GLASILO ZBORA LIJEČNIKA HRVATSKETHE JOURNAL OF THE MEDICAL ASSOCIATION OF CROATIA

Z A G R E B

GOD. 86.

S A D R Ž A JUVODNIKStav praktičara kod reakcija organizma na agre­siju E. Rajner, J. Bolčić-Wikerhauser i B. Hrani-

lović 1469RADOVIJesu li plazma stanice jedini stvaraoci serumskihantitijela? Z. Kopač 1477Colitis ulcerosa St. Knežević, A. Hahn i M. Rad-

milović 1487PREGLEDTjelesno vježbanje u prevenciji, terapiji i reha­bilitaciji srčanih oboljenja R. Medved 1499PRIKAZ BOLESNIKAMetastatski bilateralni maligni melanom ovarija

F. Tomić i V. Martinović 1509TEČAJ ZA PRAKTIČAREOcjenjivanje radne sposobnosti i invaliditeta kod očnih oboljenja B. Jutriša-Koržinek i B. Vrsalo-

vić-Sarajlić 1515ZDRAVSTVENA SLUŽBAIzobrazba iz psihijatrije u SAD P. V. Lemkau 1521LIJEKOVI I METODENaša iskustva s Endoxanom u liječenju malignih tumora otorinolaringološkog područja M. Kubo-

vić i R. Subotić 1531IZ NAŠIH D IS E R T A C IJ A 1537OSVRTIEdukacija iz psihijatrije Ž. Kulčar 1543H istorija t retrogradne i intravenozne pijelogra-f ijc B. Turčić 1545PROŠLOG MJESECA U SVIJETU 1553RAD ZBORA I NJEGOVIH PODRUŽNICA 1564IZABERITE ODGOVOR 1570REFERATI 1572p r ik a z i k n j ig a ' 1587NASI MEDICINSKI ČASOPISl1539v i j e s t i 3594

1964 12

UREDNIČKI ODBOR

D r B. Bezjak • Dr. A. Dražančić • D r T. D ü rrig l • D r M. Kuiš Dr. M. M im ica • D r B. R ich te r • D r M. Radonić • D r S. S teiner

D r A. Valečić • D r I. V od op ija • D r S. Vukadinović

Savjetodavni članovi uredničkog odbora

Dr B. Antonin (R ijeka), dr Verena Bakić-Kogoj (R ijeka), dr I. Glavan (Osijek), dr Lj. čečuk, dr S. Dogan, dr I. Drinković, dr J. Fališevac, dr. V. Gvozdanović, dr E. Hauptmann, dr R. Ivančić, dr M. Juretić (Split), dr Kruna Karović, dr M. Kraljević, dr A. Longhino (R ijeka), dr K. Modrić, dr Tea Oberhofer-Šik, dr. I. Padovan, dr Z. Pavišić, dr M. Pražić, dr Z. Radošević, dr Z. Supek, dr D. Sakić (Split), dr E. Ferber, dr I. Šimonović, dr M. Škarica (Zadar), dr Z. Žmegač.

GLAVNI UREDNIK

DR T. BERITIĆ

U P U T E A U T O R I M A

U Liječničkom vjesniku objavljuju se radovi, saopćenja, opažanja i bilješke iz prakse, pod uvje­tom da su originalni i da nisu već objavljeni u drugim časopisima ili knjigama. Rukopisi surad­nika medicinskih ustanova primaju se samo uz pismenu suglasnost stručnog rukovodioca ustanove.

Sastavci treba da budu pisani uredno, samo strojem na jednoj stranici, s najvećim proredom i oko 4 cm širokim rubom s lijeve strane. Stil, jezik i medicinska terminologija moraju biti besprijekorni.

Crteži treba da budu izrađeni tušem na crta­ćem papiru, a fotogorafije na sjajnom papiru. Na poleđini treba biti ispisan broj koji će slika no­siti u tiskanom radu, kao i naziv rada uz koji se prilaže. Na posebnom listu treba dostaviti po­pis legenda ispod slika. Svaka tablica mora imati broj i natpis; tekst u tablicama nije uputno skra­ćivati. Sav dokazni materijal treba svesti na naj­manju moguću mjeru.

Pregledni članci duži od 15 stranica, a kazu- istički duži od 8 stranica, neće se u pravilu uopće uzimati u postupak za pripremu, već će se ne- pročitani vraćati autorima. Izuzetak čine naruče­ni radovi.

Na posebnom listu treba navesti literaturu i to redoslijedom, kojim se spominje u tekstu. Svu­gdje, gdje se spomene neki autor ili citat, u tekstu treba dodati odgovarajući broj, kojim se taj citat ili autor veže uz literaturu na kraju članka. Uko­

liko neki citat nije izvorno pročitan, treba citira­ti rad iz kojeg je preuzet. Ime autora rada, koji nije izvorno pročitan, veže se također posebnim brojem, a u popisu literature navede se uz ime autora i broj rada iz kojeg je ime preuzeto. Ru­kopisi u kojima se citiraju imena ili mišljenja bez navoda literature neće se ubuduće tiskati. Podaci o literaturi pišu se ovim redom: Prezime — zarez — početno slovo jednog ili više imena — tačka — dvije tačke — skraćeni naslov časopisa (ili puni naslov knjige) — zarez — svezak (tj. godište ili volumen) — dvije tačke — broj prve stranice — zarez — godina izdanja — tačka, npr. Jelić, R.: Lij. vjes., 79:742, 1957. Ako ima više autora treba svakog navesti kao i prvog, a odjeljivati ih zare­zom, odnosno zadnjeg veznikom »i«. Podaci o knjizi moraju sadržavati ime izda\ačke kuće, mje­sto i godinu izdanja.

Na kraju svake radnje treba da bude kratak sadržaj (rezime) na našem i na jednom od stra­nih jezika (engleski, francuski, njemački, ruski). I ti izvodi moraju biti besprijekorni sa stručne i je­zične strane. Neispravno prevedeni ili neprevedeni kratki sadržaj uredništvo će dati na prevod svom lektoru dotičnog stranog jezika na trošak autorov. Autori mogu, dakle, slati i neprevedene kratke sa­držaje s naznakom na kojem jeziku žele prevod. Na svakom rukopisu ispod imena autora u naslovu radnje treba napisati tačni službeni naziv ustanove a iza kratkog sadržaja naziv ustanove na onom stranom jeziku na kojem je kratki sadržaj napisan.

RUKOPISI KOJI NISU NAPISANI U SKLADU S OVIM UPUTAMA NECE SE UBUDUĆE PRIMATI!

Autori dobivaju besplatno 25 posebnih otisaka svojih članaka. Honorirat će se i dalje samo referati iz medicinske literature, dok se ostali radovi zasad neće nagrađivati. Izuzetak od toga

čine naručeni radovi, uredništvo nije obavezno da radove objavljuje onim redom kojim pristižu. Rukopisi se ne vraćaju, a svi tiskani prilozi vla­sništvo su Zbora liječnika Hrvatske.

L ij. v jes., 56:1469, 1965.

Uvodnik

STAV PRAKTIČARA KOD REAKCIJA ORGANIZMA NA AGRESIJU

DR ERVIN RA.TNER, DR JAGODA BOLCIC-WIKERHAUSER I DR BORIS HRANILOVIĆ

Iz Traumatološke bolnice i Kirurške klinike Medicinskog Fakultetau Zagrebu

U medicinskim časopisima i udžbenicima nalaze se neujednačena i ne­sređena gledanja na bit i sistematiku problem a šoka i sličnih sindroma.- Iz didaktičkih razloga udžbenici iznose tu problem atiku pridržavajući se strogo klasifikacije, pa sistem atiziraju po jm ove u zaokruženu cjelinu. Međutim, praktičaru, ko ji se nalazi uz bolesnika, neminovno se nameće deduktivni način rješavanja te problem atike. On svakako m ora poznavati etio logiju stanja, je r samo tako može pristupiti liječenju. Isto je tako neophodno po­znavanje porem etnje opće harm onije i oscilantnih pokušaja kompenzacije sa strane organizma, dakle, svih patofizioloških procesa ko ji lančano dovode organizam do oporavka ili propasti.

B rojne teorije o patogenezi »reakcije organizma na agresiju « nisu svaka za sebe u stanju objasniti kompleksnost zbivanja i razvoja kliničke slike toga stanja1—3. Zbog toga se danas ta patogenetska zbivanja pokušavaju tu­mačiti usklađivanjem mnogih teoretskih postavki. U širem smislu, svako odstupanje od ravnoteže, porem etnje sastava unutarnjeg m iljea ili b ilo kako ga nazvali, možemo slobodno shvatiti kao smrtnu prijetn ju ili kao stanje prije smrti. Pri svakom porem ećenju osnovnih vitalnih funkcija, p rijetn ja je to veća, što je uzrok porem etnje brutalniji, što duže tra je i što su obram­bene mogućnosti organizma manje. Najbezazlen iji ortostatski kolaps bez mogućnosti b ilo autohtonih, b ilo artefic ija ln ih kompenzacijskih procesa, produbit će se u daleko teže stanje, uklapajući u reakciju sve vitalne siste­me, te može završiti smrtno. Bitno je, da su i kod najb ližih reakcija na agre­siju sve vitalno važne funkcije i organi uključeni u novo nastali status, ma da naoko po ko ji od sistema nosi važniju ulogu. Izrazito dinamične pro­m jene cirkulacije kod takvih stanja privlače katkada s pravom potpuno našu pažnju i naša terapijska nastojanja.

Međutim, vegetativni nervni sistem, respiracija, centralni nervni sistem, endrokrini sistem ne mogu ostati neaktivni, ako je cirkulacija poremećena. T i sistemi su, kako je poznato toliko usko povezani, da već i kompenzacijske devijacije dovode do ispreplitanja sim ptom atologije. Dinamična slika koja nam se prezentira prom atrajući bolesnika, samo je manjim dijelom odraz tog porem ećenog stanja. Veći dio je rezultanta čitavog niza bilo svrshishod-

Primljeno 1. rujna 1964.

1469

nih, b ilo neracionalnih kompenzacijskih mehanizama. N a prim jer, tahipneja je izraz nagom ilavanja ugljičnog dioksida u organizmu kao posljedica uspo­rene cirkulacije. H ipoksija u početku stimulira kem oreceptore, dok manjak otpora na periferiji, nizak tlak, aktivira presoreceptore. Konsekutivna tahi- kardija treba da frekvencijom održi m inutni volumen srca, pri oskudnom udarnom volumenu4- 6. Porem ećaj općeg stanja uzrokovan b ilo kakvim insul- tom ima mogućnost dvojakog ishoda: oporavak ili pogoršanje do smrti. Već prema sposobnosti reagiranja na agresiju, organizam će razviti niz lančanih kompenzacijskih reakcija. Počev od najblažih, kao ubrzanje i produbljenje disanja nakon kratkotrajne apneje, pa sve do kompliciranih hormonalnih i m etaboličkih prom jena kod intenzivn ije ili dugotrajn ije nokse, on će pokušati da se sam odhrva i uspostavi ravnotežu, shodno biološkom zakonu samoodr­žanja. Spomenuti ortostatski kolaps, rješava se sam od sebe, pritekne li u hipoksični mozak dovoljna količina krvi. Gubitkom svijesti i m otorne koord i­nacije osoba s kolapsom dospijeva u horizontalni položaj, b ilo padom bilo na­šom pomoći. Novonastali položaj poboljšava opskrbu mozga k rv lju i opće se stanje u tom slučaju brzo oporavlja . Takvo stanje je blago narušavanje ravnoteže, a svi kom penzacijski mehanizm i mogu doći na granicu iscrp lje­nja, kada il i gasnu, ili se u svom slijepom sam oprijegoru predoziraju. Tada više ugrožavaju organizam, nego što mu koriste. Naša dužnost se sastoji u ubrzavanju i potpom aganju svrsishodnih reakcija organizma i otklanjanju uzroka ko ji je doveo do tog stanja.

R azlič iti uzroci m ogu dovesti do stanja, ko ja su po svo jo j klin ičkoj slici, razvoju i tra jan ju daleko teža, a kom penzacijski mehanizm i mogu doći na granicu iscrp ljen ja ili do nesvrsishodnosti. Spontani oporavak je tada nemoguć, a i uz najadekvatniju terapiju katkada veom a težak. Otklonivši uzroke, liječn ik može birati jednu od dv ije alternative: On može potpom oći kompenzacijske procese stim uliranjem svih aktivnosti odbrane organizma u punom opsegu, koristeći se sim patikom im eticim a i horm onim a kore nad­bubrežne žlijezde. Tako će povećati već izraženi simpatikotonus i kataboli- zam, a povišenjem bazalnog m etabolizm a i zahtjev za kisikom. Ta vrsta lije ­čenja može završiti oporavkom, a li m ože dovesti i do potpunog iscrpljen ja obrane, kad organizam ostaje refrakteran na daljn ju terapiju. Druga m o­gućnost je odgovarajućom m edikacijom u vidu »litičk og koktela« dovesti do ganglioplegije te sniziti aktivnost vegetativnog sistema i metabolizma, a time i zahtjev za kisikom 7—8. N a taj način, um anjivši n jegove vitalne po­trebe, om ogućujem o organizmu da prebrod i kritičnu porem etnju vitalnih funkcija, za ko je vrijem e naše ostale terapijske m jere nastoje uspostaviti ravnotežu.

Stimulativnu i simpatikotoničnu terapiju, vasopresore i katabolne hor­mone, upotrijeb iti ćem o pri kritičn im stanjim a ugroženog vitaliteta. N a po­četku evolutivnog razvo ja postagresivnih stanja tendenciju pogoršanja m o­žemo prevenirati ganglioplegijom .

K od najtežih stanja, gd je je agresija veom a snažna ili do kojih je došlo b ilo evolucijom b ilo lošim liječen jem blažih porem etnji, kompenzacijske mogućnosti organizma se iscrp lju ju i postaju ireverzibilne. Posljedica je prvo klinička, a potom i biološka smrt. Da li je u tom općem porem ećenju jed ­nom više zastupljen vegetativni nervni sistem, drugi puta cirkulatorni, endo­krin i ili respiratorni sistem, n ije bitno. U vijek su svi sistem i uvučeni u igru.

1470

b ilo sinhmno, b ilo da jedan drugog slijede u lancu zbivanja, vršeći uspjele ili neuspjele kompenzacije. N a prim jer, neurogeni insult, dovest će do cirku- la tom og i vegetativnog porem ećaja, a paralelno tom e i do hormonalnog (adrenalin-ACTH-suprarenalna kora ). Presoreceptori će ubrzati rad srca, k o ji neće dugo m oći održati dostatni pritisak zbog sve slabijeg venoznog punje­nja. Padom tlaka ograničuje se krvotok, p er ifer ija zakazuje, volumen krvi u c irku laciji se smanjuje. Usporena cirkulacija smanjit će opskrbu central­nog nervnog sistema, a centri će reagirati anoksično, respiracija će se pore­m etiti sve do Cheyne-Stokesovog tipa disanja. V azom otom i centar b it će posljedn ji u seriji otkaza i smrt će nastupiti zastojem srca.

Razvoj težine i kompleksnost stanja je gradualan i ovisi o agresiji, n jezinom trajanju, svrsishodnosti kompenzacijskih snaga te našim terap ij­skim nastojanjim a. E tio lošk i momenti, ko ji su odgovorni za takva stanja mogu b iti najrazlic itiji, a presudni su za terapiju. Po n jim a su ta stanja dobivala različita imena: traumatski šok, pleuralni šok, ortostatski kolaps, kardiogeni šok, vazovagalna reakcija, psihogeni šok, stanja izazvana kranio- cerebralnim povredama, toksički šok, sindrom karotidnog sinusa, postopera- tivni šok, opekotinski šok, h ipovolem ični šok, popratna stanja, plućna em bo­lija, anafilaktična reakcija, kolaps, odnosno šok kod in fektivn ih bolesti, sin­kopa kod Addisonove bolesti, crush-sindrom, popratne po jave cerebralnih akcidenata, hem oragični šok9—11.

Različite agresije na organizam b ilo egzogene ili endogene prirode (stress po S e lyeu )12, označuju složeno zbivanje, č iji su uzroci veom a različiti, upra­vo kao i n jihove klin ičke slike. Hem odinam ički ih karakterizira naglo zaka­zivan je m inutnog volumena, uzrokovano nesrazm jerom između kapaciteta krvnih žila i volumena krvi u optoku. Ta hemodinamična karakteristika prati go tovo sve form e i oblike reakcije organizma time, što je ona jednom uzročna, a drugi puta posljedična. Smanjeni minutni volumen nastoji se kom penzirati povećanjem frekvencije, što se manifestira u ubrzanom pulsu. Prva obram bena reakcija organizma izražena simpatikotonusom rezultira vazokonstrikcijom u nastojanju, da se održi arterija ln i tlak. Stisnute pot- kožne žile sa sim patičkom stim ulacijom žlijezda znojnica, odražavaju se u blijedilu , hladnoći kože i znoju. Is ti mehanizam dovodi do h iperglikem ije, leukocitoze i lim fopenije. Taj mehanizam se ubrzo iscrp lju je i tonus arteri- ola popušta. Sistolički tlak pada brže od dijastoličkog. Krvna struja kreće prečcem, arterio-venoznim anastomozama, usm jerujući tako krvotok central­nim, vita lno važnim organima. Postepeno se kapilarni bazen napuni do maksi­muma. Arterio-venozna razlika u zasićenju kisikom postaje sve manja, a krv deponirana u tom kapilarnom bazenu se opred jelju je. Korpuskularni ele­menti pasivnim refluksom odlaze u venozni krvotok. Zbog povećanog perme- abiliteta stijenki kapilara, tekući elem enti zastaju i gube se u tkiva. Nedo­vo ljna opskrba i slaba elim inacija ostavlja na licu m jesta toksične metabolite, ko ji d je lu ju kao kapilarni o trov i i dovode do kom pletne vazop legije žilnog područja. Usporena cirkulacija uzrokuje oskudnu izm jenu plinova, te vitaln i centri prim aju koncentriranu, kisikom siromašnu krv. Bolesnik je adinami- čan, očuvane ali spore svijesti, lividnih okrajina, neujednačenog, ne uvijek istog tipa disanja. H em atokrit je visok, a nastale m etaboličke prom jene uz bubrežnu insu ficijenciju dovode do o ligu rije i acidoze. Izm jena fizio lošk ih pozicija elemenata natrija i kalija d je lu je toksički na m iokard. Potra je li to

1471

stanje neko vrijem e, centri će reagirati anoksično. Cheyne-Stokesovo disanje, k o je tada nastaje, odraz je teškog oštećenja centra za disanje. Oštećeni krvo­žilni sistem, hipovolem ični i hemokoncentrirani sadržaj opterećuje srce, k o je uz maksimalnu frekvenciju i uz ekstremno umanjeni udarni volumen neće m oći održati potrebni minutni volumen. Arterija ln i tlak progresivno pada, cirkulacija se još više usporava, svijest se gubi i tragičan kraj je nemi­novan13—16.

Na osnovu gore iznesenog prvo pitanje koje se nameće u rješavanju pro­blema terapije je uzročno gledanje na nastalu situaciju. Kao i svagdje u me­dicini, tako i ovdje, apsolutno je nemoguće shematizirati i staviti u jedan okvir tačne sm jernice u svrhu liječenja. Na osnovu pom nog pregleda treba potražiti uzrok ko ji je dao određenu kliničku sliku i glavninu terapije usmje­riti prema n jegovo j korekciji i uklanjanju. Osim toga, dobrim kliničkim pre­gledom praktičar će m orati brzo ocijen iti stanje bolesnika i prema tom e usm jeriti svoju akciju, stvoriti odluku kada sm ije i može dobro osiguranog, bolesnika uputiti u instituciju, koja mu može pružiti dalju kom pleksniju terapiju.

Praktičar je često zapravo prva stručna osoba od koje se traži interven­cija, a prvi pokret mu je kontrola pulsa i tlaka, dakle stanja cirkulacije i respiracije. Ukoliko nalazi bolesnika u lagano porem ećenom općem stanju, obično će dostajati uklanjanje uzroka, polijegan je bolesnika u horizontalni položaj (ev. Trendelenburg do 10°). Za terapiju tih stanja su pogodni lijekovi s vazokonstriktornim djelovanjem (nor-adrenalin, efedrin ko ji djelu ju peri­ferno na razini stijenke arterio la ), te centralni analeptici (kofein , pentazol s djelovan jem na centar vazom otora ), ko ji daju dobre rezultate, tj. dovode do trajne restauracije cirkulacije. Istovrem eno sa sanacijom cirkulacije treba ukloniti ostale neurogene faktore kao strah, bol i slično. U tu svrhu stoje na raspolaganju bilo op ijsk i preparati ( m orfin, petantin ), b ilo fenotijazinski (prazin, fenergan), dok je za psihičku sedaciju izvrstan kalcijev bromat.

Svakako valja spomenuti da svu medikaciju, ko ja se provodi kod bole­snika s oštećenom ili tek restauriranom cirkulacijom , treba po pravilu pro­vod iti intravenoznim putem. Na taj se način dobiva efekat m edikacije odmah, a može ga se tačno i oprezno i dozirati prem a potrebi. K od sup kutane ili intramusikularne prim jene, uvijek postoji mogućnost lošije ili nikakve resorp- c ije s m jesta aplikacije pa prema tome i izostanak terapijskog efekta. Osim toga, nakon sprovedene terapije i oporavka cirkulacije, jav it će se kumulativno d jelovan je deponiranih lijekova.

Kad je karakter nokse b io takav, da je svojim mehanizmom zašao du­boko u fizio loške odnose ko ji vladaju u organizmu, potrebno je glavninu tera­p ije usm jeriti na uzročni faktor, a ostalim m jeram a potpom oći nastojanja organizma da uspostavi izgubljenu ravnotežu. K od smanjenja volumena cir- kulirajuće krvi, b ilo zbog ekstravazacije krvi izvan, b ilo unutar organizma, sasvim bi b ilo nepravilno usm jeriti pažnju na podizanje krvnog tlaka pod svaku cijenu stimulantnim ili tonizirajućim medikamentima. Osim toga, ima situacija, kad i kod jačeg krvarenja krvni tlak može iznositi i do 130 mm Hg zbog već nastale vazokonstrikcije, što se očituje hladnom, vlažnom i cijano- tičnom kožom. Prema tome, tu je sväka dalja vazokonstrikcija ne samo ne­moguća, nego i štetna, je r stimulirajući simpatičke reaktivne snage organi­zma, potencira se već nastali cirkulus viciozus17, 18.

1472

Prva akcija mora biti usmjerena s jedne strane na zaustavljanje gubitka, a s druge strane na promptnu nadoknadu izgubljenog volumena. Dakako, da bi govoreći o volumenu, b ilo najidealnije, kad bi se nadoknadio volumen za volumen i kvaliteta za kvalitetu, to jest, kod gubitka pune krvi, puma krv, a kod gubitka tekućine, tekućina sastavom i kvalitetom slična izgubljenoj. Ra­zum ljivo je, da je takva nadoknada u terenskim priUkama teška. Danas je, međutim, apsolutno moguće u svim prilikam a nadoknaditi volumen, da bi se osigurala cirkulacija do onog časa, kad se može pristupiti nadoknadi kvali­tete i definitivnom rješavanju problema. Na našem tržištu i u domaćoj izradi postoje otopine bez kojih ne bi sm jela b iti n iti jedna ambulanta, a pogotovo ne vanbolnička rodilišta i slične ustanove. Suha plazma, PVP (Periston ), zatim dekstran (M akrodeks) i slične makromolekularne otopine, te 0,9% otopine NaCl, 5%, 10% i 25% otopina glukoze kao m ikromolekularne otopine, mogu u hitnim slučajevima izvrsno zam ijen iti plazmu, osiguravši srcu i cirkulaciji potreban volumen do definitivne terapije. Razumije se da su daleko kvali­tetnije makrom olekularne otopine, od kojih suha plazma ne zahtijeva čak niti držanje u specijalnim hladnjacima, dok se m ikromolekularne otopine mogu upotrijeb iti zaista samo u pomanjkanju bilo čega drugoga. Plastične, sterilno pakovane sisteme za davanje in fuzija i transfuzija proizvode zavodi za transfuziju krvi u zem lji, te se mogu nabaviti i držati u svakoj ambulanti kao i svi ostali instrumenti.

Intravenozno davanje tekućine može se nastaviti i za vrijem e transporta ambulantnim kolim a uz prim jenu kisika u m irnom ležećem položaju, te tako oprem iti bolesnika uz maksimalnu sigurnost.

Supstitucija tekućine je im perativ za sva hipovolem ična stanja, koje prate reakcije na agresiju, osim npr. kod izrazitog kardiogenog šoka, gd je je strogo kontraindicirana. Tu zakazuje prvenstveno srce, a onda tek perifer ija i svako davanje i povećavanje volumena cirkulirajuće tekućine, m oglo b i opteretiti već i onako opterećeni miokard. U terapiji treba prvo potpom oći oslabljen i tonus miokarda digitalisom i osigurati mu izdašnu opskrbu kisikom. Amino- filin šireći koronarne žile poboljšat će n jegovu opskrbu. Neobično je važno u tim slučajevim a održati potreban krvni tlak, kako b i srce b ilo što bo lje zasićeno kisikom. In fu zije noradrenalina (2,5 m g na 300 m l 5% glukoze kap po kap prem a potreb i) tonizirati će p eriferiju i osigurati potreban krvni pri­tisak. Ukoliko se razvije edem pluća, venepunkcija, sjedeći položaj i potpo­mognuto disanje kisikom pod pretlakom 19 za kratko vrijem e vratiti će teku­ćinu natrag u cirkulaciju, osigurat će dovod kisika i elim inaciju C 02 te na taj način prebroditi akutno stanje.

U urgentnoj medicini postoji c ije li niz neobično teških stanja, često s letalnim ishodom, a uzrokovanih bakterijaln im toksinima. Kako je i tu je ­dan od najvažn ijih faktora vazoplegija, dolazi do zadržavanja velikog d ije la krvnog volumena u splanhničkom kapilarnom bazenu, a reducirani povrat krvi u srce uvjetu je pad tlaka i kao posljednje koronarnu insuficijenciju zbog loše oksigenacije. Izdašne transfuzije pune krvi i in fuzije tekućina s vitam i­nima (C i B ), uz vazokonstriktore (noradrenalin ) i periferne analeptike, im aju svrhu da povrate tonus krvnih žila i ubace u cirkulaciju što više tekućine tj. krvi kako bi se osigurala oksigenacija vitalnih organa i zaustavilo dalje napredovanje procesa. K od sigurnog septičkog stanja, visoke doze steroida

nadbubrežne žlijezde (hidrokortizon, prednisolon) djeluju nesumnjivo po-

zitivno.

1473

To nas je dovelo do posljedn jeg p itanja u terap iji teških općih stanja re­akcije na agresiju, naime do upotrebe »litičk og koktela«, odnosno, neurove- getativne blokade. Sastav litičkog koktela pruža moćno sredstvo u c ilju us­postavljanja porem ećene ravnoteže, sm irujući sve burne reakcije ko je se odigravaju i preko sim patičkog i preko parasim patičkog sistema.

V id je li smo, da velik i m anjak volumena cirkulirajuće krvi ne m ora uvi­jek biti izgubljen izvan stijenke krvnih žila, nego može ostati deponiran u skladištima vlastitog krvnožilnog bazena. U daljem će razvoju i odavde isteći tekućina i još više pogoršati gubitak. I ovd je je nadoknada na p er ife r iji za­držanog volumena krvi najvažn iji fak tor terapije. U pom anjkanju pune krvi može poslužiti i b ilo ko ja od gore navedenih tekućina, iako je makromoleku- larna otopina nesumnjivo d jelotvorn ija. K o ličina ovis i o stanju u kojem se bolesnik nalazi, a za pokriće najveće hitnosti dostajat će 1000 do 1500 ml. Na tako nadopunjenu cirkulaciju, a uz striktnu kontrolu krvnog tlaka, pulsa i općeg stanja bolesnika, minimalne količine dobro sastavljenog litičkog kok­tela, apliciranog intravenozno, rezu ltirat će postepenim sređivanjem cirku­lacije, kontroliranom dilatacijom , sm anjenjem ishem ije uz povećanu oksige- naciju, te uklanjanjem acidoze. Redukcija metaboličkih procesa smanjit će tjelesnu temperaturu i sa svoje strane ublažiti potrebu za kisikom. N a taj način organizam ulazi u stanje m irovan ja u kojem reparatom i procesi i us­postava homeostaze m irnim putem vode do izliječen ja, a prevenira se ten­dencija pogoršanja stanja.

Smatramo, da je kod takvih stanja upotreba stimulansa i vazokonstrik- tora izrazito opasna, je r će samo potencirati neravnom jernu raspodjelu u cirkulaciji. N a juob iča jen iji sastav »kok te la« je ovaj: op ijat (npr. petantin 100 m g), prom etazin (Phenergan 50 m g) klorprom azin (Largak til 50 m g ) ili prom azin h idroklorid (Prazin 100 m g ). M edikacija počin je m inimalnim koli­činama od 0,5 m l do 1,5 m l i. v. ko ja se m ože ponavljati svakih pola do jedan sat, a ukupna količina b iti će regulirana općim stanjem bolesnika. Preporu­čili bismo praktičaru, da se služi »litičk im koktelom « samo tamo, gd je može sam sprovoditi strogu kontrolu kako nad općim stanjem bolesnika, tako nad svim manipulacijama, transportu i slično, kako b i bolesnik što sigurnije pre­brodio stanje u kojem se nalazi. Napom enuli bismo, da se svaki transport, pom icanje i sve m anipulacije oko bolesnika m oraju vršiti maksimalnim opre­zom, bez velik ih i snažnih prom jena.

Svakako bi b ilo potrebno, da liječn ik vod i tačnu i striktnu dokumentacijuo općem stanju i o svakoj m edikaciji koju je proveo, izraženu tačno u mili- gram skim vrijednostim a, kako bi na taj način olakšao rad oko n jegovog bo­lesnika onim a kojim a ga je u svrhu daljeg liječen ja uputio.

Od liječn ika se nem inovno zahtijeva solidna stručna sprema i iskustvo u c ilju postavljanja brže dijagnoze fizikaln im metodam a pretrage te izbjega­vanje svakog šabloniziranja terapije, koje može da bude opasno pa i fatalno On mora znati, da se za prvi čas može osloniti samo na tlakom jer, slušalicu1 sat20.

1474

L I T E R A T U R A

1. Wiggers, C. J.: Physiology o f Shock, The Commonwealth Fund, New York, 1950. — 2. Shock, An International Symposium, Springer, Berlin, 1962. — 3. Opšta reakcija organizma na akutnu tešku traumu, Vojnomedicinska akademija, Beo­grad, 1962. — 4. Guyton, A. C.: Medicinska fiziologija, Medicinska knjiga, Zagreb, 1963. — 5. Hegemann, N.: Allgemeine Operations-Lehre 1/IL, Springer, Berlin, 1958. — 6. Derra, E.: Handbuch der Thorax Chirurgie I., Springer, Berlin, 1959. — 7. Lindenschmidt, N .: Patophysiologische Grundlage der Chirurgie, Georg Thieme, Stuttgart, 1958. — 8. Laborit, H.: Reaction organique a l ’agression et shoe, Mas­son et Cie., Paris, 1955. — 9. Cannon, W. B.: Traumatic shock, Appleton, New York, 1949. — 10. Kasil, V. L.: Ort. Traumat., 12:17, 1961. — U. Zolotokrilina, E. S.: Ort. Traumat., 12:9, 1961. — 12. Selye, H.: Einführung in die Lehre vom Adaptation­syndrom, Georg Thieme, Tübingen, 1953. — 13. Shoemaker, W.: Surg. Clin. North Amer., 42:3, 1962. — 14. Weil, M. H.: Circulation, 16:1907, 1957. — 15. Weil, M. H.: Clin. Invest., 35:1191, 1956. — 16. MacLean, N. J.: J. A. M . A., 115:2162, 1946. — 17. Weil, M. H.: Am. J. M. Sei., 230:357, 1955. — 18. Overton, N.: Ann. Surg., 143:439, 1956. — 19. Bolčić-Wikerhauser, J. i Rajner, E.: Lij. vjes., 85:637, 1963. — 20. Grujić, M.: Zbornik V II. intersekcijskog sastanka , s. 69—71, Ljubljana, 1961. — 21. Brun­ner, A.: Lehrbuch der Chirurgie, Benno Schwabe, Basel, 1949.

S U M M A R Y

The General Practitioner Approach to Reaction of the Organismon Agression

E. Rajner, J. Bolčić-Wikerhauser and B. Hranilović

The authors discuss reactions o f the organism to agression and their dynamic development. They emphasize the participation o f the whole organism and all its systems in responding to agression. A gradual develop­ment o f patho-physiölogical phenomena w ith the exhaustion o f compensatory forces is set forth.

The degree o f disorders depends on the violence o f causes, their duration, the compensatory facilities o f the organism, and therapeutic interference. Therapeutic directions are given in detail.

Traumatology Hospital, Zagreb Received fo r publication September 1, 1964.

PODUZEĆE ZA PROMET LIJEKOVIMA I ZDRAVSTVENIM POTREPŠTINAMA Z A G R E B I.

Ju k ić e v a 12 S T O V A R I Š T A :

R i j e k aUl. B. K idriča 60 Telefon: 23-842

Telefon: 34-745,36-987

O P S K R B L J U J EApoteke, bolnice i ostale zdravstvene ustanove

• GOTOVIM LIJEKOVIM A• FARM ACEUTSKIM K EM IKALIJAM A ® DROGAM A• BIOLOŠKIM PROIZVODIM A ® ZAVOJNIM M ATERIJALOM• SREDSTVIM A ZA DEZINFEKCIJU I DEZINSEKCIJU, TE• APOTEKARSKOM AM BALAŽO M

B o r o v oKarla Marksa 38

Telefon: 496 (Vukovar Centrala)

Industrijske zdravstvene stanice!zaštitna krema za ruke sa silikonima nailazi na vrlo uspješnu primjenu u industriji kao jedinstvena barijerna krema.

sadrži silikone, azulyn i glicerin, kao i niz hranjivih materija koje svojim djelovanjem čuvaju kožu ruke od raznih oštećenja, a oštećenu, ispucalu i nagriženu kožu vrlo uspješno njeguje.

se brzo upija, stvara zaštitnu barijeru, ne masti kožu i svojim brzim djelovanjem pruža koži ruke djelotvornu zaštitu.

jedinstvena zaštitna krema za ruke sa silikonima veoma je pogodna za higijensko-tehničku zaštitu, pa je preporučamo in­dustrijskim zdravstvenim stanicama za primjenu.

»NEVA« - ZAGREB

Poštanski pretinac

Spl i tSolinska ul. 9 Telefon: 22-13

Lij. vjes., 85:1477, 1965.

Radovi

JESU LI PLAZMASTANICE JEDINI STVARAOCI SERUMSKIH ANTITIJELA?

DR ZVONIMIR KOPAČ

Iz Zavoda za patološku anatomiju Medicinskog fakulteta u Rijeci

Kao što je poznato antitijela su zaštitne tvari kojim a se organizam su­protstavlja m ikroorganizm im a — dakle in fekcijam a — i drugim antigenskim agensima ko ji dospiju u organizam. Antitije la se stvaraju u organizmu kada on bude izvrgnut d jelovanju antigenskih agensa. O sposobnosti organizma da stvara antitije la ovisan je određeni ob lik imunosti.

Imunost — sposobnost organizma da se opire i zaštiti od prodrlih uz­ročnika bolesti i nekih drugih štetnih agensa — imala je od samog početka proučavanja velik i oslonac u m orfološkim istraživanjima. M orfološka prou­čavanja ustanovila su jedan važan ob lik zaštite organizma prem a m ikroorga­nizm ima (fagoc itozu ), a još i danas istražuju i ustanovljavaju fenomene u stanicama ko ji dopuštaju da se odgovori na pitanje: gd je se, odnosno, u kojim se tkivnim stanicama stvaraju antitijela?

U razvoju nauke o imunosti, a od značenja za našu temu, ističu se ove spoznaje. B ehring1 i Kitasato2 su ustanovili 1890. postojan je antitoksina u krvi. T i antitoksini su antitijela sposobna da paraliziraju bakterijske tok­sine. Da su antitijela krvnog seruma globulini — posebna vrsta krvne bjelan­čevine — zna se od 18963. Atkinson4 je 1900. god. otkrio da je sticanje imu­nosti vezano uz povećavanje koncentracije globulina u krvnom serumu. Isti autor je ustanovio da je d ifterijsk i antitoksin globulin.

Istraživan ja antitijela u krvnom serumu unaprijedila je elektroforeza5. Ustanovilo se da se antitijela čovjeka, majmuna i kunića nalaze većinom m e­đu y-globulinima i da im aju molekularnu težinu od 160.000 do 180.000. B jo r- neboe6 je novijim kvantitativnim metodama ustanovio da je stvaranje anti­tijela vezano uz novostvaranje globulina, tj. da nema transfom iranja posto­jećih »norm aln ih« globulina i antitijela. Sigurno je da nisu svi у-globulini antitijela.

K lin ička i patofizio loška proučavanja ukazala su dovoljno jasno već p rije 25 godina7 da se znatan dio krvnih bjelančevina i to albumini stvaraju u je ­tri. Tokom nekih jetrenih bolesti (upa le ) vrijednosti albumina u krvi opadaju ali se koncentracija globulina ne smanjuje, što više može se i povećati. Da-

Prema predavanju održanom pri otvorenju Zavoda za patološku anatomiju u Rijeci. 24. listopada 1963.

Primljeno 11. veljače 1964.

1477

kle, globuline ne proizvode jetrene stanice. Ispravn ije indikacije o m jestu stvaranja globulina dao je Magnus-Levy8. B ilo je još od ran ije poznato da se pri posebnoj vrsti tumora koštane moždine, m ultiplom m ijelom u, pojavlju ju u krvi i m okraći velike količine bjelančevina iz grupe globulina, doduše pato­loškog karaktera, ali im je Magnus-Levy slutio porijek lo iz tumorskih stani­ca koštane srži, nakon čega se zaključilo da koštana srž luči ^-globuline uop­će. Stanice m ultiplog m ije lom a im aju većinom sve m orfološke odlike plaz- mastanica.

Za nauku o imunosti od velikog je značenja fenomen fagocitoze ko jeg je otkrio M ečn ikov9 proučavajući upalu. Od tog vrem ena je m orfološko prouča­vanje pridon ijelo mnoge spoznaje poznavanju imunosti. M ečn ikov je usta­novio da u upalnom procesu leukociti i posebna vrsta velik ih stanica (epite- lo idne) uzimaju, fagocitira ju u svoju protoplazm u m ikroorganizm e i u sebi ih uništavaju i razgrađuju. Taj fenom en fagocitoze dao je izvanredan polet proučavanju upale, doveo do upoznavanja retikulo-endotelnog sistema i važ­nih spoznaja o imunosti.

Čim se saznalo za egzistenciju serumskih antitijela postavilo se pitanje: gd je se stvaraju antitijela i ko je ih stanice produciraju? O tome su m išljenja još podijeljena, a sadržana su u ovim glavnim teorijama.

Retikulo-endotelna teorija izv ire iz naučavanja M ečnikova. Patološki ana- tom i A schoff10 i K ivon o11 su ustanovili da sposobnost fagocitiran ja ne pripa­da samo nekim vrstam a upalnih stanica, nego da stanica sa sposobnošću fa ­gocitiran ja ima po c ije lom tijelu. Iako različite po histološkoj pripadnosti (retikulum-stanice, endotelne stanice, periadventicijske stanice) biološki se slično ponašaju, a to je opravdalo da ih se shvati kao posebni stanični sistem (retikulo-en do teini odnosno retikulo-histiocitni sistem ). Stanice c ije log reti­kulo-endotelnog sistema sposobne su da iz krvi i lim fe hvataju m ikroorga­nizme i uništavaju ih. B ilo je veom a blizu pom isli da iste stanice ko je uni­štavaju m ikroorganizm e, pri n jihovom razgrađivanju i stvaraju antitijela. Tu je ide ju potkrijep ilo opažanje, da ako se retikulo-histocitni sistem blokira tj. zasiti nekom neutralnom tvari (npr. tušem ili Trypanblau) prestaje fago- citirati m ikroorganizm e i stvarati antitijela. V id je lo se da se za vrijem e stva­ranja antitijela od pro top laz me fagocita otk idaju d jelić i protoplazm e (clas- m atosis), a to se smatralo nekom vrstom sekrecije antitijela.

Retikulo-endotelna teorija o porijek lu antitijela vladala je suvereno tri de­cenija, a im a još i danas pobornike. Jedan od eksperimenata ko ji ju je uz­drmao je ovaj: in jic ira li se kunićima um rtvljene stafilokoke u m aloj količini uzrokuju obilno stvaranje zaštitnih tvari, a da se pri tome retikulo-histocitne stanice ne umnožavaju. Ako li se pak in jic ira velika količina umrtvljenih stafilokoka produkcija antitijela je oskudna, ali je umnožavanje retikulo-hi- stocitnih stanica jako izraženo12. Zaključak je nepovoljan po retikulo-endotel- nu teoriju. E h rich 13 je m išljen ja da retikulo-endotelne stanice doduše razgra­đuju korpuskulam e antigene, ali da se sinteza antitijela ne zbiva u makro- fagima.

Plazm acelularna teorija . N ova saznanja o plazmastanicama i n jihovoj funkciji još su više potisnula retikulo-endotelnu teoriju koju je dugo branio velik i autoritet Aschoffa. Plazmocelularna teorija o porijek lu zaštitnih tvari postavljena je izrič itije od patološkog anatoma Huebschm anna14, ali je dugo ostala nezapažena.

1478

Plazmastanice je p rvi sigunrije opisao Cajal15, a za n jim Unna16. N jihovu fin iju strukturu upoznalo se osobito faznim i elektronskim m ikroskopom . Plazmastanice su ja jo like, rjeđe okrugle stanice. M jere 10— 20 ц u prom jeru. Im aju sitnu okruglu jezgru, bogatu kromatinom , u pravilu smještenu ekscen­trično. M ože ih se naći i u norm alnim prilikama, ali u sasvim m alom broju , u koštanoj srži, lim fn im čvorovim a i rahlom vezivnom tkivu. N jih ov se b ro j znatno umnožava u područjim a subakutnih i supkroničnih upala, ali i izvan upalnog žarišta (koštana srž, slezena, lim fn i čvorov i), osobito u toku infek- cioznih bolesti.

Ono što plazmastanice osobito odlikuje, a što se i d ijagnostički upotreb­ljava za n jihovo sigurno razlikovanje od drugih upalnih i tkivnih stanica, je izvanredno bogatstvo njezine protoplazm e u nukleoproteidim a (ribonuklein- ska kiselina). Obično se dokazuju pironinom k o ji ih crveno oboji. Zbog njih im se protoplazm a obo ji tam nije bazičnim bojama. Uz jezgru dio protoplaz­me ih ne sadrži; taj dio je b lijedo obojen, jasno, u oč ljiv (archoplasma, juksta- nuklearno dvorište ). U protoplazm i plazmastanica nađu se faznim m ikrosko­pom uvijek sitna bjelančevinska okrugla zrnca. Sličan nalaz (sek retom a gra­nula) poznat nam je u epitelnim stanicama seroznih žlijezda (parotis, pan­kreas). U plazmastanicama na jp rije ih se smatralo degenerativnim produk­tom 15,16, a kasnije izrazom sekrecije17, 18, m išljen je koje i danas prevladava, uz iznimna, prem a kojim a su izraz resorpcije iz okoline, što n ije potvrđeno. Povećavanjem bjelančevinskih zrnaca nastaju veće, homogene, oksifilne ku­glice, koje se jasno vide i običnim m ikroskopiranjem , je r su poput eritrocita, a naziva ih se Russellova tjelešca. Kada jako nabreknu plazmastanice se ras­padnu, a kuglice još duže vrijem e postoje. Osim zrnaca i kuglica u protoplaz­m i plazmastanica se nalaze i b jelančevinski kristali.

O porijek lu plazmastanica, a to je od važnosti za našu temu, iznesena su različita m išljen ja. Unna je smatrao da nastaju od vezivnih stanica. Naš Jo- annovics19 je dokazivao n jihovo porijek lo od periadventicijskih stanica kapi- lara, a m nogi patološki anatomi od lim fočita20—22. Im a m išljen ja i o višestru­kom porijek lu, tj. da mogu nastati i od vezivnih stanica i od lim focita, što više i od m ije locita23, 24.

Danas je najrasprostran jen ije m išljen je ko je im a svoj korijen u m išlje­nju Cajala, da plazmastanice nastaju od plazmoblasta, nezrelih predstadija plazmastanica. Plazmoblasti su sposobni da se dijele, a on i opet potječu od retikulumstanica, odnosno retikulo-histiocitnih stanica25, 2б. Plazmastanica ne­ma prospektivnih sposobnosti; ona je dakle dovršena stanica. U vjeren je da su plazmastanice producenti antitijela osniva se na eksperimentalnim, m or­fološkim i klin ičkim opažanjima.

Prinos m orfologa tom shvaćanju sastoji se u opažanjima, da je p roto­plazma plazmastanica jako bogata ribonukleinskom kiselinom koja je neop­hodna za sintezu bjelančevina u m itohondrijim a, da je protoplazm a plazma­stanica zrnasta i da su proučili nastajanje Russellovih tjelešaca uz neke druge upoznate činjenice. Zbog te produkcije bjelančevina ko je su iden tific ira li kao y-globuline, plazmastanice se smatra posebnom vrstom sekretornih stanica. 20% mase plazmastanica sačinjavaju y-globulini27.

K lin ičari su ustanovili da mnoge infekciozne bolesti idu s povišen jem ^-globulina u krvi, neke upale je tre i m ultipli m ijelom . U in fekcioznim bole­stima s v-globulinemijom plazmastanice su upadljivo umnožene u koštanoj

1479

srži, slezeni i lim fn im čvorovim a. Osobito je m ultipli m ije lom ko ji je građen (ve likom većinom ) od plazmastanica, a u krvi bolesnika razvije se y-globu- linem ija, učvrstio m išljen je da plazmastanice luče -'-globuline i antitijela.

O vdje m ožemo navesti samo neke eksperimentalne dokaze za plazmace- lu lam o porijek lo antitijela. U slezeni, lim fn im čvorovim a i koštanoj srži eks­perimentalnih životin ja našli su jako umnožene plazmastanice, ako se živo­tin je in ficira lo m ikroorganizm ima. Kultura tkiva pridon ijela je također do­kaze za plazmacelularnu teoriju. Crvena pulpa slezene inficiranih životin ja, je r sadrži mnogo plazmastanica, daje u kulturi tkiva mnogo više antitije la od b ije le pulpe, u ko jo j se nalaze lim fociti, a najviše onda kada u crvenoj pulpi ima najveći broj plazmastanica. M arkirani antigeni po javlju ju se u plazma- stanicama28.

Važan je podatak da se plazmastanice ja v lja ju u čovjeku istom nakon3. m jeseca života29, u vrijem e kada se počin je povećavati koncentracija y-glo­bulina u krvi, koja odmah nakon rođen ja opada. Fetus nema plazmastanica.

L im foc itna teorija . M išljen je da su lim fociti producenti serumskih anti­tijela, čini se da je sasvim napušteno13.

JESU L I PLAZMASTANICE JEDINI PRODUCENTI ANTITIJELA?

Plazmastanicama, prema današnjem stanju istraživanja, n ije moguće po­reći ulogu u produkciji antitijela. Međutim, sporno je da li su one jed in i pro­ducenti kako to smatra E lir ich 13,32 i drugi ili svojstvo stvaranja antitijela p ri­pada također i retikulo-histiocitnom sistemu kako se izjašnjava Le tte re r30.

Proučavajući ta p itanja iznenadilo me nemalo, da nisam našao ni jedan rad ko ji bi proučavao učestalost po jav ljivan ja plazmastanica u upalama koje bi se izazvalo agensima bez antigenskog djelovanja. Ako agensi s antigenskim djelovanjem uzrokuju stvaranje antitijela i ako antitijela produciraju plaz­mastanice, trebalo bi očekivati da u upalama k o je bi izazvali agensi bez an­tigenskog djelovanja, izostaje po jav ljivan je plazmastanica ili da se one po­jav lju ju u znatno m anjem broju. M oja potraga u pristupačnoj literaturi za radovim a u kojim a bi se komparativno studirala septična upala, izazvana m i­kroorganizm im a (antigen i) i upala izazvana neantigenskim, kem ijskim agen­som s osobitim osvrtom na po javljivan je plazmastanica, bila je bez pozi­tivnog rezultata.

VLASTITI EKSPERIM ENTI

Pri takvom stanju stvari činilo se opravdano provjeriti ponašanje plazma­stanica u eksperimentalno izazvanoj septičnoj i aseptičnoj upali. Eksperiment sam izveo u zajednici s doktorom Pavlom Sokolićem, patološkim fiziologom u Zagrebu. O tom eksperimentu sada prvi put izvještavam.

Uzeto je 24 kunića, klinički zdravih, različitog spola i dobi, teških u prosjeku 4 kg. Kunić je izabran zbog izvanredne sličnosti njegovih plazmastanica i drugih upalnih stanica s ljudskim stanicama i jer su mu antitijela slične molekularne težine s ljudskim antitijelima. Septičnu upalu izazvali smo emulzijom stafilokoka, koju smo injicirali pod kožu na leđima kunića, a aseptičnu upalu emulzijom kro- tonskog ulja. Prije injiciranja agensa dalo se oko 50 ccm zraka supkutano na spomenutom mjestu, u nadi da će izazvani potkožni emfizem pogodovati kolek- cioniranju gnoja u manje apscese. Propis eksperimenta pokazuje tablica 1.

1480

Tablica 1.Opći plan eksperimenta

Ukupno 24Ubrizgano potkožno

KontrolnihZrak + stafilokoki

Zrak + ol. crotonis Zrak

Broj kunića 6 б 6 6

Prema navodima literature izrazito povećavanje antitijela nakon 'infekcije kunića zapaža se već 5, a na kulminaciji je 9. dana13. Kunići su žrtvovani, iz svake grupe po 2, 5. 7. i 9. dana.

REZULTATI EKSPERIMENTA

Već drugog dana eksperimenta koža kunića se zacrvenila i nabrekla na leđima, tj. na m jestu ubrizgavanja krotonskog u lja i stafilokoka. Svima se tim kunićima povisila tjelesna toplota. In jekc ije zraka nisu izazvale lokalnu upalu, a n iti opće porem ećaje. Potkožni em fizem nestao je 5. dana. Kroton- sko ulje i stafilokoki uzrokovali su gnojnu upalu u obliku potkožnog apscesa, osim jednog kunića žrtvovanog 9. dana, ko ji je upalu uglavnom prebolio. Po­većanje slezene kao izraz sepse ustanovili smo u kunićima in ficiran im stafilo- kokim a i to 5. i 9. dana.

M ikroskopski je pregledano: potkožna gnojna upala, slezena i b rojn i drugi organi. Plazmastanice su bez iznimke brojene samo u preparatim a obo­jen im prema m etodi Unna-Pappenheim (M ethylgrün-Pyronin). Nastoja lo se •odabrati preparate jednake debljine (8 u )- B ro jen je plazmastanica u prepa­ratim a slezene n ije b ilo teško, ali se pokazalo nesvrsishodno u kožnim prepa­ratima, je r ih je u pravilu b ilo veom a malo. Zbog toga je b ro j plazmastanica ju kožnim preparatima označen s + (p o jed in e ), + + + (veom a m nogo) i 0 (n ije ih b ilo ). V rijednosti plazmastanica odnose se na c ije li preparat kože, a л е samo na vidno polje.

Broj plazmastanica je u slezeni, u većini kunića, bio tolik da se m oglo iz­računati prosjek po vidnom polju, a izbrojeno je najm anje 10 vidnih polja. Rezultate b ro jen ja plazmastanica u koži i slezeni pokazuju tablice 2. i 3.

Broj plazmastanica u jednom vidnom polju preparata slezene kontrol­nih kunića iznosio je 1; on nam služi kao baza procjen jivan ja naših nalaza.

Prosječni b roj plazmastanica u jednom vidnom polju slezene kunića ko ji su potkožno dobili krotonsko u lje iznosio je 9, u slezeni kunića ko ji su dobili stafilokoke 6, a u slezeni kunića ko ji su dobili samo zrak potkožno 3 plazma­stanice u vidnom polju.

U području upale kože, izazvane krotonskim uljem , u tri kunića plazma- .jstanica uopće n ije bilo, a u tri kunića broj se kretao u cije lom preparatu iz­među 12 i 24. U stafilokoknoj upali kože plazmastanica n ije b ilo samo u jed ­nom kuniću, tri puta su nađene pojedine, a u dva kunića b ilo ih je veoma mnogo.

1481

Tablica 2.Rezultati brojenja plazmastanica u koži i slezeni u pokusu s krotonskim uljem i

stafilokokima

Oznakakunića Oleum crotonis

Oznakakunića Staphylococcus

Trajanje eksperi­menta

u danima

Količinaplazma­stanica

namjestu

injekcije

Br. plazma­stanica u slezeni u

vid. polju Pov

eća­

nje

sle­

zen

e

Trajanje eksperimen­ta u danima

Količinaplazma­stanica

namjestu

injekcije

Br. plazma­stanica u slezeni u vid. polju P

oveć

a­nj

e sl

e­ze

ne

1-3 5 4" 13,8 0 11-10 5 + 7,6 01-7 5 0 3,2 0 11-31 5 + 1,7 01-9 7 -L 19,8 0 11-22 7 + + + 22,8 +1-8 7 + 1,7 0 11-20 7 0 0,4 +1-18 9 0 13,1 + 11-12 9 + 1,8 + +1-17 9 0 2,3 0 11-13 9 + + + 1,4 + + +

Prosječno 9 Prosječno 6plazma­ plazma­stanica u stanica uvid. polju vid. polju

Tablica 3.Rezultati brojenja plazmastanica u koži i slezeni u pokusu sa zrakom i kod

kontrolnih životinja

Oznakakunića Zrak

Oznakakunića Kontrole

Trajanje eksperi­menta u danima

Količina pla- zmastanica na mjestu injekcije

Broj plazma­stanica u vid­nom polju

slezene

tij i) 1 %

( t C N

Trajanje eksperi­menta u danima

Broj plazma­stanica u vid­nom polju

slezene

ti i>

F sO , (п

I I I25 5 0 0,18 0

IV42 5 0,25 0

I I I48 5 0 8,8 0

IV36 5 0,07 0

I I I39 7 0 2,8 0

IV41 7 0,3 0

I I I49 7 0 8,6 0

IV44 7 3,5 0

I I I23 9 0 0,3 0

IV40 9 0,8 0

I I I30 9 0 0,2 0

IV45 9 0,05 0

Prosječno 3 plazmastanice

u vidnom polju

Prosječno 1 plazmastanica

u vidnom polju

1482

Izm eđu broja plazmastanica u koži i slezeni n ije b ilo paralelizma, osim u jednom stafilokoknom kuniću (II-22 ) 7. dana.

Jedan kontroln i kunić im ao je aktivno tuberkulozno žarište u pluću, ali broj plazmastanica u jednom vidnom polju slezene n ije b io zbog toga pove­ćan (0,8). Huebschm an14 je još ran ije ustanovio da tuberkuloza nema u tje­caja na povećavanje b ro ja plazmastanica.

RAZMATRANJE REZULTATA EKSPERIMENTA

U potkožnoj upali uzrokovanoj stafilokokim a plazmastanice su tim b ro j­nije, što eksperim ent duže traje. Prosječni b ro j plazmastanica u vidnom po­lju preparata slezene stafilokoknih kunića znatno nadmašuje prosjek (6 :1 ), ali je taj b ro j 5. dana eksperim enta već i nego 9. dana. Izm eđu potkožnog tkiva i tkiva slezene posto ji dakle signifikantna razlika u sposobnosti produ­ciranja plazmastanica: u slezeni se one ran ije ja v lja ju i u većoj množini. Pla­zmastanice k o je su se ran ije jav ile u slezeni m orale su tu i nastati, je r ih u upalnom području n ije b ilo ili ih je većinom b ilo veom a malo. Iz toga b i se m oglo zaključiti da plazmastanice nastaju i od vezivno-tkivnih stanica pod kožom i od stanica retikuluma pulpe slezene. M ali bro j plazmastanica u koži, a znatno povećan u slezeni govorio bi da su za produkciju л,-globulina od ve­ćeg značenja plazmastanice izvan upalnog područja, a da je za produkciju plazmastanica važn iji retikulo-endotelni sistem u klasičnom smislu, nego hi- stiocitni sistem upalnog područja. Iz upalnog područja m ora da prod ire an- tigenski agens u cirkulaciju i humoralno aktivira produkciju plazmastanica u slezeni.

B ilo b i vrijedno proučiti produkciju antitijela u splenektom iranim živo­tinjama.

Povećavanje b ro ja plazmastanica u koži i u slezeni živo tin ja tretiranih stafilokokim a potpuno je u skladu s teorijom o plazmacelularnom porijek lu antitijela.

Nalazi u pogledu ponašanja plazmastanica u kunićima kojim a je pot­kožno in jicirano krotonsko u lje sasvim su neočekivani i nisu u skladu s pret­postavkom da samo antigenski agensi uzrokuju n jihovo m asovnije p o ja v lji­vanje. K o liko se danas zna, krotonsko u lje n ije antigen pa b i se očekivalo da plazmastanica nem a ni u kožnoj upali n iti u slezeni kunića, ko jim a je pot­kožno dano krotonsko ulje.

U potkožnoj upali izazvanoj krotonskim u ljem plazmastanice su se stvo­rile, ali u m alom broju . U slezeni tih kunića b ilo ih je, međutim, 9 u prosjeku u vidnom polju, a to je znatno iznad prosjeka kontrole (1 ) i iznad prosjeka kunića tretiranih stafilokokim a (6 ). N a ovom m jestu va lja istaći da su i ku­nići ko jim a je b io ubrizgan pod kožu samo zrak imali 3 puta već i b ro j plaz- mastanica u slezeni nego kontroln i (3 :1 ). Iz toga se m ora povući zaključak da i neantigenski agensi kao zrak i krotonsko u lje uzrokuju povećano stva­ranje plazmastanica u slezeni. N a m jestu ubrizgavanja zraka u kožu n ije b ilo plazmastanica. Dakle, i onaj slabi podražaj ko jeg uzrokuje zrak, izaziva po­većanje plazmastanica u slezeni. Retikulo-endotelni sistem gledan u ovom svi­jetlu predstavlja se kao veom a efikasan sistem u pogledu produkcije plaz­mastanica.

1483

Zanim ljiva je činjenica da je b roj plazmastanica u vidnom po lju slezene kunića ko ji su prim ili krotonsko u lje veći nego u kunića ko ji su prim ili sta­filokoke (9 :6 ). Ona dopušta stvaranje ne m anje zanim ljivih zaključaka. Is ti­na, slezene kunića ko ji su prim ili stafilokoke žrtvovanih 7. dana eksperimenta b ile su nešto povećane, a 9. dvostruko i trostruko, zbog čega je i apsolutni b ro j plazmastanica nešto veći, a li još uvijek m anji od onog u kunića ko ji su prim ili krotonsko ulje. Povećanje slezene kunića ko ji su prim ili stafilokoke je rezultat umnožavanja retikulo-endotelnih stanica i h iperem ije crvene pulpe, a to je prouzrokovalo razređivanje koncentracije plazmastanica u vidnom polju.

Prem a navodima literature13 koncentracija antitijela je u kunića na kul­m inaciji 9. dana. Ako produkcija antitije la ovisi o funkciji plazmastanica, tada bi i n jihov bro j u slezeni tih dana m orao b iti najveći. Naši eksperimenti pokazuju upravo protivno: broj plazmastanica u kunićima ko jim a su injicira- ni stafilokoki je veći u prvoj polovin i eksperim enta nego u drugoj. Istu po­javu vid im o i u eksperimentu s krotonskim uljem . Dakle, nema uzajamne proporcionalnosti uopće između količine antitijela i b ro ja plazmastanica. To dopušta zaključak da neke druge stanice m oraju također učestvovati u stva­ranju antitijela, a ne samo plazmastanice.

Ako i kem ijske neantigenske tvari izazivaju povećavanje b ro ja plazma­stanica, tada b i se m oglo zaključiti da plazmastanice nem aju samo funkciju stvaranja antigena, ali i to da nisu samo plazmastanice producenti antitijela. V jero ja tno je da je sposobnost stvaranja antitijela osebina i retikulo-histio- citnog sistema uopće, kao i n jihovih potom aka — plazmastanica.

ZAKLJUČCI

1. Plazmastanice jav lja ju se i u aseptičnim upalama, a ne samo u septičnim.

2. Retikulum-stanice slezene, a v jero ja tno i koštane srži i lim fnih čvorova veom a brzo reagiraju stvaranjem plazmastanica i nakon neantigenskog podražaja krotoniskim uljem , štaviše i zrakom.

3. Plazmastanice se brže i ob iln ije stvaraju u slezeni nego potkožno. Retiku- lo-endotelni sistem je efikasn iji u stvaranju plazmastanica od histiocitnog sistema.

4. Veom a vjero ja tno da plazmastanice nisu jed in i producenti antitijela i da im to n ije jedina funkcija.

5. Rezultate tog orijentacionog eksperimenta va lja p rov je riti na većem broju životinja.

L I T E R A T U R A

1. Behring, E.: cit. 13. — 2. Kitasato, S.: cit. 13. — 3. Pfeiffer, R. i Proskauer B.: Zbl. Bakt., 19:191, 1896. — 4. Atkinson, J. P.: Cit. 13. — 5. Tiselius, A.: Biochem. J., 37:1464, 1937. — 6. Bjorneboe, M.: J. Immun., 37:201, 1939. — 7. Kylin: Cit. 13. — 8. Magnus-Levy, A.: Dtsch. med. Wschr., 703, 1931. — 9. Metschnikoff, E.: Ergeb. Path.. 77:646, 1906. — 10. Aschoff, L.: Verhandl. d. dtsch. path. Ges., 76:107, 1913. — 11. Kiyo- no, K.: Die vitale Karminspeicherung, G. Fischer, Jena, 1914. — 12. Ehrich, W. E. i Voigt, W.: Beitr. path, anat., 93:348, 1934. — 13. Ehrich, W. E.: Die Entzündung, u

1484

Handb. d. allg. Path. VII/1. Springer, Berlin—Göttingen—-Heidelberg, 1956. — 14. Huebschmann, P.: Verhandl. d. dtsch. path. Gesel:, /6:110, 1913. — 15. Cajal, R. y:~ Anat. Anz., 29:666, 1906. — 16. Unna, P. G.: Virchows Arch., 214:321, 1913. — 17. Papa- dia, G.: Cit. 13. — 18. Apitz, K.: Virchows Arch., 306:631, 1940. — 19. Joannovics, G.: Zbl. Path., 20:1011, 1909. — 20. Marschalko, T.: Zbl. Path., 70:851, 1899. — 21. Mar- chand, F.: Verhandl. d. dtsch. Path. Ges., 76:5, 1913. — 22. Aschoff, L.: Erg. inn. Med., 26:1, 1924. — 23. Pappenheim, A.: Virchows Arch., ,766:244, 1901. — 24. Apitz, K.: Er­geh. Path., 35:1, 1940. — 25. Bing, J. i Plum, P.: Cit. 13. — 26. Rohr, K.: Das mensch­liche Knochenmark, G. Thieme, Stuttgart, 1949. — 27. Bjorneboe, M. i Gormsen, H.: Cit. 31. — 28. Coons, A. H., Leduc, E. H. i Conolly, J. M.: J. Exper. Med., 702:49 i 61, 1955. — 29. Gormsen, H.: Cit. 31. — 30. Letterer, E.: Allgemeine Pathologie, G. Thie­me, Stuttgart, 1959. — 31. Braunsteiner, H.: Physiologie und Pathophysiologie der weisen Blutzellen G. Thieme, Stuttgart, 1959. — 32. Ehrich, W. E.: Verhandl. d. dtsch.G. f. Path., 46:10, 1962.

Z U S A M M E N F A S S U N G

Sind die Plasmazellen alleinige Erzeuger der Serumantikörper?

Z. Kopač

Einleitend w ird in Kürze über den heutigen Stand der Serumantikörper­bildung (lym phozytäre, retikuloendotheliale und plasmazelluläre Theorie ) und Anschliessend w ird über eigene experim entell durchgeführte Untersuchungen berichtet.

Fragestellungen der Arbeit: Besteht ein Unterschied zwichen einer asep­tischen und einer septischen Entzündung, bezüglich der Anteilnahm e der Plasmazellen, w ie in den lokalen Herden so auch in der M ilz? Im Falle einer positiven Antwort, welche Auswirkung hätte dieser Tatbestand auf die Au f­fassung, die Plasmazellen seinen alleinige Erzeuger der Antikörper? Falls die Plasmazellen die einzigen Antikörpererzeuger wären, müsste man bei asepti­schen Entzündungen eine bedeutend kleinere Anzahl von Plasmazellen, als bei jenen durch M ikroorganism en verursachten Entzündungen feststellen.

Bei den Versuchen wurde je 6 Kaninchen subkutan, am Rücken, 1 ccm 1% wässeriger Emulsion Oleum crotonis ( I Gruppe) bzw. Staphylokokken ( I I G ruppe), an der Stelle einer vorheriger Insu fflation von 50 ccm Atmos- phärluft, zwecks Förderung einer Eiteransammlung, verabreicht. W eiteren 6 Kaninchen ( I I I Gruppe) wurde nur reine Lu ft subkutan insuffliert, und die IV gruppe von 6 Kaninchen diente als Kontrollgruppe.

Untersuchungsergebnis: Plasmazellen erscheinen auch in aseptischenEntzündungsherden. Die Anzahl der Plasmazellen (M ethylgrün-Pyronin) ist in septischen Eiterherden immerhin grösser, als in den aseptischen. Die ein- verleibte Atm osphärluft verursacht keine lokale Entzündung. In den M ilzen findet man durchschnitlich 1 Plasmazelle in einem Gesichtsfeld bei Kontroll- tieren, 3 bei Kaninchen die nur Lu ft erhielten, 6 bei denen die m it Staphylo­kokken in fiziert waren, und 9 bei Tieren die m it Oleum crotonis behandelt waren.

Schlussfolgerungen: 1. Plasmazellen beteiligen sich, unbestreitbar, an den aseptischen Entzündungen im Unterhautgewebe: — 2. Nach Schädigung m itOl. crotonis erscheinen Plasmazellen in der M ilz in grösserer Anzahl, und

1485

schneller, als in der M ilz der in fizierten Tiere. — 3. Plasmazellen bilden sich zeitlich früher und zahlreicher in der M ilz, als im subkutanen Gewebe; das retikuloendotheliale System der M ilz erweist sich an der Plasmazellenbildung erfo lgreicher als das histiozytäre System des Unterhautgewebes. — 4. W ahr­scheinlich sind die Plasmazellen nicht die einzigen Antikörpererzeuger, und die Antikörperbildung ist nicht die einzige Funktion der Plasmazellen. — 5. W egen der geringen Anzahl (24) der Versuchstiere, soll das Experim ent nach­geprü ft werden.

Institut fü r pathologische Anatomie der Medizinischen Fakultät, Rijeka

Eingegangen am 11. Februar 1964.

»Što je umjetni larinks? U normalnom govoru larinks služi za to da proizvodi zvuk onakvih audio-frekvencija koje su potrebne da se čuju sam oglasnici.. . Bezvučni suglasnici nastaju bez pomoći larin­k s a .. . Godine 1959. nekoliko istraživača u laboratorijima Bell Tele­phone izradili su mali larinks s tranzistorima koji sasvim lijepo služi i lagano ga je upotrijebiti. On se sastoji od malog, kompaktnog ci­lindra kojeg bolesnik prisloni na svoje grlo, i tako zvuk kroz tkiva oko grkljana bude uveden u faringealnu šupljinu. Tako uveden zvuk zamjenjuje normalne tonove koje inače proizvode glasnice, . . Nor-malni larinks stvara zvuk osnovne frekvencije s harmoničnim gor­njim tonovima. Tako, na primjer, uz osnovnu frekvencu od 200 herca harmonični gornji tonovi imali bi 400, 600, 800 herca itd. Taj odnos između frekvencija sistema koji vibrira je univerzalan, i vrijedi za električne kao i za mehaničke ili akustične sisteme. Prema tome, da bi simuliraii larinks, električni uređaj mora stvarati prikladnu osnov­nu frekvenciju uz dovoljan broj gornjih harmoničnih tonova. To se vrlo uspješno može postići elektronskim uređajem koji se zove multi­vibrator. Struja iz multivibratora je u obliku impulsa koji aktiviraju dijafragmu obične telefonske slušalice koja se nalazi na jednom kraju umjetnog larinksa. Kad bolesnik tu vibrirajuću dijafragmu stavi na svoje grlo, zvuk ulazi u šupljine g r l a . . . Mali regulator čak omogu­ćuje bolesniku da u nekoj mjeri kontrolira visinu toga umjetnog glasa (mijenjajući frekvencu multivibratora). Tako on svom umjetnom glasu može dati inflekciju koja raste ili se smanjuje. Za muškarca osnovna frekvenca može varirati od 100 do 200 herca. Za ženu je raspon od 200 do 400 herca, tako da se što bolje imitira visok ženski glas. U oba slučaja varijacija je raspon od jedne oktave što je dovoljno da se simulira inflekcija normalnog glasa. Testovi artikulacije koji služe za ispitivanje umjetnog larinksa pokazali su da prosječni slušalac može razumjeti malo više od 50 posto monsilabičnih riječi. To nije ni izdaleka tako loše kako bi se moglo činiti, jer u običnom govoru uho slušatelja automatski razjasni mnoge nejasnoće. Zato je moguće razumjeti 95 posto rečenica koje izgovori osoba s umjetnim larink- som u vezanom govoru.«(W. C. Vergara: Electronics in Everyday Things. Harper, New York 1961, str. 209)

1486

Lij. vjes., 86:1487, 1965.

COLITIS ULCEROSADR STOJAN KNEŽEVIĆ, DR ARPAD HAHN I DR MLADEN RADMILOVIĆ

Iz Interne klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu

Ulcerozni kolitis je idiopatska, kronična, recid ivirajuća upala debeloga crijeva. Katkad dolazi sinhrono s upalom tankog crijeva (enteritis regionalis).

Bolest se jednako često ja v lja kod muškaraca i žena. Najčešća je u dru­goj, trećoj i četvrtoj dekadi života, a r ije tk o se ja v lja kod d jece i staraca.

U lcerozni kolitis je prvi opisao W ilks, 1859. godine1. Do sada je uzrok bolesti ostao nepoznat i pored m nogobrojn ih proučavanja različitih mogućih etioloških činilaca: protozoa (amebe, lam blije i dr.), bakterija (b. dizenterije, streptokok, stafilokok, b. koli, b. nekroforum i dr2), virusa3 i dr. štaviše, ne može se još uvijek tačno kazati u koju skupinu bolesti spada ulcerozni kolitis: infekcioznu, alergičnu4, imunološku5, endokrinološku, mezenhimatoznu, defi­citarnu, psihosomatsku6 ili koju drugu.

Psihologijskim faktorim a pridaje se u etio log iji ulceroznog kolitisa dosta značenja. Međutim , ni psihoanalitičari nisu na čistu o kakvom se mehanizmu nastanka bolesti radi7. B o lje su poznate karakterne i druge osobine bolesnika i em ocionalni fak tori ko ji mogu precip itirati izb ijan je bolesti. Općenito se drži da su bolesnici s ulceroznim kolitisom in teligentniji od ostalog stanovniš­tva, da posjedu ju težnju za dom inacijom i zato povećavaju svoj agresivitet. U radu su tačni i sitničavi, a u životu kruti. Nem aju smisla za humor. D jelu ju »suho, sivo i kon form no«. U seksualnom životu su hladni, nezainteresirani i uvijek neadekvatni8-9.

Ulcerozni kolitis nastaje postepeno, naglo ili fulminantno. M lađi bolesnici obično im aju brži početak i kod n jih je prognoza bolesti često ozb iljn ija6.

K lin ičk i sim ptom i ulceroznog kolitisa su: krvavo-gnojno-sluzavi proljev i, abdominalne kolike, tenezmi, anoreksija, febrilno i l i subfebrilno stanje, opća slabost i gubitak tjelesne težine.

Fizikalni nalaz može b iti negativan, ali se češće nalazi palpatorna bolna os jetljivost abdomena u području ko je odgovara bolesnom d ijelu debelog crijeva. U toku bolesti mogu se povećati je tra i slezena zbog sekundarne in fekcije, razvo ja kaheksije ili konsekutivnih degenerativnih prom jena u tim organim a10.

Da b i se potvrd ila dijagnoza nespecifičnoga ulceroznog kolitisa treba diferencija lno dijagnostički isk ljučiti ove bolesti: kroničnu šigelozu, amebnu dizenteriju, instestinalnu tuberkulozu, regionalni enteritis, divertikulitis, kar-

Primljeno 25. lipnja 1964.

1487

činom debelog crijeva i lim fopatiju venereum. Zato treba uvijek napraviti kod tih bolesnika kulturu stolice na šigele, provokaciju stolice na amebe, nasađivanje stolice na Löwensteinovo hranilište, a potom rendgensku snim­ku pluća i Freiovu probu. Od velike su koristi za verifikaciju u lceroznog kolitisa rektoskopski i irigoskopski nalaz.

Rektoskopijom se mogu uočiti patološke prom jene u rektumu i sigm i, ukoliko je proces lokaliziran u distalnim d ijelovim a kolona. Ostale pro­m jene debeloga crijeva i term inalnog ileuma, možemo dokazati irigoskopi- jom . Kada se sumnja na prom jene u tankom crijevu, u smislu regionalnog enteritisa, potrebna je rendgenska posaža crijeva.

Rektoskopski nalaz u slučaju bolesti tog dijela debeloga crijeva poka­zu je ili samo kataralne prom jene sluznice rektuma, ili se nađu granuloma- tozne, erozivne, odnosno ulcerativne lezije. H istološki nalaz b iopsije sluznice rektuma obično odgovara dijagnozi: P roc tit is suppurativa chron ica ili p roc - tit is granularis odnosno erosiva, a r ije tko kad ulcerosa.

Irigoskopski nalaz je različit, već prem a tome, da li se radi o početnim , u lceroznim ili postulceroznim prom jenam a sluznice debeloga crijeva. Pato­loške prom jene su u najvećem broju slučajeva lokalizirane u području rek­tuma i sigme. K od pojedin ih bolesnika više prom jena ima u području kolon ascendensa, transverzuma ili descendensa. Im a slučajeva i sa segmentalnim prom jenam a koje se vide na dva ili više ograničenih m jesta u različ itim područjim a kolona i tankog crijeva.

Pseudopolipoznim h iperplazijam a sluznice treba obratiti posebnu paž­nju, je r ih mnogi autori shvaćaju kao prekancerozno stanje2, 32. U slučaju re­m isije subjektivno stanje bolesnika se poboljšava, stolica se normalizira, tenezm i nestaju, a rektoskopski i irigoskopski nalaz pokazuju skoro nor­malnu sluznicu ili fibrozno zacje ljen je ulceroznih lezija. S pojavom recid iva ponavlja ju se poteškoće a paralelno s n jim a i patološki nalazi. S labije ili jače izraženi recid iv i su karakteristika te bolesti.

U toku bolesti bolesnici, već prema težini pojed inog slučaja im aju raz­lič ito prom ijen jene hematološke i druge laboratorijske nalaze. K od bole­snika se um jereno ili jače povišu je sedimentacija, a kod većine se ja v lja norm okrom na ili h ipokrom na anemija. Leukocitoza je utoliko više izražena što je u lcerozni proces opsežniji i aktivn iji a superinfekcija veća. U toku bolesti m ijen ja ju se i vrijednosti bjelančevina krvi. Kako se albumini gube stolicom , dolazi do hipalbuminemije, h ipoproteinem ije, a česte su i dispro- teinemije.

Zbog patološkog često evolutivnog procesa u debelom crijevu, a nekad i u tankom crijevu, nastaju i stanovite kom plikacije ulceroznog kolitisa, češće su lokalne, a rjeđe sistemne.

Među lokalne kom plikacije ubrajaju se strikture rektuma ili ko jeg dru­gog dijela debelog crijeva, perirektaln i apscesi, fistule, hem oragije i perfora­c ije s peritonitisom . Kožne prom jene, piogene in fekcije , artritise, pneumonije, periferne neuritise, trom boze i trom boflebitise, ubrajam o u sistemne kom pli­kacije ulceroznog kolitisa.

Zbog liječen ja bolesnicima se preporučuje m irovanje, d ijeta bogata pro­teinima, a oskudna teško probavljiv im tvarima. Od lijekova daju se neto- p iv i sulfonamidi (Salazopirin, Azu lfid ine ), antib iotici užeg ili š ireg spektra djelovanja, a u pojedin im slučajevima kortikosteroid i ili kortikotrop in i11.

1488

Salicil-azo-sulfapiridin (Salazopirm i dr.) prikladan je za liječen je blažih oblika ulceroznog kolitisa1. Način d jelovan ja tog preparata n ije poznat. Većina autora smatra da djelu je antibakterijalno i da utječe na metabolizam vezivnog tkiva. To m iš ljen je im aju i istraživači k o ji su preparat m arkirali s C14 (H anngren i dr.12). U toku terap ije Salazopirinom treba računati s po ja ­vom Heinzovih tjelešaca kod 80% bolesnika13. Antib iotici su korisni u tera­p iji ulceroznog kolitisa. M end eloff2 savjetu je penicilin i k loram fenikol. Te- traciklinske preparate taj autor ne prim jen ju je, je r oni navodno sami do­vode do prom jena na sluznici kolona ko je su slične ulceroznom kolitisu. K irsn er1 d rž i da kortikosteroid i djelu ju antiflogističk i i antitoksično. Zato im je prim jena opravdana kod svih težih ob lika ulceroznog kolitisa. K o rti­kosteroidi se obično apliciraju per os. Međutim, mnogi autori savjetuju prim jenu per klizm am kod onih bolesnika, kod kojih :su lezije pretežno loka­lizirane u distalnim d ijelovim a debeloga crijeva. N a takvu terapiju 85% bolesnika prizdravi i dolazi p r ije ili kasnije u stanje dobre rem isije. Reci­d ivi se ja v lja ju kod 70% bolesnika14. Kako kortikosteroid i m ijen ja ju čvrstinu stijenke kolona i dovode do priraslica debeloga crijeva sa susjednim orga­nima, što inače n ije slučaj kod ulceroznog kolitisa, ta se terapija ne prepo­ručuje onim bolesnicima ko ji će se možda m orati uskoro operirati. Bolesnici s ulkusom želuca il i dvanaesnika, a takvih ima 2— 12% među bolesnicima od ulceroznog kolitisa17, ne sm iju uzim ati kortikosteroide.

Pored spomenute terapije bolesnicima s ulceroznim kolitisom treba če­sto davati transfuzije krvi, in fuzije glukoze i soli, različite vitam ine, seda­tive, a po potreb i i simptomatsku terapiju. Pored in tem ističke terapije ili samostalno provodi se kod bolesnika s ulceroznim kolitisom i psihoterapija. Paulley,s je tom m etodom liječen ja postigao rem isiju kod 43 od 48 bolesnika. Drugi su im ali znatno slabije uspjehe8, 9.

Na Zapadu gd je je bolest česta, osobito u Engleskoj, operira se 10— 15% bolesnika s ulceroznim kolitisom . Operativni m ortalitet iznosi 5— 20%h V e­ćina kirurga provod i totalnu kolektom iju s ekstirpacijom rektuma. U tom slučaju se pravi definitivna ileostoma. Tam o gd je prilike dopuštaju može se operacija provesti u dva akta. U prvom aktu se napravi totalna ili sub- totalna kolektom ija s privrem enom ileo i rektostomom. Kasnije u drugom aktu se spoji ileum i rektum 19-20. Pojed in i se autori zalažu za neposredno uspostavljanje kontinuiteta između tankog i debelog crijeva poslije totalne ili parcijalne kolektiomije21-22.

Prognoza bolesnika s ulceroznim kolitisom , b ilo da se liječe konzerva­tivno ili operativno je ozbiljna. Osim toga ishod bolesti pogoršavaju kom pli­kacije u lceroznog kolitisa, kao i neke druge bolesti k o je su kod tih bolesnika češće. Tako prosječno 1% bolesnika s u lceroznim kolitisom oboli godišnje od raka debelog crijeva23. Pojedin i autori navode da je učestalost raka debe­log crijeva kod u lceroznog kolitisa 10— 302-24, što zavisi o duljin i života bole­snika i tra janju osnovne bolesti. Kako su moguće i druge teže bolesti u toku ulceroznog kolitisa ( am iloidoza25, degenerativni procesi u je tr i i srcu10, teške p ioderm ije26 i lez ije tankog crijeva27-28) s operacijom , kolektom ijom se ne može odugovlačiti, osobito u onim slučajevima kada je tok ulceroznog koli­tisa evolutivan.

1489

Da je prognoza bolesti ozbiljna, n a jbo lje se v id i iz podataka onih autora ko ji su svoje bolesnike prom atrali 15 godina. Oni su našli da je za to vrijem e umrlo 17% bolesnika od čega preko 50% onih ko ji su b ili u međuvremenu stariji od 60 godina1,29, 30.

NAŠI BOLESNICI I METODA RADA

Naš zadatak je bio da analiziramo klinički tok bolesnika s ulceroznim kolitisom u Internoj klinici u posljednjih 15 god. (od početka 1949. do kraja 1963. god.) Za to vrijeme liječilo se u Internoj klinici Medicinskog fakulteta u Zagrebu 75 bolesnika s ulceroznim kolitisom. U našoj radnji je obrađen klinički tok bolesti kod 40 bolesnika. Ostali nisu ušli u obradu zbog nedovoljnih podataka ili kratkog vremenskog proma­tranja. U svrhu proučavanja, poslužili smo se medicinskom dokumentacijom Interne klinike i odgovorili na pitanja koja se tiču kliničkih i laboratorijskih nalaza, a koja su bila postavljena u anketnom listiću prema naprijed iznijetim suvremenim na­zorima i nalazima kod te bolesti. Te smo kliničke, laboratorijske (ј rendgenološke te ostale podatke sakupljene anketom, obradili na uobičajeni način. S tim smo do­bili uvid u »profil našeg bolesnika« s ulceroznim kolitisom i usporedili ga s podacima iz literature. U to ispitivanje smo uključili »terapijsku reakciju« bo­lesnika s ulceroznim kolitisom na različite medikamente.

Mislimo da je taj način obrade ulceroznog kolitisa koristan tim prije, što je u nas i u inostranstvu objavljen relativno mali broj takvih studija6, 3, 32,33,34.

REZULTATI NAŠIH ISPITIVANJA

Na tablici 1. v id i se da je kod nas učestalost ulceroznog kolitisa gotovo jednaka među muškarcima i ženama (21 : 19). Bolest je najčešća u IV dece­n iji života, a dosta je česta u I I I . i V. U starijim dobnim skupinama bolest je sve rjeđa. Naš najstariji bolesnik je imao 75 godina, a najm lađi 20.

Tablica 1.Dob i spol naših bolesnika

D ek ad a M u šk a rc i Ž ene U k u p n o

20— 29 4 5 930— 39 9 6 1540—49 4 5 950—59 2 2 460—69 2 0 270— 79 0 1 1

U k upno 21 19 40

Kao što se v id i iz tablice 2, najviše bolesnika im a u skupini onih koji se bave intelektualnim zanim anjim a (18 bolesn ika). Upada u oč i da među n jim a im a 4 liječnika, što predstavlja 10% od ukupnog bro ja bolesnika. Radnika je b ilo 18, koliko i intelektualaca, a zem ljoradnika samo 3 i 1 pen­zioner. Pretežni broj bolesnika živi u gradu (34 od 40 ili 85% ). Ostalih 6 bolesnika (15% ) žive na selu.

1490

Tablica 2.Zvanje bolesnika i eventualni etiološki faktor bolesti

Intelektualni radnici (liječnici)

RadniciZemljoradniciPenzioneri

18(4)

1831

Bolesnici iz grada

Bolesnici sa sela34

6

U tablici 3, vidi se da su naši bolesnici p r ije izb ijan ja bolesti im ali veća emocionalna uzbuđenja, 21 od 40 bolesnika. Pretežno se rad ilo o konflik- tuoznim situacijama u ob ite lji (p reljub, smrtni slučaj i si.). U dva slučaja bila je u pitanju trudnoća i jedanput porod. Deset bolesnika navodi da je ulceroznoj bolesti kolona prethodio crijevn i infekt. Taj je podatak teško ocijeniti, je r posto ji mogućnost da se početak ulceroznog kolitisa zam ijenio češćom bolešću, crijevnom infekcijom .

Tablica 3. Provocirajući faktori

Emocionalni faktor 21Crijevne zaraze, 10 (?)šigeloze i drugoNepoznati 9

Svi naši bolesnici, kako prikazuje tablica 4, imah su krvave proljeve. Ostali sim ptom i po čestoći su b ili: abdominalne kolike 80%, gubitak na t je ­lesnoj težini 77,5%, anoreksija 75%, opća slabost 67,5%, tenezmi 66% i na kraju povišena temperatura 60%.

Tablica 4. Sim ptom i naših bolesnika

Krvavi proljevi 40 (100%)

Abdominalne kolike 32 (80%)

Tenezmi 26 (65%)Temperatura 24 (60%)

Anoreksija 30 (75%)

Slabost 27 (67,5%)Gubitak na težini 31 (77,5%)

Većina bolesnika je im ala postepeni početak bolesti, 30 bolesnika od 40. K od m anjeg b ro ja bolest je počela naglo (8 bolesnika od 40), a kod dvoje m lađih (20. i 26. godina) bolest je počela fulminantno, i to su dva je ­dina bolesnika iz te grupe, ko ja su umrla zbog ulceroznog kolitisa.

1491

Iz tablice 5. se v id i da su 5 bolesnika im ali normalni rektoskopski nalaz ili su pokazivali prom jene ü smislu kataralnog proktitisa. To su b ili oni bolesnici kod kojih su se prom jene nalazile u oralnim d ije lovim a debeloga crijeva. M eđutim velika većina bolesnika, 35 od 40, im ali su teže prom jene na sluznici rektuma i kolona sigmoideuma u smislu gnojnih naslaga, granu- lacija, erozija , krvarenja, u lceracije i pseudopolipoze. K od 11 od 12 bole­snika kod kojih je rađena b iopsija sluznice rektuma, nađen je supurativni proktitis.

Tablica 5. Rektoskopski nalaz

Normalni nalaz 3Kataralne promjene 2Ulceracije i pseudopolipoze 4Granulacije i gnoj 7Vulnerabilnost sluznice, erozije, krvarenje, gnoj, granulacije 9Vulnerabilnost sluznice, erozije, krvarenje, ulceracije i pseudopolipoze 12

Vulnerabilnost sluznice, erozije, krvarenje, ulceracije, pseudopolipoze, granulacije, gnoj 3

Fizikalni nalaz trbuha: kod 18 bolesnika postojala je bolna os jetljivost na palpaciiu u području kolona descendensa i kolona sigmoideuma. K od 5 bolesnika je b ila bolna osjetljivost lokalizirana u području kolona ascen- densa, kod 4 uzduž c ije log debeloga crijeva, dok su ostali pokazivali bolnu osjetljivost u području epigastrija. Drugi se nisu žalili na bolove kod pal- pacije.

U si. 1. prikazane su lokalizacije patološkoanatomskih lezija u području debelog crijeva, ko je su nađene kod irigoskop ije. N a jveć i b ro j bolesnika, 65% su im ali prom jene u kolonu sigmoideumu i rektumu. 9% imalo je pa­tološke prom jene uzduž c ije loga kolona. K od 6% prom jene su b ile u pod­ručju cekuma, term inalnog ileuma, kolona ascendensa, kolona transverzuma i dijela kolona descendensa. Osim toga 6% bolesnika imalo je prom jene na sluznici kolona transverzuma i kolona descendensa. Po jedan bolesnik ili 3% im ao je prom jene uzduž c ije log kolona osim područja cekuma i rektu­ma, zatim samo prom jene u području kolona ascendensa a kolona descen­densa, 1 je imao lezije u kolonu ascendensu i kolonu transverzumu. Zahva­ćen kolon transverzum, kolon descendens, sigmu i rektum imao je 1 bolesnik i na kraju 1 bolesnik je imao prom jene u kolonu transverzumu i kolonu sigmoideumu.

Približno 1/3 bolesnika imala je normalnu crvenu krvnu sliku, druga trećina norm okrom nu anemiju, a treća hipokrom nu anemiju. H ipoproteine- m iju su imala 4 bolesnika ili 13%, disproteinem iju 21 bolesnik ili 66%, a normalne vrijednosti bjelančevina u krvi su im ali 7 bolesnika ili 21%.

1492

Od lokalnih i općih kom plikacija naši su bolesnici imali: 3 bolesnika raz­lič ite lezi je kože, 2 bolesnika artritis (ko litis-artritis ), 1 bolesnik sepsu, 1 bolesnik tbc. m ilijaris pulm. (kao vjero jatnu posljedicu terapije proniso- nom ), 3 bolesnika stiik tu re debelog crijeva, 2 bolesnika perirektalne aps- cese, 1 bolesnik trom boflebitis, 1 bolesnik piogene in fekcije, 1 bolesnik profuzne hem oragije, 1 bolesnik polipozu debelog crijeva, 1 bolesnik per­foraciju kolona s periton itisom i 1 bolesnik periton itis obih tib ija (? ). Alope- ciju su imala 3 bolesnika.

SI. 1. Irigoskopska lokalizacija upalnih lezija kod kolitis ulceroza kod 33 bolesnika

Zbog recidiva ulceroznog kolitisa 13 bolesnika su dva puta boravili u Internoj klinici, 8 bolesnika su b ili po tri puta na liječenju , a 6 bolesnika su se uzastopno liječ ila po četiri puta u istoj ustanovi. Jedan bolesnik je bio u K lin ic i pet puta zbog recidiva, a jedan šest puta. To znači da je u prosjeku svaki bolesnik s recidivim a boravio u K lin ic i više od dva puta, a kada se uzme u obzir i boravak u drugim bolnicama kao i ambulantno liječen je zbog lakših recidiva, onda dolazimo do toga, da je gotovo svaki bolesnik u pro­sjeku imao tri do četiri recid iva ulceroznog kolitisa u prosječnom trajanju opservacije od oko pet godina. Oni nisu imali težih fo rm i recidiva.

Od ukupno 37 bolesnika (2 su umrla od ulceroznog kolitisa, a 1 od lim fosarkom atoze), 22 dolaze na redovite kontrole. K od posljedn je kontrole početkom svibnja 1964. god. nađeno je da potpunu rem isiju im aju 10 boles­nika, dok ostalih 12 im aju neredovite stolice s opstipacijam a i povremenim proljevim a, opću slabost i vegetativne smetnje. Većin i je sačuvan apetit i

1493

ne gube na tjelesnoj težini. T i se bolesnici liječe ambulantno Enterosepto- lom, Salazopirmom, dijetom , sedativima i dr.

Svi bolesnici su za vrijem e boravka u In ternoj klin ici liječeni d ijetom koja je bila oskudna teško probavljiv im supstancijama, a bila je bogata kalorijama, protein im a i vitam inima.

Od lijekova većina bolesnika je dobivala sedative, različite adstringen- se, analgetike, a u slučaju potrebe in fuzije glukoze i soli, dok je transfu­z ije k rv i p r im ilo 16 bolesnika. Lakši bolesnici od ulceroznog kolitisa ili oni ko ji su b ili na putu spontane rem isije dobivali su Enterovio form , Entero- septol ili Entobex. Lakši bolesnici, n jih 5, uzimali su Salazopirin ili Azulf i - dine. Od takvog liječen ja im ali su koristi 3 bolesnika. D vojicu ostalih kao i druge već u početku bolesti teže bolesnike, lije č ili sm o antibioticim a prve, a većinom druge grupe, ukupno 25. K od svih tih bolesnika, kad n ije b ilo kontraindikacije, davali smo Pronison po 30 m g per os u početku. Tak­vih je bolesnika b ilo 22. U toku vrem ena doze Pronisona smo sukcesivno smanjivah. Oni ko ji su im ali prom jene u distalnom dijelu debeloga crijeva, dobivali su kortikosteroide u klizmama, a li od tog liječen ja n ije b ilo velike koristi. Od 22 bolesnika k o ji su prim ali paralelno Pronison i antibiotike, 16 je došlo u stanje rem isije. Ostalih 6 bolesnika ko ji nisu reagirali u do­vo ljno j m je ri na tu terapiju , liječ ili smo p iretoterap ijom (t j . tifusna vakcina, Baktifebrin, P ir ife r ). Među n jim a je 5 bolesnika došlo u stanje rem isije, a 1 se bolesnik znatno oporavio, makar da su i dalje perzistirale prom jene na sluznici rektuma i kolona sigmoideuma.

DISKUSIJA

K irsn er6 u SAD i Cullinanil u Vel. B ritan iji sa svo jim suradnicima obra­dili su na sličan način svoje bolesnike s ulceroznim kolitisom (100 i 346 bolesnika). N jih ov prosjek opservacije je iznosio od 5 do 8 godina. Držim o da je korisno da naše nalaze usporedim o s n jihovim .

Većina autora, kao i upravo spomenuti, nalaze da je učestalost ulcero­znog kolitisa prib ližno jednaka među muškarcima i ženama. Takav je slučaj i u našem m aterijalu, samo što je ikod nas b ilo više bolesnika u IV dekadi života, a kod Kirsnera i dr. učestalost je veća u I I I dekadi. U našoj grupi bolesnika najviše ima stanovnika iz grada, 85%, a sa sela ih je b ilo samo 15%. S obzirom na naše prilike, gd je većina stanovništva ž iv i na selu, a tamo su vrlo česte zarazne crijevne bolesti, činjenica što je kod nas veći broj bolesnika s u lceroznim kolitisom iz grada, indirektno bar donekle po­tvrđuje navode onih autora ko ji sm atraju da ulcerozni kolitis nema određene etiološke veze s akutnim crijevn im zarazama2.

Među našim bolesnicima im a dosta intelektualaca, 18 od 40 bolesnika, a među intelektualcima ima prosječno najviše liječnika, 10% od ukupnog broja bolesnika.

Em ocionalni stress kao neposredni povod izb ijan ju ulceroznog kolitisa m i smo našli kod 21 od 40 bolesnika. Ta j je b ro j kod drugih autora obično veći. Tako je K irsn er našao em ocionalni fak tor kod 26 od 39 ispitanih i testiranih bolesnika. Naši podaci se slažu s podacim a drugih da em ocio­nalna uzbuđenja kod u lceroznog kolitisa najčešće vuku svoj korijen iz fami-

1494

lija m og života. Učestalost pojedin ih simptoma ulceroznog kolitisa bila je kod naših bolesnika slična učestalosti kod bolesnika iz Kirsnerove i Culli- nanove grupe. Postepeni tok izb ijan ja bolesti je bio nešto češći kod naših bolesnika, 75% prema 59% kod bolesnika iz K irsnerove grupe. M i smo imali fulm inantni početak bolesti kod 2 bolesnika, to znači kod 5%. T i su bole­snici b ili m lađi i oni su jed in i iz naše grupe um rli od ulceroznog kolitisa. Takva zapažanja im aju i drugi autori: najm align iji tok bolesti im aju m lađi bolesnici kod kojih se sim ptom i jav lja ju naglo i brutalno. K od K irsnerove grupe leta litet iznosi 14%, a kod Cullinana 15%, kod nas je letalitet i poslije dugotrajne opservacije ostao na 5%.

K od naših 12,5% bolesnika rektoskopski nalaz je bio ili normalan ili su bolesnici pokazivali lakše kataralne prom jene sluznice rektuma i sigme. K od K irsn erov ih je takav nalaz imalo samo 5% bolesnika.

Fizikalni nalaz trbuha n i kod nas a n i kod drugih autora n ije b io ade­kvatan, u najvećem bro ju slučajeva, težini klin ičkog toka bolesti. I patolo- ško-anatomske lezije, nađene irigoskopijom , su b ile lakše kod naših bole­snika. Tako je kod nas samo 9% bolesnika im alo u lceracije uzduž c ije log debelog crijeva. K od K irsnera takvih oblika ulceroznog kolitisa b ilo je 26%, a kod Cullinana čak 38%. Term inalni ileum je kod naših bolesnika bio za­hvaćen u 6% slučajeva. U K irsn erovu m aterijalu kod 26% bolesnika. K od nas je najčešća lokalizacija ulceroznih lezi ja u području rektuma i sigme, 65% bolesnika. Takav oblik ulceroznih lezija u toku ulceroznog kolitisa smatra se klin ički najlakšim.

Anem ija je opažena kod 66% naših bolesnika. Sličan postotak su imali i drugi autori.

Naši bolesnici su imali rjeđe h ipoproteinem iju nego K irsn erov i (13% : 28% ). D isproteinem ije su kod nas b ile češće (66% :9 % ).

Učestalost lokalnih i sistemnih kom plikacija je bila nešto rjeđa kod nas nego što to opisuju drugi autori. Težih slučajeva kom plikacija i tvrdo­kornih evolutivnih ulceroznih kolitisa im ali smo m anje nego K irsner. Tako smo podvrgli operaciji zbog perforac ije debelog crijeva samo jednog bole­snika (2 ,5% ). Kako su gotovo svi naši bolesnici reagirali na terapiju na za­dovoljavajući način, 38 od 40, nismo ni jednog bolesnika podvrgli kolekto- mdji. K irsn er je što zbog perforacija debelog crijeva, što zbog evolutivnog toka ulceroznog ko litisa usprkos terapije podvrgao parcijalnoj ili totalnoj ko lektom iji 19% bolesnika.

Osim klin ičkog toka ulceroznog kolitisa m ora se u ocjenu indikacija za kolektom iju uzeti u obzir još i činjenica da se općenito liječn ic i na Zapadu lakše odlučuju za operativn i zahvat na debelom crijevu nego mi.

Od sistemnih kom plikacija u toku ulceroznog kolitisa treba da spome­nemo rije tku po javu a lopecije areate koju smo zapazili kod tro jice naših bolesnika za vrijem e recid iva bolesti. Inače su recid ivi kod nas prib ližno b ili jednako česti kao i kod drugih.

H igijensko-dijetetski režim bolesnika s ulceroznim kolitisom kod nas i prim jena medikamentoznih preparata je slična ili ista kao i u drugim zem ­ljama. M i smo v jero ja tno bo lje terapijske uspjehe im ali zbog relativno lakših slika bolesti, a možda je naša konzervativna terapija poboljšana i pireto- terapijom koju drugi ne provode.

1495

ZAKLJUČAK

K lin ičk i smo obradili bolesnike s ulceroznim kolitisom koj,i su boravili u In ternoj klin ici M edicinskog fakulteta u Zagrebu posljedn jih 15 godina. Od ukupno 75 bolesnika, uvrstili smo u našu radnju 40, i to one ko ji su za­dovoljavali postavljene kriterije i ko ji su bili dovoljno dugo vremena pro- m atrani( nešto više od 5 god. u prosjeku ).

Uspoređujući klin ičke i druge nalaze naših bolesnika s nalazima bole­snika iz SAD i Velike B ritan ije došli smo do ovih zaključaka ko ji se odnose na stanovite razlike u klin ičkoj slici bolesti:

1. K od nas je najveća dobna učestalost bolesnika s u lceroznim kolitisom u IV dekadi života a kod drugih autora je u I I I .

2. K od nas veći b ro j bolesnika ima postepeni početak bolesti (75 : 59%).3. K od nas je letalitet od ulcem znoga kolitisa relativno m anji (5 : 15%).4. U lcerozne lezije c ije log kolona našli smo nešto rjeđe (9:26— 38%).5. A fekc ije term inalnoga ileuma su u naših bolesnika relativno rijetke

(6 : 26% ).6. H ipoporoteinem ije su rjeđe (1 3 :2 8 % ).

7. Težih kom plikacija bolesti ili nepovoljnog toka ulceroznog kolitisa, ko ji bi zahtjevali operativni zahvat opazili smo manje (2,5 : 19%) od drugih autora.

8. Pojava alopecije areate u toku ulceroznog kolitisa kod nas je, čini se, osebujna pojava (7,5:0% ).

Ta uspoređenja nemaju statistički signifikantnu vrijednost je r se radi0 relativno m alom broju prom atranih bolesnika, ali iz vlastitog zapažanja kod naših bolesnika i onih ko je smo im ali priliku v id je ti u inostranstvu kao1 po izvještajim a iz literature, m ogli bismo sa stanovitom sigurnošću za­ključiti da je ulcerozni kolitis u naših bolesnika klinički relativno lakši i rjeđe se javlja .

L I T E R A T U R A

1. Kirsner, J. B.: Gastroenterology, 40:287, 1961. — 2. Mendeloff, A.: Principles of Internal Medicine, Harrison, IV Ed., McGraw-Hill, New York, 1962. — 3. Syverton, J. T.: Gastroenterology, 40:331, 1961. — 4. Rider, J. A. i Moeller, M. C.: Am. Gastro­enterol., 37:497, 1962. — 5. Thayer, W. R., Calabresi, P. i Spiro, H. M.: Gastroente­rology, 40:695, 1961. — 6. Kirsner, J. B., Palmer, W. L., Maimon, S. N. i Ricketts, W. E.: J. A. M. A., 137:922, 1948. — 7. Alexander, F.: Psychosomatic Medicine, W. W. Norton, New York 1950. — 8. Houben, A. M. J. i Enke, H.: Psychosomatique et gastro-enterologie, Masson, Paris, 1962. — 9. I-loffstetter, J. R., Saudan, Y . i Jequier- -Doge, Ed.: Psychosomatique et gastro-enterologie, Masson, Paris, 1962. — 10. Ross, J. R. i Swarts, J. M.: Gastroenterology, 70:1, 1948. ■— 11. Curtins, F.: Die Colitis ulce­rosa und ihre Behandlung, Springer, Berlin, 1962. — 12. Hanngren, A., Hansson, N., Svartz, N. i Ullberg, S.: Acta medica Scand., 773:61, 1963. — 13. Böttiger, L. E.. Engstedt, L., Lagercrantz, R. i Nyberg, A.: Gastroenterologia, 700:33, 1963. — 14. Kirsner, J. B., Sklar, M. i Palmer, W. L.: Am. J. Med., 22:264, 1958. — 15. Brooke, B. N.: Lancet, 2:1175, 1956. . 16. Kellner, H., Hersch, R. A. i Bairker, W.: Gastroen­terology, 45:27, 1963. — 17. Brette, G. i Lambert, R.: Presse med., 69:2676, 1961 „

1496

18. Paulley, J. W.: Lancet, 1:215, 1957. — 19. Aylett, S. O.: Brit. Med. J., 1:489, 1957. — 20. Aylett, S. O.: Brit. Med. J., 1:358, 1961. — 21. Mialaret, J., Busson, A. i Rouquet- ie, R.: Arch. Mal. App. dig., 52:465, 1963. — 22. Patel, J. CL: Presse med., 71:1977, 1963. — 23. Dennis, C. i Karlson, K. E.: Surgery, 50:568, 1961. — 24. Sataline, L. R., Mobley, E. M. i Kirkman, W.: Gastroenterology, 44:342, 1963. — 25. Tarrgart, W., Trump, B. F., Lagunoff, D. i Eschbach, J.: Gastroenterology, 44:335, 1963. — 26. Vokurka, V. i Mičanek, B.: Gastroenterologia, 99:311, 1963. — 27. Loygue, J., Flo- rent, R. i Got, R.: Arch. Mai. App. dig., 48:308, 1959. — 28. Lambling, A., Bernier, J. J., Gougis, M. i Richir, C.: Arch. Mai. App. dig., 51:1297, 1962. — 29. Gutierrez, B. M.: Prensa. Med. Argent., 49:1205, 1962. — 30. Kellock, T. D. i White, B.: Gastroentero­logia, 88:13, 1957. — 31. Cullinan, E. R. i Mac Dougall, I . P.: Lancet, 1:487, 1957. — 32. Hahn, A.: Izabrana poglavlja iz interne medicine, Medicinska biblioteka Zbora liječnika Hrvatske, Zagreb, 1958, str. 7. — 33. Luketić, G., Kolu tić, Z. i Belančić, I.: Lij. vjes. 81:149, 1959. — 34. Mimica, M.: Doktorska disertacija, 1959.

S U M M A R Y

Ulcerative Colitis

St. Knežević, A. Hahn and. M. Radmilović

Out o f 75 patients w ith ulcerative colitis treated at the Department o f Internal Diseases o f the University Hospital in Zagreb in the last 15 years, the authors present 40 cases which fu lfilled certain criteria and w ere observed on the average fo r m ore than 5 years.

By comparing clinical and other findings w ith these reported from the United States and Great Britain, the authors have form ed the fo llow ing opinion o f the differences in the clinical picture o f ulcerative colitis in their patients and in those observed by other authors: 1. M ost frequent attacks o f ulcerative colitis in their patients occurred in the 4th decade o f life ; other authors report the 3rd decade as being the age attacked most frequently; 2. A gradual onset o f the disease was observed in a greater number o f patients (75:59% ); 3. Lethality was com paratively low er than recorded abroad(5:15% ); 4. The ulcerative process o f the whole colon was observed com ­paratively less frequently (9:26— 38% ); 5. The term inal ileum was rarely a ffec­ted w ith ulceration (6 :26% ); 6. Hypoproteinem ia occured less frequently (13:28% ); 7. M a jor complications or an unfavourable course o f the disease requiring operative treatment were also encountered less frequently (2.5:19%); 8. A lopecia areata appearing in the course o f ulcerative colitis seemed to be in some way a trait in the patients treated (7.5— 0% ).

This comparison has no statistical significance ow ing to a com paratively small number o f the patients under observation, but on the basis o f the authors own experience and what they w ere able to see abroad, and also according to reports from literature, it may be assumed w ith much certainty that u lcerative colitis in the patient observed, as com pared w ith that observ­ed in the United States and Great Britain, appears iin a m ilder clinical fo rm and less frequently.

Department of Medicine University Hospital, Zagreb

Received for publication. June 25, 1964

1497

Novi antibiotski preparati

NISTATIND RA ŽEJE M A S T

P O SI P

SPECIFIČNI ANTIBIOTIK ZA PROFILAKSU I TERAPIJU M O NILIJAZE

1 dražeja : 500.000 j. nistatina4 g m asti: 100.000 j. nistatina 1 g p raška: 100.000 j. nistatina

O PREM A :12 i 100 dražeja

5 i 20 g masti 15 g posipa

GEONISTINV A G IN A L N E T A B L E T E

NISTATIN + OKSITETRACIKLIN

KO M BIN IRA N O SRED STVO Z A TERAPIJU V A G IN A LN O G FLU O R A

P L I V AT V O R N IC A FA RM A CEU TSK IH I KEM IJSKIH P R O IZV O D A

Z A G R E B

Lij. v j„ 86:1499, 1965.

Pregled

TJELESNO VJEŽBANJE U PREVENCIJI, TERAPIJI I REHABILITACIJI SRČANIH OBOLJENJA

DR RADOVAN MEDVED

Iz Visoke škole za fizičku kulturu u Zagrebu

U današnje vrijem e napretka i civilizacije, najveći neprijatelj čovjeka postalo je pom anjkanje kretanja. Usto se čovjek danas neadekvatno hrani, on u civiliziran im krajevim a uzima suviše velike količine hrane, količine koje ne može energetski utrošiti zbog već naprijed navedenog pom anjkanja kre­tanja. Rezultat toga je povećanje masnog tkiva, ko je u svakom slučaju pred­stavlja nepotreban balast, i dovodi do prekom jernog povećanja tjelesne težine. Hrana ne samo da je po količini neadekvatna, već i po svom sastavu. Ona sadrži suviše masnoća i lipoidnih tvari. T im dvama nabrojenim štetnim faktorim a civilizacije p rib ra ja se i treći: opetovane psihičke traume i stre­sovi današnjeg načina života. N a taj način dolazim o do trijasa uzroka tzv. »bolesti c iv ilizacije«: nedovoljno kretanje, neadekvatna ishrana i nervna preopterećenost. Dominantno m jesto zauzima svakako pom anjkanje kreta­nja, pa tako s pravom profesor za rehabilitacijsku medicinu Kraus6 govorio »hypokinetic disease« — bolestim a nedovoljnog kretanja. U nizu terapijskih1 preventivnih mogućnosti posto ji samo jedno terapijski d jelotvorno sred­stvo ko je d jelu je pozitivno na čitav spomenuti trijas. To je tjelesno v jež­banje.

Prom jena strukture oboljen ja današnjeg čovjeka dovodi neminovno do potrebe p reorijen tacije moderne medicinske terapije. Ona danas traži ne više pasivnog, već aktivnog bolesnika, ko ji sam sudjelu je u svom liječen ju — u svo jo j rehabilitaciji. Pravilno i planski prim ijen jeno tjelesno vježban je ima svoje pozitivno preventivno djelovan je na sva 3 m omenta spomenutog trijasa. Ono sadrži m noštvo kretanja te na taj način ispravlja poremećenu ravnotežu kretanja i m irovanja, nadalje povećava energetsku potrošnju te na taj način sprečava nesvrsishodno povećanje tjelesne težine i konačno u toku tjelesne aktivnosti čovjek bude isključen od psihičkih stresova, pa takva aktivnost predstavlja odličnu psihičku rekreaciju.

Oboljen ja kardiovaskularnog sistema svakako su ona grupa bolesti koja danas zauzima značajno m jesto u nacionalnoj pa to log iji svih civiliziranih naroda. Is to je tako sigurno da kardiovaskularna oboljen ja predstavlja ju neobično zahvalno i široko područje prim jene tjelesnog v ježban ja b ilo kao preventivnog sredstva bilo kao sredstva terapije i rehabilitacije.

Primljeno 24. travnja 1964.

1499

M ellerov icz1 navodi ova kardiovaskularna oboljen ja kao indikaciono pod­ručje za prim jenu terapije tjelesnim vježbanjem : regulativne porem etnje krvotoka, pojedin i oblici h ipertonije, ateroskleroza i koronarna insuficijen- cija i stanja nakon infarkta.

Ujedno navodi i kontraindikacije za tu vrst terapije, a to su: akutni i subakutni upalni procesi srca, teška trajna oštećenja srca s insuficijencijom u m irovanju ili kod m inimalnih tjelesnih opterećenja (do cca 30— 50 w ati), pojedine smetnje provođen ja podražaja u srcu, koronarna insuficijencija koja se manifestira stenokardijam a već kod minimalnih napora, i h iperto­n ija visokog stepena.

M oram o odmah konstatirati činjenicu da se kod nas terapija tjelesnim vježbanjem i sportom kod srčanih bolesnika praktički ne prim jen ju je. Uzrok leži u neznanju našeg m edicinskog i fiz io terap ijskog kadra da tu terapiju sprovodi i u bojazn i da b i eventualna opterećenja m ogla dovesti do neugod­nih incidenata, a v jero ja tno i zbog nedovoljnog uvjeren ja da bi takva tera­p ija m ogla imati uspjeha. Nezgodne incidente m ožem o samo onda spriječiti, ako uz dijagnozu odredim o i granicu mogućnosti optećerenja pojedinog bolesnika, tj. n jegovu »radnu sposobnost«. To je upravo ono što ne znamo i ne radimo, pa je zato i logično da ne idem o dalje, tj. da tu vrst terapije, koja je uzgred rečeno našla široku prim jenu u m edicinski naprednim zem­ljama, kod nas ne prim jen ju jem o. Prem a tom e je osim postavljanja d ija­gnoze potrebno, p r ije nego što se započne terapijom tjelesnim vježbanjem kod kardiovaskularnih bolesnika učiniti ove pretrage:

a. elektrokardiogram u m irovanju, za vrijem e opterećenja na bicikl ergom etru i iza opterećenja;

b. spiroergom etrijsko ispitivan je s postepenim opterećenjem , a pritom se prati puls i krvn i pritisak. Iz dobivenih vrijednosti pulsa i prim itka kisika pri najvišem opterećenju izračunava se tzv. »puls kisika« (norm alne zdrave osobe do 16 ccm, trenirani sportaši do i preko 30 ccm, kod srčanih bolesni­ka vrijednosti su smanjene te mogu iznositi samo 6— 8 ccm );

c. određ ivanje volumena srca (n a jb o lje u ležećem položa ju ) iz dvaju rendgenskih snimaka (a— p i sa strane) iz 2 m udaljenosti. Možemo se po­služiti m etodom po R oh reru i Kahlstorfu .

Iz volumena srca i »pulsa kisika« izračunava se tada »srčani kvocijen t«

prema form uli: volumen srca u cm3/puls O2 u cm3

Taj lcvocjent daje dobar uvid u odnos veličine srca i n jegove funkcio­nalne radne sposobnosti, tj. da li je eventualno uvećanje srca praćeno i adekvatnim povećanjem njegovih funkcionalnih sposobnosti ili nije.

UTJECAJ TJELESNOG VJEŽBANJA NA SRCE I KRVOTOK

Nakon što su na taj način dobiveni podaci o funkcionalnom stanju i radnoj rezervi srca može se odlučiti da li je terap ija tjelesnim vježbanjem indicirana i kolika se opterećenja mogu prim ijen iti. Ovisno o trajanju i intenzitetu opterećenja ko je p ri to j terap iji prim jen ju jem o, dplazi do adap- tacionih prom jena na kardiovaskularnom sistemu ko je se mogu podijeliti na tri stupnja:

1500

SI.

1. K

ard

ijaln

i i

ekst

raka

rdija

lni

fakt

ori

koji

utje

ču

na op

skrb

u m

ioka

rda

kisi

kom

1501

a ) već kod najm anjih opterećenja (opterećen ja I stupnja), samo ako se ona dovo ljno dugo prim jen ju ju , dolazi do pom icanja simpatiko-parasimpa- tikotone ravnoteže u sm jeru parasim patikotonusa što se m anifestira bradi- kard ijom i eventualno h ipotonijom ;

b ) kod nešto većeg intenziteta opterećenja (opterećen je I I stupnja) do­lazi osim spomenute vagoton ije i do stvarnog povećanja funkcionalnih spo­sobnosti srca, ali se srce još ne povećava. Ta prom jena radne sposobnosti srca očitu je se u prvom redu povišen jem maksimalno mogućeg stepena opte­rećen ja na bicikl-ergom etru i u povećanju pulsa kisika, što je posljedica veće a— V razlike. To dovodi naravno i do poboljšan ja p r ije opisanog srčanog kvocijenta, što je znak bo lje ekonom ike srčanog rada;

c ) kod v ježb i velikog intenziteta (op terećen je I I I stupnja) i duljeg tra­jan ja moguće je još dalje povećanje samo putem povećanja srca. T im e se povećava i udarni volumen srca i puls kisika, a poboljšava srčani indeks.

U načelu uvijek se zadovolju jem o opterećenjem prvog i drugog stupnja, a ona trećeg prim jen ju jem o samo kod osoba do 40 godina života, k o je imaju maleno srce, tj. gd je nam je od interesa da povećam o volumen.

U si. 1. prikazani su kard ijaln i i ekstrakardijaln i fak tori k o ji utiču na opskrbu m iokarda kisikom kao i na sm anjenje potrebe m iokarda za kisi­kom 8. N a desnoj strani sheme navedeni su svi oni fak tori ko ji doprinose smanjenju potrebe m iokarda za kisikom , a na lijevo j oni ko ji omogućuju direktno ili indirektno bo lju koronarnu cirkulaciju, a tim e i bo lju opskrbu m iokarda kisikom.

Vegetativna preorijen tacija ko ja nastaje kao posljedica kako laganih tako i težih fiz ičk ih opterećenja, im a za posljedicu sniženje krvnog pritiska i bradikardiju, tako da srce u m irovanju rad i daleko ekonom ičnije — ono se štedi. Produ ljen je faze dijastole omogućuje bo lju irigaciju m iokarda arterijalnom krvlju , a povećanje srca u smislu regulativne dilatacije, ekono­m ičn iji rad srca pri opterećenju (k od istog opterećenja, n iži puls, već i udam i volum en).

M eđu faktorim a ko ji povećavaju dopremu kisika treba u prvom redu spomenuti form iran je kolateralnog krvotoka, što je osob ito važno kod sta­n ja nakon infarkta. Nadalje se ne sm ije ispustiti iz vida n iti pozitivna kore­lacija između adipoziteta i koronarnih oboljen ja. T jelesno vježban je se ubra­ja među neobično djelotvorna preventivna sredstva u borb i p rotiv adipozi­teta. N e radi se ovdje, međutim, samo o tome, već još više o čin jen ici na koju su ukazivali Karw onen, Gopalan i Ramanathan5, a to je da pojačana fizička aktivnost snizuje serumske lip ide što ima svoj određeni pozitivni uticaj na suzbijanje koronarne skleroze.

VRSTE OPTEREĆENJA

Znatan doprinos proširen ja znanja o tome kako se m ijen ja ju funkcije kardiovaskularnog sistema nakon sistematski sproveđenog treninga tjeles­nim vježban jem predstavlja ju isp itivan ja vršena na sportašima. Zahvaljujući tome, m i danas tačno znamo kako se m ijen ja veličina i funkcija srca kod pojedin ih sportova. Svaka vježba ili trening sastoji se od 4 elementarne kom­ponente — v ježb i brzine, snage, izdržljivosti i spretnosti. O tom e ko ji je od

1502

tih elemenata zastupljen u većoj m jeri ovisit će kakav će uticaj trening im ati na kardiovaskularni sistem, poprečnoprugastu muskulaturu ili živčani si­stem. Znamo da vježbe snage razvija ju pretežno muskulaturu, vježbe izdrž­ljivosti srce, krvotok i dišni sistem a v ježbe spretnosti da usavršavaju ko­ord inaciju pokreta, tj. utiču na nervn i sistem. Tako vid im o da sportovi ko ji ne sadrže elemente izdržljivosti nemaju gotovo nikakav uticaj na veličinu srca. Srce jednog dizača utega odgovara svo jom veličinom volumenu nor­m alnog zdravog nesportaša iste visine i težine. Da b i se om ogućilo realno prikazivanje veličine srca, može se ona izraziti u obliku kvocijen ta

volumen srca u ccm težina tije la u kg

Norm alne vrijednosti tako izračunatog kvocijenta iznose oko 11,3 {z a m uškarce), a tu istu vrijednost nalazimo i kod dizača utega ih trkača na kratke staze. Dugoprugaši im aju indeks oko 13, a biciklisti, kao sportaši ko ji se u literaturi spom inju kao oni č ija su srca apsolutno i relativno naj­veća, imadu čak indeks od 15,3. M i smo i kod vrhunskih vaterpolista našli veoma visoku prosječnu vrijednost srčanog kvocijenta od 13,6.

Ako, dakle, želim o da vježban jem utičemo na kardiovaskularni sistem, tada treba da biram o u načelu vježbe k o je većim d ijelom sadrže elemente izdržljivosti odnosno vježbe ko je podižu izdržljivost. Zbog čega ističem o ovo posljednje: »v ježbe ko je podižu izdržljivost«?

Zato, je r današnji m oderni trening poznaje i takav m etod treninga, k o ji podiže izdržljivost, a n ije vježba izd ržljivosti — to je in tervaln i m etod treninga. Prema tom e razliku jem o dva osnovna načina treninga odnosno pri­m jene tjelesnog vježbanja ko ji oba imaju značajan uticaj na podizanje funkcionalnih sposobnosti kardiovaskularnog sistema: trening istrajnosti i intervalni trening.

Obe te m etode ispitane su kod sportaša raznih kategorija. Princip i ob iju metoda m ogu se prim ijen iti naravno u odgovarajućoj fo rm i i odgovaraju­ćem intenzitetu i u k ineziterapiji srčanih oboljen ja (k ineziterapija-terapija pokretom ). Dok se trening istrajnosti sastoji od vršen ja neke v ježbe manjeg intenziteta (npr. trčan ja ) kroz dulje vrijem e (npr. trčanje na nekoliko ili više k ilom etara ), dotle se intervalni način treninga odnosno vježba sastoji u opetovanom ponavljanju kraćih dionica, ali u bržem tempu. Oba ta načina treninga, ako se sprovode dovoljno dugo vremena i u odgovarajućem inten­zitetu dovest će do istog cilja: povećanja srca i povećanja izdržljivosti za određeni napor. Razlika je možda u tom e što to in tervaln i m etod om ogućuje u kraćem vremenu. Važno je spomenuti da su kod intervalnog m etoda rada važne ne toliko same dionice opterećenja i n jihovo tra jan je (k o je tra je 30— 90 sekundi) već još i više duljina odm ora među n jim a (izm eđu 45— 120 sekundi) i broj ponavljanja. Intenzitet opterećenja znatno će varirati, ovisno o funk­cionalnom stanju osobe. Dok će za trening sportaša interval predstavljati npr. trčan je 150 met. za 21 sekundu, dotle će kod srčanog bolesnika b iti interval npr. hodanje 40 m etara u nešto bržem tempu. Isp itivan ja Reindella, Steim a i D olla9 — kateterizacijom normalnih osoba, pokazala su da je koro­narna cirkulacija pojačana još dulje vrem ena iza intervalnog opterećenja, a arteriovenozna razlika koronarne krvi povećana. Prema m išljen ju Bret- schneidera9 pojačana koronam a cirkulacija je adekvatni podražaj za stva­

1503

ran je kolaterala. Prema tome čini se da je intervaln i m etod opterećenja ( t j . podioba opterećenja na nekoliko intervala s međusobnim pauzama) pogo­dan ne samo za podizanje opće izdržljivosti već i za razvijan je kolateralnog krvotoka.

INDIKACIONA PODRUČJA ZA TERAPIJU TJELESNIM VJEŽBANJEM

Pitanje indikacije svakako je najzan im ljivije, je r kako smo na početku istakli, n ije svaki kardiovaskularni bolesnik pogodan za takvu terapiju. Na tem elju dijagnoze, a d ije lom i ovisno o funkcionalnom stanju srca, odluču je se da li je terapija tjelesnim vježban jem indicirana ili nije. D ijagnoza je ona ko ja je odlučan fak tor i p ri izboru načina odnosno metode vježbe. Funkcional­no stanje b iti će eventualno uz dijagnozu odlučno za određivanje intenziteta opterećenja.

U načelu, ne sm ijem o terapiju tjelesnim vježban je prim ijen iti svugdje tamo gd je postoji i najm anja mogućnost daljn jeg pogoršanja već postojećeg oštećenja, a to je onda ako vježba: 1) dovede srce do granice su ficijencije i2. pređe koronarne rezerve.

Gdje leži granica insuficijencije, odnosno kolike su još rezerve srca, može se ustanoviti upoređenjem volumena srca i sp iroergom etrijski ustanovlje­nog maksimalnog kapaciteta mogućnosti prim itka kisika. Kada se prelaze granice koronarne rezerve, može se ustanoviti elektrokardiogram om za vr i­jem e opterećenja.

Glavna domena terapije tjelesnim vježban jem jesu vegetativne porem et­n je kardiovaskularnog sistema. Izbor načina opterećenja ovisit će u prvom redu o visin i krvnog pritiska. Razlikujem o, naime, disregulacije kardiovasku­larnog sistema s norm alnim i povišenim krvnim pritiskom . Dok u p rvo j grupi možemo prim jen jivati i intervaln i m etod ako je to potrebno, dotle to u dru­goj ne možemo, već prim jen ju jem o samo dulje kontinuirane vježbe, ali zato. malenog intenziteta (npr. lagano »trčkaran je«, koje N ijem c i nazivaju »tra­b en «). Zbog naglih povišenja krvnog pritiska u samom intervalu, ne prepo- ruča se m etod intervala (t j. opetovane v ježbe kraćeg trajanja, ali većeg in­tenziteta ) kod svih starijih osoba, bez obzira kakav im je krvni pritisak, je r je kod n jih intenzivno podizanje krvnog pritiska nepoželjno zbog mogućnosti subintimalnog krvarenja arteriosklerotično prom ijen jen ih koronarnih arterija.

U pogledu doziranja, tj. određ ivanja intenziteta opterećenja mogu se bo­lesnici s regulativnim porem etnjam a, bez obzira da li su norm otoni iM hiperto- ni, pod ije liti u 3 grupe8: 1. bolesnici sa smanjenom radnom sposobnosti i ma­lenim srcem. K od tih se mogu prim ijen iti relativno najveća opterećenja, koja odgovaraju napred opisanom I I I stupnju opterećenja;

2. bolesnici sa smanjenom radnom sposobnosti, ali s normalnom velič i­nom srca. K ao uzrok te smanjene radne sposobnosti krvotoka dolazi u obzir smanjena pozitivna inotrop ija ili nedovoljno povećanje arteriovenozne razlike za vrijem e opterećenja. K od tih bolesnika može se intenzitet v ježb i dozirati u m anjem opsegu, odgovarajući opisanom I I stupnju opterećenja.

3. bolesnici s normalnom radnom sposobnosti i normalno velik im srcem. K od tih bolesnika treba prim jen jivati v ježbe najm anjeg intenziteta.

K oronarna insu fic ijencija predstavlja dalje indikaciono područje tjeles­nim vježbanjem odnosno sportom. Već na početku je izneseno povoljno dje­

1504

lovanje tjelesnog vježbanja na koronarni optok, posebno razvoj kolaterala, kao i na sniženje potrebe m iokarda na kisiku. Kolaterale su se pokazale kao veoma važan faktor sprečavanja nastanka in farkta kod jake ateroskleroze glavnih koronarnih ogranaka. Postavlja se sa-mo pitanje, ne predstavlja li tje ­lesno opterećenje proizvedeno vježbom , mogućnost jedne akutne opasnosti, tj. izazivanje pojave infarkta ili čak i srčane smrti. M išljen ja o tom e da li fiz ičk i napor može indirektno prouzrokovati srčani in farkt razilaze se, a procenat infarkta nastalih za vrijem e fiz ičkog napora kreće se kod pojedin ih autora od 2 do 50%. Im ajući u vidu da in farkt nastaje obično kao posljedica s umaci je fizičkog i psihičkog stresa, ne bi trebali očekivati tu kom plikaciju kod terapije vježbom (nem a psihičke kom ponente). Još smo sigurniji aiko re­gistriram o elektrokardiogram u toku pojedinih stepeni opterećenja, pa ako se jav lja ju znakovi koronarne insuficijencije u elektrokardiogram u, ustano­vim o kod kojeg je to opterećenja i pulsa. To omogućuje tada precizno i si­gurno doziranje opterećenja ne samo pri terap iji već i u dnevnom životu od­nosno radu.

Davanjem n itroglicerina može se u nekim slučajevima podići razina opte­rećenja, te se u elektrokardiogram u ne ja v lja sniženje ST spojnice, a niti subjektivni osjećaj stenokardije, ko ji se javljao bez te terapije. Terap ija v jež­bom može se u tim slučajevima po potrebi vršiti uz pomoć tog terapijskog sredstva.

I srčani in farkt, koliko god se to možda čini čudno, im ajući u vidu stro­go m irovan je u početku, zahvalno je indikaciono područje k ineziterapije u svom kroničnom obliku. Uzima se kao vrijem e kada se može početi s aktiv­nom terapijom 6 m jeseci kod transmuralnih, a 4 m jeseca kod in farkta ko ji nisu transmuralni. Zadaća je k ineziterapije ekonom izacija koronarnog krvo­toka i podražaj na stvaranje kolaterala.

Terap ija tjelesnim vježbam a kod bolesnika s in su fic ijen c ijom m iokarda ne dolazi u obzir, je r već kod latentne insu ficijencije treba izb jegavati ne­potrebna opterećenja. Jedini način na ko ji b i se m oglo pom oći takvom bo­lesniku je poboljšati iskorištavanje krvi u periferiji, tj. povećati a-v razliku, a ona je već i onako u tim slučajevima jako povećana, pa se stoga i ne može očekivati već i uspjeh.

Stečene i prirođene srčane greške predstavlja ju područje gd je se m išlje­n ja o mogućnosti prim jene tjelesnog vježbanja i sporta ne slažu. Poznato je da ljud i k o ji imadu dobro kompenziranu srčanu grešku mogu ponekad da podnose začudo velike napore, a na sportskom po lju da postižu odlične re­zultate. To je osobito poznato za insu ficijenciju aortalnih zalistalka, tako da nam je vlastita praksa pokazala nekoliko bolesnika ko ji su se bavili teškim sportskim disciplinama izdržljivosti (trčan je na duge pruge). Postavlja se pitanje, da li je u načelu dodatno opterećenje ko je b i p rim jenom terap ije t je ­lesnim vježban jem bilo stavljeno na srce dobro ili bi možda samo pridoni­je lo tome, da dovede do patološke h ipertro fije m iokarda i prelaza kritične težine srca od 500 g? R ješavajući p itanje mogućnosti opterećenja bolesnika sa srčanom greškom treba u prvom redu sa sigurnošću dati odgovor da li već postoje neki znakovi insu ficijencije ili ne. Pri tom e treba znati razlikovati znakove adaptacije na grešku od onih znakova ko ji već predskazuju musku- laturnu insuficijenciju. Ako takvih znakova još nema, tada se stepen moguć­nosti opterećenja može odred iti prem a tome do ko je su granice iskorištene

1505

mogućnosti adaptacije i kompenzacije. K od volumno opterećenog srca (npr. insu ficijencije aortalnih zalistaka) može se još opteretiti srce tjelesnim v jež­bama dok n ije došlo do znatn ijeg povećanja srca. K od tlačno opterećenog srca (npr. h iperton ije ) ne m ože nam velič ina srca b iti k r ite rij za to da usta­novim o kolik i je dio kom penzatom ih mehanizama utrošen. Tako se može razviti već značajna, pa i patološka h ipertro fija jednog d ije la srca, a da to ne dovede do značajn ijeg uvećanja srca na rendgenu. O vdje će nam od veće koristi b iti elektrokardiogram .

Konačno preostaje još grupa operiran ih p rirođ en ih i stečenih srčanih grešaka. U prvom redu treba kod takvih bolesnika ustanoviti ova tri faktora, prem a kojim a se tada upravlja i indikacija za prim jenu terapije tjelesnim vježbanjem : a ) da li kod stečenih grešaka posto ji još i dodatni reumatski m iokarditis, b ) da li je postoja la ili još posto ji insu ficijencija srca s mioge- nom dilatacijom i c ) da li posto ji sekundarni proces i u pulmonalnom krvo­toku ko ji dovodi do ireverzib ilnog opterećenja desnog area.

Praktički će se najviše m oći zak ljučiti iz usporedbe nalaza, konkretno srčanog volumena i spiroergom etrijskih vrijednosti p r ije i iza operativnog zahvata. Dolazi li nakon operacije do norm alizacije nalaza, tj. povo ljn ijeg odnosa izm eđu volumena srca i mogućnosti prim itka kisika, tada se gore navedeni fak tori mogu gotovo isključiti, te se može započeti um jerenom i postepenom terapijom tjelesn im vježbanjem .

N ije potrebno zasebno isticati da svi oni fak tori ko jim a tjelesno v jež­banje pozitivno utiče na liječen je i rehabilitaciju već postojećih srčanih obo­ljen ja im aju izvanredno preventivno djelovan je kod svih degenerativnih obo­ljen ja srca. Zato je tjelesno vježban je i jedno od rije tk ih terapijskih sred­stava ko je im a i preventivno djelovanje.

Izbor vrste sporta odnosno fizičk ih sposobnosti n ije važan. Da li su to šetn je č iji se intenzitet može veom a dobro dozirati (du ljina staze, nagib, br­zina kretan ja ), trčanje u prirod i, vožn ja b icik lom ili igran je badm intona — to je sasvim svejedno. Osnovno je da je opterećenje toliko da se puls ubrza za 30— 50 otkucaja u minuti. Ako smo ograničeni vremenom, onda možemo da prim ijen im o jedan oblik intervalnog treninga ko ji preporuča M ellerow icz7. On kaže: »Potrebno je dnevno svega 3 x 1 m inuti fiz ičkog napora sa 1 minutom odm ora između pojedin ih napora. To je 3 x 1 tableta preventivne kard iolo­gije . Napor treba odm jeriti tako da se puls povisi za 60 udara na minutu, da pri tome kako se ono kaže »ponestane daha«, a da p ri kraju odm ora tj. pred idućim intervalom puls bude još za 30 udara iznad onoga koliko iznosi u m irovan ju «. Potrebno je prem a tom e odvo jiti svega 6 minuta dnevno za izvedbu tih preventivnih m jera, a toliko slobodnog vremena im a i najzapo- slen iji čovjek.

Preporuča se uz to barem jednom tjedno nešto duža i blaža fizička ak­tivnost. To m ože b iti i rad u vrtu, kupanje i p livan je ili izlet u prirodi. Ako se uz to p rim ijen ju je i »h id roterap ija « — izm jenični tuš ili sauna onda je učinjeno maksimalno u prevenciji obo ljen ja kardiovaskularnog sistema, koja danas zauzimaju prvo m jesto na tablicama uzroka smrti.

1506

L I T E R A T U R A

1. Bolt, W., Balodimos, J., Kann, /., Valentin, H. i Veratb. H.: Z. Kreislauf-forsch., 46:7, 1957. — 2. Bretschneider, H. J.: Dtsch. med. Wschr., 86:1649, 1961. — 3. Freuch, A. J. i Dock, W.: J. A. M. A., 124:1233, 1944. — 4. Hollman, W.: Der Arbeits und Trai- ningemfluss auf Kreislauf und Atmung, Darmstadt, 1959. — 5. Karwonen, M. J.: Schweiz. Zschr. Sportmed., 9:90, 1961. — 6. Kraus, H. i Raab, W.: Krankheiten durch Bewegungsmangel, J. A. Barth, München, 1964. — 7. Mellerowicz, H.: Arch. Kreisl. Forsch., 24:70, 1956. — 8. Musshoff, K. i Reindell, H.: 1. Mitteilg. Dtsch. med. Wschr., 87:1001, 1956. i 2. Mitteilg. Dtsch. med. Wschr., 82:245, 1963. — 9. Ros­kamm, H. i Reindell, H.: Sportarzt, 79:245, 1963.

Z U S A M M E N F A S S U N G

Leibesübungen in der Prävention, Therapie und Rehabilitation von Herzerkrankungen

R. Medved

Herz- und Kreislaufkrankheiten, bei welchen eine Behandlung m it gesteigerter körperlicher Aktivität in Betracht kommt, werden besprochen die g le ickzeitig w ird W ichtigkeit der klinischen Untersuchung und Beurteilung des Funktionszustandes unterstrichen. Die Auswirkungen der körperlichen Be­lastung auf das Herz-Kreislaufsystem lassen sich je nach Intenzität und Dauer der Trainingsbelastung in drei Stadien einteilen: 1. Geringe Trainingsbelastung führt zu vegetativer Umstellung m it Bradykardie und Hypertonie. 2. Bei Steigerung der Trainingsbelastung komm t es zu einer echsten Leistungssteige­rung ohne Vergrössem ng des Herzvolumens. 3. W eitere Steigerung der T ra i­ningsbelastung führt zu Herzvolumenvergrösserung und noch grösserem L e i­stungsvermögen. Als Bewegungstherapie scheint das Intervalltrain ing die geeignete Übungsform zu sein. Hoher Blutdruck und kardiale Insuffizienz schliessen diese Therapie aus.

Hochschule für Leibeserziehung,Zagreb

Eingegangen am 24. April 1964

1507

sanix

BRZE I T O Č N E D I J A G N O Z E . . .. . . P O M O Ć U F O T O K E M I K A

R E N D G E N F I L M O V A

D EN TIX- zubni rendgen lilm

T R A Ž IT E U Z O R K E I D ETA LJN E INFO RM ACIJE

Lij. v j . , 56:1509, 1965.

Prikaz bolesnika

METASTATSKI BILATERALNI MALIGNI MELANOM OVARI JA

DR FRANJO TOMIC I DR VINKO MARTINOVIC

Iz Ginekološko-porođajnog odjela Opće Bolnice »Dr Safet M u jić« u Mostaru

Iako maligni melanom rije tk o napada genitalne organe, a izuzetno ovarij, zbog svoje m alignosti i metastatske m asovnosti pridaje mu se posebno zna­čenje u pato log iji genitalnih organa.

Do sada je o malignom melanomu bilo govora u pojedin im udžbenicima patologije, dok je u školskim udžbenicima vrlo malo spominjan. Objavljivan je povrem eno kazuistički u literaturi. K od nas je Bazala2 opisao u svom udž­beniku ginekologije maligni melanom vulve. B arjak tarov ić1 u svom udžbeniku spom inje melanosarkom vulve i vagine. Merkaš7 je opisao prim arni maligni melanom porcije.

Kako se u našem slučaju radi o bilateralnom metastatskom malignom melanomu ovarija , to ćemo pokušati izn ije ti savremena saznanja o toj vrsti tumora i opisati našu bolesnicu. U našoj literaturi nismo našli opisan ni jedan slučaj m alignog melanoma ovarija. U stranoj literaturi, prema Saltykow u-, opisano je deset prim arnih malignih melanoma ovarija. Metastatskih m alig­nih melanoma ovarija opisano je dakako više, ali tačan bro j nismo u m o­gućnosti dati.

Prim arni maligni melanom ovarija, (ukoliko prihvatim o m išljen je po jed i­nih autora da posto ji) razvija se iz odgovarajućih stanica tkiva ovarija. Sekundarni rezultat su metastaze isključivo oka i kože. Postojan je primarnih malignih melanoma ovarija je još uvijek predm et disku­sije. K ao što postoje razlike u m išljen ju o histogenezi, tako isto posto ji raz­ličito m išljen je o nastajanju prim arnog m alignog melanoma ovarija. Ako se zna, da dermoidne ciste mogu sadržavati rudimentarne ostatke mekih m ož­danih ovojn ica i kože, a č ije pojedine stanice mogu b iti prožete melaninom, onda je lako opravdati nastanak prim arnog malignog melanoma ovarija. Iz pigmentiranih stanica sitnog teratom a može se razviti m ligni melanom ko ji kasnije razori pored tkiva ovarija i teratom 10. Ipak postoji više autora koji ne priznaju postojan je prim arnog m alignog melanoma ovarija. H erzog i N o ­vak4 tvrde da je svaki p rim am i maligni melanom ovarija metastaza.

Kerm auner6 isključuje svaku mogućnost nastajanja prim arnog ovarijal- nog m alignog melanoma. Pridružujem o se onim autorim a ko ji kažu da je svako prim arno nastajanje malignog melanoma ovarija isključeno, osim onih

Primljeno 15. lipnja 1964.

1509

ko ji su vezani uz dermoidnu cistu (tera tom ). Bez obzira da li posto ji moguć­nost nastanka prim arnog malignog melanoma ovarija, ili se u svim slučaje­vim a radi o metastatskom, nose u sebi jednaku opasnost po život bolesnice. Sigurno je da tumor nastaje iz stanica prožetih melaninom, ali posto ji raz­lika u m išljenju o histogenezi, tj. da li taj tum or pripada mezenhimnim ili epitelnim stanicama. B orst s većinom m orfologa p led ira za vezivno, a derma­tolozi za epitelija lno porijek lo. Najčešće je maligni melanom građen od poli- gonalnih stanica nalik na epitelne. U svim tim stanicama, pa i u onim ko je ne sadrže melanin, postoje ferm enti potrebni za stvaranje melanina9. Polim orfi- zam i m itoze su jako izražene. Iz ovih razloga tum or im a i različite nazive: melanosarkom, melanokarcinom, melanoblastom, nevosarkom, melanoma ma­lignum, itd. Naš uvaženi m orfo log Saltykow 9 ostaje samo kod melanoma, ko ji ukazuje na pigmentirane stanice, a ne prejudicira n jihovo porijek lo. M i u našem izlaganju, želeći naglasiti malignost tumora, služimo se nazivom me­lanoma malignum.

Ako se uzme u obzir da m aligni melanom brzo metastazira i da pravi masovne metastaze i u najudaljen ije organe dok p rim am i tum or n ije još ni otkriven, n ije čudo da bude i ja jn ik zahvaćen. Put širenja s kože su lim fni putovi do u regionalne lim fne žlijezde, ali posto ji mogućnost i hematogenog širenja. Put širenja iz oka je isključivo hematogeni. Metastaze u ovarije su hematogene. Metastaze mogu nastupiti i iz mikroskopsiki sitnog recid iva pri­m arnog malignog melanoma, ko ji se m akroskopski ne može prim ijetiti9. M i­šljen ja smo da n ije isključena mogućnost deportacije m irnih pigmentiranih stanica iz traumatiziranih nevusa kože, k o je n id iraju u b ilo ko ji drugi organ ili tk ivo i da na tom m jestu pod posebnim okolnostim a alteriraju p rije ih kasnije sa svim karakteristikama malignog melanoma, a da na m jestu odakle su pošle nema maligniteta. Tako nastali maligni melanom ovarija ne može se smatrati prim am im , je r se n ije razvio iz stanica ovarija lnog tkiva, nego iz nidiranih normalnih pigmentiranih stanica kože ih oka u ovarij. Transport malignih i normalnih pigm entiranih stanica, k o je u nekom drugom organu postanu rebelne, povećava nesvrsishodna ekscizija, gn ječenje i svaka trau- m atizacija nevusa ili drugih pigm entiranih d ije lova kože. Bazala2 naročito podvlači štetnost ekscizije i prepom ča da se svaka ekscizija izb jegava gd je operater n ije u stanju izvršiti h istološku kontrolu i odmah aktivno operirati.

Prem a pojed in im autorima, ovarij je prioritetan organ za metastaze pig­mentiranih stanica oka. Međutim , nisu isključene metastaze i s kože. Bräu­tigam 3 je re ferirao u hamburškom društvu porodničara maligni melanom ko­že na glavi s bilateralnim metastazama ovarija u trudnoći. Jürgens5 je u istom društvu prikazao slučaj, ko ji je laparatom irao pod sumnjom na ekstraute- rini graviditet, ali je našao obostrano rupturirane cistično-solidne tumore. H istološk i je dokazao melanosarkom. M aligni melanom često koincidira s trudnoćom. To se tumači povećanjem m elanoform nog hormona u trudnoći. Posto ji mogućnost transplacentarne metastaze m alignog melanoma m ajke na fetus8.

P rim am i maligni melanomi su najčešće lokalizirani na pigmentiranim predjelim a kože i oka, ali se za sada ne može isk ljučiti lokalizacija na bilo kojem drugom d ijelu tijela.

Veličina metastatskih malignih melanoma ovarija varira, ali nisu opisani veći od muške šake3. U našem slučaju oba ja jn ika su pretvorena u tumore

1510

veličine glave novorođenčeta. M ogu biti solidni ili cistično-solidni3, Ovarij ili oba ovarija mogu b iti pretvoren i in to to u tumore (naš slučaj) i li se maligni m elanom i razvija ju u obliku jednog ili više čvorova. M ogu b iti fiksirani na m jestu ovarija, na p e tlji torkvirani, ili slobodno pokretn i u trbušnoj šup­ljin i sa ili bez eksudata. Redovito je malignim melanomom zahvaćen jedan ovarij, ali su opisani i b ilateraln i 3, 5 kao i u našem slučaju. Da li će b iti na­padnuti obadva ili samo jedan ovarij, ovisi od masovnosti metastatskih stanica melanoma i struje krvi. M akroskopski su maligni melanomi obično tam- nosmeđi, šareni a mogu b iti i potpuno bijeli. T i posljedn ji nemaju pigmen­ta, ali k lin ički i h istološki posjeduju sve karakteristike m alignog melanoma (m elanom a am elan oticum )8. Pigment u tumorima ne m ora b iti jednakom jer­no raspodijeljen, tako da pojed ine partije izgledaju tamnije, druge svjetlije, a pojed in i p red je li i bez pigmenta. Zbog toga na površini i na prerezu tumori izgledaju šareni.

Sigurnu dijagnozu pri pregledu n ije moguće postaviti. Ako se iz anamne- se sazna za liječen i maligni melanom bože ili oka, može se postaviti sumnja. U pojed in im slučajevima, tek kada se o tvori trbušna šupljina prem a izgledu tumora i anamnestičkih podataka, može se postaviti klinička dijagnoza me­lanoma malignum. Sigurnu dijagnozu postavlja patološki histolog. Teško se može zam ijen iti s čokoladnom cistom kod endometrioze.

Kako je melanom izrazito mahgni tumor, terap ija se poklapa s terapijom ostalih malignih tumora ovarija. H isterektom ija s obostranom adneksekto- m ijom kod operabilnih slučajeva je imperativna. S obzirom na mogućnost brzog širenja m alignog procesa iz ovarija u regionalne lim fne žlijezde, prepo- ruča se proširena W ertheim ova operacija. D aljn je liječen je je aktinoterapija1 citostatici uz simptomatsku terapiju.

Nažalost, uspjeh liječen ja je minimalan. M ali b roj liječenih od malignog melanoma premaši pet godina života. K od liječenih ovarijalnih malignih me­lanoma, prem a podacima raznih autora, vrijem e života od početka liječen ja do sm rti ne premašuje godinu dana. B rz svršetak od malignog melanoma ovarija uvjetovan je pratećom metastazom drugih organa (u našem slučaju metastaza u je tru ).

Sreća je u tom e što je rije tka maligna a lterari ja pigmentiranih pred jela kože i oka. W illis je na 1.200 slučajeva um rlih od ovarija ln ih karcinoma, imao svega 9 melanoma11, a prem a Cadeu. na 132 liječena melanoma, imao je samo2 slučaja na genitalnim organima7. Na našem od jelu u posljedn jih 19 godina na 51 m alignom ovarija, otpada jedan maligni melanom.

NAŠA BOLESNICA

O. M., pov. bol. broj 3322/62., 29 godišnja domaćica sa sela, primljena u Kirur­ški odjel 28. IV 1962. godine, a premještena na naš odjel 12. V 1962. Porodična ana­mneza: b. o. Lična anamneza: do 1959. god. navodno uvijek bila zdrava. Gine­kološki do sada nikad nije bila pregledana. Dne 10. V II 1959. god. operirana u Očnoj klinici Medicinskog fakulteta u Beogradu. Op.: Enucleatio bulbi oculi dextri. Patohfetološki nalaz: Melanoma malignum chorioideae et corporis ciliaris. Kontro­lirana redovno u Beogradu. U Zagrebu, godinu dana poslije operacije dobila pro­tezu desnog oka. Menarhe sa 15 godine. Menzes redovite, trajale 3— 4 dana, oskudne, bezbolne. Posljednja 11. V. 1962. Partusa 4, Ab: 0.

1511

Status praesens: srednjeg rasta, slabije tjelesne građe, mršava, proteza desnog oka. Pluća i srce b. o. Abdomen: dio ispod pupka izbočen, palpatomo se pipa tu­mor veličine glave novorođenčeta, mobilan. Jetra i slezena se ne pipaju. Ekstre­miteti: b. o. Rdg pulmo, gastroduodenum i pasaža crijeva: b. o. I. v. pijelografija: b. o. Rektoskopslci nalaz i irigoskopija: b. o. Rdg snimak pluća, zdjelice i glave:b. o. RR— 115/75, SE—35-74. Urin: alb. opal., sediment: nešto pločastog epitela, dosta kalcijevog oksalata i amonijevog urata. Krvna slika: E—2,980.000, Hb—58%, L—5 150, ureja 26 mg°/o, šećer u krvi 88 m g%. War 0. Melanin u urinu pozitivan. Hepatogram: bilirubin 0,85 mg%, Weltmann 7,5. T. T. + + + , TF + , Cad. 3.

Ginekološki nalaz: vanjsko spolovilo multipare, međica staro rupturirana, va­gina prostrana, glatka, stražnji forniks izbočen tvrđom rezistencijom dobro ogra­ničenom prema dolje. Rodnički dio cilindričan. Uterus sinistroponiran i eleviran, malen, tvrd, ograničeno pokretan, osjetljiv. Mala zdjelica ispunjena tumorom oval­nog oblika veličine glave novorođenčeta, glatke površine, nepomičan i ne da se potisnuti iz mede zdjelice, umjereno osjetljiv, tvrd. U trbušnoj šupljini se pipa drugi tumor iste veličine, glatke površine, mobilan s dužom petljom vezan za uterus. Spekulum pregled: osim lacerirane porcije b. o. Krvari menstrualnom krvlju.

Dijagnoza: Tu. ovarii bilateralis susp. Melanoma metastaticum ovarii bilateralis?Nakon pripreme za operaciju, 15. V 1962. god. izvrši se laparotomija u intu-

baciji. Lokalni nalaz: odgovara naprijed opisanim tumorima, tamnoplavičastog tona, s jako izraženim, kao olovka debelim, krvnim sudovima u pliki lati. Učinjena totalna histerektomija uz obostranu adneksektomiju. U trbušnoj šupljini oko 2 litre slobodne bistre žućkaste tekućine. Jetra tvrda, nešto uvećana; na površini se pipaju tvrdi čvorovi razne veličine (od lješnjaka do oraha). Ostali trbušni organi bez oso­bitosti. Ilijakalne i sakralne žlijezde se ne palpiraju.

Klinička dijagnoza: Melanoma malignum metastaticum ovarii bilateralis et hepatis.

Preparat: uterus malen i tvrd, ovarija pretvorena u tumore veličine glave novorođenčeta, glatke površine, skoro podjednako tamnoplavo obojeni, dosta tvrde konzistencije, na presjeku nešto svjetlijeg izgleda, vlažni. Dimenzije tumora: desni 12 X 14 X 17, lijevi 11,5 х 13 х 16 cm.

Komadići tumora se pošalju na p-atohistološki pregled. Od Zavoda za patološku anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu 25. V 1962. god. primili smo nalaz pod brojem 5342/62, koji glasi: Materijal je tumorsko tkivo, građeno iz poligonalnih, mjestimice dosta polimorfnih, atipičnih epitelnih stanica od kojih su mnoge ispu­njene sitnim tamnosmeđim zrncima melan'ina. Dg.: Melanoma (dr Bunarević).

Postoperativni tok uredan. U terapiju uključeni citostatici. Sedmi dan kopče skinute, operativna rana zarasla per primam. Četrnaesti dan poslije operacije bo­lesnica otpuštena kući s tim da se javi na jednu od klinika radi daljeg liječenja. Rendgenska terapija i terapija radijem provedena u Zagrebu. Kod nas je bila na kontrolnom pregledu jedan mjesec iza operacije: genitalni nalaz uredan, boles­nica se dosta dobro osjeća. Drugi kontrolni pregled 6 mjeseci poslije operacije: genitalni nalaz uredan, bolesnica mršavija i subikterična. Nakon toga se nije jav­ljala na kontrolne preglede. Saznali smo da je umrla 23. X I I 1963. god. kod svoje kuće na selu.

ZAKLJUČAK

Iznesen je slučaj metastatskog bilateralnog m alignog melanoma ovarija iz oka s istovrem enom metastazom u jetri. To je ujedno i p rv i opisani slučaj u našoj zem lji, a kao bilateraln i maligni melanom ovarija vrlo r ije tko opisan i u svjetskoj literaturi. Slučaj ukazuje da metastaze pored ovarija zahvaćaju

1512

i druge organe, što potvrđu je masovnost metastaza. Veličina opisanih tumora •ovarija govori za neograničeni rast malignog melanoma, a isto tako da je me­tastaza u ovarije uslijedila vrlo rano. Veliku malignost melanoma potvrđuje i ovaj slučaj. Period od početka liječen ja do sm rti tra jao je 53 mjeseca.

Autori smatraju, da se mogu transportirati normalne (nem aligne) pig- mentirane stanice s kože ili oka u ovarija ili druge organe i da na m jestu na- selenja p rije ili kasnije maligno alteriraju. N a taj način autori objašnjavaju razvoj opisanih primarnih malignih melanoma ovarija, osim onih ko ji su na­stali iz teratoma.

L I T E R A T U R A

1. Barjaktarović, S.: Ginekološka dijagnostika, Naučna knjiga, Beograd, 1959. —— .2. Bazala, V.: Ginekologija, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1956. — 3. Bräutigam,A.: Zbl. Gynäk., 85:1430, 1963. — 4. Herzog, Th. i Novak, I.: ciit. 11. — 5. Jürgens, A.: :Zbl. Gynäk., 85:1431, 1963. — 6. Kermauner, A.: cit. 11. — 7. Merkaš, Z.: S. A? 87: 1046, 1959. — 8. Oberhofer, B.: Medicinska enciklopedija, Leksikografski zavod, Za­greb, 6:599, 1962. — 9. Saltykow, S.: Opća patološka morfologija, svezak II , Naklad­ni zavod Hrvatske, Zagreb, 1948. — 10. Saltykow, S.: Specijalna patološka morfolo­gija, dio V I I v Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1952. — 11. Stingl, A.: Geburtsh.u. Frauenhk., 27:1076, 1961.

S U M M A R Y

A Case of Metastatic Bilateral Malignant Ovarian Melanoma

F. Tom ić and V. Martinović

A case is presented, fo r the first time in this country, o f a metastatic 'bilateral malignant ovarian melanoma, originating in the eye and accompanied w ith metastasis in the liver. Reports on bilateral malignant ovarian melanoma are rare in medical literature at large. The case presented indicates that besides the ovary, metastases occur in other organs as well. The size o f the tumours observed speaks fo r an unlim ited grow th o f malignant tumours and also fo r a very early beginning o f metastatic grow th in the ovary. The case gives one m ore p roo f o f a high malignancy o f melanoma. The period from the beginning o f the treatment to death lasted 53 months.

The authors are o f the opinion that norm al (non-malignant) pigmented cells can be transported from the skin o r the eye to the ovary or other organs and that in the place where they settle there sooner or later occurs their malignant alteration. In this way the authors explain the grow th o f the prim ary malignant melanoma o f the ovary except that originating in teratoma.

Department o f Gynecology and Obstetrics,Hospital »D r Safet M u jić«, Mostar

Received fo r publicat ion June 15, 1964

1513

A V I L a n t ih is ta m in ik — a n t ia le r g ik tablete

B A R A L G I N s p a z m o l i t ikampule, supozitorije, tablete

C A R N I G E N k o r o n a r n i d i l a ta t o r rastvor

EFOSI N s p a z m o l i t ik u a k u š e r s tv u ampule, supozitorije

F E S T A L p r e p a r a t p a n k r e a s n i h f e r m e n a t a sa s a s t o jc im až u č i i h e m ic e lu la z o mdražeje

O R A S T HIN p r e p a r a t o k s i t o c in a , u t e r o t o n i k ampule

R A S T I N O N o r a ln i a n t id i ja b e t ik tablete

S E G O N T I N k o r o n a r n i d i la ta t o r dražeje

S A L Y R G A N ž iv in d iu r e t ik ampule

P R O I Z V O D I :

»SERVO MIHALJ« I N D U S T R I J S K O P O L JO P R IV R E D N I K O M B IN A T TVORNICA LEKOVA • 2RENJANIN

R = Zaštićeno ime Farbwerke Hoechst AG ., proizvedeno po postupku i sirovina Farbwerke Hoechst AG ., Frankfurt (Main).

Lij. vjes., 85.-1515, 1965.

Tečaj za praktičare

OCJENJIVANJE RADNE SPOSOBNOSTI I INVALIDITETA KOD OČNIH OBOLJENJA

DR BLANKA JUTRISA-KORZINEK I DR MELITA VRSALOVIĆ-SARAJLIĆ

Iz Očne klinike Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

O cjen jivan je radne sposobnosti kod oštećenja oka i n jegovih adneksa je vrlo složen zadatak. N ije dovoljno da se samo ocijene objektivn i nalazi, nego treba ocijen iti i subjektivne poteškoće. Im a ljud i s teškim oštećenjima i sma­njenim vidom , k o ji ipak mogu obavljati svoj posao, dapače nastoje svojim za­laganjem prik riti stanje očiju, dok drugi, naprotiv, iz. najm anjih oštećenja oka nastoje izvući što veću korist. Zakon daje novčanu naknadu za svaku oz­ljedu na radu, a za trajno oštećenje i stalna davanja u obliku renta. Zbog toga se pokušalo ta oštećenja, odnosno sm anjen je vida izraziti matematskim formulama, u ko je su se unosili elementi vida ko ji su objektivno utvrđeni. U te form ule su autori nastojali uklopiti što više elemenata vida kako b i se dobili što tačniji rezultati. Pod tim se elementima razum ijeva centralna oštrina vida svakog pojed inog oka, oba oka zajedno, vidno polje, m otilitet mišića i bino- kularni v id67. Osim oštećenja samog vida mogu i oštećenja adneksa oka, a i oštećenja bulbusa im ati posebne sm etnje ko je om etaju vid. Dakle kod ocjene radne sposobnosti odnosno stupnja invaliditeta mora liječn ik kod pojedinog bolesnika dobro prosuditi kakve su patološko-anatomske prom jene nastale i koliko su one izm ijen ile funkciju bolesnog organa i čitavog organizma. L ije ­čnik mora upoznati funkcionalnu dijagnostiku obazirući se i na vrstu rada koji dotični bolesnik obavlja. U određivanju stupnja invaliditeta kod očnih bolesti liječn ik m ora im ati na umu ova tri zahvata:

1. Ocjena m ora b iti individualna;2. L iječn ik m ora svladati funkcionalnu dijagnostiku tj. dobro poznavati

ispitivanje oštrine vida i ostalih funkcija oka.3. L iječn ik m ora obratiti pažnju na vrstu rada ko ji bolesnik obavlja.Invalid itet oka m ože nastati kao posljedica ozljeda ili oboljen ja oka, obo­

ljen ja okoline oka, oboljen ja centralnog živčanog sistema ili oboljen ja čitavog organizma. Ukoliko se radi o izoliranom oboljen ju oka, ocijen ju je se oko kao takvo, inače se invaliditet oka pribra ja ostalom invaliditetu. Ocjen jivan je invaliditeta oka je zapravo ocjen jivan je funkcije oka tj. vida. V id se sastoji iz nekoliko elemenata ko je možemo posebno ispitati: oštrina vida, vidnog polja, akomodacije, stereoskopije, vida za boje, adaptacije. M oram o imati na umu da kod svih zvanja n ije potreban jednako oštar vid. Im a zvanja kod

Primljeno 27. studenog 1964.

1515

kojih ljudi sa smanjenim vidom mogu dobro obavljati svoj posao. Kao gornja granica privredne oštrine vida vr ijed i kod radnika s višim zahtjevim a za vid 2/3 od normalnog vida, a za radnika s m anjim zahtjevim a 1/2 od normalne oštrine vida (1,0) na oba oka. M anje zahtjeve za oštrinu vida postavlja se kod radnika papirne struke, knjigoveža, pekara, četkara, kožara, vrtlara, p o ljo ­privrednih radnika itd. Oštrina vida kod finomehaničara, optičara, urara, gra­vera, šofera, željezničara, pilota, slikara, brusača, liječnika, inženjera, mora biti gotovo normalna. Tu se razum ijevaju i ljudi ko ji s korekcionim naoča­lama postizavaju dobar vid. K od pregleda moram o tačno utvrditi stanje i funkciju ozljeđenog i zdravog oka, je r se može dogoditi da se zdravo oko naknadno ozlijed i ili da se nepažnjom ne ustanove oštećenja od p rije pa ozlje- đeni naknadno tvrde da je zbog nezgode obolje lo i drugo oko, osobito ako je ozljeda bila na radu pa bolesnik dobiva odštetu.

Osim oštrine vida treba često odred iti i težinu ozljede oka kao i poslje­dice, ko je će ta ozljeda izazvati. Ozljede oka mogu b iti lake, teške, po život opasne i smrtonosne, što ovisi o opsežnosti ozljede, o m jestu nastanka i o drugim organima ko ji su povrijeđeni. Osim same ozljede mogu nastati i bolesti u vezi s ozljedom ili bez obzira na ozljedu i izazvati trajna oštećenja i invali­ditet. Zbog toga je potrebno poznavati patologiju očnih bolesti da se može prosuditi kakva će posljedica nastati i ko lik i će invaliditet ostati.

Lakom povredom oka smatra se ona povreda ko ja ne ostavlja nikakvih posljedica na oku ni funkcionalnih ni anatomskih5 npr. ozljede oka ko je ne prouzrokuju unakaženje, erozije rožnice, površna strana tije la rožnice, ozljede suznih puteva kod kojih ne nastane epifora.

Teška povreda oka dovodi do tra jnog smanjenja vida ili do potpunog gu­bitka vida, sljepoće. To su oštećenja k o ja uzrokuju gubitak očne jabučice, a nastaju kao posljedica perforativnih ozljeda rožnice, bjeločn ice i očne duplje; opekline bulbusa i adneksa ko je uzrokuju trajna unakaženja očne jabučice, leukomi, stafilom i rožnice i sklere, a na vjeđam a lagoftalmus, ektropij, entro- p ij, priraštenja vjeđa uz bulbus itd; tupe traume, ko je mogu izazvati kom o­cije, razderotine, krvarenja, oštećenja leće i mrežnice; strana tije la oka, bila površna ili duboka, mogu izazvati trajne posljedice; površna strana tije la koja su duboko zabodena u rožnicu ili su inficirana, a intraokularna strana tijela mogu već svojim mehaničkim djelovan jem izazvati teška oštećenja. Kontuzije i frakture koštanih zidova orbite izazivaju funkcionalna i anatomska ošte­ćenja oka (egzoftalmus, protruziju , dislokaciju očne jabučice itd .).

Po život opalsne ozljede uzrokuju gnojne upale oka i očne duplje5, endof- talmitis, panoftalm itis, flegm ona orbite, trom boza sinusa kavernosusa i o z lje ­de oka i orb ite kod kojih su oštećeni zidovi orbite. Smrtonosne ozljede su povrede oka ko je dovode i do povrede moždanih ovojn ica i mozga. K od p ro­suđivanja gubitka radne sposobnosti poslije ozljeda i bolesti oka posto ji m o­gućnost da se djelom ično prosudi težina ozljede po funkciji oka tj. v id oka. V id možem o ispitati pokusom vida, a kompletnim pregledom oka m oći ćemo utvrditi stanje oka. Sniženje vidne oštrine mogu izazvati vanjska i nutarnja oboljen ja oka, koja im aju za posljedicu zamućenja prozirn ih m edija ili da uzrokuju oštećenje osjetnih i nervnih elemenata. To su u većini trajna ošte­ćenja pa im je posljedica trajno sm anjenje radne sposobnosti. Prem a smanje­nju vida ko ji se m ože i brojčano izraziti postocima, nastojalo se i sm anjenje vida koje nastaje kao posljedica bolesti izraziti u brojkam a.

1516

Smanjenje radne sposobnosti odnosno stupanj invaliditeta kod gubitka vida jednog prethodno zdravog oka kao posljedice bolesti ili nezgode, ako je drugo oko normalno n ije tako velik ko liko se procijen ju je4. Pokusima se vid je lo da je efekt rada m anji samo za 15%. Privredni gubitak vida je mnogo manji nego je procijen jen gubitak vida. Nedostaci čovjeka s jednim okom, koje ima normalni v id ako ga usporedimo s čovjekom ko ji ima oba oka s normalnim vidom su gubitak stereoskopskog i binokularnog vida, te brzo umaranje kod rada na blizinu i eventualna nemogućnost vršenja dosadašnjeg rada i zanimanja. Svakom bolesniku, ko ji je izgubio jedno oko potrebno je stanovito vrijem e da se može priviknuti na rad s jednim okom. Za privika­vanje obično treba od 6 m jeseci do 1 godine.

1. S obzirom na ocjenu radne sposobnosti odnosno na stupanj invalidi­teta bolesnik ko ji je prebolio jedno oboljen je oka može b iti upućen na rad kao8 9 sposoban.

a ) ako je oko toliko ozdravilo da n ije ostavilo nikakvih posljedica;b ) ako su te posljedice bolesti ostavile sm anjenje radne sposobnosti sa

25% smanjenja vida ili ako nastala oštećenja vanjskih i nutarnjih d ije­lova oka bitno ne utječu na funkciju oka (d jelom ična ptoza, lagana epifora, pareza očnih mišića ako su nastale dvoslike, maleni perifern i ispadi vidnog polja, traumatska m idriaza itd .).

2. D jelom ično sposobnim za rad smatra se svaki bolesnik kojem u je rad­na sposobnost smanjena preko 33% do 75%. Takav bolesnik u većini slučajeva treba tražiti prekvalifikaciju .

3. Potpunim invalidom smatra se svaki bolesnik kojem u je radna sposob­nost smanjena preko 75%.

Gubitak vida jednog oka umanjuje radnu sposobnost za 25— 33,5% i to kod nekvalificiranih radnika i zem ljoradnika za 25%, a kod kvalificiranih ko­jim a je potreban stereoskopski v id 33,5%. Izgubi li bolesnik jedno oko, a dru­go je ambliopno, 100% je nesposoban za rad. Ako je v id jednog oka 1,0 (6/6), a drugog 0,5 (6/12) ne posto ji sm anjenje radne sposobnosti. N a jv iš i stupanj invaliditeta kod gubitka oba oka, prema M aschkeu1 iznosi 125% a prema Dru- aultu1 133%. K od gubitka oba oka bolesnik je, naime, 100% radno nesposoban što povlači za sobom niz drugih posljedica tako da je upućen na tuđu pomoć; kada se na 100%-tni invaliditet po Maschkeu1 dodaje 25% za tuđu pomoć, D ru a lt1 dodaje 33%.

Ako se ne može nositi proteza nakon gubitka jednog oka zbog oštećenja spojnične vrećice ili preosjetljivosti, povisuje se renta za 10%. Ako je oštećena i uništena orbita, a ne može se nositi orbitalna proteza, invaliditet iznosi 50— 70%.

D jelom ično ili potpuno ograničenje pokretljivosti jednog oka zbog pareze jednog ili više očnih mišića ili sim blefarona ocjen ju je se sa 25% invaliditeta.

Razne deform acije vjeđa kao što su entropij, ektropij, trihijaza, ve lik i ožiljc i spojnice s parcijaln im simblefaronom, epifora, povisuju tem eljnu rentu za 10— 20%, a upale suzne vrećice od 5— 12%.

Desnostrana hemianopsija smanjuje radnu sposobnost za 50%, a lijevo- strana za 33%. Jednostrani centralni skotom i s oslabljen jem vida uzrokuju 10— 20% smanjenja radne sposobnosti.

O ftalm oplegija, m idrijaza kao i m ioza ocjen ju ju se sa 5— 10% smanjenja radne sposobnosti.

1517

Traumatska mrena jednog oka ocjen ju je se kao i gubitak jednog oka sa 25% gubitka radne sposobnosti, isto kao i a fakija samo jednog oka. Kod obostrane afak ije ako je moguća korekcija dobiva se invaliditet od 30%, zbog gubitka akomodacije. Kad se ne može korig irati v id s naočalima treba dodati postotak smanjenja vida na afakiju.

Ako se izgubi kod jednostrane operirane katarakte drugo zdravo oko onda se invaliditet ocjen ju je sa 70%, je r operirano oko zbog katarakte ima samo 30% radne sposobnosti.

K od ratnih invalida ocjen ju je se gubitak jednog oka sa 50%, a istovre­meni gubitak vida drugog oka za svake 2/10 po 10%.

Pravo na penziju stiče se kod umanjene oštrine vida preko 75%.Prekvalifikacija zvanja se vrši kada je vidna oštrina smanjena manje od

75%, uzimajući u obzir životnu dob i opće zdravstveno stanje invalida a i m o­gućnost adaptacije na novo zvanje8.

Ako su p rije ozljede ili bolesti oba oka imala normalan vid, koji im se nakon bolesti ili ozljede smanjio, umanjena radna sposobnost i stupanj inva­lid iteta izračunava se prema Maschkeovoj shemi u postocima.

Posto ji nekoliko tipova tablica prema kojim a se može utvrditi stupanj invaliditeta. K od nas i našeg socijalnog osiguranja najviše se upotrebljavaju Maschkeove tablice, u koje se unose vrijednosti vida za svako oko posebno izračunate po Snellenovim optotipim a na 5 metara (tablica 1.).

Tablica 1.Maschkeova tarifa za ocjenjivanje gubitka postotka radne sposobnosti poslije

ozljede očiju

U lijevom okom itom stupcu Maschkeove tablice označena je vidna oštrina V (visus) jednog oka, a drugog u vodoravnim najgorn jim trim a stupcima. Za­rez iznad bro ja znači da on predstavlja vrijednost između dva susjedna broja

1518

koja se pod izvjesnim prilikam a može d neznatno povisiti (radnici sa višim zahtjevim a vida, doba iznad 50 god.). S obzirom na bilateralno suženje vid­nog p o lja : koncentrično suženje vidnog po lja za svakih 10° umanjena je radna sposobnost za 10%. Npr: do 60° suženje vidnog po lja 10%, a do 5° 8%, dok kod unilateralnog suženja vidnog po lja za svakih 10° umanjena je radna spo­sobnost za 5%. Npr. suženje do 50° umanjena rana sposobnost 5%, a do 5° 30%.

ZAKLJUČAK

K od ocjene potpunog ili d jelom ično trajnog invaliditeta m orali bi se držati propisanih normi. Međutim, naši propisi o invalidskom osiguranju kao i kod drugih naroda varira ju i trebalo bi izraditi norme i sm jernice kako bi ocjen jivan je invaliditeta b ilo jednako i jednoobrazno. Kod ocjene radne spo­sobnosti i stupnja invaliditeta uzimaju se jednake posljedice bolesti, nezgode i profesionalnih oboljenja, ali kod određivanja invalidske penzije odnosno stupnja invalidnosti trebalo b i se tačno ustanoviti da li je oslabljen je vida u pojedin im slučajevima posljedica pretrpljene nezgode ili oboljenja, a ne pri­rođene slabovidnosti, kako ne b i oštetili pojedinca.

L I T E R A T U R A

1 Amsler, M., Briickner, A., Franceschetti, A., Goldman, H. i Streiff, E. B.: Lehrbuch der Augenheilkunde, Karger, Basel, 1961. — 2. Bangerter, A.: Behandlung der Augenheilkunde, Karger, Bern, 1964. — Kesić, B.: Arh. hig. rada, 10:89, 1959.— 4. Modrić, K.: Arh. med. rada, 2:1, 1947. — 5. Pavišić, Z.: Oftalmologija, Medicin­ska knjiga, Beograd, 1964. — 6. Raić, N.: Acta Oftal. Jug.,7:194, 1963. — 7. Sachsen- weger, R.: Das Auge in Begutachtung und Gesetzgebung, G. Thieme, Leipzig, 1961. 8. Štajduhar, J.: Ocjenjivanje radne sposobnosti, Medicinska knjiga, Beograd, 1941.— 9. Štajduhar, J.: Arh. med. rada, 2:173, 1947.

S U M M A R Y

Assessment of W ork Capacity and Invalidity in the Diseases of the Eye

B. Jutriša-Korž.inek and M. Vrsalović-Sarajlić

In the assessment o f the degree o f invalidity or o f the w ork capacity in ocular diseases three factors should be considered: 1) the assessment must be individual; 2 ) the physician perform ing the assessment should be fam iliar w ith functional diagnostics; and 3) the physician must have adequate know le­dge o f the kind o f the working place o f the patient.

Eye Department, School o f Medicine,University of Zagreb, Zagreb

Received fo r publication November 21, 1964.

1519

OPĆA MEDICINAP R I R U Č N I K Z A L I J E Č N I K A

Prvi svezak

IZAŠAO JE IZ ŠTAMPE I NALAZI SE U PRODAJI

SADRŽAJPrvi dio: Zdravlje i zaštita zdravlja. — 1. Zdravlje. 2. Zdravo dijete. 3. Zaštita zdravlja novorođenčadi i male djece. 4. Zaštita zdravlja školske djece i omladine. 5. Zaštita zdravlja žene i majke. 6. Zaštita zdravlja radnih ljudi. 7. Zaštita zdravlja sportaša. 8. Zaštita zdravlja starih ljudi. 9. Zaštita mentalnog zdravlja. 10. Socijalno-ekonomski aspekti zdravlja. 11. Fizička okolina i zdravlje : I Stanovanje, II Onečišćenje atmosfere, III Prehrana, IV Opskrba vodom, V Odstranjivanje otpadnih tvari. 12. Demografija i vitalna statistika. 13. Zdravstveno prosvjećivanje. 14. Zadaci liječnika u obavljanju sanitarnog nadzora.Drugi dio: Bolest. — 1. Bolest. 2. Infekcija i infekciozna bolest. 3. A lergija. 4. Neoplazme. 5. Oštećenja ‘ionizantnim zračenjem. 6. Oštećenja i zaštita od ABH oružja. 7. Traumatizam. 8. Metode epidemiološkog rada.Treći dio: Dijagnostika. — 1. Klinička dijagnostika. 2. Osnove rendgenske dijagnostike. 3. Osnove laboratorijske dijagnostike. 4. Ispljuvak. 5. Načela dijagnostike zaraznih bolesti.Četvrti dio: Terapija i rehabilitacija. — 1. Njega bolesnika. 2. Dijetoterapija. 3. Osnove farmakologije. 4. Transfuzija krvi. 5. Fizikalna terapija. 6. Rehabilitacija.Peti dio: Vještačenje. — 1. Načela ocjenjivanja radne sposobnosti. 2. Sudsko- -medicinska djelatnost liječnika opće medicine.Šesti dio: Liječnik i njegovo radno mjesto. — Liječnik opće medicine i njegovo radno mjesto.

SURADNICIZ. Ašperger, T. Beritić, D. Blažević, S. Čerlek, P. Drobnjak, S. Dumengjić, J. Fališevac, E. Ferber, F. Fischer-Sartorius, A. Hahn, H. Harambašić, A. Hrabar, S. Julius, I. Juzbašić, S. Knežević, I. Košić, M. Košiček, V . Mandić, R. Medved, F. Mihaljević, V. Mikuličić, D. Milat, M. Mimica, K. Modrić, E. Nežić, T. Oberhofer-Šik, V. Palmović, F. Petrovčić, S. Pfeifer, B. Pleše,O . Plevko, I. Ruždić, R. Skalova, R. Stefanović, Z. Supek, M. Šarić, M. Špoljar, B. Teodorović, F. Valić i M. Zebec.

UREDNIČKI ODBORGlavni redaktor: prof dr F. Mihaljević, Pomoćnici glavnog redaktora: prof, dr E. Hauptmann i prof. dr J . Fališevac. Članovi redakcionog odbora: prof, dr S. Dogan, prof. dr A. Longhino i dr K. Modrić. Tajnik redakcije: dr T. Dürrigl

IZDAN JE ŠKOLSKE KN JIG E , ZAGREB 1964.

L ij. v j„ 86:1521, 1965.

Zdravstvena služba

IZOBRAZBA IZ PSIHIJATRIJE U SADDR PAUL V. LEMKAU

Iz Odjela za mentalnu higijenu Škole narodnog zdravlja John Hopkins Sveučilištau Baltimoreu, Maryland, SAD

Posljednjih deset godina održane su u SAD tri nacionalne konferencije o izobrazbi iz psih ija trije ko je je organiziralo Am eričko psih ijatrijsko udru­žen je i Udruženje medicinskih fakulteta. Prva konferencija održana je 1951. godine, a tretirala je prob lem izobrazbe studenata medicine, druga (1962) bila je u vezi s postdiplom skim usavršavanjem i problem im a specijalizacije iz psi­h ijatrije , dok je posljednja, održana 1963. godine, također b ila u vezi s postdi­plom skom nastavom. Te su konferencije prosječno tra ja le po tjedan dana i obrađivale brojna pitanja. U ovom ću izlaganju obilno koristiti m aterijale tih konferencija, je r sam u n jihovo j izradi i sam učestvovao.

NASTAVA IZ PSIHIJATRIJE ZA STUDENTE MEDICINE

N a jp r ije treba napomenuti da većina naših studenata dolazi na medicinu nakon 16-godišnjeg školovanja i to s titu lom »bachelora« nauka il i um jetno­sti (stupanj k o ji odgovara našoj m aturi i d ijelu prvog strogog ispita na me­dicini — titula odgovara završnom ispitu na koledžu — prim jedba prevodi­oca ). Danas premedicinska nastava naročitu pažnju obraća b io log iji, kem iji i fizici, iako se sve više traži i psihologija i sociologija kao preduvjet za upis na medicinski fakultet. Sami pak koledži traže dobro poznavanje društvenih na­uka kao preduvjet za dobivanje stupnja »bachelora«. Naši studenti im aju oko 22 godine kad započinju svoj četverogodišn ji studij medicine.

V jero ja tno najosnovniji problem u sastavljanju nastavnih planova iz psi­h ija tr ije za studente medicine je donošenje odluke o tom e što je zapravo naučni osnov psih ijatrije. Jasno da je osnovna nauka k irurgije anatomija, interne medicine fiz io log ija i b iokem ija, ah to n ije tako jasno u psih ijatriji. Svi se, međutim, u S jedin jenim am eričkim državama slažu da student m edi­cine treba stanovitu bazičnu izobrazbu p r ije nego počne slušati kliničku psi­h ija tr iju kako b i znao da se psih ijatrijske bolesti također m oraju interpre­tirati unutar raspona egzaktnih nauka. Psihijatru se ipak daje prilika da u toku preklin ičkog studija, u SAD obično u dvije prve godine studija na medicin-

Prema predavanju održanom u Neurolosko-psihijatrijskoj sekciji ZLH-e dne 7. srpnja 1964.Primljeno 27. rujna 1964.

1521

skom fakultetu, vodi studenta od — jednostavne M orgagnijeve koncepcije pa­to log ije po ko jo j svaki simptom mora imati i odgovarajuću leziju, do širijih ideja o funkcionalnoj patologiji, id e ja s ko jim a tako često moram o operirati. E lementi za taj kolegij, tako se većina slaže, crpu se iz psihologije i socio­logije, međutim, ne u smislu klasičnog prikazivanja tih predmeta nego u praktičnijem smislu. Psihologija se prikazuje kao postupak s kojim se raz­jašn javaju dijagnoze i isp itu je proces m išljenja, a ne kao n iz form alnih teo­retskih postavki, to znači prikazuje se praktična, a ne teoretska strana. Socio­log ija se slično iznosi, u smislu kako ona omogućuje in terpretaciju okoline i n jenog uticaja na ličnost, a ne kao teorija , iako naravno, teorija dopušta skraćivanje izlaganja. Isto se tako više pažnje obraća delikvenciji pojedinca u odnosu na delikvenciju unutar određenih populacdonih podgrupa, nego ši­rim problem im a etio log ije delikvencije. C ilj je naučiti, m oglo bi se reći, stu­dente da znadu ocijen iti činjenicu da svi ljudi nisu podložni istim uticajima okoline i da se postupci svakog pojedinca i n jegovo ponašanje m oraju in­terpretirati u svjetlu iskustava ko je je on stekao u svo jo j specifičnoj okolini. Antropologija se svodi u nastavu na isti način i s istom svrhom: prikazuju se ekstremni slučajevi onoga što se v id i u dnevnom životu, pri evaluaciji bo­lesnika. I kao što vjero ja tno očekujete, u zem lji gd je je psihoanaliza zauzela važno m jesto u psih ijatrijskoj teo riji i praksi, to kursevi iz bazičnih nauka sadrže mnoge m aterijale o razvoju ličnosti interpretirane na osnovu Freu- dove škole. Na psih ijatrijsk im odjelim a ko je vode profesori ko ji su analitički izobraženi, a to je sad slučaj na većini naših velik ih odjela, tom se m aterijalu posvećuje prilično mnogo vremena. Međutim, treba naglasiti da su mnogi naši analitičari vrlo kom petentni stručnjaci ko ji su vo ljn i podvrći analitičku teoriju kritičk im proučavanjima; oni nisu fanatici Tcoji jed ino žele uvjeriti neupućenog studenta u istinu analitičke teorije. U te su kurseve često uklju­čene koncepcije o razvoju ličnosti i fiz ičkog razvo ja bazirane na m aterijalim a Piageta, za ikoga sada postoji ponovo oživ ljen i interes u SAD. U m ojim vla­stitim predavanjim a često ukazujem na problem e razvoja ličnosti, ali ukazu­jem na razvoj kao na raznoliko brzi ali kontinuirani proces od začetka do smrti. Caplan je zauzeo isti stav spram razvoja ličnosti u svo jo j publikaciji o »k riz i razvoja« koja ima znatan uticaj na medicinsku nastavu, a imat će u skoroj budućnosti, čini m i se, još i veći. To, dakle, znači da sve naučne dis­cipline o kojim a smo govorili sudjeluju u interpretaciji iskustava kroz koja ve­ćina ljudi prolaze u toku svog života — takvih iskustava kao što su: izbor za­nimanja, osnivanje porodice, spremanje za penziju a isto tako i dogođaja iz dojenačkog doba i d jetin jstva ko ji su još poznatiji m aterijali za proučavanje razvoja ličnosti. Na većini medicinskih fakulteta SAD psih ija trija se predaje kroz sve četiri godine _studija, a upravo prodiskutirani m aterija li daju se p r­vih godina studija u obliku predavanja, a ponekad i kao zahtjev da student napiše autobiografiju u svjetlu m aterijala naučenih na kursevima, to jest, od studenta se zahtijeva da m aterijale prim ijen i na samog sebe p rije nego na bolesnike. T im e se potiče studenta da se radije identificira s bolesnikom kao ličnošću a ne da ga smatra b iološkim uzorkom. Na drugoj godini studenti slušaju sem iologiju i dijagnostiku. Nastava se većinom održava u vidu pre­davanja s demonstracijama, pri ko jim a stariji asistent in tervju ira tipične bo­lesnike i ilustrira simptome. Nakon što bolesnik napusti prostoriju slučaj se detaljno pretrese te se ukazuje na značaj raznih simptoma i pokazuje kako

1522

se on i uklapaju u nozološku shemu. Laboratorij za tu nastavu je pregledava­n je bolesnika s m alim grupama studenata, recim o 4 ili 5. Od svakog se stu­denta zahtijeva da napiše povijest bolesti i status prezens slučaja, što zatim pregledava vod ite lj grupe, većinom m lađi asistent. Tako se uz pregled boles­nika obrađuju glavne dijagnostičke grupe, pa studenti dobiju stanoviti uvid u raspon tipova bolesti s kojim a se psih ijatar bavi u svojo j praksi. Pozadina i tok bolesti također su predm et diskusije. Većinom se ne obraća neka veća pažnja razlikovanju organskih sindroma od onih ko ji su v jero ja tno psiho- geni. Glavna svrha je naučiti studente da prepoznaju elemente abnormalnog ponašanja, a ne toliko n jihove uzroke.

Treća godina nastave opet je klinička. Studenti počin ju susretati boles­nike pojedinačno, tj. u odnosu liječnik-bolesnik i to ili u bolničkom ili u iz- vanbolničkom pogonu. O tom radu student re ferira svom nastavniku ko ji mu pomaže analizirati m aterijal. Nastavnik mu ukazuje i na propuste u radu i pomaže da postavi dijagnozu i s n jim e raspravlja o mogućim načinima lije ­čenja bolesnika. Nek i studenti u tom stadiju izobrazbe vrše već psihoterapiju jednostavnijih slučajeva, naravno uz nadzor.

Posljedn ja godina je obično posvećena da ljim vrstama pretraga bolesni­ka i postavljanja dijagnoza i to tako da se osigurava i du lji kontakt između bolesnika i studenta, i to tako da student može načiniti i psihoterapijski plan, dakako pod nadzorom. Često se stavlja na raspolaganje i neki specijalni ma­terija l iz d ječ je dobi, ili neki naročiti problem . Većina medicinskih fakulteta stavljaju studentima na raspolaganje i stanovito slobodno vrijem e kako bi m ogli raditi na istraživanjim a i to u toku posljedn je dvije godine studija. To se može iskoristiti i za stanovita psih ijatrijska istraživanja. M i smo, na prim jer, također im ali na našem odjelu više studenata ko ji su zajedno s na­ma radili na svojim ispitivanjima. Jedan od njih je načinio prikladnu malu epidem iološku studiju o ponašanju stanovnika m alog grada spram psihija­trijsk ih bolesnika i n jihovog liječenja. Drugi student je opet proučavao pi­tanje koga konzultiraju bolesnici i n jihove ob ite lji kad se nađu suočeni s abnormalnim ponašanjem. Prva od tih studija b it će doskora objelodanjena u jednom uglednom m edicinskom časopisu.

O vdje n ije prikazano, međutim, ono što postoji doista na svakom m edi­cinskom fakultetu (oko 90 u SAD — prim jedba prevod ioca) nego je p r ije slika načina razm išljan ja kojim se rukovode u planiranju psih ijatrijskog ku- rikuluma. Neki fakulteti koriste studentovu želju da se što p r ije susretne s bolesnikom i uvode ga u opće problem e mentalnog zdravlja u prvo j godini studija om ogućivši mu da govori s raznim vrstam a bolesnika p r ije nego što nauče form alnu tehniku pretraga. Neki faku lteti opet nisu naročito zainte­resirani za nozologiju te im aju tendenciju zanem arivanja sim ptom a i d ija­gnoze kako bi veći naglasak stavili na terapiju. N a drugim fakultetim a se raz­nolika pažnja obraća psihopatologiji i psihoanalizi. N ek i uključuju i preda­vanja iz neurofizio logije, psibofarm akologije i neuroanatomije, iako, općenito govoreći, posto ji sve češća tendencija da nastavu tih područja održavaju od­govarajući specijalisti kako bi psih ijatri m ogli prim arno vršiti nastavu iz psih ijatrije, a ne iz tih subspecijalnosti. Iako je opći ob lik nastave dosta stan­dardiziran, od fakulteta do fakulteta mogu postojati velike varijacije.

1523

SPECIJALIZACIJA IZ PS IH IJATR IJE

Razlike u post-diplomskoj izobrazbi iz psih ija trije su vrlo velike i to tre­ba djelom ično pripisati različitim m jestim a u kojim a se ta specijalizacija vrši. Postoji niz ustanova kojim a je odobreno da vrše specijalizaciju. To su univerzitetske bolnice, privatne psih ijatrijske bolnice, državne bolnice poput onih javno-zdravstvene službe (savezne — opaska prevodioca) i administra­c ije veterana kao i brojne psih ijatrijske bolnice kojim a upravlja ju pojedine države (svaka od 50 država SAD može imati takve boln ice). K va lifikaciju da je odobreno vršen je specijalističkog staža u nekoj bolnici daje Am eričko li­ječničko društvo na osnovu pregleda programa svake pojed ine bolnice. Sa­držaj specijalizacije općenito, određuje svaka pojedina bolnica ko jo j je odo­breno vršen je specijalističkog staža međutim, to je opet u znatnoj m jeri pod nadzorom Am eričke ispitne kom isije za psih ijatriju i neurologiju Am e­ričkog liječn ičkog društva. To je inače grupa koja daje certifikat liječniku da je postao kvalific irani specijalista iz psih ijatrije i izda je mu diplomu kojom potvrđuje činjenicu da se dotični podvrgao ispitu za kvalifikaciju . Ta ispitna kom isija n ije n iti državno n iti univerzitetsko tije lo već posebna form acija same profesije. Većinu članova ispitne kom isije b ira Am eričko psih ijatrijsko udruženje i Am eričko neurološko udruženje. Međutim, jeđam put izabrani članovi tog odbor,a djelu ju kao nezavisno tije lo koje ispitu je i ocjen ju je kan­didate. Odbor inzistira na tome da mu je jedina funkcija održavanje ispita sa svrhom provjeravan ja kom petencije kandidata, a ne d iktiran je načina na ko ji se stiče stručnost. Međutim, u praksi zahtjev Odbora koje uvjete mora ispuniti kandidat da može pristupiti ispitu uvelike određuje tip potrebnog specijalističkog staža. Tako se npr. traži tri godine specijalističkog staža u za to opunomoćenoj ustanovi s time da kandidat unutar tog vremena mora provesti i šest m jeseci u vanbolničkoj ps ih ija triji itd. Kandidati se ispitu ju iz raznih predmeta. Svi psih ijatrijsk i kandidati su ispitani i iz neurologije, a svi neurološki kandidati m oraju znati i nešto psih ijatrije. Odbor može dati certifikat iz psih ijatrije, i li neurologije, ali i iz ob iju specijalnosti. Nekada su mnogi tražili oba ta certifikata, međutim, sada se obično traži samo jedan. Psh ijatrijsk i certifikati su b ro jn iji nego neurološki.

Osnovni cilj Odbora je osiguranje da svatko tko im a certifikat specijali­zacije iz psih ijatrije je kompetentan za dijagnosticiran je i liječen je psihija­trijsk ih bolesnika. Zbog toga je glavno težište ispita na kliničkom postupku s bolesnikom i na ocjen jivan ju kandidatove sposobnosti da dobije in form a­cije od bolesnika da mu ne naškodi, a zatim da je u stanju da odredi priklad­ni terapijski režim za bolesnika. To se vrš i i u ps ih ija triji i u neurologiji pre­tragom nepoznatog bolesnika, i to obično p r ije nego dođe ispitivač kandidata koji prom atra i ocjen ju je način na ko ji kandidat vrši pregled. Kad bolesnik napusti prostoriju , kandidat m ora braniti dijagnozu koju je postavio, a zatim ga se ispitu je zbog čega je i zašto je izvršio određene pretrage itd. Kandidata se također pita o teorijskoj osnovi odnosnog slučaja, a zatim ga se ispitu je iz psihopatologije, povijesti psih ijatrije i o drugim predmetima. U neurolo­g iji se slijed i isti postupak, ali težište je na neuropatologiji, fiz io lo g iji i ana­tom iji.

I kao što se događa u čitavom svijetu, ako se zna što će se pitati na is­pitu, tada se po javlju je jaka tendencija da se kandidati priprem aju za sam

1524

ispit, a ne za prakticiranje specijalnosti. Ta se tendencija naročito ispoljava u m anjim bolnicama gd je se vrši specijalizacija, dok univerzitetski centri ko ji ne sumnjaju u kvalitet svojih program a izobrazbe ne obraćaju mnogo pažnje samim specijalističkim ispitima. I kao što je navedeno ispitni odbor prefe­rira ovaj drugi stav, ko ji se, nažalost, općenito ne prihvaća. Posljednjih su se godina počeli osnivati priprem ni — »zgusnuti« — kursevi za psih ijatre ko ji se spremaju za specijalistički ispit, neki od tih kurseva su kom ercijalnog ti­pa s naročitom nam jerom da nauče psih ijatre dovoljno neurologije da mogu proći na ispitnim testovima. Proporcija kandidata ko ji su uspješno položili ispite u prvom pokušaju bila je oko 50%, međutim, sada ne raspolažem naj­novijim inform acijam a.

Do sada smo govorili o duljin i specijalizacije i specijalističkim ispitima (k o ji se m ogu polagati iza najm anje dvije godine iskustva u psih ija triji ili pet godina nakon sticanja naslova doktora m edicine). M eni se čini da smo se dosta zadržali na slovu zakona, a da smo zanem arili n jegov duh. Dakle, što se zapravo događa za vrijem e specijalizacije.

Najvažn ija je stvar, naravno briga o bolesniku, pod nadzorom starijih asistenata s povećanjem davanja odgovornosti u radu od počim anja specija­lizacije pa do n jenog završetka, tako da se na kraju intervala kandidat može sam brinuti za bolesnika, a da mu ne treba nadzor. Specijalizanta se smatra psihijatrom . Većina specija lizacije je doista neformalna, osim u veom a veli­kim centrim a za izobrazbu gd je se održavaju i predavanja. Specijalizant do­biva bolesnike o kojim a zatim re ferira svome nadređenom specijalisti s ko­jim zatim prodiskutira i form ulira plan liječenja, i raspravlja važne proble­me dijagnostičke in terpretacije simptoma. Vod itelj nastave može, ali ne mora sam v id je ti bolesnika. To konačno ovisi o potrebnoj in terpretaciji nalaza iako od vrem ena do vrem ena postoje velike vizite kad nastavno osoblje v id i sve bolesnike. Obično specijalizanti im aju i stanovitu administrativnu odgovor­nost u upravljanju jedin icom , bolesničkom sobom ili grupom bolesnika. U tom radu specijalizant je odgovoran i za rad neprofesionalnog osoblja, a mora naučiti rad iti s medicinskim sestrama i to tako da im često daje za­datke u okviru terapijskog plana nastojeći da one kao i ostalo osoblje, znaju što je potrebno za bolesnika i da ga razumiju i da se za n jega brinu dok je u bolnici. Često se održavaju i ve lik i sastanci osob lja ko je vodi profesor, a tada speci ja lizanti m oraju prikazati bolesnika do u najs itn ije pojedinosti i tada cije la grupa diskutira i raspravlja o pojedin im teoretskim problem ima, anamnezi, laboratorijsk im pretragama itd.

Većina nastavnih centara počin ju nastavom u bolesničkim sobama i to obično s najtežim bolesnicima, međutim na nekim m jestim a je to upravo obratno, je r se počin je s izvanbolničkom službom kad se briga koncentrira na pokretne bolesnike, a tek se kasnije obraća pažnja na jako porem ećenog psihotičnog bolesnika. U SAD je glavni iakcent stavljen na psihoterapiju, a sada kada je liječen je psihotičnog bolesnika postalo mnogo više problem davanja lijekova, m nogi smatraju da je loše iaiko se specijalizant uvodi u psi­h ijatr iju samo kroz takve teške slučajeve. D alji razlog zašto treba početi s radom u izvanbolničkoj službi je i taj da specijalizant tu susreće mnoge problem e socijalnog života bolesnika, a također mora izravno raditi s boles­nikovom obitelji. Glavna razlika između preporuka konferencije u 1951. o

1525

post-diplomskoj izobrazbi i one u 1962. je u tom e da se u toj posljedn jo j na­glasak stavilo na socijalnu psih ijatriju .

Uz već spomenute m aterijale većina program a izobrazbe daju stanoviti naglasak na istraživački rad i obično se potiče specijalizante da nađu pro­blem ko ji ih interesira te da traže literaturu o tom e i da zatim sami prou­čavaju određena pitanja na grupi vlastitih, ili nečijih drugih bolesnika. Pro­blem i znatno varira ju od h istorijskih istraživanja do biokem ijskih, neurofi­zioloških i l i farm akoloških a ponekad i područja psihodinam ike ili psiho­terapije. Poklanja se pažnja i psih ijatrijsko j literaturi; specijalizanti često re ferira ju o sadržaju časopisa svojim kolegama, dok drugi članovi grupe či­taju druge časopise i izrađuju sadržaje za grupu u cjelini. M ože se spomenuti da lji ob lik izobrazbe, u m nogim program im a se veom a često pozivaju vanjski predavači. Često se poziva rukovodilac nekog istraživačkog projek ta da pri­kaže svoje m aterijale grupi specijalizanata i kolega u centru za izobrazbu, a često centri jednog područja sakupljaju sve svoje specijalizante na takvim zajedničkim predavanjim a. T o je postalo tako često da se šalimo govoreći da rukovodilac nekog projek ta više ne može raditi, je r uvijek m ora govoriti jednoj i l i drugoj grupi slušača o onome što je radio u prošlosti. Postoje, me­đutim, velike prednosti tog sistema, a naročito u tome što pomaže da se spri­ječ i parohijalizam u nastavi, a isto tako dopušta da se stimulira veće grupe stručnjaka da počnu istraživanja o ko jim a su čuli. Osim toga im a prednost i u tome što se tako na m nogim m jestim a mogu čuti stručnjaci ko ji inače rade izvan poznatih centara. Tako su stručnjaci kao npr. Rosen, a u nedavnoj prošlosti i Sasz (k o jeg mnogi psih ijatri ne sim patiziraju ), m ogli prikazati svoj rad i svoje teorije pred širim auditorijem . Vodeći svjetski psih ijatri iz drugih zem alja također se mogu pozivati kao »v is iting« profesori (p r i­m jedba prevodioca: izvanjski nastavnicd-gosti); s nama je na našem odjelu u Baltim oreu bio Repond iz Švicarske, a m i se nadamo da će iduće godine kroz dva m jeseca s nama biti McM illan iz W arlingham Parka u Engleskoj.

SPECIJALIZACIJA IZ PSIHOANALIZE

Iako nisam psihoanalitičar i nisam ekspert tog područja, ipak mislim da sm ijem reći i nekoliko r ije č i o tom problemu.

Postoji znatno neslaganje o tome kad treba početi s izobrazbom iz ana­lize. Čini se da sve više stručnjaka smatra da to m ora b iti nastavak na opću psih ijatrijsku specijalizaciju, a ne paralelna aktivnost. S praktičkog stano­višta to je ipak teško izvedivo, je r traži dodatno vrijem e za specijalizaciju p rije nego b i psih ijatar m ogao započeti analitičku praksu. S toga su neki centri za postdiplomsku izobrazbu dopustili da taj rad započinje treće od­nosno čak i druge godine specijalizacije. Iako su mnogi naši profesori psihi­ja tr ije psihoanalitičari, izobrazba iz psihoanalize još se ne vrši na univerzi­tetima već na nezavisnim institutima. Razlozi zašto se odgađa započimanje specijalizacije iz analize su očiti; sami specijalizanti obično su smeteni kad počin ju rad na analizi te postaju m anje efikasni u brizi oko svojih bole­snika. često postaju veom a introspektivni i nesposobni da budu objektivn i spram svojih bolesnika ili spram adm inistrativnih pitanja. Posto ji dalja tačka o k o jo j se često ne govori, a koja m i se čini važnom, naime, kad počne rad na psihoanalizi specijalizant više nema samo jednog vod ite lja već dvo­

1526

jicu tako da zapravo n ije nitko potpuno odgovoran za n jegov rad. U svakom slučaju vrijem e kad treba početi sa specijalizacijom iz analize je još stvar diskusije i različitih m išljenja. V jero ja tno je još uvijek istina da se većina liječn ika ko ji se specijaliziraju iz psih ija trije također žele izobraziti i za vršenje psihoanalize, a mnogi od n jih to i nauče. Analiza je posljednjih ne­koliko godina došla pod udar žestoke kritike, a mnogo od toga započelo od ljudi ko ji su sami dobro izobraženi u analizi. Posljednjih godina se shvatilo da je ukupni b roj ljud i ko jim a treba i za koje b i bila poželjna izvjesna psih ijatrijska briga daleko veći nego se p rije m islilo. Najjednostavn ija kal­kulacija pokazuje da nikakva procedura pojedinačnog liječen ja ko ja tra je jedan sat u više navrata tjedno ne može zadovoljiti potrebe. Većina anali­tičara ne želi m odific ira ti postupke svog tretmana u svjetlu praktičnih po­treba. Rezultat je sada da se svi manje interesiraju za analitičku teoriju za koju se općenito smatra da je važna za razum ijevanje bolesnika, je r se utvrdilo da psihoanaliza ne m ože stvarno pom oći u općim terapijskim po­trebama. T o je još jedan efekt porasta interesa za socijalnu psih ijatriju u SAD. Već sam naglasio da nisam ekspert za p itanja te izobrazbe i može b iti da sam dao nedovoljno preciznu sliku situacije. Međutim, treba reći da je problem o specija lizaciji psihoanalize na konferenciji 1951. zauzeo daleko više vremena nego na konferenciji održanoj 1962.

IZOBRAZBA IZ SOCIJALNE PSIHIJATRIJE

Sada posto ji velik i interes za problem izobrazbe iz socijalne psih ijatrije kao d ije la program a specijalizacije iz psih ijatrije. Većina centara nastoji da upozna svoje specijalizante s radom raznih socijalnih i javno zdravstve­nih agencija, često tako da preuzim aju i vrše određene konzultativne funk­cije za stručnjake nekih agencija kao što je npr. od je l socijalnog staranja ili dobrovoljn ih organizacija k o je rade na problem im a zaštite d jece i si.

U Baltim oreu smo pod rukovodstvom dra Hovarda Kerna razvili p ro­gram prema kojem se specijalizanti treće godine upućuju na rad lokalnim liječnicim a ili da vode lokalni dispanzer i vrše konzultacije za određena područja jedan dan u tjednu, a u međuvremnu nastavljaju svoj program specijalizacije. Specijalizantim a se daje prilika da osjete, uz povrem eni nad­zor, odgovornost koju ima psih ijatar kad preuzme brigu za određenu za jed­nicu. Specijalizanti uvijek rade s medicinskom sestrom patronažne službe, a često sa socijalnim radnicima isto talko i s bolnicom za duševne bolesti područja i to tako da se brinu za bolesnike nakon dovršenog bolničkog lije ­čenja. Specijalizant služi i kao konzultant u vezi s psih ijatrijsk im proble­mima iz n jihove prakse itd. Neki od tih m ladih ljudi ispo ljili su odlične rukovodilačke kvalitete — jedan je uspio organizirati dnevnu bolnicu koja radi jedan dan u tjednu s osobljem dobrovoljcim a i m edicinskom sestrom iz duševne bolnice. Drugi je pronašao sistem pomoću kojeg može pom oći majkama da same liječe svoju djecu terapijom igrom i pronašao da je to liječen je jednako dobro kao i ono koje on sam provodi. Bolnice ko je im aju specijalizante sve češće preuzimaju brigu za određeno stanovništvo tako da njihovi specijalizanti mogu prom atrati i raditi na cjelokupnom rasponu psi­h ijatrijsk ih i socijalnih problem a ko je im a jedna komuna. Velika se pažnja obraća proširenju psih ijatrijskog zbrin javanja stanovništva uz pom oć uči­

1527

telja, sestara i socijalnih radnika kao i tehnika ko je om ogućuju da oni po­stanu uspješniji i stalniji pomagači psih ijatrim a i to tako da im se pomaže i savjetu je kad tu pom oć trebaju. N a tom području je naročito agilan Caplan s Harvardskog sveučilišta.

PSIHIJATRIJSKA EDUKACIJA LIJEČNIKA OPĆE MEDICINE

U SAD se velika pažnja obraća nastojanjim a da se liječnik-opći prakti­čar učini što uspješnijim u liječen ju psih ijatrijsk ih slučajeva i mnogo se razm išlja i eksperim entira o načinima kako bi se tu grupu što uspješnije osposobilo. Prvo ćemo razm otriti nastavni program rađen u zajednici s Am eričkom akadem ijom opće medicine, č lanovi te akadem ije sporazumni su naime, da nakon što su se pridružili tom udruženju nastave svoje usa­vršavanje pohađajući određeni b ro j kurseva svake godine. Takvi kursevi pokrivaju sve faze praktičnog rada. Nedavno smo u Baltim oreu organizirali prilično uspjeli kurs o problem im a alkoholizm a u općoj medicini. Tako se organiziraju i kursevi iz psih ija trije i obično ima dosta slušalaca. Rad s akadem ijom se pokazao jedn im od najboljih puteva za uključivanje liječn ika opće medicine u nastojanja oko n jihovog daljeg usavršavanja.

N a jb o lji način da se dokvalificira liječn ik opće medicine v jero ja tn o je onaj da mu se stavi na raspolaganje kao konzilijam i liječn ik pouzdan i raz­borit psihijatar. Konačno, već sam spomenuo program po kojem se osigu­rava takva konzilijam a služba pom oću specijalizanata posljedn je godine u nekim općinama države Maryland. I bolnice za duševne bolesti mogu mnogo učiniti u tom pravcu i to tako da prom ptno daju na raspolaganje svoje na­laze o bolesniku n jegovom obiteljskom liječn iku i pozivaju tog liječn ika da dođe u bolnicu posjetiti svog bolesnika. Često se zatim od liječn ika opće medicine traži da nadzire kako n jegov bolesnik uzima lijekove nakon po­vratka kući, a bolnica zatim sto ji na raspolaganju tom liječn iku da ga savje­tuje ukoliko bolesnik ne pokazuje zadovoljavajuće poboljšanje, ili ako se po jave neke kom plikacije. Iako se već m nogo učinilo u tom pravcu još uvi­jek će se mnogo toga m orati učiniti kako bi se čvršće povezalo duševne bolnice i praktičare ko ji im šalju svoje bolesnike.

Većina medicinskih fakulteta održavaju kurseve za »osv ježavan je« zna­nja, liječnicim a opće medicine i to naročito za svoje bivše studente. To pruža dalju mogućnost za usavršavanje liječn ika opće m edicine u psih ija­triji. Sve se više uviđa da liječn ik opće m edioine n ije to liko zainteresiran za form aln i sadržaj psih ijatrijskog znanja već je m nogo više zainteresiran o tom e što mu može reći psih ijatar i kako mu psih ijatar može pom oći u n je­govim neposrednim problem im a u postupku s teškim bolesnicima. To je upra­vo ono što čini postdiplom sko usavršavanje liječn ika opće medicine tako za­n im ljiv im zadatkom i što zapravo predstavlja pravi kamen kušnje za psihijatra.

ZAKLJUČAK

U ovom izlaganju sam nastojao u osnovnim crtam a prikazati neke od oblika edukacije iz psih ijatrije u SAD. Sistem je gotovo isti u Kanadi osim što se specijalizacija iz psih ijatrije vrši kroz četiri godine, od čega se godina

1528

dana mora provesti u državnoj bolnici. O vdje nisam govorio o izobrazbi iz d ječ je psih ijatrije. Možda je dovoljno da kažem da ono ne počin je p rije treće godine specijalizacije i da traži m inimum od dvije dalje godine rada. Sumarno se m ože reći da je i danas glavni naglasak na kliničkoj izobrazbi iz psih ija trije međutim, sada se socijalnoj psih ija triji prida je više važ­nosti nego što je to bio slučaj p rije 10 godina.

S U M M A R Y

Psychiatry Education in the United States

P. V. Lemkau

The author tried to outline some o f the practices in the training o f psychiatry in the U.S. The system is much the same in Canada, except that the tim e fo r residency is four years, one o f which must be spent in a govern­ment-controlled hospital. The author has not spoken o f training in child psychiatry; suffice is to say that it begins no earlier than the third year o f training and it takes a m inimum o f tw o additional years. In summary, it may be said that the principle stress is on clinical training, and that there is m ore im portance now given to community or social psychiatry than was the case a decade ago.

Department o f Mental Hygiene, School of Hygiene and Public Health, John Hopkins University,Baltimore, Maryland, USA

Received for publication. September 27, 1964

M E D I C I N S K A B I B L I O T E K A — S V E Z A K 91

USKORO IZLAZI IZ ŠTAMPE

HITNE INTERVENCIJE PRAKTIČNOG LIJEČNIKA

I I

D r P. Bagović: T r e ć e i č e tv r t o p o r o đ a j n o d o b aD r T. Berilić: A k u t n o o t r o v a n je h i p n o t i c i m a i s e d a t iv i m a

D r J. Bolčii-Wikerhauser i T e r a p i j a k i s i k o m k a o in t e r v e n c i j a p r a k t i č ­a r E . Rajner: n o g l i j e č n i k a

D r L j. Čeiuk: A k u t n a r e t e n c i j a u r in aD r 11. Harambašić: H e m o p t o a

D r R. Ivamić: T e r a p i j a in f a r k t a m io k a r d a

D r Z . Krajina: P o s t u p a k p r a k t i č n o g l i j e č n i k a k o d s t r a n o gt i j e la d i š n i h p u t o v a

D r St. Knežević: H e m a t e m e z a i m e le n a

D r D . Mardešić: K o n v u l z i j e d je č je d o b iD r M . Orešković: I z n e n a d n a v r t o g la v ic a

D r Z . Škrabalo: H i t n a s t a n ja z b o g h i p e r g l i k e m i j e i h i p o g l i ­k e m i j e

D r F. Tomić: R e a n i m a c i j a n o v o r o đ e n č a d i m e t o d o m d i ­r e k t n e t r a n s p i r a c i j e

D r S. Vukadinović: T e r m o r e g u l a c i j a i f e b r i ln a s t a n ja k o d d o ­je n č a d i i m a l e d je c e

Z A G R E B 1964.

NAK LAD A »L IJE Č N IČ K O G V J E S N IK A «

Lij. v j„ 56:1531, 1965.

Lijekovi i metode

NAŠA ISKUSTVA S ENDOXANOM U LIJEČENJU MALIGNIH TUMORA OTORINOLARINGOLOŠKOG PODRUČJA

DR MILAN KUBOVIĆ I DR RADOVAN SUBOTIĆ

Iz. Zavoda za radioterapiju i onkologiju i Klinike za bolesti uha, grla i nosa Medicinskog fakulteta u Zagrebu

Općenito je prihvaćeno shvaćanje da su maligni tumori opće oboljenje orga­nizma s lokaliziranim kliničkim manifestacijama. U uspostavljanju biološke rav­noteže između organizma s jedne strane i malignog procesa s druge strane nesum­njivo igra bitnu ulogu radikalno odstranjenje lokalne manifestacije malignog procesa, tj. klinički manifestnog tumora. Međutim, otkrića malignih stanica ne sa­mo u embolima krvnih žila i limfnih putova, nego i u muskulaturi i masnom tkivu okoline tumora1,2, pa i u krvotoku bolesnika s malignim tumorima3—6 izaziva sta­noviti skepticizam u pogledu mogućnosti radikaliteta bilo koje vrsti lokalne tera­pije malignih tumora.

Naročito su nalazi tumorskih stanica u perifernoj krvi privukli u posljednje vrijeme pažnju mnogih istraživača, iako su zaključci pojedinih autora u tom po­gledu dosta proturiječni. Dok Hermann3,4, pa Ramsdal i sur.5 nalaze tumorske stanice u perifernoj krvi kod većine bolesnika sa malignim tumorima, dotle Springgs6 i suradnici iznose pozitivne rezultate kod svega 5% slučajeva. Bouvier i suradnici7 tumače te brojne nalaze kod nekih autora pogrešnim uvrštavanjem plazmastanica, makrofaga i megakaroiocita među tumorske stanice.

Do danas nam nije tačno poznato kliničko značenje pojave tumorskih stanica u perifernoj krvi, kao niti pod kojim uvjetima i u kojoj mjeri one znače ekspanziju tumorskih procesa i kada mogu postati žarištem novih metastaza. Nije nam, na­dalje, poznato da li sama pojava tih. stanica u krvotoku znači prvi znak sloma en­dogenih obrambenih reakcija organizma u borbi s neoplastičnim procesom. Sma­tramo ipak da sama njihova pojava opravdava sva naša nastojanja, da lokalnu terapiju malignih tumora nadopunimo sredstvima koja će biti u stanju djelovati na svaku stanicu s patološkom mitozom bez obzira na kojem se mjestu u orga­nizmu takva stanica pojavi. U tu svrhu je u posljednjih tridesetak godina uveden u terapiju malignih tumora sa većim ili manjim uspjehom čitav niz sredstava po­znatih pod zajedničkim imenom citostatika. Međutim, sva ta sredstva koja bi te­oretski trebala djelovati na svaku malignu stanicu u organizmu, pokazala su u praksi prilično različito djelovanje ne samo na pojedine vrste malignih tumora s obzirom na njihovu histološku građu, nego i na pojedine lokalizacije histološki istovetnog malignoma. Općenito uzevši citostatici djeluju u prosjeku najefikasnije kod hemoblastoza, a najlošije kod zrelih karcinoma. Ipak mi do danas nemamo niti jednog pouzdanog laboratorijskog testa kojim bi unaprijed mogli odrediti osjet­ljivost stanica pojedinih oblika malignoma na određeni citostatik. U tu su svrhu Dowd i sur.5 ispitivali osjetljivost suspenzija tumorskih stanica in vitro na pojedine

Primljeno 31. siječnja 1964.

1531

vrste citostatika. Najbolji efekat dobili su s dušikovim plikavcem, ali su ti pokusi ostali za sada samo od teoretskog značenja. Hermann 3,4 je pokušao tumačiti djelo­vanje pojedinih citostatika na maligni tumor prema izgledu tumorskih stanica u perifernoj krvi kod bolesnika s malignomima nakon provedene terapije. Bez ob­zira što je broj za sada promatranih slučajeva suviše malen, da bi dopuštao bilo kakve zaključke i bez obzira na sve poteškoće koje nailazimo u pronalaženju tih stanica i interpretaciji nalaza, taj nam test ne može služiti kao indikativan već s razloga što se citostatski efekt njime može ocijeniti tek nakon završene terapije.

Stoga nam ne preostaje drugo nego da se poslužimo iskustvima kliničkih pro­matranja o djelovanju pojedinih citostatika na tumore određenih lokalizacija i histološke građe, što nam može poslužiti kao gruba orijentacija u našoj citostat- skoj terapiji. Tako su Noer i sur.9 i Rundless i sur.10 mogli pokazati da je Tio-tepa (trietilentrofosforamid) uspješan u liječenju karcinoma želuca i karcinoma dojke, TEM (trietilen imino-s-triazin) uspješan kod limfosarkoma, E-39 (etilen imino-ben- zo-kinon), te Trenimon uspješan kod karcinoma dojke, Endoxan (ciklofosfamid) kod limfosarkoma, a Velban (preparat alkaloida iz Vinca rosea), te Mitomicin (produkt streptomices calspitosus) kod karcinoma odnosno melanoma raznih lo­kalizacija.

Svijesni smo činjenice da takva gruba empirička procjena djelovanja pojedi­nih citostatika nema za sada biološkog opravdanja i krije u sebi, naročito kad se uspoređuje nekoliko statistika, mogućnosti mnogih pogrešaka radi raznorodnosti kliničkog materijala s obzirom na uznapredovalost procesa, različitosti u terapij­skim postupcima i neujednačenosti u primjeni adjuvantne terapije. Međutim, po današnjem stanju stvari nama su ti podaci jedini oslonac u procjeni djelovanja pojedinih citostatika, pogotovo, jer klinička opažanja govore izrazito u prilog činjenici da postoji razlika u djelovanju s obzirom na vrstu tumora i lokalizacije. Značenje te tvrdnje ni u koliko ne umanjuje činjenica da nam danas uzrok toga efekta nije poznat kao niti da ne znamo protumačiti njegov biološki mehanizam.

S tog stanovišta želimo proanalizirati efekt terapije Endoxanom na maligne tumore otorinolaringološkog područja, isključujući hemoblastoze. Na taj posao nagnala nas je činjenica da je Endoxan citostatik koji se proizvodi u našoj zemlji i koji je kliničaru od svih citostatika najlakše dostupan. Stoga je i! razumljivo da će kliničar kadgod se nađe u prilici da primijeni citos-tatsku terapiju, posegnuti prvenstveno za Endoxanom, tim više što se naročito ističe njegovo efikasno djelo­vanje kod karcinoma i limfosarkoma.

Endoxan su sintetizirali Arnold i Bourseaux 1957. god." Kemijski se radi o ciklofosfamidu 2H— 1,3,2, oksarafosforin-2-1 bis 2 (hloretil amino) tetra-hidro-2 oksid. Djelovanje tog kemoterapeutika počiva na oslobađanju klora koji.se veže na nukleoproteide tumorske stanice. Preparat je eksperimentalno pokazao poja­čano djelovanje u tkivu s obiljem mitoza, a smanjeno toksično djelovanje na sta­nice koštane moždine i sluznice crijeva.

Brock, Wilmanns, Venditti, Lane i White'2 utvrdili su na životinjama da Endo­xan zaustavlja rast malignih tumora. Oni su zabilježili i regresiju na nekim živo­tinjskim tumorima kao kod Jenshonovog sarkoma, Joshida sarkoma i Walkerovog karcinoma. Gross i Lambers13 izvijestili su 1958. g. o prvim rezultatima terapije malignih tumora Endoxanom kod ljudi. Istakli su najbolje rezultate kod plazmo- citoma i limfosarkoma. Od tog vremena publicirani su mnogobrojni radovi o re­zultatima terapije Endoxanom, a uspjesi su bili vrlo varijabilni. Dok je Coggins'4 .sa suradnicima postigao kod 1/3 svojih slučajeva regresiju tumorskih masa, dotle su npr. Lozeron i sur.15 i Scharenberg i sur.16 imali minimalne uspjehe.

Prve podatke u našoj literaturi iznio je o tom preparatu Pešić17 iz Sarajeva 1959. g., ali je broj liječenih bolesnika bio premalen (16), a vrijeme promatranja prekratko da bi se mogli iz tog izvještaja povući bilo kakvi definitivni zaključci. Kubović, Premužić, Konstantinović i Gašpar20 referirali su 1960. g. o svojim rezul­

1532

tatima kod 30 bolesnika s uznapredovalim malignim tumorima razne histološke građe i raznih lokalizacija, te su mogli u nekim slučajevima primijetiti primarnu stacionarnost tumorskog procesa.

Mi smo izvršili analizu 60 bolesnika s malignim tumorima u području glave1 vrata, kod kojih smo primijenili Endoxan: 8 malignih tumora epifarinksa, (od toga 5 karcinoma, 1 retikulosarkom i 2 limfosarkoma) 12 karcinoma maksile, 7 karcinoma mandibule, 16 karcinoma larinksa, 7 karcinoma mezofarinksa, 7 karci­noma hipofarinksa, 2 karcinoma usne šupljine i 1 karcinom donje usne. Svi bo­lesnici spadali su u grupu uznapredovalih malignih tumora s već klinički izraženim metastazama. Osim Endoxana, u 27 slučajeva izvršena je kirurška ekstirpacija pri­marnog tumora i metastaza s naknadnom rendgenskom terapijom, dok je 33 bo­lesnika liječeno samo zračenjem, od kojih je 11 dobilo tek palijativnu dozu.

Endoxan smo primijenili uvijek kod hospitaliziranih bolesnika intravenozno s početnom dozom od 100 mg dnevno. Tu smo dozu nakon nekoliko dana postepeno povisivali na 200, pa i do 400 mg dnevno. U nekim slučajevima povisivali smo dnevUu dozu do ukupno 800 mg dnevno, ali nismo, osim toksičnih pojava, vidjeli nekog bitnog efekta od tako visokih doza. Smatramo da je najpovoljnija dnevna doza, već prema individualnoj podnošljivosti, između 200 do 400 mg dnevno. Ukupna prosječna doza bila je 5 do 6 g, nakon čega smo obično kroz duže vrijeme ambu­lantno davali 2 puta tjedno po 100 mg Endoxana u dražejama. U nekim smo sluča­jevima kod dobre podnošljivosti lijeka davali ukupne doze od 8 do 15 g, dok smo u drugim radi općeg lošeg stanja bili prisiljeni prekinuti liječenje i kod doze od2 do 3 g.

Podnošljivost preparata bila je vrlo dobra. Nismo mogli zapaziti niti u jednom slučaju upalne reakcije na stijenkama krvnih žila. Kod nekih bolesnika, kod kojih smo primijenili visoke dnevne i ukupne doze, došlo je do ispadanja kose. Bijela krvna slika pokazivala je redovito povećanje broja leukocita u početku lije­čenja s kasnijim padom, koji, međutim, nikada nije bio iznenadan, nego obično postepen. U pravilu smo prekidali medikaciju kad je broj leukocita pao između 2 do 3.000. U nekim slučajevima smo u nastojanju da bolesniku dademo što veću količinu citostatika, nastavljali terapijom sve do pada broja leukocita na 1000. U svim tim slučajevima došlo je vrlo brzo nakon prestanka terapije do oporavlijanja bijele krvne slike na njene normalne vrijednosti. Nismo imali prilike zapaziti oštećenja jetre ili trajno oštećenje koštane srži.

Dužina vremena promatranja naših bolesnika iznosi 2 do 4 godine. Od 60 bolesnika 53 su umrli od malignog procesa, 3 su živi (sva tri s karcinomom larinksa), a 4 živi, ali s manifestnim tumorom (2 limfosarkoma epifarinksa, 1 retikulosarkom epifarinksa i 1 karcinom epifarinksa). U prvoj grupi je bolest usprkos terapije Endoxanom napredovala u pravilu veoma brzo i dovela do smrtnog ishoda, štoviše kod 7 slučajeva imali smo prilike promatrati pojavu novih, metastaza i brzi rast primarnog tumora, usprkos davanja citostatika.

Ako podvrgnemo analizi ona 3 bolesnika kod kojih za sada nema znakova recidiva niti metastaza, onda moramo upozoriti da se u sva 3 slučaja radilo o karcinomima larinksa s metastazama na vratu, koji su bili podvrgnuti laringekto- miji i radikalnoj resekciji žlijezda prije terapije Endoxanom. Između naših 16 slu­čajeva karcinoma larinksa, 12 je po svojoj kliničkoj slici spadalo u istu grupu s navedenom trojicom i bilo podvrgnuto istom terapijskom postupku. Ako se ta statistika uporedi s rezultatima 5-godišnjih izliječenja istovrsnih tumora tretiranih na našim klinikama u periodu od 1954. do 1957. g., onda vidimo da je efikasnost endoksanske terapije u tim našim slučajevima pod velikim znakom pitanja. Mi smo grupu bolesnika iz 1954. do 1957. g. tretirali isključivo kirurški, a neke još nak­nadno i zračili, bez primjene citostatika, pa smo usprkos toga imali od 16 slu­čajeva 5 živih i bez znakova tumora nakon 5 godina, dok u našem sadašnjem materijalu mi od 12 istovrsnih slučajeva imamo svega 3 živa bez tumora u kraćem vremenskom periodu promatranja.

1533

Dva slučaja limfosarkoma epifarinksa koji još žive s tumorom, primali su samo rendgensku terapiju i Endoxan. Jedan je nakon te terapije imao remisiju od 4 mjeseca, a drugi godinu dana. Međutim, takve remisije mogli smo vidjeti kod limfosarkoma te regije i poslije samo radiološke terapije, te ih ne bi smjeli pripisati isključivo djelovanju citostatika.

U jednom slučaju, čini nam se, da je djelovanje Endoxana usporilo razvitak malignog procesa. Radilo se o I. M., šezdesetgodišnjem muškarcu iz okoline Za­greba, koji je bolovao od karcinoma larinksa s metastazama na plućima. Primio je samo palijativnu dozu zračenja, a zatim Endoxan u ukupnoj dozi od 12 g. Tumor se kod bolesnika vrlo sporo razvijao tako da je bolesnik ostao dugo u dobroj fizičkoj kondiciji i umro od karcinomatozne kaheksije tek 23 mjeseca nakon započete terapije.

U slučaju karcinoma epifarinksa s metastazama na plućima, koji još sada živi, bolesnica je osim rendgenske terapije i Endoxana primala i Mitomicin, te je vrlo teško kazati koja je od te tri komponente terapije uzrokovala pomalo neo­bičnu polaganu progredijenciju procesa.

ZAKLJUČAK

Na temelju analize naših 60 bolesnika s malignim tumorima u području oto­rinolaringologije nismo mogli doći do uvjerenja da bi preparat Endoxan poka­zivao bilo kakvo direktno citostatsko djelovanje na karcinome te regije. O izvjes­nom efektu tog lijeka moglo bi se govoriti kod limfosarkoma i retikulosarkoma, te kod pulmonalnih metastaza, ali je broj tih tumora u našem materijalu toliko malobrojan, da nam ne dopušta zauzeti konačni stav.

L I T E R A T U R A

1. Gušić, B.: Acta ORL Belgica, 5:451, 1958. — 2. Gušić, B.: I stručni sastanak otorinolaringologa pograničnih područja Jugoslavije, Italije i Austrije, Šibenik, 1963 (nepublicirano). — 3. Hermann, A.: H.N.O., 70:220, 1962. — 4. Hermann, A.: Mschr. Ohrenheilk., 96:181, 1962. — 5. Romsdahl, M., Potter, ]., Malmgren, R., Chu, E. i Bridley, C.: Surg. gynec. obstet., 111:675, 1960. — 6. Springgs, A.: Oxford Path. Biol., 8:2101, 1960. — 7. Bouvier, C., Maurice, P. i Roch, R.: V I I I internacionalni koncero- loški kongres, Moskva, 1962 (u štampi). — 8. Dowd, J., Paolo, J. i Watne, A.: V II I internacionalni kancerološki kongres, Moskva, 1962 (u štampi). — 9. Noer, R., Moore, C., Holden, L., Sliver, R. i Dixon, W.: V I I I internacionalni kancerološki kon­gres, Moskva, 1962 (u štampi). — 10. Rundless, R. i Palos, F.: Cancer Chem. Rep., 16:407, 1962. — 11. Arnold, H. i Bourseaux, F.: Naturwiss., 45:64, 1958. — 12. Brod, N. i Wilmans, H.: Dtsch. med. Wschr., 85:453, 1958. — 13. Gross, R. i Lambers, K.: Dtsch. med. Wschr., 83:458, 1958. — 14. Coggins, R. P., Rawdin, G. R. i Eisman, S.: Canc. Ther. Rep., 3:9, 1959. — 15. Lozeron, H. i Le Redulier, 1. L.: Praxis (Bern), 50:220, 1961. — 16. Scharenberg, P. i Kapisch, F.: Münch, med. Wschr., 704:134,1962. — 17. Pešić, B.: Med. arh., 73:125, 1959. — 18. Kubović, M.: V I I I internacionalni kan­cerološki kongres, Moskva, 1962 (u štampi). •— 19. Kubović, M.: I kongres kance- rologa Jugoslavije, Beograd, 1961. — 20. Kubović, M., Prem uiić, B., Konstantinović, M. i Gašpar: Kancerološka sekcija, Zagreb, 1960 (nepublicirano).

1534

Z U S A M M E N F A S S U N G

“Unsere Erfahrungen in der Behandlung maligner Tumore im Bereich der Otorhinolaryngologie mit Endoxan

M. Kuhović und R. Subotić

Die W irkung des Präparates Endoxan auf bösartige Geschwülste im Be­reich der Otorhinolaryngologie wurde an 60 Fällen untersucht. Bei Karzino­men konnte kein direkter zytostatischer E ffek t bewiesen werden. Nur bei Lym phosarkomen und Retikulosarkomen konnte ein gewisser E rfo lg der Be­handlung festgestellt werden. Bei einer Anzahl von Lungenmetastasen wurde nach hochdosierter Endoxan-Behandlung ein langsamer Verlau f der Meta­stasierung beobachtet.

Aus dem Institu t für Radiologie und Onkologie, und der Klinik fü r Hals-, Nasen- und Ohren­krankheiten der Medizinischen Fakultät, Zagreb

Eingegangen am 31. Januar 1964.

»Urolog i seksualni problemi bolesnika. Urolog ima jedinstvenu priliku da postavi dijagnozu mnogih psihoseksualnih problema i da provede potrebnu terapiju. Ako je bolesnik urologu došao direktno, on je to sam učinio pod pretpostavkom da dolazi visoko izobraže- nom specijalisti koji će njegove poteškoće brzo dijagnosticirati i po­stavljene probleme riješiti. . . Bolesnik se često osjeća sputan pred svojim redovitim liječnikom (kućnim liječnikom) s kojim je možda go­dinama sprijateljen. Prva funkcija urologa je da zadobije i poveća povjerenje koje mu bolesnik želi dati. Simptomi kao bol u križima, tegobe oko perineuma, i umornost poznati su kao maska za bolesni­kov osnovni problem (seksualnu impotenciju). Ne postoji test za seksualnu impotenciju. Bolesnik sam daje dijagnozu kao takvu, ali to treba od njega postići taktom i strpljivošću. Urolog mora slušati bolesnika sa simpatijom i mora znati uzeti valjanu povijest bolesti. On mora misliti na to da bolesnik može imati neotkriveni dijabetes. On mora poznavati simptome Laricheova sindroma, a ako se bole­snik žali na intermitentnu klaudikaciju urolog mora ispitati da li femoralne arterije ne pulsiraju o s la b lje n o ... i jednostavan neuro­loški pregled spada u domenu u ro lo g a ... Vrlo je važna opomena da urolog ne bude previše oduševljen pobornik urološke dijagno­stike pomoću instrumenata. Kod mnogih bolesnika koji se žale na impotenciju treba uočiti psihogenu bazu. Kod tih ljudi treba izbje­gavati cistoskopski pregled.«(J. J. Kaufman: Advances in Diagnostic Urology. Little, Brown and Co., Boston 1964, str. 265)

1535

EFIKASAN BAKTERICID KO D A K U T N IH I K R O N IČ N IH OBOLJENJAM O K R A Ć N IH ORGANA

A L F U R A N(N IT R O F U R A N T O IN )

D JE LO V A N JE :

Uroantisept ik š irokog spektra . Odlikuje se b r­zom peroralnom resorpci jom i brz im e l im in i­ranjem putem bubrega.

IN D IK A C IJE :

C ist i t is , c is top i je l i t i s , p i je l i t is , p i je lonefr i t i s , ure tr i t i s , kronične bolesti mokraćnih puteva sklone recid iv ima i rez is tenc i j i na uobičajena terap i jska sredstva.

N O V A B O LTablete od 1 i 5 mg.ANA B O L I K

N O V A B O L je novo dostignuće na području steroida sa spec i f ičn im anaboličnim e fekt im a .

Rezu lta t i li ječen ja N O V A B O L O M su o v i : po­boljšanje apetita , povećan je t je le sne tež ine , ja čan je skeleta i poboljšanje općeg stanja .

N O V A B O L j e indiciran k od : s tanja slabosti i is crp l jenost i , premalena t je lesna tež ina , m r­šavost , staračka osteoporoza sa slabostima u krs t im o i leđima itd.

PR O IZ V O D I T V O R N IC A

»ALKALOID«S K O P J E

Iz naših disertacija

P R IL O G O P E R A T IV N O M L IJE Č E N JU G R L A M A T E R N IC E

DR PERO BAGOVIĆ

Rad ima 61 stranicu, 8 slika, 9 shema i 14 tablica.Tem a radnje operacija »P lastica cerv icis 1 šav« snimljena je u bo ji i film

je prikazan kod obrane disertacije.Autor je u radu prikazao tehniku svoje operacije »Plastica cervicis 1

šav«, njenu prim jenu s rezultatima kod 500 bolesnica u trajanju od 4 godine.U uvodu je prikazan normalni cerviks s n jegovom patologijom i m etode

liječenja, sa svim nedostacima, koje se danas prim ijen ju ju kod različitih bo­lesti cerviksa. Iz teksta se v id i da cerviks najčešće oboljeva u području geni- tala žene. Nadalje se vid i kolik i je utjecaj bolesnog cerviksa na ostalu geni­talnu patologiju i da je patologija cerviksa obično uzročno povezana s n jego­vom funkcijom . Sanacijom benignih oboljen ja i traumatskih oštećenja cerviksa vrši se profilaksa, a kod in traepitelija lnog malignog oboljen ja (carcinom a in situ ) i terapija na cerviksu.

Iz kratkog h istorijskog pregleda vid i se razvoj k irurgije grla maternice i njen napredak za uspješno kirurško liječen je raznovrsnih oboljen ja na cer­viksu.

Rad autora na problem atici liječen ja bolesnog cerviksa, profilaksi rane dijagnoze karcinoma uvjetovao je izradu operativne metode »plastica cer- vics 1 šav« ko ji istodobno omogućuje potpunu sanaciju benignog oboljen ja cerviksa i n jegovu traumatsku korekciju. H istopatologu je omogućeno da na serijskim rezovim a obradi čitavo bolesno tkivo u zdravom, da provjeri, odno­sno upotpuni nalaz male biopsije, a tim e mu je olakšana dijagnoza. U sluča­jevim a benignih oboljen ja i carcinoma in situ izvršeni zahvat zadovoljava dija­gnostički i terapijski, pod uvjetom da žene kod kojih je na konusu utvrđen carcinoma in situ budu neposredno pod kontrolom ginekologa. K od 20 operi­ranih karcinoma in situ u 4 godine n ije došlo do recidiva.

Prikazana operativna metoda je pogodna dijagnostički i terapijski u slu­čajevim a kod kojih su histološki utvrđene benigne prom jene, atipije, carcino­ma in situ. U graničnim, odnosno nejasnim slučajevima u pogledu invazije karcinoma ima samo dijagnostički značaj. Zahvat ima i profilaktičk i znače­nje, je r su konizacijom odstranjene 462 benigne lezije, 89 atipija, 20 karcinoma in situ, a u 18 graničnih slučajeva utvrđena je invazija karcinoma.

Zahvat se pokazao pogodnim u toku plastičnih korekcija kod spuštenih genitala.

Prethodno učinjena konizacija po opisanoj m etodi ne otežava da se izvedu veći operativni zahvati i prim ijen i aktinoterapija u slučajevima otkrivenih mvaživnih karcinoma na konusu.

1537

Sanacijom cerviksa nestaju, odnosno poboljšavaju se upalne prom jene na genitalima i na ostalim susjednim organima kao i subjektivne smetnje, ko­je su prouzrokovane bolesnim cerviksom.

Indikacije za prim jenu operativne m etode »plastica cervicis 1 šav« jesu: kongenitalne i kasne eritroplakične prom jene s traumatskim oštećenjima ili bez njih, kronične upale egzocerviksa i endocerviksa ko je su rezistentne na konzervativno liječenje. Nadalje, svi slučajevi s citološkim i kolposkopskim suspektnim, odnosno pozitivn im nalazom s obzirom na karcinom, a malom su b iopsijom histološki utvrđene atipične prom jene, carcinoma in situ, granični slučajevi kod kojih posto ji sumnja na početnu invaziju.

Kontraindikacije za zahvat b ile su: specifične bolesti cerviksa, akutne i subakutne upale, a relativna kontraindikacija bila je i trudnoća.

Autor je uz opisanu operativnu tehniku konstruirao »kon izator« u obliku noža, ko ji je olakšao i poboljšao metodu b ilo u dijagnozi b ilo u terapiji. Koni- zatorom je omogućeno da se odstrani bolesno tkivo cerviksa i endocerviksa u različitom opsegu, omogućena je i korekcija traumatskih oštećenja. Tehni­kom šivanja jedn im šavom i sa strane postavljenim šavovima ostatka cervik­sa i endocerviksa ostaje očuvana funkcija cerviksa. Zahvat se može lako izve­sti. Bolesno se tkivo izrezivanjem jače ne traumatizira, a to je važno za h i­stološku obradu. Zahvat se može vršiti u blagoj anesteziji, kratko traje, a bolesnice ga dobro podnose. R an iji i kasn iji postoperativni rezultati zadovo­ljavaju . Postoperativno krvaren je i ostale rane i kasne kom plikacije s recid i­vim a svedene su na minimum. Tra jan je liječen ja je kratkotrajno, žene su 2— 3 tjedna nakon operacije praktično zdrave. U radnji je prikazana potanko analiza 500 operiranih slučajeva u toku 4 godine u klinici, a u rije tk im sluča­jevim a i u kliničkoj ambulanti, s postoperativnim rezultatima.

»P lastica cervicis 1 šav« je u posljedn je 4 godine zam ijenila na klinici zahvat po Sturmdorfu, ostale plastične zahvate, kao i u mnogim slučajevima elektrokauterizaciju, odnosno koagulaciju cerviksa. Praktičnost m etode »p la­stica cervicis 1 šav« potvrđu je i njena rutinska prim jena na mnogim gineko­loškim odjelima.

M O G U Ć N O S T I O B J E K T IV N E D IJ A G N O S T IK E IN K O N T IN E N C IJ E U R IN A K O D Ž E N A U S L IJ E D P O V R E D E D IJ A F R A G M E

U R O G E N IT A L IS

DR SVETOZAR BEGTĆ

Radnja obuhvaća 104 stranice od čega je 8 stranica popisa literature. Ilu ­strirana je sa 70 rendgenskih i drugih slika.

Autor je u nam jeri da ukaže na mogućnost objektivne dijagnoze inkonti- nencije urina kod žena nakon povrede urogenitalne d ija fragm e provodio rend­gensku cistouretrografiju u razdoblju od 4 godine kod 120 bolesnica. Glavni dio svojih ispitivanja vršio je na Ginekološkom odjelu Opće bolnice u Slav. Brodu, a m anji na G inekološkoj klinici u Zagrebu. Na početku svoje radnje, u vezi s problematikom , iznosi najnovija anatomska i histološka istraživanja

1538

građe baze m okraćnog m jehura i uretre koja su znatno pokolebala ran ije po­stavke o zapornom mehanizmu na vratu mokraćnog mjehura. Na tem elju tih novih anatomsko-funkcionalnih postavki opisuju fiz io log iju i patofizio logiju m ikcije i kinematografska rendgenska istraživanja koja su provedena u tu svrhu. Nova anatomsko-histološka istraživanja ukazala su da dorzalne longitu­dinalne niti uretre, koje inseriraju na bazu mjehura, čine zajedno sa spiral­nim nitima uretre kod kontrakcije vezikalnu angulaciju i igraju važnu ulogu u zapornom mehanizmu mjehura. Baza m jehura ima čvrstu podlogu na mu­skulaturu levatora ani, pa od n jegove intaktnosti zavisi ispravna funkcija za­pornog mehanizma. I ostali dio vezikalnog tkiva i muskulature zd jelice igra stanovitu ulogu u tom mehanizmu. Zbog toga se čitav urogenitalni sistem m o­ra prom atrati u cjelokupnoj topografiji. To treba imati na umu da bi se m o­gao shvatiti problem kontinencije, odnosno kod oštećenja tog aparata, inkon- tinencije urina. Sve je to važno za dijagnozu, a naročito za adekvatnu terapiju. Zatim se opisuje uloga i važnost sistema parureterijuma, n jegov udio u zapor­nom mehanizmu uretre i posljedice koje nastaju nakon n jegovog oštećenja. Autor nadalje ukazuje na rahlost vezivnog tkiva između sim fize i uretre ven- tralno, te na rahlost tkiva dorzalno, između uretre i vaginalne stijenke. Rahlo tk ivo čini jednu cjelinu, a naziva se prednja i stražnja pokretna ploha. P o ­kretne plohe omogućuju pokretan je vrata i baze m jehura kod m ikcije i po­roda. Autor upravo zbog toga posvećuje drugo poglavlje svoje radnje meha­nizmu normalne m ikcije i okluzije mokraćnog m jehura te upozorava na po­sljed ice koje nastaju kod oštećenja spomenutog aparata.

Dalje prelazi na dijagnostičke metode koje su potrebne zbog utvrđivanja stanja zapornog aparata mokraćnog mjehura, je r se na taj način m ože prim i­jen iti i ciljana terapija. Nakon kraćeg opisa cistoskopije, cistom etrije, sfink- terogra fije daje se opširan prikaz cistouretrografije koju je autor prim ijen io u obradi svog m aterijala. Pomoću te metode dobivaju se podaci o funkcional­nom stanju fiksacionog, odnosno sustenzionog aparata uretre i baze m okrać­nog m jehura i uvid u funkcionalno stanje zapornog mehanizma mokraćnog m jehura u užem smislu. K od te m etode vršene su rendgenske snimke u ante- roposteriornom i u lateralnom smjeru. Radnji su priložene rendgenske snimke u anterioposteriornom sm jeru k o je prikazuju normalno stanje sustenzionog aparata genitala i m jehura i u stanju mirovanja, i kod napinjanja. Zatim slije­de snimke oštećenog sustenzionog aparata i snimke oštećenja vlastite musku­lature m jehura i uretre. U svrhu ispitivanja okluzione sposobnosti uretre u cije losti autor je prim ijen io i opisao metodu s uvođenjem gumenog balončića, ispunjenog ikontrastnom masom. D alji komentar priložen je slikama koje su snimljene u lateralnom smjeru, a pomoću n jih se utvrđuje da li dorzalna ure- trovezikalna angulacija posto ji ili ne. Da b i se to jasn ije ispoljilo , prethodno je kroz uretru i mokraćni m jehur uveden metalni lančić. N a kraju prikaza autor još jednom naglašava da je problem relativne inkontinencije veom a slo­žen, da zapornih elemenata i faktora ima više, i da su svi ovisni jedan o dru­gome. Upravo je zbog toga rendgenska cistouretrografija danas najefikasnija i najob jek tivn ija metoda koja m ože osv ije tliti taj kompleksni problem, ako je provedena u više sm jerova i na različite načine.

P rije prelaza na terapiju autor spom inje sve konzervativne i operativne metode koje su dosada prim ijen jene i naglašava da se konzervativne metode

1539

prim jen ju ju kada postoji striktna kontraindikacija za operativni zahvat. Te metode ne daju zadovoljavajuće rezultate.

N a kraju autor iznosi rezultate ko je je postigao kod pojedin ih operativ­nih metoda. U tu svrhu je kod svih bolesnica provedena postoperativno rend­genska cistouretrografija.

K L IN IČ K O Z N A Č E N J E E L E K T R O N S K I P O J A Č A N E F L U O R O S K O P S K E S L IK E

DR IVAN BELANČIĆ

Disertacija obuhvaća 111 stranica. Podijeljena je na 11 poglavlja, te ilu­strirana sa 42 šematske slike i 12 tablica.

U uvodu se napom inje naglo usavršavanje tehnike rendgenskog slikanja, za razliku od dijaskopije fluorescentnim sjenilom, m etode ko ja se usavršila tek u poratnom razdoblju, pojačanjem svjetline slike putem elektronskog po­jačala.

Iznose se povijesni podaci o proizvodn ji prvih elektronskih pojačala po Coltmanu 1948. g. (S A D ), Tevesu 1951. g. (N izozem ska) i Guyotu 1953. g. (Francuska), te se napose među ostalima navode najzaslužniji autori za prva klinička ispitivanja i razvitak ove rendgenske metode: Morgan (S A D ), Janker (N jem ačka ), Van der Plaats (N izozem ska), Porcher (Francuska) i Jutras (K a ­nada). U početku je pojačalo služilo samo u svrhu dijaskopije, kasnije tako­đer u rendgenskoj kinem atografiji, a sada i u rendgenskoj televiziji.

Posebno se raspravlja o utjecaju oštrine vida, osjetljivosti oka za kon­traste, te o potrebnom vremenu zapažanja, uz različite uvjete adaptacije oka na tamu, utvrđujući da se nikakvim optičkim sredstvima ne može izravno po­boljšati svjetloća slike s rendgenskog sjenila. Tek elektronskim pojačanjem fluoroskopske slike otpada potreba za adaptaciju na tamu.

Autor prikazuje principe konstrukcije c ijev i elektronskog pojačala, te faktore na osnovu kojih je postignuto pojačanje svjetline (putem ubrzanja i koncentracije elektrona na sjenilo manje površine). Opisana su također do­datna optička pomagala monokularnog i binokularnog tipa za jednog i dva pregledavača. S lijede opisi neprenosivog i prenosivog tipa elektronskog poja­čala kao i opisi pojačala za rendgensku kinem atografiju i rendgensku televi­ziju različitih dimenzija.

Pojačana svjetlina fluorescentne slike do 3000 puta elektronskim pojača­lom ima široku mogućnost prim jene u klinici: pri pretrazi pluća, srca, pro- bavnog trakta, zatim u svrhu kontrole položaja slikanja glave i moždanih pro­stora, kontrole operativnih zahvata posebno u traum atologiji, pri radijacij- skoj h ipofizektom iji, stereotaktičkim operacijam a, te konačno kod kontrole nam ještaja bolesnika u terap iji sa zračenjem visoke energije.

Autor je iznio iscrpno vlastite rezultate ispitivanja s neprenosim tipom pojačala ugrađenim na trohoskop i s transportabilnim tipom pojačala. Ispi­tivanja su vršena u dva pravca: ocjena vrijednosti pojačane slike pojedinih organa u odnosu na klasično sjenilo testiranjem pomoću vlastitog voštanog

1540

fantom a (u kojem su uložene različito kalibrirane metalne ž ioe ), te putem indi­rektnih i direktnih dozim etrijskih m jeren ja u toku kliničkih pretraga.

U zaključnom razmatranju autor donosi zaključke da je elektronsko po­jačalo nadmoćno klasičnom sjenilu, radi pojačane svjetline slike tako da se većinom može odustati od prethodne adaptacije na tamu. Dalja prednost je bo lje razlučivanje pojedinosti. Rad s elektronskim pojačalom također om o­gućuje upotrebu znatno smanjenih intenziteta rendgenskih zraka, tako da je izloženost bolesnika, liječnika i pomoćnog osoblja 10 puta manja nego pri radu s klasičnim sjenilom. Naročita prednost smanjenja izloženosti rendgen­skom zračenju očitu je se pri pretragama nepokretnim elektronskim pojača­lom donjih dijelova abdomena, a napose kod djece zbog otešćane zaštite gonada.

Elektronsko pojačalo se uspješno prim jen ju je pri d ijaskopiji, kinem ato­g ra fiji i te leviziji u visceralnoj rendgenologiji, neuroradiologiji, traumatolo­g iji i operacionoj dvorani kao i u radioterapiji.

Nepoznavanje principa rada s transportabilnim pojačalom krije u sebi potencijalnu opasnost profesionalnog rendgenskog oštećenja.

M U K O ID N E Ž L IJ E Z D E U B IO P S IJ I Ž E L U Č A N E S L U Z N IC E

DR TVO BUHAC

Disertacioni rad obuhvaća 50 stranica, sa 13 tablica i grafičkim prika­zom. Pod ije ljen je na ova poglavlja : Povijesni uvod, Mukoidne žlijezde želu­čane sluznice. M aterija l i metoda, Rezultati, Diskusija, Tabelarni dio, L itera­tura (sa 74 reference).

U prvom dijelu opisan je u najvažn ijim crtama dosadašnji razvoj gastro- b ioptičke metode u vezi s proučavanjem mukoidnih žlijezda.

Drugo poglavlje posvećeno je razmatranju postojećih spoznaja o m orfo ­lo g iji i funkcionalnom značenju mukoidnih elemenata želučane sluznice.

Zadatak doktorskog rada je »da ispita vrijednost i značaj za b iopsiju sluznice želuca jednog sastavnog dijela m orfološke slike kroničnog gastritisa, tj. mukoidnih žlijezda«.

U radnji je obrađen m aterijal Interne klinike Sveučilišta u Erlangenu (Zap. N jem ačka), ukupno 5200 gastrobioptičkih pretraga, među kojim a je na­đeno u 305 slučajeva da preparati sadrže mukoidne žlijezde, odn. 5,9%.

Najčešća je histološka dijagnoza u m aterijalu s mukoidnim žlijezdama bila atrofičn i gastritis (88,4%). Pri obradi su uzeti u obzir broj i raspored mukoidnih žlijezdanih tubula, pa je ustanovljeno, da se kod blaže izraženih upalnih prom jena (površn i gastritis ) jav lja ju pretežno u obliku manjih na­kupina mukoidnih stranica razasutih unutar žlijezdanih form acija tipičnih za fundus. K od jako izraženih kroničnih upalnih procesa (izraz iti a trofičn i ga­stritis ) mukoidne se žlijezde m oglo naći većinom na velikoj površini prepa­rata kao jedinu vrstu žlijezda.

č in i se prema tome, da se mukoidna m etaplazija sluznice u toku kronič­nih gastritisa razvija kod um jereno unapredovalog procesa lokalizirano. Kod

1541

daljeg napredovanja upale, postaju područja s mukoidnim žlijezdam a sve veća dok ne zahvate difuzno cijelu sluznicu. Vrčaste stanice s obzirom na prevladavanje a trofičkog gastritisa u izdvojenom m aterijalu nađene su u 30% slučajeva. H iperp lazija lim fatičkog tkiva bila je u odnosu na nalaz mukoidnih žlijezda, kao i rastrganost muskularis mukoze i pojava papilarnih izvučenja epitela. N ije se m oglo ustanoviti vezu između mukoidnih žlijezda i stupnja upale. Prom jene sluznice s razvojem mukoidnih žlijezda nastaju u najm anje 16% slučajeva bez simptoma. Acid itet želučanog soka bio je rjeđe snižen no što bi odgovaralo prosjeku kod atrofičnog gastritisa. B roj slučajeva s normal­nim ili čak povišenim aciditetom iznosio je 34%. Gastroskopska dijagnostika atrofičnog gastritisa u tom m aterijalu je potpuno zakazala. N ije b ilo nikakve podudarnosti između gastroskopskog nalaza i pojave mukoidnih žlijezda u bioptičko-histološkom preparatu. U diskusiji je razmatrana dijagnostička vr i­jednost nalaza mukoidnih žlijezda u sluznici želučanog fundusa dobiienoi biopsijom .

»Postignimo raznolikost u medicinskom pisanju. Liječnici se hvale time da su individualisti, ali u stvarnosti su na pritisak ustaljenog mi­šljenja okoline osjetljiviji od šesnaestogodišnjaka. Nevolje koje na­staju ako se odstupi od tradicionalnog oblika prikazujući neobičan materijal ili upotrebljavajući drugačiji način prikazivanja tako su znatne da je većina medicinskih časopisa prilagođena istoj formuli i mnogi članci izgledaju kao da ih je pisao jedan te isti autor. G ran i­čna crta između svježine i originalnosti te pomalo neozbiljnog na­čina pisanja tako je fina da je potreban test vremena da se vidi gdje ta granica leži. U međuvremenu, autor koji teži za neobičnim izvrgava se ozbiljnom riziku da ga pogode sankcije njegove za je­dnice. Tako dugo dok ljudi budu više naklonjeni tome da pamte »zablude« i »pogreške« a ne jake točke, trajat će i strah od toga da čovjek stoji sam. Vjerojatno je da većina autora misli da je njihov članak pošten, logičan i objektivan prikaz, ali većina nas ne re­vidiramo objektivno i kritički naše vlastite rezultate. Mi odlučimo što će eksperimenat pokazati još prije nego što smo ga izveli, mi biramo slučajeve da bismo dokazali svoju tezu, mi naprosto ne uzimamo u obzir logična tumačenja koaj se protive našim vlastitim idejama, mi raspravljamo potpuno nelogično da bismo opovrgli naše kritičare i naši argumenti prelaze u emocionalna uzbuđenja samo da bi ipak naš stav bio prihvaćen. Gotovo jedini mehanizam da se nadjačaju te tako ljudske sklonosti jesu općeniti filozofski članci, dobro pogođeni uvodni prikazi i studije »koje pobuđuju na razmi­šljanja« i upućuju na ona područja medicine gdje je moguće una­prijediti znanje i razumijevanje. Kad bi autori bili svjesni toga da0 onome što su napisali ovisi njihova stručna besmrtnost, tada bismo od medicinskih pisaca sigurno mogli očekvati više brižljivosti, točnosti1 logike da tako stvore o sebi povoljnu sliku.«(W . F. Bowers: Techniques in Medical Communication. Ch. Thomas, Publ., Springfield, III., 1963, str. 27-28)

1542

Lij. v je s ., 86:1543, 1964.

Osvrti

EDUKACIJA IZ PSIHIJATRIJENaš stari znanac i prijatelj Paul V. Lemkau profesor Mentalnog zdravlja Škole

narodnog zdravlja Johns Hopkins Univerziteta u Baltimoreu održao je 7. VII 1964. u Psihijatrijskoj sekciji Zbora liječnika Hrvatske kratko izlaganje o edukaciji iz psihi­jatrije u SAD koje donosi1 ovaj broj Liječničkog vjesnika. Nije pretjerano ako se kaže da se i ova izlaganja profesora Lemkaua organski uklapaju u njegovo stalno nastojanje da nam pomogne u radu na unapređenju službi za zaštitu duševnog zdravlja . Od prve posjete profesora Lemkaua našoj zemlji u svibnju 1951, kada nas je posjetio kao ekspert Svjetske zdravstvene organizacije, pa sve do danas osobni kontakt koji održava profesor Lemkau s nizom naših stručnjaka već je rezultirao i u nizu publikacija. Možda bi najprije trebalo podsjetiti na činjenicu da je i jedna od njegovih knjiga prevedena na naš jezik2. Ta je publikacija mnogo pomogla i razvoj naše socijalne psihijatrije. Međutim, u samoj edukaciji, i to naročito iz psihijatrijske epidemiologije naročito važno mjesto zauzima i sudjelovanje profesora Lemkaua u nizu naših naučno-istraživačkih projekata. Konačno, takav je rad najbolje postdiplomsko usavršavanje3. Treba istaći da je na inicijativu profesora Lemkaua došlo i do realizacije niza takvih akcija. U Liječničkom vjesniku br. 8 iz 1962. u kratkim su crtama prikazani početci tog rada4. U Godišnjem izvještaju5 Škole narodnog zdravlja »Andrija Štampar« za školsku godinu 1963.64 navodi se da je nastavljeno s radom na ispitivanju specifičnih formi neuroza i to na području općina Pazin i Velika Gorica (kontrolno područje). Drugi dio ispitivanja započetih na inicijativu profesora Lemkaua i profesora Lopašića, koji je također u

toku, dijelom je već i prikazan u American Journal of Public Health6 i u MilbankMemorial Fund Quaterly7. Profesor Lemkau je pomogao i organizaciju depistaže psi­hoza na području općine Trogir8.

U izlaganju profesora Lemkaua1 jasno se ističe opće nastojanje da se pronađu što kompletniji oblici nastave iz psihijatrije. Zapravo svi traže i teže boljem od po­stojećeg. Inače nas mora impresionirati činjenica da mnogi medicinski fakulteti imaju a'snovnu nastavu iz psihijatrije kroz čitav studij1. To je, konačno, i logično, jer je danas jasno da treba očekivati povećanje psihijatrijske problematike. Briga oko du­ševnog zdravlja postaje jedan od najsloženijih i najvećih zdravstvenih problema i to naročito populacije koja stari9. Svjetska zdravstvena organizacija u svojem pionirskom nastojanju da potakne interes za razvoj zaštite duševnog zdravlja veliki broj publikacijaposvećuje tim pitanjima u Technical Report Series, koje sadrže osnovne preporuke i

1 Lemkau, P. V .: Izobrazba iz p sih ija trije u SAD, Lij. v je s ., 84:1521, 1964.2 Lemkau, P. V .: Problemi i zad ac i mentalne h ig ijene , Zaštite zd ra v lja , Zag reb , 1952.3 The Research Committee of Council of the Co llege of G enera l Practitioners: A G uide to Research in

G enera l practice Su.plI, No 2. Vo l. V ., J . C o ll. G en . P ractition , Nov. 1962.4 Kulčar, Ž .: Svjetska zdravstvena o rg an izac ija i duševno zd rav lje , L ij. v je s ., 84:816, 1962.5 Škola narodnog zdravlja »Andrija Štampar«: Godišn ji izvještaj 1963/64, Zagreb 1964.6 Crocetti, G . M., Kulčar, Ž., Kesić, B. i Lemkau P. V .: D ifferrentia l Rates of Schizophrenia in

C ro a tia , Yug oslav ia J . Publ. H lth ., 54:196, 1964.7 Crocetti, G . M., Kulčar, Ž ., Kesić, B. i Lemkau, P. V .: Selected Aspects of the Epidem iology of

Schizophrenia in C ro a tia , Y u g o slav ia , The M ilbank M em orial Fund 42:9, 1964.8 Uglešić, B., Polić, V., Kulčar, Ž., ćatipović A. i Lemkau P. V .: Depistaža psihoza na području DNZ

»Trogir« 1964 (u prip rem i).9 Silver, G . A .: Fam ily M edical C a re ; H arvard Univ . Press, Cam bridge, M ass., 1963.

1543

smjernice za rad i razvoj pojedinih područja; od 291 brojeva čak 13 su izvještaji po­svećeni pitanjima razvoja tog područja. Posebno je interesantan broj 291 koji naročito razrađuje opća pitanja psihijatrijske izobrazbe u vezi s psihosomatskom medicinom10. Posebni problem koji se danas sve više ispoljuje a koji se obično ne veže — iako bi trebao — na pitanja duševnog zdravlja i na probleme psihijatrijske brige je pitanje kroničnih nezaraznih bolesti. Te bolesti postaju i kod nas jedan od najtežih problema kako to ističu Brodarec11 i Šarić12. Kronične su bolesti- većim dijelom psihosomatske13 pa je i u ovom području poznavanje psihoterapije od najvećeg značenja14. Najnovija istraživanja koja su vršili Pearson i suradnici15 kao nastavak na rad Romea i surodnika16 usavršenim postupkom Minesotskog multifaznog testa za ispitivanje strukture ličnosti (MMPI), kog se smatra osobito prikladnim za ocjenu »otstupanja« od psihičke normale, pokazali su da kod 10.000 internističkih bolesnika ukupno njih 42,7% pokazuje ab­normalne MMPI profile. To samo podcrtava poznatu činjenicu da trećina današnjih bolesnika koji posjete liječnika zbog različitih fizičkih poteškoća ustvari imaju psiho­somatsku bolest u kojoj su primarni uzročni faktori psihogeni17.

Nastojanja medicinskih fakulteta u SAD, kako se lijepo vid i, idu zatim da se cijeli studij prožme psihijatrijskom problematikom. Sve četiri godine studija (treba napomenuti da tom prethodi koledž kao dio »predmedicinske« fakultetske nastave) sadrže elemente psihijatrije. Istovremeno se čine napori da se olakša i postdiplomska nastava1.

Sve to je u kontrastu spram naših nastavnih programa gdje je praktički samo u jednom semestru nastave uključena i problematika psihijatrije. Danas kada je svim zdravstvenim administracijama jasno da treba raditi uz pomoć nepsihijatra na nizu problema duševnog zd ravlja18, tada je teško pretpostaviti da tako malo sati nastave može biti dovoljno za upoznavanje psihijatrijske problematike i uspostavljanja kontakta nepsihijatra s psihijatrima. Konačno tu edukaciju ne mogu pomoći ni dispanzeri za duševno zdravlje. Kod nas ima samo tri psihijatra koji rade punim radnim vremenom u takvim ustanovama1’ ; kao kontrast može poslužiti susjedna Bugarska20 kojih ima 83 Sada se doista moramo pitati da li i mnogi naši liječnici opće medicine sasvim pogrešno misle o psihijatrima i teško surađuju s niima kao što je npr. nedavno ponovno podcrtao Pichel21. L iječnici opće medicine i ostali nepsihijatri SAD koji su suviše malo naučili0 psihijatriji misle, naime, za psihijatre 1) da su nekomunikativni; 2) da nisu kao ostali liječnici-; 3) da su zatvoreni u svojoj »kuli iz bjelokosti«; 4) da se teško mogu pronaći; 5) da ne postižu rezultate; 6) da često ne daju upute svojim bolesnicima; 7) da često ne daju upute liječniku opće medicine, a ako to i čine tada da govore žargonom koji ni takav liječnik ni bolesnik ne razumiju itd. Budući da se ti podaci odnose na mnoge liječnike opće medicine uprkos napretka u nastavi na fakultetima američka Akademija opće medicine nastoji učiniti nešto za svoje članove te im omogućuje dokvalifikaciju, odnosno postdiplomsko usavršavanje iz psihijatrije1. Kao naročiti napredak navodi se1 to da u nekim bolnicama »veliku vizitu« rade zajedno internist! i psihijatri22.

10 W H O : Technical ReporT Series: X III Report Expert Committee on Mental H ealth , No. 291, Geneva,1964..

11 Brodarec, I . : Kronične masovna ob o ljen ja , Zdravstvena zaštita 1 :5, 1963.12 Šarić, M .: Zdravstvene p rilike naroda i stanje zdravstvene zaštite u SR H rvatskoj, Zdravstvena

zaštita , br. 5, 1964.13 Alexander, F .: Studies in Psychosomatic m edicine, The Ronald Press, New Yo rk , 1948.14 Davis, M: M edical Care for Tom orrow ; H arper & Brothers, New Yo rk , 1955.15 Pearson, J. S. i sur: Further Experience with the Automated M innesota M ultiphasic Personality

Inventory; Proc. Staff Meet. M ayo C lin ., 39:823, 1964.16 Rome, H. P.i sur: Symposium on Autom atic Technics in Personality Assessment, Proc. Staff Meet.

M ayo C lin ., 37:61, 1962.17 Editorial: Psycho-therapy in G enera l Practice , Lancet, 1:1340, 1956.18 Querido, A .: Mental Health Programmes in Public Health P lann ing , W ho Document A 15/Tech

D ire . 1, XI Asem bly W H O .19 Koncepcija sedmogodišnjeg plana razvo ja p sih ija trijske službe, Zdravstvena zaštita , 1:101, 1963.20 Stoimenov J . i sur: N europsih ija trijsk i d ispanzeri u Bugarskoj, L ij. v je s ., 86:1257, 1964.21 Editorial: The GP Com plains about Psyhiatrists, Mod. M ed., 32:89, 1964.22 Christensen, A. W .: The Disease Pattern of the Next Decade, C a lifo rn ia 's H ealth , 21:73, 1963.

1544

lako stalno naglašujemo potrebu razvoja naše psihijatrije pa srno o tome nedavno mnogo raspravljali i na našem III Kongresu ZLH, a u prijedlozima zaključaka podcrtali i značaj i potrebu razvoja tih aktivnosti, ipak je broj sati posvećenih odnosnom post­diplomskom usavršavanju daleko premalen5. Svakako je opravda'no da se liječnici sami usavršavaju nakon završetka studija, ali se to ipak na tom području ne može lako realizirati, jer je osnovna izobrazba ipak najvažnija. Međutim, ne treba smatrati da je odnosna situacija u nastavi toliko teška. Tako npr. nakon rada u Trogiru gdje :su 10 studenta medicine i 2 psihologije uspješno vršili početnu depistažu psihoza8, odlučeno je da se nastavi takvim radovima. Zbog toga se osnovala posebna psihi­jatrijska sekcija Kluba medicinara, sekcija koja danas ima 80 članova. Dakle nezavisno od redovite nastave zainteresirani se studenti usavršavaju na tom području. Rijetki su klubovi studenata koji su toliko zainteresirani za takva pitanja.

Bilo bi veoma korisno kad bi na ovaj članak profesora Lemkaua i naši psihijatri izrazili svoja specifična gledišta, jer je ovaj opći osvrt iz pera javno-zdravstvenog radnika ipak sa specifičnog psihijatrijskog stanovišta nedovoljan i nepotpun.

DR Ž . KU LČ A R

L ij. v je s ., 86:1545, 1965.

HISTORIJAT RETROGRADNE I INTRAVENOZNE PIJELOGRAFIJE

Veliko otkriće Röntgena 1895. god. našlo je odmah široko polje rada na svim područjima medicine, pa tako među ostalim i u urološkoj dijagnostici koja je u prvom deceniju te nove ere raspolagala uz prosijavanje samo još preglednom snimkom abdomena. Radilo se tada skoro isključivo o prikazivanju kamenca, i to — naravno — samo onih koji sadrže dovoljnu količinu kalcija da budu rendgenski vid ljiv i. Prilično nepouzdana klinička simptomatologija tog oboljenja bila je faktor koji je zahtjevao traženje pomoći od nove znanosti. I doista, prvi kod živog čovjeka rendgenom pro­nađeni mokraćni kamenac opisuje Me Intyre 1 u Lancetu već lipnja 1896, tj. svega 7 mjeseci nakon pronalaska zraka.

Od prvih skromnih početaka — pa do urološke rendgenologije današnjeg nivoa — učinjen je golemi napredak za koji pripada skoro podjednaka zasluga tehnici i medicini. Dok nam je prva davala iz dana u dan sve bolju rendgensku aparaturu, dotle je ta druga neumorno pronalazila i usavršavala razne metode pregleda. Gotovo je suvišno i spominjati da s onako primitivnom spravom (Ruhmkorffova indukciona špula i Hittorfova cijev) kakvom su radili Röntgen, spomenuti Me Intyre, a i svi drugi u to vrijeme, današnja se dijagnostika, doista, ne bi mogla ni zamisliti. Sprava je bila ne­pouzdana, nespretna ,i za sve prisutne — pregledavače i pregledavane — jednako opasna. U postepenom usavršavanju te aparature bilo je mnogo značajnih datuma i ja ću ovdje letimično ukazati samo na neke najmarkantnije.

Indukciona mašina zamijenjena je transformatorom (Lemp i Koch 1908. god.), a u Isto vrijeme uveden je i mehanički ispravljač (Sroedel, Snock, 1908). Nepraktične jonske cijevi zamjenjene su elektronskim (Lilienfeld 1912, Coolidge 1913), a 1918. izradio je Goetze u njima i crtasti fokus koji im je znatno uvećao snagu i izdržljivost. 1929. god. pojavile su se prve cijevi s rotirajućom anodom (Pohl, Bouwens).

Od pribora uvedene su već vrlo rano korisne primarne olovne blende za sma­njivanje vidnog polja (Wagner, Alsberg, Mannheimer, 1899. god)., kompresivna blenda (Albers-Schönberg 1902), a nešto kasnije i sve one protiv sekundarnog zračenja (Potter- -Bucky, Akerlund, Schönander-Lysholm). Od velike je vrijednosti bila upotreba filma umjesto nepraktičnih ploča (Groedel, Horn) od 1925. god. dalje, a ne manje i folija za pojačavanje (ideja Edisona, fabrička realizacija Kahlbauma).

1 Me Infyre, J .: Photography of Renal Calcu losis on the Roentgenrays- Lancet, 2:118, 1896.

1545'

Eto, sve to nabrojeno, kao i još mnoga druga manja poboljšanja, omogućila su veliki napredak rendgenske dijagnostike i današnju njezinu zavidnu visinu.

Desetak godina nakon početka rendgenske ere, tj. oko 1906. god. ta je dija­gnostika stekla već toliki ugled da se kod sumnje na kalkulozu smatrao klinički pregled bez rendgenološkog insuficijentnim (Haenisch)2.

Međutim, iako procenat rendgenski vidljivih kamenaca sigurno nije malen i makar je rendgenska slika obično pouzdanija od kliničke, ipak nije trajno ni ona mogla u potpunosti zadovoljavati, pa su stoga i razumljiva nastojanja da se ta dijagnostika poboljša i mokraćni putevi prikažu neposredno kontrastom. Vjerojatno je takvim že­ljama davala veliku nadu u to vrijeme već uspješna uloga bizmutovih soli u dija­gnostici digestivnog trakta.

Osnivačima instrumentalne, retrogradne ili transvezikalne pijelografije (u daljnjem tekstu »pijelografija«) treba smatrati Lichtenberga i Völckera koji su u Münchener medizinische Wochenschrift u siječnju 1906. god. objavili prvi svoje uspješne pokuse injiciranja kroz ureterkateter 5-10% kolargola koji je kao koloidalno srebro davao vrlo intenzivnu rendgensku sjenu. Metodu same kateterizacije uretera izradili su Smidt i Kolischer još 1901. god., a metalni mandrin bio je, dakako, rendgenski dobro vidljiv. Kolargolom kao kontrastom poslužili su se zato, jer su tim uspjeli, već godinu dana prije toga, do'bro prikazati mokraćni mjehur. Na taj način je postavljen temelj jednoj od najvrijednijih dijagnostičkih metoda kojima urologija uopće raspolaže.

Nedugo zatim kontrast je bio u prometu kao Kollargol-Heyden, a donekle poznat bio je i preparat imenom Skiargan. Mišljenja o vrijednosti i koristi takve pijelografije bila su, po običaju, podijeljena, a glasovi »za« i »protiv« sve više su se množili. Rosenstein3 je, npr. mislio da je šteta veća od koristi, a poznati bečki urolog Blum4 ostao je dugo vremena nepokolebiv protivnik. G lavna mana te pijelografije bila je u tome što preparati kolargola nisu bili dovoljno indiferentni, pa su uz svakojake druge incidente prouzrokovali i nekoliko smrtnih slučajeva. Nakon toga uzaludna se potraga za pogodnijim kontrastom otegla godinama, dok je nije u Evropi prekinuo Prvi svjetski rat. Nastavili su Američani.

1915. god. Burns5 je kolargol zamijenio neutralnom otopinom torijevog nitrata i natrijevog citrata, ali ni taj se kontrast nije pokazao neškodljivim — bilo je opet smrtnih slučajeva.

U ožujku 1918. god. predlaže Cameron5 25%-otopinu natrijevog ili kalijevog jodida kao najprikladnije sredstvo, a to je — uzgred rečeno — prvi nastup halogenih ele­menata na tom polju. Kasnije je ta koncentracija smanjena, i to svega na oko 13°/o. Halogenima je započela nova značajna era rendgenologije, jer su oni zbog svoje visoke atomske težine (najviše, dakako, jod) u stanju davati kod dovoljne koncentracije vrlo intenzivnu rendgensku sjenu, dok im je toksičnost neprispodobivo manja od kolargola i torija.

Listopada 1918. god. upotrebljava W eldt5 25% natrijev bromid.Gravis i Davidoff zaključili su nakon opsežnijih studija krajem 1918. god. da je

12% otopina natrijevog jodida pogodno i neopasno kontrasno sredstvo, a uz to i približno izotonično s urinom.

Svi ti halogeni kontrasti nisu, doduše, imali toliko antiseptičkih svojstava kao koloidalni metali, ali su se mogli prekuhavanjem dovoljno sterilizirati. Ipak im je Kidd6 za veću sigurnost dodavao oksicijanata, a Kuningham i G ravis6 male količine živinog jodida kao antiseptičku komponentu.

2 Haenisch, F.: Beiträge zu r Röntgendiagnostik des uropoetischen Systems, Fortschr. Röntqenstr.„ 7 :14, 1909— 1910.

3 Rosenstein, P.: Ausscheidungspyelographie , II I Congres internat, de R ad io l, Paris, 1931.4 Blum, V .: Zur ko llargo lfü llung des N ierenbeckens, A rch . k lin . C h ir ., 103:865, 1908.5 C it . Joseph.6 C it. Joseph.

1546

Poslije rata, u Evropi, predlaže Rubritius7 neovisno od Amerikanaca 1919. god. otopinu kalijevog jodida kao najprikladniji kontrast, te nakon serije pokusa na ž i­votinjama izvodi uspješne pijelografije i kod čovjeka, demonstrirajući na taj način učinjene snimke bečkim liječnicima. U isto vrijeme (1919.) izvodi Praetorius8 pijelografiju s otopinom srebrenog jodida u živinom oksicijanatu.

Joseph9,10 se nakon duljeg odabiranja 1921. god. konačno odlučio za 25% otopinu litijevog jodida, smatrajući je najboljim preparatom od svih halogenih spojeva. Davala je vrlo intenzivnu rendgensku sjenu, a uz to je djelovala pomalo i antiseptički, što je uvijek korisno. Firma Schering-Kahlbaum opremila je tu otopinu pod tvorničkim imenom Umbrenal i taj je preparat uživao desetak godina priličnu popularnost.

Za sve to vrijeme, tj. otprilike od početka prvog svjetskog rata pa tamo do 1932. god., nije — dakako — još moglo biti ma i približno jedinstvenog stanovišta i skoro bi trebalo reći da je svaki upotrebljavao drugi kontrast, ali kasnije ipak većinom halogene soli.

1932. god. pojavio se na kraće vrijeme Thorotrast-Heyden (25% torijev dioksid), o kojem je bilo oprečnih mišljenja, premda je neosporno imao dosta pozitivnih osebina. Međutim, kako je bio kemijski nestabilan i vrlo brzo se kvario, to ga je već dvije godine kasnije (1934.) sam proizvođač povukao iz prometa.

U isto vrijeme, tj. nekako oko 1932. god. počela je pomalo upotreba modificiranih Uroselectana i Abrodila koji su u međuvremenu kreirani za intravenoznu metodu. Tek nastupom tih preparata stekla je pijelografija puno građansko pravo u kliničkoj me­dicini i takve je neokrnjene pozicije sačuvala do danas. Poznato je da za takav pregled postoje specijalne indikacije i tada ga nikakva druga metoda ne može zamijeniti.

Intravenozna pijelografija (urografija)

Kada je 1906. god. Lichtenbergu i Völckeru uspjelo izvesti prvu pijelografiju kolar- golom, bio je to, dakako, veliki uspjeh urološke rendgenologije koji je označavao početak sasvim nove ere u toj grani medicine. Međutim, ta dva kasnije znamenita urologa počela su se već tada zanositi idejom o rendgenskom kontrastnom prikazivanju mokraćnih kanala fiziološkim putem, tj. uvođenjem kontrasta u krvotok — bilo direktno (intravenozno), bilo indirektno fenteralno). U tom nastojanju oni su pravili i pokuse koji nisu mogli dati pozitivnih rezultata, jer su za tu svrhu kontrasti bili sasvim ne­prikladni (koloidalni teški metali). Zbog toga njihova su nastojanja propala, a dalja ispitivanja na dulje vrijeme obustavljena.

Tek nakon duge pauze, u kojoj je prohujao i Prvi svjetski rat, započeo je Völcker11 1922. god. ponovo eksperimentima, upotrijebivši sada kao kontrast natrijev bromid per os. U to vrijeme bilo je, naime, već nekoliko godina poznato (od 1918) da su halogeni elementi u stanju davati rendgenski vidljivu sjenu. Međutim, rezorbirane količine tog bromida, a i koncentracija izlučenog, bili su ovdje odviše maleni za takvu svrhu.

1923. god. objavili su Američani Osborne, Rowntree i suradnici12 svoje uspješne eksperimente u kojima su aplicirali natrijev jodid intravenozno i njihov, premda još skroman uspjeh, pokazao je ispravnost takvog puta. Ostalo je, dakako, još pitanje poboljšanja kontrasta.

Upoznavši se s publikacijom tih Američana, započeo je nakon pauze od skoro 17 godina ponovo pokusima i Lichtenberg, ovaj put u suradnji s Rosensfeinom13, sa

7 Rubritius, H .: Jo d ka li als Kontrastm ittel in der Röntgenologie der Harnwege, Z b l. U ro l., 14:57,1920.

8 Praetorius, G .: Pyjelographie mit ko llo idalem Jodsilber, Zb l. U ro l. 13:27, 1919.9 Joseph, E.: Neues Kontrastm ittel zu r Pyelographie , Z b l. C h ir ., 20:707, 1921.

10 Joseph, E.: Die Harnorgane im Röntgenbild, Thiem e, Leipzig , 1931.11 C it . Wulff.12 Osborne, D., Sutherland. C. G ., Scholl, A. J. i Rowntree, L. G .: Roentgenography of U rin ary Tract

during Excretion of Sodium Jod ide , J . A . M . A . 3:368, 1923.13 Lichtenberg, A .: Princip les and New Advances in Excretion Urologrophy Brit. J . U ro l., 3:119, 1931.

1547

željom da se konačno izradi jedna praktički upotrebljiva metoda. Poput Amerikanaca i oni su primijenili natrijev jodid intravenozno, a uz to su retrogradnim putem kroz ureterkateter insuflirali zrak. Pokušali su, dakle, metodu dvostrukog kontrasta kako je to uradio Fischer kod debelog crijeva, ali u urologiji takvim se načinom nije dalo mnogo postići.

Sličan je pokus pravio 1924. god. i Volkmann14 — injicirajući 10% natrijev jodid intravenozno, ali ni njegovi rezultati nisu mogli biti bolji.

Prema tome, tih godina — inače toliko plodonosnih za neke druge grane rend­genologije — nije od svih tih nastojanja bilo još nikakve praktičke koristi, jer nije bilo pogodnog kontrasta. Malene količine halogenih soli davale su odviše slabu rendgensku sjenu, a veće su bile toksične. Lenarduzzi i Pecco15 pokušavali su 1927. god. (dakako, samo eksperimentom kod životinja) povećati količinu kontrasta u mokraćnim kanalima i intenzitet sjene podvezivanjem uretera, kako su to kasnije kod čovjeka izveli Smidt i Kolischer mnogo jednostavnije kompresijom abdomena.

Tek u 1928. god. došlo je konačno i na tom polju do značajnog napretka, a neprolazna zasluga za to pripada Rosenu i njegovom suradniku Američanu Jepkensu16-17 (taj drugi sudjelovao je u prvoj fazi 1928. god. kod stvaranja kontrasta i pokusa na životinjama, pa mi se čini nepravednim da se njegov doprinos uspjehu danas više nigdje ne spominje.) Njima je uspjelo- izraditi preparat Pyelognost, koji je bio spoj joda s mokraćevinom. Apliciran intravenozno izlučuje se u bubrezima dosta brzo i u koncentraciji dovoljnoj za rendgensko prikazivanje, pa su im urogrami bili već pri­lično upotrebljivi, a svakako znatno bolji od svih -prijašnjih. Na rendgenološkom kon­gresu svibnja 1929. u Beču pobudili su živo zanimanje, ali i oštru diskusiju. Zanimljivo je, naime, da je još kod prvog Rosenovog prikaza 1928. god. u Berlinu među kritičarima bio i Lichtenberg -koji je prvi (prije više od dva decenija) počeo na tome raditi.

Međutim, ubrzo se pokazalo da se ni taj Pyelognost neće moći dugo održati, jer nije bio dovoljno indiferentan i s mnogih strana počeli su stizati glasovi o raznim komplikacijama (oštećenje bubrežnog parenhima, tresavice itd.). Veliki korak naprijed bio je ipak učinjen i do punog uspjeha ostalo je još samo malo, a i to je ubrzo nadošlo.

Već u vrijeme prvih Rosenovih uspjeha 1928. god. sintetizirali su Bintz i Raeth18 preparat Selectan-Neutral koji je služio suzbijanju stafilokoknih infekcija mokraćnih putova. Na kliničko ispitivanje predan je Lichtwitzu koji je sa svojim saradnikom Ame- ričaninom Swickom zapazio da se nakon intravenozne aplikacije stvara u mokraćnim putovima rendgenski vid ljiva sjena, prouzrokovana od veće sadržine joda. Preparat, istina, nije bio naročito podnošljiv, a ni sjena osobito intenzivna. Hryntschak19 u Beču primjetio je to isto, ali nije uspio uočiti važnost. No Bintz je onda taj antiseptikum nešto modificirao i sintetizirao novi Selectan, a Lichtenberg i Swick20 (koji je u među­vremenu došao od Lichtwitza) ispitali su ga klinički. Taj se preparat pokazao mnogo podnošljivijim od prijašnjeg, a nešto veći sadržaj joda davao je i intenzivniju rendgensku sjenu. Lichtenberg mu je dao ime Uroselectan. Bio je to piridinski derivat ili tačnije natrijeva sol 2-oksi-5-jod-piridin N octene kiseline sa oko 52% organski vezanog joda, u tjelesnim tekućinama praktički netopiv, a nije se mogao cijepati na eventualne štetne sastojine. Iz krvotoka izlučivao se brzo u većoj koncentraciji i davao je vrlo intenzivnu rendgensku sjenu.

14 C it. Wulff,15 Wulff, H .: Die Zuverlässigkeit der Röntgendiagnostik — besonders h insichtlich des W ertes der

U rographie , Acta ra d io l., supl. X X X II, Stockholm , 1936.16 Roseno, A. i Jepkens, H .: Die intravenöse Pyelographie . I. M ittelung. Ergebnisse der Tierversuche,

Fortschr. Röntgenstr., 39:859, 1928.17 Roseno, A .: Die intravenöse Pyelographie . I I . M itteilung . K lin ische Ergebnisse, K lin . W sch r., 8:1165,

1929.18 Bintz, A .: Geschichte des Uroselectans, Zschr. U ro l., 31:73, 1937.19 Hryntschak, Th.: Studien zur röntgenologischen Darstellung von N ierenparenchym und N ierenbecken

auf intravenösem W ege- Zschr. U ro l., 23:893, 1929.20 Lichtenberg, A. i Swick, M.: Klin ische Prüfung des Uroselectans, K lin . W sch r., 8:2089, 1929.

1548

Na urološkom kogresu u Münchenu listopada 1929. pokazali su Lichtenberg i Swick seriju dobrih urograma koji se nisu bitno razlikovali od današnjih, i tada je Lichtenberg nakon blizu četvrt stoljeća doživio zadovoljstvo, da su se njegove i Völckerove ideje još iz 1906. god. u potpunosti ostvarile. On sam mnogo je tome pridonio.

Otkriće Uroselectana potaklo je kemijsko-farmaceutsku industriju na traženje još i drugih supstancija sličnog efekta, pa su tako 1930. god. Ossenbeck i Tietze u znan­stvenim laboratorijima I. G . Farbenindustie Leverkusen sintetizirali još jedan dobar kontrast — Abrodil — Uroselectanu približno ekvivalentan. Klinički su ga ispitali Bronner, Schüller i Hecht2’ u Kolnu. Bila je to natrijeva sol jod-uretan-sulfokiseline s jednakom sadržinom joda kao i Uroselectan.

Uza sve velike pozitivne osobine, oba ta kontrasta pravila su ipak povremeno manje komplikacije, a i sam postupak kod urografije bio je prilično nespretan, jer je trebalo injicirati intravenozno 100 i više ccm tekućine. Međutim, ubrzo ti su preparati dotjerani u Uroselecan B (Schering) i Perabrodil (Bayer) u kojima je većina prijašnjih mana uklonjena. Ta dva kontrasta dominirala su sve do Drugog svjetskog rata.

1930. i 1931. god. ušla je urografija kao gotova metoda u rendgensku dijagnostiku i — otada pa do danas — ništa se bitna na njoj nije izmjenilo.

Sada nas je farmaceutska industrija preplavila mnoštvom kontrasta raznih sastava i imena koji su — pošteno priznavajući — jedan bolji od drugoga, pa je, gledajući iz današnje perspektive, teško shvatiti dugi i zamorni put koji je do toga vodio.

PROF. DR B. TU RČlĆ

21 Bronner, H., Hecht, G . i Schüller, J .: Ausscheidungspyelographie mit »Abrodil« , Fortschr. Röntqen- s tr., 42:206, 1930.

X INTERN ACIONALN I HEM ATOLOŠKI KONGRESStockholm, 30. VIII — 5. IX 1964.

Internacionalni hematološki kongres se održava svake druge godine u drugoj zemlji. O vaj, deseti po redu, održavao se u Stockholmu, u Švedskoj i bio je to do sada najposjećeniji hematološki kongres. Prijavljeno je bilo 1.600 aktivnih učesnika, i 600 promatrači, odnosno članovi porodice. Nije gotovo bilo zemlje koja ne bi sudjelovala: od Č ilea, Egipta, Gane, Koreje i Bugarske sa samo nekoliko učesnika do Njemačke, Engleske i Sjedinjenih država s preko 100 ili više stotina učesnika. Najbrojniji su bili Amerikanci (SAD) koji su imali preko 600 učesnika, pretežno aktivnih. Jugoslavija je sudjelovala sa 18, također pretežno aktivnih učesnika.

O rganizacija je bila osrednja, što začuđuje s obzirom da se Kongres odvijao u Švedskoj, zemlji s najvišim životnim standardom, koja uživa nesmetani razvoj bez ratova već preko 150 godina. Tako na dan početka Kongresa veliki broj učesnika nije još mogao podići kompletnu dokumentaciju, jer Kongresni odbor nije stigao da na vrijeme raz­vrsta materijal prema učesnicima. Kongresne dvorane u kojima se odvijao stručni dio Kongresa, a bilo ih je 12, bile su označene brojkama ili velikim slovima, ali bez reda tako da se bilo vrlo teško snaći prvog dana i pronaći na vrijeme mjesto na kojem se održavalo traženo predavanje; štaviše studenti koji su bili zaduženi kao redatelji često su davali nepotpune informacije. Obavještajna služba je za vrijeme Kongresa bila slabo organizirana, te ie bilo teško pronaći traženu sobu. To nisu veliki nedostaci, ali ipalc toliki da su mnogima omeli besprikorno prisustvovanje Kongresu.

Stručni dio se odvijao tačno po programu uz potrebna tehnička pomagala.. Zvanični jezici su bili engleski, francuski i njemački. Zanimljivo je bilo vidjeti kako od' kongresa do kongresa sve više prodire engleski jezik, tako da je na ovom Kongresu preko 90% referata održano na engleskom, a svaka se diskusija vodila isključivo na tom jeziku. Čak seniori među hematolozima kao Heilmeyer i Bernard progovorili su

1549

engleski na tom Kongresu. Postojala je doduše sinhronizirana prevodilačka služba u pet dvorana, ali se malo učesnika s njome služilo ; prevodi osim toga često nisu za­dovoljavali.

Kako je Kongres svaki dan trajao od 9 do 18 sati s pauzom od 12 do 14 sati, to je u okviru kongresne zgrade bio organiziran i restoran. Osim toga pauza se koristila za razgledavanje i upoznavanje izložbe laboratorijske i hematološke opreme, koja je također bila u istoj zgradi. Svakoga je dana izlazio kongresni čaopis »Blood-64«, koji je učesnike informirao o značajnim programima tog dana i komentirao stručne i socijalne događaje prošlog dana.

U toku Kongresa bilo je za učesnike svečano otvorenje s primanjem na po­četku, te oproštajno primanje pretposljednji dan u jednom od najljepših muzeja Stock- holma. Sve ostale priredbe za učesnike Kongresa, kao priredba u operi, banket i drugo, bili su pristupačni samo uz visoke cijene.

Sto se tiče stručnog dijela, jcako sam već u početku rekao, bio je to dosada najveći hematološki kongres. Dnevno su dopodne određivane dvije glavne teme u dvije dvorane: m ijeloproliferativne bolesti, produkcija i destrukcija hemoglobina i eritrocita, vitamin B-12 i folna kiselina, gama globulini, aplastična anemija, metabo­lizam željeza, hereditarna poremećenja koagulacije i fibrinoliza, Emfatično tkivo i timus, koncepcija autoimuniteta i njegova aplikacija u hematologiji, biokemija eri­trocita, leukocita i trembocita. Tu su izabrani govornici iznosili najvažnije referate s navedenih područja.

Poslijepodne su u deset dvorana slijedili ostali referati grupirani po tematici. Jedan dio problematike bio je poslije podne obrađivan na vrlo uspješan način u obliku panel-diskusija ili kliničko-patološke konferencije. Osim već navedenih tema referiralo se o eritropoetinu, o kinetici krvnih stanica, o sideroakrestičnim anemijama i mnogom drugom. Posebnu pažnju zaslužio je simpozion o hematološkoj dokumen­taciji, standardizaciji normalnih vrijednosti i internacionalnoj hematološkoj nomenkla­turi, koji je zauzimao čitavo jedno poslijepodne. Od ogromne je vrijednosti bilo što jetaj Kongres skupio vrhunske stručnjake s pojedinih područja hematologije što je na­ročito poslijepodne omogućavalo detaljnu analizu problematike uz vrlo živahnu i v i­soko stručnu diskusiju.

Jugoslavenskih učesnika bilo je prijavljeno 18, a iprihvaćenih referata bilo je 12.To su bili ovi: Černelč, M., M aribor: Plasma iron turnover studies with intravenousapplication of nonradioactive iron: Hauptmann, E., i Črepinko, I., Zagreb: The ca- talase values of plasma and of leukocytes in cases of granulocytic leukemias; Milo- savljević, A., Bugarski, M., Guzina, Đ., i Pantelić, M., Beograd: The role of chemothe­rapy (Myleran) in diagnosing the forms of splenomegalies, blood volume, blood p la­sma volume and anemic sindrom in chronic myeloid leucemia; Obradov, S., Rezaković, Dž., Đugumović, Z., Mutevelić, M., Vasiljević, M. i Čerimović, Š., Sara jevo : Clinical and statistical survey of cases of chronic leucosis from 1949 to 1964; Pavlović-Kentera, V., Hall, D. P. i Lange, R. D., Beograd, Yu—Augusta, USA : Unilateral renal hypoxia and production of erythropoietin; Radujkov, Z., Novi Sad : Diagnostische Bedeutung foeta- ier Hämatopoiese bei gynekologischen Tumefactien.; Rolović, Z. i Nestorović, N., Beo­grad: Our experience concerning survival of radiochromium-labeled platelets; Ruvi- dić, R., Pendić, S., Brozović, M., i Rolović, Z., Beograd: Idiopathic bone marrow insuf ficiency. Clinical and hematological data; Ruždić, I., Jagarinac, N., i Juričić, D., Za­greb: Vergleichende Untersuchungen der Catalase der Erythrocyten und des Plasmas bei verschidenem Leucosearten; Stefanović, S., Ristić, M., Jančić, M., i Pastrakuljić N., Beograd: L’effet des plaquettes du sang liipemique sur l’antithrombine plasmatique; Stojanović, V., i Damian, H., Beograd: The influence of fluorate on the bone marrow function in rats; Vugrinčić, Č., O sijek : Leukemia as a deficiency disease and its treat­ment with crude liver extracts.

PROF. DR E. HAUPTM ANN

1550

IV KONGRES REUM ATOLOGA JUGOSLAVIJESarajevo, 6—-IO. listopada 1964.

IV kongres reumatologa Jugoslavije održan je 7. X 1964. u Sarajevu u okviru II kongresa internista Jugoslavije (6— 10. X 1964).

U skladu s današnjim nastojanjima za što boljom organizacijom zdravstvene službe, Udruženje reumatologa Jugoslavije postavilo je kao prvu glavnu temu organizaciju reumatološke službe u našoj zemlji. Z. Berović (Beograd) iznijela je osnovne principe organizacije te službe, H. Jurak (Zagreb) koncepcije o organizaciji reumatološke službe u republikama, Č. Đonović (Sarajevo) o organizaciji službe protiv reumatske groznice na području doma zdravlja , a B. Požar (Karlovac) potrebu osnivanja antireumatskiih di­spanzera na temelju iskustava u vlastitom radu.

Došlo je do izraža ja jednodušno mišljenje, da je potrebna stručno i metodološki koordinirana reumatološka služba, kojoj nosioci treba da budu savezni institut za re­umatizam, republički zavodi za reumatske bolesti i antireumatski dispanzeri na terenu.

U drugoj glavnoj temi obrađene su reumatske bolesti kralješnice, podijeljene u dvije skupine: upalne i degenerativne.

U prvoj skupini u uvodnom predavanju dala je Z. Berović (Beograd) pregled oboljenja kralješnice u raznim oblicima upalnog reumatizma. Dva predavanja su obra­đivala problem sakroileitisa (opće aspekte Z. Berović, J. Nikolić i sur. — Beograd, ranu dijagnostiku E. Arsenić i sur. — Beograd). D. Ivanković (Beograd) prikazao je opažanja0 nasljeđu, I. Lambić i sur. (Beograd) balistokardiografske nalaze, a M. Živković (Ze­mun) fizikalno liječenje i rehabilitaciju bolesnika s ankilozantnim spondilitisom. Z. Be­rović i sur. (Beograd), te I. Krampač i M. Hojs (Maribor) govorili su o respiratornoj funkciji, odnosno spirometrijskim vrijednostima kod takvih bolesnika. Dva predavanja bila su posvećena vertebralnoj patologiji u reumatoidnom artritisu: Z. Berović i sur. (Beograd) promatrali su promjene na sakroilijakalnim zglobovima, odnosno na cer- vikalnoj kralješnici.

U drugoj skupini najprije je T. Dürrigl (Zagreb) iznio današnje poglede na po­stanak degenerativnih bolesti kralješnice. Z. Berović i A. Kićevac (Beograd) osvrnule su se na degenerativne promjene cervi’kalne kičme, S. Androić (Zagreb) na ankilo- zantnu hiperostozu torako-lumbalne kralješnice, a M. Vitauš (Zagreb) na kliničke ma­nifestacije degenerativnih afekcija intervertebralnih diskusa. O. Plevko i sur. (Zagreb) iznijeli su problem ohronotske sponđiloze s prikazom bolesnika. Lj. Mezulić (Zagreb) izložila je vrijednost indeksa sagitalne gibijivosti kod oboljenja kralješnice. D. Arsov1 sur. (Skoplje) dali su pregled vlastitih slučajeva spondilartroze, a Z. Berović i sur. (Beograd) rezultate fizikalnog liječenja cervikalnih spondiloza i diskopatija.

Slobodne teme bile su razvrstane u četiri skupine.I. Reumatskct groznica. Referati su se odnosili na kliničku sliku (S. Strahinjić i Lj.

Hadži-Pešić — Niš, B. Cosić i sur. — Niš, D. Filipović i sur. — Priština), terapiju (M. Tomašević i Z. Gavrankapetanović — Sarajevo) i profilaksu (B. Nešić — Beograd, S. Sfeiner — Zagreb i E. Sarajiić i sur. — Sarajevo). D. Rosić i sur. (Beograd) prikazali su vrijednost tromboelastografije kod reumatske groznice.

II. Laboratorij. B. Vargazon i sur. (Ljubljana) iznijeli su laboratorijsku dijagnostiku aktivnosti reumatske upale. T. Dürrigl, V. Zergollern, I. Črepinko, E. Hauptmann i N. Zenić (Zagreb) rezultate citološke analize zglobnog eksudata kod reumatoidnog artri­tisa, Z. Đugumović i sur. (Sarajevo) referirali su o eozinofiliji kod reumatskih bolesti, a M. Ristić i J. Perić (Priština) izniijeli su iskustva s Waaler-Roseovom reakcijom. V. Zer­gollern 1 T. Dürrigl (Zagreb) razmatrali su faktore koji utječu na rezultat testa hema- glutinacije, a P. Dolar i sur. (Ljubljana) vrijednost polarografije za utvrđivanje aktiv­nosti reumatske upale.

III. Artritisi i osteoartropatije. U ovoj je skupini izložen niz pretežno kliničkih zapažanja . Prikazi su obuhvatili ulogu traume u manifestaciji reumatoidnog artritisa

155L

(B. Vargazon i M. Pečenko — Ljubljana), kliniku i učestalost psorijatičnog artritisa (č.. Đonović i sur. — Sarajevo), te uričnog artritisa (S. Čunović — Krapinske Toplice). T- Dürrigl (Zagreb) prikazao je prvi in vivo dijagnosticirani slučaj prirođene unilateralne retroistmične pukotine luka petog lumbalnog kralješka. M. Petković i sur. (Niš) refe­rirali su o kroničnom reumatizmu i tuberkulozi pluća, E. Sarajlić i sur. (Sarajevo) izni­jeli su pitanje reumatske konstitucije kod djece. Ž. Jevtić i sur. (Sarajevo) govorili su;o porodičnoj hemofiličnoj artropatiji, B. Kuzmanović (Beograd) o pseudoreumatičnom artritisu, a B. Maksimović i sur. (Beograd) prikazali su dva slučaja ohronoze u jednoj porodici. Dva predavanja razmatrala su problem artroza. O problemu dijagnoze po­četne artroze koljenog zgloba govorila je D. Protić-Hlusićka (Beograd), a I. Konečnf1 sur. (Beograd) o poliartrozama. L. Križ (Zagreb) izložio je radiološku diferencijalnu di­jagnozu degenerativnih i upalnih oboljenja šake. I. Lambić i B. Kuzmanović (Beograd) referirali su o reumatoidnom artritisu i lupus eritematodesu, a M. Hadžimejlić (Sara­jevo) slučajeve porodične kartilaginozne egzostoze — 13 slučajeva u 3 generacije.

IV. Terapija. Referenti su iznijeli svoja iskustva u liječenju reumatskih bolesti ra­znim preparatima: O. Plevko i sur. (Zagreb) u liječenju reumatoidnog artritisa sintet­skim kortikosteroidom »Celestonom«, H. Ramadanović i sur. (Sarajevo) »Tanderilom«, a L. Donner (Prag) »Ketazohom«. M. Živković i D. Ivanković (Zemun) govorili su o lije­čenju reumatičara sa gastroduodenalnim oboljenjima, J. Baica (Gospić) o saniranju fokalnog tonzilogenog žarišta u suzbijanju reumatske infekcije, a V. Mirić (Sarajevo) o rebond fenomenu u oboljelih od reumatske groznice i eksudativnog pleuritisa liječenih hormonima. Dva predavanja izložila su djelovanje i rezultate u liječenju kroničnog reumatizma mineralnim vodama (D. Arsov i sur. — Skoplje i A. Marić — Rijeka). P. Berković i B. Strinović (Rijeka) govorili su o sinovektomiji i rehabilitaciji reumatično oboljelih zglobova kod djece, a V. Pajas (Topusko) iznio je vlastitu modifikaciju elek- troblokada ishijalgija dijadinamičnim strujama.

Kongres se održavao u Domu milicije, ali nažalost, u jednom danu, istovremeno u tri dvorane, pa učesnici nisu bili u mogućnosti da čuju veći broj predavanja. Ako se uzme u obzir da je taj kongres održan zajedno s II kongresom internista Jugoslavije, koji je trajao 5 dana, onda takav vremenski raspored nije posve razumljiv.

U društvenom dijelu kongresnog programa bilo je prilike za posjet kazališnoj predstavi, te za razgledavanje prirodnih ljepota sarajevske okolice i znamenitosti grada, koje su nam svima ostavile nezaboravne dojmove. Treba naročito istaknuti srdačnu gostoljubivost sarajevskih domaćina.

DR LJERKA M EZU LIĆ

1552

PROŠLOG MJESECA U SVIJETU...

S T U D E N I 1964.

Stacher podržava uvjerenje nekih suvremenih hematologa da broj AUSTRIJA oštećenja koštane srži u svijetu neprestano raste, zbog sve češće

medikamentozne i profesionalne ekspozicije kemikalijama. Na temelju iskustva kod 79 bolesnika daje efiološke i terapijske aspekte (W IENER KLINISCHE W O CHENSCHRIFT, 6. XI 1964.). — Uvođenje sukcinilbiskolina u kliničkoj anesteziologi-i nalaže, prema mišljenju Steinbereithnera, pretrage o stanju kolinesteraze u serumu, zbog opasnosti trajne klijenuti disanja. — Barolin dokazuje da je EEG kod progresivne paralize abnormalan i da se u toku terapije normalizira. — Kohlmann i Rett nalaze da je Truxal, 2-klor-9-/3-dimetilaminoprofiliden/-tiaksanten, vrlo dobar sedativ za eretičkastanja kod d je c e . Uvodnik idućeg broja (13. XI) raspravlja (Stur) o hiperbiiirubi-Hernijama i ekssangvinotransfuzijama kod dojenčadi. — Helmer i Weissei su implantirali električki »pacemaker« i kod »proširenih indikacija«. — Richter piše o mnogostrukojetiologiji lokaliziranih bolova u ranom graviditetu. Opširni Zänglov uvodnik brojaod 20. XI posvećen je problemu eksperimentalnih i kliničkih istraživanja o marginalnoj vaskularnoj opskrbi lijeve polovice kolona s obzirom na njezinu upotrebljivost u ncido- mješjanju ezofagusa. — — U posljednjem broju (27. XI) daju Karrer i Speiser vrlo zanimljivi model imunološkog mehanizma tumora. — Borglin i Hackl pišu o hemolitičkim anemijama u graviditetu. — Fleischhacker i Seifert obrađuju problem »funkcionalnih hiperbilirubinemija« na temelju vlastite kazuistike od 42 slučaja. U manjem broju tih slučajeva našli su i promjene u koštanoj srži. — Becker prikazuje problem obrade i ocjene medicinskih nalaza.

U uvodniku W IENER M EDIZINISCHE W OCHENSCHRIFT od 7. XI daje Halhuber iscrpan pregled o »staračkom srcu i staračkim plućima«. — Gabler je upotrijebio sekre- tolitik Bisolvon u liječenju kroničnog i spastičkog bronhitisa, pa je na iskustvu kod preko 100 bolesnika zaključio da taj preparat ima vrlo dobro djelovanje. — Iz članka Mifke o traumatskim anosmijama proizlazi da kod 1000 trauma glave treba računati na 6 do 7% anosmija. — U razvoju »facies alcoholica« Rotter razlikuje nekoliko faza (vrlo lijepp r ik a z i) . Uvodnik broja od 14. XI je Hössigov pregled o imunoglobulinima i obraniod infekta (iz Centralnog laboratorija za transfuziju krvi Švicarskog crvnog križa). —- Picha je našao da se lokalna kožna oštećenja zbog rendgenske terapije dobro mogu liječiti, a još bolje spriječiti primjenom lokalnom masti koja sadrži anabolneste ro id e . Broj od 21. XI posvećen je XVI sastanku o sterilitetu i fertilitetu. — —Koristan je uvodnik iz pera Spatha o korekturnim operacijama nakon resekcije želuca. — Berger piše o serološkom ponašanju djece cijepljene protiv boginja, s naročitim osvrtom na postvakcinalni encefalitis i mogućnosti serološke ocjene prognoze. — Deltoid, preparat jedne bečke tvrtke, sastoji se od prednisona, dimetilaminofenazona i salicilamida. Emich tvrdi da je vrlo dobar za liječenje reumatskih bolesti. — Loden­kümper kao gost iz SR Njemačke smatra da ljudska crijevna sluznica sa svojom spo­sobnošću resorpcije supstancije velikih molekula dopušta mogućnost stvaranja anti­tijela peroralnom imunizacijom, ali isto tako i nastajanje alergičnih bolesti (28. XI).

Bonnal se kritički osvrće na dosadašnje rezultate kirurškog liječenja BELGIJA epilepsije, pa podvlači značenje stereoencefalografije u otkrivanju

širenja neuironalnog epileptičkog izbijanja (BRUXELLES-MEDICAL, 8. XI). — U idućem broju (15. XI) piše Rademecker o konzervativnom liječenju epilepsije, o uspješnosti i granicama tog liječenja. Raspravlja opširno o svim antiepilepticima (barbi- turatima, hidantoinima, acetilurije, oksazolindionima, derivatima sukcinimida i perimi- d in a ). Toussaint je proučavao histologiju vaskularnih lezija dijabetičke retinopatije

1553

kod čovjeka pa je našao prije pojave mikroaneurizama da kapilare pokazuju nekrozu pericita i zadebljanje bazalne membrane; kasnije dolazi ili do rupture stijenke mikro-aneurizma ili do opstrukcije lu m e n a . U posljednjem broju iz studenog (28. XI)piše Franck o elektroencefalografskim proučavanjima sna; u zaključcima navodi, između ostalog, da je san glavni aktivator generaliziranih ili fokalnih epilepsija, naročito njezinih interkritičkih izbijanja.

Graulich naglašuje u članku »Rak, bolest civilizacije« da svaka dijagnoza raka, ma u kojoj fazi postavljenja, znači već uznapredovalu neoplastičku bolest (LE SCALPEL,7, X I ) . Daubresse i Daubresse su proučavali metabolizam natrija i kalija nakondavanja betamefazona na 102 bolesnika i našli laganu reteciju natrija, a katkada ikalija (14. X I ) . Vrlo opširan i sveobuhvatan članak o opeklinama šake je napisaoCalberg (21. XI). Zagovara ranu eksciziju i transplantaciju kože čim se ustanovi da je opeklina trećeg stupnja.

Flerm ansky. i sur. su našli kod 160 bolesnika s, afekcijom hepato- ČSSR bilijarnog sistema značajnu korelaciju između promjena antitrombina

II i antitrombina III, a kod bolesnika s Laennecovom cirozom značajan odnos između pada anfrombina II i III i- povećanja trombinovog vremena (ČASOPIS LEKARU ČESKYCH, 6. XI). — Što je klinički aktivniji proces poliartritisa, to je, prema iskustvu Brodanove i sur., serumsko željezo niže a serumski bakar viši. — Chlumsky i Višek ne nalaze hepatopatije češće u bolesnika s primarno kroničnim poliartritisom, ali ako su obe bolesti prisutne tok hepatopatije je progresivan. — Ravid i sur. nalaze da su Heinzova tjelešca kod blagih otrovanja analinom i nitrobenzenom manja nego kod težih otrovanja. Kod tih otrovanja nalaze i promjene u koštanoj srži. — Kod gotovo trećine žena kod kojih je izvršen arteficijalni abortus Kolarova i Uzel nalaze opadanjel ib id a . Schück i sur. su proučavali kod 9 osoba osmotsku koncentraciju urina iizlučivanje osmotski aktivnih supstancija u toku maksimalne diureze vode. Kod mak­simalne diureze je osmotska koncentracija urina pala na vrijednosti od 32,4 do 70,3 mOsm/litru ili prosječno 46,2 mOsm na litru (13. XI). — Novak i Šulc prikazuju 10 mladih muškaraca s kolecistopatijom, pa raspravljaju o rijetkosti te afekcije u mladih muškaraca i o krivim dijagnozama pod kojima se upućuju u bolnice. — Opći prikaz o vakuum eksfraktoru daje Рокогпу . dirka i sur. zagovaraju »intermitentnu peritonealnu dija­lizu«, jednostavnu i jeftinu metodu kojom su kod 24 bolesnika s renalnom insuficijencijom snizili ostatni dušik za prosječno 65,4 mg%, kreatinina za 10,1 mg%, a fosfata za 4,18 mg°/o (20. XI). — Florkö i Placer potvrđuju da je kod neoplazma bilo koje lokalizacije povišena aktivnost serumske peptidaze, naročito ako su prisutne i metastaze. — Svo- boda i Fiala nalaze laganu hemolizu nakon upotrebe jodnih kontrastnih sredstava topljivih u vodi. — Sottner je utvrdio da okus feni-ltiokarbamida znatno opada- kodd ijab etiča ra . Uvodnik broja od 27. XI je nekrolog akademiku Pelanru. — Кгобnalazi recidivirajući supurativni meningitis kod 2,7°/o svih slučajeva meningitisa u bolnici Bulovka; prikazuje 18 slučajeva promatranih u posljednjih 18 godina. — Ružičkovć- -Vaškovđ raspravlja o suvremenim nazorima o karcinoidu i njegovom odnosu prema 5-hidro'ksitri-ptaminu. — Prat i Hatala su kolimicinom postigli sterilni urin kod 87,5% bolesnika s primarnim i kod 41,2% bolesnika sa sekundarnim pijelonefritisom. Kontrolni pregledi su pokazali da kod prve grupe persistira sterilni urin kod 57,1%, a- kod druge kod 23,5% bolesnika. — Enderle i Svđček upozoruju na indirektne znakove komplicirane divertikuloze crijeva i naročito na o-pasnost hemoragija.

Kod bolesnika sa stenozom arterije karotis interne na njezinom početku FRANCUSKA opisuje Goulon i sur. recidivirajuću lijevu hemiplegiju nastalu sekun­

darno zbog orfostatske hipotenzije medikamenioznog porijekla (LA PRESSE M EDICALE, 7. XI). — Reynaud i- sur. su liječili 80 bolesnika sa žuticom zbog hepatitisa kortikosteroidima, a 60 s »hepatiziranom« dekstrozom (dekstroza plus ekstrakt jetre), pa su naišli da je prvo liječenje u prednosti, jer je tok bolesti blaži i »ugodniji«. — — U uvodniku idućeg broja (14. XI) Mathe raspravlja o virusima i leukemijama:

1554

iznosi prvo »činjenice«, a zatim teškoće u njihovom tumačenju. — Laroche i sur. su našli »pseudomijelomatoznu disproteinemiju« kod dva starijta bolesnika s litijatičkom pijelonefritidom, ali su svi ti patološki nalazi nestali nakon kirurškog liječenja litijaze.— Martin i Maury opisuju »siringomijelični sindrom« kojeg su zapazili kod šest bo­lesnika s traumatskom dorzalnom i lumbalnom parap leg ijo fn . Rerot i sur. prepo­ručuju za dijagnozu primarnog hiperaldosteronizma test s ACTH ili s angiotenzinom, jer taj posljednji se smatra specifičnim stimulatorom glomerularne zone. Povodom 4 slu­čaja Connova sindroma pišu iscrpno o dijagnostičkim i terapijskim problemima (21. XI).— Ricordeau i sur. iznose vlastita iskustva s implantiranjem srčanog stimulatora (pa­cemaker«) kod 80 bolesnika s Adams-Stokesovim sindromom. — Pod imenom »klica X« opisuje Mollaret i Destombes novi bakterij u humanoj patologiji. — Kod bolesnika s hipokalcemičnom encefalopatijom uspostavljanje normalne razine kalcija u krvi dovodibrzo do nestanka simptoma (II dio proučavanja Contamina i N ico lle a ), Delbarreu uvodniku broja od 25. XI piše da osteoartikularne manifestacije kod hemokromatoze čine novo poglavlje patologije. Kod četvrtine svih slučajeva se očituju kao osteoporoze, a li su opaženi slučajevi poput idiopatske artikularne hondrokaloinoze; postoje, me­đutim, i artropatije proksimalnih interfalangealnih zglobova. — Schwartz i sur. iz SAD objavljuju u ovom broju originalna zapažanja o morfologiji i patogenezi senilnih pro­mjena na mozgu. Njehovom metodom se otkriju senilni plakovi, karakteristični za Alzheimerovu degeneraciju (fluorescencija nakon tretiranja tioflavinom). — Moretti i sur. su ustanovili hiperelastičnost kože kod Marfanovog sindroma što je promjena kože slična kao kod Ehlers-Danlosova sindroma. Čak je i histološka slika ista. Autori tvrde da su kožne promjene kod Marfanova sindroma katkada odlučne za dijagnozu. — Ma- roteaux i Lamy prikazuju polidistrofičku oligofreniju, koju razlikuju od gargoilizma po tome što se kod prve bolesti izlučuje isključivo heparifin sulfat, a kod druge uz njega još i hondroitin sulfat B. — —U posljednjem broju iz studenog (28. XI) Lepine i. sur. tumače zašto je u domovima za1 djecu, dječjim vrtićima, školama i svim sličnim usta­novama gdje se djeca kolektivno okupljaju bezuvjetno potrebno da svako primljeno dijete bude vakcinirano protiv poliomijelitisa, ali potpuno i propisno. — Prema pisanju Charpina i sur. čini se da će se opasnost od senzibilizacije adrenokoritikotropnim hormonom (ACTH) bitno smanjiti uvođenjem purificiranih ekstrakta ACTH , pa će biti i manje slučajeva alergije na ACTH. — — U posljednjem članku o hipokalcemičnim encefalopatijama Contamine i Nicolle naglašuju da to stanje može biti uvjetovano primarnom paratireoidnom insuficijencijom ili pseudohipoparatireoidizmom.

Molinatti i sur. opisuju slučaj bilateralnog feokromocitoma s teškim ITALIJA nestabilnim dijabetesom. Na temelju tog slučaja razmatraju pore-

mećenja metabolizma ugljikohidrata, naročito stvaranja insulina koje je uzrokovano sekrecijom kateholamina. — Novi nitrofuranski derivat 2-acetamino-4- -/5-nitro-2-furil/-tiazol je, prema kliničkim i bakteriološkim ispitivanjima Rubertija i sur., djelotvoran ne samo protiv ešerihije koli (kao svi nitrofuranski derivati), nego i protiv stafilokoka i streptokoka. Čini se da je naročito pogodan u liječenju bolničkih stafilo- koknih infekcija, budući da stvara rezistenciju (M INERVA M EDICA od 3. studenog).

Albano i sur. su kod 20 kardiopafa i 15 osoba u kontrolnoj grupi promatrali ap­sorpciju d-ksiloze i našli da je mnogo niža kod bolesnika s dekompenzacijom nego kod normalnih ljudi (7. XI). — Bellion i sur. tvrde da scintigrafija i pneumoradiografija ne mogu nadomijestiti uobičajene pretrage ispitivanja morfologije i funkcije tireoideje. One su komplementarne metode, potrebne za kompletnu, sigurnu i definitivnu dijagnozu.— Martini piše o fizikalnoj rehabilitaciji srčanih b o lesn ika. Delepiane piše u brojuod 10. studenog o prevenciji i ranoj dijagnozi ginekoloških bolesti koje su u vezi sa zanimanjem. — Gualtierotti u istom broju razmatra kriterije za izbor fluoroprofilakse zubnog karijesa. — Fossati je pojedinačnom dozom od 5 mg na kilogram tjelesne težine pirvinium pamoata uspio postići u 100% uspjeh u liječenju oksiurijaze u grupi libijskih Arapa. Nije bilo znakova in to le rancije . Caniggia i Gennari pišu u broju od 28.

1555

studenog o proučavanju patologije intestinalne apsorpcije kalcija. — Ghiron i Avogadro su imali dobra iskustva u liječenju teških edema triamterenom i klortalidonom. — O stazi u apendiksu kao ranom simptomu kod postojeće neoplazme cekuma pišu Ferraris- i Verna.

U 30 od 33 slučaja postojanja intrakranijalnih masa Lee i sur. su KAN ADA mogli otkriti te mase ehoencefalografijom. To je jednostavna pre­

traga uvedena 1956. godine, nije opasna, bezbolna je i- brza. Osniva se na različitom reflektiranju visokofrekventnih valova s obzirom na gustoću tkiva (CAN AD IAN M EDICAL ASSO CIATIO N JO U RN AL od 7. studenog). — Godlberg i Chok- rabarti su ispitajući potrebnu količinu kinidina i kinidinskih preparata za sprečavanje artimije našli da je potrebno 4-7 mg/l kinidina. U vezi s tim navode potrebne doze. — Trudnoća se može dokazati za tri minute lateks testom inhibicije aglutinacije s ljudskim korionskim gonadotrofinom (Felton i sur.). — — Uvodnik broja od 14. studenog je članak lllingwortha o historijatu uvođenja Listerovog antiseptičkog sistema upotrebom karbolne kiseline i današnjem modernom liječenju kisikom pod tlakom (da se na taj način inhibira rast anaerobnih bakterija). — O problemu liječnika praktičara u pro­cjenjivanju i izboru novih lijekova piše Rising. — Komora s kisikom pod tlakom koristi se u Royal Victoria Hospital u Montrealu u liječenju šoka, anaerobne infekcije, koro­narne okiuzije i drugih ishemija i za čuvanje organa za transplantaciju. Iskustva o tome iznose Duff i sur. — Linkomicin je novi dodatak nizu antibiotika koji je svakim danom veći. Koliko su pokazala klinička i laboratorijska ispitivanja MacLeoda i sur. djelotvoran je protiv stafilokoka i drugih gram pozitivnih koka. — — Liječenje malignih tumora laserom (energija dobivena fotonima svjetla — Laser — light amplification by the stimulated emission of radiation) pokazalo se djelotvornim u eksperimentu i kod ljudi s melanomom. Dapače, ta energija ima selektivno djelovanje na neke maligne tumore (McGuff i sur.). — O ulozi kirurgije u liječenju transpozicije velikih krvnih žila pišu Trusler i sur. (21. XI), — Sindrom ataksije-teleangiektazije (sindrom progresivne cere- belarne ataksije i ostalih neuroloških smetnji uz konjunktivalne i kutane teleangiektazije i česte sinopulmonalne afekcije uz prikaz dva slučaja prikazuju Dunn i sur. — Pregledni članak o sadašnjem stanju vakcinacije protiv ospica i poli om i jel itisa daje McLeod. -— U Kanadi se godišnje prijavljuje oko 100 sporadničnih slučajeva bruceloze. Tri bolesnika opisuju Bourne i sur. — Od 220 elektrokardiograma s ekstrasistolama Freundlich i Kavanagi G ray su u 20 našli sliku septalnog infarkta. — O histoplazmozi u području Montreala u vezi s eritema multiforme pišu Leznoff i sur. (28. XI).

Johnson i sur. su proučavali pojavu recidiva reumatske groznice SAD kod 358 bolesnika koji 5 ili više godina nakon prve atake nisu primali

antistreptokoknu profilaksu. Recidivi su bili gotovo dva puta češći kod juveniinih nego kod odraslih bolesnika (THE JO U RN AL OF THE AM ERICAN MEDI­CAL ASSO CIA TIO N , 2. studenog). — Podaci sakupljeni od 778 djece s malignim neo- plastičkim bolestima su pokazali da je u 210 slučajeva rak zahvatio anatomske strukture glave i vrata. Najčešće dijagnoze su bile maligni limfom, radbomiosarkom i sarkom mekog tkiva, retinoblastom, tumor mozga i karcinom štitne žlijezde. Uglavnom se radilo o dječacima (Sutow). — Kontrašok istosmjernom strujom pokušali su Rabbino i Likoff kod svojih 65 bolesnika s kroničnom fibrilacijom atrija u cilju utvrđivanja najsigurnijih kriterija za upotrebu te metode. Kod 88% su postigli sinus ritam, ali se taj održao kroz vrijeme od dva mjeseca samo kod 32%. — Natrijev kolistimetat može biti i opasan zbog svoje neurotoksičnosti za' ljude. Perkins opisuje slučaj apneje u toku i-m. terapije natrijevim kolistimetatom. — Kao specijalni dio ovog broja tiskan je drugi dio Početnice iz reumatskih bolesti. Lako se mogu naći najvažniji podaci o ankilozantnom spondilitisu, psorijazi, Reiterovom sindromu, lupus eritematodesu i ostalim kolagenozama i re- umatskim afekcijama. — Pregledni članak o liječenju depresije imipraminom (Tofranilom), amitriptilinom i tranilciprominom napisao je Cole. — — Zanimljivo ispitivanje proveli su Arkins i sur. Oni su pratili dva mjeseca nakon operacije grupu od 1005 bolesnika

1556

s bolešću koronarnih arterija. Ukupno je umrlo 22,3%. Od 27 bolesnika koji su do tri mjeseca prije operacije prebolili infarkt, umrlo je 11 (40%). Kod toga je bila- važna lokalizacija infarkta. Mnogo niži- mortalitet zapažen je subendotelijalne lokalizacije nego kod transmuralne (9. XI). — O kirurškom liječenju aneurizme arterije femoralis pišu Pappas i sur. — »Test s dvije stepenice« (»Two Step Test«) je važna dijagnostička me­toda prepoznavanja bezsimptomne koronarne srčane bolesti koji je uveo Master (ujedno i pisac ovog članka). — Pokazuje na 800 bolesnika da negativni test isključuje mogućnost postojanja značajne ishemije miokarda. — Treći dio Početnice reumatskih bolesti sadrži dalja poglavlja reumatoloških bolesti i stanja koja dolaze često diferencijalno-dija- gnostički u obzir. — U rubrici »Savjet za lijekove« obrađena je ukratko evolucija djelotvornosti idoksiuridina (IDU) novog lijeka za superficijalni keratitis uzrokovan v i­rusom herpesa simpleksa. — Testiranje diuretičnog efekta politiazida i natrijevog meralurida je pokazalo da je politiazid najbliži od svih tiazida živinim diureticima (Gold i sur., 16. XI). — Slabost u nogama kod staraca je često manifestacija skrivenog malignog procesa. Od 100 pregledanih bolesnika u dobi od 65 i više godina Newman i Gugino su kod 8 elektromiografijom, i ispitivanjem motorne i senzorne provodljivosti živaca postavili ranu dijagnozu malignog procesa. — Čini- se da je produženje života djece s leukemijom u posljednjim godinama u vezi s poboljšanjem terapije te bolesti, smatra Meigham koji je leukemiju kod djece promatrao u dva vremenska područja u Oregonu. — Onaj koga zanima izobrazba na medicinskim fakultetima moći se naći uovom broju opsežan izvještaj o medicinskoj izobrazbi u S A D . Evans i Dick opisujuu broju od 23. studenog svoje nalaze nakon ispitivanja uzročnika akutnog faringotonzi- litisa kod preko 300 studenata Sveučilišta u Wiskonsinu. U 26,3% radilo se o hemolitičkim streptokokima, u 37,8"/o uzročnici su bili virusi (najviše virusi herpes simpleksa), a 35,9% bilo je nepoznatog uzroka. — Mclllrath i Hallenback smatraju da još nema dovoljno opravdanih dokaza da se smrzavanje želuca primjenjuje umjesto standardnih metoda liječenja ulkusa i da taj postupak treba smatarti eksperimentalnim. — U ovom broju završava »Početnica o reumatskim bolestima«. Navedeni su i bibliografski po­daci. — — Moschos i sur. pokušali su odrediti djelotvornost dugotrajnog davanja anti- koagulansa na tri grupe bolesnika: jednima su antikoagulansi davani intenzivno, drugoj grupi umjereno, a treća grupa nije dobivala antikoagulanse. U obe grupe koje su dobivale antikoagulanse bilo je značajno malo tromboemboličkih komplikacija u us­poredbi s kontrolnom grupom, ali je u grupi intenzivno liječenih antikoagu- lansima bilo više slučajeva krvarenja za razliku od grupe kojoj su antiko­agulansi davani u umjerenim količinama (30. XI) — Moffet i sur. su opazilida je učestalost kliničke slike gripe kod cijepljene djece bila lagano, ali Ipak značajno niža nego kod neimunizirane. — Rezultati epidemioloških, klini­čkih i alergičkih istraživanja u području New Orleansa koje su vršili W eil i sur.pokazuju da su učestali slučajevi astme u tom području u vezi s tvarima koje onečišćuju atmosferu. Jedan od poznatih alergena je prašina žita. — Do poboljšanja kod žena koje imaju akne dovodi prema iskustvu Straussa i Pochija cikličko davanje progesterone i estrogena čime se smanjuje aktivnost žlijezda lojnica što je u vezi s nastankom akna. — A-8103 je neutralni amid piperazina — novo sredstvo koje suprimira aktivnost ko­štane srži pa se upotrebljava za liječenje policitemije vere i esencijalne irombocitemije. Monto i sur. prikazuju svoja iskustva. Uočili su često toksično djelovanje na koštanu moždinu. — U rubrici »Savjet za lijekove« Apgar daje preglednu tablicu u kojoj sunavedeni medikamenti i njihovo djelovanje na fetus s posljedicama koje su dosadauočene.

U uredničkom osvrtu К Л И Н И Ч Е С К А Л М Е Д И Ц И Н А M arkov ras- SSSR p rav lja o nekim spornim pitanjim a profilakse, ističući prim jere bolesti

koje u SSSR imaju tendenciju opadanja. — U općem pregledu Če- botarev piše o mjestu gerontologije u suvremenoj medicini. — Ista rubrika donosi i nastupno predavanje akademika Harvata iz Praga o modernoj razini medicinskog is-

1557

trcsživcnja. Na taj je članak uredništvo stavilo primjedbu u kojoj se, između ostalog kože da nije uputno staviti Pavlova i Freuda u isti članak, jer su njihova učenja dija­metralno oprečna. — Kasirskij opširno iznosi probleme profilakse bolesti krvi, pa u obliku tablice prikazuje strukturu hematoloških službi u Karsnodarskom okrugu. — Ja- sinovski se prema svom prijedlogu profilakse reumatske groznice salicilatima i pira- zolonskim derivatima, osvrće na današnje rezultate. — U profilaksi ateroskleroze zbog kompleksnosti zadatka treba da sudjeluju higijeničari, fizio lozi, profesionalni terapeuti, i odgovarajući specijalisti kliničkih disciplina. Sve mjere treba započeti što ranije. — Od 1144 ljudi s aterosklerozom šiškin je u dispanzerskom proučavanju našao ste- nokardiju u 599 (24%), infarkt miokarda u 490 (20%) i hipertenziju u 891 (35,5%). — Bobek i Čepelak kao gosti iz ČSSR pišu o profilaksi tromboemboličke bolesti venoznog porijetla. — Za naše prilike (s obzirom na nedavne epidemije hepatitisa) je vrlo aktuelan članak o profilaksi »bolesti Botkina«. U tom članku Ugrjumov ističe naročito važnost antikeričkih forma i tzv. mikrosimptoma. — Mjasnikov i Rivkin polažu mnogo va­žnosti na ulogu nasljedstva u nastojanju hipertenzivne bolesti smatrajući da je proučavanje tog pitanje bitno za profilaksu te bolesti i ateroskleroze. — Stepanov opširno piše o profilaksi gastrointestinainog ulkusa, ali ipak zaključuje da je prava profilaksa bez poznavanja etiologije nemoguća. — Profilaksa pijelonefritisa — naglašuju Pitel i Goli- gorski — zahtjeva organizaciju uroloških kabineta i dispanzerski rad. — U profilaksi ioksoplazmoze bolesti koja je mnogo raširena u SSSR, najvažnija je mjera suzbijanje zoonoznih infekcija (Kovaleva). — Opći pregled o današnjem stanju kemoterapije ra­zličitih infekcija daje Peršin. — Ris smatra da je i za profilaksu kroničnog gastritisa važan dispanzerski rad. — Vrlo je zanimljiv članak Letunova i Motiljanskaje o profi- laktičkom značenju aktivnog kretanja u starosti. — Rozanov i Veselov su analizirali rezultate kirurških zahvata u abdomenu na 627 bolesnika u dobi iznad 60. godine. Mortalitet je iznosio 11,6%, dok je mortalitet bolesnika ispod 60. godine iznosio 0,4%.

U uvodniku časopisa С О В Е Т С К А К Л М Е Д И Ц И Н А piše Balgožina o »taktici i tehnici« terapije za podržavanje učinka kod kronične mijeloze. Upotrijebila je mijelosan kod 187 od 193 bolesnika. Samo je kod 25 bolesnika bilo potrebno permanentno li­ječenje, a kod ostalih intermitentno. — Volkov i Lihtenštejn opisuju opažanja na 94 bolesnika kod kojih je za vrijeme operacije na prsnom košu davan intraarterijalna transfuzija krvi. Upozoruju da takva transfuzija može izazvati teške komplikacije, a i ostati bez ikakva učinka. — Čamokova klasificira upalne bolesti žučnog sistema u djece. U njezinoj kazuistici bilo je gotovo isto toliko lamblijatičkih koliko i infekcioznih upala. — Levin je u prošlih 15 godina u Volgogradu operirao 204 bolesnika s ehino- kokusom, najviše lokaliziranih u jetri (61,3%, a najmanji je bio nakon ehinokoketomije s fibroznom kapsulom. — Ageneko je proučavao ekstrasekretornu funkciju pankreasa u bolesnika s gastrointestinalnim ulkusom i karcinomom. — Modjajeva je iznijela kliničke i imunološke paralele liječenja levomicetinom kod trbušnog tifusa, akutne dizenterije te tifusnog i dizenteričnog kliconoštva. — Bunin je proučavao 27 slučajeva atipičnog para- tifusa B (Schottmülleri) pa zaključuje da se ta bolest može manifestirati koIitičkim ili gastroenteritičkim oblicima, koji imaju svoj definitivni epidemiološki (alimentarne in­fekcije) i klinički izgled. — Abasov podvlači dijagnostičko značenje amilazemije ili amilazurije kod bolesti pankreasa1, a li i kod drugih abdominalnih bolesti. — Saharčuk iznosi dokaze jakih promjena u funkciji jetre i koštane srži kod bolesnika s endemskom gušom (102 ispitanika). Kod bolesnika s eksudativnim manifestacijama reumatskog karditisa obično je povišena koncentracija fibrina u plazmi (Vojtik). — »Vakciniformna pustuioza« u ranom djetinjstvu karakterizirana je septičkom slikom, ali se letalitet te bolesti, prema riječima Šickove i Bolkovaje, posljednjih godina bitno smanjio. — Sidrov i Tičinski analiziraju rezultate profilaktičke upotrebe pituitrina u puerperiju komplicira­nom uterinom inercijom kod 290 bolesnica, pa zagovaraju njegovu upotrebu, jer se smanjuje broj intrauternih intervencija i atoničkih hemoragija. — Stomatološke opera­tivne intervencije mogu se provoditi kod bolesnika koji imaju dugotrajnu antikoagulan-

1558

tnu terapiju, ako se za vrijeme intervencije podržava nivo protrombina na 55-45%. — Obostrani primarni karcinom mliječne žlijezde se nađe, prema podacima Dimarskija, kod 2-4% svih karcinoma mame (daje i tabelarni pregled postotka iz strane literature).

Uvodnik broja od 7. studenog SCHW EIZERISCHE M EDIZINISCHE ŠVICARSKA W O CHENSCHRIFT je napisao Jeanrenaud o djelovanju hormona

suprarenalne žlijezde na intermedijarni metabolizam. — I svi ostali članci tog broja tretiraju poremećenja nastala u vezi s hormonima suprarenalne žlijezde. U broju od 14. studenog piše direktor sveučilišta poliklinike iz Basela, iGsell, oevropskim sistemima studiranja medicine i uspoređuje ih s nordijskim koji se prakticira u skandinavskim zemljama, odnosno onim po kojem studiraju studenti medicine u Švicarskoj (trajanje studija 6 i pol godine). — Istražujući područje kantona Bern s ob­zirom na bolesnike s progresivnim distrofijom misija Moser i sur. su našli 23 bolesnika (910.000 stanovnika). — Hedinger i Hardmeier su obradili materijal Instituta za pato­logiju u Winterthuru s obzirom na incidenciju ehinokokoze u sjeveroistočnoj Švicarskoj. Od 1959. do 1963. bilo je 17 slučajeva ehinokokoze. Statistički podaci pokazuju da su u tom području životinje često nosioci ehinokoka. — Debriner daje kriterije za ranu dijagnostiku kongenitalne displazije kukova. Kod i najmanje sumnjivih slučajeva za­htijeva rendgenološki pregled. — Huber opisuje slučaj agranulocitoze 74-godišnje ženenakon uzimanja k lo ram fen iko la . Suvremene koncepcije liječenja leukemije iznoseu uvodniku broja od 21. studenog ugledni francuski stručnjaci na tom području na čelu s Matheom. Tretiraju se i eksperimentalni problemi. — S porastom dužine života raste i incidencija divertikulitisa kolona, što liječnik praktičar mora imati na umu u diferenci­jalnoj dijagnostici. Meier i Kuenzli daju simptomatologiju, komplikacije i liječenje na osnovu svojih 119 bolesnika. — Jednostavan test za dokazivanje hemokromatoze opisuju Schmid i sur. Upotrebljavaju Desferal (desferioksamin) 500 mg i-m. i sabiranjemurina kvantitativno određuju ž e lje z o . Hardmeier i Hedinger smatraju da Takayasuarteritis (koji uzrokuje »bolest bez pulsa«) je najvjerojatnije odgovoran za nastanak fibroznog medijastinitisa, nekih fibrozirajućih procesa na vratu i sklerozirajućeg kol- angitisa (28. XI). — Flammer i Wegmann smatraju na osnovu svojih istraživanja da su imunološki procesi najvjerojatniji uzrok poliradikuloneuropatije. Zamijetili su da su kronični oblici bez prodromalnih simptoma često u vezi s karcinomom. — Slučaj otro­vanja etilen glikolom (sredstvo koje se upotrebljava kao antifriz u garažama ili kao otapalo u laboratorijima) obradili su Giromini i sur. Bolesnik je liječen peritonealnom dijalizom, ali je ipak 14 sati nakon primitka u bolnicu umro i na obdukciji su dokazani karakteristični oksalatni kristali u bubrezima i mozgu.

Uvodnik LANCETA od 7. XI donosi vrlo zanimljiv članak glasovitog RDiTAm i ia norveškog istraživača Owrena i njegovih suradnika o ulozi lanenog

ulja i linolenske kiseline u prevenciji tromboze i infarkta miokarda. Laneno ulje i linelinska kiselina smanjuju, naime, adhezivnost trombocita kod atero- skleroze, dijabetesa i drugih stanja. — Fraser i sur. pretpostavljaju da postoji poseban sindrom karakteriziran tipičkim simptomima peptičkog vrijeđa, grubih nabora duo- denuma i želučane hipersekrecije. — Stevenson i Baker prikazuju dva ilustrativna slu­čaja hemolitičke anemije zbog insercije Starr-Edwardsova ventila za korekciju bolesti aortalnog zalistka. — Iste takve slučajeve objavljuje i Marsh. — Collins nalazi da su tumori mokraćnog mjehura radiorezistentniji nakon prethodno provedenih, osobito op­sežnijih kirurških zahvata i to zbog naslaga fibrina koji zbog relativne anoksije podiže radiorezistenciju tumorskih stanica. — O'Connell i sur. (iz SAD) su tvrdili da bolesnici s cirozom jetre za razliku od zdravih ispitanika pokazuju napadno smanjenje serumskih inhibitora fibrinolize. — Hamilton je uspio »izvući« iz kome bolesnika s teškom si- stemnom masnom embolijom nastalom nakon kirurških manipulacija kod frakture fe- mura i to s pomoću hipotermije i dehidracije nakon operacije. Koma je inače kod masne embolije, a u ovom slučaju tra ja la 72 sata. — Wiekström i Pettersson (iz Švedske) su izazvali kod dijabetičara hipoglikemički učinak jednim inhibitorom monoamino-

1559

oksidaze, mebanazinom. — — Percival i sur. su jednostavnom tehnikom bakterijske aglutinacije mjerili reakciju antitijela 293 bolesnika s infekcijom mokraćnog trakta i kod 93% od 41 bolesnika s klasičnim akutnim pijelonefritisom našli aglutinacijske titre veće nego kod zdravih (14. XI). — Ispitivanja Slacka i sur. ukazuju da deficit lipoproteinske lipaze možda igra važnu ulogu u etiologiji ishemične bolesti srca, što može bar djelo­mično biti genetički uvjetovano. Zanimljivo je da su ti autori našli da je aktivnost tog enzima u obrnutom omjeru s adhezivitetom trombocita. Zanimljivo je i dokaz je ge­netičkog sudjelovanja zapažanje da su smanjenoj aktivnosti lipoproteinske lipaze našli i kod rođaka bolesnika s ishemičnom bolesti srca. — M ayer i Sarkar misle da kod

subkapitalne frakture femura nema mnogo smisla izvršiti fiksaciju sa Smith-Petersono- vim čavlom, već odmah artroplastikom. — Kod 4 bolesnika s plućnom embolijom je in­fuzija sa streptokinazom izazvala napadno poboljšanje; kod dvojice je prethodno davanje antikoagulancija bilo bezuspješno. Browse i James zaključuju da samo kod moribundnih treba prvo pokušati s heparinom. — Već 10 godina promatraju u Južnoj Africi Utian i sur. posebni sindrom koji su nazvali »bijela jetra«; taj se sindorm javlja kod djece, a sastoji se od nagle hipoglikemije s komom, metaboličke acidoze i opsežnih masnih promjena jetre. — Mattingly i sur. opisuju brzi »screening« test za ispitivanjeadrenokoriikalne fu n kcije . Kod Cushingova sindroma, kažu Summers i sur., dnevniritam izlučivanja steroida obično je grubo poremećen dok je normalan u grupi »pretilih bolesnika sa strijama«. U toj posljednjoj grupi betametazon uzrokuje smanjenje iz­lučivanja steroida u urinu, ali ne u prvoj, dok metirapon i male doze kortikotropina djeluju upravo obrnuto (21. XI). — M acGregor i Rayner sumnjaju da bi živa mogla biti uzrokom 1 »primarne renalne tubularne acidoze dojenčadi«, jer su tu bolest našli u sestre malog bolesnika s tzv. pink-bolesti, za koju je nesumnjivo utvrđeno da je uzro­kovana živom; oba djeteta su bila često prašena praškom koji je sadržavao kalomela. — Maksimalni diuretički učinak hidroklorotiazida je znatno pojačan davanjem frusemida (Lasixa), ali obrnuto se ne postiže, pa oni nisu sinergisti, zaključuju Robson i sur. —0 frusemidu (Lasixu) pišu i Verel i sur. u idućem članku ističući da je djelotvorniji od hidroklorotiazida; ti autori nisu zapazili toksičnih učinaka. — Castillo i sur. (iz Meksika) su našli da je metalon, anabolički steroid, snizio hiperkolesterolemiju kod 13 od 15 bolesnika u toku 5-25 sedmice liječenja. — Anderson i sur. su našli da polovica dijabetičara izlučuju urinom velike količine piruvata, osobito kod kompliciranogdijabetesa, za razliku od zd ra v ih . Atkins i sur. pokazuju kako se može s pomoćuodređivanja steroida u mokraći pretskazati učinak adrenalektomije ili hiperfizektomije (28. XI). — Ciklofosfamid dobro djeluje na neke oblike lepre (slučajno otkriće Davisona1 sur.). — Dickson nalazi da je Sudeckova atrofija u vezi s Dupuytrenovom kontrakturom.

ZAP.NJEM AČKA

Trifalangija palca je dominantna anomalija koja se javila prema proučavanju iz Švedske i Hamburga kao posljedica uzimanja tali- domida u ranom graviditetu (MÜNCHENER M EDIZINISCHE W O ­

CHENSCHRIFT od 6. studenog). — Devens i Johnston pišu o megaureteru u dječjoj dobi. — Kirurško liječenje malfo-rmacija prednje trbušne stijenke ovisi o stupnju defekta. Od najvećeg interesa među takvim deformitetima je umbilikalna hernija (Helbig). — Marx je liječio 25 bolesnika sa srčanom insuficijencijom različite etiologije kombinacijom inhibitora karboanhidraze (Diamox) i novim diuretikom (kinetazon, Aquamox). Opazio je izvrsnu diuretičku akciju sa znatnim manjkom natrija, a neznatnim gubitkom kalija. Ta kombinacija se osim svega, vrlo dobro podnosi. — Keller i Massinger navode lijekove koje se smije davati u ranoj trudnoći kod hiperemeze gravidarum (peremesin, Nautisan itd.). Gravidam a se ne smije davati antihelmintike, peroralne antidijabetike, a naročito su kontraindicirani steroidi. — — Schimpf piše u uvodniku od 13. studenog o dija­gnostičkoj vrijednosti epidermalnih testova. Rezultati tog testiranja pokazuju da se broj reakcije preosjetljivosti povisuju u direktnoj proporciji s povećanjem izloženosti sred­stvima koja izazivaju preosjetljivost. — Gartman tvrdi da se maligni melonom mnogo rjeđe razvija iz stanica nevusa nego se to obično misli. — Aspermija uzrokovana

1560

okluzijom zbog epidimitisa česti je uzrok muškog steriliteta. Može se uspješno liječiti stvaranjem anastomoza (terminolateralna vazoepididimoanastomoza). Nakon kirurškog zahvata treba primijeniti i adekvatnu hormonalnu terapiju (Tritsch i Kiessling). — Prema mišljenju Doepfmera i Niena-bera unilateralna distopija testisa (kriptorhizam) je značajno učestala. iPretragom 413.707 muškaraca rođenih 1940. godine našli su u oko 1% uni­lateralni ili bilateralni kriptorhizam. — Liječenje kožnih tumora citostatičkim mastima je uspješno samo kod površnih lezija i ako se -mast primjenjuje više od 8 sedmica (Schirren i Gruber). — Keil je liječio postoperativnu intestinalnu atoniju i paralitički ileus velikim količinama kalija , što je dovelo do brzog i djelotvornog popravljanja intestina l ne funkcije. — — Rueff i Becker pišu o komplikacijama nakon resekcije želuca kod bo­lesnika u ulkusom (20. XI). — Singer obrađuje probleme kirurgije jetre u dječjoj dobi.— Akutna sarkoidoza sa simptomima sa strane zglobova nalazi se relativno često, ako se misli na tu bolest. Klinički simptomi su često minimalni pa se lako previdi(Taubner i Leichsenring). Otolaringolo-g često susreće poremefnje glasa i govorakoje mogu biti vodeći simptom neke neurološke bolesti. Bauer navodi takve slučajeve poremećenja glasa i govora s obzirom na postojeće neurološke bolesti. — Uzrok pojave Menierove bolesti su vjerojatno cirkulatorne smetnje područja vertebralnih arterija odn. arterije auditive interne pa u liječenju treba stimulirati cerebralnu cirku­laciju (Kurth-Schumacher). — Na osnovu promatranja 220 bolesnika od multiple skleroze (2/3 žene) Poeck i Markus su opazili da spinalni simptomi senzibiliteta odnosno po­remećenja funkcije živaca glave na početku bolesti znače dobru prognozu, dok po­četak bolesti sa optičkim neuritisom, spinalnim motornim simptomima ili cerebelarnom ataksijom ukazuju na nepovoljan tok bolesti. — Ehrly i Beyer opisuju akutno trovanje fimoleptikom amitriptilinom (Saroten). Kritična doza je oko 1.000 mg. — Lutterotti je proučavao rane simptome kroničnog alkoholizma i našao u 50% bolesnika da su naj­specifičniji simptomi polineuritis i jutarnje povraćanje. Manje specifični simptomi su poremećaji sa strane želuca i povećana jetra. — Неуск je metisergidom postigao po­boljšanje kod 66% bolesnika s migrenom (i kod klimakteričke migrene, odnosno migrene koje nisu reagirale na hidergin i dihidergot) (27. XI).

Uvodnik DEUTSCHE M EDIZINISCHE W O CHENSCHRIFT od 6. studenog je pre- gledni članak Bauera i Feinea o ulozi supervoltažne terapije u modernoj radiološkoj praksi. — Haas ističe dobra svojstva iproveratrila i prenilamina ka-o selektivnih blo- katora simpatetičke stimulacije miokarda i prikazuje kliničke rezultate postignute pri­mjenom tih lijekova. — Dürr -piše o patofiziologiji i terapiji dijabetičke kome i ističe da su najhitniji terapijski problemi pr-omptna primjena adekvatne količine insulina i is- pravljenje poremećene ravnoteže vode i elektrolita. — Od 25 ljudi sa steroidnim dija­betesom, obiteljska incidencija dijabetesa postojala je kod šestorice. Doze steroidnih hormona i ACTH i trajanje liječenja prije manifestacija dijabetesa bile su tako različite da se ne može ništa unaprijed reći o opasnosti od nastajanja dijabetesa kod liječenja steroidima. — Za sprečavanje recidiva reumat-ične groznice Colli i sur. preporučuju davanje tardocilina (benzatin-penicilin Bayer). — Gollin i sur. su ispitivali liječenje inopera’bilnog raka pluća kombinacijom kem-oterapije i radioterapije i -našli da kom­binirana terapija produžuje period preživljenja za razliku od liječenja samim zračenjem.— — Na osnovu promatranja 176 bioptičkih nalaza tkiva testisa kod unilateralnog kriptorhizma, Hecker i sur. su kod nepotpuno spuštenih testisa našli degenerativne promjene već u 5-6. godini života. — Svake godine u Zapadnoj Njemačkoj oko 3.500 bolesnika s cirozom jetre umre zbog iskrvarenja iz ezofagealnih varica . Najbolji način sprečavanja te komplikacije je direktna portokavalna anastomoza. Schreiber i sur. prikazuju vlastita iskustva- na 150 takvih operacija i razmatraju kirurške indikacije, neke dijagnostičke probleme i kasne rezultate. — — Sarre i Rogal su pomoću ankete doznali -podatke -o incidenciji kroničnih bolesti bubrega koje su u vezi s uzimanjem analgetika koji sadrže fenacetin. Od 500 klinika odgovorilo je 252, a 63 od njih je liječilo takve bolesnike. — Oralni test tolerancije glukoze pokazao se i kod ispitivanja različitih metoda testiranja metabolizma ugljikohidrata, ko ja je vršio Sachsse kao naj­jednostavnija metoda ispitivanja tolerancije glukoze (27. XI). UREĐU JE DR z. ASPERGER

1561

PRI JE 50 G O D I N A .

L I JEČN I Č K I VIJE S N IKGod. XXXVI 15. prosinac 1914. Broj 12

Pitanje zapriječenja suvišnog začeća (conceptio).Dr A d o l f S p i t z e r , opć. liječnik, Erdevik

»Ovo je pitanje za praktičkog liječnika dosta važno, pošto liječnik često do­lazi u takav položaj, da mora ordinirati sredstvo protiv suvišnog začeća. Pitanje je, kojoj ženi i kakvo sredstvo ćemo odrediti?«

»Riješenje ovog pitanja dosta je teško, ali zaslužuje, da se sa etičkog, narod- no-gospodarstvenog, pravničkog i sa socijalno-humanitarnog gledišta pretrese. Eti- čko-teološko stanovište — stojeći na temelju biblije — drži, da je grijeh, ako se ne pusti naravi slobodan tečaj, dakle ne dopušta, da se suvišno začeće zapriječi. Ali druge su bile prilike onda i druge su sada. S narođno-gospodarstvenog stanovišta potrebno bi bilo, da se pučanstvo što više množi i time državna snaga povećava, ali imade i drugih narodno-gospodarstvenih učenjaka, koji se boje od suvišnog množenja pučanstva, jer prirast pučanstva ne stoji u razmjeru s prirastom pri­vrede te bi lako mogao nastati proleterijat. Juridičko stanovište samo zapriječe- nje već začete trudnoće, dakle forsiran abortus, smatra kažnjivim činom i to pu­nim pravom, ali zapriječenje začeća ne može da bude kažnjivo. Za nas liječnike može da bude samo socijalno-humanitarno stanovište mjerodavno ... Veći dio li­ječnika uviđa potrebu ograničenja poroda, jer se ne želi, da od naslijeđene bolesti bolujući roditelji hereditarno opterećenu djecu rađaju, ali i socijalne i materijalne okolnosti, borba za svagdanji kruh, u kojoj i žena većim dijelom participira, opravdavaju želju, da obitelj toliko djece imade, koliko ista može dobro da othra­ni, odgoji i samo tim načinom bit će i ljudska rasa bolja, odnosno zdravstveno naprednija.«

Spitzer smatra da kontracepcija u našim prilikama dolazi u obzir u prvom redu za bolesne i siromašne žene; njima treba preporučiti što sigurnija kontracep­cijska sredstva. »Traži li koja žena takvo sredstvo, koja nije niti bolesna niti siro­mašna, nego bi samo htjela da se sačuva od njoj neugodnih začeća, pošto je trudno­ća škodljiva ljepoti njenoj ili ju smeta u društvenom pogledu, valja jo j preporučiti ili naravna ili neškodljiva kemička sredstva. Ova su dosta često uspješna, a ako i nijesu vazda uspješna, ne će nas gristi savjest.«

»Među » n a r a v n i m sredstvima« Spitzer na prvom mjestu spominje »uzdr­žavanje od spolnog općenja, i to 14 dana od početka menstruacije i 3—4 dana prije nastupa iste. U ovoj glasovitoj trećoj nedjelji navodno ne slijedi oplođenje. Ovo sredstvo nije uvijek sigurno i teško se dade provesti.« Za umjetno produženo do­jenje Spitzer smatra da je dosta često uspješno ali ne uvijek. »Coitus interruptus; ovo je najstariji i najpoznatiji način zapriječenja začeća. Taj način — ako se pra­vodobno upotrijebi — posve je pouzdan i siguran, ali škodljivo djeluje na živce žene i čovjeka, zato se ne bi smio liječnički preporučiti.« Nikako nije za preporu- čivanje metoda kompresije uretre prije ejakulacije. N ije sigurno »pasivno pona­šanje žene prigodom spolnog općenja«.

1562

Za » u m j e t n a k e m i č k a sredstva« — vaginalne irigacije, upotreba najra- zličitijih prašaka, supozitorija i pastila — Spitzer smatra, da nisu sigurna, ali da ne djeluju škodljivo.

Na kraju autor govori o » m e h a n i č k i m sredstvima«, kondomima i pesa- rima. »Ako je kondom dobar, u stanju je začeće sigurno spriječiti te pošto ne dje­luje škodljivo na zdravlje a i spolno uživanje je donekle omogućeno, može se pre­poručiti; ali ako pukne onda je djelovanje iluzorno.« Okluzivni pesari su prema Spitzerovom iskustvu i mišljenju najsigurnije kontracepcijsko sredstvo. Pesare treba vaditi prije svake menstruacije.

Spitzer završava svoj članak ovako: »Nisam želio ovim recima ordiniranje sredstava protiv začeća propagirati, nego sam samo htio stanovište praktičkog li­ječnika u ovom pitanju naznačiti.«

Današnji naš liječnik ne pozna kontraindikacije za primjenu kontracepcije i ima mnogo širi izbor sigurnijih kontracepcijskih sredstava nego je to bilo prije pola stoljeća. Zbog čestih komplikacija nakon dugotrajne upotrebe pesara ta je metoda napuštena i zamijenjena neškodljivom i sigurnijom dijafragmom koju treba koristiti samo uz istovremenu primjenu kemijskih kontraceptiva. Kondom i danas rado preporučujemo. Čini se da su današnja kontracepcijska sredstva za vaginalnu primjenu ipak nešto sigurnija nego prije. Na osnovu radova Knausa i Oginoa danas smatramo »opasnim periodom« za oplodnju 9. do 18. dan ciklusa. Metodu prekinutog općenja ni danas ne preporučujemo, ali je ona još uvijek naj­raširenija metoda kontracepcije. Tu metodu frontalno ne napadamo, jer bolje je ikakvo nego nikakvo »čuvanje«. Moderna peroralna hormonalna kontracepcija ve­likim dijelom ispunjuje sve uvjete koje postavljamo za idealno kontracepcijsko sredstvo.

Spitzer se danas ne bi sustezao završiti svoj članak otvoreno propagirajući kontracepciju, a vjerojatno bi naš komentar popratio riječima: »Druge su bile pri­like onda i druge su sada!«

(Prema originalnom članku za tisak priredio dr E. Barsić)

1563

Rad Zbora i njegovih podružnica

DEVEDESET-GODIŠNJICA ZBORA LIJEČNIKA HRVATSKEPROF. DR NIKOLA PERŠIC

Predsjednik Zbora liječnika Hrvatske

Referat održan povodom proslave 90-godišnjice Zbora liječnika Hrvatske i I I I kongresa liječnika Hrvatske 9. XT 1964.

Osnivanje Zbora, uvjeti za njegov rad i razvoj. Zbor liječnika Hrvatske (Zbor) započeo je radom 26. X 1874. te se tako navršava 90 godina njegovog postojanja. Pozitivnu društvenu ulogu Zbora ocjenjujemo po njegovoj cjelokupnoj djelatnosti i različitim historijsko-društvenim prilikama o kojima je ovisio njegov rad. Zbor je osnovan u periodu sve očitijih društvenih suprotnosti bivše austrougarske mo­narhije, koje se razvijaju nakon austro-ugarske nagodbe 1876. god. To je period jačanja i prodora mađarskog kapitalizma u naše krajeve, prvih početaka kapita­lizma kod nas, teških ekonomskih i socijalnih prilika u kojima dolazi do rasloja­vanja sela, diferencijacije seljaka u velike posjednike i seljake proletere. Pri­vredna zaostalost u Hrvatskoj onemogućila je širi razvoj radničkog pokreta, iako već razvijeni radnički pokret u evropskim zemljama, prije svega u Njemačkoj i Austriji ne ostaje bez odjeka ni u Hrvatskoj. Na političkoj pozornici u Hrvatskoj javljaju se razne stranke, ali napredan program imaju one koje teže za nacional­nim oslobođenjem, narodnim jedinstvom i rješenjem mnogih teških socijalnih pro­blema. Zbog nacionalne razjedinjenosti, zajedničkih interesa naše i strane buržu- azije, nerazvijenog radničkog pokreta, taj se program ostvaruje istom u prvim počecima X X stoljeća.

Zbog teških ekonomskih i socijalnih prilika i slabo razvijene zdravstvene slu­žbe, zdravstveno stanje naroda je loše.1 Poboljevanje i umiranje od zaraznih bo­lesti je često, a osobito od boginja, kolere i difterije. Tako je 1876. bilo u Hrvat­skoj i Slavoniji 569 slučajeva boginja od kojih je umrlo 186, a god. 1883. čak 1262 slučaja. Takvih epidemija bilo je i idućih godina i one ne jenjavaju sve do uvo­đenja obavezne vakcinacije 1891. Još su teže bile epidemije kolere koje se javljaju između sedamdesetih i devedesetih godina, gotovo svake godine u Hrvatskoj i Sla­voniji, a osamdesetih godina također u Dalmaciji, Istri i Rijeci. Od difterije je oho­lilo 1895. g. u Hrvatskoj i Slavoniji 4.320 bolesnika, a i ostalih godina bilo je veoma mnogo slučajeva te bolesti. Pored toga bilo je stalno epidemija škrleti, dizenterije i tifusa. Bilo je nadalje dosta i veneričnih bolesti, trahoma, malarije, osobito u Dalmaciji i Istri. U Dalmaciji je bila veoma raširena ehinokokoza, a bilo je dosta i endemijskog luesa. Osobito je u to doba bila kod nas raširena tuberkuloza s vi­sokim mortalitetom. Pojava epidemija zaraznih bolesti bila je uvjetovana i teškim higijensko-sanitarnim prilikama. God. 1878. Zagreb je dobio vodovod, a istom 1898. izdaju se prva uputstva o dezinfekciji kod zaraznih bolesti a obraća se i nešto veća pažnja i higijeni školske djece. Čitavo javno zdravstvo u našim krajevima bilo je

1 Glesinger, L .: Medicina u Hrvatskoj od godine 1874, do danas. Iz Hrvatske medicinske prošlosti, Zagreb, 1954.

1564

u X V III stoljeću regulirano G. van Swietenovim normativom iz god. 1870. koji je vrijedio i za sve zemlje bivše Monarhije. Njegovo je glavno težište bilo položeno na obrambene mjere protiv epidemija i u njemu se kudikamo više odrazuje poli­cijski duh nego pozitivno medicinsko znanje. Broj liječnika i drugog zdravstvenog osoblja, osobito na selima bio je vrlo malen. Tako je 1878. u čitavoj Hrvatskoj i Slavoniji bilo svega 103 liječnika i 186 primalja. Broj bolesničkih kreveta nije mo­gao ni izdaleka zadovoljiti potrebe, higijenske prilike u bolnicama bile su loše, a sav stručni rad liječnika zaostajao je za tadašnjim stanjem medicinske nauke. Prilike se nešto poboljšavaju pod kraj X IX stoljeća, tako da je u Hrvatskoj i Sla­voniji bilo 33 bolnica sa 2939 kreveta.

Pod kraj X IX stoljeća dok drugi narodi izrađuju znanstvenu medicinu, naši liječnici stoje pred sasvim drugim elementarnim zadacima. Ujedinjenjem Južnih Slavena i stvaranjem nove države SHS nastaje novo razdoblje historije naših na­roda s novim društvenim odnosima i suprotnostima, koje su izražene u neriješe­nom nacionalnom pitanju, teškim ekonomskim i socijalnim položajem seljaka i radnika, jačanjem domaćeg kapitalizma, a istovremeno i radničkog pokreta. Po­red postignutog poboljšanja zdravstvenog stanja naroda i zdravstvene službe s prvim počecima javnog zdravstva i socijalne medicine, ostaju još uvijek neriješeni bazični problemi zdravstvenog stanja naroda (nisko prosječno trajanje života, vi­soki morbiditet i mortalitet, učestale epidemije zaraznih bolesti, visoki procenat oboljevanja od tuberkuloze, proširena endemijska žarišta malarije, sifilisa, traho- ma, nedovoljni broj zdravstvenih radnika, ustanova, medicinskih škola itd.). Zbor je osnovan u godinama koje označuju prekretnicu u razvoju medicine u Hrvat­skoj. Te godine zbila su se tri događaja važna za dalji razvoj medicine u našoj zemlji i to osnivanje Zbora liječnika Hrvatske, donošenje prvog zdravstvenog za­kona za Hrvatsku i Slavoniju i osnutak Hrvatskog Sveučilišta.

Zbor u unapređenju medicine i zdravstvene službe u Hrvatskoj. U takvim slo­ženim uvjetima osnovan je Zbor i započeo radom.2 Na prvoj godišnjoj skupštini 26. X 1874. Zbor postavlja kao osnovni zadatak »neodložnu potrebu da se liječnici udruže i kao društvo i pojedinci nastoje oko podizanja zdravlja i prosvjete i da krče put budućem medicinskom fakultetu«. Unapređenje medicine i narodnog zdra­vlja ostaje osnovni zadatak Zbora kroz 9 decenija. Povjesni prikaz rada Zbora ujedno je i prikaz razvoja medicine u Hrvatskoj i zdravstvene službe, jer su go­tovo sva značajnija ostvarenja u zdravstvenoj zaštiti u Hrvatskoj vezana za nje­govu aktivnost. U početku je Zbor nastojao da unaprijedi praktički medicinski rad liječnika, pa zbog toga organizira stručne sastanke na kojima se demonstriraju medicinska zapažanja, održavaju se predavanja i prikazuju medicinska dostignuća iz drugih zemalja. Taj rad ograničava se u početku na manji broj bolničkih liječ­nika koji stvaraju osnove naše medicine i odgajaju podmladak koji će kasnije odi­grati važnu ulogu u razvoju naše naučne medicine. Na prelazu X IX i X X stoljeća počinju se kod nas razvijati specijalne medicinske discipline i to tako naša me­dicina započinje pratiti razvoj medicine u svijetu. U to vrijeme nastaju kod nas samostalne struke uz internu medicinu, kirurgiju i porodništvo još i okulistika, otolaringologija, ginekologija, pedijatrija, dermatologija pa i počeci rendgenolo­gije padaju u to vrijeme. Razvoj tih struka vezan je uz imena nekolicine naših liječnika koji odlaze na stručnu izobrazbu u inozemstvo, te su kasnije izgradili ne samo te struke kod nas, nego su odgojili i čitave generacije specijalista. Isto tako razvila se naša neurologija i psihijatrija dosta kasno. Liječnici u našim zavodima za duševne bolesti nisu isprva bili stručnjaci za psihijatriju, a neuroloških odje­ljenja u našim bolnicama nije uopće bilo sve do prije I svjetskog rata, kada je osnovano prvo takvo odjeljenje u Bolnici milosrdne braće u Zagrebu. Početak naše ortopedije također je novijeg datuma. 1908. g. osnovan je prvi ortopedski zavod, a 1915. g. Zavod za ratne ozljeđenike i izrade proteza. Dvadesetih godina prošlog

2 Forenbaher, A .: Povjest Zbora liječnika, Iz Hrvatske medicinske prošlosti, Zagreb, 1954.

1565

stoljeća počinju se liječnici kod nas baviti bakteriološkim istraživanjima, tako je 1894. g. osnovan prvi samostalni bakteriološki laboratorij, a 1907. zemaljski bakte­riološki laboratorij u Zagrebu. Otvaranjem Medicinskog fakulteta 1917. g. nastaje novo razdoblje naše znanstvene medicine. Zbor ima velikih zasluga za njegovo osnivanje, jer je godinama stvarao medicinsku osnovu za njegov rad, tako da su prvi nastavnici postali najistaknutiji članovi Zbora. Zbor je davao najaktivniju potporu za njegovo osnivanje time, da je stvarao pozitivno javno mnijenje za po­trebu njegovog osnivanja. Osnivanjem Medicinskog fakulteta i Zbor razvija nove i kvalitetnije oblike rada a sada i Zbor i Medicinski fakultet teže za bržim razvojem naše medicine. Zbor osniva stručne sekcije i to 1911. stručnu sekciju za kiruršku medicinu, 1936. oftalmološku, socijalno medicinsku, radiološku i sekciju za povijest medicine, 1937. ftiziološku i neuropsihijatrijsku sekciju. Zbor 1939. g. ima već 10 stručnih sekcija. Od 1920. god. u toku nekoliko godina održani su naučni sastanci gotovo svih medicinskih struka. Od 1937. do 1940. održava Zbor ciklus predavanja za liječnike opće medicine i to iz pedijatrije, o hitnim intervencijama u praksi, bolestima bubrega, o klimatoterapiji našega mora, o prehrani naroda itd. Zbor povezuje našu medicinu s medicinom u svijetu preko međunarodnih stručnih sa­stanaka, kongresa, uzajamnim posjetom inozemnih stručnjaka, izmjenom časopisa itd. Tako je 1930. g. održan u Splitu I I I sveslavenski liječnički kongres, a 1938. g. X I međunarodni kongres za povijest medicine. Zbor proširuje svoj stručni rad i na pokrajinu, tako se osnivaju mjesni odbori u Karlovcu (1936) i u Sušaku (1938). Samostalna liječnička društva u Splitu, Dubrovniku, Šibeniku i Osijeku, priklju­čuju se Zboru 1940. g. tako da Zbor te godine ima 891 člana.

Zbor pokreće 1877. stručni časopis Liječnički vjesnik koji samo s kratkim prekidom izlazi sve do danas. Vrlo raznolika i bogata medicinska materija izne- šena u godištima ovoga časopisa, vrijedan su pisani dokumenat koji odražava raz­voj naše medicine. Liječnički vjesnik odigrao je ogromnu ulogu u našem medicin­skom životu. Preko tog medicinskog časopisa najširi krug liječnika upoznaje se s dostignućima naše medicine, on ima edukativni značaj za sve liječnike, a osobito liječnike opće medicine, povezivao je dostignuća naše medicinske nauke s medi­cinskim svjetskim dostignućima. Tako Liječnički vjesnik kroz devet decenija do­prinosi bržem razvoju naše medicine. Časopis stiče i međunarodnu reputaciju, te se već nakon nekoliko godina postojanja izmijenjuje sa 10 inostranih časopisa, a postaje i službeni časopis društva zdravnikov kranjskih, Slovenskog liječničkog društva i Društva liječnika Banata, Baranje i Bačke. Obujam Liječničkog vjesnika narastao je 1938. na 834 stranice, a 1940. prima u zamjenu 87 domaćih i inostranih časopisa. Zbor pokreće 1927. god. izdavanje Medicinske biblioteke u kojoj se pu­bliciraju kratke monografije o aktuelnim praktičnim i naučnim problemima za liječnike opće medicine. Medicinska biblioteka izvršila je golem rad na razvijanju stručnog znanja naših liječnika.

N ije moguće nabrojiti sve direktne i raznolike akcije Zbora na unapređenju zdravstvene službe. Zbor se 1874. i 1906. zalaže za donošenje zakona o zdravstvu, daje primjedbe na njegovo provođenje, dostavlja vladi interpelacije na teške zdrav­stvene prilike naroda, o nezgodnom smještaju bolnica, daje inicijative za izgradnju novih bolnica, zalaže za osnivanje Povjereništva za narodno zdravlje (1911) i su­djeluje u osnivanju Društva za narodno zdravlje. Nakon I svjetskog rata Zbor se aktivno bori za provođenje socijalno-međicinskih koncepcija u zdravstvenoj službi i za organizaciju javnog zdravstva. Zbor 1935. provodi anketu o stanju u bolnicama i dostavlja memorandum Ministarstvu zdravlja o prilikama u bolnicama, 1936. g. raspravlja o gradnji suvremenih bolnica i teškim prilikama u duševnim bolnica­ma. God. 1938. donosi rezoluciju protiv nacrta o bolnicama, iznoseći da se taj nacrt protivi zdravstvenim prilikama naroda i njihovom ispravnom funkcioniranju. 1939. god. osvrće se na gradnju bolnice na Rebru, vrši anketu o zdravstvenom stanju naroda na selu, a iste godine poduzima akciju za zbrinjavanje tuberkuloznih bole­

1566

snika, raspravlja o reformi nastave itd. U bivšoj austrougarskoj monarhiji djelat­nost Zbora bila je na planu narodnih težnji, nacionalnog oslobođenja i jedinstva, poboljšanja ekonomskih, socijalnih i zdravstvenih prilika naroda. U više navrata Zbor se direktno suprotstavljao suprotnim težnjama. Tako Zbor reagira na sepa­ratističke tendencije nekih grupa liječnika Slavonije (1906) koji se zalažu za osni­vanje posebnog liječničkog društva, s motivacijom da mnogi liječnici toga kraja ne znaju Hrvatski i protiv korporativnog izbornog sistema. Zbor donosi rezoluciju za opće pravo glasa i zahtijeva da se domaćim liječnicima pred stranima olakša položaj kod primanja u službu. Progresivan je stav Zbora bio da ne sudjeluje na kongresu u Budimpešti, 1908. g., budući da je organizacioni odbor kongresa za­ključio da svoje nacionalne odbore na kongresu mogu imati samo narodi koji tvore slobodne države. Zbor 1914. obustavlja rad na nalog vlasti i ponovno zapo­činje radom 1916. g. Djelovanje Zbora za vrijeme bivše Jugoslavije ogledalo se u naprednim stavovima na razvoj medicine i javno-zdravstvene službe, što se je ko­silo sa shvaćanjima vladajuće klase, jer mnogobrojni javno zdravstveni problemi nisu se mogli rješavati bez zadiranja u strukturu organizacije tadašnjeg društva, što je često izazivalo negodovanje na rad i djelatnost Zbora.

Novije razdoblje rada Zbora. Za vrijeme okupacije zamro je svaki intenzivniji rad Zbora na okupiranom teritoriju. Jedan broj liječnika, studenata medicine i zdravstvenih radnika uključuje se odmah u Narodnooslobodilački pokret, jedan broj odlazi u partizanske jedinice i tamo organiziraju sanitetsku službu u sasvim novim uvjetima. Razvojem partizanskog pokreta, povećanjem broja zdravstvenih radnika u redovima NOB-e unapređuje se i rad sanitetske službe u svim partizan­skim jedinicama3''’. Sve je to uvjetovalo da se već 1942. god. mogao održati I kon­gres liječnika Narodno oslobodilačke i dobrovoljačke vojske Jugoslavije. Na kon­gresu su razmotrena aktualna pitanja medicinskog rada i sanitetske službe na temelju stečenih iskustava. Ukupan broj liječnika na području glavnog štaba Hr­vatske 27. V I 1943. god. iznosio je 33, medicinara 15, sestara pomoćnica 9, babica 2, farmaceuta 4, studenata farmacije 2. Nove političke prilike nastale kapitulacijom Italije, formiranje novih divizija i korpusa u Hrvatskoj, te organiziranje korpusne vojne oblasti zahtijevali su i usavršavanje oblika sanitetske službe. Zbog toga se održava I kongres liječnika narodno oslobodilačke fronte Hrvatske 24. I I 1944. g. u Glini. Kongresu je prisustvovalio 82 delegata, a zbog neprijateljskih akcija kon­gres je u dva navrata prekidao rad i preseljavao se u Topusko i Slunj. U radnom dijelu kongresa obrađivana su poglavlja ratne kirurgije i epidemiologije, o pje- gavcu, kožnim i spolnim bolestima, o hipovitaminozama. Sve se više posvećivao broj liječnika i drugih zdravstvenih radnika u Narodno oslobodilačkoj vojsci, tako da se je 3. IX 1944. mogla održati osnivačka skupština društva liječnika Hrvatske, na kojoj je neposredno ili punomoćima sudjelovalo 165 liječnika. Poslije Oslobo­đenja društvo je zaključilo da promijeni ime u Zbor liječnika Hrvatske, cijeneći pozitivne tradicije Zbora iz razdoblja prije okupacije. U NOB-u poginuo je veći broj liječnika i zdravstvenih radnika. Na spomen ploči postavljenoj povodom otva­ranja Vojno-medicinske akademije u Beogradu, upisana su imena 45 liječnika i 5 farmaceuta te 92 studenta medicine i farmacije, s oznakom da su pali u narodno oslobodilačkoj borbi za pobjedu narodne revolucije i nezavisnost domovine5. Lju­bav, briga, požrtvovnost koje su pokazivali zdravstveni radnici prema ranjenim borcima najpotpuniji je i najljepši kodeks etike zapisan za sva vremena.

Nakon oslobođenja Zbor razvija najširu aktivnost u stručnom i znanstvenom radu i na unapređenju zdravstvene zaštite67. Organiziraju se brojni stručni sa-

3 Zim olo, A .: Kratki pregled razvoja zdravstvene službe u toku narodno oslobodilačke borbe (1941—1945) na području Hrvatske, Iz Hrvatske medicinske prošlosti, Zagreb, 1954.

4 Zim olo, A .: Lij. vjes., 83:861, 1961.5 Zim olo, A .: Lij. vjes., 76:425, 1954.A Peršić, N . i M odrić, K .: Lij. vjes., 2:49, 1959.7 Peršić, N .: Lij. vjes., 85:1027, 1963.

1567

stanci, simpoziji, savjetovanja, nacionalni, međunarodni kongresi, proširuje se stručni i znanstveni rad u pokrajini. Članovi Zbora aktivno sudjeluju na mnogim međunarodnim stručnim sastancima i kongresima, a postaju i članovi komiteta međunarodnih stručnih društava. Posebna se pažnja poklanja liječniku opće medi­cine, tako da se organiziraju savjetovanja o medicinskoj nastavi i zdravstvenoj1 službi, post-diplomski seminari, osniva se stručna sekcija liječnika opće medicine, koja organizira nekoliko izvanredno uspjelih savjetovanja za sve liječnike opće me­dicine. Zbog takvog napretka Zbor osniva nove sekcije i podružnice tako da sada ima 3000 članova, 28 stručnih sekcija i 24 podružnice. Publicistička medicinska dje­latnost Zbora jednako je proširena i ona obuhvaća Liječnički vjesnik, koji izlazi na hrvatskom i engleskom jeziku, edicije medicinske biblioteke, časopis Reumati­zam i Maksilofacijalnu kirurgiju koji su časopisi stručnih sekcija Zbora, publi­cira I tom udžbenika Opća medicina. Preko takve široke stručne aktivnosti, naša se medicina uspješno integrira u evropska i svjetska dostignuća. Veoma je velika aktivnost Zbora na unapređenju zdravstvene zaštite. Zbor se aktivno zalaže za so­cijalno medicinske koncepcije u zdravstvenoj službi, organizaciju javno-zdravstve- ne službe, zauzima pozitivan stav kod donošenja zakonskih odredaba o reguliranju privatne liječničke djelatnosti. Sudjeluje u donošenju općeg i republičkog zakona0 zdravstvenoj zaštiti, na izradi kodeksa liječničke etike, izučavanju problema me­dicinske nastave itd. Članovi Zbora su članovi i mnogih predstavničkih tijela i stručnih odbora republičkog i kotarskih zavoda za zaštitu zdravlja. Prošireni za­daci Zbora posljednjih godina zahtijevali su proširenu organizaciju rada. Tako se osnivaju komisije za stručni rad, za naučno-istraživačku djelatnost, za društveni rad i profesionalna pitanja, za međunarodne veze i za financijsko-administrativne poslove.

Zbor sada već programira svoje zadatke na unapređenju zaštite zdravlja u SRH i ti su programi vrlo pozitivno ocijenjeni od odbora za zdravstvenu zaštitu socijalno-zdravstvenog vijeća. Osnivanje Saveza liječničkih društava predstavlja značajnu razvojnu etapu liječničkih društava Jugoslavije. Po prvi puta liječnička društva povezuju svoju djelatnost na unapređenju medicine i zdravstvene zaštite u našoj zemlji. Savez liječničkih društava izvršio je ogroman rad na tom području1 pridonio integraciji jugoslovenske medicine u svjetskim i evropskim dostignu­ćima. Mjesto Zbora liječnika Hrvatske u Savezu liječničkih društava ocijenjena je veoma pozitivno.

O značenju I I I kongresa liječnika Hrvatske. I kongres liječnika Hrvatske odr­žan je u Zagrebu u mjesecu listopadu 1954. god. kada je proslavljena i 80-godi- šnjica Zbora liječnika Hrvatske, a I I kongres održan je u mjesecu travnju 1961. g. posvećen jubilarnoj 20-godišnjici Ustanka naroda Jugoslavije. Glavna tema ovoga kongresa obrađuje zdravstvene prilike naroda i stannje zdravstvene zaštite u SRH. Ostale teme kongresa povezane su s glavnim referatom, jer detaljno razrađuju najaktuelnija pitanja zdravstvenog stanja i zdravstvene zaštite u Hrvatskoj, kaa npr. epidemiološke aspekte morbiditeta i mortaliteta djece i probleme zdravstvene zaštite u SRH, o problemima zaraznih bolesti, o mentalnim bolestima i zadacima psihijatrijske službe u zaštiti mentalnog zdravlja, o kroničnim bolestima i zdrav­stvenoj zaštiti kroničnog bolesnika, o operativnim indikacijama kod hitnih kirur­ških oboljenja. Obrada cjelokupne materije, koja je iznesena na kongresu povje­rena je grupama stručnjaka koji su crpili podatke iz materijala i iskustava koje je Zbor liječnika sakupio i iz niza savjetovanja, simpozija i stručnih sastanaka, o zdravstvenom stanju i zdravstvenoj zaštiti. Po svemu tome, mišljenja koja su iz­nesena na kongresu su kolektivna i proizlaze iz dugogodišnjeg rada i iskustava najboljih stručnjaka. Po svom obliku kongres je zamišljen kao reprezentativno stručno radno tijelo, koje treba da dade analizu i ocjenu sadašnjeg zdravstvenog stanja u SRH, zapažanja i kritiku na neka područja zdravstvene zaštite i da oci­jeni realne mogućnosti zdravstvene službe, da adekvatno rješava te probleme, vo­

1568

deći računa o dostignućima medicinske nauke i o dinamičnom razvoju zdravlja zajednice, koje je uvjetovano biološkim i socijalnim faktorima. Potrebno je da se na kongresu utvrdi da li je naša zdravstvena služba pojedinačno ili u cjelini funk­cionalno i materijalno sposobna, da istovremeno rješava kvalitetno i kvantitativno sasvim različite probleme zdravlja naroda, probleme koji proizlaze iz naznačenih bioloških i socijalno-društvenih faktora razvoja u sadašnjoj etapi. Na kraju bi se moglo utvrditi da li su materijalna sredstva zajednice dosada uložena u zdravstve­nu zaštitu dovoljna i adekvatna postojećim kompleksnim problemima, i da li je zdravstveno stanje zajednice iz toga aspekta dovoljno integralno uključeno u eko­nomski i privredni razvoj zajednice u cjelini.

I I I Kongres liječnika Hrvatske održan je povodom 90-godišnjice Zbora, pa je u okviru cjelokupne manifestacije toga jubileja Zbor organizirao izložbu o nekim karakteristikama zdravstvenog stanja i zdravstvene zaštite u SRH, izložbu farma­ceutske industrije, a u nastavku kongresa održan je niz seminara za liječnike opće medicine, izložba likovnih radova liječnika slikara i koncert liječnika-muzičara. Taj je kongres održan neposredno nakon jedne od najtežih elementarnih nepogoda, koja je u historiji zadesila Zagreb i druge krajeve SRH. Na Kongresu su zbog toga raz­motrena i neka pitanja zdravstvene službe u slučajevima teških elementarnih ne­pogoda.

Zbor liječnika Hrvatske proslavio je devedeset godišnjicu svoga postojanja. Sada na završetku jednog vremena možemo biti ponosni na njegovo časno stvaranje i djelovanje u prošlosti, u koje su utkali rad, ljubav i zanos hiljade liječnika i oni najbolji pojedinci koji su označavali stremljenje, smisao i vjeru naše liječničke organizacije.

Danas Zbor liječnika Hrvatske djeluje u historijskoj epohi života naše zajed­nice u kojoj vrijednosti čovjeka i humanizma dolaze do najvećeg stepena i smisla. Po cjelokupnoj svojoj djelatnosti Zbor se je danas snažno integrirao u izgradnji jugoslavenske socijalističke epohe, koja po svojoj veličini i stremljenjima pripada ne samo nama, nego i budućim generacijama.

» C i t i r a n j e l i t e r a t u r e . Vrlo je rijetko potrebno dati pregled kom­pletne literature o nekom predmetu u članku namijenjenom za ob­javljivanje u periodičnom medicinskom časopisu. Medicinska nauka je tako silno porasla, i njena literatura u knjigama i časopisima tako je opsežna, da se potpuni pregledi raznih pitanja ponavljaju u be­skraj. Više nije dopustivo da se prikaz slučaja ili članak uveličava komplikacijom referenci o svim sličnim slučajevima objavljenim u lite­raturi. Porastom medicinske literature to je postao ne samo beskori- stan nego i nepoželjan zadatak. Citirati samo treba one članke koji osvjetljuju prikazivani predmet. Gotovo ni jedan drugi detalj dobro pripravljenog i'dobro napisanog članka neće nam dati bolju i jasniju ideju o piščevim metodama niti će nam uliti veće povjerenje u auto­rovu točnost i uvjeriti nas da pisac ima zdrave nazore, nego dobro probrana, dobro sređena i apsolutno korektno citirana literatura. U literaturi može se navoditi samo one članke kojima se autor stvar­no direktno poslužio. Ponovno objavljivanje bibliografije koja je jednostavno prenesena iz članka drugih autora je jedan oblik pla­gijata koji nepotrebno opterećuje medicinsku štampu.«(M. Fishbein: Medical Writing. Blakiston, New York 1957, str. 119)

1569

Izaberite odgovor

PITANJA

1. Kod akutnog gnojnog meningitisa postoji kontraindikacija za: a) lumbalnu punkciju; b ) davanje antibiotika; c) davanje kortizona; d) aplikaciju sulfonamiđa; e) primjenu analeptika.

2. Kod jasnog slučaja spinalnog poliomijelitisa potrebno je primijeniti: a) hospitalijaciju bez obzira da li transport predstavlja napor za bolesnika; b ) lum­balnu punkciju; c) antibiotike; d) analgetike i udlage kod mišićnih bolova; e) dijetu bez soli.

3. Kod svježeg, ne preteškog oblika subarahnoidalnog krvarenja indicirana je: a) venepunkcija; b ) pneumoencefalografija; c) ispuštanje što veće količine likvora; d) davanje C i K vitamina, koagulena, klaudena i kalcija; e) cerebralna angio- grafija.

4. Kod hipertermije uzrokovane organskim procesima mozga bezuspješna je jedna od ovih mjera: a) davanje antipiretika; b ) davanje antibiotika; c) dekom- presiona kraniotomija; d) primjena hibernacije uz litički koktel; e) adekvatna pre­hrana i higijena bolesnika.

5. Relativno lošu prognozu shizofrenije i maničnodepresivne psihoze ima: a) leptosomni tip tjelesne konstitucije; b ) piknički tip; c) atletski tip; d) miješani tipovi raznih konstitucija; e) osobe sa stigmatima degeneracije.

6. Karcinom dojke se najčešće javlja u: a) mamilarnom području; b ) vanj­skom gornjem kvadrantu; c) medijalnom gornjem kvadrantu; d) donjem lateral- nom kvadrantu; e) donjem medijalnom kvadrantu.

7. Za masivnu plućnu emboliju i embolektomiju Trendelenburg je zamislio zahvat kojega je prvi izveo jedan od ovih kirurga: a) Sauerbruch; b ) Kirscher; c) Graham; d) Nissen; e) Overbolt.

8. Ponekad duktus Botalli nije jedina srčana mana, već samo jedna između više njih. On je tada »nužna komplikacija« koja može do neke mjere korigirati kompleksniju malformaciju, a mnogo puta omogućuje život. Kod koje od ovih mana postoji duktus Botalli, iako ne redovito, i ne smije se operativno zatvoriti: a) tetralogija Fallot; b ) defekt aortopulmonalnog septuma; c) defekt septuma atri­ja; d) defekt septuma ventrikula; e) dvostruki luk aorte.

9. Tumori centralnog nervnog sistema veoma rijetko metastaziraju unutar tog sistema i u ostale organe tijela. Jedan od ovih tumora je naročito maligan i pravi spomenute metastaze: a) meduloblastom; b ) ependimom; c) glioblastom; d) spon- gioblastom; e) astrocitom.

10. Ako u hitnim slučajevima nema na raspolaganju krvi grupe primaoca, daje se prema Ottenbergovom pravilu transfuzija ove krvne grupe: a) AB Rh pozi­tivna; b ) O Rh negativna; c) B Rh negativna; d) A Rh pozitivna; e ) A Rh negativna.

1570

ODGOVORI

lc ) Medicinska enciklopedija, sv. 5, str. 60. — 2d) Ibidem, str. 62. — 3d) Ib i­dem, str. 64. — 4b) Ibidem, str. 68. — 5a) Lopašić, i sur: Psihijatrija, Medicinska knjiga, Beograd, 1959, str. 67. — 6b) Hellner, Niessen i sur.: Udžbenik kirurgije, Medicinska knjiga, Beograd—Zagreb, 1960, str. 404. — 7b) Ibidem, str. 444. — 8a) Ibidem, str. 476. — 9a) Ibidem, str. 237. — 10b) Ibidem, str. 30.

Uređuju liječnici Bolnice »D r Josip Kajfeš« u Zagrebu

»Radioterapija za spondylitis ankylopoetica. Općenito je pri­hvaćeno da dubinsko rendgensko zračenje dovodi do simptomatskog poboljšanja kod oko tri četvrtine bolesnika s tipičnim spondylitis ankylopoetica (za razliku od atipičnih oblika te bolesti). . . , premda za čudo nema o tome realnih podataka i objavljena je samo jedna studija s kontrolnim materijalom (Desmarais: Ann. rheum. Dis. 12:25,1953). Međutim, čak i u toj radnji broj bolesnika je malen, a vrijeme promatranja kratko. Sve kad se i postigne simptomatsko olakšanje, recidivi se javljaju često, i zaista nema podataka da bi radioterapija povoljno djelovala na prirodni tok te bolesti. Wilkinson i Bywaters (Ann. rheum. Dis. 17:209, 1958), pošto su adekvatno pratili veliku seriju slučajeva, mogli su zaključiti da do poboljšanja toka bolesti ne dolazi. S druge strane, Court, Brown i Abbatt (1955) i Abbatt i Lea (Lancet 2:1317, 1956) pokazali su da je kod bolesnika s ankilo- zirajućim spondilitisom koji su bili zračeni leukemija najmanje deset puta češća nego kod nezračenih bolesnika ili kod ostalog stanovni­štva. Stewart i Dische (1956) su našli i s pomoću biopsije koštane srži da iradijacija u dozi od 1020 do 1640 rendgena izaziva aplaziju srži a naknadnim pregledima čak do 14 godina kasnije, ustanovljeno je, da se srž ne oporavi potpuno. Buckton et al. (1962) pokazali su također da u leukocitima može nastati znatno oštećenje kromozoma koje znade trajati pet godina ili duže poslije ekspozicije zračenju.S obzirom na te sumnje — sumnje u djelovanju na prirodni tok i moguć riziko da se izazove bolest koja je uvijek fatalna — radio­terapija može doći u obzir — ukoliko uopće dolazi u obzir — samo pod ovim okolnostima: 1. Kad je ustanovljeno da bolesnik ima kla­sični spondylitis ankylopoetica a ne atipični spondilitis zbog kakvog drugog poznatog razloga. 2. Kad postoje klinički i radiološki znaci da bolest progredira a ne može biti zaustavljena konzervativnim mjerama, ili kad bolesnik ne podnosi fenilbutazon odnosno oksi- fenbutazon ili postoje kontraindikacije za te lijekove. 3. Kad je rano zahvaćen zglob kuka, osobito kod mlade osobe, i promjene ne budu zaustavljene opisanim mjerama. 4. Kad bolesnik nije kooperativan ili obitava daleko gdje nema medicinskog nadzora i lijekova ili ih on ne može nabaviti. Prema našem iskustvu, uz potrebu tih kriterija radioterapija će biti vrlo rijetko potrebna. Mi smatramo da nema nikakve podrške za gledište da će rana radioterapija »abortivno« zaustaviti bolest, i zato je rana radioterapija kontraindicirana jer opetovano zračenje znatno povećava opasnosti oštećenja radi­jacijom.«(W . S. C. Copeman: Textbook of the Rheumatic Diseases, Livingstone, Edinburgh i London, 1964, str. 272-273)

1571

ReferatiU R E Đ U J U :

Dr Z. ŠKRABALO (za internu medicinu)Dr Lj. BARIĆ (za kardiologiju)Dr I. ČREPINKO (za hematologiju)Dr V. BREITENFELD (za zarazne bolesti)Dr M. JURETIĆ (za pedijatriju)Dr A. JUŠIĆ (za neurologiju i psihijatriju)Dr M. ŠARIĆ (za medicinu rada)Dr T. DURRIGL (za reumatologiju i fizikalnu

medicinu)Dr V. FRIEDRICH (za sportsku medicinu)Dr M. RUPEC (za dermatovenerologiju)Dr M. ŠTULHOFER (za kirurgiju)

Dr P. DROBNJAK (za ginekologiju)Dr V. MANDIĆ (za ortopediju)Dr R. SUBOTIĆ (za otorinolaringologiju)Dr M. BARLOVIĆ (za maksilo-facijalnu i

plastičnu kirurgiju)Dr V. LAPTER (za stomatologiju)Dr K. TROGRLIĆ (za oftalmologiju)Dr P. KAČIČ (za rendgenologiju)Dr B. KRSTULOVIČ (za patologiju)Dr H. I-IARAMBASIĆ (za tuberkulozu)Dr S. VULETIĆ (za higijenu i socijalnu medicinu)

Kratica iza naslova pojedinih referata označuje ustanovu ili knjižnicu, gdje se časopis u Zagrebu može naći: BJ Bolnica Jorđanovac, BMS Bolnica Narodnog Heroja dra. M. Stojanovića, BON Bolnica dra O. Novosela, DVK Dermatovenerološka klinika, GK Ginekološka klinika, IM I Institut za medicinska istraživanja, ÜK Ortopedska klinika, PA Zavod za patološku anatomiju, REBRO Knjižnica Medicinskog fakulteta, Rebro, SK Stomatološka klinika, SMK Središnja medicinska knjižnica, SO Stomatološki odsjek Medicinskog fakulteta, ŠNZ Škola narodnog zdravlja, VSFK Visoka škola za fizičku kulturu, ZL Zbor

liječnika, ZRB Zavod za reumatske bolesti »Dr D. Filipović«

INTERNA MEDICINA

MALAPSORPCIJA NAKON RADIJA- CIJSKOG OŠTEĆENJA GASTROINTE- STINALNOG TRAKTA (Malabsorption Following Radiation Injury to the Ga­strointestinal Tract), G r e e n b e r g e r , N. i I s s e l b a c h e r , K., Am. J. Med., 36:450, 1964. (SM K)

Postoji mogućnost da nakon zračenja genitalnog karcinoma dođe do oštećenja crijeva. Naročito dolazi do oštećenja rektuma i sigmoida i to zato, jer su oni često smješteni u ekskavaciji peritoneu- ma u neposrednoj blizini cerviksa, koje­ga se zrači. Klinički nastaje prokto- sigmoiditis, a mogu se razviti i striktu- re u tom predjelu crijeva. Oštećenje može nastati i na tankom drijevu, na­ročito onda, ako je stijenka trbuha tan­ka, a vijuge tankog crijeva su zbog (pri­mjerice postoperativnih) adhezija fiksi­rane u maloj zdjelici. Kako autori po­kazuju iznoseći jednu svoju bolesnicu i još nekoliko drugih opisanih slučajeva, u takvoj situaciji može se razviti i sin­drom malapsorpcije sa svim svojim ka­rakteristikama (steatoreja, slabija re- sorpcija B-12 vitamina, smanjeno izluči­vanje d-ksiloze itd). Steatoreja obično nije izražena u jakoj mjeri. U slučaju bolesnice, koju autori detaljno prikazu­

ju, malapsorpcija i steatoreja bila je vje­rojatno u vezi s ektazijama limfnih ži­lica u sluznici i submukozi ileuma. Po­znato je da takve limfangiektazije i isto­vremena pojava malapsorpcije mogu na­stati i kod nekih drugih oboljenja kao što su Whippleova bolest, maligni lim- fomi i druge neopazme u području me- zenterija. Ćini se da su u tom slučaju limfangiektazije i Emfatička opstrukci­ja rezultat radijacijskog oštećenja. U jednom drugom slučaju s malapsorpci- jom nakon radijacije radilo se o dvim strikturama tankog crijeva s manjim razmakom između. Kako autori nagla- šuju, sluznica crijeva je općenito osjet­ljiva na radijacijska oštećenja i jačina oštećenja zacijelo ovisi i o dozi zrače­nja. Površne ulceracije uslijed lakšeg oštećenja sluznice dosta brzo zacijele. Ako je oštećenje teže, mogu nastati i dublje ulceracije i to zbog oštećenja žila sluznice. Te dublje ulceracije sporije cijele. Nakon njih može osta­ti i fibroza submukoze pa čak i jače fibrotičke promjene, koje dovode i do strikture i smetnja pasaže sadržaja. U nekim slučajevima nastaju i takve pro­mjene koje imaju malapsorpciju kao funkcionalnu posljedicu.

V. Breitenfeld1572

KARDIOLOGIJA

DEVIJACIJA S-T SEGMENTA (Devi­ation of the S-T Segment), C a s k e y , Th. i H a r v e y , E., Am. J. Med., 36: 424, 1964. (SM K)

Odrediti značenje alteracije S-T seg­menta u elektrokardiogramu nerijetko predstavlja poteškoću i za iskusnijeg stručnjaka iz elektrokardiografije. Stoga se i događa da se sve alteracije S-T seg­menta katkad tumače suviše »jedno­obrazno«. Autori su, međutim, mišljenja, da se u velikom broju slučajeva altera­cije S-T segmenta mogu ispravno inter­pretirati prema njihovoj genezi; pri tom često treba uzeti u obzir čitav elektro­kardiogram, a ne samo izolirano inter­pretirati promjene u S-T segmentu. Če­sto se moraju uzeti u obzir i ostali kli­nički podaci o bolesniku. Čitajući ovaj studiozno sastavljeni pregled o tom pro­blemu stiče se dojam da još uvijek nije sa sigurnošću protumačen nastanak al­ter acij a S-T segmenta i da patofiziolo- ška interpretacija još uvijek znatno hra­ma za praktičkim, empiričkim kliničkim iskustvom na tom području. Tako se al- teracija S-T segmenta uslijed »lezije« bilo subendokardijalne bilo supepikar- dijalne može tumačiti i strujom Iezije koja nastaje uslijed nemogućnosti da le- dirane stanice održavaju ionski gradi­jent za vrijeme polarizirane faze a isto tako i »hiperpolarizacijom« uslijed jako izražene anaerobne metabolične kompo­nente mijene tvari hipoksički lediranog miokarda te masivnog ulaženja kalijevih iona u unutrašnjost stanice pri tome. Postoji i teorija o smanjenom intracelu- larnom potencijalu za vrijeme mirova­nja u hipoksički lediranim vlakancima miokarda. Isto tako nije jasno da li pro­mjene S-T segmenta kod digitalizacije nastaju uslijed oštećenja, koje velike do­ze digitalisa mogu praviti u subendo- kardijalnom sloju ili je to samo izraz promjene brzine repolarizacije u digita­liziranih. Promjene S-T segmenta kod hipertrofije tumače se uz »relativnu ko­ronarnu insuficijenciju« i promjenom smjera repolarizacije u hipertrofičnom mišiću. Promjene u S-T segmentu mogu biti i u stvari izraženi atrijski T-val, oso­bito u onim odvodima, gdje je P-zubac

jako izražen i kad postoji tahikardija. U članku se iznose i praktički važne klini­čke karakteristike devijacije S-T seg­menta kod infarkta, prolazne koronarne insuficijencije, plućne embolije, perikar- ditisa itd. V. Breitenfeld

K LIN IČ K A ISPITIVANJA O LIJEČE­NJU KORONARNE INSUFICIJENCIJE SEGONTINOM (Klinische Untersuchun­gen zur Behandlung der Koronarinsuffi­zienz mit Segontin), F r i t z , E., Med. Klinik, 59:1384, 1964. (SM K)

Segontin zauzima posebno mjesto me­đu lijekovima koji se daju kod koro­narne bolesti: uspjelo je, naime, pokaza­ti na razne načine da Segontin posjedu­je adrenolitično djelovanje i u tom dje­lovanju ga, čini se, nadmašuje samo re- serpin. Budući da kateholamini ubrza­vaju mijenu tvari u stanicama i podižu potrošak kisika u njima, djelovanje se- gontina bit će od koristi naročito onda, kad uslijed uznapredovale koronarne skleroze više nije moguće postići zado­voljavajući efekt koronarnim vazodila- tatorima. Autor iznosi svoja iskustva s primjenom Segontina kod 50 bolesni­ka, redom muškaraca u dobi između 35 i 70 godina, koji su stacionarno liječeni zbog klinički manifestne koronarne skle­roze u jednoj njemačkoj internoj klini­ci. Radilo se dijelom o bolesnicima, koji su tek nedavno prebolili infarkt srca, a dijelom o bolesnicima bilo s »angina pectoris simplex«, bilo s »angina pecto­ris ambulatoria« (redovna pojava pek- tanginoznog napadaja nakon stanovitog vremena hodanja, bilo s »angina pecto­ris gravis« (česti, teški pektanginozni napadaji, koji se javljaju i za mirova­nja). Među bolesnicima bilo je i hiper- toničara i njima je segontin očito sniža­vao i sistolički i dijastolički tlak, dok na vrijednosti tlaka kod normotoničara nije imao znatnijeg djelovanja. Dekom- penzirani bolesnici iz te grupe primali su uz segontin još i lanatosid C, a oni s anginom pektoris gravis primali su i antikoagulanse. Sudeći prema čestoći i težini napadaja, prema toleranciji za fi­zičke napore (hodanje) i prema smanje­nju alteracija u S-T segmentu EKG-a,

1573

segotin je imao jasan povoljni efekt kod tri petine liječenih bolesnika. Osim toga, segontin, iako adrenolitik, nije po­kazao lošeg djelovanja ni na snagu sr­čanih kontrakcija kod đekompenziranih, a niti na atrioventrikularnu kondukciju kod parcijalnog bloka. Početna doza bi­la je 180 mg segontina dnevno (3x1 ta­bletu). Ako s tom dozom nije bio u to­ku prvih nekoliko dana postignut želje­ni efekt, autor je nastavio — ne doži­vjevši znatnijih nuzgrednih efekata — davati 360 mg segontina dnevno per os.

V. Breitenfeld

PAROKSIZMALNA VENTRIKULAR- NA TAHIKARDIJA (Paroxysmal ventri­cular tachycardia), M a c k e n z i e , G. J. i P a s c u a l , S., Brit. Heart J., 26:441, 1964. (REBRO)

Autori su podvrgli različitim ispitiva­njima 83 bolesnika s paroksizmalnom tahikardijom i našli izrazitu pozitivnu korelaciju prema dobi života: kod sta­rijih ljudi je paroksizmalna tahikardija bila značajno češća. Kod 72% slučaja je nađena smetnja koronarne cirkulacije, a kod 5% slučajeva nije se moglo utvr­diti nikakvo patološko kardijalno sta­nje. Kod 22% slučajeva se ventrikularna tahikardija smirila sa sigurnošću, a kod 11% vjerojatno na davanje digitalisa. Ako srce nije dekompenzirano po isku­stvu autora normaliziranje ritma mo­že se očekivati unutar 24 sata, a tada je i prognoza povoljna. Međutim, vrsta sr­čane mane nema utjecaja na prognozu već samo na stupanj dekompenzacije. Peroralno se terapijski pokazao pouzdan kinidin, a kod tvrdokornih slučajeva in­travenozno davanje prokainamida. In- tramuskularno davanje morfija i barbi- turata samo se djelomično pokazalo u- spješno, dok se povoljno djelovanje hi- drokortizona, bar na tri liječena bole­snika, nije moglo dokazati.

Z. Ašperger

DIJAGNOZA I LIJEČENJE STENOZE TRIKUSPIDALNOG UŠĆA (Diagnosis and Treatment of Tricuspid Stenosis), K i t c h i n, A. i T u r n e r , R., Brit. Heart J., 26:354, 1964. (REBRO)

Autori su podrobno analizirali tok bo­lesti 19 bolesnika s uznapredovalom ste-

nozom trikuspidnog ušća među 550 bo­lesnika koji su zbog mitralne stenoze valvulotomirani. Smatraju da je inci- dencija jako izražene stenoze trikuspid­nog ušća kod mitralne stenoze mala, iz­nosi 5 do 10% slučajeva. Po njihovu mi­šljenju se teškoća dijagnostike stenoze trikuspidnog ušća povećava često tek neznatno izraženim, diskretnim simpto­mima kao i činjenicom što se »tipični« znakovi stenoze trikuspidnog ušća mogu isto tako često naći i kod drugih bole­sti desnog srca. Kod pravilnog sinus ritma a-val pulsa vene jugularis je kao karakteristični znak ubrzanog karakte­ra, za razliku od mitralne stenoze koja povremeno pokazuje naglašene a-valo- ve. Taj a-val se može dokazati i kod bo­lesnika u sjedećem stavu. Kod fibrila- cije atrija taj znak zakaže, jer su a-va- lovi ovisni od koordinirane kontrakcije atrija. Tipični auskultatorni fenomen je presistolički šum koji se čuje sinhrono s opažanjem a-vala, krescendo je ka­raktera, s pimktum maksimum u petom interkostalnom prostoru lijevo paraster- nalno, najbolje se čuje u dubokoj inspi­raciji. Kod fibrilacije atrija, međutim, čuje se samo mezodijastolički, kratki nisko-frekventni šum, koji se može po­javiti i kod pretežne insuficijencije tri­kuspidnog ušća. Rendgenološki vidljivo povećanje desnog atrija nađe se ne sa­mo kod stenoze valvule trikuspidalis nego i kod insuficijencije, ali i kod na­prezanja desnog srca druge etiologije. Razumije se da se nađe i hipertrofija desnog ventrikula i kod stenoze. Osim toga i visoki ušiljeni P-zubac se vidi i kod stenoze trikuspidnog ušća, pa nje­gova pojava može, uostalom, i kod mi­tralne stenoze biti znakom popratne mane trikuspidnog ušća. Kod intrakar- dijalnog mjerenja tlaka najpouzdaniji znak stenoze trikuspidnog ušća je jasno izraženo respiratomo kolebanje tlaka u desnom ventrikulu kod tek neznatnog kolebanja tlaka u desnom atriju. Jako izražena stenoza trikuspidnog ušća uz­rokuje osim konstantno povišenog ve- noznog tlaka i znatno smanjenje udar­nog volumena. Iz svega toga proističu i indikacije za valvulotomiju. Naknadno ispitivanje 12 operiranih bolesnika, kod kojih je izvršena kombinirana valvulo-

1574

tomi ja i mitralnog i trikuspidnog ušća, pokazalo je poboljšanje ali ipak ne pot­puni nestanak simptoma karakteristič­nih za stenozu trikuspidnog ušća.

Z. Ašperger

DJELOVANJE ASPIRINA NA SADR ŽAJ K RV I NA VITAM INU K I NJEGO­VA K LIN IČ K A UPOTREBA (Die Wir­kung von Aspirin auf den Vitamin K- Gehalt des Blutes und seine klinische Anwendung), B o r c h a r d, P. R., M e t ­t e n l e i t e r , M. W. i M a n n h e i m , J.H., Med. Klinik, 59:1278, 1964. (SM K)

Tromboze žila srca i mozga danas su na prvom mjestu kao uzrok bolesti i smrti. Zbog toga nije čudo da su razli­čita ispitivanja, osobito u SAD, usmje­rena na prevenciju i liječenje tih stanja. Autori, inače članovi američkog Insti­tuta za istraživanje degenerativnih bole­sti u New Yorku, su izabrali aspirin kao sredstvo za koje se može pretpostaviti da bi moglo biti upotrebljeno za trajnu medikaciju odnosno prevenciju trom- boza, a da samo po sebi ne izazove oz­biljnih komplikacija koje se često vide kod dugotrajne terapije antikoagulant-

nim spojevima. Aspirin je odabran zbog njegovih poznatih inhibitornih učinaka na zgrušavanje krvi. Upotrijebili su di­rektno kvantitativno određivanje sadr­žaja krvi na vitaminu K, što ima pred­nost u činjenici da je samo jedan jedini faktor u zbivanju, i to faktor na koji drugi biokemijski faktori nemaju bit­nog utjecaja. Ispitivanja koje su autori proveli su pokazala da sadržaj krvi na vitaminu K samo vrlo malo opada i to tek kada se aspirin daje u malim koli­činama kroz više godina u dnevnim do­zama od 0,3 grama. To davanje nema međutim, nikakova utjecaja na pro- trombinsko vrijeme. Isto tako autori ni­su bili u stanju zabilježiti nikakve pa­tološke pojave koje bi se za vrijeme tako dugog davanja mogle pripisati ne­poželjnom djelovanju aspirina. Istraži­vanja su vršena upotrebom jedne mi- krometode i usporednim određivanjem protrombinskog vremena. Svi sakuplje­ni rezultati opravdavaju zaključak da je aspirin u malim dozama neškodljivi, laki antikoagulans, koji se može kori­sno upotrijebiti kao preventivno sred­stvo u sprečavanju stvaranja tromboza.

Z. Ašperger

HEMATOLOGIJA

AKUTNA HEM OLITICKA ANEMIJA NASTALA INHALACIJOM NAFTALINA KOD DVA NEDONOŠČETA I JEDNOG NOVOROĐENČETA (Akute hämolyti­sche Anämie durch Naphtalin-Inhala­tion bei zwei Frühgeborenen und einem Neugeborenen), I r l e , U., Dtsch. med. Wschr., 89:1798, 1964. (SMK, ZL)

Sekretolitik Vaporin se u Zap. N je­mačkoj upotrebljava često kao sredstvo za inhalaciju kod upala respiratornih putova. Proizvođač tog lijeka tvrdi da je upravo kod djece to sredstvo neškod­ljivo. Međutim, ovaj članak je već dru­go upozorenje da se tim sredstvom mo­že prouzročiti teška hemolitička anemija jer reklamirani sekretolitik sadrži, iz­među ostalog, i naftalina, za kojeg je već poznato da osobito kod male djece izazivlje teške hemolitičke anemije. O- trovanja koja opisuje autor dogodila su se u isto vrijeme u istoj bolničkoj sobi

gdje je troje novorođenčadi, od kojih su dvojica bili nedonoščad, inhaliralo Vaporin, budući da je jedno od te tro­jice imalo upalu pluća. Neposredno na­kon inhalacije pojavila se kod sve tro­jice jaka žutica, u krvnoj slici jaka a- nemija sa 95, 90 odnosno 45% Heinzo- vih tjelešaca. Nakon provedenih trans­fuzija krvi svo troje djece je ozdravilo. Autor nigdje ne spominje da li je kod djece ustanovljena i istodobna methe- moglobinemija. Zanimljivo je da je di­jete, koje autor opisuje kao prvi slučaj dobilo transfuzije krvi odraslog već i prije inhalacije vaporina, pa kako se radilo o ekssangvinotransfuziji, eritro­citi sa Heinzovim tjelešcima tog djete­ta su zapravo bili eritrociti transfundi- rane krvi odraslog čovjeka. Kad se upo- rede vitalno obojadisani razmazi prvog i drugog djeteta vidi se jasna razlika u vrsti Heinzovih tjelešaca: dok su kod

1575

prvog djeteta, koje je imalo Heinzova tjelešca u odraslim eritrocitima, ta tje- lešca pravilna i uvijek solitarna, kod

ZARAZNE

LIJEČENJE I SUZBIJANJE AKUTNE BACILARNE DIZENTERIJE SINGL-DO- ZOM OKSITETRACIKLINA, A r s i ć , B. i sur., Vojnosanit. Pregl., 21:223, 1964. (SMK, ŠNZ, ZL)

Autori ističu važnost još neriješenog problema liječenja šigeloze, a isto tako i važnost mogućnosti efikasnog suzbija­nja epidemije dizenterije u poluzatvore­nim vojnim kolektivima. Do sada je u slučaju sulfamidosenzitivnih šigela ma­sovnim davanjem sulfaguanidina za kratko vrijeme uspijevalo »prerezati« epidemiju šigeloze u poluzatvorenom ko­lektivu. Što se tiče liječenja same dizen­terije, rezultati kombinirane terapije (prvo sulfaguanidin, a zatim kroz kraće vrijeme kloramfenikol u svrhu »negati- vizacije«) davali su dosta dobre rezul­tate. Sada, potaknuti vrlo dobrim tera­pijskim rezultatima kod dizenterije u korejskih zarobljenika 1953. g. i kod di­zenterije u britanskih avijatičara na Ci­pru, koji su postignuti kratkotrajnim davanjem velikih doza tetraciklinskih antibiotika, autori iskušavaju i liječenje kao i prekidanje epidemije dizenterije u poluzatvorenom vojničkom kolektivu da­vanjem velikih, tzv. singl-doza oksitetra- ciklina. Pri tom su oboljeli sa slikom akutne dizenterije, nakon što su im bile

drugog su djeteta (s vlastitim eritroci­tima) ta tjelešca mnogostruka i nepra- vilnija. Z. Grgić

BOLESTI

uzete stolice za bakteriološke pretrage (SS-agar), primili samo jednu dozu od 2,5 g teramicina (oksitfttraciklina), dok se u svrhu masovne profilakse daljeg ši­renja dizenterije u poluzatvorenom voj­ničkom kolektivu svim članovima ko­lektiva davalo po 2 g teramicina odjed­nom. Opisane doze tetraciklinskog anti­biotika bolesnici (listom mladi muškar­ci) dobro su podnosili — znatnijih nuz- grednih pojava nije bilo ni jednom, iako je aplicirano 1700 opisanih velikih »singl- -doza«. Klinički rezultati kod oboljelih od dizenterije bili su izvrsni: normaliza­cija stolice nastajala je dvostruko rani­je nego nakon liječenja kloramfeniko- lom na uobičajeni način ili kombinaci­jom sulfaguanidima i kloramfenikola. Uspjela je i bakteriološka negativizacija

stolice. U velikoj vojnog radnoj jedi­nici uspjelo je singl-dozom promptno »prekinuti« epidemiju dizenterije. Kroz daljih 11 dana slučajevi dizenterije uop­će se nisu praktički više javljali. Tek nakon toga došlo je do ponovne pojave dizenterije, vjerojatno uslijed ponovnog unošenja klica izvana (rad na otvorenim radilištima u porušenom Skopju; fluk­tuacija ljudstva u jedinici). Rektoskop- ske kontrole kod liječenih dizenteričnih bolesnika nisu vršene.

V. Breitenfeld

PEDIJATRIJA

HEREDITARNA HIPOPLAZIJA TI- MUSA (L ’hypoplasie hereditaire du thy­mus), N e z e l o f , C. i sur. Arch. Franc. Pediat., 27:897, 1964. (SM K)

Gotovo potpuno odsustvo limfocita iz krvi opisali su prvi Glanzmann i Ri- niker godine 1950. Od tada do danas je u literaturi opisano nekoliko desetaka sličnih slučajeva »limfo-plazmocitne a- plazije s hipogamaglobulinemijom« ko­jima su zajedničke iduće značajke: hi- poplazija ili potpuna aplazija limfnog

tkiva, nedostatak limfocita i plazmocita u organizmu, značajna hipogamaglobu- linemija, često familijarno javljanje bo­lesti, početak bolesti u prvim mjeseci­ma života, vrućica, proljevi, egzantemi i tvrdokorna plućna infekcija kandi- dom. Bolest neminovno završava fatal­no u prvoj, najkasnije u drugoj godini života. Posljednjih je nekoliko godina uočeno da u tih bolesnika često postoji aplazija ili teška displazija timusa. U- očene promjene na timusu se nikako ne

1576

mogu protumačiti involucijom tog or­gana uslijed dugotrajne kronične bolesti s kaheksijom. Naprotiv, sve više ekspe­rimentalnih radova koje autori analizi­raju i citiraju, pokazuje da je aplazija ili displazija timusa primarni (genet­ski?) poremećaj, a da su hipoplazija limfatičnog tkiva, nedostatak limfocita i plazma stanica i hipogamaglobuline- mija posljedice nedostatne funkcije ti­musa.

Autori opisuju dijete koje je sa šesna­est mjeseci umrlo s kliničkom slikom progresivne opsežne infekcije pluća kan- didom albikans. U hemogramu je zapa­žen za života veoma malen broj limfo­cita, a histološki je dokazana izrazita hipoplazija limfnog tkiva. Osobitost o- vog slučaja je, međutim, postojanje nor­malnog broja plazma stanica u koštanoj srži, te normalna razina gamaglobulina u serumu, kao i normalan nalaz pojedi­nih frakcija globulina u imunoelektro- forezi. I u tom slučaju je utvrđena dis­plazija timusa koja je po svom histo­loškom nalazu potpuno različita od a- trofije timusa uslijed dugotrajnog bo­lovanja.

Rad je dobro dokumentiran uspjelim reprodukcijama histoloških preparata timusa i limfnih čvorova. Priložena je i iscrpna diskusija eksperimentalnih ra­dova o značenju timusa za razvoj lim­focita i plazma stanica i njihovih imu­noloških funkcija. D. Mardešić

UTJECAJ TONZILEKTOMIJE NA RAST I PREHRANU (The Influence of Tonsillectomy on Growth and Caloric Intake), R o c h e , A. F., J. Pediat., 65: .360, 1964. (SM K)

U nestručnoj javnosti, a i među ne­kim liječnicima postoji uvjerenje da tonzilektomija općenito povoljno utječe na apetit i razvoj djeteta. U ovom su radu, koji potječe iz Australije, pokušali to uvjerenje znanstveno dokazati ili o- povrći.

Rad je izveden u okviru longitudinal­ne. studije rasta djece koja se. vrši na univerzitetu u Melbournu. Iz te skupine izdvojeno je petnaest parova dječaka i Jedanaest parova djevojčica. Djeca jed- .nog te istog para su bila.veoma slična u

pogledu dobi, tjelesne visine i težine kao i s obzirom na preboljele bolesti. U svakom od parova je jedno dijete bilo podvrgnuto tonzilektomiji i adenotomiji radi indikacije koju je postavio obitelj­ski liječnik djeteta. Drugo dijete u pa­ru nije tonzilektomirano, nego je slu­žilo za kontrolu.

Uspoređivanje prosječnog šestmjeseč- nog prirasta težine i visine djece jednog te istog para nije dalo značajne razlike između tonzilektomirane i netonzilekto- mirane djece. N ije bilo ni razlike u ka- lorijskoj vrijednosti utrošene hrane. Iz­nimku među tim negativnim rezultati­ma čini jedino porast visine u dječaka (ali ne i djevojčica): dječaci su poslije tonzilektomije porasli nešto brže od svojih netonzilektomiranih suparnika. Međutim, ni u toj razlici nije, kako sa­mi autori ističu, s dovoljnom vjerovat- nošću isključena slučajnost.

U diskusiji o svojim rezultatima pisci se osvrću na slične radove koji su do sada izvedeni u drugim krajevima svi­jeta i uz drugu metodiku. Nije čudo da su oni doveli do potpuno oprečnih re­zultata. Važan razlog za neslaganje re­zultata je među ostalim i velika varija­bilnost kriterija u postavljanju indika­cije za tonzilektomiju. Glavni je prigo­vor ovom radu što je broj ispitanih pa­rova relativno malen i što su iz nasumce odabrane skupine ispitanika isključena četiri tonzilektomirana dječaka koji su u anamnezi imali toliko mnogo teških bolesti da im se nisu mogli naći odgo­varajući slični netonzilektomirani su­parnici. D. Mardešić

UPOTREBA I ZLOUPOTREBA ELEK- TROENCEFALOGRAFIJE (The Use and Abuse of Electroencephalography), M a t ­t h e w s , W. P., Lancet, 2:577, 1964. (SMK, ŠNZ, ZL)

Ovaj duhovito napisan članak bi mo­rao pročitati svatko tko upućuje bole­snike na elektroencefalografski pregled. Sreća je što je elektroencefalografski pregled bezopasan i bezbolan, kaže pi­sac, jer je i tako mnogo vremena, np- vaca i papira uzalud utrošeno tražeći od elektroencefalograma odgovore na pitanja na koja on ne može odgovoriti.

1577

Koja su to pitanja čiji se odgovori ma­nje ili više opravdano ili neopravdano traže u elektroencefalogramu?

Na pitanje je li neki bolesnik epile­ptičar ili nije u velikoj većini slučajeva odgovor daje dobra anamneza, pouzda­nije nego EEG. Ako su pak anamnesti- čki podaci takvi da dovode u pitanje postojanje epilepsije, niti EEG neće obično pokazivati izrazitih promjena. EEG može, naprotiv, korisno poslužiti u donošenju odluke potječu li neke kon- vulzije iz određenog epileptogenog ža­rišta koje bi bilo dostupno kirurškom liječenju. Obično je još značajniji na­laz u EEG-u da takvog žarišta nema. Tako npr. pojava delta žarišta može biti prvi znak koji će ukazati na postojanje tumora mozga. To vrijedi prvenstveno za odrasle osobe, dok su u djece takvi nalazi rijetkost.

Iako se u pravilu antiepileptička te­rapija određuje prema kliničkoj slici napada, u nekim će iznimnim slučajevi­ma EEG odlučiti o terapiji. Katkad će, naime, biti teško odlučiti na temelju slike napada radi li se o epilepsiji petit mal ili o psihomotornim napadima. U takvim će slučajevima EEG nalaz šilja- ka nad temporalnim režnjem upozoriti da lijekovi za liječenje petit mal epi­lepsije neće djelovati, dok bi njihova upotreba bila efikasna kad bi se našli bilateralno sinhroni šiljak val komple­ksi.

Veoma je prošireno vjerovanje da se iz EEG-a može razabrati je li u odre­đenom slučaju vrijeme da se prekine antiepileptična terapija. Ne treba, me­đutim, zaboraviti da je epilepsija bolest koja se očituje napadima konvulzija, a da nije »bolest s abnormalnim električ­nim potencijalima mozga«. Dosljedno tome i sama otsutnost napada u odre­đenom duljem periodu sama po sebi pokazuje poboljšanje bolesti, bez obzi­ra na EEG.

Pisac diskutira i o drugim problemi­ma koji se mogu odnosno ne mogu rješavati EEG-om; iako se netko neće moći složiti s ovom ili onom autorovom tvrdnjom, nesumnjivo je zdrav i pri­hvatljiv njegov kritični pristup inter­pretaciji elektroencefalografskih nalaza.

D. Marđešić

SINDROM KONVULZIVNOG EKVI­VALENTA DJEČJE DOBI (Convulsive Equivalent Syndrome o f Childhood), C h a o , D., S e x t o n , J. A. i D a v i s ,S. D., J. Pediat., 64:499, 1964. (SM K)

Sindrom konvulzivnog ekvivalenta ili epilepsija konvulzivnog ekvivalenta je naziv kojeg autori predlažu za poseban oblik epilepsije koji je u literaturi po­znatiji kao »abdominalna« (vegetativna, autonomna, diencefalna) epilepsija. Ra­di se o posebnom obliku epilepsije koji je označen paroksizmalnim nastupima disfunkcije vegetativnog sistema uz koje se mogu javljati i drugi oblici epilepti- čnih napada. Javlja se najčešće u dobi između 6. i 9. godine, dva puta češće u dječaka nego u djevojčica. Karakteri­stični simptomi su paroksizmalna peri­odična pojava glavobolje, abdominalgije i cijelog niza drugih vegetativnih simp­toma (vazomotornih simptoma kao što su bljedilo, crvenilo, ci'janoza, zatim po­vraćanje, mučnina, sinkopa, vrućica ili tresavica, fotofobija, znojenje, salivaci- ja i drugi). Oko 45 posto bolesnika ima uz nabrojene konvulzivne ekvivalente i druge oblike epileptičkih napada, među kojima su najčešći psihomotorni napa­di i napadi tipa grand mal. Uz epilepti- čke napade mogu postojati i poremećaji u emocionalnoj sferi, odgojni problemi, teškoće u vidnoj ili slušnoj percepciji i drugi.

Gibbs je 1951. opisao karakterističnu elektroencefalografsku pojavu, tzv. sli­ku šiljaka 14 i 6 cikla u sekundi (14 and 6 per second spike pattern). Taj je elektroencefalografski entitet njegov ot­krivač (a i drugi istraživači) povezao s epilepsijom konvulzivnog ekvivalenta.

U ovom radu autori iznose rezultate svojih istraživanja odnosa epilepsije konvulzivnog ekvivalenta i spomenutog Gibbsovog elektroencefalografskog feno­mena. Među djecom u koje je klinički postojala epilepsija konvulzivnog ekvi­valenta bilo je 55% djece sa EEG sli­kom šiljaka 14 i 6 u sekundi, a preosta­lih 45% djece nije u EEG-u imalo tu ka­rakterističnu sliku. Među djecom koja su na istoj neurološkoj dječjoj klinici promatrana zbog drugih oblika epilep­sije bila je jedna skupina u koje je na EEG-u registrirana tipična slika šiljaka

1578

14 i 6 u sek., a da ta djeca nikad nisu imala kliničkih simptoma epilepsije kon- vulzivnih ekvivalenata. Iz tih podataka autori zaključuju da za dijagnozu epi­lepsije konvulzivnog ekvivalenta nije neophodno postojanje elektroencefalo- grafske slike šiljaka 14 i 6 u sek., kao i da s druge strane pojava te osobite elek- troencefalografske slike ne mora značiti da dijete pokazuje kliničke simptome epilepsije konvulzivnog ekvivalenta.

D. Mardešić

ISTRAŽIVANJA BOLESTI S PROLJE­VIM A (Studies on Diarrheal Diseases), G u a r d i o l a - R o t g e r , A. i sur., J. Pediat., 65:81, 1964. (SM K)

Rasprave o etiologiji đojenačkih pro­ljeva koje traju već nekoliko decenija još uvijek ne prestaju. Posljednjih su godina u središtu pažnje patogeni soje­vi ešerihije coli i enterovirusi kao mo­gući uzročnici đojenačkih proljeva. U o- vom radu koji potječe iz Puerto Rica, naročita je pažnja obraćena pitanju u- đruženih infekcija različitim bakterij­skim i virusnim agensima, kao i multi- plim infestacijama različitim protozo- ima i helmintima. Rad pokazuje da se ulaganjem velikih materijalnih sredsta­va, kao i dobrom organizacijom timskog rada može na tom području doći do za­nimljivih rezultata. Obrađeno je bakte­riološki, virusološki, serološki i parasi- tološki 214 djece s proljevom i 73 djece koja su uvrštena u kontrolnu skupinu.

Bakterije za koje se obično drži da su uzročnici dječjih proljeva (entero- patogene E. coli, šigele i koagulaza po­zitivni stafilokoki — salmonele nisu spo­menute), nađene su u 25,9% djece s akutnim i 18,0% djece s kroničnim pro­ljevima, te u 16,4% djece iz kontrolne skupine. N i u jednog zdravog djeteta nije nađena šigela, a izuzetno rijetko patogena E. coli. Od svih patogenih bak­terija izoliranih od zdrave djece, 3/4 je bilo koagulaza pozitivnih stafilokoka.

Virusi (mahom ECHO 8 i Coxsackie B, te polio 3) su izolirani od 14,1% djece s akutnim i 8,3% djece s kronič­nim proljevima. U tri četvrtine tih slu­čajeva je u parovima seruma dokazan značajan porast titra odgovarajućih spe­cifičnih antitijela. U zdrave djece iz

kontrolne skupine virusi su izolirani sa­mo izuzetno (troje djece), a radilo se0 drugim serotipovima (ECHO 3, 7 i 12).

Infestacija protozoima je utvrđena u 18,3% djece s akutnim proljevom, 52,l°/o djece s kroničnim proljevom i u 16,4% djece iz kontrolne skupine. Najčešći protozoi su bili redom Giardia lamblia, Entamoeba coli i Entamoeba histolytica.

Gotovo 90% djece s kroničnim prolje­vima je imalo pozitivan nalaz jaja hel- minta u stolici, dok je među zdravom djecom bilo samo 34,2% pozitivnih na­laza (veoma malen broj!) Utvrđen je pozitivan odnos između broja izlučenih jaja u uzorku stolice i kroniciteta bo­lesti. Najviše je nađeno T. trichiura, A. lumbricoides, a rijetko ankilostome. Jedna četvrtina svih bolesnika imala je multiple patološke nalaze u stolici, dok samo jedna petina akutnih proljeva ni­je dala nikakav virusni, bakterijski ili parasitarni patološki nalaz.

D. Mardešić

SAVREMENA TERAPIJA VULVITISA1 VAG IN ITISA U INFANTILNOM I JU- VENILNOM DOBU, B e r i ć , B. i P o - p o v i ć , D., Med. pregled (Novi Sad), 77:199, 1964. (SMK, SNZ, ZL)

U Pokrajinskom centru za zdravstve­nu zaštitu majke i djeteta u Novom Sa- du pregledano je u toku 16 mjeseci 193 djevojčica i djevojaka do osamnaeste godine života. Oko dvije trećine tih mla­dih bolesnica se obratilo za pomoć zbog upala vulve i vagine. Ta činjenica po­kazuje koliko su ta oboljenja značajna u adolescentnoj ginekologiji.

Pisci retrospektivno analiziraju etiolo- giju i terapiju vulvovaginitisa spomenu­te skupine bolesnica. Etiološki su svoje slučajeve vulvovaginitisa klasificirali prema klasičnim, dobro poznatim »ste- penima čistoće« vaginalnog sekreta.

Najčešći su bili nespecifični vulvova- ginitisi (45 bolesnica) uzrokovani, kako autori navode, streptokokima i stafilo- kokima (druge, naročito gramnegativne klice nisu spomenute). Liječeni su naj­uspješnije lokalnom primjenom Albo- thyl koncentrata Byk-Gulden, a i Mar- badal tabletama za vaginalnu primjenu.

Na drugom mjestu po učestalosti su

1579

trihomonasni vaginitisi (25 bolesnica), koji su veoma uspješno liječeni table­tama Flagyl peroralno, a u nevirginal- nih bolesnica i kombinirano peroralno i lokalno.

Kandidomikotični vulvovaginitis ima­lo je sedam bolesnica, a udružena in­fekcija Candidom albicans i trihomona- som utvrđena je u daljih šest bolesnica. Genitalna kandidijaza je također veoma uspješno liječena peroralnom i vaginal- nom primjenom Mycostatina (Squibb). Budući da se mikostatin praktički ne resorbira iz probavnog trakta, već dje­luje samo u lumenu, treba pretpostaviti da je mikostatin davan peroralno u na­mjeri da se kandida odstrani iz probav­nog trakta koji je redovito također in­ficiran i koji je stalan rezervoar i izvor infekcije genitala. Odstranjenje gljivica iz genitala postignuto je jamačno vagi- nalnom aplikacijom tableta mikostatina.

Samo dvije bolesnice su imale gono- roični vulvovaginitis. Daljih dvanaest bolesnica imalo je tzv. deskvamativne leukoreje, s vaginalnim sekretom I ili I I stepena.čistoće (Dođerleinovi bacili i po koji leukocit). Takvi su fluori u toj životnoj dobi kratkotrajni, kako tvrde autori, najvjerojatnije hormonalno uvje­tovani, nisu praćeni subjektivnim tego­bama i ne traže posebnu terapiju.

Jedanaest bolesnica je bilo infestirano oksiurisom, ali ni u jednom slučaju ni­su parasiti nađeni u području genitala.

D. Mardešić

MOKRAĆNI KAMENAC I NEFROTI- ĆKI SINDROM (Renal Calculus and the Nephrotic Syndrome), B u r k e , E. C. W e n z 1, J. E. i S t i c k l e r , G. B. Am. J. Dis. Child., 107:624, 1964. (SM K)

Mokraćni kamenci se nađu rijetko kod djece, a kad se nađu obično su poveza­ni s metaboličkim poremećajem ili in­fekcijom. Autori opisuju slučaj asimp- tomatskog kamenca bubrega koji je bio povezan s nefrotičkim sindromom šest godina. U dobi od oko 2 godine mali bo­lesnik je imao proteinuriju i mikroskop­sku hematuriju. Tada je postavljena di­jagnoza nefrotičkog sindroma i liječen je steroidima. Stanje se je popravilo. U dobi od 2 i pol godine nastupila je egza- cerbacija te je opet primao steroide. U

toku daljih 6 godina bilo je nekoliko egzacerbacija te je primljen na kliniku. Kod dolaska bolesnik je bio febrilan (38,3°C), a krvni tlak je bio normalan. Lice i ekstremiteti su bili natečeni kao rezultat egzacerbacije. Fizikalnom pre­tragom nađena je mala količina ascite- sa. Specifična težina mokraće iznosila je 1013— 1019, reakcija je dva puta bila alkalična, a tri puta kisela, bjelančevina u mokraći je bila pozitivna, a u sedi­mentu su nađeni granulirani cilindri. Ureja u krvi bila je 30 mg/100 ml, a ko­lesterol 221 mg/100 ml plazme. Koncen­tracija serumskih proteina bila je: al­bumin 3,47; alfa-l-globulin 0,40; alfa-2- globulin 0,91; beta-globulin 0,82; gama- -globulin 0,56; totalni proteini 6,16 g/100 ml seruma. Rdg pretragom ustanovljena je kalcifikacija u obliku slova U u des­nom bubregu. Biopsija bubrega je po­kazala membranozne promjene u glo- merulima, nešto hijaliniziranih glome- rula, fokalnu tubularnu atrofiju, regene- raciju i fokalnu tubularnu kalcifikaciju, što je govorilo za srednje izraženi kro­nični membranozni glomerulonefritis. Bolesnik je opet stavljen na terapiju steroidima uz kontrolu tjelesne težine i bjelančevina u mokraći. Nakon godinu dana opet je primljen. U mokraći su uz nešto više bjelančevina nađeni i eritro­citi. Rdg je pokazao da je kamenac smješten u gornjem dijelu uretera, te je zbog toga nastupila hidronefroza, pa se pristupilo desnoj pelvilitektomiji. Tom prilikom izvađen je kamenac veli­čine 4x3x10 mm koji se sastojao od kalcijevog oksalata. Dva mjeseca nakon operacije specifična težina mokraće je iznosila 1020, nije sadržavala bjelanče­vina, a hematurija je postala mikro­skopska. D. Davila

PARATIREOIDNI ADENOMI KOD DJECE (Parathyroid Adenomas in Child­hood), R a j a s u r i v a , K., P e i r i s , O.A. R a t n a i k e , V. T. i de F o n s e k a ,C. P., Am. J. Dis. Child., /07:442, 1964. (SM K)

Paratireoidni adenomi se u dječjoj i adolescentnoj dobi pojavljuju vrlo rije­tko. Njihova etiologija je nepoznata. Trudnoća, laktacija i druga osteomala-

1580

ciona stanja mogu uzrokovati difuznu hiperplaziju paratireodnih žlijezda. Sim- ptomatologija se prema najnovijim shva­ćanju sastoji od nalaza bubrežnih ka­menaca, bolesti kostiju, hiperkalcemije, pankreatitisa i pankreatičnih kamenaca, peptičke ulceracije. Drugi karakteristič­ni nalazi su: a) povećana vrijednost se- rumskog kalcija; b ) hipofosfatemija; c) hiperkalciurija; d) karakteristične rdg promjene na kostima, bubrežni kamen- ci ili nefrokalcinoza; e) kad su prisutne promjene na kostima povećana je u se­rumu alkalna fosfataza. Autori opisuju slučaj 13-godišnje djevojčice koja je primljena u bolnicu zbog deformiteta lijeve noge koji je trajao već dvije go­dine nakon čega je uslijedilo slično de­formiranje desne noge unatrag godinu i pol. Ti deformiteti su pravili poteško­će kod hodanja. Osim toga tri mjeseca prije primitka imala je jake bolove u nogama i nije se mogla kretati. Kod do­laska bolesnica je bila visoka 124,5 cm, uz normalni mentalni razvitak za njene godine. Oralna temperatura iznosila je 37,8°C. Na desnoj strani vrata na mjestu desnog lobusa štitnjače nađen je okru­gli tumor jedan i pol cm u promjeru neodređenih rubova. Donji ekstremiteti imali su varus deformitet. Klinički su ustanovljene frakture distalnih krajeva lijevog radijusa i ulne, i gornjeg i donjeg kraja oba femura. Laboratorijsko ispi­tivanje dalo ,je ove rezultate: hemoglo­bin 5,2 g%, leukociti 5,6000 u mm3. Kal­cij u serumu kretao se od 10,5— 10,9 m g% . Anorganski fosfor bio je od 2,0— —2,3 m g%. Alkalna fosfataza bila je 120,3 jedinica po King-Armstrongu. 24- satno izlučivanje kalcija u mokraći iz­nosilo je 480—660 mg. U mokraći nije nađena glukoza ili amino kiseline. Rdg pretraga je pokazala jaku rarefikaciju gotovo svih kostiju. Bubrežni kamenci ili nefrokalcinoza nisu nađeni. Postav­ljena je dijagnoza primarnog hiperpara- tireoidizma, uz normalnu bubrežnu fun­kciju i to na osnovu hipofosfatemije, hiperkalciurije, jake dekalcifikacije ko­stiju. To je vjerojatno bilo uzrokovano adenomom desne paratireoidne žlijezde. Mjesec dana nakon primitka učinjena je pod općom anestezijom eksploracija vrata. Tada je nađen cistični plavo-

-smeđi tumor oko 4 cm u promjeru koji je bio ispunjen smeđom tekućinom. Hi­stološka pretraga odstranjenog tumora pokazala je da se radi o adenomu pa­ratireoidne žlijezde koji se sastojao od fibroznog tkiva nepoznatog porijekla. Nakon operacije oporavak je bio bez smetnji. Opće stanje se popravilo. Kal­cij u serumu je iznosio 8,6 mg%, a se- rumski anorganski fosfor 2,7 mg%. 24- satno izlučivanje kalcija u mokraći bilo je jednako nuli, a alkalna fosfataza iz­nosila je 70,2 jedinice po King-Armstron- gu. Frakture su zadovoljavajući srasle, a došlo je i do značajnog poboljšanja gustoće kostiju. Četiri mjeseca nakon operacije bolesnica je mogla hodati uz pomoć specijalnih cipela, a kasnije po­lazi školu i prima kalcij, te vitamine A i D od dana operacije. D. Davila

SILVEROV SINDROM (Silver Syndro­me), R e i s t e r , H. C. i S c h e r z R.G., Am. J. Dis. Child., 707:410, 1964. (SM K)

Silverov sindrom se sastoji od niskog rasta, hemihipertrofije i povećane razi­ne gonadotropina. Autori opisuju dva slučaja kod kojih je zapažena hemihi- pertrofija, koja je smatrana slučajnim nalazom. Kod prvog slučaja je kod po­roda uočeno da su lijeva ruka i noga kraće od desne. Kasniji rast djeteta bio je usporen. S tri i pol godine primljeno je u bolnicu radi proučavanja polaganog rasta i razvoja. Fizikalnom pretragom ustanovljeno je da je dijete malog ra­sta, dolihocefalnog oblika glave, troku- tastog lica sa srednje izraženim hiper- telorizmom. Uglovi ustiju su bili uprav­ljeni prema dolje. Nadalje je nađeno visoko nepce i izbočena gornja čeljust. Lijeva noga bila je kraća od desne, a isto tako i lijeva, ruka. Test inteligen­cije nije učinjen, ali je dijete davalo dojam zaostalosti. Osim zakašnjelog razvoja kostiju i abnormalnog EEG-a, la­boratorijski nalazi, među kojima i kro- mosomska slika su bili u granicama normale. 24-satna razina FSH (folikul stimulirajućeg hormona) bila je manja od 5 mišjih jedinica. Kod drugog sluča­ja radilo se o djevojčici za koju se pri­m ijetilo već kod poroda da ima veću glavu u odnosu na tijelo, obostranu sin-

1581

daktiliju drugog i trećeg nožnog prsta. Dalji rast bio je polagan i zbog toga je u dobi od tri i pol godine primljena u bolnicu. Nalaz je bio sličan kao kod prvog slučaja, ali ovdje se pipao rub jetre i slezene. Desna ruka i noga su bile kraće od lijevih. 24-satna razina FSH iznosila je i ovdje manje od 5 miš­jih jedinica. Sediment mokraće i vagi- nalna citologija su pokazali negativni estrogenski učinak. Silver je podijelio kriterije za taj sindrom u dvije grupe: major i minor manifestacije. U major manifestacije spadaju: niski rast, signi­fikantna asimetrija, maleno dijete uspr­kos rođenja na vrijeme, varijacije u seksualnom razvoju (povećani mokraćni gonadotropini, rani spolni razvoj, pre- maturna estrogenizacija uretralne i va- ginalne mukoze, značajno zakašnjenje razvoja kostiju). U minor manifestacije ubrajamo razne abnormalne pigmenta­cije kože, kratki peti prsti, zavinuti peti

prst, trokutasti oblik lica, uglovi ustiju usmjereni prema dolje, sindaktilija i poteškoće majke za vrijeme trudnoće. Silver stoji na stanovištu da svako di­jete s tri major manifestacije ima taj sindrom, naročito ako uz to ima jednu ili više minor manifestacija. Etiologija ovog sindroma je nepoznata, a bolest se ubrajaja u kategoriju intrauterinog zao­stajanja u rastu. U diskusiji autori taj sindrom uspoređuju s Russellovim sin­dromom, koji ima ove kriterije: niska porođajna težina, usprkos porođaja na vrijeme, niski rast, disproporcionalno kratki udovi, poteškoće majke za vrije­me trudnoće, kraniofacijalna disostoza (trokutasto lice uz malu donju čeljust, malo lice u usporedbi s lubanjom, na­glašeno čelo, prednja fontansla otvore­na do treće godine, izbočeni rub nosa), razne druge anomalije (kongenitalna asimetrija, manjak sfinktera kardije, kongenitalna ptoza). D. Davila

MEDICINA RADA

SEPTALNE PRUGE KOD PNEUMO- KONIOZE (Septal Lines in Pneumoco­niosis), T r a p ne 11, D. H., Brit. J. Ra­diol., 37:805, 1964. (REBRO)

Prije 13 godina učinjeno je važno ot­kriće u radiologiji kad su kod pneumo- konioza otkrivene linearne sjene na rendgenogramima pluća. Te su sjene nazvane »A linijama« i »B linijama« a protumačene su kao sjene nastale zbog proširenih limfnih žila u plućima. Me­đutim, od tada se tim promjenama na plućima nije gotovo uopće više posve­ćivalo pažnje. Autor je poduzeo sadaš­nja ispitivanja da bi otkrio postoji li ikakav odnos između pojave tih linija i kategorije pneumokonioze i šta zapravo znače te linije. Rezultati njegovih ispi­tivanja su pokazali da doista postoji odnos »A« i »B « linija prema kategoriji bolesti, što znači novi prilog tom pita­nju. Autor je naime, ustanovio da je nazočnost tih pruga u direktnoj ovisno­sti o količini udahnute prašine kao i o mjestu njezinog deponiranja. Te linije su češće u desnom nego u lijevom plu- ću. Autorova istraživanja su pokazala da »B-linije« odgovaraju anatomski interlo-

bularnim septima i da ne pokazuju ni­kakvog odnosa prema limfnim žilama pleure. Teoretski je moguće da u slu­čaju da prašina uz ili unutar limfnih žila pleure postaje nepropusna za rend­genske zrake da linearne sjene postaju vidljive. Tako nastaju »A-linije« i to zbog sličnog deponiranja prašine u vez­nom tkivu oko anastomoza limfnih žila, a možda i unutar njih, i to upravo tamo gdje se te limfne žile križaju s perive- noznim i peribronhalnim limfnim mre­žama. D. Stahuljak-Beritić

KROM U PLINOVIM A KOD VARE­NJA KAO UZROK EKCEMATOZNIH PROMJENA NA ŠAKI (Chromium in Welding Fumes as Cause of Eczematous Hand Eruption), S h e l l e y , W. B.. J. A. M. A., 189:112, 1964. (SMK, ŠNZ, ZL)

Autor opisuje 40-godišnjeg radnika osjetljivog na krom kod kojeg je inha­lacija acetilena kod varenja uzrokovala teške ekcematozne promjene na dlano­vima. Poznato je da je krom najčešći alergen u industriji pa čak i onda kad je prisutan u vrlo malim količinama kao

1582

što je to slučaj kod varenja. Za prika­zanog bolesnika je dokazano da je bio osjetljiv na krom koji se isparivao iz kromnih elektroda za varenje s kojima je radio. Napuštanje zavarivanja dovelo je do kompletnog izliječenja. Iako se u industriji dobro zna za različiti kemij­

ski sastav plinova kod varenja, preosjet­ljive radnike se obično ne upozorava na opasnost s obzirom na izloženost kromu. Neke elektrode za varenje sadrže i do 18% kroma, tako da se zrak za vrijeme varenja može zasititi alergenom.

D. Stahuljak-Beritić

OTORINOLARINGOLOGIJA

DIJAGNOZA GLAVOBOLJE (Diagno­sis of Headache), R e a g a n , D. J., Arch. Otolaryng, 79:94, 1964. (SM K)

S obzirom na anatomsku podjelu i etiološke faktore, autor je sve glavobo­lje podijelio u osam skupina: 1. cirku- latorne glavobolje kao migrena, hista- minska glavobolja, Sluderova neuralgi- ja, stanja kod kojih uslijed oslabljenog tonusa stijenki krvnih žila dolazi do o- slobađanja toksičnih supstancija (neuro- tonin, serotonin), te glavobolje kod hi­pertonije, nodoznog arteritisa temporal- ne arterije, te intrakranijalnih prošire­nja karotide; 2. glavobolje uzrokovane oboljenjima u području otorinolaringo­logije: sinutis, periostitis, barotraumat- ski otitis, neuralgija ganglion genikula- tuma; 3. glavobolje uslijed oboljenja mišića glave i vrata; 4. glavobolje kod oboljenja očiju; 5. glavobolje kod obo­ljenja moždanih ovojnica, moždanih ži­vaca, kod tumora centralnog nervnog sistema, encefalitisa, te kod psihoza, neuroza i histerije; 6. glavobolje, kod trauma, naročito s obzirom na eventu­alne endokranijalne komplikacije trau­ma; 7. glavobolje kod endokrinih bole­sti, kao i nakon radiojod terapije; 8. dentalne glavobolje, naročito s obzirom na Costenov sindrom i promjene na če- ljusnom zglobu. R. Subotić

SEROZNA UPALA SREDNJEG UHA (Serous Otitis Media), G r a hne , B., Acta oto-laryng., 58:1, 1964. (SM K)

Serozni otitis opaža se posljednjih go­dina sve češće, a terapija tog oboljenja u mnogim je slučajevima dugotrajna i bezuspješna. Usprkos neznatnih subjek­tivnih tegoba neliječeni slučajevi često završavaju kroničnim adhezivnim proce­som koji ima za posljedicu znatne re­dukcije sluha. Stoga treba nastojati da terapiju u svakom slučaju započnemo

prije nego što nastupe ireverzibilne pro­mjene u području srednjeg uha i tube.

U kroničnim slučajevima koji ne rea­giraju na uobičajenu terapiju (adeno- tomija, paracenteza, zračenje epifarink- sa itd.), autor preporuča uvođenje pla­stičnog tubusa u srednje uho kroz inci- ziju na bubnjiću. Upozorava, međutim, da nisu tako iznimni slučajevi serozne upale srednjeg uha s latentnim masto- iditisom, pa u tim slučajevima treba operativno sanirati žarište u pneumat­skim prostorima mastoidnog nastavka.

R. Subotić

TRANSPLANTAT KOZE KAO MATE­RIJAL ZA ZATVARANJE BUBNJIĆA (Full-Thickness Skin Graft for Closure of Tympanic Membrane Perforations), S a l e n , B., Acta oto-laryng., 58:9, 1964. (SM K)

Autor je ispitao 140 slučajeva plasti­ka bubnjića transplantatom kože iz re- troaurikularne regije 2 i 3/4 g. do 4 i 3/4 g. nakon operativnog zahvata. Pri­marno je bilo na ovom materijalu 60% dobrih rezultata, ali su naknadna ispi­tivanja pokazala da je trajni efekt po­stignut tek u 33% slučajeva. Prema au­torovom mišljenju s vremenom će se i taj postotak dalje smanjivati, jer po­lovica od uspjelih transplantata još uvi­jek pokazuje dermatitične promjene. U većem dijelu slučajeva kod kojih transplantacija nije uspjela, dolazilo je kasnije do povremene sekrecije iz uha, granulacija u srednjem uhu, pa i do stvaranje kolesteatoma.

Na temelju tih zapažanja, autor za­ključuje da koža nije pogodan materi­jal za zatvaranje perforacije bubnjića, jer je postotak trajnih rezultata relativ­no nizak, a neuspjela transplantacija nije bez opasnosti (granulacije, koleste- atomi). R. Subotić

1583

REUMATOLOGIJA I FIZIKALNA MEDICINA

NEKE OSOBITOSTI ANGIOGRAF- SKIH NALAZA KOD REUMATOIDNOG ARTRITISA I SKLERODERMIJE (Some Features o f Angiographic Findings in Rheumatoid Arthritis and Scleroderma), S o i l a, P., Acta Rheum. Scand., 70:189, 1964. (ZRB)

U proučavanju bolesti vezivnog tkiva pridaje se u novije vrijeme veća pažnja izučavanju promjena na krvnim žilama, jer se smatra da će se na taj način više saznati o morfološkim i funkcionalnim promjenama. Proučavani su i uspoređi­vani angiografski nalazi u 60 slučajeva reumatoidnog artritisa i 6 slučaja skle- roclermije. Budući da je angiografski nalaz kod sklerodermije prilično karak­terističan i istovetan, to je moguće uspo­ređivanje s tako velikim brojem sluča­jeva reumatoidnog artritisa.

Nađene su karakteristične razlike u oštećenju arterija prstiju. Najizrazitiji nalaz je na glavnim arterijama koje op­skrbljuju prste, a manifestira se suže- njima i potpunom opstrukcijom u oba oboljenja, ali su promjene kod sklero­dermije opsežnije. Kod reumatoidnog artritisa nalazimo dobro razvijenu kola- teralnu cirkulaciju, te bogato razvijenu patološku kapilarnu mrežu u predjelu aficiranih zglobova. Nasuprot tome, kod sklerodermije nalazimo opće suženje i iščezavanje arterija, a nema znakova kompenzatorne kolateralne cirkulacije, kao ni patološke kapilarne mreže. Pro- krvavljenost perifernih dijelova ekstre­

miteta je znatno oštećena što je bolest više uznapredovala, to su promjene iz­raziti je. Potrebna su dalja proučavanja u cilju objašnjenja tih promjena.

B. Požar

ANGIOGRAFSKI NALAZ KOD DER- MATOMIOZITISA (Angiographie Find­ing in Dermatomyositis), S o i 1 a, P.,. Acta Rheum. Scand., 70:193, 1964. (ZRB)

Autor opisuje promjene koje su nađe­ne kod angiografije gornjih ekstremiteta kod jednog slučaja đermatomiozitisa. Bolest je počela u 24. godini, a angio- grafija je učinjena 20 godina kasnije. U tom vremenskom razdoblju bolesnik je ­li ječen raznim lijekovima, među koji­ma i kortikosteroidima. Angiografija je vršena u dvije serije, u prvoj bez pri- skola, a u drugoj nakon što je injiciran. priskol. Krvne žile podlaktice i ručnog zgloba su se prilično dobro punile u obe serije, dok su se krvne žile šake punile oskudno, a one na prstima se nisu uopće punile ni u jednoj seriji. Nakon primje­ne priskola, u predjelu podlaktice i ruč­nog zgloba nađena su brojna suženja i krivudavost arterija. Osim toga u pre­djelu podlaktice su nađene nakupine kontrasta, koje su podsjećale na punje­nje bogate, nježne kapilarne mreže. Iz­razitih kolaterala nije se moglo naći.. Autor smatra, da angiografski nalaz, kod tog rijetkog oboljenja vezivnog tki­va može doprinijeti boljem poznavanju, vaskularnih promjena. B. Požar

P A T O L O G I J A

ENCEFALITIS IZAZVAN LEPTOSPI- ROM TIPA GRIPOTIFOZA (Leptospi­renencephalitis durch Leptospira grip- potyphosa), J a c o b , H., Acta Neuro- pathol., 3:469, 1964. (PA)

Autor opisuje slučaj encefalitisa izaz­vanog leptospirom tipa gripotifoza, koji je prvi puta bio potvrđen neuropatolo- ški. Bolest je završila smrću u roku od 4 tjedna.

Klinička dijagnoza encefalitisa potvr­đena je detaljnom analizom blokova mozga uzetih s različitih mjesta.

Na velikom mozgu našli su se u me­kim opnama izraziti perivaskularni in- filtrati limfocita, s pretežnom lokaliza­cijom u dnu sulkusa. Uz to je bila izra­žena zastojna punokrvnost. U moleku­larnom sloju kore, također samo u dnu sulkusa, bilo *је izraženo bujanje prete­žno mikroglije.

Naročito karakteristične promjene ko­je su se sastojale od brojnih čvorića I tračaka građenih iz makro- i mikroglije, te perivaskularnih limfocitarnih infiltra- ta, našle su se u bazalnim ganglijima,

1584

kapsuli interni i eksterni, substanciji ni­gri, ponsu i nekim drugim područjima, a intenzitet promjene bio je različit. Na nekoliko mjesta našla su se i manja po­dručja točkastih krvarenja (purpura).

Kora malog mozga bila je pošteđena, ali u supkortikalnoj i centralnoj bijeloj supstanciji vidjelo se gusto bujanje gli- je. Za razliku od ostalih područja tu se našlo i mnogo zrnatih stanica krcatih mašću.

U preparatima, koji su bili napravlje­ni u svrhu prikazivanja mijelinskih ovoj­nica, vidjela se jasna demijelinizacija.

Po mišljenju autora ta vrsta encefali- tisa predstavlja poseban tip, premda ra­spored oštećenja podsjeća na sliku ence- falitisa koje izaziva virus. V. Hlavka

M O R FO L O ŠK E P R O M JE N E PLA­C E N T E KOD D IJA B E T E S A (М орфоло- гические изменениа плаценти при диабете), Д о ш к о в и ћ , O. В., Арх. патол., 4:71 1964 (PA )

Smrtnost djece žena bolesnih od dija­betesa još je uvijek velika i dostiže u procentima i do 50%. To se dovodi u vezu s čestim oštećenjem trudnice i če­da kasnim toksikozama, povećanom plodnom vodom i ranim rasprsnućem vodenjaka. Izvjesnu ulogu u tome ima­ju zakašnjeli trudovi, porođajne trau­me, pritisak na pupkovinu kroz poro­đajni kanal zbog krupnoće čeda, zatim kakav uticaj ima acidoza i dijabetična nedonošenost itd., a da se i ne govori koma.

Važnu patogenetsku ulogu u slici bo­lesnice imaju sklerotične krvne žile ma­ternice i jajnika, kao i hormonalna đis- funkcija.

U posljednje vrijeme pridaje se veli­ka važnost promjenama placente kod trudnica bolesnih od šećerne bolesti. Kloss je izučavao histološku sliku tri placente žena koje su imale šećernu bo­lest i utvrdio za te placente karakteri­stičnu nezrelost i preuranjenost sazri­jevanja. Pri nezrelosti placente našao je sincicij s velikim svijetlim jezgrama, velikim stepenom proliferacije, a našao je i ostatke Langansova sloja epitela u resicama dok su krvne kapilare bile ja­ko edematozne. Kod prevremenog sa­

zrijevanja placente izražene su male re­sice, distrofija sincicija i kolagenizira- na stroma. Po njegovom mišljenju, smanjena funkcija prednjeg režnja hi­pofize (kod dijabetesa) kompenzira se za vrijeme trudnoće resicama, zbog če­ga se već na početku razvitka trofobla- sta narušava njegova vaskularizacija, a to dovodi do oslabljenja ishrane ploda i do mrtvorođenosti. Klinički se ti pro­cesi manifestiraju u narušavanju hor- monalnog balansa.

Hörmann opisuje jednu placentu za koju su bile karakteristične angiomato- zne promjene kapilara u resicama, osta­tak Langansova sloja i nediferencirana stroma.

Autor proučava sedam slučajeva žena oboljelih od dijabetesa. Dob žena je va­rirala od 26 do 36 god., a dužina bole­sti od nekoliko mjeseci do 13 godina. U dva slučaja postojao je nasljedni di­jabetes. Količina šećera u krvi varirala od 150 do 450 mg%, a u jednom slučaju je bila izražena i acetonurija. Za sve trudnoće je bila karakteristična nefro- patija, zatim povećana količina plodne vode, slabi porođajni trudovi, unutarnja asfiksija čeda. Ishod trudnoće: jedanabortus u 16-om tjednu, dva slučaja in­trauterine smrti, smrt jednog djeteta 10 minuta poslije poroda, dok je troje djece ostalo živo.

Te placente se makroskopski nisu ra­zlikovale od placenta žena, koje nisu bo­lovale od šećerne bolesti. Mikroskopske promjene su uglavnom bile identične ranije opisanim promjenama, osim što je s čedinje strane placente bilo mnogo bijelih i crvenih infarkta. Teško je po­staviti vezu između težine kliničkog to­ka bolesne trudnice i morfoloških pro­mjena na placenti, a naročito je teško razlikovati placente mrtvorođenih i ži­vorođenih. M. Kuliš

RIJETKI SLUČAJ AMEBIJAZE (Редкии случаи амебиаза), Степанова, H. II., Арх. пат., 4:76, 1964. (PA )

Autor opisuje slučaj 33-godišnjeg bo­lesnika koji se žalio na bolove u pre­djelu prednjeg dijela grudne šupljine i koji je imao visoku temperaturu inter- mitentnog tipa. Navodi se da je 1955.

1585

g. prebolio dizenteriju. Na sekciju je po­slat s dijagnozom apscesa donjih dije­lova desnog pluća, empijema pleure, e- dema pluća itd. Na obdukciji je, izme­đu ostalog, nađen gnojni pleuritis obo­strano, apscedirajuća pneumonija, a u predjelu gornjeg pola desnog bubrega apces. Histološki je u bubregu nađena obilna nekroza, a u izvodnim kanalići- ma masa ameba. Na osnovu 28.464 sek­cije na kojima je nađeno 243 slučaja amebijaze, autor raspravlja o učestalo- losti amebijaze van digestivnog trakta. Muradov dijeli amebne apscese na pet

grupa: abdominalne, torakalne, torako- abdominalne, paranefritičke i septičke. Po čestoći apscesi bubrega dolaze u 36,2% slučaja, što znači da zauzimaju drugo mjesto. Klinička slika amebijaze bubrega počinje često s plućnim pro­mjenama, a eksudat u tim slučajevima je u 80% sterilan. U gnojnom eksudatu se nađu amebe obično u uznapredova- lom stadiju.

Fischer navodi u 14 slučaja amebnog cistitisa i pijelitisa jedan slučaj pijelo- nefritisa.

M. Kuliš

HIGIJENA I SOCIJALNA MEDICINA

DEZINFEKCIJA V E LIK IH BASENA ZA KUPANJE BROMOM (Bromine Di­sinfection of Large Swimming Pool), B r o w n , J. R., M c Lean, D. M., i N i ­xon , M. C., Canad. J. publ. Hlth., 55:251, 1964.

Autori pišu o upotrebi broma mjesto klora za dezinfekciju velikih basena za kupanje. Vršili su paralelna ispitivanja djelotvornosti oba dezinficijensa. Viru- sološka ispitivanja provedena su nakon inaktivacije klora ili broma inokulaci- jom uzorka vode u kulturu tkiva bu­brega majmuna. Nisu uspjeli izolirati nijednom virus niti iz klorirane niti iz »bromirane« vode, iako je u periodu is­pitivanja bilo mnogo različitih virusnih infekcija. Što se tiče bakteriološkog is­pitivanja, našli su laganu bakterijalnu kontaminaciju, ako je brom bio u vodi

u količini ispod 2 ppm. Koliformne bak­terije i E. koli su rijetko nađeni, ali en- terokoki i koagulaza pozitivni stafiloko­ki su dokazani u većini uzetih uzoraka. Čini se da nalaz koka (potječu iz no­sa i usta kupača), unatoč tome što nisu nađene koliformne bakterije, ukazuje da su koki rezistentniji na inaktivaciju halogenima. Ukoliko je koncentracija slobodnog klora bila oko 0,3 ppm, koa­gulaza pozitivni stafilokoki izolirani su samo jedamput.

Autori zaključuju da je brom u kon­centraciji od 2 ppm djelotvoran u sni­žavanju broja bakterija u basenima za kupanje. Koncentracija broma od 4 ppm ne daje vodi miris i ne uzrokuje iritativno djelovanje na sluznicama i koži kupača, a već 1 ppm klora stvara neugodan miris vode i dovodi do irita­cije očiju. D. Stahuljak-Beritić

'1586

Prikazi knjiga

C. E s s e r : TOPOGRAPHISCHE AUS­DEUTUNG DER BRONCHIEN IM RÖNTGENBILD (TOPOGRAFSKI PR I­KAZ BRONHA NA RENDGENSKOJ SLIC I). — G. Thieme, Stuttgart, 1957. Uvezano. Cijena DM 58.—

Prvo izdanje ove monografije, izašlo 1951. g., bavilo se prvenstveno segmen- talnim bronhima. U ovom proširenom izdanju obrađeni su i ogranci segmen- talnih bronha. Uska veza topografije bronha i krvnih sudova učinila je neop­hodnim da se u ovoj monografiji prika­žu plućne arterije i vene.

Velika pažnja obrađena je prostornom prikazu bronha. Identifikacija pojedi­nih bronha i krvnih sudova moguća je samo s rendgenskim slikama koje su napravljene adekvatno njihovom toku. Zbog toga autor slikajući određene bronhe mijenja prema njihovom toku i položaj toraksa i tok rendgenskih zraka. Dijagnostičke mogućnosti redgenskih pregleda u patologiji bronha su tim po­stupkom znatno povećane.

Mnogobrojne rendgenske slike i crte­ži objašnjavaju i potkrepljuju tekst ove monografije.

Knjiga je koristan priručnik za svako­ga tko se bavi rendgenskom dijagnosti­kom respiratornih organa.

I. Drinković

R. N. B r a u n : DIE GEZIELTE DIA­GNOSTIK IN DER PRAXIS (CILJANA DIJAGNOSTIKA U PRAKSI). — F. K. Schattauer, Stuttgart, 1957. 196 Str., 12 slika i tablica. DM 18.80.—-

U uvodnom dijelu autor naglašava poteškoće koje ima liječnik praktičar u primjeni onoga što mu je za vrijeme medicinskog studija dala medicinska nauka i ističe da tek dugogodišnjim »is­kustvom«, dolazi do onoga znanja, koje

mu je za svakodnevnu praksu potrebno. Pita se, da li ne bi bilo moguće to »is­kustvo« steći za vrijeme studija, kad bi kurikulum vodio više računa o potreba­ma liječnika opće prakse — praktičara. Naročite poteškoće su, naravno, u pogle­du postavljanja »kliničke« dijagnoze u dnevnoj praksi, jer se ona ovdje ni na kakav način ne može postavljati pri­mjenom svih onih postupaka, koji se upotrebljavaju na klinici. Pisac iznosi, da dnevna praksa ima posla: s dijagno­zama koje su jednakovrijedne klinič­kim i koje su identične s kliničkim na­zivom bolesti; sa spoznajama, koje se još mogu smatrati »dijagnozama«, ali koje nisu identične s nazivom bolesti, i s dijagnostičkim rezultatima, koje upra­vo nisu nikakve dijagnoze.

To ima za posljedicu, da je pogrešna ideja, da se od liječnika-praktičara opće medicine u njegovom dnevnom radu traže podaci za »morbiditetnu statisti­ku« po klasifikacijama bolesti. Po njego­vom mišljenju je potrebno, da se regi­striraju objektivni nalazi na način, kako. on to može učiniti, a to je prema uzro­ku zbog kojeg se traži liječnička pomoć odnosno savjet.

Mnoge njegove primjedbe u vezi s morbiditetnom statistikom su vanredno korisne i mogu dati pobude za usavrša­vanje te statistike. Znajući i otvoreno raspravljajući o mogućnostima, koje ima liječnik praktičar opće medicine on daje i svoj prijedlog, kakvu statistiku o oboljenjima bi od tih liječnika mogli tražiti. Predlaže svoju klasifikaciju, koja vodi računa o mogućnostima. Tu klasi­fikaciju daje u trećem dijelu svoje knji­ge, objašnjava je i uspoređuje s Međuna­rodnom klasifikacijom bolesti, za koju smatra, da je za rad liječnika opće me­dicine u dnevnoj praksi potpuno nepo­godna.

1587

Možemo biti različitog mišljenja od autorova u tom pogledu, ali ne možemo zanemariti mnoga njegova opažanja (od kojih su mnoga uočena i kod nas) i mnoge njegove zaključke. Zato prepo­ručujemo, da tu knjigu pročita svatko, koji se bavi morbiditetnom statistikom, a pogotovo onome, koji od nje očekuje lake, jasne i brze rezultate. To je sva­kako još jedan dobro argumentiran do- kumenat o problemima morbiditetne statistike. B. Pire

R. N. B r a u n : FEINSTRUKTUREINER ALLGEMEINPRAXIS (F INA STRUKTURA JEDNE OPČE PRAKSE). — F. K. Schattauer, Stuttgart, 1961. 136 str., 86 slika i tablica. DM 24,50,—

Autor u ovoj knjizi iznosi rezultate dobivene po klasifikaciji koju je pred­ložio u svojoj prvoj knjizi, na osnovu promatranja kroz par godina u svojoj dnevnoj praksi. Ti podaci pokazuju strukturu posjetilaca te dnevne prakse liječnika opće medicine po objektivno utvrđenim uzrocima, zbog kojih su do­šli po liječničku pomoć, odnosno savjet; iz toga se, dakle, vidi »fina struktura posjetilaca u općoj liječničkoj praksi«. To je sigurno od interesa za svakog li­ječnika opće medicine. Zanimljivo i va­žno je isto tako i za svakog liječnika, a pogotovo za onog koji usmjerava zdrav­stveni rad, jer se iz toga može vidjeti, što savjestan »praktičar« može uraditi kada želi da doprinese nešto poznavanju prilika oboljevanja među stanovništvom za koje radi.

Sigurno je da bi klasifikacija koja se ovdje primijenjuje mogla dati daleko značajniji uvid u ta zbivanja, kad bi bi­la istovremeno i na isti način primije­njena od više takvih liječnika. Njima bi, bez sumnje, poznavanje patologije svo­jih bolesnika — ne po sjećanju, već do­ista egzaktnom metodom — bilo korisno i — kako autor kaže — više bi ih zado­voljilo nego da pružaju podatke po po­stojećim kliničkim dijagnozama, za što

nemaju pravih uvjeta. Pitanje o pogod­nosti predložene klasifikacije svakako ostaje otvoreno, kada je se treba primi­jeniti na šira područja. Međutim, što je svrha klasifikacije s gledišta dobivanja uvida o prilikama oboljevanja na ta­kvom širem području — pitanje je na koje autor ne odgovara.

B. Pire

E. J a n č i k: DIE BEHANDLUNG DES TUBERKULÖSEN PLEURAEMPYEMS M IT BESONDERER BERÜCKSICHTI­GUNG VON DEKORTIKATION, PLEU­REKTOMIE UND LUNGENRESEKTI­ON (LIJEČENJE TUBERKULOZNOG PLEURALNOG EMPIJEMA S OSOBI­TIM OSVRTOM NA DEKORTIKACIJU, PLEUREKTOMIJU I RESEKCIJU PLU­ĆA). — Tuberk. Bibl. br. 93, J. A. Barth, Leipzig, 1957. 107 str., si. 100.

Monografija se oslanja na iskustva stečena u tuberkuloznom lječilištu Pro- sečnice kod Praga iz godina 1950—-1956.

Liječeno je približno oko 400 specifič­nih empijema, od toga operirano 94 bo­lesnika. Pretežno su izvedene dekortika- cije sa ili bez pleurektomije, 6 pleurolo- bektomija i pleuropneumektomija. Kod operiranih empijema pleure sa ili bez resekcije pluća postignuti su dobri re­zultati, kod 26% nepovoljni (od toga 23 smrtna ishoda) a u 10°/o prognoza nije utvrđena.

Zanimljiva je konstatacija autora da je gotovo tri četvrtine empijema nastalo uslijed primjene pneumotoraksa, najčeš­će zbog neispravne indikacije i nedovolj­ne pripreme za pneumotoraks.

Vlastita iskustva, kako u pogledu in­dikacija tako i operativnog liječenja tu­berkuloznog empijema, iznesena su ob­jektivno s prikazom pojedinih kompli­kacija i opširnom dokumentacijom po­jedinih fatalnih ishoda.

Gledano . s današnjeg aspekta kirurš­kog liječenja tuberkuloze pluća mortali­tet je visok, a očiti je manjak funkcio­nalnih testova respiracije.

Ž. Seiwerth

1588

Naši medicinski časopisi

VOJNOSANITETSKI PREGLED

Beograd, God. XI/1964. Br. 4.Str.

Arsić, B., Đorđević, D., Karanfilov, S., Mi- ladinović, T., Sokolovski, B., Zisovski, A. i Pavlović, M .: Lečenje i suzbijanje akutne bacilarne dizenterije singl-dozom oksitetra-cildina 223

Gerbec, M. i Turk-Drobnjaković, A.: Varija­c ije virusa influence A i B i njihov odrazna e p id e m i je 229

Pop-Nikolov, D.: Raširenost zubnog karijesa kod sistematskih pregledanih regruta sa os­vrtom na njegovu etiologiju i profilaksuu arm iji 235

škokljev, A.: Opšta anestezija kroz traheoto- m iju u m aksilofacijalnoj h iru rg iji 239

Smodlaka, J. i Grbeša, B.: EEG u akciden- talno ozračenih atomista u V inči — I I sa-opštenje 243

Hranilović, A.: Neki novi zadaci mirnodopskevojnosanitetske p ro iz v o d n je 245

Bunta, S.: Kursovi i seminari u VMA za le-kare opšte prakse 249

Nešić, S.: Podizanje nivoa stručne osposoblje­nosti trupnih l e k a r a 251

Piščević, S., Dunjić, S., Mihailović, D. i Kra- sojević, D.: Prikaz jednog slučaja kombino- vane povrede praćene teškim iskrvavljenjem 253

šoškić, A., Mitrović, M. i Rađonjić, D.: Spe­cifičan slučaj stranog tela ii novoform ira­nom j e d n j a k u 257

Petrašinović, B.: Greške lekara opšte prakse u dijagnostici i tretiranju oboljenja pred­njeg očnog segmenta i n jihovo otklanjanje 260

Izvješta ji s p u t a 267R e f e r a t 271

VOJNOSANITETSKI PREGLED Beograd, God. XXI/1964. Br. 5.

Virusni infektivni h e p a t i t i s 303Vuletin, V. i Kaljalović, R .: Aktuelni pogledi

na epidem iologiju, dijagnostiku, prevenciju i terapiju virusnog injektivnog hepatitisa 305

Milojčić, B.: Specifičnosti morbiditeta injek­tivnog hepatitisa u pojedinim republikama SFR Jugoslavije 312

Birtašević, B., Bičakčić, H. i Vukšić, L j.:Eksplozivna epidemija inokulacionog hepa­titisa 322

Arsić, B., Milađinović. T. i Zec, D.: Epidemi­ja injektivnog hepatitisa u garnizonu P ri­zren 326

Potkonjak, D.: Hepatički klirens i njegova praktička primena u dijagnostici oboljenjaj e t r e 328

Papo, R., Kaljalović, R. i Radojević, R .:Kortikosteroid i u lečenju injektivnog hepa­titisa i naša iskustva u periodu od 1953. do 1963. g o d i n e 334

Potkonjak, D.: Problematika posthepatitnog Str.s in d r o m a 339

Vukšić, Lj., Jovanović, T. i Nikolić, B.: Ste­rilizacija brizgalica kuvanjem pri TABT- -vakcinaciji u JNA i odraz na infektivni he­patitis 344

Išgum, M., Turnir. V. i Poljak, B.: lnokula- cioni i l i epidemički hepatitis ( Analiza epi­demije hepatitisa u opštini Motovun 1959.godine) 350

R e f e r a t i 354Prikazi knjiga 357

VOJNOSANITETSKI PREGLED Beograd, God. XXI/1964. Br. 6.

Turk-Drobnjaković, A.: Izolacija mikoplazmi » Pleuropneumonia Like Organism« i njihovznačaj u patologiji l j u d i 367

Perišić, Ž., Bugarinović, D., Šuvaković, V., Groza, A. i Milošević, M.: Hidrična epide­m ija trbušnog tijusa u Prištin i 1962. godine 373

Škokljev, A.: Zbrinjavanje maksilojacijalnih povreda kod masovnih ranjavanja u m iru 381

Stoianović, S., Bumbaširević, Ž. i Simić, P.:Hiperekstenzione povrede cervikälnog delakičme sa p a r a p le g i j o m 385

Kaljalović, R .: H orm oni u lečenju orhitisaizazvanih m u m p s -v ir u s o m 393

Heneberg, Đ., Jovanović, T., Vukojević, D. i Palić, A .: Vakcinacija i antivariolični imu­nitet 397

Grujić, M.: Perspektive ratne kirurgije u su­vremenom r a t u 401

Panian, Z.: Značaj noćnog vida za vojnea k t i v n o s t i 405

Marković, V. D.: Aberacije hromozoma kaom erito stepena oštećenja od zračenja 409

Kongresi i k o n f e r e n c i j e 413R e f e r a t i 413

VOJNOSANITETSKI PREGLED Beograd, God. XXI/1964. Br. 7—8.

Za što potpunije izučavanje iskustava iz skop­ske k a t a s t r o f e 439

Papo, I.: Skopska katastrofa — pouka i opo­mena 445

Funtek, M.: Neka iskustva iz organizacijezdravstvenog zbrinjavanja u razorenomS k o p l j u 448

Šivic, A.: Skopski evakoprijemnik i neka or­ganizaciona p i t a n j a 456

Đorđević, ß.: O nekim problem ima medicin­skog snabdevanja u skopskoj katastrofi 463

Predanič, E. i Kamčevski, Đ.: Organizacija, rad i problejni hirurške službe skopskog vojnog saniteta posle katastrofalnog zem ljo­tresa 4fc8

Predanič, E. i Kamčevski, Đ.: Medicinskaproblematika skopske katastrofe — opšte, anatomske i kliničke karakteristike povre­da i njihovo l e č e n j e 476

1589

Tvrtković, R.: Neki aspekti zbrinjavanja po- Str.vređenih prilikom zemljotresa u Skopljn 483

Bičakčić, H.’: Neka iskustva iz higijensko-epi- demiološkog zbrinjavanja stanovnika Sko-plja posle z e m l j o t r e s a 489

Đorđević, D., Miladinović, T. i Arsić, B.: Preventivni i protiv epidemijski rad u skop­skom garnizonu posle katastrofalnog ze­m ljotresa 492

Škodrić, S.: Osvrt na organizaciju sprovode- nja higijenskih mera u jedinicama JNA po­sle zemljotresa u S k o p l j u 496

Sokolovski, B.: Rad bakteriološke laboratori­je poste katastrofalnog zemljotresa u Sko­p lju 499

Petrović, D. i Popović, M.: Prve reakcije sta­novništva u masovnim elementarnim nesre­ćama — Skopski zem ljotres 26. jula 1963.g o d in e 502

Bervar, M., Jankulovski, A., Atanasijević, T. i Jeftić, S.: Pokretna kirurška ekipa vojno- medicinske akademije u skopskoj katastrofi 507

Bervar, M.: Osvrt na organizaciju i rad ame­ričke bolnice u skopskoj katastrofi 510

R e f e r a t i 514

ARHIV ZA HIGIJENU RADA I TOKSIKOLOGIJU Zagreb, Vol. 15/1964. Br. 1.

Bauman, A. i Popović, V.: Određivanje Sr9"u t l u 3

Markičević, A. i Viđen, R.: O štetnom djelo­vanju epoksidnih s m o l a 9

Jakac, D. i Žuškin, E.: Profesionalne derma-toze p ri preradi n a f t e 15

Fugaš, M.: Vizuelno ocjenjivanje intenziteta obojenosti otopina. Prim jena za kolorime- trijsko određivanje atmosferskih onečišće­nja 27

Minecki, L.: Critical Evaluation o j Maximum Permissible Levels of Microwave Radiation 47

Hanke, J. Z .: Prelim inary Investigations of Prolonged Occupational Exposure to Toxic Substances on the Level o f Some SerumE n z y m e s 57

Smolčić, V.: O nekim konstrukcijama pribo­ra za uzimanje uzoraka atmosfere 67

Primožić, D.: Zdravstvene prilike radnika za­poslenih u industriji na području komuneS a m o b o r ' 73

Karajović, D., Graovac-Leposavić, Lj., Jerotić,V., Popović, M., Kalić-Filipović, D. i Đuk- nić, V.: Uticaj iigljen-disulfida na zdravlje radnika u jednoj fabrici SR Srb ije 87

Graovac-Leposavić, Lj., Milosavljević, Ž. i Ilić,V.: Ispitivanje funkcije jetre radnika eks­poniranih trih lor etilenu 93

R e f e r a t i 99Vijesti 107Prikazi k n j i g a 133

GLASNIK ZAVODA ZA ZDRAVSTVENU ZAŠTITU SR SRBIJE

Beograd, God. XIII/1964. Br. 1.

Karajinović, S., Udicki, S., Kocić, A., Mir- ković, A. i Nastasović, M.: Stafilokokne kli- conoše u bolnici. I. Staphylococcus aureus na nazalnoj sluzokoži novorođene dece 5

Kragujević, D.: Naša prva zapažanja u pogle­du osetljivosti patogenih i fakultativno pa­togenih klica in vitro na kanamicin 15

Jevtić, M., Popović, D., šuvaković, V i Kec- Str. manović, M.: Problem i unošenja tropskihbolesti u SR S r b i j u 21

Simić, B., Atanacković, V., Bogičević, J., Vuk- čević, Z., Petrović, D., Jevtić, S. i Marin- ković, M.: Energetski bilans u dojilja koje su sa svojom nedonoščadi boravile u sta­cionaru 29

Kosanović-Četković, D.: Tetanus kao ozbiljanzdravstveni problem S R S 43

Savičević, M. i Petrović, Lj.: Pregled mera za tretiranje industrijskog saturnizma 51

Milosavljević, S.: Naša iskustva u određiva­nju hemoglobina i eritrocita pomoću ele-ktrohemoskopa » Heilige« 59

Hronika i v e s t i 63R e f e r a t i 67

MEDICINSKI ARHIV Sarajevo, God. XVIII/1964. Br. 2—3.

Kimbarovski. J. A.: Problem i kemijskog me­hanizma obojene reakcije, sedimenta mo­kraće po K im b a r o v s k o m 7

Kosanović, B., Stefanović, B. i Mićanović, V.: Prim arni karcinom žučne bešike . . . 23

Herlinger, I., čani i Omerović, H.: Slučaj kompresije i stenoze traheja i oba bronha 31

Ruždić, N., Hadžiselimović, H. i. Stanković,D.: Prom jene na kostima rudara ko ji radesa vibrira jućim a l a t o m 37

Petković, M., šljivić, R. i Jovanović, S.: Kre­tanje brzine sedimentacije kod ulkusnih bo­lesnika 47

Stojšić, M.: Cejalični tetanus . . . . 57Baljozović, M. i Prokić, D.: Postoperativne

smrtonosne plućne embolije u h iru rg iji 63Broćić, M., Softić, Dž. i Stevanović, A.: Ci-

tološka slika kod prenesene trudnoće 73Šok, M.: Morbus Besnier-Boeck-Schaumann 79Bošković, S .: Hemoterapija opekotina 87Rajčević, N.: Retin itis exudativa externa

C o a t s 93Hadžiselimović, S.: Značaj kroničnog obolje­

nja bubrega u postanku i razvoju kasnihgestoza 101

Prohić, H.: Autoamputacija muških polnihorgana 109

V i j e s t i 113Prikazi k n j i g a 115

MEDICINSKI ČASOPIS Kragujevac, God. IV/1964. Br. 1.

Soupault, R. i Bucaille, M.: Correction chi- rugicale de certains troubles secondaires aux gastrectomies classiques . . . . 5

Petković, S. i Petronić, VI.: Totalna cistek- tom ija u lečenju karcinoma bešike 15

Kosanović, B., Pešić, R. i Radivojević, R.:M .: Sarkom i ž e l u c a 25

Kostić, P. i Kokić, O.: Gynomin kao kon- traceptivno hemijsko sredstvo 33

Marković, V .: Klinička vrednost testova re-nalrte f u n k c i j e 39

Korolija, P. i Radaković, N.: Klinička slikakarcinoma p a n k r e a s a 53

Mitrović, M.: Problem stim ulacije senzorno receptivne ćelije u vestibularnom organu 59

Petrović, B.: Sijitis p l u ć a 65Stojanović, D.: Hemangiomi kičmenih pršlje-

n o v a 73

1590

Hadžić, Đ.: Akutni gnoj ovi kalkulozni hole- Str. čistit sa perforacijom i difuznim bilijarnimp e r i t o n i t o m 79

Martinis, U. i Radović, V.: Mezotelioma pleure kod bolesnika sa aktivnom tuberku­lozom p l u ć a 87

Gradištanac, D. i Bumbaširević, Ž.: Siringo-m ijelične a r t r o p a t i j e 93

Đurđević, D. i ćurčić, V.: Marfan-ov sindrom 101Stanković, S. i Andrejević, M.: Hemoragični

ulcerozni kolit sa aseptičnom slikom 111Micić, D.: Retke komplikacije kod m orbila 115Izveštaj o radu Podružnice SLD Kragujevac

za 1963. god 119

MEDICINSKI GLASNIK

Beograd, God. XVIII/1964. Br. 5.

štraser, T .: D i s p l i c e b o 105Novosel, D.: Hemokromatoza 108Kostić, Lj. i Lukić, V.: Bilija rn i ileus 113Ilić, ć . : Neuralgije i parestezije u otorino­

laringologiji i s t o m a t o lo g i j i 118Stojanović, I.: Deform acije kolenih zglobova

u reumatoidnom a r t r i t i s u 121Jovanović, D., Boje, F., Južnič, N. i Petro-

nijević, A.: Trudnoća i porođaj kod ženasa k o m is u r o t o m i jo m 125

Cvetković, S. i Stefanović, P.: Laryngotra­cheobronchitis acuta suffocans — Jackson 126

Ristić, M.: Meralgia paraesthetica . . . 130Mijalković, D., Kičić, M. i Bojanić, N.: H ro-

matinski test u k l i n i c i 131Kosanović-Četković, D .: Rubeola i trudnoća 135Za p r a k s u 138Prikazi k n j i g a 139

MEDICINSKI PREGLED

Novi Sad, God. XVII/1964. Br. 1.

Tepavčević, P. i Borojev, A.: Etiopatogeneza, klinika i terapija gojaznosti 3

Bala, P.: Reumatizam u školske dece u Su- botici i petogodišnje iskustvo u sprovođe-n jti p r o f i l a k s e 9

Borojev, A .: Sindrom gornje šuplje vene —osvrt na naše s l u č a j e v e 15

Ledić, P. i Haasz, I.: Terapija lum boishijal- gija intralumbalnom aplikacijom hidrokorti-z o n a 19

Odgovor na primedbe P ro f. dr M . Dekarisa i Doc. dr P. Drobnjaka (Med. pregled, XVI,8: 471—472, 1963) povodom članka Prof. dr H. H. Stange-a i Doc. dr B. Berića: »Reaktivna adaptivna hiperplazija i tumori kod primarnog hipogonadizma i njihov kli­nički značaj« (Med. pregled, XV, 7: 397—404, 1962) 23

Fišer, Đ., Plavec, V. i Topolac, R.: Slučaj hordoma sjenookcipitalne regije sa propa-gacijom u paranazalne šupljine . . . 25

Mikšić, J. i Hrabač, T.: Akutna duhanskain t o k s ik a c i ja 31

Stefanović, B., Cvetković, S. i Milanović, D.:Strana teta u b r o n h u 35

Vrsalović-Sarajlić, M., Čelić, M. i Prpić-Hartl,V.: Prilog Morbus H u r l e r 39

Pavlović, S.: Graviditetne anurije 43Medaković, M .: Obim i značaj autojarmako-

log ije 49

Trifunović, S.: Koronarna oboljenja i n jiho- Str.va t e r a p i j a 55

Kongresi 61Prikazi k n j i g a 62

MEDICINSKI RADNIK Beograd, God. 11/1964. Br. 2.

Kodeks e t i k e 3Etika zdravstvenih r a d n i k a 6Obradović, M.: Porođajne povrede novoro­

đenčeta 9Milovanović, B.: Diabetes mellitus i dijetote-

rapija 15Krčmar, S.: Značaj igre u mentalnom raz­

voju deteta 19Dadić, D.: Voda i njen značaj za ljudsku

u p o t r e b u 24Antonijević, R.: Higijensko-epidemiološki zna­

čaj hlorisanja vode za piće 30Milošević, A. i Minjević, M.: Mogućnosti . i

područja primene zdravstvenog vaspitanjanaroda 35

Rajčević, D.: Deponije smeća i njihov značaju zagađivanju o k o l i n e 40

Cukanić, D.: Kretanje i pravci zdravstvene i higijensko-tehničke zaštite u novim listovi­ma 45

Simović, D.: Nezdravstveni radnici u zdrav­stvenim u s t a n o v a m a 47

Prikazi č a s o p i s a 49Pitanja i o d g o v o r i 51

MEDICINSKI RAZGLEDI Ljubljana, Letnik III/1964. Št. 1.

Vidic, Z. i Zajec, J.: Raziskave posameznih skupin dijaicov srednjih šol in osemletk na prekuženost s toksoplazmo gondii 6

Banič, S.: Metode za preučevanje nespeci­fične odpornosti p ro ti nalezljivim boleznim 15

Erjavec, F.: Razvojna pot novega zdravila 23 Bonač, I.: Znanstveni in praktičn i aspekti

medicine d e l a 29Kosir, A .: Pripom be k tujejezični anatomski

nom enklaturi 35Sovdat-Banič, S.: Transfuzijska služba in

krvodajalstvo v S l o v e n i j i 39Matanović, U.: H ipokrat in njegova prisega 45 šparaš, K.: Nekaj m isli o delu svetov letni-

kov 49Lokar, J.: Studij je omogočen vsakomur? 51Matanović, U.: Kaj m is lijo in delajo medi-

cinci — letošnji Prešernovi nagrajenci 54Rutar, S.: Šport na ljubljanski medicini 58Pintar, G.: V soboto zvečer v » Pajztu« 59Poročila s seminarjev in svobodne katedre 62Medicus m edici l u p u s 64Recenzije 65Novosti iz C M K 74Seznam jugoslovanskih periodičnih publikacij

s področja medicine in sorodnih strok 79Seznam d ip lo m a n t o v 83Letno poročilo o jinančnem poslovanju 83

NARODNO ZDRAVLJE Beograd, God. ХХ/1964. Br. 3.

Gerić, R.: Svetska zdravstvena organizacijapred novim z a d a c im a 77

Slokan, Z.: Iskustvo u sprovođenju novog načina jinansiranja u M ariborskoj boln ici ( I I ) 80

1591

Udovičić, B.: Osvrt na novi Zakon o spreča- Sir.vanju i suzbijanju zaraznih bolesti 84

Baljozović, A. D.: H iruršk i aspekti organiza­cije hitne pom oći u elementarnim i drugimmasovnim n e s r e ć a m a 87

Božović, Lj. i Gabrić, D.: Naša prva isku­stva š ispitom provedenim metodom testaznanja 93

Uz članke u ovom b r o j u 98Izvještaj Inspekcije rada za 961. i 1962. god. 99 O organizaciji i radu Službe sanitarne in­

spekcije 100Poslanička p i t a n j a 100Sprovođenje socijalnog osiguranja pred Skup­

štinskim t e l i m a 101Zaključci doneti na sastanku Savezne komisi­

je za eradikaciju malarije održanom u Beo­gradu 30. I I I 1964. g o d i n e 102

Borba protiv r a k a 104Zagađenost v a z d u h a 106Jedan novi tip insekticida ko ji omogućava

sigurnije uništavanje stenica . . . . 106Pitanja i o d g o v o r i 106Kretanje akutnih zaraznih bolesti u SFRJ 109Osnovni zakon o sprečavanju i suzbijanju za­

raznih b o l e s t i 109Odobrenje t e k o v a 116Weisglass, H., Fišer-Herman, M. i Arko, K.:

Bakteriološke i kemijske pretrage likvora ( I I d i o )

NAŠE ZDRAVLJE Zagreb, God. XI/1964. Br.7.

Medved, R .: Opasnost ronjenja i podvodnihs p o r t o v a 321

Lončarević, J.: Defektno dijete 327Poljak, 2.: Vrtoglavica kao sim ptom i kao

b o l e s t 331Konopatzky, H .: U centru probave 341Manenica, B.: Dezinfekcija p itn ih i rekre-

acionih voda 347Pavlov, M.: Protiv buke se možemo boriti 352Vuković, V.: Ž o h a r i 354Vijesti iz naše z e m l j e 360Iz stranog s v i j e t a 362

NAŠE ZDRAVLJE Zagreb, God. XI/1964. Br. 8.

Breitenfeld, V.: Dizcnterija — stara ali jošuvijek aktualna b o l e s t 369

Vuković, V.: M u h e 375Medved, R.: Zdravstvena vrijednost skijanja

na v o d i 384Noro, L.: Arthrosis deformans u vezi sa

r a d o m 388Grišanova, A. A.: Zubi, djeca, rod ite lji 394Bukovac, J.: Sanitarni nadzor nad međuna­

rodnim pomorskim prom etom 396Poljak, 2 .: Reagiranje živog organizma na

izlaganje sunčanim zrakama . . . . 401Vijesti iz naše z e m l j e 411Školovanje zdravstvenih radnika 412

POVRATAK U ŽIVOT Beograd, God. XII/1964. Br. 2.

Šaptović, 0.: Uzroci, lokalizacija i posledice cerebrovaskularnih incidenata . . . 3

Rotović, A. i Miličević, Lj.: Određivanje in­dividualne osetljivosti prema ultraljubiča- stim zracima 10

Stevanović, M.: Profilaksa ravnih stopala 14-Milutinović, N.: Povodom međunarodnog kon­

gresa posvećenog cerebralnoj paralizi uMonsu 34

Florijančić, S.: Neki problem i u vezi zapo­šljavanja osoba pod starateljstvom 40

Summary 43R e s u m e 44Korotkoe soderžanie 45

PRIMALJSKI VJESNIK Zagreb, God. XII/1964. Br. 4—6.

Zanela, S.: Maloljetna prvorotka . . . 33Rabić, J.: Šećerna bolest kod žena 42Živković, B .: Profilaksa u trudnoći 52Grgurević, M .: Poštovanje ličnosti bolesnika 57Zanela, S.: Profilaksa trihomonaze 59Pahljina, M.: JJloga prim alje u novim dru­

štvenim u v j e t i m a 65Zapisnik godišnje s k u p š t in e 67Vijesti iz uprave d r u š t v a 80

REUMATIZAM Zagreb, God. XI/1964. Br. 4.

Henneberg, Z. i Dürrigl, T .: Sindrom rame­na i š a k e 127

Androić, S.: Naš postupak u pregledu bole­snika kod sumnje na ankilozantni spondi-litis 134

Ostoić, K.: Pomagala za samopomoć 137Grgić, M.: Cor triatriatum 140Reumatologija širom s v i j e t a 144Artroza k o l j e n a 146Utjecaj kemijskog sastava vode na toplotno

djelovanje vodenih kupelji 148Savremeni lijekov i: androgeni i anabolni ste-

r o i d i 149Akutna oboljenja dišnih putova 151Bolesti lokom otornog sistema 162Ostale b o l e s t i 164Prikazi k n j i g a 165V i j e s t i 167

TUBERKULOZA God XVI/1964. Br. 1.

Azanjac, R. i Ginzberg, E.: Iskustvo sa kli­nastom resekcijom u tuberkulozi pluća 3

Ustar, M., Benedik, M. i Cestnik, I.: Rezul­tati resekcione terapije kod plućne tuber­kuloze 11

Petković, S. i Vanić, D.: Tuberkuloza mu­ških genitalnih organa u eri antibiotika 22

Vasić, D.: Analiza bolesničkog materijala i neposredni rezultat lečenja kod 1963 bo­lesnika grudnog odelenja opšte bolnice u Paračinu u toku 1961. i 1962. godine 29

Pešić, V., Nikolić, M. Ojkić, B. i Bajić, R.:Pozno izlučivanje Kochovog bacila kod dece

m s primarnom tuberkulozom 38Simeonov, Lj.: Rezultati testiranja sa huma­

nim, BCG i aviarnim »senzitinim a« 45Kučanda, F .: Da li je prikazani m ortalitet od

tuberkuloze u godišnjim izveštajima ATD-arealan? 49

Stanković, M.: Šta treba podrazumeti pod i pojm om » jakog reaktora na tuberkulin« 61

1592

Stojkov, N.: Prilog poznavanju etiologije Str.oronhektazije kod d e c e 61

Prikazi k n j i g a 68Referati iz č a s o p i s a 71Zapisnik druge redovne sednice upravnog

odbora Udruženja jtiziologa SFRJ .80V II . sastanak vojvođanskih jtiziologa 84X IV . Golnički S i m p o s i u m 86Sim pozij um o zaštiti dece od tuberkuloze 88Kasindo dobio odeljenje za radnu terapiju 91Vesti 93Iz u r e d n i š t v a 98

ZDRAVSTVENI VESTNIK

Ljubljana, Letnik XXXIII/1964. St. 3.

Resolucija o d ia b e t e s u 49Košuta, S.: Socialno-medicinska vprašanja

diabetikov 51Mahkota, S .: Epidem iologija diabetesa v

S l o v e n i j i 54Raišp, I. i Jurko, C.: Zdravstvena prosveta

p ri d i a b e t i k i h 60Pichler, T .: Problematika ambulantnega vo­

đenja d ia b e t e s a 62Raišp, I.: Sistema diabetične prehrane v

S l o v e n i j i 65Rosina, M.: K irurg ija in diabetes 67Mihev, I.: O stranskih vplivih suljonilurea

preparatov na krvno sliko 70Volavšek, B. i Mazovec, M .: Diabetes in m io-

kardni i n f a r k t 73Fazarinc, F .: Angiopathia diabetica 77černelč, M.: Primerjava kliničnih in avtop-

tičnih izvidov p ri diabetičnih nejropatijah 78Ferluga, D.: Statistični prikaz 304 obducira-

nih d i a b e t i k o v 81Neudauer, J.: Postoperativni pankreatitis kot

komplikacija p ri operativnih posegih na biliarnem in gastrointestinalnem traktu 85

N e k r o l o g a 89Iz tujega s l o v s t v a 90

ZDRAVSTVO Zagreb, God. VI/1964. Br. 7.

Šegavac, A.: Financiranje zdravstvene službe Str.i zdravstvenih u s t a n o v a 2

Margan, I.: Analiza stanja i problema finan­ciranja zdravstvenih ustanova SRH u 1963. 15

Šupica, M.: Poteškoće i rješenja za dijetal­nu prehranu bez proteina ili sa 20—30 g proteina dnevno 27

Matković, D.: Ljekarnička služba u procesuintegracije 40

Inventarizacija sredstava i materijalne evi­dencije u zdravstvenim ustanovama 43

Odgovori na aktuelna pitanja o radnim od­nosima, raspodjeli dohotka, školovanju 45

Izgradnja, programi, diskusije, rješenja 47»Zdravstvo« — prilog br. 7/1964.Okružnice, uputstva, informacije, preporuke

LIJEKOVI

»Zdravstvo«, prilog, God. 2/1964. Br. 1.

Atanacković, D.: Neki farmakološki proble­m i u vezi sa trovanjima lekovima 3

Bevandić, M.: Neki problem i ispitivanja ikontrole novih l i j e k o v a 10

Žagar, Ž.: Značenje antibiograma za kli­ničku medicinu i javno zdravstvo 15

Damaška, R.: Pregled potrošnje lijekova uSR H r v a t s k o j 24

Izvještaj o sastanku ginekologa o pitanju produkcije i medicinskih uvjeta distribucije oralnih kontraceptivnih sredstava 26

šuput, B.: Sastanak rukovodilaca zdravstve­ne službe i predstavnika P L IV E 28

R. D.: Preparati za liječenje neurovegetativ-nih d i s t o n i j a 30

S p i r a m i c in 33N i s t a t i n 34G r iz e o ju lv in 36K lorok in 37G u a n e t id in 39A l ja -m e t i ld o p a 41D i k s i r a z i n 43

1593

Vijesti

VIJESTI IZ M ED IC IN S K O G F A K U L T E T A S V E U Č IL IŠ T A U Z A G R E B U

RAZRIJEŠENI DUŽNOSTI

Razriješeni su službovanja na Medi­cinskom fakultetu ovi suradnici: Ajdu- ković dr Đorđe, asistent škole narodnog zdravlja »Andrija Štampar«; Arko dr Vera, asistent Klinike za ženske bolesti i porode; Belančić dr Ivan, asistent Za­voda za radiologiju Medicinskog fa­kulteta u Općoj bolnici »dr Mladena

Stojanovica«; Gorkic dr Daroslava, asi­stent Zavoda za radiologiju; Hameršak dr Boris, asistent Kirurške klinike; Ma- tanić dr Branko, asistent Klinike za bo­lesti usta, zubi i čeljusti; Prosenjak Ma­rija, stručni suradnik Interne klinike i Totović dr Vladimir, asistent Zavoda za opću patologiju i patološku anatomiju.

DOKTORI NAUKA

Na naučni stupanj doktora nauka promovirani su ovi kandidati: Bagović dr Pero, asistent Ginekološke klinike, za doktora medicinskih nauka iz podru­čja Ginekologije i opstetricije; Begić dr Svetozar, šef ginekološko porodničke službe Medicinskog centra u Slavon­skom Brodu, za doktora medicinskih nauka iz područja Ginekologije i opste­tricije; Belančić dr Ivan, šef Rendgen­skog odjela Opće bolnice »dr J. Kajfeš«, za doktora medicinskih nauka iz podru­čja Radiologije; Buhač dr Ivo, liječnik specijalista Opće bolnice »dr Ozren No- vosel«, za doktora medicinskih nauka iz područja Interne medicine; černelč dr Milan, liječnik specijalista Opće bol­nice u Mariboru, za doktora medicin­skih nauka iz područja Interne medici­ne; Dekaris dr Dragan, asistent Institu­ta »Ruđer Bošković«, za doktora medi­cinskih nauka iz područja Fiziologije; Dilrrigl dr Teodor, šef reumatološkog odjela Zavoda za reumatske bolesti »dr Dora Filipović«, za doktora medicinskih nauka iz područja Reumatologije; lung dr Mirko, liječnik specijalista Zavoda za zdravstveno varstvo SR Slovenije, za doktora medicinskih nauka iz područja Virusologije; Julius dr Stevo, asistent Interne klinike, za doktora medicinskih

nauka iz područja Interne medicine; Köhler-Kubelka dr Neda, šef odjela za pertusis, liofilizaciju i alergene Imuno­loškog zavoda, za doktora medicin­skih nauka iz područja Imunologije; Kornfeld dr Mario, liječnik specija­lista Opće bolnice »dr Ozren Novo- sel«, za doktora medicinskih nauka iz područja Patologije; La Grasta dr M ili- voj, asistent Zavoda za tbc, za doktora medicinskih nauka iz područja Ftizeo- logije; Nemanić dr Đorđe, liječnik spe­cijalista Opće bolnice »dr Ozren Novo- sel«, za doktora medicinskih nauka iz područja Otorinolaringologije; Pagon dr S to j an, mikrobiolog plućnog odjela Op­će bolnice u Splitu, za doktora medicin­skih nauka iz područja Bakteriologije; Postružnik dr Srećko, šef ginekološko porodničkog odjela Opće bolnice u Ši­beniku, za doktora medicinskih nauka iz područja Ginekologije i opstetricije; Rafaeli dr Petar, šef kirurškog odjela Opće bolnice u Mostaru, za doktora me­dicinskih nauka iz područja Kirurgije; Salaj dr Boris, asistent Klinike za bo­lesti uha, nosa i grla, za doktora medi­cinskih nauka iz područja Otorinolarin­gologije; Skurić ing Zdenka, asistent Škole narodnog zdravlja »Andrija Štam­par«, za doktora osnovnih medicinskih

1594

nauka iz područja kemije; Stanić dr Mirko, šef odjela za vakcine i šef odjela za unapređenje bakterioloških metoda u produkciji u Švicarskom zavodu za se­rume i vakcine u Bernu, za doktora me­dicinskih nauka iz područja Bakteriolo- gije; Štulhofer dr Mladen, liječnik spe­cijalista Opće bolnice »dr Ozren Novo- sel«, za doktora medicinskih nauka iz područja Kirurgije; Vidaković dr Zden-

ko, asistent Zavoda za radiologiju Medi­cinskog fakulteta u Općoj bolnici »dr Mladena Stojanovića«, za doktora medi­cinskih nauka iz područja Radiologije; Vidović dr Milan, asistent Kirurške kli­nike, za doktora medicinskih nauka iz područja Kirurgije; Vukadinović dr Sre- to, asistent Klinike za dječje bolesti, za doktora medicinskih nauka iz područja Pedijatrije.

NOVI LIJEČNICI

Baldauf dr Vladimir, Bobić dr M ilo j- ka, Buljan dr Stjepan, Čupić dr Dinko, Filipović dr Branka, Gigović dr Veli- mi,r, H unjić dr Nazif, Iv ičević dr Bo­jan, Jakšić dr Žanka,_ Jurin dr Mislav, Kalousek dr Miljenko, Kostelić dr Anki- ca, Kulenović dr Muradif, Landeka dr Željko, Lazić W erft dr Inga, Lojo dr Ne- zir, Martinac dr Pero, Mrkšić dr Mari­ca, Papić dr Damir, Petrak dr Antun, Pierotić N ižetić dr Stela, Srića dr Mira, Starčević dr Milan, Stegnjajić dr Arsen, Saban dr Petruška, Tom ičić dr Vlasti- mir, Visković dr Marko (promocija iz­vršena 31. I 1964).

Aviani dr Nikša, Bischof dr Zvonimir, Boban dr Lidija, Borovećki dr Velim ir, Čakalo dr Branko, Dalbella Đurković dr Marija, Dugački dr Vladimir, Ećim dr Dragoljub, Fejös dr Maria, Franulović dr Slobodan, Hadžiahmetović dr Fadi- la, Hećimović dr Vladimir, H rm ić dr Ivan, Ivković dr Vera, Kolar dr Bran­ka, Lopac dr Tomislav, Majerus dr Oto, Maloševac dr Marcela, Marton dr Edu­ard, Medar dr Tihomir, M ijač dr Ton- ko, Misirača dr Gojko, M išić dr L jilja ­na, M linarić dr Jasna, Novak dr Biser­ka, Novkinić dr Nedžid, Omčikus dr Mirjana, Paič dr Manda, Passek dr Ivan, Pećušak dr Valentin, Petranović dr Dra­go, Polak dr Jelena, Pongrac dr Ivan, Radić dr Marko, Radojčić dr Aleksa, Sefić dr Mustafa, Sever dr Gabrijel, Šulhof dr Ljerka, Ujević dr Berigoj, Uhl dr Zlata, V la jčić Jakovac dr Erika, Žu lj dr Ivan (promocija izvršena 29. I I 1964).

Ajduković dr Mile, Barišić dr Aljoša, Belamarić dr M ilivoj, Belić dr Nenad, Bendeković Dittm yer dr Božena, Bender dr Olga, Bindula dr Neda, Blagaić dr

Vladimir, Cvitanović dr Vladimir, čač- ković dr Josip, Drenovački dr Tatjana, Đogić dr Antun, Đurić dr Nikola, Her­ceg dr Zdenka, Kostelić dr Vjekoslav, Kein dr Josip, Korda dr Kvirin, Kostelić dr Franjo, Krajačić Latiner dr Vera, K urta lj dr M ijo, Lovrić dr Milan, Lu- kančić dr Anton, Oroz dr Štefica, Ran- dić dr Branko, Ritterman Dobrila dr Ivanka, Sulić dr Mario, Šanjek dr Vla­sta, Šarić dr Vedran, Šestić dr Antun, Šimić dr Rudolf, Tom ljenović dr Ivan, Urlić dr Ivan, Usmiani dr Jerko, Večeri­na dr Slobodan, Zovorović dr Srđan (promocija izvršena 31. I I I 1964).

Ajdar dr Mladen, Boko dr Nikša, Brčić dr Mira, Cuculić dr Tatjana, čavčić dr Josip, Čepulić dr Mladen, ćosić dr Zden­ka, Deželjin dr Mihovil, Dizdarević dr Asim, Dzeba dr Stanislav, Galfi Kaločai dr Martin, Glavina dr Krešim ir, Hrani- lović dr Damir, Jergović dr Marija, Ka- ravida dr Irm a, Katić dr Nikola, Koplić dr Stevan, Koprek dr Vesna, Krstulović dr Tugomir, Kukolja dr Marija, Leh­mann dr Rudolf, Levickij Likovik dr Me­lita, M ihaljević dr Leopold, M ihovilović dr Ante, M iletić dr Ljiljana, Naumov dr Vera, Peičić Freiberger dr Željko, Petrić dr Stjepan, Petrov dr Maksim, Savić dr Nenad, Seidl dr Mladen, Sliepčević dr Dobrila, Stanić dr Milan, Svoren dr Bra- nislav, Svoren dr Emica, Valić dr Du­bravka, Vedo dr Rudolf (promocija iz­vršena 30. IV 1964).

Baćani Cumfe dr Olga, Bakarić dr Ozren, Begić dr Esad, Butković dr Kre- šo, Devčić dr Mira, Fališevac dr Vesna, Firis dr Juraj, Gabron dr Franc, Geceg dr Stjepan, H itrec dr Vlasta, Huljev dr Zdenka, Kelemendi dr Zejnel, K iljm an

1595

Cerović dr Vera, Koncul dr Ivo, Koško- vić dr Mira, Leban dr Marijan, L inčir Katunarić dr Ileana, Lončarić dr Stje­pan,, Luketa dr Mirko, Meszaroš dr An­tal, Mladinovi dr Marija, Mrduljaš dr Mladen, Panic dr Milan, Pasini dr Ivan, Pavlović dr Vlatko, Pećina dr Marko, Pe- trak Burek dr Darinka, Petrović dr Mi- hailo, Radonjić dr Goran, Rogić dr Ju­raj, Stojčević dr Milena, Strčić dr Josip, Šare Brundić dr Anđela, Šare dr Zlatko, Šeparović dr V iktor, Šestić dr Branka, V ičić dr Srećko, Vukelja dr M iro, Vuko­vić dr Vera (promocija izvršena 1. V I 1964).

Alač dr Žarko, Bokun dr Petar, Boži- nović dr Dragomir, Božović dr Ilija , Bre- znik dr Radovan, Cigović dr Ratimir, Damjanov dr Ivan, Grnja dr Vladimir, Kalle Pečarević dr Vesna, Ivanović Her­ceg dr Zlata, Jelić dr Maja, Jelušić dr Stjepan, Juranić dr Nenad, Juras dr Ju­re, Kanceljak Macan dr Božica, K lobu­čar dr Slavko, Kordić dr Dušan, Kova- čević dr Marija, Kovačević dr Stevo, K ra lj dr Ivan, Kurćehajić dr Rasim, Le- kaj dr Silvija, Lukač dr Dragoslav, Lju- bić dr Jadranka, Mesek dr Stjepan, Mi- chal dr Marija, M ihailović dr Helena, Mi- halinčić dr Dubravka, M ijalković dr Dragoslav, M iler dr Nevenka, Novoselac dr Mihovil, Oroš dr Vera, Rom ić dr Ja­sna, Savković Gojčeta dr Bosiljka, Su­dar dr Dragutin, Šimek dr Marija, Schwuger dr Mateja, Veček dr Nenad, Vejzagić dr Muhamed, Zovko dr Ante (promocija izvršena 30. V I 1964).

Babogredac dr Zlata, Čaklović dr Li- dija, Čejku dr Lutfi, Delibašić dr Gorda- na, Drndelić dr Ana, Gavranić dr Pero, Kolak dr Jure, M artinović dr Kruno, Mi- halić dr Zlatko, Načsa dr Anna, Petković dr Andrija, Petrović dr Slavko, Ray dr Albert, Seferović Kaldana dr Tatjana, Vejić dr Slavica, Veselica Čatipović dr

Katja (promocija izvršena 16. V II 1964).Ašvanji dr Elizabeta, Balentić dr Vla­

do, B iro dr Pavle, Bubanović dr Zlata, Čižmešija dr Tomislav, Cosović dr Mila- din, Elkaz dr Božo, Ferdebar dr Ljubica, Frgić dr Mira, Gmaz dr Antonija, Golu- bović dr Claudia, Hadžić dr Mladen, Jer- bić dr Boris, Jo dr Ana, Karelović dr Mate, Klinger dr Mery, Kolesar dr An­tun, Kosanović Senica dr Ratka, Kova- čić dr Božica, Linarić dr Blaženka, Me- sarić dr Verica, M iljev ić dr Aleksandar, Musić dr Stanislav, Popov dr Nedeljlca, Rošin dr Ante, Sajko dr Zdenka, Soče dr Zvonko, Stokić dr M ijo, šoštarko dr Ma­rija, Sterle dr Renato, Šunj dr Slobo­dan, Toth dr Drago, Vuković dr Paula (promocija izvršena 30 IX 1964).

Belak dr Vinko, Čikeš dr Ivo, Dilparić dr Dragan, Dovžak dr Melita, Giesler dr Oto, Golubović dr Ljerka, Gugić dr Mla­den, Ivačić dr Josip, Jukić dr Žarko, Ka- pun dr Ivan, Kolaöny dr Lidija, Krstić Burić dr Milica, Laznibat dr Josip, Me- hadžić dr Suada, Obrovac dr Antun, Ostojić dr Veliko. Pavliček dr Vida, Pe­trović dr Vera, Pu ljić dr Smiljan, Rac dr Stjepan, Smiljanić Krznarić dr Vla­sta, šoštarić dr Ivanka, Tolan dr Jasna, Tom ičić dr Josip, Unković dr Mate (pro­mocija izvršena 31. X 1964).

Aničić dr Petar, Čeperić dr Albert, Čo- korilo dr Slavko, Horvat dr Katica, Ko- vačić dr Azra, Kovšca dr Zvonimir, Kum­m er dr Zlatko, Lončar dr Stanko, Mar- geta dr Augustin, M atijević dr Branka, Petrinović dr Ljiljana, Presečki dr Vla­dimir, Rajki dr Danica, Szabo dr Irena, Sir ovan dr Ankica, Slokar dr Tatjana, Stanković ,dr Vukosava, Štambuk dr Ivo, Taraš Rumboldt dr Mirjana, Trivunac M artinović Radojka, Tršinski dr Mladen, Unušić dr Josip (promocija izvršena 30. X I 1964).

1596

VIJESTI IZ SV JETSKE Z D R A V S T V E N E O R G A N IZ A C IJE

STANJE KUGE U 1963. GODINI

Po prvi puta u pet godina, 1963. godine incidencija kuge u svijetu (prema tjed­nom epidemiološkom izvještaju SZO) pala je na 862 slučaja sa 139 smrt­nih nasuprot 1.420 sa 123 smrtna slučaja prijavljena u 1962. godini. Ta godina je bila i najteža, jer se kuga pojavila u centralnim dijelovima Južne Indije, Ek­vadoru i sjevernom Peruu, Jugoistočnoj Africi, Madagaskaru i Burmi. Međutim, u 1963. godini bilo je ponovno slučajeva u zemljama koje su bile bez slučajeva

kuge, kao što su Bolivija, Kolumbija, Malawi i zapadni Iran, dok je do višeg broja slučajeva došlo u Viet Namu. Čak i u SAD prijavljen je jedan slučaj kod stočara iz Arizone.

Međunarodnim prometom kuga se u 1963. godini nije širila i uzročnik perzi- stira u svojim prirodnim rezervoarima, naročito kod divljih glodavaca. Ta po­dručja uključuju jugoistočni SAD, veli­ka područja južne Amerike, Afrike i A- zije.

SIGURAN POROD I ZDRAVA DJECA

Mortalitet dojenčadi u cijeloj Evropi ima tendenciju opadanja. Međutim, taj pad bi morao biti brži i cilj bi morao biti da novorođenčad ne ostaje samo ži­va nego i zdrava, sposobna za normalan život.

Taj problem je bila tema evropskog simpoziona pod naslovom »Uloga opste- tričara u programu zaštite zdravlja maj­ke i djeteta«, koji je organizirao Regio­nalni ured SZO za Evropu. Sastanak je održan u Kopenhagenu od 22. do 29. li­stopada pod predsjedanjem prof. La- comma iz Pariza, a prisustvovalo mu je 30 učesnika iz 20 zemalja. Sastanku nisu prisustvovali samo opstetričari nego i pedijatri, njegovateljice, administratori javnog zdravstva i sociolozi.

U nekim zemljama mortalitet dojen­čadi je pao na 20 na 1.000 dojenčadi. Ta djeca umiru uglavnom u prvom mjese­cu života i tu je najvažnije spriječiti pri­jevremeno rađanje, budući da djeca ro­đena u terminu imaju mnogo više šanse da ostanu živa i normalna nego ona koja

se rode prijevremeno. U cilju odvijanja normalnog graviditeta sve majke bi tre­bale u prva tri mjeseca potražiti savjet liječnika, odnosno pregledati se kod li­ječnika.

Na sastanku se zaključilo da je u ve­ćini zemalja potrebna bolja organizacija službi za zaštitu majki. U svakom sluča­ju potreban je timski rad opstetričara i pedijatara koji moraju usko surađivati ч babicama i patronažnim medicinskim sestrama. Dalje sprečavanje mortaliteta dojenčadi postići će se samo timskim ra­dom u koji treba uključiti još i sociolo­ge, biologe i fiziologe.

Ovom simpozionu prisustvovale su predstavnice Austrije, Bugarske, Čeho- slovačke, Danske, Finske, Francuske, Ir­ske, Mađarske, Maroka, Nizozemske, Poljske, Portugala, Rumunjske Savezne republike Njemačke, SSSR-a, Švedske, Turske i Velike Britanije. Jugoslaviju je predstavljao prof. Ljubomir Šukarov iz Medicinskog fakulteta u Skoplju.

1597

BROJ DIJABETIČARA POVEĆAVA SE U CIJELOM SVIJETU

S obzirom na sve veći broj dijabeti­čara i činjenice da je dijabetes postao problem javnog zdravstva, Svjetska zdravstvena organizacija je osnovala pr­vi Odbor stručnjaka za dijabetes meli- tus koji ima cilj da dade pregled o onom što se sada zna o tom poremećenju kao1 da izradi smjernice za dalja proučava­nja na međunarodnoj bazi.

Tačnu incidenciju dijabetesa je teško odrediti s obzirom da se metode detek­cije razlikuju od jedne do druge zem­lje. Prema podacima iz SAD procjenju­je se da ima oko 4 milijuna ljudi koji imaju dijabetes. Od tih 4 milijuna, za2 milijuna dijabetičara se zna, a 2 mi­lijuna još nisu otkriveni, ali su prehod- na istraživanja pokazala da na svaki di­jagnosticirani slučaj dolazi jedan nepre- poznati. Pojava dijabetesa kod blizanaca je siguran dokaz da se dijabetes može naslijediti. Ako, naime, jedan blizanac oboli od dijabetesa, u 7 od 10 slučajeva dijabetes će se pojaviti i kod drugog, nekada i nakon 10 ili više godina. Činje­nica je da predispoziciju prema dijabe­

tesu imaju pretili ljudi. Budući da se ja­sne manifestacije dijabetesa pojavljuju kasno, najvažnija mjera koju treba po­duzeti je rano otkrivanje bolesnika i na­kon toga adekvatno liječenje.

Odbor stručnjaka za dijabetes je ra­spravljao i o radnoj sposobnosti dijabe- tričara. Blagi slučajevi bolesti, tj. bole­snici kojima ne treba davati insulin i koji se mogu liječiti samom dijetom mogu se zaposliti na svim vrstama po­sla. Teži bolesnici koje se može dobro kontrolirati dijetom i insulinom mogu se zaposliti uz prethodne mjere predostro- žnosti.

Treba poduzeti komparativna epidemi­ološka istraživanja s obzirom na preva- lenciju dijabetesa u područjima koja se razlikuju prema kulturi, običajima i pre­hrani, uključivši seoska i gradska pod­ručja u nadi da će se otkriti faktori ko­ji utječu na pojavu dijabetesa: naročito uloga hrane, pretilosti i vježbanja. Osim toga treba proučavati graviditet i dija­betes u različitim zemljama, kao i gene­tičke aspekte te bolesti.

M EDICINSKA UPOTREBA

Zračenje je vitalno i nenadoknadivo oruđe u medicinskoj skrbi i javnom zdravstvu. Da bi se smanjio na minimum riziko što ga zračenje nosi, Odbor struč­njaka za zračenje koji je SZO nedavno sazvala u Ženevi izradio je specifične preporuke za »javnozđravstvene i medi­cinske upotrebe ionizantnog zračenja«.

Odbor je istaknuo mjere za smanji­vanje doze u dijagnostičkoj radiologiji, jer smatra da je radiološka dijagnostika najveći izvor somatske i genetske doze kojeg čovječanstvo prima od zračenja što ga stvara čovjek. Samo nekoliko ra­dioloških pretraga kao što su pretraga lumbalne kralješnice, zdjelice, kuka, fe- mura, irigoskopija i pretraga gastrointe- stinalnog i mokraćnog trakta kao i uop­će radiološka pretraga abdomena čine otprilike 80% genetičke doze. Radiotera­

pija je otprilike samo desetina ili treći-

IONIZANTNOG ZRAČENJA

na dijagnostičke doze na čitavoj popu­laciji.

Doze zračenja se mogu često znatno smanjiti, a da se kod toga ipak ne sma­nji potrebna količina medicinskih pre­traga. To vrijedi i za dijagnostičku upo­trebu radioizotopa. U radioterapiji, na­ročito u liječenju nemalignih stanja mo­že se postići znatno smanjenje brižnom selekcijom bolesnika i neprestanom bri­gom da se zaštiti zdravo tkivo.

Odbor je uzeo u razmatranje i razli­čite aspekte izobrazbe medicinskog i tehničkog osoblja. Visoko kvalitetna izo­brazba je neophodno potrebna kao i po­sebni način izobrazbe za sve one koji su zaposleni kod aplikacije ionizantnog zra­čenja za dijagnozu, liječenje i masovno ispitivanje građanstva. Potrebno je i na­učno istraživanje da se sva primjena ra­dijacije za medicinske svrhe izvrši na najbolji način.

1598

KONFERENCIJA O BABILKOJ SLUŽBI

U cilju da razmotri djelokrug rada i funkcije babica u današnjoj zdravstve­noj službi Regionalni ured SZO za Evro­pu Svjetske zdravstvene organizacije sa­zvao je konferenciju o babičkoj službi i izobrazbi babica. Sastanak je održan u Moskvi od 18. do 27. studenog na Prvom medicinskom institutu, a prisustvovalo mu je 40 učesnika iz 17 zemalja. Konfe­renciji nisu prisustvovale samo babice nego i predstavnici svih služba za zašti­tu majki (administratori javnog zdrav­stva, ginekolozi, opstetričari, pedijatri, medicinske sestre i nastavnici iz gineko­logije i opstetricije). Svrha je Konferen­cije proučavanje uloge babica u okviru opće zdravstvene službe. Kakav je njen rad u gradu, a kakav u selu? Kakva je budućnost te profesije? Kako treba izo- braziti babice da postanu dio novih stre­mljenja u evropskoj zdravstvenoj slu­

žbi? Sve su to bila pitanja postavljana kao materijal diskusije na konferenciji. U vezi s time glavne teme bile su: Raz­voj i struktura službi za zaštitu majki, Uloga babice u javno-zdravstvenoj slu­žbi, Izobrazba babica, Odnos babica pre­ma ostalom zdravstvenom osoblju, Do­prinos babičke službe kompletnom zdravstvenom programu.

Konferenciju je otvorio dr F. Grundy, pomoćnik generalnog direktora SZO.

Prisustvovali su predstavnici Bugar­ske, Cipra, čehoslovačlce, Finske, Grčke, Irana, Izraela, Mađarske, Maroka, Zap. Njemačke, Nizozemske, Poljske, Ru­munjske, SSSR-a, Španije i Turske. Na­šu su zemlju predstavljali K. Hunski iH. Klun iz Ljubljane, M. Šlajmer-Japelj iz Maribora i prof. V. Lavrič iz Ljublja­ne.

S IFILIS U PORASTU

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije broj slučajeva veneričnih bolesti, naročito sifilisa, u stalnom je po­rastu. Čini se da je uzrok tome u prvom redu djelotvornost penicilina uz činjeni­cu da je taj antibiotik jeftin i da ga se lako primjenjuje, što je dovelo do la­žnog osjećaja sigurnosti, indiferentnosti prema opasnosti od infekcije i smanjenog straha od posljedica oboljevanja od sifili­sa. Osim toga i socijalne prilike su se pro­mijenile u novoj eri tehničkog napretka pa su i ubrzana industrijalizacija i urba­nizacija u znatnoj m jeri pridonijele ši­renju spolnih bolesti, kao uostalom i mnogih drugih zaraznih bolesti. Danas je porast gradskog stanovništva oko 2 i pola puta viši nego u seoskim područ­jima. Taj izraziti trend ka urbanizaciji i stapanju velikih seoskih populacija u naglo rastuće gradove postaje sve važni­ji, jer sifilis je pretežno gradska bolest. Sve veće selenje stanovnika i putovanja zrakom, morem i kopnom u vezi s in­

tenzivnim prekomorskim prometom sve više i više čini venerične infekcije inter­nacionalnim bolestima. Čak oko 50 % ot­krivenih slučajeva venerične infekcije u pojedinim zemljama potječe izvana, a kao poseban sociološki problem je činje­nica da vrlo često bolest se javlja u dobnoj grupi od 15 do 17 godina. Čini se da je to u vezi s ranijim sazrijevanjem omladine i slobodnijim nazorima u od­nosu na veze između spolova. U mnogim zemljama nema još jednodušnog gledi­šta da li pridržavanje i ratifikacija »Kon­vencije Ujedinjenih naroda za suzbija­nje prometa i eksploatacije prostitucije« znači zapreku kontroli veneričnih bolesti i da li će iz toga rezultirati povećana incidencija tih bolesti. Opaženo je da se povećanje veneričnih bolesti posljednjih godina slično kreće u razvijenim zemlja­ma gdje su već pred mnogo decenija u- kinute javne kuće (skandinavske zem­lje ) i u onima gdje su javne kuće istom nedavno zabranjene (Francuska, Italija).

1599

VLASN IK I IZDAVAČ

ZBOR LIJEČNIKA HRVATSKE U ZAGREBU

G LAVNI I ODGOVORNI UREDN IK

DR TIHOMIL BERITIC

Zagreb, Preradovićeva ul. 22. tel. 34-063

NASLOVNA STRANA I GRAFIČKA POSTAVA

BRANO HORVAT

Tisak

STAMP. ZAVOD »OGNJEN P R ICA «, ZAGREB 1964

Rukopisi i svi dopisi šalju se U r e d n i š t v u L i j e č n i č k o g v j e s n i k a , Zagreb, Subićeva ul. 9. — Članarina, pretplata i sve novčane pošiljke šalju se Zboru liječnika Hrvatske, Zagreb, Subićeva ulica 9, odnosno na tekući račun 400-15-608-58 Komunalna banka u Soštaričevoj ulici. Radi redovitog dostavljanja lista molimo da nam se odmah tačno javi svaka promjena boravišta.Pretplata za »Liječnički vjesnik« u god. 1964 iznosi za ustanove Din 10.000, za pojedince, stažiste i stu­dente Din 2.500, a za članove Zbora Din 3.000.

L IJ E Č N IČ K I VJESN IKG L A S I L O ZBORA L I J E Č N I K A H R V A T S K E

THE JOURNAL OF THE MEDICAL

ASSOCIATION OF CROATIA

ЖУРНАЛ ОБ1ЦЕСТВА ВРАЧЕИ ХОРВАТИИ

ORGANE OFFICIEL DE LA SOCIlSTĆ

MfiDICALE DE CROATIE

FACHZEITSCHRIFTDER

ARZTEGESELLSCHAFTKROATIENS

Z A G R E B

Cod. 86

P R O S I N A C

1 9 6 4

12

CONTENTSLEADING ARTICLEThe General Practitioner Approach to Reaction of the Organism on Agres­sion (Summary in English)

E. Rajner, J. Bolčić-Wikerhauser,B. Hranilović 1469

TRANSACTIONSAre the Plasma Cells the Only Produc- cers of Serum Antibodies (Summary in German) Z. Kopač 1477Colitis Ulcerosa (Summary in English )St. Knežević, A. Hahn, M. Radmilović 1487 REVIEWBody Exercise in Prevention, Therapy and Rehabilitation of Heart Diseases (Summary in German) R. Medved 1499CASE REPORTSA Case of Metastatic Bilateral Mali­gnant Ovarian Melanoma (Summary in English)

F. Tomić, V. Martinović 1509 REFRESHER COURSEAssessment of Work Capacity and In ­validity in the Diseases of the Eye (Summary in English)

B. Jutriša-Koržinek, M. Vrsalović-Sarajlić 1519

PUBLIC HEALTHPsychiatry Education in the United States ( Summary in English)

V. P. Lemkau 1521CLINICAL TRIALS

Our Experiences with Endoxan in the Treatment of Malignant Tumors in Otorhinolaryngology (Summary in German)

M. Kubović, R. Subotić 1531ABSTRACTS FROM T H E S E S J 5 3 7

EDITORIALSPsychiatry Education Ž. Kulčar 1543History o f Retrograde and Intraveno­us Pyelography B. Turčić 1545WORLD MEDICINE IN THE LAST M O N T H 1553PROCEEDINGS AND OTHER ACTIVITIES OF THE SOCIETY 1564 MULTIPLE CHOICE ANSWERS1 5 7 0

A B S T R A C T S 1572BOOK REVIEWS 1587OUR MEDICAL JOURNALS 1589n e w s 1594

NOVO! NOVO!

ANDOLTABLETE

1 tableta sadrži 0,30 g Acid, acetylosalicyl. s dodatkom puferske supstancije

i A N T I R E U M A T I K

A N A L G E T I K

A N T I P I R E T I K

Neškodljivo sredstvo protiv:

glavoboijegripe

reumatizmabolova

A N D O L bolesnici vrio dobro podnose, jer sadrži pufersku supstanciju

P R O I Z V O D I

JUGO DIJETETIKATVORNICA FARMACEUTSKO DIJETETSKIH PROIZVODA ZAGREB

ZAGREB, Borongajska 48a

NOVO! NOVO!

BIMOLINT A B L E T E

SPECIFIČN I K E M O T E R A P EU T IK ZA PROFILAKSU I TERAPIJU GRIPE

I D R U G IH VIRUSNIH OBOLJENJA

OPREM A: 30 TABLETA

ABEHOL• SU V R E M EN I S IN TETSKI AN TITU SIK

SN AŽN O G DJELOVANJA

• N E O M ETA UKLANJANJE SEKRETA IZ DIŠNIH PUTOVA

• PRIKLADAN ZA DJECU I ODRASLE

O P R E M A : 100 ml sirupa 10 ml kapi 20 tableta

P L I V A .

T V O R N IC A F A R M A C E U T S K IH I K EM IJSKIH P R O IZ V O D A Z A G R E B

S I R U P K A P I

T A B L E T E

TRYPTIZOL - AmitriptilinP r e p a r a t iz b o ra za te ra p i ju depres ivn ih stan ja

NOVO!

IN D IK A C IJE : M anično-depresivne reakcije u depresivnoj fazi Involutivne m elanholije Reaktivne depresije Shizo-afektivne depresije N eurotično-depresivne reakcijeD epresivna i anksiozna stanja, koja prate razne kronične bolesti.

O P R E M A :

T A B L E T E : bočice sa 100 tableta ä 10 mgbočice sa 100 tableta ä 25 mgbočice sa 30 tableta а 25 mg

A M P U L E : kutije sa 5 x 2 ccmkutije sa 5 0 x 2 ccm

LEKOZIDKARDIOTONIC

(Genuini G iikozid Lanatozid C)

O P R E M A :

K u tije sa 50 am pula i 2 ccm i 0.4 mg

Bočice sa 15 ccm tečnosti.

P R O I Z V O D I :

Tovarna farm acevtsk ih in kem ičnih izdelkovL J U B L J A N A , C E L O V Š K A 135

OROSTERON(METHYLOESTRENOLON)

— P R O G E S T A T I V U M ! Z a hormonalnu insuficijenciju, za supre- siju menstruacije, ovulacije itd.

O p r e m a : bočice s 20 tableta po 1 mg bočice s 10 tableta po 5 mg

PARAFLEX— miotonolitik (mišićni relaksator)— svaka tableta sadrži 250 mg 5-klorbezoksazolinona (klorzoksazona)— djeluje selekt ivno na mišićni rigiditet, poželjan osobito u toku

terapije boli reumatske i traumatske geneze

O p r e m a : bočice s 20 tableta bočice s 250 tableta

BECYCLIN— širokospektralni antibiotik sa B-kompleks vitaminima

O p r e m a : bočice sa 16 kapsula

P R O I Z V O D I :

»KRKA«T O V A R N A Z D R A V U

N O VO MESTO

GEOMYCININJEKCIJE ZA INTRAVENOZNU APLIKACIJU

INTRAVENOZNOM INJEKCIJOM

POSTIŽE SE BRZO DJELOVANJE

I VISOKA KONCENTRACIJA ANTIBIOTIKA U KRVI I TKIVU

1 AMPULA SAD RŽAV A:

250 mg O KSITETRACIKLIN A

O P R E M A :

1 ampula od 5 ml

NOVO! NOVO!

P L I V A T V O R N IC A F A R M A C E U T S K IH I KEM IJSKIH P R O IZ V O D A

Z A G R E B