ULOGA OBITELJI U RAZVOJU SOCIJALNE KOMPETENCIJE...
Transcript of ULOGA OBITELJI U RAZVOJU SOCIJALNE KOMPETENCIJE...
FILOZOFSKI FAKULTET
Marina Merkaš
ULOGA OBITELJI U RAZVOJU SOCIJALNE
KOMPETENCIJE ADOLESCENATA
DOKTORSKI RAD
Zagreb, 2012.
FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES
Marina Merkaš
THE ROLE OF THE FAMILY IN DEVELOPMENT OF
ADOLESCENT SOCIAL COMPETENCE
DOCTORAL THESIS
Zagreb, 2012
FILOZOFSKI FAKULTET
Marina Merkaš
ULOGA OBITELJI U RAZVOJU SOCIJALNE
KOMPETENCIJE ADOLESCENATA
DOKTORSKI RAD
Mentor: dr.sc. Gordana Keresteš, izv. prof.
Zagreb, 2012.
FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES
Marina Merkaš
THE ROLE OF THE FAMILY IN DEVELOPMENT OF
ADOLESCENT SOCIAL COMPETENCE
DOCTORAL THESIS
Supervisor: Gordana Keresteš, Ph.D., Associate Professor
Zagreb, 2012
Zahvale i posveta
Ovaj rad nikada ne bi ugledao svijetlo dana da nije bilo određenih ljudi, kojima se i
ovim putem želim zahvaliti te istaknuti njihovu ulogu u nastanku ovog rada.
Prvo se želim zahvaliti svoj djeci, njihovim roditeljima i razrednicima te stručnim
suradnicima u školama koji su pristali sudjelovati u istraživanju i bez čije pomoći i suradnje
ovo istraživanje ne bi bilo moguće provesti - Bez vaše dobre volje, veliki se dio mojih
istraživačkih želja ne bi ostvario! Nadam se da ste u letcima, koje sam vam nakon istraživanja
poslala, pronašli barem jednu vama korisnu i vrijednu informaciju.
Zahvaljujem se prof. dr. sc. Vesni Vlahović Štetić i prof. dr. sc. Gordani Kuterovac-
Jagodić na korisnim savjetima koje su mi dale tijekom pohađanja doktorskog studija. Posebno
se želim zahvaliti profesoru Wimu Beyersu sa Sveučilišta u Gentu, Belgija, zbog toga što je
vrlo korisnim savjetima pomogao u statističkoj obradi podataka i svoje znanje nesebično
podijelio sa mnom. Dank u well Wim!
Mojim prijateljima, gdje god bili, želim se zahvaliti na podršci koju su mi dali kad je
bilo teško i što su uvijek znali čime se bavim. Posebno se želim zahvaliti prof. dr. sc. Andreji
Brajša-Žganec - Draga Andreja, hvala ti što si mi pomogla kad god je bilo potrebno! Također,
posebno se želim zahvaliti Mariji Šakić - Draga Marija, hvala ti na podršci i pomoći koje si
mi zadnjih šest godina pružala - od zajedničkog lijepljenja žutih koverti za roditelje do
ohrabrenja u najtežim trenutcima!
Mojoj doktorskoj mami, prof. dr. sc. Gordani Keresteš - Draga mentorice, bez tebe
sigurno ne bih uspjela u ovoj šestogodišnjoj avanturi! Hvala što si bila uz mene u najljepšim i
najtežim trenutcima izrade ovog rada, što si me ohrabrivala i savjetovala te što si nesebično
svoje znanje podijelila sa mnom. Surađujući i družeći se s tobom postala sam bolja osoba.
Mojim roditeljima i sestri - Hvala vam na obiteljskom gnijezdu (mojoj sigurnoj bazi i
luci) koje ste mi pružili, i kojeg mi i dalje pružate!
Naposljetku, jednom panonskom mornaru imenom Dejan, bez kojeg portret mog
života ne bi bio obojen najtoplijim duginim bojama - Hvala za svaku suzu koju si s mog lica
obrisao i za svaki osmijeh koji si na njemu izmamio!
Ovaj rad posvećujem svojim, i svim drugim, obiteljima!
SADRŽAJ
1. UVOD................................................................................................................................1
1.1 Socijalna kompetencija .................................................................................................2
1.1.1 Definicije i modeli .................................................................................................2
1.1.2 Razvojni konstrukt ...............................................................................................10
1.1.3 Odrednice i kontekst razvoja ................................................................................12
1.1.4 Metodologija istraživanja .....................................................................................16
1.2 Obiteljsko funkcioniranje............................................................................................22
1.2.1 Modeli .................................................................................................................23
1.2.2 Metodologija istraživanja .....................................................................................27
1.3 Odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenta ......................32
1.3.1 Teorije .................................................................................................................32
1.3.2 Osnovni modeli utjecaja obitelji na dijete .............................................................35
1.3.3 Rezultati empirijskih istraživanja .........................................................................37
1.4. Model utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta......39
2. CILJ I HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA ...............................................................................44
3. PREDISTRAŽIVANJE ....................................................................................................46
3.1 Metoda .......................................................................................................................46
3.1.1 Postupak, nacrt i sudionici predistraživanja ..........................................................46
3.1.2 Razvoj Skale obiteljskog funkcioniranja...............................................................48
3.1.3 Pokazatelji socijalne kompetencije i poteškoća adolescenta..................................49
3.2 Rezultati .....................................................................................................................53
3.2.1 Psihometrijska provjera Skale obiteljskog funkcioniranja.....................................53
3.2.2 Odabir čestica za vršnjačke procjene ....................................................................63
3.3 Zaključak....................................................................................................................66
4. GLAVNO ISTRAŽIVANJE.............................................................................................67
4.1 Statistička obrada podataka.........................................................................................67
4.2 Metoda .......................................................................................................................75
4.2.1 Postupak, nacrt i sudionici istraživanja .................................................................75
4.2.2 Skala obiteljskog funkcioniranja ..........................................................................77
4.2.3 Skala sigurnosti djeteta u obiteljski sustav............................................................92
4.2.4 Skala za procjenu ponašanja i emocija..................................................................95
4.3 Rezultati ...................................................................................................................112
4.3.1 Povezanost pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta s dimenzijama
obiteljskog funkcioniranja i osjećajem sigurnosti adolescenta u obitelj........................112
4.3.2 Povezanost dimenzija obiteljskog funkcioniranja s osjećajem sigurnosti adolescenta
u obitelj ......................................................................................................................121
4.3.3 Promjene u socijalnoj kompetenciji adolescenta, obiteljskom funkcioniranju i
sigurnosti adolescenta u obitelj ...................................................................................123
4.3.4 Doprinos obiteljskog funkcioniranja objašnjenju promjene u socijalnoj
kompetenciji adolescenta ............................................................................................136
4.3.5 Provjera medijacijske uloge sigurnosti adolescenta u obitelj u povezanosti između
obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenta .................................143
4.4 Rasprava...................................................................................................................147
4.4.1 Dolazi li socijalno kompetentan adolescent iz obiteljskog sustava koji je za njega
sigurna okolina za razvoj te kojeg obilježava zajedništvo, prilagodljivost i dobra
komunikacija među članovim obitelji? ........................................................................147
4.4.2 Jesu li i kako dimenzije funkcioniranja obiteljskog sustava povezane s osjećajem
sigurnosti adolescenta u obitelj?..................................................................................150
4.4.3 Kako se mijenja socijalna kompetencija adolescenta, a kako funkcioniranje njegove
obitelji u ranoj adolescenciji?......................................................................................152
4.4.4 Može li i na koji način obiteljsko funkcioniranje pridonijeti promjeni socijalne
kompetencije adolescenta u ranoj adolescenciji? .........................................................159
4.5 Nedostatci istraživanja ..............................................................................................164
5. ZAKLJUČAK ................................................................................................................166
6. POPIS LITERATURE....................................................................................................168
7. Prilozi.............................................................................................................................203
8. Letak za djecu i roditelje.................................................................................................219
9. Sažetak...........................................................................................................................221
10. Summary ......................................................................................................................223
11. Životopis autora s popisom objavljenih radova .............................................................225
1
1. UVOD
U suvremenim istraživanjima utjecaja obitelji na razvoj djece poseban naglasak stavlja
se na procesne modele, odnosno objašnjenja načina na koje obitelj utječe na dijete (Masten i
Shaffer, 2006). Složenim transakcijskim modelima i teorijama, kojima se opisuje odnos
obitelji i djeteta, naglašava se kako interakcija djeteta i obitelji ima utjecaj i na dijete i na
obitelj i na njihove buduće interakcije (Kuczynski, 2003; Kuczynski i Parkin, 2007; Sameroff,
2000). Spoznaje iz tog područja ukazuju na činjenicu da je odnos obitelji i djeteta dvosmjeran,
odnosno da obitelj može utjecati na razvoj djeteta, ali i da dijete svojim ponašanjem može
utjecati na obitelj. Obitelj može imati učinak na razvoj pojedinca u svim razvojnim
razdobljima, ali posebno je zanimljivo istražiti odnos obitelji i djeteta u doba adolescencije.
Naime, ulaskom u adolescenciju utjecaji drugih ekoloških sustava u kojima dijete živi postaju
sve važniji i snažniji faktori u oblikovanju razvoja. No, čini se da obitelj ne gubi svoju ulogu
u razvoju adolescenta, nego i dalje ostaje jedan od primarnih ekoloških mirkosustava u kojima
se adolescent razvija i odrasta te koji na njega utječu (Gavazzi, 2011; Steinberg, 2001). Stoga,
čini se ne samo zanimljivim, nego i važnim istražiti na koje sve načine obitelj može
pridonijeti razvoju djeteta u adolescenciji. U istraživanjima razvojnog razdoblja adolescencije
postoji nekoliko suvremenih trendova među kojima su najistaknutiji istraživanje pozitivnih
strana razvoja djeteta (Galambos i Leadbeater, 2000; Moore i Keyes, 2003) i korištenje
složenih istraživačkih nacrta i metodologije (Card, Selig i Little, 2008; Little, Bovaird i Card,
2007; Little, Card, Preacher i McConnell, 2009; McArdle, 2009; Teti, 2006). Uz to, postoji
trend korištenja teorije ekoloških sustava ili ekoloških pristupa u objašnjenju što sve i kako
utječe na razvoj djeteta (Smetana, Campione-Barr i Metzger, 2006; Steinberg i Sheffield
Morris, 2001) te trend primjene i integriranja teorijskih postavki obiteljske sistemske teorije i
teorije privrženosti u razmatranju utjecaja obitelji na razvoj (Parke, 2004; Smetana i sur.,
2006).
Ovaj rad smješten je u navedene teorijske okvire, odnosno u skladu je s trendovima
istraživanja prisutnim u suvremenoj literaturi o razvoju u adolescenciji. Osnovni cilj rada jest
istražiti odnos socijalne kompetencije djeteta, obiteljskog funkcioniranja i osjećaja sigurnosti
djeteta u obitelj u ranoj adolescenciji. Na temelju teorija i rezultata dosadašnjih istraživanja za
potrebe ovog rada postavljen je procesni model utjecaja obitelji na razvoj socijalne
kompetencije adolescenata, kojim se pretpostavlja izravan i neizravan - putem osjećaja
sigurnosti adolescenata u obitelj - doprinos obiteljskog funkcioniranja razvoju socijalne
2
kompetencije. Prije nego što prikažemo rezultate istraživanja, provedenog za potrebe ovog
rada, opisat ćemo i definirati socijalnu kompetenciju i obiteljsko funkcioniranje te njihov
međusobni odnos iz perspektiva različite teorija i spoznaja temeljenih na empirijskim
istraživanjima, kao i procesni model razvijen za potrebe ovog rada.
1.1 Socijalna kompetencija
1.1.1 Definicije i modeli Vrlo je vjerojatno da shvaćanja, opisa, definicija i operacionalizacija konstrukta
socijalne kompetencije ima onoliko koliko ima i istraživača koji ju proučavaju (Dodge, 1985;
Ladd, 2005). Naime, mnogi su autori u svojim radovima naveli kako postoji niz opisa i
definicija socijalne kompetencije prisutnih u literaturi (npr., Cavell, 1990; Dodge, 1985;
Raver i Zigler, 1997; Rose-Krasnor, 1997; Stormshak i Welsh, 2006; Waters i Sroufe, 1983),
a pregled literature učinjen za potrebe ovog rada potvrđuje tu tezu (samo neki opisi i neke
definicije socijalne kompetencije nalaze se u Tablici 1.1., pri čemu treba napomenuti kako je
stvarni popis puno duži). Razmatrajući različite opise i definicije socijalne kompetencije
prisutne u literaturi može se doći do zaključka kako je središnja tema većine njih uspješnost
pojedinca u socijalnim interakcijama i kontekstima (Cavell, 1990; Dodge, 1985; Fabes,
Gaertner i Popp, 2006; Rose-Krasnor, 1997; Rubin i Rose-Krasnor, 1992) te da postoje četiri
faktora - dijete, ponašanje, situacija i sudac - koja istraživači koriste prilikom definiranja
socijalne kompetencije mladih (Dirks, Treat i Weersing, 2007).
U literaturi je moguće pronaći nastojanja i pokušaje kategoriziranja opisa, definicija i
operacionalizacija konstrukta socijalne kompetencije. Waters i Sroufe (1983) navode kako
postoje dva opća pristupa definiranju socijalne kompetencije. Prvi pristup obuhvaća molarne i
apstraktne opise, dok drugi pristup obuhvaća opise specifičnih vještina (kompetencija) koje su
dobno i situacijski određene. Prvom pristupu, smatraju Waters i Sroufe (1983), nedostaje
dimenzija specifičnosti koja bi olakšala procjenu i mjerenje, a unutar drugog pristupa visoka
povezanost specifičnih vještina s inteligencijom i drugim individualnim osobinama čini
konstrukt kompetencije suvišnim. Dodge i Murphy (1984) navode tri tipa operacionalizacija:
1.) specifična ponašanja za koja istraživači smatraju da predstavljaju konstrukt, 2.) procjene
kompetencije od različitih procjenjivača i 3.) unutarnja kognitivna struktura povezana s
kompetentnim ponašanjem. Cavella (1990) navodi kako se većina pokazatelja socijalne
3
kompetencije može svrstati u tri područja: 1.) ishod socijalnog funkcioniranja (socijalno
prihvaćanje i postignuća), 2.) vještine potrebne za socijalno funkcioniranje (vještine kodiranja
podražaja, odlučivanja i izvedbe) i 3.) socijalno funkcioniranja (učestalost socijalnih
interakcija, izvedba specifičnih ponašanja i udovoljavanje postavljenim kriterijima). Rose-
Krasnor (1997) smatra kako postoje četiri opće kategorije definiranja i pristupa mjerenju
konstrukta: 1.) specifične vještine, 2.) socijalni status u vršnjačkoj grupi (sociometrijski
status), 3.) socijalni i bliski odnosi i 4.) funkcionalni pristup. Pristup operacionalizaciji
socijalne kompetencije kroz mjerenje specifičnih vještina olakšava ispitivanje konstrukta, ali
pitanje je koje vještine čine socijalno kompetentno ponašanje – pa tako nit vodilja u odabiru
specifičnih vještina može biti teorija, socijalne vrijednosti (specifične za kulturu) i/ili norme
ponašanja (Anderson i Messick, 1974). Unutar tog prvog pristupa, prema Rose-Krasnor
(1997), na kompetenciju se gleda kao na crtu ili sposobnost pojedinca, što pak nije u skladu s
konceptom multifinalnosti prema kojem isto ponašanje u različitih pojedinaca ili u različitim
situacijama može imati drugačije funkcije (zapravo ima drugu svrhu) (Waters i Sroufe, 1983).
Drugi pristup (status u grupi vršnjaka), prema Rose-Krasnor (1997), posjeduje specifičnu
snagu - odražava kombinaciju vršnjačkih procjena koja sadrži i ponašajne i afektivne
komponente socijalne kompetencije. No, pitanje je jesu li procjene vršnjaka uzrok ili rezultat
socijalnog statusa (npr., popularnosti) u grupi (Rubin, 1983). Uz to, ponekad socijalni status u
grupi vršnjačka i nije najbolji pokazatelj socijalne kompetencije, posebno ako se radi o grupi
vršnjaka koji se ponašaju antisocijalno i devijantno (Dodge, 1985). Pristup mjerenju socijalne
kompetencije putem ispitivanja kvalitete bliskih i socijalnih odnosa koje pojedinac ostvaruje i
formira ne odražava samo socijalnu kompetenciju pojedinca, nego i kompetencije drugih
osoba s kojima je taj pojedinac u socijalnim odnosima. Dijete koje je u interakciji sa socijalno
kompetentnom osobom vjerojatnije će imati kvalitetniji bliski odnos (pa ćemo ga proglasiti
socijalno kompetentnim), nego neko drugo dijete (možda istih sposobnosti i vještina kao
prvo) koje je u interakciji s manje kompetentnom osobom i ima manje kvalitetan bliski odnos
(pa ćemo reći da je ono manje socijalno kompetentno u odnosu na prvo dijete) (Rose-Krasnor,
1997). Četvrti pristup, koji navodi Rose-Krasnor (1997), je u skladu s etološkim i sistemskim
teorijama te teorijama rješavanja problema (Dodge, Pettit, McClaskey i Brown, 1986; Ford
1982), a posvećen je ispitivanju postignuća i ostvarenja socijalnih ciljeva, zadataka i ishoda
koji su definirani kao zajednički rezultat ponašanja pojedinca i odgovora druge osobe s kojom
je pojedinac u interakciji. No, javlja se problem mjerenja i određivanja socijalno
kompetentnog ponašanja - kad osoba ima više ciljeva koje želi ostvariti, a procjenjuje se
uspješnost ostvarenja jednog specifičnog cilja; kad osoba ima potencijalno konfliktne ciljeve
4
u istoj situaciji (npr., osobni cilj i zajednički cilj s drugom osobom); jer nema jasnih kriterija
što bi bila i što jest optimalna razina ostvarenja i postignuća (Rose-Krasnor, 1997).
Tablica 1.1. Neke of definicija i opisa socijalne kompetencije iz literature Autor(i) Opis/Definicija
White (1959) „kapacitet organizma za uspješnu interakciju u vlastitoj okolini“ (str. 298)
Ogbu (1981) „sposobnost izvršavanja zadataka specifičnih za kulturu“ (str. 414)
McFall (1982) „nečija procjena da je ponašanje pojedinca u određenoj situaciji bilo uspješno“ (str. 13)
Waters i Sroufe (1983) „sposobnost korištenja osobnih resursa i resursa u okolini kako bi se postigao dobar razvojni ishod“ (str. 2)
Dodge i Murphy (1984) „uspješno funkcioniranje u socijalnim kontekstima“ (str. 62)
Gresham i Elliott (1987) „višedimenzionalni konstrukt koji uključuje kulturalne, demografske, adaptivne, ponašajne i socijalne vještine“ (str. 168)
Oppenheimer (1989) „sposobnost uspješnog uključivanja u složene interpresonalne interakcije i uspješno korištenje i razumijevanje ljudi“ (str. 45)
Cavell (1990) „višerazinski konstrukt koji se sastoji od sljedećih podkomponenti: socijalna prilagodba, socijalna izvedba i socijalne vještine“ (str. 120)
Rubin i Rose-Krasnor (1992) „sposobnost ostvarenja osobnih ciljeva u socijalnim interakcijama te istovremeno održavanje pozitivnih odnosa s drugima u različitim situacijama i vremenima“ (str. 285)
Merrell (2003) „vrijednosni ili sumarni termin koji odražava procjenu nečije sveukupne socijalne izvedbe“ (str. 314)
Rose-Krasnor (1997) „uspješnost u socijalnim interakcijama“ (str. 119)
Welsh i Bierman (2001) „socijalne, emocionalne i kognitivne vještine i ponašanja koja djeca trebaju za uspješnu prilagodbu“ (str. 1)
Semrud-Clikeman (2007) „sposobnost sagledavanja neke situaciju iz perspektive druge osobe i učenja iz prijašnjih iskustava te primjene naučenog na stalno mijenjajući socijalni kontekst“ (str. 1)
Burt, Obradović, Long i Masten (2008)
„koliko dobro osoba funkcionira u odnosu na druge ljude, s posebnim naglaskom na to kako se slaže s drugim ljudima te kako izgrađuje bliske veze“ (str. 359)
Blumberg, Carle, O’Connor, Anderson Moore i Lippman (2008)
„skup vještina i ponašanja potrebnih da bi se slagao s drugima i da bi se sviđao drugima“ (str. 177)
Bornstein, Hahn i Haynes (2010) „opća i adaptivna karakteristika pojedinca koja obuhvaća mnogo povezanih interpresonalnih vještina“ (str. 718)
Navedene podjele, odnosno kategorizacije opisa socijalne kompetencije vrlo su
korisne, zbog toga što daju jasniji i bolji uvid u to kako različiti istraživači shvaćaju i mjere
socijalnu kompetenciju - po čemu se slični, a po čemu različiti. Rose-Krasnor (1997) smatra
kako su svi pristupi (četiri navedena u njenom radu) definiranju i mjerenju valjani te da
5
zahvaćaju različite aspekte socijalne kompetencije na različitim razinama analize. Možemo
reći da se s njom ne slaže Cavella (1990), koji smatra da drugačijim definicijama
(operacionalizacijama) ne samo da mjerimo različite aspekte socijalne kompetencije, nego
mjerimo i različite konstrukte. Nadalje, Rose-Krasnor (1997) smatra kako nedostatak slaganja
i povezanosti između različitih pokazatelja i pristupa proizlazi iz korištenja različite
metodologije prikupljanja podataka i korištenja različitih izvora (učitelji, vršnjaci i roditelji
vide djecu u različitim situacijama i imaju različita očekivanja o tome što je socijalno
kompetentno ponašanje). Cavella (1990) pak smatra kako se taj nedostatak slaganja i
povezanosti ne može pripisati samo pogrešci mjerenja i korištenju različite metodologije, već
to neslaganje proizlazi i iz konceptualnih razlika u pristupima i definiranju konstrukta. O
konceptualnim razlikama, koje su važne za definiranje i mjerenje socijalne kompetencije,
pisali su i Anderson i Messick (1974). Oni su naveli kako su istraživači često vođeni
vrijednostima (i vlastitim i kulturalnim) u definiranju socijalne kompetencije. Uz to,
Anderson i Messick (1974) navode sljedeće važne konceptualne razlike i teme koje treba
imati na umu kada se želi definirati socijalna kompetencija: razlikovanje ponašanja koje je
univerzalno i onog koje je specifično za neku situaciju; razlikovanje izvedbe i vičnosti te
maksimalne i tipične izvedbe; shvaćanje da varijable mogu imati različito značenje (i
implikacije) na različitim razinama intenziteta i na suprotnim stranama kontinuuma;
razlikovanje pozitivnih aspekata kompetencije i negativnih karakteristika koje mogu biti
prepreka učenju, razvoju i prilagodbi; definiranje obilježja kompetencije s obzirom na
razvojnu dob te prepoznavanje važnosti definiranja i procjene u dinamičnim, a ne statičnim
terminima.
Kako bi integrirali različite pristupe i operacionalizacije, objasnili prirodu konstrukta
i/ili objasnili koji su procesi u pozadini kompetentnog socijalnog ponašanja, istraživači su
razvili i postavili modele socijalne kompetencije. Modeli se mogu, za potrebe ovog rada,
podijeliti u dvije šire skupine - modeli koji objašnjavaju kognitivne procese i mehanizme u
podlozi i u pozadini socijalnog ponašanja (kako dolazi do kompetentnog socijalnog
ponašanja) i modeli koji opisuju sastavnice (dimenzije, komponente) socijalne kompetencije
(od čega se socijalna kompetencija sastoji). Ukratko ćemo opisati ove dvije skupine modela.
Jednu skupinu modela čine oni koji se oslanjaju na obradu socijalnih informacija i
podataka (jer razumijevanje i interpretacija situacije utječu na i povezane su s ponašanjem) te
objašnjavaju kako pojedinac percipira, obrađuje i interpretira informacije i podražaje u
socijalnim situacijama te kako dolazi do odluke (o ponašanju, izvedbi i akciji) koja je više ili
manje kompetentna (npr., Dodge i Murphy, 1984; Dodge i sur., 1986; McFall, 1982; Rubin i
6
Krasnor, 1986). Prema McFallovom (1982) modelu socijalne kompetencije osobna povijest
pojedinca i specifičnost situacije utječu na obradu (procesiranje) situacije, koja se sastoji od
tri komponente: vještine dekodiranja, odlučivanja i izvođenja. Nakon što interakcija svih
navedenih faktora dovede do odgovora pojedinca, o tome odgovoru (ponašanju) može se
procjenjivati kao kompetentnom ili nekompetentnom. Dodge (1985) i Rubin i Krasnor (1986)
su predložili modele obrade socijalnih informacija prema kojima je socijalno ponašanje ishod
socio-kognitivnih procesa koji se odvijaju u više koraka. Njihovi modeli uključuju socio-
kognitivne procese odabira socijalnog cilja, promatranja okoline, osmišljavanja i odabira
strategija ostvarivanja ciljeva, provedbe strategija, procjene ishoda i odluke o budućim
postupcima. Socijalna kompetencija odražava se na svakom i u svakom od tih proces (često
opisani kao koraci), kao i u sposobnosti integriranja svih procesa (i koraka) u jedan uspješan i
uglađen slijed. Dodge (1985) navodi kako socijalne sheme pojedinca (nesvjesni utjecaji) te
specifičnost situacije ili zadatka imaju učinak na socijalnu izvedbu, a Rubin i Krasnor (1986)
još dodaju obilježja pojedinca (unutarnja), samo-percepciju (doživljaj i viđenje sebe) i
emocije kao važne odrednice socijalno kompetentnog ponašanja. Nadalje, Rubin i Krasnor
(1986) naglašavaju važnost razvoja i s razvojem povezanih razlika među djecom u socio-
kognitivnim procesima. Kako djeca odrastaju, razvijaju se i kognitivno napreduju - postaju
vještija u rješavanju interpresonalnih problema; povećava se broj socijalnih iskustava te
kvaliteta i kvantiteta socijalnih ciljeva; povećava se kvaliteta i kvantiteta socijalnih
informacija koje mogu kognitivno obraditi; dolazi do promjena u kvaliteti i kvantiteti
socijalnih strategija i postaju sposobnija u vrednovanju uspješnosti korištenih strategija. U
ovim modelima zanemaruje se izravni i/ili neizravni doprinos emocija i motivacije socijalno
kompetentnom ponašanju te se jasno ne prikazuje njihova uloga u ponašanju pojedinca
(Lemerise i Arsenio, 2000).
Drugu skupinu modela čine oni modeli kojima je svrha objasniti prirodu i sastavnice
socijalne kompetencije (Cavella, 1990; Rose-Krasnor, 1997). Cavella (1990) je predložio
trokomponentni hijerarhijski model socijalne kompetencije, prema kojem se socijalna
kompetencija sastoji od tri komponente: socijalne prilagodbe, socijalne izvedbe i socijalnih
vještina. Socijalna prilagodba nalazi se na vrhu hijerarhije i odnosi se na mjeru u kojoj osoba
trenutno ostvaruje socijalno određene i razvojno prikladne ciljeve. Socijalna izvedba ili
funkcioniranje jest mjera u kojoj reakcije pojedinca udovoljavaju socijalnim kriterijima u
važnim socijalnim situacijama, a socijalne vještine (najniža razina) predstavljaju specifične
sposobnosti koje pojedincu omogućuju kompetentnu izvedbu u socijalnim zadacima. Rose-
Krasnor (1997) je predložila model socijalne kompetencije u obliku prizme. Vrh prizme čini
7
teorijska razina u kojoj je socijalna kompetencija definirana kao uspješnost u interakcijama
(molarna definicija). Na ovoj razini kompetencija (uspješnost) jest zajednički ishod
interakcije osobe i socijalne okoline, a naglasak je na izvedbi (ponašanju) u uobičajenim i
tipičnim interakcijama. Sredinu prizme čini razina indeksa, odnosno sumarni indeksi
(pokazatelji) socijalne kompetencije koji odražavaju kvalitetu bliskih odnosa, dijelova
interakcija, statusa u grupi i socijalnu samo-efikasnost. Ova je razina podijeljena u dva dijela
– osobni (odražava potrebe pojedinca) i socijalni (interpresonalna povezanost s drugima) dio.
Dno prizme čini razina vještina, a uključuje socijalne, emocionalne i kognitivne sposobnosti
koje se nalaze u pojedincu, kao i ciljeve i vrijednosti koji daju smjer i motivaciju za socijalno
ponašanje. Na vrhu prizme teorijska definicija socijalne kompetencije vjerojatno je neovisna o
dobi i razvojnom razdoblju, iako se uspjeh može mjeriti u terminima zadataka, vještina i
izazova specifičnih za dob osobe (Waters i Sroufe, 1983).
Uz ova dva opisana modela socijalne kompetencije, kojima je svrha opisati sastavnice
i prirodu socijalne kompetencije, u literaturi je moguće pronaći više pokušaja da se pobroje i
opišu dimenzije, facete, sastavnice ili domene socijalne kompetencije, no bez jasno opisane
strukture i prirode socijalne kompetencije. Ovdje ćemo prikazati samo neke od njih. Anderson
i Messick (1974) su, na temelju popisa koji je osmislila grupa stručnjaka, naveli 29 faceta
socijalne kompetencija kod djece, kao što su: realistično vrednovanje sebe popraćeno
osjećajima osobne vrijednosti, navike osobne higijene i brige, doživljavanje različitih osjećaja
i uvažavanje njihovih manifestacija i posljedica, osjećajnost i razumijevanje u socijalnim
odnosima, pozitivni i privrženi bliski odnosi, prikladna regulacija antisocijalnog ponašanja,
moralnost i prosocijalne tendencije, znatiželja, kontrola i usmjeravanje pažnje, motoričke,
perceptivne i jezične vještine, vještine kreativnog i kritičkog mišljenja, fleksibilnost u
primjeni strategija obrade informacija, opće znanje, motivacija za kompetencijom, sposobnost
korištenja resursa za učenja i rješavanje problema, pozitivni stavovi prema učenju i školskim
iskustvima i uživanje u humoru, igri i fantaziji. Nadalje, Gresham i Elliott (1987) smatraju
kako se višedimenzionalni konstrukt socijalne kompetencije sastoji od dvije povezane
domene - adaptivno ponašanje (uspješnost i mjera u kojoj pojedinac zadovoljavala socijalne i
kulturalne standarde osobne neovisnosti i socijalne odgovornosti) i socijalne vještine
(ponašanja koja u specifičnim situacijama predviđaju važne socijalne ishode za djecu i
mlade). Junttila, Voeten, Kaukiainen i Vauras (2006) smatraju da se socijalna kompetencija
sastoji od dvije dimenzije - prosocijalnog i antisocijalnog ponašanja, pri čemu su ovu podjelu
potvrdili u uzorku djece, roditelja, vršnjaka i učitelja. Dalje, Rubin, Bukowski i Parker (2006)
smatraju kako se socijalna kompetencija u vršnjačkom kontekstu odnosi na djetetov kapacitet
8
da se učinkovito i uspješno (1.) uključi u strukturu grupe vršnjaka i sudjeluje u grupno
orijentiranim aktivnostima, da se (2.) uključi u zadovoljavajuće odnose utemeljene na
balansiranim i recipročnim interakcijama te da (3.) zadovolji svoje ciljeve i potrebe te razvije
točne i produktivne načine razumijevanja iskustva s vršnjacima na razini grupe i na razini
dijadnih odnosa. Semrud-Clikeman (2007) u svojoj knjizi navodi još neke elemente socijalne
kompetencije ili elemente potrebne za socijalnu kompetenciju, kao što su: jezik i sposobnost
vođenja razgovora, sposobnost točnog slanja i primanja emocionalnih poruka, sposobnost
razumijevanja i prepoznavanja izraza lica, izvršne funkcije te sposobnosti povezane s
izvršnim funkcijama, vještina zauzimanja perspektive drugih, emocionalna kompetencija,
socijalna uspješnost, interpresonalno rasuđivanje i razumijevanje emocija. Vaughn i suradnici
(2009) su predložili hijerarhijski model socijalne kompetencije djece predškolske dobi. Prema
tome modelu socijalna kompetencija je višerazinski konstrukt koji uključuje najmanje tri
razine mjerenja: 1.) ponašajne, kognitivne i afektivne vještine, 2.) socijalna uključenost i
motivacija i 3.) vršnjačko prihvaćanje. U literaturi je moguće pronaći i razlikovanje između
interpresonalne dimenzije (npr., odnos s vršnjacima, prijateljstva) i intrapresonalne dimenzije
(npr., samo-kontrola, samoregulacija) socijalne kompetencije, pri čemu je u istraživanjima
socijalne kompetencije većinom naglasak na interpresonalnoj dimenziji (Raver i Zigler,
1997).
Prije nego što navedemo opis socijalne kompetencije i pristup istraživanju socijalne
kompetencije koji smo usvojili (kojem smo se priklonili) za potrebe ovog rada, osvrnut ćemo
se na povezanost emocija i socijalne kompetencije (Eisenberg, 2001; Halberstadt, Denham i
Dunsmore, 2001; Lemerise i Arsenio, 2000; Saarni, 1997). Halberstadt i suradnici (2001) su
postavili model afektivne socijalne kompetencije (uspješna komunikacija vlastitih emocija,
interpretacije emocija i ovladavanje emocijama) s tri integralne i dinamične komponente
(slanje i primanje afektivnih poruka te doživljavanje afekta). Unutar svake komponente
postoje četiri sposobnosti ili vještine (svjesnost, prepoznavanje, djelovanje u socijalnom
kontekstu i regulacija) važne za socijalne interakcije, a koje su određene razvojem i
individualnim obilježjima osobe. Autori modela razlikuju afektivnu od opće socijalne
kompetencije, ali i navode da se one preklapaju, jer uspješna komunikacija, interpretacija i
osobno iskustvo emocija imaju značajan učinak na uspjeh u socijalnim interakcijama. Ovaj
model dijelom se nastavlja na rad Saarni (1997, 1999), koja je među prvima naglasila
unutarnji, iskustveni aspekt kompetencije i važnost emocionalnog iskustva u kompetenciji te
njen opis emocionalne kompetencije - kako pojedinac može odgovoriti emocionalno, a
istovremeno i strateški primijeniti svoje znanje o emocijama i ekspresiji emocija kako bi se
9
mogla odvijati interpresonalna razmjena i regulacija emocionalnog iskustva. Eisenberg (2001)
smatra kako se regulacija emocija i socijalna kognicija nalaze u osnovi sve tri komponente
afektivne socijalne kompetencije te navodi kako osobina ličnosti nazvana ugodnost te
stidljivost ili ponašajna inhibicija mogu utjecati na afektivnu socijalnu kompetenciju. Osim
modela afektivne socijalne kompetencije, rad Lemerise i Arsenio (2000) predstavlja doprinos
proučavanju emocija i emocionalnih procesa u kontekstu dječje socijalne kompetencije.
Naime, oni predlažu integraciju emocionalnih procesa u model obrade socijalnih informacija
Cricka i Dodgea (1994), jer smatraju kako emocionalni procesi imaju motivacijske,
komunikacijske i regulatorne funkcije unutar pojedinca i između pojedinaca koje se razlikuju
od doprinosa kognitivnih procesa socijalnoj kompetenciji. Raver i Zigler (1997), uz socio-
kognitivne i komunikacijske vještine, navode i vještine emocionalne regulacije kao one koje
su nužne za uspješnu interakciju djeteta s roditeljima, vršnjacima, braćom i sestrama te
učiteljima.
Ovaj pregled literature o definiranju i shvaćanju socijalne kompetencije, učinjen
prvenstveno kako bi se ukazalo na raznolikost i heterogenost u istraživanju socijalne
kompetencije te se stoga nikako ne može shvatiti sveobuhvatnim prikazom, potkrepljuje tezu
Stumpa, Ratliffa, Wua i Hawleya iz 2009. godine - socijalna kompetencija vrlo je često
proučavan, no nedovoljno shvaćen konstrukt koji unatoč tome ostaje vodeće obilježje
pozitivnog i zdravog funkcioniranja pojedinca tijekom cijelog života. Uz to, pregled radova,
nastalih u posljednjih nekoliko desetljeća istraživanja socijalne kompetencije, ukazuje na
nepovezanost teorijskih i mjernih modela kompetencije (Dirks i sur., 2007). Stormashak i
Welsh (2006) su naveli kako će se socijalna kompetencija u budućnosti definirati puno šire,
odnosno da će uključivati socijalne vještine i kompetencije potrebne za uspjeh u socijalnim
interakcijama u djetinjstvu i adolescenciji, ali i u odrasloj dobi. Polazeći od ideje za širom
definicijom socijalne kompetencije, u ovom radu socijalnu kompetenciju definirat ćemo kao
sposobnost pojedinca (adolescenta) da bude uspješan i postigne poželjne ishode u socijalnim
interakcijama i kontekstima. Na najvišoj teorijskoj i apstraktnoj razini pretpostavljamo kako
bi se većina autora vjerojatno složila s ovakvom molarnom definicijom konstrukta (npr.,
Cavell, 1990; Dodge, 1985; Fabes i sur., 2006; Rose-Krasnor, 1997; Rubin i Rose-Krasnor,
1992; Waters i Sroufe, 1983). Nadalje, u ovom radu priklonit ćemo se razvojnoj perspektivi
na konstrukt koju su ponudili Waters i Sroufe (1983), zbog toga što daje određene smjernice
za procjenu i mjerenje socijalne kompetencije. Prema njima kompetencija pojedinca može se
identificirati u mogućnosti i sposobnosti osobe za mobilizacijom osobnih resursa i resursa u
okolini kako bi se ostvarili poželjni razvojni ishodi (specifični za razvojna razdoblja). U ovom
10
radu polazi se i od teze kako je konstrukt socijalne kompetencije višedimenzionalan pa će se
obuhvatiti i interpresonalna i intrapersonalna dimenzija (koja obuhvaća aspekt emocionalnog
iskustva) socijalne kompetencije (Arsenio i Lemerise, 2001; Halberstadt i sur., 2001; Raver i
Zigler, 1997). Uz to, dijete može biti socijalno kompetentno u različitim područjima i
kontekstima života te se socijalna kompetencije djeteta može vidjeti u različitim životnim
okruženjima, a u skladu s tim obuhvatit ćemo i funkcioniranje djeteta u školi i u krugu
vršnjaka. Na ovaj način postavljen opis socijalne kompetencije djeteta, koji daje određenu
širinu i sveobuhvatnost, u skladu je sa suvremenim trendovima i nastojanjima u istraživanju
socijalne kompetencije. Istraživanje socijalne kompetencije, definirane u terminima pozitivnih
i uspješnih (razvojnih) ishoda, u skladu je i s promjenom fokusa od negativnih prema
pozitivnim stranama djetetova funkcioniranja u području razvojne psihologije (Moore, Evans,
Brooks-Gunn i Roth, 2001; Moore i Keyes, 2003; Larson, 2000).
1.1.2 Razvojni konstrukt
Konstrukt socijalne kompetencije primarno dolazi iz području razvojne psihologije te
se i dalje najviše istražuje u tom području. To je vidljivo i iz različitih konceptualizacija i
definicija socijalne kompetencije opisanih u prethodnom poglavlju, a koje naglašavaju s
razvojem povezane promjene u socijalnoj kompetenciji (npr., Englund, Levy, Hyson i Sroufe,
2000; Waters i Sroufe, 1983; Rose-Krasnor, 1997). Waters i Sroufe (1983) su konstrukt
socijalne kompetencije nazvali razvojnim konstruktom i opisali razvojnu perspektivu, a rad
Rose-Krasnor (1997) predstavlja značajan doprinos tom pogledu na socijalnu kompetenciju.
Prema Rose-Krasnor (1997) razvojne promjene najuočljivije su na razini vještina, pri čemu se
može uočiti napredak u kognitivnim, motoričkim, emocionalnim i komunikacijskim
vještinama povezan s dobi, a koji omogućuje razvoj socijalnih sposobnosti potrebnih za
ostvarivanje interakcija i prijateljstva (Rubin i Rose-Krasnor, 1992). Prema istoj autorici,
razvojni utjecaj vidljiv je i na razini indeksa ili pokazatelja socijalne kompetencije u modelu
prizme, jer se s razvojem događaju i promjene u važnosti specifičnih pokazatelja (npr.,
važnost socijalnog statusa u grupi i prihvaćenosti od vršnjaka postaje sve veća kako dijete
odrasta).
Postoje tri ključne karakteristike ove razvojne perspektive (Ten Dam i Volman, 2007).
Prvo, razvojni zadatci i izazovi postaju sve složeniji i zahtjevniji s razvojem, a oni se često
navode kada se opisuje socijalna kompetencija (Raver i Zigler, 1997; Rose-Krasnor, 1997).
11
Stoga, socijalna kompetencija povezana je s dobi ili razvojnim razdobljima (Ten Dam i
Volman, 2007). Drugo, socijalna kompetencija uključuje interakciju pojedinca s drugima,
posebno vršnjacima (Ten Dam i Volman, 2007), a interakcije postaju sve složenije tijekom
razvoja. Treće, socijalna kompetencija se odnosi na sposobnost djeteta da se nosi sa
socijalnim zahtjevima koji su pred njega postavljeni, a koji s dobi postaju sve kompleksniji.
Naime, dječja iskustva s vršnjacima postaju sve složenija, kompleksnija i integriranija s
razvojem (Rubin i sur., 2006), a operacionalizacije socijalne kompetencije često odražavaju i
te razvojne promjene u prirodi vršnjačkih veza i odnosa (Burt i sur., 2008). Razvojne
promjene koje se pojavljuju u strukturi, vrsti i kvaliteti vršnjačkih interakcija utječu i na
sposobnosti koje pridonose socijalnoj kompetenciji (Stormashak i Welsh, 2006). Tako na
primjer, pokazatelji socijalne kompetencije u djetinjstvu naglašavaju prihvaćenost od
vršnjaka, a u odrasloj dobi imanje bliskih prijatelja. Stoga, razvoj socijalne kompetencije
povezan je s kvalitetom i kvantitetom djetetovih iskustava u socijalnom svijetu koji se
dinamično mijenjaju kako dijete odrasta, ali i s napretkom u kognitivnim sposobnostima.
Literatura ukazuje na značajne promjene u socijalnoj kompetenciji povezane s dobi
(Fabes i sur., 2006; Rubin i sur., 2006; Stormashak i Welsh, 2006). Te su promjene posebno
vidljive u specifičnim vještinama i ponašanjima koja s razvojem postaju sve naprednija,
složenija i profinjenija. Ipak, ono što se ne mijenja tijekom razvoja jest osnovna struktura
socijalne kompetencije (Halberstadt i sur., 2001), a često se kao obilježja socijalne
kompetencije u svim razvojnim razdobljima navode prosocijalne vještine (prijateljsko,
suradničko ponašanje i pomaganje) i sposobnost samokontrole (regulacija emocija,
ovladavanje ljutnjom, vještine pregovaranja i rješavanja problema) (Stormashak i Welsh,
2006). Uz to, socijalna kompetencija - uspješno korištenje resursa kako bi se zadovoljile
razvojne potrebe te postigli poželjni razvojni ishodi - na općoj razini konceptualizacije ne
mijenja se tijekom razvoja (Waters i Sroufe, 1983; Rose-Krasnor, 1997). Mogli bismo reći da
je socijalno kompetentan pojedinca onaj koji posjeduje niz socijalno prikladnih ponašanja i
socijalno-kognitivnih sposobnosti te ih zna upotrijebiti s obzirom na obilježja i zahtjeve
situacije i razvojnog zadatka kako bi ostvario uspješan i poželjan ishod (Stormashak i Welsh,
2006). Ovakav opis socijalno kompetentne osobe dosljedan je kroz sva razvojna razdoblja.
U literaturi nedostaje istraživanja o razvojnim promjenama, razvojnoj putanji i
razvojnim trendovima povezanim sa socijalnom kompetencijom. Nije poznato kako se
socijalna kompetencija mijenja tijekom nekih tranzicijskih razvojnih razdoblja (npr., prijelaz
iz djetinjstva u adolescenciju, prijelaz iz adolescencije u ranu odraslu dob) – dolazi li do
poboljšanja ili pogoršanja ili pak razina konstrukta stagnira. Također, nije dovoljno istraženo
12
kako različiti faktori pridonose razvoju socijalne kompetencije. Ovakva pitanja predstavljaju
buduće izazove i smjernice za istraživače, a njima se bavi i ovaj rad.
1.1.3 Odrednice i kontekst razvoja
Razvojni model socijalne kompetencije pretpostavlja da se svako dijete susreće sa
specifično organiziranim razvojnim zadatcima koji su uklopljeni u širu ekološku mrežu
obitelji, kruga vršnjaka i zajednice (Bronfenbrenner, 1979). Kako bismo ukratko opisali što
sve može pridonijeti razvoju socijalne kompetencije, integrirat ćemo teoriju ekoloških sustava
sa spoznajama o razvojnim promjenama, izazovima i zadatcima od dojenačkog razdoblja do
adolescencije, razvojnog razdoblja od interesa u ovom radu. Kako dijete odrasta, njegove
vještine i sposobnosti se mijenjaju, kao što se mijenja i njegov socijalni svijet, a time se
mijenja i doprinos pojedinih odrednica i ekoloških sustava razvoju socijalne kompetencije.
Individualne karakteristike djeteta
Poteškoće u jezičnom razvoju i sposobnostima združene pažnje, koje se javljaju rano u
životu djeteta, mogu negativno djelovati na uspostavljanje i održavanje socijalnih interakcija
(Fabes i sur., 2006; Hebert-Myers, Guttentag, Swank, Smith i Landry, 2006; McCabe i
Meller, 2004). Mnoge socijalne vještine ovise o receptivnim i ekspresivnim jezičnim
vještinama, a sposobnost razumijevanja drugih te prikladno izražavanje potreba, želja, ideja i
ciljeva ovise o lingvističkim kompetencijama djeteta (Fabes i sur., 2006). Razvoj vještina
združene pažnje u dojenačkom razdoblju i djetinjstvu prethodnica je teorije uma (Carpenter,
Nagell i Tomasello, 1998; Tomasello, 1995), a teorija uma (socijalna kognicija) i združena
pažnja povezane su s razvojem socijalne kompetencije u djetinjstvu i adolescenciji (Ford,
1982; Jenkins i Astington, 2000; Liddle i Nettle, 2006; Vaughan van Hecke i sur., 2007).
Adolescenti i odrasli koji ne mogu slijediti druge, inicirati pažnju drugih osoba ili združiti se u
pažnji tijekom socijalnih interakcija nailaze na poteškoće u uspostavljanju socijalnih odnosa
(Mundy i Newell, 2007).
Nadalje, temperament djeteta, koji ovisno o teorijskom okviru (Buss i Plomin, 1984;
Goldsmith i Rothbart, 1991; Thomas, Chess i Birch, 1968) uključuje dimenzije poput
emocionalnosti, aktivnosti, društvenosti (socijabilnosti), distraktibilnosti, ustrajnosti,
samoregulacije, ritmičnosti i reaktivnosti, značajno pridonosi razvoju socijalne kompetencije
(Sanson i Smart, 2004; Sanson, Hemphill, Yagmurlu i McClowry, 2011; Rubin i sur., 2006).
13
Dimenzije inhibicije kontrole i emocionalne reaktivnost, koje su povezane i sa združenom
pažnjom u ranoj dobi, imaju značajan učinak na razvoj socijalne kompetencije i socijalnog
ponašanja (Buck, 1991; Vaughan van Hecke i sur., 2007). Djeca koja mogu bolje regulirati
svoje ponašanje, odnosno djeca lakog temperamenta postižu veći uspjeh u socijalnim
interakcijama te pokazuju više empatije u odnosu na djecu koja imaju poteškoća u regulaciji
ponašanja i emocija, odnosno djecu teškog temperamenta (Gottman, 1983; Sanson i Smart,
2004; Stormashak i Welsh, 2006). Istraživanja pokazuju kako su samoregulacija, socijabilnost
i reaktivnost prediktori socijalnih vještina (Sanson i Smart, 2004) te da niska impulzivnost i
manja inhibiranost u ponašanju pozitivno pridonose dječjoj igri i socijalnoj kompetenciji
predškolske djece (Çorapcı, 2008). Uz to, pozitivni aspekti temperamenta značajno su
povezani s prosocijalnim ponašanjem i socijalnom kompetencijom (Eisenberg i sur., 2001;
Mathiesen i Prior, 2006; Sanson i Smart, 2004). Kagan, Reznick, Clark, Snidman i Garcia-
Coll (1984) navode kako je ključna karakteristika temperamenta djece koja su stidljiva
bihevioralna inhibicija prema nepoznatom ili sklonost povlačenju iz novih situacija, a takva
djeca pokazuju nižu razinu socijalne kompetencije, manje empatije i reciprociteta u bliskim
odnosima (Bohlin, Bengtsgård i Andersson, 2000).
Istraživanja pokazuju kako je siguran obrazac privrženost, koji dijete razvija u ranim
godina života, promotivni faktor u razvoju socijalne kompetencije i socijalnog funkcioniranja
(Bohlin, Hagekull i Rydell, 2000; Booth, Rose-Krasnor i Rubin, 1991; Booth, Rose-Krasnor,
McKinnon i Rubin, 1994; Waters, Wippman i Sroufe, 1979; Waters i Sroufe, 1983). Djeca
koja razviju sigurnu privrženost slobodnija su u istraživanju socijalnog svijeta te u iniciranju i
održavanju socijalnih interakcija u odnosu na djecu nesigurne privrženosti. Prema
Eriksonovoj teoriji (Erikson, 1963), glavni zadatak dojenčeta je da razvije povjerenje u ljude,
a zatim autonomiju i inicijativu. Ti su zadatci (postignuća) u osnovi djetetove sposobnosti da
funkcionira u socijalnom svijetu i da razvije i ima povjerenje u pristupanju drugim ljudima
(Semrud-Clikeman, 2007). Povezanost privrženosti i socijalnih vještina potvrđuje se i u
istraživanjima koja su obuhvaćala adolescente (npr., Engels, Finkenauer, Meeus i Deković,
2001) te studentsku populaciju (npr., DiTommaso, Brannen-McNulty, Ross i Burgess, 2003).
Tijekom djetinjstva i adolescencije pojavljuje se i razvijaju novi faktori - individualne
odrednice - koje pridonose uspjehu u uspostavljanju i odražavanju socijalnih odnosa. Emocije
imaju važnu ulogu u oblikovanju socijalne kompetencije djeteta (Eisenberg, 2001; Gottman,
1983; Halberstadt i sur., 2001; Stormashak i Welsh, 2006; Saarni, 1997), a istraživanja
pokazuju kako su sposobnost regulacije emocija i emocionalna kompetencija važne za razvoj
socijalne kompetencije u predškolskoj dobi (npr., Denham i sur., 2003) i srednjem djetinjstvu
14
(npr., McDowell, Kim, O’Neil i Parke, 2002). Djeca koja nauče kako na prikladan način
regulirati svoje emocije i ponašanje tijekom vršnjačke igre i u društvu pokazuju višu razinu
socijalne kompetencije te su općenito prihvaćena od vršnjaka (Rubin i sur., 2006). Ako su
djeca po temperamentu emocionalnija, trebaju razviti bolje vještine regulacije emocija
(Diener i Kim, 2004) kako bi razvila prosocijalno ponašanje (Eisenberg i Fabes, 1992).
Sposobnost da se zaustavi ili inhibira odgovor (sposobnost inhibicije ponašanja) povezana je
sa socijalnom kompetencijom (Nigg, 2000). Nadalje, karakteristike važne za socijalnu
kompetenciju u djetinjstvu su smisao za humor, sposobnost da dijete bude zabavno,
sposobnost da se nosi sa zafrkavanjem te uživanje u igranju i druženju (Asher i Williams,
1987). Ako dijete razvije sposobnost formiranja točne percepcije drugih ljudi te je sposobno
zauzeti perspektivu druge osobe, vjerojatno će biti socijalno kompetentnije, pri čemu su te
sposobnosti i vještine povezane s izvršnim funkcijama – sposobnost evaluacije ponašanja i
promjene odgovora na temelju dostupnih informacija (Semrud-Clikeman, 2007). Ovo se može
povezati s modelima socijalne kompetencije temeljenim na modelima obrade socijalnih
informacija (Dodge i Murphy, 1984; Rubin i Krasnor, 1986) opisanim u poglavlju o
definicijama socijalne kompetencije.
Uz navedena individualna obilježja koja pridonose socijalnoj kompetenciji, spol
djeteta važan je faktor koji treba spomenuti u kontekstu individualnih odrednica. Razlike
između djevojčica i dječaka u socijalnom ponašanju pojavljuju se rano u djetinjstvu, a postaju
sve vidljivije tijekom razvoja. Djevojčice se, u odnosu na dječake, obično procjenjuju kao one
koje pokazuju više prosocijalnog, a manje antisocijalnog ponašanja (Junttila i sur., 2006;
Lumley, McNeil, Herschell i Bahl, 2002; Pakaslahti i Keltikangas-Järvinen, 2000; Willcutt i
Pennington, 2000), pri čemu se isti odnos dobiva i za samoprocjene djece (Junttila i sur.,
2006), te višu socijalnu kompetenciju (Carson, Chowdhury, Perry i Pati, 1999). Dječaci i
djevojčice mogu razviti različite norme ponašanja i doživjeti različita socijalna iskustva te
preferiraju različite vrste igara unutar svojih vršnjačkih grupa (Rose-Krasnor, 1997;
Stormashak i Welsh, 2006). Ista ponašanja mogu imati različito značenje za djevojčice i
dječake te su ponekad potrebne različite vještine za uspjeh u tim, ponekad odvojenim,
socijalnim svjetovima (Rose-Krasnor, 1997). Iako istraživanja ukazuju na postojanje razlika
između dječaka i djevojčica u socijalnom ponašanju, postoji malo dosljednih empirijskih
podataka o razlikama između dječaka i djevojčica u socijalnoj kompetenciji (Rubin i sur.,
2006), a i te razlike nisu dosljedne kroz razvojna razdoblja (Selmund-Clikeman, 2007).
15
Ekološki sustavi u kojima se dijete razvija i odrasta
Djetetu najbliži i najraniji kontekst razvoja čini obitelj, roditelji i roditeljstvo, a on
značajno pridonosi formiranju i oblikovanju socijalne kompetencije djeteta (Rubin i sur.,
2006; Selmund-Clikeman, 2007). Djeca koja su doživjela dosljednu i pažljivu roditeljsku
brigu u ranim godinama života manje su iritabilna i anksiozna te imaju bolju regulaciju
emocija, a sve te karakteristike pridonose većoj socijalnoj kompetenciji u bliskim odnosima
(Berlin i Cassidy, 1999; Feldman i Masalha, 2010). Istraživači smatraju da se temelji socijalne
kompetencije moguće pronaći u kvaliteti odnosa privrženosti djeteta i roditelja u dojenačkom
razdoblju (Fabes i sur., 2006). Istraživanja koja su ispitivala odnos stila roditeljstva s
djetetovom kompetencijom u odnosima s vršnjacima pokazuju da roditelji koji su dosljedni,
imaju autoritativan stil roditeljstva i naglašavaju samokontrolu imaju socijalno kompetentniju
djecu (Maccoby, 1980; Stormashak i Welsh, 2006). Kvaliteta odnosa roditelja i djeteta
povezana je i s kontrolom impulsa, regulacijom emocija i socijalnom prilagodbom djeteta, što
je sve kasnije povezano sa socijalnom kompetencijom (Baker, Feninng i Crnic, 2011;
Greenberg, Kusche i Speltz, 1991). Kako dijete odrasta, obiteljski stil, klima i odnosi u obitelj
mogu preuzeti primarnu ulogu u razvoju agresivnog ili neprilagođenog ponašanja kod djece,
posebno u obiteljima gdje su sukobi u interakcijama učestali (Fabes i sur., 2006; Aronen i
Kurkela, 1998). Siguran obiteljski sustav sadrži emocionalne i kognitivne resurse koji djetetu
omogućuju aktivno i slobodno istraživanje svijeta i okoline oko sebe (Rubin i Rose-Krasnor,
1992; Sroufe, 1983). Roditelji socijalno kompetentne djece vjeruju kako u ranom djetinjstvu
oni trebaju imati aktivnu ulogu u socijalizaciji svoje djece kroz podučavanje i učenje
socijalnih vještina te pružanje mogućnosti i uvjeta za vršnjačku interakciju (Rubin i sur.,
2006). Velik dio djetetova socijalnog iskustva u ranim godina života odvija se u obitelji pa
odnosi s braćom i sestrama također mogu imati značajan učinak na razvoj socijalne
kompetencije (Maccoby i Martin, 1983).
Kako dijete odrasta i ulazi u razvojno razdoblje djetinjstva, ekološki sustavi u kojima
živi proširuju se pa tako vršnjački kontekst postaje sve značajniji faktor koji pridonosi
djetetovu razvoju i socijalnoj kompetenciji. Igra, posebno ona u kojoj dijete mora dogovoriti i
pratiti pravila, stvara priliku za učenje i razvoj socijalnog ponašanja i vještina (Rubin i sur.,
2006; Selmund-Clikeman, 2007). Iskustvo vršnjačke igre stvara priliku za razvoj vještina
rješavanja sukoba i učenje poželjnih obrazaca ponašanja koja su prihvaćena od vršnjaka.
Djeca koja ne sudjeluju u vršnjačkim igrama i grupama, iz bilo kojih razloga, nemaju prilike
doživjeti pozitivne ishode povezane s vršnjacima, igrom i druženjem (Chen, Chang, Liu i He,
2008; Rose-Krasnor, 1997). Općenito, djeca čije je socijalno ponašanje u skladu s normama
16
grupe vršnjačka više su prihvaćena od vršnjaka, nego djeca koja ne poštuju norme i krše
pravila grupe (Stormashak i Welsh, 2006). Školski kontekst i učitelji također mogu pridonijeti
socijalnoj kompetenciji djeteta, a učitelji koji su podržavajući i topli te potiču dijete na
istraživanje socijalnog svijeta mogu uvelike pozitivno pridonijeti razvoju socijalnih vještina i
ponašanja kod djece (Selmund-Clikeman, 2007).
Najširi ekološki sustav, koji najčešće neizravno pridonosi razvoju djeteta, čini kultura i
ideologija društva u kojem dijete živi. Istraživanja potvrđuju da postoji kulturalni utjecaj na
definiranje socijalno poželjnih karakteristika i ponašanja (Stormashak i Welsh, 2006) pa su
definicije socijalne kompetencije oblikovane i zadatcima i perspektivama unutar pojedine
kulture (Ogbu, 1981). Tako je, na primjer, socijalno anksiozno ponašanje povlačenja
povezano s popularnosti među vršnjacima u Kini, dok je u Kanadi takva socijalna opreznost
povezana s vršnjačkim odbacivanje i odbijanjem (Chen, Rubin i Sun, 1992). Rose-Krasnor
(1997) navodi kako je vrlo vjerojatno da specifična ponašanja povezana sa socijalnom
kompetencijom pokazuju i ukazuju na kulturalne razlike, ali da su procesi u podlozi
kompetentnog ponašanja slični u različitim kulturama (Rose-Krasnor, 1997). Ista autorica
smatra kako su prijateljstvo, pripadnost grupi i socijalna uspješnost kao pokazatelji socijalne
kompetencije prisutni u svim kulturama te da je konstrukt socijalne kompetencije na najvišoj
apstraktnoj i teorijskom razini kulturalno univerzalan, jer ima začetke u evolucijskoj povijesti.
1.1.4 Metodologija istraživanja
U ovom poglavlju ukratko ćemo prikazati koje sve metode prikupljanja podataka o
socijalnoj kompetenciji djeteta istraživači koriste, koji se instrumenti najčešće koriste i tko je
izvor informacija o socijalnoj kompetenciji djeteta. Na kraju poglavlja navest ćemo neke
preporuke o tome kako mjeriti socijalnu kompetenciju djeteta u istraživanjima.
Metode prikupljanja podataka
Postoji šest primarnih metoda prikupljanja podataka o socijalnom ponašanju i
emocijama djece i adolescenata - opažanje ponašanja, skale procjene ponašanja, skale
samoprocjene, intervjui, projektivno-ekspresivne tehnike i tehnika sociometrije (npr., Merrell,
2001, 2003; Semrud-Clikeman, 2007). Uz to, specifična metoda za procjenu socijalne
kompetencije je direktna mjera socijalnih interakcija (za više vidi Semrud-Clikeman, 2007).
Svaka od tih metoda ima svoje prednosti i nedostatke, koristi se ovisno o cilju procjene djeteta
17
te ima određenu vrijednost i korisnost u procjeni socijalnih vještina djece. Intervjui i
projektivno-ekspresivne tehnike rjeđe se upotrebljavaju u znanstvenim istraživanjima, a više u
kliničkoj praksi za procjenu ponašanja i emocija djece. Primjena samoprocjena u mjerenju
socijalne kompetencije i socijalnih vještina djeteta još uvijek nije dovoljno dobro razvijena,
zato što istraživači nisu suglasni oko toga koliko valjano, pouzdano i točno djeca mogu
procijeniti svoje socijalne vještine i u kojoj razvojnoj dobi to mogu činiti (Merrell, 2001).
Procjena ponašanja koju čine druge osobe (npr., roditelji, učitelji) i metoda opažanja često se
koriste u znanstvenim istraživanjima kako bi se prikupili podatci o socijalnim vještinama
djece, a instrumenti razvijeni posebno za te svrhe dobro su opisani u literaturi. Sociometrija
ima dugu tradiciju primjene u mjerenju socijalne kompetencije i socijalnog statusa djeteta u
grupi vršnjaka (Maassen i Verschueren, 2005; Merrell, 2001; Terry, 2000; Terry i Coie,
1991), ali usprkos tome istraživači ju ne koriste toliko često, zbog složene procedure primjene
i obrade na taj način prikupljenih podataka. S obzirom da se u ovom istraživanju koriste
samoprocjene, skale za procjenu ponašanja djeteta i sociometrija, u tekstu koji slijedi
detaljnije ćemo se osvrnuti na te tri metode prikupljanja podataka o djetetu stavljajući ih u
kontekst mjerenja socijalne kompetencije.
Skale za procjenu i samoprocjenu
Skale za procjenu ponašanja djeteta, koje se često daju roditeljima i učiteljima kako bi
oni dali svoju procjenu djetetovog ponašanja zbog poznavanja djeteta, jedna su od metoda
izbora prilikom prikupljanja informacija o socijalnoj kompetenciji djeteta u znanstvenim
istraživanjima (Merrell, 2003; Semrud-Clikeman, 2007). Primjena skala za procjenu
ponašanja zahtijeva relativno malo vremena i ne zahtijeva posebnu edukaciju osoba koje čine
procjenu (osobe koje to čine obično dobro poznaju dijete), a podatci koji su prikupljeni na taj
način mogu dati širu sliku o ponašanju i emocijama djece u različitim situacijama (a koja se
ne moraju javljati često) u usporedbi sa intervjuima ili opažanjem (Merrell, 2001, 2003). Uz
to, informacije dobivene ovim putem mogu dati podatke o ponašanju djeteta kroz duži
vremenski period njegova života i o ponašanju djeteta u njegovom prirodnom okruženju.
Skale za procjenu moguće je koristiti i kad dijete ne može dati samoprocjenu svog ponašanja
zbog razvojne dobi ili poteškoća.
Skale za samoprocjenu socijalnih vještina koriste se kad se želi dobiti djetetova
percepcija socijalnih vještina i ponašanja, pri čemu te skale često obuhvaćaju i pozitivne i
negativne aspekte funkcioniranja (Semrud-Clikeman, 2007). Skale za samoprocjenu obično se
ne primjenjuju u mjerenju ponašanja predškolske već školske djece, jer se s razvojem
18
povećavaju kognitivne sposobnosti djeteta koje mu omogućuju da valjano i pouzdano
procijeni svoje ponašanje i emocije. Podatci dobiveni na ovaj način daju uvid u to kako dijete
vidi sebe i svoje socijalno ponašanje, a to je drugačija dimenzija procjene u odnosu na onu
koja se mjeri skalama za procjenu ponašanja ili opažanjem djetetova ponašanja.
Tablica 1.2. Neke od skala za procjenu i samoprocjenu socijalne kompetencije i socijalnih vještina djece i adolescenata Naziv skale i autori Opis skale Matsonova evaluacija socijalnih vještina (eng. Matson Evaluation of Social Skills with Youngsters, MESSY) (Matson, Rotatori i Helsel, 1983; Matson i sur., 2010)
mjeri deficite u socijalnim vještinama djece, odnosno priklano i neprikladno socijalno ponašanje djece u dobi od 4 do 18 godina; 62 (samoprocjena) ili 64 čestice (procjena učitelja/roditelja); ovisno o verziji skale, postoje dvije ili više subskala; Likertova skala za odgovore (1-uopće ne, 5-jako puno); verzija za učitelje, roditelje i samoprocjene
Skale školskog socijalnog ponašanje (eng. School Social Behavior Scales) (Merrell, 1993)
mjeri socijalno ponašanje djece od vrtića do kraja srednje škole u školskom okruženju; 65 čestica (dvije skale – socijalna kompetencija (32 čestice) i antisocijalno ponašanje (33 čestice)); skala za odgovore - od 1 (nikada) do 5 (učestalo); verzija za učitelje i roditelje
Sistem za procjenu socijalnih vještina (eng. Social Skills Rating Systems) (Gresham i Elliott, 1990)
višekomponentni sustav za procjenu socijalnih vještina namijenjen procjeni ponašanja koja utječu na odnos roditelj-dijete, učitelj-učenik te prihvaćanje od vršnjaka za djecu do 12 godina; 57 čestica (tri skale - socijalne vještine (30 čestica), problemi u ponašanju (18 čestica) i akademske kompetencije (9 čestica)); skala za odgovore - od 0 (nikada) do 2 (vrlo često); verzija za učitelje, roditelje i samoprocjenu; tri forme ovisno o dobi djeteta
Walker-McConnell skala socijalne kompetencije i školske prilagodbe (eng. Walker-McConnell Scale of Social Competence and School Adjustment) (Walker i McConnell, 1995)
mjeri socijalnu kompetenciju i kompetencije u ponašanju djeteta; 43 čestice u pozitivnom smjeru; skale za odgovore – od 0 (nikada) do 5 (vrlo često): verzija za učitelje i adolescente; dvije forme ovisno o dobi djeteta
Skala za procjenu ponašanja i emocija (eng. Behavioral and Emotional Rating Scale-BERS) (Epstein, 1999, 2004)
mjeri emocionalne i ponašajne vještine, kompetencije i karakteristike, odnosno snage djece u dobi od 5 do 18 godina; 52 čestice u pozitivnom smjeru (5 subskala: interpersonalno (15 čestica), intrapersonalno (11 čestica), školsko (9 čestica), obiteljsko (10 čestica) te afektivno (7 čestica) funkcioniranje; skala za odgovore - od 0 (nimalo slično djetetu) do 3 (jako slično djetetu); verzije za učitelje, roditelje i samoprocjene
U literaturi je moguće pronaći različite skale za mjerenje socijalnih vještina i
ponašanja koje se koriste kao pokazatelji socijalne kompetencije i koje imaju verzije za
procjenu i samoprocjenu. U Tablici 1.2. prikazane su samo neke od poznatijih i češće
korištenih skala (pregled skala moguće je pronaći u knjizi autorice Semrud-Clikeman (2007) i
knjizi autora Merrella (2003) te u radu Elliotta i Busseea (1991)). Odabir skale ovisi o
19
ciljevima istraživanja i procjene te dobi djece. S obzirom da nam je u ovom istraživanju
primarni interes izmjeriti pozitivno socijalno funkcioniranje, odnosno socijalnu kompetenciju
adolescenata odlučili smo se za primjenu Skale za procjenu ponašanja i emocija – forma za
adolescente (Epstein, 2004). Ova skala ima verzije za procjenu ponašanja od roditelja i
učitelja te verziju za samoprocjenu, a skalom se procjenjuje funkcioniranje djeteta u različitim
socijalnim kontekstima. Pretpostavili smo da će primjena skale za procjenu ponašanja i skale
za samoprocjenu dati cjelovitu sliku socijalne kompetencije adolescenta.
Sociometrija
Ova se metoda najčešće koristi za utvrđivanje socijalnog statusa djeteta u grupi
vršnjaka, ali i procjenu ponašanja i vještina djeteta. Unutar ove metode postoje dvije tehnike -
nominacija vršnjaka (eng. peer-nomination sociometrics) i skale procjene vršnjaka (eng. peer-
rating scales) (Merrell, 2003). Nominacija vršnjaka, koju je osmislio Moreno (1934; prema
Foster i Ritchey, 1979), češće se koristi u odnosu na procjene vršnjaka, a provodi se na način
da se dijete pita tko mu se najviše sviđa ili ne sviđa, s kim bi se najradije igralo ili surađivalo
te da navede ili izabere najboljeg prijatelja. McCandless i Marshall (1957) su razvili način
primjene nominacije na uzrastu djece predškolske dobi. Ponekad se koriste i negativne
nominacije vršnjaka, odnosno traži se od djeteta da odaberu ono dijete koje mu se najmanje
sviđa te s kojim se ne bi družilo i igralo. Problem s tehnikom nominacija je u tom što rezultati
ovise o broju djece koja se mogu odabrati i veličini grupe vršnjaka te postoji problem s
pouzdanosti i valjanosti na taj način dobivenih podataka (posebno dobivenih od djece
predškolske dobi). Nadalje, rezultati uvelike ovise o pitanju koje se djetetu postavi (s kim bi
se igrao, surađivao ili družio, tko mu se sviđa ili ne sviđa), a različita pitanja predviđaju
različite ishode na različite načine. Uz to, kod negativnih nominacija javlja se problem etičke
prirode, zato što pitanje o tome s kim se dijete ne bi željelo družiti može potaknuti negativnu
interakciju s nepopularnom djecom. Skale procjene vršnjaka (Roistacher, 1974; prema Foster
i Ritchey, 1979) slične su nominaciji vršnjaka, ali se od djeteta traži da procijeni svako drugo
dijete u grupi s obzirom na to koliko bi s se njim željelo igrati, družiti ili surađivati (obično se
procjene čine na skali Likertovog tipa). Prednost skala vršnjačkih procjena je u tome što se
dobije procjena za svu djecu u grupi ili razredu. Obje tehnike mogu biti temeljene na (1.)
kriterijima ponašanja (ponašajni kriteriji) - vršnjačka procjena specifičnog ponašanja, pri
čemu se mjeri percepcija ponašanja vršnjaka ili na (2.) kriterijima koji ne uključuju ponašanje
(ne-ponašajni kriteriji) - mjere djetetove stavove ili preferencije da se uključe u određene
aktivnosti s vršnjacima (Gresham i Elliott, 1987). Vršnjačke procjene i nominacije temeljene
20
na ponašajnim kriterijima mogu se nazvati i ponašajna sociometrija ili sociometrija ponašanja
(eng. behavioral sociometrics).
U ovom radu odlučili smo se za primjenu vršnjačkih procjena, zbog toga što želimo
dobiti informaciju o tome kako sva djeca u razredu vide dijete. Na ovaj način prikupljeni
podatci daju bolji uvid u to kako se dijete ponaša u grupi vršnjaka. Nominacije zapravo daju
odgovor na pitanje o socijalnom status djeteta u grupi, dok procjene vršnjaka (ovisno o
postavljenim pitanjima i česticama) daju informaciju o ponašanju i vještinama pojedinog
djeteta. Također, ovaj način prikupljanja podataka daje nam mogućnost da dobivenu
vršnjačku procjenu za svako dijete usporedimo s procjenama učitelja i roditelja te sa
samoprocjenom.
Izvor informacija
Različiti procjenjivači, kao izvori informacija o socijalnom ponašanju i socijalnoj
kompetenciji djece, obično daju različite procjene koje nisu visoko povezane (npr., Gresham,
Elliott, Cook, Vance i Kettler, 2010; Renk i Phares, 2004; Junttila i sur., 2006). Prednost
korištenja različitih izvora informacija ogleda se u potpunosti i cjelovitosti procjene i slike
funkcioniranja djeteta u različitim socijalnim kontekstima. Različite osobe, odnosno
procjenjivači (npr., roditelji, odgajatelji, učitelji, vršnjaci) vide djecu u različitim socijalnim
okolinama u kojima djeca ne moraju pokazati isto ponašanje te mogu biti različito uspješna.
Istraživanja su potvrdila da djeca pokazuju različite obrasce ponašanja u socijalnim
interakcijama u različitim okolinama (npr., Bierman i Welsh, 2000). Stoga, korisno je imati
više izvora informacija o ponašanju djeteta, jer svi oni mogu dati vrijedan uvid u ponašanje
djeteta u različitim situacijama (Renk i Phares, 2004). Nadalje, istraživanja pokazuju da se
dobiva veće slaganje različitih procjenjivača i izvora za procjene antisocijalnog, nego
prosocijalnog ponašanja (Junttila i sur., 2006). Rezultati meta-analize (Renk i Phares, 2004),
koja je učinjena na istraživanjima koja su uključivala podatke o slaganju procjena socijalne
kompetencije djeteta dobivenih iz različitih izvora (od različitih procjenjivača – dijete,
učitelji, roditelji i vršnjaci) pokazuju kako se razina slaganja (veličina efekta) između
samoprocjena djece i procjena drugih osoba kreće od 0,21 do 0,31, a slaganje između
procjena drugih osoba (roditelji, vršnjaci i učitelji) između 0,38 i 0,48. Slaganje procjena je
najviše za par učitelji-vršnjaci pokazuje meta-analiza, ali i druga istraživanja (npr., Junttila i
sur., 2006). Nadalje, slaganje roditeljskih procjena s procjenama drugih (učitelji i vršnjaci)
dosljedno je više, nego slaganje samoprocjena (djece i adolescenata) s bilo kojim
procjenjivačem. Rezultati meta-analize pokazali su kako visina slaganja ovisi o korištenoj
21
metodi prikupljanja podataka i dobi djeteta te da se ponašanje djece koja su socijalno
kompetentna mijenja ovisno o socijalnim situacijama i tome tko je prisutan. Uz to, procjena
socijalne kompetencije djeteta ovisi i o individualnim karakteristikama procjenjivača, što
posljedično pridonosi (ne)slaganju procjenjivača. Ono što u istraživanjima nije potpuno
istraženo jest kolika su slaganja procjena vršnjaka s procjenama roditelja te koliko je slaganje
procjena majki i procjena očeva o istim ili različitim pokazateljima socijalne kompetencije.
Preporuke za mjerenje socijalne kompetencije
Na temelju pregleda literature mogu se dati neke preporuke o tome kako mjeriti
socijalnu kompetenciju djece i adolescenata, a koje će biti usvojene i u ovom radu. Prikaz
preporuka organizirali smo prema tri pitanja.
Što mjeriti? Konstrukt nije moguće izmjeriti na najvišoj teorijskoj razini, kako se
obično definira te kako smo ga mi za potrebe ovoga rada definirali, stoga se često koriste
pokazatelji socijalne kompetencije (npr., socijalna ponašanja, socijalni status, uspješnost u
grupi ili socijalne vještine) koji ovise o dobi i spolu djeteta te situaciji i socijalnom kontekstu
(npr., Rose-Krasnor, 1997; Waters i Sroufe, 1983). Prema tome, treba paziti na razvojnu
prikladnost pokazatelja socijalne kompetencije (Obradović, van Dulmen, Yates, Carlson i
Egeland, 2006). S obzirom da nam je u ovom radu od interesa rana adolescencije, mjerenje
ćemo organizirati sukladno razvojnim zadatcima i postignućima u interpresonalnoj i
intrapersonalnoj domeni socijalne kompetencije, a koji se javljaju u različitim socijalnim
kontekstima (npr., grupa vršnjaka, škola). U kontekstu odgovora na ovo pitanje, važno je
navesti kako mjerenje emocionalnih problema i problema u ponašanju ne daje rezultate koje
treba koristiti kao pokazatelje socijalne kompetencije, a što istraživači često čine. Naime,
odsutnost problematičnog ponašanja i poteškoća ne znači da dijete ima razvijene socijalne
vještine te da je socijalno kompetentno. Iako oko ove teme postoje polemike u literaturi (vidi
Blumberg i sur., 2008; Foster i Ritchey, 1979; Raver i Zigler, 1997), koje su povezane i s
definiranjem konstrukta i opisom sastavnica konstrukta, smatramo kako treba razlikovati
instrumente namijenjene mjerenju problematičnog ponašanja od onih kojima je cilj izmjeriti
pozitivna ponašanja te ih koristiti sukladno svrsi procjene i mjerenja.
Kako mjeriti? U kontekstu ovog rada i obuhvaćenog razvojnog razdoblja, primijenit
ćemo i samoprocjene i procjene drugih te vršnjačke procjene. To ne bismo mogli sve učiniti
da mjerimo socijalnu kompetenciju djece predškolske dobi (teško da bismo primijenili
samoprocjene). Adolescenti su dovoljno kognitivno zreli da mogu procijeniti svoje ponašanje
i ponašanje svojih školskih kolega i vršnjaka. Također, ovdje ćemo se usmjeriti na procjenu
22
šireg spektra vještina i ponašanja koja služe kao pokazatelji socijalne kompetencije u
različitim socijalnim situacijama, nasuprot vrlo uskoj i specifičnoj procjeni jedne socijalne
vještine ili ponašanja koje se javlja samo u određenim situacijama (Waters i Sroufe, 1983).
Tko bi trebao biti izvor podataka? Kako bi se dobila cjelovita slika socijalne
kompetencije djeteta u različitim kontekstima (uspješnosti u ostvarivanju ciljeva i razvojnih
zadataka), preporuka je korištenje različitih izvora podataka i procjenjivača (npr., Junttila i
sur., 2006). Iako postoje neslaganja među procjenjivačima te oni imaju različita očekivanja o
tome što je socijalno kompetentno ponašanje i vide djecu u različitim situacijama, svi oni
jedinstveno doprinose formiranju cjelovite slike djeteta. Najbolje je koristiti procjene osoba
koje poznaju dijete te su uključene u socijalni život djeteta, poput vršnjaka, roditelja, učitelja
ili rodbine (braća, sestre) ako je to moguće učiniti. Procjene vršnjaka vrlo su važne, jer se
njihovim sumiranjem dobije jedna procjena koja obuhvaća mišljenje više osoba u odnosu na
procjene roditelja i učitelja koje su ponekad pristrane zbog utjecaja osobnih karakteristika
procjenjivača na procjenu. Uz to, djeca u doba adolescencije sve više vremena počinju
provoditi sa svojim vršnjacima i prijateljima. U ovom radu koristiti ćemo procjene vršnjaka,
oba roditelja i učitelja te samoprocjene.
1.2 Obiteljsko funkcioniranje
Iz ekološke perspektive, obitelj je dio mikrosustava i izravno utječe na razvoj djeteta,
pa ne treba posebno navoditi razloge zašto je važno istraživati obitelj - njezinu dinamiku i
funkcioniranje - kao kontekst razvoja djeteta. Većina modela i teorijskih koncepata
obiteljskog funkcioniranja temelji se na ideji da je obitelj sustav. Stoga, ne iznenađuje
činjenica da je napredak u teoriji sustava potaknuo interes za istraživanjem odnosa obiteljskih
varijabli s nizom razvojnih ishoda kod djece (Anderson i Henry, 1994; Milevsky, Schlechter,
Netter i Keehn, 2007). Day, Gavazzi i Acock (2001) navode da postoji niz načina na koje se
mogu definirati elementi obiteljskog života, a obitelj metaforički opisuju kao entitet. Entitet,
navode Day i suradnici (2001), predstavlja skup zajedničkih ciljeva, smjerova, misija i
strategija ostvarenja ciljeva za koje članovi obitelji smatraju da su obiteljski. Obiteljski
procesi su strategije kojima se obitelji služe kako bi maksimalizirale ostvarenje ciljeva koji su
definirani na ideologiji obitelji (Day i sur., 2001). Obiteljski procesi su zapravo ponašajne
manifestacije - obrasci interakcije (ponašanja) i sentimenta (afekata, stavova, očekivanja i
obaveza) koji se pojavljuju u obitelji (kao entitetu). Istraživanja koja se bave obilježjima i
23
kvalitetom obiteljskog života uglavnom se bave obitelji na dvije razine - razina sustava i
razina dijade - ali je obiteljsku dinamiku moguće proučavati i na razini interakcija koje se u
njoj odvijaju (bračna interakcija, interakcija dijete-roditelj i interakcija obitelji) (Hayden i
sur., 1998; Shek, 2005; Shek i Lee, 2006). U daljnjem tekstu prikazat ćemo tri modela
obiteljskog funkcioniranja zbog njihove empirijske i teorijske utemeljenosti (poveznicu sva tri
modela čini sistemska teorija, odnosno pogled na obitelj kao sustav) te metodologiju
istraživanja obiteljskog funkcioniranja.
1.2.1 Modeli
Beaversov model
Beaversov model sustava (eng. Beavers Systems Model) nastao je na temelju kliničkog
i znanstvenog rada, a daje koristan teorijski okvir za istraživanje obiteljskog funkcioniranja i
obiteljske kompetencije (Beavers i Hampson, 2003). Dva konstrukta definiraju razinu
obiteljskog funkcioniranja - obiteljska kompetencija i obiteljski stil. Obiteljska kompetencija
odnosi se na to kako obitelj, kao interakcijska jedinica, izvodi neophodne zadatke
organiziranja i odražavanja same sebe (Beavers i Hampson, 2000). Glavna tema ove
dimenzije je struktura obiteljske jedinice - sposobnost odraslih da pregovaraju i dijele vodstvo
te obitelji da uspostavi jasne međugeneracijske granice. Važno je da članovi obitelji znaju tko
je roditelj, a tko dijete u obitelji te da se ponašaju u skladu s tim. Obitelji koje su
kompetentne, u odnosu na one manje kompetentne, spremnije i smjelije rješavaju sukobe u
obitelji, komunikacija im je jasna i direktna, pokazuju i doživljavaju velik raspon emocija te
su općenito optimistične. Obiteljski stil odnosi se na mjeru centripetalne ili centrifugalne
kvalitete obitelji, odnosno na to kako se stvaraju i održavaju odnosi i interakcije u obitelji
(Beavers i Hampson, 2000). Članovi centripetalnih obitelji učestalije traže zadovoljstvo
unutar obitelji, nastoje potisnuti ili poricati negativne emocije te su manje povjerljivi prema
svijetu izvan granica obitelji, a djeca sporije napuštaju dom u odnosu na članove
centrifugalnih obitelji. Ekstremno centripetalne obitelji otežavaju proces odrastanja i
emancipaciju djeteta, dok su ekstremno centrifugalne obitelji sklone pustiti dijete iz
obiteljskog sustava prije nego se proces emancipacije prirodno završio.
Obiteljsko funkcioniranje, prema autorima modela, daje informacije i o slabim i o
jakim stranama obitelji i njezinih članova. Obiteljska kompetencija, koja može ići od
uspješnog i zdravog obiteljskog funkcioniranja do različitih nefunkcionalnih obrazaca, jest
24
kontinuum, a ne niz odvojenih kategorija. Kompetentna obitelj sposobna je mijenjati svoj stil
ovisno o razvojnim promjenama, dok disfunkcionalne obitelji pokazuju izrazitu rigidnost
stila. Prema autorima modela, članovi obitelji glavni su izvor informacija o obitelji (unutarnji
izvor), ali je procjenu obiteljskog funkcioniranja potrebno činiti i putem opažanja (vanjski
izvor).
McMastersov model
Modelom se u pozitivnim terminima opisuje funkcioniranje zdrave obitelji, koja ne
mora biti ni prosječna ni bez odsutnosti simptoma, slabosti i negativnih karakteristika
(Epstein, Ryan, Bishop, Miller i Keitner, 2003; Miller, Ryan, Keitner, Bishop i Epstein,
2000). Teorijski okvir za ovaj model daje sistemska teorija, a najvažnije pretpostavke u
podlozi modela su sljedeće: 1.) dijelovi obitelji su međusobno povezani, 2.) dio obitelji se ne
može razumjeti bez ostatka sustava, 3.) obiteljsko funkcioniranje ne može se potpuno
razumjeti jednostavnim razumijevanjem pojedinih dijelova, 4.) obiteljska struktura i
organizacija važni su faktori koji određuju ponašanje članova obitelji i 5.) obrasci transakcije
obiteljskog sustava među najvažnijim su varijablama koje oblikuju ponašanje članova obitelji.
Autori modela navode kako su organizacijski, strukturalni i transakcijski obrasci važnije
odrednice ponašanja članova obitelji nego neke individualne varijable, a održavanje pozitivne
emocionalne klime u obiteljskom sustavu ključan je faktor obiteljskog funkcioniranja.
Primarna funkcija obitelji je pružanje okruženja za socijalni, psihološki i biološki razvoj
članova obitelji, a tijekom ispunjavanja te svrhe obitelj se mora nositi s nizom problema i
pitanja u području osnovnih dužnosti (npr., pružanje doma, hrane, novca), području razvojnih
dužnosti (npr., početak braka, prva trudnoća) i području neizvjesnih i rizičnih dužnosti (npr.,
kriza uslijed bolesti i gubitka). Šest dimenzija opisuje obiteljsko funkcioniranje - rješavanje
problema, komunikacija, uloge, afektivna responzivnost, afektivna uključenost i kontrola
ponašanja - jer imaju najveći utjecaj na emocionalno i tjelesno zdravlje članova obitelji te
omogućuju bolje razumijevanje toga kako se obitelj nosi s različitim dužnostima i kakva je
struktura obrazaca i organizacije obiteljskog sustava. Uz to, autori smatraju da se za bolje i
potpunije razumijevanje kompleksnog entiteta, kao što je obitelj, potrebno usredotočiti na
svih šest dimenzija, a ne samo na jednu. Svaka dimenzija definirana je na kontinuumu od
„jako neučinkovito“ do „jako učinkovito“, a autori navode kako postoji problem u definiranju
dimenzija jer se one sadržajno preklapaju i djeluju u interakciji.
25
Olsonov model
Kružni (cirkumpleksni) model bračnog i obiteljskog sustava (eng. Circumplex model
of marital and family system) postavljen je kako bi se povezala praksa, teorija i istraživanja
(Olson, 2000; Olson i Gorall, 2003; Olsona, Russella i Sprenkela, 1979). Teorijske postavke
modela nalaze se u sistemskoj teoriji i teoriji životnog ciklusa obitelji (Carter i McGoldrick,
2005). Prema tome, funkcioniranje obitelji kao sustava mijenja se ovisno o životnom ciklusu
obitelji i životnoj situaciji. Modelom se mogu prikazati promjene koje se događaju tijekom
životnog ciklusa obitelji, a jedno od obilježja funkcionalnih obitelji, u odnosu na
disfunkcionalne obitelji, jest upravo sposobnost promjene.
Modelom se u središte postavlja sustav odnosa i integriraju tri dimenzije - obiteljska
kohezija ili zajedništvo, fleksibilnost ili prilagodljivost i komunikacija - kako bi se opisala
dinamika obiteljskog sustava. Obiteljska kohezija i fleksibilnost središnje su dimenzija kojima
se opisuje funkcioniranje obitelji kao sustava, a komunikacija pridonosi promjeni na te dvije
dimenzije (ima drugačiju funkciju i ulogu). Obiteljska kohezija ili zajedništvo jest
emocionalna povezanost članova obitelji te se opisuje i mjeri varijablama poput zajedničkog
provođenja vremena, donošenja zajedničkih odluka i sličnosti interesa članova obitelji.
Pretpostavlja se da postoji pet razina obiteljske kohezije, od ekstremne nepovezanosti, preko
niske do umjerene povezanosti te umjerene povezanosti i umjerene do visoke povezanosti, pa
sve do ekstremno visoke povezanosti. Obiteljska fleksibilnost definira se kao kvaliteta i izraz
vodstva i organizacije unutar obitelji, odnosa uloga i pravila u obitelji te pregovaranje u
obitelji (Olson, Gorall i Tiesel, 2007). Fleksibilnost se prvenstveno odnosi na sposobnost
obiteljskog sustava da balansira stabilnost i promjenu u obitelji, a opisuje se i mjeri
varijablama poput stila pregovaranja članova obitelji, vodstva i pravila u odnosima. Postoji
pet razina fleksibilnosti - ekstremno niska (rigidni sustav), niska do umjerena, umjerena,
umjerena do visoka i ekstremno visoka (kaotični sustav). Obitelji u kojima postoji ili previše
stabilnosti (rigidnost) ili previše promjena (kaotičnost) ne stvaraju optimalnu okolinu za
razvoj pojedinca i bliskih odnosa. Za očekivati je da se razina kohezije i fleksibilnosti mijenja
tijekom vremena i u različitim situacijama, a kombinacijom dimenzija dobivaju se različiti
tipovi obiteljskih sustava. Koristeći pozitivne komunikacijske vještine, obiteljski sustav
mijenja svoju razinu kohezije i fleksibilnost kako bi udovoljio zahtjevima situacije u kojoj se
nalazi ili razvojnim promjenama kroz koje prolazi pojedini član obitelji ili cijela obitelj.
Komunikacija se opisuje i mjeri u terminima kao što su: sposobnosti aktivnog slušanja,
samootkrivanje, pozornost i poštovanje sugovornika.
26
Više od 250 istraživanja (Kouneski, 2001; Olson, 2000) potvrdilo je hipotezu da
uravnoteženi sustavi funkcioniraju bolje od neuravnoteženih. No, neuravnoteženi tipovi
obiteljskih sustava nisu uvijek i nefunkcionalni, posebno ako obitelj pripada nekoj etničkoj ili
religijskoj grupi u kojoj grupne norme podržavaju ekstremne obrasce ponašanja, odnosno
ekstremnije razine dimenzija (Gorall i Olson, 1995). Istraživanje Olsona i Olsonove (2000),
kao i pregled 20 istraživanja u radu Kouneskog (2001), potvrđuju da pozitivne vještine
komunikacije pomažu obiteljskom sustavu da održi ili dosegne ravnotežu na dimenzijama
fleksibilnosti i kohezije, dok loša komunikacija otežava neuravnoteženim obiteljskim
sustavima da se promijene te povećava vjerojatnost zadržavanja takvog sustava na
ekstremnim razinama dimenzija. Olson i Gorall (2003) navode da se razine kohezije i
fleksibilnost mijenjaju kako bi se sustav mogao nositi s razvojnim promjenama i stresom, a
takve promjene pridonose održavanju i poboljšavanju funkcioniranja sustava tijekom
vremena.
U ovom radu kao teorijska polazišna osnova koristit će se Olsonov kružni model. Ovaj
model uključuje tri dimenzija obiteljskog funkcioniranja koje su prisutne i u drugim
modelima te su važne odrednice razvoja djeteta. Važnost ovih triju dimenzija obiteljskog
funkcioniranja za razvoj djece (posebno socijalne kompetencije) ogleda se u sljedećem - način
komunikacije u obitelji služi djetetu kao model za komunikaciju s drugima, kohezija među
članovima obitelji služi kao zaštitni faktor od rizičnih ponašanja i kao model dobrih odnosa s
drugima, a postavljanje jasnih pravila ponašanja omogućuje djetetu da se ponaša u skladu sa
zahtjevima situacije (Henry, Sager i Plunkett, 1996; Phillips Smith, Prinz, Dumas i Laughlin,
2001). Nadalje, modelom se pretpostavljaju promjene u obiteljskom funkcioniranju povezane
s razvojem, odnosno previđaju se promjene u obiteljskom funkcioniranju tijekom tranzicije
prvog djeteta u obitelji u adolescenciju, što se ispituje u ovom istraživanju. Uz to, model
predviđa zakrivljen odnos dimenzija obiteljskog funkcioniranja i funkcioniranja pojedinca, ali
ovo istraživanje, na temelju ranijih empirijskih nalaza (npr., Farrell i Barnes, 1993), polazi od
pretpostavke o linearnom odnosu dimenzija obiteljskog funkcioniranja i pokazatelja socijalne
kompetencije. Iako, prema Olsonu i Gorallu (2003) ekstremne razine kohezije (jako niska ili
jako visoka kohezija u obitelji) nisu optimalne za razvoj djeteta, u ovom istraživanju polazi se
od pretpostavke da visoka razina kohezije nije uhvaćenost (eng. enmeshment) (Barber i
Buehler, 1996; Manzi, Vignoles, Regalia i Scabini, 2006) - obrazac ponašanja koji potiče
pretjeranu bliskost i zavisnost među članovima obitelji onemogućujući proces
individualizacije - te da se takav konstrukt mora mjeriti različitim instrumentom, nego što su
mjere obiteljske kohezije.
27
1.2.2 Metodologija istraživanja
Mnoga su konceptualna i metodološka pitanja u istraživanjima obitelji otvorena i
neodgovorena, pri čemu se prva odnose na određivanje jedinice analize, a druga na
konstrukciju mjernih instrumenata i način formiranja rezultata (Larsen i Olson, 1990). Ovdje
ćemo ukratko prikazati kako se sve može mjeriti obiteljsko funkcioniranje, što se sve može
mjeriti kada se želi ispitati obiteljsko funkcioniranje, tko bi mogao biti izvor podataka o
obiteljskom funkcioniranja te kako je podatke statistički moguće obraditi i interpretirati.
Metode prikupljanja podataka - Kako mjeriti obiteljsko funkcioniranje?
Postoji više načina mjerenja obiteljskog funkcioniranja, procesa i obiteljske dinamike,
odnosno obiteljskih odnosa. Ovisno o teorijskoj osnovi, pristupu proučavanju obitelji i
istraživačkom cilju koriste se tehnike opažanja obiteljskih interakcija (u prirodnim uvjetima
ili laboratoriju), procjena ponašanja članova obitelji i obitelji kao sustava, projektivne tehnike,
zadavanje eksperimentalnih zadataka u laboratoriju tijekom kojih se opaža obitelj,
strukturirani intervjui te skale samoprocjene (Grotevant i Carlson, 1989; Sawin, Harringan i
Woog, 1995; Touliatos, Permutter i Straus, 1990). Također, postoji model socijalnih odnosa
(eng. Social Relations Model), koji su razvili Kenny i LaVoie (1984), a koji se može
primijeniti u istraživanjima dijadnih odnosa u obitelj ili funkcioniranja obitelji kao cjeline
(Cook i Kenny, 2004). U skladu s tim modelom, postoji način prikupljanja podataka pri čemu
svaki član obitelji procjenjuje svoje odnose s drugim članovima obitelji (eng. round-robin
family design). Također, postoji i model međuovisnosti akter-partner (eng. Actor-Partner
Interdependence Model) koji se može primijeniti u istraživanjima obiteljskih odnosa (Cook i
Kenny, 2005).
U znanstvenim istraživanjima najčešće se koriste samoprocjene članova obitelji i
procjene drugih osoba dobivene tijekom njihova opažanja obiteljskih interakcija. Metoda
opažanja prikladna je ako želimo perspektivu „outsajdera“ na obiteljsku dinamiku te u slučaju
procjene obiteljskih interakcija i ponašanja članova obitelji prilikom zajedničkog rješavanja
nekog zadatak ili problema u laboratoriju ili prirodnim uvjetima. Samoprocjene su prikladnije
ako nas zanima perspektiva „insajdera“, odnosno subjektivna procjena i percepcija člana
obitelji o obiteljskom funkcioniranju (Olson, 1977). Trend u istraživanju obiteljskog
funkcioniranja jest upotreba skala samoprocjene obiteljskog funkcioniranja, zato što ih je
lakše i primijeniti i bodovati u usporedbi s metodom opažanja. Uz to, Schumm (1990) navodi
da mjere samoprocjene imaju nekoliko poželjnih karakteristika (dobru valjanost i pouzdanost,
28
nisu skupe i zahtjevne za primjenu, moguće ih je koristiti na većem broju sudionika
istraživanja), samo što rezultati dobiveni tim putem obuhvaćaju socijalno poželjno
odgovaranje i subjektivnost članova obitelji. No, istraživanja pokazuju da je socijalna
poželjnost nisko povezana sa skalama obiteljskog funkcioniranja (r < 0,35) (Buehler, 1990).
Olson (1981) je predložio kombiniranje podataka dobivenih putem opažanja i skala
samoprocjene u istraživanju obiteljskog funkcioniranja.
U literaturi je moguće pronaći velik broj skala za procjenu obiteljskog funkcioniranja i
samoprocjenu članova obitelji o obiteljskom funkcioniranju te se mogu pronaći i razrađeni
sustavi za opažanje ponašanja članova obitelji i kodni planovi za bodovanje na taj način
dobivenih podataka (Grotevant i Carlson, 1989; Touliatos i sur., 1990; Sawin i sur., 1995).
Neke su mjere namijenjene ispitivanju obitelji na razini sustava (sistema), dok neke
obuhvaćaju određene podsustave (npr., roditelj - dijete) ili samo ponašanje jednog člana
obitelji. U Tablici 1.3. navedene su samo neke od skala koje se koriste, a koje imaju jasnu
teorijsku osnovu. Pregled literature (Buehler, 1990; Grotevant i Carlson, 1989; Touliatos i
sur., 1990; Sawin i sur., 1995) i analiza postojećih skala za mjerenje obiteljskog
funkcioniranja učinjena za potrebe ovog rada ukazuju na sljedeće – manji broj skala
namijenjen je primjeni na djeci i adolescentima; velik broj skala nije primijenjen u drugim
kulturama od onih u kojima su nastale; manji dio skala usmjeren je na mjerenje obitelji kao
sustava (jedinice); čestice unutar jedne skale mjere i obiteljsko funkcioniranje i dijadne
odnose unutar obitelji što se zanemaruje u analizi podataka; velik je utjecaj socijalnih
promjena u društvu na rezultate dobivene primjenom skala za mjerenje obiteljskog
funkcioniranja; istraživanja u kojima su se provjeravale psihometrijske karakteristika skale
uključivale su male uzorke obitelji i/ili samo perspektivu jednoga člana obitelji; uz skale
navedene u Tablici 1.3., još samo manji broj skala ima jasnu teorijsku osnovu. Uz to, kada se
neka od postojećih skala koristi u novoj kulturi i zemlji u kojoj nije razvijena i testirana,
čestice mogu imati posve drugo značenje - na što je posebno potrebno obratiti pažnju prilikom
istraživanja obiteljskog funkcioniranja (Manzi i sur., 2006). Uzimajući sve u obzir, za potrebe
ovog istraživanja odlučili smo konstruirati skalu za mjerenje obiteljskog funkcioniranja. U
Hrvatskoj ne postoji instrument za mjerenje obiteljskog funkcioniranja kojim bi se moglo
izmjeriti funkcioniranje obitelji na razini sustava te kojim bi se zahvatile važne dimenzije
obiteljskog funkcioniranja. S obzirom da se u ovom radu polazi od Kružnog modela (odnosno
mjerit će se tri dimenzije) potrebno je navesti sljedeće - najnovije izdanje Skale za procjenu
obiteljske prilagodbe i kohezije (Olson i sur., 2007; vidi Tablicu 1.3.), u literaturi poznate pod
nazivom FACES IV, sastoji se od šest skala koje mjere tipove obiteljskih sustava, a ne
29
dimenzije te zbog toga taj inventar nije primjenjiv u ovako postavljenom istraživanju u kojem
su od središnjeg interesa dimenzije obiteljskog funkcioniranja, a ne tipovi obiteljskih sustava.
Tablica 1.3. Neke od mjera obiteljskog funkcionirnja Naziv mjere i autori Opis mjere Inventar samoprocjene obitelji (eng. Self-Report Family Inventory) i Interakcijske skale (eng. Interactional Scales) (Beavers i Hampson, 2003) - sve tri mjere dijelovi su Beaversova sistemskog modela procjene obitelji (eng. Beavers Systems Model of Family Assessment - BMS)
temelje se na Beaversovom modelu obiteljskog funkcioniranja; inventar se sastoji od 35 čestica koje mjere obiteljsko zdravlje, sukobe, komunikaciju, koheziju, izravno vodstvo i ekspresivnost te se na njih odgovara na skali Likertovog tipa; zajedno s inventarom mogu se primijeniti i dvije interakcijske skale procjene (eng. Beavers Interactional Scale I (BIS-I): Family Competence, Beavers Interactional Scale II (BIS-II): Family Style); BIS-I (13 čestica) i BIS-II (9 čestica) koriste se kod opažanja ponašanja obitelji
McMastersov instrument procjene obitelji (eng. McMasters Family Assessment Device-FAD) (Epstein i sur., 2003)
temelji se na McMastersovom modelu obiteljskog funkcioniranja; to je skala samoprocjena koja se sastoji od 60 čestica na kojem se odgovara na skali od četiri stupnja; mjeri opće funkcioniranje obitelji kroz šest dimenzija koje predstavljaju šest subskala (rješavanje problema, komunikaciju, uloge, afektivna reponzivnost, afektivna uključenosti i kontrola ponašanja)
Skala obiteljske okoline (eng. Family Environment Scale - FES) (Moos i Moos, 1994)
skala samoprocjene mjeri socijalnu klimu u svim tipovima obitelji; sastoji se od 90 čestica podijeljenih u 10 subskala (kohezija, ekspresivnost, konflikt, nezavisnost, orijentacija ka postignuću, intelektualno-kulturna orijentacija, aktivno-rekreacijska orijentacija, moralno-religiozna orijentacija, organizacija i kontrola); na čestice se odgovara s točno ili netočno; postoje tri forme: „realna forma“ (obitelj kakva je sada), „idealna forma“ (kakva bi idealna obiteljska okolina trebala biti) i „forma očekivanja“ (očekivanja o tome kakva će obitelj biti nakon neke promjene ili u novoj situaciji)
Skale za procjenu obiteljske prilagodbe i kohezije (eng. Family Adaptability and Cohesion Evaluation Scales – FACES IV) (Olson i sur., 2007)
temelje se na kružnom modelu bračnog i obiteljskog sustava; FACES IV je četvrta verzija inventara za mjerenje obiteljskog funkcioniranja koja uključuje šest obiteljskih skala od kojih dvije skale mjere uravnotežene (funkcionalne) tipove obiteljske sustave, a četiri neuravnotežene (disfunkcionalne) obiteljske sustave; na temelju rezultata na skalama moguće je izračunati rezultate na dimenzijama kohezije i prilagodljivosti; prijašnja verzija FACES-a (verzija III) sadrži skale koje mjere obiteljsku koheziju i fleksibilnost
Mjera obiteljske procjene (Family Assessment Measure FAM – III; Skinner, Steinhauer i Sitarenios, 2000)
temelji se na procesnom modelu obiteljskog funkcioniranja; obuhvaća tri odvojene skale samoprocjene koje mjere različite dimenzije obiteljskih snaga i slabosti - 1.) opća skala mjeri obitelj kao sustav (52 čestice), 2.) skala samoprocjene obuhvaća individualno funkcioniranje osobe u obitelji (42 čestice) i 3.) skala dijadnih odnosa (42 čestice); ispituje se sedam specifičnih područja obiteljskog funkcioniranja: obavljanje zadatka, izvedba uloga, komunikacija, afektivna izražajnost, uključenost, kontrola, vrijednosti i norme; skala socijalne poželjnosti i skala negiranja uključene su u opću skalu
30
Dimenzije obiteljskog funkcioniranja i tipovi obiteljskih sustava – Što mjeriti?
Kada se želi mjeri obiteljsko funkcioniranje, važno je odrediti što treba mjeriti kako bi
se zahvatilo obiteljsko funkcioniranje, a ne samo dijadni odnosi u obitelji ili ponašanje jednog
člana obitelji. Često se u istraživanjima obiteljsko funkcioniranje mjeri kroz ispitivanje
dimenzija obiteljskog funkcioniranja ili tipova obiteljskog sustava, pri čemu se rezultati mogu
kombinirati na način da se na temelju rezultata na dimenzijama dobiju tipovi obiteljskih
sustava i obrnuto. Većinom su istraživači bili usmjereni na utvrđivanje i ispitivanje važnih
dimenzija obiteljskog funkcioniranja, a ne tipova obitelji (Buehler, 1990). Najučestalije
ispitivane dimenzije su kohezija, sposobnost za rast, prilagodba, komunikacija, afektivna
uključenost i kontrola (koju neki konceptualiziraju kao obrazac autoriteta u obitelji, a drugi
kao količinu kontrole koju obitelj doživljava nad svojom sudbinom) (Buehler, 1990;
Schumm, 1990). Mnoge dimenzije čine se kao sinonimi pa je Buehler (1990) predložio da se
opširna lista dimenzija svede na listu od svega nekoliko važnih dimenzija. Bloom (1985) je,
analizirajući nekoliko učestalo korištenih skala obiteljskog funkcioniranja, došao do zaključka
kako se različite dimenzije obiteljskog funkcioniranja (njih 15 koliko je dobio faktorskom
analizom) mogu svrstati u tri dimenzije višeg reda - dimenzija odnosa (npr., kohezija), osobni
rast ili dimenzija vrijednosti i dimenzija održavanja sustava (stil vodstva u obitelji) - sukladne
originalnom teorijskom okviru Moosa i suradnika (Moss i Moos, 1994). Olson, Portner i
Lavee (1985) su 50 koncepata kojima se opisuje obiteljsko funkcioniranje sveli na dvije,
prema njima, osnovne dimenzije višeg reda - kohezija i fleksibilnost. Odluka o tome što
mjeriti (dimenzije ili tipove) te koje dimenzije mjeriti uvelike ovisi o teorijskom okviru i
ciljevima istraživanja.
Izvor i korištenje podataka
Mogući izvor podataka o obitelji su članovi obitelji, ali i osobe koje dobro poznaju
obitelji, poput obiteljskih prijatelja ili osoba koje profesionalno pomažu obitelji (npr.,
psiholozi) te osobe koje opažaju obitelj u prirodnim uvjetima ili u laboratoriju. Prema Buehler
(1990) samo jedna trećina mjernih instrumenata namijenjena je za djecu kao izvore
informacija o obitelji, a u većini slučajeva podatke o obitelji daju roditelji. Ovo je specifičan
problem koji se javlja u istraživanjima obiteljskog funkcioniranja, a kojem se treba posvetiti,
jer se pokazalo kako su dječje i roditeljske procjene obiteljskog funkcioniranja dosta različite
(korelacije od 0,05 do 0,46; uobičajeno je r ≤ 0,30) (npr., Bell, Rychener i Munsch, 2001;
Larsen i Olson, 1990; McCauley Ohannessian, Lerner, Lerner i von Eye, 2000; Sweeting,
2001; Vandeleur, Perrez i Schoebi, 2007). Postojanje više perspektiva i pogleda na obitelji
31
daje bogatiju i cjelovitiju sliku obiteljske dinamike i odnosa u obitelji (Bartle-Haring, Kenny i
Gavazzi, 1999).
U literaturi i dalje postoji jedno vrlo izazovno područje koje obuhvaća nekoliko
otvorenih pitanja - kako različite procjene članova obitelji o obitelj integrirati u jednu cjelinu i
je li uopće potrebna integracija te kako te podatke koristiti u statističkim analizama. U
literaturi su opisani različiti načini na koje je moguće koristiti i kombinirati podatke o
obiteljskom funkcioniranju, poput korištenja prosječnog rezultata na temelju svih izmjerenih
perspektiva ili korištenje rezultata razlike između različitih perspektiva (za više vidi Larsen i
Olson, 1990 i Buehler, 1990). Relativno jednostavna rješenja (poput dva gore navedena
primjera) imaju svoje konceptualne i metodološke prednosti, ali i nedostatke kojih istraživači
ponekad nisu svjesni. Naime, sumiranjem procjena članova obitelji u jedan rezultat (ukupni ili
prosječni) gubi se percepcija pojedinih članova obitelji, ne uvažavaju se razlike u
percepcijama koje postoje, a ukupan rezultat ne odražava opće „prosječno“ obiteljsko
funkcioniranje te se postavlja pitanje interpretacije i smisla ukupnog rezultata. Korištenjem
rezultata razlike u percepcijama pojedinih članova obitelji postavlja se pitanje jesu li opažene
razlike stvarne ili pak rezultat nastao uslijed pogreške mjerenja (Larsen i Olson, 1990). Jedan
od složenijih načina korištenja procjena različitih članova obitelji o istim ili različitim
dimenzijama obiteljskog života u statističkim analizama i modelima odnosa latentnih varijabli
jest model povezanih jedinstvenosti (Sabatelli i Bartle, 1995). Taj model pruža dobar okvir
unutar kojeg se procjene različitih članova obitelji mogu prikazati kroz jedan rezultat, a da se
pri tome u ukupnom rezultatu ne zanemaruje doprinos nekog od članova obitelji te se
prikazuje ono što je svim zajedničko. U literaturi je moguće pronaći i druge novije i složenije
načine kombiniranja i korištenja podataka o obiteljskom funkcioniranju (za više vidi - Cook i
Kenny, 2004, 2005; Georgiades, Boyle, Jenkins, Sanford i Lipman, 2008). Ukratko, nema
pravila koje bi nalagalo upotrebu jednog od postojećih načina. Kod odlučivanja o tome kojem
se od način kombiniranja i korištenja rezultata prikloniti, treba se voditi idejom o tome na
kojoj razini želimo izvijestiti o rezultatima (npr., ukazuju li podatci na funkcioniranje obitelji
kao sustava iz perspektive pojedinca ili na dijadne odnose u obitelji) i postavljenim
istraživačkim pitanjima.
32
1.3 Odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenta
U ovom poglavlju ukratko ćemo navesti teorije kojima je moguće objasniti odnos
obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenata. Opisat ćemo i načine na
koje obitelji mogu utjecati na razvoj djece, odnosno mehanizme i procese utjecaja obitelji na
dijete. Na kraju poglavlja prikazat ćemo rezultate empirijskih istraživanja o obiteljskom
funkcioniranju i socijalnoj kompetenciji adolescenta.
1.3.1 Teorije
U literaturi su opisane različite teorije kojima se tumači odnos obiteljskih faktora i
razvoja djeteta (McDermott (2008) i Gavazzi (2011) daju dobre preglede teorija), a koje bi se
mogle svrstati u nekoliko većih teorijskih okvira i pristupa: psihoanalitički, interakcionistički,
humanistički, socio-kognitivni, sistemski, socijalni, bihevioralno-genetički i bioekološki. S
obzirom na usmjerenost ovog rada na odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne
kompetencije adolescenata, usmjerit ćemo se na četiri teorije koje razmatraju dinamiku
obiteljskog sustava u kontekstu razvoja - teorija razvoja obitelji, sistemska obiteljska teorija,
teorija ekoloških sustava i teorija privrženosti.
Teorija razvoja obitelji (Klein i White, 1996) opisuje promjene koje se događaju u
obitelji kako njezini članovi ulaze u pojedina razvojna razdoblja i izlaze iz njih te kako obitelji
doživljavaju i proživljavaju različite normativne događaje i neočekivane životne situacije
(npr., razvod, rođenje djeteta). Obitelj, koja je u središtu interesa (pojedinac je integralni dio
obitelji), prolazi kroz različite faze ili cikluse tijekom vremena, mijenja se i prilagođava
novim situacijama (Carter i McGoldrick, 2005). Ako je obitelj proživjela uspješnu tranziciju
iz jedne u drugu razvojnu fazu, to znači da su članovi obitelji dobro usvojili nove uloge i
obveze povezane sa specifičnim odnosima u obitelji. Središnja tema (zadatak) obitelji s
adolescentima (jedna od faza) jest povećanje fleksibilnosti obiteljskih granica kako bi se
potaknuo i omogućio razvoj neovisnosti i autonomije kod adolescenta, ali ujedno i napravilo
mjesta za sve veću ovisnost starijih članova obitelji (npr., bake, djedovi) o pomoći drugih
članova obitelji. Ako obiteljski sustav ne može dati prostora adolescentu za razvoj autonomije
i ne pruža mu podršku u istraživanju socijalnog svijeta izvan obitelji, narušava očekivani
razvojni napredak adolescenta i kao pojedinca i kao člana obitelji (Gutman i Eccles, 2007;
Matjasko i Paz, 2005). Primijenjeno na kontekst ovog rada, može se reći kako obitelji koje su
33
fleksibilne u postavljanju granica, ali ujedno njeguju zajedništvo i podršku, stvaraju pozitivan
kontekst za istraživanje socijalnog svijeta kod adolescenata, što posljedično pogoduje razvoju
njegove socijalne kompetencije. Također, ako su obitelji uspješno svladale razvojne zadatke u
fazi „obitelj s malim djetetom“, lakše će se odvijati tranzicija u sljedeću fazu „obitelj s
adolescentom“. Nedostatak ovog teorijskog okvira ogleda se u neuvažavanju kulturalnih i
socijalnih razlika s obzirom na to kako obitelji čine različite tranzicije iz jedne u drugu fazu, a
novija istraživanja ukazuju i na to da su obrasci tranzicija različiti u različitim obiteljima
(npr., Gavazzi, 2011; Molinari, Everri i Fruggeri, 2010).
Sistemska obiteljska teorija pruža teorijski okvir kroz koji se može promatrati odnos
obitelji i razvoja djeteta (Minuchin, 1974; Satir, 1988). Prema ovoj teoriji, obitelj se najbolje
može razumjeti ako se poznaju njezini dijelovi (npr., članovi obitelji, dijade, trijade) te
interakcije među tim dijelovima koje kasnije postaju obrasci ponašanja. Koriste se različiti
koncepti (npr., hijerarhija, granice, klima, ravnoteža, multifinalnost, pozitivne i negativne
povratne informacije) kako bi se opisalo funkcioniranje obitelji kao sustava. Ako se promatra
obitelj s adolescentom u okviru ove teorije, može se reći da su pitanja stanja ravnoteže (omjer
promjena i stabilnosti u obitelji), odnosno pitanja regulacije distance i održavanja granica
ključna za razumijevanje utjecaja obitelji na razvoj adolescenta. Kombinacija visoke razine
tolerantnosti individualnosti i intimnosti među članovima obitelji (obiteljska diferencijacija)
povezana je s dobrim funkcioniranjem adolescenata i njegove obitelji (Anderson i Sabatelli,
1990; Gavazzi, 2011). Unutar obiteljskog sustava, članovi obitelji moraju moći istovremeno
doživjeti sebe kao odvojene, ali i povezene jedinice. Sameroff i MacKenzie (2003), polazeći
od sistemske obiteljske teorije, navode potrebu za istraživanjem transakcijskih modela kojima
bi se objasnio međusobni utjecaj adolescenta i roditelja te socijalne okoline i djeteta. Gavazzi
(2011) navodi kako upotreba modeliranja strukturalnim jednadžbama i pristup orijentiran na
osobu (a ne varijable), uz dodatan fokus na moderatorske i medijatorske efekte sistemskih
obiteljskih koncepata, može dovesti do istraživanja kojima bi se pokazala i dokazala
eksploratorna snaga ovog teorijskog okvira (odnosno da koncepti opisani teorijom mogu
objasniti što se događa u obitelji).
Teorija ekoloških sustava (Bronfenbrenner, 1979, 1995, 2005) objašnjava različite
ekološke sustave u kojima se razvijaju i žive djeca i njihove obitelji te kako interakcije tih
ekosustava mogu utjecati na razvoj. Ovaj pristup koristi se i kada se pozornost želi dati
pojedincu, interakcijskim procesima među pojedincima i utjecaju vremena. Peterson i Hann
(1999) su istaknuli tri važna elementa ekološkog pristupa primjenjiva u istraživanjima obitelji
s djecom - naglasak se zadržava na recipročnom odnosu djeteta i konteksta; utjecaj ekosustava
34
može biti i izravan i neizravan; socijalni konteksti organizirani su na sistematičan način pa se
niti jedan socijalni kontekst ne može razumjeti bez razmatranja dugih. Treba navesti da uz
utjecaj obiteljskog sustava na razvoj djeteta u razdoblju adolescencije vršnjaci, mediji, škola i
susjedstvo postaju sve značajni socijalizacijski faktori. Važno je navesti kako su detalji
sustava (socijalnih konteksta) dobro opisani teorijom (Bronfenbrenner, 1969, 1979, 1995,
2005), a Darling (2007) smatra da pozornost koja se daje samo tome koji kontekst utječe na
dijete dovodi do pretjeranog pojednostavljivanja ovog teorijskog okvira. U skladu s tim,
novija istraživanja trebala bi se više okrenuti korištenju modela proces-osoba-kontekst-
vrijeme (eng. Process-Person-Context-Time (PPCT) model) (Bronfenbrenner, 2005) kako bi
objasnio odnos obitelji i razvoja adolescenta, a prema kojemu je kontekst samo jedan od četiri
važna elementa u razumijevanju razvoja (Gavazzi, 2011; Tudge, Mokrova, Hatfield i Karnik,
2009). Jedan od prijedloga kako poboljšati razumijevanje procesa u obitelji s adolescentima iz
ove teorijske perspektive jest uključivanje sistemskih i dinamičnih obiteljskih koncepata
prilikom objašnjenja utjecaja sustava (obitelj kao mikrosustav) na razvoj djeteta (Demo,
Acquilino i Fine, 2005; Granic, Dishion i Hollenstein, 2006).
Teorija privrženosti također daje objašnjenje kako obitelj utječe na razvoj djeteta, a
Bowlby (1949; prema Waters i Cummings, 2000) je bio jedan od prvih autora koji je naglasio
potrebu razmatranja cijele obitelji kako bi se bolje mogla razumjeti djetetova sigurnost i
uznemirenost. Bowlby je uveo pojam sigurne baze (1969; prema Waters i Cummings, 2000),
čija je funkcija podržavanje razvoja kompetencije i poticanje sigurnosti. Što je osoba (koja
služi kao sigurna baza djetetu) osjetljivija na potrebe djeteta i dostupnija djetetu, to je veća
vjerojatnost da će se dijete osjećati sigurno, da će slobodno istraživati socijalni svijet te da će
se razviti u socijalno kompetentnog pojedinca. Koncept sigurne baze jedan je od središnjih
koncepata u teoriji privrženosti, a njegova primjena na širi obiteljski kontekst predstavlja
izvor novih spoznaja i uvida za istraživanje razvoja (Waters i Cummings, 2000). Byng-Hall
(1995, 1999) je predložio koncept „sigurne obiteljske baze“ (eng. secure family base),
odnosno proširenje koncepta sigurne baze na obitelj kao cjelinu. Sigurna obiteljska baza
definirana je kao „obitelj, koja pruža pouzdanu i dostupnu mrežu obiteljskih odnosa
privrženosti i prikladne skrbnike, u kojoj se svi članovi obitelji mogu osjećati dovoljno
sigurno da mogu istražiti svoje potencijale“ (Byng-Hall, 1997; str. 27; prema Byng-Hall,
1999). Byng-Hall (1999) smatra kako neka obilježja obiteljskog sustava mogu pridonijeti
većoj sigurnosti u obitelji, odnosno naglašava važnost pouzdane obiteljske mreže odnosa i
stvaranje sigurne obiteljske baze za djetetovu dobrobit. Liddle i Schwartz (2002) su naveli
kako je ova perspektiva dobra za razmatranje razvojnih izazova s kojima se obitelji s
35
adolescentima susreću - održavanje ravnoteže između potrebe adolescenta za istraživanjem
socijalne okoline i roditeljskih potreba da održe nadzor i vodstvo (Cobb, 1996), što se u
literaturi opisuje i kao ravnoteža autonomije i povezanosti (Allen i Hauser, 1996). Odnos
povjerenja između adolescenta i roditelja važan je za održavanje sigurne privrženosti koja
adolescentu omogućuje uravnoteživanje osjećaja individualnosti i zajedništva (Feeney i
Nollar, 1996).
1.3.2 Osnovni modeli utjecaja obitelji na dijete
U suvremenim istraživanjima utjecaja obitelji na razvoj djeteta poseban naglasak
stavlja se na procesne modele, odnosno objašnjenja načina na koje obitelj utječe na dijete.
Masten i Shaffer (2006) su, u kontekstu istraživanja otpornosti djece i rizičnih faktora za
razvoj djece, opisale šest osnovnih modela utjecaja obitelji na dječje ponašanje i razvoj.
Modelima se prikazuju i opisuju različiti mehanizmi i procesi putem kojih obiteljske varijable
mogu utjecati na razvoj djeteta (uključujući osnovnu činjenici da roditelji svoje gene prenose
biološkoj djeci). Uz to, nekim od modela predviđa se i suprotan smjer utjecaja, odnosno
utjecaj ponašanja djeteta na obitelj, o čemu je među prvima pisao Bell (1968).
Obitelj može imati izravan, pozitivan i negativan, utjecaj na ponašanje djeteta (model
A - izravni obiteljski učinci) (Masten i Shaffer, 2006). Ako je izravan utjecaj obitelji
pozitivan, tada je obiteljski utjecaj opisan kao promotivan (podržavajući) te su obilježja
obitelji opisana kao prednosti ili dobitci za dijete i njegov razvoj. Ako obitelj ima negativan
utjecaj na dijete, tada su obiteljske karakteristike rizični faktori. Ako je pozitivan obiteljski
utjecaj protuteža nekim drugim negativnim faktorima, onda se on može nazvati
kompenzacijskim faktorom. Ovakvi modeli mogu biti vrlo jednostavni (postoji samo jedno
obilježje obitelji koje utječe na dijete), ali i složeni (postoji više obiteljskih faktora ili više
rizičnih faktora). Kumulativni modeli rizika predstavljaju složene vrste modela - više rizičnih
faktora imaju kumulativan učinak na dijete - a zbroj faktora odražava globalni indeks
ukupnog rizika za dječje ponašanje ili razvoj. Porast u broju poteškoća i problema kod djeteta
u funkciji porasta broja rizičnih obiteljskih faktora, formira gradijent rizika. No, treba imati
na umu da čak i ti složeniji modeli ustvari predstavljaju modele izravnog učinka koji ne mogu
ni prikazati ni objasniti složene procese utjecaja koji se odvijaju u životu.
Obitelj može neizravno utjecati na ponašanje djeteta (model B - medijatorski neizravni
obiteljski učinci) (Masten i Shaffer, 2006). Ovi modeli prikazuju kako obitelj neizravno,
36
putem medijatora i procesa kojim medijator djeluje, utječe na ponašanje djeteta. Medijator
može biti neka karakteristika djeteta ili neki sustav koji utječe na ponašanje djeteta (npr.,
školski sustav). Postoje i složeniji modeli neizravnog utjecaja obitelji kojima se opisuju
neizravni efekti obitelji na dijete putem utjecaja koji ima na gene i okolinu te putem utjecaja
na interakciju gena i okoline (model D - složeni medijatorski obiteljski učinci).
Obitelj može biti medijator nekog drugog rizičnog faktora koji utječe ne dijete i
njegovo ponašanje (model C - obitelj kao medijator) (Masten i Shaffer, 2006). Taj drugi
faktor utječe i mijenja obitelj na određen način, a onda obitelj utječe na ponašanje djeteta.
Mnogi modeli udaljenih rizičnih faktora (npr., siromaštvo obitelji) upravo ovim putem djeluju
na razvoj djeteta (npr., Conger i sur., 1992; Prelow, Loukas i Jordan-Green, 2007).
S druge strane, obitelj može biti moderator odnosa rizičnog faktora i ponašanja djeteta
(model E - obitelj kao moderator) (Masten i Shaffer, 2006). Tim se modelima prikazuje kako
neko obilježje obitelji mijenja utjecaj rizičnog faktora na dijete. Kad obitelj djeluje kao
moderator, ona može mijenjati utjecaj nekog faktora na dijete u pozitivnom ili negativnom
smjeru. U slučaju da je utjecaj faktora na dijete pozitivan u prisutnosti nekih obiteljskih
karakteristika, obitelj ima ulogu zaštitnog faktora. Uloga obitelji kao moderatora znači da
postoji interakcija obiteljskih karakteristika s rizičnim faktorima. Mnoga istraživanja pokazala
su da obitelj može biti zaštitni faktor za dijete u slučajevima kad postoje prijetnje i nepovoljne
okolnosti za razvoj (npr., Kliewer i Kung, 1998; Rutter, 2006). No, obitelji u interakciji s
vanjskim rizičnim faktorima mogu i negativno pridonijeti razvoju.
Postoje i modeli složenih i dinamičnih interakcija djeteta i obitelji koje se odvijaju
tijekom vremena (model F - transakcijski obitelj-dijete učinci) (Masten i Shaffer, 2006). Tim
modelima opisuje se kako interakcija djeteta i obitelji, koja je u tijeku, utječe i na dijete i na
obitelj i na njihove buduće interakcije (Sameroff, 2000). Ovi modeli temelje se na sistemskoj
teoriji te postoji literatura koja je posvećena opisu takvih modela (npr., Bronfenbrenner, 1979;
Ford i Lerner, 1992; Sameroff, 2000; Thelen i Smith, 2006). Svim tim modelima
pretpostavljaju se mnogostruke interakcije između različitih sustava na različitim razinama
(npr., geni, vršnjaci, škola, kultura) koje pridonose razvoju djeteta, s tim da postoje recipročni
utjecati među različitim razinama. Važno je napomenuti kako je ovakve modele vrlo teško
istraživati.
37
1.3.3 Rezultati empirijskih istraživanja
Pregled empirijskih istraživanja o odnosu obiteljskih procesa i razvoja djece, učinjen
za potrebe ovog rada, ukazuje na sljedeću činjenicu - broj radova koji je posvećen temi
povezanosti obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenata jest zanemariv u
odnosu na broj radova koji se bave odnosom obiteljskog funkcioniranja i problema u
ponašanju i emocionalnih problema kod djece. Istraživanja jasno pokazuju da obiteljsko
funkcioniranje ima značajnu ulogu u razvoju emocionalnih problema i problema u ponašanju
kod djece (npr., Bögels i Brechman-Toussaint, 2006; Henderson, Dakof, Schwartz i Liddle,
2006; Hughes i Gullone, 2008; Yahav, 2002), ali i da pridonosi socijalnoj kompetenciji. U
prilog tezi o doprinosu obiteljskog funkcioniranja razvoju socijalne kompetencije, navest
ćemo i opisati empirijske radove koji su se bavili dimenzijama obiteljskog funkcioniranja
(npr., obiteljska kohezija, komunikacija i fleksibilnost) i pokazateljima socijalne kompetencije
adolescenata (npr., pozitivna obilježja razvoja adolescenta).
Rezultati istraživanja Carlsonove, Cooperove i Spradlingove (1991) govore u prilog
povezanosti razlika između adolescentove i roditeljske percepcije sukoba u obitelji s nižim
samopoštovanjem i kompetencijom adolescenata (npr., socijalna kompetencija, akademska
kompetencija, ponašanje). Rezultati tog istraživanja pokazali su kako su razlike između
djevojaka i njihovih očeva u percepciji obiteljske kohezije povezane s nižim razinama
socijalne i akademske kompetencije, ali i da su razlike između sinova i majki te sinova i
očeva u percepciji obiteljske kohezije pozitivno povezane sa socijalnom kompetencijom
mladića. Farrell i Barnes (1993) su pokazali kako u više kohezivnim obiteljima adolescenti
imaju više samopoštovanje nego u onima niske razine kohezije te da što je obitelj fleksibilnija
to adolescentice iz tih obitelji imaju više rezultate na mjerama psihološkog funkcioniranja
(npr., samopoštovanje). Gauze, Bukowski, Aqnan-Assee i Sippola (1996) su istražili da li
obiteljske varijable - kohezija i fleksibilnost - djeluju u interakciji s kvalitetom prijateljstva na
socijalnu kompetenciju adolescenata (npr., samopoštovanje) u longitudinalnom istraživanju u
Kanadi. Rezultati tog istraživanja pokazuju da se djeca koja imaju prijatelja i ona koja ga
nemaju te djeca koja imaju bolju kvalitetu prijateljstava i ona koja imaju lošiju kvalitetu
prijateljstava više razlikuju u socijalnoj kompetenciji na nižim u odnosu na više razine
obiteljske kohezije i fleksibilnosti. Prema autorima istraživanja adolescenti koji imaju
fleksibilne obitelji mogu se osloniti na njih u situacijama kada dožive neželjene promjene u
prijateljskim mrežama i socijalnim iskustvima s prijateljima te zadržati osjećaj osobne
38
vrijednosti, dok to nije slučaj s adolescentima koji dolaze iz obitelji koje nisu fleksibilne.
Henry i suradnici (1996) su ispitali jesu li obiteljska fleksibilnost i kohezija iz perspektive
američkih adolescenta povezane s kognitivnim i emocionalnim dimenzijama empatije.
Rezultati su pokazali kako je obiteljska kohezija, ali ne i fleksibilnost, značajan prediktor
emocionalne dimenzije empatije (empatijska briga). Shek (1997) je potvrdio kako je
obiteljsko funkcioniranje iz perspektive adolescenta, majke i oca povezano s različitim
pokazateljima kompetencije i psihološke dobrobiti adolescenta (npr., zadovoljstvo životom,
samopoštovanje) u Kini. Schoenrock, Bell, Sun i Avery (1999) su ispitali kakav je doprinos
obiteljskih (obiteljska podrška, sigurnost u obitelj i sukobi u obitelji) i roditeljskih obilježja
objašnjenju socijalne kompetencije u mladića i djevojaka u kasnoj adolescenciji u Americi.
Rezultati njihova istraživanja pokazali su kako niska razina sukoba u obitelji i osjećaj
sigurnosti u obitelj značajno pridonose objašnjenju socijalne kompetencije, a što autori
istraživanja objašnjavaju kroz postavke teorije privrženosti. Carson i suradnici (1999) su
pokazali kako u Indiji socijalno kompetentni adolescenti (npr., koji imaju dobro razvijene
intrapersonalne i interpresonalne vještine) dolaze iz obitelji koje karakterizira demokratski stil
vodstva, manja razina vanjskog lokusa kontrole u obitelji te zdrava razina obiteljske kohezije
u terminima Olsonova modela. Bell i suradnici (2001) su pokazali kako procjene obiteljske
kohezije, sukoba i kontrole u obitelji od adolescenta i njegovih roditelja značajno pridonose
objašnjenju različitih pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta (npr., osjećaj ugode u
socijalnim situacijama, zadovoljstvo vršnjačkim odnosima, društvenost) u Americi.
Longitudinalno istraživanje McCauley Ohannessianijeve i suradnika (2000) potvrdilo je kako
su razlike između američkih adolescenata i njihovih roditelja u percepciji obiteljske kohezije i
fleksibilnosti povezane s nižim razinama različitih aspekata kompetencije adolescenata (npr.,
školske sposobnosti, socijalna prihvaćenost, sportske sposobnosti, tjelesni izgled, ponašanje),
posebno u uzorku djevojaka. Istraživanje Manzijeve i suradnika (2006) pokazalo je kako je
obiteljska kohezija pozitivno povezana sa zadovoljstvom životom u uzorku adolescenata iz
Italije i Velike Britanije. Vandeleur i suradnici (2007) su pokazali kako je optimalno
obiteljsko funkcioniranje, mjereno dimenzijama kohezije, komunikacije i fleksibilnosti,
značajno povezano s empatijom kod adolescentica (sličan trend opažen je i u njihovih majki)
te sa samopoštovanjem kod adolescenata (sličan trend dobiven je i za njihove očeve) u
Švicarskoj. Prelow i suradnici (2007) su longitudinalnom studijom u Americi pokazali kako
obiteljska rutina (određen raspored aktivnosti u obitelji) značajno pridonosi socijalnoj
kompetenciji adolescenata te kako su ta dva konstrukta (kompetencija i obiteljska rutina)
značajni medijatori odnosa socioekonomskih faktora i problema u ponašanju kod
39
adolescenata. Leidy, Guerra i Toro (2010) su, među ostalim, pokazali kako obiteljska kohezija
obitelji iz Meksika koje žive u Americi predviđa socijalnu kompetenciju adolescenata,
odnosno da dolazi do poboljšanja u vještinama rješavanja socijalnih problema, socijalnoj i
osobnoj samoefikasnosti kod adolescenata koji odrastaju u kohezivnim obiteljima tijekom
jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog istraživanjem.
Nekoliko je nedostatka empirijskih istraživanja koje je potrebno istaknuti. Istraživanja
u području obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije većinom su transverzalna,
provedena na nereprezentativnim uzorcima te najčešće ispituju obiteljsko funkcioniranje samo
na temelju percepcije adolescenata (Henderson i sur., 2006) ili procjene jednog roditelja (npr.,
Sourander i Hestelä, 2005; Tubman, 1993). Često se ispituje percepcija jedne dimenzije
obiteljskog funkcioniranja od strane jednog člana obitelji te se ispituje odnos te dimenzije s
djetetovom socijalnom kompetencijom (Peterson i Leigh, 1990), a ne procjenjuje se
cjelokupno funkcioniranje obitelji. Istraživanja koja uključuju procjene kompetencije djeteta
od različitih osoba koje ga poznaju manje su zastupljena. Jedan od većih nedostataka u
istraživanjima je zaključivanje o kompetentnom djetetu samo na temelju izostanka problema
u ponašanju i emocionalnih problema. Nelson, Stage, Duppong-Hurley, Synhorst i Epstein
(2007) navode kako je potrebno uključiti mjere socijalnog i akademskog funkcioniranja u
istraživanja socijalne kompetencije djeteta. Također, nedostaju istraživanja koja bi se ispitao
međusobni utjecaj obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije djece tijekom vremena.
Uz sve navedeno, prema našim spoznajama u Hrvatskoj nije provedeno niti jedno istraživanje
koje bi se na sustavan način bavilo obiteljskim funkcioniranjem, odnosno dimenzijama
obiteljskog funkcioniranja i socijalnom kompetencijom adolescenata. Postoje nalazi o
povezanosti obiteljske kohezije i zlouporabe droga, cigareta i alkohola kod adolescenata
(Brajša-Žganec, Raboteg-Šarić i Glavak, 2001), te internaliziranih i eksternaliziranih
problema kod djece u dobi do 3 do 7 godina (Brajša-Žganec, 2003). Uz to, Keresteš (1999) je
pokazala kako obiteljska klima nije značajan ni moderator ni medijator povezanosti između
ratnih iskustava i dječje agresivnosti. Međutim, niti u jednom od tih istraživanja
funkcioniranje obitelji i socijalna kompetencija adolescenata nisu bili od središnjeg interesa.
1.4. Model utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta
Na temelju teorijskih postavki teorije privrženosti, obiteljske sistemske teorije i teorije
ekoloških sustava te rezultata empirijskih istraživanja o odnosu obiteljskog funkcioniranja i
40
socijalne kompetencije djeteta, kao i spoznaja o odrednicama socijalne kompetencije djeteta,
postavljen je model utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta
za potrebe ovog rada (Slika 1.1.). Prije nego što se detaljnije opiše model i hipoteze temeljene
na modelu, koje će se testirati korištenjem podataka prikupljenih u istraživanju, potrebno je
opisati na koji su način teorijske postavke triju navedenih teorija integrirane u modelu. Uz to,
potrebno je opisati konstrukt nazvan sigurnost djeteta u obitelj te navesti iz kojeg teorijskog
okvira dolazi, zato što on nije toliko prisutan u literaturi te je empirijski gotovo neistražen.
Primjenom sistemske obiteljske teorije na odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne
kompetencije adolescenta dolazi se do hipoteze kako je adolescentu potrebno dopustiti razvoj
individualnosti unutar obiteljskog sustava (što se najviše ogleda u mogućnosti fleksibilnosti
obiteljskog sustava), ali ujedno i održati razinu kohezije među članovima obitelji kako bi mu
se omogućilo razvijanje socijalnih vještina unutar i izvan obitelji. Gledajući dalje iz ove
perspektive, regulacija distance i održavanje granica u obiteljskom sustavu - što čini dio
obiteljske fleksibilnosti - važne su za razumijevanje razvoja socijalne kompetencije. Uz to,
razumijevanje razvoja socijalne kompetencije adolescenta kao dijela obiteljskog sustava ne
može se promatrati i objasniti bez spoznaja o funkcioniranju cjelovitog obiteljskog sustava,
jer su promjene u jednom dijelu sustava povezane s promjenama u drugim dijelovima sustava
i s promjenama u funkcioniranju cijelog sustava. Prema načelu cjelovitosti sistemske
obiteljske teorije, istraživači naglašavaju jedinstvenost i vrijednost procjene obitelji kao
sustava, koja se ne može obuhvatiti istraživanjem dijadnih odnosa ili zbrajanjem individualnih
procjena obitelji (Parke, 2004). Vrijednost konceptualizacije na razini obiteljskog sustava
potvrđuje se i u malobrojnim istraživanjima, a opće obiteljsko funkcioniranje predviđa dječju
Sigurnost djeteta u obitelj
Socijalna kompetencija
Obiteljsko funkcioniranje
Slika 1.1. Model utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta
41
prilagodbu i nakon što se u obzir uzmu individualne procjene obiteljskog funkcioniranja ili
procjene dijadnih odnosa (Ackerman, Kogos, Youngstrom, Schoff i Izard, 1999). Cox i Paley
(1997) navode da je za cjelovito i sveobuhvatno razumijevanje dječjeg razvoja u kontekstu
obitelji potrebno proširiti procesne modele utjecaja obitelji izvan razine dijadnih odnosa, a
ovdje predložen model ide upravo u tom smjeru - istražuje cjelokupno funkcioniranje
obiteljskog sustava iz perspektive različitih članova obitelji, s pretpostavkom da ono utječe na
razvoj socijalne kompetencije adolescenta.
Primjenjujući postavke teorije ekoloških sustava te spoznaje nastale primjenom teorije
u istraživanjima, može se reći kako razvojni potencijal mirkosustava obitelji može izravno i
neizravno pridonijeti razvoju socijalne kompetencije adolescenta. Naime, ako obiteljski
sustav čini sklop podržavajućih bliskih odnosa među članovima obitelji, ako u njemu vlada
dvosmjerna komunikacija među članovima te postoje zajedničke aktivnosti članova obitelji,
onda je taj sustav pozitivna okolina za razvoj adolescenta (Bronfenbrenner, 1969, 1979).
Stoga, može se reći da ako postoji dobro funkcioniranje obitelji, u terminima različitih
dimenzija kojima se to funkcioniranje opisuje, ono će pridonijeti razvoju socijalne
kompetencije kod adolescenta. Ovo se u modelu ogleda u postavljenoj izravnoj vezi (koja
simbolizira utjecaj) od obiteljskog funkcioniranja prema socijalnoj kompetenciji adolescenta
(Slika 1.1.). Također, teorijom se pretpostavlja i recipročan odnos djeteta i ekološkog
konteksta u kojem živi, a u model je to integrirano na način da postoji povratni utjecaj
socijalne kompetencije adolescenta na obiteljsko funkcioniranje (Slika 1.1.). Uz to, utjecaj
mikrosustava obitelji može biti i neizravan, što se u modelu ogleda kroz postavljanje
usmjerenih veza od obiteljskog funkcioniranja prema osjećaju sigurnosti djeteta u obitelj te
onda dalje prema kompetenciji - to je povezano s postavkama teorije privrženosti, o čemu
više u tekstu koji slijedi.
Primjenjujući teoriju privrženosti na odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne
kompetencije, može se reći kako obitelj treba biti dovoljno otvorena, sigurna i poticajna
okolina (sigurna baza) iz koje adolescent može krenuti u istraživanje socijalnog svijeta i
razvoj vještina, ali ujedno i sigurna luka za stanja uznemirenosti i za povratak iz istraživanja.
Iako je privrženost u adolescenciji različita od privrženosti u ranijim razvojnim periodima,
ona ima istu funkciju - pruža sigurnu okolinu koja omogućava i podržava istraživanje
socijalnog svijeta izvan obitelji (Allen i Land, 1999; Collins i Laursen, 2004). Koncept
sigurne obiteljske baze, prisutan u teorijskom dijelu literature (Byng-Hall, 1999), ali
nezastupljen u empirijskim istraživanjima te opisan u poglavlju ovog rada o odnosu
obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije, predstavlja osjećaj sigurnosti djeteta u
42
obitelj (prikazan u modelu). Osjećaj sigurnosti u obitelj predstavlja zapravo emocionalnu
sigurnost adolescenta u obiteljski sustav te se u ovom istraživanju na njega gleda kao na
kontinuum koji može ići od osjećaja nesigurnosti do osjećaja sigurnosti (Waters i Cummings,
2000). Način na koji adolescent vidi svoju obitelj - kao sigurnu ili nesigurnu bazu i luku -
može izravno pridonijeti razvoju socijalne kompetencije. Ako je obiteljski sustav sastavljen
od pouzdane i dostupne mreže obiteljskih odnosa privrženosti, onda će adolescent tu obitelj
vidjeti kao sigurnu bazu i luku te će moći slobodno razvijati svoje socijalne vještine i
kompetenciju. Ujedno, obitelj onda predstavlja pozitivan i siguran kontekst razvoja. Modelom
postavljenim za potrebe ovog rada predviđa se medijacijski utjecaj djetetova osjećaja
sigurnosti u obitelj u odnosu obiteljskog funkcioniranja i razvoja socijalne kompetencije. Na
osjećaj sigurnosti se ustvari gleda kao proces putem kojega obiteljsko funkcioniranje
pridonosi socijalnoj kompetenciji. Za ovakvu tezu moguće je u literaturi pronaći još teorijskih
osnova. Naime, primjenjujući teoriju privrženosti i obiteljsku sistemsku teoriju, Davies,
Harold, Goeke-Morey i Cummings (2002; Davies, Cummings i Winter, 2004) su razvili
model utjecaja bračnog sukoba na prilagodbu djece, a isti su autori postavili i teoriju o
emocionalnoj sigurnosti (raniji naziv bio je hipoteza o emocionalnoj sigurnosti) te postavili
širi obiteljski model utjecaja bračnog sukoba na djetetov osjećaj sigurnosti i psihopatologiju
(Davies i Cummings, 1994; Davies, Winter i Cicchetti, 2006). Prema ovim autorima i
njihovim modelima, osjećaj sigurnosti u obitelji (bilo u neki od dijadnih odnosa u obitelji ili
obitelj kao cjelinu) značajno pridonosi prilagodbi djeteta te djeluje kao posrednik između niza
obiteljskih varijabli i pokazatelja prilagodbe djeteta (većinom su bili usmjereni na istraživanja
problema u ponašanju i emocionalnih problema). Nadalje, isti autori navode kako postoji
potreba za istraživanjem djetetova osjećaja (ne)sigurnosti u različite obiteljske odnose, kao i
posljedica tog osjećaja po razvoj problematičnog ponašanja kod djeteta, pri čemu kao jedan
od oblika nesigurnosti navode i nesigurnost u obiteljski sustav (Forman i Davies, 2005).
Jedno od vrlo rijetkih empirijskih istraživanja o povezanosti osjećaja sigurnosti u obitelj i
razvoja djeteta (Forman i Davies, 2005) pokazalo je kako postoji povezanost nesigurnosti
djeteta u obitelj, lošijeg funkcioniranja obiteljskog sustava i emocionalnih problema i
problema u ponašanju kod adolescenta.
Ukratko, postavljenim modelom integriraju se teorijske postavke teorije privrženosti,
teorije ekoloških sustava i sistemske obiteljske teorije kako bi se na cjeloviti način objasnio
odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije djeteta. Empirijska provjera
integracije postavki teorije privrženosti i sistemske obiteljske teorije u objašnjenju procesa
koji se događaju u obitelj te kako oni djeluju na razvoj do sada nije dobila mnogo pozornosti
43
u literaturi, iako se o tome teorijski pisalo (npr., Erdman i Caffery, 2003). Stoga, razvoj ovog
modela i njegova empirijska provjera dat će odgovor ne samo na to koliko su teorijske
postavke nekih teorija empirijski utemeljene, nego će i pružiti uvid u to kako je različite
teorijske okvire moguće integrirati u jedan okvir poradi dobivanja potpunije i jasnije slike
procesa putem kojih obitelj djeluje na razvoj djeteta, a što je u skladu sa suvremenim
trendovima u istraživanjima razvoja. Ovo jest i u skladu s onim što su naveli Dirks i suradnici
(2007) - postoji potreba za razvojem integriranog okvira za istraživanje socijalne
kompetencije - a elaboraciju te ideje moguće je pronaći i u radu Stumpa i suradnika (2009),
koji navode da su se istraživači uglavnom bavili manifestacijama socijalne kompetencije, a
manje istraživanjem osnova i konteksta njezina razvoja. Sažeto, predloženim modelom (Slika
1.1.) previđa se izravan i neizravan - putem osjećaja sigurnosti djeteta u obitelj - utjecaj
obiteljskog funkcioniranja na razvoj socijalne kompetencije djeteta u ranoj adolescenciji.
Osnovna pretpostavka modela jest da obiteljsko funkcioniranje utječe na sigurnost djeteta u
obitelj, a zatim sigurnost djeteta u obitelj utječe na socijalnu kompetenciju djeteta. Drugim
riječima, djetetova sigurnost u obitelj medijator je povezanosti obiteljskog funkcioniranja i
socijalne kompetencije. Pretpostavljamo da način na koji je obiteljski sustav organiziran,
odnosno razina kohezije i fleksibilnosti te komunikacija u obitelji utječu na osjećaj sigurnosti
adolescenta u obitelj. Adolescent može istraživati svoje potencijale i razvijati se u pozitivnom
smjeru ako obiteljski sustav doživljava sigurnim, odnosno procjenjuje da mu pruža sigurnu i
pouzdanu okolinu za razvoj. Osim ovog posrednog, modelom se predviđa i izravan utjecaj
obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta, ali i obrnuti (povratni)
smjer utjecaja socijalne kompetencije adolescenta na obiteljsko funkcioniranje.
44
2. CILJ I HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA
Osnovni cilj rada je istražiti odnose između obiteljskog funkcioniranja, percipirane
sigurnosti adolescenta u obitelj i socijalne kompetencije adolescenta, odnosno utvrditi kakav
je doprinos obiteljskog funkcioniranja i osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj u objašnjenju
razvojne promjene u socijalnoj kompetenciji kod adolescenta. Na temelju cilja istraživanja
postavljena su sljedeća specifična istraživačka pitanja:
1. Dolazi li socijalno kompetentan adolescent iz obiteljskog sustava koji je za njega
sigurna okolina za razvoj te kojeg obilježava zajedništvo, prilagodljivost i dobra
komunikacija među članovima obitelji?
2. Kako su dimenzije funkcioniranja obiteljskog sustava povezane s osjećajem sigurnosti
adolescenta u obitelj?
3. Dolazi li do promjena u socijalnoj kompetenciji djeteta, obiteljskom funkcioniranju i
sigurnosti koju dijete osjeća u obitelj na pragu adolescencije? Kako te promjene vide
adolescenti, a kako njihovi roditelji, učitelji i vršnjaci? Je li kvalitativna i kvantitativna
priroda tih promjena ista kod mladića i kod djevojaka?
4. Može li i na koji način obiteljsko funkcioniranje pridonijeti objašnjenju razvojne
promjene u socijalnoj kompetenciji kod adolescenta? Može li socijalna kompetencija
adolescenta dovesti do nekih promjena u obiteljskom funkcioniranju? Ima li obitelj isti
učinak na razvoj socijalne kompetencije mladića i na razvoj socijalne kompetencije
djevojaka?
5. Je li osjećaj sigurnosti u obitelj posredujući faktor između obiteljskog funkcioniranja i
promjene socijalne kompetencije kod djeteta koje ulazi u razvojno razdoblje
adolescencije? Posreduje li osjećaj sigurnosti između obitelji i razvoja socijalne
kompetencije na isti način za mladića i za djevojku?
Na temelju teorijskih postavki i rezultata dosadašnjih istraživanja može se
pretpostaviti da adolescent koji dolazi iz obitelji koju obilježava visoka razina zajedništva
među članovima obitelji, prilagodljivost obiteljskog sustava i dobra komunikacija te koji
obitelj doživljava kao sigurnu okolinu za razvoj ima višu socijalnu kompetenciju nego
adolescent koji odrasta u obiteljskom sustavu u kojem nema zajedništva među članovima
obitelji, koji je neprilagodljiv životnim i razvojnim promjenama, u kojem među članovima
obitelji vlada loša komunikacija i koji nije iz perspektive adolescenta sigurna okolina za
45
razvoj. Pretpostavlja se da je osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj pozitivno povezan s
višim razinama obiteljske kohezije i fleksibilnosti te kvalitetnom komunikacijom u obitelji.
Za očekivati je da dolazi do značajnih promjena u socijalnoj kompetenciji adolescenta,
osjećaju sigurnosti adolescenta u obitelj i obiteljskom funkcioniranju tijekom jednogodišnjeg
razdoblja obuhvaćenog istraživanjem, pri čemu se očekuje postojanje značajnih
interindividualnih razlika u intraindividalnim promjenama – očekuje se da se neki adolescenti
i njihove obitelji mijenjaju na bolje, a neki na lošije. No, pretpostavlja se da u prosjeku dolazi
do privremenog pogoršanja u socijalnoj kompetenciji, osjećaju sigurnosti adolescenta u
obitelj i obiteljskom funkcioniranju u ranoj adolescenciji, a iste kvalitativne i kvantitativne
promjene očekuju se kod mladića i kod djevojaka. Privremeno pogoršanje bit će vidljivije u
procjenama adolescenata nego u procjenama njihovih roditelja, razrednika i vršnjaka. Očekuje
se izravan i neizravan pozitivan doprinos obiteljskog funkcioniranja razvoju socijalne
kompetencije mladića i djevojaka u ranoj adolescenciji. Drugim riječima, više obiteljskog
zajedništva, veća prilagodljivost obiteljskog sustava i dobra komunikacija u obitelji izravno
pridonose pozitivnom razvoju kompetencije adolescenta, kao i neizravno - putem pozitivnog
učinka koji imaju na osjećaj sigurnosti adolescenta u obiteljski sustav.
46
3. PREDISTRAŽIVANJE
Osnovna svrha provedenog predistraživanja bila je razvoj i psihometrijska provjera
Skale obiteljskog funkcioniranja i odabir čestica za vršnjačke procjene za primjenu u glavnom
istraživanju. Skala obiteljskog funkcioniranja konstruirana je za potrebe ovog istraživanja te
je po prvi puta korištena u istraživanju s adolescentima i njihovim roditeljima. Stoga, u ovoj
fazi razvoja skale bilo je potrebno napraviti analizu konstruktne valjanosti i pouzdanosti skale
te izostaviti čestice koje ne pridonose valjanosti i pouzdanosti, a dodatno opterećuju rezultat
formiran na temelju skale nevaljanim izvorom varijabiliteta. Odabir čestica za vršnjačke
procjene socijalne kompetencije adolescenta, koje će se koristiti u glavnom istraživanju, bilo
je potrebno učiniti na temelju određenih sadržajnih i statističkih kriterija. Uz to, ovim se
predistraživanjem željelo provjeriti u kojoj je mjeri obiteljsko funkcioniranje, izmjereno
Skalom obiteljskog funkcioniranja, povezano s određenim pokazateljima socijalne
kompetencije adolescenta dobivene na temelju različitih izvora. Također, željelo se provjeriti
u kojoj je mjeri prisutnost problema u ponašanju i emocionalnih problema kod adolescenta
povezana s obiteljskim funkcioniranjem. Stoga, u ovom dijelu radnje prikazat će se rezultati
provjere valjanosti i pouzdanosti novo konstruiranog instrumenta za mjerenje obiteljskog
funkcioniranja, opisat će se proces odabira čestica za vršnjačke procjene i ukratko prikazati
kako su dimenzije obiteljskog funkcioniranja (izmjerene novo razvijenom skalom) povezane
sa pokazateljima socijalne kompetencije i poteškoća kod adolescenata.
3.1 Metoda
3.1.1 Postupak, nacrt i sudionici predistraživanja
Predistraživanje je provedeno tijekom travnja, svibnja i lipnja 2009. godine u tri
osnovne škole na području grada Zagreba. Za provedbu ovog istraživanja dobivena je
suglasnost Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH. Nacrt predistraživanja bio je
transverzalnog tipa, odnosno uključivao je prikupljanje podataka u jednoj vremenskoj točki.
Prvotno su kontaktirani ravnatelji i stručni suradnici u osnovnim školama, a nakon toga
roditelji i djeca. Ukupno je kontaktirano 357 obitelji, odnosno 357 roditelja učenika 6. i 7.
razreda, a na sudjelovanje u istraživanju pristalo je 116 obitelji (32,5%). Roditeljima je
47
pismena suglasnost zajedno s upitnikom za oca i upitnikom za majku u koverti poslana po
djetetu. Nakon što su roditelji popunili upitnik i potpisali suglasnost, zamoljeni su, putem
pisane upute, da suglasnost i upitnike u zalijepljenoj koverti daju djetetu koje će kovertu
donijeti natrag u školu. Nakon što su dobivena roditeljska odobrenja i upitnici, adolescenti su
popunjavali upitnik u školi. Adolescenti i njihovi roditelji upitnike su popunjavali pod
strukturiranim zaporkama pomoću kojih su njihovi upitnici kasnije spojeni. Razrednici su
dobili upitnike na kojima su bila navedena imena i prezimena djece zajedno s uputom za
popunjavanje. Nakon što su popunili upitnike, razrednici su upitnike stavili u jednu kovertu
koju su vraćali ili stručnom suradniku u školi ili istraživaču. Strukturirane zaporke uparene su
s imenima i prezimenima djece, zbog potrebe spajanja odgovora adolescenata, roditelja i
razrednika te statističke obrade rezultata. Adolescentima, roditeljima i razrednicima bila je
zajamčena povjerljivost prikupljenih podataka, a osim istraživača nitko drugi nije imao uvid u
odgovore i pojedinačne rezultate prikupljene u istraživanju.
S obzirom na to da neka djeca nisu bila u školi za vrijeme popunjavanja upitnika,
konačan uzorak čini 104 djece koja su popunila upitnik tijekom jednog školskog sata
(većinom sata razredne zajednice). U ovoj ranoj fazi razvoja i provjere Skale obiteljskog
funkcioniranja bilo je potrebno uzeti u obzir mišljenja različitih članova obitelji i mogući
utjecaj strukture obitelji na rezultate provjere. S obzirom na mali broj sudionika istraživanja
nije bilo mogućnosti provjere tog utjecaja pa se u daljnjim analizama u predistraživanju
koristi uzorak od 80 djece iz dvoroditeljskih obitelji koja su imala popunjene upitnike za oba
roditelja koji su u braku.
Od 80 adolescenata iz dvoroditeljskih obitelji njih 44 učenici su 6. razreda, a 36
učenici 7. razreda. Prosječna dob adolescenata jest 13,21 godine (TR = 12-14; Sd = 0,69).
Djevojčice su činile 53,8% ukupnog uzorka. Sudjelovalo je 80 majki, a prosječna dob majki
jest 42,77 godina (Sd = 5,49; TR = 28-56) te 78 očeva i 2 poočima, pri čemu je njihova
prosječna dob 45,35 godina (Sd = 7,01; TR = 35-71). Roditelji su u prosjeku 15 godina u
braku (TR = 2-39; Sd = 5,83). Većina majki (50,6%) i očeva (46,3%) životni standard svoje
obitelji ocjenjuje sličnim većini drugih obitelji, dok većina adolescenata (47,5%) životni
standard svoje obitelji ocjenjuje nešto višim u odnosu na druge obitelji. Većina majki (87,5%)
i očeva (82,5%) je zaposleno. Od ukupnog broja majki njih 55,0% ima završenu srednju
školu, 39,5% ih ima višu školu ili fakultet, jedna majka ima osnovnu školu, a dvije majke nisu
odgovorile. Od ukupnog broja očeva njih 51,3% ima završenu srednju školu, 46,3% ih ima
višu školu ili fakultet, jedan otac ima osnovnu školu te jedan otac nije odgovorio. Za 48
48
adolescenata dobivene su procjene socijalne kompetencije od razrednika ili razrednice
(N=10).
Ovi podatci o sociodemografskim obilježjima djece, roditelja i obitelji prikupljeni su
kratkim upitnikom konstruiranim za potrebe predistraživanja koji je obuhvaćao: pitanja o dobi
i spolu djece i roditelja, pitanje o obrazovanju roditelja (od 1-osnovna škola do 4-fakultet),
pitanje o radnom statusu roditelja (npr., za oca - zaposlen, nezaposlen, umirovljenik), pitanje
o bračnom statusu roditelja (npr., za oca - u braku, izvanbračna zajednica, razveden, udovac) i
pitanje o životnom standardu obitelji (od 1-jako loš, znatno niži od većine drugih obitelji do
5-odličan, znatno viši od većine drugih obitelji).
3.1.2 Razvoj Skale obiteljskog funkcioniranja
Skala obiteljskog funkcioniranja konstruirana je, pod Kružnim modelom bračnog i
obiteljskog sustava (Olson i Gorall, 2003), za potrebe ovog istraživanja. Prema modelu,
obitelj i njeno funkcioniranje mogu se opisati sljedećim trima dimenzijama: obiteljskom
kohezijom ili zajedništvom, fleksibilnosti ili prilagodiljvosti i komunikacijom. Obiteljska
kohezija je emocionalna povezanost među članovima obitelji (Olson i Gorall, 2003), a
uključuje: odanost obitelji, emocionalnu bliskost, podršku, druženje članova obitelji, dijadne
odnose u obitelji (bračni odnos i odnos roditelj-dijete), zajedničko provođenje vremena,
obiteljski prostor (privatnost), donošenje odluka, druženje s obiteljskim prijateljima,
zajedničke interese članova obitelji i zajedničko provođenje slobodnoga vremena (Olson i
Gorall, 2003). Obiteljska fleksibilnost definira se kao kvaliteta i izraz vodstva i organizacije
unutar obitelji, odnosa uloga i pravila u obitelji te pregovaranje u obitelji (Olson i sur., 2007).
Fleksibilnost obitelji uključuje: vodstvo i disciplinu u obitelji, pregovaranje u obitelji, uloge u
obitelji, rutinu obitelji i obiteljska pravila. Obiteljska fleksibilnost je sposobnost obiteljskog
sustava da u situacijama stresa i razvoja promijeni (odnosno mijenja) strukturu moći, uloge i
pravila u bliskim odnosima unutar obitelji (Olson i sur., 1979). Treća dimenzija je
komunikacija, a ona podržava druge dvije dimenzije te omogućuje obiteljskom sustavu da
mijenja svoju razinu kohezije i fleksibilnosti kroz vrijeme i tijekom različitih razvojnih
tranzicija (Olson i Gorall, 2003). Obiteljska komunikacija uključuje: empatiju, aktivno
slušanje, zauzimanje za sebe na prihvatljiv način, pokazivanje osjećaja, iskazivanje mišljenja,
slanje jasnih poruka, ostajanje na temi tijekom razgovora i poštivanje sugovornika tijekom
razgovora unutar obiteljskog sustava i između članova obitelji.
49
Nova skala zamišljena je kao mjera triju opisanih dimenzija funkcioniranja obiteljskog
sustava, a prilikom osmišljavanja čestica pozornost se posvetila sadržaju koji dimenzije
pokrivaju. Razvoj skale započeo je osmišljavanjem tvrdnji, odnosno čestica koje opisuju
koheziju, fleksibilnost i komunikaciju, a posebna pozornost posvećena je jasnoći i
jednoznačnosti tvrdnji (čestica). S obzirom da se model pod kojim je skala konstruirana
temelji i na sistemskoj teoriji, pozornost se posvetila i tome da sadržaj čestica skale odražava
obitelj kao sustav, a ne dijadne odnose unutar obitelji (čestice su osmišljene na način da mjere
dinamiku i funkcioniranje cjelokupnog obiteljskog sustava iz individualne perspektive člana
tog sustava). Iz prvotno osmišljenog šireg skupa tvrdnji odabrano je 90 tvrdnji, odnosno po 30
tvrdnji za svaku dimenziju. Grupa stručnjaka (troje sveučilišnih profesora iz psihologije
zajedno s autoricom skale) raspravilo je o tih 90 čestica, te je posljedično odabrano 60 (20 po
dimenziji), koje sadržajno najbolje odražavaju dimenzije obiteljskog funkcioniranja. Uz to,
neke su čestice skraćene, a neke pojednostavljene. Poslije toga dvoje djece u dobi od 13
godina pročitalo je sve tvrdnje i o njima raspravilo s autoricom skale, a na osnovi njihovih
komentara neke su čestice skraćene i/ili pojednostavljene. Na taj način odabrane su čestice
koje će činiti skalu u predistraživanju.
Zaključno, novo razvijena skala sastoji se od 60 čestica koje mjere obiteljsku koheziju,
fleksibilnost i komunikaciju. Svaka dimenzija zastupljena je sa po 20 čestica i čini posebnu
subskalu (prikaz čestica – Tablica 3.2, 3.3. i 3.4.). Rezultate je moguće formirati na temelju
pojedinih subskala te onda oni odražavaju pojedine dimenzije obiteljskog funkcioniranja ili
pak formirati jedan ukupan rezultat za skalu u cjelini, koji označava ukupno funkcioniranje
obitelji kao sustava. Format za odgovore čini skala Likertovog tipa od četiri stupnja
(1=„potpuno netočno za moju obitelj“, 2=“uglavnom netočno za moju obitelji“, 3=“uglavnom
točno za moju obitelj“, 4=“potpuno točno za moju obitelj“), pri čemu viši rezultati na skali
ukazuju na bolje funkcioniranje obitelji u cjelini, odnosno višu koheziju i fleksibilnost
obiteljskog sustava te bolju komunikaciju unutar obitelji. U ovom obliku skala je primijenjena
u predistraživanju, a sudionici predistraživanja, odnosno adolescenti i njihovi roditelji trebali
su procijeniti koliko dobro navedene tvrdnje trenutno opisuju njihovu obitelji.
3.1.3 Pokazatelji socijalne kompetencije i poteškoća adolescenta
U predistraživanju su primijenjene dvije skale za procjenu snaga i kompetencija
adolescenta, koje služe kao pokazatelji socijalne kompetencije (Skala za procjenu ponašanja i
50
emocija i Skala socijalne inicijative), te jedan upitnik kojim se mjere problemi u ponašanju i
emocionalni problemi adolescenata (Upitnik sposobnosti i poteškoća). Primjenom više
različitih skala i upitnika nastojalo se na što bolji način zahvatiti funkcioniranje adolescenta u
različitim socijalnim kontekstima (npr., obitelj, škola, vršnjaci). Osim od samih adolescenata,
informacije o njihovom ponašanju dobivene su i od njihovih roditelja i razrednika.
Skala za procjenu ponašanja i emocija (eng. Behavioral and Emotional Rating Scale –
2nd Edition, BERS-2, Epstein, 2004) namijenjena je mjerenju emocionalnih i ponašajnih
snaga djeteta između 11 i 18 godine života, pri čemu 52 čestice skale opisuje djetetove
vještine, kompetencije i karakteristike u pet različitih domena ili područja funkcioniranja
(interpersonalno, intrapersonalno, školsko, obiteljsko, afektivno), čineći pri tome pet različitih
subskala. Subskala Interpersonalna snaga (eng. Interpresonal Strength) sastoji se od 15
čestica i mjeri djetetovu sposobnost kontrole emocija i ponašanja u socijalnim situacijama
(npr., prihvaćanje kritike, prihvaćanje odgovornosti za vlastito ponašanje) (primjer čestice –
„Ako povrijedim ili uzrujam druge, ja im se ispričam.“). Subskala Uključenost u obitelj (eng.
Family Involvement) sastoji se od 10 čestica i mjeri djetetovo sudjelovanje u obiteljskom
životu i njegove odnose s obitelji (npr., odnos s braćom i sestrama, odnos s roditeljima)
(primjer čestice – „U svojoj obitelji osjećam se prihvaćeno.“). Subskala Intrapersonalna snaga
(eng. Intrapersonal Strength) sastoji se od 11 čestica i mjeri kako dijete općenito doživljava i
gleda na svoje kompetencije i postignuća (npr., pričanje o pozitivnim aspektima života,
samopouzdanje) (primjer čestice – „Tražim pomoć od svojih prijatelja.“). Subskala Školsko
funkcioniranje (eng. School Functioning) sastoji se od 9 čestica i mjeri djetetove
kompetencije u školi i školskim zadatcima (npr., završavanje školskih zadataka na vrijeme,
redovito pohađanje škole) (primjer čestice – „Svoje školske obveze izvršavam na vrijeme.“).
Subskala Afektivna (emocionalna) snaga (eng. Affective Strength) sastoji sa od 7 čestica i
mjeri djetetovu sposobnost pokazivanja osjećaja koje ima za druge ljude te prihvaćanje
naklonosti i pažnje koju mu drugi ljudi daju (npr., pokazivanje zabrinutosti za osjećaje drugih,
izražavanje osjećaja prema drugima) (primjer čestice – „Nekome dam do znanja kad sam
povrijeđen.“). (Ovdje treba spomenuti da postoji još jedna dodatna subskala nazvana Snage za
karijeru (eng. Career Strength), koja mjeri djetetove profesionalne aspiracije i interese te
sposobnost planiranja karijere, ali ona nije korištena u ovom predistraživanju.) Moguće je
formirati rezultate na subskalama ili pak formirati jedan ukupni rezultata na temelju svih
subskala koji onda označava indeks snage adolescenta, pri čemu viši rezultati ukazuje na višu
kompetenciju adolescenta. Skala ima verzije za samoprocjenu te procjenu djeteta od drugih
osoba koje poznaju dijete (roditelja i učitelja), a ponašanje i emocije djeteta procjenjuju se na
51
skali od četiri stupanja (od 0 - uopće se ne odnosi na mene/moje dijete do 3 - potpuno se
odnosi na mene/moje dijete). U predistraživanju je korištena verzija za samoprocjenu i verzija
za procjenu roditelja i učitelja, pri čemu su oba roditelja i razrednik ili razrednica
procjenjivala ponašanje i emocije adolescenta tijekom prethodnih šest mjeseci. Pouzdanost
skale i većine subskala u različitim uzorcima u predistraživanju jest zadovoljavajuća, uz
napomenu o nešto nižoj pouzdanosti dvije subskale (Obiteljska uključenost i Intrapersonalne
snage) u uzorku adolescenata (Tablica 3.1.). U daljnjoj analizi rezultata bit će korišten ukupan
rezultat na Skali za sva četiri uzorka (adolescenti, majke, očevi i razrednici).
Skala socijalne inicijative (eng. Social Initiative scale; Barber i Erickson, 2001) mjeri
nastojanje adolescenta da potakne socijalnu interakciju s vršnjacima i odraslima u grupi i u
školi. Skala se sastoji od 13 čestica (npr., „Uživam družiti se i pričati s vršnjacima.“), a format
za odgovore čini skala Likertovog tipa od pet stupnjeva (od 1=„nikada“ do 5=„jako često“).
Viši rezultat na skali odražava veću prisutnost mjerenog konstrukta kod adolescenata. Skalu
su u predistraživanju popunjavali adolescenti, a pouzdanost iznosi 0,72.
Obje skale korištene za procjenu socijalne kompetencije, Skala za mjerenje socijalne
inicijative i Skala za procjenu ponašanja i emocija, prevedene su na hrvatski jezik istom
procedurom. Skalu je prvo jedna osoba (profesor engleskoga jezika) prevela na hrvatski jezik,
a zatim je druga osoba (profesor engleskog jezika) taj hrvatski prijevod prevela na engleski
jezik. Nakon toga autorica istraživanja i jedan psiholog u dogovoru s dva prevoditelja
napravili su usporedbu originalnih engleskih čestica s engleskim prijevodom te su zatim u
hrvatskom prijevodu napravljene određene izmjene i formirane konačne verzije čestica.
Prijevod skala korištenih u predistraživanju učinjen je u skladu s preporukama struke za
međukulturalna istraživanja (van de Vijver i Leung, 1997).
Prisutnost određenih problema u ponašanju i emocionalnih problema kod adolescenata
ispitana je kroz Upitnik sposobnosti i poteškoća (eng. Strengths and Difficulties
Questionnaire; Goodman, 1997). Ovaj upitnik predstavlja mjeru poteškoća u ponašanju i
emocionalnih poteškoća te prosocijalnog ponašanja kod adolescenata, a sastoji se od sljedećih
pet subskala (od kojih je svaka zastupljena sa po pet čestica): emocionalni simptomi (npr.,
„Često je nesretna, potištena ili plačljiva.“), problemi u ponašanju (npr., „Često ima nastupe
bijesa ili razdražljivost.“), hiperaktivnost (npr., „Stalno se vrpolji i nemirna je.“), problemi u
odnosu s vršnjacima (npr., „Druga djeca ju zadirkuju ili maltretiraju.“) i kategorija odnosa
prema društvu ili prosocijalno ponašanje (npr., „Ima obzira prema osjećajima drugih.“).
Ukupan rezultat na skali poteškoća čini zbroj četiri subskale koje mjere poteškoće, dok se
peta subskala koja mjeri pozitivne oblike ponašanja ne koristi prilikom formiranja ukupnog
52
rezultata. Upitnik, dostupan na hrvatskom jeziku (SDQ - Information for researchers and
professionals about the Strengths & Difficulties Questionnaires1; Marzocchi i sur., 2004), ima
verzije za samoprocjenu te procjenu ponašanja djeteta od roditelja i učitelja. Postoji verzija za
djecu od 11 do 17 godina života koja je primijenjena u ovom istraživanju. Upitnik su u
predistraživanja popunjavali roditelji i adolescenti, pri čemu su na čestice odgovarali na skali
od tri stupanja (0=„netočno“, 1=“djelomično točno“, 2=„potpuno točno“) procjenjujući
ponašanje adolescenta tijekom posljednjih šest mjeseci. Pouzdanost različitih subskala u
predistraživanju nije zadovoljavajuća, uz iznimku subskale koja mjeri hiperaktivnost i odnos
prema društvu. U obradi rezultata koristit će se samo ukupan rezultat poteškoća na Upitniku
formiran na temelju četiri subskale koje mjere poteškoće (Tablica 3.1.).
Tablica 3.1. Pouzdanost Skale za procjenu ponašanja i emocija te Upitnika sposobnosti i poteškoća u predistraživanju
Uzorak Skala/Subskala
Adolescenti Majke Očevi Razrednici
Skala za procjenu ponašanja i emocija 0,89 0,93 0,94 0,96
Interpersonalna snaga 0,84 0,87 0,87 0,94
Obiteljska uključenost 0,46 0,68 0,74 0,74
Intrapersonalna snaga 0,54 0,80 0,82 0,82
Školsko funkcioniranje 0,73 0,88 0,87 0,95
Afektivna snaga 0,79 0,78 0,72 0,84
Ukupan rezultat za poteškoće 0,72 0,81 0,78 -
Emocionalni simptomi 0,52 0,66 0,59 -
Problemi u ponašanju 0,50 0,27 0,53 -
Hiperaktivnost 0,65 0,76 0,72 -
Problemi u odnosu sa vršnjacima 0,36 0,54 0,46 -
Odnos prema društvu 0,64 0,56 0,68 -
1 Pribavljeno 20.4.2008. godine sa http://www.sdqinfo.com/
53
3.2 Rezultati
3.2.1 Psihometrijska provjera Skale obiteljskog funkcioniranja
S obzirom da je Skala obiteljskog funkcioniranja konstruirana za potrebe ovog
istraživanja, prije daljnjeg korištenja Skale bilo je potrebno učiniti psihometrijsku analizu
instrumenta. U svrhu provjere valjanosti skale izračunate su faktorske analize na zajedničke
faktore za svaku subskalu u uzorcima adolescenata, majki i očeva te zatim u ukupnom,
cijelom uzorku kojeg su činili svi sudionici predistraživanja. Budući da je ova faza provjere
skale po svojoj prirodi više eksploratorna nego konfirmatorna, korištena je eksploratorna
faktorska analiza. Dobivena faktorska zasićenja čestica uspoređivana su s obzirom na
korišteni uzorak (uspoređivana su zasićenja dobivena u tri uzorka - adolescenti, majke i očevi)
te se analiziralo koje od čestica imaju niska faktorska zasićenja (npr., manja od 0,30). U svrhu
provjere pouzdanosti izračunate su korelacije pojedinih čestica s ukupnim rezultatom te su
izračunati koeficijenti unutarnje konzistencije za svaku subskala posebno u različitim
uzorcima. Također, izračunate su i standardne devijacije za svaku česticu u različitim
uzorcima kako bi se na temelju toga mogla razmatrati diskriminativnost čestica. Ova analiza
psihometrijskih karakteristika novo razvijene skale učinjena je posebno za svaku subskalu, a u
skladu s tim bit će prikazani i rezultati.
Subskala obiteljske kohezije
Svih 20 čestica subskale podvrgnuto je faktorskoj analizi na zajedničke faktore s
unaprijed zadanim jednim faktorom u uzorku adolescenata, majki i očeva, a sažeti prikaz
rezultata provedenih faktorskih analiza nalazi se u Prilogu (Tablica 1.). Na isti način
provedena je faktorska analiza na cijelom uzorka sudionika (N = 240), a zasićenja prvim
faktorom nalaze su u Tablici 3.2. U uzorku adolescenata pokazalo se da čestice 3, 6, 7, 8 i 12
nemaju zasićenje prvim faktorom više od 0,30 te čestica 15 u uzorku majki i očeva. Od svih
čestica samo čestica 15 nema zasićenje više od 0,30 kada se promotre zasićenja prvim
faktorom dobivena u cijelom uzorku sudionika (Tablica 3.2.). Kada se promotri sadržaj tih
čestica s niskim zasićenjem, u usporedbi s ostalim česticama, može se zaključiti da one
svojim sadržajem ne pridonose novost u procjenu kohezije. Na primjer, čestica 15 („Obično
se svatko bavi svojim obvezama kada smo kod kuće.“) prema sadržaju vjerojatno mjeri isto
ponašanje članova obitelji koje mjeri i čestica 5 („Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo
54
zajedno kao obitelj.“) ili čestica 11 („Članovi moje obitelji izbjegavaju jedni druge kada su
kod kuće.“), što može ukazivati na to da se sadržajna valjanost subskale ne bi smanjila
izostavljanjem čestice 15. U primijenjenoj verziji subskale u predistraživanju ostavljene su
drugačije formulirane čestice vrlo sličnog sadržaja kako bi se naknadno, uz pomoć statističkih
pokazatelja, moglo utvrditi koja od čestica na pouzdaniji i valjaniji način mjeri obiteljsku
koheziju.
Razmatrajući korelacije čestica s ukupnim rezultatom na subskali u cijelom uzorku
(Tablica 3.2.), kao i u uzorku adolescenata, majki i očeva posebno (Prilog, Tablica 2.), može
se zaključiti da iste čestice koje nemaju visoka zasićenja nemaju ni visoku povezanost s
ukupnim rezultatom na subskali, sukladno očekivanju. Kada se promotri varijabilitet čestica
(Tablica 3.2.), može se uočiti da čestica 16 ima najmanji varijabilitet u odnosu na druge
čestice, što ukazuje na slabu driskriminativnu valjanost čestice s obzirom na mjereni
konstrukt. Uzimajući u obzir faktorska zasićenje čestica, korelaciju čestica s ukupnim
rezultatom na skali, varijabilitet čestica, sadržaj čestica te socijalnu poželjnost sadržaja čestica
odlučeno je da se iz subskale izostave čestica 3 („Možemo se osloniti jedni na druge.“),
čestica 7 („Pomažemo jedni drugima.“), čestica 15 („Obično se svatko bavi svojim obvezama
kada smo kod kuće.“) i čestica 16 („Hrabrimo i tješimo jedni druge.“).
Na osnovi izračunatih Tuckerovih koeficijenata kongruencije (k) za parove adolescent-
majka (k = 0,85), adolescent-otac (k = 0,88) i otac-majka (k = 0,98) možemo zaključiti da su
faktorska rješenja prvog faktora skraćene verzije subskale dobivena u uzorcima adolescenata,
majki i očeva podudarna. Usporedbom koeficijenta unutarnje konzistencije subskale s 20
čestica i skraćene verzije subskale s 16 čestica (Tablica 3.2.) može se zaključiti kako
izostavljanje četiri čestice nije uvelike smanjilo pouzdanost subskale. Stoga, u daljnjim
analizama bit će korištena ova skraćena verzija subskale, koja će ujedno biti i primijenjena u
glavnom istraživanju.
55
Tablica 3.2. Zasićenja prvim faktorom iz faktorske analize na zajedničke faktore, korelacija pojedine čestice s ukupnim rezultatom i varijabilitet čestica za Subskalu obiteljska kohezija za cijeli uzorak (N = 240)
Čestica Zasićenj
e rit Sd
1. U mojoj obitelji postoji osjećaj zajedništva. 0,65 0,57 0,50
2. Članovi moje obitelji vrlo malo se međusobno druže. (R) 0,34 0,35 0,81
3. Možemo se osloniti jedni na druge. 0,56 0,45 0,47
4. Radije provodimo vrijeme sa svojim prijateljima nego jedni s drugima. (R)
0,44 0,50 0,77
5. Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo zajedno kao obitelj. (R) 0,44 0,48 0,89
6. Svi članovi moje obitelji sudjeluju u donošenju odluka koje se tiču obitelji.
0,39 0,35 0,66
7. Pomažemo jedni drugima. 0,64 0,51 0,42
8. Imamo obiteljske prijatelje s kojima se družimo. 0,48 0,39 0,62
9. Članovi moje obitelji imaju zajedničke interese. 0,45 0,44 0,64
10. Članovi moje obitelji svoje slobodno vrijeme najradije provode svatko na svoj način. (R)
0,45 0,51 0,87
11. Članovi moje obitelji izbjegavaju jedni druge kada su kod kuće. (R) 0,53 0,49 0,57
12. Svi članovi moje obitelji osjećaju se voljeno od drugih članova. 0,42 0,35 0,62
13. Među članovima moje obitelji ima malo povjerenja. (R) 0,44 0,42 0,62
14. Članovi moje obitelji podrška su jedni drugima. 0,69 0,57 0,53
15. Obično se svatko bavi svojim obvezama kada smo kod kuće. (R) 0,22 0,24 0,85
16. Hrabrimo i tješimo jedni druge kada se nešto loše dogodi. 0,52 0,42 0,37
17. Članovi moje obitelji ponekad iznevjere jedan drugoga. (R) 0,36 0,40 0,77
18. Članovi moje obitelji međusobno su bliski. 0,67 0,55 0,41
19. Moja obitelj je svakom svom članu izvor podrške. 0,62 0,49 0,45
20. Postoji vrlo malo aktivnosti koje vole raditi svi članovi moje obitelji. (R)
0,35 0,37 0,87
Cronbach α 0,84 Cronbach α (bez čestica 3, 7, 15 i 16) 0,82
56
Subskala obiteljske fleksibilnosti
Svih 20 čestica subskale podvrgnuto je faktorskoj analizi na zajedničke faktore s
unaprijed zadanim jednim faktorom u uzorku adolescenata, majki i očeva, a sažeti prikaz
rezultata provedenih faktorskih analiza nalazi se u Prilogu (Tablica 3.). Na isti način
provedena je faktorska analiza koristeći cijeli uzorka sudionika (N = 240), a zasićenja prvim
faktorom nalaze su u Tablici 3.3. U uzorku adolescenata čestice 1, 4, 14 i 18 nemaju zasićenje
prvim faktorom više od 0,30, a u uzorku majki to su čestice 1, 9 i 14, te u uzorku očeva
čestice 1, 9, 14 i 17 (Tablica 3. u Prilogu). Kada se promotre zasićenja prvim faktorom
dobivena na cijelom uzorku sudionika, čestica 1 ima vrlo nisko i negativno zasićenje, a
čestice 9 i 17 imaju zasićenje manje od 0,30 (Tablica 3.3.). Nadalje, čestica 1 ima vrlo nisku i
negativnu povezanost s ukupnim rezultatom u sva tri uzorka (Tablica 4. u Prilogu), te u
cijelom uzorku. Čestica 14 ima nisu povezanost s ukupnim rezultatom kada se promotri cijeli
uzorak (Tablica 3.2.) i sva tri uzorka (Tablica 4. u Prilogu). Varijabilitet čestica 1 i 14
(Tablica 3.3.) jako je velik, a vrlo je vjerojatno da su te dvije čestice na potpuno drugačiji
način doživljene i interpretirane među adolescentima i njihovim roditeljima. Uzimajući u
obzir ove rezultate može se zaključiti da bi čestice 1 i 14 svakako trebalo izostaviti iz daljnje
analize i ove subskale. Nadalje, proces odlučivanja koje čestice zadržati u konačnoj verziji
subskale, a koje izostaviti, temeljio se na analizi korelacija čestica s ukupnim rezultatom,
standardnih devijacija čestica i faktorskih zasićenja čestica, ali je obuhvaćao i ponovnu
analizu sadržaja čestica. Ukratko, odlučeno je kako čestice 6, 8 i 16 neće biti zadržane u
konačnoj verziji subskale zbog sadržaja koji mjere, a koji se pokazao različitim od onog što
obuhvaća konstrukt fleksibilnosti obiteljskog sustava.
Zaključno, izostavljene su čestica 1 („U mojoj obitelji zna se tko je „glava obitelji“.“),
čestica 6 („Svaki član moje obitelji zadužen je za neki kućanski posao.“), čestica 8 („U mojoj
obitelji postoje neka pravila ponašanja koja svi moramo poštivati.“), čestica 14 („Članovi
moje obitelji često raspravljaju o tome tko će obaviti koji kućanski posao.“) i čestica 16
(„Članovi moje obitelji nezadovoljni su kućanskim poslovima koji su im dodijeljeni.“). Ovim
skraćivanjem pouzdanost subskale se ne mijenja (Tablica 3.3.), a Tuckerovi koeficijenti
kongruencije za parove adolescent-majka (k=0,88), adolescent-otac (k=0,90) i majka-otac
(k=0,99) ukazuju na podudarnost faktorskih rješenja prvog faktor skraćene subskale. U
daljnjim analizama bit će korištena skraćena verzija subskale, koja će se koristiti i u glavnom
istraživanju.
57
Tablica 3.3. Zasićenja prvim faktorom iz faktorske analize na zajedničke faktore, korelacija pojedine čestice s ukupnim rezultatom i varijabilitet čestica za Subskalu obiteljska fleksibilnost za cijeli uzorak (N = 240) Čestica zasićenje rit Sd
1. U mojoj obitelji zna se tko je „glava obitelji“. (R) -0,158 -0,074 1,069
2. Članovi moje obitelji prilagođavaju se jedni drugima. 0,632 0,511 0,614
3. Lako se prilagođavamo različitim promjenama u obitelji. 0,527 0,446 0,623
4. Moja obitelj se dobro nosi sa životnim problemima. 0,531 0,429 0,526
5. U mojoj obitelji sukobe nastojimo riješiti tako da se nakon njih nitko ne osjeća loše.
0,627 0,514 0,580
6. Svaki član moje obitelji zadužen je za neki kućanski posao. 0,584 0,485 0,912
7. U mojoj obitelji djeca i roditelji zajedno donose odluke važne za cijelu obitelj.
0,560 0,497 0,717
8. U mojoj obitelji postoje neka pravila ponašanja koja svi moramo poštivati.
0,668 0,555 0,702
9. U mojoj obitelji samo jedna osoba donosi odluke. (R) 0,271 0,347 0,712
10. Probleme u obitelji pokušavamo riješiti na više načina. 0,409 0,315 0,600
11. Pravila ponašanja u mojoj obitelji prečesto se mijenjaju. (R) 0,513 0,486 0,702
12. U mojoj obitelji ima puno besmislenih pravila ponašanja. (R) 0,435 0,447 0,666
13. Teško mi je reći koja su pravila ponašanja u mojoj obitelji. (R) 0,344 0,374 0,914
14. Članovi moje obitelji često raspravljaju o tome tko će obaviti koji kućanski posao. (R)
0,098 0,169 1,002
15. U mojoj obitelji zna se koje su dužnosti roditelja, a koje djece. 0,518 0,378 0,672
16. Članovi moje obitelji nezadovoljni su kućanskim poslovima koji su im dodijeljeni. (R)
0,493 0,474 0,865
17. U mojoj obitelji jedan osoba ima moć nad drugima. (R) 0,267 0,344 0,693
18. Lako donosimo odluke koje su važne za cijelu obitelji. 0,513 0,404 0,714
19. Netko od članova moje obitelji ne može se prilagoditi drugim članovima. (R)
0,503 0,460 0,799
20. Članovi moje obitelji ne znaju što učiniti kada se nešto loše dogodi. (R)
0,410 0,353 0,717
Cronbach α 0,81 Cronbach α (bez čestica 1, 6, 8, 14 i 16) 0,80
58
Subskala obiteljske komunikacije
Sve čestica ove subskale podvrgnute su faktorskoj analizi na zajedničke faktore s
unaprijed zadanim jednim faktorom u sva tri uzorka (Tablica 5. u Prilogu) i u cijelom uzorku
(Tablica 3.4.). Faktorska zasićenja u ukupnom uzorku (Tablica 3.4.) i u tri uzorka (Tablica 5.
u Prilogu) pokazuju da čestice 6, 9, 12, 15 i 16 nemaju zasićenje više od 0,30 prvim faktorom,
s tim da je izuzetak čestica 4 koja u uzorku adolescenata nema zasićenje više od 0,30, ali u
uzorku očeva i majki ima (Tablica 5. u Prilogu). Iste čestice (6, 9, 12, 15 i 16) imaju nisu
povezanost s ukupnim rezultatom na subskali, s tim da neke od tih čestica imaju i negativnu
povezanost s ukupnim rezultatom (Tablica 6. u Prilogu). Uglavnom, negativna faktorska
zasićenja i povezanost s ukupnim rezultatom na subskali mogu ukazivati na različito
shvaćanje sadržaja čestica među članovima obitelji od teorijski očekivanog. Stoga, iz daljnje
primjene izostavljene su čestica 6 („Često raspravljamo o tome tko je što rekao od članova
obitelji.“), čestica 9 („Svi smo uznemireni kada je jedan član obitelji uznemiren.“), čestica 12
(„U mojoj obitelji ne pokazujemo kada smo ljuti.“), čestica 15 („Pričamo o drugim članovima
obitelji kada oni nisu prisutni.“) i čestica 16 („Svi smo tužni ako se jednom članu obitelji
nešto loše desi.“). Izostavljanjem pet čestica koje imaju niska zasićenja i korelacije s ukupnim
rezultatom povećava se pouzdanost subskale (Tablica 3.4.). Ponovno su provedene faktorske
analize na zajedničke faktore na skraćenoj subskali za tri uzorka, a Tucekrovi koeficijenti
kongruencije za parove adolescent-majka (k=0,96), adolescent-otac (k=0,96) i majka-otac
(k=0,99) ukazuju na podudarnost faktorskih rješenja za prvi faktor skraćene subskale. U
daljnjim analizama koristit će se skraćena verzija subskale, koja će ujedno biti i primijenjena
u glavnom istraživanju.
59
Tablica 3.4. Zasićenja prvim faktorom iz faktorske analize na zajedničke faktore, korelacija pojedine čestice s ukupnim rezultatom i varijabilitet čestica za Subskalu obiteljska komunikacija za cijeli uzorak (N = 240) Čestica zasićenje rit Sd
1. Međusobno razgovaramo o problemima koje imamo. 0,596 0,484 0,598
2. U mojoj obitelji svi mogu reći svoje mišljenje. 0,588 0,513 0,417
3. Članovi moje obitelji slušaju jedni druge tijekom razgovora. 0,611 0,536 0,623
4. Svađamo se većinu vremena kad smo kod kuće. (R) 0,310 0,319 0,619
5. Članovi moje obitelji jedno govore, a drugo rade. (R) 0,606 0,591 0,717
6. Često raspravljano o tome tko je što rekao od članova obitelji. (R) 0,250 0,267 0,854
7. Nakon obiteljske svađe neko vrijeme ne razgovaramo jedni s drugima. (R)
0,487 0,472 0,831
8. Članovi moje obitelji međusobno vrlo malo razgovaraju. (R) 0,462 0,430 0,690
9. Svi smo uznemireni kada je jedan član obitelji uznemiren. (R) 0,000 -0,038 1,001
10. Članovi moje obitelji povjeravaju se jedni drugima. 0,615 0,508 0,614
11. U mojoj obitelji otvoreno se razgovara o svim problemima. 0,699 0,595 0,637
12. U mojoj obitelji ne pokazujemo kada smo ljuti. (R) 0,106 0,025 0,882
13. Do rješenja sukoba među članovima obitelji nastojimo doći razgovorom.
0,615 0,516 0,637
14. Svi članovi moje obitelji pokazuju kako se osjećaju. 0,441 0,331 0,577
15. Pričamo o drugim članovima obitelji kada oni nisu prisutni. (R) 0,164 0,190 0,905
16. Svi smo tužni ako se jednom članu obitelji nešto loše dogodilo. 0,286 0,233 0,528
17. U mojoj obitelji razgovori često završe svađom. (R) 0,421 0,372 0,691
18. Često se zapravo samo pravimo da slušamo jedni druge. (R) 0,608 0,559 0,657
19. Članovi moje obitelji vrlo malo poštuju jedni druge. (R) 0,481 0,451 0,491
20. Razgovori u obitelji počnu s jednom temom, a završe s drugom. (R) 0,351 0,318 0,938
Cronbach α 0,79 Cronbach α (bez čestica 6, 9, 12, 15 i 16) 0,85
60
Povezanost obiteljske kohezije, fleksibilnosti i komunikacije
U Tablici 3.5. prikazane su korelacije između obiteljske kohezije, fleksibilnosti i
komunikacije dobivene u uzorcima adolescenata, majki i očeva te deskriptivna statistika za
subskale, pri čemu su rezultati na dimenzijama obiteljskog funkcioniranja formirani
korištenjem skraćenih verzija subskala. U ovom predistraživanju koeficijenti korelacija među
dimenzijama obiteljskog funkcioniranja relativno su visoki (od r = 0,69 do r = 0,80), odnosno
dimenzije dijele od 48% do 64% zajedničke varijance u sva tri uzorka, što je u skladu s
podatcima iz literature o povezanosti među dimenzijama obiteljskog funkcioniranja. U
FACES II inventaru povezanost kohezije i fleksibilnosti iznosi r = 0,65, a u FACES III
inventaru obiteljska kohezija i fleksibilnost nisu značajno povezane (r = 0,03) (Olson i sur.,
2007). U stranim istraživanjima koja su koristila FACES inventar za mjerenje dimenzija
obiteljskog funkcioniranja u različitim uzorcima pronađemo je da se korelacije među
dimenzijama obiteljskog funkcioniranja (kohezija i fleksibilnost) kreću u rasponu od r = 0,62
do r = 0,71 (npr., Alexander, Johnson i Carter, 1984; Henry i sur., 1996; Olson i sur., 2007;
Schrodt, 2005; Zabriskie i McCormick, 2001). Uz to, rezultati prijašnjih istraživanja pokazuju
da se povezanost kohezije i različitih aspekata obiteljske komunikacije te povezanost
fleksibilnosti i različitih aspekata obiteljske komunikacije kreće između r = 0,73 i r = 0,89
(npr., Schrodt, 2005; Smith, 2005). Nadalje, za očekivati je da su dimenzije visoko povezane,
jer sve tri mjere obiteljsko funkcioniranje i različiti procjenjivači, u ovom slučaju adolescent,
majka i otac, procjenjuju isti konstrukt te su članovi iste obitelji. Također, treba navesti da su
u ovom predistraživanju rezultati temeljeni na relativno malom i homogenom uzorku
cjelovitih obitelji te su sve vrijednosti, uključujući i prosjeke na svim subskalama pomaknuti
prema višim vrijednostima (Tablica 3.5.), pa rezultate treba promatrati i s obzirom na
korišteni uzorak.
61
Tablica 3.5. Povezanost između skraćenih verzija subskala Skale obiteljskoga funkcioniranja i deskriptivna statistika za subskale
SOK-A SOF-A SOKo-A SOK-M SOF-M SOKo-M SOK-O SOF-O SOKo-O
SOF-A 0,69
SOKo-A 0,72 0,75
SOK-M 0,49 0,35 0,47
SOF-M 0,44 0,26* 0,35 0,75
SOKo-M 0,44 0,43 0,39 0,79 0,69
SOK-O 0,52 0,37 0,46 0,63 0,51 0,48
SOF-O 0,49 0,35 0,37 0,59 0,63 0,51 0,80
SOKo-O 0,46 0,44 0,38 0,53 0,49 0,66 0,71 0,79 1
M 60,00 52,49 52,54 59,55 52,03 52,82 59,37 51,04 52,65
Sd 5,07 4,99 5,97 5,79 5,20 5,49 6,53 5,77 5,50
TR 46-68 41-60 34-60 41-68 35-60 35-60 34-68 31-60 30-60 Napomena. Sve korelacije su značajne na razini od 0,01, uz izuzetak jedne korelacije koja ima oznaku „*“. *p < 0,05. A-adolescent, M-majka, O-otac, SOK-Skala obiteljske kohezije, SOF-Skala obiteljske fleksibilnosti, SOKo-Skala obiteljske komunikacije
Povezanost dimenzija obiteljskog funkcioniranja s pokazateljima socijalne kompetencije i
poteškoća kod adolescenata
Kako bismo provjerili u kojoj su mjeri dimenzije obiteljskog funkcioniranja, formirane
na temelju skraćenih verzija subskala, povezane s pokazateljima socijalne kompetencije i
poteškoća kod adolescenata dobivenih iz različitih izvora izračunali smo korelacije među
ukupnim rezultatima na korištenim mjerama (Tablica 3.6.). Procjene triju dimenzija
obiteljskog funkcioniranja adolescenta pozitivno su povezane s ukupnim rezultatom na Skali
za procjenu ponašanja i emocija dobivenim na temelju odgovora adolescenata, majki, očeva i
razrednika. Od tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja samo je adolescentova procjena
obiteljske kohezije značajno povezana s njegovom samoprocjenom socijalne inicijative.
Majčine procjene sve tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja značajno su i pozitivno
povezane s ukupnim rezultatom na Skali za procjenu ponašanja i emocija dobivenim na
temelju iskaza adolescenata, majki i očeva, ali ne i s ukupnim rezultatom na istoj skali
dobivenoj na temelju iskaza razrednika. Od majčinih procjena dimenzija obiteljskog
funkcioniranja, samo je procjena kohezije značajno povezna s adolescentovom
samoprocjenom socijalne inicijative. Očeve procjene dimenzija obiteljskog funkcioniranja
pozitivno su i značajno povezane s ukupnim rezultatom na Skali za procjenu ponašanja i
emocija dobivenim na temelju odgovora adolescenata, majki i očeva. Uz to, očeva procjena
obiteljske kohezije značajno je i pozitivno povezana s razrednikovom procjenom adolescenta
62
na Skali za procjenu ponašanja i emocija. Samoprocjena adolescenta na skali koja mjeri
socijalnu inicijativu pozitivno je i značajno povezana s očevom procjenom obiteljske
fleksibilnosti. Većina procjena dimenzija obiteljskog funkcioniranja od adolescenta, majke i
oca značajno je i negativno povezana sa samoprocjenama poteškoća kod adolescenata te s
očevim i majčinim procjenama poteškoća adolescenta.
Ukratko, adolescenti koji su procijenjeni visoko na pozitivnim pokazateljima socijalne
kompetencije od majke, oca i razrednika te koji imaju visoku samoprocjenu emocionalnih i
ponašajnih snaga dolaze iz obitelji koje imaju visoku razinu kohezije i fleksibilnosti te bolju
komunikaciju prema procjenama sva tri člana obitelji. Nadalje, adolescenti koji imaju više
poteškoća, bilo kao pokazatelj temeljen na samoprocjenama ili procjenama roditelja, dolaze iz
obitelji koja je, prema procjenama njenih članova, obilježena nižom razinom zajedništva i
prilagodljivosti te lošijom komunikacijom unutar obiteljskog sustava. Općenito, može se reći
kako su dimenzije obiteljskog funkcioniranja značajno i pozitivno povezane s različitim
pokazateljima socijalne kompetencije adolescenta te da su značajno i negativno povezane s
pokazateljima poteškoća adolescenta.
Tablica 3.6. Povezanost dimenzija obiteljskog funkcioniranja s pokazateljima socijalne kompetencije i poteškoća kod adolescenata
SOK-A SOF-A SOKo-A SOK-M SOF-M SOKo-M SOK-O SOF-O SOKo-O
BERS-A 0,49** 0,57** 0,63** 0,38** 0,36** 0,45** 0,39** 0,37** 0,40**
BERS-M 0,37** 0,36** 0,44** 0,53** 0,40** 0,49** 0,49** 0,50** 0,46**
BERS-O 0,38** 0,33** 0,37** 0,47** 0,34** 0,37** 0,64** 0,61** 0,58**
BERS-R 0,43** 0,41** 0,38* 0,20 0,02 0,13 0,26 0,20 0,42**
SI-A 0,32** 0,07 0,19 0,24* 0,19 0,15 0,18 0,25* 0,22
SDQ-A -0,52** -0,50** -0,59** -0,37** -0,26* -0,22 -0,28* -0,18 -0,18
SDQ-M -0,35** -0,37** -0,46** -0,56** -0,24* -0,37** -0,39** -0,31** -0,25*
SDQ-O -0,27* -0,23 -0,41** -0,44** -0,23 -0,23 -0,49** -0,41** -0,32**
Napomena. *p < 0,05; **p < 0,01. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-razrednik. SOK-Skala obiteljske kohezije, SOF-Skala obiteljske fleksibilnosti, SOKo-Skala obiteljske komunikacije BERS-ukupan rezultat na Skali za procjenu ponašanja i emocija, SI-Socijalna inicijativa, SDQ-ukupan rezultat na četiri subskale Upitnika sposobnosti i poteškoća.
63
3.2.2 Odabir čestica za vršnjačke procjene
Procjene vršnjaka jedan su od vrijednih uvida u ponašanje i kompetenciju djece, no
zbog složenog postupka primjene i obrade na taj način prikupljenih podataka, nisu često
korištena metodologija u razvojnim istraživanjima. U tom pogledu, primjena vršnjačkih
procjena jest metodologija koja nije dovoljno dobro razvijena te postoji potreba za njenim
unaprjeđenjem. Svrha ovog dijela radnje jest opisati postupak i kriterije odabira čestica za
vršnjačke procjene koje će se koristiti u glavnom istraživanju.
Procjene vršnjaka, kako i sam naziv govori, odnose se na procjenu ponašanja
određenog djeteta iz perspektive druge djece koja ga poznaju na određenim česticama, pri
čemu te vršnjačke procjene uvelike ovise o pitanjima, odnosno česticama koje se koriste za
procjenu (Merrell, 2003). Stoga, bitne faze u razvoju vršnjačkih procjena socijalne
kompetencije su postavljanje jasnih kriterija za osmišljavanje i odabir čestica koje će se
koristiti u istraživanju. Prilikom odabira i formulacije čestica potrebno je obratiti pozornost na
to radi li se o procjeni nekog ponašanja ili vještine koje vršnjaci mogu procijeniti, odnosno da
se radi o ponašanju ili vještini koje su imali prilike opaziti i vidjeti u socijalnim interakcijama
i situacijama s drugom djecom. Najčešće se tu radi o ponašanjima i vještinama koje djece
imaju priliku opaziti u školskom okruženju. Nadalje, prilikom odabira čestica za vršnjačke
procjene socijalne kompetencije, koja je sadržajno opširan konstrukt, treba imati na umu i dob
i spol djeteta koje procjenjuje i koje se procjenjuje. Dokazano je da se neki pokazatelji
socijalne kompetencije mijenjaju ovisno o razvojnim razdobljima, ali i da postoje neka
ponašanja koja ukazuju na socijalnu kompetenciju djeteta bez obzira na razvojnu fazu koju
ono prolazi (Stormashak i Welsh, 2006; Waters i Sroufe, 1983). Pokazatelji socijalne
kompetencije u svim razvojnim razdobljima su prosocijalne vještine, kao što je prijateljsko i
suradničko ponašanje i pomaganje, te sposobnost samokontrole, odnosno mogućnost
ovladavanja ljutnjom, vještine nenasilnog rješavanja sukoba i problema te vještine
pregovaranja (Stormashak i Welsh, 2006). S obzirom da se u ovom radu bavimo ranom
adolescencijom, treba navesti kako adolescenti počinju sve više vremena provoditi s
vršnjacima pa pokazatelji socijalne kompetencije u tom razdoblju uključuju i spremnost i
sposobnost dijeljena misli i osjećaja s drugima. Uz to, djeca ulaskom u adolescenciju postaju
svjesnija grupnih normi ponašanja te se nastoje uklopiti u društvo koristeći grupne standarde,
a na svoje ponašanje i ponašanje drugih počinju gledati te ga procjenjivati koristeći grupne
norme, standarde i pravila ponašanja (O’Brien i Bierman, 1988; prema Stormashak i Welsh,
64
2006). Stoga, odabir čestica za vršnjačke procjene u ovom istraživanju bit će temeljen na
sadržaju čestice koji je prilagođen dobi djeteta. Odnosno, čestice će biti odbrane uzimajući u
obzir moguća postignuća, razvojna obilježja i zadatke u doba rane adolescencije.
Uz gore navedeni sadržajni kriterij osmišljavanja i odabira čestica, u ovom istraživanju
važnost prilikom odabira čestica dala se i statističkim kriterijima, kao što su faktorska
zasićenja čestica, varijanca čestica i povezanost čestice s ukupnim rezultatom. Naime, polazni
skup čestica iz kojeg će se odabrati čestice za vršnjačke procjene u glavnom istraživanju čine
čestice subskale Interpresonalne snage Skale za procjenu ponašanja i emocija (Epstein, 2004).
Ta subskala mjeri dio konstrukta socijalne kompetencije koji je moguće opaziti u djetetovom
ponašanju u školskom okruženju. Uz to, odabir čestica na temelju jedne subskale, koja će se
koristiti i za samoprocjene te procjene roditelja i razrednika u glavnom istraživanju, ostavlja
mogućnost formiranja ukupnog rezultata na temelju vršnjačkih procjena koji se onda može
koristiti u složenijim statističkim analizama (npr., ukupan rezultat može biti indikator
latentnog konstrukta kompetencije u modeliranju strukturalnim jednadžbama). Također,
korištenje jedne podgrupe čestica iz navedene subskale ostavlja mogućnost usporedbe
rezultata na vršnjačkim procjenama s rezultatima na subskali dobivenim na temelju drugih
izvora informacija o socijalnoj kompetenciji djeteta. Nadalje, odlučeno je da će se odabrati tri
čestice iz skupa čestica subskale, zato što su najmanje tri indikatora, koja mogu biti i tri
čestice, potrebna kako bi se definirao latentni konstrukt u složenijim statističkim analizama.
Na temelju odgovora adolescenata, roditelja i razrednika na Subskali Interpersonalne
snage u predistraživanju, izračunata su faktorska zasićenja pojedinih čestica prvim faktorom
(Tablica 7. u Prilogu), povezanosti čestica s ukupnim rezultatom na subskali (Tablica 8. u
Prilogu), aritmetičke sredine i standardne devijacije (Tablica 9. u Prilogu). Prema analizi
statističkih pokazatelja (razmatrana su po tri najviša zasićenja, najviše povezanosti s ukupnim
rezultatom i najviše standardne devijace u sva četiri uzorka) čestice 17 („Razmišljam što bi se
moglo dogoditi prije nego što odlučim nešto učiniti.“), 35 („Priznam kada pogriješim.“) i 43
(„Poštujem prava drugih.“) bilo bi opravdano uzeti za vršnjačke procjene. Čestica 30
(„Prihvaćam kad (iz)gubim u nekoj igri.“) jedina je čestica koja je u uzorcima adolescenata,
majki i očeva pokazala relativno visoku varijancu u odnosu na druge čestice. Prema analizi
sadržaja čestica subskale, čestice 12 („Ako povrijedim ili uzrujam druge, ja im se ispričam.“),
44 („Dijelim stvari s drugima.“) i 49 („Ljubazan sam prema drugoj djeci.“) mogle bi mjeriti
ponašanja koja bi adolescenti mogli opaziti u školskom okruženju i koja bi adolescenti mogli
procijeniti za svoje vršnjake, odnosno prema kojima bi mogli razlikovati svoje vršnjake. Od
65
ukupno 15 čestica iz početnog skupa, u prvom koraku postupka odabira čestica izabrano ih je
7 (17, 30, 35 i 43 - statistički kriterij; 12, 44 i 49 - sadržajni kriterij) za daljnju analizu.
Nadalje, s obzirom da je česticu 17 („Razmišljam što bi se moglo dogoditi prije nego
što odlučim nešto učiniti.“) prema sadržaju teško procijeniti ako se dijete dobro ne poznaje te
je za adolescente u ovoj fazi kognitivnog razvoja teško procijeniti da li njihovi vršnjaci
razmišljaju o posljedicama vlastitog ponašanja, odlučeno je da se ona neće dalje razmatrati.
Nadalje, s obzirom da procjene socijalne kompetencije ovise i o spolu adolescenata, odnosno
da je moguće da su neka ponašanja vidljivija kod djevojaka u odnosu na mladiće i obrnuto,
ispitan je efekt spola adolescenta na rezultate na česticama 12, 30, 35, 43, 44 i 49. Jedina
utvrđena značajna razlika pronađena je kod procjena majki za česticu 35 („Priznam kada
pogriješim.“; t = 2,44, p < 0,05), pri čemu majke procjenjuju da se to ponašanje više odnosi na
mladiće (M = 2,35) nego na djevojke (M = 2,00). Uzimajući u obzir relativno mali uzorak i
nisku statističku snagu testiranja značajnosti, analizirani su i trendovi procjena. Iako nije
dobivena značajna razlika s obzirom na spol adolescenata, na čestici 12 postoji blagi trend, i u
iskazima očeva i u iskazima razrednika, da se mladići doživljavaju kao oni koji se više
ispričavaju kada povrijede druge (MO = 2,59; MR = 2,54) u odnosu na djevojke (MO = 2,42;
MR = 2,38). Također, razmatrajući česticu 49, vidljiv je blagi trend u izvještajima razrednika,
pri čemu se djevojke (M = 2,71) procjenjuju više ljubaznima u odnosu na mladiće (M = 2,42).
Na česticama 30, 43 i 44 nisu utvrđene značajne razlike niti je uočen trend u procjenama i
samoprocjenama ponašanja adolescenata i adolescentica u sva četiri uzorka.
Uzimajući u obzir rezultate analize i postavljene kriterije za odabir čestica, može se
zaključiti kako su se čestice 30 („Prihvaćam kad (iz)gubim u nekoj igri.“), 43 („Poštujem
prava drugih.“) i 44 („Dijelim s drugima.“) pokazale poželjnim za korištenje u vršnjačkim
procjenama u glavnom istraživanju. S obzirom da se čestice u ovoj formulaciji ne mogu
koristiti za vršnjačke procjene, česticu su preformulirane. Stoga, čestice za vršnjačke procjene
u glavnom istraživanju glasit će: „Prihvaća kad (iz)gubi u nekoj igri.“, „Poštuje prava drugih.“
i „Dijeli (svoje stvari) s drugima“. Format za odgovore bit će preuzet iz originalne verzije
subskale Interpresonalne snage za procjene razrednika (1-uopće se ne odnosi na njega/nju, 3-
potpuno se odnosi na njega/nju).
66
3.3 Zaključak
Rezultati provjere novo konstruirane Skale obiteljskog funkcioniranja pokazuju da se
radi o pouzdanom i valjanom instrumentu za mjerenje i procjenu obiteljskog funkcioniranja u
istraživačke svrhe. Skala je na temelju rezultata analize valjanosti i pouzdanosti skraćena, a
daljnja analiza provedena na različitim uzorcima sudionika pokazala je kako se skraćivanjem
ne ugrožava valjanost i pouzdanost instrumenta. Skala je skraćena i zbog toga da ne bi bila
previše opterećujuća za adolescente u glavnom istraživanju. Stoga, u glavnom istraživanju bit
će primijenjena verzija Subskale obiteljske kohezije koja sadrži 16 čestica, verzija Subskale
obiteljske fleksibilnosti koja sadrži 15 čestica te verzija Subakale obiteljske komunikacije od
15 čestica. Treba imati na umu da je najbolja validacija ovog instrumenta njegova ponovna
primjena na novom uzorku obitelji, što će biti učinjeno u glavnom istraživanju, stoga na ovu
preliminarnu analizu treba gledati kao na početni korak u razvoju i provjeri instrumenta.
Rezultati predistraživanja pokazuje kako su dimenzije obiteljskog funkcioniranja međusobno
visoko povezane, što je u skladu s rezultatima prijašnjih istraživanja. Nadalje, rezultati
pokazuju da postoji povezanost dimenzija obiteljskog funkcioniranja, formiranih na temelju
skraćenih verzija subskala Skale obiteljskog funkcioniranja, s pokazateljima socijalne
kompetencije adolescenta dobivenim iz različitih izvora. Uz to, dimenzije obiteljskog
funkcioniranja povezane su i s pokazateljima poteškoća adolescenta dobivenim iz različitih
izvora.
Na temelju skupa čestica Subskale Interpersonalne snage Skale za procjenu ponašanje
i emocija (Epstein, 2004) odabrane su čestica za vršnjačke procjene za primjenu u glavnom
istraživanju. Na temelju određenih sadržajnih i statističkih kriterija odabrane su tri čestice na
kojima će djeca procjenjivati socijalnu kompetenciju svojih vršnjaka. Uz to, postupak odabira
čestica za vršnjačke procjene osmišljen je za potrebe ovog istraživanja, ali i kako bi se
unaprijedila metodologija vršnjačkih procjena u budućim istraživanjima.
67
4. GLAVNO ISTRAŽIVANJE
4.1 Statistička obrada podataka
Kako bismo postigli što koncizniji tekst, kako prikaza korištene metodologije tako i
rezultata glavnog istraživanja, ovdje ćemo ukratko opisati svrhu i postupak testiranja
invarijatnosti instrumenata korištenih u radu, modela latentne promjene i njegovu
specifikaciju te postavljene kriterije vrednovanja mjernih i strukturalnih modela. Obrada
podataka učinjena je u statističkim programima SPSS-u 17.0 i Mplus 6 (Muthén i Muthén,
1998-2010).
Invarijatnost mjerenja
Interpretacija rezultata bilo koje razvojne studije - bilo da se radi o usporedbi različitih
grupa sudionika istraživanja na nekoj mjeri ili usporedbi istih sudionika istraživanja na nekoj
mjeri prikupljenih u različitim vremenskim periodima - uključuje pretpostavku o tome da
rezultati pojedinaca u grupama ili u različitim vremenskim periodima dobiveni na istoj mjeri
odražavaju isti konstrukt (npr., Hartmann, 2006; Widaman, Ferrer i Conger, 2010). Točnost i
smislenost zaključaka donesenih na temelju rezultata istraživanja ovise o invarijatnosti
korištenih instrumenata s obzirom na različite grupe, situacije i vremenska razdoblja (npr.,
Hartmann, 2006; Knight i Zerr, 2010; Meredith, 1993; Schmitt i Kuljanin, 2008; Widaman i
Reise, 1997). Invarijatnost mjerenja znači da instrument zadržava iste karakteristike i kad se
primjenjuje u različitim uvjetima, a pojedinci s istim postignutim rezultatom na instrumentu
imaju istu razinu mjerenog konstrukta. U literaturi je moguće pronaći različite pristupe
provjere invarijatnosti instrumenta te preporuke kako testirati invarijatnost (npr., Hartmann,
2006; Milfont i Fischer, 2010; Schmitt i Kuljanin, 2008; Vandenberg i Lance, 2000), a u
ovom radu korist ćemo konfirmatorno faktorsko-analitički pristup testiranju invarijatnosti
instrumenta.
U okviru konfirmatorno faktorsko-analitičkog pristupa testiranju invarijatnosti, za
utvrđivanje longitudinalne invarijatnosti (invarijatnost instrumenta s obzirom na različite
vremenske periode u kojima je primijenjen) koristi se isti postupak kao i za testiranje
invarijatnosti instrumenta koji je primijenjen u različitim grupama (Ferrer, Balluerka i
Widaman, 2008; Knight i Zerr, 2010; Little, Preacher, Selig i Card, 2007; Widaman i sur.,
2010). Testiranje invarijatnosti provodi se u nekoliko koraka (Brown, 2006; Little i sur.,
68
2007; Milfont i Fischer, 2010; Schmitt i Kuljanin, 2008; Vandenberg i Lance, 2000). Treba
napomenuti da se kod testiranja longitudinalne invarijatnosti preporuča korištenje podataka iz
različitih mjerenja kao zavisnih podataka (pristup jedne grupe, eng. single sample approach),
a ne kao nezavisnih grupa (usporedbe više skupina, eng. multiple-group approach) (Brown,
2006). Počinje se s modelom u kojem nisu postavljena ograničenja na parametre modela (npr.,
ograničenja jednakosti faktorskih zasićenja), a zatim se nastavlja prema sve restriktivnijim
(ugniježđenim) modelima u kojima postoje ograničenja postavljena na određene parametre
modela te se procjenjuje održivost svakog sljedećeg postavljenog skupa ograničenja. Prvi
korak uključuje postavljanje istog modela u svim grupama ili vremenima, odnosno testiranje
jednakosti forme ili faktorske strukture (osnovna struktura modela). Ovim se zapravo
provjerava je li obrazac povezanosti indikator-konstrukt isti u svim grupama ili vremenima
što se naziva konfiguralna invarijatnost (eng. configural invariance) ili invarijatnost forme.
Drugi korak uključuje postavljanje ograničenja na faktorska zasićenja, odnosno postavlja se
ograničenje jednakosti na vrijednost povezanosti indikatora i konstrukta za sve grupe ili u
svim vremenskim periodima (uz ograničenje iz prethodnoga koraka o jednakosti forme). Ova
vrsta invarijatnosti naziva se metrijska invarijatnost (eng. metric invariance) ili slaba
faktorska invarijatnost (eng. weak factorial invariance), a pokazuje kako različite grupe ili
pojedinci u različitim vremenima odgovaraju na čestice instrumenta na isti način. Treći korak
uključuje postavljanje sljedećeg ograničenja na model (uz zadržavanje prethodna dva
ograničenja), odnosno postavlja se ograničenje jednakosti na odsječke (eng. intercepts)
indikatora konstrukta u grupama ili vremenima, a ta se vrsta invarijatnosti naziva invarijatnost
odsječaka ili skalarna invarijatnost (eng. scalar invariance) ili jaka faktorska invarijatnosti
(eng. strong factorial invariance). Četvrti korak je provjera invarijatnosti reziduala ili
pogrešaka indikatora (uz prethodna tri postavljena ograničenja), pa se postavljaju ograničenja
jednakosti na pogreške indikatora u različitim grupama ili vremenskim periodima. Ova razina
invarijatnosti naziva se invarijatnost reziduala ili stroga faktorska invarijatnost (eng. strict
factorial invariance) te se rijetko kada primjenjuje, jer odražava razinu postavljenih
ograničenja na model koju nije realistično ni očekivati ni postići (Little i sur., 2007; Schmitt i
Kuljanin, 2008). Moguće je ići i dalje s postavljanjem dodatnih ograničenja ili restrikcija na
parametre modela, u smislu invarijatnosti varijanci, kovarijanci i prosjeka latentnih varijabli
(Byrne, Shavelson i Muthén, 1989; Vandenberg i Lance, 2000).
Moguće je također postaviti i parcijalnu ili djelomičnu invarijatnost instrumenta i to na
nekom od prethodno opisanih koraka. U literaturi je moguće pronaći ponešto drugačije
definicije parcijalne invarijatnosti i toga što se podrazumijeva pod parcijalnom invarijatnosti
69
(npr., Brown, 2006; Milfont i Fischer, 2010; Vandenberg i Lance, 2000; Widaman i sur.,
2010). Za potrebe ovog rada prihvaćen je najširi opis parcijalne invarijatnosti instrumenta -
modeli u kojima su neki, ali ne svi mjerni parametri postavljeni jednakima (Byrne i sur.,
1989). Iako kriteriji i preporuke oko parcijalne invarijatnosti nisu do sada jasno uspostavljeni,
neka istraživanja pokazuju da parcijalna invarijatnost ne utječe na procjene parametara unutar
strukturalnog modela (poput procjena prosjeka na faktorima) (npr., Schmitt i Kuljanin, 2010).
Modeli koji su opisani pod koracima testiranja invarijatnosti mogu se direktno
uspoređivati, jer se radi o ugnježđenim modelima. Razlika u pristajanju dvaju modela obično
se uspoređuje s obzirom na razliku u vrijednosti χ² testa, a ako je razlika značajna to ukazuje
na lošije pristajanje restriktivnijeg modela podatcima u odnosu na manje restriktivni model. S
obzirom da je ova vrsta testiranja razlike osjetljiva na veličinu uzorka i narušenu pretpostavku
o normalnosti distribucije, te i najmanja razlika u vrijednosti χ² dovodi do odbacivanja modela
(u ovom slučaju restiktivnijeg modela) (Bollen, 1989), preporuča se usporedba modela i
prema drugim indikatorima pristajanja modela (Byrne i sur., 1989; Chen, 2007; Little i sur.,
2007; Schmitt i Kuljanin, 2007; Vandenberg i Lance, 2000; Widaman i Thompson, 2003).
Stoga će se u ovom radu, uz promjenu u vrijednosti χ² testa prilikom testiranja invarijatnosti,
promatrati i promjene u drugim indeksima pristajanja modela. Ovisno o tome koristi li se
veliki (N > 300) ili mali uzorak (N < 300) te radi li se o usporedbi grupa jednakog ili
različitog broja sudionika, Chen (2007) predlaže različite kriterije vrednovanja. Kako se u
ovom istraživanju radi o velikom uzorku i podjednakom broju sudionika po grupama, ako je
promjena u CFI indeksu (eng. Comparative Fit Index) ≥ - 0,010, promjena u RMSEA
indeksu (eng. Root Mean Squared Error of Approximantion) ≥ 0,015 i promjena u SRMS
indeksu (eng. Standardized Root Mean Square Residual) ≥ 0,030 prilikom testiranja
jednakosti faktorskih zasićenja može se reći da restriktivniji model (koji uključuje ograničenja
na zasićenjima) lošije pristaje podatcima od manje restriktivnog modela (modela u kojem su
samo forma ili struktura isti) (Chen, 2007). Nadalje, prilikom testiranja jednakosti odsječaka i
reziduala (pogrešaka mjerenja) Chen (2007) predlaže sljedeće kriterije: ako je promjena u CFI
indeksu ≥ - 0,010, promjena u RMSEA indeksu ≥ 0,015 i promjena u SRMS ≥ 0,010, onda
restriktivniji model lošije pristaje podatcima od manje restriktivnog. Chen (2007) naglašava
kako je promjena u CFI indeksu važnija u odnosu na druga dva indeksa pristajanja (RMSEA i
SRMS), jer su oba više pod utjecajem veličine uzorka i složenosti modela. Ovako opisana
usporedba modela čini se nakon svakog koraka u testiranju invarijatnosti, a ako se pokaže da
restriktivniji model u odnosu na manje restriktivan ne pristaje podatcima može se prijeći na
postavljanje i testiranje parcijalne invarijatnosti.
70
Koja razina invarijatnosti bi trebala biti zadovoljena u istraživanjima kako bi se na
točan način interpretirali rezultati? Nažalost, još uvijek nema jednog točnog odgovora na
ovako postavljeno pitanje. Strogo govoreći, niti jedna razina invarijatnosti nije posve točna
zbog jednog jednostavnog razloga - niti jedan model nije posve točan, čak i ako savršeno
pristaje empirijskim podatcima (Little i sur. 2007). Ako je u interesu istraživača usporedba
opaženih prosjeka grupa, onda bi uvjet slabe ili jake faktorske invarijatnosti trebao biti
zadovoljen (Schmitt i Kuljanin, 2008). Ako istraživač ima neke specifične hipoteze o
jedinstvenosti čestica (pogreškama mjerenja) ili pouzdanosti, onda bi test stroge faktorske
invarijatnosti trebao biti primijenje i potvrđen (Schmitt i Kuljanin, 2008). Prilikom
interpretacije longitudinalnih modela latentnih varijabli, uvjet barem slabe parcijalne
faktorske invarijatnosti dovoljan je za ispitivanje odnosa među kovarijancama, a uvjet barem
parcijalne jake faktorske invarijatnosti za ispitivanje struktura prosječnih vrijednosti (Little i
sur., 2007).
Model latentne promjene
McArdle i Nesselroade (1994) su razvili model latentne promjene (eng. Latent Change
Model) kao jedan od statističkih modela za mjerenje intraindividualnih promjena na temelju
podataka longitudinalnih istraživanja. Model latentne promjene predstavlja način procjene
promjena u latentnim varijablama definiranim na temelju konfirmatorne faktorske analize.
Preduvjet korištenja ovih modela jest da se svaka latentna varijabla odmjeri višestrukim
indikatorima koji empirijski konvergiraju definiranju latentne varijable (Hertzog, Dixon,
Hultsch i MacDonald, 2003). S obzirom na adekvatno definiranje svake latentne varijable
višestrukim indikatorima, modelom latentne promjene analizira se struktura kovarijanci
latentnih varijabli na način da se specificiraju faktor latentne razine i faktor promjene. Model
se konceptualno sastoji od dva dijela: 1.) longitudinalnog faktorskog modela (eng.
longitudinal factor model) koji definira latentne varijable u jednoj ili više vremenskih točaka
mjerenja (latentne varijable specifične za vrijeme) i 2.) model strukturalne jednadžbe
(strukturalni model) kojim se specificiraju faktori latentne razine i faktori promjene za svaku
varijablu te se specificira kako su promjene međusobno povezane.
Longitudinalni faktorski model sastoji se od relativno standardne specifikacije faktora
u dvije ili više vremenskih točaka. Za varijable koje su bile višestruko izmjerene, modelom se
tipično pretpostavlja kako postoji ista konfiguracija povezanosti između opaženih varijabli i
latentnih varijabli u svim vremenskim točkama (slaba longitudinalna invarijatnost), iako se
ova pretpostavka može osloboditi ako je potrebno. Longitudinalni faktorski model može se
71
koristiti kako bi se testirala longitudinalna invarijatnost faktorske strukture varijabli
korištenjem hi-kvadrat testa (postupak opisan pod testiranjem longitudinalne invarijatnosti).
Ključna karakteristika longitudinalnih modela jest da se mogu specificirati kovarijance
između reziduala (pogrešaka) za iste varijable (indikatore, čestice) odmjerene u različitim
vremenskim točkama. Ova specifikacija, općenito govoreći, važna je jer opaženi (manifestni)
indikatori mogu imati pouzdan dio komponente varijance koji ne dijele s drugim mjerama iste
latentne varijable.
Nadalje, longitudinalni mjerni model daje uvid u procjene različitih parametara,
uključujući varijancu i kovarijancu među latentnim varijablama. Korelacija latentne varijable
same sa sobom kroz vrijeme se obično naziva koeficijent stabilnosti i ukazuje na
konzistentnost u individualnim razlikama na latentnoj varijabli te indirektno reflektira
interindividualne razlike u promjeni. Kada ne postoje prave interindividualne razlike u
promjeni, ti koeficijenti stabilnosti iznose 1. Vrijednosti 1 mogu se dobiti za ovakve modele,
jer su korelacije među latentnim faktorima korigirane s obzirom na slučajnu i sistematsku
pogrešku mjerenja. Uvjet za valjane modele latentne promjene jest da koeficijenti stabilnosti
budu manji od 1, zato što to implicira da je varijanca latentne promjene veća od 0.
S obzirom na zadovoljavajući longitudinalni faktorski model, model latentne promjene
restrukturira faktore specifične za vrijeme (npr., faktor za prvu i drugu vremensku točku) s
obzirom na faktor latentne razine i faktor promjene. Odnosno, svaka latentna varijabla je
određena regresijskim koeficijentom u vrijednosti 1 s obzirom na njen odgovarajući faktor
razine i svaka latentna varijabla u drugom mjerenju (drugoj vremenskoj točki) koristi se kako
bi se definirala latentna varijabla promjene. Rezidualna varijanca svakog faktora specifičnog
za vrijeme fiksirana je na nulu te se time postiže ekstenzija na prostor latentne promjene. U
slučaju obiteljskog funkcioniranja (OF) to izgleda ovako:
OF1 = 1 x OF razina
OF2 = 1 x OF razina + 1 x OF promjena,
gdje je OF1 latentna varijabla obiteljskog funkcioniranja izmjerena u prvoj vremenskoj točki i
OF2 latentna varijabla obiteljskog funkcioniranja izmjerena u drugoj vremenskoj točki. Ove
jednadžbe implicitno definiraju varijablu latentne promjene kao razliku između dva mjerenja,
odnosno OF2 – OF1.
Ovakva specifikacija (određenje) promjene ima nekoliko prednosti. Rezultati razlika
na opaženim-manifesnim varijablama se ne računaju, nego se umjesto toga analizira matrica
kovarijanci opaženih varijabli prema specifikaciji latentne promjene (Hertzog i Nesselrode,
2003). Ovime se izbjegava problem povezan s pogreškom mjerenja koji uzrokuje probleme
72
prilikom računanja i interpretacije rezultata razlika temeljenih na opaženim varijablama
(Rogosa, Brandt i Zimowski, 1982). Kritičnije sagledano, matrica kovarijanci faktora razine i
faktora latentne promjene procjenjuje se umjesto matrice kovarijanci faktora specifičnih za
vrijeme. Prednost u specificiranju faktora latentne promjene jest u tome da se istovremeno
mogu dobiti i parametar procjene za interindividualne razlike u latentnoj promjeni i
standardna pogreška procjene za taj parametar. Na osnovu toga može se direktno testirati
hipoteza da je varijanca latentne promjene veća od nule za pojedinu latentnu varijablu.
Jednostavnije rečeno, glavna prednost ovih modela jest što su promjene u latentnim
varijablama predstavljene faktorima, pa je moguće procijeniti varijancu promjene kao
parametar (Hertzog i Nesselrode, 2003). Nadalje, mogu se direktno procijeniti kovarijance
među latentnim promjenama za različite latentne varijable (zajedno sa standardnim
pogreškama). Stoga, može se na izravan način evaluirati jesu li promjene u dvije latentne
varijable značajno povezane. Specifikacija latentne promjene na ovaj način omogućuje i da se
postave (formuliraju) i procijene modeli strukturalnih (regresijskih) jednadžbi (odnosno
strukturalni modeli latentnih promjena i razina), kojima se objašnjava količina promjene u
jednoj latentnoj varijabli (npr., socijalna kompetencija) na temelju promjene u drugim
varijablama (npr., obiteljsko funkcioniranje i sigurnost u obitelj). Regresija promjene u jednoj
varijabli na promjenu u prediktorskoj varijabli nije moguća korištenjem standardnih
autoregresijskih modela za longitudinalne podatke – jer promjena nije direktno specificirana
kao varijabla u takvim modelima (Hertzog i sur., 2003). Praktična prednost pristupa modela
latentne promjene je da se velik broj latentnih varijabli može kombinirati u jedan model.
Modelom latentne promjene implicitno se pretpostavlja linearna promjena na nekoj varijabli
unutar osobe tijekom jednogodišnjeg perioda, ali sistematska povezanost dobi i veličine
promjene implicitno definira nelinearnu funkciju dobi kroz dobni raspon obuhvaćen studijom.
Prema tome, može se izračunati povezanost dobi i latentnog faktora promjene koja onda
govori u prilog nelineranoj funkciji rasta i razvoja. Nedostatak modela latentne promjene jest
da su ograničeni na dvije vremenske točke mjerenja. Kao takvi implicitno pretpostavljaju
linearnu promjenu između dvije točke mjerenja, što ne mora dobro oslikavati promjene koje
se odvijaju tijekom dužeg vremenskog perioda. No, modeli se mogu proširiti na višestruke
faktore promjene ili faktore istovremenih razlika kroz tri ili više vremenskih točaka mjerenje
(McArdle i Aber, 1990). Modeli latentne promjene također se mogu koristiti u regresijskim
strukturalnim modelima u kojima je promjena u jednoj varijabli prediktor promjene u drugoj
varijabli (Hertzog i Nesselrode, 2003).
73
U ovom radu, strukturalni modeli odnosa socijalne kompetencije, obiteljskog
funkcioniranja i osjećaja sigurnosti temelje se i inspirirani su postojećim modelima
temeljenim na transverzalnim i longitudinalnim podatcima. Modeli latentne promjene
indikretno dopuštaju potencijalno neslaganje sa transverzalnim i longitudinalnim obrascima
individualnih razlika, ali ne dopuštaju da procjene individualnih razlika u promjeni budu pod
utjecajem transverzalnih dobnih razlika (Hertzog i sur., 2003). Modeli latentne promjene u
ovo radu temelje se na sirovim podatcima prikupljenim u dvije vremenske točke.
Indeksi i kriteriji pristajanja modela empirijskim podatcima
Konfirmatornom faktorskom analizom provjeravala se faktorska struktura korištenih
instrumenata u svrhu provjere konstruktne valjanosti. Odnosno, provjeravali su se teorijski
postavljeni modeli korištenih instrumenata (latentna struktura instrumenata), pri čemu su se u
evaluaciji tih modela (struktura) koristili apsolutni, parsimonijski i komparativni pokazatelji
pristajanja modela empirijskim podatcima (ili slaganja modela s podatcima). U literaturi su
opisani različiti pokazatelji pristajanja modela empirijskim podatcima i kriteriji prema kojima
se modeli vrednuju (npr., Bollen, 1989; Brown, 2006; Hooper, Coughlan i Muller, 2008; Hu i
Bentler, 1999; Kline, 2005; Marsh, Hau i Wen, 2004; Schermelleh-Engel, Moosbrugger i
Müller, 2003; Tabachnik i Fidell, 2007), a u ovom će se radu koristiti nekoliko najučestalije
korištenih pokazatelja i u literaturi preporučenih kriterija. Prilikom evaluacije modela koristio
se χ²/df odnos, koji bi trebalo biti manji od 3 kako bi ukazivao na relativno dobro apsolutno
pristajanje model podatcima ili manji od 2 kako bi ukazivao na jako dobro pristajanje modela
podatcima (Hooper i sur., 2008; Kline, 2005; Tabachnik i Fidell, 2007). Zatim, apsolutno
pristajanje modela podatcima razmatralo se u odnosu na visinu SRMR pokazatelja koji bi
trebalo biti manji od 0,08 kako bi ukazivao na dobro apsolutno pristajanje model ili manji od
0,05 kako bi ukazivao na jako dobro apsolutno pristajanje modela empirijskim podatcima (Hu
i Bentler, 1999; Schermelleh-Engel i sur., 2003). Kao pokazatelj parsimonije modela koristi
se RMSEA pokazatelj koji bi trebalo biti manji od 0,08 kako bi ukazivao na relativno dobro
(prihvatljivo) pristajanje modela ili manji od 0,06 kako bi ukazivao na jako dobro pristajanje
modela empirijskim podatcima (Hu i Bentler, 1999; Schermelleh-Engel i sur., 2003).
Korištena su i dva komparativna pokazatelja pristajanja modela, CFI i TLI (eng. Tucker-Lewis
Indexs-TLI) pokazatelji, a oba bi trebala biti iznad 0,90 kako bi se moglo zaključiti da model
dobro pristaje podatcima ili iznad 0,95 kako bi se moglo zaključiti da model jako dobro
pristaje podatcima (Brown, 2006; Hooper i sur., 2008; Hu i Bentler, 1999; Schermelleh-Engel
i sur., 2003).
74
Tablica 4.1. Pokazatelji pristajanja modela empirijskim podatcima i pripadajući kriteriji
Pokazatelji Zadovoljavajuće pristajanje modela Jako dobro pristajanje modela
χ²/df odnos ≤ 3 ≤ 2
SRMR ≤ 0,08 ≤ 0,05
RMSEA ≤ 0,08 ≤ 0,06
CFI ≥ 0,90 ≥ 0,95
TLI ≥ 0,90 ≥ 0,95
Prilikom interpretacije i evaluacije modela u ovom radu korištena je kombinacija
različitih pokazatelja pristajanja modela podatcima iz različitih kategorija slaganja modela s
podatcima uz razmatranje drugih relevantnih aspekata dobivenog rješenja (npr., visina
faktorskih zasićenja) i teorijske pozadine modela, jer se pokazalo da je takva praksa
evaluacije modela najbolja zbog cjelovite slike koju pruža prilikom interpretacije dobivenih
rezultata. Kriteriji pristajanja modela empirijskim podatcima prikazani u Tablici 4.1.
primjenjivat će se i prilikom evaluacije mjernih modela (ukazuju na odnose između indikatora
i latentnog faktora) i prilikom evaluacije strukturalnih modela (ukazuju na odnose među
latentnim faktorima). Isti kriteriji bit će primijenjeni prilikom evaluacije modela kod testiranja
invarijatnosti, analize modela latentne promjene i analize modela ukriženih korelacija.
75
4.2 Metoda
4.2.1 Postupak, nacrt i sudionici istraživanja
Prije provedbe istraživanja dobivena je suglasnost Ministarstva znanosti, obrazovanja i
sporta RH za provedbu istraživanja u osnovnim školama. Glavno istraživanje provedeno je od
veljače do lipnja 2010. godine (prva vremenska točka prikupljanja podataka) te od travnja do
lipnja 2011. godine (druga vremenska točka prikupljanja podataka). U istraživanju je
sudjelovalo šest osnovnih škola sa područja grada Zagreba i Varaždina. Prvotno su
kontaktirani ravnatelji i stručni suradnici u školama, a zatim roditelji i djeca. Ukupno je
kontaktirano 979 obitelji, odnosno 979 roditelja učenika petih i šestih razreda iz tih šest
osnovnih škola, a od ukupnog broja njih 387 (39,5%) pristalo je sudjelovati u glavnom
istraživanju. Prikupljanje pismenih suglasnosti od roditelja odvijalo se na isti način kao u
predistraživanju, s tim da je pristanak za sudjelovanje u obje vremenske točke prikupljanja
podataka tražen na početku istraživanja. U drugoj vremenskoj točki prikupljanja podataka
sudionicima istraživanja ostavljena je mogućnost odustajanja od sudjelovanja u istraživanju.
U obje vremenske točke prikupljanja podataka bili su uključeni isti sudionici, odnosno nacrt
istraživanja bio je longitudinalni. Adolescenti i njihovi roditelji upitnike su popunjavali pod
strukturiranim zaporkama pomoću kojih su upitnici kasnije spojeni, za vršnjačke procjene
korištena su imena i prezimena djece, a razrednici su dobili upitnike na kojima su bila
navedena imena i prezimena djece. Zaporke su naknadno uparene s imenima i prezimenima
djece, zbog potrebe spajanja podataka prikupljenih iz više izvora i oba mjerenja. Svim
sudionicima istraživanja, posebice djeci, bila je zajamčena povjerljivost prikupljenih
podataka, a uvid u pojedinačne rezultate imao je samo istraživač.
U prvoj vremenskoj točki podatci su prikupljeni od 377 adolescenata (221 djevojčica)
u prosjeku starih 12,2 godine (TR = 10,8 - 13,7; Sd = 0,61) učenika 5. i 6. razreda (20 petih i
20 šestih razreda). Od 377 adolescenata njih 314 živi s oba roditelja, 62 s jednim roditeljem
(majkom ili ocem) i jedno dijete živi sa skrbnicima. Sudjelovalo je 377 majki, od čega jedna
skrbnica i jedna pomajka. Prosječna dob majki je 40,7 godina (TR = 30 - 60; Sd = 5,2). Od
ukupnog broja majki, 87,5% je u braku ili izvanbračnoj zajednici, 62,5% ima srednju stručnu
spremu (završenu srednju školu), 80,6% je zaposleno, a 67,3% ocjenjuje životni standard
svoje obitelji sličnim životnom standardu većine drugih obitelji. Sudjelovalo je 310 očeva, od
čega jedan skrbnik i četiri poočima. Prosječna dob očeva je 43,9 godina (TR = 29 - 62; Sd =
76
5,4). Od ukupnog broja očeva koji su sudjelovali, 99% je u braku ili izvanbračnoj zajednici,
63,9% ima srednju stručnu spremu, 82,3% je zaposleno, a 64,8% ocjenjuje životni standard
svoje obitelji sličnim životnom standardu većine drugih obitelji. U prvoj vremenskoj točki
sudjelovalo je i 34 razrednika od ukupno 40 kontaktiranih.
U drugoj vremenskoj točki 369 adolescenata (215 djevojčica), učenika 6. i 7. razreda
(40 razreda), u prosjeku starih 13,3 godine (TR = 10,9 - 14,2; Sd = 0,62), popunilo je upitnik.
Od ukupnog broj adolescenata koji su sudjelovali u prvoj vremenskoj točki njih 2% nije
sudjelovalo u drugoj vremenskoj točki. U prikupljanju podataka u drugoj vremenskoj točki
sudjelovalo je 248 majki, 206 očeva i 31 razrednik. Od ukupnog broja majki koje su
sudjelovale u prvoj vremenskoj točki prikupljanja podataka njih 34% nije sudjelovalo u
drugoj. Isti postotak očeva, kao i majki, nije sudjelovao u drugoj vremenskoj točki
prikupljanja podataka. Uz to, 9% razrednika koji su sudjelovali u prvoj vremenskoj točki
prikupljanja podataka nije sudjelovao u drugoj.
S obzirom na to da je došlo do osipanja sudionika istraživanja u drugoj vremenskoj
točki prikupljanja podataka, bilo je potrebno procijeniti u kolikoj mjeri se osipanje može
pripisati nekim od mjerenih sociodemografskih obilježja sudionika te je li osipanje bilo prema
slučaju (Little, Lindenberger i Maier, 2000). Korištenjem logističke regresije provjerena je
mogućnost predviđanja osipanja u drugoj vremenskoj točki prikupljanja podataka (0 =
odustali, 1 = ostali) na temelju nekih sociodemografskih obilježja djeteta, roditelja i obitelji
izmjerenih u prvoj vremenskoj točki (za uzorak adolescenata obilježja su: spol, škola, grad,
životni standard, struktura obitelji, školski uspjeh, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti,
pedagoške mjere; za uzorak majki/očeva obilježja su: spol djeteta, škola, grad, dob majke/oca,
obrazovanje, radni status, bračni status i dužina veze, životni standard, struktura obitelji).
Rezultati logističkih regresija pokazali su da se na temelju sociodemografskih obilježja ne
može predvidjeti osipanje u uzorku adolescenata (χ² (9) = 8,88, p > 0,01), u uzroku majki (χ²
(10) = 12,46, p > 0,01) i u uzorku očeva (χ² (10) = 16,34, p > 0,01) u drugoj vremenskoj
točki prikupljanja podataka. Uz to, usporedbom prosječnih vrijednosti i kovarijanci mjerenih
varijabli korištenjem Little MCAR testa (eng. Missing Completely At Random test, MCAR)
(Little, 1988), dobiveno je da podatci u potpunosti nedostaju prema slučaju (χ² (8381) =
7497,04, p > 0,01) (uspoređeni su sudionici istraživanja s potpunim i nepotpunim podatcima
na svim mjerenim varijablama). Ovi rezultati ukazuju na to da se sudionici koji su odustali i
oni koji su sudjelovali u drugom valu prikupljanja podataka ne razlikuju značajno u mjerenim
varijablama i proučavanim konstruktima. Procjene modela u Mplus programu temeljene su
stoga na cijelom uzorku, a vrijednosti koje nedostaju procijenjene su korištenjem ML
77
procjene ili procjene najveće vjerojatnosti (eng. Maximum likelihood estimation-ML) (Schafer
i Graham, 2002), a tamo gdje je bilo potrebno zbog zakrivljenosti distribucija rezultata,
korištena je MLR procjena (eng. Maximum likelihood robust estimation-MLR) (Selig i
Preacher, 2009). Ovisno o zahtjevima pojedinih statističkih analiza koristio se uzorak
sudionika iz prve i/ili druge točke prikupljanja podataka te upareni podatci prve i druge
vremenske točke prikupljanja podataka.
Podatci o gore navedenim sociodemografskim obilježjima djece, roditelja i obitelji
prikupljeni su kratkim upitnikom konstruiranim za potrebe predistraživanja koji je obuhvaćao:
pitanja o dobi i spolu djece i roditelja, pitanje o obrazovanju roditelja (od 1-osnovna škola do
4-fakultet), pitanje o radnom statusu roditelja (npr., za oca - zaposlen, nezaposlen,
umirovljenik), pitanje o bračnom statusu roditelja (npr., za oca - u braku, izvanbračna
zajednica, razveden, udovac) i pitanje o životnom standardu obitelji (od 1-„jako loš, znatno
niži od većine drugih obitelji“ do 5-„odličan, znatno viši od većine drugih obitelji“).
4.2.2 Skala obiteljskog funkcioniranja
U glavnom istraživanju za mjerenje obiteljskog funkcioniranja korištena je skraćena
verzija Skale obiteljskog funkcioniranja konstruirana pod Olsonovim modelom bračnog i
obiteljskog sustava (Olson i Gorall, 2003) u predistraživanju. Skraćena verzija skale iz
predistraživanja sastoji se od tri subskale koje mjere dimenzije obiteljskog funkcioniranja:
koheziju ili zajedništvo (16 čestica), fleksibilnost ili prilagodljivost (15 čestica) i
komunikaciju (15 čestica). Format za odgovore čini skala Likertovog tipa od četiri stupnja
(1=“potpuno netočno za moju obitelj“, 2=“uglavnom netočno za moju obitelj“, 3=“uglavnom
točno za moju obitelj“, 4=“potpuno točno za moju obitelj“), pri čemu viši rezultat na skali
ukazuje na bolje obiteljsko funkcioniranje. Moguće je u obradi rezultata koristiti rezultate na
subskalama ili ukupan rezultat na skali. Skalu su u istraživanju popunili adolescenti i njihovi
roditelji u obje vremenske točke prikupljanja podataka.
S obzirom da je prvotna svrha konstrukcije Skale bila razviti kratak i pouzdan
instrument za procjenu obiteljskog funkcioniranja, daljnji razvoj Skale zahtijevao je ponovno
ispitivanje i revidiranje skala na temelju odgovora adolescenata i njihovih roditelja u glavnom
istraživanju. Stoga, prije formiranja ukupnog rezultata na skali i subskalama te daljnjeg
korištenja u obradi podataka, učinjena je provjera psihometrijskih karakteristika Skale na
temelju podataka prikupljenih u glavnom istraživanju. Provjera psihometrijskih karakteristika
78
Skale uključivala je analizu valjanosti putem faktorske analize i analize sadržaja čestica,
analizu pouzdanosti putem analize povezanosti čestica s ukupnim rezultatom na skali i analizu
diskriminativnosti kroz analizu varijabiliteta čestica. Ova provjera neće biti detaljno prikazana
u radu (prvenstveno zbog opsežnosti provjere i želje da se ovdje održi i usmjeri fokus na same
ishode analize), ali postupak kojim se odvijala bio je isti kao u predistraživanju. Na temelju
rezultata provjere odlučeno je da se Skala skrati, jer neke čestice nisu pridonosile valjanosti i
pouzdanosti skale nego su samo opterećivale rezultat nevaljanim izvorom varijabiliteta, a
njihovo izostavljanje dovelo je do povećanja valjanosti i pouzdanosti skale. Kriteriji za
zadržavanje čestica, na temelju kojih će se formirati ukupan rezultat na Skali, bili su sljedeći:
faktorska zasićenja iznad 0,30, jasan i jednoznačan sadržaja čestice koji odražava mjereni
konstrukt, povezanost čestice s ukupnim rezultatom na skali iznad 0,30 i visok varijabilitet,
odnosno što veća varijanca čestice. Ova faza provjere skale po svojoj je prirodi
konfirmatorna, pa se poradi toga koristila konfirmatorna faktorska analiza. Ishodi provjere i
analize psihometrijskih karakteristika Skala uspoređivani su s obzirom na uzorak koji je
korišten, odnosno analize su provođene posebno na uzorku adolescenata, posebno na uzorku
majki i posebno na uzorku očeva. Uz to, analize su provedene posebno za prvu i drugu
vremensku točku prikupljanja podataka te posebno za pojedine subskale i zatim za skalu u
cjelini. Ovako provedena psihometrijska provjera i analiza rezultirala je skraćivanjem
Subskale obiteljske kohezije sa 16 na 7 čestica, Subskale obiteljske fleksibilnosti sa 15 na 7
čestica i Subskale obiteljske komunikacije sa 15 na 7 čestica. Stoga, Skala obiteljskog
funkcioniranja u svojoj završnoj verziji ili formi sastoji se od 21 čestice koje su udovoljile
postavljenim kriterijima za zadržavanje čestica, pri čemu je ova skraćena forma pokazala
zadovoljavajuće psihometrijske karakteristike u istraživačke svrhe što će u daljnjem tekstu
biti i prikazano. Stoga, rezultati koji slijede odnose se na skraćenu i završnu verziju Skale
obiteljskog funkcioniranja koja se sada sastoji od 21 čestice.
Konstruktna valjanost
Provedeno je šest konfirmatornih faktorskih analiza (korištena je MLR procjena) kako
bi se provjerila trofaktorska struktura Skale obiteljskog funkcioniranja, pri čemu svaki od tri
latentna faktora (kohezija, fleksibilnost, komunikacija) ima po sedam indikatora (čestice
skale) te su dopuštene kovarijance (povezanosti) među latentnim faktorima. Rezultati
pristajanja trofaktorskog modela podatcima za oba mjerenja i u sva tri uzorka prikazani su u
Tablici 4.2. S obzirom na nešto lošije pristajanje modela u uzorku majki i očeva u drugom
mjerenju (TLI i CFI pokazatelji su niži od usvojenih kriterija u ovome radu), učinjene su
79
određene modifikacije na osnovnom modelu. Na temelju teorijskih postavki i modifikacijskih
indeksa dopuštene su korelacije među pogreškama čestica unutar Subskale obiteljske kohezije
(korelacije čestice 2 s česticom 4, čestice 3 s česticom 4 i čestice 12 s česticom 15), pri čemu
su pojedine korelacije u model uvođene postepeno, a nakon svakog koraka uslijedila je
provjera pristajanja modela. U Tablici 4.3. prikazani su pokazatelji pristajanja modificiranog
trofaktorskog modela Skale (s tri dodatne korelacije među pogreškama čestica) podatcima, a u
Tablici 10. u Prilogu nalaze se faktorska zasićenja iz tih šest konfirmatornih faktorskih
analiza. Na temelju razmatranja svih pokazatelja pristajanja modela (Tablica 4.3.), kao i
faktorskih zasićenja, možemo zaključiti kako modificirani (tri korelacije među pogreškama
čestica kohezije) trofaktorski model Skale obiteljskog funkcioniranja dobro pristaje
empirijskim podatcima.
Tablica 4.2. Pokazatelji pristajanja trofaktorskog modela Skale obiteljskog funkcioniranja podatcima (df = 186)
SBS-χ² SBS-χ² /df CFI TLI RMSEA SRMR
A - T1 336,02* 1,81 0,90 0,88 0,05 0,05
M - T1 353,52 * 1,90 0,92 0,91 0,05 0,05
O - T1 376,84* 2,03 0,90 0,88 0,06 0,06
A - T2 331,54* 1,78 0,93 0,92 0,05 0,05
M - T2 393,06* 2,11 0,85 0,83 0,07 0,06
O - T2 387,74* 2,09 0,85 0,85 0,07 0,06 Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka; * p < 0,001
Tablica 4.3. Pokazatelji pristajanja modificiranog trofaktorskog modela Skale obiteljskog funkcioniranja podatcima (df = 183)
SBS-χ² SBS-χ² /df CFI TLI RMSEA SRMR
A - T1 326,388* 1,78 0,90 0,89 0,05 0,05
M - T1 304,049* 1,66 0,94 0,93 0,04 0,05
O - T1 330,549* 1,81 0,92 0,91 0,05 0,05
A - T2 310,271* 1,69 0,94 0,93 0,04 0,05
M - T2 338,594* 1,85 0,89 0,87 0,06 0,06
O - T2 366,897* 2,00 0,88 0,86 0,07 0,06 Napomena. Dopuštene su korelacije pogrešaka među česticama koh2 i koh4, koh3 i koh4, koh12 i koh15. A-adolescent, M-majka, O-otac, T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka; * p < 0,001
80
Invarijatnost Skale s obzirom na procjene različitih članova obitelji
S obzirom da je skala primijenjena u sva tri uzorka (adolescenti, majke i očevi) i u oba
mjerenja (obje vremenske točke prikupljanja podataka), a ti će se rezultati istovremeno
koristiti u statističkim analizama i Skala je novo razvijen instrument, potrebno je provjeriti
invarijatnost s obzirom na odgovore različitih skupina sudionika (adolescenti, majke i očevi).
Testiranje invarijatnosti učinjeno je prema standardnom postupku koji je opisan u poglavlju o
statističkoj obradi podataka. Počelo se s testiranjem faktorske strukture ili forme skale, zatim
su dodana ograničenja na faktorska zasićenja čestica, a u trećem koraku su dodana
ograničenja na odsječke čestica. Kako su postepeno uvođena ograničenja, tako su i modeli
uspoređivani prema određenim pokazateljima pristajanja modela. Na temelju rezultata
testiranja invarijatnosti Skale obiteljskog funkcioniranja (Tablica 4.4.) može se zaključiti da
postoji jaka parcijalna invarijatnost skale (invarijatnost forme, dijela zasićenja i dijela
odsječaka čestica) s obzirom na primjenu u različitim grupama sudionika u obje vremenske
točke prikupljanja podataka. Ovi rezultati upućuje na to da adolescenti, majke i očevi na isti
način doživljavaju konstrukt obiteljskog funkcioniranja, da slično procjenjuju i doživljavaju
čestice te da se skalni rezultati mogu uspoređivati među grupama i pripisati stvarnim
razlikama, a ne pogrešci mjerenja.
Tablica 4.4. Rezultati testiranja invarijatnosti Skale obiteljskog funkcioniranja s obzirom na
odgovore adolescenata, majki i očeva
Prva vremenska točka SBS-χ² (df) ∆ SBS-χ² (df) p za ∆ CFI RMSEA SRMR
1. struktura (tri faktora) 960,884 (549)* 0,923 0,046 0,051
2. struktura + zasićenja 1001,159 (585)* 41,515 (36) 1,2 0,243 1,2 0,922 0,045 0,068
3. struktura + zasićenja + odsječci 1097,508 (621)* 107,137 (36) 2,3 0,000 2,3 0,911 0,047 0,071
4. struktura + zasićenja + odsječci a 1041,234 (609)* 39,759 (24) 2,4 0,023 2,4 0,919 0,045 0,069
Druga vremenska točka
1. struktura (tri faktora) 1014,757 (549)* 0,904 0,056 0,053
2. struktura + zasićenja 1086,624 (585)* 70,834 (36) 1,2 0,000 1,2 0,897 0,056 0,091
3. struktura + zasićenja b 1050,616 (573)* 36,281 (24) 1,3 0,052 1,3 0,902 0,055 0,070
4. struktura + zasićenja b + odsječci 1178,910 (609)* 147,290 (36) 3,4 0,000 3,4 0,883 0,058 0,077
5. struktura + zasićenja b + odsječci c 1073,831 (585)* 23,555 (12) 3,5 0,238 3,4 0,900 0,055 0,071
Napomena. * p > 0,01 a na odsječke čestica koh2, koh3, fle4, fle5, kom3 i kom8 nisu postavljena ograničenja jednakosti b na zasićenja čestica koh3, koh14, fle3, fle4, kom2 i kom13 nisu postavljena ograničenja jednakosti c na odsječke čestica koh2, koh3, koh4, koh12, fle4, fle5, fle6, fle14, kom2, kom3, kom8 i kom13 nisu postavljena ograničenja jednakosti
81
Pouzdanost
Skraćena (završna) verzija Skale obiteljskog funkcioniranja, kao i pojedine subskale,
pokazale su zadovoljavajuću pouzdanost u sva tri uzorka i u obje vremenske točke
prikupljanja podataka (Tablica 4.5.). Čini se važnim napomenuti da je pouzdanost Subskale
obiteljske fleksibilnosti u usporedbi s druge dvije subskale nešto niža, no još uvijek
zadovoljavajuće visoka za korištenje u istraživačke svrhe. (Čestice Subskale fleksibilnosti,
kao i za ostale subskale, zadržane su na način da među njima nema sadržajnog preklapanja i
da obuhvaćaju različite dijelove teorijski pretpostavljenog sadržaja ispitivanog konstrukta, što
je jednim dijelom moglo pridonijeti nešto nižoj pouzdanosti.) Povezanost pojedinih čestica s
ukupnim rezultatom na subskalam prikazana je u Tablici 11. u Prilogu, a većina je korelacija
viša od 0,40. Pouzdanost Skale obiteljskog funkcioniranja u sva tri uzorka u oba mjerenja je
iznad 0,90 (Tablica 4.5.). Prosječne korelacije među česticama za pojedine subskale i skalu
prikazane su u Tablici 4.6., pri čemu se može primijetiti da su najniže prosječne vrijednosti u
uzorku adolescenata u usporedbi s uzrocima majki i očeva te za mjeru obiteljske
fleksibilnosti, što je bilo i za očekivati (npr., Farrell i Barnnes, 1993).
Tablica 4.5. Pouzdanost Skale obiteljskog funkcioniranja (Cronbachov koeficijent alfa)
Prva točka prikupljanja podataka Druga točka prikupljanja podataka
Koh Fle Kom SOF Koh Fle Kom SOF
Adolescenti 0,77 0,65 0,81 0,90 0,82 0,74 0,86 0,92
Majke 0,81 0,77 0,83 0,91 0,82 0,77 0,82 0,91
Očevi 0,81 0,78 0,83 0,92 0,85 0,83 0,86 0,94 Napomena. Koh - kohezija, Fle- fleksibilnost, Kom - komunikacija, SOF - Skala obiteljskog funkcioniranja
Tablica 4.6. Prosječna korelacija među česticama Skale obiteljskog funkcioniranja
Prva točka prikupljanja podataka Druga točka prikupljanja podataka
Koh Fle Kom SOF Koh Fle Kom SOF
Adolescenti 0,34 0,21 0,38 0,31 0,41 0,30 0,47 0,36
Majke 0,40 0,33 0,42 0,35 0,42 0,32 0,40 0,35
Očevi 0,42 0,34 0,42 0,37 0,47 0,42 0,47 0,42 Napomena. Koh - kohezija, Fle - fleksibilnost, Kom - komunikacija, SOF - Skala obiteljskog funkcioniranja
82
Povezanost među dimenzijama obiteljskog funkcioniranja, slaganje među procjenama
članova obitelji i koeficijenti stabilnosti
U Tablici 4.7. prikazane su korelacije među dimenzijama obiteljskog funkcioniranja u
sva tri uzorka, kao i korelacije među procjenama različitih članova obitelji (adolescenti, majke
i očevi) za pojedine dimenzije obiteljskog funkcioniranja te korelacije procjena istih
dimenzija odmjerenih u prvom i drugom mjerenju za svakog člana obitelji (koeficijenti
stabilnosti). U uzorku adolescenata i majki povezanosti među dimenzijama obiteljskog
funkcioniranja za oba mjerenja kreću se od 0,68 do 0,72, a u uzorku očeva od 0,65 do 0,78.
Relativno visoke povezanosti među dimenzijama obiteljskog funkcioniranja su i očekivane.
Koeficijenti stabilnosti ukazuju na relativno stabilan rang poredak obitelji na dimenzijama
obiteljskog funkcioniranja prema iskazima različitih članova obitelji unutar godine dana te na
veću stabilnost procjena roditelja u odnosu na procjene adolescenata.
Tablica 4.7. Povezanost među dimenzijama obiteljskog funkcioniranja i koeficijenti stabilnosti
Adolescenti (A) Majke (M) Očevi (O) Koh Fle Kom Koh Fle Kom Koh Fle Kom
Koh 0,62 0,68 0,71 0,41 0,37 0,34 0,39 0,38 0,39
Fle 0,69 0,49 0,70 0,27 0,27 0,20 0,37 0,33 0,33 A
Kom 0,72 0,72 0,53 0,30 0,29 0,27 0,29 0,29 0,34
Koh 0,38 0,30 0,29 0,61 0,68 0,68 0,72 0,56 0,50
Fle 0,32 0,25 0,22 0,68 0,58 0,69 0,55 0,66 0,51 M
Kom 0,25 0,20 0,22 0,69 0,72 0,58 0,55 0,54 0,62
Koh 0,45 0,35 0,36 0,54 0,43 0,37 0,64 0,70 0,65
Fle 0,41 0,37 0,35 0,51 0,55 0,44 0,78 0,59 0,76 O
Kom 0,35 0,32 0,34 0,48 0,51 0,53 0,71 0,78 0,64 Napomena. Koh -kohezija, Fle - fleksibilnost, Kom – komunikacija. dijagonala - korelacija između prvog i drugog mjerenja (koeficijenti stabilnosti); iznad dijagonale - korelacije u prvom mjerenju; ispod dijagonale - korelacije u drugom mjerenju; sve su korelacije značajne na razini p < 0,001
Dobivene su sljedeće povezanosti između procjena različitih članova obitelji za ukupni
rezultat na skali u prvom mjerenju: odgovori adolescenata s odgovorima majki – r = 0,39, p <
0,01; odgovori adolescenata s odgovorima očevima – r = 0,43, p < 0,01; odgovori majki s
odgovorima očevima – r = 0,73, p < 0,01. Povezanost ukupnog rezultata na skali dobivenog u
različitim uzorcima (adolescent, majka, otca) u drugom mjerenju je sljedeća: odgovori
adolescenata s odgovorima majki – r = 0,34, p < 0,01; odgovori adolescenata s odgovorima
očevima – r = 0,49, p < 0,01; odgovori majki s odgovorima očevima – r = 0,60, p < 0,01.
Možemo zaključiti kako prilikom izvještavanja o obiteljskom funkcioniranju majke i očevi
83
pokazuju veće slaganje (pouzdanost) u iskazima, nego što to pokazuju majke i adolescenti ili
očevi i adolescenti. Rezultati o povezanosti odgovora majki s odgovorima očeva o ukupnom
obiteljskom funkcioniranju u skladu su s prijašnjim nalazom autorica Smojver-Ažić i
Martinac Dorčić (2010), koje su koristeći FACES-II inventar dobile r = 0,74 između
odgovora majki i odgovora očeva.
Deskriptivna statistika
Deskriptivna statistika za Skalu i tri subskale prikazana je u Tablici 4.8., a u Tablici
12. u Prilogu prikazana je deskriptivna statistika za pojedine čestice. Usporedbom prosječnih
vrijednosti može se uočiti sljedeći trend - adolescenti u odnosu na svoje roditelje u prvom
mjerenju procjenjuju sve tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja, kao i cjelokupno
funkcioniranje višim, dok u drugom mjerenju taj trend nije uočljiv. Uočljiv je i trend prema
kojem su rezultati adolescenata u drugom mjerenju niži nego u prvom mjerenju, dok kod
roditelja takvog trenda nema. Također, iz deskriptivne statistike može se vidjeti da su na svim
subskala i Skali u oba mjerenja postignuti maksimalani rezultati, dok to nije slučaj s
minimalnimi rezultatom (teorijski raspon rezultata za subskale jest od 7 do 28, a za skalu u
cjelini od 21 do 84).
84
Tablica 4.8. Deskriptivna statistika za Skalu obiteljskog funkcioniranja
Aritmetička sredina
Standardna devijacija
Minimalna vrijednost
Maksimalna vrijednost
Skala obiteljskog funkcioniranja (21 čestica)
A - T1 75,98 7,99 27 84
M - T1 74,00 7,61 47 84
O - T1 73,37 8,19 44 84
A - T2 73,16 9,54 27 84
M - T2 74,11 7,72 44 84
O - T2 73,52 9,08 45 84
Subskala obiteljska kohezija (7 čestica)
A - T1 25,38 2,96 8 28
M - T1 24,91 2,97 14 28
O - T1 24,94 3,03 13 28
A - T2 24,40 3,64 9 28
M - T2 24,79 2,99 13 28
O - T2 24,80 3,36 11 28
Subskala obiteljska fleksibilnost (7 čestica)
A - T1 25,04 2,80 11 28
M - T1 24,13 2,89 16 28
O - T1 23,82 3,06 15 28
A - T2 24,11 3,32 9 28
M - T2 24,39 2,85 14 28
O - T2 23,95 3,39 13 28 Subskala obiteljska komunikacija (7 čestica)
A - T1 25,56 3,05 8 28
M - T1 24,96 2,76 17 28
O - T1 24,79 2,88 15 28
A - T2 24,65 3,59 9 28
M - T2 24,93 2,85 16 28
O - T2 24,77 3,10 15 28 Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka
Kako će se odgovori na Skali obiteljskog funkcioniranja koristiti u daljnjim analizama?
Ovo pitanje nije samo statističko, već i teorijsko. Stoga, odgovor na njega zahtijeva
uzimanje u obzir teorijskih pretpostavki na kojima je Skala nastala, do sada u literaturi
opisanih načina kombiniranja odgovora o istoj ili različitoj karakteristici obitelji dobivenoj od
više članova obitelji (npr., Draper i Marcos, 1990), postavljenih ciljeva, nalaza i rezultata
85
prijašnjih i ovog istraživanja. Skala korištena u ovom istraživanju za mjerenje obiteljskog
funkcioniranja temelji se na sistemsko obiteljskoj teoriji prema kojoj su percepcije različitih
članova obitelji subjektivne i individualne te odražavaju procese koji se u obitelji odvijaju. U
literaturi je moguće pronaći različite preporuke o tome kako obraditi podatke o obiteljskom
funkcioniranju dobivene od različitih članova obitelji, a o čemu se više pisalo u uvodu ovog
rada. Ovdje ćemo navesti samo načine na koje ćemo rezultate na Skali koristiti dalje u radu te
način na koji se rezultati na ovoj konkretnoj Skali mogu koristiti u budućim istraživanjima.
Jedan od jednostavnijih načina korištenja procjena obiteljskog funkcioniranja različitih
članova obitelji u statističkim analizama je korištenje ukupnog rezultata na pojedinoj
dimenziji obiteljskog funkcioniranja i rezultata za cjelokupno obiteljsko funkcioniranje za
svakog od članova obitelji posebno. Ovaj način korištenja procjena obiteljskog funkcioniranja
(uzimanjem u obzir svih procjena članova obitelji zasebno) čini se najboljim rješenjem u
ovako postavljenom istraživanju u kojem su od interesa dimenzije obiteljskog funkcioniranja,
cjelokupno obiteljsko funkcioniranje i percepcija pojedinih članova obitelji. Stoga, takav
način korištenja rezultata o obiteljskom funkcioniranju, uzimajući pri tome u obzir
individualne procjene, daje bolji uvid u to kako pojedini članovi obitelji doživljavaju i
procjenjuju obiteljsko funkcioniranje te u kojoj mjeri među njima postoji slaganje ili
neslaganje u procjenama. Prema tome, u ovom radu, u nekim od daljnjih analiza u poglavlju o
rezultatima istraživanja, koristit će se prosječni ili ukupni rezultati (formirani na temelju
manifesnih varijabli) adolescenata, majki i očeva za pojedine dimenzije obiteljskog
funkcioniranja i za cjelokupno obiteljsko funkcioniranje (većinom analiza korelacija ili kao
indikator latentnih varijabli).
Jedan od složenijih načina korištenja procjena različitih članova obitelji o istim ili
različitim dimenzijama obiteljskog života u statističkim analizama i modelima odnosa
latentnih varijabli jest model povezanih jedinstvenosti (Jager, Bornstein, Diana i Hendricks,
2012; Sabatelli i Bartle, 1995). Taj model pruža dobar okvir unutar kojeg se procjene
različitih članova obitelji mogu prikazati kroz jedan rezultat, a da se pri tome u ukupnom
rezultatu latentne varijable prikazuje ono što je zajedničko svim procjenama članova obitelji.
Naime, model nam dopušta da procijenimo koliko je varijance u odgovorima članova obitelji
moguće objasniti latentnim dimenzijama obiteljskog funkcioniranja, a da se pri tome u obzir
uzme individualna perspektiva, odnosno idosinkratsko značenja koje pojedini član obitelji
daje česticama skale. Ovaj model prikladan je kada postoje individualne procjene obitelji kao
sustava, koje se u kasnijim analizama trebaju promatrati kroz jedan rezultat. Efekt metode
mjerenja u ovom modelu procjenjuje se na način da se dopuste korelacije između reziduala
86
indikatora (pogrešaka) latentne varijable unutar svakog člana obitelji. U efektu metode
sadržano je ono što je za svakog pojedinog člana obitelji specifično, a opet sadržano u
njegovoj procjeni obiteljskog funkcioniranja. Drugačije rečeno, u korelacijama reziduala
indikatora unutar svakog pojedinog člana obitelji sadržano je ono što nije objašnjeno
latentnim varijablama, odnosno obiteljskim funkcioniranjem. Preduvjet je da svi članovi
obitelji odgovaraju na iste čestice o obiteljskom funkcioniranju te da postoje procjene više
članova obitelji o obiteljskom funkcioniranju kako bi se model mogao specificirati i
procijeniti. Ovakav način omogućuje nam da u analizama podataka obiteljskog funkcioniranja
uzmemo u obzir različite perspektive i percepcije konstrukta obiteljskog funkcioniranja,
formiramo nelinearan kompozit opaženih indikatora (mogu biti čestice ili prosječni rezultati
na skali), procijenimo efekt metode, riješimo problem multikolineranosti (npr., ako postoje
visoke korelacije između procjena različitih članova obitelji o istom obilježju obitelji, a cilj
istraživanja zahtijeva korištenje regresijskih analiza) i dobijemo rezultate na latentnim
varijablama koje se onda mogu koristiti kao odrednice razvojnih ishoda ili kao kriterijske
(zavisne) varijable u statističkim analizama.
Gledajući na rezultate ovog istraživanja iz sistemsko obiteljske perspektive i s obzirom
na to da Skala obiteljskog funkcioniranja ima upravo te teorijske osnove, zanimljivo je
istražiti kako percepcije različitih članova obitelji zajedno doprinose i formiraju nelinearan
kompozit obiteljskog funkcioniranja te čija perspektiva najviše pridonosi formiranju
konstrukta obiteljskog funkcioniranja. Kako bismo to učinili, specificirali smo model
povezanih jedinstvenosti za procjene adolescenata, majki i očeva o tri dimenzije obiteljskog
funkcioniranja na temelju podataka prvog i drugog mjerenja (Slika 4.1.). Rezultati na
subskalama služe kao pokazatelji (indikatori) latentnog konstrukta (obiteljska kohezija,
fleksibilnost i komunikacija). Dopuštene su korelacije između procjena unutar pojedinog
člana obitelji (npr., dopuštene su korelacije pogreški mjerenja ili jedinstvenosti između
procjena adolescenata za koheziju i fleksibilnost, za koheziju i komunikaciju te za
fleksibilnost i komunikaciju). S obzirom na relativno visoke korelacije između odgovora
majki i očeva o dimenzijama obiteljskog funkcioniranja (Tablica 4.7.), dopuštene su
korelacije reziduala za procjene iste dimenzije između majki i očeva. Dopuštanjem ovako
specifičnih korelacija, koje nisu osnovna specifikacija modela povezanih jedinstvenosti,
očekuje se uravnoteženiji doprinos roditeljskih i dječjih odgovora formiranju latentnih
varijabli. Rezultati pristajanja modela podatcima (Slika 4.1.) ukazuju da se radi o teorijskom
modelu koji dobro opisuje rezultate prikupljene Skalom obiteljskog funkcioniranja. Najviši
doprinos formiranju latentnih dimenzija obiteljskog funkcioniranja (faktorska zasićenja)
87
imaju odgovori oba roditelja, a zatim adolescenata. Korelacije reziduala indikatora prikazane
su u Tablici 13. u Prilogu rada. Korelacije među latentnim dimenzijama obiteljskog
funkcioniranja su relativno visoke, što ukazuje na lošiju diskriminativnost dimenzija,
potencijalni problem multikolinearnosti (ako se dimenzije žele koristiti kao prediktori u
regresijskim analizama) i potrebu za revidiranjem teorijskog modela u podlozi rezultata.
Model prikazan na Slici 4.2. opisuje rezultate na Skali obiteljskog funkcioniranja kao
hijerarhijski organizirane latentne strukture (revidiran model sa Slike 4.1.), jer tri dimenzije
obiteljskog funkcioniranja imaju jedan nadređeni faktor (faktor višeg reda). Prema
pokazateljima pristajanja model na Slici 4.2. i model na Slici 4.1. su ekvivalentni modeli, što
znači da su njihovi indeksi pristajanja modela podatcima isti, ali teorijska struktura modela
nije. Na Slici 4.2. nisu prikazana zasićenja indikatora latentnim dimenzijama obiteljskog
funkcioniranja iz jednostavnog razloga - ona su ista kao i na Slici 4.1. Koji od dva modela
odabrati pitanje je teorijske naravi i ovisi o postavljenim istraživačkim pitanjima, a ne
statističke prirode, jer oba modela jednako dobro pristaju podatcima, a pokazala se i
longitudinalna invarijatnost ovih modela - potvrđena je invarijatnost forme i zasićenja,
odnosno metrijska invarijatnost (Tablica 14., Prilog). Kada je, na primjer, cilj ispitati doprinos
cjelokupnog funkcioniranja obitelji nekom razvojnom ishodu, bilo bi primjerenije izabrati
model sa Slike 4.2. (time se izbjegava i problem multikolinearnosti ako su prediktori
dimenzije obiteljskog funkcioniranja), ali kada je cilj ispitati odnos dimenzija obiteljskog
funkcioniranja s nekim drugim pokazateljima razvoja ili konstruktima, onda je primjerenije
koristiti model sa Slike 4.1.
88
Ono što nam ova dva opisana modela (Slika 4.1. i 4.2.) ne omogućavaju jest to da
zadržimo percepciju pojedinih članova obitelji zasebnom u analizama, a ako nam je to
obuhvaćeno ciljevima istraživanja (kao što smo željeli postići ovim istraživanjem) onda su
nam potrebni ponešto drugačiji modeli i njihova specifikacija. Uz to, rezultati gore opisanih
modela (Slika 4.1. i 4.2.) ukazuju na to kako bismo percepciju roditelja i percepciju
adolescenta o funkcioniranju obitelji trebali držati odvojenima, jer su majčine i očeve
procjene dimenzija visoko i višestruko povezane, a adolescentova procjena dimenzija ima
najniža zasićenja latentnim varijablama (odnosno najmanje pridonosi objašnjenju i varijanci
dimenzija obiteljskog funkcioniranja). Uz to, na latentnoj razini povezanost odgovora majki i
očeva za ukupno obiteljsko funkcioniranje u prvom mjerenju iznosi r = 0,827 (p < 0,01), a u
drugom r = 0,685 (p < 0,01). Poradi toga, postavili smo dva drugačija modela (Slika 4.3. i
Slika 4.4.), koja će se koristiti u statističkim analizama u ovom radu, odnosno modeli
predstavljaju longitudinalne faktorske modele u modelima latentnih promjena.
Koh-A
Koh-M
Koh-O
Fle-A
Fle-M
Fle-O
Kom-A
Kom-M
Kom-O
Kohezija
Fleksibilnost
Komunikacija
0,525/0,521
0,752/0,695
0,776/0,761
0,421/0,438
0,715/0,671
0,764/0,825
0,416/0,432
0,729/0,572
0,755/0,796
0,936/0,891
0,991/0,923
0,933/0,934
Slika 4.1. Model povezanih jedinstvenosti za procjene adolescenata, majki i očeva o tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja na temelju podataka prvog i drugog mjerenja
Pristajanje modela, prva vremenska točka - χ² = 18,238, df = 12, p = 0,109, CFI = 0,996, TLI = 0,989, RMSEA = 0,037, SRMS = 0,017 Pristajanje modela, druga vremenska točka - χ² = 7,664, df = 12, p = 0,811, CFI = 1,000, TLI = 1,012, RMSEA = 0,000, SRMS = 0,019
Napomena. Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, A-adolescent, M-majka, O-otac; prvo mjerenje/drugo mjerenje, standardizirana zasićenja, sva zasićenja značajna na p < 0,001.
89
Slika 4.3. Longitudinalni faktorski model obiteljskog funkcioniranja za odgovore adolescenata
χ² = 13,435, df = 8, p = 0,097, CFI = 0,995, TLI = 0,990, RMSEA = 0,042, SRMS = 0,026 Napomena. Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, A-adolescenti, standardizirana zasićenja sva značajna na p < 0,001. Forma i zasićenja subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. * p < 0,05; ** p < 0,01
Koh1 - A
Fle1 - A
Kom1 - A
Obiteljsko fun.1
Obiteljsko fun.2
Koh2 - A
Fle2 - A
Kom2 - A 0,706**
0,298**
0,844
0,816
0,858
0,193*
0,839
0,827
0,862
Koh-A
Koh-M
Koh-O
Fle-A
Fle-M
Fle-O
Kom-A
Kom-M
Kom-O
Kohezija
Fleksibilnost
Komunikacija
Obiteljsko funkcioniranje
0,997/0,938
0,939/0,949
0,994/0,984
0,119/0,099
0,012/0,031
0,006/0,120
Slika 4.2. Hijerarhijski model povezanih jedinstvenosti za procjene adolescenata, majki i očeva o tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja na temelju podataka prvog i drugog mjerenja
Pristajanje modela, prva vremenska točka - χ² = 18,238, df = 12, p = 0,109, CFI = 0,996, TLI = 0,989, RMSEA = 0,037, SRMS = 0,017 Pristajanje modela, druga vremenska točka - χ² = 7,664, df = 12, p = 0,811, CFI = 1,000, TLI = 1,012, RMSEA = 0,000, SRMS = 0,019
Napomena. Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, A-adolescent, M-majka, O-otac; prvo mjerenje/drugo mjerenje, standardizirana zasićenja, sva zasićenja značajna na p < 0,001
90
Model na Slici 4.3. predstavlja longitudinalni faktorski model obiteljskog
funkcioniranja temeljen na procjenama adolescenata iz prvog i drugog mjerenja. Sve tri
procjene dimenzija obiteljskog funkcioniranja značajno konvergiraju mjerenju jednog
latentnog konstrukta nazvanog cjelokupno obiteljsko funkcioniranje. Pokazatelji pristajanja
modela ukazuju na dobro pristajanje modela podatcima. S obzirom na longitudinalnu
invarijatnost modela, pokazalo se kako postoji invarijatnost strukture i zasićenja, odnosno
zadovoljena je metrijska invarijatnost modela (Tablica 4.9.). Model na Slici 4.4. predstavlja
longitudinalni faktorski model obiteljskog funkcioniranja temeljen na procjenama roditelja iz
prvog i drugog mjerenja. Model je postavljen na način da se uzme u obzir i majčina i očeva
perspektiva obiteljskog funkcioniranja, ali ne kao prosjek dviju varijabli, već kao indikator
latentnog konstrukta u kojem je sadržano ono što je zajedničko i majci i ocu. Sve tri procjene
dimenzija obiteljskog funkcioniranja značajno konvergiraju mjerenju jednog latentnog
konstrukta nazvanog cjelokupno obiteljsko funkcioniranje. Pokazatelji pristajanja modela
Koh1-M
Fle1-M
Kom1-M
Koh1-O
Fle1-O
Kom1-O
Obiteljsko fun.1-M
Obiteljsko fun.1-O
Obiteljsko fun.1-R
Koh2-M
Fle2-M
Kom2-M
Koh2-O
Fle2-O
Kom2-O
Obiteljsko fun.2-M
Obiteljsko fun.2-R
Obiteljsko fun.2-O
0,793
0,838 0,858
0,825
0,884
0,809
0,858 0,864
0,889
0,851
0,852
0,812
0,826
0,840 0,920
0,889
0,936**
0,257**
0,272**
0,247**
0,285**
0,257**
0,538**
Slika 4.4. Longitudinalni faktorski model obiteljskog funkcioniranja za odgovore roditelja
χ² = 176,049, df = 54, p = 0,000, CFI = 0,935, TLI = 0,921, RMSEA = 0,077, SRMS = 0,110 Napomena. Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, M-majke, O-očevi, R-roditelji, standardizirana zasićenja sva značajna na p < 0,001. Forma, zasićenja i odsječci subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. ** p < 0,01
91
ukazuju na dobro pristajanje modela podatcima, a pokazalo se kako postoji invarijatnost
forme, faktorskih zasićenja i odsječaka čestica s obzirom na vrijeme (Tablica 4.10.).
Povezanost između latentnog faktora obiteljskog funkcioniranja temeljenog na
procjenama adolescenata u prvom i drugom mjerenju iznosi r = 0,706 (Slika 4.3.), što ukazuje
da je došlo do nekih promjena u njihovim stvarnim procjenama obiteljskog funkcioniranja
unutar godine dana. Povezanost između latentnog faktora obiteljskog funkcioniranja
temeljenog na procjenama roditelja u prvom mjerenju i onog u drugom mjerenju ukazuje na
vrlo visoku stabilnost u procjenama roditelja o obiteljskom funkcioniranju, drugim riječima
ukazuje da je došlo do vrlo male, vjerojatno neznačajne, promjene (r = 0,936; Slika 4.4.).
Povezanost između latentnog faktora obiteljskog funkcioniranja temeljenog na procjenama
adolescenata i faktora temeljenog na procjenama roditelja u prvom mjerenju iznosi r = 0,504
(p = 0,000), a u drugom r = 0,493 (p = 0,000).
Tablica 4.9. Rezultati testiranja longitudinalne invarijatnosti faktorskog modela obiteljskog
funkcioniranja za odgovore adolescenata prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.3.)
SBS-χ² (df) ∆ SBS-χ² (df) p za ∆ CFI RMSEA SRMR
1. struktura 12,983 (6) 0,993 0,055 0,022
2. struktura + zasićenja 13,435 (8) 0,190 (2)1,2 0,9091,2 0,995 0,042 0,026
3. struktura + zasićenja + odsječci 35,665 (11)* 26,920 (3)2,3 0,0002,3 0,976 0,076 0,049
Napomena. * p < 0,01
Tablica 4.10. Rezultati testiranja longitudinalne invarijatnosti faktorskog modela obiteljskog
funkcioniranja za odgovore roditelja prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.4.)
SBS-χ² (df) ∆ SBS-χ² (df) p za ∆ CFI RMSEA SRMR
1. struktura 158,413 (43)* 0,939 0,083 0,058
2. struktura + zasićenja 169,831 (48)* 10,790 (5) 1,2 0,0551,2 0,935 0,081 0,107
3. struktura + zasićenja + odsječci 176,049 (54)* 2,240 (6) 2,3 0,8962,3 0,935 0,077 0,110
Napomena. * p < 0,01
Ukratko, u ovom radu koristit će se ukupni rezultati na dimenzijama, kao i rezultat na
Skali obiteljskog funkcioniranja za svakog pojedinog člana obitelji u daljnjim analizama. Kao
mjerni (longitudinalni faktorski) modeli u modelima latentnih promjena bit će korišteni
modeli sa Slike 4.3. i 4.4. U rezultatima će se uvažiti različiti pogledi adolescenata i roditelja
na obiteljski život i obiteljsko funkcioniranje.
92
4.2.3 Skala sigurnosti djeteta u obiteljski sustav
Za mjerenje konstrukta sigurnosti adolescenta u obitelj korištena je Skala sigurnosti u
obiteljski sustav (eng. Security in the Family System (SIFS) scale) (Forman i Davies, 2005).
Skala se sastoji od 22 čestice koje mjere djetetov doživljaj sigurnosti u obitelj kao cjelinu,
odnosno percepciju djeteta da mu obitelj služi kao baza podrške, stabilnosti i zaštite. Skala
mjeri tri dimenzije ili obrasca (koje čine tri subskale) djetetova osjećaja sigurnosti u obitelj:
sigurnost (eng. security) (7 čestica), preokupiranost (eng. preoccupation) (8 čestica) i
odbijanje (eng. disengagement) (7 čestica). Uz svaku česticu (npr., „Vjerujem da će u
budućnosti članovi moje obitelji biti tu da mi pomognu.”) nalazi se Likertova skala za
odgovore od pet stupnja (1 - „potpuno se ne slažem“, 5 - „potpuno se slažem“) na kojoj su
adolescenti procjenjivali svoj osjećaj sigurnost u obiteljski sustav u obje vremenske točke
prikupljanja podataka. Ukupan rezultat na skali dobiva se kroz sljedeću formulu: sigurnost +
(40 - preokupiranost) + (35 - odbijanje). Moguće je koristiti ukupan rezultat na skali ili samo
rezultate po pojedinim dimenzijama u obradi rezultata ovisno o istraživačkim pitanjima i
ciljevima istraživanja. U istraživanju Formana i Daviesa (2005) potvrđena je trofaktorska
struktura skale na uzorku djece stare od 10 do 15 godina, dok je pouzdanost tipa unutarnje
konzistencije za pojedine dimenzije bila od 0,82 do 0,88, a test-retest pouzdanost od 0,75 do
0,82 (četiri tjedna između prvog i drugog mjerenja). Isto istraživanje pokazalo je kako su
dječje procjene izloženosti sukobu roditelja i dimenzija roditeljstva (prihvaćanje i psihološka
kontrola) značajno povezane s procjenom sigurnosti u obitelj (u prosjeku r = 0,41). Rezultat
djece na subskali koja mjeri dimenziju sigurnosti bio je povezan s roditeljskom procjenom
obiteljske kohezije mjerene Olsonovim FACES-om III (r = 0,19), dok druge dvije dimenzije
(preokupiranost i odbijanje) o kojima su djeca izvijestila nisu bile značajno povezane s
roditeljskim procjenama obiteljske kohezije (Forman i Davies, 2005).
Rezultati ovog istraživanja potvrđuju trofaktorsku strukturu skale i za podatke prvog
(χ² = 396,725, df = 206, p = 0,000, χ²/df = 1,93, CFI = 0,916, TLI = 0,905, RMSEA = 0,050,
SRMR = 0,053) i za podatke drugog (χ² = 444,585, df = 206, p = 0,000, χ²/df = 2,16, CFI =
0,926, TLI = 0,917, RMSEA = 0,056, SRMR = 0,054) mjerenja. Faktorska zasićenja iz dviju
provedenih konfirmatornih faktorskih analiza prikazana su u Tablici 15. u Prilogu rada. U
prvom mjerenju dobivene su sljedeće značajne povezanosti između latentnih faktora:
sigurnost i preokupiranost r = - 0,370; sigurnost i odbijanje r = - 0,687; preokupiranost i
odbijanje r = 0,708. U drugom mjerenju dobivene su sljedeće značajne povezanosti između
latentnih faktora: sigurnost i preokupiranost r = - 0,622; sigurnost i odbijanje r = - 0,811;
93
preokupiranost i odbijanje r = 0,836. Korelacije među faktorima (subskalama), formiranim na
temelju manifestnih rezultata (čestica), prikazane su u Tablici 4.11., a sukladne su onima koje
su dobili autori skale.
Pouzdanost subskala (Tablica 4.11.) dobivena u prvoj točki mjerenja nešto je niža u
odnosu na onu koju su dobili Forman i Davies (2005), dok je pouzdanost dobivena u drugoj
točki mjerenja nešto viša u odnosu na onu dobivenu u prvoj točki mjerenja i sukladna nalazu
autora skale. Pokazalo se kako je stabilnost redoslijeda djece na sve tri dimenzije (korelacija
između rezultata prve i druge točke mjerenja) umjerena unutar godine dana, što ukazuje da je
došlo do promjena u poretku adolescenata s obzirom na njihov osjećaj sigurnosti u obiteljski
sustav od prvog do drugog mjerenja (koeficijenti stabilnost; Tablica 4.11.).
Tablica 4.11. Pouzdanost, koeficijenti stabilnosti, korelacije među faktorima i deskriptivna
statistika za Skalu sigurnosti u obiteljski sustav u oba mjerenja
Korelacija među faktorima Pouzdanost (α)
Subskala M Sd 1 2 T1 T2
Koeficijent
stabilnosti
1. Preokupirani obrazac 17,10/16,62 5,82/5,93 - 0,81 0,85 0,61
2. Sigurni obrazac 32,25/31,53 3,43/3,80 - 0,30/-0,49 - 0,79 0,83 0,58
3. Odbijajući obrazac 11,89/12,75 4,33/5,01 0,58/0,66 - 0,51/-0,67 0,73 0,80 0,55
Napomena. prvo mjerenje/drugo mjerenje za korelacije i deskriptivnu statistiku Koeficijent stabilnosti za ukupan rezultat na Skali sigurnost u obitelj iznosi r = 0,65.
Kako će se rezultati na Skali sigurnosti u obiteljski sustav koristiti u daljnjim analizama?
Koristit će se ukupan rezultat na skali, izražen kroz gore opisanu formulu, kad se bude
ispitivala povezanost osjećaja sigurnosti u obitelj s mjerom obiteljskog funkcioniranja. U
svim ostalim statističkim analizama u ovom radu koristiti će se samo rezultati na subskali koja
mjeri osjećaj sigurnosti. S obzirom da je cilj istraživanja ispitati sigurnost u obitelj, da je
ukupan rezultat na skali moguće koristiti kroz izračunavanje formule, da struktura skale nije
hijerarhijska u smislu da postoji jedan nadređeni faktor trima dimenzijama, da Forman i
Davies (2005) ne navode značajnu povezanost dimenzija preokupiranost i odbijanje s
obiteljskom kohezijom i da će se rezultati koristiti u modelima latentnih varijabli, odlučeno je
da se koristi samo subskala koja mjeri sigurnost. Ovdje ćemo detaljnije prikazati određena
važna obilježja subskale i način korištenja rezultata na subskali.
Rezultati testiranja jednofaktorskog modela Subskale Sigurnost pokazuju dobro
pristajanje jednodimenzionalnog modela empirijskim podatcima i u prvom (χ² = 27,300, df =
94
14, p = 0,0179, χ²/df = 1,95, CFI = 0,980, TLI = 0,970, RMSEA = 0,050, SRMR = 0,029) i u
drugom mjerenju (χ² = 18,455, df = 14, p = 0,187, χ²/df = 1,32, CFI = 0,995, TLI = 0,993,
RMSEA = 0,029, SRMR = 0,020). S obzirom da će se ova subskala koristiti kao jedini
pokazatelj konstrukta sigurnost u obitelj u daljnjim analizama, odlučeno je da se umjesto
čestica kao indikatori latentnog konstrukta u modelima odnosa među konstruktima koriste
parcele čestica. To je u ovom slučaju moguće učiniti jer je subskala jednodimenzionalna.
Naime, istraživanja su pokazala da su parcele manifestnih čestica jednako dobri indikatori
latentnih konstrukata kao i same manifestne čestice (npr., Bandalos, 2006; Hagtvet i Nasser,
2004; Little, Cunningham, Shahar i Widaman, 2002; Marsh, Hau, Balla i Grayson, 1998; Sass
i Smith, 2006). Stoga, za potrebe ovog rada konstruirane su tri parcele (parcelu 1 čine čestice
5, 8 i 19; parcelu 2 čine čestice 16 i 20; parcelu 3 čine čestice 1 i 12), a raspored čestica po
parcelama bio je temeljen na faktorskim zasićenjima - tehnika kreiranja parcela koja uvažava
odnos čestice i konstrukta (odnosno raspoređivanje čestica u parcele temeljeno je na
dobivenim empirijskim podatcima) (u radu Little i sur., 2002. može se pronaći više o
tehnikama određivanja parcela). U daljnjim analizama bit će korištene tri parcele kao
indikatori latentnog konstrukta sigurnost.
Nadalje, postavljen je longitudinalni faktorski model osjećaja sigurnosti adolescenta u
obitelj na temelju odgovora adolescenta prikupljenih u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.5.).
Tri parcele služe kao indikatori latentnog konstrukta osjećaj sigurnosti u obitelj u oba
mjerenja, pri čemu sve tri parcele imaju podjednake doprinose (faktorska zasićenja; Slika
4.5.), što ukazuje da su parcele dobro formirane te da sve tri podjednako pridonose definiranju
latentne varijable sigurnost. Rezultati pokazuju da model dobro pristaje empirijskim
podatcima (Slika 4.5.). Povezanost između latentnog faktora u prvom i drugom mjerenju (r =
0,674) ukazuje da je došlo do promjena u osjećaju sigurnosti kod adolescenata unutar godine
dana. Rezultati testiranja longitudinalne invarijatnosti ukazuju na metrijsku invarijatnost
modela (forma i zasićenja) s obzirom na vrijeme (Tablica 4.12.).
Ukratko, u rezultatima će biti korišten ukupan rezultat na dimenziji sigurnost i ukupan
rezultat na Skali. Nadalje, u modelima latentnih odnosa među konstruktima i modelima
latentnih promjena koristit će se model prikazan na Slici 4.5.
95
Tablica 4.12. Rezultati testiranja longitudinalne invarijatnosti faktorskog modela sigurnosti u
obitelj za odgovore adolescenata prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.5.)
SBS-χ² (df) ∆ SBS-χ² (df) p za ∆ CFI RMSEA SRMR
1. struktura 1,828 (7) 1,000 0,000 0,010
2. struktura + zasićenja 3,580 (9) 1,853 (2)1,2 0,3951,2 1,000 0,000 0,048
3. struktura + zasićenja + odsječci 20,047 (12) 19,169 (3) 2,3 0,0002,3 0,988 0,042 0,067
4.2.4 Skala za procjenu ponašanja i emocija
U glavnom istraživanju u oba mjerenja primijenjena je Skala za procjenu ponašanja i
emocija te će rezultati na Skali poslužiti kao pokazatelji socijalne kompetencije. Osim od
samih adolescenata, informacije o njihovoj socijalnoj kompetenciji prikupljene su i od
njihovih roditelja, razrednika i vršnjaka u oba mjerenja. Slijedi opis psihometrijskih
karakteristika skale i načina na koji će rezultati biti korišteni u daljnjim analizama.
Skala za procjenu ponašanja i emocija (eng. Behavioral and Emotional Rating Scale –
2nd Edition, BERS-2, Epstein, 2004) jest instrument koji se sastoji od 52 čestice koje mjere
ponašajne i emocionalne snage djeteta od 11. do 18. godine života. Odnosno, čestice skale
opisuju djetetove vještine, kompetencije i sposobnosti u pet različitih domena ili područja
funkcioniranja (interpresonalno, intrapersonalno, školsko, obiteljsko, afektivno). Ovaj
instrument nastao je na temelju pristupa koji u središte pozornosti i procjene stavlja djetetove
snage, a ne nedostatke i poteškoće (Epstein, 1999, 2004). Skala se sastoji od pet subskala:
parcela1_1
parcela2_1
parcela3_1
Osjećaj sigurnosti 1
Osjećaj sigurnosti 2
parcela1_2
parcela2_2
parcela3_2
0,235**
0,706
0,758
0,764
0,786
0,821
0,808
0,674**
Slika 4.5. Longitudinalni faktorski model sigurnosti adolescenta u obitelj za odgovore adolescenata
χ² = 3,550, df = 9, p = 0,936, CFI = 1,000, TLI = 1,013, RMSEA = 0,000, SRMS = 0,048 Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje; standardizirana zasićenja, sva značajna na p < 0,001. Forma i zasićenja subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. ** p < 0,01.
96
Interpersonalna snaga (15 čestica), Uključenost u obitelj (10 čestica), Intrapersonalna snaga
(11 čestica), Školsko funkcioniranje (9 čestica) i Afektivna (emocionalna) snaga (7 čestica).
(Instrument ima i jednu dodatnu subskalu nazvanu Snage za karijeru (eng. Career Strength)
koja mjeri djetetove interese i sposobnosti za profesionalni i stručni razvoj. Ova skala neće
biti korištena u radu.) Interpersonalne snage odnose se na djetetovu sposobnost kontrole
emocija i ponašanja u socijalnim situacijama, obiteljska uključenost odnosi se na djetetovo
sudjelovanje u obiteljskom životu i njegove odnose s obitelji, intrapersonalne snage odnose se
na to kako dijete općenito doživljava i gleda na svoje kompetencije i postignuća, školsko
funkcioniranje odnosi se na djetetove kompetencije u školi i školskim zadatcima, a afektivne
(emocionalne) snage odnose se na djetetovu sposobnost pokazivanja osjećaja koje ima za
druge ljude te prihvaćanje naklonosti i pažnje koju mu drugi ljudi daju. Moguće je formirati
rezultate na subskalama ili pak formirati jedan ukupni rezultat na temelju svih subskala koji
onda označava indeks snage adolescenta, pri čemu viši rezultat ukazuje na višu kompetenciju
adolescenta. Skala ima verzije za samoprocjenu te procjenu djeteta od drugih osoba (roditelja
i učitelja), a format za odgovore čini skala od četiri stupanja (od 0=“uopće se ne odnosi na
mene/moje dijete do 3=“potpuno se odnosi na mene/moje dijete). U glavnom istraživanju
primijenjena je verzija Skale za procjenu ponašanja i emocija za adolescente (samoprocjena),
roditelje i učitelje u obje vremenske točke prikupljanja podataka. Primijenjene su i vršnjačke
procjene, razvijene na temelju rezultata na Subskali Interpersonalne snage u predistraživanja,
u obje vremenske točke prikupljanja podataka.
Prijašnja istraživanja konstruktne valjanosti Skale u Americi i Finskoj u kojima su
sudjelovali adolescenti i roditelji (npr., Epstein, 2004; Buckley, Ryser, Reid i Epstein, 2006;
Lappalainen, Savolainen, Kuorelahti i Epstein, 2009) potvrđuju da pet subskala čine jedan
opći faktor nazvan ukupan indeks snage. Faktorska analiza čestica skale u dva istraživanja u
kojima su sudjelovala američka djeca (Epstein, 1999; Epstein, Ryser i Pearson, 2002) govore
u prilog peterofaktorske strukture skale, dok rezultati dvaju novijih istraživanja (Furlong,
Sharkey, Boman i Caldwell, 2007; Sharkey, You, Morrison i Griffiths, 2009) ne govore u
prilog peterofaktorskoj strukturi na temelju procjena američke djece i roditelja koji govore
španjolski jezik i žive u Americi. Rezultati provedenih istraživanja govore i u prilog
konvergentne valjanosti skale. Naime, dobivene su umjerene do visoke povezanosti rezultata
na Skali s rezultatima dobivenim na Achenbachovoj ljestvici za procjenu dječjeg ponašanja u
uzorku učitelja (Benner, Beaudoin, Mooney, Uhing i Pierce, 2008), zatim s rezultatima na
Walker-McConnell Skali socijalne kompetencije i školskog funkcioniranja u uzorku djece s
emocionalnim problemima i problemima u ponašanju (Harniss, Epstein, Ryser i Pearson,
97
1999) i u uzorku djece iz opće populacije (Epstein, 1998) te s rezultatima na Profilu samo-
percepcije za djecu autorice Susan Harter u uzorku djece (Epstein, 1998) i rezultatima na
Sistemu procjene socijalnih vještina autora Greshama i Elliotta u uzorku adolescenata
(Epstein, Mooney, Ryser i Pierce, 2004). Skala je pokazala i diskriminativnu valjanost u
istraživanjima s djecom s različitim poteškoćama i djecom koja nemaju poteškoća (Epstein,
2004). Koeficijenti pouzdanosti za sve subskale i Skalu u cjelini (uglavnom ≥ 0,80) u
različitim istraživanjima s različitim uzorcima (npr., Epstein, 2004; Epstein, Hertzog i Reid,
2001; Mooney, Epstein, Ryser i Pierce, 2005) i test-retest korelacije (npr., Epstein i sur.,
2001; Mooney i sur., 2005) govore u prilog zadovoljavajuće pouzdanosti instrumenta i
njegovih sastavnica. Istraživanja pokazuju da se povezanost procjena različitih procjenjivača
(npr. djece, roditelja, učitelja) za pojedine subskale i skalu u cjelini kreće od niske (r = 0,20)
do one vrlo visoke (r = 0,98) (Epstein, 2004; Synhorst, Buckley, Reid, Epstein i Ryser, 2005).
Povezanost među subskalama kreće se od umjerene do visoke ovisno o uzorku sudionika
istraživanja (Epstein, 2004; Epstein i sur., 2002). Razvijena je i verzija za predškolsku dob,
odnosno procjene djece predškolske dobi (Epstein i Synhorst, 2008).
Konstruktna valjanost
Kako bi se provjerila latentna struktura i teorijski model skale, koji predlaže autor
skale, proveli smo konfirmatorne faktorske analize. S obzirom na dužinu skale, broj sudionika
u istraživanju i složenost modela, odlučili smo se formirati parcele za pojedine subskale koje
će nam služiti kao indikatori latentnih varijabli. Prije formiranja parcela, provedene su
komponentne analize za svih pet subskala (Interpresonalna snaga, Intrapersonalna snaga,
Školsko funkcioniranje, Afektivna snaga i Uključenost u obitelj) za oba mjerenja na
podatcima prikupljenim od adolescenata, roditelja i razrednika. Faktorska zasićenja iz
komponentnih analiza prikazana su u Tablici 16. u Prilogu, pri čemu su sve subskale
jednodimenzionalne. Zatim su formirane po tri parcele za svaku subskalu - za Subskalu
Interpresonalne snage (parcelu 1 čine čestice 16, 33, 35, 46 i 49; parcelu 2 čine čestice 12, 18,
28, 37 i 50; parcelu 3 čine čestice 10, 17, 30, 43 i 44), za Subskalu Intrapersonalna snaga
(parcelu 1 čine čestice 21, 26 i 38; parcelu 2 čine čestice 5, 8, 27 i 32; parcelu 3 čine čestice
20, 22, 42 i 48), za Subskalu Školsko funkcioniranje (parcelu 1 čine čestice 31, 40 i 52;
parcelu 2 čine čestice 14, 39 i 47; parcelu 3 čine čestice 24, 41 i 51), za Subskalu Afektivne
snage (parcelu 1 čine čestice 13 i 23; parcelu 2 čine čestice 25 i 34; parcelu 3 čine čestice 3, 6
i 9) i za Subskalu Uključenost u obitelj (parcelu 1 čine čestice 1, 4, 11 i 44; parcelu 2 čine
čestice 2, 29, 36; parcelu 3 čine čestice 7, 15 i 19). Ove su parcele zatim korištene kao
98
indikatori latentnih konstrukata (interpresonalne snage, intrapersonalne snage, školsko
funkcioniranje, afektivne snage i uključenost u obitelj) u konfirmatornim faktorskim
analizama kojima se provjeravala pretpostavljena struktura skale. Provjeravala se struktura u
kojoj postoji jedan faktor višeg reda (indeks snage adolescenata) i pet faktora nižeg reda
(interpresonalne snage, intrapersonalne snage, školsko funkcioniranje, afektivne snage,
uključenost u obitelj) koja imaju po tri indikatora (tri parcele) u uzorku adolescenata, oba
roditelja i razrednika na temelju podataka iz obje vremenske točke istraživanja. Rezultati
pristajanja modela podatcima iz konfirmatornih faktorskih analiza prikazani su u Tablici
4.13., a standardizirana zasićenja prikazana su na Slici 1. i Slici 2. u Prilogu (gdje je prikazan
teorijski postavljen i testiran model). Rezultati testiranja jednofaktorskog (hijerarhijskog)
modela Skale za procjenu ponašanja i emocija pokazuju da model s jednom nadređenim
faktorom nazvanim indeks snage i pet faktora nižeg reda dobro pristaje empirijskim
podatcima i u prvom i u drugom mjerenju (Tablica 4.13.). Ovi rezultati ukazuju na dobru
konstruktnu valjanost skale te su sukladni rezultatima i nalazima prijašnjih istraživanja
(Epstein, 2004).
Tablica 4.13. Pokazatelji pristajanja jednofaktorskog modela Skale za procjenu ponašanja i emocija podatcima (df = 85)
SBS-χ² SBS-χ² /df CFI TLI RMSEA SRMR
A - T1 159,838* 1,880 0,964 0,956 0,044 0,043
M - T1 200,129* 2,354 0,957 0,947 0,060 0,047
O - T1 152,611* 1,795 0,973 0,966 0,051 0,041
R - T1 271,255* 3,191 0,952 0,940 0,078 0,041
A - T2 183,792* 2,162 0,947 0,935 0,057 0,047
M - T2 210,490* 2,476 0,927 0,909 0,077 0,055
O - T2 157,274* 1,850 0,957 0,947 0,064 0,047
R - T2 217,821* 2,563 0,951 0,940 0,083 0,044 Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-razrednik, T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka; * p < 0,001
Pouzdanost
Koeficijenti pouzdanosti za pojedine subskale i za ukupan rezultata na Skali za obje
vremenske točke prikupljanja podataka i za sve uzorke prikazani su u Tablici 4.14. Sve
subskale u svim uzorcima u oba mjerenja imaju zadovoljavajuću pouzdanost, a pouzdanost
ukupnog rezultata na Skali vrlo je visoka u sva četiri uzorka u kojima je skala primijenjena
(adolescenti, majke, očevi, razrednici). Pouzdanost subskala najniža je u uzorku adolescenata,
99
u odnosu na druge uzorke, što je bilo i za očekivati. Subskala Afektivna snaga ima najnižu
pouzdanost u odnosu na druge subskale u uzorku adolescenata, majki, očeva i razrednika, dok
Subskala Uključenost u obitelj također ima pouzdanost sličnu Subskali Afektivna snaga u
uzorku adolescenata. Ovi rezultati u skladu su s nalazima prijašnjih istraživanja (Epstein,
2004).
Tablica 4.14. Pouzdanost tipa unutarnje konzistencije Skale za procjenu ponašanja i emocija
Adolescent Majka Otac Razrednik Subskala T1 T2 T1 T2 T1 T2 T1 T2
Interpresonalna snaga 0,88 0,86 0,89 0,89 0,90 0,90 0,95 0,96
Uključenost u obitelj 0,73 0,75 0,77 0,82 0,80 0,78 0,91 0,91
Intrapersonalna snaga 0,75 0,79 0,79 0,76 0,82 0,82 0,89 0,90
Školsko funkcioniranje 0,79 0,80 0,87 0,86 0,86 0,88 0,95 0,95
Afektivna snaga 0,75 0,74 0,69 0,70 0,77 0,78 0,85 0,86
Indeks snage (ukupan rezultat) 0,94 0,93 0,95 0,95 0,95 0,96 0,98 0,98 Napomena. T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka
Povezanost među subskalama, slaganje među procjenjivačima i koeficijenti stabilnosti
S obzirom na to da sve subskale mjere neki aspekt ponašajne i emocionalne snage
djeteta za očekivati je da su značajno i visoko povezane, ali ne jako visoko, jer bi to značilo
da subskale ne pridonose novost i jedinstvenost cjelokupnom konstruktu koji se mjeri te su
redundantne. U Tablici 4.15. prikazani su koeficijenti korelacije između pojedinih subskala u
uzorku adolescenata, majki, očeva i razrednika za oba mjerenja, korelacije između različitih
procjenjivača (izvor informacija o kompetenciji adolescenta) za pojedine subskale u oba
mjerenja i koeficijenti stabilnosti za pojedine subskale u uzorku adolescenata, majki, očeva i
razrednika. Povezanost među različitim subskalama kreće se od 0,41 do 0,67 za prvo mjerenje
i od 0,45 do 0,64 za drugo mjerenje u uzorku adolescenata. U uzorku majki povezanost među
različitim subskalama iznosi od 0,38 do 0,76 za prvo mjerenje te od 0,37 do 0,73 za drugo
mjerenje. U uzorku očeva povezanost među različitim subskalama je od 0,49 do 0,80 za prvo
mjerenje, a od 0,48 do 0,78 za drugo mjerenje. U uzorku razrednika povezanost među
subskalama za prvo mjerenje je u rasponu od 0,59 do 0,80, a za drugo mjerenje od 0,60 do
0,84. Visina povezanosti među subskalama i raspon koeficijenata korelacije te povezanosti u
različitim uzorcima u oba mjerenja dobiveni u ovom istraživanju slični su prijašnje utvrđenim
povezanostima među subskalama (Epstein, 2004). U ovom istraživanju koeficijenti korelacija
kreću se od umjerenih do visokih, kao i u prijašnjim istraživanjima (Epstein, 2004).
100
Tablica 4.15. Povezanost među subskalama Skale za procjenu ponašanja i emocija i koeficijenti stabilnosti
Procjene adolescenta Procjene majki Procjene očeva Procjene razrednika
1 2 3 4 5 1 2 3 4 5 1 2 3 4 5 1 2 3 4 5
1. Inter. s. 0,54 0,58 0,67 0,57 0,58 0,25 0,22 0,31 0,17 0,23 0,32 0,25 0,31 0,29 0,21 0,05* 0,01* 0,04* 0,09* 0,08*
2. Intra. s. 0,58 0,57 0,60 0,63 0,48 0,14 0,29 0,22 0,20 0,13a 0,23 0,33 0,27 0,30 0,19 0,08* 0,19 0,15 0,14 0,10*
3. Uklju. obit. 0,60 0,58 0,59 0,57 0,47 0,19 0,22 0,34 0,17 0,13a 0,29 0,28 0,41 0,33 0,21 0,10* 0,07* 0,12a 0,15a 0,05*
4. Afekt. s. 0,61 0,64 0,56 0,49 0,41 0,14 0,21 0,24 0,22 0,14a 0,22 0,28 0,28 0,31 0,15 0,07* 0,10* 0,05* 0,13a 0,07*
Ado
lesc
enti
5. Škol. funk. 0,57 0,45 0,52 0,47 0,65 0,24 0,22 0,30 0,16 0,47 0,26 0,21 0,33 0,23 0,46 0,24 0,21 0,22 0,25 0,46
1. Inter. s. 0,21 0,10* 0,18 0,06* 0,22 0,57 0,63 0,76 0,60 0,60 0,67 0,44 0,54 0,48 0,48 0,21 0,13a 0,15a 0,21 0,19
2. Intra. s. 0,16a 0,23 0,25 0,13a 0,22 0,66 0,52 0,61 0,67 0,48 0,52 0,64 0,56 0,54 0,40 0,17 0,21 0,18 0,20 0,17
3. Uklju. obit. 0,22 0,16 a 0,29 0,10* 0,26 0,73 0,67 0,52 0,56 0,58 0,62 0,51 0,73 0,52 0,50 0,16 0,10* 0,17 0,18 0,21
4. Afekt. s. 0,20 0,13a 0,21 0,14 a 0,20 0,67 0,72 0,67 0,49 0,38 0,48 0,48 0,49 0,63 0,31 0,15 0,20 0,16 0,23 0,13a Maj
ke
5. Škol. funk. 0,14a 0,10 0,16a 0,14 a 0,44 0,58 0,43 0,53 0,37 0,71 0,44 0,30 0,43 0,30 0,75 0,44 0,33 0,40 0,37 0,64
1. Inter. s. 0,31 0,26 0,26 0,19 0,32 0,56 0,51 0,53 0,51 0,34 0,56 0,72 0,80 0,71 0,63 0,19 0,14a 0,13a 0,17 0,09*
2. Intra. s. 0,15a 0,25 0,22 0,18 0,22 0,40 0,59 0,45 0,51 0,27 0,72 0,58 0,72 0,75 0,53 0,11* 0,17 0,12* 0,17 0,07*
3. Uklju. obit. 0,29 0,30 0,36 0,24 0,33 0,46 0,45 0,66 0,52 0,30 0,77 0,65 0,60 0,72 0,61 0,15a 0,08* 0,11* 0,13a 0,09*
4. Afekt. s. 0,21 0,18 0,25 0,24 0,21 0,41 0,47 0,48 0,63 0,22 0,71 0,78 0,72 0,51 0,49 0,18 0,19 0,15a 0,20 0,07*
Oče
vi
5. Škol. funk. 0,17a 0,18 0,25 0,21 0,46 0,34 0,36 0,37 0,29 0,66 0,60 0,58 0,53 0,48 0,60 0,41 0,32 0,39 0,33 0,51
1. Inter. s. 0,14* 0,05* 0,13* 0,08* 0,21 0,35 0,24a 0,37 0,26 0,52 0,21* 0,20* 0,19* 0,18* 0,41 0,55 0,67 0,72 0,76 0,66
2. Intra. s. 0,26 0,24 0,23 0,26 0,26 0,21a 0,19a 0,30 0,15* 0,44 0,13* 0,15* 0,12* 0,11* 0,38 0,68 0,61 0,70 0,80 0,60
3. Uklju. obit. 0,15* 0,15* 0,25 0,20a 0,28 0,32 0,18* 0,32 0,58 0,45 0,37 0,33 0,38 0,37 0,53 0,72 0,70 0,60 0,70 0,64
4. Afekt. s. 0,14* 0,11* 0,11* 0,13* 0,22 0,26 0,24 0,28 0,18* 0,46 0,17* 0,26a 0,20* 0,24a 0,51 0,81 0,84 0,72 0,56 0,59 Raz
redn
ici
5. Škol. funk. 0,14* 0,13* 0,21 0,22 0,37 0,39 0,25 0,32 0,18* 0,65 0,26a 0,27a 0,15* 0,27a 0,48 0,67 0,60 0,65 0,62 0,70
Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, Uklju. obit.-Uključenost u obitelj; dijagonala - korelacija između prvog i drugog mjerenja (koeficijenti stabilnosti); iznad dijagonale - korelacije u prvom mjerenju; ispod dijagonale - korelacije u drugom mjerenju; korelacije označene s * nisu značajne; korelacije označene s a značajne su na razini p < 0,05; neoznačene korelacije značajne na razini p < 0,01
101
Koeficijenti stabilnosti prikazani u Tablici 4.15. (dijagonala) ukazuju da se najviše
mijenja redoslijed djece unutar godina s obzirom na njihove samoprocjene afektivne snage, a
najmanje s obzirom na njihovo školsko funkcioniranje. Odnosno kod ta dva aspekta socijalne
kompetencije došlo je do najvećih, odnosno najmanjih promjena u adolescenata unutar godine
dana, a o čemu izvještavaju i njihovi roditelji i razrednici. Čini se da je funkcioniranje u školi
najstabilniji aspekt, dok su afektivne snage najnestabilniji, dosta promjenjiv pokazatelj
kompetencije. Procjene razrednika su najstabilnije, odnosno razrednici opažaju da je došlo do
najmanjih promjena u poretku adolescenata s obzirom na socijalnu kompetenciju unutar
godine dana. Samoprocjene adolescenata najnestabilnije su u odnosu na procjene
kompetencije dobivene iz različitih izvora, što je bilo i za očekivati.
U prvom mjerenju koeficijenti korelacije između samoprocjena adolescenata i
procjena majki i očeva kreću se od 0,22 do 0,47, a u drugom mjerenju od 0,14 do 0,46, pri
čemu su najviše korelacije dobivene za školsko funkcioniranje u oba mjerenja (Tablica 4.15.).
Samoprocjene adolescenata i procjene razrednika za pojedine subskale nisu značajno
povezane, a za one za koje su potvrđene značajne povezanosti kretale su se od 0,12 do 0,46 za
oba mjerenje, pri čemu su najviše korelacije dobivene za školsko funkcioniranje. Najviše
korelacije dobivene su između procjena majki i očeva za sve subskale u oba mjerenje, a
korelacije se kreću od 0,56 do 0,75 za oba mjerenja s tim da su dobivene nešto više korelacije
u prvom mjerenju. Povezanosti procjena oca i razrednika vrlo su niske ili neznačajne za
pojedine subskale u prvom mjerenju, uz izuzetak Subskale Školsko funkcioniranje, dok su u
drugom mjerenju povezanosti nešto više i značajne. Korelacije između procjena majki i
razrednika su niske do umjerene u oba mjerenja, s tim da je najviša korelacija dobivena za
procjene na Subskali Školsko funkcioniranje. Ovakvi rezultati u skladu su s očekivanjima, jer
roditelji i razrednici ne opažaju adolescente u istim okolinama i situacijama. Također, viša
povezanost između procjena roditelja i samoprocjena adolescenata, nego samoprocjena
adolescenata i procjena razrednika bila je očekivana, jer roditelji bolje poznaju mjerene
aspekte kompetencije djeteta te više vremena provode sa svojim djetetom, pa imaju i više
prilike opaziti različita ponašanja i emocije djeteta. Dobivene su relativno niske korelacije
između procjena adolescenata i procjena razrednika što može ukazivati da razrednici
adolescente vide u drugačijem svijetlu nego oni sami sebe, ali i da razrednici ne poznaju
dovoljno neke aspekte kompetencije adolescenata. Najviše korelacije između različitih
procjenjivača te za procjene drugih i samoprocjene adolescenata dobivene su za Subskalu
Školsko funkcioniranje u odnosu na druge mjerene aspekte kompetencije. U tom segmentu u
oba mjerenja dobivene su više korelacije između procjena roditelja i razrednika, nego između
102
samoprocjena i procjena razrednika ili samoprocjena i procjena roditelja. Ovi rezultati postaju
jasniji kada se promotre povezanosti na razini ukupnog rezultata na Skali za procjenu
ponašanja i emocije (Tablica 4.16.). Najviše su povezanosti dobivene između procjena majke
i procjena oca, zatim između procjena oba roditelja i samoprocjena adolescenata te onda
između procjena roditelja i procjena razrednika. Najniže povezanosti dobivene su između
procjena razrednika i samoprocjena adolescenata.
Tablica 4.16. Povezanost među ukupnim rezultatima na Skali za procjenu ponašanja i emocija
dobivenim od različitih procjenjivača i koeficijenti stabilnosti
Izvor procjene
Adolescent Majka Otac Razrednik
Adolescent 0,60 0,34 0,41 0,16
Majka 0,27 0,61 0,72 0,32
Otac 0,36 0,64 0,64 0,26
Razrednik 0,25 0,44 0,35 0,69
Sve su korelacije značajne na razini p < 0,01. iznad dijagonale - korelacije u prvom mjerenju; ispod dijagonale - korelacije u drugom mjerenju; dijagonala - korelacija između prvog i drugog mjerenja (koeficijenti stabilnosti)
Deskriptivna statistika
U Tablici 4.17. prikazana je deskriptivna statistika temeljena na podatcima
prikupljenim od adolescenata, majki, očeva i razrednika u obje vremenske točke prikupljanja
podataka. Kada se promotre aritmetičke sredine za samoprocjene adolescenata i procjene
roditelja i razrednika u prvom i drugom mjerenju može se uočiti da su prosjeci niži u drugom,
nego u prvom mjerenju. Taj trend posebno je vidljiv za samoprocjene adolescenata na
pojedinim subskalama, kao i za ukupan rezultat. Prosjeci dobiveni za procjene razrednika
najmanje su se promijenili od prvog do drugog mjerenja, što je sukladno dobivenim
koeficijentima stabilnosti za procjene razrednika (koji su najviši u odnosu na one dobivene u
drugim uzorcima). U oba mjerenja i u sva četiri uzorka postignute su maksimalne vrijednosti
na Skali i subskalama, dok minimalne vrijednosti nisu postignute niti u jednom mjerenju te
niti u jednom od uzorka sudionika (adolescenti, majke, očevi i razrednici). Zanimljivo je za
primijetiti da mjere raspršenja rezultata ukazuju na najveći varijabilitet odgovora u uzorku
razrednika u oba mjerenja, kad se promatraju u odnosu na uzorak adolescenata, majki i očeva.
103
Tablica 4.17. Deskriptivna statistika za Skalu za procjenu ponašanja i emocija Aritmetička sredina Standardna devijacija Mininimalna
vrijednost Maksimalna vrijednost
Skala za procjenu ponašanja i emocija (ukupan rezultat, 52 čestice) A - T1 132,92 16,11 85 156 M - T1 129,10 16,43 95 156 O - T1 128,91 17,41 78 156 R - T1 131,10 20,86 72 156 A - T2 126,09 19,02 57 156 M - T2 127,25 15,35 98 154 O - T2 122,82 18,04 74 152 R - T1 129,53 24,46 68 156
Subskala Interpresonalna snaga (15 čestica) A - T1 37,25 5,81 22 45 M - T1 34,48 6,48 17 45 O - T1 34,49 6,23 18 45 R - T1 37,31 6,83 17 45 A - T2 34,86 6,50 16 45 M - T2 34,04 5,73 22 44 O - T2 33,23 5,75 20 44 R - T2 37,55 7,88 13 45
Subskala Intrapersonalna snaga (11 čestica) A - T1 29,57 3,37 16 33 M - T1 28,19 3,75 19 33 O - T1 28,26 3,81 15 33 R - T1 27,49 4,70 16 33 A - T2 28,99 3,56 20 33 M - T2 27,86 3,31 20 33 O - T2 26,84 4,11 18 33 R - T2 27,47 5,88 8 33
Subskala Afektivna snaga (7 čestica) A - T1 17,07 3,26 5 21 M - T1 18,04 2,56 8 21 O - T1 17,98 2,71 9 21 R -T1 17,25 3,15 7 21 A - T2 16,84 3,00 3 21 M - T2 17,25 2,76 11 21 O - T2 16,84 2,98 8 21 R - T2 16,86 3,63 6 21
Subskala Školsko funkcioniraniranje (9 čestica) A - T1 23,08 3,62 11 27 M - T1 22,88 3,65 14 27 O - T1 22,66 3,68 10 27 R - T1 23,14 4,73 5 27 A - T2 22,06 3,80 11 27 M - T2 22,84 3,53 6 27 O - T2 21,98 3,97 12 27 R - T2 22,55 5,28 3 27
Subskala Uključenost u obitelj (10 čestica) A - T1 25,93 3,52 15 30 M - T1 25,51 3,32 16 30 O - T1 25,52 3,61 13 30 R - T1 25,91 4,16 16 30 A - T2 23,43 4,89 6 30 M - T2 25,25 3,46 18 30 O - T2 23,92 3,79 13 30 R - T2 25,09 5,37 12 30 A-adolescent, M-majka, O-otac, R-razrednik, T1 - prva vremenska točka, T2 - druga vremenska točka
104
Vršnjačke procjene
U glavnom istraživanju u obje vremenske točke prikupljanja podataka korištene su
vršnjačke procjene kao jedan od izvora informacija o socijalnoj kompetenciji adolescenata.
Korištene su tri čestice („Prihvaća kad (iz)gubi u nekoj igri.“, „Poštuje prava drugih.“ i „Dijeli
(svoje stvari) s drugima.“), izabrane na temelju rezultata predistraživanja, a na svaku česticu
trebalo se odgovoriti na skali za odgovore od četiri stupnja (0-„uopće se ne odnosi na
njega/nju“, 3-„potpuno se odnosi na njega/nju“). Za svaki razred koji je sudjelovao u
istraživanju izrađen je listić za procjenu s imenima učenika. Svaki učenik u razredu dobio je
jedan listić te je na početku trebao prekrižiti svoje ime, a zatim za ostalu djecu, koja su
sudjelovala u istraživanju i imala roditeljsku suglasnost za sudjelovanje, procijeniti koliko se
navedene tri čestice odnose na njih (koliko dobro prema njegovom mišljenu čestice opisuju
druge učenike iz razreda). Postupak primjene vršnjačkih procjena bio je isti u oba mjerenja.
Broj procjena koje je pojedini adolescent dobio jest različit, jer ovisi o broju učenika u
razredu. Broj procjena koje je pojedino dijete dobilo u prvom mjerenju kretao se od 1 do 17,
što znači da je iz nekih razreda u istraživanju sudjelovalo samo po 2 djece, a iz drugih razreda
i do 18 djece. U drugom mjerenju taj se broj procjena koje je pojedino dijete dobilo kretao od
2 procjene do 15 procjena. Dominantno je bilo po 10 procjena za svako dijete u oba mjerenja.
Prikupljeni podatci obrađeni su posebno za svaki razred na način da je za svako dijete
izračunat prosjek pojedinačnih vršnjačkih procjena koje je dobilo za svaku od tri čestice.
Stoga, za svakog adolescenta postoje tri rezultata na tri čestice za vršnjačke procjene nastale
kao prosjeci individualnih procjena dobivenih od vršnjaka. Zatim su ti prosjeci na tri čestice
uprosječeni kako bi se dobio jedan rezultat za potrebe prikaza rezultata u ovom poglavlju. U
ovom radu koristi se i ukupan rezultata nastao na temelju tri čestice i rezultati za pojedinačne
tri čestice.
Tablica 4.18. Deskriptivna statistika za vršnjačke procjene
Aritmetička sredina
Standardna devijacija
Minimalna vrijednost
Maksimalna vrijednost
Prihvaća kad (iz)gubi u nekoj igri. (bers30) 2,31/2,28 0,45/0,47 0,78/0,17 3,00/3,00
Poštuje prava drugih. (bers43) 2,47/2,46 0,40/0,38 1,00/0,79 3,00/3,00
Dijeli (svoje stvari) s drugima. (bers 44) 2,41/2,38 0,39/0,41 1,13/0,90 3,00/3,00
Ukupno za prosjek sve tri čestice 2,39/2,38 0,38/0,38 1,17/1,03 3,00/3,00
Napomena. prvo mjerenje/drugo mjerenje
105
Deskriptivna statistika za vršnjačke procjene za oba mjerenja prikazana je u Tablici
4.18. Povezanosti između triju čestica i koeficijenti stabilnosti za procjene vršnjaka na tri
čestice prikazani su u Tablici 4.19. Korelacije među česticama su visoke u oba mjerenja.
Koeficijent stabilnosti za ukupan prosjek tri čestice iznosi 0,73, što ukazuje na relativno
visoku stabilnost procjena. Rezultati dviju provedenih faktorskih analiza (za prvo i drugo
mjerenje) pokazuju da sve tri čestice mjere jedan latentni faktor koji se može nazvati
interpresonalna snaga, s obzirom da su sve tri čestice uzete iz Subskale Interpresonalna snaga
(Tablica 4.20.). Tri čestice u prvom mjerenju objašnjavaju 76,31% ukupne varijance, a u
drugom mjerenju 72,12% varijance. Unutarnja konzistentnost (Cronbach alfa koeficijent) tri
čestice u prvom mjerenju iznosi 0,90, a u drugom 0,88. Pokazao se kako su vršnjačke
procjene značajno povezane sa samoprocjenama adolescenata i procjenama majki, očeva i
razrednika na Subskali Interpresonalna snaga u obje vremenske točke prikupljanja podataka
(Tablica 4.21.). Vršnjačke procjene najviše su povezane s procjenama razrednika, zatim sa
samoprocjenama adolescenata te su najniže povezane s procjenama roditelja (Tablica 4.21.).
Na temelju ovih rezultata može se reći kako su vršnjačke procjene pouzdan i valjan izvor
informacija o kompetenciji adolescenata.
Tablica 4.19. Povezanost među česticama i koeficijenti stabilnosti
bers30 bers43 bers44
Prihvaća kad (iz)gubi u nekoj igri. (bers30) 0,70 0,78 0,72
Poštuje prava drugih. (bers43) 0,78 0,68 0,79
Dijeli (svoje stvari) s drugima. (bers 44) 0,64 0,73 0,64
Napomena. Dijagonala - korelacija između prvog i drugog mjerenja (koeficijenti stabilnosti); iznad dijagonale - korelacije u prvom mjerenju; ispod dijagonale - korelacije u drugom mjerenju. Sve korelacije su značajne na razini p < 0,01.
Tablica 4.20. Faktorska zasićenja iz faktorskih analiza na zajedničke faktore za tri čestice
vršnjačkih procjena i korelacije čestica s ukupnim rezultatom za oba mjerenja
zasićenje korelacija
Prihvaća kad (iz)gubi u nekoj igri. (bers30) 0,84/0,83 0,79/0,76
Poštuje prava drugih. (bers43) 0,92/0,94 0,84/0,83
Dijeli (svoje stvari) s drugima. (bers 44) 0,85/0,78 0,80/0,72
Napomena. prvo mjerenje/drugo mjerenje
106
Tablica 4.21. Povezanost vršnjačkih procjena sa samoprocjenama adolescenata i procjenama
roditelja i razrednika na Subskali Interpresonalna snaga u oba mjerenja
Prva vremenska točka Druga vremenska točka
Subskala - izvor procjene Vršnjačke procjene Vršnjačke procjene
Interpresonalna snaga - Adolescenti 0,20** 0,27**
Interpresonalna snaga - Majke 0,16** 0,14*
Interpresonalna snaga - Očevi 0,16** 0,18*
Interpresonalna snaga - Razrednici 0,40** 0,36**
Napomena. * p < 0,05; ** p < 0,01; T1 - korelacije za prvo mjerenje; T2 - korelacije dobivene za drugo mjerenje.
Kako će se rezultati na Skali za procjenu ponašanja i emocija i vršnjačke procjene koristiti u
ovom radu?
U obradi rezultata bit će korištene procjene adolescenata, oba roditelja i razrednika na
subskala Interpresonalna snaga, Intrapersonalna snaga, Školsko funkcioniranja i Afektivna
snaga te ukupan rezultata na Skali za procjenu ponašanja i emocija (formiran samo na temelju
četiriju navedenih subskala). Neće biti korišten rezultat na Subskali Uključenost u obitelj,
zbog sadržaja koji mjeri ova subskala, a koji se preklapa s područjem obiteljskih odnosa i
funkcioniranja djeteta u obitelji. Ukupni rezultati na subskalama i Skali koristit će se u analizi
korelacija, ali i kao indikatori latentnog konstrukta socijalne kompetencije u složenijim
statističkim analizama i modelima. Također, koristit će se ukupan rezultat za vršnjačke
procjene (uglavnom u analizi korelacija) i rezultati na tri čestice vršnjačkih procjena (kao
indikatori latentnog konstrukta u složenijim modelima).
U analizama povezanosti pokazatelja socijalne kompetencije s obiteljskim
funkcioniranjem i s osjećajem sigurnosti adolescenta u obitelj, koristit će se rezultati majki i
očeva zasebno. Odnosno procjene majke i procjene oca za kompetenciju njihova djeteta
ostavljene su zasebno kako bi se dobio bolji uvid u povezanosti s drugim konstruktima i
procjenjivačima. U modelima latentnih varijabli procjene majke i oca kombinirane su u jednu
procjenu, pri čemu nije računat prosjek procjena, nego svaka procjena služi kao indikator
latentnog konstrukta (Slika 4.7.). Ovaj način kombiniranja procjena majke i oca (isto kao i
kod obiteljskog funkcioniranja) omogućuje nam da formiramo rezultat za socijalnu
kompetenciju adolescenta koji u sebi sadržava ono što je zajedničko majci i ocu u njihovim
107
procjenama adolescenta. Uz to, na ovaj se način dijelom može riješiti problem
multikolinearnosti, jer su procjene majke i oca za kompetenciju povezane, što je i za
očekivati. (Povezanost majčinih i očevih procjena kompetencije na razini latentnih varijabli u
prvom mjerenju je r = 0,686, a u drugom mjerenju r = 0,674.)
Postavljena su i testirana četiri longitudinalna faktorska modela socijalne
kompetencije na temelju samoprocjena adolescenata (Slika 4.6.), procjena roditelja (Slika
4.7.), procjena razrednika (Slika 4.8.) i vršnjaka (Slika 4.9.). Uz to, provjerili smo i
longitudinalnu invarijatnost modela. Na temelju ovih modela razvit će se modeli latentne
promjene za socijalnu kompetenciju, odnosno ovi modeli predstavljaju temelj za modele
latentne promjene socijalne kompetencije adolescenata u poglavlju Rezultati.
Longitudinalni faktorski model socijalne kompetencije na temelju odgovora
adolescenata prikupljenih u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.6.), dobro pristaje podatcima.
Prikazano je rješenje za model koji se pokazao invarijatan s obzirom na formu i zasićenja
indikatora kroz vrijeme - metrijska invarijatnost (Tablica 4.22.). Rezultati na četiri subskale
služe kao indikatori latentnog konstrukta nazvanog socijalna kompetencija. Povezanost
između latentnog faktora u prvom i drugom mjerenju (r = 0,646) ukazuje da je došlo do nekih
promjena u kompetenciji kod adolescenata unutar godine dana.
Inter. s. 1 Intra. s. 1 Škol. funk. 1 Afekt. s. 1 Inter. s. 2 Intra. s. 2 Škol. funk. 2 Afekt. s. 2
Kompetencija 1 Kompetencija 2
Slika 4.6. Longitudinalni faktorski model socijalne kompetencije adolescenata za odgovore adolescenata
χ² = 49,554, df = 18, p = 0,000, CFI = 0,973, TLI = 0,9574, RMSEA = 0,067, SRMS = 0,057 Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje; standardizirana zasićenja, sva značajna na p < 0,001. Forma i zasićenja subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. ** p < 0,01. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga
0,646**
0,776 0,766 0,629 0,784 0,799 0,781
0,768 0,614
0,495**
0,472**
0,271** 0,653**
108
Longitudinalni faktorski model socijalne kompetencije na temelju odgovora roditelja
prikupljenih u prvom i drugom mjerenju dobro pristaje podatcima (Slika 4.7.). Prikazano je
rješenje za model koji se pokazao invarijatan s obzirom na formu, zasićenja i odsječke
indikatora kroz vrijeme - skalarna invarijatnost (Tablica 4.23.). Rezultati na četiri subskale u
uzorku majki služe kao indikatori latentnog konstrukta nazvanog socijalna kompetencija i
rezultati na četiri subskale u uzorku očeva služe kao indikatori istog latentnog konstrukta (isto
za oba mjerenja). Ta dva latentna konstrukta prvog reda su onda postavljeni kao indikatori
latentnog konstrukta višeg reda (isto za oba mjerenja). Povezanost između latentnog faktora u
Intra. s. 1-M
Inter. s. 1-M
Škol. fun. 1-M
Afekt. s. 1-M
Intra. s. 2-M
Inter. s. 2-M
Škol. fun. 2-M
Afekt. s. 2-M
Intra. s. 1-O
Inter. s. 1-O
Škol. fun. 1-O
Afekt. s. 1-O
Intra. s. 2-O
Inter. s. 2-O
Škol. fun. 2-O
Afekt. s. 2-M
Kompetencija 1 - R
Kompetencija 2 - R
Kompe. 1 - M
Kompe. 2 - M
Kompe. 1 - O
Kompe. 2 - O
Slika 4.7. Longitudinalni faktorski model socijalne kompetencije adolescenata za odgovore roditelja
χ² = 258,291, df = 98, p = 0,000, CFI = 0,945, TLI = 0,933, RMSEA = 0,065, SRMS = 0,077 Napomena. Kompe.-kompetencija, Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, M-majke, O-očevi, R-roditelji; standardizirana zasićenja, sva značajna na p < 0,001. Forma, zasićenja i intercepi subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. Na slici nisu prikazane povezanosti unutar mjerenja za odgovore majki i očeva. U prvom mjerenju povezanost procjena majki i očeva za intepersonalne snage iznosi r = 0,504, za intrapersonalne snage r = 0,445, za školsko funkcioniranje r = 0,786 i za afektivne snage r = 0,477, pri čemu su sve povezanosti značajne na razini značajnost p < 0,001. U drugom mjerenju povezanost procjena majki i očeva za intrapersonalne snage iznosi r = 0,472, za školsko funkcioniranje r = 0,696 i za afektivne snage r = 0,492, pri čemu su sve povezanosti značajne na razini značajnost p < 0,001. * p < 0,05; ** p < 0,01.
0,856**
0,195**
0,775**
0,396**
0,236**
0,716**
0,178*
0,859 0,789
0,840 0,832
0,790
0,834
0,590
0,775
0,837
0,589
0,840
0,788
0,870 0,668
0,827
0,860
0,868
0,849
0,635
0,846
109
prvom i drugom mjerenju (r = 0,856) ukazuje da je došlo do nekih manjih promjena u
kompetenciji kod adolescenata unutar godine dana iz perspektive roditelja.
Postavljeni longitudinalni faktorski model za odgovore razrednika (Slika 4.8.) i
postavljeni longitudinalni faktorski model za vršnjačke procjene (Slika 4.9.) dobro pristaju
podatcima. Četiri subskale služe kao indikatori latentnog konstrukta socijalna kompetencija
bers30_1
bers43_1
bers44_1
Kompetencija 1
Kompetencija 2
bers30_2
bers43_2
bers44_2
0,5131**
0,849
0,927
0,853
0,814
0,948
0,775
0,779**
Slika 4.9. Longitudinalni faktorski model za socijalnu kompetenciju adolescenata za procjene vršnjaka
χ² = 16,312, df = 11, p = 0,129, CFI = 0,994, TLI = 0,990, RMSEA = 0,036, SRMS = 0,039 Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje; standardizirana zasićenja, sva značajna na p < 0,001. Forma, zasićenja i odsječci subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. ** p < 0,01.
0,448**
Inter. s. 1 Intra. s. 1 Škol. funk. 1 Afekt. s. 1 Inter. s. 2 Intra. s. 2 Škol. funk. 2 Afekt. s. 2
Kompetencija 1 Kompetencija 2
Slika 4.8. Longitudinalni faktorski model socijalne kompetencije adolescenata za odgovore razrednika
χ² = 50,795, df = 16, p = 0,000, CFI = 0,961, TLI = 0,932, RMSEA = 0,078, SRMS = 0,063 Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje; standardizirana zasićenja, sva značajna na p < 0,001. Forma i zasićenja subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. ** p < 0,01.
0,789**
0,709 0,885 0,641 0,905 0,761 0,912
0,919 0,717
0,295**
0,530** 0,461**
0,332**
0,422**
110
temeljenog na odgovorima razrednika, a pokazalo se kako su forma i zasićenja indikatora
invarijatni s obzirom na vrijeme (metrijska invarijatnost) (Tablica 4.24.). Nadalje, pokazalo se
kako je struktura modela za vršnjačke procjene, zasićenja i odsječci triju čestica, koje služe
kao indikatori latentnog konstrukta u modelu, invarijatna s obzirom na vrijeme (Tablica
4.25.). Povezanost između prvog i drugog faktora specifičnog za vrijeme (latentne varijable
kompetencija u prvom i drugom mjerenju) iznosi r = 0,789 za odgovore razrednika, a za
odgovore vršnjaka povezanost je slična i iznosi r = 0,779. Možemo reći da je došlo do
promjena u procjeni razrednika i vršnjaka od prvog do drugog mjerenja.
Tablica 4.22. Rezultati testiranja longitudinalne invarijatnosti faktorskog modela socijalne
kompetencije za odgovore adolescenata prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.6.)
SBS-χ² (df) ∆ SBS-χ² (df) p za ∆ CFI RMSEA SRMR
1. struktura 47,128 (15)* 0,972 0,074 0,046
2. struktura + zasićenja 49,554 (18)* 3,467 (3)1,2 0,3251,2 0,973 0,067 0,057
3. struktura + zasićenja + odsječci 63,724 (22)* 19,724 (4)2,3 0,0002,3 0,964 0,070 0,062
* p < 0,01
Tablica 4.23. Rezultati testiranja longitudinalne invarijatnosti faktorskog modela socijalne
kompetencije za odgovore roditelja prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.7.)
SBS-χ² (df) ∆ SBS-χ² (df) p za ∆ CFI RMSEA SRMR
1. struktura 229,829(84)* 0,950 0,067 0,059
2. struktura + zasićenja 243,995 (90)* 13,948 (6)1,2 0,0301,2 0,947 0,067 0,072
3. struktura + zasićenja + odsječci 258,291 (98)* 13,054 (8) 2,3 0,1102,3 0,945 0,065 0,077
* p < 0,01
Tablica 4.24. Rezultati testiranja longitudinalne invarijatnosti faktorskog modela socijalne
kompetencije za odgovore razrednika prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.8.)
SBS-χ² (df) ∆ SBS-χ² (df) p za ∆ CFI RMSEA SRMR
1. struktura 44,950 (13)* 0,964 0,083 0,053
2. struktura + zasićenja 50,765 (16)* 2,188 (3) 1,2 0,5341,2 0,961 0,078 0,063
3. struktura + zasićenja + odsječci 114,384 (23)* 67,113 (7) 2,3 0,0002,3 0,898 0,105 0,241
* p < 0,01
111
Tablica 4.25. Rezultati testiranja longitudinalne invarijatnosti faktorskog modela socijalne
kompetencije za odgovore vršnjaka prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.9.)
SBS-χ² (df) ∆ SBS-χ² (df) p za ∆ CFI RMSEA SRMR
1. struktura 7,648(6) 0,998 0,027 0,021
2. struktura + zasićenja 11,788 (8) 4,313 (2) 1,2 0,1161,2 0,997 0,036 0,039
3. struktura + zasićenja + odsječci 16,312 (11) 4,529 (3) 2,3 0,2092,3 0,994 0,036 0,039
Ukratko, koristit će se rezultati na subskalama (Interpresonalna snaga, Intrapersonalna
snaga, Školsko funkcioniranje i Afektivna snaga), kao i ukupan rezultat formiran na temelju
četiriju subskala dobivenih na temelju samoprocjena adolescenta te procjena majki, očeva i
razrednika. Uz to, kao pokazatelj socijalne kompetencije u obradi podataka koristit će se i
vršnjačke procjene prikazane kroz ukupan rezultata na tri čestice. Ovi sumarni rezultati
koristit će se u analizi korelacija socijalne kompetencije s obiteljskim funkcioniranjem i
osjećajem sigurnosti adolescenta u obiteljski sustav. U složenijim analizama i modelima
latentnih varijabli rezultati na subskalama dobiveni u sva četiri uzorka (adolescenti, majke,
očevi i razrednici) i rezultati na tri čestice vršnjačkih procjena bit će korišteni kao indikatori
latentnih konstrukata. Ovdje opisani longitudinalni faktorski modeli (Slika 4.6., 4.7., 4.8. i
4.9.) predstavljat će mjerne dijelove modela latentnih varijabli kojima će se ispitivati
apsolutne promjene u konstruktima.
112
4.3 Rezultati
4.3.1 Povezanost pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta s dimenzijama
obiteljskog funkcioniranja i osjećajem sigurnosti adolescenta u obitelj
Prvo istraživačko pitanje glasilo je: „Dolazi li socijalno kompetentan adolescent iz
obiteljskog sustava koji je sigurna okolina za razvoj te kojeg obilježava zajedništvo,
prilagodljivost i dobra komunikacija među članovima obitelji?”. Kako bismo odgovorili na to
pitanje te utvrdili u kojoj su mjeri različiti pokazatelji socijalne kompetencije adolescenta
povezani s dimenzijama obiteljskog funkcioniranja i osjećajem sigurnosti adolescenta u
obitelj, pri čemu su konstrukti odmjereni u istim ili različitim vremenskim točkama te podatci
dobiveni iz istih ili različitih izvora, izračunali smo Pearsonove koeficijente korelacije između
rezultata na korištenim skalama i/ili subskalama.
Povezanost različitih pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta s dimenzijama
obiteljskog funkcioniranja
Korelacije između dimenzija obiteljskog funkcioniranja i različitih pokazatelja
socijalne kompetencije adolescenta dobivene na temelju podataka prvog mjerenja prikazane
su u Tablici 4.26., a one temeljene na podatcima drugog mjerenja u Tablici 4.27. Procjene
dimenzija obiteljskog funkcioniranja triju članova obitelji (adolescenta, majke i oca) značajno
su i pozitivno povezane sa samoprocjenama adolescenta na različitim pokazateljima socijalne
kompetencije te s majčinim i očevim procjenama različitih pokazatelja socijalne kompetencije
adolescenta u prvom mjerenju (Tablica 4.26.). Sva četiri aspekta socijalne kompetencije
adolescenta (interpresonalne, intrapersonalne, afektivne i školske snage) pozitivno su i
značajno povezane sa trima dimenzijama obiteljskog funkcioniranja (kohezija, fleksibilnost i
komunikacija) u različitim uzorcima sudionika (adolescenti, majke i očevi) u prvom mjerenju
(Tablica 4.26.). U drugom mjerenju također su dobivene pozitivne i značajne povezanosti
između dimenzija obiteljskog funkcioniranja i pokazatelja socijalne kompetencije prema
procjenama adolescenata, majki i očeva, no uz neke iznimke (Tablica 4.27.). Naime, u
drugom mjerenju majčine i očeve procjene obiteljske fleksibilnosti nisu značajno povezane sa
samoprocjenama adolescenta na intrapersonalnim i afektivnim snagama. Uz to, majčina
procjena obiteljske fleksibilnosti nije značajno povezana sa samoprocjenom adolescenta na
113
interpresonalnim snagama. Zanimljivo je navesti kako majčine procjene obiteljske
komunikacije nisu značajno povezane niti s jednim pokazateljem socijalne kompetencije
temeljenim na samoprocjenama adolescenta u drugom mjerenju (Tablica 4.27.). Uz to,
majčine procjene kohezije i komunikacije nisu značajno povezane s očevim procjenama
intrapersonalih i afektivnih snaga adolescenta.
Tablica 4.26. Koeficijenti korelacije između dimenzija obiteljskog funkcioniranja i pokazatelja
socijalne kompetencije adolescenata - prva vremenska točka
Adolescent Majka Otac
Koh Fle Kom Koh Fle Kom Koh Fle Kom
Inter. s. 0,43** 0,44** 0,51** 0,21** 0,19** 0,18** 0,25** 0,25** 0,27**
Intra. s. 0,45** 0,43** 0,45** 0,18** 0,15** 0,16** 0,25** 0,18** 0,20**
Afekt. s. 0,36** 0,36** 0,44** 0,19** 0,10 0,13* 0,19** 0,19** 0,18**
Ado
lesc
ent
Škol. funk. 0,41** 0,39** 0,41** 0,21** 0,17** 0,16** 0,27** 0,22** 0,19**
Inter. s. 0,16** 0,19** 0,21** 0,33** 0,38** 0,38** 0,30** 0,32** 0,27**
Intra. s. 0,16** 0,22** 0,22** 0,30** 0,33** 0,30** 0,32** 0,30** 0,27**
Afekt. s. 0,14* 0,17** 0,21** 0,30** 0,30** 0,29** 0,25** 0,25** 0,23** Maj
ka
Škol. funk. 0,23** 0,19** 0,20** 0,33** 0,34** 0,32** 0,29** 0,31** 0,22**
Inter. s. 0,28** 0,25** 0,29** 0,28** 0,32** 0,35** 0,45** 0,47** 0,48**
Intra. s. 0,22** 0,25** 0,26** 0,18** 0,23** 0,22** 0,40** 0,41** 0,39**
Afekt. s. 0,24** 0,25** 0,30** 0,23** 0,25** 0,24** 0,36** 0,38** 0,34** Ota
c
Škol. funk. 0,33** 0,25** 0,27** 0,27** 0,30** 0,29** 0,39** 0,41** 0,32**
Inter. s. 0,18** 0,05 0,09 0,12* 0,09 0,15* 0,10 0,12 0,05
Intra. s. 0,18** 0,09 0,13* 0,12* 0,13* 0,12* 0,07 0,09 0,07
Afekt. s. 0,14* 0,10 0,14* 0,13* 0,14* 0,13* 0,10 0,10 0,05
Raz
redn
ik
Škol. funk. 0,22** 0,12* 0,11* 0,17** 0,17** 0,17** 0,14* 0,14* 0,05
Vršnjačke procjene
0,21** 0,14** 0,16** 0,07 0,05 0,07 0,09 0,13* 0,05
Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, Koh -kohezija, Fle - fleksibilnost, Kom - komunikacija. ** p < 0,01, * p < 0,05
Kada se promotre korelacije adolescentovih, majčinih i očevih procjena obiteljskog
funkcioniranja s pokazateljima socijalne kompetencije adolescenta prema procjenama
razrednika (Tablica 4.26. i 4.27.), može se uočiti zanimljiv trend. Naime, i u prvom i u
drugom mjerenju sve procjene dimenzija obiteljskog funkcioniranja triju članova obitelji (uz
iznimku očeve procjene obiteljske komunikacije u prvom mjerenju) značajno su i pozitivno
povezane s razrednikovom procjenom školskog funkcioniranja kao pokazateljem
kompetencije. Također, zanimljivo je da su procjene obiteljske kohezije majke i adolescenta
značajno i pozitivno povezane sa sva četiri pokazatelja socijalne kompetencije temeljene na
114
odgovorima razrednika u prvom mjerenju (Tablica 4.26.), dok je u drugom mjerenju samo
majčina procjena kohezije povezana s razrednikovim procjenama sva četiri pokazatelja
socijalne kompetencije adolescenta (Tablica 4.27.). Majčine procjene obiteljske komunikacije
i fleksibilnosti također su značajno i pozitivno povezane s razrednikovim procjenama
socijalne kompetencije adolescenta u prvom mjerenju (uz iznimku majčine procjene
fleksibilnosti i razrednikove procjene interpresonalnih snaga adolescenta; Tablica 4.20.).
Vršnjačke procjene socijalne kompetencije adolescenta značajno su i pozitivno povezane sa
sve tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja temeljene na odgovorima adolescenta i u prvom
(Tablica 4.26.) i u drugom (Tablica 4.27.) mjerenju. Od majčinih i očevih procjena triju
dimenzija obiteljskog funkcioniranja samo je očeva procjene obiteljske fleksibilnosti značajno
i pozitivno povezana s vršnjačkom procjenom socijalne kompetencije u prvom mjerenju
(Tablica 4.26.), dok u drugom mjerenju nisu dobivene značajne korelacije majčinih i očevih
procjena triju dimenzija obiteljskog funkcioniranja s vršnjačkim procjenama socijalne
kompetencije adolescenta (Tablica 4.27.).
Tablica 4.27. Koeficijenti korelacije između dimenzija obiteljskog funkcioniranja i pokazatelja
socijalne kompetencije adolescenata - druga vremenska točka
Adolescent Majka Otac
Koh Fle Kom Koh Fle Kom Koh Fle Kom
Inter. s. 0,38** 0,47** 0,44** 0,16* 0,09 0,10 0,22** 0,23** 0,22**
Intra. s. 0,43** 0,42** 0,46** 0,13* 0,08 0,07 0,16* 0,09 0,16*
Afekt. s. 0,34** 0,43** 0,46** 0,13* 0,06 0,06 0,18** 0,12 0,19**
Ado
lesc
ent
Škol. funk. 0,34** 0,41** 0,40** 0,14* 0,13* 0,08 0,27** 0,23** 0,19**
Inter. s. 0,26** 0,18** 0,18** 0,45** 0,52** 0,51** 0,33** 0,32** 0,29**
Intra. s. 0,22** 0,17** 0,18** 0,37** 0,48** 0,41** 0,22** 0,25** 0,22**
Afekt. s. 0,19** 0,16* 0,14* 0,32** 0,39** 0,40** 0,27** 0,26** 0,23** Maj
ka
Škol. funk. 0,27** 0,23** 0,25** 0,36** 0,40** 0,34** 0,33** 0,25** 0,18*
Inter. s. 0,28** 0,24** 0,23** 0,22** 0,28** 0,21** 0,48** 0,49** 0,49**
Intra. s. 0,19** 0,16* 0,17* 0,09 0,19** 0,10 0,39** 0,36** 0,43**
Afekt. s. 0,19** 0,18** 0,18** 0,13 0,17* 0,14 0,43** 0,41** 0,49** Ota
c
Škol. funk. 0,29** 0,33** 0,33* 0,19** 0,26** 0,15* 0,43** 0,38** 0,36**
Inter. s. 0,10 0,13 0,10 0,21* 0,01 0,15 0,09 0,06 0,15
Intra. s. 0,12 0,14* 0,09 0,25** 0,17* 0,19* 0,08 0,10 0,17
Afekt. s. 0,06 0,08 0,07 0,25** 0,15 0,17* 0,12 0,09 0,22*
Raz
redn
ik
Škol. funk. 0,26** 0,24** 0,24** 0,29** 0,23** 0,23** 0,35** 0,28** 0,33**
Vršnjačke procjene
0,12* 0,11* 0,10* 0,07 0,04 0,06 0,07 0,11 0,05
Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, Koh -kohezija, Fle - fleksibilnost, Kom - komunikacija. ** p < 0,01, * p < 0,05
115
Izračunate su korelacije između procjena triju dimenzija obiteljskog funkcioniranja
dobivenih u prvom mjerenju i socijalne kompetencije adolescenta dobivene na temelju
podataka prikupljenih u drugom mjerenju (Tablica 4.28.), te također korelacije za obrnuti
vremenski redoslijed mjerenja navedenih konstrukata (Tablica 4.29.). Većina dimenzija
obiteljskog funkcioniranja prema procjenama triju članova obitelji (adolescent, majka i otac)
u prvom mjerenju značajno je i pozitivno povezana s različitim pokazateljima socijalne
kompetencije adolescenta temeljenim na podatcima prikupljenim od adolescenata, majki i
očeva u drugom mjerenju, uz nekoliko iznimki vrlo niskih i neznačajnih korelacija (Tablica
4.28.). Adolescentove, majčine i očeve procjene dimenzija obiteljskog funkcioniranja u
prvom mjerenju (osim očeve procjene obiteljske komunikacije) značajno su i pozitivno
povezane s razrednikovom procjenom školskog funkcioniranja adolescenta u drugom
mjerenju (Tablica 4.28.). Zanimljivo je da su adolescentove procjene obiteljske kohezije,
fleksibilnosti i komunikacije u prvom mjerenju pozitivno i značajno povezane s
razrednikovim procjenama intrapersonalnih snaga adolescenta u drugom mjerenju (Tablica
4.28.). Vršnjačke procjene socijalne kompetencije adolescenta u drugom mjerenju značajno su
i pozitivno povezane s adolescentovim procjenama obiteljske kohezije, fleksibilnosti i
komunikacije dobivenim u prvom mjerenju, dok s roditeljskim procjenama dimenzija
obiteljskog funkcioniranja dobivenim u prvom mjerenju nisu značajno povezane (Tablica
4.28.). Nadalje, većina procjena dimenzija obiteljskog funkcioniranja adolescenta, majki i
očeva temeljena na podatcima iz drugog mjerenja značajno je i pozitivno povezana sa
samoprocjenama adolescenata na različitim pokazateljima socijalne kompetencije u prvom
mjerenju te majčinim i očevim procjenama različitih pokazatelja socijalne kompetencije
adolescenta u prvom mjerenju (Tablica 4.29.). Razrednikova procjena školskog
funkcioniranja kao pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta izmjerena u prvom
mjerenju značajno je i pozitivno povezana s adolescentovom procjenom triju dimenzija
obiteljskog funkcioniranja te s očevom procjenom obiteljske kohezije u drugom mjerenju
(Tablica 4.29.). Slično, vršnjačke procjene socijalne kompetencije u prvom mjerenju
pozitivno su i značajno povezane s adolescentovim procjenama triju dimenzija obiteljskog
funkcioniranja u drugom mjerenju te očevim procjenama obiteljske kohezije i fleksibilnosti
izmjerenim u drugom mjerenju.
116
Tablica 4.28. Koeficijenti korelacije između dimenzija obiteljskog funkcioniranja izmjerenih
u prvoj vremenskoj točki i pokazatelja socijalne kompetencije adolescenata izmjerenih u
drugoj vremenskoj točki
Adolescent Majka Otac
Koh1 Fle1 Kom1 Koh1 Fle1 Kom1 Koh1 Fle1 Kom1
Inter. s.2 0,30** 0,31** 0,31** 0,09 0,14** 0,14** 0,20** 0,22** 0,22**
Intra. s.2 0,36** 0,30** 0,28** 0,12* 0,11* 0,11** 0,19** 0,19** 0,18**
Afekt. s.2 0,33** 0,27** 0,30** 0,15** 0,09 0,11** 0,19** 0,20** 0,18**
Ado
lesc
ent
Škol. funk.2 0,34** 0,31** 0,31** 0,15** 0,13* 0,13* 0,20** 0,22** 0,17**
Inter. s.2 0,18** 0,20** 0,22** 0,40** 0,37** 0,39** 0,32** 0,27** 0,22**
Intra. s.2 0,16* 0,20** 0,15* 0,22** 0,28** 0,24** 0,25** 0,25** 0,26**
Afekt. s.2 0,10 0,17** 0,16* 0,27** 0,22** 0,23** 0,27** 0,24** 0,23** Maj
ka
Škol. funk.2 0,26** 0,17** 0,22** 0,34** 0,32** 0,37** 0,26** 0,25** 0,19**
Inter. s.2 0,24** 0,31** 0,23** 0,28** 0,28** 0,25** 0,43** 0,44** 0,42**
Intra. s.2 0,22** 0,30** 0,21** 0,13 0,14 0,08 0,34** 0,34** 0,36**
Afekt. s.2 0,19** 0,29** 0,23** 0,19** 0,18* 0,16* 0,39** 0,36** 0,37** Ota
c
Škol. funk.2 0,29** 0,27** 0,23** 0,24** 0,24** 0,19** 0,32** 0,35** 0,29**
Inter. s.2 0,12 0,09 0,15* 0,13 0,03 0,16* 0,00 0,06 0,05
Intra. s.2 0,16* 0,18** 0,18** 0,08 0,10 0,09 0,03 0,11 0,08
Afekt. s.2 0,13 0,11 0,14* 0,11 0,07 0,11 0,03 0,08 0,06
Raz
redn
ik
Škol. funk.2 0,27** 0,19** 0,21** 0,20** 0,18* 0,20** 0,15** 0,15* 0,13
Vršnjačke procjene-2
0,19** 0,14* 0,15** -0,01 0,01 0,02 0,02 0,11 0,05
Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, Koh -kohezija, Fle - fleksibilnost, Kom - komunikacija, 1-prva vremenska točka prikupljanja podataka, 2-druga vremenska točka prikupljanja podataka; ** p < 0,01, * p < 0,05
U Tablicama 4.30. i 4.31. prikazani su koeficijenti korelacije između ukupnog
rezultata na Skali obiteljskog funkcioniranja za adolescente, majke i očeve i ukupnog rezultata
na Skali za procjenu ponašanja i emocija za adolescente, majke, očeve i razrednike (socijalna
kompetencija) s obzirom na iste ili različite vremenske točke prikupljanja podataka. Pokazalo
se kako je cjelokupno obiteljsko funkcioniranje prema procjenama adolescenata, majki i
očeva pozitivno i značajno povezano sa socijalnom kompetencijom adolescenta temeljenoj na
odgovorima adolescenata, majki, očeva i razrednika i u prvom i u drugom mjerenju (Tablica
4.30.). Nadalje, pokazalo se kako su vršnjačke procjene socijalne kompetencije značajno i
pozitivno povezane samo s adolescentovom procjenom obiteljskog funkcioniranja, dok s
majčinom i očevom procjenom obiteljskog funkcioniranja nisu značajno povezane ni u prvom
ni u drugom mjerenju (Tablica 4.30.). Očeve, majčine i adolescentove procjene obiteljskog
117
funkcioniranja u prvom mjerenju značajno su i pozitivno povezane s adolescentovim, očevim
i majčinim procjenama socijalne kompetencije u drugom mjerenju te je isto dobiveno za
obrnuti redoslijed mjerenja konstrukata (Tablica 4.31.). Adolescentove procjene obiteljskog
funkcioniranja iz prvog mjerenja značajno su i pozitivno povezane s razrednikovim i
vršnjačkim procjenama socijalne kompetencije dobivenim u drugom mjerenju, dok je od
procjena majki i očeva o obiteljskom funkcioniranju u prvom mjerenju samo majčina
procjena obiteljskog funkcioniranja značajno i pozitivno povezana s razrednikovom
procjenom socijalne kompetencije u drugom mjerenju (Tablica 4.31.). Razrednikove i
vršnjačke procjene socijalne kompetencije u prvom mjerenju značajno su i pozitivno
povezane s adolescentovom i očevom procjenom obiteljskog funkcioniranja u drugom
mjerenju (Tablica 4.31.).
Tablica 4.29. Koeficijenti korelacije između dimenzija obiteljskog funkcioniranja izmjerenih u
drugoj vremenskoj točki i pokazatelja socijalne kompetencije adolescenata izmjerenih u prvoj
vremenskoj točki
Adolescent Majka Otac
Koh2 Fle2 Kom2 Koh2 Fle2 Kom2 Koh2 Fle2 Kom2
Inter. s.1 0,34** 0,34** 0,34** 0,18** 0,19** 0,18** 0,27** 0,26** 0,29**
Intra. s.1 0,35** 0,33** 0,37** 0,17** 0,17** 0,14* 0,24** 0,17* 0,24**
Afekt. s.1 0,21** 0,21** 0,24** 0,11 0,15** 0,14* 0,12 0,09 0,15*
Ado
lesc
ent
Škol. funk.1 0,33** 0,38** 0,37** 0,20** 0,20** 0,11 0,28** 0,23** 0,18*
Inter. s.1 0,17** 0,14* 0,15** 0,24** 0,19** 0,27** 0,29** 0,23** 0,28**
Intra. s.1 0,20** 0,16** 0,16** 0,17** 0,19** 0,18** 0,32** 0,20** 0,30**
Afekt. s.1 0,17** 0,17** 0,15** 0,14** 0,17** 0,19** 0,29** 0,25** 0,32** Maj
ka
Škol. funk.1 0,19** 0,19** 0,19** 0,25** 0,24** 0,18** 0,36** 0,25** 0,25**
Inter. s.1 0,26** 0,22** 0,28** 0,25** 0,18* 0,23** 0,37** 0,33** 0,43**
Intra. s.1 0,22** 0,17** 0,20** 0,10 0,14 0,13 0,31** 0,24** 0,37**
Afekt. s.1 0,23** 0,22** 0,25** 0,08 0,07 0,08 0,28** 0,23** 0,35** Ota
c
Škol. funk.1 0,24** 0,27** 0,28** 0,23** 0,25** 0,21** 0,39** 0,35** 0,37**
Inter. s.1 0,10 0,09 0,11 0,09 -0,03 0,02 0,13 0,11 0,13
Intra. s.1 0,10 0,09 0,07 0,16* -0,01 0,02 0,12 0,07 0,11
Afekt. s.1 0,07 0,09 0,06 0,16* 0,02 0,05 0,13 0,12 0,14
Raz
redn
ik
Škol. funk.1 0,12* 0,13* 0,13* 0,12 0,06 0,04 0,16* 0,05 0,03
Vršnjačke procjene-1
0,15* 0,17** 0,18** 0,11 0,06 0,08 0,17* 0,18* 0,11
Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, Koh -kohezija, Fle - fleksibilnost, Kom - komunikacija, 1-prva vremenska točka prikupljanja podataka, 2-druga vremenska točka prikupljanja podataka; ** p < 0,01, * p < 0,05
118
Tablica 4.30. Koeficijenti korelacija između cjelokupnog obiteljskog funkcioniranja i
socijalne kompetencije adolescenata u dvije vremenske točke prikupljanja podataka
Prva vremenska točka Druga vremenska točka
Obiteljsko funkcioniranje Obiteljsko funkcioniranje
Procjene Adolescenti Majke Očevi Adolescenti Majke Očevi
Adolescenti 0,57** 0,23** 0,30** 0,55** 0,13* 0,25**
Majke 0,25** 0,45** 0,37** 0,28** 0,55** 0,35**
Očevi 0,35** 0,35** 0,52** 0,31** 0,24** 0,54**
Razrednici 0,15* 0,20** 0,15* 0,18** 0,26** 0,23* Soci
jaln
a ko
mpe
tenc
ija
Vršnjaci 0,17** 0,07 0,11 0,12* 0,07 0,08
Napomena. Ukupni rezultat na Skali obiteljskog funkcioniranja i Skali za procjenu ponašanja i emocija. ** p < 0,01; * p < 0,05
Tablica 4.31. Koeficijenti korelacije između obiteljskog funkcioniranja u jednoj vremenskoj
točki prikupljanja podataka i socijalne kompetencije adolescenata u drugoj vremenskoj točki
prikupljanja podataka
Obiteljsko funkcioniranje (T1) Obiteljsko funkcioniranje (T2)
Procjene A M O
Procjene A M O
Adolescenti 0,41** 0,17** 0,27** Adolescenti 0,42** 0,22** 0,27**
Majke 0,23** 0,42** 0,33** Majke 0,24** 0,28** 0,36**
Očevi 0,33** 0,26** 0,48** Očevi 0,31** 0,21** 0,42**
Razrednici 0,19** 0,18** 0,12 Razrednici 0,13* 0,08 0,17* Soci
jaln
a ko
mpe
tenc
ija (
T2)
Vršnjaci 0,16** 0,01 0,07
Soci
jaln
a ko
mpe
tenc
ija (
T1)
Vršnjaci 0,18** 0,09 0,17*
Napomena. A-adolescenti, M-majke, O-očevi, T1-prva vremenska točka, T2-druga vremenska točka. Ukupni rezultat na Skali obiteljskog funkcioniranja i Skali za procjenu ponašanja i emocija. ** p < 0,01; * p < 0,05
Povezanost različitih pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta s osjećajem sigurnosti
adolescenta u obitelj
Izračunati su koeficijenti korelacije pokazatelja socijalne kompetencije adolescenata
dobivenih na temelju procjena roditelja, razrednika, vršnjaka i samoprocjena adolescenta s
osjećajem sigurnosti adolescenta u obitelj temeljenog na samoprocjenama adolescenta za prvo
i za drugo mjerenje (Tablica 4.32.). Adolescentova procjena sigurnosti u obitelj i
samoprocjene adolescenta na svim pokazateljima socijalne kompetencije značajno su i
pozitivno povezane, i u prvom i u drugom mjerenju (Tablica 4.32.). U prvom mjerenju
adolescentov osjećaj sigurnosti u obitelj značajno je i pozitivno povezan s majčinim i očevim
procjenama svih pokazatelja socijalne kompetencije, dok su u drugom mjerenju samo majčine
119
procjene interpersonalnih snaga i školskog funkcioniranja te očeve procjene afektivnih snaga i
školskog funkcioniranja značajno pozitivno povezane s osjećajem sigurnosti adolescenta u
obitelj (Tablica 4.32.). Nadalje, razrednikove procjene svih pokazatelja socijalne
kompetencije adolescenta, kao i vršnjačke procjene socijalne kompetencije značajno su i
pozitivno povezane s adolescentovom procjenom sigurnosti u obitelj u prvom mjerenju
(Tablica 4.32.). U drugom mjerenju od svih pokazatelja socijalne kompetencije prema
procjenama razrednika samo afektivne snage nisu značajno povezane s osjećajem sigurnosti te
također vršnjačke procjene kompetencije adolescenta nisu značajno povezane s
adolescentovom procjenom sigurnosti u obitelj.
Tablica 4.32. Koeficijenti korelacije između pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta i
osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj
T1 T2
Sigurnost adolescenta u obitelj
Sigurnost adolescenta u obitelj
Sigurnost adolescenta u obitelj - T1
Sigurnost adolescenta u obitelj - T2
Inter. s. 0,45** 0,32** Inter. s. 0,28** Inter. s. 0,33**
Intra. s. 0,47** 0,33** Intra. s. 0,27** Intra. s. 0,36**
Afekt. s. 0,36** 0,36** Afekt. s. 0,31** Afekt. s. 0,23**
Ado
lesc
ent
Škol. funk. 0,39** 0,30** Ado
lesc
ent
(T2)
Škol. funk. 0,25** Ado
lesc
ent
(T1)
Škol. funk. 0,32**
Inter. s. 0,25** 0,15* Inter. s. 0,20** Inter. s. 0,15**
Intra. s. 0,28** 0,08 Intra. s. 0,07 Intra. s. 0,12*
Afekt. s. 0,27** 0,12 Afekt. s. 0,16* Afekt. s. 0,20** Maj
ka
Škol. funk. 0,23** 0,19**
Maj
ka
(T2)
Škol. funk. 0,18**
Maj
ka
(T1)
Škol. funk. 0,18**
Inter. s. 0,29** 0,12 Inter. s. 0,25** Inter. s. 0,16**
Intra. s. 0,28** 0,09 Intra. s. 0,24** Intra. s. 0,14*
Afekt. s. 0,31** 0,15* Afekt. s. 0,31** Afekt. s. 0,17** Ota
c
Škol. funk. 0,30** 0,18*
Ota
c (T
2)
Škol. funk. 0,23**
Ota
c (T
1)
Škol. funk. 0,21**
Inter. s. 0,16** 0,16* Inter. s. 0,14* Inter. s. 0,10
Intra. s. 0,17** 0,19** Intra. s. 0,18** Intra. s. 0,11
Afekt. s. 0,19** 0,13 Afekt. s. 0,16* Afekt. s. 0,06
Raz
redn
ik
Škol. funk. 0,21** 0,23**
Raz
redn
ik
(T2)
Škol. funk. 0,24**
Raz
redn
ik
(T1)
Škol. funk. 0,16**
Vršnjačke procjene
0,24** 0,06 Vršnjačke procjene (T2)
0,15** Vršnjačke procjene (T1)
0,12*
Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, T1-prva vremenska točka, T2-druga vremenska točka. Sigurnost adolescenta u obitelj mjerena je Subskalom sigurnost Skale sigurnost djeteta u obiteljski sustav. ** p < 0,01, * p < 0,05
Nadalje, izračunate su korelacije između osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj
dobivenog na temelju podataka iz prvog mjerenja i procjena socijalne kompetencije
120
adolescenta dobivenih u drugom mjerenju, kao i korelacije između osjećaja sigurnosti
adolescenta u obitelj izmjerenog u drugom mjerenju s pokazateljima socijalne kompetencije
adolescenta dobivenih iz različitih izvora u prvom mjerenju (Tablica 4.32.). Zanimljivo je da
su pokazatelji socijalne kompetencije temeljeni na procjenama adolescenata, majki i očeva
značajno povezani s adolescentovim osjećajem sigurnosti u obitelj pri čemu su konstrukti
izmjereni u različitim vremenskim točkama (uz iznimku majčine procjene intrapersonalnih
snaga izmjerene u drugom mjerenju i adolescentova osjećaja sigurnosti izmjerenog u prvom
mjerenju) (treći stupac u Tablici 4.32.). Nadalje, osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj
izmjeren u prvom mjerenju povezan je sa svim pokazateljima socijalne kompetencije
adolescenta temeljenim na procjenama razrednika u drugom mjerenju, dok za obrnuti
redoslijed mjerenja istih konstrukata te povezanosti nisu značajne, osim za razrednikovu
procjenu školskog funkcioniranja izmjerenu u prvom mjerenju i adolescentov osjećaj
sigurnosti izmjeren u drugom mjerenju (Tablica 4.32.). Vršnjačke procjene kompetencije
adolescenta u prvom mjerenju pozitivno su i značajno povezane s osjećam sigurnosti
adolescenta u obitelj izmjerenog u drugom mjerenju, a značajna povezanost dobivena je i za
obrnuti redoslijed mjerenja konstrukata (Tablica 4.32.).
Kada se promotre koeficijenti korelacije osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj i
ukupnog rezultata za socijalnu kompetenciju adolescenta (ukupan rezultat na Skali za
procjenu ponašanja i emocija) temeljenog na samoprocjenama adolescenta, procjenama majki,
očeva, razrednika i vršnjaka u prvom i drugom mjerenju (Tablica 4.33.), može se zaključiti
kako su sve dobivene korelacije značajne i pozitivne. Isto tako dobivaju se značajne i
pozitivne povezanosti ako se kombiniraju različita vremena mjerenja konstrukata (Tablica
4.33.). Korelacije između socijalne kompetencije i osjećaja sigurnosti u obitelj dobivene u
uzorku adolescenata su umjereno visoke, dok su korelacije socijalne kompetencije temeljene
na procjenama majki, očeva, razrednika i vršnjaka s adolescentovom procjenom sigurnosti u
obitelj nešto niže.
121
Tablica 4.33. Koeficijenti korelacije između socijalne kompetencije adolescenta i sigurnosti
adolescenta u obitelj
T1 T2
Procjena
Sigurnost adolescenta u obitelj
Sigurnost adolescenta u obitelj
Procjena
Sigurnost adolescenta u obitelj - T1
Procjena
Sigurnost adolescenta u obitelj - T2
Adolescenti 0,51***/ 0,49***
0,40***/ 0,42***
Adolescenti 0,34***/ 0,34***
Adolescenti 0,37***/ 0,36***
Majke 0,31***/ 0,32***
0,17**/ 0,24***
Majke 0,19**/ 0,21**
Majke 0,20**/ 0,26***
Očevi 0,34***/ 0,35***
0,16*/ 0,22**
Očevi 0,30***/ 0,28***
Očevi 0,20**/ 0,25***
Soci
jaln
a ko
mpe
tenc
ija
Razrednici 0,22***/ 0,20***
0,21**/ 0,24*** So
cija
lna
kom
pete
ncija
(T
2)
Razrednici 0,23**/ 0,22** So
cija
lna
kom
pete
ncija
(T
1)
Razrednici 0,14*/ 0,17**
Napomena. T1-prva vremenska točka, T2-druga vremenska točka. Sigurnost adolescenta u obitelj - Subskala sigurnost Skale sigurnost djeteta u obiteljski sustav / ukupni rezultat na Skali sigurnosti djeteta u obiteljski sustav. *** p < 0,001, ** p < 0,01, * p < 0,05. Korelacije osjećaja sigurnosti s vršnjačkim procjenama prikazane su u Tablici 4.32.
4.3.2 Povezanost dimenzija obiteljskog funkcioniranja s osjećajem sigurnosti
adolescenta u obitelj
Drugo istraživačko pitanje postavljeno u ovom istraživanju jest: “Jesu li obilježja
obitelji povezana s tim koliko se sigurno adolescent osjeća u njoj?”. Kako bi se odgovorilo na
drugo istraživačko pitanje izračunate su korelacije dimenzija obiteljskog funkcioniranja i
cjelokupnog obiteljskog funkcioniranja prema procjenama majki, očeva i adolescenata s
adolescentovom procjenom sigurnosti u obitelj u prvom i u drugom mjerenju (Tablica 4.34. i
4.35.). U Tablici 4.34. prikazan je rezultat za sigurnost adolescenta u obitelj izmjeren
Subskalom sigurnost Skale sigurnosti djeteta u obiteljski sustav, dok je u Tablici 4.35.
prikazan rezultat za osjećaj sigurnosti u obitelj mjeren ukupnim rezultatom na Skali sigurnosti
djeteta u obiteljski sustav, koji uključuje i dimenzije preokupiranost i odbijanje.
122
Tablica 4.34. Koeficijenti korelacije između sigurnosti adolescenta u obitelj izmjerene
Subskalom sigurnost Skale sigurnost djeteta u obitelj i obiteljskog funkcioniranja
T1 T2
Sigurnost adolescenta u obitelj
Sigurnost adolescenta u obitelj
Sigurnost adolescenta u obitelj - T1
Sigurnost adolescenta u obitelj - T2
Koh. 0,59** 0,61** Koh. 0,43** Koh. 0,47**
Fle. 0,56** 0,59** Fle. 0,44** Fle. 0,36**
Kom. 0,63** 0,62** Kom. 0,49** Kom. 0,41**
Ado
lesc
ent
Obitelj 0,64** 0,67** Ado
lesc
ent
(T2)
Obitelj 0,50** Ado
lesc
ent
(T1)
Obitelj 0,43**
Koh. 0,33** 0,31** Koh. 0,23** Koh. 0,29**
Fle. 0,29** 0,25** Fle. 0,23** Fle. 0,21**
Kom. 0,31** 0,26** Kom. 0,24** Kom. 0,25** Maj
ka
Obitelj 0,35** 0,30**
Maj
ka
(T2)
Obitelj 0,26**
Maj
ka
(T1)
Obitelj 0,28**
Koh. 0,35** 0,40** Koh. 0,45** Koh. 0,28**
Fle. 0,32** 0,31** Fle. 0,41** Fle. 0,19**
Kom. 0,52** 0,32** Kom. 0,45** Kom. 0,25** Ota
c
Obitelj 0,37** 0,37**
Ota
c (T
2)
Obitelj 0,47**
Ota
c (T
1)
Obitelj 0,27**
Napomena. Koh-obiteljska kohezija, Fle-obiteljska fleksibilnost, Kom-obiteljska komunikacija, Obitelj-ukupno funkcioniranje obitelj (ukupan rezultat na Skali obiteljskog funkcioniranja), T1-prva vremenska točka, T2-druga vremenska točka. Sigurnost adolescenta u obitelj mjerena je Subskalom sigurnost Skale sigurnost djeteta u obiteljski sustav. ** p < 0,01, * p < 0,05
Dobivene su značajne i pozitivne povezanosti između adolescentove procjene
sigurnosti u obitelj i procjena triju članova obitelji za tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja,
kao i za cjelokupno obiteljsko funkcioniranje i u prvom i u drugom mjerenju (Tablica 4.34. i
4.35.). Povezanosti su umjereno visoke do visoke u uzorku adolescenata, dok su povezanosti
roditeljskih procjena dimenzija obiteljskog funkcioniranja, kao i cjelokupnog obiteljskog
funkcioniranja, s adolescentovim procjenama sigurnosti u obitelj nešto niže. Nadalje,
dobivene su značajne i pozitivne povezanosti između osjećaja sigurnosti izmjerenog u prvoj
vremenskoj točki prikupljanja podataka i dimenzija obiteljskog funkcioniranja prema
procjenama adolescenata, majki i očeva u drugoj vremenskoj točki te su dobivene značajne
pozitivne povezanosti i za obrnuti redoslijed mjerenja konstrukata (Tablica 4.34. i 4.35.).
123
Tablica 4.35. Koeficijenti korelacije između sigurnosti adolescenta u obitelj izmjerene
Skalom sigurnosti djeteta u obitelj i obiteljskog funkcioniranja
T1 T2
Sigurnost adolescenta u obitelj
Sigurnost adolescenta u obitelj
Sigurnost adolescenta u obitelj - T1
Sigurnost adolescenta u obitelj - T2
Koh. 0,62** 0,71** Koh. 0,49** Koh. 0,51**
Fle. 0,60** 0,70** Fle. 0,48** Fle. 0,46**
Kom. 0,62** 0,67** Kom. 0,52** Kom. 0,45**
Ado
lesc
ent
Obitelj 0,67** 0,76** Ado
lesc
ent
(T2)
Obitelj 0,55** Ado
lesc
ent
(T1)
Obitelj 0,51**
Koh. 0,32** 0,28** Koh. 0,25** Koh. 0,30**
Fle. 0,28** 0,25** Fle. 0,26** Fle. 0,23**
Kom. 0,27** 0,24** Kom. 0,24** Kom. 0,26** Maj
ka
Obitelj 0,32** 0,29**
Maj
ka
(T2)
Obitelj 0,28**
Maj
ka
(T1)
Obitelj 0,29**
Koh. 0,37** 0,41** Koh. 0,40** Koh. 0,32**
Fle. 0,31** 0,37** Fle. 0,40** Fle. 0,26**
Kom. 0,34** 0,29** Kom. 0,38** Kom. 0,28** Ota
c
Obitelj 0,37** 0,39**
Ota
c (T
2)
Obitelj 0,43**
Ota
c (T
1)
Obitelj 0,32**
Napomena. Koh-obiteljska kohezija, Fle-obiteljska fleksibilnost, Kom-obiteljska komunikacija, Obitelj-ukupno funkcioniranje obitelj (ukupan rezultat na Skali obiteljskog funkcioniranja), T1-prva vremenska točka, T2-druga vremenska točka. Sigurnost adolescenta u obitelj iskazana je kroz ukupan rezultat na Skali sigurnost djeteta u obitelj. ** p < 0,01, * p < 0,05
4.3.3 Promjene u socijalnoj kompetenciji adolescenta, obiteljskom funkcioniranju i
sigurnosti adolescenta u obitelj
Treće istraživačko pitanje odnosilo se na ispitivanje promjena u socijalnoj
kompetenciji adolescenata, obiteljskom funkcioniranju i sigurnosti adolescenta u obitelj na
pragu adolescencije. Naime, ulazak u adolescenciju obilježen je različitim promjenama u
djetetu te dinamici obitelji. Stoga je važno ispitati da li se promjene u konstruktima od
interesa u ovom radu događaju tijekom tranzicije djeteta u adolescenciju, u kojem smjeru idu
te promjene (dolazi li do poboljšanja ili pogoršanja u mjerenim konstruktima), kako te
promjene vide adolescenti, roditelji, razrednici i vršnjaci, jesu li te promjene značajne te
koliko su promjene u istim ili različitim konstruktima viđene očima istih ili različitih
promatrača povezane.
Kako bi se na pouzdan način procijenile apsolutne promjene u obiteljskom
funkcioniranju, socijalnoj kompetenciji i sigurnosti adolescenta u obitelj na pragu
124
adolescencije korišten je model latentne promjene (Hertzog i Nesselroade, 2003; McArdle i
Nesselroade, 1994), detaljnije opisan u poglavlju Statistička obrada podataka. Prvo su
postavljeni i procijenjeni modeli latentne promjene za konstrukt obiteljskog funkcioniranja,
zatim model za konstrukt sigurnosti adolescenta u obitelj i na kraju modeli za konstrukt
socijalne kompetencije uzimajući u obzir uzorak sudionika istraživanja. Svi postavljeni
modeli latentne promjene imaju istu specifikaciju, odnosno na zasićenja istih indikatora
latentnih varijabli u dvije točke mjerenja postavljeno je ograničenje jednakosti, odsječci
korištenih indikatora latentnih varijabli specifičnih za vrijeme postavljeni su jednakima kroz
vrijeme (postavljeni su na nulu), dopuštene su korelacije među rezidualima indikatora
latentnih varijabli kroz vrijeme, varijance latentnih varijabli specifičnih za vrijeme postavljene
su na 1 te se ujedno procjenjivao prosjek (aritmetička sredina) i varijanca latentnih faktora
razine i promjene konstrukta. Latentna razina pojedinog konstrukta implicitno je definirana
tako da je fiksiran (postavljen) regresijski koeficijent 1 na zasićenje latentne varijable
odmjerene u prvom mjerenju, a latentna promjena pojedinog konstrukta definirana je kao
razlika u latentnoj varijabli između dva mjerenja. Također, dopuštena je kovarijanca faktora
latentne razine i promjene. Nakon što su postavljeni modeli latentne promjene testirani,
faktorski bodovi za faktore promjene i razine sačuvani su i na temelju njih izračunate su
povezanosti među faktorima promjene za pojedine konstrukte u pojedinim uzorcima
(adolescenti, roditelji, razrednici i vršnjaci). Na kraju su ispitani efekti spola i dobi na latentne
promjene i razine pojedinih konstrukata.
Latentne promjene u obiteljskom funkcioniranju
Postavljen je univarijatni model latentne promjene za obiteljsko funkcioniranje na
temelju odgovora adolescenata u prvoj i drugoj vremenskoj točki prikupljanja podataka (Slika
4.10.). Kada se promotre pokazatelji pristajanja modela empirijskim podatcima, može se
zaključiti kako model jako dobro pristaje empirijskim podatcima (Slika 4.10.). Nadalje,
postavljen je univarijatni model latentne promjene obiteljskog funkcioniranja temeljen na
odgovorima roditelja u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.11.). Ovaj postavljeni model
pristaje podatcima nešto lošije, a to se jednim može dijelom pripisati i procjeni odsječaka
indikatora latentnih varijabli na koje su postavljena ograničenja jednakosti kroz vrijeme i
procjeni aritmetičkih sredina faktora promjene i razine uključenih u model, kao i složenosti
modela. Naime, kada se te procjene i ograničenja izostave iz modela pokazatelji pristajanja
ukazuju na nešto bolje pristajanje modela podatcima (χ² = 225,080, df = 48, p = 0,000, CFI =
0,906, TLI = 0,870, RMSEA = 0,098, SRMR = 0,105). S obzirom da su nam od interesa
125
procjene prosjeka za faktore razine i promjene, ovdje se prikazuje model koji uključuje te
procjene. Razina obiteljskog funkcioniranja negativno je i značajno povezana s promjenom
obiteljskog funkcioniranja u uzorku adolescenata (r = - 0,023), dok je ova povezanost u
uzorku roditelja isto tako negativna, ali marginalno značajna (r = - 0,013) (Slika 4.10. i 4.11.).
To znači da je kod adolescenta i roditelja koji su u prvom mjerenju imali dosta visoke
rezultate na mjeri obiteljskog funkcioniranja u jednogodišnjem razdoblju došlo do pogoršanja
u obiteljskom funkcioniranju (u drugom mjerenju imaju niže rezultate na mjeri obiteljskog
funkcioniranja u odnosu na prvo mjerenje), a kod adolescenata i roditelja koji su u prvom
mjerenju imali jako niske rezultate na mjeri obiteljskog funkcioniranja u istom razdoblju
došlo je do porasta ili poboljšanja u obiteljskom funkcioniranju.
Slika 4.10. Univarijatni model latentne promjene za obiteljsko funkcioniranje temeljen na odgovorima adolescenata u prvom i drugom mjerenju
χ² = 17,935, df = 12, p = 0,118, CFI = 0,994, TLI = 0,993, RMSEA = 0,036, SRMR = 0,077
Napomena. Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, A-adolescenti. Nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001. * p < 0,05; ** p < 0,01; a p < 0,10.
Koh1 - A
Fle1 - A
Kom1 - A
Obiteljsko fun.1
Obiteljsko fun.2
Koh2 - A
Fle2 - A
Kom2 - A
0,018**
1
0,98
1,01
0,012a
1
0,98
1,01
Razina obitelj. fun
Promjena obitelj. fun
1 1 1
- 0,023*
126
U Tablici 4.36. prikazane su aritmetičke sredine i varijance faktora latentne razine i
promjene za obiteljsko funkcioniranje temeljene na odgovorima adolescenata i roditelja. U
prosjeku, dolazi do malog, ali značajnog pada u razini obiteljskog funkcioniranja tijekom
jednogodišnjeg razdoblja u uzorku adolescenata (M = - 0,092, p < 0,01), iako se
intraindividualne promjene u obiteljskom funkcioniranju kreću u rasponu od onih negativnih
(promjena na lošije) do pozitivnih (promjena na bolje) (raspon rezultata od - 1,15 do 0,64)
(Tablica 4.36.). U prosjeku, kod roditelja nisu utvrđene značajne apsolutne promjene u
obiteljskom funkcioniranju tijekom jednogodišnjeg razdoblja (M = - 0,011, p > 0,01).
Utvrđena je značajna varijanca latentne razine obiteljskog funkcioniranja i kod adolescenata
(V = 0,127, p < 0,01) i kod roditelja (V = 0,117, p < 0,01) što ukazuje na postojanje značajnih
Koh1-M
Fle1-M
Kom1-M
Koh1-O
Fle1-O
Kom1-O
Obiteljsko fun.1-M
Obiteljsko fun.1-O
Obiteljsko fun.1-R
Koh2-M
Fle2-M
Kom2-M
Koh2-O
Fle2-O
Kom2-O
Obiteljsko fun.2-M
Obiteljsko fun.2-R
Obiteljsko fun.2-O
1
0,96 0,96
0,99
0,99
1
0,99 1,01
0,99
1
0,99
1
1
0,98 0,98
1
0,014**
0,027**
0,021**
0,017**
0,015**
Slika 4.11. Univarijatni model latentne promjene za obiteljsko funkcioniranje temeljen na odgovorima roditelja u prvom i drugom mjerenju
χ² = 284,606, df = 58, p = 0,000, CFI = 0,879, TLI = 0,863, RMSEA = 0,101, SRMR= 0,132
Napomena. Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, M-majke, O-očevi, R-roditelji., Nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001. * p < 0,05; ** p < 0,01; a p < 0,10.
Razina obiteljskog fun.
Promjena obiteljskog fun.
1
1
1
- 0,013a
127
interindividualnih razlika u razini obiteljskog funkcioniranja (Tablica 4.36.). Također,
utvrđena je značajna varijanca u latentnoj promjeni obiteljskog funkcioniranja u uzorku
adolescenata što ukazuje na postojanje značajnih interindividualnih razlika u
intraindividualnim promjenama obiteljskog funkcioniranja kod adolescenata (V = 0,090, p <
0,01), dok je ta varijanca vrlo niska i granično značajna u uzorku roditelja (V = 0,018, p <
0,10) (Tablica 4.36.). Možemo reći kako varijanca faktora promjene obiteljskog
funkcioniranja u uzorku roditelja nije značajna, odnosno da nema značajnih interindividualnih
razlika u intraindividualnim promjenama tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog
ovim istraživanjem. Značajna negativna zakrivljenost distribucije rezultata na faktoru
promjene obiteljskog funkcioniranja u uzorku adolescenata govori kako relativno više
adolescenata pokazuje apsolutne promjene u obiteljskom funkcioniranju ispod nego iznad
prosjeka (Tablica 4.36.).
Tablica 4.36. Procjene parametara iz univarijatnih modela latentne promjene za obiteljsko
funkcioniranje temeljenih na procjenama adolescenata i roditelja u oba mjerenja
Procjene parametara
Razina Promjena
M V raspon
M V raspon zakrivljenost
Adolescenti 3,597** 0,127** od 1,58 do 4,00 -0,092** 0,090** od -1,15 do 0,64 -0,686**
Roditelji 3,555** 0,117** od 2,37 do 4,05 -0,011 0,018a od -0,16 do 0,19 0,276
** p < 0,01; a p < 0,10.
Latentne promjene u osjećaju sigurnosti adolescenta u obitelj
Postavljen je univarijatni model latentne promjene za osjećaj sigurnosti adolescenta u
obitelj na temelju odgovora adolescenata prikupljenih u prvoj i drugoj vremenskoj točki
(Slika 4.12.). Uzimajući u obzir sve pokazatelje pristajanja modela može se zaključiti kako
model dobro pristaje podatcima, iako je SRMS pokazatelj dosta visok (zadovoljavajuće bi
bilo da je SRMS ≤ 0,08). Model je moguće modificirati na način da se ne postave ograničenja
jednakosti na odsječke indikatora latentnih varijabli kroz vrijeme i da se ne procjenjuje
prosjek faktora razine i promjene, a ako se te modifikacije uvaže pristajanje modela se
poboljša (χ² = 2,878, df = 7, p = 0,896, CFI = 1,000, TLI = 1,013, RMSEA = 0,000, SRMR =
0,043). Ovdje su od interesa procjene prosjeka za razinu i promjenu u osjećaju sigurnosti, pa
je prikazan model u koji su integrirana ograničenja jednakosti na odsječcima indikatora te
128
procjene prosjeka faktora razine i promjena. Latentna razina osjećaja sigurnosti u obitelj
negativno je povezana s promjenom u osjećaju sigurnosti, iako treba navesti kako je ta
povezanost niska i granično značajna (Slika 4.12.). To znači da je kod adolescenata koji su
imali vrlo visok rezultata na subskali koja mjeri osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj došlo
do pogoršanja u jednogodišnjem razdoblju, a kod onih koji su imali nizak rezultat do
poboljšanja. U kontekstu ispitivanja promjena u osjećaju sigurnosti važni su pokazatelji
parametri procjene varijance i prosjeka za faktor latentne promjene. Kod nekih adolescenata
dolazi do smanjivanja osjećaja sigurnosti, dok kod drugih dolazi do povećanja osjećaja
sigurnosti u obitelj, no u prosjeku može se zaključiti kako dolazi do značajnog pada u osjećaju
sigurnosti adolescenata u obitelj tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog ovim
istraživanjem (M = - 0,097, p < 0,01) (Tablica 4.37.). Nadalje, utvrđene su značajne
interindividualne razlike u intraindividualnoj promjeni osjećaja sigurnosti adolescenta u
obitelj kroz jednogodišnje razdoblje (V = 0,133, p < 0,01) (Tablica 4.37.). Možemo reći kako
se ne mijenjaju svi adolescenti na isti način i da su te razlike između njih značajne. Značajna
zakrivljenost distribucije rezultata na faktoru promjene ukazuje da se više promjena u osjećaju
sigurnosti događa ispod, a ne iznad prosjeka.
parcela1_1
parcela2_1
parcela3_1
Osjećaj sigurnosti 1
Osjećaj sigurnosti 2
parcela1_2
parcela2_2
parcela3_2
0,038**
1
1,03
1,05
1
1,03
1,05
Razina sigurnost
Promjena sigurnost
1 1 1
- 0,036a
Slika 4.12. Univarijatni model latentne promjene za sigurnost adolescenta u obitelj temeljen na odgovorima adolescenata u prvom i drugom mjerenju
χ² = 17,926, df = 13, p = 0,160, CFI = 0,993, TLI = 0,992, RMSEA = 0,031, SRMR = 0,122
Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, parcela1 do parcela 3 - prosjeci određenih čestica Subskale sigurnost Skale sigurnost djeteta u obiteljski sustav; nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001; ** p < 0,01; a p < 0,10.
129
Tablica 4.37. Procjene parametara iz univarijatnog modela latentne promjene za sigurnost
adolescenta u obitelj temeljenih na procjenama adolescenata u oba mjerenja
Procjene parametara
Razina Promjena
M V raspon
M V raspon zakrivljenost
Adolescenti 4,491** 0,169** od 1,54 do 4,79 -0,097** 0,133** od -2,54 do 1,18 -2,018**
** p < 0,01
Latentne promjene u socijalnoj kompetenciji adolescenta
Postavljena su četiri univarijantna modela latentne promjene za socijalnu
kompetenciju adolescenata i to za samoprocjene adolescenata (Slika 4.13.), procjene roditelja
(Slika 4.14.), procjene razrednika (Slika 4.15.) i procjene vršnjaka u oba mjerenja (Slika
4.16.). Pokazatelji pristajanja univarijatnog modela latentne promjene empirijskim podatcima
u uzorku adolescenata (Slika 4.13.), u uzorku roditelja (Slika 4.14.) i u uzorku vršnjaka (Slika
4.16.) ne ukazuju na dobro pristajanje modela, a prvenstveno se to odnosi na RMSEA i
SRMR pokazatelje koji su viši u odnosu na poželjne granične vrijednosti (RMSEA ≤ 0,80,
SRMR ≤ 0,80) i to zbog složenosti modela, postavljenih jednakosti na odsječke indikatora
kroz vrijeme i procjene prosjeka faktora razine i promjene. Kada se izostave procjene
prosjeka faktora razine i promjene za socijalnu kompetenciju i ograničenja jednakosti
postavljena na odsječke indikatora latentnih varijabli i model u uzorku adolescenata (χ² =
49,554, df = 18, p = 0,000, CFI = 0,973, TLI = 0,957, RMSEA = 0,067, SRMR = 0,057) i
model u uzorku roditelja (χ² = 243,995, df = 90, p = 0,000, CFI = 0,947, TLI = 0,930, RMSEA
= 0,067, SRMR = 0,072) i u uzorku vršnjaka (χ² = 11,788, df = 8, p = 0,161, CFI = 0,997, TLI
= 0,993, RMSEA = 0,036, SRMR = 0,039) pokazuju jako dobro pristajanje, odnosno slaganje s
empirijskim podatcima. No, ovdje su prikazani modeli za adolescente, roditelje i vršnjake
(Slika 4.13., 4.14. i 4.16.) bez modifikacija, jer nas prvenstveno zanimaju prosjeci na
faktorima promjene i razine za socijalnu kompetenciju. Univarijatni model latentne promjene
za socijalnu kompetenciju adolescenata u uzorku razrednika (Slika 4.15.) pokazao je jako
dobro pristajanje empirijskim podatcima. Latentna razina i promjena za socijalnu
kompetenciju povezane su negativno i značajno u uzorku adolescenata, vršnjaka i roditelja, ali
granično u uzorku roditelja (Slika 4.13., 4.14. i 4.16.), a u uzorku razrednika nije dobivena
130
značajna korelacije faktora razine s faktorom promjene (Slika 4.15.). To znači da adolescenti,
roditelji i vršnjaci koji su u prvom mjerenju imali dosta visoke rezultate na mjerama socijalne
kompetencije u drugom mjerenju imaju niže rezultate na tim mjerama, a oni adolescenti,
vršnjaci i roditelji koji su imali niske rezultate u prvom mjerenju u drugom imaju više
rezultate.
Procjene parametara iz četiri univarijatna modela latentne promjene prikazane su u
Tablici 4.38. U sva četiri uzorka dobivena je značajan varijanca razine socijalne kompetencije
koja ukazuje na značajne interindividualne razlike u razini socijalne kompetenciji
adolescenata, odnosno može se reći kako se adolescenti na početku značajno razlikuju s
obzirom na razinu socijalne kompetencije. Nadalje, u prosjeku su dobivene značajne
negativne promjene, odnosno promjene na lošije u socijalnoj kompetencije za samoprocjene
adolescenata (M = - 0,034, p < 0,01) i za procjene razrednika (M = - 0,057, p < 0,01), dok za
procjene roditelja i vršnjaka nisu dobivene značajne promjene kroz jednogodišnje razdoblje
(Tablica 4.38.). U prosjeku adolescenti izjavljuju da dolazi do pada u socijalnoj kompetenciji,
a o tome padu izvještavaju i razrednici, pri čemu razrednici procjenjuju da se adolescenti više
Inter. s. 1 Intra. s. 1 Škol. funk. 1 Afekt. s. 1 Inter. s. 2 Intra. s. 2 Škol. funk. 2 Afekt. s. 2
Kompetencija 1 Kompetencija 2
Slika 4.13. Univarijatni model latentne promjene za socijalnu kompetenciju adolescenata temeljen na odgovorima adolescenata u prvom i drugom mjerenju
χ² = 121,349, df = 24, p = 0,000, CFI = 0,915, TLI = 0,901, RMSEA = 0,102, SRMR = 0,208
Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, Inter.s. - interpersonalne snage, Intra.s. - intrapersonalne snage, Škol.funk. - školsko funkcioniranje, Afekt.s. - afektivne snage; nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001; ** p < 0,01.
- 0,021**
1 1 1,00 1,09 1 1
1,09 1,00
0,038**
0,011** 0,031**
0,076**
Razina kompetencija
Promjena kompetencija
1 1 1
131
mijenjaju u odnosu na iskaze adolescenata. U sva četiri uzorka dobivene su značajne
interindividualne razlike u intraindividualnim promjenama za socijalnu kompetenciju, što se
može zaključiti iz značajnih varijanci za faktor promjene prikazanih u Tablici 4.38. Možemo
reći da se adolescenti značajno razlikuju s obzirom na to koliko se i kako mijenjaju tijekom
jednogodišnjeg razdoblja. Kada se promotri raspon rezultata za faktor promjene u sva četiri
uzorka, može se reći da promjene idu od pogoršanja do poboljšanja u socijalnoj kompetenciji
adolescenata.
Inter. s. 1 Intra. s. 1 Škol. funk. 1 Afekt. s. 1 Inter. s. 1 Intra. s. 1 Škol. funk. 1 Afekt. s. 1
Kompetencija 1 M
Kompetencija 1 O
Slika 4.14. Univarijatni model latentne promjene za socijalnu kompetenciju adolescenata temeljen na odgovorima roditelja u prvom i drugom mjerenju
χ² = 310,167, df = 104, p = 0,000, CFI = 0,929, TLI = 0,919, RMSEA = 0,072, SRMR = 0,142
Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, Inter.s. - interpersonalne snage, Intra.s. - intrapersonalne snage, Škol.funk. - školsko funkcioniranje, Afekt.s. - afektivne snage; nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001; * p < 0,05. Korelacije između procjena majki i očeva unutar istog mjerenja nisu prikazane, kao i korelacije između iste mjere kroz vrijeme u uzorku majki i očeva zbog preglednosti modela i jasnoće prikaza. Ovdje su sažeto napisane nestandardizirane značajne korelacije. Inter.s. majke kroz vrijeme - r = 0,023; Škol.funk. majke kroz vrijeme - r = 0,105; Afekt.s. majke kroz vrijeme - r = 0,009; Inter.s. oca kroz vrijeme - r = 0,016; Inter.s. majke i oca u prvom mjerenju - r = 0,034; Intra.s. majke i oca u prvom mjerenju - r = 0,010; Škol.funk. oca kroz vrijeme - r = 0,082; Škol.funk. majke i oca u prvom mjerenju - r = 0,097; Škol.funk. oca u prvom i majke u drugom mjerenju - r = 0,085; Škol.funk. oca u drugom i majke u drugom mjerenju - r = 0,090; Škol.funk. oca u drugom i majke u prvom mjerenju - r = 0,085; Afekt.s. majke i oca u prvom mjerenju - r = 0,023; Afekt.s. majke i oca u drugom mjerenju - r = 0,019; Intra.s. majke i oca u drugom mjerenju - r = 0,011.
1 1,09 1,05 1,01 1 1,09
1,01 1,05
Razina kompetencija
Promjena kompetencija
Kompetencija 1 R
Inter. s. 2 Intra. s. 2 Škol. funk. 2 Afekt. s. 2 Inter. s. 2 Intra. s. 2 Škol. funk. 2 Afekt. s. 2
Kompetencija 2 M
Kompetencija 2 O
Kompetencija 2 R
1 1
1
1
1 1
0,99
1 1,01 1,05 1,09 1 1,01 1,05 1,09
- 0,010*
132
bers30_1
bers43_1
bers44_1
Kompetencija 1
Kompetencija 2
bers30_2
bers43_2
bers44_2
0,034**
1
1,07
1,04
1
1,07
1,04
Slika 4.16. Univarijatni model latentne promjene za socijalnu kompetenciju adolescenata temeljen na procjenama vršnjaka u prvom i drugom mjerenju
χ² = 28,506, df = 12, p = 0,005, CFI = 0,985, TLI = 0,981, RMSEA = 0,061, SRMR = 0,139
Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, bers-oznaka čestice Skale za procjenu emocija i ponašanja; nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001; ** p < 0,01.
Razina kompetencija
Promjena kompetencija
- 0,027**
1 1 1
0,026**
Inter. s. 1 Intra. s. 1 Škol. funk. 1 Afekt. s. 1 Inter. s. 2 Intra. s. 2 Škol. funk. 2 Afekt. s. 2
Kompetencija 1 Kompetencija 2
Slika 4.15. Univarijatni model latentne promjene za socijalnu kompetenciju adolescenata temeljen na odgovorima razrednika u prvom i drugom mjerenju
χ² = 65,369, df = 23, p = 0,000, CFI = 0,952, TLI = 0,942, RMSEA = 0,072, SRMR = 0,079
Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, Inter.s. - interpersonalne snage, Intra.s. - intrapersonalne snage, Škol.funk. - školsko funkcioniranje, Afekt.s. - afektivne snage; nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001; ** p < 0,01.
- 0,008
1 0,99 1,00 1,01 1 0,99
1,01 1,00
0,036**
0,091**
Razina kompetencija
Promjena kompetencija
1 1 1
0,027**
0,040** 0,035**
133
Tablica 4.38. Procjene parametara iz univarijatnih modela latentne promjene za socijalnu
kompetenciju temeljenih na procjenama adolescenata, roditelja, razrednika i vršnjaka u oba
mjerenja
Procjene parametara
Razina Promjena
M V raspon
M V raspon zakrivljenost
Adolescenti 2,480** 0,069** od 1,05 do 2,83 -0,034** 0,049** od -0,82 do 0,63 -0,255**
Roditelji 2,304** 0,053** od 1,54 do 2,67 0,001 0,017** od -0,30 do 0,31 -0,365**
Razrednici 2,437** 0,141** od 1,39 do 3,00 -0,057** 0,077** od -1,18 do 0,70 -0,872**
Vršnjaci 2,313** 0,121** od 1,22 do 2,84 -0,020 0,053** od -0,92 do 0,73 0,253**
** p < 0,01
Povezanost promjena u obiteljskom funkcioniranju, promjena u socijalnoj kompetenciji
adolescenta i promjena u osjećaju sigurnosti adolescenta u obitelj
Izračunati su koeficijenti korelacije između faktora latentne promjene za obiteljsko
funkcioniranje, socijalnu kompetenciju i osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj, zatim
korelacije između faktora razine za sva tri konstrukta te korelacije između faktora razine i
promjene dobivenih iz univarijatnih modela latentne promjene za svaki konstrukt (Tablica
4.39.). Faktori latentne razine obiteljskog funkcioniranja dobiveni u uzorku adolescenata i
uzorku roditelja značajno su i umjereno visoko povezani, a faktori latentne promjene za isti
konstrukt umjereno su povezani. To ukazuje na veća konvergentnu valjanost faktor latentne
razine, nego faktora promjene za obiteljsko funkcioniranje. Slična je situacija s faktorima
razine i promjene za konstrukt socijalne kompetencije. Osim povezanosti faktora promjene za
socijalnu kompetenciju dobivenog u uzorku razrednika s onim dobivenim u uzorku vršnjaka,
ostale povezanosti među faktorima promjene za socijalnu kompetenciju dobivenim u
različitim uzrocima su ili vrlo niske i značajne ili neznačajne. I u drugim istraživanjima
dobivene su više povezanosti za razine konstrukata, nego za promjene u konstruktima (Geiser,
Eid, Nussbeck, Courvoisier i Cole, 2010). Može se stoga zaključiti kako se interindividualne
razlike u intraindividualnim promjenama dobivene u jednom uzorku sudionika ne slažu s
interinidvidualnim razlikama u intraindividualnim promjenama dobivenim u drugom uzorku
sudionika, što zapravo ukazuje na nisku konvergentnu valjanost promjene. Posljedično, važan
je nalaz koji se na temelju ovih rezultata može postaviti - mogu se donijeti drugačiji zaključci
134
o promjenama u socijalnoj kompetenciji na temelju podataka dobivenih iz različitih izvora.
Promjene u socijalnoj kompetenciji trebale bi se proučavati uzimajući u obzir različite metode
procjene i različite izvore podataka kako bi se dobila cjelovita slika promjene u socijalnoj
kompetenciji djeteta koja se odvija tijekom vremena, a zanimljivo bi bilo istražiti zašto dolazi
do ovakvih razlika.
Nadalje, zanimljivo je kako su dobivene značajne povezanosti faktora promjene za
obiteljsko funkcioniranje s faktorom promjene osjećaja sigurnosti i s faktorom promjene
socijalne kompetencije, kao i povezanosti između faktora latentne promjene za osjećaj
sigurnosti i socijalnu kompetenciju u uzorku adolescenata (Tablica 4.39.). Ovo ukazuje na
međusobnu povezanost promjena koje se odvijaju tijekom vremena unutar djeteta, odnosno na
sličan pozitivan ili negativan razvojni obrazac promjena ispitivanih konstrukata tijekom
vremena.
Faktori razine negativno su i značajno (osim za procjene razrednika) povezani s
faktorima promjene za iste konstrukte (Tablica 4.39.), što ukazuje na to da osobe koje imaju
više rezultate na početku ovog istraživanja pokazuju više opadanja kroz jednogodišnje
razdoblje u mjerenim konstruktima. Odnosno, sudionici koji su u prvom mjerenju imali vrlo
visoke rezultate na mjerama ispitivanih konstruktata u drugom mjerenju imaju niže rezultate,
dok oni sudionici koji su imali vrlo niske rezultate u prvom mjerenju u drugom imaju više
rezultate na mjerama ispitivanih konstrukata. Ovakvi rezultati su očekivani.
Tablica 4.39. Korelacije između latentnih promjena obiteljskog funkcioniranja, socijalne
kompetencije i sigurnosti u obitelj, korelacije između latentnih razina obiteljskog
funkcioniranja, socijalne kompetencije i sigurnosti u obitelj i korelacije između latentnih
promjena i razina za iste konstrukte
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.
1. Obitelj - adolescenti - 0,214** 0,570** 0,709** 0,598** 0,367** 0,158** 0,226**
2. Obitelj - roditelji 0,346** - 0,291a 0,445** 0,324** 0,488** 0,149** 0,141**
3. Sigurnost - adolescenti 0,473** 0,180** - 0,236* 0,533** 0,353** 0,190** 0,286**
4. Kompetencija - adolescenti 0,361** 0,109* 0,253** - 0,370** 0,517** 0,234** 0,289**
5. Kompetencija - roditelji 0,164** 0,308** 0,139** 0,378** - 0,328** 0,333** 0,206**
6. Kompetencija - razrednici - 0,014 0,194** 0,112* - 0,086 0,663** - 0,081 0,447**
7. Kompetencija - vršnjaci - 0,051 - 0,033 - 0,064 0,181** - 0,182** 0,075 - 0,343**
Napomena. Obitelj-obiteljsko funkcioniranje, sigurnost - osjećaj sigurnosti u obitelj, kompetencija - socijalna kompetencija. Dijagonala - povezanost latentnih promjena i razina za iste konstrukte (standardizirana rješenja iz modela latentne promjene), iznad dijagonale - povezanost između latentnih razina, ispod dijagonale - povezanost između latentnih promjena. * p < 0,05; ** p < 0,01; a p < 0,10
135
Efekti spola i dobi adolescenta na latentne razine i promjene obiteljskog funkcioniranja,
socijalne kompetencije adolescenta i osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj
Korištenjem multivarijatnih analiza varijance provjerili smo razlikuju li se mladići i
djevojke s obzirom na latentnu razinu i promjenu obiteljskog funkcioniranja, sigurnosti u
obitelj i socijalne kompetencije. Pri tome smo koristili 12 latentnih faktora dobivenih iz
univarijatnih modela latentne promjene (razina i promjena za obiteljsko funkcioniranje,
sigurnost adolescenta u obitelj i socijalnu kompetenciju u uzorcima adolescenata, roditelja,
razrednika i vršnjaka) kao zavisne varijable i spol adolescenta kao nezavisnu varijablu.
Djevojke u odnosu na mladiće pokazuju višu latentnu razinu socijalne kompetencije prema
samoprocjenama (Mdjevojke = 2,522, Mmladići = 2,422, p = 0,000, parcijalna η² = 0,043),
procjenama roditelja (Mdjevojke = 2,327, Mmladići = 2,273, p = 0,010, parcijalna η² = 0,017),
procjenama razrednika (Mdjevojke = 2,534, Mmladići = 2,329, p = 0,000, parcijalna η² = 0,082) i
vršnjaka (Mdjevojke = 2,414, Mmladići = 2,160, p = 0,000, parcijalna η² = 0,143). Udio
varijabliteta u roditeljskim procjenama socijalne kompetencije adolescenata koji se može
prispisati efektu spola adolescenta je mali, u procjenama razrednika i samoprocjenama je
srednji, a u procjenama vršnjaka je velik. Za latentni faktor promjene socijalne kompetencije
dobivene su dvije granično značajne razlike između mladića i djevojaka i to u uzorku roditelja
(Mdjevojke = 0,008, Mmladići = - 0,009, p = 0,045, parcijalna η² = 0,011) i u uzorku vršnjaka
(Mdjevojke = - 0,036, Mmladići = 0,001, p = 0,072, parcijalna η² = 0,009), ali treba reći kako su
ove razlike zanemarive ako se promotri parcijalna eta, kao i to da u uzorku roditelja i vršnjaka
prosječna promjena socijalne kompetencije nije značajna (Tablica 4.38.). Nisu utvrđene
razlike između mladića i djevojaka u faktorima promjene i razine za obiteljsko funkcioniranje
i osjećaj sigurnosti u obitelj.
Nadalje razmatran je efekt dobi adolescenata na latentne razine u ispitivanim
konstruktima. Pokazalo se kako je razina socijalne kompetencije adolescenata prema
procjenama razrednika značajno povezana s dobi adolescenata izmjerenoj na početku
istraživanja, odnosno nastavnici procjenjuju da su stariji adolescenti kompetentniji u odnosu
na mlađe (r = 0,111, p = 0,031). Za ostale latentne razine nije dobivena značajna povezanost s
dobi djece izmjerene na početku istraživanja.
U transverzalnim podatcima efekti dobi se indirektno reflektiraju u odnosu kronološke
dobi s drugim varijablama. U longitudinalnim podatcima individualne razlike u stopi rasta se
reflektiraju u varijancama i kovarijanca faktora latentne promjene (Hertzog i sur., 2003).
136
Regresija faktora latentne promjene na dob odražava mjeru u kojoj su prosječne krivulje dobi
zakrivljene, ubrzavaju se prema većoj stopi za one koji su inicijalno stariji. U ovom
istraživanju dobiven je značajan efekt dobi na faktor promjene za socijalnu kompetenciju
adolescenata temeljen na procjenama roditelja (β = 0,144, p = 0,029), faktor promjene za
socijalnu kompetenciju adolescenata temeljen na procjenama vršnjaka (β = 0,197, p = 0,000) i
faktor promjene za obiteljsko funkcioniranje za procjene adolescenata (β = - 0,085, p =
0,082), a prema tome promjene u tim konstruktima nisu linearne, već zakrivljene i ovise o
dobi djeteta.
4.3.4 Doprinos obiteljskog funkcioniranja objašnjenju promjene u socijalnoj
kompetenciji adolescenta
Četvrto istraživačko pitanje odnosilo se na dinamiku odnosa između obiteljskog
funkcioniranja i socijalne kompetencije kroz vrijeme. Može li i na koji način obiteljsko
funkcioniranje pridonijeti objašnjenju razvojne promjene u socijalnoj kompetenciji kod
adolescenta? Može li socijalna kompetencija adolescenta dovesti do nekih promjena u
obiteljskom funkcioniranju? Odgovor na ova pitanja dat će rezultati koji slijede.
Rezultati na latentnim razinama i promjenama izračunati na temelju univarijatnih
modela prikazani u prijašnjem poglavlju o promjenama u ispitivanim konstruktima korišteni
su u dva modela ukriženih odnosa (Slika 4.18. i 4.19.), kojima se testira odnos između
latentnih razina i promjena za obiteljsko funkcioniranje i socijalnu kompetenciju kako bi se
postigla jednostavnost modela (Slika 4.17.). U modelima nije korišten latentni faktor
promjene za obiteljsko funkcioniranje na temelju odgovora roditelja, jer se pokazalo kako
nema značajne varijance u faktoru promjene, odnosno nema značajnih interindividualnih
razlika u intraindividualnoj promjeni obiteljskog funkcioniranja koje bi se mogle predviđati.
Prvi model (Slika 4.18.) temelji se na procjenama adolescenata i roditelja o obiteljskom
funkcioniranju i socijalnoj kompetenciji, a drugi model (Slika 4.19.) temelji se na procjenama
adolescenata i roditelja o obiteljskom funkcioniranju i procjenama razrednika i vršnjaka o
socijalnoj kompetenciji adolescenata. Postavljena su dva modela, jer je bilo od interesa vidjeti
kakva je dinamika odnosa obiteljskog funkcioniranja i kompetencije kada ju procjenjuju
članovi obitelji, a kako kada kompetenciju adolescenta procjenjuju nepristrani procjenjivači, u
ovom slučaju razrednici i vršnjaci. Uz to, postavljena su dva modela kako bi se izbjegla i
pretjerana složenost modela čiji rezultati ne odražavaju u potpunosti realnost odnosa među
137
konstruktima. Proces razvoja i testiranja modela bio je isti za oba postavljena modela. Početno
su postavljene korelacije između svih latentnih razina za obiteljsko funkcioniranje i socijalnu
kompetenciju te korelacije između svih latentnih promjena za obiteljsko funkcioniranje i
socijalnu kompetenciju. Odnosi između latentne razine i promjene za svaki pojedini konstrukt
postavljeni su u vidu usmjerenih veza predviđanja promjena na temelju razine konstrukta.
Nadalje, odnosi između latentnih razina i promjena za različite konstrukte postavljeni su isto u
smislu linearne regresije, odnosno predviđanja promjena na temelju razina. Naime, dopušteno
je predviđanje socijalne kompetencije na temelju obiteljskog funkcioniranja i obrnuto, jer se
željelo ispitati postojanje međusobnog utjecaja konstrukata (npr., Farrell, 1994). Nakon što je
takav model postavljen i testiran (Slika 4.17. - konceptualni prikaz postavljenih odnosa i
testiranog modela), iz modela su izostavljane neznačajne povezanosti i odnosi, i to jedna po
jedna, od lijeve prema desnoj strani modela (a nakon svakog koraka uslijedilo je ponovno
testiranje modela), dok se sve neznačajne povezanosti i odnosi nisu izostavili iz modela.
Ovdje su prikazana konačna rješenja modela, kao i parametri iz tih modela (Slika 4.18. i
4.19.) te pristajanje modela empirijskim podatcima.
138
Na temelju rezultata multivarijatnog modela longitudinalnog odnosa obiteljskog
funkcioniranja i socijalne kompetencije temeljenog na procjenama članova obitelj (Slika
4.18.) može se reći kako obiteljsko funkcioniranje doprinosi objašnjenju intraindividualnih
promjena u socijalnoj kompetenciji adolescenata, dok za obrnuti smjer utjecaja nije dobivena
niti jedna značajna usmjerena veza. Stoga, može se reći kako odnos obiteljskog
funkcioniranja i socijalne kompetencije djeteta tijekom tranzicije u adolescenciju nije
dvosmjeran već jednosmjeran, od obitelji prema razvoju kompetencije adolescenta. Na
temelju prediktora ili seta prediktora objašnjeno je 3,5% varijance promjene u obiteljskom
funkcioniranju, 14% varijance promjene u socijalnoj kompetenciji adolescenta, te 10,9%
varijance promjene socijalne kompetencije adolescenta temeljene na odgovorima roditelja.
Adolescentova procjena obiteljskog funkcioniranja pozitivno i značajno predviđa promjenu u
socijalnoj kompetenciji temeljenoj na samoprocjenana i procjenama roditelja, iako je
previđanje promjene u kompetenciji temeljenoj na procjenama roditelja granično značajno i
malog efekta. Latentna razina socijalne kompetencije prema procjenama roditelja značajno i
Obitelj. fun. Razina - A
Kompetencija Razina - A/Raz.
Kompetencija Razina - R/V
Obitelj. fun. Razina - R
Obitelj. fun. Promjena - A
Kompetencija Promjena - A/Raz.
Kompetencija Promjena - R/V
Slika 4.17. Konceptualni prikaz postavljenog multivarijatnog modela longitudinalnog odnosa obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenata
Napomena. A-adolescenti, R-roditelji, Raz.-razrednici, V-vršnjaci, Kompetencija-socijalna kompetencija adolescenta, Obitelj. fun- obiteljsko funkcioniranje.
139
pozitivno pridonosi objašnjenju promjene u socijalnoj kompetenciji temeljenoj na
samoprocjenama adolescenata. Razina obiteljskog funkcioniranja u uzorku adolescenata
negativno i značajno predviđa promjenu u obiteljskom funkcioniranju, a isti odnos dobiven je
za konstrukt socijalne kompetencije u uzorku adolescenata i roditelja. Ovo znači da za
adolescente i roditelje kojima je razina obiteljskog funkcioniranja i razina socijalne
kompetencije bila jako visoka na početku istraživanja ta razina konstrukta opada, odnosno
smanjuje se tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog istraživanjem. Negativne
usmjerene veze, odnosno odnosi razina i promjena govore da dolazi do većeg i strmijeg
jednogodišnjeg pada u obiteljskom funkcioniranju i socijalnoj kompetenciji za one koji su na
početku te konstrukte procijenili jako visokim. Nadalje, dobivene su značajne povezanosti
između latentnih razina obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije, kao i značajne
povezanosti između latentnih promjena u obiteljskom funkcioniranju i socijalnoj
kompetenciji.
140
Multivarijatni model longitudinalnog odnosa obiteljskog funkcioniranja i socijalne
kompetencije temeljen na procjenama adolescenata, roditelja, razrednika i vršnjaka (Slika
4.19.) pokazuje slične odnose među latentnim razinama i promjenama za pojedine konstrukte
kao i prethodni mulitvarijatni model temeljen samo na procjenama članova obitelji (Slika
4.18.). Objašnjeno je 3,5% varijance faktora promjene obiteljskog funkcioniranja, 9,2%
varijance promjene kompetencije temeljene na odgovorima razrednika i 10,6% varijance
promjene kompetencije temeljene na odgovorima vršnjaka. Važno je istaknuti da je razina
obiteljskog funkcioniranja procijenjena od adolescenata značajan i pozitivan prediktor
promjene u socijalnoj kompetenciji temeljenoj na procjenama razrednika, odnosno razina
obiteljskog funkcioniranja doprinosi objašnjenju promjene u socijalnoj kompetenciji
temeljenoj na procjenama razrednika. Prema tome, što adolescenti izjavljuju da postoji bolje
obiteljsko funkcioniranje, to razrednici procjenjuju da dolazi do većeg poboljšanja u
Obitelj. fun. Razina - A
Kompetencija Razina - A
Kompetencija Razina - R
Obitelj. fun. Razina - R
Obitelj. fun. Promjena - A
Kompetencija Promjena - A
Kompetencija Promjena - R - 0,352**
- 0,476**
- 0,228**
0,387** 0,517**
0,324**
0,570**
0,187**
0,392**
0,598**
0,367**
0,488** 0,121*
0,092 a
Slika 4.18. Multivarijatni model longitudinalnog odnosa obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenata temeljen na procjenama adolescenata i roditelja
SBS-χ² = 3,492, df = 5, p = 0,624, CFI = 1,000, TLI = 1,026, RMSEA = 0,000, SRMR = 0,013
Napomena. Standardizirano rješenje. A-adolescenti, R-roditelji, Kompetencija-socijalna kompetencija adolescenata, Obitelj.fun- obiteljsko funkcioniranje. a p < 0,10; * p < 0,05; ** p < 0,01
0,109*
0,142*
141
socijalnoj kompetenciji kod tih adolescenata nakon godine dana. Dobivene su i značajne
povezanosti razine obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije, kao i u prethodnom
multivarijatnom modelu temeljenom na procjenama adolescenata i roditelja (Slika 4.18.). Uz
to pokazalo se kako su promjene u kompetenciji temeljene na procjenama vršnjaka i
procjenama razrednika povezane kada se kontrolira povezanost razina kompetencije prema
procjenama vršnjaka i razrednika. Važno je istaknuti da se značajnom nije pokazala niti jedna
usmjerena veza kojom se predviđa promjena u obiteljskom funkcioniranju u uzorku
adolescenata na temelju razina socijalne kompetencije prema procjenama vršnjaka i
razrednika (Slika 4.19.).
Obitelj. fun. Razina - A
Kompetencija Razina - Raz.
Kompetencija Razina - V
Obitelj. fun. Razina - R
Obitelj. fun. Promjena - A
Kompetencija Promjena - Raz.
Kompetencija Promjena - V
- 0,326**
- 0,273**
- 0,227**
0,447**
0,149**
0,570**
0,158**
0,141*
0,226** 0,183**
Slika 4.19. Multivarijatni model longitudinalnog odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenata temeljen na procjenama adolescenata, roditelja, razrednika i vršnjaka
SBS-χ² = 7,685, df = 9, p = 0,566, CFI = 1,000, TLI = 1,031, RMSEA = 0,000, SRMR = 0,023
Napomena. Standardizirano rješenje. A-adolescenti, R-roditelji, Raz.-razrednici, V-vršnjaci, Kompetencija-socijalna kompetencija adolescenata, Obitelj. fun- obiteljsko funkcioniranje. * p < 0,05; ** p < 0,01
0,091*
0,141*
142
Mijenja li se longitudinalni odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije ovisno
o spolu adolescenta?
Kako bi se provjerilo da li se longitudinalni odnos između obiteljskog funkcioniranja i
socijalne kompetencije mijenja s obzirom na spol adolescenta učinjeno je sljedeće.
Postavljena su dva modela, prvi model u kojem su odnosi među latentnim faktorima razine i
promjene za obiteljsko funkcioniranje i socijalnu kompetenciju procijenjeni posebno u grupi
mladića i posebno u grupi djevojaka te drugi model u kojem su parametri odnosa između
faktora razine i promjene postavljeni jednakima u obje grupe. Zatim su uspoređivani
pokazatelji pristajanja ta dva modela, a u slučaju da se utvrdi značajna razlika u pokazateljima
pristajanja može se zaključiti kako odnosi između razine i promjene za pojedine konstrukte
nisu isti u obje grupe, odnosno da je spol adolescenta moderator longitudinalnog odnosa
obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije. Prvo je provjeren model koji je temeljen
na procjenama adolescenata i roditelja o obiteljskom funkcioniranju i socijalnoj kompetenciji
(Slika 4.18.). Model u kojem je postavljeno ograničenje jednakosti na parametre modela
(SBS-χ² = 21,396, df = 17, p = 0,209, CFI = 0,979, TLI = 0,963, RMSEA = 0,037, SRMR =
0,029) i model u kojem nisu postavljena ograničenja jednakosti parametara (SBS-χ² = 17,110,
df = 10, p = 0,072, CFI = 0,966, TLI = 0,899, RMSEA = 0,061, SRMR = 0,028) nisu se
značajno razlikovali u općem pristajanju modela (∆SBS-χ² = 4,440, df = 7, p = 0,728) te se
može zaključiti kako je longitudinalni odnos između obiteljskog funkcioniranja i socijalne
kompetencije adolescenata temeljeni na odgovorima adolescenata i roditelja isti i za mladiće i
za djevojke. Drugi je provjeren model koji se temelji na procjenama adolescenata i roditelja o
obiteljskom funkcionirnju i procjenama razrednika i vršnjaka o socijalnoj kompetenciji (Slika
4.19.). Usporedba općeg pristajanja modela u kojem postoje ograničenja jednakosti na
parametrima (SBS-χ² 23,395, df = 23, p = 0,438, CFI = 0,995, TLI = 0,993, RMSEA = 0,010,
SRMR = 0,043) i modela koji te jednakosti ne sadržava (SBS-χ² = 14,037, df = 18, p = 0,726,
CFI = 1,000, TLI = 1,087, RMSEA = 0,000, SRMR = 0,030) pokazuje kako nema razlike u
pristajanju modela empirijskim podatcima (∆ SBS-χ² = 9,029, df = 5, p = 0,108). Možemo
zaključiti kako se longitudinalni odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije ne
mijenja ovisno o spolu adolescenta.
143
4.3.5 Provjera medijacijske uloge sigurnosti adolescenta u obitelj u povezanosti između
obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenta
Rezultati u prethodnom poglavlju jasno pokazuju kako obiteljsko funkcioniranje
pridonosi objašnjenju promjene u socijalnoj kompetenciji kod adolescenata, pri čemu bolje
obiteljsko funkcioniranje potiče pozitivne promjene u socijalnoj kompetenciji adolescenta
procijenjenoj od razrednika i samoprocijenjenoj. No, je li taj učinak samo izravan ili je i
neizravan, ili je i jedno i drugo? Postoji li neki treći faktor koji je posrednik između
obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije? Odgovor na ovo pitanje nije ni
jednostavan ni jednoznačan, a rezultati koji slijede pokušat će dati bolji uvid u dinamiku
odnosa obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije kroz vrijeme.
Ovim istraživanjem željelo se provjerili je li osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj taj
treći faktor koji posreduje između obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije
adolescenta na pragu adolescencije - to je peto, i zadnje, istraživačko pitanje postavljeno u
ovom istraživanju. Kako bi se dao odgovor na to pitanje, postavljen je i testiran procesni
model utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta (Slika 4.20.).
Model je detaljnije opisan u uvodu rada, a ovdje će se dati samo kratak osvrt na glavne
postavke modela. Naime, modelom se predviđa izravan i neizravan - putem osjećaja
sigurnosti adolescenta u obitelj - utjecaj obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju
adolescenta. Glavna teza na kojoj počiva model jest da pozitivno obiteljsko funkcioniranje
(prediktor) pridonosi povećanju osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj (medijator), a zatim
osjećaj sigurnosti pozitivno pridonosi socijalnoj kompetenciji adolescenta (kriterij). Prema
tome, proces utjecaja obitelji na razvoj djeteta nije samo izravan, već i neizravan.
Obiteljsko
funkcioniranje
Osjećaj sigurnosti
adolescenta u obitelj
Socijalna kompetencija adolescenta
Slika 4.20. Procesni model izravnog i neizravnog utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta
144
Medijacijski modeli u sebi nose pretpostavku o uzročno-posljedičnim odnosima
između prediktora, medijatora i kriterija, a da bi medijacijski efekt ostvario svoj učinak
potrebno je određeno vrijeme (Cole i Maxwell, 2003; Little i sur., 2007; MacKinnon, 2008;
Selig i Preacher, 2009). Iako ovo istraživanje nema snagu kauzalnosti, podatci i rezultati
istraživanja mogu ukazati na mogući smjer utjecaja i dati bolji uvid u odnose među
konstruktima kroz vrijeme. Kako bismo na bolji način istražili pretpostavku o neizravnom
utjecaju obiteljskog funkcioniranja - putem utjecaja na osjećaj sigurnosti u obitelj - na
promjenu socijalne kompetencije adolescenata koja se odvija kroz vrijeme, postavili smo
model koji u sebi integrira latentne razine i promjene u obiteljskom funkcioniranju, osjećaju
sigurnosti i kompetenciji (Slika 4.21.). Model je postavljen na način da uključuje samo
predviđanje promjene u kompetenciji na temelju razina obiteljskog funkcioniranja i osjećaja
sigurnosti, a ne uključuje obrnuti smjer utjecaja, jer se testiraju posve jasne i izravne hipoteze
o vremenskom rasporedu konstrukata i međusobnom utjecaju. Postavljeni model predviđa
izravan utjecaj razine obiteljskog funkcioniranja na promjenu socijalne kompetencije
adolescenata, kao i neizravan utjecaj putem utjecaja na promjenu osjećaja sigurnosti u obitelj.
S obzirom da se proces izravnog i neizravnog utjecaja obitelji na kompetenciju odvija unutar
adolescenta, da je osjećaj sigurnosti varijabla mjerena samo samoprocjenama adolescenta i da
su latentne promjene u konstruktima međusobno povezane unutar adolescenata (rezultati
opisani u poglavlju o latentnim promjenama u konstruktima), model se temelji samo na
odgovorima adolescenata prikupljenim u obje vremenske točke. U ovom modelu indirektni
(medijacijski) efekt odražava se kroz umnožak dvaju parametara (koji trebaju biti značajni):
a) parametra koji označava izravan efekt razine obiteljskog funkcioniranja na promjenu
osjećaja sigurnosti i b) parametra koji označava efekt razine osjećaja sigurnosti na promjenu
kompetencije (Cole i Maxwell, 2003; Little i sur., 2007). U slučaju da je ovaj umnožak
značajan govorio bi u prilog sljedećoj tezi i postojanju longitudinalnog medijacijskog efekta -
postoji neizravan utjecaj razine obiteljskog funkcioniranja na promjenu socijalne
kompetencije adolescenta, koji se dijelom ostvaruje kroz utjecaj razine obiteljskog
funkcioniranja na promjenu osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj.
Rezultati testiranja modela (Slika 4.21.) ukazuju na zadovoljavajuće pristajanje
modela empirijskim podatcima, a objašnjeno je 2,2% varijance promjene obiteljskog
funkcioniranja, 3,8% varijance promjene osjećaja sigurnosti i 15,5% varijance promjene
socijalne kompetencije na temelju prediktora ili seta prediktora. Direktni efekt razine
obiteljskog funkcioniranja na promjenu u socijalnoj kompetenciji adolescenata (β = 0,247, p <
0,01) jest značajan, ali indirektan efekt (B = - 0,011, [- 0,027 - 0,001], β = 0,025, p = 0,222)
145
nije značajan. Stoga, pretpostavka o medijacijskom efektu obiteljskog funkcioniranja na
promjenu u socijalnoj kompetenciji putem utjecaja na promjenu u osjećaju sigurnosti u obitelj
kroz vremenski period obuhvaćen ovim istraživanjem nije potvrđena. Ono što je vidljivo iz
modela jest sljedeće - razina obiteljskog funkcioniranja pozitivno previđa promjenu u osjećaju
sigurnosti (iako granično značajno; β = 0,144, p < 0,10), a promjena u osjećaju sigurnosti je
pozitivno povezana s promjenom u socijalnoj kompetenciji adolescenata (r = 0,261, p < 0,01).
Ovi rezultati govore u prilogu postojanja neizravnog utjecaja obiteljskog funkcioniranja na
razvoj socijalne kompetencije. Nadalje, rezultati testiranja modela upućuju na sljedeću
moguću tezu - razina osjećaja sigurnosti u obitelj djeluje kao supresor, jer njenim
uključivanjem u model veličina direktnog efekta obiteljskog funkcioniranja na razvoj
kompetencije postaje značajna i povećava se. Naime, kada se testira model u kojem postoji,
uz predviđanje latentnih promjena na temelju razina za iste konstrukte, samo direktan efekt
razine obiteljskog funkcioniranja na razvoj socijalne kompetencije, taj direktni efekt jest
granično značajan i nižeg efekta (β = 0,124, p = 0,070; χ² = 22,224, df = 5, p = 0,000, CFI =
0,931, TLI = 0,836, RMSEA = 0,094, SRMR = 0,039) u odnosu na direktni efekt u modelu koji
obuhvaća i direktni i indirektni efekt (odnosno, predviđanje promjene u osjećaju sigurnosti na
temelju razine obiteljskog funkcioniranja i predviđanje promjene u socijalnoj kompetenciji na
temelju razine osjećaja sigurnosti u obitelj) (β = 0,247, p < 0,01; Slika 4.21.).
146
Provjerilo se i je li multivarijatni model longitudinalnog odnosa obiteljskog
funkcioniranja, osjećaja sigurnosti u obitelj i socijalne kompetencije (Slika 4.21.) isti u uzorku
mladića i djevojaka, pri čemu se slijedila ista procedura opisana u prijašnjim poglavljima kod
testiranja efekta spola adolescenta. Rezultati pokazuju kako se model u kojem postoje
ograničenja jednakosti nametnuta parametrima koji označavaju predviđanje promjena na
temelju razina konstrukata (χ² = 28,340, df = 12, p = 0,004, CFI = 0,940, TLI = 0,881, RMSEA
= 0,085, SRMR = 0,046) i modela u kojima su parametri procijenjeni posebno za mladiće i
posebno za djevojke (χ² = 13,481, df = 6, p = 0,360, CFI = 0,973, TLI = 0,891, RMSEA =
0,081, SRMR = 0,036) značajno razlikuju (∆χ² = 14,86, ∆df = 6, p = 0,021). Ovi rezultati
ukazuju na moderatorski efekt spola adolescenata na longitudinalni odnos obiteljskog
funkcioniranja, osjećaja sigurnosti i socijalne kompetencije. Rezultati dalje pokazuju kako
samo u uzorku djevojaka možemo govoriti o mogućem supresorskom efektu osjećaja
sigurnosti (predviđanje promjene u kompetenciji na temelju razine osjećaja sigurnosti u
obitelj iznosi β = - 0,213, p < 0,01), dok se taj efekt nije pokazao značajnim u uzorku mladića
(β = - 0,162, p > 0,01). U uzorku mladića pokazalo se kako razina obiteljskog funkcioniranja
značajno i pozitivno predviđa promjenu osjećaja sigurnosti (β = 0,383, p < 0,05), a ta veza u
uzorku djevojaka nije dosegla razinu statističke značajnosti (β = 0,017, p > 0,01).
Obitelj. fun. - Razina
Kompetencija - Razina
Sigurnost - Razina
Obitelj. fun. - Promjena
Sigurnost - Promjena
Kompetencija - Promjena
- 0,147*
0,598**
Slika 4.21. Multivarijatni model longitudinalnog odnosa obiteljskog funkcioniranja, osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj i socijalne kompetencije adolescenata temeljen na procjenama
adolescenata
χ² = 10,546, df = 3, p = 0,145, CFI = 0,970, TLI = 0,880, RMSEA = 0,081, SRMR = 0,030
Napomena. Standardizirano rješenje. Kompetencija - socijalna kompetencija adolescenata, Obitelj. fun - obiteljsko funkcioniranje, Sigurnost - osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj. a p < 0,10; * p < 0,05; ** p < 0,01
0,261**
0,709**
0,413**
0,533** - 0,171*
- 0,269**
- 0,413**
0,247**
0,144 a 0,504**
147
4.4 Rasprava
4.4.1 Dolazi li socijalno kompetentan adolescent iz obiteljskog sustava koji je za njega
sigurna okolina za razvoj te kojeg obilježava zajedništvo, prilagodljivost i dobra
komunikacija među članovim obitelji?
Rezultati istraživanja daju potvrdan odgovor na prvo postavljeno istraživačko pitanje
koje se nalazi u naslovu ovog poglavlja. Različiti pokazatelji socijalne kompetencije
adolescenta značajno su povezani s dimenzijama obiteljskog funkcioniranja i s osjećajem
sigurnosti adolescenata u obitelj u obje točke mjerenja, uvažavajući pri tome različite izvore
informacija o socijalnoj kompetenciji i obiteljskom funkcioniranju. Na temelju izračunatih
povezanosti triju dimenzija obiteljskog funkcioniranja (prema procjenama adolescenata, majki
i očeva) s pokazateljima socijalne kompetencije adolescenata (prema samoprocjenama
adolescenta, procjenama roditelja, razrednika i vršnjaka) može se zaključiti kako socijalno
kompetentni adolescent dolazi iz obitelji koju obilježava visoka razina kohezije i fleksibilnosti
te dobra komunikacija unutar obitelji, bez obzira na izvor procjene ili vrijeme prikupljanja
podataka. Adolescenti koji posjeduju interpresonalne, intrapesonalne i afektivne snage te
dobro funkcioniraju u školi dolaze prema vlastitim procjenama te procjenama majki i očeva iz
obitelji u kojima vlada visoka razina zajedništva među članova obitelji, visoka prilagodljivost
obitelji potrebama članova obitelji te dobra komunikacija u obitelji. Također, adolescent kojeg
razrednik i vršnjaci vide socijalno kompetentnim dolazi iz obitelji koje dobro funkcioniraju na
sve tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja. Rezultati dosljedno pokazuju da adolescenti koji
dolaze iz obitelji koje su kao sustav visoko na dimenzijama zajedništva, prilagodljivosti i
dobre komunikacije jako dobro funkcioniranju u školi prema procjenama razrednika.
Zanimljivo je da adolescenti koji za svoju obitelj u prvom mjerenju kažu da dobro
funkcionira, u drugom mjerenje budu procijenjeni visoko na socijalnoj kompetenciji i od
roditelja i od razrednika i od vršnjaka. Ako su adolescenti kompetentniji u prvom mjerenju
prema vlastitim procjenama i procjenama drugih osoba, u drugom mjerenju svoju obitelj
procjenjuju visoko na zajedništvu, prilagodljivosti i komunikaciji. Ovdje također treba navesti
da se visina koeficijenata korelacije između obiteljskog funkcioniranja i socijalne
kompetencije kreće od niskih (većinom korelacije između obiteljskog funkcioniranja i
socijalne kompetencije dobivene na temelju različitih izvor informacija o dva konstrukta) do
srednje visokih (većinom korelacije između obiteljskog funkcioniranja i socijalne
148
kompetencije temeljene na podatcima dobivenim iz istog izvora). Nadalje, adolescent koji je
visoko socijalno kompetentan prema procjenama roditelja, razrednika i vršnjaka ujedno osjeća
i visoku sigurnost u svoju obitelj. K tome, adolescent koji osjeća da mu je obitelj sigurna baza
i luka procjenjuje za sebe da je više socijalno kompetentan nego onaj adolescent koji nema
takav osjećaj sigurnosti u obiteljski sustav. Nadalje, adolescent koji osjeća visoku sigurnost u
svoju obitelj kao sustav nakon godine dane procijenjen je od majki, očeva, razrednika i
vršnjaka kao visoko socijalno kompetentan.
Ovi rezultati u skladu su s očekivanjima i s rezultatima drugih istraživanja o
obiteljskom funkcioniranju i pozitivnim pokazateljima socijalne kompetencije i dobrobiti
adolescenata provedenih u različitim zemljama (npr., Bell i sur., 2001; Carlson i sur., 1991;
Carson i sur., 1999; Farrell i Barnes, 1993; Gauze i sur., 1996; Henry i sur., 1996; Leidy i sur.,
2010; Manzi i sur., 2006; McCauley Ohannessiana i sur., 2000; Prelow i sur., 2007;
Schoenrock i sur., 1999; Shek, 1997; Vandeleur i sur., 2007). Nadalje, dobivene povezanosti
između dimenzija obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenata temeljene
na različitim izvorima podataka govore u prilog i ojačavaju nalaz o postojanju stvarne
povezanosti. Možemo reći kako je obitelj s kompetentnim adolescentom obilježena bliskim
odnosima među članovima obitelji te dopuštanjem autonomije i izražavanja mišljenja (Bomar
i Sabatelli, 1996; Grotevant, 1998; Steinberg i Silk, 2002). Možemo se složiti i s
Vandeleurom i suradnicima (2007) koji kažu da je odrastanje u obitelji u kojoj adolescent ima
iskustvo toplih, stabilnih i sigurnih odnosa s članovima obitelji vrijedan aspekt socijalizacije,
čiji se učinci prelijevaju i na socijalne odnose i funkcioniranje adolescenata izvan granica
obitelji. No, nameće se pitanje o razlozima dobivanja povezanosti, a odgovore na to pitanje i
tumačenje prirode povezanosti daju različite teorije i spoznaje iz literature.
Prema teoriji ekoloških sustava, uzimajući u obzir obilježja obiteljskog mirkosustava
(Bronfenbrenner, 1969, 1979), obitelj koju obilježavaju zajedništvo te mreža toplih i
podržavajućih odnosa, kao i dvosmjerna komunikacija, među članovima obitelji stvara
optimalan kontekst za rast i razvoja. Stoga ne čudi nalaz da adolescenti koji svoje obitelji
doživljavaju na taj način imaju višu socijalnu kompetenciju, nego oni adolescenti koji
procjenjuju da u njihovim obiteljima nema zajedništva, međusobnog prilagođavanja i
komunikacije među članovima obitelji. Teorija privrženosti također govori o važnosti
obiteljskog konteksta koji treba biti sigurna okolina za rast i razvoj, a koji čini mreža odnosa
privrženosti među članovima obitelji. Rezultati istraživanja govore u prilog te teorijske
postavke. Naime, adolescenti koji osjećaju da im je obiteljski sustav sigurna baza, iz koje
kreću u istraživanje socijalnog svijeta (a koji se sve više širi ulaskom djeteta u adolescenciju),
149
te sigurna luka, u koju se mogu vratiti ako dožive neuspjeh u ostvarivanju ciljeva ili naiđu na
poteškoće u istraživanju socijalnog svijeta, imaju višu socijalnu kompetenciju i prema
vlastitim procjenama i prema procjenama roditelja, razrednika i vršnjaka u odnosu na one
adolescente koji svoju obitelj doživljavaju na posve drugačiji način. Uz to, ako se adolescent
mora brinuti o tome što će se dogoditi s njegovom obitelji, hoće li ona moći proživjeti i
preživjeti razne životne promjene i nedaće, onda on nije posve posvećen osobnom razvoju i
rastu, nego se posvećuje očuvanju obiteljske okoline i više se bavi obiteljskim odnosima. To
mu posljedično ostavlja manje prostora i vremena za istraživanje svojih osobnih potencijala i
socijalnog svijeta (što je od posebne važno u doba adolescencije). Gledajući iz obiteljske
sistemske perspektive, uspješan obrazac komunikacije u obitelji potiče interakcije među
članovima obitelji kroz otvorenu komunikaciju i manje problema u interpresonalnim
odnosima, što posljedično može biti povezano s napretkom u socijalnoj kompetenciji kroz
napredak socijalnih i komunikacijskih vještina (npr., Henry i sur., 1996).
Odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije možemo promatrati i iz
perspektive različitih razvojnih zadataka s kojima se adolescenti susreću te sposobnosti
obiteljskog sustava da se nosi s tim zadatcima, kao i s adolescentovim postignućima. Jedan od
najvažnijih razvojnih i normativnih zadataka u adolescenciji jest razvoj autonomije, koja je
pozitivno povezana s pokazateljima socijalne kompetencije (npr., Noom, Deković i Meeus,
1999). Suvremene teorije i istraživanja o odnosu razvoja autonomije i roditeljstva navode na
zaključak kako je roditeljsko odobravanje autonomije među najvažnijim odrednicama
pozitivnog psihosocijalnog razvoja u adolescenciji, uz prisutnost roditeljskog nadzora,
uključenosti i prihvaćanja (Zimmer-Gembeck i Collins, 2003). Prijašnja stajališta o
pozitivnim učincima potpunog odvajanja ili separacije adolescenta od roditelja poradi razvoja
individualnosti i autonomije, nisu dobila potvrdu suvremenih istraživanja koja naglašavaju
povezanost djeteta s roditeljima i važnost emocionalnog odnosa dijete-roditelj tijekom
adolescencije zbog promotivnog učinka na psihosocijalni razvoj adolescenta (Steinberg i
Sheffield Morris, 2001; Steinberg i Silk, 2002; Zimmer-Gembeck i Collins, 2003). Kod
adolescenata dolazi do promjene u percepciji roditelja te potrebe za uspostavljanjem
ravnopravnijeg odnosa dijete-roditelj. To može dovodi do sukoba i neslaganja između
roditelja i adolescenata, ali i općenito neslaganja u obitelji među različitim članovima obitelji,
a konstruktivno razriješene nesuglasice jedan su od glavnih pokretača pozitivnih promjena u
obitelji (Bell i sur., 2001). Naime, one mogu potaknuti članove obitelji da preispitaju svoja
očekivanja i uloge te ih potencijalno promijene, a takva preslagivanja imaju implikacije po
razvoj individualnosti i obiteljskih odnosa (Smetana, Yau i Hanson, 1991). Ove spoznaje
150
mogu se preslikati na učinke dinamike obiteljskog sustava na razvoj autonomije, a onda
posljedično i na socijalnu kompetenciju - prema razvojnoj perspektivi Watersa i Sroufea
(1983), socijalna kompetencija ogleda se i u ostvarivanju poželjnih razvojnih ishoda
specifičnih za pojedina razvojna razdoblja. Obiteljski sustav koji se može prilagoditi potrebi
adolescenta za razvojem autonomije, odnosno koji je fleksibilan te koji podržava takav razvoj,
jer ga čini mreža podržavajućih odnosa, stvara optimalnu okolinu za razvoj. Adolescent treba
imati i osjećaj da je dio obitelji (osjećaj obiteljskog zajedništva), ali i osjećaj da je jedinka
individualna i neovisna od obitelji koja se može samostalno organizirati, motivirati i regulirati
svoje ponašanje i emocije. Primarno su adolescenti naučili kako regulirati svoje ponašanje i
emocije iz iskustava koja imaju unutar obiteljskog sustava (Zimmer-Gembeck i Collins,
2003). Nadalje, razvoj i formiranje identiteta također je jedan od važnih razvojnih zadataka u
adolescenciji (Alsaker i Kroger, 2006), a siguran obrazac privrženosti roditeljima i kvalitetan
odnos djeteta i roditelja potiču istraživanje identiteta kod adolescenata (Beyers i Goossens,
2008; Grotevant i Cooper, 1985; Meeus, Oosterwegel i Vollebergh, 2002). Istraživanja
pokazuju da mladi koji su ostvarili identitet ili ga aktivno istražuju imaju bolju psihosocijalnu
prilagodbu, nego oni koji su u difuziji identiteta ili su preuzeli identitet (Frank, Pirsch i
Wright, 1990). Procesi pozitivne obiteljske komunikacije koji potiču razvoj i iznošenje
različitih mišljenja (individualnost) ujedno potiču i istraživanje identiteta (Bosma i Kunnen,
2001). Ovdje izneseno ukazuje na međusobnu povezanost socijalne kompetencije, autonomije
i identiteta te njihova razvoja u obiteljskom sustavu u adolescenciji, a to bi bilo zanimljivo i
važno istražiti u budućnosti.
4.4.2 Jesu li i kako dimenzije funkcioniranja obiteljskog sustava povezane s osjećajem
sigurnosti adolescenta u obitelj?
Rezultati istraživanja potvrđuju tezu o tome da su obilježja obitelji kao sustava
značajno povezana s adolescentovim osjećajem sigurnosti u obiteljski sustav. Adolescent koji
osjeća da mu obitelj služi kao baza podrške, stabilnosti i zaštite ujedno procjenjuje da je
njegova obitelji visoko na dimenzijama zajedništva, prilagodljivosti i dobre komunikacije.
Također, adolescent koji svoju obitelji vidi kao sigurnu luku i bazu dolazi iz obitelji koja je
prema procjenama njegove majke i njegova oca visoko na dimenzijama zajedništva,
fleksibilnosti i dobre komunikacije. Nadalje, osjećaj emocionalne sigurnosti adolescenta u
obiteljski sustav povezan je s trima dimenzijama obiteljskog funkcioniranja umjereno visoko,
151
ali podjednako te se može reći kako osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj dijeli podjednak
postotak zajedničke varijance sa sve tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja.
S obzirom na to da je mjera osjećaja sigurnosti djeteta u obitelj koju smo koristili u
ovom istraživanju empirijski gotovo neistražena, osim istraživanja autora skale Formana i
Daviesa iz 2005. godine (te iz 2003. godine u kojem se nije primijenila niti jedna mjera
obiteljskog funkcioniranja), rezultate možemo izravno usporediti samo s rezultatima tog
istraživanja. Slično nalazima istraživanja Formana i Daviesa iz 2005. godine, i u ovom
istraživanju pokazalo se kako je adolescentova procjena emocionalne sigurnosti u obiteljski
sustav pozitivno povezana s roditeljskim procjenama viših razina obiteljske kohezije.
Možemo reći i ovako - loše obiteljsko funkcioniranje povezano je s osjećajem nesigurnosti
adolescenta u obiteljski sustav, pri čemu je loše obiteljsko funkcioniranje obilježeno niskom
razinom zajedništva i sukobima među članovima obitelji, rigidnosti i nespremnosti sustava na
promjene te lošim oblicima komunikacije (a što je sve povezno s lošijom socijalnom
kompetencijom, kako pokazuju rezultati ovog istraživanja). Ove rezultate možemo dovesti u
vezi s empirijskim nalazima o povezanosti osjećaja sigurnosti djeteta u bračnu dijadu i u
dijadu roditelj-dijete s pokazateljima psihopatologije kod djece (npr., Cummings,
Schermerhorn, Davies, Goeke-Morey i Cummings, 2006; Davies i sur., 2004; Forman i
Davies, 2003; Harold, Shelton, Goeke-Morey i Cummings, 2004). Rezultati tih istraživanja
potvrđuju kako različiti štetni obiteljski utjecaji, poput sukoba između roditelja i nasilja u
obitelji, umanjuju djetetovu emocionalnu sigurnost u obitelj (osjećaj sigurnosti u dijade u
obitelji), a to onda dovodi do lošije prilagodbe i problema u razvoju kod djeteta. Uz to,
istraživanja potvrđuju da je emocionalna sigurnost koju dijete osjeća u višestruke obiteljske
odnose medijator odnosa roditeljskih sukoba i prilagodbe djece. To sve zapravo govori u
prilog štetnog djelovanja nekih obrazaca obiteljskih interakcija na djetetov osjećaj sigurnosti u
obitelj.
Također, rezultati se mogu tumačiti iz perspektive teorije o emocionalnoj sigurnosti
(Davies i sur., 2006) i teorije privrženosti te njene primjene na širi obiteljski kontekst (Byng-
Hall, 1999; Cook, 2000; Waters i Cummings, 2000). S obzirom na oba teorijska okvira, bilo
je i za očekivati da će pozitivni odnosi i interakcije u obitelji, a koji se ogledaju u boljem
funkcioniranju obiteljskog sustava, biti povezani s osjećajem sigurnosti adolescenta u
obiteljski sustav. Uspostavljanje i očuvanje djetetova osjećaja sigurnosti u obitelj i u
višestruke odnose u obitelj jesu ciljevi koje svaka obitelj treba postići kako bi stvorila
optimalnu okolinu za razvoj. Dimenzije obiteljskog funkcioniranja i njihova interakcija
zapravo stvaraju kontekst u kojem se dijete može, ali i ne mora osjećati sigurno. Ako
152
adolescent ima iskustvo dobrih odnosa u obitelji, dobivanja podrške u teškim trenutcima,
zajedništva te otvorene i pozitivne komunikacije, može se osjećati sigurno u taj sustav te će
taj sustav procjenjivati sigurnijim u odnosu na adolescenta koji nije doživio takva iskustva.
Rezultati o povezanosti viših razina dimenzija obiteljskog funkcioniranja i osjećaja sigurnosti
adolescenata u obitelj ovog istraživanja idu u prilog ovim teorijskim postavkama. U
budućnosti bilo bi potrebno istražiti kako je roditeljska procjena osjećaja sigurnosti u obitelj
povezana s obiteljskim funkcioniranjem i s djetetovim procjenama sigurnosti u obiteljski
sustav, a pretpostavljaju se pozitivni odnosi među navedenim konstruktima.
4.4.3 Kako se mijenja socijalna kompetencija adolescenta, a kako funkcioniranje
njegove obitelji u ranoj adolescenciji?
Treće istraživačko pitanje postavljeno u ovom radu odnosilo se na ispitivanje
promjena u socijalnoj kompetenciji adolescenata, obiteljskom funkcioniranju i osjećaju
sigurnosti adolescenata u obitelj tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog
istraživanjem. Adolescenti su u prosjeku bili stari 12 godina na početku istraživanja, a na
kraju istraživanja su imali 13 godina. Ovo jednogodišnje razdoblje zapravo obuhvaća
tranzicijsko razdoblje djeteta iz djetinjstva u adolescenciju, koje je obilježeno različitim
tjelesnim, socijalnim, emocionalnim i kognitivnim promjenama. Stoga, za očekivati je bilo da
dođe i do promjena u socijalnoj kompetenciji adolescenata, obiteljskom funkcioniranju i
osjećaju emocionalne sigurnosti adolescenata u obiteljski sustav. Prvo ćemo prikazati i
objasniti, iz perspektive adolescenata, roditelja, vršnjaka i učitelja, promjene u socijalnoj
kompetenciji, zatim promjene u obiteljskom funkcioniranju te onda u osjećaju sigurnosti
adolescenata u obitelj.
Socijalna kompetencija
Rezultati istraživanja ukazuju na to da dolazi do značajnih promjena u socijalnoj
kompetenciji adolescenata tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog istraživanjem. Iz
perspektive adolescenata i učitelja dolazi do značajnih promjena u procjeni kompetencije od
prvog do drugog mjerenja, dok oba roditelja i vršnjaci ne uočavaju te promjene. U prosjeku
dolazi do blagog pada u razini socijalne kompetencije kod adolescenata tijekom
jednogodišnjeg razdoblja. Nadalje, utvrđeno je i da promjene u socijalnoj kompetenciji kod
adolescenata mogu ići od promjene na bolje (od 35% do 40% adolescenata), što ukazuje na
153
pozitivan rast i razvoj kompetencije, do promjena na lošije (od 50% do 60% adolescenata),
što ukazuje na pogoršanje i opadanje razine kompetencije adolescenta. To ukazuje na
postojanje značajnih interindividualnih razlika u intraindividualnim promjenama socijalne
kompetencije kod adolescenata. Odnosno, rezultati govore u prilog tezi da se ne mijenjaju sva
djeca ne isti način i u istom smjeru, već da među njima postoje značajne razlike. Svakako
treba navesti kako rezultati ukazuju i na relativno visoku stabilnost interindividualnih razlika
u socijalnoj kompetenciji adolescenata, odnosno adolescenti koji su u početku istraživanja bili
procijenjeni kao visoko socijalno kompetentni takve procjene dobivaju i na kraju istraživanja.
Na temelju spoznaja iz literature (npr., Fabes i sur., 2006; Rubin i sur., 2006;
Stormashak i Welsh, 2006) moguće je očekivati da s razvojem socijalne vještine i ponašanja
djece postaju sve naprednija, složenija i profinjenija te da djeca postaju sve uspješnija u
različitim socijalnim interakcijama i kontekstima. No, u razdoblju rane adolescencije moguće
je očekivati i privremeno pogoršanje u funkcioniranju adolescenata. Naime, jednogodišnje
razdoblje obuhvaćeno ovim istraživanje koincidira s pubertetom, i kod adolescenata i kod
adolescentica, a pubertet utječe na njihovo emocionalno stanje i socijalno ponašanje.
Istraživanja su pokazala da su pubertalne promjene povezane s ćudljivosti adolescenata,
posebice u ranoj adolescenciji (iako te veze nisu jake), te imaju utjecaj na emocionalni razvoj
(Steinberg i Sheffield Morris, 2001). Uz to, emocije i raspoloženja adolescenata manje su
stabilna, nego raspoloženja djece i odraslih te adolescenti učestalije doživljavaju loše
raspoloženje (Steinberg i Silk, 2002). Promjene u raspoloženjima kod adolescenata povezane
su i s njihovim učestalim prijelazima iz jedne u drugu socijalnu situaciju, a lošije raspoloženje
uglavnom doživljavaju u okruženjima koje strukturiraju odrasli (npr., razred u školi) (Berk,
2008; Steinberg i Silk, 2002). Longitudinalno istraživanje provedeno u Hrvatskoj pokazalo je
kako su različiti aspekti samoregulacije sve manje izraženi od 4. do 8. razreda osnovne škole,
odnosno da samoregulacijske vještine malo, ali značajno, slabe u doba rane adolescencije te
da se ne smanjuju svi aspekti samoregulacije na isti način prateći linearan trend (Brković,
2010; Brković, Keresteš i Kuterovac-Jagodić, u tisku). Poznato je da su regulacija emocija i
ponašanja te raspoloženje povezani sa socijalnom kompetencijom, a što je adolescent
uspješniji u regulaciji emocija i ponašanja te bolje raspoložen to je vjerojatnije da će ostvariti
uspjeh u socijalnim odnosima, interakcijama i situacijama. Prema tome, mogli bismo reći da
se psihološki učinci pubertalnih promjena ogledaju i u promjeni razine socijalne kompetencije
kod adolescenata. U ovim poveznicama pronalazi se jedno od mogućih objašnjenja za blagi,
ali značajan pad u razini socijalne kompetencije kod adolescenata utvrđen ovim istraživanjem
na temelju podataka dobivenih od adolescenata i njihovih razrednika. Treba navesti da, iako u
154
prosjeku dolazi do blagog pada u razini socijalne kompetencije kod adolescenata, dio
adolescenta doživljava porast razine socijalne kompetencije. U tom kontekstu mogli bismo
reći da je vrlo vjerojatno da ne djeluju pubertalne promjene na sve adolescenta na isti način te
da ne doživljavaju sva djeca pubertalne promjene i razvojne promjene na isti način - što bi
svakako trebalo istražiti u budućnosti. Odnosno, važno bi bilo istražiti postoje li različite
razvojne putanje i trendovi u razvoju socijalne kompetencije ovisno o pubertalnom
sazrijevanju dječaka i djevojčica, ali i ovisno o drugim faktorima. Općenito, bilo bi bitno
utvrditi zašto se neki adolescenti mijenjaju na bolje, a neki na lošije i o čemu te promjene
ovise (npr., temperamentu i ličnosti adolescenta, odnosu adolescenta s roditeljima i
vršnjacima). Također, pretpostavka je da će kasnije u razvoju opet doći do porasta u socijalnoj
kompetenciji. Svakako bi bilo potrebno istražiti kako se socijalna kompetencija mijenja
tijekom različitih razvojnih razdoblja, jer takvih spoznaja još uvijek nedostaje.
Nadalje, ovim je istraživanjem utvrđeno kako se djevojke i mladići razlikuju u razini
socijalne kompetencije i prema samoprocjenam i prema procjenama roditelja, razrednika i
vršnjaka. Djevojke su u odnosu na mladiće procijenjene kao socijalno kompetentnije što je u
skladu s nalazima iz literature i rezultatima prijašnjih istraživanja o socijalnoj kompetenciji i
socijalnom ponašanju djevojaka i mladića (npr., Carson i sur., 1999; Junttila i sur., 2006;
Lumley i sur., 2002; Pakaslahti i Keltikangas-Järvinen, 2000; Willcutt i Pennington, 2000).
Ove razlike mogu se tumačiti iz različitih perspektiva i teorija kojima se objašnjavaju spolne i
rodne razlike - biološke teorije, kognitivne teorije, teorije socijalnog učenja i razvojno-
sistemski pristup (Galambos, 2004). Ovisno koju perspektivu zauzmemo, razlike između
adolescenata i adolescentica možemo protumačiti kroz utjecaj hormona na ponašanje, naučena
rodno stereotipna ponašanja i usvojene rodne sheme ili pak kombinaciju svega navedenog. U
kontekstu vremenskog preklapanja ovog istraživanja s pojavom i trajanjem puberteta, vrijedno
je u objašnjenju ovih razlika navesti i razmatrati hipotezu o jačanju roda (eng., gender
intensification hypothesis) (Hill i Lynch, 1983 prema Galambos, 2004) - intenziviranja rodne
pripadnosti. Naime, autori hipoteze navode kako s pojavom puberteta djevojčice i dječaci
počinju sve jače doživljavati očekivanja povezana s rodom. Prema hipotezi, razlike u
ponašanju i stavovima između adolescenata i adolescentica povećavaju se s dobi te su rezultat
pojačanog socijalizacijskog pritiska prema konformiranju tradicionalnim maskulinim i
femininim rodnim ulogama. Pubertet ima ulogu u diferencijaciji maskulinosti i femininosti, a
služi kao signal socijalizacijskim agentima (roditelji, učitelji, vršnjaci) da se adolescent
počinje približavati odrasloj dobi te se treba početi ponašati na način koji sliči odraslom
muškarcu ili ženi. U skladu sa svim, vjerojatno je da adolescentice pokazuju više
155
prosocijalnog ponašanja, više pažnje i obzira prema drugima, topline i osjetljivosti u
socijalnim interakcijama, dok adolescenti pokazuju više asertivnog ponašanja u socijalnim
interakcijama te su stoga različito procijenjeni na mjerama socijalne kompetencije od
roditelja, učitelja i vršnjaka. Uz to, postoje zanimljiva istraživanja koja ukazuju na razlike u
verbalnom i neverbalnom ponašanju (npr., davanje komplimenata i osmjehivanje u
interakcijama jest prisutno više kod djevojaka, nego mladića) između rodova (Galambos,
2004), a što bi također moglo biti povezano s procjenom socijalne kompetencije od drugih
osoba. Nadalje, dječaci i djevojčice mogu razviti različite norme ponašanja i doživjeti različita
socijalna iskustva te preferiraju različite vrste igara unutar svojih vršnjačkih grupa (Rose-
Krasnor, 1997; Stormashak i Welsh, 2006). Ista ponašanja mogu imati različito značenje za
djevojčice i dječake te su ponekad potrebne različite vještine za uspjeh u tim, ponekad
odvojenim, socijalnim svjetovima (Rose-Krasnor, 1997). Svakako bi bilo potrebno istražiti
pojavljuju li se ove razlike u socijalnoj kompetenciji i prije adolescencije te kasnije tijekom
razvoja, kao i kada su one najizraženije i koliko su stabilne.
Obiteljsko funkcioniranje
Rezultati istraživanja pokazuju kako dolazi do značajnih promjena u obiteljskom
funkcioniranju tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog ovim istraživanjem iz
perspektive adolescenata, ali ne i iz perspektive roditelja. Odnosno, roditeljska perspektiva se
ne mijenja, dok se perspektiva adolescenata na obiteljsko funkcioniranje u prosjeku mijenja
na lošije u ovom tranzicijskom razdoblju. No, ne procjenjuju svi adolescenti da dolazi do
promjena na lošije u zajedništvu, prilagodljivosti i komunikaciji unutar obitelji (oko 66% njih
kažu da dolazi do promjena na lošije, dok ostali izjavljuju da do promjena ili nije došlo ili su
doživjeli promjene na bolje). Procjene roditelja i adolescenata umjereno su povezane. Uz to,
pokazao se značajan efekt dobi adolescenta na promjenu u obiteljskom funkcioniranju -
promjene se odvijaju ubrzanije kod onih koji su inicijalno mlađi. Također, važno je
napomenuti kako su interindividualne razlike u roditeljskim procjenama obiteljskog
funkcioniranja jako stabilne kroz vrijeme obuhvaćeno ovim istraživanjem.
Različita istraživanja pokazala su kako se adolescenti i njihovi roditelji razlikuju u
svom doživljaju obiteljskih odnosa i obiteljskog funkcioniranja, a sustavno se pokazuje kako
adolescenti (posebno rana adolescencija) svoje obitelji doživljavaju i procjenjuju lošije nego
roditelji (npr., Cole i McPherson, 1993; Bell i sur., 2001; Carlsona i sur., 1991; Jager i sur.,
2012; McCauley Ohannessian i sur., 2000; Vandeleur i sur. 2007) - što smo potvrdili i ovim
istraživanjem. Odnosno, postoje intergeneracijske razlike među članovima obitelji u
156
percepciji obiteljskog funkcioniranja - čini se da različiti članovi obitelji iste događaje u
obitelji doživljavaju i vide drugačije (npr., Bartel-Haring i sur., 1999; Vandeleur i sur. 2007).
Majke i očevi obično se slažu u svojim procjenama obiteljskog funkcioniranja (što je
potvrđeno i ovim istraživanjem), dok su slaganja adolescenata i majki te adolescenata i očeva
niska do umjerena (npr., Vandeleur i sur. 2007). Jager i suradnici (2012) smatraju kako ove
razlike nastaju dijelom zbog pogreške mjerenja, ali i dijelom zbog pravih razlika koje postoje
među članovima obitelji. No, zašto dolazi do tih razlika? I zašto adolescenti lošije procjenjuju
svoje obitelji s 13 godina u odnosu na to kad su imali 12 godina?
U doba adolescencije, odnosi u obitelji te odnosi adolescenata i roditelja doživljavaju i
proživljavaju različite transformacije kako bi se postavili temelji za manje hijerarhijske
interakcije i odnose djece s roditeljima kad djeca odrastu (Collins i Laursen, 2004). Također,
obiteljski sustav doživljava različite transformacije i promjene uslijed normativnih promjena
koje doživljavaju njegovi članovi, pa nastaje privremeni period neravnoteže u obiteljskom
sustavu (Steinberg i Slik, 2002). Adolescenti doživljavaju različite promjene na tjelesnom,
kognitivnom, socijalnom i emocionalnom planu, a roditelji se suočavaju s razvojnim
izazovima srednje dobi u kojoj se obično nalaze. Pubertalne promjene, specifične za ranu
adolescenciju, neizravno pridonose i načinu na koji adolescenti vide sebe, svoje roditelje,
druge osobe i obitelj. Mogli bismo reći da se u obiteljima zapravo događa „sudar“ psiholoških
izazova adolescencije i srednje dobi (Steinberg i Silk, 2002). Vodeći se time možemo
postaviti nekoliko objašnjenja i razloga zašto adolescenti obiteljsko funkcioniranje percipiraju
različito od roditelja u ranoj adolescenciji te zašto procjenjuju da dolazi do pada kvalitete
obiteljskog funkcioniranja. Prvo, adolescenti počinju deidealizirati svoje roditelje (djelomično
zbog kognitivnog napretka koji doživljavaju), a to se vjerojatno prelijeva na njihove procjene
obiteljskog funkcioniranja. Drugo, sukobi između roditelja i djece postaju sve učestaliji kako
dijete ulazi u adolescenciju, a obično se razrješavaju kroz pokoravanje ili odustajanje
(Steinberg i Silk, 2002), što se posljedično odražava i na obiteljsku klimu. Prema tome,
adolescenti i zbog toga mogu doživjeti obitelj kao okolinu s kojom nisu zadovoljni, a što se
reflektira u njihovim procjenama obiteljskog funkcioniranja. Treće, adolescenti učestalije
doživljavaju lošije raspoloženje, što se može odraziti i na njihove procjene obiteljskog
funkcioniranja. Četvrto, roditelji, posebice majke, u odnosu na adolescente pozitivnije
procjenjuju obitelji (Collins i Laursen, 2004). Neki autori ovakav majčin pogleda na obitelj
objašnjavaju nastojanjem majki da se obrane od pada u razini zadovoljstva životom u toj
razvojnoj fazi, koji je pak povezan s nastojanjima adolescenata da se separiraju (Silverberg i
Steinberg, 1990). Koji od ovih faktora ima veću ulogu u oblikovanju neslaganja ostaje pitanje
157
za buduća istraživanja. Treba navesti da su neslaganja u percepcijama povezana i s
funkcioniranjem adolescenata i s funkcioniranjem roditelja i s funkcioniranjem sustava te da
manja neslaganja ponekad mogu imati razvojnu i adaptivnu funkciju (razvoj autonomije i
nezavisnosti te preslagivanje obiteljskih odnosa) (Holmbeck i O’Donnell, 1991; McCauley
Ohannessian i sur., 2000).
Nadalje, za očekivati je da se ove razlike između roditelja i adolescenta s vremenom
smanje (Collins, Laursen, Mortensen, Luebker i Ferreira, 1997). Odnosno, za očekivati je da
se neslaganje u procjenama obiteljskog funkcioniranja adolescenata i njihovih roditelja smanji
s prolaskom vremenom i razvojem, jer nakon pada u ranoj adolescenciji, stariji adolescenti
izjavljuju o pozitivnijim obiteljskim interakcijama (Larson, Richards, Moneta, Holmbeck i
Duckett, 1996). Uz to, nakon ulaska u adolescenciju i stanja neravnoteže u kojem se nalazi
obiteljski sustav, taj se sustav počinje organizirati na novi način kako bi se ponovno obnovila
i postigla ravnoteža. Također, treba navesti kako tijekom djetinjstva i adolescencije relativni
poredak obitelji (rang poredak) na različitim dimenzijama bliskosti u obitelji ostaje poprilično
stabilan iz jedne u drugu godinu, iako prosječna razina na dimenzijama opada (Loeber,
Drinkwater, Yin, Anderson, Schmidt i Crawford, 2000), a što je potvrđeno i ovim
istraživanjem.
Osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj
Iz perspektive adolescenata dolazi do promjena u osjećaju sigurnosti koji imaju u
svoju obitelj, a u prosjeku adolescenti govore da se taj osjećaj sigurnosti smanjuje. Rezultati
istraživanja potvrđuju da postoje značajne interindividualne razlike u intraindividualnim
promjenama koje adolescenti doživljavaju s obzirom na osjećaj sigurnosti u obitelj što znači
da se promjene događaju i na bolje (povećanje) i na lošije (smanjenje) u osjećaju sigurnosti
(oko 70% adolescenata izjavljuje da se njihov osjećaj sigurnosti u obitelj smanjio). Nisu
utvrđene razlike između mladića i djevojaka ni u osjećaj sigurnosti u obitelj ni u promjeni tog
osjećaja koji su doživjeli tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog istraživanjem.
Iako ne postoje empirijska istraživanja o razvoju i stabilnosti konstrukta osjećaj
sigurnosti u obitelj, rezultati ovog istraživanja mogu se povezati s rezultatima istraživanja o
privrženosti u adolescenciji te s nalazima o odnosu adolescenata i njihovih roditelja. Iz
perspektive teorije privrženosti, adolescencija je period tranzicije - dijete ulaže napore kako bi
postalo neovisno od roditelja na početku adolescencije, a na kraju tog razdoblja u potpunosti
razvije svoje kapacitete da postane figura privrženosti za vršnjake (Allen i Land, 1999).
Nastojanja adolescenta da smanji oslanjanje na roditelje i obitelj kako bi razvio autonomiju i
158
individualnost te oslanjanje prvenstveno na sebe, mogu se ogledati i u promjenama osjećaja
sigurnosti adolescenta u obitelj. Obiteljski sustav ne postaje manje važna i sigurna okolina niti
gubi svoju ulogu u razvoju djeteta, nego ga adolescenti možda imaju potrebu vidjeti kao
takvog zbog procesa razvoja autonomije, nezavisnosti i identiteta. Uz to, učestale promjene
raspoloženja koje doživljavaju adolescenti mogu se prelijevati na promjene u osjećaju
sigurnosti u obitelj. Nadalje, smanjenje osjećaja sigurnosti u obitelj koju adolescent doživljava
u ovom razdoblju može se objasniti i kroz pojavu sukoba u obitelji, prvenstveno sukoba
adolescenata i roditelja. Naime, prema Byng-Hallu (1999) sukobi koji utječu na brigu i skrb u
obitelji, a prvenstveno oni koji se odnose na moć i bliske odnose, mogu umanjiti osjećaj
sigurnosti u obitelj. Sukobi roditelja i adolescenata oko moći i autoriteta učestali su i
uobičajeni u adolescenciji (Collins i Laursen, 2004; Steinberg i Silk, 2002), a čine sve članove
obitelji nesigurnima u obiteljski sustav te onemogućuju istraživanje (Byng-Hall, 1999). Stoga,
moguće je da uslijed učestalih sukoba u doba rane adolescencije između roditelja i
adolescenata, adolescenti obiteljski sustav doživljavaju manje sigurnom okolinom za rast i
razvoj. Ove bi hipoteze bilo poželjno i važno istražiti. Svakako ovdje treba navesti da se dijete
u ranoj i srednjoj adolescenciji još uvijek oslanja na roditelje i obitelj u situacijama velikog
stresa (Allen i Land, 1999). Također, stabilnost osjećaja sigurnosti od prvog do drugog
mjerenja dosta je visoka u ovom istraživanju, što se zapravo slaže s nalazima o stabilnosti
obrasca privrženosti kroz razvoj (osim u slučajevima gubitka figure privrženosti) (Allen i
Land, 1999; Zimmermann i Becker-Stoll, 2002; Waters, Merrick, Treboux, Crowell i
Albersheim, 2000).
Povezanost promjena
Osim povezanosti faktora promjene za socijalnu kompetenciju dobivenog u uzorku
razrednika s onim dobivenim u uzorku vršnjaka, ostale povezanosti među faktorima promjene
za socijalnu kompetenciju dobivenim u različitim uzrocima su ili vrlo niske i značajne ili
neznačajne u ovom istraživanju. Može se stoga reći kako se interindividualne razlike u
intraindividualnim promjenama dobivene u jednom uzorku sudionika ne slažu s
interinidvidualnim razlikama u intraindividualnim promjenama dobivenim u drugom uzorku
sudionika, što zapravo ukazuje na nisku konvergentnu valjanost promjena. Posljedično, važan
je nalaz koji se na temelju ovih rezultata može postaviti - mogu se donijeti drugačiji zaključci
o promjenama u socijalnoj kompetenciji na temelju podataka dobivenih iz različitih izvora
(Geiser i sur., 2010). Promjene u socijalnoj kompetenciji trebale bi se proučavati uzimajući u
obzir različite metoda procjene i različite izvore podataka kako bi se dobila cjelovita slika
159
promjene u socijalnoj kompetenciji djeteta koja se odvija tijekom vremena, a važno bi bilo
istražiti zašto dolazi do ovakvih razlika. Nadalje, važno je istaknuti da su dobivene značajne
povezanosti faktora promjene za obiteljsko funkcioniranja s faktorom promjene osjećaja
sigurnosti i s faktorom promjene socijalne kompetencije, kao i povezanosti između faktora
latentne promjene za osjećaj sigurnosti i socijalnu kompetenciju u uzorku adolescenata. Ovo
ukazuje na međusobnu povezanost promjena koje se odvijaju tijekom vremena unutar djeteta,
odnosno na sličan pozitivan ili negativan razvojni obrazac promjena ispitivanih konstrukata
tijekom vremena.
4.4.4 Može li i na koji način obiteljsko funkcioniranje pridonijeti promjeni socijalne
kompetencije adolescenta u ranoj adolescenciji?
Rezultati istraživanja jasno pokazuju kako obiteljsko funkcioniranje može izravno i
pozitivno pridonijeti objašnjenju promjene u socijalnoj kompetenciji adolescenata, dok
obrnuti smjer utjecaja u ovom istraživanju nije potvrđen. Prema tome, ako adolescent
procjenjuje da mu je obitelj visoko na dimenzijama zajedništva, prilagodljivosti i
komunikacije, onda nakon godine dana pokazuje značajne pozitivne promjene u socijalnoj
kompetenciji (pozitivan rast i razvoj) prema vlastitim samoprocjenama, procjenama
razrednika i roditelja. Drugim riječima, obiteljsko funkcioniranje pridonosi pozitivnoj
promjeni socijalne kompetencije kod adolescenata. Nadalje, pozitivna roditeljska percepcija
djetetove kompetencije značajno pridonosi pozitivnoj promjeni u socijalnoj kompetenciji
djeteta nakon godine dana. Slično, roditeljska percepcija pozitivnih obiteljskih odnosa
pridonosi pozitivnoj promjeni u djetetovoj percepciji obiteljskih odnosa tijekom
jednogodišnjeg razdoblja ovog istraživanja. Ovaj longitudinalni odnos obiteljskog
funkcioniranja i socijalne kompetencije ne mijenja se ovisno o spolu adolescenta. Ovi
rezultati dijelom potkrepljuju očekivanja temeljena na istraživanjima i teorijama, a dijelom
nisu u skladu s očekivanjima.
Nalaz o pozitivnom doprinosu obiteljskog funkcioniranja razvoju socijalne
kompetencije pruža empirijsku potvrdu teorije ekoloških sustava i teorije razvoja obitelji.
Prema tome, možemo reći kako obiteljski sustav koji je obilježen zajedništvom,
prilagodljivosti i dobrom komunikacijom promotivno djeluje na razvoj socijalne kompetencije
u ranoj adolescenciji. Obiteljska kohezija pruža osjećaj stabilnosti i povezanosti obiteljskog
sustava u kojem se adolescenti mogu razvijati i iz kojeg onda kreću u istraživanje socijalnog
160
svijeta (Henry i sur., 1996). Iskustvo istraživanja socijalnog svijeta pruža mogućnost za
razvoj, učenje i usvajanje novih socijalnih vještina i znanja neophodnih za postizanje uspjeha
u različitim socijalnim situacijama i kontekstima. Ako adolescenti vide svoje obitelji kao
kohezivne, onda oni mogu razvijati svoje vještine i sposobnosti i unutar obiteljskog sustava.
Obiteljska fleksibilnost potiče adolescente da promjene dožive kao normativni dio razvoja i
interpresonalnih interakcija, umjesto da se s njima suočavaju na neadekvatan i neprikladan
način. Ulazak u adolescenciju obilježen je brzim i različitim promjenama u tjelesnoj,
socijalnoj, emocionalnoj i kognitivnoj domeni. Ako adolescent percipira da njegova obitelj
može dopustiti i doživjeti različite razvojne i životne promjene te ih proživjeti kao očuvan
sustav, onda mu ta spoznaja može omogućiti da se razvije u socijalno kompetentnu osobu
koja se na fleksibilan i adaptivan način suočava s različitim izazovima, problemima i
situacijama (Henry i sur., 1996). Nadalje, organizacija obiteljskog života (dužnosti, pravila,
uloge, odgovornosti) može posebice djelovati na razvoj pozitivnog ponašanja (Phillips Smith i
sur., 2001). Mogućnost ponašanja u skladu s pravilima, ulogom i odgovornosti te slijeđenje
pravila u obitelji daju okvir i za razvoj socijalne kompetencije, jer tu adolescenti uče kako se
ponašati u skladu s postavljenim okvirima - što sve kasnije pokazuju u odnosima s
vršnjacima, druženju, igri i odnosima s drugim osobama. Nadalje, u obiteljima u kojima se s
djecom otvoreno razgovara o problemima kako bi ih se riješilo te u kojima postoji dvosmjerna
komunikacija među članovima obitelji razvijaju se djeca koja posjeduju upravo takve,
poželjne, socijalne vještine i sposobnosti rješavanja problema i sukoba (Phillips Smith i sur.,
2001; Steinberg i Silk, 2002). Nadalje, u ovom istraživanju samo adolescentova, ali ne i
roditeljska percepcija obiteljskog funkcioniranja značajno pridonosi promjeni socijalne
kompetencije, a slično su dobila i druga istraživanja za doprinos različitih percepcija članova
obitelji psihosocijalnom razvoju adolescenata (npr., Jager i sur., 2012; Sweeting, 2001). Ako
to sagledamo iz perspektive razvoja autonomije i neovisnosti u adolescenciji, ovaj nalaz nije
neobičan - u odnosu na percepciju i procjene majke i oca, doživljaj obitelji koji ima
adolescent čini se važnijim za njegov osobni razvoj u ranoj adolescenciji.
Iako se mogao očekivati dvosmjeran utjecaj između obiteljskog funkcioniranja i
socijalne kompetencije adolescenata na temelju teorija, ovim istraživanje nismo potvrdili tu
tezu. Ovaj nalaz - jednosmjeran utjecaj obiteljskog funkcioniranja na promjenu socijalne
kompetencije adolescenata - možemo povezati s nalazom o obiteljskim odnosima i
problemima u ponašanju adolescenta koji su dobili Delsing, Oud i de Bruyn (2005). Naime, ti
autori pronašli su samo potvrdu za jednosmjeran utjecaj obiteljskog funkcioniranja na
probleme u ponašanju adolescenta. Moguće je da ponašanje i obilježja adolescenta nemaju
161
utjecaj na dinamiku obiteljskog sustava u ovom razdoblju rane adolescencije, već je taj odnos
samo jednosmjeran. Moguće je i da je odnos dvosmjeran, ali u različitim razvojnim
razdobljima, pri čemu u nekima od njih prevladava jednosmjeran utjecaj obitelji na dijete. Uz
to, moguće je da samo problematično ponašanje adolescenata narušava obiteljsku dinamiku,
dok pozitivno ponašanje i socijalna kompetencija ne pridonose promjeni obiteljskog života. U
prilog tome idu rezultati istraživanja o dvosmjernom utjecaju roditeljstva i ponašanja djece
koje je obično operacionalizirano kroz probleme u ponašanju i emocionalne probleme (npr.,
Burke, Pardini i Loeber, 2008; Cappa, Moreland Begle, Conger, Dumas i Conger, 2011; van
Zalk i Kerr, 2011; Willoughby i Hamza, 2011). Uz sve, moguće je da se dvosmjerni utjecaji
pojavljuju u obiteljima narušene obiteljske dinamike, koje nisu obuhvaćene ovim
istraživanjem. Ove teze trebalo bi ispitati u budućim istraživanjima, pri čemu bismo očekivali
da u tranzicijskim razdobljima dolazi do većeg utjecaja obitelji na pojedinca (dijete), nego
obrnuto. Također, bilo bi važno vidjeti da li se dvosmjerni utjecaji potvrđuju i na podatcima
prikupljenima iz više izvora, jer većina istraživanja koja potvrđuje dvosmjerne odnose temelji
se samo na podatcima prikupljenima od adolescenata i djece. Uz to, možda je potreban duži
vremenski period (više od godine dana) kako bi se utjecaj djeteta na obiteljsku dinamiku
ostvario te bio vidljiv u rezultatima emprijskih istraživanja.
Pozitivna roditeljska percepcija djetetove kompetencije značajno pridonosi pozitivnoj
promjeni u socijalnoj kompetenciji djeteta nakon godine dana. Slično, roditeljska percepcija
pozitivnih obiteljskih odnosa pridonosi pozitivnoj promjeni u djetetovoj percepciji obiteljskih
odnosa tijekom jednogodišnjeg razdoblja ovog istraživanja. Stoga, ako roditelji dijete
doživljavaju kompetentnim te mu to daju do znanja kroz komunikaciju i izravno poticanje
razvoja socijalnih vještina, ono će nakon godine dana napredovati i doživjeti pozitivnu
promjenu u socijalnoj kompetenciji. Također, ako roditelji doživljavaju obiteljsko
funkcioniranje dobrim, njihovo dijete će nakon godine dana to obiteljsko funkcioniranje
vidjeti boljim. Ovo se čini jako bitnim istaknuti, jer su roditelji velikim dijelom suodgovorni
za stvaranje obiteljske klime i ozračja te razvoj djece. Rezultati zapravo oslikavaju značajnost
uloge roditelja u razvoju adolescenata, ali i njihovu ulogu u stvaranju pozitivne okoline za
razvoj - jer ako adolescent vidi svoju obitelj u pozitivnom svjetlu to pridonosi razvoju njegove
socijalne kompetencije.
Rezultati ovog istraživanja ne podupiru tezu o longitudinalnom medijacijskom efektu
djetetova osjećaja sigurnosti u obitelj u odnosu obiteljskog funkcioniranja i socijalne
kompetencije djeteta koje se nalazi na pragu adolescencije. Ovi rezultati ne idu u prilog
162
postavljenom procesnom modelu i teorijskim očekivanjima. Na pitanje zašto rezultati ne idu u
prilog postavljenoj hipotezi može se ponuditi nekoliko objašnjenja i razloga. Prvo,
medijacijski procesi su složeni i dinamični te treba proći određeno vrijeme kako bi se njihov
efekt opazio. Stoga, moguće je da vremensko razdoblje obuhvaćeno ovim istraživanjem nije
obuhvatilo efekte pretpostavljenog medijacijskog proces. Također, moguće je i da je
vremenski period obuhvaćen istraživanjem bio previše dugačak te se efekt medijacije zbog
toga nije pokazao značajnim. Povezano s tim, potrebna je treća točka prikupljanja podataka
kako bismo sa većom sigurnosti mogli zaključivati o (ne)postojanju medijacijskog procesa.
Drugo, moguće je da u ovom razvojnom razdoblju osjećaj sigurnosti ne djeluje u odnosu
obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije kao medijator, već ima efekt moderatora
ili efekt skrivene varijable (eng. hidden variable or confounding variable) koja podržava
odnos dva konstrukta (MacKinnon, Krull i Lockwood, 2001). Uz to, moguća je nedosljedna
medijacija (MacKinnon, Fairchild i Fritz, 2007). U okviru medijacije, model sa supresorom
ukazuje na nedosljedni medijacijski model u kojem izravan i neizravan efekt imaju suprotne
predznake. Modeli nedosljedne medijacije su modeli u kojima barem jedan medijacijski efekt
ima predznak suprotan od drugih medijacijskih efekata ili direktnog efekta u modelu.
Nedosljedna medijacija češće se javlja u modelima u kojima postoji više medijatora. Za
provjeru ovih hipoteza potrebno je postaviti nove procesne modele i istražiti ih. Treće, pitanje
je koliko je osjećaj sigurnosti obilježje adolescenata, a koliko on nastaje iz interakcije
adolescenta i okoline. Naime, prema teoriji privrženosti (iz koje dolazi konstrukt sigurnosti) u
doba adolescencije još uvijek nije posve jasno određeno je li privrženost zapravo obilježje
adolescenta ili nastaje kao interakcija adolescenta i druge osobe (u slučaju ovog istraživanja
obitelji) (Allen i Land, 1999). Povezano s tim jest pitanje mjerenja osjećaja sigurnosti u
obitelj, koji smo za potreba ovog rada odredili kao obilježje adolescenta - subjektivan osjećaj
sigurnosti u obiteljski sustav. Možda bismo drugačije rezultate o medijaciji dobili kada bismo
osjećaj sigurnosti odredili i mjerili kao interakciju obitelji i adolescenta te prikupili i procjene
roditelja o osjećaju sigurnosti. Naravno, ovo su samo pretpostavke, koje bi se mogle provjeriti
u budućim istraživanjima, pri čemu treba napomenuti kako je vrlo zahtjevno istraživati takve
vrste transakcijskih modela, jer iako smo u postavljanju hipoteza i razvoju teorija napredovali,
razvoj metodologije istraživanja ipak nije posve dostigao tu razinu. Četvrto, rezultati pokazuju
kako je osjećaj sigurnosti u obitelj povezan s dimenzijama obiteljskog funkcioniranja, a s
obzirom na to bilo bi potrebno provesti novo istraživanje korištenjem drugačije mjere osjećaja
sigurnosti koja bi u manjoj mjeri bila povezana s obiteljskim funkcioniranjem. Peto, moguće
je i da je osjećaj sigurnosti konstrukt na istoj razini kao i dimenzije obiteljskog funkcioniranja
163
te da zapravo niti nije medijator odnosa obiteljskog funkcioniranja i kompetencije
adolescenata već da djeluje kumulativno s dimenzijama na kompetenciju adolescenta. Šesto,
možda osjećaj sigurnosti nije medijator odnosa obiteljskih karakteristika i pozitivnih obilježja
adolescenata, već je medijator odnosa obiteljskih karakteristika i negativnih obilježja (poput
problematičnog ponašanja), što bi svakako trebalo istražiti u budućnosti. Naposljetku, uzorak
obitelji u ovom istraživanju nije heterogen, već većinom obuhvaća obitelji koje su visoko na
mjerama obiteljskog funkcioniranja i obitelji sa socijalno kompetentnim adolescentnim.
Stoga, bilo bi poželjno ispitati medijacijski proces na heterogenijem uzorku obitelji.
S druge strane, rezultati govore u prilog neizravnog i pozitivnog utjecaja obiteljskog
funkcioniranja na promjenu socijalne kompetencije adolescenata. Kod mladića, obiteljsko
funkcioniranje ima pozitivan učinak na promjenu osjećaja sigurnosti djeteta u obitelj koja je
povezana s promjenom u socijalnoj kompetenciji. Kod djevojaka nalazi ukazuju na sljedeći
proces - supresorski učinak osjećaja sigurnosti u obitelj u predviđanju promjene u socijalnoj
kompetenciji na temelju razine obiteljskog funkcioniranja kod adolescenata. Za djevojke
bismo mogli reći kako u promatranom vremenskom periodu razina obiteljskog funkcioniranja
izravno pridonosi razvoju njihove socijalne kompetencije, a taj utjecaj povećava se ako one
osjećaju visoku razinu sigurnosti u obitelj. Odnosno, visoka razina osjećaja sigurnosti zapravo
potpomaže visokoj razini obiteljskog funkcioniranja da ostvari pozitivan utjecaj na promjenu
u socijalnoj kompetenciji kod djevojaka koje se nalaze na pragu adolescencije. Mogli bismo
zaključiti da kod djevojaka postoji samo izravan doprinos obiteljskog funkcioniranja promjeni
kompetencije, dok kod mladića obitelj u ranoj adolescenciji djeluje i izravno i neizravno.
Svakako bi ove teze bilo poželjno istražiti u budućnosti obuhvaćajući različita razvojna
razdoblja i heterogeniji uzorak adolescenata i obitelji. Pitanje je zašto se to događa? Teško da
se na temelju postavljenih teorijskih postavki i dosadašnjih spoznaja iz literature možde dati
posve jasan odgovor na ovo pitanje. Trebalo bi provesti još istraživanja te vidjeti jesu li
razlike stabilne, a potom spekulirati o mogućim uzrocima, razlozima i objašnjenjima ovakvih
nalaza.
Prema svemu navedenom, možemo zaključiti kako osjećaj sigurnosti adolescenta u
obitelj na različite načine djeluje na proces i u procesu utjecaja obitelji na razvoj socijalne
kompetencije u ranoj adolescenciji. Čini se da su osjećaj sigurnosti u obitelj i percepcija
obiteljskog funkcioniranja dva dinamična konstrukta koji imaju složen međusobni odnos u
osobnom svijetu djeteta (taj se odnos, čini se, mijenja tijekom tranzicije u adolescenciju, kao
što se mijenja i dijete), a njihova se pozicija u odnosu na socijalnu kompetenciju i razvoj
djeteta mijenja kako dijete odrasta i prelazi u nove životne i razvojne faze.
164
4.5 Nedostatci istraživanja
Rezultate ovog istraživanja treba sagledati u svjetlu nedostataka i ograničenja
provedenog istraživanja, koja mogu poslužiti kao preporuke za buduća istraživanja. Kao prvo,
ovo istraživanje obuhvaća relativno homogen uzorak obitelji s adolescentima. Prema tome,
bilo bi potrebno provesti istraživanje na heterogenijem uzorku obitelji s adolescentima, ali isto
tako ispitati odnose triju konstrukata u različitim razvojnim razdobljima. Drugo, pokazalo se
kako nisu sve korištene mjere invarijatne s obzirom na uzorak sudionika istraživanja i s
obzirom na vremenske točke prikupljanja podataka. Svakako bi bilo poželjno ponoviti
istraživanje s novim uzorcima obitelji i djece te provjeriti invarijatnost, a u skladu s tim
revidirati neke od korištenih mjera. Treće, relativno visok prosjek na svim mjerama i u prvom
i u drugom mjerenju te niski varijabiliet upućuju na zaključak o postizanju efekta stropa u
istraživanju. Stoga, nije bilo prostora za poboljšanja na mjerama obiteljskog funkcioniranja i
socijalne kompetencije, jer su u prvom mjerenju već bili postignuti najviši rezultati. Ovo
upućuje na potrebu za daljnjim istraživanjima koja bi obuhvatila heterogene skupine
sudionika i obitelji. Četvrto, u skladu s nacrtom istraživanja obuhvatili smo dvije vremenske
točke, pa rezultati ne mogu dati uvid u točnost pretpostavljenog redoslijeda prediktora,
medijatora i kriterija. Prema tome, bilo bi potrebno imati barem tri točke mjerenja i križno-
sekvencijalni nacrt kako bismo sa većom sigurnosti mogli zaključivati o pretpostavljenim
longitudinalnim medijacijskim procesima. Također, trebalo bi pažljivo planirati vremenske
razmake između mjerenja. Peto, bilo bi poželjno u sljedećim istraživanjima uključiti i mjeru
socijalno poželjnog odgovaranja, jer iako korelacije mjera obiteljskog funkcioniranja s
mjerama socijalne poželjnosti nisu visoke, one su i dalje značajne te postoje. U tome slučaju
bilo bi poželjno kontrolirati efekt socijalno poželjnog odgovoranja u statističkim analizama.
Šesto, istraživanje je provedeno na način da su roditelji kod kuće popunjavali upitnike, što je
vrlo vjerojatno dovelo do međusobnih dogovora oko odgovaranja na neke od postavljenih
pitanja. Sljedeća istraživanja trebala bi na drugačiji način organizirati prikupljanje podataka
kako bi se na najmanju moguću mjeru svelo efekt međusobnog dogovaranja te imao uvid u
način popunjavanja upitnika za roditelje. Sedmo, u ovom istraživanju sudjelovalo je oko 40%
kontaktiranih roditelja, što je odraz autoselekcije koja vrlo vjerojatno ima posljedice na
rezultate istraživanja. U budućim istraživanjima svakako bi trebalo osmisliti, razviti i uključiti
u istraživanje neke mjere motiviranja roditelja na sudjelovanje u istraživanjima. Osmo, u
ovom istraživanju korišteni su pozitivni pokazatelji socijalne kompetencije, a o tome i dalje
postoje polemike u literaturi te neki autori smatraju kako mjere socijalne kompetencije trebaju
165
uključiti i negativne pokazatelje. Deveto, mjera osjećaja sigurnosti u obitelj pokazala se
pouzdana, no upitna je zapravo diskriminativnost i osjetljivost mjere. S obzirom da je
konstrukt teorijski dobro opisan, no empirijski neistražen, bilo bi poželjno konstruirati još
neke mjere osjećaja sigurnosti djeteta u obiteljski sustav te ih psihometrijski provjeriti.
166
5. ZAKLJUČAK
Dolazi li socijalno kompetentan adolescent iz obiteljskog sustava koji je za njega
sigurna okolina za razvoj te kojeg obilježava zajedništvo, prilagodljivost i dobra
komunikacija među članovima obitelji? Rezultati istraživanja daju potvrdan odgovor na ovo
istraživačko pitanje. Na temelju izračunatih povezanosti triju dimenzija obiteljskog
funkcioniranja (prema procjenama adolescenata, majki i očeva) s pokazateljima socijalne
kompetencije adolescenata (prema samoprocjenama adolescenta te procjenama roditelja,
razrednika i vršnjaka) može se zaključiti kako socijalno kompetentan adolescent dolazi iz
obitelji koju doživljava kao sigurnu okolinu za razvoj i koju obilježava visoka razina kohezije
i fleksibilnosti te dobra komunikacija unutar obitelji, bez obzira na izvor procjene ili vrijeme
prikupljanja podataka.
Kako su dimenzije funkcioniranja obiteljskog sustava povezane s osjećajem sigurnosti
adolescenta u obitelj? Rezultati istraživanja potvrđuju tezu o tome da su obilježja obitelji kao
sustava značajno povezana s adolescentovim osjećajem sigurnosti u obiteljski sustav.
Adolescent koji osjeća da mu obitelj služi kao baza podrške, stabilnosti i zaštite ujedno
procjenjuje da je njegova obitelji visoko na dimenzijama zajedništva, prilagodljivosti i dobre
komunikacije, a to procjenjuju i roditelji.
Dolazi li do promjena u socijalnoj kompetenciji djeteta, obiteljskom funkcioniranju i
sigurnosti koju dijete osjeća u obitelj na pragu adolescencije? Kako te promjene vide
adolescenti, a kako njihovi roditelji, učitelji i vršnjaci? Je li kvalitativna i kvantitativna
priroda tih promjena ista kod mladića i kod djevojaka? Rezultati istraživanja ukazuju na to da
dolazi do značajnih promjena u socijalnoj kompetenciji adolescenata tijekom jednogodišnjeg
razdoblja obuhvaćenog istraživanjem. Iz perspektive adolescenata i učitelja dolazi do
značajnih promjena u procjeni kompetencije od prvog do drugog mjerenja, dok oba roditelja i
vršnjaci ne uočavaju te promjene. U prosjeku dolazi do blagog pada u razini socijalne
kompetencije kod adolescenata tijekom jednogodišnjeg razdoblja. No, utvrđene su
interindividalne razlike u intraindividualnim promjenama, pri čemu su se intraindividualne
promjene kretale od promjena na lošije do promjena na bolje. Kvantitativna i kvalitativna
priroda promjena ista je za djevojke i mladiće.
167
Može li i na koji način obiteljsko funkcioniranje pridonijeti objašnjenju razvojne
promjene u socijalnoj kompetenciji kod adolescenta? Može li socijalna kompetencija
adolescenta dovesti do nekih promjena u obiteljskom funkcioniranju na pragu adolescencije?
Ima li obitelj isti učinak na razvoj socijalne kompetencije mladića i na razvoj socijalne
kompetencije djevojaka? Rezultati istraživanja jasno pokazuju kako obiteljsko funkcioniranja
može izravno i pozitivno pridonijeti objašnjenju promjene u socijalnoj kompetenciji
adolescenata, dok obrnuti smjer utjecaja u ovom istraživanju nije potvrđen. Prema tome, ako
adolescent procjenjuje da mu je obitelj visoko na dimenzijama zajedništva, prilagodljivosti i
komunikacije, onda nakon godine dana pokazuje značajne pozitivne promjene u socijalnoj
kompetenciji (pozitivan rast i razvoj) prema vlastitim samoprocjenama, procjenama
razrednika i roditelja. Ovaj longitudinalni odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne
kompetencije ne mijenja se ovisno o spolu adolescenta.
Je li osjećaj sigurnosti u obitelj posredujući faktor između obiteljskog funkcioniranja i
promjene socijalne kompetencije kod djeteta koje ulazi u razvojno razdoblje adolescencije?
Posreduje li osjećaj sigurnosti između obitelji i socijalne kompetencije na isti način za
mladiće i za djevojke? Rezultati ovog istraživanja ne podupiru tezu o longitudinalnom
medijacijskom efektu djetetova osjećaja sigurnosti u obitelj u odnosu obiteljskog
funkcioniranja i socijalne kompetencije djeteta koje se nalazi na pragu adolescencije. No,
rezultati govore u prilog neizravnog i pozitivnog doprinosa obiteljskog funkcioniranja
promjeni socijalne kompetencije adolescenata. Kod mladića obiteljsko funkcioniranje ima
pozitivan učinak na promjenu osjećaja sigurnosti djeteta u obitelj koja je povezana s
promjenom u socijalnoj kompetenciji. Kod djevojaka visoka razina osjećaja sigurnosti
potpomaže visokoj razini obiteljskog funkcioniranja da ostvari pozitivan utjecaj na promjenu
u socijalnoj kompetenciji.
Općenito, rezultati ovog istraživanja djelomično podupiru postavljeni procesni model
utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta i ukazuju na
potrebu za daljnim razvojem modela, a u skladu su s nekim postavkama teorije ekoloških
sustava, sistemske obiteljske teorije i teorije privrženosti. Zaključno, može se reći kako nalazi
istraživanja upućuju na sljedeće - obiteljsko funkcioniranje, socijalna kompetencija i osjećaj
sigurnosti adolescenta u obiteljski sustav imaju dinamičan i složen međusobni odnos u
osobnom svijetu djeteta koje se mijenja ulaskom u novu razvojnu fazu svog života.
168
6. POPIS LITERATURE
Ackerman, B. P., Kogos, J., Youngstrom, E., Schoff, K. i Izard, C. (1999). Family Instability
and the Problem Behaviors of Children From Economically Disadvantaged Families.
Developmental Psychology, 35, 258-268.
Alexander, B. B., Johnson, S. Z. i Carter, R. L. (1984). A Psychometric Study of the Family
Adaptability and Choesion Evaluation Scales. Journal of Adbnormal Child Psychology, 12,
199-208.
Allen, J. P. i Hauser, S. T. (1996). Autonomy and relatedness in adolescent-family
interactions as predictors of young adults’ states of mind regarding attachment. Development
and Psychopathology, 8, 793-809.
Allen, J. P. i Land, D (1999). Attachment in adolescence. U J. Cassidy i P. R. Shaver
(Ur.), Handbook of Attachment: Theory, Research, and Clinical Applications (str. 319-
335). New York: The Guilford Press.
Alsaker, F. D. i Kroger, J. (2006). Self concept, self-esteem and identity. U S. Jackson i L.
Goossens (Ur.), Handbook of adolescent development (str. 90-117). London: Psychology
Press.
Anderson, A. R. i Henry, C. S. (1994). Family system characteristics and parental behaviors
as predictors of adolescent substance use. Adolescence, 29, 405-420.
Anderson, S. i Messick. S. (1974). Social competency in young children. Developmental
Psychology, 10, 282-293.
Anderson, S. A. i Sabatelli, R. M. (1990). Differentiating differentiation and individuation:
Conceptual and operational challenges. American Journal of Family Therapy, 18, 32-50.
Aronen, E. T. i Kurkela, S. A. (1998). The predictors of competence in an adolescent sample:
A 15-year follow-up study. Nordic Journal of Psychiatry, 52, 203-212.
169
Arsenio, W. F. i Lemerise, E. A. (2001). Varieties of childhood bullying: Values, emotion
processes and social competence. Social Development, 10, 59-73.
Asher, S. R. i Williams, G. A. (1987). Helping children without friends in home and school
contexts. U S. R. Asher i sur. (Ur.) Children’s social development: Information for teachers
and parents (str. 1-26). Urbana, IL: ERIC, Clearing House on Elementary and Early
Childhood Education.
Baker, J. K., Feninng, R. M. i Crnic, K. A. (2011). Emotion Socialization by Mothers and
Fathers: Coherence among Behaviors and Associations with Parent Attitudes and Children’s
Social Competence. Social Development, 20, 412-430.
Bandalos, D. L. (2006). The Efects of Item Parceling on Goodness-of-Fit and Parameter
Estimate Bias in Structural Equation Modeling. Structural Equation Modeling, 9, 78-102.
Barber, B. K. i Buehler, C. (1996). Family Cohesion and Enmeshment: Different Constructs,
Different Effects. Journal of Marriage and the Family, 58, 433-441.
Barber, B. K. i Erickson, L. D. (2001). Adolescent social initiative: Antecedents in the.
ecology of social connections. Journal of Adolescent Research, 16, 326-354.
Bartle-Haring, S., Kenny, D. i Gavazzi, S. (1999). Multiple perspectives on family
differentiation: Analyses by multitrait multimethod matrix and triadic social relations models.
Journal of Marriage and the Family, 61, 491-503.
Beavers, W. R. i Hampson, R. B. (2000). The Beavers Systems model of family functioning.
Journal of Family Therapy, 22, 128-143.
Beavers, W. R. i Hampson, R. B. (2003). Measuring family Competence: The Beavers
Systems Model. U F. Walsh (Ur.), Normal Family Processes: growing diversity and
complexity (str. 549-580). New York: Guilford Press.
170
Bell, R. (1968) A reinterpretation of the directions of effects in studies of socialization.
Psychological Review, 75, 81-95.
Bell, N. J., Rychener, S. R. i Munsch, J. (2001). Multiple views of the family and adolescent
social competencies. Journal of Research on Adolescence, 11, 375-400.
Benner, G. J., Beaudoin, K., Mooney, P., Uhing, B. M. i Pierce, C. D. (2008). Convergent
validity with the BERS-2 Teacher Rating Scale and the Achenbach Teacher’s Report Form: A
replication and extension. Journal of Child and Family Studies, 17(3), 427-436.
Berk, L. E. (2008). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Berlin, L. J. i Cassidy, J. (1999). Relations among relationships-Contribution from attachment
theory and research. U J. Cassidy i P. R. Shaver (Ur.), Handbook of attachment: Theory,
research, and clinical applications (str. 688-712). New York: Guilford Press.
Beyers, W. i Goossens, L. (2008). Dynamics of perceived parenting and identity formation in
late adolescence. Journal of Adolescence, 31, 165-184.
Bierman, K. L. i Welsh, J. A. (2000). Assessing social dysfunction: The contributions of
laboratory and performance-based measures. Journal of Clinical Child Psychology, 29, 526-
539.
Bloom, B. L. (1985). A factor analysis of self-report measures of family functioning. Family
Process, 24, 225-239.
Blumberg, S. J., Carle, A. C., O’Connor, K. S., Anderson Moore, K. i Lippman, L. H. (2008).
Social Competence: Development of an Indicator for Children and Adolescents. Child
Indicators Research, 1, 176-197.
Bögels, S. M. i Brechman-Toussaint, M. L. (2006). Family issues in child anxiety:
Attachment, family functioning, parental rearing and beliefs. Clinical Psychology Review, 26,
834-856.
171
Bohlin, G., Bengstgård, K. i Andersson, K. (2000). Social inhibition and overfriendliness as
related to socioemotional functioning in 7- and 8-year-old children. Journal of Clinical Child
Psychology, 29, 414-423.
Bohlin, G., Hagekull, B. i Rydell, A.-M. (2000). Attachment and social functioning: A
longitudinal study from infancy to middle childhood. Social Development, 9, 24-39.
Bollen, K. A. (1989). Structural Equations with Latent Variables. New York: Wiley.
Bomar, J. A. i Sabatelli, R. M. (1996). Family system dynamics, gender, and psychosocial
maturity in late adolescence. Journal of Adolescent Research, 11, 421-439.
Booth, C. L., Rose-Krasnor, L., McKinnon, J. i Rubin, K. H. (1994). Predicting social
adjustment in middle childhood: The role of preschool attachment security and maternal style.
Social Development, 3, 189-204.
Booth, C., Rose-Krasnor, L. i Rubin, K. H. (1991). Relating preschoolers’ social competence
and their mothers’ parenting behaviors to early attachment security and high risk status.
Journal of Social and Personal Relationships, 8, 363-382.
Bornstein, M. H., Hahn, C.-S. i Haynes, O. M. (2010). Social competence, externalizing, and
internalizing behavioral adjustment from early childhood through early adolescence:
Developmental cascades. Development and Psychopathology, 22, 717-735.
Bosma, H. A. i Kunnen, E. S. (2001). Determinants and mechanisms in ego identity
development: A review and synthesis. Developmental Review, 21, 39‐66.
Brajša-Žganec, A. (2003). Dijete i obitelj: emocionalni i socijalni razvoj. Jastrebarsko:
Naklada Slap.
Brajša-Žganec, A., Raboteg-Šarić, Z. i Glavak, R. (2001). Gender differences in the
relationship between some family variables and adolescent substance abuse. Društvena
istraživanja, 11, 335-352.
172
Brković, I. (2010). Razvoj samoregulacije u ranoj adolescenciji i uloga roditeljskog
ponašanja. Neobjavljena doktorska disertacija. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Brković, I., Keresteš, G. i Kuetrovac-Jagodić, G. (u tisku). Usporedba rezultata transverzalnog
i longitudinalnog pristupa procjeni razvoja samoregulacije u ranoj adolescenciji. Psihologijske
teme.
Bronfenbrenner, U. (1969). Making of New Men: Some Extrapolations from Research.
Canadian Journal of Behavioural Science, 1, 4-24.
Bronfenbrenner, U. (1979). Contexts of Child Rearing: Problems and Prospects. American
Psychologist, 34, 844-850.
Bronfenbrenner, U. (1995). Developmental ecology through space and time: A future
perspective. U P. Moen, G. H. Elder i K. Luscher (Ur.), Examining lives in context:
Perspectives on the ecology of human development (str. 619–647). Washington, DC:
American Psychological Association.
Bronfenbrenner, U. (2005). Making human beings human: Bioecological perspectives on
human development. Thousand Oaks, CA: Sage Publications.
Brown, T. A. (2006). Confirmatory factor analysis for applied research. New York, N.J.:
Guiford Press.
Buck, R. (1991). Social Factors in Facial Display and Communication: a Reply to Chovil and
Others. Journal of Nonverbal Behavior, 15, 155-162.
Buckley, J. A., Ryser, G., Reid, R. i Epstein, M. H. (2006). Confirmatory factor analysis of
the Behavioral and Emotional Rating Scale-2 (BERS-2) Parent and Youth Rating Scales.
Journal of Child and Family Studies, 15, 27-37.
173
Buehler, C. (1990). Adjustemnt. U J. Touliatos, B. F. Permutter i M. A. Straus (Ur.),
Handbook of Family Measurement Techniques (str. 493-516). Newbury Park: SAGE
Publications, Inc.
Burke, J. D., Pardini, D. A. i Loeber, R. (2008). Reciprocal relationships between parenting
behavior and disruptive psychopathology from childhood through adolescence. Journal of
Abnormal Child Psychology, 36, 679-692.
Burt, K. B., Obradović, J., Long, J. D. i Masten, A. S. (2008). The interplay of social
competence and psychopathology over 20 years: Testing transactional and cascade models.
Child Development, 79, 359-374.
Buss, A. i Plomin, R. (1984). Temperament: Early developing personality traits. Hillsdale,
NJ: Erlbaum.
Byng-Hall, J. (1995). Creating a secure attachment base: Some implications of attachment
theory for family therapy. Family Process, 34, 45-58.
Byng-Hall, J. (1999). Family and Couple Therapy: Toward Greater Security. U J. Cassidy i P.
R. Shaver (Ur.), Handbook of Attachment: Theory, Research, and Clinical Applications (str.
625-670). New York: The Guliford Press.
Byrne, B. M., Shavelson, R. J. i Muthén, B. (1989). Testing for the equivalence of factor
covariance and mean structures: The issue of partial measurement invariance. Psychological
Bulletin, 105, 456-466.
Cappa, K., Moreland, A., Conger, J., Dumas, J. i Conger, A. (2011). Bidirectional
relationships between parenting stress and child coping competence: Findings from the Pace
study. Journal of Child and Family Studies, 20, 334-342.
Card, N. A., Selig, J. P. i Little, T. D. (Ur.) (2008). Modeling Dyadic and Interdependent
Data in the Developmental and Behavioral Sciences. New York, NY: Routledge.
174
Carlson, C. I., Cooper, C. R. i Spradling, V. Y. (1991). Developmental implications of shared
versus distinct perceptions of the family in early adolescence. New Directions for Child
Development, 51, 13-32.
Carpenter, M., Nagell, K. i Tomasello, M. (1998). Social cognition, joint attention, and
communicative competence from 9 to 15 months of age. Monographs of the Society for
Research in Child Development, 63 (4, Br. 255).
Carson, D. K., Chowdhury, A., Peery, C. K. i Pati, C. (1999). Family characteristics and
adolescent competence in India: Investigation of youth in southern Orissa. Journal of Youth
and Adolescence, 28, 211-233.
Carter B. i McGoldrick, M. (2005). The expanded family life cycle: individual, family, and
social perspectives. New York: Allyn & Bacon.
Cavell, T. A. (1990). Social adjustment, social performance, and social skills: A tri
component model of social competence. Journal of Clinical Child Psychology, 19, 111-122.
Chen, F. F. (2007). Sensitivity of goodness of fit indices to lack of measurement invariance.
Structural Equation Modeling, 14, 464-504.
Chen, X., Chang, L., Liu, H. i He, Y. (2008). Effects of the peer group on the development of
social functioning and academic achievement: A longitudinal study in Chinese children. Child
Development, 79, 235-251.
Chen, X., Rubin, K. H. i Sun, Y. (1992). Social reputation and peer relationships in Chinese
and Canadian children: A cross-cultural study. Child Development, 63, 1336-1343.
Cobb, C. L. H. (1996). Adolescent-parent attachments and family problem-solving styles.
Family Process, 35, 57-82.
Cole, D. A. i Maxwell, S. E. (2003). Testing mediational models with longitudinal data:
Questions and tips in the use of structural equation modeling. Journal of Abnormal
Psychology, 112, 558-577.
175
Cole, D. A. i McPherson, A. E. (1993). Relation of family subsystems to adolescent
depression: Implementing a new family assessment strategy. Journal of Family Psychology,
7, 119-133.
Collins, W. A. i Laursen, B. (2004). Parent-adolescent relationships and influences. U R. M.
Lerner i L. Steinberg (Ur.), Handbook of Adolescent Psychology (2nd ed.) (str. 331-361).
Hoboken, NJ: Wiley.
Collins, W. A., Laursen, B., Mortensen, N., Luebker, C. i Ferreira, M. (1997). Conflict
processes and transitions in parent and peer relationships: Implications for autonomy and
regulation. Journal of Adolescent Research, 12, 178-198.
Conger, R., Conger, K., Elder Jr., G., Lorenz, F. Simons, R. i Whitbeck, L. (1992). A family
process model of economic hardship and adjustment of early adolescent boys. Child
Development, 63, 526-541.
Cook, W. L. (2000). Understanding attachment security in family context. Journal of
Personality and Social Psychology, 78, 285-294.
Cook, W. i Kenny, D. A. (2004). Application of the Social Relations Model to Family
Assessment. Journal of Family Psychology, 18, 361-371.
Cook, W. i Kenny, D. A. (2005). The Actor–Partner Interdependence Model: A model of
bidirectional effects in developmental studies. International Journal of Behavioral
Development, 29, 101-109.
Çorapcı, F. (2008). The role of child temperament on Head Start preschoolers’ social
competence in the context of cumulative risk. Journal of Applied Developmental Psychology,
29, 1-16.
Cox, M. J. i Paley, B. (1997). Families as systems. The Annual Review of Psychology, 48,
243-267.
176
Crick, N. R. i Dodge, K. A. (1994). A review and reformulation of social information
processing mechanisms in children’s social adjustment. Psychological Bulletin, 115, 74-101.
Cummings, E. M., Schermerhorn, A. C., Davies, P. T., Goeke-Morey, M. C. i Cummings, J.
S. (2006). Interparental discord and child adjustment: Prospective investigations of emotional
security as an explanatory mechanism. Child Development, 77, 132-152.
Darling, N. (2007). Ecological systems theory: The person in the center of the circles.
Research in Human Development, 4, 203-217.
Davies, P. T., Cummings, E. M. i Winter, M. A. (2004). Pathways between profiles of family
functioning, child security in the interparental subsystem, and child psychological problems.
Development and Psychopathology, 16, 525-550.
Davies, P. T., Winter, M. A. i Cicchetti, D. (2006). The implications of emotional security
theory for understanding and treating childhood psychopathology. Development and
Psychopathology, 18, 707-735.
Davies. P. T. i Cummings, E. M. (1994). Marital Conflict and Child Adjustment: An
Emotional Security Hypothesis. Psychological Bullentin, 116, 387-411.
Davies, P., Harold, G., Goeke-Morey, M. i Cummings, E. (2002). Children’s emotional
security and interparental conflict. Monographs of the Society for Research on Child
Development, 67, 1-129.
Day, R. D., Gavazzi, S. i Acock, A. (2001). Compelling family processes. U A. Thornton
(Ur.), The well-being of children and families: Research and data needs (str. 103-126). Ann
Arbor, MI: University of Michigan Press.
Delsing, M. J., Oud, J. H. i De Bruyn, E. E. (2005). Assessment of bidirectional influences
between family relationships and adolescent problem behavior: Discrete vs. continuous time
analysis. European Journal of Psychological Assessment, 21, 226-231.
177
Demo, D. H., Aquilino, W. S. i Fine, M. A. (2005). Family composition and family
transitions. U V. L. Bengston, A. C. Acock, K. R. Allen, P. Dilworth-Anderson i D. M. Klein
(Ur.), Sourcebook of family theory and research (str. 119-134). Thousand Oaks, CA: Sage.
Denham, S. A., Blair, K. A., DeMulder, E., Levitas, J., Sawyer, K., Auerbach-Major, S. i
Queenan, P. (2003). Preschool emotional competence: Pathway to social competence? Child
Development, 74, 238-256.
Diener, M. L. i Kim, D. Y. (2004). Maternal and child predictors of preschool children's
social competence. Journal of Applied Developmental Psychology, 25, 3-24.
Dirks, M. A., Treat, T. A. i Weersing, V. R. (2007). Integrating theoretical, measurement, and
intervention models of youth social competence. Clinical Psychology Review, 27, 327-347.
DiTommaso, E., Brannen-McNulty, C., Ross, L. i Burgess, M. (2003). Attachment styles,
social skills and loneliness in young adults. Personality and Individual Differences, 35, 303
312.
Dodge, K. A. (1985). Facets of social interaction and the assessment of social competence in
children. U B. Schneider, K.H. Rubin i J. Ledingham (Ur.), Children’s peer relations: Issues
in assessment and intervention (str. 3-22). New York: Springer-Verlag.
Dodge, K. A. i Murphy, R. R. (1984). The assessment of social competence in adolescents. U
P. Karoly i J. J. Steffan (Ur.), Adolescent behavior disorders: Current perspectives (str. 61
96). Lexinger, MA: D.C Health.
Dodge, K. A., Pettit, G. S., McClaskey, C. L. i Brown, M. M. (1986). Social competence in
children. Monographs of the Society for Research in Child Development, 51(2).
Draper, T. W. i Marcos, A. C. (1990). Family variables: conceptualization, measurement, and
use. Newbury Park, CA: Sage Publications.
Eisenberg, N. (2001). The core and correlates of Affective Social Competence. Social
Development, 10, 120-124.
178
Eisenberg, N. i Fabes, R.A. (1992). Emotion, regulation, and the development of social
competence. U M. S. Clark (Ur.) Review of Personality and Social Psychology: Emotion and
Social Behavior (vol. 14) (str. 119-150). Newbury Park, CA: Sage.
Eisenberg, N., Gershoff, E. T., Fabes, R. A., Shepard, S. A., Cumberland, A. J., Losoya, S. H.
i sur. (2001). Mothers’ emotional expressivity and children’s behavior problems and social
competence: Mediation through children’s regulation. Developmental Psychology, 37, 475-
490.
Elliott, S. N. i Busse, R. T. (1991). Social skills assessment with children and adolescents.
School Psychology International, 12, 63-83.
Elliott, S. N. i Gresham, F. M. (1987). Children’s social skills: Assessment and classification
practices. Journal of Counseling and Development, 66, 96-99.
Engels, R. C., Finkenauer, C., Meeus, W. i Deković, M. (2001). Parental attachment and
adolescents’ emotional adjustment:The associations with social skills and relational
competence. Journal of Counseling Psychology, 4, 428-439.
Englund, M., Levy A., Hyson D. i Sroufe, L. A. (2000). Adolescent social competence:
Effectiveness in a group setting. Child Development, 71, 1049-1060.
Epstein, M. H. (1998). Assessing the Emotional and Behavioral Strengths of Children.
Reclaiming Children and Youth, 6, 250-252.
Epstein, M. H. (1999). The Development and Validation of a Scale to Assess the Emotional
and Behavioral Strenghst of Children and Adolescents. Remedial and Special Education, 20,
258-262.
Epstein, M. H. (2004). Behavioral and Emotional Rating Scale-A Strength-Based Approach to
Assessment (Second Edition). Examiner’s Manual. Austin, Texas: PRO-ED, Inc.
179
Epstein, M. H., Hertzog, M. A. i Reid, R. (2001). The Behavioral and Emotional Rating
Scale: Long term test-retest reliability. Behavioral Disorders, 26, 314-320.
Epstein, M. H., Mooney, P., Ryser, G. i Pierce, C. D. (2004). Validity and reliability of the
behavioral and emotional rating scale (2nd edition): Youth rating scale. Research on Social
Work Practice, 14, 358-367.
Epstein, M. H., Ryser, G. i Pearson, N. (2002). Standardization of the Behavioral and
Emotional Rating Scale: Factor structure, reliability and criterion validity. Journal of
Behavioral Health Services and Research, 29, 208-216.
Epstein, M. i Synhorst, L. (2008). Preschool Behavioral and Emotional Rating Scale
(PreBERS): Test-retest reliabiilty and inter-rater reliability. Journal of Child and Family
Studies, 17, 853-862.
Epstein, N. B., Ryan, C. E., Bishop, D. S., Miller, I. W. i Keitner, G. I. (2003). The McMaster
Model: A View of Healty Family Functioning. U F. Walsh (ur.), Normal Family Processes:
growing diversity and complexity (581-607). New York: Guilford Press.
Erdman, P. i Caffery, T. (Ur). (2003). Attachment and Family Systems: Conceptual,
Empirical, and Therapeutic Relatedness. NY: Brunner-Routledge.
Erikson, H. K. (1963). Childhood and Society (2nd edition). New York: W.W. Norton &
Company, Inc.
Fabes, R. A., Gaertner, B. M. i Popp, T. K. (2006). Getting Along with Others: Social
Competence in Early Childhood. U K. McCartney i D. Phillips (Ur.), Blackwell Handbook of
Early Child Development (str. 296-316). Oxford: Blackwell Publishing.
Farrell, A. D. (1994). Structural equation modeling with longitudinal data: strategies for
examining group differences and reciprocal relationships. Journal of Consulting and Clinical
Psychology, 62, 477-487.
180
Farrell, M. P. i Barnes, G. M. (1993). Family systems and social support: A test of the effects
of cohesion and adaptability on the functioning of parents and adolescents. Journal of
Marriage and Family, 55, 19-132.
Feeney, J. A. i Nollar, P. (1996). Adult attachment. Thousand Oaks, CA: Sage.
Feldman, R. i Masalha, S. (2010). Parent-child and triadic antecedents of children’s social
competence: Cultural specificity, shared process. Developmental Psychology, 46, 455-467.
Ferrer, E., Balluerka, N. i Widaman, K. F. (2008). Factorial Invariance and the specification
of second-order latent growth models. Methodology, 4, 22-36.
Ford, M. E. (1982). Social cognition and social competence in adolescence. Developmental
Psychology, 18, 323-340.
Ford, D. L. i Lerner, R. M. (1992). Developmental systems theory: An integrative approach.
Newbury Park, CA: Sage.
Forman, E. M. i Davies, P. T. (2003). Family Instability and Young Adolescent
Maladjustment: The Mediating Effects of Parenting Quality and Adolescent Appraisals of
Family Security. Journal of Clinical Child and Adolescent Psychology, 32, 94-104.
Forman, E. M. i Davies, P. T. (2005). Assessing children's appraisals of security in the family
system: the development of the Security in the Family System (SIFS) scales. Journal of Child
Psychology and Psychiatry, 46, 900-916.
Foster, S. L. i Ritchey, W. L. (1979). Issues in the assessment of social competence in
children. Journal of Applied Behavior Analysis, 12, 625-638.
Frank, S. J., Pirsch, L. A. i Wright, V. C. (1990). Late adolescents’ perceptions of their
relationships with their parents: Relationships among deidealization, autonomy, relatedness,
and insecurity and implications for adolescent adjustment and ego identity status. Journal of
Youth and Adolescence, 19, 571-588.
181
Furlong, M. J., Sharkey, J. D., Boman, P. i Caldwell, R. (2007). Cross-validation of the
Behavioral and Emotional Rating Scale-2 Youth Version: An exploration of strength-based
latent traits. Journal of Child and Family Studies, 16, 696-711.
Galambos, N. L. (2004). Gender and gender role development in adolescence. U R. M. Lerner
i L. Steinberg (Ur.), Handbook of adolescent psychology (2nd ed.) (str. 233-262). New York:
Wiley.
Galambos, N. L. i Leadbeater, B. J. (2000). Trends in adolescent research for the new
millennium. International Journal of Behavioral Development, 24, 289-294.
Gauze, C., Bukowski, W. M., Aquan-Assee, J. i Sippola, L. K. (1996). Interactions between
family environment and friendship and associations with self-perceived well-being during
early adolescence. Child Development, 67, 2201-2216.
Gavazzi, S. M. (2011). Families with adolescents: Bridging the Gaps between Theory,
Research and Practice. New York: Springer Press.
Geiser, C., Eid, M., Nussbeck, F. W., Courvoisier, D. S. i Cole, D. A. (2010). Analyzing true
change in longitudinal multitrait–multimethod studies: Application of a multimethod change
model to depression and anxiety in children. Developmental Psychology, 46, 29-45.
Georgiades, K., Boyle, M. H., Jenkins, J. M., Sanford, M. i Lipman, E. (2008). A multilevel
analysis of whole family functioning using the McMaster Family Assessment Device. Journal
of Family Psychology, 22, 344-354.
Goldsmith, H. H. i Rothbart, M. K. (1991). Contemporary instruments for assessing early
temperament by questionnaire and in the laboratory. U J. Strelau i A. Angleitner (Ur.),
Explorations in temperament: International perspectives on theory and measurement (str.
249-272). New York: Plenum Press.
Goodman, R. (1997). The Strengths and Difficulties Questionnaire: A Research Note. Journal
of Child Psychology, Psychiatry, and Allied Disciplines, 38, 581-586.
182
Gorall, D. M. i Olson, D. H. (1995). Circumplex model of family systems: integrating ethnic
diversity and other social systems. U R. H. Mikesell, D. D. Lusterman i S. H. McDaniel (Ur.),
Integrating family therapy. Handbook of family psychology and systems theory (str. 217-233).
Washington: American Psychological Association.
Gottman, J. (1983). How Children Become Friends. Monographs of the Society for Research
in Child Development, 48(2, Br. 201).
Granic, I., Dishion, T. J. i Hollenstein, T. (2006). The Family ecology of adolescence: A
dynamic systems perspective on normative development. U G. R. Adams i M. D. Berzonsky
(Ur.), Blackwell Handbook of Adolescence (str. 60-91). Malden, MA: Blackwell.
Greenberg. M. T., Kusche, C. A. i Speltz, M. (1991). Emotional regulation, self-control and
Psychopathology: The role of relationships in early childhood. U D. Cicchetti i S. Toth (Ur.),
Rochester Symposium on Developmental Psychopathology (Vol. 2) (str. 21-56). New York:
Cambridge University Press.
Gresham, F. M. i Elliott, S. N. (1987). The relationship between adaptive behavior and social
skills. Journal of Special Education, 21, 167-182.
Gresham, F. M. i Elliott, S. N. (1990). Social Skills Rating System. Circle Pines, MN:
American Guidance Service.
Gresham, F., Elliott, S., Cook, C., Vance, M. J. i Kettler, R. (2010). Cross-informant
agreement for ratings for social skill and problem behavior ratings: An investigation of the
Social Skills Improvement System-Ratings Scales. Psychological Assessment, 22, 157-166.
Grotevant, H. (1998). Adolescent development in family contexts. U W. Damon i N.
Eisenberg (Ur.), Handbook of child psychology: Vol. 3. Social, emotional, and personality
development (str. 1097-1149). New York: John Wiley.
Grotevant, H. D. i Carlson, C. I. (1989). Family Assessment: A Guide to Methods and
Measures. New York: The Gulford Press.
183
Grotevant, H. D. i Cooper, C. R. (1985). Patterns of interaction in family relationships and the
development of identity and role-takingskill in adolescence. ChildDevelopment, 56, 415-428.
Gutman, L. M. i Eccles, J. S. (2007). Stage-environment fit during adolescence: Trajectories
of family relations and adolescent outcomes. Developmental Psychology, 43, 522-537.
Hagtvet, K. A. i Nasser, F. M. (2004). How well do item parcels represent conceptually
defined latent constructs? A two-facet approch. Structural Equation Modeling, 11, 168-193.
Halberstadt, A. G., Denham, S. A. i Dunsmore, J. C. (2001). Affective social competence.
Social Development, 10, 79-119.
Hamza, C. i Willoughby, T. (2011). A Longitudinal Examination of the Bidirectional
Associations Among Perceived Parenting Behaviors, Adolescent Disclosure and Problem
Behavior Across the High School Years. Journal of Youth and Adolescence, 40, 463-478.
Harniss, M. K., Epstein, M. H., Ryser, G. i Pearson, N. (1999). The Behavioral and Emotional
Rating Scale: Convergent validity. Journal of Psychoeducational Assessment, 17, 4-14.
Harold, G., Shelton, K., Goeke-Morey, M. i Cummings, E. M. (2004). Marital conflict, child
emotional security about family relationships and child adjustment. Social Development, 13,
350-376.
Hartmann, D. P. (2006). Assessing Growth in Longitudinal Investigations: Selected
Measurement and Design Issues. U D. M. Teti (Ur.) Handbook of research methods in
developmental science (str. 319-339). Malden, MA: Blackwell
Hayden, L. C., Schiller, M., Dickstein, S., Seifer, R., Sameroff, A. J., Miller, I. i sur. (1998).
Levels of family assessment: I. Family, marital, and parent-child interaction. Journal of
Family Psychology, 12, 7-22.
Hebert-Myers, H., Guttentag, C. L., Swank, P. R., Smith, K. E. i Landry, S. H. (2006). The
importance of language, social, and behavioral skills across early and later childhood as
predictors of social competence with peers. Applied Developmental Science, 10, 174-187.
184
Henderson, C. E., Dakof, G. A., Schwartz, S. J. i Liddle, H. A. (2006). Family functioning,
self-concept, and severity of adolescent externalizing problems. Journal of Child and Family
Studies, 15, 721-731.
Henry, C. S., Sager, D. W. i Plunkett, S. W. (1996). Adolescents’ Perceptions of Family
System Characteristics, Parent-Adolescent Dyadic Behaviors, Adolescent Qualities, and
Adolescent Empathy. Family Relations, 45, 283-292.
Hertzog, C. i Nesselroade, J. R. (2003). Assessing psychological change in adulthood: An
overview of methodological issues. Psychology and Aging, 18, 639-657.
Hertzog, C., Dixon, R. A., Hultsch, D. F. i MacDonald, S. W. S. (2003). Latent change
models of adult cognition: Are changes in processing speed and working memory associated
with changes in episodic memory? Psychology and Aging, 18, 755-769.
Holmbeck, G. N. i O’Donnell, K. (1991). Discrepancies between perceptions of decision
making and behavioral autonomy. New Directions for Child Development, 51, 51-69.
Hooper, D., Coughlan, J. i Mullen, M. R. (2008). Structural Equation Modelling: Guidelines
for Determining Model Fit. Electronic Journal of Business Research Methods, 6, 53-60.
Hu, L. T. i Bentler, P. M. (1999). Cutoff Criteria for Fit Indexes in Covariance Structure
Analysis: Conventional Criteria Versus New Alternatives. Structural Equation Modeling, 6,
1-55.
Hughes, E. K. i Gullone, E. (2008). Internalizing symptoms and disorders in families of
adolescents: A review of the literature. Clinical Psychology Review, 28, 92-117.
Jager, J., Bornstein, M. H., Diana, L. i Hendricks, C. (2012). Family members’ unique
perspectives of the family: Examining their scope, size, and relations to individual adjustment.
Journal of Family Psychology, 26, 400-410.
185
Jenkins, J. M. i Astington, J. W. (2000). Theory of mind and social behavior: Causal models
tested in a longitudinal study. Merrill Palmer Quarterly, 46, 203-220.
Junttila, N., Voeten, M., Kaukiainen, A. i Vauras, M. (2006). Multisource assessment of
children’s social competence. Educational and Psychological Measurement, 66, 874-895.
Kagan, J., Reznick, J. S., Clarke, C., Snidman, N. i García-Coll, C. T. (1984). Behavioral
inhibition to the unfamiliar. Child Development, 55, 2212-2225.
Kenny, D. A. i LaVoie, L. (1984). The social relations model. U L. Berkowitz (Ur.), Advances
in experimental social psychology (Vol. 18) (str. 142-182). Orlando, FL: Academic Press.
Keresteš, G. (1999). Agresivno i prosocijalno ponašanje školske djece u kontekstu ratnih
zbivanja: provjera posredujućeg utjecaja roditeljskog ponašanja. Neobjavljena doktorska
disertacija. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Klein, D. M. i White, J. M. (1996). Family theories: An introduction. Thousand Oaks, CA:
Sage.
Kliewer, W. i Kung, E. (1998). Family moderators of the relation between hassles and
behavior problems in inner city youth. Journal of Clinical Child Psychology, 27, 278-292.
Kline, R. B. (2005). Principles and Practice of Structural Equation Modeling (2nd Edition
ed.). New York: The Guilford Press.
Knight, G. P. i Zerr, A. A. (2010). Introduction to the Special Section: Measurment
Equivalence in Child Developmetal Research. Child Developmental Perspective, 4, 1-4.
Kouneski, E. (2001). Circumplex Model and FACES: Review of literature. Pribavljeno 11.
kolovoza 2009., http://www.facesiv.com/.
Kuczynski, L. (2003). Beyond bidirectionality: bilateral conceptual frameworks for
understanding dynamics in parent-child relations. U L. Kuczynski (Ur.) Handbook of
Dynamics in Parent-Child Relations (str. 1-24). Thousand Oaks CA: Sage.
186
Kuczynski, L. i Parkin, M. (2007). Agency and bidirectionality in socialization: Interactions,
transactions, and relational dialectics. U J. E. Grusec i P. Hastings (Ur.), Handbook of
Socialization (str. 259-283). NewYork: Guilford Press.
Ladd, G. W. (2005). Children’s peer relations and social competence: A century of progress.
Yale University Press.
Lappalainen, K., Savolainen, H., Kuorelahti, M. i Epstein, M. H. (2009). An international
assessment of the emotional and behavioral strengths of youth. Journal of Child and Family
Studies, 18, 746-753.
Larsen, A. i Olson, D. H. (1990). Capturing the complexity of family systems: Integrating
family theory, family scores and family analysis. U T. W. Draper i A. C. Marcos (Ur.),
Family Variables: Conceptualization, Measurement, and Use (str 19-47). Newbury Park:
Sage Publications.
Larson, R. (2000). Towards a psychology of positive youth development. American
Psychologist, 55, 170-183.
Larson, R. W., Richards, M. H., Moneta, G., Holmbeck, G. i Duckett, E. (1996). Changes in
adolescents’ daily interactions with their families from ages 10 to 18: Disengagement and
transformation. Developmental Psychology, 32, 744-754.
Leidy, M. S., Guerra, N. G. i Toro, R. I. (2010). Positive Parenting, Family Cohesion, and
Child Social Competence Among Immigrant Latino Families. Journal of Family Psychology,
24, 252-260.
Lemerise, E. A. i Arsenio, W. F. (2000). An integrated model of emotion processes and
cognition in social information processing. Child Development, 71, 107-118.
Liddle, B. i Nettle, D. (2006). Higher-order theory of mind and social competence in school
age children. Journal of Cultural and Evolutionary Psychology, 4, 231-246.
187
Liddle, H. A. i Schwartz, S. J. (2002). Attachment and family therapy: Clinical utilization of
adolescent-family attachment research. Family Process, 41, 457-478.
Little, R. J. A. (1988). A Test of Missing Completely at Random for Multivariate Data with
Missing Values. Journal of the American Statistical Association, 83, 1198-1202.
Little, T. D., Bovaird, J. A. i Card, N. A. (Ur.) (2007). Modeling contextual effects in
longitudinal studies. Mahwah. NJ: Lawrence Erlbaum Associates.
Little, T. D., Card, N. A., Preacher, K. J. i McConnell, E. (2009). Modeling longitudinal dana
from research on adolescence. U R. M. Lerner i L. Steinberg (Ur.), Handbook of adolescent
psychology (3rd ed.) (str. 15-54). Hoboken, NJ: Wiley.
Little, T. D., Cunningham, W. A., Shahar, G. i Widaman, K. F. (2002). To parcel or not to
parcel: Exploring the question and weighing the merits. Structural Equation Modeling, 9,
151-173.
Little, T. D., Lindenberger, U. i Maier, H. (2000). Selectivity and Generalizability in
Longitudinal Research: On the Effects of Continuers and Dropouts. U T. D. Little, K.V.
Schnabel i J. Baumert (ur.), Modeling Longitudinal and Multilevel Data: Practical Issues,
Applied Approaches, and Specific Examples (str. 187-200). Mahwah, NJ: Erlbaum.
Little, T. D., Preacher, K. J., Selig, J. P. i Card, N. A. (2007). New developments in latent
variable panel analyses of longitudinal data. International Journal of Behavioral
Development, 31, 357-365.
Loeber, R., Drinkwater, M., Yin, Y., Anderson, S. J., Schmidt, L. C. i Crawford, A. (2000).
Stability of family interaction from ages 6 to 18. Journal of Abnormal Child Psychology, 28,
353-369.
Lumley, V. A., McNeil, C. B., Herschell, A. D. i Bahl, A. B. (2002). An examination of
gender differences among young children with disruptive behavior disorders. Child Study
Journal, 32(2), 89-99.
188
Maassen, G. H. i Verschueren, K. (2005). A Two-Dimensional Ratings-Based Procedure for
Sociometric Status Determination as an Alternative to the Asher and Dodge System. Merrill
Palmer Quarterly, 51, 192-212.
Maccoby, E. E. (1980). Social development: Psychological growth and the parent-child
relationship. New York, NY: Harcourt Brace.
Maccoby, E. E. i Martin, J. (1983). Socialization in the context of the family: Parent-child
interaction. U P. H. Mussen i E. M. Hetherington (Ur.), Handbook of child psychology: Vol.
4. Socialization, personality, and social development (4th ed.) (str. 1-101). New York: Wiley.
MacKinnon, D. P. (2008). Introduction to Statistical Mediation Analysis. Mahwah, NJ:
Erlbaum.
MacKinnon, D. P., Fairchild, A. J. i Fritz, M. S. (2007). Mediation analysis. Annual Review of
Psychology, 58, 593-614.
MacKinnon, D. P., Krull, J. L. i Lockwood, C. M. (2000). Equivalence of the mediation,
confounding, and suppression effect. Prevention Science, 1, 173-181.
Manzi, C., Vignoles, V. L., Regalia, C. i Scabini, E. (2006). Cohesion and Enmeshment
Revisited: Differentiation, Identity, and Well-Being in two European Cultures. Journal of
Marriage and Family, 68, 673-689.
Marsh, H. W., Hau, K. T. i Wen, Z. (2004). In Search of Golden Rules: Comment on
Hypothesis-Testing Approaches to Setting Cutoff Values for Fit Indexes and Dangers in
Overgeneralizing Hu and Bentler’s Findings. Structural Equation Modeling, 11, 320-341.
Marsh, H. W., Hau, K-T., Balla, J. R. i Grayson, D. (1998). Is more ever too much? The
number of indicators per factor in confirmatory factor analysis. Multivariate Behavioral
Research, 33, 181-220.
189
Marzocchi, G. M., Capron, C., Di Pietro, M., Duran Tauleria, E., Duyme, M., Frigerio, A.,
Gaspar, M. F. i sur. (2004). The use of the Strengths and Difficulties Questionnaire (SDQ) in
Southern European countries.European Child and Adolescent Psychiatry, 13, 40-46.
Masten, A. S. i Shaffer, A. (2006). How Families Matter in Child Development. U A. Clarke
Stewart i J. Dunn (Ur.), Families Count: Effects on Child and Adolescent Development (str. 5-
25). Cambridge: Cambridge University Press.
Mathiesen, K. S. i Prior, M. (2006). The impact of temperament factors and family
functioning on resilience processes from infancy to school age. European Journal of
Developmental Psychology, 3, 357-387.
Matjasko, J. L. i Paz, K. A. (2005). The role of families in developmental continuity and
change in adolescence. U V. L. Bengston, A. C. Acock, K. R. Allen, P. Dilworth-Anderson i
D. M. Klein (Ur.), Sourcebook of family theory and research (str. 385-387). Thousand Oaks,
CA: Sage.
Matson, J. L., Neal, D., Fodstad, J. C., Hess, J. A., Mahan, S. i Rivet, T. T. (2010). Reliability
and validity of the Matson Evaluation of Social Skills with Youngsters. Behavior
Modification, 34, 539-558.
Matson, J. L., Rotatori, A. F. i Helsel, W. J. (1983). Development of a rating scale to measure
social skills in children: The Matson Evaluation of Social Skills with Youngsters (MESSY).
Behavior Research and Therapy, 21, 335-340.
McArdle, J. J. (2009). Latent Variable Modeling of Differences and Changes with
Longitudinal Data. Annual Review of Psychology, 60, 577-605.
McArdle, J. J. i Aber, M. S. (1990). Patterns of change within latent variable structural
equation modeling. U A. von Eye (Ur.). New Statistical Methods in Developmental Research
(str.151-224). New York: Academic Press.
190
McArdle, J. J. i Nesselroade, J. R. (1994). Using multivariate data to structure developmental
change. U S. H. Cohen i H. W. Reese (Ur.), Life Span Developmental Psychology:
Methodological Contributions (str. 223-267). Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.
McCabe, P. i Meller, P. (2004) The Relationship Between Language and Social Competence:
How Language Impairment Affects Social Growth. Psychology in the Schools, 41, 313.
McCandless, B. R. i Marshall, H. R. (1957). A picture-sociometric technique for preschool
children and its relation to teacher judgments of friendship. Child Development, 12, 139-149.
McCauley Ohannessian, C., Lerner, R., M., Lerner, J., V. i von Eye, A. (2000). Adolescent-
parent discrepancies in perceptions of family functioning and early adolescent self
competence. International Journal of Behavioral Development, 24, 362-372.
McDermott, D. (2008). Developing Caring Relationships Among Parents, Children, Schools,
and Communities. Thousand Oaks: Sage Publications.
McDowell, D. J., Kim, M., O’Neil, R. i Parke, R. D. (2002). Children.s emotional regulation
and social competence in middle childhood: The role of maternal and paternal interactive
style. Marriage and Family Review, 34, 345-364.
McFall, R. M. (1982). A review and reformulation of the concept of social skills. Behavioral
Assessment, 4, 1-33.
Meeus, W. H. J., Oosterwegel, A. i Vollebergh, W. A. M. (2002). Parental and peer
attachment and identity development in adolescence. Journal of Adolescence, 25, 93-106.
Meredith, W. (1993). Measurement invariance, factor analysis, and factorial invariance.
Psychometrika, 58, 525-543.
Merrell, K. W. (1993). School Social Behavior Scales. Iowa City: Assessment-Intervention
Resources.
191
Merrell, K. W. (2001). Assessment of Children’s Socail Skills: Recent Developments, Best
Practices, and New Directions. Exceptionality, 9, 3-18.
Merrell, K.W. (2003). Behavioral, social, and emotional assessment of children and
adolescents-2nd ed. New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates, Inc.
Milevsky, A., Schlechter, M. J., Netter, S. A. i Keehn, D. (2007). Maternal and paternal
parenting styles in adolescents: Associations with self-esteem, depression and life satisfaction.
Journal of Child and Family Studies, 16, 39-47.
Milfont, T. L. i Fischer, R. (2010). Testing measurement invariance across groups:
Applications in cross-cultural research. International Journal of Psychological Research, 3,
112-131.
Miller, I., Ryan, C., Keitner, G., Bishop, D. i Epstein, N. (2000). The McMaster approach to
families: theory, assessment, treatment and research. Journal of Family Therapy, 22, 168-189.
Minuchin, S. (1974) . Families and Family Therapy. Boston, MA: Harvard University Press.
Molinari, L., Everri, M. i Fruggeri, L. (2010). Family micro-transitions: Observing the
process of change in families with adolescent children. Family Process, 49,236-250.
Mooney, P., Epstein, M. H., Ryser, G. i Pierce, C. D. (2005). Reliability and validity of the
parent form of the Behavioral and Emotional Rating Scale-2: Parent Rating Scale. Children
and Schools, 27, 147-156.
Moore, K. A. i Keyes, C. L. M. (2003). A Brief Histoy of Well-Being in Children and Adults.
U M. H. Borenstein, L. Davidson, C. L. M. Keyes i K. A. Moore (Ur.), Well-being: positive
development across the life course (str. 1-12). Mahwah: Lawrence Erlabaum Associates.
Moore, K.A., Evans, V.J., Brooks-Gunn, J. i Roth, J. (2001). What are good child outcomes?
U A. Thornton (Ur.), The well-being of children and families: research and data needs (str.
27-58). Michigan: The Universty of Michigan Press.
192
Moos, R. i Moos, B. (1994). Family Environment Scale Manual: Development, Applications,
Research - Third Edition. Palo Alto, CA: Consulting Psychologist Press.
Mundy, P. i Newell, L. (2007). Attention, joint attention and social cognition. Current
Directions in Psychological Science, 16, 269-274.
Muthén, L. K. i Muthén, B. O. (1998-2010). Mplus User’s Guide. Sixth Edition. Los Angeles,
CA: Muthén & Muthén.
Nelson, J. R., Stage S. A., Duppong-Hurley, K., Synhorst, L. i Epstein, M. H. (2007). Risk
factors predictive of the problem behavior of children at risk for emotional and behavioural
disorders. Exceptional Children, 73, 367-379.
Nigg, J. T. (2000). On inhibition/disinhibition in developmental psychopathology: Views
from cognitive and personality psychology and a working inhibition taxonomy. Psychological
Bulletin, 126, 220-246.
Noom, M. J., Deković, M. i Meeus, W. H. J. (1999). Autonomy, attachment and psychosocial
adjustment during adolescence: A double-edged sword? Journal of Adolescence, 22, 771-778.
Obradović, J., van Dulmen, M. H. M., Yates, T. M., Carlson, E. A. i Egeland, B. (2006).
Developmental assessment of competence from early childhood to middle adolescence.
Journal of Adolescence, 29, 857-889.
Ogbu, J. (1981). Origins of human competence: A cultural-ecological perspective. Child
Development, 52, 413-429.
Olson, D. H. (1977). Insiders’ and outsiders’ views of relationships: Research studies. U G.
Levinger i H. Raush (Ur.), Close Relationships: Perspectives on the meaning of intimacy
(str.115-135). Amherst, MA: University of Massachusetts Press.
193
Olson, D. H. (1981). Family typologies: Bridging family research and family therapy. U E. E.
Filsinger i R. A. Lewis (Ur.), Assessing marriage: New behavioral approaches (str. 74-89).
Beverly Hills, CA: Sage.
Olson, D. H. (2000). Circumplex Model of Marital and Family Sistems. Journal of Family
Therapy, 22, 144-167.
Olson, D. H. i Gorall, D. M. (2003). Circumplex Model od marital anf family systems. U F.
Walsh (ur.), Normal Family Processes: growing diversity and complexity (514-548). New
York: Guilford Press.
Olson, D. H. i Olson, A. K (2000). Empowering couples: Building on your strengths.
Minneapolis: Life Innovations.
Olson, D. H., Gorall, D. M. i Tiesel, J. W. (2007). FACES IV and the Circumplex Model:
Validation Study. Pribavljeno 10. kolovoza 2008.
http://www.facesiv.com/pdf/2.development.pdf.
Olson, D. H., Portner, J. i Lavee, Y. (1985). FACES III. St. Paul, MN: University of
Minnesota.
Olson, D. H., Russell, C. S. i Sprenkle, D. H. (1979). Circumplex model of marital and family
systems: I. Cohesion and adaptability dimensions, family types, and clinical applications.
Family Process, 18, 3-27.
Oppenheimer, L. (1989). The nature of social action: Social competence versus social
conformism. U B. H. Schneider, A. Garzia, J. Nadel i R. P. Weissberg (Ur.), Social
competence in developmental perspective (str. 41-69). Dordrecht: Kluwer.
Pakaslahti, L. i Keltikangas-Järvinen, L. (2000). Comparison of peer, teacher and self
assessments on adolescent direct and indirect aggression. Educational Psychology, 20, 177-
190.
Parke, R. D. (2004). Development in the Family. Annual Review of Psychology, 55, 365-399.
194
Peterson, G. W. i Hann, D. (1999). Socializing children and parents in families. U M. B.
Sussman, S. K. Steinmetz i G. W. Peterson (Ur.), Handbook of marriage and the family (str.
327-370). New York: Plenum.
Peterson, G. W. i Leigh, G. K. (1990). The family and social competence in adolescence. U T.
P. Gullotta, G. R. Adams i R. Montemayer (Ur.), Developing social competency in
adolescence: Advnces in adolescent development (Vol.3) (str. 97-138). Newbury Park, CA:
Sage Publications.
Phillips Smith, E., Prinz, R. J., Dumas, J. E. i Laughlin, J (2001). Latent Models of Family
Processes in African American Families: Relationships to Child Competence, Achievement,
and Problem Behavior. Journal of Marriage and Family, 63, 967-980.
Prelow, H. M., Loukas, A. i Jordan-Green, L. (2007). Socioenvironmental risk and adjustment
in Latino youth: The mediating effects of family processes and social competence. Journal of
Youth and Adolescence, 36, 465-476.
Raver, C. C. i Zigler, E. F. (1997). Social competence: An untapped dimension in evaluating
Head Start's success. Early Childhood Research Quarterly, 12, 363-385.
Renk, K. i Phares, V. (2004). Cross-informant rating of social competence in children and
adolescents. Clinical Psychology Review, 24, 239-254.
Rogosa, D., Brandt, D. i Zimowski, M. (1982). A growth curve approach to the measurement
of change. Psychological Bulletin, 92, 726-748.
Rose-Krasnor, L. (1997). The nature of social competence: A theoretical review. Social
Development, 6, 111-135.
Rubin, K. H. (1983). Recent perspectives on sociometric status in childhood: Some
introductory remarks. Child Development, 54, 1383-1385.
195
Rubin, K. H. i Krasnor, L. R. (1986). Social-cognitive and social behavioral perspectives on
problem solving. U M. Perlmutter (Ur.), Cognitive perspectives on children's social and
behavioral development. Vol. 18. The Minnesota Symposia on Child Psychology (str. 1-68).
Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum.
Rubin, K. H. i Rose-Krasnor, L. (1992). Interpersonal problem solving. U V. B. van Hasselt i
M. Hersen (Ur.), Handbook of Social Development (str. 283-323). New York: Plenum.
Rubin, K. H., Bukowski, W. i Parker, J. (2006). Peer interactions, relationships, and groups. U
N. Eisenberg (Ur), Handbook of Child Psychology (6th edition): Social, emotional, and
personality development (str. 571-645). New York: Wiley.
Rutter, M. (2006). The promotion of resilience in the face of adversity. U A. Clarke Stewart i
J. Dunn (Ur.), Families Count: Effects on Child and Adolescent Development (str. 26-52).
Cambridge: Cambridge University Press.
Saarni, C. (1997). Emotional competence and self-regulation in childhood. U P. Salovey i D.
J. Sluyter (Ur.), Emotional development and emotional intelligence (str. 35-66). New York:
Basic Books.
Saarni, C. (1999). The Development of Emotional Competence. New York: Guilford Press.
Sabatelli, R. M. i Bartle, S. E. (1995). Survey approaches to the assessment of family
functioning: Conceptual, Operational, and analytical issues. Journal of Marriage and the
Family, 57, 1025-1031.
Sameroff, A. J. (2000). Developmetal systems and psychopathology. Development and
Psychopathology, 12, 297-312.
Sameroff, A. J. i MacKenzie, M. J. (2003). Research strategies for capturing transactional
models of development: The limits of the possible. Development and Psychopathology, 15,
613-640.
196
Sanson, A. i Smart, D. (2004). Connections between Temperament and Social Development:
A Review. Social Development, 13, 142-170.
Sanson, A., Hemphill, S., Yagmurlu, B. i McClowry, S. G. (2011). Temperament and social
development. U P. K. Smith i C. H. Hart (Ur.), Wiley-Blackwell handbook of childhood social
development, 2nd ed (str. 227-245). West Sussex, UK: Wiley-Blackwell.
Sass, D. A. i Smith, P. L. (2006). The effects of parceling unidimensional scales on structural
parameter estimates in structural equation modeling. Structural Equation Modeling, 13, 566-
586.
Satir, V. (1988). The new peoplemaking. Palo Alto, CA: Science and Behavior Books.
Sawin, K. J., Harringan, M. P i Woog, P. (1995). Measures of Family Functioning for
Research and Practice. New York: Springer Publishing Company.
Schafer, J. L. i Graham, J. W. (2002) Missing Data: Our View of the State of the Art.
Psychological Methods, 7, 147-177.
Schermelleh-Engel, K., Moosbrugger, H. i Müller, H. (2003). Evaluating the fit of structural
equation models: Test of significance and descriptive goodness-of-fit measures. Methods of
Psychological Research - Online, 8, 23-74.
Schmitt, N. i Kuljanin, G. (2008). Measurement invariance: Review of practice and
implications. Human Resource Management Review, 18, 210-222.
Schoenrock, C., Bell, N., Sun, S. i Avery, A. (1999). Family correlates of adolescent self
monitoring and social competence. Journal of Psychology, 133, 377-393.
Schrodt, P. (2005). Family Communication Schemata and the Circumplex Model of Family
Functioning. Western Journal of Communication, 69, 359-376.
197
Schumm, W. R. (1990). Evolution of the Family Field: Measurement Principles and
techniques. U J. Touliatos, B. F. Permutter i M. A. Straus (Ur.), Handbook of Family
Measurement Techniques (str. 23-36). Newbury Park: SAGE Publications, Inc.
Selig, J. P. i Preacher, K. J. (2009). Mediation models for longitudinal data in developmental
research. Research in Human Development, 6, 144-164.
Semrud-Clikeman, M. (2007). Social competence in children. New York, NY: Springer
Science+Business Media.
Sharkey, J. D., You, S., Morrison, G. M. i Griffiths, A. J. (2009). Behavioral and Emotional
Rating Scale-2 Parent Report: Exploring a Spanish Version with At-Risk Students.
Behavioral Disorders, 35, 53-65.
Shek, D. T. L. (1997). The relation of family functioning to adolescent psychological well
being, school adjustment, and problem behavior. Journal of Genetic Psychology, 158, 467 -
479.
Shek, D. T. L. (2005). A Longitudinal Study of Perceived Family Functioning and Adolescent
Adjustment in Chinese Adolescents With Economic Disadvantage. Journal of Family Issues,
26, 518-543.
Shek, D. T. L. i Lee, T. Y. (2006). Family Life Quality and Emotional Quality of Life in
Chinese Adolescents With and Without Economic Disadvantage. Social Indicators Research,
80, 393-410.
Silverberg, S. i Steinberg, L. (1990). Psychological well-being of parents with early
adolescent children. Developmental Psychology, 26, 658-666.
Skinner, H., Steinhauer, P. i Sitarenios, G. (2000). Family Assessment Measure (FAM) and
process model of family functioning. Journal of Family Therapy, 22, 190-210.
Smetana, J. G., Campione-Barr, N. i Metzger, A. (2006). Adolescent development in
interpersonal and societal contexts. Annual Review of Psychology, 57, 255-284.
198
Smetana, J. G., Yau, J. i Hanson, S. (1991). Conflict resolution in families with adolescents.
Journal of Research on Adolescence, 1, 189-206.
Smith, K. M. (2005). An examination of family communication within the core and balance
model of family leisure functioning. Neobjavljena doktorska disertacija. Provo, Utah: Brigham
Young University.
Smojver-Ažić, S. i Martinac Dorčić, T. (2010). Povezanost osobina ličnosti i nekih
karakteristika obiteljskog funkcioniranja s psihičkim simptomima majki i očeva. Društvena
istraživanja, 1-2, 209-231.
Sourander, A. i Hestelä, L. (2005). Childhood predictors of externalizing and internalizing
problems in adolescence. European Child and Adolescent Psychiatry, 14, 415-423.
Sroufe, L. A. (1983). Infant-caregiver attachment and patterns of adaptation in preschool: The
roots of maladaptation and competence. U M. Perlmutter (Ur.), Minnesota Symposium in
Child Psychology (Vol. 16) (str. 41-83). Hillsdale, NJ: Erlbaum Associates.
Steinberg, L. (2001). We Know Some Things: Parent-Adolescent Relationships in Retrospect
and Prospect. Journal of Research on Adolescence, 11, 1-19.
Steinberg, L. i Sheffield Morris, A. (2001). Adolescent development. Annual Review of
Psychology, 52, 83-110.
Steinberg, L. i Silk, J. (2002). Parenting adolescents. U M. H. Bornstein (Ur.), Handbook of
Parenting 2nd ed. (Vol.1-4) (str. 103-133). Mahwah, NJ: Erlbaum.
Stormashak, E. A. i Welsh, J. A. (2006). Enhancing Social Competence U D. M. Teti (Ur.),
Handbook of Research Methods in Developmental Science (str. 271-294). Oxford: Blackwell
Publishing.
Stump, K. N., Ratliff, J. M., Wu, Y. P. i Hawley, P. H. (2009). Theories of social competence
from the top-down to the bottom-up: A case for considering foundational human needs. U J.
199
L. Matson (Ur.), Social behavior and skills in children (str. 23-37). New York, NY: Springer
Science Business Media.
Sweeting, H. (2001). Our family, whose perspective? Journal of Adolescence, 24, 229-250.
Synhorst, L., Buckley, J., Reid, R., Epstein, M. i Ryser, G. (2005). Cross informant agreement
of the Behavioral and Emotional Rating Scale-2nd Edition (BERS-2) parent and youth rating
scales. Child & Family Behavior Therapy, 27, 1-11.
Tabachnick, B. G. i Fidell, L. S. (2007). Using Multivariate Statistics (5th ed.). New York:
Allyn and Bacon.
Ten Dam, G. i Volman, M. (2007). Educating for adulthood or for citizenship: Social
competence as an educational goal. European Journal of Education, 42, 281-298.
Terry, R. (2000). Recent advances in measurement theory and the use of sociometric
techniques. U A. H. N. Cillessen i W. M. Bukowski (Ur.), Recent advances in the
measurement of acceptance and rejection in the peer system. New Directions for Child and
Adolescent Development (Vol. 88) (str. 27-53). San Francisco: Jossey-Bass.
Terry, R. i Coie, J. D. (1991). A comparison of methods for defining sociometric status
among children. Developmental Psychology, 27, 867-880.
Teti, D. M. (Ur.) (2006). Handbook of research methods in developmental science. New
York: Blackwell Publishing.
Thelen, E. i Smith, L. B. (2006). Dynamic Systems Theories. U W. Damon i Richard M.
Lerner (Ur), Handbook of Child Psychology, Theoretical Models of Human Development (6th
Ed., Vol. 1) (str. 258-312). New Jersey: Wiley.
Thomas, A., Chess, S. i Birch, H. G. (1968). Temperament and behavior disorders in
children. New York: New York University Press.
200
Tomasello (1995). Joint attention as social cognition. U C. Moore i P. Dunham (Ur.), Joint
attention: Its origins and role in development (str. 103-130). Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum
Associates.
Touliatos, J., Perlmutter, B. i Straus, M. (1990). Handbook of Family Measurement
Techiques. Newbury Park: SAGE Publications, Inc.
Tubman, J. G. (1993). Family Risk Factors, Parental Alchohol Use, and Problem Behaviors
among School-Age Children. Family Relations, 42, 81-86.
Tudge, J. R. H., Mokrova, I., Hatfield, B. i Karnik, R. B. (2009). Uses and misuses of
Bronfenbrenner’s bioecological theory of human development. Journal of Family Theory and
Review, 1, 198-210.
Van de Vijver, F. i Leung, K. (1997). Methods and Data Analysis for Cross-Cultural
Research. Thousand Oaks, CA: Sage Publications.
Van Zalk, N. i Kerr, M. (2011). Shy Adolescents’ Perceptions of Parents’ psychological
Control and Emotional Warmth: Examining Bidirectional Links. Merrill Palmer Quarterly,
57, 375-401.
Vandeleur, C. L., Perrez, M. i Schoebi, D. (2007). Associations between measures of emotion
and familial dynamics in normative families with adolescents. Swiss Journal of Psychology,
66, 5-16.
Vandenberg, R. J. i Lance, C. E. (2000). A review and synthesis of the measurement
invariance literature: Suggestions, practices, and recommendations for organizational
research. Organizational Research Methods, 3, 4-69.
Vaughan van Hecke, A., Mundy, P. C., Acra, C. F., Block, J., Gomez, Y., Delgado,
C.,Venezia, M. i sur. (2007). Infant joint attention, temperament, and social competence in
preschool children. Child Development, 78, 53-69.
201
Vaughn, B. E., Shin, N., Kim, M., Coppola, G., Krzysik, L., Santos, A. J., Peceguina, I. i sur.
(2009). Hierarchical models of social competence in preschool children: a multisite,
multinational study. Child Development, 80, 1775-1796.
Walker, H. M. i McConnell, S. R. (1995). Walker-McConnell Scale of Social Competence and
School Adjustment: Elementary Version. San Diego, CA: Singular Publishing Group.
Waters, E. i Cummings, E. M. (2000). A secure base from which to explore close
relationships. Child Development, 71, 164-172.
Waters, E. i Sroufe, L. A. (1983). Social competence as developmental construct.
Developmental Review, 3, 79-97.
Waters, E., Merick, S., Treboux, D., Crowell, J. i Albersheim, L. (2000). Attachment security
in infancy and early adulthood:Atwenty-year longitudinal study. Child Development, 71, 684-
689.
Waters, E., Wippman, J. i Sroufe, L. A. (1979). Attachment, positive affect, and competence
in the peer group: Two studies in construct validation. Child Development, 50, 821-829.
Welsh, J. A. i Bierman, K. L. (2001). Social competence. Gale Encyclopedia of Childhood
and Adolescence. Pribavljeno 28. srpnja 2008 sa
http://www.encyclopedia.com/topic/Social_skills.aspx
White. R. (1959). Motivation reconsidered: The concept of competence. Psychological
Review, 66, 297-333.
Willoughby, T. i Hamza, C.A. (2011). A longitudinal examination of the bidirectional
associations among parenting behaviors, adolescent disclosure and problem behaviors.
Journal of Youth and Adolescence, 40, 463-478.
Widaman, K. F. i Reise, S. P. (1997). Exploring the measurement invariance of Book
psychological instruments: Applications in the substance use domain. U K. J. Chapter Bryant,
M. Windle i S. G. West (Ur.), The science of prevention: Methodological advances from
202
alcohol and substance abuse research (str. 281-324). Washington, DC: American
Psychological Association.
Widaman, K. F. i Thompson, J. S. (2003). On specifying the null model for incremental fit
indices in structural equation modeling. Psychological Methods, 8, 16-37.
Widaman, K. F., Ferrer, E. i Conger, R. D. (2010). Factorial invariance within longitudinal
structural equation models: Measuring the same construct across time. Child Development
Perspectives, 4, 10-18.
Willcutt, E. G. i Pennington, B. F. (2000). Comorbidity of reading disability and attention
deficit/hyperactivity disorder: Differences by gender and subtype. Journal of Learning
Disabilities, 33(2), 179-191.
Yahav, R. (2002). External and Internal Symptoms in Children and Characteristics of the
Family System: A Comparison of the Linear and Circumplex Models. The American Journal
of Family Therapy, 30, 39-56.
Zabriskie, R. B. i McCormick, B. P. (2001). The Influences of Family Leisure Patterns on
Perceptions of Family Functioning. Family Relations, 50, 281-289.
Zimmer-Gembeck, M. J. i Collins, W. A. (2003). Autonomy development during adolescence.
U G. R. Adams i M. Berzonsky (Ur.), Blackwell Handbook of adolescence (str. 175-204).
Oxford: Blackwell Publishers.
Zimmermann, P. i Becker-Stoll, F. (2002). Stability of attachment representations in
adolescence: The influence of ego-identity status. Journal of Adolescence, 25, 107-124.
203
7. Prilozi
Tablica 1. Zasićenja prvim faktorom za Subskalu obiteljska kohezija za tri uzorka (predistraživanje)
Čestica A M O
1. U mojoj obitelji postoji osjećaj zajedništva. 0,304 0,706 0,834
2. Članovi moje obitelji vrlo malo se međusobno druže. (R) 0,461 0,307 0,483
3. Možemo se osloniti jedni na druge. 0,229 0,709 0,730
4. Radije provodimo vrijeme sa svojim prijateljima nego jedni s drugima. (R) 0,613 0,580 0,484
5. Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo zajedno kao obitelj. (R) 0,546 0,478 0,487
6. Svi članovi moje obitelji sudjeluju u donošenju odluka koje se tiču obitelji. 0,215 0,558 0,478
7. Pomažemo jedni drugima. 0,028 0,770 0,711
8. Imamo obiteljske prijatelje s kojima se družimo. 0,051 0,683 0,552
9. Članovi moje obitelji imaju zajedničke interese. 0,490 0,536 0,499
10. Članovi moje obitelji svoje slobodno vrijeme najradije provode svatko na svoj način. (R)
0,698 0,411 0,436
11. Članovi moje obitelji izbjegavaju jedni druge kada su kod kuće. (R) 0,668 0,509 0,547
12. Svi članovi moje obitelji osjećaju se voljeno od drugih članova. 0,252 0,581 0,693
13. Među članovima moje obitelji ima malo povjerenja. (R) 0,367 0,492 0,492
14. Članovi moje obitelji podrška su jedni drugima. 0,598 0,705 0,830
15. Obično se svatko bavi svojim obvezama kada smo kod kuće. (R) 0,339 0,245 0,216
16. Hrabrimo i tješimo jedni druge kada se nešto loše dogodi. 0,559 0,484 0,639
17. Članovi moje obitelji ponekad iznevjere jedan drugoga. (R) 0,358 0,602 0,366
18. Članovi moje obitelji međusobno su bliski. 0,418 0,671 0,811
19. Moja obitelj je svakom svom članu izvor podrške. 0,310 0,759 0,779
20. Postoji vrlo malo aktivnosti koje vole raditi svi članovi moje obitelji. (R) 0,599 0,296 0,330
karakteristični korijen (Λ) 3,99 6,59 7,08
postotak objašnjenje varijance 19,98 32,96 35,41
Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-obrnuto bodovanje.
204
Tablica 2. Deskriptivna statistika, korelacija pojedine čestice s ukupnim rezultatom i pouzdanost za Subskalu obiteljska kohezija (predistraživanje)
A M O A M O Čestica
M(Sd) M(Sd) M(Sd) rit rit rit
1. U mojoj obitelji postoji osjećaj zajedništva. 3,86
(0,35) 3,69
(0,52) 3,64
(0,58) 0,191 0,593 0,723
2. Članovi moje obitelji vrlo malo se međusobno druže. (R)
3,28 (0,90)
3,31 (0,81)
3,40 (0,74)
0,289 0,303 0,487
3. Možemo se osloniti jedni na druge. 3,82
(0,49) 3,79
(0,44) 3,77
(0,48) 0,149 0,572 0,564
4. Radije provodimo vrijeme sa svojim prijateljima nego jedni s drugima. (R)
3,04 (0,89)
3,35 (0,69)
3,35 (0,70)
0,501 0,586 0,523
5. Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo zajedno kao obitelj. (R)
3,15 (0,89)
3,05 (0,88)
3,09 (0,91)
0,429 0,491 0,507
6. Svi članovi moje obitelji sudjeluju u donošenju odluka koje se tiču obitelji.
3,51 (0,75)
3,27 (0,58)
3,32 (0,63)
0,199 0,459 0,395
7. Pomažemo jedni drugima. 3,96
(0,20) 3,80
(0,46) 3,76
(0,49) 0,015 0,657 0,570
8. Imamo obiteljske prijatelje s kojima se družimo.
3,76 (0,52)
3,69 (0,64)
3,60 (0,67)
0,037 0,571 0,440
9. Članovi moje obitelji imaju zajedničke interese.
3,37 (0,64)
3,44 (0,60)
3,45 (0,68)
0,381 0,449 0,491
10. Članovi moje obitelji svoje slobodno vrijeme najradije provode svatko na svoj način. (R)
3,06 (0,84)
2,81 (0,83)
2,88 (0,93)
0,619 0,413 0,518
11. Članovi moje obitelji izbjegavaju jedni druge kada su kod kuće. (R)
3,86 (0,39)
3,75 (0,59)
3,69 (0,67)
0,487 0,431 0,534
12. Svi članovi moje obitelji osjećaju se voljeno od drugih članova.
3,58 (0,81)
3,81 (0,39)
3,73 (0,60)
0,212 0,448 0,521
13. Među članovima moje obitelji ima malo povjerenja. (R)
3,75 (0,47)
3,71 (0,73)
3,77 (0,62)
0,248 0,457 0,480
14. Članovi moje obitelji podrška su jedni drugima.
3,86 (0,49)
3,75 (0,57)
3,74 (0,52)
0,436 0,578 0,664
15. Obično se svatko bavi svojim obvezama kada smo kod kuće. (R)
2,18 (0,88)
2,37 (0,88)
2,24 (0,78)
0,313 0,229 0,219
16. Hrabrimo i tješimo jedni druge kada se nešto loše dogodi.
3,87 (0,38)
3,89 (0,31)
3,83 (0,41)
0,400 0,367 0,466
17. Članovi moje obitelji ponekad iznevjere jedan drugoga. (R)
3,21 (0,91)
3,41 (0,66)
3,33 (0,73)
0,342 0,549 0,380
18. Članovi moje obitelji međusobno su bliski. 3,89
(0,32) 3,79
(0,41) 3,79
(0,47) 0,265 0,573 0,669
19. Moja obitelj je svakom svom članu izvor podrške.
3,85 (0,47)
3,81 (0,39)
3,81 (0,49)
0,163 0,626 0,628
20. Postoji vrlo malo aktivnosti koje vole raditi svi članovi moje obitelji. (R)
3,17 (0,88)
3,01 (0,83)
2,94 (0,90)
0,505 0,294 0,353
Cronbach α 0,75 0,86 0,88
Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-obrnuto bodovanje.
205
Tablica 3. Zasićenja prvim faktorom za Subskalu obiteljska fleksibilnost za tri uzorka (predistraživanje)
Čestica A M O
1. U mojoj obitelji zna se tko je „glava obitelji“. (R) -0,174 -0,149 -0,239
2. Članovi moje obitelji prilagođavaju se jedni drugima. 0,553 0,726 0,764
3. Lako se prilagođavamo različitim promjenama u obitelji. 0,390 0,580 0,639
4. Moja obitelj se dobro nosi sa životnim problemima. 0,253 0,660 0,662
5. U mojoj obitelji sukobe nastojimo riješiti tako da se nakon njih nitko ne osjeća loše.
0,501 0,640 0,751
6. Svaki član moje obitelji zadužen je za neki kućanski posao. 0,478 0,736 0,643
7. U mojoj obitelji djeca i roditelji zajedno donose odluke važne za cijelu obitelj.
0,449 0,728 0,614
8. U mojoj obitelji postoje neka pravila ponašanja koja svi moramo poštivati.
0,618 0,711 0,783
9. U mojoj obitelji samo jedna osoba donosi odluke. (R) 0,493 0,278 0,203
10. Probleme u obitelji pokušavamo riješiti na više načina. 0,303 0,499 0,540
11. Pravila ponašanja u mojoj obitelji prečesto se mijenjaju. (R) 0,450 0,569 0,637
12. U mojoj obitelji ima puno besmislenih pravila ponašanja. (R) 0,613 0,406 0,611
13. Teško mi je reći koja su pravila ponašanja u mojoj obitelji. (R) 0,466 0,418 0,421
14. Članovi moje obitelji često raspravljaju o tome tko će obaviti koji kućanski posao. (R)
0,265 -0,039 0,191
15. U mojoj obitelji zna se koje su dužnosti roditelja, a koje djece. 0,558 0,527 0,554
16. Članovi moje obitelji nezadovoljni su kućanskim poslovima koji su im dodijeljeni. (R)
0,351 0,623 0,638
17. U mojoj obitelji jedan osoba ima moć nad drugima. (R) 0,365 0,342 0,247
18. Lako donosimo odluke koje su važne za cijelu obitelji. 0,145 0,652 0,708
19. Netko od članova moje obitelji ne može se prilagoditi drugim članovima. (R)
0,558 0,518 0,573
20. Članovi moje obitelji ne znaju što učiniti kada se nešto loše dogodi. (R)
0,413 0,417 0,575
karakteristični korijen (Λ) 3,89 5,95 6,72
postotak objašnjenje varijance 19,44 29,74 33,58
Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-obrnuto bodovanje.
206
Tablica 4. Deskriptivna statistika, korelacija pojedine čestice s ukupnim rezultatom i pouzdanost za Subskalu obiteljska fleksibilnost (predistraživanje)
A M O A M O Čestica
M(Sd) M(Sd) M(Sd) rit rit rit
1. U mojoj obitelji zna se tko je „glava obitelji“. (R)
2,35 (1,19)
2,30 (1,03)
2,09 (0,96)
-0,098 -0,043 -0,111
2. Članovi moje obitelji prilagođavaju se jedni drugima.
3,41 (0,73)
3,47 (0,53)
3,44 (0,57)
0,354 0,571 0,671
3. Lako se prilagođavamo različitim promjenama u obitelji.
3,36 (0,62)
3,20 (0,63)
3,20 (0,61)
0,310 0,473 0,536
4. Moja obitelj se dobro nosi sa životnim problemima.
3,63 (0,49)
3,43 (0,53)
3,44 (0,55)
0,202 0,491 0,542
5. U mojoj obitelji sukobe nastojimo riješiti tako da se nakon njih nitko ne osjeća loše.
3,69 (0,54)
3,54 (0,50)
3,38 (0,65)
0,331 0,520 0,631
6. Svaki član moje obitelji zadužen je za neki kućanski posao.
3,19 (0,95)
2,99 (0,83)
2,86 (0,93)
0,264 0,650 0,544
7. U mojoj obitelji djeca i roditelji zajedno donose odluke važne za cijelu obitelj.
3,47 (0,75)
3,29 (0,65)
3,15 (0,72)
0,337 0,604 0,546
8. U mojoj obitelji postoje neka pravila ponašanja koja svi moramo poštivati.
3,47 (0,77)
3,58 (0,60)
3,47 (0,73)
0,423 0,597 0,659
9. U mojoj obitelji samo jedna osoba donosi odluke. (R)
3,59 (0,73)
3,63 (0,63)
3,43 (0,76)
0,449 0,332 0,268
10. Probleme u obitelji pokušavamo riješiti na više načina.
3,41 (0,67)
3,43 (0,53)
3,33 (0,59)
0,211 0,354 0,381
11. Pravila ponašanja u mojoj obitelji prečesto se mijenjaju. (R)
3,59 (0,69)
3,47 (0,72)
3,48 (0,69)
0,352 0,487 0,596
12. U mojoj obitelji ima puno besmislenih pravila ponašanja. (R)
3,51 (0,88)
3,79 (0,47)
3,73 (0,55)
0,511 0,387 0,577
13. Teško mi je reći koja su pravila ponašanja u mojoj obitelji. (R)
2,99 (1,00)
3,54 (0,79)
3,29 (0,67)
0,403 0,425 0,411
14. Članovi moje obitelji često raspravljaju o tome tko će obaviti koji kućanski posao. (R)
2,58 (1,00)
2,78 (0,99)
2,91 (1,00)
0,241 0,046 0,271
15. U mojoj obitelji zna se koje su dužnosti roditelja, a koje djece.
3,51 (0,73)
3,42 (0,62)
3,33 (0,65)
0,372 0,335 0,408
16. Članovi moje obitelji nezadovoljni su kućanskim poslovima koji su im dodijeljeni. (R)
3,22 (0,89)
3,04 (0,81)
3,15 (0,89)
0,320 0,540 0,568
17. U mojoj obitelji jedan osoba ima moć nad drugima. (R)
3,69 (0,65)
3,63 (0,75)
3,61 (0,69)
0,300 0,388 0,336
18. Lako donosimo odluke koje su važne za cijelu obitelji.
3,45 (0,71)
3,28 (0,70)
3,22 (0,71)
0,103 0,520 0,552
19. Netko od članova moje obitelji ne može se prilagoditi drugim članovima. (R)
3,58 (0,79)
3,47 (0,77)
3,47 (0,83)
0,439 0,454 0,479
20. Članovi moje obitelji ne znaju što učiniti kada se nešto loše dogodi. (R)
3,60 (0,78)
3,51 (0,72)
3,57 (0,65)
0,271 0,317 0,485
Cronbach α 0,73 0,82 0,86
Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-obrnuto bodovanje.
207
Tablica 5. Zasićenja prvim faktorom za Subskalu obiteljska komunikacija za tri uzorka (predistraživanje)
Čestica A M O
1. Međusobno razgovaramo o problemima koje imamo. 0,574 0,657 0,656
2. U mojoj obitelji svi mogu reći svoje mišljenje. 0,700 0,585 0,619
3. Članovi moje obitelji slušaju jedni druge tijekom razgovora. 0,711 0,664 0,626
4. Svađamo se većinu vremena kad smo kod kuće. (R) 0,077 0,440 0,540
5. Članovi moje obitelji jedno govore, a drugo rade. (R) 0,684 0,675 0,582
6. Često raspravljano o tome tko je što rekao od članova obitelji. (R) 0,492 0,151 0,221
7. Nakon obiteljske svađe neko vrijeme ne razgovaramo jedni s drugima. (R)
0,415 0,541 0,611
8. Članovi moje obitelji međusobno vrlo malo razgovaraju. (R) 0,449 0,541 0,526
9. Svi smo uznemireni kada je jedan član obitelji uznemiren. (R) 0,163 -0,045 -0,105
10. Članovi moje obitelji povjeravaju se jedni drugima. 0,681 0,634 0,669
11. U mojoj obitelji otvoreno se razgovara o svim problemima. 0,817 0,651 0,676
12. U mojoj obitelji ne pokazujemo kada smo ljuti. (R) 0,186 0,237 -0,030
13. Do rješenja sukoba među članovima obitelji nastojimo doći razgovorom.
0,756 0,504 0,707
14. Svi članovi moje obitelji pokazuju kako se osjećaju. 0,424 0,523 0,508
15. Pričamo o drugim članovima obitelji kada oni nisu prisutni. (R) 0,245 0,214 0,076
16. Svi smo tužni ako se jednom članu obitelji nešto loše dogodilo. 0,546 0,138 0,280
17. U mojoj obitelji razgovori često završe svađom. (R) 0,309 0,567 0,500
18. Često se zapravo samo pravimo da slušamo jedni druge. (R) 0,703 0,657 0,573
19. Članovi moje obitelji vrlo malo poštuju jedni druge. (R) 0,433 0,560 0,554
20. Razgovori u obitelji počnu s jednom temom, a završe s drugom. (R) 0,391 0,493 0,483
karakteristični korijen (Λ) 5,65 5,29 5,41
postotak objašnjenje varijance 28,23 26,29 27,07
Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-obrnuto bodovanje
208
Tablica 6. Deskriptivna statistika, korelacija pojedine čestice s ukupnim rezultatom i pouzdanost za Subskalu obiteljska komunikacija (predistraživanje)
A M O A M O Čestica
M(Sd) M(Sd) M(Sd) rit rit rit
1. Međusobno razgovaramo o problemima koje imamo.
3,51 (0,70)
3,61 (0,54)
3,56 (0,55)
0,489 0,507 0,474
2. U mojoj obitelji svi mogu reći svoje mišljenje. 3,78
(0,52) 3,83
(0,38) 3,86
(0,35) 0,571 0,480 0,501
3. Članovi moje obitelji slušaju jedni druge tijekom razgovora.
3,69 (0,58)
3,46 (0,62)
3,43 (0,64)
0,597 0,545 0,497
4. Svađamo se većinu vremena kad smo kod kuće. (R)
3,61 (0,67)
3,63 (0,58)
3,61 (0,61)
0,072 0,412 0,507
5. Članovi moje obitelji jedno govore, a drugo rade. (R)
3,46 (0,78)
3,57 (0,70)
3,61 (0,67)
0,621 0,624 0,545
6. Često raspravljano o tome tko je što rekao od članova obitelji. (R)
2,84 (0,81)
2,80 (0,85)
2,99 (0,89)
0,454 0,152 0,228
7. Nakon obiteljske svađe neko vrijeme ne razgovaramo jedni s drugima. (R)
3,31 (0,89)
3,37 (0,81)
3,42 (0,80)
0,359 0,493 0,585
8. Članovi moje obitelji međusobno vrlo malo razgovaraju. (R)
3,67 (0,50)
3,62 (0,76)
3,55 (0,75)
0,418 0,459 0,441
9. Svi smo uznemireni kada je jedan član obitelji uznemiren. (R)
2,73 (0,95)
2,12 (0,98)
2,22 (0,98)
0,115 -0,110 -0,105
10. Članovi moje obitelji povjeravaju se jedni drugima.
3,63 (0,67)
3,39 (0,59)
3,36 (0,56)
0,570 0,493 0,474
11. U mojoj obitelji otvoreno se razgovara o svim problemima.
3,58 (0,74)
3,51 (0,60)
3,51 (0,57)
0,736 0,524 0,502
12. U mojoj obitelji ne pokazujemo kada smo ljuti. (R)
2,82 (0,97)
3,08 (0,83)
2,94 (0,85)
0,062 0,121 -0,089
13. Do rješenja sukoba među članovima obitelji nastojimo doći razgovorom.
3,54 (0,68)
3,46 (0,66)
3,53 (0,57)
0,636 0,368 0,555
14. Svi članovi moje obitelji pokazuju kako se osjećaju.
3,55 (0,56)
3,53 (0,55)
3,42 (0,62)
0,336 0,356 0,314
15. Pričamo o drugim članovima obitelji kada oni nisu prisutni. (R)
2,93 (0,93)
2,63 (0,88)
2,71 (0,90)
0,201 0,205 0,163
16. Svi smo tužni ako se jednom članu obitelji nešto loše dogodilo.
3,79 (0,54)
3,79 (0,52)
3,78 (0,53)
0,454 0,078 0,176
17. U mojoj obitelji razgovori često završe svađom. (R)
3,63 (0,57)
3,42 (0,70)
3,34 (0,75)
0,214 0,498 0,402
18. Često se zapravo samo pravimo da slušamo jedni druge. (R)
3,48 (0,73)
3,55 (0,62)
3,58 (0,64)
0,622 0,553 0,511
19. Članovi moje obitelji vrlo malo poštuju jedni druge. (R)
3,87 (0,34)
3,79 (0,57)
3,81 (0,51)
0,313 0,524 0,501
20. Razgovori u obitelji počnu s jednom temom, a završe s drugom. (R)
2,31 (1,00)
3,00 (0,83)
3,12 (0,79)
0,340 0,406 0,406
Cronbach α 0,81 0,79 0,78
Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-obrnuto bodovanje.
209
Tablica 7. Zasićenja prvom komponentom za subskalu Interpersonalne snage (predistraživanje)
Čestica A M O R
10. Svoju ljutnju mogu izraziti na pravi način. 0,685 0,544 0,573 0,794
12. Ako povrijedim ili uzrujam druge, ja im se ispričam. 0,709 0,495 0,556 0,749
16. Kad sam povrijeđen, ostajem smiren. 0,281 0,600 0,542 0,746
17. Razmišljam što bi se moglo dogoditi prije nego što odlučim nešto učiniti. 0,523 0,729 0,614 0,879
18. Prihvaćam kritiku. 0,687 0,638 0,430 0,876
28. Prihvaćam odgovornost za svoje postupke. 0,605 0,631 0,521 0,796
30. Prihvaćam kad (iz)gubim u nekoj igri. 0,394 0,511 0,542 0,717
33. Znam dobro slušati druge. 0,620 0,443 0,505 0,516
35. Priznam kada pogriješim. 0,558 0,682 0,705 0,880
37. Mogu se nositi s time kad mi se kaže “ne”. 0,617 0,622 0,670 0,764
43. Poštujem prava drugih. 0,468 0,716 0,689 0,842
44. Dijelim stvari s drugima. 0,437 0,523 0,575 0,437
46. Kada nešto krivo napravim, ja se ispričam. 0,607 0,648 0,771 0,821
49. Ljubazan sam prema drugima. 0,472 0,631 0,698 0,657
50. Znam primjereno razgovarati. 0,558 0,559 0,559 0,650
karakteristični korijen (Λ) 4,71 5,47 5,46 8,49
postotak objašnjenje varijance 31,37 36,44 36,40 56,59 Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-razrednik. Ova skala zaštićena je autorskim pravima i niti jedan dio ne smije se reproducirati i/ili koristiti bez dozvole izdavača. Za potrebe ovog istraživanja dobiveno je odobrenje izdavača za korištenje skale.
Tablica 8. Povezanost pojedine čestica s ukupnim rezultatom na subskali Interpersonalne snage (predistraživanje)
A M O R Čestica
rit rit rit rit
10. Svoju ljutnju mogu izraziti na pravi način. 0,58 0,50 0,54 0,75
12. Ako povrijedim ili uzrujam druge, ja im se ispričam. 0,64 0,43 0,51 0,70
16. Kad sam povrijeđen, ostajem smiren. 0,35 0,53 0,48 0,70
17. Razmišljam što bi se moglo dogoditi prije nego što odlučim nešto učiniti. 0,41 0,64 0,53 0,86
18. Prihvaćam kritiku. 0,60 0,58 0,39 0,85
28. Prihvaćam odgovornost za svoje postupke. 0,47 0,55 0,46 0,76
30. Prihvaćam kad (iz)gubim u nekoj igri. 0,36 0,44 0,50 0,67
33. Znam dobro slušati druge. 0,48 0,37 0,44 0,51
35. Priznam kada pogriješim. 0,49 0,60 0,62 0,85
37. Mogu se nositi s time kad mi se kaže “ne”. 0,52 0,55 0,61 0,72
43. Poštujem prava drugih. 0,39 0,61 0,57 0,81
44. Dijelim stvari s drugima. 0,36 0,44 0,47 0,38
46. Kada nešto krivo napravim, ja se ispričam. 0,54 0,56 0,68 0,78
49. Ljubazan sam prema drugima. 0,32 0,53 0,60 0,64
50. Znam primjereno razgovarati. 0,42 0,49 0,45 0,59 Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-razrednik. Ova skala zaštićena je autorskim pravima i niti jedan dio ne smije se reproducirati i/ili koristiti bez dozvole
210
izdavača. Za potrebe ovog istraživanja dobiveno je odobrenje izdavača za korištenje skale.
Tablica 9. Deskriptivna statistika za čestice subskale Interpersonalne snage (predistraživanje)
Čestica A M O R
M Sd M Sd M Sd M Sd
10. Svoju ljutnju mogu izraziti na pravi način. 2,21 0,69 2,08 0,67 2,10 0,77 2,29 0,65
12. Ako povrijedim ili uzrujam druge, ja im se ispričam. 2,54 0,66 2,54 0,62 2,50 0,62 2,46 0,62
16. Kad sam povrijeđen, ostajem smiren. 1,95 0,77 1,81 0,71 1,91 0,71 2,19 0,67
17. Razmišljam što bi se moglo dogoditi prije nego što odlučim nešto učiniti.
1,95 0,86 2,24 0,71 2,14 0,65 2,31 0,66
18. Prihvaćam kritiku. 2,13 0,84 2,16 0,62 2,13 0,64 2,35 0,63
28. Prihvaćam odgovornost za svoje postupke. 2,49 0,62 2,36 0,66 2,38 0,62 2,43 0,69
30. Prihvaćam kad (iz)gubim u nekoj igri. 2,30 0,85 2,05 0,71 2,05 0,81 2,31 0,59
33. Znam dobro slušati druge. 2,58 0,61 2,28 0,57 2,28 0,62 2,46 0,58
35. Priznam kada pogriješim. 2,29 0,73 2,16 0,66 2,20 0,62 2,19 0,71
37. Mogu se nositi s time kad mi se kaže “ne”. 2,24 0,73 2,09 0,68 2,16 0,72 2,38 0,61
43. Poštujem prava drugih. 2,74 0,44 2,78 0,48 2,78 0,44 2,63 0,59
44. Dijelim stvari s drugima. 2,57 0,63 2,76 0,42 2,76 0,46 2,71 0,46
46. Kada nešto krivo napravim, ja se ispričam. 2,46 0,71 2,20 0,60 2,29 0,75 2,46 0,58
49. Ljubazan sam prema drugima. 2,70 0,49 2,68 0,52 2,70 0,49 2,56 0,54
50. Znam primjereno razgovarati. 2,77 0,53 2,73 0,55 2,73 0,48 2,69 0,51
Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-razrednik. Ova skala zaštićena je autorskim pravima i niti jedan dio ne smije se reproducirati i/ili koristiti bez dozvole izdavača. Za potrebe ovog istraživanja dobiveno je odobrenje izdavača za korištenje skale.
211
Tablica 10. Faktorska struktura završne verzije (21 čestica) Skale obiteljskog funkcioniranja: standardizirana zasićenja iz konfirmatornih
faktorskih analiza
Adolescenti Majke Očevi
Faktor: Kohezija T1 T2 T1 T2 T1 T2
U mojoj obitelji postoji osjećaj zajedništva. (koh1) 0,676 0,631 0,640 0,750 0,740 0,811
Članovi moje obitelji vrlo malo se međusobno druže. (koh2) R 0,582 0,571 0,402 0,600 0,463 0,526
Radije provodimo vrijeme sa svojim prijateljima nego jedni s drugima. (koh3) R 0,526 0,597 0,498 0,496 0,422 0,619
Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo zajedno kao obitelj. (koh4) R 0,474 0,547 0,472 0,511 0,473 0,542
Članovi moje obitelji podrška su jedni drugima. (koh12) 0,560 0,668 0,768 0,694 0,664 0,723
Članovi moje obitelji međusobno su bliski. (koh14) 0,681 0,755 0,733 0,639 0,788 0,769
Moja obitelj je svakom svom članu izvor podrške. (koh15) 0,586 0,637 0,755 0,730 0,813 0,774
Faktor: Fleksibilnost
Članovi moje obitelji prilagođavaju se jedni drugima. (fle1) 0,490 0,559 0,603 0,597 0,659 0,674
Moja obitelj se dobro nosi sa životnim problemima. (fle3) 0,464 0,517 0,633 0,504 0,638 0,796
U mojoj obitelji sukobe nastojimo riješiti tako da se nakon njih nitko ne osjeća loše. (fle4) 0,488 0,691 0,721 0,499 0,787 0,769
U mojoj obitelji djeca i roditelji zajedno donose odluke važne za cijelu obitelj. (fle5) 0,613 0,523 0,603 0,595 0,567 0,660
U mojoj obitelji samo jedna osoba donosi odluke. (fle6) R 0,414 0,491 0,423 0,587 0,410 0,492
Pravila ponašanja u mojoj obitelji prečesto se mijenjaju. (fle8) R 0,347 0,407 0,439 0,552 0,520 0,575
Netko od članova moje obitelji ne može se prilagoditi drugim članovima. (fle14) R 0,431 0,595 0,589 0,632 0,539 0,606
Faktor: Komunikacija
Međusobno razgovaramo o problemima koje imamo. (kom1) 0,724 0,795 0,768 0,581 0,685 0,694
U mojoj obitelji svi mogu reći svoje mišljenje. (kom2) 0,701 0,790 0,640 0,608 0,702 0,582
Članovi moje obitelji slušaju jedni druge tijekom razgovora. (kom3) 0,678 0,746 0,725 0,725 0,647 0,771
Članovi moje obitelji međusobno vrlo malo razgovaraju. (kom7) R 0,558 0,607 0,598 0,575 0,561 0,654
Članovi moje obitelji povjeravaju se jedni drugima. (kom8) 0,613 0,696 0,702 0,686 0,658 0,720
U mojoj obitelji otvoreno se razgovara o svim problemima. (kom9) 0,647 0,637 0,768 0,681 0,731 0,673
Često se zapravo samo pravimo da slušamo jedni druge. (kom13) R 0,482 0,526 0,477 0,624 0,560 0,685
Napomena. T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka, R - obrnuto bodovanje
212
Tablica 11. Povezanosti čestica s ukupnim rezultatima na subskalama obiteljske kohezije, fleksibilnosti i komunikacije
Adolescenti Majke Očevi
Kohezija T1 T2 T1 T2 T1 T2
U mojoj obitelji postoji osjećaj zajedništva. (koh1) 0,575 0,562 0,541 0,647 0,630 0,709
Članovi moje obitelji vrlo malo se međusobno druže. (koh2) R 0,529 0,573 0,463 0,599 0,533 0,530
Radije provodimo vrijeme sa svojim prijateljima nego jedni s drugima. (koh3) R 0,502 0,595 0,548 0,522 0,501 0,624
Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo zajedno kao obitelj. (koh4) R 0,485 0,541 0,530 0,561 0,525 0,565
Članovi moje obitelji podrška su jedni drugima. (koh12) 0,460 0,569 0,638 0,601 0,570 0,627
Članovi moje obitelji međusobno su bliski. (koh14) 0,562 0,638 0,585 0,543 0,618 0,664
Moja obitelj je svakom svom članu izvor podrške. (koh15) 0,422 0,544 0,605 0,585 0,635 0,671
Fleksibilnost
Članovi moje obitelji prilagođavaju se jedni drugima. (fle1) 0,359 0,429 0,472 0,471 0,543 0,538
Moja obitelj se dobro nosi sa životnim problemima. (fle3) 0,355 0,420 0,539 0,457 0,545 0,680
U mojoj obitelji sukobe nastojimo riješiti tako da se nakon njih nitko ne osjeća loše. (fle4) 0,331 0,566 0,591 0,398 0,671 0,662
U mojoj obitelji djeca i roditelji zajedno donose odluke važne za cijelu obitelj. (fle5) 0,431 0,420 0,523 0,574 0,481 0,632
U mojoj obitelji samo jedna osoba donosi odluke. (fle6) R 0,372 0,487 0,382 0,492 0,368 0,522
Pravila ponašanja u mojoj obitelji prečesto se mijenjaju. (fle8) R 0,288 0,403 0,408 0,473 0,471 0,516
Netko od članova moje obitelji ne može se prilagoditi drugim članovima. (fle14) R 0,376 0,484 0,545 0,543 0,469 0,555
Komunikacija
Međusobno razgovaramo o problemima koje imamo. (kom1) 0,645 0,734 0,658 0,497 0,621 0,659
U mojoj obitelji svi mogu reći svoje mišljenje. (kom2) 0,585 0,723 0,543 0,545 0,631 0,545
Članovi moje obitelji slušaju jedni druge tijekom razgovora. (kom3) 0,617 0,688 0,641 0,647 0,570 0,717
Članovi moje obitelji međusobno vrlo malo razgovaraju. (kom7) R 0,461 0,534 0,553 0,515 0,545 0,599
Članovi moje obitelji povjeravaju se jedni drugima. (kom8) 0,527 0,665 0,612 0,604 0,577 0,631
U mojoj obitelji otvoreno se razgovara o svim problemima. (kom9) 0,570 0,594 0,645 0,625 0,646 0,622
Često se zapravo samo pravimo da slušamo jedni druge. (kom13) R 0,441 0,489 0,441 0,545 0,504 0,609
Napomena. T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka, R - obrnuto bodovanje
213
Tablica 12. Aritmetičke sredine i standarde devijacije čestica završne verzije Skale obiteljskog funkcioniranja
Adolescenti Majke Očevi
Kohezija T1
M (Sd) T2
M (Sd) T1
M (Sd) T2
M (Sd) T1
M (Sd) T2
M (Sd)
U mojoj obitelji postoji osjećaj zajedništva. (koh1) 3,78 (0,46) 3,63 (0,58) 3,64 (0,52) 3,61 (0,53) 3,63 (0,54) 3,63 (0,57)
Članovi moje obitelji vrlo malo se međusobno druže. (koh2) R 3,51 (0,73) 3,38 (0,81) 3,30 (0,81) 3,20 (0,81) 3,32 (0,79) 3,27 (0,80)
Radije provodimo vrijeme sa svojim prijateljima nego jedni s drugima. (koh3) R 3,42 (0,79) 3,35 (0,79) 3,53 (0,70) 3,51 (0,73) 3,50 (0,76) 3,60 (0,64)
Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo zajedno kao obitelj. (koh4) R 3,33 (0,82) 3,14 (0,91) 3,15 (0,81) 3,20 (0,78) 3,24 (0,80) 3,30 (0,76)
Članovi moje obitelji podrška su jedni drugima. (koh12) 3,79 (0,52) 3,72 (0,57) 3,72 (0,51) 3,70 (0,56) 3,73 (0,49) 3,65 (0,60)
Članovi moje obitelji međusobno su bliski. (koh14) 3,76 (0,50) 3,65 (0,62) 3,68 (0,55) 3,70 (0,50) 3,70 (0,55) 3,66 (0,58)
Moja obitelj je svakom svom članu izvor podrške. (koh15) 3,73 (0,57) 3,61 (0,67) 3,69 (0,55) 3,70 (0,53) 3,71 (0,49) 3,68 (0,58)
Fleksibilnost
Članovi moje obitelji prilagođavaju se jedni drugima. (fle1) 3,44 (0,76) 3,37 (0,75) 3,36 (0,60) 3,36 (0,62) 3,35 (0,59) 3,33 (0,68)
Moja obitelj se dobro nosi sa životnim problemima. (fle3) 3,49 (0,66) 3,49 (0,65) 3,41 (0,56) 3,39 (0,55) 3,38 (0,57) 3,39 (0,62)
U mojoj obitelji sukobe nastojimo riješiti tako da se nakon njih nitko ne osjeća loše. (fle4) 3,64 (0,67) 3,60 (0,62) 3,39 (0,65) 3,44 (0,62) 3,42 (0,62) 3,43 (0,62)
U mojoj obitelji djeca i roditelji zajedno donose odluke važne za cijelu obitelj. (fle5) 3,49 (0,72) 3,24 (0,89) 3,23 (0,67) 3,34 (0,61) 3,15 (0,72) 3,18 (0,70)
U mojoj obitelji samo jedna osoba donosi odluke. (fle6) R 3,71 (0,61) 3,59 (0,77) 3,64 (0,65) 3,63 (0,68) 3,59 (0,68) 3,56 (0,73)
Pravila ponašanja u mojoj obitelji prečesto se mijenjaju. (fle8) R 3,49 (0,77) 3,44 (0,78) 3,40 (0,76) 3,44 (0,74) 3,37 (0,75) 3,43 (0,78)
Netko od članova moje obitelji ne može se prilagoditi drugim članovima. (fle14) R 3,56 (0,78) 3,47 (0,84) 3,47 (0,77) 3,49 (0,81) 3,54 (0,73) 3,56 (0,72)
Komunikacija
Međusobno razgovaramo o problemima koje imamo. (kom1) 3,61 (0,66) 3,51 (0,71) 3,56 (0,58) 3,59 (0,56) 3,56 (0,57) 3,52 (0,57)
U mojoj obitelji svi mogu reći svoje mišljenje. (kom2) 3,81 (0,46) 3,70 (0,63) 3,77 (0,44) 3,76 (0,49) 3,75 (0,47) 3,70 (0,48)
Članovi moje obitelji slušaju jedni druge tijekom razgovora. (kom3) 3,66 (0,57) 3,61 (0,62) 3,48 (0,58) 3,48 (0,60) 3,47 (0,59) 3,46 (0,62)
Članovi moje obitelji međusobno vrlo malo razgovaraju. (kom7) R 3,71 (0,58) 3,66 (0,63) 3,58 (0,68) 3,58 (0,74) 3,55 (0,67) 3,61 (0,65)
Članovi moje obitelji povjeravaju se jedni drugima. (kom8) 3,54 (0,67) 3,43 (0,71) 3,42 (0,61) 3,41 (0,60) 3,35 (0,63) 3,36 (0,63)
U mojoj obitelji otvoreno se razgovara o svim problemima. (kom9) 3,55 (0,64) 3,36 (0,75) 3,55 (0,60) 3,51 (0,63) 3,51 (0,58) 3,45 (0,61)
Često se zapravo samo pravimo da slušamo jedni druge. (kom13) R 3,56 (0,70) 3,47 (0,76) 3,46 (0,72) 3,51 (0,72) 3,49 (0,69) 3,54 (0,68)
Napomena. T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka, R - obrnuto bodovanje
214
Tablica 13. Povezanost među pogreškama procjena adolescenata, majki i očeva iz
konfirmatorno faktorskog modela povezanih jedinstvenosti za procjene adolescenta, majki i
očeva o tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja (Slika 4.1.)
Prvo mjerenje Drugo mjerenje
Koh,A - Fle,A 0,616** 0,623**
Koh,A - Kom,A 0,661** 0,677**
Fle,A - Kom,A 0,664** 0,667**
Koh,M - Fle,M 0,308** 0,468**
Koh,M - Kom,M 0,362** 0,567**
Fle,AM - Kom,M 0,416** 0,581**
Koh,O - Fle,O 0,295* 0,571**
Koh,O - Kom,O 0,272* 0,463**
Fle,O - Kom,O 0,518** 0,495**
Koh,M - Koh,O 0,344** 0,066 n.z.
Fle,M - Fle,O 0,268** 0,055 n.z.
Kom,M - Kom,O 0,162 n.z. 0,165 n.z.
Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, A-adolescent, M-majka, O-otac
* p < 0,05; ** p < 0,01; n.z. - nije značajno
Tablica 14. Rezultati testiranja invarijatnosti konfirmatorno faktorskog modela povezanih
jedinstvenosti za procjene adolescenta, majki i očeva o tri dimenzije obiteljskog
funkcioniranja (Slika 4.1.) s obzirom na odgovore prikupljene u prvom i drugom mjerenju
SBS-χ² (df) ∆ SBS-χ² (df) p za ∆ CFI RMSEA SRMR
1. struktura (tri faktora) 25,572 (24)* 0,999 0,013 0,018
2. struktura + zasićenja 26,699 (30)* 2,183 (6) 1,2 0,902 1,2 1,000 0,000 0,042
3. struktura + zasićenja + odsječci 41,117 (36)* 15,004 (6) 2,3 0,020 2,3 0,998 0,019 0,056
* p < 0,01
215
Tablica 15. Faktorska struktura Skale sigurnosti u obiteljski sustav: standardizirana zasićenja
iz konfirmatornih faktorskih analiza
Čestica Prvo mjerenje Drugo mjerenje Faktor: Preokupirani obrazac sifs 2 0,538 0,670 sifs 6 0,550 0,522 sifs 7 0,640 0,761 sifs 9 0,566 0,626 sifs 13 0,715 0,759 sifs 14 0,480 0,452 sifs 15 0,587 0,624 sifs 21 0,678 0,780 Faktor: Sigurni obrazac sifs 1 0,692 0,805 sifs 12 0,586 0,513 sifs 5 0,478 0,698 sifs 8 0,363 0,345 sifs 16 0,566 0,684 sifs 19 0,782 0,792 sifs 20 0,732 0,742 Faktor: Odbijajući obrazac sifs 3 0,750 0,704 sifs 4 0,466 0,557 sifs 10 0,525 0,662 sifs 11 0,497 0,555 sifs 17 0,514 0,513 sifs 18 0,314 0,426 sifs 22 0,705 0,786
216
Tablica 16. Zasićenja iz komponentnih analiza provedenih za pojedine subskale Skale za procjenu ponašanja i emocija za prvo i drugo mjerenje u uzorku adolescenata, majki, očeva i razrednika Prva vremenska točka prikupljanja podataka Druga vremenska točka prikupljanja podataka A M O R A M O R Interpresonalna snaga bers10 0,419 0,625 0,604 0,781 0,456 0,655 0,662 0,718 bers12 0,627 0,538 0,634 0,745 0,548 0,613 0,551 0,812 bers16 0,433 0,644 0,645 0,780 0,517 0,577 0,593 0,729 bers17 0,579 0,703 0,712 0,826 0,543 0,699 0,702 0,850 bers18 0,559 0,686 0,697 0,806 0,611 0,719 0,764 0,887 bers28 0,596 0,673 0,696 0,802 0,678 0,699 0,783 0,836 bers30 0,551 0,583 0,564 0,769 0,529 0,584 0,518 0,805 bers33 0,599 0,580 0,578 0,758 0,594 0,616 0,610 0,846 bers35 0,728 0,708 0,692 0,846 0,709 0,726 0,764 0,871 bers37 0,542 0,706 0,594 0,739 0,570 0,568 0,692 0,828 bers43 0,704 0,690 0,679 0,835 0,738 0,635 0,622 0,809 bers44 0,601 0,547 0,550 0,699 0,539 0,593 0,612 0,781 bers46 0,716 0,684 0,708 0,805 0,718 0,701 0,723 0,859 bers49 0,638 0,541 0,678 0,817 0,577 0,564 0,602 0,837 bers50 0,603 0,599 0,595 0,727 0,608 0,430 0,624 0,770 Intrapersonalna snaga bers5 0,510 0,602 0,653 0,715 0,505 0,628 0,692 0,762 bers8 0,362 0,533 0,535 0,704 0,584 0,532 0,590 0,749 bers20 0,527 0,442 0,512 0,430 0,562 0,279 0,578 0,339 bers21 0,465 0,519 0,535 0,679 0,494 0,423 0,523 0,656 bers22 0,453 0,443 0,541 0,632 0,418 0,432 0,524 0,681 bers26 0,444 0,685 0,632 0,698 0,530 0,675 0,708 0,706 bers27 0,459 0,612 0,659 0,704 0,657 0,612 0,621 0,732 bers32 0,533 0,481 0,508 0,755 0,638 0,526 0,539 0,713 bers38 0,443 0,579 0,598 0,610 0,648 0,463 0,532 0,774 bers42 0,718 0,635 0,704 0,770 0,663 0,619 0,630 0,833 bers48 0,473 0,667 0,682 0,780 0,568 0,681 0,681 0,817 Školsko funkcioniranje bers14 0,450 0,445 0,538 0,823 0,582 0,544 0,496 0,843 bers24 0,730 0,856 0,762 0,913 0,727 0,764 0,842 0,925 bers31 0,742 0,812 0,807 0,904 0,777 0,849 0,844 0,908 bers39 0,723 0,836 0,816 0,873 0,760 0,775 0,774 0,900 bers40 0,407 0,678 0,624 0,826 0,537 0,763 0,731 0,823 bers41 0,443 0,644 0,654 0,821 0,528 0,506 0,645 0,814 bers47 0,691 0,798 0,744 0,896 0,672 0,776 0,787 0,905 bers51 0,217 0,342 0,397 0,512 0,411 0,333 0,495 0,317 bers52 0,570 0,811 0,801 0,865 0,641 0,844 0,806 0,935 Afektivna snaga bers3 0,524 0,582 0,625 0,531 0,535 0,589 0,581 0,763 bers6 0,450 0,392 0,421 0,701 0,638 0,526 0,523 0,662 bers9 0,580 0,616 0,643 0,726 0,597 0,562 0,619 0,748 bers13 0,441 0,727 0,729 0,774 0,643 0,718 0,738 0,730 bers23 0,699 0,579 0,621 0,774 0,738 0,663 0,704 0,826 bers25 0,608 0,650 0,762 0,768 0,667 0,617 0,756 0,760 bers34 0,545 0,554 0,699 0,811 0,582 0,497 0,657 0,712 Obiteljska uključenost bers1 0,531 0,599 0,702 0,754 0,694 0,712 0,608 0,780 bers2 0,370 0,443 0,443 0,566 0,383 0,455 0,342 0,773 bers4 0,407 0,406 0,543 0,634 0,307 0,530 0,508 0,648 bers7 0,679 0,733 0,720 0,870 0,776 0,753 0,648 0,848 bers11 0,507 0,593 0,612 0,797 0,538 0,694 0,689 0,818 bers15 0,775 0,708 0,708 0,866 0,763 0,710 0,766 0,873 bers19 0,472 0,425 0,387 0,534 0,283 0,446 0,383 0,591 bers29 0,635 0,541 0,617 0,776 0,684 0,510 0,509 0,505 bers36 0,606 0,678 0,677 0,876 0,696 0,760 0,754 0,912 bers45 0,673 0,681 0,720 0,783 0,625 0,770 0,741 0,776
217
0,892/0,851/0,930/0,909
Parcela 1
Parcela 2
Parcela 3
Parcela 2
Parcela 3
Parcela 1
Parcela 2
Parcela 3
Parcela 1
Parcela 1
Parcela 2
Parcela 3
Parcela 1
Parcela 2
Parcela 3
Indeks snage Intra. s.
0,798/0,841/0,829/0,799
0,591/0,694/0,737/0,834
Inter. s.
Uklju. obit.
Afek. s.
Škol. funk.
Slika 1. Rezultati konfirmatornih faktorskih analiza za Skalu procjene ponašanja i emocija za uzorak adolescenata, majki, očeva i razrednika za prvu vremensku točku prikupljanja podataka Napomena. Inter. s. - Interpresonalna snaga, Uklju. obit. - uključenost u obitelj, Intra. s. - Intarpersonalna snaga, Škol.funk. - Školsko funkcioniranje, Afek. s. - Afektivna snaga. Zasićenja i pogreške prikazane su na sljedeći način: Adolescent/Majka/Otac/Razrednik.
0,844/0,878/0,870/0,948
0,826/0,873/0,895/0,924
0,855/0,861/0,855/0,942
0,875/0,912/0,921/0,857
0,234/0,169/0,152/0,265
0,771/0,803/,0862/0,934
0,655/0,677/0,728/0,807
0,674/0,706/0,727/0,787
0,149/0,097/0,072/0,235
0,922/0,950/0,963/0,875
0,690/0,731/0,744/0,821 0,204/0,276/0,134/0,174
0,740/0,906/0,860/0,968
0,866/0,875/0,869/0,936
0,738/0,850/0,819/0,909
0,490/0,535/0,490/0,504
0,714/0,682/0,714/0,705
0,788/0,724/0,783/0,828
0,692/0,668/0,722/0,797
0,632/0,581/0,701/0,813
0,240/0,276/0,125/0,073
0,872/0,851/0,936/0,963
218
0,894/0,934/0,948/0,910
Parcela 1
Parcela 2
Parcela 3
Parcela 2
Parcela 3
Parcela 1
Parcela 2
Parcela 3
Parcela 1
Parcela 1
Parcela 2
Parcela 3
Parcela 1
Parcela 2
Parcela 3
Indeks snage Intra. s.
0,755/0,732/0,790/0,888
0,669/0,720/0,746/0,880
Inter. s.
Uklju. obit.
Afek. s.
Škol. funk.
Slika 2. Rezultati konfirmatornih faktorskih analiza za Skalu procjene ponašanja i emocija za uzorak adolescenata, majki, očeva i razrednika za drugu vremensku točku prikupljanja
podataka Napomena. Inter. s. - Interpresonalna snaga, Uklju. obit. - uključenost u obitelj, Intra. s. - Intarpersonalna snaga, Škol.funk. - Školsko funkcioniranje, Afek. s. - Afektivna snaga. Zasićenja i pogreške prikazane su na sljedeći način: Adolescent/Majka/Otac/Razrednik.
0,885/0,862/0,892/0,962
0,814/0,807/0,861/0,948
0,832/0,870/0,878/0,946
0,864/0,909/0,915/0,876
0,254/0,173/0,164/0,232
0,726/0,870/0,859/0,935
0,665/0,702/0,712/0,817
0,612/0,718/0,683/0,842
0,173/0,089/0,114/0,154
0,909/0,955/0,941/0,920
0,667/0,692/0,761/0,860 0,201/0,127/0,102/0,173
0,720/0,827/0,890/0,951
0,849/0,918/0,847/0,966
0,673/0,718/0,842/0,900
0,463/0,560/0,567/0,443
0,733/0,663/0,658/0,746
0,802/0,758/0,744/0,887
0,641/0,558/0,722/0,784
0,705/0,664/0,694/0,844
0,203/0,092/0,035/0,022
0,893/0,953/0,982/0,989
219
8. Letak za djecu i roditelje
Imate li nekih pitanja o istraživanju i rezultatima?
Možete me kontaktirati putem elektronske pošte ([email protected]) ili putem telefona (01/4886-829).
Marina Merkaš, dipl. psiholog Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Marulićev trg 19/1 10 000 Zagreb
Svoj djeci i svim roditeljima zahvaljujem na sudjelovanju u
ovom istraživanju!
Istraživanje
ULOGA OBITELJI U RAZVOJU SOCIJALNE KOMPETENCIJE ADOLESCENATA
Što pokazuju rezultati istraživanja u kojem ste sudjelovali?
Letak za djecu i roditelje
220
Tko je sudjelovao, kako i kada?
- travanj - svibanj 2009. godine - 116 učenika 6. i 7. razreda i njihova oba
roditelja iz triju osnovnih škola u Zagrebu
- veljača - lipanj 2010. godine i veljača - lipanj 2011. godine - 369 učenika,
njihovi roditelji i razrednici iz šest osnovnih škola u Zagrebu, u Varaždinu i
u Soblincu (OŠ dr. Ante Starčevića, OŠ
Vjenceslava Novaka, OŠ „Vukomerec“, OŠ Ivana
Granđe, II OŠ Varaždin, IV OŠ Varaždin)
- učenici, roditelji i razrednici popunili su upitnike u kojima su odgovarali na
razna pitanja o obitelji i socijalnoj kompetenciji djece
Najšire shvaćeno, socijalna kompetencija je sposobnost osobe da postigne
poželjne i izbjegne nepoželjne ishode u različitim socijalnim okruženjima (škola,
krug prijatelja, obitelj). Socijalno kompetentno dijete ima razvijene prijateljske,
pomagačke i suradničke vještine, zna ovladati ljutnjom te riješiti sukobe i
nesuglasice na miran način.
Što smo željeli saznati? I što nam govore rezultati istraživanja?
� Dolazi li socijalno kompetentno dijete iz obitelji koja mu služi kao
“sigurna luka“? Da, socijalno kompetentna djeca odrastaju u obitelji koja je
za njih „sigurna luka“. Djeca koja za sebe kažu da su socijalno kompetentna
te koju roditelji, razrednici i vršnjaci procijene kao socijalno kompetentnu,
ujedno dolaze iz obitelji koje obilježava zajedništvo, dobra komunikacija
među članovima obitelji i jasna pravila ponašanja u obitelj.
� Jesu li obilježja obitelji povezana s tim kako se dijete osjeća u obitelji?
Da, obilježja obitelji povezana su s tim kako se dijete osjeća u obitelji. Ako
je obitelj sigurna okolina za rast i razvoj (postoji zajedništvo, pomoć i
podrška među članovima obitelji), dijete će se osjećati sigurno u obitelji i
moći će razvijati svoje sposobnosti i potencijale.
� Kako se mijenja dijete, a kako njegova obitelj na pragu adolescencije?
Rezultati pokazuju da se i dijete i njegova obitelj mijenjaju kako dijete
odrasta - ulazi u pubertet i adolescenciju. Te promjene u ponašanju djece i u
obiteljskim odnosima (za neke na bolje, a za neke na lošije) opažaju i djeca i
njihovi roditelji, ali i razrednici i vršnjaci. Za većinu je djece razdoblje od
11. do 14. godine života zahtjevno zbog novih razvojnih izazova, kao i
različitih životnih i školskih situacija.
� Može li obitelj oblikovati razvoj djeteta u ranoj adolescenciji? Da,
obiteljski život ima značajan učinak na razvoj djeteta. Dobra komunikacija
među članovima obitelji, zajedništvo, podrška i jasna pravila ponašanja u
obitelji pozitivno pridonose razvoju socijalne kompetencije djece.
� Kako obitelj može pridonijeti razvoju djeteta u ranoj adolescenciji?
Obiteljski život može izravno, ali i neizravno pridonijeti razvoju djece.
Način na koji obitelj živi i odnosi među članovima obitelji mogu stvoriti ili
sigurnu ili nesigurnu okolinu za dijete te na taj način oblikovati i potaknuti
razvoj djeteta u pozitivnom ili negativnom smjeru.
221
9. Sažetak Polazeći od teorije privrženosti, obiteljske sistemske teorije i teorije ekoloških sustava,
svrha je rada bila istražiti odnose između obiteljskog funkcioniranja, sigurnosti adolescenta u
obitelj i socijalne kompetencije adolescenta. Za potrebe rada postavljen je teorijski model
utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenata, kojim se predviđa
izravan i neizravan - putem osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj - utjecaj obitelji na razvoj
socijalne kompetencije. Provedeno je predistraživanje, u kojem je sudjelovalo 104 djece i
njihova oba roditelja, s ciljem razvoja i validacije Skale obiteljskog funkcioniranja te odabira
čestica za vršnjačke procjene za primjenu u glavnom istraživanju. U glavnom istraživanju
sudjelovalo je 377 djece koja se nalaze u razvojnom razdoblju rane adolescencije, njihova oba
roditelja i razrednici. Nacrt istraživanja uključivao je dvije vremenske točke prikupljanja
podataka od istih sudionika. Za mjerenje obiteljskog funkcioniranja korištena je Skala
obiteljskog funkcioniranja, osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj mjeren je Skalom
sigurnosti u obiteljski sustava (Forman i Davies, 2005), a socijalna kompetencija Skalom za
procjenu ponašanja i emocija (Epstein, 2004). Podatci o obiteljskom funkcioniranju i
socijalnoj kompetenciji prikupljeni su iz više izvora - adolescenti, roditelji, razrednici i
vršnjaci. Obrada rezultata uključivala je složene statističke analize prikladne za podatke
prikupljene iz različitih izvora, u različitim vremenskim točkama i o različitim konstruktima.
Na temelju rezultata istraživanja može se zaključiti kako socijalno kompetentan adolescent
dolazi iz obitelji koja je za njega sigurna okolina za razvoj i koju obilježava visoka razina
kohezije i fleksibilnosti te dobra komunikacija unutar obitelji, bez obzira na izvor procjene ili
vrijeme prikupljanja podataka. Rezultati ukazuju na postojanje značajnih interindividalnih
razlika u intraindividualnim promjena u socijalnoj kompetenciji, osjećaju sigurnosti
adolescenta u obitelj i funkcioniranju obitelji u ranoj adolescenciji, pri čemu su se
intraindividualne promjene kretale od promjena na lošije do promjena na bolje. U prosjeku
dolazi do blagog pogoršanja u socijalnoj kompetenciji, osjećaju sigurnosti u obitelj i
obiteljskom funkcioniranju iz perspektive adolescenata za vrijeme jednogodišnjeg razdoblja
obuhvaćenog istraživanjem. Rezultati istraživanja jasno pokazuju kako obiteljsko
funkcioniranje može izravno i pozitivno pridonijeti objašnjenju promjene u socijalnoj
kompetenciji adolescenta, dok obrnuti smjer utjecaja u ovom istraživanju nije potvrđen.
Nadalje, rezultati istraživanja ne podupiru tezu o longitudinalnom medijacijskom efektu
djetetova osjećaja sigurnosti u obitelj u odnosu obiteljskog funkcioniranja i socijalne
kompetencije djeteta, ali ukazuju na neizravan utjecaj obitelji na razvoj socijalne
222
kompetencije. U radu se o rezultatima istraživanja raspravlja iz perspektiva različitih
teorijskih okvira i dosadašnjih spoznaja uvažavajući dosege korištene metodologije.
Ključne riječi: adolescencija, djeca, obiteljsko funkcioniranje, obitelj, socijalna kompetencija,
osjećaj sigurnosti djeteta u obitelj, teorija privrženosti, teorija ekoloških sustava, sistemska
obiteljska teorija, model latentne promjene, longitudinalno istraživanje
223
10. Summary
The aim of this research was to explore the relations between family functioning, adolescent’s
security in the family system and adolescent social competence, based on the attachment
theory, family systems theory and ecological systems theory. A theoretical model of the effect
of family functioning on adolescent social competence has been developed, that predicts
direct and indirect (i.e. through the adolescent’s feeling of security in the family system)
family effects on development of adolescent social competence. A pilot study was conducted
with 104 children and their parents, in order to develop and validate the Scale of Family
Functioning and select the items for peer ratings in the main study. Participants in the many
study were 377 children in the developmental period of early adolescence, their parents and
theachers. Research design included two waves of data collection with the same participants.
Family functioning was assessed with the Scale of Family Functioning, the child’s feeling of
security in the family system was measured with the Scale of Security in the Family System
(Forman and Davies, 2005), and adolescent social competence was assessed with the
Behavioral and Emotional Rating Scale – 2nd Edition (BERS-2; Epstein, 2004). Data on
family functioning and social competence were collected from various sources – adolescents,
parents, teachers and peers. Data analysis included statistical analyses appropriate for data
collected from multiple sources, across multiple time points and on multiple constructs. Based
on the results of this research, it can be concluded that socially competent adolescent comes
from a family which he/she perceives as a safe environment for his/her development and
which is characterized by high levels of cohesions and flexibility as well as good
communication within the family, regardless of the sources of information or time of data
collection. Results point to significant interindividual differences in intraindividual change in
adolescent social competence, adolescent’s feeling of security in the family system and family
functioning in early adolescence, with intraindividual change ranging from decrease to
increase. On average, from the adolescents’ perspective, there was a slight decrease in social
competence, feeling of security in the family and family functioning over a one year period.
The results of this research show that family functioning can directly and positively contribute
to the explanation of change in social competence, and the reverse effects were not found.
Furthermore, the results do not support the longitudinal mediation effect of adolescent’s
feeling of security in the family system in the relationship between family functioning and
social competence of adolescents, but suggest indirect effects of family functioning on
224
development of social competence in adolescence. The findings are discussed from the
perspectives of different theoretical frameworks and current understanding, taking into
consideration the methodology used in this research.
Key words: adolescence, children, family functioning, family, social competence, child’s
feeling of security in the family, attachment theory, ecological systems theory, family systems
theory, latent change model, longitudinal study
225
11. Životopis autora s popisom objavljenih radova Marina Merkaš, rođena 1982. godine u Virovitici, Hrvatska, nakon završene opće
gimnazije u Slatini, upisala je studij psihologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu
2000. godine. Nakon završenog studija psihologije 2005. godine radila je u XVI. gimnaziji u
Zagrebu, na radnom mjestu školskog psihologa, i u Centru za psihotraumu Klinike za
psihijatriju KBC-a Rijeka, na radnom mjestu kliničkog psihologa. Od 2007. godine do danas
zaposlena je u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu na projektu „Odrednice
roditeljstva, obiteljski odnosi i psihosocijalna dobrobit djece“ kao znanstveni novak - asistent.
Od iste godine do danas sudjeluje u izvođenju nastave na kolegijima iz razvojne psihologije i
psihologije obrazovanja na Studiju psihologije Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
Poslijediplomski doktorski studij psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
upisala je 2007. godine. Završila je prvi stupanj kognitivno-bihevioralne terapije pri
Hrvatskom udruženju za bihevioralno-kognitivne terapije 2006. godine u Rijeci, a od 2008.
godine do danas svoje je znanje proširivala i sudjelujući na dvije ljetne škole i jednoj
metodološkoj radionici iz područja složenih statistički analiza i razvojne psihologije. Od rujna
do prosinca 2011. godine bila je u istraživačkom posjetu Sveučilištu u Gentu, Belgija, gdje je
izrađivala dio svoje doktorske disertacije. Do sada je, u koautorstvu, objavila šest znanstvenih
radova, jedno poglavlje u knjizi i jednu znanstvenu monografiju te sudjelovala na 11
međunarodnih i domaćih skupova. Teme koje obrađuje u svojim radovima i njezini
istraživački interesi primarno dolaze iz područja razvojne psihologije.
Popis do sada objavljenih radova:
1. Brajša-Žganec, A., Franc, R., Merkaš, M., Radačić, I., Šerić, M. i Šikić-Mićanović, L. (2011). Situation analysis of children’s and women’s rights in Croatia. Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku.
2. Merkaš, M., Raboteg-Šarić, Z. i Miljković, D. (2011). The relation of intrinsic and
extrinsic aspirations to adolescent life satisfaction. U I. Brdar (ur.), The Human Pursuit of Well-Being: A Cultural Approach (str.107-119). Dordrecht, NL: Springer.
3. Merkaš, M. i Brajša-Žganec, A. (2011). Children with Different Levels of Hope: Are
There Differences in Their Self-esteem, Life Satisfaction, Social Support, and Family Cohesion? Child Indicators Research, 4, 499-514.
4. Raboteg-Šarić, Z., Merkaš, M. i Majić, M. (2011). Nada i optimizam adolescenata u
odnosu na roditeljski odgojni stil. Napredak: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 152(3-4), 373-387.
226
5. Raboteg-Šarić, Z., Merkaš, M. i Majić, M. (2011). Family characteristics, hope and
optimism as determinants of academic achievement among adolescents. U D. Miljković i M. Rijavec (ur.), Positive Psychology in Education, Book of Selected Papers (str. 73-88). Zagreb: Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu & ECNSI.
6. Brajša-Žganec, A. i Merkaš, M. (2010). Razlike u nekim individualnim i obiteljskim
obilježjima između zaposlenih i nezaposlenih mladih bez završene srednje škole. Društvena istraživanja, 19(4/5), 691-708.
7. Brajša-Žganec, A., Merkaš, M. i Šverko, I. (2010). Quality of life and leisure
activities: How do leisure activities contribute to subjective well-being? Social Indicators Research, 102, 81-91.
8. Subotić, S., Brajša-Žganec, A. i Merkaš, M. (2008). Školski stres i neka obilježja
ličnosti kao prediktori suicidalnosti adolescenata. Psihologijske teme, 17(1), 111-131.