Kontroverzna knjiga "Tko sjedi na Petrovoj stolici" na 4DPORTALU

History

Tuesday, 22 March 2011 15:45

Written by Ratko Martinović

There are no translations available.

Što se zapravo skriva iza Petrove stolice koja se u Rimu neprestano slavila? Kako se Petrova

stolica predstavljala u prošlosti? Što su njene namjere? I što još moţemo od nje oĉekivati? Da

li je današnja crkva izgraĊena na temeljima poganskih religija? Sve proĉitajte u kontroverznoj

knjizi sekte prakršćana "Tko sjedi na Petrovoj stolici" za ĉiji je prijevod zasluţan portal

www.universelles-leben.org...

Predgovor

Dragi ĉitatelji, senzacionalno štivo! Onaj tko već pri pogledu na vatikanski medijski spektakl

poĉinje sumnjati kakve veze sve to ima s Isusom Kristom, bit će ipak preneraţen u kojoj mjeri

nauk i struktura crkve potjeĉu izravno iz poganskog kulta idola. Taj kult idola su zaogrnuli

ogrtaĉem „kršćanski“ i tako su ĉovjeĉanstvo stoljećima vukli i vuku za nos. Crkva se grubo

upliće kako u ţivot pojedinca tako i u cjelokupni javni ţivot – pod prijetnjom vjeĉnih paklenih

muka svih onih koji se ne pokoravaju. Sve to nema ni najmanje veze s Isusom, Kristom, s

Njegovim jednostavnim uĉenjem i s prvobitnim prakršćanstvom!

U nastavku ćemo se pozabaviti pitanjem: Što se zapravo krije iza Petrove stolice koja se u

Rimu tako dugotrajno slavi? Koje su njene namjere? Što još moţemo oĉekivati od nje?nbsp;

Diktatura Petrove stolice ..

Da li Stari i Novi zavjet «ĉvrsto, vjerno i bez zabluda nauĉavaju istinu»?

Za razjašnjavanje ovog pitanja mogao bi nam pomoći jedan spis što ga je sadašnji vlasnik

stolice, gospodin Ratzinger, godine 2000. izdao pod naslovom «Dominus Jesus». U tom

dokumentu on piše o Bibliji::

«Drugi Vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji boţanske objave dohvaća tu predaju i

nauĉava:

Knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na

temelju apostolske vjere drţi svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetog

napisane – imaju Boga za autora i što su Crkvi kao takve predane.» Te knjige «ĉvrsto, vjerno i

bez zabluda nauĉavaju istinu koju je Bog htio da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom

pismu'.»

Gospodin Ratzinger upućuje nas dakle na Bibliju kao obvezatnu osnovu Petrove stolice. Sada

će netko reći: «Naravno, pa zna se da je Biblija osnova katoliĉke crkve». Ali tko zapravo zna

što piše u toj Bibliji?

Svećenstvo je poganskog podrijetla. Svećenici su trebali umilostiviti bogove. Uvijek se radilo

o izvanjskom postupanju: ritualni kultovi, magijske prakse, ţivotinjske i ljudske ţrtve

U Novom zavjetu Biblije predajom su prenesene mnoge Isusove rijeĉi. Jedna od njih, u

Mateju 23, 8-9 glasi: «Ne dopustite da vas zovu rabbi, jer imate samo jednog uĉitelja, a svi ste

braća. Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga

nebeskoga!.»Iz prethodnih stihova se zna da su pismoznanci i farizeji rado dopuštali da ih

zovu rabbi. Pismoznanci tadašnjeg vremena danas se zovu svećenici, ţupnici, biskupi,

kardinali sve do takozvanog «svetog oca» - kojeg ni ne treba zvati ocem, kao što je Isus rekao.

Odakle potjeĉe pojam «pismoznanac»? Da bi se postalo svećenikom, mora se biti

«pismoznanac». Svi teolozi studiraju Stari zavjet, Novi zavjet i poznaju Bibliju. Današnji

pismoznanci su dakle stvarno teolozi, a da se moţe postati svećenikom, mora se biti teolog.

Isus je, po Njegovim predajom prenesenim rijeĉima, bio protiv pismoznanaca. Zašto?

Teologija je tvorevina institucije crkva, tako da se o cjelokupnoj teologiji moţe reći: Ovdje

Bog više nema pristup, već samo nauk ove crkve.

Jedna je Isusova izjava glasila da pismoznanci zatvaraju ljudima kraljevstvo nebesko, jer

stalno upućuju na nauk koji je tada postojao. Današnji pismoznanci upućuju na nauk koji je

tijekom stoljeća narastao i koji je tako kompliciran i proturjeĉan da su potrebne godine da bi

ga se tek moglo shvatiti glavom, mozgom, da bi ga se moglo intelektualno razumjeti.

Naprotiv, Isusovo je uĉenje bilo jednostavno. Isus je htio da ljudi steknu ţiv odnos prema

Bogu, svome nebeskom Ocu.

Svećenika, pismoznanaca kao oni protiv kojih je Isus govorio, bilo je još prije Abrahama, jer

su sve rane religije od kamenog doba dalje njegovale ritualne kultove i magijske prakse. Tako

je bilo kod naroda kamenog doba kao i u takozvanim visokorazvijenim kulturama. Npr. u

starom Egiptu je bilo mnoštvo bogova i svećenika koji su dakle studirali spise tadašnjih

predaja i bili nadleţni za provoĊenje sakralnih radnji. Pritom se uvijek radilo o izvanjskim

religijama u kojima se «Bog» umiruje, a bogovi umilostive ritualima. U tim se religijama

dakle ne radi o unutarnjoj promjeni ĉovjeka, već uvijek o izvanjskom ponašanju.

U doba Abrahama postojali su posebni kultovi i sveĉanosti za razliĉita boţanstva, za koja se

vjerovalo da stanuju u svojim hramovima. Tu su im sluţili ljudski sluţitelji. Vladari grada su

bili smatrani za zemaljske zastupnike bogova.

U Mezopotamiji su tumaĉenje znamenja i pretkazivanje bili vaţni sastavni dijelovi religije.

Ţivotinjske ţrtve su trebale umilostiviti bogove, a postoje podaci da su Feniĉani – potomci

Kanaanaca – ţrtvovali djecu, ĉesto ĉak prvoroĊenĉad. Svi vladari Mezopotamske regije

smatrali su sebe zastupnicima bogova, a velik dio njihovih duţnosti sastojao se u obavljanju

sakralnih ceremonija koje su trebale otkloniti zlo i pribaviti naklonost bogova. Danas to

obiljeţavamo kao oblik poganstva, kao idolatrijski kult.Središta obavljanja kultova u pravilu

su bili hramovi, premda su se religiozne svetkovine odrţavale i u svetim špiljama i li na

posvećenim breţuljcima. Bogovi su u hramovima bili prisutni kao kipovi. Svećenici su bili

odgovorni za njihovo odrţavanje i njihovu opskrbu. Bilo je vrlo razliĉitih svećenika s

razliĉitim funkcijama kao upravljanje, prizivanje, egzorcizam, tumaĉenje znamenja,

prinošenje ţrtava itd. Danas se smatra da je i Abrahamov otac bio posluţitelj hrama

odgovoran za izradu kipova.

Istinski Boţji proroci i Isus su upozoravali na svećenike

I u kasnijim godinama, nakon Abrahama, još uvijek je bila ţiva predodţba da se bogovi

moraju umilostiviti prinošenjem ţrtava – najĉešće ţivotinja, ali i ljudi. MeĊu ostalim i zbog

toga su Boţji proroci stalno upozoravali narod Izraela na svećenike. Npr. u 5. knjizi

Mojsijevoj, 12, 31 ĉitamo: « Nemoj onako postupati prema Jahvi, Bogu svome. Ta Jahvi je

zazorno i mrsko sve što su oni [svećenici] ĉinili sluţeći svojim bogovima. Ĉak su svoje sinove

i kćeri spaljivali u ĉast svojim bogovima.»

Prorok Jeremija je rekao (Jer 2,8): «Svećenici ne govorahu: Gdje je Gospodin? Tumaĉi

zakona mene ne prepoznaše…» Ovdje imamo posredan odgovor na pitanje zašto je Isus

općenito bio protiv pismoznanaca. – Zato jer su pismoznanci tj. teolozi vjernici slova, rijeĉi.

Kaţe se: (2 Kor 3,6) «Slovo ubija, a Duh oţivljuje». A svećenici su uvijek bili odgovorni za

prinošenje ţrtava.

Ali jedno zaĉuĊuje: Ako je Bog preko proroka rekao malo prije citirano, tada je to u opreci s

onim što je navodno Bog naredio preko Mojsija u vezi sa svećeniĉkom odorom, sa ţrtvama

paljenicama i ognjenim ţrtvama, isto tako u pogledu klanja ţivotinja, ratova i ubijanja ljudi,

rijeĉima:» A ovo treba da prinosiš na ţrtveniku: dva janjca godinu dana stara, svaki dan bez

prekida. Jedno janje ţrtvuj ujutro, a drugo ţrtvuj uveĉer.». (2 Moj 29, 38-39) Naprotiv od

proroka Jeremije predajom je prenesena sljedeća Boţja rijeĉ: «Ja ništa ne rekoh ocima vašim

o paljenicama i klanicama, niti im što o tom zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje egipatske.»

(Jer 7,22)

Predoĉimo si: Jednom Bog navodno preko Mojsija kaţe: svaki dan moraš ţrtvovati ţivotinju,

a opet preko Jeremije kaţe: Tako nešto nikada nisam zapovjedio.

Stari zavjet vrvi proturjeĉnostima.

Na primjer u Starom zavjetu piše da «Bog» kaţe preko Mojsija: «Zatim pomazanjem

posvećeni svećenik uzme krvi od junca i donese je u šator sastanka. Onda neka svećenik

umoĉi svoj prst u krv i tom krvlju sedam puta poškropi prednju stranu zavjese svetišta, pred

Jahvom». (3 Moj 4, 5-6) Preko Izaije meĊutim On kaţe:»Kad na molitvu ruke širite, ja od vas

oĉi odvraćam. Molitve samo mnoţite, ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle». (Iz 1,

15) Ili npr. sljedeće: «Jahve reĉe Mojsiju i Aronu: Ovako kaţite Izraelcima: Ovo su ţivotinje

… koje moţete jesti…» (3 Moj 11, 1-2) Kod Izaije Bog kaţe toĉno suprotno «Tko zakolje

vola isto kao da je ubio ĉovjeka (Iza 66,3)

Budući da to dvoje istodobno ne moţe biti istinito, postavlja se pitanje: Što je sada toĉno?

Isus iz Nazareta je bio za ţivotinje. On je zapovjedio da se ne jede meso, da se ne ubijaju

ţivotinje

A Isus? Kakav je bio Njegov odnos prema ubijanju ţivotinja?

Kada je Isus ĉistio hram, išao je s biĉem kroz dvorišta i oslobaĊao ţivotinje koje su trgovci

htjeli prodati za ţrtvovanje. Isus se brinuo za to da se ţivotinjama pokloni ţivot, a nije pozvao

svećenike da ih ubiju.

Dalji nagovještaj moţemo pronaći u sljedećoj zgodi: Mnogi su Isusovi uĉenici bili ribari,

dakle lovili su ribe. A Isus im je po smislu rekao: PoĊite za Mnom, uĉinit ću vas ribarima

ljudi. Više ne trebate loviti ribe (Mt 4, 19) Kad su zatim htjeli mreţu punu riba izvući na

obalu, ona se neprekidno cjepala tako da su ribe mogle slobodno otplivati. Nasuprot tome

današnji papa nosi ribarski prsten na kome se moţe vidjeti kako ribar izvlaĉi ribe na obalu. To

odgovara staroj predodţbi: Ţivotinje ginu - dok se Isus zalagao za ţivotinje. O tome se moţe

proĉitati u mnogim prakršćanskim spisima izvan Biblije. U njima je u brojnim primjerima

opisano kakav je bio Isusov odnos prema ţivotinjama. Ta svjedoĉenja potvrĊuju Njegov poziv

ljudima da ne jedu meso, da ne kolju ţivotinje. Ĉak se u Bibliji još mogu naći mjesta u tekstu

u kojima je to vidljivo.

Jesu li iskazi Mojsijevih knjiga vjerodostojni? Njihov tekst su napisali svećenici tek u 6.

stoljeću prije Krista

Ali vratimo se proturjeĉnostima o kojima je bilo govora. U Bibliji, koja je po katoliĉkoj

predodţbi ĉak obvezatna i sveta, piše da ne treba imati svećenikâ niti «oca» - dakle niti

«svetog oca». Katoliĉka crkva meĊutim ima svećenika i jednoga što ga zove «svetim ocem».

Ovdje bi sada (- budući da su Stari kao i Novi zavjet navodno sveti i dani od Boga -) mogao

doći dokaz: «Pa svećenici postoje još u Starom zavjetu od vremena Mojsija.» U Mojsijevoj

knjizi stvarno piše da je navodno Bog preko Mojsija postavio svećenike. To se moralo

dogoditi u trenutku kada je Mojsije bio na brdu Sinaj i od Boga primio Deset zapovijedi Je li

je to doista stvarno tako bilo? Je li to vjerodostojno?

Tko studira teologiju zna da današnji znanstvenici smatraju da je ta Mojsijeva knjiga bila

napisana tek mnogo kasnije, i to u 6. stoljeću prije Krista. Onda kada je zemlja Izrael bila sva

u ruševinama, a Izraelci u zarobljeništvu u Babilonu, sastali su se svećenici i iznova napisali

Bibliju, dotadašnju povijest.

Danas je općenito poznato da je jedan od tekstova iz kojeg potjeĉe Stari zavjet u svome

današnjem obliku, takozvani «svećeniĉki spis». Taj svećeniĉki spis sadrţi upravo to što još i

danas ĉitamo u Starom zavjetu; tamo je po prvi put reĉeno da je Mojsije upute za svećenstvo

navodno primio od Boga. Do tada je to bilo nepoznato. Dakle i znanstvenici potvrĊuju da ono

što ĉitamo u Starom zavjetu nije vjerodostojno.

Da «Mojsijeva knjiga» ne moţe potjecati od Mojsija vidljivo je po jednostavnoj ĉinjenici što

na kraju petoro Mojsijevih knjiga u Ponovljenom zakonu 34 piše:«Mojsiju bijaše sto i

dvadeset godina kad umrije…» (5 Mose 34, 7) To dakle nije mogao napisati on

sam.vjerodostojno.

Da «Mojsijeva knjiga» ne moţe potjecati od Mojsija vidljivo je po jednostavnoj ĉinjenici što

na kraju petoro Mojsijevih knjiga u Ponovljenom zakonu 34 piše:«Mojsiju bijaše sto i

dvadeset godina kad umrije…» (5 Mose 34, 7) To dakle nije mogao napisati on sam.

Bilo bi zanimljivo istraţiti koji se aspekti starozavjetnoga svećeniĉkog brimborija što ga je

navodno Bog postavio, ponovo pojavljuju u svezi s Petrovom stolicom. Pokaţimo dakle

usporedbe: Što je tada navodno bilo propisano i zadano za postavljanje svećenika, za njihovu

odjeću i za svećeniĉko prinošenje ţrtava? I kako to izgleda u usporedbi s onim što se danas

dogaĊa u katoliĉkoj crkvi. Jedan pogled nastranu na poganske kultove, na kojima je sve

zasnovano, mogao bi pridonijeti rasvjetljavanju stvarnog stanja stvari.

Je li «Sveta odjeća» za svećenike, Boţja uputa?

Ili demonska infiltracija da se svećenicima

osiguraju povlastice i poseban poloţaj u narodu?

Oĉigledne proturjeĉnosti o Isusovim izjavama

Što je navodno potrebno za svećeniĉku odjeću, moţe se proĉitati u Izlasku 28. Tamo piše:

«Napravi svome bratu Aronu sveto ruho na ĉast i ukras. Obrati se svim vještacima koje sam

obdario mudrošću, neka naprave haljine Aronu da bi se posvetio i vršio svećeniĉku sluţbu u

moju ĉast.» (2 Moj 28, 2-3)

Tu se postavlja pitanje: Moţe li se postati svetim preko odjeće? A ako postoji samo jedan

Sveti, to je Bog, naš Otac koji je na Nebu – što onda znaĉi «sveta odjeća»?

Jedno objašnjenje bi bilo: Pod izvanjskim «ukrasom», pod raskošnom odjećom, moţe se kao

pod maskom sakriti što uistinu misli onaj koji nosi tu odjeću. A u svezi s time proroci su rekli

mnogo toga, npr. Hošeja: «Druţba je svećeniĉka kao zasjeda razbojnika» (Hošeja 6,9) Iz

ovoga se dade zakljuĉiti: Iza napadne sveĉanosti s odjećom i brimborijem ĉesto se skriva golo

nasilje.

Drugi aspekt bi mogao biti: Moţda je odjeća jednostavno izraz toga da taj ĉovjek ima poseban

poloţaj. On je potpuno uzdignut iz mase i time zorno obznanjuje da je samo on posrednik

izmeĊu Boga i ĉovjeka.

Pismoznanci su se još odvajkada oblaĉili drugaĉije od naroda, a i od proroka koje je Bog

poslao. Tko si prizove u sjećanje da je Bog navodno preko Mojsija rekao kako se svećenik

treba odijevati, tada bi zapravo morao staviti u pitanje Isusa, Krista. Jer «Bog» govori

drugaĉije od Isusa, koji nije odobravao oholo drţanje svećeniĉke kaste. Dakle treba pitati: Je

li onaj koji je kod Mojsija to govorio stvarno Bog – ili se tu radi o demonskoj steĉevini

povlastica i privilegija tadašnje svećeniĉke kaste? Ili je Isus, Krist bio laţan prorok? Jer je On

ipak govorio drugaĉije od toga takozvanog «Boga» u Starom zavjetu.

Proĉitajmo dalje što je navodno Bog rekao kako bi se svećenik imao odijevati, i usporedimo

slike kako se današnji svećenici odijevaju. Tada ćemo prepoznati što se skriva iza petrove

stolice. Na primjer u Izlasku 28, 4-8 piše: «Neka ovu odjeću naprave: naprsnik, oplećak,

ogrtaĉ, košulju resama obrubljenu, mitru i pas; neka naprave svetu odjeću za tvoga brata

Arona i njegove sinove da mi sluţe kao svećenici. Stoga neka oni primaju zlato, ljubiĉasto,

crveno i tamnocrveno predivo i prepredeni lan. Oplećak neka naprave od zlata, od ljubiĉastog,

crvenog i tamnocrvenog prediva i od prepredenog lana - vješto izraĊen. Neka na njemu budu

dvije poramenice, priĉvršćene za njegove krajeve. Tkanica što bude na njemu neka je

napravljena kao i on: od zlata, od ljubiĉastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i od

prepredenog lana, a neka s njim saĉinjava jedan komad.» U tom stilu se nastavlja dalje na više

stranica. Svatko tko je zainteresiran, moţe to sam proĉitati. «Izlazak» je druga knjiga iz

Mojsijevog petoknjiţja.

Kad ĉovjek to ĉita, mora se zamisliti, kao prvo već zbog ovoga: Zašto Aron i svećenici

moraju zapravo biti odjeveni kao što je opisano – a sam Mojsije, veliki prorok, naprotiv, kao

obiĉni ljudi. Još se u Mojsijevom petoknjiţju vidi suprotnost izmeĊu svećenika i proroka! Kao

drugo: Proĉitajmo u Novom zavjetu što je Krist, tada Isus iz Nazareta, rekao svećenicima. On

je upotrijebio jasne rijeĉi:

«Jao vama knjiţevnici i farizeji, licemjeri jedni, koji dajete desetinu od metvice, komoraĉa i

kima, dok zanemarujete najvaţnije u Zakonu: pravednost, milosrĊe i vjernost. Ovo je zadnje

trebalo ĉiniti, a ono prvo ne propustiti. Slijepe voĊe! Vi cijedite komarca, a devu proţdirete.»

(Mt 23, 23-24)

Ili: «Jao vama knjiţevnici i farizeji, licemjeri jedni, koji ste sliĉni okreĉenim grobovima što se

izvana priĉinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvaĉkih kostiju i svakog truleţa! Tako se i vi

izvana ĉinite ljudima pravedni, a unutra ste puni licemjerja i nepravednosti.» (Mt 23, 27-28)

Tako dakle govori Isus, Krist, Sin Boţji. A onda je Bog, Njegov Otac, u Mojsijevoj knjizi

navodno rekao da se farizejima i pismoznancima treba posvetiti «sveta odjeća»? Ovdje ipak

nešto nije u redu!

A u Starom zavjetu to se ĉak nastavlja: «Na njemu poredaj ĉetiri reda dragulja. U prvome

redu neka bude: rubin, topaz i alem; u drugome redu: smaragd, safir i ametist; u trećem redu:

hijacint, ahat i ledac; a u ĉetvrtom redu: krizolit, oniks i jaspis. Neka budu ukovani u zlatne

okvire.» (2 Moj 28, 17-20)

Tko ovdje govori? Kakav je to «Bog» koji daje toliko detaljan opis kako se raskošno treba

opremiti odjeća za ĉovjeka koji će poslije nastupiti kao svećenik? Kome se ovo ne ĉini ĉudno?

To nije samo ĉudno, već je ĉisto poganstvo. A to pogansko prenemaganje promatramo još i

danas – tu pretjeranu raskoš. To nema nikakve veze s istinskom Boţjom rijeĉi preko proroka

Starog zavjeta. To je toĉno suprotnost onoga što slušamo u aktualnoj Boţjoj rijeĉi preko

Njegove proroĉice sadašnjeg vremena.

Bog, naš Otac, u travnju 2005. preko Gabriele je izrekao jasne rijeĉi:

«Isus, koji je tjelesno bio sin tesara, odijevao se kao i narod. I proroci koje sam slao ljudima,

bili su odjeveni kao narod. Nijedno nebesko biće koje je postalo ĉovjekom da bi kao ĉovjek

objavljivalo Moju poruku, nije se odijevalo u purpur, zlato i svilu.»

Dakle oĉito da je iz Starog zavjeta preuzeto dosta toga od svećeniĉke odjeće i od ĉitave

lakrdije; a zar kod zareĊivanja svećenika to izgleda drugaĉije? U Izlasku 29 o posvećivanju

svećenika ĉitamo npr. da je Aron bio pozvan da kolje. Detaljna uputa glasi ovako: «Onda pred

Jahvom, na ulazu u šator sastanka, junca zakolji. Uzmi junĉeve krvi i svojim je prstom stavi

na rogove ţrtvenika. Ostatak krvi izlij podno ţrtvenika.» (2 Moj 29, 11-12)

A što je rekao Isus, Krist – prema jednome izvanbiblijskom evanĊelju? «Zaista, zaista, kaţem

vam, došao sam na svijet da ukinem sve krvne ţrtve i jedenje mesa ţivotinja i ptica koje ljudi

kolju.» (Isusovo evanĊelje. Što je bilo prije 200 godina?) – To je ipak golema proturjeĉnost!

Kao što je već spomenuto, Bog je preko Izaije u Starom zavjetu rekao: Tko kolje vola, to je

kao da ubije ĉovjeka.» Iz( 66,3) On je ovdje izjednaĉio ţivotinju i ĉovjeka: Ubijanje ţivota

nije u Boţjem smislu.

Ponovimo takoĊer što je jeremija rekao u Starom zavjetu: «Ja ništa ne rekoh ocima vašim o

paljenicama i klanicama, niti im što o tom zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje Egipatske.»

(Jer 7,22) Preko Jeremije Bog je takoĊer objavio: «Vaše mi paljenice nisu drage, nisu mi po

volji klanice vaše.» (Jer 6,20), i preko Amosa nešto sliĉno, jer u Amos 5, 22 piše: «Paljenice

kad mi prinosite, prinosnice mi vaše nisu mile, na priĉesnice se od ugojenih telaca vaših i ne

osvrćem.»

Ţrtveni rituali danas? –

Potaknuti od sotonskih energija

upravo veliki crkveni blagdani su

praznici klanja bez premca.

Milijuni ţivotinja se «ţrtvuju» u

pokusima na ţivotinjama

koje zagovara Petrova stolica

I nadalje ostaje otvoreno pitanje je li danas drukĉije. Vidjeli smo usporedbe u odnosu na

odjeću. Je li danas stvarno drukĉije što se tiĉe ţivotinja? Dobro, ţivotinje se više sluţbeno ne

ţrtvuju u nekoj ceremoniji. Ali kamo idu oni koji se tako rado prikazuju na televiziji, nakon

toga? Što jedu? Jer još u Starom zavjetu Bogu su se davali samo «manje vrijedni dijelovi»,

iznutrice. «Dobre komade» svećenik je uvijek pojeo sam. Je li se tu danas nešto promijenilo?

O tome u Starom zavjetu piše npr.: «Desno pleće od svojih ţrtava priĉesnica dajte svećeniku

na dar. Onome Aronovu sinu koji bude prinosio krv i loj sa ţrtve priĉesnice neka u dio

pripadne desno pleće.» (3 Moj 7, 32-33)

Dakle treba se ţrtvovati krv i loj – but će pojesti svećenik. Da ĉovjek sluša i da se ĉudi! Dobri

analitiĉar će sigurno istraţiti pitanje kako je u tom pogledu danas, kada je gospon ţupnik ili

ĉak viši dostojanstvenik pozvan na neku sveĉanost.

Za sluţbeno ustoliĉenje novog pape jedan je mesar svakom vjerniku pruţio mogućnost

prinijeti i ţivotinjsku ţrtvu, naime «Ratzingerovu kobasicu» – 100 g za 85 Centi. To je

meĊutim samo vidljivi vrh ledenog brijega, jer se istovremeno doista svakog trenutka za

uţitak nepca ţrtvuju milijuni ţivotinja ili u laboratorijima za pokuse koje izriĉito zagovara

Petrova stolica, dakle današnja svećeniĉka kasta. A veliki crkveni blagdani – Uskrs i Boţić –

su najveći praznici klanja takozvanog kršćanstva. Dakle i opet ţrtveni rituali! Kome se ţrtvuju

te neduţne ţivotinje? Tko ih pojede? – Svećenici i oni koji se povode za njima.

Taj koji je to zagovarao ili zagovara, sigurno nije Bog, već prije bog podzemlja. Boga

podzemlja moţemo nazvati i sotonskom energijom, ili kratko reĉeno, Sotonom. To su

protivne snage koje su uvijek pokušavale razoriti ono Pozitivno, što su ga Bog i veliki proroci

i Isus iz Nazareta donijeli na svijet, i pretvoriti ga u njegovu suprotnost.

Bog, istinski Svemirski Jedan je onaj isti,

od prije tisućljeća, danas, sutra – u svu vjeĉnost.

Crkva se uvijek nalazila na strani

poganskih svećeniĉkih religija i odluĉila se protiv Krista

Ove izjave sigurno izazivaju protest crkava. Proturjeĉnost koju smo pokazali je doista oĉita.

Ali u crkvama se po smislu nauĉava: Ranije je Bog upravo tako naredio, tu odjeću i te propise

ţrtvovanja. To je bilo tadašnje vrijeme. Tada je On tako objavio svoju volju. A s Isusom, kaţu

oni, zatim je došla promjena. Od vremena Isusa te ţrtve više nisu potrebne; takoĊer i ta

posebna odjeća više nije bezuvjetno potrebna, premda je još rado nose. Jer se «Stari zavjet

osvjetljuje u Novome», kaţe se u crkvenom nauku. Time se mora osigurati i kontinuitet. Ali

je u cjelini nastupila promjena Boţje volje. – Tako se nauĉava u crkvama. To bi bio donekle

odgovor koji bi se od njih mogao oĉekivati.

MeĊutim u jednom spisu same crkve moţe se proĉitati nešto sasvim drugo. I to Neuner i Roos

u knjizi «Vjera crkve u ispravama objave nauka», 13. izdanje, na strani 82 pišu: «Jer postoji

samo jedan Bog koji je stvorio prirodu, koji upravlja sudbinama i koji je autor svetih knjiga.

A Bog ne moţe proturjeĉiti sam sebi.»

Tko sada kome proturjeĉi? Isus Starome zavjetu ili Stari zavjet Isusu, Kristu? Ili bi tada Isus

bio laţni prorok, ili bi bog bio promjenjiv. A kad bi Bog bio promjenjiv, bio bi kao mnogi

ljudi. Ljudi se mijenjaju, svaki dan mijenjaju svoje mišljenje. Sliĉno kao što se i crkva

prikljuĉuje svojim vlastitim mišljenjima i na njima gradi nauk.

Ĉak u Starom zavjetu kod proroka Malahije, 3,6, piše: «Jer ja, Jahve, ne mijenjam se.»

Razjasnimo si: Ako je Bog apsolutan, On se ne moţe mijenjati. Kad bi se Bog mijenjao, bio

bi nesavršen. Ali On je savršen Bog, apsolutan Bog. On ima apsolutne zakone. I po prirodnim

zakonima vidimo da je On apsolutan. Tko je dakle ovdje krivi takozvani uĉitelj? «Bog

«Starog zavjeta? Ili Isus, Krist, u našem vremenu? Ili netko drugi?

Dobri će analitiĉar kojeg oslovljava ova serija, pomoću logiĉnih zakljuĉaka doći do rješenja:

To su oni koji su napisali velik dio Starog zavjeta. A to su bili, kao što smo u meĊuvremenu

saznali, svećenici - a ne Bog.

U katoliĉkom katekizmu piše u stvari nešto drugo. Tamo pod rednim brojem 136 piše: «Bog

je autor Svetog Pisma ukoliko je nadahnuo njegove ljudske pisce; u njima i po njima On

djeluje i tako jamĉi da nas njihovi spisi bez zablude uĉe istini spasenja.»

Pod rednim brojem 140, kao što je već spomenuto, moţe se proĉitati: «Stari zavjet pripravlja

Novi, a Novi ispunjava stari. Oba se meĊusobno osvjetljuju; i jedan i drugi su prava rijeĉ

Boţja.» Da ne bude zabune: oba! Iz toga proizlazi: Ako se po crkvenom mišljenju Stari zavjet

rasvjetljuje u Novom, tada crkve stavljaju uĉenje Isusa, Krista, van snage. Jer Isus je

pouĉavao nešto sasvim drugo od Starog zavjeta. sada tko koga stavlja izvan snage? Posrijedi

je svećeniĉka kasta koja od svakoga uzima ponešto, onako kako joj upravo odgovara u

njezinoj raboti, da bi napokon obmanula i zavela ĉovjeĉanstvo koje najvećim dijelom vjeruje

u nju.

Institucija Petrove stolice uvijek se pozivala na ona objašnjenja što ih je svećeniĉka kasta

upisala u Bibliju, a uvijek bila protiv objašnjenja Isusa iz Nazareta. Sjetimo se samo glavnog

uĉenja Isusa iz Nazareta, Njegov Govor na Gori. O njemu svećeniĉka kasta po smislu kaţe da

je utopija i da se ne moţe ţivjeti. Kada se naprotiv radi o stvarima kao npr. odjeći, sjaju,

raskoši, tada to nailazi na odobravanje Petrove stolice. Ili sjetimo se mnogih uputa za ubijanje

u Starom zavjetu i krvavog traga vatikanske crkve kroz stoljeća, tada se Petrova stolica

nalazila uvijek na strani stare, poganske svećeniĉke religije.

Tko proturjeĉi nazoru crkve ili svećenika, «neka se pogubi». –

Prema katoliĉkom katekizmu i evanĊeoskom nauku zloĉinaĉke upute Starog zavjeta još uvijek

vrijede!

Dobrim analitiĉarima trebali bismo isporuĉiti još materijala na analizu:

Premda je Bog preko Mojsija dao zapovijed «ne ubij», u Starom zavjetu se mnoge upute za

ubojstva kao Boţja rijeĉ stavljaju Mojsiju u usta. Nekoliko primjera. On je navodno rekao:

«… sve muškarce u njemu pobij oštrim maĉem.» (5 Moj 20, 13) Ili: «Strijele svoje opojit ću

krvlju i maĉ moj najest će se mesa, krvi ubijenih i zarobljenih, glava dušmanskih vrhovnika.»

(5 Moj 32, 42) Premda je On dao zapovijed «ne ubij», navodno je rekao: «Stoga svu mušku

djecu pobijte, a ubijte i svaku ţenu…» (4 Moj 31,17) Nevjerojatno! To moţe narediti samo

demon, ali nikada Bog!

Ili izjava, «Ako bi se tko drsko odupro i ne bi poslušao ni svećenika koji ondje stoji da sluţi

Jahvi, Bogu tvome, ni suca, neka se taj ĉovjek pogubi.» (5 Moj 17,12) – Najkasnije ćemo sada

primijetiti tko je autor ovakvih rijeĉi.

Dobri analitiĉar će sada moţda postaviti pitanje: Zar se sve ovo treba rasvijetliti u Novom

zavjetu? U svakom sluĉaju tako je napisano u katoliĉkom katekizmu obvezatno kao nauk.

Vrijeme Novog zavjeta je dakako i vrijeme kriţarskih ratova, inkvizicije, spaljivanja vještica.

U pogledu tih nedjela moţe se reći da se Stari zavjet već osvijetlio u Novome. Bilo je i

«ljudskih ţrtava» što su bile prinesene bogu podzemlja.

Iz ovoga je vidljivo da je demonska energija nad Petrovom stolicom već poĉela osvjetljavati

Stari zavjet u Novome. Kako će se to otprilike nastaviti?

Ponetko će moţda pomisliti: «Ah, pa to su samo rijeĉi» - ali nije toĉno! Iskustvo pouĉava

drugaĉije. Politiĉari npr. ĉesto takve rijeĉi uzimaju ozbiljno. U biografiji hrvatskog

predsjednika, koji je poĉetkom 90-tih godina bio umiješan u rat u Jugoslaviji, taj drţavnik

kaţe: «Genocid» -dakle istrebljenje naroda – «nije samo dozvoljen, već se preporuĉa.»(Franjo

TuĊman, 1989), “Bespuća povijesne zbiljnosti“ ) On se pritom doslovce poziva na svemoćnog

Jahvu iz Starog zavjeta. I to u današnjem vremenu!

Mnogi naravno misle: «To se mene ne tiĉe, ja sam evangelik.» Ali ni Martin Luther nije kao

Isus rekao da se Bog moţe naći u vlastitoj nutrini. On je potvrdio apsolutnu kompetenciju

crkvenog nauka. Luther je ĉak objavio: «Ako netko nauĉava pravi nauk, štoviše ĉak ako i

anĊeo ili Gabrijel doĊe s neba, ako hoće propovijedati, neka dokaţe zvanje ili zapovijed

crkve. Ako neće, neka takvog momka poglavarstvo preda pravome majstoru, koji se zove

majstor Hans.» (82. Psalm što ga je doktor Martin Luther napisao i izdao godine 1530.,

Tomos, Izdanje Lutherovih spisa iz 16. stoljeća 5, str. 74b id.) To znaĉi : krvniku.

Vidimo da Luther nije donio ništa nova, već je samo potvrdio da se treba pogubiti onaj tko

proturjeĉi crkvi i njenom nauku. A što je rekao Isus? «Ljubite svoje neprijatelje i molite za

one koji vas progone»(Mt 5, 44) On govori sasvim suprotno od onoga što nauĉavaju katoliĉka

i luteranska crkva.

Sada se ĉitatelj moţe ispitati u što vjeruje. – U ono što nauĉavaju institucije crkve?

Vjera neukog puka raste ako se

«autoritet Svete stolice oĉituje u veliĉanstvenim

graĊevinama koje izgledaju kao da ih je Bog stvorio»

- rijeĉi su jednog pape! A što je rekao Isus?

Zanimljivo je uostalom što svećeniĉka kasta drţi o svojim vjernicima. U tom pogledu se papa

Nikola V. raskrinkao rekavši: «Da bi se u mozgovima neukog puka stvorilo trajno uvjerenje,

mora postojati nešto što se sviĊa oku. Vjera koja se oslanja jedino na doktrine, uvijek je slaba

i nesigurna. Ali ako se autoritet Svete stolice oĉituje u veliĉanstvenim graĊevinama koje

izgledaju kao stvorene od Boga, vjera će rasti.» - A što je rekao Isus? On je rekao: »Ne zgrćite

sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rĊa nagrizaju, i gdje ga lopovi potkopavaju i kradu.»

(Mt 6, 19), ili to da je ĉovjek hram Svetog Duha te da mu nije potreban izvanjski hram, i

svatko moţe u sebi doći do Boga.

Isus, krist je zapovjedio sasvim jednostavno: «Slijedite Me!», «Ljubi svoga bliţnjeg kao

samoga sebe», «Ljubi Boga» , i on je pouĉavao zlatno pravilo: «Sve što ţelite da ljudi ĉine

vama, ĉinite i vi njima!»(Mt 7, 12).

Isus je bio ĉovjek iz naroda koji je sasvim jednostavno pouĉavao o ljubavi prema bliţnjem i

takoĊer pomagao da ljudi doĊu do samospoznaje. On ih je hrabrio da shvate gdje još sami

griješe i dao im je radosnu vijest da ono što nije dobro mogu ukloniti s Boţjom pomoći. Isus

je dakle bio sasvim jednostavan ĉovjek koji je ljudima pokazivao put, da doĊu do Boga u

svojoj vlastitoj nutrini, i da Boga spoznaju u stvaranju, u ljudima oko sebe, u ţivotinjama, u

biljkama, u kamenju. Isus je rekao: «A ti kad moliš, uĊi u svoju sobu, zatvori vrata te se

pomoli Ocu svom u svojoj nutrini.» (Mt 6, 6) To znaĉi dakle: Poveţi se s Bogom u sebi, jer ti

si hram Boţji.

Vidimo da Isus govori toĉno suprotno od onoga što nauĉava crkva, konaĉno i Stari zavjet.

Tko nauĉava pogrešno? Isus, Krist – ili Stari zavjet odnosno «Bog» Staroga zavjeta, za koji

smo već ĉuli da su to zapravo bile rijeĉi svećeniĉke kaste u svećeniĉkim spisima? Opet su to

svećenici koji još od Starog zavjeta nastupaju protiv Isusa.

Kako bi obmanula ljude, svećeniĉka kasta uzima neke Isusove reĉenice koje se potom citiraju.

Ali uvijek išĉupaju samo ono što im se u trenutku ĉini povoljnim. Vlastiti nauk meĊutim,

nauk Petrove stolice je navodno «nepogrešiv». Od 1870. jedna dogma utvrĊuje nepogrešivost

katoliĉkog, papinskog uĉiteljstva. A ono što kaţe Isus sluţi kao skladište slugama idola kojim

se mogu sluţiti kako bi povremeno ogrnuli ogrtaĉ «kršćanski» ili «Isus» da bi time mogli i

nadalje obmanjivati ljude.

Crkva je izmislila dogme kako bi

zastrašila ljude i imala izgovor za

napade na ljude drukĉijeg mišljenja

U Novome zavjetu, u rijeĉima Isusa, Krista, nema dogmi. Bilo bi zanimljivo znati odakle

potjeĉu dogme.

Crkva je time zapoĉela na svojim koncilima; odluĉila je: Od sada ovo vrijedi kao dogma, a

zatim i ono. Tako su dogme dolazile jedna za drugom. Posljednja je bila dogma Marijinog

tjelesnog uzašašća u nebo, koja je bila proglašena 1950. Budući da se radi o dogmi, svaki

katolik mora vjerovati u to. Ako on to ne ĉini, smatra se heretikom i ĉeka ga vjeĉni pakao. I to

spada u «vjerske istine» koje su obvezatne. Ljudima se natjera strah u kosti da ih se uĉini

nesigurnima. Isus nije ništa rekao o tome. On nije pouĉavao takav sadrţaj niti je uopće

govorio o dogmama.

Dogme su nastale u vrijeme Antike kada je crkva vidjela da postoje ljudi koji još uvijek

pokušavaju teţiti prvobitnom kršćanstvu. Tada su bila postavljena neka vjerska pravila ĉiji je

sadrţaj dijelom teško vjerojatan jer iskaz proturjeĉi zdravome ljudskom razumu. Unatoĉ tome

dogme su bile proglašene kao obvezatan vjerski nauk i tada su Petrovoj stolici dale izvrsnu

priliku za napad na ljude koji nisu bili vjerno odani crkvi. Dogme su dakle pruţale izgovor za

proganjanje ljudi, za izopćivanje onih koji suprotno misle s obrazloţenjem da nisu vjerovali u

dogmu. Od samog poĉetka dogma je bila oruţje protiv onih koji su htjeli nešto drugo i koji su

drukĉije ţivjeli, bila je oruţje protiv «odustanika».

Taj ĉitav brimborium bio je sastavljan ĉak stoljećima. To u narodu nije uopće poznato, jer se

misli da je nauk katoliĉke crkve dolazi iz prakršćanstva i da je stvoren na njegovim temeljima.

Mnogi još uvijek misle tako. MeĊutim sve to se gradilo kao mozaik koji svakako nije

uvjerljiv. Na primjer u godini 321. sabat je premješten na nedjelju. Latinska misa postoji od

394. Sakrament posljednje pomasti došao je u godini 550. Ĉistilište je bilo izmišljeno 593,

prizivanje Marije i svetaca u godini 715. To se nastavlja dalje: Ljubljenje stopala papi bilo je

uvedeno 809. Proglašavanje umrlih svecima sluţbenim aktom pape postoji tek od 973.

Posvećenje zvona je došlo u godini 1000. Bezbraĉnost svećenika postala je obvezatnom tek

1015, dakle 1000 godina poslije Krista. Oprosti su izmišljeni 1119; to je bilo vrlo unosno.

Zatim su došli sudovi heretika. Ispovijedanje je bilo propisano u godini 1215. Tijelovo je bilo

izmišljeno oko godine 1264. I tako se to nastavlja dalje i dalje. U svakom stoljeću bilo je

ponešto pridodano kako bi se brimborium uĉinio još većim, još «ljepšim».

Dogme su dakle crkvena vjerska pravila – ali nisu Boţje zakonitosti. Dogme su nastale tek

kad je prakršćanstvo već bilo preokrenuto u svoju suprotnost, kad su svećenici preuzeli vlast.

O tome meĊutim crkva danas kaţe – što se moţe proĉitati opet u knjizi »Vjera crkve» od

Neuner – Roos: «Zadaća vjerodostojno tumaĉiti pisanu ili predanu rijeĉ Boţju povjerena je

samo ţivom crkvenom uĉiteljstvu…» Br. 149) Ili: «Sve što je u svezi s tumaĉenjem pisma

podlijeţe konaĉno sudu crkve…» (Br. 151) U ovome se opet pokazuje bezuvjetno polaganje

prava na vlast i oholost crkve.

Razmislimo: Prema uĉenju Isusa, Krista, crkva uopće ne postoji! Jer prema Isusu postoji

sobica u koju trebaš ući i postati svjestan da si sam hram Boţji i da je Bog u tebi. I što više

ispunjavamo svoje molitve pri ĉemu se drţimo Boţjih zapovijedi i pouka Isusa, Krista,

postajemo ţivi hram. Ĉemu nam je onda potrebna ĉitava papazjanija Starog zavjeta? Ĉemu

nam je onda potrebna ĉitava svećeniĉka kasta, sluge idola današnjeg vremena? Isus je ţivot a

ne kasta svećenika, niti u Starome, niti u Novome zavjetu.

Vjerski propisi crkve postoje zato da

odrţavaju njenu moć, da provode diktaturu crkve

Vjerski propisi crkve se mogu usporediti s pravnim propisima u svjetovnoj drţavi. Zašto se

oni donose? Da bi se odrţala vlastita moć. Oni dakle postoje iskljuĉivo u svrhu kontrole

takozvanih vjernika i odrţavanja diktature Petrove stolice. To se pokazuje i u tome da se onaj

tko te vjerske propise dovodi u pitanje, odmah kaţnjava najvišom kaznom koju crkva moţe

dodijeliti. Proĉitajmo što kod Neuner-Roos, na str. 53, piše o vjerskim pravilima: «Tko kaţe

da je moguće da se postojećim vjerskim propisima, odgovarajuće znanstvenom napretku,

prema prilici mora pripisati drugi smisao od onoga koji je crkva razumjela i razumije, neka

bude izopćen». – «Izopćen» je oĉito modernija formulacija; prije se to zvalo «vjeĉno proklet».

Prisjetimo se, bio je jedan znanstvenik, Galileo Galilei, koji je otkrio da se Zemlja okreće oko

Sunca. Zbog toga je bio podvrgnut inkvizicijskom procesu i morao je povući tu tvrdnju. Ako

danas netko tvrdi da to što je crkva nauĉavala tada, danas pogrešno, biva izopćen. Vidi se da ti

vjerski propisi nemaju drugi smisao osim da odrţavaju moć crkve – dok kod Isusa, Krista, ne

postoje vjerski propisi. Isusu, Kristu bilo je stalo da ljude vodi k Bogu. Vjerski propis,

naprotiv, sluţi provoĊenju crkvene diktature.

Iz svih ovih dogaĊaja dade se zakljuĉiti da diktatori crkvene ignorancije uopće ne uzimaju

ljude ozbiljno.

Od pape Pija II., koji je ţivio od 1405 do 1464, prenesena je izjava: «Nama i našima je bajka

o Isusu postala blagoslovom.» Tko ovo ĉita moţda se sjeća velikog inkvizitora kod

Dostojevskog, koji je Isusu, koji se pojavljuje u toj pripovijetki, objasnio da su veliki

inkvizitor i crkva prisvojili uĉenje Isusa, Krista, da su ga preokrenuli i tako zaveli narod.

Dobri analitiĉar se u svezi s ovim sigurno sjeća već spomenute izjave pape Nikole V.: «Da bi

se u mozgovima neukog puka stvorilo trajno uvjerenje, mora postojati nešto što se sviĊa oku.

Vjera koja se oslanja jedino na doktrine, uvijek je slaba i nesigurna. Ali ako se autoritet Svete

stolice oĉituje u uzvišenim graĊevinama koje izgledaju kao stvorene od Boga, vjera će rasti.»

Slika koju smo u prvim mjesecima godine 2005. ĉesto imali pred oĉima: veliĉanstvene

graĊevine, pompozni nastup, dojmljiva glazba, luksuz, raskoš i dragulji.

Izlaz iz dileme:

»IziĊite iz nje, moj narode …»

Dragi slušatelji, dragi ĉitatelji, kojoj kategoriji Vi pripadate? Pripadate li i Vi onima o kojima

je govorio papa Nikola V.? Mora li se i u Vašem mozgu nešto promijeniti da biste napokon

postali neuki? Pripadate li i Vi tome «neukom puku» koji se mora uvjeriti da je takozvana

Sveta Petrova stolica A i O ? Vjera u to sigurno ne dolazi od svetog duha, od pravoga Svetog

Duha, nego od zraĉenja koja moţemo nazvati npr. sotonskim energijama.

Za one meĊu Vama koji ozbiljno razmišljaju kako da odgovore na ovo pitanje, moţemo Vam,

ako ţelite, pokazati izlaz. Izlaz iz dileme koju moţda sada otkrivate u sebi, nalazi se takoĊer u

Bibliji. U Ivanovom Otkrivenju, 18, 4, piše: « IziĊite iz nje moj narode, da ne postanete

sudionicima njezinih grijeha, i da ne dijelite njezinih muka (zala).»

Dragi traţitelji istine, ovo je bio samo jedan sasvim mali isjeĉak iz mnogih, mnogih

proturjeĉnosti koje se otkrivaju kada se poĉne misliti analitiĉki i pitati, a ne bez prosudbe

prihvaćati što se ponudi.

Na ovom mjestu meĊutim hoćemo još jednom izriĉito naglasiti da svaki ĉovjek ima slobodu

vjerovati što ţeli. I svaka institucija moţe nauĉavati što ţeli. Mi prakršćani ne šutimo samo

onda kada jedna institucija sebe naziva kršćanskom, a njeno uĉenje ne samo da nema nikakve

veze s uĉenjem Isusa, Krista, već mu je ĉak opreĉno.

Poganski kult ţrtvovanja

Korijeni današnje svećeniĉke kaste.

U nastavku ćemo još jednom ići za korijenima današnje svećeniĉke kaste u Rimu s njenim

ritualima i ceremonijama, s njenom raskoši, s njenim bogatstvom i njenom raskošnom

odjećom, sve do vremena Starog zavjeta. Pitajmo još jednom: Da li je još u vrijeme Abrahama

postojala takva svećeniĉka kasta?

Abraham je potjecao iz Ura u Kaldeji, u današnjem Iraku. Tamošnji ljudi su vjerovali u

mnogo bogova. Bilo je mnogo svećenika i razliĉitih kultova. Obitelj u kojoj je Abraham

odrastao, ţivjela je dakle – kao i sve obitelji tadašnjeg vremena – u mnogoboštvu, u

poganstvu. A poganstvo je imalo odgovarajuće svećenike.

Vrijeme u kojem je abraham ţivio – otprilike u prvoj polovici drugog tisućljeća prije Krista –

u Mezopotamiji je bilo vrijeme Sumerana. U Babilonu se razvijao svijet Sumerskih bogova.

Postojao je bog sunca, postojali su razliĉiti bogovi gradova, postojala je boţica ljubavi

imenom Ištar, a postojala je i hijerarhijski podijeljena svećeniĉka kasta koja je sebe smatrala

posrednikom izmeĊu Boga i ĉovjeka.

Svećeniĉka kasta je obnašala takoĊer drţavnu vlast. Kralj je istovremeno bio i svećeniĉki kralj

i morao je smirivati i stišavati boga ili bogove da bi uspostavio komunikaciju izmeĊu ljudi i

tih boţanstava.

«Bog» je po tadašnjoj predodţbi dakako zahtijevao ţrtve, ţivotinjske ţrtve ali i ljudske ţrtve.

Kod ljudskih ţrtava nerijetko se dogaĊalo da se boţanstvu mora ţrtvovati prvoroĊenĉad kako

bi se zadovoljio bog u kojeg su tadašnji ljudi vjerovali.

Izak je bio prvi Abrahamov sin kojeg je Abraham volio iznad svega. To je bilo ĉuvstvo u

Abrahamovu srcu imati sina kojeg je postavio za svog nasljednika, kojeg je stavljao ispred sve

ostale djece. Abrahamu je Bog rekao: »Ţrtvuj Meni tog prvoroĊenca, svoga sina Izaka». Time

je On mislio da Abraham ţrtvuje svoju vezanost za sina, a ne samog sina.

Abraham se hrvao s Bogom zbog Boţjeg zahtjeva «Ţrtvuj Mi svoga sina Izaka, svoga

miljenika.» Ali rijeĉ «ţrtva» bila je u njegovoj svijesti tako ukorijenjena da je mislio:

«Ţivotinjska ţrtva, ljudska ţrtva – sasvim normalno je da Bogu ţrtvujem sina.» i pritom je

naravno mislio na poganskog Boga, iz mnogoboštva, jer je u toj svijesti odrastao. Abrahamu

je bilo jasno da sada mora prinijeti ljudsku ţrtvu, svoga ljubljenog sina.

Radi se dakle o nesporazumu s Abrahamove strane. Bog je htio da Abraham, kao što bismo

danas rekli, ne oboţava svog sina, dakle da svog sina ne voli više od Boga, već da Boga stavi

na prvo mjesto. Abraham je meĊutim vjerovao da ta «ţrtva» znaĉi ubiti sina. Dakle Bog nije

htio kušati Abrahama, jer znamo da se tada umiješao anĊeo, nego je Abraham još bio proţet

vjerskim predodţbama iz sredine iz koje je došao.

Dolazak anĊela u meĊuvremenu koji je Abrahama zaustavio i rekao: «Ne ţrtvuj svog sina,

Bog to neće!», bio je simbol. Bog nije htio ništa drugo osim da Abraham uzme svog sina za

ruku i da dvojica doĊu k Njemu, jednome Bogu ljubavi, da Abraham ne daje prednost Izaku,

već uvijek Bogu. A to je na poĉetku Abraham krivo shvatio. Htio je biti poslušan i ubiti Izaka

kako bi prinio «ţrtvu». Znamo da je Abraham na koncu ţrtvovao ovcu. Ali preko proroka

kojih je Bog poslao, On je govorio i protiv takve ţrtve.

I ovdje još izbija staro pogansko kultno mišljenje: Ako već ne prinosim svog sina, onda barem

ţivotinju! – Vidi se da se u ĉovjeku, u Abrahamu, zbiva borba. Svjesnost o Boţjem Duhu, o

jednome-jedinom Bogu, mogla se tek sasvim postupno probiti protiv starih svećeniĉkih

kultova. Bila su potrebna stoljeća u kojima su se stalno pojavljivali istinski proroci i borili s

poganskim svećeniĉkim kultovima za pravu ţrtvu, koja se ne sastoji od ljudi ili ţivotinja već

od predavanja Bogu.

U mnogoboštvu je postojao i strah od bogova, da će se oni baciti na ĉovjeka i njemu, ĉovjeku

, oduzeti ţivotinje, oduzeti zemlju, ubiti ga, muĉiti i sliĉno. Jer se u Starom zavjetu stalno

kaţe: Boga se mora umiriti. Dakle i Abraham je ţrtvujući ovcu pokušao umiriti Boga u nadi:

«Nemoj se molim te ljutiti na mene što ti sada ne ţrtvujem svog sina. Nemoj mi molim te

nauditi, a pogotovo nemoj nauditi Izaku, zato ti ţrtvujem ovcu, da se umiriš.» Premda je

Abraham znao za Boga, Svemirskog jednog, on je mislio na okrutnog boga iz mnogoboštva,

jer je taj naĉin mišljenja bio još aktivan u njemu.

Za vrijeme svoga zarobljeništva u Egiptu izraelski narod je preuzeo mnoge tamošnje obiĉaje,

npr. raskošnu svećeniĉku odjeću

Poganska predodţba, koju je njegovala svećeniĉka kasta, da je Bog okrutan Bog, nalazi se i u

ostalim Mojsijevim knjigama, npr. u izvještajima o vremenu nakon što je Mojsije izveo narod

iz Egipta. Mojsije, veliki prorok, primio je na brdu Sinaj Zapovijedi od Boga; a kad je sišao sa

sinajskog brda našao je Izraelce kako su napravili ţrtvenik i ţrtvuju zlatno tele. Tu je opet na

djelu bio utjecaj poganskog svećenstva, jer su Izraelci dolazili iz Egipta, a i u Egiptu je

postojalo pogansko svećenstvo sa ţrtvama. Tamo su ga Izraelci i upoznali. Oni su usvojili

mnogo toga od tamošnje religije i od egipatskog naroda, dakle još nisu imali povjerenja u

milosrdnog, dobrostivog Boga.

Utjecaj što su ga poganske svećeniĉke religije imale na narod Izraela u Mojsijevo vrijeme je

razumljiv, jer izraelski je narod na koncu nekoliko stotina godina bio u zarobljeništvu kod

Egipćana, tamo je dakle doţivio kako je svećeniĉka kasta bila odjevena, što je radila i kakvu

je moć imala. Sasvim oĉigledno vrlo mnogo od toga je bilo preuzeto, poĉevši od pompozne

odjeće. Iz povijesti je poznata raskošna odjeća faraona i njegove svećeniĉke kaste.

Tu se jasno prepoznaje da su se Izraelci ugledali na njih.

Mojsijeve knjige su najvećim dijelom sastavili svećenici tek 1000 godina poslije Mojsija,

kako bi u Stari zavjet prokrijumĉarili

svoje predodţbe i ţelje

Tko i zašto o Mojsijevom petoknjiţju govori kao o «svećeniĉkim knjigama»?

Ţupnici i teolozi na visokim školama uĉe da su Mojsijeve knjige velikim dijelom napisali

svećenici. U Mojsijevim knjigama je bilo obuhvaćeno više spisa; jedan od njih je takozvani

svećeniĉki spis. Taj svećeniĉki spis je nastao u 6. stoljeću prije Krista. Napisali su ga izraelski

svećenici koji su bili u progonstvu u Babilonu; oni su svoj kult i svoje svećeniĉko vjerovanje

praktiĉki projicirali u Mojsijevo doba.

Vrlo je vjerojatno da u tim tekstovima postoje i utjecaji iz starog Babilona, gdje je dakako

vladala takoĊer mnogoboţaĉka vjera i svećeniĉka kasta s posebnom odjećom i ţrtvama.

Mojsijeve knjige nisu dakle bile sastavljene za Mojsijeva ţivota, već skoro tisuću godina

kasnije. Prije toga su postojale pojedinaĉne predaje. Npr. prve bilješke o mojsiju seţu unatrag

do vremena Davida i Salomona. Detalji o svećeniĉkim kultovima bili su dopunjeni tek

kasnije, upravo u 6. stoljeću.

Zapravo su svećenici iskoristili Mojsija da u takozvani Stari zavjet prokrijumĉare svoje

predodţbe, svoje ţelje, svoje pozicije. Na kraju krajeva to je svećeniĉki zavjet, a ne Mojsijev.

Isto tako na to gledaju i crkveni teolozi, premda naravno kaţu da u ranijim spisima upravo

svećeniĉko nije bilo toliko vaţno, tek je kasnije prepoznata njegova vaţnost.

Svećenici su se svjesno postavili izmeĊu Boga i ljudi kako bi pomoću prijetnji vladali njima

Dobri analitiĉar će istraţiti zašto je upravo «svećeniĉko» toliko vaţno. Svećeniĉko je vaţno za

svećenike zato jer se pomoću svećeniĉkog mogu postaviti izmeĊu Boga i ĉovjeka, jer ljudima

mogu reći po smislu : «Potreban vam je svećenik da biste postigli spasenje. Potreban vam je

svećenik da biste umirili Boga. Potreban vam je svećenik da biste ispunili sve što je

propisano, kako biste bili dobri sljedbenici kulta.» I svećenik traţi da mu se to plati.

Danas je posve sliĉno. Svećenik je vaţan jer stoji izmeĊu Boga i ĉovjeka. A kako je kod

Isusa? Isus nije govorio o svećenicima već je pouĉavao: «Kraljevstvo Boţje je iznutra u

vama.» (Lk 17, 21) Prema tom uĉenju svaki svećenik, svaka svećeniĉka kasta i svaka

svećeniĉka institucija postaje suvišnom.

Postoje i ugledni katoliĉki teolozi, npr. Rupert Lay i Herbert Haag, koji kaţu da Isus nije

postavio svećenike*. (Rupert Lay, «Postcrkveno kršćanstvo – ţivi Isus i umiruća crkva»,

Düsseldorf 1995; Herbert Haag, «O ĉemu se radi – da li je Isus htio dvostaleţnu crkvu?»,

Freiburg 1997) On nije osnovao crkvu niti je postavio svećenike. Ako dakle proroci neće

svećenike, pogotovo Isus, Krist – zašto onda narod hoće svećenike? - Upravo je puno

udobnije otići na ispovijed svećeniku koji će mi oduzeti sve grijehe, nego kada sam trebam

otići svome bratu da s njim rašĉistimo stvar. Svećenik takoreći preuzima moj posao i ja

gotovo zabadava odlazim u nebo. To je praznovjerje koje crkva još i danas nauĉava.

Narodu su oĉito potrebne osobe visoka poloţaja. Odviše ljudsko Ja ţeli pred sobom imati

sliku koja predstavlja Boga. MeĊutim je li ta predodţba postojala od samog poĉetka ili je

netko narod tome nauĉio? I tko? Naravno oni koji od toga imaju korist, naime svećenici.

Kada je Isus iz Nazareta pouĉavao: «Kraljevstvo Boţje je iznutra u vama», je to je bila poruka

koja je jako pokretala ljude. Kako je onda narod došao na ideju da su mu potrebne

ispovjedaonice, da mora plaćati oproste, i da mora prinositi ţrtve? Samo zbog toga što su

postojale svećeniĉke sluge idola koji su vršili tu prisilu povezanu s prijetnjama duhovne

kazne: «Ako nas ne slijedite, doći ćete u pakao. Ako ne ĉinite to što smo vam naredili, nećete

doći do Boga.» Ovdje se ponavlja ono što već sadrţe takozvani svećeniĉki spisi, naime

odreĊeni pravni poredak koji sadrţi sasvim konkretne propise za ponašanje ljudi i tim ljudima

grubo prijeti ako ne izvršavaju propise.

Ako je svećeniĉki spis napisan skoro tisuću godina poslije vremena u kojem je ţivio Mojsije,

tada si ĉovjek moţe dobro predoĉiti – i u pogledu toga tko je to napisao – da to što danas piše

u knjigama ima malo veze s realnošću, već da je bilo tako vješto ofarbano kako se nakon

tisuću godina htjelo da to bude.

«I to je stvarno Bog rekao Mojsiju?» -

Prikazi iz Starog zavjeta.

Tko se ne drţi propisa «neka se pogubi»

Te se knjige moraju ĉitati dakle s najvećim oprezom imajući uvijek pred oĉima: Ovo o

proroku Mojsiju je napisala svećeniĉka kasta, neprijatelj proroka – kako je to Walter Nigg

prikazao u svojoj knjizi «Proroĉki mislioci. Ne gasite duh», str.124. Ako uvijek pitamo: «Je li

to Bog stvarno rekao Mojsiju?», primijetit ćemo koliko je nevjerojatno da je Bog preko

Mojsija rekao npr. sljedeće:

Ĉitamo u Izlasku (2 Moj 28, 1-4): «A onda dovedi k sebi izmeĊu Izraelaca svoga brata Arona

zajedno s njegovim sinovima: Nadabom, Abihuom, Eleazarom i Itamarom, da mi sluţe kao

svećenici. Napravi svome bratu Aronu sveto ruho na ĉast i ukras. Obrati se svim vještacima

koje sam obdario mudrošću neka naprave haljine Aronu da bi se posvetio i vršio svećeniĉku

sluţbu u moju ĉast. Neka ovu odjeću naprave: naprsnik, oplećak, ogrtaĉ, košulju resama

obrubljenu, mitru i pas; neka naprave svetu odjeću za tvoga brata i njegove sinove, da mi

sluţe kao svećenici. Stoga neka oni primaju zlato, ljubiĉasto, crveno i tamnocrveno predivo i

prepredeni lan. Oplećak neka naprave od zlata, od ljubiĉastog, crvenog i tamnocrvenog

prediva i od prepredenog lana – vješto izraĊen. Neka na njemu budu dvije poramenice,

priĉvršćene za njegove krajeve. Tkanica što bude na njemu, neka je napravljena kao i on: od

zlata, od ljubiĉastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i od prepredenog lana, a neka s njim

saĉinjava jedan komad. Zatim uzmi dva draga kamena oniksa i u njih ureţi imena Izraelovih

sinova: šest njihovih imena na jednome dragom kamenu, a preostalih šest imena na drugome

dragom kamenu, prema njihovu roĊenju. Kao što rezbar dragulja urezuje peĉate na prstene,

tako ti ureţi imena Izraelovih sinova. Oko njih navezi zlatan obrub, pa priĉvrsti oba draga

kamena za poramenice oplećka, da budu spomen dragulji na Izraelove sinove. Tako neka

Aron nosi njihova imena o svoja dva ramena pred Jahvom da ih se sjeća. Naĉini zlatne okvire

i dva lanĉića od ĉistog zlata. Naĉini ih kao zasukane uzice i onda zasukane lanĉiće priĉvrsti za

okvire.»

Ovdje ćemo preskoĉiti nekoliko stihova i ĉitamo dalje u Izlazak 28, 31:

«Ogrtaĉ za oplećak sav napravi od ljubiĉastog prediva. Prorez za glavu na njemu neka bude u

sredini. Rub naokolo proreza neka bude opšiven kao ovratnik na oklopu, tako da se ogrtaĉ ne

podere. Na njegovu rubu sve naokolo naĉini šipke od ljubiĉastog, crvenog i tamnocrvenog

prediva, a izmeĊu njih zvonca od zlata naokolo; zlatno zvonce pa šipak, zlatno zvonce pa

šipak naokolo ogrtaĉa uz rub. Neka budu na Aronu dok vrši sluţbu, da se ĉuje kad ulazi u

Svetište pred Jahvu i kad izlazi; tako neće umrijeti.»

Dobri analitiĉar će umnogome posumnjati da je Bog to rekao. Ĉovjek si ne moţe predoĉiti da

je Bogu potrebno to raskošno poštovanje. Ĉovjek si prije svega ne moţe predoĉiti da netko

mora umrijeti samo zato jer se ne drţi takvih propisa.

«Tako neće umrijeti» piše u Mojsijevoj knjizi; dakle inaĉe ga se mora ubiti. A Bog, Vjeĉni,

rekao je preko Mojsija u Deset zapovijedi: «Ne ubij.»– Ova se proturjeĉnost nalazi na

mnogim mjestima Starog zavjeta, gdje Bog navodno stalno poziva da se ubiju oni ljudi koji ne

ispunjavaju odreĊene propise. To se provlaĉi kroz cijeli svećeniĉki spis. Bog sigurno nije

izdao te naloge.

Propisi odijevanja i ritualnih postupaka iz Starog zavjeta kao uzor današnjoj crkvi. –

Što je rekao Isus, Krist, o farizejima i pismoznancima?

Odjeća današnje svećeniĉke kaste je vrlo sliĉna opremi svećenika u Starom zavjetu, potjeĉe

dakle iz poganstva. U Izlasku 28, 36-38 piše:

«Napravi potom jednu ploĉu od ĉistoga zlata i na njoj ureţi, kao što se urezuje na peĉatnom

prstenu: 'Jahvi posvećen'. Za mitru je priveţi modrom vrpcom da stoji s proĉelja mitre. Neka

stoji na Aronovu ĉelu. Tako neka Aron na se preuzme nedostatke koji bi mogli okaljati sve

svete prinose što ih Izraelci posvećuju. Neka uvijek stoji na njegovu ĉelu da za njih stjeĉe

blagonaklonost Jahvinu.»

Zanimljiva je i upotreba ulja za pomazanje; podsjeća na današnja pomazanja. O tome npr.

piše: «Izlije ulja pomazanja Aronu na glavu te ga pomaţe, da ga posveti.» (Lev 8,12) Ili:

«Sedam puta poškropi njime ţrtvenik te pomaţe ţrtvenik i sav njegov pribor, umivaonik s

njegovim stalkom, da ih posveti.» (Lev 8, 11)

Kome pritom ne padnu odmah na pamet današnji rituali: kod posvećivanja crkve, kod

posvećivanja biskupa, svećenika ili Ċakona. Uvijek postoje takvi toĉni propisi kako se sve ima

precizno odvijati. U biti to je takoĊer tako rastrošno i njihov je smisao tako nerazumljiv kao

što je opisano u citatu.

A što je Isus, Krist, rekao za sav kult? On je po smislu rekao ljudima: Ti si hram Svetog

Duha. Uresi svoju dušu ukrasima vrline, dobrim, bogougodnim mislima. Ţivi po Deset

zapovijedi Boţjih i po rijeĉi ţivota koju sam Ja, Isus, Krist, donio ljudima, npr. Govor na

Gori. – Isus nikada nije govorio o kultnim radnjama pogotovo ne o postavljanju svećenika.

Da tu nešto nije u redu, primijetio je još prorok Jeremija, jer kod njega u Starom zavjetu

ĉitamo, Jer 8,8:«Kako moţete tvrditi: 'Mi smo mudri, u nas je Zakon Jahvin!' Zaista u laţ ga

je pretvorila laţljiva pisaljka pisara!» Veliki prorok, dakle Jeremija kaţe: Ovdje nešto nije u

redu. Ovdje su svećenici već krivotvorili Pismo odnosno slovo

Taj propis o odijevanju ponekoga će podsjetiti na reĉenicu koju je Isus izrekao o ljudima koji

su tako odjeveni, a moţe se proĉitati u EvanĊelju po Mateju: «Sve što ĉine, ĉine zato da ih

vide ljudi. Zato raširuju svoje zapise i produljuju svoje rese. Vole proĉelje na gozbama, prva

mjesta u sinagogama, pozdrave na javnim mjestima i da ih ljudi nazivaju 'rabbi' (uĉitelj).» (Mt

23, 5-7) Zatim dolazi poznata reĉenica«Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo

jednog uĉitelja, a svi ste braća!» (Mt 23, 8) – po smislu to naravno znaĉi braća i sestre. Isus je

u svakom sluĉaju pouĉavao jednakost, a ne hijerarhiju svećenika i duţnosnika.

Isus je takoĊer pouĉavao da Ga slijede rijeĉima: «Slijedite Me!» (Mt 4, 19) To znaĉi: Ĉinite

ono što sam vas uĉio, i konaĉno što je zapisano u Zapovijedima, jer Isusove upute su u skladu

s Boţjom zapovijedi.

Ţivotinjske ţrtve u Starom zavjetu

«paljene Jahvi na ugodan miris».-

Isus se uvijek zauzimao za ţivotinje

Što je Isus zapravo govorio o ţrtvovanju ţivotinja?

Postoji jedan Isusov citat u jednome apokrifnom spisu. Od njega je saĉuvano samo nekoliko

komadića papira, ali zanimljivo, saĉuvan je ovaj dio. U muzejima ga se moţe proĉitati:

«Došao sam ukinuti ţrtve». U Novom zavjetu se takoĊer moţe proĉitati kako je Isus bio u

pustinji i ţivio u miru s takozvanim divljim ţivotinjama, ili kako je u hramu oslobodio

ţivotinje koje su trgovci prodavali za ţrtvovanje. Postoji mnogo primjera kao se Isus

zauzimao za ţivotinje. Ponešto od toga se nalazi u Bibliji, a najviše toga je svakako izvan

Biblije.

Jedna jasna izjava se još moţe naći u EvanĊelju po Marku, 11, 7. Ona glasi: «Zar ne stoji

pisano: Kuća moja neka bude kuća molitve za sve narode, a vi ste je pretvorili u razbojniĉku

špilju.» Isus govori o «razbojniĉkoj špilji». Koga su ubijali? – Ţivotinje.

Što nasuprot tome kaţu svećeniĉki spisi Starog zavjeta? Oni izvještavaju da je Jahve iz šatora

sastanka pozvao Mojsija i protumaĉio: Ţrtve paljenice su ţivotinjske ţrtve gdje se cijela

ţivotinja spaljuje na ţrtveniku, za razliku od drugih ţrtava gdje se spaljuje samo dio, a

preostali dio se predaje svećenicima ili ga zajednica koja prinosi ţrtvu pojede na ţrtvenom

objedu (sastavljeno po smislu iz Levitskog zakonika).

U Levitskom zakoniku 1, 3-9, ĉitamo detaljne upute: «Ako njegov prinos za ţrtvu paljenicu

bude od krupne stoke, neka prinese muško bez mane. Neka ga dovede k ulazu od šatora

sastanka da pred Jahvom bude primljen. Neka stavi svoju ruku na glavu ţrtve paljenice da mu

za njegovo ispaštanje bude primljena. Neka zatim zakolje junca pred Jahvom. A Aronovi

sinovi, svećenici, neka prinesu krv. Neka njome zapljusnu sve strane ţrtvenika koji stoji pred

ulazom u šator sastanka. Potom neka se ţrtva sadre i sasijeĉe na dijelove. Neka sinovi

Aronovi, svećenici, naloţe vatru na ţrtveniku, i na vatru metnu drva. Neka zatim sinovi

Aronovi, svećenici, naslaţu dijelove, s glavom i lojem, na drva što su na vatri na ţrtveniku.

Drobina i noge neka se operu u vodi. A onda neka svećenik sve saţeţe u kâd na ţrtveniku. To

je ţrtva paljenica, ţrtva paljena Jahvi na ugodan miris.»

Ove rijeĉi – «Jahvi na ugodan miris» –zvuĉe potpuno poganski: Prinositi ţrtve da se mnogi

bogovi odobrovolje. Levitski zakonik je pun propisa za ţrtvovanje, dakle propisa kako se

ţivotinje trebaju ubijati. U njemu se u poglavlju 18, 13-18, ĉak tvrdi da je Mojsije svećenike

posvetio na sljedeći naĉin:

«Potom Mojsije dovede Aronove sinove; na njih obuĉe haljine, pasovima ih opaše i poveze

im zavoje, kako je Jahve naredio Mojsiju. Dovede potom junca ţrtve okajnice. Aron i njegovi

sinovi stave svoje ruke na glavu juncu ţrtve okajnice. Zatim ga Mojsije zakolje. Onda uzme

krvi pa je svojim prstom stavi na na rogove oko ţrtvenika. Tako ţrtvenik oĉisti. Zatim izlije

krv podno ţrtvenika; posveti ga, izvršivši na njemu obred pomirenja. Zatim Mojsije uzme sav

loj što je bio oko drobine, privjesak s jetre, oba bubrega i njihov loj, pa to saţeţe u kâd na

ţrtveniku. A koţu od junca, njegovo meso i njegovu neĉist spali u vatri izvan tabora, kao što

je Jahve naredio Mojsiju. Dovede potom ovna za ţrtvu paljenicu.»

To se nastavlja i dalje s nevjerojatnim muĉnim uputama. A «izvještaj» uvijek završava

reĉenicom: «To je bila ţrtva paljenica na ugodan miris, ţrtva u ĉast Jahvi paljena, kako je

Jahve naredio Mojsiju.» (Lev 8, 21)

Na drugom se mjestu opisuje kako se treba ţrtvovati grlica ili golub: «Neka ga svećenik

prinese k ţrtveniku i, zavrnuvši mu vratom, otkine glavu i na ţrtveniku saţeţe. Zatim neka

mu krv iscijedi ţrtveniku sa strane.» (Lev 1, 15)

Ove okrutne ritualne radnje su zapisane u Levitskom zakoniku. To je onaj dio Mojsijevog

petoknjiţja što su ga, barem u najvećem dijelu, naknadno dopisali svećenici. On je ĉak

potpuno proturjeĉan 1. knjizi Mojsijevoj gdje je Bog govorio: «I doda Bog: Evo, dajem vam

sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme:

neka vam bude za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po

zemlji u kojima je dah ţivota – neka je za hranu zeleno bilje! I bi tako. I vidje Bog sve što je

uĉinio, i bijaše dobro.» (Post 1, 29-31)

On je proturjeĉan i mnogim drugim mjestima što smo ih citirali. On je proturjeĉan već

ĉinjenici što je Mojsije neposredno prije toga primio Deset zapovijedi u kojima Bog izriĉito

rekao: «Ne ubij.»

Kako bi se slika zaokruţila evo još jedne izjave kako svećenik treba postupati na oltaru

navodno Bogu u ĉast. Ĉuli smo kako se postupa s golubima. Uputa svećenicima završava

ovako: «Neka mu gušu i perje ukloni i pobaca ih na istoĉnu stranu ţrtvenika, na mjesto za

otpatke. Neka ga raspori duţ obaju krila, ali neka ih ne rastavlja. Onda neka ga svećenik

saţeţe na drvima što su na vatri. To je ţrtva paljenica, ţrtva paljena Jahvi na ugodan miris.»

(Lev 1, 16-17)

Vidimo da se ovdje opisuje okrutni bog: «Jahvi na ugodan miris.» Isus, Krist, nas je uĉio o

Bogu ljubavi, o Bogu mira, o Bogu jedinstva koji je s prirodom, koji je za prirodu, za Majku

Zemlju.

Jeronim koji je iz mnoštva tada još postojećih spisa naĉinio izbor i sastavio prvu Bibliju

(Vulgatu), upotrijebljenim je tekstovima ponešto dodao, promijenio i «popravio». MeĊutim

jedna jasna Izjava Jeronima, koji je pred sobom imao prvobitne spise, glasi: «Uţivanje

ţivotinjskog mesa je bilo nepoznato sve do potopa. Ali nakon potopa su nam usta napunili

vlaknima i smrdljivim sokovima ţivotinjskog mesa.» On ne kaţe: «Bog je to naloţio», on

kaţe: «napunili su nam usta». Zatim nastavlja: «Isus Krist, koji se pojavio kad je bilo

ispunjeno vrijeme, ponovo je spojio kraj s poĉetkom, tako da nam sada više nije dozvoljeno

jesti ţivotinjsko meso.» (Adversus Jovinianum)

Poznato samo malobrojnima: Petrova stolica odreĊuje:

Stari i Novi zavjet –

«oba su istinska rijeĉ Boţja».

U izvještajima Starog zavjeta vlada okrutan poganski Bog.

Sada si moţemo predoĉiti zašto nam je Bog, naš vjeĉni Otac, poslao Svog Sina, Isusa, Krista:

Da zaustavi sve te kultne radnje, cijelo poganstvo. A Isus, Krist, je pouĉavao i to

zaustavljanje. On je bio i danas jest protiv svećeniĉke kaste koja Boga koristi kao sredstvo do

cilja.

Ponetko će sada moţda primijetiti: «To je bilo! To je odavno prošlo.» Današnja svećeniĉka

kasta naprotiv kaţe: «Stari zavjet osvjetljuje Novi». Ne znaĉi li to da će se jednom te uţasne

slike Starog zavjeta ponovo sliti u Novi? To je na kraju krajeva katoliĉka crkva stvarno

utvrdila u svom katekizmu u kojem pod rednim brojem 140 piše: «Stari zavjet pripravlja

Novi, a Novi ispunjava Stari. Oba se meĊusobno osvjetljuju; i jedan i drugi su prava rijeĉ

Boţja.»

Dakle prava rijeĉ Boţja moglo bi biti ono što proĉitamo u Mojsijevim knjigama! Na primjer u

Levitskom zakoniku saznajemo da «tko god prokune svoga oca i svoju majku, neka se

smakne» (Lev 20, 9) Ili da «ĉovjek koji poĉini preljub sa ţenom svoga susjeda, neka se kazni

smrću, i preljubnik i preljubnica.» (Lev 20, 10) Isto tako piše: «Ako bi muškarac legao s

muškarcem kao što se lijeţe sa ţenom, obojica bi poĉinili odvratno djelo. Neka se smaknu.»

(Lev 20, 13) Ili takoĊer: «Ĉovjek koji bi spolno općio sa ţivotinjom ima se smaknuti.

Ţivotinju ubijte! (Lev 20, 15) Premda ţivotinja tu ne moţe ništa. Tamo još piše da «ako bi se

ţena primakla bilo kakvoj ţivotinji da se s njom pari, ubij i ţenu i ţivotinju.» (Lev 20, 16)

Zanimljiv je takoĊer jedan odlomak iz Ponovljenog zakona: «Ako tko ima opaka i nepokorna

sina, koji neće da sluša ni oca ni majke – pa ni onda pošto ga kazne – neka ga njegov otac i

njegova mati odvedu starješinama svoga grada, na vrata svoga mjesta, i neka kaţu gradskim

starješinama: 'Ovaj naš sin opak je i nepokoran; neće da nas sluša; ništarija je i pijanica'.

Potom neka ga svi ljudi, njegovi sugraĊani, kamenjem zasiplju dok ne pogine.» (Pnz 21, 18-

21)

Ovo je samo nekoliko primjera iz ĉitavog obilja okrutnih propisa koje sadrţi ta knjiga. MeĊu

ostalim po smislu piše: Tko god se ne pokorava svećenicima, neka se pogubi (Pnz 17, 12).

Mnogi pokušavaju da krvave odlomke te knjige prikaţu bezazlenije govoreći da se radi o

mitovima ili upravo o priĉama iz davno proteklih vremena. To je u stvari po vaţećem

crkvenom nauku temeljna zabluda. Još u godini 1965. na toliko slavljenome Drugom

Vatikanskom koncilu, na kome je crkva navodno uĉinila zaokret u moderno doba, bilo je

zakljuĉeno: «Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom ĉuva i daje,

pismeno je utvrĊeno dahom Duha Svetoga. Knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim

njihovim dijelovima, Sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drţi svetima i

kanonskima.» (Neuner-Roos Br. 150)

Ĉovjek ne bi povjerovao da crkva nauĉava tako nešto, jer sadrţaj tog nauka glasi: Sve

okrutnosti koje sadrţi takozvani Stari zavjet su proizvod Svetog Duha! – Isus nam je ponudio

nešto sasvim drugo.

Krajnja suprotnost crkvenog nauka

prema pravom Isusovom uĉenju.

Hoće li se Stari zavjet ponovo probiti

koristeći krinku «Isus» i «Krist»?

Zašto još i danas imamo svećeniĉku kastu koja postupa sliĉno kao Stari zavjet?

Je li Bog, naš vjeĉni Otac, uzalud poslao Svog Sina koji je postao našim Otkupiteljem? Jer

današnja svećeniĉka kasta postupa opet protiv Isusa, protiv njegovog uĉenja, a ipak su joj usta

puna rijeĉima «Isus» i «Krist» sliĉno kao što se dešavalo u svećeniĉkim spisima. Spomenuli

su ime «Mojsija», i stalno su ga citirali i citiraju uvijek iznova. Ali baš su svećenici izmislili te

– ĉovjek bi skoro poţelio reći «besmislice». Jer Bog hoće nešto drugo i to je On objavio preko

proroka Starog zavjeta, a naroĉito preko Isusa, Svoga Sina. Isus je pouĉavao takoĊer nešto

drugo od onoga što danas ĉine svećenici našeg doba. Razlika je ipak golema: Takozvani

«Bog» Starog zavjeta kao i današnja svećeniĉka kasta – i isus koji je ljudima pribliţio odanog

Oca.

Što je Isus uĉio nas ljude moţemo proĉitati npr. u Govoru na gori u EvanĊelju po Mateju, 5.

Tamo piše:

«Blago siromasima u duhu jer je njihovo kraljevstvo nebesko.

Blago onima koji tuguju jer će se utješiti.

Blago krotkima jer će baštiniti zemlju.

Blago ţednima i gladnima pravednosti jer će se nasititi.

Blago onima koji su ĉista srca jer će Boga gledati.

Blago mirotvorcima jer će se zvati sinovi Boţji. (Mt 5, 3-9)

O molitvi Isus je rekao: «Kad molite, ne budite kao licemjeri koji se vole upadno moliti u

sinagogama i na raskršćima, da ih vide ljudi. Zaista, kaţem vam, već su primili svoju plaću. A

ti kad moliš, uĊi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti

Otac tvoj, koji vidi u tajnosti.» (Mt 6, 5-6) U skladu s ovim Isus je na drugom mjestu rekao:

«Tko se uzvisi, bit će poniţen; a tko se ponizi, bit će uzvišen.» (Mt 23, 12) A kako se Isus

izraţavao o svećeniĉkoj kasti? To ćemo proĉitati, kao što je spomenuto, kod Mateja 23, 8-9:

«Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Uĉitelja, a svi ste braća. Nikoga

na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga.»

Dalje se kaţe: «Jao vama, knjiţevnici i farizeji, licemjeri jedni koji obilazite more i kopno da

uĉinite jednoga istovjernika, a kad to postane, uĉinite ga sinom paklenim dvaput gorim od

sebe. Jao vama slijepe voĊe.» (Mt 23, 15-16)

A u Mateju 23,13 Isus kaţe: «Jao vama, knjiţevnici i farizeji, licemjeri jedni, koji pred

ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskoga; vi sami ne ulazite u njega, niti dopuštate da

uĊu oni koji bi htjeli.»

Sasvim oĉito ovdje postaje jasna krajnja opreka izmeĊu onoga što je pouĉavao Isus iz

nazareta i onoga što sadrţe svećeniĉki spisi takozvanoga Starog zavjeta. Dobri analitiĉar moţe

si još jednom osvijestiti: Crkva koja se poziva na Isusa iz Nazareta, tu krajnju opreku

zaoštrava još time što se usuĊuje nauĉavati da je Stari zavjet s proturjeĉnim svećeniĉkim

tekstovima, kojima se Isus iz Nazareta izriĉito suprotstavljao, Boţja objava koja vaţi još i

danas i treba osvijetliti Novi zavjet koji sadrţi uĉenje Isusa iz Nazareta.

Kako se zapravo moţe Stari zavjet osvijetliti u Novome – u ĉudesnim poukama ljubavi, mira i

jedinstva? Zapravo samo onda ako ga ĉovjek sam obiljeţi kao «Novi zavjet».Jer to što smo

proĉitali iz svećeniĉkih spisa osvijetlilo se u današnjoj svećeniĉkoj kasti, a ne u Novom

zavjetu. Dakle ako toĉno prosudimo tu izjavu tada ona ne znaĉi ništa drugo nego: Stari zavjet

će se ponovo probiti. – I zato koriste Isusa, Krista – ime «Isus» koje je ipak zalog za ljubav,

za mir, za jedinstvo, za prirodu, za Majku Zemlju, za svaku ţivotinju!

Tko je zapravo bio Isus? Odakle je došao?

Isusa je rodila Marija, a bio je sin Marijin i Josipov. Odrastao je u obiĉnim prilikama. Zna se

da je Isus potjecao iz Davidova roda i da je pripadao Judinom plemenu. To je zanimljiva

ĉinjenica jer se iz nje dade zakljuĉiti da Isus nije bio svećenik, niti je ikada to mogao postati,

jer su svi svećenici bili iz Levijevog plemena i k tome su morali za pretka imati Arona, dakle

Mojsijevog brata. meĊutim Isus nije ispunjavao ta dva uvjeta, pa prema tome On nikada nije

mogao biti svećenikom. Isus je dakle bio ĉovjek iz naroda.

Kao ĉovjek iz naroda On je pouĉavao veliĉanstveni i ĉudesni zakon ţivota, koji je u Bogu i

koji je dan svim ljudima koji vole Isusa, Krista, tako što Ga slijede.

Mi prakršćani smatramo svojom zadaćom da ovo ponovo objasnimo svim ljudima kako se ne

bi stekao pogrešan dojam da su institucije koje nemaju niĉega zajedniĉkog s onim što je

pouĉavao Isus, Krist, zastupnici Njegovog uĉenja samo zato jer su si navukle krinku

«kršćanski».

Leksikon za sakupljanje

Jesu li Isus i prakršćani bili vegetarijanci?

Jedna slušateljica iz Njemaĉke postavila je sljedeće pitanje:

«Ja sam vegetarijanka. Ali kada o tome razgovaram sa svojim prijateljima, oni uvijek kaţu da

u Bibliji ne piše ništa o tome da Isus nije jeo meso. Kako to? U vašoj emisiji je bilo reĉeno

takoĊer da Bog uopće nije htio ţrtve koje su opisane u Starom zavjetu, i takoĊer da Isus nije

htio da ljudi ubijaju ţivotinje. Moţete li mi reći nešto više o tome? Postoje li spisi o tome?»

Odgovor: Polazi se od toga da su Jeronimu vjerojatno stajali na raspolaganju svi tada još

postojeći spisi o Isusovom uĉenju. On je po nalogu pape Damaza sastavio Vulgatu, dakle prvu

Bibliju. U svakom sluĉaju je Jeronim jako dobro znao da Isus nije jeo meso i da je pouĉavao

da se ţivotinje vole, a ne da se ubijaju. jer u jednome pismu Juvenianu Jeronim je o toj temi

dao jednu znaĉajnu izjavu. On je napisao: «Uţivanje ţivotinjskog mesa je bilo nepoznato sve

do potopa. Ali nakon potopa su nam usta napunili vlaknima i smrdljivim sokovima

ţivotinjskog mesa … Isus Krist, koji se pojavio kad je bilo ispunjeno vrijeme, ponovo je

spojio kraj s poĉetkom, tako da nam sada više nije dozvoljeno jesti ţivotinjsko meso.»

(Adversus Jovinianum)

Iz ovog teksta proizlazi da je Isus oĉigledno zapovjedio da se ne jede meso, što potvrĊuju i

neka stara evanĊelja izvan Biblije. Unatoĉ tome Jeronim je kod sastavljanja Vulgate –

današnje Biblije – taj vaţan aspekt Isusovog uĉenja zatajio, odnosno preuzeo krivotvorene

predloške.

To krivotvorenje Isusovog uĉenja svakog dana moraju platiti ţivotom milijuni ţivotinja.

Nebrojene milijarde ţivotinja su otada bile prepuštene boleštinama i ubijanju u mraĉnim

štalama. Naroĉito su kršćanski narodi mutirali u mesoţdere. Posljedice tog zatajivanja za

prirodu, ţivotinje, a i za ljude su nezamislive.

Da su Isus i apostoli bili vegetarijanci potvrĊuje se u mnogim apokrifnim spisima. Literaturu

o tome moţete dobiti u nakladi DAS WORT, odnosno brošuru «Biblija je krivotvorena.

Jeronim, crkveni krivotvoritelj Biblije».

Zašto je Jeronim u tekstu Biblije

ostavio izjave koje raskrinkavaju Petrovu stolicu kao protukršćansku?

Pitanje:

«U prvoj emisiji ste citirali i jedan odlomak iz Ivanovog Otkrivenja kojim se ljudi oĉito

ispravno pozivaju istupiti iz crkve. Kada je to tako, zašto je to mjesto bilo ostavljeno u Bibliji

u kojoj su crkve toliko mnogo manipulirale kojeĉime?

I kako se zapravo moţe istupiti iz crkve? Kako to ide?

Odgovor: Odlomak koji se ovdje spominje nalazi se u Ivanovom Otkrivenju, 18,4, i glasi:

«IziĊite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite

njezinih zala (muka).»

Moglo bi se dakle reći: poziv da se napusti «bludnica Babilon». U tom Otkrivenju, koje je

poznato i kao «Apokalipsa», spomenuta «bludnica Babilon» je kroz mnoga stoljeća bila

interpretirana kao crkva koja se ĉak postavila na mjesto ranog kršćanstva. Sada se stvarno

postavlja pitanje: Kako se moglo dogoditi da je ovo znaĉajno mjesto ostalo u Bibliji?

Ovdje opet moramo spomenuti jeronima. Upravo smo ĉuli: On je zatajio neke izjave u

tekstovima evanĊelja – s druge pak strane ostavio je u njima ponešto što je Petrovoj stolici

mrsko. Jeronim je bio teško prozriva osoba, kao što su mnogi teolozi. On je tada, u 4. stoljeću,

dobio nalog od pape Damaza da od mnogih postojećih tekstova sastavi jedan jedinstveni tekst,

i jeronim je već tada shvatio koliko je ta zadaća teška, jer je papi napisao pismo: «Zar se neće

naći ijedan … koji me, odmah ĉim uzme ovu knjigu u ruke, neće grditi iz sveg glasa kao

krivotvoritelja i religijskog zloĉinca, jer sam imao smjelosti da u starim knjigama nešto

dodajem, mijenjam ili popravljam?» (J.P. Migne, Patrologiae cursus completus, series Graeca

– MPG 29, st. 525 id.)

jeronimu je dakle bilo sasvim jasno da odluke ima donijeti potpuno samovoljno odnosno

samovlasno. K tome se mora znati da je Jeronim htio još praviti karijeru u crkvi; htio je

postati papa. Zbog toga je on preuzeo taj nalog, premda je u dubini svoje duše znao da u

Bibliji već nešto nije u redu. U svome ranom dobu bio je pristaša Origena koji je htio ponovo

oţiviti prakršćanstvo, koji je takoĊer već bio prozreo krivotvorenje Biblije. Origen je ţivio u

3. stoljeću, dakle prije Jeronima, koji je ţivio u 4. stoljeću. Jeronim je bio svjestan da mu kao

Origenovom pristaši prijeti opasnost da bude proglašen heretikom i izopćen. Zbog toga je

krenuo srednjim putom: Neke stvari je ispustio, kao npr. izjave Isusa, Krista, o ţivotinjama. S

druge strane pak, unatoĉ tome, on je ostavio stvari koje su jako vaţne i koje su ljude kasnijih

vremena dovele do toga da ĉitajući ustvrde: Ovdje nešto nije u redu; ovdje ţivot i nauk crkve

nije u skladu s onim što je zapisano u Bibliji – na primjer, da svećenici uopće postoje. Isus je

rekao: «Ne dopustite da vas nazivaju rabbi.» (Mt 23,8) Ili da crkva opravdava ratove, jer je

Isus uĉio: «Jer svi koji se maĉa hvataju, od maĉa ginu» (Mt 26,52) Ove izjave, a i spomenuti

odlomak iz Ivanovog Otkrivenja su dakle ostali u Bibliji.

Ovdje se prikljuĉuje pitanje:

Da li je Jeronima crkva proglasila svecem zato što je krivotvorio Bibliju? Zato što se pokorio

crkvi?

Odgovor: To se svakako moţe pretpostaviti. On je ispunio vrlo vaţnu zadaću za crkvu, jer je

tada postojalo vrlo mnogo tekstova. Postojali su takozvani apokrifni spisi koji sadrţe mnogo

toga npr. o ljubavi prema ţivotinjama Isusa iz nazareta. Tada još nitko nije govorio: «Jedan

tekst je vaţniji od drugoga.» Svatko je traţio one tekstove koje je smatrao istinitima, koje je

sam mogao ispitati srcem. Jeronim je tada to ograniĉio, i stvorio crkveno vaţeći kanon.

Iako je netko bio veliki grješnik, biva proglašen svecem

ako je Petrovoj stolici priskrbio odgovarajuću korist

Iz svega ovog bi se moglo zakljuĉiti: Tko je bio ili jest proglašen svecem od katoliĉke crkve,

mora biti podloţan katoliĉkoj crkvi. Je li on grješnik ili nije, pritom nije od nikakve vaţnosti?

Odgovor: To je toĉno. Jer jeronim je ispunio zadaću koju mu je crkva postavila. To je dovelo

do njegovog proglašenja svetim.

Svi se «sveci» mogu svrstati u ovu rubriku: jesi li grješnik ili nisi, nije vaţno. Vaţno je da

sluţiš crkvi.

Kao sveca se poštuje i cara Konstantina, o kome ćemo još raspravljati u jednoj od sljedećih

emisija. Konstantin je bio brutalan i nasilan ĉovjek koji je dao ubiti svoje vlastite roĊake,

svoju ţenu i svog sina. I svoje neposredne saveznike je dao okrutno ubiti. Crkva ĉasti

Konstantina zato jer joj je pribavio mnoge povlastice, mnoge privilegije. Tako je i s mnogim

drugim svecima.

Istup iz crkve – kako?

Jedan aspekt prvog pitanja bio je još otvoren, naime: kako se moţe zapravo istupiti iz crkve?

Kako to ide?

Odgovor: To je vjerojatno razliĉito u raznim drţavama na Zemlji. U nastavku, kao primjer,

kako se to odvija u Njemaĉkoj:

Jednostavno se s osobnom iskaznicom ode u nadleţni matiĉni ured ili u općinski sud , tamo

plati istupnu pristojbu i time je istup vaţeći. U biti , vrlo je jednostavno. Pritom je svakako

vaţno što se ne istupa kod crkve, već se istup mora izvršiti kod drţave. To pokazuje ortaštvo

crkve i drţava.

MeĊutim neznatna istupna pristojba koja se treba platiti ne moţe se usporediti s onim što se

zaštedi. Netko je jednom izraĉunao da jedan normalan porezni platiša u svom ţivotu plati

toliko crkvenog poreza da bi si od toga lako mogao priuštiti dobro zbrinjavanje u starosti ili

ĉak manji vlastiti dom, ako to ukamaćuje.

To bi dakle bio put kako se u Njemaĉkoj ĉovjek moţe osloboditi te organizacije. U drugim

zemljama postoje druge mogućnosti. Ako imate pitanja u vezi s time, slobodno nam pišite,

rado ćemo Vam pokazati put.

Vaţna napomena: Ako više ne plaća crkveni porez, ĉovjek se ne odriĉe uĉenja Isusa, Krista,

već kulta idola, odnosno poganstva koje crkva svakako utjelovljuje, iako si navlaĉi krinku

«Krist».

Povlastice svećenika –

koje vlastodršci okrutno provode.

Ovdje se uklapa još jedno pitanje koje smo dobili:

«Spomenuli ste da su u Stari zavjet moguće ubaĉeni i elementi iz babilonskog poganstva.

Postoje li za to uporišta i u Bibliji, ili na ĉemu to zasnivate?»

Odgovor: Izraelci su doista tijekom više generacija bili u zarobljeništvu u Babilonu. U tom

vremenu je Kir, perzijski kralj, osvojio Babilon. U Bibliji je sadrţana povijest povratka

Izraelaca u Palestinu.* (*usp.: Robert Sträuli, «Tekstualna povijest Biblije» u: Museion 2000,

5/97) U Knjizi Ezrinoj u 6. poglavlju opisano je kao osvrt unatrag kako je poĉeo povratak

Izraelaca: «Prve godine kraljevanja Kira proglasio je kralj Kir: Dom Boţji u jeruzalemu. Dom

neka se sagradi kao mjesto na kojem će se prinositi ţrtve i gdje će se donositi prinosi za

paljenje.» (Ez 6, 3)

Povratak je bio povezan s nalogom da se ponovo izgradi hram u Jeruzalemu. U istom dahu se

već navode ţivotinjske ţrtve koje su opisane u Starom zavjetu. u starom zavjetu takoĊer

postoje druga mjesta gdje se veliki proroci Starog zavjeta jasno izjašnjavaju protiv tih

ţivotinjskih ţrtava. Tko ĉita izmeĊu redaka i otvorenim oĉima, dosjetit će se neĉega. Kako su

na to reagirali Izraelci? To ćemo naći npr. u pogl. 3 gdje stoji: «Zaista, mnogi svećenici,

mnogi leviti, i glavari obiteljski i starješine, koji su svojim oĉima vidjeli temelje prijašnjeg

hrama, (sada kad su vidjeli da je dom Jahvin postavljen na svoje temelje) plakahu iza glasa, a

mnogi opet snaţno klicahu od radosti.» (Ez 3, 12)

Ovdje ipak postoji jedna proturjeĉnost: Jedni su klicali od radosti, a drugi plakali. Jesu li

plakali od radost? Ili su moţda plakali jer su osjećali da se tu nešto dešava ili se nešto u

ponašanju svećeniĉke kaste pojaĉava, što s Boţjom voljom nema nikakve veze? – Što se

dogaĊalo s onima koji su se suprotstavljali? I to je zanimljivo. Odmah je prva naredba kralja

Kira glasila: «Tko god prekrši ovu naredbu» – Paţnja, sada postaje jezivo – «neka mu se

izvadi greda iz kuće, pa neka na njoj bude pogubljen (nabijen), a kuća da mu zato postane

bunište.» (ez 6, 11)

Ovdje se meĊutim postavlja pitanje: Ako je stvarno Boţja volja bila da se Izraelci vrate i da

ponovo izgrade hram na naĉin kako je Kir predvidio – zašto bi se uopće netko suprotstavljao?

I zašto se moralo prijetiti tako okrutnim kaznama? Nije li moguće da su se ovom Kirovom

naredbom trebali na tako okrutan naĉin, već prije svog povratka, iskorijeniti oni koji su još

znali da je Boţja volja bila npr. da se ne prinose ţivotinjske ţrtve?

Ako dalje ĉitamo, naići ćemo na svećenika Ezru kome je bilo naloţeno da poloţi temelje i da

preradi Pismo. U Ezra 7,6 piše: «Taj Ezra vrati se iz Babilona. Bio je knjiţevnik vješt

Mojsijevu zakonu, koji je dao Jahve, Bog Izraelov. Kako je ruka Jahve, Boga njegova, bila

nad njim, kralj mu je dao sve što je traţio.»

Pitanje je samo: Je li to toĉno tako? Ili mu je kralj sve dao jer je Ezra ispunjavao kraljevu

volju?

Dalje ĉitamo da je rijeĉ o novcu što ga je Ezra trebao skupljati: «…I pobrini se da tim novcem

kupiš junaca, ovnova i jaganjaca, a tako i darova i naljeva koji uz to idu: to prinesi na ţrtvenik

Doma Boga vašega u jeruzalemu.» I neposredno iza toga piše: «I još vam javljamo da se ne

smije udariti danak , ni porez, ni carina ni na jednoga od svećenika, levita, pjevaĉa, vratara i

drugih sluţbenika toga Doma Boţjega.» (Ez 7, 24) Odmah dakle stupa na snagu osloboĊenje

od poreza, svećeniĉke povlastice koje su dakako svećenici sami prokrijumĉarili u Stari zavjet.

Preformuliranje 5. Boţje zapovijedi u

«Ne ubij okrutno»

ostavlja prostor za opravdanje ubijanja

Sada bi se moralo pitati: Ako je sve to Bog zapovjedio – kakve veze onda to ima s Deset

zapovijedi, na primjer «Ne ubij»? Ovdje Bog navodno daje nalog za ubijanje, a u Svojim

zapovijedima kaţe: «Ne ubij». Je li Bog, Bog koji proturjeĉi sebi, ili je Bog onaj Apsolutni?

Ili su Boţje zapovijedi pogrešne ili te naredbe.

Crkva je uvijek uzimala sebi pravo da «toĉno» tumaĉi Boţje zapovijedi, a u ovom sluĉaju

crkveno tumaĉenje glasi: Zapovijed «Ne ubij» vaţi samo za privatne osobe, ali ne i za

nositelje vlasti. Ovi zadnji smiju npr. izricati smrtnu kaznu, takoĊer smiju objaviti rat.

Crkvene vlasti zapovijed tumaĉe onako kako im odgovara.

Pokušaj da se prikrije ta proturjeĉnost, predstavlja najnovije krivotvorenje Biblije: 5.

zapovijed «Ne ubij» (njemaĉki: «Du sollst nicht töten, prim. prev.) bila je promijenjena u «Ne

ubij okrutno». (njemaĉki: «Du sollst nicht morden, prim. prev.) Ako se to prvo promotri s

pravne strane, tada je stvar ovakva: Za okrutno ubojstvo ne postoji opravdanje, zato jer je to

naroĉito opak naĉin ubijanja. Za «ubijanje» i drţavno pravo je pronašlo mnoga opravdanja,

meĊu ostalim, koja se tiĉu vlasti. zato je vjerojatno rijeĉ «ubiti» izuzeta iz Boţje zapovijedi,

kako bi se po potrebi moglo pronaći opravdanje.

Misna ţrtva –

ekstremna poganska misao krvne ţrtve

koja se primjenjuje s mistiĉnim uveliĉavanjem

Pitanje o poganskim umecima što ih sadrţi Biblija, a koje je kasnije preuzelo crkveno

kršćanstvo:

«U drugoj emisiji ste objasnili pogansko vjerovanje u ţrtve. Nije li crkveno misno slavlje

takoĊer misna ţrtva u koju su prokrijumĉarene poganske predodţbe?»

Odgovor: Ovdje se ĉak radi o središnjem i najgorem krivotvorenju uĉenja Isusa iz Nazareta. U

takozvanoj «misnoj ţrtvi» crkva vidi simboliĉno – kako ona kaţe beskrvno – vlastito

ponavljanje Isusove krvne ţrtve na kriţu. U svakoj se misi ta krvna ţrtva tematizira i

simbolizira. Radi se o ţrtvenoj misli prastarog poganskog porijekla: Prvobitno su to bile

ljudske ţrtve, zatim su postale ţivotinjske ţrtve, a onda je nastala opet ljudska ţrtva, ţrtva

Sina Boţjeg. On je navodno došao na Zemlju umrijeti kao «ţrtveno janje» kako bi

ĉovjeĉanstvo «pomirio s Bogom». Tako je to razglasio Pavao, tako je to crkva tijekom

stoljeća preuzimala, i stoga tako to još i danas vjeruje svaki normalni katolik. Ako ĉovjek pita

«Zašto je Isus došao na Zemlju?», većina će odgovoriti: «Da bi umro za nas, jer samo tako

nas je mogao otkupiti.»

Isus iz Nazareta meĊutim uopće nije došao na Zemlju da umre, kako znamo, već da osnuje

Kraljevstvo mira, Kraljevstvo Boţje na Zemlji; On je došao da donese ljudima radosnu vijest,

uĉenje koje ljude vodi u ţivot u Duhu Boţjem, u mir, u veliko jedinstvo ţivota, a prije svega,

k Bogu u vlastitoj nutrini. Ovo znamo iz boţanske objave preko Gabriele za današnje vrijeme.

To znamo dijelom i iz ponekih pasaţa evanĊelja, ali prije svega iz apokrifnih spisa.

Moglo bi se reći da je ta misao krvne ţrtve, ta «krvava mistika» preko Pavla došla u

takozvano kršćanstvo. Tko vjeruje u tu ţrtvenu misao, taj ne zastupa Isusovo uĉenje; on ne

zastupa niti kršćansko uĉenje, već pavlinsko uĉenje. Pritom se radi o najgorem krivotvorenju

Isusovog uĉenja uopće. Jer se tu radi o tome kao da postoji neki gnjevni bog, koji je tako

brutalan i okrutan da zahtijeva Svoga vlastitog Sina kao ţrtvu okajnicu i zbog toga ga šalje na

Zemlju. Lošije i brutalnije od toga zapravo više ne bi moglo.

«Krvne ţrtve» i u ratu? Vojnici se trebaju dati, ţrtvovati za domovinu.

«Topovi rata» kao

«glasnogovornici vapijuće milosti» Boţje?

Što se tiĉe «misli krvne ţrtve»: u Zapovijedima stoji: «Ne ubij». Ta je zapovijed već prije

dosta godina promijenjena u «Ne ubij okrutno». PoĊimo od ĉinjenice da su katoliĉka, a i

evangeliĉka crkva, za ratove, makar i za takozvane obrambene ratove. Moţe li se onda

strijeljanje ljudi, ubijanje drugih oruţjem, smatrati ljudskom ţrtvom, koje se vrši kako bi se

drţava izbavila, oslobodila? To bi odgovaralo tvrdnji: Smiješ ubijati, ali ne okrutno ubijati.

Dakle saţeto pitanje: Radi li se u ratu takoĊer o mislima krvne ţrtve?

Postoje sigurno mnogi vojni duhovnici koji su tu misao razjasnili vojnicima u prvome, a i u

drugome svjetskom ratu: Oni se trebaju dati, oni se trebaju ţrtvovati za domovinu. – Kardinal

Faulhaber, koji je kasnije pretjerano hvaljen kao navodni borac pokreta otpora protiv Trećeg

Rajha, kao vojni duhovnik u prvome svjetskom ratu je rekao: «Topovi rata» su

«glasnogovornici vapijuće milosti» Boţje.( Karlheinz Deschner, «Stoljeće povijesti spasenja»,

Svezak I, str. 253) U tome se skriva misao da je rat proĉišćenje, da će se moralne opaĉine

naroda u ratu proĉistiti, dakle vojnik bi se trebao dati i ţrtvovati za viši cilj. Jezivo u tome je

naravno da se na obje stane fronte nalaze takvi vojni duhovnici koji to isto kaţu vojnicima

koji se nakon toga meĊusobno ubijaju.

Prema tome je dakle misao krvne ţrtve još aktualna – ali uza sve to i potpuno poganska. Jer

što je rekao Isus kad je Petar izvukao maĉ? Rekao je: «Jer svi koji se maĉa hvataju od maĉa

ginu».(Mt 26, 52) Ovim Isusovim rijeĉima nama ljudima je upućeno sasvim jasno upozorenje:

Ako primijenimo nasilje, to nije u Boţjem smislu, tada ćemo morati sami poţeti tu sjetvu.

Znakovito je da je Isus to rekao u jednoj takozvanoj obrambenoj situaciji. Iako je Njegov

ţivot bio ugroţen, On je zapovjedio jednome od svojih apostola: «Vrati maĉ svoj u

korice».(Mt 26, 52) Crkva bi naprotiv, drukĉije reagirala i rekla: «Udri ga! Tuci! Smiješ

braniti sebe i svoje prijatelje; smiješ voditi pravedan rat». Ovim odlomkom iz Biblije, ovim

rijeĉima Isusa iz Nazareta raskrinkava se ĉitav nauk o «pravednome ratu» kao nekršćanski.

Doduše crkva je naravno rafinirana. Ona neće jednostavno reći: «Mi smo za obrambeni rat»,

nego «Rat kao krajnje sredstvo – samo onda kad sve ostalo ne funkcionira.»

MeĊutim ovdje odmah treba dodati veliki upitnik. Doduše kaţe se «kada više ne postoji drugo

sredstvo, tada se smije posegnuti za oruţjem», ali povijest pouĉava da ta «druga sredstva»

nikada nisu bila iscrpljena. Licemjernost u katoliĉkoj crkvi ne poznaje granice.

Licemjernost katoliĉke crkve poprima ekstremne oblike.

Pape javno objavljuju: Pohvala inkviziciji; Genocid prilikom osvajanja Juţne Amerike je

«sretna krivnja» i još mnogo toga

Iz onoga što smo upravo razmotrili, vidljivo je kako se prikrivaju i zamagljuju ĉinjenice. Zbog

toga nekima ponekad uopće ne pada u oĉi dvoliĉnost crkve. Ali što je drugo nego dvoliĉnost

to što upravo doţivljavamo kada se sadašnji papa izjašnjava protiv istraţivanja embrija,

tvrdeći da hoće «štititi ţivot». Isti taj papa, ovisno o prilikama, pobrinut će se nešto kasnije da

oni koje je zaštitio, budu ubijeni u ratu koji on zagovara – od vojnika koje je blagoslovio vojni

duhovnik po papinskom nalogu.

Licemjernost katoliĉke crkve pokazuje se i u tome što se sadašnji papa tako svjesno hoće

nadovezati na Benedikta XV., jednoga od svojih prethodnika koji se toliko mnogo zauzimao

za mir u Europi. Taj papa, koji je bio na ĉelu svoje crkve za vrijeme prvoga svjetskog rata,

stalno je javno tugovao zbog zla rata kojim je Europa bila razorena. A što je on uĉinio? On se

pobrinuo za to da se na obje strane, u Francuskoj i u Njemaĉkoj, i u svim zaraćenim drţavama

naroĉito pojaĉa vojno duhovništvo. Zašto meĊutim nije ekskomunicirao nikoga od drţavnika

koji su sudjelovali u ratu? Crkva je inaĉe tako spremna izopćivati ljude koji ne slijede njen

nauk.

Papa Benedikt XVI. je licemjernost i shizofreniju dotjerao do vrhunca i na drugi naĉin. Naime

on je branio inkviziciju. Nekoliko tjedana prije svog izbora za papu on je u emisiji ARD-a

Kontrasti 3. 3. 2005. dao jedan pustolovni intervju. Pritom je on toboţe objasnio: «Mi smo u

kontinuitetu s inkvizicijom". Ĉovjek jedva moţe povjerovati da je on to tako spokojno

izgovorio. Ali stvar postaje još više nevjerojatna, jer je druga reĉenica naime imala po smislu

sljedeći sadrţaj: «Ne moţe se dakako poreći da je inkvizicija donijela izvjestan napredak, koji

se sastoji u tome što su okrivljeni bili prethodno saslušani i preslušani».

U biti radi se o ĉistom cinizmu, ako si ĉovjek to predoĉi. Jer «preslušavanja» inkvizicije bila

su povezana s muĉenjima najgore vrste, u kojima su mnogi od «preslušanih» umrli.

Već je bezobzirnost prema javnosti kada jedan kardinal, koji je ĉak nasljednik inkvizicije –

onda je još bio predsjednik rimske kongregacije za nauk vjere – bez ustruĉavanja javno veliĉa

inkviziciju kao napredak. Što bi se doista dogodilo nekome drugom koji bi brutalnost nekog

diktatora u Ĉileu ili moţda nacista u Trećem Rajhu opisao kao naprednu zbog toga što su u

Pinoĉeovim ili Hitlerovim podrumima za muĉenje prije strijeljanja ljudi bili kratko

preslušani?

Naša serija emisija ima naslov: «Tko sjedi na Petrovoj stolici?» Ovakve izjave kao ova

papinska ipak tjeraju na razmišljanje …

I taj kardinal koji više ili manje sve zagovara, sada je papa i istovremeno takozvani «sveti

otac». Dakle znaĉi li to s crkvene strane opet: Zagovaraj ubijanje, zagovaraj klanje, ali sluţi

crkvi – tada si «svet».

To se moţe vidjeti u mnogim primjerima. I prethodnik sadašnjeg pape, Ivan Pavao II., za

kojeg sada mnogi traţe postupak proglašenja svecem, povodom proslave 500. godišnjice

evangelizacije Juţne Amerike je rekao: Osvajanje Juţne Amerike od katoliĉkih i španjolskih

osvajaĉa doduše pokazuje crte nasilja, i utoliko je za osudu. Ali budući da je «zadivljujuća

evangelizacija» stvarno pridonijela «proširenju povijesti spasenja», radi se napokon o «sretnoj

krivnji». (Spiegel spezial 3/2005, str.91) – Kakav cinizam je u osnovi toga kada se – s

obzirom na mnoge okrutnosti koje su izvršene i bezbroj ljudi koji su ţivotom platili osvajanje

Juţne Amerike – bezoĉno govori o «sretnoj krivnji»?

Anomalije institucionaliziranog praznovjerja:

gospin kip za struganje, sliĉice za gutanje – «sredstva za ozdravljenje»?

Hodanje na koljenima za oprost – osloboĊenje od grijeha?

Pitanje:

«Na Internetu su na draţbu bili ponuĊeni jedna gospa za struganje iz Altöttinga i jedan arak

sliĉica za gutanje. O ĉemu se tu radi?»

Odgovor: Mogli bismo odmah pitati dalje: Ako se od tih takozvanih sliĉica za gutanje uzme

nekolika komadića i proguta – postoji li onda mogućnost da se postane blaţenim ili svetim.

TakoĊer: Ako se kupi takozvana 'Gospa za struganje' i svakodnevno gloĊe njena figura tako

što se od njenog tijela sastruţe nekoliko ĉestica, hoće li se onda doći u blaţeno ili sveto

stanje?

Ali najprije: Što je «Gospa za struganje»? I o ĉemu se radi kod tih «sliĉica za gutanje»?

Obiĉaj Gospe za struganje postojao je sve do poĉetka 20 stoljeća. Netko moţda misli da je to

ipak «srednji vijek» - nikako, one su oĉito još i danas interesantne, kao što se moţe vidjeti iz

pitanja.

Pogledali smo na Internetu i odmah našli odgovor: Na internetskom portalu katoliĉke crkve

Švicarske www.kath.ch moglo se proĉitati o gospi za struganje iz samostana Einsiedeln: «Od

nje su se sastrugale sićušne ĉestice i progutale.» Toĉnije informira dr. Edmund Müller u

«Sredstva za ozdravljenje», str 43: «Vrlo oĉigledna mogućnost da se u sluĉaju potrebe uzme

ljekovita tvar poput lijeka je bilo struganje gline od Gospe za struganje. Takve umanjene

kopije ĉudotvornog kipa nekad su se mogle nabaviti u raznim mjestima hodoĉašća. Vrlo

poznate sve do poĉetka 20. stoljeća su bile zacrnjene Gospe za struganje iz bavarskog

Altöttinga i ĉudotvorne kopije iz Einsiedelna u narodu poznate kao «laicheibli». Ove zadnje

su vaţile kao ĉudotvorne i ljekovite jer su u glinu bile navodno pridodane zemlja i mort iz

ĉudotvorne kapele, a osim toga i ĉestice relikvija. To je meĊutim vrijedilo samo za one Gospe

za struganje koje je samostan sam prodavao i koje su na poleĊini imale utisnut znak

Meinradski gavra kao dokaz porijekla.» - takoreći ţig.

Moţemo se samo nadati da se kod tih relikvijskih dodataka nije radilo o dijelovima ljudskih

leševa.

Što se tiĉe «sliĉica za gutanje», na istom se internetskom portalu švicarske katoliĉke crkve

moţe proĉitati da se radi o sliĉicama koje su se stvarno gutale. Dr. Müller, u «Sredstva za

ozdravljenje», str. 44/45 o tome piše opširno: «U mnogim mjestima hodoĉašća prije su se

mogle nabaviti sliĉice za gutanje u arcima. Prodavaĉ se brinuo da arak bude posvećen od

duhovnika i po mogućnosti doĊe u doticaj s ĉudotvornom slikom koja se poštuje u mjestu

prodaje.»

Tada su naime postojale relikvije, ali isto tako su postojale i «dodirne relikvije». Kada je npr.

u Bambergu navodno bio pronaĊen, odnosno iskrsnuo, ĉavao s Kristovoga kriţa, bilo je

prema njemu iskovano mnogo tisuća ĉavala koji su bili kratko dodirnuti tim ĉavlom. To su

onda bile dodirne relikvije koje su naravno imale dvostruku vrijednost. Vrijednost bilo ĉega

se povećavala više nego dvostruko ako je došlo u dodir s nekom relikvijom. Zbog toga su

kupci bili pohlepni da nabave takve dodirne relikvije i od tih sliĉica za gutanje.

«U opasnosti ili nevolji ĉesto su se gutale pojedinaĉne sliĉice veliĉine poštanskih maraka, ili

su se davale bolesnoj stoci. Sliĉice za gutanje koje su se ubrajale u blagoslovine, smatrale su

se nekom vrstom medicine, jer su zbog svećeniĉkog blagoslova posjedovale veliku snagu.»

(Dr. Edmund Müller, «Sredstva za ozdravljenje», str 45)

Kao «blagoslovine» po dr. Mülleru crkva sluţbeno oznaĉuje «posvećene i blagoslovljene

predmete koje vjerniku obećavaju zaštitu i blagoslov i ĉuvaju ga od nevolje i pruţaju mu

nadu. Tu spadaju ulje, sol, palmine grane, kriţevi, hodoĉasniĉke medalje» i upravo takozvane

sliĉice za gutanje; tu takoĊer spada Gospa za struganje.

«Još u godini 1903. rimska kongregacija za obiĉaje odobrila je upotrebu sliĉica za gutanje …

Jer obiĉaj lijeĉenja gutanjem «jestivih cedulja» bio je poznat još u Antici» piše dr. Müller.

Prema tome gutanje svetih sliĉica je poganski obiĉaj. Uostalom poznati pojam u njemaĉkom

jeziku «freßzettel» (cedulja za gutanje) dolazi od tog obiĉaja.

Kada bi si neka druga zajednica dopustila ovako nešto, tada bi se vrlo ozbiljno posumnjalo u

njezino duševno stanje. Ova tvrdnja bi trebala biti zaista dopuštena svakome graĊaninu koji

misli svojom glavom, bez ikakve namjere da se pritom šali na raĉun bilo koje konfesije. Ako

se u 20. stoljeću na Internetu preporuĉa i nudi da se kupi Gospa za struganje i da se pojedu

njezini komadići jer bi se time pospješili nekakvi procesi ozdravljenja, tada bi kod svake

druge zajednice banula zdravstvena vlast i rekla: «Vi odvraćate ljude da ne idu lijeĉniku!» To

što se ovdje dogaĊa zapravo je takoĊer opasno. To nije samo luda magija, već je opasnost po

zdravlje, po narodno zdravlje.

Dobili smo još jedno pitanje o ovakvim ĉudnim obiĉajima:

«Odakle zapravo dolazi obiĉaj puzanja za oprost – dakle puzanja na koljenima kao u

Altöttingu ili na stubama u Rimu?»

Odgovor: Obiĉaj puzanja za oprost ima nekakve veze s trapljenjem za pokoru. Vjeruje se da

će se ĉovjek, ako izvršava odreĊene dodijeljene pokore – izvanjska naprezanja koja po

mogućnosti trebaju priĉinjavati još i bol – riješiti svojih grijeha. Tada oprostom ĉovjek biva

navodno osloboĊen kazne za grijeh.

Takvi postupci su postojali još u poganstvu. To je u svezi s takozvanom ispovijedi koja je

takoĊer postojala još u dţinizmu, u kultu Anaitis u samotraĉkim kabirskim misterijima ili kod

Izis – što se moţe proĉitati u Karlheiz Deschnerovoj «Krivotvorenoj vjeri», str. 144: «gdje su

se pokajniĉki grješnici pod svećeniĉkim prijetnjama bacali na pod hrama, zabijali glavom u

sveta vrata, poljupcima usrdno molili Ĉiste i ĉinili hodoĉašća, dok se na podruĉju primitivne

religije» - jer se ostalo naziva «visokim», kaţe Deschner – « nakon ispovijedi bacalo u zrak

iverje i slama i klicalo: 'Svi su grijesi otišli s vjetrom.'»

U nekim kultovima misterija svećeniku kao zastupniku boţanstva priznavala se vlastita

krivnja da bi se tako oslobodilo od posljedica.

U Izisovoj religiji, piše Deschner, «gdje se nalazilo odrješenje ĉak i za odmetništvo» - dakle

za odmetništvo od vjere – «već je postojala kompletna praksa oprosta, kao kasnije u

katoliĉanstvu.» (str. 115)

Nauk Petrove stolice:

Besmislice, nevjerojatnosti, apsurdnosti.

Tko u to ne vjeruje biva «iskljuĉen», proklet, osuĊen

Mi smo već govorili o tome da se po propisima katoliĉke crkve mora vjerovati u odreĊene

stvari koje crkva nauĉava. Ako ĉovjek ne vjeruje u njih, biva «vjeĉno proklet». Sada jedan

slušatelj postavlja pitanje:

U Neuner-Roos-u – to je temeljno djelo o crkvenoj vjeri u ispravama propovijedanja nauka –

«prije se to zvalo 'vjeĉno proklet'; danas se kaţe 'iskljuĉen'. Znaĉi li to da ĉovjek danas više

nije proklet ako sumnja u katoliĉki nauk?»

Odgovor: To ne znaĉi, jer «iskljuĉen» znaĉi «vjeĉno proklet». Prije se to izraţavalo upravo

neuvijeno, a sada, u današnjem vremenu, to je prilagoĊeno duhu vremena, formulirano nešto

umjerenije, naizgled bezazlenije. Znaĉenje je meĊutim isto. TakoĊer «iskljuĉen» znaĉi:

«iskljuĉen od spasenja» i prema tome «vjeĉno proklet».

U latinskome izvornom tekstu to glasi: «anathema sit» - što upravo znaĉi: «neka bude

osuĊen» odnosno «proklet».

Ovdje se nameće pitanje: Nije li ova promjena poduzeta obzirom na ostale religije? Budući da

se danas pomalo glumi ekumenizam i njime pokušava obuhvatiti i ostale, ta je rijeĉ bila

moţda nešto pregruba. Zar nisu sljedbenici svih drugih konfesija po katoliĉkom nauku

«vjeĉno prokleti»?

Ĉitamo opet kod «Neuner-Roos» (br. 381): «Sveta rimska crkva osnovana po rijeĉi našega

Gospodina i Otkupitelja, ĉvrsto vjeruje, ispovijeda i objavljuje da nitko izvan katoliĉke crkve,

ni poganin, ni Ţidov, ni nevjernik, niti netko odvojen od jedinstva, neće postati sudionikom

vjeĉnog ţivota, štoviše propast će u vjeĉnu vatru koja je prireĊena za vraga i njegove anĊele,

ukoliko se prije smrti ne prikljuĉi njoj, crkvi.»

Zapitajmo se ovdje: «Kakva je zapravo to knjiga «Neuner–Roos»? Za to jednostavno moţemo

proĉitati tekst na omotu knjige gdje piše: «Knjiga sadrţi najvaţnije isprave o katoliĉkoj vjeri

od vremena apostolskog propovijedanja vjere do naših dana. Ovdje se meĊutim ne radi o

praćenju vjerskih istina kroz dva tisućljeća crkvene povijesti i o prikazivanju svih dogmatskih

borbi i odluka, nego o podastiranju njemaĉkog prijevoda onih isprava crkvenog nauka koje su

bile od posebnog znaĉaja za crkveno uobliĉavanje boţanske objave…» Tekst završava

reĉenicom: «Upravo danas vjernici imaju pravo i obvezu znati što je crkva sama rekla i što

kaţe o svojoj vjeri u ispravama propovijedanja nauka.»

Das heißt: To znaĉi da se u toj knjizi nalazi «crkveno uobliĉavanje boţanske istine» - a zar se

tu ne bi moralo govoriti prije o «preobliĉivanju», s obzirom na to što je crkva napravila iz

toga?

Dragi slušatelji, dragi ĉitatelji, moţda ste skloni reći: «Tu se mnogo priĉa – tko to moţe

dokazati?» Ako hoćete, moţete sami otići u knjiţaru i sami proĉitati u «Neuner-Roos: Vjera

crkve u propovijedanju vjere». Upravo citirane izjave naći ćete pod red. br. 381 i 417 – i još

više toga. zapravo ta knjiga je izvanredno informativno štivo. Molim, napravite si sami sliku.

Ako, kao što je spomenuto, nastavite s ĉitanjem, otkrit ćete nešto zaĉudno, i moţda će se

pojaĉati Vaša odluka da poslušate preporuku iz Apokalipse, da istupite iz te kongregacije.

Sa svim ovim nevjerojatnim neobiĉnostima, a takoĊer i okrutnostima, ne bavimo se zbog toga

što neka institucija ili neki klan svojim ĉlanovima ili ovisnima o sebi tako propisuje. Svatko

moţe dakako – i u našoj drţavi – postati sretan prema svom shvaćanju.

Zašto se bavimo time? Zato što se na svim tim neobiĉnostima, na tim nevjerojatnostima –ĉak

se mora reći: na tim perverznostima – lijepi etiketa da je to kršćanski i da je u vezi s Isusom iz

nazareta. A tu su prakršćani pozvani da to isprave. Jer dosta je bilo što je svećeniĉka kasta

2000 godina klevetala, ismijavala, izrugivala i zloupotrebljavala Isusa, Krista. Došlo je

vrijeme da se zaustavi ta zloupotreba. Prakršćani su to poĉeli raditi, a Vas, dragi slušatelji,

dragi ĉitatelji, molimo da to što ĉujete, kao pametni analitiĉari analizirate i upitate se: Tko

zapravo sjedi na Petrovoj stolici? Ima li to stvarno nekakve veze s Isusom, Kristom? Ili zar

sve to što smo danas ĉuli ne ukazuje na to da je onaj koji sjedi na njoj upravo suprotnost toga

što tvrdi da jest?

Zar «Boţji zastupnik»,

«Vladar cijelog svijeta»

ne bi morao biti u stanju upravljati elementima?

Isus iz Nazareta je to mogao

Stiglo nam je jedno pitanje koje glasi ovako:

«Preko Radio Vatikana je u lipnju 2005. objavljeno da je, s obzirom na katastrofalnu sušu u

velikim dijelovima Australije, jedna nedjelja bila proglašena danom molitve za kišu. Ako

molim Boga za kišu, znaĉi li to da je Bog odgovoran za to pada li kiša ili ne? Odakle dolazi to

vjerovanje? Ne dolazi li i ono takoĊer iz poganstva?

I još sljedeće pitanje: «Mole li se i prakršćani za kišu?»

Odgovor na prvi dio pitanja: U poganstvu, dakle u mnogoboštvu, u kultu idola, bilo je

uobiĉajeno da za vrijeme, i posebno za kišu, budu odgovorni jedan ili više bogova. Kod

Germana to je bio bog Donar, kod Egipćana je bio bog Set koji je kasnije postao bog Baal,

kod Grka bog vremenskih prilika je bio Zeus, a kod mezopotamskih bogova to su bili Anu i

Enlil, samo da navedemo nekoliko primjera.

Ljudi su tada vjerovali da su bogovi odgovorni za vremenske prilike, i prema tome su morali

prinositi ţrtve tim bogovima da pozitivno utjeĉu na vrijeme. Ako sada katoliĉka crkva poziva

da se moli Boga za kišu, tada je ona dakle u neposrednoj vezi s poganskom tradicijom.

U toj poganskoj tradiciji bilo je takoĊer uobiĉajeno da se pojedini ljudi izdaju za zastupnike

bogova, sjetimo se samo faraona u Egiptu. TakoĊer i to postoji u katoliĉanstvu: Papa je

«Kristov zastupnik». U Neuner-Roos pod br. 434 ĉitamo o papi da »rimski biskup obnaša

vlast nad cijelim svijetom», a u ritualu ustoliĉenja kojim se sve do 20. stoljeća pape uvode u

sluţbu, kaţe se: «Znaj da si ti otac svih kneţeva i kraljeva, upravitelj cijelog svijeta.»

Pitajmo dalje: Ako je papa upravitelj cijeloga svijeta – ĉime on zapravo upravlja? Ako se

pogleda današnji svijet – ĉime upravlja papa? – Upravlja li epidemijama, upravlja li

nesrećama, upravlja li katastrofalnim potresima, upravlja li katastrofalnim poplavama što smo

ih doţivjeli? Je li on upravitelj sveg zla što snalazi ljude, prirodu i ţivotinje?

Prema ovome logiĉnom zakljuĉku to bi znaĉilo da on upravlja zlo na ljude. MeĊutim on je

poštovan ĉak kao «svetac». – Tada bi ipak morao odluĉivati o kiši, poplavama, bolestima,

potresima – na primjer tsunami. On bi dakle morao biti u stanju zapovijedati elementima itd.

To bi mu zbog toga moralo biti lako.

On se daje štovati i oslovljavati kao «Boţji zastupnik». MeĊutim ako uĉinci njegove

zastupniĉke djelatnosti izgledaju onako kao što smo upravo ĉuli, tada postoje zapravo samo

dvije mogućnosti: Ili se on pravi samo kao da je Boţji zastupnik i uopće nema moći utjecaja –

on ne moţe izlijeĉiti ĉak niti svoju vlastitu bolest – ili to što se dogaĊa na Zemlji, stvarno se

dogaĊa s njegovom pomoći. Tada meĊutim on nije zastupnik Boga ljubavi, Oca svih ljudi,

nego moţe biti samo zastupnik boga podzemlja.

Tu se opet postavlja pitanje: Tko sjedi na Petrovoj stolici?

U bibliji piše: «Podloţite sebi zemlju.» (Post 1, 28) – što bi to znaĉilo? Utvrdili smo da bi ako

je papa upravitelj svijeta morao biti u stanju zapovijedati Zemlji – poplavama i tako dalje.

Isus je mogao zapovijedati elementima. Sjetimo se dogaĊaja koji je opisan u Bibliji: Uĉenici

su sjedili u ĉamcu bojeći se oluje, A Isus je zapovijedao oluji i vjetru. Isus je dakle to mogao,

ali «Boţji zastupnik» ne moţe.

On to moţe samo u jednom pravcu. To smo danas mnogo puta ĉuli: sve razoriti. Govorili smo

o ubijanju, o zloupotrebi, o iskorištavanju, o razaranju. Obzirom na prošlost i sadašnjost

djelovanja Petrove stolice, «Podloţite sebi zemlju» za nju sve u svemu znaĉi: Razorite

Zemlju. Jer su katoliĉka crkva i predstavnici tog duhovnog stava uvijek tako postupali.

Dopis je sadrţavao i pitanje: Mole li se prakršćani za kišu?

Prakršćani se ne mole za kišu. Mi znamo da nam je Bog dao ĉudesan planet. A naša je zadaća

da ţivimo u skladu s prirodom i ţivotinjskim svijetom. Da je reĉenica «Podloţite sebi zemlju»

ispravno shvaćena, Zemlja bi još i danas bila prekrasan planet, jer bi ljudi ţivjeli u jedinstvu s

prirodom i ţivotinjskim svijetom. MeĊutim naţalost to nije sluĉaj. Okolina se sve više

uništava. To dovodi do promjene klime, a sve to nije Boţja krivnja, nego smo mi ljudi sami to

prouzroĉili i djelomiĉno ĉak namjerno izazvali.

Kada se mi prakršćani molimo tada to ne ĉinimo poradi toga da pada kiša ili sja sunce ili da

bude lijepo vrijeme, već nas je Isus pouĉavao da se molimo tako da se moţe dogoditi Boţja

volja. Konkretno to znaĉi: Ako se molimo za prirodu koja pati, tada molitva moţe postati,

djelotvorna samo ako je teţimo provesti u djelo, ako se dakle pitamo: Ĉime moţemo

pridonijeti da se pomogne prirodi koja pati? – i ako to zatim i uĉinimo.

Mi ljudi ne trebamo niti katoliĉku

niti evangeliĉku crkvu.

Mi trebamo Isusa, Krista.

Moćni Duh ljubavi stanuje u svakom ĉovjeku

Isus, Krist, je to sveo na jedan nazivnik. On nas je pouĉio: «Sve što ţelite da ljudi ĉine vama,

ĉinite i vi njima!» (Mt 7, 12) Ova reĉenica je općenito poznata kao «zlatno pravilo».

Drugaĉije reĉeno: To što ne ţeliš da ti ĉine, ne ĉini ni ti drugome. – Kad bi svi ljudi širom

svijeta to poštivali, ne bi ni jedan ĉovjek traţio spasenje u katoliĉkoj crkvi koja prakticira

poganstvo – niti u luteranskoj crkvi koja je samo privjesak katoliĉke crkve.

Mi ljudi trebamo Isusa, Krista! A Isus nas je uĉio po smislu da odemo u tihu sobicu i

razgovaramo s Bogom, svojim Ocem.

Jer Bog je Duh ljubavi.

Bog je Duh mira.

Bog je Duh jedinstva.

Moćni duh ljubavi stanuje u svakom ĉovjeku, jer je svaki ĉovjek hram vjeĉnog Duha, Duha

našega vjeĉnog Oca. Kada se u tihoj sobici smirimo i molimo u nutrini te svoje molitve

ispunjavamo, mi takoĊer korak po korak ţivimo u Boţjim zapovijedima i u poukama Isusa,

Krista. Tada se mijenjamo na pozitivno, na dobro, i veliki, moćni Duh našeg Oca moţe

djelovati kroz nas.

To je, općenito govoreći, uĉenje prakršćana.

Mi idemo u tihu sobicu kao što nas je Isus uĉio i molimo se Bogu, svom Ocu, i Kristu, svom

Otkupitelju.

Mi se meĊutim okupljamo i u jednostavnim prostorijama, u zajednicama koje se zajedno

mole, zajedno pjevaju, kojima je jasno da je Bog ljubavi sveprisutan u svakom ĉovjeku, u

svakoj ţivotinjici, u svakoj biljci, u Majci Zemlji.

Isus, Krist, je pouĉavao: «Sve što ţelite da ljudi ĉine vama, ĉinite i vi njima!» ili drugaĉije

reĉeno: To što ne ţeliš da ti ĉine, ne ĉini ni ti drugome – ni ĉovjeku, niti ţivotinji, niti biljci.

Tko ispunjava uĉenje Isusa, Krista, taj dopušta da Majka Zemlja i sve što je u njoj, na njoj i

iznad nje, ţivi, jer ţivot je Bog. Tko namjerno uništava i ubija, postupa protiv Boţje ljubavi.

Prakršćani su ţivjeli prema uĉenju i uzoru Isusa iz Nazareta.

Kobni razvoj u totalitarni idolatrijski kult, u katoliĉku crkvu.

Prakršćani su bili sljedbenici Isusa, Krista.

Oni su u svoje mišljenje i ţivljenje

ukljuĉili Njegovo jednostavno uĉenje.

Prakršćanstvo je nastalo iz kruga što ga je oko sebe okupio Isus iz Nazareta. Formirale su se

prazajednice – bez svećenika, bez hijerarhije U prakršćanstvu nije bilo pojedinaca koji su

davali ton, a kamoli neka vrsta pape koji bi rekao što je ispravno, nego je to bio slobodan skup

samostalnih zajednica. Ĉlanovi prazajednice su imali sve zajedniĉko. U Novom zavjetu ĉak

postoji jedno mjesto koje to opisuje Tamo piše: «Zajednica je vjernika bila jedno srce i jedna

duša. Nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo, već je meĊu njima bilo sve

zajedniĉko.» (Dj 4,32)

Iako je samo jedna reĉenica, ipak iz nje stjeĉemo dojam kako su ţivjeli prakršćani. Bili su

ravnopravni, takoĊer ţene. Svatko je ţivio od rada svojih ruku. To su bile ţivotne i radne

zajednice, dijelom i kućne zajednice koje su proizvodile što im je bilo potrebno za ţivot i koje

su uvijek davale nešto siromasima od toga što su imale.

Vrlo je bitno da su tadašnji prakršćani bili sljedbenici Isusa, Krista, jer su u svoje mišljenje i

ţivljenje ukljuĉili uĉenje toga velikog Duha koji je naš Otkupitelj.

Oni još nisu bili savršeni, ali su bili na putu da svakodnevno ostvaruju zakonitosti koje je

pouĉavao Isus iz Nazareta. Oni takoĊer nisu odrţavali ritualnu veĉeru nego su skromno

zajedno blagovali i pritom se spominjali Isusa iz Nazareta koji im je donio to uĉenje. Dok su

blagovali predoĉavali su si da Duh Boţji djeluje u hrani; oni su poštovali ţivot koji se nalazi u

svemu. Nisu obavljali ritualno krštenje. Jednostavno su ljude primali u svoj krug. Sve je bilo

mnogo jednostavnije, skromnije i genijalnije od svega što je crkva iz toga napravila.

Kako su se tadašnji prakršćani ponašali prema Majci Zemlji, prema biljkama i ţivotinjama? –

Znamo da je Jakov, Isusov brat, koji je bio prvi voĊa prazajednice u Jeruzalemu, bio

vegetarijanac. To je povijesno zajamĉeno. Postoje takoĊer dijelovi tekstova iz razmjene

pisama prvih kršćana koji potvrĊuju da nisu jeli meso. Sa sigurnošću se moţe reći da ĉlanovi

prazajednica najvećim dijelom nisu uţivali meso.

Na primjer ĉitamo što je jedan tadašnji prakršćanin, Minucius Felix rekao u dijalogu s

Oktavijem: «…toliko se bojimo ljudske krvi da u svojim jelima ne znamo niti za krv jestivih

ţivotinja.» (Eberhard Arnold, Na poĉetku bijaše ljubav, Dokumenti, pisma i tekstovi

prakršćana, str. 107)

Za prakršćane je peta zapovijed «Ne ubij» vrijedila ne samo u odnosu na ljude nego i u

odnosu na ţivotinje. To potvrĊuje i Karlheinz Deschner u svojoj knjizi «Ponovo je

zakukurikao pijetao» gdje na strani 278. moţemo proĉitati: «Kod Ebionita, ocrnjenih

sljedbenika prve zajednice, koji takoĊer nisu vjerovali da je Isus umro kao ţrtva za okajavanje

grijeha, kruh i sol su predstavljali elemente veĉere, što se ĉak protumaĉilo kao najstariji oblik

euharistije.»

Za Jakova, prvog poglavara zajednice u jeruzalemu, predajom je zapisano: «Vino i ţestoka

pića nije uzimao. Isto tako nije jeo meso.» (Carsten Strehlow, Vegetarismus/Veganismus als

Bestandteil des Kistentums) U prijevodima je osim toga više puta zabiljeţeno: «… on nije

nosio vunenu, nego lanenu odjeću.» Ovo upućuje na to da je svjesno poštovao ţivot ţivotinja.

U apokrifnim spisima nalazimo – «apokrifni» znaĉi da nisu uvršteni u Bibliju – još mnoge

izjave koje pokazuju da su apostoli bili vegetarijanci. na primjer za Petra piše: «Ţivim od

kruha i maslina kojima rijetko dodam neko povrće.» ( Clementinske homilije, XII, 6) Ili za

Mateja: «Matej je ţivio od sjemenki, voća i povrća, bez mesa» ( Clement Aleksandrijski,

Paedagogus II, 1, 16) Za Ivana: «Ivan nikada nije jeo meso». ( Crkveni povjesniĉar Hegesipp

prema Euzebijevoj Povijesti crkve II 2, 3)

Ali i crkveni oci svjedoĉe o tome da su se hranili bez mesa. Na primjer Ivan Zlatoust kaţe:

«Kod njih ne teku potoci krvi, nikakvo se meso ne kolje niti komada. …Kod njih se ne osjeća

uţasan miris mesnog jela…, ne ĉuje se buka i razuzdana galama. Oni uţivaju samo kruh što

ga stjeĉu svojim radom i vodu, koju im daje ĉisti izvor. Ako poţele obilan objed, tada se

njihova naslada sastoji od plodova, i pritom osjećaju veći uţitak nego za kraljevskim stolom.»

( Homil)

S time se slaţe i to se što ni lovac, ni vojnik nisu primali u zajednicu. Morali su prethodno

napustiti svoje zanimanje. Jer su prakršćani još znali da je ubijanje ljudi i ţivotinja protiv

Boţjih zakona, i toga su se drţali. Svi su prakršćani ţivjeli od rada svojih ruku; u njihovom

prakršćanskom Redu zajednice piše sljedeće: «Ako netko ne zna nikakav zanat, tada se po

svom shvaćanju pobrinite za to kako ćete postići da u vašoj sredini ne ţivi besposlen kršćanin.

Ako pak on neće postupiti po tome, tada je on jedan od onih koji sa svojim kršćanstvom hoće

praviti posao. S takvima budite paţljivi.» (Eberhard Arnold, Na poĉetku bijaše ljubav,

Dokumenti, pisma i tekstovi prakršćana) Već se iz toga moţe zakljuĉiti da u prazajednicama

nisu postojali svećenici.

Mnoga zanimanja ne odgovaraju prakršćanskoj slici, što se moţe vidjeti iz tadašnjeg Reda

zajednice: «Djelatnosti i poslovi onih koji se trebaju primiti u zajednicu, moraju se provjeriti

… Onaj koji je kipar ili slikar mora se upozoriti da ne slika slike idola; treba se toga ostaviti

ili ga treba odbiti … Tko je upravljaĉ kolima ili takmiĉar ili cirkuski hrvaĉ ili njihov uĉitelj,

tko je borac sa ţivotinjama, lovac ili javni podvornik kod borbenih igara, treba se ostaviti toga

ili ga treba odbiti. Ako je netko svećenik ili ĉuvar idolopoklonstva, tada se treba toga odreći

ili ga treba odbiti. Vojnome sluţbeniku koji sluţi kao ţandar treba se zabraniti ubijanje. Ako

mu ubijanje bude sluţbeno nareĊeno, tada on ipak to ne smije izvršiti … Ako neće poslušati

ove upute, treba ga odbiti. Namjesnik ili gradonaĉelnik koji je obuĉen dostojanstvenim

purpurnim ogrtaĉem i posjeduje sudaĉki maĉ, treba se toga odreći ili ga treba odbiti.»

(Eberhard Arnold, Na poĉetku bijaše ljubav, Dokumenti, pisma i tekstovi prakršćana)

Sve ovo pokazuje da su prakršćani ozbiljno shvaćali i ispunjavali boţanske zapovijedi.

Karizmatske zadaće prakršćana u zajednici:

proroci, uĉitelji, iscjelitelji; oni su ţivjeli to što su pouĉavali.

Budući da nije bilo «posrednika» prema Bogu, svećenika ili sliĉno, kako se odrţavala veza tih

prazajednica s boţanskim svijetom ?

Postoji jedno mjesto u Novom zavjetu u drugoj Petrovoj poslanici gdje se to vrlo jasno

izraţava. Tamo se kaţe: «Tim drţimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro ĉinite što upirete

u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne

pomoli Danica u vašim srcima.» (2 Petr 1, 19)

Kod prvih kršćana dakle još je postojala proroĉka rijeĉ. Bog je preko prosvijetljenih muţeva i

ţena govorio prvim kršćanima, a i svima ostalim koji su to htjeli ĉuti, onako kao što je i u

Starom zavjetu Bog govorio Izraelcima preko velikih proroka. To proizlazi i iz jednoga

drugog mjesta. U 1. poslanici Korinćanima, 12, 28 ĉitamo sljedeće: «I Bog je u crkvi postavio

jedne za apostole, druge za proroke, treće za uĉitelje; zatim je dao dar ĉudesa, onda dar

ozdravljanja, dar pruţanja pomoći, dar upravljanja.»

Vidimo da su u zajednici postojale sasvim odreĊene zadaće: Kao prvo su bili iscjelitelji; oni

nisu iscjeljivali sami, nego su molitvom pojaĉavali samoiscjeljujuće snage u onima kojima je

bilo potrebno iscjeljenje. To je bilo iscjeljivanje molitvom i vjerom, na kraju krajeva snagom

Boţjom. Bilo je uĉitelja koji su prenosili dalje ono što je rekao Isus iz nazareta i bilo je

proroka.

Ove zadaće u zajednici se nisu izvršavale autoritativno, već su se temeljile na karizmi, znaĉi

na duhovnom zraĉenju ljudi. Ljudi koji su preuzimali te zadaće mjerili su se po tome da li to

što su pouĉavali i davali, pokazuju i u svome svakodnevnom ţivotu, u svom ponašanju. Ako

nije bilo tako, pokazalo bi se da nisu sposobni za svoju zadaću.

«Upravitelji» i «nadglednici» koji su više

obavljali izvanjske zadaće, nadovezavši se na poganske tradicije, preuzeli su vlast i postali

biskupima i svećenicima.

Bilo je još upravitelja koji su upravljali zalihama, onih koji su upravljali blagajnom i onih koji

su obavljali poslove pazikuće. Ti su se «upravitelji» zvali «episkopoi», nadglednici. Iz toga je

nastala rijeĉ «biskup», a biskupi su kasnije preuzeli vlast. Postojale su i starješine,

«presbiteroi» od ĉega je proizišao naziv «svećenik». Vidimo da su oni koji su izvršavali

preteţno izvanjske zadaće, kasniji svećenici i biskupi, preuzeli vlast, a zadaće ostala tri

podruĉja, proroci, uĉitelji i iscjelitelji, koje su kao karizmatske zadaće u duhovnom pogledu

bile neizmjerno vaţnije za ţivot zajednice, bile su izgurane, kao što kukavica baca jaja iz

tuĊeg gnijezda.

Kako se dogodilo da su se takozvane starješine iznenada uzdigle da postanu svećenici? Tko je

to potaknuo?

U godini 117. poslije Krista izvjesni Ignacije iz Antiohije je rekao: «Svi slijedite biskupa kao

Isusa Krista … a prezbiterij [svećenike] kao apostole.» (Pismo kršćanima u Smirni, 7-8,

citirano prema Barbari Eisenbliss, «Rimsko prekrivanje kršćanstva», Museion 2000, 2/96, str.

32) A kasnije je reĉeno: «Dopustite da vam oni» - biskupi –«budu vladari i smatrajte ih

svojim kraljevima. Predavajte im svoj danak kao kralju, jer morate uzdrţavati njih i one s

njima.» (Ordascalia 9, citirano prema Karen Jo Torjesen, «Kada su ţene još bile svećenice»,

Frankfurt, str. 158)

Naziv «biskupi» nije bio izmišljen u prazajednicama, nego je to još u poganskim kultovima

koji su tada postojali u okruţenju kršćanstva, bio naziv za svećenike i nadglednike. U knjizi

Karlheinza Deschnera «Ponovo je zakukurikao pijetao» na strani 226 o tome ĉitamo sljedeće:

«Biskupima su se zvali bogovi nadglednici dobrih i loših ljudskih dijela kod Homera, Eshila,

Sofokla i Pindara ... Platon i Plutarh su tu rijeĉ upotrebljavali i za odgojitelje, tako su se zvali

peripatetiĉki filozofi cinici, ali ĉak kao kultni sluţbenici biskupi su postojali još u drugom

stoljeću prije Krista. Prema teologu Schneideru kršćanski pojam biskupa razlikuje se od

poganskih analogija samo po diktatorskoj vlasti koja je s njime povezana.»

To dakle znaĉi da su biskupi, koji su tada preuzeli vlast u prakršćanstvu, vladali lošije,

provodili grublju diktatorsku vlast nego što je bio sluĉaj u poganskim kultovima. Oni su se

nadovezali na te poganske korijene i u njima utemeljili nenadmašivo polaganje prava na vlast,

tako da se s pravom moţe govoriti o totalitarnome idolatrijskom kultu.

Prakršćanske zajednice su ţivjele u okruţenju

idolatrijskih kultova ĉiji su elementi sve više i više prodirali u prakršćanstvo.

U poganskim kultovima postojali su svećenici i biskupi, bilo je ĉak papa. Rijeĉ «papa»

proizlazi od «pater patrum» što znaĉi «otac otaca»; on je bio najviši papa kulta Mitre. Ĉitava

hijerarhija kakvu je danas poznajemo u katoliĉkoj crkvi potjeĉe iz tih idolatrijskih kultova.

Tko ĉita prakršćansku povijest prvih godina nakon Isusa iz Nazareta, saznat će da su u

ĉitavom okruţenju postojali kultovi. Ne samo ţidovski tradicijski kult, nego npr. kult Mitre

ĉiji su sljedbenici njegovali kult grobova. U njemu su sve posvete proizlazile iz grobova,

sliĉno onako kao što se danas postupa u katoliĉkoj crkvi, gdje Petrov nasljednik svoju sluţbu

prima iz Petrovog groba. Oni su imali kult mrtvih, imali su ţrtvene ţivotinje. Sve to je

obiljeţavalo okruţenje ranog prakršćanstva. Sigurno je da su odatle u prakršćanstvo uneseni ti

i drugi sadrţaji. – MeĊutim to nije bilo od Isusa.

Bezobzirno nametljivi Pavlov utjecaj

presudno je pridonio da se prakršćanstvo

skoro potpuno udalji od svog porijekla, od uĉenja Isusa iz Nazareta.

Bitnu ulogu pritom je odigrao i Pavao koji je bio obiljeţen rimskim mnogoboštvom, koji je

došao iz poganstva, a sam nikada nije ţivio zajedno s Isusom iz Nazareta. Pavao, koji nije

poznavao prakršćanstvo iz prve ruke, svoje je predodţbe vrlo dominantno unio u

prakršćanstvo: kao prvo, poglavarski naĉin mišljenja; kao drugo, on je ţenu postavio u drugi

plan, što u prakršćanstvu nije bio sluĉaj, gdje su mnoge ţene vršile proroĉku sluţbu. A meĊu

onima koji su slijedili Isusa iz Nazareta, koji su ga pratili na njegovim putovanjima, stalno su

bile mnoge ţene. MeĊutim ne samo ova dva aspekta – Pavao je još mnogo toga izbacio iz

prakršćanstva i umjesto toga unio svoje poganske predodţbe.

Moguće je da je Pavao svojim poganstvom mnogo više utjecao na kršćansko uĉenje nego što

se misli. U drugoj poslanici Timoteju piše: «Gledaj da doĊeš brzo k meni … Jedini je Luka sa

mnom. Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom, jer mi je vrlo koristan za sluţbu … Kada doĊeš,

donesi mi … i knjige, osobito pergamene.» (2 Tim 4,13) Pavao je dakle imao blizak kontakt s

Markom, kojemu se svrstava Markovo EvanĊelje, i Luka kojemu se pripisuje Lukino

EvanĊelje.

Jedan drugi tekst kaţe nam još nešto: Postoji jedan kanon Muratori koji potjeĉe iz ranoga 3.

stoljeća i poseţe za jednim od najstarijih dokumenata vremena. U njemu se moţe proĉitati da

je Pavao uzeo za pomoć jednoga koji je upućen u pravo – prema drugom prijevodu: jednoga

koji zna pisati. Radilo se o lijeĉniku po imenu Luka. Citat: «Taj lijeĉnik Luka je nakon

Kristovog uzašašća, pošto ga je Pavao kao znanstveno izobraţenog ĉovjeka uzeo sa sobom,

pod svojim vlastitim imenom napisao evanĊelje, po Pavlovom mišljenju. … Ni on meĊutim

nije vidio ţivog Gospodina.» Dakle niti Pavao niti Luka nisu doţivjeli Isusa dok je bio na

Zemlji, ali su napisali evanĊelje, i kako ovdje stoji, oĉigledno zajedno. Dakle moguće je da je

Pavao izvršio još mnogo veći utjecaj nego što se do sada pretpostavljalo.

Kako je Pavao došao do toga da vlada u kršćanstvu?

Pavao je bio ĉovjek koji je osjećao izvjesno divljenje prema kršćanstvu koje je bio upoznao.

MeĊutim u njemu je bilo ţivo još vrlo mnogo vlastohlepnih predodţbi. U svome vlastitom

ţivotu Pavao nije u svakom pogledu postupao onako kako je Isus pouĉavao, npr. Svojim

rijeĉima: «Tko ţeli biti prvi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima!» (Mk 9, 35) Pavao koji

pred oĉima nije imao ţivi primjer Isusa iz Nazareta bio je dakle vlastoljubiv. Tako je npr. u

svojoj poslanici Galaćanima napisao: «Ali ako bi vam tko – bili to mi, bilo anĊeo s neba –

navijestio evanĊelje protivno onom koje smo vam navijestili, neka je proklet!» (Gal 1, 8) Iz

toga moţemo vidjeti da je u njegovome misaonom svijetu bilo neĉega vrlo prijetećeg za one

koji drukĉije misle. To se misaono blago zatim povezalo s predodţbama i kultovima iz

poganskog okruţenja. na taj je naĉin postupno nastalo nešto što više nije imalo nikakve veze s

pravim prakršćanstvom. Vlastoljublje i sluţbena hijerarhija su se spojile i tako je postupno iz

prakršćanstva nastala crkva.

Kaţe se da je Pavao imao priviĊenje, da je primio rijeĉi Gospodina. Navodno mu se pojavio

Krist i rekao: «Ja sam Isus koga ti progoniš.» (Dj 9, 5) Nakon tog priviĊenja Savao je prestao

progoniti Isusa i prikljuĉio se Njemu. Tako kaţe predaja.

Ako je i bilo tako da je Pavao prestao progoniti Isusa, to još nikako ne znaĉi da se odrekao

svog prava na sluţbu, da je detaljno prouĉio Isusovo uĉenje i da je za sebe samog prihvatio

uĉenje Gospodina. Pavao je otišao u prakršćanstvo sa zahtjevom: Budući da je ĉuo

Gospodina, sada bi moralo biti onako kako si on zamišlja da bi moralo biti. A zatim je donio

propise.

Isus iz Nazareta je npr. izriĉito odbacio ţrtvenu misao u smislu ţrtve za klanje – kao što smo

već utvrdili. Naprotiv, Pavao ju je preuzeo iz poganstva i uveo u kršćanstvo. On je zaĉetnik

misli da je Isus iz Nazareta morao biti ţrtvovan na krvav naĉin kako bi se Bog pomirio s

ĉovjeĉanstvom – misao koja je Isusu iz Nazareta bila potpuno strana. Pavao ju je donio.

Time se on nadovezao na krvne kultove o kojima smo već ĉuli. To piše i poznati povijesniĉar

Karlheinz Descner u svojoj knjizi «Ponovo je zakukurikao pijetao» na strani 200: «Pavao

stalno propovijeda o pomirenju i otkupljenju, o sredstvu pokore 'u Njegovoj krvi' otkupljenja

'preko Njegove krvi' mirotvorstva, 'preko Njegove krvi prolivene na kriţu'».

Drugu, moţda još goru krivotvorinu uĉenja Isusa iz Nazareta napravio je Pavao rekavši po

smislu: Odluĉujuće je da vjerujete u Boga, i u Krista, Njegovog Sina, onda više nisu

odluĉujuća djela u sljedbeništvu Nazarećanina. Pavao je propovijedao: «Jer tvrdimo da se

ĉovjek opravdava vjerom bez vršenja zakona.» Tako piše u poslanici Rimljanima 3, 28.

Uostalom u potpunoj suprotnosti s mnogim izjavama Jakova kojeg su zvali «sluga Boga i

Gospodina Isusa Krista» i koji je nakon Isusovog uskrsnuća pripadao jezgri zajednice. On je

rekao: «Što koristi braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Zar ga vjera moţe

spasiti?» Još: «…Tako je i s vjerom: ako nema djelâ, mrtva je u samoj sebi.» Još: «Ţeliš li

vidjeti ti nerazumni ĉovjeĉe da je vjera bez djela beskorisna?» Još: «Vidite da ĉovjek biva

opravdan djelima, a ne samo vjerom.» Još: «Kao što je tijelo mrtvo bez duše, tako je i vjera

mrtva bez djelâ.» (Jak 2, 14; 17; 20; 24; 26)

A što je rekao Isus sam? Citirano isto tako iz Biblije, iz EvanĊelja po Mateju: «Svatko tko

sluša ove moje rijeĉi i izvršava ih moţe se usporediti s mudrim ĉovjekom koji svoju kuću

sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali se ona

ne sruši jer je sagraĊena na litici. Naprotiv, svatko tko sluša ove moje rijeĉi, a ne izvršava ih,

moţe se usporediti s ludim ĉovjekom koji svoju kuću sagradi na pijesku. Udari pljusak,

navališe potoci, dunuše vjetrovi i nasrnuše na tu kuću i ona se sruši. I velika bijaše njezina

ruševina.» (Mt 7, 24-27)

Pavao je Isusovo uĉenje krivotvorio još u drugim bitnim elementima: On je kršćanstvo

potpuno prilagodio misaonom blagu Imperium Romanum tumaĉeći da se kršćanin mora

pokoravati svjetovnoj vlasti jer je ona uspostavljena i odreĊena od Boga i da je ona Boţja

sluţiteljica koja maĉem pravedno kaţnjava onoga koji ĉini zlo. (Rim 13, 1-4) – nauk s

razornim posljedicama u sljedećih skoro 2000 godina. Isus je naprotiv rekao: «Podajte caru

carevo, a Bogu Boţje.» (Mt 22, 21), na drugome mjestu ĉak piše: «Treba se više pokoravati

Bogu nego ljudima.» (Dj 5, 29) Crkva je naravno rado prihvatila Pavlove rijeĉi da bi

opravdala smrtnu kaznu, takoĊer i ratove za koje je ĉesto blagoslivljala oruţje.

Druga stvar koja nije nebitna: Pavao je izgleda imao veliku muku s vegetarijanstvom, jer od

njega potjeĉe reĉenica: «Jedite sve što se prodaje na trţnici, ništa ne ispitujući radi savjesti.»

(1 Kor 10, 25) To naravno ima razorne posljedice sve do danas. Kolju se milijarde ţivotinja

jer je ta reĉenica zapisana u bibliji. Mi meĊutim znamo, a to smo i ovdje rastumaĉili da su

prvi kršćani ţivjeli vegetarijanski. Ove su Pavlove izjave u krajnjoj suprotnosti s onim što je

Isus pouĉavao, a i s onim što su se prakršćani iskreno trudili ţivjeti.

Prakršćanstvo je bilo razoreno

ciljanim klevetama koje je širila

svećeniĉka kasta, hajkama, progonima, muĉenjima i ubojstvima

Dakle pavao je govorio protiv Isusa. Isusova misao je bila ţiva u prakršćanima tadašnjeg

vremena. Oni su htjeli iskazati ĉast Isusu ispunjavajući korak po korak Njegovo uĉenje. Zašto

se onda Pavao sa svojim praznovjerjem, s mnogoboţaĉkom vjerom, s vladarskom naĉinom

mišljenja, mogao uĉvrstiti u prazajednicama?

S jedne strane Pavao je osnovao mnoge nove zajednice koje su imale malo doticaja s prvim

prakršćanskim zajednicama u Jeruzalemu i u Palestini, i vjerojatno je u njima mogao priliĉno

neometano širiti svoje predodţbe. S druge strane pak mnogi su izvanjski faktori pridonijeli

slabljenju prvog kršćanstva. Od samog poĉetka su postojale klevete da prakršćani ubijaju

djecu ili da slave nekakve seksualne orgije – i takve stvari. Ciljano su se širile glasine protiv

njih; koristili su ih kao ţrtvene jarce. Nakon nekog vremena rimski su carevi iz toga izvukli

zakljuĉke i poĉeli progoniti kršćane. Kao ţrtve tih progona prvi su pali najbolji iz

prazajednica, to su bili najustrajniji, najrazboritiji. A nakon tih progona prakršćanima su

stalno iznenada pristupali ljudi izvana koji su donosili svoje predodţbe o poganskim

ritualima. Dakle postojao je pritisak izvana i iznutra koji je tijekom vremena oslabio

prakršćanstvo.

Zanimljivo bi bilo pitanje: Tko je širio glasine; tko je poticao da se progone prakršćani?

U Novom zavjetu je jasno vidljivo da je još Isus iz nazareta bio oklevetan i optuţen i to od

tadašnje svećeniĉke kaste koja je za Njega npr. po smislu govorila: «To je Ċavolov sin» i «taj

propovijeda krivog boga». Oni su ga nazvali sektašem, a ljude što su Ga slijedili «sektom

nazarećanina». Taj pojam nam je poznat iz apostolskih djela. Kasnije u Rimskom carstvu,

svećenici su opet bili prvi koji su poĉeli širiti takve klevete i to ruku pod ruku s drţavnim

instancama. Progon prvih pravih kršćana provodila je carska uprava. Ona je dakako bila

udruţena sa širiteljima glasina i klevetnicima iz svećeniĉke kaste, tako da su drţava i

svećeniĉka kasta već tada udruţeno radile protiv prakršćana.

Postoji ĉak predaja iz prakršćanskih pisama u godini 50. do 130. o muĉeniku Justinu koji

optuţuje svećenike u Jeruzalemu: «Pronašli ste odabrane ljude iz Jeruzalema i razaslali ih u

sav svijet da objavljuju kako je u kršćanstvu nastala bezboţna sekta, da biste mogli protiv nas

podići optuţnice, koje sada podnose svi koji nas ĉak i ne poznaju.» ( Eberhard Arnold, Na

poĉetku bijaše ljubav, Dokumenti, pisma i tekstovi prakršćana, str. 82)

«Koji nas uopće ne poznaju» znaĉi da u gradove dolaze stranci i idu vlastima, rimskom

namjesniku i kaţu po smislu: «Tu je neka sekta na koju biste morali pripaziti». – Svećenici su

dakle slali svoje posebne opunomoćenike posvuda gdje su postojale takve prazajednice da

kleveću prakršćane i kaţu: «Pazite, to je sekta!» Rimski zakon, Zakon dvanaest ploĉa je

odreĊivao: Ne smije se uvoditi novi bog osim onoga kojeg odobri car. Budući da tada

kršćanski bog još nije bio prihvaćen od cara, svatko tko je pred sudom rekao «ja sam

kršćanin», morao je umrijeti. Ti ljudi, unajmljeni klevetnici, postigli su to da posvuda, prije

svega oni ĉvrsti i naroĉito izdrţljivi u zajednicama, budu uhapšeni, muĉeni i ubijeni.

Kada ĉitamo pismo muĉenika Justina, doĊe nam ponešto poznato: Oĉito da su još tada

postojali opunomoćeni klevetnici, danas bi se to reklo «opunomoćenici za sekte». Ta se

ustanova odrţala sve do danas i prema tome stara je oko 1900 godina.

Pomoću vlasti biskupa koja se provodila

diktatorski i totalitarno, prakršćanstvo je

bilo preokrenuto u njegovu suprotnost.

Prakršćanstvo je bilo razoreno glasinama, hajkama, progonima, sigurno i ubojstvima i sliĉnim

stvarima. – Kako je onda došlo do toga da su se biskupi progurali u prvi plan? Kako je došlo

do institucije?

Biskupi su bili upravo u najpovoljnijem poloţaju. Oni su upravljali novcem; naravno da su

novac davali samo onome tko im se pokoravao ĉime su mogli izgraĊivati svoj poloţaj vlasti.

Nastojali su da u zajednice prime što je moguće više novih ĉlanova. Novi su ĉlanovi znaĉili

više prihoda, a više prihoda je znaĉilo više moći. Da bi mogli primiti nove ĉlanove, stalno su

pravili kompromise u vezi s uĉenjem. Oni su dakle odgovarali tadašnjem duhu vremena,

poganskim kultovima misterija, brinući se za to da vjera koja se tada propovijedala u

prazajednicama, u velikoj mjeri izlazi ususret udobnosti ljudi. A tu je pripadao bog koji po

mogućnosti oprašta sve grijehe – samo zbog vjere. To je shvaćanje koje je obiljeţavalo još

stare idolatrijske kultove. Pavao ga je preuzeo; a kasnije ga opet, potpuno izraţeno, nalazimo

kod Luthera.

Biskupi su naredili da se, nakon kršćanskih progona onih koje su bili ţrtvovali caru, dakle oni

koji su otpali od kršćanstva, što je moguće prije prime natrag u zajednice. Biskupi su dakle

cjelinu razvodnili u svemu; u svakom pogledu su nastojali da se zajednice prilagode rimskoj

drţavnoj vlasti. To se npr. vidi po tome da je u vremenu što je slijedilo, ţenama bilo

zabranjeno preuzimati vodeće funkcije, onako kao što i u rimskoj drţavi nije bilo moguće da

ţena obnaša vodeće funkcije. U prazajednicama su meĊutim ţene ĉesto bile predstojnice

kućnih zajednica. Dakle i tu su biskupi preokrenuli prakršćanstvo u njegovu suprotnost.

Najbogatija prakršćanska prazajednica bila je zajednica u Rimu. Iz pisama iz prakršćanstva

moţe se jasno zakljuĉiti da kada se zajednica okupila na zajedniĉkom sastanku najvaţnije je

bilo pitanje kako će se pomoći potrebitima, siromasima. To je jako dirljivo ĉitati. Na primjer ,

prakršćani su morali znati gdje tko stanuje; tko je siromašan ili gdje je neka udovica. Oni su

morali stvarno dobro poznavati svoj dio grada kako bi mogli pomoći onima koji su u nevolji.

Prakršćani su doslovno svi radili da tim siromasima pruţe pomoć i potporu. Samo je zajednica

u Rimu svakog dana opskrbljivala 1500 potrebitih. Prakršćani u Rimu su opskrbljivali takoĊer

siromašne zajednice kao Jeruzalem ili one u Maloj Aziji koje nisu bile toliko imućne. Tako je

Rim stekao odreĊeni status jer je tamo bilo više bogatih graĊana ĉlanova zajednice. Oni su se

vremenom uzoholili. Već u godini 190. rimski biskup – koji se već zvao «biskup» - otkazao je

crkvenu zajednicu svima onima koji nisu htjeli prihvatiti rimski uskršnji obiĉaj. Rimski

uskršnji obiĉaj bio je nešto pogansko. Prakršćani u Maloj Aziji se doduše nisu o tom brinuli,

ali se u tom dogaĊaju već nagovještava dalji razvoj: Iz Rima su poĉeli vući konce, postavljati

ultimatume i uvoditi elemente o kojima Isus nikad nije govorio.

Potrajalo je još nekoliko stoljeća dok Rim stvarno nije postao vladajuća sila – barem u

zapadnom podruĉju crkve; na Istoku, u pravoslavnoj crkvi ĉak ni do danas Rim nije glavni

grad. MeĊutim već tada, u najranijoj dobi, pokazali su se zahtjevi Rima da bude «prvi».

Kasnije je biskup Viktor I. ekskomunicirao cjelokupnu maloazijsku crkvu. Taj proces

uĉvršćivanja poganskih svećenika, idolopoklonika, s njihovim predodţbama, s njihovim

ritualima, poĉeo je već u 2. stoljeću poslije Krista. Tada je zapoĉelo uvoĊenje sakramenata.

Postojao je oltar; nakon nekog vremena potom biskup je sjedio na posebnoj stolici, i napokon

iz nje je nastalo prijestolje.

U 3. stoljeću uvedeno je da svećenici imaju posebnu odjeću; što prije nije bio sluĉaj, znaĉi već

priliĉno kasno. Uvedena su hodoĉašća i procesije, kao u poganskim kultovima. Zapoĉelo je

poštovanje svetaca. Isus je doduše izrekao obećanja blaţenstva, ali On nikada nije rekao da se

nekoga treba «proglasiti blaţenim» - to je nešto sasvim drugo. «Svecima» uopće nije bilo

mjesta u uĉenju Isusa, krista. Uostalom zašto? Jer svaki je ĉovjek imao – i ima! – mogućnost

da sam naĊe Boga u sebi. Zbog ĉega bi mu onda bili potrebni «sveci» kao posrednici na nebu?

Uvedeni su blagdani koji se poklapaju s poganskim blagdanima. Mnogi vaţni crkveni

blagdani su do danas blagdani poganstva. Boţić, 24. prosinac, npr. bio je praznik najvišeg

boga sunca: Sol invictus, nepobijeĊeno sunce. Marijino uzašašće, 15. kolovoz, bio je vaţan

praznik Dijane koja je bila velika poganska «boţica majka».

Taj proces je dakle zapoĉeo jako rano, a zatim je tijekom dva stoljeća doveo do toga da je

prvobitno uĉenje Isusa iz Nazareta, dakle prakršćansko uĉenje, stvarno postalo poganskom

religijom. Kada je došao car Konstantin (285 do 337) trebao je samo «staviti toĉku na i» - i

crkvu je konaĉno proglasio drţavnom crkvom.

Crkva koja je već tada bila postala preteţno poganska potpuno spremno je skrenula na tu crtu.

To npr. vidimo po odnosu prema ratu i nasilju. U knjizi «Ponovo je zakukurikao pijetao» od

Karlheinza Deschnera, na strani 507 ĉitamo sljedeće: «Konstantin je 313. kršćanima dopustio

potpunu vjersku slobodu. Sinoda u Arelateu je 314. donijela zakljuĉak o ekskomunikaciji

vojnika dezertera. Tko je odbacio oruţje bio je iskljuĉen; prije toga je bio iskljuĉen onaj koji

ga nije odbacio.»

Car Konstantin je tada

potpuno poganski obiljeţenu crkvu

uĉinio drţavnom crkvom.

Za vrijeme cara Konstantina postojale su dvije religije koje su otprilike bile podjednako jake:

kršćanstvo i kult Mitre. Ovaj zadnji je u Rimu već imao 800 crkava. Kada se te crkve

pogledaju, imaju srednji brod, lijevo i desno klupe, naprijed oltar, stube katoliĉkoj crkvi.

U kultu Mitre prepoznaju se odjednom korijeni katolicizma. Moglo bi se skoro reći da je

katoliĉka crkva nastala zapravo manje od prakršćanstva, već štoviše iz poganskih kultova. Od

prakršćanstva je najviše preuzeto ime i evanĊelja. U kultu Mitre postojalo je isto tako sedam

sakramenata; ĉak se rijeĉ «sakrament» upotrebljavala u kultu Mitre.

Kult Mitre je jedan od mnogih poganskih kultova koji su se tada prakticirali u Rimskom

carstvu. Vjerojatno su ga rimski vojnici iz Babilona donijeli u Rim.

U knjizi Johannesa Leopolda «Okruţenje prakršćanstva» ĉitamo: «Mitra je staroiranski bog

neba i svjetlosti koji se u Avesti slavi kao ĉuvar ugovora i kao utjelovljenje vjernosti ugovoru.

Skoro 400 godina prije Krista on se pojavljuje u svim natpisima kraljevske kuće.» Radi se

dakle o starom nauku o nebu, nauku o bogu svjetlosti, koji kaţe da otkupljenje dolazi od tog

boga svjetlosti. Vjera Mitre je došla iz Babilona i u sebi je sadrţala astrološke elemente i

svakojake kultne utjecaje. Utjecajni magiĉari bili su njeni najrevniji misionari. Promotre li se

ti magiĉari, njihova odjeća, kako sjede na prijestolju – to je toĉno onako kako danas na svom

prijestolju sjedi papa, ili biskupi i kardinali. Isto tako je zanimljivo da su imali razliĉite

stupnjeve svećenika, onako kao što nam je poznato iz katolicizma.

Iz knjige «Okruţenje prakršćanstva» dalje saznajemo po smislu: Postoje mnogi spisi ali

nedvojbeno je sigurno da je svakom stupnju pripadao poseban kostim odnosno simbol ĉija se

predaja obavljala sveĉano. Svaka duhovna sluţba je bila neizbrisivo povezana s insignijama,

odorama i simbolima. Zna se da je u kultu Mitre postojalo krštenje, priĉest, firma i sakrament

pokore. To se nekome uĉini doista poznatim. Isus meĊutim nikada nije odredio nešto tako niti

htio, a niti prakršćani. U kultu Mitre slavila se veĉera, ali ne baš veĉera kakvu su imali

prakršćani, nego ritualna, onakva kakvu danas slavi i katoliĉka crkva, ritualna veĉera. U tim

radnjama poput veĉere sudjelovali su i svećenici.

Iz gore spomenute knjige citiramo: «Svećenik je pritom izgovarao takozvane rijeĉi blagoslova

i k tome govorio: 'Muţeve si spasio prolijevanjem vjeĉite krvi'.» Krv bika, kultni objed,

obećavala je dakle mistu (posvećenome) nebeski opstanak i uskrsnuće. I ovdje susrećemo

opet ţivotinjske ţrtve iz poganskoga svećeniĉkog kulta i spoznajemo da krvna ţrtva, koju je

preuzela katoliĉka crkva, svoje porijeklo ima u kultu Mitre; u kome su npr. vjerovali u

uskrsnuće tijela. Isus meĊutim isto tako nije ništa rekao o tome. Ali danas se to propovijeda u

katoliĉkoj crkvi. Taj poganski kult je poznavao i «sudnji dan» i mnogo toga ostalog što je

sastavni dio katoliĉkoga crkvenog reda. Ako ĉovjek to proĉita redom i pogleda slike, tada

zapravo vidi ĉisti katolicizam.

Neki autori pišu da je Konstantin zaista htio sprijeĉiti nesuglasice što ih je donijelo postojanje

dviju religija, i odluĉio se za kršćanstvo. Mnogi sluţbenici i vojnici koji su poganski kult

Mitre iz Babilona uvezli u Rim, odatle su ga opet nosili u sve zemlje. Vojnici i sluţbenici su

naravno bili temelj carstva. kršćanstvo je bilo rašireno kod bogatijih, ali isto tako i meĊu

siromašnijim slojevima. Obje su religije bile otprilike jednakovrijedne i mnogi istraţivaĉi

kaţu: Konstantin je htio jednostavno samo jednu religiju. Htio je mir u svom carstvu. On je,

kao što je reĉeno, stavio toĉku na i, tako da je tada nastala jedinstvena religija, jedna ĉudna

mješavina. Odmah zatim, na koncilu u Niceji u godini 325. on je zabranio kult Mitre – u

njegovom carstvu smjela je biti samo jedna religija.

Odluĉujući za uvoĊenje te jedinstvene vjere u smislu cara Konstantina bio je koncil u Niceji u

godini 325. Tada je naime postojala još jedna struja u prakršćanstvu, koje je već bilo preteţno

preokrenuto u svoju suprotnost, struja koja se pokušavala nadovezati na prvobitno kršćanstvo.

To su bili takozvani arijanski kršćani koji su se pozivali na Origena. Origen je bio veliki

filozof i mislilac koji je ţivio u 3. stoljeću i koji se još u svom vremenu borio protiv

krivotvorenja prakršćanstva, npr. i protiv krivotvorenja Biblije. On je prepoznao da se tu

dogaĊa nešto krivo; prakršćanstvo je zapravo bilo nešto sasvim drugo – Origen je u godini

250. za Decijevih progona prakršćana bio teško muĉen i 4 godine kasnije umro je od

posljedica. Njegovo uĉenje meĊutim, njegove misli širile su se dalje. Jedan od njegovih

sljedbenika bio je Arije iz Aleksandrije u Egiptu, koji je to uĉenje pronosio dalje. On je bio

Konstantinov suvremenik. I na tom koncilu u Niceji 325. došlo je do jedne odluke u vezi s

prakršćanima. Car je odredio: Arije i njegovo uĉenje nisu u pravu, nego crkva u Rimu koja

mu se tada suprotstavljala.

Prije nego se upustimo u ovo teološko sporno pitanje, spomenimo još da je na tim koncilima i

sinodima ĉesto i vegetarijanstvo bilo «predmet politiĉkog znaĉaja». Moţe se npr. proĉitati: U

godini 314. na crkvenom sinodu u Ankari bio je saĉinjen i donesen dekret da se svi svećenici i

Ċakoni koji su bili vegetarijanci trebaju iskljuĉiti, doslovno: «Zakljuĉeno je da oni koji su u

svećenstvu bili svećenici i Ċakoni i koji su se odrekli mesa, trebaju ga kušati i na taj naĉin,

ako hoće, pobijediti sebe.» To znaĉi da trebaju pobijediti odvratnost prema jedenju mesa. «Ali

ako pokaţu gaĊenje makar i prema jedenju povrća pomiješanog s mesom i tako se dakle ne

pokore pravilu, neka se udalje iz sluţbe.» ( Carsten Strehlow, Vegetarismus/Veganismus als

Bestandteil des Christentums, str.50)

«Ne pokoravati se pravilu» - znaĉi da je jedenje mesa već bilo pravilo, štoviše vaţno pravilo

da bi se moglo postati svećenikom u katoliĉanstvu. To je tim više zaĉuĊujuće jer je ipak cijelo

prakršćanstvo bilo vegetarijansko. Kako bi se jamĉilo da će svi ĉlanovi koji sada budu

primljeni u katoliĉku crkvu stvarno jedu meso, novoprimljeni su morali poloţiti kletvu, i to

kletvu protiv Nazarenaca. Zvuĉi nevjerojatno, ali ovaj citat je dokumentiran. Oni koji su

trebali biti primljeni morali su izgovoriti sljedeće rijeĉi: »Proklinjem Nazarence, tvrdoglavce,

koji nijeĉu da je zakon ţrtvovanja dan od Mojsija, koji se suzdrţavaju jedenja ţivih stvorova i

nikada ne prinose ţrtve…» ( Citat prema J. Parks, The Conflict of the Church and the

Synagogue, str. 398)

Vidimo da su se još u 4. stoljeću vodile goleme duhovne borbe, hrvanje oko toga što je bilo

stvarno uĉenje Isusa iz Nazareta, a krivotvorenje tog uĉenja već je bilo jako, jako

uznapredovalo. To se pokazalo i na tom koncilu u spornim teološkim pitanjima koja su se

raspravljala.

MeĊu ostalim, radilo se o pitanju je li Isus iz Nazareta Sin Boţji ili je sam Bog. Atanasije,

crkveni otac, tvrdio je da je Isus iz Nazareta inkarnacija Boga. Za Rimljanina kao Konstantina

takvo je nešto bilo blisko, jer su rimljani znali samo za jednoga glavnog boga – Jupitera – i još

najviše jednu boţju inkarnaciju. Zbog toga se Konstantin u interesu ujedinjenja svoje drţavne

religije odluĉio za vjeru da je Isus iz Nazareta odnosno Krist «pravi Bog od pravoga Boga»,

onako kako još i danas stoji u apostolskoj ispovijesti vjere. Protivnik, Arije, naprotiv,

zastupao je shvaćanje da je Isus iz Nazareta Sin Boţji koji je ispunjen Bogom ali nije

identiĉan s Bogom. To je bilo vaţno postavljanje skretnice od jednoga rimskog cara, a rezultat

toga još i danas pripada ispovijesti vjere rimo-katoliĉke crkve što se izgovara nedjeljom.

Današnji prakršćani iz Boţje rijeĉi preko usta proroka današnjeg vremena znaju da je Isus iz

Nazareta došao na ovu Zemlju kao Sin Boţji da donese kraljevstvo mira, i da je bio ispunjen

Duhom Svoga Oca – Boga.

Još stoljećima nakon toga postojalo je takozvano Arijansko kršćanstvo. Ali vjera rimo-

katoliĉke crkve još i danas je obiljeţena – vidljivo npr. po tekstu katoliĉke vjeroispovijesti –

koncilskim zakljuĉkom donesenim Konstantinovim dekretom da je Krist «jedno biće s

Bogom».

Moţda će nam se pitanje tko je stvarno bio Isus izgledati kao teološko cjepidlaĉenje. MeĊutim

to nije cjepidlaĉenje; radilo se o tome da je crkva htjela uĉiniti vjeru što je moguće

jednostavnijom. A tada, prema duhu vremena, u poganskim kultovima je postojala tendencija

koja se svodila na sljedeće: Htjelo se imati samo jednog Boga, - jednog Boga koji oslobaĊa od

svih grijeha ako se ispravno obavljaju rituali. Mnogoboţaĉka vjera je u tom vremenu bila već

malo smanjena. I u kršćanstvu je trebalo biti isto tako, da postoji samo jedan Bog, pa je od

Boga-Oca, Boga-Sina i Svetog Duha naĉinjen jedan Bog koji se predstavlja u tri osobe. Vjera

prvih kršćana je meĊutim bila drugaĉija. Postoji jedan Bog, a Krist, Sin Boţji, utjelovio se u

Isusu iz Nazareta i ljudima donio zakonitosti ţivota i potpornu i vodeću otkupiteljsku iskru,

otkupiteljsku snagu. A budući da je to tako, i svaki ĉovjek ima mogućnost doţivjeti u sebi

Krista i tim zakonitostima doći do Boga – meĊutim ne pomoću izvanjskih rituala. To je već

razlika.

Isus je bio ispunjen Bogom, a ne Bog sam. On je bio Sin Boţji kojeg je Otac poslao i koji je

bio ispunjen Oĉevim Duhom. To je tada oţivljavalo tadašnje prakršćanstvo, a to oţivljava i

današnje prakršćanstvo. Potpuno jasno formulirano moţe se reći: Kult misterija je poganski

kult. Konstantin je bio obiljeţen poganskim kultom i na kraju krajeva postupanje današnje

svećeniĉke kaste je Konstantinovo naslijeĊe poganskog kulta koje je bilo navuĉeno preko

vjere u jednog Boga.

To je konaĉno tako. Ono što nije došlo iz kulta Mitre došlo je iz kulta Atisa, Dionizija,

Herkula, Ozirisa i Izisa. Bilo je mnogo kultova koji su išli u sliĉnom smjeru. Konstantin je

ţivio naĉinom mišljenja tih kultova i zbog toga ih je podupirao. Premda je on kršćanstvo

samo po imenu uzdignuo u drţavnu religiju –on je ustvari u njega unio poganske kultove.

Konstantin je i sam bio poganin, znaĉi da se još raspitivao u proroĉištu, dao je iskovati svoj

lik na novcu kao boga sunca. Tada je doista bilo uobiĉajeno da se car naziva bogom; morale

su mu se takoĊer prinositi ţrtve kao bogu. Konstantin nije bio kršten za ţivota. Tek je na

samrtniĉkoj postelji pristao primiti sakrament krštenja, ali ne od rimo-katoliĉkog svećenika,

nego od arijanskog kršćanina. Sve to meĊutim nije bitno za crkvu. Ona mu do danas iskazuje

naroĉitu ĉast. Pritom je Konstantin bio okrutan ĉovjek, ratni voĊa koji je svoje zarobljene

neprijatelje bacio medvjedima, koji je ĉak dao ubiti svoje vlastite roĊake. Sve to nije bitno za

Petrovu stolicu! Ona ga do danas štuje kao sveca, jer je Konstantin crkvu uĉinio drţavnom

religijom, a to je za crkvu vrijedno.

Konstantin je crkvu opskrbio enormnim privilegijama. Razvlastio je poganske hramove i

predao ih je crkvi. Klerike je oslobodio većine poreza. On je takoreći osigurao prihode

klerika. Davao im je goleme poklone. Do danas je zapravo tako, barem kod nas u Njemaĉkoj,

da drţava neizmjerno podupire crkve. Drţava isplaćuje biskupima i kardinalima mjeseĉne

plaće od 8.000 – 10.000 Eura (!) Drţava isto tako preuzima troškove izobrazbe teologa,

nastavu vjeronauka u drţavnim školama i mnogo drugoga. Crkve su pored toga osloboĊene

mnogih poreza. Kada se te dotacije zbroje skupa doĊe se do enormne svote od 14 milijardi

Eura godišnje koje njemaĉka drţava isplaćuje crkvama kao subvencije. A to je ono što crkva

voli.

Još i danas imamo drţavnu crkvu …

Još i danas imamo drţavnu crkvu koja je što više crkva vladajućih. Jer tko danas hodoĉasti

Petrovoj stolici? Oni koji vladaju su ti koji smiju stisnuti ruku poglavaru katoliĉke crkve koji

zastupa Petrovu stolicu.

Petrova stolica je tijekom vremena donijela zakone koji su okrutni poput onih iz nekadašnjeg

poganskog kulta – zakoni koji su apsolutno suprotni uĉenju Isusa, Krista.

Sigurno bi bilo zanimljivo da se u nastavku uzmu pod povećalo sve dogme, rituali i kultovi

današnje drţavne tj. vladine religije kako bi se istraţilo odakle dolaze kultovi? Odakle dolaze

dogme i rituali? Tako će svatko moći prepoznati kome sluţi: konstantinskoj drţavnoj tj.

vladinoj religiji – ili Isusu, Kristu.

Marijin kult i oboţavanje relikvija:

Tko u to ne vjeruje biva vjeĉno proklet od katoliĉke crkve.

Pokušava li tu jedna diktatura vladati demokracijom?

Katoliĉki kult Marije kao «Majke Boţje»

je duboko ukorijenjen u pretkršćanskom poganstvu

Nauk i struktura katoliĉke crkve skoro u svim aspektima potjeĉu neposredno iz poganskog

kulta idola. S obzirom na ovu izjavu lako je razumljiva asocijacija na kult Marije koji je bitan

sastavni dio katoliĉke vjere: kult «majke Boţje» koja je prema dogmi koju je obznanio papa

Pio XII. ĉak tjelesno bila toboţe primljena u nebesa. Istraţimo dakle pitanje kako je nastao taj

kult i koji su mu prethodnici. Jer Isus iz nazareta nije o Svojoj majci govorio kao o «majci

Boţjoj», već je ona bila Marija, jednostavna, skromna, poboţna ţena, ţena iz naroda. Dakle

najprije bi moţda bilo zanimljivo kako je došlo do toga ĉudnog razvoja i prije svega koji su

prethodnici tog kulta. Ako se osvrnemo unatrag, utvrdit ćemo da je kult majke boţje duboko

ukorijenjen u pretkršćansko poganstvo.

Poznato je npr. da su egipatska boţica Izis i grĉka boţica Artemida bile štovane na sliĉan

naĉin, onako kako se u katoliĉkoj crkvi štuje Marija sve do danas. Djelomiĉno su bile

identificirane istim jeziĉnim pojmovima kao «nebeska kraljica» ili «morska zvijezda» -

moţda nekima je poznata pjesma «Morska zvijezdo, pozdravljam te …»; pjeva se do danas na

mjestima marijanskih hodoĉašća. Je li moţda Isus iz Nazareta ikada Svoju majku Mariju

oslovio s «morska zvijezdo»? – «Morska zvijezda» je bio jedan od naslova tih velikih boţica

majki u Grĉkoj i Egiptu. Karakteristiĉno je i to što dogma da je Marija majka Boţja – dakle ne

samo Isusova Majka, nego «majka Boţja» - utvrĊena na koncilu u Efezu u godini 431. Efez je

bio središte kulta Dijane, dakle grad gdje se naroĉito štovala boţica majka Dijana. Tu je

sasvim oĉito dakle da je misaono dobro, vjersko dobro iz poganstva prešlo u crkvu.

Moţda je takoĊer zanimljivo znati da je Dijana bila boţica lova, boţica lova i istodobno

«majka Boţja».

Dakle Isusova majka je postala kultnim objektom, poganskim kultnim objektom. To je otišlo

tako daleko da su se npr. u Altöttingu, jednome bavarskom mjestu hodoĉašća sve do poĉetka

20. stoljeća prodavale takozvane «gospe za struganje». Kao što je spomenuto, u jednoj

brošuri* ( * Dr. Müller, Mittel zum Heil, str. 43 ) se o tome moţe proĉitati sljedeće: «Vrlo

oĉigledna mogućnost da se u sluĉaju potrebe uzme ljekovita tvar poput lijeka je bilo struganje

gline od Gospe za struganje. Takve umanjene kopije ĉudotvornog kipa nekad su se mogle

nabaviti u raznim mjestima hodoĉašća. Vrlo poznate su sve do poĉetka 20. stoljeća bile

zacrnjene gospini kipići za struganje iz bavarskog Altöttinga i ĉudotvorne kopije iz

Einsiedelna u narodu poznate kao «laicheibli». Ove zadnje su vaţile kao ĉudotvorne i

ljekovite jer su u glinu bile navodno pridodane zemlja i mort iz ĉudotvorne kapele, a osim

toga i ĉestice relikvija. To je meĊutim vrijedilo samo za one gospine kipiće za struganje koje

je samostan sam prodavao…»

Tako su se dakle toj Gospi dodavale ĉestice relikvija, prema prilikama i dijelovi leševa. Tko je

nabavio taj «religiozni lijek», izgrebao bi nešto od glinene mješavine i dodao bi jelu – i time

bi napokon, ovisno o okolnostima, pojeo svoje pretke. To bi bio kanibalizam. To je toliko

poganski da ĉovjek skoro ne moţe vjerovati. Samostan je sam prodavao te gospe sve do

poĉetka 20. stoljeća. To je primjer za to dokle moţe ići jedan kult, poganski kult. Većina

katolika uopće ne zna za to. Tko tu ne bi pomislio: «To je stvarno najgore poganstvo!» A

ponekome tko o tome razmišlja, moţda će pozliti. S religijom, a pogotovo s kršćanskom

religijom ili ĉak s uĉenjem Isusa iz Nazareta, to nema nikakve veze.

Moţda će poneki crkveni glavar sada potraţiti izgovor da se tu radi o narodnom vjerovanju

koje moţda graniĉi s paznovjerjem. Njemu se meĊutim treba prigovoriti da je baš crkva

dogmatizirala temelje toga marijanskog kulta, sve do Marijinog prikazivanja kao «majke

Boţje». Ona se ĉak u katoliĉkoj crkvi štuje kao Gospa sa zvjezdanom krunom koja stoji na

polumjesecu. Radi se o likovnom prikazu sliĉnom slici egipatske boţice Izis, koja je bila

toĉno tako prikazana

Marija, kavu je preuzela rimo-katoliĉka crkva i zatim uzdigla u majku Boţju, po svom opisu

je neposredna nasljednica egipatskih boţica, kao opis Izis i ostalih likova poganskog kulta

misterija. Ona je, kao što je već reĉeno, nasljednica Dijane ili Artemis ili takoĊer Astarte; ova

zadnja je feniĉansko boţanstvo plodnosti. ( slika: Sliĉno kao što je na ovoj slici prikazana

Marija, bila je prikazivana i egipatska boţica Izis kako sa zvjezdanom krunom stoji na

polumjesecu.) ( Izis i Horus Semiramida s Tamuzom Indrani s djetetom Devaki s Krišnom) A

do dogme marijinog ustoliĉenja kao misteriozne kultne boginje, došlo je u Efezu, gradu u

kojem je taj kult majke boţje već stoljećima bio obiĉaj. Karakteristiĉno je da za vrijeme

koncila fanatizirano mnoštvo ljudi išlo gradom Efezom i zahtijevalo da se stari Dijanin kult

odsada uĉini kultom velike majke, majke boţje, dogmom ambiciozne rimo-katoliĉke crkve.

Iz ovoga se moţe zakljuĉiti da je Marija, ţena i majka, iznad svih ţena i majki. Prisjetimo se

sada da se upravo katoliĉki svećenici ne smiju ţeniti, jer ako bi se oţenili jednostavnom

ţenom tada bi se moglo zakljuĉiti da su se takoreći morali «oţeniti» ţenom svih ţena i

majkom svih majki.

Tako se moţe stvarno objasniti najdublji psihološki korijen crkvenog celibata. «Velika

majka» bio je lik koji je tisućljećima prije nastanka kršćanstva vladao u podsvijesti

ĉovjeĉanstva. Postojali su svećenici «velike majke» koji se nisu smjeli ţeniti, nosili su ţensku

odjeću i smatrali su se sinovima te velike majke. Na to su nadovezani svećenici koji se ne

smiju ţeniti, zapravo u sluţbi te «velike majke», arhetipske figure poganskog porijekla.

Sljedeće bi pitanje bilo: Zašto je crkvi bilo potrebno preuzimanje toga poganskog kulta boţice

majke? Moţda zato jer je na drugoj strani prikazala Boga kao okrutnoga, samovoljnog Boga

koji kaţnjava, koji svoju djecu navodno moţe poslati u vjeĉno prokletstvo. Kao poravnanje za

to preuzeta je «majka Boţja», koja je upravo bila utješna, kako ne bi ljudi ostali u strahu od

Boga koji «kaţnjava».

Marija, djeviĉanska i neokaljana Boţja rodilja –

tko to ne vjeruje biva vjeĉno proklet.

Mnogi koji plaćaju crkveni porez, nisu toga svjesni.

Da li je onaj koji ne vjeruje u taj marijanski kult i ne štuje takozvanu «majku Boţju», nego je

jednostavno poštuje i cijeni kao Isusovu majku, tjelesnu majku Isusa – prema crkvenom

nauku već vjeĉno proklet?

Odgovor glasi: Da, on je proklet. To moţemo proĉitati u knjizi «Vjera crkve», Neuner-Roos,

pod brojem 195. Tamo piše:

«Tko u pravom i istinskom smislu sa svetim ocima ne ispovijeda svetu i vazda djeviĉansku i

neokaljanu Mariju kao Boţju rodilju, jer je pravo i istinski samu rijeĉ Boţju zaĉetu od Oca

prije svih vremena, u zadnjem vremenu primila od Svetoga Duha bez sjemena i neokrnjenu

rodila, pri ĉemu je njeno djeviĉanstvo ostalo neoštećeno i nakon poroda, neka se odbaci.»

Iz ovoga proizlazi sljedeće pitanje: Budući da su prema ovome svi oni koji se zovu

evangelicima, vjeĉno odbaĉeni, vjeĉno prokleti – zašto se ulizuju Petrovoj stolici?

To je pitanje koje se uvijek iznova nameće kad se na jednoj strani govori o ekumenizmu, kada

protestanti hodoĉaste Petrovoj stolici ili se s njome sastaju na drugi naĉin, i onda kada se –

kao npr. u proteklim danima – jedan kardinal visoka poloţaja kao kardinal kölna, kardinal

meisner, u tom pogledu izjašnjava izrazito suzdrţano. U vijesti epd-a od 5.6. 2005. kaţe se:

«Kölnski nadbiskup oĉekuje ekumenski napredak samo izmeĊu rimokatoliĉke i pravoslavne

crkve, ali ne izmeĊu katolika i protestanata. 'S reformatorskim crkvama put je dug i

mukotrpan' rekao je Meisner. 'Ne trebamo se zavaravati stvarima koje su nerješive.'»

Katkad ĉovjek posumnja u duhovne sposobnosti tih protestanata koji zapravo kao pomraĉena

uma dopuštaju da ih uvijek iznova posiše med katoliĉke crkve.

Ako Vi, dragi slušatelji, dragi ĉitatelji, ne vjerujete u Marijanski kult, tada ste - po crkvenom

nauku – odbaĉeni, u pravom smislu rijeĉi to znaĉi vjeĉno prokleti. Tko će onda još ostati u

katoliĉkoj crkvi da plaća poreze? Plaćate li Vi dakle katoliĉkoj crkvi svoj porez, crkveni porez

za to što Vas je ona vjeĉno proklela?

Nijedan razumno misleći ĉovjek ne bi trebao to ĉiniti. Mnogobrojni mladi ljudi to više ne

ĉine. Treba se nadati da će vremenom s time prestati i mnogi stariji.

Tko ne iskazuje osobito poštovanje i ĉast

relikvijama svetaca, biva proklet od

katoliĉke crkve. Kult mrtvih: Vjera i praksa

te crkve zasnovane su na kostima.

Uostalom vrlo lako se moţe postati proklet: Tamo gdje sam kao dijete morao silom ići u

crkvu, lijevo i desno od oltara stajao je po jedan stakleni lijes; u svakome je leţao kostur

odjeven u prekrasne haljine, a ja sam mislio: «Kakav je ovo uţas?» Uvijek me je hvatala jeza.

Ali sam tek sada proĉitao: Ako katolik ne vjeruje da od tih kostura dolazi spasenje, vjeĉno je

proklet.

Koncil u Tridentu naredio je štovanje leševa muĉenika i osim toga je prokleo one koji ne

vjeruju u relikvije. Citat: «Vjernici moraju štovati sveta tijela svetih muĉenika… jer preko tih

tijela Bog ljudima pruţa mnoge dokaze milosti, tako da oni koji izjavljuju da relikvijama

svetaca ne pripada osobito štovanje i ĉast … moraju biti potpuno prokleti; a tako ih i crkva

sada proklinje.»* (* Ralph Woodrow, Die Römische Kirche, Mysterien-Religion aus

Babylon, citirano prema The Catolic Ensyklopedia, svezak 13, str. 454, ĉlanak «Santa Casa di

Loreto») Ovaj proglas se doduše ne moţe svrstati u dogme ali nije ništa manje obvezujući. To

znaĉi: Onaj koji ide u crkvu mora vjerovati u takve stvari koje su stvarno najdublje poganstvo.

(slika: Kostur (relikvija) u crkvi sv. Petra u Müncenu)

U starom Egiptu postojala su mnoga kultna mjesta na kojima su se štovali ostaci umrlih,

takozvanih «bogova», koji su navodno imali magijsko djelovanje. Kad slušamo što je bilo

reĉeno o relikvijama, tada odatle do Gospe za struganje, o kojoj je bilo rijeĉi, vodi neposredno

put u još i danas vladajuću magiju rimokatoliĉke crkve, koja nema nikakve veze s

kršćanstvom.

Jedan aspekt ovih okolnosti: Bilo bi zanimljivo pitati nekog lijeĉnika što drţi o Gospi za

struganje. Kakvi su se tragovi mogli naći na toj Gospi za struganje koji izazivaju bolesti?

Drugi aspekt je pitanje da li su štovanjem relikvija te vrste bili prekršeni zakonski zdravstveni

propisi. Jer je sasvim sigurno bilo katolika koji su hodoĉastili u Altötting koji su odatle

oĉekivali ozdravljenje svog tijela i moţda su na taj naĉin potisnuli ili propustili posjet

lijeĉniku. Normalno u Njemaĉkoj je tako nešto zabranjeno. Kada bi neka necrkvena religijska

zajednica ponudila nešto tako, tada bi se vjerojatno ukljuĉila inspekcija rada, naroĉito ako bi

se kultni predmeti još i prodavali. Reklo bi se: To je opasnost za narodno zdravlje i mora se

zaustaviti.

Prije svega ne moţe se reći da je sve to narodno vjerovanje. Posao s relikvijama je štoviše od

samog poĉetka Petrova stolica uzela u svoje ruke: «Oko godine 750. u rim su neprestano

dolazile duge kolone kola punih golemih koliĉina lubanja i kostura, koje su zatim pape

etiketirali i prodavali. Grobovi su se pljaĉkali noću, a u crkvama su nadgrobne spomenike

ĉuvali naoruţani muškarci! 'Rim' rekao je Gregorovije, 'bio je poput moderniziranog groblja

…'» (Ralph Woodrow, Die Römische Kirche, Mysterien-Religion aus Babylon, str. 66) U

crkvi Sv. Prasede još i danas postoji mramorna ploĉa na kojoj piše da je u godini 871. papa

Psakal dao donijeti u ovu crkvu leševe 2300 muĉenika sa groblja. Kad je papa Bonifacije IV.

oko 609. pretvorio Panteon u kršćansku crkvu, «iz katakombi je uklonjeno 28 natovarenih

kola svetih kostiju i poloţeno u bazen ispod glavnog oltara.» ( Ralph Woodrow, Die

Römische Kirche, Mysterien-Religion aus Babylon, citirano prema The Catolic Encyklopedia,

svezak 2, str. 661, ĉlanak «Bonifacije IV», str. 66) Temelj te crkve su stotine i stotine kostura

na kojima je bio podignut glavnu oltar.

Dakle moglo bi se reći: Vjera i praksa katoliĉke crkve su stvarno zasnovane na kostima; to je

kult mrtvih. Utoliko je opravdana tvrdnja: To štovanje relikvija je povećanje poganskog kulta.

Općenito se moţe utvrditi da mnogo toga u katoliĉkoj crkvi, skoro sve od njenih obiĉaja,

potjeĉe iz poganstva. Tu ne samo da imamo korijene iz poganstva, koje smo već spomenuli,

nego je katoliĉka crkva još neizmjerno povećala poganstvo. Takvi obiĉaji relikvija nisu bili

poznati u poganstvu u tim razmjerima. (slike: str. 158,159: Unutrašnji izgled jedne katoliĉke

kapele (kosturnica) u blizini Praga)

Moţda bi se trebalo kod izlaganja ĉinjenica stalno imati pred oĉima da li u poukama Isusa iz

Nazareta postoji nešto od ovih obiĉaja, rituala i kultova. Neće se za to naći nijedna polazna

toĉka! TakoĊer se isplati opetovana usporedba: Što je pouĉavao Isus, Krist, a što sada

propovijeda katoliĉka crkva?

Isus je rekao: «Hajde za mnom… - a pusti mrtve da ukopavaju svoje mrtvace. (Mt 8, 22)

U Mateju 22, 35-40, postoji jedan pasaţ koji glasi: «… jedan uĉitelj zakona upita s nakanom

da ga – dakle Isusa – kuša: 'Uĉitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?' On mu odgovori:

'Ljubi Gospodina Boga svoga svim svojim srcem, svom dušom svojom i svom pameti

svojom. To je najveća zapovijed Druga je toj jednaka: Ljubi bliţnjega svoga kao samoga

sebe! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.'» Dakle treba pitati: Odakle

dolazi sve ostalo i ĉemu to sluţi?

Nešto je poznato i o tome. Još smo od proroka Starog zavjeta ĉuli da sve to dolazi iz

poganskog kulta. Jeremija je npr. rekao: «Jer su obiĉaji bezboţaca puka tlapnja, njihovi idoli

su samo drvo posjeĉeno u šumi, djelo ruku tesarovih, ukrašeno srebrom i zlatom. Nalik su na

ptiĉja strašila u vrtu: ne znaju govoriti. Treba ih nositi jer ne umiju govoriti. Njih se ne bojte

jer ne mogu zla ĉiniti, ali ni dobra uĉiniti ne mogu.» (jer 10, 3-5)

Dakle još su proroci rekli: To je sve brimborium, što je tada bilo uobiĉajeno. Boţji narod se

nije trebao okruţivati takvim kipovima niti za svoju vjeru prireĊivati takve predmete od drva,

srebra i zlata; to su sve radili samo pogani. – Ali, kao što je reĉeno, katoliĉka crkva se

nadovezala upravo na te poganske kultove, a ne na istinske Boţje proroke.

Mraĉno praznovjerje – još i danas: Relikvija u biskupskom kriţu na prsima, relikvija u

svakom oltaru…

Dogma: «Tko ne prihvaća cjelokupnu crkvenu predaju…» - nalazi se takoreći već u paklu.

Moţda poneki bezazleni sugraĊanin ove relikte mraĉnog praznovjerja ţeli rado prenijeti u

neko davno prošlo razdoblje. meĊutim upravo je šokantno da nam je sve to mnogo bliţe nego

se općenito vjeruje. Jedan je prakršćanin nedavno posjetio muzej s blagom katedrale u

Würzburgu. Tamo je vidio insignije današnjih biskupa i morao je utvrditi: To je i do danas

tako!

Uzmimo primjer «biskupskog kriţa». Od 12. stoljeća svaki biskup mora nositi neki kriţ na

grudima. Već u 4. stoljeću postojao je amulet, posuda s relikvijom. I sve do današnjeg dana u

tom biskupskom kriţu mora biti relikvija – to je propisano. Na takav i sliĉne naĉine ti se

rituali i te insignije nose sve do sadašnjosti i predaju dalje. Dakle ni danas to nije drukĉije –

kao što mnogi misle – nego je to sadašnjost, apsolutna sadašnjost.

U svaki se oltar takoĊer umeće relikvija. Katoliĉki oltar je punovaljano posvećen tek ako

sadrţi relikviju. Što će doista reći vjernik katolik koji do sada nije znao da u oltaru crkve, koju

prema prilici, posjećuje svake nedjelje, nekakve kosti ili ostali «jako sveti» dijelovi leševa

lagano trunu?

Tada se misleći suvremenik pita: Zar se doista mora vjerovati u taj kult relikvija? Ako ga

takozvani vjernici ne prihvaćaju, dakle ako ljudi ne vjeruju u to – što će se onda dogoditi?

Već je bilo reĉeno da se mora vjerovati posebno u moć relikvija. Sasvim općenito se moţe

reći da postoji dogma koja to razjašnjava analogijom: «Tko ne prihvaća cjelokupnu crkvenu

predaju, pisanu i nepisanu, neka se iskljuĉi.» (Neuner-Roos, Der Glaube der Kirche in der

Lehrverkündigung, br. 85, Denzinger-Schönmetzer 609) To dakle znaĉi da vrijedi i za onoga

koji tu predaju uopće ne poznaje: Tko ne prihvaća samo jedan jedini sastavni dio te predaje,

kojeg ne smatra istinitim, taj je već proklet – ĉak ako to i ne zna. On se nalazi, prema

katoliĉkoj crkvi, takoreći već u paklu, a da toga nije svjestan.

Sada se postavlja pitanje: Zar onda to ne pogaĊa skoro sve katolike? Jer se teško moţe

pretpostaviti da svi katolici poznaju sve dogme i predaje. To bi znaĉilo sljedeće: Oni plaćaju

za crkvu koja ih je već odavno proklela.

Moţda bi si ĉovjek jednom trebao razjasniti što to zapravo znaĉi: vjeĉno proklet. Najĉešće se

to kaţe jednostavno onako, osjeća se kao skandal. Ali ĉovjek postaje svjestan ĉitave dimenzije

tog skandala kada si objasni što stvarno znaĉi to vjeĉno. Vjeĉno, morati vjeĉno u ognju trpjeti

neizrecive muke i nikada ne biti izbavljen od toga. Nema kraja toj muci, tako propovijeda

crkva. I to samo zbog toga što ĉovjek nije vjerovao u neku dogmu. U najnovije vrijeme

uostalom i onda ako se ţivi zajedno bez vjenĉanog lista. Tek prije nekoliko dana Benedikt

XVI je obznanio da brak bez vjenĉanog lista nije spojiv s naukom te crkve, dakle da je to

teţak grijeh. A tko umre u stanju tog grijeha, prema dogmi o vjeĉnom prokletstvu, zapast će u

vjeĉnu vatru pakla.

Crkva se meĊutim ne susteţe da od svih onih mnogih, koji ne vjeruju u svaku od njenih

dogmi, i nadalje zdušno ubire novac, premda im je objasnila: Vi ste zauvijek prokleti jer ne

vjerujete u to što mi objavimo (prema Neuner-Roos, red. br. 85)

Tko sjedi na Petrovoj stolici?

Tolstoj je već znao tko je osnovao crkvu …

To dakle proglašava crkva. Tko vjeruje da je Bog to zapovjedio crkvi? Tko vjeruje u to?

Nijedan normalno misleći ĉovjek neće vjerovati u to da je Isus, Krist, Bog, naš Otac prenio

crkvi takvu misao, takav mandat. Ako je Bog ljubav, tada je On ljubav. Ljubav oprašta,

ispriĉava, ljubav nosi. Ali crkva proklinje! – Tko onda sjedi na Petrovoj stolici?

Mora li se to sada izgovoriti, ili si svaki slušatelj i svaki ĉitatelj moţe to sam objasniti?

Vrlo razgovijetno je to rekao jedan ruski pisac, naime Lav Tolstoj, i to u svojoj pripovijetki

«Obnova pakla».* (* Lav Tolstoj, Obnova pakla) Ta je pripovijetka bila objavljena tek nakon

njegove smrti, a njegov sin koji ju je objavio bio je optuţen za bogohuljenje, ali je zatim i

osloboĊen. U toj pripovijetki radi se – po smislu – o tome da je nakon dogaĊaja na Golgoti,

kada je Isus umro na kriţu, vrag bio prognan u najdublji bezdan Pakla. Bio je dakle

«zavezan». Zašto? Zato jer su ljudi od tog vremena nadalje nastojali provesti u djelo pouke

Isusa iz Nazareta. Bilo je manje svaĊe, ljudi su se mirili jedni s drugima, i vrag više nije imao

što raditi. Pakao je bio prazan. onda meĊutim, nakon dugog vremena, u paklu je ponovo

nastala galama. Nekoliko vragova je ušlo s bakljama unutra, jako radosni, a Belzebub je pitao:

«Ljudi, što se tu dogaĊa?» Oni su odgovorili: «To što se uvijek dogaĊa.» Oni su pakao

ponovo pustili u pogon. - »Da, ali kako ste to uspjeli? Na to je drugorangirani vrag rekao.

«Izmislio sam crkvu.»

Lav Tolstoj zatim izlaţe kako se to odvijalo: Da su osnivanjem crkve meĊu ljudima opet

zapoĉele svaĊe, da se opet stvorila «elita» koja je tlaĉila i iskorištavala ostale, da je i drţava

iskorištavala ljude, da je na taj naĉin bio uništen poĉetak prakršćanstva i da su zbog toga

zloĉini postali veći i brojniji nego prije.

U nastavku je nekoliko kratkih odlomaka te Tolstojeve pripovijetke. Kad vrag ĉuje «izmislio

sam crkvu», on pita «Dobro, što je zapravo 'crkva'?» On to ne zna. Na to mu njegov zastupnik

objašnjava sljedeće:

«Crkvu si ĉovjek moţe predstaviti onako kao kad ljudi laţu i osjećaju da im ne vjeruju, a oni

se tada pozovu na Boga i kaţu: 'Budući da ljubim Boga, sve što kaţem je istina.' To je

zapravo crkva, samo s tom posebnošću da su ljudi koji pristaju uz tu crkvu, ĉvrstog uvjerenja

da su nepogrješivi i da se kasnije ne mogu odreći niĉega, bila to makar besmislica što su je

rekli samo jedan jedini put.

Crkva nastaje na sljedeći naĉin: Ljudi uvjere sebe i druge da je njihov uĉitelj, Bog, izabrao

odreĊene ljude, kojima je prenio punomoć da jedini mogu istinito izlagati njegovo uĉenje,

kako se ne bi krivo shvatio zakon koji je on objavio ljudima.» To je crkva.

Dakle: I Tolstoj je smatrao da je vrag osnovao crkvu. A da ostala Tolstojeva izlaganja nisu

izmišljotine pokazuju sljedeća crkvena pravila katoliĉke crkve, koja se mogu proĉitati u

Neuner-Roos, red. br. 44: «Zbog toga se uvijek mora zadrţati onaj smisao vjerskih istina što

ga je jednom rastumaĉila sveta majka crkva; nikada se ne smije odstupiti od tog smisla u ime

neke toboţnje više spoznaje.» I kako je već citirano: «Tko ne prihvaća cjelokupnu crkvenu

predaju, pisanu i nepisanu, neka se iskljuĉi.» (Neuner-Roos red. br. 85)

U Neuner-Roos, red. br. 234 ĉitamo: «Moramo utvrditi u vjeri da izvan apostolske, rimske

crkve ne moţe nitko biti spašen; ona je jedina arka spasenja i svatko tko u nju ne uĊe, mora

potonuti u potopu.»

Iz ovoga takoĊer slijedi: prema crkvenom nauku sve ostale religije već spadaju u vjeĉno

prokletstvo. Velike religije, to su npr. hinduizam, budizam, islam, Ċajinizam, konfuĉijanizam,

judaizam, taoizam. Tu spadaju i svi protestanti, ali i sve ostale konfesije koje nisu katoliĉke.

Uvijek se tvrdi da je na Vatikanskom koncilu ta izjava bila ublaţena, ali to je laţ, ona nije bila

ublaţena. Jer je na Vatikanskom koncilu zakljuĉeno sljedeće: «Zato se ne bi mogli spasiti oni

ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu katoliĉka crkva ustanovljena

kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ući ili u njoj ostati.» (Neuner-Roos. red. br. 417)

sada se ĉovjek treba upitati: Tko od protestanata širom svijeta ne zna za katoliĉku crkvu? Svi

oni znaju za katoliĉku crkvu. To znaĉi da prethodna izjava pogaĊa sve ljude osim najviše neka

izolirana plemena u Papui Novoj-Gvineji ili u podruĉju Amazone, koja stvarno još ništa ne

znaju o postojanju neke katoliĉke crkve. Za sve ostale meĊutim vrijedi: Po mišljenju crkve oni

padaju kao ţrtve prokletstva.

Serija okruglih stolova je na temu: Tko sjedi na Petrovoj stolici? Osnivaĉ evangeliĉke crkve,

Martin Luther je rekao nešto o tome. U «vojnoj propovijedi protiv Turaka» 1529. on se

izjasnio: «Vjerujem da je papa zakrabuljeni, utjelovljeni vrag, zato jer je apokaliptiĉki

kršćanin.» Ili: «Protiv papinstva utemeljenog od vraga.» Tamo se mogu proĉitati i sljedeće

Lutherove rijeĉi: «Jer vrag koji je uistinu utemeljio papinstvo, govori i djeluje preko pape i

rimske stolice. Tu si sa dna pakla izveo papu, bilo što da je on i bilo odakle, naime uţas

svekolikog idolopoklonstva svih vragova..»

To o papi govori osnivaĉ evangeliĉke crkve. I premda to nije bilo demantirano –evangeliĉka

crkva se unatoĉ tome dodvorava katoliĉkoj i tako se pokušava vratiti u to jedno krilo. Zašto?

Da bi još ipak umakla vjeĉnom ognju? – Grubo reĉeno dakle to znaĉi: Evangeliĉka crkva se

dodvorava vragu. Zbog ĉega?

Moţda zbog toga što i sama u sebi nosi još mnogo toga poganskog. Marijin kult i relikvije

evangelici nisu doista prihvatili, ali su ipak preuzeli mnogo toga što je takoĊer pogansko.

Oltari u crkvama su npr. pogansko misaono blago, poganska praksa. Propovjedaonica je

postojala još u Izisinom kultu. Prakršćani nisu imali niti veĉeru u katoliĉkom i evangeliĉkom

ritualnom obliku. Oni su slavili zajedniĉku gozbu ljubavi, na kojoj su zajedno blagovali, na

kojoj su se nahranili i siromasi. Kasnije je od nje naĉinjen ritual: Bila je premještena

prijepodne; pojavio se ţupnik s posebnom odorom; naĉinjen je oltar i iz toga je nastala misna

ţrtva, ţrtveni objed, kakvih je bilo u poganskim kultovima.

Luther je preuzeo sve to, a i mnogo toga drugog – meĊu ostalim glavni sastavni dio crkvenog

ţivota, «svećenika». On je dakle odobravao drskost ĉovjeka da se postavi izmeĊu pojedinih

ljudi i Boga. Središnje naĉelo katoliĉkog nauka je da pojedinac moţe doći u nebo samo ako

vjeruje što mu jedan drugi ĉovjek tvrdi. To praznovjerje je usvojila evangeliĉka crkva: Samo

svećenik moţe posredovati spasenje. Pritom crkve time još više proturjeĉe svojoj vlastitoj

Bibliji, jer tamo stoji: «Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik izmeĊu Boga i ljudi:» - i sada

dolazi ono – ne svećenik, već u Bibliji piše: «ĉovjek Krist Isus». (1 Tim 2, 5) O svećeniku nije

bilo ni govora.

Pritom sve to ne koristi protestantima što su preuzeli toliko toga od katoliĉke crkve, koja je to

opet preuzela od poganstva. Jer kao što je reĉeno: Sve dok protestanti ne preuzmu cjelokupne

središnje postavke katoliĉke vjere, oni su takoĊer prokleti – to odreĊuje katoliĉki nauk. To

znaĉi da se evangelici mogu dodvoravati – ali im to po katoliĉkoj vjeri ne koristi ništa. Ali

zašto oni to ĉine ima svoje razloge u tome što katoliĉka crkva sama zna uvijek iznad svega

vješto prikrivati svoj nauk.

Sada smo ĉuli mnogo toga o vjeĉnom prokletstvu, o vjeĉnom paklu, o tim grozotama.

MeĊutim ako se ĉovjek toĉno raspita o tome, tada to ĉesto ĉak i katolici poriĉu i prikazuju

bezazlenijim nego jest. Na primjer u ĉasopisu «Weltbild» za katolike postoji rubrika „pitanja i

odgovori“. Tamo je postavljeno pitanje: «Što se danas moţe reći o paklu?» - Odgovor glasi:

«Postoji teza da pakao za ĉovjeka znaĉi da sasvim jednostavno on prestaje postojati. Nema ga

više.» (Weltbild 20/96, ĉlanak «Vjeĉno osamljen»)

Odjednom se donose posve nova tumaĉenja! Stoga se postavlja pitanje: Što se onda opet

skriva iza toga? Pojedinac više neće postojati?

O tome treba reći: Tu se zapravo radi o bogohuljenju. S jedne strane ĉak ta crkva zna da

ĉovjek u sebi nosi besmrtnu dušu; a s druge strane ona oĉito hoće razglasiti da će onaj tko ne

vjeruje u njene dogme biti uništen. Dakle bit će uništen ţivot stvoren od Boga ako se ne

vjeruje u dogme te organizacije. zapravo teško je zamisliti nešto više sotonsko.

Kod citirane izjave ne radi se samo o rastvaranju u nirvanu, jer bi pri tome energija i dalje

postojala. Ali se ovdje kaţe : On se raspada u Ništa. Što je zapravo «ništa»? Postoji li uopće

Ništa ako je sve energija? – Boţji zakon ne poznaje raspadanje, rastvaranje, nestajanje ili

prolaţenje, nego jedino preobrazbu, i to evoluciju, sazrijevanje u više oblike bitka odnosno

ţivota. Iza ovakve izjave da jedno biće prestaje biti, skriva se ili duboko duhovno neznanje, ili

ţelja da se uništi Boţje stvaranje.

Pakao po sebi je zapravo misao o kojoj se mora reći: Ako makar i jedan ĉovjek dospije u

vjeĉno prokletstvo i ostane tamo, tada bi to doista bila pobjeda nad Bogom, jer je Bog stvorio

taj ţivot. Bog je Bog ljubavi i ako makar i jedan ĉovjek ostane proklet, tada bi Bog bio

pobijeĊen. Prema tome nauk o paklu i vjeĉnom prokletstvu je bogohuljenje.

katoliĉka crkva tvrdi da je od Boga ustanovljena kao potrebna za spasenje. Što znaĉi dakle

«potrebna za spasenje»?

To znaĉi da je za ĉovjekovo spasenje potrebno da on bude u toj crkvi. Ako nije u toj crkvi

neće biti spašen. To znaĉi da je on proklet.

To je pismeno utvrĊeno u jednoj dogmi, koja se opet moţe proĉitati kod Neuner-Roos, red. br.

381: «Sveta rimska crkva osnovana po rijeĉi našega Gospodina i Otkupitelja, ĉvrsto vjeruje,

ispovijeda i navješćuje da «nitko izvan katoliĉke crkve, ni poganin» ni ţidov ni nevjernik niti

netko odvojen od jedinstva, neće postati sudionikom vjeĉnog ţivota, štoviše propast će u

vjeĉni oganj koji je prireĊen za vraga i njegove anĊele, ukoliko se prije smrti ne prikljuĉi njoj

(crkvi).»

Protestantski nauk: Bog je «unaprijed odredio» odnosno

«predvidio» tko ide u nebo, a tko u pakao.

Razjasnili smo da su npr. protestanti po katoliĉkom nauku postali ţrtve vjeĉnog ognja ili

vjeĉnog prokletstva. Neki pripadnik Lutherove crkve bi sada mogao doći na pomisao da kaţe:

«Ne vjerujem u dogmu. Ne vjerujem u to što piše u Neuner-Roos-u, jer sam dakako

protestant. Time sam na konju.» Moţda analogno primjenjujući reĉenicu: «IziĊite iz nje moj

narode» - kao što je već zapisano u Bibliji – «da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i

da ne dijelite njezinih zala (muka)» (Otkr 18, 4) Ali to što protestant ne zna: On je s konja pao

na magarca. Jer premda se danas doduše to više ne govori otvoreno, u nauku protestantske

crkve se kaţe da je ĉovjek unaprijed odreĊen; jednom dijelu ĉovjeĉanstva je po bezobzirnoj

Boţjoj volji obećano spasenje, dok drugi dio postaje ţrtvom vjeĉnog prokletstva, bez

mogućnosti da uĉini nešto protiv toga. To je nauk koji je zapravo još perverzniji od nauka

rimokatoliĉke crkve. Protestantstvo sigurno nije izlaz iz dileme.

Ponovimo to jasno još jednom: Luther je dakle nauĉavao da Bog još prije roĊenja ĉovjeka

odreĊuje kamo će on doći, ili na nebo ili u vjeĉni pakao, znaĉi dospjet će k vragu. MeĊutim

evangeliĉka crkva je u meĊuvremenu to nešto ublaţila formulacijom: Bog to ne odreĊuje,

nego samo «predviĊa» …* (* npr. Augsburger Konfession XVII u vezi s Konkordienformel,

Epitome XI)

U svakom sluĉaju tada nije potrebna ni crkva! Jer ako je to predviĊeno i ako se to ionako

dogaĊa, tada izgleda da je ĉovjek napušten od svih dobrih duhova, još kad mora zastupnicima

te institucije nositi svoj novac.

Crkva koja poriĉe slobodnu volju ĉovjeka,

poriĉe temelje pravnog poretka. Paradoks u praksi

Besmislenost tog nauka postaje naroĉito jasna ako se nauk primijeni na konkretan sluĉaj:

Kako je u nekom sudskom postupku? Kada netko poĉini zloĉin moţe uvijek reći: «Bog je još

prije mog roĊenja odluĉio da postanem zao ĉovjek ili da izvršim opak zloĉin. Stoga me se

sada ne moţe za to osuditi!» što će sada na to reći sudac?

U ovom sluĉaju se sudac nalazi u istoj situaciji skoro kao i svi protestanti: On nema pojma o

tome. Jer protestanti «vjeruju», ali najĉešće ne znaju u što uopće vjeruju. Sudac će vjerojatno

jednostavno prijeći preko tog prigovora.

Po mišljenju crkve sudac je meĊutim takoĊer kandidat za vraga: On osuĊuje nekoga koga je

Bog još prije roĊenja poslao u vjeĉni pakao. Je li onda i sudac u vjeĉnom paklu?

Vidimo da u nauku evangeliĉko-luteranske crkve postoji unaprijed programirani paradoks

koji narušava svaki pravni poredak. Crkva koja u etiĉkim stvarima poriĉe slobodnu volju

ĉovjeka, koja mu kaţe: «Ne moţeš se na temelju svoje slobode odluĉiti za Dobro ili za Zlo,

jer si unaprijed odreĊen», u biti poriĉe temelje našeg pravnog poretka, takoĊer i našeg ustava

koji polazi od toga da je svatko slobodan da se razvija prema svojim odlukama, da svoj ţivot

ureĊuje prema etiĉkim mjerilima. Sve je to bezvrijedno ako se Lutherovo uĉenje shvati

ozbiljno.

Ĉitav pravni poredak više neće funkcionirati ako se utemelji na luteranskome crkvenom

nauku: Ne bi se više nitko smio osuditi za zloĉin, jer od samog poĉetka mu nedostaje krivnja,

a sudac koji ga unatoĉ tome osudi, naravno da postaje krivac.

Sudac zapravo završava isto tako u paklu, jer je uĉinio nepravdu. Moţda bi meĊutim Luther

spasio suca govoreći: «I ti si zapravo potpuno neslobodan; ne moţeš uĉiniti ništa drugo.» U

tom pogledu to je jedan besmisleni kruţni tok neslobodnih «Boţjih marioneta». Premda je

Bog, Bog slobode, Bog ljubavi, tu se postavlja ĉovjekova slika koja od Boţjih stvorenja pravi

marionete, koje Bog nikada nije stvorio.

Da li nam je onda uopće potreban pravni poredak ako smo svi marionete? jedni su osuĊeni na

Zlo, drugi na Dobro, jedni na nebo, drugi na pakao; doista, prema Lutheru mi ne moţemo

uopće ništa. Je li nam onda potreban pravni poredak?

Prema Lutherovom naĉelu naša drţava ne bi uopće mogla funkcionirati, i stoga se ono

jednostavno ignorira. Naime, ne smijemo zaboraviti jedno: Pretpostavimo da će sudac poreći

slobodu volje optuţenog, onako kako ĉini Luther, a takoĊer i svoju, onda bi se morao sam

proglasiti neuraĉunljivim. Time bi ĉitav sustav bio ukinut. Kako optuţeni tako i sudac morali

bi biti pritvoreni kao opasni i skloni zloĉinu.

Misleći logiĉki došli bismo do pitanja: Trebamo li onda uopće suce? Trebamo li uopće

drţavni pravni poredak, jer po evangeliĉkom nauku ĉovjek je predodreĊen, a katoliĉki crkveni

nauk utvrĊuje: Ako ne vjeruješ, vjeĉno si proklet? – Ako je ĉovjek ionako vjeĉno proklet, što

će mu onda još presuda?

Katoliĉki će teolozi ovdje prigovoriti da svjetovni pravni poredak mora brinuti za nekakav

red. U zagradama bi se moglo dodati: dakle i za red meĊu prokletima.

U drţavi odluĉuje svećeniĉka kasta –

sve dok narod to dopušta.

Jedna diktatura pokušava ovladati demokracijom.

Ako se toĉno promotri katoliĉki nauk, prije svih stvari izjave koje su zapisane u Mojsijevim

knjigama, koje su po katoliĉkom nauku «prava rijeĉ Boţja» i koje se ĉak «osvjetljuju» u

Novom zavjetu, ispada tako da svjetovni pravni poredak zapravo ne bi bio potreban, jer

zadnju rijeĉ ima uvijek svećenik. Tako bi se moglo dakle reći da je svjetovni pravni poredak

predviĊen samo kao maskirni ogrtaĉ kojim se moţe zaogrnuti. U stvarnosti katoliĉka crkva

kaţe što se treba raditi, a svjetovni red treba napraviti ono što hoće katoliĉka crkva. Tako u

crkvenom nauku izgleda nacionalno ili legitimirano drţavno pravo. Moglo bi se takoĊer reći:

Demokracija u kojoj vlast proizlazi iz naroda treba se odrţati kao privid. U stvarnosti

svećeniĉka kasta vladajuće religije hoće odreĊivati što se radi.

Sjetimo se samo što se dogodilo s Isusom iz Nazareta. Tko Ga je ubio? Nije Ga ubila rimska

okupacijska vlast, tadašnja svjetovna vlast, nego svećeniĉka kasta. Pitanje zvuĉi doduše

komiĉno: Trebamo li svjetovne suce? Odgovor bi mogao glasiti. Prema Bibliji i crkvenom

nauku oni su potrebni, kako bi svećeniĉka kasta imala izgovor za svoje nasilne operacije.

Bilo luteranska crkva ili katoliĉka crkva, vlada u svakom sluĉaju treba biti njena produţena

ruka; vlada je izvršitelj – sve dok narod to dopušta. To se ĉak i bez sustezanja tako kaţe u

knjizi Neuner-Roos (red. br. 434): «OdreĊujemo da Sveta, Apostolska stolica i rimski biskup

imaju vlast nad cijelim svijetom.»

Zar se onda ne bi moralo reći: Demokracijom se zapravo samo zavarava narod, u stvarnosti

iza demokracije stoji diktatura crkve? Ako se uzme u obzir da crkva od svojih vjernika

zahtijeva da u svakoj situaciji, bilo privatno bilo u sluţbi, vode brigu da se ostvaruje kršćanski

nauk – i to shvaćen prema crkvenoj dogmatici, ( O ovome ĉinjeniĉnom stanju opširno

proĉitajte u «Za iskusne analitiĉare: otkrijte istinu. Crkvena i drţavna vlast i Boţja

pravednost», str. 31 i d. Naklada DAS WORT) tada se tu ideologija jedne organizacije

postavlja iznad drţavnog pravnog poretka. Budući da se radi o totalitarnoj ideologiji kojoj

demokracija nije ni na kraj pameti, moglo bi se svakako reći da jedna diktatura pokušava

ovladati demokracijom.

Programska teza katoliĉke crkve

ostvaruje se u javnom ţivotu.

«Što je kršćanski, odreĊujemo mi!»

Programske teze se naravno moraju uvijek razlikovati od pitanja da li se te programske teze

mogu ostvariti u praksi. Totalitarne programske teze koje su nam poznate iz katoliĉke,

poganske kultne crkve, već su kao programske teze stvarno opasne.

Netko će moţda reći: «Da, ali u stvarnosti se one ne primjenjuju.» U vezi s tim je zanimljivo

da je već spomenuti kardinal Meisner prije nekoliko dana, meĊu ostalim, zahtijevao da

njemaĉka stranka CDU izbriše C u svom imenu. Ne zbog toga što, kako CDU tako i katoliĉka

crkva nemaju nikakve veze s Kristom, nego on po smislu kaţe: Što je kršćanski, odreĊujemo

mi! Meisner je jasno stavio do znanja da stranka nije potpuno suglasna s njegovim strogo

reakcionarnim predodţbama (epd-vijest. 5.6.2005.) – Dakle sasvim je oĉigledno da ta

programska teza crkve nije samo na papiru, već se provodi u djelo. A onome tko još sumnja u

to, preporuĉamo Gabrielinu knjigu: «Za iskusne analitiĉare: otkrijte istinu. Crkvena i drţavna

vlast i Boţja pravednost»

U toj knjizi se nevjerojatnom jezgrovitošću i jasnoćom obrazlaţe kako funkcioniraju ti

mehanizmi. U demokratskoj drţavi svećeniĉka kasta vuĉe konce na razne naĉine. A ako ne

vjerujete, proĉitajte tu knjigu.

Nakon sve te apsurdne poganske crkvene vjere, o kojoj smo slušali u današnjoj emisiji rado

bismo Vam proĉitati jedan kratak odlomak iz te knjige. Tamo na strani 75 piše:

«Sve je više ljudi kritiĉnih prema crkvenoj vjeri. Na poĉetku su smatrali da je Bog jednak

crkvi. Budući da više nisu suglasni s crkvom, mnogi sumnjaju u postojanje Boga.- Ali kog

Boga? «Boga» kojeg je crkva propovijedala i propovijeda? Bog nije crkveni bog! Krist nije

«Krist» crkvenog nauka!

Da u ovom vremenu nije došao Duh vjeĉne istine u Njegovoj rijeĉi, mnogi stvarno ne bi znali

tko je Bog, tko je Krist i što se o njemu treba misliti. Ne bi znali da Mu se mogu pribliţiti i da

Ga mogu shvatiti, tako što se obrate Njemu koji stanuje u njihovoj nutrini. Isus je

propovijedao Kraljevstvo Boţje u nama. Pouĉavao nas je da potraţimo tihu sobicu: «…A ti

kad moliš, uĊi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti

Otac tvoj, koji vidi u tajnosti.» (Mt 6,6)

Dragi slušatelji, dragi ĉitatelji, ako pripadate ljudima koji više ne mogu vjerovati u crkvenog

boga i crkvenog Krista, tada isprobajte ono ĉemu nas je Isus pouĉavao. Mi prakršćani

postupamo tako da u svom domu uredimo tihu sobicu – to jednostavno moţe biti i lijepo

ureĊeni kutić u sobi, u koji se moţemo povući na molitvu. Moţete meĊutim otići i u prirodu,

osluškivati glasove prirode, pritom se umiriti i tako se moliti Bogu, svom Ocu. Steći ćete

iskustvo: To je najbrţi put da se pribliţite Bogu u sebi.

Magija crkvenih ceremonija

Pogansko «jedenje Boga» -

obiljeţja toboţnjega kršćanskog euharijstijskog slavlja

Odakle dolaze mnoge ceremonije koje obiljeţavaju karakter crkve, osobito katoliĉke crkve?

Odakle dolazi npr. takozvani blagdan Tijelovo, i što znaĉi «tijelovo»? Tijelovo znaĉi «Tijelo

Gospodina», blagdan Tijelovo znaĉi štovanje Kristovog tijela, odnosno onoga što crkva drţi

da ono jest, naime hostiju. Po katoliĉkoj predodţbi hostija je tijelo Isusa Krista – ne samo

simboliĉno, nego de facto. To uĉenje je dogmatizirano tek 1215. na lateranskom koncilu, i

nema nikakve veze s prvobitnim kršćanstvom. Na Tijelovo se hostija nosi uokolo i pokazuje

svima kao pojam magijskih snaga koje bi navodno trebale izlaziti iz hostije.

Prvi kršćani, kao što znamo, nisu imali ritualnu veĉeru. Oni su jednostavno blagovali zajedno,

imali su zajedniĉku gozbu, gozbu ljubavi, agape. Iz te se gozbe ljubavi onda razvila crkvena

ritualna veĉera, koja je poganskog porijekla. U poganskim kultovima postojali su takve

raznovrsne gozbe, dijelom krvave gozbe za koje su se klale ţivotinje, kao npr. u kultu Mitre i

u kultu Atis. Dijelom su to bile takoĊer gozbe na kojima su se konzumirali voda i kruh ili vino

i kruh. To su prethodnici ritualne veĉere koja se onda uĉvrstila u crkvi. I u jednoj i u drugoj

iza toga stoji predodţba: Ţrtvovanjem – ţivotinje ili upravo nekog boga koji se ţrtvuje za

ljude ili kojeg ţrtvuju – ljudi bivaju osloboĊeni opterećenja grijehom. Dakle oni ne trebaju

uĉiniti nešto sami, ne trebaju sami postati aktivni, ne trebaju raditi na sebi, ne trebaju se

mijenjati, nego su navodno tom ţrtvom već takoreći automatski iskupljeni.

Sliĉnosti s poganstvom su zapanjujuće i sasvim sigurno nisu sluĉajne. Ĉak poznata formula

«Ite missa est» koju katoliĉki svećenik govori vjernicima, mora da je doslovno preuzeta iz

Izisinog kulta.1 Od osobitog znaĉaja je meĊutim što ta gozba –isto kao u poganskim

misterijskim religijama – istovremeno predstavlja jedenje tijela i pijenje krvi «Boga», priĉest,

«jedenje Boga». U poganskome Ozirisovom kultu npr. stvarno se vjerovalo, kao što to danas

moraju vjerovati katolici, da u «svetoj gozbi» jedu meso ţrtvovanog boga. Prema Robertu

Kehlu ĉak se formula pretvorbe u današnjoj katoliĉkoj misi moţe u bitnim crtama naći već u

onim poganskim kultovima iz kojih je predajom preneseno doslovno: «Reci sedam puta : Ti si

vino» – tada dolazi pretvorba – «Ti nisi vino, već krv Atene.» «Ti si vino» – tada se opet

dešava pretvorba – «Ti nisi vino, već krv Oziris, utroba Jao» - a time smo već kod mesa

(tijela).

Poganska euharistijska slavlja imaju jako velika zajedniĉka obiljeţja s današnjom katoliĉkom

misom. I u jednima i u drugima svećenik prvo opere ruke, svećenika posluţuju ministranti,

postoje posebna misna ruha; takoĊer upotreba hostija s urezanim kriţevima. Kod vrhunaca

slavlja – npr. prilikom pokazivanja hostije ili kaleţa ili «Boga», dakle dok je Izisin svećenik

narodu pokazivao svog «Boga», sliĉno kao kod katoliĉke pretvorbe – oba su ministranta koja

su stajala pored njega trebala takoĊer zazvoniti protresavši sistrum, što odgovara današnjem

katoliĉkom ministrantskom zvonĉiću.2

Jedno poznato djelo o katolicizmu3 izvanjsku svećenikovu provedbu katoliĉke mise saţima

ovako:

«Svećenik šest puta pravi znak kriţa; šest puta se okreće skupu; jedanaest puta podiţe oĉi k

nebu; osam puta poljubi oltar, ĉetiri puta sklopi ruke; deset puta se busa u prsa; dvadeset i

jedan put nagne glavu, osam puta ĉuĉne; sedam puta sagne leĊa; trideset puta blagoslovi oltar

znakom kriţa; dvadeset i devet puta poloţi dlanove na oltar; jedanaest puta se moli tiho;

trinaest puta se moli glasno, uzima kruh i vino i pretvara ih u tijelo i krv Krista; deset puta

pokrije i otkrije kaleţ; dvadeset puta proĊe tamo amo.»

Moţda će netko ovo smatrati smiješnim – ali to je ipak zbilja! Kad bi odgovorni neke

prakršćanske zajednice kod veĉere priredio takvo prenemaganje, vjerojatno bi ga otpremili u

ludnicu ili iskljuĉili iz zajednice. I: Da li si netko moţe predoĉiti da je Isus, Krist, prilikom

Svoje posljednje veĉere izveo takav kult, takav spektakl? On to sigurno nije uĉinio.

To nije ono što je Isus iz Nazareta uĉio! Kruh i vino bi trebali sluţiti jedino kao simbol

predavanja Njegovog tijela i krvi. Praviti iz toga ceremoniju je potpuno suprotno onome što je

Isus, krist, htio i hoće. Ĉovjek se jednostavno treba Njega spominjati u osjećajima, mislima ,

rijeĉima i postupcima. Dakle to je bilo zamišljeno kao simbol – crkva je iz toga napravila

ritual oslonivši se na poganske kultove. A povrh toga ona je pridodala još neke ukrase kako bi

ceremoniju oblikovala osobito misteriozno i dojmljivo.

Kada se na Tijelovo hostija nosi kroz ulice u sveĉanoj procesiji, tada, neutralno promatrano,

to izgleda stvarno dojmljivo. Taj obiĉaj potjeĉe takoĊer iz poganstva, jer je npr. u starom

Egiptu bilo uobiĉajeno prireĊivati procesije u kojima su boţanstva u kovĉezima bila nošena

kroz ulice. To se još moţe proĉitati na kamenu iz Rosete.

Katoliĉka crkva je to propisala; npr. u udţbeniku Neuner-Roosa, «Vjera crkve u ispravama

propovijedanja nauka» pod brojem 582 piše: «Tko kaţe da se u svetom sakramentu euharistije

Kristu, jedinoroĊenom sinu Boţjem, ne smije moliti takoĊer izvanjskim iskazivanjem poĉasti

Boţjeg štovanja, pa ga se stoga ne treba štovati posebnom izvanjskom sveĉanošću, i da ga ne

treba prema hvalevrijednom i opće raširenom obiĉaju i navici svete crkve na procesijama

nositi sveĉano uokolo niti ga javno pokazivati narodu da ga oboţava, i da su njegovi

oboţavatelju idolopoklonici, neka se izopći.» Znamo da «izopćen» znaĉi napokon isto što i

«proklet».

To što znamo o Tijelovu i mnogo toga drugog, dakle stvarno je postojalo još u poganstvu. To

ide ĉak do pojedinosti. I u poganstvu su postojale postaje, oltari što su ih vjernici mogli podići

ispred svoje kuće, na kojima se procesija kratko zaustavljala. Postojale su noćne procesije s

bakljama i voštanicama; pritom su se pjevali napjevi. Postojali su takoĊer u bijelo obuĉeni

novo-posvećeni – sjetimo se djece priĉesnika. Te poganske rituale do svih potankosti moţemo

naći u ritualima katoliĉke crkve.

Na drugoj strani, s katoliĉkog gledišta, postoji takozvano «svetogrĊe hostije»: Svatko tko s

hostijom ne postupi onako kako se s njom po katoliĉkoj vjeri treba postupiti, smatra se

zloĉincem. U prošlosti je inkvizicija takve ljude likvidirala. Prije svega su ţidovi bili

osuĊivani za oskvrnuće hostija. Ĉak prije nekoliko godina u Indoneziji jedan je ĉovjek bio

osuĊen na višegodišnju zatvorsku kaznu zato jer je kući ponio hostiju koju je prije toga

svećenik posvetio.

Zloĉinac protiv hostije bi s katoliĉkog gledišta bio sigurno i njemaĉki pisac Arno Holz, koji je

poĉetkom 20. stoljeća saĉinio sljedeću pjesmu:

«Ah, kaţem vam, od svih su biblija trenutaĉno

korisnije naše puĉkoškolske poĉetnice.

Jer danas samo budale povijaju šiju

Pred bogovima peĉenim od pšeniĉnog brašna.»

da se katoliĉki «bogovi» peku od pšeniĉnog brašna, kao što je to Arno Holz izrazio u svojoj

pjesmi, propisano je uostalom od vatikanske crkve. U kodeksu kanonskog prava, dakle u

katoliĉkom crkvenom pravu, ĉitamo kanon 924, §2: «Kruh mora biti pripremljen od ĉistoga

pšeniĉnog brašna i još svjeţ.» Dakle pretvorba hostije vjerojatno funkcionira samo s

pšeniĉnim brašnom. Tu se već ima osjećaj da su vaţni «pravi» sastojci – kao kod magije ili

ĉarobnjaštva.

U poganstvu se vjerovalo da preko rituala snaga boga prelazi na ĉovjeka. Takvo prenošenje

magijskih snaga danas nalazimo još u katoliĉkoj crkvi. Katolici su uvjereni u to da primanjem

priĉesti doţivljavaju osobito jaĉanje duše.

O tome piše Robert Kehl u svojoj knjizi «Otajstva crkve»: «Vjernici su» » - on to povezuje

meĊu ostalim s kultom Ozirisa – «još u poganskim misterijima zamišljali da su u tome što

jedu odnosno piju, npr. u kruhu i u vinu, realno prisutni boţje tijelo i krv.»4 (Robert Kehl,

«Otajstva crkve», 1977, S. 32)

Ovo crkveno pravilo, da je bog realno prisutan u hostiji i u vinu, bilo je osporavano u cijeloj

antici. Crkveni uĉitelji, a i pape su se izjašnjavali protiv toga; ali unatoĉ tome ta je teza 1215.

bila promaknuta u dogmu.

Poneki suvremenik koji razmišlja moţda će ovdje postati oprezan i pitati: Nije li to jedan

oblik kanibalizma kada se jede realni krist – u obliku hostije? To je sigurno tako. U kulturama

kamenog doba polazilo se od toga da jedenjem ubijenog neprijatelja njegova snaga prelazi na

onoga koji jede. U ovom sluĉaju je sliĉno.

Ţrtve bika u Atisovom kultu prinosile su se uostalom i u današnjoj Petrovoj prvostolnici. U

tim zgradama se nalazi poganski ţrtvenik gdje su se izvršavala ta Atisova klanja.5 (Robert

Kehl, a.a.O., 1977, S. 30)

Obelisci, simboli okrutne tiranije,

omogućavali su uspostavu veze

s «bogovima», s demonskim snagama

Što se tiĉe Petrove prvostolnice, pred njom stoji golem kamen, obelisk. Obelisci potjeĉu iz

Egipta. Tamo su se štovali u kultu Sunca, toĉnije reĉeno obelisk predstavlja piramidu:

okamenjene zrake boga Sunca; one omogućuju komunikaciju iz zemaljskog podruĉja s

podruĉjem bogova i obratno.

Sveukupno je trinaest tih obeliska doneseno iz Egipta u Rim. Skoro svi stoje pred crkvama,

meĊu ostalima pred Petrovom prvostolnicom i pred Lateranskom palaĉom. Na kraju krajeva

oni simboliziraju idolopoklonstvo. Preko njih su poloţili kršćansku krinku, moţda su na njima

postavili kriţ i objasnili da je to sada kršćansko. Ipak sve to nije ništa drugo nego pogansko

idolopoklonstvo.

Postavlja se pitanje: Moţe li se preko takvog obeliska uspostaviti kontakt s astralnim

snagama?

Ranije su, u starom Egiptu, vjerovali u to. Jer kako piše u Wikipediji, besplatnoj

Enciklopediji, obelisk predstavlja «vezu izmeĊu ovdašnjeg i boţanskog svijeta». Pitajmo

dakle: Što se sve dogaĊa u Vatikanu? Što uopće papa namjerava s obeliscima? U postavljanju

obeliska u Rimu uvijek su sudjelovale pape – moţda oni zapravo znaju kako se moţe

uspostaviti veza preko takvih kamena?

Kako se tu ne radi o boţanskom već o astralnom svijetu, koji je sotonski, moglo bi se

zakljuĉiti tko utjeĉe na Petrovu stolicu.

Papa koji je dao postaviti obeliske neposredno pred Petrovu prvostolnicu, bio je Siksto V. Taj

je papa doduše vladao samo pet godina – od 1585. do 1590. – ali je imao izraţenu taštinu; htio

je izgraditi novi Rim. U svojem kraljevstvu, takozvanoj crkvenoj drţavi, on je meĊutim širio

strah i uţas svojim bezobzirnim postupanjem prema stanovništvu. DosuĊivao je smrtnu kaznu

za pobaĉaj, svodništvo i kraĊu. Protiv mnogobrojnih kaţnjenika je na svoj naĉin provodio

kratki postupak prema svom naĉelu: «Sve dok ţivim svaki zloĉinac mora umrijeti.» On je dao

mnogobrojnim ljudima stvarno odrubiti glavu, a odrubljene glave za zastrašivanje javno

nataknuti na kolac. Uskoro se nakon toga u Rimu govorilo da se na anĊeoskom mostu moţe

vidjeti više odrubljenih glava, nego što na trţnici ima lubenica».6

Sjetimo li se obeliska, tada nipošto nije sluĉajno što je taj muţ koji je dao ljudima odrubiti

glave i njihove glave nataknuti na kolac, naredio postavljanje obeliska – grĉki «raţnjić».

Obelisk pred Petrovom prvostolnicom prvotno su rimljani dopremili iz Egipta i najprije su ga

dali postaviti u Neronovom cirkusu – u neronovom cirkusu gdje se prireĊivalo jako mnogo

smaknuća, meĊu ostalim i kršćana. I tu se obelisk opet dokazuje kao simbol velikog nasilja i

okrutnosti.

Zanimljivo je još znati da je taj obelisk prije stajao toĉno u središtu egipatskog poganstva, kod

hrama u Betšemešu, zvanom i Heliopolis. Vjerojatno u tome leţi i dublji smisao što isti

obelisk sada stoji pred Petrovom prvostolnicom.

O vanjštini tog obeliska: Teţak je 320 tona, dug 40 metara, od crvenog granita, i tada ga je

bilo naravno vrlo, vrlo teško prevesti. Ali papa Siksto ga je bezuvjetno htio premjestiti kako bi

stajao na Petrovom trgu. U sluĉaju da se na problematiĉnom prijevozu obelisk ošteti, papa je

graditelju zaprijetio smrtnom kaznom. Tako su s 45 vitala, sa 160 konja i 800 radnika – nakon

toga što poduhvat za dlaku nije propao – napokon uspjeli uspraviti obelisk 10. rujna 1585.7

Premještanje toga velikog kamena zahtijevalo je izvanredno velik utrošak energije. Trajalo je

nekoliko mjeseci dok napokon nije bio postavljen tamo gdje je trebalo. Ĉovjek si mora

osvijestiti: Obelisk je simbol egipatskog boga sunca Amon Ra, koji je u srodstvu s Balom iz

mitologije Kanaanaca i Babilonaca. Taj simboliĉni kamen podsjećao je takoĊer na to da je

boţica Ištar (takoĊer: Astarta) bila pogubljena zato jer se bila okrenula od tog «Boga» Amona

Ra ili Bala; i to: bila je nabijena na kolac. Kolac – isto tako obelisk – je dakle instrument za

pogubljenje i znak upozorenja svim protivnicima «Boga» da ne izbjegavaju kult tog «Boga».8

Budući da je taj obelisk simbol okrutne tiranije, ĉovjek se mora pitati: Zašto su rimljani baš

njega i ostale dopremili iz Egipta, i zašto ga je zatim papa 1000 godina kasnije, s tako velikim

utroškom energije, dao postaviti? Drugoga je postavio pred lateransku palaĉu, tadašnji

papinski stan. Kasnije su drugi tirani, npr. Napoleon, dali postaviti takve obeliske i u svojim

gradovima. Jedan stoji u Parizu, jedan u Londonu, jedan takoĊer u New Yorku. Vidimo kako

se taj magijski simbol jako ĉvrsto ukorijenio u takozvanome «kršćanskom Zapadu», kao

simbol tiranije i kao simbol magijske veze s demonskim «svijetom bogova», napokon s

bogom podzemlja.

Magijski karakter crkvenih obiĉaja –

posuĊen iz voodoo-kulta

U katolicizmu se uvijek iznova nailazi na magijske elemente. Biskupi moraju nositi na prsima

kriţ s relikvijom. U jednoj katoliĉkoj knjizi9 o tome piše da je to za odbijanje neprijateljskih

snaga. Ali i neki drugi katoliĉki obiĉaji imaju magijski karakter.

Ljudima na Zapadu je to normalno: Crkva ima zvono kojim zvoni. Ali zašto se to zbiva? I

zašto se zvono blagoslivlja? Tko ĉita stalno nailazi na magijske, ritualne aspekte: «Ono sluţi

za obranu od svekolike demonske moći. Budući da je neposvećeno zvono podĉinjeno moći

vraga, crkva prakticira posvećenje zvona. A posvećenome zvonu se pripisuju ĉudesne snage –

s jedne strane njegovom zvuku, ali takoĊer i mazivu za podmazivanje zvona, ostruganom

metalu zvona ili uţetu za potezanje zvona – koji su se ranije upotrebljavali kao lijekovi u

puĉkoj medicini.»10

Sve se to nalazi i u voodoo-kultu s kojim postoji nevjerojatno mnogo paralela. U voodoo-

kultu se isto tako upotrebljavaju zvona. Tamo ljudi znaju koji zvuci kakve duhove privlaĉe,

koliko ĉesto i u kom ritmu moraju zvoniti. Ostale paralele: Iz poganskih kultova su poznate

fetiš-flaše ĉijem je sadrţaju bila pripisivana ĉarobna djelotvornost. U srednjem vijeku se u

katoliĉkim crkvama – i danas još npr. u Lurdu – moglo nabaviti posvećena voda u flašama. I

posvećena voda, i tamjan - svi ti ritualni elementi postoje i u voodoo-kultu, a sve je jako

povezano s magijom. Napokon sve to sluţi za pozivanje takozvanih «bogova», dakle za

«prizivanje» podzemlja, demona.

Znaĉajno je takoĊer ljubljenje tla, stari ritual voodoo-kulta, što ga je redovito na mnogim

svojim putovanjima prakticirao papa Ivan Pavao II.

Uvijek kada je sišao s aviona, kao prvo, poljubio je tlo. Malo ljudi zna da to inaĉe ĉine samo

voodoo-svećenici. Smijemo biti znatiţeljni hoće li novi papa nastaviti taj kult. U svakom

sluĉaju Isus i Njegovi apostoli nisu nam predajom prenijeli takve rituale.

To što katoliĉka religija djelomiĉno prakticira, odnosno što je stoljećima prakticirala, ĉesto

nadmašuje praksu prvobitnoga afriĉkog voodoo-kulta. Ovdje ćemo navesti samo jedan

primjer: komadanje leševa biskupa u Würzburgu.

Od 1150. do poĉetka 19. stoljeća u Würzburgu su se tijela biskupa otvarala nakon njihove

smrti. Utrobe su im bile pokopavane u crkvi tvrĊave. Srce je najĉešće kao relikvija išlo na

obilazak i ĉesto dospjelo u neki samostan. A zašto? «Time su biskupi htjeli sebi osigurati

molitvu redovnika», kako se doslovce kaţe. Kao obrazloţenje mora sluţiti Isusova reĉenica iz

Govora na Gori: «Jer gdje ti je blago, tamo ti je i srce.»11

Tijelo umrloga je bilo obuĉeno u biskupsko misno ruho, s mitrom i prstenom; grobni darovi

su najĉešće bili biskupski štap, kaleţ ili takoĊer maĉ. Ritual grobnih darova nema kršćansku

pozadinu, već je poganski obiĉaj. Poznati su grobni darovi egipatskih faraona, a takoĊer

ostalih poganskih naroda.

TakoĊer korijeni rituala komadanja leša naravno nisu kršćanski, nego poganski. U starim

legendama se kaţe: Kada je umro Nimrod iz Babilona, tiranin i lovac, njegovi su pojedini

udovi otrgnuti od tijela. Jedan dio je bio pokopan na jednome mjestu, drugi dio na

drugome.12 Taj magijski ritual iz Babilona izgleda da je posluţio kao inspiracija.

Ako netko misli da je danas drugaĉije, tada je sigurno zaboravio što se nedavno moglo

proĉitati u naslovima novina s najvećom nakladom u Njemaĉkoj, naime da su poljski katolici

htjeli srce umrloga pape, kako bi ga ĉuvali u Poljskoj, dakle odvojeno od tijela.

Krštenje dojenĉadi –

prisilno uĉlanjenje maloljetnika,

grubo nepoštovavanje slobodne volje

MeĊutim i ceremonija krštenja je puna magije, a taj magijski obiĉaj potjeĉe takoĊer iz

poganstva. U knjizi Roberta Kehla «Otajstva crkve» naći ćemo zanimljive detalje o krštenju,

kako se obavljalo u poganskim kultovima. Tamo se upozorava na «uranjanje odnosno

zaranjanje u vodu …, polijevanje vodom, puhanje, premazivanje slinom, to da novokrštenici

nose snjeţnobijele haljine, predodţbu da krštenje istjeruje Ċavla». Dalje se navodi: «sljedeće

slavlje s darovanjem novokrštenika». Postojale su «svijeće … krsni kumovi, pouka poslije

krštenja kojoj su morali pristupiti katekumeni, dalje je postojalo krštenje u sluĉaju nuţde,

krštenje djece i sveĉani krsni zavjet».13(Robert Kehl, „Die Geheimnisse der Kirche“, S. 28)

Vidimo da je mnogo toga što je bilo uobiĉajeno u poganstvu, preuzela crkva i sada je tamo

posve uobiĉajeno – mnoštvo poganskih utjecaja. Prvi su kršćani, naprotiv, poznavali samo

sveĉano primanje u zajednicu. A to su naravno bili odrasli koji su posve svjesno i slobodno

ĉinili taj korak.

Krštenje djece je došlo tek mnogo kasnije, u 5. i 6. stoljeću. A što znaĉi krštenje djece,

odnosno krštenje dojenĉadi? To je prisilno uĉlanjenje malih bića koja još uopće ne mogu

sama odluĉivati. Na brzinu «pripojeni» instituciji, ona su praktiĉki već odmalena zatoĉena u

njoj – i to, kao što je izloţeno, u magijskoj instituciji koja napokon radi sa snagama

podzemlja.

Institucija crkve i sama poznaje te povezanosti. Postoji knjiga od Egona von Petersdorffa

(Demonologija I), koji je bio papinski tajni nadzornik dok ju je pisao, i koji se veoma detaljno

pozabavio s aspektom primjene demonskih sposobnosti. Katoliĉka crkva sasvim toĉno zna da

– kao što je bio, odnosno jest, sluĉaj s obeliscima – postoje mjesta na kojima se njeguju

preteţno kultovi idola i demona, i da demoni, - tako kaţe sama katoliĉka crkva – preferiraju ta

mjesta. Petrova stolica i njeni «posvećeni» vjeruju u ta mjesta i manifestiraju simbole koje

demonima omogućuju djelovati.

U demonske poslove spada i nepoštovanje slobodne volje, kao što je npr. krštenje dojenĉadi

grubo nepoštovanje slobodne volje. U svezi s tim je jedan zanimljiv dogaĊaj o kojem

izvještava ĉasopis FOCUS br. 20/2005, str. 44. Tamo ĉitamo da su u dva sluĉaja, djeca stara

8, odnosno 10 godina, sama izrazila ţelju sudjelovati u nastavi vjeronauka, i htjela su se

krstiti. Sada bi se moglo vjerovati da se crkva raduje zbog toga. MeĊutim posve netoĉno!

Crkvi je to ĉak neugodno. A zatim ĉitamo stav Münchenske nadbiskupije o tom pitanju: «Iako

nemali broj roditelja postavlja pitanje: Smijemo li u tako vaţnoj stvari odluĉivati ne pitajući

djecu?» , ipak bi trebalo dati prednost «naravno» «po mogućnosti najranijem» krštenju.

Ne treba ĉuditi što svećenici ne pozdravljaju to da se djeca krštavaju tek s 10 ili 12 godina, jer

je to dakako protivno krštenju dojenĉadi i time ograniĉava moć crkve. Roditelji koji su

odbijali krštenje dojenĉadi i svoju djecu nisu dali krstiti odmah nakon roĊenja, još su u

vremenu reformacije, kao takozvani «baptisti», bili progonjeni i pogubljivani – od rimske

crkve jednako tako kao i od luteranske crkve.

U trećem stoljeću je crkva već tvrdila – tako piše povjesniĉar Karlheinz Deschner u svojoj

knjizi «Ponovo je zakukurikao pijetao»: «… prvi krik djeteta kod stupanja na svijet nije krik

jada … nego krik djeteta za krštenjem.»14

Danas je tako da se krštenjem postaje ĉlanom crkve sa svim konzekvencama i pravnim

posljedicama. Dakle kršteno dojenĉe koje je dobilo nasljedstvo mora odmah platiti crkveni

porez. Već tjedan dana nakon njegovog krštenja vrijedi: Ĉim nešto naslijedi, mora crkvi platiti

porez. Vrag je poslovan.

To postoji i u evangeliĉko-luteranskoj crkvi. Prije mnogo godina roditelji dojenĉeta, koji su

bili jako imućni, traţili su odvjetnika. U rodilištu je medicinska sestra krstila njihovo dijete,

ne obavijestivši o tome roditelje. Kad je nakon nekoliko mjeseci tom djetetu pripalo vrlo

veliko nasljedstvo, dobilo je ţurnu obavijest o crkvenom porezu. Nakon toga se morao povesti

sudski postupak. U dvije instance se moralo objašnjavati da je to krštenje bio «nasilan» ĉin,

jer roditelji ništa nisu znali o tome. – Zapravo je krštenje dojenĉadi uvijek nasilan ĉin. Obiĉno

se ustvari kaţe: Ako se roditelji sloţe s tim nasilnim ĉinom, tada je to dozvoljeno. Ali u

spomenutom sluĉaju roditelji o tome nisu znali ništa, a crkva se nije sramila zahtijevati

plaćanje poreza – na temelju prisilnog krštenja izvršenog od medicinske sestre.

U 19. stoljeću bio je ĉak jedan papa, naime Pio IX. – tek je prije nekoliko godina bio

proglašen blaţenim – koji je jedno ţidovsko dijete što ga je dadilja krstila u nuţdi, oduzeo od

njegovih roditelja i prepustio katoliĉkom svećeniku na odgajanje.

Za ovakve primjere trebali bismo u stvari biti zahvalni, jer oni otvaraju oĉi bezazlenome i

lakovjernom suvremeniku. Tko s oĉiju skine povez indoktrinacije i bistrim razumom

nepristrano promotri neke crkvene stare navike, zbog mnoštva ĉudnih stvari više neće prestati

mahati glavom. U upravo navedenom primjeru postaje jasno o ĉemu se stvarno radi: Radi se o

novcu, radi se o novcu – i opet se radi o novcu i o niĉemu drugom.

Zakulisnost svećeniĉke pratnje umrloga

Ĉak se kod posljednjeg sakramenta, bolesniĉkog pomazanja – neposredno prije tjelesne smrti

– višestruko radi o novcu.

«Posljednja pomast» svoj najdublji korijen ima prije svega u ranoj puĉkoj medicini. OdreĊene

vrste ulja imaju doista dezinfekcijsko djelovanje. Još se u antici znalo da tretmani s uljem

mogu lijeĉiti. Predstavimo si sada da bi ulje moglo biti ljekovito kako za tijelo tako i za dušu,

da bi ulje moglo ĉak istjerati vraga. Zbog toga su svećenici još u poganskom razdoblju to

pomazanje uljem prisvojili i iz toga naĉinili ritual. Oni su pomazivali npr. kraljeve,

pomazivali su svećenike. U svakom sluĉaju tim je ritualom pomazanja bila uĉvršćena veza –

koja obvezuje - izmeĊu svećeniĉke kaste i tadašnjih duţnosnika.

Prvi su kršćani doduše poznavali ljekovito djelovanje uljâ, cijenili su ih kao blagotvorne i

ljekovite za tijelo i odgovarajuće su ih primjenjivali. Ali kod njih je svatkomogao vršiti to

mazanje uljem, odnosno pomazanje. Iz Novog zavjeta dakako znamo da je jedna «grješnica»

pomazala stopala Isusu iz Nazareta.

Isusovci Matthew i Denis Linn o toj temi pišu sljedeće: «Do 8. stoljeća pomazanje što su ga

vršili laici ne samo da se toleriralo nego se i poticalo. Kasnije meĊutim pomazanje je bilo

rezervirano za svećenika.»15

I tu su dakle svećenici nešto prigrabili, monopolizirali i promaknuli u ritual; time su sebe

uĉinili prijeko potrebnima – samo su oni mogli izvoditi taj ritual. Oni su tada pratili ĉovjeka

na njegovome posljednjem putu i na magijski naĉin su mu posredovali dojam da su mu samo

oni u stanju pomoći kod umiranja. Moţda se to dogaĊalo i s primisli da to što taj ĉovjek vidi

zadnje, bude svećenik i crkveni ritual, slika s kojom će zatim prijeći u onostrano i za koju će

ostati vezan i kao duša.

U mnogim se poganskim kultovima umrlima daje nešto za popudbinu i smatra da se preko tog

grobnog dara moţe iz ovostranoga utjecati na njegovu dušu u onostranom.

U praksi je meĊutim «posljednja pomast» danas sakrament koji je jako povezan sa strahom,

jer je na taj naĉin svećenik postao nekom vrstom glasnika smrti. Kad se on s boĉicom ulja

pojavi u okvir vrata, tada za bolesnika ili umirućega to znaĉi isto kao: Sada je došao kosac-

smrt .

Upravo se u smrtnim sluĉajevima preporuĉa velika budnost i iz drugog razloga, jer mnogi

ljudi u svojim zadnjim trenutcima crkvi ostavljaju u nasljedstvo velik dio svog imetka.

Poznati su sluĉajevi da su zakoniti nasljednici reagirali potpuno zaprepašteno kad su saznali

da se neposredno prije umiranja u prisutnosti svećenika zbilo prepisivanje imetka crkvi.

Dakle kod «posljednje pomasti» radi se o papazjaniji izvanjskih rituala pomazanja iz

poganstva povezanih s posve praktiĉnim prosudbama i namjerama: Ovdje netko pomazanjem

biva konaĉno pripojen tijelu crkve, a onda moţda on moţe još na zemlji uĉiniti nešto za

crkvu.

K ovome još jedna «heretiĉka» misao: Kad ĉovjek na samrtniĉkoj postelji ugleda boĉicu s

uljem, vjeruje da vidi «kosca-smrt». To je u mnogim sluĉajevima toĉno – jer taj kosac

takoreći pokosi zadnju imovinu umirućega.

vrebanje tuĊe baštine bilo je jako ruţno. Već je u antici crkva dijelom propovijedala da je

grijeh djeci ostaviti nešto u nasljedstvo. Time se ljudima stavilo do znanja: Ako hoćete biti

stvarno dobri crkveni kršćani, tada svoj imetak darujte crkvi, ne dajte ga svojoj djeci.

To je takoĊer vjerojatno bio pravi razlog celibata: Time se moglo sprijeĉiti da svećenici

eventualnim potomcima u nasljedstvo legalno ostave nešto od crkvenog vlasništva. Ilegalni

potomci se ionako nisu uzimali u obzir kod nasljedstva.

Već je u 4. stoljeću vrebanje tuĊe baštine s tadašnjim papom Damazijem poprimilo takve

grube oblike da se car morao umiješati. Da ne bi bili osumnjiĉeni za herezu, kasnije, u

srednjem vijeku, mnogi su posjednici ili zakupci na samrti dio svog imanja ili imetka

ostavljali u nasljedstvo crkvi. Jer je i mrtvac mogao biti optuţen za herezu, kako bi se

njegovim nasljednicima opljaĉkalo ĉitavo nasljedstvo. Papa Aleksandar III. je već 1170.

odredio da oporuka nije valjana ako nije sastavljena u prisutnosti svećenika. Svaki svjetovni

biljeţnik koji bi sastavio oporuku ne poštujući ovu papinsku odredbu, bio je kaţnjen

izopćenjem iz crkve. Crkva je polagala pravo da jedino ona sudski potvrĊuje oporuke. Prema

crkvi su oporuĉne ostavštine crkvama vrijedile kao pouzdano pomoćno sredstvo za

skraćivanje vremena patnje u ĉistilištu. Tako strah od vjeĉne paklene kazne nije ĉinio vjernika

samo bolesnim, već je donosio, a i nadalje donosi crkvi lijepu hrpu novaca.16 – Naţalost

danas je siva zona doista velika. Rijetko izbije skandal u javnosti, ali onaj tko malo osluškuje

uokolo, saznat će da se to ipak još ĉesto tako prakticira.

Zanimljivo je pitanje: Ako umirući ne primi taj zadnji sakrament – moţe li onda njegova duša

unatoĉ tome ući u Nebo ili ga je crkva takoĊer već proklela?

Prema katoliĉkoj teologiji je ovako: Ako onaj koji leţi na samrtnoj postelji nije vjerovao u

neku katoliĉku dogmu ili je primjerice – kao što se nedavno sadašnji papa raţestio – ţivio u

partnerstvu «bez vjenĉanog lista», tada se nalazi u stanju teškog grijeha. Ako se sada ne obavi

magijski ĉin ispovijedi, tada će duša tog umirućeg, prema crkvenom gledištu, nesumnjivo

dospjeti u vjeĉni pakao. Pokušava se posljednju pomast povezati s nekom vrstom odrješenja.

Ako je umirući još u stanju pokajati se za svoje grijehe, pomast iz boĉice moţe mu donijeti

«spasenje» u zadnjoj sekundi. – Uostalom to je još jedna neobiĉna predodţba o pravdi!

Ako umirući više nije u stanju primiti pomast iz te boĉice, i ako umre u stanju «teškog

grijeha», tada je on – prema crkvi – vjeĉno proklet. S obzirom na sve ove ĉinjenice stjeĉe se

dojam da postoji više prokletih od onih koji su se vratili kući. A to je stvarno tako. Prema

crkvenoj presudi najveći dio ĉovjeĉanstva sada se već pirja u paklu, a najveći dio onih koji

sada ţive takoĊer bi se našao tamo, kada bi katoliĉki nauk odgovarao istini.

Papa je ipak «upravitelj zemaljske kugle». Kuda on upravlja ljude? U Nebo k Bogu ili u

vjeĉno prokletstvo, u pakao? – Odgovor na ovo pitanje moţe glasiti samo: Prema njegovome

vlastitom shvaćanju, najveći dio u pakao. Jer u dogme koje on objavljuje, najveći dio ljudi ne

vjeruje, a kamoli postupa po njima. Prema tome, po mišljenju pape, oni idu u pakao …

Kamo papa vodi mlade?

U kolovozu 2005. u Kölnu se odrţao svjetski susret mladih s papom. U jednim novinama bila

je slika mnogih mladih pod naslovom: «Papa Benedikt XVI. vodi nas Isusu!» Dakle ti mladi

vjeruju i nadaju se da ih vode Isusu, Kristu. MeĊutim kamo ih stvarno usmjeravaju?

Usmjeravaju ih tamo gdje će trebati svoj razum predati u garderobu. Sadašnji papa – dok je

još bio kardinal Ratzinger i predstojnik kongregacije za vjerska pitanja – teologu Tissa

Balasuriya u Sri Lanki, poslao je dopis sa sadrţajem da se ovaj treba podĉiniti. Taj je teolog u

nekim sluĉajevima imao drugaĉije mišljenje. U tom dopisu, što ga je on trebao potpisati, je

npr. i reĉenica: «Osim toga s religioznom pokornošću volje i intelekta prihvaćam sva pravila

koja objavljuje papa kao i sva pravila koja objavljuje kolegij biskupa, kada oni redovito

nauĉavaju, a takoĊer i kada oni ta pravila tumaĉe na naĉin koji nije konaĉan.»

I ne samo taj teolog, već svi vjernici moraju svoju volju i svoj intelekt pokoriti i takoĊer

vjerovati u ono što uopće ne mogu dokuĉiti razumom – ukljuĉujući i ono što nije objavljeno u

sveĉanom obliku dogme, dakle i ono što papa tek onako usput izjavljuje.

Papa Benedikt XVI. vodi mlade – kamo? Papa Benedikt XVI. vodi ĉovjeĉanstvo – kamo?

Ako se s obzirom na izloţenu pozadinu i ĉinjenice promatra cijeli opseg kultova, rituala,

dogmi i ceremonija te religije, moţe se utvrditi: Katolicizam nije ništa drugo nego puka

religija mumijâ i relikvijâ, i logiĉno, tamo vodi papa, jer je na tome izraĊena ĉitava struktura

laţi.

A tko sjedi na Petrovoj stolici? – Na to pitanje moţe odgovoriti svatko tko toĉno promatra.

Zastupnici te crkve navodno kroz ulice nose Kristovo tijelo. Oni jedu to «Kristovo tijelo».

Zastupnici katoliĉke crkve oko vrata kao amulete nose kosti; oni svoje takozvane misne ţrtve

slave na oltarima koji sadrţe kosti. Oni zapovijedaju svojim vjernicima da štuju mrtve kosti. I

vjeruju da će se na kraju sve te kosti ponovo spojiti i okupiti na posljednji sud.

Ako ĉovjek sve to zbroji, pomislit će da je u poganskom Egiptu ili u nekome magijskom

krugu, u sotonskom kultu, u kultu koji materiju uzdiţe u apsolutni bitak, a koji je duha

eliminirao. Zbog toga na pitanje «Tko sjedi na Petrovoj stolici?» moţe postojati samo jedan

odgovor: Netko tko je voĊen od demonskih utjecaja i tko proglašava vjeru s demonskim

sadrţajima, ali koja uopće nema apsolutno nikakve veze s Isusom, Kristom.

Prakršćani prosvjeduju protiv zloupotrebe

imena «Krist»

To je takoĊer razlog zašto se mi prakršćani uopće bavimo s tom poganskom religijom idola i

kultova, naime zato jer taj poganski klan polaţe pravo da bude kršćanski.

Kada bi se on nazvao onako kakav jest, naime poganski, nitko ne bi imao ništa protiv. Ali

zato što se ime Isusa, Krista zloupotrebljava na taj naĉin da se ljudi dovode u zabludu –

prakršćani se protive i informiraju ĉovjeĉanstvo o pravoj pozadini; zato se i obraćamo ljudima

širom svijeta svojom serijom «Za dobre analitiĉare – Tko sjedi na Petrovoj stolici?»

Mi prakršćani dakle prosvjedujemo kako bismo rehabilitirali ime Isusa, Krista. Na osnovi

onoga što smo sada saznali o magijskoj pogansko-kultnoj vjeri katoliĉke crkve, o njenom

idolopoklonstvu, svaki će dobri analitiĉar prepoznati da to uistinu nema nikakve veze s

genijalnim, praktiĉnim i istinitim uĉenjem Isusa iz nazareta. A kako je bilo u svim

vremenima, tako je i danas: Boţanski svijet ne šuti o svemu onome što se ĉini u njegovo ime

ali protiv smisla njegovog uĉenja.

U travnju 2005. nakon što je njemaĉki veliki inkvizitor sjeo na Petrovu stolicu, Bog, Vjeĉni,

se preko Gabriele, Svoje proroĉice i poslanice za naše vrijeme, obratio nama ljudima:

«Ja Sam sveprisutni Bog Koji stanuje u svakom ĉovjeku i u svim ţivotnim oblicima Zemlje i

ĉitave beskonaĉnosti. Ja nisam Bog krutih tradicija, niti Bog dogmi i rituala, niti Bog koji

ljude ĉini ovisnima i prijetećim gestama ih vezuje za pogansku umjetnu religiju.

Crkvene okrunjene glave koriste Moje ime i ime Mog Sina. Vješto, s intelektualnom

teološkom retorikom, oni pridobivaju narod za svoje nauk o prokletstvu i navode ljude da

vjeruju da Sam Ja za nauk crkvenih zavodnika, za njihove tradicije i rituale. Njihovo je srce

meĊutim hladno i obuzeto vlastohlepljem. Tko inscenira takozvanu igru dogmi, taj nema

pojma o Sveopćem-Jednom, Koji Ja Jesam, i o Mome Sinu.»

«Svet, svet» - što je sveto u crkvi?

Petrovoj stolici koristan – posthumno «svetac»

Jedino je Bog svet!

Zašto se svetima proglašavaju mrtvi, a ne ţivi?

Nastavak kulta mrtvih starih poganskih kultova

Vratimo se još jednom na polaznu toĉku: Prema uĉenju Isusa, Krista, postoji samo jedan

Svetac, nebeski Otac. Kada dakle Petrova stolica stalno proizvodi nove «svece» ili vlasnika

Petrove stolice naziva «svetim», zar se time javno i neskriveno ne ismijava, difamira i

izruguje velikog duha, nebeskog Oca, Boga? – Odgovor na to je jednostavan: Buduću da su

pripadnicima Petrove stolice spisi poznati, moţe se smatrati da Petrova stolica na taj naĉin

svjesno huli Boga.

Proroci Starog zavjeta su znali za svetost Boga, Sveopćeg-Jednog. Vidovnjak iz Patmosa,

sastavljaĉ posljednje knjige Biblije, «Ivanovog otkrivenja», ponavlja rijeĉi velikog proroka

Mojsija u «pjesmi Mojsijevoj». U njoj se kaţe: «Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru,

Boţe, Svemogući! … Ti si, naime, jedini svet; da, svi će narodi doći i pokloniti se pred

tobom.» (Otkr 15, 3 i 4)

Tako su proroci uvijek pouĉavali, a tako je pouĉavao i Isus: Svet je jedino Bog. Petrova

stolica naprotiv to poriĉe proglašavajući ljude «svecima». Doima se jako ĉudno kada se danas

u katoliĉkom bogosluţju ĉuje kako se u ispovijedanju vjere slavi «općinstvo svetih» i u

svakom se uglu unutrašnjosti crkve vidi da stoji sveti kip. S druge strane se u jednoj pjesmi,

koja je dio Šubertove njemaĉke mise, kaţe: «Svet, svet, svet – svet je samo On.»

Isusova rijeĉ kaţe to jasno u Mat 23, 9: «Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate

samo jednog oca, onoga nebeskoga.» Crkva meĊutim tumaĉi da je papa «sveti otac». Prema

tome Petrova stolica kleveće Isusa, Krista. Ona to još pojaĉava time što svojim vjernicima ĉak

propisuje da vjeruju u takozvane «svece» koje imenuje crkva. U crkvenim dokumentima je

izriĉito utvrĊeno: Tko ne vjeruje u te svece i ne štuje njihove relikvije, «neka se izopći».

U udţbeniku katoliĉke crkve od Neuner-Roosa «Vjera crkve u ispravama propovijedanja

nauka», u pravilu br. 474 se kaţe: «Bezboţno meĊutim misle oni koji poriĉu potrebu

zazivanja svetaca u vjeĉnome blaţenstvu neba …»

To nije samo suprotnost onoga što je Isus iz Nazareta pouĉavao, to je suprotnost i onoga što

su prvi kršćani ĉinili i kako su ţivjeli. Oni nisu štovali svece; oni to uopće nisu poznavali. Oni

su dakako znali da je svaki ĉovjek hram Svetoga Duha, da je svaki ĉovjek pozvan da teţi

savršenstvu, i da na tom putu u nutrinu bog pomaţe svakom ĉovjeku koji Ga dozove u pomoć.

Nije dakle potrebno posredovanje svećenika niti «svetaca», ĉovjek se moţe povezati direktno

s Bogom, s Kristom, u svojoj vlastitoj nutrini. To je bilo uĉenje prvih kršćana, a takoĊer i

njihov ţivot: Ĉovjek je hram Boţji, i Bog stanuje u ĉovjeku, u dubini njegove duše.

Jedna stvar navodi na razmišljanje: Zašto se svetima proglašavaju mrtvi, a ne ţivi? Zašto prvo

mora umrijeti tijelo prije nego ĉovjek bude proglašen svetim? – Moţda narod ne treba

primijetiti da dotiĉni eventualno uopće nije bio tako svet? Jer o mrtvacu moţe se stvarno širiti

sve moguće, svakakve legende koje ĉovjeka obmanjuju da je taj ţivio «poput sveca». U

postupku sa ţivim ljudima mogla bi, ovisno o prilikama, vrlo brzo nastati neka druga slika.

Osim toga štovanje umrlih moţe biti zasnovano i na tome što se u mnogim poganskim

kultovima, npr. u starom Egiptu, njegovao kult mrtvih. U osnovi je kult svetaca nastavak tog

kulta mrtvih.

Bogovi poganstva su bili pokatoliĉeni

i pod novim imenima postali «svecima» -

s vrlo razliĉitim podruĉjima nadleţnosti

U katoliĉkoj crkvi se mogu naći i paralele s religioznim predodţbama iz Babilona. Babilonci

su imali oko 5000 bogova i boginja, i kao što katolici za svoje svece vjeruju, tako su i

Babilonci za svoje bogove vjerovali da su nekada ţivjeli na Zemlji kao heroji koji se meĊutim

sada nalaze na višoj razini postojanja. Svaki je mjesec i svaki dan bio pod zaštitom posebnog

boţanstva. Za svaki je problem postojao bog, za svako zvanje i za svaku ţivotnu situaciju. To

isto nalazimo i u katolicizmu. Sada se jednostavno nazivaju «svecima», a ne «bogovima», ali

u biti to je isto idolopoklonstvo; moţda bi se ĉak moglo reći: spiritizam – zato jer se mrtvi

zazivaju i štuju (u najširem smislu moţe se svakako govoriti o «oboţavanju»).

Paralele s katoliĉkom vjerom su dakle oĉigledne. U njoj svaka grupa zvanja ima svog sveca.

Postoje sveci za liĉioce, za odvjetnike, za ispovjednike, za rudare, za apotekare, za pecare

rakije, za knjiţare, za puškare, ĉak i za zatvorske ĉuvare, za mjenjaĉe novca, za povrtlare,

sudske podvornike, gipsere, svećenike, i da se ne zaboravi: za domaćice ţupnog dvora. Ĉak su

za amerikanske pilote u ratu, za kopaĉe blaga i vojnike nadleţni posebni sveci. Isto tako se za

sve moguće neprilike moţe zazvati sveca – moţda za najezdu mrava ili za neku neostvarivu

ţelju.

Postoje takoĊer sveci koji trebaju pomoći ĉovjeku da postupa sa savješću i slobodoumno. Tu

postoje sveci npr. protiv slobodoumnika. Postoji svetac protiv griţnje savjesti; ako dakle

nekoga muĉi savjest, tada se moţe pomoliti tom svecu koji će je onda umrtviti. Zanimljivo je

da je to Ignacije Loyola, osnivaĉ jezuitskog reda, koji je meĊu ostalim rekao: «Kako bismo u

svemu sluţili istini, moramo vjerovati da je to što drţimo bijelim, umjesto toga crno, ako tako

odredi hijerarhijska crkva.»18

Postoje sveci i protiv zanosa plesom, za lutriju ili kad netko traţi igre na sreću, za telefon, a

takoĊer i za Internet – za sve se mogu zazivati «sveci».

Ipak, razmotrimo jednom pitanje: Jesu li svi ti takozvani sveci u svome zemaljskom ţivotu

napravili ĉuda zbog kojih su mogli biti proglašeni svetima? Pa koji su onda preduvjeti da se

postane «svecem»?

Postoje dva aspekta kojima se mora udovoljiti: Takvom proglašavanju svetim s jedne strane

mora prethoditi glas svetosti i uzornog ţivota, s druge strane glas ĉudotvorstva.

U nastavku kao primjer svetac-zaštitnik potkivaĉa i zlatara, kolara i veterinara, biskup Eligije

Noyon, sa sljedećom – u pravom smislu rijeĉi «bajoslovnom» - pretpoviješću: U 7. stoljeću

Eligije je bio potkivaĉ. Priĉa se da je nekome jogunastom konju jednostavno odrezao nogu, i

nakon što ju je potkovao, ponovo ju je namjestio. On je dakle nogu odnio u kovaĉnicu,

priĉvrstio na nju potkovu i zatim vani konju postavio natrag nogu tamo gdje spada. Tako glasi

legenda. Zbog toga se sada Eligije štuje kao zaštitnik potkivaĉa.19

Ovakve legende su ĉesto izrazito smiješne. Katoliĉka enciklopedija sasvim iskreno kaţe

takoĊer da te legende nisu kršćanske, nego su pokrštene, i potjeĉu iz poganstva. To su dijelom

budalaste i nevjerojatne priĉe. Ali to što je mnogo ozbiljnije: svecima su proglašeni mnogi

kriminalci, i tu zapravo stvar postaje doista jeziva.

Razlog zašto netko mora biti već mrtav prilikom njegovog proglašavanja svetim mogao bi isto

tako biti taj što tom ĉovjeku moţda to uopće ne bi bilo pravo. Jer same «svece» nitko ne pita

hoće li biti «sveci». Moţda bi ponetko rekao: «Ja uopće ne mogu pomoći kod najezde

mrava», «ne znam potkivati», odnosno «pilotima u ratu ne mogu uopće pomoći». Ili bi se

moţda bojao da njegova zlodjela ne izaĊu na vidjelo. On moţda uopće ne bi bio suglasan da

ga se proglasi svetim. Posve je moguće da se i zbog toga proglašavanje svetim vrši tek nakon

smrti dotiĉnoga.

Prema tome sve to je kult mrtvih i na kraju krajeva spiritizam: zazivanje mrtvih. A što kaţe

crkva o spiritizmu? – Crkva zabranjuje spiritizam samo ako se drugi njime bave. Ona sama ga

prakticira do danas, npr. u obliku istjerivanje vraga. U Rimu postoje teĉajevi kako se treba

vrag istjerivati iz ljudi, i već su prilikom takvih istjerivanja vraga neki ljudi umrli.

Upitajmo se ovdje: Kako su se ponašali pogani? Jesu li njegovali i oblike spiritizma? Jesu li

se bavili i kultom mrtvih? – Zna se npr. da su u kultu Mitre heroji imali sliĉnu funkciju kao

«sveci» u katolicizmu. To su bili mrtvi koji su za ţivota stekli ugled i ostavili veliki imetak.

Na mjestima gdje su djelovali podizali su se mali hramovi, spomen-mjesta u koja su ljudi

hodoĉastili. U tome bi se mogao naći uzor za štovanje svetaca u današnjem vremenu.

Ako toĉno razmotrimo pitanje zašto se ljudi mole «svecima» prepoznat ćemo stari temeljni

uzorak: Ĉovjek vjeruje da mu je potreban netko tko će umiriti gnjevnog «Boga», te ga

oraspoloţiti i umilostiviti. Dakle uvijek iznova nailazimo na prvotnu pogansku predodţbu da

je Bog ljutiti bog osvete; ako ĉovjek ţeli da ga on sasluša, potreban mu je posrednik koji će

umiriti tog boga – bilo pomoću onih brutalnih ţrtava o kojima smo već ĉuli, bilo preko mrtvih

koji su promaknuti u «svece» koji će se kod «Boga» zauzeti za njega.

S tim u svezi zanimljiva je tvrdnja katoliĉke crkve koja glasi: Duše umrlih poĉivaju u grobu

do posljednjeg dana koji se zove i sudnji dan, dakle do uskrsnuća. Tu se postavlja pitanje: Zar

nisu i «sveci» takoĊer duše? Zar ne poĉivaju u grobu do sudnjeg dana, do uskrsnuća – ili kako

tu stoji stvar?

Tu se oĉigledno pravi iznimka. U svakom sluĉaju je Trientski koncil utvrdio sljedeće: «Sveci

koji vladaju zajedno s Kristom» - vidimo da oni zbog toga više ne poĉivaju u grobu, nego

«vladaju» zajedno s Kristom – «prinose Bogu svoje vlastite molitve za ljude. Dobro je i

korisno da se usrdno zazivaju, da bismo preko njihovih molitava doţivjeli njihovu potporu,

pomoć i zaštitu, kako bismo osim toga stekli Boţju naklonost.»20 Iz toga se moţe zakljuĉiti:

Oĉigledno ti «sveci» ne poĉivaju u grobu, nego odmah nakon tjelesne smrti idu u nebo.

Ubojice, nasilnici – sada navodno sveci

koji na Nebu vladaju «zajedno s Kristom»?

Opasni sveci zaštitnici

Naĉelno se treba postaviti još jedno pitanje: Ĉemu su uopće potrebni zagovornici kod Boga,

kada je već i sam papa «upravitelj zemaljske kugle»? Prema tome, on bi ipak morao

posjedovati moć upravljanja svime, baš kao upravitelj zemaljske kugle. Ĉemu su onda

potrebni ti takozvani zagovornici, sveci? I još jedno pitanje: Kad postoji toliko svetaca, zašto

onda ima toliko mnogo bijede na Zemlji?

Kakvi su bili ti ljudi koji su proglašeni svecima? Dijelom su doista bili zloĉinci, dakle ipak

oni uopće ne mogu na Nebu vladati s Kristom, niti mogu popraviti Zemlju. Kakvo dobro bi

moglo nastati ako se ĉovjek moli npr. Konstantinu ili Karlu Velikom koji je bio masovni

ubojica?

Ivan Pavao II. je primjerice odmah nakon toga što je u Izraelu promicao naklonost prema

Ţidovima, proglasio blaţenim Pia IX. – papu koji je jedno ţidovsko dijete dao oteti, prisilno

ga odgojiti u katolika i napokon u svećenika. To je bio papa koji je u svojoj crkvenoj drţavi

uredio ţidovski geto u kojem su ţidovski graĊani morali ţivjeti u najbjednijim uvjetima. Ovo

samo kao primjer iz najnovijeg vremena za to što katoliĉka crkva podrazumijeva pod

«blaţenim» ili «svetim».

Pio IX. nije meĊutim bio proglašen blaţenim zbog toga zloĉina, nego zbog toga što je

proglasio nepogrješivost pape. To vrijedi za crkvu. On je postavio zahtjev: papa je

nepogrješiv u propovijedanju i on ima primat jurisdikcije, što znaĉi, najvišu sudbenu ovlast

nad svim vladarima Zemlje. To je Pio IX. godine 1870. objavio kao dogmu, a ta je ĉinjenica

odluĉujuća za crkvu: Netko tko na takav naĉin jaĉa crkvenu moć, bit će odgovarajuće

nagraĊen. To što je on osim toga poĉinio još mnogo drugoga što se konaĉno moţe nazvati

zloĉinom, ostaje ispod tepiha.

A kako stoji stvar s carem Konstantinom koji je bio odgovoran za brojne zloĉine? Je li i njega

crkva proglasila svecem?

Konstantin je stvarno bio zloĉinac. Cilj njegovih postupaka bez izuzetka je bilo izgraĊivanje

vlastite moći. Godine 310. dao je objesiti svog tasta, cara Maksimilijana; svog šurjaka

Lucinija dao je zadaviti; svog sina je degradirao u roba i dao ga umlatiti. Crispu, svog sina iz

prvog braka, i Faustu, svoju ţenu dao je umoriti jer ih je oboje osumnjiĉio da su se upustili u

meĊusobnu vezu. Dakle bez svake sumnje Konstantin je bio zloĉinac.21

U katoliĉkom kalendaru imena, Konstantin je naveden kao svetac; dakle njegovo štovanje je

odobrila katoliĉka crkva. On doduše nije bio de facto proglašen svetim – ne zbog svoje

zloĉinaĉke karijere, nego samo zato jer ga je krstio pristaša arijanizma, Euzebije, koji je

kasnije bio izopćen kao heretik. Zato nedostaje formalno priznanje Konstantina kao sveca –

ne zbog njegovog naĉina ţivota, nego zbog katoliĉke formalnosti. Kao sveca smije ga se

štovati.

Crkva kaţe takoĊer da je onaj tko je zapisan u tom kalendaru imena, svetac zaštitnik. Ako se

neko dijete tako nazove, tada mu je automatski osiguran zagovor tog zaštitnika. Konstantin

dakle svakome koji se danas tako zove jamĉi svoj zagovor – to je nauk katoliĉke crkve.

Iz ovoga ĉinjeniĉnog stanja budni bi analitiĉar mogao izvući zakljuĉke i postaviti pitanje: Da

li zbog toga postoji toliko mnogo zloĉina u našem svijetu?

Logiĉni odgovor bi mogao glasiti: Moţda je to jedan od razloga, jer su mnogi od takozvanih

svetaca koji dakako trebaju tvoriti most prema bogu, i sami bili zloĉinci, kao što je jasno

vidljivo na Konstantinovom primjeru.

Sljedeći primjer bi bio Karlo Veliki. Ni on nije bio proglašen svecem u formalnom postupku,

ali se višestruko štuje kao svetac – premda je bio masovni ubojica koji je tijekom 44 godine

vodio ratove, masakrirao i ubijao ljude. Pa ipak se on smatra jednim od najvećih svetaĉkih

likova katoliĉke crkve. Kasnije će se to proglašavanje zloĉinstva svetim primijeniti i na neke

pape. Bilo je papa koji su kao inkvizitori bili odgovorni za umorstva mnogih ljudi oko sebe, a

kasnije su proglašeni svecima.

Moralo bi se jednom rašĉistiti kakve posljedice, prema prilikama, to ima za pojedine vjernike.

Ako se sada bezazleni, poboţni ĉovjek moli masovnom ubojici – ne bi li se moglo dogoditi da

bude inspiriran njegovim djelima? – Prema poznatome pravilu da isto privlaĉi uvijek isto i da

na njega djeluje, to je posve moguće.

Zbog toga je takoĊer krajnje dvojbeno što se npr. svake druge godine u Aachenu dodjeljuje

takozvana «Karlova nagrada». Europski politiĉari hodoĉaste u Aachen kako bi im bila

dodijeljena nagrada nazvana po Karlu Velikome, koji je poĉinio ĉitav niz zloĉina, ali se danas

smatra «velikim ocem Europe».

Uporni analitiĉar pita dalje: Zar ta nagrada nije nagrada za ubojstvo koja se predaje ljudima

koji npr. imaju sliĉne sklonosti kao Karlo Veliki? – Kad se zna da je sve energija – a to je

danas prirodoznanstveno nepobitno – tada ta nagrada nosi energiju svoga sveca zaštitnika.

Sadrţaj te ĉitave dodijele nagrade i svega onog što iza toga stoji, je odreĊeno energetsko

polje. Bilo da je ĉovjek toga svjestan ili ne – kao nositelj nagrade on se kreće u tome

energetskom volumenu. Na taj naĉin duh Karla Velikog moţda nastavlja više ili manje

djelovati i u nositelju nagrade.

Trebalo bi još pitati: Ako se Karlo Veliki smatra «svecem» - koja su njegova ĉuda?

Umorstvo? – Njegova su «ĉuda» bili ratni pohodi u kojima je uništavao svoje neprijatelje.

Njegovo se «ĉudo» sastojalo dalje u tome što je pomoću umorstva i ubojstva s predumišljajem

oteo kraljevstvo iz kojeg je na koncu nastala Europa. Zbog toga se o Karlu Velikom govori

kao o osnivaĉu Europe.

Predoĉimo si: Njegovo najznaĉajnije djelo za crkvu je bilo to što je sve narode koje je

pokorio, prisilno pokatoliĉio, odnosno one koji se nisu htjeli obratiti, bez oklijevanja uništio.

Karlo Veliki je tijekom 30 godina vodio rat protiv Sasa koji su tada bili pogani. On je u

Verdenu na Alleru dao pogubiti 4500 zarobljenih Sasa zato jer su ti Sasi baš u njegovim

oĉima bili tako tvrdokorni. Zatim je donio takozvane «krvave zakone» protiv Sasa koji su

glasili: Ako netko ne poštuje zakon o postu, bit će pogubljen. Ako se netko ne da pokrstiti, bit

će pogubljen. Ako netko pokrade crkvu, bit će pogubljen.22 – U vezi sa zakonom o postu

treba reći da Karlo Veliki ni sam nije rado postio. U literaturi je reĉeno: «To je bilo opreĉno

njegovome tijelu»23 . Ĉesto se moţe utvrditi da se vladari nisu drţali zakona što su ih sami

donijeli.

Karlo Veliki je dakle primjenom oruţane sile širio katoliĉku vjeru. Nešto što je dalje bilo

znaĉajno za crkvu: Karlo Veliki je – takoĊer primjenom oruţane sile – ubirao crkvenu

desetinu. To je bilo jako znaĉajno za Petrovu stolicu. I kao treće: Kao prvi vladar u tadašnjem

germanskom carstvu on se dao okruniti od pape, to je bio papa Leon. To znaĉi da je pokrenuo

vezu trona i oltara koja je zatim potrajala mnogo stoljeća i dovela do krvavih graĊanskih

ratova u njemaĉkome carstvu. Savez koji je Karlo Veliki sklopio s crkvom imao je koristi za

obje strane: Papa je mogao uĉvrstiti svoj poloţaj, proširiti svoj ugled zato jer je okrunio cara;

car Karlo, s druge strane, time je mogao legitimirati svoju dinastiju, dinastiju uzurpatora –

njegov je djed došao na vlast uzurpiranjem trona.

Dakle Karlo Veliki se smije štovati kao svetac zapravo zato što je ubijao za crkvu. To je tako

do danas, onaj tko je otimao velike posjede, u historiografiji se oznaĉava kao «Veliki». Karlu

su njegovi zloĉini donijeli nadimak «Veliki». S druge strane ĉovjek koji svoje susjede ubije i

njihove kuće opljaĉka, općenito se smatra razbojnikom. Ta se shizofrenija u povijesti moţe

pratiti sve do danas. U Aachenskoj katedrali je izloţena jedna mala knjiga, napisana za djecu,

u kojoj se kaţe: «Karlo Veliki išao je kroz cijelu Europu braniti granice svog carstva.»24

Moţda će se za tisuću godina o Hitleru pisati: «Išao je kroz cijelu Europu kako bi u

Staljingradu i Moskvi branio granice njemaĉkog carstva.» To bi otprilike bila ista logika. Kod

dosljednog logiĉkog promatranja došlo bi u obzir ĉak pitanje: Zar se ne bi moglo dogoditi da

jednom i Hitler bude imenovan za sveca? – Teško da će se to dogoditi. Zašto ne? Hitler je

ubijao za sebe i svoje carstvo, a ne u korist i «ĉast» rimo-katoliĉke crkve.

Ako od Karla Velikog produţimo luk malo dalje, moţemo utvrditi: Mnogi drugi koji su

ubijali za crkvu – npr. u kriţarskim ratovima – bili su za to nagraĊeni isto tako statusom

«sveca». Primjer za to bi bio papa Leon I. I on je nemilosrdno progonio inovjernike,

manihejce, skoro krvoloĉnošću inkvizitora. Crkvi je takoĊer pomogao u stjecanju dodatne

moći i bio je proglašen svecem – nakon ubojstva inovjernika. Papa Leon I. ne samo da je bio

proglašen svecem, već je povrh toga kao jedan od dvojice papa bio imenovan crkvenim

uĉiteljem. Leon je katolicima zabranio svako ophoĊenje s nekatolicima i pozvao je na njihovo

preziranje. Zapovjedio je izbjegavati nekatolike «kao smrtonosni otrov! Gnušajte ih se,

izbjegavajte ih i klonite se s njima govoriti.» «Nema zajedništva s onima koji su neprijatelji

katoliĉke vjere i koji su samo po imenu kršćani!»25 – To je «originalni ton» Leona Velikog,

«sveca» katoliĉke crkve.

S obzirom na ova izlaganja bilo bi zataškavanje ĉinjenica da se stvari jasno ne nazovu pravim

imenom: To što se ovdje dogaĊa – i to pod imenom «kršćanski» - uistinu je vraţje. Jer Isus,

Krist, tako nešto nipošto i nikada nije pouĉavao. On je bio muţ mira, muţ jedinstva, muţ

ljubavi, koji je našega vjeĉnog Oca naviještao i oliĉavao kao Oca ljubavi. On je rekao: «Svi

koji se maĉa hvataju, od maĉa ginu» (Mt 26, 52) On je bio i jest Knez mira. – Koga

predstavlja onaj koji poziva na protjerivanje, preziranje, neprijateljstvo? I što je crkva koja

zagovara ĉak umorstvo i ubojstvo s predumišljajem?

Kada si ĉovjek sve to predoĉi, zaĉudit će se koliko ljudi na ovom svijetu iz svoga ograniĉenog

vidokruga ne vidi i ne prepoznaje, odnosno neće vidjeti ni prepoznati ono što je ipak tako

oĉigledno. Inaĉe bi ljudi morali vriskati kada se npr. liĉnosti kao Karlo Veliki, štuju u tolikoj

mjeri kao što se to dogaĊa u Europi. Oni su morali takoĊer zavriskati kada je Papa Ivan Pavao

II. vrlo rado primio tu krvavu Karlovu nagradu.

Tu je postojala razmjena energije od 9. stoljeća do poĉetka 21. stoljeća. Car je ubijao i time je

jaĉao moć crkve; zbog toga crkva nalaţe da ga se štuje kao sveca. Tisuću godina kasnije, njen

najviši predstavnik prima nagradu nazvanu po tom zloĉincu. Kako bi se onda trebao papa koji

prima takvo «odliĉje», istovremeno iskreno ispriĉati za zloĉine svojih prethodnika? – Ali on

to ĉak nije ni uĉinio. On je samo s par ispraznih rijeĉi bacio malo pijeska u oĉi lakovjernim i

naivnim suvremenicima. Ivan Pavao je po smislu rekao samo da su neki zabludjeli kršćani

inscenirali kriţarske ratove, da su neki zabludjeli kršćani poĉinili umorstva u Juţnoj Americi.

I on je uţasne zloĉine kod osvajanja Juţne Amerike uljepšao, nazvavši ih štoviše «sretnom

krivnjom»26.

Veliki inkvizitori na papinskom prijestolju.

«Sveta» inkvizicija – izvrgavanje Krista ruglu i podsmjehu

Kada se po smisli kaţe da su to poĉinili «neki zabludjeli kršćani», nekome moţe pasti na

pamet ono što današnji papa kaţe o inkviziciji. Ratzinger, tada još kardinal, nedavno se o

tome izjasnio u jednome intervjuu u emisiji ARD-a Kontrasti što je bila emitirana 3.3.2005:

«Veliki inkvizitor je povijesna prilagodba; na neki naĉin smo u kontinuitetu. Ali mi danas

pokušavamo da to što je bilo uĉinjeno tadašnjim metodama – što je djelomiĉno podloţno

kritici - sada napraviti iz naše pravne svijesti. MeĊutim, ipak se mora reći da je inkvizicija bila

napredak, da se više nije smjelo osuĊivati bez Inquisitio, što znaĉi da su se morala provesti

ispitivanja.»

Ovdje se postavlja pitanje, ne spada li današnji papa takoĊer u red zabludjelih kršćana

tadašnjeg vremena. – Inaĉe sada, nekoliko tjedana nakon smrti svog prethodnika, on ga ne bi

već htio proglasiti blaţenim, da bi ga što je brţe moguće pretvorio i u sveca? On se

nadovezuje na zlokobnu i krvavu tradiciju svoje crkve. On se nadovezuje na inkviziciju, koja

danas više ne moţe tući oko sebe kao prije stotine godina, ali koja zapravo u sebi još nosi istu

netoleranciju kao uvijek.

Bila su tri velika inkvizitora koja su kasnije postala papama, dva od njih se zovu Benedikt,

kao današnji papa. To je bio u 14. stoljeću Benedikt XII, koji je kao Jacques Fournier bio

biskup u Pamiersu u podnoţju Pirineja i tamo se pobrinuo za krvavi progon i istrebljenje

posljednjih još preostalih katara, koji je dijelom sam vodio saslušanja i potpaljivao lomaĉe. U

18. stoljeću je zatim došao Benedikt XIV, koji je, meĊu ostalim, propisao smrtnu kaznu za

zloupotrebu hostije u magijske svrhe već za one koji su to prvi puta uĉinili.

Postoje samo dvojica papa koji su nakon 1400. bili proglašeni svecima. Jedan od njih je bio

Pio V. koji je ţivio u 16. stoljeću i koji je djelovao kao veliki inkvizitor. I kao papa Pio V. je

nastavio s tom praksom. U knjizi «Vatikan kao svjetska sila» Josef Bernhard piše o Piu V:

«Doţivotno je ostao pravi redovnik prosjak … Ali obuzimala ga je velika, opasna misao, da je

oruĊe providnosti. Revnost što ga je izjedala, izjedala je i druge. Oštro do grubosti on nameće

crkvenu stegu, ĉvrsto do okrutnosti izvršava volju koja mu se tada ĉini Boţjom voljom … Po

njegovoj volji vjerski sud treba ispitivati ne samo heretike koji govore i heretike koji šute, već

i takve koji i ne znaju da to jesu. Pod njegovom vlašću je obezglavljen i spaljen, kao pristaša

vjerske obnove, Pietro Carnesecchi, prijašnji utjecajni tajnik Klementa VIII; ĉak jedan od

glavara koncila, njegov poboţni, poznati brat-redovnik Carranza, nadbiskup Toleda, dospijeva

u Rimsku tamnicu. Na Elizabetu od Engleske, gdje se obnova [reformacija] snaţno nastavlja,

baca anatemu [dakle prokletstvo], proglašava ju svrgnutom, podanike oslobaĊa prisege

vjernosti, i na taj naĉin uzrokuje nesreću progona svih papista kao sekte opasne po drţavu.»27

Dakle jedan ekstreman fanatik na papinskom prijestolju – ali proglašen svecem. Koja je bila

njegova «zasluga»? Pio V. je dao ţive spaliti stotine heretika. On je u tadašnjem vremenu bio

takoĊer odgovoran za progone Ţidova koje je pretvorio u kmetove i robove. Bio je odgovoran

za umorstva, okrutna ubojstva, i ratove pod motom: «Za Boţje neprijatelje nema milosti!»28

I danas na papinskom prijestolju sjedi opet jedan veliki inkvizitor, jer današnji papa Benedikt

XVI. kao kardinal je bio predstojnik «Kongregacije za vjerska pitanja», organizacija-

nasljednica «svete inkvizicije». Današnji papa naravno zna da neke stvari (i s njegovog

gledišta) nisu ispravno uĉinjene, a on je po nadleţnosti bio takoĊer odgovoran za sastavljanje

katekizma u kojem se licemjerno kaţe da umorstvo, nasilje i sliĉno ometaju «sjajnu snagu

svetosti crkve» . Ali istovremeno upravo crkva ima «moć da svoje sinove i kćeri ponovo

oslobodi krivnje grijeha». .

Toĉnije promotrivši to znaĉi: Ono što oĉigledno nije u redu, moţe se jednostavno ukloniti – i

baš unatoĉ tome tada je takav ĉovjek svet i zraĉi i predstavlja sjajnu snagu crkve. – Sada se

ĉovjek ipak pita: Zašto ljudi zapravo pristaju na takvu licemjernost?

Već se iza ĉinjenice da se govori o «svetoj» inkviziciji skriva podsmijeh i poruga. Što treba

biti sveto u umorstvu i okrutnom ubojstvu?

TakoĊer se i «svetost crkve» na znakovit naĉin vrlo ĉesto spominje u vezi s umorstvom i

okrutnim ubojstvom. Moţda «svet» u smislu poganske, katoliĉke kultne religije ima sasvim

drugaĉiji sadrţaj nego što npr. pravi kršćani pridaju tom pojmu? Znaĉi li «svetost» moţda isto

što i: «Korisnost za nas, za katoliĉku crkvu, za naše namjere»? Da ovo nije izmišljotina,

pokazuje jedan citat Benedikta IV, dakle pape na kojeg se poimence poziva današnji papa. Taj

«smatra da bi se polaganje prava na svetost jednog pape trebalo mjeriti “po njegovom

zalaganju za oĉuvanje i širenje katoliĉke vjere, za odrţavanje i uspostavu crkvene discipline i

obranu prava Svete stolice”.»29 . Ovdje je dakle to jasno i nedvosmisleno izreĉeno. Prema

tome valja: Tko najviše izgraĊuje podruĉje crkvene vlasti, biva proglašen svecem.

Dobri analitiĉar se ne moţe othrvati misli: Nije li to što Petrova stolica «naziva «Kristovom

crkvom», puno prije vraţje djelo?

Kriminalno bezakonje, totalitarizam,

fašizam religiozne naravi – zašto se ĉovjeĉanstvo

dalo vući za nos tako dugo?

To što se ovdje prakticira u biti je religiozni fašizam. I zapravo je jako zaĉuĊujuće da se u

svijetu koji teţi za demokratskim odnosima taj totalitarizam i fašizam religiozne naravi

podnosi tako samo po sebi razumljivo.

To opet dovodi do pitanja: Kako se moţe objasniti fenomen da se ĉovjeĉanstvo tako dugo

dalo vući za nos od toga kriminalnog i u najvećoj mjeri opasnog bezakonja? Kad se malo

istraţi utvrdit će se da je uvijek bilo ljudi koji su upozoravali na nedostatke na podruĉju

katoliĉke crkve. Na primjer je Helvetius, francuski filozof iz 18. stoljeća rekao: «Kada se

ĉitaju njihove svetaĉke legende, naĊu se imena tisuću zloĉinaca proglašenih svecima.» -

Postoji takoĊer mnogo drugih citata koji izriĉu sliĉne stvari. U knjigama Karlheinza

Deschnera npr. ta se kultna religija sasvim nedvojbeno svrstava u zloĉinaĉke. Kako je dakle

moguće da ljudi još uvijek i uvijek iznova nasjedaju na tu zloĉinaĉku kultnu religiju?

Jedan bitan razlog se sastoji u tome što ljudi općenito jako malo znaju o tome koga sve je ta

organizacija po imenu «katoliĉka crkva» proglasila svetim. Ljudi ne znaju koliko se zloĉinaca

našlo meĊu njima. Ljudi ne znaju dalje koje se praznovjerje skriva iza toga takozvanog

štovanja svetaca. Osobito je zaĉuĊujuće, naravno, što u 21. stoljeću kada se raĉuna na

prirodnu znanost, to praznovjerje postaje opet popularno. I nitko ne kaţe: «Pa to je apsurdno»,

kada sadašnji papa koji se izdaje za osobito izobraţenog ĉovjeka, oĉekuje prva ĉuda koja će

njegov prethodnik sada izazvati kako bi što brţe mogao biti proglašen blaţenim i svetim.

Zapravo takvo bi ponašanje Petrove stolice moralo izazvati sprdnju širom svijeta. Kada ne bi

bilo tako tuţno, bilo bi stvarno smiješno. Tuţno je zato, jer na taj naĉin crkva iznova grubo

izdaje Isusa iz Nazareta, i unatoĉ tome se verbalno poziva na Njega.

Predoĉimo si ipak jednom do kraja sljedeću misao:

Niti ĉovjek niti umrli ne moţe vlastitom snagom pomoći nekom ĉovjeku, iscijeliti ga ili mu

uĉiniti bilo što dobroga. Ako se ljudi dakle mole nekome takozvanom «svecu», tada oni ipak

ne misle samo na «sveca», nego prije svega na Boga. Oni vjeruju da Bog moţda preko tog

«sveca» moţe djelovati. U stvarnosti se ti ljudi dakle mole Bogu, iako štuju ime takozvanog

«sveca».

«Vjera premješta brda», rekao je po smislu Isus. To znaĉi: Ako ljudi vjeruju u Boga, tada jaka

vjera i predanost Bogu u ljudima mogu «premještati brda», što znaĉi: Negativno se pretvara u

pozitivno; ĉovjek moţe dobiti pomoć i iscjeljenje; Bog ga moţe nositi i voditi. Vjernik se

zapravo ne moli neposredno «svecu», već se moli Bogu, vjerujući u Boga. Ali ako se moli

vjerujući jedino u sveca, tada spasenje ne moţe pripasti tome koji se moli, jer svetac ne moţe

premještati brda. To je moguće jedino Bogu, prema tome i Kristu, našem Otkupitelju.

Bitno je meĊutim da tim štovanjem svetaca crkva iznova odvraća ljude od Boga. Umjesto da

im savjetuje da se obrate neposredno Kristu i Ocu koji nas ljubi, svemogućem Bogu, ona ih

potiĉe da za pomoć zazivaju nekog sveca. Na taj naĉin oni svoju energiju ne predaju Bogu,

već svoje molbe, svoju predanost prinose tome sumnjivom svecu koji je u nekim sluĉajevima

bio zloĉinac.

Bog je moć i snaga beskonaĉnosti. Njega bismo mogli i trebali naći u sebi, jer On je Duh,

snaga i bit u dubini naše duše. Naše najdublje, vjeĉno biće je jedno s Njim.

Da je Isus, naš Otkupitelj, Knez mira, zagovarao svece, tada nas Isus, Krist ne bi uĉio Oĉenaš.

Upravo je Oĉenaš neposredni kontakt s Bogom, našim Ocem: «Oĉe naš, Koji Jesi na Nebu,

sveti se Tvoje Ime, i Tvoja se volja vrši» - to je molitva štovanja Oca. Tako nas je uĉio Isus. I

tko se toga ne drţi, taj je protiv Isusa, Krista, velikog uĉitelja slobode Koji nam je donio

ljubav vjeĉnog Oca, i koju nam je u Oĉenašu takoĊer pribliţio.

Svaki dobar analitiĉar mogao bi se i sam promatrati i izvući zakljuĉke iz toga. Vjerojatno da i

vlasnici Petrove stolice jako dobro znaju za te povezanosti. Oni znaju da niti njihovi «sveci»

niti oni sami ne mogu napraviti bilo kakva ĉuda. TakoĊer je i papa Ivan Pavao II, koji sada

ĉeka da ga proglase blaţenim, koji je navodno ĉudom izlijeĉio ljude – znao da on ne moţe

iscjeljivati. To se pokazuje već u ĉinjenici da sâm nije imao povjerenja u svoju iscjeliteljsku

snagu, već u umijeće lijeĉnika, sve do traheotomije (razrezivanja dušnika).

Papa koji zna ĉiji je zastupnik, usudi se svoju patnju staviti u neposredan odnos s patnjom

Isusa na kriţu

Izdajniĉki je i sljedeći dogaĊaj: Na pitanje zašto ne odstupi zbog svoje bolesti, Ivan Pavao II.

je odgovorio: «Pa ni Isus nije sišao s kriţa.» Dakle papa je svoju tjelesnu patnju usporedio s

patnjom Isusa iz Nazareta na kriţu. Nastavimo logiĉki ovu argumentaciju i upitajmo: Je li Isus

iz Nazareta tada otišao u neku kliniku? – Ĉisto logiĉan odgovor: On to naravno nije mogao;

bio je prikovan ĉavlima.

Zar ovaj misaoni niz ne pojašnjava nešto?: Izjava pape je puki cinizam. Ĉovjek koji pripada

grupi onih koji su Isusa doveli na kriţ, koji su ga na kraju ĉak pribili na kriţ i brutalno Ga

ubili, taj se sada – kao «poĉinitelj» - usporeĊuje sa ţrtvom.

Pitamo se: Ako je meĊutim ĉovjek, koji je bio Ivan Pavao II. htio podnositi patnju, sliĉno kao

Isus, Krist, - zašto nije podnosio svoju bolest? Zašto je stalno traţio pomoć lijeĉnikâ?

Nije li velika drskost da se jedan ĉovjek usporeĊuje s Isusom iz Nazareta i Njegove patnje na

kriţu stavlja u neposredan odnos sa svojima? A osobito je drsko onda kada to ĉini ĉlan

svećeniĉke kaste, takoreći najviši svećenik one kaste koja je prije 2000 godina bila odgovorna

za smrt Isusa iz Nazareta. I nije li takoĊer drskost to što je papa na ĉelu jedne organizacije,

koja ne samo što je izdala Isusa iz Nazareta prije 1500, ĉak prije 2000 godina, nego koja sve

do najnovije prošlosti izdaje velikog Uĉitelja mira? To se dogodilo npr. kada je papa Ivan

Pavao II. za vrijeme rata u Jugoslaviji izjavio: «Mi nismo pacifisti.»30 Time je on odobrio i

opravdao bombardiranje Jugoslavije, unatoĉ svemu što je pouĉavao Isus iz Nazareta. I taj se

ĉovjek usudio svoju patnju usporediti s Isusovom smrti na kriţu. Premda toĉno zna ĉiji je

ustvari zastupnik, on nema skrupula da na taj naĉin postavi sebe na istu stepenicu s Isusom,

Kristom.

Ne mora li se iz ĉinjenice što je taj ĉovjek unatoĉ tome zatim otišao u kliniku, zakljuĉiti da

papa – a isto tako mnogi drugi ljudi crkve – ustvari u najdubljoj nutrini uopće ne vjeruje da

sveci mogu pomagati niti da on sam posjeduje snagu koja mu se pripisuje kao «upravitelju

zemaljske kugle»? Nije li mu u biti potpuno jasno da sve to uopće nije tako?

Moglo bi se takoĊer upitati: Zašto se nije obratio «majci Boţjoj» koju je navodno tako silno

štovao, ili zašto se nije nadao pomoći od kipa takozvane gospe za struganje, ili od takozvanih

cedulja za gutanje, o kojima smo već ĉuli?31

S obzirom na sve to sve više dolazimo do uvjerenja da je sav brimborij (brimborium, lat. =

govorenje nebitnih stvari, okolišanje, triĉarije, sitnice), ĉitav poganski kult, namijenjen samo

glupim vjernicima. Oni koji od toga ţive u raskoši i obilju, ustvari sami ne vjeruju u to.

Goethe je to izrazio jako jezgroviti rekavši: «ima ĉak mnogo toga glupog u pravilima crkve,

ali ona hoće vladati, i stoga mora imati ograniĉenu svjetinu koja se sagiba i koja je sklona

dopustiti da se njome vlada. Visoko, dobro plaćeno svećenstvo ne boji se niĉega više nego od

prosvjećivanja niţih slojeva.»32

Bog i danas opet govori svim ljudima koji hoće ĉuti Njegovu rijeĉ. On i danas govori onako

kako je prije 2000 godina govorio preko Isusa iz Nazareta i kao što je uvijek govorio. To

moţete proĉitati u aktualnoj Boţjoj rijeĉi koju je uputio preko Svoje proroĉice današnjeg

vremena. U travnju godine 2005. Bog-Otac je rekao: «Isus je pouĉavao da je svet jedino Bog,

koji Ja Jesam, i da ĉovjek ne treba na Zemlji nijednog ĉovjeka zvati «Ocem», osim Jednoga

koji je na Nebu i koji Ja Jesam u rijeĉi iz prorokovih usta. To nemoralno što se dogaĊa u

ovom svijetu ukljuĉivši ono što ĉine zastupnici crkvenih institucija i njihove pristaše, malo

pomalo će Zemlja prekriti.»33

Proglašenja svetim, relikvije, odliĉja, plemićke titule –

lukrativni izvori prihoda Petrove stolice

Zašto upravo u ovom trenutku biljeţimo tu inflaciju proglašavanja blaţenim i svetim? Što bi

se moglo skrivati iza toga?

Jedan razlog za to bi mogao biti što Vatikan na tom postupku zaraĊuje jako dobro, jer takav

postupak košta 250.000 eura. Te troškove u pravilu podmiruju podnositelji zahtjeva, dakle

dijeceze ili redovi, i oni su vaţan izvor prihoda Vatikana, piše u ekumenskome leksikonu

svetaca. U kom grmu leţi zec nakon reformacije su uostalom prepoznali još i tadašnji

protestanti. U tadašnjoj se evangeliĉkoj vjeroispovijedi iz 16. stoljeća o katoliĉkoj crkvi i o

kultu svetaca kaţe: «Njega» -dakle kult svetaca – «nisu izmislili za to da bi štovali svece, već

zato da bi štitili svoje krĉmljenje [novĉarske poslove] i [svoj] godišnji sajam što im donosi

novac.»34 U svojoj knjizi «Crkveni knezovi» Horst Herrman o proglašenjima blaţenika i

proglašenjima svetaca piše: «Vatikan u proglašenju sveca ne investira niti jednu jedincatu

liru; on traţi da mu se sve plati … poĉevši od prvih prikupljanja akata pa sve do sveĉane

papinske mise s kojom se to okonĉava. (Zakupnina za Petrovu baziliku iznosi 10.000

dolara)»35 – U meĊuvremenu to bi moglo biti i više, jer je knjiga već 20 godina stara.

U svojoj knjizi «Boţji pomagaĉi» Kenneth Woodward procjenjuje sveukupni iznos za jedno

proglašenje sveca na najmanje 250.000 dolara, ukljuĉivši troškove putovanja i noćenja

pozvanih gostiju, ceremonija i prijema, molitvenike i razne poklone kao i obvezatne priloge

Vatikanu.36 Ali i ovi podaci su već nadmašeni, jer je Charles Panati u svome «Popularnom

leksikonu religioznih predmeta i obiĉaja» napisao jednu jedincatu lapidarnu reĉenicu:

«Pribliţni troškovi modernog proglašenja sveca su 1 milijun dolara za pojedini sluĉaj.»37

Za pontifikata prethodnog pape bilo je izrazito mnogo proglašenja svetaca i blaţenika. Ivan

Pavao II. je proglasio toliko svetaca, koliko ih nije sve skupa proglašeno svetima u zadnjih

400 godina, naime njih 480. Sveukupno je prije njega bilo 4000 svetaca, sada ih je dakle oko

4500. A njih 1300 je proglasio blaţenima.

To je za Vatikan bio dobar izvor prihoda. Zato se moţe pretpostaviti da se papa Ivan Pavao II.

pored ostaloga i zbog toga proglašava svetim.

Postoje i drugi izvori prihoda Vatikana koji su manje poznati. Horst Herrman piše da vatikan

vodi razgranatu trgovinu relikvijama, do više stotina tisuća dolara po komadu, i papinskim

poveljama blagoslova koje treba platiti po 2.500 eura svaku. Za vatikanska odliĉja plaća se do

60.000 eura, a za plemićke titule –moţe ih se kupiti ĉak u Vatikanu! – do 150.000 eura.38

Vidimo da Petrova stolica zna baratati novcem. Već to jako potiĉe na razmišljanje, kako lako

– i kako dugo –ljudi dopuštaju da ih se obmanjuje. Tu i nehotice ĉovjeku padne na pamet

jedna pjesma Reinharda Meyja u kojoj se meĊu ostalim kaţe: «Ministar šapćući hvata biskupa

za ruku: Ti ih drţi glupima, a ja ću ih drţat siromašnima!»

Za sve koji cijene dobar savjet iz dobrog izvora, citiramo reĉenicu 18,4 iz Ivanovog

Otkrivenja: «IziĊite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne

dijelite njezinih zala (muka)»

U vezi s ovime podsjetimo se još jednom upute: Tko se prikljuĉi takvome totalitarnom kultu

idola i ţeli biti opisan od Goethea kao dio «ograniĉene svjetine», ostavlja mu se na volju.

Svatko moţe dakako vjerovati što ţeli. Nitko mu neće osporavati njegovu vjeru. To protiv

ĉega mi prakršćani nastupamo je jedino ĉinjenica što se sva ta – skoro se moţe reći –

kriminalna rabota o kojoj smo ĉuli, vrši pod zastavom Isusa, Krista, što se dakle ime Boţjeg

Sina tako oĉito zloupotrebljava. Nitko ne moţe zahtijevati da sljedbenici Nazarećanina šutke

promatraju tu rabotu.

«Popovi nisu mogli kršćansku religiju

izvrgnuti ruglu gore nego tim štovanjem svetaca.»

Prvo pitanje::

«Rekli ste da prvi kršćani nisu znali za štovanje svetaca. Kako je onda taj poganski obiĉaj

dospio u kršćanstvo?»

Odgovor : Prvi kršćani su se samo u zahvalnosti spominjali npr. muĉenika koji su otišli u smrt

zbog vjere u ţivoga Krista, meĊutim oni nisu te ljude štovali. Oni su dakako znali da Krist sa

Svojom snagom ţivi u svakome ĉovjeku i da zbog toga nema nikakvog smisla usmjeravati se

na ljude; treba se usmjeravati na Krista. Iz tog spomena je meĊutim kasnije nastao kult. Prve

znakove za to nalazimo u 2. stoljeću kada se dogodilo sljedeće: Kršćani u Smirni su kosti

muĉenika Polikarpa izvukli iz pepela lomaĉe na kojoj je bio spaljen njegov leš, a zatim su ih

poĉeli štovati.39 To je bio poĉetak poganstva. Isprva se radilo o pojedinaĉnim sluĉajevima,

nakon kojih su meĊutim slijedili daljnji dogaĊaji sliĉne vrste. U 4. stoljeću je štovanje

takozvanih «svetaca» već bilo jako rasprostranjeno.40

Ovdje prenosimo jedan odlomak iz «Popovskog ogledala» Otta von Corvina, knjige koja je

izdana još 1845. On piše: «Kršćani prvih stoljeća nisu znali ništa o svecima. Oni su meĊutim

štovali muĉenike ili stradalnike koji su bili pogubljeni zbog svoje vjere. Oni su ih spominjali

na svojim skupovima i uzimali su ih kao uzor u zajednici; a to je bilo jako prirodno i posve

prihvatljivo. Tek kad je Konstantin prešao na kršćanstvo i kad su mnogi od poganskih obiĉaja

prešli u kršćansku crkvu, bilo je takoĊer preuzeto i štovanje svetaca. Pogani su imali obiĉaj

prinositi ţrtve svojim herojima, a kršćanski svećenici su taj obiĉaj prenijeli na svoje vjerske

heroje.

Sve dok je svaki ĉovjek vjerovao da je vrlo blizu Boga, štovanje svetaca se moralo smatrati

besmislicom. MeĊutim kad su se popovi postavili kao posrednici izmeĊu Boga i ostalih ljudi,

nije bio daleko korak do besmislene vjere da sveci na Nebu tvore Boţju svitu kao ministri i

komornici i da ih onaj tko hoće postići nešto kod svoga nebeskog veliĉanstva, treba samo

potkupiti molitvama i ţrtvama.

Popovi nisu mogli kršćansku religiju izvrgnuti ruglu gore nego tim štovanjem svetaca.»

Na ovo se nadovezuje sljedeće pitanje jednoga našeg slušatelja:

«Vi ste natuknuli da su crkveni sveci u mnogim sluĉajevima preuzeti neposredno iz

poganstva. Moţete li za to navesti primjere?»

Odgovor : Postoji nekoliko primjera. Karlheinz Deschner u svojoj knjizi «Ponovo je

zakukurikao pijetao»41 navodi nekoliko takvih svetaca. Npr. grĉki bog Apolon u crkvu je

ušao kao sveti Efebije. Apolon je naime imao nadimak Ephoibios; iz toga je postao «sveti

Efebije».Grĉki bog Dionizije imao je nadimak Eleutherios (Osloboditelj), i taj je bio

upotrijebljen: kao «sveti Eleuterij». Ĉak je i Otac bogova Zeus primljen u nebo katoliĉkih

svetaca: On je imao nadimak Nikephoros, i od njega je postao «sveti Nikifor».

Grĉki bogovi su dakle dijelom bili pretvoreni neposredno u «svece». Postoje još drugi

primjeri, i to oba grĉka poluboga Kastor i Poluks. I oni su bili preuzeti. Doduše imena su im

bila promijenjena – od njih su postali «Kuzma» i «Damjan» - ali mjesta djelovanja tih svetaca

su ista; njih štuju na istim mjestima gdje su se prije štovali grĉki bogovi, ali sada s crkvenim

predznakom. Pripisivala su im se takoĊer ista ĉuda, najĉešće da su mogli iscjeljivati. Tamo su

se prireĊivali takoĊer isti rituali, palile su se svijeće, postavljali kipovi i prodavale su se male

posude za ulje.42 U vrijeme dok su još postojali poganski kultovi, radionice su proizvodile te

posude za poganske kultove – i istovremeno za crkvu.43

Vidimo da tu postoji sasvim izravna veza. Karlheinz Deschner u svojoj «Kriminalnoj povijest

kršćanstva» o tome piše: «Postoji malo crkava bilo gdje na Zemlji, gdje prije njih nije

postojao poganski hram.»44 To ide dotle da su bili preuzeti ĉak i praznici. Po crkvenom

kalendaru se npr. praznik 2. veljaĉe zove «Svijećnica»; to odgovara toĉno datumu praznika

grĉke boţice «Demetre». Marijino uznesenje se slavi 15. kolovoza; to je prvobitno bio

blagdan boţice Dijane. Dijana je bila kao što je poznato boţica majka, koja je onda izravno

pretvorena u majku Boţju Mariju.

U Franaĉkoj postoji obiĉaj da se u kolovozu prave takozvane «biljne kitice»: Skuplja se

odreĊeno bilje, veţe se u rukovet i nosi u crkvu. To je prvobitno bio germanski obiĉaj u ĉast

boţice ljubavi Freyje. Danas to jedva još netko zna, nego se kaţe da je to crkvena tradicija u

ĉast «svete Marije».

Ĉak je «Boţić» bio praznik boga sunca u kultu Mitre. 24. prosinca je nedvojbeno datum kada

su se u kultu Mitre – ali i u drugim kultovima, npr. u Egiptu – slavili veliki praznici.

Sljedeće pitanje ide u istom smjeru:

Koji bogovi ili idoli iz poganstva odgovaraju današnjim svecima?»

Odgovor: Mnogi pripadnici poganskih religija koji su bili obraćeni od crkvenih misionara –

dijelom moţda i prisilno obraćeni – odbijali su se odvojiti od svojih bogova, osim ako nisu u

rimskom «kršćanstvu» mogli naći zadovoljavajuću zamjenu. Tako su bogovi i boţice bili

preimenovani u svece. Prema tome današnji kult svetaca odgovara ondašnjem kultu bogova .

Dakle imamo posla s idolopoklonstvom. Kada je poganstvo bilo pomiješano s kršćanstvom i

kada je crkva poganske bogove pretvorila u «svece», jednostavno im je dala sliĉna zvuĉna

imena. MeĊu ostalima postojala je boţica Viktorija koju su štovali u francuskom alpskom

predgorju – sada se ona zove «st. Victoire». Poganski bog Cheron bio je preimenovan u «sveti

Ceran». Boţica Brighit, koja je bila štovana kao kći boga sunca i prikazivana s djetetom na

rukama, bila je zapravo pogodna kao uzor za Mariju, ali je u tu svrhu već bila izabrana

Dijana. Onda je boţica Brighit postala «sveta Brigita».

U poganskim vremenima u Irskoj, u njihovome središnjem hramu kod Kildare, sluţile su

takozvane vestalinke; one su bile hramske svećenice koje su ĉuvale sveti oganj. Kasnije je

njihov hram na brzinu bio pretvoren u samostan, a vestalinke su postale redovnice. One su

nastavile ĉuvati ritualni oganj, koji je tada bio nazvan oganj «svete Brigite». Na sliĉan naĉin

je još mnogo toga poganskog bilo pretvoreno u katoliĉko. Time to nije postalo kršćansko. To

što je bilo pogansko, ostaje pogansko, iako se sada zove katoliĉko. Kršćansko nije u svakom

sluĉaju.

To ide ĉak dotle da je godine 610. tadašnji papa Bonifacije IV. pretvorio panteon, svetište

svih bogova rimskog carstva, u «kršćansku» crkvu i tom prilikom papa je odmah uveo

blagdan «svih svetih». Dakle i tu postoji izravno preuzimanje tog skupa svih bogova u

blagdan svih svetih, a i posvećenjem te crkve.

Ovo malo primjera pokazuje: Iz idolatrijskih bogova Petrova stolica je napravila svece. Kako

se to slaţe sa zapovijedi «Nemoj imati drugih bogova uz mene», koju je Bog dao preko

Mojsija? To je ĉista suprotnost! To nije drugo doli nevjerojatno izrugivanje te zapovijedi.

Onaj tko do sada nije znao ništa o tome ogorĉen je što se u te bijedne svrhe u poganske taljige

upreţe velikog Uĉitelja, Uĉitelja ljubavi i mira, Isusa, Krista.

Niti «sveto trojstvo» nije izum Petrove stolice

Jedno pitanje, koje nam je pristiglo glasi:

«U vašoj posljednjoj emisiji radilo se dakako o svecima. Pritom sam pomislio na sveto

trojstvo koje postoji kako u katoliĉkoj tako i u luteranskoj crkvi. Odakle dolazi 'sveto

trojstvo?'»

Odgovor: I kod «svetog trojstva» se ne radi o izumu katoliĉke crkve. Još se kod Sumerana,

dakle oko 3000 godina prije Krista, štovalo trojstvo. Bogovi koji su se pritom štovali su bili

An, Enki i Enlil. U vezi s tim se takoĊer bolje razumije zašto je Bog preko Mojsija tako

izriĉito upozorio na to da postoji samo jedan Bog. Postojao je veći razlog zašto je Bog preko

Mojsija tako jasno rekao: «Ja Sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene».

U ono vrijeme bilo je oko 3000 bogova. Svaki od njih je imao svoj poseban odgovarajući

djelokrug. Postojala je boţica ljubavi i materinstva, bog vremena (klimatski), bog

graditeljstva, boţica ţitarica, bog ţivotinja, i još mnogo drugih. Tu se moţe prepoznati sliĉna

podjela zadaća kakva se danas moţe naći kod takozvanih svetaca u katoliĉkoj crkvi.

Potpuno nedvojbeno se moţe utvrditi: Sveci katoliĉke crkve svoje porijeklo vuku iz

poganstva.

Na primjer germanska boţica Frik je bila boţica plodnosti - u katoliĉkoj crkvi za plodnost

postoji svetica: Marina iz Antiohije. U germanskoj mitologiji Gefion je boţica obitelji i sreće.

Danas je za obitelj nadleţan sveti Josip, kako se moţe proĉitati u jednome katoliĉkom popisu.

U egipatskoj mitologiji su takoĊer postojale boţice zaštitnice iscjelitelja, npr. Serket.

Odgovarajuće njima u katoliĉanstvu postoje sveci za iscjelitelje i lijeĉnike: sveti Blazije, Ćiril

(Cyrus), Kozma i Luka. Ovo nabrajanje se sigurno dade nastaviti u beskonaĉnost.

Budući da smo govorili i o bogovima i o boţicama, moţda bismo se trebali još jednom vratiti

na jedno pitanje koje nam se stalno upućuje, a koje glasi ovako:

«Govorili ste o svecima. Marija se naravno takoĊer štuje kao svetica. Je li Isus tome

pouĉavao?»

Odgovor:Još u prijašnjim emisijama je bilo upozoreno na to da Isus Svoju majku Mariju nije

štovao kao sveticu niti je takvo nešto pouĉavao. Vrlo jasno to opisuje August Bebel u svojoj

knjizi «Ţena i socijalizam»: «Uvodeći Marijin kult katoliĉka crkva ga je lukavom

proraĉunatošću stavila na mjesto kulta poganskih boţica koji je postojao kod svih naroda

meĊu kojima se tada širilo kršćanstvo. Marija je došla na mjesto Kibele, Milite, Afrodite,

Venere, Cerere itd. juţnih naroda, na mjesto Freje, Frige itd. germanskih naroda. Ona je bila

samo kršćanski-duhovno idealizirana.»

Ako se baci pogled u bibliju, moţe se kod Luke 11, 27-28 naći jasan izraz. U situaciji o kojoj

se tamo izvještava, Isus govori ljudima. Kada mu je neka ţena iz mnoštva doviknula: «Blago

ţeni ĉija te utroba nosila i ĉija si prsa sisao», , Isus odgovara: «Većma blago onima koji

slušaju rijeĉ Boţju i drţe je!»

Taj odgovor je sigurno bio u Marijinom smislu, jer ona je bila skromna i jednostavna ţena i

nikada ne bi odobrila kult svoje liĉnosti, kakav se danas u crkvi prakticira.

Prema katoliĉkom nauku potrebno je moliti se svecima, i moţe se pretpostaviti da mnogi ljudi

zazivaju takozvane svece. MeĊutim ako pogledamo današnji svijet, postavlja se pitanje: Imaju

li sveci uopće pristup Bogu? Stanje našeg svijeta govori sasvim suprotno.

Netko moţda smatra da tu oĉito postoji komunikacijski problem. Jer stvarno, kada se pomisli

koliko se ljudi vjerojatno moli svecima kako bi se zaštitili od poplava, od katastrofalnih suša,

od uragana, tada ipak zaĉuĊuje da se moţe toliko malo toga primijetiti od djelovanja svetaca.

Jer stvari na našoj Zemlji, kao što svatko zna, izgledaju katastrofalno.

Za zaštitu od bolesti se takoĊer zazivaju sveci, ali i u tom pogledu nije postalo bolje u našem

svijetu, baš naprotiv, gore. Svetac s kompetencijom za ţivotinjske pošasti je Bernhard von

Clairwaux. MeĊutim jedan pogled u svijet pokazuje: Ţivotinjske pošasti se povećavaju. Iako

tko zna koliko njih se moli njemu da poduzme nešto – nekako izgleda da to ne funkcionira. –

Moţda vrijedi razmisliti, što se onda tu zbiva što «funkcionira»…

Kamo upravlja «nepogrešivi» papa

koji stoluje na Petrovoj stolici?

Okrutna masovna ubojstva nakon muĉenja

u Argentini 1983. (!) sa znanjem i na poticaj crkve

Pitanje drugog slušatelja:

«U vašim emisijama ste već više puta govorili o tome da se papa dopušta zvati «upraviteljem

Zemaljske kugle», premda je on do sada svijet stvarno upravljao samo u kaos. Ali odakle

dolazi taj pojam?»

Odgovor: To već zaĉuĊuje: Sveci su beskorisni, «upravitelj zemaljske kugle» nije sposoban

nizašto – zbog ĉega je to? Naposljetku se uvijek doĊe do rješenja: Jedina molitva koja nešto

donese, je molitva Bogu, našem Ocu, koju pretvaramo u molitvu djela. Jer svejedno je moli li

se ĉovjek bogovima ili njihovim potomcima, svecima, ili nekom papi –nitko od njih ne moţe

upravljati zemaljskom kuglom.

Pojam «upravitelj zemaljske kugle» potjeĉe, kao i skoro sve u katoliĉkoj crkvi, iz poganstva.

Rimski car August koji je ţivio u Isusovo vrijeme, bio je još za ţivota štovan kao «upravitelj

zemaljske kugle» i «otac ĉovjeĉanstva». Nakon njegove smrti u godini 14. poslije Krista,

najmoćniji ĉovjek tadašnjeg svijeta je zakljuĉkom senata bio uzdignut u boga: «Divus

Augustus».

Ne podsjeća li to nekako na proglašenja svetaca u katoliĉkoj crkvi? Usporedba je vidljiva i u

tome što ni August nije vodio baš svetaĉki ţivot; svoju volju je provodio ratovima, ali je

istovremeno bio «genijalan glumac koji je svoju ulogu pravednog i ćudorednog vladara

savršeno isticao. Hladnokrvan strateg koji je obitelj, prijatelje i sluţbu bogovima koristio kao

prokušano sredstvo za postizanje politiĉkih ciljeva. Majstor samoreklame koji je svoja djela

dao ovjekovjeĉiti u kamenu i proglasiti ih po ĉitavom carstvu.» Tako je to izrazila emisija

Dokumentacija ZDF-a od 7.1.2004.

Usporedbe s današnjim papinstvom su tako oĉigledne. Svojim ratovima August tada nije

donio niĉega pozitivnog na svijet. Zemaljskom kuglom on nije upravljao prema dobru, a

takoĊer niti današnje papinstvo to ne ĉini.

Koliko je papinstvo apsolutistiĉko pokazuje npr. jedan citat Grgura VII. koji je u svojem

Dictatus papae izjavio: «Nitko na Zemlji ne moţe suditi o papi. Rimska crkva nikada nije

pogriješila i nikada ne moţe pogriješiti do kraja vremena. Jedino papa moţe svrgnuti biskupe

… ON moţe svrgnuti careve i kraljeve i njihove podanike osloboditi obveze pokornosti i

vjernosti. Svi kneţevi mu moraju ljubiti stopala … Propisno izabrani papa je neupitan svetac

Petrovim zaslugama.»45 – Što je to nego ĉista diktatura! A to je ujedno i danas «pravilo

nepogrešivosti», štoviše zakon katoliĉke crkve da nitko ne smije osuĊivati papu. To je crkva

tako preuzela u svoj udţbenik. (Codex Iuris Canonici, Can. 1404.)

Stoga se s punim pravom moţe postaviti pitanje: Kamo nas upravlja «nepogrešivi papa» koji

stoluje na Petrovoj stolici?

Moţda odgovor na ovo pitanje moţe dati ĉinjeniĉno stanje na koje nas je u svom pismu

upozorio jedan slušatelj. On nam piše da je prije nekog vremena na njemaĉkoj televiziji u

«dnevniku danas» u 21.45 sati gledao jednu emisiju. U njoj se izvještavalo da su za vrijeme

vojne diktature u Argentini od 1976. do 1983. ljude ne samo muĉili, nego su ih nakon toga

omamili, utovarili u avione zatim – doslovce! – s blagoslovom crkve iz avionâ bacali u more.

Tvrdnja koja zvuĉi toliko nevjerojatno da nas slušatelj pita je li to moguće.

Naţalost, to je istina. To potjeĉe iz snimke jedne radioemisije Jugozapadnog radija od

14.6.2001, i to iz redakcije «Religija, crkva i društvo», dakle redakcije koja nije pretjerano

kritiĉka prema crkvi. U toj se emisiji izvještava da je katoliĉka crkva od samog poĉetka

podrţavala diktaturu u Argentini izmeĊu 1976. i 1983. «Usmjeravajući signal dolazi iz

najvišeg mjesta. Adolfo Tortolo, predsjednik biskupske konferencije se u Buenos Airesu 23.

oţujka 1976. – jedan dan prije vojnog puĉa – susreće sa šefom hunte Georgom Rafaelom

Videlom i admiralom Eduardom Maserom.»

Nadbiskup Tortolo pozivao je «da se suraĊuje s novom vojnom vladom» .Time je hunta

osjećala crkvenu potporu. Argentinski vojni biskup Victorio Bonamin u jednome javnom

govoru pred generalima rekao je doslovce: «Vojska je oĉišćena u Jordanu punom krvi da bi se

postavila na ĉelo ĉitave zemlje. Tko zna da li bi Krist jednog dana htio da vojne postrojbe

preuzmu dodatne funkcije koje premašuju njihove stvarne zadaće.»

Isti taj vojni biskup je zatim rekao i sljedeće: «Borba protiv gerile je borba za Republiku

Argentinu, ali i za njene oltare … Ta borba brani moral, ljudsko dostojanstvo.» - To je

neshvatljivo! Tu se pojmom «ljudskog dostojanstva» pokušava drsko opravdati postupak koji

na nevjerojatan naĉin gazi ljudsko dostojanstvo!

To je dakle bilo godine 1976. Od vojnog biskupa Bonamina isto tako potjeĉe izjava: «Ta je

borba napokon borba obrane Boga … stoga se molim za Boţju potporu u ovome prljavom

ratu u koji smo uvuĉeni.»

Jedan od ţrtava tih muĉenja je bio filmaš Alcides Chiesa, koji ih je preţivio. U toj emisiji on

kaţe: «Da je crkva imala drugaĉiji stav prema vojnoj diktaturi, ne bi bilo došlo do vojne

diktature.» zastupnik franjevaĉke misionarske centrale u Bonu je o tome rekao: «Katoliĉka

crkva je poticala na vojni puĉ.» Stvar je došla dotle da su se u podrumima za muĉenje pojavili

vojni kapelani. Jedna ţrtva muĉenja izvještava da je vojni kapelan nakon muĉenja rekao:

«Muĉenje je grijeh samo onda ako traje dulje od 48 sati. Djetešce moje, što ti hoćeš? Ti

napokon ne suraĊuješ s autoritetima.»

U vezi s tim okrutnim pogubljenjima gdje su omamljene ljude bacali u more, u toj se emisiji

donosi izjava jednoga branitelja ljudskih prava iz koalicije protiv osloboĊenja od kazne iz

Nürnberga – jedne ekumenske organizacije: «Visoki ĉasnici su upitali ljude iz crkve da li

mogu ubijati neprijatelje. Biskupi su rekli: 'Ubijati u vojnom okršaju nije kršćanski. Bolje

uĉinite to ovako: Zarobljenicima dajte špricu s drogom i zatim poletite nad more – smrtonosni

let.'»

Postoji jedan oĉevidac, krunski svjedok, koji je tada u vojsci sudjelovao u transportu tih ljudi.

On je izvijestio da su nakon tih ubojstava – gdje je samo na taj naĉin bilo likvidirano 1.500 do

2.000 ljudi – vojni kapelani razgovarali s onima koji su tu akciju provodili kako bi ih utješili.

Jedan od njih je po smislu rekao da je to kršćanska smrt jer oni – ţrtve – «ne pate» . On je

rekao «da je rat, rat i da takoĊer Biblija kaţe da se pljeva mora odvojiti od ţita».46 . I da

takoĊer u bibliji piše da se mora «osvetiti oko za oko».47

Vidi se dakle da je crkva sasvim izravno upletena u te stvari i moguće je da poticaj za ta

smaknuća potjeĉe od crkvenih zastupnika.

Sve se to dakako odigravalo do 1983, dakle prošlo je jedva više od 20 godina, a pod tim

vojnim reţimom bilo je ubijeno sveukupno do 30.000 ljudi. Moţda je ovaj sluĉaj stvarno

odgovor na pitanje kako Petrova stolica upravlja zemaljskom kuglom? Papa za sebe doista

tvrdi da je upravitelj zemaljske kugle, a iz upravo izloţenog vidljivo je kako su on i njegovi

neposredni podĉinjeni sudjelovali npr. u upravljanju sudbinama u Argentini. Nije li ovo

dojmljiv primjer za to što se podrazumijeva pod pojmom «upravitelj zemaljske kugle»? I

nemojmo zaboraviti: Okrutnosti koje su nam u dovoljnoj mjeri poznate iz povijesti – oni silni

milijuni mrtvih kad su iskorjenjivani ĉitavi narodi, o kojima je već bilo rijeĉi – te okrutnosti

koje Petrova stolica ima na savjesti, nisu od prije 2000 ili 1500 godina, već su aktualne. To su

dogaĊaji iz bliske prošlosti.

U vezi s ovim vratimo se još jednom na sljedeću bitnu stvar koja se stalno spominje u

pismima. Mi zaista ĉesto citiramo propise nauka katoliĉke crkve od Neuner-Roosa. Prije

nekog vremena bilo je govora o tome da crkva ţeli «istrijebiti» sve što joj stoji na putu. Da se

podsjetimo navest ćemo još jednom taj aspekt. U Neuner-Roosu pod br. 382 piše: «Crkva po

svome boţanskom poslanju ima obvezu da najsavjesnije ĉuva dobro boţanske vjere

neokrnjenim i potpunim i da postojano s velikim marom bdije nad spasenjem duša. Stoga ona

mora s krajnjom briţljivošću udaljiti i istrijebiti sve što je protiv vjere ili bi na bilo koji naĉin

moglo naškoditi spasenju duše. Prema tome crkvi ne pripada samo pravo neograniĉene vlasti

koje joj je prenijeto od boţanskog tvorca, nego ĉak obveza ne samo da ne trpi bilo koji krivi

nauk, već štoviše da ga zabrani i osudi, ako to zahtijevaju neokrnjenost vjere i spas duša.»

Duden (Njemaĉki rjeĉnik, prim. prev.) opisuje što znaĉi «istrijebiti». U njemu naime piše :

«radikalno odstraniti». Sve se jasnije ocrtava što katoliĉka crkva u svojoj tradiciji – u svojoj

davnoj prošlosti, nedavnoj prošlosti i u svojim najaktualnijim uputama – «krajnjom

briţljivošću» i «velikim marom» nastoji istrijebiti. To je upravo crkveni naĉin «vjernosti» u

kontinuitetu, osobito u vezi s njenim postupanjem prema inovjernicima.

Gdje god se u katolicizam pogleda, nailazi se na poganstvo, na idolatriju. Potpuno je jasno da

sve to nema nikakve veze s Isusom, Kristom, baš naprotiv: Tadašnje poganstvo danas je

postalo kriminalno poganstvo.

Umjesto o poganstvu, u meĊuvremenu bi zapravo bilo bolje govoriti o zloĉinstvu. To što se

izvještavalo o Argentini, dakako nipošto nije ostalo u tajnosti, već je dospjelo u javnost. I

budući da je to najkasnije nekoliko godina nakon dogaĊajâ postalo općepoznato, postavlja se

jedno pitanje. DogaĊaji su se odigrali za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II, naime koncem 70-

tih godina, a poznati su postali poĉetkom 80-tih godina. Pitanje glasi: Da li je Ivan Pavao II.

postupio protiv tih biskupa i protiv tih svećenika? Je li se javno izjasnio o tome, odnosno je li

se izjasnio protiv toga što su u ime njegove crkve, s blagoslovom svećenika, ljudi bili bacani u

more i ubijani?

Jasno Ne! Odgovorni za te strašne zloĉine su u sluţbi kao i prije. Nitko nije pozvan na

odgovornost; bila je amnestija. Arhivi Vatikana su, kao i uvijek, zakljuĉani. U godini 2000. u

Argentini je bila objavljena neodluĉna «isprika» katoliĉke crkve: ona nije odluĉno stala na

stranu ţrtava. Svatko primjećuje da je to veliko licemjerje. Crkva je vrlo jasno stala na stranu

zloĉinaca, i to potpuno odluĉno. Crkva je o tom još izjavila: Bilo je naţalost mnogo sinova

crkve koji su sudjelovali u muĉenju, u izdaji i u apsurdnoj smrti.48 – I to je golemo

ublaţavanje, drsko licemjerje. Jer je poznato da su crkveni predstavnici bili umiješani u te

stvari, štoviše oni su suodluĉivali.

Moţe se ĉak reći da je osnivanje te diktature bilo sasvim svjesno zapoĉeto. Postoje jasni

podaci da je konce vukla Opus Dei, desno-radikalna organizacija unutar katoliĉke crkve; koja

djeluje širom svijeta i u cijeloj Latinskoj americi je djelovala u tom pravcu da se takve

diktature kao u Argentini ili u Ĉileu dovedu na vlast. A Opus Dei je bila izravno pod zaštitom

Ivana Pavla II.

Proglašenje svetim pape Ivana Pavla II:

Ĉeka se još samo na potrebna «ĉuda».

Ovo nas vodi drugom pitanju, na koje se u vezi s tim moţda moţe odgovoriti:

«Kakvi su izgledi da posljednji papa bude proglašen svetim?»

Odgovor:: Taj ĉovjek dakle koji ima supredstavljati dogaĊaje posljednjih 40 godina, sada kao

što je poznato treba biti proglašen blaţenim, a zatim svetim. Pita se: Treba li on zbog toga biti

proglašen blaţenim i svetim?

Naţalost mora se reći: To je vrlo moguće. Jer se iz dogaĊaja prošlosti moţe oĉitati da su

svetima proglašeni oni pape koji su sluţili katolicizmu. A izgleda kao da vjernici tu pate od

gubitka realnosti i jednostavno potiskuju te ĉinjenice. Oni su obuzeti mišlju ţelje: Oni hoće

vladara koji govori o miru, i misle da on postupa samo miroljubivo. No upravo smo ĉuli da su

pod patronatom posljednjeg pape poĉinjeni takvi strašni zloĉini, a znamo kako do u tanĉine

funkcionira katoliĉka hijerarhija. Moţe se poći od toga da je papa Ivan Pavao II. znao do

pojedinosti za te dogaĊaje; u katolicizmu upute dolaze uvijek sa samog vrha. Zbog toga je još

više zastrašujuće kada se takav ĉovjek treba proglasiti svetim ili blaţenim. Iako postupak

proglašenja svetim još nije okonĉan, moţe se ipak pretpostaviti da će biti proveden brzim

tempom. Zašto? Zato jer to koristi ugledu i popularnosti rimske crkve; jednostavno reĉeno:

Publicity, ujedno podizanje vrijednosti crkve.

Pretpostavka za proglašenje svetim i u sluĉaju Ivana Pavla II. ostaje «ĉudo», najĉešće

medicinski neobjašnjivo iscjeljenje. Sada su svi vjernici pozvani da na homepage postulatora

za proglašenje svetosti, monsinjora Slawomira, ili drugim putem izvještavaju o ĉudima i

drugim neobiĉnim dogaĊajima u vezi s umrlim papom.

Pitanje: «Zašto se zadnji umrli papa nije mogao izlijeĉiti takozvanom gospom za struganje ili

takozvanom ceduljom za gutanje o kojima se već u prijašnjim emisijama opširno govorilo.

Zašto je išao lijeĉniku i zašto je bio u klinici ako takozvana gospa za struganje ili takozvana

cedulja za gutanje moţe stvarati takva ĉuda?

Odgovor: Ovo je pitanje koje nam je stalno bilo upućivano; oĉigledno su gospa za struganje i

sliĉice za gutanje, odnosno cedulje za gutanje, naišle na velik odjek. Objasnit ćemo još

jednom ukratko: Tu se radi o navodno ljekovitim stvarima. Gospa za struganje je kipić, gospa

od gline, od koje vjernik uvijek sastruţe malo gline i njome pospe svoje jelo, dakle pojede s

jelom, jer je ta gospa iz Altöttinga posvećena i time on, kako se vjeruje, moţe ozdraviti. Tako

je u svakom sluĉaju bilo uobiĉajeno sve do poĉetka prošlog stoljeća. U pogledu tih

«ĉudesnih» ljekovitih snaga u koje ljudi vjeruju, stvarno se postavlja pitanje: Zašto se papa

npr. nije sam izlijeĉio tom gospom? Zašto se nije mogao izlijeĉiti ceduljom za gutanje ili

sliĉicom za gutanje, kada ona navodno moţe napraviti ĉudo?

To bi moglo biti zbog sljedećeg: Da je papa to pokušao, svatko bi primijetio da to ne

funkcionira, i tada bi vjernici izgubili vjeru u ĉudesnu snagu crkveno posvećenih predmeta,

devocionalija. Ovako meĊutim vjernicima ostaje iluzija da bi moţda s crkvenim

hokuspokusom mogli uspjeti. Da je papa to probao i to nije funkcioniralo, tada bi svatko

prozreo prijevaru.

Zašto se mora umrloga «svetog» oca

još proglašavati svetim?

Sljedeće pitanje koje se nadovezuje, glasi:

«Vaše emisije su pod naslovom 'Za dobre analitiĉare Tko sjedi na Petrovoj stolici?' Moţda mi

moţete objasniti zašto svi pape koji se, kao što je poznato, daju oslovljavati kao 'sveti oci',

nisu automatski takoĊer i sveci? Zašto se pape moraju – kao umrli Ivan Pavao II. – zapravo

proglasiti prvo blaţenima, a onda svetima?»

Odgovor: Ovo je opravdano pitanje. Pokušali smo da kao analitiĉari temeljito ispitamo tu

stvar i kao kod većine ĉinjenica u katoliĉkoj crkvi, još smo jednom naišli na nelogiĉnost.

MeĊutim pitali smo o tome i jednoga katoliĉkog teologa, koji naţalost takoĊer nije mogao dati

logiĉan odgovor. Daljnja istraţivanja su na svjetlo dana izvukle samo ispraznu izjavu da se

pod «sveti otac» misli na sluţbu, a ne na osobu – ali to s razumom u katoliĉkoj crkvi se ne bi

trebalo shvaćati tako ozbiljno. To je osobito jasno izrazio Heinrich Heine, njemaĉki pjesnik

(1797 – 1856), koji je rekao:

«Ljuti li te tvoje oko, išĉupaj ga.

Ljuti li te tvoja ruka, otkini je.

Ljuti li te tvoj jezik, odreţi ga.

A ako te ljuti tvoj razum, postani katolik!»

Prekomjernom svetošću se pozabavio i jedan naš slušatelj otkrivši da postoje i sveci za pape.

On se zatim pitao kakvim se poslom bavi taj svetac zaštitnik kad se već papa sam naziva

«svetim ocem». Slušatelj je onda sam sebi dao odgovor rekavši:«Kod toliko mnogo laţne

svetosti radije se drţim Isusa iz nazareta, koji je kao Sin Boţji – naglašavam – nekom ĉovjeku

koji ga je nazvao 'dobrim uĉiteljem' rekao: 'Zašto me nazivaš dobrim? Nitko nije dobar, osim

Boga, Jedinoga.'» (Mt 19,17) – Toliko o svetosti.

«Ĉudan» kontinuitet pri izboru pape

O rijeĉi «svet» radi se i u pitanju jednoga drugog ĉitatelja koji piše:

«Kod izbora pape navodno sveti duh djeluje preko kardinala. Kako se onda moţe dogoditi da

za papu bude izabran netko tko se istiĉe zloĉinom i – na fini naĉin reĉeno – nemoralnim

ţivotnim stilom?»

Odgovor: Bez sumnje se ne moţe zaobići pitanje: Koji duh tu djeluje? –Vjerojatno je taj duh

koji tu djeluje isto tako nesvet kao što su bili i jesu pape.

Ali tko sve još osim toga moţe utjecati na izbor pape, izjasnio se kardinal Meisner u jednome

novinskom ĉlanku u «Die Weltu» od 4.7.2005. Meisner je naime govorio o tome «da je izbor

Josefa Ratzingera za papu Benedikta XVI. 'ĉudo' u kojem svog udjela ima umrli papa Ivan

Pavao II. Svojim zagovorom kod Boga on je utjecao na izbor konklave», rekao je doslovce

Meisner novinarima. «'Kada je neki svetac na Nebu, onda je njegov djelokrug mnogo veći

nego prije.' S Ratzingerom kao papom, kontinuitet je najsavršeniji.»

Oĉigledno da na izbor pape dakle ne utjeĉe samo «sveti duh» već i katoliĉki duh u liku umrlih

papa. I Meisner sa svojom izjavom stvarno ima pravo da je s Ratzingerom kao papom

kontinuitet najsavršeniji. Zna se dakako da Ratzingera rado nazivaju «Velikim inkvizitorom iz

Marktla na Innu», ne samo jer je obnašao tu sluţbu, na ĉijem su ĉelu prije bila gospoda iz

inkvizicije, nego zato jer ĉak još i danas postupa krajnje oštro protiv inomišljenika. U emisiji

Kontrasti na ARD-u od 3.3.2005. kao što je bilo izneseno, Ratzinger je o svojem kontinuitetu

rekao sljedeće: «Veliki inkvizitor je povijesna prilagodba; na neki naĉin smo u kontinuitetu.

Ali mi danas pokušavamo da to što je bilo uĉinjeno tadašnjim metodama – što je djelomiĉno

podloţno kritici - sada napraviti iz naše pravne svijesti. MeĊutim, ipak se mora reći da je

inkvizicija bila napredak, da se više nije smjelo osuĊivati bez Inquisitio, što znaĉi da su se

morala provesti ispitivanja.» - Moţda onako kao u Argentini, o ĉemu je upravo bilo

izvješteno?

Kakav ljudski prezir izbija iz tih rijeĉi! Spomenimo se inkvizicije u kojoj su milijuni ljudi bili

ubijeni na najbrutalniji naĉin. To su bile ţene, ĉesto ĉak i djeca, koji su dospjeli u ţrvanj

inkvizicije, gdje su danima ili tjednima bili muĉeni, a zatim spaljeni na lomaĉi. Kakav

sarkazam izbija iz rijeĉi gospodina Ratzingera? Ĉovjek si to ne moţe predoĉiti ako misli na

ţrtve!

Ime «Benedikt» - sluĉaj ili «kontinuitet»?

Sljedeće pitanje se bavi izborom imena kardinala Ratzingera, koji se kao što je poznato, zove

Benedikt. U jednoj od naših zadnjih emisija mi smo izloţili da su pape Benedikt XII. i

Benedikt XIV. poĉinili zloĉine i da su sudjelovali u inkviziciji. Jedan slušatelj piše:

«Je li sluĉajno što se sadašnji papa takoĊer zove «Benedikt?»

Odgovor: Mi prakršćani ne vjerujemo u sluĉajeve. Prema tome gospodin Ratzinger je već vrlo

svjesno izabrao svoje ime ĉime pokazuje u kom kontinuitetu stoji. Naprotiv mi prakršćani

vjerujemo u reinkarnaciju, i moţda Benedikt XVI. nije doista samo ideološki na istoj crti sa

svojim imenjacima, nego tko zna, ne pokušava li on u ovoj inkarnaciji nastaviti razorno djelo

što ga je zapoĉeo u prijašnjim inkarnacijama – moţda isto tako pod imenom «Benedikt»?

U javnosti se stvara dojam da se Ratzinger nadovezuje na Benedikta XV, kojeg katoliĉka

crkva prodaje kao «papu mira». Ali i tu opet imamo tipiĉan primjer za to kako se javnost

dopušta vući za nos, a da sama ne analizira, sama ne provjeri, što stvarno odgovara

povijesnim ĉinjenicama. Benedikt XV. doduše osobno nije bio prijatelj Austrougarske, ali se

kao papa drţao linije Vatikana naime da bi u prvome svjetskom ratu pobjeda Njemaĉke i

Austrije nad Rusijom otvorila crkvi nove mogućnosti za misiju u pravoslavnoj crkvi. Zbog

toga je on u prvim godinama rata javnosti uputio dva ili tri apela za mir. Tada su

Austrougarska i Njemaĉka bile još u prednosti. Mir bi bio u njihovu korist i Vatikanu bi donio

spomenute mogućnosti. Ali neprijatelji, Engleska i Francuska, nisu ozbiljno shvatili te

mirovne apele.

Kada se list okrenuo, sile osovine su – dakle Austrougarska i Njemaĉka – još jednom zamolile

papu da javnosti uputi nove apele za mir. Zašto on tada nije to uĉinio? Zato jer Petrova stolica

nikada nije rado na strani gubitnikâ, i za njih ne makne ni prstom. On je, nakon što se situacija

promijenila, dao uputiti još jedan jedincati apel, naime kada se u Rusiji dogodila revolucija.

Zašto? Zbog zabrinutosti za posjed Vatikana, u sluĉaju da dogaĊaji zahvate Italiju. Benedikt

XV. je naime bio vrlo usko povezan s plemićima. On je tvrdio nešto ĉudno: Da je i Isus Krist

bio plemić. – Karlheinz Deschner doslovno citira tog papu: «I Isus Krist je bio plemić,

plemeniti su bili Marija i Josip», i da je Isus imao «izvrstan odnos sa zemaljskim

plemstvom.»49 Ĉovjek si mora predoĉiti tu besmislicu! MeĊutim papa Benedikt XV. je

uĉinio još nešto, «on je na poĉetku rata bez oklijevanja olakšao organizaciju vojnih

duhovnika»50 Karlheinz Deschner u svojoj knjizi «Stoljeće povijesti spasa» postavlja jasno

pitanje, koje nije palo na pamet nikome od novinara, naime: «Zašto papa nije katolicima

zabranio klanje? Zašto nije pozvao da se posvuda odbaci oruţje?»51

Zar ovakva jasna pitanja danas više nikome ne padaju na pamet?

Kaskada zloĉinaca tijekom stoljeća:

Potomci potomaka od potomaka

Dragi ĉitatelji, stjeĉemo mali dojam o djelovanju svećenika, papa, tijekom stoljeća. Sve bi se

to moglo promatrati kao «kaskadu zloĉinaca». Moţe ih se takoĊer opisati kao potomke

potomaka od potomaka.

Taj opis aludira na tradiciju te institucije: U svjetskoj povijesti se uvijek iznova pojavljuju

sliĉni i isti likovi.

Dali smo primjere takozvanih «svetih otaca» koji su djelovali kao zloĉinci. Mnogi su nas

slušatelji pitali jesu li to samo pojedinaĉni sluĉajevi, jesu li se samo neki od takozvanih

«svetih otaca» istaknuli kao zloĉinci.

O tome treba reći: Postoji beskrajno mnogo takvih primjera. U nastavku ćemo spomenuti

samo nekoliko primjera kako bismo dokazali da se stvarno radi o potomcima potomaka od

potomaka, koji su izgradili tu kaskadu zloĉinaca. A moţda si ponetko postavi pitanje: Je li to

taj isti ili samo njemu sliĉan?

Zloĉinaĉki «sveti oci» nisu pojedinaĉni sluĉajevi. Neki od njih su bili:

Sveti otac papa Vigilije, 537 do 555, bio je primjerice ubojica svog prethodnika.

Sveti otac papa Honorije I, 625-638, u Španjolskoj je poticao na napade na Ţidove i progonio

inovjernike.

Papa Leon I. je takoĊer postupao rigorozno i nemilosrdno prema inovjernicima. Karlheinz

Deschner, priznat u svijetu kao veliki poznavalac crkvene povijesti, progone je nazvao

«krvoloĉnima». Leon I. je bio onaj papa koji je nauĉavao da preko usta pape govore sam Bog

i Krist. Bio je proglašen svetim.

Jedan drugi papa, Pio IX, sluţbovao je od 1846 do 1878. On je diskriminirao ţidovstvo i

ustanovio je dogmu nepogrešivosti.

Sveti Bernhard iz Clairvauxa nije bio papa, već «svetac» i «crkveni uĉitelj» koji je 1146.

pozvao na kriţarski rat. Od njega je predajom prenesena izjava: «Kristov vitez ubija ĉiste

savjesti. On umire još spokojnije. Kad umre, on koristi sebi. Kad ubija, on koristi Kristu.»

Sveti Bernhard je sasvim jasno pozvao da se u kriţarskom ratu Saraceni unište ili da se obrate.

Bilo je dakle pravilo: Smrt – ili obraćenje. Drugoga nije bilo. Bernhard iz Clairvauxa huškao

je i protiv Slavena na istoku Njemaĉke. Stotinama godina je bilo kriţarskih ratova, pravih

kriţarskih ratova protiv Slavena, na koje je pozivao taj «svetac».

Što se tiĉe kriţarskih ratova: I kriţarske ratove u kojima se trebao ponovo osvojiti Jeruzalem,

inicirao je jedan papa, naime Urban II. Time je skrivio milijun umorstava. I Urban II. je 1881.

bio proglašen blaţenim.

«Već se odavno u toj crkvi ništa ne moţe spasiti,

nego samo sebe i druge od nje»

U svezi s papama katkad se ima priopćiti i neobiĉnost. O tome priopćenje jednog slušatelja

koje je stvarno jako ĉudno. On piše da je u nekim novinama proĉitao sljedeće: «Halabuka oko

Benedikta se nastavlja. Najnoviji ĉlanak oboţavatelja: Papina lutka iz manufakture juţne

Tiringije … Skupljaĉi se otimaju za lutku s crtama lica Benedikta XVI. za 139 eura.

Poneki dobronamjeran ĉitatelj će se moţda sada rasrditi: Kako se zapravo neka manufaktura

lutaka usuĊuje zloupotrijebiti pravo osobnosti pape i time zaraĊivati novac? – Vjerojatno se

meĊutim to treba drugaĉije promatrati: Tko poznaje katoliĉku crkvu, zna da se ništa ovakvo

ne dogaĊa bez znanja i suglasnosti vlasnika Petrove stolice. A moglo bi biti da se velik dio

novca što se time uprihodi, slijeva u njegov dţep.

Ali vratimo se pitanju u svezi s lutkom. Jedan stav o tome glasi: «Po mom mišljenju to je

nedostojno. Što bi Isus na to rekao? Malo toga. Ali ja kaţem: Isus je imao dostojanstvo.»

Mnogi od prispjelih dopisa bave se osobom ili funkcijom vlasnika Petrove stolice. Jedan

slušatelj nam postavlja pitanje:

«U španjolskim novinama La Vanguardia de Barcelona proĉitao sam da je 80 katalonskih

svećenika pisalo papi i zatraţilo da ne treba dopuštati da ga i dalje nazivaju «svetim ocem» te

da prestane s raskoši i sjajem. Oni pišu da to nije kršćanski. – To je dakle inicijativa koja bi

mogla biti u Vašem smislu» - dakle u smislu prakršćana – «što drţite o ovom napadu

svećenika?»

Odgovor: To moţe dakao biti dobar mali poĉetak što svećenici zahtijevaju da se papa ne bi

trebao dalje zvati «svetim ocem». Samo bi se ta misao trebala dosljedno provesti. Kad se već

sada postavlja pitanje je li sve to kršćanski, tada bi ti svećenici morali valjda i sebe same

dovesti u pitanje. Jer znamo da Isus nije htio nikakve svećenike. On nije osnovao crkvu. On

nije uveo niti sakramente, niti poganski kult. Španjolski svećenici bi se mogli – kao prijedlog,

u sluĉaju da im je stvarno stalo do toga – zauzeti da njihova crkva vrati Indijancima zlato koje

im je ukrala. za sve one koji pokušavaju popraviti ili reformirati crkvu moţda se moţe dodati

još jedna izjava Karlheinza Deschnera. Poznati povjesniĉar Karlheinz Deschner je rekao:

«Već se odavno u toj crkvi ništa ne moţe spasiti, nego samo sebe i druge od nje»52

U vezi s tim se treba spomenuti da je neposredno prije izbora novog pape u novinama bila

objavljena vijest da je Josef Ratzinger – sada Benedikt XVI. – jednom prije mnogo godina

javno izjavio da je opasno kao papa zvati se «svetim ocem». Jedan njemaĉki biskup je ĉuo tu

papinsku izjavu i potvrdio ju je u javnosti. Papa dakle zna što ĉini. Za pretpostaviti je da je on

vidio «opasnost» s obzirom na uĉenje Isusa iz Nazareta. On se dakle sasvim svjesno ogrješuje

o velikog uĉitelja ĉovjeĉanstva koji je pouĉavao da je samo Jedan naš Otac na Nebu i da se

samo Jedan moţe zvati «Svetim Ocem». On je dakle prepoznao da je to jako opasno – moţda

će jednog dana iskusiti kako je to opasno?

Trebalo bi dodati: U svome dugaĉkom pismu današnjem papi, odmah nakon njegovog izbora,

jedan mu je prakršćanin postavio i to pitanje, pored ostalih koja se neposredno nadovezuju na

ranije izjave teologa Josefa Ratzingera. Do danas na to pismo, kao i na sljedeće, prakršćanin

nije dobio niti potvrdu primitka, a kamoli odgovor.53

Bog-Otac 1997: «Zar ne znate

da u Kraljevstvu nutrine ne postoje sveci …?»

Istaknimo još jednom: Svaka se vjeroispovijed moţe zvati kako se ţeli, isto tako religiozni

voĊe, svaka religija. Tu slobodu ima svatko u našem društvu. Mi se prakršćani smatramo

pozvanima da podignemo svoj glas ako netko nastupa s totalitarnim idolatrijskim kultom i za

to zloupotrebljava ime velikoga uĉitelja mudrosti ĉovjeĉanstva, ime Isusa, Krista. To je razlog

zašto se bavimo ovom temom.

S obzirom na sva razotkrivanja svatko tko ţeli, moţda upravo kao mlad ĉovjek, moţe

spoznati da se ne mora obraćati «svetom ocu» na Zemlji, već da se sam moţe obratiti

Jednome Svetom Ocu koji je na nebu i u najdubljoj nutrini svakog ĉovjeka. A taj Otac ne šuti,

već i u našem vremenu govori ponovo preko usta proroka. Rijeĉi Boga-Oca od studenoga

1997:

«O vidite, Isus, Krist, vam je donio beskrajnu ljubav, koja Ja Jesam. On vam je donio oĉenaš i

pokazao vam kome se trebate moliti: Bogu, vašem Ocu, ĉiji je duh u vama. Jer vi ste hram

Boţji. Ali vaša svećeniĉka kasta je naĉinila takozvane «svece». Zar ne znate da u kraljevstvu

nutrine ne postoje sveci, već je samo Jedan Sveti, koji Ja Jesam? – To je dogma koja pripada

vašim crkvenim institucijama, ali ne Nebu.

Tko je blizu Unutarnjeg kraljevstva, taj zna za to. Unutarnje kraljevstvo nije kraljevstvo

duhova, nego Kraljevstvo koje je nastanjeno bićima svjetla, nazvanim duhovnim bićima, koji

imaju finije tijelo koje je zakon ljubavi; onako kao što je vaše grubotvarno tijelo zakon ega.

Ali onaj tko nije blizu Unutarnjeg kraljevstva, taj šuti, i time zagovara ono što svećeniĉka

kasta hoće.»

Nesveti ţivot «svetih otaca».

Razmjer seksualnih zlodjela crkvenih funkcionara sve više i više izlazi na vidjelo

Petrova stolica u povijesti – baruština grijeha.

Pokvarenosti i grozote svake vrste,

nasilje, pljaĉka, umorstvo

Zavirimo li u povijest, primijetit ćemo da se već u 4. stoljeću istiĉe jedan predstavnik tih

takozvanih «svetih otaca», koji nije bio samo papa, već je bio proglašen svecem, što svakako

nije sluĉaj sa svim papama, naime Damas I. Pobliţe se o njemu moţe proĉitati npr. u drugom

i trećem svesku «Kriminalne povijesti kršćanstva» Karlheinza Deschnera: Damaz je vladao u

Rimu tijekom 18 godina od 366. do 384; za tadašnje vrijeme to je bilo jako dugo. Već su

okolnosti njegovog preuzimanja vlasti bile svakako iznimno nasilne naravi: On je raspolagao

odreĊenim novĉanim sredstvima kojima je unajmio pravu razbijaĉku grupu kirijaša,

cirkusanata i grobara, i toj je rulji zapovjedio da napadne crkvu koja je u Rimu bila na mjestu

današnje bazilike Santa Maria Maggiore. U toj su se crkvi naime utvrdili njegovi protivnici.

Postojao je protupapa imenom Ursin. Damasova grupa razbijaĉa je dakle napala crkvu,

zapalila ju i pobila preko 100 pristaša protivnika.

Takvi su se dogaĊaji u crkvenoj povijesti uostalom zbivali relativno ĉesto. Nije bila rijetkost

da se razilaţenja u mišljenju meĊu navodnim kršćanima rješavaju na takav naĉin.

Ruke pape Damasa su prema tome bile priliĉno krvave, kao i ruke mnogih papa poslije njega.

On je nemilosrdno progonio takozvane heretike i za to je upregnuo drţavu. Damas je meĊutim

spomena vrijedan još na jedan drugi naĉin: vodio je luksuzan ţivot. Rimski pisac povijesti

Amian Marcelin o tom piše: «On se vozi samo koĉijom, raskošno je odjeven i prireĊuje si

tako obilne gozbe da njegova trpeza zasjenjuje ĉak i kraljevski objed.»

Karlheinz Deschner u svojoj «Kriminalnoj povijesti kršćanstva»54, meĊu ostalim, o njemu

piše još sljedeće: «Svojim prisnim odnosom s mnogim bogatim kršćankama «ušni klitoris

dama» - tako su ga tada zvali – «okoristio se tako što mu je 370. upućen carski ukaz koji

energiĉno zabranjuje kleru vrebanje baštine.»

Damas je dakle uspješno vrebao tuĊu baštinu da bi je se nemoralno i bespravno domogao. Car

je izdao ukaz kojim se zabranjuje «duhovnicima i redovnicima posjećivati kuće udovica i

sirotica, i proglašava ništavnima svekolike njihove darove i oporuke, kao i od drugih ţena,

koje bi pod religioznim izgovorom mogle postati ţrtvama svećenika ucjenjivaĉa».55

Sada se postavlja pitanje zašto je Damas proglašen svecem? – Valjda ne zbog te kaskade

zloĉina, nego zato što je naloţio Jeronimu da izda novu Bibliju. Mi dakako znamo da je on

pritom naĉinio mnoge izmjene koje su bile po volji crkve. To je zasigurno zasluga koja je

njegovome nalogodavcu, papi damasu, donijela proglašenje svetim.

Ako se bolje pogleda u skoro 2000-godišnju povijest papa, mogu se naći mnogi pape koji su

bili opterećeni zloĉinima svake vrste. Tako se moţe sresti skoro sve, od razvratnog ţivota s

mnogim metresama, preko incesta i simonije do podmuklog ubojstva i smišljenog ubojstva.

Nastavimo s Inocentom I: O njemu je predajom preneseno da je bio osobito sklon zabavi s

malim djevojĉicama.

TakoĊer se o Sikstu III. mogu navesti sliĉne stvari. Prema izvještajima je, meĊu ostalim,

traţio da zrele opatice odrţavaju njegovu potenciju. Prema autoru Nigelu Cawthorneu iz ĉije

smo «Kronike vatikanskih skandala»56 uzeli ove primjere, on je zbog toga ĉak dospio na sud.

MeĊutim kada je papa kao argument naveo Isusov primjer, da neka onaj tko je bez grijeha

prvi baci kamen, od prisutnih prelata se nije našao nitko tko bi prvi bacio kamen.

Ali to je zasigurno još mali grijeh u usporedbi npr. sa zloĉinima pape Ivana XII. Za njega se

kaţe:«On je ukrao crkveno blago i prebjegao neprijateljima Rima.» Zbog toga ga je sinoda

zamijenila s Leonom VIII. MeĊutim on se vratio natrag, sjeo je opet na Petrovu stolicu i

postao nasilan. Cawthorne izvještava: «On je kardinalskom Ċakonu odrezao nos, jezik i dva

prsta, oderao koţu biskupu Otgeru, biljeţniku Azzu odrubio glavu i smaknuo 63 rimska

duhovnika i plemića.»

MeĊutim onda mu je došao kraj. Doslovce: «Tijekom noći 14. svibnja 964. dok je bio u

zabranjenom i prljavom snošaju s jednom rimskom matronom, u grješnom ga je ĉinu

iznenadio gnjevni matronin suprug i zatukao ĉekićem.»57

Sada se radi o dvojici papa koji – sluĉajno – nose isto ime kao sada sluţbujući vlasnik Petrove

stolice. Prvo o Benediktu VIII: On je mogao postati papom samo zato jer je prije toga ubio

svog prethodnika. Nadbiskup Narbonne optuţio ga je za podmuklo ubojstvo, za lihvarenje, za

primjenu nasilja radi saznavanja ispovjednih tajni, za ţivot u konkubinatu sa svojim dvjema

nećakinjama i zato što je imao djecu s njima, te za upotrebu novca od oprosta za financiranje

rata. Papa Viktor VIII. je naveo još «silovanja, ubojstva i druge odvratnosti» a biskup Beno ga

je takoĊer optuţio za mnoge preljube i ubojstva.58

Za Benedikta IX. predajom je preneseno da je sa svojih tek navršenih 12 godina bio svakako

jedan od najmlaĊih papa na Petrovoj stolici. Kaţe se da je još «zarana pokazivao sklonost

prema svim vrstama pokvarenosti». «Imao je biseksualne sklonosti, spolno je općio sa

ţivotinjama i nareĊivao umorstva. Osim toga se bavio ĉarobnjaštvom i sotonizmom.» Jedan

suvremeni promatraĉ je napisao: «Vrag iz pakla preodjenut u svećenika sjeo je na Petrovu

stolicu.»59

Benedikt IX. je u Lateranskoj palaĉi prireĊivao homoseksualne orgije, svojim je krsnim

kumovima prodao papinsku sluţbu, ali je i nadalje stanovao u Lateranskoj palaĉi koju je

pretvorio u bordel.

Ne bi li ono što je suvremeni promatraĉ još prije 1000 godina rekao o Benediktu IX. moţda

moglo biti odgovor na naslov naše serije «Tko sjedi na Petrovoj stolici?»?: «Vrag iz pakla

preodjenut u svećenika sjeo je na Petrovu stolicu.»

Idemo dalje do Silvestera II. On je pontifikat Benedikta IX. prekinuo samo na 2 mjeseca. I on

je uskoro bio optuţen «da je bliţi Sotoni nego Kristu». Ostavio je mnoge knjige o

ĉarobnjaštvu.60

O Anakletu II. se kaţe da je njegovao rodoskvrne odnose sa svojom sestrom i ostalim

roĊacima, da je povrh toga drţao jednu prostitutku kao ljubavnicu i da je silovao opatice.61

Pavao II. «je rado promatrao kada su gole muškarce rastezali ili muĉili na spravi za muĉenje.

Umro je navodno od srĉanog infarkta dok je općio s jednim od svojih najdraţih djeĉaka.»62

Inocenta VIII. moglo bi se slobodno nazvati «ocem», pa imao je osam nezakonitih sinova i

isto toliko nezakonitih kćeri. Za razliku od većine ostalih papa on ih je otvoreno priznavao i

nije ih prikazivao kao nećake i nećakinje, kao što je inaĉe bilo uobiĉajeno. Za jednoga od

njegovih sinova se kaţe: «Noću je lutao ulicama, provaljivao u kuće i silovao svaku ţenu koja

mu se svidjela. Njegov otac, papa, nikada ga nije zbog toga prekoravao.» Nadbiskup Morton

je 1489. posjetio opatiju Sv. Albana i utvrdio da su redovnici izbacili opatice iz samostana

kako bi na njihovo mjesto primili prostitutke. Izvijestio je papu da je samostan «more sjemena

i krvi»63. Ali Inocent VIII. je smatrao da je suprotstavljanje tome ĉisto gubljenje vremena. Jer

se ĉak u kuriji jedva moglo naći svećenika bez konkubine.

Inocent VIII. je dao dozvolu za tiskanje knjige «Ĉekić za vještice», a dominikanskom

redovniku Heinrichu Institorisu, koji ju je sastavio, dodijelio najveću punomoć za inkvizitora.

Time je nebrojenim ljudima donio strašnu smrt.

Idemo nekoliko godina dalje do Aleksandra VI, nasljednika Inocenta VIII. On je Petrovu

stolicu konaĉno pretvorio u baruštinu grijeha – pri ĉemu se tu moţda moţe sporiti nije li ona

to bila još i prije. Ne samo da je svake noći sebi dovodio 25 najljepših prostitutki Rima, on je

navodno bio još dovoljno izdrţljiv da svojoj kćeri Lukreciji napravi dijete i da opći s njenom

majkom i bakom. Mnoga ubojstva trovanjem idu na njegov raĉun. On nije obuzdavao

razvratni i zloĉinaĉki ţivot svog sina Cesarea od kojeg je napravio kardinala.

Dao je ubiti proroka Savonarolu iz Firence zato jer je kritizirao njegov naĉin ţivota.

Suvremeni povjesniĉar Thomas Tomasi je zapisao: «Ne bi bilo moguće nabrojati sva

umorstva, silovanja i sluĉajeve rodoskvrnuća što se svakog dana poĉine na papinskom dvoru.

Ĉovjekov ţivot nije dovoljno dug da bi zabiljeţio sva imena ţrtava ubijenih, otrovanih ili

ţivih baĉenih u Tibar.»64

Upravo je bila rijeĉ o Rodrigu Borgiji, kasnijem Aleksandru VI, pa se pitamo: Pa kako ovakav

ĉovjek postane papom? Jer je njegov privatni ţivot bio svakako poznat još prije. Svatko je

znao kakva je njegova narav. To moţemo proĉitati kod Nigel Cawthorne koji je sastavio

«Kroniku vatikanskih skandala» i tamo citirao sve još raspoloţive izvore. Upravo je bilo

opisano kako je papa Damas došao na vlast: nasiljem. MeĊutim postoje i druge mogućnosti da

se doĊe na vlast – tako Nigel Cawthorne piše: «Rodrigo je pod mnogim papama bio

vicekancelar i na tom je poloţaju zgrnuo golemo bogatstvo. Mito koje je on nudio bilo je

uistinu zadivljujuće. Godine 1492. kada se odrţavala konklava za izbor pape, on je poklanjao

bogate opatije i ĉitave gradove kada se radilo o glasu nekoga od pojedinih kardinala. Neki su

kardinali htjeli palaĉe, drugi su htjeli gradove ili zemlju ili novac.»

U nastavku je pregled nekih primjera koji su tada bili zapisani: npr. kardinal Orsini je svoj

glas prodao za gradove (kaštele) Monticelli i Sariani; da bi garantirao svoju suglasnost,

kardinal Ascanio Sforza je htio ĉetiri natovarene mazge srebrom i lukrativnu sluţbu crkvenog

kancelara. Kardinal Colonna je dobio bogatu opatiju svetog benedikta skupa sa svim

pripadajućim imanjima i patronskim pravima za sebe i svoju obitelj za sva vremena. Kardinal

svetog Angela je zahtijevao biskupiju Porto, tamošnji kaštel i podrum pun vina. Svi ovdje

spomenuti dobili su što su ţeljeli, ali je nedostajalo još nekoliko glasova. Kardinal Savelli je

dobio Civita Castellana, dakle cijeli grad.65

Odluĉujući glas pripadao je jednome venecijanskom redovniku. On je htio samo 5000 kruna i

jednu noć s Rodrigovom kćeri, draţesnom 12-godišnjom Lukrecijom. I to mu je bilo

udovoljeno. Glasovima 22 kardinala u dţepu Rodrigo je bio unaprijeĊen u papu Aleksanda

VI. Istovremeno je njegov pokvareni 17-godišnji sin Cesare bio imenovan nadbiskupom

Valencije, koji je nešto kasnije, od pape, dakle od svog oca, dobio kardinalski klobuk.

Kad saznamo ono što je poznato o tome kako se vršio izbor papa i kako su se pojedini pape

uspeli na Petrovu stolicu – pomoću umorstva, podmićivanja, kupovinom glasova i intriga –

tada jedna stvar postaje zaista upitna: Do danas se svaki papa poziva na to da je preko svojih

prethodnika potpuni neposredni Petrov nasljednik. Prethodnici koji navodno tvore taj lanac

sve do Petra, dijelom su postali pape na tako zloglasan naĉin kao što je upravo bilo opisano.

Moţe li se zapravo jedan današnji papa, ili juĉerašnji ili prekjuĉerašnji, pozivati na to da

postoji nešto kao legitimna sukcesija od nasljednika do nasljednika, ako su spone na papinsko

prijestolje došle preko umorstva i smišljenog ubojstva? Prema tome pitanje kako su se

pojedini crkveni vlastodršci popeli na Petrovu stolicu ne tiĉe se samo prošlosti već i

sadašnjosti.

U svakom sluĉaju pozivanje na tradiciju u toj prilici bilo bi dakle jako zanimljiva ĉinjenica

koja pokazuje kome se u tradiciji i današnji takozvani «sveti oci» osjećaju zahvalnima …

Pitanje apostolske sukcesije je ionako privid, jer su liste biskupa prvih stoljeća bez izuzetka

krivotvorene. I ĉak ako je – već tada – postojao biskup u Rimu, i ako se taj biskup zvao Petar,

što se takoĊer ne moţe dokazati, tada iz prošlih emisija znamo da tadašnji biskupi još nisu

vodili zajednice, već su bili upravitelji blagajne i nadglednici zaliha. Oni uopće nisu imali

duhovne zadaće, a niti duhovno zraĉenje. Dakle sve je to od poĉetka do kraja izmišljeno.

Vratimo se natrag «svetim ocima» i ostalim pojedinostima njihovih «tradicija».

Bolji moral od svojih prethodnika nije imao ni Pavao III. I tu je jedan suvremeni komentator

oĉajavao na zadatku «nabrojati mnoga ĉudovišna i strašna ubojstva roditelja, kraĊe,

vradţbine, izdajniĉka djela, tiranstva, inceste i besprimjerna bludniĉenja tog pape.»66 U stvari

taj je papa otrovao svoju majku i svoju nećakinju da bi se doĉepao cjelokupnoga obiteljskog

nasljedstva. Otrovao je još i druge koji se odmah nisu sloţili s njegovim mišljenjem. K tome

se zna da je ubio svoju sestru, poĉinio rodoskvrnuće s jednom od svojih vlastitih kćeri ĉijeg je

muţa dao otrovati da bi se mogao nesmetano zabavljati. Povrh toga je drţao nekoliko tisuća

bludnica koje su mu plaćale mjeseĉni porez. A Pavao III nije jedini papa koji je ureĊivao

bordele i na njima se bogatio.

Pavao III. je progonio protestante bespoštednom brutalnošću. Kaţe se da su njegov sin i

njegov nećak u jednom ratu protiv Lutherana prolili toliko krvi da su potoci krvi bili toliko

duboki da su u njima konji mogli plivati. Kroniĉar njegovog doba je zapisao: «Dok su se

zbivali ti pokolji, papa je sa svojom kćeri Constancom uţivao u putenim radostima.»67

Moglo bi se naravno prigovoriti da su to bili pojedini sluĉajevi iz doba renesanse, koje kao što

se zna bilo na zlu glasu po tim stvarima. Ali pogledajmo malo obojicu najvećih papa antike,

koji nisu bili proglašeni samo svecima, nego su bili imenovani i crkvenim uĉiteljima, naime

Leona Velikog i Grgura Velikog (obojica s nadimkom «veliki»!) Njihove su ruke takoĊer bile

jako krvave. Leon veliki (vrijeme sluţbovanja 440 - 461), kao što je već spomenuto u jednoj

od prethodnih emisija, krvavim zakonima je naredio progontakozvanih heretika i zapovjedio

katolicima da bi trebali izbjegavati ne-katolike «kao smrtonosan otrov». Oni nisu smjeli s

njima razgovarati, niti se s njima druţiti. On je dakle huškao protiv inovjernika i dao ih je

ubijati.

Grgur «Veliki» (vrijeme sluţbovanja 590 - 604) ne samo da je podupirao sujevjerje i strah od

pakla, ne samo da je opravdavao (i u crkvenim krugovima uobiĉajeno) ropstvo i muĉenje

inovjernika, on je klicao i uzurpatoru prijestolja Fokasu koji je ubio bizantskog cara Maurikija

skupa s cijelom njegovom obitelji, kao «izaslaniku milosrdnog Boga»68 .

Petrova stolica je poduzela mjere opreza. Codex Juris Canonici:

«Papu nitko ne moţe izvesti pred sud.»

U pogledu mnoštva nevjerojatnih i okrutnih zloĉina što su ih vlasnici Petrove stolice poĉinili

tijekom povijesti, ĉovjek se pita da li je netko od njih ikad bio pozvan na odgovornost. Ovdje

se upozorava na knjigu s naslovom «Kazneni predmet Vatikan – Isus optuţuje»Ta knjiga što

ju je napisao Uli Weyland, sadrţi optuţbu protiv 46 vlasnika Petrove stolice i pokazuje

njihove zloĉine koji se kreću od zloupotrebe sluţbe preko ucjene, krivotvorenja i sudbenog

umorstva sve do potpore kriminalnih udruţenja i ratnih zloĉina. Vlasnici Petrove stolice nisu

uzmicali ni od kršenja ljudskih prava, od huškanja naroda i genocida. U toj knjizi sam Isus

optuţuje ono što su u Njegovo ime uĉinili vlasnici Petrove stolice, što je meĊutim u krajnjoj

proturjeĉnosti s Njegovim uĉenjem. Vrlo napeta knjiga za sve koji se ţele informirati o

pozadini Petrove stolice.

Ali su se pape jako dobro zaštitili da se protiv njih ne moţe voditi sudski proces, da oni

nikada ne mogu biti pozvani na odgovornost za svoja sramotna djela. U Codexu Juris

Canonici – zakoniku katoliĉke crkve - § 1404 glasi: «Papu nitko ne moţe izvesti pred sud.»

Sigurnost da ne mogu biti izvedeni pred sud izgleda da i današnje crkvene knezove ohrabruje

da previše ne cjepidlaĉe s pravnim poretkom. To pokazuje jedna naredba sadašnjeg pape i

prijašnjeg kardinala Josefa Ratzingera, što se odnosi na zlodjela svećenika katoliĉke crkve

koja su bila poĉinjena na djeci. U toj naredbi se odreĊuje da prije svega ta zlodjela moraju

ostati u tajnosti dok zloupotrebljeno i obešĉašćeno dijete ne postane punoljetno, a takoĊer se i

nakon toga mora ĉekati još deset godina. Ne radi se o niĉemu drugom nego o ometanju

istraţnih radnji kaznenog djela drţavnog odvjetništva. U njemaĉkome pravu to je kaţnjivo, a

sigurno i u Italiji i u ostalim europskim zemljama. Da papa prilikom svog posjeta svjetskog

dana mladih nije u Njemaĉku došao kao drţavni poglavar, tada bi glavni drţavni odvjetnik

morao pokrenuti istraţni postupak, i papa Benedikt XVI. bi riskirao da moţda ĉak bude i

uhapšen. Kako se ĉuje, sada je u Sjedinjenim Drţavama takav postupak stvarno pokrenut:

U švicarskim novinama «Blick online», od 17.8.2005. pod naslovom «Papa traţi zaštitu kod

Busha» moţe se proĉitati: «U Texasu je u tijeku proces zbog seksualne zloupotrebe djece, a

na popisu optuţenih», to mora biti poduţi popis, -«odskaĉe jedno ime, 'Josef Ratzinger'». A

zatim dolazi ono: «Zapravo je jasno da papa Benedikt XVI. nije samo poglavar Katoliĉke

crkve, on je i drţavni poglavar i time uţiva diplomatski imunitet. Unatoĉ tomu njegovi su

odvjetnici u delikatnom predmetu došli k predsjedniku USA. Oni su Georga W. Busha, koji je

i sam veliki vjernik, zamolili za imunitet Pontifexa, jer današnji papa je optuţen u jednoj

graĊanskoj parnici u Teksasu. U parnici se radi o seksualnom zlostavljanju troje mladih od

pripravnika za svećenika. Tuţitelji predbacuju Ratzingeru da je kao tadašnji predstojnik

kongregacije za nauk vjere, zajedno s nadbiskupijom Galveston-Houston, zataškao dogaĊaje

iz devedesetih godina. A odvjetnik jedne ţrtve», tako pišu novine, «pozvao se pritom na

Ratzingerovo pismo iz 2001. u kojem se kaţe da sva teška zlodjela, kao zloupotrebu

maloljetnika, treba obraditi Ratzingerova kongregacija.»

Zloupotreba više tisuća djece od svećenika:

Seksualni zloĉini, oskvrnjenje s teškim,

doţivotnim posljedicama za ţrtve

Sada smo iz prošlosti došli u sadašnjost. Nemoralno ponašanje crkvenih funkcionara nije

dakle samo povijesni fakt, nego vaţeća ĉinjenica koja prelazi okvire prošlosti. Ono o ĉemu se

danas radi je «zloupotreba djece». To zvuĉi relativno bezazleno. Ako se to izgovori

neuvijeno, a ne uljepšano od katoliĉke crkve, tada se tu radi o seksualnim zlodjelima crkvenih

funkcionara poĉinjenim na maloljetnicima i ovisnima ili o obešĉašćenju djece.

U nastavku ćemo se osvrnuti na tu «tradiciju» proširenu u Katoliĉkoj crkvi kako bismo

osvijetlili razmjere tih zloĉina, a ukratko i posljedice tih zloĉina nad nevinim ţrtvama.

Vatikan poziva na zataškavanje delikata.

«Najstroţe ĉuvanje tajne» - inaĉe izopćenje

Poznato je da se ovdje ne radi o pojedinim sluĉajevima, već su se tisuće svećenika ogriješili

seksualnim obešĉašćenjem djece. U «Spiegel online» od 17.2.2004. moţe se proĉitati da

jedno sluţbeno vještaĉenje po nalogu Ameriĉke biskupske konferencije pokazalo da su se

samo u SAD – izmeĊu 1950. i 2002. skoro 4500 svećenika ogriješilo o djecu. U tom je

razdoblju u 195 dijeceza zaprimljeno 10.667 tuţbi. Moţe se smatrati da je taj broj prenizak,

jer većina tih sluĉajeva zloupotrebe uopće ne izlazi na oĉi javnosti.

O pokušajima zataškavanje već je bila rijeĉ. Upravo se u SAD u tom pogledu jako istaknuo

jedan kardinal: Bernhard Law. On je godinama znao za seksualne zloupotrebe, ali nije

postupio protiv poĉiniteljâ. Npr. protiv jednog od poĉinitelja su od osamdesetih godina bili

stavljeni prigovori, ali je on stalno bio premještan iz općine u općinu. I ova se vijest moţe

proĉitati u «Spiegel online».

A što je bilo s tim kardinalom koji je prikrio poĉinitelje? Bernhard Law je napravio karijeru.

U svibnju 2004. bio je imenovan prvosvećenikom rimske bazilike Santa Maria Maggiore i

preselio se u Rim. 11. travnja 2005. je u bazilici sv. Petra slavio misu zadušnicu za umrlog

papu. I on je bio jedan od 115 kardinala koji su tjedan dana kasnije sudjelovali u izboru

aktualnog pape. A upravo izabrani papa Benedikt XVI. je posjetio tog kardinala u njegovoj

bazilici. – Dakle, taj se kardinal ponaša upravo onako kako Petrova stolica naredi. Jer kao što

je već spomenuto: Onaj tko sluĉajeve seksualne zloupotrebe iznese u javnost – tako piše u

sluţbenom dopisu Vatikana – treba se kazniti ekskomunikacijom. A mi dakako znamo da

ekskomunikacija znaĉi iskljuĉenje iz crkve i prema katoliĉkom nauku vjeĉno prokletstvo.

O toj praksi zataškavanja u vezi sa sluĉajevima zloupotrebe od katoliĉkih duhovnika

«Süddeutsche Zeitung od 19.8.2003. piše:

«Katoliĉka crkva: Svećenici bi trebali tajiti seksualnu zloupotrebu. Prema jednome

britanskom novinskom izvještaju Vatikan je u 60-tim godinama sluţbeno naredio da se ne

smije dopustiti da seksualna zloupotreba od svećenika izbije u javnost. Tek je prije dvije

godine vodstvo Katoliĉke crkve potvrdilo tu naredbu. „Biskupi u cijelome svijetu su strogo

povjerljivim dokumentom Vatikana 1962. bili upozoreni da takve prekršaje treba 'u najvećoj

tajnosti' pratiti unutar crkve“, izvijestile su londonske novine «The Observer». TakoĊer su

ţrtve zloupotrebe pod prijetnjom ekskomunikacije bile obvezane na šutnju. MeĊutim one su

morale zloupotrebu prijaviti unutar crkve. Vatikan se do sada nije htio o tome izjašnjavati.»

Nekoliko redaka dalje stoji: «„2001. njemaĉki kardinal Ratzinger [Prim.: U meĊuvremenu on

je postao papa Benedikt XVI.] u novoj okruţnici naglašava da dokument nije još vaţeći“, piše

Observer.»

Promislimo što se tu dogaĊa: Zloĉini se trebaju zataškati od javnosti, a okrivljene svećenike

crkva jednostavno premješta u drugu ţupu. Što to znaĉi za tamošnju djecu, a isto tako za

roditelje! Zapravo to je skandal da crkva ne postupa energiĉno protiv tih zloĉina.

U nastavku jedna izjava teologa i psihoterapeuta Wunibalda Müllera koji obraĊuje dio

svećenika pedofila. «Spiegel» je godine 2002. intervjuirao Wunibalda Müllera koji

odgovornost pripisuje roditeljima djece: «Roditelji neka ipak pogledaju kome povjeravaju

svoju djecu. Je li svećenik odrastao ĉovjek ili se ponaša infantilno? Ima li prijatelje ili

slobodno vrijeme, pa ĉak i školske praznike, provodi uvijek s mladima? Tada bi kod mene

zazvonila alarmna zvona.»

Ĉovjek crkve dakle kaţe da roditelji trebaju pogledati je li to svećenik koji je u opasnosti da

moţda zloupotrijebi djecu. To je nevjerojatno! Zbog toga poznati crkveni kritiĉar i nekadašnji

profesor teologije dr. Hubertus Mynarek savjetuje: «Djeca uopće ne trebaju imati kontakt sa

svećenicima, jer se time pred roditelje stavlja preveliki zahtjev da prosuĊuju je li svećenik

moţda pedofil ili ne.»

Kako onda izgleda realnost? Prema jednom izvještaju iz Irske jednog je mladića u dobi od 16

godina zloupotrijebio katoliĉki svećenik njegovoga malog sela. Mladić se povjerio svojoj

majci i rekao joj: «On uopće nije svećenik; on ĉini ono što muškarac ne bi trebao ĉiniti

muškarcu. Jezikom mladića on je htio izraziti što mu je bilo naneseno. Majka se meĊutim jako

razgoropadila i nije vjerovala svome sinu. Sljedeće noći se mladić pokušao ubiti; preţivio je

samo zato jer ga je bratić pravovremeno našao. Isti ţupnik je takoĊer zloupotrijebio njegovog

bratića koji si je kasnije stvarno oduzeo ţivot.

Ovaj izvještaj, meĊu ostalim, ilustrira kako postupaju takvi ţupnici. Npr. dotiĉni je ţupnik u

ovom sluĉaju rekao mladiću da je u njemu zlo, i da ga on, ţupnik, moţe istjerati iz njega i

odvesti ga Bogu. Ali zato bi mladić morao šutjeti. – Ovo se moţe proĉitati u izvještaju

«Süddeutsche Zeitung» od 17. 1.2004.

Drugom mladiću je ţupnik rekao: «Postoje dvije mogućnosti. Ili ću to reći tvojim roditeljima,

ili ćeš još jednom doći k meni.» Dakle na taj rafinirani naĉin postupaju svećenici kako bi za

sebe vezali mladiće i sprijeĉili da kod kuće ispriĉaju o seksualnoj zloupotrebi. Ako kod kuće

obavijeste o tome, tada im se u mnogim sluĉajevima naţalost ne vjeruje. Tada pogoĊeni

mladić je danas odrasli muškarac. Predodţba o nepristojnom svećeniku, kaţe on, tada je za

njega bila tako apsurdna kao «dva mjeseca na nebu ili ĉovjek s pet ruku».

Tako je bilo tada. A danas?

O tome postoje primjeri iz Njemaĉke, kao ovaj iz biskupije Würzburg. Tamo je otac jednoga

zloupotrijebljenog ministranta stupio pred općinstvo i izloţio: «Ovaj ţupnik je zloupotrijebio

moje dijete», a rezultat toga je bio da je zatim iz sela bio vršen veliki pritisak na njegovu

obitelj. - Takve su današnje prilike.

A kako je ljudima nakon toga? Ţrtva iz Irske, o kojoj je bilo izvješteno, do danas je takoreći

nesposoban za rad, nije mogao izdrţati niti u jednom zvanju i ţivi od socijalne pomoći. Mnogi

ljudi koji su bili zloupotrijebljeni od svećenika, pate od slabosti koncentracije, od smetnji u

spavanju, od teških psihiĉkih problema.

Zabrinjavajuće visok udio pedofila i zloĉinaĉkih svećenika.

Tko im povjerava svoje dijete ...

Ĉovjeku koji normalno razmišlja, neutralni i nešto blijedi pojam «zloupotreba» kaţe malo

toga. Što se stvarno time ĉini, koja se psihiĉka oštećenja nanose ţrtvama u njihovom ţivotu,

bilo je upravo nagoviješteno. Daljnji brojevi pokazuju razmjer tog zloĉina. Skoro 11.000

zloupotrijebljenih ţrtava samo u Sjedinjenim Drţavama, skoro 4.500 katoliĉkih svećenika

koji su se pojavili kao seksualni zloĉinci. Pritom treba imati na umu da su Sjedinjene Drţave

preteţno protestantska zemlja. Udio pedofila ili zloĉinaĉkih svećenika u stanovništvu je dakle

krajnje visok.

Prethodno citirani struĉnjak koji psihijatrijski skrbi o pedofilskim svećenicima, u principu ima

pravo: Tko uopće još šalje dijete takvom svećeniku pod takvim predznakom, taj svjesno

dovodi u opasnost svoje dijete. I napokon bi se takoĊer mogao prihvatiti prigovor tog

psihoterapeuta da su roditelji sami krivi. Budući da je u meĊuvremenu poznato kakva

opasnost prijeti, svaki odrasli koji svoje dijete povjeri toj kasti s tako velikim udjelom

pedofila ili zloĉinaĉkih svećenika, za to bi zapravo morao sam biti pozvan na odgovornost.

Ne treba se meĊutim steći dojam da se sve to odigrava preteţno u Sjedinjenim Drţavama ili u

zemljama engleskoga govornog podruĉja – u Njemaĉkoj je isto tako. Prije nego doĊemo do

nekih sluĉajeva u Njemaĉkoj, podsjetit ćemo kako se odvija izobrazba u katoliĉkim

sjemeništima. Svakome je još u uhu ostalo ime «Sv. Pölten». Tamošnja zbivanja bacaju

karakteristiĉno svjetlo na to kako se budući svećenici pripremaju za svoju zadaću.

U sjemeništu Sv. Pölten je oĉigledno bilo tako da su kako predstojnik sjemeništa tako i njegov

zamjenik imali homoerotske odnose sa sjemeništarcima. Ali homoseksualnost općenito u

današnjem vremenu nije kaţnjiva – s pravom nije kaţnjiva, jer svatko sam odluĉuje što ĉini.

MeĊutim ovdje se radilo o odnosu prema ovisnima. Jedan sjemeništarac, koji neće biti

imenovan, jer se boji da mu inaĉe prijete posljedice, izjavio je za televiziju da je uprava

sjemeništa iskoristila priliku – doslovce – da dobije «svjeţe meso». To znaĉi: Voditelji

sjemeništa su ocjenjivali ljude koji su u napredovanju u svom zvanju bili ovisni o njima, i oni

koji su htjeli tamo napraviti karijeru, steći izobrazbu, bili su namamljeni da stupe u

homoseksualni odnos s obojicom voditelja, a nisu se usuĊivali oduprijeti tome.

Kada je sve to izašlo u javnost, sjemenište je doduše bilo zatvoreno – ali se takoĊer saznalo da

je nadleţni biskup Krenn još davno prije za to znao i oĉigledno je to potiskivao i zataškavao.

Cjelokupni razmjer toga što se dogodilo u tom sjemeništu moţemo vidjeti iz jedne novinske

vijesti u «Die Welt» od srijede, 14. srpnja 2004: «Austrijski pravosuĊe je pokrenulo istragu

zbog mogućih seksualnih kriviĉnih djela. U meĊuvremenu su vlasti našle još najmanje 40.000

fotografija u posjedu sjemeništaraca, na kojima se najĉešće mogu vidjeti seksualni motivi –

meĊu kojima i tvrda pornografija, koji pokazuju sjemeništarce Sv. Pöltena dijelom s

pretpostavljenima, kako izvještava ĉasopis «Profil».

Ovome bi se trebalo dodati još nešto što se moglo proĉitati u izvještaju Tv-stanice N24 18.

lipnja 2005:«Upozorenja na novi porno skandal u sv. Pöltenu. Studenti teologije u sjemeništu

austrijske biskupije sv. Pölten su godinu dana nakon kućnog skandala s djeĉjom

pornografijom ponovo pokrenuli internetske stranice s pornografskim sadrţajima». Prema

tome izgleda da biskupija još uvijek nema pod kontrolom sumnjive, djelomiĉno kriminalne

razuzdanosti.

Dakle vidi se: Već na poĉetku karijere katoliĉkih funkcionara oni se usmjeravaju u

odreĊenom pravcu koji je dijametralno suprotan od moralnog zahtjeva što ga katoliĉka

institucija postavlja u javnosti, naime da budu moralni apostoli nacija. S obzirom na

mnogobrojnost poĉinjenih zloĉina, ĉiji opseg sada postupno izlazi na vidjelo, zaĉuĊuje to

koliko se dugo u javnosti mogla odrţavati takva laţna slika svećenika.

Bilo bi vrlo informativno za mnoge da paţljivo prate vijesti. I na katoliĉkom »Radio

Vatikanu» (na Internetu) skoro svakodnevno moţete proĉitati vijesti o odštetnim isplatama

zbog daljih zloĉina djeĉjih skvrnitelja. Dimenzije tih zbivanja mogu se izmjeriti samo ako se

svaki dan ĉita i sluša koje su nove zloĉine poĉinili djeĉji skvrnitelji što su dospjeli u javnost ili

koje nove sudske odluke obvezuju crkvu izvršiti isplatu odštete ţrtvama u milijunskim

iznosima.

Osim toga moramo biti svjesni da je to što saznamo u tisku samo vrh ledenog brijega. Jer u

većini zloĉinaĉkih sluĉajeva crkva s milijunskim isplatama kupuje šutnju pogoĊenih. U

«Süddeutsche Zeitungu» od 22. 3. 2002. piše i ovo: «Najĉešće nikada nije došlo do parnice.

Najĉešće je šutnja oštećene djece i njihovih roditelja bila kupljena. Odvjetnici crkve govore»

ovdje je rijeĉ o skandalima u SAD – « o najmanje 1000 postupaka i izvansudskih nagodbi od

sredine 80-tih godina».Ĉesto su tuţitelji bili zadovoljni naknadom od par tisuća dolara, ali

katkad i od nekoliko milijuna. Sveukupno je, tako tih dana izvještava «New York Times»,

crkva u SAD potrošila gotovo nezamislivu svotu od 1 milijarde dolara za naknadu štete i

ušutkavanje.»

Moţemo samo naslućivati što još leţi ispod vrha ledenog brijega, koliko je skandala ostalo

neotkrivenih. To ide na tisuće i tisuće.

A kada takvi skandali ipak doĊu u javnost i crkva mora platiti, ona se ne ustruĉava zatraţiti od

osiguranja nadoknadu tih odšteta za nanesene boli, kako se moglo proĉitati u jednoj vijesti

evangeliĉkog novinskog biltena od 20. 8. 2004. Tamo se kaţe: «Katoliĉka biskupija

Rotterdam utuţila je osiguranje Aegon jer odbija nadoknaditi odštetu za nanesene boli ţrtve

seksualne zloupotrebe jednog svećenika. Obveznim osiguranjem je pokrivena i šteta zbog

seksualne zloupotrebe», tvrdio je glasnogovornik biskupije, Jan Willem Wits.

Osiguranje je meĊutim odbilo izvršiti nadoknadu.«Mi ne plaćamo za zloĉine», rekao je

glasnogovornik osiguranja.

Vidi se da predstavnici osiguravajućeg društva, koji još imaju normalno osjećanje, zloĉin

opisuju kao zloĉin. Mjerodavna biskupija naprotiv, polazi od toga da se kod zloĉina nad

djecom radi o normalnom riziku u obavljanju katoliĉkog posla.

Kao što je bilo reĉeno, seksualna zloupotreba djece od klerika ne moţe se smatrati ameriĉkim

problemom. U nastavku je nekoliko sluĉajeva koji su došli u javnost u Njemaĉkoj:

Sluĉaj iz 1993. godine: Vodi se istraga protiv 65-godišnjeg katoliĉkog dušobriţnika iz

biskupije Augsburg. Navodno je godinama zloupotrebljavao 12-godišnju djevojĉicu koja mu

je bila povjerena.

Drţavno odvjetništvo Coburg tuţilo je jednog ţupnika koji je trinaest puta zloupotrijebio

trojicu djeĉaka izmeĊu 9 i 11 godina iz svoje ţupe.

U biskupiji Aachen bio je uhapšen 62-godišnji duhovnik. U premetaĉini ţupnog dvora u

Krefeldu naĊeno je 58.000 djeĉjih porno-slika i 300 video-kaseta. Najveći dio hardcore-

produkcije ţupnik je godinama proizvodio vlastitim radom, izvještava «Spiegel» od 15. 7.

2002.

U oţujku 1999. bio je jedan sluĉaj u Sigmarszellu kod Lindau, koji pripada biskupiji

Augsburg. Tamo je 58-godišnji katoliĉki ţupnik bio suspendiran iz sluţbe i umjesto u istraţni

zatvor bio je smješten u samostan. On je priznao da je više puta seksualno zloupotrijebio 15-

godišnjeg djeĉaka. Još je upitno da li je zloupotrijebio i drugu djecu.

U travnju 1999. je bivši katoliĉki ţupnik iz Walda u okrugu Sigmaringen biskupije Freiburg

bio osuĊen na tri i pol godine zatvora. IzmeĊu veljaĉe 1997. i sredine 1998. on je u 27 navrata

seksualno zloupotrijebio djeĉaka od nepunih 12-godina. Drugi je djeĉak imao 14 godina kada

ga je izmeĊu srpnja i studenog 1996. isti ţupnik zloupotrijebio u tridesetak navrata; ţupnik je

takoĊer oĉigledno dvaput zloupotrijebio 12-godišnju djeĉakovu sestru.

Ni u Lutherovoj crkvi oskvrnitelji djece nisu pojedinaĉan sluĉaj

Vidimo dakle da je i u Njemaĉkoj jako prošireno oskvrnuće djece od svećenika. A ako netko

sada povjeruje da su mnogi oskvrnitelji djece samo zbog toga oskvrnitelji djece jer ih je

takvima uĉinio katoliĉki celibat – koji pritom sigurno igra odreĊenu ulogu – tada bi se ta

pretpostavka mogla ograniĉiti time što oskvrniteljâ djece ima i u Lutherovoj crkvi. Jedan

primjer za to:

U Bad Zwischenhahu je bio suspendiran jedan evangeliĉki vikar nakon seksualne

zloupotrebe. Evangeliĉka obavještajna agencija Idea 17. srpnja 2005. javlja: Vrhovni crkveni

savjet Evangeliĉko-luteranske crkve u Oldenburgu suspendirao je iz sluţbe ţupnog vikara koji

je osumnjiĉen da je seksualno zloupotrijebio 14-godišnju djevojĉicu. Oţenjeni ţupni vikar iz

Rastedea u Ammerlandu se, pod pritiskom djevojĉiĉine majke, sam prijavio da je seksualno

zloupotrijebio 14-godišnju djevojĉicu iz Bad Zwischenhana.

Da ovo nije pojedinaĉni sluĉaj iz evangeliĉkog podruĉja, pokazuje primjer ţupnika iz

Schkeuditza, koji je optuţen zbog seksualne zloupotrebe mladih u 42 sluĉaja, kako je

izvijestio «Bild-Zeitung» 7. 2. 2002. On je u crkvenoj općini okupljao oko sebe prije svega

mlade djevojke; navodno je prakticirao okultne seanse ĉarolija s vilinskim rašljama i viskom,

kojima je djevojke ĉinio poslušnima. Njegov kolega iz Istoĉne Frizije je spolno općio sa

svojim krizmanicama. Jednu je od njih ĉak pozvao, opet citiramo «Bild-zeitung», ovaj put od

13. 3. 2002: «Hajdemo na oltaru napraviti jednog junaka.» Pastor se jeftino izvukao, s godinu

dana zatvora uvjetno.

U «Hamburger Abendblattu» od 15. prosinca 2004. moţemo proĉitati: «Đakon zloupotrijebio

sedmoricu djeĉaka. - Uvjetna kazna.» «Zbog seksualne zloupotrebe štićenika u sedam

sluĉajeva juĉer ga je porotniĉki sud Elmshorn osudio na zatvorsku kaznu od 18 mjeseci. Ona

je bila preinaĉena u uvjetnu zato jer je optuţeni potpuno priznao i svoje ţrtve poštedio iskaza

pred sudom. Istraţitelji su u zapuštenom stanu došli do zapanjujućih nalaza. Na fotografijama

što su ih snimili djeĉaci Jens R. Je pozirao sa seks-igraĉkama. Tvrdi disk njegovog raĉunala

bio je pun pornografskih podataka.»

Tjera nas na razmišljanje kad ĉujemo kako se u Njemaĉkoj postupa s ovakvim sluĉajevima.

Razmislimo: Kada npr. jedan nezaposleni iz nuţde više puta za redom ukrade nešto, moţe biti

siguran da u ponovljenom sluĉaju više neće dobiti uvjetnu, već da će ga zbog toga poslati u

zatvor. Naprotiv, izgleda da se skandalozno ponašanje svećenika oĉigledno smatra nekom

vrstom kavalirskog delikta. To se moţe išĉitati već po bezazlenom nazivu «zloupotreba».

Mora se jasno reći: Tu se radi o seksualnom zloĉinu crkvenih funkcionara nad djecom.

Poĉinitelji su oskvrnitelji djece, a ţrtve su djeca.

Da se doista radi o bezazlenijem prikazivanju, meĊu ostalim, pokazuje ĉinjenica da su

ţrtvama ĉesto potrebne mnoge, mnoge godine, da bi uopće progovorile prvi put o tom ĉinu. Iz

psiholoških vještaĉenja što su se bavila tim seksualnim zloĉinima, višestruko je vidljivo da su

ţrtve tek nakon 15, 20 ili 25 godina nakon tih zloĉina bile u stanju prekinuti svoju šutnju i

progovoriti o tome.

Dopustimo da to djeluje na nas! Predstavimo si kakvu neizmjernu duševnu patnju su

pretrpjela djeca, kada ĉak i kasnije kao odrasli, tako dugo nisu bili u stanju izaći u javnost s

tim zloĉinima.

Katoliĉka crkva se ne brine o ţrtvama – osim ako, kao u Sjedinjenim Drţavama, pravosuĊe ne

izvrši pritisak – ali o poĉiniteljima svakako. Za svećenike s takvim izopaĉenim, zloĉinaĉkim

sklonostima postoje posebni centri za oporavak kao npr. kuća rekolekcije (duhovne vjeţbe) u

Münster-Schwarzachu, u blizini Würzburga, kako se moţe priĉitati u «Spiegelu» br. 18/2002.

Traumatizirane i duševno oštećene ţrtve ĉesto

i same postaju delinkventi.

Poziv roditeljima da svoju djecu ne izlaţu tim opasnostima ...

MeĊutim postoji takoĊer sluĉaj da ţrtve same postanu delikventi, zato jer teško traumatizirani

i duševno oštećeni iz svoga unutarnjeg bespomoćnog stanja izravno predaju drugima to što se

njima dogodilo. Postoji npr. sluĉaj djeĉjeg ubojice Jürgena Bartscha koji je u Nürnbergu

postao poznat kao «podnevni ubojica», kao serijski ubojica, poĉinitelj iz niskih pobuda.

Ispostavilo se – moţe se proĉitati u knjizi Hubertusa Mynareka «Eros i kler» na strani 144 –

da je taj djeĉji ubojica imao jako teško djetinjstvo: «Ubojica djeĉaka Jürgen Bartsch bio je

prosto i jednostavno rezultat prvih pet ili šest godina svoga gnusnog patološkog, skoro

neopisivo nesretnog djetinjstva. Teške ozlijede mladome Bartschu nanio je i jedan katoliĉki

svećenik. Iz Jürgensovoga obnovljenog sudskog postupka ispostavilo se da je katoliĉki

svećenik Pater P. sadistiĉki kaţnjavao i seksualno zlostavljao Jürgena kao uĉenika internata u

M.»

Ponetko se moţe pitati zašto mi prakršćani, kao u našim prošlim emisijama, ne postavimo

pitanje: Što bi Isus, Krist rekao o svemu ovome? Ali nakon ĉinjenica koje smo ovdje iznijeli –

a to je, kako je reĉeno, samo vrh ledena brijega – Vi ćete to razumjeti: O svim tim zloĉinima

Isus, Krist, ne moţe uopće ništa reći. Oni su toliko ispod svakog dostojanstva, da Isus, Krist,

vjerojatno nikad nije pomislio na tako nešto. Kada je Isus govorio o ljubavi prema bliţnjem,

imao je drugaĉiju sliku od onoga što su nam katoliĉki svećenici i evangeliĉki ţupnici, što su

nam pape na Petrovoj stolici kroz sva stoljeća pokazivali svojim ţivotom kao primjer.

Jedino što dobrome analitiĉaru pada na pamet od pomoći za tu problematiku je savjet kakav

već u Bibliji postoji: «IziĊite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i

da ne dijeliti njezinih muka (zala)».(Otkr 18,4)

U vezi s tim još jednom poziv roditeljima: Moţete dakako, ako to hoćete, ostati ĉlanom te

organizacije, ali molimo, ne izlaţite svoju djecu tim teškim opasnostima.

Ţena, «porta prodora vraga»?

Priprema li crkva renesansu inkvizicije?

Ţena, porta prodora vraga?

Isus je to vidio drugaĉije.

U prvim prazajednicama i ţene

su obnašale odgovorne duţnosti.

Prema uĉenju Isusa, Krista, pred Bogom su svi ljudi jednaki – i muškarci i ţene. Kako to

naprotiv izgleda u poganskoj religiji kulta bogova katoliĉanstvu i u njenom «cijepu»

luteranstvu?

Proĉitajmo nekoliko izjava crkvenih uĉitelja koji jamaĉno obiljeţavaju nauk te kultne religije

– uostalom većina njih je proglašeno svetim.

Toma Akvinski je primjerice rekao: «Ţena je promašaj prirode».69

Ili crkveni otac Augustin, znaĉajni crkveni uĉitelj, takoĊer proglašen svetim, je rekao: «Ţena

je manje vrijedno biće koje nije bilo stvoreno od Boga na njegovu sliku. To odgovara

prirodnom redu da ţene sluţe muškarcima.»70

Druga izjava Tome Akvinskog: « Bitna vrijednost ţene leţi u njenoj sposobnosti raĊanja i u

njenoj koristi u domaćinstvu.»71

«sveti» Toma Akvinski zna dalje reći o ţeni: «Sa svojim viškom vlage i svojom niţom

temperaturom tjelesno i duhovno manje vrijedna, neka vrsta unakaţenog, promašenog,

neuspjelog muškarca. Potpuno ostvarenje ljudske vrste je samo muškarac.» I: «Ţena se prema

muškarcu odnosi kao nesavršeno i defektno (imperfectum, deficiens) prema savršenome

(perfectum).» I: «Muški fetus postaje ĉovjekom nakon 40 dana, a ţenski tek nakon 80 dana.

Djevojĉice nastaju od oštećenog sjemena ili vlaţnih vjetrova.»72

Ambrozije, takoĊer crkveni uĉitelj, je rekao: «Ţena mora pokriti glavu jer nije Boţja slika.»73

Razjašnjenje daju i druge izjave, npr. Pape Pia II. (1405 do 1464), koji je rekao: «Kad vidiš

ţenu, misli da je to vrag. Ona je neka vrst pakla.»74

S obzirom na ove procjene vrijednosti iz usta crkvenih «velikodostojnika» poneka se ţena

upita: Kako je moguće da danas, u 21. stoljeću, ţene još uvijek idu u crkvu? Kako je moguće

da se ţena još uvijek dopušta stiskati u katoliĉku crkvenu klupu?

Ona si mora dopustiti da joj npr. crkveni uĉitelj Tertulijan kaţe da je ona «porta prodora

vraga» , i još dosta toga.75

Isus dakako nije imao samo dvanaest uĉenika oko sebe, već i mnoge uĉenice, meĊu kojima

ĉak i dame tadašnjeg društva, kao Ivanu, ţenu visokoga Herodovog sluţbenika. Takve bi se

ţene danas nazvale emancipanticama, jer ne prihvaćaju uobiĉajenu ulogu ţene. Mnoge od njih

su svojim imetkom i financijski potpomagale Isusa i Njegove pristaše.

U Isusovo doba bilo je ovako: Ako je ţena na cesti makar samo razgovarala s muškarcem –

suprug ju je mogao otjerati bez isplate otpremnine – što se moţe usporediti s našom

naknadom za zbrinjavanje. Obratno, za uĉiteljevog uĉenika, za sljedbenika, a kamoli za

rabbija, razgovor sa ţenom na cesti smatrao se uvredom. Ali isus je okonĉao cijelu tu

besmislicu. On je ţivio i pouĉavao jednakost .

Ţene oko Isusa nisu bile pasivne. Ţene su bile prve koje su objavile Njegovo uskrsnuće. Kod

Luke piše: «Ţene su sve to javile jedanaestorici i svima ostalim.»

Isusova nepristranost prema ţenama zaĉudila je i ĉak i Njegove vlastite uĉenike. On je npr.

jednu Samarijanku na zdencu zamolio da mu dade piti. On je s njom razgovarao iako su

Ţidovi ţivjeli u neprijateljstvu sa Samarijancima. O tome ĉitamo u Ivanu 4, 27: «Uto stigoše

njegovi uĉenici te su se ĉudili da govori sa ţenom. Ali ipak ni jedan ga ne upita: „Što ţeliš“ ili

„Što govoriš s njom?“»

Kada je Isus izlijeĉio zgrĉenu ţenu, pismoznanci su protestirali što je to uĉinio u subotu, a

Isus im reĉe:«Ovo je Abrahamova kći.» U biti za tadašnje vrijeme to je predstavljalo pravi

skandal – tako visoko cijeniti ţenu! Abraham je bio otac plemena kojeg su svi poštovali – a

sada Isus kaţe: «Ovo je Abrahamova kći» . K tome još, to je izjava jednog muškarca! Isus se

dakle i u tom pogledu pokazao kao buntovnik, kao «neugodan suvremenik».

Poloţaj ţene kod Isusa iz nazareta, novinar Gerhard Adler u jednoj radio-emisiji saţeto izlaţe

ovako: «Isus je isticao ţene na naĉin koji je u ţidovskom društvu bio upravo skandalozan. On

je prekršio zakon koji odreĊuje da se preljubnicu kamenuje. Ţenu je pustio da ide kući i k

tome je još raskrinkao licemjerje muškaraca koji su je optuţili. „Tko je od vas bez grijeha

neka prvi baci kamen na nju.“ On je prihvatio dar ljubavi jedne poznate gradske bludnice,

koja Mu je pomazala stopala. … On je razgovarao sa ţenama – ĉak i s takvima koje su stajale

sasvim nisko u socijalnom hijerarhijskom poretku kao Samarijanka i Kananejka. On je išao u

kuću dviju ţena, Marije i Marte, i time se ogriješio o sve dobre obiĉaje.»

Od Isusa nije predajom prenesen niti jedna jedincata rijeĉ koja bi dala povoda za ugnjetavanje

ţene ili za njeno iskljuĉivanje iz bilo koje duhovne sluţbe. Na poĉetku u crkvi još nije

postojala diskriminacija ţena; one su imale pristup apostolatu kao i Ċakonatu. Ţene su u

ţivotu zajednice sudjelovale kao iscjeliteljice i proroĉice.

Kao što je već spomenuto, u prakršćanskim zajednicama postojale su razne zadaće: s jedne

strane proroĉka rijeĉ, te iscjeljivanje i pouĉavanje, s druge strane, zadaće upravljanja. Sve su

te zadaće obavljale i ţene. U Djelima apostolskim ĉitamo u 2, 17:«U posljednje ću vrijeme –

veli Gospodin – izliti od svog Duha na svako ljudsko biće, te će proricati vaši sinovi i vaše

kćeri. TakoĊer ću u ono vrijeme izliti od svog Duha na svoje sluge i sluškinje , te će

proricati.» Tako je bilo naviješteno, a zatim se tako obistinilo. Luka npr. u Djelima

apostolskim 21, 9 spominje «Filip je imao ĉetiri kćeri djevice, obdarene proroĉkim darom.»

Da su mnoge ţene bile na ĉelu takozvanih kućnih zajednica, saznajemo u Novom zavjetu:

«„Apija je s drugom dvojicom bila na ĉelu kućne crkve u Kolosi (Fil 2) Nimfa u Laodiceji,

Lidija u Tijatiri i Feba u Kenhreji vodile su skupove u svojim kućama (kol 4,15: Dj 16,15;

Rim 16,1)“76

Posvuda u Novome zavjetu susrećemo ţene. Zanimljivo je da se u poslanici Rimljanima 16,7

spominje ĉak jedna apostolica, dakle izaslanica po imenu Junija. To su ime zatim oko godine

1300 lukavi teolozi promijenili u «Junije», što bi bio muški oblik. Da je takvo muško ime

uopće postojalo u antici nitko meĊutim nije mogao dokazati.

Po ovom se postupku moţe išĉitati da je jednom moralo doći do obrata, jer: Kod Isusa su ţene

bile ravnopravne, takoĊer i u prvim prazajednicama – a zatim je odjednom drugaĉije. Poznata

je Pavlova izjava koja se danas moţe proĉitati u Bibliji u 1. Poslanici Korinćanima 14,34:

«…ţene neka na sastancima šute! Njima se ne dopušta govoriti, već neka se pokoravaju kako

im Zakon propisuje.»

Pavao je zahtijevao pokornost ţene –

s pogubnim posljedicama do danas

Ovdje se postavlja pitanje: Moţe li se neprijateljstvo prema ţenama u katoliĉkoj i luteranskoj

crkvi pripisati Pavlu?

Pavao, koji se prvobitno zvao Savao, bio je rimski graĊanin i rimsku je tradiciju unio u crkvu.

Kratak citat Karlheinza Deschnera: «Najranije podcjenjivanje ţene u kršćanstvu potjeĉe od

Pavla koji se pritom nigdje ne moţe pozvati na Isusa. A onda je Pavao ĉesto taj na koga se

pozivaju i ĉije neprijateljstvo prema ţenama nastavljaju krivotvorinama. Primjereno tome su

kasnije i od Isusovih uĉenika napravili propagatore djeviĉanstva i mrţnje prema ţenama.

Štoviše, za Petra, prvog «pape» i oca obitelji, kasnije se tvrdi da je pobjegao iz svakog mjesta

koje je skrivalo ţenu, a zatim mu se jednostavno stavlja u usta: «Ţene nisu dostojne

ţivota.»77

Poslanica Efeţanima, koja potjeĉe od samog Pavla ili od nekoga njegovog uĉenika, jasno

pokazuje koliko mnogo je Pavao preuzeo antiĉke predodţbe ugnjetavanja ţena. U Poslanici

Efeţanima 5,22-24 se kaţe: «Ţene neka se pokoravaju svojim muţevima kao Gospodinu, jer

je muţ glava ţene kao što je Krist glava crkve. Štoviše, kao što je crkva pokorna Kristu, tako

neka budu i ţene u svemu svojim muţevima!»

Na ovo se mjesto u tekstu katoliĉka crkva poziva još i danas kada odreĊuje: Ţene ne mogu biti

svećenici. Ţenama se ne povjeravaju niti druge crkvene sluţbe, već su one kao i prije,

iskljuĉene od većine sluţbi katoliĉke hijerarhije. U vezi s tim se crkva naprotiv ne poziva na

Isusa, jer je Isus uvijek potpuno jasno isticao ravnopravnost. O tome naravno u katoliĉkoj

crkvi nema ni rijeĉi, nego se ona poziva na Pavla koji je iz poganstva i antiĉkog okruţenja

preuzeo podĉinjavanje ţene.

Kod Rimljana se ţena smatrala manje vrijednom. U rimskom carstvu niti je bilo moguće da

ţena obnaša neku sluţbu, niti da nastupa u javnosti. Kraj ravnopravnosti ţene u ranom

kršćanstvu došao je najkasnije onda kad se nastajuća crkvena hijerarhija prilagodila rimskoj

drţavi. Ona se povezala s rimskom drţavom i time je potpuno preuzela i pravne i

organizacijske pretpostavke te drţave. U to je spadalo takoĊer da ţene npr. više nisu mogle

biti na ĉelu kućne zajednice, kao što je prije toga bilo uobiĉajeno. «Gospodari stvaranja» uzeli

su tada sve u svoje ruke.

Pavao je u prakršćanstvo unio rimska pravila koja su dakako bila takoĊer poganska. On je od

Rimljana i antiĉkog svijeta preuzeo kako preziranje ţena tako i drţanje robova. zapravo se

problem ţena što ga je Pavao stvorio mora stvarno spomenuti istovremeno sa zagovaranjem

drţanja robova. Pavao je izriĉito protumaĉio da je drţanje robova ispravno i zapovjedio je

robovima da se pokoravaju svom gospodaru, prije svega ako je on bio kršćanin. U tom sluĉaju

je on zahtijevao ĉak posve osobito pokoravanje. Pavao je dakle u velikoj mjeri pribliţio

robove i ţene u njihovom statusu, u njihovoj vrijednosti, što je odluĉujuće obiljeţilo kasniju

povijest takozvanog kršćanstva.

Marija u crkvi vrijedi kao jedinstvena, izuzetna pojava

meĊu svim ţenama.

Marija je dakako bila takoĊer ţena. Stjeĉe se dojam da je Marija kao ţena iznimka u

katoliĉkoj crkvi, kao da je ona jedina ţena koja se trpi u toj «muškoj udruzi». Iz toga se dade

zakljuĉiti da Marija dakle ne spada u «portu prodora vraga», kroz koju su kao što je poznato

prolazili i mnogi pape?

U stvari, Marija ne pripada tamo, jer katoliĉka dogma sasvim jasno kaţe da je ona bez

istoĉnoga grijeha (Neuner-Roos br.479: «potpuno je oĉuvana od svake ljage istoĉnoga

grijeha»)). Prema katoliĉkome nauku duša svakog ĉovjeka biva okaljana istoĉnim grijehom.

Prema dogmi iz 1854. kod Marije je to iskljuĉeno. Zbog toga ona nije porta prodora vraga, i

takoĊer se nauĉava da njeno tijelo nije istrunulo u grobu. U tom pogledu se ona smatra

jedinstvenom izuzetnom pojavom.

Marija se naziva i nebeskom kraljicom. Mora se pretpostaviti da taj marijin kult sa svim

atributima – Nebeska kraljica, Majka Boţja, Bogorodica – sluţi tome da koliko toliko

kompenzira duboku neĉistu savjest katoliĉke crkve: Preziranje ţena koje u toj crkvi djeluje

tako trajno biva poravnato marijinim kultovima, štovanjem ţene koja je preuveliĉana u

«Majku Boţju». Sigurno bi više o tome mogao reći dubinski psiholog, ali i za laika je

oĉigledno da tu vlada shizofreni stav prema ţeni. S jedne strane se Marija uzvisuje u Boţicu, s

druge strane se ostatak svih ţena ocrnjuje.

Prema crkvenom nauku Marijino tijelo se nije raspalo. Kada je marija – prema crkvenom

tumaĉenju – tjelesno uzašla u nebo, je li to tada bilo tijelo koje je već duţe leţalo u grobu? Je

li ono tada uzašlo na nebo, ili kako si to drugaĉije moţemo predoĉiti?

Dogma da je Marija sa svojim tijelom bila primljena u Nebo, bila je proglašena 1950. Premda

je njezino tijelo već vrlo dugo leţalo u grobu, ono se navodno tamo nije raspalo –

neraspadnuto tijelo je zatim bilo primljeno u Nebo. Kada je toĉno bio trenutak tog prijama u

nebo, nije vidljivo iz dokumenata. Ali neraspadljivost tijela je po katoliĉkom nauku preduvjet

za to tjelesno uzašašće. Jer Marija je umrla, to dakako katoliĉka crkva priznaje.

Kako se to stvarno moglo desiti? Marija je dakle izišla iz groba, s tijelom koje ni nakon

nekoliko godina ili desetina godina nije bilo raspadnuto.. A zatim je ona, prema katoliĉkom

nauku, sa svojim tijelom uzašla u Nebo …?

Premda ovo ponetko smatra besmislicom – to je meĊutim stvarno dogma, što se moţe

proĉitati u knjizi «Vjera crkve» pod rubnim brojem 487: «Vjerska je istina objavljena od

Boga da je neokaljana, vazda djeviĉanska Majka Boţja Marija, ispunivši tijek zemaljskog

ţivota, bila s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Ako se stoga – saĉuvaj Boţe – netko

usudi poricati ili svjesno dovoditi u sumnju tu istinu što smo je Mi» - naglašavamo: «Mi»

napisano s velikim slovom! – «definirali, on treba znati da je potpuno otpao od boţanske i

katoliĉke vjere.»

A tko je onaj tko se tu obiljeţava kao «Mi»? – To moţe biti samo jedna snaga koja hoće

uništiti normalni zajedniĉki ţivot meĊu ljudima, takoĊer izmeĊu muškarca i ţene, snaga koja

hoće dovesti u nered sve prirodne osjećaje što ih ĉovjek ima, snaga koja hoće izbrisati sve

dobro, od Boga dano, što ĉovjek u sebi nosi; koja hoće sprijeĉiti da ĉovjek nastoji stvarno

voditi ţivot po boţanskim zakonima. – To ne moţe biti nitko drugi nego Boţji protivnik.

Ako Petrova stolica zastupa nešto takvo – tko onda sjedi na Petrovoj stolici? Onaj tko to

zagovara.

Ako sve ĉinjenice što smo ih već izloţili u ovom serijalu promotrimo u vezi s nekoliko detalja

o kojima je ovdje bilo rijeĉi, tada moţemo utvrditi: Omalovaţavanje ţene na jednoj strani i

preuveliĉavanje jedne jedine ţene kao kompenzacije za sve zlo što se dugima dodjeljuje,

savršeno se uklapa u tradiciju koju smo skicirali. To je tradicija iz vremena prije Krista.

Govorili smo o Rimu. Rimska tradicija je stvarno ĉisto poganska; ta se poganska tradicija

nastavila u katoliĉkoj crkvi.

Posljedica ocrnjivanja ţene tijekom stotine godina: inkvizicija.

Najbrutalnija, nevjerojatna muĉenja nedostojna ĉovjeka,

osobito ţena od sadista u sluţbi katoliĉke crkve

Koje stvarne posljedice za ĉovjeĉanstvo je imao taj stav katoliĉke crkve u proteklih 2000

godina?

Jedno od najmraĉnijih poglavlja katoliĉkoga idolatrijskog kulta je inkvizicija koja je svoj

izravni nastavak našla u progonima vještica. Znamo da se glavna grupa ţrtava tih progona,

koji su koštali ţivota oko tri milijuna ljudi, preteţno sastojala od ţena. Bezbrojne ţene su kao

vještice bile spaljene na lomaĉama. Za to je bilo dovoljno da im se pripiše bilo što, npr. da su

zaĉarale miševe, da su opĉinile djecu ili da su skuhale nekakav napitak. To je već bilo

dovoljno da ih se preda crkvenoj inkviziciji. Te su ţene zatim bile okrutno muĉene i najĉešće

spaljene. Pribor što se upotrebljavao za muĉenje ţena bio je mnogo brutalniji od onoga koji se

koristio za heretike, koji su isto tako bili ţrtve inkvizicije.

Upravo se u pogledu inkvizicije moţe reći: Još nikada nije bilo religije koja toliko mnogo

propovijeda ljubav prema bliţnjem i prakticira toliko mnogo mrţnje prema bliţnjem i toliko

mrţnje prema ţenama. Samo u tome jednom, doduše negativnom pogledu crkveno kršćanstvo

– evangeliĉke kao i katoliĉke provenijencije – stvarno zauzima posebno mjesto meĊu

religijama. Posebnost u pozitivnom smislu, u pogledu ĉovjeĉnosti i zaštite ljudskih prava,

crkveno kršćanstvo ne posjeduje. Svako se ljudsko pravo štoviše moralo provoditi protiv

ogorĉenog otpora crkve, katoliĉke kao i evangeliĉke.

U vezi s tim 1988. godine se nedavno umrli papa Ivan pavao II. izjasnio na znaĉajan naĉin:

«Ţena mora šutke slušati i potpuno se podĉiniti. Ne dopuštam ţeni da pouĉava i da se uzdiţe

iznad muškarca. Prvo je dakako bio stvoren Adam, a tek onda Eva.» Oĉigledno se Ivan pavao

II. inspirirao od Pavlovih rijeĉi u 1. Poslanici Korinćanima.

Vratimo se progonima vještica. Teren za to je bio odluĉujuće pripremljen djelom dominikanca

Heinricha Kramera (lat. Institoris), danas još poznatim kao «Ĉekić za vještice», knjiga koja je

usmjerena skoro iskljuĉivo protiv ţena. Kao vrhunac toga moţda bi se moglo spomenuti do

kojeg je rezultata došao Kramer. Uzeo je rijeĉ »femina» i rastavio na dva dijela «fe» i

«minus». «Fe» od fedes, znaĉi vjera, «minus» znaĉi manje. Iz toga je on zakljuĉio da u tom

smislu «femina» znaĉi «ona koja ima manje vjere» u smislu: Ţena je ipak samo nesavršena

ţivotinja. Toliko o spoznaji dominikanskog redovnika koji se stalno poziva na izjave crkvenih

uĉitelja.

Takozvanom «Vještiĉjom bulom» papa Inocent VIII. je 1484. otvorio put «Ĉekiću za

vještice». Posljedice te knjige i vještiĉje bule bile su skandalozne.

Predoĉimo si malo što se zbivalo u muĉilištima inkvizicije. U knjizi «Nova inkvizicija»

poznatoga religijskog znanstvenika i teologa, prof. Hubertusa Mynareka moţe se proĉitati:

«U patrijarhalno-muški strukturiranoj crkvi ţene su automatski morale biti kaţnjavane ĉesto

još teţe od heretiĉkih muškaraca. … Postojali su osobito-specifiĉni instrumenti za muĉenje

ţena, npr. «vaginalna kruška» koja se pritezanjem vijka širila kidajući utrobu i maternicu.

Postojale su «prsne pandţe» koje su komadale grudi; druge su pandţe, uţarene,

prouzrokovale «samo» jedan «ugriz» na grudima nevjenĉanih majki, dok su djeca leţala uz

majĉine noge i bila poprskana njihovom krvlju. Postojali su «španjolski pauci» tj. ĉetveroprste

kandţe poput škara koje su ţrtvu za straţnjicu, za grudi, za trbuh ili glavu, ali ĉesto sa dvije

kandţe za oĉi ili uši, podizale uvis.» TakoĊer su postojale «oralne kruške za brbljave ţene» -

«dakle umjetniĉki izraĊen ţeljezni ĉvor ĉiji je zašiljeni kraj izazivao paranje grla.»78

Tko si sve ovo realistiĉno predoĉi, ne moţe ravnodušno ĉitati omalovaţavajuće citate onih

crkvenih uĉitelja protiv ţena. Ĉovjeku našeg doba oni se ĉine apsurdnima i ĉak smiješnima.

MeĊutim ako si ĉovjek osvijesti kakva je patnja, kakva su jeziva umorstva nastala iz toga,

tada se ĉovjeku oduzme govor.

A što o tome kaţe današnji papa Benedikt XVI?

Pred tom si pozadinom ĉovjek mora predoĉiti intervju kardinala Ratzingera kratko prije

njegovog izbora za papu, u kojem je on potpuno opušteno objasnio po smislu: «Mi smo

naravno u kontinuitetu s Inkvizicijom. Ali ipak se ne moţe poreći da je s inkvizicijom

nastupio odreĊeni napredak. Njeni su osuĊenici barem bili ispitani prije nego su ih osudili.»

A kako je to «ispitivanje» izgledalo nalazimo ilustrirano u opisu prof. Mynareka. Ono se

sastojalo od barbarskih, najbrutalnijih muĉenjia nedostojnih ĉovjeka koje su nad ţenama

provodili sadisti koji su djelovali u sluţbi katoliĉke crkve.

U tom pogledu Ratzingerova se izjava od oţujka 2005. moţe opisati samo kao skandal o

kojem se u javnosti ne bi trebalo dulje šutjeti. Svatko drugi tko bi u javnosti takve oĉigledne

okrutnosti na taj naĉin prikazivao bezazlenima, bio bi normalno pozvan na odgovornost od

njemaĉkih drţavnih odvjetnika zbog odobravanja genocida, zbog odobravanja neĉovjeĉnih

okrutnosti.

Predoĉimo si kad bi netko na taj naĉin bagatelizirao holokaust. Što bi se dogodilo s tim

ĉovjekom? Ali jedan Rimski kardinal, koji kasnije biva izabran za papu, moţe si to dopustiti!

Njemaĉki katolici, njemaĉka javnost i njemaĉka politika šute o tome. To je jedan od razloga

zašto u ovome razgovoru za okruglim stolom moramo tako podrobno i jasno upozoriti na

prošlost i sadašnjost te crkve. Većina onih koji su još ĉlanovi te crkve, uopće ne znaju

kakovoj organizaciji s kakvom zloĉinaĉkom prošlošću pripadaju i kako predstavnici te crkve

bagateliziraju te zloĉine.

A na toj crkvi stoji Petrova stolica! – Tko sjedi na Petrovoj stolici?

Moţemo si to predoĉiti: To su oni koji odobravaju ta nevjerojatna muĉenja, taj duboki prezir

prema ţenama i mnogim drugim ljudima. To su oni koji ne ĉine ono što nas je Isus pouĉavao,

nego zapravo krajnju suprotnost. Prema tome to je Antikrist.

Luther: «… nema milosti za te vještice!»

Svaki protestant obiĉno polazi od toga da nema nikakve veze s neĉim takvim ili sliĉnim.

Dakle upitajmo: Kako stoji stvar s preziranjem i diskriminiranjem ţene u protestantskoj

crkvi? Nije li Luther sudjelovao u toj prošlosti?

Luther je , kao i Calwin, bio uvjeren da npr. postoje uroci i sporazum s Ċavlom. I on je

zagovarao sudski progon vještica. Pritom se pozivao na tekst iz Starog zavjeta, na Izlazak 22,

17, koji glasi: «Ne dopuštaj da vraĉarica ţivi!» To je za Luthera vrijedilo, i meĊu ostalim

došlo je do izraţaja u jednoj «propovijedi o vješticama» koju je on odrţao. Poznata je

Lutherova izjava:«Neću samilost za te vještice. Ţelim da ih se spali komad po komad.» Već je

iz ovoga jasno kakav je bio Lutherov stav prema vješticama. Ali ne samo prema takozvanim

«vješticama», već općenito prema ţenama. One kod njega nisu prolazile ništa bolje nego kod

njegovih katoliĉkih kolega.

Lutherove izjave o tome kako je cijenio ţenu kao takvu, obiljeţene su sliĉnim

podcjenjivanjem kao kod izjava citiranih crkvenih otaca katoliĉke crkve. Kod Deschnera se

moţe proĉitati: «Kao bilo koji crkveni otac Luther je priĉu o grješnom padu iz raja tumaĉio u

korist muškarca kojem pripada «vlast», dok se ţena mora «pognuti». Muškarac je «viši i

bolji», «ĉuvar djeteta»; ţena «polovica djeteta», «bijesna ţivotinja», najveća ĉast koju ima je

to što su sve nas rodile ţene».79 .

Za luthera ţene su «najslabiji alat» i samo «subaštinice milosti»80 .Prema Lutherovim

predodţbama ţena moţe postati blaţenom raĊanjem djece, ali to kod njega ne vrijedi za

«ţidovske i turske ţene», nego samo za «ţene koje su kršćanke». – To nema nikakve veze s

uĉenjem Isusa iz Nazareta, za koje je vjerovao da ga propovijeda. To vrijedi isto tako i za

sljedeće Lutherove rijeĉi u sluĉaju smrti majke za vrijeme babinja: «Blago vama koje umirete

u plemenitom djelu i poslušnosti Boţje».81 Ili još grublje: «Ako se one noseći umore i

napokon umru, ništa ne smeta. Neka samo umru noseći, one za to postoje.»82 Toliko o

ĉasnome Dr. Martinu Lutheru ĉiji se karakter stalno prikazuje kao osobito uzoran.

Egzorcizam: Istjerivanje vraga je opet «in».

Što stoji iza toga?

Kada se govori o tome da su ţene ĉesto bile okrivljivane za ĉarobnjaštvo, postavlja se pitanje:

Pa je li danas to drugaĉije? I danas se stalno govori o istjerivanju vraga, o egzorcizmu.

Zadnji sluĉaj istjerivanja vraga koji je završio smrtno, dogodio se u Njemaĉkoj, u

Klingenbergu na Majni. Tadašnji Würzburški biskup Stangl je 1976. dao dozvolu za

egzorcizam na studentici pedagogije Anneliese Michel. Tijekom mnogih seansi egzorcizma u

roku od pola godine mlada je ţena smršavjela do krajnjih granica. Napokon je izgledala

strašno i na kraju umrla – u biti kao izravna posljedica tog egzorcizma. Tada je došlo do

sudskog postupka u kojem su crkveni egzorcisti dobili uvjetne kazne.

A to podupire današnji papa Benedikt! Jedna novinska vijest kaţe da je organizirao napredan

teĉaj za egzorciste, koji po njegovom mišljenju vrše «vaţnu sluţbu za crkvu».83

Glavni egzorcist u Vatikanu, pater Gabriel Amorth, već je preko ĉetrdeset puta obavio

egzorcizam. «Hamburger Abendblatt» (16.9.2004.) opisao je kako izgleda «mjesto radnje» tih

egzorcista. U izvještaju se kaţe: «To je jezivo mjesto u blizini Vatikana. Ĉim se uĊe u

samostan izgleda kao da normalni svijet nestaje. Iza tog samostana je mraĉna kupaonica. Tu

ima lanaca za vezanje ţrtava ukoliko su teško opsjednute vragom, a posvuda vise svete sliĉice

na zidu.» Ovo nekoliko rijeĉi dade naslutiti kako izgleda egzorcizam koji se svakodnevno

prakticira s blagoslovom papinske vlasti.

Poneke muĉi briga da bi se u Vatikanu inkvizicija mogla modernizirati, kako bi se zatim

moţda ponovo primjenjivala pod imenom «istjerivanja vraga».

Ta je briga opravdana jer dakako i danas postoji «Kongregacija za nauk vjere», koja napokon

ne ĉini ništa drugo nego nastavlja inkvizicijsku vlast pod drugim imenom – i po mogućnosti je

unapreĊuje? Ne zna se što bi se moţda uskoro moglo oĉekivati od te vlasti …

U dalekoj i bliskoj prošlosti crkve posve uobiĉajeno:

Seksualne zloupotrebe u svakoj prilici.

Neţeljeno roĊena djeca bila su ubijena.

Ţena u katoliĉkoj i luteranskoj crkvi ipak ţivi opasno. Upravo bi se ţenama, koje plaćaju

crkveni porez, koje idu u crkvu ili su katolkinje ili luteranke, moralo savjetovati da što je

moguće prije primjene ono što je Ivanu iz Patmosa doviknuo glas s neba: «IziĊite iz nje, moj

narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijeliti njezinih muka (zala)».

(Otkr 18,4)

Koje muke su ljudi crkve već nametnuli ţenama, u ovoj emisiji je stvarno samo sasvim lagano

nagoviješteno, jer istina je tako okrutna da se u jednoj radioemisiji uopće ne moţe iznijeti.

A sve to dakako nije samo prošlost! Vratimo se samo malo natrag u godinu 2001. i predoĉimo

si naslove tadašnjih novina: «Vatikan priznaje: Svećenici prisiljavaju opatice na seks, Biskupi

u Africi prisiljavaju ţene na seks«. Vatikan je tada to smatrao nevaţnim, govoreći da je to

iznimka. Ali nešto kasnije su postali poznati takvi sluĉajevi iz 24 zemlje, meĊu kojima su

Brazil, Kolumbija, Indija, Filipini, Italija i Irska – dakle i iz Europe. Predstojnica samostana

koja je traţila pomoć od biskupa bila je disciplinski kaţnjena.

Vidimo da se i godine 2001, dakle danas, od strane crkve još uvijek ţeni ne priznaje ljudsko

dostojanstvo. Da se kod ovih seksualnih zloupotreba ne radi samo o izuzetnim sluĉajevima

pokazuje jedna studija provedena u Americi. Prema njoj je 40 posto ameriĉkih opatica – oko

34.000 ţena! – najmanje jedanput bilo ţrtvom seksualne zloupotrebe od svećenika ili drugih

opatica. Tu se ne moţe govoriti o pojedinaĉnim sluĉajevima.

Ovo meĊutim ponekoga zaĉuĊuje! Jer još na poĉetku ove emisije ĉuli smo da su ţene «porta

prodora vraga». A pape, koji su to izjavili, sigurno su imali na umu da bi se muškarac trebao

drţati podalje od ţena. Ĉudno je da sada, u današnjem vremenu, dolazi do takvih zloupotreba.

Moralo bi se ipak poći od toga da ţene koje na trgu sv. Petra poboţnim licem kliĉu papama,

mogu biti sigurne da se barem onaj koji sjedi na Petrovoj stolici, trudi oko te askeze i

suzdrţava se «porte prodora vraga»…

Bacimo još jedan pogled u crkvenu praksu prošlosti. Postoje mnogi izvještaji o tome što se

npr. dogaĊalo i zbivalo na saborima. Stotine konkubina i bludnica su stalno išle s biskupima i

bile su prisutne na crkvenim skupovima. Ovdje citiramo iz knjige Karlheinza Deschnera

«Kriţ s crkvom» - uostalom vrlo preporuĉljiva knjiga ne samo za ţene: «Kod drţavnih

sveĉanosti i velikih crkvenih skupova nisu nedostajale ni putujuće gospoĊice. Na drţavni

sabor u Frankfurtu 1394. hitalo je osamsto bludnica, na sabore u Baselu i Konstanzu, navodno

tisuću i petsto. Ali i putujući sluţbenici su mogli troškove svojih posjeta bordelima proknjiţiti

kao izdatke.»

«Nije nikakav sluĉaj da su papinski gradovi stalno bili preplavljeni osobito prostitutkama.

Petrarca izvještava o tome za Avignon, a zatim je Rim dugo vremena blistao mnoštvom svojih

Puellae publicae.

Jedna priliĉno pouzdana statistika 1490. godine tamo pokazuje 6 800 honorarnih djevica – na

jedva sto tisuća stanovnika; svaka sedma Rimljanka je bila prostitutka. A moţda je moderna

kurtizana nastala ĉak (…) na papinskom dvoru u Avignonu. Tamo je bilo mnoštvo lijepih

ţena, a ţena je u okruţenju crkvenog kneza uvijek mogla biti samo metresa, što se tada

nastavilo i u Rimu» (str.370)

Metrese su dakako tu i tamo postale trudne. Spreĉavanje trudnoće tada još nije funkcioniralo

tako dobro. Dakle uvijek je bilo djece. Što se s njima radilo?

Kod Deschnera se moţe proĉitati da se u Stralsundskome samostanu Brigita i u samostanu

Mariakron pronaĊene «skrivene i zakopane djeĉje glave, takoĊer i cijela trupla» (str. 139) U

ispraţnjenome rimskom samostanskom ribnjaku na vidjelo je izašlo ĉak tisuće djeĉjih kostura.

Djeca opatica, redovnika ili klerika, koja su umakla toj sudbini, najĉešće su bila na brzinu

pretvorena u crkvene robove.

Kako je naprotiv licemjeran poziv kardinala Meisnera iz Kölna dok grmi protiv pobaĉaja! On

kaţe: «Prvo Herod koji daje ubiti djecu Betlehema, zatim Hitler i Staljin koji su uništili

milijune ljudi, a danas se u našem vremenu ubijaju milijuni neroĊene djece.» To se moţe

proĉitati u «Spiegel»-u od 7 sijeĉnja 2005. Niti rijeĉi o vlastitoj instituciji, niti rijeĉi o tome

što su njezini zastupnici radili s neroĊenim i roĊenim ţivotima - tijekom ovih stoljeća i

tisućljeća.

Moţda je meĊutim Meisner automatski tu uraĉunao i svoju instituciju? Moţe se poći od toga,

jer licemjernost katoliĉke crkve ne poznaje granice. I u 2005. godini je Vatikan npr. osudio

prostituciju kao moderno ropstvo. A mi smo upravo ĉuli tko je više ili manje glavni odgovorni

za to što se prostitucija mogla u toj mjeri raširiti u «kršćanskim» zemljama. Po licemjernosti

se Vatikan dakle jedva moţe nadmašiti.

Sada se moţe takoĊer razumjeti to što Goethe pušta svog Mephista da kaţe: «Ljudi ne bi

osjetili vraga, ni kada bi ih drţao za kragnu».

Bez uvjerljivog priznanja krivnje i pokajanja crkve

Postavlja se pitanje: Jesu li Petrova stolica i Lutherova crkva obavile pokoru za svoje

nezamislive zloĉine nad ţenama i djecom?

Bacimo prvo pogled na drţanje Lutherove crkve. Lutherova crkva još i danas izjavljuje da

hoće poštivati Lutherovu tradiciju i da Luthera vidi kao uzor. To se moţe proĉitati i na

Internetu u izjavama biskupa evangeliĉko-luteranske crkve. Dakle ni rijeĉi o Lutherovim

hajkama protiv ţena. Sigurno da se u pojedinim sluţbenim stavovima izraţava ţaljenje zbog

Lutherovog antisemitizma, ali ne i zbog stava prema ţenama. Sve u svemu se u Lutherovoj

crkvi nisu odvojili od tog uzora – premda je on pozivao na ubojstvo premlaćivanjem; premda

je duhovni zaĉetnik holokausta; premda je meĊu ostalim, odgovoran i za spaljivanje vještica. -

Toliko o evangeliĉko-luteranskoj crkvi.

Rimokatoliĉka crkva je u godini 2000. preko pape Ivana Pavla II. dala priopćenje. Ali ne

moţda zato što se ona kao crkva ogriješila kriţarskim ratovima, inkvizicijom, zloĉinima nad

ljudima, osobito nad ţenama i grupama ljudi, te istrebljenjem ĉitavih naroda, već zato što su

se pojedini kršćani naţalost ogriješili, pogreške koje su za ţaljenje. Tadašnji papa je to prodao

kao veliko Mea culpa svoje crkve.

U stvarnosti to nije ništa drugo nego velika laţ! Postoji toliko mnogo papinskih bula,

proklamacija o inkviziciji, o progonima vještica, o progonima Ţidova. Samo za progon

Ţidova postoji 30 papinskih bula, sluţbenih spisa pape. On ipak ne moţe jednostavno tvrditi

da su njegovi pojedini sljedbenici poĉinili greške koje su za ţaljenje!

Osim toga pitanje pokajanja ostaje otvoreno. Upravo je bilo izloţeno da još nije izreĉeno ni

priznanje krivice, a kamoli pokajanje. Što bi znaĉilo pokajanje? O pokajanju se moţe govoriti

samo ako se isto više ne ponavlja i uĉinjeno se nadoknadi. O ovome zadnjem ne moţe biti ni

govora, ako npr. imamo u vidu zloupotrebe poĉinjene od svećenika o kojima se izvještavalo.

Koliko tisuća seksualnih zloĉina katoliĉkih svećenika postoji u ĉitavom svijetu koji se sada

otkrivaju! Ili, ako govorimo o inkviziciji: Inkvizicija se dogaĊa i danas kao i onda – samo

drugim sredstvima. Dakle: Niti luteranska crkva niti vatikanska crkva nisu se pokajale, a da se

ne govori o nadoknadi ili o financijskoj odšteti.

Istjerivanja vraga.

Egzorcizam – pripreme nove inkvizicije?

Što se inkvizicije tiĉe, nije iskljuĉeno da današnji papa u Rimu izgraĊuje takoreći modernu

inkviziciju koja zapoĉinje s istjerivanjem vraga. Jer je kardinal odgovoran za ceremonije, koji

je dugo smatran papinskim kandidatom, kardinal Francis Arnize, rekao da mu se katkad ĉini

«da se istinski ĉuvari katoliĉke baštine mogu naći juţno od Sahare.»84 8 Zna se što je juţno

od Sahare: Tamo vlada kult Voodoo. Ako si dopustimo da na nas djeluje izgled prostorija za

istjerivanje vraga, da u tim ceremonijama ljude vezuju – tada to jako zvuĉi kao srednji vijek,

ĉitaj: inkvizicija.

Nova istjerivanja vraga obrazlaţu se meĊu ostalim time da sotonizam uzima maha. To dakle

znaĉi: Netko tko sam sjedi na stolici sotone, tu pripisuje sotonizam drugima. Upravo je

oĉigledno: Tu se nešto sprema. Budni analitiĉar se pita: Priprema li se moţda tu nešto? Traţe

li se ponovo izgovori? Hoće li se opet varati zamjenom etiketa? – Vrag zna lukavo pripremiti

svoje akcije …

Papa Benedikt VI. je, kako je već spomenuto, kao jedan od svojih prvih sluţbenih poteza

organizirao teĉaj za istjerivanje vraga – za koji su već prispjele mnoge prijave klerika koji

hoće nauĉiti kako se provodi egzorcizam. Kod pojma «istjerivanje vraga» moţda netko prvo

pomisli na nešto spektakularno što se objavljuje kao vrag. Ali ne treba se zavaravati! Prema

rimokatoliĉkom nauku u savezu s vragom su svi oni koji poznaju katoliĉki nauk ali ga ne

prihvaćaju. To vodi do pretpostavke da bi se podruĉje istjerivanja vraga moglo ubuduće

proširiti, jer su s katoliĉkog gledišta mnogi obuzeti vragom.

Ovdje bi se moglo upitati: Pa gdje bi onda uopće vrag zapoĉeo? Moţda izravno na Petrovoj

stolici? I: Na ĉemu stoji Petrova stolica? Na ĉemu je sagraĊena, što je njezin temelj? – Ali

tamo on vjerojatno neće poĉinjati …

U svakom sluĉaju moglo bi se svim ţenama, našim sestrama, savjetovati da istupe iz te

crkvene udruge slabića koja se hoće samo profilirati kao takva koja navodno nasljeduje isusa.

U stvarnosti ti slabići nasljeduju one koji su im otvorili portu. A kako se ona zove? – Porta

prodora vraga.

Dragi ĉitatelji, dragi slušatelji! Ponešto o ĉemu Vas je ova emisija informirala zvuĉi moţda

još više zastrašujuće i moţda još grublje nego u našim ranijim prijenosima. Ali budite

uvjereni: To je stvarno samo vrh ledenog brijega.

Svatko moţe pristati uz kult što ga ţeli nasljedovati. Ali kada se taj kult s tako ekstremno

bestijalnim djelovanjem i takvim sotonskim naukom koristi baš imenom Isusa, Krista, kako bi

zavodio ljude, tada upravo prakršćani neće šutjeti.

Naravno da je svatko slobodan ĉiniti ili ne ĉiniti što hoće. Ali u vezi s tim – upravo ono što se

tiĉe omalovaţavanja ţena ili prakse kao što je istjerivanje vraga – poneki bi moţda mogli

pomisliti takoĊer i na svoju djecu, prije nego ih prepuste takvoj instituciji, jer se zna kolike su

tisuće i tisuće teških zloĉina poĉinili klerici nad djecom, i u sadašnjosti. Odluĉite pametno!

Ponovimo: Svatko ima slobodu ĉiniti što ţeli. Ali pomislite i na svoju djecu.

Ako ste se odluĉili, tada Vam na ovome mjestu smijemo proslijediti savjet jedne mlade

prakršćanke: Potraţite zajednicu u kojoj se stvarno nasljeduje Isus, Krist.

A u sluĉaju da Vam još nije poznato: Bog govori danas ponovo. Nije sluĉajno što On, nama

ljudima, govori preko proroĉice, dakle ţene. Jer ta ĉinjenica, meĊu ostalim, upućuje i na to da

su muškarci i ţene jednaki pred Bogom, ĉak da su svi ljudi jednaki pred Bogom i da svaki

ĉovjek – svejedno muškarac ili ţene – moţe naći Boga u svojoj nutrini tako što poĊe u tihu

sobicu i tamo se u molitvi obrati Bogu.

Samostani redovnica u prošlosti i sadašnjosti.

Ţivot u samostanu je ĉesto sliĉio egzistenciji ţivo-zazidanog.

Zbog toga najprije nekoliko pitanja na temu «Neprijateljstvo crkve prema ţenama».

Podsjetimo se: U katoliĉkome crkvenom nauku crkveni otac Tertulijan ocrnjuje ţenu kao

«portu prodora vraga». O tome odmah prvo pitanje:

«Ako je ţena porta prodora vraga, zašto onda postoje ţenski samostani?»

Odgovor: Dakle, toliko mnogo ţenskih samostana je moţda postojalo i postoji upravo zbog

toga jer vrag ili vragovi su tamo mogli najbolje prodrijeti u ţene odnosno navaliti na njih?

Vrag si dakako uvijek rado stvara porte za prodor preko kojih on moţe zloupotrebljavati ljude

za svoje svrhe. Vrag ili vragovi – to su u ovome sluĉaju bili klerici i redovnici koji su tijekom

mnogih stoljeća, od ţenskih samostana, barem djelomiĉno, pravili bordele.

Kod Karlheinza Deschnera u knjizi «Kriţ s crkvom» o tome postoji sljedeća primjedba:

Sinoda u Aachenu – to je bilo za vrijeme Karla Velikog – je objavila «da su samostani

redovnica više javne kuće … nego samostani – usporedba koje se još u 9. stoljeću ĉesto

ponavljala». (str. 137)

«Kao otvorene javne kuće su nadalje bili opće poznati samostani redovnica u Interlakenu,

Frauenbrunnu, Trubu, Gottstadtu kod Berna, Ulmu i Mühlhausenu.» (str. 139)

Još u 16. stoljeću je obavljen nadzor u 88 austrijskih samostana; pritom su «popisani 387

redovnika i 86 redovnica. Tih 387 redovnika je u svojim boţjim kućama uzdrţavalo 237

konkubina i 49 supruga. 86 postojećih redovnica imale su sveukupno 50-oro vlastite djece»85

.

Tako je bilo od antike do doba reformacije. Naravno ne moţe se uopćavati. Ponekad su ţenski

samostani bili jednostavno takoreći radne ustanove u kojima se iskorištavala jeftina radna

snaga ţena. Samostani su takoĊer sluţili kao mjesta za protjeravanje mladih plemićkih kćeri

koje nisu mogli udati ili ih nisu htjeli, koje su tamo praktiĉki bile zatvorene. Bilo je bogatih

samostana, gdje su redovnice a prije svega naravno redovnici ţivjeli u luksuzu, gdje je

ponegdje za jednoga redovnika moralo rintati 6 do 8 slugu. U samostanima su se drţali robovi

i sluge, gdje su bili zatoĉeni. Redovnici u tim samostanima su zbog neumjerenog jela i pića

patili od svih mogućih bolesti, od šećerne bolesti ili raznih deformacija kostiju.

O ţivotu o samostanima se dakle ne moţe donijeti općevaţeći zakljuĉak; samo se sa

sigurnošću moţe reći: Sve to nema nikakve veze s Isusom iz Nazareta.

Sljedeće pitanje ide upravo u tom smjeru:

«Odakle zapravo dolazi ideja izgradnje samostana ili odlaska u samostan? Potjeĉe li to od

Isusa iz Nazareta?»

Odgovor: Sigurno ne, jer je Isus rekao: «Kraljevstvo Boţje je u vama.» (Lk 17,21) To znaĉi

da ga ne treba traţiti drugdje, niti kod svećenika, niti u samostanu, nego treba razviti

Unutarnji ţivot, pri ĉemu tamo gdje ĉovjek ţivi, u obitelji, u zvanju, ulazi sebi u trag, dakle

spoznaje samoga sebe kako bi okajao i promijenio ono što ne odgovara Boţjoj volji. Prvi

kršćani nisu imali samostane. Oni su zajedno ţivjeli i radili. Tek od 4. stoljeća u crkvi postoje

samostani – od onog vremena kada je institucija crkve već bila uklonila rano kršćanstvo. Dio

ljudi koji nije mogao izići na kraj s tom nekršćanskom institucijom, izabirao je taj

«evakuacijski put« u osamu samostana jer je vjerovao da će tamo doći bliţe idealima

kršćanstva.

Dakle pitajmo dalje: Ako ustanovljenje samostana ne potjeĉe iz uĉenja Isusa, Krista, - onda

odakle?

Ustanovljenje samostana potjeĉe, kao mnogo toga u crkvi, iz poganstva. U poganstvu su već

postojali pustinjaci, u Grĉkoj su postojali prosjaci redovnici koji su se skitali. Izisovi svećenici

su imali tonzuru, dakle djelomiĉno ošišanu glavu, kao kasniji redovnici u srednjem vijeku.

Preteĉe ţenskih samostana postojale su u Egiptu, u Babilonu i u starome Rimu. Tamošnje

takozvane hramske svećenice, koje su se smatrale zastupnicama velikoga materinskog

boţanstva, u mnogim su se sluĉajevima bavile pravom hramskom prostitucijom. Navodno su

to bile djevice, npr. vestalinke; u stvarnosti meĊutim, zvale su se «djevicama» samo zbog toga

jer su sve što su zaradile, prepuštale hramu.

Postoje izvjesne paralele izmeĊu ţenskih samostana i rimskih vestalinki, ne samo u vezi s

posebnom odjećom što su je morale nositi. Npr. vestalinke su bile simboliĉno udane za

Pontifeksa Maksimusa, to je bio vrhovni poganski svećenik. Znamo dakako tko danas nosi tu

titulu. Redovnice u ţenskim samostanima su se simboliĉno udavale – i još se danas udaju – za

Isusa. Na glavu im se stavljao nevjestin vijenac, na prst im se nataknuo vjenĉani prsten, krevet

je bio ukrašen kao braĉna loţnica i na njoj poloţeno raspelo.

Ostale podudarnosti: Hramske svećenice su ĉesto bile prisiljene na svoju sluţbu. To je bio

sluĉaj upravo u Rimu. Romul, osnivaĉ Rima, bio je sin hramske svećenice. Kao voĊa klana on

je kasnije sam, otmicom Sabinjanki, opskrbio hram «robom». Sliĉno nedragovoljno se više

puta izvršavalo stupanje u kasnije ţenske samostane. Redovnice su ĉesto još kao djeca, katkad

i kao dojenĉad, bile obećane samostanu. Na taj se naĉin osiguravao pomladak.86

Ovdje se prikljuĉuje sljedeće pitanje:

«Ako su se već djeca trpala u samostan, jesu li kasnije ona mogla istupiti?»

Odgovor: To nije bilo moguće. Budući da su one bile simboliĉno «udane» za Isusa iz

Nazareta, istupanje se smatralo brakolomstvom i strogo se kaţnjavalo. Moglo se dogoditi da

su dotiĉne doţivotno bile zatvorene u nekim posebnim ćelijama ili u tamnicama. Uostalom to

je još jedna podudarnost s vestalinkama. Ako su se one ogriješile o zakon hrama, tada su za

kaznu bile ţive zazidane. Ţivot u samostanu je ĉesto imao karakter egzistencije ţivo-

zakopanog. Dok su se vestalinke ipak imale mogućnost osloboditi ukoliko ih je otkupio neki

prosac, redovnicama se nije pruţala takva prilika.

Istup iz samostana i danas je povezan s teškim posljedicama. Uvijek ima ljudi koji napuste

samostan, a onda su na cesti. Jedva da su financijski zbrinuti ili osigurani za starost. Samostan

je za njih sasvim paušalno uplaćivao samo minimalne doprinose. Jedva dobivaju otpremninu,

i njihov je opstanak doveden u pitanje jer im i u toj situaciji samostan uopće ne pomaţe.

Moţe se reći: Opstanak u samostanu je u mnogim sluĉajevima obiljeţen protupravnim

oduzimanjem slobode kretanja, stalnim zlostavljanjima i za najmanje prijestupe,

uskraćivanjem spavanja, sve u svemu stalnom kontrolom i indoktrinacijom. U nekim su se

samostanima redovnici morali dvaput dnevno ispovjediti, tijekom ĉitavog ţivota, a onda su ih

još zavaravali da će na taj naĉin doći bliţe Bogu. Dakle radi se o zloupotrebi ljudskog tijela i

duše – i to ĉesto od samog djetinjstva.

Stanari samostana su bili i jesu iskorištavani. Npr. ako rade kao uĉitelji, svoju plaću predaju

samostanu i više od nje ne vide niti lipe. Svakodnevnica u samostanima i danas je povezana s

velikim osobnim ograniĉenjima. U mnogim samostanima se opata mora pitati kada se ţeli

gledati televiziju, ĉitati odreĊenu knjigu ili primiti u posjet roĊake.

To se sve odvija protivno uĉenju Isusa, krista. On je uĉio slobodi.

Nerazumljivo s pravnog stajališta:

Demokratska pravna drţava

daje instituciji crkve

slobodan prostor za gruba uskraćivanja ljudskih prava.

S pravnog stajališta treba dodati: Sve se to dogaĊa u drţavi u ĉijem su ustavu zajamĉena

ljudska prava i sloboda! Tu se postavlja pitanje zašto drţava ravnodušno promatra kada pod

tim ustavom nastaju i podrţavaju se enklave neslobode. Ĉesto se od crkvenih opunomoćenika

za sekte ĉuje kako podmeću religioznim manjinama da svoje ĉlanove iskorištavaju i

ograniĉavaju njihova prava. – Zašto ti opunomoćenici za sekte upiru prstom na druge umjesto

da poĉiste pred svojim pragom? Nigdje ne postoje tako gruba ograniĉenja ljudskih prava, tako

bezobzirni zahtjevi za apsolutnošću kao unutar crkve. Oĉigledno se radi o manevru skretanja

pozornosti kada se s katoliĉke ili evangeliĉko-luteranske strane religiozne manjine i

inovjernici pokušavaju okriviti za iskorištavanje i ponašanje protivno ljudskim pravima. Jer

ĉinjenice jasno pokazuju da u našem slobodarskom društvu još i danas ţivi srednji vijek – ali

osobito u crkvi.

Nekoliko naših slušatelja ili slušateljica bili su zacijelo malo iznenaĊeni ĉinjenicama o

neprijateljstvu crkve prema ţenama što smo ih iznijeli u našoj zadnjoj emisiji i nisu nam baš

htjeli povjerovati. Jedan dopis glasi:

«Smatram nešto jednostranim to što ste rekli o ţenama i crkvi. Ţene u samostanima npr. ţive

ipak potpuno samostalno i crkva ih cijeni i poštuje; i nisu li ţene potpuno integrirane u

današnji ţivot zajednice?»

Odgovor: Kada se oslovljava to kako danas ţene ţive u samostanima, tada najbolje pustimo

da redovnice to same kaţu. Primjerice se 1996. velika grupa redovnica, pripadnica reda s

2000 ĉlanica, pismom obratila papi Ivanu Pavlu II. One meĊu ostalim pišu: «… Mi ţene

trebamo zauvijek ostati u potpunoj ovisnosti. Drţe nas u stalnoj nepunoljetnosti. Iz naše

jeftine radne snage svećenici izvlaĉe najveću moguću korist za sebe i ne ustruĉavaju se vršiti

na nas moralan pritisak ako ne izvršimo njihove nepravedne zahtjeve. Mi se redovnice pitamo

da li se naš ţivot mora sastojati u tome da budemo sluškinje svećenika u celibatu. Oni u nama

ne vide ljudska bića. Od nas se samo oĉekuje da izvršavamo zahtjeve klera koji vjeruje da

smo mi tu samo zbog toga da ĉinimo što nam oni zapovjede. ZaĉuĊujuće je što ĉak i danas, u

20. stoljeću, muškarci pretpostavljaju da se boţanski plan moţe posredovati samo preko njih.»

Ovo je samo mali odlomak dugog pisma tih ţena, objavljen u «Crkva interno, izdanje 6,

1996.» Odgovor nisu dobile.

U dopisu našeg slušatelja bilo je istaknuto i pitanje kako stoji stvar s integracijom ţena u ţivot

zajednice. Citiramo iz Mynarekove knjige «Poljski papa»: «Ĉistiti crkvu, postavljati cvijeće,

to mi ţene smijemo već stotinama godina. Skupljati za Caritas i izraĊivati rukotvorine za

adventske štandove, smijemo takoĊer. Ali Vam kaţem, crkva koja nas napokon ne uzima

ozbiljno, nije ţenska crkva. Onda neka i muškarci ostanu meĊu sobom. Zašto se zapravo ĉude

kad mi ţene hrpimice istupamo?» Ovako dakle u praksi izgleda integracija ţene u ţivot

zajednice.

Moţda bi bilo vrijeme da oni koji se više neće pomiriti s takvim ponašanjem, nešto i poduzmu

protiv toga. Pitanje koje se ĉesto postavlja je: A što se moţe protiv toga uĉiniti?

Prvi korak bi bio protestirati protiv toga. A gdje se moţe protestirati? Kod vlade npr. –

Moţete se obratiti i pisati nadleţnim tijelima naše drţave, ministarstvima, što drţite o tome

kako se još i danas iskorištavaju ţene u katoliĉkoj crkvi.

Uvijek je dobro da se loše stanje iznese u javnost. Zašto? Najviše od toga što se ovdje otkriva

uopće nije poznato većini graĊana i crkvenim vjernicima. Zbog toga je vrijeme da se o tome

javno progovori. Pišite dakle ako ţelite, svojoj vladi, protestirajte protiv iskorištavanja ţena u

katoliĉkoj crkvi.

Zapravo, ukoliko to uĉinite, Vi postupate u interesu onih koji su pod crkvenom stegom, dakle

prisiljeni su šutjeti. Njima se doista prijeti crkvenim kaznama u sluĉaju da postanu buntovni i

da u samostanu zahtijevaju više slobode. Predbacuje im se da su poloţili vjeĉni zavjet ĉiji je

prekršaj teţak grijeh te im zbog toga prijete odgovarajuće kazne. Dakle radi se takoĊer o

pokretu za osloboĊenje duhovno porobljenih stanara crkvenih ustanova i samostana.

Ako ozbiljno shvatimo problematiku koja proizlazi iz novih saznanja, morali bismo reći: U

demokratskoj pravnoj drţavi, kakvom se Njemaĉka sigurno predstavlja, postoji oĉigledno

veliki slobodan prostor u kojem nepravda smije ţariti i paliti kako ţeli. Zapravo to je

neshvatljivo ako se pomisli da Njemaĉka ima odliĉan ustav. Upravo se jedno bitno podruĉje

ţivota izuzima od tog prava i prepušta samovolji svećenstva, koje k tome dobiva još i

blagoslov drţave; jer u Njemaĉkoj ta institucija, crkva, kao takozvano društvo javnog prava,

ima ĉak karakter sliĉan drţavi. I tu bi bilo vrijeme da se prst gurne u ranu i upozori na to da se

nigdje tako grubo ne gazi pravo kao u tome slobodnom prostoru što su ga sebi uzele crkvene

institucije.

Zar se u tom smislu ne postavlja pitanje svim sugraĊankama, svim ţenama, sljedeće pitanje:

Zašto ste još u katoliĉkoj crkvi kada ste za svećeniĉku kastu ipak bezvrijedne?

Moguće objašnjenje: Oĉigledno se prvo mora izvršiti unutarnji ĉin osloboĊenja, da bi se

izašlo iz tog obruĉa. Ukoliko su ĉovjeka od djetinjstva nauĉili da je crkva uvijek samo

«dobra», da papa uvijek ima pravo, da ţene moraju šutjeti, a da muškarci kao svećenici

moraju odluĉivati, što je u Boţjem smislu, tada je vjerojatno teško reći: Sada mi je dosta;

istupit ću i ţelim konaĉno ţivjeti slobodno kao dijete Boţje, izvan zidina te apsolutistiĉki

upravljane i vladajuće crkve.

Pogledajmo Isusa iz Nazareta. Je li On odbacivao ţene? Baš suprotno! MeĊu uĉenicima je

bilo jako, jako mnogo uĉenica, dakle ţena. Bog je jedinstvo i zajedništvo. Bog je ţivot. On je

i ţenama dao ţivot isto kao i svakome muškarcu, a takoĊer i svakom svećeniku ili ţupniku ili

bilo kako se zvali.

Isus je preljubnicu – što moţemo proĉitati u Bibliji institucija crkve – ĉak zaštitio rekavši

muškarcima koji su je htjeli kamenovati: «Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na

nju!» (Iv 7,8) Nakon toga se On obratio ţeni pitanjem: : «Ţeno, gdje su oni? Zar te nitko ne

osudi?» Svi su bili otišli. Zašto? Zato jer je On u njima dotaknuo svijest njihove vlastite

krivnje. – Oĉigledno su ti muškarci još imali savjest koja se mogla osloviti.

Na ovome mjestu postavimo pitanje: Je li svećeniĉka kasta zapravo bez grijeha? Jer najĉešće

ona huška narod da baca kamenje na druge. Da su svećenici bez grijeha, tada ne bi morali ići

na ispovijed. Ĉak i papa ima ispovjednika kojeg redovito konsultira. Da je bio bez grijeha, ne

bi dakako morao to ĉiniti.

Tjelesni prijam Marije u Nebo?

U kojoj mjeri jedna navodno nepogrešiva institucija obmanjuje svoje ĉlanove?

Jedna se slušateljica temeljito bavila osobito Marijom i svecima i postavlja sljedeća pitanja:

«Marija, Isusova majka, kao što je poznato, štuje se kao svetica, a sveci bi normalno trebali

biti bez grijeha. Jer s grijehom se ne moţe doći u Nebo. Ako su sveci na Nebu, znaĉi da su

morali i kao ljudi biti sveti, dakle bez grijeha. A Marija je navodno s fiziĉkim tijelom uzašla

na Nebo. Zašto onda svi takozvani sveci ne uzaĊu na Nebo? Jer svet znaĉi, kao što je reĉeno,

bez grijeha. A ako se Marija štuje kao svetica i ako je fiziĉkim tijelom uzašla na Nebo, tada

rijeĉ «svet», koja se pripisuje i drugim ljudima, znaĉi da su i oni isto tako sveci kao i Marija:

neokaljani. Ona je bila bez grijeha i mogla je fiziĉkim tijelom otići na Nebo. A sveci, oni

umiru ovdje. – Kakva je to razlika?»

Odgovor: Oĉigledno je uzaludan trud da se u tu zbrku crkveno fabriciranih pravila uvedu

makar i naznake nekakve logike. To što su jedni proglašeni svetima i fiziĉki primljeni u Nebo,

a drugi moţda samo kao duše proglašeni svetima i primljeni u nebo, ne moţe se objasniti bilo

kakvom razboritom suvislosti.

Dogma o tjelesnom prijamu marije u Nebo je ustvari proizvod neurotiĉnog duševnog

ponašanja Pija XII. On je tu dogmu proglasio 1950, a u meĊuvremenu svatko zna da je taj

papa na zapravo neurotiĉan naĉin provodio Marijin kult koji nije imao granica.

Zbog svoje navodne nepogrešivosti on je proglasio tu – moglo bi se skoro reći: bezumnu –

dogmu da je Marija bila tjelesno primljena u bestjelesno Nebo gdje se sada nastavlja njena

egzistencija – moţda soptanjem ili bez hrane, ali tjelesno. Nema uopće smisla nastojati to

makar i pribliţno objasniti. Radi se o proturjeĉnostima papinske nepogrešivosti koje katkad

dovode i do logiĉkih neobiĉnosti, ĉak do ludosti.

Ali upravo je to osnova katoliĉkog nauka. Logiĉnu «ludost» se moţe opisati kao

«apsurdnost», a u katoliĉkoj crkvi kola «vjersko naĉelo»: «Credo quia apsurdum», dakle:

Vjerujem jer je logiĉki ludo, nevjerojatno, besmisleno. Prema tome ĉak besmislenost jedne

izjave vrijedi kao dokaz da se radi o nekoj vrsti više istine, kojoj se bez razmišljanja mora

pokloniti vjera i povjerenje. Iz toga je jasno vidljivo: Razum se u vezi s tim naukom ne smije

upotrijebiti ni u kom sluĉaju.

Vratimo se još jednom na prvo pitanje i nastavimo tu misao: Ako su svi sveci ipak sveti, dakle

neokaljani, i uzaĊu na Nebo, gdje je onda prošli papa Ivan Pavao II? Pokušava mu se već

sada, nekoliko tjedana nakon njegove smrti, pripisati svetost. Je li sada njegovo tijelo još u

blizini – ili je već napola uzašlo na Nebo? I tu bi bilo još prostora za novu dogmu u svakom

pravcu.

Ova potencijalna dogma vrlo vjerojatno neće biti proglašena, jer relikvije takozvanih svetaca,

njihove razne kosti, leţe rasute u mnogo raznih crkava. Kada bi ti sveci tjelesno uzašli u

Nebo, svi bi si najprije morali skupiti svoje kosti. To neće biti moguće tako jednostavno, a i

bio bi to sigurno i gubitak za katoliĉku crkvu. Mjesta hodoĉašća bi naime bila nezamisliva bez

relikvija.

Dragi slušatelji, dragi ĉitatelji, ove apsurdne konzekvence nismo naveli kako bismo se rugali

vjeri pojedinih sugraĊana, kojima uopće nisu poznate mnoge ĉinjenice i povezanosti, i koji

takoĊer ne znaju da kod Boga ne postoji prisila niti kazna, niti besmislice. Ali potrebno je

ukazati na te proturjeĉnosti, na te bezobzirnosti prema zdravome ljudskom razumu, da ĉovjek

postane svjestan njih, kako bi spoznao u kojoj mjeri jedna navodno nepogrešiva institucija

obmanjuje svoje ĉlanove. Vrijeme je da se raskrinkaju te besmislice, i zbog toga mi to ĉinimo

u ovome našem razgovoru.

Naglasimo još jednom jasno glavnu stvar: Sve se to nudi pod imenom Isusa, Krista. On, veliki

uĉitelj mudrosti i Otkupitelj meĊutim apsolutno nema nikakvu veze s tim!

Mi prakršćani ne dopuštamo da se ponovo blati Krista i Njegovo jedinstveno uĉenje što ga je

donio prije 2000 godina – koje su tijekom 2000 godina ĉuvali mnogi ljudi, zbog ĉega ih je

crkva u najvećem dijelu ubila.

Ali prije svega, dragi slušatelji, dragi ĉitatelji: Pogledajte jednom to obuhvatno, moćno djelo

Isusa, krista, Njegovu rijeĉ preko proroĉice i izaslanice Boţje, Gabriele, koju danas moţete u

svim podrobnostima ĉitati na tisućama stranica, odnosno slušati u našim radioemisijama! Tko

jednom otkrije kakvo je veliko i zaokruţeno djelo spasenja Krist Boţji poklonio ljudima,

kakvu bezgraniĉnu ljubav i skrb On pruţa svakome, razumjet će da onaj koji poznaje Njegovo

istinsko uĉenje, ne moţe ĉiniti ništa drugo nego ispraviti besmislice koje svećeniĉka kasta širi

o Isusu, Kristu. Vrijeme je da se rehabilitira Isusa, Krista. I u tom smo cilju mi nastupili.

Predoĉimo si: Isus iz nazareta nije traţio da ljudi vjeruju u ludosti – a Bog, sveopći duh je

mudrost, sloboda i jedinstvo. Zbog toga je i nezamislivo da vjera u Boga mora ići od jedne

besmislice do druge. Isus iz Nazareta nije pouĉavao npr. da si ţena mora pokriti glavu jer nije

slika i prilika Boţja, nego je pouĉavao da su svi ljudi djeca Boţja, da je Kraljevstvo Boţje u

nutrini svakog ĉovjeka. Usprkos tome crkveni uĉitelj Ambrozije je proglasio tu besmislicu:

«Ţena mora pokriti glavu, jer nije slika i prilika Boţja.»87

U crkvenoj povijesti je omalovaţavanje ţene stoljećima imalo svoje sljedbenike, sve do

današnjeg dana. Tko posjećuje papu, a ţenskog je roda, mora, kao što se moţe uvijek vidjeti,

na glavi nositi veo, najĉešće crni veo. Malo njih znade zašto je to zapravo tako. Ako se proĉita

što je Ambrozije prije 1700 godina naredio, da « ţena mora pokriti glavu», moţe se shvatiti

što znaĉi tradicija u crkvi. I najveća besmislica se moţe odrţati 1700 godina, kao što ovaj

primjer pokazuje.

Podcjenjivanje i podĉinjavanje ţene –

tradicija od Pavla do danas

Difamiranje ţenskoga, iskrivljavanje i zloba zapoĉeli su s pavlom, o kojem smo već govorili u

našim emisijama. Za podsjećanje, nekoliko Pavlovih reĉenica:

Pavao je bio taj koji je rekao da ţene na sastancima trebaju šutjeti jer im nije dopušteno

govoriti, već se imaju pokoriti. Pavao je bio takoĊer taj koji je Efeţanima napisao: «…jer je

muţ glava ţene kao što je i Krist glava crkve.» (Ef 5,23) Korinćanima je napisao: «Ĉovjek je

slika i odsjev Boţji a ţena je odsjev ĉovjekov.» (1 Kor 11, 7)

Naglasimo: To još i danas piše u Bibliji, a biblija prema katekizmu, dokazano vrijedi kao

prava rijeĉ Boţja.

Taj podcjenjivaĉki stav prema ţenama se kao crvena nit provlaĉi kroz ĉitavu crkvenu povijest.

Skoro da se moţe govoriti o «kaskadi podcjenjivaĉa ţena» - kao što smo u jednoj od naših

prošlih emisija govorili o zloĉinaĉkoj kaskadi papa. To su i ovdje potomci potomaka od

potomaka. Svi su Pavlovi «potomci» - a ne Isusovi. Jedan od tih Pavlovih potomaka je i

crkveni uĉitelj Ivan Zlatousti koji je rekao: «Ţene su uglavnom odreĊene za to da zadovolje

pohotu muškaraca.»88 Kao što je spomenuto, to je bio ĉest sluĉaj osobito u samostanima.

Prikazat ćemo još nekoliko izopaĉenih gledišta crkvenih velikodostojnika: Jeronim, koji je

ţivio od 347. do 420. smatrao je:»Ako se ţena ne pokorava muţu, koji je njena glava, kriva je

za isti prekršaj kao muţ koji se ne pokorava svojoj glavi (Kristu)».89 Ili Augustin, crkveni

uĉitelj koji je ţivio od 354. do 430: «Ţena je manje vrijedno biće koje Bog nije stvorio po

svojoj slici i prilici. Odgovara prirodnome redu da ţene sluţe muškarcima.»90

Idemo dalje u 13. stoljeće. Albertus Magnus, isto tako crkveni uĉitelj, oko 1200, tvrdi: «Da ne

bi potpuno propalo djelo prirode, ona oblikuje ţenu»91 jer bi se zapravo smjeli raĊati samo

savršeni ljudi, tj. muškarci. Vrhunac predstavlja izjava Tome Akvinskog kojeg smo više puta

spomenuli, doslovce: «Ţena se prema muškarcu odnosi kao nesavršeno i defektno prema

savršenome.» A u sljedećoj svojoj «mudrosti», koju crkva jako cijeni, on objavljuje da je ţena

promašaj prirode, neka vrsta osakaćenog, promašenog, neuspjelog muškarca.

Osvijestimo si koja se imena ovdje spominju: Pavao, Zlatousti, Jeronim, Augustin, Toma

Akvinski. Radi se o znamenitim uglednicima, priznatim «veliĉinama» rimokatoliĉke crkve,

koji su u znaĉajnoj mjeri obiljeţili povijest takozvanoga kršćanskog Zapada. Ugnjetavanje

ţena koje preko 2000 godina izaziva nepovjerenje prema zapadnjaĉkoj kulturi i izopaĉuje je,

ima svoje korijene u rimokatoliĉkoj instituciji.

Iako ta crkva danas tvrdi da je samo po sebi razumljivo ona za jednakost muškarca i ţene, to

je potpuno neuvjerljivo sve dok se ona ne oslobodi tih sablasnih «predaka» po imenu

Augustin ili Toma Akvinski. Zapravo to je sliĉno kao kod evangeliĉko-luteranske crkve koja

još uvijek hoće ostati vjerna ugledu i tradiciji Luthera, koji je bio, meĊu ostalim, jedan od

najvećih antisemita. A rimokatoliĉka crkva hoće ostati vjerna upravo tradiciji jednoga

Augustina i jednoga Tome Akvinskog, koji su bili najveći neprijatelji ţena koji su ikada

postojali u zapadnjaĉkoj povijesti.

Sada bi se još moralo postaviti pitanje: A nisu li upravo svi oni proglašeni svetima?

Odgovor: Naravno! Toma Akvinski se smatra najvećim crkvenim uĉiteljem i naravno se

osobito štuje kao «sveti» Toma Akvinski; isto tako je i sa svetim Augustinom. A sve to

zlobno i prezirno prema ţenama, štoviše prezirno prema ljudima, što su napisali ti crkveni

uĉitelji i takozvani sveci, još i danas se predaje mladim katolicima u katoliĉkom vjeronauku i

sjemeništima, i sve to još i danas napokon truje ljudsku svijest.

«Jesu li ţene ljudi?»

Ţene, spasite svoj ţivot! «Istupite iz nje …!»

Pitanje: «Prema svemu tome bilo bi zacijelo logiĉno pretpostaviti da u vjeĉnome kraljevstvu,

na nebu, postoji samo jedna ţena – Marija – kao svetica, svi drugi su sveti muškarci?»

Odgovor: To se pitanje ranije postavljalo sasvim ozbiljno. U 6. stoljeću se na sinodi u Maconu

(585) raspravljalo o pitanju «ne bi li se zasluţne ţene prilikom uskrsnuća tijela, prvo morale

pretvoriti u muškarce, prije nego stupe u raj»92 A na toj sinodi briljirao je jedan biskup

izjavom «Ţene nisu ljudi»93 Dakle, tko ne ţeli doći u takvo «Nebo», moţe povući samo

jednu konzekvencu: odmah istupiti iz te institucije koja prezire ţene. Onda će biti siguran da

je utekao katoliĉkom «spasenju» i da neće dospjeti u takvo «Nebo» gdje postoje samo

muškarci ili pretvorene ţene.

Prema tome u vjeĉnome kraljevstvu Bog ima samo ĉisto muško domaćinstvo? – To upravo

pokazuje koliko malo zna Petrova stolica o Bogu, o istinskome Sveopćem Jednom.

I najkasnije na ovome mjestu bi bilo prikladno, podsjetiti naše sestre na rijeĉi iz Ivanovog

Otkrivenja: «IziĊite iz nje, moj narode» - današnjim rijeĉima reĉeno: Istupite iz nje – «da ne

postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala (muka)». (Otk 18,4)

A onaj tko se – npr. kao mlada ţena – danas moţda pita: «Kako istupiti iz crkve?»

preporuĉamo mu Internet-stranicu koju odrţava URL: www.stuhl-petri-de. Tamo se nalazi

kratka uputa za istupanje iz crkve koje se obavlja vrlo jednostavno.

Jedan dopis jako dobro odgovara onome što je bilo izloţeno. Jedna je slušateljica

napisala:«Kod slušanja vaše emisije došla mi je na um jedna usporedba. Kad je ţena ĉlanica

crkve, to je kao kad je krava ĉlanica mesarskog ceha ili srna ĉlanica lovaĉkog udruţenja.»

Jasnije se to ne moţe izraziti; i kao mnogi drugi i ta nam je slušateljica saopćila da je u tjednu

nakon slušanja naše emisije, istupila iz crkve.

Sljedeće pitanje glasi:

«Je li se to neprijateljstvo prema ţenama oĉitovalo tako drastiĉno zapravo samo u srednjem

vijeku, ili što se dogaĊalo dalje u povijesti?

Odgovor: U 17. stoljeću su «kršćanske» propovijedi bile prepune samo kleveta ţena. Na

primjer, o ţeni je bavarski dvorski pisar, Egidius Albertinus, rekao da je «posve osobit

instrument vraga», a augustinski pustinjak Igtnatius Ertl pita: «Što je gluplje u glavi i slabije u

srcu od ţene?»94

U pogledu svih ovih citata i prikaza ponetko će upitati: Zašto ţene u katoliĉkoj crkvi zapravo

odavno ne zahtijevaju da se papa ispriĉa svim ţenama koje je njegova institucija stotinama

godina gazila? Jedno Mea Culpa prema svim ţenama odavno je u zakašnjenju. U svakom

sluĉaju to bi moralo biti iskreno …

I u 18. stoljeću se nastavilo crkveno podcjenjivanje ţena. Tada je jeziĉavi propovjednik

Abraham a Santa Clara izvrijeĊao ţenu rijeĉima , «da je lijepo ureĊena ţena hram izgraĊen na

kloaki. Tko će htjeti izmet štovati kao Boga?»95 A još su u ranome 19. stoljeću izašli spisi sa

zloglasnom skolastiĉkom raspravom «Ima li ţena dušu?».

Nakon ovih citata i znanstvenih mišljenja crkvenih uĉitelja uzmimo još jednom Bibliju, koja

napokon još uvijek obvezno vrijedi kao prava rijeĉ Boţja. Što se u njoj još moţe proĉitati o

ţenama? Nešto je već bilo prikazano. U prvoj poslanici Timoteju piše: «Ne dopuštam ţeni da

pouĉava … jer najprije je bio stvoren Adam, onda Eva.» (1 Tim 2, 12) Odgovarajuće tome u

prvoj poslanici Korinćanima stoji:«Budući da ĉovjek nije od ţene, nego ţena od ĉovjeka, i

budući da ĉovjek nije stvoren radi ţene, nego ţena radi ĉovjeka.» (1 Kor 11, 8)

U Poslanici Timoteju piše takoĊer: «Ne dopuštam ţeni da pouĉava niti da vrši vlast nad

muţem; štoviše, neka ostane u skrovitosti.» (1 Tim 2, 12)A u Prvoj poslanici Korinćanima:

«Ţene neka na sastancima šute! Njima se ne dopušta govoriti, već neka se pokoravaju kako

im Zakon propisuje.» (1 Kor 14, 34)

To što je u prošloj emisiji bilo citirano kao izjava pape Ivana Pavla II, orijentirano je dakle

izravno na ova kobna mjesta u Bibliji. – Predoĉujmo si uvijek iznova: Ta Biblija za crkvu

danas kao i prije vrijedi kao autentiĉna rijeĉ Boţja.96 Dakle ona se nije distancirala od tih

mjesta u tekstu koja preziru ţenu, već svaki katolik do danas mora u njih vjerovati.

Obvezatno! Mnogi slušatelji i ĉitatelji moţda misle: «Sve je to lanjski snijeg. Danas je ipak

sasvim drukĉije.» Naţalost nije tako! Taj stav nepromijenjen susrećemo i u 20. stoljeću, npr. u

prijetnji isusovca Wilda koji obznanjuje:«Djevojke koje nose mini-haljine idu u pakao.»97

Papa Pio X. je 1910. objavio jedan dokument koji ţenama zabranjuje pjevanje u crkvi i

ţenama zapovijeda da tiho sudjeluju u bogosluţju.

Idemo dalje u sadašnjost: Papa Ivan Pavao II. je obznanio da je iskljuĉenje ţena iz svećeniĉke

sluţbe u skladu s Boţjim planom za njegovu crkvu. Doslovce: «Poslanje ţene je opstanak kao

ţena i majka. Zahvaljujemo vam herojske majke». Za papu Ivana Pavla II. uloga ţene je dakle

sasvim jasna: biti kod kuće za štednjakom i donositi djecu na svijet. Što će pomisliti za

njegove rijeĉi zahvale, neka svatko sam odluĉi.

Jedan je slušatelj svoje misli o temi «ţena u crkvi» saţeo u sljedećim rijeĉima: «Ţene, spasite

svoje ţivote! Istupite iz crkve!»

K ovome još pitanje jedne slušateljice:

«Ako je crkvi danas ozbiljno stalo do ravnopravnosti ţene, zar ne bi onda ţenama mogla

dopustiti vršenje svećeniĉke sluţbe?»

Odgovor: Ĉovjek si doduše ne moţe predstaviti da neka ţena to bezuvjetno ţeli, ali ukoliko bi

se to stvarno dogodilo, tada se milom ili silom mora prihvatiti odgovor crkve koji npr.

kardinal Meisner iz Kölna formulira na sljedeći naĉin: «U rimokatoliĉkoj crkvi ţene neće biti

zareĊivane za svećenike sve dok ovaj svijet postoji.» kaţe se da onaj tko je za zareĊivanje

ţena za svećenike, upravo više nije katolik. O tome bi osobito trebale razmisliti sve ţene koje

se još uvijek nadaju da će se crkva promijeniti, i da će jednom sve biti bolje. Upravo umrli

nadbiskup Düba iz Fulde, je uostalom ljude koji zagovaraju zareĊivanje ţena za svećenike

nazvao «katoliĉkim otpacima». Nakon svega reĉenog, komentar je suvišan.

Vjerovanje u vještice što ga je crkva

stvorila i veliĉala – osnova inkvizicije i egzorcizma

Dobili smo neka pitanja, posebno od ţena, na temu progona vještica. Jedno pitanje glasi:

«U vašoj ste emisiji spomenuli da je progon vještica u luteranskim podruĉjima bio isto tako

loš kao i u katoliĉkim. Zbog ĉega je bilo tako?»

Odgovor: Luther se pozivao na Stari zavjet i zahtijevao je smrtnu kaznu za vještice. U Starom

zavjetu – koji se nepravedno u svim dijelovima izdaje za autentiĉnu rijeĉ Boţju – piše: «Ne

dopuštaj da vraĉara ţivi!» (izl 22,17) Stoga se u spisima Martina Luthera doslovno kaţe: «S

vješticama i vraĉarama se ne treba imati milosti. Htio bih ih sam spaliti»

Uz to su zemaljski poglavari u luteranskim podruĉjima istovremeno bili i najviši zemaljski

biskupi u svojim crkvama. Luther je dakle osnovao takoreći drţavnu crkvu, u kojoj je splet

izmeĊu drţave i crkve bio još jaĉe izraţen nego u katoliĉkim podruĉjima. Budući da je

luteranski zemaljski poglavar istovremeno bio i najviši zemaljski biskup, takozvani vještiĉji

novac koji je bio konfisciran od tih ţrtava, pripadao je samo njemu. U katoliĉkim se

podruĉjima imetak likvidiranih, znaĉi ubijenih navodnih vještica, morao još podijeliti izmeĊu

drţave i crkve; tu je meĊutim zemaljski biskup mogao te prihode upotrijebiti samo za sebe.

On se kod svojih odluka nije morao niti usklaĊivati s klerom, jer je sam djelovao kao vrhovni

klerik. Na taj je naĉin luteranskim zemaljskim poglavarima bilo osobito lako omogućeno da

iskljuĉe svaku opoziciju, tako što su buntovne ljude jednostavno oklevetali kao «ĉarobnjake»

odnosno «vještice» i bez oklijevanja ih dali ukloniti.

Da vjerovanje u vještice ne pripada prošlosti, pokazuje sljedeće pitanje:

«U jednim novinama nedavno sam proĉitao kako je neki ĉovjek iz religiozne zasljepljenosti

zapalio neku ţenu misleći da je ona vrag. Nije li to takoĊer posljedica crkvenog nauka?»

Odgovor: Odakle bi inaĉe taj ĉovjek mogao imati takvu predodţbu? Moţe se poći od toga da

je crkveni nauk u kojem su ţene stotinama godina bile ocrnjivane, ostavio svoje tragove, svoj

peĉat, u svijesti vjernika. Do kraja 18. stoljeća zbog praznovjerja u vještice u Europi je prema

opreznim procjenama umrlo izmeĊu 40.000 i 100.000 ljudi, preteţno ţena. Tako je glasio

podatak u novinama «Main-Echo» i 1999. godini. Druge procjene idu do 1.000.000 ţena.

Ĉovjek si moţe jasno predoĉiti da sva ta djela još stoje u atmosferi kao energetske pohrane i

moţda utjeĉu na nekoga da poĉini nešto sliĉno kao nekada. Zastrašujuće je da se nešto tako

dogaĊa godine 2005. MeĊutim to pokazuje koliko je trajan uĉinak poduka o vragu. Uostalom

ĉlanak o kojem je pisao slušatelj izišao je u «Spiegel Online» 14. srpnja 20005. Naslov: «45-

godišnjak htio je poznanicu spaliti kao vješticu».

Još jedno pitanje:

«I ja smatram da su progoni vještica bili strašni i da je crkva sudjelovala u tome – ali nije li

nepravedno pripisati joj za to svu krivicu? Nisu li praznovjerje i okrutnost bili opća pojava

tadašnjeg vremena?»

Odgovor: Ovdje se mora sasvim jasno reći: Baš ne! Jer do kraja 12. stoljeća se vjerovanje u

vještice smatralo ĉak praznovjerjem. Po tadašnjoj općoj predodţbi vještice uopće nisu stvarno

postojale, dakle vještice nisu mogle «zaĉarati» realnu štetu; kaţnjivo je bilo samo vjerovanje

u vradţbine. Tek je katoliĉka crkva pronašla odgovarajuća teološka obrazloţenja za

postojanje vještica i pokrenula je progon vještica sa svim njegovim okrutnim – i za crkvu

unosnim – neprilikama. Od 1258. do 1526. bilo je ne manje od 57 papinskih naredbi uperenih

protiv «ĉarobnjaštva i vještica». Papa Inocent VIII. je 1484. sluţbeno proglasio vradţbine

osobitim zloĉinom, koji zahtijeva inkvizicijsku istragu.

Kod progona vještica se nije toliko radilo o kaţnjavanju prekršaja protiv ljudi i ljudskih

propisa, koliko o «progonu djela usmjerenog protiv Boga i njegovog zakona» ili izreĉeno

rijeĉima georgea Orwela («1984.»), o «misaonom deliktu». Tu se nije morala dokazivati

realna uĉinjena šteta, koja je po tadašnjem svjetovnom zakoniku morala postojati kao

pretpostavka za smrtnu kaznu: Sa ili bez «vještice» su završavale na lomaĉi. Progonitelji

vještica su se pozivali na svoju zapovijed «Ne dopuštaj da vraĉari ţive» - Protivljenje bi bilo

ateizam i prema tome opet zloĉin koji zasluţuje smrtnu kaznu.

Primjer sudskog postupka protiv vještice.

To što je Ratzinger slavio kao «napredak»…

- neĉuveni je skandal!

Sljedeće nas pitanje dovodi malo u nepriliku. Prilikom izvještavanja o postupcima prema

vješticama mi smo bili jako suzdrţani kako ne bismo previše trošili ţivce naših slušateljica i

slušatelja. Sada dolazi pitanje:

«Iz kojih razloga su ţene bile optuţivane kao vještice? Imate li praktiĉan primjer sudskog

postupka?»

Odgovor: U nastavku dakle nekoliko detalja iz jednoga sudskog postupka. Ţene – ali ne samo

ţene, već i muškarci, starci, ĉak i djeca! – bili su optuţivani od katoliĉkih inkvizitora da su u

savezu s vragom. Indicije i podaci ĉesto su bili smiješni i posve oĉigledno izmišljeni. Bilo je

meĊutim sasvim dovoljno da ĉovjek bude osumnjiĉen za krivu vjeru.

Svjesno nismo odabrali osobito krvavi primjer, ali ipak sluĉaj koji pokazuje brutalnost

crkvene inkvizicije. Radi se o sluĉaju mlade, trudne španjolke Elvire del Campo.

Elvira je bila uhapšena pod sumnjom da je Ţidovka. U tamnici je mlada ţena na svijet

donijela svoje dijete prije nego je naredne godine dovedena pred sud u Toledu. Dvojica

zanatlija koji su stanovali u njenoj kući kao podstanari pojavili su se kao svjedoci i tvrdili da

Elvira nije jela svinjetinu i da je subotom oblaĉila ĉisto donje rublje. Za dojavu tako

«sumnjivog» ponašanja inkviziciji ti su muškarci uostalom nagraĊeni s 3 godine oprosta

grijeha …

Elvira je uvjeravala u svoju nevinost: Da je kršćanka, da je njen muţ kršćanin, da je takoĊer

njen otac kršćanin. Izgleda da je ustvari njena majka imala ţidovske pretke, jer od svoga 11.

roĊendana više nije mogla jesti svinjetinu. Ĉim bi samo probala, odmah bi joj pozlilo.

Majka je odgojila Elviru da subotom mijenja donje rublje, u ĉemu meĊutim ona nije mogla

prepoznati nikakvo dublje religiozno znaĉenje. Sud joj je zaprijetio muĉenjem ukoliko ne

govori istinu. Ona nije imala što dodati svojoj izjavi.

Elviru su svukli golu i svezali su joj ruke. Uţad su okrećući zatezali dok nije poĉela vikati, jer

su joj slomili kosti. Kod 16. okreta je ĉak uţad popucala. Onda je bila zavezana za stol na

kojem su se nalazile preĉke s oštrim bridovima. Uţad kojom je bila svezana su ponovo

zategnuli. Od muka i oĉaja ona je kriĉeći «priznala» da je prekršila zakon. «Koji zakon?»

pitali su je. Kada nije mogla toĉnije reći koje je Boţje pravilo prekršila, bila je podvrgnuta

muĉenju s vodom.

Kod muĉenja s vodom ţrtvi se stisne nos i istovremeno se lijevkom u usta ulijeva voda na

litre. Trbuh se nadima i po njemu još tuku. Kod ove torture mnoge se ţrtve uguše ili se

takoreći raspuknu.

Nakon što je prošlo muĉenje s vodom, Elvira više nije mogla govoriti. Dakle obustavili su

muĉenje za 4 dana koje je ona provela u samici. Na sljedećoj «sjednici» Elvira je mogla samo

prositi da joj pokriju golotinju prije nego je potpuno klonula. Na kraju je «priznala» da je

Ţidovka i preklinjala za milost – i suci su bili milostivi! Ostavili su je na ţivotu, zaplijenili su

njenu cjelokupnu imovinu i osudili je na još 3 godine tamnice. 6 mjeseci kasnije pustili su je

na slobodu nakon što je poludjela. – O daljoj sudbini njenog djeteta nije ništa poznato.98

Tako i još gore je sa svojim ţrtvama postupala španjolska inkvizicija tijekom više od 300

godina. Još godine 1808, kod ulaska Napoleona, ona se bavila svojim jezivim poslom.

Francuzi su ispod dominikanskog samostana u Madridu našli sobe za muĉenje pune

zatvorenika. Svi su bili goli i većina njih poludjeli. To je okrenulo ţeludac ĉak i ne baš

preosjetljivim francuskim vojnicima prekaljenim u borbama. Oni su ispraznili podzemne

tamnice, oslobodili su ljude i dignuli su samostan u zrak.

Moţda bi se ovaj primjer trebao poslati sada vladajućem papi Benediktu XVI. koji je, kao što

je već spomenuto, u jednome intervjuu neposredno prije svog izbora za papu, hvalio

inkviziciju kao «napredak», zato jer je ona prije donošenja presude provodila saslušanje

prekršitelja. Ovako je i sliĉno, ĉesto još i gore, izgledalo dakle to «saslušanje», koje trenutno

vladajući papa hvali kao napredak. – Što je to drugo nego sramotan skandal?

I iznova pitanje: Tko sjedi na Petrovoj stolici?

Dragi slušatelji, dragi ĉitatelji, odgovor Vam sada više sigurno neće biti teţak. Moţemo Vam

zajamĉiti: Postoji još bezbroj ĉinjenica od kojih ćemo Vam neke podastrijeti u našim

sljedećim emisijama. Još jednom recimo to jasno: Nama nije stalo da otkrijemo neiskazane

spletke te institucije, već nam je stalo da objasnimo da sve to nema nikakve veze s Isusom,

kristom. U meĊuvremenu ste takoĊer mogli primijetiti da je to upravo suprotno od onoga što

je Isus, Krist pouĉavao i danas ponovo pouĉava.