Irsku stiže zahvaljujući Sv. Patriku u drugoj polovini 5.veka.
To je vreme kad se polako ustanovljava dinastija Merovinga i kada Teodoroih vlada iz
Ravene. U prvim vekovima hrišćanstva (do 7. veka), ono se širilo i nameštalo na svojim
pozicijama. Od 8. i 9. veka umetnost se ustanovljava, a do tada se kroje i vladaju različiti
stilovi. Patrik je bio specifičan, jer je prilikom širenja hrišćanstva uveo monaška pravila, koja
su zapravo iz egipatskog monaštva. To je očekivano, jer se monaštvo upravo i razvilo u
Egiptu. (Sv. Antomije, Sv. Tahomije, Sv. Vasilije Veliki). I dalje je diskutabilno koja je to
vrsta monaških pravila. To su bila stroga asketska pravila, ali je problem da li su bila bliska
benediktinskim ili su zasebna pravila koja je Patrik usvojio i preneo u Irsku. Monaštvo je u
Irskoj bilo dugotrajno i uticaće na širenje monaštva i u Engleskoj i u Zapadnoj Evropi. Irski
monasi su smatrali da je jedan uslov, tj.pravilo njihovog života odlazak u druge zemlje gde će
širiti hrišćanstvo. Bili su u potrazi za „savremenim životom“, a to je bilo otuđenje od
sopstvene zemlje, što su oni smatrali vidom askeze i pokore. Takođe su se odricali od svega
što je bilo materijalno. Vrhunac podvižništva je za njih, dakle, bio odlazak u druge zemlje.
Jedan od razloga takvog ponašanja ima veze sa tzv. lutalačkim duhom (Wanderlust) - vrsta
odricanja od svega zemaljskog. Upravo tako počinje putovanje velikih irskih monaha. Prvo su
prešli na područje današnje Škotske, zbog blizine i pristupačnosti (Irci su se nazivali Shoti, pa
se ta oblast zapravo po njima zove Škotska). Potom su se spuštali duž Engleske do Francuske,
pa su prešli u Švajcarsku i severnu Španiju.
Jedan od najznačajnijih irskih monaha je bio Sv. Kolumba, koji je živeo do
kraja 6. veka. On je otišao najpre u manastir Jona na Hebridima, pa je osnovao manastir
Liksej (Švajcarska), pa manastir Bobi (Sev. Italija). Prihvatao je u potpunosti benediktinska
pravila koja su podrazumevala da monasi delom rade, delom provode vreme u molitvi, a
delom u spavanju -> princip ora et labora. U početku je to bio vrlo strog sistem ponašanja.
Cilj tih putovanja i osnivanja manastira je bio da se po svim krajevima gde nema hrišćanstva
ono raširi i da se pokrsti nehristijanizovani stanovništvo. Velikog udela u pokrštavanju je
imao i Sv. Avgustin Kenterberijski. On je delao pod direktnim nadzorom i naređenjima pape
Grgura Velikog (vladao je 590 – 604). Sv. Avgustin je najviše uticao na pokrštavanje Anglo
– Saksonaca pod nadzorom Rimske crkve. Uveo je benediktinsko monaštvo. Irska umetnost
uticala je na temeljima rimske, pa hrišćanske umetnosti. Crkva će uticati na kulturu čitave
zapadne Evrope, što je naročito vidljivo po rukopisima, koji nose naziv po manastirskim
centrima u čijim su skriptorijumima nastali.
*Book of Durrow
Sačuvane su celostranične minijature sa predstavama jevanđelista. To je
najstariji rukopis sa teritorije Irske i potiče s kraja 7. veka. Rađen je kao poklon papi. Oseća
se uticaj helenističkog stila jer je već tada došlo do prodiranja i prožimanja dve kulture. Oseća
se i sirijsko – koptsko nasleđe. Prisutni su brojni prepleti koji su tipično irski. Oni nisu samo
geometrijski, već u sebi sadrže zoomorfne i floralne motive, koji formiraju preplet. Prepleti
ukazuju na samu večnost, na konstantno preplitanje i konstantni tok.
*Lindisfarnsko jevanđelje
Lindisfarn – manastir. Blisko je Book of Durrow. Nastalo je početkom 8.veka.
Ovde se jače razvijaju prepleti. U njemu se nalaze primeri krstova koji su skroz u
prepletima, ali se samo oblik krsta može prepoznati. Najsloženiji je preplet.
*Book of Kells
Nastalo je oko 800. godine. Tu već govorimo o uticaju koji su donosili
Benediktinci iz Italije u Englesku. Ta knjiga je bila misionarskog tipa. Urađena je radi
širenja hrišćanstva. Složena je jer iluminacije uključuju ljudske figure (npr. Hristos na tronu,
Bogorodica sa Hristom). Ima i inicijale koji su veoma bogato ukrašeni. Najsloženija
minijatura je predstava Iskušenja Hristovog, na kojoj su prikazani Hristos i đavo. Ogleda se
didaktička uloga hrišćanstva. Značajna scena je i Hapšenje Hrista koja je obilno ukrašena
prepletima. Pojavljuje se i predstava Kanonskih tablica - formirana su 4 reda gde je svaki
vezuje za jedno jevanđelje. Uslovno rečeno, to je neka vrsta sadržaja radi lakšeg snalaženja
svešteničkog lica. One su bile vrlo praktične i prikazuju se u vidu stilizovanog hrama, tačnije
luka koji počiva na stubovima. Luk je ukrašen različitim predstavama koje variraju u
zavisnosti od mesta i vremena nastanka. Inicijal polako poprima uticaje iz Evrope - Unutar
inicijala prikazuju se ljudske figure.
Karolinzi
Nakon Dagoberta, u periodu s kraja 7. i početka 8. veka nastupa vreme “lenjih
kraljeva” iz dinastije Merovinga, koji su bili nezainteresovani za vladavinu, pa su je prepustili
majordomima. Jedan od majordoma bio je Pipin od Heristela, koji se smatra začetnikom
karolinške dinastije, a njegov vanbračni sin bio je Karlo Martel, deda Karla Velikog. Sin
Karla Martela bio je Pipin Mali, otac Karla Velikog. 732. godine odigrala se bitka kod
Poatjea kada se vojska predvođena Pipinom Malim susrela sa Arabljanima i pobedila. Ta
bitka je ključna, jer je praktično dovela Karolinge na vlast. Arabljani su prešli sa teritorije
Male Azije, preko severne Afrike, do Španije, ka Francuskoj. Hrišćani su to smatrali velikim
problemom, jer su ih drugačije percipirali od ostalih varvara. Arabljani su pripadnici potpuno
drugačije veroispovesti, i bili su realna opasnost. Karolinzi su ih sprečili da dalje prodiru u
Evropu, pa se znalo da je ona ta koja će predvoditi novo Rimsko carstvo. Pipin Mali posle
toga dobija titulu kralja koju će naslediti Karlo Veliki. U to vreme javio se problem
Konstantinove darovnice - papa Silvester (prvi rimski papa, zapravo je bio rimski episkop),
navodno je ovom darovnicom Konstantin Veliki predao papi carske insignije (Hlamidu i
dijademu), a dao mu je i grad Rim, sve zemlje i gradove današnje Italije i čitave zapadne
Evrope. (476. godine dešava se pad Rima i tada se centar iz Rima premešta u Milano). Karlo
Veliki je postao kralj 771. godine. On je, kao i njegov otac, postao vrlo uspešan ratnik.
Karolinzi su generalno bilo veliki ratnici i vojskovođe. Karakteristično je da oni nisu imali
glavni grad, već više centara i svi su bili Karlovi dvorovi. Car se šetao po čitavoj teritoriji u
zavisnosti od opasnosti. Karolinzi su se najviše borili protiv Langobarda (oni na područje
severne Italije dolaze posle Justinijana, a nit između Istoka i Zapada prekidaju Avari i
Sloveni). Posle pada Rima, centri se premeštaju u Milano i u Carigrad. Justinijan je bio veliki
vladar, je on sve vraća kako je bilo. Ali nakon njegove smrti usledili su napadi varvara i tada
je stradalo sve što je bilo na Balkanu (Mi ne znamo sa sigurnošću gde je bila Justiniana
Prima). Svi varvari su se stacionirali na Zapadu i delili su teritorije. Nakon toga Arabljani
napadaju i ističe se jedna dinastija koja uspeva da ih savlada. 800. godine prvi put se
dobijaju 2 egala, tj. dva cara koju su ravno pravna po moći da povrate Rimsko carstvo.
Razlika između kralja i cara - kralja kruniše episkop, dok cara kruniše papa. Carstvo može
imati više kraljevstva. Papi je Sv. Petar dao prava (Sveti Petar je dobio ključeve Raja,
odnosno crkve (na zemlji)). Papa doslovno sedi na stolici Sv. Petra i on je glavni. Situacija
koja se oformila u tom periodu trajaće do kraja Srednjeg veka, pa i duže.
800. godina je ključna. Langobardi su imali pretenzije na Rim, a da bi se
zaštitio, papa pravi dogovor sa Karlom Velikim. Karlo će braniti papsku državu, a zauzvrat će
dobiti carsku krunu. Prvi put u istoriji hrišćanstva postoje dva centra – Rim i Carigrad i oni su
u konstantnoj svađi oko toga ko ima primat. Da bi se rešila ta svađa, bio je ponuđen brak
između carice Irine (koja je vladala Carigradom) i Karla Velikog.Sin carice Irine, Konstantin,
bio je i fizički i mentalno zaostalo i nije bio sposoban da vlada. Oko 800.godine u Vizantiji je
bilo izraženo ikonoborstvo. Svrha braka između Irine i Karla Velikog bila je da se formira
jedinstveno carstvo. Pregovori su dugo trajali, ali na kraju dogovor nije bio postignut i taj brak
se nije dogodio (a smatra se da je jedan od razloga upravo bilo ikonoborstvo). Od tog
momenta razlikujemo 2 carstva – Vizantijsko i Rimsko carstvo nemačkog naroda. I jedno i
drugo carstvo su legalni nasledici Rimskog carstva. Istočni deo Rimskog carstva je bio u
povoljnijoj situaciji, jer je kod njih postojala nit vladara koji su se smenjivali, dok su se na
Zapadu događali prevrati. Vladari su morali da potvrđuju svoj legitimitet. Karlo Veliki se,
stoga, uhvatio fenomena Renovacio Imperii Romani – obnova Rimskog carstva, zapravo
više vrsta renesanse. To je obnova u svakom smislu – pravnom, kulturnom, intelektualnom,
naučnom, itd, a sve to na temeljima Rimskog carstva. Direktna zaostavština Rimskog carstva
danas je pravo. Karlo Veliki u potpunosti preuzima rimsko pravo i implementira ga u svoje
carstvo. Osim toga, Karlo Veliki je organizovao da se sve prepisuje, ne samo hrišćanski spisi,
već i spisi antičkih pisaca, kao što su Vergilije, Homer ili Hesiod, radi edukacije svog
stanovništva. On je morao da ujednači svoje stanovništvo, jer dok je na Istoku postojao
kontinuitet helenske i grčke tradicije, na Zapadu je postojao prekid. Karlo Veliki je morao da
privali stanovništvo na hrišćanstvo i on to radi podižući manastire, gradeći crkve i
organizujući vojsku. Sama ideja bila je da se franačko društvo reformiše na principima
hrišćanske vere. On je bio miropomazani vladar, kao što je bio i David (tako uspostavlja
legimititet). Ukoliko bi nelegalno došli na vlast, vladari su se vezivali za bilo koga čija bi im
veza pružila legitimnost – tako su npr. Merovinzi bili naslednici Hrista. Karlo Veliki je bio
tutor regni - staratelj kraljevstva.
800. godine dobio je carske insignije božanskom promisli, odnosno on je
samim tim bio božanskog porekla. To je veoma bitan fenomen koji će kao strukturni element
važiti tokom čitavog srednjeg veka. Carevi su smatrali da su direktni naslednici Konstantina
Velikog, odnosno vlasti koju je on dobio od Boga. S obzirom da je Karlo Veliki bio "Tutor
regni", njegova vladavina je početak vladavine apsolutizma. Od polovine 8. veka do 800.
godine, božanska milost se doslovno izlivala i prelivala preko vladara činom miropomazanja.
To je i fizičko i duhovno izlivanje kojim se formira tesna veza između vladara, odnosno
države i crkve, a čin miropomazanja je detalj koji spaja te dve institucije u jednu. Kada je u
pitanju Karlo Veliki, narod je očitavao jedinog praktičnog vladara koji je bio instrument za
vođenje naroda ka Bogu. 800. godine konekcijom između vladara i pape dolazi do prenošenja
ideje Karlovog carstva kao nebeskog, a Franački narod postaje izabrani narod Božji.
Došlo je do međusobnog pomaganja crkve i Karla Velikog. Crkva je
sprovodila Karlove planove u delo, a Karlo je sebe smatrao vrhovnim vladarom i
predvodnikom, doživljavajući sam sebe kao vrhovnog. Da bi se ostvarili Karlovi planovi bilo
je potrebno reformisati i carstvo i crkvu, koja je delala u području severozapadne Evrope gde
je stanovništvo bilo samo delimično pokršteno. Kada se formira carstvo, ono mora da se
ujedini i objedini, pa samim tim i crkva mora da bude uređena. Crkva je bila organizovana na
benediktinskim reformama uvođenjem regule Sv. Benedikta. Po tom pravilu jasno se zna
kada se moli, a kada radi, a osim toga vodilo se računa i o tome da Biblija bude precizno
prevedena na jezik stanovništva. To pravilo je podrazumevalo da kada se organizuje crkva ili
manastir, moraju da postoje tačno određena pravila koja se poštuju. Tačno se znalo kada se
vrše propovedi i kada čitaju. Zbog toga su sveštenici morali da se obrazuju. Na teritoriji
kojom je vladao Karlo Veliki postojali su slojevi različitih kultura i društava i sve je to trebalo
ujediniti, a sva narodna verovanja i običaji morali su da se anuliraju, kako su bila izuzetno
izražena. Uvodi se samo ono što se striktno vezuje za hrišćanstvo. Da bi se to postiglo
najbitnije je bilo teološko obrazovanje. Mnogi sveštenici su bili nepismeni, a osim što su
morali da se opismene, morali su da nauče latinski i pravila Benediktinske regule. Karlo
Veliki je započeo te reforme, a bile su neophodne jer je u crkvi vladalo haotično stanje. U
udaljenijim mestima Karlovog carstva primećeni su, a čak i zapisano da su postojali, mnogi
problemi u crkvi - raskalašno ponašanje sveštenika, neredi u crkvama, organizovanje
međusobnih borbi između sveštenika ili sveštenika i stanovništva.
Instrukcije za obrazovanje stanovništva, pre svega sveštenstva, dolazile su iz
Rima i Monte Casina. To su dva najvažnija mesta odakle su dolazila upustva za ponašanje i
učenje. Cilj je bilo usaglašavanje eklezijalne prakse sa rimskom. Sveštenici su iz Rima i
Monte Casina putovali na takva mesta, ili je situacija bila obrnuta. Sam sistem i tok službe je
došao iz Rima, odakle dolazi i pojanje, koje je tamo bilo od velikog značaja.
Da bi se sve to postiglo, Karlo Veliki je okupio oko svog dvora u Ahenu
najobrazovanije ličnosti tog doba i oni su doprineli da se Karlovo carstvo formira. Među
najznačajnijim ličnostima bio je Ajnhard - napisao je biografiju Karla Velikog, "Vita
Carolimagni". Značajan je bio i Alkuin iz Jorka - jedan od najboljih saradnika Karla i želeo
je od Ahena da napravi "Novu Atinu" (Nasleđe Atine - "7 slobodnih veština" i Aeropag -
uzvišenje u Atini naspram Akropolja gde su se sastajali najobrazovaniji i ujedno najstariji
ljudi, tu su se vodile najrazličite rasprave, polis - grad - sistem zajednice koji se razlikovao od
varvarskog (varvari su bili svi oni koji ne pričaju grčki)). Nasleđe Grčke je obrazovanje i
uvođenje zvaničnog jezika, u ovom slučaju latinskog. To je unifikacija u svakom smislu.
Alkuin je hteo da napravi od Ahena "Malu Atinu" gde bi svi elementi koji nisu varvarski i
koji čine građane bili primenjeni. Još jedna od veoma značajnih ličnosti na Karlovom dvoru
bio je Teodulf - hristijanizovani Got. Bio je vrlo obrazovan i poznat kao pesnik. Po spisima s
kraja 8. i početka 9. veka, ističe se da je stalno postojao rivalitet između Alkuina i Teodulfa.
Bio je biskup Orleana i dvorski Teolog. Napisao je "Libri Carolini" gde je naveo sve elemente
za i protiv ikonoborstva. Bio je ikonofil.To pokazuje da su se i papa i Karlo Veliki osećali
pozvanim da daju svoje mišljenje o ikonoborstvu, čiji su savremenici bili. Teodulf je sa
Alkuinom organizovao dvorsku školu Karla Velikog i bio je zadužen za obrazovanje njegovih
sinova. I Alkuin i Teodulf su bili poznavaoci Vergilija i Ovidija tj.klasične poezije. Istaknut je
bio i Petar iz Pize - priključio se Karlovom dvoru kada je jednom prilikom sreo Alkuina, dok
su Karlo i Alkuin putovali. Bio je đakon (vezan za knjige) i jedan od velikih poznavaoca i
učitelja klasične literature. Bio je i jako dobar pisac. Na Karlovom dvoru istakao se i Pavle
Đakon - bio je sa područja severne Italije i obrazovanje je stekao u Galiji. Bio je jedan od
monaha Monte Casina, pa je samim tim bio jako dobro upoznat sa pravilima benediktinaca.
Takođe je bio i učitelj latinskog na dvoru, a potom se povukao i vratio u Monte Casino gde je
napisao "Istoriju Lombardije", spis koji danas predstavlja značajan istorijski izvor.
*Dvorska kapela u Ahenu(768-805)
Sve ono što je Karlo Veliki sprovodio u svom carstvu, ovde je bilo praktično
primenjeno.Osnova se vezuje za San Vitale u Raveni. Ciljano je bila urađena po uzoru na
građevinu koja se vezuje za poslednjeg velikog cara Justinijana. To su bili parametri kojima
se Konstantin Veliki vodio u cilju legalizacije sopstvene vlasti.On se prikazao kao Drugi
Justinijan, čime je iskazao svoje pretenzije ka stvaranju Velikog Rimskog carstva. Vezao se
za Justinijana jer je on poslednji koji je uspeo donekle da vrati granice tog carstva. Karlo
Veliki je išao na krunisanje i miropomazanje u Rim, a na putu za Rim, morao je da provede
neko vreme u Raveni, gde je lično video San Vitale, pa je po tom principu preuzeo
karakteristike ove građevine i primenio ih na svoju kapelu. U umetnosti se dosta vezuje za
Lateransku baziliku, a pogotovo za njen baptisterijum, gde je Karlov sin primio krštenje i gde
je po legendi kršten i Konstantin Veliki (mada to nije tačno). Baptisterijumi su takođe
osmougaoni, pa se i na taj način ova kapela može povezati. Kapela ima dva sprata i
podeljena je kupolom (kulom).Ostala je sačuvana mozaička dekoracija kupole.U centru se
nalazi predstava Hrista na prestolu, okružen heruvimima, a po obodu kupole prikazana su 24
staraca apokalipse.
Važno mesto u kapeli je carski presto u galeriji. Jedno od pravila tog vremena
bilo je da car boravi na galeriji odakle posmatra bogosluženje. Zna se da je postojalo i zidno
slikarstvo u Ahenu, ali je dosta toga uništeno. Takođe se zna da su postojale i scene
profanog karaktera koje su opisivale Špansku marku, odnosno Pohod na Španiju (o čemu
govori Ep o Rolanu). Po nekim podacima, smatra se da je nacrt dao Ajnhard, a arhitekta je
bio Odo iz Meca.
*Žerminji de pre (806)
Bio je Teodulfov oratorijum.U apsidi je sačuvan ostatak mozaičke
dekoracije.Cela kompozicija odiše zlatom (što je ranohrišćanska i tradicija istočno-rimske
crkve), što daje nebesku dimenziju. U centru kompozicije prikazan je kovčeg zaveta, a oko
njega 2 anđela i 2 heruvima. Na obodu apside je sačuvan natpis na osnovu kog znamo da je
ktitor bio Teodulf. Tu već može da se vidi da je poruka Teodulfa bila veoma jasna i
smislena.Predstava kovčega je urađena što je vernije moguće što znači da je Teodulf
konsultovao brojna teološka dela.Osim što je postignuta materijalna sličnost, prenesena je i
jasna poruka, a to je da je ovaj kovčeg zaveta urađen Franačkom narodu.Time se
najdirektnije Franački narod vezuje za Božiji izabrani narod.Sam oblik kovčega trebalo
je da asocira i da vezuje za Solomonov hram, gde su se čuvale pločice.Solomonov hram se
vezuje direktno za Izabrani narod Boga i za Kovčeg zaveta. Poruka da je Karlo Veliki sada
Solomon, a samim tim Franački narod u stvari Izabrani narod. Time je Franačko carstvo
izjednačeno sa nebeskim, a vladar je taj koji vodi ka Nebeskom Jerusalimu.
Osim Ahena, samo je ovde sačuvana mozaička dekoracija, dok su druge
građevine imale zidno slikarstvo.
*Kapija u Loršu (oko 800)
Nalazila se na ulazu u manastirski kompleks koji nije sačuvan. Formirana je po
uzoru natrijumfalne lukove, s tim što su sva tri luka iste veličine. Fasada je podeljena nadve
zone arhivoltom. Donja zona je izdeljena pomoću stubova sa kompozitnim kapitelima, a
između se nalazi tri luka. Gornja zona je takođe raščlanjena kolonetama sa jonskim
kapitelima, a spojene su međusobnim zabatima (podsećaju oblikom na portale). Na spratu se
nalazi Kapela posvećena Sv. Mihajlu.Do nje se dolazilo stepeništem koje se nalazi na
bočnim stranama kapije. Pokrivena je dvoslivnim krovom. Ukras fasade podseća na antiku i u
vidu je pločica različitih boja. Kapija je iznutra bila oslikana, ali taj ukras skoro da nije
sačuvan.
*Korvej (1/2 9. veka)
Veoma je važan jer predstavlja prvi primer gde se razvijao vestverk i dao je
put kojim se razvijala umetnost zapadnog dela Rimskog carstva. Vestverk je zapadno
postrojenje koje se sastoji iz dva tornja u kojima se nalazi stepenište i povezani su glavnim
brodom koji čini središnji deo građevine.U Korveju je prvobitno stanje dosta izmenjeno i
čitava zapadna fasada je preuređena.
Zidno slikarstvo:
*Sveti Jovan jevanđelista u Misteru (kraj 8. veka)
To je najbolje sačuvan primer zidnog slikarstva iz karolinškog perioda.Datuje
se u kraj 8.veka – 790. ili 795. Glavni brod crkve izdeljen je nakvadratna polja u kojima se
nalaze scene koje se vezuju za Stari i Novi zavet. Zapadni zid poprima nešto što će biti
prepoznatljivo u kasnijoj umetnosti, naročito od 1000. godine, a to je Strašni sud. U
oltarskom prostoru, tačnije u kaloti apside nalazi se predstava Hrista Majestas.Hristos je
flankiran figurama Sv. Petra i Pavla i najverovatnije je u pitanju Traditio legis.
Bekstvo u Egipat, Isceljenje gluvonemog, scene iz Hristovog života, Silazak u Ad
Scene koje su izdeljene u okvire će se pojavljivati i u umetnosti Otona. U
gornjim zonama naosa prikazane su starozavetne scene.Stil zidnog slikarstva nije
karolinški, već se vezuje za tradiciju rimskih majstora (slično je slikarstvu crkve Santa
Maria Antikva).
*Sen Žermen u Okseru(sredina 9. veka)
Ktitor je grof Konrad, ujak Karla Ćelavog, pa se samim tim ova crkva vezuje
za polovinu 9. veka. Kripta je vezana za izuzetno važnog svetitelja, Sv. Stefana
Prvomučenika.Stradao je kamenovanjem.Grof Konrad je oko 859.godine preneo čestice
moštiju Sv. Stefana Prvomučenika, pa se pretpostavlja da je slikarstvo nastalo u tom periodu.
Specifično je da je pozadina bela,svaka scena je podeljena okvirom, naglašena je linija i
po tome se pretpostavlja da je ovo slikarstvo najverovatnije nastalo po uzoru na neki rukopis
koji je tada postojao.
*Kripta Sv. Maksimina u Trijeru
Rekonstruisana je početkom 10.veka od strane Opata Iga, koji se vezuje za
Klini manastir. Od te restauracije ostala je netaknuta. Tu se nalazi predstava Sv. Maksimina.
*San Benedeto u Malu (2/2 9. veka)
U njemu se nalazi predstava ktitora. To je zapravo čitava kompozicija na
istoku u okviru kojeg su prikazana dva ktitora koji su bili zaduženi za gradnju i oslikavanje
hrama. Slikarstvo se vezuje za Sv. Stefana i Grgura Velikog (na bočnim zidovima se nalaze
scene koje se tiču njega).
Knjiška iluminacija:
Dosta je dobro sačuvana i u najvećoj meri svedoči o vremenu i kulturi Karla
Velikog i njegovih naslednika. U istoriji umetnosti postalo je problematično korišćenje
termina “karolinški”.Dogovor je da se taj termin koristi za Karla Velikog i njegove prve
naslednike. U istoriji knjiške iluminacije termin “karolinški” vezujemo za Karla Velikog i
period od kraja 8. i početka 9. veka, ali uglavnom za vreme samog Karla Velikog. Nakon
smrti Karla Velikog, cela teritorija je bila podeljena među njegovim sinovima i one su dalje
bile deljene.Poslednji vladar iz vremena karolinške dinastije je Lotar V, koji je umro
987.godine. Za vreme 10.veka, koristi se termin preromanički. Knjige su od vladavine Karla
Velikog postale veoma važne i prepisivale su se pre svega u Ahenu i imućnim
manastirima koji su imali skriptorijume. Prve knjige koje su bile prepisivane car je dopremio
iz Rima i Monte Casina.Bilo je veoma važno da se knjige donesu i prepisuju – ex autentico
libro, tj.da se prepisuju kao što piše bez ikakvih promena u tekstu da budu autentične. Stil se
razlikuje, ali je tekst isti. U odnosu na to kakav je stil skriptorijuma u manastiru razlikuju se
škole (npr. škola u Mecu, u Turu...). Brojne manastire osnivali su Irci, a među najznačajnijima
je Sen Galen.Prvi rukopis iz tog perioda koji je sačuvan potiče iz skriptorijuma dvorske škole
Karla Velikog (to je prva škola koja je podignuta u to vreme i osnovana je u vreme Karlove
vladavine). Rukopisne knjige bile su u vidu kodeksa i ispisivane su na pergamentu, tj. na
pripremljenoj koži (najčešće kravljoj) koja je zatim uvezivana u kodeks. Na taj način pravile
su se knjige, a njihova važnost je bila u tekstu koji je sadržao božiju reč. Preko tih knjiga se
edukovalo stanovništvo, a ta edukacija dolazila je iz samog Rima. Osim knjiga religijskog
sadržaja, prepisivale su se knjige koje su bile vezane za vanreligijsko učenje – tekstovi
antičkih pisaca, pesnika, fiziologa, komedija, naučnih traktata.Prilikom prepisivanja knjiga
preuzete su knjige iz Rima. Prva knjiga je bila uzorak – exempla, a po tom uzorku nastale su
druge verne kopije. Prve knjige prepisivane su na dvoru, a odatle su prenošene u manastire i
katedralne crkve. Bilo je važno da bude odgovarajući tekst i prezentacija. Razvija se posebno
pismo – minuscula carolina – to je propisano pismo koje se koristilo na Karlovom dvoru i u
samom carstvu. To je uniformno pismo koje je praktično i ekonomično i koristi se u
skriptorijumima za celokupan tekst. Uvodi se i majuscula carolina, takođe oblik pisma koje
se razvija paralelno sa minusculom. Minuscula carolina je poslužila humanistima u 15. veku
koji su je razvili, pa se iz tog razvilo latinsko pismo.
Dvorska škola:
*Godeskalkov jevanđelistar (781-783)
To je prvi sačuvani primerak rukopisa iz dvorske škole Karla Velikog.Smatra
se da je naručilac bio Karlo Veliki. Na ovom primeru vidi se stil koji će se razvijati u školi
Karla Velikog. Taj stil je kombinacija pozne antike i ostrvske tradicije. Koristi se purpur i
zlato, što nam govori da se radi o poručiocu koji je iz redova cara ili sam car, ili je delo
naručeno za car. Car car. Bela pozadina upućuje na poznu antiku, odnosno na ranohrišćansku
tradiciju. Prepleti ukazuju na ostrvsku tradiciju, irsku minijaturu. Predstava Izvora života u
ovom objektu (Fons vitae) prepoznat je prvi primer baptisterijuma (i to samog Laterana). Ta
krstionica postaće predložak za oslikavanje i predstavljanje Izvora života. Životinje ukazuju,
podsećaju na ranohrišćansko razdoblje (Santa Konstanca, Mauzolej Gale Placidija). Jelen i
paunovi predstavljaju aluziju na rajsko naselje.
*Jevanđelje Sv. Medara u Soasonu (početak 9. veka)
Datuje se početkom 9.veka. Ispisano na običnom pergamentu. Luj Pobožni će
ga pokloniti crkvi Sv. Medara u Soasonu. Ovde je ostrvska tradicija
marginalizovana.Kanonske tablice, predstava Izvora života – izvor života je osmougaon,
što podseća na baptisterijum lateranski u Raveni. Na početku svakog jevanđelja prikazani su
jevanđelisti koji su prepoznatljivi po svojim simbolima.Na početku Jevanđelja po Luki,
nalazi se oslikani inicijal. To je primer inicijala sa figuralnim i složenim scenama.
*Ada jevanđelje iz Trijera (oko 800. godine)
Ili Ada rukopis iz Trijera. Nastalo je u vreme Karlovog krunisanja oko
800.godine. Dat je naglasak na jevanđeliste. Prikazani su na minijaturama koje zauzimaju
čitav prostor. One će uticati na buduće minijaturno slikarstvo (u vreme Otona).
Palatinska škola:
*Krunidbena jevanđelja (800-810)
Čuvaju se danas u Beču. Vezuju se za otvaranje groba Karla Velikog od
strane Otona III. Nad ovim kodeksom je sam Oton krunisan. 1000. godine, Karlo Veliki je
kanonizovan. To je bio trenutak obnove carstva Karla Velikog zbog čega je bio neophodan
legitimitet. Specifično je po predstavama jevanđelista. Oni su oslikani kao antički filozofi.
Snažne figure u pozama antičkih filozofa koje nose toge (jedna noga na postolju), imaju
ogrtači. Likovi su staloženi.
*Ahensko jevanđelje (800-810)
Nastalo po uzoru na krunidbena jevanđelja u palatinskoj školi u Ahenu. Sva
četvorica jevanđelista prikazani su na jednoj strani, tj. listu, predstavljeni kao antički
filozofi. Fantastični elementi se ogledaju u pejzažu. Dominira tirkizno-plava boja. Svaki
jevanđelista se prepoznaje po simbolima. U ovom razdoblju nastaju i brojni drugi tekstovi kao
što su prirodoslovi i rukopisi sa temama antičkih drama pod stilom i uticajem dvorske škole.
Osim najistaknutije škole u Ahenu, postojale su i lokalne škole koje su
nazivane po manastirima u kojima su se nalazili skriptorijumi i one su se razvijale posle smrti
Karla Velikog (814).
Škola u Remsu:
Bila je centar proizvodnje knjiga u prvih 20 godina nakon smrti Karla Velikog.
Razvijala se u vreme vladavine Luja Pobožnog, koji je školu premestio iz Ahena u Rems.
Rems je bio sedište episkopa Ebona.
*Ebonovo jevanđelje (816-835)
Jedna od prvih sačuvanih knjiga iz ove škole. Kanonske tablice, podsećaju i
na rukopise koji su pravljeni za dinastiju Merovinga (Gelazijanski sakramentar).
Najkarakterističnije je po izražajnoj linearnosti u obradi draperije. Žustri potezi četkom. U
literaturi se taj stil opisuje kao ekspresionističko-uznemiren stil. U obradi senki i draperija
ide se ka sivim i ljubičastim bojama. Pokret je oštar i ustreptao. Osnovne karakteristike ove
škole su oči koje su iskolačene i izražene. Time se ističe težnja umetnika, a to je isticanje
duhovnosti. Ona se izražava očima, njihovom istaknutošću, a jevanđelista je nadahnut
božanskom premudrošću i to se podstiče uzburkanim linijama. Naglašava se kontakt
jevanđeliste i božanske inspiracije. Oseća se kontinuitet sa dvorskom školom Karla Velikog.
Slično je krunidbenom jevanđelju po hitonu i upotrebi sandala. Korišćenje prepleta
predstavlja reminiscenciju na ostrvsku tradiciju. Oseća se jak kontakt sa antikom.
*Utrehtski psaltir (840)
Psalmi su pisani u tri stupca, a uporedo se smenjuju tekst i slika. Dolazi do
veze sa Štutgartskim psaltirom. Pod uticajem je ranohrišćanske umetnosti, rukopisa iz V veka.
Bez obzira na odjeke ranije umetnosti, vezuje se za dinastiju Karolinga. Scene se vezuju za
Stari i Novi zavet, s tim što se ovde radi o crtežu na beloj osnovi, koji je rađen tušem mrke
boje. Ovaj tip minijature karakterističan je i uticaće na stil psaltira koji će nastati u Engleskoj
u X i XI veku (uticaće na Vinčesterski stil). Ova tehnika crtanja biće vezana za manastir Sen
Galen. Uticaće na skriptorijume u istočnom delu Carstva. To je stil koji će najviše biti
korišćen. Ovaj vid umetnosti će uticati generalno na formiranje romanike. Ovaj psaltir je bio
najčitaniji i najprepisivaniji i ima prepoznatljiv stil.
*Fiziolog
To je posebna vrsta dela koja se bavi različitim vrstama životinja koja se
sagledavaju kroz moralizatorsku ulogu. Osim toga, opisuju se i lekovita dejstva biljaka.
Nalaze se opisi biljaka. Fiziolog je bio jako značajan zbog tumačenja simbola u Bibliji.
Škola u Turu (830-870):
Razvijala se u skriptorijumu koji se vezuje za manastir Sv. Martina u Turu.
Prvi put je otvorena u vreme Alkuina. U njemu su prepisivane knjige koje su bile direktno
poručene od cara. Karakteristično je da nije bilo figuralnog ukrasa. Skriptorijum se razvija od
830. godine i od tada se u velikoj meri ukrašavaju knjige pod opatima Adalhardom i
Vivijanom, koji su bili opati u 2/2 9. veka. Sa opatom Vivijanom je skriptorijum dostigao
vrhunac kada su u pitanju rukopisi i minijaturno slikarstvo. To vreme se naziva zlatnim
periodom škole u Turu i traje od 830. do 870. god. U principu se najviše vezuje za opata
Vivijana. Polovinom 9. veka, ceo manastir je stradao u napadu Normana, ali bez obzira na
taj trenutak, jedan deo manastira je nastavio sa radom. Prepisivanje knjiga je bilo vezano za
aristokratiju. Ova škola se razvijala u vreme naslednika Karla Velikog, Lotara i Karla
Ćelavog. Dela koja su ovde nastala, postala su uzor za brojne druge skriptorijume u srednjem
veku u Evropi, zbog čega se ova škola naziva Magistra – učiteljica.
*Vivijenova Biblija
Nazvana je po opatu Vivijenu. Nastala je u vreme Karla Ćelavog, tj. polovinom
9. veka. Podatke znamo zahvaljujući posveti koja je ispisana na kraju knjige, koja kaže da je
knjiga bila prepisana i uručena vladaru. Ovaj rukopis je najreprezentativniji i najpoznatiji.
Scene David koji svira harfu u prisustvu dva muzičara, sa strane se nalazi carska garda, a
na uglovima personifikacije vrlina. Ovde govorimo da je sam car predstavljen kao David, tj.
govorimo kombinaciji idealnog vladara koji je smešten u savremenu i antičku realnost, a to se
vidi po carskoj gardi (savremena). Personifikacije vrlina imaju veliku važnost jer su to vrline
koje poseduje sam car: hrabrost, pravednost, razboritost, umerenost. Predstave koje se
vezuju za Sv. Jeronima i Sv. Pavla. Sve minijature su uokvirene i podeljene i nalik su
zidnom slikarstvu. Slikarstvo koje je u to vreme bilo prisutno i odvija se jedna vrsta naracije
po kojoj će biti poznata ova škola. Vrhunac predstavlja lik samog cara koji odgovara liku
Davida. Prikazan je car na tronu kako dobija ovu Bibliju. Prisutni su carska garda, opati i
monasi iz tog manastira. Ovde imamo idealizaciju samog cara koji je prepoznat kao
David. Prikazana je idealizovana arhitektura sa tordiranim stubovima, kapitelima i lucima, a
pri vrhu se nalazi ruka Božija koja je usmerena na Šator Gospodnji. Ona ide ka samom caru,
tj. Drugom Davidu. Sa strane se nalaze personifikacije koje nose krune i one ukazuju da je
Karlo Ćelavi božanskom promisli krunisan u Novog Davida u hramu koji podseća na baziliku
(crkva Sv. Martina u Turu). Ovde dolazi do sažimanja više različitih zamisli i elemenata (Stari
i Novi zavet) u manastiru jednog od najvažnijih svetitelja IV veka sa monasima i opatom
Vivijenom, car je u direktnom kontaktu sa samim Bogom i to je srednjovekovna šema koja se
izgrađuje u ovom razdoblju i ponavljaće se. Frizovi predstavljaju vezivanje za antičku i
ranohrišćansku tradiciju, tj. period. Boje koje dominiraju su plava, mrka, zelena, a javljaće se
i u zidnom slikarstvu.
*Grandvalova Biblija
Mutije - Grandval – manastir u Švajcarskoj. Slična je Vivijenovoj Bibliji.
Takođe je prisutna podela na kvizove, a scene su uokvirene. Prisutno je i naglašavanje
karakterističnih boja. Stvaranje Adama i Eve (Prva knjiga Mojsijeva). Mojsije prima
zakone na Sinajskoj gori (Sinaj je poluostrvo između Afrike i Azije, omeđeno Sredozemnim
morem na severu i Suetskim kanalom sa Crnim morem na istoku i jugu). Majestas domini
prikazan je Hristos u mandorli i četvorica jevanđelista. To je predstava koja se vezuje za
širenje reči Božije. Simboli četvorice jevanđelista se nadahnjuje i uče reč Božiju.
*Biblija San Paolo Fuori Le Mura
Iz vremena vladavine Karla Ćelavog. Karlo Ćelavije na tronu, okružen je
vrlinama, naglašen je purpur. Posebno je važna scena u kojoj je Karlo Ćelavi prikazan kao
Solomon. Preuzima se isti princip kao sa Vivijenovom Biblijom. Ta scena govori da je on taj
koji je mudar i pravedan sudija. Lik Solomona odgovara liku Karla Ćelavog.
*Lotarovo jevanđelje
Predstava Majestas domini – uokvirena scena sa predstavom Hrista. Predstava
Lotar na prestolu – okružen je čuvarima, u jednoj daleko pojednostavljenoj šemi, ali je to
ipak jasna predstava cara. Prikazan je na purpurnom prestolu sa carskim insignijama.
Ovoj školi pripada i posebna grupa rukopisa koja se naziva Aratea i to je delo
koje opisuje sazvežđa. Naziv je dobilo po autoru Aratus koji je živeo u III veku p.n.e. On je
sastavio delo koje je govorilo o nebeskim telima. Dinastija Karla Velikog nastavlja ovu
tradiciju i u njeno vreme se ovo delo doslovno prepisuje. Predstave sazvežđa, oblik zmije,
Herkula (lavlja koža), korona, zmija i astrološki znaci (škorpija, blizanci, rak, lav).
Astrologija i astronomija su bile vrlo bliske ljudima ovog vremena.
Škola u Mecu:
Bila je vrlo razvijena u 2/2 9. veka. Početni impuls koji je dao put razvoja ovoj
školi je Dvorska škola. njen razvoj počinje od 823. godine.
*Drogonov sakrmanetar (oko 840. godine)
Ime je dobio po episkopu Drogonu koji je bio vanbračni sin Karla Velikog.
Kasnije je postao arhiepiskop. On je najzaslužniji za razvoj škole u Mecu. Sačuvan je nevelik
broj rukopisa liturgijske namene. Obrada je jednostavna bez figuralno preterano razvijenih
scena i boje. Više pažnje posvećeno je inicijalima (što podseća na Jevanđelje iz Soasona).
Najviše akcenta je stavljeno na obradu akantusovog lišća. Kombinuju se biljna mreža i
figure koje mogu da budu složene npr. u obliku slova. Inicijali mogu da budu i
pojednostavljeni, kao u slučaju slova V (akantus i simboli jevanđelista). Postoji i narativni
inicijali, inicijali koji nose u sebi scenu. Jevanđelista nadahnut piše jevanđelje; slovo O je
Sretenje, slovo C Vaznesenje.
*Codex Aureus (Zlatni psaltir – kodeks) (oko 870. godine)
Nastao u manastiru Sen Galen. To je izuzetno složen rukopis sa izuzetnom
naglašenom upotrebom purpura i zlata. Nastao je u vreme Karla Ćelavog oko 870. godine.
Prikazuje uzvišenost manastirskog života, nastao je u lokalnom skriptorijumu koji nema tačno
razvijen stil kao ostale škole.
Primenjena umetnost u vreme karolinške dinastije
Od dela tzv. primenjene umetnosti podrazumevamo sva dela u slonovači
(korice za knjige) i zlatarske radove. Od dela karolinške umetnosti najviše su sačuvani
kodeksi, samim tim i korice i to je bio razvijeni tip umetnosti.
*Dagulfov psaltir (783 – 795. godine)
Sačuvane su korice. Ovo delo rađeno je za suprugu Karla Velikog. Nastla je ili
u Vormsu ili u Mecu krajem 8. veka i predstavlja prvu fazu karolinške umetnosti. Pošto je u
pitanju psaltir, tema je vezana za cara Davida. Predstave su raspoređene po zonama (dve
zone). U prvoj gornjoj zoni prva scena prikazan je kralj kako odabira pesnike psalma.
Ispod u donjem levom uglu prikazan je David kako svira harfu. U gornjem desnom uglu
prikazan je papa Bonifacije kako otvara papino pismo pred svetim Jeronimom (Bonifacije
je bio zamoljen da koriguje psalme). Ispod u donjem desnom uglu prikazan je sveti Jeronim
kako diktira psalme. Ove korice su od izuzetnog značaja i danas se čuvau u Luvru.
Pripadaju dvorskoj školi Karla Velikog. Po samom stilu podseća na diptihe i triptihe. Oseća se
kontinuitet sa ranohrišćanskom umetnošću i sa antičkom umetnošću. Reljef je dublji. Nema
uticaja ostrvske tradicije još uvek u ovom vidu ukrašavanja.
*Diptih iz Monce (1/2 9. veka)
Ostavljena je vrsta zapisa, pa znamo ko je predstavljen. Sa leve strane piše
David Rex, a sa desne strane piše Sanctus Gregori (papa Grgur). Po stilu i obradi vezuje se
za konzularne diptihe iz 5. i 6. veka. Nastao je najverovatnije za kraljicu Teodolindu
(Lombardija). Ciljano su predstavljene dve najistaknutije ličnosti koje se vezuju za psalme
– David, pisac psalmi i Grgur koji je bio veliki reformator psalmi. Ovim se ističe veza između
Teodolinde i pape Grgura, bili su veoma bliski. Ovo delo predstavlja konekciju karolinškog
razdoblja sa jednom od najuticajnijih ličnosti tog vremena – papom Grgurom.
*Korice iz Lorša (1/2 9. veka)
Od slonovače su. Postoje dve strane. Ove korice se vezuju za Dvorsku školu,
odnosno za umetnički stil koji se razvijao u Ahenu. Stilski i tematski vezuje se za
ranohrišćansko razdoblje (umetnost 5. i 6. veka). Podseća na Barberini slonovaču.
Prednja strana – u gornjem delu je krst u vencu koji nose dva anđela; u
srednjem pojasu je Hrist u središtu koji gazi lava i zmiju i on se nalazi u luku sa stubovima sa
korintskim kapitelima, u trougaonim poljima iznad luka nalaze se predstave Drveta života ili
Drveta poznanja dobra i zla. Hristu se priklanjaju dva anđela;
Zadnja strana – u najvišem pojasu su anđeli koji uznose venac sa poprsjem
Hrista; u srednjoj zoni je prikazana Bogorodica sa Hristom na prestolu, a priklanjaju se sv.
Jovan (sa leve) i Zaharije (sa desne strane). U najnižem pojasu prikazano je Rođenje Hrista i
Blagovesti pastirima.
Stil podseća na Maksimijanov presto (naročito pojedinačne figure) – ravenski
stil. Razlika u odnosu na umetnost ranijeg razdoblja je što je umetnost Karolinga posebnu
pažnju posvetila pozadini koju je pretvorila u ornament. Poprimila je shematski ornamentalni
oblik.
Zlatarski radovi:
Upotreba zlata, srebra, poludragog i dragog kamenja i bisera se posebno ističe.
Zlato je od posebnog značaja jer služi u slavu Boga, ukazuje na epifaniju, na slavu Boga, ali i
vladara koji time iskazuje sopstvenu moć koja mu je data od Boga. Zlato se vezuje za Sunce i
odsjaj i Sunčevu svetlost i predstavlja konekciju sa božanstvom. Hristos se vezuje za Sunce,
pa samim tim i zlato, a Bogorodica za mesec i srebro. Zato se ona predstavlja na
polumesecu, što je uzeto iz Apokalipse. U srednjem veku, pažnja se dosta posvećivala
materijalima. Obrada i materijal služe za rekonstruisanje naših istorijskih tokova kada nema
sačuvanih spisa. Minijature su bile ukrašavane listićima zlata i kompozicija takođe. Posebno
su crkve bile ukrašavane dragocenim metalima – bogoslužbeni predmeti, knjige i relikvijari,
kako bi bili obasjani božanskom svetlošću.
*Enger (engleski) relikvijar (oko 700. godine)
Ne vezuje se za Karolinge, već za Merovinge. Podseća na zlatni oltar iz crkve
San Ambrođo u Milanu. Prednja strana je zlatna, a zadnja srebrna. Umetnuto je 13 kamenčića
što predstavlja 12 apostola i Hrista. Na vrhu se nalaze lavovi – vladari i čuvari. Prepleti
podsećaju na irske preplete. Jasno je izražena crux gemmata, što je istaknuto i biserima.
Podseća na ranohrišćanstvo. Zlatna strana je strana Hrista, a srebrna je strana Bogorodice. Na
drugoj strani, srebrnoj, prikazana je Bogorodica sa Hristom, a iznad se nalaze Hristos i
anđeli. Najveća ideja vezana je za Bogorodicu. Lavove pored nogu vladara predstavljaju
čuvare i nose simboliku vladara, dok se kod vladarki prikazuje pas. Značenje: Neki ovaj
relikvijar vezuju za krštenje, ali se značenje ne zna sa sigurnošću. Postoje samo pretpostavke.
*Tasilov putir (kraj 8. veka)
To je tipičan vladarski bogati putir. Putiri su ili vezani za samog cara ili su
naručeni za vladarsku kapelu. Osnova je bronza, a preko bronze se nalazi zlato i srebro.
Zove se Tasilov jer to na njemu piše u dnu postolja. U pitanju je Tasil od Bavarske, koji je
potpisan na putiru sa svojom suprugom. Naručilac je Tasilova supruga Luidpirga.
Pretpostavlja se da ga je naručila kada je podignut benediktinski manastir (u Bavarskoj). Na
čeonoj strani prikazan je Hristos u medaljonu. Insigniran je sa alfa i omega i sa IS – Isus
Salvator. Oko njega se nalaze četvorica jevanđelista, a na bazi/stopi, nalazi se predstava
Bogorodice i Jovana Krstitelja i najverovatnije portret vojvotkinje Lombardije, Teodolinde.
Po stilu i načinu obrade, smatra se da je umetnik sa područja današnje Engleske. Vrlo je
interesantan s obzirom da je Sinod zabranio upotrebu plemenitih metala za crkvene putire,
zbog toga je putir u osnovi od bakra, ali se ne poštuju sasvim odluke Sinoda, što je vrlo retko.
*Talisman Karla Velikog (početak 9. veka)
U sredini talismana nalaze se čestice Časnog krsta, što je relikvija prvog reda.
Jedan deo Časnog krsta se čuvao u Jerusalimu, a drugi u Carigradu (u bazi Konstantinovog
stuba). Onda je krenulo deljenje čestica. Ova relikvija je imala zaštitnu ulogu i grad i crkva
kada se osnivaju, morale su da imaju čestice ovako važnih relikvija ili mošti svetaca. Osim
Časnog krsta, relikvije prvog reda su: Trnov venac i ekseri (koji se čuvaju u Sen Šapelu),
Bogorodičine suze, Hristova krv, Koplje. Časni krst je najsvetija relikvija.
U sredini talismana nalazi se safir, a oko njega je talisman ukrašen zlatom,
dragim kamenjem i biserima. Osim Časnog krsta, u njemu se čuvao i deo Bogorodičine
kose.
Oton III je otkopao grob Karla Velikog i nad njim se krunisao. 1000. godine
je otkrio ovaj talisman i on se čuvao u trezoru katedrale sve do krunisanja Žozefine 1804.
kada Napoleon sam sebi stavlja krunu, a Žozefina koristi ovaj talisman za svoje carsko
krunisanje.
*Ajnhardov slavoluk (početak 9. veka)
Ajnhard je bio biograf Karla Velikog. Ajnhard je tada otišao do Rima, a bio je
neka vrsta ambasadora Karla Velikog. U Rim je došao da bi izdejstvovao kod pape
krunisanje, pa i krunisanje Karlovog sina. 830. godine, Ajnhard se povukao u manastir koji je
sam osnovao i tu je smestio relikvije koje je doneo iz Rima – čestice moštiju Sv. Petra i
Marcelina. Relikvijar je rađen u srebru i ima pozlatu. Natpis kaže da Ajnhard kao grešnik
daruje u večnu slavu i trijumf Bogu ovaj relikvijar.
*Zlatni oltar u San Ambrođu
Nalazi se u crkvi San Ambrođo u Milanu. U 9. veku, Karlo Veliki renovira ovu
crkvu (a ona se posle renovira i u 11. i u 12. veku). Oltar se nalazi ispod ciborijuma. Prednja
strana je zlatna i ona gleda ka vernicima, a bočna i zadnja strana su srebrne. Oltar se nalazi
iznad kripte sa moštima Sv. Ambrozija. Fenomen koji je posebno zastupljen u umetnosti,
relikvije se posebno oblače u odeždu koja je optočena zlatom i srebrom i dragim kamenjem,
kao god i sam episkop Rima. Vidljiva strana koja je zlatna obrađena je kao vrata triptiha.
Centralnu predstavu središnje zone triptiha čini krst u ovkriu čijeg središta se nalazi krst na
prestolu sa zvezdama. U kracima krsta nalaze se simboli jevanđelista. Ostale scene su iz
Novog zaveta i vezuju se za Hrista. Bočne strane su srebrne, ali sa upotrebom zlata i te
strane su vezane za Sv. Ambrozija, kao i zadnja strana. Predstave se nalaze u kvadratnim
poljima. Bočne scene zadnje strane oltara - hagiografski narativ koji ukazuje na život Sv.
Ambrozija. Sa suprotne strane, ističe se kontinuitet spasenja koji se postiže preko Hrista i
preko episkopa, posredovanjem. Neke scene vezane su za Sv. Martina iz Tura. Uspostavlja
se veza između Sv. Martina i Sv. Ambrozija kao i veza Karolinške dinastije sa dva
najznačajnija svetitelja. U sceni gde je prikazan Sveti Ambrozije u kolevci, iznad se nalaze
rojevi osa. One se vezuju za samog Ambrozija i za Homera jer se ose vezuju za med, a
njegova rečitost će biti slatka kao sam med. Na bočnim stranama samog oltara prikazani su
anđeli, svetitelji i apostoli u stavu obožavanja krsta koji zauzima centralno mesto. Te strane su
jako bogato ukrašene.
*Lindau jevanđelje (sredina 9. veka)
Prednja strana je zlatna i na njoj se nalazi predstava Hristovog
raspeća.Zadnja strana je srebrna i na njoj se nalazi predstava krsta uz upotrebu dragog
kamenja. Prepleti ukazuju na ostrvski uticaj.
*Korice Zlatnog jevanđelja – Codex Aureus (9. vek)
Vezuje se za Karla Ćelavog. Pretpostavka je da su nastale u opatiji Sen Deni.
Tamo je Karlo Ćelavi boravio do svoje smrti 877. Opat Sen Galena je prepisao ovo
jevanđelje, pa je naručilac verovatno iz Sen Galena. Korice su kasnije nastale.
Otoni
Verdenskim sporazumom Karlovo carstvo je podeljeno na tri kraljevine
među Karlovim sinovima. Karlo Ćelavi vladao je teritorijom današnje Francuske. Ludvig
Nemački vladao je teritorijom današnje Nemačke. Srednjim delom carstva, koje je
podrazumevalo današnju Holandiju, Belgiju, istočnu Francusku, zapadnu Nemačku i severnu
Italiju, upravljao je Lotar. Rim i njegov krug bio je papska država. Najistočniji deo carstva
zauzimao je teritorije današnje Moravske, Poljske i Slovenije. Od Verdenskog sporazuma
843. god, granice Karlovog carstva će se menjati, a dinastija će se ugasiti početkom 10. veka.
Vreme od 911. pa nadalje je vreme uspostavljanja otonske, tj. saksonske
dinastije. Oni najpre zauzimaju teritorije onoga što je bio krajnji istok pri podeli Verdenskog
sporazuma. Velike arhiepiskopije koje su postojale i razvijale se u vreme Karlovog carstva,
pripojene su Otonima - Majnc, Vorms i Špajer. 911. poslednji izdanak karolinške loze
Ludvig Dete umire. Nakon toga sledi period borbi za presto i u tome se isticao Henrih
Ptičar, vojvoda Saksonije (on nije imao ni kraljevinu, ni carsku titulu) – isticao se u borbi
protiv Slovena i Mađara. On je formirao brojna utvrđenja na granicama sa ovim narodima i
oformio je jaku konjicu, što je bio novitet s obzirom da su se svi nakon Karla Velikog
pokazali nesposobnim i lenjim da to učine. Henrih Ptičar je vladao do 936. godine, a zatim je
na presto stupio Oton I Veliki, koji je vladao do 973.
962. Oton I postaje car. Oton I je nastavio borbe sa Mađarima i tu se izdvaja
bitka kod Augsburga. Polovinom 10. veka on obezbeđuje teritorije. Oton I je počeo jaku
borbu protiv lokalne vlastele (grofovije) koje su se otcepile od centralne vlasti i težile su
samostalnosti. Pametno je postupio kada je veliku moć dao crkvi koja je morala da se ujedini i
funkcioniše zajedno sa vladarom jer je on imao moć da okuplja narod i da ga drži u okviru
teritorija. Oton I je regrutovao ljude iz aristokratije koji su imali mogućnost da se obrazuju i ti
ljudi su postajali crkveni poglavari. Crkva je dobila svoju teritoriju i ona je identična
kraljevim posedima. Tada se rađa fenomen koji će se dalje razvijati kroz srednji vek, a to je
problem crkve. Glavni problem je bio odabiranje papa, s obzirom da je postojalo nekoliko
uticajnih rimskih aristokratskih porodica koje su nastojale da papsku stolicu (Patrimonium
Sancti Petri) nameste nekom svom, što je povlačilo i razne ustupke i posledice. Istovremeno
se razvio i reformatorski pokret 910. godine – osnovan je manastir Klini na teritoriji
današnje Burgundije. On će biti od izuzetnog značaja i daće temelje umetnosti romanike.
Manastir Klini osnovao je grof Gijom, koji je bio rodom iz Akvitanije (graniči se sa
Burgundijom) i na njegovoj teritoriji formiran je prvi manastir Klini koji će uticati na osnovne
tokove monaštva u zapadnoj Evropi od 10. veka. Imaće mrežu manastira i do kraja 11. veka
će pod okvirom glavnog manastira biti oko 200 manastira. Dinastija Otona težila je da
ustanovi svoj legitimet i vezivala se za karolinšku lozu, što je podrazumevalo da se doslovno
prenesu ideali karolinškog carstva na saksonske vladare, tj. ideali renovatio imperi romani, s
tim što je to sad postalo renovatio imperi carolini, odnosno kao što je Karlo Veliki obnovio
državu na temeljima Rimskog carstva, to sada saksonski vladari rade vraćanjem na ideale
Karlovog carstva. To je bilo omogućeno preko Rima, tj. moralo je doći do krunisanja u Rimu.
Došlo je do uspostavljanja kontakta sa Italijom i to pre svega putem trgovine – jer je putem
trgovine Otonima bio omogućen pristup u sve delove nekadašnjeg Rimskog carstva, pa se
samim tim uspostavljao kontakt. Prilika da Oton I ostvari svoje pretenzije se ukazala kada je
udovica od Lotara od Provanse uputila Otonu poziv u pomoć. Ona je bila kraljica današnje
Italije, a pozvala je u pomoć jer je grof Berenger hteo da je oženi kako bi proširio svoje
teritorije i tim se proglasio kraljem Langobarda i Franaka. Oton I je išao u dva pohoda na
Italiju. Prvi polovinom 10. veka, a drugi 961. i pri tome pomaže kraljici i dolazi do Rima.
Tadašnjeg papu Jovana XII pritiskali su lokalni grofovi, pa je Oton I pružio pomoć i papi.
Zauzvrat je dobio krunu i postao je car Svetog Rimskog carstva nemačkih naroda. Potom
Oton I kreće u treći pohod na Italiju, ali zbog problema Italije sa Vizantijom (tada su u
Vizantiji najbitniji bili Jovan Cimiskije i Nićifor Foka). Vizantija je pokušala da se proširi do
severne Italije i sukobila se sa Otonom. Oton je naravno imao dosta jaku vojsku i rezultat tog
pohoda je bio da je Jovan Cimiskije potvrdio Otonovu titulu. Time je ostvaren blizak kontakt
vladara Zapadnog Rimskog carstva sa vladarom Istočnog Rimskog carstva, a ti kontakti su se
ostvarivali i u vreme Konstantina Porfirogenita.
Ovu ideju nastaviće Oton II koji je vladao samo 10 godina (973-983). Njega je
Oton I oženio sa vizantijskom princezom, Teofano, koja je bila nećaka Jovana Cimiskija. Na
taj način kontakt se ostvario i preko bračne veze. Oton II je pretrpeo poraz u južnoj Italiji od
Arabljana, a zatim i od Slovena u istočnom delu njegovog carstva i izgubio je teritorije. Oton
II je preminuo prilikom priprema za pohod 983.
Tada na vlast stupa Oton III koji je vladao do 1202. godine. Oton III je imao
svega 3 godine kada je stupio na vlast, pa je njegova majka Teofano preuzela vođenje politike
sve do Otonovog krunisanja za cara 995. godine. Tada je već bila povoljna situacija što se
krunisanja tiče jer su pape bile iz nemačkih aristokratskih porodica. Politiku Otona I i Otona
II nastavlja Oton III.
Njegov naslednik je bio Henrih II, koji je vladao od 1002. do 1024. godine.
On je bio poslednji predstavnik saksonske dinastije. Pokušao je da vodi politiku svojih
prethodnika i bio je orijentisan ka Vizantiji, međutim bio je slab vladar i došlo je do
rasparčavanja carstva.
Oton III se naročito isticao sa idejom jedinstvenog Rimskog carstva.
Njegova majka, koja je bila rodom iz Vizantije sigurno mu je usadila tu ideju u glavu, pa je on
zamišljao unificirano carstvo kojim će upravljati papa. Teofano je bila obrazovana u grčkom
duhu i taj duh je prenela na sina. On je želeo da uvede neke grčke običaje na sam dvor. Oton
III je maštao o idealnom spoju Rimskog carstva čija će administrativni centar biti Rim, ali se
Većina spomenika iz otonskog perioda se nije sačuvalo u svom prvobitnom
obliku. Preuređeni su u periodu romaničke umetnosti. Iz perioda Henriha Ptičara nije ništa
sačuvano (mada ni on se nije mnogo bavio umetnošću, već je bio više okrenut ratovanju). Od
vremena Otona I ističu se prvi spomenici i među njima je jedan od najvažnijih – Katedrala u
Magdeburgu.
*Katedrala u Magdeburgu(polovina 10. veka)
Magdeburg je važan jer se tamo nalazi grob Otona I. Otkriveni su tragovi
kostura prvobitne građevine. Ona nosi gotičke elemente koji su nastali u XII ili XIII veku.
Stradala je u požaru kao u ostalom i mnoge građevine tog vremena, zato je i prepravljena.
Grđevina je sagrađena po uzoru na Karlov identitet i Ahen – preuzet je koncept iz Karlovog
vremena. Iz ranga episkopije uzdignuta je na rang arhiepiskopije. Arhitektura se oslanja na
fuldu, ima transept i apside na istoku i zapadu. Stubovi su po carevom naređenu dopremani iz
Italije i to iz Rima i Ravene – dva najvažnija centra.
*Gernrode (polovina 10. veka)
Nalazi se južnije od Magdeburga. Posvećena je Sv. Kirjaku. Ime je dobila po
grofu Geronu koji ju je osnovao. On je važan kao vojskovođa, zaslužen je za proširivanje
granica nemačkog preimućstva. Gernrode je trobrodna bazilika i ima kriptu. Na zapadu ima
dve kule – vestverk, kao i kulu nad ukrsnicom. Preuzimaju se tekovine karolinške umetnosti.
*Sveti Mihajlo u Hildeshajmu (početak 11. veka)
Zadužbina je episkopa Bernvarda koji je bio zadužen za izgradnju ove crkve.
Trobrodna bazilika sa duplim transeptom i razvijenim horom na istoku. Kapiteli preuzimaju
vizantijske elemente – što je pokušaj kopiranja vizantijskog uticaja, izuzetno podsećaju na
San Vitale. Bernvard je bio blizak Teofano i bio je tutor Otonu III. Bio je obrazovan i veliki
zadužbinar i opremao je crkve dragocenim predmetima, ulagao je u umetnost. U ovoj crkvi
najznačajnija su vrata – inspirisana su Starim i Novim zavetom. U 8 panela suprotstavljen je
Stari i Novi zavet. Vrata su izlivena u jednom komadu, u bronzi i podsećaju na Santa Sabinu
ili San Ambrođo. Stil je trijumfalni – podseća na stil rimske umetnosti (Trajanov stub, Stub
Marka Aurelija) – reminiscencija na Rim. Najpoznatija i najreprodukovanija scena – Izgon iz
Raja.
*Katedrala u Bambergu (početak 11. veka)
Ktitor je Henrih II. Ima razne faze razvoja. Trobrodna je bazilika.
*Sveti Pantelejmon u Kelnu (kraj 10. veka)
Ktitor je nadbiskup Bruno – brat Otona I. Prvobitno je izgrađena kao
benediktinski samostan. Na početku je bila jednobrodna crkva. Ta crkva je grobno mesto
Bruna i Teofano.
*Otmarshajm (početak 11. veka)
Ženski manastir. Po svom obliku i dimenzijama vidi se da je građena po uzoru
na najpre dvorsku kapelu u Ahenu, a samim tim i San Vitale – u osnovi i elevaciji.
*Katedrala u Majncu (2/2 10. veka)
Nastala je u vreme vladavine Otona II. Odiše jakim uticajem Karolinga i crkve
Sv. Petra i Pavla u Rimu. Najpoznatija je po fasadi i najprepoznatljivija – crveni peščani
kamen. Trobrodna je bazilika. Sve građevine su se razvijale i menjale vremenom. Ciljano je
bilo ulagano u njih zbog legitimiteta.
Salijevska dinastija:
*Katedrala u Špajeru (1/2 11. veka)
Posebno je važna jer se tu nalazi grobno mesto 4 cara iz dinastije Salijevaca,
kao i dve njihove žene. Gradnja ove katedrale je započeta početkom 11. veka, a proces
gradnje je trajao. Salijevska dinastija je došla na vlast 1024. godine i ostala je do 1125. Ona
predstavlja ogranak iz dinastije Otona. Konrad II je ustanovio salijevsku dinastiju. Ona
istovremeno pripada periodu romanike i onom koji nazivamo „Rani srednji vek“. Katedrala je
u svakom smislu oličenje vladarske moći po svojoj monumentalnosti i po enterijeru i
eksterijeru (konstrukcija svodova). Katedrala u Špajeru se uzima kao predstavnik i oličenje
vladarske moći koja stoji nasuprot papskoj moći (Papska država i manastir Klini). Gradnja
katedrale je započeta 30-ih godina 11. veka, a završena je u vreme Henriha IV – tada
započinje era borbe za investituru. Borba za investituru predstavlja direktan sukob između
cara i pape. Započeta je oko 1050. godine, a kulminirala je 1070-ih (tada se dogodilo
„putovanje u Kanosu“). Ova istorijska pojava se vezuje za vladavinu Konstantina Velikog, tj.
u vezi je sa Konstantinovom darovnicom. Poenta cele priče je da li papa ili car ima veću vlast.
Carevi su postavljali episkope iz svojih redova – sa dobijanjem episkopske stolice, manastir
dobija i zemlju – samim tim car poseduje tu zemlju preko svojih rođaka, što smeta papi. Kad
je došao na vlast, Henrih IV je bio jako mali, pa je papa Grgur VII preuzeo funkciju da iz
rimskih porodica bira episkope – to je bilo 1050. godine. Postavilo se pitanje Konstantinove
darovnice. Kulminacija je bila kada je papa ekskomunicirao cara i car je papu.
Ekskomunikacija Henriha IV značila je da je on isključen iz crkve i što je još važnije, da Bog
ne stoji iza njega – ko ga je onda postavio? Sve je to iskoristila lokalna vlastela koja se
pobunila protiv cara. Da bi se taj sukob rešio, Henrih IV je morao da ide na poklonjenje papi i
tražio oproštaj – put u Kanosu. Iako je tada dobio oproštaj, oni su se kasnije ponovo sukobili i
to se ponavljalo i trajalo je. Borba za investituru poklapa se sa šizmom 1054. tj. raskolom
između zapadne i istočne crkve. Tu se nalazi važnost Špajera jer on predstavlja simbol carske
nasuprot papskoj moći, pa i monaškoj. Koreni ove katedrale mogu se naći u umetnosti
dinastije Otona, pa i u umetnosti Karla Velikog (kule vestverci). Špajer ima kriptu – ona je
prva podignuta i manje - više je ostala ista.
*Santa Maria in Capito u Kelnu
Ona je predstavnik i rodonačelnik tzv. Rajnske škole. Ističe se po trolistu –
najveća konha je ona istočna (apsida) – najistaknutija je.
*Murbah (početak 12. veka)
Na teritoriji Gornje Rajne. Srodna je Špajeru. Spada u pozno razdoblje
dinastije Salijevaca. Tu su ključni arhitektonski spomenici Ranog srednjeg veka Svetog
Rimskog carstva nemačkih naroda. One sadrže osnovne karakteristike idejne osnove
stvaralaštva. Očitavaju se nasleđe Rima, kao i carstva Karla Velikog. Sam program i estetička
obrada ukazuje na unutrašnje pretenzije careva koji su imali jak rivalitet prema papi. Od 12.
veka sledi postepena feudalizacija. Sve ovo potpada pod termin DRANKNAHOSTEN - on
govori o nadiranju ka jugu, pomeranju i težnji ovih vladara ka jugu i ka samoj Vizantiji.
Slikarstvo Otona:
*Rajhenau
Tu se nalazi najznačajnije i najbolje sačuvano zidno slikarstvo iz dinastije
Otona, tj. ostaci zidnog slikarstva. Rajhenau se nalazi na granici Nemačke, Švajcarske i
Austrije. To je ostrvo na jezeru Konstanc (Konstanc bodenze). Manastirski kompleks se
sastoji od nekoliko crkava koje su podignute u periodu od 9. do 12. veka. Ova celina je pod
zaštitom UNESCO-a. Tri važna kompleksa:
1) Crkva Sv. Đorđa – u njoj je ostao sačuvan živopis. Zovemo je Sveti Đorđe
Obercel – gornja ćelija.
2) Crkva Sv. Marije i Marka – Mitelcel – srednja ćelija
3) Crkva Sv. Petra i Pavle – Nidercel – donja ćelija
Crkva Sv. Đorđa je najznačajnija za nas zbog zidnog slikarstva, koje je dosta
očuvano i datuje se u kraj 10. veka. Ta crkva se vezuje za opata Rajhenau-a koji je od pape
dobio relikvijar Sv. Đorđa – glavu Sv. Đorđa (samim tim, to utiče i na slikarstvo). Ovde nije
ostalo sačuvano slikarstvo u apsidi, kao ni na zapadnom zidu, ali je skoro u potpunosti
sačuvano na zidovima glavnog broda. Tavanica je ravna. Slikarstvo se razlikuje od
karolinškog – bliže je umetnosti severne Italije, što je logično jer su Otoni držali te teritorije.
Svaka celina je odvojena ramom, odnosno meandrima. Ispod svake scene se nalaze TITULI –
natpisi – svaka scena nosi svoj naziv na latinskom jeziku. Na bočnim stranama nalazi se veliki
uokvireni ciklus Hristovih čuda. Te scene predstavljaju težnju da se istaknu Hristova
božanska priroda i one nose značenje velikog trijumfa, odnosno pobede nad svim zlim silama.
Između prozora se nalaze proroci, a između lukova su u medaljonima prikazana poprsja opata
manastira – to je najdirektnije rimsko nasleđe i tu se ogleda najjači uticaj Italije. Neki
istraživači smatraju da je ovo slikarstvo išlo preko umetnosti Karolinga, a ne direktno, ali sve
se opet svodi na isto. Ikonografija nalikuje budućoj romaničkoj umetnosti i to po linearnosti.
Linearni stil, široke draperije je glavna odlika ovog i romaničkog slikarstva. Sličnu umetnost
viđamo u rukopisima u vreme Otona. To je logično jer je Rajhenau bio najveći prepisivački
centar i dugo je tako živeo.
*Crkva San Vićenco in Galijano kod jezera Komo (početak 11.veka)
Uočava se jasni uticaj Milana (zbog blizine). Slikarstvo je dosta oštećeno ili ga
uopšte nema, jer su freske skinute i prenete u biblioteku Ambrozijana u Milanu.
U apsidi je prikazan Hristos između arhanđela, a predstavljeni su i Jeremija i
Jezekilj. Ta scena govori o apokaliptičnim vizijama. Kod Jezekilja se naziru elementi buduće
apokalipse koji govore o iskupljenju i patnji čitavog čovečanstva. Oko 1000. godine, bio je
izražen strah od kraja sveta i taj strah će obeležiti taj period, kao i slikarstvo. Cilj tih scena bio
je da edukuju. To je dobar primer straha srednjovekovnog čoveka – Drugi Hristov dolazak,
vaskrsenje svih mrtvih, merenje duše. Scena Strašnog suda uliva strah i opominje, zbog čega
se nalazi odmah na ulazu u crkvu – da bi vernik okajao svoje grehe, podsetio se šta ga čeka,
ako to ne uradi, i tako bi pročišćen ušao u crkvu.
*Baptisterijum u Novari (početak 11. veka)
Pretpostavlja se da je isti umetnik radio i crkvu San Vićenco i ovu. U gornjim
zonama crkve, u tamburu se nalaze ciklusi čiji je literarni predložak apokalipsa – od 8. do 12.
glave je oslikano. Između prozora se nalaze proroci sa otvorenim svicima koji najavljuju II
Hristov dolazak. U kupoli je slikarstvo jako oštećenu, sačuvani su samo tragovi i pretpostavlja
se da se tu nalazio Hristos Majestas. 1000. godine je Oton III otvorio grob Karla Velikog i to
je svakako povezano sa ovim strahom i traženjem spasa. To ima svoju simboliku. Zbog tog
straha će se velikom brzinom rađati manastiri – jer se preko askeze telo i duh čisti i uvodi se
benediktinsko pravilo.
Otonska minijatura:
Govorimo o vremenskom periodu 10. i 11. veka i području današnje
severozapadne Evrope. Formirale su se različite vrste pisama – minuscula carolina, ostrvsko
pismo (Irci), vizigotsko pismo (današnja Španija), scriptura beneventana (područje južne
Italije). Sačuvana je izvesna povelja kojom je papa darovao Otonu I carske privilegije iz
962. godine i čuva se u Vatikanu. Govori ne samo o jednom istorijskom trenutku, već i o
pismu i samom odnosu prema pismu. Ispisana je na purpurnom pergamentu zlatnim
slovima. Nastavlja tradiciju iz vremena Karla Velikog. Sačuvana je povelja o braku između
Otona II i vizantijske princeze Teofano. Urađena je na purpurnom pergamentu sa zlatnim
slovima. Sačuvani su i ornamenti koji podsećaju na uzore iz vizantijske kulture (tekstil). To je
zvanična svečana povelja koja je urađena kao istorijski dokument i ukazuje na samo carsko
dostojanstvo, na odnos cara i pape kao i na odnos između otonske i vizantijske kulture. Car
postaje veliki zaštitnik crkve, pa je izrađivan veliki broj tekstova za potrebe cara, povelja o
ktitorstvu i podizanja zadužbina i bogoslužbenih knjiga za potrebe crkve. Te knjige su
izuzetno bogato ukrašene kako u unutrašnjosti, tako i korice za čije ukrašavanje su se koristili
plemeniti materijali.
Najveći poručioci su carevi koji dolaze iz dinastije Otona, ali i iz dinastije
Salijevaca (10. i 11. vek). Razlika u odnosu na dinastiju Karolinga je što kod Otona ne
postoje podaci o školama i radionicama gde su se prepisivale knjige. Ovde je teže odrediti
škole i podele su napravili istoričari umetnosti. Knjige se rade u skriptorijumima i postoje
različiti tipovi knjiga. Osim careva, naručioci su bili i opati, opatice i carice. U Rajhenau se
nalazio najistaknutiji skriptorijum. Čitav kompleks je bio veliki prepisivački centar. Ehternah
je bio drugi veliki kompleks, kao i manastir Sv. Emeramau Ratizborou. Među već
pomenutim naručiocima, izdvajaju se episkop Geron iz Kelna, Egberti iz Trijera, Bernvard iz
Hildeshajma, Abrahim iz Franzigeja i drugi. Žene su u zapadnom delu carstva imale izuzetno
važnu ulogu. Imale su važnu ulogu i u vođenju politike. Izdvajaju se Teofano, supruga
Henriha II – Kunegunda, opatica Uta Nideminster u Ratizborou i opatica Hitda u Mešedu (u
njeno vreme je bio vrhunac u minijaturnom slikarstvu kelnske škole, bila je veliki naručilac).
Vrste iluminiranih rukopisa. Bogoslužbene knjige: četvorojevanđelja,
jevanđelistari, psaltiri, sakramentari, hagiografije i dr. Dela koja pripadaju profanoj sferi nisu
sačuvana u onolikom broju kao u vreme Karla Velikog. Boetijeva aritmetika je sačuvana –
napisana je u Bambergu za cara Otona III. Kalendari, menolozi – rađeni po uzoru na
karolinško vreme. Najznačajnija su jevanđelja i najbrojnija. Osim portreta jevanđelista,
prikazani su i opširni ciklusi. Postoje škole koje smo izdvojili – Rajhenau, Keln, Sveti
Emeram i Ehternah. One su utrle put organizaciji samog dela, odnosno teksta i slike.
Minijature i tekst su se smenjivali. Slika je bila umetnuta u tekst na različite načine, što je
zavisilo od škole. Za nas je važna evolucija minijaturnog slikarstva zbog razvoja i noviteta.
Stil je nasleđe karolinške umetnosti, ali se koriste i predlošci iz ranohrišćanskog perioda,
oseća se jak uticaj severne Italije, ali i jak vizantijski uticaj, što je novo. Vizantijski uticaj
se odnosi na renesansu Makedonaca – umetnost koja je nastala posle završetka ikonoborstva,
tj. od polovine 9. pa nadalje (tu već govorimo o Vizantiji). Najveći uticaj su imale dvorska
škola Karla Velikog i Škola u Remsu, koje su dale osnovu za otonsko slikarstvo. Najdužu
tradiciju i produkciju je imao manastir Sen Galen, do 30-ih godina 10. veka – tada su se
dogodili napadi plemena Mađara, a monasi su iz Sen Galena prešli u Rajhenau i nastavili tu
tradiciju. Na teritoriji severne Francuske, nalazila se jaka Franačka saksonska škola, ali se ona
sa napadima Normana ugasila. Opati prelaze na teritoriju unutrašnje Francuske i ka istoku –
Ehternah i Korvej. Glavni centar Franačko-Saksonske škole je Korvej. Ono što se pojavilo u
Kvendliburškoj itali nastavlja da se razvija u ovoj školi, tj. u okviru nje. Inicijali su na čitavoj
strani, ukras je nefiguralan, oseća se jaka ostrvska tradicija. Sa druge strane, radionica u
Fuldi je bazirana na karolinškim uticajima. To će se najviše videti u samoj crkvi pod
ktitorstvom Bernvarda, dakle, u Hildeshajmu – tu se oseća direktan kontinutitet karolinške
tradicije i škole Karla Ćelavog.
*Codex Vitekindeus (970/80-ih)
I on daje put razvoja iluminiranih rukopisa. Predstave jevanđelista - oseća se
jaka tradicija škola Karlovih naslednika, a podseća na zidno slikarstvo. Uticaće na zidno
slikarstvo romaničke umetnosti. Jevanđelisti su insignirani. Rukopis je nastao za samog cara
o čemu svedoče purpur i zlato. Ornamenti nisu više toliko pod uticajem ostrva, već se oseća
polako uplitanje vizantijske umetnosti dinastije Makedonaca. Rajhenau u vreme dvora Otona
III - na čelu je bio opat Vitigovo u čije vreme su brojni rukopisi nastali. Cilj opata je bio da
rekonstruiše manastir i usredsredi se na proizvodnju rukopisa koji će se raširiti u druge delove
carstva.
*Codex Egberti (2/2 10. veka)
Vezan je za drugog opata Rajhenau-a, Egberta. Nosi naziv po samom
naručiocu. Opat Egbert ga je poklonio episkopu iz Trijera. Veoma je važno što su sačuvana
imena onih koji su prepisivali i ukrašavali ovaj rukopis Herald i Heribert. To je veoma retko.
Oni su ostavili svoja imena kako bi zagarantovali svoj odlazak u raj. Pisan je na purpurnom
pergamentu zlatnim i srebrnim slovima. Vizantijski uticaj ovde je još vidljiviji i postaće
sve vidljiviji kako vreme bude odmicalo. U stilu se vide antički uzori. Umetnici su bili jako
dobro upoznati sa antikom i ranohrišćanskom tradicijom. Istraživači pretpostavljaju da se
njihovo obrazovanje vezuje za Kvendliburšku italu - detalj Ulaska u Jerusalim. Rajhenau je
primao monahe iz drugih manastira i oni su imali pristup rukopisima. Bela osnova pokazuje
ranohrišćanske uzore. Sadrži određenu dozu naracije što predstavlja razliku u odnosu na
umetnost Karlovog doba. Nije samo zidno slikarstvo uticalo, već i Kvedlinburška itala.
*Registrum Gregorii (980-990)
Nastala za opata Egbertija. Sačuvana je posveta u kojoj on oplakuje smrt cara
Otona II, što znači da je rukopis nastao posle 983. godine kada je umro Oton II. Na jednoj
minijaturi predstavljen je car Oton II na prestolu, tj. na tronu pod baldahinom sa carskim
insignijama. Prisutne su i personifikacije provincija koje su bile delovi carstva, a pripadale
Otonu.
*Jevanđelje Otona III - Liutarovo jevanđelje
To je minijatura sa predstavom Otona III. Prikazan je Oton III na tronu sa
personifikacijama delova carstva koje prinose darove. Ova predstava se može povezati sa
slonovačom Barberini - caru se poklanjaju pokoreni narodi tj. varvari (tj. potčinjeni). Može
se povezati Teodosijevim obeliksom.
Apolon - Hristos - Konstantin. Import pobede tj. Lovorovog venca. Vezano je
za Apolona (koji se vezuje za Sunce, koje se vezuje za Helija, za koga se vezuje Hristos iz
zoroastrizma). Umetnost lako prenosivih predmeta je lako dostupna (tako su se širile ideje.
Provincije su signirane. Sa leve strane Otona III nalaze se opat benediktinskog reda, a sa
desne vojska - dakle Oton III je doslovno predstavljen kao car. Slavinia podrazumeva
teritoriju Balkana do evropskog dela Istanbula.
Rukopisi su nastali u najvećoj meri u Rajhenau. U vreme Otona III kreće velika
proizvodnja jevanđelja u Rajhenau. Za Otona III i Rajhenau se vezuje predstava Otona III u
apoteozi - ona nalikuje dosta jednom drugom rukopisu - Sakramentaru Henriha II
*Sakramentar Henriha II (početak 11. veka)
Nastao je napočetku 11. veka. Čini posebnu grupu carskih portreta. Nastao je u
Rajhenau ali stilski i po načinu na koji je car predstavljen pripada Codex aureus-u (Karlo
Ćelavi). Sam portret cara je urađen da nalikuje na portret Karla Ćelavog. Time se pravi
spajanje između kraljevske dinastije Karolinga i Otona (Kao što se za vreme karolinga pravila
paralela tj. spoj sa Davidom). Ovde je prikazan veoma značajan fenomen. Car dobija krunu
od samog Hrista. To je direktno vezano za carsku investituru. Time se iskazuje da je vladar
izabran božijom promisli.
Anđeli prinose vladarske insignije - mač i koplje. Igkonografija nalikuje
vizantijskoj odnosno ikongrafiji dinastije Makedonaca. U to vreme i vladari otonske dinastije
su već bili bliskim vezama vezani za carsku porodicu Makedonaca. Careve ruke doslovno
pridržavaju zaštitnici carstva Emeram i Urlih (Nalikuje na psaltir Vasilija II). Dolazi do lepog
spoja karolinškog nasleđa i vizantijske umetnosti. U vidu jednog vladara predstavlja se
sublimacija istoka i zapada.
Minijatura ima ram i natpis. Osim crvene izražena je i zlatna boja. Ona
implicira sveti trenutak u istoriji.
To je najbolji primer direktnog vezivanja carskog i teološkog, kao i Hrista i
cara (A ne pape i cara, dakle papa više nije posrednik).
*Jevanđelistar Henriha II
Ukrašen je i napisan u okviru Bamberga i vezan je za katedralu u Bambergu.
Predstavlja vrhunac umetnosti minijaturnog slikarstva 11. veka. Vezan je za Rajhenau.
Ovde se opet predstavlja car na tronu. Posebna pažnja je na zlatnoj pozadini.
Oko same minijature ispisane su reči koje direktno govore o caru i njegovim
vrlinama. To pokazuje domišljatost umetnika, koji ne samo preko vizuelnog materijala, već i
verbalno ukazuje na veličinu, mudrost i pravednost cara.
*Egbert psaltir
Prikazan je Hrist na tronu. Hrist se u ovo vreme predstavlja signiran sa alfa i
omega, što označava početak i kraj vremena. To se identifikuje sa Hristom koji je na početku
i na kraju. U Novom zavetu sa pojavom Hrista počelo je novo vreme, a vreme u kome mi
živimo stoji jer je to vreme pripreme za eshaton koji mi iščekujemo (II Hristov dolazak).
Vezivanje za Hrista koje postaje jasno preko sakramentara ukazuje na vreme koje treba da
dođe. Osim carskih prepisivani su i tekstovi koji su vezani za crkvu.
*Apokalipsa iz Bamberga
Nastala u skriptorijumu u Rajhenau, a pisana je za Bamberg. Ova vrsta
rukopisa je znatno drugačija. Kolorit je svedeniji a crtež jednostavniji. U suštini se umanjuje
efekat mističnosti (koji postoji u rukopisima za careve). Poslednje poglavlje svetog pisma
odnosno otkrovenje Jovanovo je predložak. Veliki naručioci su opatice i to je novi fenomen u
umetnosti i u životu Otona kada poseban značaj dobijaju žene.
*Četvorojevanđelje opatice Hitde
Poklonila ga je svom manastiru Mešedu. Ovaj rukopis je takođe prepoznatljiv
po stilu. Sažima zapad i istok odnosno zapadne ekspresije sa ubacivanjem vizantijskog
iluzionizma.
*Jevanđelistar opatice Ute (1/2 11. veka.)
Pripada školi u Ratisborou. Tada se ideologija jasno razvila - oko 1000.
godine. Posebna pažnja se posvećuje teologiji i umetnosti. Nastajali su rukopisi i minijature
koji su teološki složeni i koji jasno odslikavaju to vreme. Rukopis se čuva u Niderminsteru.
Dosta je nadahnut i drugim fenomenima vezanim za kult Sen Denija i Sv. Dionisija
Aeropagita koji je zaslužan za širenje ideje o emanaciji božanske svetlosti. Bio je teolog i
pisao je dela o značaju božanske svetlosti. u međuvremenu se pojavio i razvio kult Dionisija
Aeropagita i on je identifikovan sa Sen Denijem - Svetiteljem Pariza gde je on navodno
sahranjen.Širenje kulta se znatno razvija oko 1000. godine. Tada se daju koncepti kasnijeg
srednjeg veka.
Osim ovih rukopisa nastala je grupa rukopisa koja će formirati buduću
umetnost 11. i umetnost koja će biti utemeljena na dubokim teološkim i eklezijastičkim
idejama koja sada nosi jedan spoj vizantijske umetnosti sa umetnosti zapada koja se vezuje za
Rajhenau.
MAKEDONCI
Makedonska dinastija dolazi na vlast odmah nakon ikonoborstva od 843. Od
tada počinje nova era koja se naziva "Renesansa Makedonaca". Ključni događaj je bio
sabor u Nikeji 787. godine - započet je rivalitet između papstva i partijarhata. Tada se u
vizantijskom komonveltu ističu Fotije i Kerularije. Taj rivalitet će eskalirati 1054. godine
velikom šizmom. Konstantin VII Porfirogenit kao vizantijski car je ostavio brojne jako važne
podatke o događajima, odnosima vladara i naroda i ceremonijama na dvoru. Kroz ta dela
saznajemo o umetnosti i religiji i o ikonama i kultu svetih ikona (Taj kult sada oživljava, ali
on u suštini nikada nije ni zamro u potpunosti). Od velikog značaja su bili manastiri jer je u
njima nastavljen tok oslikavanja ikona i iluminiranje rukopisa. Oni su diktirali tempo kojim se
razvijala vizantijska umetnost i širila se (zahvaljujući prenosivosti). Najznačajniji je bio
Studion, manastir Jovana Studita. Svi rukopisi koji su se dalje prepisivali nastali su po uzoru
na Hljudovski psaltir. Nova makedonska dinastija je počela da se razvija po dolasku prvog
vizantijskog cara - Vasilija I. On je ubio Mihaila III (koji je bio iz Amorijske dinastije).
Vasilije I je bio poreklom Jermenin i čudan je put kojim je on od konjušara postao car. Njega
nasleđuje Lav VI (Njegov portret se nalazi iznad carskih vrata Sv. Sofije), pa Konstantin VII
Porfirogenit, pa Roman II, pa Vasilije II, pa carica Zoja (i njen portret se nalazi u crkvi Sv.
Sofije). Sa Vasilijem I carstvo se polako širi sve do bitke kod Mancikerta 1071. kada je
Vizantija izgubila od Turaka seldžuka. Do 2/2 11. veka Vizantija se proširila sve do Svete
zemlje. Širenje granica i ekspanzija carstva doveli su do bogaćenja države, pa se umetnost
posebno razvija (što se vidi u spomenicama podignutim u Carigradu i van). Vidi se po tehnici
mozaika što je jako skupa tehnika. Vizantija se sukobljavala sa istočne i sa zapadne strane
(Bugari i Srbi). Osim "O ceremonijama" Konstantin Porfirogenit je ostavio "Spis o narodima"
(u kome govori i o Srbima). Jako važne, osim careva, bile su i svete ličnosti - patrijarsi i
monasi koji su bili veliki naručioci. Najistaknutiji je bio Fotije koji je osmislio i formirao
umetnost Sv. Sofije - za program Sv. Sofije najzaslužniji je Fotije. On je bio i veliki naručilac
rukopisa.
*Homilija Grigorija Nazijanskog (879-883)
To je bio najznačajniji rukopis iz ovog vremena. Ove homilije su komentari
koje je uobličio patrijarh Fotije da bi se lakše razumela služba Grigorija Nazijanskog.
Grigorije Nazijanski je živeo u 4. veku. Par Gr = paresimus Graecus- rukopisi koji se čuvaju u
Parizu i oni nose određeni broj. Ovaj rukopis je urađen za cara Vasilija I. To su komentari na
službu Grigorija Nazijanskog koji je bio veliki protivnik Arija. To je prvi sačuvan iluminirani
rukopis nastao nakon ikonoborstva, dakle nakon 843. god. Nastao je u Carigradu. Car je bio
nepismen, tako da on nije bio naručilac ovog dela. Minijature su više oslikani komentari na
službu Grigorija Nazijanskog. Umetnici su bili Grci. Mnogi istraživači se slažu da su rukopisi
nastali na vizantijskom tlu, osmišljeni, ciljano urađeni da ukažu na novi početak u umetnosti i
državnosti tj, carstvu u ove vreme. Zato su oslikani sabori - Sabori iz 381. godine, Sabor iz
Efesa, Sabor iz Nikeje i Sabor iz Carigrada (869). Sabor iz 381. god- na ovom saboru
Grogorije Nazijanski nije bio, ali je ovde on umetnut da bi se naglasila borba protiv Arijeve
jeresi. Fotije se namerno vezivao za arijanstvo da bi napravio paralelu sa ikonoborstvom, ali i
da naglasi nesuglasicu koja se razvila protiv zapada. Izražena borba između papstva i
patrijarhata vezana za FILIOQUE (kod katolika sv. Duh proizilazi od Oca i od Sina, a kod
pravoslavaca od Oca- razlika u Simvolu vere). Taj termin se razvija u 5. veku, a koristi se u
8. i 9. veku. Karlo Veliki je prihvatio taj termin i tražilo se da to učini i papa Lav III. On to
nije prihvatio ali već je bilo kasno. To će Fotije na Saboru u Carigradu osuditi, a zatim će to
potvrditi Kerularije u 11. veku. To je glavni razlog raskola između istoka i zapada. Fotije je
iskoristio Grigorija Nazijanskog kao ključnu figuru u borbi protiv Arijeve jeresi da bi
napravio paralelu sa njim, da prikaže da je on protiv Zapada. Tada se javljaju 2 cara i 2 crkve i
1054. godine došlo je do konačnog raskola crkve. U rukopisu su prikazane i druge teme koje
su važne za hrišćanstvo- San Konstantina Velikog i Bitka na Milvijskom mostu,
Hristova čuda. Hristološkom i teološkom tematikom Fotije formira jedno novo carstvo i
poredak. I carevi i patrijarsi imali su važnu ulogu u pokrštavanju i širenju hrišćanstva. U to
isto vreme uspon doživljava bugarski car Simeon i tada se formira još jedan veliki suparnik
Vizantije - Bugarsko carstvo (na Dušana je bila bačena anatema koja je odbačena u vreme
kneza Lazara). Crkva deluje i na političkom nivou u smislu interesa. Udružuje se u borbi
protiv Turaka.
*Svitak Isusa Navina (970. godine)
Doslovno svitak, a ne kodeks (razvijao se i u zapadnom delu carstva). Čuva se
u Vatikanu. U boji je, oslikan temperom i zlatom - prikazani su podvizi Isusa Navina
(osvojio je Svetu zemlju). Minijatura je umetnuta u tekst. One opisuju podvige i uvođenje
izabranog naroda u Svetu zemlju. Isus Navin je nasledio Mojsija. Postojalo je poređenje sa
velikim pobedama Jovana Cimiskija koji je uveo vojsku u Jerusalim (bio je veliki vojskovođa
u vreme vladavine Romana II). Pravljena je veza Jovana Cimiskija, koji se doslovno
upoređuje sa Isusom Navinom (koji je ključna biblijska ličnost). Sveta zemlja je izuzetno
važna i vladari se stalno bore za njen povratak, da bude u rukama ortodoksnih (krstaški
ratovi). Stil - delo je vrlo narativno, tekst je stavljen u drugi plan. Svitak je direktna antička
tradicija. Celokupna civilizacija se vraća na antički primer, ali to ne čudi. Vrlo je verovatno da
je ovaj svitak bio izložen u samoj Carskoj palati. Smatra se da ovo nije original, a da je
original izgubljen. Opravdanje je što brojne scene, ili delovi scena nedostaju. To je kopija
rukopisa iz 7. veka i vezuje se za pohode Iraklija u Svetu zemlju. Na osnovu svitka Isusa
Navina, vidimo da je bilo u trendu da se ponovo oživljavaju antičke forme. Renesansa
dinastije Makedonaca podrazumeva oživljavanje antike u svakom smislu.
*Paresinus Graceus 139 - Pariski psaltir (2/2 10. veka)
Inicijator za ovaj rukopis je bio Konstantin VII Porfirogenit. Ovaj rukopis se
dosta razlikuje od ostalih. Daleko veća pažnja se posvećuje umetničkom dojmu i načinu
oslikavanja nego tekstu. Predstava Davida u svom klasičnom okruženju. Pojavljuje se
"Melodija" (personifikacija Melodije) - ona je nadahnuće Davidovo. Ovaj rukopis je kopiran
sve do 13. i 14. veka. Personifikacije se doslovno preslikavaju u crkvi Hrista Hore u 14. veku.
To je klasičan primer vraćanja na antiku. Personifikacije po stilu nalikuju na figure iz
ranohrišćanskog perioda i antike.
*Menolog cara Vasilija II (2/2 10. veka)
Crkveni kalendar za cara Vasilija II. Direktno je vezan za cara. To je primer
carskog odnosa imperijalističke moći, ali i pobožnosti. U Vizantiji je nova godina počinjala 1.
septembra. Na svakoj strani tekst je ispisan u 16 redova, a druga polovina strane je
oslikana minijaturama. Stilski i po načinu obrade i tematici, izražava monašku pobožnost
cara - drugi aspekt carske ikonografije.
*Psaltir Vasilija (1/2 11. veka)
Ima daleko manji broj sačuvanih minijatura. Scene su vezane za život Davida,
ali istovremeno ukazuju na sposobnosti cara Vasilija II. Predstava cara sa potlačenim
narodima koji se klanjaju vasilevsu (vizantijski carevi su se vezivali za antičku Grčku).
Vasilevsi su bili 12 najistaknutijih ličnosti Atine koje su zajedno vodile grad i smenjivali su se
godišnje - demokratija. Minijatura implicira da je car dobio vlast od Boga (Hrista). Sa strane
su predstave anđela i ikone svetitelja. Ukazivale su da će car koji dobije vlast od Boga uz
konstantnu pobožnost, kao takav, vladati potlačenim narodom.
*Parisinus graecus 64 (1/2 11. veka)
Oslikava i opisuje život 400 svetitelja. Test u obliku krsta, a u uglovima se
nalaze likovi o kojima se priča. Figure su znatno izduženije i predstavljene asketski. Zlatna
slova i jak izražen kolorit.
Slonovača:
Osim rukopisnih dela, neguju se i dela u slonovači. Zahvaljujući poznavanju
rukopisa, vidimo da se dešava oživljavanje antike i da se pod vođstvom Fotija daje novi
pogled na umetnost (Fotije će uticati na Konstantina VII Porfirogenita). To se vidi na
Komemorativnoj ploči od slonovače, na kojoj je prikazan Konstantin VII Porfirogenit
kome Hristos direktno stavlja krunu na glavu. U natpisu stoji da je on vasilevs Romeja. Car je
u stavu molitve. Hristos je uzdignut sa svitkom i oreolom i insigniran je. Ovo se dešava pod
baldahinom. Krunisanje je proizašlo božanskim odabirom.
Slonovača Romana i Evdokije (polovina 10. veka)
Vladari su signirani. Hristos je prikazan na uzdignutoj stolici kako stavlja
krune Romanu II i Evdokiji. Oboje dobijaju krune od Hrista i identifikovani su zahvaljujući
natpisu. Smatra se da je nastala polovinom 10. veka. Evdokija je bila zapadna princeza Berta,
ali je umrla brzo. Oni su se venčali kao deca, ali su prikazani kao odrasli. Možda je u pitanju
Roman IV Diogen, koji je takođe bio oženjen Evdokijom, ali se onda ova slonovača datuje u
11. vek.
Harbavilski triptih (sredina 10. veka)
Od slonovače. Kada se otvori, vidi se Deizis, a sa suprotne strane, prikazani su
signirani svetitelji. Na centralnom panelu nalazi se Krst na zvezdanom nebu kome se
klanjaju čempresi uvijeni u lozu sa grožđem (rajski pejzaž). Smatra se da je naručilac
Konstantin VII Porfirogenit. Ovo delo predstavlja molitvu. Navodi se ime Konstantin koji
se moli za sebe i svoju porodicu.
Carigrad i drugi centri u doba Makedonaca
*Crkva Sv. Sofije
Govorimo o periodu od 9. veka do pojave dinastije Anđela, Duka i Komnina.
Period 10. i 9. veka je obeležio uspon Vasilija I i ključni fenomen, a to je trijumf ikonodulije
843. godine. Zanimljivo je da su prve intervencije na mozaičkoj dekoraciji koje su vezane za
trijumf pravoslavlja izvršene tek 24 godine kasnije, 867. godine. Mozaici se nalaze u bemi - u
oltarskoj apsidi, gde je prikazana Bogorodica na tronu sa Hristom u potrbušju luka. gde su
prikazani arhanđeli. Natpis je identičan kao u 17. homiliji Fotija (važno štivo jer govori o
principu poimanja slika i vizuelnog - preko eksfransa(? žanr). Preko tog natpisa znamo da su
mozaici osvećeni 29.3.867. na Veliku subotu. Radi se o ulozi slike u odnosu na percepciju
čoveka i njegovog mišljenja. Trijumf pravoslavlja je istovremeno bio trijumf ikone što je
značilo mogućnost prikazivanja Hrista kao čoveka. Takođe se naglašava uloga Bogorodice u
ovaploćenju logosa. Slika je potvrda istinite dogme. Mozaik govori što govori i 17. homilija.
U njoj se pominju dva cara i zaista u trenutku kada se osvećuju ovi mozaici postoje dva cara,
Mihajlo III i Vasilije I. Zadržan je taj jedan prelomni trenutak u istoriji Vizantijskog carstva
i potvrđivanja istinite dogme. Mozaici beme se nalaze na mestu mozaika iz Justinijanovog
vremena - pretpostavlja se da je u apsidi bio krst (kao npr. u crkvi Sv. Irine). Tada se prvi put
posle 6. veka podižu skele u Sv. Sofiji. Mozaici su otkriveni tek u 20. veku kada je džamija
pretvorena u muzej i tada je skinut sloj maltera sa njih. Arhanđel na potrbušju luka nosi sve
odlike stila renesanse Makedonaca. Renovatio imperi je bio renovacio helenističko rimskog
nasleđa, što je podrazumevalo ugledanje na antičke predloške. Na nekoliko drugih mesta se
takođe nalaze mozaici iz epohe Makedonaca, ali su oni pozniji - verovatno su iz perioda
vladavine Lava VI Mudrog - 10. vek.
Iznad carskih vrata Sv. Sofije, u luneti se nalazi mozaik koji je decenijama
izazivao veliku pažnju zbog čudnog ikonografskog rešenja. Hristos sedi na tronu, u
medaljonima su prikazani Bogorodica i arhanđel Mihajlo, prikazan je vizantijski vasilevs u
proskinezi. Postoje različita tumačenja (i Lazar Mirković se bavio time). Došlo se do
tumačenja da je car u proskinezi Lav VI Mudri. Što se medaljona tiče, poslednja istraživanja
su dala rezultate i oni su povezani sa dve čudotvorne ikone, čiji centar kulta se nalazio u
narteksu, a koje su prikazivale Hrista, Bogorodicu i arhanđela Mihajla. Ka centru kulta kretala
se procesija od carske palate do crkve Sv. Sofije, gde im se car klanjao. Za samu Sv. Sofiju se
kaže da je čudom nastala i od anđela sazidana.
U narteksu se nalazio centar kulta Bogorodice Jerusalimske (nalazila se na
ulazu crkve Hristovog groba) - što je čudotvorna ikona koja je odvratila Sv. Mariju Egipatsku
od ulaska u hram, pre nego što se pročisti. Nju je Lav VI preneo u Carigrad. Na luneti je
zapravo prikazan proces carskog ritualnog poklonjenja pred ikonama. Tako se isticalo
carsko dostojanstvo - ulazi da bi se uzvišio. Vezano je takođe i za ličnost Lava VI i Davidovo
pokajanje, zbog brakova koje je sklapao - broj je prevazilazio onaj koji je crkva dozvoljavala.
*(Halke vrata - ikona Hrista - prva koja je stradala u ikonoborstvu.
Južni portal Svete Sofije. Tu je car prolazio. Iznad se nalazi luneta sa
mozaikom iz tog vremena i on simboliše samo suštinu sakralnosti Carigrada i Sv. Sofije.
Prikazani su ktitori Konstantin i Justinijan.
U pandantifima su heruvimi. Postoje još neki pojedinačno sačuvani mozaici -
tragovi se nalaze na lunetama, iznad južne i severne galerije, perforirani prozorima. Prikazane
su stojeće figure svetih - proroci i apostoli. Sačuvani su delovi, a neke od figura su sačuvane u
najnižoj zoni - Sveti Ignjatije Bogonosac, Sveti Ignjatije Novi (carigradski patrijarh -
naizmenično je stolovao sa Fotijem). Sveti Jovan Zlatousti, figure cara Aleksandra iz
Makedonske dinastije.
Istočni zid južne galerije - panel sa predstavama iz 11. veka - prikazani su Zoja i
Konstantin IX Monomah.
Nisu samo carevi Makedonske dinastije bili ktitori, ovde se nalazi začetak
fenomena koji će vrhunac dostići u razdoblju Komnina, a to su zadužbine aristokrata.
Pojedinačne aristokratske porodice su gradile zadužbine u funkciji grobne crkve.
*Mireleon - Bodrum džamija
Ktitor je bio moćni vojnik Roman Lakapen, koji je ćerku Jelenu udao za
Konstantina Porfirogenita. Na tom mestu se nalazila velika rotonda koja se po veličini mogla
meriti sa rimskim Panteonom, ali je bila u ruševnom stanju. Na tom mestu je Roman Lakapen
podigao palatu. Mireleon je dvoetažna građevina. U donjoj etaži se sahranjuju članovi
dinastije u pokušaju, a gore je prostor crkve. Roman Lakapen je bio Jermenin.
*Crkva Sv. Sofije u Solunu
Sačuvani su mozaici u kupoli sa temom Vaznesenje. U centru je Hristos na
dugi koga uznose anđeli. U krugu kupole su svedoci Vaznesenja.
*Osios Luka (kraj 10, početak 11. veka)
Nalazio se na teritoriji današnje Grčke, u Fokidi. U ovom periodu na tom
mestu nastaje kultno mesto. Osios Luka je bio monah isposnik. Ktitor ovog mesta je car, pa
se tu javlja još jedan fenomen - carskog ktitorstva vezano za monaški kult. Ovo mesto je
važno jer nemamo sačuvane celine mozaičke dekoracije iz vremena dinastije Makedonaca,
osim ovog koje nam dočarava kako je moralo izgledati. Unutrašnjost je koncipirana tako da
izgleda svetlo, prozračno, čemu doprinosi visoka mermerna oplata. U samim gornjim zonama
nalaze se mozaici. U apsidi se nalazi Bogorodica sa Hristom. U trompama Rođenje i druge
scene. Kompleks se sastoji iz katolikona i Bogorodičine crkve. Scene su prikazane
jednostavno, amblematski na zlatnoj pozadini. Uvodi se čitava jedna tematika vezana za
monaški identitet i podvig. U kripti katolikona pronađene su stojeće figure monaha. Sveti
Teodor Studitski - glavni uzor. Njegov manastir - centar ortodoksije, sveti ratnici, proroci
(Danilo, tri mladića u peći ognjenoj).
*Nea Moni na Hiosu (1/2 11. veka)
Carska zadužbina. Ovde nije u pitanju dinastije Makedonaca, ali ove zadužbine
su poslednji odjeci zadužbina Makedonaca. Prisutne su novine koje se uvode sa crkvenom
poezijom i razvojom dogme - naglašava se stradanje Hristovo i Hristova telesna patnja.
Uvode se scene koje su začetak budućeg ciklusa muka i stradanja.
U okviru carske palate, nalazili su se sakralni fokusi - dve važne crkve koje nisu sačuvane.
Nea Eklezija i Bogorodica Faroska.
*Nea Eklezija
Zadužbina Vasilija I. "Nova crkva" - predstavlja aluziju na Sv. Sofiju. Time se
Vasilije I izjednačavao sa Justinijanom i dao sebi legitimitet. Imala je više posveta. Relikvije
su vezane za starozavetne premise Vizantijskog carstva. U temeljima - statua cara Solomona,
kožuh Sv. Jovana... Petokupolna crkva upisanog krsta.
*Bogorodica Faroska
Nalazila se blizu bedema sa morske strane. Bila je centar kulta arhanđela koji
su za vreme Vasilija I igrali važnu ulogu. Zasnovana je na novozavetnim Hristovim
relikvijama stradanja. Tu su tokom godinama sabirane razne relikvije (Efesna ploča
pomazanja - nju je Vasilije I lično doneo na svojim leđima). Relikvije su bile raznete po
raznim delovima sveta nakon 1204. godine zbog svojih svojstava i političke konotacije. Danas
se neke od njih nalaze u Parizu, u Sen Šapelu (Luj IX Sveti).
Ikona relikvijar - prednja strana je drvo, okovana zlatom - Vaskrsenje. Sa
zadnje strane ugrađen je deo kamena sa Hristovog groba u Jerusalimu.
Trnov venac - Sen Šapel. Hristov mandilion i keramion (nalazio se iznad
kapije Edese - Mandilion, pa je prebačen u Carigrad.