B I L T E N .

Teozofskog kruga "Gral” Križevci

( u formiranju )

Križevci, proljeće 98'

2

MH. J. KHISIIN\MI1iTI.

3

Danielle Audoin

OSLOBODITI SE ILUZIJA

Sloboda je kao otvoreno nebo bez oblaka, kroz koje se izljeva svjetlo koje osvjetljava sve stvari koje postoje, tako da sve izgleda onako kako stvar­no je.l

Kada naše poznavanje teozofskog učenja ne učini dublju transformaciju unutar nas, moramo postaviti pitanje zašto smo ga propustili usvojiti. Svako traženje počinje nezadovoljstvom, zbrkanim osjećajem ograničenja. Ovdje leži sjeme želje za oslobođenjem. Oslobođenje znači stanje bića koje je bilo zatvor­eno. Ali. dali smo zaista svjesni što nas to ograničava u nama? Mi sc ne pitamo tko građi u nama ili kako? Mislimo da smo zarobljeni činjenicama, nekim lju­dima, našom lošom karmom itd.

Prema oslobođenim bićima, uhvaćeni smo u zamku iluzije i naš zamišljeni zatvor nije tako čvrst kako zamišljamo. Mi smo oni koji ga možemo srušiti kao kulu od pijeska ili da nestane u daljini kao magla. Od Šankare do Plotina, od HPB do Krishnamurtija, učitelji svih doba govorili su o spiritual- nom traženju kao putu od pojavnosti do Stvarnosti. Molitva u Upanishadama kaže:"Iz nestvamosti vodi me u Stvarnost" i čini dobar uvod u malu knjižicu "Do Nogu Učitelja" te ukazuje u nekoliko upadljivih riječi smjer istinitog na­pretka, od iluzije prema oslobođenju.

Iluzija je greška u našim osjećajima ili umu koja čini da vidimo stvari drugačije nego što jesu, greške koje se javljaju u stvarnosti. Patološke iluzije su halucinacije nevezane uz neku postojeću stvar. Ali uglavnom iluzija je loša in­terpretacija nečeg što sadrži malo od stvarnosti. Tako, kada govorimo o oslobađanju nas od iluzije, moramo biti oprezni da ne padnemo u nihilizam, koji nas može odvesti odbijanju svijeta oko nas i svake stvarnosti.

Sa točke gledanja Apsoluta, pojavni svijet je neka iluzija. Prema HPB, on je samo "periodičan odraz" jedne Stvarnosti "na beskonačno prostranim du­binama". 'Taj odraz", kaže ona "koji vi gledate kao objektivni materijalni sve­mir, mi smatramo kao nestalnu iluziju i ništa više. Ono Stoje vječno je s t v a r - n o ."2. Ne da ovaj svijet oko nas ne postoji, ali on je samo relativna stvarnost, stvarnost odraza. On nije čvrst i trajan.

Postojanje nije potpuno iluzorno ni potpuno stvarno. Sa točke konačne Istine, ono je iluzorno. Sa točke relativne istine, ono ima određenu stvarnost. Ako svijet u kojem živimo i mi sami nismo stvarni zašto tražimo i težimo transformaciji sebe?

4

Tibetanski Majstor je rekao, razmatrati stvarni svijet je glupo, ali je još gluplje smatrati ga praznim.

Dok mi s v i vidimo isti materijalni svijet, iste planine, rijeke, bojejtd. jeli taj svijet stvaran? Dali to ne znači da sva ljudska bića pate zbog iste iluzije koja pripada prirodi ljudskog uma kojeg imamo svi zajedno? Prema HPB "ista ograničena vizija postoji za sve čuvajući one koji su u sadašnjoj inkarnaciji po­stigli vrhunac duhovne vidovitosti i vizije. "3 Samo ti mogu vidjeti što je zna­nost nedavno otkrila, daje materija više vrtlog energije. Zato je to iluzija pri­sutna u ljudskom umu, od koje su slobodni samo Adepti, jer su transcendirali ljudski stadij.

Ah tada svako dodaje dalje svoja vlastita iskrivljenja prema onim osnov­nim. Heraklo je reako: "Probuđen čovjek može se složiti bez obzira na njegove razlike; on ima samo jedan svijet. Oni koji spavaju imaju svoj vlastiti svijet; to je razlog nerazumijevanja, suprotnosti i sukoba." Mi ne vidimo svijet, mi svaki za sebe vidimo naš svijet. Naši senzitivni organi uključujući um, djeluju kao filteri koji zatamnjuju i iskrivljuju stavnost. Zato nam svijet izgleda poput be­skrajnog kaosa. Mi ne vidimo u njemu odraz Apsoluta, ljepotu, red i harmoni­ju kozmosa. To je ta iluzija, koja je za svakog različita i koje se moramo oslo­boditi. To nije slučaj oslobođenja svijeta od samsare, već od viđenja njega onakvog kakav je.

Krishnamurti je rekao da je čin viđenja samo opažanje istine, čak doda­jući da nije nužno tražiti istinu, već se trebamo samo osloboditi iluzija. Ako ih raspršimo, istina svjetli. Istina nije pitanje vjere ili koncepta, već direktnog zapažanja, vizije. Da bi vidjeli, moramo gledati. Dali to radimo? Tako smo zat­voreni u našem malom krugu sitnih ličnih preokupacija da ne vidimo iza. Ali čak unutar tog ograničenja horizonta, kada je nešto za nas neugodno ili nas uz­nemiri, tražimo utočište u ludom bijegu koji je uvijek uzaludan, kao i zaranjan- je u teoretski studij ili lude aktivnosti. Doista, postoji samo nekoliko stvari za koje se slažemo da treba gledati. I čak kada ih gledamo mi ih intrepetiramo, prosuđujemo, razmišljamo.

Krishnamurti je jednom rekao da on ne misli, već samo vidi, dodajući da mi mislimo i zato ne vidimo.

Misao je kretanje u mentalnoj materiji. Upravo kao što lagan povjetarac na površini vode pokreće i odražava se na okolni predjel, tako i najmanji men­talni pokret, deformira odraz Stvarnosti. Providnost je tiho opažanje onog što je i moguće je samo ako nema misli.

Opažanje nije razmišljanje. Um može odražavati stvarnost manifestiran­og svijeta samo kada je bez ijedne misli. Pjesnik Paul Eluard je rekao: "Cijeli svijet ovisi o tvojoj čistoći očiiju." Čistoća je odsutnost sebičnosti; to je samo­zaborav. Kada odbacimo vlastiti interes, kada je "Ja" zaboravljeno, misli zau­stavljene, pogled pročišćen, čak ako i samo za trenutak, spoznaja vizije postaje

5

moguća. Budući da rijetko zaboravljamo ".la” i rijetko znamo da čuđenje otkri­va istinu i ljepotu manifestiranog svijeta. Mistično iskustvo - ostvarenje izvora stvari je uv ijek praćeno čuđenjem.Albcrt Einstein je rekao da onaj koji ne poz­naje duboko treperenje duše u čuđenju, može biti mrtav..Njegove oči su već zatvorene.

Možemo li uvijek dopustiti našim očima da budu zatamnjenje iluzijom i čuditi se putu koji vodi nigdje? Ili ćemo nastojati pročistiti našu viziju, otklan­jajući malo po malo sve iluzije, grube ili nježne, iluzije trajanja i odvajanja, ilu­zije o sebi, svih rođenih misli? Mora biti spušteno mnogo zastora, ali tako brzo kako mi učinimo prve korake, život će poprimiti novo značenje.

Kada vidimo stvar onakvu kakva je - bez odnosa prema promatraču, bez korištenja njega, njegovih sklonosti itd. - tada ona otkriva svoju jedinstvenu neusporedivu prirodu.Kada nema pohlepe ni vezanosti, tok života je jedno uz­budljivo otkrivanje, od momenta do momenta. Smrt i život razmatrani u tišini misli mogu jednako biti uzrok čuđenja, misterija neprestanog obnavljanja života. I svi manifestirani oblici postaju vrijedni poštovanja koliko god bili nevažni i prolazni. Oslobođenjem od iluzija mi otkrivamo Istinu, Svetost.

Iz 'The Theosophist "-a, august 1997

1. "Misli za aspirante" II serija. N.Sri Ram. str.612. H.P.B. "Ključ Teozofije" str. 843. Ibid. 215

"Mnogi umovi su muzeji, samo nekoliko njih su vrtovi."

Roger William Westcott

6

Jiddu Krishnamurti

PRODOR U SLOBODU

S t r a h

Strah je jedan od najvećih životnih problema. Čovjek obuzet strahom živi u smelenostvi konfiliktu, zato mora biti nasilan, ukočen, agresivan. On se ne usudi pokrenuti od svoje šablone mišljenja - a to vodi licemjerju. Sve dok se nismo oslobodili straha, moiemo se popeli na najviše brdo. izmislili božanstva svih vrsta - mi ćemo i dalje Uvjeti u mraku.

Živjeti u jednom pokvarenom, tupom društvu kao što je naše. sa njego­vim na uspjeh usmjerenim odgojem koji u nama proizvodi strah, svi smo mi izloteni strahovima bilo koje vrste: a strah je nešto strašnoga; on pomraćuje naše dane, čini ih zamršenima i oduzima im sjaj.

Postoji fizički strah, a to je reakcija koju smo preuzeli od livolinja. Ovd­je se bavimo psihološkim strahom: jer ako nam uspije razumijeli duboko ukori­jenjen psihološki strah, bit ćemo sposobni suočiti se sa animalnim strahom. Ako se, suprotno tome. najprije pozabavimo animalnim strahom, to nam neće pomoći razumijevanju psihološkog straha.

Svi se mi bojimo raznih stvari. Ne postoji apstraktni strah. Strah postoji uvijek samo u odnosu na neki objekt. Poznajete li svoje osobne strahove- strah od gubitka posla, od oskudice u novcu ili hrani, od mišljenja koje o vama ima susjed ili društvo, strah od neuspjeha, gubitka položaja u društvu, strah da ne ispadnete smiješni? Tu je strah od briga i bolesti, od samovolje, strah da nika­da ne saznale što je ljubav ili da ne ćele biti voljeni, strah od gubitka vaše su- prugre ili djece, strah od smrti ili od života u svijetu koji bi bio ravan smrti, strah od dosade ili da ne budete dorasli slici koju drugi imaju o vama, strah od gubitka vjere - sve to i nebrojeni drugi strahovi postoje oko vas. Poznajete li svoje iskonske strahove? I što općenito radite s njima? Vi bjelile od njih ili pronalazile ideje i varave slike kako bi ih prikrili. Ali bjeianje od straha znači samo njegovo jačanje.

Jedan od osnovnih uzroka straha je to što mi sebe ne želimo vidjeli onakvima kakvi u stvari jesmo. Tako smo prisiljeni usporedo sa strahovima razmrsiti i mrežu mogućnosti za bijeg, koju smo spleti da bi se oslobodila stra­hova. Ako duh - a tu priopada i mozak - pokušava nadići strah, potisnuti ga, disciplinirati, držali pod kontrolom, nazvati ga drugim imenom, nastaje nape­tost, nastaje konflikt, a laj konflikt znači rasipanje energije.

Tako se najprije moramo pitali, što je strah i kako nastaje. Što razumije­vamo pod riječi strah? Ja se pitam što je strah, a ne od čega imam strah.

7

Ja živim na jedan određen način. Mislim prema utvrđenoj šabloni, imam određena uvjerenja i dogme, te ne želim da ti oblici postojanja budu do­vedeni u pitanje, jer ja sam u njima ukorijenjen. Ja to ne želim, jer smetnja dovodi do nesigurnosti, a ja to ne podnosim. Ako ću biti otrgnut od svega što znam i u što vjerujem, razumljivo da želim biti siguran u stvari kojima se okre­ćem. Zato su moždane ćelije stvorile jedan model, i one odbijaju izgraditi je­dan drugi model koji je neizvjestan. Taj proces, koji vodi od izvjesnosti prema neizvjesnosti, ja zovem strahom.

U trenutku dok ovdje sjedim, ne bojim se. Nemam nikakav strah, meni se ništa ne događa, nitko mi ne prijeti i ne želi mi nitko ništa oduzeli. Ali uspo­redo sa tim trenutnim stanjem postoji i jedan dubok sloj u meni, koji svjesno ili nesvjesno misli o lome što bi se u budućnosti moglo dogoditi, ili se mučim strahom da bi me nešto moglo stići iz prošlosti. Tako se bojim i prošlosti i bu­dućnosti. Podijelio sam vrijeme na prošlost i budućnost. Razmišljanje se uk - Ijučuje i kaže mi "budi oprezan da se to ne ponovi", ili "budi spreman na ono

što te čeka". Možda je budućnost opasna po tebe: sada nešto posjeduješ, ali to možeš i izgubiti. Možeš sutra umrijeti, može te supruga napustiti, možeš izgu­biti svoj posao, možda nikada nećeš poslati poznat. Možda ćeš biti usamljen. A ti bi želio bili potpuno suguran u tvoju budućnost.

Uzmiite sada vašu osobnu vrstu straha. Promatrajte ga. Promatrajte vaše reakcije,. Možete li ga promatrati bez namjere da bježite, bez opravda­nja, osude ili potiskivanja?A možete li gledali laj strah bez riječi koja budi strah od smrti? Sama riječ donosi jezu, kao što riječ ljubav proizvodi svoj uči­nak, svoju vlastitu sliku. Da li je sada ta predođba koju imale u duhu o smrti, sjećanje na tolike smrti koje ste vidjeli i doveli u vezu sa sobom - da lije ta sli­ka ono što proizvodi strah? Da li se stvarno bojile umiranja ili je to samo predođba o tome da bi morali umrijeti? Da li strah proizvodi sama riječ "strah", ili stvarno prestajanje postojanja? Ako je to riječ ili sjećanje koje proizvodi strah, onda to uopće nije nikakav strah.

Uzmimo da ste bili bolesni prije dvije godine, i sjećanje na tu bol, na tu bolest je ostalo. Sjećanje se sada budi i kaže "pazi na sebe, ne budi opet bole­stan ". Tako sjećanje svojim asocijacijama proizvodi strah, a to nije strah, jer u ovom trenutku ste potpuno zdravi. Mišljenje je prošlost jer dolazi iz sjećan­ja, koje je uvijek staro.Mišljenje vremenom proizvodi osjećaj da se bojite, a to nije aktualna činjenica. Stvarna je činjenica, vi ste potpuno zdravi. No ishtst- vo, koje je uvriježeno u duhu kao sjećanje, budi misao"čuvaj se, nemoj se opet razboljeti".

Tako vidimo, da misao proizvodi jednu vrstu straha. Ali da li osim u ovom slučaju uopće postoji strah? Da li je strah uvijek proizvod mišljenja, i

8

ako je lako, postoji li i jedna druga vrsta straha? Mi se bojimo smrti, to znači nečega što će se dogoditi sutra ili prekosutra, lijekom vremena. Postoji odsto­janje između stvarnosti i onoga što će bili. Misao je iskusila to stanje: proma­trajući smrt, ona kaže"Ja ću umrijeti", Misao proizvodi strah od smrti. I ako to ona čini. postoji li tada uopće strah?

Je li strah rezultat razmišljanja? Ako je tako, onda je strah nešto što pripada prošlosti, jer misao je uvijek stara. Kao što smo rekli, misao nije ni­kada nova. Ako u nama prepoznamo neku misao, ona je već stara. Tako je ono čega se bojimo ponavljanje staroga, prošloga, misao na ono što je bilo, proji­cirana u budućnost. Zato je mišljenje odgovorno za strah. To je tako. motele i sami vidjeti. Ako se neposredno suočite sa nekom činjenicom, tada nema stra­ha. Samo ako se pridruli misao, nastaje strah.

Zato se sada pitamo, da li je čovjeku moguće živjeti u sadašnjosti. Samo takav čovjek je slobodan od straha. Ali da bi to razumjeli, morate spoznati ve­zu između mišljenja, sjećanja i vremena. Ako to razumijete, ne razumom i rije­čima, nego stvarno, srcem, mozgom i utrobom, biti ćele slobodni od straha. Tada se vaš duh mole baviti razmišljanjem, a da ne proizvodi strah.

Mišljenje kao i pamćenje su naravno potrebni u dnevnom životu. To je jedini instrument kojeg posjedujemo za razumijevanje, za izvršavanje posla kojim se bavimo. Mišljenje je jeka pamćenja, sjećanja, koja su lijekom vreme­na nagomilana kroz iskustvo, znanje i tradiciju. Iz te pozadine mi reagiramo, a ta reakcija je mišljenje. Misao je dakle na određenim područjima neophod­na, ali ako se psihološki projicira kao prošlost i budućnost te dovodi do straha kao i zadovoljstva, duh postaje tupim i neizbježno tromim.

Tako si postavljam pitanje, "zašlo, na kraju krajeva, ja mislim na prošlost i budućnost u pojmovima radosti i patnje, kada znam da takve misli proizvode strah? Nije li moguće ukinuti mišljenje u području duševnog, jer inače ne će bili strahu nikada kraja?

Osobina je mišljenja da je neprekidno nečim zabavljeno. Većina ljudi dopušta da im duh bude neprekidno djelatan, tako da su spriječeni vidjeli se onakvim kakvi stvarno jesu. Boje se unutrašnje praznine. Boje se ugledati svo­je strahove.

Vi možete svjesno primjećivali svoje strahove: ali jeste li ih svjesni i u dubljim slojevima vaše svijesti? I kako ćete pronaći te tajne, sakrivene straho­ve? Može li se strah dijeliti u svjestan i nesvjestan? To je jako važno pitanje. Stručnjaci, psiholozi, analitičari su strah podijelili u površinski i duboko usađen; ali ako se držite onoga što kaže psiholog ili što ja kažem, svakako ćete razumjeli naše teorije, naše dogme, naše znanje, ali ne ćete razumijeti samoga sebe. Vi sebe ne možete razumijeti, ako se oslanjale na Frojda, Junga ili me­ne. Teorije drugih ljudi nemaju uopće nikakav značaj. Vi morate sebi postavi­li pitanje, može li se strah dijeliti na svjestan i nesvjestan? Ili ¡x?stoji samo je ­dan

9

strah kojeg dijelite u razne oblike? Postoji samo jedna lelja : vi želite. Objekti Želja se mijenjaju, ali Želja uvijek ostaje, istom. Možda je isto tako i sa stra­hom. Bojite se svih mogućih stvari ali postoji samo jedan strah.

Ako spoznate da se strah ne može dijelili, vidjet ćete da ste riješili pro­blem podsvijesti i time ste nadmudrili analitičare i psihologe. Ako- razumijete da je strah jedno svojstvo naravi koje se izražava na razne načine, ako vidite to svojstvo a ne objekt, koji to svojstvo budi. tada se nalazite pred velikim pi­tanjem. kako gledali na strah bez razumom proizvedene podijeljenosti.

U osnovi postoji samo jedan strah. Ali kako može čovjek, čije mišljenje je samo jedan dijelić, spoznali cjelinu? Mi vodimo jedan fragmentarni život i možemo' na strah kao cjelinu gledati samo kroz nepotpun misaoni pro­ces.Čitav mehanički proces mišljenja se sastoji u tome. razdijeliti sve na dije­love: ja te volim; ja te mrzim; ti si moj prijatelj; li si moj neprijatelj; moje osobne sklonosti i odbojnosti, moj posao, moj položaj, moj ugled, moja žena, moje dijete, moja zemlja i tvoja zemlja-sve su to fragmenti mišljenja, sve je to podijeljeno. I to mišljenje gleda na strah u njegovoj cjelini ili ga pokušava gledali, te ga dijeli u dijelove. To nam pokazuje kako je duh u stanju na strah kao cjelinu gledati samo ako je prestao proces mišljenja.

Možete li gledali na strah bez misaonih posljedica, bez da se znanje ko­je ste o tome sakupili umiješa smetajući? Ako to ne možete, tada je ono što promatrate prošlost, a ne strah. Ali ako možete, tada gledate strah po prvi pu­ta bez uplitanja prošlosti.

Vi ste u stanju promatrali samo kada je duh miran, vi možete slušali drugog čovjeka samo ako vaš duh ne priča sam sa sobom, ako ne vodi dijalo­ge sa sobom samim o osobnim problemima i brigama. Možete li na taj način gledali svoj strah bez pokušaja da ga brišete, bez uplitanja hrabrosti, njegove suprotnosti - možete li strah gledati a da ne pokušate pobjeći od njega? Ako kažete - ja ga moram kontrolirati, moram ga se riješiti, moram ga razumjeti, tada pokušavate pobjeći.

Vi možete mirno promatrali neki oblak, jedno stablo ili rijeku koja teče. jer te stvari za vas nisu toliko važne; ali promatrali samoga sebe je daleko leže, jer su želje u nama toliko bliske, a reakcije toliko brze. Ako ste u nepos­rednom kontaktu sa strahom ili zdvojnošću, usamljenošću ili ljubomorom ili bilo kojim nelijepim slanjem duha - možete li to gledati tako savršeno, da je duh miran da bi primjetio te emocije?

Može li čovjek vidjeti strah kao jedinstvo a ne kao različite izražajne oblike - može li vidjeti strah kao cjelinu, ne kao ono od čega upravo ima strah? Ako promatrate samo pojedine oblike straha ili pokušavale izaći na kraj sa pojedinim strahovima, nikada nećete postići neki rezultat, ako ne nau­čile živjeti sa strahom.

Živjeti sa jednom živom stvari kao što je strah, zahtijeva naročitu finoću

10

osjećajne sposobnosti. Jedno takvo stanje ne poznaje misaono opredjeljenje i zato je sposobno pratiti svaku emociju ili strah. Ako promatrate strah i i ivi te s njime - a to ne mora trajati čitav dan. mole to bili samo minuta ili sekunda, da bi spoznali bit straha - ako sa njime tako prisno iivite, obavezno se pitate. " a tko je to biće. koje Uvi sa strahom? Tko je to, tko promatra strah, tko bdije nad raznim emocijama proizvedenih strahovima i istovremeno je svjestan straha kao činjenice? Jeli promatrač jedno mrtvo biće. statičko biće koje je sakupilo mnoštvo znanja i informacija o sebi, jeli to mrtvo biće koje promatra i živi sa emocijama straha? Jeli promatrač prošlost, ili je on nešto ¿ivo?" Ka­ko glasi vaš odgovor? Ne odgovarajte, odgovorite sami sebi. Jeste li vi kao promatrač jedno mrtvo biće koje promatra ¿ivu stvar ili ste ¿ivo biće koje pro­matra nešto ¿ivo? Jer u promatraču ^¿e obje mogućnosti.

Promatrač je cenzor koji ¿eli biti bez straha. Promatrač je skup svih njegovih iskustava o strahu. Tako je dakle promatrač odvojen od onoga što zovemo strahom; između njih se nalazi prostor. On neprekidno nastoji nadvla­dati strah ili pobjeći od njega i lako dolazi do neprekidne borbe između njega i straha - jedne borbe koja je rasipanje energije.

Ako obratite pačnju na to, biti će vam jasno da je promatrač samo skup misli i sjećanja bez va¿nosti ili supstance, ali da je strah nešto stvarnoga i da pokušavale shvatiti jednu činjenicu čistim umom. Naravno da to ne moje usp­jeti. Jeli sada promatrač, onaj koji kaje "ja se bojim", sa strane sa koje pro­matramo imalo različit od straha samoga? Promatrač j e s t e strah, i ako se to uvidi, nema više rasipanja energije do kojeg dolazi nastojanjem oslobađanja od straha, a time nestaje vrijeme-prostor interval između proma­trača i promatranog. Ako vidite da ste dio straha a ne odijeljeni od njega - da vi jeste strah - tada nije potrebno da išta učinile; tada strah prestaje.

Skrhano srce od ljubavi pjeva,

tuga znanja govori, melankolija telja šapuće i bol siromaštva jeca

Ali ima jedna tuga dublja od ljubavi, uzvišenija od znanja,

jača od želje i gorča od siromaštva.

Ona je nijema i nema glasa; njene oči blistaju kao zvijezde.

Kahlil Gibran

STUDIJA OSVIJESTI X. Poglavlje

Stanja svijesti kod čovjeka

L PodsvijestVeć smo istaknuli, da mnoge djelauiosti svijesti, koje su jednoć bile ho­

timične, postale su automatske i vremenom pale pod "prag svijesti". Procesi koji podržavaju tjelesni život, kao kucanje srca, širenje i stezanje srca, probava itd., sve je to palo u ono područje svijesti, na koje se njena pažnja više ne usm- jeruje. Postoji bezbroj pojava, koje doduše nisu neposredno u vezi s održavanjem života, ali ipak nastavaju ovo tamno područje. Simpatički sistem je spremište tragova - događaja, koji uopće ne pripadaju našem sadašnjem životu, već događaja pred više stotina stoljeća, koji su se zbivali u davno mi­nulim životima, kada je Jivatma, naš Atma, imao za svoj nastan tijela divlja­ka, pa čak životinjska tijela. Mnogo bezgraničnog straha, ponoćne strave, mnogo provala divlje mržnje, mnogo pobuda osvetljive okrutnosti, mnogo nasrtaja strastvene osvete provalilo je iz mračnih dubina naše podsvijesti, kri­jući mnogo brodoloma, mnogo kostura iz naše prošlosti. Ondašnja astralna svijest predala ih je fizičkom instrumentu da ih izvede u djelo, a uvijek osjetl­jiva ploča permanentnog atoma hvatala ih i fotografirala, te bilježila na dnu živčanog sistema jedan život za drugim. Trenutačno svijest nije budna: ili neč­ija snažna vibracija pogodi nas; ili prilike nastale uslijed nekog događaja iza­zovu vibracje na ovaj ili onaj način, te razbuktaju drijemajuće mogućnosti i one, jumuvši prema van, pojave se na danjem svjetlu dugo pokopane strasti. Ovdje se također kriju instinkti, kojima razum često podlegne, to su instinkti pomoću kojih život je nastojao da se zaštiti, ili posljedice iskustava čijom je prilikom naše tadašnje tijelo našlo smrt, a duša ih je upamtila radi čuvanja za ubuduće. Ovdje također drijemaju instinkti ljubavi za drugi spol kao posljedica bezbrojnih odnosa. Nadalje instinkti očinske i majčinske ljubavi, koju smo preljevali kroz mnogo naraštaja; isto tako instinkti samoobrane, koje smo raz­vili u bezbrojnim bitkama; instinkti koji nas navode da se poslužimo nedozvol­jenim prednostima, a posljedica su bezbrojne prijevare i spletkarenja. Osim to­ga, ovdje iza zasjede vrebaju mnoge vibracije, koje pripadaju događajima, os­jećajima, željama i mislima našeg sadašnjeg života, koje smo preživjeli i zabo­ravili, ali leže tik ispod površine, uvijek spremne da se odazovu. Nedostaje nam vremena u nabrajanju, što je sve pohranjeno u toj kosturnici pradavne prošlosti, gdje ima starih kostiju, koje nisu ni za što dnigo, nego da ih se baci u smeće, a uz to ima još zanimljivih odlomaka iz ranijeg doba, sa alatom, koji još može poslužiti našim današnjim potrebama. Iznad vratiju ove konstrukcije stoji natpis :

Annie Besant

12

"Odlomci iz prošlosti", jer podsvijest pripada prošlosti i kao što nadsvijst pri­pada budućnosti, kao što budna svijst pripada sadašnjosti.

Jedan drugi dio naše pođsvijsti sastavljen iz sadržaja svih onih svijesti, koje se služe našim tijelom kao područjem svoje evolucije - atomi, molekule i stanice raznih stupnjeva. Neke od tih čudnovatih pojava i ljepušnih slika, koje niču iz naše podsvijesti, uopće ne pripadaju nama, već su to nejasna tumaranja i razne bojazni, ljupka sanjarenja jedinica svijesti, koje se nalaze na stupnju razvitka nižem od naše svijesti, a naše im tijelo služi kao stambena kuća.

U tom području naše podsvijesti divljaju ratovi, jedna skupina bića u našoj krvi vodi rat protiv druge skupine, ali ih mi nismo svjesni, osim u slučaju kada se oni očituju kao bolest.

Naša fizička podsvijest složena tako iz vrlo različitih elemenata, pa zato treba analizirati i razumjeti je, da bi mogli razlikovati njeno djelovanje od pra­ve ljudske nadsvijesti, koja na prvi pogled je slična instinktima u njihovim iz­nenadnim provalama u svijest, ali se od njih razlikuje kako po svojoj naravi, ta­ko i po svom mjestu, koje zauzima u evoluciji, jer pripada budućnosti, dok in­stinkti pripadaju prošlosti. Ovo dvoje se isto tako razlikuje, kao što se zakržljali obamrli organ, po kojem zaključujemo njegov rad u prošlosti, razlikuje od or­gana, koji je tek u zametku, a navješta budući napredak.

Nadalje smo vidjeli, da svijest, koja djeluje u astralno m svijetu je gradi­la i još uvijek izgrađuje živčani sistem, koji joj je instrumentom u fizičkom svi­jetu: ali ni ovo ne spada u onu sfem koju mi zovemo običnom budnom sviješću na ovom stupnju razvitka. Kod prosječnog čovjeka, svijest koja radi u mental­nom svijetu, sada izgrađuje i organizira astralno tijelo kao svoj budući instru­ment u astralnom svijetu; ali ni to ne spada u sferu naše budne svijesti.

2. Budna svijest

Budna svijest je ona svijest, koja djeluje u mentalnom i astralnom svije­tu, služi se astralnom i mentalnom materijom kao svojim vehiklima, te ima svoje sjedište u fizičkom mozgu kao Samo-svijest, služeći se mozgom i š njim povezanim živčanim sistemom kao instrumentom volje, znanja i djelatnosti u fizičkom svijetu. U budnoj svijesti mozak je uvijek aktivan, uvijek u titranju: njegova djelatnost kao organa za posredovanje može potaći osjetila izvana, ili svijest iz unutarnjih svjetova; ali je neprestano aktivna reagirajući na poticaje izvana i iznutra. Kod običnog čovjeka je mozak jedino mjesto gdje se svijest definitivno razvila kao samosvijest, jedino mjesto, gdje se ona osjeća kao "ja" i spoznaje sebe kao odijeljenu jedinicu. U preostalom dijelu njegova svijest još uvijek tapka na slijepo, odgovarajući na vanjske utiske, ali ih još ne određuje pobliže, svjesna je doduše promjena, koje se zbivaju prema vlastitim uvjetima,

13

ali još nije svjesna sebe niti svjesna drugih. Kod naprednijih članova ljudske zajednice svijest u astralnom i mentalnom svijetu je vrlo aktivna i bogata, ali njena pažnja još nije upravljena prema vani na astralni i mentalni svijet u koji­ma živi, pa njene djelatnosti nađu svoj vanjski izražaj u samosvijesti fizičkog svijeta, 11a koju je svijest svratila svu svoju pažnju i 11a koji prenosi onoliko njezina višeg djelovanja, koliko ovaj samo može primiti. S vremena 11a vrije­me, snažni udarci u astralnom i mentalnom svijetu stvaraju tako žestoke vibra­cije u svijesti, da se u budnoj svijesti podigne misaoni ili osjećajni val , te je baci u tako bijesno gibanje, da poplavi sve njezine normalne djelatnosti i pone­se sobom, i čovjek tako zanesen, počinit će djelo izgubivši svu vlast nad so­bom. Ovime ćemo se potanje pozabaviti kod nadfizičke svijesti.

Za budnu svijest mogli bi uzeti onaj dio od sveukupne svijesti, koja dje­luje u mozgu i živčanom sistemu, i koja je definitivno samosvijest. Možemo si svijest predočiti simbolički kao veliko svjetlo, što sjaji kroz staklenu kuglu sa stropa, obasjavajući sobu odozgo i slobodno svjedeći u svim pravcima. Svijest je kao veliko jaje svjetla, čiji je samo jedan kraj uklopljen u mozak i taj kraj je budna svijest. Kada se svijest razvije u samosvijest u astralnom svijetu i mozak je dovoljno razvijen da može odgovarati na njezine vibracije, tada će astralna svijest postati dijelom budne svijesti. Još kasnije, kada se bude svijest razvila u samosvijest u mentalnom svijetu, a mozak bude dovoljno razvijen da bi mogao odgovarati njenim vibracijama, budna će svijest obuhvatiti i mentalni svijet. I to ide tako dalje, dok god nisu stanja svijesti svih naših pet svjetova se razvila u budnu svijest.

S ovim proširenjem budne svijesti ide uporedo razvitak atoma u mozgu, kao i razvitak izvjesnih organa u mozgu i povezivanje između stanica. Za uk­ljučenje astralne samosvijesti potrebno je da sluzna žlijezda (hipofiza) bude razvijena više nego što se smatra kao normalno za sadašnje stanje i da se usavrši četvrti niz spirila u atomima. Za uključivanje mentalne samosvijesti životna žlijezda (epifiza) mora postati aktivna i peti niz spirila se mora osposo­biti za djelatnost. Tako dugo dok nije udovoljeno tim fizičkim preduvjetima, samosvijest može biti na astralu i mentalu razvijena, ali ona će ostati u nadsvi- jesti, sve dok njezino djelovanje se ne očituje kroz mozak, da bi tako postala dio budne svijesti.

Budna svijest je omeđena i uvjetovana mozgom sve dok se čovjek nalazi u fizičkom tijelu, pa će svaka ozljeda mozga, svaka rana, svaki poremećaj, smetati njenom očitovanju. Ma kako bila visoko razvijena nečija svijest, ona je omeđena svojim mozgom, ukoliko je u pitanju njezino fizičko očitovanje, pa ako je taj mozak loše izgrađen ili slabo razvijen, njegova će budna svijest biti siromašna i ograničena.

Gubitkom fizičkog tijela mijenja se značenje svijesti i ono što smo ovdje rekli o fizičkim uvjetima, prenosi se na astrlalne. Mi, dakle, možemo našu

14

prvotnu definiciju uopćiti te bi ona glasila: budna svijest je onaj dio sveukup­ne svijesti, koja djeluje u svakom vehiklu, koji je krajnji prema vani, što znači onaj, koji se očituje u najnižem svijetu, koji dodiruje ta svijest.

Na ranim stupnjevima čovječje evolucije svijest je bila slabo djelatna u unutarnjim svjetovima, ukoliko je dolazio poticaj izvana; ali, kako samosvijest biva sve živahnija u fizičkom svijetu, ona obogaćuje sve većom brzinom sadržaj svijesti u unutarnjima; svijest, koja radi na svom sadržaju, razvija se vrlo brzo, dok njene unutarnje snage uvelike ne prestignu moguaiost svog oči­tovanja pomoću mozga tako, da ovaj postane omeđenjem i zaprekom umjesto da bude hraniteljem i bođriocem. Pritisak, koji onda svijest povremeno vrši na fizički instrument, postaje opasan i uzrokuje živčanu napetost, koja dovodi u opasnost ravnotežu mozga, koji se ne može dovoljno brzo prilagoditi na snažne valove, koji udaraju na nj. Zato je istinita poslovica: "Genijalnost i ludilo se do­diruju". Jedno visoko i osjetljivo izgrađen mozak može geniju omogučiti, da se očituje u fizičkom svijetu: ali taj isti mozak najlakše mogu izbaciti iz ravnoteže snažnim valovima ovi isti "geniji”, a to je "ludilo". Ludilo - nesposobnost mozga da pravilno odgovara na vibracije - može imati uzrok također ne­dostatak ili zastoj u razvoju mozgovne organizacije, ali ovo ludilo nema ni­kakve veze s genijalnošću; ali značajna i važna činjenica je, da mozak koji je ispred normalne evolucije, razvijajući nove i nježno harmonizirajuće kombina­cije za bogatije izražavanje svijesti u fizičkom svijetu, je mozak, koji će najlakše od svih drugih bili onesposobljen, pokvari li se koji dio njegova meha­nizma, koji još nije dovoljno izgrađen, da bi mogao izdržati pritisak.

- nastavlja se -

15

TEOZOFSKO DRUŠTVO

Teozofsko društvo osnovano je 17. studenog 1875 u New Yorku. Danas ima sjedište u Adyaru kraj Madrasa, Indija. Ciljevi društva su:

1. da se oformi jezgra univerzalnog bratstva medu ljudima bez obzira na razlike u rasi, vjeri, spolu, narodnosti, kasti ili položaju,

2. da se podstakne komparativni studij svih religija, filozofija i nauka;3. da se podstakne istraživanje nerazjašnjenih zakonitosti prirode i čovje­

kovih lalentih snaga.Članovi Teozofskog dništva mogu pripadati bilo kojoj postojećoj vjeroispovi­jesti ili pak nijednoj, mogu prihvaćali bilo koju filozofiju ili pogled na svijet. Ujedinjuje ih samo prihvaćenje ciljeva društva, njihova želja da se otklone vjerske ili nacionalne netrpeljivosti među ljudima, te želja da se zbliže sa svim ljudima dobre volje u potrazi za vječnim istinama i podijele sa njima plodove svog sUidija. Ono što ih veže nije neko zajedničko vjerovanje, nego zajedničko traženje i težnja za istinom.

Većina članova smatra da istinu treba tražiti učenjem, razmišljanjem, či­stim životom i predanošću uzvišenim idealima. Smatraju da vjerovanje u nešto mora proisteći iz vlastitog proučavanja ili intuicije,a ne da bude dogmatički na­metnuto nečijim autoritetom. Nastoje bili tolerantni prema svima, pa i prema netolerantnima, i to ne smatraju nekom svojom milošću nego svojom ljuds­kom dužnošću prema drugima. Smatraju daje pošteno drugima pružiti istu slo­bodu mišljenja koju za sebe i sami traže. Više im je stalo da neznanje otklanja­ju nego da ga osuđuju. Pošto u svakoj religiji i filozofiji nalaze bar djelomičan izraz Božanske Mudrosti, oni ih radije proučavaju nego da ih osuđuju i radije žive po njihovim naučanjima nego da ih propovjedaju.

TEOZOFIJA

"Teozofija" znači "božanska mudrost" ili mudrost koju su postigli savršeni ljudi, po mudrosti slični bogovima. To nije neko novo naučanje. Teozofija je Drevna Mudrost koja je nastala kao rezultat istraživanja generacija prosvjctlje- nih mislioca i vidovnjaka. Kroz vjekove ona se javljala širom svijeta i njene os­novne postavke čine temelje svih religija. A ipak, nijedna religija ne možeje svojatati samo za sebe. Teozofija čini život razumljivim i smislenim i ukazuje na to da pravednost i ljubav upravljaju evolucijom. Smrt se sagledava u svom pravom svijetlu kao običan događaj koji se periodički ponavlja u našem besko­načnom životu, otvarajući vrata punijoj i svjetlijoj egzistenciji. Teozofija uči čovjeka da spozna razliku izmađu svog duha (pravog JA) i svog uma i tijela.

16

koji mu služe kao instrumenti i omogućuju da se izrazi u mentalnom i fizičkom svijetu. Ona unosi svijetlo u drevne (svete) spise i otkriva njihova tajna značen­ja.

Članovi Teozofskog društva proučavaju ove istine, a naziv Teozof zaslužuju oni koji nastoje živjeti po njima. Svatko tko je voljan učiti, biti toler­antan, gajiti više ideale i ustrajno raditi bit će dobrodošao Član, a o njemu sa­mom ovisi da li će postati i pravi Teozof.

SLOBODA MIŠLJENJA

Usvojeno od generalnog vijeća Teozofskog društva Budući da se Teozofsko društvo proširilo i po čitavom svijetui pošto su

pripadnici svih vjeroispovijesti postali njegovim članovima, a da se za to nisu trebali odreći svojih posebnih naučanja i vjerovanja smatramo potrebnim da naglasimo i istaknemo činjenicu da nema nauke, ma tko je naučavao.,..nitimišljenja, ma čije bilo,..... koje bi bilo obavezno za članove Teozofskogdruštva ili pak koje bi bilo zabranjeno. Prihvaćanje tri cilja Teozofskog društva jedini je uvjet da netko bude primljen za člana. Nijedan učitelj, niti pisac, po- ćev od same Helene Petrovne Blavatsky, nema nikakvo ovlaštenje da svoje učenje ili svoje mišljenje nametne Članovima društva. Svaki član ima podjed­nako pravo da bude pristalica bilo kojeg učitelja ili škole, ali nema pravo da ono što je on izabrao nameće drugima. Nikome se ne može osporiti pravo gla­sa ili da bude biran za neku funkciju u Teozofskom društvu zbog njegovog po­gleda na svijet, ili zbog toga što pripada nekoj posebnoj školi mišljenja. Poseb­na mišljenja ili vjerovanja ne pribavljaju privilegiju, niti su kažnjiva. General­no viječe T.D-a najozbiljnije umoljava sve članove da se što točnije drže ovih temeljnih principa, da ih brane, da se njima rukovode i da se neustrašivo služe svojim pravom potpune slobode mišljenja i izražavanja u granicama pristojno­sti i poštivanja prema drugima.

Uredništvo:

Članovi kruga

Kontaktni broj : tei. 043- 711 - 432