Sadraj

NaslovizdavaUzrok

knjiga 7MEANDAR/MEANDARMEDIAZagreb Nova ves 5naslov izvornika Thomas Bernhard:Die Ursacheza nakladnike Ivana Pleji Brankoegecglavni urednik Branko egecurednik Zvonko Makovilektura/korektura Nataa Beidesign/koncept Designsystemdesign/izvedba MEANDARfotografija Vanda Mikilayout Meandartisak Kikagraf ZagrebCopyright 1975 Residenz Verlag

GmbH, Salzburg und WienCopyright 2007 za hrvatski prijevodMEANDARISBN 978-953-206-220-5

Tiskano u Hrvatskoj 2007

s njemakoga preveo Boris Peri

U saveznoj zemlji Salzburg dvijetisue ljudi godinje pokuava sioduzeti ivot, a deset posto pokuajasamoubojstava zavrava smrtno. TimeSalzburg dri rekord u Austriji, koja uzMaarsku i vedsku biljei najviustopu samoubojstava.

Salzburger Nachrichten, 6. svibnja1975.

Ovaj tekst odgovara izdanju

odreenom zakljukom Zemaljskogsuda u Salzburgu od 25. svibnja 1977.Izbaeni dijelovi oznaeni suzvjezdicom.

GrnkranzGrad, napuen dvjema kategorijama

ljudi, poslovnim meetarima injihovim rtvama, za one koji u njemuue ili studiraju nastanjiv je tek nabolan, svakoj prirodi nametljiv, svremenom pomutljiv i razoran, apoesto iskljuivo podmuklo-ubojitnain. Ekstremne vremenske prilike,koje njegove stanovnike neprestanoiritiraju, nerviraju i ine bolesnima sjedne i salcburka arhitektura, koja u

takvim vremenskim prilikama vri svepogubniji utjecaj na stanje tih ljudi sdruge strane, kao i itava predalpskaklima, koja svim tim ljudima vrijednihaljenja svjesno ili nesvjesno, umedicinskom smislu, uvijek na tetannain pritie glavu, tijelo i itavobie, bespomono izloeno takvimprirodnim uvjetima, proizvodei snevjerojatnom bezobzirnou uvijekiznova svoje iritantne, poniavajue iuvredljive stanovnike koji, obdareninevienom bezobraznou i niskou,ovjeka naprosto ine bolesnim.Proizvode redovito i takve roene ilipridole Salcburane koji se meuhladnim i mokrim zidovima, to ih

uenici i studenti, to sam prije tridesetgodina i sam bio u tom gradu, izpreferencije vole, ali iz iskustva mrze,povode za svojim borniranimsvojeglavostima, besmislicama,tupostima, brutalnim poslovima imelankolijama, predstavljajuinepresuno vrelo prihoda za svemogue lijenike i pogrebna poduzea.Onaj koji je prema elji svojihodgojnih opunomoenika, ali protivvlastite volje odrastao u tom gradu,osuen od najranijeg djetinjstva snajveom osjeajnom i razumnomsklonou prema tom gradu u javnomprocesu njegove svjetske slave kaoperverznoj maineriji ljepote i

pokvarenosti koja producira novac ikamate s jedne te neimatini ibespomonosti svog na sve stranenezatienog djetinjstva i mladosti kaozatvorenik u tvravi straha i uasa sdruge strane, gajit e presudne i jeziveuspomene na taj grad kao mjesto svogduhovnog i karakternog razvoja.Nasuprot klevetama, laima idvolinostima, morat e, dok pie ovunaznaku, rei da mu je taj grad, koji jeproeo itavo njegovo bie i odredionjegov um, uvijek, a prije svega udjetinjstvu i mladosti, tijekom dvadesetljea koja je u njemu provjebao iproveo, predstavljao mjesto ozljededuha i udi, tovie, muenja duha i

udi, koje ga je neprestano izravno ilineizravno korilo i kanjavalo zanepoinjene prijestupe i zloine, gueiu njemu utljivost i osjeajnost,umjesto da potie njegov stvaralakidar. On je za razdoblje svog studiranja,koje je nedvojbeno bilo najuasnijedoba u njegovu ivotu, a o tomrazdoblju njegova studiranja i svemuto je za vrijeme tog studiranja osjetioovdje je rije, tijekom itava ivotamorao plaati visoku cijenu, ako ne inajvii iznos. Taj grad nije zavrijedionaklonost i ljubav to su mu je preciostavili kao prednaklonost ipredljubav, odbijajui ga do dananjegdana, udarajui ga po nezatienoj

glavi. Da tom gradu, u kojem sustvaratelji oduvijek bili predmetomuvreda i hukanja i na koncu uvijekdoivljavali svoje unitenje, a koji mije preko mojih roditelja ujedno oinskii majinski grad, nisam uspio okrenutilea, ja bih se, kao i toliki drugistvaratelji u njemu te toliki s kojimasam osjeao povezanost i prisnost,odluio na jedinu za taj grad znakovitukunju i iznenada okonao svoj ivot,kao to su toliki u njemu iznenadaokonali svoje ivote, ili bih polako ijadno skonao okruen njegovimzidovima i njegovim neljudskimzrakom koji izaziva guenje, kao tolikidrugi koji su u njemu skonali polako i

jadno. Imao sam priliku spoznati izavoljeti posebno bie i apsolutnuposebnost toga oinskoga imajinskoga grada kroz njegovu(slavnu) prirodu i (slavnu) arhitekturu,no njegovi slaboumni stanovnici, kojisu egzistirali u okruenju togkrajobraza, prirode i arhitekture,mnoei se bezglavo iz godine ugodinu, i njihovi podli zakoni te jopodlija izlaganja tih njihovih zakona,uvijek su na isti nain ubijali spoznajui ljubav prema toj prirodi (kaokrajobrazu), koja je udo, i tojarhitekturi, koja je umjetniko djelo,uvijek ve u prvim naznakama, dok susredstva moje egzistencije, u kojoj sam

se uvijek morao oslanjati na sebesamog, redom bila podjednakobespomona protiv malograanskelogike, koja u tom gradu oduvijekvlada kao ni u kojem drugom. Sve utom gradu upereno je protivstvaralatva i mada se sve vie i svevehementnije tvrdi suprotno,dvolinost je njegov temelj, abezdunost njegova najvea strast,odluna da istrijebi fantaziju ma gdjese ona u njemu ukazala. Salzburg jeperfidna fasada na kojoj svijetneprestano slika svoju izopaenost i izakoje stvaralatvo ili stvaratelj nunovenu, propadaju i umiru. Moj rodnigrad zapravo je smrtonosna bolest u

koju se roenjem bacaju i uvlaenjegovi stanovnici, koji e, ako ne oduu presudnom trenutku, prije ili kasnijepod svim tim jezivim okolnostimaizravno ili neizravno poinitisamoubojstvo ili, pak, izravno ilineizravno skonati na tomsmrtonosnom, ovjeku dokrajaneprijateljskom, arhitektonsko-nadbiskupsko-tupoumno-nacionalsocijalistiko-katolikom tlu.Za onoga koji poznaje njega i njegovestanovnike, grad je na povrini lijepo,ali ispod te povrine zaista stravinogroblje fantazija i elja. Za uenika istudenta, koji se pokuava snai u tomgradu, koji je posvuda na glasu po

ljepoti i duhovnom uzdizanju, a zbogLjetnih igara svake godine jo i povisokoj umjetnosti, i u njemu pronaipravdu, on uskoro nee predstavljativie doli hladnog i za sve boletine iniskosti otvorenog muzeja smrti ukojem niu nezamislive prepreke tobezobzirno razaraju i duboko ranjavajunjegovu energiju, duhovne talente izasade. Uskoro za njega grad vie neebiti lijepa priroda i egzemplarnaarhitektura, ve nita drugo dolineprohodna ljudska ikara podlosti iopaine, i on vie nee kroiti krozglazbu, ve kroz moralnu movarunjegovih stanovnika. Sukladnonjegovoj dobi, grad onome koji je u

njemu prevaren za sve, u tom stanjuvie nee predstavljati otrenjenje, veuas koji za sve, pa i za potresenost,ima svoje ubojite argumente.Trinaestogodinjak se iznenada, kakosam tada utio i kako danas mislim, usvoj okrutnosti takva iskustva, zatee strideset i etvoricom vrnjaka uprljavoj i smrdljivoj spavaoniciinternata u Schrannengasseu, kojavonja po starim i vlanim zidovima,staroj i otrcanoj posteljini i mladim,neopranim gojencima, i tjednima nepronalazi sna, jer mu razum ne moeshvatiti zato odjednom mora boravitiu toj smrdljivoj i prljavoj spavaonici,jer ono to mu nije objanjeno kao

obrazovna nunost naprosto moradoivjeti kao izdaju. Noima on vjebapromatranje zaputenih dvorana javnihodgojnih ustanova, naposljetku iodgojnih ustanova uope, i uvijek onihkoji su smjeteni u tim obrazovnimustanovama, djece iz zemaljskih opinakoju su roditelji, kao uostalom i njegasamog, predali u ruke dravnomodgoju, i koja, kako mu se ini zanjegovih nonih prisilnih promatranja,svoja stanja iscrpljenosti bez daljnjegumiju pretvoriti u dubok san, dok onsvoje daleko vee stanje iscrpljenostikao neprekidno stanje ozlijeenostinikako ne uspijeva pretvoriti u trenutaksna. Noi se oteu kao stanja oaja i

straha, a ono to on jednako ustraenuje, vidi i opaa samo je nova hranaza njegov oaj. Novopridolici internatje tamnica, rafinirano smiljena dauniti njega, a time i itavu njegovuegzistenciju, zatvor podlo izgraenprotiv njegova duha, u kojem ravnatelj(Grnkranz) i njegovi pomonici(nadglednici) vladaju nad svima isvime, i u kojem su doputeni samoapsolutna poslunost i podreenostgojenaca, uzdravanje od bilo kakvaodgovora i mrak. Internat kao tamnicaznai postupno zaotravanje kazne tenaposljetku posvemanji gubitakizgleda i nade. Da su ga oni, koji su ga,kako je uvijek vjerovao, voljeli, pri

punoj svijesti bacili u tu dravnutamnicu, on nikako ne moe shvatiti, aono to ga ve tijekom prvih danazaokuplja prirodna je pomisao nasamoubojstvo. Ubiti ivot iliegzistenciju, kako se njime ili njomevie ne bi moralo ivjeti ili egzistirati,uiniti toj iznenadnoj, potpunoj bijedi ibespomonosti kraj skokom s prozora,vjeanjem, primjerice, u sobici zaobuu u prizemlju, djeluje mu kaojedini ispravan izbor, ali on to neeuiniti. Uvijek kad u prostoriji zaobuu vjeba violinu, jer mu jeGrnkranz za vjebanje violinedodijelio upravo prostoriju za obuu,on pomilja na samoubojstvo. Ta je

prostorija ispunjena stotinamagojenakih cipela iz kojih isparavaznoj, poredanih na tronim drvenimpolicama, i raspolae samo jednimprozorskim otvorom, probijenim u zidutik ispod stropa, ali kroz njega ionakodopire samo lo kuhinjski zrak. Uprostoriji za obuu on je sam sa sobomi sam sa svojim razmiljanjem osamoubojstvu, koje zapoinje u istomtrenutku kad i vjebanje violine. Na tajnain, ulazak u prostoriju za obuu,koja je nedvojbeno najstranijaprostorija u itavom internatu,predstavlja za njega bijeg ka njemusamome, pod izlikom vjebanjavioline, pa e violinu u prostoriji za

obuu vjebati tako glasno, da e se isam za vrijeme vjebanja violine uprostoriji za obuu neprestanopribojavati da e prostorija svakogtrenutka eksplodirati, uz zvukovevioline koji mu polaze za rukom na laki virtuozan, premda ne i posve toannain, on se odjednom poinje gubiti urazmiljanjima o samoubojstvu ukojima je bio vjet i prije dolaska uinternat, jer je u suivotu s djedomtijekom itavog svog ranijegdjetinjstva uio spekulirati osamoubojstvu. Sviranje violine isvakodnevni evik bili su mu, sasvijeu da na violini nikad neepoluiti velik uspjeh, dobrodoao alibi

da bude sm i sm sa sobom uprostoriji za obuu, u koju za vrijemenjegova vjebanja nikome nije bilodoputeno ulaziti; s vanjske stranevrata visila je ploa na koju je gospoaGrnkranz napisala: Ne ulazi.Glazbena vjeba. Svakog dana eznuoje za time da muke odgoja u internatu,koje bi ga u potpunosti izmorile,prekine boravkom u prostoriji zaobuu, da svirajui svoju violinu tustranu prostoriju za obuu moeuiniti korisnom za svoja razmiljanjao samoubojstvu. Na violini je stvoriovlastitu glazbu koja se slagala snjegovim razmiljanjima osamoubojstvu, virtuoznu glazbu koja

nije imala ni najmanje veze s glazbomkoju je propisivao evik, a ni sazadacima koje mu je zadavao njegovuitelj violine Steiner, i koja mu jeomoguavala da se svaki dan nakonobjeda odijeli od ostalih gojenaca iitave vreve u internatu i predasamome sebi, nita drugo, jer sastudijem violine, kakav bi se od njegabio oekivao i na kakav je bio prisiljen,a kojeg se uasavao jer ga u osnovi nijeni elio, nije imala nita zajedniko.Taj sat vjebanja violine u gotovosasvim mranoj prostoriji za obuu ukojoj su cipele gojenaca naslagane dostropa ostavljale za sobom vonj znoja ikoe, bio mu jz jedina mogunost za

bijeg. Njegov ulazak u prostoriju zaobuu oznaavao je poetak meditacijeo samoubojstvu, dok je sve intenzivnijesviranje violine oznaavalo potpunuzaokupljenost samoubojstvom. Uprostoriji za obuu zaista se estopokuavao ubiti, ali ni u jednom od tihpokuaja nije otiao predaleko.Rukovanje konopcima i draima zahlae te stotine pokuaja da se objesi obrojne kuke na zidovima uvijek bi utrenutku presudnom za spas ivotaprekinuo svjesnim sviranjem violine,sasvim svjesnim prekidomrazmiljanjao samoubojstvu i sasvimsvjesnom koncentracijom omogunostima violine koje su ga

poele oduevljavati, pretvarajui je svremenom sve manje u glazbalo, a svevie u instrument za izazivanjemeditacije o samoubojstvu, a isto takoi naglog prekida te meditacije ipovodljivosti; s jedne strane nadasvemuzikalno (Steiner), a s druge stranepodleglo potpunoj nedisciplini upogledu propisa (takoer Steiner),njegovo sviranje violine, prvenstveno uprostoriji za obuu, poprimilo je svrhukoja je u potpunosti odgovaralaiskljuivo njegovim razmiljanjima osamoubojstvu i niem drugom, anjegova nesposobnost da sluaSteinerove zapovijedi i tako napredujena violini, to jest studiju violine bila je

oigledna. Na razmiljanje osamoubojstvu, koje ga je u internatu iizvan njega gotovo neprestanozaokupljalo i pred kojim u to doba i utom gradu ni na koji nain i ni u kojemduevnom stanju nije mogaouzmaknuti, poticala ga je ve samapomisao na sviranje violine, a potom ivaenje violine iz sanduka izapoinjanje sviranja na njoj. Kasnije,kad bi se prisjetio prostorije za obuu,esto je razmiljao ne bi li bilo bolje daje u toj prostoriji zakljuio itavu svojuegzistenciju, da je imao hrabrostilikvidirati itavu svoju budunost,kojega god sadraja, nego dadesetljeima nastavi tu sve u svemu

posve upitnu egzistenciju. Meutim, zatakvu bi odluku svaki put bio preslab.U internatu u Schrannengasseu toliki suimali hrabrosti poiniti samoubojstvo,ali, zaudo, nitko u prostoriji za obuu,iako bi bila idealna za samoubojstvo.Neki su se bacili s prozora spavaihsoba i zahoda ili su se u praoniciobjesili o tueve, ali on sam nikad nijeimao snage, odlunosti i vrstoekaraktera da poini samoubojstvo.Zaista, u njegovo vrijeme u internatu uSchrannengasseu samo unacionalsocijalistikom razdobljuizmeu jeseni etrdeset i tree (njegovadolaska) i jeseni etrdeset i etvrte(njegova odlaska) ubila su se, bacivi

se s prozora ili objesivi se, kao i tolikiprije i poslije, etvorica gojenaca, doksu se mnogi drugi aci iz grada, koji suiz nesnosna misaonog oaja sili sakolskog puta, bacili s jednog od dvagradska brda, najradije s Mnchsberga,ravno na asfaltiranu MllnerHauptstrae, Ulicu samoubojica, kakosam tu strahovitu ulicu uvijek obiavaonazivati, jer sam veoma esto vidiokako na njoj lee smrskana ljudskatijela, grude mesa u arenoj odjei,sukladno godinjem dobu. I danas, tridesetljea kasnije, u pravilnimrazmacima, a posebice u proljee ijesen, itam o acima i ostalima koji supoinili samoubojstvo. Godinje se

spominju deseci njih, iako ih, kao toznam, ima na stotine. Bit e da je uinternatima, posebice u takvima gdjevladaju najekstremniji ljudsko-sadistiki i prirodno-klimatski uvjetikao to je sluaj u Schrannengasseu,glavna tema meu uenicima istudentima, meu gojencima, temasamoubojstva, koja predstavlja svedrugo samo ne znanstveni predmet,dakle predmet koji bi proizlazio izstudijske mase, ve iz prve misli kojaih sve zajedno najintenzivnijezaokuplja, a samoubojstvo i pomisaona samoubojstvo uvijek sunajznanstveniji predmet, ali to jedrutvu laljivaca nerazumljivo.

Boraviti zajedno s drugim gojencimauvijek je znailo boraviti zajedno smislima o samoubojstvu. injenica jeda nisam samo ja tijekom svograzdoblja uenja i studiranja najvievremena provodio razmiljajui osamoubojstvu, na to me izazvalabrutalna, bezobzirna i podmuklaokolina s jedne strane, ali i mojaranjivost s druge strane. Doba uenja istudiranja uglavnom je dobarazmiljanja o samoubojstvu, tko tonijee, sve je zaboravio. Koliko samesto, mora da je bilo na stotine puta,lutao gradom mislei iskljuivo nasamoubojstvo, na gaenje svojevlastitosti te gdje bih i kako (sam ili u

drutvu) mogao poiniti samoubojstvo,ali te misli i pokuaji, izazvani svime uovome gradu, redom bi vodili natrag uinternat, u internatsku tamnicu. Miljuo samoubojstvu, kao jedinomkonstantnom, nije se bavio svatko samza sebe, njome su se neprekidno bavilisvi zajedno, pri emu je jedne tapomisao odmah ubila, dok je drugesamo slomila i to za itav ivot. O tomese uvijek raspravljalo, ali i utjelo.Poznati su mi mnogi pogrebi naKomunalnom i maksglanskom groblju,na kojima su zatrpani, ne sahranjenitakvi gojenci od trinaest ili etrnaest,petnaest ili esnaest godina koje jeokolina ubila, jer se u tom strogo

katolikom gradu ti mladi samoubojicenisu pokapali, ve zatrpavali zemljompod najdepresivnijim uvjetima njihovaljudskog raskrinkavanja. Ta dva grobljajame za tonost mog sjeanja koje se,za to sam zahvalan, nimalo nijeiskrivilo, i ovdje to moe biti samonapomena. Vidim Grnkranza kakouti na mjestu ukopa, postien uassamoubojiine takozvane rodbine upompoznoj crnini, kolske prijateljekoji jedini na mjestu ukopa znaju istinui strahovitost te istine dok promatrajutijek tih zbunjenih ukopa. ujem rijeikojima su se takozvani odgojniopunomoenici nastojali distancirati odsamoubojice, dok ga u drvenom lijesu

sputaju u zemlju. Sveenik u takvomgradu, u potpunosti obuhvaenomtupou katolicizma, koji je u to dobabio i sasvim nacistiki grad, napogrebu samoubojice nema to traiti.Konac jeseni i proljea uvijek bi traiosvoje rtve, ovdje vie nego igdjedrugdje na svijetu. Oni koji sunajskloniji samoubojstvu mladi su ljudikoje su njihovi roditelji i odgajateljiostavili same, uenici i studenti kojisamo meditiraju o brisanju i unitenjusebe, za koje je sve naprosto jo istina istvarnost, i koji propadaju u toj istini istvarnosti kao jednom jedinom uasu.Svatko od nas mogao je poinitisamoubojstvo, kod jednih smo to

unaprijed mogli jasno iitati, koddrugih ne, ali rijetko kad bismo seprevarili. Ako se netko u nastupuslabosti odjednom vie ne bi mogaooduprijeti stravinom teretu svogunutarnjeg, kao i vanjskog svijeta, jerje izgubio ravnoteu tih dvaju utegakoji ga neprestano tite te bi potom, odjednog odreenog trenutka nadalje, sveu njemu i na njemu ukazivalo nasamoubojstvo, ako se njegova odlukada poini samoubojstvo moglazamijetiti u itavom njegovom biu, apotom sa strahovitom jasnoom iznjega iitati, uvijek bismo bilipripravni na stravinu injenicu kojanas nije iznenaivala, na dosljedno

poinjeno samoubojstvo, dok direktor injegovi pomagai ni u kojem sluajune bi obratili pozornost na fazupripreme za samoubojstvo, koja seuvijek dugo razvijala i iji su sevanjski pokazatelji mogli zornopromatrati, zbog ega su po prirodistvari uvijek bili zateenisamoubojstvom samoubojice kaogojenca, ili bi tvrdili da su zateenisamoubojstvom samoubojice kaogojenca, on bi svaki put bio uasnut,pokazujui kako ga je taj nesretnik ibezobraznik iznevjerio, i svojom biodbojnom reakcijom na nemilosrdan ihladan, ali i nacistiko-egoistian nainoptuio krivca, koji po prirodi stvari

nikad nije kriv, jer samoubojicu nepogaa krivnja, krivnja pogaaokolinu, u ovom sluaju, dakle, uvijeksamo katoliko-nacistiku okolinusamoubojice, koja je zgnjeila togovjeka, koja ga je natjerala i prisililana samoubojstvo, ma iz kojeg razloga,ma iz kojih stotina i tisua razloga daje on poinio samoubojstvo ili boljereeno da ga je napravio, a u internatuili odgojnoj ustanovi iji je slubeninaziv bio Nacionalsocijalistikii akidom, posebice takvoj kao to je bila uSchrannengasseu, koja bi svakutankoutnu osobu u svakom pogleduzavodila i navodila na samoubojstvo,to je u visokom postotku i moralo

zavriti samoubojstvom, sve jeneprestano prualo razlog zasamoubojstvo. injenice uvijekzastrauju i mi ih ne smijemozatakavati svojim bolesnim, usvakome neprekidno prisutnim strahomod istih tih injenica, pa na taj nainkrivotvoriti povijest i prenositi je dalje,jer smo stekli naviku mijenjati povijesti prenositi je kao takvu. Da je u internatdoao sa svrhom vlastita razaranja, paak i unitenja, a ne zbog brinograzvijanja duha, uvstava i osjeaja,kako su ga sve vrijeme uvjeravali,pretvarajui se neprestano i na izriitzahtjev odgojnih opunomoenika, kojisu u osnovi bili svjesni te bezobzirne,

podle i zloinake odgojne lai, da ineupravo to, njemu, dotad lakovjernomgojencu, ubrzo je postalo jasno i onprije svega nije mogao razumjeti svogdjeda kao odgojnog opunomoenika(njegov staratelj bio je poslan u vojsku,takozvani njemaki wehrmacht, u kojojje proveo itav rat na takozvanomjugoslavenskom Balkanu). Danas znamda moj djed nije imao drugog izboranego da me poalje u internat uSchrannengasseu i, kao pripremu zagimnaziju, u Osnovnu kolu sv.Andrije, ukoliko nije elio da budemiskljuen iz svakog oblikasrednjokolskog i, kao posljedica toga,iz kasnijeg visokokolskog

obrazovanja. Besmislena bi bila ve isama pomisao na bijeg, kad je jedinamogunost bijega vodila usamoubojstvo, tako da su mnogiodluili da svoju egzistenciju, na kojuse okomio taj nacionalsocijalistikitotalitarizam, (i taj grad, koji je tajtotalitarizam, ako ga ve nije u svemuveliao i dizao u nebesa, ipak izriitopoticao, ciljajui samo na rastakanje,razaranje i ubijanje, ak i pored trajnogutjecaja nacionalsocijalistikogtotalitarizma na svaku pojavu kodmladog, bespomonog ovjeka) isamim time je potresao dosamoubojstva, bace kroz prozor s jedneod strmih litica Mnchsberga, da dakle

radije presude sebi po kratkom inajkraem, dakle u najizvornijem inajelementarnijem smislu rijeinajkraem postupku, nego da dopusteda ih razara i unitavadravnofaistiko-sadistiki odgojniplan kao opedravni odgojni sustav popravilima tadanjeg velikonjemakogumijea odgoja. Onaj mladi ovjek kojibi bio puten iz takve ustanove ostat eu svom daljnjem ivotu i svojojdaljnjoj egzistenciji, svejedno tko onbio i to on postao, u svakom sluajudo smrti poniena, a ujedno i beznadnai time beznadno izgubljena priroda,unitena uslijed boravka u svojstvuodgojnog zatoenika u takvoj odgojnoj

tamnici. Tako su u to doba gojencem,koji sam tada bio ja, uglavnom vladaladva straha. S jedne strane strah odsvega i svakoga u internatu, prije svegaod Grnkranza, koji je uvijek nastupaoneposredno i kanjavao nas s vojnompodlou i lukavstvom, koji je biouzorni asnik SA-odreda i kojegagotovo nikad nisam vidio u civilnojodjei, ve uvijek samo u odoramasatnika ili asnika SA-odreda, tog dokraja nacionalsocijalistikog ovjekakoji, po svemu sudei, kao to danasznam, nikad nije izaao na kraj sasvojim seksualnim i perverzno-ope-sadistikim grevima i protugrevima,i koji je vodio jedan salcburki

pjevaki zbor, a s druge strane strahzbog rata o kojem iznenada vie nismosaznavali samo iz novina i izvjeaunovaene rodbine na odmoru, poputmog staratelja koji je bio stacioniran naBalkanu i ujaka koji je bio stacioniranu Norvekoj i koji mi je, kao genijalnikomunist i izumitelj, ostao u sjeanjukao kreativan ovjek koji me suoavaos izvanrednim i opasnim mislima tenevjerojatnim i isto tako opasnimidejama, premda je imao bolesnonestabilan karakter, dakle u oblikupukog izvjea o nonoj mori koja sedogaa daleko od nas, vladajuiitavom Europom i prodirui ljude,ve nam se svima poeo prikazivati i

kroz takozvane zrane ili zrakoplovneuzbune; dva straha meu kojima, iunutar kojih se doba mojega boravka uinternatu sve vie pretvaralo u situacijuivotne ugroenosti. Studijsko gradivopotisnuo je s jedne strane strah odnacionalsocijalista Grnkranza, a sdruge strane strah od rata u oblikustotina i tisua zrakoplova koji susvakodnevno brujali i prijetili, zastiruii zatamnjujui nebo, pa veinuvremena nismo vie provodili u koliili u prostorijama za uenje, ve uzranim sklonitima koja su uneljudskim uvjetima iskapali strani,uglavnom ruski, francuski, poljski ieki prisilni radnici. U dugakim

hodnicima, u koje je gradskostanovnitvo dolazilo isprva samonevoljko i iz radoznalosti, ne bi li sekasnije, nakon prvih zranih napada naSalzburg svakodnevno na tisuepreplaenih i prestravljenih slijevalo unjih, u tim mranim spiljama, prednaim su se oima odigravalenajstranije i esto smrtonosne scene,jer opskrba tunela zrakom nije biladostatna. esto sam s desecima, pa istotinama nemonih mukaraca, ena idjece boravio u tom mranom imokrom tunelu, u kojem dan danasvidim tisue ljudi, koji su tamopotraili zaklon te koji su, naguranijedni na druge, stajali, uali i leali.

Tuneli u gradskim brdima bili susigurno sklonite pred bombama, alimnogi su se u njima uguili ili su umrliod straha, a i ja sam vidio mnogemrtvace koje su izvukli iz tunela.Ponekad bi se redom onesvijestiliodmah nakon ulaska u takozvani tunelGlockengasse, u koji smo odlazili i mi,gojenci iz internata, predvoeni za tusvrhu posebno odreenimpredvodnicima, starijim studentima ilikolskim prijateljima, zajedno sastotinama i tisuama aka iz drugihkola, kroz Wolfdietrichstrae, krajVjetijeg tornja u Linzergasse i odatleu Glockengasse; ve nakon ulaskaredom bi popadali u nesvijest te smo

ih, kako bismo ih spasili, moralismjesta izvlaiti iz tunela. Ispred ulazau tunel uvijek bi stajalo i ekalonekoliko autobusa opremljenihnosilima i vunenim pokrivaima, ukoje su se smjetali onesvijeteni,premda bi njih najee znalo biti vienego to je u autobusima bilo mjesta.Oni, za koje se ne bi pronalo mjesta uautobusima, ostavljani su pod vedrimnebom pred ulazom u tunel, dok se oneu autobusima vozilo kroz grad do tzv.Nove kapije, gdje su autobusi zajedno sonima koji su leali u njima, a esto biu njima i umrli, ekali tako dugo dokne bi bio oglaen prestanak zraneopasnosti. Ja sam se dvaput

onesvijestio u tunelu Glockengasse,odakle su me iznijeli u takav autobus iza vrijeme uzbune odvezli do Novekapije, ali sam se svaki put na svjeemzraku izvan tunela brzo oporavio, takoda sam i u autobusima u Novoj kapijimogao promatrati kako su sebespomone ene i djeca postupnobudili iz nesvijesti ili se, pak,jednostavno vie ne bi probudili, panije bilo mogue utvrditi jesu li umrliod guenja ili straha. Oni koji su umrliod guenja ili straha bili su prve rtvezranih i teroristikih napada, prije noto je ijedna bomba stigla pasti naSalzburg. To se i dogodilo jednogsasvim vedrog jesenjeg dana sredinom

listopada tisuu devetsto etrdeset ietvrte. Tog su dana mnogi stradali, abili su tek prvi od stotina i tisua kojisu poginuli u zranim i teroristikimnapadima na Salzburg. S jedne strane,bojali smo se takvog pravog zranog,bombakog ili teroristikog napada nana grad, koji ih je do tog listopadskogpopodneva ostao u potpunostipoteen, s druge strane smo se mi,gojenci, zaista potajice nadalisueljavanju s takvim zranim,bombakim ili teroristikim napadomkao injeninim dogaajem. Takavstravian dogaaj jo nismo bilidoivjeli, a istina je da smo iz(pubertetske) radoznalosti prieljkivali

da nakon stotina njemakih iaustrijskih gradova, koji su ve bilibombardirani i najveim dijelompotpuno razoreni i uniteni, to smoznali i to ne samo da se pred namanije tajilo, ve nam se kroz sva moguaosobna izvjea i novine svakodnevnonametalo u svoj grozoti autentinosti, ina grad bude bombardiran, to se ondai dogodilo. Mislim da je biosedamnaesti listopada. Kao i stotinuputa ranije i taj dan smo, umjesto ukolu ili iz kole, krozWolfdietrichstrae otili u tunelGlockengasse, gdje smo s najveomspremnou da zamjeujemo ipromatramo, dakle i da doivimo

senzaciju, zamjeivali to, bez ikakvedvojbe, strano i zastraujue zbivanjekoje se odigravalo ve po navici, strahsvih onih ljudi koji su stojei i leei utunelu bili manje ili vie pogoeninjime, iako je to strano dogaanjerata, svjesno ili nesvjesno, odavno upotpunosti ovladalo njima, a prijesvega strah djece, aka, ena i starihmukaraca koji su u meusobnojbespomonosti i neprestanom stanjuratne ustrajnosti i vrebanja, kao da imje ono postalo jedinom hranom,sumnjiavo promatrali jedni druge,promatrajui apatino, pogledimaslomljenima od straha i gladi, sve tose zbivalo dok su oni bili potpuno

bespomoni, ali i to su, veinomodrasli, ravnoduno prihvaali. Svi smose ve odavno naviknuli na ljude kojiumiru u tunelu, prihvativi ga kaosvoje svakodnevno boravite, u koje seodlazi po navici. Taj dan, u vrijeme kadbi se inae oglasio takozvani prestanakzrane opasnosti, iznenada smo zaulitutnjavu, osjetili neobinopodrhtavanje tla, nakon kojega je utunelu uslijedila potpuna tiina. Ljudisu pogledavali jedni druge, nisugovorili nita, ali su svojom utnjomdavali do znanja da se ono, ega su seve mjesecima bili pribojavali, sada idogodilo. I zaista, ubrzo nakon togpodrhtavanja zemlje i utnje koja je

potrajala etvrt sata, proulo se da suna grad baene bombe. Nakonoglaavanja prestanka zraneopasnosti, ljudi su, drukije nego to sudotada bili navikli, pohitali premaizlazu iz tunela, jer su na vlastite oihtjeli vidjeti to se dogodilo. Kad smoizali na istinu, nismo vidjeli nitaneobino, pa smo povjerovali da jeposrijedi bila samo glasina kako jegrad bombardiran, tako da smo smjestaposumnjali u tu injenicu i ponovnobili skloni ideji kako taj grad, koji slovikao jedan od najljepih na svijetu, neebiti bombardiran, u to su mnogi u tomgradu zaista vjerovali. Nebo je bilovedro, sivo-plavo i mi zaista nismo ni

vidjeli ni uli nita to bi upuivalo nabombardiranje. Iznenada se, meutim,proulo da je stari dio grada, dakle onajdio na suprotnoj obali rijeke Salzach,razoren. Bombardiranje smo drukijezamiljali, trebala se zatresti itavazemlja. Potrali smo niz Linzergasse.Tu su se uli svi mogui signali izavijanje vatrogasnih i bolnikih kola,a kad smo nakon Gablerbrua prekoBergrstrae istrali na Trnicu, vidjelismo i prve znakove razaranja: ulice subile pune krhotina stakala i zidova, a uzraku se osjeao miris rata. Izravanpogodak pretvorio je Mozartovu kuu uzadimljenu ruevinu teko otetivi iokolne zgrade. Koliko god da je prizor

bio straan, ljudi se tu nisu zaustavili,ve su u oekivanju jo veeg razaranjapotrali dalje, u stari dio grada, gdje sunasluivali sredite razaranja i odaklesu dopirali svi mogui zvukovi i dosadnepoznati mirisi, upuujui naunitenje irih razmjera. Dok nismopreli takozvani Dravni most, nisamuoio nikakvu promjenu poznatogstanja, ali na Staroj trnici teku jetetu pretrpio poznati i cijenjenitrgovac mukom odjeom Slama, kodkojeg je moj djed kupovao kad bi muse ukazala prilika i kad bi imao novaca;svi prozori na zgradi, svi izlozi i svi unjima izloeni, premda sukladnoratnom stanju manje vrijedni, no ipak

poeljni odjevni predmeti bili surazbijeni i poderani, a mene je udiloda su ljudi koje sam vidio na Starojtrnici, ne poklanjajui previe panjerazaranju trgovine trgovca mukomodjeom Slame, trali u smjeruResidenzplatza. im sam u drutvunekolicine gojenaca odmaknuo zauglom kue trgovca Slame, znao samto ne doputa ljudima da se tamozaustave, ve ih tjera da hitaju dalje:katedralu je pogodila zrana mina, takoda se njena kupola uruila u crkvenulau, a mi smo na Residenzplatz stigliu pravom trenutku: velik oblak prainenadvio se nad uruenom katedralom, atamo gdje je bila kupola, sad je bila

rupa jednake veliine, tako da smo vena uglu kue trgovca Slame moglividjeti brutalno unitene slike nazidovima kupole. Obasjanepopodnevnim suncem sad su strile uvedro, plavo nebo; izgledalo je kao dase na leima velike graevine kojadominira slikom grada razjapila stranakrvava rana. itav trg ispod katedralebio je pun krhotina zidova, a ljudi, kojisu poput nas bili dotrali, u udu supromatrali nevjerojatni prizor, koji jeza mene predstavljao upravo udovinuljepotu i koji za mene nije zraiouasom; odjednom sueljen sapsolutnom brutalnou rata, aistodobno i fasciniran tom

udovinou, prostajao sam jonekoliko minuta, promatrajui bezrijei sliku, koju mi je, kao netosilovito i nepojmljivo, pruao trg srazorenom katedralom. Onda smo, kaoi svi ostali, otili preko u Kaigasse,koja je u bombardiranju bila gotovo ucijelosti unitena. Dugo vremenaprostajali smo, osueni nabesposlenost, pred divovskom,zadimljenom gomilom kra, pod kojomsu, kako se ulo, mnogi ljudi bilipokopani, vjerojatno ve kao mrtvaci.Gledali smo gomilu kra i ljude koji suoajniki tragali za preivjelima. Utom sam trenutku vidio svubespomonost onih koji su iznenada

neposredno uli u rat, njemu upotpunosti izruenog i ponienogovjeka, koji je u hipu postao svjestansvoje bespomonosti i besmislenosti. Svremenom je pristizalo sve viespasilakih ekipa, a mi smo seodjednom prisjetili pravila naeustanove i krenuli natrag, ali onda ipaknismo otili u Schrannengasse, ve uGstttengasse, odakle je javljeno ojednako tekim razaranjima kao i uKaigasse. U Gstttengasse, u prastarojkui lijevo od dizala koje vodi naMnchsberg, koja je u to doba jopripadala mojim roacima koji su zavrijeme napada nedvojbeno bili usvojoj kui, vidio sam da su nadalje

gotovo sve zgrade u potpunostiunitene i ubrzo sam se uvjerio da jemoja rodbina jo iva. Putem premaGstttengasse, pred Crkvom graanskebolnice, stao sam na neto meko i,promatrajui taj predmet, pomislio daje posrijedi ruka lutke, a i moji kolskiprijatelji vjerovali su da je to posrijedi,no bila je to djeja ruka, otrgnuta stijela nekog djeteta. Tek od prizora tedjeje ruke taj prvi bombaki napadamerikih zrakoplova na moj gradpretvorio se iz senzacije, koja je menekao djeaka snala u stanju vruice, ujezivi upliv nasilja i katastrofu. I kadsmo potom, a bilo nas je vie koji smose prepali ruke to smo je pronali pred

Crkvom graanske bolnice, preliDravni most i protivno razumuumjesto da se vratimo u internat otralido kolodvora i skrenuli u Fanny vonLehnerstrae, gdje su bombe pale nazgradu Konzuma i ubile mnogezaposlenike, i kad smo iza eljeznereetke zelene povrine takozvanogKonzuma vidjeli redove mrtvacaprekrivenih mrtvakim pokrovima, ijesu gole noge leale na pranjavoj travi,i kad smo prvi put vidjeli velika teretnakola koja su vozila gomile naslaganihdrvenih lijesova u Fanny vonLehnerstrae, u hipu nas je prolaoduevljenost senzacijom. Do danasnisam zaboravio mrtvace koji su,

prekriveni mrtvakim pokrovima,leali na travi u vrtu zgrade Konzuma, iako me danas put nanese u blizinukolodvora, ja vidim te mrtvace i ujemoajnike glasove njihovih blinjih, asmrad spaljena ivotinjskog i ljudskogmesa u Fanny von Lehnerstraezadrao se do danas u tom prizoru.Dogaaj u Fanny von Lehnerstrae zamene je bio presudan, ozljeda za itavivot. Ulica se i danas zove Fanny vonLehnerstrae, a Konzum se, ponovnoizgraen, nalazi na istome mjestu, alikad danas pitam ljude koji tamostanuju i (ili) rade, nitko ne zna nita oonome to sam tada vidio jer vrijemeod svojih svjedoka uvijek napravi ljude

koji zaboravljaju. Ljudi su u to dobabili u neprestanom strahu, a amerikizrakoplovi gotovo su neprekidnoletjeli, tako da je odlazak u tunelesvima u gradu postao navikom. Mnogise nou vie ne bi ni svlaili kako bi,kad se oglasi uzbuna, smjesta zgrabilikovege i torbe s najnunijimpotreptinama i otili u tunele, alimnogima je bilo dovoljno i da odu uvlastite podrume, jer su se tamoosjeali sigurnima, iako su se podrumikua, kad bi ih pogodile bombe,pretvarali u grobnice. Ubrzo je bilovie uzbuna danju nego nou, jer su seAmerikanci mogli neometano kretatizranim prostorom, koji su Nijemci,

kako se inilo, u potpunosti napustili.Usred bijela dana rojevi bombarderakretali bi se nad gradom svojimputanjama prema njemakimciljevima, potkraj etrdeset i etvrtenou se jo samo rijetko mogla utitutnjava takozvanih neprijateljskihbombardera. Ipak, bilo je i u to dobajo nonih zranih uzbuna, kad bismoiskoili iz kreveta, obukli se i krozpropisno zamraene ulice i cesteodlazili u tunele, koji su, kad smostigli, ve bili puni, jer su mnogi jonaveer, prije uzbune, pokupili sve tosu imali i otili u tunele. Tako bi unjima provodili noi ne morajui ekatiuzbunu te preplaeni zavijanjem sirena

juriti ulicama prema njima. Ve nakonprvog napada na tisue je ljudi pohrlilou tunele iskopane u crnim, od vlagesvjetlucavim i zaista po ivot opasnimstijenama, koje su izazivale mnogesmrtonosne bolesti. Sjeam se kakosam jednom usred noi ustao probuensirenom i kako sam, bez razmiljanja,kroz guvu otrao do nunika i vratiose u spavaonicu, gdje sam legao ismjesta ponovno zaspao. Nedugo zatimprobudio me udarac po glavi. Bio je toGrnkranz koji me udario svojombaterijskom svjetiljkom. Poskoio sami stao pred njega drhtei od straha.Tada sam u svjetlu Grnkranzovebaterijske svjetiljke vidio da su svi

kreveti u spavaonici prazni, sjetivi seu istom trenutku da je uzbuna i da susvi otili u tunel, dok sam ja, umjestoda se obuem kao svi ostali, otiao ununik. Kako sam zaboravio da jeuzbuna, vratio sam se u potpuno mirnuspavaonicu i tamo u mraku napipaosvoj krevet, legao i smjesta zaspao,sam u toj ogromnoj spavaonici, dok susvi ostali ve bili u tunelu, noGrnkranz me, kao takozvani uvarprotuzrane zatite, otkrio na svojojophodnji i jednostavno probudio,udarivi me svojom tapnombaterijskom svjetiljkom po glavi. Daomi je zaunicu i naredio da se obuem,a on e, rekao je, smisliti neku kaznu za

moj prijestup (kazna je vjerojatno biladvodnevna zabrana doruka), prije noto mi je zapovjedio da se spustim uzrano sklonite kue, gdje nije bilonikoga osim njegove ene, gospoeGrnkranz, u koju sam imaopovjerenja. Sjedila je u kutu podruma,a meni je bilo doputeno da sjednempored nje i umirim se u prisustvu temajinske ene, koja me titila gdjegod je mogla. Ispriao sam joj da samustao poput svih ostalih gojenaca, alida sam, umjesto da se obuem i odem snjima u tunel, otiao na nunik ipotom, po povratku, u spavaonicu,zaboravio na uzbunu i legao natrag ukrevet, to je razljutilo njenog supruga,

gospodina direktora. Nisam joj rekaoda me njen suprug svjetiljkom udariopo glavi kako bi me probudio, samosam rekao da oekujem kaznu. Te noinisu baene bombe. Kuni red uinternatu u potpunosti se raspao, jer suneprestano davane uzbune i morali smoprekidati svaku djelatnost kojom smose bavili. Svi su odlazili u tunele, a joza vrijeme zavijanja sirena struja ljudipoela se kretati prema njima, predijim su se ulazima uvijek odigravaleuasne scene nasilja. Ljudi su se spriroenom, nesputanom brutalnougurali unutra, kao to e se poslijegurati van, pri emu bi estojednostavno pregazili slabe. U samim

tunelima, u kojima je veina ve imalasvoja stalna mjesta, vidjeli su se uvijekisti ljudi, koji su formirali skupine.Stotine njih satima bi uale nakamenom tlu, padajui ponekad, kad biponestalo zraka, u nesvijest, ili bi svipoeli vritati, a znalo se dogoditi i dazavlada takva tiina da ovjek pomislikako su svi mrtvi. Na irokimpripremljenim drvenim stolovimaodlagali su se onesvijeteni, prije noto e ih izvui iz tunela, a meni se usjeanje urezalo mnotvo golih enskihtijela na tim stolovima to su ihbolniari i bolniarke, a esto i mi samiprema uputama masirali, ne bismo li ihodrali na ivotu. To izgladnjelo,

blijedo samrtno drutvo u tunelimapostajalo je iz dana u dan i iz noi uno sve sablasnije. uei u tunelima utami punoj beznaa i straha, to jesamrtno drutvo neprestanorazgovaralo samo o smrti i ni o emudrugome, o svim poznatim iliproivljenim ratnim uasima, kao i otisuama obavijesti o smrti, pristiglimaodasvud, iz itave Njemake i Europe.Raspravljali su usrdno irei u tamiosjeaj propasti i sadanjosti koja sesve vie razvijala u najveu svjetskukatastrofu, a prestajali bi tek kada bi seposve izmorili. esto bi sve u tuneluzahvatilo strano i tjeskobno stanjeizmorenosti te bi u dugakim nizovima

polijegali kraj zidova i zaspali,pokriveni komadima odjee, poestove sasvim nedirnuti stanjima umiranjanjihovih supatnika, koja su semjestimice mogla uti ili vidjeti.

U to doba mi gojenci provodili smonajvie vremena u tunelima, a nauenje ili studij nije se moglo nipomisliti, no pogon u internatuodravao se grevito i bolesno, iakobismo se iz tunela u internat esto znalivratiti tek u pet sati ujutro. Unatotome morali smo ustati ve u est sati,otii na pranje i tono u pola sedam bitiu studijskoj sobi. Izmoreni kakvi smobili nismo, meutim, ni pomiljali dabismo u studijskoj sobi mogli studirati,

a zajutrak esto ne bi oznaio nitadrugo doli ponovni odlazak u tunele, pana taj nain esto danima ne bismodolazili u kolu ni pohaali nastavu.Tako se vidim kako krozWolfdietrichstrae odlazim u tunel i iztunela kroz istu ulicu vraam uinternat. Uvijek se nalazim u gomili, aiz dana u dan obroci su sve gori, adobivali smo ih u sve nepravilnijimrazmacima. Iako u koli sv. Andrijeuskoro uope vie nije bilo nastave, jerse kola zatvarala ve za takozvanepreduzbune, aci su odlazili u tunele, apreduzbuna se oglaavala svakog danaoko devet sati, tako da se nastava uosam sastojala od ekanja na

preduzbunu u devet, pa se nijedanuitelj vie nije uputao u dranjenastave, ve su svi ekali da se oglasipreduzbuna te da odu u tunele. kolsketorbe nisu se vie ni raspremale, ve suspremne stajale na klupama, a uiteljibi vrijeme od osam do devet provodilikomentirajui novinske vijesti iliobavijesti o smrtnim sluajevima, ili bipak opisivali razaranja mnogihpoznatih njemakih gradova. Nastavaengleskog i violine uvijek se odravala,jer izmeu dva i etiri najee nijebilo uzbune. Uitelj violine Steiner jouvijek me bezbrino poduavao natreem katu svoje kue, a uiteljicaengleskog samo jo u tmurnoj

prizemnoj gostionici u Linzergasseu.Jednog dana, zacijelo nakon drugogbombardiranja grada, od gostionice,gdje me dama iz Hannoverapoduavala, preostale su samo joruevine. Nisam znao da je gostionica upotpunosti razorena, pa sam kao iobino otiao na poduavanje, kad mije pred ruevinama netko koga nisampoznavao, ali je taj oito poznavaomene, rekao da su u ruevinama ostalizatrpani svi stanovnici kue, a s njima imoja uiteljica engleskog. Stojei predrazvalinama uo sam to mi neznanacgovori, mislei u isti mah na svojupoginulu uiteljicu engleskog izHannovera, koja je, nakon to je u

Hannoveru bila u potpunostiizbombardirana (kako su se slubenonazivali ljudi koji su u zranim ilizrakoplovnim ili takozvanimteroristikim napadima izgubili sve),izbjegla u Salzburg, ne bi li ovdje bilasigurna pred bombama. Na kraju nesamo da je ponovno ostala bez svega,ve je izgubila i ivot. Na mjestu gdjeje neko stajala gostionica, u kojoj medama iz Hannovera poduavalaengleski, danas je kino i nitko ne zna oemu govorim kad govorim o tomekako su svi, ini se, izgubili pamenje,bar to se tie mnotva unitenih kua iubijenih ljudi, kako su zaboravili sveili jednostavno vie ne ele znati. Kada

danas doem u grad, ljudima svejednoponovno spominjem to uasno vrijeme,ali oni na. to samo odmahuju glavom.U meni samome ti su stravinidogaaji jo uvijek toliko prisutni kaoda su se zbili juer, umovi i mirisistvaraju se u trenu kad stignem u grad,koji je, ini se, izbrisao svoje sjeanje,tako da danas, kad ovdje razgovaram sljudima, koji su zaista stari stanovnicigrada i morali su doivjeti isto to i ja,razgovaram s najzbunjenijim,najneobavjetenijim i najzaboravnijimljudima, pa mi se ini da razgovaramsa samim ignorantima ije ponaanjeranjava duh. Kako sam stajao predposve razorenom gostionicom, dakle i

pred razvalinama, a uiteljicaengleskog iz Hannovera odjednom nijebila vie nita osim sjeanja, nisam bioak ni zaplakao, iako mi je bilo doplakanja, i sjeam se jo da sam,zamijetivi iznenada kako u ruci drimkuvertu u kojoj se nalazio novac mogdjeda da je isplati za trud mogpoduavanja, razmiljao ne bih li kodkue trebao rei da sam dami izHannovera dao novac jo prije njenestrane smrti. Ne znam, dakle ne mogurei kako sam postupio, bit e da samkod kue rekao da sam dami jo prijenjene smrti platio poduavanje. Takoiznenada vie nisam imao uiteljicuengleskog, ve samo satove violine. Za

vrijeme nastave violine gledao sam,slijedei naputke mog strogog,nervoznog uitelja, prihvaajui, dakle,i izvravajui s jedne strane Steinerovezapovijedi, dok sam s druge mislio nasve, samo ne na nastavu violine, zbogega u uenju violine naravno nisamnapredovao, dolje prema grobljuSvetog Sebastijana, na lijepi, kupolomukraeni mauzolej nadbiskupaWolfdietricha te na grobove kaogrobne spomenice i grobnice, to ih jevrijeme ve bilo napola otvorilo, takoda su za mene zraili jezivomhladnoom, dolje prema grobljanskimarkadama s imenima graanaSalzburga, meu kojima ima mnogo

imena mojih roaka. Oduvijek samrado odlazio na groblja, naslijedio samto od svoje bake s majine strane, kojaje bila strastvena posjetiteljica groblja,a prije svega mrtvanica i polaganja naodar te me je, dok sam bio dijete, estovodila na groblja kako bi mi pokazalamrtvace koji s njom nisu bili ak ni urodu, ali su u mrtvanicama leali naodru. Ti mrtvaci na odru oduvijek su jefascinirali, tako da je tu strastneprestano pokuavala prenijeti namene, iako me sve vrijeme plailapodiui me do mrtvaca na odru. Idanas vidim kako me uvodi umrtvanicu i podie uvis da vidimmrtvaca drei me tako koliko god je

mogla izdrati, govorei mi neprestanovidi li, vidi li, vidi li, sve dok ja nebih zaplakao, a ona me spustila na tlo,promatrajui sama jo dugo mrtvaca naodru, prije no to bismo napokonnapustili mrtvanicu. Nekoliko putatjedno baka bi me vodila na groblja i umrtvanice, posjeivala ih je sa mnomredovito, razgledavajui prvo groboverodbine, a potom sve ostale grobove igrobnice, pri emu joj zacijelo nijedangrob nije promaknuo. Znala je sve onjemu, kako izgleda, u kakvom jestanju, a i sva imena ispisana na timgrobovima i grobnicama oduvijek sujoj bila poznata, tako da je u svakomdrutvu imala neiscrpnu temu za

razgovor. I bit e da je moja,priznajem, velika fascinacija grobljimai odlascima na groblje potjecala odmoje bake, koja me niemu nijepouila vie negoli posjeivanjugroblja, promatranju i razgledavanjugrobova te intenzivnom promatranjumrtvaca na odru. Imala je takozvananajdraa groblja, a sva koja je u ivotuupoznala i uvijek im se ponovnovraala oznaavala su stanice njenaivota, u Meranu i Mnchenu, u Baselui Ilmenauu, u Thringenu, Speyeru iBeu te u rodnom Salzburgu, gdje jojnajdrae groblje nije bilo grobljeSvetog Petra, koje se esto nazivanajljepim grobljem na svijetu, ve

Komunalno groblje, na kojem jepokopano najvie moje rodbine i veumrlih suputnika. Meni je, meutim,groblje Svetog Sebastijana uvijek bilonajjezivije i samim timenajfascinantnije. Tamo sam estoprovodio sate i sate, sam i u samrtnimmeditacijama. Gledajui za vrijemenastave violine prema groblju SvetogSebastijana, uvijek sam razmiljaokako bi bilo lijepo da me Steiner ostavina miru, pa da tamo dolje budem samsa sobom, hodam od groba do groba,kako sam bio nauio od bake, misleina mrtvace i smrt, promatrajui prirodumeu grobovima i na njima, kakoovdje, u potpunoj osami najavljuje i

mijenja godinja doba. To groblje jebilo zaputeno, a nekadanji vlasnicigrobnih mjesta nisu se vie brinuli zasvoje vlasnitvo. esto bih sjeo na nekisrueni nadgrobni kamen ne bih li sesmirio, utekavi na sat ili dva izinternata. Steiner me prvo poduavaona troetvrtinskoj violini, potom natakozvanoj cijeloj, odsviravi mi zavrijeme teoretske i praktine nastavesvaku pojedinanu pasau iz evika,na kojem se trebao zasnivati mojtemeljni studij, na to sam ja moraoponavljati iste pasae, uvijek izevika, ali s vremenom ipak i klasinesonate i druge komade, a on bi mi usasvim odreenim, ali uvijek

nepredvidljivim trenucima gudalomstrogo udarao po prstima, u razmacimakoji su u potpunosti odgovarali i njemui njegovu s vremenom u potpunostiritmiziranom biu, jer on je gotovoneprestano bio bijesan zbog mojerastresenosti, mog otpora i ve gotovobolesnog opiranja uenju violine, jerako sam s jedne strane i osjeaonajveu elju da sviram violinu, daproizvodim glazbu, jer je glazba zamene predstavljala najljepu stvar nasvijetu, mrzio sam svaku vrstu teorije iprocesa uenja, dakle i napredovanjekroz neprestano paljivo potivanjepravila studija violine. Svirao samprema vlastitom nahoenju na

najvirtuozniji nain, dok po notama ninajjednostavnije stvari ne bih odsviraobez greke, to je mog uitelja Steinerapo prirodi stvari moralo okrenuti protivmene, i svaki put bih se zaudio touope eli nastaviti s poduavanjem,umjesto da s njime iznenada prekine,izgrdi me, ponizi i poalje kui sviolinom pod rukom. Glazba koju samja proizvodio u uima laika bila jenajizvrsnija, a u mojima najznalakija inajuzbudljivija, ako sam je upotpunosti bio izmislio sam, smatematikom glazbe ona vie nijeimala ni najmanje veze, samo jo smojim, kako je Steiner svako malogovorio, visokim glazbenim sluhom,

koji je bio izraz moga visokogaglazbenog osjeaja, kako je Steinertakoer svako malo govorio momdjedu, koji je plaao moje poduavanje,izraz moga visokoga glazbenog talenta,ali ta glazba koju sam svirao na violinikako bih zadovoljio samog sebe, uosnovi nije bila nita drugo dolidiletantske glazbe, koja je ocrtavalamoje melankolije, ometajui po prirodistvari napredovanje u studiju violine.Da skratim, violinom sam virtuoznoovladao, ali na njoj nikada nisam uspioispravno svirati po notama, to Steineras vremenom ne samo da je moralooneraspoloiti, ve i razljutiti. Stupanjmoga glazbenog talenta bio je

nedvojbeno najvii, ali isto je vrijediloi za stupanj moje nediscipliniranosti,kao i za stupanj moje rastresenosti.Satovi violine kod Steinera nisupredstavljali nita drugo negobezizglednost njegovih napora, koja sejo uvijek intenzivirala. Ali upravo usmjenjivanju satova violine iengleskog, dvaju sasvim oprenihnaina discipliniranja, u smjenjivanjudame u Linzergasseu, koja me uilaengleski, koja me uvijek smirivala ipouavala na najpaljiviji nain,predstavljajui za mene sve vrijemebie koje je svojom prijaznoudodatno poveavalo moju naklonostprema sebi, i Steinera u

Wolfdietrichstrae, koji me ipakneprestano muio i deprimirao, nastaveengleskog, koju sam imao dvaputtjedno, i violine, koju sam takoerimao dvaput tjedno, ja sam, izuzme lise injenica da mi je i jedno i drugoomoguavalo da se na sasvim korektannain u pravilnim razmacimaudaljavam iz internata, pronalazioprotuteu koja me obeteivala zastrogost i neprestanu torturu muenja iponienja u Schrannengasseu, tako dasam nakon gubitka dame iz Hannoverai satova engleskog u potpunosti izgubioravnoteu, jer sami satovi violine bezsatova engleskog nisu predstavljaliprotuteu ni poravnavanje onog to je

za mene znaio internat, nego su, kaoto sam ve napomenuo, satovi violinesamo pojaavali ono to sam uinternatu morao izdravati.Bezizglednost da me podui umjetnostisviranja violine, a bit e da je djedovaelja ipak bila da postanem umjetnik,injenica da sam bio umjetniki ovjekmorala ga je navesti da si postavi ciljda od mene napravi umjetnika pa je sasvom ljubavlju prema unuku, koji e snjime itava ivota biti povezan krozljubav, uvijek pokuavao sve da odmene napravi umjetnika, glazbenika ilislikara, jer poslat e me kasnije, nakonvremena provedenog u salcburkominternatu, jednom slikaru da nauim

slikati, i uvijek je djeaku i kasnijemladiu govorio samo o najveimumjetnicima, o Mozartu i Rembrandtui o Beethovenu i Leonardu i oBruckneru i Delacroixu, uvijek mi jepriao o velikim umjetnicima kojimase divio, skreui mi usrdno jo kaodjetetu panju na veliinu, upuujuime na veliinu i pokuavajui miprotumaiti veliinu. Bezizglednost dau ikad ovladati umijeem sviranjavioline bila je, meutim, iz nastavnogsata u nastavni sat sve oiglednija,zbog djeda, kojeg sam volio, rado bihbio napredovao u sviranju violine, alisamo moja volja da djedu uinim tuuslugu, da mu ostvarim elju i

postanem umjetnik violine, nikako nijebila dovoljna, na svakom satu violinenajjadnije bih zakazivao, a Steiner jena to uvijek reagirao tako to bi mojezakazivanje nazivao zloinom, govoreisvaki put kako ovjek tako visokihglazbenih predispozicija poput menesvojim zloinom rastresenosti ininajvei zloin uope, a i meni samomto je bilo jasno. No, Steiner je govorioda je moj djed toliko simpatian ovjekda mu ne moe rei u lice da odustaneod nade da bih ja na violini mogaoostvariti ikakav napredak, a bit e da jeSteiner mislio i kako je u to kaotinodoba predstojeeg rata sasvim svejednoza sve, pa tako, razumije se, i za tu

moju stvar. I dalje sam, meutim,deprimiran prolazio kraj Vjetijegtornja na putu za Wolfdietrichstrae inatrag, a violina je bila i najvrjednijiinstrument moje melankolije, koja mije, kao to sam ve napomenuo,omoguila pristup prostoriji za obuu.Iako sam u gradu imao mnoge roake,kojima sam, kad sam kao dijete, prijesvega s bakom s ladanja dolazio u grad,odlazio u posjetu, obilazei mnogekue s obiju strana rijeke Salzach, amogu rei i da sam bio, a i danas samjo u srodstvu sa stotinama graanaSalzburga, tada nisam osjeao ninajmanju elju da posjetim te roake,instinktivno ne vjerujui u korist takvih

posjeta, a i to bi mi pomoglo da samtim roacima, koji su, kao to danasvidim, a ne samo da instinktivnoosjeam, u potpunosti zatvoreni u svojuindustriju koja iri tupost, povjeriosvoje jade, jer ne bih bio naiao ni nato drugo nego na potpunonerazumijevanje, kao to bih uostalomi danas, da odem k njima, naiao samona nerazumijevanje. Djeak, kojeg jebaka u svim moguim obiteljskimprigodama odvodila u posjet svim timroacima, je te ljude zacijelo odmahprozreo i sasvim je pravilno reagiraone posjeujui ih vie, oni su iza svojihzidova u svim tim starim ulicama i nasvim tim starim trgovima dodue i

dalje bili prisutni, ivei vrlo unosnim,pa stoga i vrlo raskonim ivotom, alion ih nije posjeivao, radije bi biopropao nego da ih potrai, oni su mu odsamog poetka bili samo odvratni, atakvi su u njegovim oima ostalidesetljeima, koncentrirani samo nasvoj imetak i pazei samo na svojugled, do kraja rastoeni u katolikoj inacionalsocijalistikoj tuposti djeakuiz internata ionako ne bi imali to rei,kamoli da bi mu pomogli ako bi od njihtraio pomo, naprotiv, oni bi ga, da jeotiao k njima, ma bio i u najgoremstanju, samo udarali u elo i sasvimunitili. Stanovnici ovoga grada proetisu hladnoom, bezobrazluk je njihov

svagdanji kruh, a niska sraunatostnjihovo posebno obiljeje, i bilo mu jeposve jasno da bi kod takvih ljudi sasvojim strahovima i stostrukimoajavanjem naiao samo na potpunonerazumijevanje, stoga ih nikad nijeposjetio. A i djed mu je te roakeopisao na najgori nain. Tako sam ja,koji sam u tom gradu imao vie roakanego ostali u internatu, jer veina ih uSalzburgu uope nije imala rodbine,ujedno bio i najusamljeniji. Nijedanjedini put, ak ni u najveoj nevolji,nisam otiao ni u koju od tihrodbinskih kua, uvijek sam, dodue,prolazio pored njih, ali nikad nisamuao. Ve je moj djed stekao previe

bolnih iskustava s graanimaSalzburga, prije svega s onima koji su snama u srodstvu, a da bi meni bilomogue ulaziti u njihove kue, nali bise, dodue, mnogi razlozi da odem knjima, ali je na kraju uvijek postojao ijedan jedini razlog da to ne uinim,naprosto si nisam mogao dopustiti dase susreem s takvim ljudima, jer je usvakom mom roaku, to su ih taj gradi njegovo hladno, smrtonosno ozrajeohladili i umrtvili, bilo tolikonerazumijevanja i toliko neljudskosti.Ve su mog djeda ti njegovi salcburkiroaci najdublje obmanuli i razoarali,u svakom pogledu samo su ga varali ibacali u duboku nesreu kad god bi

pomislio da im se moe obratiti zapomo, umjesto da u doba svojevlastite studentske bezizlaznosti unjima pronae uporite, a i kasnije, kadse, nakon to je propao u inozemstvu,vratio u domovinu, spavi, kao todanas moram rei, pod najstranijim inajjadnijim okolnostima na svoj grad isvoju domovinu, ta njegova rodbina iSalcburani openito samo su ga jovie difamirali i u biti unitili. Pria onjegovoj smrti imala je tuan, ujedno ismijean, za ovaj grad, njegoveupravitelje i stanovnike, meutim,znakovit vrhunac: deset dana moj djedje na groblju u Maxglanu leao naodru, ali tamonji upnik nije ga elio

sahraniti, jer moj djed nije bio ucrkvenom braku, njegova ena, mojabaka, i njen sin pokuali su sve to jebilo u njihovoj moi, kako bi ishodilipogreb na maksglanskom groblju kojeje bilo nadleno za mog djeda, alinjegova sahrana na maksglanskomgroblju, gdje je moj djed elio bitisahranjen, nije doputena. Nijednodrugo groblje osim Komunalnog, kojeje mom djedu, meutim, bilo mrsko,nije ga eljelo uzeti, nijedno katolikocrkveno groblje u gradu, jer moja bakai njen sin otili su na sva groblja imolili za doputenje da djed budeprihvaen i sahranjen na jednom odgroblja, ali nijedno od njih na kraju

nije prihvatilo mog djeda, jer nije bio ucrkvenom braku. I to 1949. godine! Tekkad je moj ujak, njegov sin, otiaonadbiskupu i rekao mu da e le mogaoca, iji je raspad ve biouznapredovao, jer ga nijedno katolikogroblje u gradu nije htjelo prihvatiti izato to ne zna kamo bi s njegovimleom, ostaviti njemu, nadbiskupu,pred vratima palae, nadbiskup je daodoputenje da djed bude sahranjen namaksglanskom groblju. Osobno nisamprisustvovao pogrebu, koji je zacijelobio jedan od najtunijih pogreba uovom gradu, i koji je, kao to znam,insceniran sa svim moguimneugodnostima, jer sam leao u bolnici

zbog teke plune bolesti. Danas jegrob mog djeda takozvani poasnigrob. Ovaj grad izopio je sve iji umvie nije mogao razumjeti, i nikad ih,ni pod kojim uvjetima, nije primionatrag, kao to znam iz iskustva, iupravo iz tih razloga, sastavljenih odstotina alosnih i podmuklih i uasnihiskustava, on mi je postajao sve vienesnosan, kakav je u osnovi ostao dodanas, i svaka drukija tvrdnja bila bipogrena i la i kleveta, a ove biljekemoraju biti zabiljeene sad, a nekasnije, i to upravo u ovom trenutkukad imam mogunost da se bez ogradavratim u djetinjstvo i mladost, posebiceu vrijeme dok sam uio i studirao u

Salzburgu, s nepotkupljivouneophodnom za takav opis kaonapomenu i iskrenom krivnjom, tajtrenutak, u kojem e biti reeno tomora biti reeno, napomenuto to morabiti napomenuto, mora biti iskoriten,ne bi li se tadanjoj istini, stvarnosti iinjeninom stanju bar u smislunapomene pomoglo da ostvari svojepravo, jer odve lako dolazi vrijemeuljepavanja i nedopustivogublaavanja, a Salzburg, kao grad moguenja i studiranja, bio je za mene svedrugo samo ne lijep, samo nepodnoljiv, samo ne grad kojem bihdanas mogao oprostiti na nain da gakrivotvorim. Taj grad uvijek mi je

nanosio samo bol, jednostavno nedoputajui da dijete i mladi, to samtada bio, osjeti sreu i radost isigurnost, on nikad nije bio ono to se onjemu iz poslovnih razloga ilijednostavno iz neodgovornostineprestano tvrdilo, mjesto na kojem bimladi ovjek bio zbrinut i dobro serazvijao, gdje bi bio radostan, toviesretan. Trenuci radosti i sree koje samdoivio u tom gradu mogu se izbrojitina prste jedne ruke, a i za njih samplatio skupu cijenu. Ali nije bilo upitanju samo to nesretno doba rata injegovih razaranja na povrini iljudima koji su postojali na tojpovrini, duhovnog stanja iji je jedini

cilj bio da nanosi tetu prirodi iljudima, ne samo okolnost propasti ipotpunog zamraenja Njemake iitave Europe, zbog ega to razdobljedan-danas klasificiram kao najmranijei najmukotrpnije u svom ivotu, i nesamo moja priroda, u uvjetima togzamraenja vremena i ljudi i prirodeopenito u visokoj mjeri i na fatalannain prijemiva za sve prirodneodnose, kojima je u osnovi uvijek i upotpunosti izloena, bio je to (i ostao)ne samo za mene ubojiti duh ovogagrada, to ne samo za mene ubojito tlosmrti. Ljepota ovog mjesta i njegovakrajolika o kojoj neprestano govoriitav svijet, uvijek na

najnepromiljeniji nain, a zaista i unedopustivom tonu, upravo je onajubojiti element na ovom ubojitom tlu,ovdje ljude, koji su s ovim gradom injegovim krajolikom povezani iprirodnom silom za njega prikovaniroenjem ili na neki drugi radikalannain koji nisu skrivili sami, ta svjetskipoznata ljepota neprestano gnjei.Takva svjetski poznata ljepota u sprezis takvom neljudskom i neprijateljskomklimom postaje ubojita. Upravo ovdje,na ovom meni priroenom ubojitomtlu, ja sam kod kue, tovie, u tom(ubojitom) gradu i njegovu (ubojitom)krajoliku kod kue sam kao nitkodrugi, a kad danas prolazim tim

gradom i pomislim kako taj grad neeli imati nikakve veze sa mnom, jer jane elim imati nikakve veze s njim, jerodavna vie ne elim imati nikakveveze s njim, sve u meni (i na meni) jeiz njega, a mene i grad povezujedoivotan, neraskidiv i stravian odnos.Jer sve u meni zaista se odnosi i moesvesti na taj grad i taj krajolik, moguiniti ili misliti to me volja, ali tainjenica samo e mi jae dopirati usvijest, jednog dana doprijet e mi usvijest toliko jako da u propasti zbogsvijesti o toj injenici. Jer sve u meniizloeno je tom gradu kao mjestuporijekla. Ali ono to danas bezdaljnjeg mogu podnositi i

zanemarivati, u godinama uenja istudiranja nisam mogao ni podnijeti nizanemariti, govorim o stanjunesnalaljivosti i potpunebespomonosti djeaka, koje odgovaranesnalaljivosti i potpunojbespomonosti svakog ovjeka u tojnezatienoj dobi. Moja ud u to dobagotovo da je propala, a tu natmurenost ipomraenja kao razaranje udi nijezamijetio nitko, nijedan jedini ovjeknije shvatio da je posrijedi stanjesmrtonosne bolesti protiv kojeg i protivkoje nitko nita nije poduzeo.Izloenost u internatu i koli i prijesvega (u smislu podinjenosti)Grnkranzu i njegovim pomagaima s

jedne i ratno stanje, kao i nanetrpeljivosti zasnovano neprijateljstvospram mojih roaka s druge strane,injenica da mladi ovjek nigdje uovom gradu nije imao toke u kojoj bipronaao zatitu, produbljivali sunjegovu nesreu, tako da mu je ubrzokao jedina nada preostala mogunostzatvaranja internata, o kojoj segovorilo ve nakon drugogbombardiranja, ali je do nje zaistadolo tek nakon etvrtog ili petog.Nakon treeg bombardiranja moja bakaje dola po mene i odvela me k sebi idjedu na selo, to najtee od svihbombardiranja ona je mogla sa sigurneudaljenosti od trideset i est kilometara

do Ettendorfa kod Traunsteinapromatrati vlastitim oima, a ula je iza njegove razorne posljedice. U tombombardiranju u potpunosti je razorenaprastara srednjovjekovna trnicanatkrivena velikim svodom, koja senalazila neposredno preko putainternata, a ja u trenutku njenarazaranja nisam bio u nekom od tunela,ve u podrumu internata, iz kojega godrazloga, kao jedini gojenac iz internata,s Grnkranzom i njegovom enom.injenicu da smo nakon tog napadaivi izali na povrinu zemlje moralismo doivjeti kao udo, jer je uzgradama oko nas bilo mnogopoginulih. Grad se nakon toga u

potpunosti uskomeao. Prainarazaranja jo je lebdjela u zraku kadsam ustanovio da je uniten mojormari na hodniku prvog kata i da jeviolini, koju sam bio spremio u tajormari, bio otrgnut vrat. Sjeam se dasam, iako sam bio potpuno svjestanstrahote tog napada, osjeao i radostzbog unitenja moje violine, jer ono jeujedno oznaavalo i zavretak mojekarijere na instrumentu, koji sam,koliko god mi bio drag, zamrzio izdubine due. Kako se dugo nakon toganije mogla nabaviti violina, nikad jevie u ivotu nisam svirao. Vrijemeizmeu prvog i treeg bombardiranjaza mene je nedvojbeno bilo

najnesretnije. Iz sna su nas jo uvijekbudile Grnkranzove zapovijedi, nakonto bi silovito otvorio vrata spavaonice,tako da mi se taj ovjek dan-danaspovremeno ukazuje na vratima, tajnacionalsocijalistiki ovjek u svojimulatenim SA-ovskim izmama, koji sesvom silom utiskuje u okvir vrata igromoglasno izvikuje svoje dobrojutro. Iza Grnkranza, iji prizordopola zastire vrata, vidim gojencekako hitaju prema praonici, gdje su se,svatko na svoj nain, poput ivotinjabacali na umivaonik, pri emu su uprednosti uvijek bili najbrutalniji, jerkraj umivaonika dugakog sedam iliosam metara, koji je nalikovao na

korito za hranjenje stoke, nije bilomjesta za sve gojence, snaniji su biliprvi, a slabiji posljednji, oni snanijiuvijek su odguravali slabije, uvijek istisnaniji imali su svoja mjesta krajdugakog umivaonika i ispod tueva,gdje su se mogli umivati i prati zubedokle god su eljeli za razliku odslabih, koji se, jer je za procedurujutarnjeg umivanja bilo predvienosamo etvrt sata, najee ne bi stiglipoteno ni umiti ili oprati zube, a kakoni ja nisam spadao meu jae, uvijeksam bio u loijem poloaju. Jo nas seprisiljavalo da u dnevnom boravkusluamo vijesti, izvanredne vijesti sratita morali smo sluati stojeke, a

nedjeljom smo bili obavezni oblaitiuniforme Hitlerjugenda i pjevatinjihove pjesme. Jo smo bili podjarmom Grnkranzove strogosti,besramnosti i nepopustljivosti, u namaje svakog dana rastao strah pred timovjekom, koji se sad, kao to smozamijetili po njegovim radnjama,njegovom licu i itavom njegovomponaanju, i sam poeo bojati da senjegovi nacionalsocijalistiki planovi isnovi nee ostvariti, da enajvjerojatnije uskoro biti uniteni, nato je neprestano morao misliti, pa je utom strahu od neizbjenog kraja svihnjegovih nada jo jednom skupio svubrutalnost i niskost svoga bia i

prakticirao ih na nama. Jo uvijek smo,premda neredovito i svega nekolikosati tjedno, pohaali nastavu u koli sv.Andrije, ali posrijedi vie nije bilaprava nastava, bilo je to uplaenosjedenje u razredima, ekanje,oekivanje uzbune i onoga to euslijediti nakon nje, istravanje izrazreda, formiranje na hodnicima, ukolskom dvoritu, odlazak i tranjekroz Wolfdietrichstrae gore uGlockengasse i onda u tunele. Utunelima smo bili suoeni i s bijedomljudi koji su tamo traili utoite, ali biesto pronalazili samo iznenadnu smrt,s djejom vikom, histerinim vriscimaena i plaem staraca. Jo sam pohaao

nastavu violine, izloen diktatu uiteljavioline Steinera i njegovim ubitanimizjavama na moj raun, jo su postojalidepresivni odlasci k Steineru i odSteinera kroz Wolfdietrichstrae. Josam morao itati knjige koje nisamelio itati, pisati to nisam eliopisati, upijati znanje koje mi je biloodvratno. Jo uvijek su nas nou, estoi prije uzbune, iz sna budili prvi rojevibombardera, dok bi nas danjuiznenaivale njihove skupine u zraku,na iju bi tutnjavu tek uslijedilauzbuna, to je upuivalo na potpunikaos u sustavu prenoenja vijesti.Novine su bile pune uasnih prizorarata, a takozvani Totalni rat sve nam se

vie pribliavao, tovie, bio je osjetanve i u Salzburgu, a zamisao da gradnee biti bombardiran u potpunosti jeugaena. O naim oevima i strievimavojnicima nismo uli nita dobro,mnogi od nas izgubili su ih za vrijemeboravka u internatu, a vijesti opogibijama gomilale su se i dalje.Dugo vremena nita nisam uo osvome skrbniku, suprugu moje majke,koji je bio rasporeen u Jugoslaviji, iujaku, bratu moje majke, koji jetijekom itavog rata bio rasporeen uNorvekoj, pota vie nijefunkcionirala, a ono to je prenosilauvijek je bilo alosno. Jo uvijek smo,meutim, sluali kako se iza mnogih

zidova u gradu pjevaju nacistikepjesme, a i sami smo ih u dnevnomboravku jo uvijek intonirali, dok jeGrnkranz, kao stari zborovoa,dirigirao kratkim pokretima svojihnapola uvuenih ruku. Svaka dvamjeseca proveo bih jedan vikend koddjeda i bake, gdje sam se informirao ostvarnim dogaajima rata koji seprimicao kraju. Moj djed bi naveer,iza sputenih zastora, na radiju sluaostrane, uglavnom vicarske stanice svijestima i ja sam esto za vrijeme tihemisija tiho sjedio kraj njega,promatrajui, iako nisam razumio nitaod onog to se javljalo, djelovanje tihvijesti na mog djeda kao paljivog

sluatelja. Te zabranjene vijesti to suih sluali djed i baka, a koje nisu mogleostati skrivene ni pred susjedima,priskrbile su mom djedu na mig istihtih susjeda dvotjedni boravak u jednomoblinjem samostanu koji jekontrolirao takozvani SS i u njemuuredio logor. Jo uvijek sam se etvrtsata nakon buenja morao pojavljivatiu studijskoj sobi ne bih li se pripremioza nastavu, pri emu nitko od nas nijeznao za to se tono pripremamo, jer senastava u pravom smislu vie nijeodravala. Jo uvijek je u meni rastaostrah pred Grnkranzom, koji mi je, magdje da bi me susreo, bez razlogadijelio zaunice. Tijekom itavog

razdoblja u internatu nije proaotjedan, a da ja od Grnkranza nekolikoputa ne bih dobio zaunicu, prije svegaako bih ujutro prekasno doao ustudijsku sobu, jer bih u spavaonici ipraonici, a potom opet u spavaonici ina hodnicima bio izloen brutalnostijaih. Poput mene provela se jonekolicina slabih, koji se nisu moglibraniti, pa bi svakodnevno bili rtvejaih, iako su ti jai znali biti svegamalo jai od njih. Grnkranzu su tislabi gojenci svaki put bili povod zadijeljenje zaunica, taj slabi ili samooslabljeni ljudski materijal(Grnkranz) rabio je i zlorabio usvojim bolesno-sadistikim stanjima.

Jo uvijek je grad bio krcatizbjeglicama, a svakodnevno jepristizalo na stotine, ako ne i tisuenovih, fronte su se primicale sve blie iblie, meu civilno stanovnitvomijealo se sve vie vojnika, suivot seodvijao u najveoj napetosti, atmosferaje, i mi smo to mogli primijetiti, bilaeksplozivna, sve je podsjealo naizgubljeni rat, o kojemu je moj djedve dugo priao, ali u internatu,naravno, o takvom izgubljenom ratunije bilo govora. Grnkranz je jouvijek, premda sad ve u oaju, iriopobjedniko raspoloenje, ali ak ni uinternatu mu vie nitko nije vjerovao.Meni je uvijek bilo ao njegove ene,

jer ona je vjerojatno sve vrijeme trpilaod takva mua, a sad je sasvimotvoreno pokazivao svoju zloudnuprirodu, koju je, vie od ostalih, moralatrpjeti njegova ena. Drveni most zanudu zamjenjivao je, prisjeam se,odavno sruen Dravni most, i na tomnajveem gradilitu u gradu dan-danasvidim ruske ratne zarobljenike uprljavoj, sivoj odjei kako vise nastupovima mosta, izgladnjeli, dok ihnemilosrdni inenjeri niskogradnje izidarski poslovoe tjeraju da rade;prialo se da su mnogi Rusi iznemoglipali u Salzach i da ih je voda odnijela.Grad je djelovao zaputeno, pretvorivise u jedan od onih zranim napadima

rtvovanih njemakih gradova, koji suvrlo brzo gubili svoja lica, postajuitijekom nekoliko tjedana i mjeseci ujesen etrdeset i etvrte sve runiji iruniji, svega nekoliko prozorskihstakala bilo je u njemu jo itavih,mnogi nizovi kua uope vie nisuimali prozora, samo kartonskepoklopce i obloge od dasaka, a izlozi subili u potpunosti ispranjeni. Sve jebilo samo jo za nudu. Runoa ipropast uznapredovali u tom gradu,koji nije bio unakaen samobombardiranjem i njegovimposljedicama, ve i nadiranjem stotinai tisua izbjeglica, dali su mu ljudskecrte, tako da sam svoj grad samo u to

vrijeme zaista mogao iskreno voljeti.Sad, u najveoj nevolji, taj gradodjednom je bio ono to nikad ranijenije bio, iva, makar i oajnikapriroda kao gradski organizam, dotadamrtvi i izgubljeni muzej ljepote utrenutku njegovog najveeg oajanapunio se ljudskou, a okamenjenatupost postala je u njegovojbeznadnosti i bezizlaznosti podnoljivai ja sam je zavolio. Ljudi su u tovrijeme ivjeli od jednog dijeljenjaivenih namirnica do drugog i nisuvie mislili ni na to drugo nego dapreive, pri emu im je postalo sasvimsvejedno kako e to uiniti. Vie nisuimali nikakvih zahtjeva, svi su ih

ostavili na cjedilu. Svima je bilo jasnoda je kraj rata samo pitanje vremena,iako ih je malo to eljelo priznati. U tosam doba u gradu bio suoen sastotinama takozvanih ratnih oteenika,vojnika osakaenih na bojitu, postavisvjestan gluposti i niskosti rata i bijedenjegovih rtava. Usred kaosa, u koji segrad tada bio pretvorio, ja sam,meutim, i dalje odlazio na satovevioline, a etvrtkom uveer smo nastazama i travnjaku kolskog igralita uuniformama bili izloeniGrtinkranzovom ikaniranju. Jednajedina stvar dojmila ga se kod mene,premda ne zadugo: na godinjimsportskim natjecanjima u tranju na

pedeset, sto, petsto i tisuu metara biosam nepobjediv, zbog ega samjednom, na postolju, koje je u tu svrhubilo napravljeno na sportskom igralituu Gniglu, bio odlikovan s tolikopobjednikih znaki na koliko samutrka pobijedio, a pobjeivao samuvijek u svim trkakim disciplinama.Ali prije bi se reklo da su moje pobjedena utrkama Grnkranzu bile trn u oku.Pobjeivao sam zahvaljujui svojimdugakim nogama, ali i bezgraninomstrahu od poraza koji me proimao zavrijeme utrke. Nikad me nije veselilobavljenje sportom, tovie, sport samoduvijek mrzio i mrzim ga jo i danas.Sportu su u svako doba sve vlade

pridavale najvei znaaj i to srazlogom, jer sport zabavlja,omamljuje i zaglupljuje mase, tako dase prije svega u diktaturama zna zatotreba uvijek i u svakom sluaju biti zasport. Tko je za sport, taj ima mase nasvojoj strani, tko je za kulturu, ima ihprotiv sebe, govorio je moj djed, zbogtoga su sve vlade oduvijek bile zasport, a protiv kulture. Poput svihdiktatura i ona nacionalsocijalistikapreko masovnog sporta postala jemona i zamalo zavladala svijetom. Usvim dravama, u svim vremenimamasama se upravljalo pomou sporta,nijedna drava nije mogla biti takomala i beznaajna da ne bi sve

rtvovala za sport. Ali kako je samogroteskno bilo prolaziti pored stotinatekih ratnih ranjenika, koji su, veimdijelom gotovo sasvim osakaeni, nakolodvoru pretovarivani kaonedostatno zapakirana roba, na putu dosportskog igralita u Gniglu, gdje utrati za pobjednike znake. Sve to jeu vezi s ljudima, uvijek je groteskno, anajgroteskniji su rat, njegove okolnostii njegova stanja. U Salzburgu se jednogdana nad ulazom u glavnu halukolodvora razbila velika ploa snatpisom: Kotai se moraju okretatiza pobjedu!. Jednog je dana nakolodvoru sasvim jednostavno palastotinama mrtvih na glavu. Tree

bombardiranje grada bilo je najgore.Ne znam vie zato tada nisam bio utunelu, nego u podrumu uSchrannengasseu, moda sam zavrijeme uzbune bio u prostoriji zaobuu i tamo vjebao violinu odajuise svojim matarijama, snovima irazmiljanju o samoubojstvu, a uprostoriji za obuu vrlo esto ne bihuo sirene, jer sam intenzivno sviraoviolinu, matao i sanjario. U tuprostoriju nisu prodirali nikakvizvukovi, kao da je bila hermetikizatvorena samo za mene, mojematarije, snove i razmiljanja osamoubojstvu. No, odjednom sam senaao u podrumu zajedno sa

suprunicima Grnkranz, koji su sepoput mene sjurili u podrum, azahvaljujui snanim detonacijamabombi i zranih mina koje su paleneposredno kraj internata i odbacilenas prema zidovima, izbjegao samGrnkranzovo kanjavanje mognemara i nedostatka discipline, njegovstrah od unitenja bio je u tom trenutkuzacijelo vei od ideje da me morakazniti, ali dok sam pritisnut uza zid gospoa Grnkranz zatitniki meuzela u naruje u smrtnom strahuelio samo jo preivjeti, cijelo sam tovrijeme ipak oekivao da eGrnkranzu doprijeti do svijesti da memora kazniti zbog injenice to sam

preuo ili zanemario uzbunu i zbogtoga nisam otiao u tunel, a kazna zbogtoga morala je biti elementarna,egzemplarna. Grnkranz me, meutim,nije kaznio zbog prijestupa Zakona oprotuzranoj obrani, tovie, nikad tovie nije uinio. Kad smo iz podrumaizali na povrinu zemlje, isprva nismovidjeli nita, jer u praini ruevina isumpora uope nismo mogli drati oiotvorene, a kad smo ih napokonotvorili, prestraili smo se uinkanapada: natkrivena trnica raspuknulase na etiri velika dijela, a velikazgrada dugaka stotinu ili stotinu idvadeset metara izgledala je kao da juje netko odozgo zaklao, svod se otvorio

poput divovskog trbuha, a crkva sv.Andrije iza njega postupno je izranjalaiz uskovitlane praine koja se potompoela slijegati. Bila je razorena, ali zatu crkvu nije bilo teta, jer je onaoduvijek nagrivala grad, i zaista,odjednom su svi pomislili da crkvu sv.Andrije valja u potpunosti razoriti, aliona nije bila u potpunosti razorena inakon rata su je zaista ponovnoizgradili, to je bila jedna od najveihpogreaka, dok je trnica, ta udovinasrednjovjekovna zgrada, bila sasvimunitena. U gostionici Schrannenwirtudaljenoj tri zgrade od internatastotinjak znatieljnih gostiju, jer bio jetako lijep i jasan dan, popelo se na krov

da promatra nevjerojatnu predstavuskupine bombardera, iji su trupovivisoko u zraku bljeskali i svjetlucali,pri emu su svi ti znatieljnici izgubiliivote. Mrtvaci iz zgrade gostionicenikad nisu izvueni, ve ih se samo,poput stotinu drugih mrtvaca u gradu,gurnulo dalje i dublje u ruevine,zatrpalo i poravnalo zajedno s njima.Danas tamo stoji stambena zgrada initko koga sam pitao ne zna za tu priu.Razaranja u internatu bila su velika, aliona jo uvijek nisu predstavljala razlogda se internat zatvori. Svi su odmahprionuli da pometu prainu i uklonedijelove zida koji su iz smjera trnicedoletjeli kroz prozore, tako da se u tim

prostorijama opet moglo boraviti istanovati. Nekoliko ormaria, meunjima i moj, bili su teko oteeni.Moja violina bila je unitena, kao iveina moje odjee, koja se ionakosastojala od samo nekoliko komada. Nidva, tri sata nakon tog napada koji je uitavom gradu prouzroio tekarazaranja i odnio na stotine ivota,pojavila se moja baka; zajedno smospakirali sve moje stvari koje su jobile upotrebljive, oprostili se te otilikui u Ettendorf. Vlak je jo vozio, aja, iako vie nisam bio u internatu,svaki sam dan, tjednima, mjesecima,gotovo do kraja godine, njime putovaood Traunsteina do Salzburga. Sve

pojedinosti tih vonji ostale su mi usjeanju. Tek to bih stigao na glavnikolodvor, koji je ve bio pogoenbombama, bio bih suoen s injenicomda je odavno oglaena zrana uzbuna tebih bez okolianja otiao u tunel, aboravak u tunelu potrajao bi tolikodugo da nije imalo svrhe ii jo i ukolu. Kada bih izaao iz sklonita,proetao bih gradom, u kojem su se izdana u dan mogli vidjeti novi tragovirazaranja, a ubrzo je itav grad,ukljuujui i stari dio, bio prepuntakvih tragova. Sa kolskom torbom uruci satima bih, u potpunosti opinjentakozvanim Totalnim ratom koji seodjednom udomaio u tom gradu, lutao

gradom amo-tamo, gledajui s gomileruevina ili kakve izboine na zidu,odakle se pruao dobar pogled narazaranja i ljude koji s njima vie nisumogli izai nakraj, izravno u taj ljudskioaj, ljudsko ponienje i ljudskounitenje. U to vrijeme stekao samiskustvo i nauio koliko su ivot iegzistencija zapravo strani i kolikomalo vrijede, ukoliko uope netovrijede. Monstruoznost rata kaoelementarnog zloina doprla mi je dosvijesti. Mjesecima sam se tako vozioeljeznicom u kolu, iako gotovo nikadne bih ni stigao do kole, ve samo dokolodvora koji je naposljetku bio ucijelosti izoblien i razoren bombama,

na kojem su poginule stotine, ako ne itisue ljudi, a mnoge mrtvace i sam bihviao na kolodvoru neposredno nakonnapada, kad bih, jer vlak vie nijemogao ni ulaziti u kolodvor, zajedno sjednim kolskim prijateljem izFreilassinga, koji se uvijek vozio samnom u vlaku, meu velikimkraterima od bombi pjeice odlazio dokolodvora. U to vrijeme izotrio se napogled na mrtvace. esto smo sasvimneometano stajali na kolodvoru, koji seuskoro pretvorio u jednu jedinurazvalinu, i promatrali eljezniare upotrazi za mrtvacima, kako one koje supronali polau na malobrojnepreostale ravne povrine. Jednom sam

na mjestu na kojem se danas nalazeperonski nunici vidio itav nizmrtvaca koji su bili poloeni jedni nadruge. Grad je bio siv i sablastan, akamioni i osobni automobili na plinskipogon sa svojim kotlovima zavarenimaza stranji dio kola, kao da su prevozilisamo jo lijesove. Posljednjih dana,prije no to su zatvorene sve kole,rijetko kad bih se vlakom uspio probitido Salzburga, jer bi se taj naeezaustavio jo prije Freilassinga, a ljudibi iskakali iz vagona i potraili zaklonu umama lijevo i desno od pruge.Engleski lovaki bombarderi sdvostrukim trupom pucali su na vlak, abuku njihovih ugraenih topova ujem

danas jednako jasno kao i tada. Granesu letjele uokolo, meu ljudima koji suse stisnuli na tlu vladali su strah itiina. uei na vlanoj umskojzemlji, uvuene glave, ali ipakznatieljno motrei neprijateljskezrakoplove, jeo bih jabuke i crni kruh,to bi mi ih baka ili majka spremale ukolsku torbu. Kad bi zrakoploviodletjeli, ljudi bi potrali natrag premavlaku, ulazili u vagone i vlak binastavio jo komad puta, ali u Salzburgvie nije vozio, jer su tranice u smjeruSalzburga odavno bile unitene. esto,meutim, vlak uope ne bi mogaonastaviti vonju, jer je lokomotiva uplamenu unitena, a vlakovoa ubijen

mecima engleskih strijelaca. Alinajee meta napada ne bi bili vlakoviza Salzburg, ve oni za Mnchen. Naputu kui najradije bih, ukoliko suprometali, sjedao u vlakove koji suvojnike s fronte vozili na odmor, brzevlakove s bijelim, plavom bojomdijagonalno prekrienim ploama navagonima, to, dodue, nije bilodoputeno, ali je svim acima odavnopostalo navikom. U te vlakove moglose ulaziti i izlaziti samo kroz prozor,toliko su bili pretrpani, a ja bih veinuvonje izmeu Salzburga i Traunsteinaprosjedio izmeu vagona, dakle, samona takozvanim spojnicama meusobnopovezanih vagona, stijenjen meu

vojnicima i izbjeglicama, i trebalo jemnogo napora da se u Salzburgu ue, au Traunsteinu opet izae iz vlaka. Tivlakovi bili su gotovo svakodnevnometa zranih napada. Englezi su usvojim takozvanim lightninzimaotvarali vatru na lokomotive i ubijalivlakovoe, nakon ega bi otili.Lokomotive bi izgorjele, mrtvivlakovoe odnoeni su do najblie kueuvara pruge i tamo ostavljani, a krozprozore kua uvara pruge vidio sam ihmnoge, s rupama od metaka na lubanjiili sasvim smrskanom glavom. Jo idanas jasno vidim tu zagasito plavueljezniarsku uniformu srazmrskanom eljezniarskom glavom

za podrumskim prozorom. Ophoenje smrtvacima postalo je svakodnevnapojava. U kasnu jesen zatvorene sukole, rasputen je i internat, kako samuo, a prestali su i moji odlasci vlakomu Salzburg, koji bi redom zavrili joprije Freilassinga. Ali ja, iveinaizmjence kod majke u Traunsteinu idjeda i bake u Ettendorfu, nisam dugobio besposlen, svega nekoliko dana,dok nisam poeo raditi u vrtlarskompoduzeu Schlecht i Weininger uTraunsteinu. Taj posao priinjao mi jenajvee zadovoljstvo, trajao je doproljea, tonije reeno doosamnaestog travnja. Za to vrijemeizuio sam i zavolio vrtlarski posao.

Tog osamnaestog travnja tisue bombipale su na gradi Traunstein, ija jekolodvorska etvrt za svega nekolikominuta bila u potpunosti unitena. Odvrtlarstva Schlecht i Weininger izakolodvora preostala je samo jonakupina velikih rupa od bombi, dok jeupravna zgrada bila teko oteena ineupotrebljiva. Stotine poginulihpoloeno je na kolodvorsku cestu i ulijesovima od mekog drva sklepanimaza nudu prevezeno do umskogagroblja, gdje su zatrpani u masovnojgrobnici, jer ih se veim dijelom vienije moglo identificirati. Taj mali gradna rijeci Traun morao je sveganekoliko dana prije kraja rata pretrpjeti

jedan od najstranijih inajbesmislenijih zranih napada uope.Jo sam jednom otiao iz Traunsteina uSalzburg, vjerojatno da uzmemnekoliko zaboravljenih odjevnihpredmeta. Jo uvijek vidim kako sbakom prolazim tim jezivo razorenimgradom, nastanjenim samo jopomuenim i izgladnjelimstanovnitvom, kako kucamo navrataroaka i posjeujemo ih, ukoliko su joivi. Internat je bio zatvoren, a treinazgrade u meuvremenu razorena,polovica spavaonice, u kojoj samzapadao u najstranija stanja i sanjaonajstranije snove u svom ivotu,odvaljena je u eksploziji bombe i

odbaena u dvorite. O sudbiniGrnkranza i njegove ene nita vienisam uspio saznati, a nita vie nisamuo ni o svojim prijateljima koji supoput mene bili gojenci u internatu.

Ujak Franz

Nas prave, ali nas ne odgajaju, sasvom tupou pristupaju nam naibioloki roditelji, nakon to su nasnapravili, sa svom po ovjekarazornom bespomonou, i unitavajuve tijekom prve tri godine ivota sve ujednom novom ljudskom biu, o kojemznaju tek da su ga napravili bezrazmiljanja i odgovornosti, a nisusvjesni da su time poinili najvei

zloin. U potpunom neznanju ibezobrazluku nai proizvoai, dakle,nai roditelji, postavili su nas u svijet,gdje s nama, kad se jednom naemotamo, ne mogu vie izii nakraj, anjihovi pokuaji da to uine beziznimke propadaju, od nas odustajurano, ali uvijek ve prekasno, uvijektek u trenutku kad su nas odavnounitili, jer tijekom prvih triju godinaivota, koje su za ivot presudne, okojima nai proizvoai kao roditelji,meutim, ne znaju, ne ele i ne moguznati nita, jer se stoljeimapoduzimalo sve u korist tog njihovoguasnog neznanja, nai su nas biolokiroditelji tim neznanjem razorili i

unitili. Novi ovjek poput ivotinjebiva izbaen iz majke i ta e se majkaprema njemu zauvijek odnositi kaoprema ivotinji i unitavati ga, minemamo posla s ljudima, ve samo saivotinjama koje su majke izbacile,razorivi ih i unitivi ve tijekomprvih mjeseci, a posebice za vrijemeprvih triju godina sa svim svojimanimalnim neznanjem, ali te majke nesnose krivnju, jer nikad nisuprosvijeene, interesi drutva razlikujuse od prosvijeenosti, tako da drutvo ine pomilja na prosvjeivanje, a vladesu uvijek i u svakoj zemlji i dravnojtvorevini zainteresirane da im drutvobude neprosvijeeno, jer kada bi

prosvijetlili drutvo, to bi ih drutvo,naime, to su ga one prosvijetlile, unajkraem roku unitilo, stoljeimadrutvo nije prosvjeivano, a predstojenam jo mnoga stoljea u kojima sedrutvo nee prosvjeivati, jer biprosvjeivanje drutva znailo injegovo unitenje, tako da imamo poslas neprosvijeenim biolokimroditeljima doivotno neprosvijeenedjece koja su osuena na potpunoneznanje. Svejedno s kojim odgojnimsredstvima i metodama novi ljudi biliodgajani, oni e sa svim neznanjem,pokvarenou i neuraunljivou svojihodgojitelja, koji su uvijek samotakozvani odgojitelji i odgajaju za

vlastitu propast, ostati poremeeni,razoreni ili uniteni. Roditelji uope nepostoje, postoje samo zloinci usvojstvu proizvoaa novih ljudi, kojinovim ljudima, nakon to su ihnapravili, pristupaju sa svom svojomtupou i besmislicama da ih u tomzloinu podravaju jo i vlade koje nisuzainteresirane za prosvijeenog ivremenu zaista odgovarajueg ovjeka,jer se to po prirodi stvari protivinjihovim svrhama, pa e tako milijuni imilijarde slaboumnih vjerojatno jodesetljeima, zacijelo jo i stoljeimaneprestano proizvoditi milijune imilijarde novih slaboumnih. Od novogljudskog bia tijekom prvih triju

godina njegova ivota proizvoai ilinjihovi zamjenici rade ono to emorati biti itav svoj ivot i to nikakoi ni na koji nain nee moipromijeniti: nesretna priroda kaototalno nesretno ljudsko bie, svejednohoe li ta nesretna priroda kao nesretnoljudsko bie to priznati ili ne i hoe lise to ljudsko bie kao u svakom sluajunesretna priroda makar samo jednomzamisliti nad time, jer, kao to znamo,veina tih nesretnih priroda kaonesretnih ljudskih bia i obrnutotijekom ivota gotovo da i ne razmiljao tome. Novoroene je od trenutkasvog roenja bespomono izloenozaglupljenim, neprosvijeenim

biolokim roditeljima, i ti gazaglupljeni, neprosvijeeni proizvoaiu svojstvu roditelja od prvog trenutkaine istim takvim zaglupljenim,neprosvijeenim ljudskim biem, tajudovini i nevjerojatni postupakpostao je tijekom stoljea i tisuljealjudskog drutva navikom i ono senaviklo na nju, pa vie i ne pomilja nato da od nje odustane, naprotiv, tanavika postaje sve intenzivnija, a unae doba dosegla je svoj vrhunac, jerljudi nikada nisu bili raeni na takonepromiljen, podmukao, nizak ibestidan nain kao u nae doba. I mojiproizvoai postupili su u svojstvuroditelja na taj nain, bezglavo i u

tupoj suglasnosti s cijelom masomostalih ljudi, rasprostranjenih prekoitava svijeta, napravivi ovjeka naijem zaglupljivanju i unitenju radeod trenutka njegova nastanka. U tomovjeku, kao i u svakom drugom, sve jerazoreno i uniteno tijekom prvih trijugodina ivota, proliveno, zakopano izatrpano s takvom brutalnou da muje trebalo itavih trideset godina darazgrne krhotine kojima su ga zatrpalinjegovi bioloki roditelji, i ponovnopostane ono to je u prvom trenutkusigurno bio, ovjek, kojeg su tiproizvoai u svojstvu roditelja iroditelji u svojstvu proizvoaazatrpali svojim stoljetnim osjeajnim i

duhovnim izmetom iz pukog neznanja.ak i ako se time izlaemo opasnostida nas drugi smatraju luacima, nesmijemo se bojati da jasno izgovorimokako su nai proizvoai u svojstvuroditelja poinili zloin zaea kaozloin namjernog unesreivanja naeprirode i, u zajednici sa svimaostalima, zloin unesreivanja svijeta,ija nesrea i dalje raste, kao to su touinili i njihovi preci. Ljudsko bie utom ivotinjskom postupku prvo bivazaeto i roeno poput ivotinje, iprema njemu se uvijek odnoseiskljuivo animalno, i njegovi e gaposve otupjeli, neprosvijeeniproizvoai u svojstvu roditelja ili

njihovi zamjenici, slijedei egoistinosamo vlastite svrhe, zbog pomanjkanjaistinske ljubavi, spoznaje i spremnostiza odgoj, bilo ono voljeno, maeno ilizlostavljano, hraniti i odnositi se premanjemu tupo i egoistino kao premaivotinji, postupno nivelirajui,ometajui i razarajui njegove ivanei osjeajne centre, a potom e, kaojedna od najveih razoriteljica, crkvapreuzeti unitavanje due tog novogljudskog bia, dok e kole po nalogu ina zapovijed vlada u svim dravamaovog svijeta poiniti ubojstvo njegovaduha. Sad sam bio u Johanneumu, kakose po novome zvala stara zgrada, kojaje u meuvremenu, koje sam proveo

kod djeda i bake, ponovno ureena ikao nacionalsocijalistika postalastrogo katolikom. Za malobrojnihporatnih mjeseci zgrada je odtakozvanog Nacionalsocijalistikogakog doma pretvorena u strogokatoliki Johanneum. Bio sam jedan odmalobrojnih gojenaca u Johanneumu,koji su bili i u Nacionalsocijalistikomakom domu. Sad sam pohaaogimnaziju, a ne vie osnovnu kolu, aumjesto Grnkranza koji je nestao,mogue da je bio ak i uhien zbogsvoje nacionalsocijalistike prolosti,nad nama je u svojstvu direktorazagospodario jedan katoliki sveenikkojeg sam uvijek oslovljavao samo kao

Ujaka Franza. Jedan sveenik odetrdesetak godina asistirao je UjakuFranzu u svojstvu prefekta, i taj jeprefekt, koji je govorio strogopravilnim njemakim, postaonasljednik nacionalsocijalistaGrnkranza. Jednako smo ga se bojali imrzili ga kao to smo se bojali i mrziliGrnkranza, a imao je isto takoodbojan karakter. U itavoj zgradizaista je ureeno samo ononajneophodnije, tako da je u prvomredu obnovljena napola unitenaspavaonica, popravljen je krov, svi suprozori dobili stakla, a proelje zgradeponovno je olieno, a tko bi pogledaokroz prozor, ne bi vie gledao na staru

trnicu, nego na gomilu kra, kao i narazvaline crkve sv. Andrije, na kojimase jo nisu vidjeli tragovi obnove, jergrad nije mogao odluiti hoe li jeponovno izgraditi onakvu kakva je bila,izgraditi drukiju ili e je sruiti, to bibilo najbolje. U unutranjosti internatanisam zamijetio nikakvu bitnupromjenu, tek je takozvani dnevniboravak, u kojem smo za vrijemenacionalsocijalizma odgajani, biopretvoren u kapelu, a na mjestu pultaza predavanje, za kojim je potkraj ratastajao Grnkranz i pouavao nas uvelikonjema