TRGOVAČKO UGOVORNO PRAVO

OPĆI DIO

Trgovačko pravo danas vuče svoje povijesne korijene iz općeg trgovačkog prava koje se kod nas nakon Drugog svjetskog rata razvijalo kao privredno pravo.Pojedina izolirana pravila u trgovini zabilježena su već u najranijim kodifikacijama antičkih država kao sastavni dio općeg prava. No, ni u rimskom se pravu nije razvilo kao posebno pravo. Tek u srednjem vijeku stvoreni su uvjeti za posebno pravo koje je reguliralo trgovinu.Tako su uslijedile i prve kodifikacije. To su, prije svega, francuski trgovački zakonik (Code de Commerce iz 1807.) i njemački trgovački zakonik (Handelsgesetzbuch iz 1897).U izradi trgovačkih zakonika tri su moguća sustava:

1. subjektivni – po kojem pod propise trgovačkog zakonika potpadaju samo profesionalci2. objektivni – po kojem se ne pita tko obavlja određenu transakciju, nego što je predmet

transakcije i3. mješoviti – sustav u kojem pod trgovački zakonik potpada profesionalna trgovačka

djelatnost trgovca, ali i djelatnost netrgovca koja ima trgovački značaj. U tom se sustavu razlikuju subjektivni i objektivni trgovački poslovi.

U novije se vrijeme teži jedinstvenoj regulaciji građanskog i trgovačkog prava tako da se materija obaju prava obrađuje u jedinstvenoj kodifikaciji – ideja te jedinstvene regulacije oživotvorena je u švicarskom Zakoniku o obvezama iz 1911. godine.U Hrvatskoj se trgovačko pravo razvijalo u sklopu Habsburške Monarhije – tako je u Hrvatskoj, Vojvodini i Međimurju vrijedio Hrvatski trgovački zakon iz 1875. godine, na području Dalmacije je vrijedio austrijski trgovački zakonik iz 1862. godine, a u BiH Trgovački zakon iz 1883. godine koji je rađen pod utjecajem njemačkog prava, odnosno Hrvatskog trgovačkog zakona.Stvaranjem druge Jugoslavije 1945. godine većina je proizvodnih sredstava i sva bogatstva pretvorena u državno vlasništvo. Privatna je inicijativa bila sasvim potisnuta, a umjesto nje je stvoren socijalistički privredni sektor.Promjene koje su se dogodile 1990. godine dovele su i do drugačijeg pristupa materiji koja se proučava kao trgovačko pravo.

Osim Ustava RH, za naše su trgovačko pravo temeljna dva zakona: ZTD i ZOO.Izjednačavanjem obveznog prava ne dolazi do fuzije građanskog i trgovačkog ugovornog prava nego je modernizirano cjelokupno ugovorno pravo, provedena je tzv. komercijalizacija građanskog prava.

Trgovačko je pravo u suvremenom smislu takva grana prava koja se odnosi na prava i obveze proistekle iz isporuka robe i pružanja usluge, te pravne institute koji unapređuju i omogućuju odvijanje trgovačkih poslova.

Trgovačko pravo je najuže povezano s ustavnim, građanskim, radnim i gospodarskim (privrednim) pravom.Ustavno pravo je pravna grana koja obuhvaća pravne norme i institute koji uređuju temelje društvenog i političkog uređenja zemlje, temeljne slobode i prava čovjeka, ustrojstvo državne vlasti i lokalne uprave i samouprave. Kako se Ustavom utvrđuju i temeljna gospodarska prava, to je ustavno pravo i važan izvor trgovačkog prava.Građansko pravo je grana jedinstvenog pravnog sustava kojim se uređuju imovinski odnosi, osobna neimovinska prava i položaj osoba u tim odnosima. Kao temeljno privatno pravo, građansko pravo je opće pravo koje vrijedi za sve građane. Osim tog općeg privatnog prava postoje posebna privatna prava za posebna zanimanja ili djelatnosti za koje, osim općih, vrijede i posebne norme kao što su posebno pravo za trgovca (trgovačko pravo) i posebno pravo koje se odnosi na zaposlene. Građansko pravo vrijedi za sve privatnopravne odnose ako nisu posebno uređeni posebnim privatnopravnim normama. Zbog toga npr. opći dio građanskog prava, kao uostalom i ostale njegove norme koje su primjenjive, vrijedi i za trgovačko pravo, ako njime materija o kojoj je riječ nije drukčije uređena.Predmet uređenja radnog prava su zasnivanje i prestanak radnog odnosa, zaštita osoba u radnom odnosu, prava i obveze iz radnog odnosa.... Prava koja zaposleni stječu temeljem

1

radnog odnosa, kao što su pravo suodlučivanja u organima trgovačkog društva, prava na sudjelovanje u dividendi i slično, su predmet trgovačkog prava.

Izvori trgovačkog prava su:- propisi (Ustav, zakoni i podzakonski akti. Jedan propis može sadržavati prisilne i

dispozitivne odredbe odnosno norme. Prisilne ili kogentne su one koje subjekti moraju bezuvjetno poštovati, bez prava da u njima bilo što sami mijenjaju. Dispozitivne odredbe ovlašćuju subjekte da svoje odnose mogu i drugačije urediti od onog što određuje propis, a dispozitivna se norma primjenjuje tek ako stranke nisu svojom voljom odredile drukčije ili su to propustile odrediti – naročito se javljaju u trgovačkom i građanskom pravu.)

- autonomno trgovačko pravo (općenito označava društveni izvor prava koje stvaraju sami adresati, odnosno oni kojima je namijenjeno. Autonomno trgovačko pravo su takve pravne norme koje stvaraju subjekti trgovačkog prava samostalno, ali u okvirima koje im dopušta zakonodavac. Pojavljuje se u obliku poslovnih tj. trgovačkih običaja, uzanci, općih uvjeta poslovanja, klauzula i slično. Pod izrazom običaji podrazumijevaju se načini postupanja za koje razumne osobe istog svojstva, kada se nađu u istoj situaciji kao ugovorne stranke, redovito smatraju da se imaju primijeniti na sklapanje njihovih ugovora. Uzance su kodificirani poslovni običaji, a kodifikaciju obavljaju i objavljuju ovlaštena tijela. Kod nas postoje opće uzance za promet robom, koje su ograničene na ono što je opće i zajedničko za sve sudionike prometa robom u gospodarstvu, a u njih su unesena i neka temeljna pravila obveznog prava, te posebne uzance – takvi poslovni običaji koji se odnose na uže područje gospodarskih djelatnosti ili na određenu robu i slično. Njih je ovlaštena utvrđivati HGK. Formularno je pravo onaj dio autonomnog prava gdje se ugovori sklapaju prema unaprijed pripremljenim obrascima.Oblici u kojima se pojavljuje formularno pravo su opći uvjeti poslovanja, tipski i adhezijski ugovori te razne klauzule. Tipski ugovori su oni u kojima jedna ugovorna strana predočuje drugoj unaprijed pripremljeni nacrt ugovora kojima se redovito služi – ponuditelj načelno dopušta odstupanje od predloženog formulara. U adhezijskim ugovorima ponuditelj veže sklapanje ugovora uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu i ne pristaje ni na kakvu promjenu.)

- sudska i arbitražna praksa- pravna znanost- akti pojedinih gospodarskih tijela, tj. javna ovlaštenja.

Redoslijed primjene pravnih normi: ugovor, posebne uzance, posebni dobri poslovni običaji, opće uzance, opći dobri poslovni običaji, dispozitivni propisi trgovačkog prava, pravna pravila Hrvatskog trgovačkog zakonika iz 1875. godine (uvjetno), dispozitivni propisi građanskog prava, pravna pravila OGZ-a (uvjetno), sudska praksa (neizravno) i pravna znanost (neizravno).Statut i društveni ugovor nisu opći izvori trgovačkog prava kao što je npr. propis koji obvezuje sve sudionike pravnog prometa, ali on je za pojedine subjekte, kako za njihove unutrašnje odnose tako i za odnose prema van, obvezatni akt koji je za njih u velikoj mjeri izvor prava, obveza i odgovornosti.

OBILJEŽJA OBVEZNOG PRAVA

Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju obvezni odnosi.Obvezni odnosi su oni društveni odnosi u koje ljudi ulaze povodom činidaba.Obvezni su odnosi takvi odnosi u kojima je jedna strana (vjerovnik) ovlaštena od druge strane (dužnika) zahtijevati da joj preda neku stvar (dare), da joj nešto učini (facere) ili da ne učini nešto na što bi inače imala pravo (tj. da nešto trpi – pati), ili da nešto propusti (non facere).No, obvezno pravo ne uređuje sve moguće obvezne odnose već samo one koji imaju gospodarsko-prometno značenje. To su obvezni odnosi koji nastaju među ljudima u procesu razmjene dobara i usluga odnosno oni obvezni odnosi koji nastaju u oblasti prometa.Obvezni odnosi, naime, prvenstveno nastaju u gospodarskoj osnovi društva. Oni nastaju u prometnom procesu što znači da su oni u prvom redu materijalni društveni odnosi.

2

Nad tim se odnosima obvezno pravo izgrađuje kao nadgradnja.Promet je, dakle, gospodarska osnova obveznog prava.

Bez obzira na različitosti, obvezni odnosi su takvi odnosi koji u određenim uvjetima nastaju, mijenjaju se i gase iz čega proizlaze i njegova posebna obilježja:

1. objekt obveznog odnosa je činidba ili, prema ZOO-u, predmet obveze. Činidba je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na temelju obveznog odnosa dužan ispuniti vjerovniku. Ona je po svojim unutarnjim osobinama takva da je i vjerovniku i dužniku u većini slučajeva stalo do toga da se činidba čim prije ispuni.

2. obvezni odnosi su relativni. Obvezno je pravo subjektivno obvezno pravo, a po svojem je djelovanju relativno jer djeluje samo između stranaka koje se nalaze u određenom obveznopravnom odnosu i bilo kakvo ispunjenje od trećih se ne može tražiti. Kako su u obveznom odnosu sudionici točno određeni, u pravilu samo oni i mogu povrijediti sam odnos. U takvom slučaju do izražaja dolazi imovinska sankcija.

3. obvezni odnosi su dispozitivni. U obveznom pravu najpotpunije je došlo do izražaja upravo načelo dispozitivnosti što podrazumijeva da sudionici u prometu potpuno slobodno uređuju obvezne odnose, kao i hoće li u obvezne odnose uopće ulaziti. Jedino je ograničenje mogućnost i dopustivost sadržaja. Sadržaj obveznopravnog odnosa je prema ZOO-u nedopustiv ukoliko je u suprotnosti s Ustavom, prisilnim propisima ili pravilima morala. Budući se obvezno pravo temelji na načelu dispozitivnosti, na njega se ne može primijeniti načelo zatvorenog broja obveznopravnih odnosa. Jednako tako, broj obveznopravnih odnosa nije ograničen ni po vrsti ni po obliku. To načelo, međutim, vrijedi samo za segment ugovornih, ali ne i za segment izvanugovornih odnosa.

4. temeljni izvor obveznog odnosa je ugovor, a iznimno može nastati i na temelju drugih činjenica.

Donošenjem Zakona o obveznim odnosima kod nas su prihvaćena jedinstvena pravila koja vrijede za sve subjekte koji sudjeluju u prometu roba i usluga.ZOO nije jedinstven samo glede subjekata nego i s obzirom na pravne poslove, jer vrijedi za sve vrste ugovora bez obzira tko ih sklapa, osim kada za trgovačke ugovore nije izrijekom drugačije određeno.Dispozitivni karakter odredaba – sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drugačije nego što je ZOO-om određeno, ako iz pojedine odredbe ZOO-a ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo.Običaji i praksa – u obveznim odnosima među trgovcima primjenjuju se trgovački običaji čiju su primjenu ugovorili i praksa koju su međusobno razvili – u tim se odnosima primjenjuju i trgovački običaji koje trgovci redovito primjenjuju u istim takvim odnosima, ako sudionici u njima nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu.Trgovački običaji i praksa koju su trgovci međusobno razvili, za čiju su primjenu ispunjene pretpostavke ZOO-a, primjenjuju se i ako su suprotni dispozitivnom propisu.U obveznim odnosima među ostalim sudionicima primjenjuju se običaji kad je njihova primjena ugovorena ili zakonom propisana.Postupanje u skladu sa statutom, društvenim ugovorom, odnosno pravilima – pravne osobe u zasnivanju obveznog odnosa postupaju u skladu sa svojim statutom, društvenim ugovorom, odnosno pravilima.Ali ugovor koji je sklopljen ili druga pravna radnja koja je poduzeta suprotno statutu, društvenom ugovoru, odnosno pravilima ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala ili je zakonom drukčije određeno.

Naš ZOO je usvojio općeprihvaćenu podjelu obveznog prava na opći i posebni dio.Opći dio sadrži sve institute koji su zajednički svim ugovornim obvezama i glavnim oblicima izvanugovornih obveza, dok posebni sadrži pojedine vrste ugovora koji su se u prometu tipizirali.Kriterij za unutarnje usustavljivanje općeg dijela ZOO-a su izvori obveza.Prema ZOO-u obveze nastaju iz:

- pravnih poslova- prouzročenja štete- stjecanja bez osnove- poslovodstva bez naloga,

3

- javnim obećanjem nagrade i- izdavanjem vrijednosnih papira, a mogu nastati i na - osnovi odluke suda ili druge javne vlasti.

Načela obveznog prava:1. Načelo savjesnosti i poštenja – sam naziv govori i o njegovom sadržaju. To načelo

spada u pravne standarde. Istom idejom koristilo se i rimsko pravo u kojem se misao izražena u ovom načelu označavala pojmom bona fides što znači postupanje u dobroj vjeri i držanje zadane riječi. U suvremenim interpretacijama pod ovim se načelom podrazumijeva postupanje s povjerenjem i obzirom naspram suugovaratelja, razvijanje suradnje, podjednako uvažavanje strana prilikom tumačenja ugovora….

2. Načelo jednake vrijednosti činidaba – prema ZOO-u, u zasnivanju dvostranih ugovora sudionici polaze od načela jednake vrijednosti činidaba dok se zakonom određuje u kojim slučajevima narušavanje tog načela povlači pravne posljedice. Promatrajući takvu zakonsku odredbu mogu se uočiti najmanje tri nelogičnosti. To su: da osim dvostranih postoje i jednostrani ugovori, da načelo ekvivalentnosti vrijedi za sve a ne samo za dvostrane ugovore te nelogičnost glede sadržaja činidbe budući se u citiranoj odredbi govori samo o slučajevima kada je sadržaj činidbe davanje ali ne i kada joj je sadržaj npr. činjenje.Povreda načela ekvivalentnosti izaziva pravne posljedice samo ako je došlo do očitog nerazmjera među činidbama odnosno ako je nejednakost vrijednosti prešla zakonom određenu granicu (zelenaški ugovori).Kod nekih dvostranoobveznih ugovora ZOO čak uskraćuje pravo na njihovo poništavanje premda je došlo do očitog nerazmjera između vrijednosti prestacija (ugovori na sreću, javna prodaja ili kada je za stvar dana viša cijena od realne ali zbog osobite naklonosti)

3. Načelo zabrane prouzročenja štete – u rimskom pravu je izraženo sintagmom neminem leadere. To načelo znači da je svatko dužan suzdržati se od postupaka kojima drugome može uzrokovati štetu. Pravne posljedice tog načela ogledaju se u zahtjevu za uklanjanjem izvora opasnosti ili u odgovornosti za štetu.

4. Načelo dužnosti ispunjenja obveze – sudionici obveznopravnog odnosa dužni su ispuniti svoje obveze. U ugovornim odnosima to je izraženo poznatom maksimom pacta sunte servanda (ugovore treba izvršavati). Osim što se prilikom ispunjenja obveze treba postupati s pažnjom «dobrog gospodarstvenika» odnosno dobrog domaćina, sudionici obveznopravnog odnosa trebaju se suzdržavati od postupaka kojima bi drugoj strani otežali ispunjenje njezine obveze. Izuzeci od primjene tog načela strogo su određeni propisom kao što je, primjerice, u slučaju nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna od ugovornih strana ili kod izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

5. Dužnost suradnje – sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim obvezama.

6. Sudionici obveznih odnosa su ravnopravni.7. Zabrana zlouporabe prava – zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa

suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato.

Vrste obveza:Obveza je pravni posao između dvije osobe po kojem je jedna od njih, odnosno vjerovnik ili creditor, od druge osobe (dužnika ili debitora) ovlaštena zahtijevati ispunjenje određene činidbe, a ta ju je druga osoba dužna ispuniti. Razlikujemo:

1. Potpune i nepotpune obveze2. Obveze s više subjekata3. Obveze s više činidaba4. Novčane obveze

Potpune i nepotpune obveze:Potpune obveze – obveze u kojima su sadržana sva četiri potrebna elementa - tražbina se sastoji od subjektivnog prava vjerovnika na činidbu i zahtjeva za ispunjenje činidbe, dok se dugovanje sastoji od duga i odgovornosti.

4

Naime, vjerovnik je u obveznom odnosu aktivna strana pa, gledajući sa stajališta njegovog zahtjeva na činidbu, govorimo o tražbini. Zbog toga se obvezno pravo često naziva i tražbenim pravom.Sama tražbina se sastoji od dva elementa odnosno od subjektivnog prava vjerovnika na činidbu i njegovog zahtjeva za njezino izvršenje uperenog protiv dužnika.S druge strane, dužnik je pasivna strana obveznog odnosa pa, ako se čitav odnos promatra s njegovog gledišta, govorimo o obvezi.No, da bi postojala obveza mora postojati i njoj odgovarajuća tražbina. Kada se želi označiti jedino dužnikova pozicija u obveznopravnom odnosu, umjesto obveze moglo bi se govoriti o dugovanju.Kao i tražbina, i dugovanje se sastoji od dva elementa a to su dug, koji zapravo označava sadržaj obveze, i odgovornost koja predstavlja dužnost ispunjenja obveze na koju se odnosi vjerovnikov zahtjev.

Nepotpune obveze – osnovno je pravilo građanskog prava da dužnik za svoje obveze vjerovniku odgovara cijelom svojom imovinom. Postoje, međutim, slučajevi u kojima dužnik za postojeći dug uopće ne odgovara ili ne odgovara cijelom već samo dijelom svoje imovine. Zbog toga razlikujemo: naturalne obveze i obveze s ograničenom odgovornošću.

a) NATURALNE ILI PRIRODNE OBVEZE. U obveznom pravu poznati su slučajevi obveznopravnih odnosa u kojima na vjerovničkoj strani postoji subjektivno pravo ali ne i zahtjev za ispunjenje činidbe. U takvom slučaju na dužničkoj strani postoji dug ali ne i odgovornost. Takva se situacija javlja kod zastarjele obveze ili prema pravnom pravilu kod usmenog darovanja bez prave predaje.Za takve je obveze karakteristično da se mogu valjano ispuniti ali se njihovo ispunjenje ne može ostvariti tužbom protiv volje dužnika. Zbog toga se takve obveze nazivaju naturalnim, nepotpunim ili neutuživim obvezama.Na zastaru sud ne pazi po službenoj dužnosti već isključivo na temelju prigovora tuženika.

b) OBVEZE S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU. To su obveze koje imaju sva četiri potrebna elementa no odgovornost je ograničena.Ograničavanje odgovornosti javlja se u tri oblika:

sustav abandona ili napuštanja stvari (čest u pomorskom pravu) ovršni ili pekulijarni sustav (npr. kod nasljeđivanja – vjerovnici zatraže

separatio bonorum – nasljednik za obveze ne odgovara cijelom svojom imovinom već samo ostavinom)

sustav kvantitativno ograničene odgovornosti (dužnik za obveze odgovara cijelom svojom imovinom ali samo do određenog iznosa).

Obveze s više subjekata (pluralističke obveze):Dualističke se obveze mogu javiti u dvije varijante. Prema jednoj je jedan subjekt vjerovnik, a drugi dužnik – u tom slučaju je riječ o jednostranoobveznom odnosu. Prema drugoj varijanti svaka je strana istovremeno i vjerovnik i dužnik – tada je riječ o dvostranoobveznom odnosu.Ima i takvih odnosa u kojima se na bilo kojoj strani, ili na obje strane, nalazi više subjekata – tada govorimo o pluralističkim obvezama.

Pluralističke se obveze dijele na djeljive, nedjeljive i solidarne.Djeljive obveze – djeljiva ili razdijeljena obveza nastaje kada je činidba djeljiva a u obveznopravnom odnosu se pojavljuje više subjekata. Prema ZOO-u, obveza je djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima. Ti dijelovi moraju imati ista svojstva kao i cijeli predmet, a predmet tom podjelom ništa ne gubi od svoje vrijednosti. Činidba je, dakle, djeljiva onda kada se može podijeliti na dijelove ili kvote (novčane činidbe).Ako u odnosu ima više vjerovnika, a ništa drugo nije ugovoreno, obveza se među njima dijeli na jednake dijelove i svaki od njih može zahtijevati samo svoj dio tražbine.Jednako je i ako ima više dužnika – obveza se, ako nije drugačije ugovoreno, među njima dijeli na jednake dijelove a svaki je od njih dužan ispuniti samo svoj dio obveze.Među djeljivim obvezama treba razlikovati rastavljene obveze kod kojih na istoj strani obveznog odnosa jedan subjekt ima samo pravo, a drugi samo obvezu (npr. osiguranje života u korist treće osobe).

5

Kad ima više dužnika u nekoj djeljivoj obvezi nastaloj trgovačkim ugovorom, oni odgovaraju solidarno vjerovniku, osim ako su to izrijekom otklonili.

Nedjeljive obveze – nedjeljiva ili nerazdijeljena obveza nastaje kada je činidba nedjeljiva a u obveznom se odnosu nalazi više subjekata na bilo kojoj strani. Nedjeljiva je, dakle, ona činidba koja se ne može podijeliti u kvote.Nedjeljive su uglavnom sve one činidbe kojima je sadržaj činjenje.Nedjeljive činidbe treba promatrati kroz dva slučaja: slučaj više vjerovnika i slučaj više dužnika.

a) SLUČAJ VIŠE VJEROVNIKA – svaki je vjerovnik subjekt cijele tražbine ali ispunjenje mogu zahtijevati samo svi zajedno. Ako se ispunjenje zahtijeva pojedinačno, to mora biti uz ovlaštenje ostalih vjerovnika da onaj koji zahtijeva nastupa i u njihovo ime. Tužbeno je pravo samostalno. Tužbeni se zahtjev postavlja kumulativno za sve ali onaj koji ga postavlja ne mora tražiti pristanak drugih vjerovnika.Dužnik činidbu ispunjava svima zajedno, samo jednom vjerovniku ako istupa u ime svih ili dug polaže u sudski depozit.

b) SLUČAJ VIŠE DUŽNIKA – svakog od dužnika odgovornost tereti za cijelu obvezu. Dakle, bilo koji od dužnika, ako to zatraži bilo koji od vjerovnika, mora ispuniti cijelu obvezu. Nakon izvršenja obveze, dužnici se među sobom razračunavaju na temelju regresa.

Solidarne obveze – solidarna obveza je takav obveznopravni odnos u kojem je svaki od više vjerovnika ovlašten zahtijevati ispunjenje cijele činidbe od bilo kojeg od više dužnika, a svaki je od više dužnika dužan cijelu činidbu ispuniti iako je činidba djeljiva.Ako je činidba jednom ispunjena, namireni su svi vjerovnici a oslobođeni su svi dužnici.Kod solidarne obveze razlikuje se aktivna solidarnost odnosno situacija kada više subjekata ima na vjerovničkoj strani, i pasivna solidarnost odnosno situacija kada više subjekata ima na strani dužnika.

AKTIVNA SOLIDARNOST – situacija kada je više subjekata na vjerovničkoj strani. Svaki od vjerovnika može zahtijevati ispunjenje cijele ili, ako to želi, samo dijela činidbe. Svaki je vjerovnik alternativno subjekt cijele tražbine što znači da dužnik činidbu može ispuniti kome hoće, ali uvijek ju mora ispuniti onom vjerovniku koji je to prvi zatražio. Otpustom duga i obnovom između dužnika i jednog vjerovnika smanjuje se solidarna obveza za onoliko koliko iznosi dio te tražbine vjerovnika.Nagodba što ju je sklopio jedan od solidarnih vjerovnika s dužnikom nema učinak prema ostalim vjerovnicima, ali oni imaju pravo prihvatiti tu nagodbu, osim kad se ona odnosi samo na dio vjerovnika s kojim je sklopljena.Kad dužnik dođe u zakašnjenje prema jednom solidarnom vjerovniku, u zakašnjenju je i prema ostalima – zakašnjenje jednog vjerovnika djeluje i prema ostalim vjerovnicima.Priznanje duga učinjeno jednom vjerovniku koristi svima.Ako jedan vjerovnik prekine zastaru ili ako prema njemu ne teče zastara, to ne koristi ostalim vjerovnicima i prema njima zastara teče i dalje.Odricanje od zastare učinjeno prema jednom vjerovniku koristi i ostalim vjerovnicima.Solidarnost vjerovnika se ne predmnijeva. Aktivna solidarnost nastaje kada je

ugovorena ili određena zakonom.

PASIVNA SOLIDARNOST – situacija kada je više subjekata na strani dužnika. Svaki je od dužnika dužan ispuniti cijelu činidbu ili samo dio činidbe ako to vjerovnik zahtijeva. Kod pasivne solidarnosti dug je alternativan dok je odgovornost kumulativna.Iznimke su trgovački ugovori gdje dužnici odgovaraju solidarno osim ako je to izrijekom

otklonjeno.Svaki se solidarni dužnik može pozvati na prijeboj koji je učinio njegov sudužnik. Tražbinu koja pripada solidarnom dužniku ne mogu prebijati ostali sudužnici.Zakašnjenje jednog solidarnog dužnika nema učinak prema ostalim dužnicima – isto vrijedi i kad jedan od solidarnih dužnika prizna dug.Obnovom koju je vjerovnik učinio s jednim, oslobađaju se i ostali dužnici. Ako su vjerovnik i dužnik obnovu ograničili na dio obveze koji dolazi na ovoga, obveza ostalih ne prestaje nego se samo smanjuje za taj dio.

6

Nagodba što ju je sklopio jedan od dužnika nema učinak prema ostalim dužnicima, ali oni imaju pravo prihvatiti tu nagodbu ako ona nije ograničena na dužnika s kojim je sklopljena.Kod sjedinjenja, obveza ostalih dužnika smanjuje se za iznos dijela koji spada na

dužnika koji je postao i vjerovnik.Kad vjerovnik dođe u zakašnjenje prema jednom solidarnom dužniku, on je u zakašnjenju i prema ostalim solidarnim dužnicima.Zakašnjenje jednog solidarnog dužnika nema učinak prema ostalim dužnicima. Isto vrijedi i kad jedan od solidarnih dužnika prizna dug.Zastara – ako ne teče ili je prekinuta prema jednom dužniku, ona teče za ostale solidarne dužnike i može se navršiti, ali dužnik prema kojem obveza nije zastarjela i koji ju je morao ispuniti ima pravo zahtijevati od ostalih dužnika prema kojima je obveza zastarjela da mu naknade svaki svoj dio duga. Odricanje od navršene zastare nema učinak prema ostalim sudužnicima. Pasivna solidarnost nastaje ugovorom, odredbom posljednje volje ili na temelju zakona.

Solidarna obveza prestaje ispunjenjem ili kompenzacijom, a pod određenim pretpostavkama i otpustom duga.Glede otpusta duga, treba reći da, kod solidarnosti vjerovnika, otpustom duga kojeg izvrši jedan vjerovnik smanjuje se solidarna obveza za iznos njegove tražbine. Njegova odluka o otpustu njegovog dijela duga ne dira u prava ostalih vjerovnika.Kod solidarnih dužnika, otpust duga izvršen sporazumno s jednim dužnikom oslobađa obveze i ostale dužnike osim ako je otpust za svrhu imao da oslobodi duga samo onog dužnika s kojim je otpust izvršen. U tom se slučaju za ostale dužnike solidarna obveza smanjuje samo za njegov dio.Prema tome, treba utvrditi je li riječ o otpustu in rem (otpust kojem je namjera otpust duga prema svim dužnicima s ciljem gašenja obveze) ili o otpustu in personam (otpust kojem je namjera oslobođenje od duga za točno određenog dužnika).Pravo regresa znači pravo povrata. U regresnom zahtjevu nema solidarnosti. No, pravo na regres se gubi ako je dužnik ispunio obvezu koju nije bio dužan ispuniti: npr. isplatio je zastarjeli dug bez isticanja prigovora zastare.Dužnik koji je ispunio obvezu ima pravo zahtijevati od svakog sudužnika da mu naknadi dio duga koji pada na njega. Pri tome nije od utjecaja okolnost što je vjerovnik nekog od sudužnika oslobodio od duga ili mu je dug smanjio.Dio koji pada na dužnika od kojeg se ne može dobiti naknada dijeli se razmjerno na sve dužnike.Ako je solidarna obveza osnovana u isključivom interesu jednog solidarnog dužnika, on je dužan naknaditi cijeli iznos duga sudužniku koji je namirio vjerovnika.

Obveze s više činidaba:Alternativne obveze – obveze kod kojih dužnik duguje dvije ili više činidaba, ali se obveze ispunjava čim ispuni jednu od njih.Ako ništa drugo nije ugovoreno, pravo izbora ima dužnik i obveza prestaje kad dužnik ispuni činidbu koju je izabrao.Izbor je učinjen kada strana koja ima pravo izbora drugu obavijesti što je izabrala – nakon toga odluku ne može mijenjati.Dužnik ima pravo izbora sve dok u ovršnom postupku jedna od dugovanih stvari ne bude potpuno ili djelomično predana vjerovniku po njegovu izboru.Ako pravo izbora pripada vjerovniku, a on se ne očituje o izboru u roku određenom za ispunjenje, dužnik ga može pozvati da učini izbor i za to mu odrediti primjeren rok poslije čijeg isteka pravo izbora prelazi na dužnika.Ako izbor treba učiniti neka treća osoba, a ona to ne učini, svaka strana može zahtijevati da izbor obavi sud.Ako se bilo koja od činidaba ne može ispuniti bez ičije krivnje, obveza se ne gasi već se ograničuje na preostalu/e činidbu/e.Ako je odgovoran dužnik obveza se ograničuje na preostalu činidbu osim ako je pravo izbora imao vjerovnik – tada on može zahtijevati ili ispunjenje preostale činidbe ili naknadu štete.Ako je odgovoran vjerovnik obveza se gasi. No, ako je dužnik imao pravo izbora tada on može odabrati pristaje li na gašenje obveze ili će obvezu ispuniti preostalom činidbom te tražiti

7

naknadu štete. Ako je, pak, pravo izbora imao vjerovnik tada on može dužniku nadoknaditi štetu i zahtijevati ispunjenje preostale činidbe.

Fakultativne obveze – obveze kod kojih dužnik duguje samo jednu činidbu ali mu je dopušteno osloboditi se svoje obveze ispunjenjem neke druge, određene činidbe.To njegovo ovlaštenje naziva se alternativnim ovlaštenjem ili facultas alternativa.Može se koristiti tom mogućnošću sve dok vjerovnik u ovršnom postupku ne primi potpuno ili djelomično ispunjenje činidbe.Ako dođe do nemogućnosti ispunjenja obveze, obveza se gasi.Ako je dužnik kriv, vjerovnik može zahtijevati samo naknadu štete ali se dužnik i toga može osloboditi ispunjenjem činidbe na koju je alternativno ovlašten.Alternativno ovlaštenje je moguće i na strani vjerovnika – on može, umjesto dugovane, od dužnika tražiti ispunjenje druge određene činidbe. Prema ZOO-u, to je moguće ako je tako ugovoreno ili predviđeno zakonom. ZOO tu situaciju naziva fakultativnim potraživanjem.

Kumulativne obveze – obveze u kojima dužnik duguje više činidaba a obveze se oslobađa ako ih sve ispuni. Ispunjenje može biti ugovoreno u isto doba ili sukcesivno. Sukcesivno će osobito doći u obzir kod, npr. kupnje opreme za tvornicu.Dođe li do nemogućnosti ispunjenja, a dužnik nije kriv, obveza se za tu činidbu gasi. No, vjerovnik može zahtijevati ispunjenje ostalih činidaba ili se obveza gasi.Ako dužnik je kriv za nemogućnost ispunjenja, vjerovnik ima pravo na naknadu šteta i na ispunjenje ili odustanak od ispunjenja ostalih činidaba.

Novčane obveze:Novčana obveza je ona obveza koja za činidbu ima određeni iznos novca. Kako se novčana činidba više ne smatra činidbom davanja zamjenjivih stvari nego činidbom vrijednosti, ključno pitanje kod novčanih obveza je treba li visinu novčane obveze usklađivati s promjenama u vrijednosti novca do kojih dođe u vremenu od sklapanja pravnog posla do trenutka ispunjenja novčane činidbe, osobito u poslovima na dulji rok.Odgovor treba potražiti u načelu monetarnog nominalizma:

«Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon naređuje što drugo.»

Prema načelu valorizma, promjena vrijednosti novca odnosno njegove kupovne moći zahtijeva promjenu visine novčane svote koja je objekt novčane obveze. Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedinica treba povećati, a ako poraste onda broj novčanih jedinica treba smanjiti.Krajnji smisao valorizacije jest osiguranje razmjene ekvivalenata što je temeljni smisao načela jednake vrijednosti činidaba i načela pravičnosti.Ipak, u suvremenim se pravnim sustavima općenito prihvaća načelo nominalizma, uz određena odstupanja u zakonom određenim slučajevima. Presudan prigovor načelu valorizma je da za posljedicu ima neodređenost novčane obveze.S druge strane, isključiva primjena načela nominalizma urodila bi potpunim žrtvovanjem načela ekvivalentnosti i pravičnosti. Da se to ne bi dogodilo, zakonodavstva dopuštaju određena odstupanja od tog načela. To se čini propisivanjem određenog broja iznimaka ili davanjem odredaba o nominalizmu koje su dispozitivnog karaktera što strankama omogućuje ugovaranje tzv. zaštitnih klauzula. Njima stranke preveniraju gubitak zbog promjene vrijednosti novca.Prema ZOO-u, odstupanja od načela nominalizma moguća su samo ako su predviđena zakonom. Primjerice, odredbama o izmjeni ugovora zbog promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus) pod određenim je pretpostavkama dopušteno sporazumno izmijeniti sadržaj ugovornih obveza. Jednako tako, ako u slučaju ništavosti ili pobojnosti ugovora nije moguće izvršiti povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) novčana se naknada daje prijema cijenama koje vrijede u vrijeme donošenja sudske odluke a ne sklapanja ugovora.Zaštitne klauzule:

- MONETARNE klauzule – kod monetarnih klauzula (zlatnih i valutnih) dopušteno je ugovoriti da će se vrijednost ugovorne obveze u domaćoj valuti izračunati na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute prema određenoj stranoj valuti. U tom slučaju, ako strane ne ugovore drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti RH prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB, i koji vrijedi na dan dospjelosti odnosno, po

8

zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske.

- INDEKSNA klauzula je ugovorna odredba kojom se iznos novčane obveze u domaćem novcu veže za promjene cijena dobara, roba i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe.

- KLIZNA SKALA je ugovorna klauzula prema kojoj se, u ugovorima kojima se jedna strana obvezuje izraditi i isporučiti određene predmete, ugovorena cijena čini zavisnom od cijene potrebnog materijala, rada i drugih troškova proizvodnje, u određeno vrijeme i na određenom tržištu.

Kamate:Kamate su naknada za korištenje tuđih zamjenjivih, pokretnih stvari, najčešće novca.Prema osnovi nastanka, kamate se dijele na zakonske (usurae legalis) i ugovorne (usurae conventionales).

zakonske kamate imaju svoj temelj u zakonskoj normi kojom se dužniku, uz podmirenje glavnice, nameće i obveza na kamate. Najpoznatiji su primjer zatezne ili moratorne kamate. One predstavljaju sankciju prema dužniku koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze.

Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena – uz ta ograničenja, kod

trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava strane mogu ugovoriti drukčiju stopu zateznih kamata.

Te su odredbe ništetne ako na temelju okolnosti slučaja, a poglavito trgovačkih običaja i naravi predmeta obveze, proizlazi da je tako ugovorenom stopom zateznih kamata, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana – pri ocjeni postoji li ništetnost u obzir će se uzeti i jesu li postojali opravdani razlozi za odstupanje od zakonom predviđene stope zateznih kamata.

Ako je stopa ugovornih kamata viša od stope zateznih kamata, one teku i poslije dužnikova zakašnjenja.

Ako zatezna kamata ne pokriva štetu koju vjerovnik trpi u cijelosti, vjerovnik ima pravo na razliku do potpune naknade štete. No, treba upozoriti da vjerovnik ima pravo na zateznu kamatu bez obzira je li pretrpio štetu. U našem je obveznom pravu zabranjen anatocizam odnosno naplaćivanje kamata na kamatu. Drugim riječima, na dospjele a neisplaćene ugovorne ili zatezne kamate ne teče zatezna kamata. Zakonom je moguće utvrditi iznimke a jednu predviđa i ZOO koji kaže da se «na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate ali samo od dana kada je takav zahtjev (tužba) podnesen sudu» - to su procesne kamate.

Zatezna se kamata za svotu doga do trenutka isplate određuje po stopi na godinu dana. Ako zakašnjenje bude kraće od godine dana, primjenjuje se konformni način obračuna kamate.

ugovorne kamate su naknada za korištenje tuđeg novca ili drugih zamjenjivih stvari utvrđena ugovorom. Osnova ugovornih kamata je najčešće ugovor o zajmu. Stopu ugovorne kamate utvrđuju ugovorne strane, s tim da ne smiju prekoračiti granicu utvrđenu zakonom.

Između osoba kod kojih bar jedna nije trgovac, ugovorna kamata ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata na dan sklapanja, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Između trgovaca, odnosno trgovca i osobe javnog prava, stopa ugovornih kamata ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata uvećane za polovinu te stope.Ako je kamata ugovorena, ali stopa nije, kod netrgovaca ona može iznositi jednu četvrtinu zateznih kamata, a kod trgovaca jednu polovinu zateznih kamata. Ako su ugovorene više kamate od dopuštenih, primijenit će se najviša dopuštena kamatna stopa. Stopa ugovornih kamata odnosi se na razdoblje od jedne godine.

9

U smislu ZOO-a, osobe javnog prava su osobe koje su obvezne postupati po propisima o javnoj nabavi, osim trgovačkih društava.Anatocizam je zabranjen i kod ugovornih kamata. Dopušteno je, međutim, unaprijed ugovoriti da će se stopa povisiti ako dužnik ne bi na vrijeme platio dospjele kamate – to se ne odnosi na pologe kod banaka i drugih financijskih institucija. Zabrana da se unaprijed ugovori kamata na kamatu ne odnosi se na mogućnost da stranke nakon dospijeća kamata njihov iznos dodaju glavnici i na tako dobiveni iznos ugovore plaćanje kamata.Ugovorne se kamate, osim na novac, mogu odnositi i na druge zamjenjive stvari. Ako je ugovorna kamata viša od zakonske kamate, ugovorna teče i nakon zajmoprimčeva zakašnjenja. Ako je, pak, niža, plaća zatezne kamate.

Uz zakonske i ugovorne kamate koje su vjerovnikov prihod postoje i tzv. diskontne ili međutomne kamate koje idu u dužnikovu korist.One se pojavljuju u vezi sa dužnikovim pravom da novčanu obvezu ispuni prije roka – tog se prava dužnik ne može odreći. Ako dužnik obvezu ispuni prije roka, ima pravo da se od iznosa duga odbiju kamate za vrijeme od dana isplate do dana dospjelosti. Diskontne ili međutomne kamate zapravo predstavljaju taj odbitak.Pravo na odbitak mora biti predviđeno ugovorom ili mora proizlaziti iz običaja.

O UGOVORIMA (PRAVNIM POSLOVIMA)

Ugovor je dvostrani pravni posao koji nastaje suglasnim očitovanjem volje najmanje dviju strana. Obvezni ugovori su dvostrani pravni poslovi koji smjeraju na zasnivanje obveznopravnog odnosa (karakteristike – zasnivanje obveza, nastaju suglasnošću volja, nastaju prihvatom ponude).Trgovački ugovori – ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednog od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti.

Za sklapanje valjanog ugovora potrebno je sljedeće:- strane- volja- dopustiv i moguć predmet ugovorne obveze (činidbe)- osnova i- oblik (forma).

Pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost osim ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili je morao znati – ugovor će biti bez učinka.

Ugovorne strane mogu biti fizičke i pravne osobe. I dok je fizička osoba svaki živi čovjek, pravna je osoba društvena tvorevina kojoj je društveni poredak priznao pravnu sposobnost. Da bi mogle sklopiti ugovor, i fizička i pravna osoba moraju imati pravnu sposobnost (svojstvo biti nositeljem prava i obveza koju fizička osoba stječe rođenjem a pravna upisom u sudski registar) i poslovnu sposobnost (svojstvo vlastitim očitovanjima volje proizvoditi pravne učinke – fizičke ju osobe stječu punoljetnošću ako su duševno zdrave a pravne danom nastanka, s tim da ju ostvaruju putem svojih tijela).Pravna osoba može sklopiti ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti ali su valjani i ugovori koje s trećima sklopi izvan djelatnosti koje čine predmet njezina poslovanja.

10

Za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje tog ugovora. Ograničeno poslovno sposobna osoba može bez odobrenja svog zakonskog zastupnika sklapati samo one ugovore čije joj je sklapanje dopušteno, odnosno nije zabranjeno. Ostali ugovori tih osoba, ako su sklopljeni bez odobrenja zakonskog zastupnika, pobojni su, ali mogu biti osnaženi njegovim naknadnim odobrenjem.Suugovaratelj takve poslovno nesposobne osobe može raskinuti ugovor i to u roku od 30 dana od saznanja za nesposobnost odnosno odsustvo odobrenja zakonskog zastupnika.Suugovaratelj može pozvati zakonskog zastupnika da se očituje odobrava li ugovor – ako se on ne očituje u roku 30 dana od tog poziva, smatrat će se da je odbio dati odobrenje.

Volja – za valjan pravni posao potrebno je da očitovanje bude u skladu s voljom sudionika. Očitovanje je samo vanjska manifestacija unutrašnjeg sadržaja volje. Izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno. Često očitovanje nije u skladu s voljom pa se pojavljuje nesklad – to su mane volje. Sve mane volje nisu istog značenja pa zbog toga ne proizvode iste pravne posljedice.

Svjesni nesklad između volje i očitovanja postoji kada jedna strana svjesno izjavi nešto što zapravo ne želi. Osim pravnih poslova sklopljenih u ◙ šali, poseban slučaj predstavlja ◙ mentalna rezervacija – kod mentalne rezervacije jedna strana izjavi ono što ne želi a druga strana ne zna da prva to ne želi.U tom je slučaju nastao pravni posao i on izaziva sve pravne učinke u granicama izjavljene volje.Poseban slučaj odnosno najvažniji oblik svjesnog nesklada postoji pri ◙ simulaciji – simulacija se sastoji u tome da obje strane prividno sklapaju pravni posao te obje očituju nešto što nije u skladu s njihovom pravom voljom. Strane time kod trećih nastoje izazvati dojam da su sklopile pravni posao koji zapravo ne žele već tako imaju namjeru ostvariti neki drugi cilj. Simulacija može biti → apsolutna – kada strane prividno sklapaju ugovor a zapravo ga ne žele sklopiti. Ako su pri tome kod trećih izazvale dojam da je ugovor između njih zaista sklopljen, takav se ugovor naziva fiktivnim. Fiktivan je ugovor ništetan jer postoji obostrano svjesni nesklad. Pri → relativnoj simulaciji strane sklapaju jedan ugovor tako da prema vani prikriju drugi koji stvarno žele sklopiti. Prvi, onaj prividni, je ništetan.Strane simuliranog ugovora ne mogu prividnost ugovora, tj. prigovor da je ugovor između njih simuliran, isticati prema trećim savjesnim osobama.

Nesvjesni nesklad može nastati iz više razloga – zbog prijetnje, zablude (error), nesporazuma (dissensus) i prijevare (dolus malus).Prijetnja je takva mana volje pri kojoj je jedna ugovorna strana, ili netko treći, nedopuštenom prijetnjom kod druge strane izazvao opravdani strah tako da je ona zbog njega sklopila ugovor. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili neko drugo značajno dobro. Ugovorna strana kojoj se prijetilo može tražiti da se ugovor poništi (ugovor je ništetan). Vis compulsiva – psihička sila ili vis absoluta – fizička sila (npr. netko vodi tuđu ruku prilikom potpisivanja).Zabluda je pogrešna predodžba o nekoj činjenici (error facti) ili o nekom objektivnom pravu (error iuris), u motivu pri sklapanju ugovora (error in motivo) i slično. U pravnom smislu, zabluda pripada u neznanje i to se načelno ne uvažava. No ima iznimaka jer ni sve zablude o činjenicama nemaju isto značenje nego samo one zablude koje se pojavljuju pri sklapanju ugovora. Da bi se strana u zabludi mogla na nju pozvati, ona mora biti bitna i neskrivljena. Zabluda je ☻b i t n a☻ ako se odnosi na 1 – objekt ugovora, 2 – bitna svojstva objekta ugovora, 3 – osobu s kojom se sklapa ugovor i 4 – okolnosti koje se po običajima u prometu ili po nakani strana smatraju odlučnima, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takvog sadržaja. ☺N e s k r i v lj e n a☺ je ako je strana koja je u zabludi pri sklapanju ugovora postupala s pozornošću dobrog gospodarstvenika. Ako se radi o bitnoj zabludi i ako je ona neskrivljena, strana koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora. No, ako je druga strana spremna ispuniti ugovor onako kako ga je strana u zabludi stvarno razumjela, strana u zabludi dužna je primiti ispunjenje ugovora. U slučaju poništenja ugovora zbog zablude, druga savjesna strana

11

ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.

Kod besplatnog ugovora bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.

Nesporazum je takav nesvjesni nesklad u očitovanju volje obiju strana pri kojem je svaka od strana u zabludi glede očitovanja volje druge strane. U tom se slučaju smatra da ugovor nije ni nastao.Prijevara je svjesno izazivanje zablude u druge strane, ili održavanje u zabludi, s namjerom da se time navede na sklapanje ugovora. Prevarena strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kada zabluda nije bitna. Ugovor je, dakle, pobojan. Prevarena strana ima pravo zahtijevati i naknadu pretrpjele štete.Ako je prijevaru učinila treća osoba, prijevara utječe na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru. Besplatni se ugovor može poništiti i kad je prijevaru učinila treća osoba, bez obzira na to je li druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru.

Dopustiv i moguć predmet obveze – činidba je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na temelju obveznog odnosa dužan ispuniti vjerovniku. Činidba je svjesna i usmjerena radnja na povećanje imovine drugoga koja dovodi do obveznopravnog odnosa (u smislu trgovačkog prava).Činidba mora biti objektivno moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. No, postoji mogućnost da nemoguća činidba naknadno postane moguća. U tom se slučaju ona ne prevara u valjanu, odnosno obvezujuću, automatski. Ipak, ako je ugovor sklopljen uz odgodni uvjet ili rok, a činidba je u trenutku sklapanja ugovora bila nemoguća, pa postane moguća prije ostvarenja uvjeta ili isteka roka – ugovor je valjan. Preuzme li netko obvezu koja je objektivno moguća ali subjektivno nemoguća, pa ne ispuni svoju obvezu, dužan je vjerovniku nadoknaditi štetu.Pravna dopustivost nije jednaka objektivnoj mogućnosti. Činidba može biti objektivno moguća, ali pravno nedopuštena jer je protivna Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva. Nedopuštena činidba za pravnu posljedicu ima ništavost.Činidba mora biti određena ili bar odrediva. Određena je onda kada je u samom početku naznačena u svim pojedinostima dok je odrediva kada nije točno određena odmah u početku ali se naknadno može odrediti po objektivnim kriterijima a da se o tome među strankama ne mora sklapati novi ugovor. To će biti onda kada ugovor sadrži podatke pomoću kojih se činidba može odrediti ili su stranke ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako treća osoba to ne želi ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

Osnova – u obveznom pravu pravna osnova za nastanak obveznopravnog odnosa po pravilu je ugovor. Ugovor je ona bitna činjenica za koju se veže postanak subjektivnih prava i obveza.Od pravne osnove razlikujemo kauzu (causa) kao pravno utvrđeni gospodarski cilj ugovora koji se postiže ostvarenjem ugovornih obveza. Kauza je stoga objektivno postavljena i pravno oblikovana gospodarska svrha ugovora.Dok su pravna osnova i kauza objektivno uređene strogim propisima, ZOO u naše pravo uvodi do sada nepoznat subjektivni element – osnovu (subjektivnu svrhu ugovora).ZOO izričito zahtijeva da svaka ugovorna strana mora imati dopuštenu osnovu. Ako osnova ne postoji ili je nedopuštena, ugovor je ništetan. Pretpostavlja se da obveza ima osnovu iako nije izražena.

Oblik – svaki ugovor mora imati određeni sadržaj dok je oblik vanjsko očitovanje tog sadržaja. Razlika između formalnog i neformalnog ugovora je u tome što se za formalni ugovor unaprijed traži određeni oblik kao uvjet za nastanak valjanog ugovora dok oblik kod neformalnog ugovora nije unaprijed određen i nije uvjet za nastanak ugovora. Oblik ugovora može biti usmen, pisan, pred svjedocima, uz sudjelovanje organa vlasti, usmenim nadmetanjem ili nadmetanjem putem pisanih ponuda itd. Svaka strana može tražiti pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora sve dok druga ne ispuni obvezu iz ugovora (najmanje dva primjerka, jedan se vraća potpisan). Ako druga strana u roku 8 dana to ne učini, prva može zahtijevati da sud utvrdi postojanje ugovora, te tražiti naknadu štete.

12

U obveznom pravu po pravilu vrijedi načelo neformalnosti. No, ima ugovora koji podliježu određenim odobrenjima (međunarodna trgovina) odnosno ugovora kod kojih je sadržaj uvelike propisan a i nadležni ih organi kontroliraju pa je zakonom određeno da moraju biti sklopljeni u određenom obliku.U pravnom se prometu i formalni i neformalni ugovori pojavljuju u dva oblika:

- zakonski oblik (forma ex lege) kada se zakonom određuje da ugovor mora imati određeni oblik. Ako je zakonom propisano da ugovor mora biti sklopljen u određenom obliku, u istom obliku moraju biti sklopljene i sve kasnije izmjene i dopune. Iznimno su valjane i kasnije usmene dopune ako se radi o sporednim točkama ugovora za koje u ugovoru nije rečeno da moraju biti pisane, ako to nije protivno cilju zbog kojeg je oblik propisan kao i ako se smanjuju ili olakšavaju obveze stranaka, a poseban oblik propisan je samo u interesu ugovornih stranaka.- ugovorni oblik (forma ex contractu) kada se stranke mogu same sporazumjeti da posebni oblik bude uvjet valjanosti njihova ugovora.Zakonski i ugovorni oblik redovito se pojavljuju kao uvjet valjanosti ugovora (ad solemnitatem). Neodržavanje propisanog oblika ima za posljedicu ništetnost ugovora.

No, ponekad mogu stranke predvidjeti određeni oblik samo radi osiguranja dokaza postojanja svog ugovora (ad probationem). U tom slučaju ugovor je valjan čim su stranke postigle suglasnost o njegovu sadržaju, makar i usmeno. Ugovor za čije je sklapanje ugovoren poseban oblik može se raskinuti, dopuniti ili izmijeniti sporazumom u bilo kojem obliku.Kada stranke preuzmu obvezu pisano potvrditi već prije usmeno sklopljen ugovor, pisana potvrda ima deklaratorni pravni učinak.

NEVALJANOST UGOVORAPostoje dvije temeljne vrste nevaljanosti ugovora:

- ništetnost i- pobojnost.

Ništetan ugovor (apsolutno ništetan) ima takve mane u bitnim pretpostavkama da se smatra kao da ne postoji. Ništetan posao ne proizvodi nikakve pravne učinke. Osim što je kod nas ništetan onaj ugovor koji je protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, zakonodavac u pojedinim odredbama određuje ništetnost za točno određene slučajeve. Ako zakonom nije drugačije određeno, ugovor nije ništetan ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj stranci ali ga ona unatoč tome sklopi. U tom slučaju ona snosi sve štetne posljedice.Pri djelomičnoj ništetnosti, ništetnost neke odredbe ne povlači i ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati i bez ništetne odredbe.Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (ex offo) i na nju se može pozivati svaka treća zainteresirana osoba.Odluka suda kojom se proglašava ništetnost ima samo tzv. deklarativni značaj jer pravni posao nije ništetan zato što to sud tako kaže već zato što postoji bitni nedostatak za sklapanje valjanog ugovora – smatra se da je takav ugovor ništetan od trenutka sklapanja (ex tunc).U načelu nije potrebno podizati tužbu za proglašenje ništetnosti jer ona nastupa po samom zakonu. U slučajevima kada se traži formalno poništenje, tužba se može podići uvijek i ona ne zastarijeva. Ako zabrana ili koji drugi uzrok ništetnosti naknadno nestane, ništetan ugovor ne postaje valjan – nema konvalidacije ništetnih ugovora.Ako ništetan ugovor udovoljava uvjetima za valjanost nekog drugog ugovora, valjan je taj drugi ugovor ako je to u suglasnosti s ciljem koji su ugovaratelji imali na umu kad su ugovor sklopili i ako se može uzeti da bi sklopili taj drugi ugovor da su znali za ništetnost prvog.Dakle, ZOO uz određene uvjete predviđa mogućnost konverzije ništetnog ugovora u valjani sa svim njegovim pravnim učincima.Posljedice ništetnosti ugovora sastoje se u tome da se uvijek može odbiti ispunjenje obveza preuzetih ništetnim ugovorom. Ako se već pristupilo ispunjenju, svaka je ugovorna stranka drugoj dužna vratiti sve što je temeljem takvog ugovora primila. Ako to nije moguće, treba se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako se zakonom ne određuje nešto drugo.

13

Ako je ugovor ništetan jer je protivan Ustavu i zakonima, sud može u cjelini ili djelomično odbiti zahtjev nesavjesne stranke za vraćanje onoga što je dala drugoj, a može odlučiti i da druga stranka primljeno preda općini.Stranka koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora odgovorna je suugovaratelju za svu štetu koju ovaj trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili nije morao znati za njezino postojanje.Ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti (zelenaški ugovor).Ako oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je tom moguće, a u tom slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi – oštećena strana to može zatražiti u roku 5 godina od sklapanja ugovora.

Pobojni ugovor (relativno ništetan, rušljiv) je ugovor koji je valjan od trenutka sklapanja i izaziva sve predviđene pravne učinke ali se zbog određenih mana može pobijati i proglasiti nevaljanim.Naš zakonodavac navodi da su pobojni ugovori oni koje je sklopila ograničeno poslovno sposobna osoba, oni pri kojima je bilo mana glede volje stranaka kao i svi oni za koje je ZOO-om ili nekim drugim propisima tako određeno.Pobojnost ne nastupa po samom zakonu nego se mora podići tužba za poništenje i sud mora proglasiti ugovor nevaljalim pa stoga i sudska odluka mora imati konstitutivno obilježje. Ali suugovaratelj te strane može od nje zatražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, očituje ostaje li pri ugovoru ili ne jer će se u protivnom uzeti da je ugovor poništen.Ako se pobojan ugovor proglasi poništenim, on je takav od početka.Tužba za pobijanje može se podići u roku jedne godine od saznanja za razloge pobojnosti, odnosno od prestanka prisile (subjektivni rok) ali najkasnije u roku tri godine od sklapanja ugovora (objektivni rok). Ti su rokovi prekluzivni.Sklopljeni pobojni ugovor mora se ispunjavati jer se smatra valjanim sve dok ga sud ne poništi.Ako je nešto ispunjeno, a ugovor je kasnije poništen, za obje stranke nastupaju pravne posljedice kao i pri ništetnim ugovorima.

SKLAPANJE UGOVORA

Ugovor je sklopljen kada su se ugovorne stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Da bi došlo do sklapanja ugovora potrebno je postojanje ponude. Kad je za sklapanje nekog ugovora potrebna privola treće osobe, ta privola može biti dana prije sklapanja ugovora, kao suglasnost, ili poslije njegova sklapanja kao odobrenje. Suglasnost i odobrenje moraju biti dani u obliku propisanom za ugovore za čije se sklapanje daju.

Pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju.No, strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani. U suprotnosti s tim načelom je i ako strana uđe u pregovore s drugim bez prave namjere da s njim sklopi ugovor.Ako je jedna strana u pregovorima drugoj dala određene povjerljive informacije ili joj omogućila da do njih dođe, druga strana ih ne smije učiniti dostupne trećima, osim ako nije drugačije dogovoreno – nije od važnosti je li ugovor kasnije sklopljen ili ne.

Ponuda je akt kojim bilo koja od budućih ugovornih strana inicira postanak ugovora. Ona mora sadržavati sve bitne sastojke ugovora tako da bi se njegovim prihvaćanjem mogao sklopiti ugovor. U ponudi mora jasno biti izražena namjera da se sklopi ugovor – to je tzv. animus contrahendi.Ponuda se u pravilu upućuje određenoj osobi ali se može staviti i neodređenom broju osoba (općenita ponuda). Izlaganje robe s naznakom cijene smatra se ponudom, osim ako nešto drugo ne proizlazi iz običaja.Ponuda se iz jednostranog pravnog akta pretvara u jednostrani pravni posao kada stigne prihvatitelju. Tada se više ne može jednostrano opozvati.Opoziv vrijedi samo ako je stigao prije ponude ili istovremeno kad i ponuda.

14

Ponuditelj je vezan ponudom do isteka roka kojeg je naznačio – ako ga nije naznačio onda se smatra da je to vrijeme koje je prihvatitelju potrebno da ju primi, razmotri i odgovori – obično je to 8 dana. Ako je rok određen, taj je rok počeo teći od dana naznačenog u ponudi odnosno od dana kada je ponuda predana u pošti. Ponuditelj je vezan svojom ponudom osim ako to isključi ili ako isključenje proizlazi iz okolnosti posla.Ako ponuditelj umre ili izgubi poslovnu sposobnost prije prihvata, ponuda ne gubi učinak osim ako suprotno ne proizlazi iz namjere strana, običaja ili prirode posla.Isto vrijedi i za slučaj prihvatitelja (ponuđenoga).Ponuda neovlaštene osobe vrijedi:

- ako je dana na poslovnom papiru- ako je potpisana na uobičajen način- ako se odnosi na posao kojim se ponuditelj redovito bavi, i- ako ponuđenik nije znao da je ponudu potpisala neovlaštena osoba, niti je to morao

znati.Isto vrijedi i za prihvat.

Prihvat ponude je pozitivno očitovanje volje one strane kojoj je ponuda poslana.Prihvat, kao i ponudu, mora svaka strana dati osobno ili putem zakonskog ili ugovornog zastupnika.Prihvat mora sadržajno odgovarati ponudi jer njime nastaje ugovor. Ako ponuđeni izjavi da prihvaća ponudu i istovremeno predloži da se ona izmijeni ili dopuni, smatra se da je ponudu odbio i da je sa svoje strane dao drugu ponudu.Međutim, odgovor na ponudu koji ima cilj prihvaćanje ponude ali sadrži dopunske ili različite sastojke koji bitno ne mijenjaju odredbe ponude predstavlja prihvat. Ako su strane nakon postignute suglasnosti o bitnim sastojcima ugovora ostavile neke sporedne točke za kasnije, ugovor se smatra sklopljenim. Sporedne točke, ako se stranke o njima ne usuglase, utvrdit će sud vodeći računa o vođenim pregovorima, utvrđenoj praksi među ugovarateljima i običajima.Prihvat se može dati u bilo kojem obliku u kojem se može očitovati volja, dakle i konkludentnim radnjama – za razliku od ponude.Šutnja u načelu ne znači prihvat pa je ta mogućnost, čak i da je ugrađena u ponudi, bez pravnog učinka kao i propuštanje.Iznimno i šutnja znači prihvat ako je ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem glede određene robe a ponudu nije odmah ili u roku odbio.To vrijedi i kada se osoba koja se drugom ponudila da će izvršavati njegove naloge ili je obavljanje naloga njezina djelatnost – ta osoba to mora odmah odbiti.I za prihvat vrijedi iznimka glede slobode izbora oblika – treba ga dati u određenom obliku ako je on propisan ili u ponudi određen.Prihvat se može opozvati samo ako izjava stigne prije ili istodobno s prihvatom.

Trenutak sklapanja (perfekcije) ugovora je u pravilu trenutak prihvata ponude.Trenutak sklapanja ugovora je važan jer se od njega računaju rokovi vezani za ugovor, određena druga prava stranaka i obveze stranaka u odnosu na državne organe, a u pravilu se na ugovor primjenjuju propisi koji su vrijedili u času sklapanja ugovora, bez obzira na kasnije izmjene.Ipak, to ovisi o tome radi li se o sklapanju ugovora među prisutnima ili o sklapanju ugovora među odsutnima (distancijsko sklapanje).Među prisutnima – stranke su prisutne kada neposredno pregovaraju, kada jednu ili obje

predstavljaju zastupnici i kada ugovor sklapaju telefonom ili drugim uređajima kojima mogu direktno komunicirati a stranke su, ili njihovi zastupnici, pored tih uređaja.Ako je ponuditelj sam stavio rok ili iz okolnosti proizlazi da rok postoji, ponuditelj je vezan do isteka tog roka. U protivnom se ponuđeni mora izjasniti odmah. Ako to ne učini, ponuditelj više nije vezan za ponudu.Ugovor među prisutnima je sklopljen odmah po pozitivnom okončanju pregovora dakle kada je ponuda prihvaćena (ako je prihvat učinjen na vrijeme), neposredno nakon isteka roka ili odmah ako roka nije bilo.

Među odsutnima – stranke su odsutne ako ugovor sklapaju prepiskom, preko glasnika jer on nije zastupnik te telegramski i telefaksom. Najkasnije prvog radnog dana nakon takvog sklapanja ugovora, njegovo se sklapanje mora potvrditi pismom ili brzojavom. Ako tome

15

nije tako, ugovor je valjan ali strana koja nije dala pisanu potvrdu odgovara drugoj za štetu. Isto vrijedi i za prihvat i za ponudu.Prema teoriji očitovanja, ugovor među odsutnima nastaje kada se ponuđeni očitovao da

prihvaća ponudu.Prema teoriji otposlanja, ugovor je nastao kada je ponuđeni poslao odgovor.Prema teoriji saznanja, ugovor je nastao kada je ponuditelj saznao za sadržaj prihvata.Kod nas vrijedi TEORIJA PRIMITKA prema kojoj je ugovor među odsutnima sklopljen u trenutku kada ponuditelj primi izjavu ponuđenog da prihvaća ponudu.

Ponuda se smatra prihvaćenom a ugovor sklopljenim i kada ponuđeni pošalje stvar, plati cijenu ili učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude, prakse utvrđene među zainteresiranim stranama ili običaja, može smatrati izjavom o prihvaćanju.

Zakašnjeli prihvat - ako prihvat ne stigne u zakonskom ili predviđenom roku, ponuditelj prestaje biti vezan svojom ponudom. Ako je za zakašnjenje odgovoran ponuđeni, zakašnjeli prihvat može imati samo karakter nove ponude.Ako prihvat zakasni, ali bez krivnje ponuđenog – ako je ponuditelj znao ili je mogao znati da je prihvat poslan na vrijeme (u tom se slučaju iznimno koristi teorija otposlanja a ne teorija primitka), mora odmah ili najkasnije prvog radnog dana nakon primitka izjave, ili prije primitka, obavijestiti ponuđenog da se zbog zakašnjenja ne smatra vezan ponudom. U protivnom je ugovor nastao.To znači da pri primitku ponude koja je zakasnila iz razloga za koje ponuđeni nije odgovoran sklapanje ugovora ovisi o volji ponuditelja.

Mjesto sklapanja ugovora – među nazočnima je to mjesto gdje su se strane nalazile u času perfekcije ugovora. Među odsutnima se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište odnosno prebivalište u trenutku kada je dao ponudu.

Sklapanje ugovora pristupanjem (adhezijom) nastaje prihvaćanjem od jednog ugovaratelja već unaprijed utvrđenih i objavljenih poslovnih uvjeta drugog ugovaratelja.I tu ugovor nastaje prihvatom ponude, samo što je ona u ovom slučaju upućena neodređenom broju osoba.Kod takvih ugovora ponuditelj zahtijeva da se uvjeti u potpunosti prihvate ili odbiju – nema izmjena.U tzv. tipskim ugovorima ponuditelj u načelu dopušta odstupanja.Postoje i opći uvjeti poslovanja koji se nazivaju i općim uvjetima ugovora – oni moraju biti objavljeni na uobičajen način a ugovornu stranu obvezuju ako su joj bili ili su joj morali biti poznati u trenutku sklapanja ugovora.Ako dođe do neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede posebne pogodbe.

Obvezno sklapanje ugovora – tu se podrazumijevaju slučajevi u kojima su jedan ili oba ugovaratelja po zakonu dužni sklopiti određene ugovore.Obveznost se može, osim na sklapanje, odnositi i na sadržaj ugovora – u tom slučaju propisi kojima se određuje sadržaj su sastavni dijelovi tih ugovora i stupaju na mjesto ugovornih odredbi koje nisu u skladu s njima.Obvezno sklapanje ugovora ne narušava načelo dispozitivnosti – subjekt ne mora prihvatiti ponudu pa u tom slučaju nema ni ugovora. Ipak, snosit će određene administrativne posljedice a biti će i odgovoran za štetu ako ona nastane zbog neprihvaćanja ponude.

Predugovor ili preliminar je ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavi ugovor. Iako stranke ne moraju definirati rok u kojem će to učiniti, njegovo je ugovaranje preporučljivo.Za punovažnost predugovora potrebno je da u njemu budu sadržane sve glavne točke glavnog ugovora – on obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.Za predugovor vrijedi načelo neformalnosti ali ako se za glavni ugovor traži određeni oblik, u tom se obliku mora sklopiti i preliminar.Ako jedna od stranaka ne želi kasnije sklopiti glavni ugovor, druga ju može tužiti.Sud će odrediti da to mora učiniti i dati joj rok – ako i tada dođe do odbijanja, presuda će nadomjestiti glavni ugovor kada to bude moguće.

16

Sklapanje se može tražiti u roku 6 mjeseci od isteka predviđenog roka u predugovoru a ako rok nije predviđen onda od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebao biti sklopljen.Obveza na sklapanje glavnog ugovora gasi se istekom roka u kojem je trebao biti sklopljen, a može se ugasiti i prije ako su se okolnosti oko «posla» bitno izmijenile → klauzula rebus sic stantibus tj. okolnosti trebaju ostati kakve su bile.Retroaktivnosti glavnog ugovora nema. On pravne učinke proizvodi od dana njegovog sklapanja a ne od dana sklapanja predugovora.

Uvjet i rokUvjet je takva odredba unesena u ugovor kojom suugovaratelji čine učinak ugovora ovisnim o nekoj budućoj i objektivno neizvjesnoj činjenici. Hoće li suugovaratelji u svoj ugovor uvrstiti uvjet kao bitni sastojak, ovisi samo o njima. Neki se uvjet suugovarateljima ne može odrediti propisom koji se u znanosti naziva pravnim uvjetom (conditio iuris). U određenim prilikama, kada se za valjanost pravnog posla zahtijeva dozvola ili odobrenje nekog trećeg, a ta suglasnost još nije dana, ugovor visi (conditio pendet) – tu nije riječ o uvjetu nego o pretpostavci, zakonskoj, za valjanost ugovora.Odredbe ZOO-a o uvjetu odnose se isključivo na pravne učinke i zabrane sklapanja nemogućih i nedopuštenih uvjeta.Vrste uvjeta: odgodni ili suspenzivni (učinak pravnog posla se odgađa dok se uvjet ne ispuni ili ne izjalovi. Ako se ispuni, nastupaju pravni učinci i ugovor djeluje od trenutka sklapanja, a ako se izjalovi do učinaka ni ne dolazi) i raskidni ili rezolutivni uvjet (raskida pravne učinke ugovora u trenutku kada nastupi buduća i objektivno neizvjesna činjenica postavljena kao uvjet – učinak nastupa odmah a trajanje ovisi o ispunjenju uvjeta. Ako se ispuni, pravni učinak ugovora prestaje a ako se izjalovi, učinci postaju trajni).

Rok je odredba ugovora kojom se učinak pravnog posla vremenski ograničuje što znači da pravni posao nastaje protekom određenog vremena ili traje do određenog vremena. Za razliku od uvjeta, rok je buduća izvjesna činjenica, to je uzgredna odredba koju suugovaratelji svojom odlukom uvrštavaju u ugovor. Rokovi se mogu određivati i propisom.Vrste rokova: početni (oni o čijem nastupanju ovisi početak učinka pravnog posla), završni (takvi za čije se nastupanje veže prestanak učinka pravnog posla), prisilni ili kogentni rokovi (rokovi određeni prisilnom normom zakona i ne mogu se mijenjati voljom ugovaratelja), dispozitivni rokovi (rokovi propisani zakonom ali se primjenjuju tek ako ugovaratelji nisu drugačije odredili za konkretan slučaj), stranački rokovi (oni koji nisu predviđeni zakonom pa nisu ni prisilni ni dispozitivni, već ih suugovaratelji određuju prema vlastitoj volji) te jednostavni i složeni rokovi (jednostavni – oni za koje nema neizvjesnosti i za koje je sigurno da će se dogoditi; složeni – oni koji su određeni ali u sebi imaju čimbenike neizvjesnosti. Zbog te neizvjesnosti složeni se rokovi smatraju uvjetima pa na učinak pravnog posla takvi rokovi i djeluju kao uvjet).Rok određen u danima teče od prvog radnog dana nakon događaja od kojeg se računa, a završava istekom posljednjeg dana roka, a završava onog dana koji se po imenu i broju podudara s danom nastanka događaja od kojeg rok počinje teći.

Namet – ako je besplatni ugovor sklopljen uz namet, pa primatelj korist namet ne ispuni, druga strana može zahtijevati ispunjenje nameta ili raskid ugovora.

Neispunjenje za slučaj smrti ima učinak ispunjenja raskidnog uvjeta.

Vrste ugovoraJednostrano i dvostrano obvezni ugovori – kod prvih je jedna stranka samo dužnik a druga samo vjerovnik i oni obvezu stvaraju samo za jednu stranku dok je kod drugih slučaj da su obje stranke i dužnici i vjerovnici pa obveza postoji za oboje.Naplatni (onerozni) i besplatni (lukrativni) – razlikuju se po tome traži li se za činidbu protučinidba ili ne. Redovito su dvostrano obvezni ugovori i naplatni dok su jednostranoobvezni besplatni.Konsenzualni i realni – konsenzualni ugovori su oni koji nastaju već samim sporazumom ugovornih stranaka. Za njihov je postanak dovoljan prihvat. Sama predaja stvari ne spada u akt sklapanja već akt ispunjenja ugovora.

17

Za realne je ugovore značajno da ne nastaju u trenutku sklapanja sporazuma nego tek predajom stvari.Glavni i sporedni – ugovorom se utvrđuje jedna glavna obveza, kao primjerice prodaja, na koju se nadovezuje mnogo sporednih kao što su jamstvo i slično. Značajka sporednih ugovora je u tome da slijede sudbinu glavnog ugovora pa tako isplatom duga glavnog dužnika prestaje i jamstvo.Imenovani i neimenovani – imenovani su oni koje se u prometu često pojavljuju pa su se tipizirali i dobili posebni naziv (nominatni). Neimenovani (inominatni) se rjeđe sklapaju pa nemaju posebnog naziva.Razlika je u tome što su bitni sastojci imenovanih ugovora utvrđeni zakonom dok neimenovani nisu posebno normirani.Trenutačni i trajni (durativni) – trenutačni ugovor je ugovor u kojem se dužna činidba ispunjava odjednom, u jednom aktu a trajan je onaj prema kojem se ugovor ispunjava u nizu činidaba što dolaze jedna za drugom (sukcesivno).Kauzalni i apstraktni – kauzalni ugovor je takav ugovor u kojem je pravni temelj obvezivanja (causa obligandi) istaknut kao njegov bitni sastojak. Apstraktni je ugovor onaj kod kojeg pravni temelj nije vidljiv iz samog posla. Svaki ugovor, pa i apstraktni, ima pravni temelj samo se kod apstraktnog on ne vidi niti se navodi svrha ugovora. Apstraktni ugovori ubrzavaju pravni promet ali je zbog mogućih zlouporaba njihov broj ograničen pa su obveznopravni ugovori većinom kauzalni.Formalni i neformalni – formalni je takav za čiju je valjanost utvrđen određeni oblik.Obligacijski ugovori – jedna se strana drugoj obvezuje na neku činidbu. Nastaju suglasnošću očitovanja volja i prihvatom ponude.Ugovori o raspolaganju – to su ugovori gdje je riječ o poslovima u kojima se raspolaže svojim pravom a da pri tome vrlo često uopće ne dolazi do promjene identiteta obveznog odnosa (cesija ili storno).

SREDSTVA ZA POJAČANJE UGOVORAPostoje instituti kojima se pozicija jedne strane u obveznopravnom odnosu, i to osobito vjerovnika, još pojačava.Razlikujemo institute osobnog i institute stvarnog pojačanja.U institute stvarnog pojačanja obveznopravnog odnosa ulaze:

odgovornost za materijalne i pravne nedostatke činidbe prekomjerno oštećenje kapara pravo zadržanja

U institute osobnog pojačanja pojačanja obveznopravnog odnosa ulaze:- jamstvo ili poručanstvo i- ugovorna kazna ili penal.

Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke činidbePrije ZOO-a taj se pravni institut nazivao jamstvom ali su ga neki upotrebljavali u značenju poručanstva a drugi u značenju garancije.U ZOO-u je jamstvom nazvan pravni institut poručanstva, a umjesto jamstva, kao odgovornosti za nedostatke činidbe, govori se o odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke ispunjena.Nedostaci na činidbi odražavaju se kao nedostaci samog objekta činidbe. Nedostaci se ukazuju bilo kao faktične mane stvari ili kao pravni nedostaci.Odgovornost za nedostatke nužna je posljedica karaktera naplatnih pravnih poslova – ta odgovornost pokazuje da se pravni učinci naplatnog pravnog posla nisu potpuno ugasili samim ispunjenjem dužnih činidaba.Ako stranke ne žele da ih tereti odgovornost za nedostatke činidbe, moraju njezino isključenje ili ograničenje posebno ugovoriti.Odgovornost tereti onog ugovaratelja koji je preuzeo obvezu da drugome preda stvar odnosno na njega prenese neko pravo.

18

Zbog važnosti, odgovornost je izgrađena kao opći institut obveznog prava.Ako su za odgovornost predviđene neke posebne i drugačije odredbe za pojedine ugovore, primijenit će se te odredbe a ne one iz općeg dijela.

Opće pretpostavke odgovornosti su:- naplatni pravni posao- materijalni nedostaci moraju postojati u trenutku prelaska rizika na stjecatelja, a pravni

u trenutku ispunjenja ugovora- da stjecatelj nije znao niti je morao znati za nedostatke

Ne traži se da stjecatelj bude u bludnji jer bi, u slučaju kada tuži, morao to dokazati što znači da je tada sam otuđivatelj znao za nedostatke – on, međutim, za nedostatke odgovara ako oni objektivno postoje bez obzira je li znao ili ne.

Materijalni nedostaci postoje:a) ako stvar nema potrebna svojstva za njezinu redovnu uporabu ili prometb) ako nema svojstva za naročitu uporabu za koju je stjecatelj pribavlja, a koja je bila ili je

morala biti poznata otuđivateljuc) ako nema svojstva i odlike koje su izrijekom ili prešutno ugovorene odnosno propisaned) ako predana stvar nije jednaka uzorku ili modelu na temelju kojih je ugovor sklopljen,

osim ako su uzorak ili model pokazani isključivo radi obavijestie) ako stvar nema svojstva koja inače postoje kod drugih stvari iste vrste i koja je kupac

mogao opravdano očekivatif) ako je stvar nepravilno montirana, a usluga montaže je uključena u ugovor o prodajig) ako je nepravilna montaža posljedica nedostatka u uputama za montažu.

Odgovornost postoji – ugovaratelj čija je obveza predaja stvari odgovara za sve materijalne nedostatke koje je stvar imala u času predaje ali i za one nedostatke koji se pojave nakon prijelaza rizika na stjecatelja ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga.U načelu se ne odgovara za mane stvari koje je stjecatelj mogao lako zapaziti, ali će se i za njih odgovarati ako je otuđivatelj izjavio da nedostataka nema ili tvrdio da stvar ima određena svojstva ili odlike kojih nema.

Odgovornost ne postoji:a) kada je stvar stečena besplatnim pravnim poslomb) kada je prodana na prisilnoj javnoj prodajic) kada su nedostaci u trenutku sklapanja ugovora bili poznati stjecatelju ili mu nisu mogli

ostati nepoznati – uzima se da nisu mogli biti nepoznati ako ih je brižljiva osoba s prosječnim znanjem i iskustvom mogla lako opaziti

d) kada je ugovorom odgovornost isključenae) kada se te odgovornosti odreknemo (u tzv. averzionalnim poslovima, a to su oni u

kojima se stvari stječu onako kako stoje ili leže, uzima se da se stjecatelj prešutno odrekao zahtjeva iz te odgovornosti. No, to vrijedi samo ako određena svojstva nisu posebno ugovorena),

f) kada su nedostaci neznatni i g) ako se nedostaci pokažu nakon što je proteklo šest mjeseci od predaje stvari, izuzev

ako je ugovoren dulji rok ili ako je otuđivatelj znao za nedostatak odnosno ako mu nikako nije mogao ostati nepoznat.

Obveza pregleda i obavijesti – da bi se stjecatelj mogao koristiti pravima koja mu pripadaju s naslova odgovornosti za nedostatke stvari, dužan je tu stvar, čim je to prema redovitom toku stvari moguće, na uobičajeni način pregledati ili je dati na pregled i o vidljivim nedostacima obavijestiti otuđivatelja u roku od 8 dana. Kod ugovora u privredi, obavijest se mora poslati bez odgađanja odnosno odmah nakon pregleda.Ako su obje strane nazočile pregledu, stjecatelj je dužan odmah dati svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka. Ako se nakon primitka stvari na njoj pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari – skriveni nedostatak – obavijest se mora poslati u roku od 2 mjeseca ali računajući od dana kada je nedostatak otkriven, a kod trgovačkih ugovora bez odgađanja.

19

Prodavatelj ne odgovara za nedostatke koji se pokažu nakon proteka 2 godine od predaje stvari, a kod trgovačkih ugovora nakon proteka 6 mjeseci. Kod prodaje rabljenih stvari ugovorne strane mogu ugovoriti rok od 1 godine, a kod trgovačkih ugovora i kraći rok.Kad samo dio predane stvari ima nedostatke ili kad je predan samo dio stvari, odnosno manja količina od ugovorene, kupac može raskinuti ugovor samo u pogledu dijela koji ima nedostatke, ili samo u pogledu dijela ili količine što nedostaju. Kupac može raskinuti cijeli ugovor samo ako ugovorena količina ili predana stvar čini cjelinu, ili ako kupac inače ima opravdani interes da primi ugovorenu stvar ili količinu u cjelini.Trgovačkim ugovorom o kupoprodaji, kad je prodavatelj stvari određenih po rodu dao kupcu veću količinu nego što je ugovoreno, a kupac u razumnom roku ne izjavi da višak odbija, smatra se da je primio i taj višak pa je dužan platiti ga po istoj cijeni. Ako kupac odbije primiti višak, prodavatelj je dužan kupcu nadoknaditi štetu. Stjecatelj ne gubi pravo da se pozove na nedostatak stvari makar i nije ispunio svoju obvezu pregleda stvari i slanja obavijesti u spomenutim rokovima ako je otuđivatelju nedostatak bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat.Obavijest o nedostatku mora sadržavati detaljan opis nedostataka i poziv otuđivatelju da pregleda stvar. Korisno je da se ona pošalje preporučenim pismom, telegramom ili na neki drugi pouzdan način jer ako tako, u roku poslana obavijest, zakasni ili čak ni ne stigne smatra se da je obveza obavještavanja ipak ispunjena.

Sadržaj odgovornosti – onaj koji je pravodobno i uredno obavijestio o nedostatku može koristiti jedno od ovih prava:

- zahtijevati da se nedostatak ukloni ili da mu se preda druga takva stvar bez nedostataka (uklanjanje se može zahtijevati samo ako je nedostatak uklonjiv – neotklonjiv je i onaj čije otklanjanje zahtijeva pretjerano visoke troškove ili neuobičajeno velike napore. Zamjena u obzir praktički dolazi u obzir samo kod generičnih stvari. Zamjena ili uklanjanje nedostatka se mora ispuniti u razumnom roku jer u protivnom stjecatelj zadržava pravo na raskid ugovora ili sniženje cijene.)

- zahtijevati sniženje cijene (ako se strane ne mogu dogovoriti oko nove cijene, odlučuje sud. Ako se i nakon postignutog dogovora oko sniženja cijene otkrije neki drugi nedostatak, stjecatelj može zahtijevati novo sniženje ili raskid ugovora.)

- izjaviti da raskida ugovor ili (raskid se dopušta tek pošto su iscrpljene sve mogućnosti za njegovo ispunjenje. Pravo na raskid se može ostvariti samo ako je stjecatelj dužniku ostavio naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora. Ako ni u tom roku ne dođe do ispunjenja ugovor se raskida ex lege. Rok je primjeren ako prema redovitom toku stvari i vrsti nedostatka kao i normalnim uvjetima ostavlja dovoljno vremena za ispunjenje ugovora. Ugovor se može raskinuti i bez ostavljanja naknadnog roka ako je dužnik nakon obavijesti o nedostacima priopćio da neće ispuniti ugovor ili iz okolnosti konkretnog slučaja očito proizlazi da dužnik neće moći ispuniti ugovor ni u naknadnom roku. Učinak raskida je, između ostalog, obveza strana na povrat onoga što su primile na ime ispunjenja ugovora. Strana koja vraća stvar dužna ju je vratiti u stanju u kojem ju je primila. Ako to ne može, gubi pravo na raskid ugovora osim ako nemogućnost povrata nije izazvana njezinim ponašanjem, niti ponašanjem osobe za koju ona odgovara. Strana koja je na taj način izgubila pravo na raskid ugovora zadržava ostala prava s naslova odgovornosti za nedostatke stvari.)

- zahtijevati naknadu štete u svakom od tih slučajeva, uključivo štetu koju je zbog nedostatka pretrpio na drugim svojim dobrima (pravo na naknadu štete podrazumijeva postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu. Potencijalno su moguća tri tipa štete: DAMNUM QUOAD REM ili šteta na samoj stvari koja se još naziva i štetom zbog mane ili neposrednom štetom. Prikladan je i naziv supstancijalna šteta a sastoji se u umanjenoj vrijednosti stvari. Za tu je štetu karakteristično da se može uspješno ukloniti korištenjem prava iz odgovornosti za materijalne nedostatke stvari, posebno prava na sniženje cijene, uklanjanjem nedostataka i predajom druge stvari bez nedostatka. Stoga se ne može ostvarivati kumulativno s pravima zbog nedostatka. Druga je DAMNUM CIRCA REM ili šteta u vezi s kupljenom stvari. Riječ je o štetama koje su posljedica imovinskih dispozicija kupca, pravnih i faktičnih, ispunjenih na temelju povjerenja u odsutnosti nedostatka a koje su se pokazale nepotrebnima, beskorisnima pa i štetnima. Nazivaju se i štetama zbog povjerenja. Bitna im je značajka da se ne mogu popraviti uklanjanjem nedostatka pa se zato mogu ostvarivati kumulativno s pravima zbog nedostatka i neposrednom štetom. Treća je DAMNUM EXTRA REM ili šteta na drugim

20

pravnim dobrima kupaca izvan kupljene stvari. Pod drugim pravnim dobrima valja podrazumijevati osobu i imovinu kupca. Uključuje sve vrste pravno relevantnih šteta na tim dobrima. Naziva se popratnom, refleksnom, štetom od mane, štetom kao posljedicom mane, sekundarnom, sporednom i posrednom štetom. Može se zahtijevati kumulativno s pravima zbog nedostatka i štetama pod a i b.)

Izbor prava kojim će se koristiti prepušten je stjecatelju uz napomenu da pravo na naknadu štete može kumulirati sa svakim od ostalih prava. Koje će pravo stjecatelj izabrati, ne ovisi samo o njegovoj volji već i o ispunjenju nekih dodatnih pretpostavki.Zahtjev iz odgovornosti za štetu je samostalan zahtjev koji se može, ali i ne mora, pojaviti usporedo sa zahtjevima iz odgovornosti za materijalne nedostatke.Osim opće odredbe o odgovornosti dužnika za štetu koja vjerovniku nastane zbog neispunjenja obveze, ZOO je unio još dvije odredbe o odgovornosti za štetu u sklop odredaba odgovornosti za materijalne nedostatke.Jednom odredbom, koja se odnosi na popratne štete, određuje se primjena općih pravila o odgovornosti za štetu. Drugom odredbom, koja se odnosi na ostale štete zbog nedostatka stvari, jamči se kupcu odnosno stjecatelju stvari pravo na naknadu štete koju može ostvariti kumulativno uz svako od prava s naslova materijalnog nedostatka stvari.U sudskoj praksi prevladava stav prema kojem kupac koji nije uredno i pravodobno obavijestio prodavatelja o nedostatku stvari, gubi i pravo na naknadu štete s obrazloženjem da je pravo na naknadu štete u tolikoj mjeri povezano s pravima iz odgovornosti zbog nedostatka da je obavijest o nedostatku neminovno pretpostavka i za naknadu štete.Prema tom stavu, obavijest o nedostatku nije pretpostavka za naknadu popratne štete koja se prosuđuje prema općim pravilima o odgovornosti za štetu.Unošenje uredne i pravodobne obavijesti o nedostatku u krug pretpostavki odgovornosti za štetu zbog nedostatka nije jedina ni najvažnija implikacija spomenutog načelnog stava. Time se automatski skraćuje rok zastare za naknadu štete sa tri godine na 6 mjeseci. Dulji zastarni rok se supstituira kraćim mješovitim rokom koji strane mogu sporazumno produljiti.Napušta se uvriježeno načelo da rok zastare teče od saznanja za štetu što dovodi do apsurdnog rezultata da šteta, ako nastupi nakon šest mjeseci, ali još uvijek u okvirima zastarnog roka, zastarijeva prije nego što je nastala.

Rok za ostvarivanje prava – stjecatelj stvari koji je pravodobno obavijestio otuđivatelja o nedostacima na njoj može svoja prava ostvarivati u roku od 2 godine i to od dana slanja obavijesti o nedostacima. Iznimno, stjecatelj može i nakon tog roka ostvarivati svoja prava ako je otuđivatelj postupao prijevarno. Ako je stjecatelj promašio rok, ali još nije platio cijenu, moći će, ukoliko je pravodobno obavijestio o nedostacima, zahtijevati sniženje cijene ili naknadu štete kao protuzahtjev otuđivateljevom zahtjevu da mu se isplati cijena.

Garancija za ispravno funkcioniranje stvari – u poslovima robnog prometa stranke obično unose klauzulu o garanciji. ZOO je uredio odgovornost za ispravno funkcioniranje stvari kada je prodavatelj kupcu u tu svrhu predao garantni list. Ta se odgovornost odnosi samo na tehničku robu. Odgovornost nastaje kada je prodavatelj predao kupcu garantni list kojim proizvođač jamči za ispravno funkcioniranje stvari za određeno vrijeme, računajući od njezine predaje kupcu. Pravo se može ostvarivati unutar garantnog roka, bez obzira na to kada se nedostatak u funkcioniranju pojavio. Kupac ima pravo i na naknadu štete koju je pretrpio zbog toga što je bio lišen uporabe stvari za vrijeme dok je stvar bila na popravku odnosno do njezine zamjene.Odgovornost prodavatelja i proizvođača po osnovi garancije za ispravno funkcioniranje stvari je solidarna.Garancijski rok se produljuje onoliko koliko je trajao (manji) popravak stvari, a u slučaju zamjene stvari i većeg (bitnog) popravka, garancijski rok teče iznova počevši od zamjene odnosno vraćanja stvari s popravka. Trošak prijevoza stvari pada na prodavatelja odnosno proizvođača.Ako prodavatelj u razumnom roku ne popravi ili ne zamijeni stvar, kupac može raskinuti ugovor ili sniziti cijenu i zahtijevati naknadu štete.Odredbe ZOO o garanciji za ispravno funkcioniranje stvari su dispozitivne prirode pa ih stranke mogu mijenjati svojim sporazumom. Pravilima o garanciji ne dira se u pravila o odgovornosti prodavatelja za nedostatke stvari. To znači da kupcu, ali samo prema prodavatelju, stoje na raspolaganju pravila dvaju instituta – o garanciji i o odgovornosti za materijalne nedostatke stvari.

21

Odnos između ta dva instituta postavljen je tako da je primjena pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke zapravo sporedne naravi. Takav odnos bi morao odgovarati i interesima kupaca, osobito u slučaju duljeg garantnog roka.

Odgovornost za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) – odgovornost za pravne nedostatke postoji kod naplatnih pravnih poslova. Za njezino je nastajanje važan trenutak ispunjenja ugovora, a ne trenutak predaje stvari jer se ne mora uvijek raditi o predaji stvari.Odgovornost se prije svega javlja kad je prenositelj trebao prenijeti pravo vlasništva na stvari a nije bio vlasnik. Odgovornost postoji i onda kada je trebalo prenijeti stvar slobodnu od tereta, a pokaže se da na stvari postoji neko pravo u korist trećega.I kod odgovornosti za pravne nedostatke traži se da stjecatelj za njih nije znao niti je morao znati, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom.Odgovornost za pravne nedostatke naziva se i zaštita od evikcije. Evikcija znači svaki pravni akt treće osobe kojim ta osoba na temelju svog prava isključuje ili ograničuje stjecatelja u vršenju prava koje bi ovome po ugovoru pripadalo ili pripadalo bez ograničenja.Ako se radi o nekom drugom pravu, kao što je tražbina, prenositelj mora jamčiti da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarenje. Prodavatelj odgovara i ako postoje posebna ograničenja javnopravne naravi koja kupcu nisu bila poznata, ako je prodavatelj za njih znao ili je znao da se mogu očekivati, a nije ih kupcu priopćio.Ako treći tuži stjecatelja tada on mora obavijestiti otuđivatelja o parnici pa da otuđivatelj pokuša pobiti zahtjev treće osobe. Ako se stjecatelj, ne obavještavajući otuđivatelja, upustio u parnicu s trećim i spor izgubio, nije samim tim izgubio prava iz odgovornosti za evikciju osim ako otuđivatelj dokaže da je on raspolagao sredstvima da se odbije zahtjev treće osobe.Odgovornost zbog evikcije postoji i onda kada je stjecatelj po nekoj drugoj pravnoj osnovi ponovno stekao istu stvar.Odgovornost za pravne nedostatke činidbe može se ugovorom ograničiti ili sasvim isključiti. No, odredba ugovora o isključenju ili ograničenju te odgovornosti biti će ništava ako je u vrijeme sklapanja ugovora prenositelju bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat nedostatak u njegovom pravu.Kada se pokaže da treća osoba polaže neko pravo na stvar, bez obzira na to je li već tužila, stjecatelj je o tome dužan obavijestiti otuđivatelja, osim ako njemu to već nije poznato, i sama postaviti svoj zahtjev. Zahtjev se sastoji od poziva otuđivatelju da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzije trećeg ili da stjecatelju isporuči drugu stvar koja nije opterećena pravnim nedostatkom.Ne udovolji li otuđivatelj zahtjevu stjecatelja, a treći (vlasnik stvari) oduzme preko suda stvar stjecatelju, ugovor se raskida po samom zakonu – automatski. To je slučaj tzv. potpune evikcije.Ako nije došlo do oduzimanja stvari, ali je stjecateljevo pravo umanjeno ili ograničeno pravima trećega na toj stvari – to je tzv. djelomična evikcija – stjecatelj može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati razmjerno sniženje cijene.Bez obzira na koje se pravo odlučio, stjecatelj uz svako od njih može istaknuti i zahtjev za naknadu pretrpljene štete. Jedino ako je u vrijeme sklapanja ugovora znao da mu stvar može biti oduzeta odnosno da njegovo pravo može biti ograničeno, neće imati pravo na naknadu štete ali mu ostaje pravo na povrat cijene odnosno njezino sniženje.Ostvarivanje prava iz odgovornosti za pravne nedostatke razlikuje se od ranije spomenutog ako je pravo trećega očito osnovano. U tom se slučaju dopušta stjecatelju da, bez obavijesti otuđivatelja i bez parnice s trećim, prizna pravo trećega a da zbog toga neće izgubiti prava iz odgovornosti za evikciju. Ako je pri tome stjecatelj trećemu isplatio izvjesni iznos novca da bi treći odustao od svog prava, otuđivatelj se može osloboditi odgovornosti za evikciju ako stjecatelju nadoknadi isplaćenu svotu i eventualno pretrpljenu štetu.Prava s naslova odgovornosti za pravne nedostatke činidbe gase se istekom godine dana od saznanja za pravo trećega. No, ako je unutar te godine treća osoba pokrenula spor protiv stjecatelja, a ovaj pozvao otuđivatelja da se u spor umiješa na njegovoj strani, stjecateljeva prava se gase tek kada istekne šest mjeseci od dana pravomoćnosti sudske odluke.

Prekomjerno oštećenje (laesio enormis)

22

Dođe li do narušavanja vrijednosne ravnoteže između činidbe i protučinidbe, pravni će poredak reagirati određenim sankcijama. To će se dogoditi samo ako je načelo ekvivalentnosti povrijeđeno u određenoj, zakonom predviđenoj mjeri.Ako je između obveza ugovornih strana u dvostranom (misli se naplatnom) ugovoru postojao u vrijeme sklapanja očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala, niti je morala znati.Prekomjerno je oštećenje, dakle, očiti nerazmjer između činidbe i protučinidbe.Odgovornost za prekomjerno oštećenje može nastupiti samo ako je riječ o:

- naplatnom poslu- ako je očit nerazmjer postojao u trenutku sklapanja ugovora i- ako oštećena strana u vrijeme sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati za pravu

vrijednost činidbe.Prekomjerno je oštećenje jedan od razloga pobojnosti pravnih poslova. Ako se ispune sve potrebne pretpostavke, oštećena će strana moći zahtijevati poništenje ugovora kojim je ostvareno prekomjerno oštećenje. Posljedica poništenja ugovora biti će uspostava prijašnjeg stanja.Protivna strana ima pravo ponuditi dopunu do prave vrijednosti i ugovor će tada ostati na snazi. Dakle, strana protiv koje je uperen zahtjev na poništenje ugovora ima tzv. alternativno ovlaštenje. No, strana koja je oštećena nema pravo zahtijevati nadoplatu do prave vrijednosti – ona samo može zahtijevati da se ugovor poništi.Pravo na poništenje ugovora prestaje godinu dana nakon njegova sklapanja.Poništenje se neće moći zahtijevati kada je riječ o besplatnim ugovorima, ugovorima na sreću, javnoj prodaji i onim naplatnim ugovorima kod kojih je viša cijena dana iz osobite naklonosti kao ni kada je riječ o ugovoru o nagodbi.Odgovornosti nema ako se prava vrijednost više ne može utvrditi. Novina je u tome što se institut prekomjernog oštećenja primjenjuje i na trgovačke poslove.Prema ZOO-u, odricanje prava na poništavanje ugovora zbog prekomjernog oštećenja dano unaprijed nema pravni učinak. Time je spriječena mogućnost eventualnog iskorištavanja slabijih partnera.

KaparaKapara je iznos novca ili određena količina drugih zamjenjivih stvari koju jedna strana daje drugoj u trenutku sklapanja ugovora kao znak da je ugovor sklopljen i kao sigurnost da će se ispuniti obveza iz ugovora.

Prema ZOO-u, ugovor se smatra sklopljenim kada je kapara dana, osim ako je ugovoreno nešto drugo.Po svojoj prirodi, kapara je sporedni realni ugovor koji služi u prvom redu kao znak da je ugovor sklopljen (arrha confirmatoria). Prema tome, ne može se prvo dati kapara a onda sklopiti ugovor.Druga je funkcija kapare u tome da ona služi kao sigurnost da će se ugovorne obveze ispuniti. Ako se ugovor ispuni, kapara će se uračunati u činidbu ukoliko je s njom istovrsna. Ako nije, onda će se, ako se ugovor ispuni, kapara morati vratiti.Kapara se mora vratiti i ako strane sporazumno raskinu ugovor; ako do ispunjenja nije došlo zbog uzroka za koji ni jedna strana ne odgovara ali i onda kada su za neispunjenje ugovora krive obje strane.Ako je za neispunjenje odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još uvijek moguće, ili zahtijevati naknadu štete te kaparu uračunati u naknadu, vratiti ju ili se s njom zadovoljiti.Ako je za neispunjenje odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svom izboru, zahtijevati ispunjenje ugovora ukoliko je to još moguće, zahtijevati naknadu štete i vraćanje kapare ili zahtijevati vraćanje dvostruke kapare.U svakom slučaju, kada druga strana traži ispunjenje ugovora, ona ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog zakašnjenja dok sud, na zahtjev zainteresirane strane, može smanjiti pretjerano veliku kaparu ali je to moguće samo kod vraćanja dvostruke kapare.Kapara u sebi ima i određenih kaznenih elemenata – osim što služi za pojačanje obveznog odnosa, ona služi i kao instrument za jačanje stranačke ugovorne discipline.Kapara se može ugovoriti i kao odustatnina – to će biti kada se uz kaparu ugovori pravo da se odustane od ugovora. Može se ugovoriti da to pravo ima jedna ili obje strane. Ako odustane

23

strana koja je dala kaparu, kapara se ne vraća a ako je suprotno, kapara se vraća u dvostrukom iznosu.Obilježja odustatnine su:

- ako strana u čiju je korist ugovorena odustatnina izjavi da će drugoj strani dati odustatninu, ne može više zahtijevati ispunjenje ugovora. Stranka ovlaštena na odustajanje od ugovora dužna je dati odustatninu istovremeno s izjavom o odustajanju.

- odustatnina se razlikuje od kapare po tome što kapara ne ovlašćuje suugovaratelje na odustajanje od ugovora. No, kad se uz kaparu izričito ugovori pravo da se odustane od ugovora, onda se kapara smatra kao odustatnina i svaka strana može odustati od ugovora.

Isto se tako plaćanjem ugovorne kazne ne može odustati od ugovora osima ako je to bila namjera ugovaratelja pri njezinom ugovaranju, ali time ugovorna kazna ne postaje odustatnina već iznimna mogućnost odustanka od ugovora plaćanjem ugovorne kazne.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnjiSvaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.Pod pravnom radnjom podrazumijeva se i propuštanje zbog kojeg je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala neka materijalna obveza.Naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili joj je moglo biti poznato.Ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.Kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.Odricanje od nasljedstva smatra se besplatnim raspolaganjem.Ne mogu se pobijati zbog oštećenja vjerovnika uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, a ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika.Pravna radnja dužnika pobija se tužbom ili prigovorom. Tužba za pobijanje podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih sljednika.Ako je treći otuđio nekim naplatnim poslom korist pribavljenu raspolaganjem koje se pobija, tužba se može podnijeti protiv pribavitelja samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovih prednika moglo pobijati, a ako je tu korist otuđio besplatnim poslom, tužba se može podnijeti protiv pribavitelja i ako on to nije znao.Tuženik može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obvezu.Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine u slučaju naplatnog raspolaganja, te u roku tri godine za ostale slučajeve.Rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

Pravo zadržanja (ius retentionis)Pravo zadržanja je ovlaštenje vjerovnika da dužnikovu stvar, koja se nalazi u njegovim rukama, zadrži do isplate tražbine te da se, ako isplata izostane, naplati iz njezine vrijednosti.

Pravo naplate je karakteristično u trgovačkom pravu.Iako je to pravo po svojoj prirodi obvezno pravo, po svojim je karakteristikama blisko založnom pravu ali među njima postoje i razlike – pravo zadržanja prestaje gubitkom faktične vlasti na stvari dok založno pravo u takvom slučaju ne prestaje; pravo zadržanja je neprenosivo dok je založno pravo prenosivo; pravo zadržanja nastaje ex lege dok založno pravo u pravilu nastaje ugovorom.Ključni elementi prava zadržanja su stvar na jednoj i tražbina na drugoj strani.

24

Stvar – objektom prava zadržanja u načelu mogu biti sve pokretne i nepokretne stvari u prometu. Potrebno je da ona ima određenu vrijednost koja se može prodajom realizirati na tržištu. Objektom prava zadržanja ne mogu biti one stvari koje su iz dužnikova posjeda izašle protiv njegove volje kao i stvari koje su vjerovniku predane na čuvanje ili na posudbu. Stvari osobne prirode također ne mogu biti objektom prava zadržanja. Osim ovih, od tog se prava generalno izuzimaju stvari koje se ne mogu izložiti prodaji.

Tražbina – osnovna je pretpostavka da mora biti dospjela što znači da je došao trenutak od kojeg vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Tražbina mora biti dospjela, utuživa i novčanog karaktera. Iznimno, vjerovnik ima pravo zadržanja i za svoju nedospjelu tražbinu ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje. Nesposobnost nastupa zbog prezaduženosti ili nelikvidnosti. U teoriji se takvo pravo zadržanja naziva pravo zadržanja u nuždi ili u nevolji. Tražbina mora biti utuživa no, nije odlučno iz koje vrste pravnog posla ona proizlazi. ZOO ne zahtjeva da vjerovnikova tražbina i stvar koja se zadržava potječu iz istog pravnog odnosa, odnosno ne zahtijeva se koneksitet kao pretpostavka prava zadržanja.

Stvar se može zadržati zbog različitih osnova (dispari causa) što je inače karakteristika prava zadržanja u trgovačkom pravu. No, vjerovnik je dužan vratiti stvar dužniku ako mu on da odgovarajuće osiguranje njegove tražbine.Pravo zadržanja se ostvaruje tako da se neprekidno, sve do isplate tražbine, ispunjava faktična vlast na stvari. Gubitkom faktične vlasti, gubi se i pravo zadržanja.Ovlaštenje na naplatu vrijednosti zadržane stvari vjerovnik ostvaruje na isti način kao založni vjerovnik. No, prije nego što pristupi ostvarenju naplate, dužan je o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika.Pravo zadržanja prestaje:

- isplatom tražbine, oprostom duga, kompenzacijom, novacijom- sjedinjenjem (confusio)- gubitkom faktične vlasti na stvari što uključuje i napuštanje stvari te dobrovoljno

vraćanje stvari dužniku.Pravo zadržanja ne prestaje ni ako nastupi zastara tražbine jer se ono, slično priznanju duga, uzima kao razlog prekida zastare.

Jamstvo ili poručanstvoJamstvo ili poručanstvo je ugovor kojim se treća osoba, jamac ili poruk, obvezuje vjerovniku da će ispuniti obvezu dužnika ako to dužnik ne učini.To je institut kojim se vjerovniku daje veća sigurnost da će mu dužna činidba biti ispunjena. Izjava se daje pismeno i samo takva izjava, odnosno ugovor, obvezuje jamca. Smisao toga nalazi se u potrebi zaštite jamca od olakog i nepromišljenog obvezivanja.Jamčeva je obveza akcesorna – akcesornost jamstva znači da ono pretpostavlja postojanje valjane obveze glavnog dužnika. Dakle, ako je obveza glavnog dužnika ništava ili je utrnula, ne možemo ju pojačati jamstvom. Obveza jamca prema tome ne čini od neistinite obveze glavnog dužnika istinitu – ona samo osigurava naplativost tražbine.Obveza jamca ovisi o obvezi glavnog dužnika. Ona ne može biti kvantitativno veća, ali ako je ugovoreno da bude veća, ona se svodi na mjeru dužnikove obveze.Nema zapreke da obveza jamca bude kvantitativno manja odnosno da bude ograničena na neki dio dužnikove obveze.Jamac odgovara za svako povećanje obveze koja nastane dužnikovim zakašnjenjem ili dužnikovom krivnjom, osim ako strane ne ugovore drugačije.Jamčeva obveza mora biti kvalitativno jednaka obvezi glavnog dužnika. No, jamac se može obvezati i za strogo osobnu obvezu glavnog dužnika – to je moguće jer će se strogo osobna obveza glavnog dužnika, ako je ne ispuni, pretvoriti u odgovornost za štetu koju onda može popraviti jamac.Tko se obveže kao jamac za obvezu neke poslovno nesposobne osobe, odgovara vjerovniku isto kao jamac poslovno sposobne osobe.Jamstvo se može dati za svaku pravovaljanu obvezu, bez obzira na njezin sadržaj, a može se dati i za uvjetnu te određenu buduću obvezu. Jamstvo za buduću obvezu može se opozvati prije nego što obveza nastane, ako nije predviđen rok u kojem ona treba nastati.Druga karakteristika jamstva je supsidijarnost – to znači da vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze od jamca tek kada se nije uspio namiriti od glavnog dužnika. Prema ZOO-u,

25

dovoljno je da se glavnom dužniku uputi pisani poziv (opomena) na ispunjenje obveze. Tek ako glavni dužnik ne ispuni obvezu u roku koji mu je opomenom određen, ispunjenje se može zahtijevati od jamca. Iznimno, od njega se ispunjenje može zahtijevati i ranije i to ako je očito da su dužnikova sredstva nedovoljna za ispunjenje obveze ili je glavni dužnik pao pod stečaj.U slučaju stečaja glavnog dužnika vjerovnik je dužan prijaviti svoju tražbinu u stečaj i o tome obavijestiti jamca, inače odgovara jamcu za štetu koju bi ovaj imao zbog toga. Smanjenje obveze glavnog dužnika u stečajnom postupku ne povlači za sobom i odgovarajuće smanjenje jamčeve obveze, te jamac odgovara vjerovniku za cijeli iznos svoje obveze.Jamac može protiv vjerovnikova zahtjeva isticati sve prigovore koje bi mu mogao istaknuti i glavni dužnik, uključujući i prigovor prijeboja. Ne može isticati jedino osobne dužnikove prigovore ali svoje može.Vrste jamstva:

- redovito ili obično – njegova je karakteristika da je obveza jamca akcesorna i supsidijarna. ZOO ga naziva supsidijarnim jamstvom.

- solidarno jamstvo – ako se jamac obveže kao jamac-platac, vjerovnik može zahtijevati ispunjenje cijele obveze bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice istovremeno. Zato se to jamstvo naziva solidarnim. Kada za neki dug jamči više jamaca, ono je ex lege solidarno osim ako se solidarnost ugovorno isključi. U trgovačkim ugovorima, jamac je po zakonu uvijek jamac-platac, osim ako nije drugačije ugovoreno. Solidarno se jamstvo naziva i jamstvom bez supsidijarnosti. Jamac jednog od više solidarnih dužnika može zahtijevati od bilo koga od njih da mu nadoknadi što je isplatio vjerovniku, a i troškove.

- podjamstvo (potporučanstvo) – to je ugovor kojim se netko treći obvezuje vjerovniku, ali ne za dužnika, nego za jamca – jamčev jamac. On se na odgovornost poziva tek kada se vjerovnik ne može namiriti ni od glavnog dužnika ni od jamca.

Regres – kada jamac ispuni obvezu glavnog dužnika, na njega po samom zakonu prelaze sva vjerovnička prava – to je tzv. zakonska subrogacija.Iako je logično da jamac na ime regresa od glavnog dužnika može zahtijevati sve što je umjesto njega platio, dužnik može s uspjehom staviti jamcu sve one prigovore koje bi mogao staviti i vjerovniku.Ako jamac plati zastarjeli dug, neće moći ono što je platio vjerovniku vratiti od glavnog dužnika ako mi on na njegov regresni zahtjev stavi prigovor zastare. Isplati li jamac vjerovnika, a da pri tome nije obavijestio dužnika pa dužnik u neznanju također isplati istu tražbinu, jamac neće moći zahtijevati naknadu od dužnika ali od vjerovnika ima pravo tražiti da mu vrati ono što mu je platio.U sujamstvu pravo regresa ima jamac koji je isplatio dospjelu tražbinu. Od ostalih jamaca može zahtijevati da mu svaki isplati dio koji pada na njega.Prestanak – jamstvo kao akcesorna obveza prestaje ako je na bilo koji način prestala obveza glavnog dužnika. Jamstvo može prestati i samostalno – glavni dug ostaje ali, primjerice, vjerovnik otpusti jamca. Takav se slučaj može dogoditi i zbog odugovlačenja vjerovnika. Naime, jamac se oslobađa odgovornosti ako vjerovnik, na jamčev poziv, nakon dospjelosti tražbine ne zahtijeva ispunjenje od glavnog dužnika u roku mjesec dana od tog poziva. Ako rok dospjelosti nije određen, jamac se oslobađa obveze ako vjerovnik, nakon jamčevog poziva koji je uslijedio nakon proteka jedne godine od sklapanja ugovora o jamstvu, ne odredi datum ispunjenje – to mora učiniti u roku mjesec dana od jamčevog poziva.Zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca. Kada je rok zastare za obvezu glavnog dužnika dulji od dvije godine, obveza jamca zastarijeva nakon isteka dvije godine ali od dana dospjelosti obveze glavnog dužnika. To nije slučaj ako jamac s glavnim dužnikom odgovara solidarno.

Ugovorna kazna ili penalUgovorna kazna ili penal je ugovorom unaprijed određeni iznos novca ili druga imovinska korist koju se dužnik obvezuje isplatiti odnosno prepustiti vjerovniku ako ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem.

ZOO određuje da ugovorna kazna mora biti u obliku koji je propisan za glavni ugovor iz kojeg je nastala obveza na koju se ugovorna kazna odnosi. Odredba o ugovornoj kazni je pravovaljana od trenutka kad su se stranke o njoj sporazumjele. Stranke su slobodne glede utvrđivanja visine ugovorne kazne kao i glede načina njezina obračuna.

26

Karakteristika sporazuma o ugovornoj kazni je njegova akcesornost – to znači da on dijeli pravnu sudbinu obveze na čije se osiguranje odnosi.Sporazum o ugovornoj kazni gubi svoj pravni učinak i onda kada je do neispunjenja ili zakašnjenja došlo iz uzroka za koje dužnik ne odgovara.Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze jer se kod novčanih činidaba, za slučaj neispunjenja ili zakašnjenja, plaćaju zatezne kamate.Ako je vjerovnik zatražio isplatu ugovorne kazne, gubi pravo na zahtjev ispunjenja glavne obveze.Ako je penal ugovoren za slučaj neispunjenja obveze, tada strana u čiju je korist penal ugovoren može zahtijevati ili ispunjenje ugovora ili penal.U takvom slučaju ne može se zahtijevati kumulativno ispunjenje obveze i penala jer se oba zahtjeva isključuju. Prema tome, zahtjev je alternativan.Kada je penal ugovoren za slučaj neispunjenja, dužnik nema pravo isplatiti ugovornu kaznu i odustati od ugovora osim ako se može utvrditi da je to bila namjera ugovornih strana prilikom ugovaranja penala.Naprotiv, ako je penal ugovoren za slučaj zakašnjenja, tada vjerovnik može zahtijevati i ispunjenje glavne obveze i penal. U takvom je slučaju vjerovnikov zahtjev kumulativan.Vjerovnik gubi pravo na ugovornu kaznu zbog zakašnjenja ako je primio ispunjenje a nije, bez odgađanja, priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. To podrazumijeva da takvu izjavu treba dati prilikom primitka ispunjenja.Plaćanje penala je ugovorna obveza koju su strane preuzele u slobodno sklopljenom sporednom odnosu. Osnovna je funkcija penala pojačanje obveznog odnosa. Strana koja plaća penal ne plaća nikakvu kaznu nego u obliku njega plaća unaprijed određen iznos naknade štete.Penal je ugovorom unaprijed određen iznos naknade štete a krivnja se, kod povrede ugovornog odnosa, presumira.To znači da vjerovnik može zahtijevati penal bez obzira je li ili nije pretrpio štetu – on štetu ne mora dokazivati.Ako je penal ugovoren, stranka je povrijedila odnos a druga je strana pretrpjela veću štetu od iznosa penala, ona će razliku dobiti tek kada dokaže sve pretpostavke koje se traže kod odgovornosti za štetu.Treba napomenuti da se ugovorna kazna ne može kumulirati s naknadom koju zakon propisuje zbog neispunjenja ili zakašnjenja u ispunjenju neke obveze, neovisno o tome kako se ta naknada u zakonu naziva. Zahtijevati istovremeno i ugovorom i zakonom predviđenu kaznu moguće je tek ako sam zakon dopušta kumulaciju.Ako je ugovorna kazna prekomjerno ugovorena, sud će na zahtjev dužnika smanjiti njezin iznos (moderacija) ako nađe da je on nerazmjerno visok s obzirom na vrijednost i značenje predmeta obveze odnosno činidbe.

Založno pravo (GORENC!!!)Zalog je založnim pravom opterećena pojedinačno određena pokretna ili nepokretna stvar koja se može unovčiti, kao i idealni dio takve stvari.Založnim pravom može biti opterećeno i pojedinačno određeno imovinsko pravo koje je prikladno da vjerovnik iz njega namiri svoju tražbinu, ako zakonom nije drugačije određeno. Sa zalogom su ujedno opterećeni i svi njegovi pripadci, ako nije drugačije određeno.Pravo na plodove koje stvar daje posredovanjem nekog pravnog odnosa (najamnina i sl.) može biti samostalnim zalogom.Ugovorom o davanju u zalog, odnosno ugovorom o hipoteci, dužnik ili netko treći se obvezuje da će radi osnivanja založnog prava koje će osiguravati određenu vjerovnikovu tražbinu predati vjerovniku određenu pokretnu stvar u zalog ili će mu dopustiti da svoje založno pravo upiše u javnu knjigu kao teret određene stvari, ili će mu prenijeti neko pravo radi osiguranja. Ujedno se druga strana obvezuje da će čuvati pokretni zalog i čim njegova tražbina prestane vratiti ga zalogodavatelju, ili da će učiniti što je potrebno da bi se izbrisalo založno pravo iz javne knjige, ili da će mu natrag prenijeti pravo.Ako nije propisano ništa posebno, na ugovoru o davanju u zalog primjenjuju se pravila koja vrijede za naplatne ugovore.Ništetne su sve odredbe ugovora suprotne prirodi zaloga i osigurane tražbine. Ništetne su i odredbe da će zalog prijeći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bi bio plaćen u određeno vrijeme, da dužnik ne može zalog nikad iskupiti ili da ne može nikom drugom dopustiti da na

27

istom zalogu osnuje založno pravo, ili da vjerovnik ne bi ni nakon dospijeća osigurane tražbine smio zahtijevati prodaju zaloga. Također su ništetne i odredbe da vjerovnik može po svojoj volji ili po unaprijed određenoj cijeni otuđiti zalog ili ga zadržati za sebe, ali nisu ništetne ako zalog ima propisanu cijenu.Da bi ugovor o davanju u zalog nekretnine mogao biti valjan, mora biti u pisanom obliku.Dobrovoljno ugovorno založno pravo na pokretnoj stvari stječe vjerovnik kada ona na temelju založnog ugovora bude predana u posjed njemu ili onome koga on odredi.Dobrovoljno ugovorno založno pravo na nekretnini i na pravu izjednačenom s nekretninom vjerovnik stječe uknjižbom tog prava u zemljišnim knjigama kao tereta na njime opterećenoj nekretnini, ako zakonom nije nešto drugo određeno.Osim ugovorom, založno pravo se može steći i sudskom odlukom te ispunjenjem određenih pretpostavki koje za to odredi posebni zakon.Založnim se pravom osigurava namirenje određene novčane tražbine iz vrijednosti zaloga ili tražbine kojoj je vrijednost izražena novcem.Tražbina je dovoljno određena ako su određeni vjerovnik i dužnik, pravni temelj i visina ili barem najviša svota do koje se osigurava zalogom.Jednako kao i postojeća tražbina, založnim se pravom može osigurati i to da se iz vrijednosti zaloga namiri tražbina koja bi tek nastala nakon nekog vremena ili nakon ispunjenja nekog uvjeta, ako ta tražbina ispunjava pretpostavke za osiguranje namirenja iz zaloga.Osim glavne tražbine, založno pravo ujedno osigurava i namirenje iz vrijednosti zaloga sporednih tražbina, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate tražbine.Dok traje založno pravo, namirenje osigurava zalog kao cjelina, uključujući sve njezine pripadnosti.Tražbina osigurana založnim pravom ima pri namirivanju iz vrijednosti zaloga prednost pred svim ostalim tražbinama koje nisu osigurane založnim pravima na tom zalogu, ako zakonom nije nešto drugo određeno.Ako je zalog opterećen s više založnih prava, prednost pri namirivanju ima ona tražbina koja je ispred ostalih po redoslijedu prednosti.

PROMJENE U OBVEZNOPRAVNOM ODNOSUObveznopravni odnos je individualiziran kada su točno određeni njegovi subjekti na aktivnoj i pasivnoj strani. Za potpunu određenost je potrebno i da i sam objekt tog odnosa bude određen ili bar odrediv.Ipak, promjene mogu nastupiti bilo glede subjekata, bilo glede sadržaja – promjena subjekata ne utječe na promjenu identiteta obveznopravnog odnosa dok promjena sadržaja može dovesti i do promjene pravnog identiteta.Prije svega, promjene mogu zahvatiti glavnu činidbu a mogu zahvatiti i pravnu osnovu pri čemu dolazi do promjene kauze a samim tim i identiteta.Moguć je i slučaj kada se istovremeno mijenjaju i glavna činidba i pravna osnova – tu se također radi o promjeni identiteta.Dakle, promjenom glavne činidbe ili promjenom pravne osnove nastupa i promjena pravnog identiteta obveznopravnog odnosa.Svaka druga promjena u sadržaju ne dira u pravni identitet obveznopravnog odnosa.Razlikuju se:

a) promjene subjekata (promjena vjerovnika, promjene na strani dužnika, prijenos ugovora te asignacija ili uputa) i

b) promjene sadržaja (novacija ili obnova te nagodba ili poravnanje).

Promjene subjekata:

-promjena vjerovnika –a)cesija ili ustup tražbine – cesija je ugovor kojim vjerovnik svoju otuđivu tražbinu prenosi na drugu osobu. Stari vjerovnik se zove cedent ili ustupitelj a novi cesionar ili primatelj. Dužnik se naziva cesus. Cesija koja se odvija temeljem ugovora je dobrovoljna ili ugovorna cesija. Cesija može nastupiti i temeljem drugih činjenica, odnosno na temelju zakona, pa govorimo o zakonskoj cesiji. Ima slučajeva i kada vjerovnik može biti prisiljen da svoju tražbinu prenese na drugoga – takva se cesija zove nužna cesija. Razlika između zakonske i nužne leži u tome što za zakonsku ne

28

treba poseban cesijski akt dok za nužnu treba. Ostale vrste prijenosa tražbine ZOO naziva i uređuje kao tzv. personalnu subrogaciju. Cesijski je ugovor konsenzualan pa nastaje u trenutku sporazuma između cedenta i cesionara. Iako su prisutne tri osobe, cesija je dvostrani pravni posao pa za perfekciju cesije nije potreban pristanak dužnika ali ga je cedent dužan obavijestiti o izvršenom ustupanju. Obavijest o ustupanju naziva se notifikacijom – od tada dužnik može valjano ispuniti obvezu samo cesionaru. Ispuni li ju starom vjerovniku nakon ustupa tražbine, ali prije notifikacije, oslobađa se obveze samo ako nije znao za ustupanje. Ako je znao, obveza se ne gasi plaćanjem starom vjerovniku pa će morati ispuniti obvezu novom, makar nije primio notifikaciju. Za valjanost cesije će biti potreban pristanak dužnika kada su vjerovnik i dužnik tako ugovorili. Ako je vjerovnik sutupio istu tražbinu raznim osobama, tražbina pripada primatelju o kome je ustupitelj prvo obavijestio dužnika, odnosno koji se prvi javio dužniku. Ugovor o ustupu tražbine neće imati učinka i biti će ništav ako dužnik i vjerovnik ugovorom isključe mogućnost ustupa tražbine. Vjerovnik ne može svako svoje pravo odnosno svaku svoju tražbinu prenijeti na drugoga jer se tražbine dijele na otuđive i neotuđive. Neotuđive su one koje su strogo osobne. Primjerice, neotuđiva je tražbina koju vjerovnik ima na osnovi uzdržavanja ali se pojedini već dospjeli alimentacijski obroci mogu cedirati. Ne mogu se cedirati ni one tražbine na kojima se ne može provoditi ovrha radi prisilne naplate duga. Kod cesije treba paziti i na međusobne odnose pojedinih sudionika. Odnos cedenta i cesionara – u pravilu cesijom prelazi na cesionara tražbina u onom opsegu i onoj kvaliteti u kojoj je postojala kod cedenta, a razlozi mogu biti različiti. Za taj je odnos važno je li cesija izvršena naplatno ili besplatno. Cedent cesionaru odgovara za istinitost tražbine odnosno postoji odgovornost za veritet. Jedine pretpostavke što ih ZOO traži za odgovornost za veritet tražbine jesu naplatnost ugovora i da tražbina nije postojala u trenutku kada je izvršeno ustupanje. Osim odgovornosti za istinitost tražbine, cedent odgovara i za njezinu naplativost odnosno bonitet ali samo ako je takva odgovornost bila ugovorena. Ta je odgovornost ograničena do visine naknade koju je, za ustupljenu tražbinu, cedent primio od cesionara. Za cedenta koji je bio savjestan veća se odgovornost ne može ni ugovoriti. Jedna od dužnosti cedenta je da cesionaru preda obveznicu ili drugu ispravu o dugu ako ih ima te druge dokaze o ustupljenoj tražbini i sporednim pravima jer s tražbinom na cesionara ex lege prelaze i sporedna prava (pravo prvenstvene naplate, založno pravo, hipoteka, prava na kamate i slično). Smatra se da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene glavnom tražbinom. Ako je ustupitelj prenio na primatelja samo jedan dio tražbine, dužan je predati mu ovjerovljeni prijepis obveznice ili koje druge isprave kojom se dokazuje postojanje ustupljene tražbine. Založenu stvar ustupitelj može predati primatelju samo ako zalogodavac pristane na to, inače ona ostaje kod ustupitelja da je čuva za račun primatelja. Ustupitelj je dužan primatelju, na njegov zahtjev, izdati ovjerenu potvrdu o ustupanju.Odnos cesionara i cesusa – pravilo je da cedent ne smije cesijom staviti cesusa u gori položaj. On mora biti kao i prema prijašnjem vjerovniku. Cesija je derivativan i to translativan način stjecanja prava. Zato tražbina prelazi na cesionara u dotadašnjem sadržaju i obujmu čak i ako je cesionar platio cedentu tražbinu ispod nominalne vrijednosti. Treba paziti da se nuzgredna prava prenesu pod onim pretpostavkama koje su potrebne za prijenos takvih prava. Dužnik može nasuprot novog vjerovnika staviti sve one prigovore koje je mogao staviti starom. Od toga su izuzeti prigovori koji su strogo vezani uz osobu starog vjerovnika. Ako je dužnik u trenutku obavijesti o cesiji priznao cesionaru da tražbina postoji, tada više ne može staviti one prigovore koje bi mogao da tog priznanja nije bilo.

Ustupanje umjesto ispunjenja ili radi ispunjenja – kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Ali kad dužnik ustupi svom vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu. U oba slučaja primatelj je dužan predati ustupitelju sve što je primio preko iznosa svoje tražbine prema ustupitelju. U slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju. Kad je ustupanje učinjeno radi osiguranja primateljeve tražbine prema ustupitelju, primatelj je dužan brinuti se s pažnjom dobrog

29

gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina o naplati ustupljene tražbine te nakon naplate, pošto zadrži koliko je potrebno za namirenje vlastite tražbine prema ustupitelju, ovome predati višak.

b)personalna subrogacija – do promjene vjerovnika može doći i tako da treći ispuni vjerovniku tražbinu i time preuzme njegovo mjesto i prava koja je imao prema dužniku. To je personalna subrogacija za razliku od realne kod koje dolazi do promjene odnosno zamjene sadržaja obveze. Personalna subrogacija je prijelaz vjerovnikove tražbine na

osobu koja ga je ispunila umjesto dužnika. Može nastati i ex lege. Ta osoba se obično naziva ispunitelj i isplatitelj (solvens). Na osnovi personalne subrogacije ispunitelj supstituira vjerovnika u obveznopravnom odnosu što znači da dosadašnji vjerovnik potpuno izlazi iz odnosa a ispunitelj dolazi na njegovo mjesto i u isti položaj koji je prije ispunjenja imao vjerovnik prema dužniku. To dalje znači da na ispunitelja ne prelazi samo tražbina nego i sva sporedna prava koja je vjerovnik imao prema dužniku. Vjerovnik koji je primio ispunjenje od treće osobe ne odgovara za postojanost i naplativost tražbine u vrijeme ispunjenja.

-promjene na strani dužnika –Dok se kod prijenosa tražbine može govoriti o promjeni vjerovnika, na dužničkoj se

strani mogu dogoditi različite promjene koje ne izazivaju uvijek potpuno ispadanje dužnika iz obveznog odnosa.

Zato se razlikuje preuzimanje duga, pristupanje dugu i preuzimanje ispunjenja.a)preuzimanje duga – dug se preuzima ugovorom između dužnika i trećega, uz vjerovnikov pristanak. Smatra se da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimatelja. Ugovaratelji mogu pozvati vjerovnika da se u određenom roku očituje pristaje li na preuzimanje duga, pa ako se on u određenom roku ne očituje, smatra se da nije pristao. Ugovorom o preuzimanju duga dolazi do promjene dužnika. Stari dužnik potpuno ispada iz obveznopravnog odnosa dok na njegovo mjesto dolazi novi dužnik. Ugovor se sklapa između dužnika i trećega. Po tom se ugovoru treći obvezuje da će na sebe potpuno preuzeti dužnikov dug. Ako je preuzimatelj bio prezadužen, a vjerovnik to nije znao niti je morao znati, prijašnji dužnik se ne oslobađa obveze a ugovor ima učinak uovora o pristupanju dugu. Kako vjerovniku nije svejedno tko mu je dužnik i kako bi, s druge strane, takav ugovor značio raspolaganje vjerovnikovim pravima, za valjanost je potreban i vjerovnikov pristanak. Ako on ne pristane, kao za vrijeme dok vjerovnik ne pristane, ugovor između preuzimatelja i dužnika ima učinak o preuzimanju ispunjenja. Objekt takvog ugovora ne može biti strogo osobna dužnikova činidba jer bi se u takvom slučaju promijenila ne samo osoba dužnika nego i sam identitet obveznopravnog odnosa. Treći, odnosno preuzimatelj duga, može isticati vjerovniku sve prigovore koji proistječu iz pravnog posla između prijašnjeg dužnika i vjerovnika, iz kojeg je nastao preuzeti dug.

b)pristupanje dugu – ugovorom između vjerovnika i trećega, kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku, treći stupa u obveznopravni odnos pored dužnika. Tu je vjerovnik stekao pravo da traži ispunjenje bilo od svog prvobitnog dužnika, bilo od trećeg. Dužnik ne može spriječiti trećega da plati ako je obveza

dospjela, a on je sam nije ispunio. Takvim se ugovorom pojačava vjerovnikova pozicija jer umjesto jednog dobiva dva dužnika koji su u tom slučaju postali sudužnici. Tu se ne radi o jamstvu jer se kod jamstva vjerovnik od jamca namiruje tek kada se nije uspio namiriti od dužnika. Kod jamstva, dakle, postoji supsidijarnost, a toga u ovom slučaju nema. Jer, ako onaj koji je «jamac i platac» plati dug, on se od glavnog dužnika regresira na temelju zakonske subrogacije. Čim jamac plati dug na njega po zakonu prelaze vjerovnička prava. Kod pristupanja duga treći se ne namiruje na temelju zakonske već na temelju personalne subrogacije.

Osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovinska cjelina (poduzeće i sl.) pojedinca ili pravne osobe, ili dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njeun dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive.

c)preuzimanje ispunjenja - do preuzimanja dolazi ugovorom između dužnika i trećega kojim treći preuzima obvezu da umjesto dužnika ispuni dužnu činidbu. Kako u tom slučaju treći ne stoji ni u kakvom odnosu s vjerovnikom, vjerovnik ga ne može tužiti na

30

ispunjenje duga. Vjerovnik je samo dužan, u trenutku kada obveza dospije, primiti ispunjenje od trećega jer inače pada u zakašnjenje. Ako treći ne ispuni dužnu činidbu umjesto dužnika, vjerovnik se može držati samo svog dužnika. Međutim, budući se treći obvezao dužniku da će obvezu ispuniti umjesto njega, a to nije učinio, odgovarat će dužniku za štetu koju je on zbog toga pretrpio. Ugovor kojeg sklapaju dužnik i treći, kojim se treći obvezuje da će isplatiti dužnikov dug, naziva se ugovorom o ispunjenju.

-prijenos ugovora –Pod prijenosom ugovora podrazumijeva se pravni posao kojim se cjelokupna pravna pozicija jedne ugovorne strane – dakle sve tražbine i sva dugovanja kao i razna druga sporedna i nesamostalna prava i zahtjevi vezani za pojedinu tražbinu ili dug odnosno za sam pravni posao kao takav, prenosi na treću osobu a da se tom pravnom operacijom ipak ne ukida identitet prvobitnog obveznopravnog odnosa. To je moguće ugovorom između jedne ugovorne strane(prenositelj ili ustupitelj ugovora) i treće osobe (preuzimatelj ili primatelj) dok se za valjanost ugovora traži pristanak druge ugovorne strane kao i da je oblik pristanka isti onaj koji je propisan za ugovor kojeg se prenosi. Ugovorni odnos, odnosno prava i obveze iz ugovornog odnosa, prelaze na trećeg u trenutku kada je druga ugovorna strana dala pristanak na prijenos ugovora. Ako je on dan unaprijed, primjerice već je u ugovoru naznačeno da se prava i obveze mogu prenijeti na trećega, tada učinak prijenosa nastupa u trenutku kada je druga ugovorna strana obaviještena o prijenosu. Ugovorna strana koja prenosi ugovor na trećega odgovara mu da je preneseni ugovor valjan. Ipak, ona ne jamči, osim ako se na to posebno obvezala, da će druga ugovorna strana ispuniti obvezu iz prenesenog ugovora niti jamči svom dotadašnjem poslovnom partneru da će treći ispuniti svoje obveze iz ustupljenog ugovora.Prijenos ugovora ne smije se poistovjetiti s prelaskom imovine s jednog subjekta na drugi jer tu nije riječ o univerzalnoj sukcesiji.

-asignacija ili uputa –Uputom jedna osoba (uputitelj ili asignant) ovlašćuje drugu osobu (upućenika ili asignata) da za njezin račun ispuni nešto određenoj trećoj osobi (primatelju upute ili asignataru), a njega ovlašćuje da to ispunjenje primi u svoje ime. Prihvat upute ne može se opozvati.Primatelj upute (asignatar) stječe pravo da od upućenika (asignata) zahtijeva ispunjenje tek kad mu upućenik izjavi da prihvaća uputu. To pravo zastarijeva za godinu dana. Ako za ispunjenje nije određen rok, zastara počinje teći kad upućenik prihvati uputu, a ako ju je on prihvatio prije nego što je dana primatelju upute onda kad mu bude dana.Upućenik koji je prihvatio uputu može isticati primatelju upute samo prigovore koji se tiču valjanosti prihvata, prigovore koji se temelje na sadržaju prihvata ili na sadržaju same upute, te prigovore koje ima osobno prema njemu.Primatelj može uputu prenijeti na drugog i prije prihvata od upućenika, a ovaj ju može prenijeti dalje osim kad iz same upute ili posebnih okolnosti proizlazi da ona nije prenosiva.Ako je upućenik izjavio primatelju da uputu prihvaća, prihvat ima učinak prema svim osobama na koje bi uputa bila uzastopce prenesena. Ako je upućenik pribavitelju, na kojeg je primatelj upute uputu prenio, izjavio da uputu prihvaća, on ne može pribavitelju isticati prigovore koje ima prema primatelju upute osobno.Vjerovnik nije dužan pristati na uputu koju mu je učinio dužnik radi ispunjenja svoje obveze, ali je dužan o svom odbijanju odmah obavijestiti dužnika inače će mu odgovarati za štetu.Primatelj upute koji nije vjerovnik uputitelja i koji se ne želi koristiti uputom može od nje odustati, čak i ako je već izjavio da je prihvaća – o tome je dužan bez odgađanja obavijestiti uputitelja.Upućenik nije dužan prihvatiti uputu, čak i ako je dužnik uputitelja osim ako se na to obvezao. Ali, kad je uputa izdana na temelju upućenikova duga uputitelju, upućenik je dužan ispuniti je do iznosa duga, ako mu to ni po čemu nije teže od ispunjenja obveze prema uputitelju.Uputitelj može opozvati ovlaštenje koje je uputom dao upućeniku, sve dok ovaj ne izjavi primatelju upute da prihvaća uputu ili je ne ispuni. On je može opozvati i kad je u uputi navedeno da je neopoziva te kad bi se opozivom vrijeđala neka njegova obveza prema primatelju upute. Otvaranje stečaja nad imovinom uputitelja povlači po samom zakonu opoziv upute, osim slučaja kad je upućenik prihvatio uputu prije otvaranja stečaja, a i kad u času prihvaćanja nije znao niti je morao znati za stečaj.

31

Pisana uputa može biti izdana na donositelja. Odnosi koji uputom nastaju između primatelja upute i uputitelja nastaju u ovom slučaju samo između svakog pojedinog imatelja papira i osobe koja mu je papir ustupila.Pisana uputa koja glasi na novac, na vrijednosne papire ili na zamjenjive stvari može biti izdana na ime i s odredbom «po naredbi».

Promjena sadržaja:

-novacija ili obnova –Akt kojim se mijenja identitet pravnog odnosa naziva se novacijom ili obnovom. Novacija je ugovor kojim stranke mijenjaju ili pravnu osnovu ili glavnu činidbu svoje dosadašnje obveze. Novacijom nastaje nova obveza, a stara se gasi. S prijašnjom obvezom prestaju i zalog i jamstvo, osim ako je s jamcem ili zalogodavcem drugačije dogovoreno. Zato se o novaciji obično govori kod prestanka obveze. Međutim, novacijom se stara obveza ne mora potpuno ugasiti. Ako postoji dvojba o novaciji, tada osim stare postoji i nova obveza ali se ispunjenjem bilo koje od njih gase obje. Zato kod novacije mora namjera (animus novandi) biti jasno izražena. Novacija se nikada ne presumira. Osim animusa novandi za uspješnost novacije potrebno je i postojanje pravno valjane stare obveze. Novacija je bez učinka ako je stara obveza bila ništava ili već ugašena. Ako je prijašnja obveza pobojna, moguća je pravovaljana obnova ali samo ako je dužnik znao za razlog pobojnosti. Naime, uzima se da se dužnik, pristajući na novaciju, odrekao prava na pobijanje ugovora iz kojeg potječe obveza koja se novira. Novirati se može i zastarjela obveza jer se za nju ne može reći da ne postoji ili da je ništava. Ako je dužnik može ispuniti ili priznati, može je i zamijeniti nekom drugom, novom obvezom. Sporazumno utvrđene promjene u obveznom odnosu koje se ne odnose na glavnu činidbu, nego na neke sporedne odredbe ugovora (rok, mjesto i način ispunjenja…), ne smatraju se novacijom. Ni izdavanje nove isprave o dugu, kao ni izdavanje čeka ili mjenice zbog neke prijašnje obveze, ne smatraju se novacijom osim ako to stranke posebno ugovore.Učinci novacije će nastupiti samo uz pretpostavku valjanosti ugovora o novaciji. Ako dođe do njegovog poništenja, smatra se da nije bilo novacije i da prijašnja obveza nije prestala postojati.

-nagodba ili poravnanje –Nagodba ili poravnanje je ugovor kojim stranke svoje sporne i dvojbene tražbine uređuju tako da svaka ponešto odstupi od svog zahtjeva. Pravo je sporno (ius litigiosum) kad među strankama nema suglasja o njegovoj opstojnosti. Pravo je dvojbeno (ius dubium) kad su među strankama sporni struktura i obujam njegova sadržaja i kada je njegovo ostvarenje neizvjesno. Sadržaj nagodbe može biti svako pravo kojim se može raspolagati. Sadržajem ne mogu biti sporovi koji se tiču statusnih odnosa.Nagodbom stranke prekidaju spor, otklanjaju neizvjesnost u međusobnom pravnom odnosu i utvrđuju svoja uzajamna prava i obveze.Nagodba će biti ništava ako su stranke u zabludi glede postojanja pravnog odnosa, odnosno ako su vjerovale da pravni posao, koji ne postoji, postoji te ako među njima ne bi bilo ni spora ni neizvjesnosti da nisu bile u zabludi. Stranke se ne mogu odreći te ništavosti i sve što je dano na ime ispunjenja takve nagodbe može se zahtijevati natrag. Za pravni karakter ugovora o nagodbi bitno je da se temelji na uzajamnim popuštanjima. Popuštanje samo na jednoj strani nije nagodba već oprost duga ili odustanak. Zbog toga se na takav ugovor neće primijeniti pravila o nagodbi.Po svojoj prirodi, nagodba je dvostranoobvezni, naplatni ugovor pa se na nju primjenjuju opće odredbe o takvim ugovorima.Ovisno o svom sadržaju, nagodba može poprimiti, dijelom ili u potpunosti, karakter novacije. To će biti onda kada se njome ne mijenja glavna činidba ili pravna osnova međusobnog pravnog odnosa. U tom se slučaju mijenja i identitet pravnog odnosa.Za valjanost nagodbe zahtijeva se da stranka ima sposobnost raspolaganja pravom koje je predmet nagodbe. To je zapravo opća pravna i poslovna sposobnost, ponekad dopunjena određenim zahtjevom.Predmetom nagodbe ne mogu biti prava kojima se ne može raspolagati. Tako se stranke ne mogu nagoditi o skraćenju ili produljenju roka zastare, o pravima na stvar izvan prometa i slično, odnosno o svemu što je protivno ustavom utvrđenim načelima, prisilnim propisima i pravilima morala.

32

Nagodbom se ne može postići konvalidacija ništavog pravnog posla. Takva je nagodba ništava, pa čak i onda kada su ugovaratelji znali za ništavost posla pa su sklapanjem nagodbe tu ništavost htjeli otkloniti.Slično kao kod novacije, pravovaljana je nagodba o pobojnom poslu čije je poništenje mogla zahtijevati jedna ugovorna strana, pod pretpostavkom da je u trenutku sklapanja nagodbe znala za tu mogućnost. I tu se, kao i kod novacije, uzima da se ta strana sklapanjem nagodbe svjesno odrekla prava na pobijanje posla. Ako za mogućnost pobijanja nije znala, nagodba je ništava.Zbog prekomjernog oštećenja ne može se zahtijevati poništaj nagodbe. Ako je nagodbom učinjena obnova obveze, jamac se oslobađa odgovornosti za njezino ispunjenje, a prestaje i zalog koji je dao netko treći.Odredbe nagodbe čine cjelinu, te ako je jedna odredba ništetna onda je ništetna i cijela nagodba – osim kad se iz same nagodbe vidi da se ona sastoji od neovisnih dijelova.Osim izvansudske nagodbe, o kojoj je do sada bilo riječi, postoji i sudska nagodba uređena propisima parničnog postupka.

DJELOVANJE UGOVORADjelovanje među ugovarateljima – kada se govori o općim učincima ugovora na prvom se mjestu navodi da se njime stvaraju prava i obveze za ugovorne strane. To, dakako, mogu biti pravne i fizičke osobe, neovisno o tome jesu li izjavili svoju volju neposredno ili preko zastupnika odnosno punomoćnika. U načelu, pravni se učinci ugovora protežu i na univerzalne slijednike ugovornih strana. Izuzetak su oni ugovori čiji se učinci sastoje u pravima i obvezama strogo osobne naravi, što podrazumijeva da je njihovo potpuno i uredno ispunjenje usko vezano za osobu i osobne kvalitete ugovaratelja.Učinci ugovora neće se odnositi na slijednike ugovaratelja i onda kada oni to svojom voljom isključe.U mnoštvu teorijskih varijacija o odnosu volje i zakona prevladava gledište da sam ugovor ne obvezuje ugovaratelje već da ih zakon obvezuje da se ponašaju onako kako je određeno ugovorom. Zato je načelo pacta sunt servanda ugrađeno i u ZOO koji kaže da su sudionici u obveznim odnosima dužni ispuniti svoju obvezu i da su odgovorni za njezino ispunjenje.U tradicijskom ili rimskom sustavu stjecanja stvarnih prava, posebno prava vlasništva, ugovor ima značenje titula ili naslova stjecanja. Način stjecanja se sastoji u predaji stvari za pokretnine te u upisu u zemljišne knjige za nekretnine.Pravni je učinak ugovora u tom sustavu isključivo obveznopravnog karaktera, što znači da se sklapanjem ugovora stječe tek obveznopravni zahtjev na predaju stvari, a ne i na samo stvarno pravo.

Djelovanje prema trećima – ugovor kao stožerni institut obveznog prava djeluje relativno samo prema ugovornim stranama i njihovim univerzalnim slijednicima. Izvan tog kruga svi su ostali treće osobe. Za njih vrijedi načelo da im tuđi ugovor ne može ni štetiti ni koristiti. Treći, dakle, ne stječu pravu i ne preuzimaju obveze.Ipak, postoji nekoliko iznimaka a najznačajnije su ugovor u korist trećih, obećanje radnje treće osobe i pobijanje dužnikovih pravnih radnji.

ugovor u korist trećih – kod njega se jedna ugovorna strana (obećavatelj, promitent) obvezuje drugoj strani (promisaru ili stipulantu) da će ispuniti određenu činidbu u korist treće osobe (korisnika, beneficijara ili destinatara). Promitent je ustvari dužnik, a promisar ili stipulant vjerovnik kojeg ZOO naziva ugovarateljem. Na temelju takvog ugovora treći stječe samostalno pravo zahtijevati činidbu neposredno od dužnika premda nije sudjelovao u sklapanju ugovora. Ako treći treba samo primiti činidbu, ali ne i zahtijevati njezino ispunjenje, takav ugovor se ne smatra ugovorom u korist trećih. U pravnoj se literaturi on naziva i nepravim ugovorom u korist trećih. Ugovor u korist trećih svodi se na jednu klauzulu koja se dodaje nekom od postojećih ugovora a njezin sadržaj je dužnikova obveza da činidbu ispuni trećem umjesto vjerovniku. Prema tome, ne može se govoriti o samostalnom, posebnom ugovoru nego o ugovorima kod kojih je jedna od karakteristika da se činidba namjenjuje trećoj osobi koja nije ugovorna strana. Unošenjem takve klauzule u pojedine ugovore činimo ih različitima od njihove standardne varijante. Nema razloga da takvi ugovori ne zadrže svoj uobičajeni naziv odnosno, potrebe da im se uz postojeći naziv dodaje «u korist trećeg» (npr.

33

kupoprodaja u korist trećega). Oni također ne mijenjaju svoju pravnu prirodu niti pretpostavke za valjanost, kako u pogledu stranaka (treći nije ugovorna strana), tako ni u pogledu sadržaja i oblika. Klauzula u korist trećeg spada u nuzgredne sastojke ugovora. U našem obveznom pravu (za razliku od britanskog common law-a koji je tome nesklon) općenito je dopušteno ugovornim stranama da ugovorom ustanove to pravo za treću osobu. Prema ZOO-u, kada netko u svoje ime ugovori tražbinu u korist trećeg, taj treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku. Riječ je o pravu na činidbu, a ona nije identična sa subjektivnim pravom. Ona je objekt subjektivnog prava. Trećem automatski pripada i zahtjev za ispunjenje činidbe. Učinak ugovaranja u korist trećega, a to je subjektivno pravo u njegovu korist, nastupa zaključenjem ugovora u koji je uvrštena spomenuta klauzula. Treći nije ugovorna strana i njegov se pristanak ne zahtijeva. No, on može izjaviti da ne prihvaća pravo koje je ugovoreno u njegovu korist. Da bi se pravo ugovorilo, naročito zato što se pristanak ne zahtijeva, ono se može ugovoriti i u korist poslovno nesposobne osobe – dovoljno je da ima pravnu sposobnost.Odnos između promitenta i stipulanta zapravo je odnos između dužnika i vjerovnika iz ugovora. Osim prava i obveza iz ugovora, za njih proizlaze i prava i obveze iz utanačenja u korist trećeg. U tom smislu stipulant je ovlašten zahtijevati, a promitent dužan ispuniti tražbinu ugovorenu u korist trećeg. Odnos stipulanta i beneficijara otkriva motive zbog kojih je ugovorena korist odnosno pravo za beneficijara, a oni mogu biti razni – isplata duga, davanje zajma, darivanje i slično. Odnos stipulanta i beneficijara karakterizira stipulantovo pravo opoziva ili izmjene koristi koja je namijenjena beneficijaru. To može učiniti sve dok beneficijar ne izjavi da prihvaća ono što mu je namijenjeno. Ako je ispunjenje obveze prema beneficijaru trebalo uslijediti nakon stipulantove smrti, ovaj može sve do tada koristiti pravo opoziva ili izmjene koristi, u koju se svrhu može poslužiti i svojom oporukom. Sve je to moguće ukoliko iz ugovora ili okolnosti ne proizlazi nešto drugo. Beneficijar može prihvatiti ili odbiti korist koja je za njega ugovorena. Takvu izjavu mogu dati i njegovi nasljednici. Poseban se oblik ne zahtijeva dok se prihvatom smatra i ako se korist izrijekom ne odbije. Dođe li do odbijanja ili opoziva, korist će pripasti stipulantu osim ako nije ugovoreno nešto drugo ili nešto drugo ne proizlazi iz prirode posla.Odnos promitenta i beneficijara – sklapanjem ugovora s klauzulom u korist trećega, beneficijar postaje vjerovnikom prema promitentu kao dužniku. Pravo koje je stekao tim ugovorom može ostvarivati zahtjevom izravno usmjerenim na dužnika. Promitent sa svoje strane ima pravo isticati prema beneficijaru sve prigovore koji ima prema stipulantu na temelju ugovora s utanačenjem koristi za beneficijara. Beneficijar nema pravo zahtijevati ispunjenje ugovorene koristi od stipulanta.

obećanje radnje treće osobe - da se ugovorom ne mogu obvezivati treće osobe nedvojbeno je jedno od najstarijih i najpostojanijih načela obveznog prava. Ono je u najužoj vezi i potpunom skladu s načelom dispozitivnosti. Odstupanje od tog načela dopušteno je isključivo kad se ugovara korist za trećega, no i tada se trećem ostavlja na volju da prihvati ili odbije. Stoga, ako netko drugome obeća da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećeg takvo obećanje ne obvezuje – to ne znači da je ono bez ikakvih učinaka za onoga koji ga je dao. On će, naime, onome kojem je dao obećanje odgovarati za štetu. Položaj obećavatelja znatno je povoljniji ako je drugome obećao da će se samo zauzeti kod trećega da se ovaj obveže da nešto učini ili propusti. Ako u tome ne uspije, neće odgovarati za eventualnu štetu. Bitno je da ništa od ta dva slučaja trećeg ne obvezuje.

pobijanje dužnikovih pravnih radnji – obrađeno je u poglavlju o pobojnim pravnim poslovima.

34

PRESTANAK OBVEZNOPRAVNOG ODNOSA

Činjenice koje izazivaju prestanak obveznopravnog odnosa mogu biti ili manifestacije ljudske volje ili neke druge pravne činjenice nezavisne od ljudske volje za koje zakon veže prestanak obveznopravnog odnosa.

Ispunjenje – ispunjenje je prestanak obveznopravnog odnosa pravilnim i urednim ispunjenjem dužne činidbe. Njime prestaje i dužnikova obveza i subjektivno pravo vjerovnika. Time prestaju i sve sporedne obveze i prava koje zbog svoje akcesornosti ne mogu samostalno postojati (hipoteka). Iznimka su one obveze koje ne mogu nastati bez glavne obveze ali mogu samostalno postojati i nakon njezinog utrnuća. Ispunjenjem prestaju obveze neovisno o izvoru iz kojeg potječu. Ipak, prestanak obveze je potrebno razlikovati od prestanka ugovora. Dok ispunjenjem činidbe ugovorna obveza nedvojbeno prestaje, sam ugovor, kao izvor te obveze, u pravilu traje i postoji i dalje. Njime se, odnosno ispravom o njemu, dokazuje osnova (titulus) stjecanja stvarnih prava i općenito prijelaz imovine s jednog na druge subjekte. To posebno dolazi do izražaja u sporovima o vlasništvu na stvari i stjecanju bez osnove. Osim toga, ugovor služi kao podloga za ostvarivanje određenih zahtijeva koji mogu nastati nakon ispunjenja ugovornih obveza.

Subjekti – ispuniti dužnu činidbu u strogo osobnim obvezama može samo dužnik. U ostalim obvezama može ju, uz dužnika, ispuniti njegov zastupnik ili treća osoba koja za dug odgovara odnosno koja ima pravni interes da obveza bude ispunjena, ili treća osoba koja za dug ne odgovara ali se dužnik složio da ona ispuni obvezu. U tim je slučajevima vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe. Ako treća osoba ima pravni interes na ispunjenju, vjerovnik može primiti ispunjenje i kada se dužnik tome protivi. Ipak, vjerovnik neće moći primiti ispunjenje od treće osobe ako mu je dužnik ponudio da će sam odmah ispuniti svoju obvezu.Pravovaljano može obvezu ispuniti samo ona osoba koja ima poslovnu sposobnost. Ako je dužnik poslovno nesposoban, njegovu će obvezu ispuniti njegov zakonski zastupnik. Iznimno se dopušta da i poslovno nesposoban dužnik pravovaljano ispuni svoju obvezu – da bi ga se zaštitilo od eventualnog rizika, ZOO zahtijeva da obveza mora biti nedvojbena, dospjela i utuživa. Zastupnik poslovno nesposobnog dužnika može osporavati i zahtijevati povrat ispunjenja ako je ispunjena obveza bila zastarjela ili je potjecala iz igre ili oklade (naturalna obveza).Kada treći ispuni tuđu obvezu, može prije ili u trenutku ispunjenja ugovoriti s vjerovnikom da ispunjena tražbina prijeđe na njega. Takvo se ispunjenje naziva ispunjenjem sa subrogacijom, s tim da je subrogacija ispunjenje s prelaskom prava na ispunitelja. Osim te – ugovorne, postoji i zakonska subrogacija kada na ispunitelja po zakonu prelaze vjerovnikova tražbina i sporedna prava u trenutku ispunjenja. Prema ZOO-u, do zakonske subrogacije dolazi kada obvezu ispuni osoba koja ima pravni interes na ispunjenje.Na ispunitelja prelazi vjerovnikova tražbina ali on ne može od dužnika zahtijevati više nego što je isplatio vjerovniku. Vjerovnik pri tome ne odgovara za naplativost i postojanje tražbine u vrijeme ispunjenja. Ipak, ako tražbina uopće nije postojala u vrijeme ispunjenja, ZOO omogućuje ispunitelju da traži povrat onoga što je isplatio vjerovniku na temelju stjecanja bez osnove.

35

Premda se obveza treba ispuniti vjerovniku, alternativno se može ispuniti i osobi koja je određena zakonom (npr. zakonski zastupnik ili stečajni upravitelj), odlukom suda (npr. sudskom ovršitelju), ugovorom između dužnika i vjerovnika (npr. beneficijaru) i voljom samog vjerovnika (npr. vjerovnikovom punomoćniku).Ako je vjerovnik poslovno nesposoban, ispunjenje treba ispuniti njegovom staratelju ili, ako ga nema, polaganjem u sud.Iznimno, ispunjenje se može ispuniti i poslovno nesposobnom vjerovniku, ali samo ako je bilo korisno za njega ili se predmet ispunjenja još nalazi kod vjerovnika. Kada stekne poslovnu sposobnost, vjerovnik može odobriti ispunjenje koje je primio u vrijeme nesposobnosti.

Opća pravila – -ispunjenje dužne činidbe – u pravilu, dužnik je dužan ispuniti upravo dužnu činidbu.

Isto tako, vjerovnik nije ovlašten zahtijevati ispunjenje neke druge činidbe, niti je obvezan nešto drugo primiti. Ipak, i tu ima iznimki a najznačajnije su davanje umjesto isplate i davanje radi isplate. Davanje umjesto isplate (datio in solutum) uobičajeni je naziv za sporazum između dužnika i vjerovnika na temelju kojeg dužnik daje, a vjerovnik prima nešto drugo umjesto onoga što mu pripada (zamjena ispunjenja). Obveza prestaje kada vjerovnik primi sporazumno zamijenjeni objekt ispunjenja. Po svojoj prirodi, to je naplatni realni ugovor. Na temelju toga dužnik odgovara isto kao prodavatelj za materijalne i pravne nedostatke stvari koja je dana umjesto prvotno dugovane stvari. No, ako se vjerovnik ne želi koristiti pravom s naslova odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke, može od dužnika zahtijevati ispunjenje prvotno ugovorene tražbine i naknadu štete. Davanje radi isplate (datio solvendi causa ili datio pro solvendo) iliti predaja radi prodaje predleži kada dužnik, u sporazumu s vjerovnikom, vjerovniku preda neku stvar ili mu ustupi neko pravo da ih proda i iz postignutog iznosa naplati svoju tražbinu, a eventualni mu ostatak vrati. Dužnikova obveza prestaje kad se vjerovnik naplati iz ostvarenog iznosa. Razlika između davanja umjesto isplate i davanja radi isplate je u tome što se u davanju umjesto isplate dužnik smatra oslobođenim obveze, a vjerovnik namirenim u trenutku primitka stvari, dok u davanju radi isplate dužnikova obveza prestaje ne u trenutku predaje stvari vjerovniku već tek kada se vjerovnik naplati iz iznosa postignutog prodajom stvari.

-ispunjenje u cijelosti – dužnik nije ovlašten ispunjavati činidbu na dijelove, niti je vjerovnik dužan primiti isplatu u dijelovima. No, stranke se mogu dogovoriti drugačije. Moguća su dva odstupanja. Jedno je kada priroda obveze nalaže djelomično ispunjenje, a drugo kod novčanih obveza. U posljednjem slučaju vjerovnik može odbiti djelomičnu isplatu samo ako za to ima poseban interes, što je dužan dokazivati. Ako su stvari određene samo po rodu, dužnik je dužan dati stvari barem srednje kakvoće. Ali, ako mu je bila poznata namjena stvari, dužan je dati stvari odgovarajuće kakvoće.

-uzajamnost i istodobnost ispunjenja - to pravilo dolazi do izražaja u dvostranoobveznim pravnim poslovima. U njima jedan ugovaratelj može zahtijevati ispunjenje činidbe od svog suugovaratelja samo ako je sam svoju činidbu ispunio ili ju je spreman ispuniti. U protivnom, suugovaratelj mu može staviti prigovor neispunjenja dužne obveze. To ne vrijedi kada iz same prirode posla slijedi da se jedna činidba mora ispuniti prije druge. Pravilo o uzajamnom ispunjenju primjenjuje se onda kada se stranke nisu drugačije dogovorile.

-mjesto, vrijeme i način ispunjenja – mjerodavno je ono što su stranke ugovorile, a ako to nisu učinile primjenjuju se zakonske odredbe. Primjerice, ako rok nije određen niti proizlazi iz svrhe posla, prirode obveze i ostalih okolnosti, ispunjenje se može zahtijevati i učiniti odmah. Isto tako, ponudi li dužnik ispunjenje prije roka, ostavljeno je vjerovniku hoće li ga odbiti ili primiti. Ako ga primi, može zadržati pravo na naknadu štete koja bi tim povodom nastala. Pravo na naknadu štete može ostvarivati samo ako je bez odgađanja o tome obavijestio dužnika. Iznimno će dužnik imati pravo ispuniti obvezu i prije roka – pretpostavke su da je rok ugovoren isključivo u interesu dužnika, da dužnik o namjeri ispunjenja obavijesti vjerovnika te da ispunjenje ne bude u nevrijeme. Kada se radi o novčanim obvezama, dužnik ih ima pravo ispuniti i prije roka i bez postojanja tih pretpostavki. Pod određenim pretpostavkama vjerovnik može zatražiti ispunjenje prije roka – to su da mu dužnik nije dao obećano osiguranje ili dopunu osiguranja te da je rok ugovoren isključivo u interesu vjerovnika. U trgovačkim ugovorima, ako rok nije određen, on je 30 dana – taj se rok računa

36

od dana primitka računa, od dana kada je vjerovnik ispunio svoju obvezu ili od dana proteka roka za pregled predmeta obveze. Određivanje vremena ispunjenja može biti ostavljeno na volju jednoj ugovornoj strani. Ako s određivanjem roka oteže, druga strana ju može opomenuti. Ne odredi li ovlaštena strana rok ni nakon opomene, druga se strana može obratiti sudu da odredi primjeren rok za ispunjenje obveze. U novčanim je obvezama važno u kojem se trenutku smatraju namirenima, ako taj trenutak stranke nisu same odredile. Taj se trenutak razlikuje ovisno o tome plaća li se posredstvom banke ili pošte. Kada je u pitanju banka, dug je namiren kada banci stigne novčana doznaka ili virmanski nalog u vjerovnikovu korist. U slučaju plaćanja poštom, dug je podmiren uplatom novca u pošti, ali samo kada su stranke ugovorile plaćanje putem pošte. Ako to nije ugovoreno, dug je namiren kada vjerovnik primi novčanu doznaku. Glede mjesta ispunjenja, kada ono nije određeno ugovorom ili zakonom, niti se može odrediti prema svrsi posla, prirodi obveze i drugim okolnostima, to će biti mjesto u kojem dužnik ima sjedište odnosno prebivalište ili boravište. Za novčane je obveze obrnuto – mjesto ispunjenja je mjesto u kojem vjerovnik ima sjedište odnosno prebivalište ili boravište, odnosno tamo gdje je sjedište njegove banke ako se plaća na taj način. Opće prihvaćeno je pravilo da po nenovčanu tražbinu vjerovnik odlazi dužniku, dok novčano dugovanje donosi dužnik. Za mjesto ispunjenja se vežu značajni pravni učinci među kojima su najznačajniji oni glede prijelaza rizika za slučajnu propast i oštećenje stvari, snošenja troškova ispunjenja i mjesne nadležnosti suda.

-uračunavanje ispunjenja (imputatio) – to pitanje se javlja kada između istih osoba postoji više istorodnih obveza, a ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle sve u potpunosti namiriti. Problem se rješava postavljanjem reda uračunavanja. Prema ZOO-u, uračunava se ovim redoslijedom: po sporazumu vjerovnika i dužnika, redom kojeg najkasnije prilikom ispunjenja odredi dužnik ako sporazuma nema, ako nema dužnikove izjave onda redom kako je koja obveza dospjela, ako su obveze dospjele istovremeno onda se namiruju one koje su najmanje osigurane, ako su obveze podjednako osigurane onda se prvo namiruju one koje su dužniku najteže, ako su u svemu jednake onda se namiruju redom kako su nastale, i ako su nastale istovremeno onda se ispunjenje raspoređuje na sve obveze razmjerno njihovim iznosima. Problem uračunavanja može nastati i kada uz glavnu postoje i sporedne obveze kao što su kamate i troškovi. U tom slučaju redoslijed ide od sporednih prema glavnoj.

-izdavanje priznanice i vraćanje obveznice – dužnikov je interes raspolagati dokazima da je svoju obvezu doista ispunio. Priznanica ili namira (apocha) je vjerovnikova pisana izjava kojom potvrđuje primitak dugovane činidbe. Vjerovnik je dužan na zahtjev dužnika izdati priznanicu ako mu je tražbina izmirena, odnosno na priznanici zabilježiti da je obveza ispunjena djelomično. Ako je novčana obveza isplaćena preko banke ili pošte, dužnik dobiva primjerak uplatnice – zato izdavanje priznanice može tražiti samo ako za to ima opravdan razlog. Ako vjerovnik odbije izdati priznanicu, dužnik može objekt činidbe položiti kod suda. U tom će slučaju rješenje o sudskom depozitu zamijeniti priznanicu. S izdavanjem priznanice su povezane dvije presumpcije – jedna je da izdavanje priznanice na potpunu isplatu sadrži pretpostavku da su isplaćene i kamate te drugi troškovi, a druga se odnosi na obveze koje se podmiruju obročno u određenim vremenskim razmacima. Izdavanjem priznanica na kasnije dospjele obroke presumira se da su plaćeni i oni koji su dospjeli ranije. Obje su presumpcije oborive. Izdavanje priznanice ide na vjerovnikov račun. Dužnik koji je u cijelosti ispunio obvezu, od vjerovnika može osim priznanice tražiti i povrat obveznice. Obveznica ili zadužnica (chirographa) je dužnikova pisana izjava kojom priznaje postojanje obveze prema vjerovniku. Ako vjerovnik ne može vratiti obveznicu, dužnik može zahtijevati da mu izda javno ovjerenu ispravu o prestanku obveze. Vraćanje obveznice sadrži oborivu presumpciju da je obveza u cijelosti ispunjena. Ako je ispunjena samo djelomično, dužnik nema pravo na povrat obveznice ali može zahtijevati da se na njoj ispunjenje zabilježi. Uobičajeno je da se izdavanje priznanice i vraćanje obveznice odvijaju simultano s ispunjenjem. Štoviše, dužnik ima pravo zadržati ispunjenje sve dok mu se ne izda priznanica odnosno vrati obveznica.

-ispunjenje polaganjem dugovanog na sud – dužnik to može učiniti kada je vjerovnik u zakašnjenju ili je nepoznat, ili kad je neizvjesno tko je vjerovnik ili gdje se nalazi, ili kada je poslovno nesposoban a nema zastupnika. To je moguće i kada vjerovnik odbije dati priznanicu. Polaganje bi trebalo dopustiti i kada na strani vjerovnika postoje i drugi važni razlozi koji ometaju ispunjenje obveze. Polaganje se obavlja kod suda u mjestu ispunjenja, ali

37

je moguće i u mjestu gdje se stvar nalazi. Ako je stvar nepogodna za čuvanje u sudskom depozitu, sud će na dužnikov zahtjev odrediti neku drugu osobu koja će ju čuvati o trošku i za račun vjerovnika. O izvršenom polaganju dužnik je dužan obavijestiti vjerovnika ako zna za njega i njegovo boravište. Jednom položenu stvar dužnik može uzeti natrag sve dok vjerovnik ne izjavi da je prima ili dok pravomoćnom odlukom ne bude utvrđeno da polaganje udovoljava uvjetima urednog ispunjenja. Položenu stvar sud predaje vjerovniku poštujući pritom uvjete predaje koje je postavio dužnik. Dužnik se oslobađa obveze već u trenutku polaganja. Tada i rizik propasti ili oštećenja prelazi na vjerovnika. Od tog dana prestaje teći i kamata, kao i dužnikovo zakašnjenje ako je bio u njemu. Stvari nepodobne za čuvanje se u pravilu prodaju dok se dobiveni iznos, nakon odbitka troškova prodaje, polaže u sud. Kad god je to moguće, dužnik je o prodaji dužan prethodno obavijestiti vjerovnika. Ako stvar ima tekuću cijenu, ili ako su troškovi javne prodaje nerazmjerni s vrijednošću stvari, dužnik je može prodati iz slobodne ruke. Ali, ako se radi o stvari koja može brzo propasti ili se pokvariti, dužnik nije samo ovlašten na prodaju nego ju je dužan prodati, i to bez odlaganja i na najpogodniji način. U tom slučaju dobiveni novac polaže kod suda i o svemu, ako je moguće, obavještava vjerovnika.

Zakašnjenje (mora) je povreda obveznopravnog odnosa koji se sastoji u neodržanju ugovornih ili zakonskih rokova ispunjenja ili primitka ispunjenja. Ako je u zakašnjenje došao dužnik, govorimo o zakašnjenju dužnika – mora debitoris. Ako u zakašnjenje dođe vjerovnik, riječ je o zakašnjenju vjerovnika – mora creditoris. Do zakašnjenja može doći krivnjom obvezanoga i u tom slučaju govorimo o subjektivnoj mori, a ako on nije kriv onda je riječ o objektivnoj mori. Zakašnjenje ne dovodi do prestanka obveznopravnog odnosa.

Dužnik pada u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Ako rok nije određen, dovoljno je da vjerovnik pozove da ispuni obvezu, pismeno ili usmeno. To može biti izvansudska opomena ili otpočinjanje postupka čija je svrha ispunjenje obveze. Kada je rok određen, opomena je suvišna.Dužnikova obveza mora biti dospjela i utuživa jer kod neutuživih obveza nema zakašnjenja. Prije dospjelosti može doći do zakašnjenja jedino u onim slučajevima u kojima vjerovnik iznimno može zahtijevati ispunjenje prije dospijeća. Naše obvezno pravo prihvaća objektivni pojam zakašnjenja.Kad su se ispunile pretpostavke, nastupaju učinci ili posljedice zakašnjenja. Osim što je dužnik i dalje obvezan ispuniti činidbu, najteža je posljedica što odgovara i za slučajnu propast stvari, ako slučaj ne bi stvar zahvatio da je dužnik na vrijeme ispunio svoju obvezu. Da bi se oslobodio te odgovornosti, mora dokazati da bi stvar koja je objekt obveze slučajno propala i da je on svoju obvezu na vrijeme ispunio.Od dužnika koji je zakasnio s ispunjenjem vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog njegova zakašnjenja. Dužnik se može osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.Ako je do zakašnjenja došlo u ispunjenju novčane obveze, vjerovnik ima pravo na zatezne kamate, bez obzira na to je li pretrpio štetu.U određenim slučajevima vjerovnik može zbog zakašnjenja raskinuti ugovor. Kada se obveza sastoji u davanju generičnih stvari, vjerovnik ima pravo nabaviti stvar istog roda i zahtijevati od dužnika razliku između ugovorene i nabavne cijene kao i naknadu veće pretrpljene štete. O namjeravanoj kupnji vjerovnik je dužan obavijestiti dužnika i obaviti je u razumnom roku i na razuman način.Slično je rješenje kada dužnik zakasni s obvezom na činjenje – vjerovnik tada ima pravo, uz prethodnu obavijest dužniku, sam o trošku dužnika napraviti ono što je bio dužan dužnik, a od dužnika zahtijevati naknadu štete zbog zakašnjenja i naknadu štete zbog takvog načina ispunjenja.Ako je bila ugovorena kazna, dužnik ju je dužan platiti.Zakašnjenje prestaje čim dužnik ponudi ispunjenje dužne činidbe sa svim onim što je do tada zbog zakašnjenja morao dati. Zakašnjenje će prestati i onda kada vjerovnik naknadno produlji rok ispunjenja ili do toga dođe sporazumom stranaka.

38

Vjerovnik pada u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi. Vjerovnik dolazi u zakašnjenje i kada je spreman primiti ispunjenje dužnikove istovremene obveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obveze. Vjerovnik ne pada u zakašnjenje ako dokaže da u vrijeme ispunjenja dužnik nije mogao ispuniti svoju obvezu.Čim vjerovnik padne u zakašnjenje, dužnikovo zakašnjenje prestaje, a na vjerovnika prelazi rizik slučajne propasti i oštećenja stvari te trošak daljnjeg čuvanja stvari.Od dana vjerovnikova zakašnjenja prestaje teći kamata, a dužan je i nadoknaditi dužniku svu štetu nastalu zbog zakašnjenja.Dužnik odgovara samo za onu štetu na stvari do koje je došlo njegovom namjerom ili grubom nemarnošću.Kada je vjerovnik u zakašnjenju, dužnik se obveze može osloboditi i polaganjem dugovane stvari u sud.Za obveze iz ugovora trgovačkog prava predaja takve stvari javnom skladištu ima učinak polaganja kod suda.Zakašnjenje vjerovnika prestaje ako i kada primi ispunjenje.

Nemogućnost ispunjenja – kad ispunjenje obveze postane nemoguće zbog događaja ili okolnosti za koje dužnik ne odgovara, obveza prestaje. To su okolnosti nastale nakon sklapanja ugovora koje dužnik nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. U pravilu, to su događaji koji imaju značenje više sile, ali i događaji koji izazivaju pravnu nemogućnost ispunjenja (npr. zabrana uvoza). Dužnik mora dokazati okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost.Ako su objekt obveze stvari određene po rodu, obveza ne prestaje čak i kad sve što dužnik ima od takvih stvari propadne zbog okolnosti za koje on ne odgovara. Ali kad su objekt obveze stvari određene po rodu koje se imaju uzeti iz mase tih stvari, obveza prestaje kad propadne cijela masa. To je iznimka od pravila da vrsta ne propada – genera non pereunt.Pravila za dvostranoobvezne ugovore su drugačija – kada u takvom ugovoru ispunjenje obveze jedne strane postane nemoguće, gasi se i obveza druge strane. Ako je ona, pak, nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati povrat po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove. Nemogućnost treba nastupiti zbog događaja za koji ni jedna od strana nije odgovorna.Ako jedna strana može samo djelomično ispuniti svoju obvezu zbog događaja za koji nitko nije odgovoran, drugoj strani ostaje ili da raskine ugovor ili da ga ostavi na snazi te zahtijeva razmjerno smanjenje svoje obveze. No, ako je ispunjenje jedne strane postalo nemoguće zbog događaja za koji je odgovorna druga strana, tada obveza prve strane prestaje dok druga ostaje u obvezi.Smisao tih pravila je da se onemogući izvlačenje koristi onome tko je oslobođen obveze.

Raskid ugovora – raskid ugovora je način prestanka valjanog ugovora koji još nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen.Raskidom prestaje ugovor koji je pravno valjani dok oni koji to nisu prestaju poništavanjem ili poništenjem. Uzrok poništavanja redovno postoji već u trenutku sklapanja ugovora, dok uzrok raskida nastaje nakon njegova sklapanja.Raskid treba razlikovati od otkaza – otkaz je jednostrana izjava ugovorne strane kojom se okončava trajniji ugovorni odnos na neodređeno vrijeme. Raskidom može prestati i ugovor s trajnim periodičkim činidbama i onaj s jednokratnom činidbom. On može djelovati i pro praeterito i pro futuro, dok otkaz djeluje uvijek pro futuro.

1.raskid na osnovi stranačke volje – stranke mogu ugovor raskinuti sporazumno, a mogu u ugovoru osigurati i da svaka od njih, pod određenim pretpostavkama, ima pravo na jednostrani raskid ugovora.

Sporazumni raskid je ugovor kojim ugovorne strane odustaju od postojećeg, valjanog ugovora prije njegova ispunjenja. Naziva se još i sporazumnom odustajom i storniranjem ugovora. Pravna podloga sporazumnog raskida ugovora nalazi se u načelu stranačke dispozitivnosti. Bliža pravna osnova je sadržana u ZOO-u koji kaže da se obveza može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona. Sporazumni raskid je moguć samo ako ugovor nije ispunjen ili je ispunjen djelomično. Raskid ugovora do kojeg bi došlo nakon potpunog ispunjenja

39

nije raskid postojećeg, već sklapanje novog ugovora o istom objektu i obrnutim stranačkim ulogama. Budući je sporazumni raskid po svojoj pravnoj prirodi ugovor, za njegovu se valjanost zahtijevaju sve one pretpostavke koje se inače zahtijevaju za valjanost ugovora. Redovito će te pretpostavke biti ispunjene i pri raskidu, no može se dogoditi da nakon sklapanja ugovora stranka izgubi poslovnu sposobnost ili da nastupe mane volje što bi dovelo do nevaljanosti ugovora o raskidu. ZOO se odlučio na neformalnost raskida formalnih ugovora, ali uz dvije iznimke. To su – kada je drugačije predviđeno zakonom i ako je cilj zbog kojeg je propisan oblik za sklapanje ugovora zahtijeva da raskid ugovora bude obavljen u istom obliku. Ugovor koji je sklopljen u posebnom obliku na temelju sporazuma stranaka, može biti raskinut neformalnim sporazumom, osim ako stranke ne ugovore poseban oblik raskida. Temeljni učinak sporazumnog raskida ugovora sastoji se u oslobođenju obveza u određenom obujmu i od određenog trenutka. O svemu tome stranke odlučuju autonomno. Uobičajeno je da učinci sporazumnog raskida ugovora koji je djelomično ispunjen nastupaju od trenutka raskida, dok učinci raskida neispunjenog ugovora nastupaju od trenutka sklapanja ugovora.

2.jednostrani raskid na temelju ugovora – među najpoznatije i najraširenije klauzule kojima se već u ugovoru predviđa pravo jednostranog raskida ugovora zbog neispunjenja spadaju clausula irritatoria i lex commissoria. Clausula irritatoria je uglavak po kojem se jednoj strani dopušta da može odustati od ugovora ako druga strana ne ispuni svoju obvezu. Ta klauzula ima općenito značenje i može se unijeti u bilo koji dvostranoobvezni ugovor. Lex commissoria je specifičan uglavak kod kupoprodaje. Tom klauzulom prodavatelj je ovlašten odustati od ugovora ako kupac na vrijeme ne plati kupovnu cijenu. Naše pozitivno obvezno pravo također dopušta ugovornim stranama da si klauzulama osiguraju pravo jednostranog raskida ugovora. Da bi se izbjegli sporovi, stranke moraju određeno i točno navesti slučajeve i razloge zbog kojih će moći jednostrano raskinuti ugovor. U slučajeve jednostranog raskida na temelju ugovora spadaju i sklapanje ugovora s pravom odustanka davanjem odustatnine i sklapanje ugovora u režimu kapare kao odustatnine.

3.raskid na osnovi zakona – ima slučajeva kada sam zakon, ako nema posebnih stranačkih odredaba, predviđa mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja.

Jednostrani raskid – pravo jednostranog raskida zakon daje strankama u onim slučajevima kad je došlo do određenih poremećaja u ispunjenju ugovornih obveza. Razlikuje se raskid zbog neispunjenja i raskid zbog promijenjenih okolnosti.

RASKID ZBOG NEISPUNJENJA – ispunjenje dvostranoobveznog ugovora može tražiti samo ona strana koja je svoju obvezu ispunila ili je realno spremna ispuniti ju. Ako ne postoji takva situacija, može protivna strana uvijek odbiti ispunjenje prigovorom neispunjenog ugovora. Ima ugovora kod kojih se po prirodi posla ne može staviti exceptio non adimpleti contractus jer je, s obzirom na prirodu stvari, određena strana dužna prva ispuniti svoju ugovornu obvezu. Drugo je opće načelo da kod dvostranoobveznih ugovora u slučaju zakašnjenja jedne strane može druga strana, ili sama ili preko suda, odrediti primjereni rok za naknadno ispunjenje obveze uz izjavu da će nakon bezuspješnog proteka tog roka odustati od ugovora. ZOO navodi da u slučaju neispunjenja dvostranoobveznog ugovora u roku vjerovnik može raskinuti ugovor, ali ostavljajući dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje. Ne ispuni li dužnik obvezu ni u tom naknadnom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Kad iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku, zakon dopušta vjerovniku da ugovor raskine i bez ostavljanja naknadnog roka. Zbog neispunjenja ugovor se raskida nakon što je nastupio rok ispunjenja jer prije toga dužnik nije dužan ispuniti svoju obvezu. Slično rješenje vrijedi i za obveze s uzastopnim činidbama. U tom slučaju, ako se ne ispuni jedna činidba, druga strana može raskinuti ugovor i u pogledu svih budućih činidaba ako je iz okolnosti postalo očito da ni one neće biti ispunjene. ZOO ne dopušta raskidanje ugovora zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze. U slučaju djelomične nemogućnosti ispunjenja do koje je došlo zbog događaja za koji nitko ne odgovara, druga strana može raskinuti ugovor ako djelomično neispunjenje ne odgovara njezinim potrebama. U protivnom ugovor ostaje na snazi, ali se obveza druge strane razmjerno smanjuje. Do

40

jednostranog raskida može doći i kad ispunjenje obveze jedne strane postane neizvjesnim zbog pogoršanja njezinih materijalnih prilika ili drugih ozbiljnih razloga nastalih nakon sklapanja ugovora, odnosno i prije sklapanja ako suugovaratelj to nije znao niti je morao znati. Strana koja se obvezala prva ispuniti svoju obvezu može tada zahtijevati osiguranje u primjerenom roku pa, ako ga ne dobije, raskinuti ugovor. U svakom slučaju, raskid ugovora zbog neispunjenja je jednostrana izjava vjerovnika dužniku da zbog dužnikova neispunjenja ugovora smatra kako je među njima valjano sklopljeni ugovor prestao vrijediti. Pri dvostranoobveznim ugovorima druga strana može zahtijevati ispunjenje ili raskinuti ugovor. U svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. O raskidanju ugovora zbog neispunjenja vjerovnik je dužan obavijestiti dužnika bez odgađanja. U našem je pravu valjana i izvansudska izjava o raskidu ugovora zbog neispunjenja upućena izravno dužniku.

RASKID ZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI – nakon sklapanja ugovora prilike se mogu toliko izmijeniti da ispunjenje preuzetih obveza postane izrazito teško za jednu od ugovornih strana. Unatoč klauzuli pacta sunt servanda, sva suvremena zakonodavstva, pa i ZOO, u takvim situacijama dopuštaju raskid ili izmjenu ugovora. Nastupe li nakon sklapanja ugovora okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u oba slučaja u tolikoj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara stranačkim očekivanjima te bi ga bilo nepravedno održati na snazi takvog kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora, može zahtijevati raskid ugovora. Pravno-teorijska podloga te odredbe nalazi se u učenju poznatom pod nazivom clausula rebus sic stantibus. Temeljna je misao tog učenja da svaki ugovor obvezuje dok se ne promijene okolnosti koje su postojale u vrijeme njegova sklapanja i na kojima je temeljena volja stranaka. Drugim riječima, da ugovor obvezuje pod prešutnim uvjetom da prilike ostanu iste kakve su bile u vrijeme sklapanja ugovora. Ipak, pravo na raskid priznaje se vrlo ristriktivno. Zato se ne može zahtijevati raskid ugovora ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći i savladati. Raskid ugovora pozivom na promijenjene okolnosti ne može zahtijevati strana koja je pala u zakašnjenje. Do raskida ugovora neće doći ako druga ugovorna strana ponudi ili pristane da se sporne odredbe pravično izmijene. Ugovaratelj koji traži raskid dužan je, ako do njega dođe, nadoknaditi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog raskida. Jednako tako, o svojoj je namjeri za raskidom dužna drugu stranu obavijestiti čim sazna da su nastupile relevantne okolnosti, inače odgovara za štetu koju druga strana pretrpi jer joj zahtjev nije bio priopćen na vrijeme. Pri odlučivanju o raskidu ili izmjeni ugovora, sud će slijediti načela poštenog prometa imajući na umu svaki uobičajeni rizik za takvu vrstu ugovora te opće i stranačke interese. Strankama je dopušteno da se ugovorom unaprijed odreknu pozivanja na određene promijenjene okolnosti osim ako bi time povrijedile načelo savjesnosti i poštenja.Klauzulom rebus sic stantibus se, osim raskida, obuhvaća i mogućnost izmjene ugovora. Zahtijevati izmjenu ugovora mogu obje stranke, a ne samo ona koja je ugrožena. ZOO predviđa da se ugovor neće raskinuti ako druga strana sama ponudi ili pristane na ponudu da se zbog promijenjenih okolnosti odgovarajući uvjeti ugovora pravično izmijene. Odluka suda oko izmjene ugovora ima važnost obnove (novacije) jer se njome mijenja sadržaj ugovora pa nastaje i nova ugovorna obveza.

Raskid ex lege - vjerovnikova izjava o raskidu ugovora zbog neispunjenja nije potrebna ako je posrijedi ugovor s fiksnim rokom (primjerice kod kupoprodaje sezonske robe). Ako dužnik u tom slučaju ne ispuni svoju obvezu ugovor se raskida po samom zakonu. Ipak, kako bi se izbjeglo da dužnik izigra ugovor ako mu tako odgovara, vjerovnik može držati ugovor na snazi ako nakon isteka roka bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora. Ugovor s fiksnim rokom se raskida automatski, po zakonu, samo kada su suugovaratelji izričito predvidjeli raskid ugovora zbog neodržanja roka ili je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla. Do raskida ex lege može doći i kod ugovora koji nisu fiksni. To će se dogoditi ako dužnik ne ispuni obvezu ni u naknadnom primjerenom roku.

4.učinci raskida – osnovnim se učinkom smatra oslobođenje ugovornih strana njihovih ugovornih obveza, osim odgovornosti za štetu u nekim slučajevima raskida (zakašnjenje, neuredno ispunjenje). Raskidom ugovora nastaje i obveza restitucije ili povrata onoga što je primljeno na ime ispunjenja. Ako su obje strane dužne vraćati primljeno, tada se uzajamna

41

vraćanja obavljaju po pravilima koja vrijede za ispunjenje činidaba kod dvostranoobveznih ugovora. Obveza vraćanja odnosi se i na koristi koje je ugovorna strana imala u međuvremenu od onoga što treba vratiti. U pravilu se te koristi vraćaju u obliku novčane naknade. Ako je objekt vraćanja novac, tada se uz glavnicu duguju i zatezne kamate počevši od dana kada je novac primljen.

Prijeboj (kompenzacija) – prijeboj ili kompenzacija je prestanak obveze obračunavanjem protutražbine s tražbinom. Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće, i ako su obje dospjele. Ako su međusobne tražbine nejednake, prijebojem prestaje ona koja je manja dok razliku vjerovnik ima pravo zahtijevati, a dužnik podmiriti. Prijeboj nastaje izjavom o prijeboju. Dužnik ne može prebiti ono što duguje vjerovniku s onim što vjerovnik duguje njegovom jamcu. No, jamac može prebiti dužnikove obveze prema vjerovniku s dužnikovom tražbinom prema vjerovniku. Dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kada su se stekle pretpostavke prijeboja. Ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela, prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare. Dužnik ustupljene tražbine može prebiti primatelju one svoje tražbine koje je do obavijesti o ustupu mogao prebiti ustupitelju.

1.sporazumni ili dobrovoljni prijeboj – ugovorne se strane mogu sporazumjeti da svoje međusobne tražbine prebiju odnosno kompenziraju. To se zasniva na sporazumu odnosno ugovoru. U ugovaranju prijeboja stranke nisu vezane posebnim pretpostavkama koje bi se odnosile na vrstu i kakvoću tražbine. Ugovorne strane sporazumno utvrđuju trenutak od kojeg nastupaju učinci prijeboja. Ako taj trenutak ne odrede stranke, prijeboj odnosno njegovi učinci nastupaju od trenutka sklapanja sporazuma o prijeboju.

2.jednostrani prijeboj – jednostrani prijeboj nastaje izjavom volje jedne strane nakon što su ispunjene zakonom predviđene pretpostavke.

Riječ je o prijeboju koji se temelji na zakonu, što znači da se veže za ispunjenje zakonom predviđenih pretpostavki. To su:

UZAJAMNOST ILI ZAMJENITOST tražbina što znači da strana koja želi izvršiti prijeboj mora istodobno biti vjerovnik i dužnik protivne strane, što nužno znači da je i protivna strana dužnik i vjerovnik prve strane. Od zahtjeva uzajamnosti odstupilo se u nekoliko slučajeva. To su: da jamac može protiv vjerovnika kompenzirati tražbinu glavnog dužnika; da solidarni dužnik može staviti u prijeboj prema vjerovniku tražbinu svog sudužnika te da dužnik može prema tražbini novog vjerovnika staviti u prijeboj svoju tražbinu koju ima prema starom, a ne prema novom vjerovniku.

ISTOVRSNOST – tražbine su istovrsne ako glase na stvari istog roda i iste kakvoće.

DOSPJELOST – pretpostavka valjanosti prijeboja je i dospjelost obiju tražbina. Dospjelošću označavamo trenutak od kojeg vjerovnik može zahtijevati ispunjenje tražbine. Valjalo bi razmisliti da se dopusti i prijeboj za one tražbine koje nisu dospjele, ali ih je dužnik ovlašten ispuniti i prije dospjelosti kao što je to slučaj s novčanim obvezama.

UTUŽIVOST – obje tražbine moraju biti utužive. Ako jedna od njih potječe iz naturalne obveze, prijeboja nema. Jednako tako, nema prijeboja ni ako je jedno potraživanje zastarjelo u trenutku kada su se stekli uvjeti za prijeboj. Prijeboj u tom slučaju ovisi o ponašanju dužnika – ako ne istakne prigovor zastare, prijeboja ima. Sud ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti.

42

Prijeboj nastaje kada jedna strana drugoj da izjavu o prijeboju – smatra se da je prijeboj nastao u trenutku kada su se za njega ispunile potrebne pretpostavke, dakle retroaktivno. Ako vjerovnik zatraži ispunjenje, kompenzacija se postiže prigovorom prijeboja. Ako između dvije strane postoji više obveza koje mogu prestati prijebojem, primijenit će se pravila o uračunavanju ispunjenja radi utvrđivanja redoslijeda gašenja obveza.

3.prijeboj ex lege – nastupa izravno po samom zakonu. Volja stranaka je irelevantna. Naše ga pravo ne poznaje.

Tražbine koje potječu iz određenih taksativno navedenih obveznopravnih odnosa ne mogu prema ZOO-u prestati prijebojem. To su:

o tražbine koje se ne mogu zaplijeniti odnosno prisilno ispunitio tražbine nastale namjernim uzrokovanjem šteteo tražbine čiji su objekt stvari ili vrijednosti stvari koje su dužniku dane na čuvanje

ili posudbu, ili ih je dužnik bespravno uzeo odnosno zadržaoo tražbine naknade štete nanesene oštećenjem zdravlja ili prouzročenjem smrti io tražbine na osnovi zakonske obveze uzdržavanja.

Otpust duga (remissio) – otpustom ili oprostom duga obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim složi. Za taj se sporazum ne traži određeni oblik. Otpustom duga glavnom dužniku oslobađa se obveze i jamca, dok otpust duga jamcu ne oslobađa glavnog dužnika.Otpust duga jamcu ne oslobađa glavnog dužnika, a otpust duga glavnom dužniku oslobađa jamca.Otpust duga je vrlo blizak sporazumnom raskidu ugovora, pod pretpostavkom da je dug otpušten u cijelosti.Otpusta duga nema ako dužnik uskrati pristanak. Vjerovnik koji je dao izjavu o otpustu s kojim se dužnik nije složio pada u zakašnjenje ako odbije primiti ispunjenje. Dužnik se može osloboditi obveze ako dugovano položi u sud.Sporazum o oprostu može se zaključiti i prešutno tako da vjerovnik vrati dužniku obveznicu.Opoziv izjave o otpustu moguć je sve dok dužnik za nju se sazna.Otpust duga ne smije uzrokovati povredu prava trećih osoba jer bi to onda bio ugovor na štetu trećih, koji je zabranjen.

Protek vremena i otkaz – obveznopravni odnos na određeno vrijeme prestaje istekom tog vremena. Iznimno se može ugovoriti ili zakonom odrediti da se nakon isteka roka obveznopravni odnos produljuje na neodređeno vrijeme ako se pravodobno ne otkaže. Onaj obveznopravni odnos čije trajanje nije vremenski određeno prestaje otkazom bilo kojeg sudionika tog otkaza. Otkaz (renuntiatio) je jednostrana izjava kojom se okončava trajni obveznopravni odnos na neodređeno vrijeme.

Za pravovaljanost otkaza trebaju biti ispunjene slijedeće pretpostavke:- otkaz mora biti dostavljen drugoj strani- može se dati u svako doba, ali ne u nevrijeme- obveza prestaje istekom otkaznog roka određenog ugovorom, a ako otkazni rok nije ugovoren, istekom vremena određenog zakonom, poslovnim običajem ili nakon isteka primjerenog roka

43

- vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika ono što je dospjelo prije nego što je obveza prestala protekom roka ili otkazom.

Sjedinjenje ili konfuzija (Gorenc!) – sjedinjenje je spajanje samostalnog vjerovnikovog potraživanja i samostalnog dužnikovog duga kod jedne osobe koja tako postaje istovremeno i vjerovnik i dužnik.Sjedinjenjem obveza prestaje po prirodi stvari jer nitko ne može biti sam sebi vjerovnik i dužnik, a za pravovaljanost sjedinjenja nisu potrebne nikakve druge pretpostavke osim činjenice sjedinjenja potraživanja i duga kod jedne osobe.Sjedinjenje se može postići tako da vjerovnikovo potraživanje prijeđe na dužnika, a da dužnikov dug prijeđe na vjerovnika, odnosno da se i potraživanje i dugovanje steknu kod neke treće osobe. Sjedinjenjem prestaje obveznopravni odnos između određenog vjerovnika i dužnika pa ono ne smije štetiti pravima trećih osoba.Ima slučajeva kada obvezni odnos po zakonu ne prestaje iako je nastupilo sjedinjenje potraživanja i dugovanja. Tako se u ZOO-u izričito predviđa da kad jamac postane vjerovnikom, obveza glavnog dužnika ne prestaje.Isto tako, ako vrijednosni papir prijeđe u ruke njegova izdavatelja, odnosno druge osobe koja je obveznik iz papira, s obzirom na pravnu prirodu vrijednosnih papira nema sjedinjenja jer se papir može dalje prenijeti.

Zastara – zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara počinje teći prvog radnog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Ako se obveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obvezi.U vrijeme zastare računa se i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovih prednika.Pisano priznanje zastarjele obveze smatra se odricanjem od zastare. Isti učinak ima davanje zaloga ili nekog drugog osiguranja za zastarjelu obvezu.Ako dužnik ispuni zastarjelu obvezu, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obveza zastarjela.Kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. No, zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja ne može se namiriti ni iz opterećene stvari.Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kamate.Tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok (opći zastarni rok).Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.Pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine zastarijeva za 5 godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine. Ne može zastarjeti pravo na uzdržavanje određeno zakonom.Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za 3 godine.Tražbina zakupnine i najamnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za 3 godine.Tražbina naknade štete zastarijeva za 3 godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju, ta tražbina zastarijeva za 5 godina otkad je šteta nastala.Za 1 godinu zastarijevaju tražbina naknade za struju, vodu, plin… TV pretplatu, tražbina pošte telegrafa, telefona, pretplatu na tiskovine… Zastara teče iako su isporuke ili usluge produljene.Sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno

44

javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. No, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.Tražbine ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života, zastarijevaju za 5 godina, a iz ostalih ugovora o osiguranju za 3 godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala.Zastara ne teče:

o između bračnih drugovao između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravoo između štićenika i njegova skrbnika te upravnog tijela socijalne skrbi za vrijeme

trajanja skrbništva i dok ne budu položeni računio između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici, dok ta zajednica postojio za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata za tražbine

osoba na vojnoj dužnostio za tražbine koje imaju osobe zaposlene u tuđem kućanstvu prema poslodavcu ili

članovima njegove obitelji koji zajedno s njim žive, sve dok taj odnos traje.Zastara ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.Ako zastara nije mogla početi teći zbog nekog zakonskog uzroka, onda počinje teći kada taj uzrok prestane.Zastara teče i prema maloljetniku i drugoj poslovno nesposobnoj osobi, bez obzira imaju li zastupnika ili ne. No, zastara tražbine maloljetnika koji nema zastupnika i druge poslovno nesposobne osobe bez zastupnika ne može nastupiti dok ne proteknu 2 godine otkad su postali potpuno poslovno sposobni ili otkad su dobili zastupnika.Zastara se prekida kad dužnik prizna dug – prekida se i podnošenjem tužbe te svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili pred drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.Za prekid zastare nije dovoljno da vjerovnik pismeno ili usmeno pozove dužnika da ispuni obvezu.Nakon prekida, zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.Zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.Nakon prekida, zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.Kad je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja tog postupka – isto je i u slučaju podnošenja tužbe, isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku.

Ostali načini – smrt dužnika ili vjerovnika, novacija, propis i drugo.

45

IZVANUGOVORNE OBVEZE

Za izvanugovorne odnose karakteristično je to što za njihov postanak nije mjerodavno suglasno očitovanje stranačkih volja nego one nastaju na temelju određenih činjenica uz koje pravo veže postanak obveznog odnosa.ZOO razlikuje slijedeće izvanugovorne obveze:

1. prouzročenje štete2. stjecanje bez osnove3. poslovodstvo bez naloga4. javno obećanje nagrade i5. vrijednosni papiri.

Izvanugovorne obveze nisu sredstvo prijenosa dobara i usluga – one služe prvenstveno za zaštitu već postojećih prometnih situacija i stanja. Za njih se ne može zahtijevati određeni oblik. Iznimka su vrijednosni papiri s obzirom da su po svojoj pravnoj prirodi jednostrani pravni poslovi za koje se uvijek propisuje obvezni, u pravilu pisani oblik.Određeni oblik može se zahtijevati samo onda kad je osnova obveznog odnosa očitovanje stranačke volje odnosno pravni posao.

ODGOVORNOST ZA ŠTETU (PROUZROČENJE ŠTETE)Odgovornost za štetu je takav obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti štetu prouzročenu drugoj strani, a druga je strana ovlaštena zahtijevati takav popravak.

1. Pretpostavke

Za postanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno je da se, u pravilu, ispune slijedeće pretpostavke:

46

a) subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu (subjekt koji je odgovoran za štetu zove se štetnik, a subjekt koji zahtijeva odštetu zove se odštetnik)

b) štetna radnja štetnika (štetnik mora počiniti štetnu radnju)c) šteta (ona mora nastati na strani oštećenika)a) uzročna veza (kauzalni neksus – to znači da izvršena štetna radnja mora kao

uzrok proizvesti određenu štetu kao posljedicu)b) protupravnost štetne radnje (protupravnost ima svoje objektivne elemente –

štetna je radnja protivna nekom pravnom pravilu, i svoje subjektivne elemente – štetna je radnja počinjena krivnjom štetnika)

Iznesene pretpostavke podudaraju se s onima koje se traže za subjektivnu odgovornost. Zato je potrebno razlikovanje pretpostavki na opće i posebne – u opće bi se mogle uvrstiti sve one pretpostavke koje su zajedničke za sve vrste odgovornosti za štetu, a u posebne one koje se, pored općih, zahtijevaju za pojedinu vrstu odgovornosti za štetu.

Subjekti odnosa odgovornosti za štetua) fizička osoba – kao štetnik, odnosno osoba koja je počinila štetu, u prvom se redu

javlja fizička osoba. Svaka fizička osoba može biti štetnik, ali svaki štetnik ne mora biti i za štetu osobno odgovoran. Da bi se fizička osoba pojavila ne samo kao štetnik nego i kao štetnik koji za štetu i odgovara mora biti ubrojiva i mora imati poslovnu sposobnost.Ubrojivost znači da neka osoba pravilno shvaća zbivanja oko sebe i da na osnovi tog shvaćanja donosi, prema shvaćanju sredine u kojoj živi, pravilne odluke. Dakle, mora imati određenu tjelesnu zrelost i mora biti duševno zdrava. Tu treba razlikovati i osobe koje učine štetu u stanju prolazne nesposobnosti za rasuđivanje (tzv. tamni trenuci) u koje su dospjeli zbog, primjerice, alkohola ili droga. Ako su u to stanje došli vlastitom krivnjom za štetu će odgovarati, a ako ih je u to stanje doveo netko drugi onda taj drugi odgovara za štetu.Moguć je i obratan slučaj, odnosno svijetli trenuci, a to su kada se neubrojivoj osobi na mahove vrati svijest i razum, odnosno sposobnost rasuđivanja – za štete počinjene u tim trenucima se odgovara. I poslovna sposobnost nastaje kao posljedica određene dobi i duševnog zdravlja. No, ona se ne gubi gubitkom duševnog zdravlja nego je za to potreban akt vlasti. Jednako tako, poslovna se sposobnost i vraća aktom vlasti.Po našem pravu ubrojiva je svaka osoba koja je navršila 14 godina i duševno je zdrava. Djeca do navršene sedme godine ne odgovaraju za štetu koju prouzroče. Maloljetnici od sedme do 14. godine ne odgovaraju za štetu osim ako se dokaže da su prilikom nanošenja štete bili sposobni za rasuđivanje. Ubrojivost se naziva i deliktnom sposobnošću.Dakle, ubrojivost ili deliktna sposobnost je svojstvo fizičke osobe da odgovara za svoje protupravne radnje.Poslovna se sposobnost stječe automatski punoljetnošću duševno zdrave osobe.

b) pravna osoba – kao štetnik se može pojaviti i pravna osoba. Pravna osoba ne može imati kvalitetu ubrojivosti jer je to svojstvo samo fizičke osobe. No, ona je, po našem pravu, deliktno sposobna a to znači da je za deliktnu sposobnost pravne osobe dovoljna već sama poslovna sposobnost. Pravna osoba može djelovati prema trećima samo preko fizičkih osoba koje su u njoj zaposlene. Ako je zaposleni štetu prouzročio namjerno, oštećeni ima pravo tražiti naknadu štete izravno od pravne osobe i od zaposlenog.Što se tiče osobe oštećenika, za njega je dovoljno da je pravni subjekt odnosno da je nositelj prava i obveza.

Štetna radnja – štetna radnja je svaki čin ili propust štetnika koji uzrokuje štetu na strani oštećenika. Štetna radnja može biti samo ljudska radnja. Štetna radnja se može podijeliti u dvije osnovne grupe. To su:

o građanski delikt (povodom kojeg nastaje deliktna odgovornost za štetu) io povreda obveznog odnosa (povodom koje nastaje ugovorna odgovornost za

štetu)o predugovorna odgovornost

47

Građanski delikt je štetna radnja na osnovi koje izvorno i samostalno nastaje odnos odgovornosti za štetu. Građanskim deliktom se stvara novi, do sada nepostojeći odnos između štetnika i oštećenog. Građanski se delikt određuje u propisima generalno – osnovno je da je to radnja koja je prouzročila štetu.Zato svaki kazneni delikt ne mora biti i građanski delikt. S druge strane, ima radnji koje su građanski delikti ali su istodobno i kazneni delikti. Naravno, neka radnja može u isto vrijeme biti i kazneni i građanski delikt – to će biti onda ako je kaznenim djelom prouzročena i šteta.

Povreda obveznog odnosa je takva štetna radnja koja dovodi do preoblikovanja postojećeg obveznopravnog odnosa u odnos odgovornosti za štetu ili do toga da pored postojećeg obveznopravnog odnosa nastane i odnos odgovornosti za štetu.Štetna radnja može dovesti do toga da ispunjenje činidbe postane nemoguće – tada na mjesto dotadašnje ugovorne obveze dolazi obveza naknade štete.Štetna radnja može dovesti i do toga da je ispunjenje moguće, ali je, budući je obveza neuredno izvršena, za suugovaratelja nastala šteta. U tom slučaju vjerovnik može tražiti ispunjenje obveze i naknadu štete.Štetnu radnju koja znači povredu postojećeg obveznopravnog odnosa u pravilu može izvršiti samo dužnik. U nekim slučajevima to može učiniti i netko treći.Ako bi obveznopravni odnos povrijedio vjerovnik, bila bi to posebna vrsta štetne radnje poznate pod nazivom zlouporaba subjektivnog prava. ZOO zabranjuje zlouporabu prava što znači da zabranjuje ostvarivanje prava iz obveznih odnosa protivno cilju zbog kojeg su zakonom ustanovljena ili priznata.Danas se u našem pravu zlouporaba subjektivnih prava, poznata pod nazivom šikane, tretira kao štetna radnja koja izaziva postanak odnosa odgovornosti za štetu.Štetne radnje se mogu počiniti na osobi, na stvarima te na činidbama i stanjima. Sama šteta se reflektira na pravima i interesima. Prema tome, objekt štetne radnje i štete nije isti.

Šteta – ZOO definira štetu kao umanjenje nečije imovine (obična šteta, stvarna šteta – damnum emergens), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist – lucrum cessans), te povredu prava osobnosti (neimovinska šteta).

IMOVINSKE štete – tu se podrazumijevaju sve one štete koje su nastale kao posljedica štetne radnje poduzete izravno na imovinskoj masi oštećenika. Subjektivna imovinska prava mogu postojati i kada se njihov objekt ne nalazi u imovinskoj masi ovlaštenika – netko, primjerice, ima pravo služnosti puta preko tuđeg mosta, već na subjektivnim imovinskim pravima.

NEIMOVINSKE štete – povrede subjektivnih neimovinskih prava i interesa koji su prvenstveno vezani uz osobu. Za te povrede je karakteristično da ih subjekt osjeća kao štete premda izravno ne pogađaju njegovu imovinu. Zato se one i ne popravljaju u obliku novčanog ekvivalenta (naknade štete) već u obliku satisfakcije (zadovoljenja). Kod nas se nematerijalna šteta definira kao «nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha».Neimovinskom se štetom smatra i povreda prava osobnosti premda njome nisu izazvane boli ili strah u pravno relevantnoj jačini ili trajanju.

Prema ZOO-u, neimovinske se štete mogu podijeliti na:o fizičke bolio duševne boli

a) zbog smanjenja životne aktivnostib) zbog naruženostic) zbog povrede ugleda i častid) zbog povrede slobodee) zbog povrede prava osobnostif) zbog smrti bliske osobeg) zbog navođenja na kažnjivu obljubu, kažnjivu bludnu radnju ili drugo kazneno djelo protiv dostojanstva osobe i morala

o povreda prava osobnostio strah

POZITIVNA ili obična šteta sastoji se u umanjenju postojeće imovine oštećenika.

48

Bilo bi bolje reći da se pod pozitivnom štetom podrazumijeva nestanak koristi koju je netko imao, ili se postojeća korist zbog štetne radnje umanjila odnosno pogoršala.To je u pravilu sadašnja šteta, a ponekad se naziva i stvarnom štetom.Pozitivna šteta predstavlja vrijednost za koju je oštećenik postao siromašniji.NEGATIVNA šteta ili izmakla korist – izmakla korist je dobitak kojem se netko nada po redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima i bio bi ga ostvario da nije bilo štetne radnje. Negativne su štete isključivo imovinske štete.Po našem pravu se izgubljena zarada, do koje je došlo zbog tjelesne ozljede i smanjene radne sposobnosti, ne smatra negativnom nego pozitivnom štetom.Negativna šteta ili izmakli dobitak nije nužno vezan za postojanje pozitivne, stvarne štete. Izmakli dobitak može postojati i samostalno.

Uzročnost – uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu je veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Zbog toga se uzročnost naziva i kauzalni neksus (uzročna veza). Bez postojanja uzročne veze između štetne radnje i štete nema ni štetnikove odgovornosti za štetu.U nizu spleta i događaja treba među mnogobrojnim uzrocima i posljedicama pronaći jedan događaj koji je pravno relevantan i koji se u pravu uzima kao određeni uzrok određene posljedice.O tome koji je događaj odlučujući postoji nekoliko teorija. Najpoznatija i najprihvatljivija je adekvacijska teorija – prema njoj među različitim događajima koji se mogu smatrati uzrocima nastale posljedice kao uzrok se uzima samo onaj koji je tipičan za postanak određenog štetnog uspjeha. Tipičan je onaj uzrok koji redovito dovodi do određene štete. To je onaj događaj za koji nam životno iskustvo pokazuje da se redovito uz njegovu pojavu može očekivati nastup određene štetne posljedice.Po toj teoriji treba isključiti sve one slučajne događaje koji se upliću u redovno zbivanje te su ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti.Adekvacijska teorija ne daje uvijek apsolutni i nepogrešivi kriterij kod iznalaženja stvarnog uzroka nastale određene štete. No, po svom zahtjevu tipičnosti pomaže kod pitanja odabiranja uzroka. Uzročna veza koja treba postojati između štetne radnje i štete mora biti neprekinuta. Tako dugo dok takva veza postoji štetnik je odgovoran za posljedice štetne radnje.Čim se veza prekida, bilo slučajem, radnjom treće osobe ili samog oštećenika, štetnik ne odgovara za daljnje posljedice.Uzročna veza između štetne radnje i štete nužna je pretpostavka odgovornosti za štetu – oštećenik tu uzročnu vezu mora i dokazati jer je ona jedna od pretpostavki koje se u pravilu ne predmnijevaju. Ako bi se uzročnost predmnijevala to bi značilo da oštećeni, dokazavši štetnu radnju i štetu, za svaku štetnu radnju mogao štetnika povući na odgovornost.Ipak, ZOO je predvidio jednu iznimku kada se i sama uzročnost predmnijeva – šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari ili djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Smisao te oborive predmnijeve je da se olakša položaj oštećenika time što se teret dokaza prebacuje na štetnika.

Protupravnost – protupravnost znači povredu nekog pravnog pravila pozitivnog pravnog poretka. Protupravnost se može odnositi samo na štetnu radnju.Postoji li u pojedinom slučaju protupravnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu ocjenjuje se prema tome traže li se za protupravnost samo objektivni ili i subjektivni elementi protupravnosti. Kada se za postojanje protupravnosti traže samo objektivni elementi, dovoljno je da je štetnik štetnom radnjom ili štetom povrijedio normu pravnog poretka bez obzira na odnos počinitelja prema radnju i nanesenoj šteti.Subjektivni elementi protupravnosti izraženi su krivnjom počinitelja. Za protupravnost nije uvije dovoljno da je štetnom radnjom povrijeđena neka pravna norma, nego se traži i određeni stupanj krivnje štetnika. Postoje slučajevi u kojima se, unatoč postojanju protupravnosti, odgovornost za štetu modificira, a u nekima se isključuje protupravnost.

Svaka radnja koja je protupravna nije istodobno i štetna radnja.

49

Štetna radnja je protupravna samo onda kada predstavlja povredu one norme objektivnog prava koja je određena da služi za zaštitu subjektivnih prava i interesa. Stoga radnja koja je protivna takvoj normi istodobno dovodi do povrede prava i interesa koji se tom normom štite.Postoje, međutim, situacije u kojima štetna radnja nije protupravna ali treba popraviti štetu koja je tom radnjom uzrokovana. Primjerice, krajnja nužda. To je takva situacija u kojoj učinitelj vrši štetnu radnju da bi od sebe, ili od drugoga, otklonio istodobno neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom je zlo koje je učinjeno manje od onoga kojim se prijetilo.Prema ZOO-u, za štete nanesene u stanju nužde najprije odgovara osoba koja je kriva za nastanak opasnosti štete. No, oštećenik može tražiti naknadu i od osoba od kojih je šteta otklonjena, ali ne više od koristi što su je od toga imale.Štetna radnja u stanju nužde zahvaća stvari, životinje, stanja, a može i čovjeka – u tom slučaju ne smije od njega uslijediti napad.Prema neubrojivima postoji nužna obrana, a ne krajnja nužda.Napad ne smije dolaziti od čovjeka i time se krajnja nužda razlikuje od nužne obrane koja može biti upravljena samo protiv čovjeka od kojeg dolazi protupravni napad.Krajnja nužda nije pravo nego razlog za opravdanje.Prema ZOO-u, tko pretrpi štetu otklanjajući od drugog opasnost štete, ima pravo zahtijevati od njega naknadu one štete kojoj se razumno izložio. Nerazumnim izlaganjem šteti moglo bi biti ocijenjeno ono kod kojeg postoji izrazito velik rizik i suviše mali izgled za uspješno otklanjanje, ili kad je šteta koju bi trebalo pretrpjeti neusporedivo veća od one koju bi trebalo spriječiti.

Postoje i slučajevi u kojima je protupravnost isključena pa nema ni odgovornosti za štetu, ni naknade štete.

1. Nanošenje štete po dužnosti – podrazumijevaju se oni slučajevi u kojima su pojedine osobe u pravilnom izvršavanju svoje dužnosti po samom propisu dužne počiniti štetu.2. Nužna obrana – pravo da se od sebe ili drugoga odbije istodobni protupravni napad. Štetna radnja koja je izvršena u granicama nužne obrane nije protupravna pa se ne popravlja niti šteta koja je u tim granicama počinjena. Za štetu u prekoračenju nužne obrane se odgovara. Nužna obrana je opravdana samo kada se nadovezuje neposredno na napad, a protupravni napad može doći samo od osobe.3. Viša sila – o njoj postoji nekoliko teorija. Prema objektivnoj teoriji to je događaj koji izlazi iz kruga redovitih događaja i u odnosu na osobu koja bi se trebala pojaviti kao štetnik taj se događaj smatra vanjskim. Prema subjektivnoj teoriji, viša sila je svaki onaj događaj koji se ni uz maksimalnu pažnju osobe nije mogao niti predvidjeti niti spriječiti. ZOO prihvaća mješovito rješenje – viša sila je vanjski događaj koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti.4. Dopuštena samopomoć – ne odgovara za štetu onaj tko u slučaju dopuštene samopomoći prouzroči štetu osobi koja je svojim ponašanjem izazvala potrebu samopomoći. Dopuštena samopomoć je pravo svake osobe da otkloni povredu prava kad neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost.5. Pristanak oštećenika – onaj koji pristane da se na njegovu štetu poduzme štetna radnja, ne može tražiti naknadu njome prouzročene štete. Ipak, pristanak oštećenika ne isključuje uvijek odgovornost za štetu – nema učinak oslobođenja od odgovornosti za štetu pristanak na izvršenje radnje koja je zakonom zabranjena. Takva je izjava oštećenika ništava.

2. Krivnja

Prema ZOO-u, krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Namjera (dolus) – namjera je takva vrsta krivnje kod koje se traži da je štetnik postupao znajući i hotimice. To znači da se kod namjere traži i volja i znanje. Kod namjere se ne traži znanje štetnika o protupravnosti radnje – dovoljno je da je štetna radnja objektivno protupravna. U pravu prije ZOO-a razlikovala su se tri stupnja namjere: obična, zla namjera i zluradost.

50

Obična namjera postoji kada, primjerice, netko ubije tuđu životinju jer mu čini štetu u polju ali ne zna da ju ne smije ubiti. Zla namjera postoji ukoliko zna da ju ne smije ubiti pa to ipak učini, dok je zluradost kada uz sve ranije rečeno pri činjenju iskazuje radost ili obijest.

Nepažnja (culpa) – ona se, za razliku od namjere, određuje objektivno. Tu se ponašanje počinitelja uspoređuje s ponašanjem drugih ljudi da bi se ustanovilo je li počinitelj upotrijebio dužnu pažnju. Nepažnja se naziva i nemarnošću.Nepažnja se može odrediti i subjektivno. Nepažljivo bi postupio onaj koji je htio uzrok, ali nije htio posljedicu. Također s nepažnjom postupa i onaj koji nije predvidio posljedice svoje radnje iako je po zakonu bio dužan predvidjeti. Kod nepažnje razlikujemo dva stupnja – krajnju i običnu.

Krajnja nepažnja (culpa lata) – s krajnjom nepažnjom ili s grubom nemarnošću postupa onaj koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek. Krajnja nepažnja je toliko težak stupanj krivnje da se u praktičnim posljedicama izjednačuje s namjerom (onaj koji napunjenu pušku ostavi na mjestu lako dostupnom djeci, pa dođe do nesreće).

Obična nepažnja (culpa levis) – s običnom nepažnjom ili nemarnošću postupa onaj koji u svom ponašanju ne upotrijebi onu pažnju koju bi upotrijebio dobar privrednik odnosno dobar domaćin. Obična nepažnja se predmnijeva. Obična nepažnja je lakši stupanj nepažnje i najlakši stupanj krivnje. Kako se ocjena temelji na usporedbi s zamišljenim savjesnim čovjekom, obična se nepažnja naziva i apstraktnom – culpa levis in apstracto.U pravu postoji i obična nepažnja koja se određuje konkretnim mjerilom. To je još niži stupanj krivnje gdje je mjerilo samo uobičajeno ponašanje štetnika. Tu se od čovjeka zahtijeva da «s tuđim stvarima postupa barem onako kako bi postupao sa svojima». Zato se takva nepažnja naziva culpa levis in concreto. ZOO uvažava običnu pažnju in concreto. Obična nepažnja služi i kao kriterij za snižavanje naknade štete u slučaju kad je do štete došlo za vrijeme dok je štetnik radio u korist oštećenika. Sud u tom slučaju može odrediti manju naknadu, vodeći računa o brižljivosti koju štetnik pokazuje u vlastitim poslovima.

3. Vrste odgovornosti za štetu

Izvanugovorna, ugovorna i predugovorna odgovornost –1.Izvanugovorna ili deliktna odgovornost – odgovornost za štetu koja je nanesena

građanskim deliktom. Ključni kriterij razlikovanja deliktne od ugovorne odgovornosti je priroda štetne radnje.

Unutar izvanugovorne ili deliktne odgovornosti mogu se dalje razlikovati subjektivna i objektivna odgovornost, vlastita odgovornost i odgovornost za drugoga, podijeljena i solidarna odgovornost. Kriterij razlikovanja u pravilu su pretpostavke odgovornosti. U odnosu na pravila o ugovornoj odgovornosti, pravila izvanugovorne odgovornosti imaju

karakter općih pravila o odgovornosti za štetu.To znači da će se za pitanja koja nisu uređena pravilima ugovorne odgovornosti

primjenjivati pravila izvanugovorne odgovornosti na odgovarajući način.

2. Ugovorna ili kontraktna odgovornost – nastaje kad je šteta nanesena povredom ugovorne obveze. Oštećenik mora, osim općih pretpostavki odgovornosti, za štetu dokazati još dvije pretpostavke – postojanje ugovora odnosno ugovorne obveze i povredu te obveze.

Osim na štete prouzročene povredom ugovorne obveze, pravila ugovorne odgovornosti primjenjuju se i na štete nastale povredom obveze iz drugih obveznopravnih odnosa kao što su stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, jednostrana izjava volje a primjenjuju se i na odnos nastao uzrokovanjem štete građanskim deliktom. Sve to ukoliko za

neispunjenje tih obveza ne postoje posebni propisi.Pod povredom ugovorne obveze ZOO podrazumijeva neispunjenje obveze i zakašnjenje

s njezinim ispunjenjem. Dužnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže da su nemogućnost odnosno zakašnjenje nastali zbog okolnosti koje su nastupile nakon sklapanja ugovora, a koje on nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

51

Ako je nemogućnost ispunjenja nastupila nakon dolaska dužnika u zakašnjenje, odgovarat će za nju iako je nije skrivio. U tom će se slučaju osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koju duguje slučajno propala i da je obvezu na vrijeme ispunio.

Posebnost je ugovorne odgovornosti da se ona može ugovorno proširiti, ograničiti pa i posve isključiti. Nedopušteno je samo da se odgovornost dužnika unaprijed ugovorom isključi kada do neispunjenja ili zakašnjenja dođe namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Između ugovorne i deliktne odgovornosti postoje još neke razlike: za nastanak ugovorne odgovornosti zahtijeva se kao pretpostavka

poslovna sposobnost štetnika, dok je za nastanak izvanugovorne odgovornosti dovoljna deliktna sposobnost

kod ugovorne odgovornosti štetnik (dužnik) odgovara za prouzročenu štetu, ali također i za ispunjenje prvobitne obveze, dok kod izvanugovorne odgovornosti odgovara samo za prouzročenu štetu

pravila ugovorne odgovornosti su pretežno dispozitivne naravi, što ugovornim stranama omogućuje širenje, ograničavanje pa i isključenje odgovornosti. Nastanak izvanugovorne odgovornosti uređen je imperativnim propisima pa je dispozitivnost ograničena samo na promjenu i prestanak odnosa odgovornosti

oštećenik kod ugovorne odgovornosti može biti u pravilu samo vjerovnik, a kod izvanugovorne svaka osoba kojoj šteta bude nanesena.

3. Predugovorna odgovornost (culpa in contrahendo) – odgovornost za štetu koju

jedna strana uzrokuje drugoj vodeći pregovore bez namjere da sklopi ugovor ili odustajanjem od te namjere bez osnovanog razloga.

ZOO je jedan od rijetkih zakona koji sadrži odredbe o toj odgovornosti. U našem je odštetnom pravu predugovorna odgovornost uređena posebnim propisima. ZOO polazi od načela da pregovori što prethode sklapanju ugovora ne obvezuju pa ih svaka strana može prekinuti kad god hoće. U slučaju prekida svaka strana pokriva svoje izdatke oko

pregovora osim ako bi se drugačije dogovorile.Odgovornost za štetu prouzročena vođenjem pregovora nastaje samo ako je ispunjena

bar jedna od dvije pretpostavke.Prva je da su pregovori vođeni bez namjere sklapanja ugovora, a druga da su vođeni s

namjerom sklapanja ugovora ali se od te namjere odustalo bez osnovanog razloga.Teret dokaza leži na oštećeniku.Pravilima kojima je uredio predugovornu odgovornost ZOO nije obuhvatio sva pitanja te

odgovornosti, posebno pitanje obujma odštete i zastaru odštetnog zahtjeva. Postupi li se prema načelu da u nedostatku posebnih pravila treba primijeniti opća pravila, na ta bi pitanja trebalo primijeniti pravila izvanugovorne (deliktne) odgovornosti kao opća pravila odgovornosti za štetu. Glede obujma odštete zbog neosnovanog prekida pregovora, u obzir će doći naknada troškova nastalih vođenjem pregovora do njihova prekida.

Subjektivna (kulpozna) i objektivna (kauzalna) odgovornost –1. Subjektivna ili kulpozna odgovornost – o njoj govorimo ako je za nastanak

odgovornosti za štetu, uz opće pretpostavke, potrebna i krivnja štetnika. Za nastanak subjektivne odgovornosti traže se slijedeće pretpostavke: štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost u objektivnom smislu i krivnja.

Razlikuju se dvije podvrste subjektivne odgovornosti:a) subjektivna odgovornost kod koje se krivnja dokazuje – prema ZOO-u, subjektivna je

odgovornost kod koje se krivnja dokazuje svedena na iznimku. Krivnju dokazuje oštećena strana i kod predugovorne odgovornosti.

b) subjektivna odgovornost kod koje se krivnja predmnijeva – oštećenik mora dokazati štetnu radnju, štetu i uzročnu vezu. Vrijedi pravilo da se predmnijeva najniži stupanj krivnje, a to je obična nepažnja. Svaki viši stupanj krivnje oštećenik je dužan dokazati. Štetnik se brani kao i kod odgovornosti po kriteriju dokazane krivnje, samo što će se ovdje moći obraniti (ekskulpirati) već time da dokaže svoju nekrivnju. «Tko drugome uzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.»

52

Slučaj je takav događaj koji bismo, da smo ga predvidjeli, mogli spriječiti, naspram više sile gdje se radi o događaju koji, da smo ga i predvidjeli, ne bismo mogli spriječiti. Drugim riječima, slučaj je takav događaj koji se štetniku ne može pripisati u krivnju.

Za slučajne štete vrijedi načelo da slučaj škodi onome kome se dogodio. To, međutim, ne znači da za slučajne štete nitko i nikada ne odgovara.

Bivši je OGZ predviđao da se za slučaj iznimno odgovara kod povoda, povrede zaštitnih propisa i miješanja u tuđe poslove.

Povod znači stvaranje situacije koja sama po sebi nije štetna, ali zbog djelovanja nekog događaja sa strane može dovesti do štete.

Zaštitni propisi su oni propisi kojima je svrha da preventivno djeluju na otklanjanje raznih opasnosti. Ako je netko prekršio propis, bit će odgovoran za štetu pa makar je ona nastala i slučajem.

Miješanje u tuđe poslove – ako se netko miješa u tuđe poslove bez nužde, pa se u tim poslovima dogodi šteta, uzima se da se šteta ne bi dogodila da nije bilo miješanja.

ZOO također uređuje odgovornost za štete nastale u povodu i miješanjem u tuđe stvari.

2. Objektivna ili kauzalna odgovornost – odgovornost za štetu za čiji se nastanak ne traži krivnja štetnika. Može se reći da odgovornost postoji već na temelju objektivne činjenice da je šteta prouzročena.

Objektivna će odgovornost nastati kada se ispune, odnosno kada oštećenik dokaže štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu i protupravnost. Iznimno, uzročna se veza ne dokazuje već predmnijeva kod šteta koje su nastale u vezi s opasnom stvari ili djelatnošću.

Pravila objektivne odgovornosti primjenjuju se na štete od stvari djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu, kao i štete u drugim slučajevima koji su predviđeni zakonom.

Odgovornost za štetu od opasne stvari i od opasne djelatnosti – opasnom stvari podrazumijeva se svaka stvar koja po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe, ili na drugi način, predstavlja povećanu opasnost nastanka štete za okolinu pa je zbog toga treba nadzirati povećanom pažnjom.

Neka djelatnost predstavlja povećanu opasnost kada u njezinom redovitom tijeku, već po samoj njezinoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, mogu biti ugroženi životi i zdravlje ljudi ili imovina, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pozornost osoba koje obavljaju tu djelatnost, kao i osoba koje s njom dolaze u dodir.

Hoće li neka stvar ili djelatnost biti kvalificirana opasnom određuje sud u svakom pojedinom slučaju. Prema ZOO-u, opasnim se smatra i proizvod s nedostatkom zbog kojeg predstavlja opasnost štete za osobe ili stvari.

Za štete od opasnih stvari kao subjekt odgovornosti može se pojaviti njezin imatelj, a to je u prvom redu vlasnik stvari. Umjesto njega odgovarat će onaj koji stvar protupravno oduzme, onaj kojem imatelj stvar povjeri na upotrebu ili onaj tko ju treba nadgledati iako stvar nije kod njega na radu. Imatelj će odgovarati ako je stvar povjerio osobi koja nije

osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati.Za štete od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi, a za štetu zbog

nedostatka stvari njezin proizvođač. Kao subjekt se može pojaviti i korisnik nuklearnog uređaja.

ZOO ima posebna pravila o odgovornosti za štetu u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu.

Odgovornost organizatora priredbi – odgovara za štetu koja nastane smrću ili ozljedom koju netko pretrpi zbog izvanrednih okolnosti koje su u takvim prilikama moguće.

Odgovornost za onečišćavanje okoliša – štete u okolišu ili ekološke štete javljaju se kao oštećenje ili gubitak prirodne funkcije pojedinih dijelova okoliša.

Štetnik se može osloboditi objektivne odgovornosti ako dokaže da nisu ispunjene pretpostavke koje se traže za tu odgovornost.

Štetnik se oslobađa ako dokaže jednu o tri činjenice:1. da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. Drugim riječima, da se šteta dogodila višom silom. Ne može se osloboditi odgovornosti ako dokaže da se dogodila slučajno.

53

2. da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika, što znači da je dovoljno da ju je prouzročio, a ne traži se i njegova krivnja. Kod nuklearnih šteta štetnik mora dokazati da je oštećenik namjerno uzrokovao štetu da bi se oslobodio odgovornosti3. da je šteta nastala isključivo radnjom treće osobe. U slučaju da je treća osoba samo djelomično pridonijela nastanku štete, štetnik se uopće ne oslobađa odgovornosti već zajedno s trećom osobom solidarno odgovara za štetu. Treća osoba snosi naknadu u dijelu koji je razmjeran težini njezine krivnje.

Vlastita odgovornost i odgovornost za drugoga – 1. Vlastita odgovornost – kada štetnik odgovara za štetu prouzročenu vlastitom štetnom radnjom.2. Odgovornost za drugoga – kada netko odgovara za štetu koju je prouzročila druga osoba. Da bi nastala odgovornost za drugoga uz opće se pretpostavke traži poseban

odnos između štetnika i odgovorne osobe. Najčešće je to roditeljski, starateljski ili radni odnos.

Odgovornost za drugoga može biti deliktna ili ugovorna, subjektivna ili objektivna.Odgovornost za maloljetnike – mogu odgovarati roditelji, staratelji, škola i neke druge

ustanove. Roditelji odgovaraju za štete svoje maloljetne djece koja žive s njima, za onu do navršene sedme godine bez obzira na krivnju dakle prema pravilima objektivne odgovornosti. Za djecu od sedam do 18 godina roditelji odgovaraju po pravilima subjektivne

odgovornosti s tim da se njihova krivnja predmnijeva. Ako i dijete ima deliktnu sposobnost, odgovara solidarno s roditeljima.

Učine li maloljetnici štetu dok su pod nadzorom staratelja, škole ili neke druge ustanove, odgovarat će oni osim ako dokažu da su nadzor obavljali onako kako su bili dužni, odnosno da bi šteta nastala i usprkos brižljivom obavljanju nadzora.

Bez obzira što je nadzor obavljala druga osoba, oštećenik može tražiti naknadu od roditelja ako je šteta nastala zbog lošeg odgoja maloljetnika. U slučaju da maloljetnik odgovara za štetu, a nije u stanju nadoknaditi je, sud može obvezati roditelje da ju, potpuno ili djelomično, nadoknade iako nisu krivi.

Odgovornost za duševno bolesne i zaostale u umnom razvoju – odgovaraju oni koji su dužni voditi nadzor nad njima. Ta dužnost može proizlaziti iz zakona, odluke državnog tijela ili ugovora. Odgovorna se osoba može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je obavljala nadzor na koji je bila obvezana odnosno da bi šteta nastala i pri brižljivom nadzoru. Riječ je o subjektivnoj odgovornosti kod koje se krivnja predmnijeva.

Odgovornost poslodavca za radnike – poslodavac odgovara za štetu koju njegov radnik prouzroči trećoj osobi u radu ili u vezi s radom. Odgovara onaj poslodavac kod kojeg je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete. Oštećenik upućuje zahtjev za popravljanje štete poslodavcu koji odgovara za štetu, a ne radniku koji je štetu prouzročio. Samo

iznimno, kada je šteta prouzročena namjerno, oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od radnika koji je štetu učinio.

Treća osoba, odnosno oštećenik, može biti svaka pravna osoba različita od poslodavca koji odgovara za štetu i svaka fizička osoba, uključujući i radnika zaposlenog kod istog poslodavca u kojem je zaposlen i štetnik.

Šteta je učinjena u radu ako ju je radnik učinio obavljajući poslove, zadatke ili funkcije u okviru svog radnog mjesta ili po posebnom nalogu.

Šteta u vezi s radom je svaka šteta koja je prouzročena u obavljanju poslova koji su u uskoj vezi s redovitim poslovima radnikova radnog mjesta.Poslodavac se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je radnik u određenim

okolnostima postupao onako kako je trebalo.Dokaže li se da radnik nije postupao s pažnjom dobrog stručnjaka, poslodavac će odgovarati za štetu. Budući da nepostupanje s pažnjom koja se zahtijeva treba smatrati skrivljenim ponašanjem, nema sumnje da je riječ o odgovornosti kod koje je krivnja štetnika odlučujuća pretpostavka. Prema tome, riječ je o subjektivnoj odgovornosti.To, međutim, ne znači da nije moguća i objektivna odgovornost poslodavca – biti će to u onom slučaju kad je šteta prouzročena opasnom stvari ili opasnom djelatnošću.Poslodavac koji je nadoknadio štetu trećoj osobi ima pravo zahtijevati od radnika naknadu isplaćenog iznosa u roku šest mjeseci od dana isplate, ali samo ako je radni štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

54

Odgovornost pravne osobe za štetu koju trećima uzrokuju njezina tijela upravljanja – odgovornost se odnosi i na individualna i na kolegijalna tijela pravne osobe.Pravna osoba koja je nadoknadila štetu ima pravo regresa od osobe koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom. Pravo regresa zastaruje šest mjeseci od nada isplate.

Odgovornost više osoba za istu štetu – 1. Podijeljena odgovornost – svaka od više osoba odgovara za određeni dio štete. Osnovno je pravilo da svaka odgovara za onaj dio štete koji je prouzročila. Ako se taj dio ne može utvrditi, odgovaraju na jednake dijelove.Vrlo često će podijeljena odgovornost nastati između štetnika i oštećenog. Nastaje kad štetnik sa svoje strane doprinese da šteta nastane odnosno da bude veća nego što bi inače bila. U tom se slučaju naknada štete smanjuje za dio štete koji potječe od radnje oštećenog. Ako se taj dio ne može utvrditi, sud će odmjeriti naknadu uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja.2. Solidarna odgovornost – kad svaki od više štetnika odgovara za cjelokupnu štetu bez obzira na njegov udio u uzrokovanju štete. Nastaje kada više osoba uzrokuje štetu radeći zajedno. S neposrednim počiniteljima solidarno odgovaraju njihovi podstrekači i pomagači. Solidarno će odgovarati i oni počinitelji štete koji nisu radili zajedno, nego nezavisno jedan od drugoga, ali se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u uzrokovanoj šteti.To pravilo ne vrijedi za štete koje više radnika uzrokuje u radu ili u vezi s radom, namjerno ili iz krajnje nepažnje, poslodavcu. Ako se za svakog radnika ne može utvrditi dio štete koji je uzrokovao, neće nastati solidarna već podijeljena odgovornost na jednake dijelove. Više radnika će odgovarati solidarno samo ako su štetu počinili umišljajnim kaznenim djelom.Solidarna je odgovornost predviđena i u brojnim pojedinačnim slučajevima, a postoji i solidarna odgovornost naručitelja i izvođača radova na nekretnini za štetu trećoj osobi koja joj nastane u vezi s izvođenjem radova. Onaj od solidarno odgovornih štetnika koji isplati cjelokupnu štetu ili više nego što iznosi njegov udio, ima pravo regresa prema ostalima. Udio svakog određuje se prema težini njegove krivnje i težini posljedica njegovog djelovanja. Ako se udjeli ne mogu utvrditi, biti će jednaki osim ako bi drugo bilo pravičnije.

Posebni slučajevi odgovornosti–1. Odgovornost zbog uskraćivanja nužne pomoći – predviđena je odgovornost za štetu koja nastane uskraćivanjem pomoći osobi čiji su život ili zdravlje očito ugroženi. Za štetu odgovara onaj tko je bez opasnosti za sebe mogao pružiti pomoć, a prema okolnostima slučaja morao predvidjeti nastanak štete. Sud može takvu osobu osloboditi odgovornosti za štetu ako bi to bio zahtjev pravičnosti.2. Odgovornost u vezi s obvezom sklapanja ugovora – predviđena je odgovornost za štetu kao sankcija za povredu obveze sklapanja ugovora. Za štetu odgovara osoba koja je po zakonu bila dužna sklopiti neki ugovor, a nije ga ni na zahtjev zainteresirane osobe sklopila bez odgađanja.3. Odgovornost u vezi s obavljanjem poslova od općeg interesa – organizacije koje obavljaju komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od općeg interesa.

4. Popravljanje štete

Pod popravljanjem štete razumijeva se uklanjanje, nadoknađivanje ili ublažavanje štetnih posljedica koje su nastupile zbog određene štetne radnje.U našem pravu postoje tri osnovna oblika popravljanja štete: naturalna restitucija, naknada štete i satisfakcija.Naturalna restitucija – uspostava stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Naturalna se restitucija javlja u tri osnovna oblika.Prvi je individualna restitucija što znači vraćanje iste stvari koja je, recimo, bila oduzeta.

55

Drugi je generična restitucija a sastoji se u davanju drugih zamjenjivih stvari umjesto oduzetih ili oštećenih.Treći oblik je restitucija u obliku troškova. Tu se radi o slučaju kad je stvar oštećena pa je sam oštećenik da popraviti. Štetnik mu je dužan nadoknaditi troškove.Naturalna restitucija kao oblik popravljanja štete obavlja se samo onda ako je moguća. Dakle, ako postoji bilo pravna bilo faktična nemogućnost povratka u prijašnje stanje nema ni restitucije.Faktična nemogućnost postoji onda ako je propala individualno označena stvar. Pravna postoji u onom slučaju kada bi vraćanje u prijašnje stanje značilo povredu pozitivnih propisa. Smatra se da nemogućnost restitucije postoji i u onom slučaju kada bi vraćanje u prijašnje stanje bilo povezano s nerazmjerno velikim troškovima ili pretjerano velikim teškoćama za štetnika.U svim takvim slučajevima gdje je naturalna restitucija nemoguća doći će naknada štete kao najprikladniji oblik popravljanja štete.U vezi s naturalnom restitucijom treba zapamtiti da po našem pravu postoji tzv. obvezatnost restitucije. To znači da se šteta ne samo obvezatno nego i prvenstveno popravlja u obliku naturalne restitucije.Pravilo o obvezatnosti naturalne restitucije ublaženo je s nekoliko izuzetaka:

- kada sud ocijeni da nije nužno da odgovorna osoba izvrši restituciju u kojem će slučaju odrediti isplatu odgovarajućeg iznosa novca

- sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novu kad god on to zahtijeva, osim ako okolnosti konkretnog slučaja opravdaju upravo restituciju

- ZOO obvezuje odgovornu osobu, u slučaju da uspostavljanje prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, da ostatak štete isplati u novcu

- ZOO oslobađa odgovornu osobu restitucije vraćanjem nedopušteno oduzete stvari i propisuje obvezu isplate novca ako je stvar, pa makar bila i generična, propala djelovanjem više sile.

Naknada štete – to je oblik popravljanja štete koji se sastoji u novčanom ekvivalentu.Naknadom štete ne uspostavlja se izravno ranije stanje nego se u obliku isplate odgovarajućeg iznosa novca nadomješta oštećenom ono što je zbog štetne radnje izgubio. Naknada štete ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik pretrpio. Naknada štete u našem pravu nema kazneni karakter.

Obujam – pod obujmom se podrazumijeva skup svih šteta koje su se dogodile zbog neke štetne radnje. Tu spadaju obična šteta i izmakla korist, troškovi učinjeni radi umanjenja ili ublažavanja štetnih posljedica i kamate na iznos naknade.Obujam naknade kod deliktne i ugovorne odgovornosti se razlikuje.Kod deliktne odgovornosti, bez obzira na vrstu i stupanj krivnje, oštećenik ima pravo na naknadu obične štete ali i na naknadu izmakle koristi.Kod ugovorne odgovornosti u obujam naknade također ulaze obična šteta i izmakla korist. No, ovdje je zakonodavac obujam naknade, a time i njezinu visinu, učinio zavisnim od vrste i stupnja krivnje.Ako je do povrede ugovorne obveze došlo običnom nepažnjom dužnika, vjerovnik ima pravo na naknadu samo one štete koju je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguću posljedicu povrede ugovora s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili su mu morale biti poznate – može se reći da se obujam štete svodi na tzv. predvidljivu štetu.U slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja, te neispunjenja zbog krajnje nepažnje, vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale. Vjerovnik koji zahtijeva punu naknadu obične štete i izmakle koristi dužan je dokazati dužnikovu prijevaru, namjeru ili krajnju nepažnju jer se ti oblici krivnje ne presumiraju.

Visina – pod visinom naknade štete podrazumijeva se vrijednost štete izražena u novcu prema određenim cijenama.Kod deliktne odgovornosti, prema načelu potpune naknade, sud ima dosuditi naknadu štete u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje. Pri tome je dužan uzeti u obzir i okolnosti koje su nastupile nakon uzrokovanja štete, a prije donošenja sudske odluke. Visina naknade štete se

56

određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Pravilo je da se visina štete utvrđuje redovnom, tržišnom cijenom, neovisno o vrsti i stupnju krivnje štetnika. Određivanje visine naknade prema afekcijskoj cijeni ZOO je predvidio samo kao mogućnost kojom se sud može, ali ne mora, poslužiti u slučaju kada je stvar uništena ili oštećena kaznenim djelom učinjenim s umišljajem.Za štetu pretrpljenu gubitkom uzdržavanja i pomaganja naknada se odmjerava prema svim okolnostima konkretnog slučaja, ali ne može biti veća od onoga što bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao živ.U dva slučaja sud može odrediti nižu naknadu nego što iznosi šteta. To su:

1. kad je odgovorna osoba slabog imovinskog stanja pa bi je isplata potpune naknade dovela u oskudicu, a šteta nije prouzročena ni namjerno ni krajnjom nepažnjom2. Drugi je slučaj kad je štetnik prouzročio štetu radeći nešto korisno za oštećenika, postupajući pritom brižljivošću koju bi pokazao i u vlastitim poslovima.I kod podijeljene odgovornosti odmjeravanje naknade se pokazuje kao smanjenje ukupne naknade za onoliko koliko je oštećenik pridonio nastanku odnosno povećanju štete.Kod ugovorne odgovornosti ugovorne strane mogu sporazumno utvrditi visinu naknade odnosno najviši iznos naknade. Takva će odredba, međutim, biti nevaljana ako je ugovoreni iznos naknade u očitom nerazmjeru sa štetom. Osim toga, ZOO propisuje da vjerovnik ima pravo na potpunu naknadu i u slučaju kad je njezina visina ograničena, ako je dužnik namjerno ili krajnjom nepažnjom uzrokovao nemogućnost ispunjenja.Kod ugovorne odštete također je predviđeno nekoliko slučajeva smanjenja naknade:1. ako je pri povredi obveze osim štete za vjerovnika nastao i određeni dobitak2. ako strana koja se poziva na povredu ugovora nije poduzela sve razumne mjere da bi se smanjila šteta izazvana tom povredom3. ako za nastalu štetu ili njezinu veličinu odnosno za otežanje dužnikova položaja ima krivnje do vjerovnika ili osobe za koju on odgovara – tada se naknada smanjuje razmjerno krivnji vjerovnika.

Ustanovljavanje i oblik naknade štete – najvažniji načini su:a) ustanovljavanje propisom koji sadrži cjenik ili tarifu o naknadi određene vrste štetab) arbitrarno ustanovljenje od strane suda po njegovu slobodnu uvjerenjuc) ustanovljenje od strane suda prema procjeni sudskih vještakad) komisijsko ustanovljenjee) ustanovljenje sporazumom između štetnika i oštećenika.Iznos naknade može se odrediti u ukupnom (jednokratnom) iznosu ili u obliku novčane rente. Naknada u obliku novčane rente određuje se za imovinsku štetu zbog smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja, posebno za štetu zbog gubitka uzdržavanja ili zarade te trajnog povećanja potreba.

Satisfakcija – to je takav oblik popravljanja štete koji se priznaje oštećeniku kao neko subjektivno zadovoljenje bez obzira na štetu i njezinu naknadu. Satisfakcija je pogodan oblik popravljanja neimovinskih šteta.Moralna ili nematerijalna satisfakcija se može sastojati u objavljivanju presude, objavljivanju ispravka, opozivu uvrede ili nečem drugom čime se može ostvariti svrha popravljanja štete.O novčanoj ili materijalnoj satisfakciji govorimo kada se oštećeniku daje svota novca kao subjektivno zadovoljenje. Satisfakcija u novcu se daje za pretrpljene fizičke boli, za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava osobe i smrti bliske osobe te za pretrpljeni strah.

Ta se satisfakcija naziva bolnina.Sud arbitrarno dosuđuje pravičan novčani iznos, ako nađe da to opravdavaju okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje. Pritom će imati na umu značenje povrijeđenog dobra i cilj satisfakcije, kao i to da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.Satisfakcija se dosuđuje u jednokratnom iznosu, a iznimno i u obliku rente.

57

5. Uklanjanje opasnosti štete

Svatko ima pravo zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili određenom broju osoba. Također, svatko je ovlašten od drugoga tražiti da se uzdrži od djelatnosti koja izaziva uznemiravanje ili opasnost štete ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama.U povodu zahtjeva zainteresirane osobe sud je dužan narediti poduzimanje odgovarajućih mjera za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja. Naredit će uklanjanje izvora opasnosti štete na trošak posjednika izvora opasnosti osim ako on to sam ne učini.Ako u obavljanju općekorisne djelatnosti nastane šteta, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi uobičajene granice – tzv. prekomjerna šteta.Tu se ne može primijeniti načelo integralne naknade jer se jedan dio štete mora podnositi i trpjeti pa se taj ne nadoknađuje.Zahtjev se ostvaruje tzv. tužbom na propuštanje.

STJECANJE BEZ OSNOVE (Condictio sine causa)Stjecanjem bez osnove nazivamo izvanugovorni obveznopravni odnos temeljem kojega je stjecatelj obvezan na povrat ili naknadu vrijednosti onog dijela imovine ili imovinske koristi koje je stekao bez pravom priznate osnove odnosno po osnovi koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

Prema ZOO-u, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti stečenu imovinu ili, ako vraćanje imovine nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.Obveza vraćanja stečenog odnosi se i na slučaj kad se osnova nije ostvarila ili je kasnije otpala.Kod bezrazložnog bogaćenja zapravo je težište na promjeni imovine, ako se ta promjena dogodila bez odgovarajuće osnove. Zbog toga bi možda bilo pravilnije govoriti o stjecanju bez osnove nego o bogaćenju bez razloga.Opće pretpostavke nastanka su:

a) povećanje imovine – na jednoj strani. Do toga može doći stjecanjem nekog novog prava ili povećanjem vrijednosti određene stvari ili nekog drugog dobra unutar imovine, ili uštedom određenih davanja iz imovine i slično. Kada do povećanja imovine dođe radnjom osiromašene strane, zahtijeva se da je radnja izvršena u uvjerenju da se njome ispunjava vlastita obveza. Riječ je o zabludi ili neznanju koji moraju biti ispričivi.

b) umanjenje imovine – na drugoj strani. Nastaje kada određena stvar ili pravo izađe iz imovine. Izmakla korist se ne može smatrati umanjenjem imovine u iznesenom smislu. Ona se reparira kao naknada štete.

c) kauzalna povezanost – između umanjenja imovine na jednoj i povećanja imovine na drugoj strani.

d) nepostojanje odgovarajuće osnove – pod osnovom se podrazumijevaju sve pravom predviđene osnove stjecanja i gubitka imovinskih prava i obveza.

e) činidba – zbog koje je došlo do promjene u imovini ne bi smjela biti štetna radnja jer će tada nastati obveznopravni odnos odgovornosti za štetu, a ne obveznopravni odnos zbog stjecanja bez osnove.

Tužba kojom se traži povrat stečene koristi naziva se kondikcija.Kada se ispune navedene pretpostavke i takav odnos nastane, ovlaštena strana ima na raspolaganju kondikciju kao jedino pravno sredstvo kojim može prisilno ostvariti svoje pravo na povrat stečenog bez osnove.Kondikcija u načelu ne smije konkurirati ni sa jednom drugom tužbom. Posebno to ne bi došlo u obzir s tužbom zbog neispunjenja ugovorne obveze.

58

Tipični slučajevi stjecanja bez osnove su:

1. PLATEŽ NEDUGA (condictio indebiti) – postoji onda kada netko u zabludi isplati drugome određeni iznos novca na ime duga, premda nikakav dug nije postojao. Do toga će doći i kada se isti dug plati dva puta.U tom se slučaju priznaje pravo na povrat više plaćenog makar je do jednog od dva plaćanja došlo na osnovi ovršne isprave.Tužba je osobna i upravlja se protiv primatelja isplate (akcipiensa) ili njegova univerzalnog sukcesora. Tužitelj mora dokazivati svoju činidbu, nedug i zabludu koja može biti i zabluda u pravu, a ne samo u činjenicama

ZOO predviđa i nekoliko izuzetaka od vraćanja onoga što je plaćeno, a nije se dugovalo:- kada netko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti- ako je plaćanje izvršeno na ime ispunjenja neke prirodne obveze odnosno neke moralne

ili društvene dužnosti- ako je plaćanje učinjeno na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili

smrti a primatelj isplate je bio savjestan.

2. STJECANJE S OBZIROM NA OSNOVU KOJA SE NIJE OSTVARILA (condictio causa dana, causa non secuta) – obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila. Ovdje se traži povrat onoga što je netko dao u očekivanju da će nastupiti neki događaj ili pravni uspjeh, a taj nije nastupio.

3. STJECANJE PO OSNOVI KOJA JE KASNIJE OTPALA (condicio ob causam finitam) – zahtjev ide za povratom činidbe koja je uslijedila na temelju valjane osnove ali je ta osnova, zamišljena kao trajna, kasnije otpala.

4. UPORABA STVARI NA TUĐU KORIST – do neosnovanog stjecanja dolazi i kada netko svoju ili tuđu stvar, bez poslovodstva, upotrijebi na korist treće osobe. Pod uvjetom da nema pretpostavki za primjenu pravila o poslovodstvu bez naloga, osoba u čiju je korist stvar upotrijebljena dužna je stvar vratiti odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi njezinu vrijednost.Od onoga koji je upotrijebio tuđu stvar u korist druge osobe može se zahtijevati povrat stvari odnosno naknada njezine vrijednosti i po osnovi odgovornosti za štetu jer će u pravilu za to postojati potrebne pretpostavke, osim ako je pri tome bio nesavjestan.

5. UPORABA TUĐE STVARI U SVOJU KORIST – kad netko tušu stvar upotrijebi u svoju korist, imatelj stvari može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu on nadoknadi korist koju je imao od upotrebe. Iz zakonske formulacije da se nadoknađuje korist od uporabe jasno proizlazi da je riječ o davanju iznosa novca najmanje u visini vrijednosti upotrijebljene stvari. No, kada je upotrijebljena neka nepotrošna stvar korisnik mora vratiti stvar i nadoknaditi korist koju je imao od njezine uporabe.

6. IZDATAK ZA DRUGOG – tko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je on po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega. Riječ je o stjecanju bez osnove ispunjenjem stjecateljeve zakonske obveze.

Ima mišljenja da je u praksi uz kondikciju još uvijek potrebna i verzija (actio de in rem verso) osobito u onim slučajevima kada do stjecanja nije došlo izravnom činidbom osiromašene strane nego na neki drugi način.Verzija je uporaba svoje ili tuđe stvari u nečiju korist, a da to nije ugovorna obveza niti se radi o poslovodstvu bez naloga. Stvar se vraća ili se nadoknađuje njezina vrijednost.Razlika bi prema sjecanju bez osnove bila što se kod verzije duguje naknada, makar korist od uporabe stvari kasnije i propala, dok se korist kod stjecanja bez osnove u pravilu vraća kad još postoji.

Osnovno je pravilo pri stjecanju bez osnove da je stjecatelj dužan stečeno vratiti ako je to moguće inače je dužan nadoknaditi vrijednost postignute koristi.U slučaju ništavosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti sve što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili se priroda onoga što je primljeno protivi

59

vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Ne gleda se savjesnost odnosno nesavjesnost stranaka.Ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan ustavu ili prisilnim propisima, sud može odbiti – u cjelini ili djelomično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanjem onoga što je dala drugoj strani, a može odlučiti da se primljeno na osnovi zabranjenog ugovora preda općini.Na isti su način predviđeni vraćanje primljenog odnosno novčana naknada i kao posljedica poništenja pobojnog ugovora odnosno pravnog posla, s tom razlikom što ovdje sud nije ovlašten ni nesavjesnoj strani odbiti zahtjev za vraćanjem.Kod pobojnih ugovora postoji i jedan izuzetak u pogledu opsega vraćanja – u slučaju poništenja ugovora zbog ograničene poslovne sposobnosti jedne strane, druga strana može zahtijevati vraćanje samo onog dijela ispunjenja koji se nalazi u imovini ograničeno poslovno sposobne osobe ili je upotrijebljen u njezinu korist, kao i onog što je namjerno uništeno ili otuđeno.U svim ostalim slučajevima vrijedi slijedeće:- ako je moguće, stjecatelj je dužan, bez obzira na to je li savjestan ili ne, vratiti stečeno odnosno učiniti potrebno da se uspostavi prijašnje stanje- ako vraćanje nije moguće, stjecatelj je dužan nadoknaditi vrijednost postignute koristi, bez obzira na to je li savjestan ili ne, ako se vrijednost stečenog još uvijek nalazi u njegovoj imovini u bilo kojem obliku- ako se stečeno više ne nalazi u imovini stjecatelja, tada bi savjesnog stjecatelja trebalo osloboditi obveze nadoknađivanja vrijednosti dok bi nesavjesni stjecatelj i u tom slučaju bio dužan nadoknaditi je, posebno ako je stvar uništio ili otuđio da bi izbjegao vraćanje- vrijednost stečenog uvijek se nadoknađuje kada se njegova priroda protivi vraćanju.Uz povrat stečenog moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate. Pritom je važno je li stjecatelj bio savjestan (nije mogao znati niti je znao da je stekao bez osnove) ili ne. Ako je, dužan je vratiti plodove odnosno platiti zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, a ako nije onda od dana stjecanja.Bez obzira je li bio savjestan, stjecatelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova s tim da nesavjesnom stjecatelju pripada naknada za korisne troškove samo do iznosa koji predstavlja povećanje vrijednosti stvari u trenutku vraćanja.

Za kondicijski zahtjev vrijedi opći zastarni rok od pet godina, računajući od dana stjecanja bez osnove. Kraći zastarni rok kondicijskog zahtjeva određen je u propisima o mjenici i čeku – iznosi tri godine.

POSLOVODSTVO BEZ NALOGA (Negotiorum gestio)

Poslovodstvo bez naloga je takav obveznopravni izvanugovorni odnos koji nastaje time što se netko nepozvan miješa u tuđe poslove obavljajući ih za tuđi račun i u tuđem interesu.

Poslovođa (negotiorum gestor) nepozvan obavlja tuđi posao. On, dakle, nema nalog niti bilo kakvo ovlaštenje od druge strane koja se u ovom odnosu naziva gospodar posla (dominus negotii).Predmet poslovodstva bez naloga mogu biti ne samo pravni poslovi u užem smislu i ne samo pravni akti u širem smislu, već i poslovi u posve običnom značenju riječi – dakle, obavljanje tuđeg posla.ZOO kaže da se obavljanju tuđeg posla nepozvano može pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje bilo zbog toga što predstoji šteta ili propuštanje očite koristi.Pretpostavke poslovodstva bez naloga su:

- da se poslovodstvo sastoji u obavljanju posla- da posao mora biti tuđ (negotium alienum)- da posao mora biti obavljen u tuđem interesu- da poslovođa radi bez naloga.

60

Vrste poslovodstva:a) nužno poslovodstvo (negotiorum gestio necessaria) – ono postoji kada se obavljanju tuđeg

posla pristupi da bi se od gospodara posla otklonila predstojeća šteta. Poslovođa je dužan obavijestiti gospodara posla što je moguće prije o onome što je učinio i ako mu je to moguće nastaviti posao dok ga on ne bude u stanju preuzeti. Pri obavljanju posla mora postupati s pažnjom dobrog domaćina odnosno dobrog privrednika i rukovoditi se stvarnim ili vjerojatnim namjerama ili potrebama gospodara posla. Za prouzročenu štetu odgovara ali sud može, s obzirom na konkretne okolnosti u kojima se prihvatio obavljanja tuđeg posla, smanjiti njegovu odgovornost za nepažnju. Gospodar posla je sa svoje strane dužan nadoknaditi mu sve nužne i korisne izdatke te pretrpljenu štetu. Ako je od gospodara posla uspio otkloniti štetu, poslovođi pripada i primjerena naknada za trud. Poslovođa ima pravo odnijeti stvari kojima je povećao imovinu, ako se one mogu odnijeti i bez oštećenja stvari kojoj su dodane i ako mu se za njih ne nadoknađuju izdaci. Gospodar posla ovlašten je zadržati ih ako nadoknadi njihovu sadašnju vrijednost, ali ne više od visine učinjenih izdataka. Pravo odnošenja pripada poslovođi i kod ostalih vrsta poslovodstva bez naloga.

b) korisno poslovodstvo (negotiorum gestio utilis) – postoji kad se nepozvano obavi tuđi posao na očitu korist drugoga. Obveze i prava poslovođe odnosno gospodara posla isti su kao i kod nužnog poslovodstva, s tim da poslovođa ima pravo na naknadu za svoj trud ako je gospodaru posla pribavio korist koja u svemu odgovara njegovim namjerama i potrebama. Ako tko obavi tuđi posao u namjeri da drugome pomogne, a nisu ispunjene pretpostavke poslovodstva bez naloga, može tražiti samo naknadu učinjenih troškova i to najviše do visine ostvarene koristi za drugoga.

c) poslovodstvo protiv zabrane gospodara posla (negotiorum gestio contra voluntatem dominii) – postoji kad se netko prihvati tuđeg posla unatoč zabrani gospodara posla koja mu je bila ili je morala biti poznata. Poslovođi ne samo da ne pripadaju prava na troškove i naknadu, nego odgovara za štetu koju je uzrokovao miješanjem u tuđe poslove, pa čak i onda kad je do nje došlo bez njegove krivnje odnosno slučajem. Ako je zabrana gospodara posla protivna zakonu i moralu, obavljanje tuđeg posla izazvat će učinke dopuštenog poslovodstva unatoč zabrani posebno kada se odnosi na ispunjenje neke njegove zakonske obveze koja ne trpi odgađanje.

d) nepravo poslovodstvo – obavljanje tuđeg posla u namjeri da se za sebe zadrži postignuta korist iako poslovođa zna da je posao tuđi. Poslovođa je dužan, na zahtjev gospodara posla, položiti račun i predati mu sve postignute koristi. Budući da je namjerno obavljanje tuđeg posla u svoju korist zapravo štetna radnja, gospodar može tražiti i vraćanje stvari u

prijašnje stanje te naknadu štete.

RATIHABICIJA - Gospodar posla može naknadno odobriti ono što je bez njegova naloga, odnosno usprkos njegovoj zabrani, izvršeno. U tom se slučaju poslovođa smatra nalogoprimcem, a cijeli se odnos rješava prema pravilima ugovora o nalogu.

JAVNO OBEĆANJE NAGRADE

Pod javnim obećanjem nagrade podrazumijeva se javnim oglasom izjavljena volja kojom se obećavatelj obvezuje dati nagradu onome tko izvrši određenu radnju, postigne neki uspjeh, nađe se u određenoj situaciji ili ispuni nešto drugo po određenim uvjetom.

Pretpostavke:- da je nagrada obećana- da je to učinjeno javnim oglasom- da se odnosi na neodređeni broj osoba- da su radnje koje se trebaju izvršiti određene, moguće i dopuštene.

Izjava o obećanju mora se odnositi na neodređeni broj osoba a tražena radnja određena, moguća i dopuštena.

61

Nagrada je najčešće iznos novca ili neka stvar. Obećavatelj nagrade je dužan odrediti rok za natjecanje. Kako rok nije pretpostavka nastanka njegove obveze, on ga ne mora odrediti – u tom slučaju svatko tko želi sudjelovati može zahtijevati da su odredi odgovarajući rok.Da bi obveznopravni odnos nastao potrebno je da netko izvrši radnju kojom je uvjetovano dodjeljivanje nagrade.Sve dok se ne izvrši radnja, obećanje se može opozvati. Ne može se opozvati jedino ako je u oglasu određen rok za izvršenje radnje odnosno rok u kojem će se dati obavijest o postignutom rezultatu ili o ostvarenju određene situacije.Opoziv se može dati na isti način kao što je dano obećanje, ali može i osobnim priopćenjem.Ako netko izvrši radnju, a dokaže da nije znao niti je morao znati da je obećanje nagrade opozvano, ima pravo na nagradu.Onaj koji je do opoziva učinio izdatke potrebne radi izvršenja radnje određene u javnom oglasu ima pravo na njihovu naknadu, osim ako obećavatelj uspije dokazati da su oni učinjeni uzalud. Naknada troškova ne bi smjela prijeći iznos obećane nagrade.Pravo na nagradu stječe ona koji prvi izvrši radnju za koju je obećana nagrada.Ako ih je više u isto vrijeme izvršilo radnju, svakome pripada jednak dio nagrade ako pravičnost ne zahtijeva drugačiju podjelu.Pravo na nagradu ne pripada uvijek onome tko prvi izvrši radnju – u slučaju natječaja, nagrada će pripasti onome tko najbolje izvrši radnju.O dodjeli nagrade kod natječaja odlučuje njegov organizator ili jedna odnosno više osobe koje on odredi.Svaki sudionik natječaja ima pravo zahtijevati poništenje odluke o dodjeli nagrade ako nagrada nije dodijeljena u skladu s pravilima natječaja.Obećavatelj nagrade odgovara dobitniku za materijalne i pravne nedostatke objekta nagrade.Nagrađeno djelo pripast će u vlasništvo organizatora natjecanja samo ako je u natječajnom oglasu tako navedeno – to vrijedi i za druga prava na djelu.Osim opozivom, ili ispunjenjem obećanja, obveza obećavatelja prestaje i ako mu nitko, u roku iz javnog oglasa, ne priopći da je izvršio radnju ili postigao uspjeh ili uopće ispunio oglasom postavljene uvjete.Ako rok nije oglasom određen, obveza obećavatelja prestaje istekom jedne godine od oglasa.

VRIJEDNOSNI PAPIRI

Vrijednosni papir je ispava kojom se njezin izdavatelj obvezuje ispuniti obvezu upisanu u toj ispravi njezinom zakonitom imatelju.

Vrijednosni papir može imati oblik elektroničkog zapisa određenog zakonom.Priroda vrijednosnih papira je dvojaka:

1. obveznopravna – pravo na tražbinu2. stvarnopravna – pravo na papir kao stvar

Obilježja:- to je pisana isprava- sadrži pravo imovinske naravi- izdavatelj se obvezuje pravo upisano na ispravi ispuniti samo zakonitom imatelju- pravo upisano na ispravi se ne može bez nje ostvariti (načelo inkorporacije)

Propisi koji uređuju vrijednosne papire su ZOO (opći) te Zakon o mjenici, Zakon o čeku i Zakon o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima (posebni).Obveza iz vrijednosnog papira nastaje u trenutku kada ga izdavatelj preda njegovom korisniku.

VRSTE:a) prema sadržaju prava- obveznopravni – kada se neko pravo odnosi na potraživanje u novcu ili nekoj drugoj

činidbi (mjenica, ček, obveznica)

62

- stvarnopravni – njihova predaja zamjenjuje one predmete koji su na tim papirima naznačeni (teretnica, skladišnica)

- korporacijski – dionice- papiri na zgoditkeb) prema načinu određivanja imatelja prava iz VP- na ime- po naredbi- na donositeljac) prema stupnju povezanosti s temeljnim pravnim poslom- apstraktni- kauzalnid) prema objektu u vezi s kojim VP nastaje- novčani- robni

BITNI SASTOJCI:a) naznaka vrste vrijednosnog papirab) tvrtka, odnosno naziv i sjedište, odnosno ime i prebivalište izdavatelja vrijednosnog

papirac) tvrtku, odnosno naziv ili ime osobe na koju, odnosno po čijoj naredbi vrijednosni papir

glasi, ili naznaku da papir glasi na donositeljad) točno naznačenu obvezu izdavatelja koja proizlazi iz vrijednosnog papirae) mjesto i dan izdavanja, a kod onih koji se izdaju u seriji i serijski brojf) potpis izdavatelja, odnosno faksimil za one koji se izdaju u seriji

Isprava, odnosno elektronički zapis koji ne sadrži bilo koji od bitnih sastojaka nemaju pravni učinak.Obveza iz vrijednosnog papira nastaje kada ga izdavatelj preda njegovu korisniku.

PRIJENOS VP:- na donositelja – pravo se prenosi predajom VP- na ime – cesijom i indosamentom (prema posebnom zakonu)- po naredbi – indosamentom

VRSTE INDOSAMENATA:- s obzirom na izbor indosanta:

a) puni (izjava o prijenosu, tvrtka odnosno ime osobe na koju se pravo prenosi- indosatar, i potpis prenositelja – indosanta, a može sadržavati i druge podatke)

b) blanko (samo potpis indosanta)c) na donositelja (vrijedi kao blanko indosament)

- s obzirom na svrhu indosiranja:a) vlasničkib) punomoćničkic) založni

Djelomični indosament je ništetan.Prijenosom prava iz vrijednosnog papira njegov novi imatelj stječe sva prava koja su pripadala prethodniku. Prijenos prava iz VP na ime, bez obzira kako je učinjen, nema učinak prema izdavatelju dok on o tome ne bude pisanim putem obaviješten, odnosno dok taj prijenos ne bude ubilježen u registar vrijednosnih papira na ime, ako se takav registar vodi kod izdavatelja.Cedent, odnosno indosant, ne odgovara za neispunjenje obveze od strane izdavatelja, osim u slučaju drugačije zakonske odredbe ili ako postoji suprotna odredba upisana na samom VP.Posljednji indosatar dokazuje svoje pravo iz VP neprekinutim nizom indosamenata – to se pravilo na odgovarajući način primjenjuje i na posljednjem cesionara.Prijenos VP po naredbi indosamentom zabranjuje se riječima «ne po naredbi» ili stavljanjem slične klauzule koja ima isto značenje (RECTA klauzula).Pravo iz VP čiji je prijenos zabranjen indosamentom može se prenijeti samo cesijom.Prijenos indosamentom mogu zabraniti izdavatelj i indosant.VP se može prenijeti kao prijenos punomoći, odnosno kao prijenos za zalog – stavlja se klauzula 'vrijednost u punomoći' ili 'vrijednost za zalog'.

63

Posebnim zakonom ili izjavom izdavatelja upisanoj na VP na ime može se zabraniti svako njegovo prenošenje.

VP na donositelja ili po naredbi može izdavatelj promijeniti u papir na ime – isto tako, papir na ime može se promijeniti u papir na donositelja ili po naredbi, a papir po naredbi u onaj na donositelja.VP na ime, cedent odnosno indosant može prenijeti samo na određenu osobu, kao i papir na donositelja.VP izdani u seriji mogu se sjediniti u jedan ili više njih – VP se može podijeliti na više vrijednosnih papira manjeg iznosa, ali oni ne mogu biti ispod iznosa najnižeg apoena izdanog u toj seriji.

Obveza iz VP prestaje ispunjenjem od strane izdavatelja zakonitom imatelju.Tražbina prestaje i kad VP pripadne izdavatelju.Pošteni izdavatelj VP na donositelja oslobađa se obveze i onda kad donositelj nije zakoniti imatelj – izdavatelj je dužan odbiti ispunjenje jer inače odgovara za štetu.Ako je izdavatelj VP na donositelja znao ili morao znati da donositelj nije zakoniti imatelj, niti je ovlašten od zakonitog imatelja, dužan je odbiti ispunjenje ili odgovara za štetu.Protiv zahtjeva imatelja vrijednosnog papira izdavatelj može istaknuti samo prigovore koji se tiču izdavanja papira (krivotvorenje), zatim prigovore koji proizlaze iz sadržaja (rokovi ili uvjeti) te prigovore koje ima prema samom imatelju papira (prijeboj).Izdavatelj može protiv zahtjeva imatelja kojem je on ustupio VP istaknuti nedostatke pravnog posla na temelju kojeg je prijenos izvršen, ali te nedostatke ne može istaknuti protiv zahtjeva nekog potonjeg imatelja.No, ako je imatelj VP, primajući papir od svog prednika, znao ili je morao znati da mu on predaje papir kako bi izbjegao prigovor kojeg izdavatelj ima prema njemu, izdavatelj može taj prigovor istaknuti i prema imatelju papira.

Mjenica – mjenično pravo je skup pravnih propisa kojima se uređuju pravni odnosi nastali iz mjenice, njezinih potrepština i radnji sudionika u mjeničnopravnim poslovima.Mjenica je vrijednosni papir po naredbi kojim njezin izdavatelj (trasant) izdaje bezuvjetni nalog drugoj osobi (trasatu) da korisniku isprave (remitentu) isplati određenu svotu novca, odnosno sam izdavatelj se obvezuje izvršiti isplatu.Mjenica je nastala u talijanskim gradovima u 13. stoljeću – služila je kao mjenjačko pismo trgovcima za pribavljanje strane valute u trgovištima izvan njihove zemlje. U to vrijeme je izvore prava imala u trgovačkim običajima.U 17. stoljeću dolazi do ujednačenja kodifikacijama, prvo u Francuskoj pa u Njemačkoj. Unifikacija mjeničnog prava odigravala se 1910. (prva Haaška konferencija), 1912. (Haaški reglement – neuspio pokušaj unifikacije) te 1930. godine(konferencija u Ženevi – donesena Konvencija o jedinstvenom zakonu o mjenici).Danas mjenica pretežito ima značenje kreditnog sredstva – zato se kaže da ju izdaje onaj tko nema novaca, a ček onaj koji ga ima.

KARAKTERISTIKE.o pisani obliko apstraktnost mjeničnog posla – izdaje se u vezi s temeljnim pravnim poslom.

Odvaja se od osnovnog pravnog posla na temelju kojeg je nastala tako da protiv mjenične tražbine nisu dopušteni prigovori iz osnovnog posla. Mjenica je papir javne vjere i ono što je u njoj napisano smatra se istinom.

o Solidarnost mjeničnih obveza – svi potpisnici mjenice odgovaraju solidarno imatelju mjenice. Imatelj mjenice ima pravo prema svima. Ako postupi prema pojedinim obveznicima, nije dužan pridržavati se reda kojim su se oni obvezali. Osobitost mjeničnih obveza je u tome što imatelj mjenice ima pravo zahtijevati naplatu od regresnih obveznika teka ako se utvrdi da glavni dužnik nije

64

akceptirao odnosno isplatio mjenicu; potpisnik mjenice koji je iskupio mjenicu ima pravo od svih dužnika tražiti naplatu cjelokupnog potraživanja.

Uz to, mjenica je vrijednosni papir, obveznopravni papir, papir po naredbi (to svojstvo gubi samo putem recta klauzule), prezentacijski papir jer obveznikova dužnost činidbe nastaje tek prezentacijom (po isplatu vjerovnik mora doći dužniku i prezentirati mu mjenicu). Također, karakteristika je i samostalnost mjenične obveze – ako se na mjenici nađu potpisi osoba nesposobnih za obvezivanje, to ne utječe na valjanost obveze ostalih potpisnika. Mjenica je strogo formalni papir i mora imati sve bitne sastojke.Mjenica može biti trasirana i vlastita.Trasirana mjenica je ona u kojoj izdavatelj mjenice poziva drugu osobu da imatelju mjenice isplati određenu svotu novca, dok je vlastita ona u kojoj se izdavatelj svojim potpisom obvezuje da će sam o dospjelosti izvršiti uplatu. Izdavatelj vlastite mjenice odgovara onako kao što odgovara akceptant trasirane mjenice. Vlastita mjenica ne mora imati neke bitne sastojke jer postoje presumptivna rješenja:

o ako nema oznake dospjelosti, smatra se plativom po viđenjuo ako nema mjesta plaćanja, uzima se mjesto izdanjao ako nema mjesta izdanja, smatra se da je izdana u mjestu označenom uz ime

trasanta

Pasivna mjenična sposobnost – sposobnost preuzeti mjeničnu obvezu, priznaje se svakoj poslovno sposobnoj osobi.Aktivna mjenična sposobnost – sposobnost biti vjerovnikom mjenične obveze; to može biti svaka osoba.Mjenični blanketi – unaprijed tiskani mjenični obrasci. Već sadrže bitne sastojke te upućuju na one koje treba popuniti bilo izdavatelj mjenice ili osoba koju za to ovlasti.

BITNI SASTOJCI TRASIRANE MJENICE:º oznaka da je napisana u formi ispraveº bezuvjetan naputak da se plati određena svota novca – određeni iznos i vrsta novca. To isključuje mogućnost posebnog označavanja kamate jer izdavatelj mjenice može u okviru mjenične svote iskazati već ukamaćenu glavnicu. Samo kod mjenica po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju zakon iznimno dopušta posebnu odredbu o kamati, uz obveznu naznaku kamatne stope. Važno je i kada kamata počinje teći – to u pravilu označava izdavatelj, a ako ne odredi onda se uzima da je to od dana izdavanjaº ime onoga koji treba platiti (trasata) – stavlja se u donji lijevi kut uz oznaku adrese. Netočno označavanje ili oznaka izmišljene osobe ne čini mjenicu ništavom. To su tzv. podrumske mjenice. Ako je iz oznake vidljiva nemogućnost postojanja trasata, uzima se da on nije ni označen – posljedica toga je ništavost mjeniceº oznaka dospjelosti – to je u mjenici naznačeno vrijeme kada se mjenica treba isplatiti.

1. po viđenju – dospijeva čim se podnese na isplatu, a mora se podnijeti u roku od jedne godine od dana izdavanja

2. na određeno vrijeme po viđenju – dospijeva po proteku određenog roka od dana prezentacije/akcepta. Mora se podnijeti na akcept u roku jedne godine od dana izdavanja

3. na određeno vrijeme od dana izdanja – dospijeva protekom određenog roka od dana izdanja

4. na određeni dan – dospijeva na dan određen u mjenicu. Zovu se dnevne ili kalendarske mjenice

º mjesto plaćanja – važno je i za remitenta i trasata. Ako nema oznake mjesta plaćanja smatra se da je to mjesto označeno uz ime trasata i presumira se da je to ujedno mjesto njegova prebivališta/sjedišta. Ako nema ničeg od tog, mjenica je ništava.º ime onoga kome ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent) – ako nije naznačeno, ili ako mjenica sadrži klauzulu plativost donositelju, onda je ništava.

65

º oznaka dana i mjesta izdavanja mjenice – gornji lijevi ugao. Ako nije naznačen datum onda je ništava. Ako nema oznake mjesta, vrijedi presumpcija da je to mjesto označeno uz potpis trasantaº potpis trasanta – vlastoručan, na licu mjenice ispod mjeničnog teksta.

NEBITNI SASTOJCI MJENICE su oni koje mjenica ne mora sadržavati. Naznaka «sola» znači da je mjenica izdana u samo jednom primjerku. Naznaka «po naredbi» posebno se stavlja zbog vizualnog pojačanja njezinog sadržaja jer je mjenica papir koji je po prirodi stvari «po naredbi». Naznaka «ne po naredbi» ima značenje jer se mjenica ne može prenositi indosamentom, već samo građanskopravnom cesijom. «Klauzula pokrića», «valutna klauzula», «vrijednost primljena u robi» - to je gospodarski temelj izdavanja mjenice.

BJANKO MJENICA je ona koja nema sve bitne sastojke. Ona nije mjenica, već to postaje kada se prema sporazumu stranaka naknadno ispune bitni sastojci. Trasant ovlašćuje imatelja da naknadno unese bitne sastojke (buduća mjenica). Minimalan sadržaj kod izdavanja je potpis trasanta ili akceptanta. Najviše se koristi kao sredstvo osiguranja tražbine. Ako se bjanko-mjenica ispuni naknadno, suprotno postojećem sporazumu, povreda tog sporazuma ne može se prigovoriti imatelju mjenice osim ako ju je stekao sa zlom namjerom (dolus) ili ako je pri stjecanju mjenice postupio s grubom nepažnjom (culpa lata).

DOMICILIRANA MJENICA – mjenica u kojoj je kao mjesto plaćanja naznačeno mjesto različito od trasatova sjedišta/prebivališta ili je plativa kod treće osobe (domicilijat) ali on ne postaje glavni dužnik. Ako domicilijat odbije akcept ili isplatu, imatelj mjenice mora podići protest protiv trasata.

MJENIČNA NAČELA:1. načelo solidarnosti2. načelo samostalnosti3. načelo formalnosti4. načelo inkorporacije5. načelo fiksne mjenične svote

ZASTUPANJE – radnje u mjeničnom prometu sastoje se uglavnom u potpisivanju mjenice. Svaki valjani potpis na mjenici znači određenu obvezu. Potpisivanje se u načelu obavlja u vlastito ime. Potpisivanje se može obaviti po zastupniku – mjenicu može potpisati zastupnik u ime zastupanog. Tko se na mjenici potpiše kao zastupnik drugoga premda za to nije ovlašten, ili kao zastupnik prekorači ovlasti, osobno je po njoj obvezan (falsus procurator). Ako je platio, ima prava koja bi imao tobože zastupani.

ODGOVORNOST TRASANTA – trasant izdaje i potpisuje mjenicu. Svojim potpisom postaje prvi dužnik i odgovara da će mjenica biti akceptirana i isplaćena. Odgovara za isplatu i onda ako u mjenici stavi klauzulu da ne odgovara za akcept. Odgovornosti za akcept se može osloboditi klauzulom straha, dok za isplatu ne može. Indosanti također odgovaraju za akcept i isplatu, ali se ne mogu osloboditi ni jedne odgovornosti.

INDOSAMENT – indosament je izjava dana na mjenici kojom imatelj mjenice prenosi svoja prava iz mjenice na drugu osobu. Indosamentom se može prenijeti svaka mjenica osim one s recta klauzulom. Razlika između prijenosa indosamentom i cesijom je u tome što se pri cesiji mogu novom vjerovniku staviti svi prigovori koji su se mogli staviti prijašnjem vjerovniku prema pravilima građanskog prava, dok se pri prijenosu indosamentom ne mogu staviti nikakvi prigovori osim ako je imatelj mjenice svjesno postupio na dužnikovu štetu.Mjenica se indosira tako da dosadašnji imatelj određuje potpisom da se mjenica plati drugoj osobi – dosadašnji imatelj od mjeničnog vjerovnika postaje mjenični dužnik.Indosament se obično obavlja na poleđini, ali vrijedi i ako je napisan i na prednjoj strani, a može se dati i na alonžu. Indosament ne mora označavati novog korisnika, a može se sastojati i iz samog potpisa indosanta (bjanko indosament).Kada je indosament neispunjen, imatelj ga može ispuniti svojim imenom ili imenom neke druge osobe; dalje indosirati mjenicu bjanko ili na ime druge osobe ili ju predati trećoj osobi.

66

Indosament mora biti bezuvjetan, a uvjet koji bi bio stavljen smatra se kao da ga ni nema. Indosamentom se prenose sva prava koja proistječu iz mjenice. Indosant odgovara da će mjenica biti akceptirana i isplaćena, osim ako u indosamentu nije drugačije određeno.Djelomičan indosament je ništetan, a indosament na donositelja vrijedi kao bjanko-indosament.

Prokura indosament – onaj gdje je novi vjerovnik ovlašten vršiti prava iz mjenice za drugog kao njegov punomoćnik.-Zakonitim imateljem mjenice smatra se onaj koji drži mjenicu i dokaže svoje pravo neprekinutim redom indosamenata (formalna legitimacija). Materijalnu legitimaciju ima vlasnik mjenične isprave. Uglavnom obje legitimacije pripadaju istoj osobi, ali netko može doći u posjed mjenične isprave na viciozan način i tada on ima formalnu legitimaciju. Dužnik može pravovaljano platiti onome tko ima samo formalnu legitimaciju, osim ako je postupao zlonamjerno ili s velikom nepažnjom.Prvi indosant je remitent. Svaki puni indosament povećava sigurnost naplate jer svaki potpisnik odgovara mjeničnom vjerovniku, odnosno svim svojim slijednicima, da će mjenica biti akceptirana i isplaćena.

AKCEPTIRANJE MJENICE – akcept je trasatova izjava uz potpis na mjenici o prihvaćanju trasantova poziva da plati mjeničnu svotu. Time on postaje akceptant i osoba na koju se obraćaju imatelji mjenice.Imatelj trasirane mjenice, kao i onaj koji je samo drži, može mjenicu sve do dospjelosti podnijeti na akceptiranje trasatu u mjestu njegova prebivanja.Trasant može, ali ne mora, u svakoj trasiranoj mjenici odrediti da se podnese na akceptiranje i odrediti rok za podnošenje. Ako imatelj to ne učini, gubi pravo regresa. On može i zabraniti da se mjenica podnese na akceptiranje, osim:

- kad je riječ o trasiranoj mjenici plativoj kod treće osobe- mjenici plativoj u mjestu različitom od mjesta u kojem trasat prebiva i- kad je posrijedi trasirana mjenica na određeno vrijeme po viđenju.

Ako se mjenica, unatoč zabrani, podnese na akceptiranje pa je trasat akceptira, akcept vrijedi.Trasat obično potpisuje akcept na prednjoj strani mjenice (potpis na prednjoj strani uzima se kao akcept – zakonska presumpcija), ali on vrijedi i kada je stavljen na poleđini. Ako je trasat stavio samo svoj potpis bez ostalih oznaka, on mora biti stavljen na prednjoj strani mjenice. Sam akcept izražava se riječima «priznajem», «primljena», «akceptiram» i slično. Trasat mjenicu može akceptirati, odbiti akcept ili tražiti rok za razmišljanje.Akcept mora biti bez uvjeta, ali se može ograničiti na jedan dio mjenične svote. Svako drugo u akceptu sadržano odstupanje od sastojaka mjenice smatra se odbijanjem akcepta.Akceptom se trasat obvezuje mjenicu platiti o dospjelosti.Podnošenje mjenice na akcept nije dužnost, nego pravo imatelja mjenice. Mjenica se može podnijeti na akcept sve do dana dospjelosti, a od tada se ima tražiti isplata.Posljedica nepodnošenja na akcept je da se u tom slučaju ne može prisiliti trasata na isplatu koju nije akceptirao – imatelj će se morati obratiti drugim dužnicima (trasant, indosanti, avalisti). Ako je akceptirao, a nije isplatio o dospjelosti, mjenični ga vjerovnik može sudskim putem siliti na isplatu.

AVAL – mjenično jamstvo kojim se može osigurati isplata mjenične svote u cijelosti ili jednim dijelom.Avalist je redovito treća osoba, ali može biti i bilo koji od potpisnika mjenice.Jamstvo se u mjenici daje pismenim izrazom «per aval» i slično te potpisom avalista. Dostatan je i sam potpis na prednjoj strani mjenice (zakonska presumpcija) ako to nije potpis trasanta ili trasata.Dajući izjavu o jamstvu, avalist treba izjaviti za koga jamči. Ne vidi li se iz mjenice za koga je aval dan, vrijedi prema zakonu jamstvo za trasanta.Avalist odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči. Njegova obveza vrijedi i onda ako je obveza za koju jamči ništetna iz bilo kojeg drugog razloga osim zbog formalnog nedostatka. Kad isplati mjenicu, avalist ima pravo regresa kako prema onome za koga je jamčio, tako i prema svima onima koji su tome prema mjenici odgovorni.Prikriveno jamstvo – žiro – javlja se češće nego otvoreno jamstvo. Prikriveni jamci su svi indosanti jer su solidarno obvezni platiti mjeničnu svotu ako je ne plati akceptant.

67

Svrha avala je osiguranje isplate mjenice, kako bi se mjenica ojačala i učinila sposobnom za opticaj.

DOSPJELOST – u mjenici naznačeno vrijeme kada se mjenica ima isplatiti, odnosno kada mjenični iznos dospijeva za isplatu. Dospjelost je jedan od bitnih sastojaka mjenice. Posljedica nepodnošenja na isplatu u roku je gubitak prava regresa. Imatelj mjenice ne može odbiti djelomičnu isplatu – mora ju primiti, a glede ostatka može postupati sudskim putem.Trasat je prvi pozvan platiti mjenicu, ako ju je akceptirao.

mjenica po viđenju – dospijeva čim se podnese na isplatu. To mora biti u roku jedne godine od dana izdavanja. Trasant može taj rok skratiti ili odrediti duži, a indosanti samo skratiti. Mjenicom po viđenju smatra se i mjenica kojoj nije određen rok dospjelosti.

mjenica na određeno vrijeme po viđenju – mora se naplatiti u određenom roku nakon podnošenja mjenice na akcept. Na akceptiranje se mora podnijeti u roku godine dana od dana izdavanja. Trasant može taj rok skratiti ili produžiti, a indosanti samo skratiti. Dospjelost mjenice na određeno vrijeme po viđenju izračunava se bilo prema danu akcepta, bilo prema danu protesta. Ako akceptant odbije akcept ili propustu staviti datum akcepta, mjenica se mora prije zakonskog roka dospjelosti od godine dana od izdavanja podnijeti na protest radi utvrđivanja datuma. Dospjelost će se računati od dana protesta. To je protest zbog nedatiranja akcepta, koji mora poduzeti imatelj mjenice protiv trasanta i indosanta kako bi održao svoja regresna prava

mjenica na određeno vrijeme od dana izdanja – dospijeva istekom naznačenog vremena od datuma izdanja ili od viđenja. Rok teče od dana izdanja, a izračunava se pomoću kalendarskog poklapanja, a ne izravnim zbrajanjem dana. U rok se ne uračunava dan izdanja mjenice

mjenica na određeni dan – dospijeva na određeni dan. Ne ovisi ni o dani izdanja ni akceptiranja.

PROTEST MJENICE – javna isprava u kojoj javni bilježnik na pravodoban zahtjev imatelja mjenice potvrđuje da je nastupila jedna od činjenica zbog kojih imatelj mjenice ima pravo na regres.Ne akceptira li trasat mjenicu ili ne datira akcept mjenice, ili ne isplati mjenicu, ili ako samo djelomično akceptira i isplati mjenicu, to se mora utvrditi javnom ispravom. Da bi se ona dobila mora se podignuti protest – pri protestnom tijelu mjesno nadležnom za trasata.Javni bilježnici su ovlašteni za protestiranje mjenice, čekova i ostalih vrijednosnih papira.Za provođenje protesta protestnom tijelu se dostavljaju:

- zahtjev- mjenica- potrebni podaci

Protestno tijelo poziva trasata da akceptira odnosno plati mjenicu, a ako on to ne učini, javni bilježnik utvrđuje odbijanje akcepta odnosno plaćanje i o tome imatelju mjenice daje javnu ispravu.Svrha protesta sastoji se u tome da bi imatelj stekao pravo regresa od regresnih obveznika. Imatelj mjenice ne mora podizati protest te se na taj način osloboditi obveze podizanja protesta radi regresa ako je trasant, indosant ili avalist stavio i potpisao na mjenici odredbu «bez protesta».Trasantova odredba odnosi se na sve potpisnike, a ona indosanta i avalista samo na one za koje su oni tako odredili.Rokovi: - zbog neakceptiranja se protest mora podići u rokovima određenim za podnošenje na akceptiranje; zbog neisplate kod svih mjenica osim one po viđenju protest se mora podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja mjenice. Kod mjenice po viđenju protest se mora podići u rokovima određenim za podizanje protesta zbog neakceptiranja.

68

Nakon navedenih rokova ne može se podići protest i gubi se pravo na regres – prejudicirana mjenica.

NOTIFIKACIJA – o odbijanju akceptiranja ili isplate imatelj mjenice mora izvijestiti svojeg indosanta i trasanta u roku 4 radna dana nakon protesta ili nakon dana podnošenja mjenice ako je bio oslobođen podizanja protesta.Kad je indosant primio obavijest, on mora u roku 2 dana izvijestiti svojeg indosanta, i tako redom.Propust pravodobne notifikacije nema za posljedicu gubitak mjeničnih prava za onoga tko je propustio pravodobno notificirati, ali on odgovara za štetu koja nastane zbog njegova propusta i to do visine mjenične svote.

REGRES – pravo imatelja mjenice da od trasanta, indosanta i ostalih regresnih obveznika zahtijeva isplatu mjeničnog duga kad trasat odbije akcept ili isplatu mjenice, ili kad je zbog stečaja prestala sigurnost redovite naplate. Da bi sačuvao pravo na regres, imatelj mora obaviti protest.Regres prije dospijeća mjenice – ako je akceptiranje odbijeno; ako je otvoren stečaj nad trasatovom imovinom ili je on postao neposoban za isplatu; ako je otvoren stečaj nad imovinom trasanta koji je zabranio podnošenje mjenice na akcept.Regres nakon dospijeća mjenice – ako nije plaćena u cijelosti ili djelomično. Regresni zahtjev može imatelj postaviti bilo pojedinačno ili protiv svih.Imatelj mjenice može zahtijevati:

- svotu za koju mjenica nije akceptirana ili plaćena, i kamate ako su bile određene- zateznu kamatu- troškove protesta, poslanih izvješća i ostale troškove

Ako se regres traži prije dospjelosti, od mjenične svote odbija se eskont po stopi koju određuje HNB, a koja vrijedi na dan regresa.

MJENIČNA TUŽBA – imatelj mjenice može naplatu ostvariti mjeničnom tužbom ako nastane spor zbog neplaćanja.Tužba se podnosi sudu na čijem se području nalazi sjedište odnosno prebivalište tuženika, ili sudu na čijem se području nalazi mjesto plaćanja.Sud na zahtjev imatelja mjenice izdaje mjenični platni nalog koji nakon isteka roka 3 dana, ako nije bilo prigovora, postaje pravomoćan i ovršan.Subjektivni prigovori – proizlaze iz izravnog pravnog odnosa između mjeničnog dužnika i imatelja mjenice. Dužnik ne može staviti prigovor protiv onog mjeničnog vjerovnika s kojim nije nastao odnos iz kojeg proizlazi prigovor ako je vjerovnik mjenicu stekao savjesno.Objektivni prigovori – proizlaze iz mjenične isprave i oni se mogu staviti svakom imatelju mjenice.Za sporove koji se pokreću na temelju tužbe imatelja mjenice protiv njezinih potpisnika mjerodavan je sud na čijem se području nalazi mjesto plaćanja.

ZASTARA – mjenična se naplata može ostvariti dok ne nastupi zastara. Vrijeme zastare se razlikuje po tome protiv koga se postavljaju mjenični zahtjevi.

a) Protiv akceptanta – zahtjevi zastarijevaju za 3 godine od dospjelostib) Protiv trasanta u undosanata – zastarijevaju za 1 godinu od protesta odnosno

dospjelosti, ako je imatelj mjenice oslobođen podizanja protestac) Zahtjevi indosanata jedni prema drugima i protiv trasanta – 6 mjeseci od dana

kad je protiv njih pokrenut postupak na sudu ili je indosant mjenicu iskupio

MJENIČNA INTERVENCIJA – akceptiranje ili isplata mjenice od strane intervenijenta sa svrhom da se određeni mjenični dužnik zaštiti od regresa (honorat).Trasant, indosant ili avalist mogu u mjenici naznačiti osobu koja će prema potrebi akceptirati ili platiti (pozitivna intervencija). Intervenirati može netko i prema vlastitoj inicijativi (spontana intervencija).Akceptiranje intervencijom se vrši pisanom izjavom intervenijenta na mjenici.Kad intervenijent akceptira mjenicu, odgovara prema imatelju mjenice i prema indosantima koji dolaze za dužnikom za koga je intervenirao onako kako odgovara taj dužnik.Kad plati stječe ona prava koja proizlaze iz mjenice protiv onoga za koga je platio i protiv onih koji su njemu mjeničnopravno obvezni.

69

Isplata se može izvršiti kada god imatelj mjenice stekne pravo na regres (prije ili poslije dospjelosti).

AMORTIZACIJA – sudski postupak oko poništenja mjenice.Pokreće ga onaj kojem je mjenica nestala – mjerodavnom sudu u mjestu plaćanja.U prijedlogu mora iznijeti glavni sadržaj nestale mjenice te učiniti vjerojatnim da je predlagatelj mjenicu imao ili da mu na temelju nje pripada neko pravo.Ako sud nađe da su podneseni podaci dostatni, izdat će oglas da onaj kod koga se nalazi mjenica tu mjenicu pokaže sudu u roku 60 dana jer će sud, nakon isteka tog roka, mjenicu proglasiti poništenom odnosno amortiziranom. O tome izvješćuje akceptanta odnosno trasanta neakceptirane mjenice ili trasanta koji je zabranio podnošenje mjenice na akcept stavljajući mu do znanja da mjeničnu svotu može platiti predlagaču amortizacije.Na temelju amortizirane mjenice ne mogu se ostvarivati nikakva mjenična prava.Svrha amortizacije je da na temelju odluke o amortizaciji predlagatelj može protiv akceptanta ostvariti mjenična prava kao da ima neamortiziranu mjenicu. Mjenični dužnik neće morati ispuniti obvezu ako dokaže da je predlagatelj bespravno dobio odluku o amortizaciji.

Ček – vrijednosni papir kojim izdavatelj nalaže trasatu da iz njegova pokrića isplati zakonitom imatelju čeka određenu svotu novca.

Čekovno pravo je skup pravnih propisa kojima se uređuju pravni odnosi u čekovnom prometu, potrepštine čeka i radnje sudionika u čekovnopravnim poslovima.Kako je ček vrijednosni papir vrlo blizak mjenici, to se i čekovna načela većinom poklapaju s mjeničnima, uz određene različitosti koje su vezane za posebnu funkciju čeka kao platežnog sredstva – sudionici čekovnog prometa oslobađaju se poslovanja s gotovinom.

Razlike:- čekovi plativi u zemlji mogu biti trasirani samo na banku- u trenutku izdavanja, trasant mora imati pokriće- akceptiranje čeka nije potrebno- ček se može i opozvati- kod čeka trasant i trasat moraju uvijek biti različite osobe- indosiranje čeka na trasata vrijedi samo kao priznanica o isplati- ček je sam po sebi VP po viđenju pa nije potrebno određivati rok dospijeća

Temeljna je razlika što je ček instrument plaćanja i platežno je sredstvo, dok mjenica ima ulogu kreditnog sredstva.

BITNI SASTOJCI:1. da je napisan u formi isprave2. bezuvjetni naputak da se plati određena svota novca iz trasantova pokrića3. ime trasata4. mjesto plaćanja5. mjesto i dan izdanja6. potpis trasantaNaznaka remitenta ni rok dospijeća nije potrebno naznačiti

IZDAVANJE – ček se smije trasirati samo na onu osobu kod koje trasant ima pokriće kojim može raspolagati na temelju sporazuma s trasatom. Trasant koji izda ček bez pokrića dužan je imatelju čeka nadoknaditi štetu – to je i kažnjivo.

VRSTE – dva su temeljna kriterija podjele:a) prema načinu određivanja korisnika

70

i. ček na ime – izričito je naznačeno ime remitenta. Može glasiti i na ime trasanta

ii. ček na donositeljaiii. ček po naredbi

b) prema obliku i namjeni čekaiv. gotovinski – trasant nalaže trasatu isplatiti remitentu određenu svotu

novcav. obračunski (virmanski) – trasant daje banci nalog da na teret njegova

računa naznačenu svotu prijenosom doznači u korist računa korisnika čeka vi. barirani – imatelj ga može naplatiti samo putem banke obračunom.

Precrtan je na prednjoj strani. Precrtavanje može biti opće (između crta nije ništa označeno ili piše samo banka) i posebno (naznačeno je ime banke).

vii. Bankovni – izdaje ga banka i trasira na sebe – banka je i trasant i trasat, a korisnik je bančin komitent koji u banci ima pokriće

viii. Putnički – posebna vrsta čeka u međunarodnom platnom prometu. Sadrži sastojke kreditnog pisma i novčanice. Obično vrijede tri mjeseca od dana kad kupac potpiše ček kao trasant

ix. ograničeni i neograničeni

PRIJENOS ČEKA:-jednostavnom predajom – prenosi se ček koji glasi na donositelja-indosamentom – prenosi se ček na ime i po naredbi-cesijom – ako je prijenos indosamentom zabranjen

PODNOŠENJE ČEKA NA ISPLATU I OPOZIV – ček koji se naplaćuje u našoj zemlji mora se trasatu podnijeti na isplatu računajući od dana izdanja – u roku 8 dana ako su mjesto izdanja i plaćanja isti; 15 ako su različiti; 20 ako je ček izdan u zemljama EU; 60 ako je izdan u zemljama izvan EU; 6 mjeseci ako se radi o cirkularnom čeku.Smatra se da je ček podnesen na isplatu i onda kad je podnesen nekom obračunskom zavodu čiji je trasat član ili gdje ima zastupnika.Ček se može opozvati samo iznimno, i to:

1. kad istekne rok koji je određen za podnošenje na isplatu2. ako trasant izravno pošalje trasatu ček koji glasi na ime ili po naredbi, s

odredbom da ga plati osobi naznačenoj u čeku, a opoziv stigne trasatu prije nego što je isplata obavljena

PLAĆANJE – čekovnu svotu isplaćuje u čeku naznačeni trasat pa ček valja njemu podnijeti na isplatu. Ako odbije, to se mora utvrditi protestom nakon kojeg čekovni vjerovnik stječe pravo obratiti se trasantu i ostalim čekovnim dužnicima.Kod čeka imatelj može odbiti djelomičnu isplatu.Moguće je podići protest zbog neisplate koji se obavlja na isti način kao i u mjeničnom pravu.Protest se mora podići prije nego što protekne rok za podnošenje na isplatu – ako je ček podnesen posljednji dan roka za podnošenje, protest se može podići još i prvog radnog dana nakon tog dana.

ZASTARA – regresni zahtjevi imatelju čeka protiv indosanta i trasanta zastarijevaju za 6 mjeseci od isteka roka za podnošenje čeka na isplatu. Za 6 mjeseci zastarijevaju i regresni zahtjevi jednih indosanata protiv drugih i protiv trasanta od dana kad je indosant iskupio ček ili od dana kad je protiv njega pokrenut sudski postupak.Istekom roka zastare ne mogu se više ostvarivati zahtjevi regresnom tužbom nego samo, primjerice, tužbom iz temeljnog odnosa.

PREINAČENI I LAŽNI ČEKOVIPreinačeni ček je onaj pri kojem je nakon izdanja obavljena neka neovlaštena izmjena u tekstu, primjerice uvećana je čekovna svota.Lažni ček je takav na kojem je potpis trasanta krivotvoren ili je trasanta potpisala neovlaštena osoba. Lažnim se smatra i onaj na kojem je krivotvoren potpis i nekog drugog čekovnog dužnosnika.U načelu, osoba čiji je potpis krivotvoren ne snosi odgovornost.

71

Prema našem pravu, odgovara:1. trasant preinačenog čeka odnosno neistiniti trasant lažnog čeka ako su oni

ili njihovi ovlašteni namještenici kojima je povjereno rukovanje čekovima krivi za preinačenje čeka ili za izdavanje lažnog čeka

2. trasat u svim ostalim slučajevima.

Obveznica – VP kojim se izdavatelj obvezuje da će osobi označenoj na obveznici (tj. Na ime ili po njezinoj naredbi), odnosno donositelju obveznice, isplatiti određenog dana iznos naveden u obveznici ili u anuitetnom kuponu.

Obveznica je instrument kreditiranja. Razlikuju se:1. obveznica s kamatnim (anuitetnim) kuponima 2. obveznica bez kupona – dospijeće je jednokratno3. participativna obveznica – imatelju osim kamata daje i pravo na udio u dobitku

izdavatelja4. garantirana ili negarantirana – ovisno o tome je li za isplatu obveza dana garancija

Zadužnica – obična zadužnica je takva isprava na temelju koje dužnik, čiji je potpis javno ovjeren na njoj, daje svoju suglasnost da se radi naplate potraživanja određenog vjerovnika zaplijene određeni ili svi računi koje dužnik ima kod pravnih osoba ovlaštenih obavljati poslove platnog prometa, te da se novac s tih računa, sukladno izjavi u ispravi, izravno isplaćuje vjerovnikuDužnik može biti svaka fizička i pravna osoba.Zadužnica ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi.Obvezu mogu preuzeti i druge osobe u svojstvu solidarnih dužnika (pismena ovjerena isprava), a moguće je i uspostavljanje solidarnog jamstva.Vjerovnik je ovlašten svoja prava prenositi ispravom na kojoj je javno ovjeren njegov potpis (cesija, ustupanje).

Klauzule:1. specifikacijska – naznačen je određen ili određeni računi2. relativna generalna klauzula – svi računi kod neke ili nekih pravnih osoba3. apsolutna generalna klauzula – svi računi kod svihIspunjavanjem određenih uvjeta, zadužnica može postati VP te tako poboljšati položaj vjerovnika.

BJANKO ZADUŽNICA – isprava na temelju koje trgovac – dužnik, čiji je potpis javno ovjeren na njoj, daje svoju suglasnost da se radi naplate vjerovnikovih potraživanja zaplijene određeni ili svi računi dužnika kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa, pri čemu će svota biti naknadno upisana u ispravi, te da se novčana sredstva s tih računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će naknadno biti upisan.Može ju izdati samo trgovac.Nema učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi.Oblik i sadržaj s najvišim svotama koje se mogu upisati u pojedine vrste tih isprava propisuje ministar pravosuđa.

POBIJANJE ZADUŽNICE – dužnik u posebnoj parnici može tužbom na utvrđenje tražiti da se utvrdi neistinitost zadužnice, pobijati ju zbog poslovne nesposobnosti, ograničene poslovne sposobnosti, mana u volju, tužiti na povrat plaćenog na temelju stjecanja bez osnove….

.

72

UGOVORI

Ugovori o prodaji – kupoprodaji:

Prodaja (kupoprodaja) je ugovor kojim se jedna strana (prodavatelj) obvezuje drugoj strani (kupcu) predati stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.

Mora biti sklopljen u pisanom obliku.To je konsenzualan, dvostranoobvezni, recipročni, naplatni i kauzalni ugovor.

Objekti prodaje:- stvari (samo one u prometu, može i buduće stvari, pokretnine i nekretnine)- prava (samo imovinska prava koja nisu strogo osobna) i- imovina

Objekt mora biti određen ili bar odrediv.

Cijena – vrijednost stvari izražena u novcu, mora biti određena ili odrediva i ne smije biti protuzakonita.

Ako ugovorom o kupoprodaji cijena nije određena, a ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, ugovor nema pravni učinak.Kad trgovačkim ugovorom cijena nije određena, niti ima dovoljno podataka za njezino određivanje, kupac je dužan platiti cijenu koju je prodavatelj redovito naplaćivao u vrijeme sklapanja ugovora – kad nje nema, onda plaća razumnu cijenu.Pod razumnom cijenom smatra se tekuća cijena u vrijeme sklapanja ugovora, a ako se ona ne može utvrditi, onda cijenu koju utvrđuje sud prema okolnostima slučaja.Kad je ugovorena cijena viša od one koju je za određenu vrstu stvari propisalo nadležno tijelo, kupac duguje samo iznos propisane cijene, a ako je već isplatio ugovorenu cijenu, ima pravo zahtijevati povrat razlike.Kad je ugovorena tekuća cijena, kupac duguje cijenu utvrđenu službenom evidencijom na tržištu mjesta prodavatelja u vrijeme kad je trebalo doći do ispunjenja.Ako takve evidencije nema, tekuća se cijena određuje na temelju elemenata s pomoću kojih se prema običajima tržišta utvrđuje cijena.Ako treća osoba kojoj je povjereno određivanje cijene neće ili ju ne može odrediti, a ugovaratelji se ne slože naknadno o određivanje cijene niti ugovor raskinu, smatrat će se da je ugovorena razumna cijena.Odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju smatra se kao da nije ni ugovorena i tada kupac duguje cijenu kao u slučaju kad cijena nije određena.

Obveze stranaka:a) prodavatelj: do predaje stvar brižno čuvati, zatim ju predati kupcu u slobodan posjed, čas predaje – uglavnom znači i čas prelaska rizika (za slučajnu propast ili oštećenje stvari), nakon predaje odgovara za materijalne i pravne nedostatke činidbeb) kupac: preuzima stvar i plaća cijenu (plaćanje u obrocima nikad se ne podrazumijeva)Ako predaja stvari nije izvršena zbog kupčeva zakašnjenja, rizik na njega prelazi u času kada je došao u zakašnjenje.

Kad dan predaje stvari nije određen, prodavatelj je dužan izvršiti predaju u razumnom roku nakon sklapanja ugovora, s obzirom na narav stvari i ostale okolnosti.Kad mjesto predaje nije određeno ugovorom, stvar se predaje u mjestu u kojem je prodavatelj u trenutku sklapanja ugovora imao svoje prebivalište ili, u nedostatku toga, svoje boravište, a ako je prodavatelj sklopio ugovor u obavljanju svoje redovite gospodarske djelatnosti, onda u mjestu njegova sjedišta.Ali, ako je u trenutku sklapanja ugovora ugovarateljima bilo poznato gdje se stvar nalazi, odnosno gdje treba biti izrađena, predaja se obavlja u tom mjestu.

73

Posebne vrste kupoprodaje:1. prodaja s pravom prvokupa – vlasnik stvari opterećene prvokupom koji želi prodati

stvar najprije ju treba ponuditi osobi koja ima pravo prvokupa. To pravo se ne može otuđiti ni naslijediti. Ako drugačije nije određeno zakonom, pravo prvokupa prestaje 5 godina nakon ugovaranja. Može se dogovoriti i duži period. Pravo prvokupa određeno zakonom nije vremenski ograničeno

2. nazadkupnja – prodavatelj nekretnine si prigodom kupoprodaje, ili kasnije, pridržava pravo da prodanu stvar za unaprijed određenu cijenu ponovno otkupi

3. nazadprodaja – prodavatelj je obvezan da na zahtjev kupca odmah, ili nakon određenog vremena, kupi tu nekretninu za unaprijed određenu cijenu

4. realna prodaja – kupnja iz ruke u ruku, kupnja za gotovo5. prodaja s obročnim otplatama cijena – prodaja na kredit6. prodaja s pridržajem prava vlasništva – prodavatelj pokretne stvari zadržava pravo

vlasništva i poslije predaje stvari kupcu, sve dok ovaj ne isplati cijenu u potpunosti7. kupnja na pokus – kupac uzima stvar pod uvjetom da ju isproba i utvrdi odgovara li

njegovim željama8. prodaja po uzorku ili modelu – prodavatelj kupcu predaje stvar jednaku uzorku ili

modelu9. prodaja sa specifikacijom – kupcu se ostavi pravo da kasnije, nakon sklapanja ugovora,

odredi oblik, mjeru i druge pojedinosti kupljene stvari10.prodajni nalog – nalogoprimac se obvezuje pokretnu stvar prodati za određenu cijenu u

određenom roku, ili ju vratiti nalogodavcu11.

Ugovor o zamjeniKonsenzualan dvostranoobvezni ugovor koji nastaje tako da se jedna strana obveže predati drugoj određenu stvar, a druga se obveže da će joj kao protučinidbu dati neku svoju drugu stvar.

Objektom mogu biti sve stvari u prometu, prenosiva prava, može i novac.Trenutak predaje stvari je trenutak prelaska rizika.

Ugovor o zajmuUgovor kojim se zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu, nakon određenog vremena, vrati isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

Na primljenim stvarima zajmoprimac stječe pravo vlasništva.To je konsenzualni, dvostrani, naplatni (uz kamate), može biti i besplatni, kauzalni, uglavnom neformalni ugovor.Objekt ugovora – novac ili zamjenjive stvari.Zajmodavac – predaja pozajmljene stvari u ugovoreno vrijeme ili kad to zajmoprimac zatraži (može i odbiti predaju ako su materijalne prilike zajmoprimca takve da je neizvjesno hoće li biti u stanju taj zajam vratiti), odgovara za materijalne nedostatke pozajmljene stvari (ako se radi o beskamatnom zajmu treba nadoknaditi štetu samo ako su mu bili poznati ili su mu trebali biti poznati nedostaci, a o njima nije obavijestio zajmoprimca.Zajmoprimac – u ugovorenom roku vratiti istu količinu stvari, iste vrste i kakvoće, zajam može vratiti i prije roka.Namjenski zajam – ako zajmoprimac koristi zajam u svrhu koja je različita od ugovorene, zajmodavac ima pravo raskinuti ugovor.

Ugovor o posudbi

74

Realni ugovor koji nastaje tako da jedna strana (posuditelj) preda drugoj strani (posudovniku) određenu stvar na besplatnu uporabu, s time da je posudovnik mora nakon određenog vremena ili nakon dogovorene uporabe vratiti.

To je jednostranoobvezni, realni, besplatni ugovor.Objekt – uglavnom nepotrošne stvari, no mogu biti i potrošne. Bitno je jedino da se mora vratiti ista stvar.Posudovnik – ima pravo služiti se stvarju onako kako je to ugovoreno, odnosno ako nije ništa ugovoreno tada je mjerodavan uobičajeni način uporabe te stvari. On snosi sve troškove održavanja stvari, odgovara posuditelju za štetu, stvar mora vratiti.Posuditelj – odgovara za materijalne i pravne nedostatke, ima pravo na raskid ugovora i povrat stvari ako posudovnik rabi stvar protivno ugovoru, njezinim svojstvima i namjeni ili je bez pristanka posuditelja prepušta drugome na uporabu.Potposudba – iz samog ugovora o posudbi posudovnik nije ovlašten stvar dati drugome u potposudbu – za to je potreban pristanak posuditeljaPrekarij – ako je stvar predana na uporabu, ali nije ustanovljena ni svrha ni vrijeme uporabe, tada se prema pravilu iz OGZ-a radi o prekariju – on se može opozvati u svako doba.

Ugovor o zakupuKonsenzualni dvostranoobvezni ugovor kojim se jedna strana (zakupodavac) obvezuje da će uz naplatu (zakupninu) prepustiti drugoj strani (zakupniku) neku stvar na korištenje.

Zakupnik ima pravo iz zakupljenog objekta zakupa crpiti plodove.Objekt zakupa – obično nekretnine.Zakupodavac – predaja stvari u ispravnom stanju, održavanje stvari u ispravnom stanju, snosi odgovornost za materijalne i pravne nedostatke činidbe.Zakupnik – koristiti stvar kao dobar privrednik, nadoknaditi štetu, plaćati zakupninu, čuvati stvar, a nakon prestanka zakupa ju vratiti neoštećenu.Podzakup – ugovor kojim zakupnik daje zakupljenu stvar u zakup drugomePrestanak – istek vremena, otkaz, propast stvari, iznimno i smrt.

Posebne vrste zakupa:d) zakup poljoprivrednog zemljišta – poljoprivredno zemljište je dobro od interesa za

RH, ima posebnu zaštitu. Poželjno je da bude sklopljen u pisanom obliku (upis u zemljišne knjige)

e) zakup poslovnog prostora – poslovni prostori su zgrade, poslovne prostorije, garaža i garažno mjesto. Obvezan je pisani oblik. Ako nije drugačije određeno ugovorom, zakupnik nema pravo poslovni prostor ili njegov dio dati u podzakup.

Leasing – korištenje tuđih pokretnih (rjeđe nepokretnih) stvari, redovito vrlo velike vrijednosti i visoke tehnologije.Vijek trajanja opreme u tehničkom smislu redovito mora biti duži od trajanja ugovora o leasingu – često se ugovara obvezna zamjena opreme ako se tijekom trajanja ugovora znatno usavrši tehnologija i oprema.Razlikuju se:

1. operativni leasing – stranke ugovor mogu otkazati u svako vrijeme pa je trajanje ugovora redovito kraće od gospodarskog vijeka trajanja predmeta ugovora. Zato je i leasing naknada manja od vrijednosti predmeta ugovora pa davatelj leasinga ne može iz ugovora amortizirati sve svoje investicijske troškove. To je ugovor o djelomičnoj amortizaciji

2. financijski leasing – ugovor kojim stranke utvrđuju najmanji rok korištenja predmeta ugovora u kojem ni jedna stranka ne može otkazati ugovor. Trajanje ugovora redovito se ugovara tako da ono odgovara redovitom vremenu gospodarskog iskorištenja predmeta ugovora (amortizacija). Ukupan iznos leasing naknade koju plaća korisnik veća je od nabavne cijene predmeta ugovora – korisnik snosi sve troškove i rizike vezane za preuzimanje i korištenje predmeta ugovora

75

3. izravni leasing – takav leasing-ugovor u kojem sudjeluju samo dvije strane: davatelj leasinga i primatelj, pri čemu proizvođač obično preuzima i obvezu servisiranja i isporuke rezervnih dijelova

4. neizravni leasing – sudjeluju barem tri subjekta: proizvođač ili isporučitelj predmeta ugovora, davatelj i primatelj leasinga

U sklopu UNIDROITA-a u Ottawi 1988. godine donesena je Konvencija o međunarodnom financijskom leasingu.

Timesharing – ugovor o davanju turističkog objekta na vremensko ograničenje – davatelj se obvezuje predati na korištenje turistički objekt i održavati ga, a korisnik je ovlašten primljeni objekt rabiti u skladu s njegovom namjenom određeni broj godina u određenom razdoblju tijekom godine, vratiti ga i cijeli iznos zakupnine platiti unaprijed.

Institut timesharinga počeo je 1969. godine u Kaui Kailani na Havajima.U našem ga pravu nema, najbliži je ugovoru o zakupu.

Ugovor o najmuUgovor kojim se najmodavac obvezuje predati najmoprimcu određenu stvar na uporabu, a najmoprimac se obvezuje za to plaćati određenu najamninu.

Ne obuhvaća ubiranje plodova.Može se zaključiti na određeno i neodređeno vrijeme.Objekt – pokretnine i nekretnine.Oblik – ako se radi o najmu nekretnine – obvezan je pisani oblik.Obveze najmodavca – predaja stvari, održavanje stvari i javni tereti, odgovornost za materijalne i pravne nedostatke.Obveze najmoprimca – uporaba stvari prema ugovoru, plaćanje najamnine, povrat stvari.Podnajam – samo uz suglasnost najmodavca najmoprimac može iznajmljenu stvar dati u podnajam ili je nekome drugome prepustiti na uporabu.Prestanak – protek vremena, otkaz, propast stvari. Na raskid ugovora i sniženje najamnine radi neodržavanja ima najmoprimac, dok najmodavac ima pravo ugovor otkazati zbog protuugovorne uporabe i neplaćanja najamnine.

Ugovor o djeluIzvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakvog fizičkog ili umjetničkog rada i slično, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

To je dvostranoobvezan, naplatan i konsenzualan ugovor.Za razliku ugovora o radu, sam rad nije važan – važan je rezultat rada.Naručitelj ima pravo nadzora nad obavljanjem posla, ima pravo davati upute kad to odgovara naravi posla, a izvođač mu je dužan to omogućiti.Izvođač – dužan je upozoriti naručitelja na nedostatke materijala koje mu je ovaj predao (osim ako naručitelj nije izričito zahtijevao da se djelo izradi od materijala koji mu je predao). Uz to, dužan je napraviti djelo prema ugovoru i pravilima struke. U pravilu, nije dužan posao obaviti osobno, osim ako to ne proizlazi iz ugovora ili naravi posla. Odgovara za osobe koje su po njegovom nalogu radile na poslu. Obvezuje se naručitelju predati izrađenu stvar.Naručitelj – treba primiti djelo i isplatiti naknadu.Odgovornost za nedostatke – naručitelj je dužan pregledati djelo i o nađenim nedostacima obavijestiti izvođača bez odlaganja. Ako se nedostatak pokaže kasnije, dužan je o tome izvođača obavijestiti u roku od mjesec dana od otkrivanja – objektivni rok je 2 godine.Naručitelj ima pravo zahtijevati otklanjanje nedostataka, sniženje naknade, raskid ugovora i naknadu štete. Ako je nedostatak velik naručitelj može raskinuti ugovor i bez prethodnog zahtijevanja otklanjanja nedostatka (+ naknada štete).

76

Radi osiguranja naplate naknade izvođač ima pravo zadržanja na stvarima što ih je napravio ili popravio, te na ostalim predmetima koje mu je predao naručitelj u vezi s njegovim radom.

Ugovor o građenjuIzvođač se obvezuje prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na zemljištu ili postojećoj građevini izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu.To je podvrsta ugovora o djelu.Građevina – zgrade, brane, mostovi, tuneli…Nadzor – kao i kod ugovora o djelu.Odstupanje od projekta – samo uz pisanu suglasnost naručitelja (osim u slučaju hitnih i nepredviđenih radova)Cijena – određuje se po jedinici mjere ugovorenih radova: jedinična cijena (npr. po m2) ili u ukupnom iznosu za cijelu građevinu (ukupno ugovorena cijena). Moguća je i izmjena cijene.

Ugovor o građenju s odredbom «ključ u ruke» - izvođač se samostalno obvezuje izvesti sve radove potrebne za izgradnju i uporabu građevine. Ugovorena cijena pritom obuhvaća i vrijednost svih nepredviđenih radova. Ako sudjeluje više izvođača, oni prema naručitelju odgovaraju solidarno. Ne isključuje mogućnost povećanja cijene zbog promijenjenih okolnosti, kao i plaćanje naknadnih radova koje naručitelj dodatno naruči.

Odgovornost za nedostatke – specifičnosti (za ostalo vrijede pravila ugovora o djelu):- izvođač odgovara za nedostatke građevine ako se pokažu za vrijeme od 10 godina od

predaje i primitka radova- odgovara i za nedostatke zemljišta na kojem je podignuta građevina (10 godina) osim

ako ranije nije utvrđeno da je zemljište pogodno za građenje- isto vrijedi i za projektanta ako nedostatak građevine ili zemljišta potječe od nekog

nedostatka u projektu- odgovornost se ne može ugovorom isključiti ni ograničiti a, osim naručitelju, odgovaraju

i svakom drugom stjecatelju građevine (rok je jedinstven – 10 godina)- izvođač se u pravilu ne oslobađa odgovornosti ako je postupak po zahtjevima

naručitelja – njegova se odgovornost može smanjiti, a samo iznimno i isključiti

Ugovor o ostavi (depozitu)Ostavoprimac se obvezuje primiti stvar od ostavodavca da je čuva i vrati kad je ovaj bude zatražio.

Objekt – samo točno određene pokretne stvari (čuvanje nekretnine može se urediti ugovorima o posudbi, zakupu i najmu). Ostavodavac ne mora biti vlasnik stvari.Ostavoprimac – čuvati stvar kao svoju vlastitu (ako je uz naknadu onda kao dobar gospodarstvenik). On ne može predati stvar drugome na čuvanje bez pristanka ostavodavca. Nema pravo upotrebljavati stvar, dužan ju je vratiti čim ju ostavodavac zatraži (zajedno sa svim plodovima i drugim koristima), ima pravo na naknadu troškova i štete i na naknadu ako je ugovorena.Posebni slučajevi ostave:

-neprava ostava – u ostavu su dane zamjenjive stvari koje ostavoprimac može potrošiti te vratiti istu količinu stvari iste vrste (na njegove odnose se primjenjuju pravila ugovora o zajmu, samo će glede vremena i mjesta vraćanja važiti pravila ugovora o ostavi – ako ugovaratelji nisu nešto drugo ugovorili)-ugostiteljska ostava – ugostitelj se smatra ostavoprimcem glede stvari koje su gosti donijeli pa odgovara za njihov nestanak, uništenje i oštećenje (osim ako se to dogodilo zbog okolnosti koje se nisu mogle izbjeći ili otkloniti, uzrokom u stvari, ponašanjem gosta ili osoba koje je on doveo ili su mu došle u posjet). Uglavci i objave istaknute u prostorijama ugostitelja kojima se isključuje, ograničuje ili uvjetuje njegova odgovornost za stvari koje su gosti donijeli nemaju nikakav pravni učinak. Ugostitelji imaju pravo zadržanja na takvim stvarima.

77

Ugovor o uskladištenjuJavno skladište - gospodarska organizacija, uglavnom trgovačko društvo, koje se bavi poslovima smještaja i čuvanja robe, te je posebnim odobrenjem ovlašteno da na smještenu robu izdaje vrijednosne papire koji se zovu skladišniceMože obavljati i druge poslove koji su u vezi s njegovim glavnim poslovanjem.Javno skladište treba poslovati na temelju poslovnih uvjeta, imati fiksirane tarife i voditi poslovne knjige.Ugovor o uskladištenju - njime se obvezuje skladištar primiti i čuvati određenu robu i poduzimati potrebne ili ugovorene mjere radi njezina očuvanja u određenom stanju, te je predati na zahtjev ostavodavca ili druge ovlaštene osobe, a ostavodavac se obvezuje da mu za to plati određenu naknadu.To je dvostranoobvezan, konsenzualan, naplatan, adhezijski način sklapanja (pristupanjem poslovnim uvjetima skladišta), obligatorno sklapanje na strani depozitara (može odbiti sklapanje ugovora samo u određenim slučajevima).Skladišnica - izvadak iz matične knjige za skladišnice koju vodi javno skladište kronološkim redom. Sastoji se iz 2 dijela - priznanice i založnice.

Ugovor o naloguNalogoprimac (mandatar) se obvezuje i ujedno ovlašćuje poduzeti određene poslove za račun nalogodavca (mandanta).

To je konsenzualan, uglavnom naplatan, neformalan ugovor.Objekt - razni posloviNalogoprimac:

- izvršenje naloga po uputama (upute - imperativne, fakultativne, indikativne)- podnošenje izvještaja i polaganje računa- odgovornost za korištenje nalogodavčeva novca- ima založno pravo na pokretnim stvarima i novčanim iznosima nalogodavca radi osiguranja naknade i troškova

Nalogodavac: - predujmiti nalogoprimcu- platiti naknadu- naknaditi troškove- preuzeti obveze- naknaditi štetu

Prestanak ugovora: - odustankom nalogodavca

- otkazom nalogoprimca- smrću nalogoprimca- smrću nalogodavca- prestankom pravne osobe - lišenjem poslovne sposobnosti

Ugovor o prodajnom naloguUgovorom o prodajnom nalogu obvezuje se nalogoprimac da pokretnu stvar koju mu je predao nalogodavac proda za određenu cijenu u određenom roku ili da je u tom roku vrati nalogodavcu.

Prodajni nalog ne može se opozvati.Stvar predana nalogoprimcu ostaje nalogodavčeva i on snosi rizik njezine slučajne propasti ili oštećenja, ali ne može njome raspolagati dok mu ne bude vraćena.Ako nalogoprimac ne proda stvar i ne preda određenu cijenu nalogodavcu do određenog roka, niti je vrati u tom roku, smatra se da je on stvar kupio.

78

Ali, njegovi vjerovnici ne mogu zaplijeniti stvar sve dok on ne isplati cijenu nalogodavcu.

Ugovor o trgovinskom zastupanjuUgovorom o trgovinskom zastupanju obvezuje se zastupnik da će za vrijeme trajanja ugovora pregovarati s trećim osobama o sklapanju ugovora u ime i za račun nalogodavca, te da će, ako je tako ugovoreno, s trećim osobama sklapati i ugovore u ime i za račun nalogodavca, a nalogodavac se obvezuje da će zastupniku za svaki ugovor kojeg je sklopio ili koji je sklopljen njegovim djelovanjem platiti proviziju.

Ugovor o zastupanju sam po sebi ne ovlašćuje zastupnika na sklapanje poslova s trećima u ime i za račun zastupanog, nego je za to potrebna posebna ovlast.Sklopljeni posao ne obvezuje zastupnika, nego nalogodavatelja.Kada je ugovor sklopljen posredovanjem zastupnika, suugovaratelj nalogodavatelja može valjano činiti izjave koje se odnose na predmet ugovora i ostale izjave u vezi s ugovorom, kako nalogodavatelju tako i zastupniku.Zastupnik može sklapati ugovore u ime i za račun nalogodavatelja ako je za to dobio:1. generalnu (opću) ovlast (punomoć) - po kojoj može poduzimati samo pravne poslove koji

pripadaju u redovno poslovanje, ili2. posebnu ovlast (punomoć) - po kojoj može poduzimati i poslove koji ne pripadaju u

redovito poslovanje, ali samo ako je posebice ovlašten za obavljanje jednog ili više poslovaSvaki ugovor o zastupanju mora biti sklopljen u pisanom oblikuPosebni je oblik odgovornosti pri ugovoru o zastupanju odgovornost del credere - radi se o tome da zastupnik redovito ne odgovara nalogodavatelju za ispunjenje obveze iz ugovora s trećima, no zastupnik se može pisano obvezati da za to odgovara i u tom slučaju ima pravo na posebnu naknadu - proviziju del credere.Osim što je imenovan i formalan, ugovor o zastupanju je konsenzualan i dvostranoobvezni naplatni ugovor - ubrajamo ga među ugovore o pružanju usluga i tipičan je ugovor trgovačkog prava.

Obveze zastupnika:1. brinuti o interesima nalogodavatelja i u svim poslovima koje poduzima dužan je postupati s

pozornošću dobrog gospodarstvenika2. držati se uputa koje mu je dao nalogodavatelj3. dati nalogodavatelju sve potrebne obavijesti o stanju na tržištu4. čuvati poslovne tajne svog nalogodavatelja za koje je doznao u vezi s povjerenim poslom5. nakon prestanka ugovora o zastupanju vratiti nalogodavatelju sve stvari koje mu je on dao

na uporabu za vrijeme trajanja ugovora6. na istom području za istu vrstu poslova ne raditi za drugog nalogodavatelja

Obveze nalogodavatelja:1. isplatiti zastupniku naknadu (proviziju) za ugovore sklopljene posredovanjem

zastupnika, kao i za ugovore što ih je sam zastupnik sklopio ako je za to bio ovlašten. Zastupnik ima pravo na proviziju i za ugovore koje je nalogodavatelj sam sklopio neposredno s klijetima koje je našao zastupnik. Pravo na proviziju stječe zastupnik kad je ugovor ispunjen ako nije drugačije ugovoreno, ali mu pravo na proviziju pripada i kad ugovor ostane neispunjen, ako su tome uzroci na strani nalogodavatelja. Visinu provizije određuju stranke ugovorom, odnosno tarifom zastupnika, a inače se plaća uobičajena provizija u određenoj branši odnosno za određenu stvar

2. isplatiti posebne troškove koje je zastupnik učinio u korist nalogodavatelja ili na njegov nalog, Zastupnik nema pravo na naknadu redovitih troškova, osim ako je drugačije ugovoreno

3. staviti zastupniku na raspolaganje određen materijal ili dokumentaciju potrebnu za obavljanje zastupničkih poslova

4. bez odlaganja obavijestiti zastupnika o svojoj odluci o prihvatu ili odbijanju sklapanja ugovora koji je pripremio zastupnik

79

Prestanak ugovora - ugovor se sklapa na duži rok i može prestati istekom određenog roka, otkazom ili raskidom. Kad je ugovor o zastupanju sklopljen na određeno vrijeme, prestaje samim istekom vremena, no takav ugovor se može i prešutno produžiti te se dalje smatra sklopljenim na neodređeno vrijeme.Kad trajanje ugovora nije određeno niti se iz posla može odrediti, svaka ugovorna strana može izjaviti volju za prestanak ugovora - otkaz mora biti pravodoban.To znači da ga se može otkazati potraj svakog kalendarskog tromjesečja, a mora biti priopćen najmanje mjesec dana prije isteka tromjesečja.Ako je ugovor trajao najmanje tri godine, otkaz mora biti priopćen najmanje dva mjeseca prije isteka kalendarskog tromjesečja.Stranke mogu i drugačije odrediti rokove otkaza i prestanka ugovora, odnosno da rok između otkaza i ugovora ne smije biti kraći od mjesec dana.Jedna stranka može drugoj izjaviti i da raskida ugovor - pri ugovoru o zastupanju svaka stranka može ugovor raskinuti bez otkaznog roka, ali mora navesti ozbiljne razloge za raskid. Ako je izjava o raskidu učinjena bez ozbiljnih uzroka, ona se smatra otkazom s redovnim otkaznim rokom.Ozbiljne uzroke stranke mogu same ugovoriti, a ako to ne učine utvrđuje ih sud.Strana koja je dala izjavu o raskidu ima pravo na naknadu štete ako je raskid bio opravdan.Pri ugovoru o zastupanju, ako je nalogodavatelj raskinuo ugovor, a raskid je neosnovan, zastupnik ima pravo na naknadu štete zbog izgubljene provizije.Ako je zastupnik neosnovano raskinuo ugovor, pravo na naknadu štete pripada nalogodavatelju.

Ugovor o posredovanjuUgovorom o posredovanju posrednik se obvezuje da će nastojati naći i dovesti u vezu s nalogodavcem treću osobu kako bi nalogodavatelj i treća osoba pregovarali o sklapanju određenog ugovora, a nalogodavac se obvezuje isplatiti posredniku određenu naknadu ako ugovor bude sklopljen.

Posrednik ne prima od trećega za nalogodavatelja ispunjenje obveze iz ugovora sklopljenog njegovim posredovanjem, osim ako za to dobije posebnu punomoć.Nalog za posredovanje može nalogodavatelj opozvati u svako doba osim ako se toga nije odrekao i ako opoziv nije protivan načelu savjesnosti.Nalogodavatelj nije dužan pristupiti pregovorima ni sklapanju ugovora s osobom koju mu je posrednik našao, ali će posredniku odgovarati za štetu ako je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.Ugovor o posredovanju ima sličnosti s ugovorom o djelu, a ujedno je i oblik ugovora o naloguIako je pravilo da posrednik ima pravo na naknadu samo ako je na temelju ugovora o posredovanju sklopljen određeni ugovor između komitenta i trećeg, posrednik i komitent mogu ugovoriti da će posrednik imati pravo na nagradu premda je njegovo nastojanje ostalo bez rezultata - na takav se ugovor primjenjuju odredbe ugovora o djelu jer se mijenja kriterij po kojem posrednik stječe naknadu.Odredbe ugovora o nalogu primjenjuju se na ugovor o posredovanju i bez posebnog pozivanja ako nema odgovarajućih posebnih odredaba o posjedovanju, jer je nalog temelj i ugovora o posredovanjuUnatoč svemu, ugovor o posredovanju nije mješoviti ugovor.Osim što je imenovani, on je i neformalni, konsenzualan i naplatan.

Obveze posrednika:1. tražiti s pozornošću dobrog gospodarstvenika priliku za sklapanje određenog ugovora i nalogodavatelja na nju upozoriti2. ako se na to posebno obvezao - posredovati u pregovorima i nastojati da se sklopi

ugovor, a ako ne uspije u svom nastojanju i usprkos potrebnoj brižljivosti - nije odgovoran3. obavijestiti nalogodavatelja o svim okolnostima važnima za nakanjeni posao koje su mu bile poznate ili su mu morale biti poznate4. voditi posebnu knjigu (posrednički dnevnik), ubilježiti bitne podatke o ugovoru koji je sklopljen njegovim posredovanjem i izdati propisani izvadak iz te knjige. Taj posrednički

80

list služi strankama kao dokaz da je neki ugovor sklopljen djelovanjem posrednika, a ako nije izdan posrednički list, to ne utječe na valjanost ugovora5. nadoknaditi svaku štetu nalogodavatelju, odnosno trećoj osobi koju bi one pretrpjele

njegovom krivnjomPosrednik koji protivno ugovoru ili interesu nalogodavatelja radi za drugu stranu, gubi pravo na posredničku naknadu i troškove.

Obveze nalogodavatelja:1. isplatiti posredniku naknadu makar ona i nije ugovorena (ako nije ugovorena drugačije,

odredit će ju sud)2. posrednik stječe pravo na naknadu u trenutku sklapanja ugovora za koji je posredovao,

pa čak i ako je on nevaljan ako posrednik za razlog nevaljanosti nije znao3. posrednik koji je dobio nalog za posredovanje od obiju stranaka može zahtijevati od

svake stranke samo polovicu posredničke nagrade, ako drugačije nije ugovoreno, a o interesima obiju stranaka dužan je brinuti s pozornošću dobrog gospodarstvenika

Nalogodavatelj je dužan isplatiti posredniku troškove ako je ugovorom o posredovanju tako određeno, pa čak i u slučaju da ugovor nije sklopljen - inače posrednik nema pravo na troškove učinjene u ispunjenju naloga

Ugovor o punovlašćuZastupnik - osoba koja vlastitim očitovanjem volje sklapa pravni posao za drugoga.

Vrste zastupstva:Neposredno - u pravnom smislu. Neposredni zastupnik sklapa pravni posao vlastitim očitovanjem volje u ime i za račun zastupanogPosredno - zastupnik sklapa pravni posao u svoje ime, ali za račun zastupanoga.

Elementi ugovora o punovlašću: 1) nalog - jedna strana nalaže drugoj strani da za nju obavi neki posao, a druga strana se prihvatom naloga obvezuje na njegovo izvršenje2) punomoć - nalogodavčeva izjava upućena trećim osobama kojom se daje ovlaštenje punomoćniku da sklapa pravne poslove u ime i za račun opunomoćitelja3) zastupanje

Ugovor o punovlašću - konsenzualan ugovor koji nastaje kad opunomoćitelj dade nalog i punomoć punomoćniku da sklapa pravne poslove u ime i za račun opunomoćitelja, a ovaj na to pristane.

Vrste punovlašća: - specijalno - za određeni pravni posao- generično - za cijelu vrstu pravnih poslova- generalno - sve vrste poslova koji se tiču opunomoćiteljaPrekoračenje ovlaštenja - opunomoćitelja ne obvezuje, osim ako ga naknadno ne odobri (ratihabicija).

Punomoćnik: - izvršiti nalog prema uputama (u pravilu osobno)- odstupanje samo uz suglasnost opunomoćitelja- podnijeti izvještaj na zahtjev opunomoćitelja- ima pravo na naknadu za svoj trud

Opunomoćitelj: - naknaditi punomoćniku troškove- preuzeti obveze što ih je punomoćnik uzeo za sebe obavljajući posao- punomoćnik ima zakonsko založno pravo na novčanim iznosima koje je naplatio za račun opunomoćitelja i drugim stvarima radi osiguranja svoje tražbine na ime naknade i troškova

81

Prestanak ugovora - izvršenje naloga, istekom roka, odustankom opunomoćitelja, otkazom punomoćnika, smrću / prestankom postojanja pravne osobe, stečajem i lišenjem poslovne sposobnosti, opozivom punomoći

Ugovor o komisijiUgovor kojim se komisionar obvezuje komitentu da će uz proviziju sklapati pravne poslove u vlastito ime, a za račun komitenta.

To je dvostranoobvezni, konsenzualan, naplatni, neformalan ugovor.

Nalog - važan element ovog ugovora (primjena pravila ugovora o nalogu)Komisionaru ne treba punomoć jer sklapa poslove u svoje ime (posredni zastupnik)- najčešće se radi o kupnji ili prodaji - komisiona kupnja/prodaja

Komisionar - čuvanje i osiguranje robe, obavijest o stanju robe, o promjenama na robi, priopćavanje komitentu imena suugovaratelja, polaganje računa, odgovara za ispunjenje obveze svog suugovaratelja samo ako je posebno jamčio da će on svoje obveze ispuniti (del credere komisija).Ima založno pravo na robi radi naplate svojih tražbina prema komitentu, kao i pravo na proviziju (nagradu).

Komitent - isplatiti proviziju, naknaditi troškove, predujmiti komisionaru.

Ugovori u turizmu1. Ugovor o organiziranju putovanja

-organizator se obvezuje pribaviti putniku skup usluga koje se sastoje od prijevoza, boravka i ostalih usluga koje su s njim povezane, a putnik se obvezuje organizatoru platiti ukupnu cijenu. Temeljem ugovora agencija-putnik, agencija zaključuje još najmanje dva ugovora: agencija-prijevoznik i agencija-hotelijer. Agencija prilikom sklapanja ugovora izdaje putniku potvrdu koja mora sadržavati mjesto i nadnevak kada je izdana, tko je organizator putovanja, ime putnika, mjesto i nadnevak početka i završetka putovanja, nužne podatke o prijevozu... Valjanost ugovora ne ovisi o postojanju potvrde i njezinu sadržaju, ali agencija odgovara za štetu koju je putnik pretrpio zbog neizdavanja potvrde ili netočnosti podataka. Organizator putovanja ne može ograničiti ili isključiti svoju odgovornost iz ugovora, ali organizator umjesto toga može pisano ugovoriti s putnikom najviši iznos naknade uz uvjet da on nije u očitom nerazmjeru sa štetom - ta se klauzula ne primjenjuje ako je organizator štetu uzrokovao s namjerom ili iz grube nepozornosti.

-po svojim obilježjima, ugovor je imenovani, neformalni, konsenzualni, dvostranoobvezni i naplatni

-ORGANIZATOR putovanja je dužan, osim davanja usluga predviđenih ugovorom, dati obavijesti o cijenama i uvjetima, čuvati podatke koje dobije o putniku i njegovoj prtljazi, razmjerno sniziti cijenu ako su usluge nepotpuno ili nekvalitetno ispunjenje (uz uvjet da je putnik podnio prijavu organizatoru u roku 8 dana od završetka putovanja) i nadoknaditi štetu jer zahtjev za sniženje cijene ne utječe na zahtjev za naknadu štete. Kada organizator putovanja sam obavlja i ostale usluge, odgovara za štetu nanesenu prema normama koje se odnose na te usluge. Kada organizator povjerava ispunjenje trećima, putniku odgovara organizator za štetu koja je nastala zbog djelomičnog ili potpunog neispunjenja.

82

-PUTNIK je dužan platiti ugovorenu cijenu, dostaviti sve točne podatke potrebne za organiziranje putovanja te voditi brigu da on osobno, njegove isprave i prtljaga ispunjavaju uvjete koje zahtijevaju administrativni propisi

-ako nije izričito isključeno ugovorom, putnik može odrediti drugu osobu da se umjesto njega koristi ugovorenim uslugama, uz uvjet da ta osoba zadovoljava posebne zahtjeve predviđene za određeno putovanje i da putnik nadoknadi organizatoru troškove uzrokovane zamjenom. Organizator samo ponekad može tražiti povećanje cijene, a ako je ono veće od 10 posto, putnik može tražiti vraćanje uplaćenog i raskinuti ugovor bez obveze na naknadu štete

-ODUSTANAK: putnik može odustati na dva načina - pravodobni odustanak je onaj koji je izjavljen u razumnom roku prije početka putovanja i tada organizator ima pravo na naknadu administrativnih troškova; nepravodobni odustanak - neposredno prije putovanja kada organizator može tražiti naknadu u određenom postotku. Ako putnik odustane nakon početka putovanja, organizator ima pravo na puni iznos cijene ili samo na naknadu troškova ako je uzrok viša sila ili je putnik odnosno organizator našao odgovarajuću zamjenu.Organizator može odustati kada nakon ili za vrijeme sklapanja ugovora nastupe izvanredne okolnosti i ako se nije prikupio najmanji broj putnika predviđen u potvrdi o putovanju, s tim da putnik o tome bude obaviješten pet dana prije puta

2. Posrednički ugovor o putovanju - posrednik se obvezuje da u ime i za račun putnika sklopi bilo ugovor o organiziranju putovanja, bilo ugovor o ispunjenju jedne ili više posebnih usluga koje omogućuju ostvarenje nekog putovanja ili boravka, a putnik se obvezuje za to platiti naknadu

3. Ugovor o raspolaganju ugostiteljskim smještajem (Ugovor o alotmanu) - ugovorom o alotmanu ugostitelj se obvezuje tijekom određenog vremena staviti na raspolaganje putničkoj agenciji određen broj ležajeva u određenom objektu, pružiti ugostiteljske usluge osobama koje uputi agencija i platiti joj određenu proviziju. Putnička agencija se obvezuje ugostitelju da će nastojati popuniti njegove kapacitete odnosno obavijestiti ga u određenim rokovima da to ne može učiniti te da će platiti ugovorenu cijenu za pružene usluge. Ako nije drugačije ugovoreno, smatra se da su ugostiteljski kapaciteti stavljeni na raspolaganje za jednu godinu.Putnička agencija mora obavještavati ugostitelja o svemu, pridržavati se ugovorenih cijena, platiti cijenu i izdati pisanu ispravu osobama koje šalje ugostitelju. Ugostitelj je dužan preuzeti obvezu o prihvatu putnika, odbiti svaku drugu putničku agenciju, putnicima koji dolaze preko agencije dati istu cijenu kao i onima s kojima je neposredno sklopio ugovor, platiti agenciji proviziju na promet ostvaren temeljem ugovora o alotmanu.Poseban oblik ugovora o alotmanu je onaj s "garancijom punjenja" - obveza putničke agencije na punjenje kapaciteta ugostitelja u tom je ugovoru točno unaprijed utvrđena jer ona nema pravo da pravodobnim obavještavanjem o nemogućnosti popunjavanja kapaciteta otkaže ugovor u cjelini ili djelomično. Obveza agencije sastoji se u tome da je dužna platiti hotelijeru naknadu za neiskorišten ležaj i dan u fiksnom iznos - obično 50 do 75 posto vrijednosti neiskorištenih usluga.

4. Ugovor o ugostiteljskoj ostavi - tim se ugovorom ugostitelj ostavoprimatelj obvezuje primiti pokretnu stvar od gosta ostavodavatelja koju je on donio sa sobom u ugostiteljski objekt, te ju čuvati i vratiti kada je gost zatraži. Ugostitelji odgovaraju za nestanak stvari ili njihovo oštećenje, ali najviše do iznosa što ga posebnom općom odlukom utvrđuje Vlada RH. Odgovara za punu naknadu ako je šteta nastala krivnjom ugostitelja ili osobe za koju on odgovara. Gost je dužan prijaviti nestanak ili oštećenje čim za njih dozna, inače mora dokazati da je šteta nastala krivnjom ugostitelja. Nikakav učinak nemaju objave istaknute u prostorijama ugostitelja kojima se isključuje, ograničava ili uvjetuje njegova odgovornost za stvari koje su gosti donijeli. Ugostitelji koji primaju goste na noćenje imaju pravo zadržati stvari koje su gosti donijeli do potpune naplate potraživanja.Odgovornost ugostitelja se isključuje u slučaju nastupanja više sile, zbog nekog uzroka na samoj stvari, ako su stvari nestale ili su oštećene ponašanjem samog gosta odnosno ponašanjem osoba koje je on doveo ili su mu došle u posjet.

83

5. Neimenovani ugovori u turizmu a) ugovor o hotelskim uslugama - tim su ugovorom obuhvaćene tri inačice: izravni ugovor

o hotelskim uslugama, agencijski ugovor o hotelskim uslugama i ugovor o alotmanu.Izravnim ugovorom o hotelskim uslugama obvezuje se ugostitelj da će gostu koji od njega to izravno zatraži pružiti privremeni smještaj i uzgredne usluge u objektima pod njegovim nadzorom, a gost se obvezuje za pružene usluge platiti cijenu. Posrijedi je uvijek izravan odnos gost-hotelijer.Agencijski ugovor o hotelskim uslugama je onaj kojim se hotelijer obvezuje da će na zahtjev putničke agencije za njezine klijente rezervirati smještaj i ostalo, po ugovorenim cijenama, a putnička se agencija obvezuje platiti. Ako usluge plaća izravno korisnik, obvezuje se izdati turističku uputnicu (voucher). Taj ugovor ima dvije inačice, a razlikuju se po tome odnose li se na individualne goste ili skupinu gostiju.Razlika u odnosu na ugovor o alotmanu je u tome što se kod alotmana ugovor sklapa za veći broj skupina, a kod ovog ugovora od slučaja do slučaja. Jednako tako, kod alotmana se radi o rezerviranim uslugama za cijelo vrijeme trajanja ugovora, a kod ovog ugovora je smještan i ostalo rezervirano od..do. Ugovor o hotelskim uslugama se sklapa na kraće vrijeme, a ugovor o alotmanu se sklapa na duži rok. Kod alotmana usluge plaća agencija, a kod ovog ugovora ili agencija ili gost. Agencijski ugovor može sklopiti bilo kakva putnička agencija, dok ugovor o alotmanu to mogu samo velike putničke agencije (tour operators).

b) ugovor o smještaju u turističkim apartmanima

c) ugovor o uslugama kampiranja

d) ugovor o uslugama prehrane i točenja pića - ugostitelj se obvezuje pružiti gostu usluge davanja hrane i pića prema narudžbi, a gost se za to obvezuje platiti naknadu. I taj je ugovor vrsta ugovora o ugostiteljskim uslugama pa se i na njega primjenjuju opća pravila zajednička za sve takve ugovore. Može se sklopiti izravno, ili preko putničke agencije. Ugovor je neimenovan, konsenzualan, dvostranoobvezan, naplatan i neformalan.

Ugovor o licencijiUgovorom o licenciji obvezuje se davatelj licencije ustupiti stjecatelju licencije u cijelosti ili djelomično pravo iskorištavanja izuma, tehničkog znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela, a stjecatelj licencije se obvezuje da će mu za to platiti određenu naknadu.

Ugovor o licenciji je imenovan, formalan jer mora biti sklopljen u pisanom obliku, konsenzualan jer je za valjanost ugovora dostatno da su se stranke sporazumjele o bitnim sastojcima, dvostranoobvezan i naplatan.Bitni sastojci su predmet licencije i naknada.

Iz ZOO-a proizlazi da su predmet ugovora o licenciji izum (pronalazak), tehničko znanje i iskustvo (tzv. know-how), industrijski uzorak (dvodimenzionalna tvorevina) i model (trodimenzionalna tvorevina) te robni i uslužni žigObličje proizvoda mora biti novo i osobito, a pri njihovoj ocjeni ono je učinjeno dostupnim javnosti ako je objavljeno slijedom prijave ili priznanja industrijskog obličja, izlagano ili rabljeno na tržištu ili otkriveno na drugi način

Oblici:1. isključiva - neisključiva; isključiva postoji onda ako stjecatelj licencije stječe isključivo pravo

iskorištavanja predmeta licencije, što mora biti izričito ugovoreno. Bez posebnog dogovora ugovorom o licenciji isključiva se licencija ne prenosi. Davatelj licencije pri isključivoj

84

licenciji ne može ni u kom obliku sam iskorištavati predmet licencije ni njegove pojedine dijelove, niti to može povjeriti nekom drugom u granicama prostornog važenja licencije.Neisključivom se licencijom predmet ugovora o licenciji može dati trećima na korištenje. Ako u ugovoru nije istaknuto o kakvoj je licenciji riječ, smatra se da se radi o neisključivoj.

2. ograničena - neograničena; temeljno je pravilo našeg prava da je licencija prostorno ograničena na cijelo državno područje ako ugovorom o licenciji nije prostorno ograničeno pravo iskorištavanja predmeta licencije. Pri ugovaranju prostorno ograničene licencije stranke moraju voditi brigu da se njome ne narušava jedinstveno tržište RH jer bi u tom slučaju takvi ugovori bili ništetni, odnosno poništenje bi mogao tražiti i svaki treći

3. podlicencija - ugovor kojim stjecatelj licencije može pravo iskorištavanja licencije ustupiti drugome, pri čemu se u našem ZOO-u razlikuju isključiva i neisključiva licencija. Prema našem pravu, stjecatelj isključive licencije može sklopiti ugovor o podlicenciji ako nije nešto drugo ugovoreno. Kod isključive licencije se može ugovoriti zabrana davanja podlicencije, odnosno samo uz dopuštenje davatelja licencije. Stjecatelj neisključive licencije nema pravo iskorištavanja predmeta licencije ustupiti trećem, ali se mogućnost davanja u podlicenciju može s davateljem izričito ugovoriti. Ako je podlicencija dana bez pristanka davatelja licencije, on može otkazati ugovor o licenciji bez otkaznog roka.

Obveze davatelja:- u određenom roku predati stjecatelju predmet licencije i svu dokumentaciju za praktičnu

primjenu- dati stjecatelju sve upute potrebne na uspješno iskorištavanje predmeta licencije- garantirati stjecatelju tehničku izvedivost i uporabljivost predmeta licencije- jamčiti da pravo iskorištavanja predmeta ugovora pripada njemu, da nema tereta i da

iskorištavanje nije ograničeno u korist nekog trećeg

Obveze stjecatelja:- platiti davatelju ugovorenu naknadu u vrijeme i na način određen ugovorom- iskorištavati predmet na ugovorni način, u ugovorenom opsegu i u ugovorenim granicama- uzdržati se od korištenja naknadnih usavršavanja- čuvati predmet licencije u tajnosti i onda kad se ne radi o patentiranom izumu, nego o

nepatentiranom izumu ili tajnom tehničkom iskustvu i znanju- obilježiti robu oznakom iz koje je vidljivo da se radi o proizvodu proizvedenom po licenciji- kada se naknada određuje ovisno o opsegu iskorištavanja predmeta licencije, podnositi

izvješća o opsegu iskorištavanja predmeta licencije i obračunati naknadu svake godine ako ugovorom nije određen kraći rok

Prestanak - protekom vremena, otkazom ugovora (ako otkazni rok nije određen ugovorom, on iznosi šest mjeseci s tim da davatelj licencije ne može otkazati ugovor tijekom prve godine njegova važenja. Poseban razlog, bez otkaznog roka, je slučaj da stjecatelj da podlicenciju bez dopuštenja davatelja) i raskidom ugovora (pri likvidaciji ili stečaju stjecatelja licence. Ako to ne učini, ugovor prestaje okončanjem postupka stečaja ili likvidacije. Od tog prestanka razlikuje se prestanak stjecatelja zbog statusnih promjena, pri čemu postoji pravni slijednik ili slijednici stjecatelja licencije koji produžuju njegovu djelatnost).

Ugovor o koncesijiU najširem smislu koncesija predstavlja akt vlasti jedne države kojom se građanima te države, drugoj državi ili stranim državljanima dopušta na njezinu području obavljati određene djelatnosti, za koje često inače postoji zabrana.

- politička koncesija - obično se utvrđuje u ugovorima između država- gospodarske koncesije - podjeljuju se ugovorom između države i koncesionara koji nije druga državaSadržaj ugovora o koncesiji može biti vrlo različit i ovisi o dugoročnim ciljevima koji se žele postići.

Hrvatski Zakon o koncesijama ne uređuje političke nego samo gospodarske koncesije:

85

1. koncesije o iskorištavanju prirodnih bogatstava i drugih dobara - postoji razlika između neobnovljivog i obnovljivog prirodnog bogatstva

2. koncesije na pravo obavljanja određenih djelatnosti - tu se radi i o državnom monopolu na određene gospodarske djelatnosti čija proizvodnja i distribucija ostaju u državnim rukama, odnosno država daje koncesije za obavljanje takvih djelatnosti

Koncesija se može dati domaćoj i stranoj, fizičkoj ili pravnoj osobi, na određeno ili neodređeno vrijeme, ali najduže do 99 godina.Za pojedine koncesije Vlada RH može posebnom odlukom odrediti porezne i carinske olakšice.Odluku o koncesijama donosi Zastupnički dom Sabora RH ako posebnim zakonom nije drugačije određeno - to bi moglo biti i neko ministarstvo, općinska skupština i sličnoZastupnički dom Sabora može ovlastiti Vladu na donošenje odluke o koncesiji Zakonom se ne utvrđuje minimum sadržaja ugovora o koncesijama, nego se samo propisuje da se njime moraju osigurati odgovarajuća jamstva za ostvarenje gospodarske svrhe koncesije u skladu s interesima RHGarancije mogu biti različite - polog određene svote u banci koju odredi davatelj koncesije, bankovne garancije, hipoteka nad imovinom koncesionara i slično.Koncesije se ne daju iz karitativnih pobuda pa odredbe o naknadi, način plaćanja, rokovi, vrsta valute i ostalo čine znatan dio sadržaja ugovora.Mogućnost da u eksploataciji domaćih bogatstava sudjeluje i domaće društvo može se ostvariti tako da država u odobrenju odredi hoće li i koji domaći subjekti trebaju sudjelovati u pothvatu, odnosno da bez subjekta sa sjedištem u RH neće dati koncesijuOsim u općem propisu ZOK-a, odredbe o koncesijama nalaze se i u posebnim propisima kao lex specialis kojima se uređuju određene djelatnosti.

Ugovor o prijevozuUgovorom o prijevozu prijevoznik se obvezuje prevesti u određeno mjesto neku osobu ili neku stvar, a putnik ili pošiljatelj se obvezuje za obavljeni prijevoz platiti određenu naknadu.

S obzirom na vrste prijevoza postoje:1. ugovor o prijevozu stvari željeznicom2. ugovor o prijevozu stvari u pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi3. ugovor o prijevozu stvari u cestovnom prometu4. ugovor o prijevozu stvari u zračnoj plovidbiZOO sadrži samo opće norme koje se primjenjuju na sve te ugovore, a posebni su oblici ugovora što ih zahtijevaju pojedine vrste prijevoza uređeni posebnim zakonima.

Zajedničke odredbe:- subjekti su prijevoznik i pošiljatelj, odnosno prijevoznik i putnik- prijevoznik je fizička ili pravna osoba koja se bavi prijevozom kao svojim redovitim poslovanjem, ali i svaka druga osoba koja na temelju ugovora o prijevozu obavlja prijevoz uz naknadu- osoba koja besplatno prevozi neku osobu ili stvar ne smatra se prijevoznikom i ne odgovara za štetu kao prijevoznik- visina naknade za prijevoz određuje se, po pravilu, tarifom ili kojim drugim aktom, i veća se naknada ne može ugovoriti- naknada se može utvrditi i ugovorom, a ako nije utvrđena ni tarifom ni ugovorom, prijevoznik ima pravo na uobičajenu naknadu za određenu vrstu prijevoza- prijevoznik ne može odustati od ugovora o prijevozu, a putnik i pošiljatelj mogu ako najave odustanak prije početka prijevoza, ili ako odustanu zbog zakašnjenja ili odbijanja prijevoznika da obavi prijevoz- ako pošiljatelj i putnik odustanu prije nego je prijevoz započeo, dužni su nadoknaditi štetu koja je zbog toga nastala prijevozniku - ako je prijevoznik toliko zakasnio s prijevozom da druga strana više nema interes, ili kad prijevoznik neće ili ne može obaviti prijevoz, putnik ili pošiljatelj može zahtijevati povrat naknade za prijevoz- ugovorom o prijevozu stvari prijevoznik se obvezuje pošiljatelju ili drugoj osobi da će stvari prevesti do mjesta koje je ugovoreno i tamo ih predati primatelju, a pošiljatelj se obvezuje na plaćanje naknade

86

Obveze pošiljatelja:- zapakirati stvari na propisan ili uobičajen način kako se ne bi ugrožavala sigurnost ljudi i dobara i kako ne bi nastala materijalna šteta - prijevoznik je dužan upozoriti pošiljatelja na nedostatke koji se mogu opaziti jer inače odgovara za oštećenje pošiljke zbog nepropisnog pakiranja- ne smije primiti pošiljku ako su nedostaci pakiranja takvi da ugrožavaju sigurnost osoba ili dobara- ako zbog nedostataka u pakiranju nastane šteta drugim osobama i njihovim stvarima koje se nalaze kod prijevoznika, za štetu odgovara prijevoznik- pošiljatelj mora izvijestiti prijevoznika o svim podacima koji se odnose na pošiljku - ako zbog propuštanja izvješća ili davanja lažnih podataka prijevozniku nastane šteta, pošiljatelj ju je dužan nadoknaditi- pošiljatelj je dužan platiti naknadu i troškove u vezi s prijevozom

Obveze prijevoznika:- temeljna mu je obveza obaviti prijevoz- no, ima i obvezu izdavanja tovarnog lista, teretnice ili potvrde o primitku stvari na prijevoz- tovarni list je prijevozna isprava u željezničkom, cestovnom i zračnom prijevozu- za prijevoz morem se izdaje teretnica (konosman), a za prijevoz u unutrašnjoj plovidbi teretnica ili tovarni list

Sadržaj tovarnog lista :1. mjesto i nadnevak sastavljanja2. naznaku odredišnog kolodvora koji mora odgovarati imeniku željezničkih kolodvora3. ime i prezime ili naziv pošiljatelja te njegov potpis koji može biti zamijenjen posebnim

pečatom4. žig otpremnog kolodvora5. iznos prijevoznih i ostalih troškova6. potpis isprava koje se prilažu uz tovarni list- može sadržavati i druge podatke- tovarni list je tiskani obrazac, izdaje se u najmanje tri primjerka- iako tovarni list nije javna isprava ni vrijednosni papir, njegovo postojanje izaziva određene pravne učinke

Teretnica je isprava o pomorskom prijevozu kojom brodar potvrđuje da je stvari primio na prijevoz i da će ih na odredištu predati zakonitom imatelju ispraveSastojci teretnice:1. naziv i sjedište tvrtke ili ime i prebivalište brodara koji izdaje teretnicu2. ime i ostali podaci o identitetu broda3. naziv i sjedište tvrtke ili ime i prebivalište krcatelja4. naziv i sjedište tvrtke ili ime i prebivalište primatelja, ili oznaku "po naredbi" ili "na

donositelja"5. ime luke odredišta ili podatak o mjestu ili vremenu gdje ili kada će se odrediti luka

odredišta6. količina tereta prema broju komada, težini, obujmu ili drugoj jedinici mjere već prema vrsti

tereta7. vrsta tereta i oznake koje se na njemu nalaze8. stanje tereta ili omota prema vanjskom izgledu9. mjesto i nadnevak tereta i izdavanja teretniceTeretnicu izdaje brodar i potpisuje ju osobno ili preko punomoćnikaTeretnica ima trostruko značenje: 1. njome se potvrđuje da postoji ugovor o prijevozu2. služi kao dokaz da je brodar primio teret na prijevoz3. njome se utvrđuje pravni odnos prema primatelju stvariRaspolagati teretnicom znači raspolagati robom na koju ona glasi, a prenositi se može cesijom, indosamentom i predajomTeretnica je vrijednosni papir pa tko raspolaže teretnicom raspolaže i robom na tržištu i u prijevozu

87

Prijevoznik mora obavijestiti pošiljatelja o svim okolnostima koje bi utjecale na prijevoz i postupiti prema uputama koje od njega dobije

Tijekom prijevoza stvar se može izgubiti ili oštetiti - opće je pravilo da prijevoznik odgovara od trenutka preuzimanja do predajePrijevoznik se oslobađa ako dokaže da su gubitak ili oštećenja nastali zbog:a) radnje ovlaštene osobeb) svojstva same pošiljkec) uzroka koji se nisu mogli predvidjeti, izbjeći ili uklonitiNjegova je odgovornost objektivna, odnosno ne odgovara samo kada je kriv - ta se odgovornost ne može isključiti niti smanjiti ugovorom o prijevozu, općim uvjetima prijevoza, tarifama ili bilo kojim drugim aktom - takva je odredba ništetna No, stranke se mogu sporazumjeti o najvišoj svoti naknade koju plaća prijevoznik ako se pošiljka izgubi ili ošteti, te ako naknada nije u očitom nerazmjeru sa štetomPrijevoznik je obvezan primatelja izvijestiti bez odgađanja aktom o prispijeću pošiljke i staviti mu pošiljku na raspolaganjePrimatelj je dužan isplatiti i troškove kojima je pošiljka opterećena, ako nešto drugo nije utvrđeno ugovorom ili tovarnim listom - ta obveza dospijeva preuzimanjem pošiljke i tovarnog listaAko primatelj smatra da nije dužan isplatiti onoliko koliko prijevoznik zahtijeva, može se pravima iz ugovora koristiti samo onda ako kod suda položi sporni iznosZajednička obveza prijevoznika i primatelja je utvrđivanje istovrsnosti i stanja pošiljkeAko nije istovrsna, primatelj pošiljku treba vratiti prijevozniku i zahtijevati istovrsnu pošiljku Ako prijevoznik nije u stanju isporučiti pošiljku u vremenu predviđenom za određenu vrstu prijevoza, smatra se da je pošiljka izgubljena i prijevoznik odgovara za naknadu štete

Ugovor o otpremi (špedicija)Otpremnik se obvezuje radi prijevoza stvari sklopiti, u svoje ime a za račun nalogodavca, ugovor o prijevozu i druge ugovore potrebne za izvršenje prijevoza te obaviti ostale uobičajene poslove i radnje, a nalogodavac se obvezuje isplatiti mu određenu naknadu.Ako je ugovorom predviđeno, otpremnik može sklopiti ugovor o prijevozu i poduzimati druge pravne radnje u ime i za račun nalogodavca.Nalogodavac može po svojoj volji odustati od ugovora, ali je u tom slučaju dužan nadoknaditi otpremniku sve troškove što ih je do tada imao i isplatiti mu razmjeran dio naknade za dotadašnji rad.Na odnose nalogodavca i otpremnika koji nisu uređeni u ovom odjeljku na odgovarajući se način primjenjuju pravila o ugovoru o komisiji i ugovoru o trgovinskom zastupanju.

Otpremnik je dužan upozoriti nalogodavca za nedostatke u njegovu nalogu, posebno one koji ga izlažu većim troškovima ili šteti. Također, dužan je čuvati interese nalogodavca i postupati po njegovim uputama. Odgovara za izbor prijevoznika te za izbor drugih osoba s kojima je u izvršenju naloga sklopio ugovor, ali ne odgovara i za njihov rad osim ako tu odgovornost nije preuzeo. Otpremnik koji je izvršenje naloga povjerio drugom otpremniku umjesto da ga sam izvrši, odgovara za njegov rad. Sve te odgovornosti ne mogu se ni isključiti ni ograničiti.Otpremnik može u izvršenju dobivenih naloga organizirati zbirnu otpremu, osim ako je ugovorom to isključeno. Ako takvom otpremom postigne razliku u vozarini u korist nalogodavca, ima pravo na posebnu dodatnu naknadu. U slučaju zbirne otpreme odgovara za gubitak ili oštećenje do kojeg ne bi došlo da nije bilo zbirne otpreme.Radi osiguranja naplate, otpremnik ima založno pravo na stvarima predanim radi otpremanja sve dok ih drži ili dok u rukama ima ispravu s pomoću koje može njima raspolagati. Kad je u izvršenju otpreme sudjelovao i drugi otpremnik, on je dužan brinuti se o naplati tražbina i ostvarenju založnog prava prethodnih otpremnika.

Nalogodavac – dužan je isplatiti naknadu prema ugovoru, a ako nije ugovorena onda onu koja je određena tarifom ili drugih općim aktom. Ako ni toga nema, naknadu određuje sud. Naknada se isplaćuje po izvršenju ugovora. Također, dužan je obavijestiti otpremnika o svojstvima stvari kojima može biti ugrožena sigurnost osoba ili dobara ili nanesena šteta. Mora ga obavijestiti i kad se u pošiljci nalaze dragocjenosti i priopćiti mu njihovu vrijednost.

88

Ugovor o ispitivanju robe i uslugeJedna ugovorna strana (izvršitelj ispitivanja) obvezuje se stručno i nepristrano obaviti ispitivanje robe i izdati ispravu o tome (certifikat), a druga strana (naručitelj ispitivanja) obvezuje se za izvršeno ispitivanje platiti naknadu.

Ispitivanje se može sastojati u utvrđivanju identiteta, kakvoće, količine i drugih svojstava robe. Izvršitelj ispitivanja je dužan kontrolu izvršiti u opsegu i na način koji su određeni u ugovoru, a ako ništa nije određeno onda u opsegu i na način koji odgovaraju naravi stvari.Uz čuvanje robe i osiguravanja od zamjene tijekom ispitivanja, izvršitelj je dužan čuvati predane uzorke najmanje šest mjeseci, ako nije drugačije ugovoreno.O svim značajnim okolnostima, a osobito nužnim i korisnim troškovima, izvršitelj ispitivanja je u tijeku ispitivanja dužan izvijestiti naručitelja.Radi osiguranja svoje naknade, ima založno pravo na robi predanoj na ispitivanje.Izvršitelj može ispitivanje povjeriti drugome, osim ako mu je to naručitelj izričito zabranio. Ako povjeri drugome, odgovara za njegov rad.Uz ugovorena ispitivanja, izvršitelj je ovlašten poduzeti i pojedine pravne radnje u ime i za račun naručitelja – ima pravo na posebnu uobičajenu ili ugovorenu naknadu.Izvršitelj može jamčiti za nepromjenljivost svojstava ispitivane robe u ugovorenom roku.Izjaviti da raskida ugovor naručitelj može sve dok ispitivanje nije izvršeno, ali tada mora izvršitelju platiti razmjerni dio naknade i učinjene nužne i korisne troškove, a treba mu nadoknaditi i štetu.

Bankarski ugovoriZa razliku od ostalih ugovora trgovačkog prava (čiji je predmet ugovora roba, usluge i iznimno neko pravo) obilježje bankovnih ugovora je da je njihov predmet poslovanja primanje novčanih depozita i davanje kredita i drugih plasmana u obavljanju djelatnosti utvrđenih zakonom, kao i određenih usluga u vezi s platnim prometom.U bankovnim ugovorima jedna je strana uvijek banka, a samo iznimno neka druga organizacija ako je izričito ovlaštena za obavljanje određenih bankovnih poslova, dok druga strana može biti svaka pravna i fizička osoba, bilo domaća bilo strana.Bankovni su ugovori po pravilu formalni, tipični dvostranoobvezni ugovori.Kako se banka profesionalno bavi bankovnom djelatnošću, za sve je bankovne ugovore predviđena naplatnost za učinjene usluge.Pri bankovnim se ugovorima uglavnom radi o novčanim činidbama. Iako se banke obično služe formularnim ugovorima, oni su u svojoj biti tipični ugovori trgovačkog prava i podvrgnuti su odredbama tog prava ako nema posebnih odredaba bankovnog prava kao specifičnog instituta u sklopu trgovačkog prava.

Ugovor o bankarskom novčanom pologu – deponent se obvezuje položiti u banci određenu novčanu svotu koju se banka obvezuje primiti, s time da stječe pravo raspolagati deponiranim novcem i dužna ga je vratiti prema uvjetima predviđenim ugovorom. Vrste: depozit po viđenju, oročeni depoziti (na neodređeno vrijeme s otkaznim rokom i na određeno vrijeme bez otkaznog roka) i depoziti prema namjeni korištenja (s posebnom namjenom – sredstva se mogu rabiti samo za namjene uz uvjete utvrđene ugovorom; i bez namjene).

Ugovor o ulogu na štednju – ugovor o novčanom depozitu kojim se jedna ugovorna stranka (deponent) obvezuje drugoj stranci (depozitaru) položiti određenu novčanu svotu s pravom raspolaganja tom svotom, a banka se obvezuje za primljenu novčanu svotu izdati štednu knjižicu, deponirani novac vratiti i za njegovo korištenje plaćati kamatu (štedni ulozi po viđenju; na neodređeno vrijeme s otkaznim rokom; na određeno vrijeme bez otkaznog roka; štedni ulozi s posebnom namjenom).

89

Ugovor o polaganju vrijednosnih papira – banka se obvezuje da će preuzeti vrijednosne papire radi čuvanja, ostvarivanja prava i ispunjavanja obveza koje se u svezi s time zahtijevaju, a deponent se obvezuje platiti naknadu. Uz otvoreni i zatvoreni depozit (zatvorena omotnica – samo čuvanje ili otvorena omotnica – vršenje prava i obveza) postoji i zbirni depozit. Stranke mogu ugovoriti da umjesto vraćanja vrijednosnih papira banka svoju obvezu iz ugovora ispunjava plaćanjem odgovarajuće svote. Takvom odredbom je omogućeno stvaranje zbirnih depozita u koji se primaju vrijednosni papiri iste vrste različitih imatelja. Deponent nema pravo tražiti papire, samo njihovu protuvrijednost.

Ugovor o bankarskom tekućem računu – banka se obvezuje da će svojem klijentu otvoriti poseban račun i preko njega primati uplate i obavljati isplate u granicama klijentovih sredstava i od banke odobrenog kredita te ga izvješćivati o stanju salda. Klijent se obvezuje platiti proviziju i naknadu posebnih troškova za obavljene usluge.

Ugovor o sefu – banka se obvezuje dati korisniku na uporabu sef za određeno razdoblje, a korisnik se obvezuje za korištenje sefa platiti banci određenu naknadu. Banka mora staviti klijentu sef na korištenje za ugovoreno vrijeme, poduzeti mjere za održavanje dobrog stanja i nadzor sefa, omogućiti klijentu slobodan pristup sefu i dati mu ključ bez izrade duplikata za sebe. Korisnik banci treba platiti naknadu i ne stavljati u sef predmete ili proizvode kojima se može ugroziti sigurnost banke ili ostalih sefova.

Ugovor o kreditu – banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određenu svotu novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci platiti ugovorenu kamatu i dobivenu novčanu svotu vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

Ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira (lombard) – tim ugovorom banka odobrava kredit u određenoj svoti uz osiguranje zalogom vrijednosnih papira koji pripadaju korisniku kredita ili nekom trećem koji na to pristane. Sklapanjem ugovora o lombardu korisnik se obvezuje da će vrijednosne papire predviđene za zalog prenijeti na banku.

Ugovor o akreditivu – ugovor o akreditivu je ugovor između nalogodavatelja (kupca) i banke (nalogoprimatelja) u korist treće osobe (prodavatelja). Riječ je o posebnom ugovoru ili, češće, ugovornoj klauzuli u samom ugovoru stranaka kupoprodajnog ili drugog ugovora. On je prema svojoj pravnoj naravi ugovor o nalogu kojim nalogodavatelj nalaže banci, a ona se obvezuje da će kao nalogoprimatelj otvoriti akreditiv i korisniku akreditiva obaviti plaćanje ili preuzeti neku drugu obvezu prema uvjetima utvrđenim u nalogu. Banka se obvezuje da će korisniku isplatiti određenu novčanu svotu ako se do određenog vremena udovolji uvjetima navedenim u nalogu za otvaranje akreditiva. - Vrste:

Uvjetni i bezuvjetni – uvjetni su oni pri kojima korisnik prije ispunjavanja bančine obveze mora ispuniti određene uvjete. Oni su dokumentarni ili robni, već prema tome odnose li se uvjeti na dokumente ili robu.Obični i dokumentarni – običan akreditiv je onaj pri kojem banka ispunjava obvezu bez njegove obveze da banci prezentira bilo kakve dokumente. Dokumentarni akreditiv postoji kada je banka obvezna ispuniti svoju obvezu prema korisniku, ali uz uvjet da joj se podnesu dokumenti prema uvjetima utvrđenim u ugovoru o akreditivu. Smatra se da su to obično dokumenti koji su predviđeni Jednoobraznim pravilima.Opozivi i neopozivi – opozivi su oni koje nalogodavatelj može opozvati i prije isteka roka za koji je akreditiv otvoren. Neopozivi je akreditiv čvrsta, neopoziva, samostalna i neposredna obveza banke prema korisnicima akreditiva koji se može ukinuti ili izmijeniti samo sporazumom svih stranaka.

90

Potvrđeni (konfirmirani) i nepotvrđeni – nakon otvaranja akreditiva banka je dužna uvjete akreditiva priopćiti korisniku. Notifikaciju može učiniti akreditivna banka sama ili putem korespondirajuće banke u sjedištu korisnika. Ako ta druga banka svoju ulogu ograniči samo na priopćavanje sadržaja akreditiva, ne ulazeći ni u kakvu drugu obvezu prema korisniku, onda nitifikacija sama po sebi nije potvrđivanje akreditiva koji se naziva nepotvrđenim. No, ako akreditivna banka ovlasti i pozove drugu banku potvrditi njezin neopozivi akreditiv, i kada ona postupi prema ovlasti, onda nije riječ samo o pukoj notifikaciji nego je takva potvrda za banku koja je čvrsta obveza, dodatna obveza akreditivne banke, pa se takav akreditiv naziva potvrđenim akreditivom. Prenosiv i neprenosiv – definicija prenosivog akreditiva bitno je različita u ZOO-u i u Jednoobraznim pravilima. Prema Jednoobraznim pravilima akreditiv je prenosiv s korisnika na nekog trećeg samo ako je to izričito predviđeno u samom akreditivu, inače je neprenosiv. Prema ZOO-u, akreditiv je prenosiv kada to i nije u akreditivu izričito određeno, ako korisnik akreditiva ovlasti akreditivnu banku da plati nekom trećem, pa korisnik akreditiva bez prethodnog dogovora može sam odlučiti je li akreditiv prenosiv ili ne, što može biti protivno interesima nalogodavatelja.

Bankarska garancija – u odnosima vezanim uz bankarsku garanciju pojavljuju se najmanje tri osobe i tri odvojena pravna odnosa: nalogodavatelj-banka, bankažkorisnik i korisnik-nalogodavatelj. Akcesorne (nesamostalne) garancije su one pri kojima garancijska obveza banke ovisi o postojanju obveze temeljnog ugovora. Te garancije banka izdaje s naslova jamstva. Pri bankovnom jamstvu banka se kao jamac obvezuje vjerovniku (korisniku garancije) da će ispuniti obvezu dužnika (nalogodavatelja) glavnog ugovora. Samostalne garancije su takve pri kojima banka preuzima prema korisniku samostalnu obvezu koja je odvojena s obzirom na dužničku obvezu iz glavnog ugovora. Banka se na temelju samostalnih garancijskih ugovora prema korisniku garancije ne obvezuje da će ispuniti obvezu nalogodavatelja, nego svoju obvezu. Institut samostalne bankovne garancije je instrument međunarodnih transakcija i dio autonomnog prava međunarodne trgovine – u sklopu UN-a, putem Komisije za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) i Međunarodne trgovačke komore u Parizu nastoje se izraditi jednoobrazna pravila za neke vrste bankovnih garancija.

Ugovor o bankarskoj garanciji na poziv – bankarska garancija na poziv je svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije. Bankarska garancija je samostalna obveza, neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje.Ako druga banka potvrdi obvezu iz garancije, korisnik može svoje zahtjeve iz nje podnijeti bilo garantu bilo banci koja ju je potvrdila.Kontragarancija je pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (kontragarant) obvezuje prema garantu da će mu isplatiti novčani iznos po predočenju pisanog zahtjeva u skladu s uvjetima iz kontragarancije. Kontragarancija je odvojena od garancije i od osnovnog posla na kojeg se odnosi, pa i kada ih se spominje u kontragaranciji.Rok valjanosti garancije može njome biti određen do određenog datuma ili do predočenja isprave kojom se potvrđuje nastup nekog događaja kao mjerodavnog za prestanak njezine valjanosti. Ako su u garanciji navedena oba roka za prestanak valjanosti garancije, njezina valjanost prestaje protekom prvog od tih rokova.Pravo pozivanja na plaćanja iz garancije ne može se ustupiti trećemu, osim ako to nije izričito predviđeno u garanciji ili u njezinim dodacima. Time se ne utječe na pravo primiti iznos iz garancije koje bi u garanciji ili u njezinim dodacima bilo prenijeto na nekog drugog. Korisnik jamstva duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovi jamstva na koji inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca.

Ugovor o diskontu mjenica – to je općenito ugovor o prodaji nedospjelih novčanih potraživanja uz odbitak diskontne stope koja se sastoji u razlici vrijednosti novčane obveze na dan sklapanja ugovora o diskontu i njezine vrijednosti na dan dospjelosti novčane obveze. Riječ je, u načelu, o kupnji potraživanja.

91

Ugovor o forfaitu – iako ima sličnosti s ugovorom o diskontu mjenice, oni se razlikuju po tome što pri diskontu nije isključeno pravo banke na regres, dok je pri forfaitnom poslu regres uvijek isključen. U tom smislu se diskontiranje novčanih potraživanja s pravom banke na regres naziva i nepravim forfaitnim poslom, a diskontiranje novčanih potraživanja uz isključenje prava banke na regres pravim forfaitnim poslom. Riječ je o prodaji nedospjelih novčanih potraživanja banci uz isključenje prava banke na regres prema prodavatelju ako potraživanja nisu naplativa.

Ugovor o factoringu – njime se klijent obvezuje ponuditi factoru (obično banci) na prodaju sva kratkoročna potraživanja iz ugovora o isporuci robe i pružanju usluga prije njihove dospjelosti, a factor se obvezuje uz naknadu te ponude prihvatiti ako ga zadovoljava platežna sposobnost klijentovih dužnika, s izvješćivanjem ili bez izvješćivanja dužnika o tom prijenosu i bez obzira na to snose li klijent ili factor rizik za naplatu potraživanja. Zahvaljujući UNIDROIT-u (Međunarodnom institutu za unifikaciju privatnog prava u Rimu), pitanje factoringa riješeno je usvajanjem Konvencije 1988. godine. Vrste:

a)Pravi factoring – njime factor nudi klijentu najviše mogućih usluga i uvijek sadrži tri glavne funkcije: del credere (jamstvo za obveze nekog trećeg), financiranje i upravljanje potraživanjima.b)Nepravi factoring – factor kupuje potraživanja klijenta bez preuzimanja rizika del credere i klijent kao prodavatelj potraživanja jamči factoru na temelju posebnog sporazuma naplatu od dužnikac)factoring plativ po dospjelosti – factor nudi iste usluge kao i pri pravnom factoringu osim usluge financiranja, koja se unaprijed isključuje. Factor kupuje klijentova potraživanja s danom njihove dospjelostid)Međunarodni factoring – radi se o poslovnom odnosu koji se obavlja između stranaka iz različitih država. On se redovito rabi kao pravi factoring.

Ugovor o ortaštvuUgovorom o ortaštvu dvije ili više osoba uzajamno se obvezuju na ulaganje rada i/ili imovine radi ostvarivanja nekog zajedničkog cilja.

Nema pravnu osobnost.To je konsenzualan, neformalan, uzajamno obvezan, naplatan, višestrani, trajni pravni posao.

Konstitutivni elementi:- subjekti (pravne i fizičke osobe)- zajednički cilj- zajednica osoba- zajednica dobara

Prava i obveze ortaka: obveza na unošenje uloga, sudjelovanje u zajedničkim poslovima, sudjelovanje u dobiti i gubitku, odgovornost za štetu, odnos prema trećima i zabrana konkurencije, istup / isključenje ortaka

Prestanak ortakluka: ostvarenje cilja ili ako njegovo ostvarenje postane nemoguće / propast cijele glavnice / istek vremena / sporazum ortaka / smrt / prestanak postojanja pr. osobe / istup jedne osobe ako se ortakluk sastoji od samo 2 osobe /odlukom suda.

Nakon prestanka dolazi do diobe zajedničke imovine. - prvo dolazi do izdvajanja stvari koje su date na uporabu i vraćaju se ortacima- podmiruju se dugovi ortakluka- vraćaju se ortački ulozi- ostatak zajedničke imovine dijeli se na ortake prema njihovim udjelima u dobiti.

92

Ako zajednička imovina nije dovoljna za podmirenje dugova i vraćanje uloga, ortaci doplaćuju manjak.

Ugovor o osiguranju Ugovorom o osiguranju osiguratelj (npr. Uniqa) se obvezuje ugovaratelju osiguranja (npr. meni) obvezuje da će osiguraniku ili korisniku osiguranja (to mogu biti ja ili neka treća osoba) isplatiti osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj osiguranja se obvezuje da će osiguratelju platiti premiju osiguranja.

Osigurani slučaj je događaj prouzročen osiguranim rizikom – rizik mora biti budući, neizvjestan i nezavisan od isključive volje ugovaratelja osiguranja ili osiguranika.Ugovor o osiguranju je ništetan ako je u vrijeme sklapanja ugovora već nastao osigurani slučaj ili je bio u nastajanju, ili je bilo izvjesno da će nastupiti ili je već prestala mogućnost da će ikada nastupiti.No, ako je ugovoreno da će osiguranjem biti obuhvaćeno određeno razdoblje koje prethodi sklapanju ugovora, ugovor će biti ništetan samo ako je u trenutku njegova sklapanja zainteresiranoj strani bilo poznato da se osigurani slučaj već dogodio, odnosno da je već tada otpala mogućnost da se on dogodi.Sve naprijed rečeno ne odnosi se na pomorska osiguranja, osiguranja u zračnom prometu, osiguranja tražbina te na odnose iz reosiguranja.Ugovor je sklopljen kada je ponuda o osiguranju prihvaćena, a iznimno onda kada strane potpišu policu osiguranja.Pisana ponuda za sklapanje ugovora veže ponuditelja osam dana od prispjeća osiguratelju, ako nije odredio kraći rok, odnosno 30 dana od prispjeća ako je potreban liječnički pregled.Ako osiguratelj u tom roku ne dobije ponudu koja ne odstupa od njegovih uvjeta za predloženo osiguranje, smatrat će se da je prihvatio ponudu i da je ugovor sklopljen – od dana kada je ponuda stigla osiguratelju.Uvjetima osiguranja mogu biti predviđeni slučajevi u kojima ugovorni odnos iz osiguranja nastaje samim plaćanjem premije.

Sklapanje ugovora u ime drugog bez ovlaštenja – onaj tko sklopi takav ugovor odgovara osiguratelju za obveze sve dok ga onaj u čije je ime sklopljen ne odobri – on to može učiniti i nakon što se dogodio osigurani slučaj.Ako je odobrenje odbijeno, ugovaratelj osiguranja duguje osiguratelju premiju za razdoblje od dana sklapanja ugovora do dana obavijesti o odbijanju odobrenja.Ne odgovara za obveze iz osiguranja poslovođa bez naloga koji je obavijestio osiguratelja da istupa bez ovlaštenja u ime i za račun drugoga.Osiguranje za tuđi račun ili za račun koga se tiče – obvezu plaćanja premije i ostale obveze iz ugovora dužan je ispuniti ugovaratelj osiguranja. On on ne može bez pristanka osobe čiji je interes osiguran ostvariti prava iz osiguranja čak ni onda kada drži policu.Ugovaratelj osiguranja nije dužan predati policu zainteresiranoj osobi dok mu ne budu naknađene premije i troškovi ugovora što ih je platio – pravo na isplatu tih tražbina ima iz dugovane naknade, a može ju zahtijevati i neposredno od osiguratelja.

Ugovaratelj osiguranja dužan je prijaviti osiguratelju prilikom sklapanja ugovora sve okolnosti koje su značajne za ocjenu rizika, a koje su mu poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate.Ako ugovaratelj prešuti ili netočno izjavi nešto zbog čega, da je znao, osiguratelj ne bi sklopio ugovor, osiguratelj može zahtijevati poništaj ugovora.Ako ugovaratelj osiguranja premiju koja je dospjela nakon sklapanja ugovora ne plati do dospjelosti, niti to učini koja druga zainteresirana osoba, ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu nakon isteka roka od 30 dana otkad je ugovaratelju osiguranja uručeno preporučeno pismo osiguratelja s obaviješću o dospjelosti premije, ali s tim da taj rok ne može isteći prije nego što protekne 30 dana od dospjelosti premije – u svakom slučaju ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu ako premija ne bude plaćena roku godine dana od dospjelosti – te se doredbe ne primjenjuju na osiguranje života i osiguranje od nesretnog slučaja.Ugovaratelj osiguranja dužan je, kad je u pitanju osiguranje imovine, obavijestiti osiguratelja o svakoj promjeni okolnosti koja može biti značajna za ocjenu rizika, a kada je u pitanju

93

osiguranje osoba, onda samo ako je rizik povećan zbog toga što je osigurana osoba promijenila zanimanje.Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od 14 dana, računajući od kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. Taj je rok 30 dana ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme.Ako je ugovaratelj osiguranja, osiguranik ili korisnik izazvao osigurani slučaj namjerno ili prijevarom, osiguratelj nije obvezan ni na kakva davanja, a suprotna ugovorna odredba nema pravnog učinka.

Osiguranje imovine – ugovor sklapa osoba ili više njih koja ima opravdani interes na predmetu osiguranja, ugovorom se osigurava naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja.Iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja.Kod osiguranja usjeva, plodova i ostalih proizvoda zemlje iznos štete utvrđuje se s obzirom na vrijednost koju bi imali u vrijeme ubiranja, ako nije drukčije ugovoreno. Pravovaljane su odredbe kojima se naknada ograničuje na manji iznos od iznosa štete.Osiguranik je dužan poduzeti sve mjere kako bi spasio osiguranu imovinu od nastajanja osiguranog slučaja, a ako on ipak nastupi dužan je poduzeti sve što može kako bi ograničio njegove štetne posljedice.Ako stvar propadne zbog razloga koji nije osiguran, ugovor prestaje važiti od dana propasti.Osiguratelj ne odgovara za štetu koja je na stvari nastala zbog njezinih nedostataka te rata ili pobune, osim ako nije drugačije ugovoreno.

Osiguranje osoba – visina osiguranog iznosa utvrđuje se u polici prema sporazumu ugovornih strana.Polica osiguranja života može glasiti na određenu osobu ili po naredbi, ali ne može glasiti na donositelja.Iznimno od općih odredaba o posljedicama netočnih prijava i prešućivanja okolnosti značajnih za ocjenu rizika, za netočne prijave godina života vrijede sljedeća pravila:

a) takav ugovor je ništetan, a osiguratelj je dužan vratiti sve primljene premije ako stvarne godine osiguranika prelaze granicu predviđenu u uvjetima i tarofama osiguratelja,

b) ako stvarne godine osiguranika ne prelaze tu granicu ugovor je valjan, a osigurani se iznos smanjuje u razmjeru ugovorene premije i premije predviđene za osiguranje života osobe osiguranikovih godina,

c) kad osiguranik ima manje godina nego što je prijavio, premija se smanjuje na odgovarajući iznos, a osiguratelj je dužan vratiti razliku između primljenih premija i premija na koje ima pravo.

Osiguranje života može se odnositi na život ugovaratelja, a može se odnositi i na život nekog trećeg. Isto vrijedi i za osiguranje od nesretnog slučaja.Ništetan je ugovor za slučaj smrti treće osobe mlađe od 14 godina, a i osobe potpuno lišene poslovne sposobnosti. Za one starije od 14 godina potrebna je pisana suglasnost zakonskog zastupnika te pisana suglasnost svake osigurane osobe.Ugovorom o osiguranju za slučaj smrti nije obuhvaćen rizik samoubojstva ako se dogodio u prvoj godini osiguranja. Ako se samoubojstvo dogodilo u roku od tri godine od sklapanja ugovora, osiguratelj nije dužan isplatiti korisniku osigurani iznos, osim ako je ugovoreno što povoljnije za osiguranika.Osiguratelj se oslobađa obveze da korisniku isplati osigurani iznos ako je ovaj namjerno izazvao smrt osiguranika, ali je ugovaratelju dužan, ako su do tada bile uplaćene barem tri godišnje premije, isplatiti matematičku pričuvu ugovora – ako je ugovaratelj i osiguranik, onda njegovim nasljednicima. Matematičku pričuvu, ako što drugo nije ugovoreno, mora isplatiti i u slučaju smrti usljed ratnih operacija. Osiguratelj se oslobađa obveze iz ugovora o osiguranju od nesretnog slučaja ako je osiguranik namjerno prouzročio nesretni slučaj ili ako je nesretni slučaj prouzročen ratnim operacijama.Polica osiguranja života može biti dana u zalog. Kad polica glasi po naredbi, zalaganje se obavlja indosamentom.Ugovaratelj osiguranja života može u ugovoru, a i nekim kasnijim pravnim poslom, pa i oporukom, odrediti osobu kojoj će pripasti prava iz ugovora – tu odredbu može opovati samo

94

ugovaratelj, njegovi vjerovnici ili nasljednici ne mogu, i to može učiniti sve dok korisnik ne izjavi da je prima. Iznimno, ugovaratelj može opozvati odredbu o koristi i poslije izjave korisnika da je prima ako je korisnik pokušao ubojstvo osiguranika, a ako se korist daje bez naknade, za opoziv vrijede i odredbe o opozivu dara.Osigurani iznos koji treba biti isplaćen korisniku ne ulazi u ostavinu ugovaratelja osiguranja, pa ni kad su korisnicima određeni njegovi nasljednici.Vjerovnici ugovaratelja osiguranja i osiguranika nemaju nikakvo pravo na osigurani iznos u korist korisnika. No, ako su njegove premije bile nerazumno visoke prema njegovim mogućnostima u trenutku uplate, njegovi vjerovnici mogu zahtijevati da im se preda dio premija koji premašuje njegove mogućnosti, ako su ispunjene pretpostavke pod kojima vjerovnici imaju pravo na pobijanje dužnikovih pravnih radnji.Pravo na osigurani iznos korisnik može i prije osiguranog slučaja ustupiti odnosno prenijeti na drugoga, ali mu je za to potreban pisani pristanak ugovaratelja osiguranja u kojem mora biti navedeno ime osobe na koju se pravo prenosi – ako se osiguranje odnosi na život neke druge osobe, potreban je isti takav pristanak i te osobe.Kad osoba koja je bez naknade određena za korisnika umre prije dospjelosti osigurane glavnice ili rente, korist iz osiguranja ne pripada njezinim nasljednicima, nego narednom korisniku – ako on nije određen, onda pripada ugovaratelju osiguranja.Kad osiguratelj isplati osigurani iznos osobi koja bi na njega imala pravo da ugovaratelj osiguranja nije odredio korisnika, on se oslobađa obveze iz ugovora o osiguranju ako u trenutku isplate nije znao niti je mogao znati da je korisnik određen oporukom ili nekim drugim aktom koji mu nije dostavljen, a korisnik ima pravo zahtijevati vraćanje od osobe koja je primila osigurani iznos – isto vrijedi i u slučaju promjene korisnika.

DarovanjeDarovanje je ugovor kojim jedna strana (darovatelj) dobrovoljno i besplatno prepušta drugoj strani (daroprimac) neku stvar ili imovinsko pravo, a ova to prihvaća.

Darovanjem se smatra i oprost i isplata duga uz dužnikovu suglasnost.Riječ je o ugovoru i o besplatnom pravnom poslu, a potreban je prihvat darovanoga. Darovanje može biti ili konsenzualan ili realan ugovor. Za darovanje je potrebna i dobrovoljnost. Animus donandi, odnosno namjera darovanja, znači da ugovorom o darovanju darovatelj mora svoju imovinu umanjiti, a darovanom se imovina treba povećati. Animus donandi ne treba poistovjećivati s kauzom – ona je kod darovanja stjecanje prava vlasništva ili nekog drugog imovinskog prava.

Objekt - mogu se darovati stvari (buduće i sadašnje) ili prava. Kod prava je važno da ono na strani darovatelja bude prenosivo. Objekt darovane činidbe može biti i imovina. Valjano se može darovati čitava sadašnja imovina i polovica buduće.Ako se radi o konsenzualnom darovanju (darovanje bez prave predaje), akt sklapanja ugovora je vremenski odvojen od akta ispunjenja – za takvo se darovanje traži javnobilježnički akt ili ovjerovljena privatna isprava.Kod realnog se darovanja, u kojem akt ispunjenja slijedi neposredno iza akta sklapanja, ne traži određeni oblik. No, ako je riječ o darovanju nekretnina, potreban je pisani oblik.

Opoziv - darovanje je ugovor koji se može opozvati zbog niza razloga koji su nastupili tek nakon perfekcije ugovora. To su:

1. opoziv zbog osiromašenja darovatelja, 2. zbog nezahvalnosti darovanog, 3. nadopuna zbog povrede dužnog uzdržavanja.

Pravo na opoziv prestaje istekom godine dana od dana kad je osoba koja ima pravo na opoziv saznala za razlog opoziva, ako nije drugačije određeno – potreban je pisani oblik, a potpis mora biti ovjeren.Darovanje ima više vrsta, no najbitnije su darovanje među živima (ispunjenje se događa za života darovatelja) i darovanje za slučaj smrti (ispunjenje se događa nakon smrti darovatelja – kako je tu već po samom karakteru akt sklapanja odvojen od akta ispunjenja, potreban je oblik sudskog zapisnika).

95

Ugovor o doživotnom uzdržavanjuObvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) doživotno uzdržavati drugu stranu ili neku treću osobu (primatelj uzdržavanja), a druga strana izjavljuje da joj prenosi u vlasništvo, u trenutku svoje smrti, svu ili dio svoje imovine koja joj pripada u vrijeme sklapanja ugovora.

To je dvostranoobvezan, naplatan, strogo formalan (u pisanom obliku i mora ga ovjeriti sudac ili u obliku javnobilježničkog akta ili potvrđen po javnom bilježniku), konsenzualan, mortis causa, aleatorni.Ako je predmet ugovora nekretnina davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu tog ugovora u zemljišnim knjigama.

Dvije mogućnosti jednostranog raskida ugovora:a) kada ugovaratelji žive zajedno, pa im zajednički život postane nepodnošljivb) kad jedna str. ne ispunjava svoje obveze.U slučaju smrti davatelja uzdržavanja njegova prava i obveze prelaze na njegova bračnog druga i potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu.Ne pristanu li, ugovor se raskida, a oni nemaju pravo tražiti naknadu za prije dano uzdržavanje (osim ako nisu sposobni uzdržavati primatelja uzdržavanja).

Ugovor o dosmrtnom uzdržavanjuJedna strana (davatelj uzdržavanja) obvezuje se da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana se obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine.

Oblik - pisani, ovjera potpisa od strane javnog bilježnika (no postoje i dr. mišljenja)To je dvostranoobvezan, naplatan, konsenzualan, mortis causa, aleatorni. Ako je predmet ugovora nekretnina davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama. U tom slučaju primatelj uzdržavanja može odrediti da se u njegovu korist na nekretnini osnuje stvarni teret uzdržavanja.U slučaju smrti davatelja uzdržavanja - primjenjuju se odredbe ugovora o doživotnom uzdržavanju (kao i za mnoga dr. pitanja).

96