JAJCE

Općina Jajce nalazi se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine, Srednjebosanski kanton, entitet - Federacija BiH. Na istočnoj strani se graniči sa općinom Travnik, na sjeveru sa općinom Dobratić, sa zapadne strane općinama Mrkonjić-Grad i Šipovo – Republika Srpska, dok se sa istočne strane graniči sa općinom Donji Vakuf. Udaljenost od Sarajeva iznosi 160 km. Naselje je stoljetna raskrsnica puteva koji su iz unutrašnjosti kontinenta vodili prema Mediteranu. Općina ima ukupno 57 naseljenih mjesta. Površina općine iznosi 350 km2. Klima je umjereno kontinentalna sa toplim ljetima i blagim zimama sa dovoljno snijega. Prosječna januarska temperatura zraka je -2, dok julska iznosi 18,6 stepeni C. Godišnja količina padavina iznosi 939 mm.

Grad leži na uskoj rasjednoj kotlini koja se pruža sjeverozapadnim rubom planine Hum na 1162 m nadmorske visine, na ušću rijeka Plive i Vrbasa. Geološki karakter mjesta na kome se nalaze grad i utvrda karakteriiziraju različite formacije. Okolne planine građene su od mezozojskih slojeva, a kotlina u kojoj je smješten grad, pokrivena je u znatnoj mjeri diluvijalnim i recentnim naslagama sedre koje su mjestimično debele i do 60 m.

Cijeli kompleks sa tvrđavom, gradskim zidinama i tornjevima leži na južnoj padini velike kamene piramide. Sa jugozapada je zatvara korito rijeke Plive, a sa jugoistoka i istoka korito rijeke Vrbasa. Obim srednjovjekovnog grada Jajca iznosi cca 1300 m, dok površina prostora unutar zidina iznosi 112 000 m2.

Historijski podaciDa bi se mogla uspješno pratiti uloga i značaj područja i grada Jajca, potrebno je dati

nekoliko osnovnih podataka o široj zoni Bosne i Hercegovine sa zajedničkim karakteristikama.U formiranju historijske i kulturne fizionomije Bosne i Hercegovine bitna su dva

elementa: - njena prirodna zatvorenost i - geografski položaj između dvaju velikih kulturnih sfera Istoka i Zapada. Ovi jaki

utjecaji nekad su se grubo sukobljavali, a nekad međusobno preplitali, dobivajući i jedan treći, autohtoni pečat (Jadrić, 1970).

U gradu Jajcu se tokom vremena mnogo gradilo, ali i mnogo rušilo. Pod pojmom grad smatra se prostor unutar srednjovjekovnih zidina, koji je egzistirao od srednjeg vijeka, preko osmanskog perioda do danas. Dokumenata o njegovoj prošlosti je malo, a arheološka istraživanja većeg obima nisu nikada vršena, te je stoga starija prošlost ovog grada još uvijek fragmentarna. Skoro svi arheološki nalazi su pronađeni slučajno i uglavnom su nalaženi prilikom iskopa temelja za neku novu gradnju, prilikom nekih drugih konzervatorsko-restauratorskih radova ili su kao spolija ugrađivani u neke kasnije građevine.

Najstariji tragovi ljudskog življenja na gradskom području Jajca datiraju iz eneolita i pronađeni su na lokalitetu Varošnica. Po cijelom gradu u dubokim usjecima sedre nailazi se na materijalne ostatke iz bronzanog doba, a ima i tragova koji datiraju u mlađe željezno doba (doba latena) (Bojanovski, 1988, 294; Marijanović, 1988179). Prethistorijska keramika je konstatirana u sedrenim usjecima koji se nalaze neposredno pored Muzeja II zasjedanja AVNOJ-a. Ovi nalazi upućuju na postojanje nekog prethistorijskog naselja u blizini, kojem

1

dosada nije određena ni lokacija ni hronološki okvir. Prilikom iskopa temelja Društvenog doma, također su pronađeni komadi prethistorijske keramike iz perioda kasnog bronzanog boba (1250-800. godine prije nove ere), koji su na ovaj prostor naplavljeni sa višeg terena.

Da li je na mjestu jajačke tvrđave bilo neko prethistorijsko naselje, za sada nije poznato, ali položaj utvrde na vrhu brda i naplavljena keramika u nizini su indikatori za jednu takvu pretpostavku.

Kontinuitet naseljavanja ovog mjesta u periodu prelaza iz prahistorije u antiku nije jasan pri sadašnjem stanju istraženosti. Najviše antičkih ostataka je datirano u III stoljeće i kasnije, do kraja VI stoljeća. Na lokalitetu Pijavice, nasuprot nekadašnje željezničke stanice, pronađeni su ostaci antičke ciglane, a ispod Volujka, u naselju Bare, mitrej. Prilikom gradnje petospratnog objekta sjeverno od Banjalučke kapije nađena su dva kasnoantička groba i jedna zidana grobnica na svod (IV-VI stoljeće). Tome se treba pridodati spolija antičke provenijencije uzidana u istočni zid tvrđave i u zidu Crkve sv. Marije, te nalaze pronađeni na mjestu zgrade Pošte. Mitrej, ciglana i grobnice nalazili su se na rubovima kasnoantičkog naselja koje je nastalo u dolini, na ušću Plive u Vrbas, tj. u kasnijem srednjovjekovnom podgrađu, na zaravni između obje gradske kapije. Antička keramika nađena je i kod današnje zgrade MUP-a, ali to je mjesto bilo van tadašnjeg naselja.

Vjerovatno je na današnjem području grada Jajca bilo u antičko doba naselje sa carinskom stanicom i sa objektom za nadzor prelaza preko Vrbasa . U naselju su živjeli, pored autohtonog stanovništva, i stranci, među kojima je bilo doseljenika iz istočnih provincija Carstva, čija je zajednica, sudeći po mitreju i njegovom trajanju, bila snažna. Romanizirano stanovništvo poštovalo je kultove, koliko se za sada zna prema pronađenim spomenicima Jupitera Dolihena i Silvana (Pana). Inače, okolina Jajca, bogata je antičkim spomenicima (Škegro, 2000, 14-15). Na mjestu Društvenog doma nađeno je 16 žitnih jama–granarija. Prema paralelnim nalazima na tlu Bosne i Hercegovine, ove jame su datirane u period između IV i VII stoljeća. Zbog pomanjkanja arheološkog materijala njihovo datiranje nije sigurno. Poznato je da su se ovakve žitne jame, na području na kojem su živjela slavenska plemena i narodi, koristile i u kasnom srednjem vijeku. Na periferiji ove lokacije nađen je minijaturni stećak (XIV-XV stoljeće) (Basler, 1963, 48; Anđelić, 1963, 38-40).

Najstarija historija srednjovjekovnog naselja Jajca je slabo poznata - nalazilo se na teritoriju ranosrednjovjekovne župe Plive, koju, u sklopu tadašnje hrvatske države, navodi bizantski car Konstantin Porfirogenet u djelu “De administrando imperio” polovinom X stoljeća. Župa Pliva spominje se drugi put u historijskim izvorima 1366. godine kada je bosanski ban Tvrtko darovao rodu Hrvatinića, tj. vojvodi Vukcu Hrvatiniću za njegove zasluge u odbrani grada Sokola na Plivi, tri godine ranije. Ta je akcija 1363. godine zaustavila vojni pohod hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika na Bosnu (Ančić, 1999, 12-13, nap. 21-24). Župa Pliva se nalazila u Donjim Krajima, koji se kao cjeloviti administrativno-upravni prostor javlja u historijskim izvorima 1244. godine. Od bana Stjepana Kotromanića (1322 – 1353) Donji Krajevi se trajno vežu za vlast bosanskih vladara.

Historija Jajca vezana je za sina vojvode Vukca, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je već 1380. godine naslijedio svog oca Vukca na položaju bosanskog “velikog vojvode”, a u historijskim izvorima pojavljuje se nekih desetak godina ranije. Od 1396. godine on nosi titulu “Conte di Jajce”. To je ujedno prvi spomen ovog mjesta. Sudeći po navedenoj tituli znači da se grad tako zvao i prije kraja XIV stoljeća. Tvrđava je već u Hrvojevo vrijeme postojala, kao i Crkva sv. Marije pod njenim zidinama. Vrhunac Hrvojeve moći pada 1403. godine kada mu Ladislav Anžuvinski, novookrunjeni ugarski kralj, dodjeljuje titulu “splitskog hercega”. U Bosni je pak bio najutjecajniji čovjek na prelazu iz XIV u XV stoljeće, sve do smrti 1416. godine. Tokom tih dvadesetak godina Hrvoje povremeno rezidira u Jajcu u kojem izdaje i povelje. To je ujedno vrijeme naglog porasta važnosti i naglog procvata Jajca. Udajom Hrvojeve udovice Jelene za kralja Ostoju 1416. godine, grad je postao kraljevski

2

posjed, ali je ustvari kraljevski grad postao tek za vladavine Tvrtka II. Pred kraj bosanske države, postaje stolno mjesto bosanskih vladara.

U historijskim izvorima kraljevski dvor u Jajcu 1457. godine se prvi puta spominje za vladavine kralja Stjepana Tomaša. Četiri godine kasnije tu je krunisan posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, koji je dvije godine rezidirao u ovom gradu, a tu je i pogubljen, vjerovatno na Carevu polju, u prisustvu sultana Mehmeda el Fatiha 1463. godine . Jajce je u XV stoljeću postalo značajan gospodarski centar zapadne Bosne i politički centar države - stolno mjesto. Pred kraj prve polovine XV stoljeća u Jajcu su se nastanjivali trgovci iz Venecije, Splita, Stona i Dubrovnika. Razmjena roba i ljudi išla je u oba smjera. Uz trgovce u Jajcu su se naseljevali ili povremeno boravili i razni majstori (topolivci, kamenoresci) Premještanje dvora u Jajce, u već formirani urbani centar opasan zidinama, je imalo značenje uklapanja u suvremene evropske modele.

Osmanske trupe su zauzele grad tokom 1463. godine, ali su se u njemu održale samo šest mjeseci, jer su morale odstupiti pred mađarskom vojskom koja je zauzela Jajce krajem iste godine1.

Jajačka banovina je osnovana 1464. godine. Oko Jajca su se vodile borbe, a poslije Mohačke bitke 1527. godine, grad definitivno pada pod otomansku imperiju i gubi na strateškom značaju jer se ratište prenosi dalje na sjever. Od tada se na čelu vojne posade utvršenog grada Jajca nalazi dizdar.

Osmanlije su osvojile Jajce u decembru 1527. godine, a Jajačka nahija spominje se tek 1562. godine. Pretpostavlja se da je ona postajala odmah po osvojenju i da je prvo pripadala Brodskom, a po prelasku Osmanlija preko Save, od 1540. godine Kobaškom kadiluku. Sarhoš Ibrahim-paša Memibegović koji je 1620. godine pregledao tvrđave u Bosni i Hercegovini, veli za Jajce da je najznatnija tvrđava u Bosni2

U drugoj polovini XVII stoljeća spominje se i kapetan jajačke kapetanije. Iz putopisa Evlije Ćelebije saznaje se da je u gradu dizdar, janjičarski zapovjednik i 300 vojnika. U tvrđavi nije bilo kuća, osim objekta u kojem je stanovao dizdar, mesdžida i srušenog dvora. Naveo je da nad starom kapijom u tvrđavi ima raznih grčkih natpisa (vjerovatno misleći i na grb). Ćelebija daje podatak o dvije, tada razvaljene, gvozdene kapije na sjevernom zidu, što se odnosi na Mračnu i Banjalučku kapiju. Po njemu jedna se kapija otvara prema jugoistoku, što se odnosi na Travničku kapiju3. Iz tužbe građana Jajca valiji 1658. godine, očito je da su fortifikacije bile u ruševnom stanju i da je bilo opasno prolaziti kroz gradske kapije i uz bedeme). U jednom austrijskom špijunskom izvještaju početkom XVIII stoljeća (1717. godine), napisano je da grad nije popravljan od zauzeća 1527. godine, i da je u njemu mala posada sa malo artiljerije.

Zadnji kapetan Jajca bio je Sulejman-beg Kulenović do 1832. godine, pristaša Husein-kapetana Gradašćevića. Bosanski vezir Mahmut Hamdi-paša doveo je nove nizame i

1 24. decembra1463. godine ugarska vojska je skršila otpor 7.000 turskih vojnika i oslobodila grad.

2 U ovom izvještaju je naveden podatak da unutar gradskih zidova postoji 400 kuća i da je grad snabdjeven osrednjom artiljerijom; ima dizdara, kapetana i kadiju.3 U to vrijeme, po Ćelebiji, je unutar zidina bilo 1000 kuća, 80 dućana na glavnoj ulici koja vodi od Banjalučke do Travničke kapije. Napominje se da je 1658. godine, za namjesnikovanja Melik Ahmed-paše, izgorjela varoš u bedemima, te da je sam paša izgrađivao sa vojskom. Svaki aga je izgradio po jedno imare (dom), a sam Ahmed-paša je obnovio medresu, tekiju, banju, mekteb i han”. Ni od jedne građevine nema danas traga. Navodi i mlinove na Plivi, pored bedema čiji su se tragovi još poznavali početkom 50-ih godina XX stoljeća. Od Travničke kapije preko Plive je bio most, a na desnoj obali Plive kršćansko naselje sa 500 kuća. Izvan Banjalučke kapije je bilo drugo naselje, danas Hadanan mahala (Kovačka mahala). Na desnoj obali Vrbasa je bilo naselje u Kozluku (Ćelebija, 1979, 207-210). Od 1463. do1660. godine u Jajcu su zabilježena tri požara.

3

Arnaute koji su ovdje boravili od 1832. do 1833. godine. Usljed njihove nepažnje stradala je u požaru džamija Sulejmanija (Crkva sv. Marije) u kojoj su bili smješteni4.

Oko grada su se vodile borbe između krajiških pobunjenika i Omer-paše Latasa, kao i pri zauzeću Bosne od strane Austro-Ugarske 1878. godine. Zanimljiv je podatak da se do 1878. godine kasaba nije izgrađivala van zidina (Mazalić, 1952, 62).

Polovinom XIX stoljeća Jajce je uporište protivnika reformi u Bosni te pruža jak otpor kaznenoj ekspediciji Omer-paše Latasa 1815 godine. Austrijska ga je vojska zaposjela 7. augusta 1878. godine. Tom godinom počinje razdoblje Jajca pod austrougarskom upravom. Iako je Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom donesen u februaru 1880. godine, nova vlast je uspostavljena tako da vojna i civilna komponenta nikada nisu bile razdvojene5.

Prirodna bogatstva oko grada pružila su solidnu osnovu za razvoj industrije, šumarstva, saobraćaja i drugih privrednih grana. Težište je bilo na eksploataciji prirodnih bogatstava, prvenstveno šuma i ruda. 6

U periodu nakon austrougarske uprave dolazi do stagnacije u razvoju Jajca. Slično kao i u ostalim gradskim centrima u Bosni i Hercegovini, graditeljstvo i po obimu i po kvaliteti opada. Ostaje značajno jedino da je 1930. godine osnovano Društvo za očuvanje starina i Povijesno društvo Jajca.

4 Popis o snabdjevenosti gradova oružjem iz 1833. godine navodi da je tada u gradu bilo 12 topova i 4 prangije (Kreševljaković, 1951, 152-153).

5 Austro-Ugarska je zadržala admninistrativno-teritorijalnu podjelu lokalne uprave onakve kakvu je zatekla, odnosno kakva je bila pri kraju otomanske uprave. Bosna i Hercegovina je bila podijeljena na 6 okruga i 54 kotara. Četiri grada su imala status kotara. Veći kotari su imali svoje ispostave. U Travničkom okrugu bilo je 10 kotara, među kojima i Jajce. Jajce je imalo status gradske općine u okviru Jajačkog kotara. Državni činovnici bili su uglavnom stranci. Godine 1908. bilo je zaposleno 68% stranaca i 32% domaćeg stanovništva. Među strancima najviše je bilo Nijemaca, 12,22% i Čeha, 11,26%. Oni su uglavnom obavljali poslove oko inspekcija i finansija pošto austrougarska uprava nije imala povjerenja u domaće ljude, pogotovu kada se radilo o borbi protiv šverca duhanom i ostalim proizvodima.6 Od ukupnog izvoza iz BiH, procenat od 83% je otpadao na izvoz sirovina. U dolinama Plive i Vrbasa pronađene su značajne količine uglja, željezne rude, bakra i drugih obojenih metala. Sirovinsku bazu drvne industrije predstavljali su veliki šumski kompleksi. Hidropotencijal Plive i Vrbasa bio je dovoljan za proizvodnju pogonske energije za hemijsku industriju i sve druge privredne grane. Sirovinska baza, pogonska energija i dobre saobraćajne veze, uz jeftinu radnu snagu, odlučujuće su utjecale na inostrane kapitaliste da u Jajcu lociraju izgradnju hemijske industrije. Niskim poreznim stopama i drugim olakšicama nova vlast je nastojala da privuče privatni kapital. Od ukupnog procenta investicija, strani kapital je učestvovao sa 90%. Izgradnja saobraćajnica, u ovom slučaju željeznica u Bosni i Hercegovini, imala je višestruk ekonomski, politički i strategijski značaj. Valjalo je otvoriti bogate prirodne resurse za eksploataciju, povezati brzim i sigurnim komunikacijama novoizgrađena industrijska postrojenja, vojne garnizone i administrativne centre. U planiranju, projektiranju i realizaciji projekata, u centru pažnje je bio ovaj prostor, dakle prostor Travnika, Bugojna i Jajca i njegova povezanost sa Banjom Lukom. Ubrzo se javila potreba da se ovaj prostor poveže i sa Jadranskim morem i da se preko Banje Luke ostvari kopnena veza sa unutrašnjosti Monarhije. Posebno se insistiralo na izgradnji pravca koji bi vodio od Siska preko Banje Luke i Jajca pa do Sarajeva. Bernar Singer, savjetnik Bečke trgovačke i obrtničke komore, upozorava na strateški interes ovog pravca i njegov značaj i stratešku vrijednost kako za privredni razvoj Austrije, tako i za Monarhiju u cjelini. Bečka trgovačka i obrtnička komora predlagala je da se odmah uspostavi željeznička veza između Banje Luke i Sarajeva preko Jajca i Travnika. Ministar financija Kallay pokrenuo je početkom 1891. godine pitanje uskotračne pruge koja bi vodila iz doline rijeke Bosne preko Lašvanske doline do granica Dalmacije. Ova pruga bi imala odvojak koji bi vodio od Bugojna do Jajca. Uskoro potom je isti ministar nagovijestio interese Vlade da se željeznička pruga od Jajca dalje produži do Prijedora. Tom prilikom je ukazano da će se izgradnjom željeznica stvoriti jedan od bitnih uvjeta za iskorištavanje prirodnih bogatstava. Od Donjeg Vakufa do Jajca pruga je išla lijevom obalom rijeke Vrbasa. U samom Jajcu je izgrađen jedan most preko rijeke Plive. Ova dionica je otvorena 1. maja 1895. godine.

4

Ipak, u periodu II svjetskog rata, Jajce dobija veliki značaj i postaje važno za šire južnoslavenske prostore. Ono u tom vremenu postaje centar velikog slobodnog teritorija7. U Jajcu je 29. i 30. novembra 1943. godine održano II zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) gdje su predstavnici BiH, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Slovenije, odrekavši se dijela suvereniteta, stvorili federalnu državu. Na istom zasjedanju je donesen dokument: Odluka o izgradnji Jugoslavije na federalnim principima uz potpunu ravnopravnost njenih naroda i narodnosti, koji je označio završetak stvaranja državnih organa Jugoslavije.

U periodu nakon oslobođenja zemlje, razvoj Jajca se bazirao na dva osnovna uporišta, i to turizam i industriju.

U posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini grad je doživio teška razaranja.

4. Opis spomenika

SLIKA, STRUKTURA I OBLIK GRADA

Historijsko gradsko područje Jajca čini prostorno i topografski zaokruženu cjelinu. Dva su ključna činitelja slike Jajca. Prvi je snažan značaj morfologije terena i prirodnih datosti kao što su rijeke, kaskade, vodopad, sedrene stijene skulpturalnih oblika i dr. i uzajamnost prirodnog i građenog. Ovdje je prirodno tako snažno iskazano, da sve što je građeno i plasirano u toj dramatičnoj scenografiji dobija poseban lokalni iskaz. Prirodna datost ovdje, zapravo, nosi genius loci. Tako je najsnažniji činitelj slike grada vodopad, koji kroz historiju razvitka strukture grada postaje i mjesto sa najsnažnijim značenjem u gradu – fokus grada, kako takva mjesta imenuje Kevin Linch. Drugi činitelj predstavlja neprekinuti slijed materijalnih iskaza ljudskog djelovanja visokog kulturnog nivoa i historijskog značaja u dugom razdoblju od doba Rimskog carstva do suvremene historije i, što je još značajnije, dugi neprekinuti slijed urbane historije, što ovu cjelinu čini jednim od najstarijih bosanskih gradova. Kontinuitet, preklapanje i sučeljavanje različitih historijskih slojeva doprinosi složenosti i raskoši i strukture i oblika grada.

Veliki dio sadašnjeg naselja nastao je na planskoj osnovici iz srednjeg vijeka i smješten je na padini koju na jugoistoku završavaju okomite stjenovite obale Plive i Vrbasa, a sa sjevera i zapada strmi obronci okolnih planina. Lakši pristup gradu moguć je samo uskim grebenom koji sa sjeverozapada vodi u sam grad. Na tom mjestu strmina iznad Plive i Vrbasa prelazi u gotovo horizontalan plato, odakle se opet uzdiže i završava oblom glavicom, koja predstavlja idealan prirodni položaj iskorišten za razvoj naselja i tvrđave. Prema zapadnoj i sjevernoj kopnenoj strani, grad je ograđen jakim bedemom sa sistemom bastiona i kula, a vrh brijega na kraju grebena završava citadela. Naselje spada u grupu srednjovjekovnih geomorfoloških utvrđenih gradova i predstavlja jedino naselje takve vrste sa svim odlikama urbanog središta, a koje potječe iz XV stoljeća. Arhitektonski spomenici uvjerljivo ilustriraju srednjovjekovnu umjetnost i različita politička stanja.

7 Nakon napada na Beograd 6. aprila 1941. godine i brze kapitulacije Jugoslavenske vojske, oružani ustanak u BiH je otpočeo 27. jula 1941. godine, što je imalo refleksiju i na ovu općinu. Veoma brzo je oslobođeno naselje Šipovo, nakon čega je uslijedilo prvo oslobođenje Jajca. To je bilo 25. septembra 1942. godine kada je grad bio slobodan sve do 6. oktobra 1942. godine. Drugo oslobođenje se desilo 26. novembra 1942. godine. Borbe za grad su trajale dva dana, nakon čega su njemačke trupe ponovno zauzele grad 5. decembra 1942. godine. Treće oslobađanje se desilo 17. augusta 1943. godine. Odmah nakon zauzimanja grada, u grad su došli Vrhovni štab i Josip Broz Tito. Jajce je postalo centar oslobođene teritorije, sjedište svih institucija KPJ, sjedište savezničkih vojnih misija i drugih vojnih i civilnih službi. 07. januara 1944. godine Jajce je ponovno zauzeto i okupacija je trajala sve do 12. septembra 1944. godine, kada je posljednji put oslobođeno.

5

Sistem gradske utvrde i odbrambenih zidova građen je u nekoliko faza. Iako one nisu u potpunosti utvrđene, i ne mogu se sa sigurnošću datirati svi njihovi dijelovi, ipak se može uspostaviti osnovna hronologija gradnje. Osnovni elementi po kojima se pojedine faze mogu razdvojiti su: način gradnje, oblici fortifikacija ili njihovih pojedinih elemenata i sastav vezivnog materijala – krečnog maltera.U I fazu spada izgradnja tvrđave – citadele na vrhu brda. U II fazi izgrađen je obor, istočno od tvrđave (na planu potezi od južnog ugla tvrđave do Sahat-kule; od Sahat-kule do Kule na Džikovcu; od sjeveroistočnog ugla tvrđave do Kule na Džikovcu). Danas su samo vidljivi tragovi tog prvobitnog obora u podzidima koji se pružaju rubovima saobraćajnica oko Sahat-kule i od Sahat-kule ka Kuli na Džikovcu. Prema tim podzidima Mazalić je pretpostavio da je Hrvoje povukao zid obora i od Sahat-kule do koljena iznad Medvjed-kule, tj. ka zapadnom zidu (1952, 68). Jajce je još uvijek manja utvrda. Crkva sv. Marije sa Tornjem sv. Luke i Katakombe, građene u tom periodu, još su uvijek u podgrađu, van zidina . III faza gradnje počinje od smrti Hrvoja Vukčića i seobom kraljevske prijestolnice u Jajce, otprilike od polovine XV stoljeća do 1463. godine. Zidovi se spuštaju do prirodnih prepreka, sedrenih obala rijeka. Tada se gradi Medvjed-kula i potez sjevernog zida oko Papaz-kapije do Šamića tabije. Unutar zidina stoji i Franjevački samostan, a gradi se nova Crkva sv. Katarine na platei - trgu, koja se vjerovatno nalazila negdje oko kasnije izgrađene Džamije Esme sultanije i hamama Time je stvoren novi centar u dolini, na glavnom putu kroz grad, između Travničke i Banjalučke kapije. U fazama II i III karakteristična je upotreba kreča sa sedrenom prašinom. Premještanje dvora u Jajce, kao formirani urbani centar opasan zidinama, je imalo značenje uklapanja u suvremeni evropski model, istovremeno kada razvijeni urbani centri na tlu Bosne i Hercegovine dobivaju sve veći značaj. IV faza se odvija za vrijeme mađarske vladavine, tj. trajanja Jajačke banovine, od 1464. do 1527. godine. Cijeli odbrambeni sistem grada se više popravlja nego dopunjuje. Prema pojedinačnim arheološkim nalaza arhitektonskih elemenata pretpostavlja se da su mađarski zapovjednici i kralj Matija Korvin za svog boravka u Jajcu rezidirali u tvrđavi u kojoj se nalazila palača - dvor bosanskih kraljeva ili su sami izgradili palaču u tvrđavi. Evlija Ćelebija pri obilasku Jajca u sedmoj deceniji XVII stoljeća zatekao je “ruiniran” dvorac U V fazi, za vrijeme otomanske imperije (1528-1878), grad dobiva konačan oblik. U tvrđavi se kule pretvaraju u bastione, a unutar srednjovjekovnih zidova podignuti su nasipi (Đ. Basler, 1959, 124). Tada su unutar tvrđave sagrađeni baruthana i mesdžid. Uz sjeverni perimetralni bedem sagrađena je Velika tabija, Kula na Džikovcu, Šabića tabija. Crkva sv. Marije sa Tornjem sv. Luke se preinačuje u Džamiju Sulejmana II. Perimetralni zidovi se ojačavaju na debljinu od 2 do 5 m. Primjetan je skladnije slagan kamen, a kao vezivo upotrebljava se kreč sa krupnijim šljunkom uzetim iz Vrbasa.

O srednjovjekovnoj prostornoj organizaciji Jajca nema dovoljno pouzdanih podataka, no na osnovi sadašnjeg stanja moguće je izdiferencirati tri zone različitog sadržaja:

1. prva i najviša zona je zona citadele kao glavne utvrde sa amfiteatralno položenom uskom stambenom zonom ispod nje, opasanom bedemom. To je dio sa feudalnim i kraljevskim dvorcem, koji pored stanovanja ima i neke javne funkcije. Na tom prostoru su pronađeni fragmenti zrelih arhitektonskih dostignuća dalmatinskog i podunavskog, odnosno srednjoevropskog utjecaja;

2. druga zona nalazi se na jugozapadnom dijelu platoa, sa Crkvom i Zvonikom sv. Luke, grobljem i katakombama, te posebnom kulom za njihovu odbranu. U prvo vrijeme ta zona se nalazila izvan gradskih zidina;

3. treća zona je podgrađe, gdje su se oko trgovišta skupile kuće koje su gradili seljaci vješti zanatstvu ili trgovini, s ciljem da posluže prvenstveno feudalcu.

6

U koncepciji grada prioritetni su iznad svega strateški razlozi. Stambeni objekti su bili velikim dijelom izgrađeni od drveta i, usljed čestih požara, dokazi njihovog postojanja, odnosno elementi na osnovi kojih bi se mogli izvesti neki zaključci, su nestali.

Koncept grada i podgrađa je tipičan za srednji vijek u ovim krajevima, s tim što je Jajce predstavljalo jednu od najvećih i najrazvijenijih urbanih aglomeracija8. Nakon pada pod Turke Jajce doživljava doba opadanja i među stalnim požarima i pritužbama na teško stanje, ne mogu se utvrditi periodi progresa. Ovome u prilog govori i najjači razvoj Jajca upravo u posljednjim decenijama bosanske samostalnosti, te istovremeno jake kulturne i trgovačke veze sa Splitom i Dubrovnikom i postojanje domaće klesarske radionice9.

Osmanlijska osvajanja u Bosni i Hercegovini značila su ne samo smjenu vladajuće klase, nego i potpunu socijalnu i ekonomsku reorganizaciju društva. Paralelno s tim procesom išla je i transformacija urbanih struktura. Gradovi se razvijaju u novim uvjetima jake centralizirane državne organizacije i postaju čvrsta privredno-ekonomska uporišta. Odbrambenu funkciju preuzima sistem graničnih utvrda prema vanjskom neprijatelju, dok unutarnju sigurnost garantira državna organizacija. Turska zauzima Bosnu u vremenu u kom je već formirala arhitektonski i urbani koncept, te se svojom snagom i razvijenošću nameće novoj sredini. Funkcije u gradu se jasno zoniraju. Umjesto srednjovjekovnog trgovišta formira se zanatlijsko-trgovačka čaršija sa nizom drvenih dućana - ćepenaka, te sa masivnim objektima javnog sadržaja, koji se svojim volumenima stepenasto uzdižu prema akcentima džamijskih kupola i munara. Stanovanje koristi padine i organizira se u mahale - mikroreone. U kompoziciji slobodnih krovova koji nadvisuju jedni druge, akcent je ponovno strijela drvene munare mesdžida, male džamije u kojoj se obavljaju svakodnevne molitve.

Javni objekti grade se po utvrđenim shemama te se prema značaju grada i čaršije biraju odgovarajući tipovi. To je isključivo orijentalna arhitektura koju i izvode u svim značajnijim slučajevima turski majstori. Domaći majstori angažirani su na realizacijama manjih javnih objekata i stambenoj izgradnji i kroz njihovo djelovanje miješaju se orijentalni utjecaji sa autohtonim, te se formiraju specifičnosti područja ili pojedinog mjesta. Naročito kod stambene arhitekture gdje postoji koncept da svaka porodica gradi poseban objekt, orijentalni utjecaj je toliki, koliko je ušao u svakodnevni život i navike stanovništva.

I u Jajcu se na mjestu srednjovjekovnog trgovišta formira čaršija sa nizovima drvenih dućana zanatlija i trgovaca, između gradskih kapija, da bi se postepeno prelila i van sjevernog zida obuhvativši raskrsnicu saobraćajnica pred Banjalučkom kapijom. Već 1660. godine turski putopisac Evlija Čelebija spominje veliku varoš sa 300 kuća, van srednjovjekovnih zidina kod Banjalučke kapije. Iako je Evlija često pretjerivao u svojim opisima, provjereno je da je kršćansko stanovništvo tu formiralo svoju gradsku četvrt veoma rano. Tu je bio i jedini prelaz preko Vrbasa na području Jajca.

I mreža saobraćajnica preuzeta je iz srednjovjekovnog Jajca. Glavnu okosnicu predstavlja veza između Travnika i Banjalučke kapije, koja mostovima preko Plive i Vrbasa i odvojkom uz lijevu obalu Vrbasa nastavlja prema Travniku, Banjoj Luci i Ključu. Na sredini te 8 Problem podgrađa i uopće srednjovjekovnog stanovanja u Bosni je vrlo malo naučno obrađivan. Do pred dvadesetak godina vladalo je i uvjerenje da je plemićka i gradska stambena arhitektura bila vrlo primitivna i gotovo isključivo drvena. Novija arheološka otkopavanja na Bobovcu, ranijoj prijestolnici Bosne, pokazala su, međutim, da su srednjovjekovni objekti dosezali znatan arhitektonski domet i u stilskom i u zanatskom smislu, te da su i veze sa ishodištem kulturnih utjecaja bile značajnije. Utvrđeno je da su i ugledniji plemići i trgovci iz Dubrovnika, koji su duže vremena živjeli u Bosni, gradili kuće i dvorove, oponašajući mediteranske uzore. Logično je stoga očekivati da bi temeljitija pretraga donjih kamenih dijelova nekih kasnijih objekata u Jajcu mogla otkriti ostatke kamenih srednjovjekovnih objekata. To tim više što se već i površnim promatranjem mogu utvrditi neki specifični načini zidanja objekata koji pokazuju građenje u doba ekonomskog i kulturnog procvata.9 1455-1461. godine Martin Ostojić iz je Jezera učio klesarski zanat kod Jurja Dalmatinca.

7

ulice, u centru podgrađa, veže se druga, koja je u srednjem vijeku vodila do kompleksa groblja i Crkve sv. Luke, kasnije džamije. Čaršiju sa citadelom veže put koji strmim obronkom vodi kroz stambenu zonu. Ostale sporedne saobraćajnice postavljene su i dimenzionirane da zadovolje prilaz svakom objektu. Mreža ulica nastala je po jedino mogućim i logičnim trasama, te i danas, u starim profilima, egzistira i funkcionira. Nije produkt ni ugledanja, ni utjecaja zrele urbanizacije, već je nastala kao stihijski rezultat utilitarnih potreba srednjovjekovnog i kasnijeg stanovnika. Raskršća u podgrađu postala su akcentirani gradski centri.

Svaka orijentalna čaršija sadrži grupe objekata koji zadovoljavaju potrebe religije (džamija), prosvete (mekteb i medresa), zdravstva (hamam), ugostiteljstva (han, musafirhana), itd. Ti su objekti masivni, standardnog rješenja i fiksiranog rasporeda. U Bosni je to slučaj u Sarajevu, Mostaru, Travniku, Banjoj Luci i drugim centrima koji doživljavaju svoj ekonomski, kulturni i politički procvat. Jajce, međutim, spada u mjesta gdje se za zadovoljavanje javnih funkcija gradi minimum potrebnih sadržaja, dok se zatečeni objekti adaptiraju i na taj način iskorištavaju za ostale gradske funkcije. Tako je Crkva sv. Marije adaptirana u glavnu gradsku džamiju10, a jedna druga u gradski hamam. Taj hamam je propao u požaru prije 200 godina, a temelji su mu utvrđeni kod gradnje četverospratnog stambenog objekta u jajačkoj čaršiji. Zbog toga se u jajačkoj čaršiji nije osjećalo ono zrelo i rafinirano kompoziciono graduiranje od niske strehe ćepenka u mjerilu čovjeka, preko spratnih javnih objekata i njihovih manjih kupola do glavnog akcenta, kupole džamije sa munarom. Nije bilo izrazito ni tipično koncentrično nizanje, već je kompozicija nastala dosta stihijski, opterećena naslijeđenim objektima i njihovim rasporedom. Čak je i drugi čaršijski akcent, Sahat-kula, improviziran na srednjovjekovnoj kuli pod citadelom. Ipak, sveopćoj slici nije nedostajalo ni ugođaja ni pitoresknosti (Jadrić, 1970). Jajce se od srednjeg vijeka pa do dolaska austrougarske uprave razvija, kao i većina ostalih gradova u Bosni i Hercegovini, unutar nepromijenjenih granica. Administrativni centar predstavlja čaršija smještena na prostoru od Travničke do Banjalučke kapije. U trgovačkoj i zanatskoj zoni odvijao se sav život , kako privredni tako i upravni, prosvjetni, kulturni i vjerski. Čaršija je bila sačinjena od dućana, zanatskih radnji, malih hotela, hanova, kafana, koje su bile stiješnjene jedna uz drugu. Prema popisu stanovnika iz 1910. godine u Jajcu je bilo ukupno 17 mahala.

U periodu poslije dolaska Austro-Ugarske nastaje tzv. industrijska zona, koja se nalazi na desnoj obali rijeke Plive i lijevoj obali rijeke Vrbasa, koja doprinosi stvaranju novog izgleda grada i koja unosi neke nove elemente u urbanizaciji grada. Smjer daljnjeg razvoja Jajca ustanovljen je dolaskom nove vlasti koja granice pomjera prema sjeveroistoku i jugoistoku grada. Teritorijalna podjela koja je nastala u doba osmanske uprave se napušta i uvodi se nova, primjerenija vremenu i prostoru. Umjesto mahale, koja je bila osnovna urbana jedinica, sada urbanom jedinicom postaje ulica. Pitoma slika feudalnog grada u kome je hijerarija arhitektonskih volumena davala sasvim logičnu i lahko čitljivu strukturu unutarnjih odnosa, vrlo brzo je bila narušena velikim promjenama unutar sveukupnog koncepta grada. Ipak, ove promjene, mada vizuelno nametljive, nisu narušile dokaz kontinuiteta njegovog razvoja. Princip stroge razdvojenosti poslovne i stambene zone, kao i organiziranje stambenih

10 U prvoj polovini XV stoljeća, kada je Jajce promovirano u prestolnicu bosanskog kraljevstva, starija romanička crkva iz XII/XIII stoljeća adaptirana je u gotičkom stilu. Prema utvrđenim historijskim činjenicama u ovu je crkvu, nakon udaje za bosanskog prestolonasljednika Stjepana Tomaševića 1. aprila 1459. godine, kćerka srpskog despota Lazara, Jelena Branković, kao miraz donijela moći sv. Luke Evanđelista koje je 1453. godine za iznos od 30 000 dukata despot Đurađ Branković otkupio od osmanskog sultana. Novembra 1461. godine u ovoj je crkvi po papinskim poslanicima obavljeno krunisanje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U crkvi su sahranjeni članovi nekih gradskih porodica srednjovjekovnog Jajca. Za vrijeme otomanske vladavine, 1528. godine, crkva je pregrađena u džamiju (prilog 1.3.) i nazvana imenom sultana Sulejmana II. Objekt džamije je nekoliko puta gorio u požarima. Najteže je oštećena u požaru 1658. godine, a u posljednjem požaru 1832. godine od zgrade su ostali samo zidovi. Od polovine XIX stoljeća objekt nije u upotrebi.

8

grupacija, sasvim je suprotan evropskoj shemi koncentričnog razvoja grada. Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije 1878. godine nastaju korijenite promjene društveno-ekonomske naravi koje će u bitnom izmijeniti sliku feudalnog grada. Arhitektonska aktivnost u Jajcu bila je u određenoj stagnaciji od vremena kada su nastali posljednji veći objekti (Esme Sultanije džamija...). U ovom periodu prekida se doba gradnja objekata povezanih sa ambijentom, a unošenjem elemenata arhitekture eklekticizma, počinje neprekinuti poces njihove degradacije. Još dvadesetak godina individualna stambena gradnja počiva na postulatima tradicije, a nakon toga dolazi do napuštanja oblikovnih elemenata krova, pokrova, fasade, toliko tipične za opću sliku Jajca. Problem transformacije urbanog tkiva nakon austrougarske okupacije predstavljao je problem sukoba dva koncepta – orijentalnog i zapadnoevropskog. Dok je stambena arhitektura ostavljena privatnoj inicijativi, jake intervencije su vršene u zoni javnog sadržaja. Postepeno visinsko stepenovanje orijentalne čaršije prema sadržaju, važnosti i usitnjenosti pojedinih dućana sa utiskom šarolikosti i prostornosti, zamijenjena je novim spratnim gradnjama. Iako je Jajce bilo daleko od većeg značaja i privredne snage, nove realizacije nisu mogle biti ništa drugo osim slab provincijski produkt duha evropeizacije. Iako se Austrija trudila, zbog svog posebnog interesa za Bosnu, da uspješnije intervenira u prostoru, susret sa naslijeđem je bio brutalan.

Ta izgradnja u Jajcu stekla je određenu ambijentalnu vrijednost, jer je sačuvavši staru shemu saobraćajnica i usitnjenost u zonama, ostala u tolerantnom odnosu prema gabaritima individualnih stambenih objekata. Potpuno negiranje urbanog mjerila donijela su tek najnovije intervencije, koje, pod parolom progresa, uvode suvremenu arhitekturu sa elementima eklekticizma, ničim nepodređenu specifičnostima mjerila ambijenta. Te intervencije, a naročito objekt Doma kulture i četverospratne stambene zgrade u podnožju Jajca, jednim objektom neraščlanjene fasade savladavaju prostore ranijih čitavih blokova kuća i sklopa ulica. Preostali mali objekti u okolini, ogoljeni i odvojeni od cjeline, gube smisao daljnjeg postojanja.. Zasada, ta razgrađena neharmonična situacija zaprema ravni plato gradskog centra iznad Vrbasa, između kapija.

Transformacije u zoni stanovanja karakteriziraju tendencije evropeizacije, koje se manifestiraju u izmjenama, prvenstveno fasadnih elemenata i krova. Strmi, šindrom pokriveni četverovodni krov u Jajcu je element stila i uz vertikalnu raščlanjenost objekta i bjelinu lagahnog sprata, najkarakterističniji je činilac čitave kompozicije. Praktični razlozi iskorištenja prostora, problem nabavke drvenog pokrova i ugledanje na importirane elemente, dovode u toj siromašnoj situaciji do pojave dvovodnog krova sa manjim padom ili krova sa lastavicama. U zabatima krova pojavljuje se još jedna prostorija.

Broj stanovnika i kuća srednjovjekovnog Jajca nije utvrđen. Prema podacima iz 70-ih godina XVI stoljeća i kasnije, 1620. godine, imalo je 400 kuća. Prema tim izvorima taj broj je bio iza turskog osvajanja, te je, prema tome, bilo jedno od najvećih srednjovjekovnih naselja u Bosni. Tačne podatke o broju stanovnika pratimo tek od polovine XVIII stoljeća, kada je u Jajcu 600 kuća unutar i van gradskih zidina. U doba austrijske okupacije, 1878. godine, ima 3.250 stanovnika sa 650 domaćinstava, 1885. godine ima 3.706 stanovnika sa 759 domaćinstava, 1921. godine ima 4.132 stanovnika sa 855 domaćinstava, 1958. godine ima 5.005 stanovnika sa 1324 domaćinstva, 1967. godine ima 7.800 stanovnika sa 2227 domaćinstava.

Interesantno je navesti da je Bosna 1976. godine imala 1,057.485 stanovnika, a 1948. godine 2,565.277 stanovnika.

Današnje Jajce razvija se prvenstveno u amfiteatralnim uvalama nizvodno uz lijevu obalu Vrbasa, a zatim zapadno od historijskog jezgra, uz lijevu i desnu obalu Plive. Okosnica grada je stara saobraćajnica koja prelazi između gradskih kapija i nastavlja se na sjever van gradskih zidina. Uz nju se zadržao i današnji trgovački i kulturni centar na mjestu stare čaršije, dok je administrativni pomaknut dalje na sjever, van historijskog jezgra.

9

I kod stanovanja postoji tendencija izlaženja van gradskih zidina, prvenstveno na sjever. Trošni stambeni objekti historijskog jezgra, bez higijenskih i prostornih uvjeta, za lokalno osiromašeno stanovništvo predstavljaju opterećenje, te se veliki broj objekata postepeno napušta ili se na njima grubo intervenira. Na teritoriju historijskog jezgra, gdje je koncem prošlog stoljeća živjelo oko 3.000 ljudi, prije rata živjelo je 1.136 stanovnika. Nova građenja transformiraju historijsko mjerilo Jajca velikim rušenjima i uvlačenjima ogromnih gabarita u formirano urbano tkivo.

odgovarajućih sadržaja i početak relaizacija, ukoliko nije riječ o isključivoj restauraciji objekata.

ZONE VISOKE AMBIJENTALNE VRIJEDNOSTI

STAMBENA ZONA UNUTAR BEDEMAPredstavlja zonu najviše ambijentalne vrijednosti. Ovdje su prisutni

najvrijedniji objekti koji predstavljaju glavnu karakteristiku urbanog jezgra Jajca. U ovu cjelinu spadaju jugoistočne padine grada do Školske ulice i Ulice Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Pored toga obuhvata kompleks koji se nalazi iza Crkve sv. Marije i Tornja sv. Luke, zatim dio sa unutrašnje strane sjevernog perimetralnog bedema i sklop ulica ispred Banjalučke kapije kao i izolirani kompleks ispred Travničke kapije i iznad vodopada. U ovu zonu ulazi sve ono što je najvrijednije i što, ukoliko se poduzmu sve aktivnosti, garantira očuvanje cjeline kompozicije. U ovoj zoni kao predmet zaštite moraju se pojaviti i saobraćajnice i objekti, uz uklanjanje ili rekompoziciju već izgrađenih, a koji zaklanjaju gradske zidine i koji nisu u skladu sa ambijentom.

ZONA VAROŠI Predstavlja zonu visoke ambijentalne vrijednosti sa pojedninačnim objektima

visokih arhitektonskih kvaliteta. Prirodan je nastavak Jajca izvan zidina i predstavlja njegovu vezu sa vodom i susjednom padinom. To je zona u kojoj su objekti rađeni u mjerilu objekata nastalih unutar zidina. Saobraćajnice, mjerilo, fizionomija kompozicije i detalji koji su se mogli naći na pojedinim objektima, također poštuju zakonitost kakvu zatičemo unutar grada.

ZONE PRIRODNOG NASLIJEĐACijela regija Jajca je bogata prirodnim naslijeđem koje nije moguće posmatrati

odvojeno od graditeljskog. Kod Jajca se ove dvije veličine međusobno prepliću. Pojava fenomena sedre i sedrenih naslaga na dijelovima vodotokova Vrbasa i Plive ima posebnu ulogu. Pored toga što predstavlja dio jedinstvene kompozicije, ovaj pojas i sam ima veliku vrijednost kao prirodna rijetkost.

SEDRENO PODRUČJE VAROŠNICENalazi se na samom ulazu u grad Jajce iz pravca Donjeg Vakufa. Ovo područje

predstavlja veoma značajan dio cjelokupnog sedrenog područja Jajca, vrlo važan za geološka, geomorfološka i biološka istraživanja. Nekada se ovdje nalazilo muslimansko greblje koje je dijelom ekshumirano i dijelom zapušteno i na taj način potpuno nestalo sa lica zemlje.

Lokalitet je direktno ugrožen radom fabrike Elektrobosna, odnosno izložen je visokom stepenu aerozagađenja.

10

RIJEKA PLIVA I VODOPAD

Rijeku Plivu karakteriziraju specifična geološka građa terena i specifični morfološki i hidrološki uvjeti. Korito rijeke Plive od njenog ušća u Vrbas pa do ispod sela Jezero, sačinjava sedra. Na tom dijelu rijeka pravi svoje Veliko, Malo i Okruglo jezero sa nizom kaskada i sedrenih barijera. Plivska jezera smještena su na sjeverozapadnoj strani od centra grada na udaljenosti od 6 km. Geološki razvoj ovih jezera prošao je kroz sve procese razvitka, tako da ima karakter tektonske, jezerske i fluvijalne faze. Jezero predstavlja važan objekt zaštite prirode. Dosadašnjim istraživanjima utvrđeno je da se Plivsko jezero, sa svojom okolinom, u prvom redu izvorima rijeka Plive i Janja, vodopadima kod Bukve i Sokoline, jezerima Dragnić i Oličkin, klisurom u Janju sa bogatom ornitofaunom, pećine kod Plivskog jezera, te mlinova, kasakada, i prirodnih pejzaža, odnosno šuma i livada sa rijetkom florom i faunom, sačinjavaju jednu vanrednu prirodnu cjelinu.

Sedru stvaraju mahovine i alge određenog tipa u slatkoj vodi koja mora imati određene uvjete11. Rasprostranjenost sedre je velika i veliki dio grada Jajca leži na njoj12. Ranije je proces stvaranja sedre bio intenzivniji od procesa erozije, što je vidljivo po gornjim horizontima sedre čija kota dostiže veliku visinu13. Šezdesetih godina XX stoljeća ovaj proces je intenziviran , što je i dokazano mjerenjima koja su obavljena 1952. i 1957. godine. Za sedam godina je nivo rijeke utonuo za ukupno 5 m. Isti proces se desio i na kruni vodopada.

Vodopad predstavlja sastavni dio cjelokupnog sedrenog područja. Nalazi se sa južne strane grada, odmah na ušću rijeke Plive u Vrbas. Visina ovog prirodnog fenomena iznosi 20 m. Usljed više faktora, u historiji je dolazilo do njegovog urušavanja, posljednji put 2000. godine. Ove pojave vezane su za onečišćavanje vode, nereguliran dotok vode, intervencije na rijeci Plivi uzvodno od objekta vodopada, kao i za raniju nekontroliranu eksploataciju sedre.

Nekada su se vode Plive direktno ulijevale u Vrbas, što je vidljivo iz starih fotografija grada Jajca. Godine 1947. došlo je do urušavanja dijela vodopada u dužini od 30 m, zbog visokog erozijskog potencijala materijala tla kojim protiče rijeka Pliva. U ovom slučaju je usljed nepovoljnih hidroloških uvjeta došlo do degradacije sedre, odnošenja materijala i vrlo izraženih erozijskih pojava na koritu i u području vodopada.

Sadašnji položaj vodopada predstavlja posljedicu uzastopnih urušavanja i regresivne erozije.

Kao što je navedeno, erozija sedre je počela davno, a uzrok joj je bio duži geomorfološki proces, uvjetovan promjenom hidroloških osobina rijeke. U početku taj proces traje nešto sporije, jer su sedrotvorci donekle nadoknađivali odnosenu sedru. Može se također pretpostaviti da su se kroz duži period mijenjali uvjeti kao što je: temperatura, hemijski sastav, a i količine vode.

drugi uzrok erozije14.

11 Te biljke stvaraju sedru, tj. kalcijum karbonat iz vode koja ima veliki procenat kalcijum bikarbonata.12 Prema podacima geologa dr. Haberlehnera debljina sedrenog sloja u ovom dijelu korita rijeke Plive se kreće od 60 do 70 m.13 Na toj koti je iskopana pećina boga Mitrasa. Na osnovi te pećine prof. Haberlehner je izračunao približno napredovanje procesa erozijei došao je do rezultata da se u posljednjih 1000 godina korito rijeke Plive usjeklo 45 m u sedru.14 Prvi put je kruna izravnata i asanirana prije I svjetskog rata. Pobijeni su drveni šipovi koji su nosili prag od kamena i betona. Ostaci šipova se vide i danas. Na sličan način je asanacija izvršena i između dva rata, samo sa većim i masivnijim betonskim pragom. Do rušenja je došlo zbog nepoznavanja tehničkih karakteristika sedre. Pobijanje šipova je izazvalo pucanje sedre, sto je imalo za posljedicu postepeno prodiranje vode i razaranje. Masivni beton je bio preveliko opterećenje za sedru. Učvršćenje obala je izvedeno ispred sadašnje zgrade Muzeja AVNOJ-a pobijanjem priboja. Urušavanjem krune vodopada i stalnim njenim sniženjem došlo je do promjene pada ravnoteže; pad dna korita je znatno povećan, a, prema tome, i brzine toka vode pri čemu je onemogućen rad sedrotvoraca, a time pospješena erozija.

11

c) Pri nadolasku katastrofalne velike vode 1932. godine erozija je bila velikih razmjera. Korito je usječeno za jednu noć oko 2,0 m15.

d) Ostali zahvati u koritu kao: navraćanje vode na vodenice, parcijalne regulacije, vađenje sedre kao građevinskog materijala i drugo, doprinijeli su također stvaranju erozije.

Dakle, glavni uzrok erozije su velike oscilacije količine vode i ostavljanje veće površine korita rijeke bez vode kroz duži vremenski period16.

Godine 1995. i 1996., u još jednom naletu velikih voda, duž korita rjeke Plive došlo je do ponovnog rušenja njenih obala i pojedinih riječnih pragova. Vodni val je uzrokovao i pojavu klizišta, oštećenje pojedinih saobraćajnica i veliko oštećenje vodopada.

Desni preljevni prag vodopada je u ovom naletu bujice potpuno uništen, dok je na desnom boku došlo do odrona. Projektna dokumentacija za sanaciju ovih oštećenja je izrađena, ali je zbog poteškoća sa finansiranjem njena realizacija odgođena. Stanje sigurnosti korita i vodopada je takvo da zahtijeva hitnu i ozbiljnu sanaciju. Oštećenje vodopada proizveli su nepovoljni hidrološki uvjeti (dugotrajne intenzivne padavine) koji su uzrokovali višak voda u akumulacijama Plivskih jezera i nemogućnost njene kontrole. Vodni valovi koji su se javili u periodu januar/februar i septembar 1996. godine rezultirali su potkopavanjem i rušenjem pojedinih ranije izgrađenih objekata za reguliranje toka rijeke Plive. Zbog povećanog priliva vodne mase došlo je do velikog produbljenja korita, te potkopavanja i mjestimičnog rušenja obalnih utvrda i obala duž čitavog toka Plive od Okruglog jezera do ušća u Vrbas.

Na području vodopada došlo je, usljed skretanja toka vode, do nestabilnosti i klizanja velike mase tla na desnom boku vodopada. Vrlo brzo nakon oštećenja pojavio se ponor u dnu korita ispred srušenog dijela vodopada. Vode koje su dolazile do vodopada propadale su kroz ponor i otprilike na polovini visine vodopada izbijale u širokom mlazu. Zatečeno stanje prijetilo je nastavkom erozije i lokalnim urušavanjem, a bila je ugrožena i opća stabilnost.

15 Tada je zaprijetila opasnost temeljima Željeznickog mosta jer je ispod njega u koritu iskopana velika rupa. Da bi se to spriječilo, bacane su ogromne količine kamena sa mosta u korito. Zatrpavanjem rupe spriječilo se, ustvari, uništenje vodene energije i nastavljeno je daljnje dubljenje korita sve do ponovnog stvaranja rupe kao vodenog jastuka.16 Početkom 1957. godine dovršenje Hidroelektrane “Jajce”je bilo pri kraju. Osnovna njena koncepcija je zasnovana na korištenju voda rijeke Plive derivacionim tlačnim tunelom sa zahvatom na Plivskom velikom jezeru i centralom na rijeci Vrbasu nizvodno 8 km od Jajca. Instalirani proticaj je 60,8 m3/sek, pri čemu je projektom predviđeno puštanje na vodopad minimalno 3,0 m3/sek vode. Tada je pokrenuto pitanje vodopada od strane NOO Jajce i Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NRBiH. Rad HE »Jajce 1« ne bi ni u kom slučaju pogoršao postojeće stanje pošto HE koristi 60,8 m3/sek vode i time spriječava srednje velike vode, koje su najdugotrajnije, da vrše eroziju. Ali, tada je bio mome-nat da se čitav slučaj uzme kao opravdan povod za poduzimanje asanacionih radova koji bi trebalo kao prvo da spriječe daljnju eroziju, a drugo da omoguće i eventualnu regeneraciju sedrotvoraca. »Elektrovrbas« Jajce, kao tadašnji investitor za hidroelektrane na Vrbasu i Plivi, osigurao je sredstva za izvođenje spomenutih radova i naručio projekt kod »Elektroprojekta«-Sarajevo. Sve podloge za projekt su pribavljene do augusta 1957. godine i projekt je završen do oktobra iste godine. Projektom je obuhvaćen dio korita od vodopada uzvodno do mosta u dužini oko 660 m. Po snimanju uzdužnog profila dna i lica vode izvršen je hidraulički proračun postojećeg stanja vodnog režima kroz taj dio korita. Snimanje je izvršeno za vrijeme proticanja 30 m3/sek vode kroz korito. Iz uzdužnog profila jasno se vidi stvaranje prirodnih kaskada i ispod njih bučnica dubine i do 7,0 m. Najveće su nizvodno od Željezničkog mosta, kod zgrade Muzeja AVNOJ -a i uzvodno prije same krune vodopada na lijevoj strani. Na svakoj prirodnoj kaskadi se obrazuje silovit tok brzine do 5 m/sek, čemu se sedra ne može oduprijeti. Vučna sila na dnu korita na tim mjestima iznosi i do 230 kg/m. Siloviti tok se prenosi i na ostali dio korita. Isto stanje, još jače izraženo, bilo je i na kruni vodopada. Na ovaj način su potvrđena navedena zapažanja o djelovanju erozije, iz čega se došlo do zaključka da bi u dogledno vrijeme vodopada potpuno nestalo.

12

Zbog toga se prišlo izradi Projekta interventne sanacije i osiguranja slapa (VI, 1997. godine), a ubrzo i izvođenju samih radova (VIII/IX, 1997. godine). Tom prilikom je urađeno sljedeće:radovi na lijevoj strani slapa (prag 1 i 2) su obuhvatili ojačanje temeljnog tla, izvedbu površinske drenaže, te izvedbu temeljne ploče i zaštitnih zidova na području slapišta. Ovim zahvatima je osigurana stabilnost lijevog dijela vodopada do konačne sanacije cjelokupne zone i maksimalno smanjena mogućnost rušenja praga 1. Posljedice rušenja praga 1 imale bi direktan utjecaj na stabilnost masiva lijeve obale. Pošto je ovaj masiv već podlokan u zoni korita Vrbasa, rušenje veće mase ugrozilo bi čitavo okolno područje.

POJEDINAČNI OBJEKTI

Na području Jajca i okoline kategorizirani su ili evidentirani spomenici kulture iz antičkog perioda: rimsko naselje, rimsko utvrđenje, rimski hram i kasnoantička grobnica. Iz srednjovjekovnog perioda: nadgrobni spomenici, nekropole, Toranj i Crkva sv. Luke, grad Vinac, grad Jajce (prethistorijsko, rimsko, kasnoantičko naselje, srednjovjekovni grad), grad Jezero, grad Komotin. Iz osmanskog perioda potječu sakralni objekti: Čaršijska (Esme sultanije)

13

džamija, Sinan-begova (Okića) džamija, Šamića (Hadži Muharemova) džamija, Dizdareva džamija, Ibrahim-begova džamija, Rimokatolička crkva u Varoši; Kršlakova kuća, Musafirhana i tekija porodice Mulalić, Tufikov han, česme, šadrvan uz Esme sultanije džamiju, turbeta, greblja.

U austrougarski period datirane su Hadadan džamija, nova Crkva sv.Ivana Krstitelja u Podmilačju, Vila Bosanskog električnog akcionarskog društva...

PRETHISTORIJSKI PERIODNajstarije poznato naseljavanje Jajca datira iz tzv. srednjeg bronzanog doba, tj. oko

vremena od 1500. godine p.n.e. Najstarije naselje se nalazilo na prostoru današnje tvrđave, a dosta tragova je pronađeno i na nekadašnjem Trgu bratstva – jedinstva. Prema dosad pronađenim ostacima, naselje je napušteno pred kraj bronzanog doba, oko 1000 godine p.n.e..

Tragove života iz prethistorijskih epoha našao je u sedrenim špiljama uz obale Plive krajem prošlog vijeka i dr. Truhelka - arheolog i historičar ).

RIMSKI PERIODRimsko naselje se najvjerovatnije nalazilo na istom mjestu sa utvrdom na vrhu brda i

stambenim objektima ispod nje. Na desnoj obali Plive17 nađeni su ostaci rimske ciglane nepoznatog kapaciteta, a na

suprotnoj strani grada, van gradskih zidina, sjeverno od Banjalučke kapije, ostaci nekropole. Na zapadnoj periferiji grada, također van srednjovjekovnih gradskih zidina, je hram boga Mitre, datiran u IV stoljeće naše ere.  Lokacija Antički se sakralni spomenik - Mitrej u Jajcu nalazi na k.č. br. 493, k.o. Jajce I; broj posjedovnog lista je 660; vlasništvo-općenarodna imovina. Spomenik se Mitrej u Jajcu nalazi na vlažnom području poznatom kao lokalitet Bare, oko 200 m jugozapadno od srednjevjekovnog grada Jajce, na lijevoj obali Plive. Historijski podaci Kult su nepobjedivoga boga Sunca - Mitre širili vojnici, robovi i trgovci podrijetlom iz Orijenta, ili vojnici koji su na Istoku došli u dodir sa pristalicama ovoga kulta. Kao vjera koja je obećavala više socijalne pravde i zagrobni život, privlačila je niže slojeve društva i ozbiljno ometala širenje kršćanstva. Kult je bio raširen po svim provincijama Rimskoga carstva, uključujući i provinciju Dalmaciju u čijim je granicama bio i najveći dio današnje Bosne i Hercegovine . Pripadnici su mitraizma nastojali smjestiti svoja kultna mjesta, po mogućnosti, u pećinama, a u pomanjkanju takovih mjesta izgrađivali su male jednoćelijske hramove - speleje, te ukoliko je teren dopuštao, ukopavali u zemlju da bi se pojačao dojam pećine. Upravo je u Jajcu takav slučaj. Ostaci su Mitreuma u Jajcu pronađeni prilikom izgradnje jednoga privatnoga objekta. Zemljište je otkupilo Društvo za očuvanje starina u Jajcu i pod nadzorom inženjera F. Štajnera zaštitilo lokalitet. Prvo je podignuta drvena ograda, a ubrzo zatim je sagrađen zaštitni kameni objekt koji je do danas očuvan. Mitrej u Jajcu je najvjerojatnije sagrađen početkom IV stoljeća n.e. Dosadašnja zakonska zaštita

         Na temelju zakonske odredbe, a Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture br. 1091/51 od 28.12.1951. ostaci Mitreja u Jajcu stavljaju se pod zaštitu države kao važan kulturno - povijesni spomenik.

17 Jedan dio ostataka pronađen je prilikom kopanja temelja za Vilu ZAVNOBIH-a.

14

         Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture NR BiH broj: 03-BI-908-3 od 13.travnja1962. godine u Sarajevu, utvrđeno je da se Mitrej, antički sakralni spomenik, ostaci hrama i reljef Mitre Tauroktona, koji je uklesan u prirodnu stijenu, u predjelu Bare u Jajcu, upiše u registar nepokretnih spomenika kulture.

         Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine spomenik je evidentiran, valoriziran kao spomenik I kategorije.

         Prostornim planom općine Jajce (izrađen 1988. godine, a nositelj izradbe je Urbanistički zavod Bosne i Hercegovine), spomenik je evidentiran na spisku od 74 pojedinačna spomenika i manjih cijelina na kojima se provodi režim prethodne zaštite.

 2. Opis spomenika  Spelej je izdubljen u stijeni, sa podnom površinom oko 2.80 m ispod razine tla. Priroda su tla, vlaga i taloženje sedre djelomice učinile nejasnim plan mitreja. Hram se sastojao od nepravilne četverokutne prostorije – cele, duge oko 7 m. Aparatorij nije ustanovljen. Zidovi su mitreja bili bez temelja. Zidani su od lapora, bez vezivne žbuke. Bili su neožbukani. Pretpostavlja se da su krovna konstrukcija i pokrov bili od pruća(?). (D. Sergejevski 1937, 13). Voda i taloženje sedre doveli su do rušenja i zatrpavanja zidova, te se jedino razaznaju ostaci južnoga i istočnoga zida. Zapadni zid na kojem je centralni reljef, je gotovo u cjelosti bio isklesan iz stijene. Sjeverni zid je obrušen, a prostor ispunjen naslagama sedre. Dio praga je pronađen u sjeveroistočnome kutu, u sekundarnome položaju. Pretpostavlja se da je ulaz bio na istočnome zidu, gdje je nađen kamen (vapnenac) koji je služio kao prag. Ostaci kamenih stuba, pronađeni na jugozapadnome kutu cele, ukazuju na to da da je tu vjerojatno bio izlaz. Pod je mješavina vlažne zemlje i pijeska. (D. Sergejevski 1937., 13) U celi je konstatiran samo lijevi podij širine 1.80 m. Na njemu su nađena tri mala žrtvenika (4-6) i kameni kip Kautopatesa bez glave (visine 0.55 m). Njegov partner Kautes, koji bi po pravilu morao biti na desnoj strani, nije pronađen. To je jedini primjer u Bosni i Hercegovini da su, pored prikaza dadofora (lučonoša) na reljefu, postojale i dvije slobodne mitraičke skulpture. Danas svi navedeni kameni spomenici leže na lijevom sačuvanom podiju. Ne zna se da li je postojao i desni podij. Zadnja strana kipa Kautopatesa je neobrađena, a izgleda, prema prijelomu da mu je glava odlomljena još u vrijeme postojanja svetišta. Ispred reljefa, u šutu koji se sastojao od ostataka kosti, zahrđalih željeznih predmeta i malo komada krovne antičke cigle, nađena su tri velika žrtvenika (1-3), sve pomiješano sa crnom humoznom zemljom. Tu su otkrivena dvije stube, ukupne visine oko 1 m. Na zapadnome zidu koji je ustvari živa vapnenička stijena, visine 3.15 m uklesan je reljef, u cjelini dobro sačuvan . Odbijeni su:desna Mitrina šaka u kojoj drži nož; vrh frigijske kape i Mitrino lice; zmijina glava; bordura sa lijeve strane reljefa. Na desnoj strani reljefa su prirodne naslage tamnocrvene boje (možda od željeznog oksida). Rad je dosta grub. (D. Sergejevski 1937, 14). Reljef je smješten u plitku nišu, visoku 1.68 m. Njen vrh je u obliku dvoslivnog krova i ukrašen je palmetama. Slika boga koji ubija bika zauzima skoro cijelu visinu niše. U sadržaju predstavljena je Mitrina scena tauroktonije, jednostavnoga tipa, ali su zastupljeni svi potrebni ikonografski simboli: Mitra u perzijskoj nošnji sa ogrtačem koji leprša. Jednim koljenom je prignječio bika, a lijevom rukom ga je uhvatio za gubicu, dok mu desnom zabija nož u srce. Pomažu mu pas, zmija i škorpion. Prisutan je i gavran koji je donio nalog od Ahuramazde. Sa strana su dadofori (lučonoše). U gornjem su dijelu sunce (prikazano bez zraka) i mjesec (bez srpa). Umjetnik je upotrijebio boju: plavu za Mitrasovu tuniku, crvenu za ogrtač i hlače, i sunce i mjesec. Bik je najvjerojatnije bio crn, a pozadina zelena.

15

Desno i lijevo od reljefa su dva mala trokutasta udubljenja: lijevo udubljenje dimenzija 0.08X0.07X0.11 m i desno 0.09X0.09X0.11 m, u kojima su nekada stajale lampe. Same lampe (tipa “firma lampe”) su pronađene u šutu ispred reljefa. Na lijevoj strani ispred reljefa nađena je lampa od mesinga (duž. 10.1 cm; promjera 5.8 cm) , i uz nju drška i lančić. Druga lampa je zemljana (duž. 9.2 cm), kao i pronađeni ulomak treće. Sve su bez signature, što je također karakteristično za period kasne antike. Na istome mjestu je nađena srebrna fibula sa povijenom nogom, duž.6.6 cm (kasna antika) i 16 novčića iz od kojih su:

1. Srednja bronza Trajana (poč. II stoljeća), 2. Dipondius Antonina Pia (138-161), 3. Filipusa Augusrusa (?), 4. Denar Septimija Geta (211-212),

5.-16. Male bronce dinastije od 324. nadalje. Žrtvenici (are) Pronađeno je ukupno šest ara, od toga pet anepigrafskih i jedna sa tragovima nekoliko urezanih slova (br. 4).Ara br. 1 izrađena od kamena vapnenca, dimenzije: visina 0.825 m, širine 0.465 m, na sredini 0.35 m. Debljina 0.37m, na sredini 0.255 m. Na gornjoj plohi je četvorno udubljenje 18X25 cm, dubine 10 cm. Gornji rub (krunište)ukrašeno palmetama.Ara br. 2 izrađena od vapnenca, napukla u donjem dijelu, dimenzije: visina 0.72 m, širine 0.39m, na sredini 0.27 m. Debljina 0.265 m, na sredini 0.21 m. Ara br. 3 izrađena od vapnenca, dimenzije: visina 0.45 m, širine 0.27 m, na sredini 0.215 m. Debljina 0.2 m, na sredini 0.17 m. Profiliran sokl i ukrašen gornji rub. Ukras se sastoji iz trokuta smještenog u centru i u njemu je krug, te plastičnim akroterijima. Između trokuta i akroterija je po jedan cvijet sa četiri latice. Ara br. 4, manja ara od vapnenca, ima profiliran sokl i gornji rub. Dimenzije: visina 0.18 m, širine 0.117 m, na sredini 0.092 m. Debljina 0.092 m, na sredini 0.073 m. Na prednjoj strani nalaze se urezana slova INV(cto).Ara br. 5, od vapnenca, ima profiliran sokl i gornji rub. Dimenzije: visina 0.33 m, širine 0.235 m, na sredini 0.19 m. Debljina 0.175 m, na sredini 0.14 m. Na gornjem rubu je ukras sa trokutom i akroterijama. Ara br. 6, od vapnenca, ima profiliran sokl i gornji rub. Dimenzije: visina 0.425 m, širine 0.27m, na sredini 0.215 m. Debljina 0.195 m, na sredini 0.15 m.Datiranje Mitreja: za vrijeme nastanka Mitreja nema izravnih podataka. Pretpostavlja se prema nalazu novca, tipovima lampi i fibule da je sagrađen početkom IV stoljeća. (D. Sergejevski, 1937, 17). Također nije poznato kada je prestao služiti svrsi. Nema tragova nasilnoga i namjernoga razaranja ili požara.   

SREDNJI VIJEK

1. Podaci o lokalitetuLokacija

Spomenik Crkva sv. Marije sa Tornjem sv. Luke nalazi se unutar istorijske jezgre Jajca., u podnožju citadele jugozapadno od nje. Objekat je izgrađen na zemljišno-knjižnoj čestici br. VIII/30, zemljišno-knjižni uložak br. 708, k.o. Jajce po starom premjeru, odnosno na katastarskoj parceli br. 989, posjedovni list br.590, k.o. Jajce I (prilog 1.1.).

16

 Istorijski podaci

U prvoj polovini XV vijeka kada je Jajce promovisano u prestonicu bosanskog kraljevstva, starija romanička crkva iz XII/XIII vijeka adaptirana je u gotičkom stilu. Prema utvrđenim istorijskim činjenicama u ovu je crkvu, nakon udaje za bosanskog prestolonasljednika Stjepana Tomaševića 1. aprila 1459. godine, kćerka srpskog despota Lazara, Jelena Branković, kao miraz donijela moći sv. Luke Evanđelista koje je 1453. godine za iznos od 30 000 dukata despot Đurađ Branković otkupio od osmanskog sultana. Novembra 1461. godine u ovoj je crkvi po papinskim poslanicima obavljeno krunisanje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U crkvi su sahranjeni članovi nekih gradskih porodica srednjevjekovnog Jajca. Za vrijeme otomanske vladavine, 1528. godine crkva je pregrađena u džamiju (prilog 1.3.) i i nazvana imenom sultana Sulejmana II. Objekat džamije je nekoliko puta gorio u požarima. Najteže je oštećena u požaru 1658. godine, a u posljednjem požaru 1832. godine od zgrade su ostali samo zidovi. Od polovine XIX vijeka objekat nije u upotrebi. Dosadašnja zakonska zaštita 1. Uspostavom vlasti Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini 1878. godine, ruševina crkve/džamije je ostala bez nominalnog vlasnika, te je 1892. godine od strane austrougarske uprave zakonom od 27.juna1892. godine proglašena spomenikom kulture i data na čuvanje Zemaljskom muzeju u Sarajevu. 2. Na osnovu zakonske odredbe, a Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR BiH u Sarajevu, broj: 1087/51 od 28.decembra.1951. godine u Sarajevu, kompleks Tornja sv. Luke sa ostacima Crkve sv. Marije zaštićen je kao spomenik kulture, a Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture NR BiH u Sarajevu, broj: 02-757-3 od 18.aprila1962. godine, kompleks Tornja sv. Luke sa ostacima Crkve sv. Marije je upisan u Registar nepokretnih spomenika kulture pod registarskim brojem 221. 3. Prostorni plan Bosne i Hercegovine, u sklopu separata Prostornog plana Prirodne i kulturno-historijske vrijednosti (Sarajevo, avgusta 1980. godine) jeCrkvu sv. Luke svrstao u I kategoriju objekata od nacionalnog značaja.4. Urbanistički zavod Bosne i Hercegovine kao nosilac izrade Prostornog plana Jajca, 1988. godine, u sklopu Prijedloga plana je dao spisak 74 pojedinačna spomenika i manje cjeline, a među njima i Crkva i Toranj sv. Luke na k.č.br. 989, k.o. Jajce I, na kojima se sprovodi režim prethodne zaštite.5. Na Privremenoj listi nacionalnih spomenika Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika pod rednim brojem 273, Crkva sv. Marije i Zvonik sv. Luke registrovani su kao «Crkva i Zvonik sv. Luke». 2. Opis spomenikaArhitektura

Objekat Crkve sv. Marije sa Tornjom sv. Luke ima nekoliko građevinskih faza. S obzirom na slojevitost i vremenitost objekta, brojna prekrajanja i rušenja kojima je bio izložen u toku svoje istorije, nije mogućno da se pouzdano utvrdi prvobitni oblik objekta. Pretpostavlja se da je prvi oblik objekta bio jednostavna jednobrodna bazilika sa odlikama romaničkog stila- jednostavna propovjednička crkva sa širokim brodom i pravougaonim izduženim korom (svetištem) na čijem je kraju stajao oltar prislonjen uz zid. Na zapadnom zidu današnjeg objekta u dužini od cca 10 m, vidljivi su ostaci zapadnog zida prvobitne crkve sa jasno vidljivim ugaonim kamenima klesancima nekadašnjeg zida, čiji kraj ukazuje na pravac pružanja nekadašnjeg južnog zida (prilog 4.10.). Na zapadnom zidu u njegovom središtu nalazi se ulazni portal crkve sa polukružnim lukom i tordiranim užetom, te jednostavnom profilacijom okvira dovratnika, a iznad njega je kružni gotički okulus sa

17

profilovanom šembranom, bez tragova rozete. To su sada jedini sačuvani plastični ukrasi na fasadama. Za ulomke polukružno profilovanog vijenca, koji je sekundarno ugrađen u kasnije supstrukcije crkve, ne može sa sigurnošću da se utvrdi gdje su se nalazili. Tačna dužina prvobitne crkve i položaj svetišta-kora, nisu mogli da se utvrde na osnovu arhitektonskih istraživanja. Utvrđeni su i ostaci trijema prislonjenog na južnoj fasadi ove crkve. Trijem je bio formiran od romaničkih stubova sa kapitelima za prihvat horizontane drvene grede trijema i sekundarno drvenog jednovodnog krovišta (Kujundžić, 1972.,str. 282). Starija crkva je tokom prve polovine XV vijeka adaptirana u gotičkom stilu , pri čemu se koriste ostaci zidina starog zapadnog zida crkve, nad čijim portalom se nalazi gotička rozeta promjera 2,20 m izvedena u kombinaciji četiri križna polja. Ostaci ovog prozora nisu prisutni na današnjem zidu. Dograđuje se kor sa prostranom četverougaonom apsidom na istočnoj strani, a uz apsidu, sa južne strane dograđuje se kvadratična sakristija (prilog 1.4.). Nešto kasnije, najvjerovatnije u prvoj polovini XV vijeka, sa sjeveroistočne strane crkve, dograđuje se Zvonik-toranj sv. Luke. Zvonik je izgrađen u kasnogotičkom maniru, sa naznakama renesansnih iskaza, u interpretaciji domaćih autora. Donji dio tornja je zatvoren, zidan u gotičkom maniru, dok su tri gornja sprata-galerije tornja otvorene bogatim prozorima, triforama sa udvojenim stubovima (prilozi 3., 4.3., 4.12., 4.13. i 4.14.). Vijenci gotičke profilacije kao i vijenci u visini kapitela, ukazuju na kasnogotičku determinantu zvonika.

Na osnovu arheoloških istraživanja iz 1961. godine može da se pretpostavi da je dograđeni dio kora bio zasveden gotičkim svodom sa oštrim lukom ( Program sanacije, restauracije i revitalizacije kompleksa Crkve sv. Marije u Jajcu, 2002., str 38).

Pronađeni slabo sačuvani fragmenti kamene plastike pokazuju čisto gotičke i djelomično renesansne forme. Crkva je bila umjetnički bogato opremljena. Sačuvani fragmenti skulptura enterijera crkve, pronađeni u ruševinama, kao dijelovi očito većih kompozicionih struktura, svjedoče o bogatoj plastici unutarnje dekoracije crkve.

Smatra se da su freske iz Crkve sv. Marije u Jajcu nastale u prvoj polovini 15. vijeka. Po stilskim odrednicama pripadale su krugu zapadne kasne gotike.

Freske su sačuvane samo u fragmentima prizemnih zona na sjevernom (dužina oko 4 m i prosječna širina oko 25 cm) i nešto kasnije oslikanom južnom zidu crkve. Prilikom otkopavanja ruševina crkve u šuti je pronađeno nekoliko fragmenata sa ostacima fresaka. Na osnovu fragmenata sa zidova i iz šuta nemogućno je odrediti ime majstora.Slikar je na debelom, jednoslojnom malteru, kanapom natopljenom u crvenu boju, povukao horizontalnu liniju kojom je odvojio donji dio od ostale zidne površine. Potom je na donjem dijelu zida sivo obojenom, napravio stilizovanu predstavu cvijeta.

Cijeli sjeverni zid prekrivala je kompozicija «Posljednji sud». To je česta gotička kompozicija zastupljena u prvoj polovini 15. vijeka u Evropi. . U fragmentima su sačuvana četiri torza nagih figura u donjim zonama oslikanog sjevernog zida. Rađeni su samo u sinopiji i mogu prije da se nazovu obojenim crtežima, nego fraskama (Z. Kajmaković, 1971., 86-90).

Prilikom transformacije crkve u džamiju početkom XVI vijeka, kao i u kasnijim požarima, vjerovatno je uništena srednjevjekovna kamena i slikana dekoracija. Nakon velikog požara, 1658. godine, podignuta je kota molitvenog prostora džamije , zazidan je zapadni ulaz i rozeta, potpuno srušen južni zid i izgrađen novi, sa sjeverne strane dozidani su bočni zidovi trijema (sofa), a na sjevernom zidu probijen novi ulaz i prozori trijema; svi obimni zidovi su nadozidani, a na najvišoj koti tornja formirana je šerefa i dozidana kaca munare, zazidane su trifore, te probijen otvor-ulaz u toranj na koti novog molitvenog prostora. Na unutarnjem dijelu zidova objekta vidljivi su tragovi mihraba, mimbera i greda koje su nosile pod mahfila. Na osnovu slabo sačuvanih ostataka iz perioda osmanske uprave, da se zaključiti da je unutarnjost objekta bila polihromno dekorisana (prilozi 1.3., 3.1., 3.4. i 4.).

Džamija se koristila sve do požara 1832. godine, nakon čega je objektat van funkcije, a na ruševinama su vršeni konzervatorsko-restauratorski radovi manjeg obima.

18

.

KATAKOMBEKatakombe su izdubljene u živoj stijeni, nalaze se unutar gradskih zidina, ispod

platoa koji se nalazi između Medvjed-kule i Crkve sv. Marije sa Tornjem sv. Luke, u prostornoj cjelini u kojoj je tokom historije izgrađen veći broj sakralnih objekata (crkva, franjevački samostan i groblje). Historijski spomenik je podzemna građevina i po osnovnoj dispoziciji slična je crkvi. Glavne prostorije su: narteks, baptisterij sa krstionicama, naos, prezbiterij sa oltarnim dijelom. Orijentacija Kkatakombi je jug-sjever gdje se ulaz u objekt nalazi sa južne strane.

TVRĐAVA JAJCE 1. Podaci o lokalitetuLokacija

Tvrđava se nalazi u sklopu skrednjovjekovnog kompleksa grada Jajca. Cijeli kompleks sa tvrđavom, gradskim zidinama i tornjevima leži navelikoj kamenoj piramidi, tj. na njenoj južnoj padini. Sa jugozapada je zatvara korito rijeke Plive, a sa jugoistoka i istoka korito rijeke Vrbasa. Opseg srednjovjekovnog grada Jajca je oko 1300 m, sa površinom od 112 000 m2. Tvrđava se nalazi na sjeverozapadnom kutu opisanog gradskog prostora na vrhu brijega, koji je na nadmorskoj visini od 470 m. Povijesni podaci

Na prostoru današnje općine Jajce prisutni su brojni povijesni slojevi.Tragovi prapovijesnog, odnosno eneolitskog naselja pronađeni su u predjelu Varošice,

na dubini od cca 10 m. Drugi dijelovi staroga grada obiluju keramičkim materijalom iz brončanog doba. Tragovi rimskih naselja nalaze se zapadno, sjeveroistočno i sjeverozapadno od tvrđave (Bare, Klimenta, Katina i Volujak), a u kasnoj antici, vjerojatno u IV stoljeću u predjelu Bara sagrađen je Mitrej.

Tvrđava, za koju se često upotrebljavaju nazivi kastel i citadela, postojala je i prije prvog spomena imena Jajca u pisanim izvorima (M. Ančić, 1999,98). U pisanim izvorima Jajce se prvi put spominje 1396. godine, a Hrvoje Vukčić Hrvatinić se titulira “conte di Jajcze”. U njegovo doba, kada veliki vojvoda i herceg Spljetski povremeno rezidira u gradu i u njemu izdaje povelje, krajem XIV i početkom XV stoljeća grad doživljava izniman politički i kulturni razvoj, a kasnije, pred kraj bosanske države, postaje stalno sjedište posljednjih bosanskih kraljeva. Za Hrvojeva vremena gradi se obor na istočnoj strani tvrđave, a postupno se, tijekom XV i u prvim decenijama XVI stoljeća izgrađuje cijeli obrambeni sustav, onakav kakav je i pored raznih popravaka i pregradnji, uglavnom sačuvan do danas. U Jajcu je rezidirao posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, koji je pogubljen 1463. godine kod grada Jajca u prisustvu sultana Mehmeda II el Fatiha. Tada su trupe osmanske vojske zauzele grad, ali su ga držale svega oko 6 mjeseci. Mađari zauzimaju Jajce 1464. godine i osnivaju Jajačku banovinu. Grad postaje istureno strateško uporište do kraja 1527. godine. Te godine, poslije Mohačke bitke, definitivno pada pod otomanski imperij i gubi značaj kao istureni položaj. Zone okršaja prenose dalje na sjever. Od tada u Jajcu sjedi vojna posada sa dizdarom na čelu. U drugoj polovini XVII stoljeća spominje se kapetan jajačke kapetanije. E. Ćelebija bilježi da su u gradu dizdar, janjičarski zapovjednik i 300 vojnika. Požar iz 1658. godine je teško poharao i tvrđavu i grad. Iste godine se građani tuže valiji da je grad u tako ruševnom stanju da je opasno prolaziti kroz gradske kapije i pored bedema. U XVIII stoljeću jedan špijun piše da grad nije popravljan od zauzeća 1527. godine, i da je u njemu mala posada sa

19

malo artiljerije. Zadnji kapetan Jajca je bio Sulejman-beg Kulenović do 1832. godine, pristaša Husein-kapetana Gradaščevića. Bosanski vezir Mahmut Hamdi-paša doveo je nove nizame i Arnaute koji su ovdje boravili od 1832.do 1833. godine, kada je usljed njihove nepažnje stradala i džamija Sulejmanija (Crkva sv. Marije sa Tornjem sv. Luke). Tada je u gradu bilo 12 topova i 4 prangije. Oko grada su se vodile borbe 1851. godine između krajiških pobunjenika i Omer-paše Latasa, kao i pri zauzeću Bosne od strane Austro-Ugarske 1878. godine. Dosadašnja zakonska zaštita U postupku koji predhodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u dokumente o dosadašnjoj zaštiti i utvrđeno sljedeće:

          Tvrđava se u Jajcu nalazi na Privremenoj listi nacionalnih spomenika pod rednim brojem 274;

          Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine spomenik je evidentiran, valoriziran kao spomenik I kategorije, a predstavlja i dio urbane cjeline Jajce koja je vrednovana kao cjelina nulte kategorije međunarodnog značaja;

          Nacrtom prostornog plana općine Jajce (izrađen 1988. godine, a nosilac izradbe je Urbanistički zavod Bosne i Hercegovine), spomenik je evidentiran na spisku od 74 pojedinačna spomenika i manje cjeline nad kojima se vodi režim predhodne zaštite;

          Nacrtom regulaciong plana kojim je bila planirana revitalizacija povijesne jezgre Jajca, izrađenim na temelju istraživanja arhitekte Radivoja Jadrića, obuhvaćen je i povijesni spomenikTvrđava Jajce.

2. Opis spomenika Arhitektura

Među gradovima srednjovjekovne Bosne Jajcu pripada iznimno mjesto. To je jedino utvrđeno gradsko naselje sa svim odlikama urbanog središta u XV stoljeću.

Arhitektonski spomenici uvjerljivo ilustriraju srednjovjokovnu umjetnost i različita politička stanja u Jajcu. U doba Hrvoja Vukčića ovdje je dominantna lokalna građevinsko - klesarska radionica, dok su u doba posljednjih bosanskih kraljeva u Jajcu radili majstori iz Dalmacije (kasna gotika primorskih gradova kao i znaci rane renesanse). Matija Korvin u banovinu dovodi majstore iz kruga mađarsko - hrvatske kasne gotike.

Sustav utvrda i gradskih obrambenih zidova građen je u nekoliko faza. U I fazu spada tvrđava, koja se nalazi na samom vrhu brda, iznad

sastava Plive i Vrbasa. Iako ne raspolažemo dokazima o vremenu njenog postanka, vjerojatno da je tvrđava, kao središnji element kasnijeg obrambenog sustava postojala već u XIII stoljeću. Izgleda da je tvrđava imala prvobitno 3 četverostrana tornja: dva na južnom zidu i jedan u sjeverozapadnom kutu, što je dokaz da je građena prije XIV stoljeća (Đ. Mazalić 1952., 65).

II faza je period Hrvojeve vladavine, prelaz iz XIV u XV stoljeće. Tada je vjerojatno, unutar zidina tvrđave, vršena pregradnja kutnih tornjeva, podizanje visine zidova, te izgrađen obor, istočno od njega, (na planu potezi od južnog kuta citadele do tornja II; od tornja II do bastiona IV; od sjeveroistočnog kuta citadele do bastiona IV). Još uvijek je Jajce manja utvrda. Crkva sv. Marije sa Tornjem sv Luke, i sa oborom istodobno izdubljene Katakombe još su uvijek u podgrađu (Đ. Mazalić 1952.,65-66; M. Ančić, 1999., 98).

III faza gradnje počinje od smrti Hrvoja Vukčića (1416. godine) i seobom kraljevske prijestolnice u Jajce, otprilike od polovine XV stoljeća do 1463.godine. Zidovi se spuštaju do prirodnih prepreka, sedrenih zidova i obala rijeka. Unutar zidina stoji i franjevački samostan, a gradi se nova Crkva sv. Katarine. Obrambeni sustav srednjovjekovnog grada opasuje površinu od gotovo 2 hektara. Premještanje dvora u

20

Jajce, kao formiran urbani centar opasan zidinama, je imalo značenje uklapanja u suvremeni europski model, kada razvijeni urbani centri dobivaju sve veći značaj. Tada se gradi Medvjed-kula, i potez sjevernog zida oko Papaz-kapije (toranj III) do bastiona V, tj. Šamića-tabije. Negdje oko glavnog gradskog trga (platee) vjerojatno se nalazila Crkva sv. Katarine (oko hamama i Esme Sultanije džamije). (M. Ančić, 1999., 99).

IV faza se odvija za vrijeme mađarske vladavine, tj. trajanja Jajačke banovine. od 1464. –do 1527. godine.

Cijeli obrambeni sustav grada se prepravlja i dopunjuje. 18[1]

U V fazi, za vrijeme otomanskog imperija (1528.-1878.), grad dobiva konačan oblik. U tvrđavi se tornjevi pretvaraju u bastione i unutar starih srednjovjekovnih zidova podignuti su nasipi (Đ. Basler, 1959., 124), te se gradi barutana. Gradi se bastion III, toranj na Džikovcu, mesdžid u tvrđavi, Crkva sv. Marije sa Tornjem sv. Luke se preinačuje u Džamiju Sulejmana II.

18

21

Tvrđava ima oblik nepravilnog četverokuta, uvjetovan konfiguracijom zemljišta. Na sjeverozapadnom (bastion I) i jugoistočnom (bastion II) kutu su dva jaka četverostrana tornja, a izgleda da je jedan toranj prvobitno bio i na sjeveroistočnom kutu. Opseg tvrđave je 260 m, a površina 4800 m2. Vanjski zidovi tvrđave su debeli od 1.75-2.05 m. Prvobitno se ulaz nalazio na teže pristupačnoj zapadnoj strani, na mjestu gdje je zid debljine do 3 m. Prolaz i kapija su široki jedva 1 m. Unutar zidova je bunar, koji se i danas nalazi na istom mjestu. (Đ. Mazalić 1952., 72). Južni zid tvrđave (dug 57 m i visok od 8-13 m) smatra se njenim najreprezentativnijim dijelom. U donjem dijelu do 3 metra visine i na uglovima pri gradnji je korištena muljika, a za ostali dio, većinom, blokovi od sedre. Mjestimice se mogu primjetiti komadi rimske opeke. Donji dijelovi zida imaju naglašen nagib, a gornja polovica je skoro okomita. Na visini od oko 8 m zid prerasta u prsobrane 2.20-2.40 m širine, 1.25 m visine, na razmaku od 0.80 m. Debljina zida kod prsobrana iznosi od 0.82 – 0.90 m, a u visini vrata 2.0 m. Svaki drugi prsobran ima uski otvor. Krunište zapadnog kuta zida je odsječeno i sada se nalaze puškarnice građene krajem XVIII i početkom XIX stoljeća (Đ. Basler, 1959., 130). Pretpostavlja se da se na tom mjestu, oko polovice XV stoljeća zid završavao manjim kružnim tornjem - stražarnicom u koju se ulazilo izravno iz "kraljevskog portala", koji je tada otvoren (Đ. Basler, 1959., 124, sl. 3). Tzv. Kraljevskim vratima (dim. 2.25 x 1.77 m), je omogućen pristup iz sve razvijenijeg podgrađa. Nastanak portala može se datirati u širi vremenski okvir od druge vladavine Tvrtka II do Stjepana Tomaševića koji definitivno preseljava dvor u Jajce (1421.-1461.).19[2] Po osnovnoj koncepciji oblikovanje portala sa kraljevskim grbom u duhu kasne gotike, kao i po heraldičkoj analizi, veoma je slično portalu sa Bobovca.20[3] U izradi reljefa nad portalom očituje se rustična gotika. Majstor se nije mnogo razumio u heraldiku. Grb je okrenut na suprotnu stranu. Četverostruko zalamanje unutrašnjeg ruba glavnog luka pored grba vuče kasnoj gotici. Prag portala je visok 30 cm. Ispred njega je stajala stuba (šir. 33 cm, vis. 14 cm). i manja terasa od neravnih ploča. Tragovi vatre i gara, kao i nabacani slojevi ukazuju na poporavke iz kasnijeg vremena. Jugoistočni toranj (bastion II) je vjerojatno bio visok oko 25 m, ne računajući krovište (Đ. Basler 1959., 123). Na tom tornju ugrađena je i bifora (raspon niše 2.15 m, dubina 117 m). Oblik bifore je po osnovnoj formi sličan bifori na Bobovcu. Na razini bifore, sa unutrašnje strane, ustanovljeno je nekoliko slojeva žbuke. U ovom tornju je na svakoj od etaža bio koristan prostor od 12x18 m. Možda je tu, prvobitno na prijelazu iz XIII u XIV stoljeće, kada je izgrađena citadela, bio stan feudalca (a možda kasnije i Hrvojev). Pojedini arhitektonski ostaci nađeni unutar tvrđave ili unutar srednjovjekovnih zidova grada, govore u prilog da je ovdje polovinom XV stoljeća građena neka palača (dalmatinsko kasnogotička škola). Evlija Ćelebija u drugoj polovini XVII stoljeća piše o impresivnim ruševinama dvorske palače unutar tvrđave.21[4] Tek bi se većim arheološkim istraživanjima unutar zidova citadele, mogla pobliže označiti lokacija i veličina palače - kraljevskoga dvora. O vremenu gradnje tvrđave stručnjaci imaju različita mišljenja. Svi se slažu da je svakako izgrađena prije Hrvojeve vladavine. Jedni njenu gradnju stavljaju u XIII stoljeće (Mazalić, 1952., 100; djelomice Basler 1959., 130; Ančić, 1999., 98), a drugi čak do druge polovine XIV stoljeća (M. Popović 1997., 22-23).

19

20

21

22

Nakon velikih rušenja i brzih popravaka, poslije šestomjesečne osmanske opsade, mađarska posada u gradu vršila je popravke, koje se vide u planu tvrđave. Pri toj pregradnji nema više prsobrana na južnom zidu tvrđave. Mađari prepravljaju već postojeću ili grade novu palaču (Đ. Basler, 1959., 128).

U periodu vladavine otomanskog imperija grade se potpornji da bi se ojačali zidovi tvrđave i otvaraju se druga vrata istočno od kraljevskih. Krajem XVIII ili početkom XIX stoljeća zazidan je kraljevski portal, kada su na tvrđavi, nasipanjem tornjeva i pojačanjem zidova, izgrađene tabije i puškarnice.22[5] Unutar zidova tvrđave se nalazila džamija i baruthana, koja je u osnovi četvorna, dimenzija 10X10 m. U prizemlju su zidovi deb. 2.0 m. Prizemlje je zasvedeno i osvijetljeno izravno preko stubišta, kroz mali otvor u zidu. Zidovi kata su debeli 0.90 m, osim zapadnog koji je nesrazmjerno deblji, oko 2.50 m. Kat je pokriven kupolom. Iznad ulaza u baruthanu je uzidana profilirana konzola.

U doba austrougarske vladavine, pored baruthane sagrađena je tipska zgrada rezervoara za vodu.

Etape gradnje ostalih srednjovjekovnih zidova i tornjeva u Jajcu U Hrvojevom vremenu, uz gradnju obora sa istočne strane tvrđave,

Mazalić (1954., 67) pripisuje i gradnju tornja (bastiona IV) ,te bedema koji ga veže sa istočnim kutom tvrđave. Da li je tada ili nešto kasnije, radi osiguranja prilaza sa banjalučke ceste, izgrađen još jedan toranj na samoj stijeni iznad današnje Banjalučke kapije, nije točno utvrđeno.

U vrijeme kada su bosanski kraljevi, možda već od 40-tih godina XV stoljeća, počeli više obraćati pažnju na značaj Jajca, grad je utvrđen sa zapadne i sjeverne strane. Na zapadu od jugozapadnog kuta tvrđave do obala (starog) korita Plive. U tom sustavu je podignuta i Medvjed-kula, koja pripada tipu obrambenih, okruglih i masivnih tornjeva koji se počinju graditi sa pojavom vatrenog oružja. Debljina zida tornja kreće se od 4.70 m u istočnom, do 6.0 m u zapadnom dijelu objekta. Promjer u unutrašnjosti prizemlja je 5.70 m, a na katu 8.14 m. Pri gradnji je korištena žbuka koja sadrži malu količinu vapna, a veliku količinu sedrene prašine. Južni zid je spolja okomit, dok je sjeverni zakošen prema unutrašnjosti. Osim ulaza koji se nalazio na visini od 8.5 m od razine tla, na prvom katu tornja su bila tri otvora, od kojih su dva služila kao puškarnice.Od Kraljevskih vrata pružao se zid u pravcu Medvjed-kule, koji je zakrivljen u visini tornja II. Pretpostavlja se da je na mjestu zakrivljenja zid bio spojen sa tornjem, što je tadašnjem gradu davalo karakterističan oblik trokuta sa kastelom u vrhu. Ovaj koncept utvrde upućuje na utjecaje iz susjedne Dalmacije. Međutim, detaljnom prospekcijom na terenu ustanovljeno je da je ista gradnja primjenjena i na sjevernom zidu na potezu oko Banjalučke kapije, u supstrukcijama same kapije (Anđelić 1963/64., 51).

Mađari dalje proširuju srednjovjekovni grad Jajce. Visokim masivnim zidom (debljine 2.70 m) pokrivenim štitovima spajaju toranj III sa bastionom IV. Od tornja III pojačavaju zid Banjalučke kapije na debljinu od 5 m, podižu bastion V, pojačavaju postojeći zid prema rijeci i podižu toranj-stražaru. Obalu rijeke Vrbasa koja je i sama bila prirodan bedem mjestimice podziđuju. Na mjestu današnjega tornja nad Travničkom kapijom podigli su čvrst zid i utvrdili se dalje sve do Medvjed-kule. Mađari su dali gradu izgled zapadnih utvrda. Padom pod otomanski imperij Jajce gubi strateški značaj koji je dugo imao. Tek nakon poraza kod Beča, a zatim i Sente, za vrijeme vladavine Otomaskog sultanata sagrađen je visoki toranj u obliku četvorine i pored njega manja tabija (Travnička kapija, toranj IV na planu Đ. Mazalića). Toranj ima kameni svod iznad prizemlja i sudeći po obliku sagrađen je krajem XVII ili početkom XVIII stoljeća (Đ. Mazalić, 1952., 76).

22

23

U više navrata su popravljali i za svoje potrebe mijenjali toranj II. Pretpostavlja se da su od srednjovjekovnih elemenata preostali samo dovratnici ( Đ. Mazalić.,1952., 67., toranj II na Osnovi Jajca, tj.sl.3). 3. Istraživački i konzervatorsko - restauratorski radovi Oko 1890. istraživanja i konzervatorske radove vršio je Ćiro Truhelka. Naišao je na ostatke kraljevskog, kasnije banskog dvora: dva kapitela, ukrašena akantusovim listom ugrađena u južni bedem na 12 m visine, dva ulomka profiliranog doprozornika, kapitel stupa koji je služio kao ukras na jednom vojničkom grobu. Svi ulomci se nalaze u Zemaljskome muzeju.1951. – 1953. godine vršeni konzervatorski radovi na bedemima. 1957. konzervacija južnog bedema tvrđave. Otkopana su Kraljevska vrata i u zidu, kao i u nasipu ispred zida, pronađeni su sljedeći predmeti: željezni vršak strelice, kamena topovska kugla promjera 12 cm, polovina kamene topovske kugle istog promjera, kamena topovska kugla promjera 50 cm, dva rebra gotičkog svoda i dvije željezne kugle iz topova Omer - paše Latasa. 1961. i 1962. godine vršena su iskapnja i konzervatorski radovi na ruševinama Crkve sv. Marije i na tvrđavi. Radove su vršili P. Anđelić,I. Bojanovski i Đ. Basler. 1963. godine vršeni su konzervatorski radovi na sjevernom bedemu, između velike tabije i kastela.1964. godine vršena je sanacija zapadnoga bedema. 1965. – 1967. godine nastavak radova na sanaciji i rekonstrukciji bedema. Radove su vršili stručnjaci Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH.1969-1971. godine konzervacija bedema staroga grada, sanacija zapadnoga bedema. Sve radove na bedemima od 1951. do 1971. godine vodili su stručnjaci Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo.

Mali dio nalaza iz tvrđave, kao i sa drugih srednjovjekovnih građevina u Jajcu nalazi se u Zemaljskome muzeju: Dva kapitela stupa ili polustupa, inv. br. 6914, 6915, dva kapitela od muljike inv. br. 6916 i 6917, jedan monolitni stup sa bazom i kapitelom inv. br. 691823[6], i dio lunete sa portala inv. br. 6923 (sve sa istraživanja Ć. Truhelke), te skulptura lava i 2 dijela ciborija ili oltara. Svi predmeti su izloženi u okviru stalne postavke Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku. Ostali nalazi sa iskapanja P. Anđelića u Crkvi sv. Marije 1961. godine kao i oni pronađeni tijekom konzervatorskih radova ostavljani su u Jajcu, najviše u Franjevačkome samostanu ili u Muzeju II zasjedanja AVNOJ-a. Gdje su sada sitniji nalazi (strelice, tanad i sl.), ne zna se, a dio otkopanog kamenog materijala iz Crkve sv. Marije se nalazi u Franjevačkom samostanu. Dio od svekolikog materijala koji je opisan, a koji se nalazio u Jajcu do 1992. godine je vjerojatno propao. Morao bi se izvršiti popis preostalog materijala kad se za to steknu uvjeti.

SAHAT-KULA

Sahat-kula se nalazi se u Gornjem Gradu, u Gornjoj mahali. Kula je sagrađena u srednjem vijeku, kao isturena kula ispred tvrđave. Pretpostavlja

se da je građena u vrijeme gradnje obora, u periodu vladavina Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Kula je sačuvala u cjelini karakter srednjovjekovne ulazne kule prema podgrađu. To je jasno vidljivo po staroj jajačkoj stambenoj aglomeraciji, ali i po karakteru i položaju ovog objekta.

Naziv sahat-kula nije adekvatan ovoj građevini jer nema nikakvih zvaničnih podataka o satu koji je eventualno stajao na tom mjestu, niti je toranj sagrađen sa tom namjenom. I Basler

23

24

također navodi da nema podataka da je na njoj ikada stajao sat (Basler, Prijedlog za konzervaciju-vlasništvo općine Jajce), mada se prema kazivanjima izvjesnog Hadže Šećerćehajića navodi podatak da je objekt ustvari za vrijeme osmanske uprave preinačen u sahat-kulu i da je satni mehanizam bio okačen iznad kapije, na luku sa istočne strane. O održavanju sata brinula se porodica Šeherćehajića, čija se kuća nalazila u blizini. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine, austrougarski vojnici su odnijeli sat i zvono (Dr. Ćurić, Hajrudin , 1972 ).Sahat-kula u Jajcu predstavlja tipičan fortifikacioni objekt. U osnovi predstavlja nepravilni pravougaonik dimenzija 10,50 x 9,00 m. Zidovi su od lomljenog kamena, ne nekim mjestima debljine i do 3,50 m. Kao vezivno sredstvo korišten je hidraulični krečni malter. Objekt je u cjelini pokriven strmim četverovodnim krovom sa drvenom šindrom kao krovnim pokrivačem. Ima dvoja lučno zasvedena vrata, jedna sa istočne, a druga sa zapadne strane kroz koja se ulazi u centralni prostor velike visine. Na zidnim platnima vidljive su intervencije koje potječu iz različitih perioda.

SJEVERNI PERIMETRALNI BEDEM

Pruža se od sjeveroistočnog ugla do Šamića tabije u dužini od oko 290 m, a tragovi srednjovjekovnog zida su se pružali sve do desne obale starog korita rijeke Plive.

1. POTEZ OD SJEVEROISTOČNOG UGLA TVRĐAVE DO MRAČNE KAPIJE-VELIKE TABIJE

Ovaj dio zida dužine 50 m i visine do 11 m, sastoji se iz dva zida. U srednjem vijeku je izgrađen tanak zid debljine 0,80 m, a pri vrhu 0,74 m. Građa ovog zida je od muljike i lomljenog kamena, vezana malterom od kreča, sedrene prašine i lomljene cigle. Naknadno je pojačan zid sa unutrašnje strane širine 1,6 m, izgrađen od muljike i krečnog maltera sa velikom primjesom krupnog pijeska i šljunka. Cio zid je debeo 2,4 m. Dio prsobrana je sačuvan što dopušta pretpostavku da se cijela gornja površina zida završavala prsobranima. Zid se prema istoku tj. Mračnoj kapiji zadebljavao i tu mu je ukupna debljina 3,5 m. Prije konzervacije je bio toliko obrušen da se samo prema njegovoj strmini moglo pretpostaviti da se na gornjoj površini dograđenog unutrašnjeg dijela komuniciralo kamenim stepenicama. Bliže Mračnoj kapiji palo je, ne zna se kada, vanjsko lice dijela zida. Ponovno je izgrađeno sa kamenom pravougaonog oblika složenog na različite načine, vjerovatno u kasno osmansko doba. Pri dogradnji zida u osmansko doba dograđene su puškarnice (Basler, 1967, 51). Tokom kasnijih intervencija na objektu su urađene kamene stepenice, uređena hodna staza i podignut dio parapetnih zidova.

2. MRAČNA KAPIJANa njenom mjestu danas je praznina, tj. prolaz između Velike tabije i gore opisanog

zida. Imala je polukružni svod i sa strane “neke plastične znakove”. Od nje su ostale samo tri polukružne niše na unutarnjoj oplati Velike tabije, koje su služile kao ukras unutrašnjosti kapije. Prvobitno su niše završavale oštrim lukom.

O njenoj starosti se ništa nije moglo reći, ali se pretpostavlja da je podignuta pri generalnoj rekonstrukciji krajem XVIII ili početkom XIX stoljeća. Ta rekonstrukcija nije mogla biti izvedena prije 1717. godine kada datira izvještaj austrijskog špijuna. Za građevine toga doba karakteristično je uredno slaganje obrađenog kamena i malter sastavljen od kreča sa jakom primjesom krupnozrnog riječnog šljunka iz Vrbasa.

3. VELIKA TABIJAPretpostavlja se da je Velika tabija sagrađena na mjestu četverougaone

srednjovjekovne kule, čiji se tragovi naziru u njenom nasipu. Tabija je vjerovatno izgrađena u doba velikih ratova pri radovima na preuređenju tvrđave krajem XVIII i početkom XIX

25

stoljeća. Po položaju i dimenzijama to je bio posebno značajan objekt. Tabija ima oktogonalnu osnovicu. Prije konzervatorskih radova u periodu 1960-1966. godine ograda tabije je obnovljena jer je bila skoro sasvim propala. Veći dio sjevernog zida bio je odvaljen. Unutrašnji zidovi su bili također u lošem stanju. Pri konzervatorskim radovima izgrađene su stepenice za pristup na tabiju (Basler, 1967,52).

4. ZID OD VELIKE TABIJE DO KULE NA DŽIKOVCUOvaj zid je dugačak 73 m, a visok 4-5 m. Stariji, srednjovjekovni zid je bio debeo 0,9

m. Sagrađen je od lomljenog, bez određenog reda složenog kamena. Uz njega je sa unutrašnje strane dograđen zid, čija je gradnja analogna onoj sa Velike tabije. Tako je danas zid debeo 2,3 m. Prije konzervacije zid je bio jedva vidljiv. Ovaj zid je po svemu identičan sa zidom iznad Mračne kapije, a to znači da je imao vjerovatno prsobrane i da se i po njemu komuniciralo od srednjeg vijeka do velike rekonstrukcije drvenom terasom, a kasnije sa unutrašnje strane dograđenim zidom (Basler, 1967,53).

5. KULA NA DŽIKOVCUOva, po obliku prije tabija nego kula, dograđena je u zid naknadno u osmansko

doba. Ima četverougaonu osnovu (dužina stranica 8-10 m), zatrpanu zemljom. Veličina nije mogla biti veća zbog nedostatka prostora. Izgrađena je u periodu XVII-XVIII stoljeće. Pored nje, istočno je prizidani dio zida sa 4 prsobrana.

Taj prizidani dio zida je istorodan sa kulom, a način obrade kamena u tom zidu je kao na podzidima koji su na južnom zidu tvrđave datirani u XVII stoljeće (Basler, 1967,53).

6. ZID IZMEĐU KULE NA DŽIKOVCU I PAPAZ-KULE Najcjelovitiji je i sa najviše izvornosti u cjelini očuvan objekt srednjovjekovne

fortifikacione arhitekture jajačkog civilnog naselja. Na ovom zidu su sačuvani prvobitni srednjovjekovni prsobrani - štitovi, njih 4 poviše Papaz-kapije. Između štitova su bili metalni poklopci pričvršćeni za male konzole na spoljašnjoj strani štitova. Štitovi pripadaju tzv. manjem tipu prsobrana, za razliku od onih koji su zatečeni na južnom zidu tvrđave i na zidu kod Banjalučke kapije. Građeni su od sedre. Na svakom drugom je otvor za strijelca. U osmansko doba premazivani su krečom zbog održavanja. Zajedno sa dijelom zida od Papaz-kule do Šamića tabije zid je izgrađen vrlo solidno, urednim slaganjem kamena u punoj širini od približno 4 m. Ovdje je prijetila najveća opasnost od direktnog napada, pa su i mjere zaštite morale biti efikasnije. Dio zida je srednjovjekovni, na kojeg je u XVII-XVIII stoljeću nadograđen još jedan dio, tako da je cjelokupna debljina zida iznosila 2.70 m. Pristup na zid je zatečen samo kod Papaz-kapije, ali se pretpostavlja da je umetanjem Kule na Džikovcu komunikacija duž cijelog zida prekinuta (Basler, 1967, 54). Radovima na konzervaciji popločana je kruna zida objekta.

7. PAPAZ-KULAOva kula nalazi se uz Banjalučku kapiju. To je bila tipična srednjovjekovna građevina,

kasnije dva puta pregrađivana. I pored pregradnji sačuvala je u većem dijelu postojećih zidova prvobitnu građu. Odbrambeni položaj ove kule je bio vrlo naglašen, pa je i briga o njenom pojačavanju i održavanju bila veća nego kod nekih drugih kula. Vjerovatno su u osmansko doba u njenoj unutrašnjosti izgrađena pojačanja. U XVII stoljeću su zakrpljena i dva ugla kule sa gradske strane. U isto vrijeme je, izgleda, izgrađen potporni zid na vanjskoj, sjevernoj strani kule. Kula u osnovi ima približno kvadratnu osnovu dimenzija 10,95 x 10,58 m. Zidovi su urađeni od lomljenog kamena i njihova debljina se kreće od 2,40 m na južnoj do 5,25 m sa sjeverne strane. U kulu se ulazilo sa južne strane kroz lučno zasvedena vrata. Unutar kule je

26

približno kvadratična prostorija dimenzija 4,65 x 4,33 m. Bila je viša 5-6 m nego danas i njeni su zidovi nadvisivali za 1-2 m prsobrane na susjednom zidu. Unutrašnja konstrukcija kule i krov su od drveta. Na zidovima su tragovi požara (Basler, 1967, 54). U unutrašnjosti Papaz-kule primjetno je da je na gornjoj trećini zida došlo do opadanja kamene oplate.

8. BANJALUČKA (PAPAZ) KAPIJABanjalučka kapija čuvala je sjeverni ulaz u grad Jajce. Objekt se sastoji od kule i

kapije – sjevernog ulaza u grad. Ispred kapije je nekada bio suhi odbrambeni jarak. Debljina zida na kapiji iznosi 4,55 m. Vrata se od sjevernoj prema južnoj strani postepeno šire i njihova širina sa sjeverne strane iznosi 3,21 m, dok je sa južne 5,50 m. Visina sjevernog ulaza iznosi 4,55 m, dok je visina sa južne strane 5,35 m. Kapija danas nema više prvobitni vanjski dovratni okvir koji je bio nekada uži i nosio je baglame za metalna vrata. Ova kapija se mogla zatvarati čvrstim zaslonom koji se spuštao polugom. Otvor za polugu se nalazio između drugog i trećeg prsobrana i još je danas vidljiv. Željezom okovana vrata stajala su do 1906. godine, kada je kapija proširena zbog uvođenja širih vozila. Sa vanjske strane sjevernog dovratnika nalazi se ukras-gravura ratnika. Ucrtana je u osmansko doba, po običaju onog vremena. Na kruništu zida iznad kapije rekonstruirani su prsobrani na temelju sačuvanog crteža iz 1890. godine, kao i prema preostalim temeljima dva prsobrana. Zidovi sa puškarnicama oko Banjalučke kapije, a zatim, barem u svojim supstrukcijama, i sama kula uz kapiju, imaju dio gradnje slične kao na Medvjed-kuli, tj. vertikalno slagan kamen na oplatama (Anđelić, 1963, 50-52; Basler, 1967, 54).

9. ZID IZMEĐU BANJALUČKE KAPIJE (PAPAZ-KAPIJE) I ŠAMIĆA TABIJE Većim dijelom ovaj zid je srednjovjekovnog porijekla, kada su izgrađeni prsobrani.

Do devedesetih godina XIX stoljeća na njemu su se nalazili ruševni prsobrani, pogotovo u dijelu koji je bliže Papaz-kapiji.Bili su nešto veći od onih na zidu poviše kapije. Veliki dijelovi zida su rekonstruirani pri gradnjama i popravcima u periodu od XVII do XIX stoljeća, tako da je zid tim pojačavanjem postigao debljinu od 4,7 m. Na vanjskom licu zida, prema Varoši, ima mnogo tragova krpljenja i prepravaka.

Sa unutrašnje strane lice zida je dosta oštećeno, ali više zbog razgrađivanja zida i uzimanja kamena od strane stanovnika. Temelji zida su izvedeni od neuredno naslaganih velikih kamenih blokova. Unutrašnja masa zida je vrlo solidna, zidana od kamena lomljenca, položenog u slojeve i povezanog gašenim krečnm, bez hatula (sistem pomoćne drvene konstrukcije). Ovakvo zidanje je solidnije od oblaganja vanjskih zidova sa unutrašnjošću ispunjenom smjesom kreča i kamena. Prilikom konzervatorsko-restauratorskih radova urađeno je popločanje staze, dok su na strmim ravnima zidova postavljene kamene stepenice. Sa vanjske strane izgrađen je niz prsobrana i time mu je povraćen izgled stare gradnje, dok je sa unutrašnje sagrađen parapetni zid (Basler, 1967, 54).

10. ŠAMIĆA TABIJAOva tabija predstavlja uporište velike vrijednosti. Tabija je isturena daleko od zida radi

smještaja topova koji su štitili Papaz-kapiju. Zato su temelji tabije duboko položeni na tlu koje čini dio obale Vrbasa. Poligonalna tabija nastala je pregradnjom srednjovjekovne kule kvadratne osnove, krajem XVIII ili početkom XIX stoljeća. Od srednjovjekovne gradnje, koja je izgrađena istovremeno sa susjednim zidom, vidi se još dio okomitog zida koji viri na sjevernom spoju čela tabije i velikog zida. Posred istočnog zida, od sjevera k jugu , povlači se veliki luk, izveden u 4 reda tesanika kao kakav ogroman portal.

Prilikom konzervatorsko-restauratorskih radova na strmim ravnima zidova postavljene su kamene stepenice na potezu od ove tabije do iznad Banjalučke kapije (Basler, 1967, 54).

27

11. ZID IZMEĐU VRBASA I ŠAMIĆA TABIJEOvaj potez bedema leži na osnovi srednjovjekovnog zida. Mazalić je na ovom potezu

zatekao podzid visine 8-10 m, a u uglu koji ovaj zid čini sa Vrbasom tragove stražare sa ostatkom jednog polukružno završenog otvora u prsobranu stražare. Vjerovatno ovaj jako trošni dio bedema potječe iz XVII-XVIII stoljeća

ZAPADNI PERIMETRALNI BEDEM

Ovaj bedem je izgrađen je u srednjem vijeku, vjerovatno oko sredine XV stoljeća, kada su bosanski kraljevi pojačali brigu za utvrđivanje grada. Proteže se od jugozapadnog ugla tvrđave do obala (starog) korita Plive, u dužini oko 200 m. Osim Medvjed-kule i dva “koljena”, jedno u visini Sahat-kule***, kao posljedice prilagođavanja vatrenom oružju, na njemu nema drugih odbrambenih elemenata.

1. ZID OD TVRĐAVE DO MEDVJED-KULEZid na potezu od tvrđave do Medvjed-kule, debljine u prosjeku 0,6-0,9 m, je slabo

sačuvan. Izgleda da nije nikada bio naročito čvrste građe. Gornji dio zida je sačuvao sve elemente srednjovjekovne građevine. U ravni sa Sahat-kulom zid je zakrivljen. Trenutno je u cjelini zarastao u samoniklo rastinje.

2. MEDVJED-KULAMedvjed-kula se nalazi u neposrednoj blizini Katakombi i Crkve sv. Marije i Tornja s.

Luke. Izgrađena je na k.č. br. 1002, k.o. Jajce I. Ova kula je sagrađena vjerovatno oko polovine XV stoljeća, u vrijeme zadnje decenije i političke bosanske samostalnosti (1448-1463.godine), u kojem se odvijala intenzivna građevinska djelatnost zadnjih bosanskih kraljeva. Na takvu pretpostavku upućuju povećana debljina zidova, pravilni horizontalni redovi u oplati i forma Medvjed-kule. Kula pripada tipu odbrambenih, okruglih i masivnih kula, koje se počinju graditi sa pojavom vatrenog oružja. Ova kula je ustvari jedino ojačanje na zapadnom perimetralnom bedemu. Ona je bila kao eventualna zadnja odstupnica branitelja, sama se mogla braniti, a čuvala je i pristup gradu sa zapada. Sa njenog vrha se moglo pratiti kretanje neprijatelja iz tog smjera. Dakle, položena je i građena tako da se neprijatelj u bližem i daljem prostoru izvan grada ne bi mogao zadržavati, tako da ovaj prostor ostane slobodan za komunikaciju sa braniteljima grada. Kula je mlađa od zapadnog perimetralnog bedema. Debljina njenih zidova kreće se od 4.70 m u istočnom, do 6.0 m u zapadnom dijelu objekta. Promjer u unutrašnjosti prizemlja je 5.70 m, a na spratu 8.14 m. Pri gradnji je korišten malter koji sadrži malu količinu kreča, a veliku količinu sedrene prašine. Južni zid je svana okomit, dok je sjeverni zakošen prema unutrašnjosti. Osim ulaza koji se nalazio na visini od 8.5 m od nivoa tla, na prvom spratu su bila tri otvora, od kojih su dva služila kao puškarnice. Četvrtasti prozor na kuli je izgrađen u stilu kasne gotike. Na pojedim mjestima na oplati Medvjed-kule upada u oči poseban manir zidanja oplate: kameni kvadri u formi paralelopipeda vrlo često su u oplati postavljeni uspravno. Tokom vremena ovi vertikalno postavljeni kvaderi dobili su zaobljene forme (kiša se lakše slijevala žljebovima i razarala je kamen). Ovi vertikalno postavljeni kvaderi su sedimentni pješčar uzet sa kamene grude na kojoj je smješteno Jajce.

28

Sedre nema. Kamen je grubo obrađen, bez finijeg klesarskog alata. Jedna radionica i jedna etapa izgradnje. Ista gradnja primijenjena i na sjevernom zidu na potezu oko Banjalučke kapije, u supstrukcijama same kapije (Anđelić, 1963, 51). Oko 1890. godine probijeni su ulaz i stepenice uz kulu. U II svjetskom ratu probijen je u prizemlju kule ulaz.

3. ZID JUŽNO OD MEDVJED-KULE DO PLIVE

Dvije trećine zida južno od Medvjed-kule su stara srednjovjekovna gradnja. U tom dijelu zida se nalazi tajni prolaz koji je sa Medvjed-kulom činio fortifikacionu cjelinu. Zadnja trećina zida do obale Plive je gradnja iz osmanskog perioda, tj. iz XVII-XVIII stoljeća. Zid na samom kraju ima poligonalno ispupčenje, te time prerasta u tabiju. Sa vanjske strane kompletna zidna površina je zarasla u samoniklo rastinje.

ISTOČNA (UZ LIJEVU OBALU VRBASA) I JUŽNA (UZ LIJEVU OBALU PLIVE) STRANA PERIMETRALNIH ZIDOVA

Lijeva obala Vrbasa do vodopada je vertikalna i sigasta. Obala je mjestimično, gdje nije bilo prirodnih prepreka, utvrđivana podziđivanjem do vodopada.

Teren duž starog korita uz lijevu obalu Plive sa obje strane Travničke kapije osiguran je djelimično prirodno utvrđenim terenom. Na mjestu kule nad Travničkom kapijom vjerovatno je u srednjem vijeku podignut jak zid kroz koji je vodio prastari put.

1. TRAVNIČKA KAPIJA Travnička kapija predstavlja južni ulaz u stari grad Jajce. Naziva se još i Plivska,

Donja i Južna. Padom pod otomanski imperij Jajce gubi strateški značaj koji je dugo imalo,i to tek nakon poraza kod Beča, a zatim i Sente. Tada je sagrađena visoka kula, u osnovi četverougaonik, tipična forma za osmanske kapi-kule s kraja XVII i početkom XVIII stoljeća. Pored nje je podignuta manja tabija. To je jedina kula tvrđavnog pojasa Jajca koja ima kameniti svod iznad prizemlja. Sudeći po obliku sagrađen je krajem XVII ili početkom XVIII stoljeća. Malo više ove kapije je u XVI stoljeću sagrađen je solidniji most preko Plive. Most je bio stalno i dobro održavan zbog njegove važnosto za kretanje vojske iz centralne Bosne, tj. Travnika (Đ. Mazalić, 1952, 76). Teren ispred obje kapije, Banjalučke i Travničke, je vjerovatno bio štićen dubokim i širokim jarcima s pomičnim mostovima. Travnička kapija ima pravougaonu osnovu dimenzija 8,75 x 9,10 m. Zidana je lomljenim kamenom gdje su debljine zidova u prizemlju: sa vanjske - južne strane 3,30 m i sa unutrašnje – sjeverne strane 1,45 m. Visina ulaza sa južne strane iznosi 2,27 m, dok je sa sjeverne njegova visina 4,37 m. Debljina zidova na spratu iznosi oko 1,20 m. Na spratu se nalazi jedna prostorija u koju se ulazi sa zapadne strane, sa prostora bedema, odnosno danas iz avlije Omer-begove kuće. Ova prostorija ima dimenzije 6,82 x 5,93 m i u njoj je vjerovatno bila smještena straža. Prema jugu, sjeveru i istoku je imala puškarnice. Iz ove prostorije drvenim stepeništem dolazilo se do drugog sprata kule, gdje je bila smještena još jedna prostorija. Dimenzije i oblik ove prostorije slične su dimenzijama i obliku prethodne, s tim da ova gornja etaža ima samo dva prozorska otvora koji su orijentirani prema unutrašnjosti, odnosno na sjevernu stranu. Međuspratna konstrukcija je bila drvena.

Crkva sv. Ive

1. Podaci o lokalitetuLokacija

Graditeljska cjelina Crkva sv. Ive nalazi se u selu Podmilačje, udaljenom 10 km od Jajca, putem prema Banjoj Luci, k.č. 8/5, 8/6, 8/7, 8/8 k.o. Podmilačje, Br. z.k. uloška 164,

29

vlasništvo Rimokatoličkog župnog ureda, općina Jajce, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.  

Povijesni podaciNaselje Podmilačje nalazi se ispod masivne stijene, na kojoj je, prema

pretpostavkama, postojala srednovjekovna kula,gdje su stražarili vojnici Hrvoja Vukčića, branivši prilaze gradu (Kovačić, 1930, str. 8). Nije poznato po čemu je naselje dobilo ime – da li prema stijeni koja svojim izgledom podsjeća na građevinu, ili prema tome što je iz te stijene nekada korišten kamen prilikom gradnji prvenstveno stambenih objekata.

Prvi put Podmilačje se spominje 1461. godine u povelji kralja Stjepana Tomaševića koji poklanja ove prostore knezu Radivoju. U isto je vrijeme vjerojatno sagrađena i Crkvica sv. Ive (Kovačić, 1930, str. 12-13.). U Podmilačju sve do XIX stoljeća nije postojala župa u današnjem smislu te riječi. Crkva sa okolnim naseljima pripadale su Jajačkoj župi, koja je opet pripadala fojničkom samostanu od 8. juna 1757. godine, kada se na kratko vrijeme ukida bosanska provincija, te se u Bosni uspostavlja Kustodija sv. Križan koja broji tri samostana, šest rezidencija i oko 150 braće. Među tih šest rezidencija nalazi se i Crkva sv. Ivana Krstitelja u Jajcu (Jelenić, 1913. str. 28 – 29.).

Inače crkva za vrijeme vlasti Otomanske Imperije U Bosni i Hercegovini nije bila uništena niti oštećena. Koncem XIX stoljeća, točnije 1878. godine Podmilačka župa se odvaja od Jajačke. Vrijeme nastanka Crkve sv. Ive u Podmilačju nije u potpunosti definirano. Do danas nije pronađen niti jedan dokument po kome bi bilo utvrđeno točno vrijeme njenog nastanka. Jedna je od najstarijih pet crkava u Bosni: u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Varešu i Podmilačju. (Jelenić, 1990., 106)

Prema Đuri Basleru , odnosno Juraju Kujundžiću, crkva je sagrađena u XV stoljeću. Na temelju stilskih karakteristika portala, njeno vrijeme gradnje može se još preciznije datirati u sredinu XV stoljeća. Zanimljivost ove crkve predstavljalo je miješanje dva utjecaja, i to centralno-evropskog, zastupljenog na samom izgledu građevine, odnosno njenim fasadama, i primorskog, koji se ogledao na portalu crkve, gdje su uočljivi izrazito mediteranski utjecaji. Na temelju njegovog izgleda, odnosno dekorativnih elemenata, kao i načina obrade kamena, može se sa sigurnošću zaključiti da je proizvod kasnogotičke dalmatinske radionice.

Višekutno svetište i toranj koji je izrastao iz pročelja objekta neke su od glavnih karakteristika seoskih crkava kontinentalnog dijela Evrope. I taj element se može smjestiti u XV stoljeće. Poligonalnost umjesto zakrivljenosti primjetna je u to vrijeme i kod kula nekih bosanskih gradova, što pokazuje da takav način gradnje postaje uobičajen u Bosni.

Bogato ukrašen portal - djelo dalmatinskih klesara, smješten na skromnom objektu crkve, nastao je kao rezultat prisne veze koju je Bosna imala u to vrijeme sa Dalmacijom, a posebno veze Jajca sa Splitom. Poznato je da je Martin Perković iz Jajca stupio 1431. godine u radionicu slikara Blaža na Korčuli. Martin radi 1438. godine samostalno na oslikavanju korskih sjedala u franjevačkoj crkvi u Splitu, gdje je u to vrijeme bio stalno nastanjen. Drugi majstor, Juraj Gradimilović, rođen u mjestu Vesela Straža pokraj Bugojna, uči od 1455.do1461. godine umjetničko klesarstvo kod poznatog majstora Andrije Alešija. Vjerojatno je radionica majstora Alešija radila veliku kasnogotičku palaču u jajačkom kastelu sredinom XV stoljeća, a čiji su dijelovi pronađeni u nasipima tabija. Već u to vrijeme Podmilačje je poznato i kao mjesto hodočašća (Kujundžić, 1966., 370).

Julijan Jelenić u djelu «Kultura i bosanski Franjevci» navodi da je kršćanima strogo zabranjeno držati zborove na onome mjestu gdje se sveta misa govorila. Prema obnovljenoj naredbi definitorija Bosne Srebrene iz 1793. godine i «Naredaba i uprava» Miletića – « župnicima i duhovnim pomoćnicima nije bilo dozvoljeno mise govoriti, ako su bili franjevci,

30

bez redovničkoga habita, kapuča i pojasa... Budući da u Bosni crkava nije bilo do: u Kr.Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Varešu i Podmilačju, to je sva sila svijeta sa svih strana, na sve svetkovine u sve nedjelje, a osobito na zaštitnike spomenutih crkava k njima hrlila.» (Jelenić, 1990.,93). U istom djelu Jelenić navodi da je fra Grgo Kotromanović (umro 1864. godine) izradio više propela, kip sv. Ive Krstitelja za crkvu u Podmilačju, te kip sv. Franje za crkvu u Gučoj Gori. Fra Nikola Lašvanin, poznat po izučavanju povijesti, pokopan je u Podmilačju u Crkvi sv. Ive Krstitelja 1750. godine - Nekrologij fojničkih franjevaca. Prema Shematizmu Bosne Srebrene od 1877. godine, Podmilačje je imalo osnovnu školu, a imenuje se i nadzornik fra Anto Knežević. Izgrađena je i župna kuća 1873. godine (Jelenić, 1990., 233, 336, 578, 600).

O sudbini crkve tijekom stoljeća malo je poznato u pisanim izvorima. Godine 1705. izvršen je veći popravak, zatim je 1758. godine postavljen novi krov. Još jedan veći popravak bio je 1822. godine, a 1872. godine je temeljito pregrađen toranj, koji je sadržavao elemente gotičke gradnje. Najveći zahvat desio se u augustu 1910. godine i narednih godina kada su porušeni toranj i pročelje, a staro svetište uklopljeno kao kapela u ambicioznu pseudogotičku crkvu. Godine 1960. napravljen je u novoj crkvi novi oltar u crno-bijelom kamenu, stube ispred oltara su obložene bijelim bračkim kamenom, a prostor prezbiterija je bio obložen brušenim pločama. Također su postavljeni novi prozori sa ornament-staklom i mramorni kipovi sv. Petra i Pavla. U junu mjesecu 1970. godine na crkvi je promijenjen krov, postavljen je limeni krovni pokrivač. Godine 1974. počelo je uređenje enterijera na temelju projekta urađenog od strane Mandice Lovrić, arhitektice, i akademskog kipara Zdenka Grgića. On je u orahovini izradio medaljon «Povijest Bosne», a sljedeće godine mozaik «Dolazak franjevaca u Bosnu».

Požarom u župnom dvoru 1916. godine uništen je znatan kulturno-povijesni materijal, koji se u njemu nalazio.

Crkva sv. Ive u Podmilačju bila je jedina srednjovjekovna crkva koja je u kontinuitetu služila svojoj namjeni. Do početka rata sačuvano je malo dokumentacije o ranijem izgledu crkve – poput fotografije iz 1935. godine iz Conspectusa Provincije, gdje je prikazan objekt sa pročeljem i tornjem. Sačuvana je i osnova ranijeg stanja, a u dvorištu samostana u Jajcu nalazio se luk portala koji je nakon rušenja objekta tamo prebačen. Luk je rekonstrukcijom iz 2000. godine ponovno vraćen na staro mjesto.

Crkva sv. Ive u Podmilačju do temelja je srušena 1. marta 1993. godine. Istovremeno je srušeno cijelo svetište: župne kuće, te vanjski oltar.

Područje Crkve sv. Ive u Podmilačju predstavlja prostor hodočašća za katolike, ali u hodočašću tradicionalno učestvuju i muslimani i pravoslavci iz čitave Bosne i Hercegovine. Jednom godišnje, uoči Dana sv. Ive – 24. juna, mnoštvo ljudi posjećuje ovo mjesto. U narodu postoji vjerovanje u njegovu ljekovitost, odnosno u izlječivost teško oboljelih osoba – hroničnih i duševnih bolesnika. Po istom vjerovanju hodočašće treba obaviti dva-tri puta, jer ukoliko se stanje ne popravi ni nakon trećeg puta, ozdravljenje nije moguće. Mnoštvo ljudi dolazi na ovo mjesto i radi zavjeta, ali je najveći broj onih koji dolaze da izmole i nađu lijek svojoj bolesti. Kako je ovo kultno i zavjetno proštenište multikonfesionalno, uoči Sv. Ive, ono oživi i postane mali bosanski Lurd. Poseban efekt daju oni ljudi obučeni u tradicionalne narodne nošnje, po kojima se razlikuju pripadnici različitih konfesija i nacija, pristigli iz najudaljenijih krajeva Bosne i Hercegovine (Fabijanić, 2002., str. 169,170). Već 23. juna prostor oko crkvice se napuni radi ispovjedanja. Zbog malog prostora unutar objekta, ispovjedanje se obavlja i vani, uz pomoć svećenika pristiglih iz cijele Bosne i Hercegovine. Sutradan u 9 sati se održava velika misa za bolesne koja predstavlja centralni i najvažniji dio obreda. Sastavni dio obreda je i umivanje u ranu zoru na vrelu zvanom Mrtvalj, koje se u narodu zove i Gospino vrilo, a koje se smatra ljekovitim i čudotvornim. Nakon toga

31

hodočasnici po okolnim brdima beru ljekovitu biljku ivu (Teucrium montanium L.) koja je glavni sastojak mnogih preparata narodne medicine. Nakon toga se hodočašće završava.

Kult sv. Ive u vezi sa ozdravljenjem posebno «opsjednutih» bolesnika rasprostranjen je po cijeloj Bosni i Hercegovini. Održava se paralelno sa sličnim kultovima kao što su kult Gospe Olovske – 15. augusta, te kod pravoslavaca kult sv. Vasilija Ostroškog – 12. maja i kult Bogorodice Čajničke – 28. augusta. Bez obzira kada je nastala Crkva sv. Ive, može se pretpostaviti da je ovaj kult stariji od kršćanstva, koje mu je kasnije dalo svoje obilježlje. Pretpostavka je da se u Podmilačju nalazilo predkršćansko kultno mjesto, jer je sastavni dio rituala bilo i kupanje, koje se kasnije reduciralo samo na umivanje na izvoru Mrtvalj. Praksa ritualnog kupanja svakako upućuje na antičko vrijeme i antičku praksu. Osim toga mnoge kršćanske crkve podizane su na mjestima pretkršćanskih svetišta ili pak u njihovoj blizini (Fabijanić, 2002., str. 173,174).

Kraljev grobPodaci o dobruLokacija

Lokalitet zvani Kraljev grob nalazi se na zaravanku Borovi, na oko 520 m nadmorske visine, na južnoj padini brda Huma, tj. dijelu zvanom Podhum. Brdo Hum okružuje Jajce sa juga, iznad Kozluka, na desnoj obali Vrbasa. Truhelka je zabilježio da na Podhumu ima mjesto na spomenutom zaravanku sa kojeg se vidi Jajce i Carevo polje sjeverno od Jajca. Na zapadu tog zaravanka je prirodna mala prepreka, koja brani vidik na Jajce. U tom dijelu zaravanka, tik do puta, leži ploča “koju narod zove Kraljevim grobom”

Do lokaliteta se dolazi makadamskim putom od Kozluka ka selu Zastinju. Stećak za koji se vezuje spomenuto predanje leži na livadi uz sjeverni rub puta. Točno preko puta njega, na lijevoj strani puta, je još jedan kamen koji je vjerojatno istovremen sa navedenim stećkom. Povijesni podaci

Povijesni podaci se odnose na smrt posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića 1463. godine. O mjestu njegovog groba postoji narodno predanje u Jajcu i okolici. Truhelka, uz prethodnu napomenu da je nadgrobni kamen prost i neugledan, piše o legendi: ”Ova predaja priča o smrti kraljevoj otprilike ovo. Kada je kralj uvidio da je preslab da bi se odupro sultanu Mehmedu Fatihu pobježe s Gojakom i Čubretićem u Ključ, gdje pade izdajom Turcima u šake. Kad ga pred sultana dovedoše u Jajce, bude mu na temelju jedne fetve izrečena smrtna osuda, ali sultan je htio, da kralj pati ne samo za života nego i poslije smrti, pa je predao lešinu sugjenika odjelu janjičara, kojima bi naloženo, da ga na Humu pokopaju i to na mjestu, koje se uvijek iz Jajca vidi, ali sa kojeg se samo Jajce ne mogaše vidjeti.

Jajčanima je imala tako da bude uvijek pred očima uspomena na kaznu, koju je prepatio njihov kralj, a ovaj nije ni iz groba smio viditi svoga tônoga grada. Ovo naivno određenje položaja kraljeva groba, podudara se potpuno s tim mjestom.” (Truhelka 1904.,12)

Kralj je pogubljen u periodu između 29. svibnja i 10. lipnja 1463. godine. 29. svibnja 1463. godine kraljev stric Radivoj moli vladu Dubrovačke republike da mu se u Kreševo pošalje barut. U to vrijeme se dakle vršila priprema za obranu Bosne od napada Osmanlija. U Veneciju je došla prva vijest o kraljevoj smrti 10. lipnja iste godine. Sultan Mehmed el Fatih je, prema pisanju ljetopisaca, već 17. lipnja iste godine bio u Skoplju (Truhelka, 1904., 13).

Pretpostavlja se da je logor osmanske vojske bio na Carevom polju, na sjevernim padinama iznad Jajca i da je tu ubijen Stjepan Tomašević zajedno sa stricem Radovojem (Truhelka, 1904., 14; Mazalić, 1952., 63). Mazalić dovodi u sumnju podatak da bi u tom slučaju kralj bio pokopan na drugom kraju i brdu, sat hoda od mjesta ubistva.  

32

2. Opis dobraStećak, za koji narodna predaja govori da je pod njim sahranjen posljednji bosanski

kralj Stjepan Tomašević 1463. godine, leži na kraju, tj u jugozapadnom kutu, i u dnu zemljišta “Borovi. Sa svih, osim sa sjeverne strane od koje se zemljište penje, je vidljivo da je u neko vrijeme bio pomjeran, što je poznato i dokumentirano u relevantnoj literaturi. Stećak je u obliku sanduka, dimenzija 160x92x50 cm. Truhelka piše da su dimenzije “ploče” 180x100x55 cm, što ne odgovara današnjem stanju. Naime, on navodi da je otprilike 35 cm spomenika virilo iz zemlje, a da je 20 cm utonulo (Truhelka, 1904., 12). Na jugoistočnom gornjem kutu je obijen, što je zabilježeno prilikom otkopavanja groba ispod stećka 1888. godine. Barcsay navodi da je sa donje strane izdubljen (Barcsay, 1916., 288). Danas na njemu nisu vidljivi bilo kakvi ukrasi. Truhelka prvo navodi da je “ploča tek za nuždu oklesana i bez ikakvih tragova ornamenta i natpisa”, ali konstatira da na vodoravnoj strani, “ne sasvim u sredini opaža se jednostavan, 1 cm duboko urezan križ, vjerojatno naknadno uklesan” (Truhelka, 1904., 12). Isto navodi i Barcsay u izvještaju da se “razabiru isprani znakovi. Vjerojatno jest da je u kamen bio uklesan križ.” (Barcsay, 1916., 288) Stećak je orijentiran zapad - istok.

Točno preko puta ovog stećka, sa druge strane ceste, nalazi se vjerojatno dio još jednog stećka. Da li mu je to primaran ili sekundaran položaj, nije poznato, ali po svemu sudeći izgleda da je ovdje donesen. Nije utonuo, a stražnja strana uz ogradu pored puta je neravna. U izvještaju Barcsaya, kao ni u Truhelkinim radovima se ne spominje. Naime, stječe se dojam da je to dio spomenika zamišljenog da bude u obliku sanduka, ali neuspjelo oklesan. Današnje dimenzije su 125x70x60 cm. Na istočnoj strani je stubičasto oklesan, a zapadna strana je kosa i neravna. Sjeverna, bočna strana, okrenuta cesti i Kraljevom grobu”, je ravna. Južna strana je puna neravnina, a jugozapadni donji ugao je odbijen.

O toku iskopavanja groba ispod stećka 1 postoje neki kontradiktorni podaci koje bilježe osobe koje su prisutvovale iskopavanju 1888. godine, Ć. Truhelka, istraživač, G. Barcsay, kotarski predstojnik koji je imao zadatak da prati Truhelku i da mu u svemu bude pri ruci, i Mazalićeva bilješka o saopćenju iz druge ruke Osmana Karavlaka koji je bio radnik na iskopavanju.

Ć. Truhelka piše da je u dubini od oko 80 cm pod slojem crnice bio sloj krupnog kamenja ispod kojeg je u ilovači bio položen kostur. Kosti su već istrule, a kostur djelomično slomljen od kamenja koje je na njega naleglo. Orijentacija kostura bila je zapad-istok. Lubanja je bila odijeljena od trupa i ležala je na desnoj strani grudnog koša, ruke pokojnika prekrižene na prsima, a noge ispružene. Lijeva potkoljenična kost je bila na dva mjesta polomljena, a polomljeni dijelovi su ležali 8 cm udesno. Od priloga nađenih u grobu, Truhelka navodi:

1. kod nogu nalaz savijene željezne kuke “kakve služe za zapon katanca” ili za okove; 2. oko 10 cm iznad kostiju grudnog koša, na mjestu gdje su se ruke križale, nalaz dva

mala srebrna ugarska novca iz “dobe Ljudevita Velikog” (1342.-1382.) koja su u grob priložena kao obol (Truhelka, 1888, 23; 1904., 12).Barcsay o uvjetima nalaza piše da su u sloju siromašne crnice koji se sastoji od šljunka

i ilovače, na oko ¾ m ispod ploče, naišli na kamenje (što se poklapa sa Truhelkinim navodom od oko 80-88 cm), ali dodaje da je isti sloj “crnice” dubok još 1,5 m, i “da je lobanja nađena tek na toj dubini”, što znači na dubini od 2,30 m ispod ploče. Ostali dio navoda se poklapa sa Truhelkinim opisom.

Što se tiče nalaza Barcsay daje podatke da su srebni novčići nađeni ispod lubanje, a kraj njih je ležao željezni prsten. Za novčiće piše da ih je Truhelka ponio u Sarajevo, a prsten više ne spominje (Barcsay, 1916., 19).

Mazalić navodi osobno saopćenje Hajrudina Kršlaka da je Osman Karavlak , koji je kao radnik star 26 godina, učestvovao u prekopavanju groba 1888. godine kazivao o nalazu prstena “koji je Truhelka spremio” (Mazalić, 1952., 63, nap. 17).

33

U oba svoja rada 1888. i 1904. godine Truhelka je izostavio nalaz željeznog prstena i o njegovom izgledu i veličini, kao i o tome gdje je završio se dalje više ništa nije saznalo.

U izvještaju iz 1888. godine Truhelka zaključuje da uvjeti nalaza i skelet dežmekastog muškarca zrele dobi, odgovaraju udesu - sudbini pogubljenog kralja Stjepana Tomaševića i potvrđuju da je to njegov grob (Truhelka 1888., 23-24). Međutim, u tekstu objavljenom 16 godina kasnije, Truhelka piše da je “tu bila sahranjena lešina sasječena i izmučena čovjeka, kojeg pokopaše u vrijeme, koje je slijedilo vladi Ljudevita Velikog, dok su još njegovi novci Bosnom kolali”, i dalje, “Direktni dokaz, da je to grob Stjepana Tomaševića ne nalazimo u tim opažanjima. Jedini dokaz je predaja , a mi ćemo u daljem izlaganju tu tradiciju time utvrditi, što ćemo dokazati, da je kralj u Jajcu smaknut, dakle i pokopan.” (Truhelka, 1904., 13)

Thallóczy navodi: “Interesantno je i pisanje o autentičnosti groba i leša Stjepana Tomaševića, koje raspravlja Truhelka, o.c. 11-14 (odnosi se na izdanje iz 1904). Prema predaji tražio je Truhelka leš na onom mjestu, koje narod naziva “kraljev grob”. Na temelju je iskopina Truhelka konstatirao samo to, da je u grobištu, za koje govori pučka predaja, pronađena okosnica (kostur) čovjeka s odrubljenom glavom, i to iz doba, kada su ondje jošte kolali novci kralja Ljudevita Velikog. Dobro su učinili bosanski franjevci, što su kao čuvari bosanskih tradicija ovaj kostur sahranili u svojoj crkvi.” (Thallóczy, 1916., 69, nap.1)

Perojević, oslanjajući se na Truhelkin rad iz 1904. godine, je zaključio: “Dakle, bila je velika vjerojatnost da su one kosti kralja Stjepana Tomaševića. Nalaz se podudarao sa narodnom predajom”, i ponavlja Thallóczyjevu misao o čuvanju kosti od strane franjevaca (Perojević, 1991., 574, nap. 54).

Pregledom inventarskih knjiga numizmatičke zbirke Arheološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, konstatirano je da dva navedena novčića nisu ubilježena. Nije poznata ni sudbina ostala dva nalaza u grobu, željeznog prstena i okova.

 .Podaci o dobruLokacija

Lokalitet zvani Kraljev grob nalazi se na zaravanku Borovi, na oko 520 m nadmorske visine, na južnoj padini brda Huma, tj. dijelu zvanom Podhum. Brdo Hum okružuje Jajce sa juga, iznad Kozluka, na desnoj obali Vrbasa. Truhelka je zabilježio da na Podhumu ima mjesto na spomenutom zaravanku sa kojeg se vidi Jajce i Carevo polje sjeverno od Jajca. Na zapadu tog zaravanka je prirodna mala prepreka, koja brani vidik na Jajce. U tom dijelu zaravanka, tik do puta, leži ploča “koju narod zove Kraljevim grobom”

Do lokaliteta se dolazi makadamskim putom od Kozluka ka selu Zastinju. Stećak za koji se vezuje spomenuto predanje leži na livadi uz sjeverni rub puta. Točno preko puta njega, na lijevoj strani puta, je još jedan kamen koji je vjerojatno istovremen sa navedenim stećkom. Povijesni podaci

Povijesni podaci se odnose na smrt posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića 1463. godine. O mjestu njegovog groba postoji narodno predanje u Jajcu i okolici. Truhelka, uz prethodnu napomenu da je nadgrobni kamen prost i neugledan, piše o legendi: ”Ova predaja priča o smrti kraljevoj otprilike ovo. Kada je kralj uvidio da je preslab da bi se odupro sultanu Mehmedu Fatihu pobježe s Gojakom i Čubretićem u Ključ, gdje pade izdajom Turcima u šake. Kad ga pred sultana dovedoše u Jajce, bude mu na temelju jedne fetve izrečena smrtna osuda, ali sultan je htio, da kralj pati ne samo za života nego i poslije smrti, pa je predao lešinu sugjenika odjelu janjičara, kojima bi naloženo, da ga na Humu pokopaju i to na mjestu, koje se uvijek iz Jajca vidi, ali sa kojeg se samo Jajce ne mogaše vidjeti.

Jajčanima je imala tako da bude uvijek pred očima uspomena na kaznu, koju je prepatio njihov kralj, a ovaj nije ni iz groba smio viditi svoga tônoga grada. Ovo naivno

34

određenje položaja kraljeva groba, podudara se potpuno s tim mjestom.” (Truhelka 1904.,12)

Kralj je pogubljen u periodu između 29. svibnja i 10. lipnja 1463. godine. 29. svibnja 1463. godine kraljev stric Radivoj moli vladu Dubrovačke republike da mu se u Kreševo pošalje barut. U to vrijeme se dakle vršila priprema za obranu Bosne od napada Osmanlija. U Veneciju je došla prva vijest o kraljevoj smrti 10. lipnja iste godine. Sultan Mehmed el Fatih je, prema pisanju ljetopisaca, već 17. lipnja iste godine bio u Skoplju (Truhelka, 1904., 13).

Pretpostavlja se da je logor osmanske vojske bio na Carevom polju, na sjevernim padinama iznad Jajca i da je tu ubijen Stjepan Tomašević zajedno sa stricem Radovojem (Truhelka, 1904., 14; Mazalić, 1952., 63). Mazalić dovodi u sumnju podatak da bi u tom slučaju kralj bio pokopan na drugom kraju i brdu, sat hoda od mjesta ubistva.  2. Opis dobra

Stećak, za koji narodna predaja govori da je pod njim sahranjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević 1463. godine, leži na kraju, tj u jugozapadnom kutu, i u dnu zemljišta “Borovi. Sa svih, osim sa sjeverne strane od koje se zemljište penje, je vidljivo da je u neko vrijeme bio pomjeran, što je poznato i dokumentirano u relevantnoj literaturi. Stećak je u obliku sanduka, dimenzija 160x92x50 cm. Truhelka piše da su dimenzije “ploče” 180x100x55 cm, što ne odgovara današnjem stanju. Naime, on navodi da je otprilike 35 cm spomenika virilo iz zemlje, a da je 20 cm utonulo (Truhelka, 1904., 12). Na jugoistočnom gornjem kutu je obijen, što je zabilježeno prilikom otkopavanja groba ispod stećka 1888. godine. Barcsay navodi da je sa donje strane izdubljen (Barcsay, 1916., 288). Danas na njemu nisu vidljivi bilo kakvi ukrasi. Truhelka prvo navodi da je “ploča tek za nuždu oklesana i bez ikakvih tragova ornamenta i natpisa”, ali konstatira da na vodoravnoj strani, “ne sasvim u sredini opaža se jednostavan, 1 cm duboko urezan križ, vjerojatno naknadno uklesan” (Truhelka, 1904., 12). Isto navodi i Barcsay u izvještaju da se “razabiru isprani znakovi. Vjerojatno jest da je u kamen bio uklesan križ.” (Barcsay, 1916., 288) Stećak je orijentiran zapad - istok.

Točno preko puta ovog stećka, sa druge strane ceste, nalazi se vjerojatno dio još jednog stećka. Da li mu je to primaran ili sekundaran položaj, nije poznato, ali po svemu sudeći izgleda da je ovdje donesen. Nije utonuo, a stražnja strana uz ogradu pored puta je neravna. U izvještaju Barcsaya, kao ni u Truhelkinim radovima se ne spominje. Naime, stječe se dojam da je to dio spomenika zamišljenog da bude u obliku sanduka, ali neuspjelo oklesan. Današnje dimenzije su 125x70x60 cm. Na istočnoj strani je stubičasto oklesan, a zapadna strana je kosa i neravna. Sjeverna, bočna strana, okrenuta cesti i Kraljevom grobu”, je ravna. Južna strana je puna neravnina, a jugozapadni donji ugao je odbijen.

O toku iskopavanja groba ispod stećka 1 postoje neki kontradiktorni podaci koje bilježe osobe koje su prisutvovale iskopavanju 1888. godine, Ć. Truhelka, istraživač, G. Barcsay, kotarski predstojnik koji je imao zadatak da prati Truhelku i da mu u svemu bude pri ruci, i Mazalićeva bilješka o saopćenju iz druge ruke Osmana Karavlaka koji je bio radnik na iskopavanju.

Ć. Truhelka piše da je u dubini od oko 80 cm pod slojem crnice bio sloj krupnog kamenja ispod kojeg je u ilovači bio položen kostur. Kosti su već istrule, a kostur djelomično slomljen od kamenja koje je na njega naleglo. Orijentacija kostura bila je zapad-istok. Lubanja je bila odijeljena od trupa i ležala je na desnoj strani grudnog koša, ruke pokojnika prekrižene na prsima, a noge ispružene. Lijeva potkoljenična kost je bila na dva mjesta polomljena, a polomljeni dijelovi su ležali 8 cm udesno. Od priloga nađenih u grobu, Truhelka navodi:

3. kod nogu nalaz savijene željezne kuke “kakve služe za zapon katanca” ili za okove;

35

4. oko 10 cm iznad kostiju grudnog koša, na mjestu gdje su se ruke križale, nalaz dva mala srebrna ugarska novca iz “dobe Ljudevita Velikog” (1342.-1382.) koja su u grob priložena kao obol (Truhelka, 1888, 23; 1904., 12).Barcsay o uvjetima nalaza piše da su u sloju siromašne crnice koji se sastoji od šljunka

i ilovače, na oko ¾ m ispod ploče, naišli na kamenje (što se poklapa sa Truhelkinim navodom od oko 80-88 cm), ali dodaje da je isti sloj “crnice” dubok još 1,5 m, i “da je lobanja nađena tek na toj dubini”, što znači na dubini od 2,30 m ispod ploče. Ostali dio navoda se poklapa sa Truhelkinim opisom.

Što se tiče nalaza Barcsay daje podatke da su srebni novčići nađeni ispod lubanje, a kraj njih je ležao željezni prsten. Za novčiće piše da ih je Truhelka ponio u Sarajevo, a prsten više ne spominje (Barcsay, 1916., 19).

Mazalić navodi osobno saopćenje Hajrudina Kršlaka da je Osman Karavlak , koji je kao radnik star 26 godina, učestvovao u prekopavanju groba 1888. godine kazivao o nalazu prstena “koji je Truhelka spremio” (Mazalić, 1952., 63, nap. 17).

U oba svoja rada 1888. i 1904. godine Truhelka je izostavio nalaz željeznog prstena i o njegovom izgledu i veličini, kao i o tome gdje je završio se dalje više ništa nije saznalo.

U izvještaju iz 1888. godine Truhelka zaključuje da uvjeti nalaza i skelet dežmekastog muškarca zrele dobi, odgovaraju udesu - sudbini pogubljenog kralja Stjepana Tomaševića i potvrđuju da je to njegov grob (Truhelka 1888., 23-24). Međutim, u tekstu objavljenom 16 godina kasnije, Truhelka piše da je “tu bila sahranjena lešina sasječena i izmučena čovjeka, kojeg pokopaše u vrijeme, koje je slijedilo vladi Ljudevita Velikog, dok su još njegovi novci Bosnom kolali”, i dalje, “Direktni dokaz, da je to grob Stjepana Tomaševića ne nalazimo u tim opažanjima. Jedini dokaz je predaja , a mi ćemo u daljem izlaganju tu tradiciju time utvrditi, što ćemo dokazati, da je kralj u Jajcu smaknut, dakle i pokopan.” (Truhelka, 1904., 13)

Thallóczy navodi: “Interesantno je i pisanje o autentičnosti groba i leša Stjepana Tomaševića, koje raspravlja Truhelka, o.c. 11-14 (odnosi se na izdanje iz 1904). Prema predaji tražio je Truhelka leš na onom mjestu, koje narod naziva “kraljev grob”. Na temelju je iskopina Truhelka konstatirao samo to, da je u grobištu, za koje govori pučka predaja, pronađena okosnica (kostur) čovjeka s odrubljenom glavom, i to iz doba, kada su ondje jošte kolali novci kralja Ljudevita Velikog. Dobro su učinili bosanski franjevci, što su kao čuvari bosanskih tradicija ovaj kostur sahranili u svojoj crkvi.” (Thallóczy, 1916., 69, nap.1)

Perojević, oslanjajući se na Truhelkin rad iz 1904. godine, je zaključio: “Dakle, bila je velika vjerojatnost da su one kosti kralja Stjepana Tomaševića. Nalaz se podudarao sa narodnom predajom”, i ponavlja Thallóczyjevu misao o čuvanju kosti od strane franjevaca (Perojević, 1991., 574, nap. 54).

Pregledom inventarskih knjiga numizmatičke zbirke Arheološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, konstatirano je da dva navedena novčića nisu ubilježena. Nije poznata ni sudbina ostala dva nalaza u grobu, željeznog prstena i okova. 

 

36

OSMANSKI PERIODNa mjestu srednjovjekovnog trgovišta i naselja za vrijeme osmanske uprave postepeno

su nastajali gradski sadržaji čija struktura se nastavljala oblikovati kroz historiju. Urbana struktura osmanskog grada zasnovana je na principu organizacije više prostorno povezanih stambenih grupacija – mahala,. U Jajcu nemamo situaciju kao u Sarajevu gdje se stambena susjedstva nanovo formiraju, već susjedstva nastaju na mjestu srednjvjekovnog podgrađa. Ova susjedstva broje 30-ak stambenih objekata, a od javnih sadržaja formiraju se pekara, mekteb, džamija, škola. Ostali objekti su bili smješteni u čaršiji, koja je nastala na mjestu srednjovjekovnog trgovišta. Princip stroge odvojenosti stambenog od poslovnog dijela grada i u ovom slučaju je jasno primijenjen.

SAKRALNI OBJEKTIDŽAMIJE

Prema popisu nepokretne vakufske imovine u Jajcu je bilo ukupno šest džamija i to: Hadži Muharem džamija u Čarši mahali – ulica između Travničke i Banjalučke kapije, Ramadan-begova u Pliva mahali – Pijavicama, Esme sultanija u Čarši mahali, Hadadan džamija u Prigrađu24, Dizdareva i Sinan-begova džamija u Gornjoj Mahali25. Od navedenih objekata do rata 1992. godine je postojalo njih četiri i to, dvije u Čarši mahali, jedna u Pijavicama i jedna u gornjem dijelu grada, odnosno Sinan-begova džamija – odnosno Okića džamija26. U jajačkom sidžilu pred kraj XVII stoljeća spominju se četiri džamije u Jajcu27. Samo je Čaršijska (Esme Sultanije) džamija bila potkupolna.

ČARŠIJSKA (ESME SULTANIJE) DŽAMIJA1. Podaci o lokalitetuLokacija

Esme Sultanije džamija nalazi se u centru jajačke čaršije, u glavnoj ulici koja povezuje Travničku i Banjalučku kapiju, k.č. 1251, 1252 i 1253 K.O. Jajce 1, vlasništvo IVZ BiH, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.  Historijski podaci

Prema tarihu iznad portala, džamija je podignuta 1749./50. godine, a njen osnivač je čauški čehaja Emir Mustafa. Tarih ukazuje da je na na tom mjestu postojala ranije džamija Mir Mustafe Čehaje (Mujezinović,1998. 261. str.).

U vezi imena Esme Sultanije postoji sačuvano predanje da je Esma sultanija, supruga bosanskog namjesnika Mehmed paše Muhsinovića sagradila ovu džamiju i dva mosta na Vrbasu. Kako je bila bolesna, astrolozi su joj prorekli da će ozdraviti ukoliko napravi tri zadužbine. Od svoga nakita je podigla pomenutu džamiju i mostove na Vrbasu (Mujezinović, 1998. str. 262.).

Pošto je Mehmed paša Muhsinović bio namjesnik Bosne u dva navrata – prvi put do 1763. godine, a drugi put od 1770. do1772. godine, javlja se pitanje usklađenosti gornjeg natpisa iz 1749./50. godine sa ovim datumima. Logično bi bilo pretpostaviti da je na mjestu današnje Esme Sultanije džamije ranije postojala džamija, a koju je, prema natpisu podigao čauški čehaja Emir Mustafa 1749./50. godine. Esme Sultanija je mogla jedino nastati između 1760.-63. i 1770.-72. godine, kada je Mehmed paša Muhsinović bio namjesnik Bosne.24 Prigrađe – izvan gradskih zidina25 Navedeni izvori o nepokretnoj imovini Ujedinjenog vakufa u Jajcu26 Okića džamija je dobila ime po hodži Okiću koli je u njoj služio sve do svoje smrti.27 Ovaj podatak spominje dr. H. Ćurić u članku koji je izašao u dnevnom listu Oslobođenje 5. marta 1972. godine.

37

Jedno vrijeme, tačnije do 1922. godine, kupola džamije bila je pokrivena krovom sa šindrom, ali je intervencijom te godine drveni krov skinut i džamiji vraćen raniji izgled. 2. Opis spomenika

Esme Sultanije džamija pripadala je centralnom potkupolnom tipu džamije, sa natkrivenim sofama i kamenim minaretom.

Nad približno kvadratnom osnovom unutrašnjih dimenzija 9,49x9,55 metara nalazila se nešto izdužena kupola koja nije odražavala pravi oblik polulopte, što je odvajalo od ostalih većih džamija potkupolnog tipa. Po svojoj konstrukciji objekat je spadao u tip građevine gdje je prelaz iz kvadratičnog oblika u kupoli izveden na pandatifima. Ispod konstrukcije kupole džamija je imala osam prozora sa tranzenama. Kupola je bila oslonjena na četiri tačke, a visina objekta mjerena od poda do vrha tjemena kupole iznosila je oko 13,0 metara. Zidovi džamije bili su od kamena krečnjaka i sedre debljine od 118 – 120 cm.

Ispred džamije se nalazio trijem koga su zatvarala dva masivna zida sa strana debljine 75 cm. Na sjeveroistočnom zidu trijema nalazio se jedan prozorski otvor. Širina trijema iznosila je 3,96 metara. Osim ova dva zida, krov trijema nosila su i dva masivna četvrougaona stupa u sredini. Otvori na fasadama su sa profiliranim okvirom koji prati formu otvora. U donjim zonama objekta prozorski otvori su bili pravougaoni, dok su otvori iz gornjih zona urađeni po uzoru na gotičke prozore sa prelomljenim lukom. U vrhu fasade je bio vrlo istaknut i jak vijenac.

Munara je bila vitka i vrlo proporcionalna, izgrađena od istog kamena od koga i džamija. Baza munare je bila osmostrana dok je tijelo munare imalo šesnaest strana. Prelaz iz osmerougaonika u šesnaestougaonik riješen je iznad baze munare. Baza munare je dekorirana motivima u formi pupoljka. Ovaj motiv se u stiliziranoj formi javlja i na dnu i pri vrhu tijela munare, ispod šerefeta. Prema nekim autorima ( Mujezinović, 1998. ) imala je stalaktitne ukrase ispod šerefe, a što nije vidljivo iz fotografija iz kasnijeg perioda. Stranice ograde munare su sa reljefnim dekoracijama na kojima se javljaju motivi kruga, zvijezde i heksagona. Svaka stranica ograde je dekorirana na drugačiji način.

U enterijeru objekta iznad ulaznog portala i sjeveroistočnog i jugozapadnog zida nalazio se drveni mahvil na drvenim stupovima. Mimber je bio zidan od kamena.Iznad ulaza u objekat nalazio se tarih isklesan u prozi na turskom jeziku. Na kamenoj ploči dimenzija 43x80 cm u nesh-talik pismu, bio je smješten tekst u četiri reda.

Esme Sultanije džamija bila je najvredniji objekat među jajačkim džamijama osmanskog perioda. Prema M. Mujezinoviću ova džamija je spadala među posljednje izgrađene džamije u Bosni i Hercegovini koje su bile pokrivene kupolom.

U sklopu džamijskog kompleksa nalazili su se i šadrvan, mekteb i greblje. Šadrvan je bio pokriven drvenom nadstrešnicom sa kupolom koja je ležala na osam drvenih stupova. U haremu džamije bilo je dvadesetak nišana od kojih je osam imalo epitafe. Najstariji spomenik datira iz 1238. (1822.) godine, a najmlađi iz 1292. (1875.) godine (Mujezinović,1998. str. 262.). 

SINAN-BEGOVA DŽAMIJA

38

.Podaci o lokalitetuLokacija

Sinan-begova ili Okića džamija nalazi se u Gornjoj Mahali, neposredno ispod zidina starog Jajca, k.č. 926 K.O. Jajce I, vlasništvo je Sjedinjenog vakufa IVZ BiH, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.  Povijesni podaci

Prema neprovjerenim podacima nastala je oko 1689. godine kao zadužbina Sinan – bega Džabića. Ovu džamiju mještani nazivaju i Okića džamija, zbog toga što su u njoj dugi niz godina imami bili iz porodice Okić (Mujezinović, 1998. str. 266).Dosadašnja zakonska zaštita

Sinan-begova džamija u Jajcu nije bila stavljena pod zaštitu države, ali je uživala režim prethodne zaštite s obzirom da se nalazila u sklopu urbane cjeline Jajca, koja je Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine bila evidentirana i kategorizirana kao cjelina 0 kategorije, ili kao cjelina od međunarodnog značaja. 2. Opis spomenika

Sinan-begovu je džamiju u Jajcu teško smjestiti u neku od tipoloških serija džamija koje su građene u Bosni i Hercegovini. Ona pripada tipu centralnih jednoprostornih džamija i izvorno je bila bez sofa. Cijeli je prostor džamije prekriven zidanom elipsoidnom kupolom od sedre, koja je skrivena šatorastim četverovodnim krovom. Prije ratnih razaranja 1992. godine, krov je bio pokriven drvenom šindrom. Džamija je imala drvenu munaru visine oko 14,00 metara, koja je bila osmokutnog presjeka.

Po svom izgledu nije se bitnije razlikovala od okolnih stambenih objekata Gornje Mahale. Smještena je neposredno uz ulicu i nema dvorište ili harem.

Uz južni zid džamije je izgrađena česma sa natpisom. Na kamenoj ploči, veličine 34x73 cm, isklesan je u tri reda ovaj natpis na turskom jeziku, sa mjestimice oštećenim i nečitkim tekstom. U tekstu je navedeno da je na ovom mjestu ranije postojala česma koju je podigao dizdar Jajca, Ali Firaki, kao uspomenu na svog oca Sulejmana (Mujezinović, 1998, str. 266, 267).

U objekt se ulazilo sa bočne, sjeverozapadne strane kroz sofe. I objekt i sofe su bili pokriveni zajedničkim krovom. Sjeverozapadni ulazni zid je debljine oko 75 cm i dužine 6,50 m. Urađen je od vapnenca i na njemu se može primjetiti da je u neko vrijeme, koje je teško točno odrediti, bio prezidan do razine početka kupole, pri čemu je uništen red kamena sedre koji je označavao početak kupole i koji je vidljiv na dijelu zida koji nije preziđivan. Sa velikom se sigurnošću može tvrditi da je ta intervencija bila povezana sa naknadnim postavljanjem vanjskih sofa, koje nisu dio prvobitnog objekta. Na to upućuje različit način zidanja zidova sofe i njihova strukturalna nepovezanost sa glavnim objektom - naknadno uklesane rupe za stropne grede sofa, pri čemu je oštećeno nekoliko klesanaca, kao i specifičan otvor dimenzija 94x78 cm koji djelimice zahvata kupolu. Ovaj je otvor služio kao izlaz na munaru iz glavnog objekta prije dogradnje sofa.

U sjeverozapadnom je zidu smješten ulazni portal sa klesanim dovratnicima od vapnenca. Lučni je nadvratnik portala sačinjen od tri segmenta, dok su vertikalni dovratnici od jednog komada kamena širine 30 cm. Jugozapadni zid je debljine 85 cm i unutarnje dužine 7,30 m. Na njemu se nalaze tri prozorska otvora od kojih je jedan naknadno zazidan.

Sjeveroistočni je zid bez otvora i njegova debljina iznosi 85 cm, a dužina 7,33 m. Na jugoistočni mihrabski zid su simetrično postavljena dva lučna prozora. Između njih je postavljen nadsvođeni mihrab od kamena sedre koji je podijeljen u tri horizontalna reda stalaktita na čijem vrhu je specifičan plastični cvjetni ukras. Mihrab je imao ukrase od kamene plastike, koji su u niši mihraba bili uklesani.

39

Strop je objekta riješen plitkom kupolom elipsoidnog oblika. I kupola i trompe nad kojima je podignuta kupola su urađene od kamena sedre sa preciznim i čistim horizontalnim linijama.

DIZDAREVA ILI ŽENSKA DŽAMIJA

Dizdareva ili Ženska džamija se nalazi u gornjem dijelu grada, tzv. Gornjoj Mahali, neposredno pored jajačke citadele. Džamiju je izgradio Sulejman-beg Kulenović 1812/1813. godine. Dizdareva džamija u Jajcu spada u tipološku seriju centralnih jednoprostornih džamija bez sofa, bez munare, sa zidanom kupolom koja je skrivena šatorastim četverostrešnim krovom. Cijeli unutrašnji prostor džamije zasveden je kamenom kupolom na trompama. Za konstrukciju kupole i trompi korištena je sedra. Enterijer džamije je bio oslikan tradicionalnim motivima koji su predstavljali floralne motive – vijence i listiće. Objekt je imao strm četverostrešni krov kao i okolni stambeni objekti, a bio je pokriven kestenovom šindrom. Džamija nije imala munaru. Objekt je rekonstruiran u toku 2002. godine.

IBRAHIM-BEGOVA DŽAMIJA Ibrahim-begova ili Pijavička28 džamija u Jajcu nalazi se izvan gradskih bedema i

situirana je na desnoj obali rijeke Plive uz auto-cestu Jajce – Bihać. Nije poznato tačno kada je džamija podignuta. Prema M. Mujezinoviću to je moralo biti prije mjeseca šabana 1103. hidžretske godine (18. juna 1692. godine). Tog dana je za imama džamije postavljen neki Fazlulah, a na mjesto dotadašnjeg imama Ibrahima29. U džamiji, tačnije u njenoj jugozapadnoj sofi, se nalaze dva mezara sa natpisima. U prvom je sahranjen Seksen kilič-zade Šejh Ašik Mustafa, sin Mehmeda, pripadnik tarikata Abdulkadir Gejlanije (Mujezinović, str. 275.) 1. safera 1267. godine, što predstavlja 6. decembar 1850. godine. Nad drugim mezarom su ženski nišani i nema godine njihovog podizanja, ali se zna da je tu sahranjena Almasa, supruga Ašik Mustafa efendije. Ibrahim-begova džamija spada u tipološku seriju centralnih jednoprostornih džamija sa sofama. Na glavnoj, ulaznoj fasadi nalazi se drveni trijem sa sofama i ukupno 8 drvenih stupova. Otvori trijema su završeni u formi vitičastih lukova. Unutrašnje dimenzije molitvenog prostora veličine su 7,00 x 8,00 m. Džamija ima zidove debljine 80 cm i u cjelini je ozidana sedrom. Bila je pokrivena strmim šatorastim četverostrešnim krovom. Izvorno je kao krovni pokrivač korištena drvena šindra, ali je kasnijim intervencijama ovaj krovni pokrivač zamijenjen limenim. Ulazni portal džamije bio je lučno završen, urađen od klesanih kamenih ploča. U desnoj sofi trijema džamije nalaze se dva groba označena nišanima što je jedna od najvažnijih karakteristika ove džamije. Na sjeveroistočnoj fasadi nalaze se četiri pravougaona otvora odmjerene širine i visine (Bečirbegović, str. 122). Prozori u donjoj zoni su pravougaonog oblika, dok su prozori u gornjoj zoni završeni polukružno. Džamija je imala osmougaonu drvenu munaru koja je bila završena alemom sa tri jabuke. Oko džamije se nalazi manji harem sa nekoliko nišana koji na sebi nemaju natpisa. Objekat je u toku rata u Bosni i Hercegovini doživio teška oštećenja krovne konstrukcije i dijela zidova. Nakon rata, usljed djelovanja atmosferilija, došlo je do daljnjeg propadanja konstrukcije.

28 Pijavička je dobila ime po naselju Pijavice u kome se nalazi.29 Jajački sidžil

40

ŠAMIĆA ILI HADŽI MUHAREMOVA DŽAMIJA Nalazi se u istoimenoj mahali pored gradskih zidina uz Šamića tabiju, istočno od

Banjalučke kapije, uz rijeku Vrbas. Ne zna se tačno vrijeme njene gradnje, a iz natpisa nad ulazom vidljivo je da je obnovljena 1849. godine. Pretpostavlja se da je nastala početkom XVIII stoljeća. To je manja građevina sa drvenom munarom i danas je u zapuštenom stanju i u nešto izmijenjenom obliku od autentičnog30. Od ranijeg izgleda džamije ostala je sačuvana jedna fotografija iz vremena prije dogradnje ulaznog trijema. Džamija je imala jednostavnu drvenu munaru sa vertikalno postavljenim letvicama. Krov džamije je bio strm i pokriven drvenom šindrom. Građevinski materijal koji je korišten prilikom njene izgradnje bio je kamen na koji je nanešen sloj krečnog maltera. Na fasadi su bila vidljiva četiri pravougaona prozorska otvora sa demirima. Džamija je bila krečena u bijelo i mogla je poslužiti kao primjer skladno oblikovane džamije od kamena (Bečirbegović, 123.) Kasnijim intervencijama, za koje nema podataka kada su izvedene, umjesto krovnog pokrivača od šindre, postavljen je limeni krovni pokrivač.Objekt je u toku rata u Bosni i Hercegovini skoro u potpunosti srušen. Ostao je sačuvan dio zidova sa potpuno očuvanim mihrabom od sedre.

HANOVIPored zanatstva i trgovine u Jajcu su bile razvijene i uslužne djelatnosti koje su

imale namjenu ishrane i smještaja brojnih prolaznika. U gradu i okolnim mjestima bilo je više hanova, naročito na putu od Travnika preko Karaule do Jajca. Evlija Ćelebija je popisao hanove i hamame u ovim mjestima. Hanovi u dolini rijeke Vrbas dokaz su stalnog kretanja ljudi, trgovinskih i drugih veza stanovnika Jajca sa ostalim razvijenijim centrima u Bosni, Dalmaciji...

U samom gradu je bilo je više ovakvih objekata. Spominju se Mulalića han, Šeherćehajića han, Ribića han, Kršlaka han, Pilavdžije, Čavara, Kožbega, Hadži Muje itd. Hanovi su u većini slučajeva bili smješteni na potezu između Travničke i Banjalučke kapije, izuzev Pilavdžijinog i Kožibega hana. Izgradnjom željezničke pruge pojedini hanovi su izgubili svoju raniju ulogu i vremenom nestali, dok su se drugi održali čak do II svjetskog rata.

Najveću arhitektonsku vrijednost imao je Teufikov han koji je sagrađen prije 1850. godine i koji je, prema nekim navodima, a za šta nema zvaničnih podataka, bio zaštićen spomenik. Ovaj han je u prizemlju imao drvene krevete i na spratu više soba. Osim ovih prostora u kompleksu hana se nalazila konjušnica , kao i velika avlija za vezivanje konja.

U predgrađu Jajca, na desnoj obali Vrbasa, pored nekadašnje skele, bio je također veliki han. Po toj skeli i hanu koji je bio na tom prostoru, cijela oblast je dobila naziv Han Skela (Eminefendić, 37).

HAMAM U JAJCUPrema Kreševljakoviću u Jajcu se nalazio jedan hamam, koji je propao prilikom jednog

od požara prije 250 godina. Od putopisaca hamam u Jajcu spominju Atanasije Georgiceo i Evlija Ćelebija. Georgiceo navodi da je hamam nastao od jedne od crkava, dok ga Evlija spominje među znamenitijim građevinama u Jajcu. O njegovom postanku nije ništa zapisao. Navod Atanasija Georgicea ne može odgovarati istini iz razloga što je nemoguće od crkve napraviti hamam. Moguće da je za njegovu gradnju upotrijebljen građevinski materijal sa neke crkve. Prije I svjetskog rata, prilikom izgradnje kuće begova Džabića, upotrijebljeni su ostaci kamenih zidova hamama kao građevinski materijal. Prilikom iskopa temelja za stambeni objekat u neposrednoj blizini Čaršijske ( Esme Sultanije) džamije otkriveni su ostaci jednog manjeg hamama sa očuvanim rasporedom prostorija.

MUSAFIRHANA31 U JAJCU

30 Stanje opisao M.Mujezinović. 31 Musafirhana –mjesto gdje su putnici mogli besplatno dobiti hranu i prenoćište

41

1. Podaci o dobru Lokacija

Musafirhana se nalazila u glavnoj Ulici bratstva i jedinstva u neposrednoj blizini Travničke kapije, na udaljenosti od nekih 20 m prema jugu. Zauzima k.č. br 1175, po novom premjeru, a po starom premjeru k.č. broj IX/86, broj posjedovnog lista 432., k.o. Jajce I, Federacija Bosne i Hercegovine.  Historijski podaci

U islamizaciji Bosne i Hercegovine derviši su odigrali značajnu ulogu; kao vjernici - svojom pobožnošću i dosljednom primjenom vjerskih propisa, kao humanisti - svojom solidarnošću i pomaganjem drugih i kao vojnici - svojom hrabrošću i odlučnošću. Tekije izgrađene na tlu Bosne i Hercegovine pripadale su: mevlevijskom, kaderijskom, nakšibendiskom, rufaijskom i halvetijskom tarikatu.

U gradu Jajcu njegovala se derviška tradicija skromnih razmjera(1) . Jedna od jajačkih tekija nalazila se prekoputa Esme sultanije džamije i nestala je u velikom požaru koji je zahvatio grad. Nema podataka o tome da je tekija obnavljana, ali se zna da je nova podignuta u selu Vrbica (Šehitluci) pored Jajca. U svojoj knjizi Džemal Čehajić navodi podatak da su u Jajcu djelovali derviši nakšibendijskog(2) i kadirijskog(3) tarikata (Ćehajić, str. 134,135).

Uz mnoge tekije postojale su musafirhane i imareti, što je ukazivalo na socijalni aspekt uloge tekije i ukupnog učenja islama koje su derviši izvorno u životu artikulirali. Sve je ovo utjecalo na brzo širenje islama u našim krajevima (ef. Omerdić, str.129 – 140). Od velikog broja ovih objekata, do rata 1992 – 1995. godine u Jajcu se sačuvao jedino objekat musafirhane i tekije porodice Mulalića. Zgradu je podigao Hadži Jusuf Mulalić početkom XIX stoljeća i u njoj uspostavio i tekiju i musafirhanu, za čije je izdržavanje ostavio znatan vakuf (podaci iz kartona objekta Zavoda za zaštitu spomenika BiH – dio o historijatu, napravljeni 1951. godine). Musafirhana i tekija su radile aktivno sve do 1878. godine. Njen osnivač je umro kao bedel(4) na putu za Mekku 1891. godine. Oko 1907. godine prizemni dio musafirhane je pretvoren u han, a prostorije na spratu su preuređene za stanovanje.

U ovom objektu je, nakon što je osvojio Jajce 1851. godine, jedno kraće vrijeme boravio i bosanski serasker Omer-paša Latas(5) . 2. Opis dobra

Objekat musafirhane je predstavljao primjer tradicionalne jajačke kuće na dva sprata. Po tlocrtnoj koncepciji ima vrlo čiste oblike koji karakteriziraju gradsku arhitekturu Jajca i strmi drveni krov sa drvenom šindrom koji skladno harmonizira sa arhitektonikom starog grada.

Prizemlje objekta musafirhane je bilo urađeno od lomljenog kamena sa krečnim malterom kao vezivnim sredstvom, sa debljinom zidova od 70 cm. Gabarit prizemlja je imao dimenzije 8,44 x 9,97 m. U prizemlju su se nalazile dvije prostorije koje su najvjerovatnije služile: jedna kao ostava i druga kao štala za konje gostiju. Jedna od ovih prostorija (štala) bila je zasvedena poluobličastim kamenim svodom, dok je kod druge upotrebljena ravna drvena tavanica. Ispred se nalazio trijem širine 2,50 m u kome su se nalazile jedne od drvenih stepenica koje su vodile na sprat. Konstrukcija prvog sprata oslanjala se na drvenu hrastovu gredu presjeka 20 x 20 cm koju su preko drvenih ukrašenih sedla pridržavali: sa lijeve strane (zapadni ugao objekta) jedan kvadratičan drveni stup dimenzija 20 x 20 cm, zatim, na udaljenosti od 3,30 m, mjereno od ovog stupa, također jedan drveni stup okruglog presjeka istih dimenzija, a cijela konstrukcija je preko ove grede bila oslonjena na kameni zid debljjine 67 cm. Stupovi trijema su imali visinu 2,40 m i bili su oslonjeni na kamene baze visine 40 cm.

42

Pristup na sprat Musafirhane bio je ostvaren preko dva drvena stepeništa. Prvo stepenište, koje je iz trijema vodilo na sprat u prostor divanhane, imalo je širinu 1,10 m. Drugo stepenište se nalazio na jugoistočnoj strani objekta, kojim se dolazilo u prostor drvene verande, sa koje je drugi krak istog stepeništa vodio u prostorije smještene na drugom spratu.

Na prvom spratu, koji je imao dimenzije 13,00 x 10,35 m bile su smještene sobe. Drugi sprat je također bio predviđen za sobe i bio je nešto prostraniji sa dimenzijama 13,00 x 11,00 m. Na drugom spratu, na njegovoj sjeveroistočnoj strani, nalazila se ćenifa(6) sa drvenim podom.Spratovi Musafirhane su imali doksate i bili su smaknuti jedan u odnosu na drugi. Svjetlost je u unutrašnjost objekta dovedena nizovima prozora, kojih je na prvom spratu bilo ukupno devet, i na drugom sedamnaest. Prozori su bili pravougaonog oblika i različitih dimenzija, počev od 63, preko 74 do 143 cm širine, i 83 cm visine na prvom spratu. Na drugom spratu njihova visina je bila nešto viša i iznosila je 106 cm.

Međuspratna konstrukcija Musafirhane je bila drvena sa podužno položenim hrastovim gredama dimenzija 20/20 cm. Podovi su bili urađeni od drvenih talpi debljine 5 cm.

Zidovi prizemlja su bili od kamena, a konstrukcija oba sprata bila je urađena u bondruk-sistemu, sa stupovima dimenzija 14/14 cm, i ispunom od ćerpića. Cijela fasada bila je malterisana krečnim malterom i farbana u bijelo, dok su drveni elementi bili bojeni tamnim nijansama, najvjerovatnije lanenim uljem sa dodacima smola.

Krov musafirhane je bio, kao i kod većine objekata u Jajcu, strm i pokriven drvenom šindrom. Krov musafirhane je imao nagib od 45 stepeni sa rogovima velike dužine. Pojedini elementi krovne konstrukcije bili su dugi i preko 8 m.

Na vrhu krova nalazio se mali drveni toranj sa šatorastim krovom i sa dugim šiljkom na vrhu, koji je označavao prolaznicima da je to musafirhana. Musafirhana nije imala dimnjak i sav dim je posebnim kanalima sprovođen u prostrani prostor krovišta. Na taj način se postizao dvojak efekat – jedan dio prostora krovišta se koristio kao sušionica za meso, a ujedno je dim karbonizirao drvenu krovnu konstrukciju sa unutrašnje strane i na taj način je dodatno zaštitio od djelovanja vlage i gljivica. 

MEMORIJALNI OBJEKTIGROBLJA U gradu Jajcu ima nekoliko grobalja zanimljivih po veličini, tako i po vrsti materijala i načinu izrade nadgrobnih spomenika, određenoj ornamentici na pojedinim nadgrobnicima, ortografiji i drugim obilježjima.

Prema popisu nepokretne vakufske imovine, u Jajcu je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bilo ukupno 15 manjih ili većih muslimanskih grobalja. Od najvećih grobalja izdavajaju se Varošnice, Harmani, Katin i Carevo polje, dok su manja po površini groblja – haremi podignuti uz jajačke džamije. Neke mahale su imale svoja groblja, pa su groblja po tome dobijala imena - Čaršimahalsko , Donjemahalsko groblje itd. Druga su opet imala svoje vlastite nazive kao što su groblja na Varošnicama, Bostanluku, Nišanima, Mezarlucima, Baščelucima.

GROBLJE VAROŠNICE Najveće i najljepše groblje u Jajcu bile su Varošnice. «Nije poznato koliko je staro, ali se može prema nekim nišanima utvrditi da je tu groblje postojalo u prvoj polovini XVII vijeka.» (Đoko Mazalić, Miloš Milošević, str. 34). Ovo groblje se nalazilo na uzvišenju iznad desne obale rijeke Plive zauzimajući prostor dužine i širine od oko 300 m. Ovo groblje je bilo jedno od najvećih u Bosni i Hercegovini. Postoji i veliki broj jama (udubina) sa zaobljenim rubovima, koji izgledaju kao temelji građevina. U ovom groblju se nalazio veliki broj nišana,

43

možda oko hiljadu. Svi nadgrobni spomenici su bili manjih dimenzija i napravljeni su od kamena krečnjaka. Uglavnom su bili jednostavni. Nišani su bili izgrađeni od grubo i fino tesanog kamena. Najveći broj nišana je bio bez natpisa. Posebno su bili rijetki stariji natpisi, odnosno oni stariji od 1878. godine. Spomenici koji su potjecali iz vremena poslije 1878. godine pokazuju da su tu sahranjivani članovi porodica: Kapetanovići, Makići, Zjahići, Arapovići, Ribići, Hrnjići, Kršlakovići, Hadžiosmanovići, Bubrići, i dr. Među starijim spomenicima isticao se jedan nišan sa natpisom iz 1600. godine. Nišan na kojem je bio isklesan ovaj natpis osmougaonog je oblika sa četvornim postoljem i piramidalnim završetkom. Visok je 96 cm. Pismo na njemu je bilo jednostovan nesh. Natpis glasi: «Bože, koji otvaraš vrata (izlaz iz svake prilike) otvori i nama najbolja vrata. Vlasnik ovoga groblja preselio je iz prolazne u vjećnu kuću u godini hiljadu i devetoj.» (1591/1592. godina) Na jednom nišanu, bez natpisa i turbana, bile su isklesane dvije čomage. Karakterističan je bio i nišan sa fesom, čiji spomenik počiva na sarkofagu. Na nišanu je bila vidljiva godina 1267. (1850/1851), ali je ime pokojnika bilo oštećeno. Preko Varošnica je vodio put za Travnik sve dok nije izgrađena nova cesta. Ovaj put je vodio od Plivske ćuprije, desnom obalom Plive do vodopada i dalje prema Donjem Vakufu. U sastavu zemljišta Varošnice dominira sedra, koja je bila vrlo upotrebljiv i jeftin materijal za gradnju kuća i javnih objekata. Gotovo da nema javnog objekta u Jajcu koji su izgrađeni između dva svjetska rata i ranije, a da u njih nije ugrađena i sedra. Zato je u samom gradu i okolini sedra vađena još u «predosmansko doba». Groblje na Varošnicama je vremenom potkopavano. Poslije II svejtskog rata groblje je napušteno i ekshumirano. U malom groblju pored džamija u Pijavicama nalazi se nekoliko sarkofaga kao i u Malim mezarima na Harmanima.

PROSVJETNI OBJEKTI

MEKTEBIU Jajcu je postojao mekteb Derviš-bega, koji je bio podignut početkom XIX stoljeća,

što uz Melek Ahmet-pašin mekteb, koji spominje Evlija Čelebija, predstavlja drugi samostalni mekteb u ovom gradu. Prema jednoj bujruldiji Vedžihi-paše iz hidžretske 1256. godine (1840) godine, za ovaj mekteb jajačkog kapetana Derviš-bega određena je suma od 15 groša dnevno iz vakufa umrlog Abdurrahim-age, graditelja jajačke medrese (Kasumović, str.129).

MEDRESEPrema nekim podacima u Jajcu je bilo više medresa, među kojima su poznate Melek

Ahmed-pašina medresa sagrađena prije 1664. godine, zatim Hadži Mehmedova medresa sagrađena 1693. godine (Truhelka, 1918, str, 159), te medresa Jajčeli Abdurrahim-age koja je nastala prepravkom jedne od gore navedenih medresa 1743. godine.

INFRASTRUKTURNI OBJEKTIČESME

Među objektima starog grada značajno mjesto pripada česmama. Godine 1892. u Jajcu je bio izgrađen vodovod. Prema zvaničnim podacima grad je 1906. godine imao 22 česme i 16 hidranata i dvije kuće u kojima je bila uvedena voda (Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906. godine, str. 566). Svaka je ulica imala svoju česmu od kojih su mnoge imale svoja imena i to: Hanumica, Bunaruša, Begefendina česma, Šehova česma, Ćanina česma, Memiševa voda itd. Neke od česama su bile zadužbine imućnijih građana. Česme su se nalazile na najpogodnijem mjestu za stanovništvo ulice, ispred džamija i kuća bogatijih ljudi. Sve su, izuzev jedne, bile urađene od kamena od kojih su neke imale lijepo urađeno

44

kameno korito u kome se pralo rublje ili napajala stoka32. Nekoliko česama se isticalo svojom veličinom, oblikom i ornamentikom. Jedna od najljepših se nalazi pored Travničke kapije – Hafizadića česma.

ČESMA U ŠEH MAHALI Nalazila se preko puta Zvonika sv. Luke. Poslije II svjetskog rata je porušena. U

potpornom zidu na mjestu gdje je stajala još uvijek su vidljivi njeni ostaci (Eminefendić, 1989).

HAFIZADIĆA ČESMANalazi se neposredno uz Travničku kapiju, ispod Omer-begovića kuće. Česmu je

sagradila Hadži Šerifa Merjem hanuma, žena Seid Ahmed-bega Hafizadića, kći bosanskog teftedara Ahmet-bega Vilića iz Travnika, što je vidljivo iz natpisa na donjoj ploči iznad česme. Sagrađena je hidžretske 1262. (1845/1846) godine. Ranije je česma stajala na drugoj strani ulice, tridesetak metara od njene današnje lokacije na koju je prenesena 1948. godine, u neizmijenjenom obliku.

ČESMA ISPRED SINAN-BEGOVE DŽAMIJE Uz južni zid Sinan-begove džamije nalazi se česma sa natpisom. Na kamenoj ploči,

veličine 34 x 73 cm, isklesan je u tri reda natpis na turskom jeziku, sa mjestimice oštećenim i nečitkim tekstom. U tekstu je navedeno da je na ovom mjestu ranije postojala česma koju je podigao dizdar Jajca, Ali Firaki, kao uspomenu na svog oca Sulejmana (Mujezinović, 1998, str. 266, 267).

PRIVREDNI OBJEKTI

MLINOVIU značajne privredne objekte spadali su vodenice i stupe u kojima je mljeveno

žito i valjano sukno.Na potezu od vodopada pa sve do Pijavica, naselja u samom centru grada,

«bilo je nekada do stotinu kolesa koje je pokretala rijeka Pliva». Ova kola pokretala su mlinove i stupe. Pošto je Georgiceva «Relacija» pisana 1626. godine, to znači da je i u to vrijeme u Jajcu vršeno štavljenje kože, odnosno da je jedan broj mlinica postojao još u doba bosanskih vladara (Kreševljaković, str. 89). Do 1885. godine na ovom potezu bilo je ukupno 15 mlinova sa 87 žrvnjeva i jedna stupa za valjanje sukna koja je radila sve do 1945. godine (Kreševljaković, str. 90). Ispred Travničke kapije na rijeci Plivi nalazio se veliki drveni most, a oko njega deset vodeničkih vitlova (E. Ćelebija, str. 231). Zna se ko su bili vlasnici ovih mlinova i koliko su pojedinačno imali kamenova. Iznad Putničkog mosta preko Plive bila su četiri mlina: jedan Zjajin sa 12 kamenova, dva Saračeva sa po 8 kamenova, i jedan Vakufski mlin sa 14 kamenova.

Sa donje strane mosta bio je samo jedan mlin, vlasništvo najprije Hafizadića, a kasnije i dr. Fahre Hranice. Ovaj mlin je imao 14 kamenova. Od mosta pa do kapije na lijevoj obali Plive bili su mlinovi: Sadika Softića sa jednim kamenom, Čelhasića sa dva kamena, Hadži Osmanovića sa dva kamena, Pilavdžića (kasnije Jaranovića) sa pet kamenova, Vakufski sa dvanaest kamenova, koji je srušen još 1885. godine, te je ostao samo mulk, a zatim redovnički mlin « Žužić i fratri», sa jednim kamenom, i mlin Spahića, također sa jednim kamenom.

32 U gradu se u periodu između dva rata držala stoka – krave, konji, koze.

45

Svi ovi mlinovi radili su sve do godine 1933, kad su usljed promjene toka rijeke Plive ostali na suhom. Neposredno iznad vodopada nalazila su se dva mlina.(Kreševljaković, str.90).

U Jajcu, tačnije na udaljenosti od pet kilometara od centra grada, nalaze se jedine očuvane vodenice koje se ovdje nazivaju Mlinčićima. Izgrađene su na sedrenoj pregradi između Velikog i Malog jezera. Godine 1984. godine počela je njihova rekonstrukcija na osnovi projekta koji je uradio dipl. ing. arh. Hazim Handžić iz Zavoda za zaštitu kulturno – historijskog i prirodnog naslijeđa BiH. Godine 1985. godine radovi su završeni. Ovdje je riječ o dvije grupe vodenica koje predstavljaju objekte visoke etnografske vrijednosti. Iako se ne nalaze u okviru zaštićenog gradskog područja, njihov utjecaj na gradsku jezgru je veliki.

STAMBENI OBJEKTI

Sudeći prema starim fotografijama koje potječu iz perioda austrougarske uprave u Jajcu, na padinama koju uokviruju Travnička kapija, Katakombe, jajačka citadela i Banjalučka kapija, nalazio se veliki broj stambenih objekata sa strmim drvenim krovovima koji su skladno harmonizirali sa arhitektonikom starog grada. Svi oni su predstavljali tipične primjere jajačke stambene arhitekture, objekte koje je krasila visoka ambijentalna vrijednost. Njihova vrijednost je i u tome što se na njima ili njihovim ostacima može proučavati stambena arhitektura grada Jajca.

OMER-BEGOVA KUĆA

1. Podaci o lokalitetuLokacijaNacionalni spomenik se nalazi u sklopu srednjovjekovnog kompleksa grada Jajca i

lociran je uz objekat Travničke kapije, nalazi se na k.č. broj, 980/I, k.o. Jajce I, općina Jajce, Federacija Bosne i Hercegovine.

Historijski podaci Na prostoru današnje općine Jajce prisutni su brojni historijski slojevi. Tvrđava, uz

koju je sagrađen objekat Omerbegove kuće, za koju se često upotrebljavaju nazivi kastel i citadela, postojala je i prije prvog spomena imena Jajca u pisanim izvorima (M. Ančić, 1999,98). U pisanim izvorima Jajce se prvi put spominje 1396. godine, a Hrvoje Vukčić Hrvatinić se titulira “conte di Jajcze”. U njegovo doba, kada veliki vojvoda i herceg Spljetski povremeno rezidira u gradu i u njemu izdaje povelje, krajem XIV i početkom XV stoljeća grad doživljava izniman politički i kulturni razvoj, a kasnije, pred kraj bosanske države, postaje stalno sjedište posljednjih bosanskih kraljeva. Za Hrvojeva vremena gradi se obor na istočnoj strani tvrđave, a postupno se, tokom XV i u prvim decenijama XVI stoljeća izgrađuje cijeli odbrambeni sistem, onakav kakav je i pored raznih popravaka i pregradnji, uglavnom sačuvan do danas. U Jajcu je rezidirao posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, koji je pogubljen 1463. godine kod grada Jajca u prisustvu sultana Mehmeda II el Fatiha. Tada su trupe otomanske vojske zauzele grad, ali su ga držale svega oko 6 mjeseci. Mađari zauzimaju Jajce 1463. godine i osnivaju Jajačku banovinu. Grad postaje istureno strateško uporište do kraja 1527. godine. Te godine, poslije Mohačke bitke, definitivno pada pod Otomansku imperiju i gubi značaj kao istureni strateški položaj. Zone okršaja prenose se dalje na sjever. U Jajcu je uspostavljena vojna posada sa dizdarom na čelu. U drugoj polovini XVII stoljeća spominje se kapetan jajačke kapetanije. E. Ćelebija bilježi da su u gradu dizdar, janjičarski zapovjednik i 300 vojnika. Požar iz 1658. godine je teško poharao i tvrđavu i grad. Iste godine se građani tuže valiji da je grad u tako ruševnom stanju da je opasno prolaziti kroz gradske kapije i pored bedema. (Kreševljaković ) U XVIII stoljeću jedan špijun piše da grad nije

46

popravljan od zauzeća 1527. godine, i da je u njemu mala posada sa malo artiljerije. (izvor) Zadnji kapetan Jajca je bio Sulejman-beg Kulenović do 1832. godine, pristaša Husein-kapetana Gradaščevića. Bosanski vezir Mahmut Hamdi-paša doveo je nove nizame i Arnaute koji su ovdje boravili od 1832.do 1833. godine, kada je uslijed njihove nepažnje stradala i džamija Sulejmanija (Crkva sv. Marije sa Tornjem sv. Luke). Tada je u gradu bilo 12 topova i 4 prangije. Oko grada su se vodile borbe 1851. godine između krajiških pobunjenika i Omer-paše Latasa, kao i pri opsjedanju vojske Austro-Ugarske monarhije1878. godine.

Pretpostavlja se da je Omerbegova kuća podignuta u drugoj polovini XVII stoljeća. Objekat je lociran neposredno uz Travničku kapiju i predstavlja karakterističan primjer bosanske stambene arhitekture iz osmanskog perioda. To je jedan od većih stambenih objekata toga vremena, sa prizemljem zidanim u kamenu i spratom rađenim u bondruku, sa dosta malih prozora, ukrašenim ulaznim vratima i kosim krovom pokrivenog šindrom. Objekat je 1952. godine porodica Omerbegović kupila od Dane Salom (od 1924. do te godine bila je u njenom vlasništvu). 1965. godine je općina Jajce izgradila drugi objekat porodice Omerbegovića, te zamjenom došla u posjed Omerbegove kuće. 1967. godine dala je objekat na korištenje preduzeću «Putnik» iz Beograda da bi se s kraja 60-tih godina prošlog stoljeća izvršila rekonstrukcija i adaptacija objekta kada je kuća dobila namjenu ugostiteljskog objekta. Restoran je bio u funkciji sve do 1992. godine.

Uz objekat je premještena Hafizadića česma koju je sagradila Hadži Šerifa Merjem hanuma, žena Seid Ahmed-bega Hafizadića, kći bosanskog teftedara Ahmet-bega Vilića iz Travnika, što je vidljivo iz natpisa na donjoj ploči iznad česme. Sagrađena je hidž. 1262. (1845/46.) godine. Ranije je česma stajala na drugoj strani ulice, tridesetak metara od njene današnje lokacije na koju je prenesena 1948. godine, u neizmijenjenom obliku.

Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, broj 08.1-6-496/03-4 od 02.juna 2003.godine, Hafizadića česma u Jajcu je zaštićena kao nacionalni spomenik.

Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine spomenik je evidentiran i nalazi se u sastavu urbane cjeline Jajce koja je vrednovana kao cjelina nulte kategorije - međunarodnog značaja.

Nacrtom prostornog plana općine Jajce (izrađen 1988. godine, a nosilac izrade je Urbanistički

Pretpostavlja se da je kuća podignuta u drugoj polovini XVII stoljeća. Objekt je lociran neposredno uz Travničku kapiju i predstavlja karakterističan primjer jajačke stambene arhitekture iz osmanskog perioda sa prizemljem građenim od krupno rezanih kamenih blokova, koji nose sprat građen u bondruk-sistemu sa ispunom urađenom od opeke (u originalu vjerovatno sedra), sa strmim četvorovodnim krovom. Krov je kao i kod ostalih stambnih objekata u Jajcu bio pokriven šindrom. Fasada u prizemlju nije malterisana, te je vidljiva fino dersovana struktura kamenog zida, dok je sprat u cjelini malterisan krečnim malterom. Streha krova je zatvorena daskom. Na krovu, pokrivenom šindrom, vidljive su bađe. Na sredini sljemena krova nalazi se četverougaoni tornjić pokriven šatorastim krovićem od šindre. Objekt je u građevinski dobrom stanju i nije razoren u ratu 1992 – 1995. godine , ali je usljed neodržavanja došlo do čitavog niza oštećenja, što je najviše vidljivo na krovnom pokrivaču od cijepane šindre, odnosno na fasadi i na nekim dijelovima stolarije.

BURIĆEVA KUĆA 1. Podaci o dobruLokacija

47

Objekt Burićeve ili Burića kuće je bio smješten u južnom dijelu grada Jajca, u neposrednoj blizini jajačkih Katakombi, Medvjed kule i Crkve sv. Marije. Objekt se nalazi u ranijoj ulici Ejuba Ademovića br. 19. Zauzima k.č. br. 881, k.o. Jajce I, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.  Povijesni podaci

Objekt Burića kuće, sudeći prema ostacima kamenih struktura zida i kvalitete i vrste veziva, vjerojatno je izgrađen u drugoj polovici 18. stoljeća. Vlasnici ovog objekta bili su članovi jajačke obitelji Kršlak (1) (Bešlagić, Š., Spomenici narodnooslobodilačke borbe u Jajcu i njihova zaštita, str. 77,78).

Od druge polovice 19. stoljeća nekoliko je puta mijenjala vlasnike. Godine 1910. kupio ju je učitelj Mehmed Hasić, a od njega 1934. godine izvjesni Ante Burić, koji je na njoj, u vrijeme dok je bio njezin vlasnik , izvršio mnoge intervencije, naročito u enterijeru. Objekt Burića kuće je vidljiv na austrijskom geodetskom planu br. 228 C XVI S 12.

U toku II svjetskog rata Jajce je predstavljalo centar tadašnjeg slobodnog teritorija, teritorij koji su kontrolirale jedinice narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) (2) . U Jajcu je 29. i 30. studenog 1943. godine održano II zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) gdje su predstavnici BiH, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Slovenije, odrekavši se dijela suvereniteta, stvorili federalnu državu. Na istom zasjedanju je donesen dokument: Odluka o izgradnji Jugoslavije na federalnim principima uz potpunu ravnopravnost njenih naroda i narodnosti, koji je označio završetak stvaranja državnih organa Jugoslavije.

U tom periodu povijesti Jajca, objekt Burića kuće predstavljao je najvažniji objekt u gradu. Krajem mjeseca kolovoza 1943. godine u ovoj kući je bio smješten Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i u njoj ostao do pred kraj studenog mjeseca. U njoj su u tom periodu boravili Josip Broz Tito i njegov suradnik Aleksandar Ranković(3) . 2. Opis dobra

Na prostoru padine koja počinje kod Crkve sv. Marije i jakačkih Katakombi i završava se na Citadeli, nalazio se veći broj stambenih objekata tradicionalne arhitekture karakteristične za Jajce, koji su imali slične karakteristike – jako kameno prizemlje, kat sa drvenim stupovima i ispunom od dasaka, čerpića ili sedre, sa nizovima prozora i natkrivene strmim drvenim krovom. Burića kuća, koja se nalazila u neposrednoj blizini Crkve sv. Marije, bila je građena na dvije etaže, a po tlocrtnoj koncepciji imala je čiste oblike dosta karakteristične za gradsku stambenu arhitekturu Jajca. Poseban akcent objektu davao je visok četverostrešni krov sa klasičnim pokrovom od drvene šindre i nezaobilaznim badžama na krovu.

Osnova prizemlja bila je pravilan pravokutnik dimenzija 11,50 x 9,50 m. Sličnih dimenzija i oblika je bio i kat objekta. Streha krova izlazila je iz ravni zida za približno 50 cm cijelom dužinom objekta, osim dijela krova koji je natkrivao drvenu verandu, gdje je prepust iz razloga natkrivanja stubišta i verande bio veći.

U prizemlju, u prednjem dijelu objekta koji je bio uz samu ulicu , bile su smještene dvije sobe za stanovanje. Na suprotnoj strani od ovih soba, usječene u brdo, nalazile su se dvije sporedne prostorije, koje su prije razaranja objekta služile kao ostava. Ulaz u prizemlje nalazio se sa južne strane objekta i bio je odvojen od ulaza na kat kuće. Gornja etaža Burića kuće imala je isti raspored prostorija, s tom razlikom što je prilaz na tu etažu bio ostvaren sa sjeverne strane preko manjeg drvenog stubišta, širine 1,20 m, i što je na suprotnoj strani hodnika dodana mala drvena veranda, djelomično zastakljena i koja je, ustvari, predstavljala derivat divanhane i kamarije koje su nezaobilazan element kod starih kuća ovog tipa u Bosni i Hercegovini.

48

Zidovi prizemlja Burića kuće su bili zidani od lomljenog kamena u vapnenoj žbuci sa ponegdje ubačenim komadima sedre. Njihova debljina je bila različita i na pojedinim mjestima iznosila je 70 cm. Kompletan kat je bio urađen u bondruku, sa drvenim hrastovim stupovima i ispunom od sedre.

Prizemlje ovog objekta je, što je slučaj i sa većinom ostalih objekata iz ovog perioda u Jajcu, izvorno bilo popođeno ravnim kamenim pločama položenim na zemlju. Kasnijim intervencijama nekoliko puta je podna konstrukcija zamijenjena drugim materijalima, da bi na kraju 60-ih godina 20. stoljeća, umjesto kamena postavljen sloj betona i preko toga pokovana daska.

Podna i stropna konstrukcija gornje etaže ovog objekta bile su urađene u drvetu. Kasnijim intervencijama je došlo do zamjene drvenog stropa - šišeta, novom drvenom stropnom konstrukcijom, na koju je pričvršćena trstika i cijeli strop je bio ožbukan vapnenom žbukom.

prizemlja do visine prodora međuspratne drvene konstrukcije u zid. Gornje zone zidova stalno su izložene djejstvu nepovoljnih vremenskih utjecaja.

KUĆA PORODICE KRŠLAK

1. Podaci o dobruLokacija

Objekat stare Kršlakove kuće je bio smješten u Donjoj mahali koja od objekata Sahat-kule i Dizdareve kuće vodi prema čaršiji.

Zauzima k.č. br 1232. ranije broj VIII/203, broj Z.K. uloška 2329, stari broj 1019, k.o. Jajce I, Federacija Bosne i Hercegovine.  Istorijski podaci

Nema preciznih podataka o vremenu gradnje ovog objekta, mada se po načinu zidanja i vrsti i kvalitetu veziva može da svrsta pred sam kraj XVIII vijeka. Prema podacima Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, u Jajcu se pominje kuća porodice Kršlak koja je ranije pripadala porodici Bahtijarevića koji su je prodali precima današnje jajačke porodice Kršlak.

2. Opis dobraNa prostoru od jajačke citadele do Katakombi i Banjalučke kapije nalazi se ili se

nalazio veći broj stambenih objekata ambijentalnih vrijednosti. Kršlakova stara kuća imala je suteren, prizemlje i sprat, a po tlocrtnoj koncepciji

čiste oblike dosta karakteristične za gradsku stambenu arhitekturu Jajca. Poseban akcenat objektu davao je visok četvorostrešni krov sa klasičnim pokrovom od drvene šindre.

Kao i ostale kuće građena je od lakih materijala, s tim da su u ovom slučaju suteren i prizemlje urađeni od čvrstih materijala – lomljenog kamena sa krečnim malterom kao vezivnim sredstvom, dok je prvi sprat bio urađen u bondruk-sistemu sa drvenim stubovima i ćerpićem kao ispunom. U ovom slučaju osim konstruktivne uloge, ovim zidovima se savladavaju nepravilnosti i veliki nagibi terena.

Kršlakova stara kuća imala je suteren, prizemlje i sprat. U suterenu i prizemlju imala je izgled odbrambenog objekta, gdje debljina zidova na nekim mjestima prelazi debljinu od 1,00 m. Debljina zidova kod ovog objekta je različita i kreće se od 70 cm na zapadnoj pa sve do 90 –100 cm na južnoj strani.

U suterenu Kršlakove kuće nalazila se samo jedna prostorija koja je služila najvjerovatnije kao ostava. Sa sjeverne i istočne strane djelimično je bila ukopana u brdo, dok

49

su na južnoj i zapadnoj strani bili urađeni kameni zidovi debljine od 60 cm do 1,00 m na južnoj strani. Ovaj dio kuće bio je zasveden ravnom drvenom tavanicom koja se oslanjala na drvenu gredu na udaljenosti od 50 cm od ivice sjevernog zida. Gredu je nosio jedan stub presjeka 18 x 18 cm, smješten na sredini raspona, dok su krajevi grede bili učepljeni u zid. Dimenzije prostorije su bile 3,35 x 7,97 m, dok je njena visina bila 2,07 m. Pod je bio drveni. Ulaz u ovu prostoriju se nalazio sa zapadne strane. Svjetlost je u prostoriju ulazila kroz tri prozorska otvora, od kojih je jedan ličio na puškarnicu, dok su ostala dva bili obični pravougaoni prozori širine 83 i 96 cm. Visina prozora je bila 1,05 m. Natprozornici su bili napravljeni od hrastovih greda koje su bile poređane jedna uz drugu.

Prizemlje Kršlakove kuće je imalo približno kvadratičnu osnovu dimenzija 8,75 x 9,28 m. Glavni ulaz u objekat se nalazio sa zapadne strane, odakle se kroz dvostruka vrata ulazilo u centralni hodnik, iz koga je na sprat vodilo drveno dvokrako stepenište. U prizemlju su uz hodnik bile još ukupno tri prostorije od kojih je jedna, koja je bila smještena na sjeveroistočnoj strani prizemlja, bila presvedena poluobličastim kamenim svodom. Dimenzije ove prostorije su bile 4,70 x 3,50 m. U sredini je imala visinu od 2,50 m. Na njenoj istočnoj strani su se nalazila dva manja prozorska otvora nalik na puškarnice. U nju se ulazilo kroz masivna željezna vrata. Ostale prostorije su bile nešto manjih dimenzija i to 3,42 x 3,87 m, odnosno 4,47 x 3,59 m. U njima je sa južne strane bilo ukupno pet prozorskih otvora, ovaj put zasvedenih u vidu polukupole. Prozori su imali željezne demire. Na istočnoj strani kuće su bila manja drvena vrata koja su vodila u baštu. Sprat kuće je bio sličnih dimenzija i oblika kao i prizemlje s tim da je sa južne i istočne strane sprat za nekih 1 m smaknut prema vani. Umjesto masivne konstrukcije zida, kakva je bila u prizemlju, ovdje je upotrebljena drvena bondruk-konstrukcija sa ispunom od ćerpića. Cijela konstrukcija sprata ležala je na kamenim zidovima prizemlja i na četiri drvene grede presjeka 35 x 50 cm kojima je savladan raspon između nosivih zidova u prizemlje, koji je iznosio približno 5 m u sredini objekta. Razmak između ovih nosača iznosio je približno 2,40 m.

Drvenim dvokrakim stepeništem dolazilo se u prostor hajata iz koga je bio moguć ulazak u ostale prostorije kuće. Na spratu je uz hajat bilo još pet prostorija, od kojih je jedino u krajnjoj - jugoistočnoj sobi bila urađena banjica.

Sa južne strane sprata bilo je ukupno osam pravougaonih prozorskih otvora čija je širina bila različita i kretala se od 57 do 67 cm. Visina prozorskih otvora je bila ujednačena u iznosila je 1 m. Korisna visina sprata bila je 2,55 m. Međuspratna i stropna konstrukcija su bile drvene. Pregradni zidovi između prostorija na spratu su bili drveni i omalterisani krečnim malterom. Na istočnoj strani kuće su se nalazila još jedna vrata kojima se izlazilo u ćenifu. Istim vratima se preko drvene pasarele izlazilo na tabiju Džikovac koja je vlasniku objekta služila kao vidikovac.

Kuća je bila pokrivena strmim drvenim četverovodnim krovom nagiba 45 stepeni i drvenom šindrom kao krovnim pokrivačem.

Kršlakova kuća, kao i ostali objekti smješteni na ovom prostoru, izgleda kao da je organski izrasla iz terena. Tom utisku doprinose: prizemlje urađeno od kamena, bijelo okrečena horizontala sprata i strmi četverovodni krov pokriven šindrom. Naročito je dojmljiva južna fasada sa snažnim doksatom koji prolazi cijelom dužinom objekta i velikim brojem prozorskih otvora pravougaonog oblika.

Kuća je imala prostranu kaldrmisanu avliju u koju se ulazilo kroz lučno zasvedenu kapiju. Avlija je bila zatvorena visokim kamenim zidom koji je jednim dijelom bio pokriven drvenom šindrom. U avliji se nalazila česma sa kamenim koritom.

DIZDAREVA KUĆA

50

Objekt je smješten u Gornjoj mahali, u neposrednoj blizini Sahat-kule. Nema preciznih podataka o vremenu gradnje ovog objekta. Po izgledu suterena, koji je identičan Kršlakovoj kući, također je mogla nastati na temeljima neke fortifikacione građevine. Sudeći prema njenom imenu, najvjerovatnije je pripadala jajačkim dizdarima. Kuća pripada tipu stambenih objekata tradicionalne jajačke arhitekture. Ima prizemlje i sprat, a po tlocrtnoj koncepciji čiste oblike dosta karakteristične za gradsku stambenu arhitekturu Jajca. Poseban akcent objektu davao je vrlo visok četverostrešni krov sa klasičnim pokrovom od drvene šindre, koja je kasnije zamijenjena limom. Kuća je izgrađena na vrlo strmom terenu. Donji dio kuće, odnosno njeno prizemlje, izrađeno je od kamena, dok je prvi sprat urađen u bondruk-sistemu sa drvenim stupovima i ćerpićem kao ispunom. Zidovi su bili omalterisani krečnim malterom i bojeni krečom u bijelo. Kuća, naročito u dijelu ispod prizemlja, djeluje kao dio odbrambenog objekta, vrlo debelih kamenih zidova sa nasipom. Inače širina zidova je različita i kreće se od 90 pa do čak 1,30 m. U prizemlju su zidovi kameni sa četiri prozorska otvora okrenuta prema gradu i jednim prema bašči. Kuća je dužine 13,00 m i širine 10,50 m. Visina kamenog zida iznosila je 7 m, dok je visina sprata bila svega 3,00 m. U prizemlju objekta su bile ukupno tri sobe i kuhinja. Na prvom spratu su se nalazile tri prostorije sa predsobljem. Pregradni zidovi su bili drveni i omalterisani krečnim malterom. Streha krova iznosila je približno 50 cm i javljala se cijelom dužinom objekta. Kuća je bila pokrivena strmim drvenim četverovodnim krovom i drvenom šindrom kao krovnim pokrivačem. Objekt je u toku ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini u potpunosti uništen. Ostali su bili sačuvani samo kameni zidovi prizemlja, dok su spratna i krovna konstrukcija zapaljeni i srušeni. Objekt je rehabilitiran.

KRŠLAKOVA KUĆA – KAPETANOVIĆA KUĆA U JAJCU

Objekt kuće je smješten u sjeverozapadnom dijelu grada Jajca, u stambenoj zoni smještenoj ispod jajačke citadele, na saobraćajnici koja od objekta Dizdareve džamije, Sahat-kule i Dizdareve kuće vodi prema čaršiji i Esme Sultanije džamiji. Potječe iz istog perioda kada i ostali gore navedeni objekti. Ovaj stambeni objekt predstavlja jedan od dva (drugi se nalazi neposredno uz Okića džamiju) sačuvana primjerka tradicionalne jajačke kuće koji su preživjeli ratna razaranja u periodu od 1992 – 1995. godine. Kao i ostale kuće ovog tipa i ova kuća ima gornju etažu urađenu od lahkih materijala33, dok su suteren i prizemlje od čvrstog građevinskog materijala, odnosno lomljenog kamena sa krečnim malterom kao vezivnim sredstvom. U dvorištu pred kućom nalazi se zatrpan okrugli bunar koji je, prema riječima stanovnika naselja, dubine 26 m, usječen u kamen živac i koji predstavlja jedini bunar u donjem dijelu jajačke utvrde. Objekt nije razoren u ratu 1992 – 1995. godine, ali je usljed neodržavanja došlo do čitavog niza oštećenja, što je najviše vidljivo na krovnom pokrivaču i na fasadama. Objekt se ne koristi za stanovanje i po riječima susjeda, vlasnik u njemu drži stoku.

SPOMENICI IZ PERIODA AUSTROUGARSKE UPRAVE

33 Prvi sprat kuće bio je urađen u bondruk-sistemu gdje je upotrijebljen čitav niz hrastovih stupova, kosnika i greda sa blokovima ćerpića i sedre koji su služili kao ispuna.

51

Objekti izgrađeni u ovom periodu vremenom su stekli određenu ambijentalnu vrijednost, jer su ih njihovi graditelji, sačuvavši staru shemu saobraćajnica i usitnjenost masa, ostavili u tolerantnom odnosu prema gabaritima individualnih stambenih objekata.

SAKRALNI OBJEKTI

ŽUPNA CRKVA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE i FRANJEVAČKI SAMOSTAN

Župna crkva Blažene Djevice Marije i Franjevački samostan nalaze se u dijelu grada koji se zove Varoš, nedaleko od lijeve obale rijeke Vrbasa. Crkva je bila situirana u kompleksu jajačkog samostana i sagrađena je uz dopuštenje carskog fermana Abdul Azizova34. Original fermana nalazi se u samostanskom muzeju. Sagrađena je 1866. godine na mjestu neke ranije sakralne građevine. Gradnjom crkve je upravljao izvjesni fra Nikola Krilić. Toranj je sagrađen 1893. godine. Crkva Blažene Djevice Marije obnovljena je 1911. godine i tom je prilikom u enterijeru oslikao Marko Antonini. Na bočnim zidovima predstavljeni su prizori iz života Blažene Djevice Marije u 12 slika u tehnici al fresco. Gradnja samostana započela je 1877. godine i trajala je do 1885. godine. Samostan je 1934-35. godine obnovljen po projektu arh. Karla Paržika (Pařik). U maju 1929. godine u Jajce su stigla četiri crkvena zvona nabavljena u Ljubljani. Najveće zvono koje je bilo teško oko 528. kg, poklonila je Franjevačkom samostanu Elektrobosna, a najmanje imućni seljak iz sela Boraka, izvjesni Ivo Gavrić. Da bi se zvona mogla postaviti na zvonik bili su potrebni određeni radovi na njegovoj rekonstrukciji. Taj posao je uradila Elektrobosna. I vanjski izgled zvonika je iste godine promijenjen jer je dotrajali krovni pokrivač zamijenjen novim od bakra35. Obnova crkve je počela 2000. godine. Novu crkvu u Jajcu projektirali su ing. Zvonimir Krznarić i prof. Marjan Hržić iz Zagreba.

CrkvaCrkva je bila sagrađena u obliku trobrodne bazilike sa dužinom brodova od 30,80 m

uključujući i apsidu. Širina crkve je iznosila 18,70 m. Brodovi su međusobno bili odijeljeni osmougaonim pilastrima gdje je srednji brod bio širine 7,63 m, dok su sporedni imali širinu od po 4,00 m. Apsida crkve je bila polukružna i imala je radijus od 8,80 m.

Crkva je u cjelini bila sagrađena od kamena sa masivnim zidovima debljine približno 1 m. Kao vezivo je korišten krečni malter, s tim da je u kasnijim mnogim intervencijama kao vezivno sredstvo korišten cement. U enterijeru je imala ravnu tavanicu.

Sa vanjske strane je bila neuobičajnog izgleda za crkve tog vremena, dok je u enterijeru bila veoma raskošno uređena.

Pročelje crkve je imalo kameni portal sa timpanonom na vrhu i dvije izbačene konzolice. Iznad portala se nalazila okrugla rozeta i dva simetrično postavljena prozora. Sjeverna fasada imala je ukupno pet, dok su na sjevernoj strani crkve bila tri prozora. Toranj crkve imao je kvadratičnu osnovu i bio je oslonjen na četiri jaka pilona. Ukupna visina tornja iznosila je 28 m. Vertikalna površina tornja bila je horizontalno podijeljena na četiri polja sa četiri plitka horizontalna vijenca.

Samostanska zgradaSamostanska zgrada je urađena po uzoru na mnoge objekte tog tipa izgrađene širom

centralne Evrope. Ima složenu osnovu i svojim istočnim dijelom se preko trijema naslanjala na crkvu. Djelomično je ukopana u teren, tako da nivo suterena na južnoj strani ustvari

34 Natpis nečitak35 U isto vrijeme se razmatrala mogućnost da se na toranj postavi satni mehanizam.

52

predstavlja nivo prizemlja na sjevernoj. Dimenzije objekta su: na južnoj strani 30,66 m, sjevernoj 21,18 m, istočnoj 35,92 i zapadnoj 22,82 m. Širina južnog krila objekta iznosi 13,10 m, dok je širina sjeveroistočnog 9,28 m. Spratna visina objekta u podrumu iznosi 2,50 m, u prizemlju i spratovima 3,20 m, dok je u potkrovlju najviša, 5,50 m.

Samostan ima podrum, prizemlje, dva sprata i potkrovlje. Zidan je od kamena sedre sa drvenom međuspratnom konstrukcijom. U podrumu objekta su smještene ostave i kuhinja, dok su na ostalim etažama smješteni ostali sadržaji: prijemni dio, soba za čuvara objekta, biblioteka, sobe, muzej, reflektorij. U prizemlju objekta smještena je arheološka i etnološka zbirka predmeta pronađenih u Jajcu i okolini. Prostorna dispozicija objekta je takva da se kroz njegovu sredinu proteže hodnik širine 2,35 m iz koga je ostvaren ulaz u sobe. Širina hodnika u prizemlju objekta je veća i iznosi 3,08 m. Na krajevima hodnika se nalaze lođe dužine 6,90 m i širine 2,50 m. Fasade objekta su jednostavne, sa mnogo pravougaonih otvora bez ikakvih dekoracija, izuzev tornjeva na uglovima objekta kojima ja dat akcent na glavni ulaz u objekt i krovne badže. Objekt je bio pokriven drvenim krovom sa crijepom kao krovnim pokrivačem.

U prostorijama Franjevačkog samostana u Jajcu nalazi se više vrijednih umjetničkih i kulturno-historijskih predmeta. Među kulturno-historijskim spomenicima posebno mjesto zauzimaju arheološki, kameni spomenici iz antičkog, starokršćanskog i srednjovjekovnog perioda. Izdvaja se rimsko-dalmatski reljef «Igra Silvana i Nimfi» iz I ili II stoljeća pronađena u Šipovu; zatim, također iz Šipova, «Rimski kalendar», kameni reljef iz II ili III stoljeća; «Ulomak sarkofaga sa predstavom borbe» iz Šipova sa kraja II i početka III stoljeća; bazilika iz Mujdžića kod Jajca «Kapitel pilastra» iz V ili VI stoljeća; kameni antefiks sa nadgrobnog spomenika iz Šipova «Gorgona Meduza» iz III stoljeća; te nešto mlađi spomenici kao što su: «Ulomak stupa iz Crkve Sv. Marije» iz XIV ili XV stoljeća; «Kapitel» iz starog grada Jajca, također iz XIV ili XV stoljeća, te «Doprozornik» iz starog grada Jajce iz 1500. godine.Samostan posjeduje i vrijedna likovna ostvarenja. Od starijih slikarskih djela izdvaja se «Sv. Obitelj sa sv. Ivanom Krstiteljem» iz XVII stoljeća, a od novijih, predstava Kristovog života naslikana na četiri zida u samostanskoj trpezariji. Oslikavanje je izvršio sarajevski slikar Mirko Čurić. Samostanska riznica posjeduje nemali broj predmeta izrađenih od metala namijenjenih crkvenom bogosluženju kao što su monstarnce, križevi i kaleži, dok se u muzeju čuva vrijedna etnološka zbirka. U biblioteci samostana, pored dijela iz teologije, filozofije, historije, književnosti i većeg broja domaćih i stranih časopisa, čuva se i arhivska građa samostana sa vrijednim rukopisima, hronikama i matičnim knjigama (Basler, 1988, 139-147). Na crkvi nije bilo većih radova izuzev radova na tehničkom odražavanju objetka. Na samostanskoj zgradi je urađen projekt adaptacije od strane arhitekta Karla Paržika. Projekt je predviđao adaptacije enterijera, izgradnju novih sadržaja u potkrovlju objekta i određene izmjene na fasadama u skladu sa novim vremenom. Projekt je odobren 29. marta 1933. godine u Tehničkom odjeljenju banske uprave u Banjoj Luci. Crkva Blažene Djevice Marije u toku rata u Bosni i Hercegovini je u potpunosti srušena. Sav građevinski materijal i ulomci su se nalazili razbacani uokolo, pošto je zgrada bila minirana. Godine 1997. izvršeno je čišćenje lokacije i svi ulomci su bili složeni na lokaciji na kojoj se objekt nalazio. Prilikom rušenja crkve bio je porušen i jedan dio samostanske zgrade i to onaj koji je predstavljao fizičku vezu ova dva objekta. Novu crkvu u Jajcu projektirali su ing. Zvonimir Krznarić i prof. Marjan Hržić iz Zagreba. Tom prilikom donesena je odluka da se crkva pomjeri prema Vrbasu, a glavni ulaz na crkvi da bude sa glavne ceste. Time se nastojalo dobiti trg ispred crkve koji bi služio za okupljanje vjernika. Ispod crkve je projektiran pastoralni prostor sa svojim sadržajima: dvorane za velika okupljanja, vjeronaučne dvorane, kancelarije, sanitarne prostorije, itd. Objekt je u potpunosti urađen od modernih materijala. Na novoj crkvi kao krovni pokrivač upotrijebljen je bakarni lim. Izvršeno je oblaganje zidova srednjeg broda crkve između gornjeg i donjeg krovišta betonskim blokovima debljine 12 cm sa izolacijskom ugradnjom . Također je izvršeno polaganje termoizolacionog materijala na krovnim

53

betonskim pločama. Trenutno se izvode završni radovi na vanjskom zidu građevine između donjeg i gornjeg krovišta, tačnije termička zaštita i obloga zidova. Također se priprema krovna konstrukcija za polaganje bakarnog lima debljine jednog mm. U toku su i završni radovi na tornju, odnosno zvoniku, na čijem je vrhu postavljen križ od rostfraja.

HADADAN DŽAMIJA Hadadan džamija smještena je u neposrednoj blizini Banjalučke kapije, izvan gradskih

zidina. Ime ove džamije izvedeno je iz arapske riječi hadah što znači kovač i od persijskog nastavka za množinu, pa bi prema tome naziv hadadan značilo džamija kovača, a to je ime svakako dobila po tome što su u okolini džamije postojale mnoge kovačnice, pa je i čitav kraj poznat kao Hadadan mahala. Dakle, bila je to, kao i većina manjih džamija u Bosni i Hercegovini, esnafska džamija. Ova džamija ne pripada ni jednom tipu džamija kakve se mogu naći u Bosni i Hercegovini i po vanjskom izgledu uopće ne liči na džamiju. Džamija je izgrađena od sedre sa zidovima debljine 70 cm i krečnim malterom kao vezivom. Unutrašnji molitveni prostor ima dimenzije 12,20 x 9,00 m. Na jugozapadnoj fasadi vidljivo je pet velikih lučno završenih prozorskih otvora kojima je ostvareno osvjetljenje centralnog molitvenog prostora i tri manja, također lučno završena prozorska otvora, kojima je osvijetljen ulazni dio i abdesthana. Krov ove džamije je jednovodni. Prema projektu rekonstrukcije džamije iz 1937. godine, a koji je bio odobren od strane Ministarstva građevina 1939. godine, na džamiju je trebala biti prigrađena osmougaona munara, a cijela konstrukcija džamije ojačana serklažima. Džamija je u toku rata doživjela manja razaranja, ali je bila oštećena krovna konstrukcija i enterijer objekta.

JEVREJSKI HRAMU Jajcu je postojao jevrejski hram, izgrađen na prostoru na kome je izgrađen

mali trgovački centar preko puta robne kuće. Na jednoj od starih fotografija Jajca, snimljenoj sa desne strane rijeke Vrbasa, vidi se zadnji dio hrama sa krovom kupolastog oblika. Hram je bio podignut za vrijeme austrougarske okupacije i bio je srednjih dimenzija i pravougaone osnove. Pročelje hrama je bilo okrenuto prema glavnoj ulici. Imao je male zasvođene prozore, jake potkrovne vijence i velika ulazna vrata sa lučnim nadvratnikom. Cijela zgrada je bila ukrašena bogatom ornamentikom i bio je jedan od najljepših sakralnih objekata u gradu.

Uspostavljenjem NDH36 hram je zatvoren i opljačkan. U toku rata je potpuno razoren i pred sam kraj II svjetskog rata potpuno napušten, kada je skinut bakar sa krova, poskidani prozori i vrata i ostali goli zidovi.

STAMBENO-POSLOVNI OBJEKTI

ZGRADA PRVE APOTEKE ili ĆELEBIĆA KUĆA U JAJCUObjekt je smješten u samom centru grada Jajca, neposredno uz Esme Sultanije

džamiju, na raskrsnici Ulica maršala Tita i sv. Luke. Zgrada je izgrađena krajem XIX i početkom XX stoljeća, u samim počecima austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. U ovoj je zgradi bila je smještena prva apoteka u Jajcu. Ovaj objekt, kao i ostali objekti podignuti u vrijeme austrougarske uprave u Jajcu, predstavlja arhitektonski izraz tog vremena, što je vidljivo, kako po izgledu objekta – fasadama, elementima prozorskih otvora, tako i po gabaritima i unutrašnjoj dispoziciji prostorija. Objekt je pokušaj arhitekte da kvalitetno riješi ugao raskrsnica dviju ulica u centru grada i da mu da novi sadržaj. Objekt je u osnovi nepravilni petougaonik dimenzija: istočna strana 10,50 m, zapadna 14,00 m, sjeverna 7,00 m i južna 10,00 m. Peta strana objekta, na kojoj je smješten glavni ulaz u objekt, je dužine 3,50 m.

36 NDH – Nezavisna država Hrvatska

54

Objekt je podignut na prilično ravnom terenu i ima prizemlje i sprat. U prizemlju je bila smještena apoteka, dok je na spratu bio smješten stambeni prostor. Ulaz u poslovni dio objekta se nalazi sa sjeveroistočne strane iz Ulice maršala Tita. Pošto je nivo prizemlja uzdignut od nivoa terena za 30 cm, denivelacija je riješena manjim kamenim stepeništem postavljenim odmah uz ulazna vrata. Ulaz u stambeni dio objekta nalazi se sa zapadne strane. Objekt je u cjelini zidan sedrom. Prizemlje i sprat su odvojeni plitkim horizontalnim vijencem. Na visini parapeta, dakle na približnoj visini od 90 cm, izrađene su kamene prozorske klupice. Završni vijenac objekta je mnogo izraženiji i složeniji i urađen je također od kamena. Ispod završnog vijenca, cijelom dužinom fasade, proteže se trodijelna profilacija, također urađena od kamena. Za razliku od Šarenice, kod ovog objekta su prozori prizemlja završeni lučno, dok su prozori sprata jednostavniji i završeni ravnim natprozornikom. Bogatstvu fasade doprinose ćošnjaci urađeni od kamena, lučni natprozornici, klupice prozora. Glavni akcent fasade je ipak na uglu objekta, tačnije na ulaznom dijelu u objekt. Iznad lučno završenih ulaznih vrata u apoteku nalazi se balkon koji leži na dvije jake profilirane konzole. Ograda balkona je željezna i predstavlja fini rad jajačkih kovača. Ugao je završen iznad balkona, gdje se u potkrovlju objekta pojavljuje neobarokni krovni završetak sa dva pravougaona prozora i dvije volute sa svake strane. Iznad te kompozicije je druga u vidu rastavljenog timpanona i kružnog medaljona. Objekt je završen složenim krovom sa blagim padom, i izvorno je bio pokriven crijepom. Objekt je u građevinski dobrom stanju. Umjesto apoteke u prizemlju, u objektu se nalazi Klub zabave, dok se sprat i dalje koristi za stanovanje.

VILA ZAVNOBIH-a – TITOVA VILAObjekt je bio smješten u južnom dijelu grada Jajca u dijelu groblja na Varošnici,

naselje Pijavice, na desnoj obali rijeke Plive. Zgrada je izgrađena krajem XIX stoljeća, u samim počecima austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini i građena je kao rezidencijalni objekt za potrebe tadašnjeg direktora Elektrobosne dr. Gramovitza. Ranije se zvala Vila Elektrobosna, dok je u vremenu poslije II svjetskog rata dobila ime Vila ZAVNOBiH-a. Kod prvog oslobođenja grada u toj zgradi se jedno kratko vrijeme zadržao Vrhovni štab sa Titom. U isto vrijeme vila je služila kao sjedište Operativnog štaba za teritorij Bosanske Krajine, te kao sjedište štaba II proleterske brigade (Dedijer, Vladimir, Dnevnik, Beograd 1951, 217-218). Godine 1943, za vrijeme trećeg oslobađanja Jajca, u njoj su bili smješteni engleske i američke vojne misije, a nakon toga je zgrada služila predsjedništvu ZAVNOBiH-a. Nakon rata je služila kao rezidencijalni objekt za visoke političke ličnosti Ovaj objekt u potpunosti predstavlja arhitektonski izraz iz početka perioda austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Objekt ima složenu poligonalnu osnovu i podignut je na ravnom terenu i ima prizemlje, sprat i potkrovlje. Ulaz u objekt se nalazi sa zapadne strane gdje su se nalazila natkrivena vrata sa skromnim stepeništem. Iznad ulaza u objekt se nalazila lođa. Objekt je u cjelosti bio zidan sedrom i neomalterisan. U prizemlju objekta se nalazio trosobni stan, dok su se na spratu nalazile četiri sobe i u potkrovlju još tri. Fasada objekta je inače bila vrlo jednostavna i kuća inače svojim oblikom podsjeća na arhitekturu Tirola, odakle je vlasnik objekta doselio u Jajce. Objekt je završen strmim složenim krovom, sa badžama i jako isturenim dimnjacima i karakterističnim završecima. Drveni ukrasi, kojih je bilo pri završetku zidanog dijela objekta, nisu imali nikakvu konstruktivnu ulogu, nego čisto dekorativnu. Objekt je bio pokriven crijepom. Na objektu nisu rađeni nikakvi konzervatorsko-restauratorski radovi, izuzev radova tehničkog održavanja. Godine 1953, na desetogodišnjicu zasjedanja AVNOJ-a, kuća je sanirana i u enterijeru i u eksterijeru. Kuća je u toku rata u Bosni i Hercegovini u potpunosti uništena. Ostali su sačuvani samo dijelovi zidova koji su usljed djelovanja atmosferilija direktno ugroženi. Ugroženosti objekta dodatno doprinosi i visoka koncentracija štetnih materija iz fabrike Elektrobosna.

55

GRADITELJSKA CJELINA - ZGRADA FINANSIJA (NIŽA STRUČNA ŠKOLA), STARA OSNOVNA ŠKOLA (NIŽA MUZIČKA ŠKOLA U JAJCU) I SARAČEVA KUĆA

1.Podaci o dobruLokacija

Zgrada finansija, Saračeva kuća (Šarenica) i Stara osnovna škola izgrađene su u nizu, te tvore graditeljsku cjelinu, koja predstavlja primjer austrougarske arhitekture grada Jajca. Smješteni su u južnom dijelu grada, u neposrednoj blizini Tornja sv. Luke i Crkve sv. Marije, u ranijoj ulici Ejuba Ademovića.

Objekti graditeljske cjeline nalaze se na prostoru označenom kao:          Saračeva kuća (Šarenica), k.č. br. 972, broj z.k. uloška 472, br. posjedovnog lista

93, k.o. Jajce I ,          Zgrada finansija (Niža stručna škola), k.č. 986, k.o. Jajce I, posjedovni list br. 660

,          Stara osnovna škola (Niža muzička škola), k.č. 2786, k.o. Jajce I, posjedovni list

br. 660, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.  Historijski podaci

7. augusta 1878. godine austrougarska vojska je osvojila Jajce. Austrijskom upravom u Jajcu prekida se izgradnja objekata organski povezanih sa ambijentom, a unose se elementi srednjoevropske arhitekture, prosječnog kvaliteta. Još dvadesetak godina nakon dolaska Austrije individualna stambena arhitektura gradi se na starim tradicijama, a zatim dolazi do napuštanja oblikovnih elemenata krova, pokrova i fasade. Objekti nastali u ovom periodu, gledano šire, nemaju nekih većih arhitektonskih vrijednosti. Ipak, oni su vremenom stekli određenu ambijentalnu vrijednost (Jadrić 1970).

Saračeva kuća, u Jajcu poznatija kao Šarenica, izgrađena je 1899. godine – (Bešlagić, Š., Spomenici narodnooslobodilačke borbe u Jajcu i njihova zaštita, str. 77,78).

Podigao ju je ondašnji jajački posjednik Suljaga Sarač za stan svoje porodice, koja se smjestila na prvom spratu, te za besplatan konak za putnike namjernike. Prije 1992. godine kuća je pripadala porodici Ćuk. Prije vremena njene izgradnje, odnosno 1899. godine, na mjestu ove kuće nalazila se starija, tradicionalna kuća, ambijentalnih vrijednosti, sa doksatima okrenutim na sve četiri strane, mušepcima na prozorima i bogatom drvorezbarijom u enterijeru objekta. Bila je vlasništvo starih jajačkih kapetana, a posljednji od njih su bili Mehmed-beg i Osman-beg Kapetanović, potomci tih kapetana, po kojima su i dobili prezimena (podatak iz Registra Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta).

U sadašnjem objektu Saračeve kuće 1943. godine bilo je sjedište Agit Propa CKKPJ(1)  i u njoj je Moša Pijade(2)  osnovao prvu telegrafsku agenciju nove Jugoslavije – TANJUG. U ovom je objektu je vajar Antun Augustinčić(3)  imao svoj atelje u kome je izradio poznatu bistu Josipa Broza Tita koja je bila izložena za vrijeme II zasjedanja AVNOJ-a.

Zgrada Stare osnovne škole je izgrađena krajem XIX stoljeća, odnosno u samim počecima austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Prema podacima kojima raspolaže općina Jajce, objekat je nastao oko 1880. godine. Zgrada je ucrtana na staroj austrougarskoj geodetskoj karti br. 228 C XVI S 12. gdje je još vidljiva i zgrada Saračeve kuće (Šarenice), za razliku od Zgrade finansija koja na njemu nije ucrtana, što potvrđuje činjenicu da je ona nastala nešto kasnije.

U ovoj su zgradi za vrijeme oslobođenja Jajca u II svjetskom ratu održavani kursevi opismenjavanja i u njoj je bila smještena prva jajačka osnovna škola. U novijoj historiji ona je

56

imala važnost i po tome što je uoči II zasjedanja AVNOJ-a u njoj održan sastanak partizanskih delegacija kao priprema za kasniju glavnu sjednicu. Pred kraj 1943. godine u ovu zgradu se uselila Tehnika Okružnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije - KPJ.

Nakon II svjetskog rata u zgradi je bila smještena Niža muzička škola i prostorije Društva za zaštitu starina grada Jajca. U martu mjesecu 1986. godine izrađen je projekat po kome je objekat škole trebao biti pretvoren u Zavičajni muzej grada Jajca. Projekat je uradio Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, a glavni projektant je bio Nedjeljko Rosić, dipl. ing. arh.

Zgrada finansija je izgrađena krajem XIX stoljeća, odnosno u samim počecima austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Prema podacima kojima raspolaže općina Jajce, objekat je izgrađen 1882. godine. Na staroj austrougarskoj geodetskoj karti br. 228 C XVI S 12. ucrtane su zgrada Stare osnovne škole i zgrada Saračeve kuće (Šarenice), dok Zgrada financija nije ucrtana, što potvrđuje činjenicu da je ona nastala iza 1880. godine.

U toj je zgradi za vrijeme austrougarske uprave i za vrijeme stare Jugoslavije bila smještena finansijska stanica. Finansi su bili inspektori zaduženi da spriječe krijumčarenje duhana, alkohola i druge robe koja je bila stavljena pod poseban režim državnog monopola. Isključivo su stranci bili zaposleni kao finansi, jer austrougarska vlast nije povjeravala ovaj posao domaćim ljudima.

Godine 1943. u ovom objektu je bila smještena kuhinja Vrhovnog štaba i prištapskih jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

U martu mjesecu 1986. godine izrađen je projekat po kome je objekat zgrade financija trebao biti pretvoren u dio Zavičajnog muzeja grada Jajca – zgradu uprave. Projekat je uradio Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, a glavni projektant je bio Nedjeljko Rosić, dipl. ing. arh. 2. Opis dobra

Objekti graditeljske cjeline predstavljaju primjer arhitektonskog izraza sa početka perioda austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, što je vidljivo kako po izgledu objekata (dimenzijama) tako i po njegovoj materijalizaciji.

Zgrada Saračeve kuće - Šarenice u Jajcu izgrađena je u eklektičkom - pseudomaurskom izrazu. Taj izraz karakterizira upotreba bogate ornamentike i dekorativno-plastičnih

PERIOD IZMEĐU DVA RATA

Ovaj period ima slične karakteristike kao i period austrougarske uprave. I u Jajcu, kao i u ostalim gradskim centrima u Bosni i Hercegovini, u periodu između II svjetska rata, graditeljstvo i po obimu i po kvalitetu opada. U ovom periodu gradnja je dalje nastavljena prema sjeveroistoku, dok su intervencije unutar gradske jezgre sporadične.

Objekti izgrađeni u vremenu nakon odlaska Austro-Ugarske sa ovih prostora nose karakteristike kosmopolitske arhitekture u provincijskoj interpretaciji. Vrlo rijetko imaju neku visoku arhitektonsku vrijednost. Ukoliko je riječ o sakralnim objektima, oni su većinom urašeni u duhu historicizama, gdje graditelji, apliciranjem određenih stilskih elemenata, objektu nastoje udahnuti duh. Njihova ambijentalna vrijednost ovisi o gabaritu i mjestu na kome su smješteni. Izvjestan broj objekata iz ovog perioda je u neskladu sa ambijentom.

U ovom periodu nastali su: Sokolski dom i Pravoslavna crkva u Jajcu.

DOM AVNOJA - SOKOLSKI DOM. Podaci o lokalitetu 

57

a) LokacijaObjekat je smješten u južnom dijelu grada Jajca (k.o. Pijavice br. ZK 449, k.č. br.

1019 i 1020 po starom predmjeru iz 1953. godine), na desnoj obali rijeke Plive, ispod velikog sedrenog platoa i u neposrednoj blizini ostalih spomenika graditeljskog i prirodnog naslijeđa Jajca – vodopada, Stare džamije sa elementima domaće tradicije, greblja na Varošnicama, Ville Elektrobosne itd. B) Historijski podaci

Objekat se počeo graditi 1932. godine, a završen je 1934. godine za potrebe Sokolskog društva u Jajcu. Sredstva za gradnju osigurana su iz vlastitih sredstava društva, dobrovoljnim prilozima i novčanom pomoći preduzeća Elektrobosna. Projekat je dao beogradski arhitekt Momir Korunović. Pošto su sredstva za izgradnju bila jako ograničena tako je i objekat doživio izvjesne preinake u samom izgledu i dimenzijama. Prvobitno je to bio objekat sa jako izraženim elementima bosanske arhitekture. Realizirani objekat je imao također neke kvalitete – čistoća tlocrta i funkcionalnost prostora. Do 1941. godine služio je svojoj namjeni i to prvenstveno kao sala za tjelovježbu i društvene prostorije Sokola. Od 1936. godine u istoj su se sali održavale i kinopredstave. Po započinjanju II svjetskog rata, okupatorske su vlasti u pomenutim prostorima vršile skupljanje i teror nad stanovništvom iz ustaničkih krajeva BiH. Najčešće je to bilo srpsko stanovništvo iz područja Bosanske Krajine. Pri svom povlačenju iz Jajca 1942. godine, partizanske su jedinice zapalile pomenuti objekat. Tom prilikom izgorjela je kompletna unutrašnjost objekta i drvena konstrukcija krova.

Ono što je spaljeno i uništeno 1942. godine od strane partizana, obnovljeno je od istih godinu dana kasnije, uoči historijskog zasjedanja AVNOJ-a. Sanaciju objekta, po nalogu Vrhovnog štaba izveo je arhitekta Živa Đorđević. NA osnovi njegovog projekta obnovljena je kompletna drvena konstrukcija, izvršeno je malterisanje kompletnog objekta i krečenje fasada i enterijera. Krov je umjesto salonitom sada pokriven crijepom, a umjesto parketa koji je ranije postojao i koji je izgorio, postavljen je obični daščani pod. Na uređenju enterijera radio je poznati slikar Đorđe Andrejević Kun.

U ovom objektu se dana 29. i 30. novembra 1943. godine održalo II zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) uz učešće 142 vijećnika, i gdje su predstavnici BiH, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Slovenije, odrekavši se dijela suvereniteta stvorili federalnu državu. Na istom zasjedanju je donešen dokument: Odluka o izgradnji Jugoslavije na federalnim principima uz potpunu ravnopravnost njenih naroda i narodnosti, koji je označio završetak stvaranja državnih organa Jugoslavije. Nakon završetka rata, a s obzirom na veliku važnost objekta za historiju tadašnje Jugoslavije, objekat je ponovno obnovljen 1947. i 1953. godine kada je na objektu došlo do određenih intervencija koje su i danas vidljive. To se odnosi na promjenu nagiba krovnih ploha i izradu obloge od sedre na fasadnim zidovima. Ovim intervencijama objekat je mnogo izgubio od originalnog izgleda koji ga je svrstavao u manje ali uspješnije primjere moderne arhitekture Bosne i Hercegovine.

Muzej Drugog zasjedanja AVNOJ- a osnovan je 1953. godine kao centralna, jugoslavenska, muzejska, memorijalna institucija koja će istraživati, prikupljati, čuvati, izlagati i publicirati historijsku građu koja se odnosi na uže i šire domene tematike ovog historijskog zasjedanja. U tu svrhu dijelovi zgrade su adaptirani i prilagođeni za potrebe prezentacije i smještaja muzejske građe.

Muzeju Drugog zasjedanja AVNOJ- a pridružena je i muzejska zbirka formirana 1930. godine od strane tadašnjeg Odbora za očuvanje starina. Zbog nedostatka prostora prikupljeni predmeti, zajedno sa osnovnom dokumentacijom, do tada su bili smješteni u Franjevačkom samostanu u Jajcu.

58

Prva stalna postavka Muzeja, otvorena je 18. februara 1959. godine, a kasnije je imala nekoliko dorada.

Skupština općine Jajce na sjednici, održanoj 28. decembra 1989. godine donijela je Odluku o društvenoj opravdanosti osnivanja zavičajnog muzeja Jajce, koji bi svoju djelatnost od tada razvijao na području dvije općine, Jajce i Šipovo i od tad je kao muzej kompleksnog tipa, trebao imati zavičajni karakter, međutim to nikada nije zaživjelo.  2. Opis spomenika

Pored osnovnog objekta u kojem je održano zasjedanje AVNOJ-a, Muzej je posjedovao još dva objekta:1. zgradu u parku u kojoj su bili izloženi dokumenti, fotografije, karte i drugi materijal koji šire prikazuje razvoj narodne vlasti tokom NOR-a2. malu galeriju osnovanu 1963. godine.

Objekat je jednokatnica longitudinalne osnove. Namjena objekta – Sokolski dom – diktirao je rapored prostorija. U suterenu je bio prostor za ogrijev i sanitarije, u prizemlju glavna – društvena dvorana sa pozornicom, upravnim prostorijama, sanitarnim čvorom i drugim manjim prostorijama, dok su na katu bile smještene prostorije biblioteke i čitaonice te stan domara.Sala je veličine 18,00x14,40 m sa dvije kolonade stupova sa strana. Sala je obostrano osvijetljena sa dva reda prozora. U prednjem dijelu je pozornica sa potrebnim prostorima za predstave. Komunikacije su riješene na uobičajen i funkcionalan način tako da se publika na glavni ulaz uvodi u objekat, a preko poprečno razvijenog foajea, a pušta napolje na direktni izlaz koji je na sjevernoj strani glavnog prostora sale (prema rijeci Plivi). Pokretno naslijeđe

Prostorija u kojoj je održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a, uređena je kao spomen-soba, na osnovi sjećanja i fotografija.

Na pozornici su postavljena dva stola, sastavljena i prekrivena crvenim platnom. Iza stola, u jednom redu postavljeno je osam drvenih stolica. U pozadini je stajao prvi grb FNRJ, (rad slikara Đorđa Andrejevića Kuna i skulptora Augusta Augustinčića) a koji je tokom evakuacije Jajca 08. januara 1944. godine premješten u Drvar.

Pred pozornicom je postavljen podij na koji se silazilo preko tri stepenice. Tu je postavljen sto sa govorničkim stalkom, u čijoj pozadini se nalazila bista maršala Tita (Augustinčićev rad). Poslije rata Augustinčić je ponovo napravio bistu maršala Tita na osnovi fotografija snimljenih na zasjedanju. Podij je bio prekriven ćilimom koji je djelomično prekrivao i pod ispred govornice. U sali su sjedili vijećnici, za koje su postavljene stolice najrazličitijih oblika. U prvom redu bilo je nekoliko fotelja. U sredini je bila duboka fotelja u kojoj je sjedio Tito. Na balkonu su sjedili gosti zasjedanja.

Parole na pozornici: «Smrt fašizmu-sloboda narodu», «Živjelo Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije»

Parola na zidu prema rijeci: «Živjela Crvena armija»Parola na ogradi balkona: «Živjela naša junačka narodnooslobodilačka vojska»Preko balkona bio je prebačen jedan ćilim, a zidovi su bili ukrašeni zastavama i

portretima koje je izradio Kun (Lenjin, Marks, Engels, Tito, Staljin, Ruzvelt).Muzej u Jajcu posjedovao je sljedeće zbirke po popisu iz 1991. godine:1.       Arheološke predmete- 3672,2.       Fotografije- 4820,3.       Trodimenzionalne predmete- 245,

59

4.       Umjetničke radove- 827,5.       Fonoteku- 124,6.       Filmoteku- 106,7.       Biblioteku- 6134.

 

PRAVOSLAVNA CRKVA PRESVETE BOGORODICEPravoslavna Crkva Presvete Bogorodice smještena je izvan gradskih zidina, u novom

dijelu Jajca, sjeverozapadno od Banjalučke kapije . Izgradnja crkve započela je 1930. godine. Crkva je dovršena krajem 1935. godine. 16. jula 1939. godine izvršeno je osvećenje zvona koje je obavio mitropolit zagrebački, gospodin Dositej. Crkva Presvete Bogorodice u Jajcu predstavljala je u arhitektonskom smislu tipičan sakralni objekt urađen u duhu historicizma. Prostorni sklop i dekorativni elementi ukazuju da se graditelj opredijelio za tzv. «srpskovizantijski» stil, omiljen kod jednog broja srpskih arhitekata u trećoj i četvrtoj deceniji 20. stoljeća. Tako u osnovi objekt pokazuje ugledanje na svedeni tip raške građevine, dok u realizaciji fasada slijedi tokove moravske škole graditeljstva. Crkva Presvete Bogorodice u Jajcu je bila jednobrodna crkva, sa oltarom, pripratom i peterostranom oltarskom apsidom smještenom na istočnoj strani. Naizmjenično postavljeni horizontalni redovi sedre u kombinaciji sa omalterisanim plohama zida između njih, također podsjećaju na srednjovjekovno srpsko crkveno graditeljstvo. Crkva je sa vanjske strane imala čitav niz različitih vrsta dekoracija, poput vrlo složenih i jakih vijenaca, arhivolti, stupova, pilastara i druge sitnije ornamentike. Ručno rađeni ikonostas - djelo majstora Hajrudina Kršlaka, bio je izuzetno vrijedan dio crkvenog enterijera. Ikonostas, sav u duborezu, bio je bogato ukrašen motivima narodne umjetnosti Janja. Crkva je u potpunosti srušena u toku rata 1992 – 1995. godine miniranjem. Ostao je sačuvan samo njen zvonik i dio podne konstrukcije.

PRAVOSLAVNO GROBLJEPravoslavno groblje nalazi se uz nekadašnju crkvu na Katini, koja više ne postoji. I

ono spada u red starijih grobalja, i ne zna se tačno kada je tu počelo sahranjivanje vjernika. U ovom groblju mogu se vidjeti zanimljivi nadgrobni spomenici, podizani u različitim periodima.

Uvidom u postojeće stanje uočeno je mnogo nadgrobnika koji potječu sa početka XX stoljeća. Najstariji evidentirani nadgrobnik je iz 1911. godine koji je, kao i većina spomenika iz tog perioda, urađen od kamena pješčara. Spomenici iz kasnijeg perioda su rađeni od betona, ali zadržavaju oblik starih spomenika. Na groblju je također uočeno nekoliko nadgrobnika na kojima su primjetni srednjoevropski utjecaji. Ovi nadgrobnici su u obliku stele i potječu iz perioda prije II svjetskog rata.

Tridesetog septembra 1979. godine na ovo groblje preneseni su iz Brčkog posmrtni ostaci prote Milana Ilića, jednog od najzaslužnijih poslanika na širenju kulture, prosvjete i drugih aktivnosti u Jajcu.

PERIOD II SVJETSKOG RATA

60

U toku II svjetskog rata Jajce je predstavljalo centar tadašnjeg slobodnog teritorija, teritorija koji su kontrolirale jedinice NOP37. U Jajcu je 29. i 30. novembra 1943. godine održano II zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) gdje su predstavnici BiH, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Slovenije, odrekavši se dijela suvereniteta, stvorili federalnu državu. Na istom zasjedanju je donesen dokument: Odluka o izgradnji Jugoslavije na federalnim principima uz potpunu ravnopravnost njenih naroda i narodnosti, koji je označio završetak stvaranja državnih organa Jugoslavije.

Uz ovaj period vežu se sljedeći objekti: Sokolski dom - Dom AVNOJ-a, Titova kuća u parku, Burićeva kuća, Katakombe i barake Vrhovnog štaba, Saračeva kuća, Kuća Jove Grubača, Zgrada niže ženske stručne skole, Zgrada osnovne škole, Šarenica, Tvornica Elektrobosna, Zgrada Emanuela Lihtnera, Zgrada Narodne banke, Partizanska štamparija, Villa ZAVNOBIH-a.

TITOVA KUĆA U PARKUObjekt je skromnih dimenzija sa doksatom i dvostrešnim drvenim krovištem.

Nalazila se na lijevoj obali Vrbasa, u današnjem parku što se prostire od vodopada Plive uz Vrbas. Ima samo prizemlje sa četiri prostorije oko malog hodnika u poprečnoj osi zgrade. Dimenzija je 6,00 x 9,00 m. 1953. godine kuća je obnovljena. 1943. godine u njoj je boravio maršal Tito.

kuća porodice Kršlak. Za vrijeme rata u njoj je bilo sjedište Pokrajinskog komiteta Komunističke partije.

PERIOD NAKON II SVJETSKOG RATANekoliko godina nakon II svjetskog rata trajao je period obnove i rješavanja

tehničkih građevinskih problema pod snažnim utjecajem državnih planskih dokumenata. Umjetnički izraz je ostvaren u sve većem prisustvu socrealizma, naročito na javnim objektima. U isto vrijeme dolazi do pojave i jeftine stambene arhitekture, naročito tzv. radničkih naselja.

Potpunom negiranju urbanog mjerila znatno su doprinijele određene intervencije koje su, pod parolom progresa, uvele suvremenu arhitekturu ničim nepodređenu specifičnostima mjerila ambijenta. Te intervencije, a naročito objekt Doma kulture i četverospratne stambene zgrade, jednim potezom savladali su prostore koje su zauzimali čitavi blokovi ranijih kuća. Preostali mali objekti u njihovom okruženju izgubili su daljnji smisao postojanja.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do određenih težnji koje su imale za cilj oživljavanje gradskog centra. Ovom poslu prethodila je studija «Revitalizacije istorijskog jezgra Jajca» koju je uradio arh. R. Jadrić, jer se cijeli problem morao potpuno izanalizirati, izvršiti valorizacija svih sadržaja i prostora, pa tek nakon toga odrediti smjernice na osnovi kojih bi se izvršila revitalizacija grada. Ti radovi su započeli realizacijom Trgovačkog centra sa robnom kućom na području donjeg dijela podgrađa, na prostoru između dvaju jajačkih kapija – Travničke i Banjalučke, odnosno kasnijeg nastavka dogradnje ovog prostora sa istovjetnim ili sličnim oblicima. Ovaj proces završen je dogradnjom robusnog kubusa Doma kulture.

TRGOVAČKI CENTAR JAJCE

37 NOP – Narodnooslobodilački pokret – Pokret kojem je prvenstveni cilj oslobođenje Jugoslavije od fašističkih osvajača

61

Iako je jedno vrijeme predstavljao pojam uspjele intervencije u historijskoj sredini, objekt Trgovačkog centra imao je čitav niz negativnosti. Ove nepravilnosti su posljedica transponiranja značajki predloška u čisto formalnom, a ne u suštinskom smislu. Osnovne jedinice – kubusi su spojeni, smiču se i prožimaju, pokriveni su jednim strmim visokim tamnim krovom. Izgleda kao da volumeni izrastaju jedan iz drugoga u predjelu bijele mase zida i tamnih strmih krovnih ploha. Krovni pokrivač, iako izrađen od novih materijala, snažno asocira na tradicionalnu šindru, upravo zbog specifičnog oblika krova. Otvori na novom centru su suvremeni izlozi ili pak stilizacije tradicionalnih tipova. Unutrašnjost objekata po stilskim obilježljima ne korespondira sa njihovom vanjštinom. Artificijelnost u izražavanju nije dosljedno provedena u svim visovima arhitektonskog stvaralaštva, što se može okarakterizirati kao nastojanje da se objekti samo po vanjskom izgledu što bolje kamufliraju u postojećem okruženju. Arhitekt iz Slovenije Miloš Bonča smatra da su se u Jajcu pogrešno rukovodili jer izgled nije čak ni u skladu sa pogrešno sastavljenim programom. Gradu su naime trebali sitni ambijenti i sitan program. Posmatrajući ovu historijsku jezgru u cjelini, uočava se da su, i pored određene mimikrije, evidentne suprotnosti između autohtone jajačke kuće i novog centra. Primijenjeni formalistički pristup u rješavanju ove složene interpolacije zanemario je jednu od temeljnih značajki zaštićenog područja – pojedinačnost struktura. Obiman program Trgovačkog centra smještenog ispod dugačkog niza spojenih krovova , formira razigranu strukturu u podnožju podgrađa i konkurira karakterističnom stambenom objektu padine ispod citadele. Tako se kubus doima još manjim i gubi dominantnu ulogu koju je imao u silueti historijske jezgre. Umjesto da potencira vrijednosti baštine, nova struktura ih umanjuje svojim nizom krovnih masa. Mimikrijom su se u ovom slučaju ostvarile suprotne konotacije i utjecalo se na bitna

62