Thomas Bernhard - Stari Majstori
-
Upload
alex-bukarski -
Category
Documents
-
view
193 -
download
11
Transcript of Thomas Bernhard - Stari Majstori
THOMAS BERNHARD
Stari majstori
Kazna odgovara krivici: da nam bude uskraćeno svako zadovoljstvo
življenja, da smo dovedeni do najvišeg stepena odvratnosti prema životu.
Kjerkegor
Dogovorivši se s Regerom tek za pola dvanaest u Muzeju stare
umetnosti, bio sam tamo već u pola jedanaest, kako sam sebi već davno
obećao da ću ga jedared posmatrati koliko je god mogućno
neuznemiravan, pod idealnim uglom, piše Acbaher. Pošto on tokom
prepodneva ima svoje mesto u sali zvanoj sala Bordone, naspram
Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom, na klupi tapaciranoj somotom,
na kojoj mi je, juče, posle objašnjenja sonate zvane Oluja, nastavio da
izlaže o umetnosti fuge, od pre Baha do posle Šumana, kako on to
precizira, pri tome sklon da sve više i više govori o Mocartu a ne o Bahu,
morao sam da se smestim u sali zvanoj sala Sebastijano; morao sam,
dakle, uprkos svome ukusu, da se prilagodim Ticijanu da bih mogao da
posmatram Regera pred Tintoretovim Čovekom sa sedom bradom, i to s
nogu, što nije bila nikakva šteta, jer stojim radije nego što sedim,
naročito prilikom posmatranja ljudi, i dokle god živim bolje ću posmatrati
stojeći nego sedeći, i pošto sam, gledajući iz sale Sebastijano u salu
Bordone, konačno najvećma izoštrio pogled, tako da mi nije smetao ni
naslon klupe, mogao sam da potpuno, iz profila, vidim Regera koji je,
bez ikakve sumnje zatečen padom temperature protekle noći, sve vreme
držao svoj crni šešir na glavi, dakle da vidim celu Regerovu levu stranu
okrenutu prema meni, pa je uspeo i moj naum da Regera jedared
nesmetano osmatram. Budući da se Reger (u zimskom kaputu), oslonjen
o štap stegnut izmeñu njegovih kolena, potpuno predao, kako mi se
činilo, razgledanju Čoveka sa sedom bradom, nisam se u svom
osmatranju ni najmanje bojao da će me otkriti. Čuvar sale, Irzigler
(Jene!), s kojim je Regera vezivalo poznanstvo duže već od trideset
godina i s kojim sam i ja lično (takode već više od dvadeset godina) imao
dobar kontakt do danas, bio je s moje strane znakom ruke upozoren da
bih hteo nesmetano da posmatram Regera, i svaki put kad bi se Irzigler
pojavio, pravilnošću časovnika, on se pravio kao da nisam tu, pa se
pravio kao da ni Reger nije tu, dok bi on, Irzigler, ispunjavajući svoju
misiju, ispitivački proučavao na svoj uobičajeni način, neprijatan za sve
koji ga nisu poznavali, posetioce galerije, inače, ove subote kad je ulaz
besplatan, neshvatljivo malobrojne, Irzigler ima neugodan pogled,
usvojen meñu muzejskim čuvarima, koji zastrašuje posetioce muzeja,
upravo one koji su, kao što je poznato, najslabije obrazovani; njegov
način ulaska u neku od sala, naglo i bešumno iskrsnuvši iza ugla, deluje
doista odbojno svakom ko ga ne poznaje; u svojoj sivoj uniformi,
skrojenoj loše ali namenjenoj da traje večito, zakopčanoj velikim crnim
dugmadima, pri čemu visi na njemu, onako slabašnom, kao na vešalici, i
sa svojom kapom sa štitnikom, načinjenoj od istog sivog materijala, na
glavi, podseća vas više na stražare iz naših kaznenih ustanova nego na
čuvara koga država plaća da pazi na umetnička dela. Otkako ga znam,
Irzigler je uvek jednako bled, mada nije bolestan, i Reger već
desetinama godina o njemu govori kao o lesu koji već trideset i pet
godina služi državu u Muzeju stare umetnosti. Reger, koji više od trideset
i šest godina posećuje Muzej, upoznao je Irziglera još prvog dana kad je
ovaj stupio u službu i s njim je u besprekornim prijateljskim odnosima.
Bila je dovoljna sasvim mala napojnica da bi mi zauvek bilo obezbeñeno
mesto na klupi u sali Bordone, reče jedared Reger pre niz godina. Reger
je uspostavio vezu sa Irziglerom koja im je, trajući više od trideset
godina, prešla u naviku. Ako bi se Regeru prohtelo, što je često bio
slučaj, da sam samcit posmatra Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom,
onda bi Irzigler naprosto zatvorio salu Bordone za posetioce, naprosto se
smestio na ulaz i nikog nije puštao. Reger bi samo dao dogovoreni znak
rukom i Irzigler bi zatvarao salu Bordone, da, ne bi oklevao ni da istera
posetioce koji su već u sali Bordone, jer tako želi Reger. Irzigler je izučio
za stolara u Mostu na Lajti, ali stolarstva se odrekao još pre nego što je
igde primljen kao stolarski pomoćnik da bi se zaposlio u policiji. Ali,
policija je odbila Irziglera zbog fizičke nesposobnosti. Jedan od njegovih
ujaka, brat njegove majke, koji je već od dvadeset četvrte bio čuvar u
Muzeju stare umetnosti, obezbedio mu je u Muzeju stare umetnosti to
mesto, meñu najslabije plaćenim ali najsigurnijim, kako kaže Irzigler. I u
policiju je Irzigler, uostalom, hteo da ude samo zato što mu je izgledalo
da će time da resi problem sa odevanjem. Celog života biti u istoj odeći,
a čak ne morati tu celoživotnu odeću nijednom platiti, jer o tome brine
država, izgledalo mu je kao idealno, a tako je mislio i ujak koji ga je uveo
u Muzej stare umetnosti, i nije bilo, uostalom, u pogledu tog ideala,
nikakve razlike da li je zaposlen u policiji ili u Muzeju stare umetnosti,
mada je u policiji plata svakako viša nego u Muzeju stare umetnosti, ali
opet služba u Muzeju stare umetnosti nije se mogla ni porediti s
policijskom službom, budući da odgovorniji i istovremeno lakši posao
nego što je u Muzeju stare umetnosti on, Irzigler, nije mogao ni da
zamisli. Policijska služba je, pak, svakodnevno bila opasna po život,
kazivao je Irzigler, dok služba u Muzeju stare umetnosti nije. Što se tiče
jednoličnosti njegove dužnosti, za to se ni najmanje ne brine, štaviše on
voli tu jednoličnost. Dnevno prelazi četrdeset do pedeset kilometara, što
je znatno bolje za njegovo zdravlje od, recimo, službe u policiji gde bi mu
se glavno zanimanje sastojalo u sedenju na tvrdoj kancelarijskoj stolici
celog života. Više voli da motri muzejske posetioce nego obične ljude, jer
muzejski posetioci su, u svakom slučaju, obrazovaniji ljudi, sa smislom za
umetnost. Vremenom je i on lično stekao taj smisao za umetnost, i bio bi
u svakom trenutku u stanju da ispuni zadatak vodiča u Muzeju stare
umetnosti, a svakako u galeriji slika, kaže on, ali to mu nije nužno. Ljudi
ionako ništa ne bi slušali od onoga što bi im on kazivao, kaže on.
Decenijama već muzejski vodiči uvek pričaju isto i, logično, priličnu
količinu besmislica, kao što kaže gospodin Reger, kaže mi Irzigler.
Istoričari umetnosti samo zamlaćuju posetioce svojim brbljarijama, kaže
Irzigler, koji je vremenom doslovno preuzeo mnoge, ako ne baš i sve
Regerove stavove. Irzigler je Regerov glasnogovornik, gotovo sve što
kaže Irzigler, rekao je Reger, više od trideset godina Irzigler govori ono
što je govorio Reger. Kad pažljivo slušam, čujem Regera kako govori
kroz Irziglera. Kad slušamo vodiče, neprestano slušamo jedino brbljarije
o umetnosti koje nam idu na živce, kaže Irzigler, jer to Reger često
govori. Sve ove slike su veličanstvene, ali nijedna nije savršena, tako
govori Irzigler po Regeru. Ljudi, meñutim, dolaze u Muzej, pošto im je
rečeno da to treba da čini kulturan čovek, ne zbog interesovanja, ljude
ne interesuje umetnost, najmanje devedeset i devet procenta
čovečanstva uopšte se ne interesuje za umetnost, Irzigler doslovno
prenosi Regera. A on, Irzigler, imao je teško detinjstvo, majku obolelu od
raka koja je umrla već u svojoj četrdeset i šestoj godini, oca skitnicu,
večito pijanog. Most na Lajti je, pak, grozno mesto, kao i većina
burgenlandskih mesta. Ko god može, beži iz Burgenlanda, kaže Irzigler,
ali većina ne mogu, osudeni su da ceo život provedu u Burgenlandu, što
je u najmanju ruku podjednako strašno koliko doživotno sužanjstvo u
Štajnu na Dunavu. Burgenlanñani su robijaši, kaže Irzigler, njihov zavičaj
je kaznionica. Oni sebe ubeduju da imaju istinski divan zavičaj, ali u
stvarnosti Burgenland je bljutav i ružan. Zimi se Burgenlandani guše pod
snegom, a leti ih proždiru komarci. A u proleće i u jesen, Burgenlandani
se koprcaju samo u sopstvenoj prljavštini. U celoj Evropi nema zemlje
siromašnije i prljavije, eto šta kaže Irzigler. Bečlije neprestano uveravaju
Burgenlandane da je Burgenland lepa zemlja, jer Bečlije su zaljubljene u
tu burgenlandsku prljavštinu i ta burgenlandska glupost im izgleda kao
nešto romantično, pošto su na svoj bečki način perverzni. Burgenland,
osim gospodina Hajdna, kao što kaže gospodin Reger, nije ništa
proizveo, tako kaže Irzigler. Dolazim iz Burgenlanda, to ne znači ništa
drugo nego da dolazim iz kaznionice Austrije. Ili iz ludnice Austrije, tako
kaže Irzigler. Burgenlanñani odlaze u Bečkao u crkvu, rekao je on.
Najveća želja Burgenlandana jeste da stupe u bečku policiju, rekao je
onomad, što mi se nije posrećilo, jer sam bio suviše slab, zbog fizičke
nesposobnosti. Ali, ja sam ipak čuvar u Muzeju stare umetnosti i, tako,
državni službenik. Uveče, posle šest časova, rekao je, ne zaključavam
zločince nego umetnička dela, zaključavam Rubensa i Belota. Njegovom
ujaku, koji je ubrzo posle Prvog svetskog rata stupio u službu u Muzej
stare umetnosti, svi u njegovoj porodici su zavideli. Kad bi ga oni svakih
par godina posećivali u Muzeju stare umetnosti, subotom ili nedeljom
kad je ulaz besplatan, sledili bi ga uvek veoma prestrašeni kroz sale s
velikim majstorima i sve vreme su se divili njegovoj uniformi. Naravno,
njegov ujak je ubrzo postao glavni čuvar i nosio je malu zvezdu od
mesinga na reveru svoje uniforme, tako je rekao Irzigler. Usled njihovog
strahopoštovanja i divljenja, dok ih je vodio kroz sale, ništa od onoga što
im je govorio nisu shvatali. Pa i nije imalo nikakvog smisla da im
objašnjava Veronezea, tako je rekao Irzigler pre par dana. Deca moje
sestre opčinjeno su gledala u moje meke cipele, rekao je Irzigler, moja
sestra je zastala pred Renijem, upravo pred najneukusnijem slikarem od
svih ovde izloženih. Reger ne podnosi Renija, pa tako ni Irzigler ne
podnosi Renija. Irzigler je već dosegao veliko majstorstvo u usvajanju
Regerovih stavova i govori već bezmalo savršeno karakterističnim
Regerovim tonom, mislim. Moja sestra posećuje mene a ne Muzej, rekao
je Irzigler. Moja sestra uopšte ni ne oseća umetnost. Ali, njena deca se
dive svemu što vide dok ih vodim kroz sale. Ona zastaju pred
Velaskezom i neće da idu dalje, rekao je Irzigler. Gospodin Reger me je
jedared pozvao s porodicom u Prater, rekao je Irzigler, Ijubazni gospodin
Reger, jedne nedelje uveče. Njegova ženajejoš bila živa, rekao Irzigler.
Stajao sam tamo i posmatrao Regera, koji je još bio udubljen u
Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom, kako je rečeno, i istovremeno
sam video Irziglera, koji nije čak ni bio u sali Bordone, dok mi iznosi
svoju životnu priču, dakle prizore sa Irziglerom iz prošle nedelje u isti
mah s Regerom, koji je sedeo na somotom tapaciranoj klupi i, prirodno,
još me nije opazio. Irzigler je rekao da mu je već kao detetu najveća
želja bila da stupi u bečku policiju, da bude žandar. Kad je reč o poslu,
nije imao nikakvu drugu želju. Kad mu je, tada je imao dvadeset i tri
godine, u stanici Rosauer uručen papir ofizičkoj nesposobnosti, za njega
se, u stvari, svet srušio. Ali, u takvom stanju najvećeg očaja, ujak mu je
isposlovao mesto čuvara u Muzeju stare umetnosti. Samo s malom
ručnom torbom došao je u Beč, u stan svog ujaka, koji mu je dozvolio da
tu stanuje četiri nedelje, posle čega je on, Irzigler, iznajmio sobu na
Melkerbastaju. U toj iznajmljenoj sobi proveo je dvanaest godina. Prvih
godina nije čak ništa ni video od Beča, od ranog jutra, oko sedam
časova, bio je već u Muzeju stare umetnosti, a uveče, posle šest, opet
kući, njegov se ručak, svih tih godina, uvek sastojao samo od hleba s
kobasicom ili sirom, i to bi pojeo, zalivajući čašom vode sa česme, u
garderobici iza javne garderobe. Burgenlandani su ljudi lišeni svih
zahteva, i ja sam lično u svojoj mladosti radio s Burgenlandanima na
raznim gradevinama i stanovao s Burgenlanñanima u svakojakim
grañevinskim barakama i znam koliko su Burgenlandani bez ikakvih
zahteva, potrebno im je samo najnužnije, i zaštede do kraja meseca, u
stvari, osamdeset procenta svoje nadnice, pa i više.
Dok upirem pogled u Regera i posmatram ga doista pomno, onako kako
ga još nikad pre nisam posmatrao, vidim Irziglera kako sam s njim stajao
i slušao ga pre nedelju dana u sali Batoni. Muž jedne od njegovih
prababa bio je poreklom iz Tirola, otuda i prezime Irzigler. Imao je dve
sestre, mlaña se tek šezdesetih godina, s jednim frizerskim pomoćnikom
iz Matersburga, iselila u Ameriku i tamo je s trideset i pet godina umrla
od čežnje za zavičajem. Imao je tri brata, sva trojica danas žive i rade
kao pomoćni radnici u Burgenlandu. Dvojica od njih su, kao i on, pošla u
Beč da stupe u policijsku službu, ali nisu primljeni. A za službu u Muzeju
bila je ipak bezuslovno neophodna izvesna inteligencija. Mnogo je naučio
od Regera. Bilo je Ijudi koji su govorili da je Reger udaren, jer samo bi
lud čovek mogao decenijama svakog drugog dana, osim ponedeljka, da
ide u likovnu galeriju Muzeja stare umetnosti, ali u to on ne veruje,
gospodin Regerjepametan, obrazovan čovek, rekao je Irzigler. Da, rekao
sam Irzigleru, gospodin Reger nije samo pametan i obrazovan čovek,
nego je on i znamenit čovek, studirao je, uostalom, muziku u Lajpcigu i
Beču i pisao muzičke kritike za Times i još ih i danas piše za Tajms,
rekao sam. Nije nekakav člankopisac, rekao sam, nekakav brbljivac, već
u pravom smislu muzikolog i sa svom ozbiljnošću velike ličnosti. Reger ne
može da se poredi sa svim tim brbljivim muzičkim feljtonistima kakvi
ovde svakodnevno u novinama rasprostiru svoje prljave brbljarije. Reger
je zapravo filozof, rekao sam Irzigleru, filozof u najčistijem smislu tog
pojma. Više od trideset godina piše Reger svoje kritike za Tajms, te male
eseje iz filozofije muzike, koji će jednog dana sigurno biti sabrani u
knjigu. Ovo boravljenje u Muzeju stare umetnosti nesumnjivo je jedan od
uslova za to da Reger može da piše tako za Tajms kako piše za Tajms,
rekao sam Irzigleru, i svejedno je da li me je Irzigler razumeo ili nije,
verovatno me Irzigler nije ni razumeo, mislio sam i još sad tako mislim.
O tome da Reger piše za Tajms svoje muzičke kritike, niko ne zna u
Austriji, najviše ako par ljudi to zna, rekao sam Irzigleru. Mogao bih reći i
da je Regerfilozof za sebe, rekao sam Irzigleru, ne vodeći računa da je
bila glupost reći to Irzigleru. U Muzeju stare umetnosti Reger nalazi sve
ono što nigde drugde ne može naći, rekao sam Irzigleru, sve što mu je
važno, sve što mu je korisno za mišljenje i rad. Ljudi mogu smatrati da je
Regerovo ponašanje sumanuto, a ono to nije, rekao sam Irzigleru, ovde
u Beču i Austriji Regera ni ne primećuju, ali u Londonu i Engleskoj, čak i
u Americi, zna se ko je Reger, kakav kapacitet predstavlja, rekao sam
Irzigleru. I ne zaboravite idealnu temperaturu od osamnaest Celzijusovih
stepeni koja tokom cele godine vlada ovde, u Muzeju stare umetnosti,
rekao sam još Irzigleru. Irzigler je samo klimao glavom. Reger je
visokocenjena ličnost u celom muzikološkom svetu, rekao sam juče
Irzigleru, samo što ovde, u njegovoj domovini, niko o tome neće išta da
zna, naprotiv, ovde, gde je on kod kuće, Reger, koji je u svom fahu
ostavio sve druge daleko iza sebe, svu tu odvratnu provincijalnu
nedotupavnost, omražen je ništa manje nego što je Reger omražen u
svojoj domovini Austriji, rekao sam Irzigleru. Ovde je genije poput
Regera omražen, rekao sam Irzigleru, ne brinući o tome da Irzigler nije
shvatio ništa od tog šta sam mislio kad sam mu govorio da je genije
poput Regera ovde omražen, ne brinući o tome da li je zaista tačno
govoriti o Regeru kao o nekom geniju, naučni genije, štaviše Ijudski
genije, mislio sam, Reger to nesumnjivo jeste. Genije i Austrija ne idu
zajedno, rekao sam. U Austriji morate biti mediokritet da biste dobili
pravo na reč i bili uzimani ozbiljno, biti ljudsko oličenje nedotupavnosti i
provincijalnog dvoličnjaštva, čovek s mozgom po meri jedne državice.
Genije ili bio to samo izvanredan duh biva ovde pre ili kasnije ubijen na
nečastan način, rekao sam Irzigleru. Jedino ljudi poput Regera, koji se u
ovoj prestravljenoj zemlji mogu izbrojati na prstima jedne ruke, nadilaze
ovo stanje niskosti i mržnje, tlačenja i ravnodušnosti, opšte primitivnosti
neprijateljske prema duhu, koja vlada posvuda u Austriji, jedino ljudi
poput Regera, s veličanstvenim karakterom i oštrim, nepokvarljivim
umom. Mada gospodin Reger nije u rdavom odnosu s direktorkom ovog
Muzeja, i mada on tu direktorku odlično poznaje, rekao sam Irzigleru,
njemu ni u snu nikad ne bi palo da nju, direktorku, moli za bilo šta što bi
se ticalo njega ili ovog Muzeja. Upravo u času kad je gospodin Reger
naumio da direkciju, a to znači direktorku, obavesti o lošem stanju klupa
u salama i, po mogućstvu, podstakne akciju da klupe budu izmenjene,
donesene su nove klupe; i to savršeno ukusne, rekao sam Irzigleru. Ne
verujem, rekao sam Irzigleru, da direkcija Muzeja stare umetnosti zna da
gospodin Reger već više od trideset godina dolazi ovamo, u Muzej,
svakog drugog dana i sedi na klupi u sali Bordone, u to ne verujem. Pre
će biti, uostalom, da je o tome bilo reči prilikom nekog Regerovog
susreta s direktorkom, koliko ja znam direktorka ništa ne zna o tome, jer
gospodin Reger nikad nije govorio o tome, a pošto ste vi, gospodine
Irzigler, uvek ćutali o tome, budući da je želja gospodina Regera da
ćutite o tome da Reger već više od trideset godina, svakog drugog dana,
osim ponedeljka, posećuje Muzej stare umetnosti. Ćutanje je vaša glavna
snaga, rekao sam Irzigleru, mislio sam dok sam posmatrao Regera, koji
je posmatrao Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom, a na koga je opet,
sa svoje strane, gledao Irzigler. Reger je izuzetan čovek, a sa izuzetnim
ljudima morate se ophoditi smotreno, rekao sam juče Irzigleru.
Nezamislivo je da mi, naime Reger i ja, redovno, svaki drugi dan idemo u
Muzej, rekao sam juče Irzigleru, a ja sam baš danas ipak, jer je Reger
baš tako želeo, opet došao, a zbog čega je Reger danas ovde ne znam,
mislio sam, valjda ću ubrzo znati. Irzigler je takoñe bio posve začuñen
kad me je danas video, pošto sam mu koliko juče rekao da je isključeno
da dva dana zaredom dodem u Muzej stare umetnosti, baš kao što je to
dosad bilo isključeno i za Regera. A sad smo obojica, Reger i ja, ponovo
danas u Muzeju stare umetnosti gde smo i juče bili. To mora da je
uznemirilo Irziglera, mislio sam, mislim. Može biti da jedared dode do
zabune, pa ponovo da se sutradan ode u Muzej stare umetnosti, mislio
sam, ali ipak, razmišljao sam, otkud da se nij ejedino Reger zbunio ili da
se nisam jedino ja zbunio u toj stvari, nego se obojici, Regeru i meni,
dogodilo da se prevarimo u tome. Reger mi je juče izričito rekao, doñite
sutra ovamo, još čujem Regera kako mi to govori. Ali, prirodno, Irzigler
to nije čuo i o tome ništa nije znao i prirodno je da je začuñen da smo
Reger i ja danas ponovo u Muzeju. Da mi Reger nije juče rekao, dodite
sutra ovamo, ja ne bih danas došao u Muzej stare umetnosti, možda tek
iduće nedelje, jer nasuprot Regeru, koji stvarno ide svakog drugog dana
u Muzej stare umetnosti, i to već decenijama, ja ne idem baš svakog
drugog dana u Muzej stare umetnosti, nego samo kad mi se prohte ili mi
prija. A hoću li da sretnem Regera, nije apsolutno nužno da idem u
Muzej stare umetnosti, potrebno je samo da odem do hotela Ambasador
u koji on odlazi uvek pošto iziñe iz Muzeja stare umetnosti. U
Ambasadoru, ako hoću, mogu da sretnem Regera svakog dana. U
Ambasadoru on ima svoje mesto pored prozora, i to za stolom pored
takozvanog jevrejskog stola, koji se nalazi ispred mañarskog stola, koji
stoji iza arapskog stola, kad od Regerovog stola gledamo put vrata
predvorja. Radije idem, naravno, u Ambasador nego u Muzej stare
umetnosti, ali kad ne mogu da dočekam da Reger stigne u Ambasador,
već oko jedanaest časova odlazim u Muzej stare umetnosti da bih ga
sreo, svog duhovnog oca. Reger provodi prepodne u Muzeju stare
umetnosti, popodne u Ambasadoru, oko pola jedanaest odlazi u Muzej
stare umetnosti, oko pola tri u Ambasador. Do podne mu odgovara
temperatura od osamnaest stepeni u Muzeju stare umetnosti, popodne
se oseća bolje u toplom Ambasadoru u kojem je uvek temperatura
dvadeset i tri stepena. Popodne se ne predajem razmišljanju tako rado i
tako intenzivno, kaže Reger, pa onda sebi mogu da dozvolim Ambasador.
Muzej stare umetnosti je njegova mdionica za duhovnu proizvodnju, tako
on kaže, Ambasador je u neku ruku moja mašina za obradu misli. U
Muzeju stare umetnosti se osećam izložen, u Ambasadoru zaštićen, tako
kaže. Ta suprotnost, Muzej stare umetnosti - Ambasador, potrebna je
mome mišljenju više nego išta drugo, s jedne strane izloženost, s druge
zaštićenost, atmosfera Muzeja stare umetnosti s jedne strane, i
atmosfera Ambasadora s druge, izloženost s jedne, zaštićenost s druge
strane, moj dragi Acbaheru; tajna mog mišljenja, rekao je, počiva na
tome da prepodne provodim u Muzeju stare umetnosti, a popodne u
Ambasadoru. A šta je suprotstavljenije od Muzeja stare umetnosti, naime
galerije slika u Muzeju stare umetnosti, i Ambasadora. Od Muzeja stare
umetnosti načinio sam svoju duhovnu naviku, baš kao i od Ambasadora,
rekao je. Kvalitet mojih kritika za Tajms, gde uostalom saradujem već
trideset i četiri godine, rekao je, počiva zapravo na tome da posećujem
Muzej stare umetnosti i Ambasador, Muzej stare umetnosti svakog
drugog prepodneva, Ambasador svakog popodneva. Samo me je ta
navika spasla posle smrti moje žene. Dragi moj Acbaheru, bez te navike,
i ja bih već umro, rekao je juče Reger. Svakom čoveku je potrebna neka
takva navika da bi preživeo, rekao je. Čak i ako je to najsumanutija
navika, ona je potrebna. Regerov moral kao da se popravlja, njegov
govorni stil je ponovo onaj otpre smrti njegove žene. Doduše, kaže, on
je sad prevazišao takozvanu mrtvu tačku, ali će ipak celog života patiti
što ga je žena ostavila samog. Neprestano ponavlja da je celog života
živeo u zabludi da će on biti taj koji će napustiti ženu, da će on umreti
pre nje, jer je njena smrt došla tako iznenada da je on čak i par dana pre
njene smrti bio čvrsto ubeden da će ga ona nadživeti; ona je bila dobrog
zdravlja, ja sam bio onaj ko je bolestan, uvek smo živeli s tom mišlju i u
toj veri, tako kaže. Niko nije bio tako zdrav kao moja žena, živelaje život
u punom zdravlju, dok samja neprestano egzistirao u bolesti, da,
egzistirao u bolesti na smrt, rekao je. Ona je bila zdrava, ona je bila
budućnost, a ja sam uvek bio bolestan, bio sam prošlost, rekao je. Da bi
se jedared moglo desiti da živi bez svoje žene, da ostane zaista sam, nije
mu nikad padalo na pamet, ta misao nije bila njegova, tako kaže. I čak
ako bi ona umrla pre mene, onda bih ja umro za njom, po mogućstvu što
brže, uvek je tako mislio. Sad on mora, s jedne strane, da se izbori sa
zabludom da će ona umreti posle njega, kao i sa činjenicom da se on nije
ubio posle njene smrti i da je, dakle, nije sledio u smrt kako je
nameravao. Pošto sam uvek bio svestan da je ona sve za mene, nisam
mogao, naravno, ni da sanjam da nastavim sa životom posle nje, dragi
moj Acbaheru, rekao je. Zbog ove ljudske slabosti, doista nedostojne
čoveka, zbog ove malodušnosti, nisam umro za njom, rekao je, nisam se
ubio posle njene smrti, naprotiv, kako mi sad izgleda (tako je rekao
juče!), postao sam jak, pokatkad mi, u poslednje vreme, dolazi kao da
sam sad postao čak i jači. Sad, verovali mi ili ne, držim još i više do svog
života nego ranije, zapravo sam s najvećom gorljivošću vezan za život,
rekao je to juče. Neću da to prihvatim, ali živim s još većim intenzitetom
nego pre njene smrti. Pravo govoreći, bilo mi je potrebno više od godine
dana da bih uopšte mogao tako nešto da pomislim, ali sad to mislim bez
ikakvog ženiranja, rekao je. Ipak, ono što me izuzetno potresa jeste
činjenica da je tako prijemčiva osoba kakva je bila moja žena, sa svim
ogromnim znanjem koje sam joj preneo, preminula i, tako, sa sobom u
smrt odnela to ogromno znanje; to je ono što je čudovišno, još
čudovišnije od te čudovišnosti kakva je činjenica da je ona mrtva, rekao
je. Unosimo i utiskujemo sve iz nas u takvu osobu, a ona nas napušta,
izmiče nam u smrt, zauvek, tako je rekao. A uz to postoji i naglost,
činjenica da nismo predvideli smrt te osobe, ni za trenutak nisam
predvideo smrt svoje žene, gledao sam na nju kao da će večno živeti,
nikad ftisam pomišljao na njenu smrt, rekao je, kao da je doista živela s
mojim znanjem kao večnost u večnosti, tako je rekao. Zaista iznenadna
smrt, rekao je. Takvu osobu smatramo za večnost, i to je zabluda. Da
sam bio svestan da će mi izmaći u smrt, radio bih sasvim drukčije, ali
nisam znao da će mi izmaći i isprednjačiti u smrti i radio sam potpuno
nesuvislo, kao da je egzistirala večno u večnosti, dok ona čak nije ni bila
načinjena za večnost, nego za konačan, zemaljski život, kao što smo svi.
Samo kad volimo nekog takvom nesputanom ljubavlju, kako sam ja
voleo svoju ženu, verujemo da će on doista živeti večito i u večnosti.
Sedeći na klupi u sali Bordone, on još nikad nije ostavio šešir na glavi, i
to me je podjednako uznemirilo kao i činjenica da mi je za danas
zakazao sastanak u Muzeju, jer ta stvar stvarno je najneobičnija, kako
sam mislio, koju mogu da zamislim, ta stvar da je on na klupi u sali
Bordone zadržao svoj šešir na glavi jeste najneobičnija, zanemarimo li
niz drugih neobičnih stvari u tom kontekstu.
Irzigler je bio ušao u salu Bordone i, prišavši Regeru, prošaputao mu
nešto na uho, i odmah izišao iz sale Bordone. Ono što je Irzigler
saopštio, medutim, barem naoko, nije nimalo delovalo na Regera; Reger
je ostao da sedi na klupi jednako kao i pre Irziglerovog saopštenja. Ali, ja
sam ipak bio zaokupljen tim šta je Irzigler mogao reći Regeru. Ubrzo me
je, medutim, napustila misao o tome šta je Irzigler mogao reći Regeru i
posmatrao sam Regera, istovremeno ga slušajući kako mi govori: ljudi
idu u Muzej stare umetnosti pošto se tako radi, ni zbog čega, dolaze čak
iz Španije i Portugala u Beč i idu u Muzej stare umetnosti da bi kod kuće,
u Španiji i Portugalu, mogli reći da su bili u Muzeju stare umetnosti u
Beču, što je ipak smešno, jer Muzej stare umetnosti nije Prado, a nije ni
Muzej u Lisabo nu, od toga je Muzej stare umetnosti daleko. Muzej stare
umetnosti nema čak ni jednog Goju i nema čak ni jednog El Greka. Video
sam Regera i posmatrao ga i istovremeno slušao ono što mi je dan ranije
govorio. Muzej stare umetnosti nema čak nijednog Goju, nema čak
nijednog El Greka. Naravno, on može da se odrekne El Greka, jer El
Greko nije zaista veliki slikar, nije ni medu prvima, rekao je Reger, ali
nemati nijednog Goju, za muzej kakav je Muzej stare umetnosti naprosto
je ubitačno. Nemati Goju, rekao je, to liči na Habsburge koji, kao što
znate, nisu imali nikakvog razumevanja za umetnost, sluha za muziku,
da, ali nikakvog razumevanja za umetnost. Betovena su slušali, ali Goju
nisu videli. Nisu hteli da imaju Goju. Dopustili su Betovenu slobodu
budale, jer je muzika za njih bila bezopasna, ali Goja, on, nije smeo da
uñe u Austriju. E, da, Habsburzi su, tačno, imali sumnjivi katolički ukus
koji je u ovom Muzeju kod kuće. Muzej stare umetnosti je upravo
sumnjivi umetnički ukus Habsburga, estetski ukus, odvratan. O čemu sve
ne govorimo s ljudima koji baš ničeg nemaju zajedničkog s nama, rekao
je, zato što su nam potrebni slušaoci. Potrebni su nam slušaoci i
glasnogovornik, rekao je. Celog života želimo idealnog glasnogovornika i
ne nalazimo ga, jer idealni glasnogovornik ne postoji. Imamo jednog
Irziglera, rekao je, a ipak sve vreme tragamo za nekim Irziglerom,
idealnim Irziglerom. Svog glasnogovornika stvaramo od jednog
jednostavnog čoveka, i kad smo svog glasnogovornika načinili od tog
jednostavnog čoveka, tražimo drugog glasnogovornika, nekog drugog
koji nam odgovara kao glasnogovornik, rekao je. Posle smrti svoje žene
imam barem Irziglera, rekao je. Irzigler je, kao i svi ljudi iz Burgenlanda,
bio ipak samo glupak iz Burgenlanda pre nego što je naleteo na mene,
rekao je Reger. Potreban nam je glupak kao glasnogovornik. Glupak iz
Burgenlanda je glasnogovornik koji savršeno odgovara, rekao je Reger.
Shvatite me dobro, ja cenim Irziglera, potreban mi je kao kora hleba,
decenijama mi je bio potreban, ali samo glupak kao Irzigler je potreban
kao glasnogovornik, rekao je Reger juče. Naravno, koristimo takvog
glupaka kao čoveka, rekao je, ali s druge strane upravo time što ga
koristimo, takvog glupakapretvaramo u čoveka, čineći od njega našeg
glasnogovornika i utiskujući svoje misli u njega, s početka prilično
bezobzirno, priznajem, pretvaramo jednog burgenlandskog glupaka,
kakav je Irzigler bio, u ljudsko biće iz Burgenlanda. Da, Irzigler, pre nego
što je naleteo na mene, nije imao, recimo, pojma o muzici, ni o kakvoj
muzici, u stvari ni o čemu, čak ni o svojoj gluposti. A sad, Irzigler je
otišao dalje od svih tih brbljivih istoričara umetnosti koji ovde iz dana u
dan dolaze i probijaju ljudima uši sa svojim istorijskoumetničkim
gluparijama. Irzigler je odmakao ispred tih istorijskoumetničkih svinja
govorljivica koje svakodnevno, svojim brbljarijama, uništavaju gomile
učenika koje ganjaju pred sobom. Istoričari umetnosti su zapravo
uništivači umetnosti, rekao je Reger. Istoričari umetnosti dotle brbljaju o
umetnosti dok je ne ubiju svojim brbljanjem. Istoričari umetnosti
izbrbljavaju umetnost do smrti. Bože moj, mislio sam često, sedeći ovde
na klupi, dok su istoričari umetnosti pred sobom ganjali svoja
bespomoćna stada, kako je to šteta za sve te ljude koji su odbijeni od
umetnosti baš od strane tih istoričara umetnosti, nepovratno odbijeni od
umetnosti, rekao je Reger. Posao istoričara umetnosti je najzločinačkiji
posao koji postoji, i brbljivi istoričar umetnosti, uostalom postoje samo
brbljivi istoričari umetnosti, morao bi udarcima biča da bude isteran iz
sveta umetnosti, rekao je Reger, izgnani iz sveta umetnosti, eto šta bi
trebalo da budu istoričari umetnosti, jer istoričari umetnosti su zapravo
uništivači umetnosti, a mi ne bismo smeli sebi da dopustimo da istoričari
umetnosti, uništivači umetnosti, unište umetnost. Kad slušamo nekog
istoričara umetnosti pripada nam muka, rekao je on, slušajući nekog
istoričara umetnosti vidimo kako umetnost biva uništena pod brbljanjem
istoričara umetnosti, umetnost malaksava i biva uništena. Hiljade, da,
desetine hiljada istoričara umetnosti svojim brbljanjem uništavaju
umetnost, rekao je. Istoričari umetnosti su prave ubice umetnosti, i
slušamo li nekog istoričara umetnosti, saučestvujemo u uništavanju
umetnosti, tamo gde se pomalja istoričar umetnosti, umetnost biva
uništena, eto istine. Jedva da sam išta u životu mrzeo dubljom mržnjom
nego što mrzim istoričare umetnosti, rekao je Reger. Slušati Irziglera dok
nekom neznalici objašnjava neku sliku čisto je zadovoljstvo, rekao je
Reger, jer on, kad treba da objasni neko umetničko delo, nikad nije
brbljiv, nije brbljivac nego skromni izveštač koji umetničko delo ostavlja
otvoreno onom ko ga posmatra, ne zatvara mu ga svojim brbljanjem. Ja
sam ga, Irziglera, proteklih decenija učio kako objašnjavati umetnička
dela kao predmete posmatranja. Ali, razume se, sve što kaže Irzigler
potiče od mene, rekao je potom Reger, ništa od toga nije, naravno,
njegovo sopstveno nego ono najbolje što ja imam u glavi, pa čak i ako je
to naučeno, ipak je od slučaja do slučaja korisno. Za muzikologa poput
mene, takozvana likovna umetnost je od najveće koristi, rekao je Reger,
što se usredsredujem na muzikologiju i, u stvari, što više uranjam u
muzikologiju, utoliko sam više obuzet takozvanom likovnom umetnošću;
mislim da je tako i obrnuto, da je za nekog slikara, recimo, od najveće
prednosti ako se posvećuje muzici, naime da se onaj koji je odlučio da
celog života slika, celog života predaje muzičkim studijama. Likovna
umetnost na čudesan način dopunjava muzičku umetnost, a jedna je
uvek poželjna za drugu, rekao je. Ne bih svoje muzikološke studije
mogao čak ni da zamislim bez rasprave s takozvanom likovnom
umetnošću, posebno sa slikarstvom, rekao je. Ako svoj muzički posao
odrañujem tako dobro, to je zato što se istovremeno, ne s manjim
entuzijazmom i ne s manjim intenzitetom, bavim slikarstvom. Ne dolazim
uzalud već više od trideset godina u Muzej stare umetnosti. Drugi odlaze
prepodne u gostionicu i ispijaju tri-četiri čaše piva, a ja sedim ovde i
posmatram Tintoreta. Ludilo možda, morate da pomislite, ali ja ne mogu
drukčije. Nekom je decenijama najomiljenija navika da popije svoje tri-
četiri prepodnevne čaše piva u krčmi, ja idem u Muzej stare umetnosti.
Neko se oko jedanaest sati prepodne pere u kupatilu da bi mogao da
savlada predstojeći dan s njegovim preponama, ja idem u Muzej stare
umetnosti. Ako pri tome imamo još i jednog Irziglera, dobro smo
usluženi, rekao je Reger. U stvari, još od svog detinjstva ništa nisam
toliko mrzeo kao muzeje, rekao je, po prirodi sam mrzitelj muzeja, ali
verovatno upravo zbog toga već više od trideset godina dolazim ovamo,
poklanjam sebi taj nesumnjivo duhom uslovljeni apsurd. Kao što znate,
nije Bordone razlog zašto dolazim u salu Bordone, nije čak ni zbog
Tintoreta, premda ipak smatram da je Čovek sa sedom bradom jedna od
najveličanstvenijih slika ikad naslikanih, dolazim zbog ove klupe u sali
Bordone i zbog idealnog uticaja svetlosti na snagu mojih čuvstava,
zapravo zbog idealnih temperaturnih uslova baš u sali Bordone, i zbog
Irziglera, koji je jedino u sali Bordone idealni Irzigler. I u stvari nikad se
nisam ni zadržavao u blizini, recimo, Velaskeza. Da i ne govorim o Rigou
i Laržilijeu koje izbegavam kao kugu. Ovde, u sali Bordone, imam
najbolje mogućnosti za meditaciju, i kad imam sreću da ovde, na ovoj
klupi, pročitam nešto, recimo mog dragog Montenja, ili mog Paskala,
meni možda još dražeg, ili mog još znatnog dražeg Voltera, kao što
vidite, svi moji omiljeni pisci su Francuzi, niti jedan jedini Nemac, mogu
da to učinim ovde na najprijatniji i najkorisniji način. Sala Bordone je
podjednako moja mislionica i moja čitaonica. Ako bih slučajno poželeo
gutljaj vode, Irzigler će mi je doneti u čaši, nije potrebno čak ni da
ustanem. Ponekad se ljudi čude kad vide da ovde, sedeći na ovoj klupi,
čitam svog Voltera i pritom ispijam čašu čiste vode, zaprepašćeni su,
odmahuju glavom, pa odlaze, sa izgledom koji govori da me smatraju za
luñaka kome je država posebno dodelila slobodu budale. Kod kuće već
godinama ne čitam više nikakvu knjigu, ovde u sali Bordone čitao sam
već stotine knjiga, ali to ne znači da sam sve te knjige pročitao u sali
Bordone, nikad u svom životu nisam pročitao ni jednu jedinu knjigu, moj
se postupak čitanja sastoji u visoko obdarenom prelistavanju, dakle
onako kako to čini neko ko voli više da lista nego da čita, naime ko lista
desetine, ponekad i stotine stranice pre nego što će pročitati tek jednu
od njih; ali, kad taj čovek čita neku stranicu, čita je tako temeljno kao
niko i s najvećom čitalačkom strašću koja se da zamisliti. Više sam
prelistavač nego čitalac, morate znati, i volim prelistavanje podjednako
koliko čitanje, u svom životu sam milion puta više prelistavao nego čitao,
ali prelistavajući, imao sam barem isto onoliko zadovoljstva i istinskog
duhovnog uživanja koliko i prilikom čitanja. Bolje je, ipak, da od knjige
od četiri stotine stranica pročitamo samo, sve u svemu, tri stranice
hiljadu puta temeljnije nego normalan čitalac koji iščitava sve stranice,
ali nijednu temeljno, rekao je. Bolje je s najvećim intenzitetom pročitati
dvanaest redaka u nekoj knjizi i tako u potpunosti prodreti u njih, kao što
bismo mogli reći, nego da čitamo celu knjigu kao normalan čitalac, koji
naposletku od čitane knjige upoznaje tek onoliko koliko neki putnik u
avionu od predela koji nadleće. Ne primećuje čak ni obrise. Tako danas
čitaju ljudi, sve u letu, čitaju sve i ništa ne upoznaju. Ja ulazim u knjigu i
potpuno se u njoj nastanjujem, morate zamisliti, sa svim što jesam, na
jednoj ili dve stranice nekog filozofskog rada, kao da sam stupio u neki
predeo, ušao u prirodu, neku državnu ustanovu, neki detalj na Zemlji,
ako hoćete, i ne tek s pola snage i bez punog srca prodro u tu pojedinost
na planeti Zemlji da bih je istražio i, zatim, posve istraženu, onoliko
koliko je to god meni mogućno, zaključivao o celini. Ko je sve čitao, ništa
nije shvatio, rekao je. Nije neophodno pročitati celog Getea, celog Kanta,
nije neophodno pročitati ni celog Šopenhauera, nekoliko stranica iz
Vertera, nekoliko stranica iz Izbora po srodstvu i naposletku znamo više
o obe knjige nego da smo ih čitali od početka do kraja, , što bi nas u
svakom slučaju lišilo najčistijeg zadovoljstva. Ali, da bismo sebe tako
drastično ograničili, potrebno nam je prilično duhovne odvažnosti i
snage, koje se tek retko kad mogu prikupiti i kojima mi sami retko kad
raspolažemo; čovek koji čita je poput mesoždera koji proždire na
najodvratniji način i, kao mesožder, kvari stomak i ukupno zdravlje,
glavu i celu duhovnu egzistenciju. Čak i neku filozofsku raspravu bolje
razumemo ako je ne gutamo celu u jednom zalogaju, nego od nje
štrpnemo tek detalj putem kojeg onda, ako nas sreća posluži,
dospevamo do celine. Uostalom, upravo nam fragmenti priušćuju
najveće zadovoljstvo, baš kao što nam i život priušćuje najveće
zadovoljstvo kad ga posmatramo kao fragment, dok nam celina izgleda
kao okrutna i, u osnovi, jeste okončana savršenost. Tek ako imamo
sreće, neku celinu, okončanost, da, i savršenost, da pretvorimo u
fragment, i onda tako čitamo, izvlačimo odatle veliko, a zavisno od
okolnosti, najveće uživanje. Odavno je već kako nam je naše doba, uzeto
kao celina, postalo nepodnošljivo. Celina i savršenost su nam
nepodnošljive, rekao je. Pa i sve ove slike ovde, u Muzeju stare
umetnosti, u osnovi su mi nepodnošljive, i da budem pošten, grozne su.
Da bih mogao da ih podnesem, na svakoj od njih pojedinačno tragam za
onim što se naziva otežavajuća greška, i taj postupak mi je do sada uvek
polazio za rukom, naime da svako od ovih navodno savršenih dela
prometnem u fragment, rekao je on. Ne samo što nam savršenost
neprekidno preti da nas uništi, ona uništava i sve ono što ovde visi na
zidovima sa oznakom remek-delo, rekao je. Ja polazim od toga da
savršenost, celina, ni ne postoji, i svaki put kad neko od tih navodno
savršenih umetničkih dela, okačenih ovde na zidu, prometnem u
fragment, izmeñu trenutka kad sam krenuo u potragu za otežavajućom
greškom na tom umetničkom delu, za presudnom tačkom neuspeha
umetnika koji je stvorio to delo, i trenutka kad sam je našao, učinio sam
korak napred. Zasad sam na svakoj od ovih slika, takozvanih remek-dela,
našao otežavajuću grešku, našao i razotkrio trenutak neuspeha njenog
tvorca. Više od trideset godina se ovaj nečasni račun, kako biste mogli
pomisliti, pokazivao kao tačan. Nijedno od ovih remek-dela, čuvenih u
svetu, zapravo nije celina niti je savršeno.
To me umiruje, rekao je. To me, štaviše, usrećuje. Tek kad prihvatimo,
svaki put, da celina i savršenost ne postoje, data nam je mogućnost da
nastavimo da živimo. Ne podnosimo celinu i savršenost. Moramo da
putujemo u Rim i utvrdimo da je crkva Svetog Petra grañevina bez
ukusa, Berninijev oltar arhitektonska glupost, rekao je. Moramo, da
bismo to podneli, da vidimo papu licem u lice i lično ustanovimo da je
on, sve u svemu, očajno groteskni lik koliko i svi ostali. Moramo da
slušamo Baha i slušamo kako promašuje, da slušamo Betovena i slušamo
kako promašuje, čak i Mocarta da slušamo i slušamo kako promašuje.
Tako moramo da postupamo i s takozvanim velikim filozofima, pa čak i
ako su u pitanju naši omiljeni umetnici na području duha, rekao je. Ne
volimo Paskala zato što je on tako savršen, nego zato što je, u osnovi,
tako bespomoćan, baš kao što volimo Montenja zbog njegovog traganja
tokom celog života za bespomoćnošću, nikad nañenom, Voltera zbog
njegove bespomoćnosti. Volimo, uostalom, filozofiju i sve nauke o duhu
zajedno zato što su apsolutno bespomoćne. Volimo, u stvari, samo
knjige koje su necelovite, haotične, bespomoćne. Tako je sa svim i
svakim, rekao je Reger, i za nekog čoveka se posebno vezujemo samo
zato što je bespomoćan, nimalo celovit, zato što je haotičan i nesavršen.
Da, kažem, El Greko, lepo, ali dobri momak nije umeo da naslika nikakvu
ruku!, i kažem Veroneze, lepo, ali dobri momak nije umeo da naslika
nikakvo prirodno lice. I ono što sam vam danas govorio o fugi, rekao mi
je juče, ni jedan jedini od svih kompozitora, ma bili i najveći, nije
komponovao savršenu fugu, čak ni Bah, koji je, meñutim, bio sušta
vedrina i bez premca kompozitorski jasan. Nema savršene slike i nema
savršene knjige i nema savršenog muzičkog komada, rekao je Reger, eto
istine, i ta istina omogućava da neka glava, kakva je moja, koja tokom
celog svog života nije drugo nego glava očajnika, nastavi da živi. Glava
mora biti tragalačka glava, glava koja traga za greškama, za čovečijim
greškama, mora biti glava koja traga za promašajima. Ljudska glava je
samo onda doista ljudska glava kad traga za čovečijim greškama.
Ljudska glava nije ljudska glava ako se ne upušta u traganje za čovečijim
greškama, rekao je Reger. Dobro načinjena glava je glava koja traga za
čovečijim greškama, a izvanredna glava jeste glava koja te čovečije
greške nalazi, dok je genijalna glava ona glava koja, pošto ih je našla,
ukazuje na te nañene greške i, sa svim sredstvima koja su joj na
raspolaganju, pokazuje te greške. I u tom smislu se potvrñuje, rekao je
Reger, izreka koja se, meñutim, uvek iznosi onako bezglavo, ko traži, taj
nalazi. Onaj ko u ovom Muzeju, meñu stotinama takozvanih remek-dela,
traži greške, taj ih i nalazi, rekao je Reger. Nijedno delo u ovom Muzeju
nije bez nedostatka, kažem. Možete se tome smejati, rekao je, može vas
to užasnuti, ali mene usrećuje. To je, uostalom, dobar razlog za to što
već više od trideset godina dolazim u Muzej stare umetnosti, a ne preko
puta, u Prirodnjački muzej. Još je sedeo na klupi, sa svojim crnim
šeširom na glavi, istinski nepomičan i bilo je jasno da već odavno ne
posmatra Čoveka sa sedom bradom, nego nešto sasvim drugo, iza
Čoveka sa sedom bradom, ne Tintoreta, nego nešto daleko, izvan
Muzeja, dok sam ja, sa svoje strane, doduše gledajući Regera i Čoveka
sa sedom bradom, video iza tog prizora opet Regera koji mi je juče
objašnjavao fuge. Često sam ga već slušao kako objašnjava fuge, pa
juče nisam ni osetio neku želju da ga slušam pomno, pratio sam,
naravno, ono što je govorio, i bilo je to veoma zanimljivo, recimo ono što
je imao da kaže o Šumanovim pokušajima s fugama, ali moje misli bile
su ipak drugde. Video sam Regera kako sedi na klupi i iza njega Čoveka
sa sedom bradom, i video sam Regera koji mi je, opet jednom, s još
znatno više ljubavi nego dotad, pokušavao da objasni umetnost fuge, i
slušao sam ono što je kazivao Reger, a ipak sam gledao u svoje
detinjstvo i slušao glasove iz svog detinjstva, glasove mojih sestara i
moje braće, glas moje majke, glasove dede i babe na selu. Bio sam kao
dete srećan na selu, ali sam ipak uvek srećniji bio u gradu nego na selu.
Baš kao što sam uvek bio srećniji u umetnosti nego u prirodi, dok me je
priroda celog života onespokojavala, u umetnosti sam se uvek osećao
zaštićen. U detinjstvu sam već, imajući sreću da ga većim delom
provedem pod okriljem dede i babe po majci, i s kojima sam, sve u
svemu uzevši, stvarno bio srećan, i osećao se uvek u sigurnosti kod njih,
bio zaštićen u takozvanom svetu umetnosti, ne u prirodi, koju sam
doduše uvek gledao sa čuñenjem, ali koja me je takoñe uvek plašila, što
se do danas nije promenilo, ni jednog jedinog trenutka nisam se osećao
u prirodi kod kuće, nego uvek u svetu umetnosti, a najzaštićeniji u svetu
muzike. Dokle god mi seže pamćenje, ništa više nisam voleo na svetu od
muzike, mislio sam, gledajući kroz Regera, nekud napolje, kroz zidove
Muzeja, u svoje detinjstvo. Uvek volim ove poglede u davno minulo
detinjstvo, predajem im se potpuno i iskorišćavam ih koliko god mogu,
mogao bih da ih nikad ne prekinem, kažem sebi uvek. Kakvo je Reger
imao detinjstvo, pitao sam se, ne znam o tome mnogo, kad je reč o
detinjstvu Reger nije govorljiv. A Irzigler? On o tome ne govori rado i ne
prija mu da ga se seća. Oko podneva se uvek više ljudi u grupama sliva
u Muzej, u poslednje vreme izuzetno mnogo iz istočnoevropskih zemalja,
nekoliko dana zaredom viñao sam grupe iz Gruzije, koje su kroz galeriju
ganjali ruskojezični vodiči, ganjali je pravi izraz, jer te grupe nisu išle
kroz Muzej, nego su protrčavale, gonjene, u osnovi potpuno
nezainteresovane, posve iscrpljene svim utiscima kojima su neizbežno
bile opterećene tokom svog putovanja do Beča. Prošle nedelje sam
opazio nekog čoveka iz Tbilisija, izdvojio se iz jedne od grupa s Kavkaza i
želeo sam da proñe kroz Muzej, slikar, kako će se ispostaviti, koji me je
pitao za Gejnsboroua; susretljivo sam mu opisao gde može da nañe
Gejnsboroua. Njegova grupa je, konačno, već bila izišla iz Muzeja, kad mi
je on opet prišao da se raspita za hotel Vandl gde je njegova grupa bila
smeštena. Pola sata je proveo pred Okolinom Safolka, a da ni za tren
nije pomislio na svoju grupu, prvi put je bio u Srednjoj Evropi i prvi put
je video originale Gejnsboroua. Taj Gejnsborou je vrhunac njegovog
putovanja, rekao je, izražavajući se prilično dobro na nemačkom jeziku,
pre nego što se okrenuo i izišao iz Muzeja. Hteo sam da mu pomognem
da nañe hotel Vandl, ali on je odbio. Mlad slikar, tridesetogodišnjak,
putuje s grupom iz Tbilisija u Beč i gleda Okolinu Safolka i kaže da je
gledanje Gejnsborouove Okoline Safolka vrhunac njegovog putovanja.
Stvar me je naterala da se zamislim celog popodneva zatim, sve do
večeri. Kako taj čovek slika u Tbilisiju, pitao sam se sve vreme, pa sam
naposletku ostavio tu misao kao besmislenu. U poslednje vreme Muzej
stare umetnosti posećuje više Italijana nego Francuza, više Engleza nego
Amerikanaca. Italijani, sa svojim uroñenim razumevanjem umetnosti,
nastupaju kao da su još od roñenja meñu upućenima. Francuzi vršljaju
Muzejom sa izvesnom dosadom, Englezi se prave kao da znaju i poznaju
sve. Rusi su puni divljenja. Poljaci posmatraju sve svisoka. Nemci u
Muzeju stare umetnosti sve vreme, dok prolaze salama, gledaju u
katalog i jedva na originale okačene na zidovima, slede katalog i, dok se
kreću Muzejom, sve većma zaranjaju u katalog, i sve tako dok ne
dospeju do poslednje stranice kataloga i nadu se opet napolju, izvan
Muzeja. Austrijanci, naročito Bečlije, samo ih malo ide u Muzej stare
umetnosti, zanemarimo li hiljade učenika koji svaku godinu završavaju
obaveznom posetom Muzeju stare umetnosti. Učenike kroz Muzej vode
njihovi nastavnici ili njihove nastavnice, što na učenike deluje
opustošujuće, jer prilikom tih poseta Muzeju stare umetnosti svojom
školskom ograničenošću nastavnici gase svaku senzibilnost tih učenika za
slikarstvo i slikare. Glupi, kakvi su poglavito, ubijaju u učenicima, koji su
im povereni, svako osećanje, ne samo za slikarsku umetnost, i poseta
Muzeju, koju oni izvode, zahvaljujući brbljivoj gluposti koja ih odlikuje, za
njihove takoreći nevine žrtve većinom biva poslednja poseta Muzeju za
svakog pojedinog učenika. Kad jednom ti učenici uñu u Muzej stare
umetnosti sa svojim nastavnicima, onda više nikad neće ponovo ući. Prva
poseta svakog od ovih mladih ljudi istovremeno je i njegova poslednja.
Prilikom tih poseta, nastavnici kod poverenih im učenika zauvek
uništavaju zanimanje za umetnost, i to je činjenica. Nastavnici
upropašćavaju učenike, i to je istina, stoletna činjenica, a posebno
austrijski nastavnici upropašćuju kod učenika, od samog početka, svaki
umetnički ukus; svi mladi su, jasno, najpre otvoreni prema svemu, pa
tako i prema umetnosti, ali nastavnici ih temeljno čiste od umetnosti; i
danas se još tupoumne glave austrijskih nastavnika, kojih je u preobilju,
bezobirno okomljuju na žudnju njihovih učenika za umetnošću i uopšte
za svim što je umetničko, kojim su mladi, od početka, najprirodnije
opčinjeni i poneseni. Ali, nastavnici su malograñani od glave do pete, i
instinktivno se okomljuju na opčinjenost i ponesenost umetnošću kod
svojih učenika, pri čemu umetnost i uopšte sve što je umetničko svode
na sopstveni deprimirajući i glupi diletantizam, i u školama umetnost i
umetničko uopšte spuštaju na svoj gnusni frulaški i podjednako gnusni
koliko i nedotupavni horski napev, što učenike neizbežno odbija. Tako
nastavnici, već od početka, preprečuju učenicima prilaz umetnosti.
Nastavnici ne znaju šta je umetnost, pa ne mogu o njoj ni da govore
učenicima i da ih dovedu do nje, i ne vode ih ka umetnosti nego ih
otiskuju od umetnosti putem svoje odurne, sentimentalno pevljive i
instrumentalne primenjene umetnosti, što njihove učenike obavezno
odbija. Ne postoji nikakav jeftin umetnički ukus, nego je to ukus
nastavnika. Nastavnici već u osnovnoj školi upropašćavaju umetnički
ukus kod učenika, od početka svojim učenicima ogaduju umetnost
umesto da im približe umetnost i, posebno, muziku, i učine je životnom
radošću. Ali, nastavnici nisu samo ometala i uništavala u području
umetnosti, nastavnici su, sve u svemu, oduvek bili ometala življenja i
egzistiranja, umesto da mlade nauče življenju, da im odgonetaju
življenje, da učine da život u svom neiscrpnom bogatstvu postane
njihova priroda, oni im ga usmrćuju, preduzimaju sve da bi ga ubili u
njima. Većina naših nastavnika su bedne kreature čiji se životni zadatak,
izgleda, sastoji u tome da mladima onemoguće pristup životu i konačno
ga i definitivno preobraze u grozno klonuće. U nastavnički poziv
uguravaju se, u stvari, samo sentimentalni i perverzni maloumnici iz
nižeg srednjeg sloja. Nastavnici su pomoćni fizički radnici države i pošto
je, kao u ovoj današnjoj austrijskoj državi, reč o državi moralno i
duhovno totalno truloj, koja poučava samo grubosti i pokvarenosti,
prirodno je da su i nastavnici duhovno i moralno satruli i grubi i
pokvareni i haotični. Ova katolička država je bez ikakvog razumevanja za
umetnost i tako ni nastavnici u toj državi nemaju nikakvo, niti bi mogli da
ga imaju, i to je deprimirajuće. Ti nastavnici poučavaju ono što je ova
katolička država i što im je naložila da poučavaju: uskogrudost i
brutalnost, vulgarnost i niskost, opakost i haos. Od tih nastavnika učenici
nemaju da očekuju ništa osim dvoličnjaštva katoličke države i katoličke
državne moći, mislio sam dok sam posmatrao Regera i, istovremeno,
kroz Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom gledao u svoje detinjstvo. I
ja sam lično imao takve užasne, bezosećajne nastavnike, najpre seoske
učitelje, zatim gradske profesore, i sve tako jedni i drugi naizmenično
ruinirali su me sve do sredine mog života, svi ti nastavnici upropastili su
mi desetine godina, kažem sebi. A meni i mom naraštaju nisu dali ništa
osim grozota države i sveta kojeg je ta država upropastila i razorila. Nisu
mi dali ništa osim ogavnosti države i sveta obeleženog tom državom.
Meni i današnjoj mladeži nisu dali ništa osim svog nerazumlja, svoje
nesposobnosti, svoje gluposti, svoje neduhovnosti. Ni meni moji
nastavnici nisu dali ništa osim svoje nesposobnosti, kažem sebi. Ničemu
me nisu naučili osim haosu. I za niz decenija su u meni uništili, s
najvećom bezobzirnošću, sve što je u meni izvorno postojalo za razviće,
sa svim mogućnostima moga razuma, u svetu koji je bio moj. I ja sam
imao takve nastavnike, okrutne, uskogrude, zabludele, čije je viñenje
ljudi i ljudskog sveta prljavo, da prljavije ne može biti, najprljavije
viñenje kakvo nalaže država, naime da priroda kod novih mladih ljudi
mora, u svakom slučaju, biti potisnuta i konačno usmrćena u interesu
države. I ja sam imao te nastavnike s njihovom perverznom frulaškom
igrom i njihovim perverznim pocupkivanjem uz gitaru, koji su me
prinudili da napamet učim neku glupu Šilerovu pesmu od šesnaest strofa,
što sam ja uvek doživljavao kao najstrašniju kaznu. I ja sam imao takve
nastavnike s njihovim prezirom prema ljudima, koji su krišom promaknuli
u metodu ophoñenja prema svojim nemoćnim učenicima, nastavnike,
sentimentalnopatetične fizikalce države, s njihovim uzdignutim
kažiprstom. I ja sam imao te slaboumne državne posrednike koji su me
po više puta nedeljno udarali po prstima leskovim štapom i izvlačili mi uši
tako da nikad nisam odbolovao svoje skriveno grcanje. Danas nastavnici
više ne vuku za uši niti tuku leskovim štapom po prstima, ali njihov
izopačeni duh je još isti, i ne vidim ništa drugo kad gledam nastavnike sa
učenicima ovde u Muzeju dok prolaze pored takozvanih starih majstora,
isti su, kažem sebi, kakve sam i ja imao, isti su sa onima koji su me
razorili za život i koji su me uništili za život. Tako mora biti, tako je kako
je, govore nastavnici i ne trpe ni najmanje protivrečenje, jer ova
katolička država ne trpi ne najmanje protivrečenje, i oni ne dopuštaju
ništa svojim učenicima, baš ništa što bi bilo sopstveno, samo od učenika.
Učenici su kljukani državnim smećem, ničim drugim, onako kako su
guske kljukane kukuruzom, i te glave su kljukane državnim smećem sve
dok ne budu ugušene.
Država misli deca su deca države, i radi u skladu s tim i već stolećima
izvodi svoje pustošenje. Država zaista raña decu, rada samo decu
države, takva je istina. Ne postoji nijedno slobodno dete, postoji samo
dete države, s kojim država može da radi šta god hoće, država donosi
dete na svet, majke su samo nagovorene da veruju da one donose decu
na svet, a državni stomak je onaj odakle dolaze deca, takva je istina. U
stotinama hiljada svake godine iz stomaka države izlaze deca države,
takva je istina. Deca države dolaze iz stomaka države na svet i idu u
državne škole gde ih državni nastavnici podučavaju. Država raña svoju
decu u državi, takva je istina, država raña svoju decu države u državi i
više ih ne pušta. Vidimo kuda god pogledamo samo decu države, učenike
države, radnike države, činovnike države, starce države, mrtvace države,
takva je istina. Država proizvodi i omogućava samo državne stvorove,
takva je istina. Nema više prirodnog čoveka, postoji još samo državni
čovek, a tamo gde još ima prirodnog čoveka, on je proganjan i
istrebljivan do smrti i/ili pretvoren u državnog čoveka. Moje detinjstvo
bilo je lepo detinjstvo istovremeno koliko i okrutno i svirepo detinjstvo,
kažem sebi, i tada sam kod dede i babe mogao da budem prirodan
čovek, dok sam u školi mora da budem državni, kod kuće, kod dede i
babe, bio sam prirodni, u školi sam bio državni, pola dana sam bio
prirodni, pola dana sam bio državni, pola dana, to jest popodne, bio sam
prirodni, pola dana, to jest prepodne, bio sam državni, dakle nesrećni
čovek. Popodne sam bio najsrećniji, ali prepodne bio sam najnesrećniji
čovek koji se da zamisliti. Tokom mnogih godina, popodne sam bio
najsrećnije, prepodne sam bio najnesrećnije biće, kažem sebi. Kod dede i
babe, kod kuće, bio sam prirodno srećno, a dole u školi, u gradiću, bio
sam neprirodno nesrećno biće. Kad sam silazio u gradić, silazio sam u
nesreću (države!), kad sam se penjao uz brdo, do dedine i babine kuće,
uspinjao sam se u sreću. Kad sam se penjao do dede i babe, na brdo,
uspinjao sam se u prirodu i sreću, kad sam silazio u gradić, u školu,
silazio sam u neprirodu i nesreću. Izjutra sam išao direktno u nesreću, a
u podne ili rano popodne sam se vraćao u sreću. Škola je škola države, u
kojoj mlade ljude pretvaraju u stvorenja države i, dakle, ni u šta drugo
nego u fizikalce države. Kad sam išao u školu, išao sam u državu i, pošto
država uništava ljude, išao sam u ustanovu za uništavanje ljudi. Mnoge
godine ja sam iz sreće (kod dede i babe!) išao u nesreću (države!), i
natrag, iz prirode u neprirodu, i natrag, tokom celog svog detinjstva
nisam bio ništa drugo nego to tamo-amo. Rastao sam u takvom tamo-
amo detinjstvu. Ali, u toj ñavolskoj igri, nije dobila priroda nego
nepriroda, škola i država, ne kuća dede i babe. Država me je silom
uvukla u sebe, uostalom kao i druge, i pretvorila u poslušnika države i od
mene učinila čoveka države, pokornog i registrovanog i dresiranog i
diplomiranog i pervertiranog i deprimiranog, kao i sve ostale. Kad
gledamo ljude, vidimo samo ljude države, sluge države, kako je
apsolutno tačno rečeno, ne vidimo nijednog prirodnog čoveka, nego
potpuno neprirodno stvorene ljude države kao sluge države, koji celog
svog života služe državu i, tako, celog svog života služe neprirodu. Kad
gledamo ljude, vidimo samo ljude države kao neprirodna bića koja su
strovaljena u glupost države. Kad gledamo ljude, vidimo samo ljude
isporučene državi, koji služe državu, koji su postali žrtve države. Ljude
koje vidimo, jesu žrtve države i čovečanstvo koje vidimo nije ništa drugo
nego krma države kojom se hrani sve proždrljivija država. Čovečanstvo
je još samo podržavljeno čovečanstvo i stolećima već, dakle otkad
država postoji, izgubilo je svoj identitet, kažem sebi. Danas čovečanstvo
jeste isključivo, ni više ni manje, nečovečanstvo, koje je država, kažem
sebi. Danas je čovek još samo čovek države i, tako, on je danas još
samo uništeni čovek i čovek države kao jedino ljudski mogućan čovek,
kažem sebi. Prirodan čovek nije čak više ni mogućan, mislim. Kad vidimo
milione ljudi države natrpane u velegradovima, doñe nam muka, jer kad
vidimo i državu, doñe nam muka. Svakog dana kad se probudimo, od te
naše države pripadne nam muka, i kad iziñemo na ulicu, spopadne nas
muka od ljudi države koji naseljavaju ovu državu. Čovečanstvo je
gigantska država od koje nas, jesmo li iskreni, kad se probudimo, svaki
put spopadne muka. Kao i ostali ljudi, živim u državi od koje mi je muka
kad se probudim. Nastavnici koje imamo, poučavaju ljude države, uče ih
svim grozotama i okrutnostima države, svim obmanama države, jedino
ne da država jeste sve te grozote i okrutnosti i obmane. Stolećima već
nastavnici hvataju svoje učenike u klešta države i raspinju na muke
godinama i decenijama, i čereče ih. Evo tih nastavnika koji, po nalogu
države, sa svojim učenicima prolaze Muzejom i sa svojom glupošću
ogañuju im umetnost. Ali, šta je ova umetnost na ovim zidovima inače
nego umetnost države, kažem sebi. Reger govori samo o umetnosti
države kad govori o umetnosti, i kad govori o takozvanim starim
majstorima, govori uvek samo o starim majstorima države. Jer, umetnost
okačena na ovim zidovima nije ništa drugo nego umetnost države, barem
ova koja je ovde okačena, u likovnoj galeriji Muzeja stare umetnosti. Sve
slike koje su ovde okačene na zidovima, nisu ništa drugo nego slike
umetnika države. Koji pripadaju umetnosti katoličke države, ništa drugo.
Ništa osim faca, kao što kaže Reger, nigde lica. Ništa osim glavudža,
nigde glave. Sve u svemu, uvek samo prednja strana bez zadnje, i uvek
samo laž i obmana bez stvarnosti i istine. Svi ti slikari, ipak, nisu bili ništa
drugo nego skroz naskroz dvolični umetnici države koji su odgovarali na
želju za dopadanjem kod svojih nalogodavaca, čak ni Rembrant nije
izuzetak, kaže Reger. Pogledajte Velaskeza, sve sama državna umetnost,
i Lota, i ðota, opet samo državna umetnost, kao i onaj grozni Direr,
začetnik i prethodnik nacizma, koji slika prirodu na platnu i ubija je, taj
užasni Direr, kao što često kaže Reger, jer on doista duboko mrzi Direra,
taj nirnberški rezbarlija. Kao umetnost po državnom nalogu Reger
označava i slike koje ovde vise po zidovima, i u nju uvrštava čak i Čoveka
sa sedom bradom. Takozvani stari majstori služili su uvek samo državu ili
crkvu, što izlazi na isto, tako neprestano ponavlja Reger, nekog cara ili
nekog papu, nekog vojvodu ili nekog nadbiskupa. Tobožnji slobodan
čovek jeste utopija, tobožnji slobodan umetnik uvek je bio utopija, ludilo,
često tako kaže Reger. Umetnici, takozvani veliki umetnici, tako kaže
Reger, mislim, osim toga su najbezosećajniji od svih ljudi, još znatno
bezosećajniji nego političari. Umetnici su najdvoličniji, još dvoličniji nego
političari, dakle umetnici umetnosti su još dvoličniji nego umetnici
države, u ovom trenu ponovo čujem kako to Reger govori. Ta se
umetnost, ipak, uvek okreće put Svemogućeg i put moćnika, i odvraća
od sveta, tako često kaže Reger, u tome je njena niskost. Jadna je ta
umetnost, ništa drugo, u ovom trenu čujem kako je govorio Reger juče,
dok ga danas posmatram iz sale Sebastijano. Zašto slikari zapravo slikaju
kad već postoji priroda, opet se juče pitao Reger. Čak i najizuzetnije
umetničko delo, ipak je samo jadan, sasvim nesuvisao i zaludan napor da
se oponaša priroda, da se ona majmuniše, rekao je. Šta je naslikano lice
Rembrantove majke prema stvarnom licu moje sopstvene, opet je pitao.
Šta su dunavska polja preko kojih mogu da idem istovremeno dok ih
gledam prema naslikanim, pitao je. Nema ničeg odvratnijeg za mene,
rekao je juče, od naslikane društvene elite. Slikarstvo elite, ništa drugo,
rekao je. Fiksirati, govore ljudi, dokumentovati, ali to je ipak, kao što
znamo, samo licemerje, neistina, to je samo neistinitost i obmana
fiksirana i dokumentovana i visi na zidovima, samo neistina i obmana je
u knjigama, koje su nam takozvani veliki pisci ostavili, samo neistina i
obmana na slikama koje vise na ovim zidovima. Onaj koji visi tu na zidu,
nije nikad onaj koga je slikar naslikao, rekao je Reger juče. Onaj koji visi
na zidu, nije onaj koji je živeo, rekao je. Naravno, rekao je, kazaćete, da
je to vizija slikara koji je sliku naslikao, to je tačno, mada je to lažna
vizija, to je, barem što se slika u ovom Muzeju tiče, uvek samo katolička
državna vizija svakog pojedinog umetnika, jer sve što ovde visi nije ništa
drugo nego katolička državna umetnost i otuda, moram da kažem,
prosta umetnost, i može biti veličanstvena koliko god hoće, ona je samo
prosta katolička državna umetnost. Takozvani stari majstori su,
prvenstveno, ako se nekoliko njih posmatraju jedan pored drugog, dakle
njihova dela posmatraju jedno pored drugog, entuzijasti dvoličnjaštva,
koji su se prišljamčili i prodali katoličkoj državi, a to znači katoličkom
državnom ukusu, tako kaže Reger. Utoliko imamo posla samo s potpuno
deprimirajućom katoličkom istorijom slikarstva, koje je svoje teme uvek
nalazila i imala na nebu i u paklu, ali nikad na zemlji, rekao je on. Slikari
nisu nikad slikali ono što bi morali da slikaju, nego jedino ono što im je
naručivano ili ono što im je obezbeñivalo ili donosilo slavu ili novac,
rekao je. Slikari, svi ti stari majstori, od kojih mi se većinom vremena
gadi kao ni pred čim drugim i od kojih me je uvek obuzimala jeza, rekao
je, uvek su služili samo nekom gospodaru, nikad sebi i, tako, samom
čovečanstvu. Slikali su, da, uvek neki izveštačeni svet koji su izvlačili iz
sebe, a u zamenu za koji su se nadali novcu i slavi; svi do jednog su
slikali s tim ciljem, iz srebroljublja i slavoljublja, ne zato što bi hteli da
budu slikari nego samo zato što im je bilo stalo do slave ili novca, ili do
novca i slave zajedno. U Evropi su neprestano slikali samo podvrgnuti
katoličkom bogu i polazeći od njega, rekao je, iz okrilja njegovog i
njegovih katoličkih bogova. Svaki, ma kako genijalan bio, potez kičicom
tih takozvanih starih majstora jeste laž, rekao je. Slikari dekorateri sveta,
tako je on juče nazvao one koje je doista duboko mrzeo, kojima je,
doduše, istovremeno tokom celog svog jadnog života bio opčinjen. Ti
stari majstori nisu ništa drugo nego religijom zavarana dekoraterska
posluga evropskog katoličkog elitnog sloja, i to vidite u svakoj mrlji boje
koju su, ni najmanje se ne suzdržavajući, naneli na svoja platna, dragi
moj Acbaheru, rekao je. Naravno, moramo reći da je to najveća likovna
umetnost, rekao je juče, ali nemojmo da pri tome zaboravimo da
spomenemo ili barem da pomislimo da je to i beščasna likovna umetnost,
beščasno u toj umetnosti je u isti mah ono što je u njoj religiozno, a to je
baš odvratno. Ako, kao što sam ja prekjuče, provedete sat vremena pred
Mantenjom, odjedared vas obuzme želja da ga strgnete sa zida, jer
naglo osetite da je sve to jedna velika naslikana gadost. Ili ako se
izvesno vreme zadržite pred Bilivertijem ili Kampanjolom. Ti ljudi slikali
su, ipak, samo za koricu hleba i za novac i da bi došli na nebo, a ne u
pakao, kojeg su se celog svog života bojali više nego ičega, iako su bili
pametne glave, ali veoma slabog karaktera. Svi slikari, koliko god da ih
je, nikad se nisu odlikovali postojanim, uvek su bili veoma slabog
karaktera, i stoga su, u osnovi, uvek imali veoma slab ukus, rekao je
Reger juče, i nećete naći nijednog takozvanog velikog slikara ili, recimo,
takozvanog starog majstora, koji bi imao jak karakter i dobar ukus, a pod
jakim karakterom razumem, naprosto, nepotkupljiv karakter. Svi ti
umetnici, stari majstori, bili su potkupljivi i otuda mi je njihova umetnost
toliko odvratna, tako kaže Reger. Sve ih razumem i duboko su mi
odvratni. Zgañen sam svim što su slikali i što je ovde okačeno, često
mislim, rekao je juče, i decenijama već ne mogu da se suzdržim da ih ne
proučavam. Baš to je strašno, rekao je juče, da te stare majstore osećam
kao duboko odvratne, a ipak ih neprestano proučavam. Ali, oni su
ogavni, i to je jasno bez ostatka, rekao je juče. Stari majstori, kako ih
već stolećima nazivamo, drže se samo pred površnim pogledom, ali
posmatramo li ih pomno, malo pomalo gube i, na kraju, kad ih stvarno i
istinski, a to znači najtemeljitije mogućno i tokom dužeg vremena,
proučavamo, oni se rasplinjavaju, pretvaraju u prah, i ostavljaju nam
bljutav, većinom baš gadan ukus u našoj glavi. Najveće i najznačajnije
umetničko delo opterećuje nas, naposletku, poput ogromnog komada
prostote i laži u glavi, poput nekog ogromnog komada mesa u stomaku.
Opčinjeni smo nekim umetničkim delom, i to na kraju krajeva ipak ispada
smešno. Priuštimo li sebi jedared vremena da pažljivije nego što je
uobičajeno, s većim intenzitetom nego što je uobičajeno, i bezobzirnije
nego što je uobičajeno, pročitamo Getea, naposletku nam ono što smo
pročitali izgleda smešno, i svejedno šta to bilo, dovoljno je čitati ga samo
češće nego što je uobičajeno, i biće neizbežno smešno, pa i čak i ono što
je najpametnije, naposletku izlazi da je glupost. Eto, čitajte pažljivije, i
uništićete sve što čitate. Svejedno je šta čitate, to naposletku biva
smešno i, naposletku, ništa ne vredi. Pazite se da ne ulazite dublje u
neko umetničko delo, sve ćete upropastiti i svako, čak i ono koje vam je
najomiljenije. Ne gledajte neku sliku dugo, ne čitajte knjigu pažljivo, ne
slušajte muzički komad s prevelikim intenzitetom, sve ćete ruinirati, i ono
što je najlepše i najkorisnije na svetu. Čitajte ono što volite, ali ne ulazite
totalno u to, slušajte ono što volite, ali ne slušajte totalno, gledajte ono
što volite, ali ne gledajte totalno. Pošto sam uvek sve gledao totalno,
uvek sve slušao totalno, uvek sve čitao totalno ili, barem, uvek
pokušavao da gledam i slušam i čitam totalno, konačno sam i definitivno
sve pokvario, tako sam pokvario čitavu likovnu umetnost i čitavu muziku
i čitavu književnost, rekao je on juče.
Tako sam, tom metodom, konačno i definitivno pokvario ceo svet,
naprosto sve. Tokom niza godina sam naprosto sve pokvario i, što
duboko žalim, pokvario sam i svoju ženu. Tokom niza godina, rekao je,
mogao sam samo u toj metodi kvarenja i putem nje da postojim. Ali, sad
znam da ne smem totalno da čitam i da totalno slušam i da totalno
posmatram i gledam, ako hoću da živim dalje. Ne čitati totalno i ne
slušati totalno i ne posmatrati i ne gledati totalno, to je umetnost, rekao
je. Nisam još potpuno ovladao tom umetnošću, rekao je, jer moj
temperament je takav da svemu prilazim totalno i da se podjednako za
sve vezujem totalno i totalno dovodim do kraja, i to je, morate da znate,
moja prava nesreća, rekao je. Desetinama godina hteo sam da sve radim
totalno, i to je bila moja nesreća, rekao je. Do krajnosti ličan mehanizam
raspadanja, uvek usmeren na totalno, rekao je. Uostalom, ti stari
majstori nisu ni slikali za ljude poput mene, ni veliki stari kompozitori
nisu komponovali, ni veliki stari pisci nisu pisali, razume se za ljude poput
mene, nikad nijedan od njih nije slikao ili pisao ili komponovao za ljude
poput mene, rekao je. Umetnost nije stvarana za totalno posmatranje, ni
za totalno slušanje, ni za totalno čitanje, rekao je. Ta umetnost je
stvarana za onaj jadni deo čovečanstva, za onaj svakodnevni, za
normalni, ni za koga drugog nego za lakoverne. Neka velika grañevina,
rekao je, kako se samo brzo smanjuje kad je gledate očima kao što su
moje, ma koliko bila znamenita, i upravo zbog toga ona se pre ili kasnije
svodi na smešnu arhitekturu. Putovao sam, rekao je, da bih video veliku
arhitekturu, razumljivo najpre u Italiju i u Grčku i u Španiju, ali katedrale
su pod mojim pogledom ubrzo jenjavale i bivale, ništa manje,
bespomoćni, smešni pokušaji da se nebu protivstavi nešto kao drugo
nebo, od hrama do hrama, sve veličanstvenije, rekao je, a na koncu je to
uvek ispadalo nešto slabašno. Posetio sam, naravno, najveće muzeje, i
ne samo u Evropi, i proučio sve čime raspolažu, proučio s najvećim
intenzitetom, verujte mi, i ubrzo sam stekao utisak da svi ti muzeji ne
raspolažu ničim drugim nego jedino oslikanom bespomoćnošću,
oslikanom nesposobnošću, oslikanim promašajem, najslabašnijim delom
sveta, sve je u tim muzejima promašeno i slabašno, rekao je juče, u koji
god muzej da uñete i počnete da posmatrate i proučavate, proučavate
jedino promašaje i slabašnosti. Bože moj, Prado, svakako najznačajniji
muzej na svetu u pogledu starih majstora, ali svaki put kad bih sedeo
naspram njega, u Ricu, i pio svoj čaj, mislim ipak da i Prado sadrži samo
nesavršenosti, promašaje, na kraju krajeva samo smešne i diletantske
stvari. Mnogi umetnici, u izvesnim epohama, kad je takva moda, rekao
je, bivaju naduvani do monstruoznih razmera; onda neko nepotkupljiv
odjednom bočne u te monstruozne razmere, i ove se još brže rasprsnu i
nisu više ništa, rekao je. Velaskez, Rembrant, ðorñone, Bah, Hendl,
Mocart, Gete, rekao je, kao i Paskal, Volter, spadaju u takva
naduvavanja. Taj Štifter, rekao je juče, koga sam lično uvek ogromno
cenio dotle da je to bilo pokloništvo, ipak je, kad se njime pobliže
pozabavite, rñav pisac, kao što je i Brukner, kad ga pažljivije slušate,
rñav, da ne kažem jadan kompozitor. Štifter piše groznim stilom, koji je
pritom gramatički ispod svake kritike, kao što je i Brukner sa svojim
haotično-divljim notnim pijanstvom, čak i u poodmakloj starosti, prihvatio
neku pubertetsku religioznost. Štiftera sam cenio decenijama, a da se
istinski nisam njime precizno i radikalno pozabavio. Kad sam se pre
godinu dana pozabavio precizno i radikalno Štifterom, nisam verovao
očima i ušima. Tokom celog svog intelektualnog života, nikad nisam čitao
tako pogrešan i slabašan nemački ili austrijski jezik, kako god hoćete, i to
kod autora koji je čak i danas čuven po svojoj pročišćenoj i jasnoj prozi.
Štifterova proza je sve drugo, ali ne pročišćena, i najnejasnija je od svih
koje znam, nakrcana je naopakim slikama i lažnim i zastranjenim
mislima, i zaista se čudim zašto je ovaj provincijski diletant, uostalom
školski savetnik u Gornjoj Austriji, tako izuzetno cenjen danas upravo
medu piscima i, prvenstveno, mladim piscima, a ne od nekog
nepoznatog i beznačajnog. Verujem da svi ti ljudi nisu nikad čitali
Štiftera, nego su ga uvek samo slepo cenili, uvek jedino slušali o Štifteru,
ali ga nikad nisu stvarno čitali, kao što sam to ja. Kad sam pre godinu
dana stvarno čitao Štiftera, tog velemajstora proze, kako ga takoñe
nazivaju, u stvari sam se gadio sebe da sam to slabašno piskaralo ikad
cenio, čak voleo. U mladosti sam čitao Štiftera i moje sećanje na njega
zasnovano je na tadašnjim utiscima iz čitanja. Čitao sam Štiftera kad sam
imao dvanaest i kad sam imao šesnaest godina, u doba kad sam bio bez
ikakve kritičke svesti. Ali, potom, nikad više nisam čitao Štiftera. U
najdužim partijama svoje proze, on je nesnošljivi brbljivac, stil mu je
slabašan i, što je najvećma za osudu, aljkav, i doista je, osim toga,
najdosadniji i najlicemerniji autor u celoj nemačkoj književnosti.
Oglašena kao koncizna i precizna i jasna, Štifterova proza je, u stvari,
rasplinuta, nemoćna i neodgovorna, i od čije nam se, kad čitamo,
recimo, Vitiko ili Tašna mog pradede, malograñanske sentimentalnosti i
malograñanske trapavosti prevrće u stomaku. Od prvih redaka, upravo ta
Tašna mog pradede, vidljivo je da je u pitanju slabašan prozni pokušaj,
zbrzan i razvučen, sentimentalan, bljutav, pun skrivenih i očiglednih
grešaka, koji bi da proñe kao umetničko delo, a koji ipak nije ništa drugo
nego malograñanska krpara iz Linca. Nezamislivo je, uostalom, da iz
Linca, te malograñanske rupe, koja je još od Keplerovih vremena doista
ostala do neba vapijuća provincijska rupa, gde postoji opera u kojoj ljudi
ne umeju da pevaju, pozorište u kojem ljudi ne umeju da glume, gde su
slikari koji ne slikaju, i pisci koji ne umeju da pišu, odjednom proistekao
neki genije, kako jednodušno govore o Štifteru. Štifter nije nikakav
genije, Štifter je filistar koji je vodio tesnogrudi život i buñavi
malograñanin koji je i pisao tako tesnogrudo, pedagog koji ni na
najmanji zahtev jezika nije odgovorio, i čak kad bi to učinio, bio je
nesposoban da stvara umetnička dela, rekao je Reger. Štifter je, sve u
svemu, rekao je, nesumnjivo jedno od mojih najvećih umetničkih
razočaranja u životu. Svaka treća ili barem svaka četvrta Štifterova
rečenica je lažna, svaka druga ili treća slika u njegovoj prozi je nesrećni
potop, a Štifterov duh je u celosti, barem u njegovim književnim
radovima, mediokritetski. Štifter je, u stvari, pisac s najmanje fantazije
medu svima koji su ikad pisali i, istovremeno, jedan od najantipoetičnijih
i najnepoetičnijih. Ali, čitaoci i književni istraživači su uvek padali na
takvog Štiftera. U njegovoj apsolutnoj osrednjosti ništa ne menja
činjenica da se čovek potkraj života ubio. Ne znam nijednog pisca na
svetu koji je bio u takvoj meri diletant i slabašan, a pri tome tako
uskogrud kao Štifter i, istovremeno, tako svetski slavan. Sa Antonom
Bruknerom stvar stoji slično, rekao je Reger, došao je iz Gornje Austrije
u Beč, sa svojim perverznim strahom pred Bogom, opsednut
katolicizmom, i totalno se predao caru i Bogu. Ni Brukner nije bio genije.
Njegova muzika je konfuzna i podjednako nejasna i podjednako slabašna
kao Štifterova proza. Ali, dok je Štifter danas, strogo uzevši, još samo
mrtav papir u rukama germanista, Brukner, naprotiv, dira sve ljude do
suza. Bruknerova zvučna bujica osvojila je svet, mogli bismo reći,
sentimentalnost i dvolična pompeznost trijumfuju kod Bruknera. Brukner
je podjednako trapav kompozitor kao što je Štifter trapav pisac, obojici je
zajednička ta gornjoaustrijska trapavost. Obojica su stvarala takozvanu
umetnost po Božjoj volji, umetnost koja je javno opasna, rekao je Reger.
Ne, Kepler nije bio smušeni momak, rekao je Reger juče, ali on ipak nije
iz Gornje Austrije nego iz Virtemberga; Adalbert Štifter i Anton Brukner
proizvodili su, na kraju krajeva, samo književno i kompozitorsko smeće.
Ko ceni Baha i Mocarta, i Hendla i Hajdna, rekao je, taj mora, po sebi
razumljivo, da odbije takve kao što je Brukner, ne da ih prezre, nego da
ih odbije. A ko Getea ceni, i Klajsta i Novalisa i Šopenhauera, taj mora da
odbije Štiftera, i nije mu ni potrebno da ga prezre. Ko Getea voli, ne
može istovremeno voleti Štiftera, Gete je birao teško, Štifter je uvek bio
skloniji lakom. Za osudu je baš, rekao je Reger juče, da je Štifter bio
prestrašeni pedagog, a uz to pedagog na visokom položaju i koji je pisao
tako trapavo da to nikad ne bi moglo da proñe ni kod ijednog od
njegovih učenika. Jednu Štifterovu stranicu, koju bi mu podneo neki od
njegovih učenika, Štifter bi sam celu ispodvlačio crvenom olovkom, rekao
je, eto kakva je istina. Ako bismo mi počeli da čitamo Štiftera s crvenom
olovkom u ruci, ne bismo mogli da se zaustavimo u korigovanju, rekao je
Reger. Nema ovde genija s perom, rekao je, nego je u pitanju neznalički
prčvar. Ako bi postojao pojam neke neukusne, bljutave i sentimentalne i
proizvoljne književnosti, onda bi on tačno odgovarao onome što je pisao
Štifter. Štifterovo pisanje nije nikakva umetnost, i ono što on ima da
kaže jeste nečasno na najodvratniji način. Nije otuda bez osnova što
Štiftera pre svega čitaju činovničke žene i udovice, koje u dosadi provode
dane u svojim stanovima, rekao je, i medicinske sestre u svoje slobodne
dane i kaluñerice po samostanima. Čovek koji istinski misli nije kadar da
čita Štiftera. Verujem da ljudi koji toliko uzdižu Štiftera i ogromno ga
cene, nemaju ni najmanjeg pojma o Štifteru. Svi naši pisci, bez izuzetka,
danas govore i pišu samo sa zanosom o Štifteru i njegovi su privrženici
kao da je on spisateljski bog našeg vremena. Ili su ti ljudi glupi i nemaju
nimalo umetničkog ukusa i ne shvataju baš ništa o književnosti, ili oni
nisu, u šta nažalost moram najpre da verujem, ni čitali Štiftera, rekao je.
O Štifteru i Brukneru, rekao je, nemojte mi govoriti, u svakom slučaju ne
u vezi sa umetnošću i onim što ja razumem pod umetnošću. Prvi, prozni
prčvar, rekao je, drugi, muzički prčvar. Sirota Gornja Austrija, rekao je,
koja stvarno veruje da je proizvela dva najveća genija, dok je zapravo
stvorila samo dvojicu bezmerno precenjenih slepaca, književnog i
kompozitorskog. Kad pomislim na austrijske kaluñerice i učiteljice kojima
njihov Štifter leži na katoličkim noćnim stočićima kao ikona posvećena
umetnosti, pored češlja i makaza za nokte na nogama, i kad pomislim na
državne velikodostojnike koji rone suze dok slušaju Bruknerovu
simfoniju, smuči mi se, rekao je. Umetnost je najviše i, istovremeno,
najodvratnije, rekao je. Ali, moramo sebe da ubedimo da velika i
najuzvišenija umetnost postoji, rekao je, inače se predajemo očaju. I
mada znamo da svaka umetnost završava u trapavosti i smešnom i na
smetlištu istorije, kao uostalom i sve drugo, moramo s potpunim
samouzdanjem da verujemo u veliku i najuzvišeniju umetnost, rekao je.
Znamo šta je ona, prčvarska, promašena, ali ne usuñujemo se da uvek
prihvatimo da to znamo, jer se tada bezuslovno strmoglavljujemo, rekao
je. Da se još jednom vratimo Štifteru, rekao je, danas je veliki broj
pisaca koji se pozivaju na njega. Ti pisci se pozivaju na jednog
apsolutnog spisateljskog diletanta koji za sve vreme svog književnog
života nije ništa drugo činio nego zloupotrebljavao prirodu. Štifteru
moramo da prigovorimo apsolutnu zloupotrebu prirode, rekao je Reger
juče. Da bude vidovit, eto šta je hteo da bude kao pisac, a u stvari je kao
pisac bio slepac, rekao je Reger. Sve je kod Štiftera revnosno, nezgrapno
kao kod neke device, pisao je nepodnošljivu provincijalnu prstokaznu
prozu, rekao je Reger, nikakvu drugu. Kod Štiftera se slave opisi prirode.
Nikad priroda nije tako lažno konstruisana kako je opisuje Štifter, nije ni
tako dosadna koliko bi on želeo da u to verujemo na njegovom papiru
koji sve trpi, rekao je Reger. Štifter nije ništa drugo nego književni
zakupac zemljišta i čije neumešno pero umrtvljuje prirodu, pa time i
čitaoca, čak i tamo gde je ona, u stvarnosti i istinski, živa i plodna u
dogañajima. Štifter je preko svih stvari navukao svoj malograñanski veo,
dotle da ih je bezmalo ugušio, eto šta je istina. On ne ume istinski da
opiše nijedno drvo, nijednu pticu pevačicu, nijedan plahi potok, eto šta je
istina. On bi da nam nešto pokaže, a umrtvljuje ga, hoće da stvori sjaj, a
samo ga gasi, eto šta je istina. Štifter nam dočarava prirodu kao
jednoličnu, a ljude bez srca i duha, ne zna ništa i ne otkriva ništa, a ono
što opisuje, jer jedino to i čini, opisuje bezgranično pošteno. Njegov
kvalitet je kvalitet loših slikara, rekao je Reger, koji su iz nekog
nepoznatog razloga dospeli do slave i koji i ovde, u ovom zdanju,
posvuda vise na zidovima, setite se samo Direra i ovih stotina i stotina
osrednjih tvorevina čiji ramovi, u kojima su uokvirene, više vrede nego
one same. Sve slike začuñuju, a oni koji im se čude, ne znaju zašto im se
čude, kao što su i Štiftera čitali i čudili se, pri čemu čitaoci nisu znali
zašto. Najzagonetnije kod Štiftera je njegova čuvenost, rekao je Reger,
jer njegova književost je sve drugo a nikako zagonetna. One koje
nazivamo veliki, raščlanjujemo ih, vremenom ih rasturamo, ukidamo,
rekao je on, velike slikare, velike muzičare, velike pisce, jer ne možemo
da živimo s njihovom veličinom, zato što mislimo i sve mislimo do kraja,
rekao je. Ali, Štifter čak i nije bio i nije neka veličina, pa i nije nikakav
primer za taj proces. Štifter je samo primer za to kako neki umetnik
može biti decenijama poštovan kao veličina, pa i voljen od strane nekog
čoveka, u stvari od nekog čoveka koji žudi da poštuje i voli, a da ipak
nikad nije bio veličina. U razočaranju koje osećamo kad dospemo do
toga da veličina poštovanog i obožavanog i voljenog nije nikada veličina i
nikad nije ni bila takva veličina, samo uobražena veličina, a zapravo
malenkost, čak ništavnost, osećamo okrutnu bol prevarenog. Naprosto
nam se sveti, rekao Reger, kad sebi dopustimo da neki objekt
prihvatamo slepo i, štaviše, godinama, decenijama, mogućno i celog
života ga poštujemo i volimo, a da ga nikad ne stavimo na probu.
Da sam makar jedared, recimo pre trideset ili barem pre dvadeset ili
petnaest godina stavio Štiftera na probu, uštedeo bih sebi ovo pozno
razočaranje. Uopšte ne smemo sebi da kažemo da ovo ili ono jeste
dobro, i da onda tako bude zauvek, moramo sve umetnike uvek iznova
da stavljamo na probu, jer tek tako, bez ikakve sumnje, razvijamo svoje
saznanje umetnosti i svoj umetnički ukus. Samo su Štifterova pisma
dobra, rekao je Reger, sve ostalo ne vredi ništa. Ali, nauka o književnosti
će se svakako još dugo baviti Štifterom, opsednuta je takvim
spisateljskim idolima kakav je Adalbert Štifter, koji, ako već neće ući u
večnost proze, ipak će još dugo tim književnim učenjacima na
najprijatniji način pomagati do doñu do hleba nasušnog. Ponekad bih se
pomučio da neku Štifterovu knjigu dam na čitanje različitim ljudima, više
ili manje inteligentnim, s više ili manje pravog sluha, recimo Šaroliko
kamenje, ili Kondora ili Brigitu ili baš Tašnu moga pradede, a onda bih ih
pitao da li im se dopalo ono što su pročitali, tražeći pošten odgovor. Svi ti
ljudi su mi rekli, pošto sam zahtevao pošten odgovor, da im se pročitano
nije dopalo, da ih je to beskonačno razočaralo i da im, u osnovi, ništa,
ama baš ništa nije govorilo, i čudili su se svi do jednog da čovek koji
sastavlja tako nesuvisle radove i u kojima, uz to, čak ništa nema da kaže,
može biti toliko čuven. Izvoñen tokom nekog vremena, ovaj eksperiment
sa Štifterom svaki put mi je pričinjavao zadovoljstvo, rekao je, zato što
sam tako činio ono što sam nazvao stavljanje Štiftera na probu.
Pokatkad, takoñe, ispitujem ljude da li im se Ticijan, recimo Madona s
trešnjama, stvarno dopada. Ni jednom jedinom od upitanih slika se nije
dopadala, svi su joj se divili samo zbog njene čuvenosti, nijednom nije
kazivala ništa istinski. Ali, ne bih da kažem da poredim Štiftera s
Ticijanom, to bi bilo potpuno apsurdno, rekao je Reger. Književni
učenjaci nisu bili samo zaljubljeni u Štiftera, bili su ludi za njim. Verujem
da književni učenjaci, što se tiče Štiftera, apsolutno primenjuju na njega
neko nedovoljno merilo. Uvek pišu o Štifteru toliko kao ni o jednom piscu
njegovog vremena, i ako čitamo ono što pišu o njemu, prinuñeni smo da
ustanovimo da oni uopšte ništa nisu pročitali od Štiftera, ili su sve čitali
sasvim površno. Priroda je danas visoko rangovana, rekao je Reger juče,
i to je razlog zašto je Štifter danas visoko rangovan. Sve što se tiče
prirode, danas je na samom modnom vrhu, rekao je Reger juče, tako je i
Štifter danas modni vrhunac. Šuma je danas na vrhu mode, planinske
bujice su danas na vrhu mode, tako je i Štifter danas modni vrhunac.
Štifter baca svakog u smrtnu dosadu, a danas je na fatalan način modni
vrhunac, rekao je Reger. Sentimentalnost uopšte danas je, i to je ono
strašno, modni vrhunac, kao i sve što je kič jeste danas modni vrhunac;
od sredine sedamdesetih godina do danas, sredine osamdesetih godina,
sentimentalnost i kič su na modnom vrhu, na modnom vrhu u
književnosti, u slikarstvu, i u muzici. Nikad još nije napisano toliko
sentimentalnog kiča koliko je napisano danas, tokom osamdesetih
godina, nikad još nije slikano tako kič i sentimentalno, a kompozitori se
meñusobno nadmeću u kiču i sentimentalnosti, otiñite samo u pozorište,
tamo se danas ne daje ništa osim kiča opasnog po publiku, ništa osim
sentimentalnosti i čak ako je ono što se igra na pozornici brutalno i
divlje, ipak je to samo vulgarni, sentimentalni kič. Otiñite na izložbe,
zateći ćete samo vrhunac kiča i najodvratniju sentimentalnost. Otiñite u
koncertne sale, i tamo čujete samo kič i sentimentalnost. Knjige su danas
nakrcane kičem i sentimentalnošću, i otuda je Štifter poslednjih godina
toliko u modi. Štifter je majstor kiča, rekao je Reger. Na ma kojoj
Štifterovoj stranici toliko je kiča da će to moći da zadovolji više
generacija poezije željnih kaluñerica i medicinskih sestara, rekao je. Pa i
Brukner je, stvarno, samo sentimentalan i kič, i kod njega nema ničeg
osim stupidne, monumentalne, orkestralne ušne masti. Mladi i najmlañi
pisci, koji danas pišu, većinom pišu samo kič bez duha i mozga i razvijaju
u svojim knjigama doslovno nepodnošljivu patetičnu sentimentalnost, pa
je tako savršeno razumljivo da je i kod njih Štifter u velikoj modi. Štifter,
koji je uveo kič bez duha i bez mozga u veliku i visoku književnost koji je
skončao kičerajskim samoubistvom, danas je modni vrhunac, rekao je
Reger. Nije čak ni tako nerazumljivo da se danas, kad su izraz šuma i
izraz odumiranje šume dospeli u modu i kad je pojam šuma uveliko
upotrebljavan i zloupotrebljavan, Štifterova Duboka šuma prodaje kao
nikad ranije. Nikad ovoliko kao danas nije priroda bila čežnja ljudi, a
pošto svi veruju da je Štifter opisivao prirodu, svi mu hrle. Ali, Štifter nije
čak ni opisivao prirodu, on ju je samo kičerisao. Sva glupost ljudi otkriva
se u tome da sad svi, stotinama hiljada, hodočaste Štifteru i kleče pred
svakom njegovom knjigom, kao da je svaka od njih oltar. Upravo mi je
zbog tog pseudoentuzijazma čovečanstvo odvratno, rekao je Reger,
apsolutno mi je ogavno. Koliko god veliko i značajno bilo ili htelo da to
bude, sve završava, naposletku, u smešnom ili barem izazivajući
sažaljenje, rekao je. Štifter me, u stvari, neprestano podseća na
Hajdegera, na tog smešnog nacionalsocijalističkog malograñanina u
pantalonama pumparicama. Kao što je Štifter najbesramnije totalno
iskičerisao veliku književnost, tako je Hajdeger, filozof iz Crne šume,
iskičerisao filozofiju, Hajdeger i Štifter, svaki za sebe, svaki na svoj način,
neizlečivo su iskičerisali filozofiju i književnost. Hajdegera, kome su hrlile
ratne i posleratne generacije i za čijeg života su već o njemu pisani silni
doktorski radovi, odvratni i stupidni, uvek vidim kako sedi na klupi pred
svojom kućom u Crnoj šumi, pokraj svoje žene koja mu, u perverznom
štrikerajskom zanosu, neprekidno štrika zimske čarape od vune koju su
oni lično ostrigli sa sopstvenih hajdegerovskih ovaca. Ne mogu da vidim
Hajdegera drukčije nego na klupi pred njegovom crnošumskom kućom,
pored njegove žene kojom je totalno ovladao za ceo život i koja mu je
ištrikala sve čarape i isplela sve kape sa ušankama i pekla mu hleb i šila
mu posteljinu i za njega lično pravila sandale. Hajdeger je bio kič mozak,
rekao je Reger, baš kao i Štifter, ali ipak još smešniji od Štiftera, koji je
stvarno bio tragična pojava za razliku od Hajdegera, koji je uvek bio
samo komičan, podjednako malograñanin kao Štifter, podjednako obuzet
groznim ludilom veličine, taj slabašni podnoalpski filozof, stvoren,
verujem, upravo za nemački filozofski ćup. Tog Hajdegera svi su oni
decenijama halapljivo gutali kao nikog drugog i punili njime svoj stomak,
ti nemački germanisti i filozofi. Hajdegerov lik je bio običan, bez ikakvog
duhovnog obeležja, rekao je Reger, bio je naskroz neduhovan čovek,
lišen svake fantazije, lišen svakog senzibiliteta, pranemački filozofski
preživar, večno presićena filozofska krava, rekao je Reger, koja je pasla
po nemačkoj filozofiji i decenijama po njoj sejala svoju koketnu balegu u
Crnoj šumi. Hajdeger je bio takoreći filozofska bračna varalica, rekao je
Reger, kojem je uspelo da čitavu jednu generaciju nemačkih naučnika u
humanističkim znanjima prevrne na glavu. Hajdeger je odvratna epizoda
u istoriji nemačke filozofije, rekao je Reger juče, u kojoj su sudelovali i
još sudeluju svi učeni Nemci. Ni danas još nisu Hajdegera potpuno
prozreli, mada je doduše krava Hajdeger izgubila na debljini, ali se još
muze hajdegerovsko mleko. Hajdeger u filcanim pumparicama, pred
hipokritskom brvnarom u Todnaubergu, za mene ostaje još samo
fotografija koja ga razotkriva, malograñanin mišljenja s crnom
švarcvaldskom kapom na glavi u kojoj nikad nije prestajao da kuva
nemačko slaboumlje, tako kaže Reger. Kad smo stari, prevladali smo već
svu hrpu ubilačkih moda, sve te ubilačke umetničke mode i filozofske
mode i mode korisnih stvari. Hajdeger je dobar primer za to kako od
jedne filozofske mode, koja je nekad obuzela celu Nemačku, ništa nije
ostalo, osim izvesnog broja smešnih fotografija i još izvesnog broja
smešnih spisa. Hajdeger je bio filozofski mešetar koji je na pijacu iznosio
samo kradene stvari, sve što je od Hajdegera jeste iz druge ruke, bio je i
ostao prototip mislioca parazita, kome je sve, ali baš doista sve
nedostajalo za mišljenje iz sebe samog. Hajdegerova metoda se
sastojala u tome da tuñe velike misli, uz najveću beskrupuloznost,
pretvara u svoje male misli, eto kako stvari stoje. Hajdeger je sve što je
veliko smanjivao dotle da postane mogućno za Nemce, razumete li,
mogućno za Nemce, rekao je Reger. Hajdeger je malograñanin nemačke
filozofije, koji je nemačku filozofiju pokrio svojom kičerajskom noćnom
kapicom, crnom kičerajskom noćnom kapicom koju je Hajdeger uvek
nosio, u svakoj prilici. Hajdeger je nemački filozof u pantuflama i s
noćnom kapicom, i ništa više. Ne znam, rekao je Reger juče, svaki put
kad pomislim na Štiftera, setim se i Hajdegera, i obrnuto. Ipak nije
slučajno, rekao je Reger, da je Hajdeger, baš kao i Štifter, pre svega
uvek bio i još je omiljen kod grčevitih žena, kao što su revnosne
kaluñerice i revnosne medicinske sestre, koje su Štiftera ručavale
takoreći kao najdraže jelo, a tako ručavaju i Hajdegera. Hajdeger je još i
danas najdraži filozof u svetu nemačkih žena. Filozof za žene, eto šta je
Hajdeger, filozof za ručak koji naročito prija nemačkom filozofskom
apetitu i dolazi pravo iz učenjačke peći. Kad doñete u neko
malograñansko ili čak aristokratsko-malograñansko društvo, često vam
Hajdegera serviraju već kao predjelo, niste stigli još ni mantil da skinete,
a već vas uslužuju komadom Hajdegera, niste još ni seli, a domaćica
vam je već prinela srebrni poslužavnik sa šerijem Hajdeger. Hajdeger je
uvek dobro spremljena nemačka filozofija, koja svuda i u svako vreme
može biti poslužena, rekao je Reger, u svakom domaćinstvu. Ne
poznajem nijednog degradiranijeg filozofa danas, rekao je Reger. Ipak,
što se tiče filozofije, Hajdeger je završio svoje, dok je do pre deset
godina još bio veliki mislilac, sad se on provlači samo takoreći u
pseudointelektualnim domaćinstvima i po pseudointelektualnim
društvima, i njihovoj ukupnoj prirodnoj dvoličnosti dodaje još jednu,
veštačku. Poput Štiftera, i Hajdeger je za nemačku mediokritetsku dušu
neukusni, ali lako svarljivi puding lektire. S duhom ima Hajdeger
podjednako malo veze kao Štifter s književnim stvaranjem, verujte mi,
obojica su, što se filozofije i književnog stvaralaštva tiče, jednako
bezvredni, iako Štiftera ipak cenim više nego Hajdegera, koji mi je
oduvek bi odvratan, jer mi je sve kod Hajdegera uvek bilo odvratno, ne
samo noćna kapica na glavi i zimske gaće iz kućne radinosti koje on lično
podgrejava na peći u Todnaubergu, ne samo njegov švarcvaldski štap
kojeg je lično odeljao, nego baš njegova švarcvaldska filozofija koju je
lično odeljao, sve mi je kod tog tragikomičnog čoveka uvek bilo
odvratno, uvek mi se duboko gadilo, kad god bih na njega pomislio.
Dovoljno mi je da znam samo red od Hajdegera, pa da sam zgañen, a
šta da ga tek čitam, rekao je Reger; Hajdeger mi je uvek izgledao kao
šarlatan koji je uvek samo iskorišćavao sve što je oko njega i prilikom
tog iskorišćavanja sunčao se na klupi u Todnaubergu. Kad samo
pomislim da su i izuzetno pametni ljudi padali na Hajdegera i da je čak
jedna od mojih najboljih prijateljica uradila disertaciju o Hajdegeru, te da
je ta disertacija veoma ozbiljno urañena, još i danas mi je muka, rekao
je Reger. Nema ničeg smešnijeg od onoga ništa je bez temelja, tako je
rekao Reger. Ali, Nemcima imponuje afektiranje, rekao je Reger, Nemce
interesuje afektiranje, i to je njihovo najistaknutije svojstvo. A što se tiče
Austrijanaca, u svim tim tačkama, oni su još gori. Video sam niz
fotografija na kojima je veoma talentovana fotografkinja snimila
Hajdegera, a koji sve vreme izgleda kao podgojeni penzionisani štapski
oficir, rekao je Reger, pokazaću vam ih jednom; na tim fotografijama,
Hajdeger ustaje iz svog kreveta, Hajdeger opet leže u svoj krevet,
Hajdeger spava, budi se, navlači gaće, navlači čarape, otpija gutljaj
mladog vina, izlazi iz svoje brvnare i posmatra horizont, delje štap,
stavlja kapu na glavu, skida kapu s glave, drži kapu u rukama, razmiče
noge, diže glavu, saginje glavu, polaže desnu ruku u levu ruku svoje
žene, njegova žena polaže levu ruku u njegovu desnu ruku, hoda pred
kućom, hoda iza kuće, upućuje se prema kući, udaljava se od kuće, čita,
jede, kašikom proba supu, odseca komad hleba (kojeg je lično on
ispekao), otvara knjigu (koju je lično on napisao), zatvara knjigu (koju je
lično on napisao), saginje se, proteže se i tako dalje, rekao je Reger. To
je da povraćate.
Kad vagnerovci već nisu podnošljivi, kako tek s hajdegerovcima, rekao je
Reger. Ali, naravno, Hajdeger se ne može porediti s Vagnerom, koji je
zaista bio genije, kome pojam genije stvarno odgovara kao nikom
drugom, dok je Hajdeger bio ipak samo mali filozofski potrčko. Hajdeger
je bio, jasno je, najmaženiji nemački filozof u ovom stoleću, istovremeno
i najbeznačajniji. Hajdeger u su hodočastili prvenstveno oni koji su
pomešali filozofiju s kulinarstvom, koji su filozofiju smatrali za nešto
pečeno, prženo i kuvano, što u potpunosti odgovara nemačkom ukusu.
Hajdegerov dvor je bio u Todnaubergu i sa svog švarcvaldskog
filozofskog pijedastala puštao je da mu se dive kao svetoj kravi. Čak i
direktor severnonemačkog časopisa, čuven i bojažljiv, ponizno je klečao
pred njim otvorenih usta kao očekujući od Hajdegera, koji je sedeo na
svojoj klupi pred kućom, takoreći duhovnu hostiju. Svi ti ljudi hodočastili
su u Todnauberg Hajdegeru i činili sebe smešnim, rekao je Reger. U
neku ruku su išli na hodočašće u Crnu šumu i na sveto brdo Hajdeger i
klečali pred svojim idolom. Da je njihov idol bio totalna duhovna nula,
nisu mogli znati u svojoj gluposti. Nisu to ni slutili, rekao je Reger. Ali,
epizoda s Hajdegerom ipak je poučna kao primer kulta Nemaca prema
filozofima. Uvek se zakačinju jedino za lažne, rekao je Reger, za one koji
im dogovaraju, za stupidne i sumnjive. Ali, ono što je strašno, rekao je
Reger potom, jeste da sam ja sa obojicom u srodstvu, sa Štifterom preko
majčine strane, s Hajdegerom preko očeve strane, i to je ono što je
groteskno, rekao je Reger juče. U srodstvu sam čak i s Bruknerom, iako
izokola i dalekom, ali ipak u srodstvu. Naravno, nisam, meñutim, tako
glup da se stidim tih srodstava, bilo bi to najgluplje, rekao je Reger, kad i
ja ne bih bio na ta srodstva apsolutno ponosan, kao što su to uvek bili
moji roditelji i kao što je uvek bila cela moja porodica. Većina mojih
predaka, bilo po gornjoaustrijskoj ili naprosto austrijskoj ili nemačkoj
grani, rekao je, bili su trgovci, industrijalci kao moj otac, ponekad seljaci,
naravno u ranijim vremenima, više iz Češke nego odnekle drugde, manje
od Alpa, više iz podnoalpskih krajeva, a bila je i jedna jaka jevrejska
linija. Meñu mojim precima bio je i jedan nadbiskup i jedan dvostruki
ubica. Ne, uvek sam sebi govorio, neću tragati suviše tačno odakle
potičem, jer bih onda vremenom iskopao možda suviše užasnih gnusoba
koje me, priznajem, plaše. Ljudi iskopavaju svoje pretke i pretražuju i
pretražuju po gomilama svojih predaka sve dok ih sve ne prevrnu, i tada
su potpuno nezadovoljni i, otuda, dvostruko povreñeni i očajni, rekao je
on. Nikad nisam bio, kako to kažu, kopač predaka, nedostaju mi sve
pretpostavke za to, ali i čoveku kao što sam ja dešava se da mu
odjednom iskrsnu najneobičniji primerci predaka na putu, i tome niko ne
može da umakne, čak i ako se svim snagama opire takozvanom
iskopavanju predaka, pa raskopava i raskopava. Ukratko, potičem iz
veoma interesantne mešavine, takoreći sam presek svakojih. U tom
pogledu bi bolje bilo da što manje o tome znam nego što znam, ali
dogaña se da starost iznosi na svetio dana mnogo toga, čak i nezvanog,
rekao je. Najomiljeniji mi je stolarski šegrt, koji je naučio da čita i piše
hiljadu i osamstočetrdesetosme godine u Kataru i o tome je ponosno
pismom obavestio roditelje u Lincu, rekao je. Taj stolarski šegrt, iz
majčine linije, bio je u tvrñavi Kataro, današnjem Kotoru, stacioniran kao
tobdžija, i ja još posedujem to pismo koje je on, kako je rečeno, ispunjen
radošću svojih osamnaest godina, napisao svojim roditeljima iz Katara u
Linc i na kojem je od strane službene carske pošte primećeno da je
njegov sadržaj sumnjiv. Sve što jesmo potiče od naših predaka, rekao je
Reger, sve skupa i na to se još pridodaje ono što je lično nama
svojstveno. Srodstvo sa Štifterom bilo je za mene, tokom celog života,
dragocena čudovišnost sve dok nisam došao na to da Štifter nije nikakav
veliki pisac ili pesnik, svejedno, kao kakvog sam ga poštovao celog
života. Znao sam i da sam u srodstvu s Hajdegerom, jer su to moji
roditelji, u svakoj prilici, razglašavali na sva usta. U srodstvu smo sa
Štifterom, i u srodstvu smo s Hajdegerom, a i s Bruknerom, govorili su
moji roditelji u svakoj prilici, što mi je često bilo neprijatno. Biti u
srodstvu sa Štifterom ljudi su doživljavali uvek kao nešto čudovišno,
barem u Gornjoj Austriji, ali i u celoj Austriji, jer to se u društvu prima
kao kad neko kaže da je u srodstvu s Franjom Josifom, ali biti u srodstvu
sa Štifterom i s Hajdegerom već je najneobičnija i divljenja najvrednija
stvar koju je mogućno zamisliti u Austriji, pa i u Nemačkoj. A onda,
rekao je Reger, kad u pravom trenutku dodate da ste u srodstvu i s
Bruknerom, tada ljudi naprosto ne mogu da se saberu od divljenja. Medu
svojim roñacima imati čuvenog pesnika već je nešto izuzetno, a povrh
toga imati medu roñacima i čuvenog filozofa, prirodno je da je još
čudovišnije, rekao je Reger, ali na sve to biti u srodstvu i sa Antonom
Bruknerom, jeste sam vrh vrhova. Moji roditelji su često igrali na to, i
naravno iz toga izvlačili odreñene prednosti. Dovoljno je spomenuti te
roñačke veze na pravom mestu, po sebi je bilo razumljivo da su o
srodstvu sa Adalbertom Štifterom govorili, naravno, kad su hteli da
obezbede neku povlasticu u Gornjoj Austriji, recimo kod pokrajinske
vlade kojoj se redovno obraćao svaki stanovnik Gornje Austrije, ili o
Antonu Brukneru, na koga su se najčešće pozivali kad su imali neki
problem u Beču, tako je govorio Reger, u slučaju problema u Lincu ili
Velzu ili Eferdingeru, naime u Gornjoj Austriji, razumljivo je da su govorili
da su u srodstvu sa Štifterom; kad li je problem u Beču, Brukner je
njihov roñak, a kad bi putovali kroz Nemačku, svakog dana bi stotinu
puta ponavljali da im je Hajdeger roñak i uvek su govorili da im je
Hajdeger blizak roñak, a da ne bi pošteno rekli koliko im je stvarno
blizak, jer Hajdeger im je doista roñak, pa tako i moj, ali, kako se to
kaže, veoma dalek. Sa Štifterom smo, meñutim, u veoma bliskom
srodstvu, a s Bruknerom u još bližem, rekao je Reger juče. Da su i s
jednim dvostrukim ubicom u srodstvu, koji je prvu polovinu svog zrelog
života proveo u Štajnu na Dunavu, a drugu polovinu u Garstenu kod
Štajra, znači u dve najveće austrijske tamnice, o tome, prirodno, nikad
nisu govorili, mada bi i to uvek bio red da se kaže. Ja sam se nikad
nisam bojao da kažem da je jedan od mojih roñaka sedeo u Štajnu i
Garstenu, što je najgora stvar koju neki Austrijanac može reći o svojoj
porodici, naprotiv, isticao sam to češće nego što je bilo nužno, što se
opet može tumačiti kao slabost karaktera, rekao je Reger. Nisam nikad,
uostalom, skrivao da sam bio bolestan na plućima i da su mi pluća još
bolesna, rekao je, nikad nisam u svom životu imao ikakav strah od takvih
oštećenja i nedostataka. U srodstvu sam sa Štifterom i s Hajdegerom i s
Bruknerom i s jednim dvostrukim ubicom, koji je kaznu služio u Štajru i
Štajnu, često sam govorio, pa čak i ako niko o tome ne bi ni pitao, rekao
je Reger juče. Na nama je da živimo sa svojim srodnicima, kakvi god da
jesu, rekao je. Štaviše, mi jesmo ti srodnici, rekao je, oni se svi skupa
nalaze u meni. Reger voli maglu i mrak, boji se svetlosti, zato i odlazi u
Muzej stare umetnosti i zato i odlazi u Ambasador, jer u Muzeju stare
umetnosti je podjednako mračno kao i u Ambasadoru, i dok tokom
prepodneva može da uživa u Muzeju stare umetnosti s temperaturom od
osamnaest stepeni Celzijusovih, za njega idealnom, uživa u za njega
idealnoj popodnevnoj temperaturi od dvadeset i tri stepena Celzijusa u
Ambasadoru, zanemarujući sve ostalo što mu, s jedne strane, u Muzeju
stare umetnosti i, s druge, u Ambasadoru pogoduje, i što mu, kako kaže,
nešto znači. U Muzej stare umetnosti sunce jedva da može da prodre,
kao i u Ambasador, a to mu odgovara, pošto ne voli nikakve sunčeve
zrake. Izbegava sunce, ni od čega ne beži toliko koliko od sunca. Mrzim
sunce, znate li, mrzim sunce kao ništa drugo na svetu, rekao je. Najdraži
su mu dani s maglom, u te dane izlazi iz kuće rano, ide čak u šetnju,
mada inače ne šeta, budući da, u osnovi, mrzi šetnju. Mrzim šetnju,
kaže, izgleda mi besmislena. Idem i idem tokom šetnje i sve vreme
jedino mislim da mrzim šetnju, pri tome nemam u glavi nikakvu drugu
misao, ne shvatam čak ni da postoje ljudi koji mogu da razmišljaju dok
šetaju, da mogu da misle na nešto drugo osim da je šetanje besmisleno i
zaludno, kaže on. Najviše volim da hodam uzduž i popreko po svojim
sobama, kaže on, tada mi najbolje stvari padaju na pamet. Satima mogu
da stojim kod prozora i gledam na ulicu, to mi je navika nastala još u
detinjstvu. Gledam na ulicu i posmatram ljude i pitam se šta su ti ljudi,
zašto se kreću po ulici, zastaju u hodu, to mi je, da kažem, glavno
zanimanje. Uvek se isključivo bavim ljudima, priroda me nije nikad
zanimala, sve u meni je uvek bilo usmereno na ljude, ja sam takoreći
fanatik ljudi, rekao je, naravno ne fanatik čovečanstva, nego fanatik
ljudi. Uvek su me interesovali jedino ljudi, rekao je, zato što su mi oni,
po prirodi, odvratni, ništa me ne privlači intenzivnije od ljudi, i ništa mi
nije dublje odvratno od ljudi. Mrzim ljude, ali oni su istovremeno jedini
razlog mog života. Kad se s nekog koncerta noću vratim kući, često
postojim kod prozora do jedan ili dva časa posle ponoći i gledam na ulicu
i posmatram ljude koji dole prolaze. Tokom takvog posmatranja
postupno se oblikuje moj rad. Stojim kod prozora i gledam dole na ulicu i
istovremeno radim na svom članku. Oko tri časa posle ponoći odlazim u
krevet, ali ustajem oko pola osam. U mojoj starosti, naravno, nije mi više
potrebno mnogo sna. Ponekad spavam samo tri ili četiri sata, to mi je
sasvim dovoljno. Svaki čovek ima nekog hlebodavca, rekao je lukavo,
moj hlebodavac je Tajms. Dobro je kad imamo nekog hlebodavca, još je
bolje kad imamo nekog tajnog hlebodavca, Tajms je moj tajni
hlebodavac, rekao je juče. Posmatrao sam ga duže vreme, a da ga
stvarno nisam video. Juče je rekao da u detinjstvu nije imao, naravno,
baš sve, ali da je ipak imao znatan broj mogućnosti, pa i, posle
detinjstva, u svojoj mladosti, ali da naposletku nije odabrao nijednu od
tih mogućnosti kao svoj poziv. Pošto nije bio prinuñen da zarañuje za
život, jer ono što je nasledio od roditelja nije bilo baš za potcenjivanje,
godinama je spokojno sledio svoje ideje, ljubavi, sklonosti. Ono što ga je
od početka privlačilo nije bila priroda, naprotiv, bežao je od prirode kad
god je mogao, privlačila ga je umetnost, sve što je umetno, tako je juče
rekao, apsolutno sve što je umetno. U slikarstvo se rano razočarao, od
početka mu je bila umetnost bez duha medu ostalim umetnostima. Čitao
je mnogo i strasno, ali nikad mu nije palo na pamet da sam piše, nikad
nije ni pomišljao da je za to sposoban. Muziku je voleo od početka, u
muzici je nalazio ono što mu je nedostajalo u slikarstvu, kao i u
književnosti. Ne potičem, meñutim, iz neke muzičke porodice, tako je
rekao, naprotiv, moji su svi bili nemuzikalni, a i, ukratko, totalno protiv
umetnosti. Tek pošto su moji roditelji umrli, mogao sam da se okrenem
umetnosti kao svojoj prvoj ljubavi. Trebalo je da moji roditelji umru da
bih ja stvarno mogao da radim ono što hoću, uvek su mi zagradivali put
do mojih ljubavi, mojih strasti. Moj otac je bio nemuzikalan čovek, rekao
je, moja majka je bila muzikalna, kako verujem, čak izuzetno muzikalna,
ali njen muž je vremenom isterao muzikalnost iz nje. Moji roditelji su bili
jeziv bračni par, rekao je, uzajamno su se krišom mrzeli, ali nisu mogli da
se razdvoje. Imovina i novac držali su ih zajedno, u tome je istina. Na
našim zidovima su visile mnoge, lepe, skupe slike, rekao je, ali oni ih
decenijama nisu pogledali niti jedan jedini put, na hiljade knjiga stojale
su nam po policama, ali oni decenijama niti jednu jedinu nisu pročitali,
imali smo klavir Bezendorfer, ali na njemu decenijama nije svirano. Da je
prekrivač na tom klaviru bio zavaren, ni to ne bi opazili decenijama,
rekao je. Moji roditelji su imali uši, ali nisu ništa čuli, imali su oči, ali ništa
nisu videli, svakako su imali srce, ali ništa nisu osećali. Odrastao sam
usred takve hladnoće, rekao je. Ničeg nisam bio lišen, ali sam ipak
svakog dana bio duboko očajan, rekao je. Celo detinjstvo nije bilo ništa
drugo nego vreme očaja. Roditelji me nisu voleli i ja njih nisam voleo.
Nisu mi opraštali da su me rodili, tokom celog života nisu mi opraštali da
su me rodili. Ako postoji pakao, a pakao naravno postoji, rekao je, onda
je moje detinjstvo bilo pakao. Detinjstvo je, verovatno, uvek pakao,
detinjstvo je sam pakao, rekao je, svejedno koje detinjstvo, ono je
pakao. Ljudi govore da su imali lepo detinjstvo, ali to je ipak bio pakao.
Ljudi sve krivotvore, krivotvore i detinjstvo koje su imali. Govore, imao
sam lepo detinjstvo, a imali su ipak samo pakao. Što ljudi većma stare
utoliko lakše kažu da su imali lepo detinjstvo, dok ono, meñutim, nije
bilo ništa drugo nego pakao. Pakao ne predstoji, pakao je bio, rekao je
jer pakao je detinjstvo. Koliko me je samo koštalo da se izvučem iz tog
pakla! rekao je juče. Dokle god su mi roditelji bili živi, bio je to za mene
pakao. Roditelji su sprečavali sve što je bilo u meni i bilo deo mene,
rekao je. Neprestanim mehanizmom tlačenja bezmalo su me oterali u
smrt kao jedino sklonište, rekao je. Roditelji su morali da umru da bih ja
mogao da živim, i kada su umrli, proživeo sam. Na kraju, muzika je bila
ta koja mi je stvarno dala život, rekao je juče. Ali, nisam hteo i, naravno,
nisam mogao da budem umetnik stvaralac, ali ni umetnik izvršilac, rekao
je, u svakom slučaju ni stvaralac ni izvršilac u muzičkoj umetnosti, nego
samo kritički umetnik. Ja sam kritički umetnik, rekao je, sve vreme u
životu sam bio kritički umetnik.
U detinjstvu već bio sam kritički umetnik, rekao je, okolnosti mog
detinjstva pretvorile su me, na prirodan način, u kritičkog umetnika.
Osećam se, uostalom, potpuno kao umetnik, zapravo kao kritički
umetnik, i kao kritički umetnik sam, sasvim prirodno, i stvaralac, jasno,
dakle kritički umetnik izvršilac i stvaralac, rekao je. Uz to, još i kritički
umetnik stvaralac i izvršilac u Tajmsu, rekao je. Na svoje kratke članke u
Tajmsu gledam u potpunosti kao na umetničke tvorevine i mislim da
sam, kao autor tih umetničkih tvorevina, uvek slikar i muzičar i pisac
istovremeno i sve u jednom. U tome je moje najveće zadovoljstvo, da
znam da sam kao autor tih umetničkih tvorevina u Tajmsu ujedno slikar i
muzičar i pisac, u tome je moje vrhunsko zadovoljstvo. Nisam, dakle, kao
slikar, jedino slikar, i nisam kao muzičar, jedino muzičar, i nisam kao
pisac, jedino pisac, morate znati, ja sam slikar i muzičar i pisac ujedno. I
to osećam kao najveću sreću, rekao je, umetnik u svim umetnostima, a
ipak u jednoj jedinoj. Mogućno da je, rekao je, kritički umetnik onaj koji
u svim umetnostima izvodi svoju, jedinu, i svestan je toga, potpuno
svestan. Ta me svest usrećuje. Utoliko sam ja već više od trideset godina
srećan, rekao je, iako sam po prirodi nesrećan čovek. Čovek koji misli je
po prirodi nesrećan čovek, rekao je juče. Ali, čak i taj nesrećan čovek
može biti srećan, rekao je, uvek iznova, u najistinitijem smislu tog izraza
i pojma, da provodi vreme. Detinjstvo je najmračnija rupa, u koju su vas
sunovratili roditelji i iz koje morate da iziñete bez ičije pomoći. Većina
ljudi, meñutim, ne uspeva da se iz te rupe, koja je detinjstvo, izbavi, i
celog života su u toj rupi i ne izlaze iz nje i ogorčeni su. Zato je većina
ljudi ogorčena, nisu izišli iz rupe svog detinjstva. Da biste izišli iz rupe
detinjstva iziskuje već nadljudske napore, iz te uopšte najmračnije rupe
nikad ne izlazimo, rekao je. Roditelji su morali da mi umru da bih izišao
iz te mračne rupe detinjstva, rekao je, morali su konačno da umru,
stvarno i zauvek, znate li, da bih izišao iz rupe detinjstva. Moji roditelji bi
me, pošto sam se rodio, najradije gurnuli u svoju kućnu kasu u kojoj su
držali dragocenosti i vrednosne papire, rekao je. Imao sam ogorčene
roditelje, rekao je, koji su celog svog života bolovali svoju ogorčenost.
Na svim slikama koje posedujem i na kojima su moji roditelji, kad ih
gledam, vidim njihovu ogorčenost. Bezmalo sva deca imaju ogorčene
roditelje, stoga svi roditelji izgledaju ogorčeno. Ogorčenost i razočaranje
obeležavaju sva ta lica, jedva da možete naći drukčije, satima možete,
recimo, da idete Bečom i da vidite samo ogorčenost i razočaranje na
svim tim licima, a ni na selu nije drukčije, i seoska lica su puna
ogorčenosti i razočaranja. Moji roditelji su me rodili i kad su videli ono
što su učinili, prestravili su se i najradije bi opozvali ono što su učinili. A
pošto nisu mogli da me gurnu u svoju kućnu kasu, sunovratili su me u
mračnu rupu detinjstva iz koje nisam više izlazio za njihova života.
Roditelji prave decu na neodgovoran način i, kad vide šta su uradili,
prestravljeni su, pa tako, kad su deca roñena, uvek vidimo samo
prestravljene roditelje. Napraviti dete i dati život, kako se to dvolično
kaže, ipak nije ništa drugo nego doneti na svet i uvesti u svet tešku
nesreću, a nad tom teškom nesrećom svi su onda uvek prestravljeni.
Priroda, uostalom, uvek od roditelja pravi budale, rekao je, a nesrećna
deca od tih budala u mračnim rupama su detinjstva. Ljudi govore, bez
ikakve suzdržanosti, da su imali srećno detinjstvo, dok su zapravo imali
nesrećno, odakle su se izvukli samo uz najveće napore i iz tog razloga
govore da su imali srećno detinjstvo, jer su se izvukli iz pakla detinjstva.
Izvući se iz detinjstva ne znači ništa drugo nego izvući se iz pakla, a
onda se kaže da je taj i taj imao srećno detinjstvo, i time bi da se
pohvale njegovi stvoritelji, roditelji, koji nisu ni za kakvu pohvalu, rekao
je. Reći da je neko imao srećno detinjstvo, hvaleći time roditelje, nije
ništa drugo nego društvenopolitička prostota, rekao je on. Hvalimo
roditelje umesto da ih celog svog života optužujemo za zločin stvaranja
ljudi, rekao je juče. Trideset i pet godina držali su me roditelji zatvorenog
u rupi detinjstva, rekao je. Trideset i pet godina tlačili su me svim
sredstvima koja su im bila dostupna, mučili su me svojim groznim
metodama. Ni najmanji obzir ne dugujem svojim roditeljima, ne
zaslužuju ni najmanji obzir, rekao je. Počinili su dva zločina nada mnom,
dva teška zločina, rekao je, stvorili su me i tlačili me, stvorili su me a da
me nisu ni pitali, i kad su me rodili i sunovratili u svet, tlačili su me,
počinili su nad mnom zločin stvaranja i zločin tlačenja. I sunovratili su
me, najvećom mogućnom roditeljskom bezobzirnošću, u mračnu rupu
detinjstva. Imao sam, kao što znate, sestru, rano preminulu, rekao je,
koja je umakla od roditelja samo putem svoje rane smrti, s njom su
roditelji postupali sa istom bezobzirnošću kao i sa mnom, tlačili su mene i
sestru svojom traumom razočaranosti, sestra nije dugo izdržala,
odjednom je preminula u aprilu, neočekivano, kako se to može desiti
jedino kod onih koji nisu još odrasli, imala je devetnaest godina, od onog
što se naziva srčani udar u trenutku, morate znati, dok je majka, na
prvom spratu, pripremala sve za roñendan mog oca, hitala je tamo-amo
na prvom spratu, samo da ne doñe do neke greške prilikom roñendanske
proslave, hitala je tamo-amo sa svakojakim tanjirima i čašama i
salvetima i pecivima i mene i moju sestru bezmalo sludela svojim
priprema roñendanskog slavlja, kojima je već od rane zore bila zauzeta,
čim je otac izišao iz kuće, majka se sa svom mogućnom histerijom
predala nama već poznatoj usplahirenosti roñendanske proslave, dok je
nas, mene i sestru, terala da se penjemo i silazimo stepeništem i u
podrum i razne ostave, unutra, napolje i opet natrag, neprestano
obuzeta da ne načinu neku grešku, ona je sestru i mene, dakle, terala po
celoj kući u tim pripremama roñendanskog slavlja, a ja sam se sve
vreme pitao, sasvim tačno se toga sećam, da li je u pitanju pedeset i
osmi ili pedeset i deveti očev roñendan; sve vreme samo trčao kroz kuću
i kroz sve sobe i pitao se da li je to pedeset i osmi, da li je to pedeset i
deveti, ili čak šezdeseti, ali nije bio, bio je to pedeset i deveti roñendan
moga oca, rekao je Reger. Dobio sam zadatak da otvorim sve prozore i
pustim svež vazduh, već tada, već u detinjstvu i u mladosti mrzeo sam
provetravanje, a morao sam, po majčinoj zapovesti, svakog trenutka da
otvaram sve prozore i puštam vazduh, rekao je, trebalo je, dakle, da
radim nešto što sam mrzeo, i ništa više nisam mrzeo nego da kroz sve
prozore u kuću puštam svež vazduh, ništa više od sa svih strana
strujanja vazduha u kuću, rekao je, ali ništa nisam mogao, naravno, da
učinim protiv roditeljske zapovesti, uvek sam sve roditeljske zapovesti
striktno sprovodio, nikad se ne bih ni usudio da neku roditeljsku zapovest
ne sprovedem, svejedno da li je reč o majčinoj ili očevoj zapovesti,
striktno i automatski sam sprovodio svaku roditeljsku zapovest, rekao je
Reger, jer sam hteo da izbegnem kažnjavanje od strane roditelja, a
kažnjavanje od strane roditelja bilo je uvek grozno, svirepo, bojao sam
se mučenja od strane roditelja i tako sam, prirodno, striktno sprovodio
sve roditeljske zapovesti, rekao je, kakva god da je zapovest bila, ma i
besmislena po mom mišljenju, i tako je po sebi razumljivo bilo da
otvorim sve prozore na roñendan našeg oca i pustim da vazduh struji u
kuću. Majka je slavila sve naše roñendane, niti jedan jedini od naših
roñendana da je propustila, mrzeo sam ta roñendanska slavlja, kao što
možete da zamislite, kao što mrzim sva slavlja, mrzim sva slavlja, sva
slavlja do danas, ništa mi nije mrskije od slavlja i proslavljanja, mrzitelj
sam svetkovina, rekao je, od detinjstva sam mrzeo sva svetkovanja i
proslavljanja i pre svega mrzeo sam kad bi se slavio neki roñendan, bilo
čiji da je roñendan, a najvećma sam mrzeo kad je proslavljan neki
roditeljski roñendan; kako čovek može da slavi neki roñendan, i još svoj,
uvek sam se pitao, a da biti na svetu uopšte nije ništa drugo ipak nego
nesreća, da, uvek sam se pitao ako bi ljudi hteli da ustanove čas sećanja
na svoj roñendan, takoreći kao čas sećanja na nedelo koje im je učinjeno
od strane njihovih stvoritelja, za to bih imao razumevanja, ali nikako za
neku svečanost! rekao je. A roñendani našeg oca proslavljani su sa svom
mogućnom pompom, na šta su pozivani svi mogući, meni najomraženiji
ljudi i jelo se puno i pilo, a najodvratnije su bile, prirodno, zdravice koje
su izgovarane u čast slavljenika, i pokloni koji su uručivani slavljeniku.
Ipak, nema ničeg dvoličnijeg od roñendanskih proslava za koje se
unajmljuju ljudi, ničeg mučnijeg od roñendanske dvoličnosti i
roñendanskog varanja, rekao je. Bio je to doista pedeset i deveti
roñendan našeg oca kad je moja sestra preminula, rekao je Reger.
Stajao sam u nekom od ćoškova na prvom spratu i posmatrao, dok sam
pokušavao da se zaštitim od hladne promaje, svoju majku kako
usplahireno, u roñendanskoj histeriji, trči kroz sve prostorije, jednom
prenoseći vazu iz jedne u drugu sobu, drugi put posudu sa šećerom s
jednog na drugi sto, jedan stolnjak zamenjujući drugim, jednu knjigu
odande drugom knjigom odavde, buket cveća odavde buketom cveća
odande, kad li sam odjedared čuo odozdo, iz prizemlja, neki prigušeni
prasak, rekao je Reger. Majka je zastala, jer je i ona čula odozdo
prigušeni prasak. Stala je na mestu na kojem se zatekla, naglo, pošto je
čula prigušeni prasak, stojala je i lice joj je bledelo, rekao je Reger.
Nešto strašno se dogodilo, u tom trenu je to bilo jasno meni i majci.
Sišao sam s prvog sprata u predvorje i zatekao svoju sestru kako mrtva
leži u predvorju. Da, da, rekao je Reger, trenutni srčani udar, smrt zbog
koje vredi zavideti. Kad bi i nas pogodio srčani udar, bila bi to najveća
sreća, rekao je. Želimo brzu, bezbolnu smrt, a dešava nam se pokadikad
da bolujemo dugo, godinama, rekao je Reger juče i zatim da je ipak
utešno da njegova žena nije dugo patila, godinama, kako je pokadikad
slučaj, rekao je, sve se završilo za nekoliko nedelja. Ali, naravno, nema
nikakve utehe kad izgubite biće koje vam je celog života bilo najbliže.
Da, i to je metoda, rekao je juče, dok ga ja sad, dan kasnije, posmatram
sa strane i, iza njega, Irziglera koji je na tren provirio u salu Sebastijano,
ne opazivši me, dok sam ja, dakle, još posmatrao Regera, koji još gleda
Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom, da, i to je metoda, rekao je, sve
pretvoriti u karikaturu. Neku veliku važnu sliku, rekao je, podnosimo
samo onda ako je pretvorimo u karikaturu, nekog velikog čoveka, neku
navodno značajnu ličnost, ne podnosimo, prvog, kao velikog čoveka,
drugog, kao značajnu ličnost, moramo da ih karikiramo. Ako duže vreme
posmatramo neku sliku, čak i ako je od najozbiljnijih, moramo da je
pretvorimo u karikaturu, rekao je, da bismo je izdržali, otuda i roditelje u
karikaturu, rukovodioce, ako ih imamo, u karikaturu, ceo svet u
karikaturu, rekao je. Gledajte duže vreme Rembrantov autoportret,
svejedno koji, sigurno će vam, posle nekog vremena, izgledati kao
karikatura i odvratićete pogled od njega. Gledajte duže vreme svog oca u
lice, izgledaće vam kao karikatura i odvratićete pogled od njega. Čitajte
Kanta pažljivo i sve pažljivije i odjednom ćete poželeti da prsnete u
smeh, rekao je. Svaki original je, pravo govoreći, po sebi već falsifikat,
rekao je, shvatate šta bih da kažem. Naravno, u svetu, u prirodi, ima
pojava koje ne možemo da učinimo smešnim, ali u umetnosti sve se
može učiniti smešnim, svaki čovek se, ako hoćemo, ako nam je to
potrebno, može učiniti smešnim i pretvoriti u karikaturu, rekao je. Ako
smo u stanju da ismejemo, nismo uvek u stanju da to učinimo, onda nas
obuzima očaj i, potom, ñavo, rekao je. Ma koje umetničko delo se može
učiniti smešnim, rekao je, prikazuje vam se u svojoj veličini i vi ga,
izmeñu dva trenutka, pretvarate u smešno, baš kao nekog čoveka koga
morate da učinite smešnim, jer vam ništa drugo ne ostaje da učinite. Ali,
većina ljudi ipak jeste smešna i većina umetničkih dela ipak jeste
smešna, rekao je Reger, i ne morate ni da se mučite da ih ismejete i
karikirate. Ali, većina ljudi je nesposobna za karikiranje, na sve gledaju
do kraja u svojoj bojažljivoj ozbiljnosti, rekao je, ideja karikature im ne
pada ni na pamet, rekao je. Odlazite na audijenciju kod pape, rekao je, i
prihvatate papu i audijenciju ozbiljno, i tako tokom celog svog života;
smešno je u tome da je istorija papa puna karikatura, rekao je. Naravno,
crkva Svetog Petra je veličanstvena, rekao je, ali je ipak smešna. Uñite u
crkvu Svetog Petra i rasteretite se od stotina i hiljada i miliona laži
katoličke istorije, i nećete dugo morati da čekate a cela crkva Svetog
Petra će vam biti smešna. Idite na privatnu audijenciju i čekajte papu,
čak i pre nego što se pojavi, izgledaće vam smešan, a on i jeste smešan
kad nastupa u svom kičerajski belom plaštu od čiste svile. Kuda god
pogledali, sve je u Vatikanu smešno; oslobodite se jedared laži katoličke
istorije i sentimentalnosti katoličke istorije, revnosti katoličke istorije
sveta, rekao je. Pogledajte, katolički papa sedi kao našminkana lažljiva
lutka na svetskom proputovanju ispod kuglama osiguranog staklenog
zvona, okružena svojim našminkanim i lažljivim višim i nižim lutkama,
kako je to samo odvratno smešno. Razgovarajte s našim poslednjim
kmekavim kraljem, kako je smešan, s našim uštogljenim komunističkim
voñom, kako je smešan. Idite na novogodišnji prijem kod našeg brbljivog
predsednika koji razgovara o svemu i svačemu, omalovažavajući svaku
stvar u svom senilnom trabunjanju oca države, i biće vam zlo koliko je to
smešno.
Kapucinska kripta, Hofburg, kakva neukusna smejurija, rekao je. Idite u
crkvu Malteških vitezova i pogledajte, odevene u crnu odeću, vitezove
malteškog reda čija lica tamo sjakte, pod crkvenim svetiljkama, bela, s
pseudoaristokratskim glupačkim izrazom, i ništa nećete osetiti osim
koliko je to smešno. Otiñite na predavanje katoličkog kardinala,
prisustvujte nekoj inauguraciji na univerzitetu, kako je to samo smešno.
Kuda god danas pogledali po ovoj zemlji, naš pogled upada u gnojne
jame smešnog, rekao je Reger. Svakog jutra rumen od stida mi
preplavljuje lice od toliko smešnog, dragi moj Acbaheru, to je istina.
Prisustvujte dodeli nagrade, Acbaheru, kako je to smešno; smešni likovi;
što je pompeznije utoliko je smešnije, rekao je, ništa osim karikature,
rekao je, baš ništa. Smatrate, recimo, nekog valjanog čoveka svojim
prijateljem, a onda iznenada on bude imenovan za počasnog profesora i
otada oslovljavaju ga profesore i naručuje papir za pisma na kojem je
odštampano profesor, a njegovoj ženi se kod mesara obraćaju kao
gospoñi profesor, zahvaljujući čemu ne mora dugo da čeka kao ostale
žene koje nemaju profesora za muža. Kako je to smešno, rekao je.
Pozlaćena stepeništa, pozlaćene naslonjače, pozlaćene klupe u Hofburgu,
rekao je, i povrh toga sve sam pseudodemokratski idiot, kako je to
smešno. Idete duž Kertnerove ulice i svako vam izgleda smešno, svi ljudi
su samo smešni, ni više ni manje, prolazite čitavim Bečom, uzduž i
popreko, i ceo Beč vam je najednom smešan, svi ljudi koje susrećete,
sve na šta naiñete je smešno, živite u svetu naskroz smešnom i u
stvarnosti propalom, rekao je. Ceo svet ste najednom pretvorili u
karikaturu, rekao je. Raspolažete silom da svet pretvorite u karikaturu,
rekao je, vrhunska sila duha, rekao je, nužna je za to, ta jedina sila
preživljavanja, rekao je. Vladamo samo onim što, na koncu, smatramo
smešnim, samo ako svet i život na njemu smatramo smešnim, kadri smo
da se krećemo napred, nema nijedne druge, nijedne bolje metode, rekao
je. U stanju zadivljenosti ne možemo dugo da izdržimo, i propadamo ako
ga blagovremeno ne razgradimo, rekao je. Bio sam, uostalom, celog
svog života daleko od toga da budem zadivljenik, divljenje mi je strano,
pošto čuda nema, divljenje mi je uvek bilo strano i ništa mi nije bilo
toliko gadno kao kad posmatram ljude koji se dive, koji su bolesni od
divljenja. Odlaze u crkvu i dive se, idu u neki muzej i dive se. Odlaze na
koncert i dive se, to je odvratno. Istinski razum ne poznaje divljenje, on
crpe saznanje, uvažava, ceni, i to je sve, rekao je. Ljudi odlaze kao s
nekim rancem punim divljenja u sve crkve i u sve muzeje, zato idu uvek
onako pogrbljeno, snishodljivo, odvratno, kao što ih vidite po crkvama i
muzejima, rekao je. Nisam video još nijednog potpuno normalnog
čoveka da je ušao u crkvu ili muzej, a najodvratnije je posmatrati ljude
na Knosu ili u Agrigentu, kad su dospeli do cilja svog udivljeničkog
putovanja, jer ti ljudi nikako drukčije ne putuju nego udivljenički, rekao
je. Divljenje zaslepljuje, rekao je Reger juče, zaglupljuje onog ko se divi.
Većina ljudi kad jednom počne da se divi, nikad ne prestaje, samo biva
gluplja. Većina ljudi je celog života glupava time već što se divi. Nema
ničega za divljenje, rekao je Reger juče, ničega, baš ničega. Da
uvažavaju i cene suviše je teško ljudima, pa se dive, to im je jeftinije,
rekao je Reger. Divljenje je lakše od poštovanja, od uvažavanja, divljenje
je svojstvo glupaka, rekao je Reger. Samo glupak se divi, razboriti se ne
divi, on uvažava, ceni, razume, i to je to. Ali, poštovati i ceniti i razumeti
spada ipak u duh, a ljudi nemaju duha, bez duha i stvarno potpuno lišeni
duha putuju da vide piramide i sicilijanske stubove i persijske hramove i
nalivaju sebe i svoju glupost divljenjem, rekao je. Stanje divljenja je
stanje duhovne slabosti, rekao je Reger juče, u takvom stanju duhovne
slabosti maltene svi žive. U takvom stanju duhovne slabosti svi i dolaze u
Muzej stare umetnosti, rekao je. Ljudi tegle sa sobom teret divljenja,
nemaju hrabrosti da svoje divljenje, kao i svoj mantil, ostave na
garderobi. Tako prenatrpani s naporom vuku divljenje kroz sve ove sale,
rekao je Reger, da se čoveku stomak prevrne. Ali, divljenje nije samo
obeležje nekog za koga kažemo da je neobrazovan, naprotiv, ono je i
obeležje, u meri koja užasava, da, to je grozna istina, pre svega osoba
za koje kažemo da su obrazovane, što je još odvratnije. Neobrazovani se
divi jer je naprosto glup da se ne bi divio, ali obrazovani je za to suviše
perverzan, rekao je Reger. Divljenje takozvanih neobrazovanih sasvim je
prirodno, ali divljenje takozvanih obrazovanih je sušta perverzna
perverznost, rekao je Reger. Pogledajte, Betoven, hronični depresivac,
državni umetnik, totalni državni kompozitor, ljudi mu se dive, ali je
Betoven u osnovi ipak naskroz odvratna pojava, sve kod Betovena je više
ili manje komično, kad slušamo Betovena, neprestano čujemo komičnu
bespomoćnost, tutnjanje, titansko, glupost marševske muzike čak i u
njegovim kamernim komadima. Kad slušamo Betovenovu muziku,
čujemo više gruvanje nego muziku, marširanje nota onako kako to
propisuje glupost države, rekao je Reger. Izvesno vreme slušam
Betovena, recimo Eroica, i slušam pažljivo i, stvarno, ulazim u neko
filozofskomatematičko stanje i ostajem tako, duže vreme, u
filozofskomatematičkom stanju, rekao je Reger, sve do trenutka kad
odjednom vidim autora Eroike i sve mi se slomi, jer kod Betovena doista
sve maršira, slušam Eroiku, koja je doista filozofska muzika, naskroz
filozofskomatematička, rekao je Reger, i najednom sve mi je pomućeno i
slomljeno zato što, dok filharmoničari to sviraju tako prirodno, ja čujem,
iz trenutka u trenutak, Betovenovo promašivanje, čujem njegovo
promašivanje, vidim njegovu glavu ispunjenu marševskom muzikom,
shvatate li, rekao je Reger. Onda mi je Betoven nepodnošljiv, kao što mi
je podjednako nepodnošljivo kad slušam nekog od naših pevača, s
trbušinom ili bez nje, kako masakrira Zimsko putovanje, vidite, jer pevač
liedera, uparaden u fraku i oslonjen o klavir, dok peva Vranu, uvek mi je
nepodnošljiv i smešan, od glave do pete je karikatura, nema ničeg
smešnijeg, rekao je Reger, od pevača liedera ili arija, u fraku, koji stoji
pored klavira. Kako je Šubertova muzika veličanstvena kad ne vidimo dok
je izvode, kad ne vidimo kako je izvode ti beskrajno slaboumni,
nafrizirani muzičari, ali vidimo ih, prirodno, kad smo u koncertnoj sali i,
otuda, sve je samo mučno i smešno i prava katastrofa za vid i sluh. Ne
znam, rekao je Reger, da li su pijanisti smešniji i mučniji od pevača
pokraj klavira, to zavisi od stanja duha u kojem se tog trena nalazimo.
Naravno, ono što vidimo dok se muzika izvodi smešno je, karikatura i,
otuda, mučno, rekao je. Pevač je smešan i mučan, može da peva kako
god hoće, bilo da je tenor ili bas, sve pevačice su uvek samo smešne i
mučne, ma bile uvežbane i pevale kako god hoće, rekao je. Neko
violinsko strugalo, neko tamburalo, na pozornici, to je odveć smešno,
rekao je. Čak i debeli smrdljivi Bah na orguljama Svetog Tome bio je
samo smešna i duboko mučna pojava, ne bismo imali šta da
raspravljamo o tome. Ne, ne, umetnici, pa čak i ako su najvažniji i
takozvani najveći, jedino su kič, i mučni, i smešni. Toskanini, Furtvengler,
prvi suviše mali, drugi suviše veliki, smešni su i kič. A odete li u
pozorište, smešno, mučno i kič, da vam se stomak okrene. O čemu i
kako govore ljudi, muka vam je u stomaku. Govore li o klasičnom, muka
vam je, govore li o narodskom, muka vam je. I šta su sve te klasične i
moderne takozvane elitne i narodske predstave inače nego teatralne
smejurije i mučan kič, rekao juče. Ceo svet je danas smešan i, povrh
toga, duboko mučan i kičerajski, eto šta je istina. Irzigler je prišao
Regeru i prošaputao mu nešto na uho. Reger je ustao, osvrnuo se i
izišao sa Irziglerom iz sale Bordone. Pogledao sam na svoj časovnik, bilo
je jedanaest i dvadeset. Razlog zašto sam već u pola jedanaest došao u
Muzej bio je upravo da budem tačan, jer Reger je zahtevao pre svega
tačnost, kao što i ja sam, uostalom, zahtevam pre svega i uvek tačnost,
u mojim odnosima s ljudima tačnost je doista, za mene, nešto
najvažnije. Trpim samo tačne ljude, ne podnosim nikog ko nije tačan.
Tačnost je suštinska Regerova odlika, kao što je ona i jedna od mojih
suštinskih odlika, ako imam zakazan sastanak, to ću ispoštovati doista
tačno, baš kao što i Reger tačno poštuje sve svoje sastanke, govorio mi
je već prilično o tačnosti, kao i o pouzdanosti, tačnost i pouzdanost su
nešto najvažnije za njega, eto šta je Reger često govorio. Mogu da
kažem da sam naskroz tačan čovek, uvek sam mrzeo netačnost i nikad,
uostalom, nisam mogao sebi da je dopustim. Reger je najtačniji čovek
koga poznajem. Nikad još u životu nije zadocnio, barem ne svojom
krivicom, kao što kaže, kao što ni ja nisam, tokom svog života, barem
otkako sam odrastao, zakasnio svojom krivicom, najmrskiji su mi oni koji
su netačni, s netačnima nemam ničeg zajedničkog, s netačnima se ne
družim, s netačnima nemam nikakvog posla, i neću da imam posla.
Netačnost je grubijansko svojstvo koje prezirer i kojeg se gnušam, koje
ljudima donosi samo zaparloženost i nesreću. Netačnost je bolest koja
netačnog vodi u smrt, tako je jednom rekao Reger. Reger je ustao i
izišao iz sale Bordone, baš dok je grupa starijih ljudi, Rusa, kako sam
odmah mogao da utvrdim, koju je vodila, kako sam isto tako brzo
ustanovio, ukrajinska devojka tumač, ulazila u salu Bordone, tik pored
mene, i to tako blizu meni da su me potisnuli u stranu i u ugao. Ljudi se
guraju u salu, potiskujući druge, čak bez izvinjenja, mislio sam, i ja sam
se našao već pritisnut uz zid. Reger je izišao iz sale Bordone, pošto mu je
Irzigler nešto prošaputao na uho i, istovremeno, ruska grupa je ušla u
salu Bordone i zauzela položaj u sali Bordone i tako je ušla u salu
Bordone i tako zauzela položaj u sali Bordone da ja sam više nisam
mogao da iz sale Sebastijano gledam u salu Bordone, ruska grupa mi je
zatvorila vidik na salu Bordone. Video sam jedino leña okupljenih Rusa i
čuo ono što je krčmila ukrajinska devojka tumač, govorila je besmislice,
kao i svi ostali vodiči u Muzeju stare umetnosti, a to nije bilo ništa drugo
nego najgluplja brbljarija o umetnosti koju je utiskivala u glave svojih
ruskih žrtava. Tamo, gledajte, rekla je, vidite usta, tu, vidite, rekla je,
istaknute uši, tamo, vidite tu finu ružu na obrazu anñela, tamo, u
pozadini vidite horizont, kao da niko, bez tih stupidnih primedbi, sve to
nije video na Tintoretovim slikama. Vodiči u muzejima postupaju uvek sa
onima koji su im povereni samo kao s glupacima, uvek kao s najvećim
glupacima, dok ti nikad nisu ipak takvi glupaci, objašnjavaju im uvek ono
što se uglavnom može prirodno sasvim jasno videti i za šta nije potrebno
nikakvo objašnjenje, ali oni objašnjavaju i objašnjavaju i pokazuju i
pokazuju i govore i govore. Vodiči u muzejima nisu ništa drugo nego
sujetne mašine za brbljanje koje su uključene onoliko dugo koliko vode
neku grupu kroz muzej, i te mašine za brbljanje govore uvek isto, od
početka do kraja godine. Vodiči u muzejima nisu ništa drugo nego sujetni
brbljivci o umetnosti, koji nemaju ni najmanje pojma o umetnosti, koji
bezosećajno iskorišćavaju umetnost na svoj ogavni brbljivi način. Vodiči
u muzejima tokom cele godine krčme svoje brbljanje o umetnosti i za to
naplaćuju gomilu novca. Pošto me je ruska grupa odgurnula u ćošak,
nisam video ništa osim ruskih leña, a to znači ništa osim teških ruskih
zimskih kaputa, koji su svi do jednog ispuštali prodoran naftalinski zadah,
jer ruska grupa je očigledno direktno iz autobusa krenula peške, pod
sitnom kišom, u likovnu galeriju Muzeja. Budući da već decenijama imam
problema s disanjem i nema dana više, verujem, da mi ne izgleda da
moram da se ugušim, čak i na otvorenom, ovi trenuci iza ruske grupe,
koji su zapravo bili minuti, bili su mi odvratni, neprestano sam udisao,
pritisnut u ćošak sale Sebastijano, vazduh sa zadahom naftalina, koji je
bio pretežak za moja slaba pluća. Bilo mi je već ionako teško da dišem u
Muzeju stare umetnosti, a sad utoliko više u uslovima stvorenim ulaskom
ruske grupe. Ukrajinka, vodič, obraćala se ruskoj grupi na takozvanom
klasičnom moskovskom ruskom jeziku i većim delom sam je razumeo, u
svakom slučaju imala je grozan, oštar izgovor, kad bi rekla nešto na
nemačkom, način kojim bi kazala glava anñela, bio je doista svirep.
Najpre nisam mogao da kažem da li je devojka tumač doputovala iz
Rusije s ruskom grupom ili se u njenom slučaju radilo o nekoj od ruskih
emigrantkinja koje su došle u Beč posle rata ili su došle u Beč danas,
nekoj od jevrejskih ruskih emigrantkinja, veoma inteligentnih, koje su
oduvek davale ton Beču, iz pozadine, što je za bečko intelektualno
društvo uvek bila prednost. Te jevrejske ruske emigrantkinje su zapravo
intelektualni začin bečkog društvenog života, uvek su to bile, bez njih bi
bečki društveni život bio nezanimljiv. Istina je i da ti ljudi, kad ih takoreći
obuzme megalomanija i pokušavaju da vladaju svim i svakim, počinju da
idu na živce, ali ova devojka tumač ipak nije bila tipičan primer za
navedenu vrstu ruskih emigrantkinja o kojima govorim, uz pretpostavku
da je ona uopšte bila jedna od tih ruskih emigrantkinja, pre je izgledalo
da je ona ipak došla s ruskom grupom iz Rusije u Beč, način kako je
govorila svoj ruski pred ruskom grupom ne ide u prilog pretpostavci da je
ona jedna od ruskih emigratkinja, nego potvrñuje da je ona može biti
upravo ovog dana stigla iz Rusije u Beč, barem je takvo moje mišljenje
pošto sam proučio njenu odeću, pre svega njene čizme, stvarno nije
imala ničeg zapadnog na sebi, verovatno je komunistkinja koja je
studirala istoriju umetnosti, mislio sam, zagledajući je takoreći od glave
do pete u času kad mi se za to ukazala prilika.
Ruske emigrantkinje u Beču, o kojima sam maločas govorio, odevaju se
izrazito na zapadni način, iako ne baš toliko zapadno kako to čine prave
žene sa zapada, ali ipak na zapadni način. Ne, devojka tumač nije ruska
emigrantkinja, mislio sam, ona je noćas prešla granicu i čak nije ni
spavala prošle noći, kao ni ruska grupa koja joj je poverena, takoreći
direktno iz Rusije i direktno iz prljavog autobusa grupa je ušla u Muzej,
mislio sam, tako izgledaju, tako izgleda devojka tumač. Pošto mi je ruska
grupa zaklonila pogled, sad nisam mogao da vidim čak ni somotsku
klupu u sali Bordone, dakle nisam mogao da vidim da li je Reger još
odsutan ili se već vratio. Sala Sebastijano, u kojoj sam bio pritisnut uz
zid, najslabije je provetravana sala u Muzeju stare umetnosti, a mene je
baš u sali Sebastijano ruska grupa morala da pritisne uz zid, mislio sam,
a povrh toga da to bude baš vrsta ljudi sa zadahom od blata i vlage,
mislio sam. Uvek sam mrzeo skupove ljudi, celog života sam ih
izbegavao, nikad nisam išao na neki skup baš zbog svoje mržnje prema
masi, kao što to, uostalom, nije ni Reger, ništa ne mrzim dublje od mase,
gomile, čak i da nisam u njoj, neprestano verujem da će me masa ili
gomila samleti. Još kao dete sam joj se klonio s puta, masi, mrzeo sam
gomilu, okupljanje ljudi, koncentraciju prostote i nepromišljenosti i laži.
Onoliko koliko mrzimo masu, mislim, toliko bismo morali voleti svakog
pojedinačno. Ova ruska grupa, naravno, nije prva koju sam sreo u
Muzeju stare umetnosti i koja je, u neku ruku, nasrnula na mene i
pritisnula uz zid, u poslednje vreme ruske grupe su učestale u Muzeju
stare umetnosti, da, rekli bismo da čak više ruskih grupa nego
italijanskih dolaze u Muzej stare umetnosti. Rusi i Italijani nailaze uvek u
grupama u Muzej stare umetnosti, dok Englezi nikad nisu u grupama,
nego uvek pojedinačno, a tako i Francuzi, uvek sami. Nekih dana ruski
vodiči oba pola nadvikuju se sa italijanskim ko će bolje, a Muzej stare
umetnosti tad nalikuje kući krikova. To je, naravno, u većini slučaja
subotom, upravo dana kad Reger i ja nikad ne idemo u Muzej, s tim da
je ovo što smo danas, u subotu, ja i Reger došli u Muzej stare umetnosti,
izuzetak od pravila i, kako je očigledno, uvek smo dobro činili što
subotom ne idemo u Muzej stare umetnosti, iako je subotom poseta
besplatna, kao i nedeljom. Milije mi je da platim dvadeset šilinga za
ulaznicu nego da podnosim te grozne grupe posetilaca. Podnositi
muzejske posetioce u grupama jeste Božja kazna, ne znam ništa
užasnije, tako je jednom rekao Reger. Za njega je svakako bila Božja
kazna, čak i ako ju je sam izazvao, da zakaže sastanak sa mnom upravo
ove subote u Muzeju stare umetnosti, mislio sam i pitao se, s kojim
ciljem?, i nisam umeo sebi da odgovorim. Naravno, rado bih znao šta je
to Irzigler sad već po drugi put prošaputao Regeru na uho, prvi put
nešto što ga, izgleda, nije ni najmanje dirnulo, drugi put nesumnjivo
nešto što je Regera podstaklo da smesta ustane sa somotske klupe u sali
Bordone i iziñe iz sale Bordone. U svakoj prilici Irzigler kaže da on uživa
poverenje, dirljivo je kad on to kaže, a kazuje tako često da to
vremenom postaje sve dirljivije. Irzigler pozdravlja klimanjem glavom
kad Reger dolazi i on ga vidi, to ne čini kad ja dolazim i kad mene vidi.
Irzigler je već triput na više godina pozajmljivao novac od Regera za
nameštanje stana, a te pozajmice nije kasnije ni morao da vrati. Reger je
nekoliko puta već poklanjao Irzigleru odeću koju više nije nosio, zapravo
prvorazrednu odeću od najboljeg tvida, kako mi je Reger jedared rekao,
sve što nosim potiče s Hebrida. Ali, Irzigler jedva da ima prilike da nosi
Regerovu skupocenu odeću, jer tokom cele nedelje obavlja posao u
Muzeju stare umetnosti u svojoj uniformi, osim ponedeljkom, ali
ponedeljkom trčkara on po kući samo u radnom kombinezonu, budući da
je za njega ponedeljak uvek namenjen kućnim popravkama. On sve radi
sam. Sam kreči, sam radi stolariju, zakiva eksere i buši, pa štaviše i vari
sve sam. Osamdeset procenta Austrijanaca nosi u slobodno vreme radne
kombinezone, tvrdi Reger, a većina njih čak i nedeljom i praznikom,
većina Austrijanaca trčkara nedeljom i praznicima u radnim
kombinezonima i premazuje i zakiva i vari. Slobodno vreme kod
Austrijanaca je njihovo istinsko radno vreme, tvrdi Reger. Većina
Austrijanaca ne zna šta bi započela sa svojim slobodnim vremenom i
glupo ga provode u radu. Tokom cele nedelje sede u kancelarijama ili
stoje na svojim radnim mestima, kaže Reger, a u nedelju i prazničnim
danima možete ih bez izuzetka videti kako u radnim kombinezonima
obavljaju poslove po kući, kreče zidove ili zakivaju eksere tu i tamo po
krovu ili peru svoj auto. Irzigler je od takvih tipičnih Austrijanaca, kaže
Reger, a Burgenlanñani su najtipičniji Austrijanci. Burgenlanñani oblače
svoje svečano ruho samo jednom u sedmici, i to na dva ili najviše dva i
po sata da bi išli u crkvu, a ostatak vremena nose kombinezon kao svoju
rаdnu odeću, kaže Reger, i tako celog života. Burgenlanñanin radi cele
nedelje u kombinezonu, spava veoma malo, ali dobro, i nedeljom i
praznicima odlazi u crkvu u svečanom ruhu da bi pevao Bogu, i odmah
zatim svlači svečano ruho i oblači kombinezon. Čak i u današnjem
industrijskom društvu, Burgenlanñanin je u potpunosti seljak, pa i ako
već decenijama radi u fabrici, ipak je ostao seljak kao što su to bili
njegovi preci, Burgenlanñanin će uvek biti seljak, rekao je Reger. Irzigler
je već odavno u Beču, a ipak je ostao seljak, tako je rekao Reger.
Uostalom, koja god bilo uniforma, ona uvek paše seljaku, rekao je
Reger. Seljak je ili seljak ili uniformisano biće, rekao je Reger. Ako ima
više dece, onda jedno postaje i ostaje seljak, a ostala oblače državnu ili
rimokatoličku uniformu, i tako je oduvek bilo, tako je rekao Reger.
Burgenlanñanin je ili seljak ili obučen u neku uniformu, a ako ne može
da bude seljak niti da se uniformiše, on neizbežno propada, tako je rekao
Reger. Stolećima je seljaštvo, kad je bežalo iz seljaštva, bežalo u
uniformu, rekao je Reger. Irzigler je, po sopstvenom mišljenju, imao
sreću, jer nameštenje čuvara u Muzeju stare umetnosti, kao državnog
službenika, dobiva se samo jedared u periodu nekoliko godina, naime
samo onda kad neki od čuvara ode u penziju ili umre. Burgenlandane
rado zapošljavaju kao čuvare u muzejima, a zašto je tako, to Irzigler ne
bi umeo da kaže, ali činjenica je da je većina čuvara u bečkim muzejima
iz Burgenlanda. Verovatno je to tako, rekao je jednom Irzigler, zato što
su Burgenlanñani poznati kao posebno pošteni, ali i kao posebno glupi i
skromni. Jer, oni, Burgenlanñani, još i danas imaju netaknuti karakter.
Kad je on primetio kako se stvari odigravaju u policiji, bio je radostan što
ga nisu primili u policiju. Spomenuo je i da mu je jednom palo na pamet
da stupi u manastir, pošto su i tamo davali odeću, a manastiri i danas,
kao nikad ranije, traže one koji bi da se zarede, ali kao brat laik on bi
ipak u manastiru bio samo iskorišćavan od više braće, kako se izrazio, od
sveštenika koji jedino nastoje da sebi u manastirima učine život lepim na
račun braće laika koji su im potpuno potčinjeni. On bi tamo morao samo
da cepa drva i hrani svinje, a leti, pod jarkim suncem, da prebira glavice
kupusa i, zimi, da raščišćava manastirske staze od smetova, rekao je.
Braća laici u manastirima su jadni crvi, tako je jedared rekao Irzigler, a
on ne bi da bude jadan crv. Da se njegovim roditeljima, meñutim,
sviñalo da stupi u manastir, ja bih tamo mogao odmah i da stupim,
rekao je, već su ga očekivali u Tirolu. Biti brat laik još je gore nego biti
kažnjenik u nekom zatvoru, tako je rekao Irzigler. Monasima
sveštenicima je lepo, rekao je, ali braća laici nisu ništa drugo nego
robovi. U manastirima još vlada, po njemu, barem što se tiče braće laika,
srednjovekovno ropstvo, braća laici nemaju čemu da se vesele, a od jela
dobijaju samo otpatke. On nije želeo da služi nažderane teologe, kako
kaže Reger, iskoristitelje Boga, koji u manastirima provode život u obilju,
blagovremeno je rekao ne. Jednom je Reger otišao s porodicom Irzigler
u Prater, tad je Regerova žena već bila teško bolesna. U svojim
odnosima s decom bio je on, Reger, uvek osetljiv, mogao je decu da
podnosi tek veoma kratko vremena, kad bi išao da vidi decu, nije smeo
da bude usred nekog radnog procesa, bila je to avantura kad je porodicu
Irzigler jednog dana pozvao da posete Prater, on, Reger, već je duže
vreme, godinama, kako je govorio, imao osećanje da nešto duguje
Irzigleru, jer u Muzeju stare umetnosti polažem pravo na nešto što mi ne
pripada, satima sedim na klupi u sali Bordone, tako je rekao Reger, da
bih mislio, razmišljao, pa čak i čitao knjige i članke, sedim na klupi u sali
Bordone, koja je tamo postavljena za normalne posetioce Muzeja, ne za
mene, i zaista ne za mene već više od trideset godina, tako je rekao
Reger. Zahtevam od Irziglera da mi svakog drugog dana dopusti da
sedim na klupi u sali Bordone, a da i nemam pravo da to zahtevam,
imajući u vidu da bi u sali Bordone ljudi često želeli da sednu na klupu u
sali Bordone i ne mogu tamo da sednu, jer ja sedim na klupi u sali
Bordone, rekao je Reger. Klupa u sali Bordone je, u stvari, već više ili
manje postala uslov da mogu da razmišljam, tako je Reger opet rekao
juče, čak i više od Ambasadora, gde takoñe imam idealno sedište za
razmišljanje, klupa u sali Bordone mi, štaviše, izlazi u susret, na klupi u
sali Bordone mislim sa znatno većim intenzitetom nego u Ambasadoru,
gde takoñe mislim, jer nikad ne prestajem da mislim, tako je rekao
Reger, kao što znate, mislim sve vreme, mislim, da, čak i u snu, ali na
klupi u sali Bordone mislim onako kako valja da mislim, dakle
podstrekavam sebe na mišljenje na klupi u sali Bordone. Svakog drugog
dana sedam na klupu u sali Bordone, tako je rekao Reger, naravno ne
svakog dana, to bi stvarno bilo razarajuće, dakle ako bih svakodnevno
sedeo na klupi u sali Bordone, time bih sebi sve razorio, sve što mi je
vredno, a naravno ništa više nije vredno za mene osim mišljenja, mislim,
dakle živim, živim, dakle mislim, tako je rekao Reger, dakle svakog
drugog dana sedam na klupu u sali Bordone i sedim najmanje tri ili četiri
sata na klupi u sali Bordone, ali to ništa drugo ne znači nego da ova tri ili
četiri, ponekad čak i pet sati klupu u sali Bordone zauzimam isključivo za
sebe i niko drugi ne može sesti na klupu u sali Bordone. Za iscrpljene
posetioce Muzeja, koji ovamo u salu Bordone ulaze potpuno malaksali i
hteli bi da sednu na klupu u sali Bordone, naravno da je nesreća da ja
sedim na klupi u sali Bordone, ali ne mogu drukčije, još kod kuće kad se
budim već mislim da ću što je mogućno brže sesti na klupu u sali
Bordone da ne bih počeo da očajavam; kad jednom ne bih mogao da
sednem na klupu u sali Bordone, bio bih najočajniji čovek, tako je rekao
Reger. Tokom ovih trideset i više godina, Irzigler mi je uvek čuvao
slobodno mesto na klupi u sali Bordone, tako je rekao Reger, samo
jednom sam došao u salu Bordone, a klupa u sali Bordone je bila
zauzeta, neki Englez u pumparicama sedeo je na klupi u sali Bordone i
nije mogao da bude naveden da ustane s klupe u sali Bordone, čak na
istrajno ponavljane Irziglerove molbe, pa ni na moje molbe, ništa nije
koristilo, Englez je i dalje sedeo na klupi u sali Bordone, tako je rekao
Reger, i ni najmanje nije hajao za mene i Irziglera. Došao je ravno iz
Engleske, tačnije iz Velsa, u Muzej stare umetnosti da bi se predao
gledanju Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom, rekao je Englez iz
Velsa, tako je rekao Reger, i ne uviña zašto bi trebalo da ustane s klupe
koja je baš tu za one posetioce Muzeja koji se zanimaju upravo za
Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom. Dugo sam ubedivao Engleza, ali
Englez je naposletku prestao i da me sluša, nije ga čak više ni zanimalo
šta ja imam da kažem da bih mu objasnio u kojoj meri mi je važno da
sedim na klupi u sali Bordone, šta mi znači klupa u sali Bordone, Irzigler
je više puta ponavljao Englezu, koji je, uzgred rečeno, bio u
prvorazrednoj škotskoj jakni, rekao je Reger, da je klupa na kojoj on sedi
rezervisana za mene, što je, ipak, bilo protivno propisima, jer ni jedna
jedina klupa u Muzeju stare umetnosti ne može nikad da bude
rezervisana, pa je tom izjavom Irzigler grešio, rekao je Reger, ali on je
stvarno rekao da je klupa rezervisana; ali, Englez nadalje nije uopšte
obraćao pažnju ni na ono što je Irzigler niti na ono što sam ja imao da
mu kažem povodom klupe u sali Bordone, naprosto nas je nehajno
pustio da govorimo i ponešto zapisivao u svoju malu beležnicu,
verovatno, kako pretpostavljam, nešto o Čoveku sa sedom bradom.
Englez iz Velsa je u datim okolnostima zanimljiv čovek, pomislio sam,
rekao je Reger, i rekao sam sebi, pre nego što sam se, stojeći, upustio u
raspravu, koja je već duže vreme bila besmislena i zaludna, o klupi u sali
Bordone, čije značenje za mene nikako nisam uspevao da mu objasnim,
da odmah sednem pored njega na klupu, rekao sam sebi da naprosto, uz
svu učtivost, razume se, sednem pored Engleza na klupu, rekao sam
sebi, i naprosto sam seo pored njega na klupu. Englez iz Velsa se
odmakao par centimetara desno, tako da sam mogao da sednem na
levoj strani. Nikad još nisam, takoreći udvoje, sedeo na klupi u sali
Bordone, a ovo je bilo prvi put. Irzigler je bio očigledno zadovoljan time
da sam, sedajući na klupu u sali Bordone, razrešio situaciju, i odmah je
nestao na moj mali znak, tako je rekao Reger, dok sam ja, kao i Englez
iz Velsa, opet gledao Čoveka sa sedom bradom. Da li vas ovaj Čovek sa
sedom bradom zaista zanima? pitao sam Engleza, a u odgovor sam, uz
izvesno oklevanje, dobio kratko klimanje njegove engleske glave. Moje
pitanje bilo je besmisleno i istog trena sam zažalio što sam ga postavio,
pomislio sam, tako je rekao Reger, da sam upravo postavio jedno od
najglupljih pitanja koja se uopšte mogu postaviti i odlučio sam da više
ništa ne kažem i da u apsolutnoj ćutnji sačekam da se Englez digne i
ode. Ali, Englez nije ni pomišljao da ustane i ode, naprotiv, iz džepa
svoje jakne izvukao je debelu, u crnu kožu povezanu knjigu i udubio se u
nju; naizmenično je čitao knjigu i bacao pogled na Čoveka sa sedom
bradom, u meñuvremenu sam primetio da on koristi Aqua brava,
kolonjsku vodu koja se i meni dopada. Ako Englez koristi Aqua brava,
mislio sam, ima dobar ukus. Svi ljudi koji koriste Aqua brava imaju dobar
ukus, a Englez, koji je pri tome Englez iz Velsa, koristi Aqua brava, dakle
nije mi nesimpatičan, mislio sam, tako je rekao Reger.
Tu i tamo bi se Irzigler pojavio da bi proverio da li je Englez već otišao,
tako je rekao Reger, ali Englez nije ni pomišljao da ode, sve duže i duže
je čitao iz svoje knjige u crnoj koži i potom bi ponovo, sve više minuta,
gledao Čoveka sa sedom bradom, i obrnuto, i izgledalo je kao da ima
nameru da ostane veoma dugo sedeći na klupi u sali Bordone. Svi
Englezi, kad nečemu prilaze, prilaze tome temeljito, baš kao i Nemci, kad
je reč o umetnosti, tako je rekao Reger, a temeljitijeg Engleza, što se
tiče umetnosti, nisam video. Pored mene je nesumnjivo sedeo neki
specijalista za umetnost i rekao sam sebi, tako je rekao Reger, uvek si
mrzeo specijaliste za umetnost, a sad sediš pored takvog specijaliste za
umetnost i pri tome smatraš ne samo da je simpatičan, jer koristi Aqua
brava, simpatičan ne samo zbog njegove prvorazredne škotske odeće,
nego malo po malo u svemu simpatičan, tako je rekao Reger. Ukratko i
jasno, tako je rekao Reger, Englez je čitao najmanje pola sata ili čak
duže iz svoje knjige u crnoj koži i podjednako dugo posmatrao
Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom, dakle sedeo je ceo čas pored
mene na klupi u sali Bordone, dok odjednom nije ustao i okrenuo se
prema meni i pitao me šta ja tražim ovde u sali Bordone, ipak je
neobično da se neko ceo čas zadržava u sali kao što je sala Bordone,
sedi na ovoj krajnje neudobnoj klupi i usredsreñeno gleda Čoveka sa
sedom bradom. Na to sam ja, prirodno, bio zgranut, tako je rekao Reger,
i u tom trenutku nisam znao šta da odgovorim Englezu. Da, rekao sam,
čak i ne znam šta ovde tražim, rekao sam Englezu iz Velsa, ništa mi
drugo nije palo na pamet. Englez me je gledao razdraženo, onako kao da
sam za njega apsolutna budala. Bordone, rekao je Englez, beznačajno,
Tintoreto, u redu, rekao je. Englez je izvukao maramicu iz levog džepa
pantalona i stavio je u desni. Tipična smetenost, rekao sam sebi, i pošto
je Englez, koji mi se naglo dopao, hteo da poñe, pošto je odavno svoju
knjigu u crnoj koži i svoju beležnicu gurnuo u džep, pozvao sam ga da
ponovo sedne na klupu u sali Bordone i još malo mi pravi društvo, on me
zanima, rekao sam bez okolišenja, fascinira me na izvestan način, rekao
sam mu, tako je meni rekao Reger. Tako sam prvi put upoznao nekog
Engleza iz Velsa, koji mi je bio apsolutno simpatičan, rekao je Reger, jer
Englezi mi uglavnom nisu simpatični, kao uostalom ni Francuzi, kao ni
Poljaci, kao što mi nisu ni Rusi, a da o Skandinavcima i ne govorim, koji
su mi uvek bili antipatični. Simpatični Englez je kuriozitet, pomislio sam
za sebe, dok sam odmah za Englezom ustao i opet s njim istovremeno
seo. Zanimalo me je da li je Englez stvarno samo zbog Čoveka sa sedom
bradom došao u Muzej stare umetnosti, tako je rekao Reger, i pitao sam
ga, dakle, da li je to stvarno razlog, a Englez mi je klimnuo glavom.
Uostalom, govorio je engleski, što mi je prijalo, ali zatim je najedared
prešao na nemački, veoma slab nemački, onakav kakav govore Englezi
kad veruju da znaju nemački, ali što nikad nije slučaj, tako je rekao
Reger, verovatno je Englez hteo da se usavršava u nemačkom jeziku, da
govori nemački a ne engleski, pa zašto i ne, u inostranstvu se najradije
govori strani jezik, ako niste glupak, tako je on, dakle, govorio na svom
engleski netačnom nemačkom jeziku da je stvarno u Austriju i Beč došao
samo zbog Čoveka sa sedom bradom, u čitavom Muzeju ga ništa, uopšte
ništa ne zanima, ni najmanje ne mari za muzeje, mrzi muzeje i u muzeje
odlazi samo preko volje, u bečki Muzej stare umetnosti je došao samo da
bi proučavao Čoveka sa sedom bradom, jer ima kod kuće istog takvog
Čoveka sa sedom bradom, visi mu iznad kamina u spavaćoj sobi u Velsu,
doista istog Čoveka sa sedom bradom, rekao je Englez, rekao je Reger.
Čuo sam, rekao je Englez, rekao je Reger, da je u bečkom Muzeju stare
umetnosti izložen isti takav Čovek sa sedom bradom kakav je u mojoj
spavaćoj sobi u Velsu, to mi nije dalo mira i otputovao sam u Beč.
Tokom dve godine više nisam u svojoj spavaćoj sobi u Velsu imao mira u
mislima da možda stvarno isti takav Tintoretov Čovek sa sedom bradom
postoji u Muzeju stare umetnosti u Beču kao i u mojoj spavaćoj sobi, i
tako sam se juče zaputio u Beč. Verovali mi ili ne, tako je rekao Englez,
tako je meni rekao Reger, isti Tintoretov Čovek sa sedom bradom koji
visi u mojoj spavaćoj sobi u Velsu, visi i ovde. Nisam verovao svojim
očima, rekao je Englez, razume se, na engleskom, kad sam sa
izvesnošću utvrdio da je ovaj Čovek sa sedom bradom isti kakav je u
mojoj spavaćoj sobi, pa sam, prirodno, bio najdublje užasnut. Tu svoju
užasnutost ste, ipak, umeli dobro da sakrijete, rekao sam Englezu, tako
je Reger rekao meni. Englezi su, uostalom, oduvek bili majstori u
samosavlañivanju, rekao sam Englezu iz Velsa, rekao je Reger, čak i
usred najvećeg uzbuñenja uspevaju da ostanu hladnokrvno mirni, rekao
sam Englezu, rekao je Reger meni. Sve vreme sam svog Tintoretovog
Čoveka sa sedom bradom, koji visi u mojoj spavaćoj sobi u Velsu,
uporedivao s Tintoretovim Čovekom sa sedom bradom ovde u sali, rekao
je Englez i iz džepa jakne izvukao svoju knjigu u crnoj koži i pokazao mi
u njoj reprodukciju svog Tintoreta. Stvarno, rekao sam Englezu, ovaj
Tintoreto reprodukovan u knjizi isti je sa ovim koji visi ovde na zidu. Da,
gledajte, pa kažite! rekao je Englez iz Velsa. To je istovetna slika do
najmanjeg detalja, rekao sam, Tintoretov Čovek sa sedom bradom ovde
u knjizi istovetan je sa ovim koji ovde visi na zidu. Možete stvarno, kako
je rečeno, ići u najsitnije detalje, morate reći da se sve zaprepašćujuće
podudara, kao da je stvarno u pitanju jedna jedina i ista slika, rekao
sam, rekao mi je Reger. Ali, Englez nije bio čak ni uzbuñen, rekao je
Reger, mene ne bi činjenica da je slika u sali Bordone stvarno identična
sa slikom u mojoj spavaćoj sobi ostavila tako hladnim, rekao je Reger, a
Englez je gledao u svoju knjigu u crnoj koži, u kojoj je, na celoj stranici i
u boji, kao što se kaže, reprodukovan Čovek sa sedom bradom iz
njegove spavaće sobe, i ponovo na Čoveka sa sedom bradom u sali
Bordone. Pre dve godine jedan od mojih nećaka bio je u Beču i pošto
nije hteo da svakog dana ide na koncerte, otišao je, jedne srede, a da ga
to stvarno nije ni zanimalo, u Muzej stare umetnosti, rekao je Englez,
tako je rekao Reger, jedan od mnogobrojnih mojih nećaka, koji svake
godine ide na svoja velika putovanja kroz Evropu ili Ameriku ili Aziju,
svejedno, i pošto je Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom video na zidu
u Muzeju stare umetnosti, sav uzbuñen je došao kod mene i kazao mi da
je video takoreći mog Tintoreta u Muzeju stare umetnosti. Naravno,
nisam mu poverovao i ismejao sam svog nećaka, rekao je Englez, rekao
je Reger, sve sam to smatrao rñavom šalom, jednom od rñavih šala
kakvim se moji nećaci meñusobno nadmeću tokom cele godine i u
kojima uživaju. Moj Tintoreto u Muzeju stare umetnosti u Beču? rekao
sam i rekao sam svom nećaku da ga je zaposela neka utvara i da bi
trebalo da iz glave istera taj apsurd. Ali, moj nećak je ostao na tome da
je u Muzeju stare umetnosti u Beču video mog Tintoreta da visi na zidu.
Naravno, to neverovatno obaveštenje mog nećaka me je uznemirilo,
rekao je Englez, rekao je Reger, nije me ostavljalo na miru. Moj nećak je
pao u zabludu, sve vreme sam mislio. Ali, nisam više uspevao da stvar
izagnam iz glave. Bože moj, rekao je Englez, ne možete da zamislite
koliko je vredan taj Tintoreto, zaveštala mi ga je pratetka s majčine
strane, tetka iz Glazgova kako sam je zvao, rekao je Englez, rekao je
Reger. Sliku sam okačio u spavaćoj sobi, jer mi je tamo izgledalo da je
najbezbednija, tamo visi iznad mog kreveta, najlošije osvetljenje kakvo
se da zamisliti, rekao je Englez, rekao je Reger. U Engleskoj se dnevno
krade na hiljade starih majstora, rekao je Englez, rekao je Reger, u
Engleskoj su na stotine organizovanih grupa specijalizovanih za kradu
starih majstora, pre svega Italijana, koji su u Engleskoj naročito omiljeni.
Nisam ja nikakav poznavalac umetnosti, moj gospodine, tako je rekao
Englez, rekao je Reger, apsolutno ništa ne shvatam od umetnosti, ali
takvo remek-delo, razume se, umem da cenim. Često sam bio u prilici da
ga prodam, ali to mi još nije nužno, još nije, rekao je Englez, rekao je
Reger, ali naravno može naići trenutak kad bih bio prinuñen da prodam
Čoveka sa sedom bradom. Uostalom, nemam samo Tintoretovog Čoveka
sa sedom bradom, posedujem više desetina Italijana, jednog Lota,
Krespija, Strocija, ðordana, jednog Basana, znate li, apsolutno sve veliki
majstori. Svi od spomenute tetke iz Glazgova, rekao je Englez, rekao je
Reger. Nikad ne bih dolazio u Beč da me na to nije nagnala sumnja da je
moj nećak možda ipak u pravu da moj Tintoreto visi u Muzeju stare
umetnosti u Beču, nikad se nisam zanimao za Beč, budući da nisam
nikakav poznavalac muzike, niti zaljubljenik u muziku, rekao je Englez,
rekao je Reger, ništa me ne bi podstaklo da doñem u Austriju osim
navedene sumnje. I sad sedim ovde i vidim da je moj Tintoreto doista
izložen ovde na zidu u Muzeju stare umetnosti. Pa pogledajte i sami, ovaj
Čovek sa sedom bradom, koji je ovde reprodukovan i koji visi u mojoj
spavaćoj sobi u Velsu, jeste Tintoreto koji je izložen ovde na zidu u
Muzeju stare umetnosti, rekao je Englez, rekao je Reger, i Englez mi još
jednom pruži otvorenu knjigu u crnoj koži da vidim. Kao da nije samo
slično, nego je apsolutno isto, rekao je Englez, rekao je Reger. Englez je
ustao s klupe i sasvim se približio Čoveku sa sedom bradom i na trenutak
stajao pred Čovekom sa sedom bradom. Posmatrao sam Engleza i
istovremeno mu se čudio, jer još nikad nisam video čoveka s takvim
nadljudskim samosavlañivanjem, rekao je Reger, posmatrao sam Engleza
iz Velsa i mislio da sam se ja našao pred takvom čudovišnošću, naime da
u Muzeju stare umetnosti visi u dlaku ista slika kao u mojoj spavaćoj sobi
iznad mog kreveta u Velsu, potpuno bih izgubio kontrolu nad sobom.
Posmatrao sam Engleza kako prilazi sasvim blizu Čoveku sa sedom
bradom i zuri u njega, nisam mogao, prirodno, pošto sam ga gledao
sleña, da ga vidim slica, ali sam, naravno, znao, premda sam ga gledao
otpozadi, da on zuri u Čoveka sa sedom bradom, i to s više ili manje
prisebnosti. Englez se dugo nije okretao, a kad se okrenuo, lice mu je
bilo belo kao kreč, rekao je Reger. Retko da sam u svom životu video lice
tako belo kao kreč, tako je rekao Reger, a posebno ne englesko lice. U
stvari, Englez je, pre nego što je ustao i ukočeno se zagledao u Čoveka
sa sedom bradom, imao tipično englesko lice crveno kao opeka, a sad je
njegovo lice bilo belo kao kreč, tako je Reger rekao o Englezu.
Neprisebnost nije baš pravi izraz, rekao je Reger o Englezu. Irzigler je
sve vreme posmatrao prizor, rekao je Reger, Irzigler je ćutke stajao u
uglu kuda se ide do Veronezeovih slika, tako je rekao Reger. Englez je
ponovo seo na klupu u sali Bordone, na kojoj sam ja ostao sve vreme da
sedim, i rekao da je to stvarno jedna i ista slika, naime ona koja visi
iznad njegovog kreveta u spavaćoj sobi u Velsu i ova ovde na zidu u sali
Bordone u Muzeju stare umetnosti. Smestio se u Hotelu Imperijal koji
mu je preporučio nećak, rekao je Englez, rekao je Reger. Mrzim takav
luksuz, ali istovremeno uživam u njemu ako mi pričinjava zadovoljstvo.
On odseda samo u najboljim hotelima, rekao je Englez, rekao je Reger,
dakle, u Beču, razumljivo, u Imperijalu, kao što u Madridu, u Ricu, kao
što u Taormini, u Timeo, Ali, više nego nerado krećem na putovanje,
samo po jedared na svakih par godina i razlog većinom nije zadovoljstvo,
rekao je Englez, rekao je Reger. Potpuno je jasno da je jedna od ovih
Tintoretovih slika lažna, rekao je onda Englez, rekao je Reger, ili je lažna
ova, ovde u Muzeju stare umetnosti, ili moja, koja visi iznad mog kreveta
u mojoj spavaćoj sobi u Velsu. Jedna od njih mora biti lažna, rekao je
Englez i nakratko se svojim snažnim telom oslonio o naslon na klupi u
sali Bordone; ali, odmah se uspravio i rekao, moj nećak je, dakle, bio
ipak u pravu. Proklinjao sam svog nećaka, jer bio sam siguran da mi
priča besmislice, što je uobičajeno kod tog nećaka da me, naime, s
vremena na vreme, uznemirava povodom neke stvari ili mi ide na živce;
uostalom, on je moj najmiliji nećak, mada mi njegov način života
vremenom ide na živce i u osnovi je bezvredan. Ali, on je moj najmiliji
nećak. Najgrozniji je od svih mojih nećaka, ali je moj najomiljeniji. On je
tačno video, rekao je Englez, stvarno je ovaj Tintoreto ovde identičan s
mojim u Velsu. Ali, postoje dva Tintoreta, rekao je onda Englez, i ponovo
se oslonio na klupu u sali Bordone i odmah se zatim opet uspravio.
Jedan od dva je lažan, rekao je, i pitam se, prirodno, da li je moj lažan ili
ovaj, ovde u Muzeju stare umetnosti. Sasvim je mogućno da Muzej stare
umetnosti poseduje lažnog i da je moj Tintoreto autentičan, to je čak
verovatno ako poznajem životne uslove svoje tetke iz Glazgova. Ubrzo
pošto je Tintoreto naslikao ovog Čoveka sa sedom bradom, taj Čovek sa
sedom bradom je, da, prodat u Englesku, najpre porodici vojvode od
Kenta, potom mojoj tetki iz Glazgova. Uostalom, današnji vojvoda od
Kenta oženjen je Austrijankom, to valjda znate, rekao mi je odjednom
Englez, kratko se naklonivši, i na to odmah dodao da je stoga izvesno da
je Tintoreto ovde, dakle Čovek sa sedom bradom ovde u Muzeju stare
umetnosti, falsifikat. Svakako izuzetan falsifikat, rekao je potom Englez.
Veoma brzo ću ustanoviti koji Tintoretov Čovek sa sedom bradom je
pravi, a koji krivotvoren, rekao je Englez, rekao je Reger, a zatim, bilo bi,
meñutim, potpuno mogućno da su oba Čoveka sa sedom bradom prava,
dakle od Tintoreta i prava. Samo tako velikom umetniku kao što je
Tintoreto moglo je, tako je rekao Englez, tako je rekao Reger, da poñe
za rukom da dve slike naslika ne kao savršeno jednake, nego kao
savršeno iste. To bi onda bilo apsolutno senzacionalna stvar, rekao je
Englez, rekao je Reger, i izišao iz sale Bordone. Rastao se sa mnom tek s
kratkim Good bye, i jednakim Good bye sa Irziglerom, koji je bio svedok
čitavog prizora, tako mi je rekao Reger. Ne znam kako se stvar završila,
rekao je Reger, nisam više o tome brinuo. U svakom slučaju, Englez je
bio taj koji je jedared, tako je rekao Reger, sedeo na klupi u sali Bordone
kad sam ušao u salu Bordone. Niko drugi. Više od trideset godina Reger
je obuzet klupom u sali Bordone, tvrdi da ne može odgovarajuće, to jest
da ne može da misli prema svojoj glavi ako ne sedi na klupi u sali
Bordone. Veoma dobre misli mi padaju u Ambasadoru, tako Reger uvek
ponavlja, ali na klupi u sali Bordone imam bolje, nesumnjivo uvek
najbolje misli, da, u Ambasadoru jedva da ima šanse za neku takozvanu
filozofsku misao, na klupi u sali Bordone tako nešto je samorazumljivo.
U Ambasadoru mislim kao što misli svako drugi, kako se to čini
svakodnevno i za svakodnevne potrebe, ali na klupi u sali Bordone
mislim uvek neuobičajenije i izvanrednije. Recimo, u Ambasadoru ne bi
bilo mogućno objasniti sonatu Oluja na tako koncentrisani način kao na
klupi u sali Bordone, i smisliti besedu kao onu o umetnosti fuge sa svim
njenim dubinama i sa svim njenim osobenostima i potankostima, to bi
mu u Ambasadoru bilo nemogućno, za tako nešto nedostaju svi
preduslovi u Ambasadoru, tako je rekao Reger. Na klupi u sali Bordone
mogućno mu je čak i komplikovane misli da uhvati i razvija ih i
naposletku ih sklopi u zanimljiv ishod, a u Ambasadoru, ne. Ali, naravno,
Ambasador ima niz prednosti koje nema Muzej stare umetnosti, rekao je
Reger, čak i ako zanemarimo činjenicu da sam svaki put zadivljen
toaletom u Ambasadoru, otkako je taj toalet nedavno obnovljen, znate li,
u Beču, gde su svi toaleti doista u zanemarenijem stanju nego u bilo
kojem drugom evropskom velegradu, ipak je retkost naći tolaet gde vam
se stomak neće prevrnuti i gde nećete apsolutno morati, sve vreme dok
ste u njemu, držati zatvorene oči i nos; bečki toaleti su, svi skupa,
skandal, čak i i duboko na Balkanu nećete nigde naći tako zanemarene
toalete, rekao je Reger. Beč je bez ikakve kulture toaleta, rekao je
Reger, Beč je jedinstven toaletni skandal, čak i u najčuvenijim gradskim
hotelima toaleti su skandalozni, najodvratnije klozetske kabine nalazite u
Beču, tako odvratne kao ni u jednom drugom gradu, kad morate da
mokrite, ne verujete svojim očima, rekao je on. Beč je samo površno
čuven po svojoj operi, ali zapravo grozi i plaši svojim skandaloznim
toaletima. Bečlije, pa čak i svi Austrijanci zajedno, lišeni su svake
toaletne kulture, na celom svetu nećete naći tako prljave i zasrane
kabine, rekao je Reger. Morate li u Beču da idete u toaletnu kabinu, u
većini slučajeva je to katastrofa ako niste akrobata, prljavština i smrad
su tamo toliki da vam često nedeljama ostaje u odeći. Bečlije su, rekao
je Reger, uopšte prljavi, nema od njih, kao što je poznato, prljavijih
stanovnika evropskih velegradova, nema prljavijih evropskih stanova od
bečkih stanova, bečki stanovi su još prljaviji od bečkih toaleta. Bečlije
istrajno govore da je na Balkanu jednako tako prljavo, svuda slušate tu
priču, ali u Beču je još stoput prljavije nego na Balkanu, tako je rekao
Reger. Ako s nekim Bečlijom poñete u njegov stan, najčešće vam pamet
stane pred prljavštinom. Naravno, postoje izuzeci, ali je ipak pravilo da
su bečki stanovi najprljaviji stanovi na svetu. Uvek se pitam šta misle
stranci kad moraju u Beču da idu u toalet, šta misle ti ljudi, koji su ipak
navikli na čistije toalete, ako moraju da udu u ove toalete najprljavije u
celoj Evropi. Idu ljudi brzo da mokre i vraćaju se zgroženi tolikom
prljavštinom u pisoaru. Svuda taj mučan zadah, i u svim javnim
kabinama, svejedno da li morate u kabine na železničkim stanicama ili je
potrebno da idete u metro, morate da idete u neku od najprljavijih
kabina u Evropi. I u i pre svega u bečkim kafanama toaleti su tako prljavi
da vam se smuči, rekao je Reger. S jedne strane, taj megalomanski
gigantski kult peciva, s druge, ovi grozno prljavi toaleti, rekao je. U
mnogim od ovih toaleta kao da već godinama nije čišćeno. Vlasnici
kafana čuvaju, s jedne strane, svoja peciva od najmanje promaje, što bi,
razume se, pecivima dobro došlo, ali s druge strane ne pridaju ni
najmanji značaj čistoći u njihovim toaletnim kabinama. Nesreća je, rekao
je Reger, ako vam se desi jednog dana da pre nego što počnete s
pecivima, morate da odete u toalet u nekoj od ovih većinom ipak s
pravom čuvenih kafana, i pošto izidete, do kraja vas je prošla želja da
pojedete ma i jedan zalogaj peciva koje vam predlažu ili su vas već njime
poslužili. Ali, i bečki restorani su prljavi, tvrdim da su najprljaviji u celoj
Evropi. Svakog trenutka ste suočeni s potpuno umazanim stolnjakom, i
ako upozorite konobara na to da je stolnjak umazan i da nemate nameru
da obedujete na takvom umazanom stolnjaku, te da bi trebalo skinuti taj
potpuno umazani stolnjak i zameniti novim, zauzvrat dobijate, ako
zahtevate da prljavi stolnjak bude uklonjen, samo besne i stvarno
preteče poglede. U većini gostionica nemate čak ni prava na čaršav na
stolu i ako molite da se ukloni makar prljavština s prljave stone ploče,
često ispolivane pivom, odvraćaju vam grubim i nadutim tonom, rekao je
Reger. Pitanje toaleta i pitanje stonih čaršava nije rešeno u Beču, rekao
je Reger. U svakom svetskom velegradu, a ja sam ih bezmalo sve obišao
i većinu njih ne tek površno upoznao, podrazumeva se da dobijate čist
stolnjak na stolu pre nego što počnete sa obedom. U Beču je čist
stolnjak ili barem čista stona ploča nešto što se ne razume samo po sebi.
I što se tiče toaleta, stvar stoji isto, bečki toaleti su najodvratniji ne samo
u Evropi nego na celom svetu. Šta imate od izuzetnog jela, ako vas, pre
nego što počnete da jedete, u toaletu proñe apetit, i šta imate od
izuzetnog jela, ako vam se potom u toaletu prevrne stomak, rekao je on.
Bečlije, kao i svi Austrijanci zajedno, lišeni su svake toaletne kulture,
austrijske klozetske kabine su oduvek bile katastrofa, rekao je Reger.
Koliko je Beč slavan po svojoj kuhinji, većim delom doista izvrsnoj,
barem što se tiče peciva, isto toliko nije slavan u pogledu toaleta. Još do
nedavno Ambasador je imao toalet koji je izmicao svakom opisu. Ali,
jednog lepog dana je uprava, ipak, razmislila i sagradila novi, izvanredno
uspeo, stvarno ne samo arhitektonski nego i sanitarnosociološki do
najsitnijih detalja perfektan. Bečlije su stvarno najprljaviji ljudi u Evropi i
naučno je utvrñeno da Bečlija koristi samo komad sapuna nedeljno, kao
što je naučno utvrñeno da svoj donji veš menja samo jednom nedeljno,
kao što i svoju košulju menja najviše dvaput nedeljno, a većina Bečlija
menjaju svoju posteljinu samo jednom mesečno, tako je rekao Reger.
Bečlija nosi čarape ili dokolenice prosečno čak dvanaest dana zaredom,
rekao je Reger. Tako gledano, fabrikantima sapuna i proizvoñačima veša
nigde u Evropi ne ide posao tako slabo kao u Beču i, naravno, u celoj
Austriji, tako je rekao Reger. Otuda oni koriste u ogromnim količinama
najjeftinije kolonjske vode, rekao je Reger, i od svih izbija već izdaleka
prodoran zadah na ljubičicu ili karanfil ili ñurñevak ili šimšir. Prirodno je,
dakle, zaključiti polazeći od spoljnje prljavosti Bečlija na njihovu
unutrašnju prljavost, tako je rekao Reger, i stvarno, Bečlije nisu manje
prljave unutra nego spolja, a mogućno je, rekao je Reger, kažem
mogućno je, dakle ne baš izvesno, popravlja on sebe, da su Bečlije
unutra još prljavije nego spolja. Sve govori u prilog tome da su unutra
znatno prljavije nego spolja. Ali, ne osećam nikakvo zadovoljstvo u
razmišljanju o tome, dodao je, pre bi to bio zadatak takozvanih sociologa
da o tome napisu studiju. U toj studiji bi Bečlije ipak morale da budu,
verovatno, opisane kao najprljaviji ljudi Evrope, izjavio je Reger.
Radostan sam da je u Ambasadoru sagrañen novi toalet, u Muzeju stare
umetnosti još je stari. Pošto bivam sve stariji a ne mlañi, u poslednje
vreme moram i u Muzeju stare umetnosti da odlazim češće u kabinu,
rekao je Reger, a u okolnostima koje ovde još vladaju, to je za mene
neprijatnost koja mi svakodnevno ide na živce, jer klozetska kabina u
Muzeju stare umetnosti je ispod svake kritike. Kao što je i kabina u
Muzičkom udruženju ispod svake kritike. Jedared sam sebi čak dozvolio
šalu da u jednom od svojih kritičkih članaka u Tajmsu nagovestim da u
Muzičkom udruženju, dakle u najuzvišenijem od svih najuzvišenijih
bečkih hramova muza, toalet izmiče svakom opisu, i da me to svaki put,
iz navedenog razloga, iz navedenog skandaloznog toaletnog razloga,
košta posete Muzičkom udruženju, rekao je Reger, i da se često kod
kuće pitam da li da idem u Muzičko udruženje ili ne, jer s obzirom na
svoju starost i svoje bubrege moram barem dvaput tokom večeri u
Muzičkom udruženju da idem u toalet. Ali, ipak sam uvek išao u Muzičko
udruženje zbog Mocarta i Betovena, zbog Berga i Šenberga, zbog
Bartoka i Veberna, i prevazišao sam svoju bojazan od toaleta. Kako mora
da bude izvanredna muzika koja se svira u Muzičkom udruženju, rekao je
Reger, kad ipak tamo odlazim, premda barem dvaput tokom večeri
moram da idem u toalet Muzičkog udruženja. Umetnost ne zna za milost,
kažem sebi svaki put kad odlazim u toalet Muzičkog udruženja i ulazim u
njega, rekao je Reger. Zatvorenih očiju i, po mogućstvu, zapušenog
nosa, mokrim u toaletu Muzičkog udruženja, rekao je, a to je već veština
po sebi, ali kojom ja vladam već duže vreme. Zanemarimo li i činjenicu
da su bečki toaleti i bečke klozetske kabine, svi skupa, najprljaviji na
svetu, izuzimajući takozvane zemlje u razvoju, u njima takoñe ništa ne
funkcioniše od onoga što se tiče sanitarija, niti voda dotiče niti voda
otiče, niti dolazi niti odlazi, i tako je mesecima tokom kojih se niko ne
zanima da utvrdi da li toaleti i kabine funkcionišu, rekao je Reger.
Ovakvo grozno stanje bečkih toaleta i uopšte svih bečkih klozetskih
kabina mogućno je, verovatno, popraviti samo ako grad ili država,
svejedno već koja instancija, donese najoštrije zakone o toaletima i
klozetskim kabinama, do te mere oštre i stroge da hotelijeri i gostioničari
i vlasnici kafana budu primorani da stvarno dovedu u red svoje toalete i
klozetske kabine. Hotelijeri i gostioničari i kafedžije ne menjaju stanje,
čitavu ovu svinjariju s toaletima i klozetima produžavaće doveka, ako ih
grad ili država ne prisile da toalete i kabine dovedu u red. Beč je grad
muzike, napisao sam jednom u Tajmsu, ali i grad najodvratnijih toaleta i
klozetskih kabina. Otad je to poznato u Londonu, naravno ne u Beču, jer
Bečlije ne čitaju Tajms, zadovoljavaju se s najprimitivnijim i najogavnijim
listovima koji se u svetu štampaju jedino radi zaglupljivanja, dakle
listovima koji upravo idealno odgovaraju perverznom emotivnom i
duhovnom stanju Beča. Ruska grupa je otišla, klupa u sali Bordone je
bila prazna. Reger je, to sam još mogao da vidim, pošto mu je Irzigler
nešto šapnuo na uho, ustao i izišao s crnim šeširom na glavi, koji on sve
vreme nije ni skidao. Sad je bilo dva minuta do pola dvanaest. Ruska
grupa nalazila se u takozvanoj sali Veroneze, ukrajinska devojka tumač
govorila je sad o Veronezeu, ali ono što je govorila o Veronezeu, ranije je
već govorila o Bordoneu i Tintoretu, iste beznačajnosti, iste brbljarije, u
istom tonu, istim neprijatnim glasom, ne samo onako neprijatno žensko-
ruski, što u osnovi uvek ide na živce, nego je govorila neprekidno onom
meni bezmalo nepodnošljivom intonacijom, za koju se može reći da je
odsečna i visoka, tako da sam stvarno sve vreme morao da trpim
probadajući bol u svojim slušnim kanalima. Sluh poput mojeg osetljiv je i
jedva izdržava prvenstveno mrske ženske glasove u odreñenoj odsečnoj i
visokoj intonaciji. Nisam znao ni zašto se sad ni Irzigler već izvesno
vreme nije više video, iako bi on inače morao u svakom trenutku, prema
propisima, da gleda u salu Bordone, i izgledalo mi je ipak veoma
neobično da su on i Reger zajedno napustili salu Bordone i već duže
vreme se nisu vraćali. Ali, pošto sam imao za pola dvanaest zakazan
sastanak s Regerom baš u sali Bordone, a kako je Reger od svih koje
poznajem bio najtačniji i najpouzdaniji čovek, Reger će se vratiti tačno u
pola dvanaest u salu Bordone, mislio sam, i jedva da sam to pomislio, a
Reger se već vratio u salu Bordone, ne propustivši da se, pre nego što će
ponovo konačno sesti na klupu u sali Bordone, osvrne svuda oko sebe,
pri čemu sam se ja, predvidevši to od trena kad sam ga čuo da se vraća
u salu Bordone, povukao u salu Sebastijano, ponovo se smestio u ugao u
koji me je bila odgurnula pomamljena ruska grupa, ali odakle sam dobro
mogao da vidim Regera koji se vratio u salu Bordone, tog nepoverljivog
Regera, kako sam mislio, koji se uvek svuda osvrtao, da bi bio sigurniji, i
koji je, uostalom, celog života patio od upravo smrtonosne manije
gonjenja, koja mu je, naravno, uvek bila od koristi, a da istinski nije
bivala opasna ni za njega ni za druge. Reger je sad opet sedeo na klupi u
sali Bordone, Posmatrajući Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom.
Tačno u pola dvanaest munjevito je izvadio iz jakne džepni časovnik i
pogledao na njega, u istom trenutku ja sam izišao iz sale Sebastijano,
ušao u salu Bordone i stao pred Regera. Kakav užas, ove ruske grupe,
rekao je Reger, kakav užas. Mrzim te ruske grupe, ponovio je. U
najučtivijoj formi zamolio me je da sednem na klupu u sali Bordone,
smestite se pored mene, rekao je. Svako koje tačan, pričinjava mi
zadovoljstvo, rekao je. Većina ljudi je netačna, i to je strašno. Ali, vi ste
uvek bili tačni, rekao je, to je jedna od vaših prednosti. Ah, rekao je
zatim, kad biste znali kakvu sam groznu noć proveo, progutao sam
dvaput više tableta nego obično i tako sam loše spavao. Neprestano sam
sanjao svoju ženu, ne izlazim iz tih košmara u kojima sanjam svoju ženu.
I mislio sam o vama, o tome kako ste se razvijali poslednjih godina.
Neobično je kako ste se razvijali, rekao je. U osnovi, vaša egzistencija je
od retke vrste, više ili manje totalno nezavisna, uzmem li, prirodno, u
obzir da na svetu uopšte ne postoji niti jedan nezavisan čovek, a svakako
ne totalno nezavisan. Ako ja ne bih imao Ambasador, rekao je, ne bih
preživeo popodne. U poslednje vreme tamo dolaze mnogi Arapi, gotovo
da je to postao arapski hotel, dok je on zapravo uvek bio jevrejski hotel,
hotel Jevreja i Mañara, pre svega mañarskih Jevreja, i to je ono što mi
taj hotel već decenijama čini prijatnim, rekao je, čak mi ne smetaju ni
persijski trgovci tepisima koji u Ambasadoru prodaju svoje tepihe. Ali, ne
mislite li i da je sedeti u Ambasadoru na duže opasno, ne bi li svakog
trena u Ambasadoru mogla da eksplodira neka bomba, kad samo
zamislite da je kuća neprestano puna izraelskih Jevreja i egipatskih
Arapa.
Bože moj, rekao je, pa i nije tako značajno ako odletim u vazduh, samo
da se to desi trenutačno. Prepodne u Muzeju stare umetnosti, popodne u
Ambasadoru, a u podne dobro jesti u Astoriji ili Bristolu, rekao je, eto šta
cenim. Samo od Tajmsa, naravno, ne bih uspeo da tako živim, pretvarao
se, Tajms mi u Austriju šalje samo više ili manje moj džeparac. Ali, akcije
ne stoje dobro, tržnica akcija je katastrofa. A živeti u Austriji je iz dana u
dan sve skuplje. S druge strane, izračunao sam da bih nesumnjivo, ako
ne izbije takozvani Treći svetski rat, mogao mirno da živim još dve
decenije sa onim što imam. To deluje umirujuće, mada sve, ipak,
svakodnevno pada. Vi ste tipičan nezavisni istraživač, Acbaheru, rekao mi
je, da, vi ste sušti nezavisni istraživač, vi ste po svemu sušto oličenje
privatne ličnosti, u potpunosti izuzetak u ovom vremenu, rekao je Reger.
O tome sam danas mislio dok sam se, po ko zna koji put ponovo, mučno
uspinjao ovim groznim stepeništem do sale Bordone, mislio sam da ste
prava i tipična privatna ličnost, verovatno jedina koju poznajem, a
poznajem mnogo ljudi, koji su svi privatne ličnosti, ali vi ste tipična,
prava. Da izdržite, decenijama, da radite na jednom jedinom delu i da iz
njega ne objavite ni najmanji deo. Ja to ne bih mogao. Moram barem
jednom mesečno da uživam da mi je rad objavljen, rekao je, ta navika
mi je neophodna potreba i zato sam zahvalan Tajmsu da mi u toj navici
redovno izlazi u susret i još mi za to i plaća. Pisanje mi bez ikakve
sumnje pričinjava zadovoljstvo, rekao je, ti kratki članci o umetnosti, koji
ponekad nisu duži od dve stranice, što je u Tajmsu uvek tri i po stupca,
rekao je. Niste li bar jednom pomislili da iz svog rada objavite makar
manji odeljak, rekao je, neki komadić, sve što mi nagoveštavate o svom
radu izgleda mi tako izuzetno, s druge strane veliko je zadovoljstvo ništa
ne objaviti, baš ništa, rekao je. Ali, pre ili kasnije, ipak ćete poželeti da
upoznate kakvo dejstvo proizvodi vaš rad, rekao je, i objavićete makar
jedan njegov deo. S jedne strane, veličanstveno je celog svog života
zadržavati rad na kojem se radi takoreći celog života i ne objavljivati ga,
s druge strane je podjednako veličanstveno da on bude objavljen. Ja
sam roñeni objavljivač, dok ste vi roñeni neobjavljivač. Verovatno je da
ste vaš rad i vi, i dakle vaš rad u odnosu na vas i vi u odnosu vaš rad,
kako god hoćete, osuñeni na neobjavljivanje, jer vi svakako morate patiti
zbog toga što radite na svom radu, ali taj rad ne objavljujete, u tome je
istina, mislim, samo vi to ne priznajete, čak ni sebi, da patite zbog te
takozvane obaveze da ne objavljujete. Ja bih patio da ne objavljujem
svoj spisateljski rad. Ali, naravno, vaš se rad ne da porediti s mojim
radom. U svakom slučaju, ne poznajem nijednog pisca, ili barem
nijednog čoveka koji piše, koji je uopšte izdržao duže vreme da ono što
je napisao ne objavi, koji ne bi hteo da sazna šta javnost kaže o onome
što je napisao, ja uvek gorim da to saznam, rekao je Reger, iako uvek
kažem da ne gorim da to saznam, da me to ne zanima, da me u pogledu
mišljenja javnosti ne vuče radoznalost, gorim da to saznam, naravno
lažem kad kažem da ne gorim da to saznam, dok zapravo neprekidno
gorim da to saznam, priznajem to, uvek gorim da to saznam,
neprekidno, rekao je. Hoću da znam šta ljudi kažu o onome što sam
napisao, rekao je, hoću da to saznam u svakom trenutku i od svih, dok
neprestano ipak govorim da me ne zanima šta o tome kažu ljudi, kažem
da me to ne zanima, da me ostavlja hladnim, meñutim gorim sve vreme
da to saznam i ništa ne čekam s većom napetošću, rekao je. Lažem ako
kažem da me javno mišljenje ne zanima, da me ne zanimaju moji čitaoci,
lažem ako kažem da čak neću ni da znam šta misle o onome što pišem,
da ne čitam šta je o tome pisano, u tome lažem, lažem u tome
najgrublje, rekao je, jer neprekidno gorim da saznam šta ljudi kažu o
tome što sam napisao, hoću da to uvek i u svakom trenutku znam i
pogaña me šta god ljudi rekli o onome što sam napisao, eto istine.
Čujem, naravno, samo ono što ljudi iz Tajmsa kažu o tome, a oni ne
govore uvek samo ugodne stvari, rekao je Reger, ali što se vas tiče, da
tako kažem kao filozofskog pisca, ipak bi moralo da vas podjednako
goruće zanima šta ljudi kažu o vašem filozofskom pisanju, šta o tome
misle, ne razumem da ne objavljujete ono što pišete, barem u izvodima,
da biste makar jedared saznali šta javnost, takozvana kompetentna
javnost o tome misli, mada istovremeno kažem da takva kompetentna
javnost ne postoji, kompetentnost naprosto ne postoji, nikad nije ni
postojala, niti će ikad postojati; ali, ne pritiska li vas to da pišete i pišete,
da mislite i mislite, i pišete ono što ste mislili, i neprestano pišete, i sve
to bez ikakvog odjeka? rekao je on. Svakako vam izmiče mnogo zbog
tvrdoglave odluke da ne objavljujete, rekao je, a možda čak i ono
najpresudnije. Decenije su sad već da pišete svoj rad samo za sebe, baš
strašno, niko ne piše neki spis za sebe, obmanjuje ako neko kaže da svoj
spis piše samo za sebe, ali vi znate podjednako dobro kao i ja da niko
nije veća varalica od onoga koji piše, svet otkako postoji ne zna za većeg
varalicu od onoga koji piše, ni za taštije biće i ni za većeg varalicu, rekao
je Reger. Kad biste znali kako je to grozna noć bila, još jedna,
neprestano sam ustajao sa strašnim grčevima od nožnih palčeva preko
listova sve do prsa, i to zbog diuretičkih tableta koje sam morao da
uzmem radi srca. Upao sam u pakleni krug, rekao je. Svaka mi je noć
upropašćena, svaki put kad pomislim sad mogu da zaspim, dobijem te
grčeve i moram da ustanem i šetam po sobi. Tokom cele noći više ili
manje šetam tamo-amo i ne mogu da zaspim, odmah se budim usled tih
košmara koje sam vam maločas spominjao. U tim košmarima sanjam o
svojoj ženi, to je grozno. Otkako je umrla, imam te košmare, stalno,
imam ih svake noći. Verujete li mi, bezmalo stalno se pitam nije li bolje
bilo, kad mi je žena umrla, da sam okončao sa sobom. Ne mogu da
oprostim sebi taj kukavičluk. Nepodnošljivo mi je to neprestano
jadikovanje nad sobom koje, da, već biva bolesno, ali ne izlazim iz njega,
rekao je. Kad bi barem bilo nekog pristojnog koncerta u Muzičkom
udruženju, rekao je, ali zimski program je grozan, daje se samo nešto
bljutavo, izandalo, stalno ti koncerti Mocartovih dela i Bramsovih, i
Betovenovih, idu mi već na živce, svi ti Mocartovi i Bramsovi i Betovenovi
ciklusi, da, nemogućno ih je više izdržati. A u Operi vlada diletantizam.
Kad bi Opera barem bila zanimljiva, ali u ovom času je ona potpuno
neinteresantna, slabi komadi, slabi pevači i, uz to, jadan orkestar. Kakva
je samo tek bila Filharmonija do pre dve ili tri godine! rekao je, a šta je
danas, svetski orkestar. Zamislite, prošle nedelje sam išao da slušam
Zimsko putovanje, neki bas iz Lajpciga, da mu čak ni ime ne kažem, jer
vam u osnovi ništa neće reći, vi se uopšte ne zanimate za muzičku
teoriju, zbog toga ste srećni, rekao je, taj bas bio je katastrofa. Stalno i
stalno Vrana, rekao je, to se više ne da izdržati. Takav koncert ne vredi
ni muke da se čovek obuče, bilo mi je žao što sam menjao košulju. O
takvom smeću ipak ne pišem u Tajmsu, rekao je. Maler, Maler, Maler,
rekao je, i to ide već na nerve. Ali, moda Malera je već prošla svoj zenit,
bogu hvala, rekao je, Maler je ipak najprecenjeniji kompozitor stoleća.
Maler je bio odličan dirigent, ali osrednji kompozitor, kao i svi dobri
dirigenti, recimo kao Hindemit, kao Klemperer. Moda Malera mi je
zagorčala celu godinu, ceo svet je bio obuzet pravom manijom za
Malerom, bilo je to već nepodnošljivo. Znate li uopšte da se grob moje
žene, u koji ću i ja biti sahranjen, rekao je, nalazi tačno pored
Malerovog? Eh, eto, na groblju vam doista može biti svejedno pored
koga ležite, čak i da ležite pored Malera, ne uzbuñuje me. Pesma o
zemlji, s Ketlin Ferije, možda, rekao je Reger, odbacujem sve ostalo od
Malera, bezvredno, ne može da izdrži strožiju probu. Tu je Vebern,
naprotiv, stvarno genije, a da i ne govorimo o Šenbergu i Bergu. Ne,
Maler je zabuna. Maler je tipični modni kompozitor jugendstila, naravno
još slabiji od Bruknera, koji s Malerom, uostalom, ima prilično zajedničkih
tačaka po kiču. Ove sezone Beč ne nudi ništa duhovno zainteresovanom
čoveku, a zainteresovanom za muziku, nažalost, jedva nešto, rekao je.
Ali, naravno, stranci koji dolaze u ovaj grad veoma brzo su zadovoljni, u
svakom slučaju odlaze u Operu, šta god da se tamo daje, bilo to i
najveće ñubre, i odlaze na najsvirepije koncerte, i pljeskaju da sve prašti,
pa čak, kao što vidite, slivaju se u Pirodnjački muzej i u Muzej stare
umetnosti. Kulturna glad civilizovanog čovečanstva je silna, perverznost
koja se u tome skriva, vaseljenska. Beč je kulturni pojam, rekao je
Reger, čak i ako u Beču odavno već maltene da više nema kulture, a ako
jednog dana u Beču stvarno neće biti nikakve kulture, i to će još biti
kulturni pojam. Beč će uvek biti kulturni pojam, biće kulturni pojam
utoliko istrajnije što će u njemu kulture biti manje. I gotovo da stvarno
više i nema kulture u ovom gradu, rekao je. Vlade koje imamo ovde, u
Austriji, bivaju sve gluplje, i vremenom će se pobrinuti da u Austriji
uskoro više ne bude ikakve kulture, samo još duhovne uskovidosti, rekao
je Reger. Ovde, u Austriji, atmosfera je sve više neprijateljska prema
kulturi i sve govori u prilog tome da neće biti potrebno još dugo da
Austrija bude zemlja potpuno lišena kulture. Ali, taj deprimirajući
završetak ja neću doživeti, vi možda, rekao je Reger, vi možda, ali ja
neću, tako sam već star da konačno oburvavanje i istinsko odsustvo
kulture u Austriji neću doživeti. Svetlost kulture se gasi u Austriji, kažem
vam to, gluposti koja već toliko vremena vlada u ovoj zemlji nije
potrebno još mnogo da utrne svetlost kulture. Onda će biti mračno u
Austriji, rekao je Reger. Možete o tome govoriti šta god hoćete, neće vas
slušati, a ako vas ne slušaju, smatraju vas za budalu. Kakvog ima smisla
kad u Tajmsu pišem šta mislim o Austriji i šta će se pre ili kasnije, ali
svakako u dogledno vreme zbiti u Austriji? Nikakvog, rekao je Reger, ni
najmanjeg. Šteta da to neću više doživeti, naime tapkanje Austrijanaca u
mraku, jer im je svetlost kulture ugašena. Šteta što u tome neću moći da
sudelujem, rekao je Reger. Morate da se pitate zašto sam vas danas
pozvao ovamo, zašto sam vas zamolio da i danas ponovo doñete ovamo.
Postoji razlog za to. Ali, taj razlog ću vam reći kasnije. Ne znam kako
kako bi trebalo da vam izneseni taj razlog. Ne znam. Sve vreme
razmišljam o tome i ne znam. Satima sam već ovde i razmišljam o tome i
ne znam. Irzigler mi je svedok, rekao je Reger, satima već sedim ovde
na klupi i mislim o tome kako bi trebalo da vam iznesem zašto sam vas
zamolio da i danas doñete u Muzej stare umetnosti. Kasnije, kasnije,
rekao je Reger, dajte mi vremena. Činimo zločin, a nismo u stanju da ga
jednostavno ispričamo, rekao je Reger. Dajte mi vremena dok se ne
smirim, rekao je, Irzigleru sam već rekao, ali vama još ne mogu, rekao
je, čovek da se doista postidi. Uostalom, ono što sam vam juče govorio o
sonati zvanoj Oluja sigurno je zanimljivije i, štaviše, siguran sam da je to
što sam vam govorio o toj sonati zvanoj Oluja tačno, ali da je to ipak, za
mene, verovatno zanimljivije nego za vas. Uvek je tako, govorite o
nečemu zato što vas to fascinira, ali to vas fascinira više nego onoga
kome, na kraju krajeva, to namećete sa svom mogućnom grčevitom
bezobzirnošću za koju smo sposobni. Činjenica je da sam vam juče
nametnuo te poglede o sonati zvanoj Oluja. Povodom svog izlaganja o
umetnosti fuge, rekao je, smatrao sam da je neophodno da se
pozabavim i sonatom Oluja, i baš juče sam bio u idealnom stanju da to
sagledam i vas učinim žrtvom svoje muzikološke strasti, kao što ja inače
često vašu ličnost činim žrtvom svoje muzikološke strasti, jer za to
nemam nijednu drugu pravu osobu. Često pomišljam, došli ste mi u pravi
čas, šta bih inače bez vas! rekao je. Juče sam vam dodijavao sa sonatom
Oluja, ko zna s kojim ću vam muzičkim delom preksutra dodijavati, rekao
je, toliko je muzikoloških tema u mojoj glavi koje žudim da objašnjavam;
ali, potreban mi je slušalac, potrebna mi je žrtva u neku ruku za moju
muzikološku logoreju, rekao je, jer stvarno je moje neprekidno govorenje
o muzikološkim temama svojevrsna muzikološka logoreja. Svako ima
svoju sopstvenu, svoju prasopstvenu logoreju, a moja je muzikološka. Ta
muzikološka logoreja prati me, evo već tokom celog mog muzikološkog
života, budući da moj život nesumnjivo nije ništa drugo nego muzikološki
život, kao što je vaš u filozofiranju, valjda je to jasno. Naravno, i danas
mogu da kažem da sve što sam rekao o sonati Oluja juče, danas je
besmislica, kao što je besmislica, uostalom, sve što je rečeno, ali mi te
besmislice kazujemo ipak ubedljivo, rekao je Reger. Pre ili kasnije se sve
što je rečeno pokazuje kao besmisleno, ali ako to kazujemo ubedljivo, s
najneverovatnijom žestinom za koju smo kadri, onda to nije nikakav
zločin, rekao je. Ono što mislimo, hteli bismo i da kažemo, rekao je
Reger, a u osnovi ne možemo da se smirimo dokle god to nije rečeno,
ako ćutimo o tome, to nas guši. Čovečanstvo bi davno bilo ugušeno da je
tokom svoje istorije prećutkivalo sve besmislice koje je mislilo, svako,
pojedinačno, ko suviše ćuti, guši se, tako i čovečanstvo ne može suviše
dugo da ćuti, jer se onda guši, čak i ako je ono što pojedinac misli i ono
što čovečanstvo misli uvek samo besmislica, kao što je uvek samo
besmislica ono što je nekad mislio pojedinac i ono što je nekad mislilo
čovečanstvo. Jedared smo umetnici govorenja, jedared smo umetnici
ćutanja, i tu umetnost usavršavamo do najviše tačke, rekao je, naš život
je zanimljiv upravo u meri u kojoj smo uspeli da razvijemo svoju
umetnost govorenja, kao i svoju umetnost ćutanja.
Sonata Oluja nije čak ni veliko delo, rekao je Reger, razmotrimo li je
pobliže, ipak je samo jedno iz niza takozvanih manjih dela, u osnovi je
kič-delo. Kvalitet tog dela počiva više u tome da se o njemu veoma
dobro može raspravljati nego u njemu samom. Betoven je bio apsolutno
jednoličan, grčeviti umetnik kao silovit čovek, ne obavezno nešto što bih
visoko cenio. Uvek mi je prijalo u karakterisanju sonate Oluja činjenica
da je ona najsudbonosnije Betovenovo delo, putem sonate Oluja da se
objasniti Betoven, njegovo biće, njegov genije, pri tome biva jasan
njegov kič, njegova ograničenja bivaju vidljiva. Ali, o sonati Oluja govorio
sam jedino zato što sam juče hteo da vam dalekosežnije i još intenzivnije
objasnim umetnost fuge, i zato je bilo nužno da se pozovem na sonatu
Oluja, rekao je Reger. Mrzim, uostalom, takve nazive kao što su Oluja ili
Eroica ili Nezavršena ili Na znak bubnja, odvratne su mi takve oznake.
Kao kad kažemo Čarobnjak sa severa, to mi je duboko odvratno, rekao
je Reger. Upravo zato što se vi stvarno čak ni ne zanimate u teorijskom
pogledu za muziku, vi ste idealna žrtva za moje prepirke s muzikom,
rekao je Reger. Vi slušate pažljivo i ne protivrečite, rekao je, puštate me
da mirno govorim, a to mi je potrebno, svejedno da li je vredno ono što
kažem, to mi samo poravnava put kroz ovu, verujte mi, užasnu muzičku
egzistenciju, koja me ipak, istina retko, čini srećnim. Ono što mislim je
iznurujuće, razarajuće, rekao je, s druge strane to me već odavno
iznuruje, već davno razara, pa tako mi nije ni potrebno više da osećam
strah pred tim. Mislio sam da ćete biti tačni i jeste tačni, rekao je, od vas
ništa drugo i ne očekujem nego tačnost, a tačnost, to vam je uostalom
poznato, cenim iznad svega, tamo gde ima ljudi, mora vladati tačnost i, s
njom, pouzdanost, koja je najtešnje povezana s tačnošću, rekao je. Pola
dvanaest, a vi nailazite, rekao je, gledam na časovnik, bilo je pola
dvanaest, a vi već stojite preda mnom. Nemam nikog korisnijeg od vas,
rekao je. Verovatno mi je samo zahvaljujući vama mogućno da opstajem
dalje u životu. Nije trebalo da to kažem, rekao je Reger, bestidno je to
reći, rekao je, neuporedivo bestidno, ali ja sam to rekao, vi ste čovek koji
mi omogućava da nastavim da živim, stvarno nemam nikog drugog. A
znate li uopšte da vas je moja žena veoma volela? Nikad vam to nije
rekla, ali meni je rekla, i to ne jednom. Imate nesputan duh, rekao je
Reger, to je najdragocenije što postoji na svetu. Vi ste usamljenik i
sačuvali ste svoje usamljeništvo, čuvajte ga dokle god živite, rekao je
Reger. Ja sam uronio u umetnost da bih pobegao od života, mogao bih i
tako da kažem, rekao je. Zavukao sam glavu u umetnost, rekao je.
Sačekao sam najpogodniji trenutak, iskoristio taj najpogodniji trenutak i
izmakao iz sveta u umetnost, u muziku, rekao je. Kao što drugi izmaknu
u takozvanu likovnu umetnost, u dramsku umetnost, rekao je. Ti ljudi su,
poput mene, u osnovi stvarno mrzitelji sveta, beže u ovom ili onom
trenutku iz omraženog sveta u umetnost, koja je u potpunosti izvan tog
omraženog sveta. Pobegao sam u muziku, rekao je, u potpunoj tajnosti.
Jer, imao sam priliku za to, dok većina ljudi ipak tu priliku nemaju. Oni
su pobegli u filozofiju i u spisateljstvo, rekao je Reger, ali vi niste ni
filozof ni pisac, i to je ono što je istovremeno zanimljivo i fatalno kod vas
i u vama, jer zapravo niste filozof, a niste zapravo ni pisac, jer vam da
biste bili filozof nedostaje sve što označava filozofa, i da biste bili pisac
takoñe vam nedostaje sve, premda ste ipak tačno ono što nazivam
filozofskim piscem, vaša filozofija nije filozofija u pravom smislu, ni vaše
pisanje nije pisanje u pravom smislu, ponovio je. A pisac koji ništa ne
objavljuje, u osnovi nije stvarno ni pisac. Patite verovatno od straha od
objavljivanja, rekao je Reger, za to je, da ništa ne objavljujete, kriva
trauma pojavljivanja. Juče, u Ambasadoru, nosili ste odlično sašivenu
bundu od jagnjeće kože, koja sigurno potiče iz Poljske, rekao je
odjednom, i rekao sam, da, imate pravo, nosio sam poljsku bundu od
jagnjeće kože, bio sam uostalom, kao što znate, rekao sam Regeru, više
puta u Poljskoj, Poljska je jedna od dve moje najomiljenije zemlje, volim
Poljsku i volim Portugal, rekao sam, ali verovatno Poljsku još i više od
Portugala, i prilikom svoje poslednje posete Krakovu, mada je otkako
sam bio u Krakovu prošlo već osam ili devet godina, kupio sam tu bundu,
putovao sam naročito do ruske granice da bih je kupio, jer takva
jagnjeća bunda, tako sašivena, može se naći jedino na poljsko-ruskoj
granici. Da, rekao je Reger, stvarno je zadovoljstvo videti tako dobro
obučenog čoveka, dobro obučenog i odličnog izgleda, upravo kad je
vreme tako tmurno, a misli manje ili više sumorne i raspoloženje
uglavnom najgroznije. Ponekad, eto, vidite i u ovom oronulom Beču
dobro obučenog čoveka i dobrog izgleda, silne godine ste u Beču na svim
ljudima ipak viñali samo neukusnu odeću, onu deprimirajuću masovnu
robu. Sada se, izgleda, opet vraća ponešto boje na odeću, rekao je, ali je
tako malo lepo sazdanih ljudi. Satima hodate ovim oronulim Bečom i
vidite jedino deprimirajuća lica i neukusnu odeću, kao da neprestano
susrećete samo okvrgavele ljude. Neukus i jednoličnost Bečlija
decenijama su me deprimirale. Uvek sam mislio da su samo u Nemačkoj
jednolični i bez ukusa, ali Bečlije su podjedako jednolične i bez ukusa.
Tek u najskorije vreme slika se menja, ljudi izgledaju znatno bolje,
ponovo nose individualniju odeću, rekao je, kad na sebi imate tu
jagnjeću bundu, izazivate temeljitiji utisak, rekao je Reger. Tako malo
dobro odevenih i inteligentnih ljudi možete videti, rekao je. Niz godina
sam samo s glavom uvučenom u ramena prolazio ovim oronulim Bečom,
jer nisam mogao da izdržim da gledam masovnu ružnoću po ulicama, ta
masa ljudi bez ukusa koju srećete naprosto je neizdržljiva. Te stotine
hiljada u industrijskoj odeći već na prvim koracima na ulici oduzimale su
mi dah, rekao je. I to ne samo po takozvanim proleterskim kvartovima,
nego i u gradskom jezgru, baš u gradskom jezgru oduzimale su mi dah
te sive ljudske mase u industrijskoj odeći, rekao je. Ali, sad izgleda da se
to menja, ljudi su ponovo odvažni da se odevaju individualno, rekao je.
Mladež sad izlazi na ulicu ipak veselije odevena, mada još bez ukusa, kao
da su tek danas svi ti ljudi, četrdeset godina posle njegovog okončanja,
prevazišli rat, ratnu traumu, rekao je Reger, koja je ljude tokom bezmalo
četrdeset godina činila tako sivim i beznačajnim. Ali, naravno, vidite
samo, kao što se kaže, s mene pa na uštap nekog dobro odevenog
čoveka u ovom oronulom Beču. Naravno, to budi osećanje sreće, rekao
je, a potom: sonatu Oluja svirao je stvarno dobro i činio je podnošljivom
jedino Guld, niko drugi. Svako drugi činio mi ju je nepodnošljivom. Ipak
je veoma trapava, ta sonata Oluja, rekao je Reger, kao i mnogo toga što
je napisao Betoven. Ali, čak ni Mocart nije izmakao kiču, naročito u
operama ima toliko kiča, zadirkivanje i predusretljivost često se
nepodnošljivo nadmeću u muzici tih površnih opera. Grlica ovde, grlica
onde, podignuti kažiprst ovde, podignuti kažiprst onde, rekao je Reger,
to je takoñe Mocart. Mocartova muzika je takoñe puna kiča podsuknjica i
podvezica, rekao je. A državni kompozitor Betoven je, kao što to
prvenstveno pokazuje sonata Oluja, doslovno smešno ozbiljan. Ali, dokle
bismo stigli ako bismo sve stvari podvrgnuli ovakvom samrtnom
razmatranju, rekao je Reger. Predusretljivost i kič su, meñutim, dva
glavna svojstva takozvanog civilizovanog čoveka, tokom stoleća i
milenijuma vrhunski stilizovanog u jednu jedinu grotesknu figuru, rekao
je. Sve što je ljudsko jeste kič, rekao je, u to nema nikakve sumnje. To
je i visoka i vrhunska umetnost. Vratiti se iz Londona u Beč, bilo je za
njega, koji se naposletku u Londonu osećao većma kod kuće, pravi šok.
Ali, u Londonu nisam mogao da ostanem ni pod kojim uslovima već zbog
svog krhkog zdravlja, koje je uvek bilo blizu tome da se preokrene u
opasnu bolest, u neku bolest na smrt, tako je rekao Reger. U Londonu
sam živeo, u Beču nikad nisam stvarno živeo, u Londonu je mom duhu
bilo ugodno, u Beč se moj duh nikad nije stvarno dobro osećao, u
Londonu su mi padale na pamet najbolje ideje, rekao je. Londonsko
razdoblje mi je bilo najbolje razdoblje, rekao je. U Londonu sam uvek
imao otvorene sve mogućnosti, koje nikad nisam imao u Beču, rekao je.
Posle smrti mojih roditelja za mene se Podrazumevalo da se vratim u
Beč, u taj sivi, ratom satrveni, grad bez duha, u kojem sam najpre samo
užasnut obitavao niz godina, rekao je. Ali, u trenutku kad više nisam
znao kuda ću dalje, upoznao sam svoju ženu, rekao je. Moja žena me je
spasla, uvek se bojao ženskog pola i stvarno takoreći dušom i telom
mrzeo žene, a ipak ga je njegova žena spasla. A znate li gde sam
upoznao svoju ženu? rekao je, a ja sam pomislio da mi je on to već često
govorio, ali to nisam rekao, i on je rekao, svoju ženu sam upoznao u
Muzeju stare umetnosti. A znate li gde u Muzeju stare umetnosti? pitao
je, a ja sam pomislio, naravno da znam gde u Muzeju stare umetnosti, i
on je rekao, ovde, u sali Bordone, na ovoj klupi, rekao to tako kao da
stvarno više nije znao da mi je to već stotinu puta govorio, da je svoju
ženu upoznao na klupi u sali Bordone, a ja sam se pravio, kad je on to
opet rekao, kao da to još nikad nisam čuo od njega. Bio je tmuran dan,
rekao je, bio sam očajan, tada sam se veoma pomno bavio
Šopenhauerom, potom mi je na Dekartu opalo zadovoljstvo, u to vreme
uopšte na svim francuskim misliocima, i sedeo sam ovde, na ovoj klupi, i
promišljao izvesnu Šopenhauerovu rečenicu, ne mogu više da se setim
koju, rekao je. Tad je pored mene na klupu odjednom sela neka
jogunasta žena i nije više ustajala. Dao sam znak Irzigleru, ali Irzigler
najpre nije razumeo šta je trebalo da znači moj znak, a onda nije bio
kadar da ženu koja je sedela pored mene navede da ustane i ode, žena
je tu sedela i usredsreñeno posmatrala Čoveka sa sedom bradom, rekao
je Reger, i verujem da je dobar sat posmatrala Čoveka sa sedom
bradom. Pa dopada li vam se toliko ovaj Tintoretov Čovek sa sedom
bradom? zapitao sam tu koja je sedela pored mene, rekao je Reger, i
najpre nisam dobio nikakav odgovor na svoje pitanje. Tek posle dužeg
vremena žena mi je rekla doista fascinantno Ne, takvo Ne do tog Ne još
nisam čuo, rekao je Reger. Tintoretov Čovek sa sedom bradom vam se,
dakle ne dopada? upitao sam ženu. Ne, ne dopada mi se, odgovorila mi
je žena. Zapodenuli smo, kao što se kaže, razgovor o umetnosti,
posebno o slikarstvu, o starim majstorima, rekao je Reger, da odjednom
nisam imao nikakvu želju da ga prekinem tokom dužeg vremena, sve
vreme dok smo razgovarali nije me zanimalo o čemu smo govorili nego
način kako je ona to činila. Konačno, pošto sam dugo oklevao, predložio
sam ženi da zajedno ručamo u Astoriji i ona je prihvatila i nedugo zatim
smo se venčali. Tad se ispostavila da je, štaviše, bila veoma bogata, da
je posedovala niz prodavnica u gradskom centru, te zgrade za izdavanje
u Zingerovoj ulici i na Špigelgase, čak i jednu na Ugaljskoj tržnici, rekao
je. Ne računajući sve ostalo. Najednom sam kao ženu imao inteligentnu i
bogatu kosmopolitkinju, rekao je Reger, koja me je spasla svojom
inteligencijom i svojim bogatstvom, jer moja žena me je spasla, bio sam,
kao što se kaže, oboren na pod u času kad sam upoznao svoju ženu,
rekao je. Vidite, ne dugujem malo ovom Muzeju stare umetnosti, rekao
je. Možda je, štaviše, to zahvalnost koja me svakog drugog dana dovodi
u Muzej stare umetnosti, rekao je, smešeći se, ali naravno nije tako.
Znate li da je u kući moje žene, zvanoj kuća na Nebeskoj ulici, u ulici po
imenu Nebeska u Grincingu, postojao sef kojem je više osoba bez ikakvih
prepreka imalo pristup? rekao je: U tom sefu nalazili su se dragoceni
Stradivari, Gvarneri, Madini, rekao je. Ne računajući sve ostalo. Rat je,
kao i ja, moja žena provela u Londonu i najčudesnije je da je nisam
upoznao već u Londonu, jer se moja žena tada, dakle u isto vreme,
kretala u istom londonskom društvenom krugu kao i ja. Godinama smo
prolazili jedno kraj drugog u Londonu, rekao je Reger. Uostalom, moja
žena je, još pre nego što smo se venčali, poklonila nekoliko slika Muzeju
stare umetnosti, rekao je Reger, medu kojima i jednu veoma vrednu, od
Furinija, ne baš neuspelog, uostalom možete ga videti pored Čigolija i
Empolija, naime tačno izmeñu Empolija i Čigolija, koga uostalom nimalo
ne volim. Posle našeg venčanja, moja žena više nije davala slike, rekao
je, objasnio sam joj da nema smisla poklanjati, poklanjanje je po sebi
odvratno, rekao je. Zamislite, moja žena je pre našeg braka jednoj od
svojih nećaka poklonila Pogled na Beč, u bidermajerskom duhu, verujem
od Gauermana. Kad je godinu dana docnije, više slučajno nego radi
zainteresovanosti, obišla Muzej grada Beča, takoreći da bi ispunila vreme
izmeñu dva obeda, otkrila je u Muzeju grada Beča, koji uopšte ništa i ne
vredi, po mome mišljenju, Gauermana što ga je poklonila nećaki. Ne
možete zamisliti kakav je to bio šok za nju. Smesta je otišla i direkciju
Muzeja i tamo saznala da je njena nećaka, posle neku nedelju, ako ne i
samo nekoliko dana pošto joj je tetka, moja buduća žena, dala poklon,
prodala ga Muzeju grada Beča za dvesta hiljada šilinga. Poklanjanje je
jedna od najvećih besmislica, rekao je Reger. To sam svojoj ženi veoma
brzo objasnio i ona više nije činila nikakvu vrstu poklona. Iz svog života
otkidamo predmet koji nam je drag, koji nam je, kao što se kaže, na
srcu, neko umetničko delo, a onaj kome je poklonjen, odlazi i prodaje ga
za neku bestidnu, prekomernu sumu, rekao je Reger. Poklanjanje je
grozan običaj, naravno upražnjavan zbog rñave savesti i često zbog
rasprostranjenog straha od usamljenosti, rekao je Reger, ružno
prostaštvo, pa poklon i, otuda, poklonjeno nije cenjeno, moralo bi uvek
da ga bude više i sve više i, naposletku, to poraña samo mržnju, rekao
je.
U svom životu nisam nikad činio poklone, rekao je, ali sam uvek i odbijao
da primam poklone, da, celog života sam se bojao da budem onaj kome
se poklanja. A znate li, rekao je Reger, da je i Irzigler učestvovao u tom
braku? Irzigler je, kako se docnije ispostavilo, rekao mojoj ženi u sali
Sebastijano, gde se ona naglo iscrpljena oslonila o zid, da bi trebalo da u
sali Bordone sedne na klupu u sali Bordone, Irzigler ju je odveo iz sale
Sebastijano u salu Bordone, po njegovom savetu sela je na klupu u sali
Bordone, rekao je Reger. Da je Irzigler nije doveo u salu Bordone,
verovatno je nikad ne bih upoznao, rekao je Reger. Vi znate da ne
verujem u slučajnost, rekao je on. Tako gledano, Irzigler je naš bračni
provodadžija, rekao je Reger. Prilično vremena ja i moja žena nismo
mislili na to da je, u osnovi, Irzigler bio osnivač našeg braka, sve dok
nismo došli do toga kad smo vršili rekonstrukciju naše veze. Irzigler je
jednom rekao da je moju buduću ženu tada posmatrao duže vreme u sali
Sebastijano, da mu nije bio jasan razlog za ono što mu je, od početka,
izgledalo kao neobično držanje kod nje, da mu je čak padalo na pamet
da ona namerava da fotografiše jednu od slika izloženih u sali
Sebastijano, što je striktno zabranjeno, najpre je pomislio da u svojoj
ručnoj torbi, znatne veličine, izričito zabranjenoj u Muzeju, skriva foto-
aparat, i tek potom da je ona naprosto bila potpuno iscrpljena. Ljudi u
muzejima, u stvari, uvek greše u preteranom naumu da bi sve hteli da
vide, tako hodaju i hodaju i gledaju i gledaju i odjednom klonu, jer su se
jednostavno prežderali umetnosti. To se dogodilo i mojoj budućoj ženi,
koju je Irzigler uzeo za ruku i odveo u salu Bordone, kako smo to kasnije
ustanovili, na najljubazniji način, tako je rekao Reger. Laik za umetnost
odlazi u muzej i presedne mu od preobilja, rekao je Reger. Ali, naravno,
nemogućno je dati ikakav savet u pogledu posete muzeju. Poznavalac
odlazi u muzej da bi se posvetio najviše jednoj slici, jednoj statui,
jednom objektu, rekao je Reger, odlazi u muzej da bi pogledao, da bi
prosudio jednog Veronezea, jednog Velaskeza, rekao je Reger. Ali, svi ti
poznavaoci umetnosti duboko su mi odvratni, rekao je Reger, oni prilaze
pravo jednom jedinom umetničkom delu i ispituju ga na svoj bestidan,
bezosećajan način, i onda odlaze iz muzeja, mrzim te ljude, rekao je
Reger. I u obrnutom slučaju, prevrće mi se stomak kad vidim laika u
muzeju kako sve guta nekritički, možda čak i celu zapadnu likovnu
umetnost tokom jednog jedinog prepodneva, kao što to ovde vidimo
svakodnevno. Dana kad sam je upoznao, moja žena je imala takozvanu
krizu savesti, satima idući po centru grada nije znala da li je trebalo da
kupi mantil kod firme Braun ili kostim kod firme Knice. Tako raspeta
izmeñu firme Braun i firme Knice, naposletku je odlučila da ne kupi ni
mantil kod firme Braun ni kostim kod firme Knice i, umesto toga, krenula
je u Muzej stare umetnosti gde je, do tada, bila samo jednom u životu,
kao malu vodio ju je otac koji je bio čovek izuzetno osetljiv na umetnost.
Irzigler je, naravno, bio svestan svoje uloge kao bračnog provodadžije,
rekao je Reger. Često mislim, šta da je Irzigler u salu Bordone doveo
neku sasvim drugu ženu, rekao je Reger, neku sasvim drugu ženu,
ponovio je Reger, neku Engleskinju ili neku Francuskinju, to se ne da
zamisliti, rekao je. Sedimo na ovoj klupi, napušteni od svih dobrih
duhova, rekao je Reger, i više ili manje smo samo beznañe, izjavio je
Reger, a pored nas sedne neka žena i venčamo se s njom i spaseni smo.
Milioni supružnika su se sreli na nekoj klupi, rekao je Reger, to je jedna
najbudalastijih stvari koje postoje, a upravo toj smešnoj i budalastoj
stvari dugujem svoju egzistenciju, jer da nisam upoznao svoju ženu ne
bih mogao da dalje živim, danas mi je to jasnije nego ikad ranije.
Godinama sam više ili manje sedeo na ovoj klupi u najdubljem očaju i
odjednom sam spasen. Irzigleru, dakle, dugujem maltene sve što jesam,
jer bez Irziglera davno me već ne bi bilo, rekao je Reger, u trenutku kad
je Irzigler pogledao iz sale Sebastijano u salu Bordone. Oko podneva,
Muzej stare umetnosti već prilično opusti, ni ovog dana nije ostalo
mnogo sveta, a u takozvanom italijanskom odeljku nije bilo više nikog
osim nas. Irzigler je zakoračio iz sale Sebastijano u salu Bordone, kao da
je hteo da Regeru pruži priliku da iskaže neku želju, ali Reger nije imao
nikakve želje, pa se Irzigler odmah povukao u salu Sebastijano, u stvari
je otišao u salu Sebastijano leñima okrenut od sale Bordone. Irzigler je
bio vezaniji za njega nego što je to ikad bio neki bliski roñak, izjavio je
Reger, s tim me čovekom vezuju više stvari nego što me je ikad išta
vezivalo s nekim članom moje porodice, rekao je. Uvek smo umeli da
svoj odnos održavamo u idealnoj ravnoteži, rekao je Reger, decenijama
već u idealnoj ravnoteži. Irzigler uvek oseća da sam njegov zaštitnik,
iako ne zna tačno na koji način sam njegov zaštitnik, kao i obrnuto, i ja
uvek osećam da je Irzigler moj zaštitnik, naravno, takoñe ne znajući na
koji stvarno način, rekao je Reger. Povezan sam sa Irziglerom
najidealnije, rekao je Reger, to je u potpunosti idealan odnos na distanci,
izjavio je. Naravno, Irzigler ne zna ništa o meni, rekao je sad Reger, a i
bilo bi potpuno nesuvislo saopštavati mu o meni nešto više, upravo zato
što ne zna ništa o meni, naš odnos je tako idealan, upravo zato što ja ne
znam podjednako ništa o njemu, rekao je Reger, jer o Irzigleru znam,
uostalom, samo najbanalnije spoljašnje stvari, kao što i on mene, sa
svoje strane, zna samo spolja na najbanalniji način. Ne smemo u nekog
čoveka, s kojim smo u idealnom odnosu, da ulazimo dublje nego što smo
već prodrli, inače uništavamo taj idealni odnos, rekao je Reger. Irzigler je
taj koji ovde daje ton, i ja sam mu potpuno predan, ako Irzigler danas
kaže Gospodine Reger, od danas više nećete sedeti na ovoj klupi, ja ne
mogu ništa da učinim protiv toga, rekao je Reger, jer ipak je više nego
ludilo dolaziti u Muzej stare umetnosti više od trideset godina i zauzimati
ovu klupu u sali Bordone. Ne verujem da je Irzigler ikad upozorio svoje
pretpostavljene da ja dolazim već više od trideset godina u Muzej stare
umetnosti i da svakog drugog dana sedim na klupi u sali Bordone, to
sigurno nije učinio koliko ga poznajem, zna on da to ne sme da čini, da
direkcija o tome nište ne sme da zna. Ljudi su, u stvari, uvek spremni da
čoveka poput mene pošalju u ludnicu, da ga, dakle, pošalju u Štajnhof
ako bi saznali da taj čovek već više od trideset godina, svakog drugog
dana, dolazi u Muzej da bi sedeo na klupi u sali Bordone. Za lekare
psihijatre bio bih, u stvari, zgodan zalogaj, rekao je Reger. Da bi ga
odveli u ludnicu, čoveku nije potrebno da više od trideset godina, svakog
drugog dana, sedi na klupi u sali Bordone pred Tintoretovim Čovekom sa
sedom bradom, bilo bi sasvim dovoljno da to uobičaji samo tokom dve ili
tri nedelje, a ja imam taj običaj već više od trideset godina, rekao je
Reger. I nisam se okanuo tog običaja kad sam se oženio, naprotiv, još
sam sa svojom ženom intenzivirao svoj običaj da idem u Muzej stare
umetnosti svakog drugog dana i sedim na klupi u sali Bordone. Za lekare
psihijatre bio bih zalogaj i majdan, kao što se to kaže, ali lekari psihijatri
ne dobijaju priliku da me učine svojim zalogajem i majdanom, rekao je
Reger. tj psihijatrijskim bolnicama čak je na hiljade ljudi za koje se kaže
da su ludi, ali koji nisu ni približno tako ludi kao ja, rekao je Reger. U
psihijatrijskim bolnicama zatočeni su ljudi koji samo jednom nisu digli
ruku kad je trebalo da je dignu, rekao je Reger, koji su samo jednom
umesto crno rekli belo, rekao je Reger, zamislite to. Ali ja ipak nisam lud,
rekao je, samo sam neuobičajeni čovek navike, koji ima neuobičajenu
naviku, naime neuobičajenu naviku da više od trideset godina, svakog
drugog dana, odlazi u Muzej stare umetnosti i sedi na klupi u sali
Bordone. Za moju ženu je to najpre bila grozna, a onda joj je naposletku
postala draga navika, poslednjih godina je, kad bih je o tome pitao, uvek
govorila da joj je to draga navika, da sa mnom ide u Muzej stare
umetnosti, do našeg Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom, i sedi na
klupi u sali Bordone, rekao je Reger. Stvarno mislim da je Muzej stare
umetnosti jedino pribežište koje mi je ostalo, rekao je Reger, moram da
odlazim do starih majstora da bih mogao da nastavim da živim, baš do
tih takozvanih starih majstora, koji su mi, uostalom, odavno i već
decenijama mrski, jer ništa mi, u osnovi, nije mrskije od tih takozvanih
starih majstora, ovde, u Muzeju stare umetnosti, i starih majstora
uopšte, svih starih majstora, kako god se zvali, kako god slikali, rekao je
Reger, a ipak su oni ti koji me održavaju u životu. Idem, tako, gradom i
mislim da ovaj grad više ne podnosim i da ne samo grad više ne
podnosim, ne podnosim ni ceo svet i, sledstveno tome, celo čovečanstvo,
jer su svet i celo čovečanstvo u meñuvremenu postali tako užasni da
uskoro neće biti podnošljivi, barem ne za čoveka poput mene. Za
racionalnog čoveka, kao i za emotivnog čoveka kakav sam ja, svet i
čovečanstvo uskoro neće više biti podnošljivi, znate li to, Acbaheru. Na
ovom svetu i meñu ovim ljudima ne nalazim ništa više što mi je vredno,
rekao je, na ovom svetu je sve glupo, i u ovom čovečanstvu je
podjednako sve glupo. Ovaj svet i čovečanstvo dospeli su danas do
stepena gluposti koji čovek poput mene ne može više da dopusti, rekao
je, s takvim svetom takav čovek ne srne više da živi, s takvim
čovečanstvom takav čovek poput mene ne srne više da egzistira, rekao
je Reger. Sve na ovom svetu i u ovom čovečanstvu je palo na najniži
stepen, rekao je Reger, sve na ovom svetu i u ovom čovečanstvu
dospelo je do stepena opšte opasnosti i gnusne brutalnosti da mi je,
uostalom, bezmalo već nemogućno da se dalje održavam makar samo i
jedan jedini dan na ovom svetu i u ovom čovečanstvu. Takav stepen
gnusne stupidnosti čak ni najjasnovidiji mislioci u istoriji nisu smatrali za
mogućan, rekao je Reger, ni Šopenhauer, ni Niče, o Montenju da i ne
govorimo, rekao je Reger, a što se tiče naših pesnika čuvenih u svetu i
čovečanstvu, e pa dobro, ono što su prorokovali i predviñali za svet i
čovečanstvo, da, gnusobu i propadanje, ništa je prema sadašnjem
stanju. Sam Dostojevski, jedan od naših najvećih jasnovidaca, opisao je
budućnost samo kao smešnu idilu, baš kao što je i Didro opisao samo
smešno idiličnu budućnost, užasni pakao Dostojevskog je tako bezazlen
prema ovom u kojem se danas nalazimo i od kojeg nas obliva hladan
znoj kad na njega pomislimo, slično je i s paklom kojeg je predviñao i
prorekao Didro. Prvi je, sa svog ruskog i put istoka okrenutog gledišta,
nazreo i predvideo i prorekao ovaj apsolutni pakao podjednako malo kao
i njegov parnjak, Didro, sa svog put zapada okrenutog gledišta, rekao je
Reger. Svet i čovečanstvo dospeli su do stanja pakla, u koje svet i
čovečanstvo još nikad nisu dospeli tokom istorije, i to je istina, tako je
rekao Reger. U stvari, zaista je idilično sve što su ovi veliki mislioci i pisci
prorekli, rekao je Reger, svi skupa koliko god da ih je, mada su smatrali
da su opisali pakao, opisali su ipak samo idilu koja je, uporedena s
paklom u kome živimo danas, bila zaista idilična idila, tako je rekao
Reger. Sve što je danas, ispunjeno je prostaštvom i zloćom, obmanom i
izdajom, rekao je Reger, čovečanstvo nikad nije bilo ovoliko bestidno i
perfidno koliko je danas. Kud god pogledali, kud god išli, vidimo jedino
zloću i niskost, i izdaju i obmanu i dvoličnost, i nikad ništa drugo nego
apsolutnu podlost, svejedno kuda gledali, svejedno kuda išli, suočeni
smo sa zloćom i obmanom i dvoličnošću. Kad ovde iziñemo na ulicu, kad
se usudimo da iziñemo na ulicu, šta inače vidimo nego obmanu i zloću,
nego dvoličnost i izdaju, nego najnižu podlost, rekao je Reger. Izlazimo
na ulicu i survavamo se u podlost, rekao je, u podlost i bestidnost, u
dvoličnost i zloću. Kažemo da nema lažljivije, niti dvoličnije, niti
zločinačkije zemlje od ove zemlje, ali ako iziñemo iz ove zemlje i
osvrnemo se, vidimo da i izvan naše zemlje ton daju samo zloća i
dvoličnost i laž i podlost. Imamo najodvratniju vladu koju je mogućno
zamisliti, najdvoličniju, najopakiju, najprostačkiju i, u isti mah, najgluplju,
kažemo, a to što mislimo je, naravno, tačno i govorimo to, uostalom,
svakog trenutka, rekao je Reger, ali bacimo li pogled iz ove podle
dvolične i opake i lažljive i glupe zemlje napolje, vidimo da su i ostale
zemlje podjednako lažljive i dvolične i, sve u svemu, podjednako podle,
rekao je Reger. Ali, malo marimo za te ostale zemlje, rekao je Reger,
samo nas se naša zemlja tiče i stoga nas svakodnevno toliko tuče po
glavi činjenica da smo prinuñeni da živimo ovoliko dugo istinski nemoćni
u zemlji čija vlada je prostačka i glupa i dvolična i lažljiva i, pri tome,
bezdano stupidna. Kad o tome mislimo, svakog dana ne osećamo ipak
ništa drugo nego da nama vlada dvolična i lažljiva i prostačka vlada, koja
je još i najstupidnija vlada koja se može zamisliti, rekao je Reger, i
mislimo da u tome ništa nismo kadri da izmenimo, da naprosto moramo
nemoćno da posmatramo kako ta vlada svakim danom biva još lažljivija i
dvoličnija i prostačkija i podlija, da moramo, u manje ili više trajno
poremećenom stanju, da posmatrama kako ova vlada biva sve rñavija i
sve nepodnošljivija. Ali, nije samo vlada lažljiva i dvolična i prostačka i
podla, takav je i parlament, rekao je Reger, a pokatkad kao da je
parlament još dvoličniji i lažljiviji nego vlada, a koliko li je tek lažljivo i
koliko prostačko, na kraju krajeva, pravosuñe u ovoj zemlji, i štampa u
ovoj zemlji, naposletku i kultura u ovoj zemlji; decenijama već u ovoj
zemlji vladaju obmana i dvoličnost i prostaštvo i podlost, rekao je Reger.
Doista je ova zemlja sad spala na najnižu tačku, rekao je Reger, i uskoro
će ostati bez ikakvog razloga da postoji i bez ikakvog duha. A na sve
strane ovo gadno trabunjanje o demokratiji! Iziñite na ulicu, izjavio je, i
prinuñeni ste da neprestano držite zatvorene oči i uši, kao i nos, da biste
mogli da preživite u ovoj zemlji koja je, na koncu, postala u svemu
opasna država, rekao je Reger. Svakog dana da ne verujete svojim
očima i da ne verujete svojim ušima, rekao je, svakog dana ste, obuzeti
sve većim užasom, svedok propadanja ove razorene zemlje i ove
korumpirane države i ovog zaglupljenog naroda. A ljudi u ovoj zemlji i
ovoj državi ne preduzimaju ništa protiv toga, rekao je Reger, i to čoveka
poput mene muči iz dana u dan.
Ljudi vide ili osećaju, naravno, da ova država svakog dana biva sve
podlija i svakog dana sve prostačkija, ali ništa ne preduzimaju protiv
toga. Političari su ubice, da, masovne ubice, koja god da je zemlja u
pitanju i koja god država, rekao je Reger, decenijama već političari
ubijaju zemlje i države i niko ih ne sprečava u tome. A mi Austrijanci
imamo najprepredenije političare i, istovremeno, najnepromišljenije, u
ulozi ubica zemlje i države, rekao je Reger. Na vrhu naše države su
političari kao ubice države, u našem parlamentu su političari kao ubice
države, rekao je, eto istine. Svaki kancelar i svaki ministar je ubica
države, a time i ubica zemlje, rekao je Reger, i ode jedan, doñe drugi,
rekao je Reger, ode jedan ubica u ulozi kancelara, a već dolazi drugi
kancelar kao ubica, ode jedan ministar kao ubica države, već dolazi
drugi. Narod je uvek samo narod ubijen od političara, rekao je Reger, ali
narod to ne uviña, doduše oseća da tako stvari stoje, ali ništa od toga ne
uvida, u tome je tragedija, tako je rekao Reger. Tek što se obrañujemo
da je jedan ubica države u ulozi kancelara otišao, a već je drugi tu, rekao
je Reger, to je strašno. Političari su ubice države i ubice zemlje, rekao je
Reger, a oni ubijaju dokle god su na vlasti, bez ikakvog suzdržavanja, a
pravosuñe u državi podržava njihova prostačka i podla ubistva, njihove
prostačke i podle zloupotrebe. Ali, svaki narod i svako društvo zaslužuju,
naravno, državu kakvu imaju, pa zaslužuju, dakle, i njene ubice kao
političare, rekao je Reger. Kako su to proste i glupe osobe koje
zloupotrebljavaju državu i proste i perfidne koje zloupotrebljavaju
demokratiju, uzviknuo je. Političari apsolutno vladaju austrijskom
scenom, rekao je potom Reger, ubice države apsolutno vladaju
austrijskom scenom. U ovom trenutku, politički uslovi u ovoj zemlji su u
toj meri deprimirajući da bi morali da nam dozvole samo još besane noći,
ali i svi ostali uslovi u Austriji su danas podjednako deprimirajući. Kad
jedared doñete u dodir s pravosuñem, onda vidite da je u pitanju samo
jedno korumpirano i prostačko i podlo pravosuñe, čak i ako zanemarimo
činjenicu da se tokom poslednjih godina u užasnoj meri nagomilavaju
takozvane sudske zablude, ne proñe nedelja a da se neki davno
zaključeni postupak ponovo ne otvara zbog težih proceduralnih propusta
i biva ukinuta prvostepena presuda, veoma visok procent, karakterističan
za to perfidno pravosuñe, presuda donetih u austrijskom sudstvu
poslednjih godina bile su pogrešne iz takozvanih političkih razloga, tako
je rekao Reger. U Austriji nemamo danas samo propalu i demonsku
državu, nego i potpuno propalo i demonsko pravosuñe, tako je rekao
Reger. Godinama se već austrijskom pravosuñu više ne može verovati,
deluje nedostojno politički, ne nezavisno, kako bi trebalo da bude.
Govoriti o nezavisnom pravosuñu u Austriji, ne znači ništa drugo nego
otvoreno prenebregavati istinu, rekao je Reger. Pravosuñe u Austriji je
danas političko pravosuñe, nikako nezavisno. Današnje austrijsko
pravosuñe postalo je zaista političko i opšteopasno, tako je rekao Reger,
znam o čemu govorim, rekao je. Pravosuñe i politika su danas tesno
povezani, rekao je Reger, dovoljno je da se samo pobliže pozabavite tim
katoličko-nacionalsocijalističkim pravosuñem i da ga proučite bistre
glave, tako je rekao Reger. Ne samo u Evropi, nego širom sveta, Austrija
je danas oličenje zemlje s najviše takozvanih sudskih grešaka, i to je
katastrofalno. Doñete li u dodir s pravosuñem, a ja sam, kao što znate,
često bio u dodiru s pravosuñem, ustanovićete da je austrijsko
pravosuñe opasni katoličko-nacionalsocijalistički mlin za ljude, čiji pogon
ne zavisi, kako bi trebalo da očekujemo, od prava, nego od nepravde, i
gde vladaju najhaotičniji uslovi, nema haotičnijeg pravosuña u Evropi od
austrijskog, niti korumpiranijeg, niti opasnijeg po ljude i perfidnijeg,
rekao je Reger, i to nije tek nešto slučajno, izazvano glupošću, nego je
po smišljenom naumu političke zajednice kojom danas vlada katoličko-
nacionalsocijalističko austrijsko pravosuñe, tako je rekao Reger. Ako ste
u Austriji izvedeni pred sud, predani ste potpuno haotičnom katoličko-
nacionalsocijalističkom pravosuñu, koje je istinu i realnost preokrenulo
na glavu, tako je rekao Reger. Austrijsko pravosuñe nije samo
proizvoljno nego je perfidna mašina za mlevenje ljudi, tako je rekao
Reger, u kojoj je pravo pretvoreno u prah apsurdnim mlinskim
kamenjem nepravde. A tek što se tiče kulture u ovoj zemlji, rekao je
Reger, tu stomak može da vam se samo prevrće. Što se tiče takozvane
stare umetnosti, ona je užegnula i isprana i likvidirana, i već davno ne
zaslužuje više da privuče našu pažnju, znate to dobro koliko i ja, a što se
tiče takozvane savremene umetnosti, ona ne vredi, kao što se govori, ni
baruta u metku. Austrijska savremena umetnost je nikakva, takva je da
ne zaslužuje ni da je se stidimo, rekao je Reger. Decenijama savremeni
austrijski umetnici proizvode još samo kič smeće koje će, u stvari, zavisi
li od mene, biti bačeno na smetlište. Slikari slikaju smeće, kompozitori
komponuju smeće, pisci pišu smeće, rekao je on. Najveće smeće prave
austrijski skulptori, rekao je Reger. Austrijski skulptori prave najveće
smeće i za njega žanju najveća priznanja, tako je rekao Reger, to je
karakteristično za ovo stupidno doba. Današnji austrijski kompozitori su,
sve u svemu, ipak samo malograñanski tonski imbecili čije smeće u
koncertnim salama smrdi do neba. A austrijski pisci, svi skupa, nemaju
uopšte ništa da kažu, a to da nemaju ništa da kažu, ne umeju čak ni da
napišu. Nijedan od ovih današnjih austrijskih pisaca ne ume da piše, svi
zavaravaju sebe nekom odvratno sentimentalnom epigonskom
književnošću u džepu, rekao je Reger, svejedno gde pisali, ispisuju samo
smeće, ispisuju smeće štajersko i salcburško i koruško i burgenlandsko i
donjoaustrijsko i gornjoaustrijsko i tirolsko i predalpsko smeće, i bestidno
i slavohlepno guraju to smeće medu korice knjiga, tako je rekao Reger.
Sede u bečkim opštinskim stanovima ili u koruškim kolibama ili u
štajerskim zadnjim dvorištima i ispisuju smeće, epigonsko, smrdljivo,
lišeno duha i mozga, austrijsko spisateljsko smeće, rekao je Reger, u
kojem patetična glupost tih ljudi smrdi do neba, tako je rekao Reger.
Njihove knjige nisu ništa drugo nego smeće dva ili čak tri naraštaja koji
nikad nisu naučili da pišu, jer nikad nisu naučili da misle, totalno lišeno
duha i majmunski oponašajući filozofiju i domoljublje, epigonsko smeće
ispisuju svi ti pisci, rekao je Reger. Sve knjige tih pisaca, više ili manje
ogavno poslušničkih prema državi, nisu ništa nego prepisane knjige,
rekao je Reger, svaki red u njima je ukraden, svaka reč opljačkana. Ti
ljudi već decenijama pišu samo literaturu lišenu ikakvih misli, pisanu
samo iz želje da se dopadnu i objavljivanu samo iz želje da se dopadnu,
tako je rekao Reger. Kucaju na mašinama svoje bezdane gluposti i
pobiraju, za te beznadne i bljutave gluposti, sve mogućne nagrade,
rekao je Reger. Čak je Štifter bio izuzetno velika pojava, rekao je Reger,
kad ga uporedim sa ovim austrijskim glupacima koji danas pišu.
Majmunsko oponašanje filozofije i domoljublja, što je u ovom času
uveliko u modi, jedina je sadržina smeća koje potiče od tih ljudi, rekao je
Reger, koji nisu sposobni ni za jednu jedinu sopstvenu misao. Knjige tih
ljudi nisu za knjižare, nego ih treba baciti pravo na smetlište, rekao je
Reger. Uostalom, i sva današnja austrijska umetnost jeste za smetlište.
Šta se, naime, izvodi drugo u Operi nego smeće, a šta u Muzičkom
udruženju drugo nego smeće, i šta su proizvodi tih brutalnih nasilnika s
dletima, nošenih proleterskim prostaštvom, koji se prepotentno i
bestidno nazivaju skulptorima, drugo nego smeće u mermeru i granitu!
Strahota je da neprestano, već pola stoleća, nema ničeg osim ti
deprimirajuće osrednjosti, rekao je Reger. Kad bi Austrija bila barem
ludnica, ali ona je staračka ubožnica, rekao je. Stari nemaju šta da kažu,
rekao je Reger, ali mladi imaju još manje, i takvo je današnje stanje. I
naravno svim tim ljudima umetničkim stvaraocima ide lepo, rekao je. Svi
ti ljudi su zagušeni stipendijama i nagradama, i svaki čas nekog od njih
promovišu u počasnog doktora ovde, pa onda u počasnog doktora tamo,
pa odlikovanje tamo i odlikovanje ovde, i svaki čas ih vidimo da sede
pored nekog ministra, a ubrzo potom pored drugog ministra, evo danas
ih vidimo kod kancelara i sutra kod predsednika parlamenta, i danas su u
poseti socijalističkom sindikatu, a sutra u domu kulture katoličkih
radnika, i proslavljaju i vode razgovore. U stvari, ti današnji umetnici nisu
samo varalice u svojim takozvanim delima, takoñe su varalice u
sopstvenom životu, rekao je Reger. Lažljivo delo neprestano se smenjuje
s lažljivim životom, lažno je njihovo pisanje, lažan je njihov život, rekao
je Reger. Zatim, ti pisci preduzimaju takozvane čitačke turneje i putuju
uzduž i popreko po celoj Nemačkoj i po celoj Austriji i po celoj
Švajcarskoj i ne propuštaju nijednu zabit u provinciji, koliko god ona bila
stupidna, a da tamo ne pročitaju naglas ponešto iz svog smeća i pogoste
se i natrpaju svoje džepove markama i šilinzima i francima, tako je rekao
Reger. Nema ničeg odvratnijeg od takozvanih književnih čitanja, rekao je
Reger, jedva da mi je išta mrskije, ali svim tim ljudima ništa ne smeta da
svuda javno čitaju svoje smeće. U osnovi, nikoga ne zanima šta su ti
ljudi mogli da napišu tokom svojih književnih pljačkaških pohoda, ali oni
to čitaju naglas, nastupaju i čitaju javno i duboko se klanjaju pred
svakim debilnim gradskim savetnikom i pred svakim glupim
gradonačelnikom i pred svakim germanističkim blejalom, tako je rekao
Reger. Čitaju javno svoje smeće, od Flensburga do Bolcana, i bestidno,
bez ikakvih skrupula, upuštaju se u razgovor. Za mene nema ničeg
nepodnošljivijeg od takozvanog književnog čitanja, rekao je Reger,
ogavno je sedeti tamo i čitati naglas sopstveno smeće, jer ništa drugo ni
ne čitaju svi ti ljudi nego smeće. Dok su još mladi, to još nekako prolazi,
ali kad ostare i već zañu u pedesete, onda je da vam se zgadi. Ali, baš ti
stariji pisci idu na čitanja, rekao je Reger, idu posvuda i penju se na
svaki podijum i sedaju za svaki sto da bi čitali svoje pesničko smeće,
svoju glupavu senilnu prozu, tako je rekao Reger. Tako, kad im čeljust
nije više u stanju da njihove lažne reči zadrži u usnoj duplji, oni se penju
na podijum neke od gradskih sala i čitaju svoje šarlatanske idiotluke,
tako je rekao Reger. Nepodnošljiv je, uostalom, već pevač kad zapeva,
ali pisac kad predstavlja sopstvene tvorevine još je znatno
nepodnošljiviji, tako je rekao Reger. Pisac koji izlazi na estradu da bi
javno čitao svoje oportunističko smeće, ma odigravalo se to i u
frankfurtskoj crkvi Svetog Pavla, jadan je komedijaš, rekao je Reger. Sve
vrvi od takvih oportunističkih komedijaša, rekao je Reger. U Nemačkoj i u
Austriji i u Švajcarskoj sve vrvi od takvih oportunističkih komedijaša, tako
je rekao Reger. Da, da, rekao je, logična posledica toga je da nas nad
svim hvata totalni očaj. Ali, ja se branim od tog totalnog očaja nad svim.
Sad mi je osamdeset i dve i branim se rukama i nogama od tog totalnog
očaja nad svim, tako je rekao Reger. U ovom svetu i ovom vremenu,
rekao je, gde je ipak sve mogućno, ubrzo ništa više neće biti mogućno.
Pojavio se Irzigler i Reger mu je klimnuo glavom, kao da je hteo da kaže,
ti si bolje sreće od mene, a Irzigler se okrenuo i ponovo iščezao. Reger
se oslanjao o svoj štap stisnut meñu kolenima kad je rekao: pomislite,
Acbaheru, šta znači imati ambiciju da komponujete najdužu simfoniju u
istoriji muzike. Nikom drugom ne bi na pamet pala takva besmislica osim
Maleru. Mnogi kažu da je Maler poslednji veliki austrijski kompozitor, pa
to je smešno. Smešan je čovek koji, pri punoj svesti, smišlja da pedeset
gudača gude, samo da bi nadmašio Vagnera. S Malerom je austrijska
muzika dosegla svoju apsolutno najnižu tačku, rekao je Reger. Najčistiji
kič koji proizvodi masovnu histeriju, baš kao što je slučaj i s Klimtom,
rekao je. Šile je značajniji slikar. Danas, čak i slaba Klimtova kič slika
košta nekoliko miliona funti, rekao je Reger, odvratno. Šile nije kič, ali
nije ni neki veliki slikar. Tokom ovog stoleća bilo je, uostalom, više
austrijskih slikara Šileovog kvaliteta, ali osim Kokoške ni jedan jedini
doista značajan, da tako kažemo stvarno velik. S druge strane, moramo
da prihvatimo da nikako ne možemo znati šta je stvarno veliko slikarstvo.
Od takozvanog velikog slikarstva imamo ovde, u Muzeju stare umetnosti,
na stotine primera, ali vremenom nam ono ne izgleda više kao veliko, niti
više kao tako značajno, jer smo ga tačno proučili. Ono što smo tačno
proučili, gubi u nama na vrednosti, rekao je Reger. Trebalo bi, dakle, da
se pazimo toga da uopšte išta tačno proučimo. Ali, ne možemo drukčije
nego da sve tačno proučimo, u tome je naša nesreća, i tako sve
rastačemo i sve sebi poništavamo, i već smo bezmalo sve poništili. Toliko
proučavamo neku Geteovu rečenicu, rekao je Reger, da nam naposletku
više i ne izgleda baš veličanstvena, postupno gubi ona za nas svoju
vrednost i ono što nam je u početku možda izgledalo kao
najveličanstvenija rečenica uopšte, na kraju je tek elementarno
razočaranje. Svime što smo pobliže proučavali na kraju smo razočarani.
Mehanizam rastakanja i raspadanja, rekao je Reger, eto na šta sam se
još u svojim mladalačkim danima privikao, a da nisam znao da je u tome
moja nesreća. Čak se i Šekspir potpuno raspada kad ga duže vreme
proučavamo, rečenice nam idu na živce, likovi se razgrañuju pre
dramskog zapleta i sve se poništava, rekao je. Naposletku nemamo više
nikakvog zadovoljstva u umetnosti, kao ni u životu, a to je i prirodno, jer
vremenom gubimo na bezazlenosti i, s njom, na gluposti. Ali, umesto
toga samo nam je pripala nesreća, rekao je Reger. Danas mi je već
apsolutno nemogućno da čitam Getea, da slušam Mocarta, gledam
Leonarda, ðota, sad mi za to nedostaju nužne pretpostavke.
Sledeće nedelje ću opet da idem sa Irziglerom da ručam u Astoriji, rekao
je Reger, dok mi je žena bila živa, s njom i Irziglerom išao sam najmanje
triput godišnje da ručamo u Astoriji, dugujem Irzigleru da nastavim s tim
ručkovima u Astoriji, rekao je. Ne smemo ljude kao što je Irzigler jedino
da iskorišćavamo, moramo s vremena na vreme da im pričinimo poneko
zadovoljstvo. A najbolje je da odlazim sa Irziglerom da ručamo u Astoriji.
Mogao bih češće da idem u Prater s njegovom porodicom, ali za to
nemam snage, Irziglerova deca se okače o mene poput krpiguza i, u
njihovom preterivanju, gotovo mi iscepaju odeću, rekao je. A i Prater mi
je odvratan, znate li, gledati sve te muškarce i žene s njihovim jeftinim
šalama pred šatrama za gañanje i njihovu groznu primitivnost kad se
raspojasaju, osećam se tada isprljan od glave do pete kad odlazim u
Prater. Današnji Prater nije više Prater iz mog detinjstva, kovitlavi park
zadovoljstava; danas je Prater odvratni sabor vulgarnih ljudi, sabor
zločinačkih bića. Ceo Parter odiše na pivo i zločin, i u njemu srećemo
jedino brutalnost i bestidno slaboumlje prostačkog, nadmenog bečlijstva.
Nema dana a da u novinama ne pročitamo o nekoj smrti u Prateru,
svakodnevno je po više silovanja u Prateru. U mom detinjstvu dan u
Prateru je uvek bio dan radosti, a u proleće tamo je mirisalo stvarno na
jorgovan i kesten. Danas se tamo diže smrad do neba od proleterske
perverznosti. Taj najčarniji od svih izuma za razonodu, rekao je Reger,
Prater je danas samo prostački vašar vulgarnosti. Da, kad bi Prater još
bio ono što je bio u mom detinjstvu, rekao je Reger, išao bih onamo sa
Irziglerovom porodicom, ali da idem u takav, ne mogu sebi da dozvolim;
odem li sa Irziglerovom porodicom u Prater, nedeljama neću biti nizašta.
Još je moja majka odlazila s roditeljima u kočijama u Prater u šetnju i
trčala bi duž glavne aleje u Prateru u lakoj sviljenoj haljini. Te slike su
prošlost, rekao je Reger, sve je to minulo. Danas biste morali da budete
radosni ako vam u Prateru ne bi pucali u leda, rekao je Reger, proboli
vam srce nožem ili vam barem izvukli novčanik iz džepa. Današnje vreme
je sasvim brutalizovano vreme. Sa Irziglerovom decom u Prater, to sam
samo jedared učinio, nikad više. Okačili su se o mene poput krpiguza i
cepali mi odelo, i svaki čas su tražili da ih vodim na voz sa avetima ili na
vrtešku. Bilo mi je zlo od toga, rekao je Reger. Nemam, naravno, ništa
protiv Irziglerove dece, rekao je Reger, ali ih ne podnosim. Mogu sa
samim Irziglerom, ali s celom Irziglerovom porodicom, to ne mogu. Mogu
sa Irziglerom u Astoriju za mojim stolom u uglu, s pogledom na pusti
Majzedergase, ali sa Irziglerovom porodicom u Parter, to ne mogu. Svaki
put izmišljam novi izgovor da ne bih morao sa Irziglerovom porodicom u
Prater. Poseta Prateru sa Irziglerovom porodicom izgleda mi kao poseta
paklu. Ne podnosim ni glas gospode Irzigler, rekao je Reger, ne mogu da
izdržim taj glas. I Irziglerova deca imaju, u osnovi, grozne glasove, jaoj
kad ti glasovi odrastu, rekao je. Tako miran, prijatan čovek kao Irzigler,
a tako glasna žena kao Irziglerovica i tako glasna deca kao Irziglerova
deca. Jedared mi je Irzigler predložio da li bih ipak pošao s njegovom
porodicom na selo, u okolinu Beča. I to sam odbio, i godinama se već
upinjem da izbegnem takve izlete u okolinu sa Irziglerovom porodicom.
Zamislite, šetkam se sa Irziglerovom porodicom po okolini, možda bi
Irziglerova deca čak i zapevala. To ne bih izdržao, da Irziglerova deca
traže od mene da se s njima provlačim po okolnim šumama, napred ide
Irziglerovica, a pozadi Irzigler, dok su sa mnom, možda čak i držeći me
za ruku, Irziglerova deca. A onda bi Irziglerova porodica može biti
zatražila od mene da i pevam s njima. Jednostavni ljudi žude za
prirodom, žude za čistim vazduhom, tu žudnju nikad nisam imao, tako je
rekao Reger. Ništa okrutnije ne bi moglo da mi se dogodi od šetnje sa
Irziglerovom porodicom u okolini Beča a potom još i poseta nekoj
gostionici s baštom. Pun mi je nos samo već od slike da Irziglerova
porodica jede pečene odreske preda mnom i naliva se vinom i pivom i
jabukovim sokom na moj račun. Sa Irziglerom u Astoriji, to već i meni
pričinjava zadovoljstvo, i nema potrebe da izmišljam priče da bih triput
godišnje jeo sa Irziglerom u Astoriji, i uz to čaša vina, rekao je Reger,
tako već ide, sve drugo mi ne odgovara. Prater je apsolutno nemogućan,
i okolina Beča je apsolutno nemoguća. Kad bi Irzigler bio barem malo
muzikalan, rekao je Reger, vodio bih ga s vremena na vreme na koncerte
ili bih mu ustupao kritičarske propusnice, ali Irzigler nema ni najmanje
smisla za muziku, na muci je kad je prinuñen da sluša muziku. Bilo ko
drugi, čak i ako bi to za njega bila muka, sedeo bi ipak u trećem ili
četvrtom redu u Muzičkom udruženju da bi slučao Betovenovu Petu,
budući da to više nego išta drugo prija čovekovoj taštini; Irzigler, ne, on
je uvek odbijao da ide u Muzičko udruženje, i to uvek s najprostijim
objašnjenjem: ne volim muziku, gospodine Reger, tako je rekao Reger.
Tri godine već Irziglerova porodica čeka da poñem s njom u Prater,
rekao je Reger, a ja čas kažem da me boli glava, čas da me boli grlo, čas
da sam duboko u svom poslu, čas da imam hrpu pisama da napišem, a
svaki put mi je ogavno što to moram da govorim. Irzigler veoma dobro
zna zašto ne idem s njegovom porodicom u Prater, nisam mu rekao
zašto, ali Irzigler, uostalom, nije glup, rekao je Reger. U Astoriji naručuje
uvek isto, kuvanu govedinu s povrćem, jer ja naručujem uvek kuvanu
govedinu s povrćem. On čeka dok ja ne naručim kuvanu govedinu s
povrćem, a onda i sebi naručuje kuvanu govedinu s povrćem, tako je
rekao Reger. Ali, dok ja ipak pijem samo času mineralne vode, Irzigler uz
kuvanu govedinu s povrćem pije čašu vina. Kuvana govedina s povrćem
nije u Astoriji uvek prvorazredna, ali naprosto je najradije jedem u
Astoriji. Irzigler jede polako, i to je ono najizvanrednije kod njega. I ja
jedem svoju kuvanu govedinu tako polako da mi se čini da jedem još
sporije od Irziglera, ali Irzigler jede, iako svoju kuvanu govedinu jedem
što je mogućno sporije, još znatno sporije svoju. Ah, Irzigleru, prošlog
puta sam mu rekao u Astoriji, toliko vam dugujem, verovatno sve, a to
on, naravno, nije razumeo. Posle smrti svoje žene odjednom sam se
našao sam, doduše imao sam veza s gomilom ljudi, ali ipak s nijednim
ljudskim bićem, a vas nisam želeo, ipak, da uznemiravam u svom
groznom stanju. Tokom pola godine izbegavao sam svaki dodir s ljudima,
već i zbog toga što sam hteo da izbegnem njihovo užasno zapitkivanje,
ljudi uvek postavljaju, bez ikakve suzdržanosti, ta užasna pitanja o
uzrocima smrti, a to rade i u svakoj prilici; hteo sam da to izbegnem, pa
sam tako imao samo Irziglera. A ipak, tokom skoro pola godine posle
smrti svoje žene nisam odlazio ni u Muzej stare umetnosti, tek pola
godine kasnije opet dolazim ovamo, i u prvo vreme, naravno, ne svakog
drugog dana kako sam navikao, nego najviše jedared u nedelji. Ali, sad
ponovo, već pola godine, dolazim u Muzej stare umetnosti svakog
drugog dana. Irzigler je bio, jer me uopšte ništa nije pitao, jedino
mogućno ljudsko biće, rekao je Reger. Uvek se premišljam da li da sa
Irziglerom idem u Astoriju ili u Imperijal, u svakom slučaju u neki od
najelitnijih restorana, ali on se u Imperijalu ne oseća tako dobro kao u
Astoriji, takav čovek kao Irzigler ne podnosi apsolutnu veličanstvenost
Imperijala, tako je rekao Reger. Astorija je, uostalom, znatno diskretnija.
Kako god bilo, neprestano želim da mogu s vremena na vreme da
izrazim svoju zahvalnost Irzigleru, koji je za mene tako važan, rekao je
Reger. Irzigler ima prijatnu osobinu, ume da sluša, i to ume da sluša
potpuno nenametljivo. Ako je sam Irzigler meni najprijatniji čovek, cela
Irziglerova porodica mi je, naprotiv, od najneprijatnijih. Kako čovek kao
Irzigler, tako je rekao Reger, može da naleti na ženu kao što Irziglerovica
s njenim kreštavim glasom i kokošjim hodom. Često se, uostalom,
pitamo kako mogu da se zbliže ljudi potpuno suprotni, tako je rekao
Reger. Žena s histeričnim životinjskim glasom i kokošjim hodom i
muškarac poput Irziglera, tako uravnotežen i prijatan. I, naravno,
Irziglerova deca su gotovo u svemu na majku, gotovo ni u čemu na oca.
Jedno promašenije od drugog, rekao je Reger, ali roditelji, naravno,
veruju da su im deca uspela, to veruju, konačno, svi roditelji. Baš je
strašno pomisliti šta će od te Irziglerove dece postati jednog dana, rekao
je Reger, kad pogledam tu Irziglerovu decu, već danas vidim ljude, čak
ni ne osrednje, nego ljude znatno ispod osrednjosti, s karakterom u
najmanju ruku neujednačenim. Uvek mi onda pada na pamet pojam
glupog nakota, rekao je Reger, i to je ono što je nesrećno sa
Irziglerovom porodicom. Tako izuzetno biće, tako uspeli, karakteran
čovek i tako promašena porodica. Sve to je uobičajena stvar, rekao je
Reger. Kao roñeni oportunisti, Austrijanci su podmuklice, dodao je, i žive
od prikrivanja i zaborava. Nema političke gnusobe, koliko god bila velika,
koju oni nisu već posle nedelju dana zaboravili, kao ni zločina, koliko god
on bio velik. Austrijanac je, u stvari, roñeni prikrivalac zločina, rekao je
Reger, Austrijanac prikriva svaki zločin, čak i najgnusniji, jer je, kako je
rečeno, roñena oportunistička podmuklica. Decenijama naši ministri
počinjavaju svirepe zločine, a ove oportunističke podmuklice to
prikrivaju. Decenijama ti ministri zločinački obmanjuju, a ove podmuklice
ih pokrivaju. Decenijama ti beskrupulozni austrijski ministri lažu i
obmanjuju Austrijance, a ove podmuklice ih ipak pokrivaju. Čudo je već
kad se desi da takav zločinački i obmanjivački ministar bude poslan do
ñavola, rekao je Reger, jer mu je prigovoreno da je decenijama činio
teške zločine, ali nedelju dana docnije cela afera je već zaboravljena,
pošto su podmuklice zaboravile aferu. Lopova koji je ukrao dvadeset
šilinga pravosuñe goni i zatvara, a onog u ministarskom rangu, ko je
obmanom uzeo milione i milijarde, u najboljem slučaju kažnjava time što
mu daje ogromnu penziju, i stvar odmah biva zaboravljena, tako je rekao
Reger. Stvarno je čudo, tako je Reger rekao zatim, da je baš sad opet
gonjen neki ministar, i tek što je u novinama objavljeno da je proneverio
milijarde i tek što je u novinama objavljeno da je taj ministar težak
zločinac i da treba da odgovara pred sudom, a već su ga iste novine,
time i javnost, zauvek zaboravile. Dok bi ministar morao da bude
optužen, izveden pred sud i, ako smem da kažem, doživotno zatvoren
zbog svog zločina, on uživa u masnoj penziji u svojoj vili na Kalenbergu i
niko ni ne pomišlja da ga u tome ometa. Živi na takozvanom belom
hlebu kao penzionisani ministar i kad jednom umre, pripada mu još i
državni pogreb i mauzolej na Centralnom groblju, tako je rekao Reger,
pored njegovog ranije preminulog ministarskog kolege, koji je kao i on
bio zločinac od iste vrste. Austrijanac je roñena oportunistička
podmuklica i roñeno prikrivalo i zaboravljalo u pogledu gnusoba i zločina
ministara i svih ostalih vlastodržaca, tako je rekao Reger. Celog svog
života Austrijanac povija šiju i celog života prikriva najveće gnusobe i
zločine da bi mogao da preživi, u tome je istina, rekao je Reger. Novine
ustanovljuju i optužuju i, naravno, uzburkavaju, ali istovremeno opet
oportunistički poništavaju i oportunistički zaboravljaju. Novine otkrivaju i
tragaju, i u isti mah šminkaju i prikrivaju i potiskuju sve što se tiče
političkih gnusoba i zločina, tako je rekao Reger. Novine dižu oluju protiv
demisioniranog ministra i iznose protiv njega najteže prigovore i, kao što
se kaže, dokrajčavaju ga, pa je kancelar prinuñen da tog zločinačkog
ministra opozove, i tek što je kancelar opozvao ministra, novine su istog
ministra zaboravile i, s njim, gnusobe i zločine koje je on stvarno počinio,
tako je rekao Reger. Austrijsko pravosuñe je poslušničko pravosuñe u
rukama austrijskih političara, rekao je Reger, sve drugo je laž. Činjenica
da ovu aferu nije ućutkala samo vlada nego i štampa, ne umiruje me,
rekao je Reger. Uostalom, kao Austrijanac godinama već ne možete više
da budete mirni, jer poslednjih godina ne proñe dan bez političkog
skandala, i političke svinjarije su poprimile ogromne razmere kakve su,
do pre neku godinu, još bile nezamislive, tako je rekao Reger. O čemu
god mislio, ti politički skandali su mi neprestano u glavi i nerviraju me.
Šta god činio, u glavi su mi ti politički skandali, rekao je Reger, ničim
drugim ne mogu da se bavim, ti politički skandali su mi obuzeli glavu,
tako je rekao Reger. Kad otvorimo novine, opet neki politički skandal,
rekao je Reger, svakog dana skandal u koji su upleteni političari ove
države osakaćene do neprepoznatljivosti, političari koji su zloupotrebili
svoju funkciju, koji su počinili kriminal. Kad otvorimo novine, pomislite da
živite u državi u kojoj su politička gnusoba i političko zločinstvo postali
svakodnevni običaj. Najpre sam sebi govorio, neću da se nerviram, jer
ova država danas ne zaslužuje ni da ozbiljno bude razmatrana, ali sad mi
je u ovoj užasnoj državi, da, koja vas svakodnevno ispunjava užasom,
odjednom potpuno nemogućno da se ne nerviram; kad izjutra otvorite
novine, automatski se već nervirate zbog gnusoba i zločina naših
političara. Automatski onda već imate utisak da su svi političari zločinske
pojave i u samoj osnovi zločinci i čopor krmaka, tako je rekao Reger.
Stoga sam se u poslednje vreme odvikao da novine čitam izjutra, što mi
je decenijama bio običaj, dovoljno je ako ih prelistam popodne. Kad
čitalac novina otvori novine izjutra, od jutra se već čitaocu novina
prevrće stomak i tako mu je ceo dan i potom još i noć, tako je rekao
Reger, zato što se suočavi s nekim političkim skandalom sve većim, sa
sve većom političkom svinjarijom, tako je rekao Reger. Godinama već, u
ovoj zemlji, čitalac novina čita u novinama samo još o skandalima, na
prve tri stranice o političkim i na sledećim o ostalim, ali on čita samo još
o skandalima, jer austrijske novine govore samo još o skandalima i
svinjarijama, i ni o čemu drugom. Austrijske novine dospele su do takvog
stepena niskosti da je i to skandal, rekao je Reger, nema podlijih i
prostačkijih i odvratnijih novina na svetu od austrijskih, ali austrijske
novine su iz nužde tako gnusne i podle, jer je austrijsko društvo, a
prvenstveno političko austrijsko društvo, i jer je upravo ova država
gnusna i podla. Nikad još u ovoj zemlji nije bilo gnusnijeg i podlijeg
austrijskog društva s državom tako gnusnom i podlom, rekao je Reger,
ali niko u ovoj državi i ovoj zemlji ne oseća to kao sramotu, niko se
istinski ne buni protiv toga, tako je rekao Reger.
Austrijanac je uvek sve prihvatao, svejedno šta to bilo, pa čak to bilo i
najveća gnusoba i najveća podlost, i bilo najčudovišnija od svih
čudovišnosti, tako je rekao Reger. Austrijanac je sve drugo osim
revolucionara, pošto on uopšte nije nikakav fanatik istine, Austrijanac
već stolećima živi u braku s laži, sa svakom laži, tako je rekao Reger, ali
najtešnje i na prvom mestu s državnom laži. Austrijanci žive, po sebi
razumljivo, svoj prostački i podli život kao Austrijanaca s državnom laži,
rekao je Reger, i to je ono najodvratnije kod njih. Takozvani ljubazni
Austrijanac je pretvoran oportunistički postavljač zamki, tako je rekao
Reger, postavljač zamki koji neprestano i svuda postavlja svoje
oportunističke zamke, takozvani ljubazni Austrijanac je majstor
najgnusnijeg prostaštva, ispod njegove takozvane ljubaznosti je podli i
bestidni i bezobzirni čovek, i upravo stoga najlažljiviji, tako je rekao
Reger. Celog života sam bio fanatični čitalac novina, tako je rekao Reger,
a sad mi je bezmalo nepodnošljivo da otvorim novine, jer su one, ipak,
samo pune skandala. Ali, novine su takve kakvo je društvo koje se
odslikava u novinama, tako je rekao Reger. Možete u njima i tokom cele
godine da tražite, i nećete naći ni jednu jedinu inteligentnu rečenicu u
ma kojem od tih kupusnih listova, rekao je Reger. Ali, zašto ja to vama
pričam, kad je vama izuzetno poznato sve što je austrijsko, rekao je
Reger. Danas sam se probudio i pomislio na skandal s ministrom i nisam
uspeo da taj ministarski skandal izbacim iz glave, i to je svakako tragično
za moju glavu, rekao je Reger, da iz nje ne uspevam da izbacim te
skandale, a naročito političke skandale, ti skandali mi se sve dublje
zabijaju u glavu, i to je tragedija. Kažem sebi da moram sve te skandale i
gnusobe da izbacim iz glave, a ti skandali mi sve dublje zabijaju u glavu.
Ali, naravno, bivam mirniji kad o svemu tome, baš o tim političkim
gnusobama i skandalima, raspravljam s vama, svakog dana, već od
jutra, mislim kako je dobro da imam Ambasador gde mogu da
raspravljam s vama, naravno, ne samo o skandalima i gnusobama, jer
ipak postoje i druge stvari, veselije, recimo muzika, tako je rekao Reger.
Dokle god me raduje da govorim o sonati Oluja ili o umetnosti fuge,
neću se toga odreći, rekao je Reger. Muzika me, uostalom, uvek iznova
spasava, činjenica je da muzika još živi u meni i da živi u meni kao prvog
dana, tako je rekao Reger. Muzika me svakodnevno spasava od svih tih
gnusoba i odvratnih stvari, rekao je, pomoću muzike se svakodnevno,
svakog jutra, iznova ipak pretvaram u intelektualno i emotivno biće,
shvatate li! rekao je. Ah, da, rekao je Reger, čak i ako je proklinjemo, pa
čak nam ponekad izgleda potpuno površna i moramo da kažemo da baš
ništa ne vredi, umetnost, kad ovde gledamo slike ovih takozvanih starih
majstora, koje nam često i, prirodno, s godinama izgledaju u osnovi sve
nekorisnije i uzaludnije, i nije ništa drugo nego bespomoćni pokušaj da
se vešto ustoliči na zemljinom šaru, ipak ništa drugo ne spasava ljude
poput nas nego upravo ta prokleta i osuñena i često do povraćanja
odvratna i fatalna umetnost, tako je rekao Reger. Austrijanac je uvek
promašeni čovek, rekao je Reger, i najdublje je svestan da to jeste. To je
razlog svih njegovih odbojnosti, svih slabosti u njegovom karakteru, jer
pre svega je najodbojnije kod Austrijanca da je slab po karakteru. To ga,
meñutim, i čini znatno zanimljivijim od ostalih, tako je rekao Reger.
Austrijanac je stvarno najzanimljiviji čovek meñu svim Evropljanima, jer
ima sve od Evropljana, a još i svoju slabost karaktera. Fascinantno je kod
Austrijanca, rekao je Reger, da su u njemu sva svojstva svih ostalih
sadržana već od roñenja, a na to još i njegova sopstvena slabost
karaktera. Ako ceo svoj život provedemo u Austriji, nismo u stanju da
sagledamo Austrijanca kakav je on stvarno, ali ako se, recimo, posle
dužeg odsustvovanja vratimo u Austriju, baš kao ja iz Londona, vidimo
ga jasno, onda ne može da nas prevari. Austrijanac je genije
prerušavanja, najgenijalniji glumac uopšte, rekao je Reger, on se
pretvara u sve, a da nikad nije neko uistinu, to je njegova najistaknutija
odlika. Austrijanac je omiljen u celom svetu, barem je do danas bio, ceo
svet ima takoreći uvek ludu u njemu, jer je upravo najzanimljiviji
Evropljanin, ali je istovremeno ipak i najopasniji. Austrijanac je,
najverovatnije, najopasniji čovek uopšte, opasniji od Nemca, opasniji od
svih ostalih Evropljana, Austrijanac je apsolutno najopasnije političko
biće, to je istorija dokazala i to je, uostalom, uvek donosilo najveću
nesreću u Evropi, a u stvari prilično često i u celom svetu. Nekog
Austrijanca, koji je uvek prostački nacista ili stupidni katolik, koliko god
ga smatrali zanimljivim i jedinstvenim u vrsti, ne smemo da pustimo za
političko kormilo, rekao je Reger, jer Austrijanac za kormilom obavezno
sve vodi u totalni bezdan. Još jedna besana noć i stalno obuzet
najvećom uznemirenošću zbog političkih skandala, dodao je Reger. Da,
pomislio sam u ranu zoru, srešćeš se sa Acbaherom u Muzeju stare
umetnosti da bi mu nešto predložio, a savršeno znaš da će predlog biti
potpuno bezuman i iznećeš taj predlog. Smešna stvar, a ipak i
čudovišna, tako je rekao Reger. Tokom dva meseca posle smrti svoje
žene Reger nije izlazio iz svog stana u Zingerovoj ulici, celih pola godine
od smrti svoje žene nije se sreo ni s jednim čovekom. Tih pola godine
dozvolio je da se o njemu brine vulgarna i grozna kućna pomoćnica i ni
jedan jedini put nije išao u Muzej stare umetnosti, u kojem je
decenijama svakog drugog dana bio sa svojom ženom, kažem sebi.
Pomoćnica mu je kuvala i prala veš, doduše sve to nemarno da se kosa
digne na glavi, tako je Reger uvek govorio, ali ipak tako da on nije
sasvim propao. Čovek koji naglo ostane sam, veoma brzo propada, tako
je Reger sam govorio, mesecima sam jeo jedino griz, tako je rekao
Reger, jer sa svojim zubima u lošem stanju nisam mogao više da jedem
meso, pa čak ni povrće. Stan u Zingerovoj ulici je postao mrtvački tih i
pust, tako je Reger opisao sopstveno stanje, kad sam ga prvi put posle
smrti žene opet sreo u Ambasadoru, oslabljenog, bledog, skoro sve
vreme ćutljivog, oslonjenog na štap, s razvezanim pertlama na cipelama,
nogavice zimskih gaća su mu virile ispod ivice pantalona. Ne mili nam se
više da živimo kad izgubimo osobu koja nam je bila najbliža, rekao je
tada u Ambasadoru, ali moramo da nastavimo da živimo, ne ubijamo se,
suviše smo neodvažni za to, nad otvorenom rakom još obećavamo da
ćemo se ubrzo pridružiti, a zatim, pola godine kasnije, još živimo i
užasavamo se sebe, tako je rekao Reger tada u Ambasadoru. Njegova
žena je dostigla starost od osamdeset i sedam godina, ali je sigurno
mogla da živi znatno preko stote da nije pala, tako je rekao Reger tada u
Ambasadoru. Grad Beč i država Austrija i katolička crkva krivi su za njenu
smrt, jer da je grad Beč, kojem pripada put do Muzeja stare umetnosti,
posuo pesak po putu do Muzeja stare umetnosti, moja žena ne bi pala, i
da je Muzej stare umetnosti, koji pripada državi, odmah a ne tek pola
sata kasnije pozvao službu hitne pomoći, moja žena ne bi stigla tek ceo
sat posle pada u bolnicu Milosrdne braće, a hirurzi bolnice Milosrdne
braće, koja pripada katoličkoj crkvi, ne bi smandrljali operaciju, tako je
rekao Reger tada u Ambasadoru. Grad Beč i austrijska država i katolička
crkva krivi su za smrt moje žene, rekao je Reger u Ambasadoru, mislio
sam dok sam sedeo pored njega na klupi u sali Bordone, mislim. Grad
Beč nije posuo peskom put do Muzeja stare umetnosti dana kad je sve
bilo zaleñeno, a Muzej stare umetnosti pozvao je službu hitne pomoći tek
posle ponavljanih zahteva, i hirurzi Milosrdne braće naposletku su
smandrljali operaciju, na kraju je moja žena umrla, rekao je Reger u
Ambasadoru. Gubimo biće koje smo od svih ljudi najdublje voleli, i to
samo zbog nemara grada Beča i nemara austrijske države i opuštenosti
katoličke crkve, rekao je Reger tada u Ambasadoru. Gubimo nama
najvažnije biće, jer su grad i država i crkva radili nemarno i ogavno, tako
rekao Reger tada u Ambasadoru. Umire nam biće s kojim smo bezmalo
četrdeset godina delili život u najvećoj saglasnosti, u poštovanju i ljubavi,
jer su grad i država i crkva radili nemarno i ogavno, tako je rekao Reger
tada u Ambasadoru. Umire nam jedino biće, jer su grad i država i crkva
postupili nemarno i ogavno, tako je rekao Reger tada u Ambasadoru.
Odjednom nas je jedino biće koje smo, u osnovi, imali, ostavilo same, jer
su grad i država i crkva radili bezglavo i neodgovorno, tako je rekao
Reger tada u Ambasadoru. Naglo smo odvojeni od bića kome u osnovi
sve dugujemo i koje nam je doista sve dalo, rekao je Reger tada u
Ambasadoru. Najednom smo u našem stanu ostali sami, bez bića koje
nas je s najvećom brižnošću decenijama održavalo u životu, jer su grad i
država i katolička crkva počinili zločin iz nemarnosti, tako je rekao Reger
tada u Ambasadoru. Odjednom smo nad otvorenim grobom tog bića, bez
koga nikad nismo mogli ni da zamislimo da živimo, rekao je Reger tada u
Ambasadoru, mislim. Grad Beč i država Austrija i katolička crkva krivi su
za to što sam sad sam i ostaću sam do kraja života, rekao je Reger tada
u Ambasadoru. Biće koje je uvek bilo zdravo i koje su krasile sve
zamislive odlike inteligentne i ženske osobe, i stvarno je bilo najveća
ljubav mog života, umire mi samo zato što grad Beč nije posuo peskom
put do Muzeja stare umetnosti, samo zato što Muzej stare umetnosti,
koji pripada državi, nije blagovremeno pozvao službu hitne pomoći i što
su hirurzi bolnice Milosrdne braće smandrljali operaciju, tako je rekao
Reger tada u Ambasadoru. Više od sto godina mogla je da živi moja
žena, u to sam ubeden, da je grad Beč posuo peskom put do Muzeja
stare umetnosti, tako je rekao Reger tada u Ambasadoru. I danas bi
sigurno bila u životu da je Muzej stare umetnosti blagovremeno pozvao
Hitnu pomoć i da hirurzi bolnice Milosrdne braće nisu smandrljali
operaciju. U stvari, ne bih trebalo više nogom ni da stupim u Muzej stare
umetnosti, tako je rekao Reger, pošto je ponovo stupio sedmog meseca
posle smrti svoje žene. Sad je put do Muzeja stare umetnosti posut
peskom, sad, kad je moja žena mrtva, rekao je Reger. Baš su u bolnicu
Milosrdne braće preneli moju ženu, baš u tu bolnicu o kojoj nikad nisam
čuo ništa dobro, tako je rekao Reger. Najdublje su mi odvratne sve te
bolnice koje u svom nazivu imaju izraz milosrdnost, tako je rekao Reger.
Jedva da ima izraza koji je toliko zloupotrebljavan kao izraz milosrdnost,
rekao je Reger. Milosrdne bolnice su najnemilosrdnije od svih koje
poznajem, tako je rekao Reger, u njima većinom vladaju samo
nedostatak veštine i lakomost, pored ogavnog i niskog pretvorstva u ime
Boga, tako je rekao Reger tada u Ambasadoru. Sad mi je još samo
Ambasador ostao, tako je rekao Reger tada u Ambasadoru, ovo mesto u
uglu na koje sam se navikao tokom decenija. Imam dva mesta na koja
mogu da pobegnem kad ne znam više kuda da se denem, tako je rekao
Reger tada u Ambasadoru, ovo mesto u uglu, ovde, u Ambasadoru, i
klupa u Muzeju stare umetnosti. Ali, kad sedite sami samciti ovde u
Ambasadoru, na ovom mestu u uglu, takoñe je strašno, rekao je Reger
tada u Ambasadoru. Sedeti ovde, sa svojom ženom, bio mi je najmiliji
običaj, a ne da sedim sam ovde, ne sam ovde, dragi moj Acbaheru, tako
je rekao Reger tada u Ambasadoru, a sedeti na klupi u sali Bordone, u
Muzeju stare umetnosti, takoñe je užasno, gde sam ipak više od tri
decenije sedeo sa svojom ženom. Idem gradom Bečom, sve vreme
mislim da je grad Beč kriv za smrt moje žene i da je austrijska država
kriva za njenu smrt i da je katolička crkva kriva za njenu smrt, mogu da
idem ovuda kuda god i kad hoću, te misli ne mogu da isteram iz glave,
tako je rekao Reger. Izvršili su zločin nada mnom, gradsko-državno-
katoličko-crkveno čudovište, protiv kojeg sam nemoćan, i to je strašno,
tako je rekao Reger. U stvari, tako je. rekao Reger tada u Ambasadoru, i
ja sam umro u trenutku kad mi je umrla žena. Istina je da sebi izgledam
kao mrtvac, kao mrtvac koji još živi. To je moj problem, rekao je Reger
tada u Ambasadoru. Stan je pust i mrtav, rekao je Reger više puta tada
u Ambasadoru. Samo dvaput sam tokom svih dvadeset godina bio u
Regerovom stanu u Zingerovoj ulici, koji ima deset do dvanaest soba u
zgradi sazidanoj početkom veka, i koji sad, posle smrti njegove žene,
pripada Regeru. S nameštajem porodice njegove žene, Regerov stan u
Zingerovoj ulici, uzorak je stana takozvanog jugendstila, u kojem su na
zidovima doista većinom visili Klimt i Šile i Gerštl i Kokoška, sve slike koje
je moja žena visoko cenila, tako je Reger jednom rekao, ali koje su meni
uvek bile najdublje odvratne. Svaku od soba u ovom Regerovom stanu u
Zingerovoj ulici izvesni čuveni slovački drvorezac doista je pretvorio u
umetničko delo, jedva da mogu verovati da u Beču postoji još jedan
takav stan u kojem je slovačka drvorezačka umetnost u tako spretnoj
izradi i s najvišim zahtevima kvaliteta dostigla vrhunski stepen po
uspelosti, Acbaheru. Sam Reger, uostalom, ne ceni nimalo, uvek to
ponavlja, takozvani jugendstil, mrzi ga, jer ceo jugendstil nije ništa drugo
nego kič i doduše je uživao, kako je ponavljao, u blagoj intimnosti stana
u Zingerovoj ulici, koji mu je ostao od žene, u uspeloj srazmeri svih
odaja u njemu, naročito u veličini svoje radne sobe, ali pošto on, kako je
rečeno, uopšte nije mario za takozvani jugendstil kao kič, cenio je uvek
jedino udobnost soba u Zingerovoj ulici, po njemu uvek idealna za nas
dvoje, ne njihovu opremljenost. Kad sam prvi put bio u stanu Regerovih
u Zingerovoj ulici i primio me Reger, budući da mu je žena otputovala u
Prag, proveo me je kroz ceo stan, dakle, ovde živim, rekao je tada, vidite
li, ovde, u ovim sobama koje mi veoma odgovaraju, iako ovaj grozan,
neudoban nameštaj nije baš po mom ukusu. Sve je to ukus moje žene,
ne moj, tako je rekao Reger tada, i kad bi pogledao na slike okačene o
zidove, samo je ponavljao, ah, da, verujem da je to Šile, ah, da, verujem
da je to Klimt, ah, da, verujem da je to Kokoška. Slikarstvo sa okreta
veka je čisti kič i ne leži mi, rekao je više puta, dok je ono moju ženu
uvek privlačilo, mada nije bila njime fascinirana, privlačilo ju je, to je
pravi izraz, rekao je Reger tada. Šile možda, ali Klimt ne, Kokoška da,
Gerštl ne, tako su glasile njegove napomene. Tobožnji Los, tobožnji
Hofman, govorio je, kad bih rekao da je to svakako sto što ga je izradio
Adolf Los, da je to svakako stolica koju je izradio Jozef Hofman.
Znate li, rekao je Reger tom prilikom, uvek su mi bile odvratne te stvari,
koje su zapravo tako moderne da su mi potpuno prirodno odvratne. I
Šile i Klimt, ti kičeri, danas su čak najmoderniji, stoga su mi Klimt i Šile
tako odvratni. Uostalom, danas ljudi naročito slušaju Veberna i Šenberga
i Berga, njihove majmunske podražavaoce, a uz to još Malera, to mi je
odvratno. Sve što je u modi uvek mi je bilo odvratno. Verovatno patim i
od onoga što nazivam svojim umetničkim egoizmom, hoću da imam, što
se tiče umetnosti, sve samo za sebe samog, svog Paskala, svog Novalisa
i svog Gogolja, koga najviše volim, hoću da posedujem te umetničke
proizvode samo za sebe, ta genijalna umetnička osporavanja, hoću
jedino ja da imam Mikelanñela, Renoara, Goju, rekao je, jedva mogu da
podnesem da osim mene još neko poseduje tvorevine ovih umetnika, tih
genija, i da uživa u njima, neponošljiva mi je misao da osim mene još
neko ceni Janačeka, Martinua ili Šopenhauera ili Dekarta, to mi je
bezmalo nepodnošljivo, hoću da sam jedini, a to je naravno užasno
stanje duha, rekao je Reger tada. Ja sam posesivni mislilac, tako je
rekao Reger tada u svom stanu. Voleo bih da verujem da je Goja slikao
samo za mene, Gogolj i Gete pisali samo za mene, Bah samo za mene
komponovao. Pošto je to obmana i, iznad svega, beskrajno prostaštvo, u
osnovi sam uvek nesrećan, to sigurno razumete, rekao je Reger tada.
Mada je to besmisleno, tako je Reger rekao tada, kad čitam neku knjigu,
ipak osećam i mislim da je knjiga samo za mene bila napisana, kad
gledam neku sliku, osećam i mislim da je samo za mene bila naslikana,
kompozicija koju slušam, samo za mene je bila komponovana. Čitam
onda i slušam onda i gledam onda, dakle, u velikoj zabludi, ali ipak sa
izuzetnim uživanjem, tako je rekao Reger tada. Ovde, na ovoj stolici,
rekao mi je Reger tada i pokazao mi takozvanu groznu Losovu stolicu,
koju je Los, uostalom, projektovao u Brislu i, po čijem je nacrtu,
napravljena u Brislu, pre trideset godina uputio sam svoju ženu u
umetnost fuge. Grozna Losova stolica nalazi se još na istom mestu. A
ovde, na ovoj groznoj Losovoj klupi, pozvao me je da sednem na tu
groznu Losovu klupu, smeštenu pod prozorom koji gleda na Zingerovu
ulicu, tokom cele jedne godine čitao sam Vilanda svojoj ženi, Vilanda, tu
veliku potcenjenu pojavu u nemačkoj književnosti, Vilanda koji je
napustio Vajmar, jer mu je Gete onemogućio da živi tamo, pri čemu je
Šiler odigrao ružnu ulogu, tako je rekao Reger; posle godinu dana moja
žena je postala ekspert za Vilanda, i to samo posle jedne jedine godine!
uskliknuo je Reger tada. A ovde, na ovom podjednako groznom koliko i
neudobnom Losovom tabureu, tobože je i ovaj tabure nepodnošljivi
patetičar Los projektovao, sedela je moja žena i pročitala mi, šezdeset i
šeste i šezdeset i sedme, izmeñu jedan i dva sata posle ponoći, celog
Kanta. Najpre sam s velikom mukom uvodio svoju ženu u svet
književnosti i filozofije i muzike, tako je rekao Reger tog dana. Jasno je
da književnost bez filozofije, i obrnuto, i filozofija bez muzike i
književnost bez muzike, i obrnuto, nisu zamislive, rekao je, bile su
potrebne godine da bi moja žena to shvatila, tako je rekao Reger tada u
stanu u Zingerovoj ulici. Morao sam da sa svojom ženom krenem od
početka, mada je ona ipak već bila, u skladu sa svojim poreklom, visoko
obrazovana kad sam je upoznao. Najpre sam pomislio da je zajednički
život nemoguć, ali onda se to pokazalo ipak kao mogućno, tako je rekao
Reger, jer moja žena se, naravno, podreñivala, budući da je to bila
pretpostavka za naš zajednički život, koji bih, konačno, mogao da
nazovem idealnim zajedničkim životom. Ženi kao što je moja samo prvih
godina ide teško sa školovanjem, potom uči lako i sve lakše, tako je
rekao Reger. Na ovom neudobnom groznom Losovom tabureu moja
žena je imala takoreći filozofsko prosvetljenje, rekao je Reger tada u
stanu u Zingerovoj ulici. Godinama, pokušavajući da nekog prosvetimo,
idemo lažnim putem, do trenutka kad odjednom vidimo pravi, otada sve
ide veoma brzo, otada je moja žena sve shvatala veoma brzo, ali
naravno sigurno je da sam s njom morao da radim još godinama, ako ne
i decenijama, tako je rekao Reger tada u stanu u Zingerovoj ulici.
Uzimamo ženu i ne znamo zašto smo je uzeli, ipak ne samo da bi nam
obavljala kuće poslove, onako na njen ženski način, tako je rekao Reger
tada u stanu u Zingerovoj ulici, ipak je uzimamo da bismo je upoznali s
pravom vrednošću života, da bismo je prosvetili šta život može biti kad bi
bio življen duhovno. Naravno, ne smemo pasti u grešku pa takvoj ženi u
mozak naturati duhovne stvari, kao što sam u početku pokušao, što me
je logično moralo dovesti do neuspeha, i ovde tek oprez vodi do cilja,
rekao je Reger tada u stanu u Zingerovoj ulici. Sve što je moja žena
volela pre našeg susreta, pošto sam je prosvetio, nije više volela, osim
što joj je ostala jugendstilska histerija prema tom takozvanom
jugendstilu, toj odvratnoj kič-umetnosti, tom ogavnom izopačenju ukusa
kakav je jugendstil; tu nisam imao nikakve šanse. Ali, vremenom sam,
naravno, bio u stanju da je odvratim od lažne i, otuda, bezvredne
književnosti i od lažne i bezvredne muzike, rekao je Reger, i upoznao
sam je sa suštinskim delovima svetske filozofije. Ženski duh je
najtvrdoglaviji, tako je rekao Reger tada u stanu u Zingerovoj ulici,
verujemo da je pristupačan, a on je pak nepristupačan. Preduzimala je
mnoštvo nesuvislih putovanja pre nego što smo se venčali, tako je rekao
Reger tada, vremenom nije više kretala na njih, bila je, kao i većina
današnjih žena, obuzeta manijom putovanja, danas tamo, sutra ovamo,
takvo je njihovo geslo, a u osnovi ništa ne doživljavaju, ništa ne vide,
kući ne donose ništa osim praznih novčanika. Posle naše svadbe, nije
više putovala, tako je rekao Reger, kretala je jedino na ova duhovna
putovanja koja sam ja preduzimao s njom, putovali smo u Šopenhauera i
u Ničea i u Dekarta i u Montenja i u Paskala, i to uvek na nekoliko
godina, tako je rekao Reger. Ovde, vidite li, rekao je Regner, tog dana, u
stanu u Zingerovoj ulici, i sam je seo na jednu od stolica, na groznu Oto-
Vagner-stolicu, na ovoj groznoj Oto-Vagner-stolici žena mi je priznala da,
mada sam joj celu godinu predavao Šlajermahera, nije razumela
Šlajermahera. Ali, tokom tog poučavanja u Šlajermahera, ona mi je
zgadila Šlajermahera i odonda, odjednom, ni ja se više nisam ni
najmanje zanimao za Šlajermahera, naprosto sam primio i spoznao da
ona nije razumela Šlajermahera i više se nisam bavio Šlajermaherom;
moramo onda da filozofa koga naša žena nije razumela, takvog kakav je
Šlajermaher, potpuno i bez ikakvog žaljenja pustimo, kako se kaže, da
padne, i da nastavimo dalje. Odmah sam počeo sa upućivanjem u
Herdera, koga smo oboje osetili kao olakšanje, tako je rekao Reger tada
u stanu u Zingerovoj ulici. Posle ženine smrti mislio sam da se iselim iz
zajedničkog stana, ali se onda ipak nisam iselio, jer sam jednostavno
suviše star za to. Selidba premaša moje snage, tako je rekao Reger.
Dovoljne su, naravno, dve sobe, tako je rekao Reger, ali ako više ne
možemo da se preselimo, moramo da se zadovoljimo s deset ili
dvanaest, koliko ih ima stan u Zingerovoj ulici. Sve me u ovom stanu
podseća na moju ženu, rekao je Reger, mogu da pogledam kud god
hoću, ona je uvek tu, sedi tamo, dolazi mi iz ove ili one sobe, užasno je,
čak i ako mi to istovremeno cepa srce, da, to mi cepa srce, rekao je
Reger. Tada, kad sam prvi put bio u stanu u Zingerovoj ulici, a njegova
žena je još živela, rekao mi je, dok je gledao dole na Zingerovu ulicu,
znate li, Acbaheru, ništa me ne plaši više od tog da me žena odjednom
napusti i ostanem sam, najstrašnije što može da mi se dogodi jeste da
ona umre i ostavi me samog. Ali, moja žena je zdrava i nadživeće me
mnoge godine, tako je Reger rekao tada. Kad nekog volimo tako duboko
kao ja svoju ženu, ne možemo da zamislimo njegovu smrt, jednostavno
ne podnosimo misao na to, tako je rekao Reger tada. Drugi put sam bio
u njegovom stanu u Zingerovoj ulici da bih uzeo staro izdanje Spinoze
koje mi je on davao po ceni povoljnijoj od normalne, i to ne u nekoj
zvaničnoj knjižari nego od strane ilegalnog trgovca, i čim sam ušao u
stan u Zingerovoj ulici, pozvao me je da sednem na najbližu stolicu, koja
je takoñe neka grozna Losova stolica, i nestao je u svojoj biblioteci da bi
se ubrzo vratio s knjigom izabranih Novalisovih odlomaka. Sad ću vam
sat vremena čitati izabrane Novalisove odlomke, rekao mi je i, dok sam
ja ipak morao da sednem na groznu Losovu stolicu, ostao da stoji i
stvarno mi je sat vremena čitao Novalisa. Novalisa sam od početka
zavoleo, rekao je pošto je opet, posle sat vremena, zatvorio knjigu
Novalisovih odlomaka, i još ga i danas volim. Novalis je pesnik koga sam
voleo celog života postojano i s jednakim intenzitetom, kao nikog
drugog. Svi su mi vremenom više ili manje išli na živce, duboko bi me
razočarali, ispostavljalo bi se da su nesuvisli ili zaludni ili, naprosto, kao
što je često bio slučaj, beznačajni i nekorisni, a s Novalisom ništa od
toga. Nikad nisam verovao da se može voleti pesnik koji je istovremeno i
filozof, ali Novalisa volim, voleo sam ga uvek i svakad i ubuduće ću ga
voleti sa istom gorljivošću, tako je rekao Reger tada. Svi filozofi
vremenom stare, Novalis ne, tako je rekao Reger tada. Ali, ipak je
osobeno da moja žena nije imala nikakve sklonosti za Novalisa, čak ni
sklonosti, dok sam ja uvek voleo celog Novalisa. U mnoge stvari sam
vremenom uspeo da uverim svoju ženu, u Novalisa nisam, mada je
upravo Novalis onaj koji je najviše mogao da joj da, rekao je. Najpre je
odbijala da ide sa mnom u Muzej stare umetnosti, rekao je Reger sad,
borila se protiv toga takoreći rukama i nogama, ali onda je ipak pošla sa
mnom, podjednako redovno kao ja, i ubeden sam da bi ona, da je ona
mene nadživela a ne ja nju, kao što je slučaj, isto tako kao ja sad, i to
sam, bez nje, nastavila da ide u Muzej stare umetnosti, sama, bez mene.
Reger je opet pogledao na Čoveka sa sedom bradom i rekao: četrdeset
godina od kraja rata situacija u Austriji je ponovo dospela, u moralnom
pogledu, do najniže i najmračnije tačke, to je deprimirajuće. Lepa
zemlja, rekao je Reger, a moralna kaljuga bez dna, rekao je, lepa zemlja,
a društvo do krajnosti brutalno i prostačko i samorazorno. Strašno je da
se ovde može biti samo preneraženi posmatrač katastrofe i koji nije u
stanju da išta učini, tako je rekao Reger. Reger je pogledao na Čoveka
sa sedom bradom i rekao: svakog drugog dana odlazim na grob svoje
žene, dakle kad ne dolazim u Muzej stare umetnosti, idem na grob svoje
žene i stojim pola sata kod groba i ništa ne osećam. Neobično je da sve
vreme više ili manje mislim na svoju ženu, a kad stojim kod njenog
groba, ne osećam ništa u odnosu na nju. Stojim tamo i stvarno ništa ne
osećam u odnosu na nju. Tek kad se udaljim od njenog groba, ponovo
osećam strah od činjenice da me je ostavila samog. Uvek verujem da
odlazim na njen grob da bih joj bio bliže, ali kad stojim kod njenog
groba, odjednom ne osećam ništa u odnosu na nju. Onda čupam travu
koja tamo niče i gledam u zemlju, ali ništa ne osećam. Ali, uobičajio sam
da svakog drugog dana idem na grob svoje žene, uostalom to će jednom
biti i moj grob, tako je rekao Reger. Kad pomislim na užase koji su pratili
njenu sahranu, rekao je, još mi je i danas zlo. Štamparija kod koje sam
naručio umrlicu, uvek ju je štampala pogrešno, jedared su slova bila
predebela, drugi put suviše tanka, onda s previše zareza, pa s premalo,
rekao je, svaki put kad bih pregledao otisak, sve je bilo pogrešno, bilo je
to da čovek doista padne u očaj. Na vrhuncu očajanja, rekao sam
štamparu da sam ipak dao precizan uzorak, ali da se otisak nikad ne drži
mog uzorka i da je uvek sve pogrešno na otisku. Na to mi je štampar
uzvratio da on zna kako se štampaju takve umrlice, ne ja, on zna kako
treba složiti tekst, ne ja, on zna gde dolaze zarezi, ne ja. Ali, nisam ga
ostavljao na miru dok naposletku nisam dobio umrlicu tačno onakvu
kakvu sam hteo; ali morao sam da idem pet puta u štampariju, rekao je
Reger, da bih dobio umrlicu kakvu sam hteo. Štampari su uobraženi
ljudi, koji uvek i dalje tvrde da su u pravu čak i ako su davno uvideli da
nisu u pravu. Ne smete da raspravljate sa štamparima, rekao je Reger,
odmah bivaju bandoglavi i prete da će se svega okanuti ako se ne
priklonite njihovoj uskovidosti. Ali, nikad se ne povijam pred štamparima,
tako je rekao Reger. Na umrlici je stajala samo jedna jedina rečenica,
tako je rekao Reger, samo mesto i vreme smrti moje žene, a ipak sam
pet puta išao u štampariju i još morao da se raspravljam sa štamparom.
Uostalom, moja žena nije čak ni htela ikakvu umrlicu, o čemu sam
razgovarao s njom, ali sam ipak naručio da se odštampa umrlica, tako je
rekao Reger, ali potom je, ni jedan jedini primerak, nikom nisam poslao,
jer mi je naglo, kad sam hteo da je razašaljem, izgledalo besmisleno da
razašiljem umrlicu. Dao sam da tek jedna jedina rečenica bude
objavljena u novinama, samo da je moja žena umrla, rekao je Reger.
Kad neko umre, ljudi se bacaju u užasan trošak, a ja sam učinio sve što
je mogućno jednostavnije, tako je rekao Reger, premda danas ne znam,
naravno, da li sam postupio ispravno, stalno me tera sumnja u tom
pogledu, ta sumnja me drži svakog dana od smrti moje žene, nijedan
dan mi nije bez te sumnje, to me, kako vreme odmiče, sve više brine,
tako je rekao Reger. Sa ostavštinom nije bilo ni najmanje teškoće, jer me
je u svom testamentu naznačila takoreći kao jedinog naslednika, kao što
sam i ja, sa svoje strane, nju naznačio u svom testamentu kao jedinog
naslednika. Slučaj smrti kao ovaj, koliko god vas on duboko i, svakako,
istinski pogodio, ima i svoju smešnu stranu, tako je rekao Reger.
Uostalom, ono što je strašno, uvek je i smešno, tako je rekao Reger. U
osnovi, sahrana moje žene nije bila samo jednostavna, nego stvarno i
deprimirajuća, rekao je Reger. Želimo jednostavnu sahranu, sa što je
mogućno manje prisutnih, rekao je Reger, a onda ipak organizujemo
samo deprimirajuću. Bez muzike, kažemo, bez govora, kažemo, i mislimo
da je sahrana tada najjednostavnija, da je najbolje da je mi sami
nadziremo, a to nas ipak duboko deprimira, tako je rekao Reger. Tek
sedam ili osam osoba, stvarno samo najbliži, po mogućstvu bez roñaka i
samo najbliži, mislimo, i onda dolaze samo ti najbliži kojima smo, uz to,
rekli bez cveća, bez ičega, a onda je sve ipak deprimirajuće. Idemo za
kovčegom, a sve je deprimirajuće. Sve se odigrava brzo, ne traje ni
tričetvrt časa, i to nas deprimira i verujemo da je trajalo večnost, rekao
je Reger. Odlazim na grob svoje žene i baš ništa ne osećam.
Kod kuće, i danas još, svakog dana imam barem jedared želju da
zaplačem, rekao je, verovali ili ne, ali na grobu svoje žene ne osećam
baš ništa. Stojim tamo i čupkam travu, činim te nervozne, smešne
pokrete čupkanja, za koje znam da su samo bolestan pokušaj da smirim
živce i gledam okolo na ostale, neukusne grobnice, jedna neukusnija od
druge, tako je rekao Reger. Na grobljima vidimo, krajnje brutalno, sav
neukus ljudi. Na našem grobu raste samo trava i nema nikakvog imena
na grobnom kamenu, tako je rekao Reger, o tome sam se dogovorio sa
svojom ženom. Nikakav natpis, ništa. Kamenoresci izobličavaju groblja, a
takozvani likovni umetnici svuda dovode kič do vrhunca, rekao je Reger.
Ali, naravno, odande gde je grob moje žene imate divan pogled na
Grincing i na Kalenberg podno njega. I na Dunav, dole. Grob se nalazi
visoko, pa tako od njega možete da gledate odozgo na Beč. Svejedno je,
sigurno, gde je čovek pokopan, ali ako on već poseduje grobno mesto
plaćeno za doveka, kao što je to slučaj sa mnom i mojom ženom, onda
valja i da bude pokopan u svom grobu. Svuda, samo ne na Centralnom
groblju, htela bih da budem sahranjena, često je govorila moja žena,
tako je rekao Reger, a i ja sam, ništa više, ne bih voleo da budem
sahranjen na Centralnom groblju, mada na kraju krajeva, kako je
rečeno, svejedno je gde je čovek pokopan. Moj sinovac iz Leobena,
jedini srodnik koga još imam, rekao je Reger, zna da neću da budem
pokopan na Centralnom groblju, nego u svom grobu čiji sam, uostalom,
vlasnik za doveka, tako je rekao Reger, ali naravno, umrem li dalje nego
trista kilometara od Beča, onda na licu mesta, a unutar prečnika od trista
kilometara, u Beču, inače na licu mesta, rekao sam svom sinovcu iz
Leobena; razume se po sebi da će se on držati onoga što sam mu rekao,
jer je moj naslednik, tako je rekao Reger. Reger pogleda na Čoveka sa
sedom bradom i reče: još do pre godinu dana, još uoči smrti moje žene,
rado sam par sati trčao kroz Beč, sad me to više ne veseli. Smrt moje
žene me je ipak oslabila, nisam više isti kao pre njene smrti. A i Beč je,
uostalom, postao ružan, rekao je. Zimi mislim proleće će me spasti, a u
proleće mislim leto će me spasti, u leto mislim jesen, u jeseni zima, uvek
je isto, u jednom godišnjem dobu nadamo se drugom. Ali, naravno, to je
nesrećna osobina, ta osobina mi je uroñena, ne kažem kako je dobro,
zima je, zima je baš za tebe, kao što ne kažem, proleće, baš je za tebe,
ili jesen, baš je za tebe, leto i tako dalje. Preslikavam svoju nesreću uvek
na godišnje doba u kojem sam prinuñen da živim, u tome je nesreća. Ne
spadam u ljude koji uživaju u sadašnjosti, to je to, spadam medu
nesrećnike koji uživaju u prošlosti, takva je istina, koji sadašnjost uvek
osećaju kao uvredu, takva je istina, rekao je Reger, osećam sadašnjost
kao uvredu i kao provokaciju, u tome je moja nesreća. Ali, naravno, nije
baš sve tako, rekao je Reger, jer sam ipak uvek u stanju da vidim
sadašnjost takvu kakva jeste, i naravno ne uvek samo neugodnu koja
unesrećuje, znam to, baš kao što prošlost nije uvek takva, kad se na nju
misli, da usrećuje, i to znam. Velika nesreća je, uostalom, da nemam
lekara kome bih verovao, imao sam toliko lekara u životu, ali nijednom
od tih lekara, na kraju krajeva, nisam verovao, svi su me naposletku
razočarali, rekao je Reger. Osećam se do krajnosti ranjiv i imam utisak,
da ću svakog trena da se slomim. Kad kažem pogodiće me infarkt, onda
stvarno verujem da će me pogoditi infarkt, iako sam to već hiljadu puta
rekao, rekao je Reger, i meni samom to već ide na živce, svakog trena
kažem pogodiće me infarkt, a on me nije pogodio, rekao je Reger. I u
vašem prisustvu često sam govorio da mislim da će me pogoditi infarkt,
a on me ipak nije pogodio, ne govorim to tek iz navike, nego zato što
stvarno osećam da će me pogoditi infarkt. Što se tiče mog tela, ništa više
nije u redu s njim, rekao je Reger. Kad bih imao nekog dobrog lekara, ali
nemam nijednog dobrog lekara. U Zingerovoj ulici imao sam čak četiri
lekara opšte prakse i dva internista, ali svi ti lekari ništa ne vrede. Oči su
mi slabe, gotovo ništa više ne vidim, ali nemam nijednog dobro očnog
lekara. Ali, naravno, ne odlazim kod lekara zato što se bojim. Lekar bi
mogao da mi potvrdi ono što slutim, da sam smrtno bolestan. Godinama
sam smrtno bolestan, govorio sam uvek to svojoj ženi, rekao je Reger, i
kao izvesno sam prihvatao da ću najpre ja umreti, ne ona, eto onda ipak
ona, zbog svih onih strašnih okolnosti, ipak je umrla pre mene; celog
života sam se veoma bojao lekara. Dobar lekar je najbolje što možemo
da imamo, ali jedva da iko ima dobrog lekara, uvek imamo posla samo s
nesposobnima i šarlatanima, rekao je, jednom pomislimo da smo našli
dobrog lekara, onda je on ili suviše star ili suviše mlad ili razume nešto
od najnovijih stvari u medicini, a nema nikakvog iskustva, ili ima
iskustva, a ne razume ništa od najnovijih stvari u medicini, i tako je to,
rekao je Reger. Čoveku je preko potreban lekar za telo i lekar za dušu, a
nijednog ne nalazi, celog života traga za dobrim lekarom za telo i za
dobrim lekarom za dušu, a nijedan od njih ne postoji za njega, takva je
istina. Znate li šta su mi rekli lekari u bolnici Milosrdne braće kad sam ih
suočio sa činjenicom da su skrivili smrt moje žene i da je, dakle, imaju
na savesti?, kazali su kucnuo joj je čas, kazali su mi tu banalnu rečenicu,
i nije mi samo onaj koji je smandrljao operaciju na mojoj ženi, kazao tu
rečenicu, svi lekari iz bolnice Milosrdne braće govorili su mi tu banalnu
rečenicu, kucnuo joj je čas, kucnuo joj je čas, kucnuo joj je čas, uvek su
ponavljali, kao da im je ta rečenica bila standardna, tako je rekao Reger.
Kad imamo lekara u koga možemo da imamo poverenje i pod čijim se
nadzorom možemo osećati zaštićeni, rekao je Reger, imamo ono što je
najvažnije u starosti, ali nemamo takvog lekara. sad više i ne tragam za
takvim lekarom, jer mi je potpuno svejedno kad ću umreti, svaki mi je
trenutak dobar, ali kao i svi ljudi želim što je mogućno bržu i,
istovremeno, što je mogućno bezbolniju smrt. Moja žena je, uostalom,
patila samo par dana, rekao je Reger, par dana je patila i par dana bila u
komi, rekao je. Ljudi zahtevaju mrtvačko ruho, ali ja sam dao da je uviju
samo u čisto laneno platno, tako je rekao Reger. Čovek iz opštine, koji je
zadužen za pogrebe, izuzetno je obavio svoj posao. Dobro je kad sve što
je vezano za pogreb lično obavljamo, jer onda nemamo vremena da
sedimo kod kuće i čekamo, i tako budemo plen očajanja. Osam dana
sam trčao po pogrebnim ustanovama u Beču, od administracije do
administracije, pa sam još jednom upoznao državu u njenoj birokratskoj
brutalnosti, tako je rekao Reger. Administracije koje smo prisiljeni da
potražimo u slučaju pogreba, smeštene su daleko jedna od druge i
potrebna nam je najmanje cela nedelja da bismo mogli da obavimo sve
što je nužno za pogreb. Uvek sam i svuda govorio, hoću samo
najjednostavniji pogreb za svoju ženu, a oni to nisu razumevali, jer svi
drugi žele, koliko znam, uvek najskuplji. Koliko me je to samo snage
koštalo, naposletku sam ipak postigao najjednostavniji pogreb, rekao je
Reger. Jedino me je čovek iz opštine Vering razumeo, taj čovek je bio
jedini koji me je razumeo kad sam rekao jednostavan pogreb, da nisam
hteo nikakav jeftin, kako su svi ostali verovali, nego jednostavan, svi su
uvek verovali da hoću jeftin kad sam govorio jednostavan, samo me je
čovek iz opštine Vering odmah razumeo kad sam govorio jednostavan, i
naprosto jednostavan, i nisam mislio jeftin. Uvek iznova, da ne
poverujete kako doista ljudi mogu biti glupi, s kojima imate posla u
administracijama, rekao je Reger. Nisam čak ni verovao da ću doživeti
ovu zimu, još manje da ću je preživeti, dodao je. Činjenica je, meñutim,
da sam celu godinu živeo u potpunoj nezainteresovanosti, zanemarimo li
moje obaveze odlaska na koncerte i zanemarimo li moje kratke
majstorske priloge za Tajms, ništa me više nije zanimalo otkako mi je
žena umrla; istina je, niti za jednog jedinog čoveka, uključujući i vas,
rekao je Reger, mesecima se nisam interesovao čak ni za vas. Gotovo
ništa nisam čitao i nisam ni izlazio iz kuće, samo na koncerte, ali baš u
protekloj godini svi ti koncerti nisu bili vredni posete i, naravno, saglasno
tome su bili i moji majstorski prilozi za Tajms. Ponekad se pitam zašto
zapravo još izveštavam iz Beča za Tajms, dok se ovde, u ovom
bezglavom Beču, na području muzike upravo odigrava strahotno
propadanje, budući da se ovde, u Beču, ni u Koncerthausu, ni u
Muzičkom udruženju, ne daje ništa izvanredno, bečki koncerti su odavno
izgubili svoj jedinstveni karakter, isto što slušate ovde, mogli ste da
čujete već znatno ranije u Hamburgu ili u Cirihu ili u Dinkelsbilu, rekao je
Reger. Najveće zadovoljstvo mi je u pisanju, ali ono što pružaju bečki
koncerti uvek je manje vredno. Odavno već nisam više koncertni fanatik,
kakav sam nekad bio, rekao je, muzički fanatik, da, ali ne više koncertni
fanatik, i sve mi je napornije da odlazim u Muzičko udruženje ili u
Koncerthaus, nije mi više lako otići pešice do oba mesta, a taksi ne
uzimam, tramvaj ne prolazi Zingerovom ulicom. I publika u Koncerthausu
je u poslednje vreme, kao i publika u Muzičkom udruženju, postala
prilično obična i provincijalna, moram da kažem, tupava je i već niz
godina nije više upućena, što je za žaljenje. Vremena kad je pevač nad
pevačima, Džorž London, pevao u Don ðovaniju u Operi ili ćerka mesara
Lipa u Kraljici noći, nepovratno su minula, kao i vremena kad su
dirigovali šesnaestogodišnji Menjuhin u Koncerthausu i petnaestogodišnji
Karajan u Muzičkom udruženju. Slušamo još samo mediokritete,
bezvredne. Idoli, prvi, najidealniji i najkompetentniji ostarili su i postali
nekompetentni, rekao je Reger. Neobično je da ova današnja generacija
ne postavlja više visoke zahteve pred muziku, kakvi su još do pre
petnaest i dvadeset godina postavljani pred muziku. Stvar je u tome da
je slušanje muzike, zahvaljujući tehnici, pretvoreno u banalnu
svakodnevicu. Slušanje muzike nije više nešto izvanredno, svuda čujete
muziku, gde god da zastanete upravo ste prinuñeni da slušate muziku, u
svakoj robnoj kući, u svakoj lekarskoj ordinaciji, na svakoj ulici, danas
više ne možete ni da izbegnete muziku, hoćete da joj pobegnete, ali ne
možete da joj pobegnete, ovo doba ima totalnu muzičku pratnju, i to je
katastrofa, tako je rekao Reger. U naše doba totalna muzika je zaposela
svet, izmeñu Severnog pola i Južnog pola svuda ste prisiljeni da je
slušate, u gradu ili na selu, na moru ili u pustinji, tako je rekao Reger.
Ljudi su svakodnevno zagušeni muzikom već dotle da su davno izgubili
svaki osećaj za muziku. Takva strahotna situacija, naravno, deluje i na
koncerte koje danas slušamo, nema ničeg više izvanrednog, pošto je sva
muzika na celom svetu izvanredna, a tamo gde je sve izvanredno,
logično, ništa više nije izvanredno, pa onda je neposredno dirljivo, tako
je rekao Reger, kad se par virtuoza još upinje da bude izvanredno, a to
nisu više, budući da to više i ne mogu biti. Svet je skroz prožet totalnom
muzikom, rekao je Reger, u tome je nesreća, na svakom uličnom uglu
slušate izvanrednu i perfektnu muziku u ogromnim količinama, u toj meri
da biste zapravo davno morali da zapušite sve slušne kanale da ne biste
poludeli. Današnji ljudi pate, jer im ništa drugo ne preostaje, od bolesne
muzičke potrošnje, tako je rekao Reger, i ta muzička potrošnja je
pretvorena u industriju koja upravlja današnjim ljudima i ići će do tačke
dok ne uništi sve ljude; danas mnogo govorimo o otpadu i herniji koji
sve uništavaju, ali muzika uništava još i više nego otpad i hernija, muzika
je ta koja, konačno, totalno uništava sve i svakog, kažem vam. Muzička
industrija najpre uništava čovekove slušne kanale, a zatim, logično sledi,
samog čoveka, takva je istina, tako je rekao Reger. Vidim već čoveka
koga je totalno uništila muzička industrija, vidim te mase žrtava muzičke
industrije koje, na kraju krajeva, smradom svojih muzičkih leševa
preplavljuju kontinente, dragi moj Acbaheru, muzička industrija će
jednog dana imati čoveka na savesti, imaće naposletku, velika je
verovatnoća, celo čovečanstvo na savesti, ne samo hernija i otpad,
kažem vam to. Muzička industrija je ubica ljudi, muzička industrija je
masovni ubica čovečanstva koje, nastavi li tako muzička industrija kao
dosad, za nekoliko decenija već ostaće bez ijedne jedine šanse, dragi
moj Acbaheru, tako je rekao Reger uzbuñen. Čoveku sa osetljivim
sluhom uskoro neće biti mogućno ni da iziñe na ulicu; bilo da odete u
kafanu, ili da odete u gostionicu, ili da odete u robnu kuću, svuda ste
prinuñeni, hteli ili ne, da slušate muziku, bilo da putujete vozom ili letite
avionom, svuda vas sledi muzika. Ta muzika bez predaha je nešto
najbrutalnije što čovečanstvo u ovom trenutku podnosi i trpi, tako je
rekao Reger. Od rane zore do kasno u noć, čovečanstvo je zagušeno
Mocartom i Betovenom, Bahom i Hendlom, rekao je Reger, uñite kuda
god hoćete, ne možete izbeči tu torturu. Zapravo je čudo, rekao je
Reger, da tu neprekidnu muziku već ne čujemo i u Muzeju stare
umetnosti, samo bi to još nedostajalo. Kad sam sahranio svoju ženu,
nisam šest nedelja izlazio iz stana u Zingerovoj ulici, ni pomoćnicu nisam
nijednom pustio unutra, tako je rekao Reger. Odmah posle pogreba,
otišao je u obližnji hram i zapalio sveću, ne znajući upravo zašto, i
neobično je da je iz hrama istog trena ušao u crkvu Svetog Stefana, pa i
tamo zapalio sveću, ni tu opet ne znajući zašto. Pošto je u Stefanovoj
crkvi zapalio sveću, sišao je komad puta niz Volcajl, nošen mišlju da se
ubije. Ali, nisam imao tačnu predstavu kako da se ubijem i naposletku
sam misao da se ubijem mogao da isteram, barem nakratko, iz glave,
tako mi je rekao Reger. Mogao sam da biram ili da danima i možda
nedeljama lutam po gradu ili da se na niz nedelja zatvorim u stanu, tako
mi je rekao Reger, odlučio sam da se zatvorim na niz nedelja. Pošto je
sahranio svoju ženu, nije više viñao ni jednog jedinog čoveka, pa čak u
početku nije hteo više ni da se hrani, danima je jedino pio čistu vodu, jer
bez nje niko ne bi izdržao duže od tri, četiri dana, i otuda je istinski
veoma brzo oslabio, izjutra najednom jedva da je više imao snage da
ustane, i to je bio signal, tako mi je rekao Reger, i ponovo sam počeo da
jedem i ponovo sam počeo da se bavim Šopenhauerom, upravo smo se
Šopenhauerom ja i moja žena bavili kad se ona srušila iza mene i
slomila, kako je nazivaju, butnu kost, tako je rekao Reger zamišljeno.
Tokom tih šest nedelja zatvorenosti vodio sam tek par telefonskih
razgovora sa svojim opunomoćenikom u poslovima i čitao Šopenhauera, i
to me je verovatno spasio, tako je rekao Reger, mada nisam siguran da li
je dobro da sam se spasao, može biti, tako je rekao Reger, da bi bolje
bilo da se nisam spasao, da sam se ubio. Meñutim, sama činjenica da je
bilo potrebno toliko trčanja u vezi s pogrebom nije mi ostavljala nimalo
vremena da se ubijem. Ako se odmah ne ubijemo, nećemo se više ni
ubiti, i to je užasno, rekao je. Žudimo da budemo mrtvi baš kao i biće
koje najviše volimo, ali se ipak ne ubijamo, pomišljamo na to, ali to ipak
ne činimo, rekao je Reger.
Najneobičnije je da tokom tih šest nedelja nisam podnosio nikakvu
muziku, niti jedan jedini put nisam seo za klavir, jednom sam, zanet
mislima, pokušao s komadom iz Dobro temperovanog klavira, ali sam se
istog trenutka okanuo pokušaja, nije muzika bila koja me je spasla
tokom tih šest nedelja, bio je to Šopenhauer, neprestano pročitavanih
par Šopenhauerovih redaka, tako je rekao Reger. Nije to bio ni Niče,
samo Šopenhauer. Legao bih u postelju i pročitao par Šopenhauerovih
redaka i razmišljao o njima, i ponovo pročitao par Šopenhauerovih
rečenica i razmišljao o njima, tako je rekao Reger. Posle četiri dana, kad
samo pio vodu i čitao Šopenhauera, prvi put sam pojeo komad hleba,
koji je bio tako tvrd da sam morao da ga odsečem satarom za meso. Seo
sam na tabure kod prozora koji gleda na Zingerovu ulicu, na ono grozno
Losovo sedište, i gledao dole na Zingerovu ulicu. Zamislite, kraj maja, a
bila je snežna oluja, rekao je. Okomio sam se na ljude. Posmatrao sam
ih, iz stana, dole na Zingerovoj ulici kako žure na sve strane, natovareni
odećom i namirnicama i bilo mi je muka od njih. Pomislio sam neću više
da se vraćam tim ljudima, ne tim ljudima, a drugih i nema, tako je rekao
Reger. Gledajući dole na Zingerovu ulicu, postao sam svestan da, osim
tih dole na Zingerovoj ulici, koji jure na sve strane, drugih i nema.
Gledao sam dole na Zingerovu ulicu i mrzeo ljude i mislio da neću više da
se vraćam tim ljudima, tako je rekao Reger. Neću više da se vraćam u tu
prostotu i duševnu ništavnost, rekao sam sebi, tako je rekao Reger.
Pootvarao sam fioke u mnogim komodama i razgledao po njima i
neprestano vadio fotografije i spise i prepisku svoje žene i redao ih jedno
pored drugo na stolu i stalno ih sve gledao, dragi moj Acbaheru, i da
budem iskren moram reći da sam pri tome plakao. Odjednom sam
plakao bez sustezanja, decenijama ranije nisam plakao, odjednom sam
plakao bez ikakvog sustezanja, tako je rekao Reger. Sedeo sam tamo i
plakao bez sustezanja i plakao i plakao i plakao i plakao, tako je rekao
Reger. Decenijama nisam plakao, još od detinjstva, i odjednom sam
proplakao bez ikakvog sustezanja, rekao mi je Reger u Ambasadoru.
Nemam, uostalom, šta da krijem niti da prećutkujem, rekao je, sa svojih
osamdeset i dve godine nemam šta ni najmanje da krijem i prećutkujem,
rekao je Reger, pa tako ni da prećutim da sam odjednom proplakao i
neprestano plakao, danima sam plakao, tako je rekao Reger. Sedeo sam
tamo i gledao pisma koja mi je žena pisala tokom proteklog vremena i
čitao beleškice koje je zapisivala tokom proteklog vremena i plakao.
Tokom decenija se, prirodno, navikavamo na neku osobu i decenijama je
volimo i volimo je, naposletku, više nego sve druge i vezujemo se za nju,
a kad je izgubimo, stvarno je tako kao da smo sve izgubili. Uvek sam
verovao da je muzika ono što mi sve znači, pokatkad da je to filozofija,
pa velika i najveća i vrhunska književnost, uopšte da je to umetnost, ali
sve to, sva umetnost, nije ništa u poredenju s jednim i jedinim voljenim
bićem. Šta smo sve tom jedinom voljenom biću učinili, rekao je Reger,
koliko hiljada i stotina hiljada bolova naneli tom biću koje smo voleli više
nego ikog, kako smo mučili to biće, a ipak ga voleli kao nijedno drugo,
rekao je Reger. Kad umre to biće koje smo voleli kao nijedno drugo na
svetu, ostavlja nas sa užasnom rñavom savešću, rekao je Reger, sa
okrutnom rñavom savešću, s kojom moramo da živimo posle njegove
smrti i koja će nas ugušiti jednog dana, rekao je Reger. Sve knjige i
rasprave koje sam sakupio za života i koje sam doneo u stan u
Zingerovoj ulici, napunivši njima sve police, naposletku mi nisu ništa
koristile, žena me je ostavila samog, a sve te knjige i rasprave su bile
smešne. Verujemo onda da možemo da se zakačimo za Šekspira ili
Kanta, ali to je iluzija, Šekspir i Kant i svi ostali koje smo tokom života
uzdizali meñu one koje nazivamo velikani, napuštaju nas baš u trenutku
kad su nam neophodni, tako je rekao Reger, nisu nikakvo rešenje za nas
i nisu nam nikakva uteha, odjednom su nam jedino mučni i tuñi, sve što
su ti takozvani velikani i ljudi od značaja mislili, pa onda još i pisali,
ostavlja nas hladnim, tako je rekao Reger. Uvek verujemo da se na te
takozvane značajne i velike, u nekom odlučnom trenutku, u odlučnom
trenutku u životu, možemo osloniti, ali to je zabluda, jer baš u odlučnom
trenutku u životu, svi ti značajni i veliki i, kao što se kaže, besmrtni,
napuštaju nas i ostajemo sami, u takvom odlučnom trenutku u životu ne
pružaju nam ništa osim činjenice da smo sami čak i meñu njima, upućeni
na sebe u najužasnijem smislu koji tome možemo pripisati, tako je rekao
Reger. Jedino mi je Šopenhauer pomogao, zato što sam ga naprosto
zloupotrebio u cilju opstanka, tako mi je rekao Reger u Ambasadoru. Kad
su mi se, pre ostalih, recimo Gete, Šekspir, Kant, smučili, u svom
beznañu sam se jednostavno bacio na Šopenhauera, i sa Šopenhauerom
seo na tabure okrenut prema Zingerovoj ulici, da bih mogao da nastavim
da živim, jer sam odjednom poželeo da nastavim da živim, a ne da
umrem, ne da sledim svoju ženu u smrt, nego da ostanem ovde, da
ostanem na svetu, razumete li, Acbaheru, tako je rekao Reger u
Ambasadoru. Ali, naravno, nisam imao sa Šopenhauerom samo zato
sreću da preživim jer sam ga zloupotrebio za svoj cilj i, u stvari,
falsifikovao na najgadniji način, tako je rekao Reger, pretvarajući ga
naprosto u medikament opstanka, što on u zbilji nije, kao ni ostali, već
spomenuti. Celog života smo se oslanjali na duhovne velikane i na
takozvane stare majstore, tako je rekao Reger, a onda smo se smrtno
razočarali u njih, budući da oni nisu ispunili svoju svrhu u odlučnom
trenutku. Duhovne velikane i stare majstore skupljamo poput blaga, i
verujemo da potom možemo da ih iskoristimo za naš cilj u odlučnom
trenutku opstanka, što ne znači ništa drugo nego da ih zloupotrebimo za
naš cilj, a to se pokazuje kao smrtna zabluda. Punimo svoj duhovni
trezor duhovnim velikanima i starim majstorima i obraćamo im se u
odlučnom trenutku u životu; meñutim, kad otvorimo taj duhovni trezor,
on je prazan, takva je istina, stojimo pred praznim duhovnim trezorom i
utvrñujemo da smo sami i potpuno bez sredstava, tako je rekao Reger.
Tokom života, čovek rizniči na svim poljima, a na koncu je njegova
riznica ipak prazna, tako je rekao Reger, i isto je u pogledu njegovih
duhovnih sposobnosti. Kakve sam samo neizmerne duhovne sposobnosti
narizničio, tako je rekao Reger u Ambasadoru, a na koncu ipak stoji
potpuno prazan. Tek putem gadnog trika uspelo mi je da Šopenhauera
zloupotrebim za svoju svrhu, naime u cilju svog opstanka, tako je rekao
Reger. Odjednom znate šta je to, praznina, kad se nalazite usred hiljada
i hiljada knjiga i rasprava, koje su vas potpuno napustile, koje najednom
nisu ništa za vas osim te užasne praznine, tako je rekao Reger. Kad ste
izgubili najbliskiju osobu, sve vam je prazno, zavirujete kud god hoćete,
sve je prazno, i osvrćete se i osvrćete i vidite sve je doista prazno, i to
doveka, tako je rekao Reger. I spoznajete da nisu ti duhovni velikani i
stari majstori oni koji su vas decenijama održavali u životu, nego da to
dugujete jednoj jedinoj osobi koju ste voleli kao nikog drugog. A u tom
saznanju i s tim saznanjem sami ste i ništa vam i niko ne pomaže, tako
je rekao Reger, i očajavate sve dublje iz dana u dan i oburvavate se iz
nedelje u nedelju u sve očajnije očajanje, tako je rekao Reger, ali
odjednom izbavljate se iz očajanja. Ustajete i izlazite iz tog samrtnog
očajanja, još imate snage da izidete iz tog najdubljeg očajanja, tako je
rekao Reger, odjednom sam ustao s taburea okrenutog prema
Zingerovoj ulici i izišao iz očajanja i sišao na Zingerovu ulicu, tako je
rekao Reger, i zašao par stotina metara u gradski centar; ustao sam s
taburea okrenutog prema Zingerovoj ulici, izišao iz stana i zašao u
gradski centar, s mišlju da sad još jednom jedini put pokušam da
nastavim da živim, tako je rekao Reger. Izišao sam iz stana u Zingerovoj
ulici i pomislio da pokušam još jedan jedini put da nastavim sa životom i
s tom mišlju stupio sam u okružje gradskog centra, tako je rekao Reger.
I taj pokušaj da preživim ispao je srećno, verovatno sam s taburea
okrenutog prema Zingerovoj ulici ustao u odlučnom i, verovatno, u
poslednjem trenutku i sišao na Zingerovu ulicu i krenuo u gradski centar,
tako je rekao Reger. Naravno, kad sam se onda opet vratio kući, u svoj
stan, trpeo sam udarac za udarcem, možete misliti da s tim jedinim
pokušajem da nastavim sa životom nije sve bilo učinjeno, morao sam
onda da učinim još stotine takvih pokuašaja da nastavim da živim, ali
neprestano sam ih ponavljao i neprestano sam iznova ustajao s taburea
okrenutog prema Zingerovoj ulici i izlazio na ulicu i stvarno se opet
nalazio medu ljudima, da, baš ljudima, i naposletku se spasao, tako je
rekao Reger. Naravno, pitam se da li je bilo dobro, a ne ipak greška to
što sam se spasao, ali nije reč o tome, tako je rekao Reger. Hteli bismo
trenutačno da sledimo u smrt, a potom ipak ne bismo hteli, tako je rekao
Reger, u takvoj torturi očajanja živim, morate znati, evo sad već godinu
dana. Mrzimo ljude, a ipak hoćemo da živimo meñu njima, jer samo s
ljudima i meñu njima imamo šansu da nastavimo da živimo, a da ne
poludimo. Ne možemo dugo da podnosimo usamljenost, tako je rekao
Reger, verujemo da možemo da budemo sami, verujemo da možemo da
smo napušteni, ubedujemo sebe da smo kadri da sami nastavimo, tako
je rekao Reger, ali to je utvara. Verujemo da smo kadri da se iz tog
izvučemo bez ljudi, štaviše verujemo da iz tog možemo da se izvučemo
apsolutno bez ikog i uobražavamo da imamo šansu samo kad smo sami,
ali to je utvara. Bez ljudi nemamo ni najmanju šansu da preživimo, rekao
je Reger, možemo da se družimo s koliko god hoćete duhovnih velikana i
s koliko god hoćete starih majstora, oni ne zamenjuju ni jednog jedinog
čoveka, tako je rekao Reger, na kraju nas ti takozvani duhovni velikani i
ti takozvani stari majstori pre svih ostavljaju same i uviñamo da smo još i
na najgadniji način ismejani od strane tih duhovnih velikana i starih
majstora i ustanovljavamo da smo sa svim tim duhovnim velikanima i
svim tim starim majstorima oduvek živeli u situaciji ismejanosti. U stanu
u Zingerovoj ulici, najpre je, kao što je rečeno, uzimao samo hleb i vodu,
potom je, osmog ili devetog dana, uzeo malo mesa, koje je sam
izdinstao u kuhinji, pripremio je i mekih šljiva koje je pojeo s valjuškama
skuvanim u vodi, pri čemu mu je svaki put bilo muka. Osmog ili devetog
dana ipak je pozvao pomoćnicu i poslao je po jelo u hotel Rojal preko
puta stana. Sedeo sam kao pas i jeo, tako je rekao Reger. Sklopio je
povoljan sporazum s hotelom Rojal, od kraja maja svakodnevno su mi,
putem pomoćnice, koju smo uvek zvali Stela, iako joj je ime bilo Roza!,
tako je rekao Reger, isporučivali čorbu i glavno jelo u aluminijumskom
posuñu, naročito kupljenom za tu svrhu. Plaćao sam dve porcije, tako mi
je rekao Reger u Ambasadoru, pola porcije bih pojeo, a pomoćnica bi
pojela jednu i po, tako je rekao Reger. Hranu iz Rojala jeo sam sa
izvesnom odvratnošću, tako je rekao Reger, ali jeo sam je pošto mi ništa
drugo nije preostajalo, jeo sam je pošto sam morao da jedem, tako je
rekao Reger, ali bilo mi je muka da jedem već na sam pogled na
pomoćnicu koja je, naravno, sedela naspram mene dok je jela, nikad
nisam mogao da podnesem pomoćnicu, uostalom uvek je bila pomoćnica
moje žene, ja nikad nisam angažovao tu osobu, tako je rekao Reger, tu
glupu, lažljivu osobu, tako je rekao Reger, koja je stvarno sedela
naspram mene i jela jednu i po porciju iz Rojala, dok sam ja jeo samo
pola porcije. Unajmljujemo pomoćnice, jer bismo se inače ugušili u
sopstvenoj prljavštini, rekao je Reger u Ambasadoru, ali one su bez
izuzetka uvek odvratne. Osuñeni smo na pomoćnice, i to je to, tako je
rekao Reger. Iz Rojala je uvek donosila jelo koje je ona želela da jede,
koje je izabrala za sebe, nikad jelo koje bi meni godilo. Volela je da jede
svinjsko meso, i donosila je stoga uvek svinjsko meso, ali ja jedem, ako
me pitate, samo goveñe meso, tako je rekao Reger. Uvek sam bio
govedožder, kućne pomoćnice su, bez izuzetka, svinjožderke. Posle smrti
moje žene, i to odmah već posle pogreba, tako je rekao Reger,
pomoćnica mi je dala na znanje da joj je moja žena zaveštala to i to,
iako znam da moja žena uopšte ništa nije zaveštala, jer moja žena nije
nikad pomišljala da mora da umre i ni s kim nije govorila o tome šta će
zaveštavati ili prenositi, čak ni sa mnom, pa otuda još manje s
pomoćnicom. Pa ipak, pomoćnica mi je došla odmah posle pogreba i
rekla da joj je moja žena ostavila ovo i ono, haljine, cipele, prekrivače,
tekstil i tako dalje. Pomoćnice se, u stvari, ne boje nikakve sitničavosti,
rekao je Reger u Ambasadoru. Ne osećaju nikakav stid u svojim
zahtevima. Pomoćnice su uvek i svuda hvaljene, mada ljudi tačno znaju
da današnje pomoćnice ne zaslužuju pohvalu, današnje kućne
pomoćnice su odvratne u svojim zahtevima i apsolutno nespretne u
svom poslu, ali ljudi se pretvaraju da kućne pomoćnice zaslužuju
pohvalu, jer su osuñeni na njih, rekao je Reger u Ambasadoru. Nikad
moja žena ni trenutak nije pomislila da nešto zavešta pomoćnici, ni dva
dana pre smrti moja žena nije slutila da će umreti, pa kako bi onda
mogla da nešto zaveštava pomoćnici?, tako je rekao Reger. Ona laže,
pomislio sam, kad mi je pomoćnica dala na znanje da joj je moja žena
obećala različite stvari, prisutni na pogrebu se još nisu ni razišli s groblja,
a pomoćnica se već ustobočila preda mnom i rekla da joj je moja žena
obećala ovo i ono.
Neprestano uzimamo ljude u zaštitu, jer ne možemo da verujemo da oni
mogu biti tako ogavni, dok neprestano utvrñujemo u stvarnosti da su
ogavni, čak onoliko koliko mi nismo ni smatrali da je mogućno.
Pomoćnica je više puta, dok sam još stajao nad otvorenom rakom,
ponovila reč tiganj, tako je rekao Reger, zamislite, ponavljala je reč
tiganj dok sam još stajao nad otvorenom rakom. Nedeljama mi je
pomoćnica sipala u uši, besramno lažući, da joj je moja žena mnogo šta
obećala. Ali ja sam, kako se kaže, sedeo na ušima. Tek tri meseca posle
smrti moje žene, rekao sam kućnoj pomoćnici da može da izabere
ponešto za sebe od odeće koju sam namenio sinovici svoje žene, i da bi
trebalo da uzme od kuhinjskog suda ono što joj izgleda da bi joj bilo
korisno. Šta mislite kako je pomoćnica na to postupila, tako je rekao
Reger, ta osoba je zahvatala puna naručja odeće i trpala u velike
džakove od sto kila koje je unapred pripremila i trpala je i trpala puna
naručja odeće moje žene sve dok u tim džakovima više nije bilo mesta.
Bio sam preneražen, Posmatrajući taj prizor. Kao mahnita jurila je kućna
pomoćnica kroz stan i grabila sve što je mogla da zgrabi. Konačno je
napunila pet džakova od sto kila i u tri velika kofera nagurala je sve što
nije mogla da strpa u džakove. Na kraju se i njena ćerka pojavila da bi
zajedno s njom snela džakove i kofere na Zingerovu ulicu, gde je ćerka
dovezla iznajmljeni kamionet. Pošto su džakove i kofere spustile na
Zingerovu ulicu, kućna pomoćnica je na tlu sabrala i gomilu kuhinjskog
posuda, a da me nije uopšte ni pitala da li mi je pravo da ona uzme još i
to posude. Rekla je da mi je ipak ostavila ovaj ili onaj sud dok je sude na
tlu povezivala kanapom kroz uške da bi ih tako lakše mogla sneti na
Zingerovu ulicu. Stajao sam preneražen i posmatrao pomoćnicu i njenu
ćerku koje su, kao opsednute, iznosile posude iz stana. Moja žena,
uostalom, nikad nije videla ćerku kućne pomoćnice, tako je rekao Reger,
da ju je videla makar jedared za sve te godine otkad je pomoćnica radila
kod nas, užasnula bi se pogledavši je, tako je rekao Reger. Što više
polažemo u ljude, kako se kaže, i bolji smo prema njima, utoliko nam oni
groznije vraćaju, rekao je Reger u Ambasadoru. Ovaj dogañaj s kućnom
pomoćnicom i njenom ćerkom istinski me je naučio, još jednom, koliko
čovek može da bude bezdano odvratan, tako je rekao Reger. Donje
klase, kako ih nazivaju, a to je istina, podjednako su ogavne i podle,
podjednako dvolične kao gornje. Jedno od najodvratnijih obeležja ovog
vremena jeste da neprekidno tvrdimo da su takozvani jednostavni i
takozvani potlačeni ljudi dobri, a ostali loši, to je jedna od najgnusnijih
obmana za koje znam, tako je rekao Reger. Ljudi su, svi skupa, bez
razlike, podjednako podli i ogavni i lažljivi, tako je rekao Reger. Kućna
pomoćnica, kako je nazivamo, nije ništa bolja od onih koje nazivamo
gazdama, uostalom danas stvari stoje upravo obrnuto, kao što je i sve
danas obrnuto, rekao je Reger, kućne pomoćnice su danas gazde, a ne
obrnuto. Danas su takozvani nemoćni, u stvari, moćnici, a ne obrnuto,
rekao je Reger u Ambasadoru. Dok je gledao na Čoveka sa sedom
bradom, čuo sam ono što mi je govorio u Ambasadoru, da je danas sve
obrnuto, ponavljao je danas je sve obrnuto. Još sam bio nad otvorenom
rakom, a kućna pomoćnica me je ubedivala i tvrdila je da joj je moja
žena zaveštala zeleni zimski kaput kojeg je svojevremeno kupila u
Badgaštajnu. Ni manje ni više nego baš taj lep i skup kaput je moja žena
zaveštala kućnoj pomoćnici, rekao je Reger ozlojeñeno. Te osobe koriste
svaku priliku i ničega se ne plaše, onako glupi kakvi su, ti ljudi okreću
sve, čak i ono najodvratnije, u svoju korist. A mi neprestano padamo na
njih, jer su nam oni po prirodi nadmoćni u svakodnevnim ogavnostima,
tako je rekao Reger. Oponašati narod podjednako je odvratno, rekao je
Reger, kao i ulagivati se narodu, što je, recimo, karakteristično za
političare. Imamo li idealističku predstavu, ipak se veoma brzo pokazuje
da je ta predstava apsurdna, tako je rekao Reger, i rekao je, moramo da
ostarimo, nema ničeg odvratnijeg od pripisivanja prednosti mladosti,
oduvek mi je duboko odvratno kad neki starac govori o prednostima
mladosti, dragi moj Acbaheru, i rekao je, današnji čovek je bez odbrane,
bez zaštite, danas imamo čoveka totalno bez odbrane i totalno bez
zaštite, još do pre deceniju imali smo ljude koji su se, koliko god to bilo
malo, ipak osećali zaštićeni, ali danas su predani totalnom odsustvu
zaštite, rekao je Reger u Ambasadoru. Ne mogu više da se skrivaju,
nema više skrovišta, i to je ono strašno, tako je rekao Reger, sve je
totalno prozirno i otuda je totalno lišeno zaštite; to znači da danas nema
više nikakve mogućnosti za bekstvo, ljudi su svuda, svejedno gde su,
ganjani i lovljeni, i beže i spasavaju se i više ne nalaze neku rupu u koju
bi mogli da se zavuku, osim da pobegnu u smrt, tako stoje stvari, tako je
rekao Reger, to je onespokojavajuće, jer svet nije više spokojno utočište,
nego je samo onespokojavajuć. Morate da se prilagodite takvom
onespokojavajućem svetu, Acbaheru, hteli ili ne hteli, od glave do pete
ste predani ovom onespokojavajućem svetu, a ako vas ubeñuju da nije
tako, onda vas ubeduju u laž, tu laž vam danas neprekidno ulivaju u uši,
u čemu su se izveštili prvenstveno političari i politički brbljivci, tako je
rekao Reger. Svet je jedna jedina onespokojavajuća pojava, gde niko
više od ljudi ne nalazi zaštite, apsolutno niko, tako je rekao Reger u
Ambasadoru. U ovom trenutku Reger je pogledao na Čoveka sa sedom
bradom i rekao, uostalom, smrt moje žene nije samo moja najveća
nesreća, ona me je i oslobodila. Osloboñen sam sa smrću svoje žene,
rekao je, a kad kažem osloboñen mislim sasvim slobodan, u celosti
slobodan, potpuno slobodan, ako znate ili barem slutite šta to znači. Ne
čekam više na smrt, doći će sama, čak i da ne mislim na nju, doći će,
potpuno mi je svejedno kad. Smrt voljenog bića je zapravo čudovišno
oslobañanje čitavog našeg sistema, dodao je Reger. Izvesno vreme već
živim s tim osećanjem da sam sad potpuno slobodan. Sad svemu mogu
da dopustim da mi priñe, doista svemu, a da ne moram da se od toga
branim, više se ne branim, i to je to, tako je rekao Reger sada. Gledajući
na Čoveka sa sedom bradom, rekao je, stvarno sam uvek voleo Čoveka
sa sedom bradom, Tintoreta nikad nisam voleo, ali svakako Tintoretovog
Čoveka sa sedom bradom. Više od trideset godina posmatram sliku, i još
mogu da je gledam, nijednu drugu sliku ne ih mogao da gledam više od
trideset godina. Gledamo li ih bez skrupula, stari majstori brzo zamaraju,
i ako ih podvrgnemo pomnijem razmatranju, uvek razočaravaju, naročito
ako ih najbezobzirnije uzmemo za predmet našeg kritičkog razbora. U
stvari, nijedan od tih takozvanih starih majstora ne odoleva istinskom
kritičkom razmatranju, tako je onda rekao Reger. Leonardo, Mikelandelo,
Ticijan, sve to se, zapravo, neverovatno brzo rastače pred našim očima i
naposletku se ipak ispostavlja, čak i ako je to genijalna i uboga umetnost
da se preživi, samo kao ubogi pokušaj da se preživi. Goja je u tom
pogledu već tvrdokorniji komad, rekao je Reger, ali i Goja nam ne koristi
i najzad nam ne znači ništa. Sve što je ovde, u Muzeju stare umetnosti,
koji čak nema nijednog Goju, dodao je Reger, naposletku nam, naime u
odlučnoj tački našeg života, ne znači ništa. Pre ili kasnije, na svim ovim
slikama ipak ustanovljavamo, kad ih dublje izučavamo, neku
nespretnost, da, u stvari, ustanovljavamo čak i na najvećim i najvažnijim
tvorevinama, ako smo nepopustljivi, neki nedostatak, izvesnu
otežavajuću grešku koja nam sve te slike postupno ogaduje, verovatno
zato što smo suviše visoko postavili svoj zahtev, tako je rekao Reger.
Umetnost u celini, uostalom, nije ništa drugo nego umetnost opstanka,
ne smemo da to zanemarimo, sve u svemu uzevši ona je ipak
neprestano obnavljani pokušaj, koji dira i u razum, da se okonča sa
ovakvim svetom i njegovim odvratnostima, što je, kao što znamo, opet
mogućno pre svega upotrebom laži i pretvornosti, obmane i iluzije, tako
je rekao Reger. Ove slike su pune laži i pretvornosti, i pune obmane i
iluzije, i zanemarimo li njihovu često genijalnu umetničku veštinu, nema
ničeg drugog u njima. Sve ove slike su, osim toga, izraz čovekove
apsolutne bespomoćnosti da okonča sa sobom i onim što ga okružuje
tokom života. A ta nemoć koju one sve izražavaju, s jedne strane je
ponižavajuća za duh, s druge strane, podjednako, potresna za duh i do
smrti dirljiva, tako je rekao Reger. Čovek sa sedom bradom više od
trideset godina odolevao je mom razumu i mom osećanju, tako je rekao
Reger, stoga je za mene on najdragoceniji od svega što je ovde izloženo,
u Muzeju stare umetnosti. Kao da sam toga bio svestan još pre više od
trideset godina, kad sam prvi put seo na ovu klupu, upravo naspram
Čoveka sa sedom bradom. Svi ovi takozvani stari majstori zapravo su
promašaj, svi su, bez izuzetka, osuñeni na promašaj, u svakoj potankosti
njihovih radova posmatrač može da ustanovi taj promašaj, u svakom
potezu kičice, tako je rekao Reger, u najsitnijem i još sitnijem detalju.
Čak i da zanemarimo da su svi ti takozvani stari majstori ipak samo po
detalj naslikali genijalno na svojim slikama, ni jedan jedini od njih nije
naslikao stoprocentno genijalnu sliku, to nijednom od tih takozvanih
starih majstora nije nikad pošlo za rukom; ili promašuju na podbratku, ili
na kolenu, ili na očnim kapcima, tako je rekao Reger. Većina promašuje
na rukama, nema u Muzeju stare umetnosti ni jedne jedine slike na kojoj
bi mogla da se vidi neka genijalno ili barem samo izvanredno naslikana
ruka, stalno nailazimo na ruke na kojima se tragikomično omašilo, tako
je rekao Reger, pogledajte ovde, na svim portretima, čak i najčuvenijim.
Čak ni da naslikaju samo izvanredan podbratak ili doista uspelo koleno,
nije polazilo za rukom niti jednom od tih takozvanih starih majstora. El
Greko nikad nije umeo ni jednu jedinu ruku da naslika, El Grekove ruke
izgledaju uvek kao prljave i vlažne sudopere, dodao je Reger, ali El
Greka nema čak ni jednog u Muzeju stare umetnosti. A Goja, koji takoñe,
uostalom, nije zastupljen u Muzeju stare umetnosti, pazio se toga da
makar jednu ruku naslika jasno, što se tiče ruku kod Goje, sam Goja nije
odmakao dalje od diletantizma, i to strašni, ogromni Goja, koga stavljam
iznad svih slikara koji su ikad slikali, tako je rekao Reger. A onda, upravo
je deprimirajuće, ovde, u ovom Muzeju stare umetnosti, neprestano
videti samo umetnost koju valja označiti kao državnu umetnost, kao
habsburškokatoličku državnu umetnost koja je neprijateljska prema
duhu. Decenijama je uvek isto, idem u Muzej stare umetnosti i mislim,
Muzej stare umetnosti nema nijednog Goju! Činjenica da nema nijednog
El Greka, što se mene tiče i mog shvatanja umetnosti, nije neka nesreća,
ali da Muzej stare umetnosti nema Goju, stvarno je nesreća, tako je
rekao Reger. Ako sudimo po svetskom merilu, tako je rekao Reger,
moramo da kažemo da Muzej stare umetnosti ne odgovara svom ugledu,
nije čak ni prvorazredni muzej, jer ne poseduje velikog, nenadmašnog
Goju. Tome dodajem da Muzej stare umetnosti totalno odgovara
umetničkom ukusu habsburgovaca, koji su, barem što se tiče slikarstva,
imali odvratan, potpuno neduhovan katolički ukus u umetnosti.
Uostalom, katolički habsburgovci nisu ni marili za slikarstvo više nego za
književnost, budući da su im slikarstvo i književnost uvek izgledali kao
opasne umetnosti, za razliku od muzike, koja im nikad nije mogla
nauditi, i to baš zato što je bila tako lišena duha, pa je ona mogla da se
punokrvno razvija, kako sam jednom pročitao u nekoj takozvanoj knjizi o
umetnosti. Habsburgovska pretvornost, habsburgovska slaboumnost,
habsburgovska verska perverznost, sve to visi na ovim zidovima, i takva
je istina, tako je rekao Reger. A na svim tim slikama, čak i na pejzažima,
prisutna je ta perverzna katolička verska infantilnost. Sušta prostačka
crkvena pretvornost na slikama koje odgovaraju najvišim, čak vrhunskim
likovnim zahtevima, pa to je odvratno. Sve što je izloženo u Muzeju stare
umetnosti sadrži katolički aureol, iz toga ne izuzimam ni ðota, tako je
rekao Reger. Odvratni su ti Venecijanci koji su se svakom rukom koju su
naslikali grčevito hvatali za prealpsko katoličko nebo, dodao je. U Muzeju
stare umetnosti ne možete videti ni jedno jedino naslikano prirodno lice,
stalno samo katoličke face. Posmatrajte duže vreme ovde, recimo, neku
dobro naslikanu glavu, naposletku će ona ispasti katolička, tako je rekao
Reger. Čak i trava na ovim slikama niče kao katolička, čak i čorba u
holandskim supenicima nije druga nego katolička čorba, dodao je Reger.
To je bestidni naslikani katolicizam, ništa drugo, tako je rekao Reger.
Proteklih trideset i šest godina sam dolazio u Muzej stare umetnosti
jedino zato što je ovde tokom cele godine idealna temperatura od
osamnaest Celzijusovih stepeni, koja nije najbolja samo za platno ovih
slika nego i za moju kožu i, još više, za moju preosetljivu glavu, tako je
rekao Reger. Brižljivo razmatranje umetnosti, samoubilačka metoda, sa
starenjem iziskuje izvesno majstorstvo, dodao je Reger. U Muzeju stare
umetnosti ne postoji stečeno pravo, rekao je, mržnja prema umetnosti, u
osnovi je neizlečivo ludilo za umetnošću. Nesumnjivo, dragi moj
Acbaheru, već smo gotovo na vrhuncu naše haotične i kičerske epohe,
rekao je i: cela ova Austrija, uostalom, nije ništa drugo nego Muzej stare
umetnosti, katoličko-nacionalsocijalistički, užasni. Obmanjivanje u ime
demokratije, rekao je. Haotično ñubrište je ova današnja Austrija, ta
smešna državica, koja se preznojava od samoprecenjivanja i koja je sad,
četrdeset godina posle takozvanog Drugog svetskog rata, kao totalno
amputirana dospela do svoje apsolutno najniže tačke; ta smešna
državica u kojoj je misao izumrla i u kojoj, već pola stoleća, vladaju samo
podla državnopolitička stupidnost i državnobigotna glupost, tako je rekao
Reger. Svet konfuzan, brutalan, rekao je. Suviše star da bi nestao, rekao
je, suviše sam star da bih otišao, Acbaheru, osamdeset i dve, shvatate li!
Stalno sam bio sam! Sad sam konačno u klopci, Acbaheru. Kuda god
danas pogledali po ovoj zemlji, gledamo u neku posprdnu nužničku
jamu, rekao je Reger. Masovno ludilo, katastrofalno, rekao je. Svi su više
ili manje depresivni, znate li, a s Mañarskom, uostalom, imamo najviši
stepen samoubistava u čitavoj Evropi. Često sam pomišljao da odem u
Švajcarsku, ali Švajcarska bi za mene bila još gora. Ne možete zamisliti
koliko volim našu zemlju, rekao je Reger, ali najdublje mrzim ovu
savremenu državu; sa ovom državom neću ubuduće ništa više da imam,
sa svakim danom sve je gnusnija. Svi ljudi koji danas deluju i vladaju u
ovoj državi imaju isključivo grozna, primitivna lica, lišena duha, u ovoj
bankrotiranoj zemlji vidite još samo gigantsko smetlište užasnog
fiziognomskog otpada, rekao je. Mislimo, ne govoreći sve, i verujemo da
smo kompetentni, a ipak nismo, to je komedija, a kad pitamo kako valja
nastaviti, to je tragedija, dragi moj Acbaheru. Pojavio se Irzigler i doneo
Tajms, za koji ga je Reger zamolio, trebalo je, uostalom, samo da iziñe iz
Muzeja stare umetnosti, prede ulicu i tamo je bio kiosk s novinama.
Reger je uzeo Tajms, ustao i izišao iz sale Bordone, i to, kako mi je
izgledalo, žustrijim korakom nego inače, sišao je velikim centralnim
stepeništem i izišao na ulicu, ja sam ga pratio. Zastao je kod vulgarnog
spomenika Mariji Tereziji i rekao da sam ja verovatno ipak začuñen nad
činjenicom da mi dosad još nije rekao pravi razlog zašto je ponovo već
danas želeo da se sretne sa mnom u Muzeju stare umetnosti. Nisam
mogao da verujem svojim ušima kad je rekao da je kupio dve ulaznice,
odlična mesta u parteru, za Razbijeni krčag u Burgteatru i pravi razlog
zašto me je zamolio da danas opet doñem u Muzej stare umetnosti jeste
da mi predloži da s. njim pogledam Razbijeni krčag u Burgteatru. Znate
li, decenijama nisam bio u Burgteatru i ništa više toliko ne mrzim koliko
Burgteatar, stvarno ništa više koliko dramsku umetnost uopšte, rekao je,
ali juče sam pomislio da odem sutra u Burgteatar i pogledam Razbijeni
krčag. Dragi moj Acbaheru, tako je rekao Reger, ne znam kako mi je
pala ideja da idem danas, i to s vama i ni s kim drugim, u Burgteatar da
bih gledao Razbijeni krčag. Možete me mirno smatrati za udarenog,
dodao je Reger, dani su mi ionako izbrojani; stvarno sam pomislio da
danas idete sa mnom u Burgteatar, na kraju krajeva Razbijeni krčag je
najbolja nemačka komedija, a Burgteatar je, još uz to, prvo pozorište na
svetu. Tokom tri časa me je mučila misao da bi trebalo da vam kažem da
bi dobro bilo da idete sa mnom na predstavu Razbijenog krčaga, jer sam
ne bih išao na Razbijeni krčag, dodao je Reger, piše Acbaher, tokom tri
puna mučna časa pitao sam se kako da vam kažem da sam uzeo dve
karte za Razbijeni krčag i da sam, pri tome, mislio na sebe i vas, jer
decenijama niste od mene ništa drugo slušali nego da je Burgteatar
najgnusnije pozorište na svetu, a sad najednom bi trebalo, štaviše, da
idete sa mnom na Razbijeni krčag u Burgteatar, to je stvar koju čak ni
Irzigler ne shvata. Uzmite drugu kartu, rekao je, i poñite večeras sa
mnom u Burgteatar, podelite sa mnom zadovoljstvo ovog perverznog
ludila, dragi moj Acbaheru, rekao je Reger, piše Acbaher. Da, rekao sam
Regeru, piše Acbaher, ako je to vaša izričita želja, a Reger je rekao, da,
to je moja izričita želja, i dao mi je drugu kartu. Uveče sam stvarno
otišao s Regerom u Burgteatar i na Razbijeni krčag, piše Acbaher.
Predstava je bila grozna.