1

II - POGLAVLJE

knjiga: Odgovor na papine optužbe protiv islama

Učenje Islama o džihadu

2

Učenje islama o džihadu Od Muahammad Ilyas Munir Najveći prigovori koji se danas iznose protiv islama glase da islam zagovara silu i borbu, a da su ubistvo i usmrćivanje u islamu u izvjesnom smislu na dnevnom redu. Kaže se da su muslimani shodno tome mačem ljude silom uvodili u islam, a da islam sam ne može pružiti dokaze koji ljude inspirišu i koji su ih mogli pokrenuti da bez osnova pređu na islam. Ovaj potpuno neodrživi i neistiniti prigovor u daljem tekstu će se sa raznih aspekata pobliže razmatrati i rasvijetliti u svjetlu Časnog Kur'ana. Islamsko učenje o džihadu mnogi pogrešno shvataju i stoga ga i napadaju. Glavna tačka kritiziranja prema tome je to da je islam zbog tog učenja religija prisile i terora (Bože sačuvaj!). I papa Benedikt XVI u svom predavanju govori slično o poslaniku Muhammedu s.a.v.s i njegovom učenju, koji je prema Časnom Kur'anu poslat kao milost za sve svjetove. Ovaj napad u papinom predavanju nema apsolutno nikakvog opravdanja. Papa je u detalje na osnovu jednog citata rekao da je poslanik u svome učenju pozivao u džihad sa ciljem da se njegova religija širi vatrom i mačem. Rekao je da su ljudi silom uvođeni u islam. Ovaj prigovor protiv islama je jedna velika nepravda. Mi ćemo o takvim prigovorima i njihovoj pozadini opširno diskutirati u svjetlu Časnog Kur'ana. Za pobijanje ovih prigovora ćemo pored Časnog Kur'ana uzeti u razmatranje i rječnike arapskog jezika i biografiju Poslanika s.a.v.s. i njegovih ashaba. Takođe bismo željeli napomenuti da papu prilikom njegovog napada protiv islama podržavaju i takvi muslimani koji zastupaju pogrešan stav da se religija može širiti i silom i da je to igralo ulogu kod širenja islama. Na osnovu njihovog neznanja ili ograničenosti neke muslimanske grupe čvrsto stoje na tom stavu koji je našao pristup u njihovu spoznaju, jer su sami bili udaljeni od prvobitnog islama. Ovo daje drugoj strani povoda i priliku za kritiziranje islamske vjere. Ahmadija Muslimanski džemat uvijek se strogo distancirao od ovih izlaganja i odbijao ih je i osuđivao uvijek jasnim riječima. Tako je osnivač džemata, hazreti Mirza Ghulam Ahmad, neka je mir s njim (1835-1908) rekao: „Obećani Mesija je došao na svijet da bi otklonio ideju sile u ime vjere. Svojim uvjeravajućim argumentima i dokazima on treba da pokaže da je islam vjera kojoj u cilju svoga širenja ni u kom slučaju nije potreban mač. To su umnogome više unutrašnje ljepote njenog učenja, njene istine i mudrosti i dokazi i argumenti i živi znakovi milosti od strane Boga i njegova sopstvena sila privlačenja koja je uvijek bdila nad napredovanjem i širenjem islama. Svi ljudi koji daju prigovore u smislu da je islam širen mačem, treba da znaju da je njihova tvrdnja samo laž. Duhovna djelovanja islama u cilju njegovog širenja nisu usmjerena na upućivanje ljudi na prisilu. Onaj ko sumnja, treba da bude samnom i sam vidi da islam pruža dokaz za svoje postojanje argumentima i znamenjima. *62 Već na samom početku ove diskusije željeli bismo skrenuti pažnu papi na to šta svete knjige kršćanstva govore o učenjima koja on podmeće islamu. Jer po pravdi, on islamu ne bi trebao prebacivati ništa od onoga što se njegovom učenju može _____________________________________ *62)Malfusat , tom III, str. 176, 1984 Lond

3

daleko prije i u većoj mjeri prebacivati. Detalji u vezi sa ovim aspektom obrađeni su u Poglavlju 3 ove knjige. Ipak na ovom mjestu napominje se da je Isus, prema Jevanđelju, i sam rekao: “Ne treba da mislite da sam došao sa donesem mir na zemlji. Ja nisam došao da donesem mir nego mač.“ (Matt.10, 34) Iz ovog razloga on je mač smatrao onim što je najnužnije za njegovu vjeru, i pored velike oskudice naredio je da ljudi prodaju odjeću da bi kupili mačeve (Luka 22,36). Ovaj način ponašanj bazirao je prema Jevanđelju na tome da je Isus vjerovao da će on ponovo uspostaviti kraljevstvo Davidovo i vladati. U njegovom životu bila mu je pružena jedna posebna prilika jer je na tome mogao gajiti nadu. Pri tome je prestao biti blag i pokazao je grubost (Matt 21, 3f). Ali on ovo učenje nije mogao sam primjenjivati, njegovi učenici su na tome radili. Ali kasnije generacije kršćana su shvatile ovo učenje kao suštinu svoje vjere i primjenjivali su silu veoma često. Ostale zapovijedi Krista kasniji učenici nisu tako jako primali srcu. Međutim, poziv da svako treba da nosi mač, primjenjen je u potpunosti. Da bi ispunili svoju želju da se ponovo uspostavi Davidovo prijestolje, oni su – kada je bilo potrebno – pustili da rijekama teče krv neprijatelja, kako to i Stari Zavjet zapovijeda. (5 Mojsijeva, 7, 1-3 – Navodi se da je dalje Thora zakon) Jer, u Starom Zvajetu-i stoji: „ ..... I kada njih GOSPODAR , tvoj Bog, pred tebe žrtvuje, da ih ti udaraš, nad njima treba da sprovedeš kaznu. Ne treba da sklapaš savez sa njima i da budeš milostiv prema njima. Ukazuje se na to da je prema kršćanskom uvjerenju ovo učenje o nemilosrdnosti od Boga. Ove činjenice se moraju spomenuti iz razloga što oni, koji su neprijateljski raspoloženi prema islamu, ponovo govore o širenju islama vatrom i mačem, a pri čemu učenje surovosti koje je sadržano u njihovoj sopstvenoj knjizi najrađe prećute. Prigovaranja o širenju islama uvjek iznose kršćanski i ostali protivnici islama, iako su isti već bezbroj puta bili poraženi. Nakon ovog kratkog razgovora o kršćanskom učenju vraćamo se temi Džihad: 2.1. Termin Džihad 2.1.1. Etimologija riječi „Džihad“ Pojam džihad danas se na Zapadu prevodi isključivo kao „Sveti rat„ iako ovaj prijevod riječi nije tačan.Osnovno značenje riječi džihad glasi: „truditi se, nastojati“. Ona je izvedena iz osnove „dž-h-d“. U poznatom riječniku arapskog jezika Lisan-al-Arab stoji slijedeće značenje ove riječi: Pod „džihad“ podrazumijeva se da se neki posao obavi uz najveću snagu, napor, trud. I za neku izrazito mukotrpno djelatnost kaže se takođe riječ džahada. Na arapskom se takođe kaže džahada dabatahu džahadan – on je svoju životinju opteretio do potpunog isrcpljenja. Takođe ova riječ ima i značenje –uložiti svu snagu za nešto. Tamo takođe stoji: Džihad je oblik uvečavanja za slučaj kada se poduzima krajnji napor, pa bilo to u ratu, prilikom govora ili kod bilo koje druge stvari. 63

Poznati orijentalista i lingvista Edward William Lane u svome rječniku koji je poznat u _____________________________________ 63. Lisan-ul-Arab, ispod riječi ghd

4

cijelom svijetu, Arabic-English Lexicon često obrađuje riječ džihad. Prilikom objašnjavanja osnove riječi gahada on piše: (džahada): On je nastojao, radio, mukotrpno radio; trudio se, koristio svoju snagu, nastojanja, napore, sposobnosti; radio je energično,valjano, mukotrpno, marljivo, vrijedno, neumorno, ozbiljno ili snažno; bio je neumoran ili vrijedan; trudio se odnosno ulagao je vanredan trud.64 Iz toga jasno proističe da pojam Džihad potiče od riječi džahada i da se koristi u svakodnevnici za izvanredne napore, trud i zamor. Ovaj pojam je tek kasnije korišten za vjerske ratove. Prevoditi ovu riječ samo sa“rat“, pogrešno je. I u Časnom Kur'anu ova riječ se nigdje ne koristi isključivo za rat. Tamo se, ako se govori o defanzivnom ratu, koristi pojam „qital“. 2.1.2. Džihad u islamskoj terminologiji U islamu se pojam „Džihad“ koristi u smislu nastojanja odnosno truda za stvar vjere. I jedno studiranje časnog Kurana, predanja Časnog Poslanika s.a.v.s. (ta predanja se nazivaju hadisi) kao i arapskih rječnika jasno pokazuje da je u učenju i historiji islama pojam džihad različito korišten za razne prilike i u raznim okolnostima, i to :

1. Džihad protiv sopstvenog ega 2. Džihad Časnog Kur'ana , t.j. propovjedanje i širenje Časnog Kur'ana

3. Džihad imovine , t.j. darivanje na Allahovom putu, odnosno u neku dobru svrhu

4. Džihad mačem, t.j. sopstvena odbrana oružjem

Pojedinačne varijante se objašnjavaju kako slijedi: 2.1.2.1. Džihad protiv sopstvenog ega : Najveći neprijatelj čovjeka je njegov sopstveni ego. Zato je Allah dž.š. vjernike opomenuo da cijelog svog života vode džihad protiv svog sopstvenog ega. Tako npr. glasi: A one koji se trude radi Nas, Mi ćemo sigurno uputiti prema Našim putevima. A uistinu je Allah sa onima koji čine dobro. (29:70) 65 Allah dž.š. takođe na drugom mjestu govori o stvarnoj primjeni ovog džihada: I borite se na Allahovom putu kako je pravo da se borite. On je odabrao vas, i nije vam stavio nikakve teškoće u vjeri; ovo je bila vjera vašeg oca Ibrahima. On (Allah) vas je nazvao muslimanima i prije, i u ovom (Kur'anu), tako da Poslanik može biti čuvar nad vama, i da vi možete biti čuvari nad ljudima. Zato obavljajte namaz i dajite zekat, i čvrsto se držite Allaha. On je vaš Gospodar. Kako dobar Gospodar i kako dobar Pomagač! (22:79) ____________________________________________ 64. arapsko-engleski-leksikon Edward William Lane 65. sura Al-Ankabut, ajet 70

5

U ovim ajetima Allah zahtjeva od vjernika džihad i kaže radi preciznijeg objašnjenja da obavljaju molitvu, da plaćaju zekat (porez za društvene potrebe) i da se drže Allaha dž.š. Nadalje, Allah opominje ljude da pokazuju strahopoštovanje prema njemu i da se pejgamber s.a.v.s. uzima kao posrednik da se dođe do Allaha. Pročišćenje sopstvenog ega i služba Bogu su dakle najvažniji oblik džihada. Jer, Džihad protiv sopstvenog ega, o kojem se govori u upravo citiranim ajetima, okarakterisan je i od strane Poslanika s.a.v.s. kao najvažniji oblik džihada. Tako je on jednom definisao jednog mudžahida: „jedan (istinski) mudžahid je onaj koji se bori protiv sopsvenog ega (nafsa)“ 66

Ovaj hadis objašnjava ne samo značenje i važnost pročišćenja sopstvenog ega nego pokazuje i najvažniji oblik džihada. 2.1.2.2. Džihad Časnog Kur'ana , t.j. propovjedanje i širenje Časnog Kur'ana

Poslije „najvećeg Džihada“ , naime džihada protiv sopstvenog ega, najveće potenciranje u Časnom Kur'anu stoji na propovjedanju i širenju Časnog Kur'ana. Ovo je u Časnom Kur'anu označeno kao „Veliki Džihad“. U vezi s tim Allah u Kuranu kaže: „... Zato ne slijedi nevjernike i njime (Kuranom) se bori protiv njih velikim džihadom. (25:53) 67 Ovim se nije mislilo ništa drugo osim džihad pera i riječi kao napor pomoću intelektualnih sposobnosti . Imam Ibn Qayyim al.Gauziyya (preselio 1350 n.e.) piše objašnjavajući ovaj ajet: To znači, prakticiraj Časnim Kur'anom veliki džihad. Ova sura potiče iz vremena u Mekki. A sa Časnim Kur'anom ovdje se misli propovjedanjem , a džihad argumentima. 68) U Časnom Kur'anu se ponovo poziva na propovjedanje Božje riječi. Time treba prenijeti učenje islama na sve ljude, da bi cijelo čovječanstvo izašlo iz mraka krivovjerja. Tako u časnom Kuranu stoji: „Pozivaj putu Gospodara svoga mudrošću i lijepim savjetom i raspravljaj s njima s najboljim argumentom.“(16,126) Dakle, treba razumne među protivnicima pozivati na Allahov put uvjerljivim argumentima koji će odkloniti njihove sumnje. I jednostavnim ljudima se treba obraćati jednostavnim argumentima jer oni neće biti u stanju da shvate finoće. A sa onim koji su spremni svađati se, mora se blago diskutirati, kako se oni u svojoj tvrdoglavosti ne bi još dalje distancirali od islama. 2.1.2.3 Džihad imovine, t.j. darivanje na Allahovom putu Na ovaj oblik džihada Časni Kur'an poziva slijedećim riječima: „Iziđite, lahki ili teški, i borite se sa svojim imetkom (pomaganjem) i svojim životima na Allahovom putu. Ovo je bolje za vas, da samo znate!“ (9,41) Džihad imovine u Časnom Kur'anu spominje se na raznim mjestima i u raznim kontekstima. ____________________ 66) Tirmidi,Fada il-ul Gihad 67) Fusnota:u origin 2128alu gahid ..dakle imperativ jednine od ghd. Džihad u smislu propovjedanja kuranske poruke 68) Bada i –ut-Tafsir al-Gami, Ibn Qayyim al-Gauziyya,III,strana 212)

6

Ovdje treba zapaziti činjenicu da se na svakom mjestu džihad sopstvene imovine spominje ispred džihada sopstvene ličnosti, čime se misli na lično angažovanje za tu stvar. Time Allah nije rasvijetlio samo značaj džihada nego je konkretizirao i rang džihada mačem.69 2.1.2.4. Džihad mačem, t.j. borba u cilju sopstvene odbrane Pod ovim džihadom treba da se, u najširem i prenesenom smislu, podrazumijevaju i religiozni obračuni i silom oružja u cilju sopstvene odbrane. Nažalost u novije vrijeme značenje džihada reducirano je samo na borbu i rat, iako to sa stanovišta Časnog Kur'ana ni ukom slučaju nije opravdano. Jer gdje god se u Časnom Kur'anu govori o borbi, uvijek se koristi riječ qital, što je jedan od mnogih oblika džihada koji se smije upotrijebiti za sopstvenu odbranu i u cilju ponovnog uspostavljanja slobode koja je nepravedno oduzeta. U časnom Kuranu gse kaže: Dozvoljena je (borba) onima protiv kojih se ratuje, zato što su im učinjena nasilja – zaista je Allah kadar da ih pomogne– one koji su bili nepravedno istjerani ih svojih domova samo zato što su govorili: ''Naš Gospodar je Allah'' (22:40-41) 2.2 Poistovjećivanje džihada sa „Svetim ratom“ Prigovaranje protiv Islama u današnje vrijeme u pogledu džihada glasi, da muslimani pod tim podratumijevaju sveti rat. Kaže se da bi oni iz tog razlog svoj bjes stalno iskaljivali u borbi te time ugrožavali bezbjednost i red i mir. Nažalost neki pojmovi koji u stvarnosti potiču iz kršćanskog jezičkog područja pogrešno se pripisuju islamu.Tako se postupa i sa tzv. „Svetim ratom“. Jer u islamskim izvorima (Kur'an i Hadis) nigdje se pojam džihad ne nalazi u značenju „Sveti rat.“ Ovaj izraz potiče više od kršćana. Kao dokaz ne služi samo sama Biblija, u kojoj se može naći ovaj pojam, nego i historijska činjenica da je crkva zaista stoljećima, pozivajući se na ovu svetu dužnost, svoje ljude slala u rat. Tako u Starom Zavjetu u knjizi Joel glasi: „Objavite ovo po narodima! Spremajte se za sveti rat, podignite junake neka dođu i idu svi vojnici. Raskujte raonike svoje na mačeve, i srpove svoje na koplja; tko je slab, neka reče: junak sam. (Joel 3. 9-10) 70

Iz ovog se vidi da je pojam „Sveti rat“ postojao stotine godina prije početka islama i on nije korišten ni za što drugo nego za vjerske ratove.

Osim toga, jedan prethodnik pape Benedikta XVI, papa Urban II(1088-1099) , godine 1095 n.e. koristio je upravo ovaj izraz za Prvi krstaški rat. 71

________________________________________ 69) Ova tematika se nalazi na slijedećim mjestima u časnom Kuranu: 4:96; 9,:20; 9,:88; 61: 12; 41,:16; 8:73 70) U prijevodima Biblije na urdu pojam „Sveti rat“ je u međuvremenu promjenjen 71) August C. Krey: The First Crusade –Prvi krstaški rat, Princeton 1921,str. 36-40

7

2.3. Pojmovi džihada na početku Islama

Što se tiče pojma džihad, on se u svome osnovnom i najvažnijem značenju u islamskom učenju mogao naći od samog početka. Kao dokaz prezentira se nekoliko Kur'anskih ajeta na osnovu kojih se ne vidi samo koje značenje džihad ima u islamskom učenju nego koji pobijaju i tezu protivnika da su se muslimani u vremenu slabosti i potčinjenosti pokazivali pomirljivim, a nakon što dođu do vlasti, pozivaju na džihad. Jer svi Kur'anski ajeti koji slijede potiču iz vremena u Meki, kada su muslimani još bili slabi i kada borba mačem ,dakle „Qital“ još uopšte nije bila dozvoljena. Ipak, džihad je – u stvarnom smislu – bez sumnje prakticiran i već za vrijeme mekanskog perioda. Tako u Časnom Kur'anu stoji: „A one koji se bore radi nas 72) Mi ćemo sigurno uputiti prema našim putevima.A uistinu je Allah sa onima koji čine dobro“ (29:70) „A ko se bori, bori se samo za sebe; uistinu je Allah neovisan u cijelom svijetu“ (29:7)73

„ I uistinu, Gospodar tvoj je prema onima koji su se iselili nakon što su bili proganjani , i onda se borili i strpljivi bili-sigurno, poslije toga tvoj gospodar najviše prašta (i) milostiv je.“ (16:111) 74 Ovi ajeti jasno kažu da pojam „džihad“ u islamskoj terminologiji ne znači ništa drugo nego krajni napor i korištenje sredstava koja stoje na raspolaganju u cilju postizanja jednog plemenitog cilja na Allahovom putu. A činjenica da svi prethodno citirani ajeti potiču iz perioda u Meki, ukazuju na pogrešno tumačenje ovog pojma od strane protivnika. Jer džihad je već u Meki bio aktivno prakticiran, međutim uopšte ne u formi borbe ili rata nego kao džihad protiv sopstvenog nafsa i džihad Časnog Kur'ana, naime propovjedanjem i širenjem Časnog Kur'ana. Ovaj džihad je i pored svih pritisaka i progona nastavljen sa punom odlučnošću. A Časni Poslanik s.a.v.s. primao je objave u kojima su protivnici bili jasnim riječima pozivani i bilo je objavljeno: “Reci, „O vi nevjernici! Ja neću obožavati onoga koga Vi obožavate, niti vi obožavate onoga koga ja obožavam. I ja nikad neću obožavati onoga koga vi obožavate, niti ćete vi obožavati onoga koga ja obožavam.Vama vaša vjera, a meni moja vjera“. (109:2-6) Papa Benedikt XVI postavlja tvrdnju da su muslimani u trajanju faze slabosti i potčinjenosti zauzimali za slobodu vjere, ali nakon zauzimanja vlasti, prelazili su u borbu i silu. Međutim, kada se provede preciznije razmatranje, činjenice govore sasvim suprotno. Jer i u fazi slabosti i potčinjenosti protivnicima islama se obraćalo i pozivalo ih se sa punom odlučnošću. Ova činjenica takođe dokazuje da islam ni u kom slučaju ne podrazumijeva rat kao određujući znak džihada. Čak šta više, džihad je u prvi plan stavljao propovjedanje i širenje vjere. Ovdje nedvojbeno islam jasno poručuje da prisila ni u kakvim okolnostima nije dozvoljena. Pa tako glasi: ___________________________________________ 72 gahidu – džihad u smislu nastojanja 73 riječ glasi u boldirnim slovima u originalu: gabada – u sislu nastojanja , 29.8. objašnjava kako treba da se vodi ovaj džihad: a oni onima koji vjeruju i čine dobra djela mi ćemo sigurno odstraniti njihova zla djela i sigurno ćemo im dati nagradu ,prema njihovim najboljim djelima koja su činili.“(29,8) – 74 Ovo mjesto je iz sure 16 (al-Nahl),koja je objavljena u Meki

8

Pa ako se oni raspravljaju s tobom, ti reci: ''Ja sam Božijom voljom svu svoju pažnju usmjerio prema Allahovom zadovoljstvu, i oni koji me slijede.'' I reci onima kojima je bila data Knjiga i neukim ljudima: ''Jeste li vi prihvatili islam?'' Ako su prihvatili islam, onda su oni sigurno upućeni; a ako se okrenu, onda je tvoja dužnost jedino da dostaviš (poruku). A Allah prozire (Svoje) robove. (3:21) Kroz formulaciju „Vi ste se borili i pokazali ste strpljenje“ u gore navedenom ajetu 111,sura 16, jasno se kaže da je i strpljenje jedan veliki džihad. Tako su se upravo u periodu u Meki uticajni, hrabri i moćni ljudi kao što je bio „Omer bin al-Hattab r.a., Hamzah r.a. ili Adbur-Rahman bin Auf r.a. nakon svoga prelaska na islam obratili Časnom Poslaniku s.a.v.s. i zamolili za dozvolu da li bi smjeli da zbog počinjenja zlodjela nad nedužnim muslimanim izvrše obmazdu nad izvršiocima tih zlodjela. On ipak stalno upozoravao da budu strpljivi. Ovo demonstriranje velikog strpljenja i suzdržanosti bili su dakle jedna forma džihada kojoj se davao prioritet. 75

Osim toga, pojam džihad se pojavljuje u dva slijedeća ajeta, koja pobliže objašnjavaju značenje tog pojma: A Mi smo čovjeku naredili dobročinstvo prema svojim roditeljima; a ako se oni prepiru (džahadaka) s tobom i traže da Meni pridružuješ ono o čemu ti nemaš znanja, onda ih ne slušaj. Meni je vaš povratak i Ja ću vas obavijestiti o onom što ste radili. (29:9) A ako se oni prepiru (džahadaka) s tobom o tome da Meni pridružuješ nekoga o kome ti nemaš znanja, ne pokoravaj im se, ali se na ovom svijetu druži s njima uljudno; i slijedi put onog koji se priklanja Meni. Onda će Meni biti vaš povratak i Ja ću vas obavijestiti o onom što ste radili.(31:16) 2.4. Da li islam dozvoljava prisilu u vjeri? Za pobijanje kritika koje se oglašavaju protiv Islama da on uči upotrebi prisile i sile, prije svega je važno objasniti šta islam kaže o sili u vjerskim stvarima. Da li je dakle sa stanovišta islama dozvoljeno druge ljude prinudno uvoditi u islam i širiti vjeru mačem? Jer, za slučaj da je islam korištenje sile smatrao dozvoljenim, moglo bi se u najmanju ruku pomisliti da su islamski ratovi vođeni u cilju toga da prisile ljude da prihvataju islam. Ali ako se može dokazati da prisila u islamskom učenju nije dozvoljena, dolazi se nedvojbeno do zaključka da je uzrok vođenja ratova morao biti jedan sasvim drugi koji nije značio uvođenje ljudi u vjeru putem sile. Ni jedan razuman čovjek ne može povjerovati da su Časni Poslanik s.a.v.s i njegovi sljedbenici prisilnim uvođenjem tako otvoreno istupali protiv sopsvenog učenja koje je za njih poticalo od Boga te da su time stavljali na kocku svoju sopstvenu vjerodostojnost. Osim toga bi savremenici jedno takvo oprečno ponašanje sa sigurnošću glasno kritikovali. Takva kritika u historiji ipak nije zabilježena. Pogled u Časni Kur'an govori da već od početka postoje ajeti koji su govorili protiv prisilnog širenja vjere. _______________________________________________________ 75 Nisa i, Kitab al džihad, poglavlje wugub-ul-gihad 76 u originalu:gihada od gahada

9

U Časnom Kur'anu čitamo: I reci, istina je to što je od Gospodara vašega, zato ko hoće neka vjeruje a ko neće neka ne vjeruje. (18:30) „Ti reci: O ljudi,zaista vam je došla istina od Gospodara vašega. Zato, ko se uputi, uputi se za sebe,a ko god zaluta, zaluta samo protiv sebe. A ja nisam čuvar nad vama.“ (10:109) Zatim Časni Kur'an jasno kaže: „Nema prisile u vjeri. Sigurno se pravi put razlikuje od zablude; zato ko god odbija šejtana, i vjeruje u Allaha, zaista se uhvatio za tako jaku dršku čije je slamanje nemoguće. A Allah je onaj koji sve čuje (i) ima trajno znanje.“ (2:257) Argument protiv nužnosti korištenja prisile u vjeri Allah dž.š. šalje u istom ajetu, kada stoji da se istina jasno razlikuje od zablude. I Allah kao onaj koji sve čuje i koji sve zna, u izvjesnom smislu motri nad ovim. Ne samo da se izričito zabranjuje svaku primjenu prisile nego se čak zahtijeva blago tretiranje ljudi koji drugačije misle i naređuje se da ih se pozdravlja riječima mira: „ I sjetite se njegovog (Poslanikovog) govora, O Gospodaru moj! Ovi ljudi nikako neće vjerovati“ Zato se oprosti od njih i reci“Selam“ a uskoro će oni znati. „ (43:89-90) Takođe na drugom mjestu Allah isključuje svaku sumnju u pogledu agresivne ratne politike na taj način što ne samo da dozvoljava prijateljstvo prema ljudima koji se bore protiv muslima ali ne zbog vjere i koji ih nisu protjerali iz njihovih domova, nego podržava miroljubivo postupanje sa tim ljudima: Allah vam ne zabranjuje da onima koji se nisu borili protiv vas zbog vaše vjere i koji vas nisu istjerali iz vaših domova činite dobročinstvo i da postupate pravedno; zaista Allah voli one koji čine pravdu. (60:9) 2.5. Vrijeme objave ajeta „nema prisile u vjeri“ (2:257) U vezi sa isječkom iz ajeta „nema prisile u vjeri“ papa Benedikt XVI tvrdi u svome predavanju da ovaj ajet potiče iz vremena u kojem Poslanik s.a.v.s. još uvijek nije imao vlast i dok je bio ugrožen. Time se budi utisak da su muslimani nakon sticanja vlasti odstupili od ove zapovijedi i prešli na to da ljude uvode u islam silom oružja. Ova papina tvrdnja nije tačna i pokazuje njegovo nedovoljno poznavanje historijskih činjenica. Ona je takođe svjedok toga da je papa stavio naočale predrasuda i ne vidi ništa drugo do tvrdnji koje su postavili protivnici islama. Ovo postaje jasno i na osnovu pogrešno vremenskog svrstavanja predmetnog Kur'anskog ajeta, jer, ne samo da ovaj Kur'anski ajet uopšte nije objavljen za vrijeme trajanja mekanskog perioda od 13 godina nego je on objavljen tek četiri godine nakon iselenja u Medinu! To je bilo vrijeme u kojem su muslimani u bitci kod Bedra već davno bili postigli vidnu pobjedu, dok je bitka kod Uhuda već bila prošla, a snaga muslimana je stalno rasla. U ovim okolnostima je prisilno uvođenje ljudi u vjeru bilo moguće. Međutim, upravo u tom vremenu je izdata zabrana prisile. (2,257)77 ______________________ 77 Abu Dawud, Knjiga al-Gihad , Hadit Nr.2682 i Ibn Hišam, Sveska III

10

U vezi sa ovim potrebno je ukazati i na to da Allah dž.š. u Časnom Kur'anu obećava posebno visoki rang onim ljudima koji još prije dolaska na vlast i prije pobjede protiv neprijatelja učestvovali u džihadu u cilju sopstvene odbrane. Ovo pokazuje jasno da se džihad, kojem uči Bog u islamu mora obavljati neovisno o pitanja sile ili nemoći. Tako stoji u Časnom Kur'anu:

Oni među vama, koji su pomagali i borili se prije pobjede, nisu isti. Oni su po rangu viši od onih koji tek naknadno pomagali i borili se. (57:11) Ovim Časni Kur'an razlikuje po rangu one koji nakon pobjede i dostizanja moći učestvuju u defanzivnom ratu u odnosu na one koji su se borili još prije u stanju bez moći i stanju slabosti. Ovdje se ne radi o tome da se rat vodi nakon postizanja moći nego naprotiv, radi se o smislu i svrsi i nužnosti rata. Dakle džihad se obavljao prije zauzimanja vlasti i pred Allahom je bio čak daleko većeg ranga nego što je kasniji džihad. Jedan pogled u historijske knjige pokazuje da je najviše ratova vođeno u vremenu Časnog Poslanika s.a.v.s. prije osvajanja Meke, a time dakle u periodu kada su pobjeda, osvajanje i moć bili sasvim u neizvjesnosti. Ova historijska činjenica je jedna dalja indicija za to da su ovi muslimani vodili samo borbe za preživljavanje. 2.6. Stanje muslimana na početku odbrane Jedan drugi aspekt u vezi sa prigovorima pape jeste opšte stanje muslimana u momentu kada su počeli da se brane oružjem protiv agresivnih ratnih pohoda svojih neprijatelja. Jer i njihovo tadašnje stanje proturječi tezi prisile. Allah dž.š. opisuje ovu situaciju slijedećim riječima: Naređena vam je borba i vi to ne volite ; no moguće je da vi ne volite neku stvar, a to je dobro za vas, i moguće je da vi volite neku stvar ,a to je zlo za vas. Allah zna,a vi ne znate. (2:217) Muslimani su nakon jednog dugog perioda potčinjenosti i progona protjerani iz svoje domovine. Mnogi muškarci i žene ubijani su zbog svoje vjere. Neprijatelji nisu prestajali sa njihovim proganjanjem i svim snagama su se i dalje trudili da muslimane silom odvoje od njihove vjere. Tek tada je Allah dž.š. dozvolio vjernicima da podižu mač protiv onih koji su ga prvi podigli protiv njih, kako bi time spriječili da muslimani budu zbrisani. Napadače je trebalo zaustaviti u njihovim planovima. Pored svega toga muslimani su bili protiv borbe jer su kao vjernici posjedovali jednu miroljubivu i pomirljivu prirodu. Osim toga muslimani su imali svega nekoliko stotina ljudi, a druga strana je mogla pozvati borce iz cijele zemlje. Muslimani su provodili besane noći u stalnom strahu i bojazni. Kako su mogli pod tim okolnostim početi nasilni rat u cilju uvođenja u vjeru silom? Opis Časnog Kur'ana o duševnom stanju muslimana jasan je dokaz za činjenicu da su ratovi muslimana služili čistoj samoodbrani i samozaštiti a ni u kom slučaju nasilnom uvođenju ljudi koji nisu njihove vjere. S obzirom na ovu nenaklonjenost, Allah dž.š. ih energično opominje u jednom drugom ajetu: „A šta je sa vama pa se ne borite na Allahovom putu i za muškarce i žene i djecu koji su učinjeni slabim i koji mole: “Naš gospodaru,izvedi nas iz ovog naselja, čiji su stanovnici silnici,i odredi za nas neke prijatelje od Sebe i odredi za nas nekog pomagača od Sebe?“(4:76) Ovim ajetom Allah jasno objašnjava da borba ne služi tome da se dođe do moći i uticaja i potčini neprijatelje. Jer protivnici su prema muslimanima tako jasno nadmoćniji u pogledu sile i snage, da je prirodno to što se muslimani nerado suprostavljaju protiv njihove nadmoći.

11

Ipak Allah dž.š. zahtijeva od vjernika da ne ustuknu pred borbom i obećava im da će on biti uz njih. 2.7 Pozadina odbrambenih ratova Sad se postavlja pitanje pod kojim uslovima i protiv kojih agresora se muslimani smiju braniti oružjem, i, dalje: koji su razlozi za to postojali. Časni Kur'an detaljno prilazi tim razlozima. Uz to historijski zapisi daju jasnu informaciju o tadašnjim dešavanjima. Proučavanjem ovih izvora neće biti teško doći do ispravnih zaključaka. Uslov je da se ti izvori proučavaju bez predrasuda i bez predubjeđenja. Sada ćemo razmatrati slijedeće aspekte ove tematike.

1. Progoni muslimana sa krajnjom brutalnošću

2. Podržavanje drugih plemena protiv muslimana

3. Obustavljanje progona iz vjerskih razloga (fitna) 2.7.1. Progoni muslimana s krajnjom brutalnošću Muslimanima je Allah dž.š. dozvolio da smiju da se brane pomoću oružja. Ovo Časni Kur'an obrazlaže prije svega slijedećiim riječima: Dozvoljena je borba onima protiv kojih se ratuje, zato što su im učinjena nasilja - Zaista je Allah kadar da ih pomogne (22:40) U detalje nam je poznato da je nepravda koju su muslimani u Meki iskusili preko ruke svojih protivnika, s jedne strane vršena u formi verbalne sile, t.j.morali su podnositi prezir, podsmijavanje i krajnje uvredljivo ponižavanje svoje vjere. S druge strane muslimani su silom spriječeni da obožavaju jednog Boga i da objavljuju učenje o jedinstvu Boga. 78

Bivali su brutalno skrhani i mučeni.79

Bespravno su pronevjeravali novac i imovinu muslimana i bojkotirali su ih. Na taj način je nad muslimanima trebalo izvršiti ubijanja i uništenje.80

Neki od njih su bili usmrćeni na svirep način. Njihove žene su bile obešćašćene.Pod pritiskom progona neki muslimani su se iselili u Abesiniju.81

Kurejši nisu pustili na miru one koji su se iselili i poslali su jednu delegaciju na dvor abesinskog vladara Negusa, kako bi ga uvjerili u to da muslimane izruče Mekancima, da bi ih ovi mogli odgovoriti od njihove vjere ili ih jednostavno pobiti. Osim toga, vođa Mekanaca, Abu Džahl 82 izjavljuje javno o poslaniku kojeg su muslimani voljeli iznad svega, kako slijedi: „Ako bih ikad vidio da Muhammed (s.a.v.s.) obavlja na Kabi svoju molitvu, ja bih mu svojom nogom smrskao vrat. (Bože sačuvaj !). Oni su više puta pokušali da takve najave pretvore u djelo. Poslanik je bio izložen najgorim strahotama. Njemu su priređivali probleme svake vrste. Stanovnici grada Ta if koji su bili u rodbinskoj vezi sa Kurejšima, bacali su kamenje na ______________________________________

78 Ibn Hišam, Sveska II 79 Ibn Hišam, II 80 Ibn Hišam II 81 Ibid 82 Ogorčeni protivnik poslanika Muhammeda (S) u Meki

12

Poslanika s.a.v.s., samo zato što im je on prenio Božju poruku. Na kraju su sva plemena iz Meke pod rukovodstvom Kurejša jednoglasno odlučila da ubiju poslanika Muhamed s.a.v.s. kako bi poruku islama uništili već u klici i ispovjedanje jednom Bogu zauvjek izbrisali sa lica Zemlje. U ovaj napad je trebao da se uključi po jedan mladi čovjek iz svakog plemena u Meki.Ti su ljudi trebali zajednički napasti poslanika Muhammeda s.a.v.s. Ali ovaj plan je propao. Poslanik s.a.v.s. je uspio uz Božju pomoć napustiti kuću neopaženo i sakriti se u pećinu Taur. 83 Na osnovu ovih grozota Časni Kur'an je dozvolio muslimanima da se oružjem brane protiv progona. S obzirom na ova neprijateljstva očigledno je da su se neprijatelji muslimana protiv njih prvi uhvatili oružja. Pod ovim okolnostima neka druga nacija bi se mnogo ranije prihvatila oružja. Međutim muslimani su ostali strpljivi jer ih je Časni Poslanik s.a.v.s. uputio na strpljenje i opraštanje. Dakle, općenito gledano, radi se o samoodbrani. 2.7.2. Agitiranje među plemenima protiv muslimana Dok je poslanik Muhammed s.a.v.s. živio u Meki, podnosio je svako proganjanje sa prisebnošću i strpljenjem. Na kraju je bio prisiljen da se iseli iz rodnog grada Meke. Ali njegovi progonitelji ga ni nakon toga nisu ostavili na miru. Umjesto da prestanu sa neprijateljstvima njihova mržnja se još više pojačala a time i njihove aktivnosti protiv Časnog Poslanika s.a.v.s. Sa velikom revnošću i neumoljivošću su se prihvatili posla kako bi zbrisali islam. Tako su Kurejši iz Meke zatražili prije svega od dva arapska plemena u Medini (Aus, Khazradž) da prestanu sa podrškom muslimanima (Abu Davud, Kitab ul.Ihradž). Nakon što u tome nisu imali uspjeha, posjećivali su pojedinačna arapska plemena i nahuškavali ih protiv muslimana. Kurejši su bili čuvari Kabe i imali su veliki uticaj na ostala arapska plemena. Na osnovu ovih vrlo obimnih agitacija od strane Kurejša mnoga arapska plemena su postala smrtnim neprijateljima muslimana. Tadašnje stanje Medine može se jednostavno opisati slikom da su oko ovog grada plamtjele vatre. 84 U mnogim predanjima se izvještavalo o tadašnjem položaju Medine. Ubayy bin Kaab r.a. koji je spadao u starije Poslanikove sljedbenike, prenosi: „Kada su poslanik Muhamme s.a.v.s. i njegovi sljedbenici stigli u Medinu i Ansari (pomagači) im pružili podršku, cijela Arabija je jedinstveno stala protiv njih. Muslimani su bili tako velikoj brizi da su i noću dok su spavali sa sobom držali oružje, a preko dana su oružja držali spremna za reagovanje budući da su se pribojavali jednog neočekivanog napada. Jedan drugom su govorili, da samo preživimo do vremena kada bismo mogli noći provoditi na miru i kada se ne bismo morali bojati nikoga osim Allaha. 85)

U vezi sa ovim vremenom u Časnom Kur'anu stoji: „I sjetite se kad vas je bilo malo (i) smatrani ste slabim na Zemlji, (i) bojali ste se da vas ljudi ne zgrabe, ali On vam je utočište dao i i svojom pomoći vas pomogao i opskrbio vas lijepim stvarima da biste bili zahvalni“ (8:27) __________________________________________________ 83Ibid i Ibn Hišam III 84 Mustadrekulhakim tom 2. 85Nisa i Kitab ul-Džihad

13

2.7.3. Obustavljanje progona iz vjerskin razloga

Poznato je da nahuškavanje i agitirnje protiv jedne druge društvene grupe predstavlja veliku opasnost za društveni mir. Časni Kur'an se poziva na takve aktivnosti Mekanaca i kaže se: ...a progon je gori od smrtnog udarca. I oni neće prestati da ratuju sa vama sve dok vas ne odvoje od vaše vjere, ako biste vi to htjeli“ (2:218) 86

Na jednom drugom mjestu ovakvo ponašanje Mekanaca se spominje slijedećim riječima: „Oni žele da vi ne vjerujete kao što oni ne vjeruju pa da postanete jednaki...“(4:90) Hazreti Abdulah bin Umar r.a. , sin drugog halife, Hazrat Omera r.a. poziva se na ajet u kojem glasi da se protiv neprijatelja mora boriti sve dok progon ne prestane (vidi gore). On u vezi s tim kaže: „Kada su muslimani brojčano bili veoma mali onda je onaj koji je vjerovao u islam bivao ili ubijen ili uhvaćen. Ali kada se broj muslimana povećao, nije više bilo progona (fitna)“87

2.8.Odobrenje za samoodbranu Upravo je opisana teška situacija muslimana u Meki a zatim nakon iseljenja i u Medini. Svoje stravično progonstvo podnosili su oko 13 godina i morali su napustiti svoju domovinu. Ipak njihovi mekanski protivnici ih nisu puštali na miru i sa jednom jakom vojskom su krenuli protiv Medine. Sada Časnom Poslaniku s.a.v.s. nije bio preostao nikakav drugi izbor nego da se bori protiv napada agresora. Poslanik Muhammed s.a.v.s. u ovoj situaciji je dobio objavu čiji je sadržaj bio da on i njegove pristalice imaju odobrenje da se brane oružjem, jer ih bez razloga i potpuno nepravedno napadaju: „Dozvoljena je borba onima protiv kojih se ratuje, zato što su im učinjena nasilja - zaista je Allah kadar da ih pomogne-„ (22:40) Sa ovom objavom muslimanima je po prvi put bilo dozvoljeno da se od napada brane oružjem. Da ovo odobrenje nije dato, svaki društveni i vjerski mir bi bio uništen. Nadalje, citirano mjesto iz sure 22 (Al-Hadž) glasi: a da Allah nije odbranio neke ljude od drugih ljudi, doista bi bili porušeni manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije, u kojima se često Allahovo ime spominje. A Allah će sigurno pomoći onoga ko Njemu pomaže. Allah je zaista silan, moćan – ( 22:41) 88 2.9. Upute u vezi sa odbrambenim ratom

Nakon što smo opširno diskutirali o pozadini odobrenja samoodbrane sada ćemo razmotriti

detalje ovog odobrenja i vidjeti koje granice se ovdje postavljaju muslimanima.Ako u

pogledu ove tematike proučavamo Časni Kur'an, konstatovaćemo da on u slučaju bezizlaznog _______________________________________ 86 ovo mjesto pokazuje da su to bili protivnici muslimana koji su ih htjeli silom odvojiti od njihove vjere; dakle bili su neprijatelji Poslanika i njegovih prostalica, koji su radili na prisilnom konvertiranju a ne muslimani. Oni su se samo branili. 87 Ovo kazivanje opisuje Kur'anski pojam fitnu, t.j. korišteno je u smislu potčinjenosti zbog vjere do prisilnog rekonvertiranja pod prijetnjom smrću ili hapšenja. 88 Ovaj ajet pokazuje da se kod ratova muslimana nije radilo o ratnim pohodima u cilju konvertiranja. Jer, pravo da se čovjek brani protiv vjerskog progona, dato je u ovom ajetu ne samo muslimanima nego i monasima, kršćanima, Jevrejima. Prema ovom ajetu nije posebno pravo muslimana da smiju da se brane, nego se svako ko je ugrožen zbog svoje vjere, smije braniti. Dakle, govori se općenito o samoodbrani.

14

položaja muslimana dozvoljava samoodbranu ali je vezuje za stroge uslove. U vezi sa ovim ovdje je postavljeno nekoliko pravila kojih se mora pridržavati u slučaju defanzivnog rješavanja spora. Sve ovo jasno ukazuje na to da islam dozvoljava odbrambene ratove samo u slučaju teškog očajničkog položaja. -Prije svega se mora naglasiti da je samoodbrana oružjem dozvoljena jedino protiv onih koji se bore protiv muslimana i koji ih napadaju. U vezi s tim, Časni Kur'an kaže: „I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas. (2:191)

-Prilikom jednog takvog spora treba imati u vidu slijedeće: „...ali ne prekoračujte granice jer Allah zaista ne voli one koji pretjeruju“(2:191) -Nadalje,muslimanima se stavlja na dušu da u svakom slučaju potraže miroljubivo rješenje te ako protivnik pokaže volju za mirom, muslimani odmah moraju da zaključe mir: „A ako budu skloni miru, budi i ti sklon, i uzdaj se u Allaha. Zaista on sve čuje (i) ima trajno znanje.(8:62) -Osim toga, Časni Kur'an obavezuje muslimane da i u stanju rata poštuju ove ugovore.Tako se do u detalje mora pridržavati ugovora sa protivnicima . Ovo se mora učiniti i u situaciji kada se moraju pretrpjeti gubici. Časni Kur'an o tome kaže: „..i oni koji paze na svoje amanete i na svoje obaveze“ (23:9)

Hazreti pejgamber s.a.v.s. se uvijek pridržavao ove zapovjesti. Hazreti Hudaifah , jedan ashab Muhammeda s.a.v.s. iznosi: „Sljedeće me je spriječilo u tome da učestvujem u bitci na Bedru. Ja i Abu Sahl smo krenuli prilikom bitke na Bedru i Kurejši su nas uspjeli zarobiti. Pitali su nas da li želimo da se pridružimo Muhammedu s.a.v.s. Rekli smo, ne, idemo za Medinu. Povjerovali su našem obećanju da idemo za Medinu i da se nećemo boriti na strani Poslanika. Otišli smo Poslaniku i ispričali smo mu šta nam se dogodilo. Na to je Poslanik rekao:“Idite i ispunite svoje obećanje. Što se nas tiče, uputimo dovu protiv neprijatelja.“89

-Muslimani se takođe upućuju na to da svakom mnogobošcu koji to zamoli, obezbjedite sklonište. On tako treba da dobije priliku da čuje Božju riječ. Ali, muslimani su takođe dužni da ga zdravog i čitavog odvedu tamo gdje se osjeća sigurnim. „A ako neko od mnogobožaca zatraži sklonište od tebe, pruži mu sklonište dok ne čuje Božije riječi; Onda ga odvedi sigurnom mjestu njegovom. „ (9:6) -Pod svim okolnostima morate biti pravedni. Često se u historiji dešavalo da narod koji pobijedi krajnje nepravedno tretira pobjeđenog, pri čemu moral i pristojnost ispuštaju iz vida te pobjeđene izlažu strahovitim zlostavljanjiima i mučenju. Časni Kur'an strogo zabranjuje takva djela. Čak šta više musliman treba da protiv svoga ogorčenog neprijatelja pravedno postupa. U Časnom Kur'anu se u vezi sa ovim kaže: _____________________________________ 89) Muslim,kitab al.Gihad

15

„O vjernici, Budite čvrsti radi Allaha, svjedočite u ime pravde i nemojte da vas neprijateljstvo nekog naroda navede da ne postupate pravedno. Budite pravedni, to je najbliže bogobojaznosti. I bojte se Allaha , zaista je Allah uvijek obavješten o onom što vi radite.“(5:9)

Da situaciju još jednom razmotrimo: Neprijatelj sa kojim se mora postupati apsolutno pravedno, progoni muslimane, upada sa vojskom, raspolaže armijama koje su mnogostruko veće od muslimanskog stanovništva i nad njima u svojim redovima ima iskusne i trenirane borce. Ovaj neprijatelj je ubijao žene i djecu muslimana. U ovoj situaciji zahtjev za pravdom izgleda ne samo težak nego nadčovječan. Ali muslimani su se pridržavali ove zapovijesti Časnog Kur'ana u pogledu pravde. Postupati sa neprijateljem prijateljski, može se prihvatiti. Ali štititi prava neprijatelja i njima pravdu ukazivati, to je izvanredno teška stvar.

2.10 Ajeti u vezi sa ratnom situacijom

Protivnici Islama kritiziraju da Časni Kur'an sadrži ajete u kojima se muslimani pozivaju na rat. U pogledu gore navedene diskusije vidi se da se pozivanje na rat u Časnom Kur'anu javlja samo u slučaju nužne odbrane. Samoodbrana je danas internacionalno priznato pravo. UN O-Charta navodi u Članu 51 izričito pravo svakog naroda da se smije braniti od agresija neprijatelja. Taj Član glasi kako slijedi: „Ova Charta u slučaju oružanog napada protiv neke članice Ujedinjenih Nacija nikako ne ugrožava prirodom dato pravo na individualnu i kolektivnu samoodbranu dok međunarodni Savjet bezbjednosti ne donese potrebne mjere „. O učenju Časnog Kur'ana u vezi sa džihadom se već opširno diskutiralo. Nakon ovih uvodnih riječi željeli bismo se posvetiti pojedinačnim ajetima Časnog Kur'ana koji postaju meta kritike jer sadrže upute za rat. Na kraju na osnovu slijedećih diskusija o predmetnim ajetima postaje kristalno jasno da Časni Kur'an ni na jednom mjestu nikad ne sadrži nikakvo traženje za agresivni rat. Ajeti iz sure 2, koji govore o ratu, objašnjavaju se sada u kontekstu. Jedno uzajamno povezano posmatranje ovih ajeta pokazuje da su muslimani primali odobrenje za samoodbranu ukoliko ih je jedan vojno i financijski nadmoćniji neprijatelj ratom ugrozio. 1)

„I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas,ali ne prekoračujte granice..Allah zaista ne voli one koji pretjeruju“. (2:191). Objašnjenje: Prema ovom ajetu obrambeni rat je dozvoljen protv onih koji napadaju i koji se bore protiv muslimana. Hazreti Khalifatul Massih I. r.a. piše u svome komentaru Časnog Kur'ana: „Ovaj ajet su Časni Poslanik s.a.v.s. i njegove prve halife shvatali tako da se ne smije napadati dječake, žene, stare i sve one koji su miroljubivi.“ 90)

2)

Časni Kuran kaže: „I ubijajte ih gdje god ih sretnete(u toku borbe) i protjerujte odakle god su oni vas protjerali; jer smutnja je gora od ubijanja.I ne borite se protiv njih kod Mesdžidilharama, dok se oni u ______________________ 90 Haqaiqul Furqan,vidi pod 2,191

16

njemu ne budu borili protiv vas. A ako se oni bore protiv vas, onda ih ubijajte; takva je kazna za nevjernike. „ ( 2, 192)

Ovo mjesto se odnosi samo na one koji su počeli rat protiv muslimana, o kojima je bilo govora već u 2:191. „...gdje god da ih nađete“: Ova rečenica razjašnjava da je kod odbrane dozvoljeno samo postupanje protiv armije napadača, ali ne smije se napasti svakog pojedinačnog ,gdje god se naiđe na njega. Treba se boriti sa armijom napadača, gdje god se pojave sa agresivnim namjerama. 3. „Pa ako oni prestanu, sigurno Allah najviše prašta (i) milostiv je.“ (2:193) Objašnjenje: Ovaj ajet objašnjava da čak i oni koji su podigli oružje protiv muslimana , mogu da se nadaju Božjem oprostu bez daljih uslova, ukoliko odustanu od svojih ratničkih namjera i vrate se miru. 4.

Nadalje,u časnom Kuranu stoji: „I borite se s njima sve dok ne nestane sumnje i vjera bude samo radi Allaha. A ako oni prestanu, onda neće biti neprijateljstva osim prema silnicima“. (2:194) Objašnjenje: Gore navedena mjesta iz Časnog Kur'ana ne izazivaju sumnju u to da je Fitna (vjerski progon) opasna za mir. Stoga treba poduzeti mjere da se ona okonča. Istovremeno se muslimanima napominje: Kada više ne morate da se plašite da će vas vaši protivnici zbog vjere ubijati, i kada se stvori jedna društvena atmosfera da svako svojevoljno može birati svoju religiju i kada progonitelj i tlačitelj prestanu sa svojim represalijama i više ne budu ugrožavali mir i harmoniju u društvu, onda za ovaj slučaj važi zapovjed da se svaka ratna radnja okonča (2:194). Što se tiče riječi“fitna“ ona je već gore objašnjena. „i vjera bude samo (slobodna) radi Allaha“ ovdje se misli u smislu kada muslimani budu mogli slobodno vjerovati, ne plašeći se progona, rata i agresije. 91 Kao što se vidi iz konteksta, ove riječi ne mogu imati značenje da bi sve ljude trebalo prisilno uvoditi u vjeru u Allaha. Ovo se opovrgava u riječima iz 2:194: A ako oni prestanu, onda neće biti neprijateljstva osim prema silnicima. Dakle na ovom mjestu se tvrdi da je rat dozvoljen samo toliko dugo dok druga strana ne prestane sa ratovanjem i ne bude i dalje ugnjetavala muslimane da bi oni odustali od svoje vjere, dakle sve dotle dok svaki pojedinac može slobodno da vjeruje u religiju po svom izboru. Obećani Mesija a.s., neka je mir sa njim, kaže : „Iz ovog ajeta proizilazi: Treba da se borite protiv idolopoklonika Arabije, dok ne bude više pobuna i dok Bog ne bude zadovoljan: ovo ne opravdava nikakvu prisilu. Iz ovoga proizilazi da se protiv neprijatelja treba boriti samo dok se ne slomi njegova sila i ne otkloni agresija i nemir. Oni koji su u sebi potajno vjerovali, treba da otvoreno slijede islamske zapovijedi. Da je Bog - neka je njegovo veličanstvo uzvišeno - namjeravao prisilu.... zašto bi onda bili mogući džizia ili mirovni ugovori i iz kojih razloga bi se jevrejima i kršćanima dozvolilo ____________________________________________ 91 fitna u Kuranskom kontekstu se misli da se muslimani bojkotom,ratom,silom i agresijom masivno stavljaju pod pritisak da bi odustali od svoje vjere i da bi se vratili ranijem politeizmu. Ostala mjesta u Kuranu potvrđuju ovo značenje riječi. U vezi sa ovim fitna znači prisilno konvertiranje muslimana.Ovdje dakle Kuran jasno zabranjuje svaki oblik prisilnog uvođenja u vjeru.

17

da plaćaju džiziju i stignu do mira i da u islamskom svijetu mogu da vode miran život.“ 92

Objašnjenja šta znači borite se na Allahovom putu U Časnom Kur'anu se na nekoliko mjesta koristi, zajedno sa pojmom rat, i pojam „na Allahovom putu“. Ako priđemo razjašnjenju ovog pojma (1:191), možemo shvatiti njegovo principijelno značenje. Dakle, ovdje se kaže da se na Allahovom putu treba boriti protiv onih koji vas, to jeste muslimane napadaju. To pokazuje da borba na Allahovom putu može biti samo odbrana ili mjera nužne odbrane. Tamo gdje se u Časnom Kur'anu govori o“borbi na Allahovom putu) misli se na borbu u skladu sa božjim uputama i zapovjedima. Ratovi iz ličnih motiva ili zbog svjetskih ciljeva ne spadaju u ovu kategoriju. Ovaj ajet takođe spominje da se ne smije poduzimati pretjerane mjere („ne pretjerujte“) jer Bog ne voli ljude koji to čine. Dakle, u „Borbu na Allahovom putu“ spada i to da čak i prilikom sopstvene odbrane treba izbjegavati svaku nepravdu i svako pretjerivanje. U kontekstu gornjih mjesta iz Čsnog Kur'ana pojam „Borba na Allahovom putu“ ima samo ovo značenje. Sada ćemo navesti neke ajete koji sadrže ovaj pojam: 5

„Borite se na Allahovom putu i znajte da Allah sve čuje i se zna“. (2:245) 6

Neka se onda bore na Allahovom putu oni koji su prodali sadašnji život za budući. A ko god se bori na Allahovom putu, bilo da bude ubijen ili pobjednik, Mi ćemo mu sigurno dati veliku nagradu. A šta je s vama pa se ne borite na Allahovom putu i za muškarce i žene i djecu koji su učinjeni slabim i koji mole: ''Naš Gospodaru, izvedi nas iz ovog naselja, čiji su stanovnici silnici, i odredi za nas neke prijatelje od Sebe, i odredi za nas nekog pomagača od Sebe?'' Oni koji vjeruju bore se na Allahovom putu, a oni koji ne vjeruju bore se na putu šejtanovom. Zato se vi borite protiv prijatelja šejtanovih; sigurno je šejtanova spletka slaba! (4:75-77) Objašnjenje: U ovim ajetima muslimane se upućuje da se bore protiv onih tiranina koji nisu samo muslimane prisilili na rat i koji nastavljaju svoje agresije, nego oni se prema slabim muškarcima, ženama i djeci svoga sopstvenog naselja ponašaju kao tirani i krajnje nepravedno. Nisu samo muslimani meta njihove agresije nego i bespomoćni stanovnici naselja moraju da trpe pod njihovom nasilničkom prirodom. Stoga su muslimani dvostruko dužni da se njihovoj agresiji odupru oružjem, kako bi branili ne samo sebe lično nego kako bi slabe i potčinjene iz svoga naselja oslobodili iz kandži ovih nasilnika. 7.

I pripremite za njih koliko god možete snage i opremljenih konja na granicama, čime ćete zastrašiti Allahovog neprijatelja i vašeg neprijatelja i druge pored njih koje ne znate, Allah ih zna. A šta god potrošite na Allahovom putu, to će vam biti u potpunosti vraćeno i nećete biti oštećeni. (8:61) Objašnjenje: U vezi sa ovim ajetom protivnici islama kritiziraju da se ovim muslimani uče da pripremaju ratove i vrše teror. Ova zamjerka nije uopšte opravdana. __________________________________________________ 92 Gang-i muqadas, Ruhani Haza in Bd. 6, Diskusija od 3.juna 1893

18

Predmetni ajet sadrži duboke poruke. Obećani Mesija a.s. komentira ovaj ajet ovako: Kao “ribat“ označavaju se takvi konji koji se postavljaju na granicu za stražarenje. Allah Ta ala naređuje ashabima da treba da budu spremni za odbranu protiv neprijatelja. Riječ“ribaat“ podsjeća na to da njihova priprema treba da bude potpuna i efektivna. Ashabima su prenesena dva zadatka. Na jednoj strani za odbranu od vanjskih neprijatelja (agresija). Osim toga morali su pružati otpor u spiritualnom smislu. „ribaat“ prema rječniku glasi ono iznutra i ljudsko srce. Ovdje je na suptilan način ukazano na to da se mogu koristiti samo oni konji koji su ukroćeni i trenirani. I danas se isto tako vodi računa o treningu konja, kao što se uče djeca u školama. Ako se ne treniraju i ne ukroćuju, ne bi se pokazali korisnim, čak šta više, korištenje takvih konja bi moglo biti opasno i štetno. Ovdje se ukazuje i na slijedeće: Osobe(nafus) odnosno ribat moraju biti trenirani i obrazovani. Njihove snage i sposobnosti moraju razvijati svoje djelovanje u okviru granica koje je Bog postavio. Ako vi to ne činite, ne možete dobiti borbu koja se stalno dešava iznutra u čovjeku, protiv opasnog neprijatelja, naime šejtana. Onako kako na ratnom polju nije važna samo snaga nego i obrazovanje, isto tako za ovu borbu koju čovjek vodi iznutra u sebi, duše moraju raspolagati potrebnim obrazovanjem i odgojem. Ako to nije slučaj, duša će u borbi protiv šejtana biti podređena i doživjeće veliku sramotu - Naprimjer, neko doduše ima oružje, topove, puške itd., ali ih ne može koristiti pa tako neće nikad pobjediti neprijatelja. Isto tako neko koji posjeduje oružje i može da ga koristi, ali nema snage, neće nikad uspjeti. Iz ovog primjera se uči da nije samo dovoljno posjedovati znanje - npr. za upotrebu oružja - nego se treninzima i vježbom može razviti potrebna snaga. Ako neko zna da postupa sa mačem, ali nije vježbao, on će na bojnom polju izvesti par pokreta mačem i onda će mu snage popustiti. On će se umoriti i i konačno sam postati žrtva neprijatelja. Stoga se mora biti svjestan da samo znanje i rad sami nisu od prednosti, ukoliko ih ne prate djela, vježba i napor. Vidite, vlasti ne dozvoljava da vojnici beskorisno sjede. Usred perioda mira u cilju treninga se obavljaju ratne vježbe. Uobičajene završne vježbe i parade se ipak redovno obavljaju. 93

Jedan drugi aspekt koji se javlja u ovom ajetu jeste slijedeći: Muslimani se upućuju da se naoružavaju u cilju sopstvene odbrane. U tom cilju trebaju povećavati svoje snage i sa odgovarajućim jahačima kontrolisati granice. Ovo će zaplašiti neprijatelja. Osim toga ima drugih, nepoznatih neprijatelja koji će biti impresionirani pripremama. Protivnik se ne pridržava svojih ugovora i krši riječ. Ne može se pouzdati samo u obećanje a zanemariti sopstvenu odbranu. Defanzivne sposobnosti se moraju pojačati tako da neprijatelju ne preostaje ništa drugo nego da se pridržava ugovora. Trebalo bi da vidi da muslimani postaju jači i da su se naoružali za svoju sopstvenu odbranu. Usljed toga neprijatelj se neće usuditi da iskoristi vašu vjernost ugovoru jer vi ne kršite riječ i držite se svoga poštenja. Ukrako, mirovni sporazum je važan ali se istovremeno mora brinuti za sopstvenu odbranu. Na ovaj aspekt se odnosi pojam ribat ul hail. (Namještene granične postaje sa konjima.) Tamo gdje je opasnost, protivnici moraju da vide da postoji sposobnost za odbranu. Oni bi trebali da znaju da granica ni na jednom mjestu nije bez straže i da nije neosigurana. Neprijatelj ni u snu ne smije pomisliti da bi mogao protiv muslimana izvršiti iznenadni napad.Time će se neprijatelj kod svojih ratnih namjera obeshrabriti. __________________________________________ 93)Report Jalsa Salana, 1897, str. 65-69; Tafseer Hazrat Massih Moud(A) Sveska II str. 236f.

19

Jedan drugi cilj koji treba da se postigne ovim mjerama, je slijedeći: Neprijatelj sa svojim napadima treba da bude dočekan sa takvom odlučnošću i čvrstinom da to kod drugih neprijatelja izaziva strah. Ovo ne treba da se dešava usljed tvrda srca ili surovosti. Druga strana mora da odustane od vođenja jednog besmislenog rata. Ajet sadrži poruku koja je suprotna od onoga šta joj kritičari pripisuju. Ako se neki koji se ne daju poučiti oštro kazne, većina će biti poučena ovim primjerom i odustaće od ratnih planova. A ovog načina postupanja ne treba se pridržavati kod ratova nego prilikom priprema za odbranu. Ako se sopstvene granice nadziru i štite korištenjem svih snaga , to će saznati i drugi neprijatelji koji u tom slučaju nikada neće ni pomisliti da izvrše agresiju. Ove sigurnosne mjere koje su za neprijatelja vidljive, nužne su za trajno održavanje mira.94 8.

„Zato, ako se s njima u ratu sukobite, onda ih razbijte tako da zadate strah i njima i onima koji su iza njih, da se opamete.“ (8:58) Objašnjenje: Rječnik Lisan-ul-Arab objašnjava tu riječ u izrazu: „zadajte im strah“, na slijedeći način: „Božja riječ glasi da se uništi njihova međusobna pripadnost i jedinstvo, da ih se razbije. ... glasi ...., dakle nekog protjerati ili odbiti. Rječnik takođe spominje da se ovdje misli reći da bi jedna odlučna odbrana imala za posljedicu to da oni koji u pozadini imaju ratne namjere, odustaju od napada. Ili da se preko njih utiče na one koji su iza njih. Ovaj ajet se odnosi i na situaciju kada su muslimani dovedeni u situaciju da su prisiljeni ratovati. Za takve prilike muslimani se upućuju da ni u kom slučaju ne pokazuju slabost nego da se odbrane hrabro i kuražno, kako bi i drugi koji podržavaju agresore stekli dojam i ne bi se usudili da napadnu. Ovo će spriječiti dalje napade. Islam hoće da u svim okolnostima stvori jednu mirnu situaciju. Stoga on ukazuje na to da, ako napadač ikako pokazuje sklonost miru, moraju i muslimani signalizirati spremnost za mir (8:62). Stvarni cilj jeste okončanje rata i stvaranje mira. *** 9. U suretu al-Tauba (9) opširno se govori o događajima koji su slijedili po ulasku muslimana u Medinu. Zbog posebne situacije koja je tada vladala neki ajeti izgledaju da daju povoda za kritiku. U daljem tekstu će se navoditi ti ajeti i objasniti njihova pozadina. Takođe se opisuje kako je Poslanik s.a.v.s. i njegovi ashabi pretvarali u djelo upute iz sure al.Tauba : (Ovo je) proglas oslobađanja (svake obaveze) od Allaha i Njegovog Poslanika prema mnogobošcima s kojima ste zaključili ugovor. Zato putujte zemljom četiri mjeseca, i znajte da nikako ne možete onemoćati Allaha i da će Allah poniziti nevjernike. I proglas od Allaha i Njegovog Poslanika ljudima na dan velikog hadža - da su Allah i Njegov Poslanik potpuno oslobođeni mnogobožaca. Zato, ako se pokajete, to će biti bolje za vas; a ako se okrenete, onda znajte da ne možete onemoćati Allaha. I obavijesti o bolnoj kazni one koji ne vjeruju, osim onih od mnogobožaca sa kojima imate ugovor i koji nisu prekršili svoja obećanja prema vama i nisu nikoga protiv vas pomagali. Zato ispunite ugovore s njima do njihovog roka. Zaista, Allah voli one koji su bogobojazni. A kad sveti mjeseci prođu, borite se s mnogobošcima (koji su prekršili dogovor) gdje god ih nađete i uhvatite, i opsjedajte ih, i sjedite na svakoj zasjedi. No, ako se oni pokaju i budu obavljali namaz i davali zekat, onda ______________________ 94 Ders-ul-Kur'an – objašnjenje Kur'ana od Hazreti Halefitul Mesih IV

20

oslobodite njihov put. Zaista, Allah najviše prašta (i) milostiv je. Ako neko od mnogobožaca zatraži sklonište od tebe, podaj mu sklonište dok ne čuje Božije riječi; onda ga odvedi sigurnom mjestu njegovom. To je zato što su oni ljudi koji ne znaju. (9:1-6)

Objašnjenje: U ovim ajetima sure At-Tauba naređuje se borba protiv mnogobožaca. Ovdje se ne govori o općoj mobilizaciji protiv svih mnogobožaca. Ovdje se uglavnom govori o onim mnogobošcima koji su imali ugvore sa muslimanima, a koji su jednostrano prekršeni; ovo u pravom značenju glasi da su se ugovorom bili obavezali da će se pridržavati mira ali da su jednostrano prekršili taj dogovor tako što su protiv muslimana krenuli oružjem. Stoga treba protiv njih ustati dok ne okončaju svoje napade. Ovo je općenito prihvaćen princip. Što se tiče onih koji se pridržavaju ugovora, protiv takvih muslimani ne smiju poduzimati nikakve mjere kao što u časnom Kuran stoji: osim onih od mnogobožaca sa kojima imate ugovor i koji nisu prekršili svoja obećanja prema vama i nisu nikoga protiv vas pomagali. Zato ispunite ugovore s njima do njihovog roka. Zaista, Allah voli one koji su bogobojazni (9:4) Dakle, u ovoj suri se radi o ratu sa stranama koje su buntovničke, koji su svoje ugovore jednostranom agresijom učinili nevažećim. Ali prije poduzimanja koraka protiv takvih koji prekidaju ugovore imate vremena u trajanju od četiri sveta mjeseca, da razmislite, da li želite i dalje ostati u ratnom stanju s njima ili želite da se vratite miru. Ukoliko se oni ovdje ne pokažu razumnim i ne iskoriste rok koji im je dat, muslimani se upućuju na to da krenu protiv njih i da ih opsjedaju. Čak i u jednoj takvoj situaciji muslimani se upozoravaju da trebada budu fer. Prema ovim ajetima ovi buntovnici imaju mogućnost da pokažu pokajanje i da prime islam. Ili oni mogu da mole za utočište koje im muslimani moraju pružiti i onda moraju onog koji traži utočište odvesti do mjesta gdje on misli da je siguran (to znači kuda on lično želi da ide) . (Prinudno konvertiranje u islam, kako to u vezi sa ovim mjestom u Kur'anu neki misle, isključeno je, inače upravo ovo posljednje upućivanje ne bi imalo) smisla. Pri tome bi oni koji su našli utočište kod muslimana imali priliku da čuju Božju riječ (Kur'an) i tako bi mogli sami direktno stvoriti sami neko mišljenje o islamu. Pejgamber s.a.v.s. u toku svoj cijelog života nikad nije htio silom uvoditi u islam ljude koji su kod njega tražili utočište. Utočište nije vezano ni za kakve uslove. U to se može uvjeriti svako na osnovu događaja koji su slijedili nakon povratka muslimana u Meku. Pejgamber s.a.v.s. je oprostio svim ljudima, neki su prethodno dizali ruku na muslimane i učinili su im veliku nepravdu. 95 Tog dana je Poslanik s.a.v.s. proglasio generalnu amnestiju. Ikrima, sin Abu Džahla,koji je bio zakleti neprijatelj islama, prvo je pobjegao iz Meke. Ali onda je čuo o generalnoj amnestiji. Pejgamber je i njemu oprostio ne postavljajući uslove. A ako oni prekrše svoje zavjete poslije svog ugovora, i vrijeđaju vašu vjeru, onda se borite protiv vođa nevjerstva – zaista, oni su takvi da njihovi zavjeti ne vrijede. (Zato se borite sa njima), možda će odustati. Zar se nećete boriti protiv ljudi koji su svoje zakletve prekršili, i koji su namjeravali da istjeraju Poslanika (iz domovine); to su oni koji su prvi započeli (nasilje)? Zar se vi njih bojite? Ne, Allah ima veće pravo da se Njega bojite, ako ste vjernici. Borite se protiv njih, da ih Allah vašim rukama kazni, i ponizi ih, a vas pomogne protiv njih, i izliječi grudi ljudi koji vjeruju; (9:12-14) _________________________ 95 –Ibn Hišam II

21

Objašnjenje: U ovom ajetu se daje odobrenje da se bori protiv onih koji krše miroljubivo pravno uređenje. Riječ din ima takođe značenje zakon i vladavina. Riječ ta¸ n ima osnovno značenje da se nešto povrijedi kopljem. (Lisan) Pod pojmom ta nu fidin treba shvatiti prekršaj zakona odnosno odmetništvo. Pri tome treba voditi računa da vjerski propisi islamskog prava ne važe za nemuslimansko stanovništvo, dakle oni ne mogu biti obavezani da se pridržavaju šerijata. Stoga se ovaj ajet može odnositi samo na ljude koji se opiru povinovanju pravnom redu i time izazivaju nemir i nered u zemlji. Mjere protiv grupa ovakve vrste odobrene su u Časnom Kur'anu, jer time ih se zaplaši i na kraju njihovo buntovništvo „popusti“ i žive kao miroljubivi ljudi. Obećani Mesia, neka je mir s njim, komentira ovaj ajet kako slijedi: „Kuran kaže (smisao je slijedeći:) Ako mnogobošci prekinu svoje ugovore i napadnu vas zbog vaše vjere, borite se protiv vođa nevjernika jer oni se ne pridržavaju svojih zavjeta tako da ne prestaju sa nasilništvom. Zar se nećete boriti protiv onih koji su ugovore prekinuli i rade na tome da poslanika protjeraju iz njegovog grada, a oni su bili oni koji su počeli sa protjerivanjem i ubijanjem. Razuman čovjek će čitajući ove ajete shvatiti da ovo mjesto iz Časnog Kur'ana nema nikakve veze sa prisilnim uvođenjem u vjeru. Mnogobošci iz Arabije su bili odgovorni za velike tragedije i krvoproliće među muslimanima; ubijali su njihove žene i djecu na bestijalan način. Stoga su oni s njihove strane zaslužili, ako bi ih se kažnjavalo prema Isusovom zakonu (Tora)96 da njihova kazna bude smrt a da njihovi mladi i stari budu mačem kažnjeni; da ih se protjera iz njihovih gradova i sela a da se ovi pretvore u prah i pepeo. Ali naš Poslanik s.a.v.s., neka je mir s njim, to nije dozvolio. Iako su oni krivi zbog počinjenih masakra i zločina koji zaslužuju smrtnu kaznu, Poslanik s.a.v.s. im je dao mogućnost da, ako se neki od njih pokaje i dobrovoljno primi islam,može živjeti u miru. Ali ovakvo ponašanje koje se ističe velikom obazrivošću i milošću, podvrgava se kritici. Ratovi Musa-ea se, naprotiv ovome, smatraju svetim. Žalostan, zaista žalostan je ovakav odnos. Jer, da se postupalo ispravno, ne bi bilo uopšte teško shvatiti razliku. Čudno je da je Bog poslaniku Musau-u, kako kažu, dozvolio da može ljudima u Egiptu bespravno oduzimati stvari iz kuće 97 i nakit i to jednostavno zadržavati za sebe i isto tako prevarom uzimati u posjed ove stvari i pridodati ih svome imetku. Musa je takođe smio da protiv neprijatelja postupa tako nemilosrdno da je ubio stotine hiljada djece i opljačkao njihovu imovinu, pri čemu je jedan dio morao odvojiti za Boga. Mojsija je za sebe smio uzeti svaku ženu koja mu se svidjela. Pod određenim uslovima je smio zatražiti i danak. Tada su spaljivana sela i gradovi protivnika. Bog je ... u vrijeme našeg Poslanika s.a.v.s. upućivao: Zabranjeno je ubijanje djece i žena; monasi treba da se ostave na miru, njive se ne smiju spaljivati, crkve se ne smiju rušiti. Smije se ustati protiv onih koji su kao prvi krenuli da bi ubijali muslimane. Doduše, moraju se zaštititi oni koji plaćaju džiziju ili – kao Arapi koji zbog krvoprolića nad muslimanima zaslužili smrtnu kaznu – ako prihvate islam. Onaj ko hoće da čuje Božju riječ, njemu treba pružiti zaštitu i ako bude prihvaio Boga, mora ga se odesti tamo gdje će biti miran. Žalosno je da se sada napada ovaj Bog. Žalosno je da oni koji protiv jednog takvog učenja prigovaraju, i koji masakre, pa ne izuzimajući čak ni djecu, o čemu se govori u Thori, pripisuju Bogu.“ 98 U ajetima 13 i 14 navode se dalji razlozi za nastupanje prema mnogobošcima i objašnjava da su se oni (sa svojim napadima) ogriješili o državni red i tako pobrinuli za haos i nemir u _________________________

96 Uporedi Numeri , Poglavlje 31, vidi i Poglavlje 31 ove sveske 97 Vidi Egzodus 12,2 i 12, 25 kao i Egzodus 12,29 98 Gang-e Muqadas,str. 265, 3.juni 1893

22

zemlji. Ovdje treba ukazati i na poseban oblik glagola tuqatiluna. Ovdje se radi o glagolskoj osnovi VI od g-t-l (boriti se međusobno, jedan s drugim ratovati )99

Ovaj glagolski oblik tuqatiluna zahtijeva dva učesnika .Glagol tuqatiluna sadrži smisao da se ovdje poziva u cilju postupanja protiv ljudi koji su već podigli oružja i šire u zemlji silu i strah. Tuqatulina ovdje dakle znači upotrebu oružja protiv nekog koji se već nalazi u borbi, u ovom slučaju protiv državnog reda i mira. 100

Ovo se potvrđuje izrazom u ovom ajetu awwala marratan: Protivnik je prvo počeo silom . Nadalje su to buntovnici, oni koji prekidaju ugovore i oni koji su se zakleli i koji žele da protjeraju Poslanika s.a.v.s. ili da mu naštete na drugi način. Ovako detaljno istraživanje ovog ajeta pokazuje da se u njemu ni u kom slučaju ne poziva na borbu protiv onih koji drugačije vjeruju i da ovdje nema prostora za prigovore i kritiku.

11. U suri 9 se osim toga može pročitati: „Borite se sa onima među njima kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju u Allaha, niti u Sudnji dan, i ne smatraju haramom ono što su Allah i njegov Poslanik zabranili , i za vjeru ne uzimaju istinsku vjeru – dok ne plate džiziju (svojom) rukom i budu poniženi. (9:29)

Objašnjenje: Ovo ne znači da se bez obravdanja i razloga smije krenuti protiv onih kojima je Knjiga data. Uslovi koji važe za borbu opširno su opisani u Kur'anu i moraju važiti i u ovom slučaju.

Glavni razlog za borbu je da neprijatelj prvi napadne. Dakle kada oni kojima je Knjiga data počnu sa napadom, odbrana protiv njih je dozvoljena. Ako bi oni u toj borbi bili pobjeđeni i tada se izjasnili da plate tribut/danak, spor ne treba nepotrebno produžavati. Čak šta više ovo treba prihvatiti te im se i pored njihove agresije treba oprostiti. U ovom ajetu se ni jednom rječju ne govori o tome da oni kojima je Knjiga data treba da uđu u islam silom (to se u istoriji nije nikad ni dogodilo). Izraz „an yadin“ tiba nafsin znači dobrovoljno (Tadž ul Urus). Oni prema tome treba da daju svoju saglasnost za plaćanje džizije (porez kojeg u nekoj islamskoj državi plaća nemuslimansko stanovništvo, a koji se propisuje iz razloga što su ovi oslobođeni ratne službe.) Za plaćanje ovog poreza na njih se ne smije vršiti pritisak.Ako su dobrovoljno spremni da kao građani jedne zemlje poštuju zakone i izvršavaju svoje obaveze. Wa hum sagirun: i ovaj izraz je dao povoda za mnoga špekulisanja, iako je njegovo značenje jasno. Oni koji se digli na oružje, treba da se podvrgavaju sili vladajućih (sagirun). Obećani Mesija a.s. ovako objašnjava ovaj ajet:

Iz ovih svih ajeta proizilazi da su Jevreji i kršćani u Arabiji tako zalutali od pravog puta i tako su postali nekarakterni da su oni sami neke stvari radili koje im je Bog u njihovim sopstvenim knjigama zabranio-krađa, pronevjeru, ubistvo, lažnosvjedočenje, pridodavanje ____________________________________________________ 99 Gang-e Muqadas,str. 265, 3.juni 1893 100 Vidi Hans Wehr, Arapski rječnik-pod q-t-l se u arapskom jeziku naziva kategorija kao bab mufa ala (iz ove osnove izvedenne su imenice kao muaniqa=zagrljaj,ili musafiha=pružanje ruke; dvije strane učestvuju u jednoj radnji

23

druga Bogu – sve ove zabranjene stvari oni su radili sa takvom predanošću da su te stvari čak uključili u svoju vjeru.....Bili su opasni za zemlju. Njihova nedjela su uzimala maha.... Neko razuman može zamisliti da je za uspostavljanje javnog mira bilo potrebno, krenuti protiv takvih kriminalnih elemenata. Hazreti Pejgamber s.a.v.s. nije bio samo poslanik nego ga je Bog postavio za vrhovnog poglavara sa nadležnostima u pogledu moći i na toj funkciji on je bio odgovoran da čuva interese države. Stoga je njegova obaveza bila da poduzme nešto protiv onih koji izazivaju nemir i zlodjela u zemlji te da izmučene ljude čija je egzistencija bila uništena zlodjelima ovih drugih, oslobodi iz njihovih kandži. Ovo se mora shvatiti na slijedeći način: Poslanik je od Boga primio dvije službe. U jednoj službi je bio Poslanik s.a.v.s., tako da je sve objave koje je primao od Boga, objavljivao ljudima; Njegova druga služba je bila služba vladara i halife. Na osnovu ove službe uobičavao je, da se kažnjava svako onaj ko nemir izaziva ili ometa javni red i mir, te je brinuo o pravu i redu. Situacija je u Arabiji u to vrijeme bila takva da su mnogi arapi bili lopovi i razbojnicia mnogi drugi su činili druge zločine. S druge strane su bili oni kojima je bila data Kniga, koji su imali izrazito loš karakter i bespravno su uzimali imovinu drugih. Dok su arapi noću provodili svoje pljačkaške pohode, na svjetlu dana su peljušali siromašne ljude. Kada je Bog hazreti Pejgamberu s.a.v.s. dao vlast nas Arabijom, Poslanik je imao obavezu da nešto učini protiv zločinaca, bandita, lopova, razbojnika i podrivača mira; a da kazni one koji nisu bili spremni da prekinu sa svojim zlodjelima. Svako može shvatiti da je to važno za jednog kralja. Ako je npr. narod od nekog kralja žrtva napada, pljačke, krađe iz niskih motiva- zar nije obaveza kralja da protiv takvih podstrekača nemira krene u rat i da ih prema pravu kažnjava, kako bi u zemlji ponovo uspostavio mir. Ova borba protiv onih kojima je knjiga data nije bila iz razloga da ih uvodi u islam nego da bi zemlju sačuvao od njihovih nedjela. (Čašma-i Ma rifat, Ruhani Haza in Sveska 23 stranna 229-231) 12

Šta je s vama pa ste se podijelili u dvije skupine u pogledu licemjera? A Allah je njih oborio zbog onog što su oni zaradili. Želite li vi uputiti onoga koga je Allah ostavio u zabludi? A koga Allah ostavi u zabludi, ti za njega nećeš naći puta. Oni žele da vi ne vjerujete kao što oni ne vjeruju, pa da postanete jednaki. Ne uzimajte, zato, prijatelje između njih, dok se oni ne isele na Allahovom putu. A ako se oni okrenu, onda ih uhvatite i ubijte gdje god ih nađete; i ne uzimajte između njih nekoga za prijatelja ni pomagača; osim onih koji su povezani sa narodom s kojim vi imate sporazum, ili onih koji vam dođu u takvom stanju da njihova srca zaziru od toga da se bore s vama ili da se bore sa svojim narodom. A da je Allah htio, On im je mogao dati da vas nadvladaju, onda bi se oni sigurno borili s vama. Zato, ako se oni drže podalje od vas i ne bore se s vama, i ponude vam mir, onda vam Allah ne dopušta nikakav postupak protiv njih. Vi ćete nailaziti i na neke druge koji žele da budu mirni od vas i da budu mirni od svog naroda. Kad god budu povedeni prema smutnji, oni budu naglavačke bačeni u to. Prema tome, ako oni vas ne ostave i ne nude vam mir i ne zaustavljaju svoje ruke, onda ih uhvatite i ubijte, gdje god ih nađete. Ovi su (vaši neprijatelji) protiv kojih vam Mi dajemo otvoren dokaz. (4:89-92) Objašnjenje: Često se kritizira izraz: „onda ih uhvatite i ubijte“ u ajetu 90. Ovdje se zamjera da se poziva na ubijanje svih protivnika. Međutim, takvi kritičari ignorišu kontekst ovog ajeta. Iz konteksta se jasno vidi da ovdje nije zastupljeno nikakvo učenje koje bi se moglo napadati. Jedna relevantna lektira ovih ajeta razjasniće da se ovdje govori o licemjerima. Kaže se, oni hoće da muslimani odustanu od svoje vjere kao što su to oni učinili. Na ovom mjestu Allah ukazuje vjernicima na to da oni ne smiju uzimati licemjera za svoje pomagače, oni nisu na

24

strani muslimana. Ovo bi moglo štetiti cijeloj zajednici. Zatim glasi, dok ne krenu Allahovim putem.To znači da ih se ne treba uzimati za pomagače sve dok ne napuste svoje subverzne aktivnosti i iz dubine srca ne postanu njihovi prijatelji. Zatim se kaže: ako se jasno okrenu.To znači, kada postanu razbojnici i sasvim otvoreno podržavaju neprijatelje, i bore se protiv muslimana,onda ih se mora tretirati isto onako kao i druge agresore.To znači:“onda ih uhvatite i ubijte gdje god ih nađete;“. Ako se naiđe na njih u toku ratnih dešavanja, taj krug osoba ne treba da bude pošteđen (samo zato što su se prethodno prividno pokazali dobročiniteljski). Sa njima treba postupati isto onako kao sa drugim neprijateljima koji napadaju. Ovdje se dakle sasvim jasno govori o ljudima koji se ponašaju razbojnički i pređu neprijatelju. Ali o njima već u prvom ajetu postoji ograničenje: Ako pripadaju nekoj grupi sa kojom su muslimani sklopili neki ugovor, njih se ne smije napadati. Ili ako oni npr. u sebi ne nalaze spremnosti da vode rat sa muslimanima. U ajetu koji slijedi, može se pročitati: 13. Zato, ako se oni drže podalje od vas i ne bore se sa vama, i ponude vam mir, onda vam Allah ne dopušta nikakav postupak protiv njih. (4:91) Objašnjenje: U vezi ovim krugom ljudi (licemjera) muslimanima se kaže: Ako se oni drže dalje od vas, ne vode rat i nude vam mir, tada muslimani od Boga nemaju dozvolu da postupe protiv njih. Iz gore navedenog dijela ajeta vidi se da se ovdje ne uči po svaku cijenu da se protiv licemjera bori. To je dozvoljeno samo onda kada oni učestvuju u agresivnim ratovima protiv muslimana. Ako odustanu od agresije, protiv njih se ne smije istupati. 101 14 „O,vi koji vjerujete! Borite se s onima koji su uvašoj blizini među nevjernicima i neka osjete oštrinu s vama; i znajte da je Allah sa bogobojaznim.“ (9:123) Objašnjenje: Ovaj ajet sadrži izraz: „onima koji su uvašoj blizini“. Iz toga neki kritičari misle da se iz ovog treba zaključiti da se na ovom mjestu muslimanima naređuje da se bore protiv arapskih plemena koji žive u njihovoj blizini i da postepeno proširuju krug onih protiv koji se krenulo. Ova arapska riječ ipak znači“Najbliži“ (rođaci, poznanici). Prema tome ovaj ajet govori da, ako dođe do bitke, u kojoj se vaši bliski srodnici bore protiv vas, vi tada ne smijete protiv ovih srodnika pokazivati blagost. Riječ“Čvrstina“ u arapskom jeziku znači nešto što je tako čvrsto i tvrdo da u njega ne može ništa prodrijeti. Stoga muslimani ne treba da dozvole da mnogobošci utiču na njih i da oni na njih djeluju. 102 15 Nijednom poslaniku nije dozvoljeno da ima zarobljenike osim ukoliko u Zemlji bude krvavog rata. Vi želite dobra ovog svijeta, dok Allah (za vas) želi drugi svijet. A Allah je moćan (i) mudar. (8:68) 16

A kad se sukobite s nevjernicima, udarajte ih po vratovima; i kad prolijete mnogo krvi njihove, onda ih vežite čvrsto – poslije, ili ih oslobodite velikodušno ili otkupninom – sve dok rat ne prestane. Tako treba da bude! A da je Allah htio, On je Sam mogao uzeti osvetu, ali On neke od vas iskušava drugima. A onima koji su ubijeni na Allahovom putu – On njihova djela nikada neće poništiti. (47,5) Objašnjenje: Neki koji nisu obdareni visokim razumom prigovaraju da se ovdje radi o pozivu na krvoproliće. Ali sasvim je suprotno. U ovom ajetu se radi o tome da se kaže u kojoj situaciji se smije zarobljavati. Prema ovom ajetu za to postoji samo jedna mogućnost i to ________________________________ 101 ajet 12 i 13 MTA-emisija u vezi sa prijevodom Kurana,od 18.5.1995 sa hazreti Mirza Tahir Ahmad , Khalifatul Massih IV. 102 Haqaiq –ul-Furqan od Maulana Nur-ud-Din,Hazrat Khalifatul Massih I. I prijevod emisije o Kuranu sa Hazrat Khalifatul IV od 4.1.96

25

ukoliko dođe do regularnog rata.U svim ostalim situacijama pripadnici nekog neprijateljskog naroda se ne smiju zarobljavati. Čak i u neprijateljstvu nekim osobama iz tog naroda se ne smiije oduzeti sloboda. U ovom ajetu se ističe značaj ljudske slobode. Što se tiče zarobljenika koji su u ratu zarobljeni, nakon rata moraju biti oslobođeni, ili plaćanjem iznosa za otkup zarobljenika ili bez naknade i iz dobročinstva - prema neprijatelju koji je prethodno izvršio agresiju!

Ni ovdje se ne govori o tome da poslanik treba da vodi krvavi rat. Jer to je zabranjeno u Kuranu. Radi se o tome da Poslanik s.a.v.s., ukoliko agresijom bude uvučen u krvavi rat, smije uzimati zarobljenike, inače ne. Naglašava se da se protivnicima ne smije oduzimati sloboda,ukoliko je rat regularan. Samo ako između dvije strane dođe do krvavog rata, jedino tada se smije zarobljavati ljude. Haqiqul Furqan od Hazrat Halifatul Messih I. I Tarjumatul Quaran emisija MTA, 30.11.95 od Hazrat Halifaatul Massih IV.) 17. Zaista, onima koji vode rat protiv Allaha i Njegovog poslanika i nastoje da čine nered na Zemlji, kazna je samo da budu grubo ubijeni, ili razapeti, ili da njihove ruke i njihova stopala budu odsječeni na unakrsnim stranama, ili da budu istjerani iz zemlje. To će biti poniženje za njih na ovom svijetu, a na ahiretu oni će imati veliku kaznu (određenu); (5, 34) Objašnjenje: Protiv ovog ajeta se prigovara da su muslimani poučeni da protiv svojih neprijatelja primjenjuju teške mjere i da ih drakonski kažnjavaju. Prije svega se mora objasniti da se ovdje misli samo na one koji u društvu brinu za nemir i anarhiju na način što se suprostavljaju zakonu. Što se tiče kazni koje su ovdje navedene, mora se razmisliti: Da li Kur'an hoće da se tako teške kazne izvršavaju? Da li je Poslanik s.a.v.s. ikad izvršio jednu takvu kaznu? Ako jeste,protiv koga? Samo protiv onih koji su počinili bestijalna zlodjela. Ni protiv koga drugog. Bilo je licemjera u Medini ali ni jedan jedini nije dobio takvu kaznu. Nije ni jedan razapet. Ovdje se prije svega govori o ljudima koji su u zemlji izazivali nered te ukoliko je teža povreda u smislu prekida mira u zemlji, koju je čovjek prouzrokovao, utoliko teže mora biti kažnjen. U ajetu ispred ovog se kaže:

ko god ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili nije činio nered na Zemlji, kao da je ubio cijelo čovječanstvo; (5:33) Ako neko prouzrokuje nemir, smije ga se primjereno kazniti. Ali ne teže nego što je zlodjelo koje je počinio izvršilac. Ovo je osnovno pravilo za razumijevanje ovog ajeta. Zatim Allah kaže u Kuranu: osim onih koji se pokaju prije nego što njima ovladate. Zato, znajte da Allah najviše prašta, (i) milostiv je. (5,35) To znači: Bog kaže, onaj ko počini takvo djelo-bilo ubistvo ili druge strahote – ali ako se počinioci prije njihovog hapšenja već budu popravili i više ne čine takva djela (dakle ne predstavljaju više opasnost za društvo) ne smije ih se kazniti.Tada im se mora dati pravo na život.

26

To je jedan važan djelomični aspekt cjeline, ako ga se ignoriše, interpretacija prethodnog ajeta se može iskriviti,a to neki i čine. Na kraju znači da ovo učenje objavljuje Bog koji najviše prašta i koji je milostiv. Ove kazne imaju za cilj dobrobit svih građana i njihovu zaštitu od opasnosti. 103 Završna riječ: Iz kompletne diskusije u ovom Poglavlju bez sumnje proizilazi da Časni Kur'an jasno govori o tome da se za širenje vjere nikad ne smije koristiti prisila ili sila. Naprotiv, potrebno je ukazati na prednosti vjere i dobrim uzorom pridobiti srca ljudi. Borbe u ranom islamu ne ostavljaju prostora za donošenje zaključka da je upotreba oružja u ime vjere dozvoljena. Jer ove borbe su bile čisto defanzivne mjere protiv napadača koji su silom htjeli udaljiti muslimane od njihove vjere. Prema Časnom Kur'anu nema prisile u vjeri (2:257). Što se tiče džihada mačem, dakle samoodbrane, duhovni sin i sljedbenik (halifa) hazreti Poslanika Muhammeda s.a.v.s., kojeg je Bog odredio za naše vrijeme za sudiju i pravednika, Imam Mahdi i Obećani Mesija a.s., napisao je slijedeće odlučujuće riječi: „Vidite, ja sam sa jednom porukom došao vama. Ona glasi da se džihad više ne može voditi mačem. Ali džihad koji je nužan, da bi prosvijetlio našu dušu, treba voditi i dalje. Ja to ne govorim od sebe lično nego to je Božja volja . Razmislite o hadisu Sahih Buharija, u kojem se o Mesiji - u kaže: yaza ul harb. To znači da će Mesija, kada dođe, okončati vjerske ratove. Zato naređujem vama koji pripadate u moje jato, da se držite podalje od takvih misli. Vi treba da prosvijetlite svoju dušu i povećate svoje suosjećanje i da dijelite bol onih koji pate. Treba da brinete za pomirenje na Zemlji. To će dovesti do toga da se vaša vjera širi. Ne treba da se čudite kako to može biti moguće. Isto kao to što je Bog kod današnjih otkrića za ispunjenje fizičkih potreba koristio sve ovozemaljske elemente i sve ovozemaljske stvari, i to bez posredovanja uobičajenih sredstava- znači: On je pokazao da željeznica može mnogo brže ići nego konji - isto tako će On sada za duhovne potrebe bez posredovanja čovječijih ruku koristiti meleke s neba. Veliki nebeski znaci će postati vidljivi. Biće mnogo svjetlosnih pojava koje će mnogima otvoriti oči. 104 _______________________________ 103 MTA-emisija u vezi sa prijevodom Kurana,od 5.7.1995 sa hazreti Mirza Tahir Ahmad , Khalifatul Massih IV 104 Government Angrezi aur Gihad, str. 14f. Ruhani Khaza in, sveska 17