74

GASTROREPORTAŽA

Drndavi ventilator okretao se u polukrug štrcajući tanke mlazove vode po bašti kafane Tri šešira na Skadarliji. Sjedišta željeznih stolica, pokrivena

crvenim jastucima, većinom su bila prazna. Strmom kaldrmom ispred restorana teturali su prolaznici, zabadajući poneku štiklu u njene proreze. Visoki mršavi konobar

Tri šešira i ventilator

Uz gibanicu i kozji sir, naša je suradnica u jednom od najstarijih beogradskih restorana uživala slušajući starogradske pjesme i poeziju Đure Jakšića – i to u

izvođenju Skadarlijske dame

Napisala i snimila Emira Larson šetao je između stolova nenasmiješene face u klasičnoj odori: bijeloj košulji i crnim pantalonama. Kao da su Tri šešira izgubila dobar dio stare slave; zjapeći prazni, čekali su goste s naopako okrenutim čašama i bijelim platnenim salvetama složenim u trokut kao dječiji brodići od papira pored escajga kojim niko ne jede.

Dok sam brisala naočale, koje mi ven-tilator poprska, konobar, još uvijek se ne osmjehujući, upita: “Da ga ugasim?” “Ne

treba, onda će biti prevruće”, odgovorim. Voda u raspršenim kapljicama me prijatno rashlađivala u vrelo beogradsko predvečerje. Poslušao je, i dalje ozbiljnog lica.

“Možete li nam preporučiti neko tipično srbijansko predjelo, beogradsko?”, upitam ga. Prijedlog koji je iznio nije mi se učinio atraktivnim. “Ma ne, ne bih zeljanicu. Iz Sa-rajeva se ne dolazi u Beograd na zeljanicu”, pokušah se našaliti. “Onda gibanica”, glasila je brzo njegova druga sugestija. Nije bio raspoložen za opširne odgovore. Činilo mi se da me se želi otarasiti. Nisam se mogla sjetiti šta je gibanica premda je zvučalo jako poznato; tek, doimalo se dovoljno beogradski da naručim.

Kad je gibanica stigla u obliku jedne četvrtine povećeg zvrka, uvidjeh da je to pita od sira. Uz najbolju volju nisam usp-jela pronaći u čemu se razlikuje od sirnice, možda je bila malo masnija, a nisam ni u to sigurna. Uz gibanicu, stavljena na isti tanjir, došla je zdjelica kiselog mlijeka.

Gitarista iz “Bičakčića”

Sljedeći prijedlog našeg konobara jeste bio pun pogodak – kozji sir iz Pirota, ob-likovan u kocku, ličio je na šampitu, mekane utrobe, ali delikatesno slan i sočan izmamio je moje oduševljenje. Dobro je išao s lepinjama i srpskom salatom od paradajza, krastavca i ljute paprike. Sva su jela poslužena u posu-dama od terakote. Pohovani sir s tartar sosom ostao je u sjeni pirotskog sira.

Gibanica, sir iz Pirota i pohovani sir

Srpska salata

Srpski ražanj

Kafana je otvorena 1864. godine u kući u kojoj je prethodno bila zanatska radionica, čiji su zaštitni znak bila tri plehana šešira

75

“Je li slobodan jelovnik?”, upitao je naš blago namćorasti konobar dok se kafana punila sporim ritmom. “Možemo li zadržati jedan?” upitah. “Može”, suho odgovori. “Koje bi mi lokalno vino preporučili?”, nisam odustajala da cijedim informacije iz njega. Izabrao je bijelo vino Terra Lazarica; opet sam imala utisak da želi da se otarasi mojih daljnjih pitanja.

“Ako vam smeta ova voda, da isključimo?” pitao je, pokazujući na ventilator, već ko zna koji put. U neku ruku dirljiva je bila njegova briga da me ventilator ne napuše. Kako se je smrklo u međuvremenu, donio je svijeću na sto i zapalio je upaljačem. Za glavno jelo preporučivao je miješano meso ili srpsku mućkalicu, ali mi smo naručili srpski ražanj. Srpski ražanj su bile različite vrste mesa naredane na štapiću dugom petnaestak centimetara uz društvo jedne nabodene paprike i paradajza, a pomfrit je stigao u prilogu. Desertni meni je brojao dobro znane slastice: baklava, hurmašice, voćni kompot, sladoled i srneća leđa.

Začuše se muzičari s drugog kraja restorana kako sviraju Moja je draga svaku noć sama. Išli su od stola do stola pjevušeći gostima na uho. U ovom trenutku kafana je već bila dupke puna. Za mojim stolom zasviraše Miljacku od Halida kad su čuli da sam iz Sarajeva zahtijevajući da pjevam s njima. Ventilator je, takođe, dao svoj raštimani doprinos zvuku.

Violinista je podupro svoj instrument salvetom, prostrtom mu na ramenu, kako ga

ne bi nažuljao. Kad se nasmija, ugledam da mu fali zub trica. “Radio sam kod Bičakčića u Sarajevu”, kaže gitarista kojem iz džepa na lijevoj strani grudi viri novčanica. Veseli kvartet je uz sebe još imao violončelo i harmoniku. Iza njih je ubrzo stigla druga grupa muzičara, koji se nisu puno razlikovali od prvih sem što su ovi imali tamburicu. Zasviraše Biljana platno beleše i mnoge druge pjesme koje gosti neumorno naručivaše. Smijenilo se je tako više džipsi bendova.

Pozorište u kafani

“Oh, čitavo sam veče na nju čekala.” Ska-darlijska dama sa šeširom u dugoj roza haljini s bogatim volanima, jakom šminkom na licu i teatarskim nastupom, mašući lepezom s rukama uvučenim u bijele čipkane rukavice, privukla je pažnju svakog gosta. Čitav bučni restoran se umirio da je sluša. Samo na

Skadarliji pozorište dođe u kafanu. Ventilator mi je pomalo smetao da čujem stihove koje izgovara. Napregnutog uha, iskidanu, slušam pjesmu Đure Jakšića, nekadašnjeg stalnog gosta Tri šešira: Još dim jedan, jednu čašu / Jedna pesma, jedna seka! / P’ onda zbogom, tamburašu! / Zbogom, krčmo, zanaveka!

Pa zapjeva Jer nikoga ne ljubim ja osim tebe dušo moja. Stari momak ustade iza stola i upita je za ples. Ona spusti lijevu ruku na njegovo rame, desnu u njegov dlan, pa se zavrtiše između stolova. Volani na haljini bi se zanjihali pri svakom okretu. Muzičari se časkom nađoše u blizini glumice, ona nastavi pjevati neometena tom gužvom, upraćena njihovom svirkom.

“Možemo li sada isključiti ovaj ventilator?”, upitah konobara, iscrpljena naprezanjem da čujem pjesme usljed njegovog drndanja. “Ne možemo isključiti ventilator, skuvaće se ostali gosti”, odvrati on.

Gitarista koji je svirao i u Sarajevu

Skadarlijska dama