UGROŽENOST REPUBLIKE HRVATSKE OD NEEKSPLODIRANIH MISNSKIH EKSPLOZIVNIH SREDSTAVA.docx
-
Upload
kate-vladislavic -
Category
Documents
-
view
24 -
download
0
Transcript of UGROŽENOST REPUBLIKE HRVATSKE OD NEEKSPLODIRANIH MISNSKIH EKSPLOZIVNIH SREDSTAVA.docx
VISOKA ŠKOLA ZA SIGURNOST NA RADU
s pravom javnosti
ZAŠTITA I SPAŠAVANJE
UGROŽENOST REPUBLIKE HRVATSKE OD NEEKSPLODIRANIH MISNSKIH EKSPLOZIVNIH
SREDSTAVA
Seminarski rad
Mentor: Ivan Toth Student: Stijepo Simović
Zagreb, siječanj 2013.
SADRŽAJ:
1. PREDGOVOR..........................................................................................2
2. UVOD.......................................................................................................3
3. EKSPLOZIVI............................................................................................4
3.1. Povijest eksploziva..........................................................................5
3.2. Eksplozivna sredstva.......................................................................6
3.3. Eksplzivne tvari...............................................................................6
4. OPASNOST OD MINA U HRVATSKOJ...............................................7
4.1. Opasnost od mina za okoliš i čovjeka............................................8
5. PROGRAM PROTUMINSKOG DJELOVANJA.................................11
5.1. Trenutno stanje minski sumnjivog prostora.................................11
6. ZAKLJUČAK.........................................................................................14
7. LITERATURA........................................................................................15
1. PREDGOVOR
Iako je od završetka rata proteklo već 17 godina, procjenjuje se da je u Hrvatskoj još uvijek
posijano oko 74.000 minsko-eksplozivnih sredstava. Minski je sumnjivo 684,5 četvornih
kilometara prostora koji se prostire u dvanaest županija te stotinu gradova i općina. Prema
pisanju Vedrana Balena za članak u Večernjem listu dosad je razminirano samo 440 četvornih
kilometara, odnosno tek nešto više od jedne trećine minski sumnjivog prostora. „Ove
poražavajuće podatke dobili smo iz Hrvatskog centra za razminiranje iz kojeg ističu i da je od
1991. godine do danas u 1348 nesreća od mina stradalo 1965 ljudi, od čega 508 smrtno. Teže
je ozlijeđeno 1113, a lakše 313 osoba.“ (Balen, Večernji.hr)
Upravo zbog ovakvih statistika i trenutnog stanja s neeksplodiranim minskim eksplozivnim
sredstvima važno je suočiti se s njihovim problemom koji nije problem jedino u Republici
Hrvatskoj već u svim ratom pogođenim zemljama. Ipak, za potrebe ovog seminara
usredotočiti će mo se na teritorij Republike Hrvatske.
2. UVOD
Republika Hrvatska se već početkom ratnih operacija na njezinom području suočila s
problemom mina kao jednim od najtežih posljedica ratnih događanja vođenih na ovim
prostorima, te se svrstala u red mnogobrojnih zemalja širom svijeta s zagađenosti životnog
prostora minama i neeksplodiranim ubojnim sredstvima. Zagađenost minama u Republici
Hrvatskoj uzrokuje cijeli niz gospodarskih, razvojnih, ekoloških i socijalnih poremećaja, te
poglavito sigurnosnih problema stanovništvu na prostorima koji su bili u područjima ratnih
djelovanja. Velike poljoprivredne površine, šumski kompleksi, granični pojasi i dijelovi obala
rijeka su i danas nedostupni zbog miniranosti ili sumnje u njihovu miniranost. Odlučnost u
rješavanju minskog problema Republika Hrvatska potvrdila je donošenjem Zakona o
razminiranju 1996. godine i osnivanjem Hrvatskog centra za razminiravanje 1998. godine,
provođenjem svih obveza preuzetih pristupanjem Ottawskoj konvenciji, kao i osiguranjem
stalnih i stabilnih izvora financiranja u državnom proračunu, u zajmovima Svjetske banke te
od pravnih osoba u Republici Hrvatskoj. Prema nacionalnom programu protuminskog
djelovanja Republike Hrvatske krajnji rezultat ukupnih aktivnosti protuminskog djelovanja od
1991. godine do danas precizno je definiran i obilježen minski sumnjiv prostor (nadalje
MSP), njegovo značajno smanjenje te kontinuirano smanjenje minskih incidenata i broja
žrtava mina. Preciznim definiranjem veličine i strukture minskog problema u Republici
Hrvatskoj učinjene su potrebne pretpostavke za utvrđivanje realnih ciljeva protuminskog
djelovanja u periodu do 2019. godine kao i potrebnih preduvjeta za njihovo ostvarenje.
3. EKSPLOZIVI
„Eksploziv (lat. explodere - raspasti se), kemijski spoj ili smjesa spojeva u kojima se
djelovanjem vanjskog impulsa u obliku topline, udara, trenja i sl. može izazvati ekstremno
brza kemijska reakcija (eksplozija), praćena oslobađanjem velike količine topline i
nastajanjem zagrijanih plinovitih produkata pod tlakom mnogo većim od tlaka okoline.“
(Wikipedia). Autor članka na stranicama wikipedie smatra kako zbog razlike u tlaku plinovi
se brzo šire, pri čemu se dio energije pretvara u rad, što rezultira rušenjem i razaranjem.
Učinci mogu biti golemi zbog trenutačnosti reakcije. Kod gotovo svih eksploziva, eksplozija
je zapravo vrlo brza ili trenutačna oksidacija, a samo manji broj eksploziva (bakreni acetilid,
azidi) raspadaju se izravno na sastavne dijelove. Neke vrste eksploziva, kao acetilidi, ne
razvijaju plinove, nego tlak prilikom eksplozije nastaje od finih, čvrstih čestica ugljika.
„Eksplozivnost kemijskih spojeva uzrokuju nestabilne atomske skupine u
njihovim molekulama, kao što su O-O u peroksidima i ozonidima, O-Cl u kloratima i
perkloratima, NO2 u dušikovim spojevima i nitratima, N≡N u azidima i diazo-spojevima,
N≡C u fulminatima, C≡C u acetilenima i acetilidima. Za eksplozije koje nastaju trenutačnom
oksidacijom, potreban kisik nalazi se u molekulama samog eksploziva. Tako sumpor i ugljen
u crnom barutu izgaraju zahvaljujući kisiku iz salitre (KNO3), i to mnogo brže nego u zraku, a
prilikom eksplozije glicerol-trinitrata (nitroglicerina) potreban kisik daju atomske skupine –
ONO2.“ (Wikipedia).
Eksplozivi se upotrebljavaju u različite svrhe, npr. građevinarstvu, rudarstvu, a najvažniju i
najširu primjenu ima u ratnoj tehnici. Prema načinu djelovanja i namjeni, pojedine vrste
eksploziva svrstavaju se u tri glavne skupine:
barut,
inicijalni
brizantni eksplozivi.
izdvojenu skupinu čine pirotehničke smjese.
Postoje posebne kategorije eksploziva koje sagorjevaju u komorama, goreći eksplozivi, koji
se koriste za pogon raketa. Tu je eksplozivna smjesa bez inicijalnog upaljača, ali ima drugi
upaljač, pomoću struje-plavom iskrom zapaljena smjesa na par mijesta u komori (motoru-
krutom). Eksplozivi se dijele prema raznim osobinama. Po agregatnom stanju eksplozivi
mogu biti čvrsti, tekući i plinoviti. U praksi se gotovo isključivo koriste čvrsti ekplozivi. Po
načinu djelovanja, a time i upotrebe, eksplozivi mogu biti:
brizantni (razarajući-kidajući)
inicijalni (podsticajni)
impulzivni (pogonski-potisni)
Brizantni (razarajući-kidajući) eksplozivi nazivaju se još i pravi eksplozivi. Koriste se za
artiljerijska zrna, mine, bojeve glave raketa, torpeda, avionske bombe, za miniranje, rušenje i
sl.. Do detonacije se dovode eksplozivnim impulsom pomoću detonatorske kapsule. Djeluju
detonacionim valom koji kida i lomi prepreke na koje naiđe. Brizantni eksplozivi se koriste
čisti (trotil), flegmatizirani (pentrit i heksogen) ili u obliku smjese, kao što su plastični
eksplozivi. Plastični eksplozivi su trenutno najnovija vrsta ekploziva koja se je pokazala
najboljim i najučinkovitijim eksplozivnim tvarima. U širem smislu to su svi eksplozivi
plastične građe, kojima se oblik može lako mijenjati rukama.
Kloratni eksplozivi se sastoje od natrijevog ili kalijevog klorata (Bertoletijeva sol) ili
amonijevog ili natrijevog perklorata, a flegmatizirani su i u izvjesnoj mjeri plastificirani
uljima i sličnim tvarima. „Šedit“ ima 90% kalijevog klorata, 7% parafina i 3% vazelina. Ne
upotrebljavaju se više jer je kalijev klorat osjetljiv na trenje i higroskopan je, ali se pak on u
znatno velikim količinama koristi u pirotehnici.
3.1. Povijest eksploziva
Izvori internetske stranice Wikipedie Kinu navode kao koljevku eksplozivnih sredstava.
„Kini su se već u 8. i 9. stoljeću upotrebljavale smjese slične crnomu barutu. Prvi povijesni
zapis o upotrebi baruta u Kini potječe iz 1232. godine, a u Europi tek u 14. stoljeću. Sve do
19. stoljeća barut je bio jedini uopće poznati eksploziv. Razvojem kemije započinje novo
doba u proizvodnji eksploziva; pojavljuju se mnogobrojne vrste eksploziva koje svojim
svojstvima nadmašuju crni barut. Oko 1830. godine pripravljena je praskava
živa, 1847. godine C. F. Schonbein pripravio je celulozni nitrat, od kojega je 1869. godine
počeo proizvoditi bezdimni barut. A. Sobrero pripravio je 1846. godine glicerol-trinitrat
(nitroglicerin), a 1863. godine upotrijebio ga je Alfred Nobel za pripravu dinamita. Od
glicerol-trinitrata i celuloznoga nitrata (kolodijskoga pamuka) Nobel je proizveo praskavu
želatinu, još jači eksploziv od dinamita. Slijedila su otkrića eksploziva na bazi amonijevoga
nitrata, pikrinska kiselina, smjesa klorata i perklorata s raznim tvarima (šedit, 1897.),
trinitrotoluen (1902.), olovni azid (1910.). U Drugom svjetskom ratu upotrebljavao se i
heksanitrodifenilamin, zatim tetril ili pironit, snažniji i osjetljiviji od trinitrotoluena. Potkraj
Drugoga svjetskoga rata upotrebljivan je prvi put i nuklearni eksploziv (nuklearno oružje).
Nakon 1955. godine razvijene su smjese amonijevoga nitrata i loživih ulja (tzv. ANFO-
eksplozivi) i vodeni gelovi s amonijevim nitratom kao osnovom (uz trinitrotoluen,
želatinizirajuće agense i boraks). Brizantni i inicijalni eksplozivi pretvaraju se u plinovite
produkte u prvom redu detonacijom. Plastični eksploziv sadrži sitne zrnate kristale brizantnog
eksploziva (oktogen, heksogen, pentrit) u smjesi s nekim polimernim materijalom, tako da je
na običnoj temperaturi savitljiv i može se lako oblikovati.“ (Wikipedia: Eksplozivi)
3.2. Eksplozivna sredstva
Eksplozivna sredstva su tvari i naprave koje se pod nekim vanjskim utjecajem, tj. udarom,
trenjem, toplinom ili nekim drugim impulsom raspadaju i pri tome u većoj ili manjoj mjeri
razaraju i ruše okolne materijale kao što su građevinski objekti, komunikacije, transportna
sredstva i slično, a ljude, životinje i druga živa bića ubijaju ili ranjavaju. Eksplozivna sredstva
obično se sastoje od eksplozivnih tvari i metalnih obloga ili košuljica od čelika, nekog drugog
metala ili plastične mase. Obloga štiti eksplozivnu tvar za vrijeme čuvanja i transporta. Pri
djelovanju eksplozivnih sredstava obloga se kida u komade koji pospješuju djelovanje
eksplozivne tvari.
3.3. Eksplozivne tvari
Eksplozivne tvari se pod vanjskim utjecajem raspadaju, dajući pri tome plinove na visokoj
temperaturi i pritisku koji potiskuju ili razaraju okolne materijale. Ovako se mogu ponašati i
neki plinovi (metan, butan, acetilen i dr.), pare (benzin, eter, alkohol i dr.) i prašina
(ugljen, brašno, šećer i dr.) pomiješani sa zrakom u određenim omjerima, pa se i oni smatraju
eksplozivnim tvarima. Međutim, eksplozivne tvari, koje u sebi sadrže i kisik potreban za
sagorijevanje i raspadanje, nazivaju se samo eksplozivi. Posebnu grupu eksplozivnih tvari
predstavljaju nuklearni i termonuklearni eksplozivi.
4. OPASNOST OD MINA U REPUBLICI HRVATSKOJ
„Republika Hrvatska je zbog Domovinskog rata zemlja koja pripada skupini država s
velikom površinom za koju se sumnja da je pod minskoeksplozivnim sredstvima. Ta površina
prema podacima Hrvatskog centra za razminiranje iznosi oko 4500 km2 ili približno 10%
državnog teritorija“ (Bajić, 2000). „Pritom se prosuđuje da je oko 500 km2 izravno zagađeno
minama, a oko 4000 km2 nalazilo se s jedne i druge strane bojišnice te je također područje na
kojem se nalaze mine i neeksplodirana ubojna sredstva.“ (Delić, V., Vučemilović, A., 2001).
Upravo zbog takve situacije Selić i Vučemilović smatraju da je potrebno imati stručno
osoblje i djelotvorne načine za otkrivanje mina te njihovo sigurno uklanjanje iz okoliša.
Takve tehnike naravno moraju biti sigurne za ljude, jeftine i raspoložive tvrtkama za
razminiranje. Onečišćenost prostora minama uzrokuje brojne društvene, gospodarske,
razvojne i sigurnosne probleme. Poljoprivredne površine, dijelovi infrastrukturne mreže,
kršovita područja, obalni pojas uz Perućko jezero i danas su nedostupni zbogminiranosti ili
sumnje da su onečišćeni eksplozivnim ostacima rata. Humanitarno razminiravanje je proces
koji uključuje aktivnosti od prikupljanja podataka nužnih za procjenu minske situacije do
čišćenja i predaje razminiranoga područja. "Osnovni cilj svih informacija za javnost jest
održanje kontinuirane razine spoznaje ominskoj opasnosti u razdoblju dokminirani prostori ne
budu očišćeni od mina i predani krajnjim korisnicima na sigurnu upotrebu" (Čerina, 2009.,
37). Čišćenjeminski sumnjivih površina podrazumijeva uklanjanje ili uništavanje svih
opasnosti od mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava s određenoga područja.
Uspostavljanjem komunikacije s lokalnom zajednicom o svim aktivnostima protuminskoga
djelovanja pridonosi se građanskoj sigurnosti dok minirani prostori ne budu posve očišćeni od
mina, to više što su u pitanju ljudska prava na život i rad pod jednakim uvjetima. Opasnost od
stradanja bitno je smanjena u zadnjih nekoliko godina zbog raznih aktivnosti protuminskoga
djelovanja.Međutim, ima još onih koji ignoriraju opasnost, koji su bezobzirni i neodgovorni
prema sebi i svojoj imovini, a u "mnogim slučajevima razlog takova ponašanja je nedovoljna
informiranost građana" (Čerina i Zgrabljić Rotar, 2009., 144). Globalna iskustva 265 o tome,
prema Vodiču kroz borbu protiv mina (GICHD, 2004.), upućuju na četiri kategorije: nesvjesni
(osoba nije upoznata s opasnostima od mina); neinformirani (osoba zna o minama, ali ne zna
o sigurnom ponašanju); bezobzirni (osoba zna o ponašanjima sigurnoga postupanja s minama,
ali ih ignorira) i namjerni (osoba nema puno mogućnosti, već namjerno prihvaća nesigurno
ponašanje). Upravo zbog ovakva ponašanja pojedinaca valja sustavno upozoravati na
opasnost odmina te ljude upućivati na primjerene oblike ponašanja u miniranom okruženju.
Jedino se uspostavljanjem i održavanjem stalne veze s lokalnom zajednicom može smanjiti
rizik od stradanja i omogućiti siguran život i rad u blizini minski sumnjivih područja.
Suradnja s lokalnom zajednicom u procesu obavješćivanja o stanju obilježenosti minski
sumnjivih područja vrlo je važna. Jedinice lokalne uprave i samouprave traže, po potrebi,
dopunu obilježavanja i provjeru obilježenosti na svojem području. Osim toga, Hrvatski centar
za razminiranje svake godine provodi provjeru stanja obilježenosti svih pozicija oznaka
minske opasnosti, s posebnom pažnjom u proljeće, kada se intenziviraju ruralne djelatnosti.
4.1. Opasnost od mina za okoliš i čovjeka
U ratnim sukobima zaraćene strane se služe miniranjem tla kako bi zaštitile svoje položaje na
crtama sukoba, kao i objekte ili područja koja su im od strateške važnosti, pa bi u tom smislu
miniranje bilo dio ratne strategije. Međutim, postavljanje mina i eksplozivnih sredstava
predstavlja posebnu i dugoročnu opasnost za stanovništvo koje je ograničeno ili onemogućeno
u kretanju i obavljanju svakodnevnih aktivnosti i poslova. Sa stanovišta okoliša, miniranje je
poseban vid njegove degradacije kojim ostaje nesiguran, neupotrebljiv, ekonomski
neiskoristiv i nedostupan i nakon završetka ratnih sukoba. Kada je riječ o ovom načinu
utjecaja rata na okoliš za primjer se može uzeti Hrvatska, koja spada među deset minama
najugroženijih zemalja u svijetu. Što se tiče stradavanja stanovništva prema podacima
Landmine Monitora (2007.), na temelju izvješća Hrvatskog centra za razminiranje, ukupan
broj žrtava od mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava u razdoblju od 1991. do 2005. godine
u Hrvatskoj se procjenjuje na 1768, od čega je 425 smrtno stradalih, a ostatak su teže i lakše
ranjeni. Za ratnih godina, od 1991. do 1995. godine, od mina su nastradale 242 osobe od čega
254 smrtno. Međutim, opasnost od ovih sredstava ostaje i nakon završetka ratnih djelovanja,
pa je tako u mirnodopskom razdoblju od 1996. do 2006. godine ukupno bilo 522 žrtve od
kojih 165 sa smrtnim ishodom. Izvješća o stradanjima od mina u razdoblju mira govore o
tome kako su najčešće žrtve muškarci, za vrijeme obavljanja svakodnevnih aktivnosti i
poslova, primjerice, u obradi zemlje, prikupljanju drva, te lovu i ribolovu, a među stradalima
ima i djece koja su naišla na eksplozivno sredstvo ili je ono eksplodiralo dok su se njime
igrala. Od mina stradaju i oni kojima je razminiranje posao, pa je tako od 1998. do 2003.
godine smrtno stradalo 20 pirotehničara, dok ih je 24 teže, a 4 lakše ranjeno (Landmine
Monitor, 2004.). Druga strana minske situacije u Hrvatskoj su minski sumnjiva područja, kao
minama degradiran, opasan i nedostupan okoliš. Prema podacima Landmine Monitora (2005.)
u travnju 2005. godine Hrvatska je procijenila miniranu i minski sumnjivu površinu na 1174
četvornih kilometara što obuhvaća područje od 121 grada i općine u 12 od 21 županije. Na
minski sumnjivom području živi milijun stanovnika, a procjenjuje se da se na tim terenima još
nalaze 157 244 protupješačke mine, 89 043 protuoklopne mine i značajne količine
neeksplodiranih ubojitih sredstava. Najveći dio miniranih površina otpada na šume (54 posto),
zatim poljoprivredne površine (17 posto), makiju (11 posto), livade i pašnjake (9 posto), te
infrastrukturu i kuće s okućnicama (2 posto). Sadašnje stanje, nakon revizija i razminiranja,
minski sumnjivih površina procjenjuje se na 997 četvornih kilometara. Minama onečišćen
okoliš nedostupan je stanovništvu duže od desetljeća nakon završetka rata, što ilustrira
podatak Hrvatskog centra za razminiranje (2008.), da je danas minski sumnjiv prostor u
Hrvatskoj obilježen s 14 500 oznaka upozorenja na minsku opasnost. U kontekstu
nedostupnosti posebno treba istaknuti prirodnu baštinu kao nacionalne parkove i parkove
prirode. Među takvim miniranim područjima u Hrvatskoj je nacionalni park Kopački rit
unutar kojega je minski sumnjivo 37,5 četvornih kilometara, a troškovi razminiranja se
procjenjuju na 500 milijuna kuna. Iako mine nisu opasnost za posjetitelje jer se nalaze u
posebnom zoološkom rezervatu, onemogućena je opservacija terena i provođenje istraživanja,
a velik problem predstavlja zaštita i očuvanje ove zaštićene prirode. Težina situacije pokazala
se kada je u miniranom dijelu nacionalnog parka izbio požar koji je zahvatio i uništio velike
površine zbog nemogućnosti vatrogasaca da uđu u požarište (Sajler-Garmaz, 2007.).
Na koncu treba spomenuti i način vraćanja miniranog okoliša u upotrebu i na korištenje
stanovništvu. Odstranjivanje mina je dugotrajan proces kojim okoliš postupno i parcijalno
postaje dostupan. Osim što se radi o rizičnom poslu, što potvrđuje navedeni podatak o broju
stradalih pirotehničara, razminiranje je izuzetno kompleksan, spor i skup proces. Prema
procjenama, za oslobođenje zemljišta od mina Hrvatskoj će trebati deset godina intenzivnog
rada i oko milijardu i 473 milijuna američkih dolara (Mladineo i Knezić, 2003.). Za
ilustraciju, u Hrvatskoj je na razminiranje u 2004. godini potrošeno 52 milijuna američkig
dolara od čega je većinu sredstava osigurala Vlada (58 posto), a ostatak su bile domaće i
strane donacije.
5. PROGRAM PROTUMINSKOG DJELOVANJA
Prema podatcima Nacionalnog protuminskog programa Republike Hrvatske od samog
početka sustavnog bavljenja problematikom razminiravanja osnovno pitanje je bilo pitanje
definiranja minski sumnjivog područja. S obzirom na nepostojanje niti kadrovskih niti
tehničkih mogućnosti prvobitno definiranje minski sumnjivog područja provodilo se
uglavnom matematičkim metodama procjena, tako da su se prve ocjene UNMAC-a kretale u
okvirima od 13.000 km2 minski sumnjivog prostora, da bi se osnivanjem Hrvatskog centra za
razminiranje i prvobitnim provođenjem općeg i tehničkog izvida, te površine, odnosno
procjene tih površina počele znatno smanjivati tako da se krajem 2002. godine minski
sumnjivo područje procjenjivalo na cca 1.700 km2, stoji u programu. Nadalje u
Nacionalnom programu protuminskog djelovanja stoji da je „tijekom 2003. i 2004. godine
temeljem donesenih SOP-ova koji propisuju metode za utvrđivanje MSP-a i rekonstrukciju
procijenjenog MSP-a do 2003. godine, izvršeno je izviđanje i obilježavanje cjelokupnog
prostora Republike Hrvatske, te je definirano da je 1.174 km2 prostora Republike Hrvatske
minski sumnjivo. Krajem 2005. godine započela je revizija istog u cilju održavanja stalne
ažurnosti podataka vezanih uz minski sumnjiv prostor, odnosno ažurnost minski sumnjivog
prostora, koja je završena u listopadu 2008. godine Osnovni pokazatelji stanja minski
sumnjivog prostora Republike Hrvatske po izvršenju cjelokupne obrade podataka prikupljenih
tijekom navedene revizije su:
- minski sumnjiv prostor Republike Hrvatske se prostire u 111 gradova i općina, unutar 12
županija i obilježen je s 14.986 oznaka minske opasnosti,
- veličina ukupnog utvrđenog minski sumnjivog prostora Republike Hrvatske dana 31.
prosinca 2008. godine iznosi 954,5 km2.“
5.1. Trenutno stanje minski sumnjivog prostora
U minsko informacijskom sustavu Hrvatskog centra za razminiravanje sada je evidentirano
103.419 mina, od kojih je 34.073 protuoklopnih mina i 69.346 protupješačkih mina. Najveći
broj mina evidentiran je u Osječko-baranjskoj (30.008 mina), Vukovarsko- srijemskoj (21.444
mina), Ličko senjskoj ( 16.103 mina ) te Sisačko-moslavačkoj županiji ( 9.400 mina). Gotovo
50 % mina (51.452 mine) od ukupnog broja mina postavljeno je u Osječko-baranjskoj i
Vukovarsko-srijemskoj županiji. Minsku situaciju osim gore navedenih vrsta i količina
postavljenih minsko eksplozivnih zapreka karakteriziraju i sljedeće činjenice:
Minsko-eksplozivne zapreke, nisu u svim slučajeva postavljane prema usvojenim
vojnim sustavima miniranja (standardi za obilježavanje, održavanje i zapisivanje o
izvršenom miniranju );
Učestalo premještanje minskih polja, kao i njihovo neevidentirano višestruko
dopunjavanje, izrada lažnih minskih polja i sl.;
Postojanje određenog broja minsko-eksplozivnih zapreka za koje ne postoje zapisnici
miniranja;
Obraslost i dugogodišnja zapuštenost površina pod minama;
Razasutost neeksplodiranih ubojnih sredstava na širim prostorima bojišnice i zone
razdvajanja snaga čije uklanjanje i uništavanje zahtijeva dodatne postupke i znatnija
financijska sredstva;
Razasutost neeksplodiranih ubojnih sredstava na velikom broju mikrolokacija kao
posljedica eksplozija vojnih skladišta ili ostavljanja prilikom povlačenja i napuštanja
položaja;
Vršeno vojno razminiravanje bez izrade djelovodnika razminiravanja.
Površine za razminiravanje su veličinom i granicama definirani prostori za koje postoje
izvorni i drugi pouzdani podaci o miniranju. Površinama za razminiravanje zahvaćene su sve
evidentirane minskoeksplozivne zapreke u njihovim sigurnosnim granicama, mjesta minskih
incidenata i drugi pouzdani podaci o postojanju minsko-eksplozivnih zapreka. Površine za
razminiravanje kao zasebne cjeline čine ukupnu kvadraturu od 268.1 km2 ili 28,1 % minski
sumnjivog prostora.
6. ZAKLJUČAK
Kao što je u radu prikazano, eksplozivna sredstva mogu biti raznovrsna a najveće poslijedice
ostaju na ratom pogođenim područjima gdje se eksplozivna sredstva postavljaju za obranu ili
služe kao svojevrstan napad. Ipak, nakon rata ostaje mnoštvo neeksplodiranih eksplozivnih
sredstava koji postaju opasnost društvu koje živi na tom području. U ovom radu najviše smo
se bavili neeksplodiranim minskim eksplozivnim sredstvima ostalim nakon rata, koji osim što
ugrožavaju prirodu odnosno biljni i životinjski svijet, velika su prijetnja čovjekovom životu te
ometaju nesmetanu obavljanje svakodnevnih životnih zadataka. Kako bi se što prije smanjio
rizik mina potrebno je educirati stanovništvo, imati dobro razrađen sustav i program
razminiranja te odrediti područja koja su prioriteti za razminiranje. Povrh svega važno je da
pirotehničari budu stručni i dobro educirani. Obuka pirotehničara traje šest tjedana te osobe
prolaze i psihički i fizički test.
LITERATURA:
1. Balen, V. (2013) Razminiranje će trajati još 20 godina jer novca – nema!,
http://www.vecernji.hr/vijesti/razminiranje-ce-trajati-jos-20-godina-jer-novca-nema-
clanak-502822, (stranica posjećena: 28.1. 2013)
2. Crnički, J. i Šinkovec, B. (1993.), Nemetalne mineralne sirovine Hrvatske. Rudarsko-
geološko-naftni zbornik, 5 (1): 21-37.
3. Ćerina, J. (2009.), Doprinos medija sigurnosti građana na primjeru minske opasnosti.
Medijski dijalozi, 2 (2): 31-41.
4. Čerina, J. i Zgrabljić Rotar, N. (2009.), Communication in Crises and Media: Press
Coverage on Landmine Accidents. Medijska istraživanja, 143-163.
5. Landmine Monitor. Croatia (2004) http://www.icbl.org/lm/2004/croatia, (stranica
posjećena: 28.1. 2013)
6. Landmine Monitor. Croatia. (2007.) http://www.icbl.org/lm/2007/croatia, (stranica
posjećena: 28.1. 2013)
7. Nacionalni program protuminskog djelovanja Republike Hrvatske,
http://www.hcr.hr/pdf/Strategija%20hrv.pdf, (stranica posjećena: 28.1. 2013)
8. Šupe, Tea (2010.) Ostaci borbe za domovinu, http://dalje.com/hr-hrvatska/kolika-je-
realna-opasnost-od-mina-u-hrvatskoj/290359, (stranica posjećena: 28.1. 2013)
9. Wikipedija (2013.) Eksploziv, http://hr.wikipedia.org/wiki/Eksploziv, (stranica
posjećena: 28.1. 2013)
.