TRI SEKUNDEROSLUND i HELLSTROM

Preveo s engleskoga Miloš Đurđević

Naslov izvornika: Anders Roslund & Borge Hellstrom Tre sekunder

PRVI DIOnedjelja

SAT DO PONOĆI.

Bilo je kasno proljeće, ali mračnije nego što je mislio da bi moglo biti. Vjerojatno zbog vode ispod njega, gotovo crne opne koja je prekrivala ono što se činilo bezdanom.

Nije volio brodove, ili možda more, nije mogao dokučiti. Uvijek bi drhturio kad je puhalo kao sada i Swinoujšcie je polako nestajao. Stajao bi čvrsto stežući ogradu sve dok kuće više ne bi bile kuće, tek mali kvadrati koji su iščezavali u tami što je bujala oko njega.

Imao je dvadeset i devet godina i bio je ustrašen.

Čuo je ljude kako se kreću iza njega, i oni su nekamo išli; samo jedna noć i nekoliko sati sna, a potom će se probuditi u drugoj zemlji.

Nagnuo se i sklopio oči. Svako putovanje činilo se gorim od prošlog, njegove misli i srce jednako su svjesni opasnosti kao i njegovo tijelo; drhtave ruke, oznojeno čelo i vreli obrazi, usprkos činjenici da se na oštrom, britkom vjetru u stvari smrzavao. Dva dana. Za dva dana opet će stajati ovdje, na povratku, i već će zaboraviti kako se zarekao da to više nikad neće činiti.

Odmaknuo se od ograde i otvorio vrata koja su hladnoću zamijenila toplinom, a vodila su prema jednom od glavnih stubišta po kojima su nepoznata lica išla prema svojim kabinama.

Nije htio spavati, nije mogao spavati — još ne.

Bar nije bio ništa posebno. M/S Wawel jedan je od najvećih trajekata koji plovi između sjeverne Poljske i južne Švedske, ali ipak. Mrvice po stolovima i stolci toliko rasklimanih naslona da je bilo očigledno kako tu ne bi trebao dugo sjediti.

Još uvijek se znojio. Gledao je ravno ispred sebe premećući sendvič po tanjuru, a onda je posegnuo za čašom piva pokušavajući svladati strah. Nekoliko gutljaja piva, malo sira — još mu je bilo mučno, nadao se da će novi okusi suzbiti one druge: od velikog, masnog komada svinjetine kojom su ga šopali sve dok mu želudac nije bio mekan i pripravan, a potom nešto žuto omotano smeđom gumom. Brojili su svaki put kad je progutao, dvije stotine puta, sve dok mu gumene loptice nisu razderale grlo.

»Czy podaćpanu cošjeszcze?«

Mlada konobarica gledala je u njega. Odmahnuo je glavom, ne večeras, ništa više.

Obrazi su mu bili vreli i više ništa nije osjećao. Gledao je u blijedo lice u zrcalu pokraj blagajne gurkajući niz šank nedirnuti sendvič i punu čašu piva što je dalje mogao. Pokazivao je prema njima dok konobarica nije shvatila te ih je prebacila na policu za prljavo suđe.

»Postaivić ci piwo?«

Neki čovjek njegovih godina, pripit, od onih koji samo žele s nekim razgovarati, nije važno s kim, da ne budu sami. I dalje je zurio ravno ispred sebe u blijedo lice u zrcalu, nije se ni okrenuo. Kako možeš biti siguran tko pita i zašto. Netko sjedi u blizini pretvarajući se da je pijan, ponudi ga pićem, a možda zna pravi razlog njegova putovanja. Na srebrni poslužavnik s računom stavio je dvadeset eura i napustio praznu prostoriju s praznim stolovima i besmislenom glazbom.

Došlo mu je da vrisne od žeđi, jezikom je pokušavao skupiti slinu kako bi ublažio suhoću. Nije se usudio išta popiti, previše se bojao da će mu pozliti, da neće moći zadržati u sebi ono što je progutao.

Morao je to učiniti, sve zadržati u sebi, inače — znao je kako stvari stoje — on je mrtav čovjek.

SLUŠAO JE PTICE, kako je često činio kasno popodne kad se topao vjetar koji je puhao odnekud s Adantika nevoljko povlačio pred dolaskom još jedne hladne proljetne večeri. To je njegovo najdraže doba dana, kad je zgotovio sve obveze, ne osjećajući nikakav umor, a ostalo mu je još nekoliko sati prije nego što će poći leći na uski hotelski krevet kako bi pokušao zaspati u sobi koja je još uvijek bila ispunjena jedino samoćom.

Erik Wilson osjeti hladnoću na licu i za trenutak sklopi oči pred snažnim reflektorom koji je sve preplavio blještavom bjelinom. Glavu je zabacio unatrag zabrinuto gledajući uvis prema velikim čvorovima oštre bodljikave žice zbog koje se visoka ograda činila još višom, nasto-jeći suzbiti čudan osjećaj da se obrušavaju prema njemu.

S udaljenosti od nekoliko stotina metara čula se skupina ljudi koji su se kretali po prostranoj osvijedjenoj površini od čvrsta asfalta.

Muškaraci odjeveni u crno, šestorica poprijeko i sedmi iza njih.

Pratilo ih je vozilo iste crne boje.

Wilson je sa zanimanjem promatrao svaki njihov korak.

Prijevoz zaštićenog objekta. Prijevoz otvorenim prostorom.

Odjednom se začu oštar zvuk. Pucanj. Netko je ispalio rafal na

ljude koji su hodali. Erik Wilson stajao je nepomično promatrajući kako se dvojica u crnom koji su bili najbliži zaštićenoj osobi bacaju preko te osobe i ruše je na tlo, a ostala četvorica okrenuše se prema vatrenoj liniji.

Postupili su kao i Wilson, oružje su identificirali po zvuku.

Kalašnjikov.

Iz prolaza između dviju niskih zgrada, s kojih četrdeset, možda pedeset metara.

Ptice koje su trenutak prije pjevale utihnuše, umirio se čak i topli vjetar koji će ubrzo postati hladan.

Erik Wilson kroz ogradu je mogao pratiti svaki pokret, slušati tišinu svakog zastoja. Muškarci u crnom uzvratili su vatru, vozilo je naglo ubrzalo, a potom se zaustavilo točno pokraj zaštićene osobe, na liniji vatre koja se s niskih zgrada nastavila u pravilnim intervalima. Nakon nekoliko sekundi, ne više, zaštićeno je tijelo kroz otvorena vrata bilo strpano na stražnje sjedište vozila i nestalo u tami.

»Dobro.«

Glas je dopirao odozgo.

»Za večeras smo gotovi.«

Zvučnici su bili postavljeni tik ispod golemih reflektora. Pred-sjednik je još jednom preživio. Wilson se protegne, osluškujući. Ptice se opet oglasiše. Neobično mjesto. Treći put je bio u Centru za obuku Federalnih agenata, FLETC-u, kako su ga nazivali. Nalazio se na krajnjem jugu Georgjje, u vojnoj bazi u vlasništvu američke države, vježbalištu za organizacije američke policije — DEA, ATF , Savezni šerifi, Pogranična patrola i ljudi koji su upravo još jednom spasili naciju: Tajna služba. Bio je siguran u to dok je zamišljeno gledao u osvijedjeni asfalt: ono je bilo njihovo vozilo, njihovi ljudi, a oni često tu vježbaju u ovo doba dana.

Nastavio je hodati duž ograde, koja je predstavljala granicu prema drugoj zbilji. Disao je s lakoćom — uvijek mu se sviđalo ovdašnje vrijeme, toliko lakše, toliko toplije od razdoblja prije ljeta u

Stockholmu, koje nikako da stigne.

Hotel je izgledao kao i svaki drugi. Išao je predvorjem prema skupom, trošnom restoranu, ali onda se predomislio produživši prema rli7alima. Stigao je na jedanaesti kat koji je na nekoliko dana, tjedana ili mjeseci bio zajednički dom svih sudionika tečaja.

U njegovoj sobi bilo je previše toplo i zagušljivo. Otvorio je prozor koji je gledao na veliko vježbalište, neko vrijeme zurio je u zasljepljujuću svjetlost, a onda uključio TV mijenjajući kanale na kojima se prikazivao jedan te isti program. Ostat će upaljen dok ne ode leći, jedina stvar koja je davala životnost hotelskoj sobi.

Bio je nemiran.

Napetost u njegovu tijelu širila se iz trbuha, preko nogu do stopala pa je morao ustati iz kreveta. Protegnuo se i prišao stolu na kojem se nalazilo pet mobitela uredno složenih u nizu na ulaštenoj površini, međusobno razmaknuti tek nekoliko centimetara. Pet identičnih slu-šalica između stolne lampe s neznatno prevelikim sjenilom i pisaćeg podloška od tamne kože.

Uzeo ih je jedan po jedan pregledavajući sučelja. Prva četiri: nije bilo poziva ni poruka.

Peti — zamijetio je prije nego što ga je podigao.

Osam propuštenih poziva.

Svi s istog broja.

Tako ga je programirao. Na tom telefonu isključivo pozivi s jed-noga broja. I isključivo pozivi prema jednom broju.

Dvije neregistrirane plati-po-potrošnji kartice isključivo za među-sobno nazivanje, ako bi netko krenuo istraživati, ako bi netko pronašao telefone uz koje su išle. Bez imena, samo dva telefona koji su primali pozive i s kojih se moglo nazvati dvoje nepoznatih korisnika, negdje, kojima se nije moglo ući u trag.

Pogledao je preostala četiri uređaja koji su ležali na stolu. Svi su namješteni na isti način: koriste se za nazivanje jednoga nepoznatog broja i primaju pozive s jednoga nepoznatog broja.

Osam propuštenih poziva.

Erik Wilson u ruci je stezao Paulin telefon.

U mislima je izračunao. U Švedskoj je prošla ponoć. Nazvao je broj.

Paulin glas.

»Moramo se naći. Kod broja pet. Točno za sat vremena.«

Broj pet.

Vulcanusgatan 15 i Sankt Eriksplan 17.

»Ne možemo.«

»Moramo.«

»Ne mogu. U inozemstvu sam.«

Dubok uzdah. Jako blizu. A ipak stotinama milja daleko.

»Onda imamo gadan problem, Eriče. Za dvanaest sati dolazi nam velika pošiljka.«

»Otkazi.«

»Prekasno. Stiže petnaest poljskih mazgi.«

Erik Wilson sjeo je na rub kreveta, na isto mjesto kao i prije, na kojem je pokrivač bio zgužvan.

Velik posao.

Paula se duboko probio u organizaciju, dublje nego što je ikad prije čuo.

»Izvuci se. Smjesta.«

»Znaš da nije tako jednostavno. Znaš da to moram učiniti. Inače ću dobiti dva metka u glavu.«

»Ponavljam, izvuci se. Ja ti ne mogu nikako pomoći. Slušaj me, izvuci se, za Boga miloga!«

Tišina koja nastan#kad netko prekine vezu usred razgovora uvijek

jako živcira. Wilson nikad nije podnosio elektroničku prazninu. Netko drugi odlučuje o prestanku razgovora.

Opet je prišao prozoru, zagledavši se u jarku svjedost pod kojom kao da se vježbalište smanjilo, umalo potopljeno bjelinom.

Glas je bio napet, gotovo ustrašen.

Erik Wilson još uvijek je u ruci držao mobitel. Pogledao ga je u tišini.

Paula će kroz to morati proći sam.ponedjeljak

ponedjeljak

ZAUSTAVIO JE AUTO na polovici mosta Lidingö.

Sunce se konačno probilo kroz tminu nekoliko minuta poslije tri, guralo je, navaljivalo i rastjerivalo mrak, koji se neće usuditi vratiti sve do kasne večeri. Ewert Grens spustio je prozor i pogledao prema vodi, udišući hladan zrak dok se sunce u svitanju pomaljalo, a prokleta noć se povukla i ostavila ga spokojnim.

Vozio je do druge strane i preko uspavanog otoka prema kući idilično smještenoj na litici s pogledom na brodove koji su plovili ispod nje. Zaustavio se na praznom parkiralištu, iz punjača uzeo svoj radio i za rever pričvrstio mikrofon. Kad je nju posjećivao, uvijek bi ga ostavio u autu — nijedan poziv nije bio važniji od vremena koje su provodili zajedno — ali sada, nije bilo razgovora koji bi bio ometen.

Ewert Grens se dvadeset devet godina jednom tjedno vozio do sanatorija i nikad nije izostao. Iako sada netko drugi boravi u njezinoj sobi. Pošao je do prozora koji je nekad bio njezin, tamo je obično sje-dila i promatrala vanjski svijet, tamo je sjedio pokraj nje, pokušavajući shvatiti što je tražila.

Jedina osoba kojoj je ikad vjerovao.

Jako mu je nedostajala. Prokleta praznina prilijepila se za njega, jurio je kroz noć i ona ga je slijedila, nije je se mogao riješiti, vikao je prema njoj, ali ona je samo produžila dalje i dalje... udisao ju je, uopće

nije znao kako ispuniti takvu prazninu.

»Viši inspektore Grens.«

Njezin je glas dopirao sa staklenih vrata koja su za lijepa vremena obično otvorena, a sva invalidska kolica bila su na svojim mjestima oko stola na terasi. Susann, studentica medicine koja je sada, kako je stajalo na pločici s imenom na njezinoj bijeloj kuti, već na specijalizaciji. Jednom je pošla s njim i Annom na izlet brodom oko arhipelaga te ga upozorila da se ne nada previše.

»Zdravo.«

»Opet ste ovdje.«

»Da.«

Nije ju dugo vidio, otkako je Anni bila živa.

»Zašto to radite?«

Pogledao je prema praznom prozoru.

»O čemu govorite?«

»Zašto to sebi radite?«

Soba je bila u mraku. Tko god tamo boravio, sada čvrsto spava.

»Ne razumijem.«

»Do sada sam vas ovdje zamijetila utorkom dvanaest puta zaredom.«

»Zar je to zakc^om zabranjeno?«

»Istoga dana, u isto vrijeme kao i prije.«

Ewert Grens nije odgovorio.

»Dok je bila živa.«

Sussan se spusti za jednu stubu.

»Na taj način ne pomažete sebi.«

Glas joj je postao snažniji.

»Živjeti u žalosti jedna je stvar. Ali vi je ne možete kontrolirati. Vi

ne živite sa žalošću, vi živite zbog nje. Ne puštate je, krijete se iza nje. Zar ne shvaćate, inspektore Grens? Ono čega se bojite već se dogodilo.«

Gledao je u tamni prozor, sunce je odražavalo starijeg muškarca koji nije znao što bi rekao.

»Morate prestati. Morate krenuti dalje. Bez ove rutine.«

»Jako mi nedostaje.«

Sussan se popela uz stube, uhvatila kvaku na vratima terase i upravo kad ih je namjeravala zatvoriti, zaustavila se na pola kretnje i doviknula: »Ovdje vas više ne želim vidjeti!«

BIO JE TO prekrasan stan na četvrtom katu u Ulici Västmannagatan 79. Tri prostrane sobe u staroj zgradi, visoki stropovi, ulašteni drveni podovi i prepun svjetla, s prozorima koji su gledali i na Ulicu Vanadisvagen.

Piet Hoffmann bio je u kuhinji. Otvorio je hladnjak i uzeo još jedno pakiranje mlijeka.

Pogledao je čovjeka koji je čučao na podu nagnut nad crvenom plastičnom zdjelom. Neki mali seronja iz Varšave: sitni lopov, narko-man, pjege, loš zadah, predugo nošena odjeća. Tvrdim vrhom cipele udario ga je u bok pa se kreten kužnog zadaha prevrnuo i konačno ispovraćao. Bijelo mlijeko i komadići smeđe gume po njegovim hlača-ma i blistavom kuhinjskom podu od nekakva mramora.

Mora još piti.

Napij sig kuriva.

I mora opet povratiti.

Piet Hoffmann još jednom ga udari nogom, ali ne tako jako. Smeđa guma oko svake kapsule služi za zaštitu njegova želuca od deset grama amfetamina, a on nije htio riskirati da ijedan gram završi tamo gdje ne bi trebao. Smrdljivi čovjek njemu do nogu jedan je od petnaest prepariranih mazgi koje su tijekom noći i jutra donijele svaka po dvije tisuće grama iz Swinoujšciea, trajektom M/S Wawel i potom vlakom iz Ystada, a da nisu znale za ostalih četrnaest koje su također ušle u

zemlju, i sada ih prazne na različitim mjestima u Stockholmu.

Dulje vrijeme nastoji smireno govoriti — tako mu je draže — ali sada je urlao pij do cholery dok je šutirao tog malog seronju, morao je piti još prokletog mlijeka iz jebenog pakiranja i da ga jebeš pij do cholerj kako bi povratio dovoljno kapsula da ih kupac može pregledati i uvjeriti se u kvalitetu proizvoda.

Mršavko je plakao.

Po njegovim hlačama i košulji komadići bljuvotine, a pjegavo lice bijelo kao pod na kojem je ležao.

Piet Hoffmann prestao ga je šutirati. Izbrojio je tamne predmete koji su plivali u mlijeku i za sada mu je bilo dovoljno. Povadio je smeđu gumu: dvadeset okruglastih loptica. Navukao je rukavice za pranje i isprao loptice pod slavinom, a potom gulio gumu dok nije dobio dvadeset malih kapsula koje je stavio na porculanski tanjur što ga je uzeo iz kuhinjskog ormarića.

»Ima još mlijeka. Ima i pizze. Ostani ovdje. Jedi, pij i povraćaj. Želimo ostatak.«

U dnevnom boravku bilo je toplo, zagušljivo. Trojica za pravo-kutnim stolom od tamne hrastovine su se znojili previše odjeće i previše adrenalina. Otvorio je balkonska vrata i neko vrijeme stajao tamo dok svježi povjetarac nije raščistio ustajali zrak.

Piet Hoffmaifi govorio je na poljskom. To je bilo draže dvojici muškaraca koji su ga trebali razumjeti.

»Mora izbaciti još tisuću osamsto grama. Pobrinite se za to. A platite mu kad bude gotov. Četiri posto.«

Bili su jako slični, četrdesetih godina, skupih tamnih odijela koja su izgledala jeftino, obrijanih glava. Kad je stao pokraj njih mogao je jasno vidjeti krug od jednodnevne smeđe kose. U očima nije bilo radosti, obojica se vrlo rijetko osmjehuju. U stvari, nikad nije vidio jednog od njih kako se smije. Učinili su kako im je rekao, nestali u kuhinji da isprazne mazgu koja je tamo ležala, povraćajući. To je Hoffmannova pošiljka i nitko od njih ne zeli objašnjavati Varsavi da se isporuka izjalovila.

Okrenuo se trećem čovjeku za stolom i prvi put progovorio na švedskom. »Ovdje je dvadeset kapsula. Dvije stotine grama. To ti je dovoljno za provjeru.«

Gledao je nekoga visoka rasta, plave kose, vitkog, otprilike njego-vih godina, oko trideset pet. Nekog u crnim trapericama, bijeloj majici i s mnoštvom srebrnih alki na prstima, zapešćima i oko vrata. Nekoga tko je odležao četiri godine u Tidaholmu zbog pokušaja ubojstva i dvadeset sedam mjeseci u Mariefredu zbog dva tvorna napada. Sve se uklapalo. A ipak, bilo je nešto na što nije mogao uprijeti prstom, kao da je kupac maskiran ili glumi, a to mu baš ne ide od ruke.

Piet Hoffmann promatrao ga je kako iz džepa crne traper jakne vadi žilet i po sredini razrezuje jednu kapsulu, potom se nagnuo nad porculanskim tanjurom i pomirisao sadržaj.

Opet taj osjećaj. Nije prošao.

Možda je taj tip koji sjedi ovdje, koji će sve kupiti, samo napet. Ili nervozan. Ili možda je upravo zbog toga Piet nazivao Erika usred noći, nešto što nije u redu, taj intenzivni osjećaj koji nije mogao do kraja objasniti preko telefona.

Zamirisalo je po cvijeću, tulipanima.

Hoffmann je sjedio dvije stolice dalje, a ipak je dobro osjetio taj miris.

Kupac je narezao tvrdu žućkastu masu i dobio nekakav prah, žiletom je skupio manju količinu i nasuo je u praznu čašu. Injekciju je napunio s dvadeset mililitara vode, potom ju je ispraznio u čašu, po prahu koji se rastopio u bistru i viskoznu tekućinu. Zadovoljno je klimnuo glavom. Brzo se rastopio. Pretvorio se u bistru tekućinu. To je amfetamin, jak kako je prodavač obećao.

»Tidaholm. Četiri godine. Točno, zar ne?«

Sve je djelovalo profesionalno, a ipak nešto nije bilo u redu.

Piet Hoffmann privuče tanjur s kapsulama k sebi, čekajući odgovor.

»Devedeset sedma do dvije tisućite. Odležao sam samo tri godine.

Pušten sam ranije zbog dobra vladanja.«

»Koji odjel?« Hoffmann je proučavao kupčevo lice.

Nije se trgnuo niti je žmirnuo, nikakvih znakova nervoze.

Govorio je švedski s blagim naglaskom, možda iz susjedne zemlje. Piet pomisli da je Danac, možda Norvežanin. Kupac odjednom ustane i nervozno mahne rukom za nijansu preblizu Pietovu licu. Sve se još uvijek činilo dobro, ali bilo je prekasno. Takve se stvari zapažaju. Trebao se razbjesnjeti daleko prije, mahnuti mu tom rukom ispred lica odmah na početku: Zar mi ne vjeruješ, gade.

»Već si vidio presudu, zar ne?«

A sada kao da je glumio uzrujanost.

»Ponavljam, koji odjel''«

»C. Devedeset sedma do devedeset devete.«

»C. Gdje?«

Za njega je već bilo prekasno.

»Koji kurac sada hoćeš?«

»Gdje?«

»Samo C, u Tidaholmu odjeli nemaju brojeve.«

Nasmiješio se.

Piet Hoffmann mu uzvrati osmijeh.

»Tko je još bio tamo?«

»Sad je dosta, jebote, O. K.?«

Kupac je povisio glas kako bi zvučao još uzrujanije, još više uvri-jeđeno.

Hoffmann je mogao čuti još nešto.

Nešto što je zvučalo kao nesigurnost.

»Hoćeš li da nastavimo s poslom ili nećeš? Učinilo mi se da si me pozvao ovamo jer mi želiš nešto prodati.«

»Tko je još bio tamo?«

»Skane. Mio. Josef Libanon. Virtanen. Grof. Koliko imena želiš?«

»Tko još?«

Kupac je još uvijek stajao na nogama, a onda je zakoračio prema Hoffmannu. »Ovo ću prekinuti istog časa.«

Stajao je posve blizu, srebro na njegovim zapešćima i prstima bljesnulo je kad je ruku stavio ispred lica Pieta Hoffmanna.

»Prestani. Dosta je. Na tebi je hoćemo li završiti s ovim ili neće-mo.«

»Josef Libanon doživotno je prognan iz zemlje, a potom je nestao kad je prije tri i pol mjeseca sletio u Beirut. Virtanen je posljednjih nekoliko godina smješten na psihijatrijskom odjelu s maksimalnim osiguranjem, autističan je i slini zbog kronične psihoze. Mio je pokopan u...«

Dvojica u skupim odijelima obrijanih glava zacuse povišene gla-sove pa su otvorili kuhinjska vrata.

Hoffmann im mahne rukom pokazujući neka se ne miješaju.

»Mio je pokopan u pješčari kod Ålstäketa u Värmdöu, dvije rupe u zatiljku.«

Sada su u sobi trojica govorila stranim jezikom.

Piet Hoffmann zatekao je kupca kako pogledava naokolo, traži izlaz.

»Josef Libanon, Virtanen, Mio. Nastavit ću: Skåne, totalno sjeban. Ne sjeća se je li odležao u Tidaholmu ili Kumli, ili možda u Hallu, kad smo kod toga. A što se tiče Grofa... čuvari u istražnom zatvoru Harnosandu prerezali su plahtu kojom se objesio. Tvojih pet imena. Dobro si ih izabrao. Jer nitko od njih ne može potvrditi da si tamo odležao.«

Jedan od muškaraca u tamnim odijelima, zove se Mariusz, iskorači s pištoljem u ruci, crni Radom poljske proizvodnje, izgledao je kao nov dok ga je držao kupcu uz glavu. Piet Hoffmann viknu na Mariusza

utspokój się do diabla; nekoliko puta viknuo je utspokój się do diabla, Mariusze bolje ti je utspokój się do diabla smiri se, nikakvi jebeni pištolji nikome na sljepoočnicu.

Palca na zapinjaču, Mariusz ga otpusti, nasmije se i spusti pištolj. Hoffmann je nastavio razgovarati na švedskom.

»Znaš li tko je Frank Stein?« i

Hoffmann je pozorno promatrao kupca. U očima bi mu se sada trebala vidjeti uzrujanost, uvrijeđenost pa čak i bijes.

Vidjelo se da je pod stresom i ustrašen, i to je pokušavao sakriti rukom optočenom srebrom.

»Znaš da ga poznajem.«

»Dobro. Tko je on?«

»C. Tidaholm. Šesto ime. Zadovoljan?«

Piet Hoffmann je sa stola uzeo svoj mobitel.

»Onda bi možda htio razgovarati s njim? Kad ste već zajedno bili u zatvoru?«

Stavio je telefon ispred sebe, fotografirao oči koje su ga promatrale, a potom birao broj koji je znao napamet. U tišini su zurili jedan u drugoga dok je slao sliku i potom opet birao broj.

Dvojica u odijelima, Mariusz i Jerzy, bili su uznemireni. Z drugej strony. Mariusz je namjeravao krenuti, trebao bi biti s druge strane, kupcu zdesna. Bliżej głowy. Treba prići još bliže, podignuti pištolj i prisloniti mu ga na desnu sljepoočnicu.

»Ispričavam se. Moji prijatelji iz Varšave malo su živčani.«

Netko se javio.

Piet Hoffmann kratko je porazgovarao s osobom koja se javila, a potom kupcu pokazao sučelje telefona.

Slika čovjeka duge tamne kose svezane u rep i lice koje više nije izgledalo mladenački kao što je bilo.

»Evo. Frank Stein.«

Hoffmann je piljio u njega dok ovaj nije odvratio pogled.

»A ti... i dalje tvrdiš da se poznajete?«

Sklopio je mobitel i odložio ga na stol.

»Ova moja dvojica prijatelja ne govore švedski. Stoga ovo kažem tebi i samo tebi.«

Pogledom okrznu dvojicu koji su prišli još bliže, raspravljajući s koje strane trebaju stati kad kupcu upere pištolj u glavu.

»Ti i ja imamo problem. Nisi onaj za kojeg se predstavljaš. Dajem ti dvije minute da mi objasniš tko si doista.«

»Ne razumijem o čemu govoriš.«

»Stvarno? Nemoj srati. Za to je prekasno. Jednostavno mi reci tko si ti, k vragu. I to odmah. Jer za razliku od mojih prijatelja, mislim da tijela samo stvaraju probleme i da ga jebeš ne valjaju kod isplate.«

Zastali su. Čekali jedan drugoga. Čekali da netko progovori gla-snije od monotonog mljackanja koje je dopiralo iz suhih usta čovjeka koji je svoj Radom držao uz tanku kožu kupčeve sljepoočnice.

»Potrudio si se da smisliš uvjerljivu priču o svojoj prošlosti, a znaš da se upravo sada raspala jer si podcijenio onoga s kim imaš posla. Ovu organizaciju stvorili su časnici poljske obavještajne službe pa o tebi mogu provjeriti sve što mi padne na pamet. Mogu pitati gdje si išao u školu, a ti možeš odgovoriti što ti je rečeno, ali potreban mi je samo jedan telefonski poziv da doznam je li to istina. Mogu pitati kako se zvala tvoja majka, je li tvoj pas cijepljen, kakve je boje tvoj novi aparat za kavu. Jedan jedini telefonski poziv i znat ću je li to istina. A Frank Stein te ne poznaje. Nikad niste zajedno odležali u Tidaholmu, jer ti tamo nikad nisi bio. Tvoja je zatvorska kazna lažirana kako bi mogao doći ovamo i pretvarati se da kupuješ svježe proizveden amfetamin. Stoga ponavljam, tko si? Objasni. I onda možda, samo možda, mogu uvjeriti ovu dvojicu da ne pucaju.«

Mariusz je čvrsto stiskao dršku pištolja. Mljackanje je postajalo sve učestalije, bučnije. Nije razumio o čemu su razgovarali Hoffmann i kupac, ali znao je da će se nešto prelomiti. Viknuo je na poljskom:

»Koji kurac vi pričate? Tko je ovaj, jebote?« a potom je napeo pištolj.

»O. K.«

Kupac osjeti zid neposredne agresije, napet i nepredvidljiv.

»Ja sam policija.«

Mariusz i Jerzy nisu razumjeli jezik.

Ali riječ kao što je policija nije potrebno prevesti.

Opet su počeli vikati, uglavnom Jerzy, urlao je neka Mariusz već jednom povuče jebeni okidač, a Piet Hoffmann podigne obje ruke i približi se za korak.

» Odbij! «

»On je policija!'«

»Pucat ću!«

»Nemoj sad!«

Piet Hoffmann zatetura prema njima, ali neće stići na vrijeme, afčovjek s metalom uz svoju glavu toga je bio svjestan. Drhtao je, zgrčena lica.

»Ja sam policajac, jebote, makni ga od mene!«

Jerzy stiša glas pa jc bliżej bilo gotovo smireno kad je Mariuszu rekao neka stane bliže i z drugiej strony opet zamijene mjesta — uosta-lom, bolje ga je upucati kroz drugu sljepoočnicu.

~~

JOŠ UVIJEK JE ležao u krevetu. Jedno od onih jutara kad se tvoje tijelo ne želi probuditi, a svijet se čini tako dalekim.

Erik Wilson udisao je vlagu.

Jutarnji zrak južne Georgije koji je dopirao kroz otvoren prozor još je bio svjež, ali ubrzo će postati toplije, još toplije nego jučer. Pokušao je pratiti lopatice ventilatora u vrtnji na stropu iznad svoje glave, ali je odustao Igađ su mu oči zasuzile. Imao je samo sat vremena neprekinutog sna. Razgovarali su četiri puta te noći, Paula je svaki put

zvučao sve napetije, glas s nepoznatim prizvukom, pod stresom i očajan, na rubu pucanja.

Već neko vrijeme s velikog FLETC-ova vježbališta dopirali su poznati zvukovi, dakle sigurno je prošlo sedam sati, rano poslijepodne u Švedskoj — ubrzo će biti gotovi.

Sjeo je i namjestio jastuk iza leđa. Iz kreveta je mogao gledati kroz prozor prema danu koji je odavno svanuo. Tvrdo asfaltno dvorište u kojem je jučer Tajna služba zaštitila i spasila predsjednika bilo je prazno, ali još uvijek je odzvanjala tišina nakon tobožnje pucnjave. Na nekoliko stotina metara, na drugom vježbalištu, nekoliko svjedookih pripadnika Pogranične patrole u vojnim odorama trčalo je prema bijelo-zelenom helikopteru, koji je sletio pokraj njih. Erik Wilson izbrojio je osmoricu kako ulaze u helikopter, a potom nestaju na nebu.

Ustao je iz kreveta i istuširao se hladnom vodom, što mu je donekle pomoglo. Noć je postala jasnija, njegov dijalog sa strahom.

Želim da se izvučeš.

Znaš da ne mogu.

Riskiraš deset do petnaest godina.

Ako ovo ne dovršim, Eriče, ako sada odustanem, ako ne budem imao vraški dobro objašnjenje... onda riskiram više od toga. Svoj život.

U svakom razgovoru i na raznorazne načine, Erik Wilson pokušao je objasniti da se isporuka i prodaja ne mogu dovršiti bez njegove potpore. Ništa nije postigao, jer su kupac, prodavač i mazge već stigli u Stockholm.

Bilo je prekasno za opoziv.

Imao je vremena za doručak na brzinu: palačinke s borovnicama, slanina i taj meki, bijeli kruh. Šalica kave i Netv York Times. Uvijek je sjedio za istim stolom u mirnom kutu blagovaonice, jer mu je bilo draže sam provesti jutro.

Nikad nije imao nekog poput Paule, nekoga tko je bistar, pozoran, smiren; istodobno je radio s pet osoba, a Paula je bio bolji od svih ostalih zajedno, previše dobar da bude zločinac.

Još jedna šalica crne kave, a potom je morao požuriti do sobe, kasnio je.

Kroz otvoreni prozor zeleno-bijeli helikopter zujao je visoko iznad tla, a tri odore Pogranične patrole visjele su s kabela ispod njega, međusobno udaljeni oko metar, dok su se kružeći spuštali u tobože opasni teritorij uz meksičku granicu. Još jedna vježba, ovdje se uvijek uvježbava. Erik Wilson tjedan dana boravi u vojnoj bazi na istočnoj obali SAD-a. Još dva tjedna ovog seminara za europske policajce s vježbama o doušnicima, infiltraciji i programima za zaštitu svjedoka.

Zatvorio je prozor jer čistačice nisu voljele da budu rastvoreni — nešto u vezi s novim klima-uređajima u sobama za časnike, više ne bi radili ako bi svatko po svojoj volji zračio sobu. Promijenio je košulju gledajući u visokog, zgodnog sredovječnog muškarca u zrcalu, koji je već trebao krenuti da provede dan u zatvorenom, u učionici s drugim studentima i policajcima iz četiriju američkih država.

Nije se micao. Osam sati i tri minute. Do sada su trebali biti gotovi.

Paulin mobitel bio je krajnje desno od pet uređaja na stolu, a i kao i svi ostali imao je pohranjen samo jedan broj.

Erik Wilson nije ni stigao postaviti pitanje.

»Došlo je do totalnog sranja.«

~~

SVEN SUNDKVIST nikad sc nije navikao na duge, mračne i ponekad vlažne hodnike Odjela za ubojstva. U životu je radio samo u štokholmskoj gradskoj policiji, a iz svog ureda na jednom kraju odjela, nedaleko od pretinaca za poštu i automata s hranom, vodio je istragu o svakoj kategoriji zločina iz kaznenog zakona. Ovog jutra, dok je prolazio kroz mrak i vlagu, odjednom se zaustavio ispred otvorenih vrata šefova ureda.

»Ewerte?«

Visok, prilično krupan muškarac puzao je duž jednog zida.

Sven lagano pokuca po dovratku.

»Ewerte?«

Ewert Grens nije ga čuo. Nastavio je puzati ispred nekoliko velikih, smeđih kartonskih kutija, a Sven je suzbio onaj osjećaj gubljenja. Već je jednom vidio prkosnog višeg detektiva kako sjedi na drugom podu u upravi policije. Prije osamnaest mjeseci. Grens je sjedio na podu u podrumu s hrpom papira nekog starog slučaja u krilu, neprestano ponavljajući dvije rečenice. Mrtva je. Ubio sam je. Preliminarna istraga prije dvadeset sedam godina o napadu na policijsku službenicu, mladu policajku koja je teško ozlijeđena i više nije bila u stanju živjeti izvan sanatorija. Kad je kasnije pročitao izvještaj, Sven Sundkvist je našao njezino ime na nekoliko mjesta. Anni Grens. Nije imao pojma da su bili vjenčani.

»Ewerte, što to zaboga radiš?«

Nešto je stavljao u velike smeđe kartonske kutije. Toliko se moglo razabrati. Ali ne i što je„stavljao. Sven Sundkvist opet pokuca. Soba je bila u potpunoj tišini, a ipak, Ewert Grens ga još uvijek nije čuo.

Bilo je to teško razdoblje.

Kao i kod svih ožalošćenih, Evvertova prva reakcija bila je poricanje — to se nije dogodilo — a potom bijes — zašto su mi to učinili? Ali on nije prešao na sljedeću fazu, neprestano je bio bijesan, na taj se način postavljao prema većini stvari. Ewertov proces žalovanja zacijelo je tek nedavno započeo, prije nekoliko tjedana — više nije bio usijane glave, nego povučeniji, zamišljeniji, manje je govorio i vjerojatno više razmišljao.

Sven je ušao u sobu. Ewert ga je čuo, ali nije se okrenuo, glasno je uzdisao, kako je inače činio kad bi bio nervozan. Nešto ga je mučilo. Nije to bio Sven, nešto ga muči otkako je bio u sanatoriju, a tada se obično smiri. Susann, studentica medicine koja je tamo već dulje vrijeme i jako se dobro brine za Anni, sada je postala stažistica. Njezini komentari, njezino gađenje, ne možete kontrolirati svoje žalovanje, pa prokleto je lako djevojci trčkarati po Lindigöu i širiti svoju dvadesetpetogodišnju mudrost, ono čega se bojite već se dogodilo. Kojeg vraga ona zna o samoći ?

Iz sanatorija se odvezao brže nego što je namjeravao, ravno do uprave policije, i neznajući zašto, pošao u skladište uzeti tri kartonske

kutije te ih je ponio u ured koji je njegov otkako ga pamćenje služi. Neko je vrijeme stajao ispred police koja se nalazila iza njegova stola i jedinih stvari koje su mu nešto značile: kazeta s pjesmama Siw Malmkvist koje je sam snimio i posložio, rani omoti ploča iz šezdesetih još uvijek jarkih boja, Siwanina fotografija koju je snimio jedne večeri u parku Kristianstands Folkets. Sve je to pripadalo vremenu kada je sve bilo u redu.

Počeo ih je pakirati, omotane novinskim papirom, a potom je kutije poslagao jednu na drugu.

»Ona više ne postoji.«

Ewert Grens sjeo je na pod zureći u smeđi karton.

»Čuješ li me, Svene? Ona nikad više neće pjevati u ovoj sobi.«

Poricanje, bijes, žalovanje.

Sven Sundkvist stajao je iza svoga šefa, gledajući u njegovo pro-ćelavo tjeme i vrteći slike iz svih razdoblja kad je morao čekati dok se Ewert polako njihao naprijed-natrag u svojoj sobi uz prigušeno svjetlo — rana jutra, kasne večeri i glas Siw Malmkvist, pleše s nekim koga tu nema, čvrsto je drži u zagrljaju. Sven je shvatio da će mu nedostajati ta iritantna glazba, stihovi koje je morao slušati sve dok ih nije naučio napamet, sastavni dio svih godina u kojima je radio s Evvertom Grensom.

Nedostajat će mu ta slika.

Trebao bi se nasmijati, doista, jer konačno su nestale.

Ewert je svoj odrasli život proživio sa štakama ispod svake miške. Anni. Siw Malmkvist. A sada, konačno, hodat će sam. Vjerojatno upravo zbog toga puže po podu.

Sven je sjeo na trošni kauč promatrajući ga kako podiže posljednju kutiju i stavlja je na druge dvije u kutu sobe. Potom se potrudio pažljivo je oblijepiti trakom. Ewert Grens se znojio, bio je odlučan. Gurao je kutije dok nisu bile točno na onom mjestu gdje ih je htio staviti pa ga je Sven htio upitati kako se osjeća, ali nije. To bi bilo pogrešno, najviše zbog obzira prema sebi, jer sama činjenica da je Ewert radio to što je

radio bila je kao takva dostatan odgovor. Krenuo je dalje, iako toga još nije bio posve svjestan.

»Sto si učinicjf«

Ona nije pokucala.

Ušla je ravno u sobu i naglo stala, jer nije bilo muzike, ispred rupe koja je zjapila na polici iza stola.

»Ewerte? Sto si učinio?«

Mariana Hermansson pogleda Svena koji je prvo glavom pokazao prema praznini na polici, a onda prema trima kartonskim kutijama. Ona nikad nije bila u njegovoj sobi a da se nije čula glazba, sada uklonjene Siw Malmkvist. Nije ju prepoznala bez njezina glasa.

»Ewerte...«

»Sto želiš?«

»Želim znati što si učinio.«

»Ona više ne postoji.«

Hermanssonica priđe praznoj polici, prstom pređe po crtama prašine koje su ostale iza kazeta, kazetofona, zvučnika i crno-bijele fotografije pjevačice koja se tu nalazila sve ove godine.

Obrisala je prašinu s nje i sakrila je u ruci.

»Ona ne postoji?«

»Ne.«

»Tko?«

»Ona.«

»Tko? Anni? Ili Siw Malmkvist?«

Ewert se konačno okrenuo i pogledao je.

»Nešto si htjela, Hermanssonice?«

I dalje je sjedio na podu, naslonjen na kutije i zid. Njegovo žalovanje sada traje gotovo godinu i pol, oscilirajući između potpunog sloma živaca i ludila. Bilo je to užasno vrijeme, a ona mu je više puta

rekla neka ide k vragu, da bi se poslije svaki put ispričala. U nekoliko navrata gotovo je odustala, rezignirano bi se udaljila od tog napornog muškarca i njegova ogorčenja kojem kao da nije bilo kraja. Postupno je počela vjerovati kako će jednoga dana kapitulirati, potpuno se raspasti, leći će i više neće ustati. Ali sada je na njegovu licu, usred tolike patnje, bila nekakva namjera, odlučnost koje prije nikad nije bilo. Nekoliko kartonskih kutija, razmak koji zjapi na polici za knjige, te stvari mogu potaknuti nenadano olakšanje.

»Da, nešto sam htjela. Upravo smo primili poziv. Västmannagatan 79.«

On je slušao, znala je, slušao je nju s onom pozornošću na koju je gotovo zaboravila.

»Ubojstvo.«

~~

PIET HOFFMANN pogleda kroz jedan od velikih prozora prekrasnoga stana. To je drugi stan u drugom dijelu središta Stockholma, ali bili su slični, tri brižno renovirane sobe, visoki stropovi i zidovi svijedih boja. Samo što ovdje na drvenom podu nije ležao potencijalni kupac, s rupom koja zjapi na jednoj sljepoočnici i dvjema na drugoj.

Dolje na širokom pločniku, skupina dotjeranih ljudi krenula je, puna očekivanja, na matineju u velikom kazalištu. Zadihani, debeljuškasti glumci ulazilisu i izlazili kroz vrata na pozornicu, izgovarajući svoje replike.

Ponekad je čeznuo za takvim životom, za običnim, normalnim ljudima koji zajedno rade normalne stvari.

Odmaknuo se od dotjeranih, uzbuđenih ljudi i prozora koji je gledao na Vasagatan kao i na Kungsbron, i krenuo po najvećoj sobi u stanu, njegovoj sobi, njegovu uredu s antiknim stolom, dva zaključana ormara s oružjem i kaminom koji je izvrsno radio. Čuo je posljednju mazgu kako povraća u kuhinji — njoj je trebalo puno više vremena, nije naviknuta: potrebno je nekoliko putovanja kako bi se navikao. Jerzy i Mariusz stajali su pokraj sudopera. Na rukama su imali žute

gumene rukavice i vadili komadiće smeđe gume koje je djevojka ispo-vraćala, zajedno s mlijekom i još nečim, u dvije kante na podu ispred sebe. Ona je petnaesta, posljednja mazga. Prvu su ispraznili u Vastmannagatanu, a ostale su morali isprazniti ovdje. To se nije sviđalo Pietu Hoffmannu. Ovaj stan je njegova sigurnost, njegov zaklon, nije htio da bude povezan ni s drogom ni s Poljacima. Ali više nisu imali vremena. Sve je pošlo po zlu. Jedna osoba dobila je metak u glavu. Zagledao se u Mariusza. Čovjek obrijane glave u skupom odijelu ubio je nekoga prije samo nekoliko sati, ali to ničim nije pokazivao. Možda ne može, možda se ponaša kao profesionalac. Hoffmann sc njega nije bojao, nije se bojao ni Jerzyja, ali uvažavao je činjenicu da oni ne poznaju granice. Da ih je iživcirao, sumnjajući u njihovu lojalnost, metak koji je ispaljen mogao je isto tako biti namijenjen njemu.

Ljutnja je smjenjivala frustraciju koja je smijenila stravu dok se trudio ostati miran, a u njemu je sve kipjelo.

Bio je tamo i nije to uspio spriječiti.

Spriječiti bi za njega značilo smrt.

Stoga je stradala druga osoba.

Djevojka ispred njega bila je gotova. Nju nije poznavao, nikad se nisu sreli. Znao je da se zove Irina i da je iz Gdariska, ima dvadeset dvije godine, studentica, bila je spremna pristati na rizik koji je daleko veći nego što je zamišljala i to je bilo dovoljno. Ona je savršena mazga.

Upravo od onih koje oni traže. Naravno da je bilo i drugih, narkomana iz predgrađa većih gradova koji su stizali u tisućama, voljni svoja tijela iskoristiti kao spremnike za manje nego što je njoj plaćeno, ali naučili su ne uzimati ovisnike, jer nisu pouzdani i često povrate sami od sebe daleko prije nego što stignu na odredište.

U njemu ljutnja, frustracija i strava, još emocija, još misli.

Nije bilo nikakve operacije.

Ali bila je isporuka koja mu je izmakla . kontroli.

Nije bilo nikakvih rezultata.

Poljaci su se do sada trebali vratiti u Varšavu, njegovo oruđe za

pronalaženje i identificiranje drugog partnera.

Nikakav posao nije sklopljen. Bespotrebno su otpravili petnaest mazgi, deset iskusnih koje su opskrbili s dvije stotine kapsula po glavi, i pet novih koje su uzele svaka po stotinu i pedeset kapsula. Ukupno više od dvadeset sedam kilograma svježe proizvedenog amfetamina | koji će, kad bude rezan za prodaju, doći na osamdeset jedan kilogram | ulične vrijednosti stotinu pedeset kruna za gram.

Ali bez ikakve potpore, nije bilo operacije, rezultata pa čak ni posla.

Bila je to neprovjerena isporuka koja je završila ubojstvom.

Piet Hoffmann kimne glavom blijedoj djevojci koja se zvala Irina. Novac je od jutros u džepu njegovih hlača, prebrajan i smotan u svežnjeve. Izvadio je posljednji svežanj prelazeći prstom po rubovima novčanica tako da se može uvjeriti da su sve na broju. Ona je jedna od novih pa još nije imala kapacitet koje je organizacija očekivala. Na svom prvom putu isporučila je samo tisuću petsto grama, a kad budu rezani za prodaju količina će se utrostručiti, vrijedna ukupno šesto sedamdeset pet tisuća kruna.

»Tvoj ih četiri posto. Dvadeset sedam tisuća kruna. Zaokružio sam na tri tisuće eura. Ako idući put smogneš hrabrosti progutati više, više ćeš zaraditi. Svaki put ti se želudac malo proširi.«

Bila je zgodna. Čak i tako blijeda lica i znojna čela. Čak i dok je klečala u trosobnom stanu u Švedskoj i nekoliko sati povraćala dušu.

»I moje karte.«

Piet Hoffmann kimne Jerzyju koji je iz unutarnjeg džepa tamnog sakoa izvadio dvije karte. Jedna za vlak od Stockholma do Ystada i jedna za trajekt od Ystada do Swinoujšciea. Pružio ih je i upravo kad ih je htjela uzeti, povukao je ruku i nasmiješio se. Malo je pričekao i potom opet ispružio, a kad ih je ona htjela uzeti, opet je povukao ruku.

»Jebote, zaradila ih je!«

Hoffmann mu istrgne karte i preda ih njoj.

»Čut ćemo se. Kad nam bude zatrebala tvoja pomoć.«

Ljutnja, frustracija, strava.

Konačno su ostali sami u stanu koji je funkcionirao kao ured jedne štokholmske zaštitarske tvrtke.

»Ovo je bila moja operacija.«

Piet Hoffmann zakorači prema čovjeku koji je tog jutra pucao u osobu i ubio je.

»Ja sam taj koji govori jezik i ja sam taj koji izdaje naređenja u ovoj zemlji.«

Bilo je to više od ljutnje. Bio je to bijes. Držao ga je u sebi od pucnjave. Prvo su se trebali pobrinuti za mazge, isprazniti ih, osigurati isporuku. Sada je sebi mogao dati oduška.

»Ako će netko pucati, bit će to po mojem i samo mojem naređenju.«

Nije bio siguran o4akle to dolazi, zašto je toliko žestok. Je li to razočarenje koje poslovni partner nije materijalizirao. Je li to frustracija ar je bezrazložno ubijena osoba koja je zacijelo imala isti životopis Jiao i on.

»A pištolj, gdje je, jebote?«

Mariusz pokaže na svoja prsa, prema unutarnjem džepu sakoa.

»Ubio si nekoga. Za to možeš dobiti doživotnu. A toliko si jebeno glup da još uvijek u džepu imaš pištolj?«

Razdirao ga je bijes i još nešto. Trebaš poslati izvještaj u Poljsku. Blokirao je osjećaj koji je isto tako mogao biti strah, za korak prišao Čovjeku koji se smiješio, pokazujući prema njegovu unutarnjem džepu, zastavši kad su bili licem uz lice. Odigraj svoju ulogu. Jedino je to bilo važno, moć i poštovanje, uzeti i nikad ne pustiti. Odigraj svoju ulogu ili umri.

»Bio je policajac.«

»A kako ti to, jebote, možeš znati?«

»Rekao je.«

»A otkad ti govoriš švedski?«

Piet Hoffmann'ravnomjerno je disao. Shvatio je da je živčan i umoran kad je prišao ovalnom kuhinjskom stolu i metalnoj zdjeli u kojoj je bilo dvije tisuće sedamsto četrdeset devet ispovraćanih i očišćenih kapsula. Dobrih dvadeset sedam kilograma čistog amfetamina. »Rekao je policija. Čuo sam. I ti si čuo.«

Kad je odgovorio, Hoffmann se nije okrenuo.

»Bio si sa mnom na istom sastanku u Varšavi. Znaš pravila. Dok ovdje ne budemo gotovi, odlučujem ja i samo ja.«

~~

NIJE MU BILO udobno na kraćem putovanju iz Kronoberga do Vasastana. Bolje rečeno, sjedio je na nečemu. Kad je Hermanssonica skrenula u Västmannagatan i zaustavila se kod broja 79, pridigao je svoje teško tijelo pipajući rukom po sjedištu. Dvije kazete. Šest mikseva. U ruci je držao plastične kutije gledajući muziku koja je trebala biti spakirana, a potom suvozačko sjedište i pretinac za rukavice. Tamo su se nalazile još dvijejcazete. Sagnuo se i gurnuo ih što je dublje mogao ispod sjedišta. Podjednako se boji da bude pokraj njih kao i da ih ne zaboravi ponijeti, posljednja četiri ostatka drugog života, koji će ostati spakirani i pospremljeni u kartonskoj kutiji zapečaćenoj ljepljivom trakom.

Ewert Grens je radije sjedio na stražnjem sjedištu.

Više nije bilo muzike, a nije želio slušati ni odgovarati na učestale pozive s radija. U svakom slučaju, Hermanssonica je puno bolje vozila kroz gusti gradski promet i od Svena i od njega.

Na ulici nije bilo puno mjesta. Tri policijska automobila i forenzički tamnoplavi Volkswagen parkiran pokraj zbijenog niza automobila stanara. Mariana Hermansson je usporila, popela se na pločnik i stala kod glavnog ulaza, koji su čuvala dvojica uniformiranih policajaca. Obojica su bili mladi i blijedi, a onaj koji je bio bliže pohita prema nepoznatim muškarcima i ženi u crvenom automobilu. Hermanssonica je znala što hoće pa je spustila prozor upravo u trenutku kad je pokucao pokazujući svoje policijske isprave.

»Mi smo istražitelji. Sve troje.«

Nasmiješila mu se. Ne samo što je djelovao mladoliko nego je zacijelo bio znatno mlađi od nje. Pomislila je da su mu to prvi tjedni u službi, jer malo ih je koji ne bi prepoznali Ewerta Grensa.

»Jeste li vi primili poziv?«

»Da.«

»Tko je podigao uzbunu?«

»Nepoznata osoba, tako kažu u kontrolnom centru.«

»Spomenuli ste ubojstvo?«

»Rekli smo da izgleda kao ubojstvo. Shvatit ćete kada dođete tamo.«

Na četvrtom katu, vrata koja su se nalazila najdalje od dizala bila su otvorena. Čuvao ih je još jedan uniformirani kolega. Bio je stariji, dugo je u policiji, prepoznao je Sundkvista i kimnuo glavom. U dva koraka Hermanssonica je izvadila isprave pripravna pokazati ih, a pitala se hoće li se igdje zadržati dovoljno dugo da bude prepoznata ne samo od svojih najbližih kolega — misli da neće, ona nije od onih koji ostaju.

Navukli su bijele kombinezone i prozirne navlake za obuću pa ušli. Ewert je ustrajao, na tome da pričeka dizalo koji je bilo sporo te će ubrzo i on doći.

Dugi hodnik, spavaća soba u kojoj se nalazio samo uzak krevet, u kuhinji lijepi ormarići u nijansi zelene boje, u radnoj sobi ispražnjen stol i prazne police.

I još jedna soba.

Pogledali su se i ušli.

U dnevnom boravku u stvari se nalazio samo jedan komad na-mještaja. Veliki pravokutni stol za ručavanje od hrastovine sa šest jednakih stolica. Četiri su bile na stolu, a peta je bila odgurnuta pod kutom, kao da je osoba koja je na njoj sjedila naglo ustala. Šesta je ležala na podu. Teška stolica bila je srušena iz nekog razloga pa su prišli kako bi ustanovili o čemu se radi.

Prvo što su ugledali bila je tamna mrlja na sagu.

Velika, smećkasta mrlja nepravilnih rubova. Procijenili su da je promjera četrdeset, možda pedeset centimetara.

Potom su ugledali glavu.

Nalazila se usred mrlje, povrh nje, kao da pluta. Čovjek je izgledao razmjerno mlad — nije bilo lako reći jer mu je lice razneseno, ali tijelo je snažno, a takvu odjeću ne nose stariji muškarci: crne čizme, crne traperice, bijela majica, mnoštvo srebrnih alki oko vrata, zapešća i na prstima.

Sven Sundkvist nastojao se usredotočiti na pištolj u njegovoj desnoj ruci.

Ako ga bude dovoljno dugo promatrao, ako sve ostalo izbriše, mogao bi izbjeći ružnoću smrti koju nikad neće shvatiti.

Bio je blistav i crn, kalibra devet milimetara, izrade koja se nije često viđala na poprištima zločina: Radom, poljsko oružje. Sagnuo se do njega i time se distancirao od života koji je iscurio na skupi sag ostavivši veliku tamnu mrlju. Činilo se da je izbacivač ostao zaglavljen pri ispaljivanju pa je mogao jasno vidjeti čahuru metka u komori. Pro-učio je cijev, dršku, osigurač, tražeći nešto na čemu bi fiksirao pogled, bilo što samo ne smrt.

Nils Krantz stajao je malo dalje između dvojice mlađih kolega. Trojice forenzičkih tehničara koji će zajedno pretražiti svaki kutak i zakutak u toj sobi. Jedan je u ruci držao videokameru snimajući nešto na bijeloj zidnoj tapeti. Sfren se za korak odmakne od glave i pogleda na što se kamera fokusirala: malena mrlja nečega drugačije boje, nešto bezazleno i dovoljno udaljeno od beživotnih očiju.

»Žrtva ima jednu ulaznu ranu od jednog hica u glavu.«

Nils Krantz se prikrao iza leđa kolegi koji je snimao i sada je stajao tik do uha Svena Sundkvista.

»Ali dvije izlazne rane.«

Sven se okrenuo od zidne tapete i mrlje drugačije boje iskosa pogledavši starijeg forenzičara.

»Ulazna rana veća je od obiju izlaznih rana zbog daka kontaktnog plina.«

Sven je čuo što je Krantz rekao, ali nije shvatio i nije htio upitati. Nije morao znati pa je umjesto toga slijedio putanju prsta koji je pokazivao prema mrlji drugačije boje na zidnoj tapeti.

»Uzgred rečeno, ono što upravo snimamo i to što upravo gledaš dolazi od žrtve, moždano tkivo.«

Sven Sundkvist duboko uzdahne. Htio je izbjeći smrt pa se stoga usredotočio na mrlju drugačije boje na zidnoj tapeti, a samo je opet pronašao smrt, toliko stvarnu kakva smrt uvijek jest. Spustio je pogled začuvši Ewerta kako ulazi u sobu.

»Svene?«

»Da?«

»Možda bi trebao otići dolje i porazgovarati s našim kolegama koji su primili poziv? Možda i sa susjedima? Ljudima koji nisu ovdje.«

Sven sa zahvalnošću pogleda šefa, žurno napuštajući tamne mrlje na sagu i mrlju drugačije boje na zidnoj tapeti, dok je Ewert Grens čučnuo kako bi se približio mrtvom tijelu.

~~

RAVNOTEŽA MOĆI preraspoređena je i iznova uspostavljena. Ali opet će se dogoditi. A on mora svaki put pobijediti.

Nastavi glumiti. Ili umri.

Stajao je između Mariusza i Jerzyja za ovalnim kuhinjskim stolom zaštitarske tvrtke Hoffmann i praznio dvije tisuće sedamsto pedeset kapsula amfetamina. Zadnja pošiljka iz tvornice u Siedlceu. Prstima zaštićenim bijelim medicinskim rukavicama prvo su izdvojili smeđu gumu, koja je trebala zaštititi želudac mazge ako dođe do curenja, potom su nožem razrezali kapsule i nasuli prah u velike staklene zdjele, u kojima je pomiješan s grožđanim šećerom. Jedan dio amfetamina iz istočne Poljske i dva dijela grožđanog šećera iz samoposluge na uglu. Dvadeset sedam kilograma čiste droge pretvoreno je u osamdeset jedan kilogram za uličnu prodaju.

Piet Hoffmann stavi limenku na kuhinjsku vagu i naspe točno tisuću grama rezanog amfetamina. Prah je pažljivo prekriven folijom, na koju je stavljeno nešto nalik na kocku šećera. Šibicom je upalio alkoholni plamenik, a kad je bijela kocka počela gorjeti, pričvrstio je poklopac. Plamen će se ugasiti kad nestane kisika pa će kilogram amfetamina biti vakumiran.

Ponovio je radnju, jedna po jedna limenka, osamdeset jedan put.

»Benzin?«

Jerzy je otvorio bocu petrolejskog etera, prolio malo bezbojne tekućine po poklopcu i stranama, a potom je metalnu površinu obrisao vatom. Upalio je drugu šibicu — zatreperio je plavičast plamen koji je nakon deset sekundi ugasio krpom.

Sada su izbrisani svi otisci prstiju.

~~

NAJMANJE MRLJE od krvi bile su na sagu u hodniku, neznatno veće na suprotnom zidu prostranoga dnevnog boravka, još veće pokraj stola, a najveće kod prevrnute stolice. One koje su bliže tijelu bile su tamnije i dublje, a najvidljivija je velika mrlja na sagu u kojoj je plutalo beživotno tijelo.

Ewert Grens sjedio je toliko blizu, da bi posve sigurno čuo ako bi tijelo na podu počelo šaptati. Ova smrt bila je posve drugačija, nije čak imala ni ime.

»Ulazna rana, Ewerte, ovdje.«

Nils Krantz kretao se naokolo četveronoške, snimajući i fotogra-firajući. On je jedan od malobrojnih stručnjaka kojima je Grens doista vjerovao, a dovoljno je puta dokazao da nije od onih osoba koje će zbrzati posao samo zato da kući stignu sat prije i gledaju TV.

»Netko mu je čvrsto držao pištolj uz glavu. Plinski dak između otvora cijevi i sljepoočnice sigurno je bio strahovit. Možeš se i sam uvjeriti. Raznesena je polovica lubanje.«

Koža na njegovu licu već je posivjela, oči prazne, usta ravna crta koja nikad više neće progovoriti.

»Ne razumijem. Jedna ulazna rana. A dvije izlazne rane?«

Krantz stavi ruku kod rupe na sredini desne strane glave, koja je bila velika poput teniske loptice.

»Ovo sam vidio samo nekoliko puta u tridesetak godina. Ali događa se. Autopsija će potvrditi — radi se o samo jednom hicu. U to sam siguran.«

Potegnuo je Grensa za rukav bijelog kombinezona, žustro govoreći.

»Jedan hitac u sljepoočnicu. Metak je bio obložen, pola olovo i pola titanij, a rascijepio se kad jc udario u kost lubanje.«

Krantz je ustao i protegnuo ruke. To je stari stan s oko tri metra visokim stropom. Nekoliko tankih pukotina, ali inače u dobrom stanju, osim mjesta koje je pokazivao forenzicki tehničar: duboki urez u bijeloj boji.

»Ondje smo pronašli polovicu metka.«

Tamo gdje su pažljivi prsti izvadili čvrsti metal trunili su se sitni komadi žbuke.

Malo dalje nalazila se znatno veća pukotina u mekom drvu.

»A to je od druge polovice. Kuhinjska vrata su očigledno bila zatvorena.«

»Ne znam, Nilse.«

Ewert Grens još uvijek je sjedio pokraj glave na kojoj jc bilo previše otvora.

»Kod poziva su rekli ubojstvo. Ali kad sam pogledao... ovo bi isto tako moglo biti samoubojstvo.«

»Netko se potrudio da tako izgleda.«

»Kako to misliš?«

Krantz je primaknuo stopalo ruci koja je držala pištolj.

»Ovo izgleda namješteno. Mislim da je netko pucao u njega i onda mu stavio pištolj u ruku.«

Nestao je u hodniku i odmah se vratio s crnom spremnicom u ruci.

»Ali provjerit ću. Testirat ću elektrodermalnu reakciju na ruci. Onda ćemo znati.«

Ewert je počeo računati, pogledavši prema Hermanssonici. I ona je računala.

Prošlo je sat i četrdeset pet minuta od podizanja uzbune, još uvijek imaju dovoljno vremena. Leš još nije počelo privlačiti puno stranih čestica zbog kojih bi test barutnih čestica bio bezvrijedan.

Krantz je otvorio svoju spremnicu tražeći okruglu tubu trake za uzimanje otisaka prstiju. Traku je nekoliko puta pritisnuo na ruku žrtve, napose u području izm.edu kažiprsta i palca. Potom je pošao u kuhinju, do mikroskopa koji je bio postavljen na radnoj plohi, i stavio traku za uzimanje otisaka na staklenu pločicu proučavajući je kroz okular.

Prošlo je nekoliko sekundi.

»Nema tragova pucnja.«

»Kako si i mislio.«

»Dakle, ruka koja drži pištolj nije pucala iz njega. »

Okrenuo se.

»Ovo je ubojstvo, Ewerte.«

~~

LIJEVU JE RUKU stavio na desno rame i pritegnuto kožni remen sve dok pritisak na njegovim ramenima nije popustilo kako bi jednom rukom mogao držati futrolu. Otvorio ju je i izvadio Radom kalibra devet milimetara. Izveo je trzajnu vježbu i stavio jposljednji metak u spremnik, tako da ih je bilo četrnaest.

Bio je sam u sobi, a stan je gledao na Vasaggatan i Kungsbron. Posljednja mazga je prij§ nekoliko sati otišla vlajccom prema jugu, a Mariusz i Jerzy upravo su upalili automobil krenuvvsi u istom smjeru.

Dug dan, a tek je poslijepodne, i on mora još ssatima ostati budan.

Iza stola na podu bili su ormarići s oružj em. Dva identična

ormarića, visoka nekoliko centimetara, oko metar siiroka, manja gornja polica i dvije puške na znatno većoj donjoj polici. JPištolj je odložio na gornju policu prvog ormarića, a pun spremnik na istu policu drugog ormarića.

Hodao je po sobama koje su već dvije godi me služile kao uredi tvrtke Hoffmann Security AB. Jedna od brojnih jpodružnica Wojtek Security Internationala. Većinu ih je obišao u više: navrata, a češće je odlazio do onih na krajnjem sjeveru, u Helsinkzijju, Kopenhagenu i Oslu.

Kamin s tamnim pločicama i bijelim okvir«:«m je prekrasan, od onih za koje je znao da bi ih Zofija htjela imati u. kuci. S dna drvene košare skupio je šaku suhih grančica, zapalio ih i pričekao dok vatra nije zahvatila veće, deblje cjepanice koje je stavio na vrh, a potom se svukao. Jakna, hlače, košulja, donje rublje i čarap nestali su u žutom plamenu. A onda, hrpa Jerzyjeve i Mariuszove odj jeće. Plamen je sada bio jarko crven i on je nag stajao ispred vatre, uživajući u toplini dok plamen nije oslabio pa je zatvorio vrata kupaonice kako bi pod tušem isprao taj užasan dan.

Nekome je raznesena polovica glave.

Nekome tko zacijelo ima isti posao kao i on, ali manje pouzdano zaleđe.

Otvorio je tuš i vrela voda zapljušti po njegovoj koži, iskušavajući njegovu izdržljivost na bol, ali ako izdrži, tijelo će na kraju otupjeti i biti ispunjeno čudnovatim smirenjem.

Ovime se jako dugo bavi. Ponekad bi zaboravio tko je, bojao se kad bi se njegov drugi život upleo u njegov život supruga i oca, kao i svakodnevicu u susjedstvu u kojem ljudi kose travnjake i plijeve gredice s cvijećem.

Hugo i Rasmus.

Obećao je da će doći po njih oko četiri sata. Zatvorio je vodu i s police pokraj zrcala uzeo čist ručnik. Ubrzo će pola pet. Požurio je do ureda, provjerio vatru koja se gasila, otvorio ormar i uzeo bijelu košulju, sivu jaknu i izlizane traperice.

Imate šezdeset sekundi da izađete i zaključate stan.

Poskočio je shvativši da se nikad neće naviknuti na elektronički glas, koji bi mu se obratio iz kodirane brave na ulaznim vratima čim bi pritisnuo šest odgovarajućih znamenki.

Alarm će se aktivirati za pedeset sekundi.

Trebao bi smjesta kontaktirati Varšavu, to je već morao učiniti, ali namjerno je odugovlačio, htio je prvo znati da je isporuka osigurana.

Alarm će se aktivirati za četrdeset sekundi.

Zaključao je ulazna vrata tvrtke Hoffmann Security AB i zatvorio ogradu od kovanog željeza. Zaštitarska tvtka. Tako je organizacija djelovala. Tako su djelovali svi ogranci istočnoeuropske mafije. Piet Hoffmann sjetio se posjeta Sankt Peterburgu prije godinu dana, gradu s osamsto zaštitarskih tvrtki, koje su osnovali bivši KGB-ovci i oba-vještajci, različiti paravani za isti posao.

Bio je na polovici stubišta kad je zazvonio jedan od njegovih dvaju telefona.

Mobitel za koji je znala samo jedna osoba.

»Pričekaj malo.«

Parkirao se nešto niže u Vasagatanu. Otvorio je vrata vozila i ušao, a potom je nastavio s razgovorom ne riskirajući prisluškivanje.

»Da?«

»Trebaš moju pomoć.«

»Trebala mi je jučer.«

»Rezervirao sam povratni let i sutra sam u Stockholmu. Nađemo se kod broja pet u jedanaest. A mislim da bi prije toga trebao otputovati. Zbog svog kredibiliteta.«

~~

S UDALJENOSTI SU rupe koje su zjapile u glavi mrtvaca izgledale još veće.

Ewert Grens slijedio je Nilsa Krantza do kuhinje, ali nakon nekog vremena opet se okrenuo pogledati čovjeka koji je ležao pokraj prevrnute stolice, a imao je jednu ulaznu ranu na desnoj i dvije izlazne rane na lijevoj sljepoočnici. Ubojstva istražuje toliko dugo koliko je čovjek na podu poživić, a naučio je jednu istinu — svaka smrt je jedin-stvena, ima svoju priču, svoj slijed događaja, svoje posljedice. Svaki put suočava se s nečim što do tada nije vidio, a znao je i prije nego što je pogledao u prazne oči kako gledaju u smjeru koji on ne može slijediti.

Pitao se gdje je upravo ova smrt završila, što su te prazne oči vidjele, čemu su se nadale.

»Želiš li doznati ili ne?«

Krantz je predugo čučao na kuhinjskom podu.

»Imam i drugog posla na pretek.«

Ruka mu je bila pokraj pukotine na mramornom podu. Ewert Grens kimne glavom, slušam te.

»Ova točka ovdje, vidiš li je?«

Grens pogleda u nešto bjeličasto s nepravilnim rubovima.

»Komadići želučane ovojnice. A definitivno nisu stariji od dva-naest sati. Na ovom području nalazi se nekoliko sličnih mrlja.«

Forenzičar rukom napravi krug po zraku oko sebe.

»Sve imaju isti sadržaj. Ostaci hrane i žuč. Ali i nešto daleko zanimljivije. Komadiće gume.«

Kad je Grens pobliže pogledao, barem na tri mjesta spazio je bijele mrlje nepravilnih rubova.

»Guma je djelomično nagrizena, vjerojatno od želučane kiseline.«

Krantz podigne pogled.

»I tragovi gume u bljuvotini, a znamo sto to znaci.«

Ewert Grens glasno uzdahne.

Guma znači ljudske spremnike. Ljudski spremnici znače narkotike. Mrtvac koji je povezan s isporukom znači ubojstvo povezano s

narkoticima. A ubojstvo povezano s narkoticima uvijek znači istragu, brojne sate, mnoge resurse.

»Mazga, gutač koji je isporučio robu upravo ovdje u kuhinji.«

Okrenuo se prema dnevnom boravku.

»A on? Što znamo o njemu?«

»Ništa.«

»Ništa?«

»Još ne. Sigurno ^finaš neodložnog posla, Grense.«

Ewert Grens vratio se u dnevni boravak i prišao čovjeku koji više nije postojao, gledajući kako ga dvojica hvataju za ruke i noge, kako ga podižu i stavljaju u crnu vreću za leševe, kako povlače patentni zatvarač i stavljaju vreću za leševe na metalna kolica, koja su netom uspjeli progurati kroz uski hodnik.

~~

ODVEZAO SE iz Vasagatana i kod Slussena upao u prometnu gužvu. Uskoro će pet sati, a u vrtiću je trebao biti prije sat vremena.

Piet Hoffmann sjedio je u vozilu očajnički pokušavajući suzbiti stres, vrelinu i nervozu izazvanu poslijepodnevnim prometom, ali u vezi s tim nije mogao učiniti ništa. Dokle god je uspio vidjeti, tri trake su u zastoju sve do tunela. Kako bi izdržao u toj bitki s gradom, često je mislio na meki ten Zofijina lica kad ju je milovao, ili na Hugove oči kad je naučio voziti bicikl, ili na Rasmusovu kosu, ulijepljenu sirupom od mrkve i sokom od naranče, kako strši na sve strane. Nije pomoglo. S kim si odležao? Slike ljudi o kojima je razmišljao svaki put bi se pretapale sa slikama o poslu u stanu u Västmannagatanu, koji je okončan smrću drugog čovjeka. Skane. Mio. Josef Libanon. Virtanen. Grof. Koliko imena želiš? Još jedan infiltrator koji je imao isti zadatak kao i on. Tko još? Ali drugi infiltrator koji je sjedio nasuprot njemu jednostavno nije tako dobro glumio. Tko još? Barem bi on trebao znati kako izgleda lažno zaleđe, kako je osmišljeno i kod kojih će se pitanja raspasti. Obojica su radili za policiju, svaki na svoj način, a završili su na istome mjestu. Nije imao drugog izbora, inače su obojica mogli i

stradati, a jedan je u stvari bilo dovoljan, jedan koji nije on.

I prije je gledao kako ljudi umiru. Nije se radilo o tome. To je dio njegova svakodnevnog života, njegov kredibilitet je to tražio; naučio je brzo zaboraviti na mrtvace koji mu nisu bili bliski. Ali on je bio zadužen za ovu operaciju. Ubojstvo, mogao bi dobiti doživotnu zatvorsku kaznu.

Erik je nazvao iz zračne luke pokraj Jacksonvillea. U devet godina kao tajni civilni službenik na neslužbenoj plaći švedske policije,

Piet Hoffmann naučio je da je dragocjen. Predstavnici vlasti su i prije mađioničarskim trikovima brisali privatne kao i službene prijestupe pa bi Erik Wilson trebao učiniti da nestane i ovaj. Policija je u tome dobra, obično je bilo dovoljno da se nekoliko izvještaja tajne obavještajne službe nađe na stolovima nadležnih šefova.

Temperatura u kombiju je porasla i znoj na ovratniku košulje Pieta Hoffmanna se osušio upravo kad se prokleta kolona pokrenula. Pogledom je fiksirao broj na pločici koja je polako milila na udaljenosti od nekoliko metara, prisiljavajući se da opet razmišlja o Hugu, Rasmusu i svom pravom životu. Nakon dvadeset minuta izašao je iz vozila na parkiralištu za posjetitelje kod Hagtornsgardena, usred brojnih stanova na Enskededalenu.

Naglo je stao kraj ulaznih vrata, držeći ruku u zraku nekoliko centimetara od kvake. Slušao je glasove bučne, hvalisave djece koja su se igrala i smiješila, zakratko uživajući u najboljem dijelu dana. Krenuo je otvoriti vrata, ali opet se zaustavio. Nešto ga je stezalo na ramenima. Brzo je opipao ispod jakne, ispustivši uzdah olakšanja - sjetio se skinuti futrolu.

Otvorio je vrata. Mirisalo je po kuhanju, kasna užina za djecu koja su sjedila za stolom u blagovaonici. Buka je dopirala odnekud dublje, iz velike igraonice. Sjeo je na nizak stolac pokraj ulaza, uz malene cipele i šarene jakne na vješalicama označenima imenima djece i rukom nacrtanim slonovima.

Glavom je kimnuo prema mladoj ženi, novoj članici osoblja.

»Zdravo.«

»Vi ste Hugov i Rasmusov tata?«

»Kako ste pogodili? Nisam... »

»Malo ih je ostalo.«

Nestala je iza polica nakrcanih često korištenim slagalicama i drvenim kockama za slaganje, a potom se opet pojavila s dvojicom dječaka starih tri i pet godina, zbog kojih mu je srce zaigralo.

»Zdravo, tata.«

»Zdraavoo, tata.«

»Zdraaaavoooo, tata~s<

»Zdraaaavoooo... »

»Zdravo vama dvojici. Obojica ste pobijedili. Danas više nemamo vremena za pozdravljanje. Možda sutra. Onda ćemo imati više vremena. U redu?«

Uzeo je crvenu jaknu i navukao je na Rasmusove ispružene ruke, onda ga posjeo u krilo kako bi mu izuo papuče sa stopala koja nisu htjela mirovati i nazuo cipele. Nagnuo se i pogledao u svoje cipele. Sranje. Zaboravio ih je baciti u vatru. Crno laštilo može postati premaz smrti, s tragovima kože, krvi i moždanog tkiva — mora ih spaliti čim se vrati kući.

Provjerio je automobilsko sjedište za dijete koja je bilo pričvršćeno za sjedište suvozača, okrenuto unatrag. Bilo je sigurno kao što je i trebalo, a Rasmus je već čupkao po navlaci, kako je inače činio. Hugovo sjedište više je podsjećalo na čvrsti kvadrat, mogao je sjediti malo povišeno, a on je pričvrstio pojas prije nego što ga je brzo poljubio u mekani obraz.

»Tata mora obaviti kraći telefonski razgovor. Možete li neko vrijeme biti tiho? Obećavam da ću biti gotov prije nego što prođemo ispod Nynäsvägena.«

Kapsule s amfetaminom, osigurana sjedišta za djecu, laštilo za cipele s tragovima smrti.

Upravo sada nije htio vidjeti kako su to različiti dijelovi istog

radnog dana.

Sklopio je telefon u trenutku kad je vozilo prošlo preko užurbane glavne ulice. Uspio je obaviti dva kratka razgovora, prvi s putničkom agencijom kako bi rezervirao kartu na SAS-ovu letu za Varšavu u 18 i 55, a drugi s Henrykom, njegovom vezom u stožeru, neka tamo nakon tri sata zakaže sastanak.

»Uspio sam! Završio sam na ovoj strani ceste. A sada ću samo pričati s vama.«

»Razgovarao si s poslom?«

»Da, s uredom.«

Ima tri godine, a već je mogao razlikovati dva jezika i zbog čega se tata njima koristi. Pomilovao je Rasmusa po kosi i osjetio kako se Hugo nagnuo da nešto kaže iza njega.

»I ja znam poljski. Jeden, diva, trzy, czierj, pieć, szesc, stedem... »

Zastao je i onda nastavio za nijansu dubljim glasom: »... osam, devet, deset.«

»Jako dobro. Znaš puno brojeva.«

»Želim znati još više.«

»Osiem, dziewieć, dziesieć «

»Osiem, dzieweć... dziesieć?«

»A sada ih znaš.«

»Sada znam.«

Prošli su pokraj cvjećarnice Enskende i Piet Hoffmann zaustavi auto, vrati se vozeći unatrag i iziđe.

»Pričekajte ovdje. Odmah se vraćam.«

Nekoliko stotina metara odatle, ispred garaže su stajala mala crvena vatrogasna kola od plastike te ih je u zadnji cas izbjegao, ali pritom je desnu stranu vozila ogrebao na ogradi. Otpustio je pojas i oslobodio dječja sjedišta, promatrajući kako njihove nožice trčkaraju po

tamnozelenoj travi. Obojica su se bacila na do i počela puzati kroz nisku živicu prema susjedovu vrtu, gdje se nalazilo troje djece i dva psa. Piet Hoffmann se nasmije osjetivši toplinu u trbuhu i grlu. Njihova energija i radost — ponekad su stvari tako jednostavne.

Kad je otvorio vrafa kuće koju su u žurbi napustili, u jednoj ruci držao je cvijeće — jedno od onih jutara kad je za sve bilo potrebno malo više vremena. Pospremit će suđe od doručka koje je još uvijek bilo na stolu i pokupiti odjeću razbacanu po svim sobama u prizemlju, ali prvo mora poći u podrum do prostorije s bojlerom.

Bio je svibanj i kontrolni sat na bojleru bit će još dugo isključen pa ga je uključio ručno pritisnuvši crveni gumb. Potom je otvorio vrata na bojleru slušajući kako se pokreće i plamen počinje gorjeti. Sagnuo se, izuo cipele i bacio ih u vatru.

Tri crvene ruže treba postaviti na sredinu kuhinjskoga stola, u vazu koja mu se jako sviđala, kupio ju je jednog ljeta u staklarni Košta Boda. Tanjuri za Zofiju, Huga i Rasmusa na mjestima na kojima se nalaze svakog dana otkako su napustili stan. Pola kilograma odmrznutog mljevenog mesa s gornje police u hladnjaku prodinstao je u tavi, sol i papar, vrhnje za kuhanje i dvije limenke sjeckanih rajčica. Fino je zamirisalo, umočio je prst u umak — i okus je bio dobar. Dopola pun lonac vode i malo maslinova ulja kako tjestenina ne bi prekipjela.

Pošao je na kat u spavaću sobu. Krevet je još uvijek bio nenamješten pa je zagnjurio lice u jastuk koji je mirisao po njoj. U ormaru njegova putna torba već je bila spakirana: dvije putovnice, novčanik s eurima, zlotima i američkim dolarima, košulja, čarape, donje rublje i neseser. Uzeo ju je i ponio sa sobom niz hodnik. Voda je zakipjela, pola pakiranja špageta u proključalu vodu. Pogledao je na sat. Pola šest. Nema puno vremena, ali stići će.

Vani je još uvijek bilo toplo, sunce će ubrzo nestati iza krova susjedne kuće. Piet Hoffmann pošao je do živice koju bi ovog ljeta trebalo dobro potkresati. Na drugoj strani prepoznao je dvoje djece pa im je doviknuo da je hrana gotova. Čuo je kako uskom ulicom dolazi taksi. Zaustavio je i parkirao na prilazu ispred garaže. Crvena vatrogasna kola od plastike još jednom su preživjela.

»Zdravo.«

»Zdravo.«

Zagrlili su se, kako uvijek čine, a on bi svaki put pomislio da je nikad neće pustiti.

»Ne mogu jesti s vama. Večeras moram otputovati u Varšavu. Hitan sastanak. Ali sutra navečer sam kod kuće. U redu?«

Slegnula je ramenima.

»Ne, u stvari nije. Veselila sam se večeri koju ćemo zajedno pro-vesti. Ali u redu je.«

»Skuhao sam večeru. Na stolu je. Rekao sam dječacima da je hrana gotova pa će odmah doći. Ili bi barem trebali doći.«

Brzo ju je poljubio u usta.

»Još jednom. Znaš.«

Još jednom. Uvijek paran broj. Stavio je ruku na njezin obraz, još dva poljupca.

»Sad su tri. Dakle još jedan.«

Opet ju je poljubio. Nasmiješili su se jedno drugome. Uzeo je torbu i pošao do auta, osvrnuo se prema živici i otvoru pri dnu na sredini u kojem će se djeca pojaviti.

Još ih nema. Nije bio iznenađen.

Opet se nasmiješio i upalio auto.

~~

EWERT GRENS pogleda prostirku koja se uvukla ispod sjedišta suvozača i Svena Sundkvista. Tamo je gurnuo dvije kazete. Još dvije su provirivale u pretincu za rukavice. Jednom će ih uzeti sa sobom, spremiti i zaboraviti na njih.

Dvojica mlađih, ali manje blijedih uniformiranih policajaca i dalje su stajali na pločniku između automobila i ulaza u Västmannagatan 79. Hermanssonica je krenula vozeći unatrag kad joj je prišao jedan od njih i pokucao na prozor, koji je Sven spustio.

»Sto mislite?«

Ewert Grens nagnuo se naprijed na stražnjem sjedištu.

»U pravu ste. To je bilo ubojstvo.«

Kasno poslijepodne u Kronobergu nije nimalo lako pronaći mjesto za parkiranje. Hermanssonica je tri puta obišla trošnu zgradu policijske uprave prije nego što se parkirala na Kungsholmansgatanu, kod ulaza u Normalm policiju i Okružnu kriminalističku policiju, ne obazirući se na proteste Ewerta Grensa. Grens nehajno kimne glavom čuvaru i prođe kroz ulaz koji nije godinama koristio. Odavno je naučio cijeniti rutinu i da se treba čvrsto držati svoje nepopusdjivosti kako se ne bi raspao. Jedan hodnik, uskim stubištem i stigli ste do Okružnoga komunikacijskog centa, srca te goleme zgrade. U prostoriji veličine manjega nogometnog igrališta, jedan policajac ili pripadnik osoblja sjedio je za svakim drugim kompjuterom. Promatrali su tri manja ekrana ispred sebe i one znatno veće koji su prekrivali zidove od poda do stropa, pripravni preuzeti oko četiri stotine hitnih poziva koji su stizali svakoga dana.

Sa šalicama kave u ruci, sjeli su pokraj žene stare pedesetak godina, jedne od civila, od onih žena koje stavljaju ruku na podlakticu osobe s kojom razgovaraju.

»U koje vrijeme?«

»Dvanaest i trideset sedam i oko minute ranije.«

Zena koja je još uvijek držala ruku na Ewertovoj podlaktici utipka 12:36:00, a potom nastupi tišina koja kao da je potrajala cijelu vječnost, kako se često događa kad nekoliko ljudi sjede zajedno i ništa ne slušaju.

Dvanaest trideset šest dvadeset.

Glas automata, onaj isti koji se koristi u cijelom policijskom svi-jetu, a potom se začuo glas žene koja je plakala dok je izvještavala o kućnom nasilju na jednoj adresi u Mariatorgetu.

Dvanaest trideset sedam deset.

Dijete je vrištalo o tati koji je pao niz stubište, a »jakopunojakopuno« krvi teče mu iz lica i kose.

Dvanaest trideset sedam pedeset.

Struganje.

Očigledno iz interijera. Vjerojatno mobitel.

Nepoznat broj na ekranu.

»Plati-po-potrošnji kartica.«

Operaterka je maknula ruku s Ewerta Grensa, a on nije reagirao kako bi izbjegao daljnji fizički kontakt. Već ga godinama nitko nije dotaknuo pa više nije znao kako se opustiti.

»Hitna služba.«

Opet struganje. Potom zujanje od smetnji. I glas muškarca koji je bio napet, pod stresom, ali je šaptao kako bi zvučao smireno.

»Mrtvac. Vdstmannagatan 79.«

Švedski. Bez naglaska. Još je nešto rekao, ali zbog zujanja posljed-nja rečenica nije bila razgovijetna.

»Htio bih još jednom poslušati.«

Operaterka vrati natrag kursor po vremenskoj skali, koja se poput crnog crva širila ekranom jednog od računala.

»Mrtvac. Vdstmannagatan 79. Četvrti kat.«

To je bilo sve. Zujanje je prestalo i poziv se prekinuo. Monotoni elektronički glas objavi dvanaest trideset osam trideset, a uzrujani starac izvijesti o pljački trafike na Karlavagenu. Ewert Grens joj zahvali na pomoći.

Hodali su zajedno beskonačnim hodnicima uprave policije do odjela za ubojstva. Sven Sundkvist usporio je kako bi porazgovarao sa svojim šefom koji je svake godine sve više šepao, ali nije htio koristiti štap.

»Stan, Ewerte. Vlasnik kaže da je prije dvije godine iznajmljen nekom Poljaku. Zamolio sam Jensa Klovjea iz Interpola neka ga pro-nađe.«

»Mazga. Leš. Poljak.«

Ewert Grens stao je ispred stubišta kojim su se trebali popeti dva kata. Pogledao je kolege.

»Dakle, droge, nasilje, istočna Europa.«

Pogledali su ga, ali ništa više nije rekao, a oni nisu pitali. Razdvojili su se kod automata za kavu, a on je sa šalicom u ruci uspio otvoriti vrata svog ureda. Po navici je pošao do police za knjige iza stola, podigao ruku i onda se naglo zaustavio. Ravne crte prašine, ružni kvadrati raznih veličina: tu je stajao kazetofon i sve njegove kazete a tamo, na dva jednaka kvadrata, zvučnici.

Ewert Grens pređe prstom po tragovima jednog života.

Glazba koju je pospremio, a pripadala je drugom razdoblju, nikad više neće svirati u toj sobi. Osjećao se nekako prevarenim, pokušavajući se naviknuti na tišinu koje tu nikad nije bilo.

Nije mu se sviđala. Bila je tako prokleto bučna.

Sjeo je na stolicu. Mazga, leš, Poljak. Maloprije je vidio čovjeka s tri velike rupe u glavi. Dakle, droge, nasilje, istočna. Europa. U gradskoj policiji radi trideset pet godina i gleda neprestani porast kriminala, kako postaje sve gori. Drugim riječima, organizirani kriminal. Ne iznenađuje što mu je ponekad draže živjeti u prošlosti. Sto će reći, mafija. Kad je počeo kao mlad policajac koji je mislio da nešto može učiniti, mafija je bilo nešto jako daleko iz južne Italije, iz američkih gradova. Danas, ubojstva poput ovog koje je netom vidio, brutalnost, sve je tako prljavo — kolege jz svih dijelova grada mogu samo stajati i gledati kako sve vrste organiziranog kriminala peru novac: droge, trgovina oružjem, krijumčarenje. Svake godine novi igrači imaju svoj nasilni debi u policijskim istragama, a posljednjih mjeseci upoznao je meksičku i egipatsku mafiju. Na ovu još nije naišao, poljsku mafiju, ali sastojci su isti: droge, novac, smrt. Istraživali su malo ovdje malo ondje, ali uvijek su kasnili. Svakoga dana policajci su riskirali živote i normalnost i svakoga dana gubili su još malo kontrole.

Ewert Grens dugo je sjedio za stolom, promatrajući smeđe kartonske kutije.

Nedostajao mu je taj zvuk.

Siwan. Anni.

Vremena kad je sve bilo puno jednostavnije.

~~

U DVORANI za dolaske zračne luke »Frederic Chopin« u Varšavi uvijek je velika gužva. Broj odlazaka i dolazaka konstantno je rastao kako se aerodrom širio, pa je dva puta prošle godine izgubio prdjagu u kaosu smetenih putnika i velikih viličara, koji su vozili i prebrzo i preblizu.

Piet Hoffmann hodao je duž velike pokretne trake za prtljagu, manju torbu držao je u ruci te je izišao u grad veći od Stockholma, koji je napustio prije dva sata. Tamna koža u taksiju vonjala je po ciga-retama i za trenutak, dok je gledao grad koji se posve promijenio, opet je bio dijete, između mame i tate na uskom stražnjem sjedistu isli su posjetiti baku. Nazvao je Henryka u Vojteku, potvrdio da je avion sletio i da će se naći u dogovoreno vrijeme na dogovorenome mjestu. Prije nego što je prekinuo, Henryk mu je rekao kako će doći još dvije osobe. Zbigniew Boruc i Grzegorz Krzynowek. Potpredsjednik i Krov. Piet Hoffmann je svakog mjeseca u protekle tri godine dolazio u glavni ured Wojtek Internationala. Hoffmann je postupno zadobio njegovo povjerenje, a Henryk mu je pomogao da napreduje u organizaciji. Henryk je jedan od mnogih koji mu vjeruju i koji je, a da nije ni znao, povjerovao u laž. Međutim, potpredsjednika je Hoffmann sreo samo jednom. On je vojnik, jedan od mnogih bivših pripadnika tajne policije, koji je pokrenuo i vodio matičnu kompaniju iz zlokobne zgrade u središtu Varšave. Bojnik ukočena držanja koji se i dalje kretao na način obavještajnog časnika, bez obzira na usvojenu vanjštinu biznismena - bili su oprezni i tako su se nazivali, biznismeni. Sastanak s potpredsjednikom i Krovom, nije mu bilo jasno zašto. Zavalio se na kožnom sjedištu koje je vonjalo po dimu i u prsima osjetio nešto sto bi mogao biti strah.

Taksi je jurio kroz rijetki večernji promet, pokraj velikih parkova, a kad su bili blizu dijela grada koji se zove Mokotow, kroz prljave pro-zore ugledao je elegantna veleposlanstva. Kucnuo je vozača po ramenu i rekao mu da stane, mora obaviti još dva telefonska poziva.

»Više će vas koštati.«

»Stanite, molim vas.«

»To je dvadeset zlota više. Cijena koju imate je bez zaustavljanja.«

»Stanite već jednom, za Boga miloga!«

Nagnuo se naprijed govoreći vozaču ravno u uho, njegovi neobrijani obrazi bili su sjajni i meki kad je auto stao kod Jana Sobieskoga i parkirao se između kioska s novinama i pješačkog prijelaza na aleji Wincentego Witosa. Piet Hoffmann stajao je na večernjoj studeni slušajući Zofijin umorni glas kako objašnjava da Hugo i Rasmus već spavaju sa svojim jastucima pokraj nje na kauču, a sutra moraju rano ustati, idu na jedan od brojnih izleta s vrtićem u rezervat Nacka, nešto u vezi sa šumom i temom proljeća.

»Piete?«

»Da?«

»Hvala ti za cvijeće.«

»Volim te.«

Jako ju je volio. Jedna noć bez nje, samo toliko je mogao podnijeti. Ovako nikad nije bilo — prije Zofije nije osjećao kako ga samoća gusi u neuglednim hotelskim sobama, kako je besmisleno disati ako nikoga ne voliš.

Nije htio prekinuti razgovor pa je dugo stajao držeći telefon, promatrajući jednu od luksuznih kuća na Mokotowu, moleći se da njezin glas ne nestane. Nestao je. Zamijenio je mobitele i opet nazvao. Na istočnoj obali SAD-a uskoro će biti pet sati popodne.

»Paula se nalazi s njima za pola sata.«

»Dobro. Ali ipak nije dobro.«

»Vladam situacijom.«

»Postoji rizik da će tražiti da netko preuzme odgovornost za fijasko u Västmannagatanu.«

»Nije bio fijasko.«

»Osoba je mrtva!«

»To ovdje nije bitno. Važno je da je isporuka sigurna. Posljedice pucnjave možemo srediti u nekoliko minuta.«

»To ti kažeš.«

»Dobit ćeš cijeli izvještaj kad se vidimo.«

»U jedanaest sati kod broja pet.«

Kad je taksist zatrubio, nervozno je odmahnuo rukom. Još nekoliko minuta u mračnoj samoći, na hladnom zraku. Opet je sjedio između mame i tate, putovao iz Stockholma i Švedske u grad koji se zove Bortoszyce, na nekoliko kilometara od sovjetske granice, u području koje se sada zove Kalinjingrad. Nikad ga nisu tako zvali. Odbili su. Za mamu i tatu to je uvijek bio Konigsberg, Kalinjingrad su izmislili luđaci. Zamijetio je prezir u njihovu glasu, ali kao dijete nije mogao shvatiti zašto su njegovi roditelji napustili mjesto za kojim su čeznuli.

Vozač koji je trubio glasno opsuje kad su krenuli iz avenije Wincentego Witosa vozeći se pokraj njegovanih zelenih površina i velikih poslovnih zgrada. U tom dijelu grada nema puno pješaka. Malo ih je na mjestima gdje je cijena kvadratnog metra prilagođena ponudi i potražnji.

Emigrirali su krajem šezdesetih. Često je pitao oca, ali nikad nije dobio odgovor pa je mogao gnjaviti majku te je dobio nekoliko šturih rečenica o brodu, da je bila trudna, o onim noćima u mraku na pučini kad je bila uvjerena da će umrijeti i kako su se iskrcali na obali negdje kod mjesta koje se zove Simrishamn, u Švedskoj.

Desno u Ulicu Ludwika Idzikowskioga, još petnaest minuta.

U proteklih nekoliko godina ovu je zemlju, koja je nekad bila njegova, posjećivao vrlo često. Mogao je biti rođen ovdje, odrasti i onda bi bio netko posve drugačiji, poput ljudi iz Bortoszycea, koji su nastojali održavati kontakt još dugo nakon smrti njegova oca i majke, da bi na kraju odustali jer se on nije javljao. Zašto je to učinio? Nije znao. Niti zna zašto im se ne javi kad je u blizini, zašto ih nikad ne posjećuje.

»Šezdeset zlota. Četrdeset za vožnju i dvadeset za ono prokleto zaustavljanje za koje se nismo dogovorili.«

Hoffmann ostavi novčanicu od sto zlota na sjedištu i iziđe iz auta.

Velika, tamna, stara zgrada usred Mokotowa — stara koliko već može biti stara zgrada u Varšavi, grada koji je prije sedamdeset godina potpuno razoren. Henryk ga je čekao na vanjskom stubištu. Rukovali su se, ali nisu niša rekli. Obojica su bili nevični čavrljanju.

Dvorana za sastanke nalazila se na kraju hodnika na desetom katu. Previše osvijetljena i previše topla. Potpredsjednik i muškarac šezdesetih godina, pretpostavio je da je to Krov, čekali su za drugim krajem ovalnoga stola. Piet Hoffmann prihvati njihov nepotrebno čvrst stisak ruke i sjedne na stolicu koja je već bila izvučena. Na stolu ispred njega bila je boca vode.

Nisu ga zbunile njihove prodorne oči. Da je to učinio, da se povukao, sve bi već bilo gotovo.

Zbigniew Boruc i Grzegorz Krzynowek.

Još uvijek nije znao o čemu se radi. Sjede li tu jer će on umrijeti. Ili zato jer se upravo probio još dublje.

»G. Krzynowek samo će sjediti i slušati. Pretpostavljam da se još niste upoznali?«

Hoffmann kimne glavom prema elegantnom odijelu.

»Nismo se upoznali, ali znam tko ste.«

Nasmiješio se čovjeku kojeg je godinama viđao u poljskim novinama i na poljskoj televiziji, biznismenu čije je ime često čuo kako se , šapće po dugim hodnicima u Wojteku, koji je izronio iz istog kaosa kao i svaka druga nova organizacija u državama istočne Europe. Zid su se odjednom srušio, a ekonomski i kriminalni interesi spojili su se u grabeži i otimačini oko kapitala. Organizacije koje je utemeljila vojska i policija, koje su sve imale istu hijerarhijsku strukturu, s Krovom na vrhu. Grzegorz Krzynowek je Wojtekov Krov, a on je savršen. Prvak sa središnjom pozicijom, financijski iznimno robustan i nedodirljiv u I društvu koje poštuje zakon, jamac koji kombinira financije i kriminal, »

fasada za kapital i nasilje.

»Isporuka?«

Potpredsjednik ga je dugo i pažljivo promatrao.

»Da.«

»Pretpostavljam da je sigurna.«

»Sigurna je.«

»Provjerit ćemo.«

»I dalje će biti sigurna.«

»Onda možemo nastaviti.«

To je bilo sve. To je bilo jučer.

Piet Hoffmann te večeri neće umrijeti.

Došlo mu je da se nasmije — kako je napetost popuštala, nešto drugo je proključalo nastojeći umaknuti, ali to nije bilo sve. Bez pri-jetnji, bez opasnosti, ali s više rituala koji zahtijeva dostojanstveno držanje.

»Ne sviđa mi se stanje u kojem ste ostavili naš stan.«

Prvo je provjerio da je pošiljka sigurna. Potom je upitao za mrtvaca. Potpredsjednikov glas bio je smireniji, prijateljski, jer je pri-čao o nečemu što nije bilo važno.

»Ne želim da moji ljudi ovdje moraju objašnjavati poljskoj policiji, na traženje švedske policije, zašto i kako unajmljuju stanove u središtu Stockholma.«

Piet Hoffmann znao je da mora odgovoriti i na to pitanje. Ali nije se žurio, pogledao je Krzynoweka. Isporuka. Ne sviđa mi se stanje u kojem ste ostavili naš stan. Uvaženi biznismen točno je znao o čemu razgovaraju. Ali takve riječi su čudne. Ako se ne koriste službeno, onda ne postoje. Nitko u ovoj prostoriji neće spomenuti dvadeset sedam kilograma amfetamina i ubojstvo. Neće sve dok s njima sjedi osoba koja službeno ništa ne zna o tome.

»Da je ispoštovan dogovor da sam ja, i samo ja, nadležan za

vođenje operacije u Švedskoj, do ovakve situacija nikada ne bi došlo.«

Operacija. Vlastita inicijativa. Situacija.

Hoffmann opet pogleda Krova.

Te riječi. Koristimo ih samo zbog tebe.

Ali zašto si ovdje? Zašto sjediš pokraj mene i slušaš sve ovo što ne znači ništa i znači bilo što?

Više se ne bojim.

Ali ne razumijem.

»Pretpostavljam da se ovo više neće ponoviti.«

Nije odgovorio. Potpredsjednik će imati zadnju riječ. Tako stvari stoje, a Piet Hoffmann znao je što mu je činiti, kako igrati igru, inače je, i to je znao, kraj blizu. U trenutku kad postane Paula, više ne postoji — skončat će kao onaj kupac prije deset sati, u autu vozeći se do neke sporedne varšavske ulice, s dvojicom Poljaka i napetim pištoljem prislonjenim na njegovu glavu.

Znao je svoju ulogu, svoje replike, svoju povijest, neće on umrijeti. Umiranje je za druge ljude.

Krov se pokrenuo, neznatno, ali je dao konačan znak potpred-sjedniku.

Izgledao je zadovoljno. Hoffmann je prošao.

Potpredsjednik se tome nadao i računao je na to. Ustao je, gotovo se smiješeći. »Planiramo se proširiti na zatvoreno tržište. Već smo investirali i uzeli dio tržišta u vašoj susjednoj nordijskoj zemlji. A sad ćemo to učiniti i u vašoj zemlji. U Švedskoj.«

Piet Hofmann bez riječi pogleda Krova, a onda potpredsjednika.

Zatvoreno tržište.

Zatvori.

~~

OŠTRA SVJETLOST naskošenih svjetiljki odražavala se u objema

metalnim žlicama. Nils Krantz podigne jednu žlicu i napuni je svijedoplavim prahom i vodom, a onda je zamolio Ewerta Grensa da ukloni zeleni pokrov s osobe na stolu usred prostorije.

Nago tijelo muškarca.

Blijed ten, dobro građen, nije previše star.

Čudan prizor. Kosti su očišćene tako da promatrač može prići posve blizu, koža koja je ometala jasan odgovor ostrugana je.

»Alignat. Koristimo ga. Djeluje. Ima i skupljih marki, ali ne trošimo ih na autopsije.«

Forenzičar je razdvojio donju od gornje čeljusti, gurnuo metalnu žlicu sa svijetloplavom tekućinom uz zube gornje čeljusti i držao je dok se nije stvrdnula.

»Fotografije, otisci prstiju, DNK, otisci zuba. Time sam zado-voljan.«

Uzmaknuo je nekoliko koraka u steriliziranoj prostoriji i kimnuo glavom prema Ludvigu Errforsu, forenzickom patologu.

»Ulazna rana.«

Errfors pokaže na ogoljenu kost lubanje na desnoj sljepoočnici.

»Metak je ušao kroz os temporale i onda izgubio na brzini upravo ovdje.«

Prstom je povukao crtu po zraku od velike rupe na sljepoočnici do sredine lubanje.

»Mandibula. Čeljusna kost. Putanja jasno pokazuje da je košuljica metka udarila ovu tvrdu kost i rascijepila se na dva manja metka s dvije izlazne rane na lijevoj strani glave. Jedna kroz mandibulu, a druga kroz os frontale.«

Grens pogleda Krantza. Forenzičar je bio u pravu od početka, tamo na podu u stanu.

»A ovo, Ewerte, htio bih da posebno pogledaš ovo.«

Ludvig Errfors držao je desnu ruku mrtvaca, neobičan osjećaj kad

mišići ne reagiraju, činjenica da nešto donedavno živo može postati tako gumasto.

»Vidiš li? Vidljivi tragovi oko zapešća. Netko je ovu ruku držao postmortem.«

I Grens opet pogleda Nilsa Krantza, koji je zadovoljno kimnuo 1: glavom. Netko je pomaknuo tu ruku nakon njegove smrti. Netko je ' htio da to izgleda kao samoubojstvo.

Ewert Grens se odmaknuo od jarko osvijetljenog stola u sredini prostorije i u hodniku otvorio prozor. Vani je bilo mračno, kasna večer ; produbljivala se u noć.

»Nema imena. Nema povijesti. Želim više. Želim mu biti bliže.« Pogleda Krantza, a onda Errforsa. Čekao je. Dok se patolog nije nakašljao.

Uvijek ima još nešto.

»Pregledao sam nekoliko plombi u njegovim zubima. Uzmimo ovu ovdje, u sredini donje čeljusti. Stara je oko osam, možda deset godina. Najvjerojatnije švedska. To zaključujem po načinu na koji je stavljena, kvaliteti, plastičnom materijalu koji jc znatno drugačiji od onoga koji veći dio Europe uvozi iz Tajvana. Ovdje sam prošlog tjedna imao jedan leš, Čeh s plombom u donjoj čeljusti, cement u svim kanalima, a to je... pa, daleko od onoga što mi ovdje držimo prihvatljivim.«

Patolog prijeđe rukama od lica bez kože do torza. »Izvađeno mu je slijepo crijevo. Vidite ovaj ožiljak. Dobra plastična kirurgija. To i način na koji je zašiveno debelo crijevo — oboje ukazuje da je operiran u švedskoj bolnici.«

Prigušen zvuk i osjećaj da se do trese. Još malo pa će ponoć, kroz zaštićeno područje prošao je kamion, vozio je pokraj prozora Solna instituta za forenzičku medicinu.

Ludvig Errfors zamijeti pitanje u Grensovim očima.

»Ništa zabrinjavajuće. Istovaruju u blizini. Nemam pojma što istovaruju, ali tako je svake večeri.«

Patolog se odmaknuo od stola. Važno je da Ewert Grens priđe

bliže.

»Plombe, slijepo crijevo i ono što bih nazvao sjevernoeuropskim izgledom. Ewerte, on je Šveđanin.«

Grens je izučavao lice koje je bilo posmrtna maska od bijele, isprane kosti.

Pronašli smo tragove žuči, amfetamina i gume.

Ali nisu došli od tebe.

Potvrdili smo prodaju droge s poljskom mafijom.

Ali ti si Šveđanin.

Ti si bio kupac.

»Ima li tragova droge?«

»Nema.«

»Sigurni ste?«

»Nema tragova injekcije, ništa u krvi, ništa u urinu.«

Bio si kupac, ali ti se ne drogiraš.

Okrenuo se prema Krantzu.

»Poziv na uzbunu?«

»Što je s njim?«

»Jeste li ga uspjeli analizirati?«

Nils Krantz kimne glavom. »Upravo sam se vratio iz Västmanngatana. Imam objašnjenje. Vratio sam se provjeriti. Onaj zvuk koji se čuje prije nego što je osoba koja je podigla uzbunu završila s riječima četvrti kat? Na samom kraju kratkog poziva?« Promatrao je Grensa, sjećao se. »Pa, imam osjećaj da je to kompresor hladnjaka u kuhinji. Ista frekvencija. Isti interval.«

Ewert Grens rukom je okrznuo mrtvačevu nogu.

»Dakle, poziv je upućen iz kuhinje?«

»Da.«

»A glas? Je li ti zvučao švedski?«

»Bez ikakva naglaska. Mälardal narječje.«

»Onda imamo dva Šveđana. U stanu u isto vrijeme kada poljska mafija završavao prodaju droge, koja je okončana ubojstvom. Jedan od njih laže. Drugi je podigao uzbunu.«

Rukom je opet pošao prema mrtvačevoj nozi, kao da se nadao da će se nekako pokrenuti.

»Što si tamo radio? Što ste obojica tamo radili?«

~~

BIO JE JAKO uplašen. Ali neće umrijeti. Prvi put je sreo Krova, a to nije značilo smrt, dakle znači da se popeo još više. Nije znao kako ni kada, samo da je Paula sve bliže proboju zbog kojeg je riskirao život svakoga dana, svake minute u protekle tri godine.

Piet Hoffmann sjedne pokraj prazne stolice u prejarko osvijetljenoj dvorani za sastanke. Grzegorz Krzynowek je upravo otišao u elegantnom odijelu, tjedne vanjštine i s riječima kojima se pretvarao kako se radi o nečemu drugom, a ne o organiziranom kriminalu, novcu i nasilju kako bi se zgrnulo još više novca.

Potpredsjednik više nije bio škrt na riječima niti se trudio stajati ukočeno. Otvorio je bocu Zubrowke i pomiješao je s jabučnim sokom: kad piješ votku sa šefom, onda se javlja određena prisnost i povjerljivost pa se Hoffmann nasmiješio travlđ u boci koja nije bila posebno dobra, jer to je uljudno i običaj je, kao i bivšem obavještajcu ispred sebe koji je vrlo pažljivo nadišao svoju klasu te je čak ružne čaše iz kuhinje zamijenio dvjema ručno izrađenim čašicama, koje baš i nije znao držati u svojim golemim rukama.

»Na zdrowie.«

Pogledali su se u oči i iskapili čašice pa je potpredsjednik opet natočio.

»Za zatvoreno tržište.«

Ispio je i napunio čašice treći put.

»Sada govorimo običnim jezikom.«

»Draže mi je.«

Iskapiše treću čašicu.

»Švedsko tržište. Vrijeme je za njega. Sada.«

Hoffmannu nije bilo lako mirno sjediti. Wojtek je već kontrolirao norveško tržište. Dansko tržište. Finsko. Počeo je shvaćati o čemu se tu u stvari radilo. Zašto je šef sjedio ovdje. Zašto je on držao čašicu, nečega što je imalo okus po bizonskoj travi i jabučnom soku.

Ovamo je išao već jako dugo.

»U švedskim zatvorima nalazi se oko pet tisuća ljudi. A gotovo osamdeset posto veliki su potrošači amfetamina, heroina i alkohola, zar ne?«

»Da.«

»A tako je bilo i prije deset godina?«

»Je, i tada je bilo tako.«

Dvanaest jebeno užasnih mjeseci u zatvoru Österåker.

»Jedan gram amfetamina na ulici košta sto pedeset kruna. U zatvorima je tri puta skuplji. Gram heroina na ulici košta tisuću kruna. U zatvoru trostruko.«

Zbigniew Borucje ovaj razgovor već obavio. S drugim kolegama ‘ u drugim operacijama u drugim zemljama. Uvijek se radilo o istoj ’ stvari. Da možeš izračunati.

»Četiri tisuće zatvorenih narkomana — amfetaminski frikovi Jji uzimaju dva grama na dan, heroinski ovisnici koji troše gram dnevno. U samo jednom danu poslovanja, Hoffmanne... između osam i devet milijuna kruna.«

Paula je rođen prije devet godina. Otada svaki dan nosi glavu u torbi. Ali ovo, ovaj trenutak, zbog toga je sve to vrijedilo. Svih prokletih laži. Manipulacija. Ovamo je on krenuo. A sada je stigao.

»Operacija bez presedana. Iako je početna i treba investirati prupan novac prije nego što uopće počnemo, prije nego što išta zaradimo.«

Potpredsjednik pogleda praznu stolicu između njih.

Wojtek je mogao investirati i pričekati koliko je trebalo kako bi otvoreno tržište postalo njihovo. Wojtek je imao financijsko jamstvo, consiglierea na način istočnoeuropske mafije, ali s više kapitala i više moći.

»Da. Operacija bez presedana. Ali izvediva. A ti ćeš je voditi.«

~~

EWERT GRENS otvorio je prozor. To je obično činio oko ponoći kako bi čuo uru na Kungsholms crkvi, a potom još jednu koju nikad nije uspio locirati. Jedino je znao da je negdje dalje i ne može se čuti u noćima kad vjetar prigušuje slabije zvukove. Hodao je po svom uredu s neobičnim osjećajem u tijelu, prva večer i noć u upravi policije a da nije čuo Siwanin glas u tami. Navikao je zaspati na taj način, a u ovo doba noći uvijek bi slušao neku od kazeta koje je snimio i miksao za sebe.

Sada ovdje nije bilo ničega što bi makar izdaleka podsjećalo na spokoj.

Prije mu nikad nisu smetali zvukovi noći koji su dopirali kroz prozor pa su mu se već zgadili automobili na Bergsgatanu, koji su ubrzavali prilazeći strmom usponu na Hantverkargatanu. Zatvorio je prozor i sjeo u nenadanoj tišini držeći faks koji je upravo primio od Klovje, od švedskog Interpola. Pročitao je zapis razgovora, koji je po njegovim pouzdanim informacijama obavila švedska policija, s poljskim državljaninom koji je u protekle dvije godine registrirani zakupnik stana u Västmannagatanu 79. Čovjek s imenom koje Ewertu Grensu nije bilo poznato, star četrdeset pet godina, rođen u Gdarisku, prijavljen na popisu birača u Varšavi. Čovjek nikad nije bio osuđivan, čak ni osumnjičen za bilo kakav kriminal, a koji je, kaže poljski poli-cajac koji ga je ispitivao, izvan svake sumnje bio u Varšavi u vrijeme kad se u Stockholmu dogodio taj incident.

Na neki način si upleten.

Ewert Grens držao je ispis u ruci.

Kad smo stigli, vrata su bila zaključana.

Ustao je i izašao u mračan hodnik.

Nije bih tragova provale ni tragova nasilja. Dvije šalice iz aparata za kavu. Netko je ključem otvorio i zatvorio stan. Sendvič sa sirom u plastičnom omotu i jogurt s okusom banane iz automata. Netko povezan s tobom.

Stajao je u tišini i mraku, ispio jednu šalicu kave i pojeo pola jogurta, a sendvič bacio u kantu za smeće. Previše je suh, čak i za njega.

Ovdje se osjećao sigurno.

Velika, ružna uprava policije u kojoj su kolege progutani ili skri-veni, jedino mjesto na kojem je doista mogao ostati — uvijek je znao što mu je ovdje činiti, ovdje je pripadao. Mogao je i spavati na kauču ako je htio kako bi izbjegao duge noći na balkonu s pogledom na Sveavagen i metropolu koja nikad ne staje.

Ewert Grens vratio se u jedinu prostoriju na odjelu za ubojstva u kojoj su svjetla još gorjela, kutijama sa spakiranom glazbom, koje je blago šutnuo. Nije čak ni na pogreb otišao. Platio ga je, ali nije sudjelovao pa je opet šutnuo kutije, sada malo jače. Poželio je da je bio tamo, možda bi onda ona otišla, doista otišla.

Klovjeov faks i dalje je ležao na stolu. Poljski državljanin koji nikako nije mogao biti povezan s mrtvim tijelom. Grens opsuje, mar-širajući po prostoriji i po treći put šutne jednu od kutija, cipelom načinivši malu rupu sa strane. Nigdje nije stigao. Ništa nije znao osim da su u tom stanu bila dvojica Šveđana dok je poljska mafija sklapala posao s drogom, jedan od njih sada je mrtav, a drugi je šaptom podigao uzbunu pokraj hladnjaka u kuhinji — švedski glas bez naglaska, Krantz je bio posve siguran.

Bio si tamo i podigao uzbunu dok su nekoga ubijali.

Ewert Grens stajao je pokraj kartonskih kutija, ali ih više nije šutirao.

Ti si ubojica ili svjedok.

Sjeo je, naslonio se na kutije, prekrivajući rupu koju je upravo načinio.

Ubojica neće pucati u nekoga, namjestiti da izgleda kao samoubojstvo i onda nazvati i podići uzbunu.

Ugodno je sjediti naslonjen na zabranjenu glazbu, mogao bi ostati ovdje na tvrdom podu cijeli noć, sve do jutra.

Ti si svjedok.

~~

SJEDIO JE dva sata pokraj prozora, promatrao tračke svjetla koji su u daljini bili jedva zamjetni, a potom su se polako povećavali dok su se probijali kroz tamu prema pisti na »Fredericu Chopinu«. Piet Hoffmann je potpuno odjeven legao na tvrdi hotelski krevet nešto prije ponoći, pokušao je zaspati, ali ubrzo je odustao — dan koji je započeo s ubojstvom pred njegovim očima, a završio sa zadatkom da preuzme tržište droge u švedskim zatvorima, još uvijek je trajao u njemu. Šaptao je i urlao sve dok više nije ni začepljivao uši u očekivanju sna.

Vani je snažno puhalo. Hotel Okecie samo je osamsto metara uda-ljen od zračne luke i vjetar je često puhao iznad čistine, stvarajući točke svjedosti koje su bile najljepše kad su se grane stabala njihale. Volio je sjediti ovdje, na jednu noć, i gledati taj posljednji komad Poljske, na kojem je uvijek promatrao, a nikad nije sudjelovao, iako bi se ovdje trebao osjećati kao kod kuće — ovdje je imao rođake, ujne i ujake, izgledao je kao i oni i govorio kao oni, ali zauvijek netko tko ne pripada.

On je nitko.

Lagao je Zofiji, a ona ga je čvrsto privila uz sebe. Lagao je Hugu i Rasmusu, a oni su zagrlili svog tatu. Lagao je Eriku. Lagao je Henryku. Maloprije je lagao Zbigniewu Borucu i popio još jednu Žubrowku s njim.

Toliko dugo laže da je zaboravio kako izgleda istina, kakav je to osjećaj, tko je on.

Točke svjeda sada su se pretvorile u golemi zrakoplov koji je upravo sletio. Zanjihao se na snažnom bočnom vjetru, mali kotači nekontrolirano su odskočili nekoliko puta na asfaltu i potom su se primirili vodeći avion prema nekakvim stubama uz nove ulaze za putnike.

Nagnuo se i naslonio čelo na hladno prozorsko staklo.

Dan koji nikako da prođe, koji šapće i urla.

Jedna je osoba prestala disati ispod njega. To je prekasno shvatio. Imali su istu ulogu, bili dio iste igre, ali na suprotnim stranama. Osoba koja možda ima djecu, ženu, koja je možda jednako dugo živjela s lažima i više nije znala tko je.

Zovem se Paula. Kako se ti zoveš?

Sjeo je na prozorsku dasku promatrajući tamu i zaplakao.

Usred noći u hotelskoj sobi nekoliko kilometara od središta Varšave. Kriv je za smrt stvarne osobe pa je plakao dok se nije isplakao, a potom ga obuzme san i on naglavačke upadne u nešto crno, čemu se nije moglo lagati.

utorak

EWERT GRENS probudio se kad se prva svjetlost probila kroz tanke zastore i počela ga bockati po očima. Sjedio je na podu naslonjen na tri kartonske kutije poslagane jedna na drugu, a potom je legao na tvrdi linoleum kako bi izbjegao jutarnju svjetlost i odspavao još dva sata. Nije to loše mjesto za spavanje, leđa ga gotovo nisu ni boljela, a ukočenu nogu, za koju nikad nije bilo mjesta na mekom samtastom kauču, mogao je držati ispruženu gotovo cijele noći.

Ovdje više neće noćiti.

Odjednom se posve razbudio, okrenuo se na trbuh i rukama pridigao svoje krupno tijelo. Iz limenke na stolu uzeo je plavi flomaster, koji je snažno vonjao dok je pisao po kartonskim kutijama.

PI Malmkvist.

Ewert Grens pogleda oblijepljene kutije i glasno se nasmija. Uspio

je spavati sa zapakiranom glazbom, a tako odmoran već odavno nije bio.

Par plesnih koraka, bez pjevušenja, bez glazbe, samo koraci bez pratnje.

Pokušao je podignuti kutiju na vrhu, ali bila je preteška, pa ju je izgurao iz prostorije, duž dugog hodnika do dizala. Tri kata niže, do podruma i skladišta. Flomasterom je na vrhu kutije zapisao kataloški broj — 19361231. Potom je krenuo drugim hodnikom, još mračnijim od prethodnog, gurao je i oznojen otvorio vrata skladišta konfiscirane robe.

»Einarssone.«

Neki mladić, civilno osoblje, stajao je iza dugoga drvenog pulta koji je izgledao jako staro. Svaki put kad bi Ewert došao tu, sjetio bi se trgovine mješovitom robom u koju je često odlazio kao dječak na putu iz škole kući, trgovine u blizini Odenplana koje su odavno nestale, a sada su tek još jedan kafić za tinejdžere koji piju kavu s mlijekom i uspoređuju mobitele.

»Mogu li vam pomoći?«

»Želim da se Einarsson pobrine za ovo.«

»Da, ali ja... »

»Einarsson.«

Mladić glasno frkne, ali nije ništa rekao. Napustio je pult i posao po čovjeka Ewertovih godina, s crnom pregačom čvrsto privezanom oko debeljuškastog tijela.

»Ewerte.«

»Tore.«

Jedan od policajaca koji je bio jako dobar i onda je, nakon sto su godinama radili zajedno, jednog jutra sjeo i objasnio da više ne može podnijeti ta sranja, kamoli ih istraživati. Dugo su izgovarali tome i Ewert je shvatio da tako stvari stoje ako zbog nečega želiš živjeti, ako čezneš za danima bez besmislene smrti. Einarsson je sjedio nije ustao sve dok njegovi nadređeni nisu otvorili vrata podruma s konfisciranom

robom, koja je doista bila dio istrage što traje, ali je rijetko kod sebe zadržavaš cijele večeri.

»Imam neke kutije, a htio bih da se pobrineš za njih.«

Stariji čovjek iza pulta preuzme stvari i pročita velika slova ispi-sana plavim flomasterom.

»PI Malmkvist. Koji je ovo vrag?«

»Preliminarna istraga Malmkvist.«

»To vidim. Ali nisam čuo za taj slučaj.«

»Zatvorena istraga.«

»Ali onda ne bi trebalo... »

»Želim da ih držiš ovdje. Na sigurnom.«

»Ewerte, ja... »

Einarsson je zašutio, dugo promatrajući Grensa, a onda kutiju. Nasmiješio se. Preliminarna istraga Malmkvist. Kataloški broj 19361231. Potom se široko nasmiješio.

»Isuse, to je njezin rođendan, zar ne?«

Grens kimne glavom. »Zatvorena istraga.«

»Jesi li siguran?«

»Donijet ću još dvije kutije.«

»U tom slučaju... ovakve istrage najbolje je pohraniti ovdje. Mislim, ako je nešto jedinstveno. Bolje nego na nekom neosiguranom tavanu ili u vlažnom podrumu.«

Ewert Grens nije zamijetio koliko je napet sve dok se, na njegovo iznenađenje, njegova ramena, ruke i noge nisu polako opustili. Nije bio siguran hoće li Einarsson shvatiti.

»Treba mi potvrda o primitku. Hoćeš li, molim te, ispuniti ove papire. Onda ću pronaći sigurno mjesto.«

Einarsson mu preda dva prazna obrasca i olovku.

»U međuvremenu, vidljivo ću obilježiti kako je ovo povjerljiva

informacija. Jer je takva, zar ne?«

Grens opet kimne.

»Dobro. Onda je može otvoriti samo ovlaštena osoba.«

Policajac koji je nekad bio detektiv, a sada nosi crnu pregaču i radi za pultom u podrumu, stavi crvenu naljepnicu na kutiju, pečat koji može slomiti jedino osoba koja se može identificirati kao viši inspektor Ewert Grens.

Ewert je s neizmjernom zahvalnošću gledao kako se njegov kolega muči dok je kartonsku kutiju stavljao na policu.

Netko kome ne treba objašnjavati.

Obrazac je ostavio na pultu, a kad se okrenuo poći začuo je Einarssona kako negdje između polica pjevuši pjesmu Siw Malmkvist.

Zbog tebe sam isplakala ocean suza...

Švedska verzija »Everybody’s Somebodys Fool«. Ewert Grens je stao i povikao prema zakrčenom skladišnom prostoru.

»Nemoj sada.«

Ali ti ne mariš za moje suze...

»Einarssone!« Evvert se proderao, a Einarsson iznenađeno proviri iza polica.

»Nemoj sada, Einarssone. Uznemiruješ me u žalovanju.«

Bilo mu je lakše kad je izišao - podrum je bio gotovo privlačan pa je odmahnuo glavom prema dizalu i odlučio do trećega kata uspeti se stubištem. Stigao je na pola puta kad je u unutarnjem džepu njegova sakoa zazvonio mobitel.

»Da?«

»Vi vodite istragu o ubojstvu u Västmannagatanu 79?«

Ewert Grens bio je bez daha. Nije se često uspinjao stubištem.

»Tko pita?«

»Tko govori?«

Glas je bio danski, ali lako razumljiv, vjerojatno odnekud pokraj Kopenhagena, dijela Danske s kojim je Grens najviše surađivao.

»Jeste li vi nazvali mene ili ja vas?«

»Ispričavam se. Jacob Andersen, odjel za kriminalističke operacije u Kopenhagenu ili za ubojstva, kako vi kažete.«

»I što želite?«

»Doznati vodite li istragu o ubojstvu u Västmannagatanu 79.«

»Tko kaže da jedilo ubojstvo?«

»Ja. I vjerojatno znam tko je žrtva.«

Grens je zastao na posljednjoj stubi, pokušavajući doći do daha dok je čekao da glas koji se predstavio kao danski policajac nastavi.

»Želite li vi nazvati mene?«

»Spustite slušalicu.«

Grens pohita do svoje sobe, a u trećoj ladici stola pronašao je fascikl koji je tražio. Nekoliko ga je minuta listao i onda stavio da leži otvoren ispred njega kad je nazvao operatera kopenhaške policije i zatražio Jacoba Andersena iz odjela za kriminalističke operacije.

»Andersen.« Isti glas.

»Spustite slušalicu.«

Opet je nazvao operatera i zatrazio da ga spoje s mobitelom Jacoba Andersena.

»Andersen.«

Isti glas.

»Otvorite prozor.«

»Molim?«

»Ako želite odgovor na vaše pitanje, otvorite prozor.«

Slušao je kako odlaže mobitel na stol i neko vrijeme prčka po zarđaloj prozorskoj bravi.

»U redu?«

»Sto vidite?«

»Hambrogade.«

»Još nešto?«

»Vodu, ako se malo više nagnem.«

»Polovina Kopenhagena može vidjeti vodu.«

»Langebro.«

Grens je nekoliko puta gledao kroz prozor odjela za kriminalističke operacije. Znao je da tamo voda kod Langebroa svjeduca na suncu.

»Gdje sjedi Moelby?«

»Moj šef?«

»Da.«

»U sobi preko puta. Trenutačno nije ovdje. Inače...«

»A Christensen?«

»Ovdje nema nikakvoga prokletog Christensena?«

»Dobro. Dobro, Andersene. Sada možemo nastaviti.«

Grens je čekao, danski glas je nazvao njega, dakle on bi trebao nastaviti. Prišao je svom prozoru. U turobnom dvorištu uprave policije nije se mogla vidjeti voda.

»Imam razloga vjerovati kako je mrtva osoba radila za nas. Htio bih vidjeti fotografiju, ako je moguće. Možete li mi je faksirati?«

Ewert Grens posegne za fasciklom koji je ležao na njegovu stolu, provjerio je nalaze li se Krantzove slike u njemu, one koje je snimio u stanu, dok je na licu još uvijek bila koža.

»Dobit ćete fotografiju za pet minuta. Čekam da me nazovete kad je provjerite.«

~~

Erik Wilson volio je šetati središtem Stockholma.

Šašavi ljudi, odijela, lijepe žene, kolica, dječja kolica, trenirke, psi, bicikli i cudaci koji nisu nikamo išli. Pola jedanaest, sredina prijepodneva u gradu. Prošao je pokraj svih njih po nedavno obnovljenom pločniku na kraćoj udaljenosti od uprave policije do Sankt Eriksplan . Ovdje je svježije, lakše je disati; u južnoj Georgiji vec je prevruce, a za nekoliko tjedana bit će nepodnošljivo. Poslijepodne je napust.o međunarodnu zračnu luku Newark, oko pet sati po lokalnom vremenu, i nakon osam sati sletio na Arlandau, rano ujutro. Malo je odspavao u zrakoplovu, utonuo u san ne obazirući se na dvije gospođe na s,e dištima ispred njega koje su neprestano brbljale i čovjeka na sjedistu pokraj njega koji je svakih pet minuta glasno kašljao. Kad je taksi ušao u gra i te kod uprave policije na Kronobergu rekao je vozaču neka prvo stane kod Västmannagatana 79, na adresi koju mu je Paula dao. Wilson je čuvaru na vratima stana na četvrtom katu pokazao isprave, plavobijele trake presijecale su ulaz, tu je i znak da se radi o poprištu zločina, a potom je bez pratnje prošao kroz napuštene sobe koje su samo dan prije svjedočile ubojstvu čovjeka. Krenuo je od velike, tamne mrlje na sagu ispod stola u dnevnom boravku. Upravo tu iscurio je jedan život. Prevrnuta stolica ležala je pokraj ruba mrlje trag smrti. Zagledao se u rupu na stropu i još jednu na zatvorenim kuhinjskim vratima, očigledno su oštećena krhotinama metka. Potom je neko vrijeme stajao kod pribadača i zastavica koje su označavae mrlje drugačije boje na zidu dnevnog boravka, koje su bile zanimljive zbog kuta i siline pucnja. Zbog toga je došao. Analizirati prskanje krv, To muje bilo potrebno za sljedeći sastanak, to i Paulina verzija. Erik Wilson usredotočio se na područje u obliku lijevka, koje su forenzicari oznac i dvjema uzicama, a na jednom kraju nije bilo ni zastavica ni krvi ni moždanog tkiva. Proučavao ga je i pamtio, sve dok mje bio siguran gdje su se točno nalazile dvije njemu važne osobe u trenutku kad je metak ispaljen; gdje je stajala osoba koja je pucala, a gdje je morala

stajati osoba koja nije pucala.

Sankt Eriksbronom strujao je ugodan povjetarac, a on je gledao brodove, vlakove, automobile - to mu je najdraže u šetnji, da može malo zastati, promatrati.

Čuo je Paulinu verziju događaja i prošle noći osjetio napetost preko njegova mobitela, a sad kad je mogao na miru i u tišim proučiti stan,

činilo se da je govorio istinu. Znao je da je Paula sposoban pa ako bi trebalo birati između života i smrti, Paula je imao i snagt i vještine ubiti. I on je vrlo lako mogao pucati, ali Wilson je sada bio siguran da nije bilo tako. Paula je nakon svakog poziva zvučao sve jadnije i ustrašenije, a nakon devet godina zajedničkog rada, kao neposredno nadređeni njemu kao infiltratoru, bliski kontakt razvio se u povjerenje pa je Erik Wilson naučio prepoznati kad govori istinu.

Stao je ispred ulaza na Sankt Eriksplanu 17. Krhko staklo u starom drvenom okviru, posve blizu gustom prometu na glavnoj ulici. Pogledao je naokolo, lice u prolazu nije ništa zamijetilo, opet provjerio i potom ušao.

Napustio je oznake i mrlje od krvi u Västmannagatanu, pošao taksijem koji ga je čekao do Kronoberga i stigao u ured odjela za ubojstva. Sustav raspoređivanja dužnosti kaže da je za taj slučaj već zadužen jedan detektiv. Ewert Grens, a pomažu mu Sven Sundkvist i Mariana Hermansson. Grens i Wilson godinama rade na istom odjelu, ali zapravo nije poznavao neobičnog višeg detektiva. Odavno pokušava uspostaviti kontakt, bez ikakve reakcije, stoga je odustao, odlučio da mu u životu nije potreban starac koji je nekad bio najbolji, a sada samo ogorčeno sluša Siw Malmkvist. Erik Wilson stajao je pred kompjuterom. Sa sustava raspoređivanja dužnosti prebacio se na sustav izvještaja o zločinima, potražio Västmannagatan 79 i dobio tri podatka za proteklih deset godina. Otvorio je posljednji unos, u vezi s ukradenom robom, tona pročišćenog bakra koju je prodao neki čovjek finskog imena u nekom stanu u prizemlju.

Erik Wilson zatvorio je vrata Sankt Eriksplana 17 i zastao u tišini, daleko od prometne gužve. Stubište je bilo mračno, a kad ni iz trećeg pokušaja nije uspio upaliti svjedo, odlučio je poći malim dizalom do petoga kata, na kojem su se izvodili građevinski radovi. Stan je u cijelosti obnovljen, pa su se stanari iselili. Stajao je na smeđem papiru ne slušajući ništa određeno, sve dok nije bio siguran da nema nikoga. Potom je otključao vrata pokraj kojih je na poštanskom sandučiću pisalo STENBERG. Unutra su dvije sobe i kuhinja pa je provjerio namještaj koji je bio zaštićen prozirnim plastičnim pokrivkama. Tako je on radio. Od nekih najvećih iznajmljivača stanova u gradu dobio ; je ključeve i radni raspored za stanove koji su bili prazni i obnavljaju se.

Ovo je broj pet. Wilson ga koristi ni mjesec dana; ovdje se susreo s nekoliko različitih infiltratora. Zadržat će ga dok ne bude renoviran i stanari se opet usele.

Skinuo je plastiku s kuhinjskog prozora, otvorio ga i pogledao prema komunalnim vrtovima iza zgrade, s pomno uređenom šljunča-nom stazom i novim komadima vrtnog namještaja pokraj dviju ljuljački i kraćeg tobogana. Paula će stići za minutu. Proći ce kroz stražnja vrata kuće na suprotnoj strani, koja je imala ulaz na Vulcanusgatanu 15. Uvijek u praznom stanu, uvijek s komunalnim vrtom straga u koji se moglo ući s druge adrese.

Erik Wilson zatvorio je prozor i pričvrstio plastiku na staklo u trenutku kad su se vrata ispod njega otvorila, a Paula pohitao po šljunčanoj stazi.

~~

Ewert Grens nestrpljivo je stezao fascikl u kojem su bile fotografije mrtvaca što ih je snimio Nils Kranz. Prije deset minuta, jednu je faksirao odjelu za kriminalističke operacije u Kopenhagenu, fotografiju glave koje je bila isprana, ali još je imala kožu, prije autopsije. U fascikli su bile još tri fotografije te ih je proučavao dok je čekao. Jedna snimljena sprijeda, jedna s lijeve strane, jedna s desne. Veći dio radnoga dana provodi gledajući slike smrti pa je naučio da je cesto vrlo teško razabrati spava li netko ili je doista mrtav. Ovaj put bilo je posve očigledno zbog tri velike rupe na glavi. Da nije bio na poprištu ili da je fotografije dobio od forenzičara, da ju je primio faksom od nekog drugog kolege, obično bi krenuo od sjajne čelične podloge na kojoj je glava uvijek ležala, a kad bi je zapazio, znao bi da je to fotografija s autopsije. Opet je pogledao slike, pitajući se kako bi on izgledao, što bi mislila osoba koja bi proučavala fotografiju njegove glave na čeličnoj podlozi.

»Grens.«

Telefon je konačno zazvonio i on odloži fascikl na stol.

»Jacob Andersen, Kopenhagen.«

»Onda?«

»Fotografija koju ste faksirali.«

»Da?«

»Vjerojatno je on.«

»Tko?«

»Jedan od mojih doHŠnika.«

»Tko?«

»Ne mogu reći. Još ne. Ne mogu prije nego što budem potpuno siguran. Ne želim bespotrebno razotkriti doušnika. Znate kako to funkcionira.«

Ewert Grens znao je kako to funkcionira i nije mu se sviđalo. Potreba da se zaštiti identitet tajnih obavještajnih izvora bila je sve veća s porastom njihove brojnosti, a ponekad je važnija od potrebe policije da dobije točne informacije. Danas, kad baš svaki policajac može reći da je neposredno nadređen svom doušniku i ima pravo na svoje zaštićene kontakte, tajnost češće predstavlja smetnju umjesto da bude od pomoći.

»Sto vam treba?«

»Sve što imate.«

»Otisci zuba. Otisci prstiju. Čekamo DNK.«

»Pošaljite.«

»Odmah ću poslati. Pretpostavljam da ćete nazvati za nekoliko minuta.«

Glava na čeličnoj podlozi.

Grens je prstom, prešao po glatkom fotografskom papiru.

Infiltrator. Iz Kopenhagena. Jedan od dvojice koji su govorili švedski u stanu u kojem je poljska mafija izvršila smaknuće.

Tko je onaj drugi?

~~

Piet Hoffmann hodao je šljunčanom stazom neuglednog komunal-

nog vrta. Brzo je pogledao prema petom katu suprotne zgrade, gdje je za trenutak spazio Wilsonovu glavu na prozoru koji slučajno nije bio prekriven plastikom. Uzletio je s aerodroma »Frederic Chopin« prvim avionom oko osam sati, poljskom kompanijom LOT. Noć je proveo čela naslonjena na hladno prozorsko staklo, ali nije bio previše umoran. Tjeskoba i adrenalin zbog dana u kojem je jedna osoba ubijena i održan je značajan sastanak u Varšavi komešali su se u njegovim prsima. Definitivno je nekamo krenuo, a nije imao pojma kako stati. Nazvao je kući, javio se Rasmus, i nije htio pustiti slušalicu jer je toliko toga imao za reći; nije ga bilo lako pratiti, nešto u vezi crtića i čudovišta koje je zeleno i užasno. Piet Hoffmann proguta slinu i odmahne glavom, kao kad ti netko toliko nedostaje da to fizički ne možeš podnijeti — vidjet će ih večeras i grlit će sve troje dok mu ne kažu da ih pusti. Došao jc do ograde i otvorio vrata, potom je iz vrta u Vulcanusgatanu 15 ušao u onaj na Sankt Eriksplanu 17, a onda je prošao kroz stražnji ulaz do stubišta koje je ostalo mračno iako je nekoliko puta pritisnuo prekidač. Pet katova po stubištu, nikad dizalom da ne bi ostao zaglavljen, svaki korak prekriven smeđim papirom, pa nije bilo lako kretati se bez podizanja buke. Provjerio je zvonca i imena na sandučićima za pisma. Vrata na kojima je stajalo STENBERG otvorila su se s unutarnje strane točno u jedanaest sati.

Erik Wilson skinuo je plastiku s dviju stolica i stola u kuhinji i sada je otkrivao plinsko kuhalo i ormarić ispod sudopera. Nakon nekog vremena uspio je pronaći lončić i teglu nečega što je podsjećalo na instant-kavu.

»Stenbergovi časte. Tko god bili.«

Sjeli su.

»Kako je Zofija?«

»Ne znam.«

»Ne znaš?«

»Ne viđamo se cesto posljednjih nekoliko dana. Ali njezin glas sinoć smo dugo razgovarali telefonom i opet jutros — mogao sam čuti, ona zna da lažem, da lažem više nego inače.«

»Pazi na nju. Znaš na što mislim.«

»Prokleto dobro znaš da i te kako pazim za nju.«

»U redu, dobro, Piete. Ništa što radiš nije važnije od nje i klinaca. Samo sam htio da to upamtiš.«

Nije volio instant-kavu, ostavljala je pljesniv okus u ustima, pod-sjeća na kavu u skupljim restoranima u Varšavi.

»Nije smio reći da je policija.«

»Je li bio?«

»Ne znam. Mislim da nije. Mislim da je bio poput mene. I da je bio vraški ustrašen.«

Wilson kimne glavom. I on bi vjerojatno bio ustrašen. U panici bi mu pobjegle riječi za koje bi mislio da ce ga zaštititi. A imale su suprotan učinak.

»Čuo sam ga kako viče Ja sam policija, kako napinju pištolj i onda pucanj.«

Hoffmann odloži šalicu — instant-kava nije se mogla piri ma koliko se trudio.

»Već dulje vrijeme nisam gledao kako netko umire pokraj mene. Ona tišina kad prestanu disati, a ti zadržavaš dah dok ti ne pobjegne.«

Erik Wilson gledao je nekoga koga je dotaknula smrt i zbog toga živi s osjećajem odgovornosti. Vitki muškarac ispred njega koji je mogao biti čvrst kao čelik kad je trebalo, sada je netko drugi. Prošle su tri godine otkako su počeli s infiltracijom u Wojtek Security Inter-national. Nacionalni odsjek za kriminalističke operacije identificirao je tu kompaniju kao ogranak istočnoeuropske mafije u usponu, koja se već etablirala u Norveškoj i Danskoj. Kontrolor Zaštite identiteta tajnih doušnika u Gradskoj policiji poslao je izvještaj obavještajne službe Wilsonu i podsjetio ga na Paulino podrijetlo, da je poljski njegov materinji jezik, da se nalazi u ASPEN-u, bazi podataka kriminalističke obavještajne službe, i da ima kriminalistički dosje koji je dovoljno čvrst da izdrži svaku provjeru i pretragu.

A sada su ovdje.

Paula ima hrabrosti, autoriteta i kriminalistički kredibilitet, stigao je do vrha organizacije — izravno je komunicirao s potpredsjednikom i Krovom u Varšavi, iza fasade navodne poljske zaštitarske tvrtke.

»Čuo sam kako napinje pištolj, ali nisam bio dovoljno brz.«

Erik Wilson pogleda svog infiltratora i prijatelja, lice koje se kolebalo između Pieta i Paule.

»Pokušao sam ih smiriti, ali nisam daleko stigao... Eriče, nisam imao izbora, shvaćaš, zar ne? Morao sam igrati svoju ulogu i to prokleto dobro, inače... inače sam i ja mrtav.«

Uvijek je neočekivano. Sada je njegovo lice isključivo Paulino.

»On nije dovoljno dobro odigrao svoju ulogu. Nešto nije bilo u redu. Moraš biti kriminalac da bi glumio kriminalca.«

Erika Wilsona nije trebalo uvjeravati, znao je kako stvari stoje, da Paula svakog dana riskira smrt, da one poput njega, cinkaroše, mrze njihovi vlastiti ljudi. Ali ipak, ne znajući zašto, htio je iskušati Pietovu nedužnost prije nego što učini sve što je u njegovoj moći kako bi mu osigurao imunitet od kriminalističkog progona.

»Hitac...«

»Sto je s njim?«

»Pod kojim kutem?«

»Znam što želiš, Eriče. Pokriven sam.«

»Pod kojim kutom?«

Piet Hoffmann znao je da je Wilson morao postaviti to pitanje, to je bilo neizbježno.

»Desna sljepoočnica. Lijevi kut. Stavljen je uz glavu.«

»Gdje si bio?«

»Točno nasuprot mrtvacu.«

Erik Wilson se u mislima vratio u stan koji je maloprije obišao, do mrlje na podu i zastavica na zidu, do koridora u obliku lijevka u kojem nije bilo ni krvi ni moždanoga tkiva.

»Tvoja odjeća?«

»Ništa.«

Ispravni odgovori, za sada.

Nije bilo krvi u kutu nasuprot mrtvacu.

Osoba koja je pucala bila bi poprskana krvlju.

»Je li još uvijek kbd tebe? Odjeća?«

»Nije. Spalio sam je. Za svaki slučaj.«

Hoffmann je znao što Erik traži. Dokaz.

»Ali uzeo sam odjeću ubojice. Rekao sam da ću je spaliti, a zadržao sam košulju. Ako bude potrebno.«

Uvijek samostalan. Ne vjeruj nikome osim samom sebi.

Tako je živio Piet Hoffmann, tako je uspio preživjeti.

»I meni se tako čini.«

»I pištolj. I njega imam.«

Wilson se nasmiješio.

»A uzbuna?«

»To sam bio ja.«

Opet točan odgovor.

Wilson je imao dvanaest kroz Okružni komunikacijski centar, tri-deset sedam kad je napustio Kronoberg i provjerio je pedeset na snimci.

»Preslušao sam je. Bio. si u zemlji. Imao si razloga. Ali sredit ćemo ovo. Počet ću raditi na tome čim se pozdravimo, uskoro.«

Ewert Grens umorio se od čekanja. Prošlo je dvanaest minuta od njihova posljednjeg razgovora. Koliko je potrebno da se verificiraju otisci zuba i prstiju nekog mrtvaca? Jacob Andersen iz Kopenhagena govorio je o doušniku. Grens uzdahne. Vizija budućnosti rukovodstva nacionale policije: privatni pojedinci kao tajni obavještajci, daleko jef-tiniji od detektiva, a policija se može riješiti doušnika ako je potrebno,

spaliti ih bez ikakve odgovornosti ili militantnih sindikata. Budućnost koja nije njegova — do tada će biti u mirovini — kad će rad policije biti međusobno zamjenjiv s kriminalcima koji cinkaju one kojima pripadaju.

Dvadeset četiri minute. Nazvao je.

»Andersen.«

»Baš i niste požurili.«

»A vi jeste, Ewerte Grens.«

» Onda? «

»On je.«

»Sigurni ste?«

»Bili su dovoljni otisci prstiju.«

»Tko je ? «

»Zvali smo ga Carsten. Jedan od mojih najboljih infiltratora.«

»Neću jebeno kodno ime.«

»Znate kako to funkcionira, kao njegov neposredni nadređeni, ne mogu... »

»Vodim istragu o ubojstvu. Ne zanima me vaša supertajnost. Želim ime, identifikacijski broj, adresu.«

»Nećete ih dobiti.«

»Građanski status. Broj cipela. Spolna orijentacija. Broj donjeg rublja. Želim znati što je radio na poprištu ubojstva. Za koga je radio. Sve.«

»Nećete ih dobiti. Bio je jedan od nekoliko infiltratora uključenih u ovu operaciju. Stoga ne možete dobiti nikakvu informaciju.«

Ewert Grens tresne slušalicom po stolu prije nego što je počeo vikati: »Dakle... da vidimo... kao prvo, danska policija operira na švedskom teritoriju bez znanja švedske policije! A kada dođe do sranja i operacija završi ubojstvom, danska policija i dalje ne želi dati švedskoj

policiji nikakve informacije, iako pokušavaju riješiti ubojstvo. Andersene, kako ti ovo zvuči?«

Opet je tresnuo slušalicom o stol, sada još jače. Više nije vikao, počeo je siktati.

»Znam da morate obaviti posao, Andersene, i zato se ponašate na takav način, ali moram i ja. A ako ovo ne riješim za... recimo dvadeset četiri sata, onda ćemo se morati sastati, bez obzira sto vi mislite, a vi i ja ćemo razmjenjivati informacije dok ne izreknemo sve sto se može izreći.«

~~

Piet Hoffmann osjećao se lakše.

Ispravno je odgovorio na potpredsjednikova pitanja o incidentu u Västmannagatanu pa je izbjegao putovanje u predgrađe i dva metka u glavu. I upravo je ispravno odgovorio na Erikova pitanja, jedine osobe koja može potvrditi njegovu pravu misiju, a koja sada nastoji otkloniti suđenje i zatvorsku kaznu.

Sastanak s Krovom u Varšavi, njihovo financijsko jamstvo za posao preuzimanja zatvorenog tržišta u Švedskoj, to su oni čekali.

»Četiri tisuće zatvorenika, velikih potrošača. Cijene tri puta veće nego izvan zidina. Osam, možda devet milijuna kruna na dan. Ukoliko svatko plati, naravno.«

Hoffmann prekrije kuhinjski stol plastikom.

»Ali to nije plan.«

Erik Wilson zavalio se i slušao. Ovaj trenutak opravdavao je sve. Tri paklene godine za stvaranje osobe i uloge koja je bila dovoljno opasna da se ubaci u organizaciju, kojoj se inače nije moglo ni prići. Paulina informacija vrijedna je rada četrdeset detektiva više je znao o toj bandi od švedske policije.

»Plan je preuzimanje kontrole i izvan zatvora.«

Ovaj trenutak bio je njegova motivacija da izdrzi pritisak, neprestanu prijetnju.

»Postoje ljudi koji mogu platiti drogu iz ćelije, koji imaju puno novca.«

Trenutak kad se organizacija treba proširiti, preuzeti moć, postati nešto drugo.

»Ima i drugih, koji ne mogu platiti, ali i njima prodajemo. Oni se i dalje drogiraju pa kad odsluže svoju kaznu, na izlasku dobivaju nekoliko potkošulja, tri stotine kruna i kartu za povratak kući. Wojtekovi momci. Na taj naćin novačimo nove kriminalce koji su vani. Kad odleže kaznu, mogu birati između otplaćivanja duga ili dva metka.«

Trenutak u kojem švedska policija može krenuti, zaustaviti ekspanziju kriminala, trenutak koji se nikad neće ponoviti.

»Shvaćaš li, Eriče? Ova zemlja ima pedeset šest zatvora. A grade se novi. Wojtek će kontrolirati svaki od njih. Kao i vojsku zaduženih teških kriminalaca, koji su vani.«

Tri područja djelovanja istočnoeuropske mafije.

Oružje. Prostitucija. Droge.

Wilson je sjeo za kuhinjski stol koji će ubrzo opet biti prekriven plastikom, gledajući u komunalne vrtove. Kriminalističke organizacije imaju kontrolu, a policija može samo stajati i promatrati. A sada će Wojtek učiniti posljednji korak. Prvo zatvori, potom ulice. Ali ovaj put postoji golema razlika. Ovaj put policija ima svog čovjeka na vrhu. Policija zna gdje, kako i kad će točno moći krenuti u protunapad.

Erik Wilson promatrao je kako Paula otvara vrata, zatvara ih i nestaje u zgradi na suprotnoj strani vrta.

Vrijeme je da sazove novi sastanak.

U Vladinim uredima.

Oni će morati zajamčiti da on neće biti odgovoran za ubojstvo u Västmannagatanu 79, tako da mogu nastaviti raditi na infiltraciji, čak i unutar zatvora.

~~

U JEDNOM KUTU prostorije još uvijek su bile dvije kartonske kutije. Ubrzo će ih odgurati niz hodnik, dolje do Einarssona, da budu zaštićene pečatom »povjerljivo« i sigurno pohranjene u skladistu.

Bila je prepuštena sama sebi.

U stvari, tada to nije shvaćao, radilo se samo o njemu, o njegovom vlastitom strahu i kako je on bio usamljen.

Nije ni otišao, ftad su je sahranili, legao je glatko izbrijan, u crnom odijelu, na samtasti kauč u svom uredu, zapiljivši se u strop.

Ewert Grens se okrenuo — nije više mogao gledati kutije koje su ga toliko podsjećale na nju, sramio se.

Neko vrijeme nastojao je ne misliti na Västmannagatan 79 nikamo nije stigao, a njegov stol zatrpan je istragama koje traju i koje iz sata u sat postaju starije i sve teže za rješavanje. Pregledao je fascikle preliminarne istrage i jedan za drugim odložio ih sa strane. Pokušaj iznude i pjegavi momci na području postaje Sodra koji su prijetili trgovcu iz Ringers Centruma. Krađa automobila i neoznaceno poli-cijsko vozilo koje je pronađeno bez računala i komunikacijske opreme u tunelu ispod Sankt Eriksbrona. Tvomi napad na zenu i bivši suprug koji je u više navrata kršio zabranu pristupa posjećujući bivšu suprugu u Sibyllegatanu. Nezanimljive i isprazne, ali ipak takve istrage njegov su svakodnevni posao pa će ih kasnije razvrstati. U tome je bio dobar, u stvarnosti. Ali ne sada. Na putu se ispriječio mrtvac.

»Uđi.«

Netko je pokucao na vrata. Čak je i kucanje odjekivalo u prostoriji bez glazbe.

»Imaš malo vremena?«

Grens podigne pogled prema ulazu i nekome tko mu se baš i nije sviđao. Nije znao zašto, nije bilo konkretnog razloga, ali ponekad stvari tako stoje, nešto neodređeno, a ipak ti smeta.

»Ne, nemam vremena.«

Gusta plava kosa, vitak, svijedih očiju, rječit, intelektualac, sva-kako zgodan, a još uvijek mlad.

Erik Wilson bio je sve što Ewert Grens nije.

»Čak ni za jednostavno pitanje?«

Grens uzdahne.

»Ne postoji jednostavno pitanje.«

Erik Wilson se nasmiješi i uđe. Grens se htio pobuniti, ali se suzdržao. WiIson je jedan od malobrojnih koji se nikad nisu tužili na glasnu muziku u zajedničkom hodniku pa je možda imao pravo svratiti u tišini.

»Västmannagatan 79. Pucnjava. Ako sam dobro shvatio... ti vodiš istragu?«

»To si ti rekao.«

Erik Wilson pogleda neljubaznog višeg inspektora u oči. Jučer je provjerio na računalu, i bio je uvjeren da je pronašao dovoljno dobar izgovor da može sakriti svoje prave namjere.

»Palo mi je na pamet. To je bilo u prizemlju?«

Finsko ime, ukradena roba, tona rafiniranog bakra.

»Nije.«

Po unosu u registru, slučaj više nije otvoren, a kazna je već stupila na snagu.

»Prije godinu dana. Ista adresa. Istraživao sam jednog Finca koji je trgovao većom količinom ukradenog rafiniranog bakra.«

Sitniji zločin koji Grens nije istraživao pa mu vjerojatno nisu poznate neke stvari, kao ni Wilsonu.

»I?«

»Ista adresa. Zanimalo me. Postoji li veza?«

»Ne.«

»Siguran si?«

»Siguran sam. U ovo su upleteni neki Poljaci. I mrtvi danski infiltrator.«

Erik Wilson dobio je željenu informaciju.

Grens vodi istragu.

Grens već ima opasnu informaciju.

A Grens će i dalje kopati i njuškati. Stariji čovjek blistao je kao kad je u svom najboljem izdanju.

»Infiltrator?«

»Ti... mislim da ti s ovim nemaš nikakve veze.«

»Pa, sada si mi pobudio znatiželju.«

»Zatvori vrata na odlasku.«

Wilson se nije pobunio, nije trebao. Već je bio u hodniku kad je začuo Grensov glas.

»Vrata!«

Dva koraka natrag, Wilson zatvori vrata i pođe do susjednih.

Šef istražitelja Gojansson.

»Eriče?«

»Imate li malo vremena?«

»Sjedni.«

Erik Wilson sjedne ispred čovjeka koji je njegov i Grensov šef, a koji je kontrolor tajnih obavještajnih operacija u Gradskoj policiji.

»Imaš problem.«

Wilson pogleda Göranssona. Prostorija je velika, stol je velik. Možda zato uvijek djeluje maleno.

»Imam li?«

»Upravo sam bio kod Ewerta Grensa. On istražuje ubojstvo u Västmannagatanu. Problem je u tome da ja ne istražujem, a znam puno više o tome što se dogodilo od istražitelja zaduzenog za taj slučaj.«

»Ne razumijem u čemu je tu problem.«

»Paula.«

»Da?«

»Sjećaš ga se?«

»Sjećam.«

Wilson je znao da više ne treba objašnjavati. »Bio je tamo.«

~~

Glas govornog automata.

Dvanaest trideset sedam pedeset.

Struganje. Očigledno negdje unutra. Glas je napet, šapće, bez naglaska.

Mrtav čovjek. Vdstmannagatan 79. Četvrti kat.

»Još jednom.«

Nils Krantz pritisne gumb na CD playeru i pažljivo namjesti zvuk na zvučnicima. Do tada su obojica prepoznali zujanje hladnjaka zbog kojeg su posljednje dvije riječi bile nerazgovijetne.

»Još jednom.«

Ewert Grens slušao je jedinu sponu koju su imali s čovjekom koji je bio svjedok ubojstva, a onda je odlučio nestati.

»Opet.«

Forenzičar odmahne glavom.

»Imam jako puno posla, Ewerte. Ali mogu ti spržiti CD pa ga slušaj koliko ti drago.«

Krantz sprži datoteku s pozivom na uzbunu, koja je primljena u Okružnom komunikacijskom centru nekoliko minuta nakon što je čovjek upucan.

»Sto da radim s ovim?«

»Zar nemaš CD player?«

»Mislim da mi je Agestan jednom dao taj aparat, nakon što smo se pokoškali zbog oca koji je pucao i ubio ubojicu svoje kćeri. Ali nikad ga nisam upotrijebio. Zašto bih?«

»Evo, uzmi ovaj. I vrati mi ga kad budeš gotov.«

»Još jednom?«

Krantz opet odmahne glavom.

»Ewerte?«

»Da?«

»Znaš li kako se upotrebljava?«

»Ne.«

»Stavi slušalice. I pritisni play. Snaći ćeš se.«

Grens je sjeo na drugom kraju forenzičkog odjela. Nasumce je pritiskao dugmad i blago potezao dugi kabel, a onda poskočio kad je u slušalicama opet čuo glas koji je podigao uzbunu.

To je sve što je znao o osobi koju traži.

»Još nešto.«

Nils Krantz pokaže prema njegovim ušima. Ewert treba skinuti slušalice.

»Pretražili smo Västmannagatan 79. Sve prostorije. I nismo našli ništa što bi se moglo povezati s istragom.«

»Opet pregledaj.«

»Moraš znati da nismo površni. Ako prvi put nismo ništa našli, nećemo ni drugi put. To znaš, Ewerte.«

Ewert Grens je to znao. Ali znao je i da nema ništa više, da upravo sada istraga ne vodi jiikamo. Pohitao je kroz golemu zgradu s CD playerom u ruci, prema izlazu na Kungsholmsgatan. Nakon nekoliko minuta, mahnuo je patrolnim kolima u prolazu, otvorio vrata, sjeo straga i rekao zapanjenom policajcu da ga poveze do Västmannagatana 79 i tamo ga čeka.

Uspeo se na četvrti kat, zastao pred vratima s pločicom na kojoj je bilo finsko ime o kojem je Wilson tog jutra htio s njim razgovarati a potom je produžio do stana koji su jos uvijek čuvali zastitari u zelenim odorama. Pogledao je veliku mrlju od krvi i oznake na zidovima, ali

sada ga je zanimala kuhinja i ono mjesto pokraj hladnjaka za koje je Krantz bio sto posto siguran da je tamo stajao čovjek koji je nazvao i podigao uzbunu. Zvučiš smireno bez obzira na cinjenicu da si ustrašen. Stavio je slušalice i pritisnuo gumbe koji su prošli put funkcionirali. Precizan si, sistematičan, promišljen. Opet onaj glas. Možeš se distanci-rati i nadalje funkcionirati, bez obzira na činjenicu da se nalaziš usred kaosa. Grens je hodao između sudopera i radne plohe, slusajuci nekoga tko je bio upravo na tom mjestu šapcuci poruku od mrtvacu, dok su ljudi s druge strane vrata stajali pokraj tijela koje je još uvijek teško krvarilo. Upleten si u ubojstvo, ali odlučio si podići uzbunu i potom nestati.

»Ova stvar je vraški dobra.«

Dok se spuštao stubištem, nazvao je Nilsa Krantza.

»O čemu pričaš?«

»Naprava koju si mi posudio. Isuse, mogu slušati kad poželim, koliko god puta želim.«

»To je dobro, Evverte. Sjajno. Čujemo se uskoro.«

Auto je bio pogrešno parkiran ispred ulaza, čekao ga je, policajac spreman za volanom i još uvijek vezan sigurnosnim pojasom.

Grens se sruči na stražnje sjedište.

»Arlanda.«

»Molim?«

»Želim poći do Arlande.«

»Znate, ovo nije taksi. Smjena mi završava za petnaest minuta.«

»Onda mislim da bismo trebali uključiti plavo svjedo. Bit ćemo brži.«

Ewert Grens zavalio se na sjedištu kad je auto došao do Norrtulla i skrenuo sjeverno na E4. Tko si? Imao je slušalice na glavi tako da može preslušavati prije nego što su stali kod 5. terminala. Što si tamo radio? Pošao je vidjeti nekoga tko je znao puno više o barem jednoj osobi koja se nalazila u stanu kad je metak probio glavu onog čovjeka, a neće se

vratiti dok ne bude više znao. Gdje si sada?

~~

U ruci je držao plastičnu vrećicu, polako je njišući između volana i vrata.

Piet Hoffmann tog je dana u pola dvanaest napustio broj pet, prazan stan u koji se moglo ući s dvije adrese. Bio je pod stresom, pucnjava u Västmannagatanu, napredak kod Wojteka, povjerenje ili potencijalna smrtna kazna, ostani ili bježi. Kad je zatvorio ulaz u komunalne vrtove, njegov telefon je zazvonio. Netko iz vrtića, spomenuta je vrućica i dvojica dječaka kako leže na kauču, treba ih pokupiti i odvesti kući. Pošao je ravno u Hagtornsgarden u Enskededalenu, pokupio dvoje vrele, uspavane djece i onda krenuo kući u Enskedeu.

Pogledao je plastičnu vrećicu, košulju koja je bila u njoj, na sivo- bijelim kockama sada su mrlje od krvi i tkiva jedne osobe.

Stavio je dječake u krevet, a oni su zaspali čvrsto stežući nepročitan strip. Nazvao je Zofiju, obećao da će ostati kod kuće s njima, a ona je poljubila slušalicu — uvijek parni broj.

Pogledao je kroz prozor auta u sat iznad trgovine. Još šest minuta. Okrenuo se. Sjedili su mirno, blistavih očiju i mlitavih tijela. Rasmus se na stražnjem sjedištu gotovo potpuno ispružio na leđa.

Lutao je po kući u kojoj se nije spavalo, svako malo bi pomilovao uspavane, vrele obraze, shvatio je da nije imao izbora. U hladnjaku je bila boca Calpola i nakon protestiranja da ima užasan okus i da će radije biti bolesni, obojica su na kraju iz žlice za desert progutali dvostruku dozu. Iznio ih je iz auta, odvezao se do Slussena i Sodermalma i parkirao nekoliko stotina metara od ulaza u Hökens Gata.

Rasmus se sada posve ispružio na stražnjem sjedištu. Hugo je napola ležao preko njega. Njihovi upaljeni obrazi sada su bili malo manje crveni, jer je Calpolova magija djelovala.

Piet Hoffmann u grudima osjeti nešto sto je zacijelo bio sram.

Žao mi je. Ne bi trebali biti ovdje.

Od samog početka, kad su ga unovačili, obećao je sebi da nikad

neće ugroziti nekoga koga voli. Sada je prvi put. To se vise nece ponoviti. Jednom se umalo dogodilo, prije nekoliko godina, kad su neočekivano pokucali na vrata, a Zofija je dvojicu posjetitelja pozvala da uđu na kavu. Bila je šarmantna i ugodna, a nije imala pojma koga poslužuje: potpredsjednika i broja četiri. Oni su detaljnije provjeravali nekoga tko je napredovao. Hoffmann joj je kasnije objasnio da su to njegovi klijenti, a ona je povjerovala, kao i uvijek.

Još dvije minute.

Nagnuo se iznad stražnjega sjedišta i poljubio njihova iznenađujuće hladna čela, rekao da ih mora nakratko ostaviti i neka mu obećaju da će mirno sjediti kao veliki momci.

Zaključao je auto i prošao kroz ulaz u Hökens Gata 1.

Erik je ušao na Götgatan 15 prije dvadeset minuta i sada ga je promatrao kroz prozor na drugom katu, kao i uvijek kad je Paula prelazio preko komunalnih vrtova.

Susretište broj četiri u četrnaest sati.

Prazan stan, krasan centralni stan koji će renovirati još dva mje-seca, jedno od šest sastajališta. Stubište, pokraj vrata na postanskom sandučiću Lindström. Kimnuo je glavom Eriku i predao mu plastičnu vrećicu, koju je ostavio u jednom zaključanom ormariću za oružje, a u kojoj je bila okrvavljena košulja s tragovima baruta, ona koju je prije dvadeset četiri sata nosio Mariusz. Potom je požurio svojoj djeci.

~~

Stube SAS-ova zrakoplova koje su vodile do piste na kopenhaškoj zračnoj luci bile su aluminijske i preuske za silaženje jednu po jednu, a ipak previsoke kad je pokušao sići po dvije odjednom. Ewert Grens pogleda suputnike, koji su imali isti problem. Trapavo kretanje prema malom autobusu koji je čekao da ih poveze do terminala. Grensa je pokraj stuba čekao bijeli auto s plavim trakama na kojem je pisalo policija. Za volanom mlađi policajac u odori, sličan onom švedskom koji ga je povezao do dvorane za odlaske putnika na Arlandi prije manje od sata. Mladić brzo iziđe, otvori stražnja vrata i salutira švedskom višem inspektoru. Salutiranje. Prošlo je dosta vremena. Tako

je i on salutirao svojim šefovima u sedamdesetima. To nitko više ne čini, sada kad je on šef, i zbog toga je bio sretan. Nije podnosio pokorno mahanje rukom.

Netko je sjedio na stražnjem sjedištu.

Čovjek četrdesetih godina u civilu, sličan Svenu, od onih policajaca koji izgledaju ljubazno.

»Jacob Andersen.«

Grens se nasmiješi.

»Rekli ste da vaš ured gleda na Langebro.«

»Dobro došli u Kopenhagen.«

Nakon što su prošli četiri stotine metara, auto je stao pokraj vrata, otprilike na sredini zgrade s terminalima. Ušli su u policijsku postaju zračne luke. Ewert Grens tu je bio nekoliko puta pa je pošao straga do prostorije za sastanke, tamo je na stolu bilo kave i danskih kolača.

Povezli su te autom. Rezervirali prostoriju za sastanke u lokalnoj postaji. Poslužili te kavom i kolačima.

Grens pogleda danske kolege koji su slagali plastične šalice i šećer.

Dobro se osjećao, kao da je iščeznula ona čudna mrzovolja i pre-šutno protivljenje zajedničkom radu.

Kad je pojeo kolač, Jacob Andersen obriše prste o hlače, a potom na sredinu stola stavi fotografiju formata A 4. Kopija u boji, uvećana nekoliko puta. Grens se zagledao u sliku. Čovjek star između trideset i četrdeset godina, kratka kosa, svijeda put, grube crte lica.

»Carsten.«

Na autopsiji, Ludvig Errfors je opisao čovjeka sjevernoeuropskog izgleda koji je ovdje bio na operaciji i kod zubara, sto ukazuje da je zacijelo odrastao u Švedskoj.

»Ovdje imamo drugačiji sustav. Muška kodna imena za muške doušnike, ženska kodna imena za ženske doušnike. Zbog čega bespo-trebno stvarati veću zbrku?«

Vidio sam te na podu, imao si tri velike rupe u glavi.

»Carsten. Ili Jens Christian Toft.«

Vidio sam te poslije, oderana lica na Errforsovu stolu za autopsiju.

»Danski državljanin, ali rođen i odrastao u Švedskoj. Osuđen za tvomi napad, krivokletstvo i iznuđivanje, odležao dvije godine u D blo-ku zatvora Vestre u Kopenhagenu, gdje smo ga unovačili. Uglavnom na isti način kako i vi radfte. Ponekad ih novačimo u istražnom zatvoru.«

Prepoznajem te, to si ti, izgledaš isto cak i na onoj slici s autopsije nakon što su te oprali.

»Uvježbali smo ga, dali mu prošlost. Plaćala ga je Kopenhaška policija kao infiltratora za sklapanje poslova sa što više velikih igrača u organiziranom kriminalu. Anđelima pakla, Bandidosima, Rusima, Jugoslavenima, Meksikancima... koja god vam mafija paše. Ovo je bio treći put da je pokrenuo posao s poljskom grupom Wojtek.«

»Wojtek?«

»Wojtek Security International. Zaštitari, tjelohranitelji, istrage. Službeno. Kao u svim drugim istočnoeuropskim državama. Fasada za organizirani kriminal.«

»Poljska mafija. Sada imaju ime. Wojtek.«

»Ali prvi put je s njima poslovao u Švedskoj. Bez potpore. Htjeli smo izbjeći operaciju na švedskom teritoriju. Stoga mi to nazivamo nekontroliranom kupovinom.«

Ewert Grens je ispričao svoje. U jednoj ruci držao je fotografiju mrtvog čovjeka, a mobitel u drugoj, kad je napustio prostoriju i pošao do dvorane za odlaske, izbjegavajući torbe koje su hitale prema novom redu.

»Svene?«

»Da?«

»Gdje si?«

»U svom uredu.«

»Stani pred kompjuter i provjeri Jensa Christiana Tofta u svim bazama podataka. Rođen devetsto šezdeset i pete.«

Sagnuo se i podigao torbu koja je nasmiješenoj, osunčanoj starici ispala s kolica. Zahvalila mu se, a on joj se nasmiješio slušajući Svena Sundkvista kako ustaje sa stolice. A potom neki iritantan zvuk koji je podsjećao na pjesmicu, a začuo bi se svaki put kad je uključio računalo.

»Spreman?«

»Nisam.«

»Nemam puno vremena.«

»Ewerte, logiram se. Potrebno je malo vremena. U vezi s tim ne mogu ništa učiniti.«

»Možeš ga brže otvoriti.«

Nekoliko minuta kuckanja po tipkovnici, Grens nestrpljivo hoda između putnika i šaltera za čekiranje, čeka Svenov glas.

»Nikakvih podataka.«

»Baš nigdje?«

»Nema kriminalističkog dosjea, nema vozačku dozvolu, nije švedski državljanin, nema otisaka njegovih prstiju, nije u bazi podataka kriminalističkih obavještajaca.«

Grens je polako dva puta obišao užurbanu dvoranu za odlaske.

Ali ima jedno ime. Sad zna tko je ležao na tamnoj mrlji na podu dnevnog boravka.

To nije značilo ništa.

Nije ga zanimao mrtvac. Beživotni identitet ima smisla tek ukoliko mu pomogne da se približi počinitelju. Njegov je posao provjeriti ime, ali nije ga bilo u švedskim registrima, stoga uopće nije bilo važno.

»Želim da ovo poslušate.«

Ewert Grens je opet bio u prostoriji policijske stanice Kastrup s

prevelikim danskim kolačima i minijaturnim šalicama.

»Ne još.«

»Nije puno. Ali to je sve što imam.«

Glas koji je prošaptao sedam riječi službi za hitne slučajeve i dalje je njegova najbolja poveznica s ubojstvom.

»Ne još, Grense. Prije nego što nastavimo, želim provjeriti da su vam apsolutno jasni uvjeti ovog sastanka.«

Jacob Andersen uzme CD player i slušalice, ali ih je odložio na stol.

»Ranije preko telefona nisi dobio nikakve informacije, jer sam htio znati s kim razgovaram. I mogu Ii ti vjerovati. Jer ako se pročuje da je Carsten radio za nas, onda postoji rizik da bi drugi infiltratori koje je on preporučio i podupirao kod Wojteka — također mogli stradati. Dakle, naš razgovor ostaje unutar ovih zidova? U redu?«

»Ne sviđa mi se ta špijunska tajnovitost oko doušnika i njihovih operacija. Kosi se s drugim istragama.«

»U redu?«

»U redu.«

Andersen stavi slušalice i posluša.

»Netko je iz stana podigao uzbunu.«

»To mi je jasno.«

»Njegov glas?« Ewert Grens pokaže fotografiju na stolu.

»Nije.«

»Jeste li ga prije čuli?«

»Trebao bih više čuti da vam dam konačan odgovor.«

»To je sve što imam.«

Jacob Andersen opet posluša.

»Ne. Ne prepoznajem ovaj glas.«

Carsten, koji se zove Jens Christian Toft, mrtav je na slici, ali kao da ga je gledao, a Grensu se to nije sviđalo. Privuče fotografiju k sebi i preokrene je.

»On me ne zanima. Zanima me tko ga je ubio. Želim znati tko je još bio u stanu.«

»Nemam pojma.«

»Sigurno ste prokleto dobro znali s kim će se naći u jednoj od vaših operacija!«

Jacob Andersen nije volio ljude koji su bespotrebno povisivali glas.

»Ako budete opet ovako razgovarali sa mnom, sastanak će biti gotov.«

»Ali ako ste vi... »

»Jasno?«

»Da.«

Danski viši detektiv je nastavio.

»Znam samo to da se Carsten trebao sastati s predstavnicima Wojteka i nekim švedskim kontaktom. Ali nemam imena.«

»Švedski kontakt?«

»Da.«

»Sigurni ste u to?«

»To je informacija koju imam.«

Dva švedska glasa u stanu u kojem je poljska mafija sklapala posao. Jedan je mrtav. Drugi je podigao uzbunu.

»To si bio ti.«

Andersen zapanjeno pogleda Grensa.

»Molim?«

»Švedski kontakt.«

»O čemu to govorite?«

»Kažem da ću pronaći tog gada.«

~~

Kuća se nalazila samo nekoliko stotina metara od gustog prometa na Nynäsvägenu, koji je tutnjio kroz svaku misao. Ali ako prođeš kroz nekoliko manjih sporednih ulica, pokraj škole i maloga parka, otkrit ćeš novi svijet. Otvorio je vrata auta i osluhnuo. Nije se čulo čak ni brujanje teških kamiona dok su se prestizali.

Ona je stajala na kolnom prilazu, čekala ga ispred garaže kad je zaokrenuo.

Tako lijepa, još je u papučama, oskudno odjevena.

»Gdje si bio? Gdje su bila djeca?«

Zofija otvori stražnja vrata, pomiluje Rasmusa po obrazu i podigne ga u naručje.

»Dva klijenta, zaboravio sam na njih.«

» Klijenti? «

»Zaštitari koji su morali nabaviti pancirke i trgovina u kojoj je trebalo namjestiti alarm. Nisam imao izbora. A oni nisu morali dugo čekati u autu.«

Opipala im je čela.

»Nisu previše vrući.«

»Dobro.«

»Možda im je već bolje.«

»Nadam se.«

Poljubio sam je u obraz i ona je mirisala na Zofiju, dok sam smišljao laž.

Tako jednostavno? A u tome sam dobar.

Ali ne bih mogao izreći još jednu laž, ne njoj, ne djeci, ne mogu više.

Drvene stube su zaškripile dok su roditelji unosili svoju djecu pod

vrućicom u kuću i do kreveta, njihova malena tijela ispod bijelog popluna. Neko je vrijeme stajao promatrajući ih. Vec su zaspali, hrkali i frktali kako čine ljudi koji se bore s bakterijama. Pokušao se sjetiti kakav je život bio prije te dvojice dječaka koje je volio najviše na svijetu, ispraznih dana kad je jedino mogao misliti o sebi. Dobro se sjećao, ali ništa nije osjećao, nikad nije bio u stanju shvatiti kako je ono što je nekad bilo toliko važno, toliko snažno i isključivo, odjednom postalo besmisleno čim se pojavio neki mališan, koji ga gleda i zove tata.

Išao je od jedne do druge sobe, ljubeći ih u celo. Opet su vruci, na usnama je osjetio vrelinu groznice. Sišao je do kuhinje i sjeo na stolicu iza Zofije promatrajući njezina leđa dok je prala suđe koje ce potom spremiti u ormarić u njegovu domu, njezinu domu, njihovu domu. Vjerovao joj je. O tome se radilo, osjećao je povjerenje o kojem se nije usuđivao ni sanjati. Vjerovao joj je i ona je vjerovala njemu.

I ona je vjerovala njemu.

Upravo joj je slagao. Rijetko je razmišljao o tome, bila je to navika. Uvijek bi razmotrio prihvatljivost laži prije nego što bi postao svjestan da će slagati. Ovaj put laž je bila klimava. Sjedio je iza nje, a još uvijek je osjećao da je to nerazumno, zahtjevno, jedva podnošljivo.

Okrenula se, nasmiješila i pomilovala ga mokrom rukom po obrazu.

Ruka za kojom je toliko čeznuo.

Ali sada mu je bilo neugodno.

Dva klijenta, zaboravio sam na njih. A oni nisu morali dugo čekati u autu.

A što ako mu nije povjerovala? Ne vjerujem ti. A što ako nije pristala na njegovu laž? Želim znati što si u stvari radio.

Onda bi se srušio. Kolabirao bi. Njegova snaga, njegov život, njegov nagon, sve je to podigao na njezinu povjerenju.

~~

Prije deset godina.

Zatočen je u Österåker zatvoru, sjeverno od Stockholma.

Njegovi susjedi, njegovi prijatelji u dvanaest mjeseci — svatko ima svoj način da živi u sramu. Pomno su izgradili svoju obranu, svoje laži.

Čovjek nasuprot njemu, u 4. ćeliji, narkoman koji je krao kako bi plaćao svoju ovisnost, koji je u jednoj noći provaljivao u petnaest kuća po predgrađima, i njegovo prokleto inzistiranje da nikad nisam naudio djeci, uvijek bih zatvorio vrata njihove sobe, od njih nikad nisam ukrao. Njegova mantra i obrana kako bi podnio sram, moral kućne izrade kako bi izgledao malo bolje barem samom sebi, kako bi se distancirao od preziranja samoga sebe.

Piet je znao, kao što svi znaju, da se čovjek u 4. ćeliji odavno popišao na taj moral. Krao je sve što se moglo prodati, i iz dječje sobe, jer je potreba za drogom jača od samopoštovanja.

A čovjek malo niže, u 8. ćeliji, koji je bezbroj puta osuđivan za tvomi napad, smislio je drugu životnu laž, svoj moral s drugom mantrom, kako bi se mogao održati na površini: nikad nisam tukao žene, samo muškarce, nikad ne bih udario ženu.

Piet je znao, kao što svi znaju, da je čovjek iz 8. ćelije odavno razdvojio riječi od djela. On tuče i žene, tuče svakoga tko mu stane na put.

~~

Improvizirani moral.

Piet ih je prezirao, jer je uvijek prezirao one koju su lagali sebi.

Pogledao ju je. Meka ruka bila je neugodna.

Jedino sebe može okriviti. Gazio je po svom moralu, razlogu zbog kojeg voli samog sebe: moja obitelj, nikad neću iskoristiti svoju obitelj za laganje, definitivno neću prisiliti Zofiju i dječake da budu upleteni u moje laži.

A sada je to učinio, baš kao čovjek iz 4. ćelije i čovjek iz 8. ćelije, i svi ostali koje je prezirao.

Lagao je samom sebi.

U njemu nema više ničega što bi mogao voljeti.

Zofija zatvori vodu, gotova je. Okrenula se i sjela mu na koljeno. Zagrlio ju je, poljubio u obraz, dvaput kako uvijek želi, zagnjurio nos duboko u udubinu između njezina vrata i ramena, zadržao se tamo gdje je koža najmekša.

~~

Erik Wilson otvori praznu datoteku na kompjutera kojim se koristio samo nakon susreta s infiltratorom.

M vadi pištolj

(poljski Radom 9 mm)

iz futrole na ramenu.

M napinje pištolj i prisloni ga

kupcu uz glavu.

Pokušao se sjetiti i zapisati Pauline verzije s njihova sastanka na broju pet.

Da ga zaštiti. Da zaštiti sebe.

Ali prije svega, kako bi imao razlog za isplatu policijske nagrade, ukoliko netko bude pitao zašto i kada. Bez izvještaja obavještajaca i budžeta za plaćanje informacija od građana, Paula ne bi bio plaćen za svoj rad niti bi mogao ostati anoniman i izvan službene platne liste, kao ni njegovi kolege.

P naređuje M da se smiri.

M spušta pištolj,uzmakne

za korak,oružje je napola napeto.

Kad povjerljiv obavještajni izvještaj ode s njegova stola i bude odnesen ravnatelju okružne kriminalističke policije, preko šefa istraži-telja Göranssona, Wilson će ga izbrisati iz kompjutera, aktivirati kodi-ranu zaštitu i isključiti stroj, koji iz sigurnosnih razloga nije priključen na internet.

Odjednom kupac poviče:

»Ja sam policija.«

Erik Wilson je zapisao, Göransson provjerio, a zadržao ga je okružni ravnatelj.

Ako ga netko drugi pročita, ako netko drugi dozna... ugrožen je život infiltratora. Ako pogrešni ljudi doznaju Paulin identitet, to je ravno smrtnoj kazni.

M opet uperi pištolj kupcu u glavu.

Švedska policija ovaj put neće napasti, neće nikoga uhititi niti će išta zaplijeniti. Operacija Västmannagatan 79 imala je samo jedan cilj: učvrstiti Paulinu poziciju u Wojteku, prodaja droge dio je svakodnev-nog poslovanja Wojteka.

P pokušava intervenirati,

a kupac viče »policija«.

M čvršće prisloni pištolj

uz glavu kupca i povlači okidač.

Svakom infiltratoru neprestano nad glavom visi još neizrečena smrtna kazna.

Erik Wilson je nekoliko puta pročitao posljednje retke tajnog izvještaja.

Kupac pada na pod, pod desnim

kutom u odnosu na stolicu.

To nije mogao biti Paula.

Osoba ili osobe koje su radile na prošlosti danskog doušnika oba-vile su traljav posao. Erik Wilson je osobno stvorio Paulu. Korak po korak, datoteku po datoteku.

Znao je da je dobar u tome.

~~

I znao je da je Piet Hoffmann dobar u preživljavanju.

Ewert Grens je čekao u nekom baru na kopenhaskom aerodromu,

koji je zaudarao po pivu, ispijajući dansku mineralnu vodu iz smeđe papirnate šalice.

Svi ti ljudi koji nekamo idu opskrbljeni Tobleronama i čokoladnim likerom u zapečaćenim plastičnim vrećicama. Nikad nije uspio shvatiti zašto ljudi rade jedanaest mjeseci godišnje kako bi uštedjeli dovoljno novca i potom u dvanaestom nekamo otišli.

Uzdahnuo je.

Istraga nije napredovala. Sada nije znao više nego kad je prije nekoliko sati napustio Stockholm.

Znao je da je mrtvac danski doušnik. Da se zove Jens Christian Toft. Da radi za dansku policiju i da je inicirao posao s kriminalistič-kom organizacijom.

Ništa o ubojstvu.

Ništa o tome tko je podigao uzbunu.

Znao je da je u stanu bila osoba koja je švedski kontakt za poljske predstavnike iz ogranka istočnoeuropske mafije poznatog pod imenom Wojtek.

To je sve.

Nema lica, nema imena.

»Nilse?«

Grens je uspio uloviti Nilsa Krantza u jednom fbrenzičkom uredu.

»Da?«

»Želim da proširiš područje istrage.«

»Smjesta?«

»Smjesta.«

»Za koliko?«

»Koliko je potrebno. Svaki vrt, stubište i kanta za smeće u bloku.« »Gdje si? Iz pozadine dopire strašna buka.«

»U baru. Danci pokušavaju utopiti svoj strah od letenja.«

»A što radiš u... ?«

»Nilse?«

»Da?«

»Ako nam tamo išta može pomoći, pronađi to.«

Ispio je mineralnu vodu, zgrabio šaku kikirikija iz zdjelice na šanku i krenuo prema izlazu i redu ljudi koji su čekali ukrcavanje.

~~

Tajni izvještaj iz Västmannagatana 79 sastojao se od pet gusto ispi-sanih stranica A 4 formata koje su bile ugurane u premalen plastični ovitak. Sef istražitelja Göransson ga je pročitao već četiri puta u sat vremena, kad je skinuo naočale i pogledao Erika Wilsona.

»Tko?«

Wilson je promatrao lice koje je često bilo zbunjeno, gotovo stid-ljivo, bez obzira na moćan položaj svoga vlasnika.

Nakon svakog čitanja izvještaja postajalo je crvenije, napetije.

A sada će eksplodirati.

»Tko je mrtvac?«

»Vjerojatno infiltrator.«

»Infiltrator?«

»Drugi infiltrator. Mislimo da je radio za naše kolege iz Danske. Nije poznavao Paulu. A Paula nije poznavao njega.«

Sef odjela za ubojstva držao je pet tankih listova papira, koji su bili teži od svih preliminarnih istraga na odsjeku zajedno. Odložio ih je na stol pokraj druge verzije istog ubojstva, u isto vrijeme na istoj adresi. Izvještaj koji je dobio od Ågestama, javnog tužitelja, o napretku Grensa, Sundkvista i Hermanssonice u službenoj istrazi.

»Želim jamstvo da će svaki detalj o Paulinoj ulozi u ubojstvu u Västmanngatanu ostati ovdje. U ovom izvještaju.«

Göransson pogleda dvije hrpe papira ispred sebe. Wilsonov tajni

izvještaj o tome što se doista dogodilo. I Grensovu istragu koja traje, a koja je sadržavala i nadalje će sadržavati samo ono što ova dva poli-cajca u ovoj sobi dopuste da sadržava.

»Eriče, to se tako ne radi.«

»Ako Grens dozna... Jednostavno nije moguće. Paula će se ubrzo probiti. Prvi put možemo doista razbiti ogranak mafije prije nego što se u potpunosti etablira. To nam nikad nije uspjelo. Göranssone, znate kao i ja da mi ovim gradom više ne upravljamo, oni upravljaju.«

»Neću dati nikakva jamstva za visokorizičan izvor.«

Erik Wilson snažno lupi po stolu. To nikad nije učinio pred šefom.

»Znate da to nije istina. Imate izvještaje o njegovu radu u proteklih devet godina. Znate da nikad nije omanuo.«

»On je kriminalac i uvijek će biti.«

»To je jedan od uvjeta za dobrog infiltratora!«

»Suučesnik u ubojstvu. Ako on nije visokorizičan izvor, a što je onda?«

Wilson opet lupilo stolu.

Posegnuo je za plastičnim ovitkom, zgurao pet listova i čvrsto ih držao u ruci.

»Fredriče, slušaj me. Bez Paule, ova prilika je izgubljena. Nećemo je opet imati. Ono što sad izgubimo, zauvijek je izgubljeno; trebamo samo pogledati zatvore u Finskoj, Norveškoj i Danskoj. Koliko dugo možemo samo stajati sa strane i gledati?«

Göransson podiže ruku. Treba razmisliti. Saslušao je Wilsona te je htio razmotriti sve implikacije.

»Želiš isto rješenje kao i za Mariju?«

»Želim da Paula nastavi dalje. Barem dva mjeseca. Toliko ga trebamo.«

Šef odjela za ubojstva donio je odluku.

»Sazvat ću sastanak. U Rosenbadu.«

Kad je Erik Wilson napustio ured šefa istražitelja Göranssona, polako je išao hodnikom i zastao ispred otvorenih vrata Ewerta Grensa. Ali ured je bio prazan. Viši detektiv koji nikad nije zatvorio svoju istragu nije bio ondje.

srijeda

ZID LJUDI.

Zaboravio je da se u osam ujutro proteže od perona metroa kroz hodnike sve do Vasagatana.

Auto je još uvijek stajao na kolnom prilazu pokraj crvenih pla-stičnih vatrogasnih kola, u slučaju da se vrućica u djece pogorša, u slučaju da Zofija mora otići liječniku ili ljekarniku. Piet Hoffmann je zijevao dok je zaobilazio putnike koji su išli presporo, još uvijek su pospani. Noću je ustajao iz kreveta svakih sat vremena kako im je temperatura rasla. Prvi put odmah nakon ponoći otvorio je prozore u sobama dječaka, maknuo s njihovih vrućih tijela pokrivače i potom išao od jednog do drugog kreveta dok nisu opet zaspali. Posljednji put oko pet, kad ih je prisilio da progutaju Calpol. Moraju se odmoriti, odspavati kako bi im bilo bolje. Dvoje roditelja koji šapću u kućnim ogrtačima u zoru su se dogovorili oko rasporeda za taj dan, kao što inače čine kad je jedan od njih bolestan, ili je za taj dan u vrtiću nešto planirano. On će raditi ujutro, doći će kući, ručat će zajedno, a onda će Zofija popodne otići na posao.

Vasagatan nije baš krasan, tužna i bezlična asfaltna traka, ali ovdje brojni posjetitelji, koji su upravo izišli iz vlaka, iz aerodromskog autobusa ili taksija, ulaze u Stockholm vode i otoka, kako im je obećano u sjajnim turističkim brošurama. Piet Hoffmann je kasnio i nije obraćao pozornost na lijepo ili ružno dok je prilazio hotelu Sheraton i stolu pokraj šanka na drugom kraju elegantnog predvorja.

Sreli su se prije trideset šest sati u prostranoj, mračnoj zgradi u Ulici Ludwika Idzikowskoga u Mokotowu u središtu Varšave. Henryk Bak i Zbigniew Boruc. Njegov kontakt i potpredsjednik.

Pozdravio ih je, čvrst stisak ruke s ljudima koji su uvijek pazili da se čvrsto rukuju.

Posjet je način glavnog ureda da pokažu kako misle ozbiljno.

Ovdje je sve započelo. Ovo je prioritetna operacija. Vrijeme ispo-ruke i datume u zatvoru nadzirat će izravno Varšava.

Pustili su si ruke pa je potpredsjednik opet sjeo s napola praznom čašom soka od naranče na stolu. Henryk je krenuo s Hoffmannom prema izlazu, a onda je usporio i nastavio na pola koraka iza njega, kao da nije siguran ili jednostavno želi imati kontrolu. Vasagatan je iz ovog kuta jednako bezličan. Prošli su pokraj ulaza u metro, potom prešli ulicu između automobila u prolazu i krenuli pločnikom na drugoj strani do ulaza, gdje zaštitarska tvrtka ima urede na prvom katu.

Nisu razgovarali, kao sto nisu razgovarali kad su isli na sastanak g Krovom prije dan i pol u Varšavi. U tišini su se uspinjali stubama do vrata gdje se nalazio Hoffmann Security AB, onda produžili na drugi, treći, četvrti i peti kat pa desno do jedinih metalnih vrata u potkrovlju.

Piet Hoffmann ih otvori i oni uđu u tamu. Negdje na zidu je crni prekidač. Opipao je i uspio ga pronaći nakon što je tapkao znatno niže nego što se sjećao njegovog položaja. Vrata su zaključali iznutra ne zaboravivši ostaviti ključ u bravi, tako da nitko ne moze ući. Skladište s brojem dvadeset šest na vratima bilo je prazno, osim četiriju ljetnih guma koje su ležale jedna na drugoj u suprotnom kutu. Uzeo je onu s vrha, izvadio čekić i dlijeto, a potom se vratio u slabo osvijetljen uzak prolaz slijedeći veliku, sjajnu aluminijsku cijev, koja se nalazila nekoliko centimetara iznad njihovih glava do mjesta na kojem je ulazila u zid i nestajala u ventilatoru. Vrh dlijeta je stavio na rub čelične trake spojene s cijevi i grijačem, a onda je snažno udarao čekićem dok se traka nije pomaknula kako bi iz privremenog otvora izvadio osamdeset jednu bjeličastu limenku.

Henryk je čekao dok limenke nisu bile poslagane po podu, a onda je uzeo tri: jednu krajnje lijevo, jednu iz sredine i predzadnju zdesna.

»Ostale možeš zadržati.«

Hoffmann je stavljao sedamdeset osam limenki natrag u skrovište u

ventilatoru, a kad je Henryk zgulio zaštitnu foliju s triju limenki, prostoriju je ispunio miris tulipana koji je bio jedva podnošljiv.

Žuta, čvrsta gruda na dnu svake limenke.

Amfetamin iz manufakture rezan s dva dijela grožđanog šećera.

Henryk otvori crnu aktovku i pokraj niza epruveta stavi jedno-stavnu vagu, skalpel i pipetu. Tisuću osamdeset sedam grama. Kilogram amfetamina plus težina limenke. Kimnuo je Hoffmannu, točna težina.

Henryk je skalpelom zastrugao jednu grudu kako bi dobio komadić koji može stati u epruvetu. U drugu epruvetu s fenilacetonom i parafinom stavio je pipetu, usisao tekućinu, potom je nakapao komadić amfetamina i nekoliko puta protresao epruvetu. Pričekao je nekoliko minuta, a potom epruvetu prinio prozoru: bistra plavičasta tekućina znači snažan amfetamin, tamna mutna tekućina znači suprotno.

»Tri ili četiri puta?«

»Tri.«

»Dobro izgleda.«

Henryk zapečati limenku folijom i stavi poklopac. To je učinio i s drugim dvjema limenkama, opet je pogledao bistru plavičastu tekućinu i zadovoljno rekao švedskom kolegi da ih vrati natrag. Potom je čekićem namještao traku dok nisu začuli škljocaj pa su znali da je ventilacijska cijev opet puna.

Vrata stana dobro su zaključali izvana. Sest katova stubištem dolje do asfalta Vasagatana. Hodali su bez riječi.

Potpredsjednik je još uvijek sjedio za istim stolom.

Ispred njega nova poluprazna čaša soka.

Hoffmann je čekao pokraj dugog stola recepcije dok je Henryk sjedio s Wojtekovini brojem dva.

Bistra plavičasta tekućina.

Osamdeset jedan kilogram rezanog amfetamina.

Potpredsjednik se okrenuo i kimnuo glavom. Piet Hoffmann osjeti olakšanje u dnu trbuha dok je prelazio predvorjem skupog hotela.

»Ti vražji komadići. Uvijek zapnu između zuba.«

Potpredsjednik pokaže polupraznu čašu soka i naruči još dva. Mlada konobarica nasmiješila im se kao što se smiješi svim gostima koji joj ostavljaju sto kruna napojnice, a mogli bi opet naručiti.

»Ja ću voditi operaciju izvana. Vi je vodite iznutra, iz Kumle, Halla ili Aspsåsa. Maksimalno osigurani švedski zatvori.«

»Moram popiti kavu.«

Dupli espresso. Mlada konobarica opet se nasmiješila.

»Imao sam dugu noć.«

Pogledao je potpredsjednika koji je zašutio.

Mogla bi biti demonstracija moći. Možda je i bila.

»Noći su ponekad takve. Duge.«

Potpredsjednik se nasmiješio. Nije tražio poštovanje. Tražio je snagu kojoj može vjerovati.

»Upravo sada imamo četiri čovjeka u Aspsåsu i po trojicu u Hallu i Kumli. U različitim odjelima, ali mogu komunicirati. Želim da budete uhićeni za tjedan dana zbog zločina koji je dovoljno ozbiljan da dobijete kaznu u jednom od njih.«

»Dva mjeseca. Onda sam gotov.«

»Dobit ćeš vremena koliko god ti treba.«

»Ne treba mi više. Ali želim jamstvo. Da ćete me točno tada izvući van.«

»Bez brige.«

»Jamstvo.«

»Izvući ćemo te.«

»Kako?«

»Pazit ćemo na tvoju obitelj dok budeš unutra. A kad budeš gotov,

pobrinut ćemo se za tebe. Novi život, novi identitet, novac za novi početak.«

Predvorje Sheratona i dalje je bilo prazno.

Oni koji u glavni grad dolaze zbog posla tek navečer će uzeti sobu. Oni koji su došli zbog muzeja i znamenitosti su vani, idu naokolo u novim Nike tenisicama s brbljavim vodičem.

Popio je kavu. Mahnuo je prema recepciji, još jedan dupli espresso i jedan mali keks s mentom.

»Tri kilograma.«

Potpredsjednik je odložio čašu pokraj drugih dviju.

Slušao je.

»Uhvatit će me s tri kilograma. Ispitivat će me i priznat ću krivnju. Objasnit ću da radim samostalno pa neću dugo čekati na suđenje, jer ce optužnica biti odmah podignuta. Gradski sud će mi odrezati veliku kaznu - tri kilograma amfetamina je prioritetan zločin na švedskim sudovima, a ja ću reći da prihvaćam kaznu, tako da ne moram čekati dok ne stupi na snagu. Ako sve prođe glatko, iza rešetaka u odgovarajućoj instituciji bit ću za dva tjedna.«

Piet Hoffmann je sjedio u hotelskom predvorju u središtu Stockholma, ali u stvari je gledao naokolo u maloj ćeliji u zatvoru Österåker prije deset godina.

Užasni dani kad je glas urlao test urina, a odrasli ljudi bi se poredah u prostoriji sa zrcalima, u kojoj su prodorne oči pregledavale njihove penise i urin. Jezive noći s nenajavljenim inspekcijama, stojiš nerazbuđen u donjem rublju ispred ćelije dok banda idiota sve trga, razbija i prazni, a kad su gotovi jednostavno se udalje od tog kaosa.

, Ovaj će put s tim izići na kraj. Ovdje je zbog nečega što je veće od poniženja.

»Kad budeš tamo, operacija će se odvijati u dvije faze. Točno na , način kako smo zauzimali zatvor za zatvorom u Norveškoj, počevši d zatvora Oslo, ili u Finskoj od Riihimakija, koji je bio prvi.« Potpredsjednik se nagnuo naprijed.

»Sredit ćeš svaku konkurenciju koja tamo postoji. Onda ćemo jporučiti svoje proizvode putem naših kanala. Za početak, preostalih iamdeset osam kilograma, koje je Henryk upravo odobrio: njima oboriti cijene. Svi koji su unutra moraju znati da smo mi dileri. lfetamin po pedeset kruna za gram, umjesto za tri stotine. Dok sve zauzmemo. Onda ćemo povisiti. Jebi ga, mogli bi i više od toga. Nastaviti kupovati. Dići ćemo na petsto, zašto ne šesto za gram. Ili se prestani drogirati.«

Piet Hoffmann je opet u zagušljivoj ćeliji u Österåkeru. Tamo vlada droga. Tamo vladaju oni koji posjeduju drogu. Amfetamin, heroin. Čak i kruh i trule jabuke ostavljene tri tjedna u kanti vode u ormariću s priborom za čišćenje - čim se pretvore u 12 postotni alkohol, ik kante za čišćenje je onaj koji vlada.

»Potrebna su mi tri dana da sredim konkurenciju. Za to vrijeme im nikakav kontakt, a na meni je da dopremim svu opremu.«

»Tri dana.«

»Četvrtog dana želim da se dostavlja kilogram amfetamina tjedno preko Wojtekovih kanala. Na meni je da se pobrinem da funkcioniraju. Ne želim da itko nešto skriva ili sprema, ništa nalik na konkurenciju.«

Hotelska predvorja su čudnovata mjesta.

Tu nitko ne pripada. Nitko tu ne namjerava ostati.

Njima najbliža dva stola, koji su do sada bili prazni, odjednom su zauzele dvije skupine japanskih turista, koji su sjedili i strpljivo čekali rezervirane sobe, a koje jos nisu bile spremne.

Potpredsjednik stiša glas.

»Kako ćeš je unositi?«

»To je moja briga.«

»Želim znati kako ćeš to obaviti.«

»Na isti način kao i u Österåkeru prije deset godina. Na isti način kakn sam to nekoliko puta činio u drugim zatvorima.«

»Kako?«

»S dužnim poštovanjem, znate da sam sposoban, da cu preuzeti

odgovornost i to bi trebalo biti dovoljno.«

»Hoffmanne, kako?«

Piet Hoffmann se nasmiješio — djelovalo je neprirodno — prvi put nakon prošle noći.

»Tulipani i poezija.«

~~

VRATA NISU bila zatvorena do kraja.

Jasno je čuo korake u hodniku, koji su hitali prema njemu.

Sada nije očekivao posjetitelje. Ovo ne želi podijeliti ni sa kim

Erik Wilson ustane iz stolice i provjeri kvaku na vratima. Već su bila zatvorena. Učinilo mu se, koraci koji stružu po podu i postaju sve glasniji, nisu bili ovdje. Bio je napetiji i pod većim stresom nego što je mislio.

Dva sastanka u nekoliko sati.

Dulji na broju pet s Paulinom verzijom ubojstva u Västmanna-gatanu i njegov izvještaj o sastanku u Varšavi, i drugi, znatno kraći, na broju četiri kad je plastična vrećica s okrvavljenom košuljom pro-mijenila vlasnika.

Wilson pogleda prema zaključanom ormariću pokraj zida na drugoj strani sobe.

Tamo je. Bojna odora ubojice.

Neće još dugo biti tamo.

Koraci iz hodnika su nestali, kao i oni u njegovoj glavi. Pogledao ekran kompjutera.

Ime Piet Hoffmann Identifikacijski broj 721018-0010 Broj ulaza 75

Njegovo najvažnije oruđe u proteklih devet godina za stvaranje jboljeg infiltratora za kojeg je ikad čuo.

ASPEN, baza podataka kriminalističkih

obavještajaca.

Počeo je čim je Piet pušten iz Österåkera, njegov prvi dan na bodi i prvi dan kao tek unovačeni infiltrator. Erik Wilson ga je osobno dočekao na izlazu, poveo svojim autom pedeset kilometara do Stockholma, a kad ga je ostavio, krenuo je ravno u upravu policije i zabilježio prva zapažanja o 721018-0010 u aspen. Podaci koji će otada biti dostupni svakom policajcu koji se logira kako bi nešto doznao o Pietu Hoffmannu. Sažet i točan prikaz kako je, pri puštanju iz zatvora, osumnjičeni dočekan na izlazu iz Österåkera s autom i dvojicom bivših zatvorenika i poznatih kriminalaca za koje se zna da su povezani s jugoslavenskom mafijom.

S godinama ga je učinio opasnijim zamijećen kod robe koja je zaplijenjena prilikom sumnje u trgovinu oružjem i još opasnijim zamijećen petnaest minuta prije ubojstva u Öselingu u društvu osumnjičenog Markovića i bezobzirnijim. Wilson je mijenjao svoje formulacije i stupanj dezinformacije pa je sa svakim novim zapažanjem upotpunjavao mit o snazi Pieta Hoffmanna sve dok, po datoteci u računalu, nije postao jedan od najopasnijih kriminalaca u Švedskoj.

Opet je poslušao. Novi koraci u hodniku. Zvuk je postajao jasniji, jači, sve dok nisu prošli pokraj njegovih vrata i opet se polako izgubili.

Uspravio je ekran.

POZNAT.

Za dva tjedna, Piet će opet dobiti dugu zatvorsku kaznu i onda će biti dovoljno moćan da kontrolira opskrbu droge, onu silu koja se unutra poštuje.

OPASAN.

Zato je Erik Wilson to napisao velikim slovima.

NAORUŽAN.

Sljedeći kolega koji bude provjeravao Pieta Hoffmanna u datoteci naići će na posebnu stranicu i specijalni kod koji se koristi samo za nekolicinu kriminalaca.

POZNAT OPASAN NAORUŽAN

Svaki policajac koji će imati pristup ovoj istini, a to je uostalom njihova obavještajna služba, znat će da je iznimno opasan i kao takvog će ga tretirati, a ta će ga reputacija pratiti u osiguranom transportu kad ga budu vozili iz pritvora u zatvor.

~~

PRINIO JE mobitel uhu. Automatski glas koji se oglašavao svakih deset sekundi rekao je da je točno dvanaest i trideset kad su se tamna vrata s poštanskim sandučićem na kojem je pisalo holm otvorila iznutra pa je Piet Hoffmann ušao u stan na drugom katu obložen plastičnim poknvkama. Parket je bio neravan, škripio je, vjerojatno zbog oštećenja vodom.

Broj dva.

Hdgalidsgatan 38 i Heleneborgsgatan 9.

Erik Wilson je napravio instant kavu, kao i obično, a kao i uvijek Hoffmann je nije popio. Meki kauč u prostoriji koja je zacijelo , dnevni boravak, prozirna plastika kako bi zaštitila tkaninu tijekom Vomjesečnog renoviranja koja je šuštala kad bi se micali, a nakon , fckog vremena bi se zalijepila za njegova oznojena leđa.

»Uzet ćemo ovo.«

Piet Hoffmann je znao da nemaju puno vremena.

To je vidio u Erikovima očima, po prvi put, dok su strijeljale po „ bi, nemirne i neusredotočene. Čovjek koji je njegov kontakt devet dina, koji se nikad nije smijao ili plakao, bio je pod stresom pa je Oga činio ono što cine ljudi pod stresom. Pokušavao je to sakriti pa sve bilo još vidljivije.

Hoffmann otvori malu limenku koja je nekad nakon izrade žila za pohranjivanje listića čaja, a sada je sadržavala žutu, tvrdu pstanciju, koja je snažno vonjala po tulipanima.

»Cvijet.«

Erik Wilson oprezno otkine komadić plastičnim nožem koji mu je Hoffmann dao, stavi ga na jezik i osjeti peckanje pa je znao da će na tom mjestu izbiti plik.

»Vraški jak. Dva dijela grožđanog šećera?«

»Je.«

»Koliko?«

»Tri kilograma.«

»Dovoljno za kratko suđenje i dugu kaznu u maksimalno osi-guranom zatvoru.«

Piet Hoffmann namjesti poklopac i spremi limenku u unutarnji džep. Preostalih osamdeset jedan kilograma još uvijek su u ventilatoru u stanu u zgradi s prijelaza stoljeća u Vasagatanu. Kasnije će opisati Wilsonu gdje i kako će ih pronaći. Ali ne još. Treba ga rezati još jed-nom, njegov dio, što ponekad čini, za prodaju.

»Trebat će mi tri dana da zaustavim sve druge poslove. Wojtek će dobiti izvještaje, koji im trebaju kako bi nastavili dalje. Potom ćemo učiniti ono što smo nakanili. Eliminirati.«

Erik Wilson bi se trebao osjećati smirenije, sretnije, radoznalije. Njegov najbolji infiltrator ide u zatvor, točno tamo gdje ga želi vidjeti švedska policija i Wojtek, da pokrene i okonča ekspanziju mafijaškog ogranka. Nije navikao na stres, a vidio je da je Piet zamijetio.

»Pokušavam riješiti Västmannagatan na uobičajeni način. Izvještaj šefu odjela za ubojstva i tajni ormarić. Ali... ovaj put to nije dovoljno. Ubojstvo, Piete! Moramo ići više od uprave policije. Moramo u Rosenbad. I ti ćeš morati doći.«

»Znaš da to nije moguće.«

»Nemaš izbora.«

»Eriče, jebote, ne mogu tek tako proći kroz glavni ulaz Vladinih ureda zajedno s policijom i političarima!«

»Pokupit ću te na 2B.«

Piet Hoffmann je sjedio na kauču zaštićenim plastikom koja mu se lijepila za leđa i polako odmahnuo glavom.

»Ako me netko vidi... mrtav sam.«

»Na isti ćeš način biti mrtav čim netko u zatvoru dozna tko si. Samo, onda će te zatući. Trebaju ti predstavnici vlasti. Da iziđeš. Da preživiš.«

Ostavio je instant kavu u stanu na drugom katu i umjesto toga popio crnu kavu s toplim mlijekom u kafiću na uglu Palsundsgatana, pokušavajući se koncentrirati na zvuk talijanskih pjevača i stol s razdraganim djevojkama koje su umjesto školske užine jele pecivo s cimetom te dvoje ljudi za stražnjim stolom koji su pokušavali izgledati kao pjesnici, a uspjelo im je tek biti imitacije drugih koji su preglasno pričali.

Erik je bio u pravu. Uvijek si sam. Nije imao izbora. Ne vjeruj nikome osim sebi.

Odložio je praznu šalicu i krenuo po Vasterbronu pod škrtim suncem. Mirno je zastao kraj ograde, dvadeset sedam metara iznad vode, pitajući se kako bi bilo da skoči, sekunde su sve i ništa prije nego sto tvoje tijelo tresne o prozirnu površinu. Na sredini Norr Malarstranda nazvao je kući i razgovarao sa Zofijom. Ipak još jedna laž, rekao joj je da je njezin posao jednako važan kao i njegov, ali da ne može doći kući i neka se čuva do navečer. Čuo je kako podiže glas, a potom je sklopio slusalicu kad više nije mogao podnijeti laži.

Asfalt je bio sve tvrđi što se više približavao središtu grada.

Kad je ušao u višekatno parkiralište nasuprot skupoj trgovini, pločnik na Regeringsgatanu bio je pust usprkos tome što je bilo tek rano popodne. Uspeo se uskim stubištem na prvi kat, krenuo između parkiranih automobila do sektora B, i onda spazio crni minibus zatamnjenih prozora u suprotnom kutu pokraj betonskog zida. Prišao je i uhvatio kvaku na stražnjim vratima. Nije bio zaključan. Otvorio je vrata napuštenog vozila i pogledao na sat. Treba pričekati još deset minuta.

Zofija nije prestala pričati kad je sklopio telefon. Nastavila je razgovarati s njim u njegovoj glavi dok je hodao duž vode na Norr Malarstrandu i pokraj ružnih građevina na Tegelbackenu, bila je uz njega sa svojom frustracijom na sjedištu praznog vozila. Nije trebala znati da je on od onih koji lažu.

Zadrhtao je.

Uvijek je hladno na tim sterilnim parkiralištima, ali ova hladnoća je dopirala iznutra, hladnoća koja se ne može zaustaviti ni odjećom ni kretanjem. Ništa nije tako ledeno kao preziranje samoga sebe.

Prednja lijeva vrata su se otvorila.

Pogledao je na sat. Točno deset minuta.

Erik je obično čekao negdje na gornjem kam, ako se nagne otuda može vidjeti svako vozilo u sektoru B i svakoga tko se previše približi. Kad je ušao, nije se okrenuo, nije ništa rekao, samo je upalio motor, krenuo na kraću vožnju od Hamngatana do Mynttorgeta i prošao kroz ulaz u manje kameno dvorište prema zgradi u kojoj parlamentarci imaju svoje urede. Izišli su i čim su stali pokraj vozila prišao im je čuvar i rekao im neka pođu za njim dva kata niže, hodnikom ispod zgrade Riksdaga koji je izlazio na Rosenbadu. Hodnik između dvaju središta političke moći u Švedskoj može se prijeći u nekoliko minuta i to je jedini način da se uđe u Vladine urede a da te nitko ne vidi.

~~

Provjerio je vrata samo nekoliko metara od glavnog ureda sigurnosti pokraj službenog ulaza u Rosenbad. Držao je kvaku dok nije bio siguran da je zaključano.

Kretanje je bilo otežano.

Umivaonik se spajao sa zahodskom školjkom, a oličeni zidovi su ga gušili.

U džepu hlača imao je tanki duguljasti digitalni snimac, tuljac za cigare i plastičnu tubu iz ljekarne. Pritisnuo je dugme ispred sebe, upalila se zelena lampica. Baterija je puna. Stavio ga je ispred usta i prošaptao: Vladini uredi, utorak deseti svibnja, pazeći da ga ne isključi kad ga je stavio u tuljac koji će premazati i ulaštiti lubrikantom.

Papirnati ubrusi oko podnožja zahodske školjke. Kabel mikrofona provukao je kroz rupicu na vrhu tabakere.

To je i prije često činio. Pedeset grama amfetamina ili digitalni snimač, zatvor ili Vladini uredi, jedini način da sigurno prebaciš nešto

što ne želiš da bude pronađeno.

Raskopčao je hlače i sjeo, tuljac je držao između palca i kažiprsta. Nagnuo se i polako ga ugurao u anus, gurkao je dok nije ušao nekoliko centimetara, a onda ga je izvukao i odložio na papirnati ubrus.

Još jednom.

Opet je gurao, centimetar po centimetar, dok nije nestao.

Kabel mikrofona je dovoljno dug da ga može izvući iz anusa, od guzova do prepona, i tamo ga je komadićem ljepljive trake pričvrstio za kožu.

Čuvar iza staklenog prozora nosio je sivo-crvenu odoru, stariji čovjek gotovo posve sijed, sramežljiva osmijeha. Piet Hoffmann ga je nešto dulje promatrao, a potom je skrenuo pogled kad ga je zamijetio.

Podsjećao ga je na oca. On bi upravo tako izgledao.

»Vaše kolege su već ušli.«

»Morao sam na zahod.«

»Ponekad se jednostavno mora. Kod ministrice pravosuđa, točno?«

Piet Hoffmann kimne glavom i zapiše svoje ime u knjigu posje-titelja ispod Erika Wilsona, dok je sjedokosi muškarac provjeravao njegovu osobnu iskaznicu.

»Hoffmann, njemačko prezime?«

»Iz Konigsberga. Kalinjingrada. Ali to je bilo jako davno. Moji roditelji.«

»Koji jezik onda govorite? Ruski?«

»Ako si rođen u Švedskoj, onda govoriš švedski.«

Nasmiješio se čovjeku koji mu je za trenutak mogao biti otac.

»I dosta dobro poljski.«

Čim su stigli, na vrhu staklene kutije zamijetio je kameru. U pro-lazu je pogledao ravno u nju i zastao nekoliko sekundi, njegov posjet je opet registriran.

Potrebno je sedam minuta da se iza trećeg čuvara na ulazu prođe hodnikom do drugoga kata. Odjednom mu je sinulo. Nije pripremljen. Strah. Bio je u dizalu kad ga je pogodilo, tresnulo, izazvalo drhtavicu. Takav strah nikad nije osjetio, strah koji je prelazio u paniku, potom u tjeskobu, a dok se borio za dah, u smrt.

Bojao se čovjeka koji je ležao na podu s tri velike rane na glavi, napredovanja u dvorani za sastanke u Varšavi, noći u malenoj ćeliji, smrtne kazne koja će biti još kritičnija unutar tih zidova, Zofijina hlad-noga glasa, djece u groznici, i da više neće moći razlikovati istinu od laži.

Sjeo je na pod dizala, iscrpljen, izbjegavao je pogled čuvara dok I mu noge nisu prestale drhtati pa se osmjelio kako bi ležerno došao do vrata koja su bila odškrinuta na kraju vrlo lijepog hodnika.

Još jednom.

Piet Hoffmann je stao nekoliko metara od vrata. Kao i uvijek potisnuo je sve misli, sve osjećaje, gurnuo ih sa strane, zgazio i onda navukao svoj oklop — taj debeli, užasni sloj, njegov jebeni štit, u tome je dobar, da ništa ne osjeća - još jednom, još jebeno jednom.

Pokucao je na dovratak i pričekao dok noge koje je čuo kako se vuku po podu nisu stale ispred njega. Policajac u civilu. Prepoznao ga je. Sreli su se u dva navrata. Erikov šef, zove se Göransson.

»Imate li nešto što bi trebali ostaviti ovdje?«

Piet Hoffmann je iz unutarnjeg džepa i džepova hlača izvadio dva mobitela, nožić, škare na sklapanje i stavio ih u praznu zdjelu za voće na stolu ispred sebe.

»Ispružite ruke i raširite noge.«

Hoffmann kimne glavom i okrene leđa visokom, vitkom čovjeku koji se ljubazno smiješio.

»Ispričavam se. Znate da ovo moramo obaviti.«

Dugi, tanki prsti po njegovoj odjeći, duž njegova vrata, leđa, prsa. Kad su pritisnuli njegovu stražnjicu i muda, dva puta su dodirnuli tanki kabel mikrofona a da nisu reagirali. Kabel se malo izvukao i Piet

Hoffmann je zadržao dah dok se nije zaustavio, negdje na polovici njegova bedra. Činilo se da ce tu ostati.

~~

Veliki prozori sa širokim bijelim daskama i pogledom na mirne vode Norrstroma i Riddarfjardena. Prostorija je mirisala po svježoj kavi i deterdžentu, oko stola za sastanke šest stolica. Stigao je posljednji, ostala su još dva mjesta pa je krenuo prema jednom od njih. Promatrali su ga bez riječi. Prošao im je iza leđa potrudivši se da nehajno pređe rukom po hlačama: mikrofon je još uvijek tamo, ali okrenut u pogrešnom smjeru. Namjestio ga je kad je privukao stolicu i sjeo.

Prepoznao je svu četvoricu, ali upoznao je samo dvojicu, Göranssona i Erika.

Ministrica je sjedila pokraj njega pokazujući dokument ispred sebe, potom je ustala i ispružila ruku.

»Dokument — pročitala sanvga. Pretpostavljam... pretpostavljam da je riječ o... ženi?«

Imala je čvrst stisak. Bila je poput drugih, onih koji prejako stisnu ruku i misle da time iskazuju moć.

»Paula.«

Piet Hoffmann nije ispustio njezinu ruku.

»To je moje ime, ovdje.«

Neugodna šutnja se otegnula i dok je čekao da netko progovori, pogledao je papire o kojima je govorila ministrica.

Prepoznao je Erikov stil izražavanja.

Västmannagatan 79. Tajni izvještaj.

Kopija istog dokumenta ležala je ispred svakog od njih. Oni su dobro upoznati s razvojem događaja.

»Ovo je prvi put da se Paula i ja srećemo na ovaj način.«

Dok je govorio, Erik WiIson je pažljivo pogledao svima u oči.

»S drugim ljudima. U sobi koju nismo osigurali. U kojoj nemamo

kontrolu.«

Držao je izvještaj, detaljan opis ubojstva kojem je svjedočila jedna osoba za stolom za sastanke u Vladinim uredima.

»Sastanak bez presedana. A nadam se da ćemo otići nakon što donesemo odluku bez presedana.«

~~

Ewert Grens je ležao na uredskom podu kad je Sven Sundkvist pokucao na njegova vrata i ušao. Sven nije ništa rekao, nije postavljao pitanja, samo je sjao na samtasti kauč i čekao, kao što uvijek čini.

»Bolje je ovdje.«

»Gdje?«

»Na podu. Kauč je postao previše mekan.«

Tu je spavao drugu noc. Njegova ukočena noga više ga nije boljela, a više-manje se navikao na vozila koja su ubrzavala po strmoj uzbrdici na Hantverkargatanu.

»Želim izvijestiti o Västmannagatanu.«

»Nešto novo?«

»Ne baš.«

Ewert Grens je ležao na podu i buljio u strop. Pokraj svjetiljke nalaze se velike pukotine na koje do tada nije obraćao pozornost. Mož-da su nove, a možda ga je uvijek ometala glazba.

Uzdahnuo je.

Cijeli život istražuje ubojstva. Västmannagatan 79, nekakav osjećaj u njegovim grudima — nešto se nije uklapalo. Identificirali su tijelo, vlasnika stana, čak i ostatke amfetamina, i žuč iz mazge. Imaju mrlje krvi i kut iz kojeg je pucano. Imaju svjedoka sa švedskim naglaskom koji je odlučio podignuti uzbunu i poljsku zaštitarsku tvrtku koja je zapravo istočnoeuropska mafija.

A ipak nemaju ništa.

Nisu ništa bliže rješenju nego što su bili prošle večeri u

kopenhaškoj zračnoj luci.

»U tom bloku je petnaest stanova. Razgovarao sam sa svima koji su u vrijeme ubojstva bili tamo. Trojica su zapazili neke zanimljive stvari. U prizemlju... Slušaš li, Ewerte?«

»Nastavi.«

»U prizemlju stanuje jedan Finac koji je dosta dobro opisao dvojicu muškaraca koje nikad prije nije vidio, a bio je na najboljem mjestu svi koji ulaze ili izlaze prolaze pokraj njegovih vrata. Blijedi, obrijanih glava, tamna odijela, četrdesetih godina. Samo kroz špijunku i samo na nekoliko sekundi, ali otuda u stvari možeš vidjeti i čuti više nego što sam mislio, a spomenuo je i slavenski jezik, tako da se sve uklapa.«

»Poljski.«

»Kako je stanar rekao, to je posve izvjesno.«

»Mazge, leševi, Poljaci. Droge, nasilje, istočna Europa.«

Sven Sundkvist pogleda starijeg čovjeka na podu. Samo je ležao i nije ga uopće bilo briga o čemu drugi misle, samouvjeren kakav Sven nikad neće biti. A on je od onih koji žele biti voljeni, bez obzira koliko se trudio da to s godinama promijeni pa onda nastoji biti ljubazan ne stvara probleme.

»Na četvrtom katu stanuje mlada žena, dvoja vrata od poprišta zločina, i starac na petom katu. Oboje su bili kod kuće u vrijeme ubojstva, rekli su da su jasno čuli prasak.«

»Prasak?«

»Nisu ništa više htjeli reći. Ne znaju ništa o oružju i ne mogu red je li to bio pucanj iz pištolja. Ali oboje su sigurni da je ono što su nazvali praskom bilo glasno. Takav zvuk se inače ne čuje u zgradi.«

»To je sve?«

»To je sve.«

Zvonjava telefona na stolu bila je prodorna i iritantna, nije pre-stajala, bez obzira na cinjenicu da je Sven ostao sjediti na kauču, a Ewert ležati na podu.

» Trebam li se javiti?«

»Ne razumijem zašto ne odustanu.«

»Trebam li se javiti, Ewerte?«

»Na mom stolu je.«

Strpljivo je ustao i krenuo prema glasnoj zvonjavi.

»Da?«

»Zvučiš kao da nemaš daha.«

»Ležao sam na podu.«

»Želim da dođeš dolje.«

Grens i Sundkvist nisu ništa rekli, samo su izišli iz sobe i krenuli hodnikom, nestrpljivo čekali dizalo koje se spuštalo beskonačno dugo. Nils Krantz je bio na vratima forenzičkog odjela. Uveo ih je u usku prostoriju.

»Tražili ste da proširim područje istrage. Proširio sam. Sva stubišta između brojeva sedamdeset i devedeset. A u prostoriji za smeće u Västmannagatanu 73, u kontejneru za stari papir pronašli smo ovo.«

Krantz je držao plastičnu vrećicu. Ewert Grens se približio i stavio naočale za čitanje. Nešto od tkanine, sivo-bijele kocke, djelomično okrvavljeno, možda košulja ili jakna.

»Vrlo zanimljivo. Ovo bi mogao biti naš prijelomni trenutak.«

Forenzičar je otvorio plastičnu vrećicu i stavio tkaninu na nekakav poslužavnik, svijenim prstom pokazao je vidljive mrlje.

»Mrlje krvi i tragovi baruta koji nas vode natrag u stan na Västmannagatanu 79. Ovo je krv žrtve i barut od istog metka koji smo pronašli u stanu.«

»Opet nismo nigdje stigli. Ne znamo ni trunku više nego što smo do sada znali.«

Krantz pokaže sivo-bijeli komad tkanine.

»Ovo je košulja. Na njoj je krv žrtve. Ali to nije sve. Identificirali

smo još jednu krvnu grupu. Siguran sam da pripada osobi koja je pucala. Ewerte, ovo je košulja koju je nosio ubojica.«

~~

Sudnica. Tako se osjećao. Prostorija koja vonja po moći. Dokument koji opisuje nasilni incident ležao je na impozantnom stolu. Göransson je tužitelj koji provjerava činjenice i postavlja pitanja; ministrica je sutkinja koja sluša i donosi odluke. Wilson, njemu zdesna, je branitelj koji se poziva na samoobranu i traži milost. Piet Hoffmann želi ustati i otići, ali mora ostati miran. Uostalom, on je optuženi.

»Nisam imao izbora. Moj život je bio ugrožen.«

»Uvijek postoji izbor.«

»Pokušao sam ih smiriti. Ali nisam uspio. Trebam biti kriminalac, do same srži. Inače sam mrtav.«

»Ne razumijem.«

Bizaran osjećaj. Sjedio je kat niže od švedskog premijera u zgradi iz koje se vladalo Švedskom. Vani, na pločniku u zbiljskom svijetu, ljudi se vraćaju s ručka s toplim blagim pivom i šalicom kave jer su htjeli platiti pet kruna više, a on je tu, s onima na vlasti, pokušava objasniti zašto predstavnici vlasti ne smiju istraživati jedno ubojstvo.

»Ja sam njihov broj jedan u Švedskoj. Ljude koji su bili u stanu uvježbala je poljska obavještajna služba pa znaju kako nanjušiti ako nešto nije u redu.«

»Govorimo o ubojstvu. A vi, Hoffmanne, ili Paula, kako god vas trebam zvati, mogli ste ga spriječiti.«

»Kad su prvi put kupcu stavili pištolj uz glavu, uspio sam ih spriječiti da pucaju. Ali sljedeći put, on se jednostavno razotkrio, bio je neprijatelj, cinkaroš, mrtav... Nisam imao nikakvog jebenog izbora.«

»A kao što vi niste imali izbora, nemamo ga ni mi, dakle, trebamo se pretvarati da se ništa nije dogodilo?«

Sve četvero su ga gledali, svatko s izvještajem ispred sebe na stolu. Wilson, Göransson i ministrica. Četvrta osoba nije ništa govorila. Hoffmann nije shvaćao zašto.

»Da, ako želite razbiti novi ogranak mafije prije nego što se eta-blira. Ako to želite, onda nemate nikakvog izbora.«

Ova sudnica je kao i sve druge, jednako hladna, bez zbiljskih ljudi. U ovakvoj se situaciji našao pet puta, optužen, ispred ljudi koje nije poštivao, a oni će odlučiti hoće li se uključiti u društvo ili će živjeti u nekoliko kvadratnih metara iza zaključanih vrata. Nekoliko uvjetnih kazni, nekoliko oslobađanja zbog pomanjkanja dokaza, samo jedna zatvorska kazna i godina u paklu Österåkera.

Tada nije uspio obraniti svoj slučaj. To se neće ponoviti.

~~

Nils Krantz se nagnuo nad kompjuterskim ekranom pokazujući na sliku malih crvenih šiljaka što su stršali gore prema različitim brojkama.

»Gornji red, ako pogledate ovdje, je od kopenhagenške policije. DNK profil danskoga državljanina imenom Jens Christian Toft. Čovjek koji je ubijen u Västmannagatanu 79. Donji red je od Nacionalnog forenzičkog laboratorija, analiza svih mrlja krvi na košulji koju smo pronašli u smeću na Västmannagatanu 73, veličine barem dva sa dva milimetara. Vidite, identični redovi. Svaki STR marker — to su crveni šiljci — točno iste duljine.«

Ewert Grens ga je slušao, ali i dalje je samo vidio jednoobrazni uzorak.

»On me ne zanima, Nilse. Zanima me ubojica.«

Krantz se pokušao sjetiti neke sarkastične opaske ili nervoznog komentara. Ali nije ništa rekao, umjesto toga ignorirao je Grensa, jer je tako najčešće najbolje.

»A isto tako posebno sam istaknuo neka jednak prioritet dobiju i analize manjih mrlja krvi. Premalene da se uzmu kao dokaz na sudu. Ali dovoljno velike za utvrđivanje izrazitije razlike.«

Pokazao je sljedeću sliku.

Sličan obrazac, crveni šiljci, ali veća udaljenost i različite brojke.

»Ovo je od druge osobe.«

»Koga?«

»Ne znam.«

»Imate profil.«

»Ali nema podataka.«

»Ne budi toliko naporan, Nilse.«

»Usporedio sam ih sa svime što mi je dostupno. Siguran sam da je to krv ubojice. A isto tako sam siguran da se njegov DNK ne nalazi ni u kojoj švedskoj bazi podataka.«

Pogledao je višeg inspektora.

»Ewerte, ubojica vjerojatno nije Šveđanin. Tijek akcije, Radom pištolj, nemamo DNK. Moraš potražiti još dalje, na drugim mjestima.«

~~

Čini se da bi mogla biti ugodna večer. Sunce se počelo spuštati kao zrela naranča do točke u kojoj se nebo topilo u Riddarfjarđenu, jedina stvar koja se mogla vidjeti s velikog prozora ministarskog ureda. Piet Hoffmann pogleda svjcdost pod kojom je tugaljivi, skupi brezov stol za sastanke djelovao još tugaljivije. Čeznuo je za time da bude vani, za Zofijinim tijelom, za Hugovim smijehom, Rasmusovim očima kad kaže tata.

On nije tamo. Daleko je od svega toga u prostoriji u kojoj se nalazila vlast i ljudi koji mogu odlučiti hoće li ga otpraviti još dalje.

»Prije nego što nastavimo sastanak, želim jamstvo da Paula neće biti optužen za bilo što u vezi s Västmannagatanom 79.«

Ministrica je imala jedno od onih bezizražajnih lica.

»Shvaćam da to želite.«

»I prije ste imali slične slučajeve.«

»Ali ako dodijelim imunitet od progona za kriminal, onda trebam znati zašto.«

Mikrofon je na svom mjestu, na polovici njegova bedra.

Ali opet će spasti, osjećao je kako se traka polako odljepljuje. Kad ustane, siguran je da neće biti na svom mjestu.

»Vrlo rado ću vam objasniti zašto.«

Wilson čvrsto primi izvještaj.

»Mogli smo razbiti meksičku mafiju u fazi ekspanzije prije devet mjeseci. Mogli smo eliminirati egipatsku mafiju u fazi ekspanzije prije pet mjeseci. Da smo imali mandat da naši infiltratori u potpunosti reagiraju. Ali to se nije dogodilo. Stajali smo i promatrali kako još dvojica igrača zadovoljno napreduju. Sad imamo još jednu priliku. Ovaj put s Poljacima.«

Piet Hoffmann je pokušavao mirno sjediti, jednom rukom je ispod stola razmrsivao kabel i komadić trake koja se ipak zalijepila.

Neznatni pokreti opreznih prstiju.

»Paula će nastaviti s infiltracijom. Bit će na pravome mjestu u vrijeme kad Wojtek preuzme cjelokupnu trgovinu drogom u švedskim zatvorima On će Varšavi slati izvještaje o isporuci i prodaji i istodobno nama dostavljati informacije o tome kako i kada krenuti u napad da ih razbijemo.«

Uspio je. Mikrofon veličine vrška igle ispod tkanine njegovih hlača Opet ga je pričvrstio, pokušao povući naviše, do prepona, jer jc tu bolje ležao i lakše ga je usmjeriti prema onome koji govori.

Naglo se zaustavio.

Göransson, koji je sjedio nasuprot njemu, odjednom se zabuliio netremice ga je gledao.

»Maksimalno osigurani švedski zatvori. A Wojtek će se usre-dotočiti na dvije kategorije zatvorenika. Prvo, milijunaše, one koji su zaradih novac zahvaljujući organiziranom kriminalu, a imaju dugo-godišnje kazne, koji će robu ilegalno prenijeti gram po gram, dan za danom, u stan u Ulici Ludwika Idzikowskoga. Potom sluge, oni koji nemaju novca, a iz zatvora će izići s velikim dugom. Kako bi preživjeli te će dugove otplaćivati prodajom velikih količina droge ili nasilnim

zločinima, dugove koje Wojtek može uplesti u opasnu mrežu kriminala.«

Ispustio je mikrofon i stavio obje ruke na stol, kako bi bile vidljive.

Göransson ga je i dalje gledao, tako uporno da nije mogao ni disati ni gutati, svaka sekunda kao sat, sve dok nije odvratio pogled.

»Ne mogu to jasnije reći. Na vama je da donesete odluku. Neka Paula nastavi dalje ili ćemo stajati sa strane i opet samo gledati.«

Ministrica ih pogleda svakog posebno, a potom kroz prozor u sunce, koje je bilo predivno. Možda i ona čezne da bude vani.

»Hoćete li, molim vas, napustiti prostoriju?«

Piet Hoffmann slegne ramenima i krene prema vratima, ali od-jednom je stao. Mikrofon. Olabavio se i spuznuo mu između desne noge i tkanine od hlača.

»Samo na nekoliko minuta. Onda se možete vratiti.«

Nije ništa rekao. Ali kad je izišao iz prostorije, podigao je srednji prst. Iza sebe je čuo umoran uzdah. Vidjeli su, živciralo ih je, odvratili su pogled. To je htio učiniti, htio je izbjeći bilo kakva pitanja što mu se to vuče iza stopala dok je zatvarao vrata.

Lice ministrice još uvijek je bilo bezizražajno.

»Spomenuli ste devet mjeseci. Pet mjeseci. Meksičku i egipatsku mafiju. Rekla sam ne, jer kriminalci koje koristite za infiltraciju mogu jedino predstavljati visok rizik.«

»Paula nije visokorizičan izvor. On je Wojtekova ulaznica za ekspanziju. Cijela operacija je izgrađena oko njega.«

»Nikad neću dati imunitet od progona za kriminal nekome kome ni vi ni ja ne vjerujemo.«

»Vjerujem mu.«

»Onda možda možete objasniti zašto ga je šef policijskih istra-žitelja Göransson malo prije pretražio.«

Erik Wilson pogleda svog šefa, a onda ženu bezizražajna lica.

»Ja sam neposredno nadređeni Pauli, ja radim s njim svaki dan. Vjerujem mu, a Wojtek je već ovdje! Nikad nismo uspjeli postaviti infiltratora u središnju poziciju pri širenju organizacije. S Paulom, mo-žemo ih sasjeći jednim zamahom. Ako dobije imunitet u vezi s Vastmannagatanom. Ako bude mogao u potpunosti operirati iznutra.«

Ministrica je prišla prozoru i zlatnom suncu, pogled na glavni grad koji se bavio svojim popodnevnim poslovima bez ikakve ideje o odlukama s kojima se vladalo nad njim. Potom se okrenula i pogledala četvrtog sudionika sastanka koji još uvijek nije ništa rekao.

»Sto mislite?«

Otvorila je vrata višem istražitelju Wilsonu i šefu istražitelja Go ranssonu. Ali kod ovakvih odluka obratila se glavnoj osobi u policiji, zamolivši ga neka sjedne s njom za stol i posluša.

»Kriminalistička elita, multimilijunaši, veliki kriminalci kao Wojtekovi financijeri. Kriminalističko pučanstvo, oni u dugovima, sitni lopovi, kao Wojtekovi robovi.«

Ravnatelj policije imao je visok, nazalni glas.

»Ne želim da do toga dođe. Vi to ne želite. Paula nema vremena za Västmannagatan.«

Piet Hoffmann je imao nekoliko minuta.

Provjerio je kameru kod dizala i stao točno ispod nje kako bi bio siguran da je na slijepoj točki. Provjerio je da nema nikoga, onda je skinuo hlače, uhvatio sićušni mikrofon, povukao ga do prepona i namjestio.

Traka se odlijepila.

Göranssonove ruke su je pomaknule kad ga je pretraživao.

Još nekoliko minuta.

Izvukao je nit iz unutarnjeg šava, trapavim prstima privezao kabel za tkaninu i usmjerio mikrofon prema zaporku na hlačama. Potom je vestu povukao koliko god je mogao ispod pojasa.

Nije najbolje rješenje. Ali jedino za koje je imao vremena.

»Možete ući.«

Vrata na sredini hodnika bila su otvorena. Ministrica mu mahne, a on je nastojao hodati posve prirodno, kratkim koracima.

Donijeli su odluku. Tako se barem činilo.

»Još jedno pitanje.«

Ministrica prvo pogleda Göranssona, potom Wilsona.

»Prije samo dvadeset četiri sata, otvorena je preliminarna istraga. Mislim da je vodi Gradska policija. Želim znati kako ćete s tim izaći na kraj.«

Erik Wilson je očekivao njezino pitanje.

»Pročitali ste izvještaj koji sam poslao u upravu odjela za uboj-stva.«

Pokazao je kopije dokumenta koje su i dalje ležale ispred svakog od njih na stolu.

»A ovo je izvještaj koji su napisali istražitelji Grens, Sundkvist, Hermanssonica i Krantz. Ono što znaju, što su vidjeli. Usporedite ga sa sadržajem mog izvještaja, sa zbiljskim događajima i objašnjenjem zašto je Paula sudjelovao u operaciji u tom stanu.«

Brzo je prelistala stranice.

»Pravi izvještaj. Onaj koji pokazuje koliko toga znaju naši kolege.«

Nije joj se sviđalo. Dok je čitala, mrtvo lice je po prvi put oživjelo, usta, oči, kao da suzbijaju prezir i odluku za koju je mislila da je nikad neće donijeti.

»I što sada? Što se dogodilo nakon što je ovo napisano?«

Wilson se nasmiješio, prvi osmijeh nakon dugo vremena u pro-storiji koju je gušila vlastita ozbiljnost.

»Sada? Ako sam dobro shvatio, istražitelji su upravo pronašli košulju u plastičnoj vrećici u smeću u blizini poprišta zločina.«

Pogledao je Hoffmanna, još uvijek se smiješeći.

»Okrvavljena košulja s tragovima baruta. Ali... krv nije ni u jednoj švedskoj bazi podataka. Pretpostavljam da bi to mogao biti lažni trag, nikamo ih neće odvesti, a oduzet će im vrijeme i trud dok budu istraživali.«

~~

Kockasta sivo-bijela košulja s mrljama koje su sada, nakon dvadeset četiri sata, više smeđe nego crvene. Ewert Grens je nervozno uzme rukom na kojoj je bila rukavica.

»Košulja ubojice. Krv ubojice. A ipak, nigdje nismo stigli.«

Nils Krantz je i dalje sjedio ispred slike s crvenim šiljcima iznad različitih brojki.

»Nema identiteta. Ali možda imamo mjesto.«

»Ne razumijem.«

Zatrpana prostorija bila je vlažna i mračna kao sve druge prostorije na forenzici. Sven pogleda dvojicu pokraj sebe. Bili su istih godina, proćelavi, ne baš veseli, umorni ali temeljiti, a možda su najviše slični po tome što su živjeli za svoj posao sve dok se nisu pretvorili u svoj posao.

Mlađa generacija koja je tek počinjala zacijelo nikad neće biti takva. Grens i Krantz bili su od onih ljudi koji više nemaju svoje pri-rodno mjesto.

»Mrljice krvi, koje pripadaju ubojici, ne nalaze se u našim bazama podataka. Ali osoba bez imena mora negdje živjeti, a kad ide naokolo, uvijek uza se nešto nosi. Obično tražim tragove trajnih, organskih zagađivača koji se zadržavaju u tijelu. Teško ih je analizirati, dugotrajni su i ne otapaju se lako — ponekad istragu usmjeravaju prema određenoj geografskoj lokaciji.«

Krantz se cak i kretao kao Grens. Sven, koji to do sada nije zami-jetio, pogleda naokolo imaju li kakav kauč. Odjednom je bio uvjeren da i forenzičar ostaje u svom uredu kad se svjeda pogase, a u njegovu stanu nalazi se jedino samoća.

»Ali ne ovaj put. Nema ničega u krvi što vašeg ubojicu može

povezati s određenim mjestom, zemljom ili čak kontinentom.«

»Prokletstvo, Nilse, upravo si rekao...«

»Ali na košulji se nalazi nešto drugo.«

Vrlo pažljivo je odmotao košulju na radnoj klupi.

»Na nekoliko mjesta. Osobito ovdje, na kraju desnog rukava. Komadići cvijeća.«

Grens se nagnuo nastojeći vidjeti nešto što se nije moglo vidjeti.

»To je Cvijet. Žuti poljski.«

Sve češće su ga pronalazili u pretresima. Miris tulipana. Kemijski amfetamin iz malih tvornica u kojima se umjesto acetona koristi gnojivo za cvijeće.

»Jesi li siguran?«

»Jesam. Sastojci, miris, čak i žuta boja, poput šafrana, sulfat koji gubi boju u tekućoj vodi.«

»Poljska. Opet.«

»I točno znam odakle dolazi.«

Krantz je polako složio košulju, pažljivo kako ju je razmotao.

»Analizirao sam amfetamin točno istog sastava u sklopu drugih dviju istraga prije manje od mjesec dana. Sad znamo da je proizveden u tvornici amfetamina kod Siedlca, grada stotinjak kilometara istočno od Varšave.«

~~

Snažna sunčeva svjetlost postala je neugodno topla pa ga je jakna svr bjela oko vrata, cipele su ga stezale.

Prošlo je petnaest minuta otkako je ministrica napustila prostoriju zbog kraćeg sastanka u još većoj prostoriji i od odluke koja će značiti sve ili ništa. Pietu Hoffinannu usta su bila suha, gutao je ono sto bi trebala biti slina, ali sada je to bila tjeskoba i strah.

Čudno.

Sitni diler koji je odslužio kaznu u zaključanoj ćeliji u zatvoru Österåker. Obiteljski čovjek sa ženom i dvojicom malih dječaka, koje je zavolio više od ičega na svijetu.

A sada je netko drugi.

Čovjek star trideset pet godina, sjedi na rubu stola u zgradi koja je simbol moći, u njegovoj nervoznoj ruci telefon ministrice.

»Zdravo.«

»Kad se vraćaš?«

»Kasno navečer. Ovom sastanku nikad kraja. A ne mogu otići. Kako ste?«

»Zar te je briga?«

Njezin glas ga uznemiri. Bio je hladan, prazan.

»Hugo i Rasmus, kako su oni?«

Nije odgovorila. Stajala je ispred njega — poznavao je svaki izraz lica, svaku gestu, mršavom rukom masira čelo, nemirna stopala u pre-velikim papučama. Svakog časa će odlučiti može li podnositi da bude uvrijeđena.

»Malo im je bolje. Prije sat vremena imali su temperaturu trideset osam sa pet.«

»Volim te.«

Spustio je slušalicu, pogledao ljude za stolom i potom na sat. Prošlo je devetnaest minuta. Vražja slina, ni kapljice, ma koliko se trudio progutati. Protegnuo se i krenuo prema svojoj praznoj stolici na drugoj strani stola, kad su se vrata otvorila.

Vratila se. Na pola koraka iza nje, visok, stasit muškarac.

»Ovo je Pal Larsen, glavi ravnatelj.«

Donijela je odluku.

»On će nam pomoći. U sljedećim zbivanjima.«

Piet Hoffmann je čuo što je rekla, možda se trebao nasmijati ili

zapljeskati. On će nam pomoći. U sljedećim zbivanjima. Odlučila je previdjeti njegovu prisutnost, a to je, zakonski gledajući, ravno suučesništvu u ubojstvu. Preuzela je rizik. I procijenila da ga vrijedi preuzeti. Znao je za barem još dva slučaja kada je tajno pomilovala infiltratore, koji su dobili zatvorske kazne. Ali bio je prilično siguran da nikad nije odlučila previdjeti ono što je znala o neriješenom zločinu — rješenja bi obično ostala na razini policije.

»Želim znati o čemu se radi.«

Glavni ravnatelj Švedske službe zatvora i uvjetne kazne jasno je stavio do znanja da ne namjerava samo sjediti.

»Vi cete nam e sad, kako da kažem —pomoći da nekoga smje-stimo.«

»A tko ste vi?«

»Erik Wilson, Gradska policija.«

»I vi mislite da vam trebam pomoći oko smještaja?«

»Pale?«

Ministrica se nasmiješila glavnom ravnatelju.

»Meni. Pomoći ćeš meni.«

Stasiti muškarac u tijesnom odijelu nije ništa rekao, ali govor njegova tijela odavao je frustraciju.

»Tvoj je zadatak da smjestiš Paulu — muškarca koji sjedi ovdje pokraj mene — u zatvor Aspsås da odsluži kaznu koju će dobiti kad bude uhićen zbog posjedovanja tri kilograma amfetamina.«

»Tri kilograma? To će biti duga kazna. Prije nego što ga prebace morat će ići u istražni zatvor Kumla.«

»Ne ovaj put.«

»Da, on...«

»Pale?«

Ministrica je blago govorila, ali je izdavala iznenađujuće grube instrukcije.

»Snađi se.«

Wilson je razbio neugodnu tišinu.

»Kad Paula dođe u Aspsås, njegove radne obveze već će biti određene. Počet će kao novi čistač u administracijskom bloku i radi-onici.«

»Zatvorska uprava obično za nagradu raspoređuje na čišćenje.«

»Onda ga nagradi.«

»A tko je, k vragu, Paula? Sigurno ima ime? Zar ne? Jer možeš i sam govoriti, nije li tako?«

Glavni ravnatelj Službe zatvora i uvjetne kazne navikao je da izdaje naređenja i da ga se sluša, a ne da ih prima i pokorava se.

»Dobit ćete moje ime i osobne detalje. Tako da me stavite u odgovarajući zatvor, da mi osigurate odgovarajući posao, i pobrinete se da nakon zaključavanja ćelija, točno dva dana nakon mog dolaska, izvrše temeljit pregled svake ćelije u zatvoru.«

»Kojeg vraga...«

»S psima. To je važno.«

»S psima? I što će se dogoditi kad pronađemo to što ste pod-metnuli? Drugom zatvoreniku na kojeg ste potrošili svoju drogu? Nema šanse. To ne prolazi kod mene. To znači da ću ugroziti svoje osoblje i da će zbog toga netko biti optužen za zločin koji nije počinio. To ne prolazi kod mene.«

Ministrica priđe Larsenu, stavi mu ruku na rame i pogleda ga ravno u oči, obrativši mu se blagim glasom.

»Pale, sredi to. Ja sam te imenovala. A to znači da ti odlučuješ o tome što se događa u Službi zatvora i uvjetne kazne. Ti odlučuješ o onome što se nas dvoje složimo da trebaš odlučiti. I molim te da na izlasku zatvoriš vrata za sobom.«

Iz hodnika je kroz otvoren prozor dopirao slab propuh.

Možda su se zato vrata zatvorila s treskom.

»Paula će nastaviti s infiltracijom iznutra. Moramo ga učiniti još opasnijim.«

Erik WiIson je pričekao dok buka od vrata nije minula.

»Morat će počiniti teške zločine. Dobit će dugotrajnu kaznu. Samo ako ga budu poštivali moći će slobodno djelovati iz svoje ćelije. A kad drugi zatvorenici provjere njegov kriminalistički dosje, a sigurno će to učiniti, u stvari već prvoga dana, dobit će sve odgovore koje ćemo im mi dati.«

»Kako?«

Za trenutak se bezizražajno lice ministrice namrštilo.

»Kako će dobiti takvu prošlost?«

»Obično se koristim svojim civilnim kontaktima. Netko tko radi u administraciji nacionalnih sudova, službenica koja unosi podatke izravno u bazu podataka kriminalističkih dosjea. Originalni dokument koji se tamo nalazi... pa, nitko iz zatvorskih hodnika nikad nije posumnjao u njega.«

Očekivao je nova pitanja. O tome koliko je puta krivotvorio bazu podataka administracije nacionalnih sudova. Koliko ljudi hoda naokolo s lažnim presudama.

Nije ih bilo.

Sjedili su za stolom za sastanke gdje prilagodljiva rješenja nisu bila nauobičajena, a imena i titule ključnih osoba koje prilagođavaju tijek ili skraćuju boravak u istražnom zatvoru nisu potrebna.

»Za trideset osam sati, tražena osoba bit će uhićena i ispitana.«

Pogledao je Hoffmanna.

»Priznat će krivnju, izjaviti da je djelovao sam i nakon dva tjedna pristat će na presudu gradskog suda i dugotrajnu kaznu koju će odslužiti u Aspsåsu, jednom od triju državnih zatvora s maksimalnim osiguranjem.«

Prostorija je još uvijek bila iritantno svijetla i iscrpljujuće topla.

Svi su ustali. Bili su gotovi.

Piet Hoffmann je htio zalupiti vratima, izjuriti iz zgrade i zaustaviti se tek kad čvrsto zagrli Zofijino tijelo. Ali ne još. Htio je da to bude izraženo što jasnije, tako da postoji samo jedno tumačenje.

Uvijek si sam.

»Prije nego što odem, molim vas da sažmete što mi točno jamčite.«

Očekivao je da će ga ignorirati. Ali ona je shvatila da on to mora čuti.

»Ja ću to srediti.«

Piet Hoffmann priđe bliže i osjeti kako olabavljeni kabel lamata po tkanini njegovih hlača. Nagnuo se udesno, kako bi bio točno ispred nje. Važno je da uhvati svaku riječ.

»Kako?«

»Jamčim da vas neće optužiti za događaje u Västmannagatanu 79. Jamčim da ćemo dati sve od sebe da vam pomognemo u dovršavanju vaše operacije u zatvoru. I... da ćemo se pobrinut za vas nakon što obavite svoj posao. Znam da će vam tada prijetiti smrću i da ćete biti obilježeni u kriminalnom svijetu. Od nas ćete dobiti novi život, novi identitet i novac da počnete iznova u inozemstvu.«

Nevoljko mu se nasmiješila. Tako je barem izgledalo kad je snažno svjedo palo na njezino lice.

»Jamčim vam u svojstvu ministrice pravosuđa.«

Wojtek ili Vladini uredi. U stvari nije bilo važno. Iste riječi, ista obećanja. Dvije strane zakona, a isti put do izlaza.

Dobro je. Ali ne dovoljno dobro.

Ne vjeruj nikome osim sebi.

»Ipak želim znati kako.«

»To smo već učinili tri puta.«

Pogledala je prema ravnatelju nacionalne policije. On joj kimne glavom.

»Službeno, dobit ćete oprost. Iz humanih razloga. To nije potrebno

detaljnije objašnjavati. Medicinski ili humani razlozi su dovoljni za odluku koju će Ministarstvo pravosuđa potom označiti kao povjerljivu.«

Piet Hoffmann nekoliko je sekundi u tišini stajao ispred nje.

Zadovoljan je. Dovoljno se približio.

Rekla je ono što je htio čuti dovoljno jasno da se može preslušati.

~~

Hodali su jedan pokraj drugoga podzemnim hodnikom koji je spajao Vladine urede sa zgradom parlamenta i stali kod dizala koje ih je povezlo do Gamla Stana i Mynttorgeta 2. Trebali su požuriti, više nisu imali vremena, ali kao da su obojica nastojali shvatiti sto zapravo rade.

»Sada si izvan zakona.«

Erik Wilson je stao.

»Od sada si opasan za obje strane. Wojteku, koji će te ubiti čim budeš razotkriven kao infiltrator. I ljudima koji su maloprije s nama bili za stolom. Oni će te žrtvovati čim postaneš prijetnja, spalit će te na isti način na koji su predstavnici vlasti spalili druge doušnike kad se radilo o očuvanju moći. Ti si Wojtekov glavni čovjek. Ti si naš glavni čovjek. Ali ako se nešto dogodi, Piete, ostaješ sam.«

Piet Hoffmann je iskusio strah i zna kako ga suzbiti, kao što je uvijek činio, ali trebalo mu je još malo vremena, htio je ostati u mraku ispod ulica Stockholma. Ako to učini, oni neće ući u dizalo i potom u parkirano vozilo koje je čekao u dvorištu, i više se neće trebati boriti. »Piete?«

»Da?«

»Moraš zadržati kontrolu, sve vrijeme. Ako nešto krene po zlu... predstavnici vlasti neće ti pomoći, spalit će te.«

~~

Počeo je hodati.

Ostalo mu je točno trideset osam sati.

DRUGI DIO

CRNI MINIBUS zaustavio se u mračnom betonskom kutu višekatnog parkirališta.

Drugi kat, odjeljak A.

»Trideset osam sati.«

»Vidimo se.«

»Izvan zakona. Ne zaboravi.«

Piet Hoffmann stavi ruku na rame Erika \\ ilsona, potom izađe iz vozila i udahnu zrak koji je imao okus ugljičnog dioksida. Uske stube vodile su prema Regeringsgatanu i glavnom gradu koji je uvijek negdje hitao.

Tulipani. Crkva. Švicarski mini revolver. Deset kilograma. Vjetrometar. Pisma. Odašiljači. Nitroglicerin. Sef. CD. Poezija. Grob.

Još trideset sedam sati i pedeset pet minuta.

Krenuo je pločnikom prolazeći pokraj ljudi koji su ga gledali, a nisu ga vidjeli, stranci koji se ne smijese. Čeznuo je za jednom kućom u mirnoj ulici nekoliko kilometara južno od grada, jedino mjesto na kojem nije progonjen i ne mora se boriti kako bi preživio. Opet će je nazvati. Tulipani, nitroglicerin i vjetrometar, znao je da može i da će to obaviti na vrijeme, ali Zofija, još uvijek nije znao što će s njom. Ako se radi o opasnosti i riziku, dovoljno je imati kontrolu, onda će moći utjecati na ishod, ali nad Zofijom nema nikakvu kontrolu, ne može utjecati na njezine reakcije i osjećaje, ma koliko se trudio nije joj mogao pristupiti kako njemu odgovara.

Jako je voli.

A sada radi kao i svi ostali, žuri gradskim ulicama bez osmijeha na licu: Master Samuelsgatan, Klara Norra Kyrkogata, Olof Palmes gata,

do cvjećarnice koja se zove Ružičnjak na uglu Vasagatana, koja je gledala na Norra Bantorget. Ispred njega dva kupca. Opustio se, izgubio u crvenom, žutom i plavom cvijeću s nazivima ispisanim na malim, kvadratnim ceduljama koje je pročitao i smjesta zaboravio.

»Tulipani?«

I mlada žena je imala ime na kvadratnom bedžu, koje je pročitao nekoliko puta i zaboravio.

»Možda bih trebao malo promijeniti?«

»Tulipani su uvijek prikladni. U pupoljcima? Iz hladnjače?«

»Kao uvijek.«

Jedna od nekoliko cvjećarnica u Stockholmu koja je u svibnju imala tulipane. Možda zato jer su imali kupca starog oko trideset i pet godina, koji je uvijek dolazio i kupovao velike bukete ako su bili pohranjeni na maksimalno pet stupnjeva i nisu se otvorili.

»Tri buketa? Jedan crveni i dva žuta?«

»Da.«

»Dvadeset pet cvjetova u svakom buketu? I obična bijela kartica?«

»Molim vas.«

Oko svakog buketa šuštavi papir. Zahvaljujemo vam na uspješnom partnerstvu, Poslovna udruga Aspsžs na kartici oba žuta buketa i Volim te na crvenom.

Platio je i prešao nekoliko stotina metara duž Vasagatana do vrata s pločicom na kojoj je pisalo Hoffmann Security AB, prvi kat. Otvorio je vrata, isključio alarm i pošao u kuhinju do sudopera, gdje je dan prije četrnaest mazgi svaka izbacila između tisući petsto i dvije tisuće grama amfetamina.

U jednom kuhinjskom ormariću nalazila se vaza. Pronašao ju je u onom iznad ventilatora i tešku kristalnu posudu napunio vodom u koju je stavio dvadeset četiri crvena tulipana. Druga dva buketa, pedeset još neotvorenih žutih cvjetova, ležali su poredani na radnoj površini.

Zagrijao je pećnicu otprilike pedeset stupnjeva. Nije bilo lako točno

odrediti temperaturu na starom brojčaniku.

U hladnjaku se temperatura spustila sa šest na dva stupnja, a kako bi bio siguran, na gornju je policu stavio termometar, jer je sprava koja je ugrađena u plastičnim vratima netočna i teško ju je očitati.

Piet Hoffmann iziđe iz kuhinje i stana s IKEA vrećicom u ruci. Krenuo je stubištem grabeći po dvije stepenice do potkrovlja i blistave aluminijske cijevi te je skinuo čeličnu traku kako je to učinio kad je jutros s njim bio Henryk. Jedanaest limenki, jedna po jedna, iz ven-tilatora je prebacio u vrećicu. Potom je opet zaključao i spustio se s jedanaest kilograma rezanog amfetamina u naručju.

Potrebna su mi tri dana da sredim konkurenciju.

Provjerio je pećnicu. Bila je topla, pedeset stupnjeva. Otvorio je hladnjak, provjerio termometar na gornjoj polici, četiri stupnja, kao u cvjećarnici, ali temperaturu treba spustiti na dva stupnja.

Želim znati kako ćeš to učiniti.

Prva limenka iz IKEA vrećice. Tisuću grama amfetamina. Više nego dovoljno za pedeset tulipana.

S tulipanima i poezijom.

Temeljito je očistio sudoper, ali još je bilo tragova od jučer koji su se zadržali na rubovima metalnog otvora. Neplanirana pucnjava i mazge koje su, u panici, trebale biti ispražnjene na jednom mjestu s kojim nikad ne smiju biti dovedene u vezu. Otvorio je slavinu i pustio da vruća voda tece dok je čistio posljednje tragove bljuvotine, mlijeka i smeđe gume.

Rukavice otporne na vatru bile su u ladici s priborom za jelo. Položio je po tulipan na rukavicu i stavio ih u pećnicu tako da okrugli pupoljci budu bliže vratima. Obožavao je trenutak kad se to događa. Proljeće i život začahuren na vrhu zelene stapke. Pupoljci su se naglo probudili u toplini pećnice i prvi put pokazali svoju pravu boju.

Izvadio ih je kad su se otvorili samo nekoliko centimetara, treba paziti da ne čeka predugo, da se ne prepusti ljepoti, bojama i životu.

Odložio ih jc na radnu površinu, izvadio kutiju kondoma — bez nabora, lubrikanta i svakako bez mirisa — pažljivo ugurao pola kon-doma u svaki pupoljak i potom ga napunio amfetaminom, svaki put koliko stane na vršak noža. Tri grama u malenim pupoljcima, četiri u malo većim, čvrsto nabij koliko god možeš. Onda je dva tulipana ispunjena amfetaminom stavio na poslužavnik u frizeru, koji je zujao između sudopera i kuhala.

Tamo trebaju ostati deset minuta na temperaturi osamnaest stup-njeva ispod ništice. Dok se pupoljci opet ne zatvore, zaspu i sakriju svoju ljepotu. Tek tada će ih prebaciti iz frizera u hladnjak namješten na dva stupnja iznad ništice da počivaju i odgode svoje cvjetanje.

Kad se opet otvore nalazit će se na stolu ravnatelja na sobnoj temperaturi.

Kad on bude htio.

~~

Piet Hoffmann je stajao u svom velikom uredu gledajući kroz prozor ljude i automobile na Kungsbronu i Vasagatanu, jer je tako htio. Napunio je pedeset tulipana ukupno sa sto osamdeset pet grama 30-postotnog amfetamina, bez razmišljanja o činjenici da mu je žućkasti prah odnio brojne godine života i da je nekad svaki sat u budnom stanju koristio kako bi ukrao dvoljno da za sutra nabavi još. Rehabilitacijski centar, strah, zatvorska kazna, sve se vrtjelo oko droge, a sve ostalo je bilo besmisleno do onog jutra kad je ona odjednom stala ispred njega. Otada se više nikad nije ubadao. Ona ga je prisilila da je čvrsto uhvati za ruku, a to mogu jedino učiniti oni koji vjeruju jedno u drugoga.

~~

Na stolu je ležao tuljac za cigare. Pokraj njega digitalni snimač.

Dokument — pročitala sam ga. Pretpostavljam... pretpostavljam da je riječ o... ženi?

Snimač dovoljno malen da se prenese u anusu.

To je moje ime, ovdje.

Cijelu snimku kopirao je na dva CD-a, jedan je stavio u smeđu, a drugi u bijelu A4 omotnicu. S gornje police ormarića za oružje uzeo je četiri putovnice, tri je stavio u smeđu omotnicu, a četvrtu u bijelu. Na kraju je izvadio dva malena odašiljača i dva para slušalica pa i njih stavio u dvije omotnice.

»Ja sam.«

Nazvao je jedini broj koji je bio pohranjen u mobitelu.

»Halo.«

»Västmannagatan. Ime tvog kolege, zaboravio sam ga. Tip koji istražuje.«

»Zašto?«

»Eriče, ostalo mi je samo trideset pet sati.«

»Grens.«

»Njegovo puno ime.«

»Ewert Grens.«

»Tko je on?«

»Ovo mi se ne sviđa. Sto namjeravaš?«

»Za Boga miloga, Eriče. Tko je?«

»Jedan od starijih.«

»Dobar?«

»Da, dobar je. I zato sam nervozan.«

»Kako to misliš?«

»On je... on je od onih koji ne odustaju.«

Piet Hoffmann napiše ime velikim, čitkim slovima na smeđoj omotnici, a ispod toga manjim slovima adresu. Provjerio je sadržaj. CD, tri putovnice, jedne slušalice.

Od onih koji ne odustaju.

~~

Erik Wilson uživao je u posljednjim zrakama sunca koje je polako tonulo u jezero Vattern. Trenutak spokoja nakon nedavnog Pietova čudnog telefonskog poziva o Ewertu Grensu. I prije sastanka nakon kojeg će infiltrator postati još opasniji. Posljednjih dana je iz sata u sat osjećao promjenu, kako se Piet sve više i više povlači. Posljednji razgovor vodio je s nekim tko se jedino može zvati Paula. Znao je da je to nužno i da je on tako htio, a ipak je svaki put bio zatečen kad bi netko njemu drag postao netko drugi.

Proteklih je godina u više navrata prelazio kraću udaljenost od stanice Jonkoping do Administrativnih ureda švedskog suda, a ako krene prečacem po Jarnvagsgatanu i Vastra Storgatanu, ispred teških ulaznih vrata naći će se za samo pet minuta.

Ide tamo kako bi manipulirao sustavom.

U tome je dobar, u novačenju, bez obzira radi li se o nekome tko služi kaznu i može se infiltrirati u druge kriminalne mreže ili o služ-beniku koji se može upotrijebiti za dodavanje ili brisanje određenih redaka u nekoj bazi podataka. Dobar je u tome da ih učini važnima, da povjeruju kako pomažu društvu, kao i sebi, dobar jer se smiješi kad treba, smije kad je nužno, u dodvoravanju infiltratoru i informantu tako da im se više sviđa nego što će se oni ikad njemu sviđati.

»Zdravo.«

»Hvala vam što ste ostali nakon radnog vremena.«

Nasmiješila se, žena pedesetih godina koju je unovačio prije ne-koliko godina zbog jednog slučaja na Prizivnom sudu Gota. Cijeli tjedan svakodnevno su se nalazili u sudnici, pa su se za večerom složili da joj njezin položaj omogućuje unošenje promjena u bazi podataka i time može pomoći švedskoj policiji koja radi na mapiranju organi-ziranog kriminala.

Krenuli su stubištem impozantne zgrade suda, a onda je mahnula čuvaru, imam posjet, potom su produžili do Administracije na drugom katu. Sjela je za svoje računalo, a on je privukao stolicu od susjednog praznog stola i pričekao dok je ona unosila svoje korisničko ime i za-porku, provukavši plastičnu karticu duž vrha tipkovnice.

»Tko?«

Njezina kartica za autorizaciju bila je na lančiću oko vrata. Ner-vozno ju je okretala.

»721018-0010.«

Stavio je ruku na naslon njezine stolice. Znao je da joj se to sviđa.

»Piet Hoffmann?«

»Da.«

»Stockrosvagen 21, 122 32 Enkskede.«

Pogledao je ekran i prvu stranicu dosjea Uprave švedske nacio-nalne policije.

1. TEŽI ORUŽANI PREKRŠAJI 08-06-1998

9. POGLAVLJE, 1. DIO, 2. ODJELJAK ZAKON O

VATRENOM ORUŽJU

2. PROTUZAKONITO POSLOVANJE 04-05-1998

10. POGLAVLJE, 4. DIO, SPC

3. PROTUZAKONITA VOŽNJA 02-05-1998

3. DIO, 2. ODJELJAK, RTOA (1951:649)

PRVA ZATVORSKA KAZNA (1) GODINA (6) MJESECI

04-07-1998 KAZNA PREINAČENA

01-07-1999 PUŠTEN UZ UVJETNU KAZNU

Preostala zatvorska kazna šest mjeseci.

»Želim unijeti samo nekoliko promjena.«

Možda joj je dodirnuo leđa kad se nagnuo nad ekran. Ništa više od toga, iluzije kako su zajedno. Oboje su znali o čemu se radi, ali ona je dopustila da bude nasamarena, jer joj je bio potreban bilo kakav ljudski dodir, a on se pretvarao, jer mu je trebao netko da radi s njim. Međusobno su se iskorištavali na isti način kao policajac i doušnik. Prešutni sporazum koji nije definiran, ali je potreban ka Im bi uopće

moglo doći do susreta.

»Promjene?«

»Želim... da dodaš nekoliko stvari.«

Promijenio je pozu, nagnuo se unatrag tako da je njegova ruka opet bila uz njezina leđa.

»Gdje?«

»Na prvoj stranici. Kod Österåkera.«

»Osuđen na godinu i šest mjeseci.«

»Promijeni na pet godina.«

Nije pitala zašto. Nikad nije pitala. Vjerovala mu je, vjerovala da viši istražitelj s odjela za kriminalističke operacije u Stockholmu sjedi pokraj nje jer je to u najboljem interesu za društvo i sprječavanje kriminala. Brzi prsti plešu po tipkovnici i redak s (1) GODINA (6) MJESECI postaje (5) GODINA.

»Hvala.«

»To je sve?«

»Sljedeći redak. Osuđen zbog težih oružanih prekršaja. To nije dovoljno. Želim da staviš još nekoliko prekršaja. Pokušaj ubojstva. Tvorni napad na policajca.«

Samo jedno računalo, samo jedna stolna lampa u velikoj prostoriji na prvom katu Administracije nacionalnog suda. Wilson je svjestan rizika što ga preuzima žena koja je ostala nakon radnog vremena. Njezini su kolege odavno otišli i sada se izležavaju na kaučima u dnev-nim boravcima ispred televizije, a ona važe osjećaj važnosti nasuprot riziku od sudskog progona i teške krivotvorine dokumenta.

»Sad će dobiti dulju kaznu i dodatni ratio decidendi. Još nešto?«

Isprintala je odgovarajuću stranicu kriminalističkog dosjea 721018- -0010 i predala je čovjeku koji je sjedio posve blizu, zbog kojeg se osje-ćala puna života. Pričekala je dok je pročitao, a nakon nekog vremena još više se približio.

»Dovoljno je. Za danas.«

Erik Wilson je držao dva lista papira koji će uspostaviti razliku između poštovanja i sumnje. U prvih sat vremena unutar zidina zatvora Aspsås, Piet Hoffmann će neumoljivim zatvorenicima morati dokazati zbog čega je osuđivan, da je osuda na pet godina zbog POKUŠAJA UBOJSTVA i TVORNOG NAPADA NA POLICAJCA ravno sigurnosnoj klasifikaciji: moćan i sposoban počiniti ubojstvo, ukoliko je nužno.

Paulu će gledati kao onog koji on želi biti od trenutka kad uđe u svoju ćeliju.

Erik Wilson pomiluje nasmiješenu ženu po ruci, blago je poljubi u obraz, a ona se i dalje smiješila dok je on hitao da stigne na noćni vlak za Stockholm.

~~

Kuća je izgledala manja dok se tama skupljala po uglovima.

Na fasadi je boja izblijedjela, dimnjak i krov s novim crijepom utonuli su dublje iznad prozora na katu.

Piet Hoffmann stajao je između dvaju jabukovih stabala u vrtu nastojeći vidjeti kuhinju i dnevni boravak. Pola jedanaest, kasno je, ali ona je u ovo vrijeme obično budna, negdje je iza bijelih ili plavih zastora.

Trebao je nazvati.

Susret u Rosenbadu završen je oko pet, a potom se protegnuo na tri buketa tulipana iz cvjećarnice, CD kopije snimke koja je načinjena u prostoriji Vladinih ureda, dva pisma adresirana za dvije osobe koje ih nikad neće primiti, potom opet u mračno potkrovlje, jedanaest limenki s jedanaest kilograma amfetamina u vrećici, pupoljci koji su u parovima prvo stavljeni u pećnicu, potom u frizer i onda u hladnjak. I odjednom je večer prošla, a on nije nazvao.

Još trideset tri sata.

Otvorio je ulazna vrata koja su bila zaključana. U dnevnom bo-ravku ne bruji TV, nema svjetla iznad okruglog stola u kuhinji, ne čuje

se radio u radnoj sobi ni spore P1 govorne emisije koje je jako voljela. Došao je kući u neprijateljski dom, čekaju ga reakcije koje ne može kontrolirati i kojih se boji.

Piet Hoffmann proguta osjećaj da je tako jebeno usamljen.

U stvari, uvijek je bio usamljen, nikad nije imao puno prijatelja. Napuštao je jednog po jednog, jer za njega to nije imalo smisla, nije imao puno rođaka, jer je izgubio kontakt s onima koji nisu napustili njega, ali ovo je drugačija usamljenost, ona koju nije izabrao.

Upalio je svjedo u kuhinji. Stol je prazan, nema grudica džema i mrvica od još samo jedan biskvit, obrisan je u krugovima dok sve nije bilo očišćeno. Ako se nagne naprijed mogao bi vidjeti pruge od krpe za čišćenje za sjajnoj površini od jelovine. Tu su sjedili i večerali, prije samo nekoliko sati. A ona se pobrinula da dovrše svoj obrok, njega nije bilo, a neće ni poslije biti s njima.

Vaza je u ormariću iznad sudopera.

Dvadeset pet crvenih tulipana. Poravnao je karticu, Volim te, koja će stajati nasred stola kako bi bila vidljiva.

Nastojao se što tiše uspinjati stepenicama, ali svaki je korak upo-zoravao škripanjem, a uši koje su slušale znaju da je u blizini. Bojao se, ne ljutnje s kojom će se vrlo brzo suočiti, nego posljedica.

Nje nije bilo.

Stajao je na vratima i gledao u praznu sobu. Na krevetu nedirnuta prostirka. Pošao je do Hugove sobe i kašlja iz grla koje je imalo samo pet godina i bilo je natečeno. Nema je ni ovdje.

Još jedan soba. Pojurio je.

Ležala je na kraćem, uskom krevetu pripijena uz najmlađeg sina. Ispod deke, zgrčena. Ali nije spavala, njezino disanje nije bilo pravilno.

»Kako im je?«

Nije ga pogledala.

»Još su pod temperaturom?«

Nije odgovorila.

»Žao mi je, nisam mogao otići. Znam, trebao sam nazvati, znam, znam da sam trebao.«

Njezina šutnja. To je gore od svega. Draži mu je otvoren sukob. »Sutra ja pazim na njih. Cijeli dan. To znaš.«

Ta prokleta šutnja.

»Volim te.«

Stube nisu zaškripile dok je silazio. Njegova jakna visi na vješalici u hodniku. Zaključao je ulazna vrata za sobom.

~~

Još trideset dva sata i trideset minuta. Neće spavati. Ne večeras. Ni sutra navečer. Za to će imati dovoljno vremena kasnije, zaključan u pet četvornih metara dok dva tjedna bude u istražnom zatvoru, na ležaju bez televizije, novina i posjeta, tada će moći leći i za sobom ostaviti sva ova sranja.

~~

Piet Hoffmann sjedio je u autu dok je ulica spavala. To je često činio, polako brojio do šezdeset osjećajući kako mu se tijelo opušta, ud po ud.

Sutra.

Sutra će joj sve reći.

Prozori na susjednim kućama s kojima je dijelio život u predgrađu gasili su se jedan po jedan. Plavičasto svjedo televizije još je gorjelo na katu kod Samuelssonovih i Sundellovih; svjetlo koje je čas bilo žuto, a čas crveno na podrumskom prozoru Nymanovih, znao je da jedan od njihovih tinejdžera tamo ima svoju sobu. Inače, pala je noć. Još jedan pogled na kuću i vrt koju može dodirnuti ako spusti prozor i ispruži ruku, u to je siguran, a sad je prekriven tišinom i crnilom, ni tračka svjetla u dnevnoj sobi.

Sutra će joj sve reći.

Auto je polako išao malim ulicama dok je obavio dva telefonska poziva; prvi o sastanku u ponoć na broju dva, drugi o jos jednom

sastanku nešto kasnije u Danviksbergetu.

Više mu se nije žurilo. Slobodan je sat vremena. Odvezao se prema gradu, do Sodermalma i područja oko Hornstulla, gdje je živio cijeli niz godina kad je to bio siromašni dio grada, na koji su imućniji gledali s prezirom kad bi slučajno tamo zašli. Parkirao je kod doka na šetalištu Bergsunds, pokraj prekrasne drvene kupališne kućice koju su neki šašavci s teškom mukom dovukli prije nekoliko godina. Sada je to skriveni dragulj u ovom pomodnom kvartu, u kojem se žene kupaju ponedjeljkom, a muškarci petkom. Toplo je, iako je pala noć, pa je skinuo jaknu i prošetao asfaltnom stazom promatrajući blistavu vodu koja je odražavala svjeda automobila u prolazu, koji su puzali pokraj stanova tražeći mjesto za parkiranje.

Deset minuta na vrlo tvrdoj klupi u parku, sporo pivo kod Gamla Ureta gdje se konobar, koji poznaje Hoffmanna iz dugih noći u drugom životu, vrlo glasno smijao, nekoliko napisa u zaboravljenim večernjim novinama, masni prsti od zdjelice kikirikija na drugom kraju šanka.

Protratio je sat vremena.

Krenuo je prema Hogalidsgatanu 38 i Heleneborgsgatanu 9 i stanu na drugom katu s neravnim parketima.

~~

Erik Wilson sjedio je na plastikom prekrivenom kauču, kad je čovjek koji sada može jedino biti Paula otvorio ulazna vrata i prešao vodom oštećeni hodnik.

»Nije prekasno. Da se izvučeš. To znaš.«

Pogledao ga je na način koji je odavao određenu prisnost, što ne bi trebao, ali tako su stvari stajale. Infiltrator treba biti instrument, nešto što on i policija mogu iskoristiti sve dok je produktivan ili će ga jednostavno odbaciti ukoliko postane previše riskantno.

»Nikad nećeš biti dobro plaćen. Nikad nećeš dobiti službenu zahvalu.«

Ali kod Pieta, ili Paule, je drugačije. On je postao nešto više. Prijatelj.

»Imaš Zofiju. I dječake. Nemam pojma kakav je to osjećaj, ali... o tome ponekad razmišljam, za tim čeznem. A da sam imao... nema jebe-ne šanse da bih to riskirao zbog nekoga tko mi se neće ni zahvaliti.«

Wilson je bio posve svjestan da upravo tu, upravo sada, čini nešto što ne bi smio. Daje jedinstvenom infiltratoru argument da odustane kad je najviše potreban vlastima.

»Ovaj put riskiraš daleko više nego prije. Rekao sam ti jučer u tunelu kad smo se vraćali iz Rosenbada. Piete, gledaj me kad ti govo-rim. Opet ti kažem. Pogledaj me! Čim završiš našu misiju, bit ćeš na Wojtekovoj listi za odstrel. Jesi li siguran da shvaćaš što to znači, što to zaista znači?«

Devet godina kao infiltrator. Piet Hoffmann pogleda plastikom prekriven namještaj i izabere zelenu, ili možda smeđu fotelju. Ne. Više nije siguran da shvaća sve posljedice, ili zašto zapravo sjede ovdje gle-dajući jedan u drugoga na tajnom sastajalištu, dok njegova žena i djeca spavaju u tihoj kući. Ponekad je jednostavno tako. Ponekad nešto krene i onda se nastavi, dani postaju mjeseci i godine, a ne možeš razmišljati o tome. Ali dobro se sjećao zašto je rekao da, i što su rekli o presudi koja se može odslužiti na regularnom dopustu i potom kad bude oslobođen. Život u kojem će njegova kriminalistička aktivnost biti pojednostavljena i sve dok bude radio za policiju oni će okretati glavu od njegova kriminalističkog dosjea, sakriti ga i pobrinuti se da ga ne gnjave kriminalističke operativne jedinice i javni tužitelj. Sve se činilo tako prokleto jednostavno. Nije ni razmislio o lažima, opasnosti da ga razotkriju kao cinkera, o pomanjkanju uvažavanja i zaštite. Tada nije imao obitelj. Živio je samo za sebe, a potom je jedva životario.

»Ovo ću dovršiti.«

»Nitko te neće okriviti ako odustaneš.«

Započeo je i potom nastavio. Naučio je živjeti zbog uzbuđenja, adrenalina zbog kojeg mu je srce eksplodiralo u grudima, zbog ponosa jer je znao da je u tome bolji od svih, on koji nikad nije bio najbolji ni u čemu.

»Neću odustati.«

Navukao se. Nije poznavao život bez adrenalina, ponosa.

»Pa, i onda smo otvoreno razgovarali o tome.«

On je od onih ljudi koji nikad ne mogu ništa dovršiti.

Ovaj će put to učiniti.

»Zaista cijenim što si me pitao, Eriče. Shvaćam da to nije tvoj posao. Ali, da, o ovome smo otvoreno razgovarali.«

Erik Wilson postavio je pitanje. I dobio odgovor koji je htio čuti.

»U slučaju ako se nešto dogodi.«

Promijenio je položaj na neudobnom plastikom prekrivenom kauču.

»Ako te razotkriju, u zatvoru ne možeš daleko stići, ali možeš tražiti da te stave u samicu.«

Wilson pogleda Paulu, Pieta.

»Mogao bi dobiti smrtnu kaznu. Ali nećeš umrijeti. Kad zatražiš da te stave u samicu, kad budeš imao takvu zaštitu, kontaktiraj nas i pricekaj tjedan dana. Toliko će nam trebati da sredimo papire kako bi netko došao i izvukao te van.«

Otvorio je crnu aktovku koja mu je stajala do nogu i na stolić za kavu između njih stavio dva fascikla. Novi ulomak iz kriminalističkog dosjea Uprave švedske nacionalne policije i jednako nov transkript s ispitivanja, u kojem je sada bila dokumentacija o preliminarnoj istrazi prije deset godina.

ISPITIVAČ JAN ZANDER (I): Radom devet milimetara.

PIET HOFFMANN (PH): Točno.

I: Kad ste uhićeni. Nedavno je pucano iz njega. U spremniku nedostaju dva metka.

PH: Kako vi kažete.

Piet Hoffmann u tišini pročita krivotvorene dokumente.

»Pet godina.«

»Da.«

»Pokušaj ubojstva? Tvorni napad na policajca?«

»Da.«

I: Dva pucnja. Potvrdilo nekoliko svjedoka.

PH: (šuti)

I: Nekoliko svjedoka u bloku stanova na Kaptensgatanu u

Soderhamnu, a njihovi prozori gledaju na travnjak na kojem ste ispalili dva hica na pozornika Dahla.

PH: Soderhamn? Tamo nisam nikad bio.

Erik Wilson je razradio i najmanji detalj tako da, kao cjelina, daju uvjerljivu i održivu priču o prošlosti.

»Hoće li... misliš li da će upaliti?«

Svaka promjena presude u kriminalističkom dosjeu uvijek zahtijeva novo saslušanje u istrazi koja je već provedena i nove unose u dosjeima Službe zatvora i uvjetne kazne u zatvoru gdje je kazna odslužena, u skladu s promjenama.

»Upalilo je.«

»Po presudi i zapisima iz preliminarne istrage, policajca si udario u lice tri puta napunjenim Radom pištoljem, a nisi prestao dok onesviješten nije pao na tlo.«

I: Pokušali ste ubiti policajca na dužnosti. Jednog od mojih

kolega. Želim znati zašto ste, k vragu, to učinili?

PH: Je li to pitanje?

I: Želim znati zašto!

PH: Nikad nisam pucao na policajca na

Soderhamnu. Jer nikad

nisam bio na Soderhamnu. Ali, da sam bio tamo i da sam pucao

na vašeg kolegu, onda bi to bilo zbog toga što ne volim policiju.

»Potom si okrenuo pištolj, napeo ga i ispalio dva hica. Jedan ga je pogodio u bedro. Drugi u lijevu nadlakticu.«

Wilson se zavalio na kauču.

»Nitko tko bude pregledavao tvoju prošlost i bude imao pristup tvom kriminalističkom dosjeu ili preliminarnoj istrazi neće ništa posumnjati. Dodao sam malo niže i bilješku o lisicama. Imao si lisice sve vrijeme dok su te ispitivali. Zbog sigurnosnih razloga.«

»To je dobro.«

Piet Hoffmann presavije dva lista papira.

»Daj mi nekoliko minuta. Želim ih još jednom pregledati. Onda ću znati.«

Držao je presudu koja nije izrečena i saslušanje koje se nije dogo-dilo, a ipak to su njegova najznačajnija oruđa da izvede svoju ulogu u zatvorskim hodnicima.

Još trideset jedan sat.

četvrtak

ZVONA U OBA zvonika crkve Hoglid tukla su puni sat nakon ponoći kad je ostavio Erika Wilsona i broj dva, izišavši kroz komunalne vrtove i izlaz na Heleneborgsgatan. Vani je i dalje bilo neuobičajeno toplo, zbog proljeća koje je prelazilo u ljeto, ili one topline koja dolazi iznutra kad je tijelo napeto. Piet Hoffmann skine jaknu i pođe do šetališta Bergsunds. Auto mu je bio parkiran pokraj vode te je farovima obasjao tamnu vodu kad je upalio motor. Vozio je od zapadnog prema istočnom Sodermalmu, a noć, koja je trebala biti prepuna ljudi što su cijele zime čeznuli za toplinom i sada nisu htjeli poći kući, je pusta,

bučni grad je spavao. Nakon Slussena je ubrzao, duž Stadsgardskajena, potom je usporio i skrenuo prije mosta Danvikstull i općinske granice s Nackom. Po Tegelviksgatanu i onda lijevo u Alsnogatan, do prepreke koja je blokirala jedinu cestu za Danviksberget.

Izišao je u mrak zveckajući ključevima dok nije pronašao komad metala veličine otprilike kao polovica običnog ključa. Već neko vrijeme ga je imao kod sebe i često mu je poslužio posljednjih godina. Odmaknuo je i vratio natrag prepreku pa se polako odvezao vijugavom cestom uzbrdo do terase kafića na vrhu s pogledom na grad, gdje su već desedjećima služili pecivo s cimetom.

Zaustavio je auto na pustom parkiralištu i slušao kako valovi udaraju o liticu tamo gdje je more ulazilo u Saltsjon. Prije nekoliko sati, tu su sjedile mušterije, držali se za ruke dok su razgovarali, čeznuli, ili samo pili kavu s mlijekom u onoj tišini koja je zajednička. Na klupi ostavljena šalica kave, nekoliko plastičnih poslužavnika sa zgužvanim salvetama. Sjeo je kod građevine sa zatvorenim drvenim škurama i stolom koji je lancem vezan za gromadu sivog betona. Piet Hoffmann pogledao je prema gradu u kojem je živio najveći dio svog života, a još uvijek se osjećao kao stranac, netko tko je tek u kraćem posjetu i ubrzo ide dalje, gdje god je trebao poći.

Začuo je korake.

Negdje u tami iza sebe.

Isprva tihi i iz daljine, koraci na tvrdoj površini, potom bliže i jasnije, šljunak koji je glasno objavljivao koliko se osoba koja hoda trudi biti nečujna.

»Piet.«

»Lorentz.«

Taman, krupan čovjek njegovih godina.

Zagrlili su se kao i inače.

»Koliko?«

Tamni, krupni čovjek sjeo je ispred njega i punom težinom se nalaktio na stol koji se neznatno ulegnuo. Poznavali su se točno deset

godina. Jedan od nekolicine kojima je vjerovao.

»Deset kilograma.«

Zajedno su robijali u Österåkeru. Isti odjel, susjedne ćelije. Dvojica muškaraca koji su postali bliski na način na koji nikad ne bi bili da su se upoznali negdje drugdje. U ćuzi i bez puno izbora postali su najbolji prijatelji, a da to tada nisu ni shvatili.

»Jakost?«

»Trideset?«

»Tvornica?«

»Siedlce.«

»Cvijet. To je dobro. To oni žele. I neću im morati kenjati o kvaliteti. Ali osobno, ne podnosim taj vonj.«

Lorentz je jedino ime koje je rekao Eriku. Sviđao mu se. Bio mu je potreban. Lorentz je prodavao ono što je Piet rezao, kako bi zaradio nešto novca.

»Ali trideset posto... prejako za Plattana i Centralen. Tamo nitko ne treba dobiti ništa jače od petnaest, inače stvaraju probleme. A ovo — prodavat ću po klubovipia, klinci žele žestoke stvari i imaju novca.«

Erik je shvatio da postoji netko čije ime neće doznati. I zašto. Stoga Piet može i dalje zarađivati svojim poslom, a Erik i njegove kolege će okrenuti glavu i ponekad mu čak olakšati poslovanje u zamjenu za kontinuiranu infiltraciju.

»Deset kilograma tridesetpostotne robe je jebeno puno. Uzimam, naravno. Kao i uvijek kad me pitaš. Ali — a sada ti se obraćam kao prijatelju — jesi li siguran da imaš sve pod kontrolom u slučaju da netko krene postavljati pitanja?«

Pogledali su se. Navodno pitanje može se shvatiti kao nešto drugo. Nepovjerenje. Provokacija. Nije se radilo o tome. Lorentz je mislio to što je rekao, a Piet je znao da pita jer se brine. Ranije bi uzeo za sebe dio robe koju je odnekud dobio, a prodavao bi za nekog drugog. Ali ovaj put mu treba veća svota u neke druge svrhe pa je nekoliko vakumiranih limenki nerezane robe prebačeno iz otvora za ventilator u

IKEA vrećicu nekoliko sati prije Henrykova posjeta.

»Sve je pod kontrolom. A ako mi ikad zatreba novac od ove robe, onda će to biti zato jer će biti prekasno da se odgovori na ta pitanja.«

Lorentz više nije postavljao pitanja.

Shvatio je da svatko ima svoje razloge i donosi svoje odluke, pa iko ne žele govoriti o tome, onda je besmisleno pitati.

»Oduzet ću pedeset tisuća za eksploziv. Kontaktirao si me u jebeni zadnji čas, Piete, a to košta više nego inače.«

Stotinu kruna za gram. Milijun kruna za deset kilograma.

Devetsto pedeset tisuća u gotovini, ostalo u eksplozivu.

»Imaš sve?«

»Pentil.«

»Nije dovoljno dobar.«

»I nitroglicerin. Snažna detonacija. Pakiran u plastičnim dže-povima.«

»To mi treba.«

»Dobit će još i detonator i fitilj.«

»Ako inzistiraš.«

»Bit će to jebeno snažni prasak.«

»Dobro.«

»Ti si zakon za sebe, Piete.«

~~

Dva auta bila su parkirana u tami s otvorenim prtljažnicima i potom je premještena plava IKEA vrećica s deset limenki po kilogram 30-postotnog amfetamina, smeđa aktovka s devetsto pedeset tisuća kruna u gotovini i dva paketa snažnog eksploziva. Sad je morao požuriti. Odvezao se natrag po uskoj vijugavoj cesti do Danviksbergeta, otključao barijeru i produžio prema Enskedeu i kući za kojom je neprestano čeznuo.

~~

Kad je shvatio da je prošao preko njih, bilo je prekasno. Kolni prilaz bio je u potpunom mraku i nije mogao vidjeti crvena plastična vatrogasna kola. Piet Hoffmann priđe autom za pola metra, potom se spustio na koljena i pipajući kod desnog prednjeg kotača potražio Rasmusov omiljeni autić. Nije bio u najboljem stanju, ali mogao bi ga obojiti crvenim flomasterom da izgleda kao emajliran i ispraviti bijele ljestve koje bi trebale biti pričvršćene na sredini krova. Potom će za nekoliko dana opet biti osposobljen za igru u pješčaniku ili na podu sobe na katu.

Oni su unutra, spavaju. Druga plastična vatrogasna kola. Ispod kreveta, ponekad čak u krevetu uz dvojicu dječaka koje će nakon nekoliko sati čvrsto zagrliti.

Otvorio je prdjažnik, a potom smeđu aktovku koja se nalazila desno iza rezervnoga kotača. Malo je oklijevao prije nego što je izvadio dva paketića ne dirajući devetsto pedeset tisuća kruna u gotovini.

Polako je krenuo kroz sjene u vrtu.

Nije palio svjeda dok nije došao u kuhinju i zatvorio vrata; nije htio probuditi Zofiju iritantnim, bespotrebnim svjedom, ali nije htio ni da ga ulove bosa stopala koja su pošla u zahod ili do hladnjaka. Sjeo je za stol koji je temeljito obrisan, još su vidljivi tragovi krpe. Za nekoliko sati, tu će zajedno doručkovati, sve će biti ljepljivo, umazano, bučno.

Paketi su ležali nasred stola. Nije ih provjerio, nikad to nije činio. Dovoljno je što su od Lorentza. Otvorio je prvi, koji je izgledao kao pernica, i izvadio dugi fitilj. Uostalom, tako je izgledao, kao osamnaest metara tanke, svijene uzice. Ali svatko iole upućen u eksplozive znao bi da se radi o posve različitim stvarima. Pentil fitilju i granici između života i smrti. Razmotao ga je, opipao, potom prerezao na sredini, i stavio natrag dvije polovice duge devet metara. Drugi paket je kockast, plastična kutija s dvadeset četiri manja džepa, poput onih koje je njegov tata imao u zelenom albumu u kojem je držao novčiće iz vremena kad mu je Konigsberg bio dom, izlizane novčiće neznatne vrijednosti. Jednom, dok je njegovo tijelo vrištalo za još jednim šutom, Piet ih je pokušao prodati i shvatio da su smeđi komadići metala koji ga nikad

nisu zanimali bezvrijedni svim drugim kolekcionarima osim njegovu ocu. Njemu su bile vrijedne njegove uspomene iz proteklih vremena. Nježno je dodirnuo svaki džepić, prozirnu tekućinu u njima, ukupno četiri centilitra nitroglicerina raspoređenog u dvadeset četiri spljoštena plastična džepa.

Netko je zaječao.

Piet Hoffmann otvori vrata.

Opet isto ječanje, potom tišina.

Uspeo se stubama. Rasmus je imao noćnu moru, ali sada je nestala i nije ga trebalo tješiti.

Stoga je pošao dolje, do podruma i njegova ormarića s oružjem, koji se nalazio u jednoj od ostava. Otvorio ga je i ugledao nekoliko komada na jednoj polici. Uzeo je jedan i vratio se gore.

Najmanji revolver na svijetu, SwissMiniGun, nije veći od ključa za auto.

Kupio ih je prošlog proljeća izravno u tvornici La Chaux-de-Fonds, s mecima od šest milimetara u minijaturnom cilindru, svaki dovoljno snažan da ubije. Stavio je oružje na dlan i odvagnuo ga mašući rukom naprijed-natrag iznad stola — potrebno je tek nekoliko grama da se okonča jedan život.

Zatvorio je kuhinjska vrata drugi put i počeo piliti oba kraja štitnika okidača na revolveru — metalna traka koja je štitila okidač je premala, nije mogao uvući kažiprst pa ju je skinuo tako da može povući okidač i pucati — bilo je potrebno tek nekoliko minuta da padne na pod.

Potom je s dva prsta uzeo sicusni revolver, podigao ga i uperio prema perilici za suđe, pretvarajući se da puca.

Smrtonosno oružje ne veće od čačkalice, a ipak preveliko.

Stoga ce ga rastaviti na još manje dijelove služeći se minijaturnim odvijačem koji ga je podsjetio na baku iz Kalinjingrada. Držala ga je u ladici ispod svog šivaćeg stroja koji je stajao u spavaćoj sobi, a sedmogodišnjaku je šivaći stroj izgledao kao golemi komad namještaja. Prvo je vrlo pažljivo izvadio vijak na jednoj strani drvene drške, odložio

ga na bijelu radnu plohu kako bi ga držao na oku — ne smije ga izgubiti. Naredni vijak je na drugoj strani drške, bliže otponcu. Potom je vršak odvijača stavio na iglu u sredini revolvera, kucnuo nekoliko puta dok nije ispala, a pištolj veličine čačkalice se raspao na šest dijelova: dvije strane drške, okvir revolvera s bubnjem, nosač cilindra i okidač, cilindar za šest metaka, štitnik cijevi i neki dio okvira bez naziva. Svaki dio je stavio u plastičnu vrećicu te ih je odnio van, zajedno s osamnaest metara pentil fitilja i četiri centilitra tanko spakiranog nitroglicerina. Sve je to stavio na devetsto pedeset tisuća kruna u smeđoj torbi iza rezervnog kotača u prdjažniku auta.

~~

Piet Hoffmann je sjedio na kuhinjskoj stolici promatrajući kako svjetlost pobjeđuje tamu. Čekao ju je satima, a sada ju je čuo kako teško stupa po drvenim stubama, punim stopalom po površini kao što uvijek čini kad se nije dovoljno naspavala. Često je slušao tuđe korake — oni jasno pokazuju što se događa u nekome, a uvijek je lakše pogoditi kako se netko osjeća ako sklopiš oči kad se on ili ona približe.

»Dobro jutro.«

Nije ga vidjela pa je poskočila kad se oglasio.

»Zdravo.«

Kava je već skuhana pa je dolio i malo mlijeka kako ona voli ujutro. Donio je šalicu lijepoj, raščupanoj i pospanoj ženi u kućnom ogrtaču. Uzela ju je. Ima jako umoran pogled, bila je bijesna polovicu noći, a drugu polovicu prespavala je u krevetu pokraj djece u vrućici.

»Nisi uopće spavao.«

Njezin glas nije bio živčan, bila je samo umorna.

»Tako je ispalo.«

Na stol je stavio kruh, maslac i sir.

»Njihova temperatura?«

»Spustila se. Za sada. Još nekoliko dana kod kuće, možda samo dva.«

Novi koraci, puno lakši, stopala koja hitaju od trenutka kad iziđu iz kreveta i dotaknu pod. Hugo je stariji, a ipak se prvi budi. Piet mu priđe, podigne ga i poljubi u mekane obraze.

»Bockaš me.«

»Nisam se obrijao.«

»Bockaš više nego inače.«

Zdjelice, žlice, čaše. Sjeli su. Rasmusova stolica je još uvijek pra-zna, ali pustit će ga da spava koliko god mu je potrebno.

»Danas će biti sa mnom.«

Očekivala je da će to reći. Ali nije bilo lako. Jer nije istina.

»Cijeli dan.«

Postavljen stol. Maloprije je tu ležao nitroglicerin pokraj pentil fitilja i nabijenog pištolja. Sad je zatrpan kašicom, jogurtom i svježim kruhom. Kukuruzne pahuljice bučno hrskaju, po podu proliven sok od naranče. Doručkovali su kao i obično, sve dok Hugo nije lupio žlicom po stolu.

»Zašto se ljutite jedno na drugoga?«

Piet i Zofija se pogledaše.

»Nismo ljuti.«

Okrenuo se prema starijem sinu, a kad je progovorio shvatio je da ovom petogodišnjaku neće biti dovoljne fraze pa je odlučio izdržati njegov neumoljiv pogled.

»Zašto lažete? Znam ja. Vi ste ljuti.«

Piet i Zofija se opet pogledaše, a onda je ona odlučila odgovoriti.

»Mi smo bili ljuti. Ali više nismo.«

Piet Hoffmann sa zahvalnošću pogleda svog sina osjetivši kako mu se ramena opuštaju. Bio je jako napet, jedva je čekao da čuje te riječi, ali se nije usudio sam postaviti to pitanje.

»Dobro. Nitko se ne ljuti. Onda hoću još kruha i kukuruznih

pahuljica.«

Rukama petogodišnjaka nasuo je još pahuljica u svoju zdjelicu i stavio sira na novu krišku kruha, koju je onda odložio pokraj prve koju nije ni taknuo. Njegovi roditelji nisu ništa rekli, tog jutra sve je bilo kako je on htio. Sada je on pametniji od njih.

~~

Sjedio je na drvenoj stubi pokraj ulaznih vrata. Upravo je otišla. A on nije rekao ono što je trebao reći, jednostavno nije bilo prilike. Večeras. Večeras će joj reći. Sve će reći.

Hugu i Rasmusu dao je po dozu Calpola čim se izgubila iz vida po uskoj stazi između Samuelssonove i Sundellove kuće. Potom još pola doze. Nakon trideset minuta temperatura im je pala, bili su odjeveni i spremni za vrtić.

Ostao mu jc još dvadeset jedan i pol sat.

~~

Piet Hoffmann naručio je najčešći švedski auto, srebrni Volvo. Nije bio spreman, nije bio ni očišćen ni pregledan. Nije više imao vremena pa je uzeo crveni Volkswagen Golf. Drugi po učestalosti u Švedskoj.

Netko tko ne želi biti zapažen ili upamćen, ne smije se ni po čemu isticati.

Parkirao je kod crkvenoga groblja, kilometar i pol od golemoga betonskog zida. Duga, otvorena padina, travnate livade koje su zelene, ali trava još nije visoka. Tamo se zaputio. Zatvor Aspsås, jedan od triju zatvora s maksimalnim osiguranjem u zemlji. Uhitit će ga, zadržati u istražnom zatvoru, optužiti, osuditi i zaključati u ćeliju, u narednih deset, možda dvanaest, maksimalno četrnaest dana.

Izišao je iz auta i zaškiljio na suncu i vjetru.

Bit će prekrasan dan, ali gledajući u zatvorski zid, jedino je mislio o mržnji.

Nakon dvanaest jebenih mjeseci unutar nekih drugih betonskih zidina, to je bila jedina emocija koju mu je preostala.

Jako dugo je mislio da je to samo bunt mlade osobe protiv svega što ga sputava ili ograničava. Nije se radilo o tome. Više nije toliko mlad, ali kad pogleda zid, taj osjećaj jednako je snažan. Mržnja zbog rutine, tiranije, izolacije, zaključanih vrata, ponašanja, šljakanja s četvr-tastim drvenim blokovima u radionici, sumnje, osiguranog transporta, testa urina, pregledavanja tijela. Mržnja prema čuvarima, murjacima, odorama, pravilima, svemu što predstavlja društvo, ta prokleta mržnja koju je dijelio s drugima, jedina^stvar koja im je zajednička, to, droga i usamljenost. Ta mržnja koja ih prisiljava da međusobno razgovaraju, čak da streme prema nečemu. Bolje je kad streme prema nečemu gonjeni mržnjom nego da nemaju baš ništa.

Ovaj put će ga zatvoriti jer tako on želi — nema vremena da išta osjeća, ovdje je da nešto dovrši i potom ode.

Stajao je pokraj unajmljenog automobila na jutarnjem suncu i blagom vjetru. U daljini, na jednom kraju visokog zida, mogao je vidjeti identične bungalove od crvene cigle i mali grad izgrađen oko velikog zatvora. Oni koji ne rade kao zatvorski čuvari po hodnicima, rade u građevinskoj kompaniji koja popravlja podove u bloku C, ili kompaniji za dostavu hrane koja isporučuje gotove porcije u blagovaonici, ili kao električari koji namještaju svjetlo u dvorištu. Ljudi koji slobodno žive s jedne strane zida u Aspsåsu potpuno ovise o onima koji su zaključani s druge strane.

Jamčim da vas neće optužiti za događaje u Västmannagatanu 79.

Digitalni snimač još uvijek je bio u džepu njegovih hlača. U proteklih nekoliko sati u više navrata je preslušao njezin glas, njegova desna noga i mikrofon su bili pokraj nje, a njezine riječi su jasne i posve razumljive.

Jamčim da ćemo dati sve od sebe da vam pomognemo u dovršavanju vaše operacije u zatvoru.

Otvorio je vrata. Staza je nedavno grabljana, svakim korakom je brisao tragove pažljivog čuvara crkve. Pogledao je dobro održavane grobove, jednostavne nadgrobne ploče s manjim kvadratima trave, kao da su ljudi iz bungalova nastavili živjeti istim životom i nakon smrti, s dovoljno distance između sebe da se ne ometaju, ali dovoljno blizu da

nikad nisu sami, ni previše ni preveliko, samo jasno označeni zasebni prostori.

Crkveno groblje okruženo je kamenim zidom i stablima koja su davno posađena i još uvijek stoje u pravilnim razmacima, imaju dovolj-no mjesta da mogu rasti, a ipak djeluju kao zaštitni paravan. Hoffmann je prišao bliže. Gorski javor se tek razlistao trepereći na povjetarcu, što znači da vjetar puše brzinom između dva i pet metara u sekundi. Pogle-dao je male grane, i one su se njihale, između sedam i deset metara u sekundi. Zabacio je glavu pokušavajući vidjeti njišu li se veće grane, koje trebaju biti visoko, tamo gdje puše petnaest metara u sekundi.

Teška drvena vrata su otvorena. Ušao je u crkvu koja je bila pre-velika: visoki bijeli svod, u daljini oltar, djelovala je tako veliko da bi cijeli grad Aspsås mogao stati u tvrde klupe, i još bi ostalo mjesta. Jedna od onih građevina iz vremena kad se moć mjerila po veličini.

Ispred broda nije bilo nikoga osim čuvara koji je odnosio drvene stolce od krstionice. Potpuna tišina osim nekakvog struganja u galeriji pokraj orgulja.

Ušao je i stavio novčanicu od dvadeset kruna u jednu od kutija za milodare koje su stajale na stolu kraj ulaza, potom je kimnuo glavom čuvaru koji je čuo kretanje te se okrenuo. Vratio se u vestibul, pričekao dok nije provjerio da ga nitko ne gleda i onda otvorio siva vrata s desne strane.

Provukao se što je brže mogao.

Stubište je bilo strmo, gazište iz vremena kad su ljudi bili niži. Vrata na vrhu širom se otvoriše pogurana polugom koja je stajala u procjepu kod dovratka. Jednostavne aluminijske ljestve naslonjene na uska vratašca za krovu, ulaz u crkveni toranj.

Zaustavio se.

Nekakav zvuk dopirao je odozdo. Prigušene note orgulja.

Nasmiješio se, struganje koje je ranije čuo u brodu iz galerije, dolazilo je od kantora koji se priprema za psalam predviđen za taj dan.

Aluminijske ljestve nesigurno su se zanjihale kad je iz torbe izva-

dio francuski ključ i zahvatio lokot na vratašcima. Jedan snažniji trzaj i popustio je. Otvorio je vratašca, uspeo se u toranj i sagnuo ispod golemog zvona od lijevanog željeza.

Još jedna vrata.

Otvorio ih je i izišao na balkon s pogledom koji je bio toliko zapanjujući da se morao prisiliti da stoji mirno. Pogledom je pratio nebo dolje do šume i dva jezera, a u daljini se nazirao planinski masiv. Držeći se rukama za ogradu, pregledao je balkon, koji nije bio prevelik — dovoljno mjesta da može žaleći. Tu na visini vjetar je jači. Isti vjetar koji se zabavljao s lišćem i manjim granama iznad da ovdje se slobodnije kretao, a balkon se zatresao pod naletom vjetra koji ga je htio iščupati. Pogledao je zid, bodljikavu žicu i zgrade s rešetkama na prozorima. I s ovog mjesta zatvor Aspsås je jednako velik i ružan, a pogled je neprekinut, ništa ga ne ometa: može se vidjeti svaki zatvore-nik u dobro čuvanom zatvorskom dvorištu, svaka besmislena metalna ograda, svaka zaključana vrata u betonu.

I... da ćemo se pobrinuti za vas nakon što obavite svoj posao. Znam da će vam onda prijetiti smrću i da ćete biti obilježeni u kriminalnom svijetu. Od nas ćete dobiti novi život, novi identitet i novac da počnete iznova u inozemstvu.

Snimač je držao u ruci i njezin je glas bio jasan, usprkos mono-tonom zavijanju vjetra.

Jamčim vam u svojstvu ministrice pravosuđa.

Ako bude uspješan.

Ako obavi posao iza onih zidova dolje točno kako su planirali, slijedi mu smrtna kazna i morat će otići, daleko.

Odložio je torbu i iz prednjeg džepa izvadio tanki crni kabel i dva odašiljača, oba srebrna, otprilike veličine novčića. Pričvrstio je odašiljače za krajeve kabela dugog oko pola metra, i zakitao ga za ogradu, u smjeru zatvora, kako ga ne bi vidjeli oni koji budu stajali na balkonu crkvenog zvonika.

Čučnuo je i nožem odrezao nekoliko centimetara crne izolacije na kabelu da oslobodi metalne žice i spoji ih s drugim komadom kabela,

koji je potom s vanjske strane također pričvrstio za ogradu. Legao je tik uz ogradu i spojio kabel s nečim što je izgledalo kao komadić crnog stakla.

Uvijek sam.

Provirio je kroz ogradu da provjeri jesu li dva kabela, dva odaši-ljača i solarna ćelija s vanjske strane dobro pričvršćeni.

Vjeru j jedino sebi.

Kad netko ovdje bude stajao i govorio, on ili ona neće znati da svaku riječ, svaku rečenica može čuti netko osuđen da robija tamo dolje, iza zidina zatvora Aspsås.

~~

Zastao je kako bi još malo uživao u pogledu.

Dvije krajnosti, tako blizu, a toliko udaljene.

Ako na vjetrovitom balkonu crkvenog zvonika nakrivi glavu, može vidjeti blistavu vodu, vrhove stabala i beskrajno plavo nebo.

Ako se još malo spusti, naići se na zaseban svijet i zasebnu stvar-nost. Devet pravokutnih betonskih građevina koje iz daljine izgledaju kao kolekcija identičnih Lego-kockica, u kojima su nagurani najopasniji pojedinci u zemlji, zaključani i posve predvidljivo provode svoje dane.

Piet Hoffmann je znao da će dobiti posao čistača u bloku B, jedan od uvjeta sa sastanka u Vladinim uredima i jedan od zadataka za koji se treba pobrinuti glavni ravnatelj švedske Službe zatvora i uvjetne kazne. Stoga se usredotočio na Lego-kockice koje su stajale otprilike u sredini svijeta uokvirenog sedam metara visokim betonskim zidom i proučavao dalekozorom odjeljak po odjeljak, te na građevinu koju još nije upoznao, ali koja će za dva tjedna postati njegova svakodnevica. Izabrao je prozor na drugom katu, radionica, najveće radno mjesto za zatvorenike u Aspsåsu koji nisu htjeli učiti. Prozor smjesten ispod krova, s armiranim staklom i gustim metalnim rešetkama, ali s dalekozorom je ipak mogao vidjeti neke ljude kako tamo rade za strojevima, lica i oči koja bi svako malo zastala i čeznudjivo pogledala van — opasno je kad možeš jedino brojiti dane i ubijati vrijeme.

~~

Zatvoreni sustav bez izlaza.

Ako me otkriju. Ako me spale. Ako budem sam.

Onda neće imati nikakve šanse.

Umrijet će.

~~

Legao je na balkon, obje ruke ispružio kroz ogradu držeći zamišljenu pušku i naciljao prozor koji je upravo izabrao, na drugom katu bloka B. Promatrao je stabla iza zida crkvenoga groblja — vjetar se pojačao, sada su se njihale veće grane.

Vjetar jačine dvanaest metara u sekundi. Namjesti za osam stupnjeva udesno.

Naciljao je zamišljenom puškom glavu koja se kretala s druge strane prozora radionice. Otvorio je torbu i izvadio daljinomjer, usmjerivši ga prema istom prozoru.

Već je procijenio da je udaljen oko tisuću petsto metara.

Pogledao je zaslon i nasmiješio se.

Točno tisuću petsto tri metra od balkona crkvenog zvonika do armiranog prozora.

Udaljenost tisuću petsto tri metra. Jasan pogled. Tri sekunde od pucnja do udara.

U rukama je čvrsto držao nepostojeću pušku.

~~

Bilo je pet do deset kad je opet prošao pokraj grobova i zaštitnih gorskih javora, po uredno grabljanoj stazi do auta parkiranog ispred ulaza. Držao se rasporeda — uspio je obaviti što je trebalo u crkvi, i bit će prvi u knjižnici Aspsåsa kad bude otvorena.

Zasebna zgrada na trgu, zgurana između banke i supermarketa,

knjižničarka pedesetih godina, jednako ljubazna kao što je i izgledala.

»Mogu li vam pomoći?«

»Samo trenutak. Želim provjeriti neke naslove.«

Dječji kutak s jastucima i malenim stolicama, knjige o Pipi Dugoj Čarapi poslagane na jednakim hrpama, tri obična stola za svakoga tko želi učiti ili samo neko vrijeme čitati na miru, kauč sa slušalicama za glazbu i računala za surfanje internetom. Lijepa mala knjižnica, mirna, u kojoj prevladava atmosfera osmišljenog vremena za razliku od zatvorskog zida koji dominira pogledom kroz svaki od prozora, signalizirajući nevolje i zatočeništvo.

Sjeo je ispred jednog od ekrana kraj pulta za izdavanje knjiga pretražujući katalog. Trebalo mu je šest naslova pa je tražio one koje nisu posuđivane dulje vrijeme.

»Evo.«

Ljubazna knjižničarka pogleda njegov rukom ispisan popis.

Byron, Don Juan; Homer, Odiseja; Johansson, Stockholm u devetnaestom stoljeću-, Bergman, Marionete, Bellman, Spisi o mom životu; Atlantis zbirka svjetske literature, Francuski krajolik.

»Poezija... i naslovi koji... ne, mislim da ih ovdje nemamo.«

»Tako sam i mislio.«

»Trebat će mi neko vrijeme da ih nabavimo.«

»Trebaju mi sada.«

»Pa, sada sam sama i... u skladištu su. Tako radimo s knjigama koje se ne posuđuju često.«

»Bio bih vam jako zahvalan ako biste ih mogli sada donijeti. Nemam previše vremena.«

Uzdahnula je, neznatno, kao netko od koga se traži nešto pro-blematično, ali u tome zapravo uživa.

»Pa, vi ste sada jedini ovdje. A sigurna sam da ih prije ručka nece

puno doći. Otići ću do podruma ako mi malo pripazite na stvari.«

»Puno vam hvala. Samo tvrdo ukoričena izdanja, molim vas.«

»Kako?«

»Ne želim meki uvez ili one otrcane omote.«

»Meki uvez? Nama su jeftinije. A sadržaj je isti.«

»Tvrdo ukoričene, molim vas. Takve obično čitam. Ili bolje rečeno, kad čitam.«

Piet Hoffmann sjeo je na stolicu knjižničarke za pultom za izda-vanje knjiga i pričekao. Bio je već tu i posuđivao knjige koje nisu bile popularne pa su držane u podrumskom skladistu, kao sto je činilo i još nekoliko knjižnica u malim zajednicama u blizini zatvora s visokim osiguranjem. Posuđivao je knjige iz javne biblioteke Kumla, među članovima su i zatvorenici Kumle, i javne knjižnice Sodertalje, njeni dugogodišnji članovi su zatvorenici iz Halla. A kad zatvorenici s one strane zidova, koji su od knjižnice udaljeni tek nekoliko stotina metara, naruče svoje knjige, uvijek ih preuzimaju tu, u knjižnici u Aspsåsu. Štoviše, ako se radi o naslovima iz skladišta, onaj koji posuđuje može biti siguran da će dobiti traženu knjigu.

Bila je bez daha kad je otvorila teška podrumska vrata.

»Strmo stubište.«

Nasmiješila se.

»Vjerojatno bih trebala malo trčati.«

Šest knjiga na pultu za izdavanje.

»Jesu li ove u redu?«

Tvrdi uvez. Velike. Teške.

»Tulipani i poezija.«

»Molim?«

»Savršene, upravo takve volim.«

~~

Na trgu je puhao vjetar, relativno sunčano, bio je gotovo pust. Neka starica mučila se s cimerom iznad kamenih kocki na du, čovjek otprilike istih godina s plastičnom vrećicom na upravljaču svog bicikla s objema je rukama kopao po kanti za smeće tražeći prazne boce. Piet Hoffmann je polako vozio kroz gradić, u koji će se vratiti za desetak dana, s lisicama u osiguranom policijskom kombiju.

Ipak želim znati kako.

Zatvoreni sustav bez izlaza.

Razotkriveni infiltrator, cinker, omražen u zatvorskim hodnicima poput pedofila ili silovatelja, uvijek na dnu hijerarhije koja vlada europskim zatvorima i koja ubojicama i velikim dilerima daje njihov status i moć.

Službeno, dobit ćete oprost. Iz humanih razloga. To nije potrebno detaljnije objašnjavati. Medicinski ili humani razlozi su dovoljni za odluku koju će Ministarstvo pravosuđa potom označiti kao povjerljivu.

Ako se nešto dogodi. Njezino obećanje je sve što je imao. To i stvari koje je osobno pripremio.

Pogledao je na sat na oglasnoj ploči. Još osamnaest sati.

Nekoliko kilometara izvan Stockholma, vozio je malo prebrzo kroz uspavana predgrađa kad je zazvonio jedan od njegovih mobitela. Nervozan ženski glas, jedna od teta iz vrtića u Hagtornsgardenu.

Oba dječaka imaju temperaturu.

Vratio se u Enskededalen, danas je njegov red, a Calpol više ne djeluje.

~~

Pametna žena, nekoliko godina mlađa od njega, Hugo i Rasmus uvijek su s njom bili sigurni.

»Ne razumijem.«

Ista žena koja ga je nazvala prije nekoliko dana zbog bolesnih

dječaka. Sada je sjedila ispred njega u uredu i mrštila se dok su dvojica dječaka u vrućici čekala na klupi kod igraonice.

»Da vi... vas oboje... to jednostavno ne nalikuje na vas, nakon ovih godina, vi, prije svih, jednostavno ne biste izveli taj glupi s Calpolom. Jednostavno ne razumijem.«

»Nisam siguran što želite...«

Počeo je objašnjavati kao što uvijek čini kad ga netko zbog nečega optužuje. A onda je stao. Ovo nije ispitivanje, teta iz vrtića nije policija, a on nije osumnjičen za zločin.

»Ovdje imamo pravila. Poznata su vam. Oboje ih poznajete. Pravila kažu kad je dijete dobrodošlo, a kad nije. Ovo je radno mjesto, radno mjesto za odrasle, i za malu djecu i djecu drugih ljudi.«

Sramio se i nije odgovorio.

»Štoviše — Piete, to nije dobro za djecu. Nije dobro ni za Huga ni za Rasmusa. I sami vidite kako izgledaju. Ovdje su, a njihova malena tijela su pregrijana... moglo bi doći do drugih, ozbiljnijih posljedica. Shvaćate li to?«

Kad netko prijeđe granicu za koju je rekao da je nikad neće prijeći.

Tko je on tada?

»Shvaćam, i to se više neće ponoviti.«

Iznio je dva mlitava tjelešca van do svog auta. Bili su vrući, polju-bio ih je u čelo.

Još jednom. Samo još jednom.

Objasnio im je što trebaju učiniti. Mora im biti bolje. Svakome je dao po dozu Calpola.

»Neću više.«

»Samo još jedna.«

»Grozno je.«

»Znam. Samo još ovaj put. Obećavam.«

Opet ih je poljubio u čelo i krenuo u smjeru za koji je Hugo shvatio da ne vodi kući.

»Kamo idemo?«

»U tatin ured. Nećemo se dugo zadržati. Onda smo gotovi. Onda možemo kući.«

Nekoliko minuta vožnje po glavnoj ulici prema gradu preko Skanstulla i Soderledena. Prebacio se u drugi trak u tunelu ispod Sodermalma i odvezao do Hornsgatana i ceste koja je vodila do Mariatorgeta. Parkirao je kod videoteke koja je bila stiješnjena između supermarketa i kuglane, utrčao unutra, kroz izlog je držao na oku stra-žnje sjedište auta, i izabrao tri filma: dvanaest epizoda Winneja Pooha. Djeca su napamet znala cijeli tekst, ali to je jedan od rijetkih crtića s kojima je mogao izići na kraj. Zvuk nije bio tako histeričan kao kod većine drugih: odrasli kao likovi u crtićima deru se u falsetu i pretvaraju da su djeca.

Potom je stao točno ispred ulaza na Vasagatanu. Hugo i Rasmus bili su jednako vrući i umorni, pa je pazio da što manje hodaju. I prije su bili kod njega u uredu, zapravo nekoliko puta, radoznali kakva su inače djeca vidjeti gdje rade mama i tata, ali nikad nisu bili kad je tu radio — za njih to je samo mjesto na koje tata odlazi dok čeka da se njegova djeca završe igrati u vrtiću.

Pola litre sladoleda od vanilije, dvije velike čaše Coca-Cole i dva-naest epizoda o trapavom Winneju Poohu. Posjeo ih je u prostranom uredu ispred televizije, leđima prema stolu i objasnio da na nekoliko minuta mora do potkrovlja, ali oni ga nisu čuli, bili su zauzeti gle-danjem Zeca, Eeyorea i drvenih kolica na koja je Pooh trebao sjesti. Piet Hoffmann uzeo je, tri limenke iz ventilatora, ponio ih sa sobom, odložio na pod, i raščistio stol kako bi imao mjesta za rad.

Šest knjiga iz knjižnice Aspsåsa koje se rijeko traže pa je stoga na koricama bila zalijepljena oznaka ispisana velikim plavim slovima, SKLADIŠTE.

Plastična vrećica u kojoj je rastavljeni minijaturni revolver.

Pentil fitilj prerezan na dvije polovice duge devet metara.

Plastični omot s četiri centilitra nitroglicerina podijeljenih u dvadeset četiri džepa.

Limenka 30-postotnog amfetamina.

Iz ladice je uzeo tubu ljepila, paketić žileta i tankih, samoljepivih Rizla papirića, koje inače koriste oni koji vole motati cigarete.

Tulipani.

I poezija.

Otvorio je prvu knjigu. Don Juan Lorda Byrona. Savršena je. ito četrdeset šest stranica. Tvrde korice. Osamnaest centimetara duga, dvanaest široka.

Znao je da će poslužiti. U proteklih deset godina preparirao je iko stotina romana, knjiga poezije i eseja kako bi sadržavali deset do petnaest grama amfetamina, i svaki put je djelovalo. A sada, po prvi put će osobno posuditi modificirane knjige i isprazniti ih u zatvoru Aspsås.

»Potrebna su mi tri dana da sredim konkurenciju. Za to vrijeme ne želim nikakav kontakt, a na meni je da dopremim svu opremu.«

Otvorio je knjigu i žiletom razrezao spoj tako da se olabavio i otkrio hrbat Don Juana od petsto četrdeset šest stranica, a potom je žiletom poravnao rubove. Listao je do stranice 90, držeći stranice za-jedno, a onda ih je snažno otrgnuo i odložio na stol. Zatim je okrenuo stranicu 390 i otrgnuo sljedeći svežanj stranica.

Radit će sa stranicama od 91. do 390.

Na lijevoj margini 91. stranice olovkom je nacrtao petnaest cen-timetara dug i centimetar širok pravokutnik. A onda je žiletom rezao duž redaka, sve dublje i dublje, milimetar po milimetar dok nije prerezao cijeli svežanj, tri stotine stranica. Dobro je baratao žiletom uklanjajući i najmanje neravnine kako bi maknuo označenu traku. Po-digao je srednji dio knjige, u kojoj se sada nalazio otvor dug petnaest centimetara, centimetar širok i tri centimetra dubok, vratio ga natrag i zalijepio. Opipao je rubove, ipak se osjećaju neke neravnine, pa ih je oblijepio Rizla papirićima. Ako će je napuniti amfetaminom, važno je

da površina bude glatka i da u knjizi bude mjesta za petnaest grama jer je dovoljno debela.

Prvih devedeset stranica još su nedirnute te ih je vratio na njihovo mjesto, iznad otvora, zalijepio za hrbat i labavu koricu, i onda objema rukama o stol čvrsto pritisnuo klasično djelo Lorda Byrona kako bi bio siguran da će svaka stranica ostati zalijepljena na svom mjestu.

»Što radiš, tata?«

Hugo je provirio iza njegova lakta, pokraj netom preparirane knjige.

»Ništa. Malo čitam. Zašto ne gledaš film?«

»Završio je.«

Pomilovao je Huga po obrazu i usuo, imaju još dva filma. Winnie Pooh treba pojesti još meda i Zec ga treba još malo zafrkavati prije nego što obavi svoj posao.

Piet Hoffmann je na isti način preparirao Odiseju, Spise o mom životu i Francuski krajolik. Za dva tjedna, zatvorenik koji robija u zatvoru Aspsås, a zanima ga književnost, moći će posuditi do četiri knjige koje ukupno sadržavaju četrdeset dva grama amfetamina.

Još dvije knjige.

Novim žiletom izrezao je četvrtasti otvor na lijevoj margini Stockholma u devetnaestom stoljeću i Marioneta. U prvu je stavio dijelove od kojih će čitatelj, koji zna kako, sklopiti minijaturni revolver. Najteže je s cilindrom napunjenim sa šest metaka, koji je širi nego što je mislio, ali uspio ga je pažljivo ugurati u šupljinu nakon što je uklonio nekoliko Rizla papirića. Pištolj dovoljno snažan da ubije ukoliko metak pogodi svoju metu. Prvi put ga je vidio prije šest mjeseci u Šwinoujšieu, kad je napunjena mazga prije ukrcavanja povraćala dvije tisuće petsto grama heroina u zahodu na trajektnom pristaništu. Mariusz je otvorio vrata i ugledao mazgu kako leži na podu s plastičnom vrecicom pokraj usta. Nije ništa rekao, samo se dovoljno približio, uperio kratku cijev u njegovo oko i ubio ga jednim metkom. U drugi otvor, u posljednjoj knjizi, stavio je detonator veličine većeg čavla i prijamnik veličine novčića — od onih koje staviš u uho kako bi primio i

slušao zvukove dvaju odašiljača pričvršćenih za ogradu balkona na crkvenom zvoniku.

Dva devet metara duga komada pentil fitilja i plastični omot s dvadeset četiri centilitra nitroglicerina još uvijek su bili na stolu. Ner-vozno je pogledao prema mališanima koji su okrenuti leđima gledali crtić o debelom medvjedu. Odjednom su se nasmijali, tegla meda pala je Poohu na glavu. Hoffmann je pošao do kuhinje, otvorio još jednu posudu sladoleda, stavio je na stol između njih i pomilovao Rasmusa po obrazu.

Najteže će biti sakriti pentil fitilj i plastični omot s nitroglicerinom a da se ništa ne vidi.

Izabrao je najveću knjigu, Stockholm u devetnaestom stoljeću, dugu dvadeset dva centimetra i široku petnaest. Razrezao je prednji i stražnji dio ovitka, izvadio porozno papirnato punjenje i zamijenio ga eksplozivom i fitiljem, opet zalijepio, poravnao rubove i onda prelistao svih šest knjiga kako bi provjerio jesu li dobro slijepljene i vide li se pravokutni otvori.

Hugovo lice opet se ukazalo iznad stola. Gotov je i drugi film.

»Ništa.«

»Što je ovo, tata?«

Pokazao je blistavu limenku punu 30-postotnog amfetamina.

»To? O... grožđani šećer.«

Hugo je stajao tamo, nije mu se žurilo.

»Zar ne želiš pogledati i ostale? Ima još jedan film.«

»Hoću, samo malo. Ovdje su dva pisma, tata. Za koga su?«

Radoznale oči zamijetile su dvije omotnice koje su ležale visoko gore u otvorenom ormariću s oružjem.

»Neću ih poslati.«

»Ali na njima su imena.«

»Kasnije ću se njima pozabaviti.«

»Što u njima piše?«

»Hoću li sada staviti film?«

»To je mamino ime. Na onoj bijeloj. Tako izgleda. A ono na smeđoj počinje s E, i to mogu vidjeti.«

»Ewert. On se zove Ewert. Ali mislim da ga neće dobiti.«

U devetom dijelu Winneja Pooha radilo se o rođendanu Praščića i izletu s vrapcem Christopherom. Hugo je sjeo pokraj Rasmusa, a Piet Hoffmann je provjerio sadržaj smeđe omotnice — CD sa snimkom, tri putovnice i odašiljač — zalijepio ju je i stavio u svoju smeđu kožnatu torbu pokraj šest prepariranih knjiga iz knjižnice Aspsås. A onda je u bijelu omotnicu na kojoj je Hugo primijetio Zofijino ime — CD, četvrta putovnica i pismo s uputama — stavio devetsto pedeset tisuća kruna, u novčanicama, i ubacio je u smeđu kožnatu torbu.

Još petnaest sati.

Zaustavio je Winnija Pooha, pomogao dječacima koji su opet imali temperaturu da se obuju, potom je pošao u kuhinju do hladnjaka, stavio pedeset neotvorenih tulipana u ručni hladnjak i ponio ih zajedno s kožnom torbom i dvojicom dječaka niz stubište do auta parkiranog ispred ulaza. Iza brisača bila je zataknuta kazna za parkiranje.

~~

Pogledao je dva crvena lica na stražnjem sjedištu. Mora stati još dvaput.

Potom će ih staviti u krevet, s čistim plahtama, sjediti pokraj njih i paziti na njih dok se Zofija ne vrati kući.

Ležali su u autu kad je pošao do podružnice Handels banke na Kungstradgardsgatanu, dolje do podruma i prostorije prepune pravilno poredanih sefova. Otvorio je praznu kutiju jednim od svojih dvaju ključeva, ostavio smeđu i bijelu omotnicu, zaključao je i nakon neko-liko minuta izišao iz zgrade, ušao u auto i odvezao se do Hökens Gata na Sodermalmu.

Opet ih je pogledao — jako se sramio.

Prekoračio je granicu. Na stražnjem sjedištu dva dječaka koja je

volio najviše na svijetu, amfetamin i nitroglicerin u prdjažniku.

Progutao je knedlu, oni ga ne smiju vidjeti kako plače, to ne želi.

~~

Parkirao je što je bliže mogao ulazu u Hökens Gata 1, broj četiri, točno petnaest sati. Erik je već ušao na druga vrata.

»Neću više hodati.«

»Znam. Samo još ovdje, onda idemo kući. Obećavam.«

»Bole me noge. Tata, jako, jako me bole.«

Rasmus je sjeo na prvu stubu. Kad ga je Piet uzeo za ruku, bila je vrela. Podigao ga je jednom rukom, a u drugoj je držao ručni hladnjak i kožnu torbu. Hugo će se morati sam popeti stubištem, kako se inače čini ako si najstariji.

Tri kata stubištem, vrata s poštanskim sandučićem na kojem stoji tlNDSTROM otvorila su se iznutra u trenutku kad se začuo alarm na njegovom ručnom satu.

I »Hugo. Rasmus. Ovo je stric Erik.«

Ispružili su ručice i rukovali se. Osjetio je oštar pogled Erika Isona, kojeg vraga oni rade ovdje?

Ušli su u plastikom zaštićen dnevni boravak stana koji se reno-virao, i bez obzira što su bili umorni, radoznalo su razgledali svaki “mad neobičnog namještaja.

»Zašto je posvuda plastika?«

»Trebaju završiti posao.«

»Kako to misliš, posao?«

»Obnavljaju stan i ne žele ništa uprljati.«

Ostavio ih je na šuštavom kauču, pošao u kuhinju i tamo dobio još jedan prodoran pogled. Nakrivio je glavu.

»Nisam imao izbora.«

Wilson nije ništa rekao — kao da se ne može sjetiti kad je vidio

dvoje djece u svijetu u kojem se odlučivalo o životu i smrti.

»Jesi li razgovarao sa Zofijom?«

»Nisam.«

»Moraš razgovarati s njom.«

Nije odgovorio.

»Piete, smisli izgovor kakav god hoćeš. Znaš da moraš. Isuse Kriste, moraš razgovarati s njom, jebote, čovječe!«

Njezine reakcije, one koje nije mogao kontrolirati.

»Večeras. Kad dječaci pođu na spavanje. Onda ću razgovarati s njom.«

»Još uvijek se možeš povući.«

»Znaš da ću ovo dovršiti.«

Erik Wilson kimne glavom i pogleda plavi ručni hladnjak koji je Piet podigao na stol.

»Tulipani. Pedeset komada. Bit će žute boje.«

Wilson se zagledao u zelene stapke i zelene pupoljke koji su ležali na bijelim kockastim paketićima leda.

»Stavit ću ih u hladnjak. Treba biti oko dva stupnja. Želim da pripaziš na njih. A onog dana kad uđem u Aspsås zatvor, pošalji ih na adresu koju ćeš dobiti od mene.«

Wilson stavi ruku u ručni hladnjak i okrene jednu od bijelih kartica na buketu.

»Zahvaljujemo vam na uspješnom partnerstvu, Poslovna udruga Aspsås.«

»Ispravno.«

»Gdje ih treba poslati?«

»U zatvor Aspsås. Ravnatelju zatvora.«

Erik Wilson više nije postavljao pitanja. Bolje je ako ništa ne zna.

»Koliko još trebamo čekati?«

Hugu je postalo dosadno prelaziti rukom po plastici kako bi šuškala.

»Samo još malo. Vrati se Rasmusu. Doći ću za minutu.«

Wilson je pričekao dok malena stopala nisu nestala u mračnom hodniku.

»Sutra će te uhititi, Piete. Nakon toga nećemo biti ni u kakvom kontaktu. Nećeš moći kontaktirati ni mene ni bilo koga iz Gradske policije. Dok ne budeš spreman i kažeš nam da hoćeš van. Preopasno je. Ako itko posumnja da radiš za nas... mrtav si.«

~~

Erik 'Wilson je išao hodnikom prema Odjelu za ubojstva. Bio je nervozan. Usporio je kod ureda Evverta Grensa, kao i uvijek kad je zad-njih dana prolazio pokraj njega. Znatiželjne oči su virile u prazan ured, prema glazbi koja se više nije čula. Pitao se što namjerava viši detektiv koji istražuje ubojstvo, što zna, koliko će mu trebati da počne postav-ljati pitanja na koja nitko nema odgovora.

Wilson uzdahne, nije bilo dobro, ona djeca, tako su maleni. Njegov je posao potaknuti infiltratora da pristane na velik rizik kako bi dobio informaciju koja je neophodna policiji, ali nije bio siguran je li Piet u potpunosti shvatio čega se mora odreći. Bili su vrlo blizu te se istinski bojao za njega.

Ako se nešto dogodi, odustani.

Ako netko otkrije tko si, imaš novi zadatak.

Preživjeti.

Wilson je zatvorio vrata svog ureda i uključio računalo, koje iz sigurnosnih razloga nije bilo priključeno na internet. Objasnio je Pietu, dok su dvojica dječaka vukli tatu za ruke, da se u međuvremenu mora vratiti u centar za obuku u južnu Georgiju, kako bi dovršio ono što je morao prekinuti prije dva dana. Nije bio siguran sluša li ga zaista taj čovjek ispred njega. Rekao je da i kimnuo glavom, ali već je krenuo kući da tamo provede posljednju noć na slobodi. Računalni ekran

prekrio je prazan dokument i Erik Wilson je počeo pisati obavještajni izvještaj za okružnog ravnatelja, preko šefa istražitelja Göranssona, koji će potom izbrisati sa svog čvrstog diska: izvještaj o okolnostima uhiće-nja traženog i nasilnog kriminalca, koji je u prtljažniku auta imao tri kilograma poljskog amfetamina, izvještaj koji će tek sutra biti dostav-ljen, jer se to još nije dogodilo.

~~

Dva sata je sam čekao za kuhinjskim stolom.

Pivo, sendvič, križaljka, ali nije ni pio ni jeo niti je išta zapisao.

Hugo i Rasmus odavno spavaju na katu. Jeli su palačinke s dže-mom od jagoda i previše tučenog vrhnja. Potom ih je morao odnijeti u krevet, otvorio je njihove prozore i promatrao ih dok nisu zaspali nakon nekoliko minuta.

Sada ih je čuo, koraci koje je jako dobro poznavao.

Kroz vrt, po stubama kod ulaza, potom škripanje vrata dok se otvaraju, u trbuhu je osjetio blagi grč.

»Zdravo.«

Predivna je.

»Zdravo.«

»Spavaju li?«

»Spavaju već dva sata.«

»A njihova temperatura?«

»Sutra će im spasti.«

Blago ga je poljubila u obraz i nasmiješila se, nije primijetila da će se cijeli svijet u potpunosti raspasti.

Još jedan poljubac, u drugi obraz, dvaput, kao i uvijek.

Nije primijetila da se prokleti pod uvija.

»Moramo razgovarati.«

»Sada?«

»Sada.«

Blagi uzdah.

»To ne može pričekati?«

»Ne.«

»Sutra? Tako sam umorna.«

»Onda će biti prekasno.«

Pošla je na kat presvući seji meke hlače i debelu vestu predugih rukava. Ona je sve što mu je ikad trebalo na svijetu. Pogledala ga je u tišini sklupčana na kauču čekajući da on progovori. Razmišljao je o tome da skuha jelo s jakim začinima iz Indije ili Tajlanda, otvori bocu skupog crnog vina, i onda s njom tiho popriča. Ali shvatio je da bi to bilo prijetvorno i da bi objašnjenje bilo još više licemjerno ako bi bilo prikriveno uživanjem i intimnošću. Nagnuo se i zagrlio je — lijepo je mirisala, mirisala je na Zofiju.

»Volim te. Volim Huga. Volim Rasmusa. Volim ovu kuću. Volim znati da imam nekoga tko me zove mužu i još nekoga tko me zove tata. Mislio sam da je to nemoguće. Sada sam se navikao, o tome u potpunosti ovisim.«

Još se više sklupčala i dublje povukla na drugom kraju kauča. Znala je da je pripremio to što joj mora reći.

»Želim da me saslušaš, Zofija. A prije svega, želim da ovdje sjediš i pričekaš dok ne završim.«

Uvijek je znao više o svakoj situaciji od onih s kojima je kasnije razgovarao o tome. Ako je bolje pripremljen, onda će bolje kontrolirati situaciju, a onaj koji ima kontrolu uvijek donosi odluke.

Ne sada.

Njezini osjećaji, njezine reakcije, toga se bojao.

»Onda — Zofija, možeš činiti što god želiš. Saslušaj me i onda učini što god želiš.«

Sjeo je ispred nje i tihim glasom počeo pričati priču o zatvorskoj kazni prije deset godina, o policajcu koji ga je unovačio kao infiltratora,

o kontinuiranim kriminalnim aktivnostima i policiji koja je okretala glavu, o poljskoj mafijaškoj organizaciji koja se zove Wojtek, tajnim sastancima u stanovima koji se renoviraju, kako je autom vozila i potom skupila muža kod paravan kompanije koju je nazvao Hoffmann Security AB, o izmišljenom kriminalističkom dosjeu, lažiranoj bazi podataka i služenju zatvorske kazne, u kojem je opisan kao iznimno nasilan i klasificiran kao psihopat, kako je stvoren privid o njemu kao o jednom od najopasnijih kriminalaca u Švedskoj, da će ga uhititi sutra ujutro u šest i trideset u sali za biljar u središtu Stockholma, o očekivanom suđenju i ishodu, dugogodišnjoj zatvorskoj kazni, životu iza rešetaka koji će započeti za desetak dana i tamo ostati dva mjeseca, o tome kako je svakoga dana morao gledati u oči svojoj ženi djeci, a znao je da je njihovo povjerenje pridobio lažima.

petak

LEŽALI SU U KREVETU jedno pokraj drugoga trudeći se da se ne dodiruju.

Bila je posve nepomična.

Svako malo zaustavljao bi dah, ustrašen da možda neće čuti, iako nije ništa rekla.

Sjeo je na rub kreveta, znao je da je budna, da leži i gleda u nje-gova lažljiva leđa. Nastavio je pričati dok su ispijali bocu jeftinog vina, a kad je završio, samo je ustala, izgubila se u spavaćoj sobi i ugasila svjetlo. Nije progovorila niti se proderala. Samo šutnja.

Piet Hoffmann se obukao, odjednom mu se žurilo da ode — nije moguće ostati u nistavilu. Okrenuo se, pogledali su se bez riječi, a on joj je dao ključ od sefa podružnice Handels banke na Kungstradgardsgatanu. Ukoliko bude htjela s njim živjeti, treba poći tamo ako je kontaktira i reci da je sve u redu. Ako otvori sef, pronaći će smeđu i bijelu omotnicu i učiniti točno kako je navedeno u rukom napisanom pismu. Nije bio siguran da li ga je slušala. Gledala je u daljinu pa je pohitao do dviju malenih glava koje su spavale na dva

malena jastuka, udahnuo njihov miris, pomilovao ih po obrazima i potom napustio kucu u kvartu koji je još uvijek čvrsto spavao.

~~

Još dva i pol sata. Njegovo lice u retrovizoru. Tamna neobrijana čeljust s crno-bijelim čekinjama, koje su se još više isticale na njegovim obrazima — bio je puno mlađi kad se posljednji put prestao brijati. Svrbjelo ga je, kao i uvijek na početku, prije nego što bi narasla. Cupkao je, ništa posebno, zapravo brada mu je previše rijetka da je pusti.

Ubrzo će ga uhititi, prebaciti policijskim kombijem do istražnog zatvora Kronoberga i dobit će široku zatvorsku odjeću.

Vozio je u svitanje, njegovo posljednje putovanje u gradić sjeverno od Stockholma s crkvom i knjižnicom, u kojem je bio prije manje od dvadeset četiri sata. Slabo svjedo i zbunjeni vjetar njegovo su jedino društvo na trgu u Aspsåsu, nema čak ni svraka, golubova ni skitnicc koji obično spava na nekoj od klupa. Piet Hoffmann je otvorio kutiju za vraćanje knjiga na desnoj strani ulaza u knjižnicu i ostavio šest knjiga koje se rijetko posuđuju te ih ne stavljaju na police. Potom je produžio do crkve, koja je svojom bijelom fasadom zauzela previše prostora, do crkvenog groblja zastrtog mekom izmaglicom pogledavši prema zvoniku koji je gledao na jedan od najbolje čuvanih zatvora u zemlji. Obio je bravu na čvrstim drvenim vratima i na drugim, znatno manjim vratima u crkvi, popeo se nepravilnim stubištem i aluminijskim ljestvama do zatvorenih vratašaca tik ispod zvona od lijevanog željeza koje je sigurno težilo nekoliko stotina kilograma.

Devet kockastih betonskih građevina iza debelih zidova, koje su sada još više izgledale kao Lego kockice u nekom svom svijetu.

Pogledao je prema prozoru koji je izabrao i naciljao ga zamiš-ljenom puškom. Potom je iz džepa izvadio srebrni prijamnik — iste slušalice kao i one koje je sakrio u šupljini na lijevoj margini Mario-neta. Nagnuo se preko ograde, za trenutak osjetio da bi mogao pasti na zemlju, i jednom rukom uhvatio se za ogradu provjeravajući jesu li dva odašiljača, crni kabel i solarna ćelija, još uvijek dobro pričvršćeni kako bi trebali biti. Stavio je prijamnik u uho, jedan prst na odašiljač polako

prešao naprijed-natrag — po pucketanju i krčanju znao je da ispravno radi.

Spustio se do grobova poredanih jedan do drugoga, ali ne preblizu, u izmaglicu koja je zastirala smrt.

Trgovac i njegova supruga. Viši pilot i njegova supruga. Zidar i njegova supruga. Muškarci koji su umrli s titulama i svojim zvanjima

žene koje su umrle kao supruge svojih tituliranih muževa.

Zastao je ispred sivog, relativno malog nadgrobnog kamena, počivalište nekog kapetana. Piet Hoffmann je ugledao svog oca, tako ga je barem zamišljao. Jednostavni čamac koji je isplovio iz pogranične zone između Kalinjingrada i Poljske i tjednima sa svojim ribarskim mrežama plovio po zaljevu Danzigu i Baltičkom moru. Njegova majka koja je poslije stajala tamo i promatrala kako polako prilazi obali da bi potom potrčala do luke u zagrljaj njegovu ocu. Nije bilo tako. Njegova majka je često pričala o pustim noćima i dugom čekanju, ali nikad o trčanju i raširenim rukama. Tu je sliku sam smislio za sebe dok je, kao radoznalo dijete, postavljao pitanja o njihovu životu u nekom drugom vremenu, i tu je sliku želio zadržati u pamćenju.

Grob je godinama zapušten. Po rubovima nadgrobnog kamena uhvatila se mahovina, zarastao je u korov. Ovaj će mu poslužiti. Ka-petan Stein Vidar Olsson i supruga. Rođen 3. ožujka 1888. Umro 18. svibnja 1958. Doživio je sedamdesetu. A sada nije čak ni nadgrobni kamen koji se posjećuje. Piet Hoffmann je u ruci držao mobitel, njegov kontakt s Erikom koji će prekinuti za manje od dva sata. Isključio ga je, omotao folijom, stavio u plastičnu vrećicu, spustio se na koljena i ru-kama počeo kopati po zemlji pri dnu nadgrobnog kamena, dok nije iskopao dovoljno veliku rupu. Osvrnuo se oko sebe, na groblju nije bilo jutarnjih posjetitelja, stavio je telefon u zemlju, zatrpao ga i onda pohitao do auta.

~~

Crkva u Aspsåsu još uvijek je ovijena jutarnjom izmaglicom. Sljedeći put vidjet će je kroz prozor ćelije u kockastoj betonskoj zgradi.

Uspio je. Zgotovio je sve pripreme. Ubrzo će biti posve sam.

Vjeruj samo sebi.

Već mu je nedostajala. Rekao joj je, a ona nije ništa odgovorila, kao da joj je bio nevjeran — nikad ne bi pošao s drugom ženom, ali tako se osjećao.

Laž kojoj nema kraja ni konca. Barem je on o tome sve znao. Samo je mijenjala oblik i sadržaj, prilagođavala se novoj realnosti za-htijevajući novu laž kako bi ona stara mogla umrijeti. U proteklih deset godina toliko je lagao Zofiji, Hugu i Rasmusu i svima drugima, pa kad ovo bude gotovo, zauvijek će biti pomaknuta granica između laži i istine. Tako stvari stoje, ne može više biti posve siguran gdje završava laž, a gdje počinje istina, više nije znao tko je on.

Naglo je donio odluku. Usporio je i pustio neka se slegne kako je ovo zaista posljednji put. Taj je osjećaj imao cijele godine, a sada ga je sustigao, sada ga je opet osjećao i razumio. Tako je on postupao. Isprva nešto nejasno cima ga negdje u tijelu, potom razdoblje nemira dok pokušava shvatiti što znači, nakon toga spoznaja, naglo, snažno razumijevanje koje je jako dugo bilo posve blizu. Odležat će kaznu u Aspsåsu i tamo će dovršiti posao, a nakon toga, nikad više. Odradio je svoje za švedsku policiju, zahvala je tek Erikovo prijateljstvo i deset tisuća kruna mjesečno iz njihova fonda za informacije o kriminalcima, tako da službeno nije postojao. Kasnije će imati drugi život, ali sada zna kako izgleda pravi život.

~~

Pola šest. Stockholm se počeo buditi. Nekoliko automobila na cesti, pokoja osoba žuri na vlak ili autobus. Parkirao je na Norrtullsgatanu kod osnovne škole i otvorio vrata kafića koji se rano otvarao. Služili su kašu, kuhane jabuke, sendviče sa sirom, jaja i crnu kavu na crvenom plastičnom poslužavniku za trideset devet kruna. Čim je ušao spazio je Erika, lice kod polica s novinama koje je nestalo iza Dagens Nyhetera kako bi izbjegao pogled. Piet Hoffmann naruči doručak i sjedne na suprotnom kraju prostorije što je dalje mogao od njega. Bilo je još šestero mušterija: dvojica mladića s gradilišta u nepromočivim jaknama i četvorica znatno starijih muškarca u odijelima, uredno počešljani za jedini dogovoreni sastanak tog dana. Kafići koji služe doručak obično izgledaju ovako, muškarci koji nemaju nikoga žele pobjeći od samotnog

obroka — žene to rijetko rade, možda bolje podnose samoću od muškaraca, možda se više srame i ne žele se pokazivati u javnosti.

Kava je bila jaka, kaša je imala grudvice, ali to mu je posljednji obrok za dulje vrijeme koji može naručiti po svojoj volji, kako ga želi gdje ga želi. U Österåkeru je izbjegavao doručak, prerano da jede s ljudima kojima je droga uglavnom jedina zajednička stvar, vrsta koje se boji, a dočekuje ih s agresijom, prezirom, distancom, s bilo čim kako ne bi ne pokazao slabost, kako bi preživio.

Erik Wilson je na odlasku prošao pokraj njegova stola. Hoffamnn pričeka točno pet minuta i pođe za njim, nekoliko minuta hoda do Vanadisvagena. Otvorio je vrata srebrno-sivog Volva i sjeo na suvoza-čevo sjedište.

»Došao si crvenim Golfom, parkiran je kod škole?«

»Jesam.«

»S benzinske stanice O. K. u Slussenu, kao inače?«

»Da.«

»Odvest ću ga večeras. Vjerojatno ga nećeš moći tek tako vratiti.«

Krenuli su s Vanadisvagena, polako vozeći po Sankt Eriksgatanu. Nisu ništa govorili između prva dva reda crvenili svjetala na Drottningholmsvagenu.

»Je li sve sređeno?«

»Sređeno.«

»A Zofija?«

Piet Hoffmann nije odgovorio. Wilson se zaustavio na autobusnoj stanici na Fridhemsplanu, bilo je jasno da dalje neće ići.

»A Zofija?«

»Ona zna.«

Sjedili su u jutarnjoj prometnoj gužvi, skupine ljudi ili dugi redovi sada se kreću, a ne samo pokoja osoba.

»Od jučer si još opasniji u ASPEN-u. Patrola koja će te uhititi bit

će prepuna lažiranih ideja i adrenalina. Bit će čupavo, Piete. Ne smiješ nositi oružje, jer onda bi moglo biti gadno. Ali nitko, nitko tko ga vidi, nitko tko čuje ili pročita o tome, neće posumnjati za koga zapravo radiš. Uzgred rečeno, za tobom je izdana tjeralica.«

Piet Hoffmann se trgnuo.

»Tjeralica? Od kada?«

»Prije nekoliko sati.«

~~

Lokal je još uvijek zaudarao po cigaretama. Ili mu se samo učinilo. Iznad zelenog filca uvijek je zadimljeno. Piet Hoffmann nagnuo se iznad njega i onjušio. Opet ga je osjetio, vonj dima koji uvijek prati prah od plave krede na vrhovima prstiju i pepeljare na uglovima svakog biljarskog stola... mogao je čak čuti promukli, podrugljivi smijeh kad bi netko promašio, a loptica otišla u prazno. Ispio je pola šalice crne kave iz trgovine 7-Eleven na Fleminggatanu i pogledao na sat. Vrijeme je. Opet je provjerio da kod sebe nema nož koji inače drži u stražnjem džepu, a onda je prišao izlogu koji gleda na Sankt Eriksgatan. Stajao je nepomično, pretvarajući se da razgovara na mobitelu, dok nije bio siguran da su ga muškarac i žena u patrolnom autu vidjeli.

Primili su anonimnu telefonsku dojavu kojoj se nije moglo ući u trag, kako će teški, traženi kriminalac ovog jutra biti u Biljardpalatsetu.

A on se potom ukazao tu pokraj izloga.

Imali su njegovo ime, a kad su opet pritisnuli »enter« na tipkovnici računala u autu, imali su i njegov život.

TRAŽENI OPASNI KRIMINALAC

Oboje su bili mladi i novi, i još nisu naišli na taj kod u krimi-nalističkoj bazi podataka koji se koristi samo za šačicu kriminalaca.

Ime Piet Hoffmann OIB 721018-0010 Broj provjera 75

Brzo su pregledali stranicu i dobili jasnu sliku kako je ta osoba iznimno opasna, zamijećen petnaest minuta prije ubojstva u Öselingu u društvu sumnjivca, Markovića, barata oružjem, zamijećen kod mjesta

koje je pretraženo zbog sumnje na trgovinu oružjem, i da je već prijetio, pucao i ranio policajca te će zacijelo biti naoružan.

~~

»Centrala, ovdje auto 9027. Odjava.«

»Ovdje centrala. Odjava.«

»Tražimo pojačanje za predstojeće uhićenje.«

~~

Čuo je kako se sirene približavaju između gradskih zgrada, pomislivši da će zvuk i plavo rotirajuće svjedo isključiti negdje kod Fleminggatana.

Nakon petnaest sekundi pojaviše se dva tamnoplava policijska kombija.

Spreman je.

~~

»Ovdje auto 9027. Odjava.«

»Opišite sumnjivca.«

»Piet Hoffmann. Vrlo nasilan prilikom ranijih uhićenja.« »Posljednji put zamijećen?«

»Ulaz u Biljardpalatset. Sankt Eriksgatan 52.«

»Opis?«

»Siva trenirka s kapuljačom. Svijetle kose. Neobrijan. Visok oko metar osamdeset.«

»Još nešto!«

»Vjerojatno naoružan.«

~~

Nije pokušao pobjeći.

Kad su se vrata policija naglo otvorila na oba kraja puste biljarske sale i nekoliko policajaca u odorama utrčalo, na pod, s uperenim pišto-ljima, Piet Hoffmann se mirno okrenuo od biljarskog stola, pazeći cijelo vrijeme da mu obje ruke budu vidljive. Nije, smjesta lezi na pod jebote, htio žaleći na pod, nego je pao nakon dva snažna udarca po glavi i još jednoga kada im je okrvavljen, jebene svinje, pokazao srednji prst. Potom se sjeća samo kako mu na ruke stavljaju lisice, udarca u rebra i oštre boli u vratu kad je sve prestalo.

~~

ERIK WILSON je sjedio u autu nasuprot ulazu u garažu Kronoberg, kad su prošla dva tamnoplava policijska kombija ubrzavajući prema Sankt Eriksgatanu. Pričekao je da isključe sirene, a onda se odvezao do prepreke pokraj ureda dežurnog, pokazao svoju iskaznicu, i polako krenuo prema automatskim vratima policijske garaže ispod Kronobergsparkena. Parkirao je u čeličnom kavezu ispred dizala koji vodi do istražnog zatvora. S vozačkog sjedišta gledao je kako policijska vozila neprestano ulaze i izlaze.

Nakon pola sata čekanja spustio je oba prozora kako bi bolje čuo, tijelo mu je bilo napeto. Pokušao se otresti osjećaja nelagode i straha, ali nije mu pošlo za rukom. Udisao je vlažan zrak koji je mirisao po benzinu i slušao kako se na drugom kraju garaže zaustavlja auto i netko izlazi van, potom još netko, praćen sporim koracima u suprotnom smjeru.

Nakon toga je gledao kako se otvaraju velika potezna vrata.

Osmorici posebno uvježbanih policajaca bilo je potrebno trideset pet minuta da lociraju i uhite jednu od najtraženijih i najopasnijih osoba u zemlji.

Stigao je tamnoplavi kombi, i on je promatrao kako prelazi po-sljednjih nekoliko stotina metara prije nego što je ušao u čelični kavez i parkirao otprilike na udaljenosti od duljine automobila.

Ako se nešto dogodi, prekini misiju i zatraži dobrovoljnu samicu. Kako bi preživio.

Prvo su izišla dvojica uniformiranih kolega. Potom muškarac na-tečena lica, u sivoj trenirci s kapuljačom, u trapericama i s lisicama na rukama.

Policija kojoj je naloženo neka uhite traženog i vjerojatno nao-ružanog opasnog kriminalca s njim se suočila na jedini njima poznat način.

Nasilno.

»Hej, ne volim kad me dira jebeni pederski policajac.«

Erik Wilson je vidio kako se Piet Hoffmann naglo okrenuo prema policajcu koji mu je bio najbliži i pljunuo ga u lice. Policajac nije ništa rekao ni pokazao pa ga Piet opet pijunu. Brzo je pogledao prema svojim kolegama, koji su upravo tada odvratili pogled, potom mu je prišao i koljem ga udario u muda.

Samo kriminalac.

Zaječao je od boli i opet kad su ga udarili u trbuh. Potom je ustao ruku u lisicama na leđima, četvorica policajaca u odorama ispratili su ga do dizala i istražnog zatvora, a Erik Wilson začuo je kako se proderao u lice onome kojeg je maloprije pljunuo:

»Pazi se, seronjo. Dobit ćeš svoje. Prije ili kasnije, opet ćemo se sresti. Prije ili kasnije dobit ćeš dva metka kao i onaj seronja u Soderhamnu.«

Samo kriminalac može glumiti kriminalca.

TREĆI DIO

ponedjeljak

STAJALI SU tik do njega.

Ako uzmakne za korak u skučenom prostoru, očešat će se leđima o dvojicu iza sebe. Još dvojica sprijeda, gledaju ga u oči, uši, nos, svaki njihov dah ostavlja toplu vlagu na njegovu licu.

Upozorili su ih.

Svi čuvari u štokholskom istražnom zatvoru Kronobergu pročitali su dokumente o jednom od najopasnijih švedskih kriminalaca, svi su čuli priču kako je prije deset dana, prilikom uhićenja u biljarskoj sali kod Sankt Eriksgatana pljunuo u lice jednom njihovom kolegi dok su hodali parkiralištem, kako mu je zaprijetio da će dobiti dva metka kad se opet sretnu.

Ovaj put ga prevoze na drugo mjesto. Malim dizalom dolje do metalnog kaveza u garaži ispod Kronobergsparkena i potom policijskim autobusom do zatvora Aspsås. Četvorica ih je, dvojica više nego inače, i zatvorenik s lisicama i okovima na nogama. Razmišljali su i o lancima oko pojasa, ali su se ipak predomislili.

On je od onih koji sve mrze, a ono malo inteligencije koju ima koristi za izazivanje problema. Proteklih godina vidjeli su nekoliko takvih, teških kriminalaca s kartom u jednom smjeru do preranog groba. Čuvari su neprestano držali na oku zatvorenika i pazili jedan na drugoga. Prošli put je pljunuo na kratkoj udaljenosti od dizala do autobusa, a zauzvrat je dobio žestok udarac koljenom u muda, dok su trojica nekim slučajem istodobno gledali u drugom smjeru.

Čekali su, spremni, ubrzo će nešto učiniti, znali su.

Bio je miran dok su ga pratili do autobusa. Bio je miran kad je ulazio. Bio je miran kad je sjeo na stražnje sjedište. Zatvorenik koji je sve mrzio i imao dodatne čuvare bio je miran dok su se vozili pod-zemnom garažom prema izlazu i stražarskom pultu kod Drottmngholmsvagena. A onda je počelo.

»Kuda ideš, jebote?«

Dok su ga gurali u autobus, zatvorenik koji se zove Hoffmann zamijetio je drugog tipa koji je unutra sjedio u istoj širokoj odjeci s natpisom na prsima, Služba zatvora i uvjetne kazne. Gledao ga je, vrebajući njegov pogled.

»Österåker.«

Jedan od zatvora sjeverno od Stockholma. Autobus je iz istražnog zatvora obično prevozio nekoliko zatvorenika u različite zatvore, u kojima će odslužiti svoje kazne.

»A koji si kurac učinio?«

Zatvorenik koji se zove Hoffmann nije odgovorio.

»Još jednom. Koji si kurac učinio?«

»Tvorni napad.«

»Koliko si dobio?«

»Deset mjeseci.«

Čuvari se pogledaše. Ovo nije dobro.

»Deset mjeseci, a? Tako sam i mislio. Izgledaš kao jedan od onih. Mali seronje koji tuku žene ne dobiju puno više.«

Hoffmann priguši glas do režanja pokušavajući se približiti dok je autobus prolazio kroz zaštitnu prepreku i potom krenuo prema sjeveru po Sankt Eriksgatanu.

»Kako to misliš?«

Zatvorenik koji je išao u Österåker zamijeti promjenu u Hoffmannovu glasu i njegovu agresiju, a nije ni zamijetio da se pokušava odmaknuti.

»Da si od onih koji samo tuku žene. Od onih koji nama ostalima prave probleme.«

»Kako jebote... kako jebote to znaš?«

Piet Hoffmann se nasmiješi u sebi. Pogodio je. A znao je da čuvari slušaju - to je i htio, da oni slušaju i potom pričaju o opasnom zatvo-reniku koji prijeti drugima te je potrebno posebno paziti na njega.

»Uvijek možeš prepoznati jadnog kukavičkog seronju koji zaslu-žuje smrt.«

Slušali su, a Piet Hoffmann bio je siguran da su već shvatili što ce sada učiniti. Sve su to već vidjeli. Uvijek je opasno i rizično tran-sportirati pedofile i zlostavljače žena s drugim zatvorenicima. Pogledao je prema prednjem sjedištu, glas mu je bio miran.

»Imate pet minuta. Pazite, samo pet minuta.«

Obojica su se okrenuli, čuvar na sjedištu suvozača htio je odgo-voriti kad ga Hoffmann prekine.

»Pet minuta da izbacite van ovog gada. Inače... ovdje bi moglo postati gadno.«

Kasnije će to prenijeti drugim čuvarima.

Glasine će doći i do onih unutra.

Radi se samo o izgrađivanju poštovanja.

Čuvar na sjedištu suvozača glasno uzdahne, potom je preko radija uputio poziv neka smjesta pošalju vozilo do autobusa koji čeka kod Norrtulla, jer imaju zatvorenika kojeg treba pokupiti i posebnim vozilom odvesti u Österåker.

~~

Piet Hoffmann nikad nije bio u zatvoru Aspsås. S crkvenog zvonika je načinio plan svih zgrada i proučio rešetke na svakom prozoru, a dok je bio u istražnom zatvoru, uz Erikovu pomoć doznao je sve o čuvarima i osoblju u svim hodnicima bloka G. Ali kad su se otvorile zeljezne vratnice i autobus krenuo prema centrali sigurnosti, prvi put se uistinu našao u jednom od najbolje čuvanih zatvora u zemlji. Nije , bilo lako kretati se s čvrsto stegnutim okovima na nogama, svaki korak je prekratak, a oštri metal zasijeca kožu. Dvojica čuvara odmah iza njega i dvojica jednako blizu ispred, kad su pokazali prema vratima s lijeve strane običnog ulaza za posjetitelje, vratima koja su vodila ravno do registracije i dodatnim čuvarima iz osiguranja. Skinuli su mu okove, pa je mogao slobodno micati rukama i nogama kad se gol nagnuo naprijed, kako bi mu jedna ruka u gumenoj rukavici

pregledavala stražnjicu, druga prolazila kroz kosu, a treća opipavala pazuha.

Dobio je novu odjeću koja je visjela na njemu, jednako ružna kao i na ostalima, a onda je ispraćen do sterilizirane čekaonice gdje je bez riječi sjeo na drvenu stolicu.

Prošlo je deset dana.

Dvadeset tri sata dnevno ležao je na krevetu iza metalnih vrata sa špijunkom kroz koju se gledalo iz hodnika. Pet četvornih metara, bez posjete, bez novina, bez televizije, bez radija. Vrijeme potrebno da te slome i učine poslušnim.

Navikao se da je netko s njim. Zaboravio je u kojoj mjeri samoća potiče čežnju.

Jako mu je nedostajala.

Pitao se što sada radi, što ima na sebi, kako miriše, jesu h njezini koraci dugi i opušteni, ili kratki i nervozni.

Zofija možda nikad više neće biti njegova.

Rekao joj je istinu, ona će s tim učiniti što želi, pa se jako bojao da mu za nekoliko mjeseci više nitko neće nedostajati, da će biti nitko.

~~

Nakon što je četiri sata zurio u bijele zidove čekaonice, dvojica čuvara iz dnevne smjene otvorili su vrata i objasnila kako će ćelija u G2 lijevo biti njegov dom na početku izdržavanja duge kazne. Jedan sprijeda i jedan straga kad su prošli kroz dugi prolaz ispod zatvorskog dvorišta, nekoliko stotina metara betonskog poda i betonskih zidova, zaključana unutrašnja vrata sa sigurnosnom kamerom, još jedan prolaz i onda po strmom stubištu do bloka G.

Iza njega su dani provedeni u istražnom zatvoru u Kronobergu i skraćeno suđenje, na kojem je učinio točno kako je rekao Henryku i potpredsjedniku da ce učiniti.

Priznao je posjedovanje tri kilograma amfetamina u prdjazniku unajmljenog automobila.

Nagnao je tužitelja da potvrdi kako je radio sam i jedini snosi odgovornost za zločin.

Rekao je da je zadovoljan presudom i potpisao dokument, cime je izbjegao bespotrebno čekanje do stupanja na snagu.

Sljedećeg dana već hoda^prolazom u zatvoru Aspsås na putu do svoje ćelije.

»Htio bih šest knjiga.«

Čuvar ispred njega je stao.

»Molim?«

»Htio bih posuditi...«

»Čuo sam te. A ponadao sam se da sam pogrešno čuo. Ovdje si tek nekoliko sati, još nisi ni stigao na svoj odjel, a već pričaš o knjigama.«

»Znate da na to imam pravo.«

»O tome ćemo razgovarati kasnije.«

»Trebaju mi. To mi je važno. Bez knjiga ovo neću preživjeti.«

»Kasnije.«

~~

Ne razumijete.

Nisam ovdje da odslužim usranu kaznu.

Ovdje sam da u nekoliko dana sredim sve dilere u vašem šugavom zatvoru i potom preuzmem posao.

Onda ću nastaviti s poslom, analizirati, složiti cijelu sliku dok ne doznam sve što trebam znati, a s tim znanjem ću uništiti operacije poljske organizacije, u ime švedske policije.

Mislim da to niste shvatili.

~~

Kad je došao, zguran između dvojice mladih i vrlo nervoznih čuvara, odjel je bio posve pust.

Prošlo je deset godina i ovo je posve drugačiji zatvor, ali i onda jc to mogao biti isti odjel: opet je u hodniku s osam ćelija sa svake Strane, dobro opremljenom kuhinjom, televizijskim kutkom s kartaškim igrama i prelistanim novinama, stolnim tenisom na drugom kraju male ostave na kojem usred pocijepane mreže visi razbijeni reket, Stolom za biljar prekrivenim prljavom zelenom tkaninom, a svaka je foptica zaključana i nedostupna... Čak je i miris isti: znoj, prašina, i možda natruha domaćeg alkohola.

»Ime?«

»Hoffmann.«

Glavni zatvorski čuvar je nizak i zdepast, kimnuo je dvojici čuvara iz svoje staklene kutije, pokazujući da od sada on preuzima kontrolu.

»Jesmo li se već sreli?«

»Ne bih rekao.«

Imao je sitne oči koje kao da su prodirale kroz sve u što je gledao, pa nije bilo lako zamisliti kako se iza njih zaista nalazi neka osoba.

»Koliko sam razabrao iz tvojih papira... Hoffmann, zar ne? ... tebi je dobro poznato kako stvari stoje u mjestu kao što je ovo.«

Piet Hoffmann bez riječi kimnu glavom. Nije ovdje kako bi nekom debelom jebenom inspektoru rekao da zaslužuje dobre batine.

»Da. Dobro znam kako stvari stoje.«

Odjel će biti prazan još tri sata, dok se ne vrate iz radionice ili knjižnice i učionice. Ima vremena za obilazak s glavnim čuvarom kako bi naučio kako i gdje treba pišati, i zašto se ćelije zaključavaju u sedam i trideset, a ne u sedam i trideset pet, i još dovoljno vremena da sjedne u svojoj ćeliji i pomiri se s činjenicom da je odsada ovo njegov dom.

~~

Piet Hoffmann smjestio se u televizijskom kutku nekoliko minuta prije nego što su počeli dolaziti ostali zatvorenici. Vidio je fotografije svih petnaest zatvorenika na odjelu i upoznao njihovu prošlost pa ako bude sjedio može ih pojedinačno osmotriti dok budu ulazili. A što je još važnije, i njega će vidjeti, bit će očigledno da je u 4. ćeliji netko nov,

netko tko se ne boji, netko tko se ne krije i čeka pogodan trenutak da se prišulja i pokaže svoje papire kako bi dobio odobrenje, netko tko već sjedi na nečijoj omiljenoj stolici, uzeo je nečije označene karte i počeo slagati pasijans na nečijem stolu, a da nije ni pitao za dopuštenje.

Posebno su ga zanimala dva lica.

Mesnato, gotovo četvrtasto blijedo lice sitnih očiju koje su stajale blizu. Mršavije, izduženo lice s nosom koji je slomljen na nekoliko mjesta i nije dobro zarastao, brade i obraza koji su zašiveni rukom koja nije bila liječnička.

Stefan Lygas i Karol Tomasz Penderecki.

Dvojica od četvorice pripadnika Wojteka koji izdržavaju dugogo-dišnje kazne u Aspsåsu, njegovi pomagači pri izbacivanju konkurencije i preuzimanju tržišta droge i njegovi egzekutori u trenutku kad ga razotkriju kao Paulu.

~~

Prva pitanja postavljaju se za večerom. Uz njega su sjela dvojica starijih muškaraca, debeli zlatni lančići oko vrata kao u bika, oštrih laktova, drzeci tople tanjure. Stefan i Karol Tom as/, ustali su da ih zaustave, ali on im mahne rukom, neka se ne miješaju, pustit će toj dvojici da postave ista pitanja koja je čuo prije nekoliko sati u zatvorskom autobusu. Uvijek se radi o istoj stvari, poštovanju baziranom na zajedničkoj mržnji prema pedofilima.

»Hoćemo vidjeti tvoje papire.«

»To vi kažete.«

»Imaš li s tim problema?«

Stefan i Karol Tomasz već su obavili dobar dio posla. Proteklih nekoliko dana razglašavali su činjenicu da Piet dolazi, zbog čega je uhićen, s kim je radio i koji je njegov status u jednoj od istočnoeu-ropskih mafija. Preko Stefanovog odvjetnika uspjeli su nabaviti kopije 721018-0010 iz kriminalističkih dosjea Nacionalne policije, datoteke kriminalističke obavještajne službe, zatvorske dosjee i njegovu posljed-nju presudu.

»Ne, ali imam problema s ljudima koji preblizu sjede.«

»Tvoji papiri, jebote te bog!«

Pozvat će ih u svoju ćeliju, pokazati im papire i onda više neće morati odgovarati na bilo kakva pitanja. Novi zatvorenik u 4. ćeliji nije seksualni prijestupnik ni zlostavljač žena, a zapravo ima upravo, ono zaleđe koje tvrdi da ima. Možda će čak dobiti nekoliko osmijeha i oprezno tapšanje po ramenu — zatvorenici koji su pucali na policajce, osuđeni su za pokušaj ubojstva i tvorni napad na policajca, od onih su koji ne trebaju strahovati za svoj status.

»Dobit ćete moju presudu ako sada začepite i pustite me da dovršim večeru.«

~~

Kasnije su igrali otvoreni poker s čačkalicama koje su koštale tisuću kruna po komadu. On je sjeo na mjesto koje je uzeo nekome tko se nije usuđivao vratiti ga natrag, hvalisao se o jebenoj svinji sa Soderhamna koji je preklinjao za život kad je naciljao njegovo čelo, nakon nekoliko godina opet je pušio motane cigarete i govorio o ženi koju će ševiti do besvijesti na prvom dopustu. Glasno su se smijali, a on se zavalio i gledao naokolo po prostoriji i hodniku koji je bio prepun ljudi, koji su toliko dugo čeznuli za odlaskom, da vise nisu znali gdje bi otišli.

utorak

POLAKO JE VOZIO po tami Stockholma koja se sada počela rasvjetljavati opet jedna od onih noći, dugi sati unutrašnjeg previranja i nemira. Ovdje nije bio vise od dva tjedna, ali oko pola četiri opet se zatekao nasred Lindigö mosta kako gleda u nebo i vodu, više te nikad ne želim vidjeti ovdje. Krenuo je prema sanatoriju koji više nije primao posjete i prozoru iza kojeg ona više nije sjedila, ono čega se bojite već se dogodilo, kad se naglo okrenuo i odvezao prema zgradama i ljudima. Glavni grad je tako velik, a ipak tako malen, u njemu živi i radi cijeli svoj vijek.

Ewert Grens je izišao iz auta.

Ovdje nikad nije bio. Nije ni zamijetio da je ovamo krenuo.

O njemu je često razmišljao, planirao bi put i kretao, ali nikad nije stigao. Sada stoji tu kod južnog ulaza koji se zove Ulaz 1, noge mu podrhtavaju kao da ce se srusiti, u prsima osjeća pritisak iz trbuha ili je to možda zbog srca.

Krenuo je i onda nakon nekoliko koraka stao.

Ne moze dalje, u nogama nema dovoljno snage, a to što ga pritišće iznutra javlja se u pravilnim udarima.

Blago svitanje, sunce divno sja po grobovima, travi i stablima, ali n ne namjerava dalje. Ne ovog jutra. Vratit će se do auta i odvesti u id, dok ce Sjeverno groblje nestajati u daljini u njegovu retrovizoru. Možda sljedeći put.

Možda će tada pronaći njezin nadgrobni kamen, možda će tada tici do samog kraja.

Sljedeći put.

Hodnik na Ubojstvima bio je pust i mračan. Iz košarice na stolu u zajedničkoj prostoriji uzeo je zaboravljeni, isušeni komad kruha na automatu napunio dvije šalice kave i potom ih odnio do ureda koji više nikad neće pjevati. Pojeo je i popio svoj jednostavni doručak i podigao tanki fascikl otvorene istrage koja je zapela. U prvih nekoliko dana uspjeli su identificirati žrtvu kao doušnika danske policije, potvrdili tragove mazgi za drogu i amfetamin, a bili sigurni da se u stanu u vrijeme ubojstva nalazila barem još jedna osoba koja govori švedski, glas koji je podigao uzbunu, koji je toliko puta preslusavao da je postao dio njega.

Otkrili su ogranak poljske mafije nazvan Wojtek, pretpostavljaju da imaju sjedište u Varšavi, a onda su udarili u zid.

Ewert Grens sažvakao je suhi, tvrdi kruh i iskapio kavu iz plastične šalice. On ne odustaje tek tako. On nije od te vrste. Ali ovaj zid je tako dug i visok, ma koliko gurao, drmao i vikao u protekla dva tjedna, nije ga uspio ni zaobići ni preći preko njega.

Krenuo je za mrljama krvi s košulje koja je pronađena u kontejneru za smeće, a u registru nije bilo nikakvih podataka.

Onda je sa Svenom otputovao u Poljsku zbog žutih mrlja koje je Krantz pronašao na istom odjevnom predmetu i stigao do razorene tvornice amfetamina u gradu koji se zove Siedlce. Nekoliko dana usko su surađivali s nekima od tri tisuće policajaca dodijeljenih specijalnoj policiji za borbu protiv organiziranog kriminala, a na kraju su bili bes-pomoćni. Lov koji nikad ne daje rezultate, nacija s petsto kriminalnih skupina koje se svakog dana bore za komad domaćeg poljskog kapitala, osamdeset pet još većih kriminalnih skupina s međunarodnim vezama, policija koja često sudjeluje u vatrenim okršajima, i nacija koja svake godine ubire više od petsto milijardi kruna od proizvodnje sintetičkih droga.

Ewert Grens sjećao se mirisa tulipana.

Tvornica amfetamina koja je povezana s mrljama na košulji ubojice nalazila se u podrumu, u bloku stanova usred zapuštenog i prljavog susjedstva nekoliko kilometara zapadno od središta — jednoobrazne zgrade nekad građene u tisućama kao privremeno rješenje akutnog stambenog problema. Ewert Grens i Sven Sundkvist sjedili su u autu i promatrali raciju koja je završila pucnjavom i smrću mladog policajca. Šestorica koji su se nalazili u podrumskim prostorijama nisu ništa rekli ni poljskim ni švedskim istražiteljima, samo su šutjeli, cerekali se ili buljili u pod, jer su znali, naravno, da onaj tko otvori usta neće dugo živjeti.

Grens je glasno opsovao u praznoj sobi, otvorio prozor i nešto doviknuo nekome u civilu koji je slučajno išao asfaltiranom stazom preko dvorišta u Kronobergu. Onda je širom rastvorio vrata i šepajući krenuo naprijed-natrag po dugom hodniku, dok mu leđa i čelo nisu bili mokri od znoja pa je na kraju sjeo na svoju stolicu kako bi došao do daha.

Nikad se nije tako osjećao.

Navikao je na gnjev, gotovo je ovisan o njemu. Uvijek je tražio sukob, u njemu bi se skrivao.

Nije se radilo o tome.

Taj osjećaj, kao da je ovdje, istina, kao da odgovor bulji u njega, smije mu se, poseban osjećaj da si tako blizu, a ne možeš ništa vidjeti.

Ewert Grens uzeo je fascikl i prilegao ispruživši noge na podu iza samtastog kauča. Počeo je listati papire, počevši od glasa koji je policiju obavijestio o mrtvacu u Västmannagatanu, preko sljedeća dva Ijedna napornog rada uz korištenje svih tehničkih resursa, do svojih (putovanja u Kopenhagen i Siedlce.

Opet je opsovao, možda se opet izderao na nekoga.

Nisu nigdje stigli.

Ležat će na podu dok ne shvati čiji je to glas neprestano slušao, zapravo ne shvaća i ne moze uhvatiti, zašto je osjećaj da je istina :o blizu na dohvat ruke, smije mu se, toliko intenzivan.

~~

ZAČUO JE zveckanje ključeva.

Dvojica čuvara na drugom kraju otključala su i otvorila ćelije, one koje gledaju prema velikom pošljunčenom igralištu, 8. ćeliju i njoj nasuprotnu, 16. ćeliju.

Pribrao se i pripremio za dvadeset minuta koje svakog dana mogu donijeti smrt.

Proveo je užasnu noć.

Usprkos tome što danima bdije, ležao je i čekao san koji nije stigao. Bili su tu s njim, Zofija, Hugo i Rasmus, stajali su kod prozora i sjeli na rub njegova kreveta, legli uz njega, pa ih je morao otjerati. Oni više ne postoje, unutra mora spriječiti taj osjećaj, ima zadatak koji namjerava izvršiti i nema mjesta za sanjarenje — mora ga potisnuti, zaboraviti. Svi koji u zatvoru sanjaju ubrzo završe pod zemljom.

Približavali su se. Opet zveckanje ključeva, otvaranje 7. i 15. ćelije, začuo je tiho jutro, a netko je odgovorio idi k vragu.

Na kraju je ustao — kad je Zofija nestala, a mrak izvana bio najgušći, strah je držao pod kontrolom izvodeći trbušnjake, čučnjeve i skokove skupljenih nogu na krevet. Nije bilo puno mjesta, nekoliko puta je udario u zid, ali dobro je oznojiti se i osjetiti kako ti srce tuče u

grudnom košu.

Njegov posao je već započeo.

Nakon nekoliko sati u prvom danu zadobio je poštovanje na odjelu i s tim treba nastaviti. Sad zna tko je zadužen za nabavku i raspačavanje, na kojem odjelu i u kojim ćelijama. Jedan od njih je ovdje. Grk u 2. ćeliji, druga dvojica su na zasebnim katovima u bloku

H. Piet Hoffmann će ubrzo unijeti prve grame, one za koje je on zadužen i koje ce iskoristiti za eliminaciju konkurencije.

Čuvari su stigli još bliže, otvorili 6. i 14. ćeliju, još samo nekoliko minuta.

Ključno je vrijeme nakon otvaranja ćelija, između sedam i sedam i dvadeset. Ako tada preživi, preživjet će i ostatak dana.

Pripremio se na način kako će se pripremati svakog jutra. Da preživi, mora pretpostaviti da je tijekom večeri ili noći netko doznao njegovo drugo ime, da postoji Paula koji radi za policiju, cinker koji je tu kako bi razbio organizaciju. Siguran je sve dok je ćelija zaključana, zatvorena vrata zadržat će napad, ali prvih dvadeset minuta kad otvore ćeliju, nakon prvog dobro jutro, znače razliku između života i smrti. Dobro planiran napad uvijek će se izvršiti kad čuvari odu u svoje prostorije na šalicu kave i stanku — dvadeset minuta bez osoblja na odjelu i vrijeme kad je posljednjih godina izvršeno nekoliko od mnoštva ubojstava u zatvoru.

»Dobro jutro.«

Čuvar je otvorio vrata i pogledao unutra. Piet Hoffmann je sjedio na krevetu gledajući ga bez riječi — nije se tako osjećao, jednostavno je nešto rekao jer pravila nalažu da tako treba postupiti.

Čuvar gnjavator nije odustajao, stajat će tamo i čekati dok ne dobije odgovor, potvrdu da je zatvorenik živ i da je sve u redu.

»Dobro jutro. A sad odjebi i ostavi me na miru.«

Čuvar kininu glavom i krene dalje, po dvije ćelije odjednom. Sada Hoffmann mora u akciju. Kad otvore zadnja vrata, bit će prekasno.

~~

Čarapa oko kvake, otvorio je vrata — koja se inače iznutra ne mogu zaključati ili zatvoriti do kraja — prema sebi i zaglavio ih uguravši čarapu u dovratak.

Jedna sekunda.

Odmah je s unutrašnje strane praga stavio jednostavnu drvenu stolicu koja inače stoji pokraj ormara, pazeći da blokiraju veći dio prolaza.

Jedna sekunda.

Jastuk, plahta i hlače postavljeni da izgledaju kao tijelo ispod pokrivača, plavi rukav njegove trenirke kao ostatak tijela. Neće nikoga zavarati. Ali to je privid koji će djelovati kao iznenađenje.

Pola sekunde.

~~

Oba čuvara nestala su u hodniku. Sve ćelije sada su otključane i otvorene, a Piet Hoffmann stao je lijevo od vrata, leđima prema zidu. Mogu doći svakog časa. Ako su doznali, ako je razotkriven, smrt ce smjesta stići.

Pogledao je čarapu oko kvake, stolicu ispred vrata, jastuke ispod pokrivača.

Dvije i pol sekunde.

Njegova zaštita, njegovo vrijeme da uzvrati udarac.

~~

Duboko je disao.

Tako će stajati i čekati dvadeset minuta.

To je njegovo prvo jutro u zatvoru Aspsås.

~~

NETKO JE stajao ispred njega. Dvije tanke noge koje su nešto rekle i sada čekaju odgovor. Nije odgovorio.

»Grense? Sto to radiš?«

Ewert Grens je zaspao na podu iza smeđeg kauča s fasciklom istrage na trbuhu.

»Sto je s našim sastankom? Ti si ga tražio ovako rano. Pretpo-stavljam da si ovdje proveo cijelu noć?«

Leđa su ga malo boljela. Ovaj put pod je bio tvrđi.

»To se tebe ne tiče.«

Okrenuo se na bok i uspravio, pridržavajući se za kauč, a svijet se blago zavrtio.

»Kako si?«

»Ni to se tebe ne tiče.«

Lars Ågestam sjeo je na kauč i pričekao dok je Ewert Grens stigao do svog stola. Između njih nema nikakvih emocija. Zapravo, međusobno se ne podnose. Mladi tužitelj i stariji viši detektiv dolaze iz različitih svjetova, a ni jedan ni drugi ne kane zalaziti u onaj drugi svijet. Ågestam je isprva pokušao, brbljao je, slušao i gledao, dok nije shvatio da je bezizgledno. Grens je odlučio da ga mrzi i to ništa ne može promijeniti.

»Västmannagatan 79. Htio si izvještaj.«

Lars Ågestam kimne glavom.

»Imam izrazit osjećaj da nigdje nisi stigao.«

Nisu nigdje stigli, ali on ne želi priznati. Još ne.

Ewert Grens je ozbiljno namjeravao zadržati svoje resurse, a Ågestam ih može oduzeti.

»Radimo na nekoliko teorija.«

»Na primjer?«

»Još nisam spreman razgovarati o tome.«

»Ne mogu zamisliti što imaš. Ako imaš nešto, onda bi mi to dao i rekao mi da odjebem. Mislim da nemaš ništa. Mislim da je vrijeme za

oduzimanje prioriteta slučaja.«

»Oduzimanje prioriteta?«

Lars Ågestam mahne mršavom rukom prema stolu i hrpi otvorenih istraga.

»Nisi ostvario nikakav napredak. Istraga stoji u mjestu. Dobro znaš kao i ja, Grense, da je nerazumno vezati toliko resursa ako istražitelj nije polučio nikakav uspjeh.«

»Nikad ne odustajem od ubojstva.«

Pogledali su se. Dolaze iz različitih svjetova.

»Onda, što imaš?«

»Nikad ne oduzimaš prioritet ubojstvima, Ågestame. Rješavaš ih.«

»Znaš...«

»I tako činim trideset pet godina. Dok si ti jos piskio u pelene.«

Tužitelj više nije slušao. Jednostavno trebaš odlučiti da više nećeš slušati i onda ne slušaš. Ewert Grens ga već odavno ne može više povrijediti.

»Pročitao sam zaključke preliminarne istrage. Ali bila je... brza. Na rubu istrage spomenuo si brojna imena koja nisu do kraja provjerena. Provjeri ih. Istraži svako ime i zatvori slučaj. Imaš tri dana. Onda ćemo se opet naći. A ako tada ne budeš imao ništa za mene, možeš se pjeniti koliko god hoćeš, taj slučaj više neće imati prioritet.«

Ewert Grens gledao ga je kako odlučno izlazi iz njegova ureda i zacijelo bi povikao za njim, da drugi glas nije već bio tu, onaj koji je u njegovoj glavi svakog sata već dva tjedna, opet mu šapće i probija se, neprestano ponavlja kratke rečenice, izluđuje ga.

»Mrtvac. Västmannagatan 79. Četvrti kat.«

Imao je tri dana. Tko si?

~~

Gdje si?

Stajao je dvadeset minuta čvrsto naslonjen uza zid ćelije, svaki mišić je napet, svaki zvuk predstavlja zamišljeni napad.

Ništa se nije dogodilo.

Petnaest zatvorenika s kojima je robijao bili su u zahodu, tuširali se i onda pošli u kuhinju na doručak. Ali nitko od njih nije zastao pokraj njegovih vrata, nitko ih nije pokušao otvoriti. Tu je i dalje samo Piet Hoffmann, član Wojteka, uhićen s tri kilograma poljskoga žutog u prdjažniku i osuđen zbog posjedovanja droge. A prije toga je osuđen jer je pretukao nekog jebenog murjaka i onda ispalio dva metka.

Nestali su, jedan po jedan, neki u praonici rublja i radionici, većina u učionicama, nekoliko njih u bolnici. Nitko nije štrajkao i ostao u svojoj ćeliji, što se često događa. Štrajkač se smije kazni i odbija raditi, jer nekoliko dodatnih mjeseci povrh dvanaest godina postoje samo u službenim papirima.

»Hoffmann.«

To je glavni čuvar koji ga je jučer dočekao, plavih očiju koje su probadale svakog tko stane ispred njega.

»Da?«

»Vrijeme je da iziđeš iz ćelije.«

»Stvarno?«

»Imaš radne dužnosti. Čišćenje. Administracijska zgrada i radi-onice. Ali ne danas. Danas ideš sa mnom da naučiš kako, gdje i kada ćeš upotrebljavati svoje četke i deterdžente.«

Hodali su jedan uz drugoga hodnikom kroz odjel i niz stubište do podzemnog prolaza.

Kad Paula stigne u Aspsđs, njegove radne dužnosti već će biti određene. Prvog dana počet će kao novi čistač u administracijskoj zgradi i radionici.

Bezlična tkanina zatvorske odjeće grebala ga je po bedrima i ramenima dok su se približavali drugom katu bloka B.

Zatvorska uprava obično za nagradu raspoređuje na čišćenje.

Stali su ispred zahoda kod glavnog ulaza u radionicu.

Onda ga nagradi.

Piet Hoffmann kimne glavom — ovdje će početi s čišćenjem, od napuklog umivaonika i noćne posude u prostoriji za presvlačenje koja zaudara po plijesni. Produžili su do velike radionice koja je vonjala po nafti.

»Zahod je tamo, ured iza prozorskog stakla i onda cijela radionica. Shvaćaš?«

Ostao je stajati na vratima, gledajući po prostoriji. Radne klupe s nečim na njima što je izgledalo kao komadići blistavih strugotina, poli-ce s hrpama trake za pakiranje, bušilice, daske za palete, napola pune palete, a za svakim radnim mjestom zatvorenik koji je zarađivao deset kruna po satu. Zatvorske radionice često proizvode jednostavne stvari koje se prodaju proizvođačima na veliko. U Österåkeru je rezao crvene kocke za nekog proizvođača igračaka. Ovdje izrađuju dijelove za ulične svjetiljke: pravokutne zaštitne ploče decimetar duge koje se stavljaju preko otvora s kabelima i prekidača i koji se ugrađuju u postolje, one koji se vide na svakih deset metara uz svaku cestu, koje nitko ne zamje-ćuje, ali negdje su morali biti izrađeni. Glavni čuvar je ušao u radionicu i pokazao prašinu i prepune kante, a Hoffmann je kimnuo glavom pre-ma zatvorenicima koje nije prepoznao: jedan dvadesetih godina koji se kod stroja za zakivanje nagnuo nad rubovima pravokutne ploče, jedan koji jc govorio finski kod stroja za bušenje praveći rupice za svaki vijak i jedan koji je bio najdalje pokraj prozora, s velikim ožiljkom od grla preko obraza, nagnut nad bačvom nafte dok je čistio alat.

»Pogledaj pod. Jebeno je važno da ne zabušavaš, ribaj što jače možeš, inače smrdi.«

Piet Hoffmann nije čuo što je glavni seronja rekao. Stao je kraj bačve nafte i prozora. Onog koji je naciljao. Ležao je na balkonu crkvenog zvonika držeći zamišljenu pušku i ciljajuci prema prozoru, koji se nalazio na udaljenosti od točno tisuću petsto tri metra. To je krasna crkva i od tamo se pruža jasan pogled na toranj, jasan kao i

pogled prema prozoru s tornja.

Okrenuo se leđima prema prozoru, nastojeći upamtiti pravokutnu prostoriju podijeljenu s tri debela, oličena betonska stupa, dovoljno velika da iza njih možeš stati a da ne budeš viđen. Napravio je nekoliko koraka prema stupu koji je najbliže prozoru i stao pokraj njega. Velik je kako je i mislio — tu može stati i biti posve skriven. Polako je prešao prostoriju, da dobije osjećaj za nju, da se navikne, i nije stao dok nije došao do sobe iza staklenog zida, ureda zatvorskih čuvara.

»Dobro, Hoffmanne, a ta soba... mora blistati.«

Mali stol, nekoliko polica, prljav tepih. Škare u pernici, telefon na zidu, dvije neotključane i uglavnom prazne ladice.

Radi se o vremenu.

Ako pođe po zlu, ako Paulu razotkriju, što više vremena bude imao, veće su šanse da će preživjeti.

Glavni čuvar išao je ispred njega duž prolaza ispod zatvorskog dvorišta prema administracijskoj zgradi, četvero zaključanih vrata s četiri pozorne kamere. U svaku su pogledali, kimnuli prema lećama i pričekali da u centrali sigurnosti pritisnu neko dugme kako bi začuli škljocaj koji će im reći da su vrata otvorena. Trebalo im je više od deset minuta da prijeđu nekoliko stotina metara ispod zemlje.

Prvi kat administracijskog bloka je uski hodnik s pogledom na područje zatvorske recepcije. Svaki zatvorenik kojem tek skinu okove, ima pratnju do recepcije, a može ga se promatrati iz šest ureda te iz zatvorske prostorije za sastanke. Ravnatelj i njegovo administrativno osoblje vidjeli su ga kad je jučer doveden, prioritetni zatvorenik s lisi-cama i okovima na nogama u odjeći istražnog zatvora Kronoberga, kratke svijetle kose i prosijede dvotjedne brade.

»Pratiš li me, Hoffmanne? Ovamo ćeš dolaziti svaki dan. A na odlasku ne mije biti ni trunka prljavštine. Je li tako? Mnoštvo podova za ribanje, stolova za brisanje, kanti za pražnjenje i prozora za pranje. Imaš li problema u vezi s tim?«

U sobama su institucionalno sivi zidovi, podovi i stropovi, kao da se jad i beznađe iz hodnika prelilo u urede. Nekoliko lonaca sa zelenim

biljkama i nekoliko krugova od keramičkih pločica na jednom zidu, sve ostalo je mrtvo, namještaj i boje koji te ne potiču da sanjariš o nečemu drugom.

»Možda te trebamo predstaviti. Pokreni se.«

Ravnatelj pedesetih godina, čovjek siv kao i njegovi zidovi. Na vratima je pisalo Oscarsson.

»Ovo je Hoffmann. Od sutra je ovdje novi čistač.«

Ravnatelj ispruži ruku koja je bila meka, ali stisak je čvrst.

»Lennart Oscarsson. Želim da se obje kante prazne svakog dana. Ona ispod stola i ona tamo kod stolica za posjetitelje. A ako bude neopranih čaša, ponesi ih sa sobom.«

To je velika soba s prozorima koji gledaju na ogradu i zatvorsko dvorište, ali i u njoj je isti osjećaj kao u drugima: nevesela institucija, ovdje nema mjesta za bilo što privatno, nema čak ni obiteljske foto-grafije u srebrnom okviru ili diplome na zidu. S jednom iznimkom. Na stolu, u kristalnim vazama, dva buketa cvijeća.

»Tulipani?«

Glavni čuvar priđe stolu i dugim zelenim stapkama s podjednako zelenim pupoljcima. U ruci je držao bijele kartice glasno čitajući obje poruke.

»Zahvaljujemo vam na uspješnom partnerstvu, Poslovna udruga Aspsås«

Ravnatelj je aranžirao jedan buket na svom stolu, dvadeset pet žutih tulipana koji se još nisu otvorili.

»Čini mi se, svakako izgledaju kao tulipani. Ovih dana dobivamo puno cvijeća. Ovdje radi cijeli Aspsås. Ili nas nečim opskrbljuju. I svi studijski posjeti. Ne tako davno, svi su prezirali zatvorsku službu. Sada nemamo ni sekunde mira, a svaki događaj ili incident ispunjava novinske biltene i naslovne stranice.«

Ponosno je pogledao cvijeće na koje se upravo na neki način požalio.

»Uskoro će se otvoriti. Obično im treba nekoliko dana.«

Piet Hoffmann kimnu glavom i potom ode, a glavni čuvar je bio na nekoliko metara ispred njega, kao i prije.

Sutra.

Sutra će procvjetati.

~~

S malog drvenog stola Ewert Grens uklonio je dvije prazne plastič-ne čaše i napola pojeden komad kolača od badema. Potom je sjeo i utonuo u meki kauč dok je čekao da uz njega sjednu Sven i Hermanssonica.

Rukom ispisan, list papira iz notesa sa smeđim mrljama u jednom kutu gdje je netko prolio kavu, a u drugom masna mrlja od mrvica kolača s bademima.

Na popisu sedam imena.

Ljudi s ruba preliminarne istrage za koje imaju tri dana da ih istraže, i koji će možda odlučiti o održavanju slučaja na životu ili nje-govu zatvaranju — između riješenog i neriješenog ubojstva.

Podijelio ih je u tri stupca.

Droge, zlikovci, Wojtek.

Sven će se koncentrirati na prvi stupac, na poznate dilere koji žive ili operiraju u blizini Västmannagatana 79, Jorge Hernandez na drugom katu iste zgrade, Jorma Rantala u bloku gdje je pronađena okrvavljena košulja u plastičnoj vrećici u kontejneru za smeće.

Hermanssonica dobiva drugi stupac: Jan du Tobit i Nicholas Barlovv, dvojica međunarodnih plaćenih ubojica, koji su po Švedskoj službi sigurnosti u vrijeme ubojstva bili u Stockholmu ili u obližnjem području.

Ewert Grens će se pobrinuti za tri posljednja imena: trojicu koji su prije radili za Wojtek International AB. Izvjesni Maciej Bosacki, Piet Hoffmann i Karl Lager. Svaki od njih ima švedsku zaštitarsku tvrtku, od kojih je — posve legalno — Wojtekov glavni ured unajmljivao

tjelohranitelje kad su poljski dužnosnici bili u državnom posjetu. Službeni posao o kojem ovisi svaka mafijaška organizacija koja dobro funkcionira i nedodirljiva je, paravan koji u isti mah krije i ukazuje na njihove poslove. Grens je jedan od najupućenijih u štokholmskoj policiji u organizirani kriminal s druge strane Baltika, a u ovoj sobi, jedini koji zna kako istražiti može li se nekog od te trojice povezati s drugim Wojtekom, neslužbenom organizacijom, onom pravom, onom koja je u stanju izvesti ubojstva u švedskim stanovima.

~~

Više ga nitko nije ispitivao.

Nijedan gad nije sjeo preblizu niti je buljio u njega dok je jeo meso i povrće. Drugog dana za ručkom već je bio netko, ali oni nisu imali pojma da će ubrzo, zahvaljujući moći droge, biti i onaj koji donosi sve odluke. Za dva dana kontrolirat će svu nabavu i prodaju, a u zatvorskoj hijerarhiji premasit ce cak i ubojice. Svatko tko ubije nekoga na najvećoj je cijeni u zatvoru, najviše ga poštuju, potom dolaze dileri na veliko i pljačkaši banaka, a na dnu su pedofili i silovatelji. Ali čak se i ubojice klanjaju onome tko kontrolira droge i nabavlja injekcije.

Piet Hoffmann slijedio je glavnog čuvara kako bi naučio nove čistačke dužnosti, a potom je čekao na svom lezaju u ćeliji da se ostali s odjela vrate iz radionice i učionica zbog hrane koja nije imala nikakav okus. U više navrata razmijenio je poglede sa Stefanom i Karolom Tomaszem — bili su nestrpljivi čekajući instrukcije, pa im je mičući usne dojavljivao, ivieczorem, dok nisu shvatili.

Večeras.

Večeras će srediti tri glavna dilera.

Ponudio se da pospremi stol i opere ga dok su ostali vani pusili smotane cigarete bez filtera na šljunčanom igralištu ili igrali otvoreni poker za čačkalice od po tisuću kruna. Sam u kuhinji, nitko ga nije vidio kako briše sudoper i radnu površinu, a istodobno u prednje dže-pove hlača stavlja dvije žlice i nož.

Prišao je akvariju, staklenoj kutiji s čuvarima, pokucao po staklu, a uzvraćeno mu je nervoznim odmahivanjem ruke. Opet je pokucao, malo

jače i malo dulje, kako bi im stavio do znanja da ne namjerava otići.

»Kojeg vraga hoćeš? Ručak je. Nisi li trebao pospremiti kuhinju?«

»Izgleda li kao da tamo treba još nešto obaviti?«

»Ne radi se o tome.«

Hoffmann slegne ramenima, neće inzistirati.

»Moje knjige?«

»Sto je s njima?«

»Jučer sam ih naručio. Šest komada.«

»Ne znam ništa o tome.«

»Pa, onda bi imalo smisla da pogledaš, a?«

To je stariji čuvar, a ne jedan od onih s kojima je jučer razgovarao. Nervozno je mahnuo rjikom, ali nakon nekog vremena ušao je u staklenu kutiju i pogledao na stolu.

»Ove?«

Tvrde korice, knjižnični ovitak. Na svakoj zataknuta kartica: skladište ispisano velikim tipkanim slovima.

Stariji čuvar brzo pogleda bilješku o autorima na poleđini, nasumce i bez koncentracije prelista nekoliko stranica, i potom mu ih dadne.

»Stockbolm u devetnaestom stoljeću. Marionete. Koji je to vrag?«

»Poezija.«

»Malo pederasto, a?«

»Možda biste i vi trebali malo čitati.«

»Slušaj me, seronjo, ja ne čitam probne otiske.«

Piet Hoffmann je zatvorio vrata svoje ćelije kako ga nitko ne bi gledao, ali ne toliko da postane sumnjiv. Šest knjiga odložio je na stolić pokraj kreveta, naslovi koji se rijetko posuđuju i koji su se stoga trebali donijeti iz skladišta u podrumu knjižnice Aspsås kad je tog jutra stigla narudžba iz velikog zatvora. A onda ih je vozaču bibliobusa predala

zadihana, neudata knjižničarka u pedesetim godinama.

Nož koji je ukrao iz kuhinje pod prstima je bio dovoljno oštar kad je prešao po oštrici.

Snažno ga je provukao duž proreza između prednjih korica i prve stranice Byronova Don Juana. Rastvorio se nit po nit te su ubrzo prednja strana i hrbat bili labavi kao kad ih je rasporio prije trinaest dana na stolu u Vasagatanu. Otvorio je na stranici 90, uhvatio sve stranice i jednim ih potezom iščupao. Na lijevoj margini stranice 91, otvor dug petnaest centimetara i centimetar širok, tankih stjenki načinjenih od Rizla papirića, dubok tri stotine stranica. Sadržaj je ne-dirnut, kako ga je i ostavio.

Zuckastobijel, malo ljepljiv, točno petnaest grama.

Prije deset godina sam bi konzumirao veći dio toga što bi prokrijumčario, a tek povremeno bi nešto prodao kad je imao više nego dovoljno. U nekoliko navrata bio je u takvoj stisci da je time otplatio dio neodgodivih dugova. Ovaj put ovo ide u druge svrhe. Četiri knjige s ukupno četrdeset dva grama 30-postotnog tvorničkog amfetamina njegovo je oružje za razbijanje konkurencije i preuzimanje tržišta.

Knjige, Cvijet.

Manje količine, ali za sada mu više nije trebalo. Trikovi koje je s godinama naučio bili su dobro iskušani, i nece se provaliti rutinskim pregledom u zatvoru.

U ono vrijeme poslali bi ga u Österåker čim bi se vratio s prvog dopusta. Netko je otkucao čuvarima da u guzici ili trbuhu prenosi dro-gu, pa su ga stavili u suhu ćeliju staklenih zidova, s ležajem i zahod-skom školjkom zatvorenog sustava... to je bilo sve. Tamo je proveo tjedan dana, gol dvadeset četiri sata na dan sedam dana tjedno, trojica čuvara su ga pedali kad bi srao, pregledavali govna, buljili u njega kroz staklo dok je spavao, uvijek bez pokrivača, nije mogao pokriti guzicu.

Tada nije imao izbora, s onakvim dugovima i prijetnjama, postao je tek još jedan suhi ovisnik. Ali sada ima izbor.

Svakog dana u svakom zatvoru, svaki sat u budnom stanju vrti se oko droge: kako je nabaviti i kako uzimati da te ne otkriju na redovitom

testu urina. Rođak koji dolazi u posjet također je rođak kojeg se može prisiliti da prokrijumčari malo urina, svog vlastitog, urina koji je čist i bit će negativan na testu. Jednom je, u njegovim prvim tjednima u Österåkeru, neki hvalisavi Srbin u nekoliko tegli držao mokraću svoje djevojke, sadržinu koju je onda prodavao po visokoj cijeni. Nitko nije bio pozitivan na testu, usprkos činjenici da ih je više od pola bilo drogirano, ali na testu se pokazalo nešto drugo, da je svaki muškarac na odjelu bio u drugom stanju.

Don Juan, Odiseja, Spisi o mom životu, Francuski krajolik.

Ispraznio ih je jednu za drugom i povremeno bi zastao kad bi začuo nepoznate korake ili zvukove kraj vrata svoje ćelije — četrdeset dva grama amfetamina u četiri knjige koje malobrojni čitaju.

Još dvije knjige. Stockholm u devetnaestom stoljeću i Marionete. Stavio ih je na krevet, nedirnute, nadao se da ove tekstove nikad neće trebati pročitati.

Pogledao je žućkastobijelu tvar zbog koje su ljudi ubijali.

Ovdje svaki gram košta više.

Ovdje je potražnja veća od ponude. U zaključanoj ćeliji rizik od hvatanja veći je nego kad si slobodan. Ovdje ce presuda biti stroža nego van, za istu količinu uvijek dobiješ dulju kaznu.

Piet Hoffmann je četrdeseudva grama amfetamina podijelio u tri plastične vrećice. Jednu će zadržati za Grka iz 2. ćelije, a druge dvije podmetnuti kako bi ih pronašli u bloku H, u kojem su druga dvojica glavnih opskrbljivača, na zadnjem i prvom katu. Tri plastične vrećice s četrnaest grama, koje će jednim potezom izbaciti konkurenciju.

Žlice iz kuhinje još uvijek su u džepu njegovih hlača.

Izvadio ih je i opipao, potom čvrsto pritisnuo uz čelični rub ležaja dok se obje nisu savile gotovo pod pravim kutom, poput dviju kuka. Provjerio ih je, poslužit će. Na krevetu su ležale njegove plave hlače s logom Zatvorske službe i uvjetne kazne. Nožem je prerezao pojas, izvukao elastiku i potom je prepolovio.

Čekao je iza pritvorenih vrata ćelije — hodnik je prazan.

Kupaonica na petnaest koraka.

Iza sebe je zatvorio vrata, ušao u odjeljak zahoda krajnje desno i provjerio jesu li vrata dobro zaključana.

~~

Ewert Grens je pošao po još jednu plastičnu šalicu kave i kupio još jedan kolač od badema koji se mrvio s ljepljivim preljevom od šećera. Na rukom ispisanom popisu imena pojavile su se nove smeđe mrlje, ali bio je čitljiv i ostat će na stoliću pokraj kauča dok ih sve ne istraže i jednog po jednog ne precrtaju.

Imaju tri dana.

Jedno od tih rukom napisanih imena s mrljama od kave ključ je kako bi ostala otvorena istraga o egzekuciji izvršenoj po danu u unajmljenom stanu u središtu Stockholma. Inače, za tri dana naći će se između trideset sedam preliminarnih istraga u tankom fasciklu na njegovom stolu i vjerojatno više neće dobiti na značaju. Uvijek postoji neki novi slučaj ubojstva, ili tvorni napad koji će na tjedan ili dva progutati sve resurse dok se ne riješi ili ostavi na zaboravljenoj hrpi.

Proučavao je imena. Maciej Bosacki, Piet Hoffmann, Karl Lager. Vlasnici zaštitarskih tvrtki koje, kao i sve druge zaštitarske tvrtke, ugrađuju alarmne sustave, prodaju pancir košulje, drže tečajeve samoobrane, nude tjelohraniteljske usluge. Ali ovim trima koristi se Wojtek Security International za poljske državne posjete. Službeni posao sa službenom isplatom. U tome nije ništa neobično, doista. Ali potaknulo je njegovu radoznalost. Ponekad ono službeno prikriva ono neslužbeno, a on je tražio nešto što se ne vidi, ako uopće postoji - poveznice s drugim Wojtekom, pravom organizacijom, onom koja kupuje i prodaje drogu, oružje, ljude.

Ewert Grens ustao je i izišao u hodnik.

Osjećaj da mu se istina smije još je jači. Pokušao ga je uhvatiti, a on mu je iskliznuo kroz prste.

Dva sata proučavao je tri osobna identifikacijska broja u policijskoj

bazi podataka — stranica za stranicom s popisima INFORMACIJA O NALOGU ZA UHIĆENJE, IDENTIFIKACIJSKE INFORMACIJE, KRIMINALISTIČKI DOSJEI, OBAVJEŠTAJNE INFORMACIJE, OSOBNO ZDRAVLJE — i dobio znatan broj traženih podataka. Sva trojica su osuđivani, sva tri imena nalaze se u kriminalističkoj obavještajnoj bazi podataka i registrima osumnjičenih, svi su dali otiske prstiju, dvojica su u DNK registru i tražila ih je policija, a barem jedan od njih je potvrđeni pripadnik kriminalističke bande. Grens nije bio previše iznenađen, jer je sve više ljudi prelazilo u sivu zonu, u kojoj je upućenost u kriminal preduvjet za upućenost o zaštitarstvu.

Pošao je dvoja vrata niže u hodniku. Možda je trebao pokucati, ali to je rijetko činio.

»Trebam tvoju pomoć.«

Soba je bila znatno veća od njegove, tu nije često svraćao.

»Kako ti mogu pomoći?«

Nije se radilo o nečemu o čemu inače razgovaraju. Ali na neki način uspjeli su se sporazumjeti. Kako bi mogli raditi zajedno, pobrinuli su se da se nikad ne sreću.

»Västmannagatan.«

Na stolu šefa istražitelja Göranssona nije bilo naslaganih papira, praznih šalica kave ni umjetnih kolača iz automata s hranom.

»Västmannagatan ?«

Stoga nije mogao shvatiti odakle to dolazi, taj osjećaj nelagode, kako mu ponestaje prostora.

»To mi ništa ne govori.«

»Ubojstvo. Istražujem zadnja imena pa ih želim provjeriti u registru vatrenog oružja.«

Göransson kimne glavom, uključi svoje računalo i upiše se u registar, koji je, iz sigurnosnih cazloga, dostupan tek nekolicini auto-riziranih osoba.

»Preblizu stojiš, Ewerte.«

Nelagoda.

»Kako to misliš?«

Dolazi iznutra.

»Možeš li se odmaknuti nekoliko koraka?«

Što god to bilo, traži više prostora.

Göransson je gledao osobu koja mu se nije sviđala i kojoj se on nije sviđao pa su rijetko jedan drugome stajali na putu, i to je bilo sve. »Osobni broj?«

»721018-0010. 660531-2559. 580219-3672.«

Tri osobna broja. Tri imena na ekranu.

»Sto te zanima?«

»Sve.«

Vdstmannagatan.

Odjednom je shvatio.

»Göranssone? Jespe li čuli? Želim sve.«

To ime.

»Jedan od njih ima dozvolu. Za rad, plus četiri lovačke puške.« »Oružje za rad?«

»Pištolji.«

»Marka?«

»Radom.«

»Kalibar?«

»Devet milimetara.«

Ime koje i dalje treperi na ekranu.

»Prokletstvo, Göranssone, prokletstvo!«

Viši detektiv je brzo ustao i već je bio na pola puta do vrata. »Ali to

nam je ionako dostupno, Ewerte.«

Grens je stao na pola koraka.

»Kako to misliš?«

»Ovdje je memorandum. Oružje je u cijelosti zaplijenjeno. Sigurno je kod Krantza.«

»Zašto?«

»Ne piše. Morat ćeš njega pitati.«

Tupi zvuk krupnoga tijela koje šepa hodnikom. Šef istražitelja Göransson nije imao energije da suzbije osjećaj kako se nešto sprema, stravu od koje je iznutra zadrhtao. Dugo je gledao ime na ekranu.

Piet Hoffmann.

Ewert Grens treba pritisnuti tek nekoliko dugmadi i obaviti koji telefonski razgovor kako bi saznao trenutačno boravište registriranog vlasnika oružja i onda otići do gradića s velikim zatvorom sjeverno od grada i ispitivati ga dok ne dobije odgovor koji ne smije dobiti.

Ono što se nije trebalo dogoditi upravo se dogodilo.

~~

Piet Hoffmann je čekao iza zaključanih zahodskih vrata dok nije bio potpuno siguran da je sam.

Elastika, žlica, plastična vrećica.

Upravo je tako skrivao drogu i injekcije u Österåkeru. Lorentz mu je rekao da to još uvijek funkcionira bez obzira na činjenicu da je tako prokleto jednostavno. Možda upravo zato. Nijedan čuvar u bilo kojem zatvoru neće pretražiti odvod iz zahodske školjke.

Kodić, otvori, odvodna cijev ispod umivaonika, to su skrovista na koja možete danas zaboraviti. Ali odvod iz zahodske školjke, nakon svih godina oni još uvijek nemaju pojma.

Stavio je elastiku, svijenu žlicu i plastičnu vrećicu punu amfeta-mina na prljavi pod zahoda. Plastičnu vrećicu pričvrstio je za jedan kraj elastike, a žlicu za drugi. Potom se spustio na koljena pokraj zahodske

školjke, držeći plastičnu vrećicu u ruci i gurajući je niz cijev što je dublje mogao, rastežući elastiku. Ruka i rukav bili su mokri do ramena kad je povukao vodu, pritisak vode još dublje je gurnuo plastičnu vrećicu, a svijena žlica zakačila se za rub cijevi. Pričekao je, i opet povukao vodu. Elastika bi se trebala jos vise rastegnuti pa ce plastična vrećica visjeti na drugom kraju negdje duboko u cijevi.

Žlica koja je bila zakačena preko ruba cijevi nije se mogla vidjeti, a držala je plastičnu vrećicu na mjestu.

A bit će je lako uzeti sljedeći put.

Na koljenima, ruke u vodi, oprezno ju je dovukao.

Ewert Grens otišao je od Göranssona i ureda Ubojstava, a istina koju nikako da uhvati više se nije tako glasno smijala. Radom. Prvi put od početka preliminarne istrage imao je trag, ime. Devet milimetara. Netko tko bi mogao biti veza s egzekucijom.

Piet Hoffmann.

Ime koje nikad nije čuo.

A vlasnik je zaštitarske tvrtke koja dobiva službene poslove za tje-lohranitelje od Wojtek Internationala u vrijeme državnih posjeta. I koji ima dozvolu za oružje proizvedeno u Poljskoj, zbog posla, usprkos tome što je odležao pet godina u zatvoru zbog tvornog napada. Oružje koje je, po registru, ionako u rukama policije. Zaplijenjeno prije dva tjedna.

Ewert Grens je izišao iz dizala i krenuo prema forenzičkom odjelu.

Ima jedno ime.

Uskoro će imati više.

~~

Pieta Hoffmanna boljela su koljena kad je ustao s poda u zahodu osluškujući tišinu. Još dva puta je pustio vodu, opet osluhnuo, ali i dalje nije bilo drugih zvukova kad je otključao vrata i izišao u hodnik, pretvarajući se da je neko vrijeme sjedio unutra, tvrda stolica za koju je trebalo malo više vremena. Otišao je do televizijskog kutka, promiješao špil karata, pretvarajući se da se malo zabavlja, dok je kradom gledao

prema uredu čuvara i kuhinjskim vratima kako bi locirao čuvare koji obilaze odjel.

Lica koja su gledala na drugu stranu, leđa u odorama zauzeta nečim. Pokazao im je srednji prst, to ih obično izazove.

Ništa. Nitko nije reagirao, nitko nije vidio.

Drugi su još uvijek imali sat vremena u popodnevnoj smjeni i učionici ili radionici, hodnik je prazan, čuvari su negdje drugdje.

Sada.

Otišao je do ćelija. Brzo je pogledao iza sebe. Otvorio je vrata broja 2.

Grkova ćelija.

Izgledala je isto, isti jebeni krevet, isti jebeni ormar, stolica i stolić uz krevet. Miris je drugačiji, zagušljiv, kiselkast, ali jednako je jebeno toplo, a zrak koji je udisao jednako je prašnjav. Na zidu fotografija dje-teta, djevojčice duge tamne kose, druga fotografija žene, majke njegove kćeri, bio je uvjeren Hoffmann.

Ako netko otvori vrata.

Ako netko vidi što upravo sada ima u ruci, što kani učiniti.

Trgnuo se, jedan trenutak - ne smije se prepustiti osjećajima.

Samo malo injekcija ili praha — trinaest ili četrnaest grama — ali ovdje je to dovoljno, dovoljno za novo suđenje, produljenje kazne i trenutno preseljenje u drugi zatvor.

Trinaest ili četrnaest grama koje treba staviti negdje visoko.

Provjerio je prečku za zastore, oprezno je povukao. Olabavila se iz prvog pokušaja. Malo trake oko plastične vrećice i ostala je na svom mjestu uza zid. Lako je opet namjestiti prečku za zastore.

Otvorio je vrata i još jednom pogledao po sobi - zaustavio se na fotografiji na zidu. Djevojčica stara oko pet godina, stajala je na travnjaku, u pozadini mašu neka sretna djeca. Nekamo su krenuh, na školski izlet, u rukama imaju naprtnjače, na glavama žute i crvene bejzbolske kape.

Njezin otac neće biti tu kad mu opet dođe u posjetu.

~~

Ewert Grens nagnuo se nad niskom radnom klupom na kojoj je bilo poredano sedam komada vatrenog oružja.

Tri Radom pištolja poljske proizvodnje i četiri lovačke puške.

»U jednom ormariću za oružje?«

»U dva ormarića za oružje. Oba s dopuštenjem.«

»Imao je dozvole za njih?«

»Izdala ih je Gradska policija.«

Grens je stajao pokraj Nilsa Krantza u jednoj od brojnih soba na forenzičkom odjelu, koja je izgledala kao laboratorij s ventilacijskim uređajima, mikroskopima i limenkama s kemikalijama. Uzeo je jedan od pištolja. U ruci je držao oružje omotano u plastiku, vagao ga ispred sebe u zraku. Bio je potpuno siguran — mrtvac koji je ležao na podnu dnevnog boravka držao je jedan od ovih u svojoj ruci.

»Prije dva tjedna?«

»Da. Ured u stanu na Vasagatanu. Teški prijestup s drogom.«

»I ništa?«

»Sve smo ih testirali. Nijedan nije upotrijebljen za bilo koji zločin.«

»A Västmannagatan 79?«

»Znam da si očekivao drugačiji odgovor. Ali ništa od toga. Ovo oružje nema nikakve veze s pucnjavom.«

Ewert Grens snažno je lupio po najbližem komadu namještaja.

Metalni ormarić se zatresao kad su knjige i fascikli pali na pod.

»Ne shvaćam.«

Htio je opet lupiti po ormariću kad mu je Krantz stao na put i spriječio ga.

Grens je stoga udario po zidu — nije se zatresao, ali buka je bila ista.

»Nilse, ništa mi, k vragu, nije jasno. Ova istraga... kao da cijelo vrijeme stojim sa strane i gledam. Dakle, zaplijenio si njegovo cjelo-kupno oružje? Prije dvadeset dana? Prokletstvo, Nilse, tu nešto nije u redu. Zar ne shvaćaš, taj gad, on nije smio imati nikakvo vatreno oružje, a još manje dozvolu koju smo mi izdali. O. K. prošlo je deset godina, ali... s obzirom na presudu... nikad nisam čuo da se tako teškom kriminalcu izdaje dozvola.«

Nils Krantz još uvijek je stajao ispred metalnog ormarića. Nije lako pogoditi hoće li njegov kolega prestati lupati po nepokretnim predmetima.

»Onda ćeš s njim morati razgovarati.«

»Namjeravam. Kad doznam gdje se nalazi.«

»U Aspsåsu.«

Ewert Grens je gledao u forenzičara, koji je jedan od rijetkih koji se kao i on dugo zadržavao u zgradi.

»Aspsåsu?«

»Tamo izdržava kaznu. Vjerujem da se radi o dugoj kazni.«

~~

Danas popodne opet je sjeo na svoje novo mjesto u televizijskom kutiću, i čekao da se njegovi susjedi jedan po jedan vrate iz radionice i učionice. Igrali su otvoreni poker i druge kartaške igre, razgovarali o gadovima čuvarima koji su tog jutra bili na dužnosti, dosta dugo o pljački banke u Tabyju koja je pošla ukrivo, a onda su poveli strastvenu raspravu o tome koliko puta možeš izdrkati na gramu ubrizganog amfetamina. Obijesno su se smijali na nekoliko živopisnih opisa erekcije na speedu, a Stefan, Karol Tomasz i dvojica Finaca su se hvalili kako im je stajao i kako su danima jebali, sve dok više nisu imali sperme za svršavanje. Nakon nekog vremena, Piet je dao znak Grku i ponudio mu da sjedne ne dobivši nikakav odgovor. Čovjek koji je ovdje prodavao i kontrolirao ponudu, koji je imao najviši status, nije namjeravao razgovarati sa sitnom ribom.

Još nekoliko sati.

Plastična vrećica će stajati tamo iza prečke za zastore, a taj neu-moljivi idiot neće ni znati što ga je snašlo dok ne bude gotovo.

~~

Ewert Grens stajao je za svojim stolom čvrsto držeći telefonsku slušalicu, iako je razgovor bio završen prije određenog vremena. Držao je komad papira umrljan kavom i mrvicama kolača od badema.

Nils Krantz bio je u pravu.

Ime na dnu njegova kratkog popisa već se nalazi u zatvoru.

Uhvaćen je s tri kilograma amfetamina u prdjažniku auta, zadržan u istražnom zatvoru i u rekordnom roku je osuđen i odveden u zatvor u Aspsåsu.

Amfetamin koji miriši po cvijeću.

Prepoznatljiv miris tulipana.

~~

Legao je na tvrdi krevet i popušio cigaretu. Prošlo je nekoliko godina otkako je motao cigarete — od dana kad nije bilo djece, jer su i on i Zofija prestali pušiti na dan kad su na monitoru ugledali život dug nekoliko centimetara. Nešto jedva vidljivo, ali koje je utjecalo na svaki njihov dah. Bio je nemiran, pušio je prebrzo pa je ubrzo zapalio još jednu... pravi je pakao kad samo ležiš i čekaš.

Ustao je i prislonio uho na čvrsta vrata ćelije.

Ništa.

Čuo je zvukove kojih nije bilo. Možda slabašno lupanje koje redovito dolazi iz cijevi u stropu. Možda nečiji televizor. Nije htio > imati televizor kako ne bi morao sudjelovati u izvanjskom svijetu.

Ako sve protekne po planu, pojavit će se svakog časa.

Opet je legao, treća cigareta, dobro je nešto držati u ruci. Petnaest do osam. Samo četvrt sata od zaključavanja, a inače je potrebno pola sata obično pričekaju dok se svi ne smjeste.

Sve je bilo na svom mjestu, baš kako je htio. U kupaonici je te

večeri dobio posljednju potvrdu, dok su čuvari čekali da se svi vrate u svoje ćelije. Obje plastične vrecice koje su donedavno bile pohranjene duboko u jednoj zahodskoj odvodnoj cijevi na kraju elastike sada su u bloku H, skrivene iza dvije prečke za zastore.

Sada.

Bio je potpuno siguran.

Žustar pseći lavež, crne cipele lupaju po podu hodnika.

Dobit ćete moje ime i osobne podatke. Tako da me možete staviti u odgovarajući zatvor, dati mi odgovarajući posao i provjeriti da u vrijeme zaključavanja, točno dva dana nakon mog dolaska, dođe do temeljite pretrage svake ćelije u zatvoru.

Niže u hodniku, širom se otvaraju prva vrata ćelije.

Glasni povici kad se jedan od Finaca počeo derati, a jedan od čuvara proderao se još jače.

Bilo je potrebno dvadeset pet minuta i osam ćelija dok nisu došli do njega i rastvorili njegova vrata.

»Inspekcija.«

»Možete mi popušit kurac, jebeni drotovi.«

»Van iz ćelije, Hoffmanne. Prije nego što dobiješ ono što si tražio.«

Piet Hoffmann pljunuo je dok su ga odvlačili u hodnik. Krimi-nalac. Nastavio je pljuvati dok su mu pretraživali sve tjelesne otvore. Moraš biti kriminalac kako bi glumio kriminalca. Stajao je s vanjske iStrane vrata u bijelim boksericama koje su mu loše pristajale, a dvojica čuvara su ušla u njegovu ćeliju i počeli tražiti ono što se skriva kako ne bi bilo pronađeno.

Provjeravali su po dvije ćelije, uvijek one koje su jedna nasuprot drugoj, gdje nije ostalo puno mjesta između otvorenih vrata.

Po dva čuvara u svakoj ćeliji, dvojica čuvara vani da paze na zatvorenike koji su se znojili, psovali i prijetili.

Gledao je kako skidaju plahte i istresaju ih, naginju ormar i pro-

vjeravaju svaku cipelu, svaka čarapa je posuvraćena, prelistano je šest knjiga iz knjižnice na stoliću uz krevet, podignuto nekoliko metara podnih dasaka, džepovi i šavovi na njegovim hlačama, jakni i trenirci rasparani po šavu, uvedeni su psi koji su lajali i podignuti do stropa, svjetiljke i prečke za zastore, a na linoleumskom podu zavladao je kaos.

Kojeg vraga...

Sa psima. To je važno.

Sa psima? A što će se dogoditi kad pronađemo to što ste podmetnuli? Zatvoreniku na kojeg ste potrošili svoju drogu?

Još jedna podna daska, ispod umivaonika.

I iza lampe pokraj kreveta, manja rupa u zidu za utičnicu.

»Sve u redu? Jeste li nešto pronašli? Niste? Kakva šteta. Morat ćete drkati u nekoj drugoj ćeliji, ili želite da vam ja pomognem?«

Tip sa suprotne strane se nasmijao. Tip pokraj njega je zalupio vratima i prosiktao: Samo ih guzi, Hoffmanne.

Čuli su ga.

Piet Hoffmann sjeo je na rub ležaja kad su opet zaključali vrata i produžili do sljedeće ćelije. Ispod bokserica na hrpi ispod stolica uz krevet našao je polovicu cigarete, zapalio je i legao.

Još deset minuta.

Pušio je i proučavao strop kad su psi zalajali.

»Koji kurac, jebote, to nije moje, jebo te bog!«

Grk iz 2. ćelije imao je prodoran glas, onaj koji otvara zaključana vrata ćelije.

»Koji kurac, ovo... podmetnuli ste mi, jebeni usrani drotovi, sad ću...«

Jedan od čuvara podigao je crnog psa, koji je mahnito lupao šapom iznad prozora iza prečke za zastore. Za zid je bila zalijepljena plastična vrećica, u kojoj je bilo petnaest grama visokokvalitetnog amfetamina.

Grk je ispraćen kroz hodnik i izvan odjela. Drhtao je i proklinjao, sutra ga vode u Kurnju ili Hali na odsluženje ostatka duge kazne koja je upravo postala još dulja. Otprilike u isto vrijeme, pronađene su još dvije plastične vrećice s istom količinom amfetamina u dvjema ćelijama na posljednjem i donjem katu bloka H pa sada tri zatvorenika provode svoju posljednju noć u Aspsåsu.

Piet Hoffmann ležao je na krevetu i prvi put se mogao nasmiješiti otkako se nalazi unutar visokih zidova.

Upravo sada.

Upravo sada, oni su preuzeli tržište.srijeda

srijeda

ČVRSTO JE SPAVAO gotovo četiri sata dok je s onu stranu prozora s rešetkama bilo

najmračnije i kad se Finac dvije ćelije niže konačno primirio. Zveckanje ključeva prodiralo mu je u mozak i razbijalo san svaki put kad bi gad

pozvonio i zatražio pažnju. Odjel se nije smirio dok neki zatvorenici nisu zaprijetili pobunom ako Finac opet stavi prst na zvono.

Piet Hoffmann priljubio se uza zid. Tjeskobni pogled prema jastuku ispod pokrivača, stolici na pragu i čarapi između vrata i dovratka. Njegova zaštita, posve ista kao jučer i sutra, dvije i pol sekunde ako netko dozna i napadne u jedino vrijeme u danu kada čuvari neće vidjeti ili čuti.

Sedam sati i jedna minuta. Još devetnaest minuta. Onda će izaći, istuširati se i s ostalima doručkovati.

Poduzeo je prvi korak. Trojci glavnih dilera u zatvoru Aspsås podmetnuo je četrdeset dva grama 30-postotnog tvorničkog amfeta-mina. Varšava i potpredsjednik već su dobili izvještaj koji su tražili pa su otvorili bocu Zubrowke i nazdravili sljedećoj fazi.

Još osam minuta.

Disao je ujednačeno, svaki mišić napet, smrt ne dolazi kucajući na vrata.

Danas će poduzeti sljedeći korak. Za Wojteka, prvi grami prvim kupcima i glasine da se u jednom od najgorih švedskih zatvora nalazi novi dostavljač. Za švedsku policiju, nove informacije o nabavci, datu-mima isporuke i distribucijskim kanalima dok operacija ne uznapreduje u mjeri da ih mogu uništiti — dani ili tjedni čekanja na trenutak kad organizacija u potpunosti preuzme kontrolu, a još se nije proširila na. sljedeći zatvor, kad je znanje doušnika dovoljno da se dopre do samog srca organizacije, tamo u crnoj zgradi u Ulici Lodvvika Idzikowskoga u Varšavi.

Hoffmann je pogledao budilicu koja je preglasno kucala. Sedam i dvadeset. Odmaknuo je stolicu, namjestio krevet i nakon nekog vre-mena otvorio vrata prema uspavanom hodniku. Stefan i Karol Tomasz mu se nasmiješiše kad je prolazio kroz kuhinju i pokraj stola za doru-čak. Negdje u ovo vrijeme obično stiže zatvorski autobus s novim zatvorenicima pa je bilo očito da netko zvan Grk sada sjedi na jednom od smrdljivih sjedišta s dvojicom tipova iz bloka H nasuprot njemu. Vjerojatno si nemaju što za reći dok gledaju kroz prozor nastojeći da shvate koji se kurac ustvari dogodio.

Istuširao se vrućom vodom, isprao napetost od onih dvadeset minuta iza vrata ćelije kad je bio spreman za borbu i bijeg. U još nezamagljenom dijelu zrcala vidio je nekoga neobrijanog, preduge kose — ostavio jc britvu u džepu, prosijede čekinje danas neće dirati.

Kolica za čišćenje bila su u ostavi pokraj glavnog ulaza na odjel.

Metalni okvir s crnom vrećom za smeće, tvrde role znatno manjih, bijelih vreća za smeće, manja četka s klimavom lopaticom za smeće, smrdljiva plastična kanta, komadići materijala za koje je pretpostavio da služe za pranje prozora, a na dnu bezmirisni deterdžent koji još nije vidio.

»Hoffmann.«

Kad je prošao pokraj velikih staklenih ploča, glavni čuvar pro-dornog pogleda sjedio je u akvariju s čuvarima.

»Prvi dan?«

»Prvi dan.«

»Moraš pričekati kod svakih zaključanih vrata. Pogledati u svaku kameru. A ako i kad centrala sigurnosti odluči da te propusti, imaš samo nekoliko sekundi da što brže uđeš dok je otvoreno.«

»Još nešto?«

»Jučer sam pogledao tvoje papire. Dobio si... e sad, što je ono bilo?... deset godina. Ne znam, Hoffmanne, ali uz malo sreće to bi trebalo biti dovoljno vremena da naučiš čistiti kako valja.«

Prva zaključana vrata nalazila su se na početku podzemnog prolaza. Zaustavio je kolica, pogledao kameru, pričekao škljocanje i onda produžio dalje. Zrak je vlažan, osjetio je hladnoću dok je prolazio ispod zatvorskog dvorišta. Kad je bio u Österåkeru, nekoliko puta godišnje su ga proveli kroz sličan prolaz: do bolničkog odjela, gimnastičke dvorane ili kioska gdje se za svaku zarađenu krunu mogla dobiti pjena za brijanje i sapun. Zaustavio se kod svakih vrata, kimnuo prema uvijek pozornim kamerama i onda brzo prošao kroz vrata dok su bila otvorena — nije htio privlačiti pažnju.

»Hej ti!«

Kimnuo je glavom prema grupi zatvorenika iz drugog dijela za-tvora koji su išli na svoja radna mjesta, a jedan od njih se okrenuo i pogledao ga.

»Da?«

Narkic. Mršav kao kost, izbjegava pogled, ne može mirno stajati na mjestu.

» Čuo sam — hoću kupiti. Osam g.«

Stefan i Karol Tomasz dobro su obavili posao.

Veliki zatvor je njalo mjesto kad poruke prolaze kroz zidove.

»Dva.«

»Dva?«

»Možeš dobiti dva. Danas popodne. Gdje kamere ne snimaju.«

»Dva? Jebote, treba mi barem...«

»To je sve. Za sada.«

Zgoljavi seronja mahao je dugim rukama kad mu je Hoffmann okrenuo leđa i požurio niz široki prolaz.

Stajat će tamo. Drhtat će, brojiti minute dok ga ne obuzme onaj osjećaj zbog kojeg sve postaje podnošljivo. Kupit će njegova dva grama i ubrizgati ih prljavom injekcijom u prvom slobodnom zahodu.

Piet Hoffmann polako se udaljio prigušujući smijeh.

Još samo nekoliko sati.

Onda će preuzeti cjelokupnu prodaju droge u zatvoru Aspsås.

~~

Svjeda u hodniku Ubojstava bila su snažna i na mahove bi treperila. Iritantno, zasljepljujuće blještavilo, upotpunjeno škripanjem i zujanjem svaki put kad bi zatreperilo. Najgora su dva reda svjetiljki pokraj auto-mata s hranom. Fredrik Göransson još uvijek je osjećao jučerašnju stravu u tijelu. Trebalo mu je cijelo popodne i večer, prespavana noć i još malo vremena nakon buđenja da shvati kako je Grensov posjet

potaknuo tup, sveobuhvatan osjećaj koji nije prolazio, bez obzira koliko se trudio da ga potisne. Staviti prioritet na infiltraciju u zatvoru nauštrb istrage o ubojstvu nije bilo dobro rješenje. Sjedio je za stolom u Rosenbadu i odmjeravao ga nasuprot kontroli nad poljskom mafijom i odlučio ograničiti ekspanziju kriminala.

»Göranssone.«

Taj prokleti glas.

»Želim razgovarati s tobom, Göranssone.«

Nikad ga nije podnosio.

»Dobro jutro, Ewerte.«

Ewert Grens je još više šepao — ili to ili su zidovi u hodniku jednostavno pojačavali teški zvuk zdrave noge koja stupa po betonskom podu.

»Registar vatrenog oružja.«

Što god to bilo da zauzima toliko prostora.

Fredrik Göransson izbjegao je teške ruke koje su iza njega tražile plastičnu šalicu i dugmad na aparatu za kavu.

Ovdje više nema mjesta.

»Preblizu si.«

»Ne namjeravam se opet pomaknuti.«

»Ako želiš odgovor, onda ćeš morati.«

Ewert Grens nije se pomaknuo.

»721018-0010. Tri Radom pištolja i četiri lovačke puške.«

Ime koje još uvijek treperi na njegovu ekranu.

»Da, i što s tim?«

»Želim znati kako je netko s kriminalističkim dosjeom dobio dozvolu za vatreno oružje za rad.«

»Nisam siguran na što ciljaš.«

»Tvorni napad na policajca. Pokušaj ubojstva.«

Plastična šalica se napunila. Grens otpije toplu tekućinu, zado-voljno kimne i pritisne dugme za još jednu.

»Ne shvaćam, Göranssone.«

Ja shvaćam, Grense.

Ima dozvolu za vatreno oružje jer nije nasilan, nije zaveden kao psihopat, ne treba ga žigosati kao opasnog i nije osuđen za pokušaj ubojstva.

Jer podaci u bazi podataka koje si vidio su oruđe, lažni su.

»Provjerit ću. Ako je važno.«

Grens otpije iz druge šalice, izgledao je jednako sretno te se počeo polako udaljavati.

»Važno je. Želim znati tko je izdao dozvolu. I zašto.«

Ja sam izdao.

»Učinit ću što budem mogao.«

»Treba mi danas. Sutra jutro privode ga na saslušanje.«

Sef istražitelja Göransson ostao je na svom mjestu ispod treperava, zujava svjetla dok se Grens udaljavao.

Povikao je za detektivom koji zahtijeva odgovore.

»A drugi?«

Grens je stao ne okrenuvši se.

»Koji drugi?«

»Kad si jučer došao k meni imao si tri imena.«

»Danas ću se pozabaviti tom dvojicom. Ovaj gad već izdržava kaznu, stoga znam gdje je, a sutra će biti tamo.«

Preblizu.

Trapavo tijelo s plastičnom šalicom u svakoj ruci šepalo je hod-

nikom i nestalo u uredu.

Grens je stajao preblizu.

~~

Zahodska školjka bila je žuta od mokraće, a umivaonik pun mokrog duhana i opušaka bez filtera. Bezmirisni deterdžent nije uklonio čak ni gornji sloj prljavštine. Dugo je ribao četkom i potom šmirgl papirom, ali oni bi samo skliznuli po istrošenoj porculanskoj površini. Zahod s druge strane vrata radionice je manji, koriste ga oni koji pišaju pokraj pkoljke u kraćim stankama što ih dobiju na poslu koji mrze. Nekoliko minuta odmora od kazne koja je najjasnija kad stojiš pokraj stroja koji buši rupice za vijke na dnu poklopca za ulične svjetiljke.

Piet Hoffmann ušao je u veliku prostoriju i pozdravio ista lica kao i prijašnjeg dana. Obrisao je sve radne klupe i police, oprao pod oko bačve s naftom, ispraznio kante za smeće, oprao veliki prozor koji gleda na crkvu. Svako malo pogledao bi prema malom uredu iza staklenog zida i dvojici čuvara koji su tamo sjedili. Čekao je da ustanu krenu u obilazak radionice, a to čine svakih pola sata.

»Kod tebe?«

On je krupan, kosa svezana u rep i brada koja ga je činila puno starijim od njegovih — pretpostavio je Hoffmann — dvadeset godina.

»Da.«

Radio je za presom, velike ruke su držale metal koji će biti obli-kovan u pravokutne poklopce — mogao ih je napraviti dva u minuti ako ne bi stao i gledao kroz prozor.

»Jedan gram. Za danas. Svaki dan.«

»Popodne.«

»Blok H.«

»Imamo tamo svog čovjeka.«

»Michal?«

»Da. Od njega ćeš dobiti i njemu plati.«

Hoffmannu se nije žurilo. Dulje od sata brisao je i ribao — to je dobar način za upoznavanje prostorije i određivanje udaljenosti od prozora do stupova, za zamjećivanje pozicije svih nadzornih kamera, da znaš više od svih drugih, da možeš kontrolirati svaku situaciju, a to je razlika između života i smrti. Čuvari su ustali sa stolica i napustili ured, a on je s kolicima požurio da obriše prazan stol i jednako prazne kante za smeće. Pazio je da cijelo vrijeme bude leđima okrenut staklenom zidu i radionici. Trebalo mu je samo nekoliko sekundi. U džepu ima britvu koju je stavio u gornju ladicu stola, u prazan prostor između pisaljki i spajalica. Nova vreća u kanti za smeće, i dalje leđima okrenut staklu, potom je izišao, spustio se dizalom do prolaza u kojem su bila četvera zaključana vrata i koji je vodio do administracijskog bloka.

~~

Osjećao je svrbež po tijelu, odijelo ga je stezalo na prsima. Olabavio je kravatu, pohitao hodnikom i prošao kroz vrata veće zgrade, koja je progutala okolne zgrade i zauzimala veći dio bloka namijenjenog policijskim operacijama.

Fredrik Göransson bio je znojan po licu, vratu, leđima.

Piet Hoffmann. Paula.

Ewert Grens krenuo je tamo, u zatvor Aspsås, već je rezervirao termin i prostoriju. Potrebno mu je samo nekoliko minuta razgovora s Hoffmannom, ne više, a onda će se Hoffmann nagnuti nad stolom, zamoliti Grensa da isključi snimač i potom prasnuti u smijeh objaš-njavajući mu da sada može poći kući, mi smo na istoj strani, za boga miloga, ovdje radim za jednog tvog kolegu, a tvoji šefovi, u onoj pro-storiji Vladinih ureda, odlučili su previdjeti onu egzekuciju u stanu u središtu kako bih ovdje, u zatvoru, mogao nastaviti s infiltracijom.

Göransson je izišao iz dizala, bez kucanja ušao u sobu, bez imalo obzira prema ruci koja je držala telefon i ruci koja je mahala neka pričeka vani dok ne završi razgovor. Utonuo je u fotelju odsutno se uhvativši za grlo koje ga je sve više boljelo. Ravnatelj nacionalne policije upita osobu na telefonu može li je kasnije nazvati da završe razgovor, gledajući prema osobi koju nije poznavao.

»Ewert Grens.«

Čelo mu je bilo oznojeno, pogled lutao naokolo.

Ravnatelj nacionalne policije ustao je i prišao kolicima s velikim čašama i malim bocama mineralne vode. Otvorio je jednu bočicu i nalio vodu na dvije kockice leda, nadajući se da će biti dovoljno hladno kako bi umirio tog čovjeka.

»On je tamo krenuo. Ispitat će ga. Nije dobro... to je... moramo ga spaliti.«

»Fredriče?«

»Moramo... »

»Fredriče, pogledaj me. O čemu zapravo pričaš?«

»Grens. On će sutra ispitati Hoffmanna. U zatvoru, u jednoj od prostorija za posjete.«

»Evo. Uzmi čašu. Popij još vode.«

» Zar ne shvaćaš? Morat ćemo ga spaliti.«

U administracijskom bloku za svakim je stolom netko sjedio. Krenuo je od uskog vanjskog hodnika, čistio i ribao ga dok sivi linoleum nije zablistao. Potom je pričekao dok mu jedan po jedan nisu dali znak da može ući, isprazniti kante za smeće i obrisati prašinu s polica i stolova. Prostorije su bile male, bezlične, a sve su gledale na zatvorsko dvorište. Ugledao je skupinu zatvorenika koje nije poznavao. S cigaretama u ruci sjedili su na suncu i sanjarili, neki s nogometnom loptom u krilu, nekolicina ih je hodala oko igrališta duž unutrašnjeg zida. Samo su jedna vrata bila zatvorena, pokraj njih je prolazio u pravilnim razmacima, nadajući se da će biti dovoljno otvorena da pogleda unutra, a nakon nekoliko sati ostala je još samo ta prostorija.

Pokucao je i pričekao.

»Da?«

Ravnatelj zatvora nije ga prepoznao od jučer.

»Hoffmann.Ja čistim ovdje pa sam mislio...«

»Moraš pričekati. Dok ne budem gotov. U međuvremenu očisti druge prostorije.«

»Već jesam.«

Lennart Oscarsson zatvorio je vrata. Ali Piet Hoffmann je preko njegova ramena vidio ono što ga je zanimalo. Stol i vaze s tulipanima. Pupoljci su se počeli otvarati.

Sjeo je na stolicu pokraj vrata, jednom rukom na kolicima. Sve češće je pogledavao prema vratima. Postao je nestrpljiv, sve je na svom mjestu pa mu sada preostaje samo da poduzme drugi korak.

Izbaci cjelokupnu konkurenciju.

Preuzmi tržište.

»Ti tamo.«

Vrata su se otvorila. Oscarsson ga je gledao.

»Sad možeš ući.«

Oscarsson je krenuo prema susjednom uredu, ženi koja se bavi financijama, kako piše na njezinim vratima. Piet Hoffmann kimne glavom i uđe, kolica je stavio pokraj stola te je pričekao. Jedna minuta, dvije minute. Oscarsson sg nije vraćao, njegov glas preplitao se s glasom žene kad su se nečemu nasmijali.

Nagnuo se prema buketima. Pupoljci su se dovoljno otvorili, ne posve, ali dovoljno da sc prstima izvade podrezani kondomi svezani u čvor, u kojima je bilo tri grama kemijskog amfetamina, proizvedenog u tvornici u Siedlcu s gnojivom za cvijeće, a ne acetonom, otud jak miris tulipana.

Piet Hoffmann je odjednom ispraznio petnaest pupoljaka, a kon-dome je stavio u crnu kantu na svojim kolicima, osluškujući glasove u susjednoj prostoriji.

Nasmiješio se.

Ubrzo ce obaviti prvu Wojtekovu isporuku na zatvorenom tržištu.

~~

Göransson je popio dvije čaše mineralne vode i s mukom žvakao kockice leda, a krckanje nije bilo ugodno za suho.

»Ne razumijem, Fredriče. Spaliti koga?«

»Hoffmanna.«

Ravnatelj nacionalne policije nije mogao mirno sjediti. To je osjetio čim je njegov kolega ušao ravno u njegovu sobu: upalo je nešto što nije mogao točno odrediti.

»Hoćeš li kavu?«

»Cigaretu.«

»Ali ti pušiš samo navečer.«

»Ne, danas ne.«

Neotvorena kutija cigareta ležala je u dnu donje ladice stola.

»Ovdje je oko dvije godine. Ne znam mogu li se uopće pušiti, ali ionako ih nisam namjeravao nikome ponuditi. Ovdje su samo zbog kave, kad u trbuhu osjetiš prazninu, kao dokaz da nisam opet počeo pušiti.«

Otvorio je prozor kad je prvi dim cigarete zaplovio iznad njegova stola.

»Mislim da je bolje da ga držimo zatvorenog.«

Ravnatelj nacionalne policije pogleda čovjeka koji je snažno y uvlačio dim iz cigarete, a bio je u pravu, stoga je zatvorio prozor i udahnuo dobro poznat miris.

»Mislim da ne razumiješ — nemamo puno vremena. Grens će sjesti nasuprot njemu, i slušati o posljedicama sastanka koji se nije smio održati. Grens će... »

»Fredriče?«

»Da?«

»Ovdje si. Slušam te. A sada se smiri i opiši mi cjelokupnu situ-aciju.«

Fredrik Göransson je popušio cigaretu, ugasio opušak, zapalio još jednu i dopola je popušio. Opet ga je obuzeo osjećaj tonjenja koji je imao kod automata za kavu, kad je visi detektiv krenuo za imenom koje

se pojavilo na rubu istrage — netko tko radi za službenog Wojteka i koji je, po policijskim zapisima, osuđen za tvorni napad, a ipak je dobio dozvolu za oružje, ime koje sada služi dugogodišnju kaznu zbog droge, a sutra ujutro će ga ispitati u vezi s ubojstvom u Västmannagatanu 79.

»Ewert Grens.«

»Da.«

»Siw Malmkvist.«

»To je taj.«

»Od onih koji ne odustaju.«

Bol koja nikad neće nestati.

»To će biti katastrofa. Čuješ li, Kristijane, katastrofa?«

»Neće biti katastrofa.«

»Grens ne odustaje. Kad ispita Hoffmanna... onda smo na redu mi, koji smo sve to odobrili, zaštitili ga.«

Ravnatelj nacionalne policije nije ništa rekao, nije ni trepnuo, ali sada je shvatio otkud ta tjeskoba koja je ušla u sobu, ona vrsta tjeskobe koju treba smjesta otjerati kako ne bi nabujala.

»Čekaj malo.«

Ustao je iz fotelje i prišao telefonu, okrenuo zadnju stranicu crnog imenika i nakon nekog vremena nazvao broj koji je tražio.

Kad je završio, zvonjava telefona bila je jača nego inače, mogla se čuti i iz fotelje na kojoj se sjedio Göransson... tri puta, četiri puta, pet puta... dok se nije javio duboki muški glas te je ravnatelj nacionalne policije slušalicu primaknuo bliže ustima.

»Pale? Kristijan je. Jesi li sam?«

Duboki glas čuo se kao iz velike daljine, tek slabašno mrmljanje, ali ravnatelj nacionalne policije djelovao je zadovoljno, kratko je kimnuo glavom.

»Treba mi tvoja pomoć. Imamo zajednički problem.«

~~

Piet Hoffmann stajao je ispred prvih zaključanih sigurnosnih vrata u prolazu između administracijskog bloka i bloka G. Kamera se poma-knula, centrala sigurnosti promijenila je kut i zumirala neobrijano lice staro oko trideset pet godina, koje je proučeno na monitoru, možda je i uspoređeno s fotografijom iz zatvorskih spisa. Zatvorenik koji je ; stigao prije nekoliko dana i još uvijek je tek jedan od mnoštva krimi-nalaca koju odslužuju duge kazne.

Oprezno je praznio kante za smeće kako bi sadržaj ležao povrh velike crne vreće na kolicima za čišćenje, kako bi svatko u prolazu ; mogao vidjeti zgužvane omotnice i prazne plastične šalice, a ne pedeset kondoma i sto pedeset grama amfetamina. Četrdeset dva grama koji su bili u četiri knjige iz knjižnice iskoristio je da sredi trojicu glavnih dilera u zatvoru, a ono što je sada bilo skriveno u pupoljcima pedeset žutih tulipana iskoristit će za prve prodaje od novog dilera u zatvoru. Za nekoliko sati, svi zatvorenici na svim odjelima znat će da od sada novi zatvorenik, koji se zove Piet Hoffmann, negdje iz bloka G, prodaje veće količine sintetičke droge. Isprva ne namjerava prodavati više od dva grama po osobi, bez obzira koliko ga preklinjali ili mu prijetili. Wojtekov djevičanski fiks treba podijeliti između sedamdeset pet zatvorenih narkomana — njihov prvi dug nekome tko definitivno tražiti povrat. Prodaju će povećati za nekoliko dana kad bude kontrolirao dvojicu čuvara u bloku F, koje je plaćao Grk kako bi mogao redovito unositi velike količine.

Skljocanje, centrala sigurnosti ga je provjerila i na nekoliko sekundi otvorila vrata. Hoffmann je ušao, skrenuo desno u prolaz i zau-stavio se nakon nekoliko dugih koraka, na oko dva i pol metra. Slijepi kut od pet metara između dviju kamera. Pogledao je oko sebe, nitko nije dolazio iz bloka H, nitko nije izišao iz administracijskog bloka. Kopao je po vreći na kolicima dok nije izvadio pedeset kondoa, a sadržaj je ispraznio u plastičnoj vrećici na tvrdom podu. U žličicu iz jedne šalice u ravnateljevu uredu, stane točno dva grama ako se prah izravna. Drogu je razdijelio na sedamdeset dvije hrpice.

Radio je brzo i metodično. Bijele vrećice je kidao u trake za omotavanje hrpice od dva grama. Sedamdeset pet doza na dnu kolica

prekrivenih sadržajem iz administracijskih kanti za smeće.

»Rekli smo osam grama, zar ne?«

Čuo ga je kako dolazi, koraci narkomana, vuče noge po betonu. Znao je da će tu stajati i mrštiti se.

»Osam, točno zar ne? Rekli smo osam?«

Hoffmann nervozno odmahne glavom.

»Koji kurac ne možeš shvatiti? Dobit ćeš dva.«

Svaki pikac dobit će barem jedan šut — danas opet putuje u neki umjetni svijet u kojem je onda daleko lakše živjeti. Ali nitko nece ispo-četka dobiti dovoljno kako bi preprodavao. Nema drugih dilera, nema konkurencije, droga će se kontrolirati iz ćelije u hodniku lijevo, G2.

»Jebote te bog, ja...«

»Ako želiš išta dobiti bolje ti je da začepiš gubicu.«

Žgoljavi džanki tresao se još više nego jutros, neprestanoje cupkao, gledao na sve strane osim u lice s kojim je razgovarao. Šutke je ispružio ruku da dobije bijelu lopticu, a potom je krenuo prije nego što ju je stavio u džep.

»Mislim da si nešto zaboravio.«

Žgoljavom seronji su se trzali očni kapci, grč je postao jači, obrazi su mu nekontrolirano podrhtavali.

»Nabavit ću pare.«

»Pedeset kruna za gram.«

Grč je prestao na nekoliko sekundi.

»Pedeset?«

Hoffmann se nasmiješio njegovoj zbunjenosti. Mogao je tražiti od tristo do četiristo pedeset. Sad kad nema drugih nabavljaca, možda čak šest stotina. Ali htio je da vijest prođe kroz sve zidove, a onda može povisiti cijenu, kad sve mušterije budu na jednom popisu, onom koji pripada jedinom nabavljaču u zatvoru.

»Pedeset.«

»Jebote, jebote... onda hoću dvadeset grama.«

»Dva.«

»Ili trideset, možda čak...«

»Sad mi duguješ.«

»Nabavit ću.«

»Mi pazimo na svoje dužnike.«

»Ne brini, čovječe, mislim da uvijek...«

»Dobro. Onda ćemo se dogovoriti.«

Koraci koji su stupali prolazom iz bloka H ubrzo su postali glasniji. Obojica su ih mogli čuti pa se narkić počeo udaljavati.

»Radiš li?«

»Učim.«

»Gdje?«

Žgoljavi tip se znojio, obrazi su mu podrhtavali i trzali se.

»Jebote, kakve to...«

»Gdje?«

»Učionica F3.«

»Od sada možeš naručivati od Stefana. I uzimati od njega.«

Dvoja zaključana vrata i dizalo do bloka G. Ugurao je kolica u ostavu koja je zaudarala po vlažnim krpama, u džepove strpao jedanaest plastičnih vrećica, a ostatak ostavio ispod zgužvanih dokumenata. Za jedan sat dospjet će u druge ruke po raznim zatvorskim zgradama, % na svakom odjelu bit će potrošač koji zna za novog nabavljača, za kvalitetu i cijenu pa će on i Wojtek preuzeti cijeli zatvor.

Čekali su ga.

Neki u hodniku, neki u televizijskom kutiću, nervozne oči ispu-njene glađu.

Ima jedanaest doza u džepovima za odjel koji je kao i svi drugi: pet će platiti od novca koji se penje u milijunima, zarada od kriminalnih aktivnosti koje društvo rijetko može spriječiti; šestorica nemaju dovoljno novca ni da plate čarape na svojim nogama, pa će onda po jaiasku raditi za Wojteka kako bi otplatili dug — oni su investicija, kriminalna radna snaga, a on ih posjeduje.

~~

Fredrik Göransson sjedio je u fotelji kod ravnatelja nacionalne poli-cije i slušao glas koji je glasno dopirao iz telefonske slušalice. Početno mrmljanje sada su postale jasne, naglo izgovorene riječi.

»Zajednički problem?«

»Da.«

»Ovako rano ujutro?«

Dubok muški glas je uzdahnuo, a ravnatelj nacionalne policije je nastavio.

»Radi se o Hoffmannu.«

»Onda?«

»Danas će ga pozvati na saslušanje, u jednoj od prostorija za posjete. Viši detektiv iz Gradske policije koji istražuje Västmannagatan 79.«

Pričekao je odgovor, reakciju, bilo što. Nije dobio ništa.

»Taj razgovor, Pale, do njega neće doći. Ni pod koju cijenu nećeš dopustiti Hoffmannu da sretne policajca u sklopu preliminarne istrage u vezi s tom adresom.«

Opet tišina, a kad je glas odgovorio, bilo je to prije prigušeno mrmljanje koje se nije moglo čuti na nekoliko metara udaljenosti.

»Više ti ne mogu reći. Ne ovdje, ne sada. Samo da to moraš srediti.«

Ravnatelj nacionalne policije sjedio je na rubu stola te mu je po-stalo neudobno. Kad se ispravio, iz njegova kuka začulo se škljocanje.

»Pale, treba mi samo nekoliko dana. Možda tjedan. Želim da to učiniš za mene.«

Odložio je telefonsku slušalicu i nagnuo se, opet škljocanje, činilo se da dolazi iz njegovih križa.

»Imamo nekoliko dana. Sada moramo u akciju. Kako bismo iz-bjegli da se ista situacije ne ponovi nakon sedamdeset dva ili devedeset šest sati.«

Podijelili su ostatak kave. Göransson zapali još jednu cigaretu.

Sastanak prije dva tjedna u prekrasnoj prostoriji s pogledom na Stockholm mutirao je u nešto bovo. Kod Paula više nije operacija na kojoj je radila švedska policija i na koju je čekala nekoliko godina.

On sada sadržava kriminalistički pandan o kojem vrlo malo znaju, a koji posjeduje informacije što bi mogle, ukoliko se prošire, ostaviti posljedice daleko s onu stranu ovalnog stola za sastanke.

»Dakle, Erik Wilson je u inozemstvu?«

Göransson kimne glavom.

»A Hoffmannovi Wojtek kontakti na odjelu, znamo li tko su?«

Sef istražitelja opet kimne. Malo se naslonio i po prvi put otkako je sjeo osjetio je da mu je presvlaka gotovo bila udobna.

Ravnatelj nacionalne policije pogleda ga u oči. Djelovao je smi-renije.

»U pravu si.«

Podigao je prazan lončić da vidi ima li još kave. Bio je žedan, nikad nije uspio shvatiti u čemu je stvar s tom vodom s mjehurićima, ali natočio je čašu, a kako je soba bila ispunjena dimom od cigareta, fino ga je osvježila.

»Ako dojavimo tko je Hoffmann? Ako pripadnici organizacije doznaju da se među njima nalazi doušnik — što će organizacija tada učiniti s tom informacijom nije naš problem. Mi nećemo i ne možemo biti odgovorni za tuđe akcije.«

Još jedna čaša, još mjehurića.

»Kako si rekao, spalit ćemo ga.«

četvrtak

SANJAO JE O RUPI. Četiri noći za redom, ravne crte na prašnjavoj polici iza njegova stola pretvorile su se u jamu, rupu bez dna, i bez obzira gdje se nalazio odnosno koliko god se trudio pobjeći, crna rupa ga je uvlačila. A kad bi počeo padati, probudio bi se bez daha na podu iza kauča, njegova leđa bila su mokra od znoja.

Pola pet, a u dvorištu Kronoberga već je toplo i prepuno svjeda. Ewert Grens prošao je hodnikom do čajne kuhinje, u kojoj je plava krpa visjela na slavini. Navlažio ju je i vratio se u ured, rupi koja je realno bila puno manja. Toliki sati, dobar dio njegova dana trideset pet godina se vrti oko vremena koje više ne postoji. Mokrom krpom obrisao je duge, čvrste crte koje su označavale mjesto kazetofona koji je dobio za dvadeset peti rođendan, čak i kvadrate na kojima su bila dva zvučnika, koji su nekako bili lijepi zbog svoje jasnoće.

A sada nema čak ni prašine.

S prozorske daske uklonio je kaktus, s poda fascikle — većina

sadržava odavno dovršene preliminarne istrage koje bi trebalo negdje pohraniti — ispunivši svaki djelić sada praznih polica kako više ne bi padao. Rupa je nestala, a ako nema rupe, onda nema ni jame bez dna.

Šalica crne kave, zrak je prepun čestica prašine koje se vrtlože tražeći novi dom, nije bila dobrog okusa kao inače, kao da se prašina rastopila u smeđoj tekućini, čak je i izgledala za nijansu svjedija.

Rano je krenuo — htio je točne odgovore, a zatvorenici koji su Oš pospani uglavnom manje brbljaju, nisu tvrdoglavi i prezrivi. Intervju je ili borba za prevlast ili pokušaj zadobivanja povjerenja, a on nema vremena tražiti povjerenje. Prebrzo se odvezao iz grada, nekoliko kilometara po E4, a onda je naglo usporio kad je došao do Hage i velikog groblja s lijeve strane. Malo je oklijevao, a potom je produžio ravno naprijed i opet ubrzao. Na povratku može skrenuti s autoputa, polako proći pokraj ljudi, koji u jednoj ruci drze biljke i cvijece, a u drugoj kanticu s vodom.

Ima još trideset kilometara do zatvora u koji odlazi barem dvaput godišnje u posljednja tri desetljeća. Kao policajac u Stockholmu redovito je sudjelovao u istragama koje su završavale ondje. Ispitivanje, zatvorski prijevoz, uvijek netko nešto zna o nekome koji je nešto vidio. Ali mržnja prema odorama veća je nego bilo gdje drugdje, a njihov strah od posljedica je opravdan, jer cinkeri ne žive dugo u zatvorenom prostoru pa je najčešći odgovor na snimaču podrugljivi smijeh ili jed-nostavno prazna šutnja.

Jučer je Ewert Grens pronašao i zapisao dva ili tri imena s ruba istrage, vlasnici zaštitarskih tvrtki koji imaju službene veze s Wojtek Internationalom. U Odensali kod Miirste popio je kavu s izvjesnim Maciejem Bosackim i još kave s Karlom Lagerom u Sodertaljeu. Nakon samo nekoliko minuta za tim stolovima znao je da oni ne obavljaju egzekucije po stanovima u centru grada.

U daljini su se nazirale moćne zidine.

Imao je priliku hodati ispod velikog zatvorskog dvorišta kroz mrežu prolaza i svaki put bi sreo ljude koje izbjegava u realnosti, u životu. Oduzeo im je dane i godine i shvaćao je zašto pljuju na njega, to je čak i poštivao, ali to ga nije diralo. Svi oni pišaju po drugima, a u svijetu Ewerta Grensa, svatko tko osjeća da ima pravo nekome nauditi treba imati muda stati kasnije iza toga.

Sivi beton postajao je dulji, viši.

Na papiru sa smeđim mrljama ostalo je jedno ime. Piet Hoffmann, osuđivan za napad i pucanje na policajca, a ipak je dobio dozvolu za oružje. Nešto nije bilo u redu.

Ewert Grens parkirao je auto i pošao prema ulazu u zatvor, a taj zatvorenik će ubrzo sjediti ispred njega.

Nešto nije bilo u redu.

Nije znao zašto. Možda je previše tiho. Možda se i on zaključao u svojoj glavi.

Rastjerao je svaku pomisao koja je vodila prema Zofiji, a najgore su oko dva ujutro, prije nego što se razdani. Morao je ustati, kao i prije, trbušnjaci, skokovi skupljenih nogu dok mu se s čela i niz prsa nije počeo slijevati znoj.

Mora biti opušten. Wojtek je dobivao njihove izvještaje, tri dana zaredom. Iskoračio je i preuzeo zatvorsko tržište. Od danas mu stižu veće isporuke i više će prodavati.

»Jutro, Hoffmanne.«

»Jutro.«

Ali nije se mogao opustiti. Nešto ga je mučilo, nešto je tražilo prostora i nije se dalo odagnati.

Vrata su nezaključana, njegovi susjedi se tamo muvaju naokolo, ne može ih vidjeti, ali tamo su, viču i šapću. Čarapa između vrata i dovratka, stolica ispred plraga, jastuci pod pokrivačem.

Sedam i dvije minute. Još osamnaest minuta.

Priljubio se uza zid.

~~

Stariji čovjek iz centrale sigurnosti proučavao je njegovu policijsku iskaznicu, nešto je otipkao na računalu i uzdahnuo.

»Ispitivanje, kažete?«

»Da.«

»Grens.«

»Da.«

»Piet Hoffmann?«

»Rezervirao sam prostoriju, bilo bi sjajno ako biste me pustili unutra. Da se latim posla.«

Starijem čovjeku nije se žurilo. Uzeo je telefonsku slušalicu i na-zvao jedan broj.

»Morate malo pričekati. Nešto trebam provjeriti.«Trebalo je petnaest minuta.

~

A onda je nastao pravi pakao.

Vrata su se naglo otvorila. Jedna sekunda. Stolica prevmuta .Jedna sekunda. Stefan je prošao tik do njega zdesna, u šaci je držao odvijač.

Ostaje još trenutak, otkucaj, ljudi pola sekunde uvijek doživljavaju na posve drugačije načine.

Zacijelo ih je četvorica.

Ovo je već vidio nekoliko puta, čak je dvaput sudjelovao u tome.

Netko utrči s odvijačem, nogom stolice, odrezanim komadom metala. A odmah iza, nove ruke da tuku ili ubiju. Dvojica na hodniku, uvijek na distanci kako bi čuvali stražu.

Jastuk i potkošulja ispod pokrivača, njegove dvije i pol sekunde su prošle, njegova zaštita, njegov bijeg.

Jedan udarac.

Više nije stigao.

Jedan jedini udarac, desnim laktom u vratne žile s lijeve strane grla, žestok udarac i Stefanov krvni tlak će skočiti do neba, kolabirat će, onesvijestiti se.

Njegovo krupno tijelo palo je na pod, blokirajući vrata za drugi nekoliko stisnutih šaka, s oštrim komadom metala iz radionice. Karol

Tomasz je njim mahao po zraku kako bi održao ravnotežu. Piet Hoff-mann se progurao između dovratka i ramena, koje još uvijek nije shva-tilo gdje se krije osoba koje će umrijeti. Istrčao je u hodnik između dvojice koji su čuvali stražu i krenuo prema zatvorenim vratima ureda čuvara.

Oni znaju.

Trčao je i gledao naokolo, a oni su stajali tamo.

Oni znaju.

Otvorio je vrata i ušao u čuvarsku sobu, netko je iza njega urlao stukatj, a glavni čuvar se proderao gubi se odavde. On vjerojatno nije vikao, nije mogao biti siguran, ali nije se tako osjećao. Stao je ispred zatvorenih vrata i prošaptao, želim da me stavite u samicu, a kako nisu reagirali, rekao je glasnije, želim P18. Nitko od jebenih čuvara koji su ga gledali nije se pomaknuo, usprkos tome što se derao, odmah, jebem vam mater, pa je zacijelo tako postupio, moram u samicu odmah.

~~

Ewert Grens sjeo je na stolicu u prostoriji za posjete gledajući rolu toalet papira na podu kod kreveta i madrac prekriven plastikom koji je bio veći od okvira na kojem je stajao — strah i čežnja koje na sat svakog mjeseca destiliraju u dva tijela koja se čvrsto grle. Prišao je pro-zoru, nema se što vidjeti: grube rešetke omotane bodljikavom žicom, a nešto dalje, donji dio debelog, sivog betonskog zida. Opet je sjeo, nemir je uvijek u njemu i ne dopušta mu da se opusti. Prčkao je po crnom kazetofonu koji je stajao nasred stola uvijek kad je dolazio ovdje zbog ispitivanja ljudi koji nisu ništa vidjeli ni čuli. Sjeća se lica koja prilaze, spuštaju glas, bulje u pod, prepuna mržnje, sve dok ga ne isključi. Nije bio siguran je li mu ijedan od intervjua koje je obavio u ovoj prostoriji ikad pomogao u rješavanju istrage.

Začulo se kucanje na vratima i ušao je neki čovjek. Po dokumen-tima, Hoffmann nije srednjih godina, dakle ovo je netko drugi, znatno stariji, u plavoj zatvorskoj odori.

»Lennart Oscarsson. Ravnatelj Aspsåsa.«

Grens prihvati ispruženu ruku i nasmiješi se.

»Ne mogu vjerovati, kad smo se prošli put vidjeli bio si samo glavni čuvar. Dobro ti je krenulo. Jesi li uspio pustiti još koga?«

Nekoliko godina u nekoliko sekundi.

Opet su u onom vremenu kad je glavni čuvar Lennart Oscarsson osuđenom pedofilu povratniku dopustio odlazak u bolnicu s pratnjom, pedofilu koji je pobjegao prilikom transporta i ubio petogodišnju djevojčicu.

»Kad smo se prošli put vidjeli, bio si samo viši detektiv. A sada... još uvijek si viši detektiv.«

»Da. Trebaš debelo pogriješiti da dobiješ nogom u guzicu.«

Grens je stajao s druge strane stola očekujući nove sarkastične primjedbe, nešto jednako smiješno, ali toga nije bilo. Zamijetio je čim je Oscarssom ušao u prostoriju — ravnatelj je djelovao distancirano, nije bio pribran, misli su mu lutale.

»Ovdje si radi razgovora s Hoffmannom.«

»Da.«

»Upravo dolazim s bolničkog odjela. Ne možeš ga vidjeti.«

»Žao mi je, jučer sam najavio svoj posjet i bio je zdrav kao dren.«

»Noćas su ih hospitalizirali.«

»Njih?«

»Trojicu za sada. Visoka temperatura. Ne znamo o čemu se radi. Zatvorski liječnik odlučio je da ih treba staviti u karantenu. Ne smiju nikoga vidjeti dok ne doznamo o čemu se radi.«

Ewert Grens se glasno nasmijao.

»Do kada?«

»Tri, možda četiri dana. To je sve što za sada mogu reći.«

Pogledali su se, nije se više imalo što za reći pa su se pripremali otići kad je zrak proparao oštar zvuk. Crna plastična kutija na Oscarssonovu boku bljeskala je crveno, jedan bljesak popraćen prodornim zvukom.

Ravnatelj zgrabi alarm koji mu je visio za pojasom i pogleda za-slon. Njegovo lice isprva je bilo užasnuto, a potom uzrujano i odsutno.

»Oprosti, moram poći.«

Već je bio na odlasku.

»Nešto se očigledno dogodilo. Možeš li sam pronaći izlaz?«

Lennart Oscarsson hitao je prema stubištu, potom dolje i kroz prolaz do zatvorskih odjela. Opet je provjerio zaslon na alarmu.

~~

G2.

Blok G, prvi kat.

Tamo se nalazio.

Zatvorenik zbog kojeg je upravo lagao po izričitom naređenju šefa Službe zatvora i uvjetne kazne.

~~

VIKAO JE prema njima i onda sjeo na pod.

Nakon nekog vremena su reagirali - jedan od čuvara otključao je vrata iznutra i ostao kod stakla kako bi držao na oku ljude koji su bili u hodniku, a drugi je nazvao centralu sigurnosti i zatražio pomoć od zatvorske jedinice za razbijanje pobune neka odvedu zatvorenika do samice zbog navodne prijetnje smrću.

Prišao je stolici i sada je bio djelomično skriven od ljudi koji su vani kružili i dovoljno glasno u prolazu šaptali stukatj da ih se može ćuti.

Stukatj.

Cinker.

Vrata ureda ravnatelja nacionalne policije bila su otvorena.

Göransson blago pokuca na dovratak. Očekuju ga — velika srebrna termosica na stolu između fotelja, otvoreni sendviči u zgužvanim I papirnatim vrećicama iz manje zalogajnice na drugom kraju

Bergsgatana. Natočio je dvije šalice kave i na brzinu pojeo sendvič. Bio je gladan, tjeskoba ga je iscrpila. U hodniku je prošao pokraj Grensova ureda, jedinog u kojem je svjetlo često upaljeno rano ujutro i iz kojeg je dopirala banalna muzika. Bio je prazan kad je Göransson otišao. Evvert Grens, koji obično tu spava i radi za svojim stolom, nije bio prisutan. Otišao je u zatvor Aspsås rano ujutro, kako je jučer rekao. Grens ne smije razgovarati s Hojffmannom. Zagrcnuo se velikim komadom kruha pa ga je morao ispljunuti na papirnati tanjurić. Hoffmann ne smije razgovarati s Grensom. Popio je još kave kako bi lakše progutao hranu.

»Fredriče?«

Ravnatelj nacionalne policije vratio se i sjeo pokraj svog kolege.

»Fredriče, što je? Jesi li u redu?«

Göransson se pokušao nasmiješiti, ali nije mogao, usta ga jedno-stavno nisu slušala.

»Nisam.«

Odgrizao je komad sendviča i podigao sir — ispod njega nešto zeleno, možda paprika ili ploške krastavca.

»Upravo sam telefonirao. Grens se vraća iz Aspsåsa. Rečeno mu je da ne može vidjeti zatvorenika koji se zove Piet Hoffmann tri, možda četiri dana.«

Göransson pogleda krišku kruha. Grčevi u njegovu trbuhu su prestali pa ga je uzeo i opet pokušao ispuniti prazninu.

»Uzrujano.«

»Molim?«

»Pitao si kako sam. Uzrujano. Tako se osjećam. Vraški uzrujano.«

Ostavio je kruh i sir na tanjuru, a onda ga bacio u kantu za smeće. Ne može jesti. Njegova usta i grlo su previše suhi.

»Uzrujan u slučaju da Hoffmann progovori. Uzrujano kako bih doznao što sam spreman učiniti da ga zaustavim.«

I prije su znali spaliti doušnika. Ne znamo tko je on. Odbaciti ih

kad je bilo previše pitanja. Ne radimo s kriminalcima. Okrenuli bi glavu kad je započeo lov, a infiltrirana kriminalna organizacija imala je svoje rješenje.

Ali nikad u zatvoru, nikad iza zaključanih vrata bez izlaza.

Život, smrt.

Odjednom je sve postalo jasno.

»Sto te najviše uzrujava?«

Ravnatelj nacionalne policije nagnuo se prema njemu.

»Moraš razmisliti o tome, Fredriče. Sto te najviše uzrujava? Poslje-dice ako Hoffmann progovori? Hi posljedice ako krenemo u akciju?«

Göransson je šutio.

»Imaš Ii ikakvog izbora, Fredriče?«

»Ne znam.«

»Imam Ii ja ikakvog izbora?«

»Ne znam!«

Srebrna termosica pala je na pod kad je Göransson nekontrolirano zamahnuo rukom iznad stola. Ravnatelj nacionalne policije je pričekao, potom ju je podigao kad je shvatio da taj čovjek više neće mahati.

»Fredriče, poslušaj me.«

Primaknuo mu se.

»To što radimo nije pogrešno. Tako stvari stoje. Ne radimo ništa pogrešno. Jedino što radimo i jedina stvar koju smo učinili jest to da smo razgovarali s odvjetnikom koji zastupa dva pripadnika Wojteka koji izdržavaju kazne u Aspsåsu. Ako on potom odluči tu informaciju prenijeti svom klijentu, ako je on to sinoć odlučio, onda ne možemo biti odgovorni. A ako njegovi klijenti potom nešto poduzmu, što zatvorenici često čine,.ni za to nismo odgovorni.«

Nije se previše približio, ali se još malo nagnuo naprijed.

»Mi možemo biti odgovorni jedino za svoje djelovanje.«

S prozora se mogao vidjeti Kronobergsparken. Na pješčaniku su se igrala mala djeca, a psi su trčali naokolo ne slušajući svoje gospodare, koji su ih čekali s uzicama u rukama. To je krasan mali park usred Kungsholmena. Göransson ga je dugo promatrao, inače ne odlazi tamo pa se pitao zašto.

»Posljedica ako progovori.«

»Molim?«

Göransson je ostao stajati kraj prozora, umiren zrakom koji je dopirao kroz mali pravokutnik na vrhu.

»Tvoje pitanje. Sto me najviše uzrujava. Posljedice ako Hoffmann progovori.«

~~

Stolicu je malo pomjerio ulijevo. Sada je kroz prozorčić mogao vidjeti cijeli hodnik i biljarski stol za kojim su se četvorica koji su ga upravo napali pretvarali da igraju biljar dok su ga držali na oku. Bilo je očito da mu žele staviti do znanja da je jebeni cinker koji se nema gdje sakriti. Zatvor je zatvoreni sustav sa zidovima koji te drže unutra, pa ako netko pokuša pobjeći ubrzo će naletjeti na nešto tvrdo što neće moći zaobići. Karol Tomasz je bio najbliži — podigao je ruku pokazujući prema ustima dok je neprestano oblikovao riječ stukatj.

Paula više nije postojao.

Piet Hoffmann je negdje duboko u sebi nastojao pronaći nešto što nije urlalo, nastojao je shvatiti da sada ima novi zadatak, preživljavanje.

Znali su.

Sigurno su doznali navečer, preko noći. Ništa se nije dogodilo u vrijeme zaključavanja, netko ima komunikacijske kanale koji otvaraju zaključana vrata.

Ako te razotkriju, u zatvoru ne možeš daleko stići, ali možeš tražiti da te stave u samicu.

Bilo ih je desetorica, s kacigama i velikim štitovima kao zaštitom, napunjeni sedativima kako bi se mogli kontrolirati. Zatvorska jedinica za razbijanje pobune pretrčala je dvorište i uspela se stubištem do bloka

G. Šestorica će ostati da spriječe i onemoguće ponavljanje nasilja, četvorica će odvesti izloženog zatvorenika kroz prolaz duboko u utrobu zemlje, do bloka C i odjela za dobrovoljne samice, dvojica naprijed i dvojica straga.

Mogao bi dobiti smrtnu kaznu. Ali nećeš umrijeti.

I tamo ima šesnaest ćelija. Dobrovoljna izolacija je građena da izgleda kao i svaki drugi zatvorski odjel — prostorija za čuvare, televi-zijski kutak, tuševi, kuhinja, stolni tenis — oni koji traže da ih tu stave mogu se slobodno kretati bez rizika da će naletjeti na zatvorenike iz drugih zatvorskih odjela. Lica koja ugleda ovdje bit će jedina koja će sretati.

Tjedan dana.

Čekat će, izbjegavati sukobe; tu može preživjeti, ostati na životu. S druge strane vrata je mrtav — svaki dio velikog zatvora predstavlja potencijalni odvijač u grlo, nogom stola po glavi koliko god je puta potrebno dok ga ne usmrte. Za tjedan dana, Erik i Gradska policija doći će i izvući ga. Neće umrijeti, još ne, ne s Hugom i Rasmusom, ne sa Zofijom, neće umrijeti.

neće umrijeti

neće umrijeti

neće

ne

»Sve u redu?«

Pao je na pod i nije se dočekao na ruke, udario je obrazom i bradom i na nekoliko sekundi bio je negdje drugdje: napad, čuvari u akvariju, usta koja govore stukatj, momci iz jedinice za razbijanje pobune u crnim odorama... Odjednom nije mogao disati, noge su mu drhtale dok je pokušavao stajati uspravno.

Do sada nije znao da ti tijelo izgubi svu energiju kad je strah od smrti jedino što postoji.

»Ne znam. Zahod, moram se umiti, znojim se.«

Umivaonik je djelovao gotovo čisto. Otvorio je slavinu i pustio vodu da teče dok nije bila hladna. Stavio je glavu ispod slavine da rashladi vrat i leđa, potom je istrljao lice i kao da se posve oporavio — više mu se nije vrtjelo u glavi.

Udarac je došao s boka.

Snažna bol, zapeklo ga je negdje na kuku.

Piet Hoffmann nije ni čuo ni vidio krupnog dugokosog tipa dva-desetih godina kako trči prema njemu, ali zbog čuvara iz jedinice za razbijanje pobune neće više ništa učiniti, samo je pljunuo, procijedio stukatj i za sobom zatvorio vrata.

Smrtna kazna. Već mu je nad glavom.

Ustao je, iskašljao se i rukom opipao bok. Udarac je bio jači nego što je mislio, razbio mu je dva rebra. Mora otići odavde. Na sljedeću razinu. U samicu. Potpuna izolacija, kontakt samo sa čuvarima, nikakav kontakt s drugim zatvorenicima, dvadeset četiri sata dnevno, zaključan u ćeliji u koju se ne može ući niti iz nje izaći.

Stukatj.

Opet mora otići. Ne smije umrijeti.

~~

Ewert Grens stao je na pola puta iz Aspsåsa, na benzinskoj stanici O. K. u Tabyju. Sjedio je na stolcu pokraj izloga sa sokom od naranče i sendvičem od sira. Visoke temperature. Bolnička karantena.. Tri, možda četiri dana. Stajao je u prostoriji za posjete s toalet papirom i madracem prekrivenim plastikom, i došlo mu je da lupa po zidu, ali se suzdržao. Bilo bi besmisleno raspravljati sa zatvorskim liječnikom o infekciji za koju nikad nije čuo. Kupio je još jedan sendvič, čeka ga završni dio puta do Stockholma koji više ne može odgađati. S autoputa je sišao kod Haga jug, prošao pokraj bolnice i zaustavio se nešto niže na Solna kyrkvag. Ulaz 1, do tuda je stigao i prošli put.

Nije bio sam.

Posjetitelji, čuvari parka i kantice za zalijevanje, svi su krenuli prema travnjaku i nizovima nadgrobnih spomenika. Spustio je prozor,

zagušljivo je, zrak se lijepio na leđima.

»Radite li ovdje?«

Osoba u plavom kombinezonu s dvije lopate na mopedu. Čuvar parka ili crkve, zaustavio se pokraj čovjeka koji je i dalje sjedio u autu, zaštićen vratima, a nije se usuđivao izići van.

»Već sedamnaest godina.«

Grens se promeškolji od nelagode, na sjedištu je zašuštao papir u koji je bio zamotan sendvič. Pogledom je pratio neku staricu koja se nagnula iznad omanjeg sivog nadgrobnika koji je djelovao novo. U jednoj ruci biljka, u drugoj prazna posuda.

»Dakle, dobro poznajete ovo mjesto?«

»Moglo bi se tako reći.«

Počela je kopati, a onda je pažljivo zasadila biljku koja je točno stala u pojas zemlje između nadgrobnog kamena i trave.

»Mislio sam...«

»Da?«

»Mislio sam... ako želite pronaći jedan grob, u kojem je netko pokopan... što vam je činiti?«

~~

Lennart Oscarsson stajao je pokraj prozora na drugom kraju prostorije za kojom je težio cijelog života. Ured ravnatelja zatvora Aspsås. Nakon dvadeset jedne godine kao zatvorski čuvar, šef čuvara i zamjenik ravnatelja, konačno je prije četiri mjeseca imenovan za ravnatelja zatvora pa je svoje fascikle premjestio na police koje su malo dulje, pričvršćene na zid pokraj fotelja koje su malo mekše. Odavno sanja o tome da ima taj ured pa kad se našao u njemu, kad mu se san ostvario, nije znao što učiniti s njim. Sto ti je činiti kad više nemaš snova? Pobjeći? Tiho je uzdahnuo gledajući kroz prozor zatvorenike na stanci u dvorištu: veće skupine ljudi koji su ubijali, zlostavljali, krali, a sjede dolje na suhom šljunku, razmišljaju ili potiskuju emocije kako bi izdržali. Pogledao je preko zida prema gradiću i nizovima bijelih i crvenih kuća, i zaustavio se kod prozora iza kojeg je jako dugo bila

obiteljska spavaća soba — sada tamo živi sam, donio je odluku, ali pogrešnu odluku, a ponekad je prekasno za ispravljanje pogrešaka.

Opet je uzdahnuo, a da nije ni primijetio. Večer i noć ispunjeni su bijesom, onim bijesom koji ti se prikrade, počinje ti vreti u mozgu, a potom prerasta u frustraciju. Počelo je s osjećajem iritacije kod sljepoočnice kad je začuo glas koji je prepoznao, ali s njim nikad nije razgovarao. Sjedio je kao i obično za kuhinjskim stolom i večerao, iako je sada postavljen samo za jednog i bio je pri kraju kad je zazvonio telefon. Glavni ravnatelj bio je ljubazan, ali neumoljiv kad mu je rekao da višem inspektoru iz Gradske policije koji sutra ujutro dolazi u Aspsås da bi ispitao zatvorenika iz G2, Pieta Hoffmanna, ne smije to dopustiti. Ne smiju se sresti ni pod koju cijenu, ni danas ni sutra ni prekosutra. Lennart Oscarsson nije postavljao pitanja i tek je kasnije shvatio, dok je prao jedan tanjur, jednu čašu, jedan nož i vilicu, odakle dolazi ta iritacija koja se pretvorila u bijes.

Laž.

Laž koja je tek stvorena.

Rekao je Ewertu Grensu neka ode i već je krenuo dalje kad je alarm isisao zrak iz male prostorije. Zatvorenik je ugrožen, hitno pre-bačen iz G2 na odjel dobrovoljnih samica.

Piet Hoffmann.

Ime zbog kojeg mu je naređeno da laže.

Oscarsson se ugrizao za donju usnu dok nije prokrvarila. Grizao je po rani dok ga nije zapekla, kao da se kažnjava, možda kako bi za trenutak zaboravio na bijes zbog kojeg mu je došlo da otvori prozor, skoči van i odjuri u grad k ljudima koji nisu ništa znali.

Napad i telefonski poziv da se policajcu ne smije dopustiti da obavi razgovor bili su povezani. Bilo je još toga — dobivao je druga naređenja — morao je omogućiti odvjetniku da sinoć posjeti klijenta. Stizali su svako toliko kad bi zbog zakazanog suđenja ili netom izreče-ne kazne u ćeliji bio potreban odvjetnik, ali nikad po naređenju i vrlo rijetko nakon zaključavanja. Ovaj treba posjetiti nekog Poljaka u G2. Od onih odvjetnika koji su plaćeni za prenošenje ciljanih informacija,

Oscarsson je bio siguran.

Kasni posjet odvjetnika na istom odjelu na kojem je sljedećog jutra došlo do napada.

Lennart Oscarsson opet se ugrizao za usnu, krv je imala okus željeza i još nečega. Nije znao što je očekivao. Možda je bio naivan cijelo vrijeme dok je gledao prema prostoriji u kojoj sada stoji i razmi-šljao o odori koju sada nosi. Sto god to bilo, nije mogao ni zamisliti da će biti ovako.

~~

Ćelija bez ikakvih osobnih stvari, samo ležaj, stolica, ormar, bezbojna i bezdušna. Nije ju napustio otkako je stigao, a ne namjerava ostati. Smrtna kazna je ovdje stigla prije njega, stajala je u kupaonici, čekala, udarac u bok i usta koja šapću stukatj obećavajući da nije gotovo. Ako kani preživjeti tjedan dana, to je jedino moguće u drugačijoj izolaciji, samici, u kojima se zatvorenike ne razdvaja samo od ostatka zatvora, nego i međusobno. Po cijele dane zaključani su u ćelijama.

Dok je pišao digao se na prste — umivaonik je stajao previsoko na zidu, ali on nije namjeravao izići, ne u zahod.

Potom je stisnuo dugme kraj vrata i držao ga.

»Trebaš nešto?«

»Želim telefonirati.«

»Telefon je u hodniku.«

»Ne idem van.«

Čuvar je ušao u ćeliju i nagnuo se nad umivaonikom.

»Smrdi.«

»Imam pravo na telefonski poziv.«

»Jebi ga, pišaš u umivaonik.«

»Imam pravo nazvati svog odvjetnika, službe izvan zatvora, poli-ciju i pet odobrenih brojeva. A to želim odmah.«

»Na ovom odjelu, koji si sam tražio, koristimo zahode u hodniku. I nisam dobio tvoj jebeni popis.«

»Policiju. Želim nazvao broj s centrale Gradske policije. Ne možete me odbiti.«

»Telefon je u...«

»Želim nazvati odavde. Imam pravo nazvati policiju nasamo.«

Dvanaest puta je zazvonilo.

Piet Hoffmann je u ruci držao bežični telefon. Erik Wilson nije bio tamo, znao je da je otišao u SAD, na neki seminar na jugoistoku, u razdoblju kad nece biti u kontaktu. Ali tamo je nazvao, njegov ured, otuda je morao krenuti.

Opet su ga spojili.

Kad zatražiš da te stave u samicu, kad budeš dobio takvu zaštitu, kontaktiraj nas i čekaj tjedan dana. Toliko nam je potrebno da sredimo papire kako bi netko došao i izvukao te van.

Četrnaest puta je zazvonilo.

Erik se neće javiti, koliko god čekao.

»Želim nazvati centralu.«

Sam sam.

Ustaljeni ton centrale, prigušen, jedva čujan.

Još nitko ne zna.

»Policijska uprava, Stockholm, mogu li vam pomoći?«

»Göranssona.«

»Kojeg?«

»Šefa kriminalističkih operacija.«

Ženski glas ga je spojio. Potom opet i iznova ta prigušena, jedva čujna zvonjava. Sam sam. Još nitko ne zna. Čekao je sa slušalicom priljubljenom na uhu. Ustaljeni zvuk se pojačao, svaki put bi malo

glasnije zazvonilo dok mu nije počelo prodirati kroz mozak i miješati se s glasom iz kupaonice koji je prošao pokraj ćelije i jednom, dvaput, triput viknuo stukatj.

~~

Ewert Grens ležao je na kauču i gledao policu iza stola i rupu koju je ovog jutra opet zatrpao. Niz fascikala i samotni kaktus prikrivali su jedan cijeli život. Kao da. nije ni bilo prašine. Okrenuo se na bok i pogledao u strop, zamijetivši nove pukotine koje su se dijelile i potom opet spajale, da bi se opet razdvojile. Ostao je u autu. Čuvar parka pokazao je prema travnjacima i stablima koja su praktički tvorila šumu. Objasnio mu je da se novi grobovi nalaze na samom kraju kod Hage. Čak se ponudio da pođe s njim, pokaže put nekome tko tamo nikad nije bio. Grens mu se zahvalio i odmahnuo glavom, tamo će poći neki drugi dan.

»Buka?«

Netko je stajao na njegovim vratima.

»Trebate nešto?«

»Buka.«

»Kakva prokleta buka?«

»Buka... Ona... atonalna. Disonanca.«

Lars Ågestam prekorači prag.

»Buka koju inače čujem. Siw Malmkvist. Sada sam došao zbog nje. A onda sam u prolazu shvatio. Da je... tišina.«

Javni tužitelj zakoračio je u ured koji je djelovao drugačije, kao da je poprimio novu dimenziju, a ono što se nalazilo u središtu nestalo je.

»Jeste li razmjestili namještaj?«

Pogledao je prema policama. Fascikli, preliminarne istrage, mrtva lončarica. Dio zida koji je prije bio nešto drugo, zacijelo središte.

»Sto ste učinili?«

Grens nije odgovorio. Lars Ågestam je slušao glazbu koja je uvijek

bila tu, koju je prezirao, a morao ju je slušati.

»Grense? Zašto...«

»To nema nikakve veze s vama.«

»Vi ste...«

»Ne želim razgovarati o tome.«

Tužitelj proguta knedlu — mora biti nešto o čemu će razgovarati, a nema nikakve veze sa zakonom. Pokušao je i kao uvijek požalio.

»Västmannagatan.«

»Sto s njim?«

»Dao sam vam tri dana.«

Ni riječi, a tako ovdje ne bi trebalo biti.

»Tri dana. Za zadnja imena.«

»Nismo još gotovi.«

»Ako još uvijek nemate ništa... Grense, ovaj put skidam slučaj.«

Ewert Grens, koji je do tada ležao, brzo je ustao, a njegovo tijelo je na mekom kauču ostavilo dubok otisak.

»Vraga! Učinili smo točno kako ste rekli. Identificirali i kontak-tirali nekoliko imena s ruba istrage. Ispitali smo ih i pustili. Sve osim jednog. Izvjesnog Pieta Hoffmanna koji već odslužuje kaznu, a sada je u zatvorskoj bolnici i izvan dosega.

»Izvan dosega?«

»Karantena. Na tri ili četiri dana.«

»Sto mislite?«

»Mislim da je vrlo zanimljiv. Ima nešto... ne uklapa se.«

Mladi tužitelj pogleda fascikle i lončaricu koji su prikrili nešto čega nema. Nikad ne bi povjerovao da će Grens odustati od nečega što je trebao voljeti samo s distance.

»Četiri dana. Kako bi ispitali tog zadnjeg tipa. U tom vremenu ga

povežite sa zločinom, inače skidam slučaj.«

Viši detektiv kimne glavom, a Lars Ågestam iziđe iz sobe u kojoj se nikad nije nasmijao, čak ni nasmiješio. Svaki dolazak bio je obilježen sukobima i osobom koja je u isti mah odbijala i povređivala. Ubrzao je da čim prije ode od pljesnivosti, da ne sluša kašalj, pa nije zamijetio kad je Grens iz unutarnjeg džepa izvadio komad papira.

»Ågestame?«

Tužitelj se zaustavio, pitajući se je li dobro čuo. To nije Grensov glas, a zvučao je gotovo prijateljski, možda se čak ispričavao.

»Znate li što je ovo?«

Ewert Grens raširio je komad papira i stavio ga na stol ispred kauča.

Mapa.

»Sjeverno groblje.«

»Jeste li bili tamo?«

»Kako to mislite?«

»Jeste li? Bili tamo?«

Čudna pitanja. Nikad nisu bili bliže razgovoru.

»Tamo je pokopano dvoje mojih srodnika.«

Ågestam nikad nije vidio tog nadmenog gada tako... malog. Grens je prčkao po mapi jednog od najvećih groblja u Švedskoj, mučeći se da progovori.

»Onda ćete znati... mislio sam... je li tamo lijepo?«

~~

Vrata ćelije na kraju hodnika na odjelu dobrovoljnih samica bila su otvorena. Zatvorenika iz G2 tu su kroz podzemni prolaz dovela četvo-rica iz jedinice za razbijanje nereda, nakon toga tražio je da nazove policiju, a onda im je nastavio zagorčavati život. Neprestano je zvonio i zahtijevao da ga opet premjeste, vikao o izdvojenom zatočeništvu i udarao po zidovima. Prevrnuo je ormar, razbio stolicu i pišao po podu

dok mokraća nije ispod vrata procurila u hodnik. Znao je što govori i zašto, nije se raspao ni kolabirao — zatvorenik imena Piet Hoffmann smirit će se tek kad bude znao da ga netko sluša. Lennart Oscarsson je stajao u svom uredu gledajući zatvorsko dvorište i gradsku vijećnicu u daljini, kad su ga obavijestili o remećenju mira i zatvoreniku na odjelu dobrovoljnih samica u bloku C pa je odlučio da osobno tamo ode, da sretne nekog njemu nepoznatog, a proganja ga od onog kasnog telefonskog poziva od prošle noći.

»Ovdje?«

Već ga je vidio. Čistač iz administracijskog bloka. Tada je djelovao viši, uspravniji, oči su bile radoznale i pozorne. Zatvorenik koji je sjedio na ležaju koljena skupljenih ispod brade, leđima čvrsto prilju-bljen uza zid, bio je netko drugi.

Samo smrt, ili bijeg od nje, mogu nekoga tako brzo promijeniti.

»U čemu je problem, Hoffmanne?«

Zatvorenik koji nije smio biti ispitan nastojao je djelovati pribranije nego što je zapravo bio.

»Ne znam. Što vi mislite? Ili ste došli da vam ispraznim kantu za smeće?«

»Čini se da je tako. I da $i ga ti uzrokovao. Problem.«

Naređenje da se odvjetniku omogući pristup tvom odjelu.

»Tražio si dobrovoljnu samicu. Odbio si reći zašto. A sada si je dobio, dobrovoljnu samicu.«

Naređenje da te se ne smije ispitivati.

»Dakle... u čemu je problem?«

»Želim da me stave u rupu.«

»Sto želiš?«

»Rupu. Izdvojeno zatočeništvo.«

Vidim te.

Sjediš tamo u odjeći koju smo ti dali.

Ali ne shvaćam tko si.

»Izdvojeno zatočeništvo? O čemu zapravo... o čemu zapravo go-voriš, Hoffmanne?«

»Ne želim nikakav kontakt s drugim zatvorenicima.«

»Prijetili su ti?«

»Nikakav kontakt. To je sve što ću reći.«

Piet Hoffmann pogleda kroz otvorena vrata. Zatvorenici koji se naokolo slobodno kreću predstavljaju smrt kao i na bilo kojem drugom odjelu. Sklonili su ih od drugih, ali ne i od onih koji su ovdje.

»Tako to ne ide. Hoffmanne, izdvojeno zatočeništvo je naša odluka. O tome ne odlučuju pojedinačni zatvorenici. Ovdje si pre-mješten na vlastiti zahtjev, u skladu s paragrafom 18. To je naša duž-nost. Ako to tražiš, onda vam moramo udovoljiti. Ali rupa, izdvojeno zatočeništvo, to je posve drugi sklop pravila i uvjeta. Ne možeš se sam pozvati na paragraf 50. To nije dobrovoljno, radi se o prisili. Od nadležnog na vašem odjelu. Ili mene.«

Oni su hodali tamo i znali su. Ovdje neće preživjeti tjedan dana.

»Prisila?«

»Da.«

»A kako se donosi ta jebena odluka?«

»Ako nekome predstavljaš prijetnju. Ili samom sebi.«

Iza zidova koji te zatvaraju nemaš se gdje sakriti.

»Opasnost?«

»Da.«

»Kakva opasnost?«

»Nasilje. Prema drugim zatvorenicima. Ili nekom od nas, nekom od osoblja.«

~~

Čekali su ga.

Saptali su stukatj.

Približio se ravnatelju i pogledao lice koje se zgrčilo od boli — snažno ga je udario.

~~

SJEDIO JE na tvrdom betonskom podu. Čuo je priče o ćelijama na izdvojenom zatočeništvu koje su zvali rupama ili kavezima, čuo je za ljude koji su bili poznati po nasilju u izvanjskom svijetu, a nakon nekoliko dana u izdvojenosti bi se slomili i u fetusnom položaju su ih nosili u bolnicu. Ili o onima koji su se u tišini objesili plahtom. Nije moguće biti dalje od života, od onoga što je prirodno.

Sjedio je na podu jer nije bilo stolice. Teški metalni krevet i be-tonska školjka čvrsto pričvršćena za pod. To je bilo sve.

Šakom je po licu udario ravnatelja. Vrh obraza, oko i nos. Oscar-sson je sa stolice pao na pod, okrvavljen, ali pri svijesti. Utrčali su čuva-ri, ravnatelj je stavio ruke ispred lica kako bi se zaštitio, a Piet Hoff-mann je dobrovoljno ispružio ruke i noge da ga iznesu van. Četvorica čuvara su ga nosila, dok su zatvorenici stajali duž hodnika i gledali.

Preživio je napad. Preživio je dobrovoljnu samicu. Uspio je doći ovamo, najveća zaštita koja se tu može dobiti, ali on se skupio kao i prije toga. Sam sam, još nitko ne zna, zgrčio se na tvrdoj površini, smrzavao se i znojio, i potom opet smrzavao. I dalje je tako ležao kad je jedan od čuvara otvorio četvrtasti prozorčić na vratima i upitao zeli li iskoristiti svojih sat vremena na svježem zraku — sat dnevno u trokutastom kavezu, plavo nebo visoko iznad metalne mreže — ali on je odmahnuo glavom. Nije htio napuštati ćeliju, nije sc htio izložiti nikome.

~~

Lennart Oscarsson je zatvorio vrata odjela dobrovoljnih samica i krenuo niz stubište, jedna po jedna stepenica, do prizemlja bloka C. Ruke na obrazu, prstima je dodirivao oteklinu. Bila je mekana i jače otečena na jagodičnoj kosti. Na jeziku i u grlu osjećao je okus krvi. Za desetak sati područje oko njegova oka će poplaviti. Ravnatelj je svake

sekunde osjećao fizičku bol na licu kojem će dugo trebati da zacijeli, ali to je bilo nevažno. Radi se o drugoj boli, onoj koju osjeća iznutra — cijeli svoj radni vijek živio je s ljudima koji nisu imali mjesto u društvu, a bio je ponosan da bolje od ikoga može pročitati problematične ljude. Njegovo profesionalno znanje, jedina stvar za koju je držao da još nešto vrijedi.

Taj udarac, nije ga predvidio.

Nije shvatio očaj, nije predvidio snagu Hoffmannova straha.

Jedinica za razbijanje pobune odnijela ga je dolje gdje je tom gadu mjesto i ostat će tamo jako dugo u najusranijoj od usranih ćelija. Lennart Oscarsson popodne će podnijeti izvještaj pa će duga kazna postati još dulja. Nije pomoglo. Opipao je oteklinu na obrazu. Nije se ništa promijenilo, nije ublažena njegova frustracija zbog toga što je loše procijenio zatvorenika.

~~

Željezni krevet, betonski zahod. Ma koliko čekao, ćelija je u biti samo to. Prljavi zidovi koji su nekad bili bijeli, strop koji nikad nije oličen, jako hladan pod. Opet je pozvonio, držao je prst dovoljno dugo na zvonu da ih iživcira. Jedan od čuvara će na kraju popustiti i pohitati da zatvoreniku koji je napao ravnatelja kaže da prestane zvoniti inače će ga strpati u luđačku košulju.

Opet mu je hladno.

Znali su, on je cinker, prijete mu smrću. I tu će se već pojaviti. To je samo stvar vremena, ne može ga zaštititi čak ni dobro zaključana ćelija. Wojtek ima novac, a svakoga se može kupiti ako se radi o smrti.

Četvrtasti prozorčić nalazi se visoko na vratima. Dok ga otvaraju, struže i cvili.

Oko bulji u njega.

»Sto želiš?«

Tko si?

»Želim telefonirati.«

Čuvar?

»A zašto bih ti dopustili da telefoniraš?«

Ili jedan od njih?

»Želim nazvati policiju.«

Oko se primaknulo i nasmijalo.

»Želiš nazvati policiju? A zašto? Da im kažeš kako si upravo napao ravnatelja zatvora? Mi koji ovdje radimo nemamo vremena za takve stvari.«

»Koji se kurac tebe tiče zašto, a to dobro znaš. Znaš da mi ne možeš uskratiti da nazovem policiju.«

Oko se utišalo. Prozorčić je zatvoren. Koraci su nestali.

Piet Hoffmann je ustao s hladnog poda i bacio se na dugme na zidu. Pritiskao ga je, činilo mu se, oko pet minuta.

Odjednom se vrata naglo otvoriše. Tri plave odore. Za oko koje je buljilo sada je bio uvjeren da pripada čuvaru. Pokraj njega, još jedan, isti su. Iza njih, treći, na njemu je dovoljno oznaka da bi mogao biti šef čuvara, stariji čovjek, šezdesetih godina.

On je progovorio.

»Zovem se Martin Jacobson. Ja sam ovdje šef čuvara. Glavni na ovom odjelu. O čemu se radi?«

»Tražio sam telefonski poziv. Policiji. To je moje jebeno pravo.«

Sef čuvara ga je promatrao — zatvorenik u prevelikoj odjeći koji se znojio i nije mogao mirno stajati — potom je prodorno pogledao čuvara.

»Donesi telefon.«

»Ali...«

»Nije me briga zašto je ovdje. Neka telefonira.«

~~

Čučao je na rubu željeznog kreveta s telefonskom slušalicom u

ruci.

Svaki put kad bi uspostavio vezu tražio je Gradsku policiju. Sada je dulje zvonilo — izbrojio je dvadeset četiri puta i za Erika Wilsona i za Göranssona.

Nisu se javili.

Sjedio je zaključan u ćeliji u kojoj su se jedino nalazili željezni krevet i betonska školjka. Bio je bez kontakta s izvanjskim svijetom i drugim zatvorenicima. Nitko od čuvara s druge strane vrata ćelije nije imao pojma da se on ovdje nalazi ispred švedske policije.

Zaglavio je. Nije mogao van. Bio je sam u zatvoru u kojem su ga drugi zatvorenici osudili na smrt.

~~

Svukao se i stajao tamo drhtureći. Mahao je rukama i počeo se znojiti. Zadržao je dah sve dok nije mogao izdržati pritisak u prsima.

Legao je potrbuške na pod, želio je nešto osjetiti, bilo što a da nije strah.

~~

Piet Hoffmann znao je čim su se vrata u hodniku otvorila i potom odmah zatvorila.

Nije trebao pogledati, jednostavno je znao — došli su.

Teški koraci nekoga tko sporo korača. Pohitao je do vrata ćelije, stavio uho na hladni metal, osluškivao je. Nekoliko čuvara dopratilo je novog zatvorenika.

Potom ga je čuo, glas koji je prepoznao.

»Stukatj.«

Stefanov glas. Ide u ćeliju nešto niže u hodniku.

»Sto si rekao?«

Čuvar koji bulji. Piet Hoffmann se još više priljubio s unutrašnje strane vrata ćelije — htio je biti siguran da će čuti svaku riječ.

»Stukatj. Na ruskom.«

»Ovdje ne govorimo ruski.«

»Ima netko tko govori.«

»Sad ideš u ćeliju, ulazi već jednom!«

Došli su. Ubrzo će ih biti više, od sada će svaki zatvorenik u izdvojenom zatočeništvu znati da se ovdje nalazi cinker, krčka se u jednoj od ćelija.

Stefanov glas je čista mržnja.

Pritisnuo je crveno dugme i nastavit će pritiskati dok se ne pojavi čuvar.

Dali su mu do znanja da su ovdje. Sada ostaje samo pitanje kada, pitanje vremena. Sati, dani, tjedni, gonitelji i progonjeni znaju da će doći trenutak kad više neće biti čekanja.

Četvrtasti prozorčić se otvorio, ali sada su to druge oči, stariji šef čuvara.

»Želim...«

»Ruke ti se tresu.«

»Jebote bog...«

»Obilno se znojiš.«

»Telefon, želim...«

»Oko ti se trza.«

Još uvijek je stiskao dugme. Prodoran zvuk koji je odjekivao hod-nikom.

»Pusti dugme, Hoffmanne. Moraš se smiriti. A prije nego što nešto učinim... želim znati o čemu se radi.«

Piet Hoffmann spusti ruku. Okružila ih jc jeziva tišina.

»Moram opet telefonirati.«

»Upravo si telefonirao.«

»Isti broj. Dok se ne jave.«

Dogurali su kolica s telefonom i imenikom pa je sijedi šef čuvara nazvao broj koji je znao napamet. Cijelo vrijeme je promatrao zatvo-renika: grčevi mišića oko njegovih očiju, čelo i korijen kose blistavi i mokri od znoja, osoba koja nastoji suzbiti strah dok čeka telefon na koji mu se nitko ne javlja.

»Ne izgledaš dobro.«

»Moram opet telefonirati.«

»Možeš i kasnije.«

»Moram...«

»Nisu ti se javili. Možeš kasnije opet nazvati.«

Piet Hoffmann nije puštao telefon. Držao ga je rukama koje su se tresle kad je ulovio pogled čuvara.

»Želim svoje knjige.«

»Koje knjige?«

»Iz moje ćelije. Na G2. Imam pravo na pet knjiga. Želim dvije. Ne mogu samo sjediti ovdje i buljiti u zidove. Nalaze se na stoliću pokraj kreveta. Stockholm u devetnaestom stoljeću i Marionete. Želim ih ovdje, odmah.«

Zatvorenik se manje tresao dok je govorio o svojim knjigama, primirio se.

»Poezija?«

»Imate li problema s time?«

»To se ovdje ne čita često.«

»Trebaju mi. Pomažu mi da vjerujem u budućnost.«

Crvenilo na licu zatvorenika se počelo povlačiti.

»Potom mi je odjednom svanulo da je strop, moj strop, nečiji pod.«

»Kako?«

»Ferlin. Bosonogo dijete. Ako voliš poeziju, mogao bih ti...«

»Samo mi dajte moje knjige.«

Stariji čuvar nije ništa rekao, samo je odgurao kolica iz ćelije i zaključao teška vrata. Opet je tiho. Piet Hoffmann stajao je na hladnom podu i brisao oznojeno čelo. Trzao se i grčio, drhtao je, znojio se. Nije shvatio da se njegov strah toliko vidi.

~~

S PODA JE prešao na krevet i legao na tanki madrac na kojem nije bilo ni plahti ni pokrivača. Smrzavao se pa se skupio u krutoj, prevelikoj odjeći i na kraju uspio zaspati. Sanjao je kako Zofija trči ispred njega, on joj se ne može približiti ma koliko se trudio, kad bi je dodirnuo njezina bi ruka nestala, vikala je, on se odazivao, ali ona ga nije mogla čuti, njegov se glas gubio, a ona je postajala sve manja i manja, sve dalje i dalje od njega dok nije nestala.

Probudila ga je buka u hodniku.

Nekoga odvode u kupaonicu ili kavez da uzme zraka, nekoga tko je nešto rekao. Prišao je vratima i prislonio uho na četvrtasti prozorčić. Ovaj put je neki drugi glas, švedski, bez naglaska, glas koji nikad nije čuo.

»Paula, gdje si?«

Siguran je da je dobro čuo.

»Paula, ne kriješ se valjda?«

Čuvar koji bulji rekao je glasu neka začepi.

Nije vikao u nekom određenom smjeru, ali bio je ispred njegove ćelije, izabrao je određenog slušatelja.

Piet Hoffmann skliznuo je iza vrata, sjeo skupivši koljena ispod brade. Noge ga nisu držale.

Netko ga je sinoć razotkrio kao stukatja, dobio je smrtnu kaznu. Ali... Paula... nije shvatio, sve do sada, da taj netko isto tako zna nje-govo kodno ime. Paula. Isuse... samo ih četvero zna za kodno ime

Paula. Smislio ga je Erik Wilson. Šef istražitelja Göransson ga je odo-brio. Samo ta dvojica, u nizu godina, samo ta dvojica. Nakon sastanka u Rosenbadu, još dvoje. Ravnatelj nacionalne policije. Ministrica.

Nitko više.

Paula.

Netko od te četvorke.

Netko od njih, njegova zaštita, njegov bijeg — netko od njih ga je spalio.

»Paula, jako te želimo upoznati.«

Isti glas, sada nešto dalje kod tuševa, potom ono isto začepi od čuvara koji ne shvaćaju.

Piet Hoffmann je još čvršće obgrlio koljena, i priljubio ih uz tijelo.

Sada je svačiji plijen. On je cinker u zatvoru u kojem doušnike mrze koliko i seksualne zlostavljače.

Netko lupa po njihovim vratima.

Neko je s druge strane viknuo stukatj.

Ubrzo će biti kao i uvijek kad se zajednička mržnja usmjeri na jedna zaključana vrata ćelije. Prvo dvojica koji su lupali, potom trojica, četvorica, Potom novi, iz minute u minutu, mržnja kanalizirana u ruke koje lupaju sve jače i jače. Rukama je poklopio uši, ali lupanje je prodiralo u njegovu glavu i više ga nije mogao podnijeti. Pritisnuo je dugme i držao ga sve dok zvonjava nije prigušila monotoni ritam.

Četvrtasti prozorčić se otvorio. Oko šefa čuvara.

»Da?«

»Želim telefonirati. I želim svoje knjige. Moram telefonirati i moram dobiti svoje knjige.«

Vrata se otvoriše. Ušao je stariji šef čuvara, rukom je prošao kroz gustu, sijedu kosu i pokazao prema hodniku.

»Ovo lupanje... ima li to neke veze s tobom?«

»Nema.«

»Ovdje radim jako dugo. Ti se trzaš, drhtiš, znojiš se. Vraški se bojiš. Mislim da zbog toga želiš telefonirati.«

Zatvorio je vrata i provjerio je li ga je zatvorenik saslušao.

»Jesam li u pravu?«

Piet Hoffmann pogleda plavu odoru ispred sebe. Djelovao je prijateljski, zvučao je prijateljski.

Ne vjeruj nikom.

»Ne. Nema to nikakve veze sa mnom. Jedino želim odmah tele-fonirati.«

Sef čuvara uzdahne. Na drugoj strani hodnika stajala su kolica s telefonom, stoga je ovaj put izvadio svoj mobitel, nazvao Gradsku policiju i pružio ga zatvoreniku, koji nije htio priznati da se boji i da ono lupanje ima neke veze s njim.

Prvi broj. Zvonjava, bez odgovora.

Trzanje, drhtanje, znojenje, sve se pogoršavalo.

»Hoffmanne.«

»Još jednom. Drugi broj.«

»Nije ti dobro. Kanim pozvati liječnika. Trebaš poći u bolnicu.« »Nazovite jebeni broj. Nećete me nigdje odvesti.«

Opet zvonjava. Tri puta. Potom muški glas.

»Göransson.«

Javio se.

Njegove noge, opet ih osjeća.

Javio se.

Namjeravao im je reći, za nekoliko trenutaka mogu početi s admi-nistrativnom procedurom koja će mu za tjedan dana donijeti slobodu. »Isuse, konačno. Pokušavao sam... pomozite mi. Odmah.«

»S kim razgovaram?«

»Paula?«

»Tko?«

»Piet Hoffmann.«

Tišina nije dugo potrajala, ali zvučalo je kao da je telefonska slušalica odložena, elektronička praznina koja je šuplja, mrtva.

»Halo? Jebote, halo, gdje...«

»Ovdje sam. Kako ste rekli da se zovete?«

»Hoffmann. Piet Hoffmann. Mi...«

»Zao mi je, nemam pojma tko ste vi.«

»Koji kurac... znate... dobro znate tko sam, upoznali smo se, nedavno u uredu ministrice... ja...«

»Ne, nismo se upoznali. A sada me ispričajte, imam puno posla.«

Svaki mišić je napet, u trbuhu, prsima i grlu mu gori, a kad sve u tebi gori, onda moraš vrisnuti, ili pobjeći, ili se sakriti, ili...

»Sad ću nazvati bolnički odjel.«

Telefon u njegovoj ruci. Odbio je ustati.

»Ne idem nikamo dok ne dobijem svoje knjige.«

»Telefon.«

»Moje knjige. Imam pravo na pet knjiga u samici!«

Otpustio je šaku u kojoj je držao telefon i pustio da mu ispadne iz ruke.

Razbio se kad je pao na pod, komadići plastike odletjeli su na sve strane. Legao je pokraj njih, ruku oko tijela koje je i dalje gorjelo, a kad sve gori, onda moraš pobjeći ili sakriti se.

~~

»JE U ZVUČAO očajnički?«

»Jest.«

»Pod stresom?«

»Da.«

»Ustrašen?«

»Jako ustrašen.«

Pogledali su se. Ako pustimo glas tko je Hoffmann? Popili su još kave. Što ce organizacija učiniti s tom informacijom, nije naš problem. Premjestili su hrpu papira s jedne strane stola na drugu. Mi nećemo i ne možemo biti odgovorni za tuđe akcije.

Trebalo je biti gotovo.

Sredili su odvjetniku sastanak s jednim njegovim klijentom te večeri. Spalili su ga.

A ipak, nedavno je nazvao iz ćelije, iz zatvora.

»Jesi li siguran?«

»Jesam.«

»To ne može biti...«

»Bio je on.«

Ravnatelj nacionalne policije uzme kutiju cigareta koje drži u ladici stola, a nisu za pušenje. Ponudio je otvorenu kutiju svom kolegi. Šibice su bile na stolu te je sobu smjesta ispunio bijeli dim.

»Daj i meni jednu.«

Göransson odmahne glavom.

»Ako nisi pušio dvije godine, onda te ne želim nagovarati.«

»Neću je popušiti. Samo ću je držati u ruci.«

Držao ju je među prstima, tako mu nedostaje, tako poznato — sada obećava smirenje koje mu je prijeko potrebno.

»Imamo dovoljno vremena.«

»Četiri dana. A jedan je već prošao. Ako se Grens i Hoffmann sretnu... Ako Hoffmann progovori... ako...«

Göransson je zastao. Više ništa nije trebao reći. Obojica mogu zamisliti šepavog višeg detektiva, ostarjelog i nepopustljivog, od onih

koji nikad ne odustaju, koji do samog kraja slijedi istinu i potom još dalje kad shvati da je nekoliko kolega znalo od samog početka. Mogao bi nastaviti i neće se zaustaviti sve dok ne pronađe one koji su je štitili i potom pokopali.

»Samo se radi o vremenu, Fredriče. Organizacija koja se dokopa takve informacije, a raspolaže sredstvima, onda će ih upotrijebiti. Mož-da će biti potrebno još malo vremena jer nemaju kontakt s drugim zatvorenicima, ali trenutak će kucnuti.«

Ravnatelj nacionalne policije među prstima je premetao nezapaljenu cigaretu.

Tako poznato, ubrzo će onjušiti svoje prste kako bi još malo uživao u zabranjenom zadovoljstvu.

»Ali, ako želiš, mogli bi... mislim, kad te tako zaključaju, u izdvojenom zatočeništvu, to je užasno mjesto. Bez ljudskog kontakta. Trebalo bi ga vratiti na odjel s .kojeg je došao, ljudima koje je upoznao — ako tamo dolje pati, trebao bi... pa, trebao bi biti s drugim zatvorenicima. Iz... humanitarnih razloga.«

~~

ZASTAO JE kao inače pokraj prozora u uredu ravnatelja i pogledao svoj univerzum: veliki zatvor i mali grad. Drugo ga nikad nije posebno zanimalo, ono što se odavde vidjelo je sve što je oduvijek želio. Zbog odraza sunca prozor se pretvorio u zrcalo pa je blago dotaknuo svoj obraz, nos, čelo. Opipao je oteklinu, u zatamnjenom staklu nije se dobro vidjelo, ali čini se kako je modrica ispod njegovog oka već počela mijenjati boju.

Pogrešno ga je procijenio, taj očaj koji nije prepoznao.

»Halo?«

Telefon na njegovu stolu prekinuo je osjećaj kako mu se koža zateže.

»Lennart?«

Prepoznao je glas glavnog ravnatelja.

»Ja sam.«

U slušalici se čulo neznatno pucketanje, zbog mobitela negdje na otvorenom i snažnog vjetra.

»Radi se o Hoffmannu.«

»U redu.«

»On se vraća. Na odjel s kojeg je došao.«

Pucketanje se jedva čulo.

»Lennarte?«

»Kojeg to vraga govorite?«

»On se vraća. Najkasnije sutra ujutro.«

»Radi se o ozbiljnoj prijetnji.«

»Iz humanitarnih razloga.«

»On se neće vratiti na taj odjel. On ne bi smio biti u istom zatvoru. Ako negdje ode, onda ide dalje, ekspresni prijevoz, u Kumlu ili Hali.«

»Nećete ga nigdje ekspresno prebaciti. On se mora vratiti.«

»Zatvorenik kojem se prijeti nikad se ne vraća na isti odjel.«

»To je naređenje.«

Dva buketa tulipana na njegovom stolu počela su se otvarati, žute latice nalik na upaljene lampe ispred njega.

»Naređeno mi je da omogućim kasni posjet jednom odvjetniku i to sam učinio. Naređeno mi je da ne dopustim da visi inspektor obavi razgovor i to sam učinio. Ali ovo — ovo neću učiniti. Ako 0913 Hoffmanna pošaljemo natrag na odjel na kojem su mu prijetili...«

»To je naređenje. Nema razgovora.«

Lennart Oscarsson se nagnuo prema žutim laticama, htio je osjetiti istinski miris. Obraz mu se zategao kad je prešao po cvijetu, miris je bio vrlo snažan.

»Osobno nemam ništa protiv da ga pošaljem u pakao. Imam svoje razloge. Ali dok sam ja ravnatelj ovog zatvora, to se neće dogoditi. To bi jedino značilo smrt, a posljednjih godina bilo je dovoljno ubojstava u

švedskim zatvorima, istrage koje nitko nije vidio, za koje se nije čulo i leševi koji su nestali jer nikoga zapravo nije zanimalo.«

Opet pucketanje, od vjetra ili možda suzdržanog disanja u osjetljivi mikrofon.

»Lennarte?«

To je od disanja.

»Poslušat ćete. Inače ostajete bez namještenja. Imate dva sata.«

~~

Ležao je sklopljenih očiju na željeznom krevetu. Žao mi je, nemam pojma tko ste vi. Ljudi koji su trebali otvoriti vrata i povesti ga natrag u realnost, objavili su da on više ne postoji.

Službeno je osuđen na desetogodišnju robiju.

Ako oni koji znaju poriču, ako ljudi koji su dogovorili lažno suđenje i proizveli kriminalistički dosje, ako oni to zaniječu, onda nema nikoga tko bi mogao objasniti.

On neće izići. Gonit će ga do smrti, i bez obzira koliko bježao, koliko se dugo skrivao, nema nikoga s druge strane zida tko bi otvorio vrata i pomogao mu.

~~

U zatvorskom dvorištu puhao je vjetar, topli zrak odbijao se od betonskog zida i vraćao s još manje kisika. Ravnatelj zatvora brzo je hodao i rukavom košulje brisao oznojeno čelo. Glavni ulaz u izdvojeno zatočeništvo bio je zaključan pa je zveckajući potražio ključ. Nije često zalazio u odurni hodnik koji je privremeni dom onima koji se ne mogu družiti čak ni s najtežim kriminalcima u zemlji.

»Martine.«

Cuvarska soba bila je odmah s unutrašnje strane vrata, pa je kimnuo prema trojici svojih zaposlenika. Martin Jacobson i dvojica privremenih čuvara, mladci čija imena nije uspio upamtiti.

»Martine, želim s tobom malo popričati.«

Dvojica privremenih kimnuše glavom, čuli su ono što nije rekao pa su izišli u hodnik i za sobom zatvorili vrata.

»Hoffmann.«

»Ćelija 9. Ne izgleda dobro. On...«

»On se vraća natrag. U G2. Najkasnije sutra ujutro.«

Sef čuvara pogleda prema praznom hodniku, čuo je kako na zidu kuca veliki ružni sat, druga kazaljka ispunjavala je prostoriju.

»Lennarte?«

»Dobro si čuo.«

Martin Jacobson ustao je sa stolice za uskim stolom koji se uglav-nom koristio za odlaganje šalica i pogledao svog prijatelja, kolegu, šefa.

»Ovdje radimo zajedno već... dcbnh dvadeset godina. Jednako dugo smo susjedi. Ti si ovdje moj jedini pii,_:elj, a tamo vani, jedan od rijetkih s kojim nedjeljom idem na piće.«

Pokušao je uloviti pogled nekome tko nije bio prisutan.

»Pogledaj me, Lennarte.«

»Bez pitanja.«

»Pogledaj me!«

»Kažem ti, Martine, ovaj put bez prokletih pitanja.«

Sjedokosi čovjek iznenađeno proguta svoj bijes.

»O čemu se radi?«

»Bez prokletih pitanja.«

»Umrijet će.«

»Martine...«

»Ovo se kosi sa svime što znamo, svime što govorimo, svime što činimo.«

»Sada idem. Dobio si naređenje. Izvrši ga.«

Lennart Oscarsson otvori vrata, spremao se otići.

»Udario te je, Lennarte... je li ovo osobno?«

Zategnula se. A kad se kretao, svaki korak je bio bolan. Osjećao je tupu bol od obraza naniže.

»Je li? Je li osobno?«

»Učini kako sam ti rekao.«

»Neću.«

»U tom slučaju, Martine, učini kako ti je naređeno!«

»Neću, jer nije u redu. Ako ćemo ga vratiti natrag... onda ćeš to morati učiniti sam.«

~~

Lennart Oscarsson išao je prema ćeliji 9 s dvjema golemim rupama na svojim leđima. Osjećao je pogled svog zacijelo najboljeg prijatelja. Bulji u njega pa mu je došlo da se okrene i objasni naređenje koje ga je maloprije zgranulo. Martin je mudar prijatelj, iskusan kolega, od onih koji imaju hrabrosti progovoriti kad nekome treba reći da griješi.

Nevidljiva ruka na njegovim leđima dok se približavao zaključanoj ćeliji prešla je po tkanini, pokraj rupa, očiju, pokušavajući ih otresti. Privremeni bez imena bili su odmah iza njega. Stali su pokraj vrata zveckajući ključevima, tražili su upravo njega.

Zatvorenik je ležao na željeznom krevetu, samo u donjem rublju. Odmarao se, drhturio, njegovo poprsje bijelo kao i njegovo lice.

»Vraćaš se natrag.«

Blijedo tijelo, nije dobro izgledao, a prije samo nekoliko sati že-stoko ga je udario u lice.

»Sutra ujutro. U osam sati.«

Nije se pomaknuo.

»Na isti odjel, u istu ćeliju.«

Činilo se da ne čuje, ne vidi.

»Jesi li me čuo?«

Ravnatelj je čekao, potom je glavom kimnuo prema mlađim ko-legama i vratima.

»Knjige.«

»Molim?«

»Trebaju mi knjige. Na njih imam pravo.«

»Koje knjige?«

»Tražio sam dvije od pet knjiga na koje imam pravo. Stockholm u devetnaestom stoljeću. Marionete. Nalaze se u mojoj ćeliji.«

»Namjeravaš čitati?«

»Noći su ovdje duge.«

Lennart Oscarsson opet kimne glavom prema čuvarima — trebaju zatvoriti, zaključati i napustiti ćeliju.

~~

Sjeo je. Natrag. Umrijet će. Natrag. Mrtav je čim kroči na isti odjel, omražen, progonjen, prekršio je prvo pravilo u zatvoru, on je cinker, a cinkere su ubija.

Kleknuo je iznad betonske školjke, stavio dva prsta u grlo i držao ih dok nije počeo povraćati.

Strah je isisao sve iz njega i on ga je ispljunuo. Mora ga se riješiti. Ostao je klečati, praznio se, ispraznio je sve što je bilo unutra, sve iz sebe. Sada je opet ostao sam, ljudi koji su ga spalili opet ga spaljuju.

Pritisnuo je dugme.

Neće on umrijeti, još ne.

~

Pritiskao je dugme četrnaest minuta kad se prozorčić otvorio, a čuvar koji bulji viknuo je na njega neka makne taj svoj jebeni prst.

Nije se odmaknuo, još je jače pritiskao.

»Knjige.«

»Dobit ćeš ih!«

»Knjige!«

»Imam ih sa sobom. Naređenje ravnatelja. Ako želiš da uđem, makni prst s dugmeta.«

Piet Hoffmann ih je zamijetio čim su se vrata otvorila. Njegove knjige. U rukama čuvara. U njegovim prsima popustio je pritisak koji je osjećao, zbog kojeg je drhtao. Opustio se, došlo mu je da se sruši, došlo mu je da viče, tako se osjećao, oslobođeno, i samo je htio vikati.

»Ovdje zaudara po bljuvotini.«

Čuvar zaviri u betonsku školjku. Pozlilo mu je pa se odmaknuo.

»Tvoj izbor. Znaš da ovdje nitko ne čisti. Taj smrad, morat ćeš se na njega naviknuti.«

Čuvar je u rukama čvrsto držao knjige, protresao ih je, prelistao i opet protresao. Hoffmann je stajao ispred njega, ali nije ništa osjećao, znao je da će izdržati.

~~

Dugo je sjedio na željeznom krevetu držeći uza se dvije knjige iz knjižnice Aspsåsa. Bile su nedirnute. Maloprije klečao je i ispovraćao se, a sada, sada je smiren, tijelo mu se opustilo. Gotovo da se mogao opet nagnuti naprijed, a ako se odmori, ako malo odspava, opet će imati energije, on neće umrijeti, još ne.

petak

PROBUDIO SE mokar od znoja, opet je zaspao, sanjao na mah i bez boja, spavanje koje je plitko, cmo-bijelo i udaljeno. Opet se probudio, sjeo je na željezni krevet i pogledao u pod i knjige koje su tu već dugo ležale — ne namjerava opet leći, njegovo tijelo vrišti za počinkom, ali kako je san oduzeo više energije nego što ju je dao, odlučio je ostati sjediti na krevetu i čekati dok se ne razdani.

Bilo je tiho, mračno.

Hodnik na izdvojenom zatočeništvu bit će uspavan još nekoliko sati.

Jučer je ispovraćao strah koji mu je smetao pa ga se morao riješiti. Zrak oko betonske školjke još uvijek je žestoko zaudarao. Ispovraćao se i sada je ostala samo jedna stvar, volja za preživljavanjem.

Piet Hoffmann je podigao dvije knjige i stavio ih pokraj sebe na krevet. Stockholm u devetnaestom stoljeću. Marionete. Tvrdi, jednobojni knjižnični uvez, plavim slovima skladište i crvenim biblioteka ASPSÅS. Otvorio je prvu stranicu, čvrsto uhvatio korice i jednim ih potezom iščupao. Još jednom je potegnuo, hrbat knjige je popustio, a treći put se stranice odvojiše. Pregledao je pod zaključane ćelije. I dalje je tiho. Nitko ne hoda s druge strane vrata, nitko nije čuo i pohitao do prozorčića pri vrhu vrata znatiželjno proviriti. Promijenio je položaj, leđima okrenut vratima — ako netko pogleda unutra vidjet će samo nemirnog zatvorenika koji ne može spavati.

Oprezno je rukom prešao po razderanoj knjizi. Prstima duž lijeve margine i usjeka, pravokutne šupljine.

Sve je tu. U jedanaest dijelova.

~~

Okrenuo je knjigu i opipao metal koji će se za nekoliko minuta pretvoriti u mini revolver dug pet centimetara. Prvo veći dijelovi, okvir cijevi, nosač bubnja i okidač. Nekoliko puta je blago kucnuo drškom odvijača za šivaći stroj po milimetar dugoj igli između njih, potom štitnik cijevi i prvi vijak, drugi vijak za stranice drške i treći za stabilizator drške.

Okrenuo se prema vratima, ali koraci su bili samo u njegovoj glavi, kao i prije.

Zavrtio je sićušni bubanj, ispraznio ga, polako provjerio šest me-taka dugih kao polovica nokta na palcu koji su bili poredani na želje-znom krevetu — streljivo koje zajedno ne teži više od grama.

~~

Vidio je osobu koja je prestala disati u onom prokletom zahodu

negdje na trajektnom terminalu u Svinoujšciju, kratka cijev tik do skamenjenog oka, minijaturni revolver koji ubija jednim hicem.

~~

Piet Hoffmann ga je držao u ruci, podigao i naciljao u prljavi zid. Lijevi kažiprst lagano na okidaču — dovoljno mjesta jer je otpilio štitnik okidača — polako je povukao, promatrao kako kokot slijedi kretanje prsta, završni stisak i onda je poskočio. Potom se začuo zvuk, oštar škljocaj. Ispravan je.

~~

Na isti je način potrgao drugu knjigu, pronašao šupljinu na lijevoj margini, detonator veličine čavla i prijemnik veličine novčića. Odvi-jačem za šivaći stroj prošao je po donjim rubovima debelih korica, prednjim i stražnjim, rastvorio ih i izvadio dva komada pentil fitilja duga devet metara i jednako tanku plastičnu omotnicu koja je sadr-žavala dvadeset četiri centilitra nitroglicerina.

~~

Sedam i pet minuta.

Iza zatvorenih vrata slušao je kako čuvari predaju dužnost na kraju smjene — nakon noćne ide dnevna smjena. Još jedan sat. Potom će doći po njega i odvesti ga natrag.

G2 lijevo. Natrag. Tamo je osuđen na smrt.

Pritisnuo je dugme na zidu.

»Da?«

; »Moram srati.«

»Imaš rupu pokraj kreveta.«

»Začepljena je. Od moje bljuvotine od jučer.«

Pucketanje u jednom zvučniku.

»Koliko je hitno?«

»Odmah.«

»Za pet minuta.«

Piet Hofmmann stajao je pokraj vrata, koraci, nekoliko koraka, dva čuvara dolaze da nekoga odvedu, u ćeliju, otključavanje i otvaranje vrata, odlazak u zahod, nikad dvojica zatvorenika u isto vrijeme u hod-niku, za boga miloga vraćaj se u svoju ćeliju. Revolver mu je ležao na ' dlanu — otvorio je bubanj, izbrojio šest metaka i utrpao ih u jedan od dubokih prednjih džepova hlača. Gruba tkanina ih je dobro skrivala, kao i detonator, prijemnik u drugom džepu te pentil fitilj i plastičnu omotnicu u donjem rublju.

»Otvoreno za zatvorenika u broju devet.«

Čuvar koji je vikao nalazio se s druge strane vrata. Hoffmann je .požurio do kreveta, legao i promatrao kako se otvara četvrtasti prozorčić, a čuvar ga gleda dovoljno dugo da potvrdi kako zatvorenik leži točno na mjestu na kojem treba ležati.

Zveckanje ključeva.

»Htio si na zahod. Onda ustani i pođi.«

Jedan čuvar pokraj vrata ćelije. Drugi nešto dalje u hodniku. Još 4vojica u dvorištu.

Hoffmann pogleda prema čuvarskoj prostoriji. Tamo je sjedio peti. Onaj stariji, Jacobson, šef čuvara, sijeda kosa počela mu se prorjeđivati, leđima je okrenut hodniku.

Predaleko su jedan od drugoga.

Polako je hodao prema tuševima i zahodima, unutra trojica čuvara, predaleko su jedan od drugoga.

Sjeo je na prljavu zahodsku dasku, povukao vodu, otvorio slavinu i duboko disao. Svaki udisaj negdje duboko iz trbuha, smirenje koje se nalazilo tamo dolje, trebalo mu je, on neće umrijeti, još ne.

»Gotov sam. Možete otvoriti.«

Čuvar je otvorio vrata i Piet Hoffmann se baci na njega. U ruci je držao mini revolver koji je stavio tom gadu na oko, ono koje je buljilo u njega kroz prozorčić na vratima ćelije.

»Tvoj kolega.«

Prošaptao je.

»Reci svom kolegi neka dođe ovamo.«

Čuvar se nije pomaknuo. Možda ga nije shvatio. Možda se ska-menio.

»Odmah. Reci mu da dođe ovdje odmah.«

Hoffmann je gledao u osobni alarm koji je visio na čuvarovu remenu i još jače pritisnuo cijev revolvera na zatvoreni očni kapak.

»Eriče?«

Shvatio ga je. Glas mu je bio slabašan, oprezno je mahnuo rukom.

»Eriče? Možeš li doći ovamo?«

Piet Hoffmann ugleda drugog čuvara kako se približava, potom je naglo stao kad je vidio kako njegov kolega stoji nepomičan, s nečim što je izgledalo kao komad metala prislonjen uz njegovu glavu.

»Dođi ovamo.«

Čuvar imena Erik malo je oklijevao, a onda se pokrenuo pogle-davajući prema kameri u slučaju da netko iz centrale sigurnosti upravo gleda.

»Još jednom i ubit ću ga. Ubiti. Ubit ću ga.«

Jednom rukom je još jače pritisnuo očni kapak, a drugom je otrgnuo dva komada plastike. Samo su njima mogli aktivirati alarm.

Čekali su. Postupili su točno kako im je rekao. Znali su da on ne može ništa izgubiti, bilo je očigledno.

Još jedna.

Još jedna osoba koje se može slobodno kretati hodnikom. Hoff-mann pogleda prema uredu čuvara. Lice je i dalje bilo okrenuto na drugu stranu, vrat povijen prema naprijed, kao da čita.

»Ustani.«

Stariji sijedi čovjek se okrenuo. Dijeli ih dvadesetak metara, ali

točno je znao što se događa. Zatvorenik nešto drži uz nečiju glavu. '• Pokraj njega kolega stoji posve nepomično, čeka.

»Bez alarma. Bez zaključanih vrata.«

Martin Jacobson proguta knedlu.

Uvijek se pitao kako bi to izgledalo. Sada je znao.

Sve ove proklete godine čeka napad i tu prokletu tjeskobu koju upravo ovakva situacija može potaknuti.

Smireno.

Tako se osjećao.

»Bez alarma! Bez zaključanih vrata. Pucat ću!«

Sef čuvara Jacobson napamet je znao sigurnosne upute za zatvor ' Aspsås. U slučaju napada zaključaj se. Podigni uzbunu. Prije puno godina sudjelovao je u formuliranju uputa koje su podupirale zatvorsku kulturu s nenaoružanim osobljem, a sada će ih prvi put primijeniti. Prvo treba iznutra zaključati čuvarov ured.

Potom treba podići uzbunu na centrali sigurnosti.

Ali taj glas, slušao ga je, i tijelo, promatrao ga je, čuo je, vidio i upoznao Hoffmannovu agresiju, znao je da je zatvorenik koji viče i drži pištolj nasilan i sposoban. Pročitao je zatvorski dosje i izvještaje o zatvoreniku koji je klasificiran kao psihopat, ali životi njegovih kolega, ljudski životi, daleko su važniji od sigurnosnih uputa. Stoga nije ostao | u uredu i nije zaključao vrata. Nije upotrijebio osobni alarm ni onaj na •l zidu. Umjesto toga, polako im je prišao kako mu je Hoffmann rekao. Prošao je pokraj vrata prve ćelije u kojoj je netko počeo lupati, teški monotoni zvuk koji je odjekivao po zidovima hodnika. Zatvorenik | je reagirao na nešto što se tamo događalo, činio je kako uvijek čine ' kad su bijesni ili žele pažnju ili su samo zbog nečega sretni, bilo što ■ samo da nije ustaljeno. Na svaka vrata pokraj kojih je prošao netko je počeo lupati. Drugi nisu imali pojma što se zapravo događa, ali pratili \ su nešto, a to je bolje nego ništa.

»Hoffmanne, ja....«

»Zaveži.«

»Možda bi...«

»Zaveži! Pucat ću.«

Tri čuvara. Sad su dovoljno blizu. Trebat će barem još nekoliko minuta dok stignu oni iz dvorišta.

Viknuo je u praznom hodniku.

»Stefane!«

Opet.

»Stefane, Stefane!«

Ćelija 3.

»Jebeni cinker.«

Glas je bio opak, prodirao je kroz riječi i zidove.

Stefan.

Na nekoliko metara, zaključana vrata, samo ona ih dijele.

» Umrijet ćeš, jebeni cinkeru.«

Kad je još jače pritisnuo revolver na očni kapak čuvara, revolver se okliznuo.

Nešto mokro, suze, on plače.

»Zamijenit ćete mjesta. Ti ideš tamo, u ćeliju 3.«

Nije se pomaknuo. Kao da ga nije čuo.

»Otvori vrata i uđi unutra! To je sve što trebaš učiniti. Otvori vrata, jebote bog!«

Čuvar se mehanički pokrenuo, izvadio svoje ključeve, ispustio ih na pod, opet je pokušao, vrlo precizno okrenuo ključ i vrata su se polako otvorila.

»Jebeni cinker. Sa svojim novim kompanjonima.«

»Zamijenit ćete mjesta. Odmah!«

»Prokleti doušnik. Što — koji to kurac imaš u

ruci?«

Stefan je bio znatno viši i teži od Hoffmanna.

Kad je stao na vrata ćelije, ispunio ih je — mračna i prezriva sjena. »Izlazi.«

Nije oklijevao. Podrugljivo se pokrenuo, prebrzo, preblizu. »Stani!«

»A zašto bih stao? Jer neki mali usrani cinker drži pištolj čuvaru uz glavu?«

»Stani!«

Stefan mu se još više približio, otvorenih usta, suhe usne, topao dah. Lice mu je bilo preblizu, nametljivo, napadao je.

»Hajde, pucaj, jebote. Jedan čuvar manje na svijetu.«

Um Pieta Hoffmanna bio je prazan kad mu je prišlo krupno ’ tijelo. Htio je razmijeniti taoce, zaprijetiti Wojteku, a ne Službi za ( zatvore i uvjetne kazne, ali podcijenio je mržnju. Kad se Stefan zatrčao prema njemu, mozak mu nije radio, samo mu je strah davao snage da preživi. Odgurnuo je čuvara, uperio revolver u oči ispunjene mržnjom t i opalio. Jedan metak kroz zjenicu, leće, staklovinu, u meku moždanu , masu, gdje se i zaustavio.

Stefan je napravio još jedan korak, i dalje se cerekao, činilo se da mu nije ništa, ali sekundu kasnije sručio se svom težinom, pa se Hoff-mann morao odmaknuti kako ne bi pao na njega. Potom se nagnuo prema njemu i pritisnuo cijev na drugo oko, još jedan metak.

Na podu je ležala mrtva osoba.

Tupo lupanje koje nije prestajalo i odjek pucnja... odjednom, odjednom je sve utihnulo.

Čudna tišina bez daha.

»Sad možete ući.«

Pokazao je prema jednom od mladaca, ali odgovorio mu je onaj stariji, Jacobson.

»Hoffmanne, sada idemo...«

»Ne želim još umrijeti.«

Pogledao je trojicu čuvara koji su mu bili potrebni, ali su smetali.Dvojica mlađih su drhtali, na rubu sloma živaca. Stariji je bio prilično smiren, od onih koji će i dalje nastojati posredovati, ali i od onih koji se neće slomiti.

»Ulazi u ćeliju.«

Metal na očnom kapku koje je plakalo, tama udaljena tek za neznatni pokret prsta.

»Ulazi!«

Mlađi čuvar ušao je u praznu ćeliju i sjeo na rub željeznog kreveta.

»Zatvori! I zaključaj!«

Hoffmann dobaci Jacobsonu ključeve. Ovaj put ni riječi, nije pokušao komunicirati, nema lažnog kontakta da ga zbuni, zadobije povjerenje, izazove emocije.

»Leš.«

Šutnuo ga je, radi se o čuvanju nadmoći, zadržavanju distance.

»Stavite ga pokraj ćelije 6. Ali ne preblizu, tako da se vrata mogu otvoriti.«

»Pretežak je.«

»Smjesta.. Kod ćelije 6. U redu?«

Revolver je premještao s njegova čela na oko, s njegova oka na čelo.

»Sto mislite gdje će biti kad povučem okidač?«

Jacobson je uhvatio mlitave ruke u kojima više nije bilo života. Kruto, starije tijelo potezalo je i vuklo sto dvadeset kilograma smrti po tvrdom linoleumskđm podu, a Hoffmann je kimnuo glavom kad ga je namjestio tako da se vrata ćelije ipak mogu otvoriti.

»Otvori.«

Nije ga prepoznao, nikad se nisu sreli, ali to je glas koji je jučer prošao pokraj njegove ćelije i nekoliko ga puta nazvao Paula, jedan od Wojtekovih.

»Ti jebeni stukatj.«

Isti glas, prodoran kad je upao unutra, kad je stao kao ukopan.

»Isuse...«

Pogledao je nekoga tko mu je ležao do nogu, nepomično, pluća koja ne dišu.

» Ti jebeni gade...«

»Na koljena!«

Hoffmann prema njemu uperi minijaturni revolver.

»Dolje!«

Hoffmann je očekivao prijetnje, možda prezir.

Ali čovjek ispred njega nije ništa rekao kad se srušio pokraj nepomičnog tijela, pa je Hoffmann za trenutak samo stajao — bio je spreman ponovno ubiti, a sada je stajao ispred nekoga tko je bio poslušan.

»Kako se zoveš?«

Mlađi čuvar, kad je osjetio pritisak cijevi, sklopio je oči i zaplakao.

»Jan. Janne.«

»Janne. Ulazi unutra.«

Druga osoba u zatvorskoj odori sjedila je na rubu još jednog praznog željeznog kreveta kad je Jacobson zaključao vrata ćelije 6.

Hoffmann je brzo izbrojio. Činilo se kao cijela vječnost, ali tek je započeo. Prošlo je osam, možda devet minuta otkako je otvorio vrata zahoda i podigao revolver, ne više. Dvojica čuvara su zaključana, treći je ispred njega, a četvrti i peti će još neko vrijeme ostati u dvorištu. Ali centrala sigurnosti može svakog trenutka odlučiti na svojim ; monitorima provjeriti kamere na ovom odjelu, a mogli su naići i drugi ! čuvari. Mora požuriti. Znao je kamo je krenuo. U tom smjeru je krenuo

otkako je shvatio da je ostao sam, sa smrtnom kaznom, spaljen ' od nekolicine koji su znali za njegov zadatak i njegovo kodno ime. Krenuo je prema mjestu koje je odavno izabrao kako bi preživio u slučaju da se dogodi ono što se nije smjelo dogoditi.

Stajali su posve blizu. Blizu kako su i trebali. Dovoljno je udaljen kako bi zadržao kontrolu i spriječio da ga svladaju, a zatvorenik koji još uvijek nema ime je opasan, ubit će ako mu se ukaže prilika.

»Hoću da onu lampu staviš ovdje.«

Rukom je pokazao prema jednostavnoj lampi koja je gorjela u uglu čuvarova ureda i pričekao da je Jacobson stavi na pod ispred njega.

»Sveži ga. Produžnim kabelom.«

Ruku iza zatvorenikovih leđa, Jacobson je vukao bijeli kabel dok se nije utisnuo u jednako bijelu kožu. Hoffmann je opipao, provjerio, potom je omotao kabel čuvaru oko pojasa pa su krenuli uz stubište koje kao da je oživjelo: zatvorena vrata odjela prigušila su glasno dovikivanje između bijesnih zatvorenika, lupanje tanjura koji su bili na stolu, glasove nervoznih kartaša i buku televizora koji je bio pojačan do kraja. Revolver je premještao od očiju zatvorenika na oči čuvara, neka se ne zavaravaju, neka se ne zavaravaju.

Stigli su do vrha zgrade, do uskog hodnika ispred radionice.

Vrata su bila otvorena. Sva svjetla u velikoj prostoriji bila su upaljena.

Zatvorenici koji tu rade još su na doručku i imaju još sat vremena prije jutarnje smjene.

»To nije dovoljno.«

Pričekao je da stignu do sredine radionice kako bi naredio zatvo-reniku da se spusti na koljena.

»Još niže. I nagni se naprijed.«

»Zašto?«

»Nagni se naprijed!«

»Možeš me ubiti. Možeš ubiti jebene čuvare. Ali

Paula, tako te zovu tvoji jebeni prijatelji murjaci, zar ne, ipak si mrtav. Ovdje unutra. Prije ili kasnije. Nije važno. Mi znamo. Nećemo te pustiti. Znaš da tako stvari stoje.«

Hoffmann je slobodnom šakom udario zatvorenika u vrat. Nije znao zašto, to se jednostavno dogodi kad nije imao odgovora. Uosta-lom, istina je. Wojtekov čovjek je u pravu.

»Uzmi traku za pakiranje. Omotaj mu ruke. I onda dobro zategni!«

Jacobson je stajao na prstima kad je uzeo rolu čvrste sive plastične trake za pakiranje koja se koristi za kartonske kutije na policama pokraj prese. Trebao je odrezati dva metra i oblijepiti zatvorenikove ruke, čvrsto, dok se ne usiječe u kožu da prokrvari. Potom je trebao svući zatvorenika koji je klečao i sebe, svaki komad odjeće odložiti na dvije hrpe na podu, onda se mora okrenuti, golim leđima prema Hoffmannu, i čvrsto omotati i svoja zapešća.

Piet Hoffmann dobro je upamtio svaki detalj u prostoriji koja je vonjala po ulju, nafti i prašini. Locirao je nadzorne kamere iznad stroja za bušenje i manjih paleta, i prošao od pravokutnih radnih klupa do tri velika stupa koja su držala strop. Točno je znao gdje je bačva s naftom, i koji se alat nalazi u kojem ormariću.

Zatvorenik bez imena i sijedi čuvar su klečali, goli, ruku na leđima. Hoffmann je opet provjerio jesu li dobro svezani, potom je uzeo obje hrpe odjeće i odnio ih do radne klupe pokraj zida s velikim prozorom koji je gledao na crkvu. U prednjem džepu je imao prijemnik. Stavio ga je u uho, osluhnuo, nasmiješio se i pogledao kroz prozor prema crkvenom zvoniku — u odašiljaču je čuo kako vjetar blago puše, ispravan je.

Potom je vjetar stao.

Začuo je glasniji zvuk koji se ponavljao.

Uzbuna.

Pohitao je prema hrpi odjeće, zgrabio plastičnu stvar koja je crveno bljeskala na remenu hlača plave odore i pročitao elektroničku poruku.

BI.

Izdvojeno zatočeništvo. Odjel koji su upravo napustili. Stiglo je prije nego što je očekivao.

Pogledao je kroz prozor.

Prema crkvi. Prema crkvenom zvoniku.

Ostalo mu je još petnaest minuta dok dobro uvježban i naoružan tim zauzme propisane položaje.

~~

Uzbunu je podigao jedan od viših čuvara koji je krenuo u zatvorsko dvorište, a kad je prolazio pokraj zatvorenih vrata od stubišta svratio je unutra da kaže jutro i provjeri je li sve u redu. Prvi čuvari pojurili su slabo osvijedjenim hodnikom, a onda su svi istodobno stali, svi su pedali isti prizor.

Na podu leži mrtav čovjek.

Zbunjeni i agresivni zatvorenici neprestano lupaju po zatvorenim vratima ćelija.

Blijedi, oznojeni kolega oslobođen je iz ćelije 6.

Oslobođeni kolega uzrujano je pokazivao prema ćeliji 3.

Drugi zatvoreni kolega je pušten, mladić koji je plakao — gledao jc u pod i nešto rekao, ubio ga je, a onda je to glasnije ponovio, kao da želi prigušiti lupanje, ili možda zato jer je to trebao ponoviti, pucao mu je u oko.

~~

Čuo je kao jurišaju uz stubište, vidio ih je još više u zatvorskom dvorištu. Dva gola tijela na podu nervozno su se trzala. Revolverom je pokazivao prema jednom pa drugom licu, očima, neka ne zaborave: preba mu još malo vremena prije nego što ga pronađu.

»O čemu se radi?«

Stariji čuvar, pogrbljen na koljenima, zglobovi su ga jako boljeli,

ništa više nije rekao, ali bilo je očigledno da se njiše naprijed-natrag kako bi rasporedio težinu.

Piet Hoffmann ga je čuo, ali nije odgovorio.

»Hoffmanne. Pogledaj me. O čemu se radi?«

»Već sam ti odgovorio.«

»Nisam razumio odgovor.«

»Neću još umrijeti.«

Zabacio je glavu. Jednim okom je gledao revolver, a drugim Hof-fmanna.

»Odavde nećeš živ izaći.«

Gledao ga je zahtijevajući odgovor.

»Imaš obitelj.«

Ako progovori, postane netko, od objekta postane subjekt, osoba koja komunicira s drugom osobom...

»Imaš ženu i djecu.«

»Znam što pokušavaš.«

Piet Hoffmann se pokrenuo. Došao je iza golih tijela, možda da provjeri je li plastična traka oko njihovih zapešća i dalje na svom mjestu, a vjerojatno da izbjegne pozorne, neumoljive oči.

»Vidiš, moram. Z.ena. Troje djece. Sada su odrasli. To...«

»Jacobson? Tako se zoveš? Zaveži! Upravo sam ti prijateljski rekao da točno znam koji kurac pokušavaš učiniti. Nemam obitelj, ne sada.«

Čvršće je zategnuo traku koja se dublje usjekla i opet izazvala krvarenje.

»I ne namjeravam umrijeti, još ne. Ako to znači da bi ti umjesto mene trebao umrijeti, tko te jebe. Ti si samo moja zaštita, Jacobsone, štit, i nikad nećeš biti ništa drugo. Sa svojom ženom i djecom ili bez njih.«

~~

Šef čuvara iz B2 pokušavao je^uspostaviti vezu s kolegom koji je prije nekoliko minuta oslobođen iz ćelije 3. Mladić, nije puno stariji od njegova sina, radi preko ljeta, ovdje nije ni mjesec dana. Tako stvari stoje. Netko može provesti cijeli radni vijek čekajući ovakvo jutro. Drugi ga mogu iskusiti nakon samo dvadeset četiri dana.

Samo jedna rečenica.

Ponavljao je iste riječi kao odgovor na svako pitanje.

Upucao ga je, kroz oko.

Mladi čuvar je pretrpio akutni šok — vidio je smrt čovjeka i na oko mu je bi pritisnut revolver, još je vidljiv krug na mekoj koži. Potom je sjeo i čekao, zaključan u ćeliji izdvojenog zatočeništva sa smrću. Neko vrijeme neće biti drugih riječi. Sef čuvara naložio je stražarima da pripaze na njega i produžio do drugog kolege, onog koji šapće, ali je savršeno razgovijetan.

»Gdje je Jacobson?«

Sef čuvara stavi mu ruku na mršavo rame koje je podrhtavalo.« Kako to misliš?«

»Bili smo trojica. I Jacobson je bio ovdje.«

~~

Razgovor je završio prije nekog vremena.

Kad ponestane riječi, osjeća se nervozno i želi još, nešto posred-ničko, umirujuće, nastavak kako bi povjerovao da je sada sve u redu. Ali nije se više imalo što za reći. Sef čuvara iz B2 objasnio je sve što je trebalo objasniti.

Dva čuvara su zaključana. Mrtvi zatvorenik.

I pretpostavljeno uzimanje taoca.

Ravnatelj zatvora snažno je lupio slušalicom po stolu tako da je vaza sa žutim tulipanima pala na pod. Trećeg čuvara, Martina Jacobsona, za taoca je uzeo naoružan zatvorenik koji služi dugogodišnju kaznu u izdvojenim zatočeništvu, izvjesni 0913

Hoffmann.

Sjeo je na pod i počeo prčkati po žutim laticama koje su plivale po prolivenoj vodi.

Naravno da je morao otrpjeti protivljenje. Kao što je i Martin kasnije otrpio protivljenje.

Otvoreno sam lagao višem detektivu. Lagao sam jer si mi naredio. Ali ovo, ovo neću učiniti.

Trgao je žute latice, jednu po jednu, a malene, porozne trake padale su po mokrom podu. Potom je posegnuo za telefonskom slušalicom koja je još uvijek visjela na žici, nazvao jedan broj i nije prestao pričati dok nije bio posve siguran da je glavni ravnatelj razumio svaku riječ, svaku insinuaciju.

»Zahtijevam objašnjenje.«

Nakašljavanje. To je bilo sve.

»Pale, objašnjenje!«

Opet nakašljavanje. I ništa više.

»Sinoć si me kasno navečer nazvao kući i naredio mi da zatvo-renika vratim na odjel na kojem su mu prijetili smrću i bez ikakvih pitanja. Rekao si mi da se to mora obaviti najkasnije ovog jutra. Upravo sada, Pale, taj zatvorenik uperio je nabijeni pištolj na mog zaposlenika. Objasni vezu između tvog naređenja i uzimanja taoca. Ili ću biti prisiljen nekom drugom postaviti ista pitanja.«

~~

Bilo je vruće u uredu sigurnosti koji se nalazi u sklopu ulaza u zatvor Aspsås, a zove se centrala sigurnosti, kao u svakom švedskom zatvoru. Čuvar u ispeglanoj plavoj odori, zove se Bergh, znojio se bez obzira za ventilator na stolu ispred sebe, na kojem su lepršali brojni papirići. Stoga se okrenuo i potražio ručnik koji je visio između crvenih i zelenih dugmadi na kontrolnoj ploči i šesnaest televizijskih monitora.

Gola tijela.

Rezolucija crno-bijele slike nije bila najbolja, titrala je, ali bio je

siguran.

Slika na ekranu tik do ručnika prikazivala je dva gola tijela na podu i čovjeka u zatvorskoj odjeći kako im nešto drži pokraj glave.

~~

Pogledao je prekrasno plavo nebo. Nekoliko pahuljastih oblaka, ugodno sunce i topao povjetarac. Divan ljetni dan. Ako izuzmemo zvuk sirene na prvim policijskim kolima i dvojicom policajaca u odori spri-jeda, obojica iz policijskog okruga Aspsås.

» Oscarssonne...«

Ravnatelj zatvora Aspsås stajao je pokraj glavnog ulaza na asfal-tiranom parkiralištu, iza njega betonski zid poput neobojene kulise.

»Kojeg vraga...«

»Već je nekoga ubio.«

»Oscarssone?«

»I zaprijetio da će opet ubiti.«

Stajali su ispred spuštenih prozora: mlada policajka koju Lennart Oscarsson nikad nije vidio sjedila je pokraj narednika otprilike njegovih godina. Ryden — nisu se poznavali, ali znali su jedan za drugoga, jedan od malobrojnih policajaca koji je služio u Aspsåsu otkako Oscarsson radi u tom zatvoru.

Isključili su plavo svjetlo i izišli.

»Tko?«

Upravo sam stigao s bolničkog odjela. Ne možete ga vidjeti.

»Piet Hoffmann. Star trideset šest godina. Deset godina za zlo-porabu droge. Po našim informacijama, iznimno opasan, klasificirani psihopat, nasilan.«

Narednik iz okruga Aspsås često je dolazio u veliki zatvor pa je znao kamo treba poći.

»Ne razumijem. Blok B. Izdvojeno zatočeništvo. I naoružan?«

On se vraća natrag. Na G2. Najkasnije sutra ujutro.

»Ni mi ne razumijemo.«

»Ali pištolj? Za boga miloga, Oscarssone... kako? Odakle mu?«

»Ne znam, ne znam.«

Ryden je gledao u betonski zid, preko njega, tamo gdje je znao da se nalazi drugi kat i krov bloka B.

»Treba mi više podataka. Kakav pištolj?«

Lennart Oscarsson uzdahnu.

»Kako kaže čuvar kojem je prijetio — bio je zbrkan, u šoku, ali opisao je neku vrstu... minijaturnog pištolja.«

»Pištolj? Ili revolver?«

»Koja je razlika?«

»Sa spremnikom? Ili bubnjem na okretanje?«

»Ne znam.«

Ryden se zagledao u krov bloka B.

»Uzimanje talaca. Nasilan, opasan zatvorenik.«

Odmahnuo je glavom.

»Treba nam posve druga vrsta oružja. Drugo znanje. Trebamo policajce koji su posebno uvježbani za ovo.«

Pošao je do auta i provukao ruku kroz otvoreni prozor. Dohvatio je mikrofon radija.

»Kontaktirat ću dežurnog inspektora u kontrolnom centru. Reći ću mu neka pošalje specijalce.«

~~

Osjećao je hladnoću prljavog poda ispod svojih golih potkoljenica.

Martin Jacobson oprezno se pomaknuo, pokušao se zanjihati u suprotnom smjeru, zglobovi su ga užasno boljeli. Zgrčeni, nagnuti

naprijed, ruku iza leđa, klečali su jedan pokraj drugoga otkako su došli u glavnu radionicu. Pogledavao je zatvorenika koji je bio toliko blizu da je mogao osjetiti njegov dah. Ne sjeća se njegova imena, oni koji su zatvoreni u izoliranom zatočeništvu rijetko postaju pojedinci. Iz srednje Europe, u to je bio siguran, krupan, njegova mržnja je opipljiva, između njih je zla krv, nešto staro — gledali su jedan u drugoga. Ovaj je pljunuo, frknuo, a Hoffmannu je bilo dosta njega koji je vikao na jeziku koji Jacobson nije razumio. Šutnuo ga je u lice i oštrom plastičnom trakom omotao mu i noge.

Martin Jacobson je polako postao svjestan kako nema energije da nešto osjeti kad zavlada potpuni kaos, a mora se koncentrirati kako bi otmičara privolio na razgovor.

Podmukao, užasan, sveobuhvatan strah.

Ovo je ozbiljno. Hoffmann je pod pritiskom i odlučan je, a druga osoba koja više neće razmišljati, razgovarati ili se nasmijati leži na podu druge ćelije.

Jacobson se opet blago zaljuljao, duboko je udahnuo — nešto više od straha, možda, ovo nikad nije osjetio, apsolutnu stravu.

»Ne mrdaj.«

Piet Hoffmann ga šutne u rame, ne prejako, ali dovoljno da njegova gola koža pocrveni. Potom je počeo hodati po radionici, uz pravokutne radne klupe. Podigao je ruku i okrenuo prvu kameru prema zidu, potom drugu i treću, ali četvrtu je neko vrijeme držao u rukama, gledao je ravno u leće, buljio u njih, još više se približio tako da je njegovo lice ispunilo cijeli ekran i onda je vrisnuo. Viknuo je, a potom je i tu kameru okrenuo prema zidu.

~~

Bergh se još uvijek znojio. Ali toga nije bio svjestan. Pomaknuo je stolicu u staklenoj kutiji u kojoj je centrala sigurnosti i sada se nagnuo iznad monitora. Četiri prikazuju slike iz radionice bloka B. Prije neko-liko minuta, netko mu se pridružio. Ravnatelj zatvora stajao je odmah iza njega, gledali su iste crno-bijele sekvence jednako koncentrirani, gotovo u tišini. Odjednom se nešto promijenilo. Jedan od monitora koji

je spojen s kamerom koja je najbliža prozoru zacrnio se. Ali ne od elektroničke tame, još uvijek radi — kao da je nešto ili netko stalo ispred njega. Potom sljedeći. Kamere su brzo okrenute, vjerojatno prema zidu — tama može biti snimka sivog betona na nekoliko centimetara udaljenosti. I treća, ali bili su spremni pa su zamijetili ruku prije nego što je kamera bila okrenuta, osobu koja je pokrenula kameru na njenom postolju.

Lijevo. Zurili su u monitor, čekali, potom su obojica poskočili.

Lice.

Izbliza, što je bliže moguće, nos i usta, to je bilo sve. Usta koje su nešto viknula prije nego što su nestala.

Hoffmann.

Nešto je rekao.

~~

Hladno mu je.

Nije to hladnoća od ledenog poda, dolazila je od straha, od gubitka volje da suzbije misli o svojoj smrti.

Zatvorenik pokraj njega opet je zaprijetio — još mržnje, još prezira — a onda je Hoffmann s radne klupe uzeo krpu, ugurao mu je u usta pa je ovaj progutao svoje riječi.

Obojica su ležali nepomično, čak i kad bi ih svako malo ostavio oprezno koračajući do staklenog zida na drugom kraju, uredskog pro-zora. Kad je okrenuo glavu, Martin Jacobson ga je vidio kako ulazi u malu prostoriju, saginje se iznad stola i uzima nešto što je iz daljine izgledalo kao telefonska slušalica.

~~

Usta su se polako micala. Uske, stisnute usne koje su djelovale ispucano, gotovo kao urezane.

On je.

Pogledali su se i kimnuli glavama.

Obojica su prepoznali riječi oblikovane kretanjem usta.

»Dalje.«

Oscarsson je sjedio pokraj Bergha u zatrpanom uredu sigurnosti, žustro pritišćući tipke, kadar po kadar. Usta su ispunila cijeli ekran, sljedeća riječ, otvorene i raširene usne.

»Jesi li vidio?«

»Jesam.«

»Još jednom.«

Bilo je posve jasno.

Riječi, poruka s usana, izrečene s takvom agresijom da su pred-stavljale napad.

On je mrtav čovjek.

~~

Ruka mu je drhtala — dogodilo se tako nenadano da je morao ispu-stiti slušalicu.

A što ako se javi?

A što ako se ne javi?

Na brzinu je pogledao kroz unutrašnji prozor u radionicu i gole muškarce; i dalje su nepomično ležali. Na sredini stola porculanska šalica, napola puna kave od jučer. Iskapio je hladnu i gorku kavu, ali u tijelu će mu neko vrijeme ostati kofein.

Opet je nazvao. Zazvonilo je jednom, dvaput, čekao je, je li još uvijek tamo, nije znao je li to još uvijek njezin broj, nadao se, možda je...

Njezin glas.

»Ti?«

Prošlo je puno vremena.

»Želim da učiniš točno kako smo se dogovorili.«

»Piete, ja...«

» Točno kako smo se dogovorili. Odmah.«

Prekinuo je vezu. Nedostajala mu je, jako mu je nedostajala. A sada se pita je li još uvijek tamo, čeka li ga.

~~

Plavo, bljeskajuće svjetlo postalo je jače, jasnije i ubrzo će se probiti kroz šumu koja razdvaja seoski put od ceste za zatvor Aspsås. Lennart Oscarsson stajao je pokraj narednika Rydena na parkiralištu kraj glavnog ulaza kad su stigla dva velika, četvrtasta, crna auta. Nacionalni specijalci stigli su iz svojih stožera u Sorentorpu i Solni dvadeset četiri minute prije i dok vozila još nisu ni stala, pojavilo se devet identično opremljenih muškaraca u crnim čizmama, tamnoplavim kombinezonima, s potkapama, zaštitnim vizirima, kacigama, rukavicama otpornim na vatru i pancirkama. Ryden je pohitao prema njima i pozdravio visokog čovjeka koji je ustao sa sjedišta suvozača u prvom vozilu. Šef specijalaca, John Edvardson.

»Tamo. Crni krov. Zadnji kat.«

Četiri prozora na zgradi koja je najbliža vanjskom zidu. Edvardson kimne glavom i već je krenuo u tom smjeru pa su Oscarsson i Ryden morali gotovo potrčati kako bi ga sustigli. Pogledali su naokolo i ugledali kako ih slijede osmorica, poluautomatske puške u ruci, dvojica nose dalekometne snajpere.

Prošli su pokraj centrale sigurnosti i administracijskog bloka, kroz otvorena vrata do narednog zida koji je bio nešto niži, a zatvor je dijelio na nekoliko sektora, identičnih kvadrata s identičnim trokatnicama u obliku slova L.

»Blok G i blok H.«

Lennart Oscarsson se držao unutrašnjeg zida odakle su mogli dobro vidjeti i biti zaštićeni.

»Blok E i blok E«

Pokazao je prema zgradama, domu zatvorenika koji izdržavaju dugogodišnje kazne.

»Blok C i blok D.«

Šezdeset četiri ćelije sa šezdeset četvoricom zatvorenika u svakom kompleksu.

»Obični zatvorenici. Posebni odjel za seksualne zlostavljače nalazi se u izdvojenom dijelu zatvora, jer smo prije koju godinu imali određenih problema kad ih je presrelo nekoliko zatvorenika.«

Trčali su uz debeli betonski zid približavajući se zadnjoj zgradi u obliku slova L. Oscarsson je malo zaostajao, ali ih je uspio sustići.

»Blokovi A i B. Svaki u svom krilu. Blok B gleda na drugu stranu. Nekoliko puta zamijećen je na velikom prozoru, onom koji gleda na polja, prema onoj crkvi, Aspsås crkvi. Dojavila su mi dvojica razdvojenih čuvara i bili su posve sigurni.«

Sivi betonski bunker, Lego kocka, ružna, čvrsta i tiha zgrada.

»Na dnu je odjel za izolaciju. Izdvojeno zatočeništvo. BI. Tamo je uzeo taoce. Odande je pobjegao.«

Stali su prvi put otkako su specijalci stigli prije nekoliko minuta.

»Kat više, B2 lijevo i B2 desno. Šesnaest ćelija sa svake strane. Obični zatvorenici, njih trideset dvojica.«

Lennart Oscarsson pričekao je nekoliko sekundi, i dalje je zadihano govorio — još nije uspio doći do daha.

Malo je spustio glas.

»Tamo, na vrhu. B3. Radionice. Jedno od radnih mjesta za zatvorenike. Vidite li onaj prozor? Onaj koji gleda na dvorište?«

Zašutio je. Veliki prozor djelovao je vrlo čudno — izvana je pre-krasan, sunce, zelene polja i plavo nebo, a iznutra, iza stakla, smrt.

»Naoružan?«

Dok je čekao Rydenov odgovor, Edvardson naredi šestorici specijalaca da zauzmu položaje pokraj tri ulaza u blok B, a dvojici snaj-perista neka provjere krovove obližnjih zgrada.

»Pitao sam čuvare koji su dvaput vidjeli njegovo oružje. Još uvijek su zbunjeni, u šoku, ali prilično sam siguran da su opisali nekakav minijaturni revolver koji ima šest metaka. Samo sam ga jednom vidio,

švicarski mini revolver, proizveden u Švicarskoj, reklamira se kao naj-manje vatreno oružje na svijetu.«

»Šest metaka?«

»Strazari kazu da je ispucao barem dva.«

John Edvardson pogleda ravnatelja zatvora.

»Oscarssone... kako se, k vragu, zatvorenik zaključan u rupi uspio dokopati smrtonosnog oružja u jednom od najbolje čuvanih švedskih zatvora?«

Lennart Oscarsson nije mogao odgovoriti, ne sada. Samo je očajnički odmahnuo glavom. Šef specijalaca se okrene prema Rydenu.

»Minijaturni revolver. Ne znam ništa o tome. Ali vi mislite da ipak može ubiti?«

»To je već jednom učinio.«

John Edvardson pogleda prema prozoru koji gleda na prekrasnu crkvu. Tamo je zamijećen otmičar, zatvorenik koji služi dugogodišnju kaznu, očigledno ima veze preko kojih je nabavio nabijen pištolj u iznimno čuvanom zatvoru.

»Klasificirani psihopat?«

»Da.«

Na prozoru armirano staklo.

Na podu leže dvojica golih talaca.

»Dokumentirana nasilna prošlost?«

»Da.«

Čovjek koji se nalazi tamo cijelo vrijeme zna što radi. Čuvari kažu da je bio pribran i odlučan, izabrao je radionicu, a ni to nije bilo slučajno.

»Onda imamo problem.«

Edvardson pogleda prema pročelju zgrade u koju namjeravaju ući. Nisu imali puno vremena, otmičar je upravo drugi put zaprijetio da će

ubiti.

»Viđen je na prozoru, ali snajperisti mu ne mogu prići iz zatvora. S obzirom na vaš opis tog Hoffinanna i njegov dosje... ne možemo se ni probiti unutra. Provaliti vrata ili razbiti jedan od krovnih prozora bilo bi vrlo jednostavno, ali s tako opasnim i bolesnim zatvorenikom... ako tako postupimo, ako krenemo u juriš, on se neće boriti s nama. On je zauzeo položaj, revolverom prijeti taocima, i bez obzira koliko bio ugrožen, učinit će ono što je rekao da će učiniti. Ubit će.«

John Edvardson krenuo je natrag prema uglavnom ulazu i zidu.

»Sredit ćemo ga. Ali ne odavde. Postavit ću snajperiste. Izvan zatvora.«

~~

Odmaknuo se od prozora.

Ležali su goli do njegovih nogu.

Nisu se micali, nisu pokušali komunicirati.

Provjerio je njihove ruke i noge, malo zategnuo oštru plastičnu traku, koja se već urezala dublje nego što je bilo nužno, ali samo se radi o nadmoći. Mora biti siguran da će glas o njegovoj snazi stići do onih koji su upravo okrenuli glavu od njega.

Po drugi put je začuo sirene. Prve, prije kojih pola sata, od policije iz lokalne postaje, samo oni mogu stići tako brzo. Ove su zvučale drugačije, prodornije, glasnije, a oglašavale su se koliko im je bilo potrebno da od stožera nacionalnih specijalaca u Sorentorpu stignu do zatvora.

Hodao je po prostoriji, brojio korake, proučavao pod, proučavao drugi prozor, gledao u strop i sloj labavih pločica od fiberglasa, koje se koriste za upijanje i prigušivanje buke u radionici. S jedne radne klupe uzeo je dugu, usku metalnu cijev i počeo odvajati pločice od fiberglasa, koje su jedna za drugom padale po podu otkrivajući pravi strop.

~~

Veliko crno vozilo krenulo je s parkirališta pokraj glavnog ulaza u zatvor Aspsås i zaustavilo se nakon minute kilometar niže kod drugog,

znatno manjeg ulaza — onoga od kojeg je šljunčana staza vodila do uznosite, bijele crkve. John Edvardson je hodao po grabljanom šljunku, Ryden pokraj njega, a dvojica snajperista odmah iza njih. Malobrojni posjetitelji na osunčanom, fino uređenom groblju s nelagodom su gledali uniformirane naoružane ljude zacrnjenih lica — nekako to nije išlo zajedno, nasilje i mir. Vrata crkve bila su otvorena. Pogledali su pust, ali impresivan brod i potom prošli kroz vrata zdesna i po strmom stubištu stigli do sljedećih vrata koja su, s obzirom na svježe tragove na dovratku, nedavno bila provaljena, da bi se na kraju uspeli po aluminijskim stepenicama koje vode do otvora na krovu i crkvenog zvonika. Sagnuli su se kako bi prošli ispod zvona od lijevanog željeza i nisu se uspravili dok nisu stigli do uskog balkona, na kojem je vjetar jače puhao i s kojeg su mogli jasno vidjeti sive, četvrtaste blokove u zatvoru. Čvrsto su se držali za usku ogradu dok su proučavali zgradu koja je bila najbliže zidu i prozor na drugom katu na kojem je viđen otmičar, a tamo se najvjerojatnije krije.

~~

Piet Hoffmann skinuo je polovicu pločica od fiberglasa sa stropa kad su njegove ljutite kretnje naglo prestale. Nešto je čuo. Buka u njegovu uhu. Jasno je čuo. Ono što je do sada bio povjetarac u prijemniku pretvorilo se u tresak, potom korake i onda struganje. Netko hoda naokolo, više ih je, nekoliko pari nogu. Pohitao je do prozora. Ugledao ih je, stajali su na crkvenom zvoniku, četvorica, stajali su tamo i gledali prema njemu.

~~

Sjena na samom rubu prozora, zakratko, a potom je nestala.

Stajao je tamo, vidio ih je i onda je nestao.

»Ovo je dobro mjesto. Najbolje mjesto da ga vidimo. Djelovat ćemo odavde.«

John Edvardson čvrsto se držao za željeznu ogradu balkona. Ovdje gore puše jače nego što je mislio i jako je visoko.

»Potrebna mi je tvoja pomoć, Rydene. Od sada nadalje radit ću odavde, ali treba mi netko bliže zatvoru, tko će imati pregled nad

situacijom, netko poput tebe, oči koje poznaju okoliš.«

Ryden je gledao posjetitelje na groblju. Nekoliko puta su nervozno pogledali prema zvoniku i sada su počeli odlaziti. Mir koji su tražili i dijelili s drugima je nestao, a danas se više neće vratiti.

Polako je kimnuo glavom, saslušao je i shvatio, ali ima drugi pri-jedlog.

»Vrlo rado bih to učinio, ali ima jedan policajac, zapovjednik, koji još bolje poznaje zatvore, koji je radio u ovom okrugu dok su ga gradili i otada ga redovito posjećuje, kako bi predao zatvorenike na ispitivanje. Pravi detektiv.«

»A tko je taj?«

»Viši inspektor Gradske policije. Zove se Ewert Grens.«

~~

SVAKA RIJEČ savršeno se jasno prenosila, srebrni prijemnik je bio ispravan kako je i mislio da će biti.

»A tko je taj ?«

Bolje ga je namjestio, kažiprstom je lagano gurnuo metalni disk kako bi slušalica bila što bliže njegovu unutrašnjem uhu.

»Viši inspektor Gradske policije. Zove se Ewert Grens.«

Njihovi glasovi bili su jasni, kao da prijenosnik drže na ustima i nastoje govoriti ravno u njega.

Piet Hoffmann čekao je pokraj prozora.

Stajali su kod niske željezne ograde, možda su se malo nagnuli prema naprijed.

Potom se nešto dogodilo.

Jasno je čuo struganje, prvo metalne puške na drvenom podu, a onda krupno tijelo kako zaliježe.

»Tisuću petsto tri metra.«

»Tisuću petsto tri metra. Točno?«

»Da.«

»Predaleko. Nemamo opremu za takvu udaljenost. Možemo ga vidjeti, ali ne možemo ga dosegnuti.« auto se jedva kretao.

U jutarnjoj prometnoj gužvi automobili su bili zbijeni jedan uz drugi, tako da su sporo i iritantno gmizali Ulicom Klarastrand.

Ljutiti putnik izišao je iz autobusa i počeo hodati po rubu zakrčene glavne prometnice. Djelovao je sretnije dok je prolazio pokraj vrućih vozila, a stigao je do skretanja za E4 daleko prije drugih suputnika. Ewert Grens pomisli da bi mogao kazniti čovjeka koji je hodao po zabranjenom području ili da možda izvadi svoj policijski signal, ali nije ništa učinio. Shvaćao ga je, pa ako bijesni hod po zagađenom zraku pokraj zguranih auta može spriječiti ljude da ne lupaju po ploči s instrumentima i straše svoje suputnike, onda im upravo to treba dopustiti.

Prčkao je po zgužvanoj mapi koja je ležala na sjedištu suvozača.

Odlučio je. Krenuo je prema njoj.

Nakon nekoliko kilometara stat će ispred jednog od ulaza u Sje-verno groblje koje je uvijek otvoreno, izaći će iz auta, pronaći njezin grob i reći joj nešto u smislu oproštaja.

Ispod mape je bio njegov mobitel.

Ostavio ga je da tamo leži, kad je tri puta zazvonio, potom ga je gledao kad je opet zazvonio tri puta i onda ga uzeo shvativši da neće prestati.

Dežurni policajac.

»Ewerte?«

»Da?«

»Gdje si?«

Poznata intonacija. Grens je već počeo gledati kako da se izvuče iz nepomične kolone — dežurni policajac koji je zvučao kao da je smjesta potrebna pomoć.

»Ulica Klarastrand, prema sjeveru.«

»Dobio si naređenje.«

»Za kada?«

»Vraški je hitno, Ewerte.«

Ewert nije volio mijenjati planove.

Volio je rutinu i rokove, pa mu nije bilo lako promijeniti smjer kretanja kad je njegovo srce već bilo na putu.

Stoga je trebao uzdahnuti, možda se pobuniti, ali osjetio je olak-šanje.

Ne treba poći. Još ne.

»Pričekaj.«

Grens upali žmigavce, počeo je okretati auto u suprotnom smjeru kako bi se polukružno okrenuo preko pune bijele linije, što je bilo popraćeno histeričnim trubljenjem vozila koja su naglo kočila. Kad mu je bilo dosta, spustio je prozor i na krov stavio plavo rotirajuće svjetlo.

Svi su auti utihnuli. Svi vozači pognuli su glave.

»Ewerte?«

»Tu sam.«

»Incident u zatvoru Aspsås. Taj zatvor bolje poznaješ od svih policajaca u okrugu. Trebaš mi tamo, odmah, kao glavni zapovjednik.«

»U redu.«

»Imamo kritičnu situaciju.«

~~

John Edvardson stajao je na sredini prekrasnog crkvenog groblja u Aspsåsu. Prije dvadeset minuta spustio se s crkvenog zvonika, ostavivši snajperiste koji su do sada u dva navrata vidjeli Hoffmanna i taoce. Unutra se mogu probiti kad god požele — treba im samo nekoliko sekundi da razvale vrata ili uđu kroz krovni prozor i svladaju otmičara, ali dok su taoci živi, dok su neozlijeđeni, neće riskirati.

Pogledao je naokolo.

Crkveno groblje čuvala je policijska patrola iz Uppsale, koja je izolirala područje. Posjetitelji nisu smjeli prijeći plavo-žutu plastičnu traku, ni svecenici ni crkveni čuvari. Iz Arlande su stigla dva patrolna auta, još dva iz Stockholma pa je kod svakog kuta betonskog zida koji je okruživao zatvor postavio policajca. Sada ima četvoricu policajaca iz okruga Aspsås, još toliko iz Uppsale, Arlande i Stockholma, pa kad je ubrzo stiglo dvanaest pripadnika nacionalnih specijalaca, ukupno je trideset sedam policajaca bilo postavljeno kako bi promatrali, štitili i napali.

John Edvardson bio je napet. Stajao je na crkvenom groblju, gledao sivi zid osjećajući nelagodu koja se javila od samog početka, grizla ga je, živcirala, a ipak je nije mogao točno odrediti, ima nešto... nešto nije u redu.

Hoffmann.

Onaj tamo čovjek koji je zaprijetio da će opet ubiti, nešto se nije uklapalo.

U proteklom desedjeću dva do tri puta godišnje dolazilo je do uzimanja talaca u švedskim zatvorima. I svaki put su zvali nacionalne specijalce, s istim predvidljivim scenarijem. Zatvorenik je nekako neg-dje u zatvoru uspio nabaviti domaći alkohol pa bi se strašno napio. Onda bi mu palo na pamet da prema njemu postupaju loše i nepošteno, napose od ženskog zatvorskog osoblja pa bi, s grandioznošću koja često prati opijanje, djelovao impulzivno. Skupio bi snagu, postao opasan te bi za taoca uzeo neku nesretnu dvadeset devetogodišnju čuvaricu koja tu radi samo preko ljeta, pritisnuvši joj hrđavi odvijač na grlo. Podigli bi uzbunu pa bi stiglo dvadesetak posebno uvježbanih policijskih snajperista, a potom se samo radilo o vremenu — količini vremena dok alkohol ne ishlapi u njegovu tijelu dok mamurnom zatvoreniku konačno ne svane tko drži konce u rukama — dok se ne bi predao držeći ruke iznad glave. A onda bi dobio još šest godina i strože uvjete za odsustvo.

Ali Hoffmann se nije uklapao u taj obia^ac.

Prema riječima čuvara koje je zaključao u dvije zasebne ćelije, nije bio pijan, djelovao je po planu, kao da je analizirao svaki korak, nije bio

impulzivan, nego je imao cilj.

John Edvardson pojačao je svoj radio dok je dvanaestorici specijalaca koji su tek stigli izdavao naređenja: neka četvorica kod vrata radionice u bloku B postave mikrofone, petorica neka se po zidovima zgrade popnu na krov i postave dodatnu opremu za prisluškivanje, a trojica neka budu pojačanje onima koji se nalaze na stubištu.

Opkoljavao je radionicu i zapečatio crkveno groblje.

Učinio je sve što je u tom trenutku mogao i trebao učiniti.

Sljedeći korak ovisi o otmičaru.

~~

Teška čelična vrata na trećem katu policijskog stožera bila su otvorena. Ewert Grens provukao je karticu kroz čitač, ukucao četveroznamenkasti broj i pričekao da se otvore pomična vrata od kovanog željeza. Ušao je u mali prostor i prišao kutiji s brojem na njoj. Otvorio je svojim ključem i uzeo pištolj koji rijetko koristi. Spremnik je bio pun te ga je stavio na njegovo mjesto: pojačano streljivo, uz koje je išlo nešto nalik na prozirno staklo, metak koji sve razara. Potom se žurno vratio na Ubojstva, usporio dok je prolazio pokraj ureda Svena Sundkvista, imamo posla, Svene, tebe i Hermanssonicu želim vidjeti za petnaest minuta u garaži i želim znati što imamo u bazi podataka za 721018-0010, a onda je ubrzao. Sven je možda nešto rekao, ali nije ga čuo.

~~

Nešto se događalo na krovu.

Struganje, povlačenje nogu.

Piet Hoffmann stajao je pokraj hrpe pločica od fiberglasa. Donio je ispravnu odluku. Da su ostale gore ispod stropa upile bi i prigušile jedva čujno kretanje koje se sada odvija iznad njegove glave.

Opet struganje.

Ovaj put iza vrata.

Nalaze se na crkvenom zvoniku, na krovu, pokraj vrata. Suzili su

mu područje djelovanja. Sada ih ima dovoljno za nadziranje zatvora i pripremanje napada na više fronti.

Podigao je četvrtaste pločice od fiberglasa i počeo ih bacati, jednu po jednu, u vrata. Čut će. Stoje tamo s opremom za prisluškivanje pa će znati da je sada ulazak još više otežan. Nešto se prepriječilo i

»bit ce potrebna još jedna sekunda kako bi to svladali, i dali dodatno Vrijeme koje je naoružanoj osobi potrebno za pucanje po taocima.

~~

Mariana Hermansson vozila je prebrzo, sirene su zavijale, plavo svjetlo bljeskalo. Prešli su određenu udaljenost od Stockholma. Zavladala je čudna tišina, možda razmišljaju o prijašnjim otmicama ili ranijim odlascima u zatvor u sklopu svojih svakodnevnih istraga. Sven je kopao po pretincu za rukavice i nakon nekog vremena uspio je pronaći ono što je tražio, kao i inače: dvije kazete Siwaninih hitova iz šezdesetih.

Jednu je stavio u kazetofon, jer su uvijek slušali Grensove kazete kako bi izbjegli razgovor i neizbježni zaključak da si nemaju ništa za reći

»Izvadi to!«

Ewert je povisio glas, a Sven nije bio siguran da shvaća zašto. »Mislio sam...«

»Izvadi je, Svene! Pokaži malo poštovanja prema mom žalova nju.«

»Misliš...«

»Poštovanje. Žalovanje.«

Sven je izvadio kazetu i vratio je u pretinac za rukavice. Potrudio se da ga zatvori na način da ga Ewert može vidjeti i čuti. Rijetko je shvaćao svog šefa pa je naučio da ne postavlja pitanja, da je ponekad lakše ako se previde nečije mušice. On osobno jedan je od onih dosadnih, ne trazi sukob, ne zahtijeva odgovore kako bi zauzeo svoje ji mjesto u hijerarhiji, odavno je donio odluku neka to čine oni koji su

nervozni i kojima nedostaje samopouzdanje.

»Otmičar?«

»Sto je s njim?«

»Imaš li njegove papire?«

»Strpi se malo.«

Sven Sundkvist je iz omotnice izvadio dokument i potom stavio naočale. Prva stranica, iz baze podataka kriminalističkih obavještajaca, imao je poseban kod koji se koristi za nekolicinu kriminalaca. Dodao ga je Grensu.

POZNAT OPASAN NAORUŽAN

»Jedan od onih.«

Ewert Grens uzdahne. Jedan od onih za koje je prilikom uhićenja uvijek potrebno pojačanje, ili specijalne jedinice s posebno uvježbanim policajcima. Jedan od onih koji ne poznaje granice.

»Dalje?«

»Kriminalistički dosje. Deset godina za posjedovanje amfetamina. Ali nas više zanima ranija presuda.«

»Točno.«

»Pet godina. Pokušaj ubojstva. Tvorni napad na policajca.«

Sven Sundlcvist pogleda sljedeći dokument.

»Imam i obrazloženje presude. Prilikom uhićenja u Soderha mnu, otmičar je drškom pištolja nekoliko puta u lice udario policajca, potom je dvaput pucao u njega, jedan metak u bedro, drugi u lijevu nadlakticu.«

Ewert Grens podigne ruku.

Lice mu se blago zarumenjelo. Naslonio se i drugu ruku provukao kroz prorijeđenu kosu.

»Piet Hoffmann.«

Sven Sundkvist ostao je zapanjen.

»Kako znaš?«

»Tako se zove.«

»Nisam još pročitao ime, ali da, tako se zove. Ewerte... kako si znao?«

Ewerta oblije još jače rumenilo, još teže je disao.

»Pročitao sam presudu, Svene, upravo tu prokletu presudu prije manje od dvadeset četiri sata. Kad sam otišao u Aspsås u vezi s uboj-stvom u Västmannagatanu 79, trebao sam se naći s Pietom Hoffmannom.«

»Ne razumijem.«

Ewert Grens polako odmahne glavom.

»On je jedno od tri imena koje sam trebao ispitati i ukloniti iz istrage Västmannagatan. Piet Hoffmann. Ne znam zašto ili kako, ali on je jedan od njih, Svene.«

~~

Crkveno groblje trebalo bi biti prekrasno. Sunce je sjalo kroz visoko, zeleno lisce, šljunčane staze su netom poravnate, a uredni pravokutnici obrasli travom ispred nadgrobnika u tišinu su čekali nove posjetitelje. Ali ta je ljepota privid, fasada iza koje se izbliza vidjela opasnost, tjeskoba i napetost, jer posjetitelji su kantice s vodom i cvijeće zamijenili poluautomatskim puškama i crnim vizirima. John Edvardson ih je dočekao na ulazu, pa su požurili prema bijeloj crkvi i visokom stepeništu koje je vodilo prema zatvorenim vratima. Edvardson je Ewertu Grensu dodao dalekozor i u tišini čekao dok je viši detektiv tražio i pronašao odgovarajući prozor.

»Onaj dio radionice.«

Ewert Grens je dalekozor dodao Hermanssonici.

»Postoji samo jedan ulaz i izlaz u taj dio radionice. Ako kaniš uzeti taoce... onda je to posve pogrešno mjesto.«

» Čuli smo ih kako razgovaraju.«

»Obojicu?«

»Da. Živi su. Zato ne možemo ući.«

Prostorija s desne strane iza crkvenih vrata nije bila posebno velika, ali dovoljno velika da tu postave kontrolni punkt. Prostorija u kojoj se okuplja uža obitelj nakon pogreba ili u kojoj prije vjenčanja čekaju mlada i mladoženja. Sven i Hermanssonica su premjestili stolice uza zid, a Edvardson je prišao manjem drvenom oltaru, rasklopio plan cijelog zatvora i potom detaljni plan radionice.

»I vidljivi su... cijelo vrijeme?«

»Mogu snajperistima narediti da pucaju u bilo kojem trenutku. Ali predaleko je. Tisuću petsto tri metra. Mogu jamčiti da će naše Oružje pogoditi maksimalno do šest stotina metara.«

Ewert Grens prstom pokaže nacrt i prozor koji je, za sada, njihov jedini kontakt s osobom koja je prije nekoliko sati počinila ubojstvo. »On zna da ga odavde ne možemo pogoditi, a iza rešetaka, iza armiranog stakla... osjeća se sigurno.«

»On misli da je na sigurnom.«

Grens pogleda Edvardsona.

»Misli?«

»Mi ga ne možemo pogoditi. Ne s našom opremom. Ali nije nemoguće.«

~~

Nacrt je ležao na velikom konferencijskom stolu u jednoj od prostorija na uglu u Vladinim uredima. Jarko svjedo sa stropa stapalo se sa svjetlom koje je dopiralo kroz visoki prozor, koji je gledao na vodu kod Norrstroma i Riddarfjadena. Fredrik Göransson rukom poravna kruti papir i pomakne ga kako bi ravnatelj nacionalne policije i ministrica bolje vidjeli.

»Ovdje, ova zgrada najbliže zidu, to je blok B. A ovdje, na drugom katu, je radionica.«

Tri lica nagnula su se nad stolom i pomoću komada papira pro-učavala mjesto na kojem nikad nisu bili.

»Dakle, Hoffmann stoji ovdje. Pokraj njega, na podu, su taoci. Zatvorenik i čuvar. Potpuno goli.«

Nije bilo lako shvatiti, po ravnim linijama na arhitektonskom nacrtu, kako tamo netko stoji i prijeti da će ubiti.

»Po Edvardsonu, kad su stigli specijalci, u potpunosti se pokazao na prozoru.«

Göransson je spise i debeli fascikl u kojem su bili dokumenti Službe zatvora i uvjetne kazne sa stola prebacio na stolicu kako bi načinio više mjesta, a kad ni to nije bilo dovoljno, maknuo je termo sicu i tri šalice. Potom je razmotao mapu okruga Aspsås i flomasterom povukao ravnu crtu od kvadrata koji su predstavljali razne zatvorske zgrade preko zelene površine i otvorenog prostora do jednog od pra-vokutnika na mapi, onog koji je bio označen križem.

»Crkva. Udaljena točno tisuću petsto tri metara. Jedino mjesto s dovoljno jasnim pogledom za snajperista. A Hoffmann to zna, Edvar-dson je u to siguran. On zna da policija nema opremu dosegnuti ga i to nam želi poručiti dok stoji tamo.«

U termosici je ostalo još malo kave, pa si je ministrica natočila pola šalice. Potom je ustala i odmaknula se. Pogledala je svoje posjetitelje i progovorila tihim glasom.

»Trebali ste me jučer obavijestiti.«

Nije očekivala odgovor.

Drhtala je od bijesa. Pogledala ih je svakog posebno, a potom je još više prigušila glas.

»Prisilili ste ga da nešto učini. I sad više nemam izbora.. I ja ,moram nešto učiniti.«

Nastavila ih je gledati dok je išla prema vratima.

»Vraćam se za petnaest minuta.«

~~

Svaki korak bio je bolan, a kad je Ewert Grens zamijetio aluminijske ljestve koje su vodile do otvora u crkvenom zvoniku,

njegova ukočena noga se pobunila u seriji oštrih uboda koji se zbrisali svaku drugu misao. Ništa nije rekao kad je stao na prvu prečku ni kad je osjetio kako mu se nakon nekoliko prečki pluća penju u grlo. Čelo mu je bilo mokro od znoja, a ruke tupe od boli kad se provukao kroz drveni Otvor i glavom lupio u rub teškog zvona od lijevanog željeza tako da se porezao. Legao je i nekako uspio propuzati posljednji dio do vrata koja su vodila na balkon i svjež povjetarac.

Sada na položaju imaju četrdeset šest policajaca, izvan zatvora, unutar zatvora, kod crkve i dvojicu tu na crkvenom zvoniku — snajpe-risti koji su kroz dalekozore motrili prozor na drugom katu bloka B.

»Postoje dvije mogućnosti. Onaj tamo željeznički most možda je nekoliko stotina metara bliže, ali kut je teži, a područje mete je premaleno. Odavde je područje mete savršeno. Dobro ga vidimo. Ali imamo problem. Naši snajperisti koriste pušku koja se zove PSG , 90, namijenjenu za pucanje do šestotinjak metara. Za to su naši ljudi obučeni. A udaljenost je odavde daleko veća, Ewerte.«

Ewert Grens je ustao i sada je stajao na drugom kraju uskog ‘ balkona, čvrsto stežući ogradu. Opet je ugledao sjenu, Hoffmannovu sjenu.

»I sto to znači?«

»Udaljenost je prevelika. Za nas.«

»Prevelika?«

»Najveća poznata udaljenost s koje je snajperist uspješno gađao piosi dvije tisuće sto sedamdeset pet metara. Neki kanadski snajperist«

»Onda?« »Što onda?«

»Onda nije nemoguće.«

»Nemoguće je. Za nas.«

»Ali to je gotovo devet stotina metara manje. U čemu je onda prokleti problem?«

»Problem je u tome što nemamo policajce koji mogu pucati s te udaljenosti. Mi nismo obučeni. Mi nemamo opremu.«

Grens se okrenuo prema Edvardsonu, a balkon se zatresao — on je krupan i čvrsto se držao za ogradu.

»Tko?«

»Što tko?«

»Tko ima? Tko je obučen? Ima opremu?«

»Vojska. Oni uvježbavaju naše snajperiste. Oni su obučeni. I oni imaju opremu.«

»Onda ih dovedite ovamo. Smjesta.«

Balkon se opet zatresao. Ewert Grens je bio uzrujan, a njegovo krupno tijelo se zanjihalo kad je zabacio glavu i lupio nogom. John Edvardson je pričekao da završi. Obično nije obraćao pažnju kad bi se viši detektiv trudio djelovati prijeteće.

»Ne ide to tako. Vojska ne može sudjelovati u policijskim ope-racijama.«

»Mi govorimo o nečijem životu!«

»Statut SFS 2002:375. Pravilo o potpori civilnim operacijama Švedskih oružanih snaga. Mogu ti ga pročitati, ako želiš. Sedmi para-graf.«

»To me uopće ne zanima.«

»To je švedski zakon, Ewerte.«

~~

Slušao ih je kako se kreću po krovu sitnim koracima, tamo su cijelo vrijeme, spremni su i čekaju.

Potom je u slušalici začuo pucketanje.

»Vojska. Oni uvježbavaju naše snajperiste. Oni su obučeni. I oni imaju opremu.«

Piet Hoffmann se nasmiješio.

»Onda ih dovedite ovamo. Smjesta.«

Opet se nasmiješio, ali samo u sebi. Pazio je da stoji u profilu,

ramenom pod desnim kutom u odnosu na prozor.

Oprema, obuka, vještina.

Snajper. Vojni snajper.

~~

Mapa okruga Aspsås i dalje je ležala na konferencijskom stolu kad se ministrica vratila u prostoriju i znakovito za sobom zalupila vratima.

»Dakle, da nastavimo.«

Bila je napeta i crvena u licu kad je prije petnaest minuta napu stila prostoriju i što god da je učinila, s kim god je razgovarala, to je djelovalo — izgledala je smirenije, bila je odlučna i pribrana dok je ispijala kavu.

»Radni dnevnik?«

Glavom je pokazala prema jednom od fascikala koji je uklonjen sa stola.

»Da?«

»Dodajte mi ga.«

Göransson joj je dodao debeli crni fascikl i dok je listala stranice zamijetila je da su naizmjence ispisane crnom i plavom kemijskom olovkom.

»Jesu li ovdje upisani svi sastanci između tvog čovjeka i tog Hofmanna?«

»Jesu.«

»A ovo je jedini primjerak?«

»To je primjerak koji imam kao kontrolor Zaštite identiteta. Je-dini.«

»Uništi ga.«

Odložila je fascikl na stol i gurnula ga prema Göranssonu. »Postoje li druge formalne veze između policije i Hoffmanna?« Göransson odmahne glavom.

»Ne. Ne za njega. Ni za bilo kojeg doušnika. Mi ne radimo na taj način.«

Djelovao je za nijansu opuštenije.

»Hoffmanna plaćamo devet godina. Ali samo s računa koji nazi-vamo novac za nagrade. Računa koji se ne može povezati s osobnim podacima i stoga se ne mora prijaviti poreznoj upravi. On nije ni na jednoj platnoj listi. Formalno, on za nas ne postoji.«

Fascikl Službe zatvora i uvjetne kazne i dalje je ležao na stolici.

»A onaj? To je njegov?«

»To je isključivo o njemu.«

Otvorila ga je i pregledala ispise i izvještaje o njegovu mentalnom zdravlju.

»I to je sve?«

»To je naša slika o njemu.«

»Slika koju smo mi stvorili.«

»A ukupna slika... ako tako mogu reći... postoji li osnova za glavnog zapovjednika da donese nedvojbenu odluku o Hoffmannu... pa, o posljedicama uzimanja talaca?«

Prostorija je zablistala obasjana suncem, a bijeli listovi papira pojačavali su i odražavali svjedost.

»To je bila dovoljno uvjerljiva slika o njemu da je prihvati ogranak mafije u koji se ubacio. Otada smo je razradili kako bi izgledao posve uvjerljiv s obzirom na posao unutar Aspsåsa.«

Ministrica stavi fascikl na jednu stranu, pogleda Göranssona, koji kao nadređeni časnik isto tako može preuzeti otmičarsku operaciju.

»Da li bi... s ovom informacijom i s obzirom na trenutačnu situaciju u Aspsåsu u kojoj su ugroženi životi taoca... da li bi donijeli odluku na temelju činjenice da je Hoffmann opasan i sposoban?«

Sef istražitelja Göransson kimne glavom.

»Svakako.«

»Bi li svi policijski časnici koji bi mogli biti postavljeni za glavnog zapovjednika donijeli istu odluku na temelju ove informacije?«

»S obzirom na našu informaciju o Hoffmannu, nijedan policijski časnik na poprištu ne bi doveo u pitanje činjenicu da je spreman ubiti zatvorskog čuvara.«

Sunce su sakrili oblaci koji su se vidjeli kroz prozor Vladinih ureda pa se blistavo svjedo ublažilo, postalo je ugodnije gledati po prostoriji.

»Dakle... ako glavni zapovjednik u Aspsåsu bude uvjeren da je Hoffniann spreman ubiti taoce... i mora donijeti odluku... što će uči-niti?«

»Ako glavni zapovjednik smatra da su taoci u neposrednoj opa-snosti, da će ih Piet Hoffmann ubiti, onda će narediti juriš kako bi spasio živote talaca.«

Göransson se primaknuo stolu i karti, prstom je prešao po papiru, od kvadrata koji predstavlja blok B do kilometar i pol udaljenog kvadrata koji predstavlja crkvu.

»Ali odavde to nije moguće.«

Iscrtao je krug u zraku iznad građevine koja je bila označena kri-žem i tu zaustavio ruku. Spori pokret, okolo i naokolo, krug koji je nestao kad se on zaustavio.

»Dakle, glavni zapovjednik, ako bude morao, naredit će snajperistu specijalnih snaga da ukloni otmičara.«

»Ukloni?«

»Upuca.«

»Upuca?«

»Onemogući.«

»Onemogući?«

»Ubije.«

~~

PROSTORIJA S MALIM drvenim oltarom već je pretvorena u

kontrolni punkt. Na svakoj površini namijenjenoj svećenikovim pripremama za misu ležali su nacrti zatvora Aspsås. Na podu prazne ili napola ispijene papirnate šalice kave iz automata s lokalne benzinske stanice. Prozorčić koji je širom otvoren, kako bi ušlo malo kisika da osvježi zrak koji već dugo udišu povišeni glasovi pod stresom, tiho je škripio na povjetarcu. Ewert Grens nemirno se kretao između Edvardsona, Sundlcvista i Hermanssonice. Bučno, ali ne agresivno, pa čak ni Ijutito, upravo je postao glavni zapovjednik te je bio odlučan i svrhovit. Ubrzo će morati donijeti konačnu odluku, on i samo on izravno je odgovoran za nekoliko života. Izišao je iz sobe u kojoj nije bilo zraka, lutao praznim crkvenim grobljem, između nadgrobnika i tek posađenog cvijeća, a u mislima je gledao jedno drugo groblje koje se još nije usudio posjetiti, ali sada hoće, kasnije, kad sve bude gotovo. Stao je između sivog, zaista prekrasnog nadgrobnika i stabla koje bi moglo biti javor. Podigao je dalekozor koji mu je bio na prsima i dobro osmotrio zgradu iza zidina zatvora Aspsås. Čovjek koji se mogao vidjeti iza prozora, onaj kojeg zovu Piet Hoffmann, kojeg je Grens trebao jučer ispitati... nešto čudno se događa, nešto nije bilo u redu — ljudi koji se odjednom razbole vrlo rijetko imaju snage i pribranosti da nekome pucaju u oko.

»Hermanssonice ?«

Prišao je otvorenom prozoru i viknuo.

»Želim da kontaktiraš zatvorskog liječnika. Želim znati kako to da zatvorenik koji je jučer stavljen u bolničku karantenu danas u vrijeme ručka stoji tamo i pištoljem prijeti taocima.«

Ewert Grens je neko vrijeme stajao kraj otvorenog prozora gle-dajući prema zatvoru. Njegova unutrašnja snaga, ona koja je uvijek tu i primorava ga da ustraje, ustraje, ustraje dok ne dobije odgovor, o ovaj put je točno znao otkuda dolazi. Stariji čuvar. Da su dvojica koji su uzeti za taoce zatvorenici, onda ne bi bio toliko motiviran, ne bi mogao osjetiti isti poriv. Tako jednostavno stvari stoje. Nije ga previše , bilo briga za jedno od golih tijela na podu radionice, nije ništa osjećao prema zatvoreniku koji bi teoretski mogao biti u dosluhu s otmičarom. Na to nije bio ponosan, ali tako se osjećao. S druge strane, čuvar koji nosi odoru i tamo radi, ustaljeni predstavnik radnog mjesta koje javnost

mrzi, stariji čovjek koji je svoj život posvetio tom sranju, ne bi trebao biti izložen takvom poniženju, osobi koja vjeruje da ima pravo oduzeti njegov život, koja mu je uz glavu prislonila pištolj.

Grens proguta knedlu.

Radi se o čuvaru, o tome se zapravo radi.

Spustio je dalekozor i izvadio mobitel. Pokušao se sjetiti je li ikad ranije od svog upravitelja tražio pomoć dva dana za redom. Uostalom, već odavno su se prešutno dogovorili da jedan drugome ne smetaju kako bi izbjegli sukobe. Ali nije imao izbora. Nazvao je ured koji se nalazi odmah pokraj njegova. Nitko se nije javio. Opet je nazvao, ovaj put centralu, i rekao neka ga spoje s njegovim mobitelom. Šef istra-žitelja javio se čim je mobitel zazvonio. Prigušio je glas, kao da je na sastanku te se nagnuo kako bi govorio.

»Ewerte... sada nemam vremena. Pokušavam pronaći rješenje za jedan kritični problem.«

»I ovo je kritično.«

»Mi...«

»Nalazim se točno tisuću petsto tri metra od zatvora u Aspsåsu. Ja sam odgovoran za otmicu koja je u tijeku. Postoji rizik da bi jedan zatvorski čuvar mogao stradati ako donesem pogrešnu odluku, a dat ću sve od sebe da do toga ni pod koju cijenu ne dođe. Ali potrebna ftii je administrativna pomoć. Znaš, one stvari kojima se ti baviš.«

Sef istražitelja Göransson pređe rukom po licu i kroz kosu.

»Kažeš da si u Aspsåsu?«

»Da.«

»Ti si glavni zapovjednik?«

»Upravo sam smijenio Edvardsona. On se fokusirao na specijalce.«

Göransson podigne telefon visoko iznad glave i napadnim gestama pokaže prema njemu. Kako bi zadobio pažnju ravnatelja nacionalne policije i ministrice uzrujano je klimao glavom prema njima dok nisu shvatili.

»Slušam.«

»Treba mi sposoban snajperist.«

»Tamo su nacionalni specijalci, zar ne?«

»Jesu.«

»Onda ne razumijem.«

»Treba mi netko tko je uvježban i opremljen da puca s udaljenosti veće od tisuću petsto metara. Policija očigledno nije. Stoga mi treba vojni snajperist.«

Slušali su, ravnatelj nacionalne policije i ministrica, sjedili su pokraj njega i počeli razabirati cjelokupnu situaciju.

»Dobro znaš kao i ja da se oružane snage ne mogu upotrijebiti protiv civila.«

»Ti si birokrat, Göranssone. Ako si dobar u nečemu, onda si u tome. U premetanju papira. Želim da pronađeš rješenje.«

»Ewerte...«

»Prije nego što talac strada.«

~~

Göransson je u ruci držao telefon.

Strava.

Opet se pojavila.

»To je bio Ewert Grens. Viši inspektor koji istražuje Västmannagatan 79. A upravo sada on stoji točno ovdje.«

Pokazao je na karti tanke crte koje su simbolizirale nešto što doista postoji. Ewert Grens je uistinu stajao tamo. I Ewert Grens će ubrzo donijeti odluku na temelju fabriciranih informacija, koje su dostupne u bazama podataka i dosjeima, sliku koju su kreirali njegovi kolege i koja bi za svakog policijskog časnika predstavljala dovoljno uvjerljivu osnovu za pucanje.

Pucaj.

»Ovdje... on stoji točno ovdje, a preuzeo je glavno zapovjedništvo Samo on vodi cjelokupnu operaciju, za nju je odgovoran i on će odlučiti kako će se razriješiti.«

Göranssonova ruka se tresla. Snažnije je rukom pritisnuo kartu, ali i dalje se tresla — njemu se inače ruke ne tresu.

»Nalazi se tisuću petsto tri metra od prozora na kojem Hoffmanna redovito viđaju, ali policijski snajperist nije uvježban i nema rajuću opremu. Potrebno je snažnije oružje, teže streljivo, netko uvježban za pucanje na ekstremnoj udaljenosti.«

Pucaj da ubiješ.

»Uvijek postoji rješenje. Uvijek postoji razumno rješenje ako se zaista želi pronaći. Svakako je u našem interesu da se pronađe, kako bismo ovo mogli razriješiti.«

Glas ministrice bio je smiren, jasan.

»Naša je odgovornost spašavanje života talaca.«

Eivert Grens tražio je prikladno uvježbanog i opremljenog snajperista.

S obzirom na informaciju koja je sada proširena po zatvorskim dnicima, Hoffmann neće predati taoce.

Ako Grens dobije vojnog snajperista, onda će ga iskoristiti.

»Što zapravo želite reći?«

Göransson se uspravio u stolici. Pogledao je krhku ženu koja je sjedila ispred njega.

Njihovi prsti neće biti na okidaču.

Naređenje snajperistu da puca izdat će glavni zapovjednik. A snajperist će zapucati.

Oni ne moraju donijeti odluku.

Oni su drugima ostavili mogućnost da donesu

odluku.

»Ali... Isuse Kriste...«

Göransson je i dalje držao prst na karti kad je odjednom privukao papir k sebi i s obje ruke ga zgužvao u loptu.

»... kojeg vraga mi radimo?«

Naglo je ustao, lice mu je bilo ukočeno i crveno.

»Mi pretvaramo Ewerta Grensa u ubojicu!

»Smiri se, molim te.«

»Mi legaliziramo ubojstvo!«

Bacio je papirnatu loptu koja je pogodila prozor i s treskom pala na stol ministrice.

»Ako glavnom zapovjedniku damo rješenje koje je tražio... ako on onda donese odluku na temelju informacija koje ima o Hoffmannu... Ewert Grens će morati narediti neka pucaju na osobu koja zapravo nikad nije počinila nasilan zločin, a za koju se vjeruje da je nasilna, bezdušna i sposobna!«

Ministrica se nagnula naprijed, uzela papirnatu loptu, stavila je u krilo i dulje vrijeme promatrala lice koje samo što nije eksplodiralo.

»Ako se radi o tome, ako glavni zapovjednik dobije vojnog snaj-perista i potom odluči da se puca... onda ce time spasiti živote talaca.«

Njezin glas bio je kontroliran, dovoljno utišan da se može čuti, ali ne preglasan da oni koji je slušaju ne suspregnu dah.

»Hoffmann je jedini koji je nekoga ubio. I samo Hoffmann prijeti da će to opet učiniti.«

~~

Pravokutno dvorište zatvora Aspsås nasuto je krupnim, suhim šljunkom i prašnjavo. Nema ljudi ni zvukova; posljednjih nekoliko sati svi su zatvorenici zaključani u svojim ćelijama, iza vrata koja se nece otvoriti dok traje otmica. Grens je hodao uz Edvardsona, ispred njega dvojica specijalaca, a Hermanssonica nekoliko koraka iza njega. Čekala

ga je kod glavnog ulaza u zatvor i ukratko mu prepričala razgovor sa zatvorskim liječnikom, koji nije ništa čuo o epidemiji, a za svog radnog vijeka u Aspsåsu nikad nije nikoga stavio u bolničku karantenu. Kad su se približili ulazu u blok B, Grens je stao kako bi je pričekao.

»Sve je prokleta laž, sve skupa, sve je ovo povezano. Želim da nastaviš, Hermanssonice, pronađi ravnatelja zatvora i natjeraj ga da progovori.«

Kimnula je glavom i okrenula se, a on je promatrao njezina vitka leđa i ramena ovijena oblakom prašine. U posljednje vrijeme malo raz-govaraju, a u protekloj godini uopće nisu razgovarali — zapravo on ne razgovara ni s kim. Kad konačno ode na grob, opet će je potražiti. On koji nije više namjeravao razgovarati s policajkom, iz godine u godinu počeo ju je sve više poštivati. Još uvijek nije bio siguran kad mu se smije, a kad joj ide na živce, ali dobra je u svom poslu, inteligentna i gleda ga na način koji je istodobno zapovjednički i beskompromisan, kako ih se vrlo malo usuđuje. Opet će razgovarati s njom, možda će je čak zamoliti da s njim ode iz ureda, da pođu na kavu i kolače na Bergsgatanu. Dobar je osjećaj razmišljati o tim stvarima, veseliti se nečemu, otići na kavu s kćerkom koju nikad nisu imali.

Ewert Grens otvorio je vrata odjela izdvojenog zatočeništva i hodnika u kojem je prije nekoliko sati sve započelo. Tijelo koje je palo nauznak dok mu je iz glave šiktala krv već je uklonjeno — privezano za nosila i odneseno na autopsiju — a dvojica zatvorskih čuvara kojima je zapriječeno revolverom i koji su bili zatvoreni u zasebnim ćelijama, sada se nalaze u prostoriji za posjete s kriznim timom i razgovaraju sa tatvorskim psihologom i svećenikom.

Njegova prva misao odnosila se na lupanje.

U svakoj ćeliji u prizemlju, zatvorenici u izdvojenom zatočeništvu lupali su po zatvorenim i zaključanim vratima. Pravilna tutnjava ;od koje je srce nepravilno kucalo. Znao je da oni tako postupaju te je odlučio ignorirati ih. Ali to mu je prodrlo u mozak, pa mu je laknulo kad se počeo uspinjati stubištem iza Edvardsona, pokraj naoružane policije do prvog odmorišta.

Stali su kad su stigli na drugi kat. U tišini su kimnuli glavom

osmorici specijalaca koji su stajali ispred radionice čekajući naređenje da provale vrata, ubace šok granatu i u roku od deset sekundi u potpunosti zavladaju situacijom.

»To je predugo.«

Ewert Grens je tiho govorio, a John Edvardson se približio kako . mu odgovorio jednako tihim glasom.

»Osam sekundi. S ovim timom, Ewerte, mogu ga svladati u osam sekundi.«

»I dalje je predugo. Kako bi naciljao, prebacio cijev s jedne na drugu glavu i pucao, Hoffmannu ne treba više od sekunde i pol. A u takvom stanju svijesti... ne mogu riskirati smrt talaca.«

John Edvardson pokaže glavom prema stropu i prigušenom komešanju tijela koja su svako malo mijenjala položaj.

Grens odmahne glavom.

»Ni to neće uspjeti. S vrata, s krova, broj sekundi o kojima pričaš... taoci mogu stradati nekoliko puta.«

Više nije mogao podnijeti lupanje, nije se mogao istodobno usre-dotočiti na luđake ispod sebe i luđaka koji se nalazio tu. Krenuo je niz stubište prema tutnjavi, a onda se okrene kad mu je Edvardson stavio ruku na rame.

»Ewerte...«

»Hvala.«

Stajali su u tišini, iza njihovih leđa čekala je policija.

»U tom slučaju, Ewerte, ukoliko se Hoffmann odjednom ne preda, ako i kada ocijenimo da njegova prijetnja nije samo prijetnja... onda nam predstoji samo jedno rješenje. Vojni snajperist. S oružjem koje je dovoljno snažno da ubije.«

~~

Strava ga je proganjala, pretvarala se u nekontrolirane kretnje i nervozni kašalj. Fredrik Göransson već deset minuta hoda u krug, između prozora i stola u jednoj od prostorija Vladinih ureda, a nije

nikamo stigao.

»Mi smo se pobrinuli da zatvorenici doznaju za cinkera.«

Zgužvana karta bila je u košu za smeće — uzeo ju je i razmotao.

»Mi smo ga natjerali da nešto učini.«

»Trebao je obaviti svoj posao.«

Ravnatelj nacionalne policije pustio je ministricu da odgovara. Sada je pogledao svog kolegu.

»To se nije odnosilo na ugrožavanje nečijeg života.«

»Spalili smo ga.«

»I prije smo spaljivali doušnike.«

»Nikad nisam priznao da radimo s infiltratorima. Stajao sam po strani i gledao a da nisam osigurao bilo kakvu zaštitu kad bi se organizacija pozabavila takvom osobom. Ali ovo... ovo nije isto. Ovdje nije riječ o tome da ga spalimo. Ovo je ubojstvo.«

»Još uvijek nisi shvatio. Mi nećemo donijeti odluku. Mi samo dajemo rješenje policijskom časniku koji će donijeti tu odluku.«

Uzrujani čovjek nekontroliranih kretnji to više nije mogao pod-nijeti, a kako mu je strava disala za vratom, jurnuo je pokraj stola prema zatvorenim vratima.

»Ne želim sudjelovati u ovome.«

~~

Više mu nije bilo hladno. Pod koji je vonjao po nafti bio je jednako tvrd i hladan, ali on nije osjećao ni hladnoću ni bol u koljenima, nije čak ni razmišljao o činjenici da je gol i svezan, da će ga uskoro opet šutnuti netko tko neprestano šapće kako će umrijeti. Martin Jacobson nije imao snage progovoriti, razmišljati — ležao je i nije se micao. Više nije bio siguran vidi li to što je sada ugledao, je li Hoffmann doista prišao najvećoj radnoj klupi i iz pojasa svojih hlača izvadio plastični džep koji je sadržavao nekakvu tekućinu. Da li ga je potom razrezao na dvadeset četiri komadića jednake veličine i ljepljivom trakom koju je uzeo s police pričvrstio za glavu, ruke, leđa, trbuh, prsa, bokove, potkoljenice i

stopala bezimenog zatvorenika. Je li s istog mjesta izvadio nešto nalik na tanki komad pentil fitilja dugog nekoliko metara i njime nekoliko puta omotao tijelo zatvorenika. Ako se radilo o tome, ako je to što je vidio zaista točno, onda to više nije mogao podnijeti.. Polako je odvratio pogled kako više ne bi gledao — više nije bilo mjesta za stvari koje nije shvaćao.

~~

Jedna od triju stolica koje su odmaknute od konferencijskog stola bila je prazna, a osoba koja ima taj ured, ministrica pravosuđa, rukom je prelazila po zgužvanoj karti kao da podsvjesno pokušava izgladiti neravnine koje se ne bi trebale tu nalaziti.

»Možemo li to učiniti?«

Čovjek nasuprot njoj, ravnatelj nacionalne policije, čuo je njezino pitanje, a znao je da to ne znači samo jesu li sposobni nešto učiniti, to nitko ne osporava, to neće samo Göransson riješiti, ta mogućnost nije s njim nestala. Ona je zapravo pitala vjerujemo li jedno drugome, ili možda vjerujemo li dovoljno jedno drugome da prvo ovo riješimo i se onda se držimo svoje odluke, a posebno njezinih posljedicai

Kimnuo je glavom.

»Da, možemo to učiniti.«

Ministrica je prišla polici iza stola i iz fascikla uzela svežanj u crnom povezu. Prelistala ga je i pronašla pravilnik koji je tražila: SFS 2002: 375.

Potom je uključila svoje računalo, upisala lozinku, otvorila cjelo-vitu verziju i isprintala dva primjerka.

»Evo. Uzmi jedan.«

SFS 2002: 375.

Pravila o potpori civilnim aktivnostima Švedskih oružanih snaga.

Pokazala je sedmi paragraf.

»O ovome se radi. Ovo bi nekako trebalo zaobići.«

Kad se daje potpora u skladu s ovim Pravilnikom, pripadnici

Oružanih snaga ne mogu sudjelovati u situacijama u kojima

postoji mogućnost da će se od njih tražiti da upotrijebe silu ili

djeluju nasilno protiv privatne osobe.

Oboje su točno znali što to znači. Oružane snage ne smiju se koristiti za policijske aktivnosti. Već gotovo osamdeset godina, njihova zemlja ne rješava probleme tako da dopušta vojsci da puca po civilima.

A moraju učiniti upravo to.

»Dijeliš li isto mišljenje? Slažeš li se s višim inspektorom koji se nalazi na licu mjesta? Kako je jedini način da ovo riješimo, da se puca odavde kako bi se pogodilo... ovdje, ovu zgradu... angažiranje vojnog snajperista?«

Ministrica je izravnala kartu kako bi mogao pratiti njezin prst.

»Da. Dijelim to mišljenje. Snažnije oružje, teže streljivo, bolja obuka. Već nekoliko godina to tražim.«

Umorno se nasmiješila, ustala i polako obišla prostoriju.

»Dakle, policija ne smije angažirati snajperista koji radi za oružane snage.«

Stala je.

»Međutim, policija može angažirati snajperista koji radi za poli-ciju? Nije li tako?«

Pogledala ga je, a on je nevoljko kimnuo glavom i podigao ruke u zrak — nešto je smjerala, ali nije znao o čemu se radi.

Opet je prišla računalu, neko vrijeme gledala u ekran, a onda isprintala drugi dokument u dva primjerka.

»SFS 1999: 740.«

Pričekala je dok nije okrenuo odgovarajuću stranicu.

»Pravilnik o policijskoj obuci. Deveti paragraf.«

»Sto s njim?«

»Počet ćemo odavde i krenuti dalje.«

Pročitala je naglas:

Uprava nacionalne policije može, u iznimnim okolnostima,

odlučiti o izuzeću iz obuke kako je zacrtano ovim Pravilnikom.

Ravnatelj nacionalne policije slegne ramenima.

»Poznat mi je taj paragraf. Ali ipak ne shvaćam na što ciljate.«

»Uzet ćemo vojnog snajperista. Za policijsku službu kao poli-cijskog snajperista.«

»I dalje će biti pripadnik vojske i neće imati formalnu policijsku obuku.«

Ministrica se opet nasmiješila.

»Ti si, kao i ja, odvjetnik, nije li tako?«

»Jesam.«

»Ti si ravnatelj nacionalne policije. Imaš policijske ovlasti, zar ne?«

»Imam.«

»Usprkos činjenici da nemaš formalnu policijsku obuku?«

»Da.«

»Idemo onda krenuti s tog mjesta kako bismo pronašli rješenje.«

I dalje mu nije bilo jasno na što cilja.

»Pronaći ćemo obučenog i opremljenog vojnog snajperista. U suradnji s njegovim pretpostavljenima, otpustit ćemo ga iz službe u oružanim snagama i ponuditi... recimo... privremeni šestosatni ugovor s policijom. Kao viši policijski inspektor ili s nekim drugim činom. Ti

odaberi čin i titulu koju želiš da dobije.«

Nije se nasmiješio, još ne.

»Dakle, policija će ga zaposliti na točno šest sati. Ispunit će svoj ugovor. A potom će, nakon šest sati, podnijeti molbu za upražnjeno mjesto koje oružane snage nisu stigle razglasiti i opet će ga primiti.«

Sada je počeo shvaćati na što je ciljala.

»Štoviše, policija nikad ne odaje imena svojih snajperista dok operacija traje ili nakon završetka.«

Ona je ciljala upravo na to.

»I onda nitko neće znati tko je pucao.«

~~

PRAZNA, čista zgrada.

Pod po kojem još nitko nije gazio, prozori kroz koje nitko nije gledao.

U zgradi nije bilo upaljenih svjetala, nikakvog zvuka, čak su i neupotrijebljene kvake blistale. Lennart Oscarsson je zamislio otvorenje novosagrađenog bloka K, s još više ćelija, većeg kapaciteta, za više zatvorenika, kao iskazivanje ambicije i snage novopostavljenog ravna-telja. A to se sada neće dogoditi. Hodao je praznim hodnicima, pokraj širom otvorenih ćelija. Namjeravao je upaliti jaku rasvjetu i aktivirati novi alarmni sustav, pa bi se ubrzo miris boje i novog namještaja od jelovine počeo stapati s vonjem straha i pokvarenih zuba. Umjesto toga, za nekoliko minuta u nenastanjene ćelije će prvi ući na brzinu evakuirani zatvorenici bloka B, koji su ozbiljno ugroženi, jer se nacio-nalna policija nalazi kod svakih vrata i prozora, pripravna za pucanje, na drugom katu otmičar drži taoce, a o tome zapravo nitko ništa ne zna, zašto je taj čovjek to učinio, koji mu je cilj i što traži.

Još jedan dan u paklu.

Lagao je istražitelju i do krvi izgrizao donju usnu. Prisilio je za-tvorenika da se vrati na odjel gdje mu prijete smrću, a kad je zatvorenik uzeo taoce, pokidao je žute latice tulipana na sitne, porozne komadiće i bacio ih na mokar pod. Kad mu je mobitel zazvonio, zvonjava je

odjeknula u praznom prostoru pa je ušao u ćeliju i iscrpljen legao na ležaj na kojem nije bilo madraca.

»Oscarssone?«

Odmah je prepoznao glas glavnog ravnatelja, kad se ispružio na tvrdom ležaju.

»Da?«

»Njegovi zahtjevi?«

»Ja...«

»Koji su njegovi zahtjevi?«

»Nema ih.«

»Tri sata i pedeset četiri minute. A nije ništa tražio?«

»Nema nikakve komunikacije.«

Upravo je gledao kako usta ispunjavaju televizijski ekran, tanke usne polako su oblikovale riječi o smrti. Nije mogao govoriti o tome.

»Ako se iznesu zahtjevi, kad ih on iznese, Lennarte, on ne smije napustiti zatvor.«

»Ne razumijem.«

»Ako zatraži da se otvori glavni ulaz, to mu ne smiješ dopustiti. Ni pod koju cijenu.«

Tvrdi ležaj. Nije ga osjećao.

»Jesam li te dobro razumio? Želiš da... ignoriram proceduru koju si ti osobno napisao? I koju smo potpisali svi mi koji smo na višim položajima? Ako je nečiji život ugrožen, ako smatramo da je otmičar spreman ispuniti prijetnje koje je izrekao, ako zahtijeva da ga se oslobodi, onda moramo otvoriti glavni ulaz kako bi spasili živote. A sada želiš da zanemarim upravo taj sporazum?«

»Poznajem proceduru i pravila koja sam formulirao. Ali... Len-narte, ako ti je drag tvoj posao, onda postupi kako sam ti rekao.«

Nije se mogao pomaknuti. Nije bilo moguće.

»Kako si ti rekao meni?«

Svatko ima svoju granicu, određenu točku koju ne može prijeći.

Ovo je njegova.

»Ili kako je netko rekao tebi!«

~~

»Ustaj.«

Piet Hoffmann stajao je između dvaju golih tijela. Sagnuo se iznad jednog od njih govoreći tik do umornih, starih očiju, dok ga konačno nisu shvatile pa je ovaj počeo ustajati. Zatvorskom čuvaru imena Jacobson od boli se zgrčilo lice kad je ispravio koljena i leđa, i kad je krenuo u smjeru koji mu je pokazao otmičar — pokraj tri velika betonska stupa, iza zida kraj vrata, u zasebni dio koji je vjerojatno služio kao ostava: neotvorene kartonske kutije poslagane jedna na drugu sa zalijepljenim etiketama dostavljača alatki i dijelova za strojeve. Treba sjesti — Hoffmann ga nervozno gurne na pod jer nije dovoljno brzo reagirao — nasloniti se i ispružiti noge, kako bi mu ih lakše svezao. Stariji čovjek je u više navrata očajnički pokušavao zapodjenuti razgovor, upitati zašto, kako i kada, ali kad nije dobio odgovor, šutke je promatrao Hoffmanna, koji se izgubio negdje iza bušilice i radne klupe.

~~

To prokleto lupanje. Ewert Grens zatrese glavom. Činilo se da postoji neki obrazac. Luđaci dvije minute lupaju po vratima ćelije, potom čekaju minutu, a onda opet lupaju dvije minute. Stoga je otišao do ureda sigurnosti, Edvardson je bio odmah iza njega, i provjerio da li je dobro zatvorio vrata. Dva manja monitora jedan pokraj drugog na stolu prikazivali su istu sliku, bili su zacrnjeni, kamera okrenuta prema zidu radionice. Posegnuo je za lončićem s kavom koji je bio hladan, na dnu je bila smeđa, gusta tekućina. Okrenuo ga je naopako i pričekao dok je smeđa tekućina polako iscurila u neopranu šalicu. Ponudio je Johna Edvardsona, ali je to bilo samo za njega. Ispio je i progutao — nije bila dobra, ali je zato dovoljno jaka.

»Halo.«

Upravo je ispraznio bijelu plastičnu šalicu kad je ispred njega zazvonio telefon.

»Viši detektiv Grens?«

Pogledao je oko sebe. Sve te proklete kamere. Centrala sigurnosti ga je vidjela kako ulazi u ured sigurnosti pa su prespojili poziv.

»Da.«

»Znate li tko zove?«

Grens je prepoznao glas. Birokrat koji je sjedio nekoliko katova iznad njega u upravi policije u Kronobergu.

»Znam tko je.«

»Možemo li razgovarati? Tamo je nekakva buka.«

»Možemo.«

Slušao je kako se ravnatelj nacionalne policije nakašljava.

»Ima li kakvih promjena?«

»Nema. Želimo djelovati. Morali bismo djelovati. Ali za sada nemamo odgovarajuće ljude. A vremena je sve manje.«

»Tražili ste vojnog snajperista.«

»Jesam.«

»Zato vas i zovem. Vaš zahtjev je na mom stolu.«

»Samo trenutak.«

Grens mahne Edvardsonu, htio je da on provjeri vrata, jesu li dobro zatvorena.

»Halo?«

»Mislim da imam rješenje.«

Ravnatelj nacionalne policije je šutio, čekao je Grensovu reakciju, a potom je nastavio govoriti kad je tišinu ispunila buka iz hodnika.

»Upravo sam potpisao ugovor. Unajmio sam instruktora i vojnog snajperista, koji je nedavno otpušten, kao pomoćnika na šest sati. Služio

je u Kungsangenu, u Svea kraljevoj gardi. Položaj isprva uključuje potporu policijskom okrugu Aspsås. Upravo je helikopterom otišao iz Kungsangena, a za deset, najviše petnaest minuta sletjet će kod crkve u Aspsåsu. Kad mu istekne ugovor, točno za pet sati i pedeset šest minuta, pokupit će ga i vratiti natrag istim helikopterom u Kungsangen. A onda će podnijeti molbu za netom upražnjeno mjesto instruktora i vojnog snajperista koje još nije oglašeno.«

~~

Začuo ga je dok je još bio točkica na nebu bez oblačka. Pohitao je do prozora i gledao kako se povećava i postaje sve bučniji. Potom je sletio, plavo-bijel, u visoku travu na polju između zatvorskog zida i crkvenog groblja. Piet Hoffmann je promatrao dvoje ljudi visoko na balkonu crkvenog zvonika, a potom helikopter i policajce kako trce prema njemu. Slušao je ljude kako se kreću po krovu iznad njegove glave i one ispred vrata pa je kimnuo glavom u neodređenom smjeru. Sada, sada je sve na svom mjestu. Provjerio je jesu li ruke i noge bezi-menog zatvorenika dobro svezane i onda požurio do zida koji razdvaja ostavu od ostatka radionice. Uspio je čuvara podići na noge, prisilio ga je da hoda ispred njega do jedne od kamera koja je bila okrenuta prema zidu — okrenuo ju je prema sebi i provjerio da se dobro vide njegova i čuvarova usta kad bude progovorio.

~~

Dok je hodao, nagnuo se naprijed, odjeven u bijelo-sivu maskirnu odoru. Bio je četrdesetih godina i predstavio se kao Sterner.

»Ne mogu to učiniti.«

Dok su išli prema crkvi i potom uz stubište i aluminijske ljestve, Ewert Grens mu je opisao dramatičnu otmicu koja je bila izvan kon-trole, a mogla bi završiti pucnjem s crkvenog zvonika.

»Ne možeš? Kako to, k vragu, misliš?«

Vojni snajperist koji će još pet sati i trideset osam minuta legalno služiti kao policajac pojavio se na uskom balkonu i zauzeo mjesto jednog od dvojice koji su tamo ležali.

»Ovo nije obični snajper. Ovo je M107. Teži je, snažniji, puška

koja probija. Za pucanje na autobuse ili čamce. Za aktiviranje mina.«

Pozdravio je kolege koji su se zadržali kako bi promatrali.

»Velika udaljenost. Takvu sam informaciju dobio. Za to sam se trebao pripremiti. Ali ovo — ne mogu pucati na mekanu metu.«

Dalekozorom je promatrao Pieta Hoffmanna koji je stajao u kutu prozora i shvatio o čemu se zapravo radi.

Sada je pogledao Grensa.

»Ispričavam se, dakle on — onaj čovjek tamo — je meka meta!«

»Da.«

»I... što to točno znači?«

»Znači da uza se imam eksplozivno streljivo koje razara i ne može se upotrijebiti za osobu.«

Grens se nasmijao — tako je barem zvučalo, kratki, nervozni smijeh.

»Dakle... kojeg vraga radiš ovdje?«

»Udaljenost za pucanje je tisuću petsto tri metra. To je posao koji sam dobio.«

»Posao koji si dobio je da nekoga spriječiš da drugoj dvojici oduz-me život. Ili, ako ti je draže — da jedna meka meta oduzme život drugoj mekoj meti.«

Sterner je fokusirao dalekozor na otmičara, koji je još uvijek stajao na istom mjestu na prozoru, izložen, a nije mogao razumjeti zašto.

»Samo poštujem međunarodno pravo.«

»Pravo... za boga miloga, Stemeru... njega su smislili ljudi koji se kriju iza stolova! Ali ovo... ovo je realnost. A ako je tip koji stoji tamo, meka meta, onaj koji je naša realnost upravo sada, ako ga se ne zaustavi, stradat će drugi ljudi. A njih obojica, kao i njihovi najmiliji i najbliži zacijelo će biti presretni da ti poštuješ... što je ono bilo... međunarodno pravo.«

Dalekozor je mogao dobro zumirati, pa je bez obzira na činjenicu

što mu je vjetar pomicao ruke, bilo lako slijediti čovjeka duge svijetle kose, koji se povremeno okretao i gledao u nešto — taoce, Sterner je bio siguran — što je ležalo na podu pokraj njega, tamo su se nalazili.

»Ako učinim što tražite od mene, ako budem pucao iz ovog snajpera, sa streljivom koje imam kod sebe, ostat će bez ruku i nogu. Odletjet će s njegovog tijela. Neće ništa ostati.«

Spustio je dalekozor i pogledao Grensa.

»Pronaći ćete meku metu, osobu — dijelovi njegovog tijela bit će posvuda.«

~~

Lice, usta, opet su tu.

Čovjek u zgužvanoj plavoj čuvarskoj odori je ustao. Isti monitor kao i prošli put, ista kamera koja je okrenuta od betonskog zida. Berghu je još uvijek bilo vruće, ali je isključio i odmaknuo stolni ventilator, koji je sada stajao uza zid male prostorije centrale sigurnosti treba mu više mjesta kako bi dobro vidio kad slika bude prikazana na svih šesnaest ekrana.

Usta su nešto govorila, a onda druga usta, druga osoba, Jacobson, gol i svezan. Otmičar ga je držao i odjednom se odmaknuo: htio je biti siguran da vide kako uz Jacobsonovu glavu drži minijaturni revolver. A onda je ponovio one riječi.

Ovaj put Bergh nije trebao premotavati.

Prepoznao je prve riječi.

On je mrtav čovjek.

A tri posljednje riječi bilo je vrlo lako protumačiti zbog jasnog kretanja usnica.

Za dvadeset minuta.

~~

Sven Sundkvist je hitao crkvenim stubištem s mobitelom u ruci. Njegov razgovor s uzrujanim glasom iz centrale sigurnosti bio je jasan: počelo je odbrojavanje i svaka minuta, svaka sekunda znači da imaju

sve manje vremena za donijeti odluku. Namjestio je ljestve, prošao kroz otvor i izvukao se na balkon. Tamo je bio Ewert s novim snajperistom i promatračima. Sven im je glasno rekao da više nema vremena za raspravljanje o stvarima o kojima su već raspravljali.

Ewert ga prodorno pogleda, na čelu mu je kucala vena.

»Kad je to bilo?«

»Prije minutu i dvadeset sekundi.«

Ewert Grens je to očekivao, ali je mislio da bi moglo dulje potra-jati, da će imati više vremena. Uzdahnuo je, dakle tako stvari stoje, tako je uvijek, nikad nema dovoljno vremena. Držao se za ogradu i gledao prema gradiću, prema zatvoru. Dva svijeta na samo nekoliko metara udaljenosti, ali dva različita, jedinstvena svijeta sa svojim pravilima i očekivanjima, koja nimalo ne mare jedan za drugoga.

»Svene?«

»Da?«

»Tko je on?«

»Tko?«

»Zatvorski čuvar?«

Čovjek na onom prozoru, iza armiranog stakla, on je znao. Hoff-mann je točno znao kako stoje jebene stvari pa je odlučio da se krene sada, da ćemo djelovati zbog starijeg čuvara. U pravu je. Nama je stalo do sijedog zatvorskog čuvara. Kad bi... kad bi to bio neki diler koji izdržava dugogodišnju kaznu... pa, nije to lako reći ni zamisliti, ali možda se ne bi toliko trudili.

»Svene?«

»Samo malo.«

Sven Sundkvist listao je svoj notes, stranice gusto ispisane kemij-skom olovkom, koja se danas rijetko koristi.

»Marin Jacobson. Šezdeset četiri godine. U Aspsåsu radi od dva-deset četvrte godine. Oženjen. Odrasla djeca. Živi u gradu. Voljen, uvažen, povučen.«

Grens odsutno kimne glavom.

»Trebaš li još?«

»Za sada ne.«

Bijes. Njegov unutrašnji motor, pokretačka snaga, bez kojeg bi bio nitko i ništa. Sad ga je obuzeo, žestoko uzdrmao. Nema šanse, nema jebene šanse da će goli, svezani čovjek kojem uz oko drže minijaturni revolver, koji četrdeset godina radi za sitniš s ljudima koji ga mrze, umrijeti na smrdljivom podu radionice godinu prije umirovljenja, nema jebene šanse.

»Sterneru?«

Vojni snajperist ležao je uz ogradu malo dalje na balkonu, držao je dalekozor.

»Sada si policajac. Sada si policajac. A ovdje sam ja dobio glavno zapovjedništvo. Dakle, ja sam tvoj šef. A to znači da odsada moraš točno učiniti kako ti naredim. I nisam, dobro me slušaj, nimalo zainte-resiran za raspravu o mekim metama i međunarodnom pravu. Shvaćaš li?«

Pogledali su se — nije dobio odgovor, ali nije ga ni očekivao.

Veliki prozor.

Goli šezdesetčetverogodišnji muškarac.

Sjetio se druge osobe, drugog taoca, prije gotovo dvadeset godina, a još uvijek osjeća bijeg koji ga guši. Neka djeca iz doma, opasni kriminalci, planirala su bijeg pa su odlučili da im je potreban talac. I onda su napali neku umirovljenicu koja je pomagala u kuhinji. Jeftin odvijač na grlu, izabrali su najslabiju iz osoblja i ona je kasnije umrla, ne dok je bila talac, nego od posljedica — nekako su joj ukrali život, a ona nije znala kako da ga vrati natrag.

Ovo je jednako kukavički, jednako isplanirano, najstariji iz osoblja, najslabiji u grupi.

»Želim ga onesposobiti za djelovanje.«

»Kako to mislite.«

»Rani ga.«

»Ne mogu.«

»Ne možeš? Upravo sam objasnio...«

»Ne mogu, jer bi mu trebao pucati u torzo. A odavde... meta je premalena. Ako mu, recimo, pucam u ruku, kao prvo postoji rizik da ću promašiti, a kao drugo, ako pogodim jednu ruku, i ostatak tijela će se razletjeti na sve strane.«

Sterner je Grensu dodao pušku.

Crno, nekako vitko oružje bilo je teže nego što je zamišljao, pro-cijenio je da ima oko petnaest kilograma, tvrdi rubovi urezali su mu se u dlan.

»Ovaj snajper... udarna sila će raznijeti ljudsko tijelo.«

»A ako ga pogodiš?«

»Umrijet će.«

~~

Slušalica mu je gotovo ispala u nekoliko navrata, pa ju je pridržavao prstom. A kao i prije, svaka riječ je bila ključna.

»Rani ga.«

Nekakvo pucketanja, smetnje. Promijenio je uho — prijem nije bio ništa bolji. Koncentrirao se, slušao je, bio je primoran — mora — razumjeti svaku riječ.

»A ako ga pogodiš?«

»Umrijet će.«

To je dovoljno.

Piet Hoffmann pošao je do malog ureda u kojem je straga stajao stol. Otvorio je gornju ladicu, uzeo britvu koja je ležala u inače praznom odjeljku između pisaljki i spajalica, a potom škare iz pernice. Otišao je do ostave, do čuvara imena Jacobson, koji je još uvijek sjedio uza zid. Hoffmann provjeri plastičnu traku za pakiranje oko članaka na njegovim rukama i nogama. Potom je jednim potezom skinuo zastor s

prozora i uzeo tepih s poda, onda se vratio u radionicu do drugog taoca.

Za njegovu kožu bili su pričvršćeni plastični paketići s nitroglicerinom. Tijelo mu je bilo čvrsto omotano pentil fitiljem. Hoffmann zamijeti njegov pogled koji ga je preklinjao kad je preko njega prebacio tepih pričvrstivši ga zastorom.

Dovukao je bačvu nafte koja je stajala pokraj radne klupe i smjestio je do nogu taoca.

Posegnuo je ispod tepiha, pronašao detonator i zalijepio ga za jedan kraj pentil fitilja.

Pošao je natrag do prozora, pogledao prema crkvenom zvoniku i pušci koja je bila uperena prema njemu.

~~

STAJALI SU pokraj visokog prozora na drugom katu Vladinih ureda.

Upravo su širom rastvorili prozor duboko udišući svjež, prohladan zrak. Spremni su. Prije četrdeset pet minuta obavijestili su glavnog apovjednika na poprištu u Aspsåsu da će ubrzo dobiti vojnog snajperistu kojeg je tražio. On je već bio na putu.

Ono što je bilo nerješivo, sada je rješivo.

Sve je na svom mjestu kako bi se donijela odluka na temelju dostupne dokumentacije.

Odluka koja je samo Grensova, koju će ubrzo samostalno donijeti i za koju će samo on biti odgovoran.

~~

NIKAD NIJE Bio na crkvenom zvoniku. Barem koliko ga pamćenje služi. Možda kao dijete, na nekom školskom izletu dok se vukao iza ambiciozne učiteljice. Čudno, doista — godine uvježbavanja, a nikad nije pucao s toliko vidljivog mjesta: crkve koja ovdje, kao i na drugim mjestima, predstavlja najvišu točku. Naslonio se na zid i pogledao teško zvono od lijevanog željeza. Sjedio je sam, odmarao se kako je i trebao, kako snajperisti uvijek čine prije pucanja. Trenutak mira u njegovom vlastitom svijetu dok su promatrači ostali kraj puške.

U crkvu je stigao prije jednog sata. Nakon pet sati vraća se u Kungsangen, napustit će privremeno namještenje u policiji i opet raditi za vojsku. Dolazeći ovamo mislio je da se radi o pucanju u nepomičnu metu. Ali nije se radilo o tome. Za nekoliko minuta učinit će nešto što nikad nije učinio. Naciljat će i pucati u osobu.

Pravu osobu.

Onu koja diše, razmišlja i nekome će nedostajati.

»Objekt na vidiku.«

Nije se bojao pucanja, nije sumnjao u svoju sposobnost pogađanja mete.

Ali bojao se posljedica, onih unutrašnjih, za koje se nikad ne možeš pripremiti. Recimo, ono što smrt čini osobi koja ubije.

»Ponavljam, objekt na vidiku.«

Glas promatrača bio je žuran. Sterner se pojavio na povjetarcu, zalegao, čvrsto prihvatio pušku i čekao. Sjena na vjetru. Pogledao je promatrača — osjetio je istu stvar, iznio isto zapažanje: obojica nisu bili sigurni da čovjek koji u profilu stoji dolje nije shvatio kako je zapravo moguće pogodi ga s te udaljenosti.

»Pripremi se za pucanje.«

Krupni viši detektiv agresivna ponašanja i ukočene noge, koja je izgledala kao da ga više boli nego što želi pokazati, stajao je odmah iza njega.

»Ako Hoffmann ne povuče svoju prijetnju, naredit ću ti da pucaš. Vrijeme mu istječe za trinaest minuta. Jesi li spreman?«

»Jesam.«

»A streljivo?«

Sterner se nije okrenuo, ostao je ležati potrbuške cijelo vrijeme, okrenut prema zatvoru, usredotočen na teleskopski nišan i prozor na vrhu bloka B.

»S točnom informacijom, trebat ću staviti i upotrijebiti streljivo manjeg kalibra koje sada helikopterom dolazi iz Kungsangena, a neće

Stići na vrijeme. S ovom... ako trebam probiti armirano staklo kako bih pogodio metu... uspjet ću. Ali ponavljam... nije ga moguće samo raniti. Kad bude ispaljen, metak će biti smrtonosan.«

~~

VRATA su bila zatvorena.

Smeđa, možda hrastova, nekoliko ogrebotina oko brave, ključevi koji ogrebu vrata svaki put kad dvaput okrenu kruti cilindar.

Mariana Hermansson tiho pokuca na vrata.

Ni koraka ni glasa — ako je netko unutra, onda se ne miče niti išta govori, to je netko tko ne želi uspostaviti kontakt.

Po Ewertovu naređenju pošla je potražiti zatvorskog liječnika na drugom kraju velikog zatvora, unutar istih zidina, ali nekoliko stotina metara dalje od radionice, Hoffmanna i rizika od novih smrti. U bloku C, kroz jedan od malih prozora na bolničkom odjelu, promatrala je nekog zatvorenika kako kašlje u krevetu, a čovjek u bijeloj kuti objasnio joj je da 0913 Hoffmann nikad nije ležao u jednom od ovih kreveta, da simptomi epidemije nikad nisu zamijećeni, pa onda nije ni naređena bolnička karantena.

Ewert Grens naišao je na laž. Ravnatelj zatvora ga je spriječio da ispita jednog zatvorenika. A upravo sad taj zatvorenik je prislonio pištolj uz glavu šefa čuvara.

Opet je pokucala, jače.

Uhvatila je kvaku.

Vrata nisu bila zaključana.

Lennart Oscarsson je sjedio u tamnoj kožnoj fotelji oslonjen laktovima na stol, rukama pridržavajući glavu. Disao je duboko i neu-jednačeno. Zamijetila je kako mu se čelo i obrazi sjaje pod oštrim stropnim svjetlom. Možda od znoja, a možda je plakao. Nije zamijetio da je ušla u njegov ured, da sada stoji na samo nekoliko metara od njega.

»Mariana Hermansson, Gradska policija.«

Poskočio je.

»Htjela bih vam postaviti neka pitanja o Hoffmannu.« Pogledao ju je.

»On je mrtav čovjek.«

Odlučila je ostati na svom mjestu.

»On je tako rekao.«

Pogled mu je vrludao — pokušala ga je uloviti, ali nije mogla, uvijek bi pogledao na drugu stranu.

»On je mrtav čovjek. Tako je on rekao.«

Nije znala što je očekivala. Ali svakako ne to. Netko tko je na rubu živčanog sloma.

»Zove se Martin. Jeste li znali? Jedan od mojih najboljih prijatelja. Ne, više od toga, moj najprisniji prijatelj. Najstariji uposlenik u Aspsåsu. Četrdeset godina. On je ovdje proveo četrdeset godina! A sad... sad će umrijeti.«

Slijedila je pogled koji je lutao.

»Jučer je ovdje bio Ewert Grens, viši detektiv koji zapravo upravo sada s crkvenog zvonika vodi ovu operaciju. Došao je ispitati jednog zatvorenika. Pieta Hoffmanna.«

Četvrtasti monitor.

»Ako Martin umre...«

Usta koja su se vrlo sporo micala.

»Ako on umre...«

On je mrtav čovjek.

»Ne znam ako...«

»Rekli ste da nije moguće. Da je Hoffmann bio bolestan. Da je u karanteni na bolničkom odjelu.«

»... ne znam hoću li to podnijeti.«

Lennart Oscarsson nije ju čuo.

»Upravo sam bila u bloku C, razgovara sam s Nycanderom. Hoffmann nikad nije bio tamo.«

Usta.

»Lagali ste.«

Kretnje.

»Lagali ste. Zašto?«

Kad se na tom monitoru pokreću sporo, čini se kao da govore o smrti.

»Oscarssone! Slušajte me! U jednom hodniku u bloku B na podu leži mrtav čovjek. Drugoj dvojici preostalo je točno devet minuta života. Moramo donijeti odluku. Treba nam vaš odgovor!«

»Želite li kavu?«

»Zašto ste lagali? O čemu se radi?«

»Ili čaj?«

»Tko je Hoffmann?«

»Imam zeleni, crveni i obični čaj u vrećicama. One koji se umoče.«

Kad je ustao i prišao kolicima s okvirom od stakla i pozlate nakrcanim porculanskim šalicama i tanjurićima koja su stajala u uglu, krupne kaplje znoja pale su s lica ravnatelja na ulašten stol.

»Potreban nam je odgovor. Zašto? Zašto ste lagali?«

»Važno je da ne ostanu predugo.«

Nije ju pogledao i nije se okrenuo bez obzira što je prvi put povisila glas. Stavio je šalicu ispod termosice i napunio je vrućom vodom, potom je pažljivo uronio vrećicu sa slikom crvenog šipka na sredini.

»Oko dvije minute. Ne više.«

Gubila ga je.

»Želite li mlijeka?«

Potreban im je.

»Šećera? Možda oboje?«

Hermanssonica stavi ruku ispod jakne i uhvati pištolj koji je iskliznuo iz futrole. Ispružila je ruku prema licu ravnatelja, vježba potezanja pištolja: metak je u sredinu pogodio pravokutna vrata ormarića.

Metak je prošao kroz ormarić, udario u zid te su ga čuli kako pada na pod između crnih i smeđih cipela.

Lennart Oscarsson nije se pomaknuo. U ruci je i dalje držao toplu šalicu čaja.

Pištoljem je pokazala prema zidnom satu iza stola.

»Još osam minuta. Čujete li? Želim znati zašto ste lagali. I želim

znati tko je Hoffmann, zašto stoji kraj prozora u radionici s revolverom uperenim u glavu taoca.«

Pogledao je pištolj, ormarić, Hermanssonicu.

»Samo sam ležao na... neupotrijebljenom ležaju u bloku K, pro matrajući lijepi, netom oličeni bijeli strop. Jer... jer ne znam tko je Hoffmann. Jer ne znam zašto stoji tamo i tvrdi da će ubiti mog naj-boljeg prijatelja.«

Njegov glas — nije bila posve sigurna hoće li zaplakati ili je to samo od slabosti jer se predao.

»Ono što znam... odnosi se na nešto drugo... da su uključeni neki drugi ljudi.«

Gutao je slinu.

»Naređeno mi je da odvjetniku omogućim posjet klijentu večer prije nego što je Grens bio ovdje. Zatvorenik s istog odjela kao i Hof-fmann. Stefan Lygas. On je jedan od onih koji su ga napali. I on je... on je jutros ustrijeljen. Odvjetnici se, možda vam je poznato, često koriste kao kuriri kad netko želi proširiti određenu informaciju u zatvoru... tako se to često radi.«

»Naređeno? Od koga?«

Lennart Oscarsson se blago nasmiješio.

»Naređeno mi je da spriječim Grensa — odnosno bilo kojeg policajca — da se približi Hoffmannu. Stajao sam tamo u prostoriji za posjete i gledao ga ravno u oči, objašnjavajući mu kako se zatvorenik kojeg želi vidjeti nalazi na bolničkom odjelu, da će tamo ostati još tri, možda četiri dana.«

» Od koga?«

Isti nemoćni smiješak.

»Naređeno mi je da premjestim Hoffmanna. Natrag na odjel s kojeg je došao. Iako se zatvorenika kojem se prijeti ne smije vratiti natrag.«

Hermanssonica je počela vikati.

»Od koga?«

Smiješak.

»A upravo sam dobio naređenje da ako Hoffmann zatraži da se njemu i taocima otvore vrata zatvora... da ga ne smijem pustiti van.«

»Oscarssone, moram znati tko...«

»Želim da Martin ostane na životu.«

Pogledala je lice koje neće još dugo izdržati, a onda u sat koji je stajao na zidu.

Još sedam minuta.

Okrenula se i izjurila iz ureda, a njegov glas pratio ju je hodnikom.

» Hermanssonice!«

Riječi su se odbijale od hladnih zidova.

»Netko želi Hoffmanna mrtvog.«

~~

NOGE SU MU svezane. Ruke su mu svezane. Usta začepljena. Glava pokrivena.

Nitroglicerin zalijepljen za kožu. Pentil fitilj oko njegovih prsa, poprsja, nogu.

»Postav trideset dva.«

I Odvukao je krupno tijelo do prozora, udario ga i prisilio da stoji.

»TR tri.«

»Ponovi.«

»Transport točno tri.«

Pripremali su se zapucati. Razgovor između snajperista i promatrača potrajat će dok ne zapucaju.

Treba mu još vremena.

Hoffmann pojuri do ostave i drugog taoca, čuvara zatvora blijedog lica.

»Želim da vičeš.«

»Ljepljiva traka, urezala mi se...«

»Viči!«

Stariji čovjek bio je umoran. Teško je disao, glava mu se nakrivila ustranu, kao da više nema snage držati je uspravno.

»Ne razumijem.«

»Viči, jebote bog!«

»Što...«

»Štogod želiš. Ostalo je pet minuta. Viči to.«

Ustrašene oči su ga pogledale.

»Viči!«

»Ostalo je pet minuta.«

»Glasnije!«

»Ostalo je pet minuta!«

»Glasnije!«

»Ostalo je pet minuta!«

Piet Hoffmann sjeo je i osluhnuo: oprezni zvukovi iza vrata.

Shvatili su.

Shvatili su da su taoci još živi pa neće provaliti, još ne.

Pošao je do ureda i telefona, zvonjava, jednom, dvaput, triput, četiri, pet, šest, sedam puta. Praznu porculansku šalicu koju je držao u ruci bacio je u zid, krhotine posvuda po stolu, pernica, isti zid, nije se javila, nije tamo, ona...

»Objekt izvan vidika jednu minutu, trideset sekundi.«

Nije dovoljno vidljiv.

»Ponovi.«

»Objekt izvan vidika jednu minutu, trideset sekundi. Ne mogu locirati ni objekt ni taoce.«

»Pripremi se za upad za dvije minute.«

Hoffmann je izjurio iz ureda dok su se kretali po krovu, pripremali se, zauzimali položaje. Zaustavio se kraj prozora i povukao tepih k sebi — talac mora biti blizu, čuo jc kako se trza dok mu se plastična traka urezivala dublje u rane oko zapešća.

»Objekt opet na vidiku.«

Stajao je nepomično, čekao, sada, prestanite sada, za boga miloga.

»Prekini. Prekini pripreme za upad.«

Polako je izdahnuo i pričekao, potom je pojurio do ureda i telefona, opet je nazvao, okrene broj, zvonjava, više je nije mogao brojiti, tu prokletu zvonjavu, prokletu jebenu zvonjavu, prokletu...

Prestala je.

Netko se javio, ali nije ništa rekao.

Zvuk automobila u vožnji, osoba koja se javila negdje je krenula

automobilom i možda, jedva čujno, kao da sjede još dalje, sigurno je to, zvuk dvoje djece.

»Jesi li učinila kako smo se dogovorili?«

Slabo se čulo, ali siguran je, to je ona.

»Jesam.«

Spustio je slušalicu.

Jesam.

Došlo mu je da se nasmije, da poskoči, ali samo je nazvao drugi broj.

»Centrala sigurnosti.«

»Spojite me s glavnim zapovjednikom.«

»Glavnim zapovjednikom?«

»Smjesta!«

»A tko si ti, k vragu?«

»Osoba na jednom od vaših monitora. Ali, čini mi se da su za ovu prostoriju posve zacrnjeni.«

Skljocanje, nekoliko sekundi tišine, potom glas, onaj koji je već čuo, onaj koji donosi odluke — spojili su ga s crkvenim zvonikom.

~~

ON je mrtav za tri minute.«

»Što želiš?«

»On je mrtav za tri minute.«

»Ponavljam... što želiš.«

»Mrtav.«

~~

TRI MINUTE.

Dvije minute i pedeset sekundi.

Dvije minute i četrdeset sekundi.

Ewert Grens stajao je u crkvenom zvoniku osjećajući se posve sam. Treba donijeti odluku o životu ili smrti jedne osobe. Za to je on

odgovoran. A više nije bio siguran ima li hrabrosti to učiniti i potom s tim živjeti.

Vjetar više nije puhao. Na čelu i obrazima ništa nije osjećao.

»Svene?«

»Da?«

»Želim opet čuti. Tko je on, za što je sposoban.«

»Nema više ništa.«

»Pročitaj!«

Sven Sundkvist je u ruci držao dokument. Bilo je vremena tek za nekoliko redaka.

»Ekstremni antidruštveni poremećaj ličnosti. Nije sposoban za sućut. Opširni izvještaji, znakovite karakteristike uključuju impulzivnost, agresiju, nema poštovanja za svoju i tuđu sigurnost, nema savjesti.«

Sven je pogledao svog šefa, ali nije dobio odgovor niti je uspo-stavio kontakt.

»Incident s pucanjem uključuje policajca u Soderhamnu, na javnoj površini u predgrađu, pogodio ga je...«

»To je dovoljno.«

Sagnuo se do snajperista koji je ležao potrbuške.

»Dvije minute. Pripremi se za pucanje.«

Pokazao je prema vratima zvonika i aluminijskim ljestvama koje su provirivale iz otvora. Spustit će se u prostoriju s drvenim oltarom — snajperista se ne smije ometati. Bio je na pola puta kad je uključio radio i prinio ga ustima.

»Od sada, komunikacija se odvija samo između mene i snajperiste. Isključite mobitele. Komuniciramo samo snajperist i ja dok metak ne bude ispaljen.«

Drvene stube su škripile pod svakim korakom — približavali su se

kontrolnom punktu, a otići će tek kad sve bude gotovo.

~~

Mariana Hermansson pokuca na prljavi prozor i pogleda kameru koja ju je fokusirala. To su četvrta zaključana vrata u dugom prolazu ispod zatvora, a kad su se otvorila, pojurila je prema centrali sigurnosti i izlazu.

~~

Martin Jacobson nije shvaćao što se događa. Ali osjećao je da je kraj blizu. U posljednjih nekoliko minuta, Hoffmann je nekoliko puta trčao tamo-amo, osuo je bez daha i glasno je vikao o vremenu i smrti. Jacobson je pokušao pomaknuti noge, ruke, htio je pobjeći. Bio je jako ustrašen. Ovdje više nije htio sjediti, htio je ustati, poći kući, večerati, gledati televiziju i popiti čašicu kanadskog viskija, onog koji ima blag okus.

Plakao je.

I dalje je plakao kad je Hoffmann ušao u tijesnu ostavu, kad ga je gurnuo uza zid i prošaptao da će ubrzo strašno grunuti, neka ostane točno gdje se sada nalazi i ako to učini, bit će siguran i neće poginuti.

~~

Ležao je naslonivši oba lakta na drveni pod balkona, imao je dovoljno mjesta za noge. Udobno se smjestio te se mogao koncentrirati na teleskopski nišan i prozor.

Blizu je.

Na švedskom du snajperist nikad nije oduzeo život u mirnodopskoj situaciji, nije čak ni pucao da ubije. Ali otmičar je zaprijetio svojim taocima, odbio je komunicirati, opet zaprijetio, postupno je situaciju gurao prema tom izboru između jednog i drugog života.

Jedan pucanj, jedan pogodak.

On je sposoban, čak s tolike udaljenosti bio je siguran: jedan pucanj, jedan pogodak.

Ali nikad neće vidjeti posljedice, osobu raznesenu na komadiće.

Sjeća se jednog jutra na obuci, ostataka živih svinja koje su korištene za vježbanje gađanja — ne bi mogao podnijeti da vidi osobu u takvu stanju.

Polako se pomaknuo na balkonu kako bi još bolje vidio prozor.

~~

Protrčala je kroz otvorena vrata zatvora na gotovo puno parkiralište, drugi put je nazvala Ewerta i po drugi put je bila prekinuta, približavala se autu, jednako neuspješno je pokušala nazvati Svena i Edvardsona, ušla je u auto, upalila motor i krenula preko trave i biljaka, gledajući čas gore prema crkvenom zvoniku, a čas cestu, jer je netko tamo ležao i čekao.

~~

Ewert Grens izvadi iz uha slušalicu, htio se riješti glasova koje je čuo jer im je tako naredio, sada je on odgovoran i ima samo jednu zadaću.

Ubiti.

»Meta?«

»Jedan čovjek. Plava jakna.«

»Udaljenost?«

»Tisuću petsto tri metra.«

Ostalo mu je malo vremena.

~~

Hermanssonica je skrenula sa zatvorske ceste i pogrešnom stranom pošla prema gradiću Aspsåsu.

»Vjetar?«

»Sedam metara u sekundi.«

Ubrzala je pojačavajući radio do kraja.

»Temperatura zraka?«

»Osamnaest stupnjeva.«

Oscarsson, ono što je maloprije rekao, Ewert... prije bilo kakvog pucanja, prije... on mora znati.

~~

Nikad nisam pucao u osobu.

Nikad nisam nekome naredio da puca u osobu.

Trideset pet godina u policiji. Za minutu... manje od minute.

»Grens, prijem.«

Sterner.

»Ovdje Grens, prijem.«

»Talac... pokriven je... kao da je omotan nekakvim pokrivačem.«

»Kako?«

Ewert Grens je čekao.

»Mislim... pokrivač... Grense, izgleda jako čudno...«

Grens je drhtao.

Odluku neće donijeti oni koji su izvan zidina, radi se o otmičaru, on je pomaknuo granice, izazvao ih, prisilio ih.

»Nastavi!«

»... mislim da se priprema za... egzekuciju.«

Tamo si radio cijelog života. Ti si najslabiji. Ti si izabran.

Ti nećeš umrijeti.

»Pucaj.«~~

Cijelo vrijeme je promatrao zvonik i ljude na njemu. Pazio je da stoji u profilu, s taocima uz sebe, bačva nafte uz njega, slušao je njihove glasove koji su bili kristalno jasni, pa je bilo lako shvatiti naređenje.

»Pucaj.«

Tisuću petsto tri metra.

Tri sekunde.

Čuo je škljocaj.

Oklijevao je.

Pomaknuo se.

~~

Pucanj.

Smrt.

Čekali su.

»Prekidam. Objekt nije na vidiku.«

Hoffmann je stajao tamo, zabačene glave, u profilu, bilo ga je lako vidjeti i lako pogoditi. Odjednom se pomaknuo. Dovoljan je jedan korak. Ewert Grens je teško disao, a da nije ni zamijetio. Stavio je ruku na vreli obraz.

»Objekt opet na vidiku. Spreman za pucanje. Čekam drugo naređenje.«

Hoffmann se vratio, opet je tamo stajao.

Još jednom.

Nova odluka.

Nije to htio učiniti, nije se s tim mogao suočiti.

»Pucaj.«~~

Začuo je škljocaj. Zapinjanje puške. I onda se pomaknuo. Ovaj put je ostao na mjestu. Na sredini prozora. Prvi škljocaj u njegovu uhu, a nije se pomaknuo. Sljedeći.

Prst na okidaču.

Tisuću petsto tri metra. Tri sekunde.

Pomaknuo se.

~~

Jedan jedini pokret.

Produljio se. Bio je prazan, tih i produljen.

Ewert Grens je sve znao o ovakvim trenutcima, kako te muče, žderu i nikad, nikad ne puštaju na miru.

»Prekidam. Objekt nije na vidiku.«

Opet se pomaknuo.

Ewert Grens proguta slinu.

Hoffmann je trebao poginuti, a kao da je to znao — jedan jedini pokret, iskoristio ga je i opet se pomaknuo.

»Objekt opet na vidiku. Spreman. Čekam treće naređenje.«

Vratio se.

Grens zgrabi slušalicu koja mu je bila na ramenu i opet je stavi u uho.

Okrenuo se prema Svenu, tražio je lice koje se okrenulo na drugu stranu.

»Ponavljam. Spreman pucati. Čekam treće naređenje. Prijem.«

To je njegova odluka. I samo njegova.

Dubok uzdah.

Tražio je dugme za transmisiju, osjetio ga pod prstima i snažno pritisnuo.

»Pucaj.«~~

Piet Hoffmann je treći put čuo naređenje.

Nije se pomaknuo kad se puška zapinjala.

Nije se pomaknuo kad je prst pritisnuo okidač.

Čudan osjećaj, zna da metak ide prema njemu, da ima još tri sekunde.

~~

Eksplozija je blokirala sve zvukove, svjedost, ostala je bez zraka... negdje iza nje nekakva detonacija, a zazvučalo je kao bomba.

Naglo je zakočila i auto je jurnuo naprijed, odvukao je prema rubu ceste i jarku. Ostala je na sjedištu, opet zakočila i uspostavila kontrolu nad vozilom. Zaustavila se i izišla, još uvijek je bila toliko potresena da nije imala vremena biti ustrašena.

Mariana Hermansson je imala još samo nekoliko stotina metara da stigne do crkve Aspsås.

Okrenula se i pogledala prema zatvoru.

Prodorna, intenzivna vatra.

Potom gusti, crni dim koji je kuljao iz velike rupe, koja je prije nekoliko trenutaka bila prozor na zgradi zatvorske radionice.

ČETVRTI DIO

subota

BILO JE mračno koliko god, zacijelo, to može biti u noći potkraj svibnja.

Kuće, stabla i polja čekali su svuda naokolo razmekšanih rubova,

kako bi se opet ukazali kad svjedo stigne.

Ewert Grens vozio je praznom cestom, bio je gotovo na pola puta, oko dvadeset kilometara sjeverno od Stockholma. Bio je napet, svaki zglob i mišić bolio ga je od navale adrenalina, premda je prošlo više od dvanaest sati otkako je ispaljen hitac, od eksplozije i smrti. Nije ni pokušao zaspati, iako je neko vrijeme otvorenih očiju ležao na kauču u svom uredu, osluškujući tišinu u policijskoj upravi — jednostavno nije mogao isključiti unutrašnju riku. Pokušao se izgubiti u mislima o Aftni i groblju, zamisliti kako izgleda njezino posljednje počivalište. Još uvijek nije otišao onamo, ali ubrzo će otići. Jedne od onih noći, prije osamnaest mjeseci, htio je razgovarati s njom, noć koju je uspio preživjeti zahvaljujući njezinoj pomoći. Nazvao bi sanatorij premda nije smio, gnjavio je nekog od osoblja dok je nije probudio i dodali joj slušalicu, pa bi se polako umirio kad joj je sve ispričao, njezina prisutnost u njegovom uhu. Otkako je nema, prestao je nazivati i umjesto toga bi sjeo u auto, i odvezao se do Gardet i mosta Lindigö i sanatorija koji je smješten na sjajnoj lokaciji na bogatom otoku. Sjedio bi na parkiralištu kraj njezina prozora, gledao u njega, i nakon nekog vremena bi izišao iz auta i hodao oko kuće.

Eiverte, ne možete kontrolirati svoje žalovanje. Eiverte, ono čega se bojite već se dogodilo. Eiverte, više vas nikad ne želim vidjeti ovdje.

A sada nema čak ni to.

Nakon nekoliko sati je ustao, pošao hodnikom do auta na Bergsgatanu i krenuo prema Solni i Sjevernom groblju. Htio je opet razgovarati s njom. Zaustavio se kraj jednog ulaza, promatrao sjene i potom produžio sjeverno, kroz mutni krajolik do zida oko zatvora i crkve s predivnim zvonikom.

»Grens.«

Mrak, tišina — da nije bilo oštrog vonja vatre, gareži i nafte, sve bi to mogao biti san. Glava na prozoru, usta oblikuju riječ smrt, a unutra su zacijelo samo ptice koje sve do zore pjevaju iz punog grla, grad koji se budi a da nije ništa čuo o otmičarskoj drami, dok na podu leži nepomična osoba.

»Da?«

Pritisnuo je dugme kraj ulaza razgovarajući preko parlafona.

»Ja sam detektiv koji istražuje ovaj kaos. Možete li me pustiti unutra?«

»Tri su sata ujutro.«

»Da.«

»Nema nikoga tko...«

»Možete li me pustiti unutra?«

Provukao se kroz ulaz i pokraj centralne sigurnosti, a potom je prešao jedno od suhih unutrašnjih dvorišta u zatvoru.

Nikad nije naredio ubijanje neke osobe.

Bila je to njegova odluka.

Njegova odgovornost.

Ewert Grens prišao je zgradi nazvanoj blok B i neko vrijeme stajao kod ulaza gledajući prema drugom katu.

Jetki miris požara bio je još jači.

Prvo eksplozija i projektil koji je probio i raznio prozor i nečiju glavu. Potom druga, snažnija, jezivi crni dim koji nikako da stane, koji je sakrio ono što su tamo htjeli vidjeti, eksplozija koja se ne može objasniti.

Njegova odluka.

Krenuo je uz stubište, pokraj zatvorenih vrata, prema vonju dima.

Njegova odgovornost.

Ewert Grens zapravo nije imao odnos prema smrti. Radio je s njom, često je gledao licem u lice, a bilo kakva pomisao na njegovu smrti bila je nevažna. Nestale su prije trideset godina u trenutku kad je, kao vozač policijskog kombija, prešao preko glave koja je potom prestala funkcionirati. Annine glave. Nije htio umrijeti, nije se radio o tome, ali nije htio ni živjeti. Upoznavši krivnju i tugu, razvio je

sposobnost da je obuhvati i to je nadalje činio, pa sada više ne zna odakle početi.

Vrata su bila otvorena, a unutra je bilo crno od gareži.

Grens pogleda spaljenu radionicu, na cipele navuče prozirne plastične vrećice i prekorači plavo-bijelu vrpcu.

Mjesta koja su opožarena uvijek djeluju samotno, a plamen koji je sve proždirao na kraju je oslabio i zgasnuo. Hodao je po ostacima police koja se srušila, između pocrnjelih strojeva koji su izglodani vatrom stali.

Ovdje je. Na stropu, po zidovima. Ono zbog čega je došao.

Bijele oznake već je vidio, njima forenzičari obilježavaju dijelove tijela. Više nego u Västmannagatanu. Ali crvene, nikad nije vidio poprište zločina označeno crvenim zastavicama.

Dva tijela, stotine... možda tisuće komadića.

Pitao se hoće li Errfors, forenzički patolog, ikad moći spojiti dovoljno komadića za identifikaciju. Ljudi koji su donedavno bili živi, koji više ne postoje, osim u komadićima označenim zastavicama. Počeo ih je brojiti a da nije znao zašto, na tek nekoliko kvadratnih metara zida, ali umorio se kad je došao do tristo sedamdeset četiri. Prišao je prozoru kojeg više nije bilo, a kroz rupu na zidu dopirao je povjetarac. Stajao je na mjestu na kojem je stajao Hoffmann, siluete crkve i crkvenog zvonika ocrtavale su se na nebu. Tamo je bio postavljen snajperist, naciljao je i ispalio metak po naređenju Ewerta Grensa.

~~

Aspsås je nestajao u retrovizoru.

Nekoliko sati je proveo u smradu od spaljene nafte i gustog dima. Taj osjećaj ga je i dalje mučio, bez obzira koliko je crvenih i bijelih zastavica koje označavaju dijelove tijela izbrojio, nemir ga je držao budnim, podsjećao ga je na adrenalin i nervozu. Nije mu se sviđao, pokušao ga se otresti u kaosu po podu i alatkama koje se više neće koristiti. Ali zalijepio se za njega, šaptao mu nešto što nije mogao shvatiti. Stockholmu se približavao kroz sjeverne satelitske gradiće i

predgrađa kad je na stražnjem sjedištu zazvonio njegov mobitel. Uspo-rio je i posegnuo za svojim sakoom.

»Ewerte?«

»Jesi li budan?«

»Gdje si?«

»Ovako rano, Svene? Zar ne bih ja trebao nazvati tebe?«

Sven Sundkvist se nasmiješio, već odavno njega i Anitu nije sme-tala zvonjava telefona u spavaćoj sobi između ponoći i svitanja. Ewert uvijek nazove čim se pojavi nešto što iziskuje neodložan odgovor, a to se uglavnom događa noću kad svi spavaju. Ali prošle noći nije mogao spavati. Ležao je pokraj Anite i slušao kucanje budilice, i nakon neko-liko sati se iskrao iz kreveta i pošao do kuhinje u prizemlju njihove kuće s terasom. Sjeo je i počeo rješavati križaljku, kako ponekad čini kad su noći duge. Ali nemir nije htio otići iz njegove kuće. Isti nemir o kojem je ranije te večeri govorio Evvert, misli koje nemaju kamo poći.

»Krenuo sam u grad, Ewerte. Prošao sam Gullmarsplan i onda zapadno prema Kungsangenu. Sterner je maloprije nazvao.«

»Sterner?«

»Snajperist.«

Grens je ubrzao — ranojutarnji putnici još uvijek su bili u svojim garažama, pa je bilo lako voziti.

»Onda smo na istoj udaljenosti. Upravo prolazim Haga park.

O čemu se radi?«

»Reći ću ti kad stignemo.«

~~

Još jedna zaključana vrata i još jedan uniformirani svijet.

Grens i Sundkvist stigli su do Svea kraljeve garde u Kungsangenu u razmaku od nekoliko minuta. Sterner ih je čekao kod stražarnice pukovnije. Djelovao je odmoreno, ali na njemu je bila ista odjeća kao i jučer, bijelo-siva maskirna odora, zgužvana nakon noći prospavane na

namještenom krevetu. Stajao je ispred zatvorenog ulaza, iza njega vojarna, i izgledao kao klišeizirani model američkog marinca. Kratko podšišan, širokih ramena, četvrtasta lica, od onih koji na filmu uvijek stoje preblizu i preglasno viču.

»Ista odjeća kao i jučer?«

»Da. Kad me je helikopter odbacio... otišao sam leći.«

»Jesi li spavao?«

»Kao beba.«

Grens i Sundkvist se pogledaše. Momak koji je pucao naspavao se. A onaj koji je donio odluku o pucanju, i njegov najbliži kolega, nisu.

Sterner im mahne neka uđu i pokaže im put do trga u pustoj vojarni s čvrstim zgradama, koje su svisoka gledale posjetitelje. Sterner je brzo hodao pa je Grens s mukom održavao korak kad su prošli kroz prva vrata i nastavili uz stubište, pa dugim hodnikom s kamenim podom. Vojnici su još uvijek bili u donjem rublju, čeka ih cijeli dan u odori.

»Kraljeva garda. Prvi odred. Ovi će biti časnici i najduže će ostati.«

Zaustavio se u prostoriji s jednostavnim, institucijskim namje-štajem, bijelim zidovima koje bi trebalo oličiti, i betonskim podom prekrivenim plastikom.

Četiri radna mjesta, po jedno u svakom kutu.

»Moje kolege danas neće doći. Dvodnevna vježba na sjevernom Upplandu, oko Tierpa. Ovdje nas neće ometati.«

Zatvorio je vrata.

»Nazvao sam čim sam se probudio. Jedna misao koja se pojavila kad sam zaspao vratila se i nije me htjela pustiti na miru.«

Nagnuo se naprijed.

»Promatrao sam. Dalekozorom. Dugo sam ga promatrao. Gotovo pola sata pratio sam njegove pokrete, gledao njegovo lice.«

»I?«

»Stajao je na prozoru, posve izložen. I ti si to spomenuo, čuo sam

te. Kao da je znao da ga se može vidjeti, kao da je htio demonstrirati svoju moć nad taocima, cjelokupnom situacijom, možda čak i nad tobom. Rekao si da to radi, jer je siguran da je izvan dometa.«

»Točno.«

»To si ti rekao. U to si ti vjerovao.«

Pogledao je vrata, kao da se želi uvjeriti da su doista zatvorena.

»Ja nisam mislio tako. Ne tada. A ni sada.«

»Mislim da bi to trebao objasniti.«

Grens osjeti nelagodu, onaj isti osjećaj koji ga drži budnim, koji je na neki način povezan s osjećajem što ga je imao u spaljenoj radionici.

Nešto nije bilo u redu.

»Kad sam ga gledao kroz dalekozor. Objekt na vidiku, čekam nare-đenje. Ne znam, kao da je znao. Ponavljam. Čekam naređenje. Kao da je znao da je na dometu.«

»Ne razumijem.«

»Prekinuo sam. Prekidam. Objekt nije na vidiku. Dvaput sam pre-kinuo.«

»Da, i?«

»Pa, oba puta... kao da je znao kad ću pucati. Kretao se tako... precizno.«

»Pokrenuo se nekoliko puta.«

Sterner je ustao, bio je nemiran. Prišao je vratima, provjerio ih, a potom došao do prozora koji je gledao na trg.

»Da. Ali oba puta... točno kad sam trebao pucati.«

»A treći put?«

»Nije se pomaknuo. Potom... kao da... kao da se odlučio. Mirno je stajao i čekao.«

»I?«

»Jedan metak, jedan pogodak. Moto uvježbavanja snajperista.

Pucam samo kad znam da ću pogoditi metu.«

Grens je prišao istom prozoru.

»Gdje?«

»Gdje?«

»Gdje si ga pogodio?«

»U glavu. To nisam trebao učinit. Ali nisam imao izbora.«

»Kako to misliš?«

»Mislim da s takve udaljenosti uvijek ciljamo u prsa. Najveća površina na meti. Trebao sam tamo naciljati. Ali cijelo vrijeme je stajao u profilu i stoga... kako bih imao što veću površinu mete... pucao sam mu u glavu.«

»A eksplozija?«

»Ne znam.«

»Ne znaš?«

»Ne znam.«

»Ali ti...«

»Nije povezana s hicem.«

Skupina od dvadesetak tinejdžera marširala je po šljunku u dva reda.

Nastojali su istodobno podizati noge i mahati rukama, dok je netko malo stariji od njih nešto izvikivao.

Nije im išlo.

»I još jedna stvar.«

»Da?«

»Tko je on?«

»Zašto?«

»Ubio sam ga.«

Dva reda sada su dobila otpust.

Starija odora pokazivala je kako im puške trebaju stajati na ramenu dok marširaju.

Važno je da ih svi drže na isti način.

»Ubio sam ga. Želim znati kako se zvao. Mislim da na to imam pravo.«

Grens je oklijevao, pogledao Svena i onda opet Sternera.

»Hoffmann. Imaš li njegov osobni dosje?«

»Imam.«

»Želim poći do administracije. Bilo bi dobro da pođete sa mnom. Trebam nešto provjeriti.«

Ewert i Sven slijedili su Sternera po trgu vojarne do zgrade koja je bila manja od ostalih. U njoj su se nalazile prostorije zapovjednika pukovnije, administracija i nešto bolja časnička menza. Na drugom katu, Sterner pokuca na dovratak otvorenih vrata, a stariji čovjek koji je sjedio ispred računala prijateljski mu kimne glavom.

»Treba mi njegov osobni broj.«

Sven je već izvadio notes iz unutrašnjeg džepa, listajući ga dok nije pronašao ono što je tražio.

»721018-0010.«

Stariji čovjek ispred računala upiše deseteroznamenkasti broj i pričeka nekoliko sekundi, a potom odmahne glavom.

»Rođen početkom 1970ih? Onda neće biti ovdje. Posljednjih deset godina, tako kaže zakon. Dokumenti koji su stariji od toga pohranjeni su u Vojnoj arhivi.«

Zadovoljno se nasmiješio.

»Ali... uvijek napravim svoje kopije prije nego što pošaljemo. Vlastiti arhiv Svea kraljeve garde. Svaki mladić koji je ovdje služio vojsku u proteklih trideset godina može se pronaći na policama u susjednoj sobi.«

Soba zakrčena policama na svim zidovima, od poda do stropa. Spustio se na koljena i prstom prelazio po hrptima fascikala dok nije pronašao jedan crne boje.

»Rođen 1972. E sad, ako je bio ovdje... devedeset prve, devedeset druge, devedeset treće, možda čak devedeset četvrte. Kraljeva garda, kažete. Obučen za snajperista?«

»Da.«

Prelistao je papire, vratio natrag fascikl i potom uzeo onaj pokraj njega.

»Nije devedeset prva. Da vidimo devedeset drugu.«

Negdje na polovini se zaustavio i podigao pogled.

»HofFmann?«

»Piet Hoffmann.«

»Onda ga imamo.«

Ewert i Sven su istodobno prišli da bolje vide papire koje je arhivist držao u ruci. HofFmannovo puno ime, HofFmannov osobni broj, a potom dugi niz brojki i slova, nekakav dosje.

»Sto to znači?«

»Znači da je netko imenom Piet Hoffmann, netko osobnog broja koji ste mi upravo dali, ovdje odslužio vojni rok 1993. godine. Prošao je snajpersku obuku u trajanju jedanaest mjeseci.«

Ewert Grens je opet pregledao papir.

To je on.

Osoba čiju su smrt gledali prije šesnaest sati.

»Specijalna obuka u baratanju oružjem i gađanju, u svim položajima — potrbuške, stojeći, iz blizine, iz daljine... mislim da ste shvatili.

Sterner je otvorio fascikl, uzeo list papira i kopirao ga na stroju koji je bio velik kao soba.

»Taj osjećaj koji sam imao... točno je znao gdje se nalazim, što radim. Ako je ovdje prošao obuku... onda je dovoljno umješan da zna kako je zvonik crkve Aspsås jedino mjesto odakle smo ga mogli pogoditi. Znao je da ga je bilo moguće ubiti.«

Sterner je kopiju držao u ruci, a potom je predao Grensu.

»Dobro je izabrao mjesto. Nije slučajno otišao u radionicu i pravo do tog prozora. Izazvao nas je da pucamo. Znao je da ga dobar, uvježban snajperist može pogoditi ako mora.«

Odmahnuo je glavom.

»Htio je umrijeti.«

~~

Hodnik odjela intenzivne njege u bolnici Danderyd ima žute zidove i | svjetloplavi pod. Medicinske sestre su im se prijateljski osmjehivale, pa su Ewert Grens i Sven Sundkvist jednako prijateljski uzvraćali osmijehe. Mirno jutro — obojica su često dolazili ovdje zbog posla, uglavnom navečer ili vikendom. Ozlijeđeni ljudi čekaju na krevetima pod , snažnim svjetlom u hodniku, koji je sada bio prazan, kao i inače kad na dnevnom redu nisu alkohol, utakmice i snijegom zatrpane ceste.

Dovezli su se ravno iz Kungsangena i Svea kraljeve garde, preko Norrvikena i Edsberga, kroz mala, ugodna predgrađa, s velikim kućama pa je Sven nazvao Anitu i Jonasa. Zajedno su doručkovali i pripremali se za polazak u školu. Nedostajali su mu.

Liječnik je mlad čovjek, visok i vitak, gotovo mršav, suzdržana pogleda. Pozdravio ih je i otpratio do zamračene sobe navučenih zastora.

»Ima ozbiljan potres mozga. Moram vas zamoliti da soba ostane zamračena.«

Jedan krevet u sobi.

Čovjek u šezdesetima, sijed, umorna pogleda, ogrebotine i rane na oba obraza, duboka porezotina na čelu, desna ruka u gipsu.

Pronađen je kako leži ispod zida.

»Zovem se Johan Ferm. Upoznali smo se sinoć kad ste stigli. Sa mnom su dvojica policajaca koji vam žele postaviti nekoliko pitanja.«

Vatrogasci i spasioci dugo su pretraživali spaljenu radionicu, a onda su ispod hrpe šute začuli tihe zvukove. Gol i natučen zatvorski čuvar slomljene ključne kosti, ali osoba koja je još uvijek disala.

»Dat ću im pet minuta. Potom će morati otići.«

Sijedi čovjek je sjeo, lice mu se zgrčilo od bola te je povratio u posudu pokraj kreveta.

»On se ne smije micati. Teške ozljede. Vaših pet minuta vec teče.«

Ewert Grens se okrenuo prema mladom liječniku.

»Htjeli bismo ostati nasamo.«

»Ostajem ovdje. Iz medicinskih razloga.«

Grens je stao pokraj prozora, a Sven Sundkvist je premjestio stolicu od umivaonika do kreveta, provjerivši da mu lice bude na istoj visini kao i u ozlijeđenog zatvorskog čuvara.

»Poznajete Grensa?«

Martin Jacobson kimne glavom. Zna tko je Ewert Grens, sreli su se u više navrata; viši detektiv redovito je posjećivao mjesto na kojem je on radio cijelog života.

»Ovo nije intervju, Jacobsone. To ćemo obaviti kasnije, kad vam bude bolje i kad budemo imali više vremena. Ali sada su nam potrebne određene informacije.«

»Molim?«

»Ovo nije...«

»Morate glasnije govoriti. Od eksplozije su mi stradali bubnjići.«

Sven se nagnuo i povisio glas.

»Dosta toga nam je jasno o tome što se događalo kad su vas uzeli za taoca. Vaš kolega nam je detaljno opisao ubijanje zatvorenika na izdvojenom zatočeništvu.«

Liječnik kucne Svena po ramenu.

»Postavljajte kraka pitanja. Samo to može, dati kratke odgovore inače ćete samo protratiti svojih pet minuta.«

Svenu je došlo da se okrene i kaže čovjeku u bijeloj kuti neka začepi. Ali nije to učinio. Nikad se ne otresa na ljude, jer to rijeko pomaže u određenoj situaciji.

»Kao prvo... sjećate li se što se jučer dogodilo?«

Jacobson je teško disao, trpio je bol i borio se da pronađe riječi koje su nestale u njegovu mozgu koji je pretrpio teški potres.

»Svega se sjećam. Dok se nisam onesvijestio. Ako sam dobro 1 shvatio, na mene je pao zid?«

»Pao je zbog eksplozije. Ali htio bih znati... što se dogodilo prije toga?«

»Ne znam. Nisam bio tamo.«

»Niste bili... tamo?«

»Bio sam u drugoj prostoriji. Hoffmann me je tamo odveo. Ruke su mi bile svezane na leđima, poveo me negdje straga u radionici, pokraj glavnog ulaza. Tamo me je ostavio nakon što smo se svukli. A nakon toga mislim da smo samo jednom kontaktirali. Ti nećeš umrijeti. To je rekao. Netom prije eksplozije.«

Sven pogleda Ewerta — obojica su shvatili što je stariji čuvar |s(ttprfvo rekao.

»Jacobsone... mislite li da vas je Hoffmann odveo kako bi vas... zaštitio?«

Martin Jacobson je smjesta odgovorio.

»Siguran sam da je tako postupio. Usprkos svemu što se dogodilo... više se nisam osjećao ugroženim.«

Sven se još malo nagnuo, važno je da ga Jacobson čuje. »Eksplozija. Želim vas pitati o tome. Ako razmislite, možete li se sjetiti nečega što bi je objasnilo? I njenu nevjerojatnu snagu?« »Ne.«

»Baš ničega?«

»Razmišljao sam o tome. Naravno, to jc radionica i tamo je bilo nafte. To objašnjava dim. Ali za samu eksploziju... nemam objašnjenje.« If Boja Jacobsonova lica promijenila se od bijele u pepeljasto sivu, niz čelo su mu curili krupni grašci znoja.

Liječnik je prišao krevetu.

»Ne može još puno izdržati. Još samo jedno pitanje. Onda ću vas morati zamoliti da odete.«

Sven kimne glavom. Zadnje pitanje.

»Za vrijeme otmice, Hoffmann nije ništa govorio. Nikakve ko-munikacije. Osim na samom kraju. On je mrav čovjek. Ne razumijemo zašto. Htio bih znati jeste li ga vidjeli kako u bilo kojem trenutku komunicira? Ili bilo što nalik na komunikaciju? Ne razumijemo njegovu šutnju.«

Čuvaru koji je ležao na bolničkom krevetu, ranjena pepeljasta lica, bilo je potrebno neko vrijeme da odgovori. Sven je imao osjećaj da se gubi, liječnik je rekao da mora prestati kad Jacobson podigne ruku, ali htio je nastaviti, htio je odgovoriti.

»Telefonirao je.«

Jacobson pogleda Svena i Evverta.

»Telefonirao je. Iz ureda straga u radionici. Dvaput.«

~~

Ewert Grens drugi put tog jutra vozio se prema Aspsåsu i velikom zavoru.

Platili su po šalicu gorkog čaja i sendvič od bijelog kruha s mesnim okruglicama i nečim crvenkastim za što je Sven tvrdio da je salata od cikle. Sjedili su u kafiću kraj ulaza u bolnicu i jeli u tišini. Društvo su im pravili Jacobsonovi odgovori. Kako je rekao ranjeni čuvar, Hoffmann je u dva navrata ostavo taoce i otišao u ured u radionici. Držao ih je na oku kroz stakleni zid kad je uzeo telefonsku slušalicu, sjeo za stol i u oba navrata razgovarao petnaestak sekundi. Jednom odmah na početku. Hoffmann ih je upozorio neka se ne miču te je

natraške pošao do ureda prijeteći im revolverom, a drugi put netom prije eksplozije. Sa svog mjesta iza zida, goli i svezani čuvar jasno ga je vidio kako opet telefonira, zamijetio je da je bio vrlo nervozan, samo na nekoliko sekundi, ali Jacobson je posve siguran. Nekoliko trenutaka sumnje i straha, možda jedinih za trajanja cijele drame.

Na parkiralištu koje je prije nekoliko sati bilo pusto, nije bilo slobodnog mjesta. Jutro je probudilo jedan od najbolje čuvanih zavora u Švedskoj. Ewert Grens parkirao je na travnjaku pokraj zida i dok je čekao Svena Sundkvista, nazvao je Hermanssonicu, koja je treći dan radila na izvještaju o ubojstvu u Västmannagatanu 79, koji bi trebalo tog popodneva dostaviti javnom tužitelju. On će potom odlučiti hoće li obustaviti istragu.

»Želim da to za trenutak ostaviš.«

»Ågestam je jučer bio ovdje. Želi ga danas popodne.«

»Hermanssonice ?«

»Da?«

»Ågestam će dobiti izvještaj kad ga završiš. Odloži ga sa strane. Želim da napraviš popis svih odlaznih poziva iz zatvora Aspsås između osam i četrdeset pet i devet i četrdeset pet ujutro, i između pola dva i pola tri popodne. A potom ih provjeri. Želim znati koje možemo zanemariti, a koji su mogli biti upućeni iz ureda u radionici.«

Očekivao je da će se pobuniti.

Nije.

»Hoffmann?«

»Hoffmann.«

Zatvorsko dvorište bilo je puno zatvorenika — jutarnja stanka na jutarnjem suncu, sjedili su u grupama i zarumenjenih obraza gledali nebo. Grens nije htio slušati sarkastična dobacivanja od nekoga koga je ranije istraživao i ispitivao pa je stoga pošao podzemnim prolazom koji ga je podsjetio na jednu drugu istragu. Ni Ewert Grens ni Sven Sundkvist nisu ništa govorili, ali razmišljali su o istom slučaju, kako su prije pet godina hodali jedan uz drugoga, otac koji je ubio ubojicu Svoje

kćeri i dobio dugogodišnju zatvorsku kaznu, slučaj koji se često vraća i gnjavi, sa slikama koje već jako dugo pokušavaju zaboraviti. Neke su istrage takve.

Izašli su iz prolaza i ostali zatečeni tišinom, čak i na stubištu bloka B. Grozno lupanje je prestalo. Prošli su pokraj samica u BI i običnih odjela na B2, koji su bili prazni jer su zatvorenici prebačeni u blok K. Tamo će ostati sve dok zgrada u kojoj još uvijek odjekuje eksplozija bude izolirana kao poprište zločina i dio istrage.

Četvorica forenzičara motala su se po različitim dijelovima spa-ljene radionice, uz čađave zidove koji su nekad bili bijeli. Vonj nafte osjećao se posvuda, težak i oštar vonj koji ih je podsjećao kako je samo dan ranije svaki udisaj ovdje bio otrovan. Nils Krantz, usredotočen i odlučan, udaljio se od tragova smrti. Ni Ewert ni Sven nikad ga nisu vidjeli kako se smije. On je jednostavno netko tko daleko bolje funkcionira s mikroskopom nego s čašom za koktele.

»Slijedite me.«

Krantz je pošao do dijela radionice koji je gledao na zatvorsko dvorište, sagnuo se pokraj zida s rupom veličine grejpa, a onda se okre-nuo i pokazao dijagonalno po prostoriji.

»Dakle, metak je ovdje probio prozor. Prozor koji ste mogli vidjeti s crkvenog zvonika, tu je Hoffmann odlučio stajati, posve izložen, za trajanja cijele drame. Govorimo o vatri, eksplozivnom streljivu i početnoj brzini od osamsto trideset metara u sekundi.«

Nils Krantz nikad nije bio nazočan zločinu, nikad nije bio na mjestu koje je postalo poprište zločina. A upravo se na to odnosio njegov posao, da bude tamo, a drugi dolaze kasnije, točno u vrijeme kad se to dogodilo.

»Projektil je s golemom udarnom snagom probio prozor i lubanju. Potom se spljoštio, a brzina se počela smanjivati sve dok nije došao ovdje, vidite ovu veliku rupu, i udario u drugi zid.«

Rukom je obuhvatio dugi metalni štap koji je bio u sredini rupe pokazujući kut putanje — hitac je ispaljen negdje odozgor.

»Metak je pri stavljanju u cijev dug oko deset centimetara. Ali dio

koji je ispaljen, komadić koji ostaje ako izuzmete čahuru, dug je tri, možda čak tri i pol centimetra, i to onda udara i kida dijelove zida da bi na kraju završio u zatvorskom dvorištu. A projektil koji reže staklo, ljudsku kost i debeli betonski zid, bit će posve spljošten i izgledat će više manje kao stari novčić iz osamnaestog stoljeća.«

Grens i Sundkvist pogledaše krater u zidu. Obojica su slušali kako Jacobson priča o zvuku nalik na pucanj biča čija je snaga nezamisliva.

»Tamo je negdje vani. Još ga nismo pronašli, ali ubrzo hoćemo. Nekoliko policajaca iz okruga Aspsås četveronoške pretražuju šljunak.«

Krantz je prišao prozoru pokraj kojeg je stajao Hoffmann. Na zidu, podu i stropu, crvene i bijele zastavice. Više ih je nego što se Grens sjeća od svojeg posjeta tijekom noći.

»Morao sam napraviti nekakav sustav. Crvene za mrlje od krvi, bijele za ostatke tijela. Nikad nisam radio s tijelima koja su potpuno raznesena.«

Sven je proučavao zastavice, pokušavao je shvatiti što zapravo označavaju. Prišao je bliže — on koji inače izbjegava posve očiglednu smrt.

»Govorimo o eksploziji i ostacima mrtvih ljudi. Ali nešto mi ' nije jasno.«

Ovaj put, Sven se još više približio. Nije se bojao, nije mu bilo neugodno, ovo nije smrt, ne može to vidjeti na taj način.

»Ljudsko tkivo. Tisuće komadića. Ova vrsta projektila kida tijelo, na veće komade. Nema eksplozije.«

Ljudi razneseni na komadiće koji su na nekoliko centimetara od Svena, oni onda više nisu ljudi.

»Dakle, tražimo nešto drugo. Nešto što je eksplodiralo. Nešto Što razara do kraja, ne ostavlja veće komade.«

»Na primjer?«

»Eksploziv. Nemam nikakvo drugo objašnjenje.«

Ewert Grens je pregledao crvene i bijele zastavice, krhotine stakla,

čađu koja je sve prekrila, v »Eksploziv. Koje vrste?«

Krantz nervozno odmahnu rukom.

»TNT. Nitroglicerin. C4. Semteks. Pentil. Oktogen. Dinameks. Ili nešto drugo. Ne znam, Grense. Još uvijek tražimo. Ali znam... definitivno je bio neposredno uz tijela, možda čak izravno na koži.« Glavom je pokazao prema zastavicama.

»Pa... shvaćate.«

Crvene za mrlje od krvi, bijele za ostatke tijela.

»Isto tako znamo da je to eksploziv koji generira ekstremnu tem-peraturu.«

»Shvaćam...«

»Temperatura koja može zapaliti naftu u bačvi.«

»Osjeća se vonj.«

Forenzičar lagano šutne bačvu koja je stajala ispod rupe, koja je dan prije bila prozor.

»Onaj grozni dim izazvala je nafta pomiješana s petrolejem. U svakoj radionici u svakom zatvoru nalaze se bačve i kante s naftom, to je gorivo za strojeve i viljuškare, i za čišćenje alata. Ali ova bačva...

Stajala je tik do Hoffmanna. Ovdje je dovučena.«

Nils Krantz odmahne glavom.

»Eksplozivi. Otrovni dim. Bačva nije slučajno stajala ovdje, Ewerte. Piet Hoffmann je htio biti siguran.«

»Siguran?«

»Da će on i jedan talac poginuti.«

~~

Grens ugasi motor i iziđe iz auta. Mahnuo je Svenu neka prođe i pješke krenuo preko polja, u šetnju dugu tisuću petsto tri metra od zatvora Aspsås do crkve. Otvoreno područje obraslo travom pročistilo ga je od pomanjkanja sna i smrada nafte, ali ne i od osjećaja koji ga je

obuzeo, koji mu se nije sviđao, a znao je da će biti u njemu dok ne shvati što to ne može vidjeti.

Trebao je obuti druge cipele.

Zelenilo koje je iz udaljenosti izgledalo tako meko bilo je prepuno lokvica i gline pa je nekoliko puta posmuo, srušio se na tlo, na hlačama je imao zelene mrlje od trave i smeđe od zemlje kad je konačno stigao do ulaza u crkveno groblje.

Okrenuo se. Jutarnja izmaglica je nestala, sive zidine blistale su na suncu. Tu je stajao prije točno dvadeset četiri sata. Još nije bio donio oduku o tome hoće li netko umrijeti.

Nekoliko posjetitelja motalo se oko nadgrobnika s cvijećem u ruci, supruge, djeca ili prijatelji kojima je stalo. Grens je izbjegavao njihov pogled, ali je promatrao njihove ruke dok su kopali između zelenog grmlja i vijenaca, kao da se iskušava, ali ako se nalaziš kod groba koji ti ništa ne znači, onda ništa ne osjećaš.

Između stabala i nasumce postavljenih štapova bila je razapeta plastična traka. Spustio ju je i prekoračio preko nje, ukočenu nogu visoko je podigao u zrak. Kod teških crkvenih vrata čekalo je četvero ljudi. Sven Sundkvist, dvojica uniformiranih policajaca iz okruga Aspsås i stariji čovjek s psećom ogrlicom.

Ispružio je ruku, primio drugu ruku.

»Gustaf Lindbeck. Ja sam župnik.«

Od onih koji vrlo jasno izgovaraju f u Gustaf. Grens osjeti kako mu se usta trzaju. Možda bih trebao vrlo jasno izgovarati w u Ewert.

»Grens, viši detektiv u Gradskoj policiji.«

»Vi ste onaj koji je odgovoran za ovo?«

Župnik je potegnuo zaštitnu traku.

»Ja vodim istragu, ako na to mislite.«

I Ewert Grens potegne traku.

»To vam predstavlja problem?«

»Morao sam otkazati jedno krštenje i jedno vjenčanje. Za sat vremena imam pogreb. Samo sam htio znati hoće li se moći održati.«

Grens pogleda crkvu, Svena i posjetitelje na koljenima ispred nadgrobnika, zalijevali su cvijeće u uskim gredicama.

»Ovo ćemo učiniti.«

Povukao je traku tako da je srušio jedan od štapova.

»Trebam još jednom pregledati pod u prizemlju. Trebat će nam oko pola sata. U međuvremenu, vi — i samo vi — možete biti tamo . i obavljati pripreme koje već trebate obavljati. Kad budemo gotovi, maknut ćemo zaštitnu traku tako da pogrebna povorka može ući. Ali, U interesu istrage, crkveni zvonik će biti nedostupan još jedan dan. Je li vam to dovoljno razumno rješenje?«

Svećenik kimne glavom.

»Zahvaljujem vam. Ali... samo još jedna stvar. Za nekih sat vremena trebalo bi zazvoniti. Možemo li upotrijebiti crkveno zvono?«

Ewert pogleda prema zvoniku i teškom zvonu od lijevanog željeza koje je visjelo u sredini.

»Da, možete. Zvono nije nedostupno.«

Krenuli su prema vratima koja su sada bila otvorena. Crkveno zvono. Crkvenog groblje ih je promatralo. Zvonjava. Prošla je godina i pol, a on nije čak ni izabrao njezin nadgrobni kamen.

Svećenik je išao ravno naprijed, u hladnu i tihu crkvu, a Grens i Sundkvist su skrenuli desno od ulaza. Stolice su još uvijek bile poslagane uza zid, mapa raširena na drvenom oltaru kraj jedinog prozora u vestibulu.

»Svene?« »Da?« »Želim opet čuti. Tko je on, za Sto je sposoban.«

Ewert je držao plan zatvora.

»Ekstremni antidruštveni poremećaj ličnosti. Nije sposoban za sućut.«

Polako ga je presavio.

»Znakovite karakteristike uključuju impulzivnost, agresiju, nema poštovanja za svoju i tuđu sigurnost, nema savjesti.«

Mapa je u njegovu unutrašnjem džepu, više im neće trebati.

»Ewerte, pomozi mi.«

Sven je pokupio i ispraznio šest plastičnih šalica na kojima je stajao crveno-žuti logo Shella — nekoliko sati odlučivanja o životu i smrti energiju je dobivao samo od loše kave s obližnje benzinske stanice. Uzeo je jednu stolicu i značajno pričekao dok Ewert nije uzeo drugu. Otišli su iz prostorije koja će se ubrzo pretvoriti u privatno sastajalište za ožalošćene, otvorili vrata stubišta u zvoniku i zakratko pogledali prema brodu i svećeniku, koji je između dva reda klupa gurao kolica s Biblijama. Ugledao ih je i podigao ruku.

»Idete li gore?«

»Idemo.«

»Zvono... imamo još samo dvadeset minuta.«

»Do tada ćemo biti gotovi.«

Uspeli su se stubištem i aluminijskim ljestvama, koji su se nekako činili dužim i višim nego dan ranije. Vrata balkona na zvoniku bila su otvorena, tiho su škripila na vjetru koji je puhao iznad nadgrobnika i trave. Grens ih je htio zatvoriti, kad je zamijetio neku oznaku na dovratku. Drvo je nedavno rascijepljeno u visini kvake. Dobro se vidjelo pa se sjetio da je prvi snajperist rekao kako su vrata bila provaljena. Olovkom je čačkao po rascijepljenom drvu — još nije ni potamnilo, nije prošlo puno vremena.

Jutarnja izmaglica se raspršila, nebo će ubrzo biti plavo kao i dan ranije. Zatvor Aspsås ležao je ispod njih poput golemih gruda od sivog, mučaljivog betona, zidine i zgrade u koje ne ulaze ni snovi ni smijeh.

Ewert Grens zakoračio je na klimavi drveni balkon.

»Svene, nastaviti čitati.«

Snajperist je tu ležao prije dvadeset četiri sata.

»Nema ništa više.«

Puška cilja nečiju glavu.

»Pročitaj!«

»Incident s pucanjem uključuje policajca u Soderhamnu, na javnoj površini u predgrađu, pogodio ga je...«

»To je dovoljno.«

Donio je odluku.

Njegovo naređenje donijelo je smrt.

~~

Vjetar je jače zapuhao. Milovao ga je po licu i za trenutak njegove blijede obraze grijalo je sunce, a ptice su letjele visoko iznad njegove glave, jurile za nečim što se nije moglo vidjeti. Držao se za nisku ogra-du, blaga vrtoglavica, jedan jedini korak i strmoglavit će se. Pogledao je u svoja stopala i nekoliko tamnih okruglih mrlja na zadnjoj dasci, onoj koja je nekoliko centimetara strčala od ograde. Opipao ih je, onjušio, mast za puške, sigurno iz cijevi, a sada će zauvijek ostati na podu balkona.

Ewert Grens je kleknuo, a potom legao cijelom dužinom na mjesto na kojem se nalazio snajperist. Lakata na drvenom podu, u ruci zamišljena puška, naciljao je prozor kojeg više nije bilo, rupu obrubljenu čađom na krovu zgrade nazvane blok B.

»Ovdje je ležao. Dok je čekao moje naređenje.«

Ewert pogleda Svena.

»Dok me je čekao da mu kažem neka ubije.«

Nestrpljivo je mahnuo prema kolegi.

»I ti zalegni. Želim da znaš kakav je to osjećaj.«

»Ne podnosim visinu, to znaš.«

»Svene, zalegni već jednom. Ograda je dovoljna, zaštitit će te.«

Sven Sundkvist polako se primaknuo i malo udaljio kako ne bi legao uz krupno Grensovo tijelo. Mrzi visinu, previše ćeš toga izgubiti ako padneš, strah koji je iz godine u godinu bio sve jači. Primicao se, izvijao i ispružio ruku kad je bio dovoljno blizu, priljubivši se uz ogradu.

Visoko je. Ewert je teško disao. Vjetar je puhao.

Sven je čvršće stegnuo hladnu željeznu ogradu i osjetio kako se nešto olabavilo, nešto mu je ostalo u ruci. Povukao je ruku, nešto se počelo pomaljati, nešto crno i pravokutno, dugo tri ili četiri centimetra, na jednom kraju kabel.

»Ewerte.«

Ispružena ruka.

»Ovo je bilo na ogradi.«

Obojica su znali što je to.

Solarna ćelija.

Obojana u crno, iste boje kao i ograda, ruka koja ju je ovdje stavila nije htjela biti primijećena.

Sven polako povuče jednako crn kabel. Oslobodio se, a on je jače potegnuo i dovukao okrugli komad metala, manji od prvog, jedva centimetar u promjeru.

Elektronički odašiljač.

Kad sam ga gledao kroz dalekozor. Ne znam, kao da je znao.

»Odašiljač, kabel, solarna ćelija. Ewerte... Stcmer je bio u pravu.«

Kao da je znao daje na dometu.

Sven je držao kabel, zanjihao ga je i za trenutak zaboravio na strah od visine.

»Hoffmann je čuo svaku riječ koju si razmijenio sa snajperistom.«

~~

EWERT GRENS pažljivo je zatvorio vrata svoje sobe.

Dvije šalice kave i svitak sa sirom i šunkom iz automata u hodniku.

Još uvijek je osjećao snagu eksplozije, vonj dima i zamišljao disa-nje koje je prestalo dok je promatrao.

Nije imao drugog izbora.

Po dokumentaciji, Piet Hoffmann jedan je od rijetkih kriminalaca koji zaista može učiniti ono čime se prijeti. Ewert Grens pregledao je dokumentaciju Službe zatvora i uvjetne kazne, uključujući psihopatske testove i presude. Na računalnom ekranu pročitao je njegov kriminalistički dosje, pet godina, pokušaj ubojstva i tvorni napad na policajca, zapažanja iz baze podataka kriminalističkih obavještajaca o zločincu koji JE POZNAT OPASAN NAORUŽAN.

Nije imao nikakvog izbora.

Spremao se isključiti računalo i poći u hodnik po još jedan svitak sa sirom i šunkom, kad je nešto zamijetio na dnu ekrana, prvi unos u kriminalistički dosje Pieta Hoffmanna.

Posljednja promjena datuma.

Grens je provjerio. Prije osamnaest dana.

Osuda koju je odslužio prije deset godina.

Ostao je u sobi, koračao od zida do zida, od prozora do vrata, opet taj osjećaj da nešto nije u redu, nešto se ne uklapa.

Nazvao je broj koji je odavno naučio napamet, računalna pomoć. Brojne noći proveo je psujući nad tipkovnicom sa simbolima koji kao : da su razmišljali svojom glavom.

Javio se mlađi muški glas.

»Ovdje Grens. Treba mi mala pomoć.«

»Viši detektiv? Samo trenutak.«

Ewert Grens je u nekoliko navrata prošao kroz cijelu zgradu kako bi vidio što to tumače i zato je znao da je ono što je slušao dok je čekao, metal o metal, zvuk uz koji mlađi muški glas, kao i svi ostali, odbacuje

praznu limenku Cole na jednu od hrpa oko svog računala.

»Želim znati tko je promijenio unos u jedan kriminalistički dosje. Možete li to provjeriti?«

»Siguran sam da mogu. Ali to spada u administraciju nacionalnog suda. Trebate razgovarati s njihovim timom.«

»A što ako to zatražim od vas? Smjesta?«

Mladi glas je otvorio novu limenku.

»Dajte mi pet minuta.«

Četiri minute i četrdeset sekundi kasnije, Grens se nasmiješio u slušalicu.

»Sto imate?«

»Ništa neobično. Promjena je unesena na jednom od računala administracije nacionalnog suda.«

» Od koga? «

»Nekog tko je ovlašten. Pitajte Urliku Danielsson. Treba li vam njezin broj?«

Opet je koračao po sobi. Popio je malo hladne kave koja je pre-ostala na dnu šalice.

Ostao je na nogama zbog sljedećeg telefonskog poziva.

»Urlika Danielsson.«

»Grens, Gradska policija u Stockholmu.«

»Kako vam mogu pomoći?«

»Radi se o istrazi. 721018-0010. Presuda stara gotovo deset go-dina.«

»Da?«

»A po registru nedavno je izmijenjena. Prije točno osamnaest dana.«

»Shvaćam.«

»Vi ste to učinili.«

Mogao je čuti kako je zašutjela.

»Želim znati zašto.«

Bila je nervozna. U to je bio siguran. Duge stanke, duboko disanje. »Bojim se da ne mogu komentirati.«

»Ne možete komentirati?«

»Klauzula o povjerljivosti.«

»Koja vražja klauzula o povjerljivosti?«

»Bojim se da ništa više ne mogu reći.«

Grens nije povisio glas, spustio ga je — ponekad je tako djelo-tvornije.

»Želim znati zašto ste je promijenili. I što ste promijenili.« »Rekla sam da ne mogu komentirati.«

»Urlika... uzgred, mogu li vas zvati imenom?«

Nije pričekao odgovor.

»Urlika, ja sam viši detektiv. Istražujem ubojstvo. A vi radite u administraciji nacionalnog suda. Možete se pozivati na klauzulu o povjerljivosti koliko vam drago kod piskarala. Ali ne kod mene.« »Ja...«

»A sada želim odgovor ili ću doći do vas, Urlika, za koji dan. Toliko je potrebno da se dobije sudski nalog.«

Duboko disanje. Više se nije mogla susprezati.

»Wilson.«

»Wilson?«

»Vaš kolega. Morate pitati njega.«

To više nije bio samo osjećaj.

Nešto nije bilo u redu.

~~

LEGAO JE na smeđi kauč. Prošlo je pola sata i on se doista potrudio, sklopio je oči, opustio se, a još je manje mogao zaspati nego kad je započeo.

Ne razumijem.

Zatvorenik na prozoru radionice neprestano je izmicao.

Zašto si htio poginuti?

Lice u profilu.

Ako si mogao čuti, a Sterner je u to siguran, ako je ono što smo pronašli na crkvenom zvoniku, a sada se nalazi na mom stolu, odašiljač u radnom stanju, za kojeg si vraga dvaput izbjegao smrt, a onda odlučio treći put se s njom suočiti ?

Osoba koja je provjerila da je vidljiva cijelo vrijeme.

Jesi li se odlučio, ali nisi imao hrabrosti?

I zašto si se potrudio da nakon hica budeš raznesen na tisuću komadića?

»Spavaš li?«

Netko je pokucao na vrata, a Hermanssonica proviri unutra.

»Ustvari, ne spavam.«

Sjeo je, sretan što je vidi, kao što je često bio. Sjela je pokraj njega na kauč, u krilu je držala fascikl.

»Završila sam izvještaj o Västmannagatanu 79. Prilično sam sigurna da će ipak preporučiti skidanje tog slučaja. Čini se da nismo bili ništa bliže.«

Grens uzdahne.

»Čini se... čini se jako čudno. Ako ovo zatvorimo... to je moje treće neriješeno ubojstvo.«

»Treće?«

»Jedno početkom osamdesetih, tijelo razrezano na sitne komadiće,

pronašao ga je u vodi kod Kastellholmena neki ribar koji je izvlačio mrežu. I potom jedno prije nekoliko zima, žena u prolazu bolničke službe, izvučena je iz sustava tunela, lice su joj izgrizli štakori.«

Kucnuo je po fasciklu.

»Jesam li ja postao gori, Hermanssonice? Ili je realnost postala kompliciranija ?«

Hermanssonica pogleda svog šefa i nasmiješi se.

»Ewerte?«

»Da?«

»A otkada točno radiš ovdje?«

»Od... prije tvog rođenja. Trideset pet godina.«

»A koliko si ubojstava istraživao?«

»Točan broj, pretpostavljam?«

»Da.«

»Dvjesto trinaest.«

»Dvjesto trinaest.«

»Uključujući i ovo.«

Opet se nasmiješila.

»Trideset pet godina. Dvjesto trinaest ubojstava. Od kojih su tri neriješena.«

Nije odgovorio. To nije bilo pitanje.

»Jedno svakih dvanaest godina, Ewerte. Ne znam kako ocjenjuješ takve stvari. Ali rekla bih da to nije loše.«

Pogledao ju je. Pomislio je na ono o čemu često razmišlja. Već je znao. Da je imao sina, kći.

Nalik na nju.

»Ima li još nešto?«

Otvorila je fascikl i izvadila plastični omot koji se nalazio na kraju.

»Još dvije stvari.«

Iz plastičnog omota izvadila je dva lista papira.

»Pitao si me da nabavim popis svih odlaznih telefonskih poziva iz zatvora Aspsås između osam četrdeset pet i devet četrdeset pet ujutro, i pola dva i pola tri popodne.«

Uredne kolone brojki s lijeve strane, s desne imena i prezimena.

»Trideset dva poziva. Bez obzira na ograničenja na odlazne pozive iz zatvora.«

Hermanssonica je prstom prešla po dugoj koloni brojki.

»Provjerila sam trideset poziva. Jedanaest poziva osoblja svojim obiteljima koje su bile zabrinute ili da im kažu kako će kasno doći kući. Osam poziva nama, policiji, u okrugu Aspsås ili Gradskoj. Tri poziva Službi zatvora i uvjetne kazne u Norrkopingu. Četiri poziva obiteljima zatvorenika koje su trebale doći u posjet, da dogovore drugi termin. I...«

Pogledala je višeg detektiva.

»... četiri poziva vrućim linijama vodećih novina.«

Grens zatrese glavom.

»Otprilike ista učestalost kao inače. Pozivi na vruće linije, pret-postavljam da su od naših kolega?«

Hermanssonica se nasmijala.

»Po vrhovnom sudu to pitanje se kvalificira kao istraga o izvorima. A to je, čini mi se, Ewerte, zločin koji se kažnjava zatvorom.«

»Kolege, drugim riječima.«

Nastavila je.

»Sve sam ih prekrižila. Dakle, imam trideset kvalificiranih objaš-njenja.«

Prstom je došla do brojki na dnu.

»Ostaju nam dva telefonska poziva. Jedan ujutro, u devet trideset tri, i jedan popodne u dva i dvanaest minuta. Pozivi iz zatvora Aspsås

na telefon registriran u Ericssonovim uredima i Vastbergi.«

Sljedeći plastični omot, rukom ispisana bilješka iz bloka.

»Provjerila sam taj broj. Po Ericssonovu HR odjelu, telefonom se koristi jedna od njihovih zaposlenica koje se zove Zofija HofFmann.«

Grens se zagrcnuo.

»Hoffmann.«

»Udara za Pieta Hoffmanna.«

Okrenula je komad papira. Dodatni zapisi rukom.

»Provjerila sam osobne podatke koje sam dobila. Zofija Hoffmann registrirana je na adresi u Stockrosvagenu u Enskedeu. Njezin poslodavac kaže da je ispravan naziv kompanije zapravo Ericsson Enterprise AB. Nestala je s radnog mjesta jučer nešto prije stanke za ručak.«

»Dok je trajala otmičarska drama.«

»Da.«

»Između telefonskih poziva.«

»Da.«

Ewert Grens ustao je s mekog kauča i protegnuo leđa koja su ga boljela, a Hermanssonica je izvadila drugi list papira.

»Po poreznoj upravi, Zofija i Piet Hoffmann imaju dvoje djece. Dvojica dječaka idu u vrtić na jednoj adresi u Enskededalenu svakog dana u tjednu već tri godine, a po njih oko pet sati dolaze njihova majka ili njihov otac. Ali jučer, nekoliko sati prije nego što ustrijelili njezinog muža i točno dvadeset minuta nakon što je napustila posao, Zofija Hoffmann je pokupila dječake znatno ranije nego inače, bez da je obavijestila osoblje. Djelovala je napeto — tako su je opisale dvije tete iz vrtića, nije ih gledala u oči, kao da nije čula njihova pitanja.«

Mariana Hermansson promatrala je starijeg čovjeka koji se sagnuo da dotakne pod, potom se uspravio i nagnuo unatrag. Njegovo veliko tijelo i vježbe koje je izvodio, zacijelo ih je naučio prije pola stoljeća u nekoj gimnastičkoj dvorani.

»Poslala sam patrolni auto da obiđe njihovu kuću, izdvojena kuća sagrađena pedesetih, na nekoliko minuta vožnje južno od grada. Provirili smo kroz dva zatvorena prozora, pozvonili. Vrata su bila kljucana, zaključan poštanski sandučić u kojem se nalaze današnje novine i jučerašnja pošta. Ništa. Ništa, Ewerte, što bi ukazivalo da je netko iz obitelji bio tamo nakon jučerašnjeg jutra.«

Još dvaput. Nagnuo se naprijed i potom unatrag.

»Izdaj nalog za uhićenje.«

»Nalog za uhićenje Zofije Hoffmann izdan je prije trideset mi-nuta.«

Ewert Grens brzo kimnu glavom, kao da je želi pohvaliti. »Nazvao ju je, upozorio, zaštitio je od posljedica svoje smrti.«

~~

Iskoračila je u hodnik i zatvorila vrata, a onda je stala, okrenula se i opet ih otvorila.

»Ima još jedna stvar.«

Grens je i dalje stajao u sredini prostorije.

»Da?«

»Mogu li ući?«

»Do sada nisi tražila dopuštenje.«

Djelovalo je zloslutno.

Namjeravala mu je reći cijelog jutra, a ipak je napustila njegov ured a da nisu razgovarali o onome zbog čega je zapravo došla.

»Znam nešto što bi možda moglo biti ključno. A to si trebao znati jučer, ali nije stiglo na vrijeme.«

Ona inače ne gubi kontrolu, rijetko nije sigurna da postupa ispravno.

»Krenula sam ti reći. Trčala sam po zatvorskim hodnicima i što sam brže mogla odvezla se do crkve.«

Osjećaj koji nije voljela. Nikad ga nije voljela, a svakako ne ovdje, s Ewertom.

»Pokušala sam te nazvati, ali telefon ti je bio isključen. Znala sam da je važna svaka minuta, svaka sekunda. Mogla sam preko radija u autu čuti tebe i snajperista kako razgovarate. Tvoje naređenje. Zvuk puške kad je zapucala.«

»Hermanssonice ?«

»Da?«

»Prijeđi na stvar.«

Pogledala ga je. Bila je nervozna. Jako dugo se nije tako osjećala.

»Rekao si mi da razgovaram s Oscarssonom. Razgovarala sam. Okolnosti u vezi s Hoffrnannoro, Ewerte — netko je naredio Oscarssonu, netko mu je rekao što da čini.«

Naučila je čitati njegovo lice.

Znala je što znači kad mu crvenilo počne ispunjavati obraze, a vena na čelu počne kucati.

»Noć prije nego što si pošao tamo, Oscarssonu je naređeno neka omogući odvjetniku da posjeti jednog zatvorenika koji je na istom odjelu kao i Hoffmann, a potom da spriječi tebe i bilo koga da ga ispita ili sretne. Naređeno mu je neka ga vrati natrag na odjel s kojeg je došao, usprkos činjenici da se zatvorenici kojima se prijeti nikad ne vraćaju i, suprotno pravilima same zatvorske službe, neka ulaz u zatvor po svaku cijenu ostane zatvoren, čak i ako Hoffmann zatraži da se otvori.«

»Hermanssonice, kojeg vraga...«

»Ewerte, pusti me da dovršim. Imala sam informaciju, ali nisam ti je na vrijeme prenijela. A nakon... eksplozije, činilo se da tada nije važno govoriti o tome.«

Stavio je ruku na njezino rame. To nikad nije učinio.

»Hermanssonice. Ljut sam, ali ne na tebe. Postupila si ispravno. Ali želim znati tko.«

»Tko?«

»Tko je izdao naređenje?«

, »Ne znam.«

»Ne znaš?!«

»Nije mi htio reći.«

Ewert Grens gotovo je potrčao do stola i polica iza njega. Rupa s rubovima od prašine. Više je nije bilo. Glazba koja ga je tješila i davala mu snagu svih proteklih godina. U trenucima poput ovog najviše mu je trebala, kad bi ljutnja prerasla u bijes, krenula negdje iz njegova trbuha, probijala se kroz svaki dio njegova tijela i tu bi ostala dok ne bi doznao tko ga je učinio korisnim idiotom, tko mu je dopustio da puca.

»S tom informacijom, ne bih naredio snajperistu da puca.« Pogledao je mlađu kolegicu.

»Da sam znao ono što sada znam... Hoffmann ni u kojem slučaju ne bi stradao.«

~~

Smeđa plastična šalica ubrzo će biti puna jake, crne, gorke kave. Stroj je zujao kao inače, uglavnom pri kraju, i nevoljko je ispuštao zadnje kapi. Šef istražitelja Göransson u hodniku je popio kavu. Vidio je kako Mariana Hermansson izlazi iz Grensova ureda, s fasciklom ispod ruke. Znao je zbog čega su se našli, postupali su točno kako su trebali, podnosili izvještaje koji se traže nakon smrtonosne pucnjave u Aspsåsu.

Nisam sudjelovao.

Zgnječio je šalicu, niz ruku mu je potekla vrela tekućina.

Napustio sam brod.

Göransson je ispio još gorčine, iskapio šalicu. Pozdravio je Svena Sundkvista koji je bio u prolazu. I on je ispod ruke nosio neke fascikle, krenuo je prema uredu koji je Hermanssonica upravo napustila, k Ewertu Grensu.

~~

Zamijetio je zacrvenjele obraze, venu koja mu je kucala na čelu.

Sven je bolje od ikoga drugog u zgradi poznavao Ewerta Grensa. Morao se suočavati s bijesom svog šefa i naučiti kako se nositi s njim pa kad bi došlo do vikanja i šutiranja kanti, više nije ni vidio ni čuo, to nema nikakve veze s njim, samo Ewert može otjerati svoje demone.

»Ne izgledaš sretno.«

»Kad budeš gotov ovdje, svrati do Hermanssonice. Ona će ti objasniti. Sada ne mogu o tome.«

Sven pogleda čovjeka na sredini prostorije. Sreli su se ranije tog jutra. Tada nije kipio od bijesa.

Nešto se dogodilo.

»Sto znaš o Wilsonu?«

»Eriku?«

»Ima li još neki Wilson u prokletom hodniku?«

Druga vrsta gnjeva. Jasan, opipljiv. Ewerta može sve razljutiti, naporan, živčan gnjev koji se pojavljivao toliko često pa se nikad nije uspio probiti. Ali ovaj gnjev je ozbiljan, zahtijeva prostor, a on ga nije ni pokušao podcijeniti.

Nakon toga moram do Hermanssonice.

»Ne poznajem ga. Iako smo ovdje gotovo jednako dugo. Jedno-stavno je tako ispalo. Ali... djeluje kao fin momak. Zašto?«

»Danas sam čuo njegovo ime u pogrešnom kontekstu.«

»Kako to misliš?«

»I o tome ćemo kasnije razgovarati.«

Sven više nije postavljao pitanja. Znao je da još neće dobiti odgo-vore.

»Imam prvi izvještaj o tvrtki Hoffmann Security AB. Zanima li te?«

»Znaš da me zanima.«

Na Ewertov stol je stavio dva lista papira.

»Pogledaj ovo, dođi ovamo.«

Ewert je stao pokraj Svena.

»Zatvorena kompanija s godišnjim izvještajima i ustaljenim člancima o udruživanju. To bih mogao detaljnije pregledati, ako želiš, dobro provjeriti brojke.«

Pokazao je drugi list papira.

»Ali ovo, želim da. ovo pogledaš, smjesta.«

Crtež četiri kvadrata jednog povrh drugoga.

»Vlasnička struktura, Ewerte. Ovo je zanimljivo. Uprava se sastoji od troje ljudi. Piet Hoffmann, Zofija Hoffmann i poljski državljanin, Stanislaw Rosloniec.«

Poljski državljanin.

»Provjerio sam Roslonieca. Zivi u Varšavi, nije registriran u bilo kojoj bazi podataka međunarodnih kriminalističkih obavještajaca, radi za poljsku kompaniju koja se zove Wojtek Security International.«

Wojtek.

Ewert Grens promatrao je Svenov uzorak kvadrata, a vidio je aerodrom u Danskoj i višeg detektiva koji se zove Jacob Andersen.

Prije osamnaest dana.

Sjedili su u sobi za sastanke u policijskoj stanici Kastrup, jeli masne kolače, a Andersen je govorio o danskom doušniku koji je trebao kupiti amfetamine. U jednom stanu u Stockholmu. S dvojicom Poljaka i njihovim švedskim kontaktom.

Švedski kontakt.

»Prokletstvo... čekaj malo, Svene.«

Grens je otvorio ladicu na stolu i izvadio CD player i CD s glasom koji je Krantz spržio za njega. Slušalice na glavi i tri rečenice koje je znao napamet.

Mrtvac. Vdstmannagatan 79. Četvrti kat.

Skinuo je slušalice i stavio ih Svenu na glavu.

»Slušaj.«

Sven Sundkvist analizirao je snimku Službe hitnih slučajeva od devetog svibnja u 12:37:50 isti broj puta kao i Ewert.

»A sada poslušaj ovo.«

Glas koji je pohranjen u jednoj računalnoj zvučnoj datoteci. Obojica su ga čuli kad su prije dvadeset četiri sata čekali na crkvenom zvoniku.

» On je mrtav čovjek za tri minute.«

Jedan je prošaptao mrtav, a drugi vrisnuo mrtav, ali kad su Ewert Grens i Sven Sundkvist pažljivo poslušali i usporedili kako se izgovora d, e i a, bilo je očigledno.

To je isti glas.

»To je on.«

»K vragu, to je sigurno on, Svene! Hoffmann je bio u stanu! Hoffmann jc podigao uzbunu!«

Grens je već krenuo iz sobe.

Wojtek je poljska mafija.

Hoffmann Security AB je povezan s IVojtekom.

Auto je bio parkiran na Bergsgatanu pa je pohitao niz stubište, iako je dizalo bilo prazno.

Zašto si onda podigao uzbunu?

Zašto si ubio drugog pripadnika na izdvojenom zatočeništvu, a trećeg raznio?

Skrenuo je s Bcrgsgatana j vozio po Hantverkargatanu prema gradu. Krenuo je posjetiti osobu za čiju je smrt bio odgovoran.

Zaustavio je auto na traci za autobus kod ulaza u Vasagatan 42.

Nakon nekoliko minuta, Nils Krantz pokucao je na prozor.

»Nešto konkretno?«

»Još ne znam. Samo dobar osjećaj. Možda sat vremena, moram razmisliti.«

»Evo, neka budu kod tebe. Dojavit ću ti ako mi budu trebali.«

Krantz mu je dao svežanj ključeva, a Ewert Grens ih stavi u unu-trašnji džep sakoa.

»Uzgred rečeno, Ewerte...«

Forenzičar je stao malo dalje na pločniku.

»Identificirao sam dva eksploziva. Pentil i nitroglicerin. Pentil je izazvao eksploziju, udarni val koji je izbacio prozor i vrelinu koja jc zapalila naftu. A nitroglicerin je bio izravno postavljen na nečijoj koži — iako još ne znam čijoj.«

Grens je pošao stubištem jedne od brojnih zgrada u centru Stockholma na prijelazu stoljeća, iz prvih nekoliko godina dvadesetog stoljeća kad se gradski krajolik dramatično promijenio.

Stao je ispred vrata na prvom katu.

Hoffmann Security AB. Isti stari trik. Zaštitarska tvrtka za istoč-noeuropsku mafiju.

Otvorio je vrata ključevima koje je dobio od Krantza.

Prekrasan stan, blistavi parketi, visoki stropovi, bijeli zidovi.

Pogledao je kroz prozor koji je gledao na Kungsbron i kazalište Vasa, neki stariji par krenuo je na večernju predstavu, kako je i on namjeravao poći, ali nikad nije imao vremena.

Uhvaćen si zbog droge. Ali ti nisi diler amfetaminom.

Prošao je kroz hodnik i ušao u prostoriju koja je zacijelo nekad bila salon, a sada je ured s dva ormarića za oružje kraj kamina.

Bio si povezan s JVojtekom. Ali nisi pripadnik mafije.

Sjeo je na stolicu za stolom pomislivši da je na njoj sigurno i Hoffmann sjedio.

Ti si netko drugi.

Ustao je i lutao po stanu, zavirio u dva prazna ormarića za oružje, dodirnuo deaktivirani alarm, isprao prljave čaše

Tko?

~~

Kad je otišao iz tvrtke Hoffmann Security AB, Grens je pošao pogledati spremišta koja su pripadala tom stanu. Otvorio je spremiste u podrumu koji je zaudarao po vlazi i obišao potkrovlje. Iznad glave mu je zujao ventilator dok je tražio ostavu koja je uglavnom bila prazna, osim čekića i dlijeta koji su ležali na hrpi starih guma.

Bilo je kasno, možda bi se trebao voziti kilometrima od ulaza na Vasagatanu do svog stana na Sveavagenu, ali bijes i nemir potisnuli su umor — ni ove noći neće spavati.

Hodnik na odjelu za ubojstva bio je pust, u iščekivanju. Njegovi kolege prve ljetne večeri radije provode uz čašu vina na jednoj od terasa kafića na Kungsholmenu i potom polako secu kuci, a ne uz dvadeset četiri paralelne istrage i neplaćeni prekovremeni rad u bezličnom uredu. Nije se osjećao odbačenim, to mu nije nedostajalo. Odavno je donio odluku da ne sudjeluje, a tvoj vlastiti izbor ne može se pretvoriti u ružnu usamljenost. Navečer ce raditi na izvještaju o pucnjavi u zatvoru, a sljedeće večeri na izvještaju o drugoj pucnjavi. Uvijek postoji neka istraga koja je traumatična za osobu koja je upucana, ali u istražitelju generira posredni osjećaj pripadanja. Grens je krenuo do automata za kavu po dvije šalice crnila kad se zaustavio kraj svog pretinca za poštu i na hrpi neotvorenih pisama, previše vražjih popisa i bezdušnih reklama, ugledao veliku omotnicu. Izvadio ju je i odvagnuo u ruci — nije bila previše teška — okrenuo ju je ne zamijetivši ime pošiljatelja. Njegovo ime i adresa bili su čitko ispisani, muškim rukopisom, u to je bio siguran. Nekako je krut, neritmičan, gotovo oštar, vjerojatno flomasterom.

Ewert Grens stavio je omotnicu na sredinu stola zagledavši se u nju dok je ispijao prvu šalicu kave. Ponekad jednostavno imaš taj osjećaj, nemoguće ga je objasniti. Otvorio je ladicu i vrecicu s nekorištenim gumenim rukavicama, navukao ih i kažiprstom otvorio omotnicu.

Oprezno je zavirio. Nema pisma, nema popratnog teksta ili papira. Izbrojio je pet stvari. Izvadio ih je jednu po jednu i poredao ispred sebe, između fascikla o otvorenim istragama.

Još pola plastične šalice kave.

Krenuo je s lijeve strane. Tri putovnice. Crvene sa zlatnim slovima. EUROPSKA UNIJA, ŠVEDSKA, PUTOVNICA. Sve su švedske, ispravne, izdala ih je policija u Stockholmu.

Fotografije su snimljene na običnom foto-automatu.

Velike nekoliko centimetara, crno-bijele, malo neizoštrene, sitni odsjaj u blistavim očima.

Isto lice tri puta. Različita imena, različiti osobni brojevi.

Lice mrtve osobe.

Piet Hoffmann.

Grens se zavalio u stolici i pogledao prema prozoru i svjedu koje je dopiralo izvana. Mutna ulična rasvjeta koja je čuvala ravne, puste asfaltne staze unutrašnjeg dvorišta u Kronobergu.

Ako si ovo ti.

Podigao je omotnicu i okrenuo.

Ako je ovo došlo od tebe.

Približio ju je i vrhovima prstiju polako prešao po prednjoj strani. Nije bilo marki. Ali u gornjem desnom kutu je nešto nalik na poštansku marku. Dugo je proučavao. Teško čidjivo, polovina slova je nestala. FRANKFURT. Bio je više manje siguran. I šest znamenki, 234212. Potom nekakav simbol, možda ptica ili avion.

Ostatak su uglavnom bile pruge koje su bile izložene vodi.

Grens je prekopao ladicu svog stola i popis telefonskih brojeva koji je pronašao u plastičnom omotu. Horst Bauer, Bundeskriminalamt, Wiesbaden. Sviđao mu se taj njemački viši detektiv s kojim je radio prije nekoliko godina na istrazi koja se bavila autobusom punim napuštene rumunjske djece. Bauer je bio kod kuće, večerao je, ali bio je susredjiv, htio je pomoći. Dok je Ewert čekao, a večera mu se hladila,

obavio je tri telefonska poziva kako bi potvrdio da je omotnicu koja je netom stigla u poštanski pretinac u Gradskoj policiji u Stockholmu i zacijelo poslala kurirska kompanija koja ima urede na međunarodnom aerodromu u Franfurtu na Maini.

Grens mu zahvali i spusti slušalicu.

Jedan od najvećih aerodroma na svijetu.

Duboko je uzdahnuo.

Ako si to ti. Ako si ovo poslao ti. Nekome si rekao neka to pošalje u tvoje ime. Nakon tvoje smrti.

Još dva predmeta na stolu. Prvi nije ni centimetar velik. Držao ga je trapavim prstima. Prijemnik, srebrna slušalica, elektronička sprava za slušanje razgovora, koje hvata odašiljač iste veličine.

Dragi Bože!

Nije prošlo ni dvanaest sati otkako je Sven u ruci držao takav odašiljač, pričvršćen za crni kabel i solarnu ćeliju iste boje.

Labava ograda na crkvenom zvoniku.

Udaljena tisuću petsto tri metra od sada raznesenog prozora radionice.

Ewert Grens ispružio je ruku prema polici iza stola i plastičnoj vrećici koja još nije zavedena u popisu zaplijenjenih stvari niti je isporučena forenzičarima. Ispraznio je sadržaj vrećice, nazvao jedan od brojeva koje je znao napamet i odložio slusalicu na stol tako da je glas koji je izgovarao točno vrijeme bio pokraj odašiljača. Potom je izišao iz sobe, zatvorio vrata držeći prijemnik na uhu i osluhnuo kako automat oglašava vrijeme u razmacima od deset sekundi.

Radio je.

Prijemnik koji je poslan u omotnici namješten je na istoj frekvenciji kao i odašiljač koji su pronašli na ogradi zvonika.

Ostala je još jedna stvar. CD.

Grens je na dlanu držao sjajni disk. Bez natpisa na obje strane, ništa

ne ukazuje na sadržaj.

Gurnuo ga je u uski otvor na svom računalu.

»Vladini uredi, utorak deseti svibnja.«

Onaj isti glas.

Slušao ga je sa Svenom prije nekoliko sati.

Glas koji je podigao uzbunu. Glas koji je prijetio.

Hoffmann.

Grens je ispio posljednje kapi iz plastične šalice. Treću?

Kasnije. Pogledao je brojke na zvučnoj datoteci. Sedamdeset osam minuta i trideset četiri sekunde.

Kad preslušam ovo.

~

NA STOLU JE bila treća šalica kave iz automata.

Ewert Grens je otišao po nju, ali nije mu bila potrebna. Lupanje srca od kojeg mu se vrtjelo u glavi nema nikakve veze s kofeinom.

Legalna policijska operacija upravo se pretvorila u legalizirano ubojstvo.

Kao prvo, struganje, netko hoda, tkanina se tare o mikrofon na svakom koraku, a nakon jedanaest minuta i četrdeset sedam sekundi — provjerio je trajanje zvučne datoteke — nekoliko prigušenih glasova. Mikrofon se nalazio nisko, uz nogu, bilo je očigledno da se Hoffmann svako toliko pomaknuo i potom približio izvoru zvuka. Polako je ispružio nogu prema osobi koja je govorila, a onda je naglo ustao i Stao tik uz njih.

»Dokument... pročitala sam ga. Pretpostavljam da je riječ o... ženi?«

Jedini glas koji nikad nije čuo.

Zena, stara četrdeset, možda pedeset godina. Meki glas i grube rečenice, siguran je da će ga prepoznati ako ga opet čuje.

»Paula. Tako se zovem, ovdje.«

Najjasniji glas.

Osoba s mikrofonom.

Hoffmann. Ali nazvao se Paula. Kodno ime.

»Moramo ga učiniti još opasnijim... Počinit će teške zločine, dobit će dugogodišnju kaznu.«

Treći glas.

Dosta visok glas, on onih koji ne idu uz lice, kolega iz istog hod-nika, nekoliko vrata niže, netko tko je slučajno svratio u prvim danima istrage jer je htio znati kako napreduje, i da iznese neke zamisli koje su vodile u pogrešnom smjeru.

Ewert Grens snažno lupi rukom po stolu.

Erik Wilson.

Opet je lupio po stolu, sada objema rukama i glasno opsovao prema hladnim uredskim zidovima.

Još dva glasa.

Dva koja je najbolje poznavao, dio hijerarhijskog zapovjednog lanca, spona između kriminala i Vladinog ureda.

»Paula nema vremena za Västmannagatan.«

Oštar, nazalni glas, malo preglasan.

Ravnatelj nacionalne policije.

»I prije ste imali slične slučajeve.«

Duboki, rezonantni glas koji nije gutao riječi, nego ih je zadržavao, samoglasnici su produljeni.

Göransson.

Ewert Grens zaustavio je snimku i iskapio vruću kavu koja je pekla od grla do trbuha. Nije ništa osjetio — toplo, hladno, drhtao je kao i kad je preslušavao prvi put. Namjeravao je opet otići u hodnik i u sebe uliti još vreline sve dok ne osjeti nešto drugo osim gnjeva koji je kipio u

njemu.

Sastanak u Rosenbadu.

Uzeo je flomaster iz pernice i na podlošku za pisanje nacrtao kvadrat i pet krugova.

Za stolom na sastanku pet glava.

Jedna je vjerojatno ministrica pravosuđa. Jedna koja se naziva Paula. Jedna koja funkcionira kao Paulin neposredni nadređeni. Jedna od najvišeg policajca u zemlji. I jedna, pogledao je krug koji predstavlja Göranssona, koja je neposredni šef Ewertu Grensu i Eriku Wilsonu, a odgovorna je za njihov posao, i stoga je cijelo vrijeme znala zašto nema odgovora u slučaju Västmannagatan 79.

»Ja sam korisni idiot.«

Ewert Grens uzme podložak za pisanje i baci ga na pod.

»Ja sam prokleti korisni idiot.«

Opet je uključio snimku, rečenice koje je već preslušao.

»Paula. Tako se zovem, ovdje.«

Ti nisi mafija. Ti si jedan od nas. Mi smo te zaposlili da se pretvaraš da si mafija.

A ja sam te ubio.

nedjelja

VELIKI SAT na crkvi Kungsholms otkucao je pola jedan kad je Ewert Grens izišao iz svog ureda i uprave policije i autom prešao kraću udaljenost do Rosenbada. Znao je što se dogodilo u Västmannagatanu 79. Znao je zašto je Piet Hoffmann robijao u zatvoru Aspsås. I pret-postavljao je zašto su isti ljudi koji su sredili Hoffmannovu zatvorsku kaznu odjednom bili tamo, tražeći birokratski razlog da ga se ubije.

Piet Hoffmann je bio opasan.

Piet Hoffmann je znao istinu o ubojstvu, koje je bilo manje važno

od održavanja infiltracije.

Kad je Grens identificirao Hoffmannovo ime na rubu istrage i namjeravao ga ispitati, postao je još opasniji.

Morali su ga spaliti.

Ali on je preživio napad, uzeo je taoce i stao na prozor radionice kako bi bio vidljiv.

Snimio si sastanak. Snimku si poslao meni. Čovjeku koji je morao odlučiti o tvojoj smrti.

Ewert Grens parkirao je na Fredsgatanu pokraj mračne zgrade iz koje se vlada Švedskom. Ubrzo će se naći unutar nje. Maloprije je preslušao snimku sastanka održanog u jednom od brojnih sefovskih ureda prije dvadeset jedan dan.

Izvadio je mobitel i nazvao Svena Sun ” 'ista. Tri puta je zazvonio. Netko se nakašljao s mukom skupljajuću snagu.

»Halo?«

»Svene, ja sam. Želim...«

»Ewerte, spavam. Legao sam u osam sati. Sinoć nisam spavao, sjećaš li se?«

»Ni večeras nećeš puno spavati. Trebaš otputovati u SAD, u južnu Georgiju. Tvoj avion polijeće s Arlande za dva i pol sata. Stići ćeš...«

»Ewerte.«

Sven se pribrao, glas mu je bio jači — zacijelo je lakše govoriti kad ti prsa i dišni putevi nisu ispod jastuka i popluna.

»O čemu to govoriš?«

»Želim da ustaneš i obučeš se. Ideš na sastanak s Erikom Wilsonom kako bi ti potvrdio da je do sastanka, koji sam sada preslušao, doista došlo. Nazvat ću te za dva sata. Tada ćeš sjediti u taksiju i preslušavati zvučnu datoteku koju sam poslao na tvoje računalo. Shvatit ćeš točno o čemu se ovdje radi.«

Grens je ugasio motor i izišao iz auta.

Vrata moći napravljena su od stakla i automatski se otvaraju kad god bi bio tu preko dana. Sada su bila zatvorena, pa je morao pritisnuti zvono kako bi probudio čuvara na gornjem katu.

»Da?«

»Viši detektiv Grens, Gradska policija, došao sam pregledati snimku s jedne od vaših nadzornih kamera.«

»Sada?«

»Imate li nekog drugog posla?«

Zbog šuškanja papira uz mikrofon u zvučniku je pucketalo.

»Rekli ste Grens?«

»Možete me vidjeti na kameri. A sada možete vidjeti moju osobnu iskaznicu koju držim u ruci.«

»Nitko nije dojavio da dolazite. Kada dođete ovdje kod mene, želim je bolje pogledati. Onda ću odlučiti možete li se zadržati ili bi bilo bolje da dođete sutra.«

~~

Ewert Grens je ubrzao, E18 sjeverno od Roslalgstulla bio je gotovo prazan, ali sada uopće nije mario za znakove o ograničenju brzine na sedamdeset kilometara na sat.

Prvo je kod čuvara provjerio knjigu posjeta.

Ministrica pravosuđa je desetog svibnja imala ukupno četiri po-sjeta. Stigli su zasebno u razmacima od dvadeset pet minuta. Prvo rav-natelj nacionalne policije, potom Göransson, malo poslije Erik Wilson i na kraju, rukopis je bio nečitak, ali Grens i čuvar bili su sigurni da se posjetitelj koji se upisao u 15.36 zvao Piet Hoffmann.

Prošao je Danderyd, Taby, Vallentunu... treći put u dvadeset četiri sata približavao se gradiću Aspsås, ali neće otići u zatvor ili crkvu. Ide do kuće s terasom čovjeku kojeg neće ostaviti sve dok mu ne odgovori na pitanje zbog kojeg dolazi k njemu.

S knjigom posjeta u ruci, Ewert Grens zahtijevao je da pogleda snimke dviju kamera koje nadziru Vladine urede, i svaku osobu koja

ulazi ili izlazi. Identificirao ih je jednog po jednog. Prvo kad su se upisivali, kamera se nalazi iznad pulta čuvara na ulazu u Rosenbad, a oni su stajali tamo, njih četvero, i nisu podigli pogled. Potom kamera u razini lica u hodniku na drugom katu nasuprot vratima ureda ministrice. Vidio je ravnatelja nacionalne policije i Göranssona kako kucaju i ulaze u razmaku od nekoliko minuta. Wilson je došao nakon dvadeset minuta, a Hoffmann je otprilike sedam minuta kasnije prošao hodnikom. Točno je znao gdje se nalazi kamera, nešto duže je gledao prema njoj, gledao je u leće svjestan da će njegova prisutnost biti dokumentirana.

Piet Hoffmann pokucao je na vrata kao i svi ostali, ali njega nisu odmah pustili unutra. Rečeno mu je neka ostane u hodniku i ispruži ruke kako bi ga Göransson pretražio. Grens se s mukom suzdržavao kad je shvatio da glasan zvuk, koji se pojavio oko devet minuta nakon početka snimke, potječe od šefa istražitelja koji je rukom lupkao po mikrofonu.

Ubrzao je i naglo zakočio kad se u mraku ukazalo skretanje za Aspsås.

Još nekoliko kilometara. Još se nije smijao, ali se počeo smiješiti.

Nedjelja je stara tek nekoliko sati. Nije imao puno vremena, ali uspjet će. Još uvijek je više od dvadeset četiri sata do ponedjeljka uju-tro, kad će izvještaj o nadzornim kamerama preko vikenda doći do odjela sigurnosti u Vladinim uredima.

Preslušao je glasove, a sada je vidio i slike.

Ubrzo će potvrditi vezu između troje sudionika tog sastanka i naređenja koja je dobio ravnatelj zatvora prije i za vrijeme talačke drame koja je završila smrću.

~~

Kuća s terasom na cesti uz koju su kuće s terasama u kvartu kuća s terasama.

Ewert Grens parkirao je ispred poštanskog sandučića s brojem petnaest, a potom je neko vrijeme sjedio i gledao u daljinu. Nikad nije

volio takva mjesta. Ljudi koji žive preblizu jedni uz druge i pokušavaju izgledati jednako. U njegovu velikom stanu u Sveagatanu netko je hodao po njegovu stropu, netko drugi je stajao ispod njegova poda, a ostali su ispijali čaše vode s druge strane kuhinjskog zida. Ali on ih ne vidi, ne poznaje ih, ponekad ih čuje, ali ne zna što nose na sebi, kakve automobile imaju, ne susreće ih u kućnim ogrtačima s novinama ispod ruke i ne mora razmišljati da li je njihova šljiva možda malo previše nadvijena nad ogradom.

Jedva je podnosio samog sebe.

Pa kako bi, k vragu, onda mogao podnijeti miris mesa na roštilju i udaranje lopte po drvenim vratima?

Kasnije, kad sve to bude gotovo, pitat će Svena, kako ti uspijeva, kako možeš razgovarati s ljudima koji te ne zanimaju.

Otvorio je vrata i zakoračio u gotovo miomirisnu proljetnu noć. Nekoliko stotina metara odade nalazio se visok zid, oštra crta na nebu koje nije htjelo potamnjeti, a tako će i dalje činiti sve dok još jedno ljeto ne prijeđe u ranu jesen.

Četvrtaste površine na dobro održavanom travnjaku, prišao je vratima i pogledao prozore koji su i u prizemlju i na katu bili osvijet-ljeni: vjerojatno kuhinja, vjerojatno spavaća soba. Lennart Oscarsson je drugi dio svog života provodio nekoliko minuta hoda od radnog mjesta. Grens je bio siguran da ako možeš živjeti u kući s terasom, onda je to na neki način povezano s tim da ne trebaš jednu realnost razdvajati od druge.

Namjeravao ga je iznenaditi. Nije nazvao da kaže kako dolazi, nadao se susresti nekoga tko je.upravo spavao i stoga nema energije da se pobuni.

Nije bilo tako,

»Ti?«

Sjetio se opisa Hermanssonice o osobi na rubu živčanog sloma.

»Sto hoćeš?«

Oscarsson je nosio zatvorsku odoru.

»Još uvijek radiš?«

»Molim?«

»Tvoja odjeća.«

Oscarsson uzdahne.

»U tom slučaju nisam jedini. Ukoliko nisi ovdje došao usred noći na čaj i da mi pomogneš riješiti križaljku?«

»Mogu li ući? Ili želiš da stojimo ovdje dok budemo razgovarali?«

Podovi od jelovine, stubište od jelovine, zidovi od jelovine. Pomi-slio je da je ravnatelj zatvora sam uredio hodnik. Kuhinja je djelovala starije: ormarići i radne površine iz osamdesetih, pastelne boje koje se više ne mogu kupiti.

»Ovdje živiš sam?«

»U zadnje vrijeme.«

Ewert Grens jako je dobro znao kako se ponekad kuca ne zeli promijeniti, a osoba koja se iselila nekako se zadrzala u bojama i na-mještaju.

»Žedan?«

»Nisam.«

»Onda ću sam popiti piće.«

Lennart Oscarsson otvorio je hladnjak, uredan i dobro opskrbljen, povrće na dnu, boca piva koju je sada držao u ruci s gornje police.

»Jučer si gotovo izgubio dobrog prijatelja.«

Ravnatelj je sjeo i bez riječi potegnuo iz boce.

»Jutros sam ga posjetio, bolnica Danderyd. U šoku je.«

»Znam. I ja sam razgovarao s njim. Dvaput.«

»Kakav je to osjećaj?«

»Osjećaj?«

»Znati da si kriv.«

Krivnja. Grens je i o tome sve znao.

»Sada je pola dva ujutro. U svojoj kuhinji još uvijek nosim odoru. A ti se pitaš kakav je to osjećaj?«

»Jer je točno, zar ne? Ti si kriv?«

Oscarsson podignu ruke.

»Grense, znam što hoćeš.«

Ewert Grens pogleda drugog čovjeka, koji također noćas neće poći leći.

»Prije otprilike trideset šest sati razgovarao si s jednom mojom kolegicom. Priznao si da si donio barem četiri odluke koje su Hoffmanna natjerale da postupi kako je postupio.«

Lennart Oscarsson bio je crven u licu.

»Znam što hoćeš!«

»Tko?«

Ravnatelj je poskočio, izlio ostatak piva iz boce, potom ju je bacio o zid i pričekao dok i posljednja krhotina stakla nije pala na pod. Otkopčao je gornji dio odore, stavio je na prazan kuhinjski stol i iz ladice s priborom za jelo uzeo velike škare. Pažljivo je poravnao rukav nadlanicom prešavši po tkanini i onda je počeo rezati, prilično velike komade, široke pet, možda šest centimetara.

»Tko ti je izdao naređenje?«

U ruci je držao prvi komad tkanine, opipavao je rubove. Nasmiješio se, Grens je bio siguran, gotovo sramežljiv osmijeh.

»Oscarssone, tko?«

Rezao je kao i prije toga, u ravnim, promišljenim crtama, a kva-dratne komade uredno je slagao povrh onog prvog.

»Stefan Lygas. Zatvorenik za kojeg si bio odgovoran. Zatvorenik koji je sada mrtav.«

»Nisam ja kriv.«

»Pawel Murawski. Piet Hoffmann. Još dvojica zatvorenika za koje si bio odgovoran. Još dva zatvorenika koji su sada mrtvi.«

»Nisam ja kriv.«

»Martin Jacobson.«

»U redu, dosta je.«

»Martin Jacobson, zatvorski čuvar koji je...«

»Za boga miloga, Grense, dosta!«

Prvi rukav je gotov. Komadi tkanine poslagani na manjoj hrpi.

Oscarsson izvuče drugi, blago ga protrese, po sredini je imao , nabor, rukom je prelazio po njemu dok nije nestao.

»Pal Larsen.«

Opet je rezao, sada brže.

»Naredio mi je glavni ravnatelj Pal Larsen.«

Grens se sjećao, nakon nekih pola sata na snimci, nogavica struže o mikrofon, i zvuka žličice po porculanu kad je netko otpio kavu iz šalice.

»Ja sam te postavio. A to znači da ti odlučuješ o događajima u Službi

zatvora i uvjetne kazne.«

Kratka stanka kad je ministrica izišla iz prostorije da uvede šefa Službe zatvora i uvjetne kazne, koji je sjedio vani u hodniku i čekao. »Ti odlučuješ o onome oko čega se ti i ja dogovorimo da ćeš odlučiti.«

Glavni ravnatelj dobio je naređenje. Glavni ravnatelj potom je prenio naređenje. Od pravog pošiljatelja.

Ewert Grens pogleda čovjeka golih prsa koji je na komadiće rezao odoru za kojom je čeznuo cijelog života pa je žurno napustio kuhinju koja nikad neće promijeniti boju, i dom koji je još samotniji od njegova.

»Znaš li što ću učiniti s ovim?«

Lennart Oscarsson stajao je ispred otvorenih vrata kad je Grens ušao u auto. U podignutoj ruci držao je netom izrezane komadiće, a kad

je ispustio nekoliko komada polako su pali na do.

»Oprati auto, Grense. Znaš, uvijek ti treba čista krpa za poliranje, a ovo, ovo je prokleto skup materijal.«

~~

Nazvao je broj dok je auto napuštao četvrt s kućama u nizu. Pogledao je crkvu i četvrtasti crkveni zvonik, zatvor i radionicu koji su se mogli vidjeti iza visokog zida.

Nije prošlo ni trideset šest sati. Proganjat će ga do kraja života.

~~

»Halo?«

Göransson je bio budan.

»Ne možeš spavati?«

»Sto hoćeš, Ewerte?«

»Da se nas dvojica nađemo. Za pola sata.«

»Neće ići.«

»Sastanak. U tvom uredu. U tvom svojstvu kao kontrolor Zaštite identiteta.«

»Sutra.«

Grens pogleda znak u svom retrovizoru. Slabo se vidio u mraku, ali znao je kako se zove grad koji je upravo napustio.

Nadao se da se neće tako skoro vratiti.

»Paula.«

»Molim?«

»O tome ćemo razgovarati.«

Čekao je, nastupila je dulja tišina.

»Koja Paula?«

Nije odgovorio. Suma je polako prelazila u blokove nebodera — približavao se Stockholmu.

»Grense, odgovori mi. Koja Paula?«

Ewert Grens neko je vrijeme držao mobitel, a onda je prekinuo vezu.

~~

Hodnik je bio prazan. Skriven u mraku zujao je automat za kavu. Smjestio se na jednoj od stolica kod Göranssonova ureda.

Njegov šef će ubrzo stići. Grens je bio posve siguran.

Popio je kavu iz automata.

Wilson je bio Hoffmannov neposredno nadređeni. On bilježi rad doušnika u dnevniku. Dnevnik na sigurnom čuva CHIS kontrolor. Göransson.

»Grense.«

Sef istražitelja otvorio je vrata svog ureda. Ewert Grens pogleda na sat i nasmiješi se. Točno pola sata nakon njihova razgovora.

Ušao je u ured koji je bio znatno veći od njegova i sjeo na kožnu fotelju, malo se meškoljeći.

Göransson je bio nervozan.

Trudio se prikazati suprotno, ali Grens je prepoznao disanje, intonaciju, blago pretjerivanje u kretnjama.

»Dnevnik, Göranssone. Želim ga vidjeti.«

»Ne razumijem.«

Grens je bio bijesan, ali to nije htio pokazati.

Nije vikao, nije zaprijetio.

Još ne.

»Daj mi dnevnik. Cijeli fascikl.«

Göransson je sjedio na rubu stola. Mahnuo je prema zidovima prekrivenim policama, na svakoj su bili fascikli.

»Koji vražji fascikl?«

»Fascikl za osobu koju sam ubio.«

»Nemam pojma o čemu govoriš.«

»Fascikl o cinkeru.«

»A što će ti?«

Sredit ću te, gade. Imašjošjedan dan.

»Znaš.«

»Ono što znam, Ewerte, jest da postoji samo jedan primjerak, u mom sefu. Samo ja imam šifru, a za to postoje razlozi.«

Göransson je nogom lupio po zelenom sefu koji je stajao uza zid iza stola.

»Jer nijedna neovlaštena osoba ne može ga vidjeti.«

Grens je polako disao. Došlo mu je da ga udari, stisnuta šaka bila je na pola puta do Göranssonova lica kad je zamijetio, želja je bila toliko snažna.

Otpustio je zgrčene prste, ispružio ih u možda previše naglašenoj gesti.

»Fascikl, Göranssone. I trebat će mi pisaljka.«

~~

Göransson je pogledao ruku ispred sebe, čvornate prste.

Eivert Grens koji viče, prijeti, s tim mogu izaći na kraj.

»Mogu li je dobiti?«

»Sto?«

»Pisaljku.«

Ali glasni šapat.

»I list papira.«

»Ewerte?«

»List papira.«

Čvornati prsti upirali su prema njemu.

Dao mu je notes i pisaljku, crveni flomaster.

»Prije pola sata rekao sam ti jedno ime. Znam da se to ime nalazi u fasciklu doušnika. Želim ga vidjeti.«

On zna.

Ewert Grens je stavio notes na naslon za ruke kožne fotelje i nešto zapisivao. Rukopis koji nije bilo lako pročitati. Ali ne sada. Pet pažljivo ispisanih slova crvenim flomasterom.

Grens zna.

Göransson je prišao sefu. Ruke su mu možda drhtale, možda mu je zato trebalo dosta vremena da okrene šest brojki, otvori teška vrata i izvadi crni pravokutni fascikl.

»Jesu li svi sastanci između tvoje osobe koja je neposredno nadređena doušniku i Hoffmanna zapisani ovdje?«

»Jesu.«

»I to je jedini primjerak?«

»To je primjerak koji držim kao CHIS kontrolor. Jedini primjerak.«

»Uništi ga.«

Stavio je crni fascikl ispred njega na stol i pregledao kodna imena kriminalaca koji su unovačeni da rade kao doušnici za švedsku policiju. Negdje na polovici se zaustavio.

Znao sam da nije u redu i rekao sam ne.

»Grense?«

»Da?«

Otišao sam iz njezine sobe.

»Ovdje je. Ime koje te zanima.«

Ewert Grens vec je bio na nogama, stajao je pokraj svog šefa i

preko njegova ramena čitao gusto ispisane stranice.

Prvo kodno ime. Potom datum. Nakon toga sažetak o kratkom sastanku tog dana, u stanu u koji se moglo ući s dviju različitih adresa. Stranica za stranicom, sastanak za sastankom.

»Znaš što želim.«

Imam te.

»Ne možeš ga dobiti.«

»Daj mi omotnicu, Göranssone. Daj mi je.«

Uz svaki dnevnik išla je omotnica s pravim imenom doušnika, zapečaćena od njegovog neposredno nadređenog prvog dana operacije, voštanim pečatom, crvenim i blistavim.

»Otvori je.«

Od ovoga mogu otići visoko uzdignute glave.

»Ne mogu to učiniti.«

»Smjesta, Göranssone.«

~~

Greens je u ruci čvrsto držao omotnicu, pročitao je ime koje je prvi put čuo kako se izgovara prije nekoliko dana, na snimci susreta u Vla-dinim uredima.

Pet slova.

Isto ime koje je upravo zapisao u notes.

P-a-u-l-a.

Posegnuo je za Göranssonovim nožem za pisma, slomio pečat i otvorio smeđu omotnicu.

~~

Već je znao.

A ipak to prokleto lupanje u njegovim prsima.

Ewert Grens izvadio je list papira i pročitao ime za koje je znao a

će biti tamo. Potvrda da je osoba za koju je naredio da je ubiju doista radila za Gradsku policiju.

Piet Hoffmann.

Piet.

Paula.

Švedski sustav kodnih imena, prvo slovo muškog imena postaje prvo slovo ženskog imena. Fascikl doušnika prepun je cinkera koji se zovu Maria, Lena, Birgitta.

»A sada želim izvještaj tajne službe. O tome što se zapravo dogodilo u Västmannagatanu 79.«

~~

Opet šapat.

Göransson pogleda kolegu koji mu se nikad nije sviđao.

On zna.

»Ne možeš ga dobiti.«

»Gdje držiš izvještaj tajne službe? Što se zapravo dogodilo u Vastmannagatanu 79? A mi koji istražujemo to ne bismo smjeli znati?« »Nije ovdje.

»Gdje je?«

»Postoji samo jedan primjerak.«

»Isuse, Göranssone, gdje je?«

On zna.

»Kod ravnatelja okružne policije. Kod našeg najvišeg časnika.«

~~

Teško je šepao, a nije osjećao bol — već godinama ne mari za to — tako je jednostavno hodao, lijevo stopalo polako na pod, desno sto-palo teško na pod, lijeva noga polako na pod. Ali kako ga je pokretao gnjev, jače je zakoračio desnom nogom po podu, a monotoni zvuk brzo se proširio neosvijetljenim hodnikom. Dizalom četiri kata niže, ravno

prema pokretnim stepenicama, kroz kantinu i dizalom pet katova gore. A potom opet onaj zvuk, netko šepa na kraju hodnika, koji prestaje kod vrata ureda ravnatelja okružne policije.

Stajao je nepomično i slušao.

Uhvatio je kvaku.

Zaključano.

Ewert Grens svoje je napredovanje prekidao tri puta: prvo u uredu za računalnu pomoć, kod mladića koji pije Colu da uzme CD s iznenađujuće jednostavnim i pristupačnim programom, koji može dešifrirati sve kodirane riječi na svim računalima u dvije minute. Potom u maloj kuhinji nasuprot automatu s hranom zbog ručnika. I konačno U uredu za popravke nasuprot skladištu, zbog čekića i odvijača.

Nekoliko puta ručnik je omotao oko čekića, odvijač je stavio u razmak između gornje šarke na vratima i igle, još jednom pogledao naokolo u mraku i čekićem snažno udarao po odvijaču dok se igla nije oslobodila. Provukao je odvijač do donje šarke i sljedeće igle, koju je oslobodio udarcem čekića. Potom je bilo lako odvojiti dvije šarke, pažljivo gurati odvijač naprijed-natrag između vrata i dovratka i gurati vrata dok cilindar brave nije ispao iz ležišta.

Podigao je vrata i stavio ih sa strane.

Bila su lakša nego što je zamišljao.

U racijama je obijao vrata — srčani udar s druge strane, ustrašena djeca koja su ostala sama — kako ne bi morao čekati bravara koji se možda neće ni pojaviti.

Ali nikad nije provalio u ured nadređenog policijskog časnika.

Prijenosno računalo bilo na stolu, kao i njegovo. Uključio ga je i pričekao da CD program identificira i zamijeni šifrirane riječi, a onda je potražio dokumente kako je naučio.

Bilo mu je potrebno samo nekoliko minuta.

Ewert Grens postavio je vrata na njihovo mjesto, opet je uglavio igle, provjerio ima li ogrebotina ili iverja na dovratku, a potom otišao s računalom u aktovci.

~~

BUDILICA IZA telefona nije radila. Stala je u 3 i 15. Grens se fokusirao na bijeli sat dok je drugi put te noći nazivao točno vrijeme.

Tri četrdeset pet i trideset sekundi. Točno. Radio je.

Noć se počela povlačiti, a on nije ni zamijetio.

Oznojio se. Odmotao je ručnik s čekića i obrisao čelo i vrat. Hodanje kroz zgradu, obijanje vrata, više tjelesnog napora nego što je navikao.

Sjeo je za računalo koje je donedavno bio na tuđem stolu i potražio datoteku koju je ranije počeo čitati.

Västmannagatan 79.

Izvještaj tajne službe. Zbiljski događaji.

Posegnuo je za tankim fasciklom na rubu svog stola i prelistao ga. Isti incident. Ali nije istinit. Nepotpuna informacija do koje su mogli doći on, Sven, Hermanssonica i Ågestam, koja je stoga dovela do skidanja istrage.

Nastavio je pretraživati dokumente na računalu. Vratio se točno godinu unatrag. Tristo dva izvještaja tajne službe govore kako je rad doušnika na razotkrivanju jednog zločina potaknuo drugi. Prepoznao ih je nekoliko. Druge istrage koje su propale bez obzira na činjenicu što su informacije već bile poznate.

Nije spavao prošle noći, a neće ni večeras. Ispunjavao ga je gnjev za koji nije nalazio oduška, istiskivao je umor, jer nije bilo dovoljno prostora.

Ja sam korisni idiot.

Obavio sam legalizirano ubojstvo.

Osjećam krivnju cijelog života i to zaslužujem, ali nema tog gada će me koi primorati da je snosim umjesto nekog drugog.

Nisam poznavao Hoffmanna. On me ne zanima.

Ali ovo, ovu prokleto gadnu krivnju ne kanim preuzeti na sebe, u to sam siguran.

Primaknuo je telefon i sjetio se broja koji je često nazivao u ovo doba noći. Glas je bio slabašan, kao i uvijek kad se nekog probudi. »Halo?«

»Anita?«

I »Tko...«

»Ewert je.«

Iscrpljeni uzdah iz mračne spavaće sobe na katu u kući s terasom, negdje u Gustavsbergu.

»Sven nije ovdje. Noć provodi u avionu, leti za SAD. Jer si ga ti tamo poslao prije nekoliko sati.«

»Znam.«

»Onda nas večeras više ne zovi.«

»Znam.«

»Laku noć, Ewerte.«

»Uvijek nazovem Svena. Onda moraš prihvatiti. Vidiš... tako sam prokleto ljut.«

Mogao je čuti njezino sporo disanje.

»Ewerte?«

»Da?«

»Nazovi nekog drugog. Nekoga tko je za to plaćen. Moram spavati.«

Spustila je slušalicu. Zagledao se u nepoznato prijenosno računalo koje se nalazilo na njegovu stolu i zagledalo u njega, u njegov prikriveni gnjev.

Sven je u avionu negdje iznad Adantika.

Hermanssonica. Ne mogu nju nazvati, mlada žena i starac usred noći.

Grens podigne plastični omot s podloške za pisanje i prstom prijeđe po dugom popisu. Pronašao je ono što je tražio i okrenuo broj osobe s kojom uopće nije htio razgovarati.

~~

Zazvonilo je osam puta.

Spustio je slušalicu, pričekao točno minutu i potom opet nazvao.

Netko se odmah javio, netko je podigao telefonsku slušalicu.

»Ti si, Grense?«

»Dakle, budan si?«

»Sada jesam. Kojeg vraga hoćeš?«

Ewert Grens ga je prezirao. Krut, drži se hijerarhije. Kvalitete koje on prezire, ali sada su mu bile potrebne.

»Ågestame?«

»Da?«

»Potrebna mi je tvoja pomoć.«

Lars Ågestam je zijevnuo, protegnuo se i potom se zavalio u krevetu.

»Odi leći, Grense.«

»Potrebna mi je tvoja pomoć. Odmah.«

»Jednostavan odgovor. Isti koji uvijek dobiješ kad mene i moju obitelj probudiš u ovo doba. Nazovi dežurnog.«

Spustio je slušalicu. Ewert Grens sada nije čekao, odmah ga je nazvao.

»Grense! Nemoj se ni slučajno... usuditi, ti prokleti...«

»Stotine slučajeva. Samo u prošloj godini. Svjedoci, dokazi i intervjui koji... koji su nestali.«

Lars Ågestam pročisti grlo.

»O čemu govoriš?«

»Moramo se naći.«

Netko je u pozadini nešto rekao.

Zvučalo je kao Ågestamova žena. Grens se pokušao sjetiti kako ona izgleda, upoznali su se, toga se sjeća, ali ne i njezina lica, od onih koja su neodrediva.

»Grense, jesi li pijan?«

»Stotine. I ti si bio uključen u nekoliko slučajeva.«

»Naravno. Možemo se naći. Sutra.«

»Odmah, Ågestame! Nemam puno vremena. Ponedjeljak ujutro, do tada... tada će biti kasno. A ono što ti trebam reći... isto tako je u tvom interesu... zar ne shvaćaš kako bizarno zvuči kad se to kaže? Tebi?«

Opet ženski glas u pozadini. Grens ga je čuo, ali ne i ono što je rekla. Ågestam je šaptao kad se opet oglasio.

»Slušam.«

»O tome ne mogu preko telefona.«

»Ali slušam te!«

»Moramo se naći. Shvatit ćeš zašto.«

Javni tužitelj uzdahne.

»Onda dođi ovamo.«

»K tebi?«

»U moju kuću.«

~~

Prošao je postaju podzemne željeznice Akeshov i odvezao se do kvarta s kućama iz četrdesetih, za obrazovanu srednju klasu. Bit će predivan dan, osjećalo se po suncu koje se pomaljalo u daljini. Zaustavio je auto ispred vrta s velikim stablima jabuke na kraju uspavane ulice. Bio je tu jedno, prije kojih pet godina. Novoimenovani tužitelj primio je niz prijetnji tijekom suđenja mladom ocu optuženom za ubojstvo, a Grens ih nije previše ozbiljno shvaćao sve dok na žutoj

kući nisu osvanuli crni grafiti, mrtav si, gade, ispisani sprejem od kuhinje do dnevnog boravka.

Na stolu dvije velike šalice.

Između njih čajnik s netom skuhanim čajem.

»Crni, zar ne?«

»Crni.«

Grens je iskapio šalicu, a Ågestam je iznova napuni.

»Dobar je gotovo kao ona tekućina iz automata u hodniku.«

»Sada je četiri i petnaest ujutro. Što hoćeš?

Na stolu je već bila aktovka. Grens je otvori i izvadi tri spisa. »Prepoznaješ ih?«

Lars Ågestam kimne glavom.

»Tri istrage na kojima smo prošle godine radili zajedno.«

Ewert Grens pokazao je svaki od njih.

»Teški prekršaj s drogom, parkiralište u Regeringsgatanu. Suđen i oslobođen. Prekršaj s vatrenim oružjem, staza ispod mosta Liljeholm. Suđen i oslobođen. Pokušaj otmice, Magnus Ladulasgatan. Suđen i oslobođen.«

»Možeš li tiše govoriti? Moja žena. Moja djeca. Oni spavaju.« Ågestam mahne rukom prema stropu, gornjem katu.

»Imaš djece? Prošli put nisi imao.«

»Pa, sada imam.«

Grens spusti glas.

»Sjećaš li ih se?«

»Da.«

»Zašto?«

»Znaš zašto. Nisam dobio odobrenje. Nedostatak dokaza.« Grens odloži spise sa strane i zamijeni ih laptopom koji se donedavno nalazio

iza zaključanih vrata na stolu visokorangiranog časnika. »Želim da pročitaš.«

Lars Ågestam podigne šalicu čaja i prinese je ustima, ali tu je ostala. Dalje nije mogao, prsti su mu se ukočili.

»Sto je ovo?«

Pogledao je Ewerta Grensa.

»Grense? Što je ovo?«

»Što je ovo? Ista adresa. Isto vrijeme. Ali različita istina.«

»Ne razumijem.«

»Ovaj? Teški prekršaj s drogom, parkiralište u Regeringsgatanu. Ali ono što se doista dogodilo. Opisano u izvještaju tajne službe, a napisao ga je policajac koji nije sudjelovao u istrazi.«

Ewcrt Grens opet je pogledao računalo.

»Još dva. Čitaj.«

Vrat mu je bio crven. Rukom je prošao kroz kosu.

»A ovaj?«

»Ovaj? Prekršaj s vatrenim oružjem, staza ispod mosta Liljeholm. A ovaj ? Pokušaj otmice, Magnus Ladulasgatan. Ali opet ono što se doista dogodilo. Opet opisano u izvještaju tajne službe, a napisao gaje policajac koji nije sudjelovao u istrazi.«

Tužitelj je ustao.

»Grense, ja...«

»A ovo su samo tri od tristo dva prošlogodišnja slučaja. Svi su ovdje. Istina koju nam nikad nisu rekli. Zločini koji su pometeni ispod tepiha, kako bi se mogli riješiti drugi zločini. Službena istraga, od onih kojima se bavimo ti i ja. I druga, koja postoji samo ovdje, u izvještajima tajne službe za upravu policije.«

Ewert Grens pogleda čovjeka u kućnom ogrtaču ispred sebe.

»Larse, uključen si u dvadeset tri slučaja u kojima si bio tužitelj, a

završili su neuspjehom. Zatvorio si ih, jer nisi imao informaciju koja postoji u pravom izvještaju, onom tajnom, onom koji je mogao srediti cinkera.«

Lars Ågestam nije sjeo.

Rekao je Larse.

Činilo se... čudno, neočekivano. To je samo moje ime. Ali kad ga Grens izgovori... gotovo ti je neugodno.

Nikad mi se nije obratio imenom.

Ne želim da to ikad više učini.

»Cinker?«

»Cinker. Doušnik. Tajni ljudski izvor informacija. Kriminalac koji počini zločn, a mi mu potom pogledamo kroz prste, jer će nam pomoći da riješimo druge zločine.«

Ågestam je tijekom cijelog razgovora ispred usta držao šalicu. Sada ju je odložio.

»Čiji je laptop?«

»Ne želim da znaš.«

»Čiji?«

»Ravnatelja okružne policije.«

Lars Ågestam ustao je od stola, žurno napustio kuhinju i pošao na kat.

Ewert Grens ga je promatrao.

Imam još.

Västmannagatan 79.

I to će ti trebati. Kad sve ovo skupa spakiramo. U sljedeća dvadeset četiri sata.

Žurni koraci niz stube. Tužitelj je nosio pisač koji je spojio na računalo — slušali su kako tristo dvije kopije formiraju snop, jedna po jedna.

»Vratit ćeš ga?«

»Hoću.«

»Treba li ti pomoć?«

»Ne.«

»Sigurno?«

»Vrata nisu zaključana.«

~~

Sunce je ispunilo kuhinju, svjedost koja se do maloprije utapala pod žaruljama sada je bila dovoljno snažna da sama obasjava pa nije ni zamijetio kad je Ågestam ugasio električnu rasvjetu.

Bilo je pola pet, a već je svanulo.

»Larse.«

Bila je mlada, raščupane kose. Na sebi je imala bijeli noćni haljetak, bijele papuče i bila je jako umorna.

»Žao mi je. Jesam li te probudio?«

»Zašto ne spavaš?«

»Ovo je Ewert Grens i...«

»Znam tko je on.«

»Bit ću budan još neko vrijeme. Moramo nešto dovršiti.«

Uzdahnula je, krhke građe, ali njezini koraci bili su teži čak i od Grensovih dok se uspinjala u spavaću sobu.

»Oprosti, Ågestame.«

»Pošla je leći.«

»Uzrujana je, zar ne?«

»Ona vjeruje da si pogrešno procijenio. Kao i ja.«

»Ispričavam se. Dragi Bože, prošlo je pet godina!«

»Grense?«

»Da?«

»Opet vičeš. Nemoj probuditi djecu.«

Lars Ågestam je obje šalice ispraznio u sudoperu, ljepljivu i gorku tekućinu koja se zadržala na dnu šalice.

»Ne želim više čaja.«

Uzeo je svežanj s tristo dvije netom isprintane stranice.

»Nije važno koliko je sati. Ovo... više nisam umoran, Grense... bijesan sam. Prije svega trebam se smiriti.«

Otvorio je jedan od ormarića. Na gornjoj polici, boca Seagramsa i čaše prikladne veličine.

»Što se tebi čini, Grense?«

Ågestam dopola napuni dvije čaše.

»Sada je pola pet ujutro.«

»Tako stvari stoje, ponekad.«

Druga osoba.

Ewert Grens slabašno se nasmiješio kad je Ågestam iskapio polo-vicu čaše.

Ako treba nagađati, onda bi rekao da će imati deset pogodaka u deset pokušaja.

Grens je nakon nekog vremena gucnuo. Blažeg okusa nego što je mislio, savršen za kuhinju, u pidžamama i kućnim haljetcima.

»Istina koju nam nikad nisu rekli, Ågestame.«

Ruku je stavio na svežanj papira.

»Nisam ovdje jer uživam u tome da te budim. Nisam došao ni zbog čaja pa čak ni zbog viskija. Došao sam zato jer sam siguran da zajedno ovo možemo riješiti.«

Lars Ågestam prelista izvještaje tajne službe, za koje do sada nije znao da uopće postoje.

Vrat mu je još uvijek bio crven.

I dalje je rukom prolazio kroz kosu,

»Tristo dva.«

Svako toliko bi zastao, nešto pročitao i onda nastavio listati, na-sumce birajući koji će dokument potom pročitati.

»Dvije verzije. Jedna službena. I jedna za upravu policije.«

Mahnuo je prema svežnju ispred sebe i natočio još jednu čašu viskija.

»Shvaćaš li, Grense? Mogu ih sve tužiti. Mogu tužiti svakog po-licajca koji s ovim ima bilo kakve veze. Zbog krivotvorenja dokumena-ta. Zbog lažnih priznanica. Zbog izazivanja zločina. Ovdje je dovoljno toga da u Aspsåsu otvore poseban odjel za policiju.«

Iskapio je čašu i nasmijao se.

»A sva ova suđenja? Što se tebi čini, Grense? Sve ove tužbe, raz-govori i presude bez informacija kako je vrh policije uključen u ovo!«

Bacio je svežanj na stol. Neke stranice pale su na pod. Ustao je i počeo gaziti po njima.

»Upravo si probudio djecu.«

Nisu je čuli kako dolazi — stajala je na vratima, u bijelom noćnom haljetku, ali bez papuča.

»Larse, moraš se smiriti.«

»Ne mogu.«

»Strašiš ih.«

Ågestam je poljubi u oba obraza i krene prema dječjoj sobi.

»Grense?«

Okrenuo se na početku stuba.

»Cijeli ću dan raditi na ovome.«

»Ponedjeljak ujutro. Ili će nestati dvije snimke.«

»Javim ti se najkasnije do večeri.«

»Ponedjeljak ujutro. A onda će pogrešni ljudi doznati koliko sam prokleto blizu.«

»Najkasnije večeras. Bolje ne mogu. Je li to u redu?«

»To je u redu.«

Tužitelj je zastao i onda se opet nasmijao.

»Grense, zamisli! Poseban odjel za policiju. Poseban policijski odjel u Aspsåsu!«

~~

KAVA JE IMALA drugačiji okus.

Nakon nekoliko gudjaja prolio je prvu šalicu. Svježa kava iz automata u hodniku imala je isti okus. U ruci je držao treću kad je shvatio zašto.

Kao da mu je na nepcu ostao nekakav sloj.

Dan je započeo s dva viskija u Ågestamovoj kuhinji. On to inače ne čini. On općenito rijetko pije alkoholna pića, a već godinama ne pije nasamo.

Ewert Grens sjeo je za stol osjetivši se čudnovato prazan.

Prvi ranoranioci već su stigli i prošli pokraj njegovih otvorenih vrata, ali mu nisu smetali, čak ni oni koji su zastali kako bi mu poželjeli dobro jutro.

Otpustio je svoj gnjev.

Vozio je od Ågestama, nekoliko dječaka koji dostavljaju novine, poneki biciklist, to je bilo sve — grad koji je najumorniji oko pet ujutro.

Za krivnju ima dovoljno prostora. Krivnju koju su drugi pokušali svaliti na njega. Bjesnio je zbog toga, pokušao je ušutkati kad bi sjala pokraj njega, otjerati je na stražnje sjedište. I dalje ga je gnjavila, prisiljavala da brže vozi. Krenuo je prema Göranssonu da se rastereti, a onda se uspio svladati — suočit će se s njima, ali još ne. Uskoro će sre-sti ljude koji su doista odgovorni. Parkirao je na Bergsgatanu kraj ulaza u upravu policije, ali nije pošao u svoj ured, nego je dizalom otišao do istražnog zatvora Kronoberg. A onda je pošao na krov do osam dugih,

uskih kaveza. Sat svježeg zraka na dan i dvadeset metara za kretanje, a onda zatvor. Čuvarima je naredio neka pozovu dvojicu zatvorenika koji su, u zatvorskoj odjeći što im je loše pristajala i u zasebnim kavezima, stajali i gledali prema gradu i slobodi i neka potom napuste svoja mjesta i pođu dva kata niže na jutarnju kavu. Grens je pričekao dok nije bio posve sam, a onda je ušao u jedno od malih dvorišta. Kroz rešetke je pogledao u nebo i kriknuo, visoko iznad uspavanih zgrada u štokholmsko svitanje. Petnaest minuta je imao ukradeni laptop s drugačijom zbiljom u rukama pa je kriknuo još glasnije, ispustio je svoj gnjev, koji je pojurio iznad krovova i nestao negdje iznad Vasatana, ostavivši ga promukla grla, umornog, gotovo istrošenog.

Kava je i dalje imala čudan okus. Odložio ju je sa strane i sjeo na samtasti kauč. Nakon nekog vremena je legao, sklopio oči zamišljajući lice na prozoru zatvorske radionice.

Nije ga vidio.

Netko tko je izabrao život u kojem svaki dan predstavlja poten-cijalnu smrtnu kaznu.

Zbog uzbuđenja? Zbog nekakve romantične špijunske bedastoće? Zbog osobnog morala?

Nisam siguran. Takve stvari samo zvuče dobro.

Zbog novca?

Deset tisuća kruna mjesečno plaćenih iz fonda za nagrade kako bi se izbjegle formalne platne liste i zaštitio tvoj identitet?

Teško.

Grens je zagladio tkaninu na naslonu za ruke na kauču koji je bio malo previsok. Vrat ga je žuljao, nije se mogao posve opustiti.

Jednostavno ne shvaćam.

Mogao si počiniti prokleti zločin koji god si htio, bio si izvan zakona, ali samo dok si bio koristan, dok nisi postao onaj kojeg se može odbaciti.

Bio si izopćen.

To si znao. Znao si kako stvari stoje.

Imao si sve što ja nemam, ženu, djecu, dom, puno toga za izgubiti.

A ipak si izabrao.

Ne shvaćam.

~~

Vrat mu se ukočio. Malo previsok naslon za ruke.

Zaspao je.

Lice na prozoru zatvorske radionice je nestalo, svladao ga je san. Od onih snova koji dolaze nakon gnjeva, blagih, nježno ga je ljuljao gotovo sedam sati. Možda se jednom probudio, nije bio siguran, ali imao je takav osjećaj, kao da je zazvonio telefon, kao da je Sven rekao kako sjedi na aerodromu u New Yorku i čeka let za Jacksonville, da je zvučna datoteka zanimljiva i da se u zrakoplovu pripremio za sastanak s Wilsonom.

Ewert Grens odavno nije tako dobro spavao.

Bez obzira na jako sunce u sobi, bez obzira na prokletu buku.

Protegnuo se. Leđa su ga boljela kao inače nakon spavanja na uskom kauču, a ukočena noga ga je žestoko zaboljela kad ju je spustio na pod. Polako se raspadao, iz dana u dan, kako se inače događa s muškarcima starim pedeset devet godina, koji premalo vježbaju i previše jedu.

Hladan tuš u svlačionici kojim se rijetko koristi, dva peciva s cimetom i bočica jogurta s okusom banane iz automata s hranom.

»Ewerte?«

»Da?«

»To je tvoj ručak?«

Hermanssonica je izišla iz svog ureda u hodnik. Čula ga je kako šepa, Grens koji se mota naokolo.

»Doručak, ručak, ne znam. Trebaš nešto?«

Odmahnula je glavom pa su polako krenuli jedno pokraj drugoga.

»Jutros, rano... Ewerte, to je bio tvoj glas?«

»Živiš ovdje u Kungsholmenu?«

»Da.«

»Blizu?«

»Nije daleko.«

Grens kimne glavom.

»Onda si vjerojatno mene čula.«

»Gdje?«

»Na krovu u dvorištu istražnog zatvora. Otamo je dobar pogled.«

»Čula sam. Kao i ostatak Stockholma.«

Ewert Grens je pogleda i nasmiješi se, što rijeko čini.

»Mogao sam birati između toga i pucanja u vrata ormara. Shvaćam da je nekima potonje draže.«

Stigli su do vrata. Stao je pa se učinilo kao da ona kani ući.

»Nešto si trebala, Hermanssonice?«

»Zofija Hoffmann.«

»Da?«

»Nisam nigdje stigla. Nestala je.«

Ispio je jogurt s okusom banane. Trebao je kupiti još jedan.

»Opet sam provjerila na njezinu radnom mjestu. Nije se javila od otmice. U vrtiću, ista priča.«

Mariana Hermansson pokušala je proviriti u njegov ured. Grens je još malo pritvorio vrata. Nije znao zašto, ali otkako ju je zaposlio prije tri godine, ona svraća više puta na dan. Ali on je unutra upravo spavao, gotovo sedam sati na kauču — kao da nije htio da ona to zna.

»Locirala sam najbližu rodbinu. Nema ih puno. Njezini roditelji, ujna, dva strica. Svi su na području Stockholma. Nije s njima, a nisu ni

djeca.«

Pogledala ga je.

»Razgovarala sam s tri žene, za koje su rekli da su joj najbolje prijateljice. Sa susjedima, vrtlarom koji povremeno radi za obitelj, s nekoliko članova zbora u kojem pjeva, s nogometnim trenerom starijeg sina i trenerom gimnastike mlađega.«

Slegnula je ramenima.

»Nitko ih nije vidio.«

Hermanssonica je čekala odgovor. Nije ga dobila.

»Provjerila sam bolnice, hotele, hostele. Nema ih nigdje, Ewerte. Zofija i dječaci ne mogu se nigdje pronaći.«

Ewert Grens kimne glavom.

»Pričekaj ovdje. Želim ti nešto pokazati.«

Otvorio je vrata i zatvorio ih za sobom, polako kako ne bi vidjela ali ga slijedila.

Došao si u zatvor Aspsås kao Wojtekova veza u Švedskoj.

Tamo si za njih trebao izbaciti konkurenciju i onda uvesti i proširiti Wojteka.

Jedan jedini pokret i postao si netko drugi.

Jedan jedini sastanak s odvjetnikom, glasnikom, i oni su znali tko si u stvari ti.

Nazvao si je. Upozorio.

Grens je uzeo omotnicu koja je bila na njegovu stolu, a sada u njoj nisu bile tri putovnice, prijamnik i CD s tajnom snimkom. Izišao je u hodnik k Hermanssonici s omotnicom ispod ruke.

»Primila je dva kratka poziva od Hoffmanna. Ne znamo o čemu su razgovarali, a nismo pronašli ništa što bi ukazivalo da je na bilo koji način bila upletena. Nemamo opravdanu osnovu da je osumnjičimo za bilo što.«

Grens je držao omotnicu tako da je Hermanssonica može vidjeti.

»Ne možemo izdati nalog za njezino uhićenje u inozemstvu, iako se tamo nalazi.«

Pokazao je na poštansku marku.

»Siguran sam da je Zofija Hoffmann ovo poslala. Zračna luka u Frankfurtu na Majni. Dvjesto šezdeset pet destinacija, tisuću četiristo letova, sto pedeset tisuća putnika. Svakog dana.«

Krenuo je prema automatu s hranom — trebao mu je još jedan jogurt, još jedno pecivo.

»Ona je nestala, Hermanssonice. A ona zna. Zna da nemamo osnove uhititi je, pa čak ni tražiti je.«

~~

SUNCE JE BILO visoko na nebu.

Toplo je od ranog jutra. Borio se s vlažnim plahtama i jastukom natopljenim znojem. Iz sata u sat temperatura je rasla, a upravo prije ručka vrelina i jarka svjedost prisilile su ga da naglo stane ispred veli-kog ulaza dok se dvostruka slika nije izgubila.

Erik Wilson mirno je sjedio na prednjem sjedištu unajmljenog auta.

Tu je pet dana, opet u Glyncou, u Georgiji, u vojnoj bazi nazvanoj FLETC, da dovrši posao koji je bio prekinut kad je Paula nazvao zbog kupca u Västmannagatanu koji je plaćen poljskim metkom u glavu.

Opet je upalio auto, polako prošao kroz ulaz pokraj stražara koji je salutirao. Još tri tjedna. Suradnja između švedske, europske i američke policije bitna je za daljnji napredak njihova posla na zaštiti identiteta tajnih doušnika, tu imaju najjaču tradiciju i najveće znanje. A kako je Paula bio nedostupan dok je radio unutar zidina Aspsåsa, to je bilo savršeno vrijeme da dovrši tečaj koji je započeo kad je infiltracija uznapredovala.

Vrućina je bila nevjerojatna.

Još uvijek se nije navikao — inače je lakše, manje je naporno. Tako se barem sjećao nakon posljednjeg dolaska.

Možda se klima promijenila, a možda je on ostario.

Voli voziti po širokim ravnim cestama ove velike zemlje koja je nastala zahvaljujući prometu. Ubrzao je kad je stigao na 1-95, šezdeset kilometara od Jacksonvillea, s dmge strane državne granice, pola sata po ovakvom danu.

Probudio ga je telefonski poziv.

Još je bila zora, jarko sunce potaknulo je prodoran ptičji pjev ispod njegova prozora.

Sven Sundkvist sjedio je u baru i doručkovao na Međunarodnoj zračnoj luci Newark.

Objasnio je kako za nekoliko sati nastavlja svoje putovanje.

Rekao je da se zaputio na jug jer mu neodložno treba pomoć oko istrage.

Erik Wilson upitao je o čemu se radi — rijetko su razgovarali kad bi se sreli u hodnicima uprave policije u Kungsholmenu, pa zašto bi razgovarali tu, na udaljenosti od sedam tisuća kilometara? Sundkvist nije odgovorio, umjesto toga više puta je upitao kada i gdje, dok Wilson nije predložio jedini restoran za koji je znao, negdje gdje možeš sjesti a da te ne vide i ne čuju.

~~

To je ugodno mjesto na uglu bulevara San Marco i Philips Street, mirno usprkos tome što su svi stolovi bili zauzeti i mračno usprkos suncu koje je žarilo po krovovima, zidovima i prozorima. Sven Sun-dkvist pogledao je naokolo. Muškarci u odijelima s kravatama, koji su se pogledavali dok su iznosili svoje najbolje argumente uz ribu na žaru. Pregovori koji su uključivali europska vina, mobitele i bijele stolnjake. Konobari su bili nevidljivi, ali bi se stvorili pokraj stola u trenutku kad je tanjur bio prazan ili kad bi ubrus pao na pod. Miris hrane miješao se s mirisom crvenih i žutih ruža.

Na putu je proveo sedamnaest sati. Ewert je nazvao upravo kad je Anita ugasila svjedo i privila se uz njega. Njezina meka ramena i grudi uz njegova leđa, prvi duboki udisaji na njegovu vratu dok su misli

polako nestajale i više se nisu mogle uloviti ma koliko se trudio. Anita nije htjela ništa reći kad je spakirao torbu, nije ga htjela pogledati kad je pokušao uloviti njezin pogled. Shvaćao ju je. Ewert Grens odavno je postao sastavnim dijelom njihove spavaće sobe, netko tko živi u svojoj vremenskoj kapsuli pa onda ne razumije da i drugi imaju svoje. Sven nije imao snage s njim razgovarati o tome, postaviti ograničenja, ali je shvaćao da Anita to ponekad mora učiniti kako bi izdržala.

Taksi koji ih je vozio od aerodroma bio je od onih bez klima-uređaja, a vrućina je bila koliko neočekivana toliko i silovita. Putovao je u odjeći namijenjenoj švedskom proljeću, a sletio je u blizini plaža na Floridi u jeku vrelog ljeta. Hodao je prema restoranu i popio malo mineralne vode, koja je imala okus po kemijskim aditivima. Deset godina imaju urede u istom hodniku, zajedno su radili na nekoliko istraga, a ipak ga nije poznavao. Erik Wilson nije od onih s kojima izlazi van na pivo, a možda je i Sven takav ili su možda jednostavno previše različiti. Sven, koji voli svoj život u kući u nizu s Anitom i Jonasom, i WiIson koji se tome izruguje. A sada će se sresti, među-sobno tolerirati, jedan traži informacije, a drugi ih ne namjerava dati.

~~

On je visok, znatno viši od Svena, a djelovao je još viši kad se popeo na prste da provjeri goste u restoranu. Izgledao je zadovoljno pa je sjeo za stražnji stol u ekskluzivnom lokalu.

»Malo kasnim.«

»Drago mi je što si ovdje.«

Konobar se pojavio ni od kuda, čaša mineralne vode za obojicu, dvije kriške limuna.

Imam jednu minutu.

Kad shvati zašto sam ovdje, u sljedećoj minuti ću ga uvjeriti da treba ostati.

Sven je odmaknuo bijelu svijeću i srebrni svijećnjak pa između njih stavio laptop. Otvorio je program s nekoliko zvučnih datoteka, pritisnuo simbol koji je izgledao kao duga crtica, nekoliko rečenica, točno sedam sekundi.

»Trebamo ga učiniti još opasnijim. Počinit će teške zločine. Dobit će dugotrajnu kaznu.«

Lice Erika Wilsona.

Ništa nije pokazivao.

Sven je pokušavao uloviti njegov pogled. Ako je bio iznenađen svojim glasom, ako mu je bilo neugodno, nije se vidjelo, čak ni u nje-govim očima.

Sljedeći ulomak, jedna rečenica, pet sekundi.

»Samo ako ga budu poštivali moći će slobodno djelovati iz svoje ćelije.«

»Želite li još čuti? Vidite— to je prilično dug i zanimljiv sastanak. A ja... imam sve ovdje.« Kad je ustao, Wilsonov je glas još uvijek bio kontroliran, kao i njegove oči, emocije se ne smiju pokazivati.

»Drago mi je što smo se sreli.«

Sada.

Ovo je njegov trenutak.

Već je krenuo prema izlazu.

Sven je pokrenuo treću zvučnu datoteku.

»Prije nego što odem, molim vas da sažmete što mi točno jamčite.«

»Možda mislite da znate što slušate?«

Erik Wilson već je pošao prema izlazu, bio je na pola puta do vrata i zato je Sven za njim gotovo povikao.

»Mislim da ne znate. To je glas mrtva čovjeka.«

Gosti u skupim odijelima nisu shvatili što je rekao. Ali svi su prestali razgovarati, odložili pribor za jelo i pogledali osobu koja je . narušila njihovu diskreciju.

»Glas čovjeka koji je prije dva dana stajao na prozoru zatvorske radionice s revolverom koji je uperio u glavu zatvorskog čuvara.«

Wilson je stigao do bara, koji se nalazio desno od vrata, kad je zastao.

»Glas čovjeka koji je ubijen po naređenju našega kolege, Ewerta Grensa.«

Okrenuo se.

»O čemu to, k vragu, govorite?«

»Pričam o Pauli.«

S oklijevanjem je pogledao Svena.

»Jer ga tako zovete, zar ne?«

Korak naprijed.

Korak dalje od vrata.

»Sundkviste, kojeg vraga...«

Sven je spustio glas. Wilson je slušao, on neće nikamo otići.

»Kažem da je eliminiran. A uključeni ste i vi i Grens. Da ste vi suučesnik u legaliziranom ubojstvu.«

~~

Ewert Grens je ustao, u kanti za smeće prazna plastična šalica, napola pojedeno pecivo s cimetom s police iza njegova stola nestalo je u dva zalogaja.

Bio je nemiran, vrijeme je istjecalo. Muvao se između ružnoga kauča i prozora koji je gledao na dvorište Kronoberga.

Sven bi sada trebao biti na sastanku s Wilsonom. Trebao je zapo-četi razgovor, zahtijevati odgovore.

Grens uzdahne.

Erik Wilson je od ključnog značenja.

Jedan od glasova je mrtav. Grens će pričekati troje od njih, oni će slušati, ali tek kad on bude htio.

Wilson je bio peti glas.

Onaj koji može potvrditi da je do tog sastanka doista došlo, da je snimka prava.

»Imaš li minutu?«

Plava kosa počešljana u stranu i okrugle naočale proviriše kroz vrata.

Lars Ågestam je pidžamu i kućni ogrtač zamijenio sivim odijelom i sivom kravatom.

»Pa, imaš li?«

Grens kimne glavom i Ågestam pođe za krupnim tijelom koje je šepalo po linoleumu do kauča i sjelo na mjesto na kojem je tkanina bila pohabana i sjajna. Noć je bila duga. Grens, viski i računalo okružnog ravnatelja u njegovoj kuhinji. Prvi put su razgovarali bez uzajamnog prezira, a Ewert Grens mu se čak obratio imenom. Larse. Larse, rekao je. Tek su tada, tek su ondje bili gotovo bliski, a Grens se trudio da se to vidi.

Lars Ågestam zavalio se na kauču.

Nije bio napet.

Nije se pripremio naći se s nekim tko prijeti i vrijeđa.

Svi prijašnji dolasci u tu sobu bili su poput napada, naporni i prepuni nesnošljivosti, ali kako muzike više nema, a osjećaj od prošle noći još nije iščeznuo, odjednom se počeo smijuljiti, jer mu je prošlo kroz glavu da se gotovo dobro osjeća što je došao k njemu.

Na stol ispred njih stavio, je dva fascikla i otvorio onaj koji sc nalazio na vrhu.

»Izvještaji tajne službe. Ukupno tristo dva. Kopije koje sam sinoć isprintao.«

Potom je uzeo drugi fascikl.

»Sažeci preliminarnih istraga za iste slučajeve. Ono što si znao, što si mogao istraživati. Uspio sam proći kroz sto slučajeva. Stotinu slučajeva koji su zatvoreni ili ih tužiteljstvo nije dobilo. Iskoristio sam svaku minutu otkako smo se našli kod mene da ih pronađem, analiziram

i usporedim s onim što se doista dogodilo. Drugim riječima, informacije koje su neke kolege već imali, to je zabilježeno ovdje, u izvještajima tajne službe.«

Ågestam je govorio o kopijama koje su uzete iz laptopa koji se nalazio na stolu jednog od najviše rangiranih policajaca. Grens se nadao da vrata i dalje funkcioniraju kako bi trebala.

»Dvadeset pet slučajeva završilo se nolle prosequi — tužitelj je uvidio kako nema dovoljno dokaza da osigura presudu pa su slučajevi odbačeni. U trideset pet slučajeva, optuženi je oslobođen — sud je onemogućio tužitelju da nastavi.«

Vrat Larsa Ågestama postao je jarkocrven, kao i uvijek kad je uzrujan. Ewert Grens je to zamijetio svaki put kad bi se sukobili. Samo što je ovaj put bijes bio usmjeren prema nekom drugom pa je bio gotovo uznemirujući. Prezir je bio njihov jedini način komunikacije, s njim su se osjećali sigurno — ako se ne mogu sakriti iza njega, a to je čudan osjećaj, odakle onda započeti?

»Da su, a u ovo sam posve siguran, da su tužiteljstvu bile dostupne činjenice koje je policija, tvoji kolege, Grense, već imala, a nije nam ih dala, da sve informacije u ovom prokletom fasciklu s izvještajima tajne službe nisu bile skrivene u računalu u uredu ravnatelja, onda bi svi ovi slučajevi, svi skupa, Grense, završili osudom.«

~~

Sven Sundkvist naručio je još mineralne vode i još limuna. Više mu nije bilo vruće. U ekskluzivnom restoranu bilo je svježe, zrak je ugodan, ali on je bio napet.

Ostala mu je još samo jedna minuta.

Uspio je zaustaviti Wilsona, natjerati ga da se okrene i opet sjedne.

Sada ga mora natjerati na suradnju.

Pogledao je svoga kolegu. Njegovo lice i dalje je bilo bezizražajno. Ali ne i njegove oči. Nisu se pokolebale, Wilson je preveliki profesio-nalac da bi to dopustio, ali glasovi na snimci su ga zatekli, uznemirili, zahtijevaju odgovore.

»Ova snimka nalazila se u omotnici u poštanskom pretincu Ewerta Grensa.«

Sven pokaže glavom prema simbolu na ekranu koji je označavao zvučnu datoteku.

»Bez pošiljatelja. Dan nakon Hoffmannove smrti. Poštanski pre-tinci, otprilike na istoj udaljenosti od tvog i mog ureda, slažeš li se?«

Wilson nije uzdahnuo, nije odmahnuo glavom, nije stegnuo čeljusti. Ali u njegovim očima opet se pojavio nemir.

»U omotnici je bio CD sa snimkom. Ali to nije sve. Tri putovnice izdane s različitim imenima, sve s istom fotografijom, sa zrnatom crno-bijelom Hoffmannovom slikom. A na dnu omotnice, elektronički prijamnik, mali, metalni, srebrne boje, koji se stavlja u uho. Uspjeli smo ga povezati s odašiljačem, koji je bio pričvršćen na crkvenom zvoniku u Aspsåsu. Na mjestu koje je izabrao snajperist kojemu je Grens na kraju naredio da puca, jer je bio siguran da će otuda pogoditi metu.«

Erik Wilson trebao je zgrabiti rub bijelog stolnjaka i strgnuti ga sa stola, razbijeno staklo i latice rasuti po podu, trebao je pljunuti, proderati se, puknuti.

Ali nije. Sjedio je posve mirno u nadi da se ništa neće zamijetiti.

Sundkvist je rekao da su suučesnici u ozakonjenom ubojstvu.

Rekao je da je Paula mrtav.

Da se radilo o nekom drugom, ne bi se zaustavio. Da mu je netko drugi pustio tu prokletu snimku, otpisao bi je kao budalaštinu. Ali Sundkvist se nikad ne proserava. A on to čini. I Grens, kao i većina policajaca i ljudi koje poznaje. Ali ne Sundkvist.

»Prije nego što odem, molim vas da sažmete što mi točno jamčite.«

Nitko osim Paule nije mogao snimiti taj sastanak niti je imao motiva to učiniti. Odlučio je da to dobiju Grens i Sundkvist. Imao je razloga.

Spalili su te.

»Želim vam pokazati i neke slike.«

Sven okrene ekran prema Wilsonu i otvori novu datoteku.

Nepomični, zamrznuti trenutak s jedne od brojnih nadzornih kamera u zatvoru Aspsås, mutni okvir oko mutnog ogoljenog prozora.

»Radionica Aspsås. Blok B. Osobi koju možete vidjeti kako tamo stoji, u profilu, ostalo je osam i pol minuta života.«

Wilson je primaknuo laptop k sebi, namjestio ekran — htio je vidjeti tu osobu, otprilike u sredini prozora, dio ramena, dio lica.

Upoznao je tog čovjeka deset godina mlađeg. I on je bio deset godina mlađi. Bi li danas unovačio Hoffmanna? Bi li Hoffmann pristao na novačenje? Piet je robijao u Österåkeru. Zatvoru na desetak kilometara sjeverno od Stockholma u kojem se nalaze svakojaki sitni kriminalci. Piet je bio jedan od njih. Njegova prva kazna. Od onih koji će odslužiti svojih dvanaest mjeseci, neko vrijeme se muvati naokolo, a onda će dobiti još dvanaest. Ali njegovi korijeni, njegov materinji jezik i osobnost, mogli su se iskoristiti za nešto više od pukog popunjavanja statistika o ponavljanju prijestupa.

»Ova? Još pet minuta života.«

Sundkvist je promijenio sliku, druga nadzorna kamera. Bila je bliže, bez okvira, samo prozor, a lice se jasno vidjelo.

Dodali su nekoliko pištolja imovini koja je zaplijenjena zbog već registrirane presude, zacijelo neka vrsta Kalašnjikova, kako inače čine. Kasnije je lako zatražiti novu potencijalno opasnu klasifikaciju i stroža ograničenja, ukidanje dopusta, bez kontakta s izvanjskim svijetom. Piet je bio očajan, slušao je, nakon što mjesecima nije kontaktirao s ljudima, dodirivao ih ili razgovarao, moglo ga se unovačiti za bilo što.

»Tri minute. Mislim da možete vidjeti ovu sliku. On viče. Kamera u radionici.«

Lice koje je ispunilo sliku.

To je on.

»On je mrtav čovjek. Analizirali smo. To je ono što viče.«

Erik Wilson pogleda apsurdnu sliku. Izobličeno lice. Otvorena, očajna usta.

Metodično je izgradio Paulu.

Od sitnog lopova nastao je jedan od najopasnijih kriminalaca u zemlji, dokument po dokument. Kriminalistički dosje, baze podataka administracije nacionalnog suda, baza podataka kriminalističke oba-vještajne službe. Mit o njegovoj moći uvećan kako je patrola za patro-lom nehotice reagirala na temelju dostupnih informacija. A kad je trebao obaviti posljednji korak, točno u središtu Wojtekova živčanog sustava, kad je misija zahtijevala još više respekta, on ga je osigurao. Erik Wilson kopirao je DSM-IV-TR izjavu, psihopatski test koji je obavljen na jednom od švedskih kriminalaca, koji ima najvišu sigurnosnu klasifikaciju.

Dokument koji je podmetnuo u zapise Službe zatvora i uvjetne kazne.

Piet Hofffmann odjednom ima kronično pomanjkanje savjesti, ekstremno je agresivan i vrlo opasan po sigurnost drugih ljudi.

»Moja posljednja slika.«

Gusti, crni dim, u daljini se vidi nekakva zgrada, iznad toga je vjerojatno plavo nebo.

»Dva dvadeset šest popodne. Tada je umro.«

Pravokutni ekran, čuo je Sundkvista, ali je nastavio tragati po gustoj tami, pokušao je ugledati osobu koja je netom stajala tamo.

»Na sastanku vas je bilo petero, Eriče. Moram znati je li snimka koja je ostavljena u omotnici u Grensovu poštanskom pretincu prava. Odgovara li to što se može čuti točno onome što je rečeno. Jesu li tri osobe koje nisu ni taknule okidač suučesnici u ozakonjenom ubojstvu.«

~~

Vrat mu je sada bio posve crven, kokotica mu je pala i neko vrije-me stršila u svim smjerovima, frustrirano je hodao tamo-amo ispred Grensova stola.

Lars Ågestam je gotovo siktao.

»Taj prokleti sustav, Grense. Kriminalci rade za policiju. Zločini kriminalaca se prikrivaju i umanjuju. Jedan zločin se opravdava kako bi se drugi mogao istraživati. Policajci koji lažu i prikrivaju istinu ispred drugih policajaca. Prokletstvo, Grense, u demokratskom društvu.«

Tijekom noći isprintao je ^tristo dva izvještaja tajne službe iz laptopa ravnatelja okružne policije. Do sada je uspio pregledati sto slučajeva, usporedio je istinu s istragama Gradske policije. Dvadeset pet je okončano nolle prosequi, a trideset pet odbacivanjem tužbe.

»Presude su donesene u preostalih četrdeset slučajeva, ali mogu ti reći da su presude pogrešne zbog nedostatka relevantnih informacija. Ljudi kojima se sudilo dobili su presude, ali za pogrešne zločine. Grense, slušaš li? U svim slučajevima!«

Ewert Grens pogleda tužitelja, odijelo i kravata, u jednoj ruci fascikl, naočale u drugoj.

Prokleti truli sustav.

A to nije sve, Ågestame.

Ubrzo ćemo razgovarati o izvještaju obavještajaca koji još nisi vidio, o onom koji je još uvijek toliko vruć da se nalazi u zasebnoj datoteci.

Västmannagatan 79.

Istraga koju smo zatvorili, jer su drugi policajci s uredima u istom hodniku imali odgovor koji nam je nedostajao, što znači da je nekoga trebalo spaliti i da im je za to trebao korisni idiot.

»Hvala ti. Obavio si dobar posao.«

Ispružio je ruku tužitelju kojeg nikad neće zavoljeti.

Lars Ågestam prihvati ruku i stegne je možda malo predugo, ali to je dobar osjećaj, osoban, prvi put su na istoj strani, rade kasno noću, s čašama viskija u ruci, a Grens mu se jednom obratio imenom.

Nasmiješio se.

Sada se nije trebao brinuti zbog namjernog prezira i vrijeđanja.

Ispustio je ruku i krenuo prema vratima s čudnim osjećajem radosti

u srcu, kad se odjednom okrenuo.

»Grense?«

»Da?«

»Ona mapa koju si mi pokazao kad sam prošli put bio ovdje.«

»Da?«

»Pitao si za Hagu. Sjeverno groblje. Je li tamo lijepo.«

Ležala je na stolu. Spazio ju je čim je ušao. Mapa posljednjeg počivališta, koje se koristi više od dvjesto godina i jedno je od najvećih u zemlji.

Grensu je bila pri ruci. Tamo namjerava poći.

»Jesi li pronašao ono što si tražio?«

Ewert Grens je teško disao, njegovo krupno tijelo se njihalo.

»Pa, jesi li?«

Grens se znakovito okrenuo. Nije ništa rekao, samo je s naporom disao gledajući u hrpu spisa na stolu.

»Hm, Ågestame?«

»Da?«

Nije pogledao posjetitelja koji je bio na odlasku, glas mu se izmi-jenio, bio je malo previsok, a mladi tužitelj odavno je naučio da to često ukazuje na neugodu.

»Cini se da si nešto pogrešno shvatio.«

»Kako?«

»Vidiš, Ågestame, ovo je samo posao. Ja nisam tvoj prokleti pri-jatelj.«

~~

Stigla im je hrana, riba koja nije losos, na prijedlog konobara. Moram znati je li snimka koja je ostavljena u omotnici u Grensovu poštanskom pretincu prava. Pojeli su bez riječi, nisu se čak ni pogledali. Odgovara li to što se može čuti točno onome što je rečeno. Pitanja su

bila na stolu pokraj svijećnjaka i mlinca za papar, čekala su ih. Jesu li tri osobe koje nisu ni taknule okidač suučesnici u ozakonjenom ubojstvu.

»Sundkviste?«

Erik Wilson odložio je pribor za jelo na prazni tanjur, iskapio treću čašu mineralne vode i s koljena podigao ubrus.

»Da.«

»Daleko si doputovao ni zbog čega.«

Odlučio se.

»Vidiš, na određeni način... čini se da smo svi u istom poslu.«

»Sljedećog dana pošao si do Grensa. Znao si, Eriče, ali nisi ništa rekao.«

»U istom prokletom poslu. Kriminalci. Oni koji istražuju zločin. A doušnici tvore sivu zonu.«

Neće ništa reći.

»A, Sundkviste, ovo je budućnost. Više doušnika. Više tajnih obavještajaca. To je područje koje se razvija. Zato sam ovdje.«

»Da si tada razgovarao s nama, Eriče, onda danas ne bismo sjedili jedan nasuprot drugome. S obje strane mrtvog čovjeka.«

»I zato su moji europske kolege ovdje. Ovdje smo da bismo učili. Jer će se i dalje širiti.«

Prokleto dugo rade u istom hodniku.

Wilson nikad nije vidio Svena Sundkvista kako gubi kontrolu.

»Želim da me sada prokleto dobro slušaš, Eriče!«

Sven zgrabi laptop, tanjur je pao na bijeli mramorni pod, a čaša na bijeli stolnjak.

»Mogu ti premotati naprijed ili natrag što god želiš. Ovdje? Vidiš ovo? Trenutak u kojem je metak probio armirano staklo.«

Usta viču u monitoru.

»Ili ovdje? Trenutak kad je radionica eksplodirala.«

Na prozoru lice u profilu.

»Ili možda ovdje? Ovo ti još nisam pokazao. Ostaci. Zastavice na zidu. Mnoštvo ostataka.«

Osoba je prestala disati.

»Reagiraš na način na koji bi trebao reagirati, onako kako uvijek reagiraš, štitiš svog doušnika. Ali, za Boga miloga, Eriče, on je mrtav! Ne možeš više ništa zaštititi! Jer ti i tvoji kolege upravo to niste uspjeli učiniti. Zato on stoji tamo na prozoru. Zato je umro točno... ovdje.«

Erik Wilson posegne za računalnim ekranom koji je bio okrenut prema njemu, zatvori ga i izvuče kabel.

»Ja sam radio kao neposredni nadređeni dok si ti sjedio nekoliko vrata niže od mene. Ja sam odgovoran za doušnike cijeli svoj radni vijek. Ja sam uvijek bio uspješan.«

Sven Sundkvist otvori laptop i opet ga uključi.

»Možeš zadržati kabel. U bateriji ima dovoljno struje.«

Pokazao je prema ekranu.

»Ne razumijem, Eriče. Zajedno ste radili devet godina. Ali kad sam ti pokazao onu sliku... trenutak kad je... ovdje, vidiš li, točno tada je umro... nisi reagirao.«

Erik Wilson frkne.

»Nije mi bio prijatelj.«

Vjerovao si mi.

»Ali ja sam bio njegov prijatelj.«

Vjerovao sam ti.

»Tako stvari stoje, Sundkviste. Neposredni nadređeni se pretvara da je najbolji prijatelj doušniku. Neposredni nadređeni mora igrati ulogu doušnikova najboljeg prijatelja tako prokleto dobro kako bi doušnik bio voljan svakog dana riskirati život samo da bi svom nepo-sredno nadređenom dostavio više informacija.«

Nedostaje! mi.

»Dakle, tip kojeg si vidio na ekranu? U pravu si. Nisam reagirao.«

Erik Wilson odložio je ubrus na stol.

»Ti plaćaš, Sundkviste?«

Krenuo je prema vratima. Nalazi se u finom restoranu, gospođa sjedi sama za stolom s lijeve strane uz čašu vina, dvojica muškaraca zdesna za stolom punim papira i tanjura s desertom.

»Västmannagatan 79.«

Sven Sundkvist ga je sustigao, stajao je iza njega.

»Sve si znao, Eriče. Ali nisi htio ništa reći. I pridonio si nestanku nekoga tko je povezan s ubojstvom. Lažirao si policijske izvještaje i unose u bazu podataka administracije nacionalnog suda. Podmetnuo si...«

»Prijetiš mi?«

Erik Wilson stao je crven u licu, ukočenih ramena.

Pokazivao je nešto što je bilo više od pukog ničega.

»Prijetiš li, Sundkviste? Meni prijetiš?«

»A što misliš?«

»Sto mislim? Pokušao si me uvjeriti pokazujući mi dokaze i nastojao si da nešto osjetim pokazujući mi slike smrti. A sada mi pokušavaš prijetiti nekakvom prokletom istragom? Sundkviste, isko-ristio si sva poglavlja iz udžbenika o intervjuu. Sto mislim? Vrijeđaš me.«

Nastavio je sitnim koracima, pokraj stola za kojim su sjedila četvorica starijih muškaraca koji su tražili svoje naočale kako bi pro-učavali jelovnik, prazna kolica za posluživanje i dvije zelene puzavice na bijelom zidu.

Još jedan pogled.

Stao je.

»Ali... istina je da ne volim ljude koji su spalili mog najboljeg doušnika dok sam bio odsutan.«

Pogledao je Svena Sundkvista.

»Dakle... da, ta snimka. Sastanak o kojem si govorio. Dogodio se. Ono što si čuo izvorno je. Svaka izgovorena riječ.«

~~

EWERT GRENS se možda trebao nasmijati. Tako je barem osjećao ono što ti ponekad krčka u trbuhu, zadovoljstvo koje se ne može čuti.

Snimka je izvorna.

Sastanak se dogodio.

Sven je nazvao iz restorana u središtu Jacksonvillea dok je pro-matrao Wilsona kako ide prema svom autu da bi se vratio u južnu Georgiju, nakon što je sve potvrdio.

Grens se nije nasmijao. Ispraznio se tog jutra u kavezu na krovu, vikao je dok se gnjev nije oslobodio i pustio ga da odspava na kauču, tako da se sada stvorio prostor koji treba ispuniti.

Ali ne s novim gnjevom, to više nije dovoljno.

Ni zadovoljštinom, iako je znao da je blizu,

Nego mržnjom.

Hoffmanna su spalili. Ali je preživio pa je uzeo taoce kako bi i dalje živio.

Izvršio sam ozakonjeno ubojstvo.

Ewert Grens je drugi put nazvao osobu koju prezire.

»Opet mi je potrebna tvoja pomoć.«

»U redu.«

»Možeš li večeras doći u moj stan?«

»Tvoj stan?«

»Ugao Odengatana i Sveavagena.«

»Zašto?«

»Kako sam rekao. Potrebna mi je tvoja pomoć.«

Lars Ågestam frkne.

»Želiš da se nađemo? Nakon radnog vremena? Zašto bih to učinio? Uostalom... ja nisam... kako si ono rekao... tvoj prijatelj.«

U laptopu je također bio jedan izvještaj tajne službe, ali toliko je svjež da se nalazio u drugoj datoteci.

Onaj koju ti sinoć nisam pokazao.

Onaj koji ću ti pokazati, jer ne namjeravam snositi tuđu krivnju.

»Ne radi se o druženju, nego o poslu. Västmannagatan 79. Pre-liminarna istraga koju si upravo zaustavio.«

»Slobodno sutra tijekom dana dođi u ured regionalnog javnog tužitelja.«

»Mogao bi je opet otvoriti. Jer znam što se doista dogodilo. Ali opet mi je potrebna tvoja pomoć, Ågestame. Sutra ujutro je prekasno. Tada će šef sigurnosti Vladinih ureda uvidjeti da nešto nedostaje pa će prenijeti tu informaciju. Pogrešni ljudi imat će vremena prilagoditi svoje verzije, manipulirati dokazima, i opet promijeniti stvarnost.«

Grens se nakašljao u slušalicu, kao da nije siguran kako da nastavi.

»I ispričavam se. Zbog toga. Možda sam... pa, znaš već.«

»Ne, što je?«

»Prokletstvo, Ågestame!«

»Sto je?«»Možda sam... možda sam bio malo... neotesan, malo... pa, bespotrebno grub.«

~~

Lars Ågestam spustio se sedam katova po stubištu u uredima u Kungsbronu. Ugodna večer, topla, čeznuo je za vrelinom, kao i uvijek nakon osam mjeseci oštre zime s nepredvidljivim snijegom. Okrenuo se i pogledao prema prozorima ureda regionalnog javnog tužitelja, koji su bili u mraku. Dva kasna telefonska poziva bila su dulja nego što je

očekivao: jedan poziv kući — objasnio je da mora ostati dokasno i nekoliko puta obećao da će prije odlaska u krevet oprati čaše od sinoć, koje su još uvijek zaudarale po alkoholu — a potom razgovor sa Svenom Sundkvistom. Javio se s mjesta koje je zvučalo kao aerodrom, htio je dodatne informacije o dijelu istrage koji se odnosio na Poljsku i njihov put u tvornicu amfetamina, koja više nije radila.

»Njegov stan?«

»Da.«

»Ideš u stan Ewerta Grensa?«

Sven Sundkvist nije ništa rekao, ali nije htio prekinuti vezu — njihov razgovor bio je završen i Ågestam je bio nestrpljiv, htio je kre-nuti dalje.

»Da. Idem u stan Evverta Grensa.«

»Ispričavam se, Ågestame, ali nešto mi nije posve jasno. Poznajem Ewerta, njegov sam najbliži kolega gotovo četrdeset godina. Ali nikad, ama baš nikad, Ågestame, nisam bio pozvan u njegov stan. To je... ne znam... tako privatno, neka čudna vrsta... zaštite. Jednom, prije pet godina, samo jednom, Ågestame, dan nakon otmičarske drame u mrtvačnici bolnice Soder, ugurao sam se u njegov dom, protiv njegove volje. A sada mi kažeš da te je pozvao da dođeš? Jesi li posve siguran?«

Lars Ågestam polako je lutao gradom, na ulicama mnoštvo ljudi bez obzira na činjenicu da je nedjelja i da je prošlo devet sati — nakon zimske oskudice u toplini i društvu uvijek je teže poći kući kad se život opet pojavio.

Nije shvatio da se možda radi o još nečemu, a ne samo o istrazi, još nečemu povrh pitanja o prekovremenom radu. Doista je osjećao kao da se sinoć u kuhinji u Akeshovu nešto promijenilo. Viski i tristo dvije kopije izvještaja tajne službe nalikovali su na nekakvu bliskost. Ali Ewert Grens ubrzo je ugušio taj osjećaj, sretan što može povrijediti na način koji je samo njemu poznat. Dakle, ako je iznimno pozvan u njegov stan kako je Sven rekao, možda je došlo do promjene, možda su uspostavili nešto više od uzajamne tolerancije.

Gledao je ljude oko sebe, one koji piju pivo u kaputima, omotani

šalovima na terasama kafića, smiju se, brbljaju, kako čine ljudi kojima je dobro.

Uzdahnuo je.

Nije došlo ni do kakve promjene, i nikad neće doći.

Grens je imao druge razloge, Ågestam je bio posve siguran. Neke svoje razloge koje ni u snu ne bi podijelio s mladim javnim tužiteljem kojeg je odlučio prezirati.

»Grens.«

Na Sveavagenu je još uvijek bila prometna gužva pa se morao koncentrirati da čuje glas preko spikerfona.

»Ågestam je, hoćeš li...«

»Otvorit ću ti. Na četvrtom katu.«

Na podu debeli crvenkasti sag, zidovi su zacijelo mramorni, jaka, ali ne i napadna rasvjeta. Da živi u gradu, u stanu, onda bi potražio takav haustor.

Nije htio dizalom pa je krenuo širokim stubištem, E. I A. GRENS i na poštanskom sandučiću na tamnim vratima.

»Uđi.«

Krupni viši detektiv prorijeđene kose otvorio je vrata, u istoj odjeći kao i tog popodneva i prošle noći, sivi sako i još sivlje hlače.

Ågestam začuđeno pogleda naokolo — hodnik se činio beskrajnim.

»Velik je.«

»Posljednjih godina ne provodim puno vremena ovdje. Ali još i uvijek se mogu snaći.«

Ewert Grens se nasmiješio. Djelovalo je neprirodno. To nikad nije doživio. Njegovo grubo lice inače je napeto, zlostavlja ljude u koje gleda. Osmijeh, i drugačiji izraz lica, u Ågestamu je izazvao nesigurnost.

Pošao je dugim hodnikom s otvorenim sobama, izbrojio ih je barem šest. Prazne sobe koje su djelovale nedirnuto, uspavano, tako ih je Sven

opisao, sobe koje se ne žele probuditi.

Kuhinja je prostrana i nedirnuta.

Slijedio je Grensa kroz prvi dio stana i potom u sljedeći, manju blagovaonicu sa sklopivim stolom i šest stolica.

»Ovdje živiš sam?«

»Sjedni.«

Hrpa plavih fascikala i veliki notes na sredini, dvije još mokre čaše i boca Seagramsa između njih.

Bio je spreman.

»Može? Ili voziš?«

Potrudio se. Čak je i viski iste marke.

»Ovdje? S tobom u blizini? Ne bih se usudio. Možda u pretincu za rukavice imaš neku prašnjavu kaznu za parkiranje.«

Ewert Grens se sjetio hladne zimske noći prije godinu i pol. Spustio se četveronoške, hlače njegova izglačanog odijela bile su u mokrom snijegu dok je mjerio udaljenost između auta i Vasagatana. Ågestamov auto.

Opet se nasmiješio, a osmijeh je gotovo bio nervozan.

»Ako se dobro sjećam, kazna za parkiranje je odbačena. Od samog tužitelja.«

U bijesu je kaznio Larsa Ågestama zbog toga što je osam centi-metara pogriješio pri parkiranju. Bilo mu je dosta javnog tužitelja koji komplicira stvari kad su se u potrazi za nestalom šesnaestogodišnjom djevojkom morali spustiti u tunele ispod Stockholma.

»Natoči mi pola čaše.«

Obojica su otpili, a Grens je iz jednoga fascikla izvadio dokument i stavio ga ispred Ågestama.

»Imaš tristo dva izvještaja tajne službe. O onome što se doista dogodilo, stvari koje mi nismo znali pa ih nismo mogli uvrstiti u našu službenu istragu.«

Lars Ågestam kimne glavom.

»Onaj odjel u Aspsåsu. Samo za policajce. Kad ih sve budem tužio.«

»Ono su prošlogodišnji izvještaji. Ali ova kopija, ovo je još vruće.«

M vadi pištolj

(poljski Radom 9 mm)

iz futrole na ramenu.

M napinje pištolj i prisloni ga

kupcu uz glavu.

»Podneseno ravnatelju okružne policije, kao i svi ostali.«

P naređuje M da se smiri.

M spušta pištolj, uzmakne za

korak, oružje je napola napeto.

Lars Ågestam je htio nešto reći, ali ga Grens prekine.

»Utrošio sam... čini mi se... pola svog vremena radeći na Vastmannagatanu otkako je podignuta uzbuna. Sven Sundkvist i Mariana Hermansson također. Nils Krantz procjenjuje da je s trojicom kolega tjedan dana pregledavao poprište s povećalom i trakom za uzimanje otisaka prstiju, Errfors kaže da je isto toliko vremena analizirao tijelo danskog državljanina. Brojni pozornici i detektivi čuvali su poprište zločina, ispitivali susjede i tragali za okrvavljenim košuljama u kontejnerima za smeće otprilike — po skromnoj procjeni — dvadeset dana.«

Pogledao je tužitelja.

»A ti? Koliko si sati posvetio ovom slučaju?«

Ågestam slegne ramenima.

»Teško je reći... tjedan dana.«

Odjednom kupac poviče:

»Ja sam policija.«

M opet uperi pištolj

kupcu u glavu.

Ewert Grens istrgne izvještaj Ågestamu iz ruke i mahne njime ispred njega.

»Trinaest i pol radnih tjedana. Petsto četrdeset radnih sati. A moji kolege i šefovi koji sjede u istom hodniku već su imali odgovor. Čak je i nazvao, Ågestame, ovdje piše, prokleti Hoffmann je nazvao i podigao uzbunu!«

Lars Ågestam posegne za izvještajem.

»Mogu li ga dobiti natrag?«

Ustao je od stola, pošao do drugog dijela kuhinje i otvorio jedan od ormarića, nešto je tražio, a potom je otvorio drugi.

»Koja je svrha svega ovoga?«

»Želim riješiti ubojstvo.«

»Zar ne shvaćaš što te pitam, Grense? Koja je svrha svega ovoga?«

Pronašao je ono što je tražio, čašu, koju je napunio vodom.

»Ne namjeravam snositi krivnju.«

»Krivnju?«

»Ti nemaš ništa s tim, Ågestame. Ali to je istina. Ne želim više snositi krivnju. Zato želim biti siguran da će je oni koji su odgovorni snositi umjesto mene.«

Javni tužitelj pogleda izvještaj.

»A ovaj ti izvještaj može pomoći u tome?«

»Može. Ako ovo uspijem dovršiti. Prije sutra ujutro.«

Lars Ågestam stajao je na sredini velike kuhinje. Kroz otvoren prozor čuo se promet — oslabio je, manje auta koji su brže vozili, kasno je.

»Mogu li malo obići stan?«

»Slobodno.«

Hodnik se činio još duljim nego prije, debeli sagovi na tamnom, ali ne i izlizanom parketu, smeđe tapete s uzorkom iz sedamdesetih. Skrenuo je i prošao kroz prva i najbolja vrata, u prostoriju koja je podsjećala na knjižnicu, i sjeo u kožnu fotelju koja kao da se bunila dok je duboko sjedište čekalo svog vlasnika. Jedina soba u stanu koja nije vrištala od usamljenosti. Pregledavao je police i redove knjiga iste veličine pa upalio lampu koja je bila sjajno postavljena tako da su oti-snute stranice od svjetlosti poprimile žutu boju. Zavalio se kao što je zamišljao da čini viši detektiv i još jednom pročitao izvještaj tajne službe koji je napisao policajac dan nakon ubojstva u Västmannagatanu 79, dok je istraga koju je vodio Grens polako vodila prema ničemu i čekala zatvaranje.

M čvršće stavi pištolj

uz glavu kupca i povlači okidač.

Kupac pada na pod, pod desnim

kutom u odnosu na stolicu.

Lars Ågestam posegne za lampom i primakne je bliže, htio je dobro vidjeti, biti siguran, sada kad treba donijeti odluku.

Večeras neće ići kući.

Uskoro će odavde poći ravno u ured regionalnoga javnog tužitelja da iznova otvori preliminarnu istragu.

Ustao je pripravan izići kad je na zidu između polica zamijetio dvije cmo-bijele fotografije: žena i muškarac, bili su mladi i cijeli je život bio pred njima, nosili su policijske odore, a oči su im bile pune života.

Uvijek se pitao kako je izgledao, onda, kad je bio netko drugi.

»Jesi li donio odluku?«

Grens je sjedio na mjestu na kojem ga je ostavio, između plavih fascikala i praznih čaša na elegantnom kuhinjskom stolu.

»Jesam.«

»Ako podigneš tužbu, Ågestame, onda ne govorimo samo o običnim policajcima. Izručit ću ti zapovjednika. I još višeg časnika. I ministricu.«

Lars Ågestam pogleda tri lista papira u svojoj ruci.

»Držiš da imaš dovoljno? Pretpostavljam da nisam vidio sve.«

Nadzorna kamera u Rosenbadu s petero ljudi koji su krenuli prema jednom uredu. Snimka na kojoj je pet glasova sa zatvorenog sastanka.

Nisi sve vidio.

»Ima dovoljno toga.«

Ewert Grens se nasmiješio treći put.

Lars Ågestam pomisli kako djeluje gotovo prirodno pa je brzo uzvratio osmijeh.

»Dovući ih. Za tri dana imat ću sređene naloge za uhićenje.«

~~

SPUSTIO SE stubištem tihe zgrade.

Prošle su godine otkako je nogom koja ga boli stao na kamene stube, ali večeras nije pošao dizalom, nego se čvrsto držao za rukohvat. Dvoja vrata su ga pozdravila prigušenim koracima prema špijunkama dok je prolazio, radoznale oči koje su ga htjele vidjeti na četvrtom katu, njega koji nikad ne ide stubištem, a odjednom je to učinio. Na dnu, pokraj vrata do ulaza, zidni sat je otkucao, izbrojio je, dvanaest puta.

Sveavagen je bio gotovo pust, još uvijek je bilo toplo, možda će ove godine imati prokleto ljeto. Udahnuo je, jedan duboki udah, i polako izdahnuo.

Ewert Grens je nekoga pozvao u svoj stan.

Ewert Grens nije smjesta osjetio bol u prsima i rekao mu da ode.

To nikad nije učinio, ne nakon nesreće — to je bilo njezino mjesto i njihov zajednički dom. Stresao je sa sebe blagi povjetarac i krenuo zapadno po Odengatanu, jednako pustom, jednako toplom. Skinuo je sako i otkopčao gornju dugmad na košulji.

Od svih ljudi, dotjerani tužitelj kojeg mrzi, kojeg je upoznao prije nekoliko godina i prezire ga.

Gotovo je uživao u tome.

Polako je prišao kiosku na Odenplanu i stao u red s klincima koji su mobitelima slali poruke drugim klincima s mobitelima. Kupio je hamburger i piće s okusom naranče koje je već ishlapjelo. Odbio je ponudu tužitelja da večer završe uz pivo u odvjetničkom baru na Frescatiju, a onda je požalio nemirfio obilazeći sobe dok nije morao poći van, jednostavno negdje izići, barem nakratko.

Dva štakora pokraj njegovih nogu, iz rupe ispod kioska jurnuše u park u kojem su na drvenim klupama spavali ljudi. Na drugoj strani četiri djevojke, kratke suknje i visoke pete, trče prema autobusu koji je upravo zatvorio vrata i krenuo.

Hamburger je pojeo kod crkve Gustava Vase, potom je skrenuo desno u ulicu koju je proteklih tjedana nekoliko puta obišao, s blo-kovima stanova koji su se spremali za spavanje. Pogledao je svoj odraz u staklu na velikim ulaznim vratima, ukucao šifru koju je sada znao napamet i dizalom koje je škripilo pošao na četvrti kat.

Novi natpis na poštanskom sandučiću. Zamijenjeno je poljsko ime. Smeđa drvena vrata još su starija od njegovih. Pogledao ih je, sjećajući se lokve krvi ispod glave, zastavica na zidu i kuhinjskog poda na kojem je Krantz pronašao tragove droge.

Ovdje je započelo.

Smrt koja će ga prisiliti da donese odluku o novim smrtima.

Vanadisvagen, Gavlegatan, Solnabron, produžio je dalje u blagoj noći, kao da netko hoda pokraj njega, a on ga samo slijedi. Ni o čemu nije razmišljao, nije ništa osjećao, sve dok se nije zaustavio na Solna Kyrkvagu ispred prolaza na ogradi koji se zove Ulaz 1 i jedan je od deset ulaza u Sjeverno groblje.

U unutarnjem džepu sakoa osjećao je bridove.

Mjesecima ju je ostavio da leži na dohvat ruke na svojem stolu, a onda ju je jučer, a da nije znao zašto, ponio kući. A sada je ovdje, u ruci

drži mapu.

Nije mu bilo hladno.

Usprkos činjenici da je znao kako je na groblju uvijek hladno.

Ewert Grens je pratio asfaltiranu stazu koja je išla po velikim travnatim površinama uz koje su rasle breze, crnogorica i stabla njemu nepoznatih imena. Sto pedeset hektara, trideset tisuća grobova. Nije ih htio gledati — bolje u krošnje stabala nego u sivo kamenje koje obilježava gubitak — ali sada je gledao neke starije grobove, one u kojima su pokopane titule, a ne ljudi: poštanski inspektor, upravitelj željezničke postaje, udovica. Prošao je pokraj velikih nadgrobnika s reljefom u kojima su se smjestile cijele obitelji, koje uvijek žele biti zajedno, pokraj drugih velikih nadgrobnika koji su se postojano i ponosno uzdizali iz tla — nešto značajniji od ostalih, čak i u smrti — i gledali u njega.

Dvadeset devet godina.

Više puta na dan veći dio svog odraslog života proživljavao je nekoliko trenutaka iz prošlosti — ispala je iz policijskog kombija, nije se uspio zaustaviti na vrijeme, stražnjim kotačima prešao joj je preko glave — a ponekad, kad bi zaboravio razmišljati o tome, ako bi shvatio da je od prošloga puta prošlo nekoliko sati, onda je morao dulje i podrobnije razmišljati, uglavnom o crvenoj boji koja je bila od krvi što je istjecala iz glave u njegovu krilu.

To više nije mogao činiti.

Pogledao je stabla, grobove, čak i onaj memorijalni vrt, ali nije pomoglo, bez obzira koliko se korio, nije se mogao usredotočiti na iskre u njezinim očima ili grčeve u njezinim nogama.

Ono čega se bojiš već se dogodilo.

Pogledao je naokolo, odjednom mu se žurilo.

Krenuo je preko grobova prema području koje se po znakovima naziva Sektor 15B: predivni, neupadljivi nadgrobnici, ljudi koji su dostojanstveno umrli pa nakon toga nisu trebali stvarati prokleti cirkus.

Sektor 16A. Produljio je korak. Sektor 19E. Ostao je bez daha,

znojio se.

Na klupici zelena kantica za zalijevanje, koju je napunio vodom na obližnjoj slavini, i ponio sa sobom žureći po asfaltu koji je prelazio u šljunak.

Sektor 19B.

Potrudio se stajati mirno.

Nikad nije bio ovdje. Pokušao je, doista, ali nije mogao.

Trebalo mu je godinu i pol kako bi prešao nekoliko kilometara.

Zbog slabe svjedosti vidio je samo dva nadgrobnika ispred sebe. Nagnuo se kako bi bolje vidio, a svaki novi znak obilježavao je pogreb-no mjesto.

Grob 601.

Grob 602.

Drhtao je, sve je teže disao. Za trenutak je pomislio da će se vratiti.

Grob 603.

Malo prekopane zemlje, privremena cvjetna gredica s nečim zele-nim, mali bijeli drveni križ i ništa više.

Podigao je kanticu s vodom i zalio grm bez cvjetova.

~~

Ona tu leži.

Djevojka koja ga drži za ruke i vuče bliže k sebi dok lutaju Stockholmom u svitanje, djevojka koja sc muči pokraj njega na loše navoštenim skijama između kestenovih stabala prekrivenih snijegom u Vasaparkenu, djevojka koja se s mladićem uselila u stan na Sveavagenu.

Ona tu leži.

A ne žena koja sjedi u kolicima u sanatoriju, ona koja me ne prepoznaje.

~~

Nije zaplakao, to je već učinio. Nasmiješio se. Nisam ga ubio.

Nisam tebe ubio.

~~

Ono čega se bojim već se dogodilo.

PETI DIO

dan poslije

ON ¸VOLI CRNI KRUH, debele kriške sa sjemenkama po korici, pa kad ih žvačeš hrskaju, puna su ti usta. Crna kava i sok od naranče, koji su iscijedili ispred njega. Na nekoliko minuta od stana, na uglu Odengatana i Dobelnsgatana, Ewert Grens tu je doručkovao više puta tjedno otkako zna za sebe.

Spavao je gotovo četiri sata, u svom krevetu, u velikom stanu, a nije sanjao o jurnjavi i kako nekoga progoni. Znao je da će imati dobru noć čim je za sobom zatvorio vrata, sjeo u velikoj kuhinji i pogledao kroz prozor. Skupio je fascikle i papire koji su još uvijek ležali na stolu, malo duže je stajao i pjevao ispod toplog tuša slušajući glasove noćnog radioprograma.

Grens je platio doručak i četiri peciva s cimetom, upitao mogu li ih staviti u vrećicu i potom je požurio uz automobile koji su čekali jedan drugoga u gustom jutarnjem prometu, Sveavagen do Sergels Torga, Drottininggatan do Rosenbada i Vladinih ureda.

Čuvar koji je bio mlad i zacijelo nov, proučavao je njegovu osobnu iskaznicu i po drugi i treći put usporedio ime s onim koje je imao u knjizi zakazanih sastanaka.

»Ministarstvo pravosuđa?«

»Da.«

»Znate li gdje je njezin ured?«

»Bio sam ovdje prije neku večer, ali nismo se sreli.«

Kamera se nalazi u sredini hodnika u visini glave. Ewert Grens pogleda prema njoj, kao što je učinio policijski doušnik prije nekoliko tjedana. Nasmiješio se lećama otprilike u trenutku kad je netko iz sigurnosti otvorio vrata kontrolne prostorije nekoliko katova niže u golemoj vladinoj zgradi i otkrio da na metalnoj polici s numeriranim nadzornim snimkama na dva mjesta postoje praznine.

Čekali su ga za velikim stolom na drugom kraju prostorije.

Ispred svakoga napola ispijena porculanska šalica.

Osam sati ujutro, a ovdje su već neko vrijeme. Ozbiljno su ga shvatili.

Pogledao ih je, još uvijek bez riječi.

»Tražili ste sastanak. Pa, na sastanku smo. Pretpostavljamo da neće dugo potrajati. Svi imamo i druge planirane sastanke na koje moramo otići.«

Ewert Grens pogleda tri lica, jedno po jedno, dovoljno dugo da bude za nijansu predugo. Prva dva lica, jesu li smirena ili se samo pretvaraju. Göranssonu, s druge strane, čelo se sjaji, neprestano žmirka, a usne mu se boraju jer ih snažno stišće.

»Donio sam peciva s cimetom.«

Na stol je stavio bijelu papirnatu vrećicu.

»Za Boga miloga, Grense!«

Hoffmann je imao obitelj.

Dvoje djece koja će odrasti bez oca.

»Želi li netko pecivo? Kupio sam po jedno za svakoga.«

A što ako ga potraže kada odrastu? Što ako mu postave pitanja, što bi odgovorio?

To je bio moj posao?

To je bila moja prokleta dužnost?

Život vašeg oca meni i društvu nije bio vredniji od života zatvor-skog čuvara kojem je prijetio?

»Ne? Pa, mislim da ću uzeti jedno. Göranssone, možeš li mi dodati šalicu?«

Popio je kavu i pojeo pecivo, i još jedno.

»Ostala su dva peciva s cimetom. Ako se netko predomisli.«

Opet ih je pogledao, jedno po jedno kao i prije. Ministrica nije skrenula pogled — bila je smirena,, čak se blago nasmiješila. Ravnatelj nacionalne policije sjedio je posve nepomično, gledao je prema prozoru, krovu Kraljevske palače i kuli Storkyrkan. Göransson je buljio u stol. Nije se moglo reći, ali činilo se kao da mu je sjajno čelo pre-kriveno kapljicama.

Ewert Grens je otvorio aktovku i izvadio laptop.

»Ovo je dobar stroj. Sven je sličan ponio sa sobom u SAD. Tamo je bio jučer.«

Trapavim prstima ubacio je CD, otvorio datoteku, a crni kvadrat ispunio je ekran.

»Mnoštvo tipki. Ali sada sam se izvještio. Uzgred rečeno, Sven je pošao na sastanak s Erikom Wilsonom. Sa svojim laptopom.«

Nadzorne kamere postavljene su na dva mjesta. Jedna otprilike metar iznad zastakljenog sigurnosnog pulta, druga u hodniku na drugom katu. Snimka koju je dobio jedne večeri prije nekoliko dana preskakala je i nije bila fokusirana, ali svi su mogli vidjeti što se dogodilo.

Petero ljudi u kraćim vremenskim razmacima ulazi u prostoriju zgrade u kojoj su smješteni Vladini uredi.

»Prepoznajete li ih?«

Grens pokaže sliku.

»Možda prepoznajete prostoriju u koju ulaze?«

Zaustavio je film, na ekranu zamrznuti kadar, netko je stao leđima prema kameri, ispružio je ruke, a netko je iza njega, s rukama na njegovim leđima.

»Posljednje što se dogodilo. Ova osoba ovdje, ispruženih ruku, je čovjek s kriminalističkim dosjeom koji je, kad je ovo snimljeno, radio kao doušnik za Gradsku policiju. Čovjek koji ga pretražuje, s rukama na leđima doušnika, je šef istražitelja.«

Grens pogleda Göranssona i lupi po stolu.

Zastao je, ne gleda u njega.

»Laptop pripada policiji. Ali ovo je moje.«

Ruku je stavio u vanjski džep aktovke iz koje je izvadio CD player.

»Dao mi ga je Ågestam prije gotovo pet godina, nakon što smo se porječkali. Ovaj je moderan, kakvim se koriste mladi, nemojte mu reći, ali nisam ga previše koristio. Sve do prije nekoliko tjedana. Tada sam počeo preslušavati neke vrlo zanimljive snimke.«

Smetala mu je vrećica s pecivima pa ju je odmaknuo.

»A ove sam posudio iz skladišta zaplijenjene robe. Od provale stana u Stora Nygatanu. Preliminarna istraga je zatvorena. Zaplijenjena imovina vraćena. Nitko ih nije tražio natrag.«

Smjestio je dva mala zvučnika na stol i polako ih spojio.

Ewert Grens je pritisnuo jedno dugme.

Struganje stolica, buka od ljudi koji ulaze.

»Sastanak.«

Pogledao je po prostoriji.

»U ovoj prostoriji. Za ovim stolom. Deseti svibnja u petnaest sati četrdeset devet minuta.«

Okrenuo se prema svom šefu.

Göransson je skinuo sako, otkrivajući tamne mrlje ispod pazuha svoje svijetloplave košulje.

»Osoba govori. Mislim da ćete prepoznati glas.«

»I prije ste imali slične slučajeve.«

»Pustili ste da ja, Sven, Hermanssonica, Krantz, Errfors i...«

»Ewerete ...«

»... cijela prokleta gomila policajaca tjednima radi na istrazi na koju ste već imali odgovor.«

Göransson ga prvi put pogleda. Počeo je govoriti, ali Grens od-mahne glavom.

»Ubrzo ću biti gotov.«

Prste je stavio na osjedjivu dugmad stroja i nakon nekog vremena pritisnuo odgovarajuće.

»Premotat ću još malo naprijed. Dvadeset druga minuta i seda-mnaest sekundi. Isti sastanak. Drugi glas.«

»Ne želim da do toga dođe. Vi to ne želite. Paula nema vremena za Västmannagatan.«

Ewert Grens pogleda ravnatelja nacionalne policije.

Možda je dobro uglačani lak počeo pucati, a svakako se tako činilo: previše trzaja oko očiju, polako trlja ruke.

»Lagati svojim kolegama. Spaliti zaposlenika. Dati nekim zloči-nima imunitet kako bi drugi bilijriješeni. Ako je to budućnost policije... onda mi je drago što imam samo šest godina do mirovine.«

Nije očekivao odgovor pa je namjestio zvučnike tako da su gledali jedan u drugi kad ih je okrenuo prema ministrici.

»Sjedio je točno nasuprot vama. Nije li to čudno?«

»Jamčim da vas neće optužiti za događaje u Västmannagatanu 79. Jamčim da ćemo dati sve od sebe da vam pomognemo u dovršavanju vaše operacije u zatvoru.«

»Mikrofon, otprilike u visini koljena, na osobi koja je sjedila na mjestu na kojem ja sada sjedim.«

»I... da ćemo se pobrinuti za vas nakon što obavite svoj posao. Znam da će vam onda prijetiti smrću i da ćete biti obilježeni u kriminalnom svijetu. Od nas ćete dobiti novi život, novi identitet i novac da počnete iznova u inozemstvu.«

Grens podigne male zvučnike i još ih više približi ministrici.

»Želim biti siguran da ćete čuti ovo što slijedi.«

»Jamčim vam u svojstvu ministrice pravosuđa.«

Posegnuo je za bijelom papirnatom vrećicom. Prvo još jedno pecivo s cimetom, a onda ostatak kave na dnu njegove šalice.

»Zločin: ne izvijestiti o zločinu. Zločin: zaštita zločinca. Zločin: urota u svrhu počinjenja zločina.«

Mislio je da će mu reći neka ode, zaprijetiti pozivanjem stražara, reći mu kojeg to vraga misli da radi.

»Zločin: krivokletstvo. Zločin: teška zloporaba javne dužnosti. Zločin: krivotvorenje dokumenata.«

Mirno su sjedili. Nisu ništa rekli.

»Možda znate za još neke?«

Od početka sastanka izvan prozora je kružilo nekoliko galebova.

Sada su se jedino čuli njihovi glasni krici.

To i pravilno disanje četvero ljudi za stolom.

Ewert Grens je nakon nekog vremena ustao, polako prešao pro-storiju, prvo do prozora i ptica, a potom natrag k ljudima kojima se više nije žurilo da negdje stignu.

»Ne želim snositi krivnju. Dosta mi je. Ne želim opet biti kriv.«

Prije tri dana usudio se donijeti odluku koje se užasavao cijeli svoj radni vijek — da se ispali smrtonosni hitac u drugu osobu.

»Nisam odgovoran za njegovu smrt.«

Sinoć se usudio nekoliko sati provesti na groblju — skroni grob

koji je bio užasniji od bilo čega njemu poznatog.

»Nisam bio odgovoran za njezinu smrt.«

Glas mu je opet bio fantastično smiren.

»Nisam ja počinio ubojstvo.«

Pokazao je prema njima, prema svakom pojedinačno.

»Ti si ga počinio. I ti. I ti.«još jedan dan poslije.

još jedan dan poslije

NEKOLIKO CENTIMETARA iznad trtične kosti, treći ili četvrti kralježak, tu je bol na mahove bila nepodnošljiva. Oprezno se kretao, pedalirao nogama u zraku, jednom pa drugom. Potom se više ništa nije čulo, a intenzivna bol je za neko vrijeme popustila.

Nije zamijetio vonj, smrad urina i fekalija. Možda u prvih nekoliko sati, ali to je bilo jako davno, ne sada, više ne osjeća.

Prve večeri, noći i jutra, držao je oči otvorene, tražio ono što se nije moglo vidjeti, glasove koji viču i noge koje trče. Ali sada je sve vrijeme u gustom mraku držao oči sklopljene. U svakom slučaju nije mogao ništa vidjeti.

Ležao je na kvadratnim komadima aluminija koji su bili zavareni u dugu okruglu cijev — kojih šezdeset centimetara u promjeru, dovoljno prostora za njegova ramena, a ako ispruži ruke, mogao je dlanovima pritisnuti vrh cijevi.

U trbuhu je još uvijek osjećao pritisak pa je ispustio brabonjke koji su skliznuli niz njegova stegna — bolje se osjećao, ublažio je nelagodu. Nije ništa pio od jutra prije nego što je uzeo taoce, samo urin koji je uspio zahvatiti i prinijeti ustima, u nekoliko navrata tijekom više od stotinu sati.

Znao je da se može preživjeti tjedan dana bez vode, ali žeđ je poput udomaćenog ludila, a njegove usne, nepce i grlo su se naborali od suhoće. Izdržao je, kao što je izdržao glad i bol u zglobovima od nepomičnog ležanja i mrak u kojem se opustio otkako je prestalo

vikanje i trčanje. Zbog vrućine je u nekoliko navrata pomislio da će odustati. Struja je bila isključena zbog dima i vatre, a kad je kroz ven-tilaciju prestao dopirati svjež zrak, temperatura je u zavarenoj djevi porasla pa se osjećao kao da ima groznicu. Posljednjih nekoliko sati usredotočio bi se na nekoliko minuta, ali to više nije djelovalo, više nije mogao izdržati.

Jučer je trebao izići iz cijevi.

Tako je planirao: tri dana dok adrenalin i pojačana budnost ne spadnu.

Ali jučer popodne netko je otvorio vrata, ušao i hodao po podstanici. Ležao je kao okamenjen osluškujući korake i disanje čuvara, električara ili vodoinstalatera, na samo pola metra ispod sebe. Kon-trolna soba za vodu i struju u zatvoru provjerava se samo nekoliko puta tjedno, to je znao, ali ipak je pričekao još dvadeset četiri sata da bude posve siguran.

Lijevu ruku je prinio licu i pogledao na sat koji je pripadao starijem čuvaru.

Sedam manje petnaest. Još sat vremena do zaključavanja.

A potom sat i petnaest minuta da osoblje obavi smjenu dužnosti, kada dnevni čuvari postaju noćni.

Kucnuo je čas.

Provjerio je jesu li škare još uvijek u džepu hlača, one koje su bile u pernici na stolu ureda u radionici, kojima je prvoga dana ošišao svoju dugu kosu. Kretnje ruke i dlana bile su sputane u unutarnjosti cijevi, ali imao je vremena na pretek, a to je bio dobar način da zaboravi na zvuk koji su stvarali ljudi koji su tragali za dijelovima tijela. Opet ih je izvukao iz džepa i zabačene ruke snažno udarao vrhom po cijevi, dok pod prstima nije mogao napipati rupu tako da oštricom može razrezati meki metal. Postavio se izravno iznad reza i odgurnuo, uprijevši se nogama o podnožje, a objema rukama gurao je oštre rubove metala. Kad je cijev konačno popustila, a on se provukao kroz aluminij i pao na kameni pod podstanice, obilno je krvario.

Izbrojio je pedeset sedam malih crvenih, žutih i zelenih svjetala na

pločama na kojima se kontroliraju voda i struja. Još jednom ih je izbrojio.

Nema ni koraka ni glasova.

Bio je siguran da nitko nije čuo kako je tijelo palo na pod u jednoj od prostorija s vratima koja izravno vode u prolaz što spaja blok B i centralu sigurnosti. Rukama se uhvatio za lavabo i podigao. Vrtjelo mu se u glavi, ali nakon nekog vremena nestao je osjećaj koji mu je kolao po tijelu te mu se povratilo samopouzdanje.

Pipao je po neugodnoj tami.

Na kuki na zidu ispod kutije s osiguračima nalazila se baterijska lampa. Bolja je od svjeda na stropu — može uključiti baterijsku lampu kako bi mu se oči polako navikle na svjedost. Kad se tama pretvorila u svjedost, zaboljelo je više nego što je očekivao, a vjerojatno je viknuo kad se svjedost odrazila u zrcalu iznad lavaboa.

Sklopio je oči i pričekao.

Zrcalo ga više nije napadalo.

Ugledao je loše ošišanu glavu, veliki pramenovi visjeli su na sve strane. Uzeo je škare s poda i poravnao ih, ošišao se što je kraće mogao, tako da je ostalo tek nekoliko milimetara. U jednoj ladici nalazio se i žilet, koji je kasnije završio u istom džepu hlača. Sagnuo se i progutao malo vode iz slavine, a onda je navlažio lice i postupno sastrugao bradu, koju je njegovao otkako je krenuo na sastanak u Rosenbad, nakon što je odlučeno da se infiltrira unutar visokih zidina zatvora Aspsås.

Opet se pogledao u zrcalo.

Prije četiri dana imao je dugu svijedu kosu i bradu staru tri tjedna.

Sada je imao kratku kosu i bio je glatko izbrijan.

Drugo lice.

Pustio je vodu da teče, svukao se i istrljao komadom prljavog sapuna koji se nalazio u lavabou, oprao se i pričekao da se osuši u toploj prostoriji. Vratio se do cijevi i oštrih metalnih rubova, pipao je naokolo i pronašao hrpu odjeće koju je prije nekoliko dana nosio šef čuvara imena Jacobson, prije nego što je pretvorena u improvizirani

jastuk, koji mu je štitio vrat i spriječio da tjelesne izlučevine uprljaju odjeću.

Bili su otprilike iste visine, odora mu je gotovo savršeno pristajala. Hlače su možda malo kraće, cipele možda malo preuske, ali nije važno, ne vidi se.

Stao je pokraj vrata i čekao.

Trebao bi biti ustrašen, pod stresom, tjeskoban. Bio je prisiljen pristati na takvo životno stanje kad je sposobnost da ništa ne osjeća značila isto što i preživljavanje: bez misli i bez čežnje, bez Zofije, Huga i Rasmusa, sve što je imao, a moglo bi ga podsjetiti na život.

Zakoračio je u njega kad je prošao kroz ulaz u zatvor.

Odbacio ga je samo na dvije sekunde.

Kad je hitac trebao biti ispaljen.

Stajao je pokraj prozora, namjestio slušalicu i posljednji put po-gledao prema crkvenom zvoniku. Pogledom je okrznuo sag u kojem je bilo tijelo prekriveno eksplozivom, bačvu nafte i petroleja do svojih nogu i fitilj koji je držao u ruci. Provjerio je svoj položaj. Mora stajati u profilu, mora ih prisiliti da mu ciljaju u glavu tako da se forenzičari kasnije neće pitati zašto nema ostataka kostiju od lubanje.

Dvije sekunde čistog straha.

U prijamniku je čuo naređenje o pucanju. Morao je stajati i čekati. Ali noge je ipak pomaknuo prerano, pokrenule su se bez njegove namjere da se pomakne.

Dvaput mu nije uspjelo.

Ali treći put je povratio kontrolu, bez misli, osjećaja i čežnje, te je opet bio zaštićen.

Hitac je ispaljen.

Mirno je stajao.

Imao je točno tri sekunde.

Vrijeme koje je potrebno da streljivo, uz brzinu vjetra od sedam

metara u sekundi i na temperaturi od osamnaest stupnjeva, od crkvenog zvonika prijeđe udaljenost od tisuću petsto tri metra i pogodi glavu u prozoru radionice.

Ne smijem se prerano pomaknuti, znam da me kroz dalekozor gleda snajperistov promatrač.

Brojim.

Tisuću i jedan.

U ruci držim upaljač koji gori i spremanje.

Tisuću i dva.

Hitro zakoraknem naprijed u trenutku kad metak pogađa prozor i prinesem plamen fitilju koji je pričvršćen za tijelo ispod saga.

Hitac je bio ispaljen i više nije bilo moguće vidjeti objekt kroz prozor koji je teško oštećen.

Ostale su mu još dvije sekunde.

Vrijeme koje je potrebno da fitilj sagori do detonatora, pentila i nitroglicerina.

Trčim do stupa koji sam ranije izabrao, na udaljenosti svega nekoliko metara, jedan od četvrtastih betonskih blokova koji drže strop.

Stanem iza njega dok nestaju posljednji centimetri jitilja, a materijal koji je omotan i zalijepljen za tijelo jedne osobe eksplodira.

Pucaju mi bubnjići.

Dva zida — jedan iza šefa čuvara i jedan u uredu — se ruše.

Razbijeni prozor izlijeće van i pada u zatvorsko dvorište.

Udarni val me sustiže, ali je ublažen betonskim stupom i sagom na tijelu taoca.

Gubim svijest, ali samo na nekoliko sekundi.

Ziv sam.

Ležao je na podu, a uši su ga jako boljele, kad je vrelina od eksplozije doprla do bačve nafte te je prostoriju ispunio crni dim.

Pričekao je dok nije pronašao izlaz kroz rupu koja je donedavno bila prozor. Nastao je sivkasto-crni zid koji je zastro i sakrio veći dio zgrade u kojoj je radionica.

Uzeo je odoru koja je pripadala starijem čuvaru i izbacio je kroz prozor, a potom iskočio na krov koji se nalazio samo nekoliko metara ispod njega.

Nepomično sam sjedio i čekao.

U rukama držim odjeću, ništa ne vidim zbog crnog dima, bez bubnjića jedva čujem, ali osjećam vibracije ljudi koji se u blizini kreću po krovu, policajce koji se tu nalaze kako bi okončali talačku dramu, a jedan od njih je čak potrčao prema meni ne shvaćajući tko sam.

Ne dišem, nisam disao otkako sam iskočio kroz prozor, znam da bi udisanje ovog otrovnog dima donijelo sigurnu smrt.

Približio se onima koji su začuli korake, a nisu shvatili da dolaze od čovjeka kojeg su upravo gledali kako stradava, i krenuo preko krova prema sjajnim metalnim pločama koje izgledaju kao dimnjak. Spustio se u rupu, rukama i nogama se čvrsto opirao o stijenke dok se cijev nije suzila te se više nije mogao držati. Potom se morao pustiti pa je posljednji dio prešao padajući do dna ventilacijskog otvora.

Čučnuo sam i uvukao se u cijev promjera šezdeset centimetara koja vodi natrag u zgradu.

Rukama sam se odupro o metal i polako se vukao prema naprijed, dok nisam stigao iznad prostorije u kojoj je podstanica, a vrata joj vode ravno do nižeg prolaza u zatvoru.

Legao sam na leđa, a hrpu odjeće stavio ispod glave kao jastuk. U ventilacijskom otvoru ostat ću barem tri dana. Pišat ću, srati i čekati, ali neću sanjati, neću osjećati, nema ničega, još ne.

Prislonio je uho na vrata.

Nije bilo lako razabrati, ali čini se da se s druge strane netko kreće — čuvari hodaju prolazom, u ovo doba dana nema zatvorenika, ćelije su zaključane i oni se nalaze u njima.

Rukom je prešao po licu i glavi, nema brade, nema kose, niz stegna i potkoljenice nema osušenog urina.

Nova odjeća miriši po drugoj osobi, nekakav dezodorans ili losion poslije brijanja, koji zacijelo upotrebljava stari čuvar.

Opet kretanje s druge strane, prolazi još ljudi.

Pogledao je na sat. Pet do osam.

Pričekat će još malo. Čuvari odlaze s dužnosti i idu kući. Mora ih izbjeći, jer su vidjeli njegovo lice. Pričekao je još petnaest minuta, oko njega mrak podstanice i pedeset sedam žutih, crvenih i zelenih svjetala.

Sada.

Nekoliko ih je, u ovo doba dana to bi jedino mogla biti noćna smjena.

Oni koji dolaze na posao nakon zaključavanja, koji nikad ne susreću zatvorenike, pa onda i ne znaju kako izgledaju.

Sluh mu se drastično pogoršao, ali bio je siguran da su prošli. Otključao je vrata, otvorio ih, izišao van i opet zatvorio.

Trojica čuvara njemu okrenuti leđima na dvadesetak metara u prolazu koji povezuje blok G s centralom sigurnosti. Jedan otprilike njegovih godina, ostali mnogo mlađi, zacijelo su tek počeli raditi, kre-nuli su prema svojim prvim radnim mjestima. Krajem svibnja, zatvor Aspsås je uvijek prepun zbog znatnog priliva sezonskih radnika koji, nakon tek jednosatnog uvoda i .dvodnevnog tečaja, oblače odore i počinju raditi.

Stali su ispred jednih zaključanih sigurnosnih vrata koja dijele prolaz na manje sekcije pa je požurio sustići ih. Stariji je držao svežanj ključeva i upravo je otključao vrata kad se pojavio iza njih.

»Možete li me pričekati, molim vas?«

Okrenuli su se, pogledali ga i odmjerili.

»Malo sam zaostao.«

»Krenuo si kući?«

»Jesam.«

Kad je progovorio, čuvar nije zvučao kao da je nešto posumnjao. Bilo je to prijateljsko pitanje, između kolega.

»Ti si novi?«

»Tako nov da još nemam ključeve.«

»Znači manje od dva dana?«

»Počeo sam jučer.«

»Kao i ova dvojica. Sutra vam počinje treći dan. Vaš prvi dan s ključem.«

Išao je iza njih.

Vidjeli su ga. Razgovarali su s njim.

Sada je samo jedan od četvorice čuvara koji zajedno hodaju pro-lazom prema centrali sigurnosti i velikom ulazu.

Razdvojili su se na stubištu koje je vodilo prema bloku A i smjeni koja traje jedanaest sati. Zaželio im je laku noć, a oni su zavidno pogledali kolegu, koji ima slobodnu večer i ide kući.

Stajao je nasred područja za posjete. Treba izabrati jedna od troje vrata.

Prva su dijagonalno nasuprot njemu — soba za posjete za suprugu, prijatelja, policajca ili odvjetnika. Tamo je sjedio Stefan Lygas kad mu je rečeno da u organizaciji postoji doušnik, cinker. Netko je prošaptao i netko mora umrijeti.

Druga su bila točno iza njega, vrata koja vode na hodnik što završava u bloku G. Gotovo se nasmijao. Mogao bi se vratiti do svoje ćelije odjeven u odoru.

Pogledao je treća vrata.

Vode pokraj centrale sigurnosti, uvijek pozornih TV monitora i 495 brojnih prekidača, što znači da se sva zaključana vrata u zatvoru mogu otvoriti iz velike staklene kutije.

Unutra je sjedilo dvoje ljudi. Sprijeda debeli stražar tamne neu-redne brade i s kravatom prebačenom preko ramena. Iza njega drugi, znatno mršaviji, čovjek leđima okrenut izlazu — nije mu mogao vidjeti lice, ali pretpostavio je da ima oko pedeset godina i zacijelo viši položaj. Duboko je uzdahnuo i protegnuo se nastojeći ravno hodati. Eksplozija koja mu je raznijela oba bubnjića poremetila mu je osjećaj za ravnotežu.

»Ideš doma u odori? Već?«

»Molim?«

Stražar okrugla lica i rijetke brade ga je pogledao.

»Ti si jedan od novih, zar ne?«

»Jesam.«

»I već odlaziš kući u odori?«

»Tako stvari stoje.«

Stražar se nasmiješio — nije mu se žurilo, još malo isprazna brblja-nja i večer će brže proteći.

»Vani je toplo. Vraški ugodna večer.«

»Siguran sam da je ugodna.«

»Ideš ravno kući?«

Stražar se nagnuo u stranu i pomaknuo mali ventilator koji je stajao na stolu. Malo svježeg zraka u zagušljivoj sobi. Drugog čovjeka je bilo lakše vidjeti, onog koji je bio mršav i sjedio je straga na stolici.

Prepoznao ga je.

»Mislim da hoću.«

»Netko te čeka?«

Lennart Oscarsson.

Ravnatelj zatvora kojeg je prije nekoliko dana napao u ćeliji na odjelu dobrovoljnih samica, šakom ga je tresnuo po licu.

»Nisu kod kuće. Ali opet ćemo se vidjeti sutra. Već neko vrijeme nismo.«

Oscarsson naglo sklopi fascikl i okrene se.

Pogledao je prema njemu.

Gledao je, ali nije reagirao.

»Nisu kod kuće? I ja sam je imao, obitelj, ali kako da kažem, ne znam, jednostavno je, znaš već...«

»Moram se ispričati.«

»Kako?«

»Nemam više vremena.«

Kravata mu je i dalje bila prebačena preko ramena, po njoj koma-dići hrane ili je možda samo bila mokra i tako je ležala da se osuši. »Nemaš vremena? A tko ima vremena?«

Stražar se čupkao za bradu, raširio je nozdrve, oči su ga pekle. »Ali, u svakom slučaju pođi. Otvorit ću ti.«

~~

Dvije stube do detektora za metal.

Potom dvije stube do vrata koja se otvaraju iz staklene kutije. Piet Hoffmann se okrenuo i glavom kimnuo stražaru, koji je nervozno mahao rukama.

Lennart Oscarsson je i dalje stajao tamo, točno iza njega. Pogledi su im se opet sreli.

~~

Očekivao je da će netko povikati, pojuriti prema njemu.

Ali ni riječi, nikakve kretnje.

Glatko izbrijan čovjek kratko podšišane kose u zatvorskoj odori prošao je kroz vrata na zatvorskom zidu i nestao. Možda je djelovao poznato, ali nije imao ime — sezonski čuvari rijetko se znaju po imenu — a ovaj se nasmiješio kad mu je preko lica prešao topao vjetar. Bit će predivna večer.

i još jedan dan poslije

EWERT GRENS sjedio je za svojim stolom ispred police s knjigama s rupom koja se ne može ispuniti, a prašina se nakupljala u ravnim crtama ma koliko se trudio da je obriše. Tu sjedi gotovo tri sata. Sjedit će i dalje dok ne shvati je li to što je netom vidio nešto oko čega bi se trebao zabrinuti ili je to tek jedan od onih trenutaka koji se čine važnim, ali ako se ne podijele s drugima, onda postaju beznačajni.

Dan je započeo predivnim jutrom.

Spavao je na smeđem samtastom kauču. Prozor koji gleda na dvorište bio je otvoren, a probudili su ga prvi kamioni na Bergsgatanu. Neko je vrijeme stajao pokraj prozora gledajući plavo nebo i blagi vje-tar, a onda se, sa šalicom kave u ruci, dizalom popeo nekoliko katova do istražnog zatvora.

Nije mogao odoljeti.

Ako tamo dođeš vrlo rano i ako se dobro vidi, u ovo doba dana, onda možeš hodati po vidljivoj crti koju sunce stvara u hodniku istraž-nog zatvora. Jutros je hodao po najblistavijem dijelu poda. Potrudio se proći pokraj ćelija za koje je znao da se u njima treći dan nalaze pritvorenici s maksimalnim ograničenjima. Ågestam se potrudio da tamo provedu najveći dio obveznih sedamdeset dva sata, a Grens će kasnije biti na sudu kad budu izdavali naloge za uhićenje šefa istraži-

telja, ravnatelja nacionalne policije i ministrice pravosuđa.

Rupa na polici za knjige. Kao da se počela širiti.

Sirit će se i dalje sve dok se ne bude predomislio.

Dva dana je ubrzavao i premotavao snimke nadzornih kamera u zatvoru Aspsås, kadar po kadar kroz zaključana vrata, duge pro laze, sive zidove i prepreke s bodljikavom žicom, do onih sekundi s eksplozijom, gustim dimom i mrtvim ljudima. Izučavao je Krantzov forenzički izvještaj i Errforsov izvještaj s autopsije, i sve Svenove i Her mannsoničine razgovore.

Puno je vremena posvetio dvjema određenim stvarima.

Transkriptu razgovora između snajperista i promatrača prije ispa-ljivanja hica.

Kad su govorili o sagu kojim je Hoffmann prekrio taoca i svezao ga nečim što se kasnije u istrazi pokazalo kao pentil fitilj.

Sag koji zadržava i usmjerava udar prema dolje i štiti svakoga tko stoji u blizini.

Razgovor sa šefom čuvara koji se zove Jacobson.

Kad Jacobson opisuje kako je Hoffman oblijepio taoca malim plastičnim vrećicama ispunjenima nekakvom tekućinom, za koju se kasnije u istrazi pokazalo da je nitroglicerin.

Nitroglicerin u takvim količinama raznijet će tijelo na komadiće i više ga neće biti moguće identificirati.

Ewert Grens glasno se nasmijao u uredu.

Stajao je na sredini poda, gledao videorekorder i transkripte na stolu pa se nastavio smijati kad je napustio upravu policije i odvezao se do Aspsåsa i zida koji je dominirao nad gradićem. Pošao je do centrale sigurnosti i zatražio da vidi sve snimke zatvorskih nadzornih kamera nastale dvadeset sedmog svibnja u dva sata i dvadeset šest minuta poslije podne pa nadalje. Odvezao se natrag, uzeo kavu iz automata i sjeo pogledati svaki trenutak nakon što je s crkvenog zvonika ispaljen smrtonosni hitac.

Grens je već znao što traži.

Izabrao je kameru nazvanu broj četrnaest, instaliranu otprilike

metar iznad staklenog zida centrale sigurnosti. Potom je premotao naprijed i zaustavio kako bi dobro osmotrio svaku osobu koja je izišla van. Čuvari, posjetitelji, zatvorenici, dostavljači, prolazili su jedan po jedan, njihova kosa tik do leća. Neki su pokazali svoje osobne iska-znice, neki se upisali u registar, a većinu je propustio stražar koji ih je poznavao.

Stigao je do snimke nastale četiri dana nakon ispaljivanja hica.

Ewert Grens odmah je znao da je to pronašao.

Kratko podšišan čovjek u odori Službe zatvora i uvjetne kazne pogledao je u kameru dok je izlazio u osam i šest minuta navečer, pogledao je dovoljno dugo i potom produžio dalje.

Grens je osjetio pritisak u trbuhu i prsima koji inače ukazuje na gnjev, ali ovaj put radilo se o nečemu drugom.

Zaustavio je snimku i premotao je kako bi proučio čovjeka koji je neko vrijeme brbljao sa stražarom i onda pogledao kameru na isti način na koji je to učinio prije tri tjedna s drugim stražarom i drugim zastakljenim uredom sigurnosti, onim u zgradi Vladinih ureda. Grens je preko kamera broj petnaest i šesnaest slijedio uniformiranu osobu kroz detektor metala, ulaz i zid, zamijetivši da ima poteškoća s održavanjem ravnoteže: bila je to strahovita eksplozija, od onih koje ti mogu raznijeti bubnjiće.

Živ si.

To je razlog zbog kojeg je tri sata sjedio za stolom gledajući kako se rupa na polici za knjige širi.

Nisam donio odluku o tvojoj smrti.

To je razloga zašto se morao odlučiti je li to što je upravo vidio nešto zbog čega treba biti zabrinut ili je beznačajno ukoliko nitko drugi ne dozna.

Hoffmann je živ. Nisi donio odluku o njegovoj smrti.

Opet se nasmijao kad je sa stola uzeo jedan dokument — sažetak sudske procedure za izdavanje naloga za uhićenje kojoj namjerava pri-

sustvovati i koja će rezultirati presudom s dugogodišnjim zatvorskim kaznama za troje visokorangiranih dužnosnika koji su zloupotrijebili svoju moć.

Nasmijao se još glasnije i zaplesao u tihom uredu. Nakon nekog vremena počeo je tiho mrmljati nešto što bi svatko, ako bi upravo tada prošao pokraj njega, mogao prepoznati kao melodiju koja je podsjećala na pjesmu iz šezdesetih, recimo »Somebody’s Fool« u izvedbi Siw Malmkvist..

i još, još jedan dan poslije

KAO DA SE nebo polako spuštalo prema njemu.

Erik Wilson stajao je na asfaltiranom dvorištu, a tanka odjeća ga je svrbjela dok su nervozne muhe slijetale na kapljice znoja. Trideset sedam Celzijevih stupnjeva, malo više od tjelesne temperature, a za nekoliko sati bit će još toplije rano poslijepodne — čini se da se vrelina nakuplja u to doba dana.

Obrisao je čelo vlažnim rupčićem, ali nije bio siguran je li to bilo bolje za njegovu kožu ili tkaninu. U predavaonici se nije bilo lako koncentrirati. Ujutro se pokvario klima-uređaj u zgradi pa je rasprava o sljedećom tečaju napredne infiltracije splasnula. Zanijemjele su čak i glave policajaca sa zapada SAD-a, koji inače vole slušati svoje glasove.

Gledao je, kao obično, kroz ogradu i bodljikavu žicu koja je okruživala veliko vježbalište — šest crnih likova nastojalo je zaštititi sedmog, hici su ispaljeni iz dviju niskih zgrada, dvojica su se bacila na štićeni objekt, a auto je jurnuo naprijed i potom produžio dalje. Erik Wilson se nasmiješio. Znao je kako će se to završiti i ovaj će predsjednik ostati živ, a zlikovci koji su pucali iz zgrade neće uspjeti. Tajna služba uvijek pobjeđuje, ista vježba kao i prije tri tjedna, različiti policajci, ali ista vježba.

Pogledao je prema nebu bez oblačka, kao da muči samoga sebe, sunce će ga razbuditi.

Isprva je krivnju svaljivao na vrelinu. Ali nije se radilo o tome.

Jednostavno je bio odsutan.

Posljednjih nekoliko dana uopće nije prisutan — sudjelovao je u raspravama i vježbama, ali nije bi u prostoriji, misli i energija su istjecali iz njegova tijela.

Prošla su četiri dana otkako mu je Sven Sundkvist rekao da se odveze sedamdeset kilometara do državne granice i Jacksonvillea, kako bi ručali u restoranu u kojem je bilo mjesta za laptop sa slikama nadzorne kamere na bijelim stolnjacima. Vidio je Paulino lice na za-tvorskom prozoru, a onda eksploziju i crni dim, kad je hitac koji je ispalio snajperist raznio jedno ljudsko biće.

Zajedno su radili gotovo devet godina.

Za Paulu je on bio odgovoran. On mu je prijatelj.

Približavao se hotelu trpeći vrelinu na obrazima i čelu. U pro-stranom predvorju bilo je svježe, prepuno ljudi koji su odgađali izlazak van. Krenuo je prema dizalu i jedanaestom katu, u istu sobu kao i prije.

Svukao se, istuširao hladnom vodom i u kućnom ogrtaču legao na namješten krevet.

Spalili su te.

Šapnuli su i potom pogledali na drugu stranu.

Ustao je, nemir ga je opet obuzeo, ne može se usredotočiti. Pre-listao je USA Today od toga dana, jučerašnji New York Times i izgubio se u TV reklamama za prašak za rublje i lokalne odvjetnike. Bio je odsutan, ma koliko se trudio. Hodao je po sobi, svako malo zastao ispred mobitela koje je jutros već provjerio, njegove veze sa svim douš-nicima: pet uređaja jedan uz drugi na stolu od večeri kad je stigao. Inače je dovoljno provjeriti jednom na dan, ali zbog nemira i osjećaja da je odsutan... opet je provjerio.

Podigao ih je i zagledao se u njih, jedan po jedan.

Ali kad je u ruci držao peti mobitel, sjeo je na rub kreveta drhtureći.

~~

Jedan propušten poziv.

Na mobitelu kojeg se trebao riješiti, jer je doušnik mrtav.

~~

Ti više ne postojiš.

Ali netko se koristi tvojim mobitelom.

~~

Opet se znojio, ali ne zbog vreline. Ovo je dopiralo iznutra, osjećaj koji je palio i žario, kakav nikad nije doživio.

Nekome je dostupan tvoj mobitel. Netko ga je pronašao i nazvao jedini broj koji je pohranjen u njemu.

Tko?

Netko istražuje? Netko te traži?

U sobi je bilo svježe, smrzavao se pa je odmaknuo pokrivače, uvukao se ispod popluna koji je mirisao po šamponu, i nepomično ležao dok se opet nije počeo znojiti.

Netko tko ne zna čiji je to mobitel. Netko tko naziva broj koji nije nigdje registriran.

Opet je počeo drhtati, još jače nego prije, a od debelog popluna svrbjela ga je glava.

Mogao bi nazvati. Mogao bi poslušati glas bez rizika od identificiranja.

Nazvao je broj.

Zvučni val tražio je svoju luku u bestežinskom zraku, nekoliko sekundi koje su trajale kao sati i godine, potom zvonjava, dug prodoran zvuk.

Slušao je ton koji mu je tri puta zaparao uho.

I glas koji je prepoznao.

»Misija dovršena.«

S druge strane oprezno disanje, barem je tako zvučalo — a možda je jednostavno signal bio slab, ometan atmosferskim interferencijama.

»Wojtek eliminiran u Aspsdsu.«

Ležao je na krevetu, nije se micao, ustrašen da bi osoba s kojom razgovara mogla nestati iz njegove glave.

»Vidimo se za sat vremena na broju tri.«

~~

Erik Wilson nasmiješio se glasu koji se stapao s drugim glasom, pozivom preko razglasa koji se ponavljao, zacijelo na nekom aerodromu. Možda je znao, negdje duboko, duboko u sebi, ili se barem nadao. A sada je znao.

Odgovorio je.

»Ili u neko drugo vrijeme, na nekom drugom mjestu.«

Riječ autora

Tri sekunde su roman o današnjim kriminalcima i dvoje predstavnika vlasti — policiji i Službi zatvora i uvjetne kazne — koji ih upoznaju i za njih su odgovorni.

U romanu su pridržane određene autorske slobode.

Činjenica i fikcija.

Zajedno.

~~

Švedska policijska služba

ČINJENICA Policija je niz godina koristila kriminalce kao tajne ljudske izvore informacija. Ta suradnja je zanijekana i prikrivena. Kako bi se istražili teški zločini, marginalizirani su drugi zločini pa su stoga brojne preliminarne istrage i suđenja obavljeni bez točnih informacija.

FIKCIJA Ewert Grens ne postoji.

ČINJENICA Samo kriminalci mogu glumiti kriminalce te su, ako je zatraženo, unovačeni dok su bili na uvjetnoj ili poslije. Baza podata-ka kriminalističkih obavještajaca i izvještaji korišteni su kao oruđe za

stvaranje prikladnih i kredibilnih zaleđa. U društvu utemeljenom na vladavini zakona, ekstenzivno lažiranje informacija postalo je standard-na radna praksa.

FIKCIJA Sven Sundkvist ne postoji.

Činjenica Kriminalci doušnici su, u našem vremenu, izvan zakona. Kad je kriminalac doušnik razotkriven, predstavnici vlasti poriču da su se koristili njihovim uslugama i okreću glavu kada organizacija u koju je bio ubačen nastoji riješiti taj problem. Predstavnici vlasti koji nadziru policiju uvjereni su kako konvencionalne obavještajne metode nisu dovoljne za borbu protiv organiziranog kriminala pa će i nadalje u budućnosti raditi s tajnim ljudskim izvorima informacija.

FIKCIJA Mariana Hermansson ne postoji.

Švedska Služba zatvora i uvjetne kazne

ČINJENICA Većina zatvorenika uzima droge. Svatko tko služi zatvorsku kaznu može i u zatvoru uzimati droge. Narkoman koji je nakon odsluženja kazne oslobođen često se vraća kriminalu kako bi mogao zadovoljiti svoju ovisnost i platiti dugove nastale zbog uzimanja droge u zatvoru.

FIKCIJA Zatvor Aspsås ne postoji.

ČINJENICA Svi koji rade s kriminalcima znaju da je narkomanija glavni uzročnik ponavljanja zločina. Usprkos tome, u visokoosiguranim zatvorima i dalje se raspačava droga tako da se amfetamin skriva u buketima žutih tulipana, koji se šalju ravnateljima zatvora, te u pla-stičnim vrećicama koje se pomoću elastike i žlica uguraju u zahodsku odvodnu cijev. Služba zatvora i uvjetne kazne mogla bi — za Boga miloga, zatvor je zatvoreni sustav — zaustaviti cjelokupnu dostavu droga, ali se ustručava to učiniti.

FIKCIJA Lennart Oscarrson ne postoji.

ČINJENICA Droge učinkovito smanjuju razinu neuroze pa konzument amfetamina koji je uzeo svoju dozu, s hrpom pornografskih časopisa odlazi u ćeliju masturbirati. Zatvorski sustav bez droga stoga

bi bio kaotičan i vrlo neurotičan, čime bi se osoblje dodatno opteretilo. Ako se zatvorenici ne drogiraju kemijskim supstancijama, Služba zatvora i uvjetne kazne bila bi prisiljena usavršiti svoje vještine i kompetenciju po cijeni koju mi, društvo, nismo spremni platiti.

FIKCIJA Martin Jacobson ne postoji.

Neizmjerno se zahvaljujemo:

Billjju, Kenti, C, R i T koji su služili ili služe dugogodišnje kazne, koji su dulje živjeli u zatvoru nego izvan njega, koji su nam za ovu knjigu, kao i u svim našim prethodnim knjigama, prenijeli neophodno poznavanje, autentičnost i uvjerljivost kako bismo mogli pisati o zločinu. Bilo da je riječ o tome da četrdesetpostotni nije dobar kao pedesetpostotni za prepariranje tulipana kako bi se potom napunili amfetaminom ili o minimalnoj gustoći gume kako bi zaštitila želudac, ili o tome kako izgleda zahod ispred radionice u maksimalno osiguranom zatvoru. Vaše povjerenje dalo je snagu našoj odluci da uspostavimo razliku između loših ljudi i loših akcija.

Mudrim i hrabrim policajcima koji su nas vodili po iznimnoj sivoj zoni, koja spaja policajce i kriminalce. Bez vas ne bismo imali ni znanja ni opravdanja da u romanu opišemo kako rad s tajnim ljudskim izvo-rima informacija ruši zakonsku sigurnost, koju svi mi ostali uzimamo zdravo za gotovo.

Zatvorskom osoblju — sigurnosti, čuvarima, šefovima čuvara i ravnateljima koji su nam, pri susretu, uvijek pomagali, a koji se nalaze u procjepu između ambicije da dobro obave svoj posao i sustava koji te prisiljava za posegneš za škarama i razrežeš svoju odoru u krpe za čišćenje auta.

Reineu Adolfsonu na ekspertizi o eksplozivima, Janne Hedstrom na poznavanju forenzičke znanosti, Henriku Hjulstromu na ekspertizi snajperu, Henriku Leiuenhagenu i Larsu Lagerenu na poznavanju medicine, Doroti Ziemianskoj jer bolje od nas govori poljski.

Fii Roslund jer je bila s nama i s tekstom u cjelokupnom procesu pisanja.

Niclasu Breimaru, Ewi Eiman, Mikaelu Nymanu,

Danielu Mattisonu

Emilu Eiman-Roslundu za iznimno mudra mišljenja.