ZVJEZDARI

Uvod u moju uvraenost1

Zvijezde sjaju, mamurluci su izgubili sjaj. Zvijezde se umau u mamurluke i gase. I svemir ima samo vremenske i lokalne tirane, a ja im se s Faraonom, sa Sabejcima, klanjam. Ne mogu da budem u isto vrijeme na svim mjestima, posvudanji, kao engleski kralj to raspolae ubi-kvitetom Pravde; moda mogu jo bitisati samo u sebi; a i tu sam na suvie posjeenom etalitu. Ipak, oni su me prestigli koji negiraju svoj tjelesni identitet; identitet pak duha trebalo bi neim zasluiti.

Kako je to teko misliti Uzrok, a ne prestati da postoji! Uzrok nas upuuje na jedan korijen svih bia: Volja, Nous, Brahman, Priroda; sve je to moralo biti, dakle nas nema pojedinano usprkos svih naih podjela i protiv-tina. esto sam, itajui novu knjigu, zastao i sjetio se: pa ba sam ve jednom do ove stranice doao i tu prekinuo, a spis je od juer. (Na to se dogodila tunjava, i ekam da se ista tunjava ponovi. Ili je, od strane 55 do 56 buknuo jedan rat, nastala neka nonalantna revolucija). A ima tako i lica koja, na prvom susretu, vi ve znate, prepoznajete kao iz nekog predivota.

I zbilja, ideja Causae kao da nas vodi na to da se

*) uvraenost: introverzija, svojstvo i stanje introvertita.

154

ivot ponavlja: ne samo smrtni ovjekov vijek nego opstanak cijele Vasione. to je kauzalno mora se ponavljati, a Causa neprestano mora obnavljati samu sebe. Jer, kada bismo strogo uzeli misao apstraktne uz-ronosti, ona bi nas uvijek vodila na Jedno kao prvu pokretnu silu naturae naturans, a to bi jedno bilo takvo da bi se moglo samo savijati i odvijati, putem evolucije i involucije, u bezbroj ciklusa. Svemir bi bio ehapeau gibus ili harmonika koja bi se iz svoje stvarnosti sabrala u isti zvuk, a zatim iz zvuka rekreirala svoju pojavnost. Zato ima sanjara koji kau: sve je na svijetu jednom bilo, i opet bit e, sve se dakle ponavlja u istome kovu, a ti, ovjee, daj odredi nadnevak prve i posljednje preformacije. Na to Kada ne moe nitko da odgovori. Teza Vjenoga Prstena (Kelti, Nietzsche, dr.), djelo halucinirane filozofske ludnice, ali veoma vjeto degai-ranje isto kauzalne misli. Preostaje jo samo da se upita: kakva je to klica opstanka, koja se ouvala i u praznom intervalu, kada je ve involucija doprla do iste Nitice? koja je to propulsivna klica to opet tjera natrag u razvoj, u ivot? Grozne svemirske tajne, koje su 1 Nietz-schea samoga vodile u hinduske levitacije i baroknu vlasulju patra Ruera.

U svijetu bivstva izgleda nam nemogue pomiriti dva naela koja su kamen temeljac pravnoga poretka; naime, zakone i slobodu. Na oko nam se ini, ali i to se poglavito tie vidljivoga svemira, da je udes ruda, biljaka i ivotinja opredijeljen, a da je udes duha slobodan. Nama je ideja morati ja u svrhu nude izrazito empirijska, kao da rui divnu nebrigu prama uvjetima pojedinca za volju zakonomjernoga dogaanja. Ali, kada doemo do ovjeka, osim ako smo prekaljeni predstavnici materija-

lizma, nama je svima, gotovo, veoma teko rtvovati slobodu. Otuda i natezanje: de libero, seu de servo, arbi-trio. Raspolaganje razumom trebalo bi da pobogovi volju. Na drugu stranu, krhanje jakih pojedinaca imalo bi da posvjedoi okrutnost prirodnih zakona. Ako rtvujemo psihu, kamo ode boansko? a ako izradimo slobodu, kako da je trpi prirodni ambijent, neumitnost smrti i nepostojanost svijesti? Ili zar je sloboda tako bez asti da je vrijedi braniti samo u ovjeku, a ne i iz ovjeka? ovjeka darujemo slobodom da poslui izvjesnim svrhama, ali ta mu sloboda slui da rtvuje te svrhe, pa i sama sebe.

Razmiljanje o biti slobode, o alternativi determinizma i indeterminizma, dovodi do sumnje o postojanju apsolutnih prirodnih zakona kao skladne logine cjeline, potresa stupom uzronosti kao glavnoga naela i pra-poela Kozmosa. Dopustimo li da je nuda u prirodi, a sloboda u duhu (udobna antiteza!! zato ne protivno?), kako da ta dva svijeta mogu postojati jedan pored drugoga, na drugome ili u drugome? Kako da se ne smrve, ne unite, poto i nuda i sloboda uvijek hoe da grabe jedna na raun druge, kao da imaju tenju prama sve-obimnosti? Bilo da ga mislim kao slobodan, bilo da ga mislim kao proveden nudom, svemir mi je uvijek apsurdan; a priznajem da mi je neto tree za sve vi jeke nemogue zamisliti. Jer kada bi bio slobodnonudan, gdje bi bio njegov smisao, njegova duhovna kratica? U kakvom bi srazmjeru stajala ta dva poretka, i koliko bi trenutaka mogli da se podnose? Molim, formulu! Tu paklensku formulu!

U najstarijim religijama ima onoga ega ima u najmlaim, jer bi alosno bilo kada bi u najmlaim bilo

i i

onoga ega ima u najstarijima. To su uvijek religije, koz-mogonije, mitologije. Ve su davno moda kuale da rijee vjene probleme. Bez toga bi bila barbarska i krvolona praznovjerja, a i ovako su strepnja od Nepoznatoga i nemogunost dosljedno provedene spoznaje. Misao o kauzalitetu kao mjerodavnom morala je da stvori monizam; sumnja o sporu duha i prirode vodila je do dualizma; pojimanje o ueu vie razdrobljenih zakona i lokalnih kauzalnih poela vodilo je u pluralizam, ovdje mitoloki preodjeven u ruho raznih politei-zama. I moderna misao postaje pluralistika, ako joj se ini da sve zakone ne moe da podvrgne vrhovnom mjerilu, ako joj se ini da je ivot tok iz vie esama, cvijet iz vie klica, ako joj se ini da je skrajno objanjavanje nemoguno, jer se moe samo grepsti po povrini. Mi meutim dodajemo: ako je skrajno, konano objanjenje nemoguno, sva su djelimina objanjenja Cjelovitoga Kozmosa suvina, jer se ovdje rezultat ne moe postii iz djeliminosti matematikim zbiranjem ili mnoenjem, nego se samo kvari i zamruje. To je prava zagonetka spoznaje u vasioni. Kauzalitet bi bio modus shvaanja mozga, subjektivna tenja sa znaenjem kvazi atributa koju bismo mi jadnici prenosili u svijet i tako stvarali zakone kojih, u apsolutnom smislu, nema. Svemir bi bio djelo partikularnih fetia, a svako bi konano odreivanje bilo zabluda, protuslovlje. Zato su se moj-sijevci i krani oprezno uvali da boga na laku ruku poistovete s vasionom.

I drugo se pitanje pomalja: je li svemir ogranien ili neogranien? Ako mislim na prostor, morao bi biti svakako neogranien. (Ako mislim na energiju, ondje gdje je sve mogue, nita nije stvarno). Jer je nemogue za-

xS6

misliti crtu iza koje ne bi opet bio neizmjeran paravan, koga bismo se klonili gurnuti na stranu kao suvinu zavjesu. Dotino, ako bi svemir i bio ogranien, on bi bio okruen neogranienom pratnjom makar i ogranienih svemira. Razvijanje ove misli do kraja dovodi do oaja metafizike spoznaje koji je gori nego razoaranje ablone pred umjetnou. Ako se i dvije paralele moraju da sastanu u neizmjernosti, znai da se nae najvee kvantitativne koncepcije pred beskonanim prostorom gube, znai da je biti i ne biti isto. Matematiki bi se dalo dokazati da je neizmjernost ravna nuli. Ako to i ne moe da obori svaku realnost svijeta, opet slui kao dokaz da se racionalna spoznaja sudara sa zidom koji je iz temelja rui. Ljudski um, koji se proglasio zakonodavcem, nije u stanju da rijei zagonetku vasione, logiki absurdum. Ljudi su odrasli da obraunaju s drugim ljudima, ali ne s problemima: s Problemom najmanje. I zato je bilo veoma udobno, a manje glupo, to su mnogi umnici prolosti, a poneki i sadanjosti, stali na ovu besmislenu, no za to dogmatsku pretpostavku: radimo sa svrenim Svemirom, sa svrenim Bogom. Jer u tom se svijetu ogranienoga stvaranja jo dade baratati s nekim zakonima, s nekim poretkom. A uvjerite li se u Neizmjernost, jasnu, ali kao autanarhinu, svi zakoni, svaki poredak bivaju igrakom, neto to se ne da ni izrei ni oznaiti, neega to nas ui ne samo da je sve relativno (relativnost je iz bliega podruja, a astronomski svemir nije ni sjena metafizikoga), nego da je sve kontigentno. Sloboda nas je doista oslobodila nude, ali se ljudski duh pokazao in-adekvatan za trajno otkrie. Kroz ljusku rijei trebalo je probiti ovamo, gdje absolutum hoe da izvri zulum nad kvantitativnim metrom.

Veoma je prirodan zakljuak bio to, dok su se jedni obratili religiji da im poda utjehe za nedoumice njihova duha, drugi su se obratili vidljivoj ljepoti enskih oblika da im otkrije rjeiti simbol uzvienih teolokih i metafizikih tajna. Jer i priroda je bila Majka, a nije li ovdje Bog zorno govorio kroz svoja opipljiva djela? I nije li meusobna simpatija bila najljepe olienje po-bonosti? A zar, za spas od vrlo vulgarne nagosti, pa makar ova sjeala na Gundulieve drijade ili viareska kupanja Paoline Borghese, u bljesku rascvale klasinosti, suvremena spiritualnost nije za edifikaciju graana pronala kao odtetu zagolicanim nervima molitvenike filma i diarije modnih urnala? to je moglo da bude jednako tomu, lijepo oblaiti neumitnu golotinju do zadovoljstva intelektualaca da lijepo svlai lijepo odjevene ideje? I zar su se pisci danas ma to morali skanjivati da izreknu rijeima, bez povrede stila i ukusa, kada je sve ve bilo reeno slikom i svjetlou, i poznato najzatucanijim gim-nazijaliima?

No, pustoitelj srdaca i ljubavnik kopna i mora, preplavljen u to vrijeme slapom unutranje mjeseine, pogaao sam nagonski da mi se vie puta dogaa da buncam u snu, te sam svoje nesvijesne none pojave namjeravao snimati u gramofonske ploe, da bi se ouvao tako nezaboravan dokument unutranjega ivota za interesente najkasnijih narataja. Ali prije nego sam doao u posjed gramofona, osjetio sam da me nepoznate sile podvrgavaju. Na ulici i bulvaru poeo sam, kao iz sna, govoriti nepoznate i udne rijei od kojih ni sam nisam nita razumio. Na ruci mi zarudjee stigmata, na elu sijev munje. Iskre su vrcale iz baterija mojih ruku. Elektrini grujevi ibali su moju tjelesnu savjest galvanskom

158

159

dearom slobodnjakih repova. Iznenaivalo me neobino to se sa mnom dogaa. Jedna strana dua kucala je na vrata moje due, dok se nije napokon u nju uselila i istisla stariju sustanarku. Identitet ieznu netragom, a nisam imao napasti da se kavim oko subliminalnog i poligonalnoga Ja. Tako je bilo i bolje, jer od toga asa nisam smatrao da sam se rodio nego da sam stvoren, ili bolje da sam izrastao sam od sebe. Ne trebahu mi sluna snimanja pononih buncanja; dostajae mi sada da se pogledam u izlog osvijetljenih krzna da bih uvidio da sam svladao deterministike potekoe ivota. Moj me je nimbus i sama plaio, bijela fluidna aureola, i vie nisam imao straha od samoga sebe. Snage su se mojega duha ustostruile, znanje je prelo u jedan divan i neposredan zor, a bola ni bolesti nikakvih nisam osjeao, nego bolest od due. Imao sam ekstazu i stanja neoekivane duhovne naslade, kroz ile je tekao nektar, a nisam osjeao da mi vie bilo ta treba. Milje je bilo kao potok meda u krvi. Govoriti sam mogao u radosnoj nepriseb-nosti i pisati bacajui u ropotarnicu sve klieje prolosti, u vatri neprekidnoga nadahnua, a mislima od mirisa i diktatima za najdalje zvijezde. Moj san me opio, i ponio cijeli moj ivot. Jasno je dakle da sam i ja naglo postao pravednik, te mi vie nisu trebale ljekovite droge ni enski uzdasi. ista divagacija stajala je nad diskursusom, nad pitanjem o reinkarnaciji ili transkorporaciji. Poezija je zapljuskivala. Priroda je bila uenje, a talas linog upliva izlivao se i na sve one, koji su mi se pribliili. Po sezoni blagoslova osjeao sam da je dolazak Boga blizu. Samo sam se pitao: ako se pojavi meu nama Konani, smrtonosni Genij, hoe li ga ko od nas priznati? Nosi li on biljeg na elu? Tko e ga razumjeti? I da on

nije ve tu? Mene je strah bilo da me bog ne bi i suvie osvojio, jer je sudbina bogova bila da, protavorivi meu potjernicama u prnjama, budu objeeni medju razbojnicima i vucibatinama. Meutim, razumio sam, koliku riznicu eterinosti sakrivaju u sebi siromani duhom, naroito u spoju kada su ponizni i krotka srca. Visoka i ista svojstva stoje nad vlastitim opisima, tragaju ih kao sugestije od zvjezdaste praine.

Jedne noi iznenada zabolje me zub, i ja popih deset aspirina u boci rakije. Umoran, odlunjah da spavam po mrkoj noi, ali visoko gore na vrh potkrovlja naoh da je soba zakljuana. Spustim se nie i vidim da ljestvice vode do prozora nad krovom. Morah da se uhvatim munjovodske ice i popnem dovrh krova (kakvo prokletstvo tamani te divne imperfekte i aoriste), te tu da za-krenem i spustim se na malu terasu usred koje zirkae moje okance. Ne bijah siguran je li ica u redu, ali za-klijeten snohvaticom grevito se privinuh i stigoh. Kada sam zaspao te zubobolne noi, usnio sam da se nalazim usred lijesa u nekoj ezoterikoj loi. Maske s golim maevima objavile su sakrivenoj subrai Ruokrsta da je stari ovjek umro, a da je ovaj isti u meni uskrsao. Vjerska funkcija ispunila me je boanskom apatijom trapista i Jogina. Sutra sam osjetio da bih doista morao promijeniti ime i prezime, ali kada sam htio da se vratim preko krova, nisam se usudio, toliko je kosina bila strma, nad visokom ulicom, a ja sam patio od vrtoglavice. Plonik je bio objektivno tvrd, i sjajio se ak u ovu

visinu.

Zeblo me to u psihologiji Radosavljevia nisam nita mogao da naem o unutranjem ivotu genija i svetaca, nego, ako ne bolesti, a ono plitke osrednjosti. Primijetih,

160

Tin Ujevi 11

161

da je u objavama zgoditaka razredne lutrije najmanje tampanih omaaka, a pitao sam se vie puta zato mi godi da neku rije ispustim u sasvim neobinom, valjda i krivom znaenju, zato mi bezbojne i bljutave stvarnosti nemaju nimalo smoka, zato otcijepljenje rijei itam pre-meui slova i zato sudbonosno pravim neke udne pogreke u pisanju ili govoru? Zakljuivao sam da je to Nadsvijest u stanju vrijenja i, da se utjeim, sastavljao sam za uenje na pamet skupine od 2000 nesuvislih slogova. Obuze me poezija grafikih amnezija, koketno teolokih afazija. Jer raspoznao sam naime da ima u biu slijepih demonskih snaga, do kojih jedino stoji da li e ispruena ruka da opali hitac iz revolvera, ili makar samo da otvori neka otporna vrata, ili kobno razlupa alicu mlijeka u kavani. Demon nas die pod magikim, hipnotikim diktatima. Jer je, bez ikakve spreme, mjesto Lica mogla da progovori Ona Sila automatizma. Uzalud se htjela atentirati kontemplativna misao razvezenom ulnou lica, koja je poistovetila talenat i s e x-a p p e a 1. Nisu morale biti rtvovane samo lijepe ene, nego su i stotine hipnotizerskih utjecaja, posijanih od zlogukih vraa, morale da budu nogometnute u provaliju. Jedno je ovjeanstvo huljenja i napadaja moralo da bude oboreno. Bijae samo slika, ali ja je gledah u pro-cvalim ranama, sugestivnim crvenim mlazovima, trcaju eligzira srca. Iz kue duevnosti nije moglo biti vanba-citelja. Badava su drugovi leali na tlu, ogrebeni dbu-novima. I poroci mogu da budu od drutvene koristi, u pukotini izmeu privatnog i javnoga morala; ali ovdje, posjed je bio definitivan, i razumio sam da je dola hora kada je sve dobro, bez potrebnosti, sveto: sve okolnosti su se unitile, ishlapile. Ostvarenje je bilo vanpovjesno,

jer nitko iv nije mogao ni mjeriti arinom ni vagati na tezulji grijehe i mane jednoga pokojnika, koji ni s im vie nije imao veze. Trapovjesno ostvarenje, jer su instrumenti i vage za preciziju bili polupani.

Moje je indijsko iskustvo dolo na snagu. Svijet maro-dera i simulanata mangupstva bio mi je sada prezriv kao krpa za brisanje stolova. Mnoga lica okoline posta-doe meni i drugim skakaima-vizionarima sumnjiva. Govorilo se da po barovima ima mnogo odlinika preodje-venih u siromahe, da je tu i neka ruska kneginja u stavu redovitoga preivanja cocktaila, piljei u fiksativnu taku. Nesuvislo. Volio sam vezane skakae, ali ne vezane negvama. Poeli smo bjeati iz lokala, a jedan obra-eni Gruzin hitio je ravno u samostan. Jer vie slavnih samoubica hihotalo je itajui svoje nekrologe, a rtve teoretskih Justizmorda pile su pippermint opskrbljene novcem, lanim bradama i arenim putnicama. udio sam da provedem rigorozniji oblik filozofskog otcijep-ljenja, toliko vie to sam se pribojavao da u druini bekrija i bitanga ima ekscentrinih ena koje su izrezale grudi kao Violette Morris i sada lutaju u ovom svijetu sanjarskih zijaa u hlaama. alio sam se dabome, kada na roitu dvoznanih bia presudili:

Ako ste rugai, dobit ete moja pojaanja, samo pazite da vas ne lie autokritikc. Jer ne znam, to bi se pripetilo kada bih se, kao Ahil na Lemnosu, presvukao u enu, u kakvu Agnezu . . .

Ali kamo da se povuem? Astrologa, alhemiara, jasno-vidaca i proroka bivalo je sve manje, pa ak i medija. Bilo je najvie hatmaa, bekrija i bitanga u bearskom svijetu za koji se ve odavno gubio ar magije i somnam-bulizma. Bizarnost nije umrla, ali se oajno stabilizirala.

162

163

Sve, to u svijetu postoji, moralo je da poiva na upravo golemim istinama; zato sam namjeravao da se obratim recima, vraarima, okulistima i spiritistima da mi pomognu. Znao sam da ima vjetaka koji itaju misli, vade jaja iz prazne vree, gutaju vatru, vide cijele knjige ili brojeve novina kroz staklo, nalaze banknote u eirima, mogu da vam iz daljine u dep turnu zlatan sat, izgubljeni notes, enidbeni prsten ili punu novarku. Ne htijah da ispitujem to lei u dnu tih nesumnjivih majstorija, premda sam jednom kleknuo na koljena pred jednim takvim vitezom. Samo proricanje budunosti bilo mi je zagonetno. To je bilo pomalo uzurpiranje bojih prerogativa; a onda, da li je i boje predznanje moglo da se pomiri s moralnom slobodom i linom odgovornou Od svega je ovjek morao proricati samo za se ono to je bio kadar izvriti ili postrojiti, a u drugom mogao je samo forsirati udes na kriva i nasilna uoblienja. Prezao sam od hiromantkinja i izvlaenja karata. A bilo je svakako i takvih koji su udarali mjenicu na budunost da Sudbina ne bi bila beskonana, i da bi Niagaru odvratili od njezinih slapova, no od toga su vukli samo tete i sramote, kao pravednu pedepsu. Jasno je da materijalne skuenosti ivota znatno smanjuju krug sasvim slobodne akcije, koja se onda postepeno ostvaruje samo idealnom Milju, zrijenjem u drugoj sferi.

Subjektivne istine u duhu jesu arka inkandenscen-cija sunaca kod kojih emo jo ekati na kruti oblik. Borba za oblik pretvara na kraju vrijenja u gotove obrasce, koji se mogu nataknuti kao odijela na razne fi-zinosti. Stoga je mistino iskustvo u sutini nesaopivo, vezano na utnju. Kae se da umjetnik izraava svoje duhovno raspoloenje. No zapravo doivljaj se izraava

samo kada je ve odavno umro. Nijedna naa rije kao naa, ne izraava aktuelno i akutno nego prolo. Aktu-elno je u kljuanju, a proasto je dovren izraz. Sva su oitovanja, moe biti i budunosna za onoga ko ih prima, za oblikovatelja samo rctrospektivna. Ona potjeu iz taloga uspomena, iz ugljenastih naslaga u staroj umskoj formaciji due. Zato izraavanje pomae slobodnom ostvarenju, umiranju ovjeka. Da bi duh ostao kao znak, kao ideogram, kada se tjelesno bude sasvim rasteretio. Odbijaju ljude od njihovih sudbina. A sudbine su za petama, nad tjemenima. Krilati geniji.

Camille Bougl je kazao: da bi pojedinac kao takav bio jai, potrebno je da pripada to veem broju udruenja. Socijalizirana jedinica: linu svijest osiguralo bi lanstvo u najveem broju klubova. U sutini jedan masonski neimarski pojam. Nismo li moda i bez pitanja lanovi velike kozmike zajednice, bioloki spojeni sa zvijezdama i biljkama, duhovno i etiki sa svim to ikada bjee misao i djelo, eterino ujedinjeni s anelima i arhan-elima, supstancijalno participirajui s raznim fazama i preruenjima Boga? Ali danas bi trebao jedan klub u kojem biste stanovali, drugi u kojem biste ruali, pili i pu-ili, a trei u kojem biste voljeli i mislili, etvrti u kojem biste itali novine i asopise; line bi brige znatno popustile od svoje sebinosti. Jer bi klub raspolagao sa svime, pa i s darom za individualnost, pa i s moi za talenat po dekretu, a najljepe bi bilo kada nigdje ne biste morali uplatiti lanarinu, nego klub bi liio golu psihu tako dragocjenog izvora uivanja kakav je samotarski narcisi-zam, nae drago ipsatorsko Ja na golim dojkama majke, seje, kerke Egolatrije.

Oevidno je da telepatija ima svojih monih igara, a

164

ona je takva vilinska ipka za pjesnike vrutke da bi i lik jednoga razumnoga Goethea, sasvim bez nje, bio u lirskom smislu okrnjen. Ali trebae ova neizvjesna nadahnua pustiti da dolaze po slobodnom nahoenju, to je kod osoba izotrenih ivaca uvijek veoma priruno, ali ne vjetaki je prisiljavati, jer je njezino uobraenje opasno za mir duha i vrstou organizma. Jasno je da je za danas dosta teko praksu telepatije prevesti u malograanske termine pozitivne svjetovne nauke, to meutim ne smeta da udotvorci njom interminentno raspolau kao arabeskom duha od najodlinije suptilnosti. udesa nosiva, depnoga formata. Ali duboko znaenje telepatije kao pokuaja da se izgradi novo, zasada nepotpuno, ulo pronicljivosti ne emo sniziti na razinu zabludjelih privienja mnogobrojnih rtava paludalnih groznica.

Onaj drevni svetac, nazvan Stvlites, ivio je nepomino kao osovljeni kip na visokome stupu, nepodloan tjelesnim nudama. Prevedoe ga: Stolpnik. Sigurno nije ni spavao, ali spavanje je zabranjeno i letaima prvih nadoceanskih putovanja. Trudio sam se da dostignem do takve savrene nepominosti koja bi iznutra plamsala. Ali premda sam vie od jednoga desetljea zurio u svoj pupak, svjetlost se ipak nije pojavila kako su u staro vrijeme obeavali hezihisti. Kako se stolpnik branio i sputavao nemire? Spavajui, ja se bojim da ne padnem s kreveta.

Ali postigao sam udnovatu neosjetljivu otpornost proti neugodnostima bolesti, prirode i neraspoloenja; da su me ukali ili batinali, ja ne bih nieg osjetio. Moje je tijelo u toliko polarizovalo da je kao magnet progutalo iglu koju sam abo u kou. Sabranost unutranjega milja bila je toliko usredotoena u jedno itljivo stru-

janje da me izvana nita nije moglo da dirne ni da pokrene. Mogao sam se bezrazlino i pokopati u vlanu zemljicu, kao korijen biljke. Veliajna apatija me toliko oeljezila, da sam pomislio da su indijski fakiri oni divni pajaci futurizma, duini boksai i traincn. Ono, to drugi postizavaju konopljinim zrnom, makom i kokainom, ja sam imao, jeftinije, praktinije i higijenskije, od samog oka na unutra. Mistika je imala barem mcdikalno znaenje narkotika. Kada sam lijegao u krevet, krv u glavi je muzicirala na jastuku, a kat vie odjekivale su galame nemirnih duhova. Ataraksija. Katalepsija. Sjetio sam se Dagernautovih kola i sjedilaca na bodljikama. U lijevoj cipeli jedan ekser je prodro u kou za duinu od nekoliko centimetara: hodao sam tako pola godine, i udubina me nije nimalo boljela. Uinilo mi se da duevni eligziri imaju formalno ljekoviti dojam sredstava za anesteziju, potrebnih pri bolnim operacijama. Nisam napisao kao Wells broiru: Ova bijeda cipela!

A leei na mekanoj zemlji i zelenoj travi, u osjenanom mirisu jednoga odahnuloga breuljka na ivici varoi, ugledao sam svoje nage bijele ruke kao pristup neke zagonetne daleke ene i ta me slutnja zakakljala. U mutnom umovanju drijemea nisam uspijevao da vidim odvojenu istinu dvoznanoga, vieznanoga Duala s batinom i teretom od vie drugih, bolnih, mukotrpnih, neizrecivih tuih dua. Tako mi se vie puta vlastita golotinja u polusnu uinila kao obnaena ljubav neke Nimfe, Muze. U polusnu me vlastito enstvo posjeivalo, a sve to je bilo maglovito i mistino tako mi se inilo originalno i novo, da nisam mogao vjerovati da o tome ima znanosti, fiziologije, te mi je dugo vremena trebalo da razumijem i povjerujem da se to dogaa i drugima, umo-

166

x67

vima, rasijanima, pjesnicima i djeci, svakom onom koji se toliko zanio u jednoj misli da je izletio iz tranica, napustio prosjenu osovinu, premda je znao da su alhemi-ari, trovai, hiromanti, okultisti starinska, vrlo starinska zanimanja, koja samo varave aktuelnosti i trikovi mogu nainiti opet suvremenima. U mojoj tvravi gdje sam, mislei na Cagliostra i Saint-Germaina, spavao otvorenih oiju bilo je toliko klerikalizma da mi je moj nevidljivi mag ispovjednik pozajmio svoj latinsko-tibetanski rjenik. No ja sam ipak najpotresniji dio svojih duhovnih doivljaja odluio da za neko vrijeme sakrijem i zatajim. Saberimo se, ekajmo.

168