U REGISTRATURIAnte Kovačić

INFORMACIJA O PISCU:

Ante Kovačić, književnik rođen je 6.6.1854. godine u Oplazniku, Marija Gorica kraj Sutle, a umro 10.12.1889. godine u Stenjevcu. Godine 1880. odvjetnik u Glini. Od 1875. piše lirske pjesme, balade, feljtone, pripovjetke i romane. U prvom romanu Baruničina ljubav (1877), kao i u Pripovijesti Ljubljanska katastrofa (1877), još prevladavaju romantički elementi. Bezkompromisan Starčevićanac i pisac snažnog temperamenta, Kovačić je u svojim kasnijim djelima realist, satirik i kritičar društva. Godine 1880. izlazi njegova Smrt babe Čengićkinje, travestija Mažuranićeva epa Smrt Smail-age Čengića. Političko-satirički su i njegovi feljtoni Iz Bombaja (izlazili 1879 - 1884 u Slobodi). Satira se oseća i u pripovijestima Bježi-hajka, Ladanjska sekta, Doktor Marko u Kajgani. Satira prevladava u romanu Fiškal (1882), a još više u nedovršenu romanu Među žabari (1886), koji je izlazio u Balkanu i morao biti obustavljen, jer su se karlovački malograđani osjetili pogođeni. Njegov roman U registraturi (1888), u kojem ima i autobiografskih elemenata, sadržava najbolje stranice hrvatskog realizma. U njemu Kovačič iznosi prljave strane tadašnjeg društva. Roman zahvaća veliki vremenski razmak: od feudalizma do Kovačićevih dana. Prikazao je tadašnje ljude i prilike u Hrvatskoj, s posebnim simpatijama za selo. Izabrane pjesme objavljene su 1908. godine. Srednjoškolski i studentski dani nisu bili za Kovačića nimalo laki jer je bio siromašan. I kao pravnika i oca brojne obitelji, pratile su ga kojekakve nevolje, osobito materijalne. Međutim, upornost, borbenost, volja i rad bili su jači od svih nedaća (npr. od neimaštine i bolesti). O tome svjedoči bogata književna ostavština: velik broj pjesama, djela u prozi feljton, polemika i članaka, među kojima se umjetničkom slikom društvene stvarnosti Kovačićeva vremena ističe djelo U registraturi najznačajniji hrvatski roman 19. stoljeća. Objavljuje književne radove u časopisima i dnevnicima: "Hrvatski dom", "Hrvatska", "Obzor", "Primorac", "Hrvatska lipa", "Vijenac", "Sloboda" i drugi.

TEMA: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u gradskoj sredini.

MJESTO RADNJE I MJESTO RADNJE: Radnja se zbiva u Hrvatskoj u 19.st.

OSNOVNE MISLI: Gradska sredina negativno mijenja ljude; ljubav nema granica.

LIKOVI ROMANA I NJIHOVO STVARALAČKO OBLIKOVANJE:Glavni likovi romana pripadaju dvama izrazitim Kovačićevim miljeima: seoskoj i gratskoj cjelini. To su seljaci, inteligencija seoskog porijekla, feudalci te raznoliki predstavnici građanskog društva (trgovci, krčmari, poluinteligentni, tzv. kaputaši, nadri pjesnici i drugi). Kritika je podijeljena s obzirom na to tko je glavni lik romana U registraturi. Dok se jedni opredjeljuju za Ivicu Kičmanovića, drugi to osporavaju tvrdeći da Ivica nema ono što karakterizira glavno lice romana, tj. da nije aktivan nosilac svih događaja, pokretač radnje, da nema onu volju, samoodlučnost, samosvojnost i samosvjesnost koja je potrebna glavnom junaku djela. Ipak, neosporno je da se Ivica Kičmanović nameće čitatelju kao glavna ličnost romana, jer se u cijelom romanu osjeća njegova prisutnost: Ivica je nit koja povezuje glavnu fabulu romana u cjelinu. Što doznajemo o Ivici? Kako ga stvaralački oblikuje Ante Kovačić?

Ivica Kičmanović je mlad, perspektivan, razborit, dobrodušan i pametan mladić koji, za vrijeme svoga djetinstva sa svojim roditeljima živi u divnoj seoskoj idili. U svojoj mladosti mnogo je obećavao, s toga ga otac u dogovoru sa učiteljem šalje u grad da proširi svoja saznanja. Iz mladog, poletnog, dječarca, koji ne shvaća što se događa oko njega, koji je na selu mnogo obećavao, u gradu; u okružju pokvarenih, amoralnih ličnosti, on ne uspjeva, jer za tu sredinu nije dovoljna samo darovitost i bistrina nego i sposobnost, snalažljivost, dvoličnost. Odlazak u grad ga mjenja. Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir.

Ivicu "guta" vrtlog gradskog života: izrasta u lijepog, stasitog mladića ali je žrtva sudbine uvjetovane daljnjim okolnostima, tuđom voljom i htjenjima, a ne izrazom svjesne aktivnosti, aktivnog odnosa prema životu, sredini i sebi. On nema čvrsto određen životni cilj, on je "objekt na kome se provodi tuđa volja" i koji ovisi o ljudima što ih je upoznao u Meceninu domu, u gradu, iako ih prezire i mrzi iz dna duše, (kao npr. Mecenu), ismijava i ironizira (kao npr. Žorža, Šajkovskog), voli ali ih se ujedno i boji (kao npr. Lauru) itd. Zato im se pasivno opire, bori protiv njihovih poroka za svoje vlastito mjesto i vlastiti život u toj sredini. Neugodna iskustva sa brzim, surovim gradskim životom, daju mu uvid kakav treba biti da bi uspio u životu. shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar. Ta gradska dvoličnost, nemoralnost mu se gade te se vraća u seosku idilu svoga doma da mirno živi, sa svojom obitelji ali je uhvaćen u koštac sa dvije žene, te na kraju završava kao nesretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru. Žena za koju je mislio da je ostvarenje njegovih životnih nadanja i snova do temelja ruši njegov život, ubija njegove najbliže, te on postaje samotan, mrk, strog i ozbiljan. Svatko mu je bio stran kao i on drugima, nije imao ni prijatelja ni neprijatelja, havata ga “delirium tremens”, alkoholno ludilo, te završava tragično.

Lik koji uz Ivicu ima važno mjesto u romanu je Laura. U prvom kontaktu s Ivicom otkriva se kao privržena, dobrodušna, nježna osoba, ali samouvjerena,

a zatim, produbljavanjem odnosa s Ivicom i drugim likovima te njezinim djelovanjem, upoznajemo je kao proračunatu superiornu, ironičnu, zločestu i amoralnu ličnost. Mnogi proučavatelji Kovačićeva djela pa, prema tome, i tumači njegovih likova govore o Lauri kao "demonskom" liku, kako s obzirom na sve ono što se s njom zbiva, tako i s obzirom na ono što ona čini. Laura je, za razliku od Ivice pokretač radnje, neobjašnjivih postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik fatalne žene, žene koja predodređuje i određuje sudbine ljudi. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Hrabra je, prevrtljiva i lukava.U romanu se pojavljuje kao štićenica “milostivog gospodina” Mecene, s njim je intimna, a on joj je zapravo otac, riječ je o incestu. U očevom domu upoznaje đaka Ivicu u kojeg se zaljubljuje. Zbog izvrsnog tjelesnog izgleda, očarala je Mecenu, te u njegov dom dolazi s namjerom da se domogne njegovog bogatstva. Njezin životni put pun je razočaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna. Među ostalim ona je i glumica i to takva koja glumi iz osobne koristi. Laurin lik tipičan je primjer jednog upropaštenog , nesretnog života. Ona je jedna propala ličnost sklona samouništenju kao i likovi većine realističkih romana. Laura je istovremeno nježna osoba, osoba izigranih osjećaja i nesretne ljubavi.Laurino ponašanje graniči sa ludilom, sposobna je u jednom trenutku promjeniti nekoliko raspoloženja da bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu za oprost i priznala mu svoje zločine ponašala se poput nevina janjeta.Laura je produkt propale sredine, Laura je fatum, ona je degenerirana životna sila koja svladava staro i mlado, nosi razor i nesreću, strahotu i zvjerstvo u svom nagnuću vrele krvi, životnu strast koja drijema u svakom čovjeku i budi se , sad više sad manje ostavlja sad većih sad manjih tragova. Djelu je dala neki grozovitiji, bolniji prizvuk. Laura ima motivacijske osnove u svome bijednom djetinstvu i porijeklu iz slučajne porodice.Ohola je i zla osoba te uz Mecenu predstavlja negativni lik u romanu. Ne miri se sa svojom prošlošću, te u ispunjavanju svoje neograničene želje da posjeduje ogromno bogatstvo bez iti malo grižnje savjesti radi razna nemoralna djela, u početku su to sidne krađe, koje prerastaju u sve veće, počinje zagorčavati život svima onima kojima je bila prirasla srcu (Ivici, Mihi, Ferkonji, Meceniu…) te počinje hladnokrvo ubijati, te na kraju postaje hajdučica koja sa skupinom razojnika harači, pljačka, ubija po selima. Završava tragično, kao većina zločinaca. Izdana je od vlastitih prijatelja te biva ustreljena, pri čemu nije pustila niti jednu kap krvi. Laura je zapravo personifikacija neprijateljske sile koja ravna životima Kovačićevih junaka.

Uz Lauru i Ivicu značajnu ulogu ima i rođak Ivičinog oca kumordinar Žorž (Jurić). Jedan je među najbolje ostvarenim likovima u romanu. Smatra se jednim od najznačajnijih likova književnosti hrvatskog realizma.I on je potekao sa sela te došao u gradsku sredinu gdje se pretvara u slugu, počinje glumiti drugog čovjeka. Služi Meceni, kojem se “ulizuje”, dodvorava. On je lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob. Pokušava govoriti otmjenim jezikom gospode što stvara brojne komične situacije, izvrčući riječi (lustrišimuš – illustrissimus, kut namt – guten Abend…) On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju

da se pretvara da bude ono što nije. Kada u selu ljudi ostanu zapanjeni trgivcem Mihom, njegovim odjelom, Žorž postaje ljubomoran te želi osakaiti navedeni predmet, te zakuha najkomičniju situaciju u romanu, tučnjavu u seoskoj krčmi, u kojoj zadovoljštinu nalazi kidanjem Mihinog mađarskog odjela.

U duši je pošten, dobar i odan čovjek. Voli svoju rodnu grudu, oženi se za zlu ženu koja ga terorizira, vrijeđa, ali on to sve trpi, on uviđa stvari koje nisu dobre, ali šuti te se Pometovski snalazi kroz cijelo djelo.

Osim ovih glavnih likova značajnu ulogu imaju i brojni sporedni likovi koji su podijeljeni u dvije skupine (one koji su ponikli sa sela: Dorica, Zgubidan, Kanonik, Anica, Miho i dr. za koje pisac ima razumijevanja, te one iz grada: Mecena, Laura, Ferkonja, Bombardirović, Jeluša…, koje pisac osuđuje, i okrivljava za većinu nemoralnih djela načinjenih u djelu). Sporedni likovi su vrlo važni, stoga im pisac posvećuje veliku pažnju, većinu opisije i cijelim odlomcima npr. Kanonik i Zgubidan, Crni Jakov, Baba Huda, Gvan Miho, Konjski trgovac i njgova kći… Seoski likovi su predstavnici nečeg ljepog dobrog, nevinog, dok gradski likovi predstavljaju nemoralne, pokvarene, ohole likove. Kroz cijeli roman pisac ih osuđuje, ruga im se i optužuje grad da kvari ljude. Dok su opisi sela prava idila, opisi gradova prikazuju se kao gnijezdo moralne truleži i ružnoće. Iako je Kovačić bio kritičan i pomalo ironičan prema selu, grad je uvijek bio prikazivan kao leglo zla u kojem žive lažni dobrotvori , krvoločna ženska bića, propali pjesnici, oličenja nemorala i pokvarenonsti. Ipak mada ima razumjevanja za seljake, selo i seljake vidi kao primitivane, praznovjerane i neprosvjećene ljude. Odnosi među likovima se očituju nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku: načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene): prodoru novih, kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje pljenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu npr., zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom kćerkom Justom ne iz ljubavi nego iz interesa): seljakovu napuštanju zemlje i odlaska u grad da služi u gospodarskim kućama (prototip takva "pogospođena" seljaka je kumoordinar Žorž): stvaranju nove inteligencije iz redova seljaka koja u moralno iskvarenoj gratskoj cjelini često, bez obzira na darovitost, ne uspjeva nego tragično završava (poput glavnog lika u romanu - Ivice Kičmanovića).

LJUBAVNI TROKUTIVrlo značajnu ulogu u pokretnaju radnje imaju ljubavni trokuti. Oni su i uzrok većini nemoralnih, ružnih radnji. Prvi ljubavni trokut čine Ivica-Laura-Mecena, što je Ivici uzrokovalo protjerivanje iz Mecenina doma. Najviše ljubavnih trokuta nalazi se u trećem djelu romana. Prvo Laura-Miho-Justa,a nakon Justine smrti, koja miriše na Laurino maslo, stvara se novi trokut Miha-Laura-Ferkonja. Navedeni se ljubavi trokut raspliće tako da Laura i Ferkonja ubiju Mihu, a zatim Laura ubija Ferkonju. Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no on je odbija opredjeljujući se za Ančicu i tako se stvara posljednji ljubavni trokut romana Laura-Ivica-Ančica koja završava tragično.

KOMPOZICIJA I FABULA ROMANA:

Roman je podijeljen na tri dijela. Događaji u romanu nisu organizirani i raspoređeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet događaja pisac prekida retrospektivnim epizodama. Takvim pripovijedačkim postupkom unosi određeni "nemir" i dramatičnost, usklađuje kompozicijska obilježja cjelokupnom životnom sudbinom i psihičkim previranjima Ivice Kičmanovića. Već je sam početak romana retrospektivan - počinje prikazom registrature i spisa koje Kovačić oživljuje: oni se međusobno prepiru. Za riječ se javlja spis registratora Ivice Kičmanovića i započinje pripovijedanje: "Znajte, dakle, ja sam vam srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis. On me je sam napisao..." To je ujedno i najava fabule koja počinje prikazom djetinstva Ivice Kičmanovića. Pripovijedanje se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski slijed događaja, tj. mijenja prostor i vrijeme događaja (npr. buđenje Ivice Kičmanovića u Laurinoj sobi, epizoda o vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinu porijeklu itd.). Mnogi su kritičari osporavali kompozicijske vrijednosti romana U registraturi, njegovu cjelovitost i jedinstvenost, odnosno kompaktnost zbog epizoda koje narušavaju kronološki slijed događaja. Vremenski nepovezano pripovijedanje raspršuje fabulu, prekida fabularni tok, što pridonosi labavoj kompoziciji romana. Gledišta suvremenijih kritičara ne podudaraju se s takvim mišljenjem. Oni misle da su kompozicija i stil romana, odnosno cjelokupni tekst "najvjernija slika Ivičine psihe". U prilog tome navode fabularne podatke (npr. događaje u vezi s Ivičinim psihičkim krizama, delirijum tremensu) i jezično- stilske, odnosno pravopisne karakteristike (npr. autentična varijanta teksta iz "Vijenca" krcata je točkicama, upitnicima, uskličnicima, crticama). Prema Jelčiću, ti pravopisni znakovi imaju svoju stilsku vrijednost, "objašnjavaju i tu rastrzanost Kovačićeva ("Ivičina"), stila i nehomogenost Kovačićeve ("Ivičine") kompozicije. Fabulu romana pisac gradi tako da prati razvitak glavne ličnosti romana - Ivice Kičmanovića, i to od djetinstva do smrti (Ivičina tragičnog završetka u požaru koji je zahvatio registraturu). Fabula se temelji na glavnoj radnji, vezanoj za životni put Ivice Kičmanovića, i sporednim radnjama (npr. Laurin život koji nije u vezi s Ivicom, događaji vezani za gazdu Medonića, odnosi između Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure i Ferkonje, itd.). Fabula je razgranata tj. složena i razvijena. Kronološki niz događaja, tj. glavni fabularni tok vezan za životni put Ivice Kičmanovića, pisac: a) prekida retrospekcijom, nekronološkim događajima (npr. opisom registrature, scenom Ivičina buđenja u Laurinoj sobi, epizodom u registraturi s Ivicom kao šezdesetogodišnjakom - registratorom), b) dopunjava sporednim radnjama (npr. u Ivičino djetinstvo na selu pisac uključuje svoj komentar o djetinstvu, opisuje odnose na selu i događaje vezane za seoskog bogataša Medonića i drugo). Okosnicu fabule čine događaji koje u prvom dijelu romana pripovijeda glavno lice (Ivica Kičmanović), a zatim (u drugom i trećem dijelu romana) ulogu pripovjedaća preuzima pisac. Fabula se temelji na nekoliko osnovnih događaja, odnosno radnji.

KRATKI SADRŽAJ:

Ovaj veliki roman započinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovjesti, kojoj je cilj da razobliči kritički

hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od osirotjelih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte ne samo Kovačićeva životopisa. Glavno je lice Ivica Kičmanović sin seljaka Jožice, veseljaka koga su zbog sviranja u seoskom "orkestru" seljani nazivali "Zgubidanom". Njihov najbliži susjed, zdepasti "Kanonik", imao je kćer Anicu i sinove Peru i Mihu a kako su Jožičina djeca bila bistrija, razvi se zavist i suparništvo. Ivica odlično završi osnovnu školu i uz pomoć Mecene nastavi se školovati, živeći u kući svoga dobrotvora, kod njegova "kumordinara " Žorža. Mecena je neženja, bogat, maglovite prošlosti: ima na duši živote nekolicine ljudi kojih je smrt posredno skrivio pošto je obeščastio lijepu seljanku Doru. Kad je Ivica navršio devetnaestu godinu, k Meceni se doselila Laura, njegova rođakinja, djevojka čudne prošlosti i još čudnije budućnosti. Međutim, Ivica ustanovi da je ona Mecenina ljubavnica pa se i sam s njom splete, zbog čega ga Mecena otjera iz svog dvorca. Ivica se vrati kući gdje ga opet dočeka zavist obitelji susjeda "Kanonika", kojega je sin Miha bogatom ženidbom obogatio. Mecenu je u međuvremenu Laura otrovala i opljačkala, saznavši nakom toga iz jednog pisma da joj je on zapravo otac, a suluda davno obeščašćena Dora - mati. Laura potraži Ivicu i pomogne Jožici da izgradi novu kuću. Seljani su ih ogovarali zgog divljeg braka ali Laura se ne želi lišiti slobode pa radije pošalje Ivicu natrag da završi školovanje, a sama nastavi živjeti s Mihom, sve dok njegova žena Justa ne preminu u neobjašnjivim okolnostima, uz asistenciju Laure. Ivica spozna da je Laura zločinka i želi se vjenčati s "Kanonikovim" kćerkom Anicom, kojoj nađe službu kod neke gospođe, gdje je i sam radio kao instruktor. Laura u dogovoru sa svojim novim ljubavnikom Ferkonjom udavi i Mihu, pokrade Mihin novac i pobjegne, ali kod podjele plijena ubije i Ferkonju. Hajdučica Laura ipak želi ponovo osvojiti Ivicu, a kad je ovaj odbije ona s razbojnicima provali na njegove svatove i pobije ih redom: Ivičinu majku, oca Jožicu, "Kanonika", otme Anicu te je u šumi unakazi tako da joj odreže grudi. Ivica je preživio pokolj, pa ranjen svjedoči na sudu protiv Laure koju napokon strijeljaju. Iz njezinih grudi ne kanu ni kap krvi. Ivica se počinovniči, postane registratorom, ali ubrzo poludi, zapali sve spise i sam izgori u tom plamenu.

STIL I JEZIKRoman u registraturi sastavljen je kao svojevrsna biografija pisca. “U registraturi” je realistička, polubiografska freska u tri djela u kojoj pronalazimo realističke, romantističke i naturalističke elemente. Romantički elementi u djelu dolaze do izražaja u crtanju lica crno-bijela tehnika te u patetičnom stilu kojeg Kovačić upotrebljava. Nalazimo ih i u Ivičinom odnosu sa Laurom.Realistički elementi djela pojavljuju se u socialno–psihološkom motiviranju lica. Roman ima čvrstu fabularnu okosnicu i opisi su konkretni i detaljni. I svi događaji su realno prikazani, a jošjedan značajan element realizma, je jezik sredine, svaki čovjek govori karakteristično. Sam izbor književnog roda i vrste u ovom slučaju roman, koji se uz pripovjetku smatra karakteristikom razdoblja realizma.Naturalistički elementi dolaze do izražaja u opisvanju zločina koje čini Laura i njena družba. Najčešći su u završnom djelu romana kada se fabula razvija u smjeru fantastike, a scenom dominira Laura.

Prvi dio je pisan u ih formi, Ivica Kičmanović, pripovjeda svoj životopis, dok u drugom i trećem djelu romana ulogu pripovjedaća preuzima pisac. U središnji fabularni tok uključuju se epizode iz seoskog života koje ilustriraju nove društveno-ekonomske odnose u selu i psihologiju sela. Pisac se ne iscrpljuje samo događajima koji se tiču izravno glavnog junaka, već portretira i sporedne likove. Da bi objasnio njihovo značenje Kovačić prati svoje junake od početka, daje njihove biografije.Opisi sredine u kojoj su smješteni junaci su vrlo detaljni i razumljivi. Kovačić vrlo dobro oslikava sredinu u koju su vješto uklopljeni i likovi. Slike seoske idile i nemoralnog gradskog života toliko su jake da se čitajući djelo u glavi nalazimo na mjestu gdje se odvija radnja. Zbog toga ekranizacija ovog djela nije predstavljala veći problem.U djelu je zastupljen velik broj jezika, čime nam Kovačić želi pokazati utjecaj tuđinaca na našim prostorima. Gospoda se srame svoga materinjeg jezika pa često koriste rečenice iz drugih europskih jezika posebice njemačkog, latinskog, talijanskog… Kovačić nas poput Kozarca upozorava na neiskorištene resurse koje imamo u Domovini. Tim resursima se koriste tuđinci koji zaposjedaju našu zemlju, sijeku naše šume, te ruše stoljetnu povijest, namečući svoje jezike i zakone. U radnji nalazimo brojne komične situacije, koje izazivaju smijeh, no ta se komedija daljnjom razradom radnje pretvara u tragediju, koja izaziva zgražanje i osud.Djelo obiluje kontrastima prije svega u opisima seoske sredine i odnosu te sredine prema gardskoj.U cijelo djelo su utakna piščeva razmišljanja, upozorenja i sl. Želi nas uvjeriti da gradska sredina kvari ljude, što mu je i pošlo za rukom jer i ja sam se čitajući posramio što živim u gradu.

ODABRANI ODLOMAK“Groza i užas zaokupio bogate i siromašne jer je taj ženski stvor u svojim razbojstvima mučio i nakazivao žene ubijajući ih na najstrašniji način. Tako pripovjedahu da su ovu žensku našli odrubljene glave, onu iskopanih očiju i odrubljene glave, neku otkinutih udova i vrata prepiljenim pilom.”U ovom odlomku zažeta su sva razbojstva i nemoralne čini harambašice Lare