Thalassa Ali-1 Dragulj Indije

8/20/2019 Thalassa Ali-1 Dragulj Indije

http://slidepdf.com/reader/full/thalassa-ali-1-dragulj-indije 1/245

T Thhaallaassssaa A A llii

DDrraagguulljj IInnddiijjee A Singular Hostage

U znak sjećanja na Saida Ablaka Husaina Tauhidija,

koji mi je pokazao put prema miru kroz razasute bisere



POVIJESNA BILJEŠKA

Radnja ove priče smještena je na sjever Indije (današnji Pakistan) u razdoblje od1838. do 1839. godine, prve godine vladavine kraljice Viktorije. Britanija jeposredovanjem svoje zastupnice Istočnoindijske kompanije do te godine zavladalanajvećim dijelom indijskog potkontinenta. Na sjeveru se zahuktavala »velika igra« —

borba Britanije i Rusije za prevlast u središnjoj Aziji.Do 1838. godine Britanci su strahovali od ruske prijetnje njihovu indijskomteritoriju. Odlučan u namjeri da nadmudri Ruse stječući politički nadzor nad

Afganistanom, lord Auckland poslao je svoju vojsku u Kabul, u vojni pohod poslijepoznat kao Prvi afganistanski rat.Prije no što je otpočeo pohod na Afganistan, Auckland je načinio neobičan korak prevalivši gotovo dvije tisuće kilometara Indije kako bi zatražio pomoć umirućeg jednookog pandžabskog maharadže Randžita Singa, čija se neovisna vojna državanalazila između britanskog teritorija i Afganistana. Putovanje dugo godinu dana — na kojemu su lorda Aucklanda pratile njegove dvije sestre usidjelice, cijela vlada i

deset tisuća vojnika — kulminiralo je velikim durbarom, sastankom državnih čelnikaFirozpuru, na granici između britanske Indije i Pandžaba.Njihov je sporazum bio odlučujući za britanski vojni pohod. Maharadža RandžitSing to je znao pa je mjesec dana odgađao potpisivanje sporazuma, prisiljavajući

Aucklanda da usred zime pošalje svoje jedinice preko planinskih tjesnaca u Afganistan.Ova se priča događa tijekom tog mjeseca.Lord Auckland, njegove sestre, politički tajnik i šef protokola povijesne su osobe,kao i maharadža Randžit Sing te njegov glavni ministar. Durbar se u najvećoj mjeri

odvio onako kako sam ga opisala, a daljnja kretanja britanskog tabora okvirno sutočna.Mariana Givens, Harry Fitzgerald, mali Sabur i njegova obitelj te Saat Kaur,maharadžina najmlađa supruga, plodovi su moje mašte.



Dragulj Indije



UvodNedjelja, 17. studenog 1838.

U dva sata ujutro šeik Valijulah Karakoja otvorio je oči. Godine i godine molitve u

određene sate istančale su njegov osjećaj za protjecanje vremena. Katkad si jedopuštao zamišljati kako bi kad bi ga zatvorili u tamnicu bez prozora u tvrđavi uLahoreu, čije zidine ne propuštaju poziv na molitvu, ipak znao kad se valja oprati istati pred svojega Boga.Zadrhtao je i posegnuo prema šalu. Mjesečina je prodirala kroz rešetkastu ogradubalkona te poput novčića padala na molitveni sag koji je čekao spreman, položenprema zapadu, prema Meki, s presavijenim vrhom koji odvraća zlo. Drveni prstenizavjesa tiho su zveknuli jedan o drugi kad je prošao kroz vrata do stolića na kojemusu bili njegova posuda s vodom i mjedeni umivaonik. Hladnom vodom umio se zamolitvu poslije ponoći, koja je bila obavezna samo za upućene u mistična učenjaislama.»Bog je velik«, promrmljao je brišući lice.Okrenuvši se prema zidu tako da nijedno biće ne može stati između njega i Boga,šeik se uspravio, sklopio ruke i napola zatvorio oči.

»U ime Alaha, Milostivog, Samilosnog: slava Alahu, koji čuva i održava sve svjetove;

Milostivom, Samilosnom, gospodaru sudnjega dana.Samo se tebi molimo, samo od tebe pomoć tražimo.Vodi nas pravim putom: putom onih koji su u tvojoj milosti,a ne onih koji su izazvali tvoju srdžbu, ni onih koji su zalutali.«

Dok je izgovarao riječi molitve, prepustio se svojim snovima: mentalnimpredodžbama toliko divnim da bi ih teško opisao čak i najnaprednijim članovimamističnog bratstva koje je predvodio više od dvadeset pet godina.Očiju uprtih u sag koji je bio pred njim, šeik je izvodio polagani ples svoje molitve.Sagnuo se, uspravio i naklonio, položivši čelo na ploče ispod niti molitvenog saga,kao što su njegova braća muslimani činili tisuću i tri stotine godina, uz ritmičan šapatstaroga arapskog jezika na mjesečini.Kiša koja je obilno lijevala do svitanja je gotovo prestala, ostavljajući samo slabašnusvjetlost koja je obasjavala šeikovu kuću te trg prekriven kaldrmom na kojemu senalazila.Svjedost je ojačala te se probila kroz uske ulice i bazare grada Lahorea. Prekrila je

vlažne paviljone i dvorišta tvrđave maharadže Randžita Singa, velike mramorne kulekoja je s gradom dijelila zaštitu svojih starih, utvrđenih zidina.U osmokutnoj kuli na sjeverozapadnom uglu tvrđave maharadžin je najmlađi talacodbijao lončić mlijeka.Sabur nije želio piti iz lončića koji mu je sluškinja nudila. Stisnuo je usne i okrenuoglavu.

»O, Sabur baba«, nježno je rekla djevojka, oprezno se osvrćući uokolo dok mu jepružala lončić, »pij, slatko je.«»Ne«, odlučno je rekao dječak i odskakutao, a mala su mu ramena pritom takođerposkakivala. Stigavši u sigurnost kreveta u kojemu je njegova majka sjedila i rasplitala



kosu, čučnuo je pokraj nje te radoznalim pogledom okruglih očiju pratio sluškinju.»Što je, dušo?« Njegova je majka napućila usne i cmoknula. »Zašto ne želiš mlijeko?Inače voliš mlijeko.« Nagnuvši glavu, Mamtaz Bano promotrila je Sabura inasmiješila se. Kestenjasta kosa padala joj je preko ramena i ležala u krilu poputsjajnog klupka.»O, Rešma, nije li Sabur najdražesnije dijete u cijelom Lahoreu?« upitala je dječjim

glasom.»Jest, bibi«, promrmljala je sluškinja i kimnula glavom u znak slaganja. Lončić koji jedržala zadrhtao je, načinivši valiće na mlijeku.

Ali Sabur nije želio piti mlijeko. Otpuzao je pod krevet i njegova su bosa stopalanestala s vidika. Ondje je ostao i tvrdoglavo odbijao doručak.»Pa, tada će ga tvoja ammi morati popiti umjesto tebe«, rekla je njegova majka.»Ammi voli toplo, slatko mlijeko.«Mamtaz Bano pružila je ruku prema lončiću, a teška, izvezena svila pala je premalaktu i otkrila nježno zapešće. Sluškinja joj ga je pokušala uzeti, razrogačivši oči. »Ne,bibi. Ovo mlijeko je za Sabura«, pobunila se, ali Mamtaz Bano nije popustila.Načinila je pristojnu, ali zapovjednu gestu.Kad je njegova majka Rešmi uzela lončić, Sabur je žurno ispuzao iz svojegaskrovišta, otvorenih usta, ubrzano dišući. Kad se izvukao ispod ruba kreveta,uspravio se uhvativši se za majčino koljeno, rumena lica, i ugledao kako je onaprinijela lončić usnama i popila mlijeko.Na trenutak je zavladala tišina. A tada je Sabur počeo vrištati.»Što je, dušo?« upitala je Mamtaz Bano, pružila slobodnu ruku i pomilovala muobraz, ali on nije mogao odgovoriti. Mogao je samo vrištati i mahati glavomnaprijed-natrag, otvorivši usta koliko je god mogao te čvrsto stisnuvši oči.

Sluškinja je nepomično stajala pokrivši rukama uši kako bi se zaštitila od dječakovaglasa. A tada ga je, promrmljavši pozdrav, zgrabila i pobjegla.Ne zastavši pred vratima kako bi nazula papuče, Rešma je trčala s djetetom koje jojje vrištalo na boku pokraj drugih soba čiji su tromi stanari jedva i podizali glave.

Teško dišući uspela se kamenim stubama do vanjskih vrata te istrčala i prešla preko vlažnog dvorišta do ženskog vrta.Bili su sami. Obližnji je vodoskok žuborio. Rešma je posjela Sabura na njegov hladanmramorni rub te mu obrisala suze i sluz s lica. Mučan, očajan prizvuk njegova

vrištanja govorio joj je da mu se srce slama.»Zašto plačeš?« upitala ga je drhtavim glasom. »Ništa se nije dogodilo. Ništa.«Stražari su zajedno pili iz slavine pokraj ulaza u kulu. Čempresom zaštićena odnjihovih pogleda, Rešma je skinula nečisti veo s glave i čučnula pokraj djeteta molećiga da ušuti. Sada kad se njezin strašan čin izjalovio, mogla je samo čekati daSaburova majka nesvjesno utone u smrtonosan san. Kasnije, kad pronađu tijelo i kadRešmu budu ispitivali, zaklet će se da su ona i dijete cijelo vrijeme bili vani.Saburova su usta i dalje bila širom otvorena, iako je ispuštao samo jedan, otegnutkrik. Rešma je pružila ruku prema njemu, a tada ju je povukla natrag.Današnje zlo započelo je prije godinu dana, u ljubomori i šaputanjima, nakon što jestari maharadža zapovjedio da Sabur i njegova majka dođu u tvrđavu iz njihova

doma u kući šeika Valijulaha, udaljenoj jednu milju. Maharadža je tvrdio da ga samoSaburova prisutnost može zaštititi od bolesti i smrti. Naposljetku, Sabur je bio unuk šeika Valijulaha, čovjeka čije su tajanstvene sposobnosti bile općepoznate.



U čempresu iznad njih kriknuo je čvorak. Rešma je prstima obuhvatila koljena.Saburova majka, kojoj je Rešma nekoć zavidjela na ljepoti i položaju, sada je ležalanasmrt otrovana u svojoj odaji. Ako je Sabur nije mogao spasiti, kako može koristitimaharadži?Rešma je pogledala dječaka. Ako je doista posjedovao osobite moći, kao što su ljuditvrdili, nisu mu koristile: samo su ga dovele u izgon među brojne maharadžine

kraljice, te do gubitka njegove lijepe majke. Tada je utihnuo. Rešma ga je podignula u svoje krilo gdje je beživotno ležao i štucaone želeći je pogledati. Zagrizla je usnu. Što će maharadža učiniti kad dozna da jeMamtaz Bano mrtva? Hoće li, znajući za ljubomore koje su se kovitlale u njegovudomu, pretpostaviti istinu: da lončić otrovanog mlijeka nije bio namijenjen majci,nego njezinu djetetu, njegovu miljeniku, njegovu malom čarobnjaku, njegovu biserunad biserima?Rešma je pogledala iza tri stražara koji su tada drijemali ispod trijema, zaklanjajućioči podlakticama. Barem je maharadža bio daleko, utaboren na granici sa svojimkićenim dvorom čekao je sastanak s Englezima. Rešma se više plašila njegovenajmlađe kraljice Saat Kaur, čije dijete nije uspjelo osvojiti maharadžinu ljubav. Ta jekraljica u odajama u prizemlju čekala krike koji će objaviti Saburovu smrt. Kako ćeRešma objasniti svoju pogrešku?

Vrhom vela obrisala je Saburovo vlažno lice. Kako li je sada izgledao drugačije,njegova je vedrina nestala, a njegov blagi, upitan pogled zamijenila je pustaiscrpljenost. Ako se izuzme stari maharadža s njegovim neprestanim zahtjevima,Saburovo jedino društvo do tada bila je njegova ljupka mlada majka. Kako će sadapreživjeti, sam i bez prijatelja?Rešma je zatvorila suzne oči, ali suze su se slile ispod njezinih kapaka i potekle

obrazima. Zašto je ona, koja nikada nikome nije hotimice naudila, pristala odnijetiotrov? Zbog straha od gnjeva mlade kraljice? Jesu li je njezina vlastita prikraćenost,njezino ropstvo, učinili bezosjećajnom?»Oprosti mi, Sabur«, šapnula je. »Oprosti mi.«

A tada ju je uhvatio novi strah. Sabur nije želio popiti mlijeko. A kad je njegovamajka uzela lončić, ispuzao je ispod kreveta koliko je god brzo mogao. Je li želiospriječiti Mamtaz Bano u pokušaju da popije otrov? Je li znao? Pogledala je tihog dječaka. To nije moguće. Naposljetku, Sabur babi bila je samogodina i pol.



1. poglavljeNedjelja, 17. studenog 1838.

Blijeda svjetlost prodirala je u njezin šator kad se Mariana Givens prenula iz sna.Kiša je šaputala nad njezinom glavom škropeći po šatorskom platnu.Mariana se uspravila i odmaknula kosu s lica. Zašto se probudila toliko naglo? Je liizvana dopro kakav neobičan zvuk ili glas?Kad je posegnula za čizmama, poznati zvukovi koraka pred njezinim ulazom najavilisu da joj Dittu donosi kavu. Ispustila je čizme, zlovoljno se srušila natrag na krevet inavukla pokrivač do brade. Samo ju je glumljenje sna moglo poštedjeti Dittuovabrbljanja. Dittu je čak i među indijskim slugama mogao osvojiti nagradu za brbljanje.Disala je lagano i kroz trepavice gledala kako ulazi, odmiče tešku zavjesu koja jeslužila kao vrata te donosi val vlažne studeni i miris ognjišta. Njegova bosa stopalašljapkala su po prugastoj prostirci sve glasnije dok se približavao njezinu krevetu,blago hripajući i noseći poslužavnik koji mu je zveckao u rukama.Pazila je da se ne trgne kad je poslužavnik glasno zazvečao na njezinu noćnomormariću. Dittu se nakašljao stojeći nad njom. Mariana je bila razmišljala o tome dadvije sestre generalnoga guvernera upita za savjet u pogledu Dittuove navike da stojinad njom dok je u krevetu, ali suzdržala se znajući da bi one samo zatražile da ga seodmah otpravi. Što god sestre mislile, Mariana je bila uvjerena da Dittuovoponašanje nije ni u kakvoj vezi s činjenicom da je njoj dvadeset godina i da nijeudana.

Kad se okrenuo, otvorila je oči i gledala kako vukući noge odlazi prema vratima,ramena pognutih pod uobičajenim nevidljivim teretom, a tada se sjetila što ju jeprobudilo. Bila je to tišina izvan njezina šatora. Gdje su kuliji koji su svakodnevnorastavljali zid od crvenog šatorskog platna u njezinu kutku državničkog tabora? Gdjesu povici ljudi i frktanje njihovih tovarnih životinja?Pod njezina šatora bio je mokar, a zrak vlažan i svjež. Sjetila se noćnog štropotanjakiše po krovu. To je bilo to, kiša!»Dittu«, pozvala ga je i istog trena podsjetila samu sebe da to više nikada ne smijeučiniti, »putujemo li danas?«

Dittu se naglo okrenuo i nasmiješio. »To sam vam želio reći, memsahib. Još neznaju. Sve ovisi o velikom slonu. Čuo sam da govore...«»Hvala, Dittu«, rekla je i mahnula mu neka ode.Zavjesa se zatvorila za njim. Mariana se uspravila. Dohvatila je čizme te njima,okrenutim naopako, udarila o stranicu kreveta, a potom pogledala na pod, kao što jeto uvijek činila kako bi vidjela je li kakvo zanimljivo stvorenje ispalo iz njih.Crveni zid ispred njezina šatora bit će uklonjen samo ako je najveći tovarni slon utaboru sposoban nositi svoj teret. Ako požuri, mogla bi vidjeti tog slona.Skočivši prvo na jednu nogu, a potom na drugu, jedva je navukla čizme, vrisnuvšikad je hladna voda štrcnula kroz rupe na prugastoj pamučnoj prostirci pod njezinim

nogama. Svukavši spavaćicu i završivši borbu s korzetom, odjenula je i zakopčalasvoju omiljenu haljinu od tartana, a potom ugurala šaku smeđih kovrča pod šeširićod tartana istog uzorka te vrpce nemarno svezala ispod brade. Nije se obazirala na



vrč i lavor koji su čekali na svojemu stalku. Nije imala vremena za umivanje: moralaje posjetiti jednog slona.Ostavivši kavu da se puši nekušana, požurila je preko natopljene prostirke dok joj jeu ušima odzvanjao glas gospođice Emily. »Draga, koliko te puta moram upozoriti«,gospođica Emily rekla joj je jučer poslijepodne, strogo je gledajući preko naočala začitanje, »da ne smiješ zaboraviti svoj položaj. Nipošto nemoj dopustiti da te netko od

domaćih ljudi vidi zbunjenu, uzrujanu ili u trenutku kad nisi besprijekorno odjevena.« Mariana je nestrpljivo udahnula i izašla u maglicu ranog jutra.Njezin je šator bio na dobrom položaju. Sklonjen po strani, u prednjem kutu taborageneralnoga guvernera, omogućavao je jasan pogled na šatore i dobar, iako udaljen,pogled na glavna vrata, sklopivi ulaz u zidu od crvenog šatorskog platna, koji sepružao oko cijelog tabora. S druge strane zida u njezin su šator često dopiralizanimljivi zvukovi zbog kojih je mnogo vremena provodila zamišljajući odaklepotječu ljudi i životinje koji su prolazili putom.Glatko, sjajno blato, na kojemu su bili vidljivi samo otisci Dittuovih stopala,prekrivalo je udaljenost od njezina skromnog ulaza do središta tabora. Ondje su sena ranojutarnjem povjetarcu lagano nadimala tri kićeno ukrašena šatora raspoređenau obliku kvadrata, šatori lorda Aucklanda i njegove dvije neudane sestre te šator zablagovanje, dovoljno velik da primi dvadeset osoba.Zid od crvenog šatorskog platna pokraj Marianina šatora pružao se prema čuvanim

vratima. Podignuvši suknju podalje od blata žurno je krenula duž zida. Trebala je čekati u šatoru do pokreta. To je bilo pravilo za dame koje su putovale utaborima. Ako pokreta nije bilo, dama je čekala do devet sati i tada je odlazila nadoručak u šator za blagovanje. Potom se vratila u svoj šator te ondje do ručka čitalaili pisala pisma. Nakon ručka išla je u posjete, u ovom slučaju gospođici Emily ili

njezinoj mlađoj sestri Fanny, u njihove šatore. Prije večere odlazila je na jahanje.Mariana je znala ta pravila jer joj ih je gospođica Emily ponovila nebrojeno mnogoputa.

Ali Mariana nije željela ostati zatvorena iza šatorskog platna. Damska besposlenostnedvojbeno bi je izludjela. Osim toga, propustila bi sve, a bila joj je dužnost doznatisve o taboru, i o Indiji. U suprotnome njezina pisma, koja je dva puta tjedno pisalatati, ne bi bila dovoljno dobra.Odvažila se baciti pogled prema stambenim šatorima. Nije bilo znaka aktivnosti: nibrbljavih sluškinja koje su nosile stvari po taboru ni domaćih sluga koji su govoriliengleski, nitko je nije vidio. Ako uspije neopazice proći kroz vrata, a zatim prekoputa i natrag, za doručkom će biti pošteđena ljutitih pogleda gospođice Emily.Držala se zida izbjegavajući čvrstu užad, klinovima pričvršćenu za tlo na svakihosam stopa. Vlažna užad i naleti vjetra podsjećali su je na san iz kojega se probudila.Sanjala je kako drhti na pramcu nepoznatog broda koji je plovio kroz gustu maglu,prema odredištu koje nije mogla naslutiti.Doimalo joj se čudnim to što je sanjala brod ležeći u šatoru na ravnicisjeverozapadne Indije, tisućama milja daleko od mora, ali koliko god se taj sandoimao čudnim, već ga je bila sanjala dva, ili možda tri puta.Crveno šatorsko platno pokraj nje bilo je prekriveno mrljama koje je načinila kiša.

Mariana je smatrala da taj visok, žalosno težak crveni zid, kojemu je svrha bila zaštitaod lopova, blokira njezin pogled na uzbudljiv život u putujućem taboru. Čak su isestre Eden bile istog mišljenja. »Gotovo bi se isplatilo pod krevetom užasnutozateći divljaka koji vitla nožem u zamjenu za mogućnost da vidimo veći dio našeg



putovanja«, rekla je gospođica Emily prošli tjedan dok su ona, gospođica Fanny iMariana prolazile kroz vrata tabora.Do šest sati ujutro sklopivi je ulaz, kao i zid, trebao biti spušten na tlo, a kuliji sutrebali namotavati užad i komade šatorskog platna. Vrata su i dalje bila na svojemmjestu, kao i zid.Ne obazirući se na pozdrave stražara, Mariana je prošla kroz vrata i izašla na put.

Podignuvši ruku iznad očiju, pogledala je niz put u oba smjera, prema ravnici najednom dalekom kraju te mirnom redu konja i slonova na drugom.Široki put izgledao je gotovo jednako kao i sinoć, obrubljen nadstrešnicama išatorima visokih dužnosnika. Samo je veliki šator za prijeme nedostajao na svojemumjestu nasuprot čuvanom ulazu, zamijenjen praznim pravokutnikom izgacanog blatau kojemu je nekoliko stotina kulija stajalo i gledalo nešto što ona nije vidjela.Požurila je prema njima.Dittu joj je bio rekao da je veliki slon visok gotovo dvanaest stopa. Bio je najveći odstotinu dvadeset sedam tovarnih slonova pridruženih britanskom taboru te jedinaživotinja dovoljno snažna da nosi durbar šator, veliki šator za prijeme, koji je lordu

Aucklandu bio izuzetno važan za primanje domaćih prinčeva. Dittu je rekao da jeslonu ime Motu. Dodao je da se slon poput njega rađa samo jednom u stotinugodina.Kiša je bila Motuov jedini neprijatelj. Šator, silno težak dok je suh, postajao jeneizdrživo težak kad bi ga natopila kiša. Kako je bilo nezamislivo da generalniguverner bude bez šatora za primanja i kako ga je Motu mogao nositi samo jedandan bez odmora, tog slona nikada nisu ostavljali. Ako Motu nakon kiše nije mogaonositi svoj teret, lord Auckland i njegove sestre usidjelice, britanska vlada Indije,deset tisuća vojnika, više od trideset tisuća državnih dužnosnika, trgovci, sluge i kuliji

te nebrojene tovarne životinje čekali su u blatu dok on ne postane sposoban za to.Mariana je stigla do blata i naglo stala, istežući vrat kako bi vidjela iznad polugolihkulija koji su se naguravali. Nekoliko ih se okrenulo kako bi je pogledali. Oh, da jebarem veliki slon sposoban nositi svoj teret! Kako bi mogla podnijeti daljnjeodgađanje putovanja kad je bila na iglama od iščekivanja susreta s RandžitomSingom, glasovitim sikhom, vladarom Pandžaba?S mjesta na kojemu je stajala nije vidjela ništa. Oklijevajući samo trenutak, zašla je ugomilu.

»Hattho, hattho, maknite se«, zapovijedala je, a kuliji su je slušali te gurali jedandrugoga kako bi joj otvorili uzak prolaz među sobom.Gotovo je stigla. Netko ispred nje izvikivao je zapovijedi. Životinja je frktala. Ublizini je započelo oštro vikanje. Slonova surla izvinula se u zrak. Mariana nikada nijeizbliza pogledala toga slona. Koliko je dvanaest stopa visoko? Hoće li biti dovoljnojak da podigne vlažan šator čak i nakon...»Gospođice Givens! Gospođice Givens!« Mariana se ukočila usred koraka. Englez svijetle kose stajao je na hrpi prtljage malodalje. Na sebi je imao plavu odoru i mahao joj je.Nije ga mogla izbjeći. Pribrala se i mahnula mu. Maglica se pretvorila u laganu kišicukoja je promočila ramena njezine haljine. Ako već mora biti zatečena vani, među

polugolim kulijima u šest sati ujutro, zašto je mora zateći poručnik Fitzgerald izbengalskog konjičkog topništva, prvi muškarac u cijelom taboru koji joj se sviđao?Pribrala se i krenula prema njemu, putem uguravši vlažan pramen kose pod šeširić.



Treba li okrenuti svoje neumiveno lice na drugu stranu kad stigne do njega? Ne, zato je bilo prekasno.Fitzgerald i još dvanaest mladih časnika, redom prikladnih kandidata za brak, tri

večeri prije pozvani su u guvernerov šator za blagovanje.Fitzgerald je za večerom sjedio nasuprot njoj. Mariana je odmah vidjela da jekandidat: lice mu je bilo pravokutno, naočito, nos visok, rimski, a kosa staromodno

zalizana kremom. Nakon juhe zabacio je glavu dok se smijao nečijoj opasci, a ta jojje kretnja zbog kuta pod kojim je nagnuo glavu i zbog oblika njegovih usana, zapelaza oko. Kasnije se odvažila pogledati i uhvatila ga je kako je sa zanimanjem gledapreko pilećeg frikasea.Izraz njegova lica nije ništa odavao, ali njegov ju je pogled uzbudio i uznemirio. Dokraja večere trudila se razgovarati s muškarcem koji je sjedio pokraj nje, ograničivšipoglede na drugu stranu stola, ali im se pogledi više nisu sreli.»Gospođice Givens«, ponovno ju je pozvao Fitzgerald nadglasavajući buku gomile imršteći se dok je silazio s prtljage, naočit u odori, »nedvojbeno ne biste trebali bitiovdje. Ako biste pričekali trenutak, otpratio bih vas u vaš šator.«»Hvala vam, poručnice«, viknula mu je Mariana, »ali došla sam vidjeti slona.«Kad mu je prišla, pogledao je njezinu haljinu, a tada brzo odvratio pogled. Ona jespustila glavu i ugledala izdajnički jastučić tkanine koji je virio na mjestu na kojemunije zakopčala gumb.

Vjerojatno je cijelu haljinu pogrešno zakopčala. Kosa joj je ispadala iz šeširića.Zagrizla je usnu i podignula pogled te vidjela kako se poručnik smiješi.Pružio joj je ruku. »Ako ste došli vidjeti slona«, rekao je, »bolje se popnite ovamo k meni. Ovo bi moglo biti zanimljivo.«Mariana se popela k njemu, udahnuvši kišom natopljen ustajao miris njegove vunene

odore te osjećajući topao pritisak njegovih prstiju.Uhvativši je za lakat kako bi joj pomogao uspostaviti ravnotežu, Fitzgerald jepokazao: »Ondje je.«Mariana je pogledala preko gomile i ostala bez daha.Okružen kulijima, golemi slon mukotrpno je pokušavao ustati pod guvernerovimsloženim šatorom za durbar koji mu se ljuljao na leđima.Na vratu mu je sjedio mahut te ga udarao željeznom šipkom po golemoj glavi, vičućina bengalskom, dok je gomila već obilno poprskana blatom raspravljala, nagađala ikladila se. Slon je ne obazirući se na sve to uspostavio ravnotežu tražeći oslonac uskliskom blatu, a tada je plaho i drhteći podignuo zaljuljani teret.

Ali u posljednjem trenutku velika je stražnja noga popustila. Mariana je osjetila kakose Fitzgerald ukočio pokraj nje. Kuliji su uzdahnuli. Preopterećen mokrim platnomslon se riknuvši prevrnuo na bok, rastjeravši kulije kao piliće i izbacivši mahuta izravnoteže.Kakav savršeni prizor za današnje pismo ocu! Mariana se ozarena lica okrenulaprema Fitzgeraldu. »To mi se sviđa u Indiji: prave indijske stvari, a ne imitacijeengleskih stvari. Mi se silno trudimo biti Englezi, sa svojim šatorima, hranom inamještajem, ali to ne...«»Oprostite, gospođice Givens«, prekinuo ju je Fitzgerald, pustio njezin lakat te

pogledao pokraj nje kao da traži nekoga, »ali generala Cottona moram odmahobavijestiti o slonovu neuspjehu.« Skočio je na tlo i pružio joj ruku, izgledajućiistodobno vojnički i pokajnički. »Dopustite mi da vam pomognem sići.«Ona je još jednom pogledala slona, utiskujući njegovu sliku u sjećanje, a tada je



prihvatila ponuđenu ruku.Kad je sišla, on je podignuo lakat kako bi ga uhvatila pod ruku. »Moram vas otpratitido vašeg šatora, gospođice Givens. Predaleko je da biste išli sami.«Kosa mu se sjajila kad se sagnuo prema njoj. Pri brijanju mu je promaknulo jednomjesto na obrazu. Oči su mu bile zelene, kao i njezine. Vragolasto se nasmiješio.Iako je bila u iskušenju da prihvati njegovu ponudu, Mariana je oklijevala. U deset

minuta koliko bi bilo potrebno da stignu do šatora, nedvojbeno bi razgovarali. Udeset minuta mogla bi doznati mnogo o njemu; ali što je s klonulim slonom koji jeteško disao u blatu iza nje, sa šatorom i dalje svezanim za drveni okvir na leđima?Hoće li moći ponovno ustati? Je li ozlijeđen? O tome mora obavijestiti dragog tatu,koji kod kuće u Sussexu čeka njezina pisma.»Ljubazno od vas, poručniče«, odgovorila je, »ali još ću malo ostati ovdje. Voljela bihporazgovarati s goničem tog slona.«Fitzgerald je povukao ruku. »Razgovarati s njegovim mahutom?« ponovio jenamrštivši se. »Ali, kako biste mogli... ah, dakako, vi govorite njihove jezike.«Oklijevao je. »Ali nipošto vas ne bih smio ostaviti ovdje samu.« Pogledao je prekoramena kao da traži pomoć.Mariana se ukopala u blatu. »Sama sam došla ovamo, poručnice Fitzgerald«,odgovorila je. »Ali uvjerena sam«, dodala je gledajući ga ravno u oči, »da ćemo seuskoro opet vidjeti.« Odvratila je pogled zaključivši da ga je predugo gledala.On je ponovno oklijevao, a tada se naklonio. »Polaskan sam time što ste upamtilimoje ime, gospođice Givens. I bit ćete dobro ovdje?«Mariana je kimnula stisnutih usana, a potom mu uputila širok, spontani osmijeh.On joj je uzvratio osmijehom. »Tada nikome neću reći da sam vas vidio.«Kad se ona osvrnula preko ramena, on je nestao.

Slon je i dalje ležao na boku opterećen mokrim šatorom, kao siva planina s jednim vidljivim, zakrvavljenim okom. Mahut je hodao oko njega i pjevušio držeći velik,naizgled opasan nož u ruci, kojim je rezao užad i remenje, stručno oslobađajućiživotinju tereta.Prenuo se kad se Mariana nakašljala.Bio je niži od nje, i žilav. Ramena su mu se čudno pomaknula kad ju je pozdravio,kao da nije bio naviknut razgovarati s neznancima.»Kako je ime tvojem slonu?« oprezno je upitala na urdskom jeziku. Kao Engleskinjaimala je pravo nastupiti oholo. Ali izabrala je uljudnost.»Ime mu je Motu, memsahib«, odgovorio je preko slonova hripanja, napustivši

vlastiti jezik kako bi joj odgovorio. Lice mu je bilo puno dubokih ožiljaka.Bjeloočnice su mu bile boje stare slonovače.Kimnula je. »Motu. A tebi?«»Hira Lal.«Slon se iza Hire trgnuo i podignuo surlu. Mahut se bez isprike okrenuo i vratiosvojemu poslu.Pa, tada će razgovarati s njegovim leđima. Podignula je glas. »Zašto režeš svu užad?Neće li se ljutiti na tebe?«»Što ja imam s njihovom užadi?« Hirini su prsti drhtali dok je rezao debeo kožni

remen. »Rekao sam im da danas ne bismo trebali podizati šator.« Podignuo je glas.»Rekao sam im da će Motu pasti. Upozorio sam ih da je to opasno za Motua.«»Opasno?« Mariana je načinila korak prema njemu. »Zašto?«



Hira je prerezao zadnje uže i teret je pao poput goleme, hladne kobasice. Motu je jošna trenutak mimo ležao, a tada se okrenuo na koljena, s praznim okvirom i daljesvezanim za leđa.Maleni se čovjek okrenuo prema Mariani. Nije joj bilo jasno kako je podnosiohladnoću samo s komadom tkanine oko struka i s trakom iznošenog pamuka. Odnemarno svezanog turbana do bosih stopala bio je prekriven prodornim vonjem

slona. »Slon ima krhku kralježnicu«, rekao joj je. »Ako se teret zbog nečegapomakne, okvir se može pomaknuti i pritisnuti kralježnicu. Takve nezgode moguslona onesposobiti ili ga usmrtiti. Slon nipošto ne smije pasti dok je natovaren.« Kadmu se lice opustilo, Mariana je vidjela koliko je bio uplašen.Motu se na Hirinu zapovijed teško uspravio i nadvisio ih oboje. Neuobičajenaduljina nogu, poput četiri velika debla, činila ga je toliko visokim. Mariana je gledalakako je savinuo prednje noge i pognuo glavu prema svojemu mahutu. Hira Lalraširio je ruke i uhvatio dva velika uha, a tada stopalom upro visoko u slonovu surlu,spretno se popeo i sjeo dvanaest stopa iznad tla.»Koliko si dugo njegov mahut?« Mariana je zabacila glavu, pridržavajući šeširić, neželeći da odu.»Otkako je bio malen«, odvratio je Hira. U ruci mu se pojavila teška šipka za tjeranjeslona. »Nadam se«, rekao je, »da ćemo umrijeti u isto vrijeme. Navikli smo jedan nadrugoga.«Zadrhtavši od te pomisli, okrenula se prema putu.Dakle, Dittu je bio u pravu u pogledu slonova imena, Debeljuško. Možda je Motubio okruglast dok je bio malen, poput njezina malenog nećaka Freddieja. Kakav godtada bio, izrastao je u golemu sivu životinju, izboranu i prekrivenu grubom crnomdlakom. Mariana je uzdahnula. Slonova se nikada nije mogla zasititi.

Freddie se zacijelo promijenio u godinu dana otkako je ona napustila Englesku. Bioje živahno stvorenje musavog lica, bucmastih nogu i stopala te s aureolom zlatnekose. Sada je već blizu trećeg rođendana.Na putu joj se našla velika lokva sjajnog blata. Mariana je stala i zamislila se nadnjom kad je vjetar donio lagani pljusak na njezinu površinu. Freddieju će za dvijegodine biti pet godina, koliko je bilo njezinu bratu kad je umro.

Jadan mali Ambrose. Jednoga se dana igrao, sutradan je bio vreo i u mukama, anedugo potom zauvijek je otišao.Dugo nakon njegove smrti smatrala je da se nikada neće oporaviti.Od trenutka njegova rođenja Ambrose je bio na njezinoj skrbi. Kaoosmogodišnjakinja je, s odvezanim vrpcama koje su joj visjele niz tijelo, hodalapošljunčanim stazama vrta noseći ga u naručju. Kad je progovorio, ona je prevelanjegove prve riječi. »Želi još jedan krumpir, mama«, rekla je. »Želi pomilovati psa.«Kasnije je Ambrose bio njezin stalni kovrčavi družbenik. Slijedio ju je posvuda inikada joj, za razliku od drugih, nije govorio da je neuredna, previše glasna ili dapreviše govori. Ona mu je pokazala svoja skrovišta u vrtu i zajedno su čučali ispodgrmlja, s čičcima na odjeći, dok mu je ona ispredala priče o žabama koje govore i o

vilama koje žive u donjem dijelu vrta.Pomaknuvši suknju na stranu, obišla je blatnu lokvu ne obazirući se na hladan

povjetarac. Bilo joj je dvanaest, a njezinoj sestri Charlotte četrnaest godina kad je Ambrose umro. Kad god bi pomislila na to vrijeme, sjetila bi se kako su njezinamajka i teta Rachel ozbiljnih lica i iserpljene stajale na vratima sobe u kojoj je

Ambrose ležao, tih, u snu koji prethodi smrti.



»Uđite«, rekla je mama Mariani i njezinoj sestri, »i pozdravite se s bratom.«Djevojčice su zajedno na prstima prišle njegovu krevetu i zatekle ga kako hrčeotvorenih usta, majušnog iscrpljenog lišća te glave obrijane zbog trbušnog tifusa,ružne na jastuku. Uvjerena da će Ambrose zbog nje otvoriti oči, Mariana ga jeprimila za ruku, ali on se nije probudio, a u njegovim prstićima kao da više nije biloživota. Uvidjevši istinu te izmučena patnjom i strahom, pala je na koljena i zagrlila

njegovo tjelešce.»Nemoj umrijeti, Ambrose, molim te«, vapila je dok je Charlotte tiho jecala pokraj nje.Mariana je uvukla hladne ruke u rukave dok je hodala putom. Ambrose nije bio prvikoji je umro. Dvoje djece u obitelji Givens umrlo je od ospica kad su Mariani bilečetiri godine: dvogodišnji Colin i šestomjesečna Janet. Njih nije dobro upamtila, iakose sjećala panike koju je osjetila kad je nakon vlastita polaganog oporavka opazilatišinu u dječjoj sobi.Izgubljenu djecu više se nije spominjalo, a Mariana nikada nije vidjela da njezinamajka plače za njima. Blijeda i uzdrhtala, njezina majka nije plakala ni za

Ambroseom. Njezina je tišina prestravila Marianu, koja je smatrala da je ona kriva zato. A zašto i ne bi bila? Ona je, brbljiva i nespretna, nastavila živjeti dok su svadragocjena dječica poumirala.»Ali zašto moramo biti hrabri?« Sklupčana na stolcu pred kaminom u dnevnoj sobi,Mariana je na majčinu ukočenom licu tražila utjehu i oprost. »Zašto ne smijemplakati za Ambroseom kad mi je srce slomljeno?«»Zato, Mariana«, rekla je njezina majka odvraćajući pogled, »jer se u ovakvimtrenucima moramo pomiriti sa situacijom i biti jaki. Od plakanja ćemo se samorazboljeti.« Njezin se otac, čovjek upalih očiju, usiljeno nasmiješio. »Moramo seodržati«, dodao je, »pomoću spoznaje da je Bog dobar.«

Od toga su dana malokad spominjali Ambrosea. Dok se Charlotte pokušala ponašatinormalno, Mariana je sama polagano hodala vrtom, bolno plačući u skloništima ukojima su se ona i Ambrose igrali, Ambrose za kojega je bila savršena, koji jemljackao gledajući kako mu maže svjež džem od jagoda na pecivo.Zadržala je njegova omiljenog drvenog vojnika, kojega je danju skrivala, a noću jespavala s njim. Kad bi ugledala džem od jagoda, u jecajima bi odlazila od stola.Počela je opažati bol drugih ljudi. Dojurila je u kuhinju i bacila se u zagrljajsudoperki kojoj je umrla sestra. Često je otkrivala neugodne istine.Mama i teta Rachel ljutile su se zbog njezina neobičnog ponašanja. Samo joj tatanikada nije uputio ružnu riječ, dragi tata za kojim je njezino srce čeznulo dok jestajala ondje pokraj puta, na kiši, miljama daleko od njega. Zaokupljen poslom, onnije predvidio pogubnu hitrost Ambroseove bolesti. Nije očekivao da će njegov sinčić umrijeti.

Ali sada je tu bio Freddie. Možda će Charlottein sin zauzeti Ambroseovo mjesto utatinu srcu. Možda će njezina djeca jednoga dana učiniti to za nju.

To bi, dakako, bilo skoro, kad bi se pitalo njezinu majku u Engleskoj, njezinu tetuClaire u Calcutti i bračnu posrednicu gospođicu Emily.»Fanny, naumila sam upoznati Marianu sa svim neoženjenim časnicima u taboru«,povjerila je gospođica Emily svojoj mlađoj sestri dok su tjedan dana prije čekale da

budu uvedene u šator za blagovanje, nesvjesne da je Mariana stala iza njih.»Naizmjence će sjediti pokraj nje. Ako bude po mojemu, do kraja prosinca imatćemo vjenčanje.«



Gorljivost gospođice Emily, koja je Marianu izluđivala, zacijelo je godila mami kojaje kod kuće u Sussexu strpljivo čekala vijesti.»Imaš samo godinu dana«, rekla joj je mama dok je stavljala netom sašivenu haljinu unajveću od njezine tri škrinje, »do stizanja sljedeće skupine neudanih djevojaka uCalcuttu. Nadam se i molim da ćeš u tom razdoblju pronaći odgovarajućeg partnera.

Ako ga ne pronađeš, ljudi će misliti da si okaljana. Tada će biti prekasno.«

Put joj je prepriječila povorka deva, koje su zveckale mjedenim zvončićimapričvršćenima oko nogu. Mariana je nemirno tapkala, želeći što prije prijeći put i ućikroz čuvani ulaz prije no što je još netko vidi.Otkako je došla iz Engleske, njezinu pozornost nije zaokupljao brak, nego Indija.Sada kad je njezina godina bila na izmaku, mora pronaći supruga. Kako to ne bizaboravila, pisma upozorenja na predstojeću propast stizala su svaki treći dan umaloj torbici, od njezine tete Claire iz Calcutte.Mariana je bila i te kako svjesna uspjeha drugih potencijalnih nevjesta koje su prošlezime stigle zajedno s njom. Teta Claire u svojemu je zadnjem pismu opisala zarukenajneuglednije od njih, stanovite gospođice Finchley, koja je pronašla neočekivanodobrog budućeg supruga, dok je jedna od najljepših djevojaka oboljela od vođenihkozica pa se očekuje da će zbog ožiljaka zauvijek ostati unakažena.»Šalju je kući.« Gospođica Emily odmahivala je glavom dok je Mariana spremalapismo tete Claire. »Kakva šteta. Koliko sam čula, gospođica Ranier bila je lijepadjevojka, s velikim izgledima za uspjeh. A sada će, ako bude imala sreće, živjeti izškrinje seleći se kao teta usidjelica iz jedne obitelji u drugu. Ako ne bude imala sreće,morat će se zaposliti kao guvernanta.«Gospođica Emily uzdahnula je. »Kako se situacija odjednom promijeni.«Deve su i dalje prolazile. Mariana se meškoljila na rubu puta. Njezina je godina bila

pri kraju, a ona još nije bila ni zaručena, ali unatoč tome bila je u najzavidnijempoložaju. Veliki putujući tabor, njezin dom protekla tri tjedna, bio je i privremenidom više od pola britanske vlade te gotovo svih britanskih vojnih časnika u Calcutti,mahom mladih i neoženjenih. Bila je to rijetka prilika, što su isticale i gospođicaEmily i teta Claire. Da je Mariana bila jedna od stotinu djevojaka uz samo jednog raspoloživog muškarca, ne bi imala izgleda, zbog svoje radoznalosti, neurednosti ineusiljenog ponašanja. Da, mama je u svojim pismima iz Sussexa ponavljala kakoMariana nema osobito velike izglede zbog svojih neposlušnih kovrča, preširokog osmijeha i kvadratnih ramena.

Ali činjenica da je bila jedina mlada dama među tolilkim strastvenim muškarcimaimala je i svojih nedostataka. Mariani su odavno dojadili željni neznanci. Izmorenaprevelikim izborom, opažala je samo zube koji su im nedostajali, klempave uši, željuda joj ugode. Njezin sinoćnji partner za večerom bio je toliko nalik bijelom zecu daje jedva uspijevala razgovarati s njim.Gospođica Emily i njezina sestra su, dakako, imale svoja mišljenja. Doimalo se danjih više zanimaju vrline tih muškaraca nego Marianina naklonost. Kandidatgospođice Emily bio je živahan muškarac čija je glava bila neobičnog oblika, a obiteljmu je navodno bila vrlo velikodušna. »Mariana, moramo imati na umu da su timuškarci uglavnom drugi ili treći sinovi.« Favorit gospođice Fanny bio je visok,

žalostan muškarac koji je imao naviku briznuti u plač. »U supruga ništa nije važnijeod dobrog srca«, primijetila je gospođica Fanny.Objema se sviđao Bijeli Zec.Deve su prošle. Mariana je podignula suknju i potrčala preko puta upravo kad se



između dva šatora pojavio jedan Europljanin.Odmah je stala. Bojnik Byrne, zapovjednik tabora, došao joj je uz bok, krupan,uspravan u sedlu. Njegova crna čizma zasjala je u razini njezinih grudi. Šiljastemjedene mamuze uhvatile su sunčevu svjedost.Znakovito je pogledao niz crveni nos, najprije slona na odlasku, a potom Marianu.»Dobro jutro, gospođice Givens«, otegnuto je rekao. »Jutros ste izašli u šetnju?«

Pogled mu je pao na prednji dio njezine haljine.»Doista jesam, bojniče Byrne«, odgovorila je. Usiljeno se nasmiješila dok joj se vrućina uspinjala u lice. S oboda njezina šeširića kapala je kiša.On joj je kimanje uzvratio oštrim kimanjem, a tada je podbo konja i odjahao putom,a rep njegova konja lepršao je.Udarila je prstima čizme o tlo i podignula luk blata. Što je Byrnea briga za to što jenjezina haljina pogrešno zakopčana? Visoko je podignula bradu i požurila prekoputa. Ona će prelaziti put kad joj se prohtije. Ona će gledati slonove ili razgovarati smahutima kad to poželi. Oni mogu očekivati da će cijelo jutro sjediti u svojemu

vlažnom šatorčiću i zuriti u šatorsko platno, ali ona to neće učiniti. Gledanje krozotvore na šatorskom platnu, u Dittuov hodnik, u skučeni prostor za kupanje, uprostor u kojemu je, strahujući da će Dittu ili čistač nenadano doći, držala unutarnjui vanjsku zavjesu zatvorenom dok je koristila noćnu posudu, neće joj donijeti novaotkrića za nju i tatu.

Tko je bio debeli bojnik Byrne da bi se držao oholo? Mariana nije ispuštala zvukovenalik trubljenju kao što ih je on ispuštao dok je mislio da ga nitko ne čuje. Nije jojpromaknulo da je taj zvuk ispustio maloprije, kad je odjahao. I što je s njegovimprijateljem Williamom Macnaghtenom, koji joj je dao zadaću prevoditeljice, i s onimnjegovim čupavim obrvama te s njegovom navikom proučavanja vlastita jezika u

džepnom ogledalu? Što je svima njima? Zar ne uviđaju kako je ovo velikapustolovina?Barem ju je poručnik Fitzgerald razumio. Odlučnim korakom prošla je pokrajstražara na vratima, također dignuvši nos pod oštrim kutom. »Dittu«, Ijutito je reklabanuvši u svoj šator, »donesi mi odjeću za jahanje i reci konjušarima neka osedlajujednu kobilu.«



2. poglavljeospođica Emily rekla je Mariani neka povede barem dva konjušara sasobom kad god pođe jahati. Iako nije voljela da je pješice slijede miljama,Mariana svoj trojac neuhranjenih mladića nije odmah otpravila, nego imje iz poštovanja prema gospođici Emily dopustila da trčkaraju za njom

sve dok nije prošla velike šatore visokih dužnosnika, časnika i veterinara te stigla do vezova za konje na kraju puta. Ondje je zaustavila svoju kobilu i otpravila pratnju.Na vezovima su stotine životinja bile svezane u dugim, urednim redovima, na brizimnogih domaćih ljudi. Kokoši biserke, prirodne neprijateljice zmija, među konjimasu kljucale po blatu.Mariana je gledala kako tamnoputi konjušari obavljaju svoj posao, na hladnoćiomotani dugim komadima tkanine. Njezin miljenik, visok stariji konjušar koščatog lica, pozdravio ju je prolazeći pokraj nje i vodeći kobilu s posjeklinom na sjajnom

vratu. Mariana je uvijek pogledom tražila toga visokog konjušara kad god bi došla do

vezova. On nikada nije žurio i malokad je govorio, ali nešto je na njemu privlačilonjezinu pozornost. Što god to bilo, ni drugim konjušarima nije promicalo. Svi su mupristupali s velikim poštovanjem, iako se doimalo da on to ne opaža.Uzdahnula je. Što bi moglo biti drugačije od doma nego ovo mjesto? Koliko god setrudila, u svojim pismima nije mogla dočarati ni desetinu svega što je vidjela ionjušila u Indiji. Ovdje je sve bilo egzotično, iznenadna svitanja i sutoni, okus svega,pa čak i osjet zraka.Po uzoru na legendarne tabore mogulskih vladara koji su putovali sa svojim

vladama, vojskama, suprugama i robovima, britanski tabor bio je istodobnograndiozan, složen i prljav. Mariana se nije mogla zasititi bezbrojnih prolaza i šatora,šarenih i bučnih bazara. Sa samo nešto više od četrdeset tisuća stanovnika, jedva semogao mjeriti s taborima mogulskih vladara, koji su, kako je doznala, bili tri puta

veći. Unatoč tomu, britanski šatori protezali su se nekoliko milja preko trenutačnog oceana blata koji su prekidale samo pokoja ruševina ili skupina bagrema.

Tabor je prema kraljevstvu sikha krenuo prošlog listopada iz Calcutte. Mariana, novačlanica pratnje generalnog guvernera, propustila je taj uzbudljivi događaj kao i prvihšest mjeseci putovanja tabora. Sve što je znala o tom putovanju čula je iz razgovorauz večeru te od sestara lorda Aucklanda, koje su istaknule da nakon što su većpretrpjele to putovanje, nemaju potrebu trpjeti i drugi put prisjećajući ga se.

Tabor je putovao, kao i mogulski tabori, brzinom od deset milja dnevno. Svakog jutra točno u šest sati, dok su se posljednji sanduci tovarili na kola i tovarneživotinje, lord Auckland i njegove sestre kretali su prema sljedećem taborištu,putujući kočijom za lijepog vremena te u zatvorenim nosiljkama ako se očekivalakiša. Nakon otprilike tri sata napornog putovanja stigli bi do sljedećeg taborišta gdjeih je, ako nije bilo kakve nesreće, u pričuvnom šatoru za blagovanje čekao doručak poslan večer prije.Plavi dim ognjišta zadržavao se u zraku. Odjednom gladna, Mariana je njuškalauživajući u mirisu ugljena i nepoznatih začina. Ali, gladna ili ne, u devet sati ujutro ne

bi trebala očekivati fin doručak. Kola s doručkom, čijim su kočijašima teklići prenijeliobavijest, do tada su već škripala daleko dolje s briošima i dimljenom pačetinom paje bilo prekasno da Mariani budu od koristi.Budući da je Mariana putovala s pratnjom generalnoga guvernera, nije se morala



sama snalaziti ii velikoj povorci koja je išla za njima, poticana profesionalnimtaborskim bubnjarima. Bolesni ili zdravi, kakva god vozila pronašli, svi drugi utaboru, od najvišeg dužnosnika do najnižeg čistača, žurili su kako bi bili ispredprašine ili blata koje je podizalo deset pješadijskih pukova te povorka kola sprtljagom i napregnutim volovskim zapregama, natovarenim devama, hitrimmagarcima te sporijim slonovima koji su vukli topove i kola krcata krupnom

sačmom te topovskim kuglama.Zahvaljujući radu tisuća kulija, tabor je na svakom novom taborištu nastao nekolikosati nakon dolaska, sa svakom radnjom i dijelom za sluge na prethodno određenommjestu te s velikim putom koji je, kao čudom, bio dug i širok točno koliko i danprije.

Tabor je od listopada 1837. do kraja ožujka 1838. godine putovao od Calcutte dosjeverozapadnog dijela Britanske Indije. Kad se u šatore uvukla vrelina ljeta, lord

Auckland, njegove sestre i visoki dužnosnici napustili su povorku vojske i prtljage tesami putovali uzbrdo do postaje u Simli, kako bi se od putovanja odmorili ukolibama prekrivenim ružama i uživali u večerama, svečanostima i predstavama.Mariana ih je ondje upoznala te su je pozvali da se pridruži pratnji generalnogaguvernera.

A tada je stigao studeni donijevši hladnije dane i tople večeri, a tabor je ponovno biona putu. Njegovo konačno odredište — Firozpur na britanskoj strani rijeke Sutlej — bilo je samo pedeset milja daleko. S onu stranu rijeke Sutlej, koja je označavalasjeverozapadnu granicu Britanske Indije, bilo je neovisno Kraljevstvo Pandžab,domovina starog Lava Pandžaba, maharadže Randžita Singa, koji je sa svojimraskošnim taborom na granici već čekao dolazak Britanaca.Za manje od tjedan dana dugo će putovanje završiti i započet će veliki durbar:

sastanak državnih čelnika zbog kojega su lord Auckland, njegova vlada i vojska prešlicijeli taj put. Na kraju durbara, nakon njegovih mnogih svečanih vojnih smotri, večera i zabava, doći će trenutak kad će lord Auckland i maharadža potpisati važansporazum te na taj način potvrditi obećanje da će udružiti britansku vojsku i vojskusikha te zajedno, ili »ruku pod ruku«, kao što je to rekao maharadža, pokoriti

Afganistan.Pokoriti Afganistan... Mariana je coknula svojoj maloj kobili. Ostavljajući vezove zakonje za sobom, krenula je preko ravnice duge dvije milje koja je razdvajala vladin i

vojni tabor. Sljedećih nekoliko tjedana njezina će pisma tati biti ispunjena vijestima odurbaru i o pohodu na Afganistan, dok će pisma majci i sestrama biti ispunjenaopisom događanja vezanih za lorda Aucklanda i njegove sestre te njezinih izgleda zabrak.Zijevnula je. Njezina obitelj. Sve topliji zrak bio je vlažan. Podignula je ruku iotkopčala gornji gumb jakne. Pomislivši na dom, pomišljala je na nedjelju, nedjeljniručak u blagovaonici vikarijata, s visokim prozorima i svima za stolom.»Wilfrid, molim te, tanke kriške«, rekla bi njezina majka prodornim glasom dok jetata rezao ovčetinu, dok su se Marianina sestra Charlotte i njezin suprug pogledavalina kraju stola i dok je mali Freddie pokraj njih cičao u svojemu malom stolcu.Možda je prizor Charlotte i Spencera, sretnog bračnog para s djetetom, potaknuo

Marianinu majku da je pošalje u Indiju.»Gotovo joj je devetnaest, Lydia«, rekla je teta Rachel prije godinu i pol, šuštećitaftom dok su ona i mama privatno razgovarale u maloj dnevnoj sobi. »Ovaj kutak



Sussexa ne može ponuditi nikoga osim jadnog gospodina Bertrama s njegove četiridjevojčice i s onim, kako mu je već ime, koji strašno muca. Drugdje nemamo veza,kao druge obitelji. Svi znamo da je Marianin izgled daleko od pomodnog, a njezinotac, koliko god ga volim, ne može joj dati miraz. Indija je puna ambicioznihmladića. Pošalji Marianu u Calcuttu, Claire i Adrianu. Njezine će loše navike ondjebiti manje važne.«

»Vjerojatno si u pravu, Rachel.« Mama je progovorila tišim glasom. Mariana je nasvojemu prisluškivačkome mjestu u hodniku zadržala dah.Novo šuštanje značilo je da se teta Rachel uspravila u svojemu omiljenomnaslonjaču s ravnim naslonom. »Dakako da sam u pravu. Ta je djevojka sada većpoznata po nedostatku profinjenosti. Tko može zanemariti njezinu primjedbu ucrkvi, pred njihovom bakom, o blizancima tvoje rođakinje, >dva izobličena zrnagraška u jednoj mahuni<. I kako nas je prestrašila? Primjerice, onaj put kad je ušesnaestoj godini nestala i vratila se dva sata poslije sva blatnjava, tvrdeći da je pala urijeku?«»Molim te, Rachel«, tiho je rekla mama. »Vjerujem kako smo se složile da taj strašnidogađaj više nećemo spominjati.«»Dakako, Lydia.« Mariana je zamislila kako njezina teta nestrpljivo odmahuje rukom.»Ali što je s njezinom radoznalošću? Znaš li da Mariana prisluškuje iza vrata?.« »Da, Rachel, znam.« Uzdah njezine majke preplavio je Marianino skrovište.Mariana je doista prisluškivala iza vrata. Činila je to od onog ljeta kad su pokopali

Ambrosea, kad je otišla u očevu radnu sobu kako bi mu rekla da je večera gotova.Bilo je kasno, a njega još nije bilo za stolom. Marianu su poslali po njega, ona jeprojurila hodnikom uobičajeno nesmotreno, a tada je naglo stala užasnutazvukovima koji su dopirali iza zatvorenih vrata njegove radne sobe. Oduvijek je

vjerovala da njezin otac nikada ne plače: a tada ju je njegovo potajno, prigušenojecanje zasjeklo do kosti. »Moj sin, moj jadni, mali Ambrose«, čula je kako ponavljajecajući.Mariana je tiho otišla reći majci da tata ima posla i da će uskoro doći, ali odjek njegovih jecaja zauvijek je ostao s njom. Od toga dana više nije ulazila ni u jednusobu bez prethodnog slušanja izvana.U tjednu nakon razgovora s tetom Rachel njezina je mama načela temu Indije,strogo pogledavajući Marianu između brzih poteza nožem dok su zajedno rezalestabljike kokotića za vazu u predvorju.»Ne znam što ću bez tebe, dijete moje, unatoč svim jadima koje mi zadaješ«, izjavilaje svojim uobičajenim prodornim tonom, zbog čega su dva muškarca u povrtnjakupodignula pogled sa svojih motika, »ali tvoja je teta Rachel u pravu. Mlade dame udanašnje vrijeme odlaze u Indiju, s odgovarajućom pratnjom, dakako. To je doistanajbolje za tebe s obzirom na tvoje izglede ovdje.« Odmahnula je glavom. »Da imašplave oči i lijepe usne nalik ružinom pupoljku, kao tvoja sestra, možda bi bilodrugačije. Znam da je tvojem ocu tvoj široki osmijeh očaravajući, ali u današnje se

vrijeme traži profinjenost. A što se tiče tvoje kose... Ako ostaneš ovdje, Mariana,cijeli ćeš život mijenjati cvijeće u vazama i knjige u knjižnici. Claire i Adrian nisu te

vidjeli otkako si bila Freddiejeve dobi. Bit će im drago primiti te. Naposljetku, oni

nemaju svoje djece. Pođi u Indiju, draga.«Indija. Istok. Unatoč svim savjetima tete Rachel, Mariana se do tog trenutka još nijebila zamislila na brodu kojim plovi u Indiju kako bi se ondje udala za nekoga imožda zauvijek ostala tamo. Ali sada kad je to bilo izvjesno, Indija ju je mamila.



Ondje će započeti novi život, potpuno iznova, slobodna od nevolja iz prošlosti te odograničenja seoskog života u Engleskoj.

Tijekom sljedećih šest mjeseci, dok su čekali odgovor tete Claire i tetka Adriana napismo njezina oca, Mariani je njezina obitelj već nedostajala pa je nenadanimpoljupcima obasipala mamu, Charlotte i maloga Freddieja.»Zaboga, djevojko«, rekla je mama, »prestani navaljivati na sve. Još nisi otišla.«

Ali, koliko god ih je sve voljela, Mariana će istinski tugovati za svojim dragim,dobrim tatom.»Draga moja, silno ćeš mi nedostajati«, rekao joj je njezina zadnjeg dana u Sussexu,uzevši njezine ruke i tužno gledajući tri škrinje spremne za ukrcavanje na kola.»Moraš upamtiti da smo ovdje i da ćemo te uvijek voljeti.«Kako će tata bez nje? Tko se osim nje, nakon Ambroseove smrti, trudiorazveseljavati ga? Ne mama, koja je svoj gubitak podnosila u potpunoj tišini. NiCharlotte, koja se silno trudila biti hrabra, ali bila je previše zaokupljena drugimpitanjima da bi opažala njegovu tugu. Mariana si je uzela u zadatak razveseljavatisvojega oca.Put do njegova srca pronašla je u njegovoj strasti prema vojnoj strategiji: svemu štoje preostalo od osujećene vojne ambicije, koju je prije dvadeset pet godina ugušionjegov otac duhovnik.U njegovoj je radnoj sobi čitala knjige te mozgala nad planovima bitki. Kad bi gazatekla blijedog i odsutnog, brbljala je o velikim bitkama: bitki kod Maratona,Hastingsa i Waterlooa. Kasnije, kad su na tom području uspostavili vezu i kad jenjezino zanimanje poraslo, učila je o drugim bitkama. U petnaestoj godini zgrozila jetetu Rachel kad je s ocem i susjedom u vrtu raspravljala o bitki kod Agincourta.Mariana je cijenila očeve propovijedi.

»Wilfrid, kako očekuješ«, upitala je teta Rachel nakon propovijedi na Marianinuzadnju nedjelju kod kuće, »da ćeš ljude poput gospođice Pringle i gospođiceBrownley nadahnuti na kršćanska djela citirajući Aleksandra Velikog? Što si imao naumu upućujući ih uvijek >napadati neprijateljevu najjaču točku<?«Dok je teta Rachel odmahivala glavom, Mariana i tata zadnji su put izmijenili onajosobiti pogled.

A kad joj je bilo šesnaest godina, tata je čuvao njezinu tajnu nakon što se Jeremy Harfield zamalo utopio u rijeci.

Jeremy, visoki dječak u radnom odijelu iz kućne radinosti, rasplitao je uže kad jenabasala na njega za jedne od svojih samotnih šetnji riječnom obalom.»Šuperim čamac«, odgovorio je kad ga je upitala što radi. Pokazao je čamčić koji seljuljao pokraj njega u travi. »Punim rupe nitima kako voda ne bi prodirala u njega.«

Jeremy je bio tek priprost seoski mladić, ali Mariani je bilo drago vidjeti ga s vremenana vrijeme, godio joj je osmijeh koji bi joj uputio kad bi se bez šešira pojavila naputu.Rekao je da mu ne smetaju njezina pitanja. Doimalo se da uživa u njezinu društvu.Međutim, jednoga dana podignuo je pogled kad je došla, ali nije se nasmiješio.»Sinoć mi je umrla sestra«, hrabro je rekao nakon kratke tišine.Mariana je rukom pokrila usta. Uspjela je reći samo: »Oh«, prije no što ju je

upamćena bol preplavila pa je zaplakala, uvjerena da će je Jeremy smatrati slabom, alinesposobna obuzdati se.On je pognuo glavu. »Prije tri dana jako ju je uhvatilo«, dodao je. »Emma je imala



osjetljiva pluća, znaš. Liječnik je došao, ali uzalud.Umrla je u maminu krilu. Bila je majušna. Znao sam je zamatati u svoj šal kad bi jojbilo hladno.«Mariana je šmrcala. »Zao mi je što ovako plačem, osobito kad si ti toliko hrabar, aline mogu se oteti mislima o svojemu bratu Ambroseu. Umro je kad mu je bilo petgodina. Jako sam ga voljela.«

»Žao mi je zbog tvojega brata.« Usiljeno se nasmiješio. »Ne smeta mi što plačeš.Možda plačeš umjesto mene.«Nakon toga sastajali su se svaki dan. Tjedan dana poslije čamac je bio spreman.Mariana je pomogla Jeremyju gurnuti ga u rijeku, a tada je ušla i sjedila gledajući kakopovlači vesla.Svijet se sa sredine rijeke doimao drugačijim. Dok je veslao, razgovarali su o raju,zamišljajući ga prepunim bucmastih beba i vesele djece te krcatim svim mogućimslasticama i užicima. »Nadam se da ću ondje jednoga dana sresti Emmu«, tiho jerekao Jeremy.»A ja svojega brata Ambrosea«, odgovorila je.Izgubivši pojam o vremenu, predugo su ostali u čamcu. Sunce je zalazilo kad je

Jeremy doveslao do obješenih grana tužne vrbe i ustao kako bi Mariani pomogaoizaći na obalu. Mariana je u žurbi poremetila ravnotežu čamčića, koji se jakozaljuljao. Jeremy je kriknuo i tada, mašući rukama, pao u vodu.

Toplinu i uživanje zamijenio je samo kaos. Zašto je toliko opasno skočila iz čamca?Zašto nije pretpostavila da on, siromašni radnik, ne zna plivati?Grana vrbe protezala se iznad vode, izvan njegova dosega. »Pričekaj«, viknula je.Srce joj je lupalo kad se popela na granu i nesigurno puzala, dok se on iskolačenihočiju borio šest stopa od obale. Mariana od straha gotovo nije mogla disati, ali puzala

je po grani boreći se sa suknjama koje su joj smetale i ostajući bez daha kad god biskliznula postrance.Kad se približila Jeremyju, grana se opasno spustila, prijeteći da će je baciti u rijeku k njemu. »Evo«, šapnula je pružajući mu ruku, a suknje su joj pale u vodu i gotovo jepovukle. »Primi se za moju ruku!«Nekako se uhvatio. Držeći se jednom rukom za granu, povukla ga je prema sebi, apotom puzala unatrag dok ju je on slijedio, približavajući se sigurnosti obale.Zadihani, sjeli su među korijenje vrbe i šaš. Odjeća im je bila mokra i prljava, aliMariana je bila ošamućena uspjehom. Spasila mu je život. Kako li će tata bitiponosan kad mu to kaže!Nakon što ju je majka zaprepastila briznuvši u silovito jecanje olakšanja kad je stiglakući blatnjava i pothlađena, otac ju je pozvao u svoju radnu sobu.»Večeras«, rekao je ozbiljno dok je zatvarao vrata, »jedan od mojih župljana šetao jepokraj rijeke i učinilo mu se da čuje kako se netko utapa. Požurio je pomoći, aliustanovio je da je spašavanje već obavljeno. Žrtva, radnik u mokroj odjeći, klečala jei povraćala u rijeku. Ti si sjedila pokraj njega.«»Mariana«, rekao joj je otac kad mu je ispripovijedala svoju priču, »šesnaest ti jegodina i izlaziš u društvo. Krajnje je nedolično da te viđaju s mladim radnicima.

Tvojoj majci nećemo reći za to«, dodao je. »Reći ćemo samo da si pala dok si

pokušavala dohvatiti svoj šeširić. Ali moraš mi obećati da se više nikada nećeš sastatis Harfieldom.« Više nikada? »Ali, tata«, zamolila je, »Jeremy je moj prijatelj. Molim te, ne tjeraj me daga napustim.«



Uzdahnuo je. »Prirodno si radoznala, Mariana, i lako suosjećaš s drugima, alipostupaš previše nepromišljeno. Trebala si znati da će takvo prijateljstvo završitisamo gubitkom.»Prema ovome što si mi rekla«, nastavio je njezin otac, »tvoj je nepažljivi izlazak izčamca zamalo usmrtio tog mladića. Ali moram priznati da si se pokazaladomišljatom u krizi.« Žalosno se nasmiješio. »Ne bih imao ništa protiv da u bitki

budeš pokraj mene.«Mariana je dala obećanje i više nije odlazila na rijeku. Nekoliko mjeseci poslijezatekla je Jeremyja na koljenima, dok je obnavljao jedan kameni zid u selu. Opreznoje kimnula; on joj je uzvratio kimanjem.

Tada nije pomislila prekršiti obećanje, ali kad se vratila kući, bila je toliko ljuta nasebe da je do kraja dana jedva i s kim prozborila koju riječ.

Te se noći u krevetu zavjetovala da više nikada neće okrenuti leđa nekome do kogajoj je stalo.Dok je kobila klipsala pokraj presušenog bunara, Mariana je otresla prašinu sa svojejahaće suknje. Tri godine nakon toga nemilog događaja s Jeremyjem naslonila se naogradu broda Markiza od Elyja i gledala kako engleska obala promiče pokraj nje te sepitala kako će podnijeti žalosnu invalidnu gospođu koja će je pratiti na njezinuputovanju. Nakon što je više od tri mjeseca slušala kako gospođa Sumter opisujesvoje migrene, osjetila je silno olakšanje kad je sišla s broda i bacila se u zagrljaj teteClaire...Nakon Sussexa, Calcutta se doimala primamljivom, svjetskom i uzbudljivom.Unatoč sve toplijem vremenu te odsutnosti lorda Aucklanda i njegova tabora,uobičajena druženja u gradu nisu usporila. Kao jednu od desetak netom pristiglihengleskih djevojaka, Marianu su pozivali posvuda.

»To je zbog tvoje kože, draga«, objasnila joj je teta Claire pregledavajući je prijeodlaska na bal. »Svježoj, ružičastoj koži ovdje se dive više nego ičemu. Vidiš, našakoža na ovoj klimi požuti. Nekoliko dobrih napadaja groznice i puf, postaneš jaglac!Naša susjeda, gospoda Warrenton, ovdje je preživjela već pedeset godina. Zato jejadnica narančasta.« Napućila je usne. »Moramo ti kupiti koju novu haljinu. Ljudi ćepočeti govorkati budeš li prečesto nosila iste.«Odlučna u namjeri da oca opskrbljuje zanimljivim pismima, Mariana se posvetilaistraživanju Indije. Rasplamsale mašte, svakoga je ispitivala o domaćim ljudima injihovim običajima, ali zapanjila se ustanovivši da joj nitko ne želi reći ništa.Ubrzo je otkrila da je Calcutta ukočena kao i selo Weddington. Njezin novi život bitće potpuno isti kao i prije, samo će ga živjeti na vrelini i vlazi Istoka.»Uzaludno je, teta Claire«, ljutito je rekla mjesec dana poslije, prije treće večere učetiri dana. »Mrzim zabave u Calcutti. Upoznala sam sve slobodne muškarce miljamauokolo. Nijedan od njih ne zna ništa o Indiji. Razgovaraju samo o svojim konjima ipromaknućima. Glava me zaboli od pomisli na brak s bilo kim od njih.«»Mariana, ne budi luda. Drugim se mladim damama sviđaju.« Teta Claire senamrštila. »Misliš li da bi večeras trebala nositi plavo? Ovaj si tjedan već nosilaružičasto.«»... a te mlade dame samo ogovaraju.«

Teta Claire je podignula obrve. »A zašto ne bi? Što će drugo? Dakako da moraš ićina zabave. Ondje će biti drugih muškaraca. Kako ćeš ih upoznati ako ostaneš kodkuće? I, Mariana, prestani se meškoljiti jer ću te inače ubosti ovim brošem.«



Dva dana poslije, kad je Mariana zamolila da je odvedu u dio grada u kojem živedomaći ljudi, teta Claire je naglo je podignula ruku na grudi. »Dijete moje, onamo neideš!« viknula je. »Nećakinja gospođe Warrenton zahtijevala je da vidi taj dio grada.Sljedeći put viđena je na palubi broda koji je odlazio kući, sva u zavojima!«Drag, proćelav tetak Adrian izvadio je zemljovid Bangalorea i pokazao Mariani putkoji je prešao kao mladi okružni činovnik na jugu, putujući od sela do sela sa

šatorom i stolićem za pisanje, rješavajući sporove, ali nije želio uzrujati suprugu vodeći Marianu među domaće ljude.Njezin revni trud da dozna nešto o »crnoj rupi« Calcutte također se izjalovio. Kad jejednoga starijeg generala zamolila da joj opiše taktičke pogreške koje su dovele do tekatastrofe, on se sablaznio. »Prema meni se ponio«, požalila se tetku Adrianu, »kaoda sam počinila ubojstvo.«»Stotinu dvadeset troje ljudi ugušilo se te noći u toj užasnoj sobici«, odvratio jenjezin tetak. »Bilo je to davno i do sada smo se već trebali oporaviti, ali nismo. Dasam na tvojem mjestu, ne bih to više spominjao.«»Ali«, gotovo je viknula Mariana, »ako ih izričito želimo zaboraviti, kako možemoučiti iz svojih pogrešaka?«Na rubu vojnog tabora stala je nedaleko od reda polutopova i zaklonila je oči,proučavajući teške cijevi. Koliko je ona znala, mogli su biti i Fitzgeraldovi.

Jedinica domaće konjice zastala je kako bi se odmorila u sjeni topovskih kola, akonje su svezali za njihove kotače. Čupavi časnik izbočenih prednjih zuba zurio je uMarianu kao da je priviđenje.Pomaman pogled tog časnika u njoj je izazvao veću nelagodu nego radoznalozurenje domaćih konjanika. Povukla je uzde i krenula natrag prema vezovima zakonje u svojemu taboru.

Podignula je ruku ispod tankog vela i obrisala čelo. Kakva li je to bila pustolovina, asve zbog onoga što se jednoga ljetnog poslijepodneva dogodilo tisuću i dvije stotinemilja dalje, u Calcutti.Besposleno sjedeći pred prozorom tetkove kuće jednoga sparnog jutra, Mariana jeprimijetila komad tkanine koji je ležao na tlu nedaleko od ulaznih vrata. Budući da jebio potpuno jednake boje kao i zemlja na kojoj je ležao, bio je gotovo nevidljiv, alikad se blago pomaknuo, taj je pokret privukao njezin pogled. Odmah je izašlapogledati.Kad je stigla do njega, vidjela je da je velik otprilike kao ručnik. Podignuvši jedanugao, pod njim je ugledala biće koje je nekoć zacijelo bilo ljudsko. Nije moglaustanoviti je li bilo muško ili žensko. U tom užasnom trenutku vidjela je samozgrčene crne udove i mrtvačku glavu, usne uvučene u bezubu grimasu.Uznemireno biće pogledalo ju je suznim očima i načinilo gestu, očitu molbu da muse pruži vode.Mariana se okrenula i odjurila u kuću potražiti slugu kojega će poslati van s kakvimnapitkom, ali u kuhinji nije bilo nikoga. Lupajući po smočnici pronašla je velikustaklenu čašu, napunila je vodom i odjurila natrag prema vratima.

Ali nije bila vidjela u kakvom su stanju ruke toga stvorenja. Kad mu je ponudila vodu, vidjela je da su beskorisne, savijene, prstiju uvijenih prema unutra. No ipak se

jedva uspravilo te pokušalo zapešćima uhvatiti tešku staklenu čašu. Taj se naporpokazao prevelikim: uz tihi jecaj bespomoćno se srušilo natrag na tlo.Nakon što je stigla toliko daleko, Mariana nije željela odustati. Ispružila je ruku ukojoj je držala čašu i gestom pokazala stvorenju neka pije.



Ono je istegnuta vrata naizgled cijelu vječnost gutalo vodu. A tada je, dok mu se voda cijedila niz bradu, leglo na sivosmeđu zemlju i progovorilo. Govorilo je neko vrijeme, nerazgovijetno, na nekom domaćem jeziku glasom koji je bio poput tihog cviljenja. Naposljetku je, zadovoljno, prestalo govoriti i zatvorilo oči.Mariana je osjećala da ju je njegov glas učinio nepokretnom. Pognuta kao da mu idalje nudi vodu, odjednom je osjetila silnu želju da dozna što je to stvorenje upravo

reklo. Otrgnula se i pojurila, i dalje s čašom u ruci, prema odajama za sluge izatetkove kuće gdje je stala u prašini i vičući pozvala Šivjija, slugu koji je govorioengleski, da odmah dođe pomoći joj.Kad je Šivji izašao i otišao s njom do vrata, ondje više nije bilo ni traga tkanini, kao ijadnom stvorenju koje je ležalo pod njom. Na njezin zahtjev Šivji ga je bezvoljnopotražio na ulici, ali po povratku je rekao kako nema ni traga stvorenju koje jeopisala.

Teta Claire zapovjedila je da se čaša razbije. »Užasavam se pomisli«, rekla je drhtećina jastuku, nakon što je u salonu klonula pa su je morali odvesti u krevet, »da suusne domaćeg čovjeka — a osobito čovjeka u stanju koje si opisala — dodirnulejednu od mojih engleskih čaša. Razboljela sam se od pomisli da bi ta čaša mogla bitipomiješana s drugima i da bih ja mogla piti iz nje. Kako si mogla , Mariana?«Čak je i tetak Adrian pokušao zvučati ljutito. »Znam da si to učinila samo zbog dobrote«, s nelagodom je rekao Mariani, »ali moraš biti svjesna opasnosti prevelikog zbližavanja s domaćim ljudima. Nekima možemo dopustiti da nam se približe, kaošto su naši sluge, ali takav ti je polumrtav jadnik mogao prenijeti neopisive bolesti.Obećaj mi da više nikada nećeš učiniti nešto toliko nerazborito.«Mariana je te večeri stajala na stubama i slušala kako teta Claire i tetak Adrian usalonu raspravljaju o tome da je udalje iz »lošeg ozračja« Calcutte.

»Da, u Simlu«, ponovila je teta Claire glasom koji je, poput glasa Marianine mame,lako stizao u sve kutove kuće. »Ti, Adriane, uvijek možeš svoj posao obavljati i ubrdima. Znaš koliko ja ne volim putovati, osobito na tako velike udaljenosti, ali naovoj vrućini u Calcutti ne možemo ostati više nijedan dan. To ne priliči djevojci.Znaš kakva je u svojemu najboljem izdanju, a sad se počela ponašati još neobičnije.Nikada si neću oprostiti ako učini kakvu ludost i uništi svoje izglede.«

Još neobičnije? Uništi svoje izglede? Mariana se uspela stubama i zalupila vratimasvoje sobe.Četiri djevojčice hodale su jedna za drugom pokraj neravnog puta, svaka s naizgledteškim zavežljajem na glavi. Mariana ih je gledala sa svoje kobile, zavideći im naspretnosti.Kako je, kad je s tetkom i tetom prije sedam mjeseci krenula za Simlu, moglapretpostaviti da će ljeto u brdima uroditi toliko zanimljivim plodom?

Jednog poslijepodneva nekoliko dana nakon dolaska, dok su Mariana i teta Clairesjedile i pile čaj u njihovu ugodnom, malom vrtu s pogledom na duboku dolinu,tetak Adrian sišao je s verande rumen od zadovoljstva, trljajući ruke.»Dogodilo se nešto sjajno«, objavio je privlačeći sklopivi stolac. »Ponovno sampronašao starca koji me poučio ovdašnjim jezicima dok sam bio mladić uBangaloreu. Prolazio je ispred crkve. Odmah sam ga prepoznao. Izgleda potpuno

isto, iako je prošlo gotovo dvadeset godina otkako sam ga zadnji put vidio. Dobar ječovjek. Bez njega ne bih naučio jezike.« Trepnuo je i nakašljao se. »Mariana«, rekaoje blago namršteno, »bi li željela učiti indijske jezike s mojim starim učiteljem dok



smo ovdje?«Mariani se pred očima pojavilo stvorenje iz vrta tetka Adriana koje joj je govorilonešto nerazumljivo dok mu se voda slijevala iz usta. Ostala je bez daha.»Ali, dragi Adriane«, pobunila se teta Claire pogledavajući supruga i Marianunaizmjence, držeći čipkasti suncobran, »djevojku ne zanima učenje bilo kojeg predmeta, a kamoli ovdašnjih jezika, zar ne, draga?«

Mariana se nije usudila pogledati tetu Claire. »Da, o, da, molim«, šapnula je. Tetak Adrian nasmiješio se supruzi. »To je prilika, draga«, rekao je, »da djevojkastekne stvarno znanje umjesto besmislica koje posvuda slušamo.« Nagnuo senaprijed i položio ruku na Marianin rukav. »Taj starac neće te poučiti samojezicima«, ozbiljno je rekao. »Poučit će te poeziji. Donekle će ti objasniti kakoovdašnji ljudi razmišljaju. Znam da više nitko ne vjeruje u to, ali od najboljihdomaćih ljudi možemo, i trebali bismo, naučiti mnogo.«Mariana je kimnula, zanijemjevši. Njezin se tetak zagledao u dolinu. »Situacija sepromijenila otkako sam došao ovamo«, dodao je. »Ne sviđa mi se ovaj novi,snobovski stav prema domaćim ljudima. Ne bismo im smjeli bez razmišljanjapristupati kao manje vrijednima, bez obzira na njihov društveni položaj iliizobrazbu.«Ustao je. »Moram ti još nešto reći. Urdska riječ za učitelja je munši. Svojemu učiteljuuvijek se moraš obraćati s >munši sahibe<. On nije sluga i tako mu se ne smiješobraćati.«Otišao je odlučnim korakom, ostavljajući tetu Claire uzdrhtalu i gnjevnu u jednomstolcu od pruća te nasmiješenu Marianu u drugom.Dok je sljedećeg jutra sjedila u salonu, Mariana je čula kako njezin tetak pozdravljanekoga pa je shvatila da je njezin novi učitelj upravo ušao na prednja vrata, a ne na

kuhinjska. Trenutak kasnije njezin je tetak ušao u sobu s oduševljenim osmijehom na licu, a zanjim je ušao krhki starac.»Mariana, dušo, ovo je tvoj munši sahib«, svečano je rekao njezin tetak Adrian, apotom uzmaknuo.Munši, koji je pred vratima izuo cipele, stao je pred nju u čarapama. Njegove oči,kojima se zagledao u njezine, doimale su se dobroćudnima. Izlizan vuneni šal, kojimje ogrnuo uska ramena, pokrivao je gornji dio snježnobijele košulje koja mu jedopirala do koljena te padala preko pomno izglačanih platnenih hlača. Bijele dlakenjegove brade na nečijem bi licu možda izgledale neuredno, ali činilo joj se da onzbog njih ostavlja dojam učenosti. Njegovo lice bilo je ujednačeno smeđe nijanse,iste kao i ruke.»Mir s vama, bibi«, rekao je na engleskom. »Čujem da želite naučiti indijske jezike.«Mariana je ispustila dubok uzdah zahvalnosti.* * *Munši sahib od toga je dana Marianu posjećivao dva puta dnevno, jednom nakondoručka i jednom poslijepodne. Motivirana strastvenom željom za učenjem, Marianaje učila danonoćno te vježbala zvukove urdskog jezika kad god je bila sama. Isprva jebila bespomoćna poput malog djeteta, ali za tri je mjeseca već donekle tečno

govorila urdski, zapanjivši ujaka.»Moramo pronaći način da iskoristimo tu tvoju darovitost«, izjavio je jednoga danaza ručkom.



I doista su ga pronašli. Početkom studenog iznenada se pojavila potreba zaprevoditeljicom za dvije sestre lorda Aucklanda. Ponosni tetak i uplakana tetaMarianu su sutradan predali na skrb gospođici Emily i gospođici Fanny Eden pa jeona napustila brda Simle u pratnji munši sahiba i svojega sluge Dittua, te krenulaprema velikom britanskom taboru u ravnici.Njezina je kobila naglo uzmaknula na blatnjavom putu. I dalje na njezinim

uzdrhtalim leđima, Mariana je pogledom tražila opasnost, ali nije ju opazila. Je li jeuplašila zmija? Šakali? Nagnula se naprijed kako bi je pogladila po vratu, a tadakriknula uplašivši se kad je strašilo od čovjeka izašlo iza velikog bagrema i stalo jojna put.Kosa mu je bila čupava, a pogled užaren i nestvaran. U jednoj je ruci držao težak drveni štap, a drugom je upro kvrgavi prst u njezinu smjeru. »Vi, memsahib«, rekaoje drhtavim glasom, ljuljajući se, »slušajte što vam govorim!«Mariana se očajnički osvrnula uokolo. Zar joj nema tko pomoći? Zašto je otpravilasvoje konjušare? Gdje su bili zubati časnici kad su joj bili potrebni?Pa dobro, morat će sama pobjeći. Srce joj je lupalo kad se sagnula u sedlu,pripremajući se udariti kobilu mamuzama.Čovjek je s krikom ispustio štap. Počeo je mahati rukama iznad glave pa se uplašenakobila trgnula na stranu. »Put kojim ćete krenuti iziskuje hrabrost«, promuklo je

viknuo, »ali donijeti će vam mir. Budite oprezni, oprezni! To je sve.«Prije no što se Mariana stigla pomaknuti ili progovoriti, čovjek je uzeo svoj štap i bezriječi otišao hitrim korakom te nestao medu bagremima.Mariana je u vrtoglavici straha zurila u nijema stabla, a tada je teško dišući podbolakobilu.

»Indija je puna vidovnjaka i čarobnjaka« , jednom ju je upozorio tetak Adrian. »Svi koji

dođu ovamo, jednom se susretnu s njima.« Plašeći se osvrnuti, laganim je galopom prošla pokraj prašnjavih stabala i ruševina,pokraj napuštenog bunara, slušajući samo topot kobilinih kopita u ritmu brzog kucanja njezina srca.Stigavši u sigurnost vezova za konje, konjušaru koji ju je čekao dala je znak da jeslijedi do njezina šatora.

»Domaći su ljudi praznovjerni«, dodao je tetak Adrian. »Većina ih vjeruje u te besmislice. Ali ti, Mariana, moraš uvijek imati na umu tko si. Ne slušaj domaće proroke. Ako ih poslušaš, više nikada nećeš biti ista.« Bijeli Zec od sinoć revno joj se naklonio kad je na putu prošla pokraj njega. Dubokozamišljena, jedva mu je kimnula u znak odgovora. O kojem je putu onaj luđak govorio? Zašto bi krenula takvim putom ako bi ondje pronašla samo mir? I zašto biput prema miru iziskivao hrabrost? Sjahala je pred svojim šatorom i predala uzdekonjušaru. Željela je mnogo toga: očevu sreću, uzbuđenje i pustolovinu,upoznavanje Indije i supruga Engleza. Ali nedvojbeno nije željela mir.»Memsahib, vaš munši stiže.«Dittuov glas prodro je u Marianine misli dvadeset minuta poslije dok je sjedila zasvojim stolom, na svjetlosti otvorenih vrata. U sigurnosti šatora susret s onimluđakom više joj se doimao kao san nego kao stvarnost. Kako li su domaći ljudi

tajanstveni, pojavljuju se i nestaju bez upozorenja te nude zbunjujuće savjete naneobičnim jezicima! Je li ono izobličeno stvorenje pod ručnikom također bilo vidovnjak?



Gospođica Emily zahtijevala bi da sveže napola ovješenu kosu prije munšijevadolaska. I dalje osjećajući užareni luđakov pogled,Mariana je podignula ruku, a tada ljutito uzdahnula kad se njezina omiljena haljinaod tartana rasparala ispod pazuha.

Tiho komešanje pred ulazom reklo joj je da je prekasno za presvlačenje. Bude li rukedržala spuštene, starac neće ni primijetiti. »Uđite«, viknula je.

Pojavila se smeđa ruka, uhvatila platno i njezin je učitelj u čarapama uobičajenopažljivo ušao u šator. S prostirke se začulo tiho šljapkanje.»Oh, munši sahibe«, brzo je rekla Mariana, »molim vas, pazite. Prostirka je vrlomokra.«Doimalo se da je učitelj nije čuo. Ušao je i stao pokraj nje, stabilno stojeći nadugačkim stopalima. »Es-selamu alejkum, bibi, mir s vama«, otpjevao je kao da onanije rekla ni riječ.»I s vama«, odgovorila je uzvraćajući mu pozdrav. »Jako mi je žao, munši sahibe«,dodala je na svojem najboljem urdskom, ili gornjem hindustanskom, kako ga jenazivao tetak Adrian. Kako li je glupo to što je pouku započela pogreškom. Kolikogod situacija bila kritična, uvijek se najprije pozdravi. »Samo sam...«Njezin je munši podignuo ruku. »Nije važno«, blago je rekao. Voda je promočilaprugastu prostirku. Engleske čarape, koje je imao na nogama, već su poprimaletamnu boju. »Nije važno.«

Više nije smjela spomenuti njegove čarape.Podignuo je bradu i sklopio ruke iza leđa, dajući znak da je pouka započela. »Bibi,danas ćemo razgovarati o Lahoreu. Mogli biste ga posjetiti pa biste trebali znatinešto o tom gradu.«Mariana se razvedrila. »Oh, da, munši sahibe. Jedva čekam da posjetim Lahore!«

»Lahore je, dakako, prijestolnica Pandžaba.« Munši se nagnuo unatrag, ruku i daljesklopljenih iza leđa, i zagledao se u zaobljeni svod šatora. »Bibi, što znate oLahoreu?«Mariana je poravnala svoje suknje. »Grad Lahore toliko je star da nitko ne zna kad jeosnovan. Okružuje ga debeo zid, u kojemu je dvanaest vrata. Tvrđava, koja jemaharadžina palača i utvrda, i džamija Badšahi zauzimaju sjeverozapadnu četvrtpodručja okruženog zidom. Preostali dio zauzima sâm grad.«Munši se ljuljao na petama. »To je točno. Znate li da se Lahore nekoć protezaodaleko izvan svojih današnjih granica? Prije dva stoljeća, prije no što su uljezi došlikroz sjeverozapadne tjesnace, Lahore se protezao daleko izvan svojih utvrđenihzidina, s vrtovima, bazarima i bezbrojnim kućama.« Raširio je ruke. »Taj grad danasima devet guzara , ili četvrti, a nekoć ih je imao trideset šest. Izvan njegovih zidina bioje veliki bazar dragulja zvan Palača bisera. Ondje se čak i danas nakon obilnih kiša ublatu mogu pronaći mali komadići nakita i zlata.«Kiša. Voda. Mariana je ponovno pogledala munšijeva stopala. Čarape su mu sadabile umrljane sve do gležnjeva.

To je bilo neprihvatljivo. »Munši sahibe, molim vas, oprostite mi«, zavapila jestavljajući ruku na čelo, »ali odjednom me je zaboljela glava. Molim vas da odetekako bih se odmorila.«

Izraz starčeva lica nije se promijenio. »Bibi«, rekao je, »žao mi je što vam nije dobro. Vratit ću se kad budete u stanju primiti me. U međuvremenu«, dodao je gledajući jeu oči, »molim vas da imate na umu kako nema vremena za traćenje. Sastanak vašegageneralnog guvernera s maharadžom uskoro će započeti. Morate biti spremni.«



Nasmiješio se.Znao je da je izrekla neistinu o glavobolji.Posegnuo je u nabore svoje odjeće i izvadio papir savijen dva puta. »Prevedite ovupjesmu. Molim vas da je pripremite za naš sljedeći sastanak.«Održavajući uobičajenu udaljenost, stavio je papir na kut njezina stola, a tada načiniokorak unatrag. Ona je otvorila papir i ugledala četiri retka ispisana njegovim glatkim

urdskim pismom zdesna nalijevo.Mariana je izvela selam dodirnuvši čelo desnom rukom kad je munši, okrenut leđima,uhvatio zaslon od trstike i izašao iz njezina šatora u svoje cipele. Zamišljeno jegledala kako bez osvrtanja odlazi prema čuvanom ulazu.Munši sahib dobro je poznavao tetka Adriana, iako nisu mogli biti različitiji. Nijednagesta njezina učitelja, ni okretanje glave, ni pogrbljenost ramena, nije bila nalik gestiEngleza.

Tko je on zapravo? Starac tijekom njihovih sastanaka nije dopuštao čavrljanje. Kadga je upitala gdje je rođen u Indiji, rekao je kako će sama pronaći odgovor na topitanje kad upozna razne narode Indije. Kad ga je upitala o njegovoj obitelji, rekao jeda njegova obitelj nije važna za njezino učenje jezika. Kad ga je upitala kako sepoput duha našao u Simli, gdje ga je tetak Adrian sreo, nije rekao ništa.Ponovno se okrenula svojem stolu i uzela papir. Ona, Mariana Givens, prevest ćepjesmu koja tako izgleda na engleski.Zijevnula je, protežući ruke iznad glave, a tada ih je naglo spustila, prekasno daspriječi nepopravljivo paranje haljine od tartana.Prokletstvo! Namjeravala je upitati munši sahiba o luđakovoj poruci... »Put kojimćete krenuti«, rekao joj je, »iziskuje hrabrost...«



3. poglavljeNedjelja, 17. studenog

akon što je otrovano mlijeko obavilo svoj zadatak u maharadžinojtvrđavi, glas o smrti Mamtaz Bano brzo je stigao do staroga grada koji jeupirao u zidine tvrđave, šireći se od usta do usta kaldrmom popločenimulicama sve dok nije stigao do havelija Kamar, doma triju naraštaja

najbliže obitelji šeika Valijulaha te brojnih članova njegove šire obitelji.Naricanje se odmah prolomilo u gornjim, ženskim odajama kuće, a u prizemljunaglo su se otvorila visoka izrezbarena vrata kako bi prve muške goste ozbiljnihizraza lica propustila u dvorište. Kako je dan odmicao, sluge iz susjednih kućaprelazili su uske uličice, donosili posude hrane na stražnji ulaz havelija, poštujućitradiciju prema kojoj se u kući ožalošćenih nije kuhala hrana. Mirisni dim, svimabolan, bremenit asocijacijama, s povjetarcem je stigao do krovova obližnjih kuća.»Snaha šeika Valijulaha je mrtva«, objavljivao je miris s više konačnosti nego bilo koji

ljudski glas. »Mamtaz Bano, majka maharadžina djeteta taoca, mrtva je.«Kad su se vrata havelija otvorila, jedan je konjanik izjahao praćen zveckanjem oružjakoje mu je visjelo o boku te odjecima konjskih kopita na popločenom ulazu.Pognute glave jahao je zavojitim ulicama sve dok nije stigao do jednoga od dvanaestizlaza iz grada Lahorea. Vidjevši ga kako prolazi kroz Kašmirska vrata, jedan mu jetrgovac željezom doviknuo: »Sretno, šeikov glasniče!« Jusuf Bati salutirao je iz sedla,ali nije odgovorio.

Jahao je prema sjeveru, starim putem za Pešavar, a potom prema Khyberskomprolazu i tada u smjeru Afganistana, udaljenog tri stotine milja. Jahao je klonulo,kašljući od prašine koja se uzdizala s tla, ramena pognutih pod teretom vijesti koje jenosio. U tri sata stao je samo dva puta, kako bi zamolio vodu u selima kroz koja jeprolazio. Promatrao je suputnike na prometnom putu, tražeći poznato lice koje jejahalo na jug.Nedaleko od Gujranwale Jusuf Bati pronašao je čovjeka kojega je tražio. Prolazećiselom pokraj puta, ugledao je supruga Mamtaz Bano kako uzjahuje svojega konjanedaleko od štanda prodavača voća, s narančom u ruci te bradom i dugim izvezenimogrtačem prekrivenim prašinom napornog putovanja.Stisnuvši zube, Jusuf je podbo konja.Pametno, dobroćudno lice Hasana Alija Kana ozarilo se od radosti kad se nagnuo u

sedlu kako bi zagrlio svojega najboljeg prijatelja. »Jusufe, živ mi bio!« viknuo je.»Upravo sam mislio na tebe. Kakvo je ovo bilo putovanje...«Kad se Jusuf bez riječi odmaknuo, Hasanov je osmijeh izblijedio. Uspravio se ioprezno čekao, zagledan u prijateljevo lice, dok je njegov konj nemirno tapkao podnjim.

Jusuf je spustio pogled.Ramena Hasana Alija Kana tada su se objesila. Napola je udahnuo. »Moj otac?«upitao je.»Ne, nije Lalaji.« Jusuf je podignuo glavu i pogledao Hasana u oči. »Nije tvoj otac«,

rekao je dok su mu se oči punile suzama. »Tvoja supruga.«»Što? Kada?« Hasanov glas zvučao je poput suhog lišća. Jusuf je odvratio pogled i rukavom obrisao oči. »Jutros.«Par magaraca upregnut u kolica natovarena opekama sitnim je koracima prošao



pokraj dvaju jahača. Vidjevši blijedo lice jednog čovjeka te drugo u suzama, njihov jegonič progovorio naglas, sam za sebe. »I tako«, rekao je, »loše vijesti na ovom svijetupristižu i velikima i malima.«

Jedan je trgovac u prolazu gunđanjem izrazio slaganje.»Kako?« Hasan je čvrsto stisnuo oči.

Jusuf je oklijevao, a tada mu je rekao istinu. »Kažu da se ugušila hranom. Nama se ta

priča ne sviđa.«»Nama se ta priča ne sviđa?« Uzde su drhtale u Hasanovim rukama. »Misle da ju jenetko ubio? Da je netko ubio moju Mamtaz Bano?«»Nemamo dokaza«, rekao je, »ali mislimo da je u Jasminovoj kuli bilo ljubomore.

Jedna od njegovih supruga...«»Što je sa Saburom?« prekinuo ga je Hasan. »Gdje je moj sin?«»Sabur je i dalje u tvrđavi.« Jusuf je govorio grubo kako bi prikrio dodatnu bol zakoju je znao da će ta vijest izazvati. »Ljudi ondje nisu ga željeli pustiti bezmaharadžina dopuštenja, a maharadža je već otišao na jug, sastati se s Britancima.Oni u tvrđavi kažu da su poslali poruku u njegov tabor.«»Poznajem ljude s dvora. Neće se usuditi prenijeti tu vijest maharadži zbog straha daće ih optužiti.« Hasan je prstima obrisao lice. »Moje je dijete samo ondje. O, Alaše!«

Jusufov je mač zazveckao kad se Jusuf nagnuo prema prijatelju. »Sam ću odjahati umaharadžin tabor. Odmah krećem. Tražit ću da Sabura puste kući.«Hasan je podignuo ruku i pogledao u daljinu. »Kući«, ponovio je. »O, Jusufe, zaštosam prošle godine odveo Sabura u posjet maharadži? Zašto sam bio toliko ponosanna svojega sina da nisam obraćao pozornost na rizik?«»Zašto optužuješ sebe?« upitao je Jusuf. »Ni po čemu nisi kriv za ovu tragediju.Kako si mogao predvidjeti maharadžinu silnu ljubav prema Saburu ili da će mu

zapovjediti život u tvrđavi?«»Taj trenutak nisam zaboravio. Svakodnevno ga vidim: Sabur na maharadžinu krilu,okreće glavu gledajući šarenilo i nakit dok ga stari maharadža promatra jednimzdravim okom, miluje ga i pjevuši mu. >Ovo dijete ima svjetlost u srcu<, svima jegovorio maharadža, >jarku, ugodnu svjetlost. Ovo će dijete ostati sa mnom te midonijeti zdravlje i sreću.< Mojemu je Saburu bilo samo šest mjeseci.«Uzdahnuo je. »Jadna moja Mamtaz Bano — bila je prisiljena napustiti nas i živjeti smaharadžinim suprugama. Plašile su je svojom prijetvornošću i okrutnošću. A sadasu je ubile. Iznevjerio sam je, Jusufe, oboje sam ih iznevjerio.« Spustio je glavu idlanovima pokrio lice.

Jusuf je sjedio u tišini. Jadni Hasan. U proteklih godinu dana mnogo je puta, svakiput sve očajnije, pokušao izbaviti suprugu i sina iz Jasminove kule. Hasan je bio vještdvoranin i imao je dobre veze, ali maharadža zbog sve slabijeg zdravlja nije htiopustiti Sabura. Umjesto toga, uhvatio ga se kao samog života.

»Sabur i dijamant Kob-i-Noor moja su najvrjednija imovina«, rekao je bezbroj puta. Jusuf je posegnuo prema prijateljevu ramenu, ali Hasan se uspravio nestrpljivimtrzajem i uhvatio svoje uzde.»Moramo požuriti kući u Lahore«, rekao je. »Ne smijemo propustiti Mamtazinpogreb.«

Gotovo su sat vremena jahali u tišini. Jusuf se meškoljio u sedlu. Kako se Hasanosjećao? Što je vidio u tom strašnom trenutku? Jesu li sela u daljini svjetlucala prednjegovim očima? Je li se put pred njim uspinjao i spuštao kao živo biće? Žarko želeći



zagrliti ožalošćenog prijatelja, Jusuf ga je pogledavao, ali vidio je samo Hasanovosmrknuto lice.Sabur je zacijelo nesretan u tvrđavi, iako će tom jadu najvjerojatnije uskoro doći kraj,kad dođe zapovijed da ga dovedu u kraljevski tabor šezdeset milja južno od Lahorea.

Ali tko je znao što će se tom djetetu ondje dogoditi, samom i nezaštićenom? Jusuf je pljusnuo muhu. Ako Hasanov otac, unatoč svim njegovim duhovnim

moćima, nije uspio zaštititi snahu, bilo je malo vjerojatno da će moći pomoći unuku.Ljudi su govorili da je šeik Valijulah trebao čarolijom spasiti Hasanovu suprugu. Ljudi su govorili kojekakvebesmislice. I oni su, kao i maharadža, tvrdili da Hasanov sinčić posjeduje moći, dapet minuta Saburova društva čovjeka može osloboditi i najmračnijeg raspoloženja.Hasanov ozbiljan glas prekinuo je tišinu među njima. »Mrzim maharadžu«, tiho jerekao. Oči su mu bile napola zatvorene, a lice blijedo iznad brade.

Jusuf je zurio u svoje ruke. Maharadža Randžit Sing, slavni vojnik i državnik, bio jeomiljen među većinom, ako ne i među svim svojim podanicima. Jusuf, također

vojnik, cijelog se života divio starome jednookom maharadži.»Nikome nisam rekao, čak ni tebi, Jusufe, što sam propatio tijekom protekle godine«,nastavio je Hasan tihim glasom, iako je put bio gotovo pust. »Radio sam zamaharadžu, putovao u daleke gradove za njega, skupljao njegov porez, svađao se snjegovim neprijateljima i cijelo sam ga to vrijeme sâm mrzio više nego svi njegovineprijatelji zajedno.« Stisnuo je šaku na koljenu. »Sve ovo vrijeme mislio sam da ćupoludjeti ako to kažem naglas, ako si dopustim izraziti svoju mržnju. On mi jeoduzeo dušu, ali ne mogu mu se suprotstaviti zbog straha da će još više nauditimojoj obitelji. Danas se i to dogodilo, unatoč svem mojem trudu.« Upalim je očimapogledao prijatelja. »Tako mi Alah pomogao, Jusufe, nikada nisam mislio da bih

prema ikome mogao osjećati takvu mržnju.« Jusuf je potegnuo jedno, a potom drugo uho. »U tom slučaju, Hasane«, rekao je,»Bog nam pomogao obojici.«Dva sata poslije stigli su u Lahore.Suosjećanje probija kroz suzdržanost. Na prvi žalostan pozdrav indijskog kovačablagih očiju pokraj vrata Masti, Hasanovo se lice zgrčilo. Jusuf je potjerao svojegakonja naprijed, dopuštajući Hasanu da ga slijedi, koliko god slijepo, do kuće njegovaoca.Na rubu grada prošli su pokraj užara i kotlara. Bliže središtu prošli su pokrajtrgovaca tkaninom, odgovarajući na ozbiljne pozdrave svih koji su znali njihovupriču. Vodili su konje zakrčenim ulicama, pokraj prodavača začina i zlatara, trgovacadraguljima i tkalaca najmekših svila. Napokon su stigli do Vazir Kanove džamije, ukojoj se čuvaju najveće dragocjenosti: mirisi za paljenje, parfemi i iluminacijamaukrašene knjige.Nasuprot džamiji nalazio se pradjedovski dom obitelji Valijulah.

Visoka vrata havelija bila su otvorena. Muški članovi šeikove obitelji stajali su vani idočekivali goste. Svi su uvedeni, svaki je gost usmjeren k šeiku ili u glavno dvorište,ovisno o razini bliskosti s obitelji. Nosiljke čvrsto zatvorenih vrata prolazile suprema ženskim odajama. Gomila promatrača izvijala je vratove u nastojanju da vidi

svakog novog gosta.»Odmaknite se«, viknuo je glas iz gomile kad su dva jahača prišla vratima. »Došao jeHasan sahib!«Gomila ljudi upiljenih pogleda razmaknula se kako bi prošli.



»Neka vam Alah da strpljenja«, netko je doviknuo. Gomila se žamorom pridružila tojželji.»Pokoj duši njezinoj«, rekao je drugi glas.»Da, da, neka joj je pokoj«, odgovorili su ljudi pokraj vrata.Kopita njihovih konja šuplje su odjekivala dok su Hasan i Jusuf prošli kroz visok,nadsvođen ulaz u haveli. Sjahali su i prošli pokraj skupina ljudi, a potom kroz vrata s

izrezbarenim drvenim nadvojem. Ondje je, u malom dvorištu ispred ukrašenog trijema, šeik Valijulah već bio ustao s jastucima prekrivenog podija, na kojemu jesvakodnevno sjedio među svojim najbližim družbenicima. Raširio je ruke kako bidočekao sina.

Jusuf je stajao u pozadini. Imao je svoje zapovijedi. Neposredno nakon pogrebaMamtaz Bano ponovno će odjahati iz grada te krenuti na jug prema maharadžinutaboru. Kad stigne onamo, mora pronaći način da maharadžu nagovori na vraćanjemalog Sabura njegovoj tugujućoj obitelji.Lice mu se zgrčilo u grimasu od te pomisli. Jusuf, vojnik brz s talvar sabljom, alinespretan s riječima, nije bio rječit i uvjerljiv poput dvoranina Hasana, ali posao jepotrebno obaviti i nitko ga drugi neće obaviti umjesto njega.Ne smije podbaciti.* * *Dva dana poslije u maharadžinu taboru Jusuf je sporo napredovao jašući putem krozgužvu. »Maknite se, maknite se«, vikao je susprežući nestrpljivost dok je nastojaosilom otvoriti put za svojeg konja kroz gomilu trgovaca i promatrača. Probio sepokraj skupine jahača odjevenih u svilu, koji su se mrštili i šaputali dok je prolaziopokraj njih. Budalasti kicoši, neka govore što god žele.Obišao je niz kolica visoko krcatih crvenim narančama. Trebao bi potražiti hranu, ali

bio je previše gnjevan i razočaran da bi jeo. Žureći prijeći udaljenost između Lahoreai maharadžina tabora, prošao je pokraj malog, zidinama ograđenog grada Kasura.

Tada je njegovo raspitivanje iznjedrilo loše vijesti: maharadžin glavni ministar fakir Azizudin, koji je ujedno šeiku Valijulahu prijatelj iz djetinjstva te Hasanov zaštitnik na dvoru, bio je u Kasuru dok je Jusuf prolazio onuda. Nitko osim fakira Azizudinane bi bio sposoban omogućiti Jusufu razgovor s maharadžom. Nitko nije znao kadće se ministar vratiti.Fakir Azizudin bio je njegova najveća nada.

Jusuf se okrenuo prema maharadžinim vezovima za konje. Barem bi njegov konj

trebao jesti i odmoriti se. Kad bi on i Hasan barem mogli sami spasiti dijete nakonšto Hasan obavi svoje pogrebne dužnosti... Jusuf je, ne nadajući se, razmišljao otome cijelim putem do Lahorea. U tvrđavu nitko nije mogao ući neopaženo. Čak ikad bi uspjeli neopazice stići do unutarnjeg vrta, kako bi ušli u ženske odaje?

Jasminova kula u kojoj su živjele maharadžine kraljice bila je ograđena od ostatkapalače. Jedini nizak ulaz čuvali su naoružani stražari. Samo je Alah znao koliko jeeunuha unutra koji su čuvali pripadnice maharadžina harema.Ne, Hasanovo dijete bit će spašeno mudrošću, a ne silom.Gol indijski prosjak hodao je uz rub glavnog puta kroz tabor, sa zdjelicom zaprošnju u jednoj ruci, tijela prekrivenog pepelom. Jusuf ga je kratko pogledao i tada

okrenuo glavu.Hasanovu suprugu nikada nije vidio. Ni Hasan, njezin daleki rođak, nije vidioMamtaz Bano prije no što su spisi o vjenčanju potpisani i blagoslovi izručeni. Tek se



tada donosilo ukrašeno ogledalo, koje se držalo pod odgovarajućim kutom kako bimladoženja posredno vidio lice nevjeste koja je sjedila pokraj njega, čedno pognuteglave pod grimiznim vjenčanim velom. Što god je Hasan toga dana vidio, sada nijebilo važno.

Jusuf je protrljao oči. Prisilit će se jesti, a tada će uzdajući se u Alaha krenuti uobavljanje sljedećeg zadatka.

Napustivši maharadžin tabor, nastavit će prema jugu preko rijeke Sutlej, i ućiduboko u britanski teritorij u potrazi za britanskim taborom koji je putovao premasjeveru i granici. Ondje će, medu britanskim šatorima, pronaći čovjeka koji je kao ifakir Azizudin šeikov prijatelj iz djetinjstva. Tom čovjeku, kao i fakiru, mora osobnoprenijeti vijest o tragediji u Jasminovoj kuli.Bude li imao sreće, na povratku se neće i drugi put mimoići s fakirom.Gusti oblaci skrivali su Mjesečevu četvrt dok je Jusuf jahao prema jugu naposuđenom konju, ne obazirući se na nelagodu putovanja bez odmora. Dok se sve

više mračilo, slijedio je neravnu stazu pokraj obraslog drveća i pustih polja doutvrđenog sela koje su činile kolibe od blata na brežuljku, koje je vanjskom svijetupokazivalo zidove bez prozora. Prema uputama dječaka koji je vodio koščatu kravu,našao se, prašnjav i izgladnio, u kući seoskoga glavara.Nakon što je uz vatru od kravlje balege pojeo čapati pogačice s kuhanom lećom,legao je spavati na pleteni ležaj u glavarevu dvorištu. Zagledan u tamu, slušao jeglasanje životinja.Kako je Hasan izlazio nakraj sa svojim gubitkom? I on noćas zacijelo leži budan.Mamtaz Bano nedugo su nakon smrti pokopali pokraj Hasanove majke, koja jeumrla kad je Hasanu bilo samo devetnaest godina. Devet godina prije Jusuf je biomeđu ljudima koji su iznijeli tijelo supruge šeika Valijulaha kroz izrezbarena vrata

havelija, omotano mrtvačkim pokrovom i ukrašeno cvijećem, dok su iza njeganaricale žene iz obitelji. Prije dva dana isti su prijatelji i članovi obitelji Valijulah naramenima nosili Mamtaz Bano, dok su se za njima čula posljednja molitva.Što će biti s jadnim Hasanovim djetetom? Koliko Sabur može preživjeti sâm utvrđavi?

»Alahu akbar«, rekao je naglas, tješeći samoga sebe. »Alahu akbar.« Bog je velik. Akoto bude Božja volja, djetetu će pomoć stići na vrijeme.

Jedini pravi vrt u tvrđavi Lahorea bio je Kraljičin vrt.Dvadeset godina prije po želji maharadžine druge supruge tome je vrtu, kvadratnomprostoru pokraj ženske kule, vraćena skladna formalnost njegovih mogulskih dana.

Tada je bio simetričan perzijski vrt, podijeljen na četiri kvadrata s mramornim vodoskokom u sredini. U svakom kvadratu, zasjenjenom čempresima, staze su vodile do manjeg vodoskoka između jasmina, gardenija, naranči i ruža, čije je mirisepovjetarac nosio s jednoga kraja vrta na drugi.Središnji vodoskok nalazio se na mramornoj terasi na kojoj su maharadžine kraljiceuživale za ugodnih dana, zaštićene od pogleda redom čempresa koji su bacali sjenuna pošljunčane staze. Mlađe su se dame za toplog vremena igrale pokraj vodoskoka,smijuljile se i pokušavale jedna drugu gurnuti u vođu, dok su njihove sluškinje čekaleu sjeni obližnjih stabala.

To je jutro očito bilo prehladno za takve igre. Trideset sedam maharadžinih suprugadoimalo se zadovoljnima na ćilimima u vrtu, naslonjene na jastučiće jarkih bojapoput leptira koji se odmaraju, a njihove su široke haljine u svilenim naborimapadale niz njihova tijela.



Najstarija supruga ležala je nedaleko od vodoskoka, s bezizražajnim pogledomzasjenjenih očiju, raširenih nogu, koje su ritmički gnječile sluškinje, dok su drugekraljice bile u blizini, diskretno gurkajući jedna drugu nadmećući se kako bi bile štobliže središtu utjecaja.Stara je maharani načinila grimasu. »Ne tako grubo«, oštro je rekla jednoj sluškinji.Žena je kimnula i nastavila svoj posao. Maharani je zatvorila oči ne obazirući se na

nadmetanje koje je tiho kipjelo oko nje.Malo dalje od drugih sluškinja, pod jednim je drvetom čučala mlada sluškinja tepogledavala raščupano dijete koje je čučalo pokraj nje i pogledom prelazilo s jednekraljice na drugu, kao da traži nekoga.

Je li tražio svoju majku? Rešma je mislila da nije. Bila je uvjerena da je znao da jemlijeko otrovano. Bila je uvjerena da je Sabur znao da će Mamtaz Bano umrijeti kadje uzela lončić. Sada je znala da je njegov plač u vrtu bio plač zbog gubitka.Što je, ili koga, tada tražio? Da barem nije toliko blijed. Da su mu obrazi barem idalje jedri.»Pogledaj Saat Kaur«, rekla je jedna kraljica, žena ukočenog lica, bradom pokazujućiRešminu gospodaricu, šesnaestogodišnjakinju sivih očiju koja je sjedila podalje oddrugih, sa slabašnim djetetom na krilu. »Taj će njezin sin zasigurno uskoro umrijeti.

Toliko slabo i boležljivo dijete ne može dugo živjeti.«Maharani je nakratko otvorila oči te nezainteresirano pogledala bolesno dijete, alidrugu kraljicu nije udostojila odgovora. Ova je zagrizla usnu i zašutjela. Nedaleko odnje u gomili, druga se žena strogog lica jetko nasmiješila.Rešma je zadrhtala. Kako li su te kraljice mrzile jedna drugu! Koliko li su strahovaleza svoju budućnost!Saat Kaur nije podizala pogled, iako je boja zarumenjela rosne obraze koji su prvi

privukli maharadžin pogled. Hotimice zijevnuvši, mala je kraljica podignula svojedijete, čija je koža bila žuta poput kurkume, položila ga pokraj sebe i okrenula glavuprema redu čempresa. Rešma se uvukla u svoju široku odjeću i pokušala sakritiSabura iza svojih leđa. Oh, neka ga Saat Kaur ne vidi...Mala je kraljica stisnula oči, a tada se trgnula i tijelo joj se ukočilo. Posegnuvši premasrebrnom pladnju, uzela je šećerni slatkiš. »Pošalji dječaka ovamo, Rešma«,zapovjedila je.Sabur je prestao promatrati lica i pogledao mladu maharani. Uzdrhtala Rešmagurnula ga je prema njoj.Saat se nasmiješila i nježno pozvala dijete dok joj je narančasti slatkiš svjetlucaomeđu prstima. »Dođi, uzmi.«Sabur je oklijevao, a tada je plaho prišao mladoj kraljici. Kad je pružio ruku premaslatkišu, ona ga je naglo povukla i oštro ga udarila po prstima.»Eto«, rekla je odgovorivši na njegove suze grimasom gnušanja. »To ćeš dobiti zatojer si maharadžin miljenik. Ništa nećeš dobiti.« Prezrivim je pokretom bacila slatkiš u

vodoskok, a slatkiš je potonuo i ostao pod vodom, i dalje primamljiv.Glas joj je bio oštar poput oštrice noža. »Tko ti je dopustio sare i sate provoditi smaharadžom dok njegov sin ovdje čeka neprimijećen?«Sabur je obraza vlažnih od suza zbunjeno gledao njezino lice.

»I kakva je to >svjetlost< koju navodno posjeduješ? Ja ne vidim nikakvu svjetlost«,dodala je Saat dok se Sabur posrćući udaljavao. »Pih! Vidim samo prljavog,smrdljivog dječaka kojeg nitko ne voli.« Pomno oslikanom rukom mahnula je za



dječakom. »Rešma, zašto ga dovodiš ovamo? Nije mu mjesto među članovimakraljevske obitelji. Nosi mi ga s očiju i ne daj mu hrane. Zašto bismo ga hranili?«Podignula je glas. Druge su kraljice gurkale jedna drugu. »On nije naše dijete«, dodalaje Saat Kaur.Rešma je ustala i povukla veo prema naprijed kako bi sakrila bol na svojem licu.Uhvatila je Sabura i podignula ga na svoj bok. »Nipošto, bibi«, promrmljala je. »Ne

moramo ga hraniti.«Odnijela ga je podalje od očiju svoje gospodarice, podalje od bezobzirnih lica oko vodoskoka. Kad je više nisu mogle vidjeti, zagnjurila je lice u njegovo malo rame. Nanjegovoj se košulji pojavila vlažna mrlja.»O, Sabure«, šapnula je. »Kako da te ostavim samoga i služim samo Saat Kaur? Kakoda tada okajem svoje nedjelo? Tko će se brinuti za tebe?« zabrinuto se osvrnula.»Hajde, nemoj toliko plakati. Pronaći ću ti malo suhog čapatija dok se kraljicezabavljaju u vrtu.«



4. poglavljeSrijeda, 20. studenog

ajbolji konji u britanskom taboru bili su na vezovima generalnogaguvernera. Stotinu jarda dalje od konja nižih pripadnika tabora, te suživotinje stajale svezane u sjajnim redovima odmarajući se od dnevnog putovanja, a za njih su se brinuli samo najiskusniji konjušari u taboru. Na

drugom kraju drugog reda Jar Muhamed, viši konjušar, uspravio se nakon što jepregledao ozlijeđenu nogu jedne od kobila te ugledao zanimljiv prizor.Ugledao je vatru, prilično nalik onoj čiju je toplinu mogao osjetiti na licu, ali izplamena pred njegovim očima uzdizao se veliki oblak prašine i dima. Na trenutak nije vidio ništa osim toga. A tada je iz oblaka izašla lavica i nastavila prema njemu.Kretala se pažljivo jer je u njušci nosila nešto teško. Udaljivši se od vatre, zastala je iosvrnula se uokolo kao da se želi uvjeriti da je sigurna, a tada je spustila svoj teret natlo.

Jar Muhamed tada je vidio da je ta velika mačka nosila dijete, dječaka iste dobi kaošto je i njegova najmlađa kći. Dječakovo lice bilo je svijetlo, široko i dražesno.Dječak je sjedio na tlu, a lavica je zaštitnički stajala nad njim. Nakon nekolikotrenutaka njezino se dugačko tijelo ukočilo. Jednim brzim pokretom ponovno jeuhvatila dječaka i otišla, izvijajući rep, a njegovo je tjelešce visjelo iz njezinihopreznih čeljusti. Trenutak nakon što ga je odnijela, gust novi oblak dima i prašineobavio je mjesto na kojem su bili.

Jar Muhamed otvorio je oči. Pred njim je pucketala vatra nad kojom je visio kotlić zakuhanje. Muškarci su neobavezno čavrljali pružajući ruke prema toplini vatre, tijelauredno šćućurenih poput njegova, stopala cijelom duljinom položenih na pod i rukuoslonjenih na koljena. Ali kad je ponovno zatvorio oči, oblak prašine i dimaponovno se pojavio, a iz njega je ponovno izašla smeđe žućkasta mačka, nosećidijete blagih očiju.

Jar Muhamed pognuo je glavu, dopuštajući da mu turban sakrije lice od pogledadrugih konjušara. Komad neporubljenog domaćeg platna, koji mu je služio kao šal,pomaknuo se za njim na tlu kad se približio vatri.Upamćene riječi u njegovim su se mislima pojavile jasno kao da su izrečene trenutak prije. »Ako vidiš ili čuješ nešto neobično, moraš to reći svojem muršidu, svojem duhovnom vodiču.Takvi događaji često sadrže pouke ili važne podatke. Pogrešno je govoriti o tome svima, ali velika

je pogreška i skrivati ih od svojeg duhovnog učitelja.« Iako je upamtio tu uputu, nije mogao postupiti u skladu s njom. Jedini duhovniučitelj kojega je poznavao, čovjek koji mu je svojedobno uputio te riječi, bio jenedostupan, osamdeset milja daleko.

Jar Muhamed podignuo je glavu i zagledao se u daljinu. Usne su mu se stisnule. Tako mu Alaha, ipak je mogao nešto učiniti. Mogao je reći velikom čovjeku.Nije mu znao ime; ali kad je tri dana prije ugledao tog nepoznatog muslimana naputu, Jar Muhamed stao je toliko naglo da ga je tesar, koji je iza njega nosio ljestve,zamalo srušio. Neznančeve oči toliko su ga upečadjivo podsjetile na dalekog

duhovnog učitelja da mu je dah zastao u grlu.Svojega je učitelja sreo samo jednom, ali taj mu je sastanak ostao u živom sjećanju.Oči tog čovjeka bile su duboke, prepune važnog znanja. Zračio je dobrotom isnagom. Bio je to šeik Valijulah, vođa bratstva Karakoja, jednoga od pet tajnih



bratstava Indije čiji su članovi poučavali i prakticirali mistične tradicije islama. Neštoje na tom starijem neznancu toliko podsjećalo na šeika da je Jar Muhamed zaboraviozob po koju je došao te je slijedio neznanca po taboru, gledajući kako obavlja svojeposlove i čudeći se njegovu umirujućem utjecaju na druge, ljubaznosti s kojom seobraćao prodavaču voća, pisaru, djetetu koje je prosilo na putu. Kad se starac vratiou svoj šator, Jar Mumamed vratio se konjima, zadovoljan jer je taj neznanac kao i

šeik Valijulah dobro poznavao tajne srca. Jar Muhamed privukao je svoj šal i tiho se udaljio od vatre. Iako nije promijenio svojdug, miran korak, išao je najkraćim putom, prolazima između klimavih šatora, pokrajmalenih bazara na kojima su se muškarci svađali oko hrpica voća, sve dok nije stigaodo urednog šatora čija je vrata u tom trenutku otvorenim držao maleni dječak.»Je li cijenjeni sahib na raspolaganju?« upitao je.Gestom mu pokazavši neka pričeka, dječak je nestao u šatoru, ali prije no što je JarMuhamed stigao sjesti, ponovno je provirio iz njega i pozvao ga podignutom rukom.Stojeći bos i nesiguran na ulazu, Jar Muhamed vidio je da u šatoru nema ničega osimlimene kutije u jednom kutu i pletenog ležaja na kojemu je veliki čovjek sjedio teperom i tintom pisao po papiru. Podignuvši pogled sa svojeg posla, starac jepokazao na tlo pokraj sebe.

Jar Muhamed ponovno je osjetio da je u blizini neobičnog čovjeka. Iako su njegovolice i odijelo bilo uobičajeni, zračio je smirenošću koja se preko Jara Muhamedaslijevala poput meda.

Jar Muhamed čučnuo je pokraj ležaja i progovorio, bez uvoda, o svojoj viziji lavice idjeteta.Starac je slušao bez riječi, kimajući s vremena na vrijeme. Kad je Jar Muhamedzavršio, starac je neko vrijeme sjedio u tišini, zatvorenih očiju. Kad je napokon

otvorio oči i progovorio, u njegovu tonu nije bilo ni traga nadmenosti. »Dobro je dasi mi to odmah došao reći.«Srce Jara Muhameda preplavila je radost. Veliki se čovjek nije obraćao njemu kaokonjušaru, nego njegovoj duši. Prošle su godine i godine otkako mu se netko takoobratio.»Ova tvoja vizija obuhvaća oblak prašine i dima, koji označava svojevrsnuopasnost.« Starčevo se lice zamišljeno naboralo kad je uzeo tespih od kuglica crnog oniksa s kvadrata pamučne tkanine koja je stajala pokraj njega. »Iako se odnosi naopasnost«, nastavio je, a pogled mu je skakao po šatoru dok je prstima prebiraokuglice, »doima se da vizija ne daje upute, nego samo prenosi informaciju. A sada mireci zašto si mi došao ispripovijedati tu priču.«

Jar Muhamed razmišljao je o odgovoru pogleda uprtog u pod. »Kad sam vas vidiona putu«, oprezno je počeo, »sjetio sam se nekoga u Lahoreu, koga iznimnopoštujem. Ponadao sam se...«»A kako je ime tom gospodinu?«»Sahibe, ime mu je šeik Valijulah Karakoja.«Starac je nekoliko puta kimnuo. Potom je pozvao maloga slugu. »Kalid, donesi čajovom čovjeku«, rekao mu je, a tada se ponovno okrenuo prema Jaru Muhamedu iozbiljno ga pogledao. »Poznajem šeika Valijulaha«, rekao je, »vrlo dobro.« Srce Jara

Muhameda zakucalo je brže. »Nema dvojbe da je ova tvoja vizija zapravo porukašeiku«, nastavio je starac ponovno kimajući. »Zašto bi ti inače bio poslanispripovijedati mi je? Stoga moraš«, dodao je, a pogled mu se vratio licu JaraMuhameda, »s vezova posuditi snažnog konja koji neće nikome nedostajati, odmah



krenuti te jahati prema sjeveru sve dok ne stigneš do Firozpura na obali rijeke Sutlej. To će biti putovanje od dvadeset milja. Vidi je li maharadžin novi most od čamacadovršen. Ako ga zatekneš nedovršenog, brijač po imenu Karim, koji živi nedalekood velike džamije, omogućit će ti prelazak rijeke brodom.« Nakratko je stao, a usnesu mu se pomicale dok je prstima prebirao kuglice jednu po jednu, a tada je nastavioklimajući sam za sebe. »Kad stigneš na drugu obalu, moraš bez odmora prijeći

šezdeset milja do grada Lahorea. Ondje moraš svoju viziju u cijelosti ispripovijedatišeiku Valijulahu Karakoji, ne izostavljajući ništa. Jesi li shvatio?« Jar Muhamed je kimnuo.»Reci mu«, dodao je starac, »da sam te ja poslao. Ime mi je Šafiudin.«Uzeo je svoj papir i pero. »A sada«, rekao je lagano kimnuvši, »Kalid će ti vanidonijeti čaj. Popij ga prije polaska.«

Jar Muhamed otpravljen je jednim jedinim odmjerenim pokretom starčeve ruke.Kad je Jar Muhamed iskapio čaj koji mu je dječak donio, pred očima su mu sepojavili prizori pobjede i sramote njegova drugog, davnog susreta s šeikom

Valijulahom. On i njegov prvi učitelj, dobroćudni Abdul Rašid, tada su obojica bilimladi. Da je Abdul Rašid bio pametniji, svoje bi manjkavo znanje zadržao za sebe tene bi pokušavao svojem rođaku iz istog sela otkrivati dubokoumne misterije Puta, alion je pokušavao poučavati Jara Muhameda, a znanje koje je toliko velikodušnodijelio učinilo je Jara Muhameda nespretnim praktičarom, kakav je bio u to davno

vrijeme. Bez Abdula Rašida ne bi imao viziju koja je njih dvojicu odvela na dugoputovanje u Lahore iz njihova planinskog doma, šest mjeseci nakon što je JarMuhamed primio svoju prvu pouku.

Jar Muhamed odložio je lončić i ustao, dršćući u odjeći. Mora krenuti u Lahore.Prošavši pokraj redova šatora i njihovih pletenih ležajeva koji su stajali na suncu, Jar

Muhamed osjetio je dobrodošao miris vezova za konje. Prošao je pokraj jama ukojima su kovači zagrijavali željezne šipke u užarenom ugljevlju. Dva oznojenakovača pozdravila su ga. On im je odzdravio ne podižući pogled.Kad se prije mnogo godina pojavila ta vizija, bio je mlad. Još nije shvaćao potrebu zatajnovitošću u pogledu duhovnih pitanja. Preplavljen zbunjenošću i osjećajem

vlastite nedostojnosti, rekao je supruzi što je vidio. Važna osoba, čije se ime nijeusudio izustiti, pojavila se pred njim i dala mu keramičku bočicu koja je, kako sedoimalo, toplo i savršeno pristajala u njegov dlan. Njegova je supruga u svojojprostodušnosti odjurila svojoj obitelji prenijeti vijest o tome da je njezin mladisuprug imao viziju proroka Muhameda. Uslijedili su skandal i teškoće. Neki suseljani uvjereni da je Jar Muhamed stekao velike moći došli k njemu očekujući čuda irazočarali se. Drugi su ga proglasili lažljivcem. Naposljetku su on i Abdul Rašidkrenuli u Lahore kako bi otkrili istinu.Šeik je sjedeći na podiju prekrivenom jastučićima saslušao njihovu priču. Tad im jeobojici ljubazno, ali vrlo odlučno, objasnio koliko je važno o duhovnim doživljajimagovoriti samo primjerenim ljudima. Naposljetku je svoj prodoran pogled usmjerioprema licu Jara Muhameda.»Vjerujem«, rekao je, »kako tvoja vizija znači da si dobio dar. To nije malen dar, JaruMuhamede. Možda još ne znaš što je posrijedi, ali kad dođe, znat ćeš. Budući da

dolazi od toliko uzvišenog izvora, doista je posrijedi golemi dar. Sretan si čovjek.« Jar Muhamed nije pokušao prikriti suze koje su mu se slile niz lice i kapale po odjeći.Premda je s Abdulom Rašidom uvijek postupao s ljubavlju i poštovanjem, pa ga je



vjerno njegovao u smrtnoj bolesti, od tog je trenutka šeika Valijulaha smatrao svojimistinskim muršidom.Dok je promatrao vezove birajući konja, prišao mu je jedan konjanik. Jar Muhameduzrujao se kad je ugledao životinjinu pognutu glavu i neujednačen korak. Jahač je biosnažan muškarac širokih ramena, možda imućan Kašmirac. Takav čovjek trebao biznati da se konja ne smije jahati do iserpljenosti. Jar Muhamed prišao mu je i otvorio

usta kako bi mu skrenuo pozornost na važnost primjerene skrbi za konja, ali putnik se njemu prvi obratio.»Tražim stanovitog Šafiudina koji je poznat i kao Šafi sahib«, rekao je hladnimglasom. Kosa i stršeća brada bile su mu prekrivene prašinom. »Imam važnu vijest«,dodao je ukočeno sjahavši te odsutno trljajući lice debelom šakom.

Jar Muhamed promatrao je iscrpljenog neznanca koji je pitao za velikog čovjeka. Treba li mu pokazati put i tada bez daljnjeg odgađanja slijediti upute koje je samdobio te brzo uzjahati i krenuti u Lahore? Treba li pričekati i odvesti tog čovjekaputom kojim je došao?»Dojahao sam, uz malo odmora, ravno iz grada Lahorea.« Neznanac je izgledao kaoda bi mogao na mjestu zaspati.Ne oklijevajući više, Jar Muhamed posegnuo je za čovjekovim uzdama. »Odvediovog konja«, rekao je drugom konjušaru kimajući prema redovima mišićavihživotinja. »Pobrini se za njega kao da pripada samom generalnom guverneru.«Okrenuo je glavu prema neznancu. »Pođite sa mnom, hazur. Odvest ću vas Šafisahibu.«Skrativši korak kako bi se prilagodio koraku čovjekovih umornih nogu, krenuo jeputem kojim je došao.Kad su stigli do šatora, neznanac je kimnuo slugi Šafi sahiba. »Ja sam Jusuf Bati.

Molim te, reci svojem sahibu da sam došao iz Lahorea, iz kuće šeika Valijulaha.«Iz šeikove kuće. Kad je čovjek ušao, Jar Muhamed ušao je za njim, opreznopogledavajući prema pletenom ležaju dok se nepozvan spuštao na pod nedaleko odotvorenog ulaza u šator. Nepomično je čekao, obuzdavajući uzbuđenje.Gost je pozdravio starca. Iz njegova širokog pojasa virio je držak velikog bodeža.»Mir s vama, gospodine«, rekao je.Šafi sahib odgovorio je spokojno, gledajući gosta.»Donosim loše vijesti.« Gost je pogledao svoje ruke, a potom ih stavio iza leđa.»Snaha šeika Valijulaha Karakoje iz Lahorea mrtva je.«

Ta je vijest poput teškog udarca stigla do prsa Jara Muhameda. Jeza koja je uslijedilarekla mu je da je ta tragedija veća od toga.»Jadan Valijulah, jadan mladi Hasan«, blago je rekao Šafi sahib, odmahujući glavom.»Neka Bog podari mir njezinoj duši te strpljenje svima njima.«Gost je upro pogled u pod. Stari gospodin gledao ga je s očekivanjem. »To nije sve«,blago je rekao.Čovjek po imenu Jusuf znojio se. Uzdahnuo je. »Nažalost, nije umrla kod kuće, negou tvrđavi gdje je maharadža nju i njezina sina držao kao taoce. Djetešce nije vraćeno,još je na dvoru.«»Ah.« Stari gospodin zamišljeno se zagledao u Jara Muhameda, a tada su se njegove

oči vratile gostovu licu. »Je li maharadža još u Lahoreu?« upitao je.»Otišao je iz Lahorea, gospodine. U taboru je, priprema se za sastanak s britanskimdužnosnicima.«»Tada možda još ne zna za taj žalostan dogadaj. A vi ste došli ravno iz Lahorea?«



upitao je. Jusuf je odmahnuo glavom. »Nisam, gospodine«, odgovorio je. »Svratio sam umaharadžin tabor zamoliti za pomoć u djetetovu oslobađanju.«»Ah.« Starac je tapkao prstima o prste. »Koga si ondje vidio?«»Nikoga, gospodine. Trebao sam se sastati s fakirom Azizudinom, ali nije bio ondje.Otišao je u Kasur.«

»Dakle, niste se sastali s glavnim ministrom. Jeste li ikoga drugoga zamolili za pomoću pogledu tog djeteta?«»Nisam, gospođine, takve su bile moje upute. Još nisam uspio pomoći toj obitelji.«Uslijedila je tišina, a Šafi sahib zatvorio je oči. Usne su mu se pomicale bez glasa.Napokon je progovorio, ali nije se obratio svojem gostu. »Kalide, idi«, odlučno jerekao dječaku koji se stvorio iz sjene, »i donesi ovome čovjeku vode i hrane. Donesimu mnogo vode i mnogo hrane. A tada mu pokaži gdje će se okupati. JarMuhamed!«Nije pogriješio došavši nepozvano. Slava Alahu!»Pobrini se za potrepštine i za tri konja. Krenut ćemo čim se ovaj gospodin odmori ipojede.«Okrenuvši se svojem gostu, Šafi sahib progovorio je blago ali s autoritetom. »Sada ću

vas napustiti. Za nekoliko sati, kad budete spremni, krenut ćemo u Lahore.«Prije no što se njegov gost stigao uljudno pobuniti, stari je gospodin ustao i izašao.Sluga se vratio noseći mjedenu posudu za umivanje i posudu s vodom. Jusuf jenerazgovijetno zahvalio dok je dječak lijevao vodu preko njegovih ispruženih ruku.Nešto kasnije dječak je unatraške ušao noseći krcati pladanj.

Jusuf je pogledao hranu pred sobom. Bila je to prinčevska hrana, a ne jednostavanobrok od kuhane leće kakav je očekivao. Debela, maslacem namašćena pogača

visjela je preko rubova slamnatog tanjura, u sredini nakrcana komadima začinjenog mesa. Po pladnju su se pokraj kruha kotrljale naranče, guave i narovi. Na pladnju jebila čak i glinena posuda s jogurtom. Uzdahnuvši od iščekivanog zadovoljstva, Jusuf je otrgnuo komad kruha i njime uzeo komad mesa. Jeo je brzo, samo desnomrukom, spretno hvatajući hranu prstima. Unatoč svem skromnom siromaštvu šatoraŠafi sahiba, starac je imao svoje izvore.Kad je Jusuf pojeo koliko je mogao, ponovno je oprao ruke. Ostavivši oružjedječaku, iznio je pleteni ležaj van. Ondje je zahvalno legao, jednom rukom pokrivšioči.Zvukovi tabora lebdjeli su oko njega. Sada će zaboraviti oskudicu svojega putovanjana jug, neuspješnu potragu za fakirom Azizudinom, dugo noćno putovanje izbritanskog tabora koje je dijelom propješačio instinktivno vodeći konja kroz gotovomrkli mrak.Sada je preostalo samo odjahati na sjever sa Šafi sahibom, u maharadžin tabor.Inšalah, ako Bog da, glavni ministar bit će ondje. Ako im itko može pomoćiosloboditi dijete, to je šeikov prijatelj iz djetinjstva koji je ujedno, prema svimpričama, bio i maharadžin najbliži savjetnik. Kad obave tu dužnost, Jusuf i Šafi sahibkrenut će za Lahore, nastojeći putovati što brže.Zijevnuo je. Ako se to izjalovi, učinit će što god bude bilo potrebno da vrati Sabura

njegovu ocu. Ako će biti potrebno ubiti da bi se spasilo Sabura, Jusuf će ubiti. Zaštone bi? Jusuf je za razliku od Hasana bio borac i lovac. Hasan se nikada nije borio smaharadžinom neredovitom konjicom, poput Jusufa, ili odlazio u brda loviti bijelog



leoparda. Nikada nije lovio svinje u šumama nedaleko od Chhangamange. Jusuf se nasmijao odsječeno, nalik štektanju. Hasan, njegov pametni prijatelj iz gradakoji nosi svilu u lovu na svinje? Dobro bi platio da to vidi.Uzdahnuo je. Bi li Hasan ubio za njega? Zar je to važno? Hasan nije bio vojnik, alibio je Jusufov prijatelj. Hasan bi nedvojbeno umro za njega.Umro za njega — umro za njega. Jusuf je bez oružja lebdio nad tvrđavom, s malim

taocem u naručju. Eunusi na konjima skakali su u zrak pod njim. Hasan se pojavio s velikim mačem u ruci i poveo konja u zrak kako bi zaštitio svojeg sina.Dva sata poslije, kose još mokre od kupanja, Jusuf je s odmornog konja gledao kako

Jar Muhamed Šafi sahibu pomaže uzjahati. Konjušareva brižnost bila je očita, kao iizbor stare kobile za starog gospodina. Ako je starac ikada jahao, od toga su prošlegodine. Zašto je odlučio krenuti na to putovanje na kojem je žurba izuzetno važna?

Jusufu pristojnost nije dopuštala iskazati osjećaje. Bezizražajnog lica promatrao jekako se Šafi sahib uz škripu penje u sedlo, a potom sjeda hvatajući se za njegov prednji dio dok Jar Muhamed uzima uzde, uzjahuje svojeg konja i vodi kobilustarijeg putnika prema putu.Kad su se njih dvojica udaljili toliko da ga nisu mogli čuti, Jusuf si je dopustioogorčeno puhnuti, a tada im se pridružio grubo podbovši svojeg konja. Putovanjeprema maharadžinom taboru sada će iziskivati česte odmore. Tih dvadeset milja kojeje sam prešao u jednoj noći sada će prelaziti dva dana. Preostali put u Lahore mogaobi iziskivati još čak četiri ili više dana, koji će u njemu izazivati gnjev.Put kojim su išli bio je duboko izbrazdan kišama. Glina pod kopitima njihovih konjapopucala je u nepravilnim uzorcima dok se sušila. Prašina je visjela u tišini, bojećiudaljena sela nježnim bojama. Vegetacija je bila oskudna, samo pokoji razraslibagrem. Ta je zemlja bila dobra samo za lovce na guštere i za kradljivce stoke.

Jar Muhamed jahao je pokraj Šafi sahiba vodeći njegovu kobilu. Uz njegovo sedlobila je pričvršćena mala sjekirica. O pojasu mu je visio težak gurka nož. Barem će bitikoristan ako ih napadnu. Toliko spori, bili su savršena meta.»Kako je Sabur postao maharadžin talac?« upitao je Šafi sahib odostraga. »Jesu liobitelj Valijulah i dvor u zavadi?«»Nisu, gospodine.« Jusuf je usporio svojeg konja, dopustivši da ga Jar Muhamedprestigne. »To je vezano za dijete.«»Ah.« Starac je kimnuo, ljuljajući se u sedlu.

Jusuf je pljusnuo muhu. »Možda već znate da je Hasan pomoćnik fakira Azizudina,glavnog ministra. Na taj je položaj imenovan zbog prijateljstva između fakira i šeika

Valijulaha.«»Da«, odgovorio je Šafi sahib. »To sam znao.«»Nakon Saburova rođenja«, nastavio je Jusuf, »Hasan je iz pristojnosti otišaopokazati sina maharadži. Maharadža se, nažalost, na prvi pogled zaljubio u Sabura.«Uzdahnuo je. »Od tog mu dana nije dopušteno napustiti maharadžu.«Dva sata poslije Jusuf je pogledom prelazio preko obzora, pogrbljenih ramena.Nakon toliko vremena nisu još prešli ni pola puta do rijeke Sutlej. Šafi sahib nijeprogovorio otkako su prošli pokraj zadnjega stražara u britanskom taboru. Bilo je

vrijeme da se odluči o planu djelovanja.

»Hoćemo li kad prijeđemo rijeku poći ravno u maharadžin tabor?« upitao je Jusuf pristojno se okrenuvši u sedlu.Šafi sahib nije odgovorio. Jusuf je pokušao još jednom. »Kad prijeđemo rijeku«,ponovio je glasnije, »možemo obavijestiti fakira Azizudina o tragediji i zamoliti ga da



nam pomogne osloboditi unuka Valijulah sahiba.«I dalje tišina. Je li stari gospodin oglušio? Nije, ali kad je progovorio, njegov je tonspriječio sve daljnje razgovore. »Vidjet ćemo«, odgovorio je Šafi sahib jednoličnimtonom, kao da govori sam za sebe. Sjedio je pognut na svojoj kobili, zglobova prstijublijedih na jabuci sedla te je zatvorenih očiju pomicao usne.Neka tako bude. Taj je stari gospodin bio drag šeiku Valijulahu. To i njegova dob

činili su ga višim članom skupine, osobom čije se želje moraju poštovati. Ali, što jemislio kad je rekao: »Vidjet ćemo«? Je li moguće da bi odbio dopustiti im da uđu umaharadžin tabor? Ne, to nije bilo upitno. Jadni starac zacijelo očajnički želi stići ušator i u blizinu vatre; jedva je uspijevao sjediti uspravno na svojoj kobili.

Jusuf je škiljio gledajući u daljinu prema sjeveru, nadajući se kakvom znaku zelenog pojasa stabala uz riječnu obalu, ali vidio je samo ravnicu i po njoj raštrkana sela.

Trebali bi putovati još sat vremena prije no što se odmore i pomole. Kad se JarMuhamed odjednom glasno nakašljao, Jusuf se osvrnuo i vidio kako mu konjušaročima pokazuje prema Šafi sahibu. Starac se ljuljao u sedlu, a lice mu je bilo sivo.Uplašeni je Jusuf stao. Kad su zadnji put popili vode? Baš je bio bezobzirna budala!Stali su u sjeni bagremova šumarka čije su grane visjele po tlu. Starac nije bio kriv zato što je jedva znao jahati. Bio je siromašan. Siromašni ljudi nemaju konje, i ne jašuih. Siromašni ljudi hodaju. Jusuf je nestrpljivo vukao mješinu s vodom dok je JarMuhamed Šafi sahibu pomagao sjahati.Šafi sahib je, glave podignute na jedno sedlo, nakon nekog vremena počeo dolaziti k sebi.»Nemojte se ispričavati«, rekao je slabašnim glasom, mašući dugim prstima prema

Jusufu. »Trebao sam nešto reći.« Kapi vode držale su se za dlake njegove brade teostavile tragove na njegovoj snježnobijeloj košulji.

Prije no što je Jusuf stigao odgovoriti, iz grma najbližeg Šafi sahibovojimproviziranoj postelji začulo se bučno komešanje. Prašnjave grane kao da su sesame razmaknule i na sunčevu je svjetlost izbila otrcana ljudska prilika. Mašućištapom, okretao je glavu s jedne strane na drugu kao da nekoga traži, a tada je, držećištap visoko u zraku, grčevitim koracima krenuo prema Šafi sahibu koji je opruženležao na zemlji.Žurno zamolivši Boga da se Jar Muhamed zna služiti svojim nožem, Jusuf jeposegnuo za svojim talvarom, dok mu je pogled ubrzano skakao između napadača igrmlja. Gdje je ostatak bande? Koliko ih je ?»Ti si taj«, viknuo je uljez tajanstvenim, hrapavim glasom, »koji može reći strankinji,koji joj može reći...«»Stani!« viknuo je Jusuf čovjeku iza leđa, pokušavajući osloboditi tešku, zakrivljenusablju iz korica. »Ne miči se!«Ne obazirući se na upozorenja, neznanac je načinio još jedan korak prema Šafisahibu.

Jusufova se oštrica oslobodila. Kad je zamahnuo spreman presjeći uljeza popola,nečiji su ga prsti uhvatili za podlakticu.»Čekaj«, rekao mu je Jar Muhamed u uho. »Pogledaj Šafi sahiba.«Stari gospodin nije se ni pomaknuo kako bi se zaštitio. Naprotiv, sa zanimanjem je

promatrao čovjeka u dronjcima koji je stajao nad njim. »Govori«, zapovjedio je.Stap je pao na pod kad je neznanac podignuo ruke iznad glave. »Moraš rećistrankinji«, rekao je, »čiji konj na sebi ima pet znakova sreće, da će joj put kojim



kreće donijeti mir.«»Kojoj strankinji?« Šafi sahib podignuo se na lakat.Luđak nije obraćao pozornost na njega. »Reci joj neka bude oprezna.« Glas mu jezvučao poput kotrljanja kamenja nizbrdo. »Reci joj, Khabardar, Khabardar...« Ne dovršivši ono što je zaustio, uzeo je svoj štap i otišao u grmlje. Ne obazirući sena dugačke okrutne trnove, golim je rukama razmaknuo grane, okrenuo se i natraške

ušao u grmlje. Grane su se zanjihale i potom se zatvorile za njim.Zbunjeni Jusuf zurio je u nijemo grmlje. Ne vidjevši ništa, okrenuo se odmahujućiglavom i ugledao Šafi sahiba na nogama.»Sada moramo poći«, rekao je. Njegovo lice, koje je bilo sivo kad su stali, sada je bilosvježe i živo.

Jusuf i Jar Muhamed netremice su gledali u njega.»Moramo odmah krenuti za Lahore«, ustrajao je Šafi sahib glasom čovjekanaviknutog zapovijedati.»Ali«, pobunio se Jusuf, »idemo u maharadžin tabor, zar ne? Moramo pronaći fakirai...«»Ne«, odlučno je rekao stari gospodin. »Glavni ministar nam nije potreban. Hajde,nemamo vremena za gubljenje.«Ponovno je bilo potrebno pomoći mu uzjahati staru kobilu. Kad je uzjahao, mahnuoje prema sjeveru. »Lahore«, viknuo je, »moramo krenuti za Lahore!«Kad su dva dana poslije putovali prometnim putom, Jusuf je okretao glavu od svojihsuputnika. Bilo bi beskorisno dopustiti im da vide njegov gnjev. Zašto, o, zašto jeŠafi sahib zahtijevao da zaobiđu maharadžin tabor?Potpuno je izdahnuo kroz stisnute usne. Dao je sve od sebe kako bi objasnioneodgodivu potrebu za susretom s fakirom Azizudinom, ali njegov je trud bio

uzaludan. Ah, da je Alah u svojoj mudrosti Jusufu dao dar rječitosti, mogao jeurazumiti toga starog gospodina. Ali Jusufovi darovi, u ovom slučaju beskorisni, bilisu sigurna ruka i snažno koljeno konjanika.Nagnuo se i pljunuo u prašinu. Ta promjena plana valjda nije zbog luđaka saštapom? Šafi sahib valjda nije povjerovao u tu besmislicu? Jusuf je nestrpljivo vodiokonja oko volovske zaprege koja je vukla kola visoko krcata drvom za ogrjev te seškripeći vukla prema maharadžinu taboru, taboru koji će neposjećen ostaviti zasobom.Kad bi to bilo sigurno, najradije bi se okrenuo i sam odgalopirao prema šatorimakoji su se još vidjeli u daljini. Ondje bi maharadžina glavnog ministra zamolio zapomoć u oslobađanju maloga Sabura, a potom bi požurio pridružiti se svojimsuputnicima. Ali Jar Muhamed nije bio profesionalni vojnik, a bilo je općepoznatoda taj put nije siguran. Među gomilom trgovaca i putnika između Lahorea imaharadžina tabora nedvojbeno ima i ubojica te lopova. Kad bi bili prepušteni samisebi, Šafi sahib i konjušar bili bi opljačkani i ubijeni deset puta prije no što bi se on

vratio.Ne, činjenice nije bilo moguće promijeniti. Više nije bilo nade da Jusuf obavi zadatkekoji su mu povjereni. Ako je Hasanov jadni sinčić još živ, netko će ga drugi moratispasiti.

Jusuf je obišao dubok kolotrag na putu. Sve se to dogodilo zato jer je Šafi sahib,šeikov pouzdani prijatelj, uslijed zle sreće prilično poludio. Jusufa su suze pekle uočima. Kako će s tom viješću izaći pred Hasana, svojega najdražeg prijatelja?Šafi sahib je progovorio. Obraća li se njemu? Jusuf se okrenuo i pogledao.



»Jusuf sahibe.« U umornom glasu staroga gospodina čulo se zadirkivanje. »Zašto svepokušavate učiniti sami? Zar ste zaboravili

Alaha Svemoćnoga? Ako je njegova volja da dijete bude spašeno, nitko ga ne možezadržati u tvrđavi. Ako mu nije volja poštedjeti to dijete, tada na ovom svijetu nemamoći koja će ga spasiti. Nije li tako?«

Jusuf je ukočeno kimnuo. Starac se nakašljao. »U svakom slučaju, dobri i čestiti

vojniče«, dodao je sa spokojnim osmijehom, »nema potrebe za zabrinutošću. Tvojesu molitve već uslišane.«



5. poglavljePonedjeljak, 25. studenog

edinica bengalskih kopljanika s čekinjavim crnim brkovima kasom je prošlapokraj Mariane. Iz daljine se čula topovska paljba. Mariana je usporila svojukobilu i pogledom pratila kopljanike. Njezin bi otac jednako kao i ona uživaou pripremama za taj pohod na Afganistan. Zamišljala ga je pognutog zazemljovidom za njezinim radnim stolom, kako razrađuje razne uloge

britanskih jedinica i jedinica sikha u tom pohodu, a blago mu se lice ozaruje kadgovori o teškoćama prenošenja teških britanskih topova preko planinskih tjesnaca u

Afganistan te o vjerojatnosti afganistanskog otpora vladaru naklonjenom Britancima,koji će zamijeniti sadašnjeg kralja.Generalni guverner se, kao i svi drugi, veselio trenutku kad će šah Šuja, afganistanskiprinc kojeg su izabrali, ući u Kabul na čelu pobjedničke vojske sikha i Britanaca,kako bi bio ustoličen na prijestolje strateški najvrjednije zemlje u središnjoj Aziji.

Mariana se pitala kako će završiti taj uzbudljivi pohod za koji se vojske pripremaju već dvije godine. Britanska vlast u Afganistanu nedvojbeno će zauvijek ugušitiambiciju ruskog cara da zavlada središnjom Azijom, ali nedvojbeno će biti i drugihpromjena. Zasigurno će nastati nov, gotovo britanski Afganistan s engleskimčasnicima na ulicama, a engleske konjske utrke održavat će se u dalekim gradovimadivnih imena: Kandahar, Jalalabad, Kabul...

Jednog dana i sama će vidjeti Afganistan, jesti njegovo legendarno voće, udisatinjegov zrak i čitati njegovu poeziju.Britanski časnik pred njom jahao je prema crvenim vratima. Mariana je gledala kakose stražari uspravljaju u pozoran stav dok je prolazio pokraj njih. Da je tata ovdje,razumio bi njezinu strast prema jezicima kao što je ona razumjela njegovu strastprema ratu. On bi cijenio munši sahiba.Kimnula je stražarima dok je prolazila kroz ulaz. Od njezine zadnje pouke prošlo jenekoliko dana. Je li munši bolestan? Nije izgledao dobro od onoga dana kad je došaok njoj dok je kišilo. Mora nagovoriti bojnika Byrnea da joj da još jedan stolac. Jadnistarac ne bi trebao stajati tijekom pouka.Ljudi su se počeli okupljati na ulazu u šator za blagovanje. Ona ponovno kasni. Većje bilo vrijeme ručka, a ona je još bila u odjeći za jahanje.Čovjek u plavoj odori razgovarao je s Bijelim Zecom. Je li to bio Harry Fitzgerald?

Mariana se napregnula kako bi vidjela, nespretno se nagnuvši u sedlu, i vidjela da jeto doista on upravo kad je njezina kobila posrnula, izbacila je iz sedla i njezinostopalo iz stremena. Ne mogavši se zadržati, Mariana je naglavce pala na tlo.Netko joj je prišao. Ona se uspravila i ostala bez daha od oštre boli u ramenu.Suknje su joj se tada čedno slegnule oko nje, ali noge su joj bile poletjele u zrak predsvima. Mora odmah otići. Gdje joj je jahaći šešir?»Sreća da joj je stopalo kliznulo iz stremena«, rekao je muški glas. »Konj ju je mogaoodvući. Pogledaj to oštro kamenje. Možda je ozlijeđena. Pozovite liječnika.«»Ne«, Mariana je pokušala nadjačati zvuk nečijeg trčećeg odlaska.

Vrtjelo joj se, ali prisilila se ustati, kriknuvši kad je nečija ruka uhvatila njezinuozlijeđenu ruku. Bio je to Bijeli Zec. Gledao ju je, a njegovo je lice uvučene bradebilo vrlo zabrinuto. »Moramo vas smjestiti u sjenu, gospođice Givens. Dopustite mida vam pomognem ući u šator za blagovanje.«



Pred pogledima cijelog tabora? Nipošto. Povukla je ruku i odmahnula glavom. »Ne,hvala vam, poručniče Sotheby«, žurno je rekla. »Molim vas, pomognite mi ponovnouzjahati.«»Ali vaš konj je odveden, gospođice Givens.«

»Što?« Mariana se osvrnula. Bila je to istina. Njezine kobile nije bilo. »Pa, poručničeSotheby«, rekla je pruživši neozlijeđenu ruku, zuba stisnutih u osmijeh unatoč

iznenadnoj želji da zaplače, »tada me morate otpratiti do mojeg šatora.«»Dakako, gospođice Givens«, rekao je Zec, koji je potom cijelim putom do šatorahinio da nije vidio suze stida koje ona nije uspjela sakriti.»Memsahib, memsahib!«Dittuov glas prodro je u Marianin san. Uspravila se. Na sebi je i dalje imala odjeću zajahanje. U ustima je osjećala kiseo okus. Glava ju je boljela zbog pada. Koliko je sati?»Gospođe vas zovu, memsahib! Žele da im se pridružite ispred njihovih šatora prije

večere.«Ozlijeđena ili ne, nije mogla odbiti. Ustala je i počela otkopčavati gumbe. Posljednješto je željela bilo je suočavanje sa svima njima. Trgnula se i izvukla ozlijeđenu ruku izuskog rukava. Užasavala se pomisli o tome što se vidjelo kad su joj noge poletjeleiznad glave.Izvadila je svoju drugu najbolju haljinu iz svoje škrinje i uvukla se u nju. Bila jerazmišljala o tome da zamoli gospođicu Emily da je sutra ili preksutra za večeromsmjesti pokraj Fitzgeralda, ali bi li taj poručnik želio sjediti pokraj nekoga tko nijemogao ostati na konju ili pravilno zakopčati odjeću?* * *Zastala je s ustima punim ukosnica. On je, dakako, nestao nakon njezine nezgode.

Vjerojatno nije odjurio nakon što je vidio kako je pala. To ne bi bio dobar znak za

budućeg supruga.»Nisam namjerno povrijedila jadnog malog Radžu.« Gospođica Fanny namještala jesvoje šalove kad je Mariana u vrtlogu suknji dojurila na kvadrat prostora izmeđustambenih šatora. »Ali budući da nitko od nas ne može podnijeti taj vonj...«»Ah, stigli ste, gospođice Givens.« Lord Auckland ustao je iz pletenog stolca i nadviose nad Marianu, a obrazi su mu se pritom zatresli.»Fanny, uvjerena sam da će se Mariana složiti sa mnom«, rekla je gospođica Emily sasvojeg sklopivog stolca. »Nisi ih trebala poslati natrag.« Kut njezinih tankih usanapodignuo se. »Nemaš dovoljno životinja u svojem šatoru. Dvije deve bile bi

dobrodošle kad bi tvoj pjegavi jelen uginuo, iako bismo dakako trebale i veći ležajako bi poželjele leći.«Sunce je bilo gotovo na zalasku. Mariana je sjela i prihvatila čašicu šerija dok je parpaunova gospođice Fanny kljucao pokraj njezina šatora, vukući sjajne repove zasobom.Gospođica Fanny nagnula se naprijed. »Mariana, čuli smo da si poslijepodne imalanezgodu. Jesi li ozlijeđena? Ah, ovdje je doktor Drummond, čovjek kojeg upravotrebamo.« Kimnula je kad se liječnik službeno naklonio skupini, držeći pete jednu uzdrugu.Liječnik je sjeo uzdahnuvši i odložio štap na tlo pokraj sebe. »Je li vam sada dobro,

gospođice Givens?« Skinuo je naočale i namršteno pogledao Marianu. »Pokušao sam vas posjetiti, ali vaš sluga mi je rekao da spavate.«»Sasvim sam dobro, hvala vam, doktore.« Nije željela misliti na svoje rame.



»Odmah mi je laknulo.« Kimnuo je nekoliko puta, a tada se okrenuo. »Pa, gospođiceEmily«, veselo je izjavio, »danas ne kiši!«Razgovor je s vremenskih prilika skrenuo na skupljanje leptira. Mariana je odlučilada će, čim liječnik ode, upitati gospođicu Emily o Fitzgeraldu. Kad bi liječnik baremotišao...»Nije li tako, gospođice Givens?« Liječnik ju je s očekivanjem gledao preko

prašnjavog prostora između stolaca. Podignuo je obrve.Što je rekao? Nešto o leptirima? »Da, dakako, doktore«, složila se s osmijehom.»Mislim da to nije nešto čemu bismo se smiješili.« Zlatne naušnice gospođice Fanny lagano su se zaljuljale. »Meni se osobno domaći ljudi gade. Ne podnosim njihovečudne navike i njihove nasmiješene idole. Čujem čak i za žrtvovanje ljudi...« Glas jojje zamuknuo.S čime se složila? Mariana se uspravila. »Ali ne vjerujem«, čula je samu sebe kakogovori, »da bismo prema domaćim ljudima trebali osjećati gađenje, osim ako su ludiili bolesni. Dakako«, dodala je kad je malo bolje razmislila, »tada bismo im moždamogli pomoći.«Gospođica Fanny ostala je bez daha. Doktor Drummond glasno se nasmijao. »Dragamoja mlada ženo, kakva nečuvena primjedba!«Dok je Marianino lice preplavljivala vrućina, lord Auckland, koji naizgled nije slušaonagnuo se u svojem stolcu. »Dopustite da vam ponudim savjet, gospođice Givens.«Govorio je polako i razgovijetno, kao da se obraća slaboumnom biću. »Dokle godste u ovoj zemlji, morate se svim silama truditi izbjegavati domaće ljude. Ne obraćajte im se ako to nije krajnje neophodno. To su neobrazovani pogani i tako immoramo pristupati.«»Ali, gospodine, mene poučava domaći čovjek. Munši sahib dolazi svaki...«

»Munši sahib?« Doktor Drummond prezrivo je puhnuo. »Munši sahib ? O domaćemčovjeku govorite na način na koji se govori samo o Europljanima?« Okrenuo segospođici Emily. »Moram reći da je gospođica Givens krajnje neobična mlada osoba.«Mariana je ispružila ruku i s treskom odložila svoju čašicu šerija na poslužavnik.»Draga moja djevojko«, rekla je gospođica Emily nakon liječnikova odlaska,pogledavši Marianu oštrim pogledom plavih očiju, »malokad sam vidjela nešto tolikoprozirno kao tvoje ponašanje maloprije. Što si željela reći udarivši čašicom?«Mariani je počelo pulsirati u glavi. Nije odgovorila.Sestra gospođice Emily šmrcnula je. »Nije mi jasno čime te jadni doktor uvrijedio.On se trudio proučavati domaće ljude pa o njima zna mnogo više od nas. Izrekla sibesmislicu i on je imao potpuno pravo ispraviti te.«»Toplo se nadam da ćeš se za večerom ponašati pristojno«, rekla je gospođica Emily,promijenivši temu prije no što je Mariana stigla odgovoriti. »Netko me zamolio da

večeras sjedi pokraj tebe.«Richard Sotheby, dakako. Mariana bi trebala biti zahvalna. Sjediti pokraj ljubaznog zeca i nije najgore što se moglo dogoditi.»Uvjerena sam da ga se sjećaš. Prije deset dana došao je na večeru. On je mlađi oddva brata koji su ovamo došli s nekoliko godina razlike. Bojnik Byrne opisuje ga kao>mladog topnika koji obećava<, što vjerojatno znači da je u konjičkom topništvu.

Ime mu je Fitzgerald.«Gospođica Emily uzela je svoj suncobran i ustala praćena šuštanjem suknji. »Uđimo.Svi čekaju.«Mariana se sasvim slučajno doista potrudila urediti kosu, iako je imala samo malo,



ručno ogledalo pa nikada nije znala kako zapravo izgleda. Nekoliko kovrča već joj jepalo na ramena. O, da joj se kosa barem jednom ne otme ukosnicama...Poručnik Fitzgerald je ušao, na svjetlosti svijeća još naočitiji nego na kiši. Njegov gajtan i gumbi blistali su, a bijele hlače od srneće kože savršeno su mu pristajale.Mariana je primila ruku koju joj je ponudio i uspostavila ravnotežu otimajući se svejačoj vrtoglavici.

Tanak neznanac za stolom pokraj nje, nalik pauku, zdušno joj se naklonio. Nagnulaje glavu prema njemu, osjetivši kako je Fitzgerald s druge strane privukao svoj stolactoliko blizu njezinoga da su im se koljena dodirnula. Okrenula se od neznanca iotvorila usta kako bi progovorila, ali našla se pred ramenom u plavom.»Ah, Peter«, rekao je Fitzgerald nekome s druge strane stola, a njegov se živahanbariton čuo toliko daleko da je gospođica Fanny uhvatila pogled gospođice Emily,»cijeli dan te tražim. Neću te pustiti dok ne riješimo našu raspravu.«Čovjek po imenu Peter, okrugla lica i kovrčave crne kose, široko se nasmiješio.»Griješiš, mladiću. Francusko topništvo nikada ne bi odnijelo pobjedu. Presudili sunaši pješadijski karei, koji su se suprotstavili njihovoj konjici. Iscrpili smo ih i na tajnačin porazili.«»Koješta.« Poručnik Fitzgerald mahnuo je nad juhom. »Francuzi su imali višetopova, gotovo tri naprama dva. Da su pravilno branili svoje prve topove...«Bitka kod Waterlooa!»Izgubili bismo«, dobacila je Mariana, glasnije no što je namjeravala.Doktor Drummond, četiri stolca dalje i sa žlicom u zraku, pogledao ju je kao da jepapagaj koji govori. Gospođica Emily se sledila.Netko u blizini kucnuo je žlicom o zube. Fitzgerald se u tišini okrenuo premaMariani. »Molim?«

»Slažem se s tobom.« Ozbiljno je kimnula. »Da su Francuzi odbili napad združenebrigade iz Ponsonbyja i sačuvali sedamdeset četiri topa koje smo zaplijenili napočetku bitke, izgubili bismo.«Fitzgerald je spustio žlicu za juhu.»Dakako, važno je bilo i to što maršal Grouchy nije ušao u bitku...« Glas joj jeutihnuo pod njegovim zaprepaštenim pogledom. Je li shvatio koliko joj se sviđa? Štojoj je sada činiti?Razgovor je ponovno započeo oko njih. Mariana je jasno čula kako se njezino imespominje za stolom. Gledala je u svoj tanjur i osjećala kako joj se korzet neugodnourezuje u rebra.Fitzgerald je ubrusom pokrio usta. Doimalo se kao da se guši, ali nije se gušio.Mariana se nakašljala. »Moj otac«, rekla je odgovarajući na pitanje koje on nijepostavio, »zanima se za vojnu povijest. Sve to pročitala sam u knjigama.«Zašto se Fitzgerald smijao?Spustio je ubrus. »Oprostite«, rekao je. »Drago mi je da imam vas i vašeg oca nasvojoj strani kad je posrijedi Waterloo. Nadam se da ćete mi oprostiti mojunepristojnost. Svi uskoro krećemo za Afganistan. Nisam pri sebi. Doima se da nemogu razmišljati ni o čemu osim o vojsci.«» Oh .« Mariana je okrenula glavu.

»Kakav li sam bezobzirni neotesanac!« Nagnuo se prema njoj. »Trebao sam vas pitatijeste li se oporavili od pada. Otišao sam po liječnika, ali kad smo se vratili, vi ste većbili otišli u svoj šator. Otišli smo onamo, ali vaš nas je sluga otpravio. Jeste li



ozlijeđeni?«»Ni najmanje, hvala vam.« Spustila je pogled. Ona stopala u trku bila su njegova, ališto je vidio kad je pala?»Želim reći i«, dodao je, »da mi je bilo veoma žao ostaviti vas onaj dan kod slona.Propustio sam sjajnu priliku. Mogli ste prevesti moja pitanja.«»Vi volite slonove?«

»Volim sve u ovoj zemlji, ali nisam doznao mnogo, osim o vojsei. Ali želio sam vaspitati kako to da vi putujete s nama?«Mariana je gledala kako maslacem maže komad kruha. Fitzgeraldove ruke bile sukvadratnog oblika i ostavljale su dojam spretnosti. Drugi kandidati nikada nisupostavljali pitanja. Samo su je pokušavali zadiviti ili joj ugoditi. »Moj tetak Adriandošao je na tu zamisao«, odvratila je. »Bili smo u Simli, a ja sam počela učiti urdski iperzijski od njegova starog munšija. Lord Auckland i svi vi trebali ste sići s brda iponovno krenuti na put kad se prava prevoditeljica razboljela. Kad smo obaviještenio tome, tetak me usred večere odvukao k političkom tajniku kako bi ponudio mojeusluge. Smatrao je da će mi taj položaj omogućiti da bolje upozna Indiju.«

»Prava prevoditeljica?« Fitzgerald se vragolasto nasmiješio. »Ali što je Macnaghtenrekao kad ste se na njegovim vratima pojavili s ubrusom ispod brade?«»Zurio je u nas kao da smo poludjeli, ali je moj tetak Adrian toliko divan da ga nitkone može odbiti pa nas je gospodin Macnaghten pozvao unutra, a tada me vrloukočeno, kao da mojem tetku čini golemu uslugu, zamolio da na urdskom opišem onošto vidim kroz njegov prozor, što baš i nije bilo pošteno jer je vani bio mrkli mrak.Rekla sam nešto o mirisu ruža ispod prozora i o planinama u daljini i gospodinMcnaghten dao mi je posao.« Nasmiješila se. »Zapravo nije imao izbora. Tisuću miljauokolo nije bilo žene koja bi govorila urdski, perzijski ili bilo što.«

Fitzgerald je ozbiljno kimnuo. »Vi ste novi u prevoditeljskom poslu, a meni je ovoprvi vojni pohod. Sve je novo, zar ne« Uzdahnuo je. »Ne znam kad ću sljedeći putdobiti dopust. Moglo bi biti još dugo do toga.«Došlo je vrijeme da ljudi za stolom promijene sugovornike. Uputivši osmijeh isprikegeneralu s bradom na donjem dijelu obraza, koji joj je sjedio s lijeve strane,gospođica Emily veselo se okrenula generalu oštrih crta lica koji joj je sjedio zdesna.Na drugom kraju stola lord Auckland kimnuo je Macnaghtenu, a potom se okrenuo,uz slabašan osmijeh, prema sitnom, živahnom strancu s njegove desne strane. Sva suse tijela za stolom okrenula. Započeli su novi razgovori.Lice Harryja Fitzgeralda odjednom se zacrvenjelo kad je kimnuo Mariani prije no štose okrenuo. Ona je odjednom poželjela dodirnuti ga pa se pokušala očešati onjegovo rame, ali bio je predaleko.»Pa, gospođice Givens, veliko mi je zadovoljstvo sjediti pokraj vas ove divne večeri.«Paukov osmijeh otkrio je da mu nedostaje nekoliko zuba.Dok se kasnije razodijevala prije spavanja, ukočenost ramena činila je svaki pokretbolnim, ali Mariani to nije smetalo. Poručnik Fitzgerald nakon večere nekako jepreduhitrio Pauka i otpratio ju je do njezina šatora. Kad su stigli do njezina ulaza, onse pristojno naklonio, a tada se zagledao ne u njezino lice, nego u njezina usta.Njegov pogled klizio je po prednjem dijelu njezine haljine, ali ne kao prije kad je bila

pogrešno zakopčana, nego kao da gleda ono što je bilo ispod svile njezina steznika.Počela je otkopčavati haljinu prisjećajući se divnog osjećaja koji ju je u tom trenutkupreplavio. Ne bi imala ništa protiv da ga ponovno doživi. Ne, uopće ne bi imalaništa protiv.



Povukla je haljinu preko glave. »Nemoj se udati za prvog koji te zaprosi«, rekla joj jemama dok je vrtlar nosio njezine škrinje u kočiju. Nitko je nije zaprosio osimsedamdesetogodišnjeg pukovnika Davenporta u Calcutti, koji je zaprosio sve. Dotog trenutka Mariani je bilo svejedno. Od dolaska je bila previše opčinjena Indijom ipreviše zaokupljena pismima ocu da bi ozbiljno razmišljala o braku.Unatoč stotinama upozorenja, uopće nije razmišljala o svojoj budućoj sreći.

Preostalo je još vrlo malo vremena. Čim lord Auckland i maharadža potpišusporazum, Fitzgerald će krenuti za Afganistan, a ona će krenuti na dugo putovanjepovratka u Calcuttu. Kad će to biti? Je li Macnaghten doista rekao tri tjedna? Tri tjedna ?Zašto nije prije upoznala Fitzgeralda? Sjela je na krevet i počela otkopčavati čizme,sjetivši se da je samo dva dana prije treperila od nestrpljivosti i želje da što prijestignu u Firozpur. Kako li je bila u krivu! Taj put mora trajati što je duže moguće.Neka se dogodi kakva katastrofa, neka kiša lijeva mjesec dana ili, ako bude potrebno,neka se kuga proširi među devama i volovima. Da, kuga bi bila prihvatljiva, doklegod nema opasnosti za slonove.Hoće li biti dovoljno vremena za udvaranje, i čak brak, prije no što bude prekasno?U umu su joj se kovitlale mogućnosti kad je spustila drugu čizmu, legla i navuklapokrivač do brade.



6. poglavljePonedjeljak, 25. studenog

ovačev sin, maleno bosonogo stvorenje, prepoznao je Jusufa Batija iodjurio odnijeti vijest o njihovu dolasku u šeikovu kuću. Dok je trčao,njegovi prodorni povici probijali su žamor napučenih ulica tolikouspješno da su izrezbarena vrata havelija već bila otvorena kad su trojica

stigla do njih.Nakon što su mu pomogli sjahati, Šafi sahib polaganim je korakom krenuo premaunutarnjem dvorištu, mašući rukama kako bi se obranio od neznanaca koji su gasalijetali. »Jar Muhamed će mi pomoći«, govorio im je, a njegov je nestrpljiv glasodjekivao oko njega u nadsvođenom ulazu. »Netko drugi može se pobrinuti zakonje.«Srce Jara Muhameda ispunilo se radošću. Podignuo je pogled prema izrezbarenimbalkonima nad glavnim dvorištem i prema arabeskama oslikanim visoko na zidovima

dvorišta. Na tom je mjestu bio samo jednom, prije mnogo godina, ali tu kuću nijezaboravio. A dok je tada vodio Šafi sahiba kroz gomilu ljudi koji su sjedili, vidio je dase ni šeik Valijulah nije promijenio, kao ni njegova kuća. I dalje je nosio svoje visoko,uštirkano pokrivalo za glavu, a izraz njegova lica i dalje je bio varljivo spokojan,poput ograđene vatre.Muškarci koji su sjedili utihnuli su kad su se šeik i Šafi sahib zagrlili. Jaru Muhamedukoljena su klecala od uzbuđenja pa se naslonio na zid. Doimalo se da ga šeik nijeprimijetio.Šafi sahiba zagrlio je i jedan mladi muškarac. Jar Muhamed gurnuo je čovjeka koji jestajao pokraj njega. »Tko je to?« upitao je.»To je Hasan Ali Kan«, odgovorio je čovjek, »suprug preminule i otac malenog Sabura.«Hasan je bio visok i vitak poput oca, ali njegovo je lice pripovijedalo drugačiju priču.Dok je šeik bio tamnoput i izboran poput grožđice, živahnog i oštrog lica, Hasan jebio svijetle puti, a lice iznad brade bilo mu je glatko. Dok su sjedili zajedno, sin napletenom stolcu pokraj očeva podija, šeik je pogledom polako prelazio preko gomile,pomno promatrajući lice po lice, dok su Hasanove oči skakale s jednog lica na drugoprikupljajući kimanja u znak prepoznavanja i blage osmijehe u znak pozdrava.

Jusuf Bati progurao se do Hasana. Jar Muhamed gledao je kako šeikov sin ustaje i

grli prijatelja. Unatoč svoj ljubaznosti, Hasan se doimao bolesnim. Usne su mu bileispucane, a kosa bez sjaja i suha. Doimao se kao čovjek koji trpi više od jednetragedije.

»Tvoje su molitve već uslišane«, rekao je Šafi sahib Jusufu dok su jahali prema Lahoreu. Ako su molitve za djetetovu sigurnost već bile uslišane, pomislio je Jar Muhamed,djetetovu ocu to još nitko nije rekao. Uhvativši pogled Hasanovih crvenih očiju, JarMuhamed pomislio je da je osjetio kako je nešto skočilo iz Hasanova srca u njegovo.Prije no što je uspio pretpostaviti što je to bilo, šeik je ispružio noge preko podija ipotražio papuče.

»Ako ne griješim«, rekao je obraćajući se gomili dok je ustajao, »uskoro će poziv namolitvu. Stoga dođi, prijatelju«, dodao je pružajući ruku Šafi sahibu. »Ti i ja ćemomoliti u mojoj odaji.«Dok je šeik Valijulah odlazio, a Šafi sahib blago šepao za njim, njegov se glas čuo



preko cijelog dvorišta. »Govori, Šafi«, stiglo je do ušiju Jara Muhameda. »Reci mi štosi doznao. Pouči me onome što ne znam.«Odgovor Šafi sahiba lebdio je nad njim kad su dva starca krenula uza stube. »Vali, jane znam ništa. Neuk sam poput bivola koji okreće vodeničko kolo na krovu ovekuće. Ali sa sobom sam doveo konjušara kojemu je ime Jar Muhamed...«

»Alahu akbar, Alahu akbar, Bog je velik, Bog je velik«, viknuo je mujezin s visokog

minareta Vazir Kanove džamije, obujmivši usta rukama kako bi ga se čulo naulicama. »Na molitvu, na molitvu!« Jar Muhamed zatvorio je oči i odmah se našao u pustoj ravnici daleko od pretrpanog dvorišta. Šeik Valijulah stajao je pred njim, nijemo upitnog pogleda. Jar Muhamed nasvojem je dlanu osjećao glatkoću i težinu male keramičke bočice, iste one koju jeprimio prije mnogo godina, u svojoj prvoj viziji. Otvorio je oči i pogledao prizorpred sobom. Visoki, oslikani zidovi šeikove kuće, izrezbareni balkoni, uskovitlanagomila. Otvorio je ruku i opazio da je prazna. To je bila stvarnost. Ali što je bio san?Ponovno je zatvorio oči i ponovno se našao na istom pustom mjestu iz svoje vizije.Šeikov pogled nije silazio s njegova lica dok je Jar Muhamed počeo otvarati malenu,plosnatu bočicu.Što mu je dao? Je li to bio dar koji je mogao dati drugima, čak i uzvišenima poputšeika Valijulaha? Pomisao da bi doista mogao pomoći tom velikom čovjeku orosilaje čelo Jara Muhameda. Posegnuo je iza svojih leđa za repom turbana i obrisao lice.

Ali možda je šeiku doista bila potrebna pomoć. Kako, unatoč svoj svojoj snazi, ne biplakao za svojom ubijenom snahom? Kako ne bi strahovao za svojega malenog unučica?Gomila u dvorištu polako je krenula kroz vrata prema džamiji. Nedaleko od JaraMuhameda Jusuf Bati podignuo je glas kako bi nadjačao mujezinov poziv. »Zacijelo

su pronašli nekoga da se brine za Sabura.«Hasan se blijedo nasmiješio prijatelju. »Ti dvorani ni najmanje ne mare za mojeg sina«, odgovorio je. »A sada, tako nam Bog pomogao, stigla je vijest da se maharadžajučer razbolio u svojem taboru. Sve je to zacijelo prouzročilo nemir među ženamaovdje u tvrđavi.«»Nemir?« Jusuf je podignuo obrve.»Tko zna koja će kraljica umrijeti na maharadžinoj pogrebnoj lomači? Starija kraljicabira koja će od njih biti sati . Neke će željeti umrijeti. Neke neće. Sve će se truditiugoditi joj. Nitko neće misliti na mojega sina.« Hasan je odmahnuo glavom. »Nemogu zamisliti to guranje, laganje, okrutnost među dvoranima. Možemo bitisigurni«, dodao je kad su se on i Jusuf okrenuli kako bi pošli za gomilom, »da ćemaharadža sada poslati po Sabura kako bi ga izliječio od njegove najnovije bolesti.«

Jusuf je prezrivo puhnuo. »Kakva ludost! Kako to jadno dijete može ikoga izliječiti?«Položio je debelu šaku na Hasanov izvezeni rukav. »Ne brini, prijatelju. Pronaćićemo način da Sabura udaljimo od maharadže. Učinit ćemo to tijekom zbrke okodurbara. Budemo li ti, ja i drugi ondje i budemo li surađivali...«»Ali, Jusufe«, prekinuo ga je Hasan zažarenih očiju, odgurujući Jusufovu rukuzaštitnicu, »kako sam mogao zaboraviti tvoje putovanje? Ispričaj mi o posjetu fakiru

Azizudinu u maharadžinu taboru. Nedvojbeno imaš dobre vijesti za mene?«

Jar Muhamed imao je dovoljno vremena da vidi kako se Hasanovo lice žalosnozgrčilo prije no što je njegovu pozornost privukao jedan od šeikovih slugu, koji seprogurao do njega, čovjek čija je kanom obojena kosa bila plameno crvena.



»Čim se pomoliš, otiđi u odaje šeik sahiba«, rekao mu je crvenokosi čovjek. »Kadbudeš spreman, pokazat ću ti put.«Nedugo potom Jar Muhamed slijedio je tog čovjeka istim stubama kojima se šeik uspeo sa Šafi sahibom, i našao se pred ulazom zastrtim zavjesom. Kad je otrosandale, začuo je tih glas iznutra.»Pa, dragi moj Šafi«, rekao je glas, »moram priznati da se to što govoriš doima

nevjerojatnim. Naposljetku, maharadža i njegovi ljudi nastoje izgledom oponašatilavove. Zašto bi spasiteljica bila Engleskinja, a ne sikhinja? Ali ti si tumač snova, a neja.«Crvenokosi sluga nestrpljivo je mahao prema pragu. Napeti Jar Muhamed ušao je uprostoriju.Kad su dva čovjeka u prostoriji podignula pogled, Jar Muhamed primijetio je da ješeik svoje visoko, izvezeno pokrivalo za glavu zamijenio malom kapom. Spokrivalom se doimao uočljivijim i moćnijim. Premda su bili iste visine, doimao se

višim od Šafi sahiba.Kako bi Jar Muhamed trebao pozdraviti svojega pravog muršida, svojega duhovnog učitelja? Treba li mu dodirnuti koljena, stopala? Krenuo je prema njemu, ali nešto gaje na njegovu uskom licu zaustavilo i potaknulo ga da pozdravi na uobičajeni način,pognute glave, savijene šake položene nasred čela.

»Es-selamu alejkum, šeik sahibe«, rekao je gledajući u pod. »Valejkum selam, i s tobom mir.« Šeik je pokazao prema tlu. Jaru Muhamedu srce jelupalo dok je sjedao malo dalje od perzijskog čilima na kojem su njih dvojica sjedilileđima okrenuti prema zidu.»Reci nam«, zapovjedio je šeik, »pet znakova sreće na konju.«Pitanje je bilo toliko neočekivano da ga Jar Muhamed isprva nije shvatio.

Šeik se namrštio. »Ne znaš znakove?«Dakle, šeik Valijulah i Šafi sahib samo su željeli razumjeti buncanje luđaka koji jeiskočio iz grma bagrema. Zašto je Jar Muhamed bio razočaran? Je li doista očekivaoda će ga se sjećati nakon toliko mnogo godina?»Znam, hazur«, rekao je ponovno došavši do glasa. Nije želio te velike ljude ostavitiu uvjerenju da je neuk. »Pet znakova sreće jesu četiri bijele čarape do koljena i bijelanjuška koja se nastavlja u lisu na čelu.«Dvojica na ćilimu pogledala su se. »Postoji li takva životinja na vezovima ubritanskom taboru?« upitao je šeik.

Jar Muhamed je kimnuo. »Dva su takva konja.«»Jaše li ijednoga od njih žena?«»Ne, hazur.« Zaboravivši napetost, Jar Muhamed tečno je progovorio. »Prvi jepastuh, vrlo divlji, nepogodan za žene. Plaši ga se čak i njegov vlasnik, kapetanBritanske vojske. Svakodnevno pronalazi novi razlog zašto ga ne može jahati.«»A drugi?«»Drugi je stara kobila, slabih nogu. Bila je u krdu koje smo kupili kad je vrućinausmrtila neke od naših kobila za jahanje. Žene jašu te bolje konje. Pretpostavljam daće ta kobila uskoro biti usmrćena. Ne isplati se hraniti je.«»Ah.« Šeik se okrenuo prema svojem družbeniku. »A u britanskom su taboru tri

žene?«»Da, tri su.« Šafi sahib uzeo je šaku sjemenki šipka, koje mu je ponudio sluga koji jetiho došao kroz zastrti ulaz. »Najmlađu sam već opisao. Preostale dvije sestre sugeneralnoga guvernera.«



Šeik je kimnuo, čekajući.Šafi sahib prebirao je po sjemenkama u šaci, a sok crven poput rubina ostavljao muje mrlje na prstima. »Što reći o tim strancima? Imaju čudne navike, to je nedvojbeno,i neobično se odijevaju. Nose usku odjeću, čak i za vrućeg vremena. Ali vjerujem dasu obje gospođe dobroćudne. Jedna od njih«, dodao je podignuvši pogled sasjemenki, »u svojem šatoru ima par pjegavih jelena i još nekoliko drugih životinja.«

Jar Muhamed pogledao je zaprepaštenog šeika, a potom Šafi sahiba. Kako je Šafisahib to doznao? Zacijelo nije često sjedio oko taborskih vatri?Šeik Valijulah okrenuo se i zagledao u zid, a lice mu je omekšalo. Na trenutak sedoimalo da iz njega isijavaju žudnja i tuga. Jar Muhamed spustio je pogled. Da, šeik doista strahuje za svojega unuka i tuguje za svojom snahom.»Rekao sam šeiku Sahibu za tvoju viziju lavice«, blago je rekao Šafi sahib. »Reci nam,jesi li praktičar poput nas, sljedbenik Puta?«Napokon će razgovarati o duhovnim pitanjima. Jar Muhamed duboko je udahnuo.»Jesam, hazur.«»I izvodiš obavezne duhovne obrede?«»Da, sahibe.« Jar Muhamed nije mogao obuzdati uzbuđeno drhtanje glasa. »Nastojimbiti čestit i milosrdan kako najbolje mogu. Pet puta dnevno molim i uz to jednomneobavezno. Izvodim zikr, ponavljanje Božjeg imena. Zazivam Alahove blagoslovena proroka Muhameda noću i danju.«»A kako je ime tvojem bratstvu? I tvojem muršidu — tko te duhovno vodi?«Kako da pogleda učitelju u oči? »Pripadam ovom bratstvu, Karakoja, hazur.« JarMuhamed zurio je u svoje ruke. Grube i žuljevite, to nisu bile ruke mistika. »Vi stemoj istinski muršid. Do te sam spoznaje došao prije mnogo godina, nakon što sam

vas prvi put upoznao.«

Šeik Valijulah, duhovni vođa brojnog bratstva Karakoja, uvukao je dugačak prstispod svoje izvezene kape. Stisnuo je oči. »Reci nam o tome kada si me prvi putposjetio.«

Jar Muhamed se nakašljao. Ako to ne kaže sada, možda mu se više nikada nećepružiti prilika. »Jednom sam došao k vama sa svojim rođakom. Doputovali smo izsvojeg sela kako bismo vam ispripovijedali o događaju vezanom za mene, koji senedugo prije dogodio.«Šafi sahib se uspravio. Šeik Valijulah nagnuo se naprijed na perzijskom ćilimu.»Imao sam viziju našeg proroka«, nastavio je Jar Muhamed, »kojem neka su Alahoviblagoslovi i mir. U toj viziji dao mi je malu keramičku bočicu, za koju sam mislio dasadrži parfem ili mirisno ulje. Možda se ne sjećate.«Šeik i Šafi sahib dugo su bez riječi zurili jedan u drugoga. Razočaran i uvjeren da jenjegovo primanje završeno, Jar Muhamed pomaknuo se u namjeri da ustane. Šeikov glas pogodio ga je poput udarca.

»Ti si čovjek koji je dobio tu bočicu? Ti? Budalo!« Šeik je podignuo glas. »Ako si tičovjek kojem je dana bočica, zašto to nisi rekao Šafi sahibu kad si prvi put došao k njemu u britanskom taboru?«

Jar Muhamed svaku je riječ doživljavao kao udarac bodeža. Šeik je upro prst u njega.»Što ti je bilo da si prešutio tu informaciju?«

Jaru Muhamedu grčila se utroba dok je zurio u popločeni pod, nesposobanodgovoriti.»Šafi i ja pretpostavili smo da je san o lavici tvoja prva važna vizija. A sada mi kažeš



da si ti primio keramičku bočicu. To si trebao reći Šafi sahibu.« Šeik je povukaojastuk i naslonio se na njega uzdahnuvši od nestrpljenja.

Jar Muhamed sjedio je pred šeikovim pogledom punim optuživanja, a iz očiju su mutekle suze stida. Zacijelo se dogodila pogreška.Bočica je zacijelo bila namijenjena nekom drugom, nekome tko bi znao što će snjom, tko neće uporno griješiti u pogledu pripovijedanja te priče.

Šafi sahib ispustio je tih, utješan zvuk. Uzdah. Jar Muhamed podignuo je glavu i vidio kako šeik Valijulah iznenađeno zuri u njega.»Jesam li te uplašio?« šeikov glas ponovno je bio normalan. »Nisam trebao biti tolikogrub, ali ne znaš koliko smo te dugo tražili.«

Tražili? Um Jara Muhameda ispraznio se. Tražili?»Primio si važnu viziju. Zanimalo me tko si i gdje živiš. Tog dana nisam se sjetio datvoj rođak više nije vezan za ovu kuću. Kad sam doznao da se s tobom vratio unepoznato selo na sjeveru, poslao sam ljude u potragu za tobom, ali nisu te pronašli.Od tada čekamo da se vratiš, nadajući se da će te još jedna vizija potaknuti natraženje mojeg savjeta.« Ponovno je uzdahnuo. »Od tada je prošlo jedanaest godina.Kako bilo, ne brini«, dodao je obraćajući se izravno strahu Jara Muhameda, »nije sedogodila pogreška. Vizije šalje Alah Milostivi. On je, za razliku od nas, savršen.«Šeikov se pogled doimao odsutnim. »Često sam razmišljao o tvojoj viziji«, odsutno jerekao. »Pitao sam se je Ii moje tumačenje točno.« Pogled mu se naglo vratio usadašnji trenutak i nestrpljivo je mahnuo rukom. »I prestani brinuti o bilo čemu, JaruMuhamede. Moraš još mnogo naučiti. Upamti da nije dobro biti previše ponizan.«

Jar Muhamed, koji je raspolagao samo skromnim znanjem što mu ga je prenionjegov rođak, zagnjurio je lice u rukav. Puhnuo je i zapištao u odjeću.»Šafi sahib«, rekao je šeik spuštajući ruku na Šafi sahibovo koljeno, »najbolji je tumač

snova i vizija u pet bratstava.« Glas mu je bio gotovo nježan. »Pouči nas, Šafi. Recinam što znači san o bočici.« Nas. Srce Jara Muhameda zatreperilo je.Šafi sahib lagano se nakašljao. »Vizija o bočici«, počeo je, »znači samo jedno: da jeprimatelj izabran za obavljanje posebnog zadatka te da je dobio sve što mu jepotrebno kako bi ga obavio. Ovaj je zadatak nedvojbeno iznimno važan te jepovezan sa životima mnogih ljudi.«

Jar Muhamed je trepnuo. Njegov će zadatak biti od velike važnosti? Sanja li?»To nije moje precizno tumačenje, ali prilično je blizu.« Šeik je zvučao zadovoljno.»Nastavi, Šafi.«Šafi Sahib uzeo je još jednu šaku sjemenki šipka i zagledao se u njih, a njegovo blagolice otkrivalo je zamišljenost kao da će na dlanu svoje ruke pronaći mudrost. »Druga

vizija o lavici odnosi se na važno spašavanje u kojem ćeš ti, Jaru Muhamede, imatiključnu ulogu.«»A dijete?« tiho je upitao šeik.Šafi sahib zatvorio je oči. »U viziji«, rekao je, »dijete označava budućnost bratstva.

Vjerujem da nam vizija Jara Muhameda nudi dvije poruke: prvo, da je Saburapotrebno spasiti i drugo, da će on biti sljedeći šeik bratstva Karakoja.«Podignuo je pogled i okrenuo prste kako bi dao do znanja da je završio.

Šeik je ispustio dug uzdah. Jar Muhamed nije se mogao pomaknuti. Osjećao se kao da mu je srce prestalokucati.Nakon nekoliko trenutaka šeik se okrenuo prema Jaru Muhamedu. »Shvaćaš li sada



koliko su tvoje vizije važne? Neobrazovan si, a cilj je još vrlo daleko, ali na svojem siputu prema Bogu odmaknuo mnogo dalje no što pretpostavljaš.«Podignuo je prst u znak opomene. »Upamti da o svakoj viziji, koliko god se doimalaneznatnom ili nevažnom, moraš odmah reći meni, svojemu muršidu.«Svojemu muršidu. Jar Muhamed poželio je zaplakati od olakšanja, ali imao je potrebujoš nešto reći. »Šeik sahibe«, rekao je meškoljeći se, »vidio sam još nešto.«

Izgovorio je to brzo, strahujući od još jedne pogreške. »Upravo sada vidio sam sebekako stojim na pustom mjestu, s keramičkom bočicom iz moje prve vizije u ruci. Viste, šeik sahibe, stajali preda mnom i gledali kako pružam ruku kako bih izvukao čepiz bočice.«»Je li to sve?« Doimalo se da šeikov glas drhti.»To je sve, hazur.«»Dakle«, tiho je rekao Šafi sahib, »tvoj će posao uskoro započeti.«

Jar Muhamed odjednom je osjetio da mu je glava teška poput topovskog zrna.Stisnuo je zube kako bi spriječio zijevanje koje nije mogao suspregnuti.Šeik se pomaknuo na ćilimu. »Iako sam tvoj muršid, moraš znati da su dar koji siprimio i zadatak koji ćeš obaviti samo tvoji. Samo ćeš ti, i nitko drugi, znati kad je

vrijeme za djelovanje. Mi ti možemo samo ponuditi naš savjet.« Naš savjet. Dakle, i Šafi sahib bit će mu na raspolaganju. Jar Muhamed jedva jeobuzdavao svoju radost. Šeik Valijulah sjedio je u tišini, a tada se okrenuo prema

vratima. »Tarik«, pozvao je.Sluga je odgurnuo zavjesu.»Pozovi Alahjara.«»Dolje ćeš jesti«, šeik je živahno rekao Jaru Muhamedu kad se na ulazu pojavio slugaplamene kose koji ga je doveo gore. »Alahjar će ti pokazati gdje ćeš spavati. Sutra ćeš

nakon molitve uzeti svojega konja i konja Šafi sahiba te se vratiti u britanski tabor.Srećom, tabor je sada bliže no što je bio kad si krenuo ovamo.« Ali što je s...Šeik je podignuo ruku, čitajući pitanje prije no što se oblikovalo. »Šafi sahib dovoljnoje jahao. On će u vaš britanski tabor u jednoj od naših nosiljki.«»Već si obavio dobar posao«, dodao je kimajući Jaru Muhamedu. »Očekujem da ćeš

vrlo skoro ustanoviti kako još ima posla. U međuvremenu slijedi upute luđaka sputa. Dva konja u britanskom taboru na sebi nose pet znakova sreće koje si opisao.

Jedan će od njih, inšalah, biti dan jednoj memsahib na jahanje. Kad se to dogodi,prenesi joj poruku. I ostani u vezi sa Šafi sahibom. Sretno.«Stigavši do ulaza, Jar Muhamed osvrnuo se i pogledao dvojicu muškaraca. Šeik

Valijulah i Šafi sahib već su rukama izvodili lukove i arabeske, duboko u raspravi oBiti Ljubavi.Crvenokosi sluga krišom ga je radoznalo pogledao dok su silazili kamenim stubamaprema kuhinjama. »Šeik sahib nijednome od svojih sljedbenika ne posveti više odnekoliko trenutaka«, rekao je kad su stigli do vrata kuhinje pred kojima su bile visokonaslagane debele pogače, netom pristigle iz pekarnice.

Jar Muhamed je trepnuo. Koliko je dugo bio u onoj prostoriji? »Vidite«, pristojno jerekao, »zbog neuobičajenih okolnosti šeika sahiba nisam vidio više od deset godina.

Bilo je potrebno neko vrijeme da mu kažem što se sve u međuvremenu dogodilo.«Sluga je sumnjičavo kimnuo. »Shvaćam.«




ariana je za radnim stolom s perom u ruci gledala kroz ulaz u svoj šator,promatrajući sluge kako žurno hodaju amo-tamo između šatora. Stadoovaca prošlo je na putu u stražnji dio tabora, a svaka je životinja bila

ukrašena upadljivim mrljama narančaste boje.Na stolu je ležalo napola napisano pismo ocu. »Napokon smo stigli do Firozpura«, pisaloje.Budući da su preostala samo dva dana do svečane povorke kojom će započeti durbar, u taboru je vrlo živo, na terenu za smotru uvježbavaju se složeni pokreti, lupaju se ćilimi, uređuju se mjesta za sjedenje. Doima se da sve pripreme iziskuju galamu, a budući da se mnoge obavljaju noću, uz svjetlost baklji, nitko već danima nije dobro spavao. Kad samo pomislim kako smo se žalili na sluge koji svake noći kašlju! Državni posjet trajat će oko sedamnaest dana, uz parade, jahačke akrobacije, plesačice i stotine

divnih slonova, a sve će se događati u duhu revnog nadmetanja kako bi se ustanovilo jesmo li mi ili sikhi bogatiji i veličanstveniji. Jedan se gušter držao za motku njezina šatora i promatrao je. Gdje je Fitzgerald?Zašto je dopustio da prođu dva dragocjena dana bez njegova posjeta?Kako se čini, ni naši najnaočitiji muškarci neće se moći mjeriti sa sikhima. Sikhi su navodnoiznimno zgodni i divno dotjerani finim šalovima te mogulskim nakitom. Jedini među njima koji nije ni naočit ni raskošno odjeven sam je maharadža, sitan čovjek sa samo jednim okom jer je drugo izgubio u bitki. On navodno nosi samo najskromniju odjeću te vrlo malo nakita, ako se ne računa njegov golemi dijamant, Koh-i-Noor, ili »planina svjetlosti«. Za njega se govori da je izvrstan konjanik i da ima potpunu odanost svojeg naroda. Njegova je vojska, nakon naše,najbolja borbena sila u Indiji.

A netko tko nije konkurencija sikhima, debeli bojnik Byrne, postao je opsjednut maharadžinim šatorima. Čujemo da su od svile i kašmira, dok je naš tabor, nakon svih njegovih putovanja, more otrcanog, blatnjavog platna. Bojnik Byrne jučer je za ručkom bio toliko napet da je zatrubio pred svima! Ali kaže da će barem naši darovi biti vrjedniji od darova Randžita Singa.Budući da Randžit silno voli konje, bojnik je zapovjedio da se svi naši najbolji konji drže po strani te da se za durbar dotjeraju i otimare do visokog sjaja. Mi ćemo jahati samo na onima koji

preostanu. Budući da sam ja prilično nisko na popisu, uvjerena sam da ću dobiti konja starog tisuću godina.

Odložila je pero. Uzalud. Bila je previše rastresena da bi pisala, čak i tati. Pismomora pričekati. Budući da je Fitzgerald nije posjetio, ona mora posjetiti njega.»Dittu«, pozvala je. »Želim jahati.«

Jučerašnje jahanje bilo je mukotrpno za živce. Sjetivši se luđaka koji se pojavio prednjom i zaprepastio je, povela je svoje konjušare sa sobom i krenula drugim putom,podalje od vojnog tabora. Uvjerena da je promatraju požurila je trzajući se na svakizvuk, zureći u svaki grm bagrema. Potom je, vrativši se u sigurnost tabora, tolikosilno željela izbjeći ponovni pad da je konj hodao sve do njezina šatora. I, najgore odsvega, Harry Fitzgerald nije se pojavio ni na ručku, ni na večeri.

Spremila je napola napisano pismo i zatvorila kutiju s priborom za pisanje. Svi kojisu jahali konje, s vremena na vrijeme su padali, čak i lord Auckland koji je prije samodva mjeseca slomio nekoliko rebara. »Put kojim ćete krenuti iziskuje hrabrost«, rekao jeludi prorok. Domaći proroci, što oni mogu znati o njezinoj budućnosti, o njezinim



osjećajima? »Ne zaboravi tko s i « , rekao joj je tetak Adrian.Dakako, da se ta pustolovina s luđakom dogodila nekome drugome, ona bi žarkoželjela doznati svaku pojedinost o tom susretu, sve do dronjaka koje je imao na sebikad je iskočio iz grmlja. Ne bi se doimao zastrašujućim, nego uzbudljivim, ne bi bioneugodan, nego egzotičan. To je naposljetku bilo vrlo indijsko iskustvo. Ali zaključila

je da je učinak ponešto drugačiji kad se pustolovina dogodi tebi.Začuvši zvukove konjskih kopita, Mariana je brzo svezala jahaći šešir i izašla nasunčevu svjetlost, a tada se prenula u iznenađenju. Umjesto uobičajenog dječaka, naulazu ju je čekao njezin omiljeni konjušar, njegovo koščato lice bilo je napeto ispodlabavo svezanog turbana, a u rukama je držao uzde malene kobile.Do tada ga je vidjela samo iz daljine. Nasmiješila se, bilo joj je drago da je on došao.On se naklonio kako bi je pozdravio, prislonivši ruku na srce. »Mir«, rekao jesnažnim glasom.Kobila koju je doveo bila je stara i rebra su joj vidljivo virila, ali bila je srčana.Udarila je u tlo slabim kopitom noge u bijeloj čarapi kad je konjušar Mariani predaouzde, te ga gurnula u rame njuškom s koje se bijela dlaka uspinjala prema očima iširila.»Strpi se, prijateljice moja«, promrmljao je konjušar.Kad se smjestila u sedlu, Mariana je osjetila kako se visoki konjušar zagledao u nju.»Imam poruku za vas, memsahib«, rekao je pogledavši je, a onda skrenuvši pogled ustranu. Promeškoljio se kao da oklijeva progovoriti, a ruke su mu se uzaludnouvlačile u nevidljive džepove i izvlačile iz njih.»Put kojim ćete krenuti«, nastavio je, »vodi miru. Morate biti oprezni, vrlo oprezni.«Zaprepaštena Mariana pogledala ga je širom otvorenim očima. »Ja sam Jar

Muhamed«, dodao je. »Poslat ću dvojicu da vas prate na vašemu jahanju.«Otišao je, naizgled bez žurbe, prije no što je ona uspjela progovoriti.Mariana je zapovjedila rukama da prestanu drhtati kad je dala znak kobili i krenulaprema vratima, s uskovitlanim mislima. Što ti domaći ljudi žele od nje?Dok je kasnije prolazila otvorenim prostorom između državničkih i vojnih šatora,pogledala je preko ramena. Tko joj šalje te poruke? Promatra li je i sada?U vojnom taboru izbjegavala je poglede britanskih vojnika koji su sjedili pred svojimšatorima i čekali poziv na poslijepodnevnu vježbu te odlučno jahala prema netomraščišćenom prostoru za paradu, praćena dvama konjušarima.Ne znajući kako da pronađe Fitzgeralda u golemom, živom vojnom taboru, obilazilaje njegov rub pitajući se što joj je činiti.Pedeset jarda iza nje domaći su pješaci marširali na zapovijedi koje su izvikivane, uotrcanim crvenim kaputima tijesno zakopčanim na prsima, lica oznojenih na suncu.Onuda su hodala i dva slona, a svaki je na leđima nosio po šestoricu.U veterinarskom šatoru na drugom kraju jedan je Englez u visokim čizmama trljaoleđa lijepog riđeg konja. Kad je projahala pokraj njega, počela se znojiti. Možda seFitzgeraldu ne sviđa onoliko koliko je mislila. Možda je za večerom rekla neštonepromišljeno što ga je odbilo, nešto čega se nije mogla sjetiti. Možda ju je čak utom trenutku i izbjegavao te se smijao sa svojim prijateljima čekajući da ode.

Odsutno je potapšala malu kobilu po vratu. Mama i tetaRachel nebrojeno su je mnogo puta upozorile na njezinu nepromišljenost.Kapetan Britanske vojske projahao je pokraj nje u suprotnom smjeru. Ona mu je



ukočenim kimanjem uzvratila pozdrav. Ako je itko upita, reći će da je došla samo vidjeti pripreme za pohod.Netko ju je prestizao na putu. Okrenula se u sedlu i ugledala Fitzgeralda kakogalopira prema njoj na sivom konju. Jedva izbjegavši njezine konjušare, prišao joj jecrven u licu. »Oprostite mi, gospođice Givens«, rekao je teško dišući, »upravo samdoznao da ste ovdje.«

Doimao se iskreno uznemirenim. Marianine ruke u rukavicama popustile su uzde. Jahali su jedno pokraj drugoga, a njegov je sivac nadvisivao njezinu malu kobilu.»Od naše večere nadao sam se da će vas jahanje dovesti ovamo«, rekao je. »Imaosam previše, očajnički mnogo posla sa svojim ljudima pa vas nisam mogao posjetiti.Ne stignem otići čak ni na obroke.«Skrenuli su s puta i krenuli poljem. On je jednom rukom držao uzde, a druga mu jeležala na bedru. Noge su mu bile duge i mišićave. »Vježbe odnose vrlo mnogo

vremena«, dodao je, a tada se okrenuo kako bi je pogledao u oči. »Nadam se da ćeteopet doći.«Mariana je ugurala kovrču ispod jahaćeg šešira. »Samo ako obećate da ćete mi opisatisve svoje pripreme za pohod.«»Obećavam da ću vas obasuti svim nezanimljivim pojedinostima.« Zaštitnički joj senasmiješio.Snovi su joj se ostvarili pa se Mariana smiješila ispod vela.»Ratovi traju dulje no što mislimo«, odjednom je rekao. »Pogledajte.« Pokazao jeprema obzoru. »Pljačke stotinu godina prije no što je Randžit Sing došao na vlastovu su zemlju pretvorile u pustoš. Nikada se nije oporavila. Vjerujem da nasiljemože prožeti tlo i postati dio određenog mjesta. Ovdje ga osjećam.«

»Ovdje osjećate nasilje?« Mariana je pogledala prema mirnom prostoru koji je

pokazao, prema dalekim selima koliba od blata i čovjeku u dronjcima koji je vodiocrnog bivola. Proroci nisu spominjali nasilje, ali spomenuli su hrabrost. Na koju su jebuduću nevolju pokušali upozoriti?Stigli su do šumarka perjastih stabala. Fitzgerald je zaustavio svojeg konja. »Hoćemoli na trenutak stati u sjeni? Ne vjerujem«, dodao je kad je vidio njezino oklijevanje,»da itko zna da smo ovdje. A osim toga, stat ćemo samo nakratko.«Prije no što je stigla odlučiti, doviknuo je njezinim konjušarima: »Ostavite nas.

Vratite se na vezove.«»Ne bih rekao da biste trebali jahati sami s domaćim slugama«, ozbiljno je dodaoFitzgerald dok su gledali kako njezina pratnja odlazi prema državničkom taboru.»Takvi ljudi mogli bi biti opasni.«Mariana je sjahala. »Ljudi poput konjušara?« upitala je dok je Fitzgerald vezaonjihove konje. »Zar ta jadna, neuhranjena stvorenja smatrate pljačkaškom hordom?«Sjela je na kamen ispod stabala i otresla pauka sa svojih suknji. »Bilo bi gore jahatibez ikakve pratnje«, dodala je sjetivši se ludog proroka. »A osim toga, viši konjušarizabrao ih je za mene.«»Pa ipak«, tiho je rekao Fitzgerald kad je došao sjesti pokraj nje, »oni jesu domaćiljudi. Trebali biste biti oprezni.« Glas mu je zvučao promuklo, kao da bi trebao neštopopiti.

Njegovo se lice približilo njezinu. »Želio sam nasamo razgovarati s vama«, rekao jespustivši pogled, »jer moram znati...«Njezine su ruke sklopljene ležale u krilu. On ih je brzo uhvatio, a njegovi su sepravokutni prsti očešali o njezina bedra kroz vunenu tkaninu njezina jahaćeg odijela.



»Ne bih ovo trebao reći, gospođice Givens«, promrmljao je okrenuvši njezine prste,»ali od one večere mislim samo na vas.«Dok je govorio, pogled mu je prelazio po njezinu licu i prednjem dijelu njezina tijela,kao i prije dva dana. Nesposobna suzdržati se, ona se nagnula prema njemu, a kapcisu joj se spustili.On je u trenu ostavio njezine ruke i podignuo veo s njezina lica. Uhvativši je za

ramena, pritisnuo je usne u njezine. Vonjao je na konje. Stisak njegovih prstiju na njezinim ramenima i vlažan pritisak njegovih usana odnijeli su je daleko od svega što je poznavala. Kad se stisnula uznjega, njegove su ruke, najprije jedna, a potom druga, kliznule niz njezina leđa.

Vrelina iz sredine njezina tijela uspela joj se u lice.»Oh, Mariana.« Stisnuvši obraz uz njezin, ljuljao se s jedne strane na drugu, ubrzanodišući kao da je trčao uza stube.Obratio joj se imenom. Poželjela je podignuti ruke i prstima dodirnuti njegove usne.U daljini je prasnuo hitac iz topa. Povici iz blizine govorili su da se netko približava.Mariana se nagnula unatrag. Što je učinila? Vidjet će da zajedno izlaze iz šumarka,čak bez njezinih konjušara koji bi osigurali doličnost! Odgurnula ga je i skočila nanoge.I on je ustao. »Sve je u redu«, uvjerio ju je dok je odvezivao konje. »Možemoodjahati na drugu stranu ovog šumarka. Nitko nas neće vidjeti.«Nakon toga gotovo nisu progovorili ni riječ, ali dok su se rastajali, on ju je ponovnopromotrio sjajnim očima na uglatom licu.Prije odlaska rekao joj je samo: »Mariana«.Kasnije je, i dalje rumena i zadihana, stajala nad svojim lavorom te vodom prskalaobraze prisjećajući se trenutka kad su se Fitzgeraldove usne sastale s njezinima.

Njezina odjeća za jahanje ležala je kao crna hrpa ondje gdje ju je ostavila kad sepresvukla u čistu haljinu.»Memsahib!« Dittu je viknuo i dojurio u šator prekinuvši je u sanjarenju, »vašaodjeća! Ako ostane ležati na podu, zmija ili škorpion mogu ući u nju!«Zmije i škorpioni ni najmanje je ne zanimaju! Mariana je pipajući tražila ručnik kad jeDittu uhvatio njezin kaputić i energično ga protresao, zasićujući zrak prašinom.»Zmija, čak i malena, može vas usmrtiti jednim ugrizom, memsahib«, brbljao jetresući njezinu suknju. »U šator se može uvući i kroz najmanji otvor. A ubodškorpiona i najjačeg će muškarca natjerati da krikne. Zato druga memsahib nije pošlas nama kako bi prevodila za gospođe guvernera sahiba. Ubo ju je škorpion koji joj seuvukao u odjeću.« Zar joj neće dopustiti ni trenutak mira? Mariana je bacila ručnik na stolac i pokazala prema ulazu. »Nosi tu odjeću van, Dittu!« otresla se.Dittu je nimalo uznemiren uzeo njezinu odjeću i nehajno mahnuo rukom. »Trebalibiste se pripremiti, memsahib«, rekao joj je. »Vaš munši sahib stiže.«

Ako je munši sahib bio bolestan, oporavio se. Njezina pouka! Kako je moglazaboraviti pjesmu koju joj je dao, prožetu osjećajima koji su odražavali njezine?Mariana je blago pogledala Dittua.»Zamoli ga da malo pričeka dok ne budem spremna primiti ga«, zapovjedila je.

Vratila se za stol, otvorila kutiju s priborom za pisanje i izvadila papir na koji je on

prije deset dana zapisao pjesmu na perzijskom i veći komad papira na koji jeprepisala svoj prijevod. Pažljivo ih je izravnala na stolu.»Jeste li sada dobro, munši sahibe?« upitala je nekoliko trenutaka poslije, promotrivši



učiteljevo lice i opazivši da izgleda pomalo blijedo. Pazeći na službeni odnos međunjima, nije spomenula njegovu novu kapu od janjeće vune.»Prilično sam dobro, bibi«, odvratio je ozbiljno kimajući. »A sada, da vidimo kakoste preveli pjesmu.«Mariana je sinoć do kasno radila na toj pjesmi, uz svjetiljku koja je treperila pokrajnje, sanjareći o Harryju Fitzgeraldu dok je birala riječi. A sada ju je poljubio. Glas joj

je blago drhtao kad je počela čitati. »Ja, svijeća, izgaram za tobom, plamenom zorom, željom srca moga.U vrelini žudnje za tvojim licem,od tvoga prvog pogleda ginem u tvojoj vatri.Daleko, a ipak blizu, umirem za tobom,čije blistavo biće pali moju pogrebnu lomaču.« Podignula je glavu, oduševljena svojim postignućem.Njezin se munši neko vrijeme u tišini ljuljao na petama, pogledom prelazeći prekotkanine šatora.»Bibi«, napokon je rekao upirući dugačkim prstom u papir u njezinoj ruci, »uzeli steriječi s papira koji sam vam dao i napisali svoju pjesmu. Niste preveli onu pjesmu«,dodao je pokazujući prema papiru na stolu.Mariana je uzela papir ukrašen njegovim finim perzijskim pismom. »Ali, munšisahibe, prevela sam je. Eto... >Main sharna jan gudazan...<« »Ne, Bibi.« Odlučno je odmahnuo glavom. »Pjesma koju sam vam dao govori osvijeći i o jutarnjoj svjetlosti, to je točno, ali ne spominje osjećaje koje ste izrazili.«»Osjećaje? Ali, munši sahibe...«»Osim toga, vatre nema u izvornoj pjesmi, a nipošto se ne spominje ni pogrebna

lomača. Žao mi je, bibi, što sam vam tu pjesmu dao kada niste bili u stanju napravitidobar prijevod. Ja sam pogriješio. Ne uzrujavajte se. Vašu pjesmu više nećemospominjati.«

Njezinu pjesmu. Njezino stanje. Odjednom ju je preplavila vrućina i odvratila jepogled. Što je otkrila? Što je on naslutio?»Sad ću vam otkriti bolji prijevod«, nastavio je poslovnim tonom. »Ovaj nije upjesničkom obliku, ali ipak je bolji.«Sklopio je ruke iza leđa te uz neobične naglaske izrecitirao na engleskom:

»Ja sam svijeća koja samu sebe proždire.Ti si sjajna zora koja privlači srce.

Ja gorim od želje da te vidim,ali nestajem pred tvojim sjajem.Blizu sam ti i neizmjerno daleko.Odvojenost od tebe nalik je umiranju,ali u tvojoj prisutnosti ne mogu preživjeti.« Mariana ga je jedva čula, zagledana u svoje ruke. Znao je. Lako ju je pročitao. Bio jegori od gospođice Emily. »Oh, munši sahibe«, rekla je, »mislim da nisam...«»Ovo«, prekinuo ju je učitelj ozbiljnim tonom, »nije jednostavna pjesma. Ne govori o

vatri i o gorenju. Govori o boli razdvojenosti. Tema joj je težnja duše da se sjedini s

Bogom.«»Oh«, promrmljala je u nelagodi.»Da«, nastavio je munši, »ova pjesma opisuje bol žudnje. Govori da je duša svijećakoja gori u tami, žudeći za jutrom. Ali kad Sunce izađe, svjetlost svijeće postaje



neznatna. Kao i svijeća na Sunčevoj svjetlosti, duša u prisutnosti Boga postaje ništa.Zato se i svijeća i duša najviše plaše onoga za čime najviše žude. A to ćeš naučiti«,rekao je dok su njegove stare oči promatrale Marianino lice, »prevodeći ovu pjesmu.«Njezin je munši imao neobičnu sposobnost usredotočenja njezine pozornosti.Njegove su riječi, protiv njezine volje, stigle do nje i ovladale njezinim umom,privremeno odagnavši čak i Fitzgeraldov poljubac.

Kimnula je. »Svijeća i duša«, ponovila je, »strahuju od onoga za čime žude. To jetužno, ali prelijepo, munši sahibe. Ali«, upitala je odjednom osjetivši potrebu da todozna, »kojoj vjeri pripadate, munši sahibe? Jeste li hinduist?«»Ne, bibi, nisam hinduist, premda u Indiji ima mnogo plemenitih i bogobojaznihhinduista. Zapravo, u Indiji ima plemenitih ljudi svih vjera. Ali ja sam musliman.«Nasmiješio se. »Toliko smiješ znati o meni.«Kad je otišao, Mariana je još jednom pročitala svoju pjesmu, a tada je precrtalanjezin izvorni naslov, Svijeća ljubavi, i umjesto njega napisala Za H. F. Pažljivo jepresavinuvši, gurnula ju je ispod papira, na samo dno svoje posude s priborom zapisanje.Zadrhtala je. Toliko se toga danas dogodilo, ali unatoč svoj ljepoti munšijeve pjesme,unatoč svoj uzbudljivosti Fitzgeraldova poljupca, nije mogla zaboraviti konjušarevutajanstvenu poruku. Konjušar, luđak i čak Fitzgerald upozorili su je neka budeoprezna. Ali u čemu?




išina je zavladala tvrđavom u Lahoreu. Na vanjskom dvoru nije bilouobičajene gužve u kojoj su se naguravali dostojanstvenici, trgovci,

vojnici i sluge jer su svi otišli pokloniti se maharadži u njegovu dalekomtaboru, ostavljajući vodoskoke da žubore publici sastavljenoj od čistača,

koji su stajali do koljena u vodi, visoko svezane odjeće, i prali sluz iz vodotokova.Samo je u Jasminovoj kuli, domu maharadžinih trideset sedam kraljica, bilo živahnokao i inače. Sluškinje su cijelo poslijepodne prelazile udaljenost od kuhinja do kule,noseći ženski obrok — dvadeset jedno jelo od kozjeg mesa, riba iz rijeke Ravi,prepelica, divljači, pačetine, šumskih gljiva, jela od riže kuhana sa šafranom teposipana bademima, pogače i brda voća. Stražari eunusi ljenčarili su čekajući umramornom dvorištu, dok su djeca sluge u odjeći boje prašine promatrala iz sjeneobližnjih trijemova.

U dugačkoj prostoriji s fino izrezbarenim prozorom na kraju, obrok je završio.Svileni kvadratni podmetači još su u redu ležali na ćilimu, ali tanjuri i pladnjevi kojisu ih prekrivali već su bili odneseni. Kraljice su i dalje sjedile te, držeći masne prstepodalje od odjeće, čekale da robinje dođu te ružinom vodicom poliju svaki parkraljevskih ruku.Ostatak poslijepodneva kraljice će se odmarati. Obrisale su prste, a potom su i daljebrbljajući pošle prema hladnim zidovima kako bi se smjestile na jastucima, asluškinje će ih potom pokriti satenskim pokrivačima. Protezale su se, sklupčavale iuzdisale, a njihove su narukvice milozvučno zveckale u namirisanom zraku.Dok su kraljice drijemale, sluškinje koje nisu ostale lepezama tjerati muhe i same suzaspale na prostirkama od trstike bačenim na gole pločice odaja za sluškinje. Ondjeće ležati sve dok ih zvonak glas dvorskog dozivača ne pozove natrag, služitikraljicama.I one su jele. Stražari eunusi su kao i uvijek navalili na delicije preostale u kuli,ostavljajući samo mrvice najvišim sluškinjama, a drugima ništa osim riže i kaše odkuhane leće.Nakon što je Rešma progutala zadnji zalogaj svojeg suhog kruha, u većoj od dviježenske odaje pronašla je prostirku. Voljela je spavati u kutu, ali je, kao mlada inevažna, malokad mogla ostvariti svoju želju. Danas su je gurnuli nasred prostorije,

tako da joj je par nečijih stopala bio tik do lica.Poslijepodne je bilo vedro i ne prevruće za počinak, a jutarnji posao bio je lak. SaatKaur bila je previše zaokupljena svojim mislima pa nije gnjavila Rešmu neka jojdonese ovo, ne, ono, ne, neka sve odnese.

Ali Rešma je imala ozbiljnijih briga od bavljenja čašama koje izgledaju napuklo izametnutim brokatom. Oprezno je pružila prste i opipala tjelešce koje je s njomdijelilo prostirku. Da, Sabur je još bio ondje. Kad se odvažila kratko ga pogledati,

vidjela je da su mu oči otvorene, a pogled uprt u paučinu koja je visjela s greda nadnjihovim glavama.

On, koji je inače po cijele dane neprestano brbljao sa svojom majkom, nijeprogovorio otkako su ih uzbuđeni glasovi iz ženske kule pozvali da izađu iz njihovaskrovišta u vrtu. Sluškinje u trku bile su previše zadihane da bi joj objasnile, aliRešmi nije bilo potrebno reći za užas koji se dogodio. Okružena zadihanim ženama,



odnijela je Sabura niza stube, u prepunu prostoriju u kojoj je njegova majka ležalamrtva i on je od tog trena utonuo u tešku, neprekinutu tišinu. Njegovo slabašnotijelo u uštirkanoj pamučnoj pidžami također se promijenilo, vedru energijuzamijenila je olovna tuga. Ruke su je boljele dok ga je odvlačila od prizora njegovemajke.Mrtva se žena doimala usnulom. Samo je tekućina koja se cijedila iz kuta njezinih

usana i kapala na grimiznu krevetninu davala naslutiti da nešto nije u redu, da seneće svaki tren uspraviti i posegnuti za svojim češljem od kornjačevine, ukrašenimbiserima. Srebrni lončić, ispao iz njezine ruke, otkotrljao se po podu. Taj je lončićotkrivao izvor otrova.Rešma je podignula glavu i oprezno se osvrnula prije no što se okrenula na leđa itakođer se zagledala u grede. Doimalo se da nije bilo trenutka u kojem nije bilapromatrana.Sabur je bez maharadžine zaštite trpio otkako mu je majka umrla. Njegova uštirkanaodjeća sada je bila ovješena i nečista, a glava, obrijana kako bi mu kovrče postalegušće, prekrivena krastama. Jeo je samo zalogaje koje je Rešma odvajala od svojihskromnih obroka te ga hranila užurbano, osvrćući se preko ramena, plašeći se da ćeje vidjeti. Pretrpio je udarce.I najgore od svega, sve to vrijeme nitko ga nije zagrlio. Prije majčine smrti Sabur nijebio više od jedne ruke udaljen od nekoga tko ga je volio, ali sada je imao samoRešmu da ga nosi amo-tamo, a ona se nije usudila zagrliti ga blagonaklono ilipokazati tugu zbog onoga što je učinila. Kako je mogla kad su sve oči bile uprte unju, kad je Saat Kaur, strašna ubojica, ponudila naušnice s rubinima sluškinji koja gaprva vidi mrtvog?Sve je to bilo zato jer je maharadža bio star i boležljiv. Neke su kraljice željele nakon

njegove smrti žive gorjeti na njegovoj lomači, ali ne i Saat Kaur. Strahujući za svojživot, pokušala je steći važnost pomoću svojega malog, boležljivog princa, alimaharadžinu ljubav nije osvojilo njezino dijete, nego Sabur. Zbog toga je Rešmizapovjedila otrovati Sabura.Sabur je uzdahnuo. Rešma ga je čula, ali nije se pomaknula. Djeca navodno brzozaboravljaju. On je do sada već trebao zaboraviti svoju majku, ali Rešma je znala spotpunom sigurnošću da je nije zaboravio. Znala je da od smrti njegove majke nijebilo ni trenutka u kojem nije žarko želio čuti njezin glas, osjetiti njezine ruke okosebe. Rešma je čvrsto stisnula oči kako bi se zaštitila od panike koja joj je prijetila usvakom trenutku.Željela je da je pogleda. Laknulo bi joj kad bi osjetila da on shvaća njezin trud da mupomogne, ali on je, čak i dok ga je hranila, gledao u daljinu, kao da sanjari o kakvomdalekom mjestu. Dok je gutao vodu koju mu je donosila, okretao je glavu od nje neželeći pogledati njezine oči prepune tuge. Je li mislio na slatke šerbete koje mu jemajka dodavala u napitke?Doimalo se da ga zanima samo jedno: kraljice u Jasminovoj kuli. Kad god bi im sepribližio, sa zanimanjem je promatrao lica, jedno po jedno, a nakon potrage utonuobi u mračnu, razočaranu tamu.Sada je sjedio iz dana u dan sam u sjeni trijema i promatrao žene u vrtu. Iz dana u

dan bio je sve slabiji.Rešma se uspravila na prostirci. »Dođi«, glasno je rekla trudeći se zvučati nehajno.»Moraš na zahod prije no što me zaprljaš.«



Ustala je i podignula dječačića na svoj bok. Ruke su joj drhtale. Trebala bi pozvatičistačicu da to učini, ali njezine su ruke vonjale, a i ona je, najsiromašnija od svihsluškinja koja je najviše žudjela za naušnicama, bila najokrutnija od svih.Izbjegavajući poglede drugih sluškinja, Rešma je odnijela Sabura do smrdljivog sobička iza pljesnivog zida.Kad su se vratili, na vratima se pojavio eunuh.

Nije bio običan eunuh, nego dvorski dužnosnik. Njegovo visoko, kruškoliko tijelonije bilo odjeveno u pamuk, nego u svilu. Turban mu je bio složeno omotan, a okozapešća nosio je zlatnu narukvicu.»Maharadža je zatražio«, beživotno je najavio, »da mu se odmah dovede mali Sabur.Potrebno je poslati i njegovu najbolju odjeću, onu koju nosi na državnimsvečanostima.«Sluškinje su netremice gledale u njega. Eunuh se namrštio.»Nemojte zuriti kao krdo deva. Idite po dijete. Mora odmah krenuti. Maharadžinanosiljka čeka pokraj vrata. Ti«, upro je prstom u jednu od starijih sluškinja, »prenesistarijoj kraljici ove upute. I reci joj da, budući da u taboru nema smještaja za žene,djetetova majka mora ostati ovdje do njegova povratka.«Maharadži nitko nije rekao za smrt Mamtaz Bano. Kroz skupinu žena prošao ježamor. Ponovno su se zagledale u Rešmu kad je iz dvorišta odjeknuo mukao glas.»Rešma, Rešma, idi k Rani Saat Kaur.«Bože, pomogni joj, bio je to dozivač. Malena se kraljica probudila.Rešma je zgrabila Sabura, progurala se kroz gomilu i otrčala u žensku kulu.Nosila ga je uz kamene stube do prašnjavog spremišta na vrhu, visoko iznad odaje ukojoj su kraljice spavale. Ondje ga je teško dišući spustila te počela razbacivati škrinjesvih vrsta u potrazi za košaricom u koju je njegova majka spremila njegovu izvezenu

dvorsku odjeću.»Moramo požuriti, Sabur«, šapnula je. »Moramo pobjeći prije no što Saat Kaurdozna da ideš maharadži.« Ruke su joj drhtale. Zamišljala je kako mlada kraljica licazgrčenog u bijesu dolazi na vrh stuba, uzima dječačića i baca ga kroz prozor kule.»Jadni Sabur. Tvoja ti svjetlost, ako je imaš, nije donijela sreću.«Preslab da bi dugo stajao, Sabur je sjeo tih i prljav na vrh stuba, otvorenih dlanovapoloženih na tlo.»Kako li su naši životi malo važni, Sabur«, rekla je Rešma dok je prevrtala limenesanduke i kožne kutije. »Tim smo važnim ljudima potpuno beznačajni. Kraljice nisuni rekle maharadži da je tvoja majka mrtva, iako njihova šutnja možda proizlazi izstraha. Ali ako požurimo, možemo te barem spasiti od Rani Saat Kaur. Sad ćeš poćimaharadži, koji će ti dati najbolju hranu. Zaštitit će te od zla. To će biti bolje, vidjetćeš. To će biti bolje.«Kad je Rešma pronašla njegovu košaru i uzela je, daleki glas dozivača počeo seuspinjati kamenim stubama.»Rešma, o, Rešma.«Držeći Sabura na boku, Rešma je tankom rukom uhvatila košaru i krenula stubama,preskačući po dvije odjednom, do vrata gdje je čekala nosiljka.Prije no što ga je iznijela na svjetlost, dječak se ozbiljno okrenuo i pogledao je u oči

prvi put nakon majčine smrti. Rešmine oči ispunile su se suzama.U mramornom dvorištu pokraj ženskog vrta stajala je veličanstvena, izrezbarenanosiljka navučenih zavjesa, a duge motke za nošenje virile su s prednjeg i stražnjeg kraja zaobljenog svoda. Dvanaest nosača u grimiznim odorama maharadžine službe



stajalo je spremno dok su stražari konjanici čekali na nestrpljivim konjima, a oštricenjihovih ceremonijalnih koplja blistale su na suncu. Eunuh je stajao naslonjen nadrugu, skromniju nosiljku i noktom palca čačkao zube. Malo dalje sjedila je drugaskupina nosača i u tišini promatrala.Rešma je smjestila Sabura u veliku nosiljku i za njim stavila košaru s odjećom.»Čekaj, glupa ženo, sovina kćeri.« Eunuh je stajao pokraj nje. »Kakva je to glupost?

Kakvo to prljavo derište želiš podmetnuti umjesto maloga Sabura? Za to ćeš bitikažnjena.«»Rešma!« Mukao glas dozivača postao je nestrpljiv. »Odmah idi k Rani Saat.«Rešmin pogled skočio je s eunuha na vrata. Uzmaknula je od nosiljke. »To jest maliSabur«, rekla je.»Što?« upitao je eunuh, u iznenađenju podignuvši svoj sumoran glas.»Molim vas. Majka mu je umrla prije deset dana. Molim vas, vodite ga brzo.«Eunuh je razrogačio oči. »Majka je mrtva?« Došavši k sebi, udario je prstima unosiljku. »Nije važno. Nije vrijeme da se bavimo pojedinostima. Moramo požuriti.«Pogledao je Rešmu. »Žene«, rekao je i pljunuo na mramorni pod.Četiri su nosača uz ceremonijalan uzvik podignula maharadžinu nosiljku na ramena.Glavni nosač izdao je zapovijed i svih dvanaestero ljudi krenulo je. Nosiljka je sasvojim zamjenskim nosačima i stražarima na konjima zašla za ugao dvorišta koje je

vodilo premaSlonovskim stubama. Odmah za njom prošla je eunuhova nosiljka sa svojimnosačima i stražarima te nestala iz Rešmina vidnog polja.»Neka mi Bog oprosti moj zločin«, šapnula je kad su otišli, »i mojem Saburuomogući sigurno putovanje.«Okrenula se i potrčala, koliko je najbrže mogla, k Rani Saat Kaur.

Dijete Saat Kaur kašljalo je kad je Rešma ušla, a zvuk njegova kašlja bio je slabašan ineugodan.»Gdje si bila?« ljutito je ispalila Saat Kaur sa svojeg kreveta. »Gdje je derište Sabur?«»Otišao je, bibi.« Rešmino grlo bilo je suho. Kad je zatvorila usta, prašina izspremišta pucketala joj je među zubima. »Maharadža je poslao nosiljku po njega.Otišao je u kraljevski tabor u maharadžinoj palki.« Saat Kaur se uspravila, razrogačivši oči. »U maharadžinoj vlastitoj palki?« Kad je Saat Kaur ustala, Rešma je nepomično stajala, iako joj je srce gromovitolupalo i željela je pobjeći. Ali kamo bi pobjegla u toj zatvorenoj kuli? Trenutak poslije glava joj je poletjela na stranu kad ju je Saatina ruka pljusnula ostavljajućiužaren otisak na njezinu obrazu.

Taj put jedna pljuska nije bila dovoljna. Dašćući od bijesa, Saat Kaur uzela je svojucipelu.Rešma se pokušala spasiti od sljedećeg udarca, ali nije bila dovoljno brza. Udarac jebolno stigao do njezina uha. Pokrila je glavu rukama i pognula ramena pod udarcimakoji su uslijedili.»Je li me za ovo«, šapnula je Saat Kaur, zadihana u poslu mlaćenja sluškinje, »mojotac kao jedanaestogodišnjakinju odveo trčati pokraj maharadžine nosiljke, kako bime maharadža primijetio? Za ovo sam zavodila maharadžu kako bi me uzeo za svoju

najmlađu suprugu?«Rešma je tiho plačući čekala da se ruke Saat Kaur umore. Nju su njezine ruke boljelei žarile. Udarci po njezinu tijelu odzvanjali su u malenoj odaji. Kad su napokon



oslabjeli, potrčala je prema vratima, ali prsti su uhvatili njezinu pletenicu i povukli jenatrag.Crvena boja izvezene odjeće Saat Kaur označava radost. Oči su joj bile podbuhle.Mala je kraljica plakala i prije no što je čula vijest o Saburovu odlasku. Tada je pružilaruku, prstiju savijenih u kandže, a glas joj je bio promukao šapat kad je njezin sin nakrevetu počeo razdraženo plakati.

»Ljudi će reći maharadži što sam učinila! Što će sada biti sa mnom?«»Ne, Saat bibi«, usprotivila se Rešma, »neće doznati, on...«»Lažljivice!« Iz lijepog tijela Saat Kaur izbijao je kiseo miris. Uhvatila je Rešmu zaizudarana ramena. »Vidjet će u kakvom je stanju derište. Drugi će mu reći za otrov.Naslutili su. Osjećam to.Zašto nisi oprala lončić?« Pustila je Rešmu i pokrila lice rukama. »Što će me sada spasiti od lomače? Majku

voljenog sina ne bi spalili, ali maharadži je stalo samo do derišta Sabura. Moj sin, moj sin je trebao biti u onoj palki! Ti si kriva za to. Ubit ću te zbog toga! Ubit ću te...«Bacila se na krevet pokraj svojeg uplakanog sina. Rešma je otpuzala u kut i sklupčalase ondje, rukama obuhvativši svoje tijelo. Suze bespomoćnosti sustizale su jednadrugu duž njezina nosa i kapale na prednji dio njezine duge, iznošene košulje.Saat Kaur uzdahnula je na krevetu. »Dođi ovamo, Rešma«, zapovjedila je okrenuvšise na trbuh. »Želim da mi masiraš leđa.«

Tijelo joj je i dalje drhtalo od šoka i straha, ali Rešma je učinila kako joj jezapovjeđeno. Nagnula se nad krevet i ritmično pritiskala kraljičina leđa gore-doljesve dok Saat Kaur nije zaspala.



9. poglavlje vije nosiljke brzo su prelazile put do maharadžina tabora. Za tri sataprešle su nešto više od dvanaest milja. Glavni maharadžin nosač oglasioje stanku pa su trkači i njihova pratnja sišli s puta.

Spustili su nosiljke i čučnuli pokraj njih dok su naoružani vezali svoje konje. Uskoroće im stići zamjena. Budu li imali sreće, prije mraka prijeći će još jedanaest milja.Nosači su se protegnuli. Otkako su krenuli na put, iz kraljevske se nosiljke nije čuloništa.»Kao da nosimo praznu palki«, primijetio je jedan. Zijevnuo je. »Da barem uvijek imamo tako malene putnike.«»U lošem je stanju«, primijetio je drugi. »Iznenadit ću se ako živ izdrži ovoputovanje.«»Stanje tog djeteta ne tiče te se.« Eunuh se progurao pokraj ljudi koji su tada sjedilioko tihe nosiljke. »Vi ga samo trebate preksutra donijeti na odredište. Pokažite mi

ga.«Nosač je odmaknuo zavjesu s resama. Eunuh je gurnuo glavu u nosiljku i istog jetrena izvukao. »Smrdi«, viknuo je i načinio grimasu. »Nije smio danima ostatineokupan.«Nosači i stražari provirili su u nosiljku. Saburova umrljana košulja podignula se dok je spavao otkrivši ispupčena rebra. Tijelo i odjeća vonjali su mu. Pogledao ih jebeživotnim očima.»Ovo zlo djelo je žene«, rekao je jedan od stražara, odmahujući glavom. »Tko biosim ljubomorne žene naudio ovoliko dražesnom djetetu?«»Ha, ha, ha.« Dva dana poslije završna je skupina nosača teško, ritmično disala samopet milja od maharadžina tabora. Stići će i prije no što ih se očekuje.Nosiljke su obišle uginulog šakala na putu, rastjeravši jato vrana. Nilu, glavni nosač,okrenuo se prema čovjeku koji je hodao iza njega. »Dijete je previše tiho. Zabrinjavame njegovo stanje. Na putovanje je pošao bez hrane i pića. Prijašnji nosači hranili suga od svojih obroka, ali on od jutros nije jeo.«»Gdje je njegova hrana?« upitao je Niluov suputnik. »Zašto putuje kraljevskomnosiljkom bez jela i pića?«»Možda umire«, pretpostavio je drugi.Nilu nije odgovorio.

Iza navučenih zavjesa čuli su se tihi, prigušeni zvukovi. Nilu je dao znak da se stane,a tada je čučnuo pokraj kraljevske nosiljke i razmaknuo zavjese. Sabur je ležao nasatenskim plahtama i tiho plakao, a šake su mu se pokraj tijela otvarale i zatvarale.»Što je? Zašto smo stali?« Eunuh je izašao iz svoje palki.Držeći ruku na malom putniku, Nilu je podignuo pogled. »Djetetu je potrebnahrana.«»Hrana? Sada? Ne budi glup. Krenimo.«Odvrativši pogled od eunuha koji se vraćao u nosiljku, Nilu je ponovno pogledaodijete, a tada prema selu pokraj puta. »Gupta«, rekao je mladom nosaču, »donesi

nešto balege odande. Moramo zapaliti vatru i skuhati nešto djetetu.«Drugi nosači netremice su gledali u njega. Bili su to Kahari iz Farrukhabada. Tinosači, koji su nasljeđivali svoj posao, nisu donosili balegu iz sela te danju nikadanisu kuhali ni jeli.



»Što? Kuhati za dijete?« Eunuh se naglo okrenuo. »Jeste li poludjeli?«Nilu je raširio ruke. »To je dijete maharadži vrijedno. U tabor mora stići živo.«Eunuh je koračao amo-tamo mrmljajući za sebe dok su palili malu vatru i miješalileću u kotliću. Naglas je bjesnio te gnjevno gledao kako dijete otvara usta poputptića kako bi primilo hranu.»Vrlo je gladan«, rekao je nosač.

»Takve se okrutnosti događaju zbog smrti i brakova«, složio se stražar, odmahujućiglavom dok je Nilu trgao pogaču na dječje zalogajčiće i njome grabio male količinežute kašice.

Ali doimalo se da hrana i piće neće zadovoljiti Sabura. Čim su ponovno krenuli, izzastrte nosiljke začuo se plač. Nastavljao se bez prestanka te se samo nakratkoutišavao s poskakivanjem nosiljke; zastao bi kako bi dijete udahnulo, tada senastavio.Nosači su u trku izvikivali riječi ohrabrenja. Budući da plač nije prestao, Nilu islobodni nosači razmaknuli su zavjese i trčali pokraj nosiljke, suprotstavljajući sedječakovim suzama.»Hajde, dijete, nemoj plakati«, vikali su i gurali ruke u nosiljku kako bi potapšalidječakovo prljavo tjelešce. »Pogledaj, toliko se toga može vidjeti. Razmaknut ćemozavjese i na drugoj strani. Nema još mnogo puta. U maharadžinu taboru bit ćemnogo toga za jelo!«

Ali Sabur je i dalje plakao čvrsto stisnutih očiju i širom otvorenih usta.»Zbog tebe kasnimo!« viknuo je eunuh kad je Nilu ponovno stao i podignuo dijete smaharadžinih satenskih plahti. »Zapovjedio sam da krenemo!«Nilu nije podignuo glavu. Stisnuo je Sabura na krilu kao što je to činio i sa svojomdjecom dok su kao i on plakala zbog neimaštine i bijede. »Pričekat ćemo da prestane

plakati«, izjavio je brišući Saburovo vlažno lice žuljevitom rukom. »Nijedno dijete nebi trebalo biti ostavljeno da samo plače.«Drugi su kimali u znak slaganja.Eunuh je bjesnio, ali je unatoč svem svojem autoritetu bio sam s dvadeset četveronosača i naoružanih stražara. Svi su leđima okrenuti eunuhu čekali pokraj prelijepoizrezbarene nosiljke sve dok Sabur nije jecajući zaspao u Niluovu naručju.



10. poglavljeČetvrtak, 28. studenog

ospođica Fanny lagano se ljuljala na uskom sjedalu dok su se ona, gospođicaEmily i Mariana na slonovim leđima vraćale s terena za paradu. »Moramreći da su naše jedinice jutros izvele uzbudljivu predstavu«, primijetila je.Gospođica Emily, koja je u groznici pognuta sjedila pokraj sestre, na

jutarnjoj se vrućini čvršće umotala u šal. »Jesi li ti uživala u našoj probi, draga?«Pogledala je Marianu iz sjene velikog, purpurnog svilenog šešira.»O, da«, uzviknula je Mariana, »bilo je divno! Što mislite, kako postižu da se tovarnislonovi na paradi ponašaju toliko dobro?«Za nju je najbolji dio predstave izvelo konjičko topništvo, a osobito poručnik Fitzgerald na visokom sivom konju, s mjedenom kacigom na glavi, koja je blještaladok je predvodio zapregu koja je vukla top za zrna teška dvadeset funta.»Nadam se da će biti jednako dobri i na pravoj smotri.« Gospođica Fanny je

uzdahnula. »Uvijek mislim da sam se naviknula gledati britanske vojnike u Indiji, alikad je kraljičina istočnokentska pukovnija jutros prošla pokraj mene...« Glas joj jezadrhtao.»Da, doista, Fanny«, dodala je gospođica Emily kroz zube koji su blago cvokotali,»uvijek plačeš kad vidiš tu pukovniju. Mene uvijek ushite gajde. Čim čujem tajotegnuti zvuk, poželim zgrabiti kakvo oružje i napasti nekoga.«Gospođica Fanny povukla je šešir niže preko očiju. »A koga bi napala? Ja moguzamisliti samo da napadam pomahnitale domaće ljude.«Dvije žene utonule su u tišinu, zagledane u obzor. Mariana se s druge stranemeškoljila u svojem sjedalu.»Gospođice Fanny«, upitala je nakon nekog vremena, »zar vam se domaći ljudidoista ne sviđaju?«»Na određeni mi se način ne sviđaju, Mariana«, odgovorila je gospođica Fanny

vadeći rupčić. »Nešto je previše strano u njima: nešto tajanstveno i uznemirujuće.«Pokazala je prema skupini muškaraca tamne kože koji su hodali pokraj slonova, nasebi su imali samo prljavu tkaninu svezanu oko struka, a kosa im je bila zamršena inepočešljana. »Pogledaj ih. Kako čovjek ne bi osjetio gađenje?«Puhnula je držeći rupčić na nosu.»Ali nedvojbeno nisu svi takvi.« Slon je premjestio težinu svojeg tijela pa se otvorena

košara, u kojoj su gospođe sjedile, nagnula na stranu, a Mariana se stisnula o ogradu.»Neki domaći ljudi nedvojbeno zaslužuju poštovanje. Moj munši kaže da u Indijižive plemeniti i bogobojazni ljudi svih vjera, i... «»Mariana, nije riječ o njihovoj vrijednosti ili o njezinu nedostatku«, prekinula ju jegospođica Emily iz svojeg kuta. »Riječ je o tome da ti iskazuješ uistinu previšezanimanja za njihov život. Viđena si kako obilaziš slonove i mahute. Govoriš opomaganju bolesnim domaćim ljudima. Zabrinjava me taj tvoj munši. Plašim se da tije napunio glavu neprimjerenim idejama. Jedini pristup domaćim ljudima jest neobraćati pozornost na njih. Nemoj ih voljeti, nemoj ih mrziti, nemoj ih se plašiti.

Oni koji postupe suprotno, plaćaju visoku cijenu. Naša prijašnja prevoditeljica,nerazborita žena, stekla je strah od domaćih ljudi. Čujem da noću postavlja barikadeispred vrata svoje spavaće sobe u strahu da će netko od njih ući dok ona spava.«Gospođica Fanny stavila je ruku na svoj šešir. »Znaš, nešto joj se dogodilo. Ljudi



kažu da više nikada neće biti kao prije.«»Ta se žena«, rekla je gospođica Emily, »jednog jutra probudila kad joj je sluga doniokavu. Kad je spustio poslužavnik, ugledao je škorpiona na njezinoj krevetnini. Akose ne varam, gmizao je po njoj, prema licu.«Okrenula se prema Mariani. »Kao što znaš, planinski su škorpioni veliki, crni i vrloopasni.«

Mariana se sjetila kako je Dittu tresao njezinu odjeću za jahanje. »Ubod škorpiona«,ponovila je, »može i najjačeg muškarca natjerati da krikne.«Gospođica Emily nije se doimala zadivljenom Marianinim znanjem. Rukom urukavici pokazala je u zrak. »Sluga je razmaknuo mrežu, pružio golu ruku i bacioškorpiona na pod te ga ondje ubio. Gospođa je počela vrištati iz svega glasa. Kad suljudi dojurili u njezinu sobu, zatekli su je kako pada u nesvijest od straha, ali ne«,rekla je zatvorivši oči dok se sjedalo škripeći nagnulo na stranu, »zbog straha odškorpiona.«»Nego od čega?« Mariana je sa zanimanjem promatrala sestre, jednu, pa drugu. To jebilo savršeno za njezino sljedeće pismo tati. »Čega se ta žena toliko plašila? Zašto seonesvijestila?«Gospođica Emily stisnula je usne. »Onesvijestila se jer ju je domaći čovjek dodirnuo.Sluga je otpušten. A ta žena od tada ne može ostati sama ni pet minuta.«»Kako li je nerazborita!« uskliknula je Mariana.»Da, nerazborita je jer je dopustila da je strah svlada.« Gospođica Emily se namrštila.»Dakle, Mariana, moraš postupiti kako mi kažemo. Domaći ljudi znatno se razlikujuod nas, iako najčešće ne bih išla toliko daleko da ih nazovem >divljacima<, kao nekinaši Englezi.«Divljaci? Njezin dragi, stari munši sahib? Njezin dosadni, nespretni, bezazleni Dittu?

Mariana je otvorila usta kako bi se suprotstavila, a tada ih je zatvorila.»A sada, draga moja«, nastavila je gospođica Emily zagledana u Marianino lice,»čujem da te zanima poručnik Fitzgerald.«Do sada su već zacijelo svi znali. Mariana je osjetila kako rumeni.Dok su se jučer vraćali u svoj šumarak, Mariana i Fitzgerald živahno su razgovarali osloženosti topničkih vježbi, o pohodu na Afganistan i o imanju njegova strica uSussexu, ni deset milja udaljenom od njezina sela. Kad su ostali sami, ponovno su sepoljubili. Taj put on je položio ruku na njezine grudi. Porumenjela je sjetivši senjezine vreline i žudnje koju je u njoj pobudila.»Žao mi je što moram reći da smo čuli loše o njemu.« Gospođica Emily obzirno jeizgovorila te riječi.Loše? Mariana se nasmiješila ne shvaćajući. »Gospođice Emily?«»Poručnik Fitzgerald navodno je prije godinu dana bezobzirno ostavio jednu mladudamu u Calcutti. Bili su zaručeni mjesecima kad je on bez objašnjenja prekinuonjihovu vezu ostavivši je da se neudana vrati u Englesku.« Gospođica Emily jeuzdahnula. »Znatno je narušio svoj ugled u Calcutti.« Ispreplela je prste urukavicama. »Žao mi je, Mariana. Voljela bih da smo to prije doznale.«Na slonu ispred njih gospodin Macnaghten glasno se nasmijao nečemu što je bojnik Byrne rekao. Mariana se uhvatila za ogradu. »Narušio ugled? Ali, gospođice Emily,

zacijelo postoji objašnjenje za to. Ne mogu vjerovati da bi učinio nešto tolikookrutno.«»Doima se«, nastavila je gospođica Emily, »da je to učinio nakon što je upoznaodrugu mladu damu s većim imetkom. Ona je bila dovoljno pametna da ga odbije. Od



tada ga ne primaju u fino društvo. Imao je sreću da je njegov puk, u kojemu je jošbio omiljen, nedugo potom napustio Calcuttu kako bi se pridružio ovom taboru.«Gospođica Fanny kimnula je iz svojeg kuta. »Dakako, uskoro će cijeli tabor doznatiza to.«»Ali, gospođice Emily, gospođice Fanny, moramo čuti i njegovu stranu priče!«»Ne, Mariana.« Gospođica Emily gledala je Marianino lice iz dubine svojeg šešira.

»Prekasno je za objašnjenja.« Ponovno je uzdahnula. »Tvoja veza s Fitzgeraldommora završiti. Uvjerena sam da ti je to sada bolno, ali s vremenom ćeš biti zahvalna.«Mariana se sjetila očeva ozbiljnog lica dok joj je govorio da više ne smije viđatisvojeg prijatelja Jeremyja. Kako se to moglo dogoditi drugi put? Kako joj može bitizabranjeno viđati jedinu osobu koju je željela, jedinu osobu u Indiji čija ju jeprisutnost veselila?Gospođica Emily nagnula se naprijed. »To prijateljstvo nećeš morati sama raskinuti«,brzo je dodala. »Ja ću razgovarati s generalom Cottonom. Fitzgeraldov nadređenisutra će ujutro razgovarati s njim. Nakon toga više ti neće prilaziti, možeš bitisigurna u to.« Ljubazno se nasmiješila. »Ne brini, draga. U ovom je taboru nekolikoprimjerenih muškaraca besprijekornog ugleda. Uvjerena sam da će te jedan od njihučiniti vrlo sretnom.«Gospođica Fanny potapšala je Marianu po koljenu. »Moja je sestra u pravu.Naočitost je u redu, ali ne traje. Dobrog supruga čine dobro srce i dovoljan prihod.«»Gospođice Emily«, relda je Mariana koliko je god odlučno mogla, »ne moguprekinuti svoju vezu s poručnikom dok sama ne porazgovaram s njim.«

»Ne smiješ razgovarati s njim.« Gospođica Emily uspravila se na svojemu sjedalu.»Vjeruj mi, draga, muškarci poput Fitzgeralda veliki su šarmeri, sposobni dovestimlade žene poput tebe u kojekakve nevolje.«

Marianine misli odletjele su u šumarak drveća perjastog lišća, k Fitzgeraldovoj rucina njezinim grudima. Nije mogla podnijeti nepravednost svega toga. Prešla je cijeliput iz sela Weddington kako bi ustanovila da je sve isto kao i ondje.Gospođica Emily napućila je usne. »A sada završimo ovaj neugodan razgovor. Otom mladiću više nemamo potrebu razgovarati.«S Marianina ulaza doimalo se da je iz neba iscijeđena sva boja. U Sussexu bi bilohladno i kišovito. Da je ondje nosila svoju plavu prugastu haljinu, bila bi jojpotrebna kapuljača za ogrtač kad bi se ona i Fitzgerald vozili k njegovu stricu, gdjeće ih primiti kao supružnike.Uronila je pero u tintarnicu kao da lagano ubada.

»A ja«, napisala je majci, »neprestano gledam u svoje škrinje kako bih se uvjerila da se mojim haljinama nije dogodilo ništa strašno. Nekoliko njih posuđeno je od gospođa iz Simle, koje jedva i

poznajem, i silno se plašim da ću izgubiti ili uništiti koju od njih.« Otrla je pero. Nije mogla nastaviti pisati te besmislice. Budući da je vijesti oFitzgeraldu tajila do trenutka kad će biti sigurna u njega, sada je mogla pisati samo osvojoj povrijeđenosti i bijesu, a to je bilo previše bolno da bi se iznosilo na papir.Skočila je sa stolca i prišla krevetu, a tada se naglo okrenula i prišla radnom stolu.Potom je naglo otvorila svoju škrinju i izvukla odjeću za jahanje. »Dittu«, viknula je,»dovedi mi kobilu i dva konjušara.«

Tihi neznanac doveo joj je malu kobilu, što je značilo da je pošteđena daljnjihporuka konjušara Jara Muhameda. To je bilo dobro. Daljnje savjete proroka ne bipodnijela.



U vojnom taboru jahala je prema terenu za paradu, svjesna da je ljudi gledaju i da binetko to mogao reći generalu Cottonu. Nije marila za to. Tko je uopće bio generalCotton, staro zanovijetalo grimizna lica i čupavih zalizaka, koji je za večerom sjediopokraj gospođice Emily?Oko Mariane bilo je živahno dok je jahala pokraj redova šatora. Vojnici, domaći iEuropljani, laštili su oružje i krpali odore. Volovska zaprega vukla je topovska kola.

Engleski časnici naginjali su glave dok je jahala pokraj njih. Teren za paradu objahala je samo dva puta prije no što je Fitzgerald mašući dojahaoprema njoj između dva šatora.Čim ga je ugledala, počela se znojiti.Kad je stigao do nje, veselo se smiješeći, ona mu je pokušala odgovoriti osmijehom,ali nije mogla.»Zar nešto nije u redu?« Zagledao se u nju.»Nije«, protisnula je znajući da će sve zauvijek upropastiti. »Gospođica Emily jutrosmi je nešto rekla. U Calcutti se loše govori o tebi.«»Što se govori?« Glas mu je bio miran, ali koljeno mu je poskakivalo u sedlu. »Je lirekla da sam ostavio djevojku, da sam uništio njezine izglede za brak?«Netko je u blizini zapalio vatru. Do njih je dopro miris gorenja drva. Marianina kosapod velom lijepila se za njezino čelo. »Jesi li to učinio?« upitala je.»Da. Ne.« Fitzgerald je pogledao u stranu, a tada ponovno u nju. »Nisam jebezobzirno ostavio. Odbio sam oženiti se njome kad sam doznao što je bila. To jesve.«

To nije moglo biti sve. Mariana se ugrizla za usnu. »Molim te, reci mi što je učinila.Znaš da ću ti vjerovati, Harry.« Žarko je željela dodirnuti ga. Na obližnjem stablucvrkutale su ptice.

Odmahnuo je glavom. »Kakve bi koristi bilo od toga? Ta je djevojka upropaštena,kao i ja.« Zagledao se pokraj Mariane, u daljinu. »Nisam mislio da će njezine laži stićisve do Pandžaba. Je li ti gospođica Emily zabranila viđati se sa mnom?«Mariana je drhtavo udahnula. »Tvoj nadređeni sutra će ujutro razgovarati s tobom.«Približavali su im se konji. Mariana se pribrala te kimnula dvama časnicima koji suprojahali pokraj njih, a tada se ponovno okrenula prema Fitzgeraldu.Izgledao je toliko bespomoćno, gledao je u stranu, a ramena su mu bila pognuta, daje Mariana pružila ruku ne mareći za posljedice. »Uvjerena sam da postoji razlog zato što si učinio. Ne moraš mi sada reći«, dodala je kad on nije odgovorio. »Hoću reći,možemo se sastati sutra, kad nitko...«»Ja sam časnik Bengalskog topništva«, grubo ju je prekinuo. »Ako mi zapovjede dase ne smijem viđati s tobom, ne mogu se oglušiti na tu zapovijed.« Zagnjurio je lice udlanove. »O, Bože, zašto su vojsku uvlačile u to?«Mariana se mora vratiti u tabor prije no što naslute da je otišla. »Ali«, rekla je želećiznati, ukočena u očekivanju odgovora, »jesi li... bi li mene oženio?« Okretala je uzdemeđu prstima.»Dakako, Mariana.« Podbo je svojeg konja. »Što si mislila?« dobacio je preko ramenadok je odlazio.* * *Ona neće raskinuti vezu s Fitzgeraldom. Nije ju zanimalo što drugi govore. Kad jegnjevno sjahala pred svojim šatorom, s onu stranu crvenog zida začuo se silovit,uzrujan glas.



»Ni najmanje me ne zanima što tesari misle«, izjavio je bučan glas. »Stube će bitipodignute ondje, i bit će podignute smjesta.« Zvučalo je kao da je to bojnik Byrne.»I«, nastavio je glas grubo poput turpije, »pronaći ćete tepihe za stube i pribit ćete ihna njih.«

To je doista bio bojnik Byrne. Mariana je skinula šešir i protresla kosu. Zar i on

mora vikati dok su njezine emocije toliko uzburkane?»I, Sotheby«, dodao je bojnik, »moraš se pobrinuti da darovi budu predstavljeniodgovarajućim redom. Ponovi mi upute koje si primio.«Stube? Darovi? Durbar. Nesposobna oduprijeti se prisluškivanju, Mariana je prišlacrvenom zidu i pogledala kroz rupu u platnu.Bojnik Byrne stajao je kao ukopan na putu, okrenut joj leđima, i obraćao se BijelomZecu koji je ukočeno stajao u stavu mirno. S druge strane puta skupina domaćihradnika pokazivala je prema hrpi dasaka.»Da, bojniče.« Zečeva grimizna jakna bila je umrljana znojem. U napetosti je biosklon vikati. Dok je sjedio pokraj Mariane za večerom, govorio je toliko glasno da jegospođica Fanny tijekom juhe držala ubrus pred ustima.Gledajući kroz rupu, Mariana je odmahnula glavom. Kako su sestre Eden uopće mogle zamisliti da bi se ona mogla udati za Bijelog Zeca?»Portret Njezina Veličanstva«, vikao je Sotheby, »daruje se prvi, položen nabaršunasti jastučić...«»Je li zlatar već vratio okvir?« prekinuo ga je bojnik nestrpljivo tapkajući čizmom.»Zlatar...«»Doista se nadam da si rekao Johnstonu da ne skida pogled s draguljara pri umetanjudijamanata u okvir.« Bojnik je morao podignuti glas do urlanja kako bi i drugi put

prekinuo Sothebyja. Tesari su zurili u njih. »Svi oni kradu, znaš. Potrebno ih je neprestano držati na oku.«»Gospodine, okvir je spreman«, viknuo je Sotheby izbuljenih očiju na licu suvučenom bradom.»Da, da. Nastavi, čovječe, ponovi upute.« Bojnik je izvadio sat. »Nemam cijeli dan.«Začuvši Dittuov glas iza leđa, Mariana ga je ušutkala mahnuvši rukom.»Nakon iznošenja manjih darova bit će dovezena dva topa i...«»Zaboga, Sotheby«, zaurlao je bojnik s puta, »jasno sam ti rekao da ti howitzeri morajubiti spremni za izlaganje do trenutka kad se dvije slonovske povorke sastanu nasredputa, ondje.«Howitzeri! To je nešto u čemu bi tata uživao: top kratke cijevi namijenjenispaljivanju zrna pod visokim kutom pođignutosti. Nikada ga nije vidio izbliza...

Tata. Da je ovdje, uvidio bi da je ona u pravu u pogledu Fitzgeralda, koji ju je volio,koji je volio Indiju koliko i ona. Taj put ne bi zatvorio vrata i natjerao je da obeća daće ostaviti svojega jedinog prijatelja, jedinu osobu koju je željela. Uvidjet će da jeFitzgerald zacijelo s razlogom ostavio svoju djevojku.Bojnik Byrne i dalje je govorio. »... rekao sam ti najmanje dva puta da ih moraju vućikuliji, a ne životinje. Teren pokraj šatora bit će pometen i neću dopustiti da ga krdoživotinja uneredi. I ne smiješ zaboraviti da je potrebno blizu posložiti streljivo kako

bi ga maharadža mogao vidjeti. Želim dvije stotine zrna ondje, i moraju biti pravilnosložena. Ako ustanovim da su nehajno pobacana po tlu, ti ćeš odgovarati za to.Shvaćaš li me?« Bojnik je upro prstom u Sothebyjeva prsa. »I pobrini se da dođe



konjušar Jar Muhamed. Ne želim da s konjima pošalje onu budalu Gulaba Dina. Ipazi da konjušari koji će dovoditi životinje budu u čistoj odjeći. Prošli put loše smo sepokazali. Ne bih te trebao podsjećati da britansku Istočnoindijsku kompaniju uovakvim prilikama ne bi trebali nadmašiti domaći prinčevi, bez obzira na to kakve sunjihove ambicije. Imaj to na umu, mladiću.«Odjednom se nasmiješivši, tresnuo je Sothebyja po ramenu. »Razvedri se, momče,

pokazat ćemo mi Randžitu Singu. Vidjet ćeš!«Okrenuo se na peti i otišao prašnjavim putom, a iza njega u zraku ostao je jedvačujan zvuk trubljenja. Trenutak poslije stražari na ulazu su uz zveckanje i tapkanjestali u stav mirno.Pet milja dalje dva su jahača jahala preko širokog terena za paradu u maharadžinutaboru.»Budući da nemam ni četvrtinu tvoje rječitosti«, rekao je Jusuf Bati, »drago mi je daovo činimo zajedno.«»Rječitosti?« Hasan je načinio gestu očaja. »U ovom slučaju rječitost nema nikakvu

vrijednost. Eno ga.« Pokazao je šator načinjen od žute vunene tkanine postavljennedaleko od širokog stabla, na samom rubu terena.»Ovdje nema nikoga osim stražara.« Jusuf se namrštio dok su prilazili tihom šatoru.Hasan je odmahnuo glavom. »Vani je svezan osedlan konj. To znači da je maharadžaovdje. Njegov je konj uvijek spreman za njega, čak i dok je bolestan. Čujem da je

vrlo slab. Moramo samo pričekati ondje.« Pokazao je nekoliko stolaca od trstikepred šatorom. »Ako stric Azizudin nije s njim, uskoro će biti. Malokad ga ostavlja.«Nedugo potom iz šatora je izašla pognuta bradata prilika. Jusuf i Hasan su ustali.»Ah, dragi moj«, uskliknuo je fakir Azizudin, glavni ministar, pruživši ruke premaHasanu. »Silno mi je žao što smo se mimoišli u Lahoreu. Upravo si bio otišao kad

sam stigao. Srce mi se para zbog strašne vijesti o tvojoj supruzi.«Hasan je prihvatio zagrljaj svojeg zaštitnika, ali nije odgovorio.»Molim te, sjednimo.« Držeći ruku na Hasanovim ramenima, fakir Azizudin poveoga je prema stolcima. »Ne želimo uznemirivati maharadžu.«

Jusuf je promatrao glavnog ministra kako sjeda. Njegov dugačak vuneni ogrtač bio jeizgužvan, a brada nepodrezana. Izgledao je kao da danima nije spavao. Maharadža jezacijelo vrlo bolestan, možda i više nego bolestan.Fakir je dao znak slugi da donese vode. Okrenuo se prema Hasanu. »Došao si«,rekao je, »tražiti da ti se Sabur vrati.«Hasan je kimnuo. Njegovo lice ispod finog turbana bilo je mirno poput kamena.»Ne mogu ti lagati, dječače.« Fakir Azizudin izvadio je izgužvan rupčić iz naboraogrtača i obrisao lice. »Maharadži je potreban tvoj sin. Znam da to ne zvučirazborito, osobito u ovoliko žalosnom trenutku, ali doista mu je potreban.«Pogledao je prema žutom šatoru. »Maharadža osjeća nadu dok je Sabur pokraj njega.Oživi. Sposoban je vladati. Bez Sabura je slab. Podliježe bolesti, napadajimaoduzetosti i očaja. Tko to može objasniti?«

Vratio je rupčić na njegovo skrovito mjesto u ogrtaču. »A što se tiče pitanja gdje jetvoj sin, mogu ti reći samo ovo — jučer je napustio tvrđavu. Ako Bog da, sutraujutro stići će ovamo, na vrijeme za početak durbara. Kad stigne, ostat će s

maharadžom sve do završetka durbara.«Hasan se ukočio. Jusuf je pokraj njega razgibao ramena, a njegovo je oružjezazveckalo.Fakir je nakratko pogledao Jusufa. »Ne brini«, nastavio je okrenuvši se prema



Hasanu. »Pobrinuo sam se da se pouzdani sluga brine o Saburu. Obećavam ti da pozavršetku državnog posjeta možeš odvesti sina kući, u haveli Kamar.«»Fakir sahibe, moram prije vidjeti Sabura.«»Dakako da hoćeš, sine.« Fakir je mahnuo živahnom rukom. »Dakako da hoćeš. Asada, Hasane«, živahno je nastavio, »svi znamo da maharadžin posao ne staje zbog durbara. Vođe Kasura ponovno su odbili maharadži platiti danak. Moraš otići

onamo i naplatiti to. Za to ti neće trebati više od nekoliko dana. Nakon toga vidjetićeš Sabura.« Kimnuo je prema Jusufu. »I povedi prijatelja sa sobom. U ovako teškimtrenucima trebao bi imati prijatelje uz sebe.«Fakirov je glas omekšao i postao baršunast dok su njegove oči prelazile od Jusufovaoružja do lica. »Uvjeren sam«, dodao je, »da neće biti pokušaja da se Sabur odvedeprije završetka durbara, za petnaest dana. Trebao bi znati da onaj tko to pokuša,riskira vlastiti život.«

Jusuf nije pogledao Hasana. Obojica su ustali kad je glavni ministar ustao i krenuo.Dok su se vraćali prema svojim konjima, Jusuf je pljunuo na tlo. »Dakle, čak i sadamoraš čekati petnaest dana da bi zagrlio svojeg sina dok fakir ugađa maharadžinimhirovima!«Gnjevno je povukao uzde. »Kako je fakir mogao ne stati na tvoju stranu? Je li tozbog sela koja mu maharadža daje? Kako mu tvoj otac može biti prijatelj? Osobnobih ga drage volje ubio zbog njegove pohlepe.«Hasan je iserpljeno uzdahnuo. »Koliko god se okrutnim doimao, fakir ne zaslužujemržnju. Moj otac i ja znamo ono što ti ne znaš. Maharadža umire i još nije izabraosvojega nasljednika. Fakir Azizudin samo ga pokušava održati na životu dok neimenuje nasljednika, jer ako umre ne izabravši ga, tko zna kakvo će nas zlo snaći?Fakir ugađa maharadži zbog Pandžaba, a ne zbog sebe. Kako mu se mogu

usprotiviti kad su toliki životi u pitanju?«Odmahnuo je glavom. »Ne, maharadžu ne mogu voljeti. A sada moramo obavitiposao za njega, ali ubrzo ćemo se vratiti. Barem će ovdje moj sin biti siguran odkraljica.«



11. poglavljePetak, 29. studenog

svako doba dana«, rekao je munši Mariani dok su jednog poslijepodnevastajali pred njezinim šatorom, »nad glavama nam lete lešinari. Izgledajukao crne točke koje kruže nebom.« Mahnuo je žilavom rukom. »Vidiš liih?«

Mariana je podignula ruku iznad očiju i pogledala prema nebu. »Traže mrtva iumiruća stvorenja na tlu«, objasnio joj je munši. »Neki vjeruju da lešinari nisu uvijek bili ovdje. Kažu da je mogulski kralj Babur, kad je prvi put ušao u Indiju, bio šokiran

vidjevši kako trupla životinja leže ondje gdje su pala, a njihovo raspadajuće mesoodnose samo mravi i vrane. >Zar u Indiji nema lešinara?< upitao je kralj Babur. Kadmu je rečeno da ih nema, poslao je po nekoliko parova, da ih se uhvati i dopremi iznjegove domovine u središnjoj Aziji. Prema toj priči, od tada su ovdje. Kad godpogledaš gore, vidjet ćeš ih kako polagano kruže nebom.«

Lešinari koji su letjeli u svojim uobičajenim krugovima visoko iznad rijeke Sutlejgledali su dva tabora koja su ondje niknula u samo nekoliko dana. Južno od rijeke, koja teče u smjeru istok-zapad, nalazio se velik, uredan taborpodijeljen na dva dijela. U jednom su vojnici u crvenim jaknama i bijelim poprečnimpojasevima marširali na izvikivane zapovjedi po netom raščišćenom terenu zaparadu, dok su redovi teških topova na kotačima čekali s cijevima okrenutim premasjeveru.Drugi dio ponosio se širokim putom, taborom ograđenim crvenim zidom iprostranim šatorima. S puta su kretale stazice koje su se pružale u svim smjerovima.

Tisuće šatora okruživale su ognjišta čiji se dim sastajao čineći vodoravni oblak nadtaborom. Muškarci i dječaci brinuli su se o dugim redovima konja, slonova, deva i

volova. Na tri zasebna bazara, koji su sami po sebi bili maleni gradovi, muškarci,žene i djeca bavili su se raznim zadacima — kuhanjem, šivanjem, izradom glinenihposuda, kovanjem mjedi, čišćenjem ušiju, brijanjem.Nasred puta kroz tabor, između crvenog zida i velikog šatora s lepršavimzastavicama, dvanaest okićenih slonova klečalo je na tlu, a njihovi baršunastiukrašeni pokrivači ležali su u prašini. Na drugom kraju puta nekoliko je jedinicakonjanika u svečanim odorama čekalo na blistavim konjima.S druge strane rijeke bio je drugi grad šatora. Bio je sličan prvome, ali kićeniji, s

prostranim vrtom koji je cvjetao u njegovu središtu i s morem svile, kašmirskihšalova i šatora od prugastog platna koji su se kićenoj raskoši protezali u daljinu.Ondje su drugačiji pješaci u domaćoj odjeći vježbali složene pokrete na svojemterenu za paradu. Howitzeri su pokusno ispaljivali zrna u udaljene šumarke.Živopisno odjeveni konjanici napadali su zamišljene neprijatelje.Napredujući prema jugu iz tog tabora, prema netom načinjenom mostu na čamcimapreko rijeke Sutlej, oslikani su slonovi hodali za detašmanom jedinica u žutoj svili ioklopima od pletene žice, netom prokrčenim putom prema obali rijeke. Pokraj i izanjih konji su nestrpljivo cupkali na jutarnjoj svjetlosti, a njihovi su jahači blistali.

Muškarci golih prsa s tkaninom oko bokova i raspuštenom kosom do struka pješačilisu za njima. Bubnjari su jednolično bubnjali dok se povorka pripremala za prelazak rijeke na putu u veliki tabor na drugoj strani.Kad je prvi slon stao na most, trkači koji su nosili dvije nosiljke prišli su



maharadžinu taboru sa sjevera. Za njima je jahalo dvanaest naoružanih konjanika.Stenjući od umora, stigli su do središta tabora, napokon prošavši ispod izrezbarenog nadsvođenog ulaza na veliki trg prepun ljudi, na kojem su široki putovi vodiliizmeđu mnoštva krizantema u loncima. Stražari na konjima vikali su odgurujućiuzbuđenu djecu i muškarce koji su nosili pladnjeve prekrivene tkaninom.Nosiljke su spuštene pokraj svilenog šatora, najvećega na prednjem dijelu trga. Mirisi

mošusa i ambre iz šatora stapali su se s drugim mirisima — s mirisom jasmina,cvjetova naranče, začina, konja i slonova. Ali ondje je bio samo jedan slon. Klečao je dvadeset jarda dalje, a njegove kljovepozlaćenih vrhova blistale su na svjetlosti dok su se dvorani jedan po jedan penjali unjegovu nosiljku. Muškarci na fino ukrašenim konjima odlazili su prema svodu udaljini. Kraljevskoj povorci nije bilo traga.Eunuh je, glasno zastenjavši, ispružio noge iz manje nosiljke, a potom i ruke, držećiih u zraku sve dok ga jedan od stražara nije povukao na noge. Osvrnuo se uokolo.»Gdje je maharadžina povorka? Gdje je?«Znoj mu se slijevao niz uplašeno lice. »Zakasnili smo!« Njegova svilena odjećazalepršala je kad je pojurio prema nosačima koji su čučali. »Ovo je tvoje djelo, Nilu.Zahtijevao si da se dijete nahrani! Ti si kriv!«Kad je dlanom zamahnuo prema licu glavnog nosača, na ulazu u svileni šatorpojavio se sjedokosi muškarac s potpuno sijedom bradom.»Stani«, rekao je.Zaustavljena u zraku, eunuhova ruka spustila se uz tijelo kad je fakir Narudin,upravitelj maharadžina velikog kućanstva, krenuo prema nosiljkama. »Maharadža jecijelo jutro čekao da mu dovedete dijete«, Ijutito je rekao. »Nisam li vam rekao daSabura dovedete prije podneva?«

Eunuh je visokim glasom zaustio odgovor, ali je čovjek sijede brade mahnuo rukomkoja ne oprašta. »Nemam vremena za tvoje laži, Gurbašan. Gdje je dijete?«Nilu je pokazao prema izrezbarenoj nosiljci, iz koje je ispod zavjese virilo malenostopalo.Eunuh Gurbašan naklonio se gotovo do tla. »Visoko poštovani...«»Dječakov je sluga ondje«, prekinuo ga je Nurudin, pokazujući niskog čovjeka rijetkebrade koji je čučao u sjeni obližnjeg šatora. »Ime mu je Ahmad. On će odjenuti dijetei odvesti ga maharadži.«Neveselo se nasmiješio. »Imate sreću da je jedan od slonova zadržan.«Kad mu je pozornost privukao drugi problem, Nurudin je otišao, a eunuh je skočioprema slugi koji je čekao.»... maharadži vrlo važan.« Gurbašan je energično gestikulirao žureći natrag, a

Ahmad je išao za njim dugim koracima nalik klizanju. »To je sin Hasana Alija Kana smaharadžina dvora i unuk šeika Valijulaha iz Lahorea.«Kad je maleni sluga čuo ta imena, nakratko je razrogačio oči.Stigli su do nosiljke. Gurbašan je odmaknuo zavjese, pokrio nos i sagnuo se.

A tada je uzmaknuo, lica zgrčenog u gađenju kad je slatkasti vonj neoprane ljudskekože izbio iz nosiljke. »Ne zanima me što ćeš s njim«, rekao je Ahmadu, »samo toučini brzo. Dosta mi je tog derišta.«

»Gladan je«, rekao je glavni nosač kad je sluga čučnuo i pogledao u nosiljku. »Zadnjismo ga put nahranili...«»Tišina! Što ti imaš s tim?« viknuo je eunuh na Nilua. »Bit ćeš kažnjen jer smo zbog



tebe zakasnili. Nemoj misliti da ćeš izbjeći moj gnjev. A ti, Ahmade«, rekao jeokrenuvši se prema slugi, »odjeni ga u njegovu dvorsku odjeću i to brzo. I nemojzaboraviti njegovu ogrlicu od smaragda i bisera, dar koji je dobio od maharadže.«Nakratko je spustio pogled kad je sluga Ahmad uzeo dijete iz nosiljke. »Imamosreću. Vjerojatno je previše bolestan da bi plakao. Nadajmo se«, brzo je dodao, »daneće umrijeti do kraja dana. Ali ako umre«, podignuo je ruke otvorenih dlanova, »ja

neću biti kriv za to.«Nilu i drugi nosači bez riječi su otišli pronaći vodu, hranu i odmorište.»Misliš li, poput mene«, napokon je upitao najstariji nosač, »da dijete u nosiljci nijekao druga djeca?«Nilu je kimnuo. »Da«, uvjereno je odgovorio, »drugačiji je.«Sabur je nepomično sjedio na tlu dok ga je bradati sluga pomno promatrao tepregledavao podljeve na koži i krhke udove.»Pogledaj ovoga malog, unuka šeika Valijulaha«, naglas je rekao Ahmad. »Što mu jepotrebno?« Prevrtao je po Saburovim stvarima. »Potrebna mu je njegova odjeća ipotrebna mu je njegova ogrlica. Ali njegovo je stanje vrlo loše.«Zabrinuto je odmahivao glavom, osvrćući se i pogledavajući ljude koji su trčkaralistazicama maharadžina vrta od lončanica. Vodonoša je zamahnuo mijehom od kozjekože, poprskavši tlo kapima vode kako se prašina ne bi podizala. Mali je sluga ustao ipozvao ga. »O, bisti, dođi ovamo!«»Što trebaš?« upitao je čovjek s prizvukom dobroćudnosti svojstvene vodonošama.Pun mijeh na njegovim leđima pritiskao mu je rame prema dolje. Taj je bisti bionizak i žilav, ali korak mu je bio karakteristično širok i težak, svojstven vodonošama.Pogledao je dijete. »Ali«, rekao je shvativši, »dječaka je potrebno okupati.«Pripremio je mijeh, a Ahmad je svukao Saburovu prljavu košulju i hlače, da bi mu

potom lijevao vodu po glavi sve dok mu kosa više nije bila zapletena i dok mu jekoža prestala vonjati na zanemarenost. Ahmad je skinuo koru koja se stvorila naSaburovu nosu i oprao tragove suza s njegovih obraza, a potom ga je obrisao iodjenuo u fine satenske hlače te izvezenu satensku tuniku sa zlatnim gumbima. Bistije, s praznim mijehom obješenim preko ramena, sa zanimanjem promatrao kako

Ahmad stavlja Saburovu izvezenu kapicu na njegove vlažne kovrče te mu oko vratastavlja nisku smaragda i bisera.»Ima podljeve«, primijetio je vodonoša dok su se divili svojemu djelu. »Neka onajtko je ozlijedio ovo divno dijete zauzvrat pretrpi deset tisuća puta jaču bol.«»Bog je velik«, žalosno je odgovorio Ahmad kad je privukao Sabura i ustao.Pokraj njih prošao je čovjek s teškim pladnjem slatkiša. »Stani«, doviknuo mu je

Ahmad i potrčao za njim s djetetom koje mu je poskakivalo u naručju.Nekoliko trenutaka poslije Ahmad se ljestvama penjao u punu slonovsku nosiljku,jednom rukom držeći Sabura uz svoje rame, a u drugoj mliječni slatkiš. U nosiljci jeslatki kvadrat razbio na manje komadiće koje je jedan po jedan stavljao u djetetovausta.



12. poglavljeemsahib, memsahib, morate požuriti!« viknuo je Dittu, promukao oduzbuđenja. »Maharadža Randžit Sing je stigao. Na početku je puta sa svim

svojim dostojanstvenicima, priprema se za povorku!«Mariana je umetnula i posljednju ukosnicu u kosu, zgrabila šeširić i potrčala

prema glavnom ulazu.Gospođica Emily i gospođica Fanny sjedile su ispred velikog šatora, u prvom od dvareda zauzetih stolaca. Kad je Mariana prešla put pokraj novih stuba bojnika Byrnea,gospođica Fanny gestom joj je pokazala neka požuri, a potom pokazala na jedinoprazno mjesto pokraj nje.Iza stolaca bio je šator za prijam, a tlo u njemu bilo je prekriveno bijelom tkaninom.Netko je uza zid smjestio komode, stolove i stolce u nastojanju da dočara engleski

salon. U drugom, manjem šatoru bila je sofa gospođice Emily i stolci za blagovanjekoji su najmanje oštećeni na putu, složeni u polukrug.Gospođica Emily okrenula se i pogledala raspored. »Žao mi je jadnog Georgea«,rekla je s uzdahom. »Pokraj ulaza vidim njegov noćni ormarić. Mogli su mu baremostaviti nešto da ima kamo odložiti knjigu.«»Drago mi je da nisu uzeli moj krevet«, odvratila je gospođica Fanny hinjenimšapatom.Pokraj puta okupila se velika gomila. Mariana se meškoljila na svojem stolcu. Gdje jeoni Vojnici u crvenim odorama preko puta pripadali su pješadiji. Vojnici topništva, uplavim odorama, a među njima i Fitzgerald, zacijelo su negdje drugdje.Gospođica Fanny povjerljivo se nagnula prema njoj. »Jadna Emily cijelo je jutroimala strašne grčeve u trbuhu. Ne znam hoće li biti sposobna izdržati đurbar.«Gospođica Emily puhnula je s druge strane gospođice Fanny. »Nedvojbeno hoću izdržati ovaj durbar. Ako bude potrebno, zatražit ću da se moj krevet donese nasvaku smotru i svaku večeru. Nisam prešla cijeli ovaj put da bih...«Gomila je počela uzbuđeno klicati. Djeca su odjurila s druge strane šatora, a tada seponovno pojavila, uzbuđeno plešući, kad je lord Auckland na velikom slonu došaoiza ugla, sam s mahutom.»Ah«, dahnula je gospođica Fanny, »jeste li ikada vidjeli slona poput Georgeova?

Domaći ljudi pravi su umjetnici!«Raskošni pokrivač na slonu, rubinski crveni baršun gusto izvezen zlatom, padao jeispod njegovih koljena. Njegova golema glava iznad pozlaćenih kljova bila jeukrašena indigom i karminom. Baldahin od zlatnog brokata s resama, na četiri zlatnastupa, zasjenjivao je zaobljenu, zlatnu nosiljku.Gospođica Emily napućila je usne. »Čaroban dojam, kao u bajci. Georgea još nisam

vidjela potpuno odjevenog u zlatnu tkaninu i brokat. Kakva šteta«, dodala je kad juje brat pogledao i uputio joj osoban, nahereni osmijeh. »Mislim da mu se ne sviđa bitiprinc iz bajke.«Europski i domaći vojnici tada su već stajali pokraj puta te u očekivanju izvijali glaveu oba smjera. Djeca trgovaca i slugu trčala su među gomilom vičući od uzbuđenja.Iza vojnika stajali su sluge na škrinjama, smiješeći se i gurkajući jedni druge.Gdje je Fitzgerald? Mariana je nekoliko minuta bez daha gledala gore i dolje, sve dok

M



jedan britanski časnik nije galopom prošao pokraj nje u punoj brzini te mašućišeširom iznad glave davao do znanja da je maharadžina povorka krenula. Zapovijedisu odjekivale na sve strane. Redovi vojnika naglo su se uspravili u stav mirno i stavilioružje u pozdravni položaj.Maharadža je bio sam u svojoj nosiljci ukrašenoj draguljima, a njegov visoki slonnadvisivao je konje njegovih stražara. Iza njega je, među dostojanstvenicima, bio

njegov jedini zakoniti odrastao sin Karak Sing, koji je grizao nokte i nezainteresiranozurio u raskoš i sjaj, dok je mali sluga u kutu nosiljke jednom rukom držao slabašnodijete, a drugom se pridržavao za ogradu.Na drugim slonovima slijedili su ih maharadžini najviši ministri i savjetnici, takođerokruženi uskovitlanom gomilom ljudi i konja. Jahači u maharadžinoj povorci plesalisu na svojim konjima, dok je za svakim konjem, držeći se za njegov rep, trčaopolugoli muškarac duge kose koja je vijorila iza njega. Seoska djeca skakala su predslonove i uzmicala, riskirajući život za novčiće koje je maharadža bacao gomili,grabeći ih iz košare koja mu je stajala pokraj nogu.Maharadžin žilavi mahut na zapovijed se nagnuo i obratio se svojoj životinji. Kad jeslon odgovorio ubrzavanjem koraka, maharadža je iz nosiljke bacio posljednjenovčiće te se nasmiješen uhvatio za rukohvat. Dječaci su se oteli iz gomile koja senaguravala i trčali pokraj glomazne povorke, kašljući u oblacima prašine koji su sepodizali pod slonovskim nogama.Na drugom slonu brzog koraka sluga Ahmad počeo je bez riječi moliti zatvorenihočiju, dok je dijete u njegovim rukama klonulo.Kad se maharadžina povorka ljuljajući pojavila u vidnom polju, mahut lorda

Aucklanda požurio je svojeg slona. Za njim su jednako ubrzali okićeni slonovidrugih dužnosnika. Pokraj životinje na čelu ljuljale su se lepeze od paunovih pera,

zastave ukrašene resama i srebrni štapovi u obliku kuke, a njihovi su nosači tadatrčali kako bi držali korak sa slonovima.Lord Auckland se, sam na čelu, drmusao na svojem slabašnom zlatnom sjedalu,blijed od straha. »Uspori, uspori, kažem!« vikao je jednom rukom pridržavajući svojzlatni trorogi šešir.Mahut nije znao engleski pa je povike lorda Aucklanda protumačio kao poticaje te jeslonu zapovjedio trčati još brže.Gajde su počele zavijati. Mariana je pogledom pretraživala put. Gospođica Fanny pružila je jednu ruku prema gospođici Emily, a drugom je uzela rupčić.»O, Emily«, rekla je drhtavim glasom, »silno sam ponosna na Georgea, i naEnglesku!«Glazba je zasvirala glasnije. Vojnici pokraj puta klicali su dok su se dvije stranepribližavale, predvođene olujom prašine.»Nešto nije u redu«, rekla je gospođica Fanny kad su na put dojahala dva britanskačasnika vičući i mašući mačevima. »Mislim da idu prebrzo.«»Pogledaj!« gospođica Fanny pokazala je nadesno kad se pojavio prvi maharadžinslon, kao iz prašnjavog sna, dvije stotine jarda dalje.Dolazio je iznenađujuće brzo, s jednim putnikom zaštićenim od sunca velikimsuncobranom ukrašenim resama. Za njim su išli drugi slonovi te vrtlog pratećih

konjanika i stjegonoša. Mrežasti oklopi blistali su na suncu. Trenutak poslije lord Auckland izronio je iz vrtloga prašine s lijeve strane, vodećisvoje brze slonove i četiri čete bengalskih kopljanika ravno prema maharadžinojpovorci.



»Sada se više ne mogu zaustaviti«, šapnula je gospođica Fanny.Gospođica Fanny i gospođica Emily ukočeno su sjedile u svojim svijetlim svilenimhaljinama, nepomične i nijeme. Mariana je zadržala dah te pogledavala na jednu idrugu stranu, dvije povorke. Kako će spriječiti sudar? Osvrnula se i ugledala doktoraDrummonda, vikara, i jednoga starijeg, gostujućeg učenjaka, stisnute u drugom redustolaca. Svi su se doimali opčinjenima predstojećim sudarom.

Dok su se dvije povorke ubrzano približavale jedna drugoj, čelni mahuti stajali su na vratovima svojih slonova i mahali željeznim šipkama, izvikujući zapovijedi koje su segubile u buci koju su proizvodili vojni orkestri. Trkaći i prateći konjanici napuštali suobje povorke, odbacivali zastave i paunova pera te žurno silazili s puta. Vojnici igledatelji bježali su dok su ovi dolazili prema njima.»Ustaj, čovječe, spašavaj glavu!« viknuo je doktor iza stolca gospođice Fanny. Trimuškarca iza Mariane skočila su kao jedan i počela preskakati stolce. Mariana jenapola ustala, a tada je shvatila da u šest jarda suknji s plavim prugama ne možeprijeći preko stolca s visokim naslonom. Čekala je predugo da bi istrčala na put.Stoga se sagnula na stolcu kako bi bila što manja.Mahuti su napokon odustali od jezika i počeli sumanuto mahati rukama. Maharadžinslon skrenuo je ulijevo. Uz glasan zvuk paranja projurio je pokraj slona lorda

Aucklanda, odnoseći desetke jarda baršunastog prekrivača i rub britanske nosiljke.»Ahhhhh! « panično je povikao jadan stari učenjak, kojega su doktor i vikar napustili.Prašina je ispunila Marianin nos i usta. Valovi kaosa preplavljivali su je dok supreostale životinje, i dalje brzo napredujući, tražile izlaz iz izvjesne katastrofe, anjihovo uplašeno glasanje pratili su povici domaćih ljudi i buka orkestara koji su senadmetali. Neki su uspjeli skrenuti, ali neki nisu mogli izbjeći sudar dok su se njihovimahuti hvatali za ormu, a putnici iz nosiljki letjeli su uokolo poput krpenih lutki.

Je li itko ispao iz nosiljke? Ako jest, nedvojbeno je poginuo. Mariana je čvrstouhvatila gospođicu Fanny za ruku dok je slon lorda Aucklanda dršćući od straha, soštećenom i očito praznom nosiljkom posrtao prema njihovu redu stolaca.»Shabash , bravo!« veselo je viknuo njegov mahut, pljeskajući svojeg slona po glavikad se lord Auckland odjednom, nekim čudom pojavio i uspravio u nosiljci,ravnajući udubljenja na svojem trorogom šeširu. »Bravo!«Pokraj Mariane gospođica Fanny ostala je nepomična, pogleda uprtog ravno predsebe, poput kipa u prašnjavoj svili i vrpcama.Mahuti su vodili dva čelna slona sve dok se nisu našli jedan pokraj drugoga. Mnogoruku prebacilo je malo maharadžino tijelo, odjeveno u crveno, naglavce u nosiljkugeneralnoga guvernera. Cijeli roj konjušara odveo je uplašenog slona lorda

Aucklanda do posebnih stuba gdje su se lord Auckland i Randžit Sing, jedan visok iblijed, a drugi sitan i tamnoput, zagrlili — maharadža s oduševljenjem, a lord

Auckland sa svečanom ozbiljnošću. Tek se tada gospođica Fanny ozarena lica okrenula prema Mariani. »Nije li ovočudesno, draga?« uzviknula je. »Nije li ovo divan spektakl?« Sklopila je ruke.»Možemo se samo pitati što je sljedeće!«



13. poglavlje dalje držeći malog Sabura u naručju, sluga Ahmad pogledao je sa slona koji jeklečao. Sudar ih je bacio na dno nosiljke pri čemu je Ahmad ozlijedio zapešće, alidoimalo se da dijete nije ozlijeđeno.Bili su sami na slonu. Kad se kaos stišao, njihovi su suputnici po ljestvama sišli

na tlo i krenuli za maharadžom u šator za durbar. Čak je i mahut nestao.Bujica ljudi prolazila je putem, vojnici i promatrači kružili su oko reda slonova kojisu klečali. Ahmad je trljao svoje oteklo zapešće dok mu je dijete tiho ležalo naramenu. »Baba nije dobro«, naglas je rekao pogleda uprtog u šator za durbar. »Ne bitrebao ići u tu gužvu.«Obrisao je čelo neozlijeđenom rukom. »Baba mora jesti. Tko zna kad će ovajsastanak završiti?«Držeći Sabura, oprezno je sišao niz ljestve, a tada ostao stajati na mjestu, pogledompretražujući bujicu vojnika i promatrača kako bi opazio nekog korisnog.

»O, kuharu«, doviknuo je čovjeku čija je odjeća mirisala na dim drva i začine, »bi limi pripremio hranu za ovo dijete?«Kuhar, čovjek okrugla lica, došao mu je bliže. Pogledao je dijete koje je nepomičnoležalo na Ahmadovu ramenu. »Ja sam siromašan čovjek«, ozbiljno je odgovorio, »aovo je dijete rođeno u bogatoj obitelji. Zacijelo možeš platiti za ono što ću mu dati?«Kad mu Ahmad nije odgovorio, čovjek je debelim prstom dodirnuo Saburovu finuodjeću.»Daj mi zlatni gumb s ovog odijela i pripremit ću ti finu večeru dostojnu samog maharadže.«Mariana se prepustila bujici koja ju je odnijela u šator za durbar. Tamnoputimuškarci sa svilenim turbanima, naušnicama i ogrlicama, muškarci s raskošnimbradama i brkovima, bili su posvuda. Horda britanskih vojnika iza nje odgurivala jestražare i pobočnike žureći kako bi bili primljeni u šator.U šatoru je bujica ljudi nastavila dalje, noseći Marianu kroz glavni šator premaunutarnjem šatoru u kojem su bili sofa i stolci. Netko je izviknuo zapovijed i platnona glavnom ulazu uz šuštanje se odmotalo do tla, preplavivši prepune šatore gotovomrklim mrakom.Ulaz u manji šator također je zatvoren, čime je kruženje zraka onemogućeno.Mariana je u žamoru pipala put do polukruga stolaca i sjela. Čekala je da se njezine

oči prilagode na tamu, a tada je s olakšanjem trepnula kad je pokraj sebe razabralagospođicu Fanny, koja se borila sa svojim šalovima jer joj je odjednom bilozagušljivo vruće, i gospođicu Emily, kako se na kraju sofe hladi lepezom.Stolac joj se zaljuljao kad ga je netko gurnuo odostraga. Gdje je maharadža? Dok seMariana naprezala kako bi vidjela, pojavio se lord Auckland, koji je jednom rukomdržao lakat jednookog domaćeg čovjeka sijede brade odjevenog u crvenu svilu, adrugu je ispružio pred sobom probijajući se do sofe. Kad su stigli, bez ceremonijegurnuo je starog maharadžu pokraj gospođice Emily i potom sjeo s druge strane.

Vreli zrak bio je sve teži. Jedan je Englez viknuo zapovijed i gomila se pomaknula

unatrag dok se tama vanjskog šatora pretvarala u sivilo. »Netko je ponovno otvorioglavni ulaz, hvala nebesima«, promrmljala je gospođica Fanny, »ali, što je sGeorgeom?«Mariana se okrenula i vidjela kako lord Auckland nepomično sjedi pokraj maharadže



i razrogačenih očiju zuri u nekoga iza nje.Ne, nešto nije u redu s malim maharadžom. Njegova glava pod crvenim turbanomklonula je na prsa, a dugačka sijeda brada ležala je na redu krupnih bisera okonjegova struka. Doimalo se da nije svjestan naočitog mladića, okićenog smaragdima,koji je sjeo pokraj njegovih nogu i stao ih masirati zabrinuto promatrajući njegovolice.

Uznojena se gomila meškoljila. Skupina sikha progurala se prema sofi, očiju uprtih usvojeg klonulog kralja, s rukama na dršcima bodeža koji su im virili iz pojaseva.Nedaleko od Mariane taj su prizor napeto promatrala dva britanska časnika. Bojnik Byrne uhvatio je mladog časnika iz trinaeste pješadijske, šapnuo mu nešto i potomga gurnuo prema ulazu. Curak znoja krenuo je s pregiba Marianina koljena i slio jojse niz stražnju stranu potkoljenice. Sikhi iza nje mrmljali su među sobom. Svatko odnjih nosio je barem dva oružja. Lord Auckland polako se udaljio od maharadže i sjeona rub sofe, uzdrhtalih obraza.Napokon je zrak počeo strujati. Vanjski ulaz maloga šatora bio je otvoren.Stari maharadža podignuo je glavu i pogledao ravno u Marianu. Ne obazirući se naiznenadnu omaglicu, ona je gledala u njega, revno pamteći kako izgleda: njegovudugu, zašiljenu sijedu bradu, zatvoreno slijepo oko, blistavo, inteligentno zdravooko, šaljivost na njegovu licu.Kad je val općeg olakšanja preplavio šator, pokraj maharadžina koljena sjeo je čovjek lukavog lica s gustom crnom bradom, u grubom vunenom ogrtaču, pozdravio lorda

Aucklanda i počeo bez ironije na urdskom izgovarati niz velikodušnih pohvala kojesu obuhvaćale mirisne vrtove i pjev slavuja, dok je gospodin Macnaghten, političkitajnik, brzo prevodio sa svojeg stolca nedaleko od sofe.Čovjek na podu koji je govorio toliko tečno, naglašavajući riječi pokretima ruku,

zacijelo je bio fakir Azizudin, maharadžin glavni ministar. Munši sahib rekao joj je danjegova titula fakira označava poniznost, iako su na košulji koju je nosio ispodskromnog ogrtača blistale sićušne školjke. Mariana je krišom brisala znoj s lica. Biloje zapanjujuće da na tom zagušljivom, bučnom mjestu itko može govoriti o

vrtovima.Kad se gomila ponovno razišla kako bi časnik donio portret kraljice Viktorije nabaršunastom jastučiću, nov, neugodan osjećaj u Marianinu trbuhu pridružio seneugodnom osjećaju u glavi. Zatvorila je oči, procjenjujući koliko joj je nelagodno.

To je bilo previše nepravedno. Gospođica Emily cijelo je jutro imala grčeve. Pa ipak,ona je sada sjedila na rubu sofe i smireno se smiješila. Mariana, koja je mjesecimačekala taj trenutak, tada je shvatila da će, ako odmah ne izađe iz šatora, pasti sa stolcau nesvijest ili povraćati na tepih, ili oboje.Kad je maharadža posegnuo prema kraljičinu portretu, vani se začula zaglušujućabuka koja je nadjačala zvukove oko Mariane. Bol u glavi pojačala se. Mariana jenaglo ustala držeći ruku pred ustima.»Nadam se da tu počasnu paljbu ispaljuju podalje od konja«, čula je kako jedanEnglez govori dok se probijala prema ulazu. Visok, bradati domaći čovjek ispred njetakođer je izlazio iz šatora pa joj je nesvjesno pomagao otvarajući joj put, a njegov jedug izvezeni ogrtač bio poput svjetionika koji ju je vodio kroz polumrak. Stigavši do

ulaza, na trenutak je stao kao da traži nekoga, a tada je brzim korakom prešao prekoputa. Jar Muhamed pogledom je prelazio po putu dok je pokraj šatora za durbar čekao s



konjima koje će bojnik Byrne darovati maharadži. Kad mu je Šafi sahib rekao nekameđu članovima maharadžina dvora pronađe šeikova unuka, mislio je da će to bitilako; ali malenom dječaku nigdje nije bilo ni traga. Možda je Sabur baba već bio ušatoru, možda je u gužvi neopaženo prošao pokraj njega.Pokraj Jara Muhameda jedan je mladi konjušar tresao prašinu sa svoje nove odjeće.»Kakvo bogatstvo, kakve smo dragulje vidjeli!« divio se.

Jar Muhamed je kimnuo. Čak se ni haveli Kamar, najvažnija kuća koju je do tadaposjetio, bogatstvom nije mogla mjeriti s ovime. Čak ni šeik Valijulah, unatoč svojnjegovoj slavi, nije posjedovao životinju nalik pokrivenim i oslikanim slonovima kojisu bili svezani s druge strane puta, ili čak konjima čije je uzde u tom trenutku držao.Nagli pokret privukao mu je pogled. Iz šatora za durbar izašao je poznati čovjek,osvrnuo se uokolo i potom požurio preko puta, prema slonovima.Iza njega još je jedna prilika doteturala na svjetlost, držeći ruku na glavi. Bila je tomlada memsahib.

Jar Muhamed ponovno se okrenuo prema putu upravo na vrijeme da vidi kako jeHasan stigao do svezanih slonova i počeo gestikulirajući razgovarati s nekim tko ječučao u sjeni.Hasan je još teško disao kad je Jar Muhamed stigao k njemu. Doimao se manjebolesnim nego kad ga je vidio u kući njegova oca, ali je još imao podočnjake.Gnjevno je gledao čovjeka koji je ustao.»Kažeš da je dijete ovamo došlo na slonu, ali sada ga nema?«»Kao što sam vam rekao, hazur«, odgovorio je mahut, »sluga je zacijelo odnio dijete.Nisam vidio u kojem je smjeru otišao. Da sam znao...« Slegnuo je ramenima.Hasan je pogledao Jara Muhameda ne prepoznavši ga, a tada se ponovno okrenuoprema mahutu. »Opiši mi tog slugu«, zapovjedio je.

»Hoda dugačkim korakom«, rekao je čovjek, »i stoji ovako.« Pognuo je ramena iuvukao prsni koš. »Ime mu je Ahmad«, susretljivo je dodao. Jar Muhamed se pomaknuo. »Mir, sahibe«, rekao je.Hasan se okrenuo. Izbliza je bio visok gotovo kao i Jar Muhamed. »Reci«,nezainteresirano je zapovjedio, a njegove su oči nestrpljivo gledale preko ramena

Jara Muhameda, u ljude na putu. Jar Muhamed pokazao je slonove i konje koji su trebali biti darovani. »Ako je istinašto taj čovjek govori, Sabur baba nije prošao pokraj onih konja. Da jest, ja bih ga

vidio.«Prije no što je Jar Muhamed stigao dodati još nešto, pridružio im se Jusuf Bati, licacrvenog od žurbe, i uzeo Hasana za ruku.»Čekao sam pokraj topova otkako su došle povorke«, rekao je bez uvoda. »Nisam

vidio Sabura. Zacijelo nije došao s povorkom.«»Došao je.« Hasan je ljutito mahnuo prema životinji koja je klečala, i dalje spričvršćenim ljestvama. »Bio je na ovom slonu, a sada ga nema i nitko ne zna gdjeje.«

Jusuf Bati je trepnuo. »Što ćemo sada?«»Sabur nije izgubljen.«Sva četvorica okrenula su se prema blagom glasu koji je progovorio iza njih. Šafi

sahib, prijatelj šeika Valijulaha i tumač snova, pokazao je prema čuvanom ulazu uzidu od crvenog platna. »I ja sam čekao«, rekao im je. »Iako nije viđen, uvjeravam vas da Sabur nije izgubljen. Budi strpljiv, dragi Hasane, Bog je dobar.«»Šafi sahibe«, rekao je Hasan otvarajući dlanove, »glavni ministar zapovjedio mi je



poslijepodne otići u Kasur. Ako sada ne vidim Sabura, kad ću ga vidjeti?« Zatvorio jeoči. »Molite, Šafi sahibe, da svojeg sina uskoro vidim živoga.«

Jadan čovjek. Jar Muhamed pomislio je na Nasrat, svoju ozbiljnu kćerkicu, zjenicuoka svojega, koja ga je čekala u njegovu planinskom selu. Kako bi on podnio njezinuodsutnost kad bi nestala?Šafi sahib je kimnuo. »Tvoj otac i svi u haveliju Kamar mole za tebe. Inšalah, ako

Bog da, svi ćemo uskoro vidjeti Sabura.«»Pogledajte!« Jusuf je pokazao na drugu stranu puta.S jedne strane šatora za durbar kuliji su s užadi preko ramena vukli dva topa premapiramidi topovskih zrna.Plemeniti sikhi i britanski časnici počeli su izlaziti iz šatora za durbar i krenuli prematopovima.»Jesi li dobro, Mariana?« hladan glas prenuo je Marianu koja je sjedeći pognuta nastolcu za goste gurala uvojke kose pod šeširić.»Zaprepaštena sam tvojim ponašanjem«, dodala je gospođica Emily kad je Mariananesigurno ustala. »Zašto si izjurila iz šatora upravo kad su donijeli kraljičinu sliku?Svi su te vidjeli.«»Odjednom mi je bilo vrlo loše. Žao mi je, gospođice Emily, gospođice Fanny.«Mariana je izgužvanim rupčićem tapkala po gornjoj usni.Gospođica Emily je puhnula. »Ne zanima me kako si se osjećala. Više se ne smiještako ponašati.« Pružila joj je svežanj šalova. »I uzmi ovo. Ne mogu ih nositi više nitrenutka.«Zrak je pomogao Mariani. Čvrsto držeći šalove, pošla je za sestrama s druge stranešatora, gdje su gledale darivanje životinja. Ali ona je zapravo željela vidjeti topove,posve nove i sjajne, s cijevima ukrašenim maharadžinim grbom. Teški su topovi

najčešće odlučivali o ishodu bitke. Mogla je imenovati nekoliko važnih...Naglo je udahnula. Pred njom su ispred dva topa u stavu mirno stajala dva redamuškaraca u odorama bengalskog konjičkog topništva. Na jednom kraju prvog redastajao je poručnik Harry Fitzgerald, sa sabljom o pojasu i pogledom uprtim u zrak iznad njezine glave.»Oh, zaboga«, promrmljala je gospođica Fanny.

»Nema potrebe da gledamo počasnu stražu.« Gospođica Emily čvrsto je uhvatilaMarianu za nadlakticu i povela je prema hrpi topovskih zrna. »Odavde se sasvimdobro vidi«, izjavila je kad je stala. »Pogledajte, dolaze moj brat i maharadža!«Začuvši nešto sa strane, Mariana je okrenula glavu. Visoki, bradati dvoranin koji jeispred nje izlazio iz šatora sada je stajao pokraj nje. Umornim pogledom češljao jegomilu, kao da traži nešto što je izgubio.Doimalo se da iz njega isijava tuga. Kad se pomaknuo, njegov lijepi ogrtač zamirisaoje na sandalovinu.Munši sahib jednom joj je donio bočice mirisnih ulja: ruže, ambre i mošusa. A njoj jenajdraži bio topao, primamljiv, složen miris sandalovine.Fitzgerald je mogao nositi sandalovinu da ga je zamolila.Gomila se razmaknula kako bi lord Auckland i maharadža prišli topovima. Obojicasu izgledala iscrpljeno nakon toliko opsežne ceremonije. Lord Auckland hodao je

oznojena lica u svojoj ovješenoj raskoši, a mali maharadža polako je koračao pokrajnjega.Bojnik Byrne i Sotheby stajali su iza piramide topovskih zrna, bojnik crvena lica i



zadovoljan sobom, a Sotheby je pokraj njega uzrujano treptao.Kad se maharadža približio topovima kako bi ih pogledao, gomila je krenulanaprijed. Jedan je glas izviknuo upozorenje kad je netko udario u pažljivo složenupiramidu. Mariana je, i dalje držeći šalove gospođice Emily, gledala kako se najvišezrno polako odvaja i kotrlja niz piramidu, prema maharadži.On ga je prekasno vidio. Zrno je ubrzalo, udarilo ga u gležnjeve i izbacilo iz

ravnoteže. Prije no što ga je itko stigao uhvatiti, Randžit Sing, maharadža Pandžaba,opružio se u prašini pred britanskim topovima.Ruka gospođice Emily približila se Marianinu zapešću kad su uznemireni stražarisikhi ponovno posegnuli za oružjem. Tužni čovjek pokraj Mariane skočio je naprijedpri čemu je njegov fini ogrtač zalepršao, ali prije no što je stigao do maharadže,bojnik Byrne i Bijeli Zec podignuli su starca na noge, dok je lord Auckland zurio udaljinu hineći da nije vidio ništa od toga.»Loš znak, vrlo loš«, promrmljao je netko na pandžapskom. »Britanci će ovoj zemljidonijeti samo zlo.«Mariana je pogledala tko je to rekao, ali uspjela je vidjeti samo stražnji dio grubog ogrtača glavnog ministra lukavog lica dok je odvodio maharadžu.



14. poglavljeNedjelja, 1. prosinca

ismo trebali toliko brinuti zbog maharadžina tabora«, primijetila jegospođica Fanny dvije večeri poslije, nadglasavajući bubnjanjemaharadžinih svirača, dok je promatrala izvezeni baldahin iznad njihovihglava. »Njegovi su šatori vrlo fini, to je istina, ali jednako su prašnjavi

kao i naši. I jeste li primijetile biljke? Zacijelo ih danima nitko nije zalio.«Stotine malih uljanica treperile su na ograđenom prostoru na kojem su sjediliomotani na večernjoj hladnoći, maharadža podvijenih nogu na svojem zlatnomprijestolju u obliku zdjele, s Koh-i-Noor dijamantom koji je s teške narukvice nanjegovoj nadlaktici odbijao svjetlost uljanica.Iza srebrnog stolca lorda Aucklanda stajao je Harry Fitzgerald i gledao iznadMarianine glave, neizdrživo naočit sa zlatnim gajtanom. Prije nekoliko trenutakauhvatio je njezin pogled i kimnuo joj krajnje neznatno.

Maharadža je razgovarao s lordom Aucklandom pomoću svojega crnobradog glavnog ministra, podižući i spuštajući ruke. Ranije te večeri i on je uhvatio Marianinpogled, ali pogled staroga vladara nije otkrivao toplinu, nego samo procjenjivanje,kad se nagnuo s prijestolja i obratio se svojemu ministru. Tada je osjetila da jeponovno gleda jedinim okom i s nelagodom je shvatila da se zagledao u njezindekolte i gola ramena, otkrivene lijepim izrezom posuđene haljine. Prije no što jeuspjela okrenuti glavu, maharadža joj je uputio pogled pun neskrivene pohote.»Ako bi me se pitalo«, rekla je gospođica Emily prigušenim glasom kad su glazbenicizasvirali brže, »rekla bih da nam je plesačica bilo dovoljno za jednu večer. Vjerujemda sam vidjela sve lelujanje i udaranje nogama koje mogu podnijeti. Evo, stiže jošjedna, upravo kad sam pomislila da je gotovo. I Mariana«, dodala je podižući obrve,»zašto si se umotala u taj šal poput mumije? Mislim da si izgledala sasvim lijepo uplavo-bijeloj haljini.«Djevojka s desetak zlatnih narukvica na svakoj ruci stala je pred lorda Aucklanda.Dok je on gledao iznad njezine glave, ona je zapjevala nježnu, uzvišenu pjesmu,praćena zvukovima glazbala. Glas joj je bio nježan, mek i toliko prožet čežnjom daje Mariana zadrhtala.

»Tražeći tvoj likmoja je rastresena misao

lutala posvuda, poput siromahove svjetiljke.« »O čemu ta debela djevojka kriči?« upitala je gospođica Emily. »Doima se da sezaljubila u Georgea na prvi pogled.«Mariana je uzdahnula. Je li i ta pjesma opisivala žudnju za Bogom, ili joj je bilodopušteno pridati joj vlastito značenje?»Kaže da su njezine misli lutale posvuda tražeći njezinog voljenog. To je pjesma.«Gospođica Emily je puhnula. »Doista pretjeruju. Bilo bi sasvim dovoljno reći kakojoj je drago da vidi Georgea.«

Kako li je Mariana dobro razumjela te tužne riječi! Iako je bio sasvim blizu,Fitzgerald kao da je bio tisuću milja daleko od nje. »Blizu sam ti «, govorila je njezina pjesma, »i neizmjerno daleko....« »Ah«, kasnije je rekla gospođica Emily, zadovoljno kimajući plesačicama i njihovim

N



glazbenicima, »to je zacijelo bila zadnja pjesma. Vidite, svi dolaze. Uskoro ćemokrenuti, hvala nebesima!«Kad je i posljednji zabavljač nestao, pokraj maharadže pojavio se maleni sluga sdječakom u naručju. Slijedio je maharadžu prema slonovima koji su čekali. Marianaje gledala za njima. Kako li su ti ljudi čudni kad dopuštaju da tako maleno dijeteostane budno do ponoći! Zašto bi maharadža u ovo doba želio da to dijete bude

pokraj njega? Dječakovi su kapci bili napola spušteni od iscrpljenosti, ali je neobičnookretao glavu i promatrao lica u gomili kao da traži nekoga važnog.»Mariana, pozvala sam poručnika Marksa na večeru«, najavila je gospođica Emily sljedeće večeri, dlanom ravnajući svoje suknje od bljedožutog satena, »u nadi da ćeuvidjeti potrebu da iznese svoje namjere. Nije preostalo mnogo vremena dopotpisivanja sporazuma i polaska vojske za Afganistan.«Mariana je osjetila kako joj se nožni prsti kvrče u čizmama. »Da iznese svojenamjere, gospođice Emily?«Gospođica Emily s laganim je praskom otvorila lepezu. »Ako je zainteresiran, trebaobi to reći. A budući da bi malo konkurencije moglo biti poticajno, s druge stranesjedit će ti Peter Edwardes. Edwardes mi već danima dodijava s tim.«Struja zraka pokrenuta lepezom gospođice Emily donijela je lagan miris vodiceljubičica. Mariana je zagrizla usnu. Colin Marks, Peter Edwardes, Bijeli Zec — njojsu svi bili jednaki. Neka se gospođica Emily uda za njih.»Djevojci je potreban poticaj«, naglas je šapnula gospođica Emily dok je sgospođicom Fanny išla prema šatoru za blagovanje, a Mariana hodala nedaleko izanjih. »Marks je najprikladniji od njih. Poznajem mu strica. Nema smisla da čeka, sadakad je Fitzgerald isključen. Trebala bi izabrati nekoga prije no što svi krenu za

Afganistan. Nekoliko njih prilično je zainteresirano...«

Dok su ulazile u šator, nekoliko mladih časnika prestalo je razgovarati i naklonilo imse.»Eto, draga.« Gospođica Emily okrenula se praćena šuštanjem suknji. »Zacijelo sesjećaš poručnika Colina Marksa iz istočnokentske pukovnije.« Ona je kimnula premamalenom čovjeku koji se zdušno naklonio pokraj nje. »Večeras sam ga smjestila stvoje lijeve strane.«Marksove uši nisu bile samo velike, nego i dlakave. Iza njega također se naklanjaoFitzgeraldov kovrčavi prijatelj koji je sudjelovao u raspravi o bitki kod Waterlooa.Petnaest minuta poslije, dok je razgovor za stolom oživljavao i zamirao, Marks senagnuo prema njoj držeći žlicu za juhu. »Bojim se, gospođice Givens«, rekao jeuputivši joj ljubazan osmijeh, »da ovdje sjedim u laži.«»U laži, poručniče Marks?« Bila je to prava muka. Mariana je krišom pogledala PeteraEdwardesa sa svoje desne strane. On je bio Fitzgeraldov prijatelj. Koliko je znao oprošlosti?»Da.« Marks je stišao glas i progovorio povjerljivo. »Ime mi nije Colin, nego zapravoBartholomew Colin. Želim da znate sve o meni.«Dlake koje su virile iz njegovih ušiju doimale su se gušćima no ikada. Njegovacjevanica bila je na dosegu Marianine čizme. Pod stolom je odlučno prekrižila noge ugležnjevima.

Prošao je puni sat prije no što su mogli promijeniti sugovornike za stolom. Napokonse, lica ukočenog u nastojanju da se smiješi, okrenula nadesno upravo kad jeporučnik Edwardes zabacio glavu i u jednom gutljaju iskapio pola čaše vina.»Dobra večer.« Nagnuo je glavu. »Drago mi je sjediti pokraj žene koja poznaje vojnu



strategiju. Prije nekog vremena čuo sam kako govorite o bitki kod Waterlooa. Složiliste se s Fitzgeraldom. Dobar čovjek, taj Fitzgerald.« Kimnuo je nekoliko puta.Mariana je vilicom gurala komadiće povrća po tanjuru. Odavno je izgubila apetit.»Poznajete li se vi i poručnik Fitzgerald dugo?« oprezno je upitala.»Otkako sam došao ovamo. Tome sada već mora biti tri godine. Najbolji smoprijatelji«, dodao je Edwardes znakovito kimajući.

Tri godine! Mariana je odložila nož. »A jeste li prije godinu dana bili u Calcutti?«»Jesam.«»Tada zacijelo znate što se dogodilo s onom mladom damom, njegovomzaručnicom?« Zadržala je dah.On se nagnuo prema njoj, crvenook na svjetlosti svijeća. »Čuli ste loše o njemu«,rekao je hinjenim šapatom, »i želite doznati istinu.« Glava mu se ljuljala gore-dolje. »Imislio sam da ćete me pitati o tome.«

To je bilo suludo. Taj je čovjek očito previše popio.»Tada ću vam reći, ali vi, gospođice Givens, to morate zadržati za sebe.« Edwardesjoj je zaprijetio prstom. »Ljudi znaju da vam se Fitzgerald sviđa. Ako nekomeprenesete ovu priču, taj će, oprostite, misliti da ste zaluđeni ljubavlju.«Zaluđena ljubavlju! Mariana je zgrabila nož i vilicu i navalila na pečenu srnetinu.»Prije dvije godine«, započeo je Edwardes ne obazirući se na njezino mrštenje,»jedna je mlada dama došla iz Engleske. Bila je iznimno lijepa. Gospođica Owen.Nekoliko muškaraca zagledalo se u nju, a među njima i Fitzgerald. U to doba nisambio u Calcutti pa sam propustio njegovu prošnju.«Edwardes ju je pogledao. »Jeste li dobro, gospođice Givens ?«»Jesam«, otresla se toliko glasno da ju je Bijeli Zec pogledao s druge strane stola.»Harry i gospođica Owen zaručili su se«, nastavio je Edwards, »ne službeno, dakako,

jer još nisu imali dopuštenje njegova zapovjednika ni njezina skrbnika. Za to smoznali samo jedan ili dvojica od nas.«Otpio je još jedan gutljaj burgundca, a tada obrisao usta te pritom povukao ubrus poumaku na svojem tanjuru. »Kad sam se vratio u Calcuttu i počeo se sastajati sHarryjem i gospođicom Owen na večerama i balovima, ona se već bila zagledala udrugog muškarca. Vidite, taj je muškarac trebao naslijediti nešto novca, dok Harry nema takve izglede. Kad ih je Harry zatekao zajedno, prozreo je njezinu igru iraskinuo zaruke.«»Igru?« ponovila je Mariana.»Gospođica Owen iskorištavala je Harryja kao osiguranje dok je nastojala osvojitidrugog muškarca, koji ju je, dakako, ostavio kad je čuo što radi. Stoga se bez supruga

vratila u Englesku.« Prezrivo je puhnuo. »Tako joj i treba.«Na sredini stola pred Marianom stajao je par srebrnih paunova. Ona je zurila pokrajnjih, prema otvorenom ulazu u šator. Ta je žena bila pustolovka! Kako je Fitzgeraldmogao nasjesti?Bijeli Zec smijao se nečijoj šali. Edwardes je zijevnuo iza svojega umrljanog ubrusa.»Kasnije je gospođica Owen rekla da ju je Harry ostavio zbog druge djevojke sboljim prihodom kako bi sačuvala obraz.«Mariana je uzela svoju čašu s vinom, a tada ju je ponovno spustila.

»Harry je to dobro primio, dobar čovjek, i nije otkrio istinu, ali život mu je u Calcuttinakon toga bio teži. Pohod na Afganistan za njega je bio dar s neba. Izvukao ga jeodande. Ali sada, dakako, i ovdje svi znaju pa je isto.« Edwardes je slegnuo



ramenima.»Zar svi u Calcutti znaju?«»O, da. Njezinu inačicu.« Uzdahnuo je. »Jadan Harry.«Mariana je odgurnula svoju nepojedenu hranu. U njezinim je mislima Fitzgeraldjahao svojega sivog konja, stražario kod topova i ljubio je. »Zašto sada ne otkrijeistinu?«

»Tko bi mu vjerovao. Prekasno je.« Voće je odneseno. Muškarci su ustali kad su sestre Eden i Mariana ustale od stola ikrenule prema stražnjem ulazu u šator, ostavljajući gospodu njihovu konjaku.»Dakle, Mariana«, započela je gospođica Emily kad se spustila u pleteni stolacizmeđu šatora, »primijetila sam da si se uz ribu udubila u razgovor s poručnikomMarksom.«Marks je uz ribu Mariani krajnje podrobno opisivao kako je sa svojim bogatimstricem pecao pastrve u Galwayu.»Colin Marks je vrlo dobar za tebe, draga«, ljubazno je rekla gospođica Fanny. »Svikažu da je sposoban mladi časnik, a trebao bi i naslijediti imanje. Smatra se da će u

vojsci daleko dogurati.«Gospođica Emily otresla je svoje suknje. »Sada ćemo vidjeti hoće li ti ponuditi da teotprati do tvojeg šatora.«Nesposobna obuzdati se, Mariana je ispustila dug, glasan uzdah. Obje sestre su senamrštile.Sat vremena poslije zvukovi u šatoru za blagovanje utihnuli su kad su gosti počeliizlaziti na glavni ulaz. Sluge su se dovikivali preko tabora. Džimand, sluga psagospođice Emily, izašao je iz njezina šatora noseći Chancea pod rukom. GospođeEden tiho su zašuštale.

»Ah, netko dolazi«, zadovoljno je rekla gospođica Emily.Netko je izašao na stražnji ulaz šatora za blagovanje.»Mogu li zamoliti za čast da gospođicu Givens otpratim do njezina šatora?« upitao jezaljuljani Peter Edwardes.Bit će pošteđena Colina Marksa. Mariana nije ni pokušala obuzdati svoj širok,oduševljeni osmijeh.Kad je krenula s Edwardesom, pogledala je preko ramena i vidjela kako sestre Edenu polutami gledaju za njima.»Oprostite što me tako dugo nije bilo«, promrmljao je Edwardes kad su zašli izašatora. »Morao sam nadmudriti onoga ludog Marksa. Imam iznenađenje za vas,gospođice Givens.«U sjeni šatora za blagovanje stajao je Harry Fitzgerald, držeći prst na usnama.»Jesi li iznenađena?« tiho je upitao dok su gledali kako Edwardes vijuga premaglavnom ulazu.»Jesam«, šapnula je. Pogledala je preko ramena dok joj je srce lupalo. »Ovo je velik rizik!«»To nije važno«, rekao je. Izgledao je napeto, ali ruka mu je bila topla i snažna kad jestisnuo njezine prste. »Ne mogu to više podnijeti. Jučer navečer nisi bila ni sedamstopa od mene, a ja te gotovo nisam mogao ni pogledati u strahu da će me

gospođica Emily vidjeti. A Marks se danima napuhavao.« »Mrzim Colina Marksa«, šapnula je.Okovratnik Fitzgeraldove odore bio je otkopčan. Mariana je upijala njegov profildok je hodao pokraj nje. »Što ti je Peter rekao«< upitao je nakon nekoliko trenutaka.



»Sve«, odgovorila je.Srce joj je i dalje jako lupalo kad su stigli do njezina šatora. Stala je očekujućiFitzgeraldov zagrljaj, ali prije no što je stigla zatvoriti oči, on ju je uhvatio za ramenai nespretno je poljubio, udarivši zubima o njezine zube.»O, Mariana...« Počeo je ubrzano disati petljajući po prednjoj strani njezine haljine.»Stani! Što to radiš?« Načinila je korak unatrag i ljutito ga pogledala. »Ovo mi se

nimalo ne sviđa.«I dalje teško dišući, Fitzgerald ju je gledao iz sjene. Spustio je ruke. »Baš samnespretna budala«, promrmljao je. »Oprosti mi, Mariana. Bio sam očajan bez tebe.«Njegovi mjedeni gumbi blistali su na svjetlosti zvijezda. Doista je bio nespretan igospođica Owen doista ga je izigrala u Calcutti, ali nju nije ostavio i Peter Edwardesnazvao ga je dobrim čovjekom. I, što je najbolje od svega, bio je očajan bez nje.»Pa«, rekla je, »i drugi ljudi mogu biti nespretni. Ja sam prošli ponedjeljak pala skonja pred svima.«Uzvratio joj je osmijeh, a tada ju je zagrlio i dao joj poljubac koji je željela.



15. poglavljePonedjeljak, 9. prosinca

evet dana, Macnaghten.« Lord Auckland stao je na ljestvama kojima sepenjao na slona kako bi žalosno pogledao dolje, u svojega političkog tajnika. »Devet dana i noći opijanja, plesačica, besramnih šala,

vatrometa, raskošnih kostima i lončanica. Devet dana davanja i primanjadarova, a nijedan sat stvarnih činjenica. Nijedan trenutak rasprave o pohodu na

Afganistan. Moramo uvjeriti Randžita Singa da se složi s nama u pogledu tog pohodai potpiše ovaj sporazum.«Ušao je u nosiljku, sjeo na usko sjedalo pokriveno satenom te ruku oprezno položiona jaknu. »Sinoć nakon njegove večere uopće nisam spavao. Zaboravite otrovnuhranu — onoga tko je sastavljao propise o durbarima i domaćim prinčevima trebaloje upozoriti na njegovo vino. Englezima bi trebalo biti izričito zabranjeno piti ga.«Uzdahnuo je. »Popio sam najmanje tri čaše. Cijelu sam noć morao držati jednu nogu

na podu kako mi se krevet ne bi okretao. Pretpostavljam, Macnaghten«, dodao jekad se njegov politički tajnik dašćući uspeo i sjeo, »da ste vi, dok ste sjedili smaharadžine slijepe strane, uspjeli svoje vino izliti na tlo.«»Jesam, gospodine, jesam«, odgovorio je Macnaghten opravdavajući se. »Izlijevaosam ga cijelu noć.«Lord Auckland sumorno je gledao počasnu stražu. »Stari jarac nije skidao pogleda smoje čaše. Netko mi je rekao da je njegovo vino od grožđica i mljevenih bisera. Recimi, Macnaghten, kad si ga izlio, je li doista načinilo rupu u tepihu?«Politički tajnik radije bi putovao sa svojim dragim prijateljem bojnikom Byrneom,kao i inače, ali taj put nije mogao umaknuti generalnom guverneru. »Gospodine«,rekao je držeći se za ogradu nosiljke nepotrebno čvrsto, »iskušao sam svaku mogućulukavštinu kako bih nagovorio maharadžu da se složi. Iserpio sam svoju zalihupohvala. Današnji sastanak započeo sam besmislicom o tome kako će sunce zastotinu godina sjati na veličanstvenost Engleske i Pandžaba kad me je taj staracdoista prekinuo kako bi na onaj svoj neugodan način rekao da će te dvije zemljezajedno pokoriti Afganistan i da će to biti >sjajna predstava<.«Lord Auckland usiljeno se nasmiješio. »>Sjajna predstava<! Kakvo traćenje

vremena!«Sutrašnji sastanak već je bio odnio dva sata. Pred maharadžinim velikim šatorom za

prijeme sunce se pomaknulo. Gotovo je okomito sjalo na redove krotona ikrizantema u loncima poslaganim duž stazica, skraćujući sjene ljudi i konja uprolazu.Sjedeći pokraj lorda Aucklanda, mali je maharadža živahno govorio kombinacijomurdskog i pandžapskog, gledajući zdravim okom bezizražajno lice lorda Aucklanda.Iza njegova su prijestolja sikhistički uglednici, njih četiri reda, žamorili u znak odobravanja.»Shvaćam«, bezizražajno je preveo William Macnaghten. »Boje svile trebale biotkrivati identitet vlasnika. Ajme, ajme kako mudro!«

Lord Auckland pristojno se nasmiješio maharadži, a potom se okrenuo svojemupolitičkom tajniku. »Macnaghten, ovo mora prestati. Ne želim raspravljati okonjskim utrkama.«Dijete na maharadžinom koljenu bezvoljno ih je slušalo. Na tepihu kod



maharadžinih nogu sjedio je glavni ministar Azizudin i znalački se smiješio.Opazivši izraz njegova lica, lord Auckland trepnuo je i uspravio se. »Pitaj maharadžukad će njegova vojska krenuti na Afganistan.«Maharadža je na Macnaghtenovo pitanje odgovorio tihim, brzim govorom praćenimmahanjem ruku.Politički tajnik isprepleo je prste na svojemu sivom prsluku. »Kaže da će to biti

uskoro, ali da će kad pođu prijeći rijeku. On će, dakako, za prijelaz izgraditi mostovena čamcima. Zanima ga koliko Engleska ima kamenih mostova i kako su izgrađeni.«»Ne znam!« Obrazi lorda Aucklanda zatresli su se. »Reci mu bilo što. Ne mogu ovo

više podnijeti. Još se nikada u životu nisam ovoliko gušio od dosade. Što starabudala sada kaže?«»Zanima ga«, odgovorio je Macnaghten, »razlika između sikhističkog hrama ikršćanske crkve.«»Macnaghten, moraš ga pitati koliko vojske namjerava poslati u pohod«, kasnije jerekao lord Auckland, koristeći priliku dok je maharadža razgovarao sa svojimglavnim ministrom. »I pitaj kad ih namjerava poslati.« Uzrujano se promeškoljio. »Tomora biti uskoro. Nije moguće da vojsku namjerava poslati u Kabul usred zime kadsu planinski tjesnaci zatrpani snijegom. Naši vojnici, izuzev Gurki, nisu navikli nahladnoću.«»A sutra«, odlučno je dodao, »razgovarat ćemo o postavljanju naših opskrbnih linija io kretanju naših jedinica preko njegova teritorija.«Slabašno dijete zaspalo je potrbuške na maharadžinu krilu. »Ono dijete izgleda čak slabije od maharadže«, promrmljao je Macnaghten.»Zašto su svi toliko slabog zdravlja?« mrzovoljno je upitao lord Auckland.»Maharadža hini da je u vrhunskoj formi, ali svi vide da je slab poput mačke. A to

dijete...« načinio je grimasu prikrivajući je hinjenim kašljem. »Kako li je neugodnoimati posla s toliko jadnim ljudima. A glavni ministar«, dodao je gledajući fakira Azizuđina, »to je čovjek kojemu se ne smije vjerovati.«Izvan šatora ljudi su hodali amo-tamo. Dijete na maharadžinu krilu ležalo jenepomično. Držeći jednu ruku na njegovim malenim leđima, maharadža je drugompozvao jednoga od svojih dvorana.»Nadam se«, promrmljao je lord Auckland dok se maharadža živahno obraćaomršavom, tamnoputom muškarcu koji je stajao pred njim s rukom na srcu, »dastarac ne šalje po vino!«Kad je tamnoputi čovjek otišao, maharadža je upro malen i smeđi prst prema lordu

Aucklandu u odori. »Guverner sahibe«, izjavio je prenuvši lorda Aucklanda, »imamsjajnu vijest!«Naslonivši se na svojem prijestolju, srdačno je pružio ruku. »Sutra«, izjavio je dok jeMacnaghten prevodio, »poći ćemo u Amritsar. Želim vama i vašim ljudima pokazatiZlatni hram, sjedište naše sikhističke vjere, prije no što otputujemo u Lahore kakobismo nastavili uživati i zabavljati se.«

Amritsar, Lahore. Lord Auckland se uspravio. »Je li to dobar znak?« šapnuo jeMacnaghtenu.»Jest, gospodine«, odvratio je Macnaghten, »vjerujem da jest!«

Lord Auckland čvrsto je stisnuo rukonaslone.»Da, da, gledat ćemo sjajnu predstavu.« Maharadža se smiješio, a njegovo zdravooko blistalo je. »Nakon što vidimo Zlatni hram, poći ćemo u moju riznicu i



oružarnicu u Gobindargu.«Među sikhima je zašuštala svila. Dvojica visokih muškaraca gurkala su jedandrugoga.Maharadža se nagnuo naprijed i zagledao se u lice lorda Aucklanda. »Englezi su našadraga braća s kojom se nikada ne smijemo razići. Stoga nam je dužnost podijeliti snjima najveće tajne našega kraljevstva. Moraju vidjeti Gobindarg te svojim očima

pogledati moju tvrđavu, moje bogatstvo i moje oružje.« Iznenada se slasno nasmijaoi pljesnuo, probudivši dijete koje mu je ležalo na krilu.»Gospodine, on sve svoje topove drži u Gobindargu«, živahno je objasnioMacnaghten. »Nećemo vidjeti samo blago maharadže Randžita Singa, nego i njegovetopove. Na durbar je zacijelo dopremio samo mali dio svojeg topništva. Kakva sjajnaprilika za generale! To zacijelo nešto znači, gospodine, mora značiti!«Lord Auckland neveselo se nasmiješio. »A sada, Macnaghten«, promrmljao je,»moraš probuditi svoju maštu i sastaviti jednako razmetljiv odgovor. Možda je sveovo vrijeme protraćeno na Sutleju bilo kakav tajanstveni uvod domaćih ljudi u stvarne pregovore. Možda se pravi pregovori nisu ni trebali dogoditi dok ne stignemo u

Amritsar.«»Svoju ćete vojsku, dakako, ostaviti u Firozpuru«, rekao je maharadža, »te povestidame i svoju vojnu pratnju.« Mahnuo je rukom u smjeru Lahorea. »Kad sa svojompratnjom prijeđete moj most na čamcima i uđete na moj teritorij, to će biti sjajnapredstava, sjajna predstava!«Šuštanje među sirdarima pretvorilo se u žamor. Pogledi stotinu tamnih očijupremjestili su se s maharadže Randžita Singa na Macnaghtena i Lorda Aucklanda.Macnaghten se nakašljao. »Zvjezdani nebeski svod«, izjavio je pokazavši prema

vedrom nebu, »pokriva naše dvije zemlje, sada zauvijek povezane u bratstvu ljubavi.«

»Ajme, ajme«, odgovorio je maharadža plješćući. »Izvrsno! I nikada se neće razići.«»Kaže se«, Macnaghten je kasnije rekao lordu Aucklandu, dok su ih maharadža injegov glavni ministar pratili do njihova slona, »da ako nasljednik nije izabran, nakonsmrti Randžita Singa Pandžabom će vladati onaj tko drži Gobindarg. Njegovo blagoi oružje temelj su njegove moći.«»Doista, Macnaghten«, odgovorio je lord Auckland zadovoljno se smiješeći kad seljestvama počeo uspinjati na slona. »Doista.«Mali sluga stajao je s unutarnje strane ulaza u raskošan šator za prijame, uprijevšibose nožne prste u debeli ćilim. »Maharadžo«, rekao je prekinuvši maharadžinrazgovor s fakirom Azizudinom, »baba mora jesti.« Pokazao je dijete.Randžit Sing podignuo je zbunjeni pogled s djeteta na svojem krilu. »Sada?«Pomilovao je dijete po obrazu. »Moj mali Sabur«, zapjevušio je, »moj biser nadbiserima! Koliko mi je drag!«

Ahmad se nije pomaknuo. »Maharadžo, vrijeme je za njegov obrok. Moram gaodmah uzeti.«»Da, da, u redu.« Maharadža je podignuo ruke. »Smiješ ga odvesti u kuhinju«, rekaoje kad mu je Ahmad prišao i uzeo dijete, »ali moraš mi ga vratiti čim pojede.«Sjedeći pokraj maharadžinih nogu, fakir Azizudin tiho je progovorio. »Maharadžo,sjećate li se da smo odlučili nakon petnaest dana poslati Sabura njegovoj obitelji?«

»Dakako da se sjećam.« Maharadža je nehajno odmahnuo. »Ali sada ne idemo uLahore; idemo u Amritsar. Poslije toga može k svojoj obitelji.«»Zašto«, promrmljao je sluga dok je nosio Sabura prema kuhinjskom šatoru,»maharadža ne uvidi koliko je baba slab?« Potapšao je Sabura po leđima, lica



namrštenog u zabrinutosti.Kod kraljevske kuhinje stao je pred ulazom u prvi šator i gledao kako red kuhara na

velikoj kamenoj površini reže luk te drobi češnjak, đumbir i začine.Kuhar obrijane glave podignuo je pogled te opazio Ahmada i dijete. »Ah, tu ste«,rekao je. Rukavom je obrisao čelo i nagnuo se kako bi se nasmiješio u Saburovoozbiljno lice. »Spremni smo za tebe, baba. Danas za tebe imamo pečenu prepelicu.

Dođi vidjeti što ćeš jesti!« Pogled mu se sreo s Ahmadovim. »Je li se nasmiješio?«»Ne, još nije.« Ahmad je uzdahnuo. »Samo gleda, kao da čeka nešto. Možda čeka daumre. Iz dana u dan je sve slabiji. Nije mu ni do čega.«»Nedostaje mu njegova obitelj.« Pridružio im se kuhar ispupčenog trbuha. »Tugujeza svojima.«»Kad će baba vidjeti svojeg oca, svojeg djeda?« upitao je Ahmad kleknuvši u sjenu iposjevši Sabura u krilo. »Kad će vidjeti gospođe iz šeikove obitelji? Maharadža babuželi neprestano uza sebe. Obećao je da će ga uskoro vratiti, ali mislim da nećeodržati obećanje.«Kuhar obrijane glave otišao je, a tada se vratio noseći pogaču i malenu pečenu pticuna tanjuru od lišća. »Nemoj mu još dati prepelicu«, upozorio je, »prevruća je.«»Zar ga ne možemo sami odvesti i poslati njegovoj obitelji?« Kad je Ahmad otrgnuokomad pogače za dijete, drugi se kuhar spustio k njima pokraj zaštitnog zida kuhinje.Odmaknuo je masnu kosu s očiju. »Toliko mnogo trgovaca odlazi u Lahore i vraćase odande. Među njima je zacijelo netko dobrog srca.«Ćelavi kuhar je slegnuo ramenima. »Tko može razlikovati dobro srce od lošeg, Rana?

A osim toga, tko bi se izložio opasnosti da ga uhvate s jednim od maharadžinihtaoca?«Debeli je kuhar kimnuo. »Ali što je sa strancima koji su se došli sastati s

maharadžom? On ne bi ubio svoje goste, čak ni ako ih zatekne s djetetom. Čujem daje među njima žena koja govori urdski. Ako nju zamolimo, mogla bi odvesti Saburbabu njegovoj obitelji.«»Mogla bi biti zla prema njemu.« Ahmad je stavio komadić prepeličinih prsa uSaburova usta. »Mogla bi ga prodati.«»Neće prodati Sabur babu«, rekao je obrijani kuhar. »Englezi ne trguju djecom. Ališto se tiče ljubaznosti, tko zna?« Ponovno je slegnuo ramenima.»Žena je.« Debeli je kuhar zijevnuo. »Žena će znati s djetetom. Svaki je život bolji odovoga kojim sada živi. Maharadža voli babu, ali ne vidi njegov jad. Ako baba jošneko vrijeme ostane ovdje, umrijet će.«Sabur nije želio jogurt, ali popio je vodu iz ulupljenog lončića koji su mu ponudili.Kuhar je odmahnuo glavom. »Jadno stvorenje. Trebao bi pokušati uhvatiti priliku daga predaš Engleskinji. Kad to učiniš, pronaći ćemo način da obavijestimo njegovuobitelj, da im kažemo gdje je baba. S njom neće morati dugo ostati.«Za koji trenutak Ahmad je kimnuo.




stavljajući vojsku te sve njihovo oružje i životinje u Firozpuru, znatnosmanjen britanski tabor koji su činili lord Auckland i njegova pratnja, višidržavni dužnosnici, konjička pratnja i vojna počasna straža, krenuo je za

Amritsar. Putovanje od šezdeset milja trajalo je šest dana. Prvi je išaošaren i bučan tabor Randžita Singa. Kad god su stali, Britanci su gledali smotrumaharadžine vojske, jahačke akrobacije i topove. Navečer su sjedili pod njegovimizvezenim baldahinom i gledali njegove predstave.Šestoga dana bili su pet milja daleko od Amritsara, za sikhe najsvetijeg grada.Nedugo nakon deset sati ujutro u britanskom taboru doručak je bio pri kraju.

William Macnaghten sjedio je na jednom kraju stola i miješao kavu koja se brzohladila. Žalosno je pogledao svojeg družbenika.»Jeste li sinoć išta postigli?« upitao je bojnik Byrne.

»Ništa.« Macnaghten je crtao prstom po stolnjaku. »Sve je kako je i bilo. Maharadžagovori o pokretima pješadije, o Bogu ili o utrci s preponama, o bilo čemu samo ne opohodu na Afganistan.«Nos bojnika Byrnea bio je crveniji nego inače. Šmrcnuo je i počeo tražiti rupčić.»Neuobičajeno je da se uvodne ljubaznosti otegnu ovoliko dugo, ali glavu gore,

Williame. Njegova ponuda da nam pokaže svoje oružje i blago zacijelo nešto znači.«»Bog zna koliko troši na našu hranu, da ne spominjem vreće rupija za našu pratnju isve one masne slatkiše. Zašto bi radio sve to ako ne namjerava potpisati sporazum?Zašto bi nam pokazivao svoje blago i oružje?« Macnaghten je pogledao prekoramena i potom se približio bojniku Byrneu. »Bojim se da nešto nije u redu, Byrne.Bojim se da smo pogriješili, da maharadža, unatoč svoj svojoj ljubaznosti, pravibudale od nas. Doveli smo vojsku od deset tisuća vojnika čak iz Calcutte vjerujući daće naša vojska i Randžit Sing za nekoliko dana zajedno krenuti na Afganistan, aliRandžit Sing ne pokazuje zanimanje za pohod. Smije se kad pokušamo razgovarati osporazumu. Lord Auckland počinje mene smatrati krivim za maharadžino ponašanje.«Prsti su mu lagano zadrhtali na dršku šalice.Bojnik Byrne energično je ispuhao nos. »To je istina, ali mi imamo glavnu riječ. Starizna što je prava vojska. Njegove jedinice izgledaju dovoljno dojmljivo za paradu, alikladim se da bi u pravoj bitki pobjegli. Mi imamo Europljane, najbolje od naše

pješadije, te najbolje konjanike i topništvo Indije. Maharadža Randžit Sing nipoštoneće naljutiti Indijsku vojsku.«Macnaghten je uzdahnuo kad je sluga odnio njegovu šalicu. »Jeste li razmišljali omogućnosti zamke?«Bojnik Byrne se namrštio. »Što to govorite. Čovječe?«»Naša skupina, uključujući tri dame, sada je šezdeset milja duboko u maharadžinuteritoriju. Imamo samo počasnu stražu i konjičku pratnju. Okružuje nasmaharadžina golema vojska, na što nas svakodnevno podsjeća svojim beskrajnimsmotrama i pokazivanjem topova. Ostatak naše vojske i sve naše teško oružje izvan

je dosega, u Firozpuru«, žalosno je rekao Macnaghten. »Kad bi došlo do borbe,bojniče, kakvi su naši izgledi?«Slonovska povorka prema Zlatnom hramu nakon doručka trebala je biti neslužbena,omogućujući generalnom guverneru da putuje sa svojim političkim tajnikom.



Očiju napola zatvorenih na jakom suncu, lord Auckland trgnuo se kad je njihov slonpremjestio tjelesnu težinu i zaljuljao nosiljku. Macnaghten je pokraj njega povukaosvoj okovratnik. »Gospodine«, rekao je prelazeći pogledom s ravnodušnih očijulorda Aucklanda prema mahutu na slonovu vratu, »imam jedan ili dva prijedloga upogledu našega poslijepodnevnog razgovora s maharadžom. Ako maharadža i danasodbije razgovarati o pridruživanju njegove vojske pohodu, mislim da moramo

pretpostaviti kako to i ne namjerava. U tom slučaju, gospodine, predlažem da na Afganistan krenemo bez njega.«Lord Auckland bez riječi je pogledao svoju konjičku pratnju dok su čekali da semaharadžini slonovi pridruže povorci. »Slažem se. Ne smijemo više čekati starca.«Uzdah je protresao njegovo krupno tijelo. »Sve je ovo veliko razočaranje. Bit će mi

veoma žao izgubiti maharadžinu vojsku, iako je naša vojska nedvojbeno dovoljnojaka da osvoji Kabul i bez njega. Ali moramo dobiti pisano dopuštenje prolaska doKhybera. Moramo imati potpisani sporazum prije no što prođe još jedan tjedan.«Macnaghten je obrisao lice. »Vjerujem da hoćemo, gospodine.«»Tada nam ga pribavi.« Lord Auckland povukao je svoju jaknu od brokata prekotrbuha. »Običan maharadža ne može držati Istočnoindijsku kompaniju kao taoca.«Macnaghten je s naporom progutao. »Ne, gospodine, nipošto.«

Tri slona iza lorda Aucklanda dvije su sestre Eden sjedile na svojim sjedalima poputptica sa šeširima. Nasuprot njima sjedila je Mariana i pogledom tražila Fitzgeraldakoji je trebao jahati s počasnom stražom. U posljednje vrijeme slabo ga je viđalanavečer jer su dame bile isključene iz noćnih pijanici Randžita Singa, po svimpričama orgija krajnje neprimjerenih za žene.

Ta je isključenost bila olakšanje. Pohotni pogledi koje je stari maharadža upućivaoMariani bili su dovoljno neugodni i danju, dok je bio trijezan. Samo nebesa znaju

kako bi se ponašao pripit.Kao da joj čita misli, Randžit Sing se poput priviđenja pojavio sa svojim slonovimana ravnici, najavljen velikim oblakom prašine.»Gospođice Emily«.odvažila se Mariana, »uvjerena sam da postoji objašnjenje zaraskidanje zaruka poručnika Fitzgeralda. Zar ne možemo njega upitati što sedogodilo? Možda je ta priča preuveličana uslijed ogovaranja.«Kad bi barem njih dvije razgovarale s Peterom Edwardesom...Gospođica Emily pogledala je Marianu strogim plavim očima. »Dijete drago, svibismo voljeli dobro misliti o tom mladiću, ali ne vjerujem u dim bez vatre. Iako seslažem da su neke pojedinosti te priče možda preuveličane, ne mogu ti dopustiti daugroziš svoju budućnost zbog nekoga tko je na takvu glasu. Zasluženo ili ne,poručnik Fitzgerald je isključen.« Maharadžina se povorka približila. Neskladni zvukovi njegove glazbe, urlanjenjegovih ljudi, kruženje konja njegovih dostojanstvenika, sve se razabiralo krozprašinu. Mariana je zagrizla usnu. To bi trebao biti jedan od najvažnijih trenutaka unjezinu životu. Više nikada neće doživjeti takav durbar. Okrenula je glavu odpovorke domaćih ljudi koja im se približavala i nadlanicom obrisala suzeogorčenosti.Indija je za nju upropaštena.

Seljani su se svađali oko maharadžina pljuska novčića. Prosjaci su trčali pokrajslonova vičući i mašući rukama. Njegov orkestar svirao je »Bože, čuvaj kraljicu«,izostavljajući neke dijelove melodije. Slonovi sikha i Britanaca polako su se i bučno



stopili u jednu povorku.»Jadni George«, uzdahnula je gospođica Emily dok su gledale kako se lord Aucklandpenje u kraljevsku nosiljku i grli Randžita Singa. »Vjerujem da bi gotovo mogaopodnijeti ovaj durbar kad ne bi morao neprestano grliti maharadžu.«Lepeze od paunovih pera, repovi jakova i svilene zastave podignuti su. Službenibubnjari na znak su započeli ujednačeno bubnjanje i orkestar je zasvirao koračnicu.

Slonovi su, jedan po jedan, premještali svoju tjelesnu težinu. Usiljena, kićena, bučnapovorka krenula je. Put prema Zlatnom hramu napokon je započeo.Kad su krenuli prema gradu i hramu čija je kupola sjala u daljini, Mariana je ugledalajednoga od počasnih stražara koji je jahao pred slonovima. Na sebi je imao plavuodoru bengalskog topništva i sjajnu kacigu s perjanicom od crvene konjske dlakekoja je vijorila na suncu. Kratko se osvrnuo, rukom zaklanjajući oči, a tada seokrenuo i nastavio prema Amritsaru.Deset milja iza povorke slonova istim putom išla je mala karavana konjanika inatovarenih deva.

Jusuf Bati okrenuo se prema Hasanu, a njegovo je sedlo pritom zaškripalo. »Ako nestanemo zbog jela, do rane večeri trebali bismo stići u Amritsar. U tom slučaju

večeras možemo vidjeti maharadžu.«»Ne, Jusufe, moramo jesti«, rekao je Hasan pokraj njega. »Ako Bog da, moj će meSabur čekati kad god stignemo.«

Jusuf je kimnuo bez riječi. Nije bio strpljiv poput Hasana. Taj je čovjek čak i u svojojpatnji obavljao svoju dužnost. Nakon više dana i noći provedenih u raspravljanju s

vođama Kasura uspio je prikupiti pola danka koji mu je zapovjeđeno prikupiti. Asada su on i Jusuf, s povorkom natovarenih deva svezanih iza njih, osjećali nadu.Saburovih petnaest dana isteklo je. Maharadža će nedvojbeno održati svoju riječ i

vratiti dijete, osobito kad vidi deve natovarene blagom koje su mu doveli. Ali Jusuf se pitao je li sve u redu, zašto je Hasanov otac poslao ono zagonetno pismo koje jeiscrpljeni teklić iz Lahorea prije tri dana isporučio u njihov tabor u Kasuru?

»Sine «, napisao je šeik, »ovo ti još nisam rekao, ali Šafi sabib kaže da će Sabura spasiti osoba čiji identitet još nije utvrđen. Kako Šafi sabib malokad griješi, vjerujem da se možeš utješiti ovom viješću.«

Jusuf je i sam vidio to pismo. Znao je da se sada nalazi u džepu na Hasanovu srcu.Spasiti. Šeik ni jednu riječ nije koristio olako. Zacijelo je mislio da maharadža nenamjerava vratiti Sabura. Vjerojatno je mislio i, premda to Jusuf nije naglas izrekao,da je Saburovo stanje lošije no što su pretpostavljali. Tko će se to uplesti i dijete živo

vratiti njegovoj obitelji?»Hasane«, oprezno je rekao Jusuf, »ako ne daj Bože nešto pođe po zlu, tu je pismo.«Zahladilo je. »Da«, rekao je Hasan i navukao šal oko ramena. »Tu je pismo.«



17. poglavljenutrašnjost Zlatnog hrama, duhovnog središta sikhizma, bila je prozračnai svježa, ali nije bilo stolaca. Tri Engleskinje spustile su se koliko god sudolično mogle na veliki ćilim koji je prekrivao pod.Mariana je prekrižila noge ispod suknji i pogledala muškarce koji su sjedili

jedni nasuprot drugima u središtu toga golemog prostora. Lordu Aucklandu očito jebilo krajnje neugodno na jastučiću bez naslona. I Fitzgerald je zacijelo ondje, alinjega nije vidjela.»Ne znam koliko ću još dugo moći ovako sjediti«, promrmljala je gospođica Fanny trgnuvši se dok je premještala noge ispod suknji s uzorkom ruža. »Koljena mestrašno bole.«Gospođica Emily se mrštila, ali nije rekla ništa.»Vidim lijep zidić koji izgleda udobno«, tugaljivo je dodala gospođica Fanny, »alimiljama je daleko.«

U zraku iznad njihovih glava zadržavao se miris stotina mirisnih štapića, osvijetljenihsvjetlošću koja je dopirala kroz visoke prozore hrama. Iz smjera oltara žičana suglazbala zasvirala tugaljivu melodiju, kojoj su se pridružili nazalni glasovi. Dužzidova stajali su maharadžini kićeni glavari s turbanima na glavama i šaputali uskupinama.Mariana je pozorno upijala prizore oko sebe. Sestre Eden upropastile su njezinusreću s Fitzgeraldom, ali uvidjela je da joj nisu upropastile Indiju. Indija će joj uvijek pripadati, sa svim svojim osobitostima, i uvijek je mora dijeliti s ocem. Barem joj tonisu mogle oduzeti.Maharadža je sjedio na svojem jastučiću i govorio bez prekida, rukama tkajući slike.Lord Auckland sjedio je nasuprot njemu s izrazom napregnute ljubaznosti na licu i s

vremena na vrijeme kimao dok je gospodin Macnaghten prevodio, čela namrštenog od usredotočenosti. Lord Auckland je s vremena na vrijeme zaboravljao maharadžu izagledao se prema ulazu.»Izgleda kao da se nada da će netko doći na vrata i spasiti ga«, šapnula je gospođicaFanny.»Ššš«, odvratila je gospođica Emily ne pomaknuvši usne.Maharadža ih je pogledao i opazio izraze lica sestara Eden. »Vašim damama postajedosadno«, izjavio je i pogledao propovjednika sijede brade, koji je kimnuo. »Neka

pogledaju Grant sahib«, zapovjedio je, a tada se ponovno usredotočio na lorda Aucklanda.Na mramornom oltaru, ispod zlatnog baldahina, na srebrnim potpornjima ležala jesveta knjiga sikha pod mnogim finim pokrovima. Duhovnik je gestom pozvao dameda mu priđu.Gospođica Emily i gospođica Fanny zahvalno su ustale i podupirući jedna drugunesigurnim korakom praćenim šuštanjem krenule prema oltaru i redu starijihpropovjednika. Mariana je išla za njima.Kad je zašla za sjenoviti ugao, iz sjene je odjednom izašao malen bradati čovjek. Na

ramenu mu je ležalo dijete s okruglom, kruto izvezenom kapicom, usta otvorenih usnu. Mariana je ostala bez daha.Čovjek joj se tiho obratio na urdskom. »Memsahib«, rekao je ne gledajući je u oči,gledajući u tlo, u strop, preko njezina ramena: »Memsahib, vi govorite našim



jezikom.«Dijete je slinilo, ostavljajući mrlju na čovjekovoj košulji. On ga je blago zatresao.»Ovaj je dječačić maharadžin talac. U lošem je stanju.«Bilo je to iscrpljeno dijete koje je vidjela s maharadžom u Firozpuru. »Talac?« upitalaje, pomislivši da možda nije razumjela.»Da. Kako bi bio siguran u odanost svojih dvorana, maharadža katkad njihovu djecu

drži u tvrđavi. Baba je najveći dio svojeg života proveo ovdje, sa svojom majkom. Ali majka mu je umrla i jadni je baba sam s maharadžom. Ne može vidjeti oca nidjeda, ni bilo koga od onih koji ga vole.«Sestre Eden stigle su do oltara. Nagnute nad njega, uzdisale su u uljudnom divljenju.Propovjednik je govorio pokraj njih glasom nalik potmuloj grmljavini. One su se, neshvaćajući, okrenule očekujući da im Mariana prevede njegove riječi.»U tvrđavi ima osoba koje su zavidne zbog naklonosti koju maharadža iskazujebabi.« Sluga je podignuo djetetov grimizni rukav. Na slaboj svjetlosti hrama Marianaje na maloj podlaktici vidjela blijede podljeve. Osjetila je kako joj se srce steže.»Gdje mu je obitelj?« Njezin zvonak šapat odjeknuo je od kamenih zidova.»U Lahoreu, osim oca koji je poslan na put.«Kakva li je to neobična, okrutna zemlja, ali što je ona mogla? Raširila je dlanove.»Žao mi je.«Dame su je dozivale. Mariana je krenula, ali sluga je ponovno zakoračio postrance istao joj na put. »Maharadža voli babu«, nastavio je drhtavim glasom, »ali o djeci nezna ništa. Ne vidi koliko je baba tužan, koliko čezne za svojom preminulom majkomi za ocem koji ga voli. Baba se nikada ne smiješi. Bojim se da će umrijeti od tuge.«Glazba, nježna i neprestana, dopirala je iz oltara i okruživala Marianu. Prvi pokrov Grant sahiba, s golemim biserima i smaragdima na resama, zašuštao je i zazveckao

kad ga je najstariji propovjednik podignuo s knjige. Sestre su je ponovno pozvale.»Što mogu ja«, promrmljao je čovjek, »koji sam samo sluga? Kako ga ja moguspasiti?« Trepnuo je i podignuo pogled prema stropu. »Kuhari mu pripremajunajbolju hranu, drugi mu izrađuju igračke, ali on želi samo svoju obitelj. Maharadžamu daje dragulje, ali što jadnome babi znače takvi darovi?« Pogledao ju je u oči, aona je u njegovu pogledu opazila duboku ozbiljnost. »Babin djed, šeik Valijulah,plemenit je čovjek, memsahib. Jednom je spasio život mojem bratu. Odvedite dijeteodavde prije no što umre. Uzmite ga sa sobom kad krenete odavde, memsahib.Pošaljite ga šeiku Valijulahu u Lahore. To je jedina nada za babu.«Plemenit. »U Indiji ima plemenitih ljudi svih vjera«, rekao je njezin munši. Rado biupoznala tog šeika. Ali, koliko je djece u Indiji izgubljeno, koliko ih je zlostavljano?Nije li to dijete bilo jedno od stotina tisuća malih žrtava indijskog siromaštva ineobičnih običaja?Djetetove oči bile su čvrsto stisnute. Promeškoljilo se na sluginu ramenu. Mariana jeteško odvojila pogled od njega. Nije trebala pokazati zanimanje. »Veoma mi je žao«,odlučno je šapnula, »ali ja vam ne mogu pomoći. Kako mogu ukrasti dijetemaharadži Randžitu Singu?« Uhvatila je svoje suknje. »Pomaknite se, pustite me daprođem.«Obišla je slugu i dijete te krenula prema oltaru. Propovjednik je počeo čitati iz knjige

visokim, hipnotičkim, pjevnim glasom. Gospođica Fanny pokazala joj je nekapožuri.Slugin ju je glas slijedio. »Alah će vam pomoći, memsahib. Alah Milostivi će vampomoći.«



Osvrnula se i vidjela kako je smeđim prstom obrisao oči. Dijete na njegovu ramenu idalje je spavalo. Neodlučno je stala, a tada nastavila prema oltaru.Posjet hramu završio je. Dame su se s osmijesima na licima vratile od oltara.Gospoda su ustala sa svojih sjedala na tlu prekrivenom ćilimom.Maharadža se odmotao na svojem sjedalu i ustao prihvativši ruku generalnogaguvernera. »Mrači se«, izjavio je i dalje držeći lorda Aucklanda za ruku. »Imat ćemo

vatromet.« Osvrnuo se uokolo sjajnim okom. »Gdje je moj baba?«Mariana je zadrhtala i odvratila pogled kad je bradati sluga istupio i predao usnulodijete maharadži.Omotavši se kako bi se zaštitili od hladnoće, maharadža i njegovi gosti prošli su kroz

vrata ukrašena intarzijom. Na drugom kraju puta uspeli su se uskim stubama dobalkona, gdje su se osvrnuli na hram u njegovu kvadratnom jezeru.Zalazeće sunce prošaralo je zapadni dio neba nad Amritsarom. Mariana je sa svojeg mjesta vidjela baklje koje su se kretale ispod balkona. U prozorima obližnjih kućasvijetlile su svjetiljke.Od prvog praska zastao joj je dah. Zaljuljao je zrak pred njom i odjeknuo joj uušima. Velika kiša iskri obasjala je zlatnu kupolu hrama, njezine ukrašene vanjskezidove i vodu velikog jezera na kojemu se nalazi. Kako su se rakete rasprskavalejedna za drugom hram je postao vilinsko mjesto, sada zasljepljujuće svijetlo, sadaobavijeno sjenama, osvjetljivano iz svih kutova iznenadnim bljeskovima i kišomiskri.»Pogledaj, biseru moj«, rekao je starčev glas između praskova, »vide se ribe kojeplivaju u jezeru.«Mariana se okrenula. Maharadža je na susjednom balkonu bio okružen svojimdraguljima optočenim glavarima i uživao u predstavi kao da nikada do tada nije vidio

vatromet, dok se dijete izvijalo u njegovim rukama. Lica uvučenog oko palca uustima, dijete je izgledalo kao da se pokušava ukopati u maharadžina prsa. Slugi nijebilo traga. Maharadža se smijao zabačene glave. Dijete na njegovim prsima okrenulose i pogledalo Marianu u oči.

Tijelo mu se smirilo. Širom otvorenih očiju netremice se zagledao u nju tužnimpogledom prepunim očekivanja.Ona je u nelagodi odvratila pogled. Kad ga je ponovno pogledala, dijete je i daljezurilo u nju, naizgled nesvjesno zaglušujućih zvukova i pljuska svjetlosti oko njih.Doimalo se da upija njezino lice dok su njegova usta sisala palac. I maleni je Freddiesisao palac, ali Freddie je bio bucmast i rumen kad ga je zadnji put vidjela, a svijetlaje kosa poput aureole stršala oko njegove glave, nimalo nalik ovom tamnoputomdjetetu u neobičnoj sjajnoj odjeći. Maleni Freddie nikada je nije gledao kao što ju jegledao taj maleni neznanac, kao da je najvažnija osoba na cijelom svijetu.Glave položene na maharadžino rame, zagledao joj se u oči.»Jesi li dobro, draga?« upitala ju je gospođica Emily. »Što gledaš?«Mariana je zadrhtala. »Ništa, gospođice Emily.«Dijete je spavalo kad je taj čudan maleni sluga iz sjene izašao pred nju i zamolio je zapomoć. Zašto ju je sada gledalo toliko pozorno, kao da je prepoznaje?Bilo je prekasno da ga spasi. U hramu je to bilo vrlo teško, a tada nemoguće. Nije

mogla pružiti ruke sa svojeg balkona na maharadžin i starcu uzeti dijete iz ruku.Zagledala se u blistavu vodu jezera, znajući da dijete ne skida pogled s nje.Sudbina tog djeteta ne tiče je se. Koliko je puta upozorena da ne smije ulaziti u



odnose s domaćim ljudima? Taj će put poslušati savjet koji je primila. Naposljetku,čak i ako maharadža sebično drži to dijete podalje od njegove obitelji, bilo je očitoda voli to jadno stvorenje. Zasigurno se pobrine da ga netko poljubi za laku noć, daga netko grije na hladnom noćnom zraku. Čvrsto se omotala šalom. Plašila se da ćeje to malo lice puno očekivanja proganjati do kraja života.

Vatromet je završio posljednjim pljuskom svjetlosti. Kad je gomila počela polako

silaziti niza stube, Mariana je maharadžu izgubila iz vida. Okrenula se kako bi sišla,osjećajući olakšanje jer dijete više ne zuri u nju, ali se visok, očajan jauk prolomio izsmjera gradskih vrata, a ona je instinktivno znala da potječe od njega. Bespomoćnoje slijedila sestre Eden niza stube dok je djetetov plač nadjačavao buku gomile iispunjavao njezine uši.Pod svjetlošću baklji polako su napredovali prema redovima nosiljki. Macnaghten jepred njom tiho govorio bojniku Byrneu.»... sutra ujutro«, rekao je. »Ne mogu ga nagovoriti da se s maharadžom sastane višeod jednom dnevno, ali on to mora učiniti. Ne možemo biti sigurni da će maharadžinozdravlje biti dobro.« Glas mu se utišao do nerazgovijetnog šuštanja.Bojnik Byrne potapšao je gospodina Macnaghtena po ramenu. »Dakako, Williame«,utješio ga je, a potom dugim korakom otišao pozdraviti jednoga nižeg časnika, dok su prsti gospodina Macnaghtena petljali i izvijali se iza njegovih leđa.Dva britanska časnika pokraj Mariane pomagala su trećemu, koji se vukao izmeđunjih pognute glave kao da će se onesvijestiti.Ubrzala je korak. Njezina je nosiljka čekala na tlu, a njezini nosači, anonimni podšalovima, čučali su pokraj nje.Kad je sjela i pripremila se zamahnuti nogama u zastrtu nosiljku, mali bradati čovjek dojurio je prema njoj kroz gomilu, okrećući glavu kao da traži nekoga, s malenim,

uzbuđenim djetetom u naručju. Slugino teško disanje bilo je vidljivo na hladnomzraku, a uredno omotan turban nakošen na glavi. Dijete u njegovim rukama jahalo jesvojeg slugu poput kralja koji odlazi u bitku, udarajući šačicama u njegovo ramepožurujući ga.Dijete, sluga i mlada žena ugledali su jedni druge u istom trenutku.Mariana je otvorila usta. Čovjek se u trku okrenuo i dotrčao ravno prema njoj,pomičući usne kao da razgovara sam sa sobom, ali prije no što je stigao do nje, dijeteu njegovim rukama opasno se bacilo prema njoj. Ona je, ne razmišljajući, pružilaruke kako bi spriječila njegov pad. Uzela ga je na krilo i podignula pogled, spremnaukoriti slugu zbog drskosti. Ali na njegovu mjestu bio je samo prazan prostor.Držeći dijete, ustala je i osvrnula se uokolo, ali među bučnom gomilom britanskihčasnika i sikha sirdara slugi nije bilo ni traga. Ostvarivši svoj cilj, malen, pognutičovjek rijetke brade nestao je među gomilom.Dijete u njezinu naručju vonjalo je blago kiselo. Mariana je načinila grimasu iodmaknula ga. U toj krajnje neobičnoj odjeći, očiju obrubljenih crnim prahom,doimalo se neugodno strano. Prije nekoliko trenutaka željela je drugu priliku da gaspasi, ali kad je ta prilika došla, nije ju željela, kao ni njega. Stran ili ne, on je opustiosvoje prljavo tjelešce u njezinu naručju te ju je ozbiljnim očima punim očekivanjapogledao preko palca u ustima.

Njezine su ga ruke stisnule. »Potrebno ti je kupanje«, rekla je.Bilo mu je potrebno kupanje i bila mu je potrebna toplina. Djetetova je koža ispodraskošnog satena bila ljepljiva, a njegova zgrčena stopala ledena. Zašto za njega nijebilo vunenog šala? Zašto je njegova udobnost navečer zaboravljena? Što joj je to u



tim tamnim, umornim očima, pitala se Mariana uzimajući ga pod svoj šal, obećavalonetraženu radost, zbog čega se osjećala moćno i dobro?Ljudi su prolazili pokraj njih. Nosiljke su se polako probijale kroz gomilu, a njihovisu nosači vikali kako bi si raščistili put. Jedan sikh s kopljem i skupocjenimkašmirskim šalom nehajno svezanim oko struka, probijao se na nemirnom konjuopasno blizu, a njegove zlatom ukrašene uzde blistale su na svjetlosti baklji.

Koga god bi pitala, rekao bi da joj je dužnost zaustaviti kojega od britanskih časnikaili dvorana sikha te mu predati dijete objasnivši da nema pravo na njega te da pripadamaharadži. Oni bi se složili kako je pogrešno uzeti nečije dijete.Bijeli Zec i dva pobočnika prošli su pokraj nje razgovarajući među sobom.Odustavši od premišljanja, Mariana se sagnula i zamotala dijete u svojoj nosiljci,moleći se da je ne vide, ali doimalo se da je nisu opazili. Prošli su ne gledajući unjezinu smjeru, i dalje razgovarajući, te nestali s vidika.Doimalo se da čak ni Marianini nosači nisu vidjeli ništa neuobičajeno. Kad je ušla unosiljku za djetetom, pogledali su je ravnodušno kao i inače, a tada su bezvoljnoustali.Svi su odlazili. Kićena nosiljka lorda Aucklanda prošla je prije no što se sluga pojavios djetetom. Konjanici su odjahali u tamu, praćeni slugama pješacima koji su nosilizastave i lepeze na dugim motkama.Preostala je samo jedna nosiljka, visoka, od obojenog stakla, pedeset jarda dalje,okružena domaćim ljudima koji su mahali rukama.»Krenite«, Mariana je zapovjedila nosačima, umotavši dijete do očiju u svoj najboljiplavi šal.

Tko je zapravo bilo to maleno stvorenje? Nije obratila pozornost na ime koje joj jesluga rekao u hramu, ime djetetova djeda. Ali, čak i da se potrudila slušati, kolika je

vjerojatnost da pronađe tog čovjeka? U tom utvrđenom gradu zacijelo živi desettisuća djedova kojima je ime Vali Muhamed, Vasif ili Vahid.»Spasila sam te od maharadže«, šapnula je kad ga je smjestila u pregib svojeg lakta,»ali ti ne znam ni ime.«

Ako ju je i razumio, doimalo se da ga to ne zanima. Ležao je sklupčan uz nju inetremice promatrao njezino lice ispod okrugle kapice koja je nekim čudom u cijelojzbrci ostala na njegovoj glavi.Mora odlučiti što će učiniti. Pokucala je po krovu požurivši nosače.Doimalo se da putovanje traje cijelu vječnost. U sat vremena koliko su prelaziliudaljenost do engleskog tabora, Mariana je ležala oslonjena na lakat, držeći rukunadomak djetetovih usta kako bi mu ih pokrila ako zaplače i otkrije ih. Bakljonoše sutrčali pokraj nje, a otvoreni plamen baklji bacao je sablasnu, treperavu svjetlost nazavjese. Oštro, ritmično disanje nosača otkrilo joj je da je druga nosiljka blizu.Ponadala se da u njoj nije bojnik Byrne. Jučer je čula kako je gnjevno vikao najednoga od svojih podređenih zbog mjedenoga gumba odore. Trudila se nezamišljati što bi rekao kad bi je zatekao s maharadžinim malim taocem.Dijete se stisnulo uz nju . Je li itko vidio da ga je uzela?Odvođenje maharadžina taoca zacijelo je težak zločin. Što bi se dogodilo da ihuhvate? Bodljice straha neugodno su je bockale.

Promeškoljila se u skučenom prostoru nosiljke. U redu. Kad bi je doista uhvatili,koliko god to bilo ponižavajuće, ne bi se ispričala. Ako dijete nije pripadalo njoj, nijepripadalo ni maharadži, a maharadža očito nije primjereno skrbio o njemu. Prstom je



dodirnula djetetov obraz. Kako je moguće da je u cijelom tom živahnom taborusamo jedan sluga mislio na njegovu dobrobit ili opazio njegov jad?Kroz zavjese napokon su doprli poznati noćni zvukovi s puta. Nekoliko minutaposlije njezini su nosači usporili. Kad su spustili nosiljku, Mariana se u taminespretno izvukla iz nje s umotanim djetetom u naručju. Pognuta kako ga njezininosači ne bi vidjeli, pojurila je u svoj šator i izdahnula tek kad se zaslon od trstike

sigurno zatvorio za njom.Dittu joj je na noćnom ormariću ostavio upaljenu uljanicu. Mariana je odnijela dijeteu krevet, pažljivo ga smjestila između dva jastuka i upravo je bila posegnula zasvjetiljkom kad se dosjetila nečega.Potrčala je prema ulazu i odmaknula zavjesu. »Munnu«, pozvala je.Na svjetlosti zvijezda jedna se prilika odvojila od skupine nosača koji su odlazili i

vratila se prema njoj. »Idi po Dittua«, zapovjedila je. »Trebam ga smjesta.« Vratila se u šator te se visoko držeći svjetiljku nagnula nad dijete na krevetu.Svjetiljka je iscrtala velike sjene na platnu šatora i bacila sjaj na smeđi saten njezinehaljine te na djetetovo lice. Zaključila je da mu je koža boje jutarnje kave s mlijekom,ali s primjesom zlatne nijanse. Zavijene trepavice bacale su sjenu na obraze koji sutrebali biti puniji no što su bili.

Vidjela je domaću djecu kako gola trče po selima pokraj kojih je tabor prošao, ali jepromatrajući svojega malog gosta bolno uvidjela da o životu domaće djece ne znabaš ništa. Što je radio cijeli dan? Koje je igračke imao? Je li na sebi imao uzice dok suga izvodili u vrt?

Jedno je bilo izvjesno. Čim voda za kupanje bude donesena, obrisat će crni prah okonjegovih očiju.Skinula je slamnati šeširić i protresla kosu sve dok nije ispala iz ukosnica i ostala

zapetljana ležati na njezinim ramenima, a tada je sjela pokraj njega na krevet.»Dakle, ti čudno stvorenje«, rekla je položivši ruku na njegovo tijelo, »što ćemosada?«Djetešce je, i dalje zamotano u njezin šal, uzdahnulo, a kapci su mu zatreperili.Kad je zadnji put jeo? »Potrebna ti je večera«, odlučno je rekla. »Gdje je taj šašaviDittu?«U šatoru nije bilo ničega za jelo, ali na njezinu je noćnom ormariću stajao vrč vode.Natočila je malo u svoju čašu i pažljivo podignuvši dijete u sjedeći položaj prinijelačašu njegovim ustima. Ono je odjednom živnulo, nagnulo se naprijed širomotvorenih očiju i počelo piti u velikim, zadihanim gutljajima. Nisu mu dali piti! Rukau kojoj je držala čašu zatresla joj se od gnjeva.Kad je popio koliko je želio, Mariana je odložila čašu i promotrila ga. Što ako jedoista bolestan? Odagnala je sjećanje na drugog bespomoćnog domaćeg čovjeka idrugu čašu vode.Ugurala je njegove ručice pod šal i ustala, ostavivši ga na krevetu. Na ulazu jepodignula zaslon i pogledala van. Na svjetlosti zvijezda vidjela je samo poznatoprostranstvo ilovače, koje se protezalo od njezina šatora do crvenog zida tabora, te udaljini šatore lorda Aucklanda i njegovih sestara.Gdje je Dittu?

Taj ju je sluga uzrujavao — govorio je bez prestanka, brisao je prašinu s njezinamajušnoga noćnog ormarića baš kad je ona najviše željela da je se ostavi samu,uzrujavao se zbog nevažnih stvari i zaboravljao važne, ali bio je dobrog srca. No dok je bila sama sa svojim ukradenim djetetom, Mariana je jedva čekala da začuje njegove



otegnute korake oko šatora.Dijete je ležalo nepomično, a lice mu je bilo obrubljeno plavom bojom. Dok ga jepromatrala, ono je pokušavalo osloboditi ručice, ali nije moglo jer je šal bio previšečvrsto omotan oko njegova tijela. Cvilio je boreći se s tkaninom koja ga je sputavala,a oči su mu se punile suzama. Kad je Mariana skočila k njemu, njegova se izvezenakapica oslobodila i otkotrljala, otkrivši glavicu. Bila je ćelava, izuzev tanke, mlade

kose crne poput ugljena.Ugledavši tu okruglu, obrijanu lubanju, Mariana se odmah našla u drugom vremenu ina drugom mjestu. I Ambrose je u svojoj bolesti, također obrijane glave,bespomoćno cvilio: Ambrose koji ju je obožavao, kojega je ona voljela više no ikogana svijetu.Povukla je djetetovo maleno, ozlijeđeno tijelo na krilo i odmotala šal. »No, no«,šapnula je ljuljajući ga, pritisnuvši lice uz njegovo, kao što je ljuljala i Ambrosea dok je bio beba. »Ne plači, dušo, janješce moje.«Plašila se da će zaplakati jednako prodorno kao i ranije te večeri, kad je njegov glasnadjačao buku gomile i stigao do nje, ali on je umjesto toga štucnuo i stavio palac uusta.» Oh «, povikala je s olakšanjem, »samo si želio sisati palac!«Suze su se, poput rose, držale za njegove trepavice i ležale mu na obrazima.Dodirnula mu je lice. Kad mu bude bolje, hoće li pljeskati ručicama kad se budesmijao, kao što je to Ambrose činio? Hoće li trčati k njoj vrišteći od veselja kad onaraširi ruke? Hoće li umrijeti?Kad su njezine tuge nabujale i izlile se iz njezinih očiju, s onu stranu ulaza u njezinšator začuli su se zvukovi nespretnog kretanja. Pomoć je napokon stigla, makar uobliku Dittua.



18. poglavljea tajanstven način na koji vijesti putuju, glas o djetetovu nestanku stigaoje do engleskog tabora i prije no što je nosiljka mlade prevoditeljiceprošla pokraj stražara koji su je pozdravili te ušla u tabor generalnoga

guvernera. Za pola sata vijest je već bila oko ognjišta u svim dijelovima tabora.Kad je vodonoša stigao do redova ognjišta duž crnog zida tabora, Dittu i tri prijatelja

već su bili pojeli večeru. Najmlađi od četvorice bio je na nogama pred svojimognjištem, vitka silueta u pokretu udarala je nogama u tlo, držeći ruke iznad glave.Pjevao je i plesao uz svoju vedru melodiju trilera i stanki. Bisti ga je gledao i kimaoglavom.»Gledaj, Sonu«, rekao je Gaggan, najstariji od četvorice, pozdravivši na taj način, tepokazao ugodno mjesto pokraj ognjišta, »Mohan misli da plesačica tako pomičeruke.« Pokazao je, dlanovima okrenutim prema gore, priliku koja se ljuljala prednjim. »Pogledaj ga. Dittu kaže da nijedna prava nach djevojka ne bi...«

»Dakako da je to u redu.« Mohan je nastavio plesati istežući prste kako bi bili nalik pupoljcima lotosa. »Tko je gledao kroz rupu u šatoru za durbar dok su plesačicezabavljale generalnoga guvernera i maharadžu? Ti to ne bi znao, Gaggan«, dodao je,»bio si previše lijen da bi se udaljio od vatre.« Sonu je sumnjičavo odmahnuoglavom. »Jedno je izvjesno, Mohane«, rekao je, »možda znaš pjevati, ali plesati neznaš. Ali«, dodao je okrenuvši se prema svojim prijateljima, »k tvojem ognjištu nisamdošao kako bismo razgovarali o plesačicama. Došao sam ti reći važnu vijest.Maharadžin je najdraži talac nestao.«Nagnuo se bliže vatri. »Taj je talac dječak koji posjeduje čudesne moći.«Mohan je prestao pjevati. Sva četvorica zagledala su se u vodonošu.»Djed toga djeteta šeik je Valijulah iz Lahorea, čovjek koji posjeduje velike moći«,nastavio je pomalo dramatično. »Na taj je način dijete steklo svoje sposobnosti.Navodno donosi sreću gdje god se nađe. Zbog toga ga maharadža drži.« Pronašao ještap i pročačkao vatru. »Zapravo, maharadža ga neprestano ima na oku. To dijetenaziva svojim biserom nad biserima.«Njegova se publika pogledavala među sobom.»Večeras je maharadža pripremio veličanstveni vatromet kako bi zabavio britanskesahibe. Kad je nakon toga bilo vrijeme da se u svojoj nosiljci od obojenog stakla

vrati u tabor, poslao je po svojega malog taoca da putuje s njim. Sluga je došao i

donio dijete. Gotovo je bio stigao do nosiljke kad je ono iznenada, samo tako,nestalo iz njegovih ruku.« Vođonoša Sonu dramatično je zastao. »Svi su to vidjeli.«»A sada«, nastavio je prevrćući po ugljevlju, »kad je to dijete nestalo, svi strahuju daće kakva strašna nesreća zadesiti kraljevstvo. Zato maharadža nudi veliku nagradu za

vijest o tome gdje je dijete.«Stap mu se zapalio. Prinio je njegov kraj usnama i ugasio ga puhnuvši. »Nitko ne znazašto je dijete nestalo. Dobivao je sve, dragulje, sve.«Dok su njegovi prijatelji razmišljali o tome, iz smjera šatora dopro je glas glavnog nosača s neželjenom porukom. »Dittu, memsahib te zove.«

Četiri lica udružila su se u razočaranju.»Taj dječak posjeduje moći«, zamišljeno je rekao Sita. Grančicom je čačkao zube.»Možda je taj nestanak preveliki pothvat za toliko malo dijete«, pretpostavio je Sonu.»U tom slučaju njegov je nestanak izveo njegov djed.«



Sva četvorica su kimnula. »Da«, složili su se, »djed je to učinio.«Munnu je došao iz sjene i nestrpljivo stao nad njih. »Što radiš, Dittu? Memsahib tezove.«»U svakom slučaju, govori se da svaka osoba u gradu, sve do najskromnijeg čistača,traži to dijete«, zaključio je Sonu kad se Dittu pribrao i ustao. »Prepoznat će ga poodjeći, jer je od crvenog satena, izvezena srebrnim koncem. Nosi izvezenu kapicu te

nisku smaragda i bisera oko vrata, koja mu dopire do struka.«Njihova nagađanja slijedila su Dittua dok je posrćući odlazio prema engleskimšatorima.Koliko god se želio držati na udaljenosti od Europljana kojima je služio, Dittu setrudio razgovarati sa svojom memsahib.Kad se prvi put sastao s njom, odlučio je prenositi joj svoju mudrost. Kad je u zadnjitren odveden sa skromnog mjesta u sjedištu Vlade kako bi služio mladoj memsahibna putu u Lahore, odjenuo je svoju najčišću odjeću i krenuo za oholim slugomgeneralnoga guvernera u urednu kolibu na jednom od boljih puteva u Simlu.Kad su stigli, sluga ga je ostavio stajati na jakoj kiši, ne na trijemu, nego pod stablom,gdje je čekao slušajući kako majmuni kriče na njega i osjećajući kako mu kiša natapaodjeću, sve dok iz kuće nije izašla Engleskinja s plavim kišobranom i prišla mu.Engleskinja ga je odmjerila od glave do pete usredotočenim pogledom nalik mački, atada ga je, na njegovo iznenađenje, uljudno pozdravila na njegovu jeziku. Dittu je utom trenutku zaključio da bi ta osoba, za razliku od drugih stranaca, mogla bitisposobna naučiti nešto o stvarnom životu.Od prvoga dana svoje službe govorio je kad god je bio sa svojom memsahib,savjetovao je i prenosio joj svoje znanje. Nedugo nakon što su otišli iz Simle, rekaojoj je kako za ručak neće biti leda s narančom jer nitko nije pokrio plitke glinene

posude u kojima se led stvarao preko noći pa su ga mogli polizati psi i drugeživotinje, ili mu učiniti nešto još gore. Drugog jutra upozorio ju je da će doručak bitihladan jer je jedan od pomoćnih kuhara ubo drugoga nožem za kruh, pokazujućikoliko je opasno posuđivati novac. Njegova memsahib nije pokazivala mnogozanimanja za njegove priče. Sumnjao je da katkad hini san kako bi ga izbjegla, ali onje ipak govorio, uvjeren u svoju misiju.Mora napustiti svoje prijatelje i Sonuovu uzbudljivu priču, ali barem će večeras imatizadovoljstvo poučiti memsahib nečemu. Uvjeren u njezino zanimanje za njegovu

vijest, prošao je kroz tabor i prišao njezinu šatoru. »Memsahib«, započeo je i prije nošto je pred ulazom izuo cipele, »dogodilo se nešto krajnje čudno!«Odgovora nije bilo. Zavjesa na vratima pljusnula je na svoje mjesto kad je ušao.Memsahib je bila ondje, bez riječi je sjedila na rubu svojega kreveta, okrenuta muleđima, savijena kao u boli. Svjetiljka je bacala dugu, treperavu sjenu preko kreveta.

Je li bolesna?Ona je grčevito šmrcnula. Pitajući se je li ga pozvala kako bi joj pomogao podnijetikakvu tragediju, svojim je nejednakim korakom prišao krevetu tiho, u vunenimčarapama koje mu je ona darovala, po prugastoj prostirci. Stigavši do ruba njezinakreveta, oprezno se nagnuo naprijed.Ona je sjedila nagnuta nad zamotuljkom koji je držala u krilu, ljuljala ga kao da ljulja

dijete. Trepnuo je. To je doista dijete, umotano u njezin šal, a njegova malena smeđaručica leži na njezinim grudima. Odakle joj domaće dijete u njezinu šatoru? Djeca irazgovori o djeci te su večeri očito bili posvuda.



»Ji, memsahib?« Bilo je bolje hiniti da nije vidio. Odvratio je pogled sa zamotuljka nanjezinu krilu.Ona ga je pogledala, zaštitnički držeći ruku na djetetovim prsima. »Moraš mipomoći, Dittu«, rekla je molećivo. Oči su joj bile crvene, ali joj je izraz lica otkrivaosilovitu odlučnost. »Ovom je mališanu potrebna hrana, topla voda za kupku iskromna, obična odjeća. Ne smiju ga vidjeti u ovome.«

Odmaknula je šal. Pod njim je bio domaći dječak, star upravo dovoljno da prohoda.Njegov kostim od crvenog satena bio je krut od srebrnog veza, a na prsima mu jeležala teška niska bisera i smaragda. I dijete je također plakalo.Dittuova su se prsa podizala i spuštala pod tankim šalom, kao da je trčao cijelimputem od ognjišta. Uplašeno je pogledao prema ulazu.Memsahib je progovorila strožim glasom. »Donesi mu hrane, vaše hrane, s jednogaod vaših ognjišta. Sumnjam da je ikada jeo europsku hranu. I požuri. Vrlo je gladan.«

»Zaroor, svakako.« Dittu je kimnuo kao da sanja.»I Dittu«, nastavila je prenuvši ga iznenadnom strogoćom, »ako o ovome progovorišijednu riječ, otpustit ću te i pješice ćeš se vratiti u Simlu. Jesi li me razumio?«» Ji, memsahib.« Unatraške je izašao iz šatora i krenuo prema crvenom zidu,osvrnuvši se jednom ili dva puta kako bi se uvjerio da ne sanja da njegova memsahibstoji na ulazu, drhteći na noćnoj hladnoći, i drži maharadžina nestalog taoca unaručju.Dittu je, zaokupljen uzburkanim mislima, požurio pokraj velikog šatora kuharaguverner sahiba te pokraj masnih kuhinjskih šatora. Koliko je nagrada bila velika?Dovoljna da mu omogući vratiti se u svoje selo i izgraditi pravu kuću za svojuobitelj?Pomislio je na oštre riječi memsahib. Kad bi ustanovila da je otkrio njezinu tajnu,

otpustila bi ga istog trena; ali kako je mogao propustiti priliku da dobije kraljevskunagradu? Ili, s druge strane, kako da toliko uzbudljivu vijest sakrije od svojihprijatelja? Dijete, talac čiju su priču upravo čuli, bio je u šatoru njegove memsahib! Gotovo da ni sam nije mogao vjerovati u to. Ne samo što je ta priča bila dobra, negoje on imao i ulogu u njoj!

Tijekom proteklog mjeseca ti su ljudi oko ognjišta postali poput braće. Požurio je,zamišljajući kako će reagirati na njegovu priču. Da im odmah kaže ili da sam uživa usvojoj vijesti?Stigao je zadihan. »Je li gotovo s večerom?« brzo je upitao. Priča mu je čučala u grlu,spremna iskočiti iz usta. Progutao je.Prijatelji su ga iznenađeno gledali.»Da«, rekao je Mohan, »gotovo je. Zašto želiš još hrane?«»Netko je tražio da mu donesem. Nije važno. Brzo ću se vratiti.« Nije bilo vremenaza zastajkivanje. Mora pronaći hranu za dijete, i toplu vodu. A tada, kad obavi svojposao, vratit će se k ognjištu te im polako ispripovijedati sve zanimljive pojedinostinjegove priče. Požurio je osjećajući poglede svojih prijatelja na leđima.I druga su ognjišta u taboru generalnoga guvernera bila ugašena. Obgrlivši se rukamakako bi se zaštitio od hladnoće, Dittu je izašao na put u potrazi za ognjištem okokojega su ljudi još jeli. Uzrujano je puhnuo kad mu je s noge od žurbe spala njegova

iskrivljena cipela. Bilo je kasno. Kamo god se okrenuo, ljudi su sjedili i razgovarali onestalom djetetu, ali za to dijete nije bilo hrane.Dittu je bio daleko od dijela tabora ograđenog crvenim zidom kad je pronašao onošto je tražio, skupinu muslimana koji su još jeli i nehajno razgovarali. Pođignuo je



bradu. Ne smije odati svoju tajnu. Ne bi bilo dobro kad bi netko drugi prijavio gdjese dijete nalazi te preuzeo zaslugu i nagradu.Otišao je ravno k čovjeku za kojega je zaključio da je glavni kod tog ognjišta.»Trebam hrane«, rekao je nakon što su se pozdravili.»Hrane?« Brđanin kojeg je Dittu upamtio kao višeg konjušara uputio mu jezainteresirani pogled s mjesta na kojem je čučao i žvakao.

Dittu je odvratio pogled. »Da«, odgovorio je ne objašnjavajući.Osjećajući kako ga njegove oči proučavaju, Dittu se nemirno meškoljio pod teretomsvoje tajne. Prsti su mu se trzali. Zabacio je ruke iza leđa.»Nisi li ti sluga mlade memsahib?« Čovjek je držao komad kruha na pola puta dousta, kao da je zaustavljen usred misli.Dittuove ruke čvrsto su držale jedna drugu iza njegovih leda. »Moram požuriti«,rekao je. »Ako imate hrane, molim vas, dajte mi.« Konjušar je protegnuo svojedugačko tijelo i ustao. Sagnuo se i prevrtao po loncima sve dok nije pronašaookrugao poklopac, a tada je bez riječi počeo grabiti ostatke večere na njegovu ravnupovršinu. Oko hrpica riže i leće položio je savijeni čapati te kimnuo i predaopoklopac Dittuu.Žurno krenuvši, Dittu je zastao kako bi se osvrnuo. Konjušar je ponovno čučaoondje, zamišljeno zagledan u vatru. Dittu je s olakšanjem nastavio dalje. Čovjek nijeposumnjao.Da je Dittu bio prvorazredni sluga, cipele bi mu pristajale. Odjeća bi mu bilabesprijekorna, na sebi ne bi imao polučisti doti i košulju jer bi mu njegov sahib kupiomnogo odora. Prvorazredan čovjek brijao bi se svaki dan, a turban bi mu biouštirkan poput turbana slugu guverner sahiba. Ali Dittu je rođen kao drugorazrednisluga mlađim ljudima poput njegove memsahib te će zajedno sa svoja dva preživjela

sina zauvijek ostati drugorazredni sluga. Prošao je pokraj četiri vojnika koji su se vraćali s večere u šator. Bili su to brahmini, pripadnici visoke kaste iz Oudha iliBihara, koji su s visoka gledali na njega i njegove prijatelje. Šutnuo je kamen koji muse našao na putu pazeći da ne prospe hranu.Pomislio je na svoju obitelj. Njegova supruga rodila je jedanaestero djece. Od njihjedanaestero osmero je preminulo, mahom zbog neimaštine i bolesti u vrijeme kadsu slabe žetve iscrpile zalihu hrane u njegovu malom selu. Dittuu nije bilo teškoprepoznati potrebu na djetetovu licu.Izašao je na put. Za dijete u skupocjenoj odjeći, koje je bilo u šatoru njegovememsahib, očito se nije dobro skrbilo. Ta je priča bila mnogo više od one koju jeispripovijedao vodonoša.Ubrzao je korak. Nije ga iznenadilo to što je dječak pred očevicima nestao iz sluginihruku. Za takvo što već je čuo. Bilo mu je teško povjerovati da je dijete čarolijompreneseno u šator njegove memsahib.Ona, neuka strankinja, sudjelovala je u velikom nadnaravnom pothvatu. Zacijeloposjeduje goleme moći kad ih je prepoznao djetetov djed čarobnjak, koji je

vjerojatno bio miljama daleko, u gradu Lahoreu.Dok je na ulazu prolazio pokraj stražara u odorama, prisilio se razmisliti o prijašnjimmjesecima, ali nije se mogao sjetiti nijednog događaja koji bi imalo dao nagovijestiti

da je njegova memsahib čarobnica. Nikada se ne zna kome takve moći mogu bitidane, ali jednoj oci njih? I, što je još čudnije, jednoj od njihovih žena ?Englezi su bili ružni, nosili su čudnu odjeću i još čudnije frizure. Cesto su bili grubi,



zahtjevni, nerazumni i bijesni ako bi ih se pogrešno shvatilo. Koža im je žutjela, imalisu odbojne navike, a njihova glazba bila je mučenje za osjetila. Kad je jednom služiou sjedištu vlade, čuo je glasne zvukove i ritmičko lupanje koje je dopiralo iz glavnog salona pa je krišom prošao kroz vrt i provirio unutra. Kroz prozor je vidioEuropljane, muškarce i žene, kako zajedno plešu u nespretnim skupinama, pritom sezalijeću jedni u druge te se glasno smiju zabačene glave kad njihova glazba stane.

Ti stranci upravljali su najvećim dijelom Indije; pa ipak, unatoč svoj njihovoj moći, većina njih o životu je znala jednako malo kao i o plesu. Kad je memsahib jednombila bolesna i Dittu joj je satima služio bez slobodnog vremena za podnevni obrok,ona mu je ponudila svoju nepojedenu večeru — meso, možda čak i meso krave,natopljeno smeđom tekućinom, i druge stvari, povrće, jednako odbojno.Zar nije znala kakvu mu je nečist ponudila?Memsahib je dane provodila jureći s jednog mjesta na drugo strahujući da ćezakasniti, nepotpuno odjevena, s kovrčavom kosom koja je bježala ukosnicama.Doimalo se da ima vremena samo za munšija koji ju je poučio mnogim jezicima, alinije bio hinduist poput njega pa je stoga bio neuk poput Britanaca.Sada ga je čekala u svojemu malom, šiljastom šatoru čije su stijene bile slabašnoosvijetljene svjetlom svjetiljke. Ako ona jest čarobnica i ako on svojim prijateljimaotkrije tajnu, ako im kaže gdje je dijete i ako uzme nagradu, ona će to odmah znati.Dittu će tada izgubiti i svoje mjesto i mogućnost da promatra to čudno biće — stranu čarobnicu — izbliza.Namrštio se. Njezino plakanje nad djetetom bilo je neočekivano. Kao čarobnicamorala je znati u kakvom je dijete stanju i prije no što je stiglo u njezin šator. Zaštoju je tada njegov jad toliko potresao? Bi li njezine suze, kao i ponuda njezinenepojedene hrane, mogli biti znakovi velikodušnog srca? Bilo je doista neuobičajeno

vidjeti Engleskinju kako indijsko dijete drži u naručju kao svoje.Možda je Dittuov poriv da je poučava bio primjeren. Možda je prepoznao njezinosrce kad ju je prvi put vidio onoga kišnog jutra u Simli.Pred ulazom u njezin šator izuo je cipele. Bilo je teško vjerovati Engleskinji, doista

vrlo teško, ali tko zna? Možda bi bez obzira na nagradu mogao proći i gore odsluženja toj neobičnoj osobi i čuvanja njezinih tajni. Možda je ona, bila Engleskinjaili ne, zaslužila najvrjedniji dar koji joj je mogao dati, njegovu odanost.Sjedio je na podu te prstima stiskao rižu i kuhanu leću u kuglice veličine zalogaja,dok su mu djetetove nožice visjele s krila. Glavica mu je bila prljava i krastava. Kadsu ga zadnji put okupali?»Dobar dječak«, rekao je misleći na svojega najmlađeg sina dok je gurao kuglicuhrane u djetetova otvorena usta.U tom je djetetu bilo nešto silno. Doimalo se da čak i u tom slabom stanju isijavasvjetlost koja je privukla Dittua, podsjećajući ga na svetišta i na prinošenje darova.Nije li se sâm Krišnaji pojavio kao dijete, moćna sila dobra, sposobno izvoditičarolije? Možda je ta ista divna snaga djetetu dala takvu vrijednost u maharadžinimočima.»Dittu«, rekla je memsahib sa stolca, »nema nagovještaja kiše pa sutra neću putovatinosiljkom. Babu nipošto ne mogu uzeti sa sobom u kočiju generalnoga guvernera i

njegovih sestara. Ti ga moraš ponijeti sa sobom. Glumi da je tvoj nećak, ili tvojedijete.«Dittu je sjedio prilično mirno. Kako li je malo znala! Kako se on odjednom mogaopojaviti s djetetom i besmisleno tvrditi da je u srodstvu s njim? I što ako bi njegova



laž bila razotkrivena? U najmanju bi ga ruku otpustili bez plaće. A možda bi gamaharadžini ljudi čak podvrgnuli kakvom strašnom mučenju. Zašto ona jednostavnone izvede kakvu čaroliju?»Bit će mi teško ponijeti ga s prtljagom«, odgovorio je pjevnim preklinjanjem koje jekoristio samo kad bi nešto odbio. Nasmiješio se pognuvši ramena. »Svi ga u taborutraže. Svi znaju njegovu priču.«

Dijete je odgurnulo Dittuovu ruku. Njegovi zgrčeni prsti ležali su na Dittuovukoljenu. Dittu je krpom obrisao mala usta. Dijete ga je ozbiljno pogledalo, pružiloručicu i potapšalo ga po licu, a tada se okrenulo i stavilo prst u usta.Memsahib ga je gledala netremice. »Priču? Kakvu priču?«Dittu je izbjegavao njezin pogled. »Njegovu priču — da je srećonoša maharadžiRandžitu Singu, da je nestao iz ruku sluge pred svima.« Pogledao ju je krajičkom oka.»Cijeli tabor zna da je njegov nestanak djelo njegova djeda koji je slavni čarobnjak uLahoreu te da je za njegov povratak ponuđena golema nagrada.«Mariana je zinula, a tada brzo zatvorila usta. »Kakva besmislica.« Odmaknula je kosus lica i pokazala dijete. »Bio je...« zastala je, kratko puhnula i podignula bradu. »Pa«,otresla se, »nije važno kako se našao ovdje, zar ne? U svakom slučaju, ja ću ujutroputovati s drugim Engleskinjama. Ti ćeš, molim, povesti dijete. Ne zanima me štoćeš reći drugima u taboru. I kasno je. Donesi mi vruće vođe za njegovu kupku.«



19. poglavljear Muhamed tiho je čučao u sjeni pred ulazom u šator mlade memsahib,glave i gornjeg dijela tijela umotanih u pamučnu tkaninu, tako da mu je iz nje

virio samo nos. Iz šatora je dopirao tih i blag glas memsahib. Nitko nijeodgovarao, sjene se nisu pomicale na stijenama. Njezin je sluga zacijelo

otišao.Dolazak tog čovjeka k njegovu ognjištu Jaru Muhamedu isprva je bio zagonetka.Hinduistička pravila u pogledu prehrane ne dopuštaju mu prići muslimanskomognjištu kako bi jeo. Njegova memsahib nije mogla poželjeti dal roti s ognjišta JaraMuhameda, običan kruh i leću, hranu skromnih ljudi. Samo bi stranac u velikojpotrebi bio nahranjen s nasumice izabranog ognjišta. I tada mu je sinulo — u taborumože biti samo jedan stranac čija je potreba dovoljno velika da Engleskinjin slugabude poput prosjaka poslan u potragu za hranom.

Jar Muhamed zatvorio je oči slušajući umirujući ženski glas. Da, unuk šeika

Valijulaha je unutra. Elhamdulilah, slava Alahu.Sat vremena prije kod svojeg je ognjišta čekao da Engleskinjin sluga ode s hranomprije no što je krenuo k Šafi sahibu.Kuglice starčeve brojanice tiho su kuckale dok je Jar Muhamed pripovijedao svojupriču. »Vjerujem da je tvoja pretpostavka točna, Jar Muhamede«, složio se Šafi sahibkimajući kad je konjušar završio. »Sada idi«, dodao je, »i prenesi poruku memsahib.«

Jar Muhamed došao je izravno od Šafi sahiba, ušao u crveni tabor kroz uski ulaz zasluge na visokom stražnjem zidu te u prolazu pozdravio pandžapske stražare uodorama na vlastitu jeziku, i bez teškoća prošao taborom. Obišao je usnule sluge iograđena ognjišta, a potom prešao preko otvorenog prostora prema velikimšatorima generalnoga guvernera i njegovih sestara. Krećući se tiho od sjene do sjene,neopaženo se približio šatoru mlade memsahib.Dobio je uputu odmah prenijeti tu novu poruku, ali kad je stigao, nije ju pozvaostrahujući da će je uplašiti. Umjesto toga navukao je šal preko glave i oko koljena.Pričekat će.Nije dugo čekao. Približili su mu se koraci, a tada se kod šatora pojavio sluga temlade žene mrmljajući za sebe, noseći dva mjedena vjedra. Iz jednoga se pušilo.Kupka za dijete.Sluga nije vidio Jara Muhameda. Ne podižući pogled, odložio je jedno vjedro i

pružio ruku kako bi odmaknuo zaslon od trstike na ulazu. Svjetlost svjetiljke izlila sekroz ulaz. Jar Muhamed jednim je brzim pokretom ustao i iskoračio iz sjene. »Hai-ai-ai!« Uplašeni sluga viknuo je u iznenadnoj panici. Vjedro mu se zaljuljalo i vruća je voda poprskala prašinu.Kad je sluga teško dišući posegnuo prema zaslonu, Jar Muhamed zakoračio je premanjemu i pogledao u šator.Duboko je udahnuo. Mlada memsahib sjedila je licem okrenuta prema ulazu,satenske suknje boje lavlje dlake raširile su se oko nje, a smeđe su kovrče uokvirilenjezino blijedo lice kad se zaštitnički nagnula nad dijete svijetle kože i široka lica. Na

šatorskom platnu iza nje skakale su sjene. Na trenutak je pogledala Jara Muhamedaširom otvorenim očima i neustrašivim pogledom.Sluga je povukao zaslon kako bi zatvorio ulaz i žurno je stao pred Jara Muhameda, anjegova su vjedra stajala na tlu pred njim. »Zašto si došao?« upitao je promuklim



glasom.»Imam poruku za memsahib.«»Prekasno je za donošenje poruka.« Čovjek se trudio zvučati moćno. Jar Muhamedčuo je šuštanje s onu stranu zaslona. Možda je memsahib pokušavala sakriti dijete.»Ova je poruka važna.« Glas Jara Muhameda zvučao je uzbuđeno. »Moram je odmahprenijeti. Recite joj da joj ja, Jar Muhamed, moram osobno prenijeti tu poruku.«

Vidio je da ga čovjek želi otjerati vikanjem i psovkama, ali plašio se ponovnopodignuti glas, vjerojatno kako radoznali sluge ne bi došli postavljati pitanja. JarMuhamed stajao je mirno, nadvijen nad slugu, i čekao.Sluga se doimao kao da će zaplakati. Podignuo je drhtavu ruku i odmaknuo zaslon tenakašljavši se ušao u šator. »Vani je čovjek po imenu Jar Muhamed«, rekao jeuplašenim glasom, prigušenim zaslonom. »Kaže da ima poruku za vas.«Opet se začulo šuštanje. Memsahib je pružila ruku preko zaslona i tada izašla te stalapred Jara Muhameda, a lice joj je na mjesečini bilo blijedo poput slonovače.»Da, što je?« Držeći dovratak bijelim prstima, pomaknula se kako bi onemogućilapogled na unutrašnjost.»Mir s vama, memsahib«, započeo je Jar Muhamed. »Donosim vam poruku. Porukaglasi: >Dobro ste učinili. Nemojte nikome reći što ste učinili. Pričekajte upute.<«Ostala je nepomična, koža joj je bila bijela i sjajna, a tada se kratko nasmijala visokimglasom i obrisala ruku o suknju. »Hvala vam, Jaru Muhamede, iako ne shvaćam što

vaša poruka znači.«»Pričekajte.« Jar Muhamed podignuo je ruku kad je krenula. »Imam nešto za vas.«Iznutra se začulo cviljenje. Memsahib je pogledala preko ramena, a tada ponovno

Jara Muhameda. »Idite«, zapovjedila je, a pogled joj se zamračio. »Idite.«On je bez odgovora čučnuo te iz svoje odjeće izvadio paketić grubog smeđeg šećera

umotanog u muslin, koji je uvijek nosio sa sobom za konje. Dok ga je promatrala,uspravnog vitkog tijela, Jar Muhamed izvadio je malen zakrivljeni nož i odrezaokvadrat muslina te u njega umotao dvije grude sirovog šećera i pružio joj ga.»Djeca ga vole«, rekao je. »Konjima neće nedostajati.«Uzela je šećer i okrenula se, a njezine su sjajne suknje zašuštale u tami.

Jar Muhamed na odlasku je razmišljao o tome kako je ta mlada žena zacijelo bilauplašena kad joj je predao dar. Pa ipak, jasno je vidio da bi mu se usprotivila ona, ane njezin sluga, da je pokušao ući u šator.Osvrnuo se preko ramena i pogledao maleni šator čije su stijene slabašno sjale,iznutra osvijetljene svjetiljkom. Što su mu dva starca rekla u haveliju šeika Valijulaha?

»Tvoj posao uskoro će započeti« , rekao mu je Šafi sahib.»Samo ćeš ti, i nitko drugi, znati kad je vrijeme za djelovanje«, rekao je šeik.Mariana je odmaknula zaslon i vratila se u šator, noseći paketić šećera koji joj je visios prstiju. »Ti si rekao Jaru Muhamedu«, rekla je optužujući slugu. »Dittu, što siučinio?«Dittu je nepomično stajao na sredini šatora, držeći dijete u naručju. Kad ga jeMariana pogledala, blijedog lica, nagnuo se nad dijete. »Kunem se«, promrmljao je, asuze su mu potekle iz očiju, »kunem se da nisam rekao. Taj je konjušar čudan čovjek.Ne znam kako je pogodio. O, preklinjem vas, memsahib, govorim vam istinu!

Molim vas, o, molim vas, memsahib, nemojte me otpustiti!«»Što to znači, Dittu? Znaju li svi u taboru da je to dijete ovdje, u mojem šatoru? Znali maharadža?«



Dijete je pružilo ručice prema njoj. Uzela ga je od Dittua i sjela za stol. »Mislila samda smo sigurni, ali nismo.« Odvezala je paketić, odlomila komadić šećera i stavila gadjetetu u usta.»I prestani plakati, Dittu«, strogo je dodala. »Dakako da moraš ostati.« Uzdahnula jekad je svojim dronjkom otro suze. »Ne mogu ostati posve sama s domaćimdjetetom.«

»Konjušar je donio poruku, nije li?« upitao je Dittu. »Kako je glasila njegovaporuka?«»To nije bilo ništa, Dittu«, odgovorila je. »Njegova je poruka nevažna.«Nije bila nevažna. Ta treća poruka ju je uplašila. To upozorenje, koje više nije biloneodređeno i nije ga mogla samo tako odbaciti, dokazivalo je da je netko doistapromatra. »Nemojte nikome reći«, rekao je Jar Muhamed. »Pričekajte upute.« Obavila jedijete rukama i čvrsto ga stisnula.Ne smije se predati strahu. Jar Muhamed joj je uz tu poruku donio i dar. Koliko godju je poruka uplašila, Jar Muhamed joj se nije doimao prijeteće.»Dittu«, rekla je, »da nas Jar Muhamed namjerava odati, ne bi dao babi šećer. Rekaobi nam da zna, a tada bi pokušao uzeti babu. Mislim da za babu ne zna nitko osim

Jara Muhameda i možda još jedne ili dvije osobe. Ali mislim da nam ne žele nauditi.«Preplavilo ju je olakšanje. »I, o, Dittu«, dodala je ozarena lica, »kad je taj čovjek došao, nisi li se uplašio da će nam uzeti babu?«Potapšala je djetetovo lice. »Nisi li u prvom trenutku pomislio da Jar Muhamednamjerava odnijeti naše dijete i uzeti maharadžinu nagradu?«Nasmijala se pa se i Dittu nasmijao, a tada se dijete, vidjevši ih, razvedrilo inasmiješilo, oči su mu postale dva polumjeseca na njegovu širokom licu, a ona jetada ustala i zavrtjela ga ukrug tako da joj se žućkastosmeđa suknja vrtjela oko nje,

nasred šatora osvijetljenog svjetiljkom.




jesec je bacao slabašnu zraku svjetlosti na maharadžin žuti šator i na visokunosiljku od obojenog stakla koja je prazna stajala pred njegovim ulazom.Stražari su tiho razgovarali medu sobom dok je fakir Azizudin vodiomaharadžu Randžita Singa gore-dolje, zaštitnički ga obgrlivši oko ramena.

Jusuf je pogledao Hasana dok se njihova karavana deva približavala. Nešto doistanije bilo u redu. Zastrašujuća vijest, koju su čuli kad su stigli u maharadžin tabor,zacijelo je točna.»Da, Sabur je nestao.« Hasanov glas zvučao je ravnodušno, kao da je sa svojimsinom izgubio i osjećaje. »Ali, zašto, Jusufe? Tko bi ukrao mojeg sina maharadži?«»Nemoj strahovati, Hasane.« Jusuf je pružio ruku kako bi ga umirio kad su stali predžutim šatorom. Uz toliko lošu vijest on će morati misliti za obojicu. »Sabur će bitipronađen. Sjeti se očeva pisma.«

»Gdje je Sabur?« Čak i prije no što je sjahao, maharadža je odgurnuo svojega glavnog ministra i požurio prema njima. »Gdje je moj mali biser?« povikao je. »Što si učinio snjim, Hasane, ti i tvoj otac čarobnjak?«Prije no što je Hasan stigao odgovoriti, fakir je uhvatio starca za lakat i poveo ganatrag prema šatoru. »Dođite, maharadžo«, umirio ga je uputivši Hasanu i Jusufupogled upozorenja. »Unutra razgovarajte s Hasanom. Sada se morate odmoriti.«Kad su ušli u šator, Jusuf je gledao kako Hasan prilazi maharadžinom krevetu.»Maharadžo«, počeo je Hasan stojeći pokraj svojeg kralja, pogleda uprtog u ćilim,»večeras sam stigao iz Kasura, dok ste vi bili u Zlatnom hramu. Dopremio sam vamprvi dio...«»Što će mi zlato i dragocjenosti?« Stari glas je drhtao. »Važan mi je samo moj Sabur.«

Jusuf se znojio na svojemu mjestu pokraj vrata. Barem ih stražar nije razoružao; nisubili uhićeni. Ali svi ti dani i noći u Kasuru rasprave, upozorenja, laskanje, sviHasanovi strpljivi pokušaji da prikupi maharadžin danak, njegove molitve da immaharadža napokon dopusti povesti Sabura kući, njegova tiha tjeskoba na putuonamo — sve je to bilo uzalud, ili možda nije?

Je li netko već spasio Sabura? Ako jest, tko se izložio smrtnoj opasnosti i mogućemkraljevom gnjevu da bi spasio njegovo dijete? Kamo je ta osoba odvela Sabura?»Maharadžo«, umilno se ubacio fakir, »Hasan ne može imati prste u tom strašnom

događaju. Bio je u Kasuru vašim poslom. Večeras je došao odanle, donijevši vijesti idio danka. On nije kriv.«Maharadža je rukom dao znak da želi svoj pokrivač. »Dovedite mi moje Sabura«,jednostavno je rekao posežući za fakirovom rukom kad je sluga podignuo crvenisatenski pokrivač na njegova ramena.Fakir Azizudin neznatnim je pokretom glave otpravio Hasana i Jusufa. Dok su njihdvojica natraške izlazili iz šatora, Jusuf je vidio suze na licu svojeg kralja.Bilo je još mračno kad je Marianu iz sna prenulo promukao, nestrpljiv šapat.»Memsahib, memsahib«, govorio je Dittu, »moram izvesti babu.«

Babu, tko je baba? Zar Dittu mora govoriti čak i noću? Okrenula se uzdahnuvši, atada ju je blago meškoljenje naglo probudilo.Oteto dijete!»Ali, Dittu«, šapnula je u tamu, položivši ruku na maleno tjelešce pokraj sebe, »još je



noć!«»Nije, memsahib, rano jutro je. Baba mora izaći kako bi napravio soo-soo.«

»Soo-soo?« »Pishab!« Pishab? Kojoj je to važnoj riječi munši nije poučio?»Pomokrit će vam se u krevet«, siktao je Dittu stigavši do njezina kreveta i pipao

tražeći dijete. »Djeca moraju raditi soo-soo u određeno vrijeme«, izjavio je prijekornimglasom dok je otvarao zaslon noseći dijete u naručju.Mariana je dodirnula toplo mjesto na kojem je dijete spavalo te kroz stijenu šatoraslušala Dittuovo prigušeno tepanje. Mnogo je toga bilo potrebno učiniti. DoLahorea su bila još četiri dana putovanja. Kako će četiri dana skrivati dijete?Odbacila je pokrivače i ne zamarajući se paljenjem svjetiljke pipala tražeći čizme.Nije bilo vremena za traženje čiste odjeće; odjenut će ono što je večer prije imala nasebi.Ponovno je sanjala brod. Petljajući s kukicama i gumbima, pokušala se sjetiti sna, aliuspjela je prizvati samo nejasnu predodžbu napete snasti iznad glave i vjetromnošenih kapi koje su je pekle na licu.

Taj ju je san podsjetio na jučerašnju pjesmu. Ne tuguj, srce, jer Nuh će biti tvoj vodič: tvoj kormilar kroz potop.Pružila je ruku kako bi upalila svjetiljku. Kad bi Nuh barem vodio nju. Kad bi

vjerovala u to, mogla bi izdržati bilo što. Ali, možda je doista bila navedena otetimaharadžina taoca. Kako to drugačije objasniti?Dijete je željelo da ga ona otme, u to nije sumnjala. Pružilo joj je ručice iz sluginih

ruku, gledalo ju je s izrazom očekivanja na licu. Ali, zašto? »Dobro ste učinili«, sinoć joj je rekao konjušar. Jar Muhamed. On nije bio običan konjušar kad joj je donio te tajanstvene poruke.Iako je to porekao i on je zacijelo prorok, poput luđaka na cesti i bića u vrtu.Doimalo se da su proroci posvuda, da joj pružaju savjete o hrabrosti i o putu koji jenavodno izabrala...Kad se Dittu vratio s djetetom, zaključila je da barem on nije prorok.»Previše je hladno«, zabrinuto je rekla malo poslije, hodajući amo-tamo. »Kako gamožeš odnijeti van bez odjeće? Razboljet će se — i šteta je uprljati ga nakon finekupke.«Gledajući Marianu okruglim očima, dijete je dršćući stajalo pred Dittuom koji ječučao, a jedna ručica bila je u čvrstom smeđem stisku dok je Dittu mazao hladnoblato po njegovu golom tijelu. Oko djetetova palca izlazili su zvukovinezadovoljstva.»Traže bogato dijete«, objasnio joj je Dittu mažući ga. »Ako je baba gol i prljav,mogu reći da sam ga pronašao na putu. Takvo što se neprestano događa.«»Vjerojatno si u pravu, ali čekaj...« Mariana je prišla svojoj škrinji s odjećom i iz njeizvukla uništenu haljinu od tartana. Pronašla je poderotinu, a tada grandioznomgestom poderala vunenu suknju od šava do šava, ispunivši zrak prašinom. »Umotaj

ga u ovo. Reci im da sam vidjela to dijete i sažalila se nad njim.«Nekoliko trenutaka poslije, noseći dijete koje mu se umotano u tartan otimalo podrukom, Dittu je išao prema crvenom zidu, a Mariana ga je gledala s ulaza dok joj jesrce uplašeno lupalo.



Bilo je hladno, čak i uz vatru. S Dittuova krila dijete je mirno promatralo lica, jednopo jedno, uzvraćajući radoznale poglede Dittuova tri prijatelja, dok se jedno majušnostopalo, slobodno od poderane haljine, ritmički ljuljalo amo-tamo.»Kako da ga ostavim samoga na putu, šakalima i hijenama?« pitao je Dittu, gurajućiuvježbanom rukom komadiće krulia u djetetova otvorena usta.»Dakako da si ga mogao ostaviti ondje. Što te briga za njega?« upitao je Sita s mjesta

na kojem je sjedio te trijeskom crtao krugove u prašini. »I kojoj kasti pripada? Moždana krilu držiš nedodirljivog i stavljaš prste u njegova usta.«Mladi Mohan udaljio se uz uzdah opravdavanja, ostavljajući znakovit prostor izmeđusebe i djeteta.Gaggan je zamišljeno žvakao grančicu nima. »Djeca koju povremeno nalazimo naputu nisu ništa drugo doli nevolje. Dakako«, dodao je promijenivši ton, »ako je onmaharadžin talac...«»Znam da će donijeti nevolje«, žurno ga je prekinuo Dittu, obrisavši djetetova usta.»Ali što sam mogao?« Prsti su mu se tresli dok je čvršće umatao dijete u krpu odtartana.»Srce ti je previše meko, Dittu.« Sita je pružio ruke iznad glave kako bi se štapompočešao po leđima. »Dakako, uvijek ga možeš prodati. Mogao bi dobiti dobru cijenuod krojača Siroša ili od kovača, kako mu je ono ime...«»Ne, nemoj to učiniti.« Gaggan je promatrao djetetovo pozorno lice. »Naposljetku,sada je ovdje. Možemo se brinuti za njega. Kovač — pah! Tko može kovačupovjeriti dijete?«»Drugačiji je, znaš«, dodao je zamišljeno. »Nije poput većine djece.« Pljunuo jekomadić kore u vatru i debelim prstom upro u tartan. »Trebao bi imati odjeću.Čovjek iz mojeg sela šije za vojsku. Pitat ću ga.«

Dittu je kimnuo i prinio lončić djetetovim usnama. Čim je to učinio, djetetovo setijelo ukočilo. A tada je jednim iznenadnim pokretom podignuo ručicu i izbaciolončić iz Dittuovih prstiju. Četvorica su promatrala kako pada na tlo i kotrlja se,kako kapi mlijeka prskaju u vatru.»Zaboga, Mariana, to me već drugi put pitaš«, gospođica Emily primijetila je nakondoručka, zaklanjajući oči rukom u rukavici. »Nikada nema nikakve koristi od pitanjagdje su naše stvari. Ja očekujem da ću se sa svojim suncobranom ponovno sastatitočno u vrijeme zalaska sunca. Ali, moram reći da još nisam vidjela nekoga tko tolikožarko želi vidjeti blatnjavi šator i nesposobnog slugu.«»Ja to dobro razumijem«, blago je rekla gospođica Fanny. Promeškoljila se u svojemsklopivom stolcu. »I ja želim nakon svakog putovanja znati gdje su sve moje stvari,osobito pjegavi jelen. Uvijek sam zabrinuta do trenutka dok sve nije onako kako bitrebalo biti.«»Iako u Indiji nikada ništa nije onako kako bi trebalo biti«, dodao je lord Auckland.Zijevnuo je gledajući na sat. »Hvala nebesima da do četiri sata ne moramo zabavljatinijednog domaćeg čovjeka.« S uzdahom se naslonio na naslon svojega pletenog stolca.»Draga, zašto kasnije ne bismo izašle na jahanje?« upitala je gospođica Emily proučavajući Marianu pronicavim plavim okom. »Aktivnost će ti goditi. Vjerojatno si

malo napeta nakon sveg jučerašnjeg uzbuđenja.«Uzbuđenja. Mariana je osjetila kako joj se grlo suši.»Doista je bilo uzbudljivo, nije li?« živahno je upitala gospođica Fanny. »Hram i



jezero uz vatromet su se doimali kao palača iz bajke!«Gospođica Emily nije skidala pogled s Mariane. »Doista si blijeda, dijete. Zatražit ćuda ti pripreme jednoga od boljih konja. Vidjela sam jadnu ragu koju su ti dali. Niječudo da ne jašeš.«Uzavrela u svojoj žutosmeđoj svili, Mariana je sat vremena poslije stajala pred svojimspuštenim šatorom te promatrala kako kuliji polažu užad i šatorske klinove. Gdje je

u tom kaosu podizanja tabora bilo dijete koje joj je povjereno na skrb?Čim je njezin šator podignut i namještaj raspoređen, pojurila je u njega i nestrpljivostala nasred prugastog tla iščekujući poznat, ali sada uzbudljiv zvuk Dittuovatapkanja prema njezinu šatoru.Napokon je stao pred nju, lica izboranog u osmijeh, s djetetom koje mu se migoljiloispod ruke.»Oh, hvala nebesima da ste se vratili«, šapnula je zagnjurivši lice u djetetov vrat.Polegnula ga je na krevet i oduševljeno tepala njegovu polaganom, ljupkomosmijehu. »Potrebno ga je još jednom okupati. Jesu li vas vidjeli?«»Nisu, memsahib.« Sijede dlake na Dittuovoj bradi bile su prošarane blatom, činećiga čak otrcanijim no inače. »Bili smo...«»Ššš!« upozorila ga je čuvši izvana razgovor dvaju muškaraca, praćen topotomkonjskih kopita. Njezini konjušari stigli su s jednim od konja gospođice Emily.»Idi«, poslala je Dittua mahnuvši prema ulazu, »i otpravi ih. Reci im da danas neželim jahati.«Kad je Dittu provirio kroz ulaz, Mariana je spustila dijete i gledala ga kako hodauokolo. Stao je, oprezno uspostavljajući ravnotežu, a tada je čučnuo te pružio nježneprstiće kako bi podignuo nešto s poda.»Ne, dušo, ne Marianinu ukosnicu«, šapnula je podignuvši ga i otvorivši njegovu

šačicu.Sve tiši topot kopita gotovo je odjednom zamijenio zvuk nečijeg nakašljavanja predšatorom. Dittu je naglo uvukao glavu u šator. »Memsahib«, promuklo je šapnuo,»zaboravili smo vašeg munšija!«Mariana je gurnula dijete Dittuu i otvorila platnenu zavjesu na vanjskoj stijeni šatora,ali kad je pokazala Dittuu neka uđe u njezin maleni prostor za kupanje, zvukovi

vjedara izvana rekli su joj da će čistač ući svakog časa. Zar su se svi odjednom sjatiliu njezin šator? Brzo je učvrstila zavjesu, onemogućivši čistaču ulazak, a tada seokrenula držeći prst na usnama i počela očajnički tražiti drugo skrovište.Drugo nakašljavanje izvan šatora otkrivalo je blagu nestrpljivost.»Kako da otpravim munši sahiba?« molećivo je šapnula Dittuu.Njezin je sluga slegnuo ramenima, držeći dijete u naručju.Bilo je prekasno da sakriju dijete. Mariana je ispružila ruke kako bi ga uzela. »Dođi«,pozvala ga je glasom koji se lomio.Njezin je učitelj pažljivo ušao, pognut kao i inače, trepćući na slaboj svjetlosti.Ugledavši dijete u Marianinu naručju, načinio je korak unatrag.Munši nije bio čovjek kojem bi se lagalo. Mariana mu je prišla prije no što je stigaoprogovoriti. »Munši sahibe«, šapnula je dok je čistač iza zavjese udarao vjedrimajednim o drugo, »ovo je dijete sin važnog čovjeka iz utvrđenoga grada Lahorea.

Nitko ne smije doznati da je ovdje.«»Ah«, odgovorio je munši.Čvrsto obavivši jednu ručicu oko Marianina vrata, dijete je bistrim očima gledalostarijeg gosta.



Mariana se uspravila. »Ukrala sam ga maharadži. Ljudi su bili bezobzirni premanjemu. Pogledajte.«»Ozlijeđen je.« Uzela je djetetov dlan i pritisnula ga o svoj obraz.»Kako ste ga ukrali?« upitao je starac s nedokučivim izrazom na licu.»Njegov mi se sluga obratio u Zlatnom hramu te mi pokazao njegova jadna rebra ipodljeve. Tada mu nisam mogla pomoći.«

Zadrhtala je od sjećanja. »Ali na kraju večeri isti je čovjek dotrčao k meni ijednostavno mi ga predao. Ja sam ga uzela u svoju nosiljku i dovela ovamo.«»Je li vas itko vidio?« Munšijevo lice bilo je ozbiljno.»Nije. To je bilo prilično neobično«, polako je odgovorila. »Osjećala sam se gotovonevidljivom. Svi su prolazili pokraj mene kao da me nema. Nitko me nije pogledao,čak ni Indijci.«Pogladila je djetetov obraz. »Sve je bilo vrlo jednostavno i dogodilo se vrlo brzo — mogla sam ukrasti nekoliko djece i nitko ne bi mario za to.«»U tome griješite, bibi.« Stavivši ruke iza leđa, munši se uspravio. »Veoma griješite.Nekim je ljudima i te kako stalo do ovog djeteta. Pomaganje bilo kome da pobjegneiz maharadžina doma, a osobito ako je to jedan od njegovih talaca, težak je zločin.Da ste otkriveni«, dodao je stisnuvši oči, »savez između vaših ljudi i maharadže biobi na velikoj kušnji. Dijete bi bilo vraćeno maharadži, a vi biste bili nečasno poslaninatrag u Calcuttu.«Mariana je čvršće stisnula dijete.Kad je munši vidio njezinu reakciju, izraz njegova lica omekšao je. »Ali niste viđeni.«Prišao joj je, službeno se naklonio i zagledao se u djetetovo lice. »Sine, kako ti jeime?«Dijete je udahnulo i tada progovorilo prvu riječ koju je Mariana čula. »Tabur«, rekao

je meškoljeći se u njezinim rukama.Starac se nasmiješio. »Sabur, zar ne? Dobro, dobro.«»Što da učinim, munši sahibe?« upitala je Mariana. Trnci straha prošli su joj nizkralježnicu. Što je učinila? »Što da učinim?«»Jasno je da je spašavanje zlostavljanog djeteta milosrdno djelo. Jasno je i da je svešto se do sada dogodilo bilo djelo Alaha Svemilosnog, koji je slugu nadahnuo da

vam preda dijete i koji vas je zaštitio nakon što ste ga uzeli. Pitate me što da učinite.Predlažem vam da molite.«»Da molim?« Mariana je gledala kako se Sabur gega prema Dittuovim raširenimrukama.»Vi se molite Bogu Svemogućemu, zar ne, bibi?« blago ju je upitao munši.»Da«, odgovorila je, »ali zacijelo...«»Moram si uzeti vremena da razmislim«, prekinuo ju je učitelj podignuvši prstupozorenja. »A vi, bibi, cijelu ovu stvar morate predati u ruke Alahu Samilosnom.«Kad je Mariana tužno uzdahnula, munši sahib načinio je neodređenu gestu kojom jedao do znanja da je razgovor o toj temi završen.»A u pogledu naše pouke«, dodao je smiješeći se Saburu, »dan je krajnje neobičan,nepogodan za pouku. Danas će biti praznik. S vašim dopuštenjem, memsahib«,rekao je naginjući glavu, »napuštam vas. Ako vam zatreba moja pomoć, Dittu zna

gdje će me pronaći.«Izašao je iz šatora bez osvrtanja. Mariana je sjela na rub kreveta, pomalo ošamućena,držeći ruku na grudima.



Kad je munši otišao, doimalo se da su u zraku ostali slabašni pramenovi magle. Uprvim trenucima koje su proveli zajedno, mali je Sabur čudesno osvojio njezino srce.Bio je njezin i ona je sada bila njegova. Nitko je nije mogao uvjeriti u suprotno.Možda je izabrala određeni put kad ga je uzela, kao što je prorok predvidio. Ali bezobzira na to je li krenula određenim putom, bit će oprezna jer je Saburov životovisio o njoj, u to je bila sigurna. Da, svakako će biti oprezna.



21. poglavljeUtorak, 17. prosinca

apola budna pod pokrivačima, Mariana je slušala kako kiša pada pošatorskom platnu iznad njezine glave.»Ali, memsahib, on mora spavati sa mnom«, sinoć je zahtijevao Dittudok je dijete u njegovu naručju nestrpljivo plakalo pružajući ručice

prema njoj. »Drugi sluge ga očekuju. Ako ne bude sa mnom, postavljat će pitanja.«Bio je u pravu. Kako su mogli hiniti da je Sabur izgubljeno dijete ako bi noćunestajao u nečiji tuđi krevet?Ne mogavši se suprotstaviti, mahnula je rukom otpravivši ih, a potom je lošespavala, uvjerena da Dittu Sabura nije dobro omotao na toj hladnoći.Okrenula se na leđa i navukla jastuk preko lica. Unatoč upozorenjima munši sahiba,kako li je bilo lako najprije oteti, a potom u tajnosti držati Sabura...Samo su Dittu, munši i Jar Muhamed znali gdje je dijete, a doimalo se da nijedan od

njih nema namjeru odati ga. Englezi nisu znali za njega. Da jesu, nipošto ne bipomislili da ga je oteo netko od njih. Još je netko znao. Mariana je odgurnula jastuk i otvorila oči. Kako je mogla zaboravitiporuku Jara Muhameda? Ne, ne smije misliti na to. Mora misliti kako da dragog,malog Sabura drži u sigurnosti te kako da ga udeblja i usreći.Približili su joj se nečiji koraci. »Memsahib, doveo sam babu«, šapnuo je Dittu.»Počelo je kišiti pa ćete vi do sljedećeg taborišta putovati u nosiljci. Prijateljima samrekao da sam babu poslao putovati s brijačevom obitelji u natkrivenim kolima.«

»Shabash, Dittu, dobro si to učinio«, rekla je uz širok osmijeh kad je ustala kako bi ihdočekala. »Doista dobro.«»>Matej, Marko, Luka i Ivane<«, tiho je pjevala sat vremena poslije, a glas joj jeodjekivao u zatvorenoj nosiljci, »>blagoslovite krevet na kojemu ležim...<«Naleti vjetra bacali su kišne kapi u tanke stijene njezine nosiljke. Ujednačenodahtanje nosača izvana, »ha, ha, ha«, govorilo joj je da je sve u redu.»Kako li je vrijeme ljubazno kad nam je dopustilo putovati zajedno«, šapnula je.»Nije li Dittu mudro srušio pribor za kavu i odvratio pozornost našim nosačima dok sam te ja unosila u nosiljku!«Djetešce obrijane glave koje je ležalo na njezinoj ruci nije imalo ružičastu kožupoput njezina brata Ambrosea, a oči su mu bile smeđe, a ne duboko plave, ali

njegova je malena tjelesna težina na njoj ublažavala njezin stari osjećaj gubitka. Kapcisu mu se spuštali i nije se osobito trudio sjesti, ali doimao se zadovoljnim u njezinudruštvu. Promatrao je njezino lice i dopuštao joj da ga mazi i miluje koliko je godželjela. Mariana se uspravila, naslonila na jastuke iza svojih leđa i podignula ga nakrilo.»Eto«, tiho je rekla kad se Sabur naslonio na njezine grudi. Zatvorila je oči. Kad bi gabarem mogla pokazati svojoj obitelji, osobito tati...Bilo joj je drago da se mališan nije meškoljio. Prostor nosiljke bio je dovoljno dug,protezao se dalje od njezinih stopala, ali bio je jedva dovoljno širok da se pomakne, a

kad god bi se uspravila, strugala je glavom po stropu.»Slušaj kišu na krovu, maleni«, šapnula je. »Danas volimo kišu, zar ne, zlato moje?«Nosom je protrljala Saburov obraz. »Vidiš«, šapnula je kad je Sabur posegnuo premamedaljonu koji je nosila na zlatnom lančiću oko vrata, »ti i ja prilično smo sigurni i



sretni zajedno!«Putovanje je zbog kiše trajalo duže no inače. Doručak, koji je najčešće bio posluženčim bi svi stigli na novo taborište, toga je dana kasnio i bila je gužva. Časnici ičlanovi osoblja, koji bi inače doručkovali vani, odlučili su pridružiti se generalnomguverneru i njegovoj pratnji u natkrivenom prostoru. Šator za blagovanje bio jepotpuno ispunjen. Ne mogavši sjediti za stolom, mlađi su muškarci jeli stojeći,

žonglirajući glinenim posuđem i žličicama. Jedan je sluga Mariani privukao stolac pokraj gospođice Fanny. Mariana je sjela isložila svoje suknje, pogledom prelazeći po stolu krcatom doručkom. PredavanjeSabura Dittuu na kraju putovanja bilo je zahtjevno, ali uspješno i ona je sada bilaslobodna uživati u doručku. Uzela je brioš i posegnula prema nožu za maslac.U gomili se pojavio Harry Fitzgerald. Ona ga je kratko pogledala i poželjela približitimu se te mu, dok nitko ne gleda, reći sve o djetetu.Poručnik Marks koji je zahvaljujući gospođici Emily također bio u počasnoj straži,držao se gospođice Fanny i jeo jaja te pokušavao uhvatiti Marianin pogled. Pozvalisu ga da sutra dođe na čašu vina, a gospođica Emily očekivala je da i ona budeprisutna i uljudna, iako je već dva puta sasvim jasno izrazila svoje osjećaje. Drugi jeput čak nesmotreno spomenula Marksove uši.»Poručnikove uši«, odgovorila je gospođica Emily, »nisu važne. S vremenom ćeš ihprestati primjećivati.«Mariana ih nikada neće prestati primjećivati. Te su uši simbolizirale sve njezineosjećaje o prisiljavanju na brak iz koristi. Dok joj se Marks toga jutra smijuljio preko

vilice, zamišljala je kako mu uši rastu i rastu sve dok mu nisu pale na ramena.Iza iscerenog Marksa Fitzgerald je držao šalicu na tanjuriću, a Mariana ga je gledala izprofila. Kosa mu je izgledala nakostriješeno, kao da nije dobro spavao. Sutra bi

pobjegla s njim kad bi na maharadžinu teritoriju imala kamo pobjeći ili kad on ne biza koji dan odlazio u Afganistan.Namjerno se okrenula, izbjegavajući Marksovo zurenje, i hinila zadivljenost slugomkoji je vješto nosio poslužavnik pun prljavog posuđa. Sada je mogla samo otputovatinatrag u Calcuttu s lordom Aucklandom i njegovom pratnjom te cijelim putommoliti da Fitzgerald obavi svoju dužnost u Afganistanu i vrati joj se. Njegova ćeistina prije ili kasnije stići do gospođice Emily. Prije ili kasnije sve mora biti u redu.»Gdje je bojnik Byrne?« glas gospođice Fanny prodro je u Marianine misli.»Otišao je dogovoriti se za ovce«, odgovorio je poručnik Marks.»Ovce?« Gospođica Emily prestala je rezati janjeći bubreg. »Što će nam ovce?«»Za sutrašnji ručak, gospođice Emily.« Marks je kimnuo s ozbiljnim izrazom lica.Gospođica Emily podignula je obrve. »Kakve ovce očekujemo za ručak? Nadam seda nitko nije pozvao one vulgarne s narančastim mrljama.«Marks je zbunjeno zinuo. Na kraju stola lord Auckland složio je svoj ubrus. »Da samna tvojem mjestu, Emily«, rekao je, a kutovi usana su mu se podignuli, »sutra zaručak ne bih odjenuo vunu.«Gospođica Fanny povjerljivo se nagnula prema Mariani. »Ovce je jedna od omiljenihriječi moje sestre.«»A sada, draga Mariana«, rekla je gospođica Emily mijenjajući temu, »moraš čuti

najnoviju uzbudljivu vijest s maharadžina dvora.« Uz zveket je odložila porculanskušalicu za kavu. »Upravo smo doznali da dok smo prije dvije večeri bili u Zlatnomhramu i gledali vatromet, netko je izveo zanimljivu čaroliju.«»Doista«, dodala je gospođica Fanny. »Baš šteta da to nismo vidjeli. Prava fantastična



orijentalna priča.«Gospođica Emily lagano je ubrusom obrisala usta. »Zacijelo si vidjela«, počela je,»boležljivo dijete koje maharadža neprestano drži uza sebe. To je dijete političkitalac, zadržan kako bi se osigurala odanost njegova oca, mladića koji pomažetajanstvenom fakiru Azizudinu, maharadžinu glavnom ministru.«Mariani je zastao dah.

»Taj je mali talac«, nastavila je gospođica Emily mašući nožem nad posudicom zamaslac kad se gomila koja je stajala utišala kako bi je čuli, »bio prisutan na vatrometu.Mariana, možda si ga primijetila kad ga je maharadža podignuo kako bi vidio

vatromet.«Mariana je kimnula bez riječi.»Dijete je očito nestalo odmah nakon toga, iako su sve mjere predostrožnosti bilepoduzete kako bi bilo sigurno.«Gospođica Fanny nagnula se naprijed ozarena lica. »Domaći ljudi kažu da je dijeteisparilo dok ga je sluga nosio u maharadžinu nosiljku. Od tog trenutka djetetu nematraga. Maharadža je navodno prilično shrvan gubitkom djeteta, koje mu premanjegovu vjerovanju donosi sreću.«Mariana je primijetila da je Fitzgerald zamišljeno promatra s druge strane šatora.Plave oči gospođice Emily blistale su. »I kao da to nije bilo dovoljno, čujemo da jedjed toga djeteta glasoviti čarobnjak. Domaći ljudi vjeruju da je on potajno oteodječaka, ali toj teoriji ne ide u prilog činjenica da djed u vrijeme djetetova nestankanije bio u Amritsaru, sa svima nama, nego četrdeset milja dalje, u Lahoreu.«Mladi časnici prasnuli su u smijeh. Colin Marks je iza stolca lorda Aucklanda neštošapnuo drugom časniku, koji je zabacio glavu susprežući smijeh.Gospođica Emily spustila je šalicu na tanjurić, a podignuti kutovi usana činili su je

vrlo sličnom bratu. »To je objašnjenje smiješno, dakako, ali uživam zamišljati kakotaj starac nakon večere u svojoj sobi mrmlja čarolije dok maharadžin talac miljamadaleko nestaje.«Mariana se pokušala smiješiti zajedno s drugima. Djed maloga Sabura bio ječarobnjak. Što bi to moglo značiti? Zatvorila je oči i vidjela kako sluga trči premanjoj obasjan svjetlošću baklje, kako mu se usne pomiču i kako Sabur poskakuje unjegovu naručju.Dva stolca dalje od nje doktor Drummond se nakašljao. »Imajući u vidu nehajnostdomaćih ljudi«, rekao je polako i ozbiljno, »iznenađujuće je samo to da dijete većprije nije izgubljeno. Vjerojatno im je oteto pred nosom dok su gledali na drugustranu.«

Val smijeha prošao je oko stola. Mariana je osjetila kako blijedi.»Jesi li dobro, draga?« Gospođica Emily se namrštila. »Uzmi komad voća.«»Oh, ne, hvala vam.« Lijepa guava bila joj je nadohvat ruke, ali Mariana se nije moglapouzdati da će njezine drhtave ruke biti sposobne baratati nožem za voće.»Za djetetov povratak ponuđena je golema nagrada.« Gospođica Fanny uvukla jeubrus u njegov srebrni kolut i potapšala ga. »Za ne, gospodine Macnaghten?«Politički tajnik naslonio se i pokretom ruke odbio slugu koji je nosio kavu.»Nadajmo se«, rekao je pogledavajući prema čelu stola, »da će dijete biti vraćeno

prije no što se maharadži išta dogodi. Ako bi sada obolio, za to bi mogao optužitidjetetovu odsutnost. Ako bi ozbiljno obolio, to bi moglo utjecati na sporazum.«Lord Auckland prestao se smiješiti. »Misliš li«, oštro je upitao, »da bi nestanak ovog



djeteta mogao nepovoljno utjecati na naše pregovore, da bi maharadža čak mogaoodbiti potpisati sporazum o pohodu na Afganistan?«»Dvije su mogućnosti, gospodine«, odgovorio je Macnaghten. »Jedna je da bimaharadža mogao oboljeti, što bi odgodilo potpisivanje sporazuma. Druga je mnogoozbiljnija.«Ljudi oko stola ukočili su se. Mariana je uvrtala rupčić u krilu.

»Kao što svi znamo, domaći su ljudi podmukli«, nastavio je Macnaghten podižućiteške obrve. »Postoji mogućnost da je dijete oteo netko tko se protivi sporazumu teda ga je podmetnuo u ovaj tabor.«»Podmetnuo ga ovamo?« gospođica Emily širom je otvorila oči, a njezina je šalicaostala na pola puta do usta.Gospodin Macnaghten je kimnuo. »Da je doista tako i da dijete otkriju ovdje,maharadža bi nedvojbeno zaključio da smo ga mi oteli.«

»Oteli ga? Zašto bismo mi učinili takvo što?« Glas gospođice Fanny povisio se uiznenađenju.Na kraju stola lord Auckland je okretao nož za maslac. Gospodin Macnaghtenspojio je prste u oblik tornja. »Zato, gospođice Fanny«, odgovorio je, »jer jemaharadža prilično uvjeren da je taj talac zaslužan za njegovu trenutačnu sreću.Štoviše, nakon slavnog dijamanta Koh-i-Noor, to je dijete navodno najvećadragocjenost koju Randžit Sing posjeduje. Naziva ga biserom nad biserima. Logičnobi pretpostavio da smo mu mi oteli dijete kako bismo si osigurali njegovu sreću. Utakvim okolnostima možda ne bi potpisao sporazum. Tada bismo mogli bitiprisiljeni odustati od pohoda na Afganistan.«Odustati od pohoda? Trnci panike uspinjali su se Marianinim rukama i nogama.Lord Auckland se namrštio. Nožem je blago ubadao stolnjak. »Jeste li sigurni u to,

Macnaghten?«Gospođin Macnaghten nije izgledao dobro. »Gospodine«, odgovorio je, »moramoimati na umu golemu moć praznovjerja domaćih ljudi. Najčudnijim stvarima pridajuiznimnu važnost. Kako postoji mogućnost da je dijete ovdje«, nastavio je življe,»preporučio bih svima u taboru da ga potraže.«Mariana se usredotočila na udisanje i izdisanje, udisanje i izdisanje. Nije se usudilanikoga pogledati u oči.Lord Auckland je kimnuo. »U pravu ste. Moramo se pobrinuti da ta situacija sdjetetom ne omete naše planove. Kao što svi znamo, u pogledu potpisivanjasporazuma ne smijemo gubiti vrijeme.«Pogledom je prešao preko krcatog šatora i podignuo glas. »Svjestan sam koliko je tomalo vjerojatno, ali ako itko od vas dozna bilo što o tome gdje je to dijete, odmah torecite gospodinu Macnaghtenu. Je li to jasno?«Svi su kimnuli. Pobočnici, niži časnici i Harry Fitzgerald mrmljali su u znak slaganja.Mariana to više nije mogla podnositi. Ustala je. »Ispričavam se, lorde Auckland,gospođice Emily, gospođice Fanny, ali upravo sam se sjetila da moj učitelj danasdolazi ranije.«Muški glas pratio ju je dok je žurno odlazila iz šatora za blagovanje. »Nisu li tidomaći ljudi krajnje neobični«, rekao je poručnik Marks. »Zamislite koliku strku

podižu zbog maloga crnog djeteta!«Mariana je sjedila na rubu svojeg kreveta, u mislima koje su se vrtložile. Sada kad svibudu tražili Sabura, koliko će vremena proći prije no što ga pronađu te poputizgubljenog paketa predaju užasnom starom maharadži — da umre od tuge i



zanemarenosti dok ona to bespomoćno promatra? Ali, ona to ne bi bespomoćno promatrala. Nekoliko sati poslije bila bi na putu zaCalcuttu, u krajnjoj nemilosti. Maharadža bi nedvojbeno tvrdio da je izgubiopovjerenje i odbio bi potpisati sporazum. Britanci ne bi mogli uspostaviti opskrbnelinije i vojska se ne bi mogla kretati po njegovu teritoriju pa bi bili prisiljeni odustatiod planiranog pohoda na Afganistan. Ako na prijestolje Afganistana ne bi mogli

postaviti svoju marionetu, kakvi su im izgledi za ovladavanje središnjom Azijom?Svi bi optužili nju.Spustila je lice u ruke i tiho zavapila u užasu.

Tko bi ih izdao? Tko je znao da je Sabur u njezinu šatoru? Ječistač znao? Je li čuo Saburov glas dok je praznio noćnu posudu? Je li je čuo njezinrazgovor s Dittuom? A što je s nosačima nosiljke? Oni su tri puta imali priliku vidjetiSabura. Što je s Dittuovim prijateljima kod njegova ognjišta? Jesu li naslutili tko jedijete koje svaku noć spava s Dittuom?I što je s tajanstvenim ljudima koji su također znali, ali nisu se otkrili?Ustala je i počela koračati amo-tamo. Zacijelo postoji nešto što može učiniti kako biSaburovu prisutnost u taboru zadržala u tajnosti. Ne smije si dopustiti paniku. Dittuje doista dobro postupio kad ga je prerušio u izgubljeno seosko dijete. Ta laž moglabi pomoći. Mora pomoći.Koraci pred šatorom prekinuli su njezine uskovitlane misli i Sabur je, umotan upoderanu haljinu od tartana i smješten ispod Dittuove ruke, oduševljeno zacvrkutaokad se zaslon za njima zatvorio te se meškoljio kako bi ga Dittu spustio i već sepružao prema njoj.»Što se dogodilo, memsahib?« upitao je Dittu, a topla smeđa boja njegova licapretvarala se u zagasitu sivu.

»Englezi su naslutili«, odgovorila je kad je Sabur obavio ruke oko njezina vrata.»Naslutili su da je Sabur ovdje, u taboru — lord Auckland svima je naložio tražitiga.«Dittu je u očaju isplazio jezik, a tada se nasmiješio. »Ali, memsahib«, veselo jeodgovorio, »vi samo morate izvesti svoju čaroliju i sve će biti u redu, zar ne?«»Ne, Dittu, neće«, otresla se. »Ne budi glup.«Čuvši njezin ton, dijete na njezinu boku podignulo je pogled te položilo svoj malen,ljepljiv, umirujući dlan na njezin obraz.»I tako, munši sahibe«, rekla je nešto kasnije, zagledana u uništeni rupčić koji jedržala među prstima, »doima se da je Sabur u strašnoj opasnosti da ga otkriju.«Njezin učitelj stajao je ondje gdje se zaustavio kad mu je počela iznositi svoju priču.Kad je završila, okrenuo se i zagledao se kroz ulaz, u prašnjavi tabor i njegov ovješenplatneni zid.»Bibi, vi i Sabur ćete, ako Bog da, uskoro biti na sigurnom«, rekao je kimajući sozbiljnim izrazom lica.»Na sigurnom? Oboje?« Mariana ga je pogledala sa sumnjom, a tada je pogledalaSabura koji je gledajući ih poskakivao na Dittuovu krilu. »Ali kako, munši sahibe?«»Kad se Sabur u Amritsaru našao u vašim rukama«, odgovorio je munši gledajućidijete, »bili smo četrdeset milja daleko od Lahorea. Od toga dana dva smo puta

putovali. Lahore je sada udaljen samo dvadeset milja. Sutra ćemo, nakon štoprijeđemo još deset milja, biti dovoljno blizu utvrđenoga grada da biste vi ondje vratili Sabura njegovu djedu. To možete učiniti noću, dok svi spavaju.«



»Vratiti ga?« Mariana je skočila sa stolca. »Dakako! Sakrit ćemo ga do sutra navečer, atada ću ga nakon večere krišom odvesti iz tabora i predati ga njegovoj obitelji. Nidconikada neće doznati.« Pljesnula je. »Kakva će to biti pustolovina! A tabor će dosljedećeg jutra stići u Lahore, ja ću se jednostavno neopazice vratiti u svoj šator initko neće znati za to. Sabur će ponovno biti na sigurnom. O, munši sahibe, silno mije laknulo!«

»Upravo tako, bibi.« A tada joj se lice rastužilo. »Ali kako ću pronaći šeikovu kuću?«Munši je zamahnuo rukom, obuhvativši tim pokretom sebe, nju i Dittua. »Još netkoosim nas troje zna da je Sabur s vama?«»Konjušar Jar Muhamed zna.« Mariana je oklijevala. »I neki tajanstveni ljudi koji sumi slali poruke, ali ne znam tko su oni.«Njezin je učitelj prstima načinio neznatnu kretnju odbacivanja. »Tada će«, rekao je,»Jar Muhamed pronaći djeda i pobrinuti se za vaše putovanje.«Nakon dva dana na njihovoj skrbi Sabur se počeo igrati. Dok je Mariana razmišljalao razgovoru sa svojim učiteljem, on je sjedio na podu pokraj nje, slagao njezine četkei pokusno udarao njima u prugastu prostirku.Nakon sastanka s munšijem Marianino je olakšanje zamijenila neočekivana bol kojase obavila oko njezina srca. Sutra navečer vratit će Sabura njegovim ljudima, kako biizrastao u muškarca i živio životom domaćih ljudi. Više ga nikada neće vidjeti. Kadbude stara gospođa s čipkastom kapicom na glavi, prisjećat će se njegova sjaja,njegova polaganog, prelijepog osmijeha, sretnih uzdisaja koje je ispuštao kad bi gapodignula, divnog pritiska njegovih ručica oko vrata.Njegovo ugodno društvo tješilo ju je otkako je izgubila Fitzgeralda. A sada moraizdržati mjesece putovanja natrag u Calcuttu bez Sabura, bez Fitzgeralda, samo s

blijedom nadom u sretan brak u budućnosti. Zamislila je blagovaonicu vikarijata zadvadeset godina i oca kako joj starim, drhtavim rukama reže komad ovčetine.Dijete je ustalo te se štucajući uhvatilo za njezino koljeno. Ona je dlanom obujmilanjegovu meku bradu. »Moram li te sutra vratiti tvojoj obitelji?« upitala ga je.Oporavljao se i silno ju je zavolio. Dittu će ga nedvojbeno moći još jedan danskrivati među engleskim šatorima. Naposljetku, već su ga tri dana uspješno skrivali.Za dva dana stići će u Lahore. Zašto ne bi pričekala do tada — barem do tada?Zacijelo ga mogu skrivati ako budu mudri...Munši sahibu neće se svidjeti to što će dulje zadržati Sabura, ali munši sahib neshvaća koliko joj je njezin maleni suputnik potreban.Nedugo nakon što je Sunce počelo zalaziti, mujezin Sohani Kota stigao je u svojudžamiju. Polako se uspinjao uskim stubama njezina jedinog minareta te nekolikoputa stao kako bi došao do daha. Stigavši do ograde, obrisao je lice prije no što senagnuo i držeći otvorene dlanove pokraj usta zapjevao ezan kao što ga je dvadesetgodina pjevao pet puta dnevno, podsjećajući na molitvu sve koji su čuli njegov glas.Glas mu je i dalje bio pjevan i snažan. Sezao je preko zidina toga maloga grada, do

vezova za konje u britanskom taboru, gdje je Jar Muhamed sjedio duboko zamišljeni laštio ormu.Podignuo je glavu, odložio ormu, ustao i krenuo prema džamiji.

U dvorištu je zasukao rukave te uronio ruke u hladnu vođu česme. Usne su mu sepomicale dok se prao za molitvu.Kad je završio, osjetio je nečiju ruku na ramenu. Nije se okrenuo kako bi vidio tko jeto nego je čekao, bez riječi, dok se Šafi sahib pokraj njega također pripremao za



molitvu.Zajedno su promatrali ljude koji su dolazili na molitvu, prali se i stvarali redoveokrenuti prema Meki. Jar Muhamed pokazao je prema zdepastom čovjeku koji jestajao u blizini, razmaknutih nogu, zatvorenih očiju i sklopljenih ruku. Šafi sahibodmahnuo je glavom.

Jar Muhamed jedva je primjetno pokazao drugog čovjeka. Taj je put Šafi sahib

kimnuo. Tresući ruke kako bi ih osušili, Šafi sahib i Jar Muhamed pridružili su se vjernicimakoji su stajali, saginjali se i klanjali u ritmu svojih molitvi.Do izlaska iz džamije izabrali su dvadesetčetvoricu.



22. poglavljeoš nemamo informacija.« Fakir Azizudin pokazao je svojem pomoćnikuprema dvama stolcima od trstike koji su čekali u sjeni. »Da znam gdje je tvojsin, već bih poslao nekoga po njega.« Mahnuo je glavom prema maharadžinutihom žutom šatoru dvadeset jarda dalje, pred kojim je bio svezan osedlanikonj.

»Poslao bi nekoga da ga dovede ovamo?« Hasan je umorno sjeo. »Zašto, fakir sahibe?Sabur je bolestan. Mora mu biti dopušteno da nam se vrati kući.«Fakir je navukao ogrtač preko koljena. »Znam, dječače, znam da bi tvoj sin trebaobiti s tobom. Mnogo sam puta pokušao uvjeriti maharadžu neka ga pošalje kući, alisada nije vrijeme za to.« Potapšao je Hasana po ruci. »Nemoj se bojati. Pronaći ćemoSabura, brinut ćemo se za njega i vratit ćemo ga nakon durbara. To sam ti obećao.«Hasanov pogled nije silazio s fakirova lica. »Ljudi govore kako je po dolasku u ovajtabor bio toliko slab da nije mogao stajati.«

Fakir je kimnuo. »Da, Sabur je bio slab kad je došao«, potvrdio je, »ali ojačao je. Imapouzdanog slugu. Kuharima je zapovjeđeno pripremati mu svježu hranu.« Nagnuose naprijed. »Hasane, ti znaš koliko volim tebe i tvojeg oca. Očajan sam zbog tvojeboli i zbog Saburove usamljenosti, ali i maharadža zaslužuje našu naklonost. Tkodrugi posjeduje toliku energiju, radoznalost i hrabrost? Tko bi drugi mogao Panžab,uništen i osiromašen nakon stotina godina pljačke i razaranja, pretvoriti u ovo

veličanstveno kraljevstvo?«Otvorio je dlanove. »Kao i svi ljudi, i on ima mane. Pije previše vina, premalo jede ispava. Te ga mane uništavaju. Katkad ne može pomaknuti ruke ni noge, niprogovoriti. Ne želi uzimati svoj lijek od mljevenih bisera. Želi samo Sabura. Znamda zbog očaja, a ne zbog razboritosti, vjeruje da Sabur ima moć iscijeliti ga, ali nemogu stajati postrance i gledati kako moj kralj umire a da mu ne pokušam dati onošto želi. Da mu u ovom trenutku mogu dovesti Sabura, učinio bih to.«»Hoće li maharadža umrijeti zato jer je bez mojeg Sabura ili će Sabur umrijeti zato jerje s maharadžom?« Hasanov ton bio je blag, ali lice mu je ostalo hladno.Fakir Azizudin nije odgovorio. Obojica su podignula pogled kad je s terena zaparadu došao mladi sluga i prišao im. »Gospodine, jeste li vi maharadžin glavniministar?« upitao je dječak razgovijetnim glasom kad je stao pred fakira.»Jesam«, odgovorio je fakir.

»Tada je ovo pismo za vas.« Dječak mu je pružio presavijeni papir.Kad je dječak otišao, fakir Azizudin okrenuo je pismo. »Moj stari prijatelj Šafiudin«,razdragano je rekao. »Kako pamtim njegov rukopis! Bilo mi je silno žao jer smo semimoišli dok je bio kod tvojeg oca.« Nasmiješio se Hasanu. »Naše je prijateljstvostaro koliko i naše djetinjstvo. Šafi je bio najbolji u puštanju zmajeva. Kako li je tadabio odvažan, daleko se naginjao s krovova kako bi povukao svojeg zmaja te šarenomuzicom s umetnutim staklom u zraku presijecao uzice drugih zmajeva! Ah, to su bilidivni dani, trčanje po krovovima Lahorea sa Safijem i Valijulahom!«Otvorio je papir i pročitao pismo, a tada Hasanu uputio procjenjivački pogled. »Znaš

li«, upitao je, »što piše u ovom pismu?«»Ne znam, gospodine.«»Tada ću ti pročitati. >Valijulahov unuk u britanskom je taboru. Trebao bi znati da ga sutra navečer namjeravamo vratiti u haveli Kamar. Ako se možeš pobrinuti da dijete ondje ostane bez



uznemirivanja, bili bismo ti veoma zahvalni.<«Fakir je presavinuo papir. Podignuo je glavu. »To su mi?« upitao je glasom mekimpoput svile. »Tko se Safiju pridružio u njegovoj molbi osim tebe i mojeg prijatelja

Valijulaha?«Hasanovo se lice opustilo. Oči su mu zablistale. Nije odgovorio.Fakir se zagledao u daljinu. »Dakle«, napokon je rekao, »ostao sam sam sa svojim

kraljem. Moja dva najstarija prijatelja stala su na stranu tvojeg sina. Jadni Sabur, jadnimaharadža.« Odmahnuo je glavom. »Uzmi ga«, otresito je rekao pruživši pismo.Hasan je gurnuo savijeni papir u džep na svojem srcu, gdje je zašuškao dodirnuvšidrugo, starije pismo.

Još je netko došao. Nedaleko od žutog šatora upadljivo odjeveni eunuh praćentrojicom slugu počeo se glasnim, šapatom svađati s naoružanim stražarom. Stražar jepodignutom rukom dao znak fakiru.Fakir Azizudin je uzdahnuo. »Što ta budala želi? Uh, kako ne volim te kućneeunuhe!«Eunuh je izveo složeni pozdrav dok su mu dvojica prilazila. »Ja sam Gurbašan«,uznosito je rekao. »Došao sam vam reći da znam gdje je mali Sabur.«Zabacio je glavu i nasmiješio se fakiru, koji je trepnuo, ali nije odgovorio. Hasan jepokraj njega zurio u eunuha, a tijelo mu se napinjalo.»Prepoznao bih ga bilo gdje«, dodao je eunuh mašući rukom. »Ja sam ga pratio u...«»Doista«, blago ga je prekinuo fakir. »A kako si ga pronašao?«Eunuh se nasmiješio šire, otkrivajući jadne zube. »Fakir sahibe, ljubazno je od vas tošto pitate, ali, ako mi oprostite, došao sam prenijeti ovu vijest samo maharadži.«Maharadžini su čuvari čuli. Dvojica su požurila u šator, putem razgovarajući. Iznutrase začuo visok, napukao glas.

»Ovamo«, zapovjedio je. »Aziz, odmah dođi ovamo!«Sluga je odmaknuo zavjesu na ulazu i pokazao im neka uđu.U malom je šatoru bilo hladno. Fakir je navukao ogrtač oko ramena kad je sjeo naćilim pokraj maharadžina jastuka. Eunuh se progurao kako bi stao pokraj kreveta.Hasan je gledao iz sjene.Podstavljen satenski pokrivač bio je bačen na stranu, a maharadžino se potpunoodjeveno tijelo znojilo na tankoj strunjači. Kosa, nepodrezana od rođenja, bila mu jesvezana u čvrst, čeličnosivi čvor na tjemenu. Brada mu je, raširena i zapetljana, ležalana prsima. Zdravo oko bilo mu je otvoreno i sjajno od vrućice. Na izrezbarenomnoćnom ormariću pokraj njegove glave stajala je kićena srebrna čaša.»Da, da, dakako da se sjećam Gurbašana«, nestrpljivo je graknuo kad je fakirzapočeo svoj uvod. Okrenuo se eunuhu. »Govori, čovječe, govori.«Eunuh je ponovno izveo složeni pozdrav. »Dijete je u engleskom taboru,maharadžo«, izjavio je sumornim glasom. »Vidio sam ga kad sam ondje posjetiojednoga od svojih prijatelja.«»A po čemu si ga prepoznao?« Fakir je isprepleo prste.»Ja sam, fakir sahibe, osobno pratio dijete iz tvrđave u ovaj tabor. Prepoznao bih gabilo gdje.«»Da, da, znam.« Stari maharadža gnjevno je gledao sa svojeg jastuka. »Zbog tebe

smo cijelo jutro čekali Sabura prije povorke. Hajde, reci nam koji Englez drži mojeg Sabura.« Boja mu se već vraćala u lice. »Ha, Aziz«, dodao je, »a ti si mi jutros rekaoda nema novosti!«



Eunuh je dramatično zastao. »Dijete se«, izjavio, »nalazi u crvenom taboru, u dijelugdje su šatori britanskoga guvernera i njegovih pratilja.«Maharadža je naglo udahnuo što je izazvalo toliko snažan napadaj kašlja da sudvojica slugu morala prići, posjednuti ga i tapšati po leđima.Kad je maharadža ponovno utihnuo, eunuh je izvadio malen srebrni nož iz svojeg pojasa. Sagnuvši se pokraj kreveta, oštricom je na nitima ćilima iscrtao veliki

pravokutnik.»Ovo je«, rekao je pokazujući središte pravokutnika, »dio tabora u kojem su šatoriguvernera i njegovih pratilja. Okružen je visokim crvenim zidom u kojem su triulaza.«Maharadža se oslonio na lakat i teško disao promatrajući oznake na ćilimu.»Hasane«, viknuo je podižući pogled, »tvoj je sin pronađen! Kako si ga otkrio,Gurbašane?«Eunuh je ponovno pokazao zube. »Jedan čovjek iz tvrđave nedavno je primljen uslužbu među kuhare generalnoga guvernera.«Fakir se promeškoljio na podu. »Znamo, Gurbašane«, rekao je pomalo umorno.»Čuvani glavni ulaz je ovdje, na putu.« Eunuh je ubadao sredinu duge stranice svojeg pravokutnika. »Dva su ulaza za poslugu ovdje i ovdje.« Pokazao je krajeve dugestranice. »Šatori lorda Aucklanda i njegovih pratilja smješteni su ovdje, ovdje i ovdje,a ovdje je njihov šator za blagovanje.« U središtu je nacrtao tri pravokutnika, a tadaje, uz dramatičan zamah, nacrtao četvrti pravokutnik te njime zatvorio kvadrat.Maharadža je znatiželjno pokazao prema ćilimu. »A moj mali Sabur u jednom je odovih šatora?«»Ne, maharadžo.« Pognuti eunuh stavio je prst u lijevi kut kod puta. »Dijete je ovdje,u šatoru mlade žene koja prevodi za sestre generalnoga guvernera.«

Hasan je čujno udahnuo.Eunuh se uspravio, a njegova je svila pritom zašuštala. »Moj je prijatelj rekao kako je vidio da se to dijete u protekla dva dana tri puta nosilo u taj šator i iz njega.«»Kako je Sabur dospio u tabor generalnoga guvernera?« viknuo je maharadža. »Zarsu ga Britanci oteli?«Eunuh je slegnuo ramenima. »Ne znam, maharadžo, ali mogu vam reći sljedeće.«Duž stražnjeg zida iscrtao je križiće. »Dijete je viđeno ovdje, među ognjištima slugu,i ovdje, kako ulazi u šator prevoditeljice.« Ponovno je pokazao u kut.»Djevojka? Otela ga je djevojka ? Djevojka koju su doveli...« Maharadža se hripajućispustio natrag na svoj jastuk. »Aziz, reci mi što ovo znači!«Hasan se povukao u sjenu, držeći ruku na džepu pokraj srca.Fakir Azizudin se nakašljao. »Što god bilo istina u ovoj situaciji«, polako je rekaoministar, »moramo dobro razmisliti prije no što nešto učinimo.«»Dobro razmisliti?« viknuo je maharadža. »Zašto bismo razmišljali? Dječak do večerimora biti u mojem naručju!«»To se može lako urediti.« Eunuh je mahnuo njegovanim prstima. »U gradu postojeljudi vješti u otimanju djece. Platit ćemo jednome od njih da to učini«, dodao je kadse fakir Azizudin ukočio. »Idem odmah i...«»Otmičari djece!« Hasan je skočio iz sjene i uhvatio eunuha za košulju. Uhvatio je

šaku satena pod njegovim vratom. »Zmijo«, prosiktao je zgrčena lica izvijajući sjajnutkaninu. »Sine sramote!«Eunuh je kriknuo od straha i uhvatio se za grlo. Maharadža je širom raširenih očijuhripao na krevetu. Ne skidajući pogleda s maharadže, fakir je pružio ruke, uhvatio



rub Hasanove košulje i snažno ga potegnuo.»Maharadžo«, umilno je rekao glavni ministar, puštajući izvezenu tkaninu kad jeHasan spustio ruke, »Gurbašan je vrlo lukavo otkrio gdje je mali Sabur, ali moram

vas odvratiti od svakog plana da otmete dijete.«»Ali zašto, Aziz, kad ga je toliko jednostavno oteti?« Maharadža se ponovno pokušaouspraviti, ali nije uspio. Ležao je na jastuku i teško disao. Ožiljci preostali od

prijašnje bolesti isticali su se na sivoj koži.»Maharadžo, dužnost mi je«, blago je rekao fakir, »podsjetiti vas na Britance, nanjihovu pohlepu i lukavost te na našu potrebu da budemo krajnje oprezni s njima i upogledu njihovih namjera. Ako su doista oteli to dijete, načinili su neobičan korak koji im nije svojstven. Zbog toga moramo očekivati zamku.«Hasan je ispustio tih zvuk.Eunuh je otvorio usta, ali maharadža je podignuo ruku i ušutkao ga. »Govori, Aziz«,rekao je.»Moguće je«, nastavio je fakir, »da nas Britanci Saburovom otmicom žele potaknutida učinimo ono što je Gurbašan predložio da pošaljemo otmičare u njihov tabor.

Ako to učinimo, dočekat će nas i brzo razotkriti otmičare. Britanci će tada imatiizgovor da prekinu pregovore i tako se poštede suludog napada na Afganistan.«Maharadža je trepnuo.Fakir je nagnuo glavu. »Bez sporazuma njihova velika vojska neće poći na

Afganistan. Umjesto toga ostat će unutar naših granica, usmjerena na nas.Naposljetku, koja je nagrada veća — jalovi Afganistan, koji ima samo suho voće ideve, ili ova plodna ravnica sa svim njezinim bogatstvima, uključujući vašneprocjenjivo vrijedan dijamant Koh-i-Noor?«Eunuh je gotovo skakao gore-dolje na svojemu mjestu pokraj kreveta. »Ali,

maharadžo, ja...«Fakir je podignuo glas iznad eunuhova. »Koliko god se užasavam te mogućnosti,dužnost mi je odjahati u britanski tabor s višim dvorjanima i zatražiti otvorenupretragu dijela tabora ograđenog crvenim zidom.«

»Otvorenu pretragu?« Eunuhov je glas puknuo. »Ako je dijete oteto, neće bitipronađeno pretragom! U šatorima postoje razni zakuci. Toliko maleno dijete moglobi satima preživjeti omamljeno i skriveno u kakvoj škrinji, ili odneseno u vreći!«Šuškanje izvan šatora otkrilo im je da su stražari čuli njihove povišene glasove ipribližili se ulazu.»U redu«, mirno je odgovorio fakir, »u tom slučaju možemo urediti iznenadan posjettaboru i svojevrsno iskušenje kako bi se otkrilo tko je oteo dijete: možda test rižom.«»Daj mi lijek, Aziz.« Maharadža je uzeo kićenu srebrnu čašu iz fakirove ruke, bučnoje iskapio, obrisao usta i ponovno legao na jastuk.Gurbašanovo lice bilo je prekriveno grašcima znoja. »Ali zašto bi test rižom...«Ne pogledavši eunuha, maharadža je pokazao prema izlazu. Sluga je ustao iodmaknuo zavjesu.»Test rižom«, zamišljeno je rekao maharadža dok je eunuh ovješenih ramenanatraške izlazio iz šatora. »Kako ćeš to izvesti?«»Prići ću jednom od viših britanskih časnika«, odmah je odgovorio fakir. »Ako su

doista oteli Sabura, odmah će ga vratiti s kakvim izgovorom, strahujući od testa. Akoga nisu oteli, pobunit će se, ali podvrgnut će se testu kako bi dokazali svoju nevinost.Ujedno će se potruditi pronaći dijete kako bi nam dokazali svoje dobre namjere. U



svakom smo slučaju na dobitku.«Maharadža je kimnuo. »Da«, rekao je smiješeći se žutom stropu dok su se Hasan ifakir pripremali napustiti ga, »test rižom. Večeras ćemo to učiniti.«»Sutra navečer, maharadžo, u ponoć«, blago je rekao fakir s izlaza. »Prekasno je dadanas razgovaram s Britancima. Vidite«, dodao je kad je sluga ponovno odmaknuozavjesu otkrivajući nebo koje se brzo mračilo, »već je večer. Spavajte, maharadžo.

Sutra navečer izvest ćemo test.«Dok su Hasan i fakir zajedno prelazili maharadžin teren za paradu, Hasan senakašljao. »Fakir sahibe«, započeo je, »žao mi je jer sam bio toliko...«»Nemoj govoriti, Hasane.« Fakir je stavio prst na usta kad su ostavili žuti šator zasobom. »Otprati me do mojeg šatora, ali nemoj govoriti.«U tišini su prešli put do glavnog tabora, fakir odlučnim korakom, ruku sklopljenihiza leđa, a Hasan tiho za njim, pogleda uprtog u tlo.Fakir je na ulazu u svoj šator raširio ruke kako bi mu dvojica slugu skinula grubsmeđi ogrtač. »Imam mnogo posla«, rekao je. »Neko vrijeme nećeš me vidjeti. Umeđuvremenu«, upozorio je, a pogled mu je skočio prema Hasanovu džepu naprsima, »bilo bi pametno da spališ Safijevo pismo.«



23. poglavljeSrijeda, 18. prosinca

est rižom«, ponovio je fakir Azizudin sljedećeg jutra iz svojeg pletenog stolca u britanskom taboru. Ozbiljno je kimnuo dvojici s kojima je sjedio,a potom pogledao pokraj njih, prema prostranom šatoru političkog tajnikačija je zavjesa na ulazu bila poduprta bambusovim štapovima.

Volovska zaprega škripala je na širokom putu, neopažena. »Maharadža ne zahtijevada test izvedem sam«, dodao je fakir. Pogledao je Williama Macnaghtena i stisnuooči. »Drugi maharadžini ministri i ja samo ćemo promatrati.«Bojnik Byrne se pokraj Macnaghtena mrštio u neshvaćanju. Macnaghten se okrenuoprema njemu. »Oni misle da je netko toga jadnog taoca doveo ovamo«, promrmljaoje. »Žele izvesti test pomoću kojeg će otkriti krivca.«Macnaghten je udahnuo, prijeteći gumbima svojeg žaketa, te prešao s engleskog naurdski. »A kada namjeravate izvesti taj test, fakir sahibe?«

Fakir Azizudin uputio im je ohrabrujući osmijeh. »U ponoć. Test rižom uspješan jesamo ako iznenadi one koji mu se podvrgavaju.«Sunce još nije bilo dosegnulo zenit. Sjalo je, bezbojno i oku neugodno, na zaobljenikrov šatora te blještalo na crveni zid čiji je prednji lijevi kut trideset stopa daljegraničio s Macnaghtenovim prostorom.»Znao sam da će pokušati nešto takvo«, promrmljao je Macnaghten Byrneu. »Biosam uvjeren da će nas optužiti za otmicu tog djeteta.«Major Byrne kratko je zatrubio i taj zvuk samo djelomično prikrio kašljem. »Misliš li,

Williame«, rekao je pokrivši usta rukom, »da starac to čini namjerno, kako biodgodio potpisivanje sporazuma? Zna da će se tjesnaci uskoro zalediti. Želi li da neuspijemo u svojem pohodu?«Macnaghtenovo stopalo, ne posve skriveno ispod stolca, počelo se trzati. »Fakirsahibe, ako smijem pitati«, ljubazno je rekao, »kako ste došli do zaključka da je todijete dovedeno ovamo?«Fakir se urotnički nagnuo naprijed. »Ah«, odgovorio je s osmijehom, »ovo je najboljemjesto! Onaj tko je oteo dijete, morao je sam sebi postaviti dva pitanja. Prvo pitanjeje: koji je tabor sigurnije mjesto za malog taoca? Odgovor je očit. Ovaj je taborsigurniji jer je manja vjerojatnost da ljudi u njemu prepoznaju to dijete. Nadalje«,dodao je mašući rukom prema zidu, »ima li u ovom taboru boljeg skrovišta od

ograđenog dijela generalnoga guvernera?«Macnaghtenovi prsti stisnuli su rukonaslone.»Drugo pitanje«, smireno je nastavio fakir, »glasi: što bi se dogodilo ako bi dijete bilootkriveno?« Podignuo je ramena i dlanove. »Ako bi dijete bilo pronađeno u ovomtaboru, njega, pravog otmičara, ne bi se teretilo za to. Nipošto. Kad bi dijete bilopronađeno u ovom taboru, za njegov nestanak teretilo bi se Vrhovnu vlast Indije,Britansku vladu!«Zabacivši glavu, nasmiješio se zatvorenih očiju otkrivajući savršeno zadovoljstvo.»Stoga dolazimo u ponoć kako bismo uhvatili tog otmičara. Nakon toga više ništa,

ne, doista ništa neće spriječiti trenutačno potpisivanje sporazuma.«Završivši govor otvorio je oči i naslonio se dok je politički tajnik, napokonnasmiješen, mucao tražeći primjerene pohvale.Nakon mnogih izraza uglađenosti fakir Azizudin otišao je putom na svojem slonu,



okružen pratnjom. Međutim, kad ga se više nije moglo vidjeti iz Macnaghtenovašatora, zapovjedio je da se stane te dao znak svojoj konjičkoj pratnji, na što se jedanod njih, vol od čovjeka iz Mianwalija, odvojio od skupine i dojahao k njemu.Fakir se nagnuo u svojoj nosiljci. »Mirza, odnijet ćeš poruku čovjeku po imenuŠafiudin. Njegov je šator navodno u onom smjeru.« Pokazao je kraj puta i britanske

vezove za konje. Čovjek je kimnuo. »Poruka je sljedeća«, nastavio je fakir, »>Noćas,

u ponoć, u crvenom dijelu tabora bit će izveden test rižom<. Moraš reći da taporuka potječe od mene. Shvaćaš li, Mirza?«Čovjek je ponovno kimnuo, podbo konja i odjahao.Pronašli su šumarak bagrema pola milje daleko od tabora te sjahali iza njega.Mariana je gledala kako Fitzgerald svlači svoju jaknu i prostire je po tlu. »Mariana«,rekao je kad je ona sjela, nestrpljiva u želji da čuje zašto je uredio taj hrabri sastanak.»Moram ti nešto reći.«Osjetila je kako rumeni. Zamolit će je da ga čeka u Calcutti. »I ja moram tebi neštoreći«, odvratila je urotnički, zamišljajući što će on odgovoriti kad mu kaže da jemaharadžin mali talac u tom trenutku u njezinu šatoru.

Tek kad je sjeo pokraj nje, vidjela je izraz njegova lica. »Što je?« šapnula je, a u želucujoj se stvorio neugodan osjećaj.Kvadratne, pjegave ruke, koje su jednom uhvatile njezina ramena, ležale su nanjegovim koljenima. Nije ju ni pokušao dodirnuti. »Ne smijemo se više viđati,Mariana.«»Ali, Harry«, promucala je, »mi...«Odmahnuo je glavom i napokon je pogledao bistrim, zelenim očima. »Razmišljam otome otkako sam te pratio s večere. Kad stignemo u Lahore, lord Auckland ćepotpisati sporazum. Ja odmah nakon toga odlazim. Ako ne poginem u borbama u

Afganistanu, poslat će me nekamo u Bengal. Sumnjam da ćemo se ponovno sresti.«»Ali, zašto?« Nagnula se prema njemu osjećajući bol u srcu, želeći da je pogleda, dase bori za oboje, da je zaprosi. »Mogu te čekati u Calcutti. Možeš poslati po menekad se vratiš. Zašto se ne bismo ponovno sreli?«On se pomaknuo i udaljio od nje. »Molim te, Mariana, ovo je silno teško.«Uzdahnuo je. »Nikada neću dobiti dopuštenje da te oženim, nakon svih onih užasnihstvari koje ljudi govore. A ako bih ga i dobio, ne bih te mogao usrećiti. Morašpronaći drugoga.«»Harry, ne mogu to podnijeti. Nisi učinio ništa loše. Učinila bih bilo što...«»I pronaći ćeš nekoga, Mariana.« Ustao je prije no što ga je stigla dodirnuti. »Dokraja godine pronaći ćeš si supruga.« Uputio joj je neveseo osmijeh. »I, znaš, to nemora biti Marks.«Zaklanjajući oči od svjedosti zalazećeg Sunca, Mariana je promatrala lica u skupinikoja je sjedila pred šatorom gospođice Emily.Zašto mora biti uljudna prema poručniku Marksu kad je toliko očajnički željela bitisama? Kako može planirati osvajački pohod na Fitzgeralda ako se mora baviti tomiscerenom budalom?»Slažem se, poručnice Marks«, rekla je gospođica Emily. »Nipošto ne smijemozaboraviti jaz između naše dvije rase.«

Gospođica Fanny posegnula je za svojom čašom vina. »Ali zašto bi Engleskinja sdomaćim čovjekom ikada provela više od nekoliko trenutaka? Naposljetku, jedinikoje mi viđamo jesu sluge.«»Ali, gospođice Fanny«, ubacila se Mariana jedva prikrivajući nestrpljivost,



»nedvojbeno ste upoznali maharadžine supruge. Zar vam se nisu svidjele?«Promatrala je gospođicu Fanny, svjesna da Marks pokušava privući njezin pogled.Gospođica Emily otvorila je lepezu uz prasak. »Fanny i ja«, odgovorila je, »vidjelesmo dvanaest maharadžinih supruga i ustanovile smo da su beznadno neuke.Dakako, kad su neprestano zatvorene, jadnice, i nemaju s kim razgovarati, ali ipak,ne mogu zamisliti da bih s takvim ljudima mogla provesti više od nekoliko mjeseci.«

»Potpuno se slažem«, zadovoljno je rekao poručnik Marks sa svojeg sklopivog stolca. Nakon nedavnog šišanja uši su mu stišale više no inače. »Prema mojemumišljenju, Engleskinja ne bi smjela pokazivati zanimanje ni za kojeg domaćeg čovjeka,čak ni za domaću kraljicu.«»Ali, ako se nećemo zanimati za njih«, upitala je Mariana ne popuštajući, »kako ćemonaučiti išta o Indiji ?«Gospođica Fanny ispustila je tih zvuk neodobravanja.Marksovo lice naboralo se u oholi osmijeh. »Ah, gospođice Givens, ne možemo sezanimati za domaće ljude a da se pritom ne upletemo u njihove živote. Nevjerojatnoje«, dodao je kimajući gospođici Emily. »Kad god je netko od mojih poznanikapokazao i najmanje zanimanje za nekoga od domaćih ljudi, taj je domaći čovjek istog trena prekoračio granice pristojnosti te postao neugodno neslužben i čak prisan.«Mahnuo je rukom koja se doimala vlažnom. »Doista izazovu gađenje.«»A znate li za mnogo takvih priča?«U Marianin glas uvukao se prijezir. Gospođica Emily ljutito ju je pogledala tezatvorila lepezu, ponovno s praskom. »Dakako, poručnice«, ubacila se, »nitko zdravepameti ne bi...«»Pogledajte!«Macnaghten je, pognut u očitoj boli, dolazio iz smjera šatora za blagovanje, jednom

rukom pritišćući trbuh. Lice mu je bilo mrtvački blijedo.»Poručnice«, šapnula je gospođica Emily.Marks je skočio, uhvatio tajnika pod ruku i doveo ga do stolca.»Dragi moj gospodine Macnaghten«, rekla je gospođica Emily naginjući se sa svojeg stolca i pružajući ruku, »mogu li pozvati doktora Drummonda?«Macnaghten je isprekidano udahnuo. »Ne, hvala vam gospođice Emily. To su samoprobavne tegobe. Do večeri ću biti savršeno dobro. Sastanak s fakirom Azizudinomčesto tako djeluje na mene.«Poručnik Marks naklonio se sestrama Eden, a potom Macnaghtenu. »Ispričavam sezbog žurnog odlaska, ali moram se vratiti svojim ljudima.« Naklonio sa Mariani.»Mogu li vas otpratiti do vašeg šatora, gospođice Givens?«»Ne, hvala vam, poručnice«, hladno je odgovorila. »Ostat ću ovdje.«Sat vremena poslije govorila je odlučno, ne želeći raspravljati sa svojim učiteljem.»Zamolila sam vas da me posjetite u ovo neuobičajeno doba, munši sahibe, jer samodlučila ne voditi Sabura večeras u Lahore.«Njezin je učitelj stajao pred njom, a sunčeva je svjetlost bacala njegovu sjenu pokrajstolca na kojem je sjedila. Dijete je na njezinu krilu mahalo ručicama kao dapokušava poletjeti.»Ne vidim razlog«, nastavila je Mariana, »da Sabur ne ostane sa mnom dok ne

stignemo u Lahore. Naposljetku, sutra ćemo biti ondje. Kad tabor bude postavljen,lako ga mogu vratiti njegovoj obitelji budući da žive unutar zidina toga grada.«Odlučno je kimnula kako bi mu dala do znanja da je razgovor o toj temi završen.



Kako je mogla predati Sabura baš taj dan, kad je sve krenulo toliko loše? Ali njezin munši nije odustao. »Bibi, jučer poslijepodne«, rekao je mirno, »doimali stese oduševljenom kad ste doznali da je Jar Muhamed uredio da noćas pođete vratitiSabura njegovu djedu. Koliko se sjećam, silno ste se plašili da će biti pronađen u

vašem šatoru.«»Tada sam možda bila uplašena«, odlučno je odgovorila dok je Sabur poskakivao na

njezinim koljenima, »ali sada uviđam da ne mogu sama u noći prijeći svu tuudaljenost bez pratnje.«Sabur je spuznuo s njezina krila, lijepo odjeven u novu vojničku odoru, bijele hlačicei majušnu crvenu jaknu s poprečnim pojasevima. Teturao je, široko se smiješećimunšiju, a tada je sjeo na pod uz tup udarac.»I kako da primim upute od Jara Muhameda?« dodala je Mariana. »Ja samEngleskinja. On je domaći konjušar.« »Domaći konjušar«, blago ju je podsjetio učitelj, »koji je voljan riskirati vlastiti životkako bi vas i Sabura dopratio u sigurnost.«»I osim toga, munši sahibe«, rekla je malo preglasno kad je Sabur ustao i nesigurnimkoracima požurio prema Dituu, »Sabura nitko neće prepoznati sada kad su muDittuovi prijatelji načinili novu odjeću.«Munši nije odgovorio.Doista je bilo suludo i opasno prelaziti cijeli put do Lahorea samo s JaromMuhamedom. Tvrdoglavo pognuvši ramena, zurila je u prostirku na podu želeći danjezin učitelj nešto kaže.Kad je tišina postala preduboka, napokon mu je rekla istinu. »Munši sahibe, ne želimga vratiti.«Lice njezina učitelja uozbiljilo se. Odgovorio joj je ne obazirući se na suze u njezinim

očima. »Bibi, jedno je spasiti dijete u nevolji. Držati to dijete podalje od njegoveobitelji znajući da ga oni vole i silno ga žele vidjeti, to je nešto posve drugo.« Bila jeto najstroža izjava koju je čula od njega.»Ako mi dopustite, bibi, ispripovijedat ću vam jednu priču.« Ne čekajući njezinpristanak sklopio je ruke iza leđa i započeo. »Jedan je čovjek«, započeo je pjevno,pogleda uprtog u stijenu šatora, »cijeloga života sanjao o tome da pronađe put u raj.Potican tim snom, svakoga koga je sreo pitao je gdje je taj put.»Jednoga dana sreo je mudraca koji mu je pokazao obična vrata iza kojih se pružaoobičan put. >Ono je put koji tražiš<, rekao mu je mudrace.«Mariana je šmrcnula i obrisala oči. Kako da sluša bajke kad je samo željela biti samakako bi osjećala svoje gubitke i svoju tugu?»Slijedeći taj put«, nastavio je munši, »čovjek je stigao do bunara. Povukao je uženadajući se vodi za piće, ali kad je vjedro stiglo na površinu, zapanjio se ugledavši dau njemu nije voda, nego dragulji — dijamanti i rubini, smaragdi i biseri. Odmahujućiglavom, spustio je vjedro u bunar. >Kako li je budalasto skrivati blago na ovakvommjestu<, rekao je.«Sabur je vrisnuo cupkajući prema Mariani, koja ga je zgrabila i poljubila u tjeme.»Tiho, mili«, promrmljala je.»Čovjek je krenuo dalje«, nastavio je munši, »i pokraj puta ugledao velik svileni

kišobran sa zlatnim drškom i zlatnim resama.>Ovaj kišobran<, rekao je u prolazu, >zacijelo pripada istoj budali koja je u bunarusakrila svoje dragulje jer na ovom svijetu samo jedan čovjek može biti dovoljnobudalast da ostavi svoje blago na vidjelu<.



»Nakon nekog vremena put se počeo uspinjati uz planinu, vijugajući do vrhamnogim oštrim zavojima...«

Jedna se muha uporno zalijetala u motku šatora. »Munši sahibe«, prekinula ga jeMariana s usiljenim osmijehom, »doimate se pomalo umornima. Zašto ostatak vašedivne priče ne bismo čuli neki drugi put?«»Nipošto, bibi.«

Njezin se munši promijenio u proteklih nekoliko dana. Zašto joj je zapovijedao:moliti, vratiti Sabura? Zašto je odjednom bio toliko zadivljen zvukom svojega glasa?»Put je bio strm i sklizak na zavojima«, rekao je, »ali taj je čovjek bio odlučan unamjeri da ga slijedi. Penjao se cijelo poslijepodne sve dok iscrpljen nije stigao naširok greben. Ondje je, na velikoj stijeni sjedio div. Plakao je pokrivši lice dlanovima.>Što te muči?< upitao je čovjek.>Cijeloga života<, kroz suze je rekao div, >tražim put u raj. Poveselio sam se kadsam ga pronašao, ali, jao, dok sam putovao njime, naišao sam na bunar pun dragulja.Pokleknuo sam pred iskušenjem i stavio maleni rubin u džep.<«

Maleni rubin — držeći Sabura u zagrljaju, Mariana je osjetila ubod kajanja.Munši se blago zaljuljao na svojim malim stopalima i nastavio. »>Dok sam se penjaouz tu planinu<, nastavio je div, >rubin je postao težak. Bio je sve teži i teži, toliko dasam sada, iako jak, previše umoran da bih nastavio i nikada ne mogu stići u raj.<«»Ostavivši diva za sobom«, nastavio je, »čovjek se nastavio penjati sve dok ga izastrmog zavoja nije dočekao snažan nalet vjetra. U strahu od pada uhvatio se zaplaninu i držao sve dok vjetar nije prestao jednako naglo kao što je zapuhao.«»Kad je vjetar prestao, čovjek je opazio malu priliku koja je sama sjedila pokraj puta.I ona je, kao i div, plakala.«Mariana je spustila Sabura na pod pripremajući se za još jednu ilustraciju svojih

mana.»>Putujući ovim putom<, rekao je maleni čovjek, >vidio sam prelijep kišobran kojije ležao na tlu. Posudio sam ga samo kako bih si zasjenio glavu i kako bih drugeuvjerio da sam princ, jer kišobran simbolizira kraljevsku čast. Nisam mislio ništaloše.<«Kako bih druge uvjerio da sam princ. Kad bi barem mogla povući svoje nepromišljeneriječi o Jaru Muhamedu...»>Ali zapuhao je vjetar i odnio kišobran. Pokušaji da ga sačuvam potpuno su meiscrpili. Sada sam slab i ne mogu dalje pa nikada neću vidjeti raj.< Maleni je čovjek zajecao i zagnjurio lice u dlanove.«Munši se nasmiješio. »Ostavivši malog čovjeka u suzama, čovjek se penjao kolikogod je daleko mogao. Oči su mu se zamutile od umora pa nije vidio što je pred njim.Napuštajući svoju težnju, posljednjim se snagama dovukao do ruba puta i pogledaodolje. Pred njim se prostrla zelena i veličanstvena dolina, a povjetarac mu je donioblag miris jasmina i ruža. Bio je to rajski vrt.«Učitelj je završio svoju priču, ali nastavio se smiješiti gledajući Marianu.Njezin bi se otac složio. »Vrati dijete«, odlučno bi rekao nakon što bi zatvorio vratasvoje radne sobe. »Samo na taj način možeš postupiti časno.«Uzdahnula je. »U redu, munši sahihe«, tiho je rekla, »noćas ću odvesti Sabura u

Lahore.«



24. poglavljeekao sam im da sam babu prodao krojaču Sirošu«, Dittu je odgovorio Marianidok joj je dva sata poslije večere predavao usnulo dijete.»Prodao ga? Krojaču ?« Na sebi je i dalje imala ružičastu haljinu za večere išalove, iako je vrijeme njezina odlaska na spavanje već odavno prošlo. Njezin

je dah bio vidljiv u šatoru.Dittu je odlučno kimnuo. »Da, memsahib. Moji prijatelji misle da sam ga prodaoSirošu za osam anna. Iznenadilo ih je samo to što nisam pričekao da se baba udeblja.Misle da sam loše prošao.«Kad je Dittu otišao smijuljeći se, Mariana je smjestila Sabura pod svoje pokrivače isjela pokraj njega i dalje umotana u šalove.

Jar Muhamed uskoro će doći po njih.Uljanica je bacala sjene na zidove šatora. Mariana je milovala lice usnulog Sabura.»Voljela bih da smo u Sussexu, ljubavi. Uskoro će Božić, znaš. Kako bi nam bilo

lijepo — ti u kaputiću s malim krznenim ovratnikom, s desecima kolačića kojemožeš sam pojesti, i nitko te ne bi prodao kao božićnu puricu!« Ali to nije bilo suđeno. Ništa od onoga što je očajnički željela nije bilo suđeno. Saburće je napustiti; Fitzgerald ju je već napustio,Fitzgerald koji ju je poljubio samo dva puta, koji joj je ostavio divne, užurbane,ukradene poljupce. Ti će poljupci biti sve što će imati kad se u Englesku vrati bezdjeteta i bez supruga. Ali dovoljno je plakala. Legla je pokraj Sabura, navuklapokrivač i zatvorila oči.»Memsahib, memsahib, ponoć je.« Zvonak šapat probudio ju je iz dubokog sna.»Moramo požuriti.«Mariana je, drhteći, kroz tamu pipala put do izlaza i odgurnula zavjesu. Pred njom jena svjetlosti zvijezda stajala nosiljka sa stranicama od pletene trstike. Oko nje čekalasu dvanaestorica muškaraca koji su svojim dahom stvarali bijele oblake. Dijete izanje tiho je uzdisalo u snu.

Jar Muhamed pojavio se pokraj nje. »Ovi ljudi«, tiho je rekao, »odnijeti će te krozstražnji ulaz, na put za Lahore. Nakon tri milje prijeći ćeš u drugu nosiljku. Ta ćedruga biti iz kuće šeika Valijulaha, babina djeda. Samjay memsahib, razumijete li?«Kimnula je a srce joj je zakucalo brže. Konjušar koji je voljan riskirati vlastiti život... Je li iona riskirala svoj život da odvede Sabura u sigurnost? Bilo je prekasno za

postavljanje tog pitanja.»Ja neću nositi nosiljku, ali bit ću s vama.« Ozbiljan šapat Jara Muhameda pratio ju jekad je u tami pošla po Sabura. »Požurite, memsahib, požurite!«Netko je glasno govorio na putu kad je Mariana povukla suknje u čudnu nosiljku ipružila ruke kako bi uzela Sabura. Svjetlost baklje u daljini treperila je kroz rupe ucrvenoj tkanini zida. Glas je zvučao poput glasa bojnika Byrnea, ali zašto bi bojnik zapovijedao ondje usred noći? Smjestila je Sabura pokraj sebe, zatvorila stijenunosiljke i spustila glavu na tanak jastuk koji je mirisao na ulje za kosu. Aktivnosti utaboru više je se nisu ticale. Bilo je važno to da u tami nije mogla pronaći svoj šeširić.

Što će šeik Valijulah pomisliti o njoj, pitala se, kad u njegovu kuću stigne bez šešira?Nosiljka je krenula s trzajem. Izvana su se čuli glasovi, napregnuti i bez daha.»Rekao sam najprije lijevom nogom, Džaved.«»Šalim, podigni motku više.«



Otvorila je oči. Muškarci koji su stajali pokraj nosiljke na sebi nisu imali dotije.Omotani dotiji hinduističkih nosača ostavljali su noge gole pri kretanju. Ovimuškarci nisu nosili dotije, nego salvare, muslimanske nabrane duge hlače. Držećijednu ruku na tijelu usnulog Sabura, drugom je posegnula kako bi se uhvatila zanešto kad se nosiljka nagnula na stranu. Tko god bili ti ljudi, bilo je očito da nijedanod njih do tada nije nosio nosiljku. Četvorica su nosila, a osmorica išla pokraj njih,

čekajući svoj red. Kako će na taj način prijeći tri duge milje?Stali su. Netko je uplašeno progovorio. »Band hai. Zatvoreno je.«Mariana se uspravila, odmaknula stijenku od trstike i pogledala van.S desne strane žario se red ognjišta na kojima se plamen ugasio. Nedaleko od njihnepomično su ležale umotane prilike. Negdje medu njima bio je Dittu. S njezinedesne strane bio je pust kuhinjski šator. Čvrsto se držeći, oprezno je izvila vrat iznosiljke kako bi pogledala naprijed. Pred njom, ondje gdje je trebao biti ulaz zakuhare, bilo je samo prazno crveno platno. Gdje je bio širom otvoren ulaz, dovoljnoširok da propusti volovsku zapregu punu namirnica?Znali su. Netko je otkrio gdje je Sabur i postavio im zamku. Zbog toga je JarMuhamed žurio. Ono je doista bio glas bojnika Byrnea na putu!»Jaru Muhamede!« šapnula je koliko se god glasno usudila i opazila kako se odmahodvojio od skupine nosača te prišao pospanim kulijima koji su stajali pokraj ulaza.Nije čula što je bilo rečeno, ali se uz mrmljanje čulo i zveckanje novčića, a tada jenosiljka ponovno krenula. Mariana je čula kako u prolazu stranicama struže o platno.»Ne bojte se, memsahib«, rekao je tihi glas pokraj nje kad su izašli. »Vi i Sabur babauskoro ćete biti daleko odavde.«Srce joj je lupalo. Doista je riskirala svoj život, kao i Jar Muhamed te drugi muškarci.

Tako je zacijelo i u bitki, osim što, dakako, ona nije bila naoružana. Ali začudo, nije

osjećala strah.Ocu će ispripovijedati cijelu priču o Saburu kad napusti Pandžab i kad bude moglapisati bez straha da će njezino pismo ispasti iz poštanske torbe u opasne ruke.

Tata bi bio ponosan na nju.»Uto. Ustani.« Vojnik čiji su bijeli poprečni pojasevi sjali na svjetlosti zvijezda podrugi je put nogom gurnuo Dittua u rebra.Dittu je otvorio oči. Posvuda oko njega te u redu ugašenih vatri ljudi su sjediliotpetljavajući se iz šalova i plahti. Vojnici su stajali pokraj njih sa spremnim oružjem.Gaggan je gunđao pokraj njega. »Dobro, dobro. Stižem.« Sita Ram psovao jenavlačeći cipele.Ljudi su ustajali, pogledavajući se u nelagodi. Vojnici su ih usmjerili prema slugamakoji su u grupicama išli prema glavnom ulazu, pokraj šatora engleskoga generalnog guvernera i njegovih sestara. Dittu se osvrnuo i vidio kako stražari stižu te staju ustav mirno pokraj zatvorenog ulaza za kuhare.Konjušar Jar Muhamed izričito je zahtijevao da memsahib i baba krenu te noći.Zacijelo je predvidio tu vježbu, ili što god to bilo. Dittu je zijevnuo. Ali to nije bilo

važno. Čak i uz vojsku koja će im pomoći pronaći babu, Britanci su zakasnili. Da,doista. Znao je to jer se prisilio ostati budnim dovoljno dugo da vidi zatvaranje ulazaza kuhare, a potom otvaranje dovoljno dugo da prođe nosiljka koji su nosili

neiskusni nosači. Slijedeći Gaggana, pridružio se redu slugu.»Test rižom. Posrijedi je test rižom.« Glas se prenosio s početka reda, a Dittu sespotaknuo kad ga je čuo. Znao je za taj test, za njegovu nepogrešivost, za paniku



krivca, čekanje da bude otkriven, očajničke pokušaje stvaranja sline u ustima. Je li taj test bio vezan uz Sabur babu? Jesu li tražili one koji su ga oteli? Zadrhtao je.Možda nisu. Možda je posrijedi nešto drugo, dijamanti nestali iz kutija za nakit ušatorima Engleskinja. Tijelo mu se opustilo, a tada ukočilo. Ne, zacijelo je posrijedibaba. Memsahib je bila uvjerena da će ga otkriti. Silno se plašila.»Traže maharadžina taoca«, rekao je glas iza njega.

Pitat će ga je li vidio babu. Osvrtao se uokolo tražeći način da umakne. Nije ga bilo;pobrinuli su se za to. Brahminski vojnici u crvenim jaknama hodali su duž kolone igurali sluge u red kao da su stoka.Za dječakovu otmicu platit će se strašna cijena. Vodonoša mu je rekao da je babinsluga platio nosom samo zato jer je držao Sabur babu u trenutku kad je nestao. Dittuje učinio mnogo više od toga — skrivao dijete, hranio ga i odijevao, spavao s njim,mazao ga blatom kako bi spriječio prepoznavanje.Užasnuto je zamišljao težak udarac mača koji će odrezati nos s njegova lica. Trudiose normalno hodati naprijed, iako je ruke i noge osjećao kao da pripadaju nekomedrugome. Gledao je druge u redu nadajući se da će se zaokupiti poznatim licima.Stari krojač Siroš, pognut kao i uvijek, hodao je uz pomoć zeta. Pred njima je bioDžimand, sluga maloga crnog psa gospođice Emily, uspravan, uznosit kao i uvijek,kao da i u tom trenutku hoda nekoliko koraka iza gospođice Emily, noseći podrukom psa koji mu je povjeren na brigu. Za njim se žalosno vukao debeli dječak kojije skrbio o psima i čije dužnosti nisu bile toliko profinjene.»Nastavite«, progunđao je vojnik.Hoće li ga pogubiti? Hoće li mu odrezati šake, stopala? Javno ga bičevati ?»Što je s tobom«, šapnuo je Mohan iza njega. »Hodaš kao Englez.«Kolona slugu prolazila je kroz glavni prolaz i izlazila na put. Ondje su, na svjetlosti

desetaka baklji, čekali drugi vojnici, stojeći rame uz rame kao neprobojna preprekabijegu.Dittu je gledao u tlo. Ako bi podignuo glavu i pogledao u oči kojega od Engleza ucrnim jaknama koji su stajali pokraj zida, ili kojega nepoznatog dvoranina sturbanom na glavi, ne bi bilo potrebe za testom.Najprije bi ga mogli mučiti, ili ispitivati; ili oboje istodobno. Što bi im rekao o svojojmemsahib? Zaboravio je umotati se u svoju pamučnu plahtu prije no što sepridružio drugim slugama, ali nije bilo potrebe za time. Znoj mu se cijedio niz leđa iu nabore njegova dotija.Zašto ga nije zaštitila od tog užasa? Zašto je pobjegla, napustila ga ne izvevši čarolijukoja će ga spasiti? Suze su se pridružile znoju na njegovu licu i tekle među dlakamanjegove brade.

Jedan vojnik odvojio ga je od Gaggana i Site te ga uputio sjesti u prašinu pokrajdječaka koji se veselo smiješio kao da igraju kakvu igru. Drugi su se pokraj njega, uzpovike i psovke vojnika, saginjali i razvrstavali u pet paralelnih redova.Debeli, rumeni bojnik Byrne sahib pljesnuo je rukama i bučno zakašljao. Mrmljanjeu redovima istog je trena utihnulo. Pokraj njega bio je Macnaghten sahib, čovjek sbrkovima umjesto obrva, i također se nakašljao. Dva su Engleza nekoliko trenutakarazgovarala.

»Ovdje smo«, najavio je Macnaghten, »jer vjerujemo da je u proteklih nekoliko dananetko u ovom taboru počinio vrlo težak zločin.« Načinio je korak naprijed i rukusklopljenih iza leđa počeo hodati između prva dva reda. »Taj je zločin toliko težak dase ispostavilo kako je potrebno izvesti test rižom ne bi li se otkrio identitet zločinca.«



Iza njega dva su uglađena stranca, jedan u grubom vunenom ogrtaču, promatrala licaljudi koji su čučali.Ljudi pokraj Dittua počeli su razgovarati među sobom. »To su ljudi s maharadžinadvora«, rekao je jedan. »Došli su po otmičara.«

Vojnici su im viknuli neka ušute.»Svatko od vas dobit će malu šaku riže.« Macnahgten je ljutito gledao redove ljudi

kao da su svi redom krivi. »Potom ću svakome postaviti jedno pitanje. Pitanje jejednostavno. Iziskuje >da< ili >ne< odgovor. Kad postavim to pitanje, doći ću k svakome od vas kako bih čuo odgovor. Kad mi odgovorite, stavit ćete rižu u usta,prožvakati je i tada pljunuti na dlan te mi je pokazati. Je li to jasno?«Pokazao je prema vojnicima koji su počeli hodati među redovima noseći pladnjevena kojima je riža ležala u blijedim, sablasnim hrpicama.Dittu je bio previše uplašen da bi molio. Ukočen je čekao dok mu se vojnik približavao u redu, dijeleći šake riže. Vojnikova visoka vojnička kapa i uska odora nasvjetlosti baklji činili su ga sličnim stvorenju iz noćne more.»Ispruži ruku.« Čovjekov glas bio je nazalan i nabusit. Dittu je ispružio obje ruke,pazeći da ne zadrhte. Vojnik je dramatičnim pokretom zagrabio malu količinu riže iusuo je u Dittuove otvorene dlanove.Doimalo se da dijeljenje riže traje cijelu noć. Kad je napokon završilo i kad su ih

vojnici ponovno ušutkali, Dittu je požalio jer nije uživao u tom predahu. Sada je biloprekasno za njega. Macnaghten je ponovno progovorio.»Dakle, kad vam postavim pitanje, svi ćete pažljivo slušati te imati spreman odgovorkad stignem do vas.« Podignuo je ruku. »Mnogi od vas već znaju za ovaj test. Onimakoji ne znaju mogu reći sljedeće: posrijedi je test iskrenosti. Bez obzira na to hoćeteli na moje pitanje odgovoriti s >da< ili >ne<, odmah ću znati lažete li. Čovjek koji

govori istinu imat će sline u ustima. Njegova prožvakana riža bit će vlažna. Ali«,dodao je nadglasavajući žamor gomile, »čovjek koji laže, imat će suha usta. Njegovaće riža, kad je pljune, biti prah. Stoga nemojte lagati. Ponavljam, nemojte lagati. Onajtko bude lagao, bit će strogo kažnjen. Je li to jasno? A sada pitanje. Tišina, čujete li?Zahtijevam potpunu tišinu!«

Vojnici su hodali među ljudima prijeteći im podignutim šakama.Dva su dvoranina stala pokraj Macnaghtena i bojnika Byrnea, promatrajući licanajbližih slugu. Gomila se utišala.»Znate li ili ne znate«, zagrmio je Macnaghten, »gdje je mali Sabur, talac maharadžeRandžita Singa? Ponavljam: znate li gdje je mali Sabur?« Kako je to moguće? Obamrli Dittu čučao je ne opažajući rižu u svojim rukama.Gaggan se nagnuo iz drugog reda i pogledao ga širom otvorenih očiju. Kad je Dittupokušao slegnuti ramenima, Gaggan se naglo okrenuo. Dittuove su se oči ispunilesuzama. Sada ga čak i njegovi prijatelji moraju iznevjeriti. Ako su naslutili istinskiidentitet njegova nahočeta, i oni će loše proći. Kako je mogao biti tolikonepromišljen? Kako je mogao vjerovati memsahib?Macnaghten je, s bojnikom Byrneom za petama, zakoračio u prvi red. Kretao seodmjereno, slušajući odgovor svakog čovjeka, promatrajući kako žvaču i potompljuju. Vojnici su visoko držali baklje, osvjetljavajući svakog slugu dok su ga

ispitivali.Stigli su do Dittuova reda i prilazili mu odmjerenim tempom, a za njima dvorani,svaki s po dva vojnika s obje strane, spremna zgrabiti lažljivca, zločinca, Dittua.



Dittu je pokušao oblizati usne, ali jezik mu je bio suh poput stare kože.Kako je glasilo pitanje? Je li on, Dittu, znao gdje je mali Sabur? Dakako da je znaogdje je baba jer, nije li to dijete u tom trenutku bilo na putu između njegova tabora igrada Lahorea, s njegovom memsahib?

Ako bi odgovorio potvrdno, ne bi bio kažnjen za laganje, ali bi nedvojbeno biokažnjen za sudjelovanje u skrivanju babe u crvenom dijelu tabora. A što je sa

zavjetom koji je dao sam sebi? Koliko bi njegova odanost vrijedila, i koliko bi vrijedila njegova duša, ako bi izdao memsahib i Sabur babu? Možda to nije bilo važno. Nije Ii memsahib, naposljetku, bila čarobnica sposobna umaknuti svakojzamci, i po potrebi čak nestati? Jest, bila je, a on, Dittu, običan čovjek, ostao jesuočiti se s tom strašnom odlukom. Šmrcajući obrisao je oči, a potom polizao prste.Sva slina koja mu je bila potrebna slila se s njegovih obraza.Dječak pokraj njega odgovorio je niječno, prožvakao rižu i tada, načinivši grimasu,ispljunuo sluzavu bijelu grudu u prašinu.Na redu je bio Dittu.Plitko je udahnuo. Da, znao je odgovor, ali zapravo možda i nije jer nije znao rećigdje se memsahib i Sabur baba točno nalaze na tom putu. Štoviše, budući da sâmnikada nije prešao put od Amritsara do Lahorea, nije ni slutio gdje su.»Dakle?« upitao je Macnaghten.»Dakle?« ponovio je bojnik Byrne.Doimalo se da je zapuhao mirisan povjetarac koji je odnio Dittuov strah, osušio musuze i znoj na licu te mu omogućio ponovno duboko udahnuti dok se slina slijevalau njegova usta i ležala pod njegovim jezikom u slatkoj lokvici.»Ne, sahibe«, odlučno je odgovorio, »ne znam gdje je mali Sabur.«Riža koju je prožvakao i ispljunuo u velikoj, divnoj vlažnoj grudi bila je prepuna

prašine i drugih stvari, možda čak i uginulih kukaca, ali Dittu nikada do tada nijekušao ništa slasnije od te šačice riže.



25. poglavljeUtorak, 19. prosinca

osiljka je naizgled cijelu vječnost teturala mračnim putom u Lahore. Marianaje u njoj, susprežući mučninu te nesposobna obuzdati jauke, uzvike ipovremene psovke, zvukove koji su pratili svako naginjanje i svaki trzajnosiljke, držala Sabura u naručju i držala se za sve za što se mogla uhvatiti,

zahvalna jer je barem dijete uspjelo spavati tijekom tog mučenja. To će mučno putovanje zasigurno uskoro završiti. Nije mogla procijeniti koliko su jedaleko njezini nosači donijeli, ali do tada su zacijelo prešli najveći dio od tri miljeputa do sastajališta s nosiljkom Saburove obitelji. Oprezno pruživši ruku prekoSabura, odmaknula je bočnu stranicu.Iznutra se doimalo da jure putom. A tada je s očajem uvidjela da su jedvanapredovali. Doimalo se da nosači svu svoju energiju ulažu u ljuljanje i treskanjenosiljke.

Bilo bi uzaludno koriti ih — i sami su se doimali očajnima — ali bila je iscrpljena, au glavi joj je toliko jako pulsiralo da je osjećala kao da će puknuti, a i uskoro ćezauvijek izgubiti Sabura. Zatvorila je stranicu i ne mareći čuju li je ljudi vani ili nezajecala dubokim, bučnim, silnim jecajima.* * *Ljudi su napokon, s bučnim zajedničkim uzdasima, spustili njezinu nosiljku na tlo.Mariana je, ošamućena, pogledala van i vidjela drugu nosiljku koja je stajala pokrajputa. Pokraj nje čekala je skupina ljudi koji su se doimali učinkovitima i na sebi suimali pravu odjeću nosača.

Kad je krenula prema drugoj nosiljci, uhvatila je pogled Jara Muhameda i pokretomruke uvažila njegov pozdrav, koji je ujedno bio i isprika.Stavila je Sabura u drugu nosiljku te ušla za njim. Nekoliko minuta poslije utonula jeu san, iscrpljena i umirena ljuljanjem udobne nosiljke šeika Valijulaha.U snu nije čula laži koje je šeikov sirdar nosač rekao stražarima na Delhijskim

vratima te zvuk okovanih vrata koja su škripala dok su se nerado otvaralapropuštajući nosiljku i njezinu dvanaestoricu u zavojite ulice grada opasanog zidinama. Nije čula škripu vrata šeikova havelija, koja su se širom otvorila kako bipropustila nosiljku, ni šapat slugu koji su čekali dok je nosiljka prolazila pokraj dvadvorišta, pokraj prozora na kojima su sjale svjetiljke i prilike se tiho kretale iza

rešetkastih zaslona.Probudila se tek kad je nosiljka stala. Kad je otvorila stranicu i pogledala van,okružili su je ženski glasovi, prigušeni i uzbuđeni.Nosiljka je spuštena pokraj zastrtog ulaza. Iza zavjesa pomicala se i svjetlucalasvjetlost svjetiljke. Tanka ruka posegnula je za njezinom i pomogla joj ustati.Čim je Mariana stala na noge, pokraj njezinih suknji protrčala su djeca i uzbuđeno sesjatila oko nosiljke u kojoj je Sabur i dalje spavao, gurala glavice unutra i govorila svaodjednom.»Širin-jan je najstarija. Ona ga može nositi.«

»Ali ja sam mu praaaava sestrična. Ja bih ga trebala nositi.«»Tiho, probudit ćete ga!«Zašto su djeca bila budna u to doba noći? Nije bilo vremena za čuđenje jer su je



dvije sluškinje sa svjetiljkama vodile uza uske, kamene stube. Djevojka koja joj jepomogla penjati se, sada ju je vodila za ruku, a druge su se žene nagurale na stube,upirale prstom i šaputale, dok se ona penjala podalje od uzbuđenih glasića upodnožju stuba.Stube su ih dovele na hodnik. S desne strane, pokraj zastrtog ulaza, nalazila se hrpacipela. Djevojka je izula svoje izvezene papuče te znakovito pogledala u Marianina

stopala. Sjetivši se da munši sahib nikada nije nosio cipele u zatvorenom prostoru,Mariana je izula čizme i tada su je uvele u sobu prepunu žena.Uljanice postavljene u nišama zidova bacale su zlatnu svjetlost na lica mnogih ženakoje su, poput ptica u gnijezdima, sjedile na podu prekrivenom bijelim plahtama.Duge košulje i fini, mekani šalovi prekrivali su njihova tijela i kosu. Ispod rubovaširokih hlača virili su nožni prsti. Dvadeset pari očiju zagledalo se u Marianinuhaljinu s uskim steznikom, lepršavim rukavima i šest jarda širokih, nabranih suknji,posve drugačijih od njihove široke, okomito usmjerene odjeće.

Jedine domaće žene koje je Mariana do tada vidjela bile su plesačice ili seljanke, anjihova su lica bila obojena i svjetovna ili izbrazdana teškoćama. Ove su biledrugačije. Žene u obitelji šeika Valijulaha odmah su ostavljale dojam finih dama.Iako je većina lica, koja su Marianu gledala s neskrivenom radoznalošću, bila krupna,nekoliko ih je bilo nježnih i svijetlih.Mlada voditeljica pustila je Marianinu ruku i žurno otišla sjesti među djevojke svojedobi. Sve su zurile u Marianu prije no što su se nagnule jedna prema drugoj, gotovose dodirujući čelima kako bi šaputale među sobom.Olabavljeni velovi na nekim glavama otkrivali su kosu, razdijeljenu točno na srediniglave i upletenu u pletenicu.Zašto su sve bile budne toliko kasno? Dodirnuvši svoju kosu, Mariana je shvatila da

je izgubila mnogo ukosnica. Kovrče su joj padale preko lica i gladile stražnju stranu vrata. Dvadeset pari smeđih očiju gledalo ju je preko savijenih koljena i prekoramena. Kako li izgleda?Krupna žena u bijelom mahnula joj je s drugog kraja prostorije. »Mir«, rekla jedubokim glasom. Mahnula je rukom prema prostoriji prepunoj žena. »Čekale smo te.

Ja sam sultanija Safija, sestra šeika Valijulaha.« Pokazala je slobodno mjesto na podupokraj sebe.Mariana je porumenjela dok ju je žena promatrala. Lice sultanije Safije moglo je bitimuško. »Dakle, ti si Mariam«, rekla je.Mariam?»Hai , jadnica«, rekao je suosjećajan glas, »sama je putovala usred noći.«Mariana se smjestila pokraj Safije kako je najbolje mogla, prekrižila noge i osjetilakako je steznik žulja po rebrima.Začuvši kako djeca trče uza stube, sultanija Safija pogledala je prema vratima. »Idovela si unuka mojeg brata, Sabura?«Mariana nije stigla odgovoriti jer je zavjesa na ulazu u tom trenutku odmaknuta, a uprostoriju je pobjedonosno ušla bucmasta djevojčica, dašćući od napora, sa Saburomu naručju. Njegovo izgužvano lice ležalo je na okruglom ramenu, a nožice su mu

visjele ispod njezinih koljena. Još je spavao. Druga su se djeca okupila oko njega,

dodirivala ga i prepirala se šapatom dok su žene uzdisale i ljuljale se na svojimmjestima na podu.»Ah, došao je moj Sabur, došao je!« Zagnjurivši lice u šal, jedna je žena počela glasnoplakati.



Njezin Sabur? Mariana je netremice gledala u nju.»To mu je baka«, dubokim je glasom rekla sultanija Safija, kimajući u znak odobravanja. »Dugo je čekala da se vrati.«Nijema pozornost žena ponovno je usmjerena na Marianu, koja ih je promatrala sazanimanjem, pamteći svako lice i svaki nabor njihove odjeće. Znala je da je vrlomalo Europljanki posjetilo takvu kuću. Ondje je bilo još mnogo toga za vidjeti osim

žena: strop s vidljivim gredama, pod prekriven ćilimom i pamučnim plahtama. Štodrže u onom oslikanom ormaru u kutu?Netko je pokraj prozora glasno udahnuo. Zena nalik ptici pokazala je kroz filigranskiukrašene kapke prema dvorištu. »Netko je došao, netko je došao!«Zar su ih slijedili iz engleskog tabora? Mariana gotovo nije disala kad su se žene okonje uskomešale.Sultanija Safija podignula je ruku kako bi ih smirila. »Vidjet ćemo što je«, izjavila je iustala. »Vidjet ćemo.«Mariana je krenula za njom prema prozoru, previše nestrpljiva da bi čekala. Druge suje žene okružile, pritisnule i oslanjale ruke na njezina ramena pokušavajući vidjeti štose događa na dvorištu.Mariana se isprva stisnula kako bi se zaštitila od tijela koja su je okružila, ali tada se,nesposobna izbjeći ih, pokusno opustila. Stara žena sa široko razmaknutim zubimanasmiješila joj se i potapšala je po ruci.U dvorištu se skupilo mnogo ljudi. Sluge su stajali uokolo, a plamen njihovih bakljiobasjavao je oslikane zidove havelija. Netko je na zapovijed otvorio niska vrataizmeđu dvorišta i naoružani ljudi ušli su pješice, a za njima je išao konj na kojem subila dva jahača.Čim je konj prošao kroz vrata, stražari su pružili ruke i spustili jednog jahača iz sedla.

Kad su ga ispružili na tlu, Mariana je u svjetlosti baklji ugledala sjaj ružičastog satena.Ljudi su trčali amo-tamo po dvorištu. Kroz vrata je dotrčao čovjek noseći pleteniležaj te ga spustio nasuprot Marianinu prozoru. U sjeni trijema, pokraj pletenog ležaja, čekao je slobodan podij.Mariana je vidjela da haveli nije obična kuća, nego dvokatnica oko toga malog dvorišta punog ljudi i drugog, možda većeg, iza niskih vrata. Na malo dvorišteizlazilo je nekoliko vrata. Je li sve to šeikova kuća? Jesu li doista bili u utvrđenomgradu? Izvinula je vrat kako bi pogledala gore. Ljudi su se okupili i na krovunasuprot njezinu prozoru. Naginjali su se preko zidića te odozgo gledali prizor nadvorištu.»Ah«, rekla je sultanija Safija tapšajući Marianinu ruku, »to je samo slučaj ugrizazmije. Nije ni u kakvoj vezi sa Saburom ni s tobom, draga.« Uzdahnuvši sazadovoljstvom, odmaknula se od prozora.»Ugriz zmije?« Mariana je čula za strašne posljedice ugriza zmije — bol, naticanje,krvarenje iz usta, neizbježnu smrt. Je li čovjeka koji je ležao na tlu doista ugrizlazmija? Gledala je u njega, nesposobna odvratiti pogled, dok su dva člana naoružanepratnje uhvatila čovjeka odjevenog u saten i podignula ga. Pognuti pod njegovojtežinom, vodili su ga preko dvorišta, njegova su se stopala vukla za njim kao da jeosuđenik, a potom su ga polegnuli na pleteni ležaj, pri čemu je on trzao nogama.

Sultanija Safija glavom je pokazala prema drugom prozoru. »Ako želiš vidjeti, dođiovamo«, rekla je i povela Marianu kroz gužvu žena.S tog se prozora pružao bolji vidik na jastucima obložen podij i pleteni ležaj te



čovjeka koji je ležao na njemu i trzao se. Podij više nije bio slobodan — na njoj jebio čovjek mršavog lica u lepršavoj bijeloj odjeći, s visokom cilindričnom kapom. Ublizini su se skupili drugi ljudi u bijelom. Drugi, kićeni jahač bio je sišao pa je stajaonad svojim nesretnim suputnikom i kršio ruke, dok su naoružani ljudi hodali uokolo.Doimalo se da svi osim čovjeka na podiju govore u isti glas.»Je li to šeik Valijulah?« šapnula je Mariana.

Sultanija Safija je kimnula.Dakle, to je bio slavni čarobnjak o kojem je gospođica Emily govorila. S visokom,snježnobijelom kapom doista je izgledao poput čarobnjaka.Mariana je ostala bez daha.Prizor osvijetljen bakljama, ionako sablastan, postao je još sablasniji uslijediznenadne tišine koja je zavladala čim je šeik podignuo koščatu ruku.Premda pleteni ležaj i njegov teret ljudskoga jada nisu bili ni jednu stopu udaljeni odpodija, šeik nije ni pokušao dodirnuti svojega pacijenta. Umjesto toga sjedio jegotovo nepomično, ravnih leđa, pogleda uprtog u priliku u ružičastoj odjeći. Grčenječovjeka na ležaju nekoliko je minuta bilo jedini pokret u dvorištu. Mariana je stisnulaoči kako bi bolje vidjela, želeći da je njezin prozor bliže podiju. Je li svjetlost stvaralataj privid ili je znoj doista počeo sjajiti na šeikovu licu?»Govori li nešto?« šapnula je sultaniji Safiji u uho. Čak se i na toj udaljenosti doimalopogrešnim ispustiti zvuk.»Da«, odgovorila je sultanija Safija te čvrsto stisnula usne u ravnu crtu.Mariana je promatrala, opčinjena.Doimalo se da se između čarobnjaka i njegova pacijenta uspostavila moćna veza.Doimalo se gotovo kao da ih je povezala druga zmija — dobra, blagotvorna,nevidljiva zmija — koja je poništavala razorne učinke otrova.

Ali za ugriz otrovnice nikada nije bilo lijeka. Od njezina prvog trenutka u Indijiupozorili su je da na otvorenom, pa čak ni na ulicama Calcutte, nikada ne smijehodati bez zavezanih čizama. Na njezin prvi dan u taboru bojnik Byrne uputio ju jeda uvijek nosi čizme, čak i u svojem šatoru. Od tada je čula priče o slugama i čak

vojnicima koje su usmrtile kobre, ljutice i druge zmije.Doktor Drummond nedavno je ispripovijedao priču o nižem časniku u vojnomtaboru koji je volio hodati u papučama. »Upozorio sam ga nekoliko puta«, rekao jedoktor odmahujući glavom, »ali kad ga je zmija ugrizla, bilo je prekasno. Kako li jestrašno izgledao — noga mu je bila golema i plava. Jadnik je silno patio.>Doktore<, rekao mi je prije no što je izgubio svijest, >da sam poslušao vaš savjet,sada ne bih umirao. <«Odozdo se začuo žamor. Tijelo na ležaju prestalo se trzati. Mariana je zapanjenogledala kako se pomiče, sjeda, kako više nije biće koje strašno pati, nego raskošnoodjeven čovjek s gustom, kovrčavom bradom koji je protrljao lice i potom senasmiješio.Sultanija Safija je uzdahnula, uzela je za ruku i odlučno odvela od prozora. »Pa, to jeriješeno«, rekla je živahno. »A sada, Mariam, moj te brat želi vidjeti, ali najprije morašjoš malo sjesti. Proći će još neko vrijeme prije no što svi ti muškarci odu.«Žene su ponovno sjele kao da su očekivale da će zauvijek sjediti na istim mjestima.

Koliko je sati?»Dolazi još ljudi, dolazi još ljudi. Pogledajte, pogledajte!« Djevojka od petnaestak godina, kojoj je duga, crvenkasta pletenica visjela do koljena, pritisnula je lice oprozorski kapale.



Sultanija Safija teško je uzdahnula spustivši se na ćilim pokraj Mariane. »Reci mi što vidiš, Meherin.«»Trojica konjanika ulaze u dvorište — ooh, kako su lijepo odjeveni, bhaji. Imajumačeve, a jedan ima veliko pero u...«Sultanija Safija odmahnula je rukom. »Reci mi samo što rade, Meherin.«»Doveli su sluge koji nose pokrivene pladnjeve. Otkrivaju ih i, o, ima šalova, mnogo

šalova, iako ne vidim koliko su dobri, i dovode konja, a na jednom pladnju hrpa jezlatnog nakita. Lala-ji je zacijelo spasio nekoga vrlo važnog, nekoga vrlo bogatog!«Sjajnih očiju okrenula se od prozora. »Što to znači, bhaji? Jesu li ti darovi za nas?«»To ne znači ništa, vidjet ćeš.« Sultanija Safija odmahnula je glavom. »Baš ništa.«

Ali djevojka je ponovno gledala van. »Čekajte! Zašto Lala-ji ne gleda darove? Zaštone pokazuje zahvalnost? Ljudi izgledaju vrlo razočarano i odlaze. Uzimaju svojedarove i odlaze. Zašto, bhaji?«Njezin umilan glas odjednom se toliko ražalostio da je Mariana osjetila silnu želju daje utješi. Sultanija Safija potapšala je ćilim sa svoje druge strane. »Draga, svi znamoda Lalaji nikada ne prihvaća naknadu za ono što učini. Dođi sjesti pokraj mene,Meherin-jani«, rekla je. Okrenula se Mariani. »Djeca mojeg brata zovu Lala-ji«,objasnila je.»Ali, što ako su ti darovi bili od maharadže?« ustrajala je djevojka. »Neće li bitipovrijeđen? Što ako se...«»Meherin, ne smiješ postavljati pitanja. A sada kad su ti ljudi otišli«, nastavila jesultanija Safija strožim tonom, »vrijeme je da Mariam siđe i upozna mojeg brata te dasve mi pođemo na spavanje.«»Krajnje je neuobičajeno«, obavijestila je Marianu, »da se sastaje sa ženom. Štoviše,nikada nije upoznao nijednu strankinju, ali izričito je rekao da te želi upoznati prije

no što se vratiš u svoj tabor. Njegov sluga Alahjar čeka u podnožju stuba da teodvede k njemu.« Ustavši još jednom, sultanija Safija oslonila se na rame mladeMeherin. »A sada, laku noć i neka te Bog čuva, dijete. Spasivši Sabura učinila si

veliku uslugu našoj obitelji.«Naslonivši se na Meherin, krenula je prema zastrtim vratima na drugom krajuprostorije i nestala.Bez sultanije Safije prostorija se doimala nešto hladnijom. Mariana se osvrnulauokolo i vidjela da je ostalo samo nekoliko sluškinja koje su zijevale.Protrljala je lice pitajući se o čemu će ona i šeik razgovarati. Možda će je samo kratkopozdraviti te je poslati u britanski tabor u svojoj nosiljci. Držeći se za zid, sišla jezavojitim stubama do podnožja, gdje ju je čekao najavljeni sluga.Njegov grm kose bio je uočljivo crven, ali koliko god se sluga Alahjar njoj doimaoneobičnim, ona se njemu zacijelo doimala još neobičnijom, jer je zapanjen širomotvorio oči dok mu se približavala. Ali što su mogli očekivati od nekoga koga su trimilje nosili najnespretniji ljudi u Indiji, a potom se probudio usred noći kako bi gaskupina nepoznatih žena ispitivala i promatrala?Podignula je ruke i svezala kovrče u čvor, ali je tada odustala od tog truda, odjednompreviše umorna da bi marila za to što će šeik misliti o njoj.Osim nekoliko bakljonoša, dvorište je bilo pusto kad ju je crvenokosi sluga poveo

prema oslikanom trijemu, gdje je stari šeik i dalje sjedio, uspravan na svojem podiju.Pacijentu i njegovu okićenom pratiocu nije bilo ni traga, kao što nije preostaonijedan šal ili sitnica s pladnjeva darova koji su ponuđeni tek nekoliko trenutaka



prije.Bilo je vrijeme da primijeni domaća pravila lijepog ponašanja kojima ju je munšisahib poučio. Pognula je glavu i pozdravila starca dodirujući čelo prstima desne ruke.» Es-selamu alejkum, šeik sahibe«, rekla je.Kad je podignula glavu, šeik se nasmiješio, naizgled ne opažajući njezinu izgužvanuhaljinu i neposlušnu kosu. »Mir s tobom, kćeri«, odvratio je.

Potapšao je svoj podij. »Sjedni.«Ona mu je uzvratila osmijehom. Kćeri. Još joj se nitko nije tako obratio.Glas mu je bio lagan i ugodan, što ju je iznenadilo jer je njegovo staro lice bilomračno i naborano poput suhe šljive. Prišla je podiju, koji je također bio pokrivenbijelom plahtom, i pristojno sjela na rub.»Prvi dio tvojeg putovanja zacijelo je bio neugodan«, rekao je. Oči su mu otkrivalemoć kakvu do tada nije vidjela. »Ljudi koji su te nosili nisu bili nosači. To su brijači ikonjušari. Jedan je bio vojnik. Ali svi su dobri, hrabri ljudi.«Kimnula je, nesposobna skinuti pogled s njegovih očiju. Voljni riskirati svoj život...»A sada«, nastavio je, »želio bih ti zahvaliti jer si spasila mojeg unuka. Svima nam jejasno da si u ovoj teškoj situaciji postupila iznimno hrabro i suosjećajno te s ljubavljukakva je vrlo rijetka na ovom svijetu.«Prije no što je stigla porumenjeti od sreće, šeik je podignuo smeđi prst. »A sada bih tirado postavio tri pitanja.«Nije čekao njezin odgovor. »Prvo«, počeo je, »jesi li u Indiji vidjela sve što si željela

vidjeti?«Doimalo se da njegove oči čuvaju važne tajne. Što je želio da kaže?»Nisam«, oprezno je odgovorila, »još ne. Ali preda mnom je još putovanje povratkau Calcuttu. Vidite, to će putovanje trajati četiri mjeseca, nakon što stanemo u

Simli...«»Uskoro će svanuti«, prekinuo ju je nepromijenjenim tonom glasa, »a ti si zacijelo vrlo umorna. Možda bi voljela iskreno odgovoriti na moje pitanje.«Mariana se uspravila. »... zapravo«, promucala je, »da — ne, nisam vidjela sve što samželjela vidjeti u Indiji.«Zašto je pokušala zavarati čarobnjaka? Pod njegovim prodornim pogledom osjetilaje kako se njezina mašta raspiruje unatoč dubokoj iscrpljenosti. »Još nisam vidjelautvrđeni grad, osim ove kuće«, dodala je glasom koji je otkrivao njezino uzbuđenje.»Do sada još nisam razgovarala s domaćim ženama, ili...«»Hvala ti«, ponovno ju je prekinuo, taj put odlučno. »Odgovorila si na moje prvopitanje. A sada drugo.« Kad se nagnuo prema njoj, doimalo se da se njegova kapapruža prema zvijezdama. »Jesi li upoznala mojeg sina Hasana, Saburova oca?«

To pitanje nije bilo zbunjujuće. »Nisam«, odgovorila je.»U redu, a sada moje posljednje pitanje.« Skinuo je kapu i stavio je na podij pokrajsebe. Bila je od uštirkanog bijelog pamuka, fino izvezena. Na glavi je imaopriljubljenu izvezenu kapicu. Bez visoke kape doimao se posve drugačijim.»Jesi li ikada voljela kao što sada voliš mojeg unuka Sabura?«Pogledala je preko mračnog dvorišta prisjećajući se vala silnog osjećaja koji ju jepreplavio kad je prvi put uzela Sabura u naručje, svoje boli dok je plakao zapleten u

njezin šal. Prepoznavanje i nada, osjećaji koje je osjetila s Fitzgeraldom, koliko godugodni i neodoljivi bili su posve drugačiji. Čak se ni njezina ljubav prema Ambroseu,koliko god bila velika, nije mogla usporediti s time. »Nisam«, rekla je.»Vrlo dobro«, živahno je rekao šeik. »Dobro si odgovorila na moja tri pitanja.«



Mahnuo je prema sjeni. Alahjar, crvenokosi sluga, izašao je i čekao.Šeik je pokazao prema niskim vratima iza kojih je drugo dvorište bilo prekrivenotamom. »Na ulazu čeka jedna od naših nosiljki«, rekao je slugi. »Otprati ovu mladudamu onamo i reci ljudima da ju je potrebno odnijeti sedam milja odavde, putem za

Amritsar. Na sedmoj milji dočekat će je druga nosiljka. To je sve.«Iako je znala da je otpravljena, Mariana nije ustala s podija. Umjesto toga je, držeći

ruku na bijeloj plahti, pogledala izborano lice šeika Valijulaha.»Šeik sahibe, ono što ste maloprije učinili, izliječili zmijski ugriz....«Šeik ju je ponovno prekinuo svojim jasnim, laganim glasom. »To što si vidjela, dijete,duhovni je trik, pitanje vjere i prakse. Mi, koje ljudi nazivaju sufijima, povremenoiscjeljujemo i činimo druge slične stvari.«Podignuo je ruku prije no što je stigla odgovoriti. »Ali trebala bi znati da smo misljedbenici Puta, a ne opsjenari ili čarobnjaci. Oni koji imaju dopuštenje, iscjeljujukako bi pomagali ljudima, ali to je tek malen i nevažan dio naše duhovne prakse.«Promatrao ju je kao da joj čita dušu. »O tome ne smiješ govoriti, shvaćaš li? Onikojima se kaže za takvo što, često ne vjeruju u ono što čuju. Nikada, čak nipogreškom, ne smijemo produbiti nevjerovanje.«Nebo iza njega počelo je blijedjeti. Laganim pokretom dao joj je do znanja da jenjihov razgovor završen.»Šeik sahibe«, rekla je.Izraz njegova lica otkrivao je odsutnost. »Ponovno ćeš vidjeti Sabura«, rekao je nepogledavši je u oči i tako odgovorio na njezino neizrečeno pitanje, »ali ne noćas.«Dok je Mariana slijedila Alahjara kroz niska vrata, s druge strane zida začula jetugaljiv glas koji se probijao kroz hladnoću dvorišta.

»La ilahe illa Allah.« Nema boga osim Alaha. »La ilahe illa Allah...«

Visoka vrata havelija Kamar zalupila su se za njom. Mariana je zatvorila oči.Britanski će tabor za sat vremena krenuti na put. Putujući prema njoj uobičajenimpuževim korakom, u Lahore će stići ujutro. Munši sahib bio je u pravu. Hvalanebesima za Dittua, pošiljatelja nosiljki i čovjeka koji obavlja mnoge teške zadatke!Sigurna u svojoj nosiljci, čekat će da tabor stigne na svoje mjesto nekoliko miljaizvan grada. Tada će mu se lako pridružiti, neopažena među drugim putnicimazaokupljenima podizanjem šatora i istovarivanjem planina prtljage.Do pola devet bit će na doručku u šatoru za blagovanje, sa sestrama Eden, lordom

Aucklandom i svima drugima.Zijevnula je. Kakva je čudna noć. Kad je pogledala sve svjetlija polja duž puta, noćniprizori uz svjetlost baklji sve su se više doimali daleko i nestvarno.

Ali praznina u njezinu naručju bila je stvarna, mučila ju je i kvarila sve izglede zaugodan odmor.



26. poglavljePetak, 20. prosinca

pavala si u svojoj nosiljci? Spavala si u jednom od tih pljesnivih sprava zamučenje? Zacijelo ti nije bilo dobro.« Gospođica Emily podignula je obrvetoliko da su nestale ispod njezina šeširića. Nagnuvši suncobran, pozorno jeproučavala Marianu iz dubina svojeg sklopivog stolca. »Ne mogu ni zamisliti da

u nosiljci spavam toliko čvrsto da ne čujem desetke ljudi koji me traže. Poručnik Marks bio je izvan sebe.«Mariana je pokušavala ostaviti dojam nevinosti. »Žao mi je, gospođice Emily. Mojime nosači nisu željeli probuditi pa su me ostavili spavati u nosiljci dok su kulijipodizali moj šator. Žao mi je i što sam propustila doručak.«Dakako, koliko god je bila umorna, zapravo nije spavala. Dittu se pobrinuo za to.Čim je stigla, dojurio je do njezine nosiljke i ne obazirući se na njezine zatvorene očiiznosio sve pojedinosti svoje noćne pustolovine.

»Memsahib«, rekao joj je najmanje tri puta, a glas mu se svaki put uzbuđeno podizao, »aik dum, odjednom, voda mi se slila u usta i bio sam spašen!« Tada, u jedanaest sati ujutro, jedva je držala oči otvorenima.»Iscrpljena je, Emily.« Gospođica Fanny napućila je usne. »Ta djevojka izgleda kaoda je danima u toj haljini. I pogledaj joj kosu! Mariana, doista moraš leći.«»U svakom slučaju«, ustrajala je gospođica Emily nepokolebana sestrinomljubaznošću, »smatram da je krajnje netaktično od tebe to što si se razboljela,Mariana. Sada ću biti prisiljena posve sama gledati borbu slonova.« Smrcnula je.»Vezanost moje sestre uz životinjsko carstvo zacijelo je jača od vezanosti uz menejer danas ne želi sa mnom prisustvovati toj borbi. Kaže da ona ne gleda kakoživotinje ubijaju jedna drugu radi zabave.«Gospođica Fanny podignula je bradu, ali nije rekla ništa.»Upozoravam te, Fanny«, dodala je gospođica Emily mašući suncobranom u sestrinusmjeru, »da ću se, kad sljedeći put budemo pozvane na kakvu strašnu prigodu,potruditi napustiti te. A kad smo već kod strašnih prigoda, Mariana, molim te da seoporaviš do ponedjeljka navečer. Pozvani smo na večeru kod maharadže u njegovutvrđavu. Od mene će se očekivati da razgovaram s njim pa ćeš mi trebati da miponoviš svaku njegovu riječ.«Mariana se trgnula. Maharadža Randžit Sing koji je naudio njezinom Saburu —

radije bi razgovarala sa zmijom.Gospođica Fanny je uzdahnula. »Zar doista moramo večerati s njim? Oh, Emily, toće nedvojbeno biti poput večera koje je jadni George izdržao — sati i satibesmislenog razgovora, plesačica, ljute hrane, užasnog vina...«»Znam, Fanny«, složila se gospođica Emily. »Ali, što možemo?«»Ah, dakle, gospođica Givens je pronađena!« Lord Auckland sagnuo se dok jenasmiješen izlazio iz šatora za prijmove. Kimajući u Marianinu smjeru, privukao jesvoj omiljeni pleteni stolac. »Kakvo olakšanje za sve nas. Pretpostavljam da stedobro?«

»Nije«, odgovorila je gospođica Fanny. »Toliko je iscrpljena da je do maloprijespavala u svojoj nosiljci. Zacijelo ti je«, dodala je gledajući Marianu, »sinoć bilo vrlološe.«Mariana je gledala svoje ruke. Bi li ikako mogli razgovarati o nečemu drugom?



»Možda je gospođica Givens zbog toga propustila sinoćnje uzbuđenje«, rekao je lord Auckland odgovarajući na njezinu nijemu molbu na najgori mogući način.Pognula je glavu kako bi izrazila pristojnu radoznalost. »Što se dogodilo, lorde

Auckland?« upitala je.»Upravo ono što je gospodin Macnaghten predvidio«, odgovorio je uz blag osmijehzadovoljstva, »maharadža je zaključio da smo mu oteli onoga njegovog malog taoca i

da ga skrivamo u našem taboru.«»Nakon što smo svi legli«, pridružila se gospođica Fanny, »otprilike u ponoć, stiglo jeizaslanstvo maharadžinih dvorana iz tvrđave. Bojnik Byrne pozvao je sve naše slugena put, gdje je održao takozvani >test rižom <. Svi sluge morali su žvakati rižu, apotom je pljunuti na put, nakon što im se postavilo pitanje koje je za tu prigoduosmislio tajanstveni fakir Azizudin.«Lord Auckland se trgnuo. Gospođica Fanny stavila je ruku na bratovu. »Samo sudragi George, bojnik Byrne i gospodin Macnaghten znali da će biti izveden«, rekla je,a ukrasne ružice na njezinu šeširiću zatresle su se od njezina ponosnog kimanja. »Tose držalo u tajnosti kako krivci ne bi pobjegli. Kakav li su šok jadni sluge zacijelodoživjeli kad su ih vojnici probudili usred noći!«»Dakako, to je bilo uzaludno.« Lord Auckland otresao je mrava sa svojeg rukava.»Dijete nesumnjivo nije bilo ovdje. Onaj tko bi bio dovoljno lud da dijete dovedeovamo, odmah bi bio otkriven.«»Znaš li, George«, polako je rekla gospođica Emily, »Jimmund mi je rekao da jesinoć, dok je bio s Chanceom u njegovoj kasnoj šetnji, pokraj njega prošla nosiljka.Rekao je da mu je privukla pozornost jer je poskakivala i ljuljala se kao da nijedan odnosača nikada do tada nije nosio nosiljku. I tvrdio je da su nosači zbog nečegaizgledali čudno, iako nije shvaćao što je posrijedi.«

»Baš čudno.« Gospođica Fanny pristojno je kimnula kad je bojnik Byrne prošaopokraj nje. »Nosiljka usred noći. Je li ti rekao gdje ju je vidio?«»Rekao je da je došla iz smjera Marianina šatora i da je išla prema stražnjem ulazu zakuhare. Rekao je da je prošla pokraj njega ni pet minuta prije no što su svi slugeokupljeni zbog testa.«»Kakva besmislica, drage moje.« Lord Auckland blagonaklono se nasmiješio svojimsestrama dok je Mariana u krilu žurno ispreplitala drhtave prste. Odmahnuo jeglavom. »Ne shvaćam zašto uopće dopuštaš svojim slugama da ti se obraćaju, akamoli da te zabavljaju tim besmislenim pričama. Ništa takvo nije se dogodilo, zarne, gospođice Givens?«Sklopio je ruke na trbuhu. »Iako to nije važno«, zadovoljno je dodao, »sada kad ćesporazum napokon biti potpisan.«»Ja nisam vidjela nikakvu nosiljku«, odlučno je rekla Mariana. »Ako je takva nosiljkaprošla pokraj mojeg šatora, ja je nisam vidjela.«»Zanima me«, rekao je Randžit Sing gledajući glavnog ministra sa svojeg zlatnog stolca, »tko je odgovoran za neuspjeh testa rižom.«Lupkao je prstima po rukonaslonu svojeg prijestolja. »Tko je izbjegao moj test rižomi mojeg Sabura sinoć vratio u haveli Kamar? Jesu li to bili isti ljudi koji su oteliSabura iz Zlatnog hrama?«

Stisnuo je oči. »I, Aziz, kako znaš da je Sabur u kući svojeg djeda?«Ćilim na mramornim pločicama mramornog paviljona štitio je kosti fakira Azizudinaod hladnoće, ali nije usporio svjež povjetarac koji je puhao kroz izrezbarene prozore



iza njega. Čvršće je stisnuo ogrtač oko svojih ramena. Maharadža se bio oporavio, alije fakir, nakon što mu je danonoćno služio, i sam podlegao groznici.»Jedan je pastir danas poslijepodne vidio Sabura u šeikovu dvorištu, maharadžo«,rekao je drugi put. »Tako znam. Glasnik je tu vijest donio što je brže mogao. A kakosu njegovi otimači izbjegli test rižom, to ne znam. Možda su cijelo vrijemenamjeravali zadnju večer krenuti za Lahore pa su sasvim slučajno umaknuli iz tabora

generalnoga guvernera.«Maharadža je prezrivo puhnuo. Privukao je nogu, na kojoj je imao čarapu, i stavio jena sjedište svojeg prijestolja. »A ti, Aziz«, upitao je promatrajući lice svojega glavnog ministra, »ne znaš tko su otmičari?«Fakir Azizudin mogao je odgovoriti samo rječitom gestom, naginjanjem glave ižalosnim osmijehom. »Ne brinite, maharadžo«, rekao je uvlačeći ogrtač ispod svojihledenih stopala, »onaj tko je oteo dječaka, nedvojbeno će biti otkriven.«»Ne sviđa mi se to što su mi dva puta umaknuli.« Maharadža se okrenuo premamladiću koji je čučao s njegove desne strane. »Što ti misliš, Hira, tko su oni?«Hira Sing, dvorski miljenik, prestao je gladiti starčevu nogu. Njegove teškesmaragdne ogrlice zazveckale su kad je podignuo naočitu glavu. »Mislim da je toučinila Saburova obitelj, maharadžo«, odgovorio je kratkovidno promatrajući kralja.»Pravi otmičari ne bi vratili Sabura u njegovu kuću. Zadržali bi ga kako bi uzelinagradu. Da je potpuno nestao, optužio bih zločince.« Slegnuo je ramenima.Rub maharadžina jednostavnog turbana odmotao se. Mahao je iza njega kad semaharadža ponovno nagnuo prema fakiru. »Ali, zašto test nije uspio? Sabur je bio ucrvenom dijelu tabora. Tamošnji sluge zacijelo su ga vidjeli. Svi su znali za nagradu.Zašto nisu došli po novac? Budući da nisu, kako test rižom nije otkrio tko su?«

Azizudin je suspregnuo kihanje. »Pitanje je pogrešno postavljeno, maharadžo«,

odgovorio je. »Engleski časnik koji je bio zadužen za to pitao je sluge samo znaju ligdje je Sabur. Budući da je dijete već bilo odvedeno iz tabora, to je pitanje bilobeskorisno. Nitko od njih nije mogao točno znati gdje se dijete nalazi. Da je bojnik Byrne pitao je li tko vidio to dijete, imali bismo prave rezultate.«Maharadža je nezadovoljno progunđao.»Znamo i«, dodao je fakir, »da je Sabur sinoć vraćen u haveli Kamar nakon što sugradska vrata zatvorena. Jedina vrata koja su noću mogla biti otvorena bila suDelhijska, a ta su, dakako, najbliža šeikovoj kući. Otvorena su dva puta, jednom dapropuste nosiljku u kojoj je navodno bio umirući rođak šeika Valijulaha...«»Ali to nije bio umirući rođak, nego Sabur«, ljutito ga je prekinuo maharadža.Namrštio se i oslonio bradu na koljeno.»... i jednom, nešto poslije, da propuste radžu Sukaita Singa, koji je pogriješioolakšavši se na sklupčanu zmiju nakon večernje zabave izvan grada.«»Da.« Maharadžin glas postao je oštriji. »Kad sam čuo da je tvoj prijatelj šeik iscijelioSukaita, odmah sam poslao darove, kako bih mu iskazao poštovanje. Iako je bilanoć, poslao sam šalove, zlato čak i konja.« Ubo je zrak kažiprstom. »Tvoj prijatelj

Valijulah sve je to vratio.«Glas mu se podignuo i puknuo. »Ne sviđa mi se da se tako ponašaju prema meni,

Aziz. Što želi reći odbijanjem mojih darova? Misli li da zaslužuje bolje darove od

onih koje sam izabrao poslati mu? Moji ljudi rekli su da ih nije ni pogledao.«Okrenuo je užareno oko prema svojemu glavnom ministru. »Kažem ti, Aziz, nesviđa mi se taj posao. Prema meni se ne bi smjeli ponašati toliko uvredljivo. Taj ječovjek previše siguran u sebe. Uvjeren sam da on stoji iza otmice mojeg djeteta.



Mora mi danas vratiti Sabura. Želim tog dječaka. Potreban mi je.« Stari je glas postaožalostan.Fakir je pomaknuo svoje bolne udove. »Maharadžo«, rekao je mijenjajući ton upomirljivo molećiv, »zašto Sabura neko vrijeme ne biste ostavili s njegovom obitelji?Nakon toga samo morate zamoliti i vratit će vam ga. Sjetite se, maharadžo, kako stese uspravili, potpuno se oporavivši, kad ste od eunuha čuli da je Sabur pronađen?«

Maharadža nije odgovorio, pa je fakir nastavio. »Dijete je postalo boležljivo odtolikog putovanja i uzbuđenja. Biti neprestano uz vas prevelika je čast za tolikomaleno dijete. Nekoliko dana u vlastitoj kući bit će dobro za njega.«Fakir je malokad pribjegavao moljenju. Kad se maharadžin izraz lica neznatnopromijenio, fakir je iskoristio tu priliku da promijeni temu. »A sada, maharadžo«,dodao je normalnim glasom i s ohrabrujućim osmijehom, »što kažete za Britance?Za njihov plan?«Maharadžino se lice ozarilo. »Ah, Aziz, ti me znaš nasmijati. Ti će Britanci napasti

Afganistan; postavit će svojega kralja na tamošnje prijestolje uvjereni da će upravljatisredišnjom Azijom — koliko malo znaju, koliko malo razumiju!«Ramena su mu se tresla od nijemog smijeha. »Kakav su nam dar dali kad su stigli sasvojom vojskom prekasno da bi krenuli na sjever, bez sporazuma koji bi imomogućio prijeći moj Pandžab!Pokorili su pola Indije, a mi smo ipak načinili budale od njih prisiljavajući ih dačekaju moje dopuštenje, prisiljavajući generalnog guvernera da pleše poput crnog medvjeda na lancu! Kakva tamaša, kakva je to bila predstava!«Fakir je kimnuo. »Maharadžo, doista ste majstor za odugovlačenje.«Maharadža se smiješio. »Zima steže tjesnace, ali zašto bismo se mi zabrinjavali? Nekaengleski vojnici generalnoga guvernera, te njegovi Marati i Bengalci, trpe na putu u

Kabul. Neka im vojska oslabi.« Lice mu je poprimilo izraz nemilosrdnosti. »Taslabost samo može koristiti nama, koji čekamo trenutak kad će Englezi istu vojskuokrenuti protiv nas. Ti Englezi sanjaju o osvajanju središnje Azije, ali jednoga ćedana uvidjeti da je moj Pandžab veća nagrada.«Fakir je nježno položio ruku na kraljevsko koljeno. »Dođite, maharadžo«, umilno jerekao. »Ovdje je hladno. Poći ćemo u vašu sobu gdje je toplije i nastaviti razgovor oBritancima.«Starac je poslušno ustao, primio glavnog ministra pod ruku i polagano, blagohripajući, krenuo prema svojim privatnim odajama. Fakir se tada sagnuo i šapnuomu u uho. »Djevojka«, tiho je rekao. »Hajde da ustanovimo što ćemo s onomBritankom.«Maharadža se uspravio. »Da, Aziz«, šapnuo je pljesnuvši, a lice mu se odjednompomladilo. »Ah, da, mnogo toga moramo isplanirati.«Čvrsto je stisnuo fakirovu ruku. »Što misliš da će Englezi učiniti nakon moje izjave odjevojci? Ostavit ću ih u uvjerenju da je to moj uvjet za potpisivanje sporazuma. Toće biti sjajna predstava, da, i te kako sjajna predstava!«Kad su zašli za ugao i ušli u njegovo privatno dvorište, maharadža je veselo kimnuoglavnom ministru, a oslobođeni kraj turbana lepršao je za njim poput male bojnezastave.

Sluge su trčkarali dvorištem šeika Valijulaha pazeći da ne smetaju šeiku na njegovupodiju. Jedna šarena mačka njušila je grm u kutu. Iz drugih dijelova havelija dopiraloje štropotanje i zvuk dječjih glasova.



Šeik se nasmiješio Hasanu. »Drago mi je, sine, da si sinoć uspio doći toliko brzo.Zacijelo je bilo divno ponovno držati Sabura u naručju, slava Alahu.«Sjedeći pokraj Hasana, Jusuf je slušao polagano škripanje vodeničkog kola na krovu.U šeikovoj blizini uvijek se osjećao nespretnim. To mirno dvorište nije bilo mjestoza njega. Ljudi koji su ondje sjedili u tišini, pomičući samo oči, nisu bili njegovi ljudi.Koliko bi bio sretniji kad bi s Hasanom galopirao izvan grada, vičući i slaveći

Saburov povratak!Hasanu se, dakako, nije žurilo otići od kuće. Krećući se od jednoga do drugoga, sveje očeve družbenike pozdravio s poštovanjem. Kako i ne bi? Bio je sin šeika

Valijulaha, unuk glasovitog šeika Abdula Dželala Vel-ikrama. Kao potomak velikihljudi, Hasan će jednoga dana također biti velik, unatoč svim njegovim parfemima iskupocjenoj odjeći. Jusuf je bio siguran u to.»Jusufe«, rekao je šeik ugodnim glasom, kao da Jusufu čita misli, »pričekaj malo.Uskoro ćeš galopirati sa svojim konjem.«

Jusuf je spustio pogled.»Hasane, pozvao sam te ovamo kako bih ti rekao nešto vrlo važno«, rekao je šeik izastao.

Jusuf je shvatio da šeika nikada nije vidio toliko umornog, ili možda toliko tužnog.Izvezena kapica nahereno mu je ležala na glavi. Njegova leđa, inače ravna poputštapa, bila su pogrbljena dok je promatrao svojeg sina.»U pismu koje sam ti poslao«, oprezno je nastavio, »napisao sam da događaji govorekako će Sabura spasiti nepoznata osoba izvan naših krugova.«Oči drugih muškaraca zatreperile su. Iako mu se šeik nije obratio, Jusuf je kimnuo.Kako je mogao zaboraviti ono izlizano pismo? »Kako Šafi sahib malokad griješi, vjerujem da se možeš utješiti ovom viješću.«

»Prvi događaj dogodio se nedugo nakon što je Mamtaz Bano otrovana«, rekao ješeik. »Čovjek po imenu Jar Muhamed došao je iz britanskog tabora. Opisao je vizijukoju je imao i u kojoj je lavica spasila dijete iz velike opasnosti. Zaključili smo da jeto dijete Sabur, ali njegovu spasiteljicu nismo uspjeli prepoznati sve dok Šafi sahibnije primio poruku koja je upućivala na zaključak da je lavica Engleskinja,prevoditeljica u taboru britanskoga generalnog guvernera. Čak ni tada nismo znalikad će se spašavanje dogoditi.«

Vizije, poruke — Jusufovo koljeno počelo je poskakivati.»Jusufe«, rekao je šeik ne gledajući ga, »trebao bi slušati. Možeš mnogo naučiti.«Pomaknuo je kapicu još više u stranu i počešao se po glavi. »Hasane, danima smočekali i molili. Molili smo kad smo čuli da je Sabur nestao iz maharadžina tabora.Molili smo sve do sinoć, kad je, kao što je Jar Muhamed vidio i kao što je Šafi sahibpretkazao, mlada engleska prevoditeljica došla, izloživši se velikoj opasnosti, i dovelanam Sabura.«Engleskinja — Jusuf se trgnuo na svojem stolcu od trstike. Nakon toliko mnogonada i očekivanja kako to da je spašavanje izvela žena, a ne on?»A sada, dragi moj sine«, rekao je šeik, »suočeni smo s ozbiljnim problemom za kojipostoji samo jedno rješenje.«Nitko se nije pomaknuo. Možda je šeikov ozbiljan ton utišao dvorište. Osim žamora

grada izvan zidova havelija, nigdje se nije čulo ništa. Čak je i mačka nestala.Šeik je pogledom prešao preko svoje publike. »San Jara Muhameda nije završio kadje lavica spasila dijete«, nastavio je govoreći u tišinu svoje platforme. »Nakon što jeiznijela dijete izvan opasnosti, lavica je čekala stojeći nad njim, a kad se pojavila



druga opasnost, uhvatila ga je zubima i odnijela, nestavši Jaru Muhamedu s vidika.Prema Šafi sahibu i drugima«, ozbiljno je zaključio šeik, »to znači da ta skrbnicamora biti sa Saburom i čuvati ga, možda dugo, dok ne odraste.«Nebo je bilo bijelo. Ptice su kružile visoko iznad Jusufove glave. Žena, će čuvatiSabura? Možda je šeik Valijulah toliko star i umoran da je sišao s uma. I zaštopripovijeda tu dugu priču? Zašto nije prešao na stvar, on, koji i najneugodniju istinu

uvijek govori bez oklijevanja? Pogledao je Hasana, koji je zurio u pločice izmeđusvojih nogu.»Hasane«, napokon je rekao šeik, »ne mogu spoznati dubinu tvoje tuge za jadnomMamtaz Bano. Ali koliko god duboka bila tvoja patnja, moraš poduzeti nešto kakobi zaštitio Sabura od daljnjih opasnosti. Moraš oženiti strankinju koja ga je spasila.«




ariana je sjedila pred svojim šatorom, leđima okrenuta suncu, koseraspuštene u vlažnom slapu preko naslona stolca. Pitala se gdje li je Sabur utom trenutku.Možda se igra sa svojim rođacima u prostoriji na katu, u kojoj je provela

nekoliko sati prije jučerašnje zore, a njegov visoki, cvrkutavi smijeh odzvanjadvorištem njegova djeda.

Je li mu nedostajala? Zacijelo jest.Rastresla je kovrče. Netom oprane, večeras na maharadžinoj večeri nipošto nećeostati u glatkom čvoru.Cijela priča o Saburu bila je neodoljiv misterij. Zašto je nju izabrao da ga spasi? Zaštoga je toliko zavoljela? Naposljetku, bio je domaći dječak, jedno od tisuća i tisućadomaće djece, ali ipak, kad je skvrčio malene nožne prstiće ili je gledao preko palca,

jedva je susprezala želju da ga zgrabi i prekrije poljupcima od glave do pete.Kad je posegnula za četkom, prišao joj je Dittu. »Memsahib«, rekao je, »na glavna vrata isporučeno je pismo. Za vas.« Pružio joj je presavijeni papir. »To pismo«,izjavio je, »nije od engleskog sahiba.«Bio je u pravu. Lijep natpis na vanjskoj strani nije bio engleski.Uzela ga je mršteći se. »Ali, tko bi mi pisao na urdskom?«Natpis na vanjskoj strani nije bio ispisan u urednim redovima po širini papira, kaokod engleskog pisma, nego u zaobljenoj dijagonali, što mu je davalo blagoumjetnički dojam. Otvorila je list i nagnula se nad njega, zataknuvši vlažnu kosu izaušiju.

»Molim se da je, ako je Božja volja, tvoje putovanje natrag u britanski tabor bilo sigurno i ugodno«, pisalo je. »Saburov povratak svima nam je donio veliku radost, a osobito njegovu ocu i baki po majci, koja je mnogo propatila. Spasivši Sabura, pokazala si da imaš toplo srce te da si vrlo hrabra, i duboko smo ti zahvalni.« Lijepo. Pismo zahvale od šeika Valijulaha.Imajući u vidu činjenicu da ste u Indiji bez svoje obitelji, teško je urediti važna pitanja vezana uz vašu budućnost. Međutim, molbu koju želimo izraziti, vjerojatno možemo uputiti starijoj sestri

generalnoga guvernera.Vidjeli smo koliko volite našega Sabura i uviđamo kako je za njega najbolje da ostane u vašoj

blizini, ali da bismo osigurali vašu stalnu, ljubaznu prisutnost, moramo obaviti primjerene formalnosti.Stoga će žene iz moje obitelji sutra posjetiti stariju sestru generalnoga guvernera kako bi ponudile mogućnost vaše udaje za mojega sina Hasana.Pismo je ispalo iz Marianinih prstiju i palo na pod, a preostali redovi ostali sunepročitani.Dittu je zurio u papir koji je ležao u prašini. »Zar nešto nije u redu, memsahib? Jesteli primili lošu vijest? Je li Sabur baba bolestan?«Nesposobna odgovoriti, ustala je i potrčala pokraj njega u šator, zamišljajući sina,

mlađu inačicu šeika, čije uši poput očevih strše ispod visoke kape, dok karikaturašeika iza njega sugestivno namiguje.U glavi su joj odzvanjale riječi poručnika Marksa. »Taj je domaći čovjek istog trena

prekoračio granice pristojnosti te postao neugodno neslužben i čak prisan...«



To je bilo vrlo loše. Što će svi pomisliti kad četa domaćih žena dođe zaprositi je? Štoli je učinila ?Netko je došao. Kad se okrenula, njezin je učitelj ušao u šator noseći šeikovo pismo.»Bibi«, rekao je pozdravivši je, »ovo sam pronašao na tlu.«»Znam, munši sahibe.« Ne želeći pogledati pismo, podignula je bradu. »Molim vas,pročitajte ga.«

Dok je čekala osjećajući kako joj srce lupa, on je polako otvorio list, pogledomprešao po riječima na njemu, a tada ga odložio na njezin stol, zakoračio unatrag ičekao.Ona je promotrila njegovo lice. Gdje je suosjećanje? »Munši sahibe, što mi je činiti?Šeik Valijulah želi da se udam za njegova sina! Želi poslati svoje žene gospođiciEmily s bračnom ponudom!« Pritisnula je dlanove o obraze. »Moram ga zaustaviti,munši sahibe. Molim vas, pomognite mi napisati pismo kojim ću ga spriječiti!«Munši je nekoliko trenutaka šutio. »Ako želite, bibi«, napokon je rekao, »pomoći ću

vam odgovoriti na šeikovo pismo. Ali danas ne mogu. Pismo ćete napisati kad sesutra ujutro vratim na našu pouku.«Prije no što je Mariana stigla reći bilo što, ispričao se i otišao.»Moram reći«, povjerila se gospođica Fanny te večeri kad je njihov slon zaljuljavši seskrenuo na put od Šalimara u tvrđavu, na maharadžinu gozbu, »da mi je veomadrago to što naš slon ima plavu glavu.«Prstima u rukavicama uhvatila se za ogradu srebrne nosiljke. »Ne misliš li, Emily, daplava boja pristaje slonu?«»Doista«, odgovorila je gospođica Emily iz kuta u kojem je sjedila, napola skrivenaispod nekoliko šalova.Pred njima su, iza počasne straže, išli generalni guverner i njegovi časnici te domaći

maharadžin izaslanik, na drugim ukrašenim slonovima, okruženi brojnim slugama uodorama te neizbježnom gomilom mjesne djece koja su prkosila oblacima prašinekako bi vidjela taj spektakl.Mariana se u svojem kutu nosiljke molila da je dame poštede svojeg razgovora. Imalaje potrebu razmisliti o proteklih osam dana, o svemu što joj se dogodilo u tomrazdoblju.Sabur je došao k njoj i osvojio njezino srce. Tri dana poslije, nakon što ga jenevoljko vratila u haveli njegova djeda u utvrđenom gradu, vidjela je potpuno izlječenje ugriza otrovne zmije. Upoznala je šeika, slavnog mistika, a potom, toga jutra, primilabračnu ponudu od istog šeika, u ime njegova sina. I, što je još čudnije, nitko od

Engleza nije znao za te događaje.Barem je prevladala paniku zbog šeikove ponude. Sutra će mu ona i munši napisatipismo kojim će uljudno odbiti njegovu ponudu i koje će mu biti isporučeno sutraposlijepodne. Tada više neće morati brinuti zbog posjeta domaćih žena gospođiciEmily.Zijevnula je. Jučer je pokušala pisati ocu, i tetku Adrianu i teti Claire u Calcutti, alinije znala što bi napisala jer joj je glava pucala od događaja koje nije smjela otkriti.Dragi tata mora čekati, iako će njezina pisma njemu, kad ih doista napiše, svakakonadoknaditi vrijeme tijekom kojeg mu nije pisala.

»Žao mi je što gospodin Macnaghten i bojnik Byrne moraju putovati na onomružnom, žutom poput sumpora«, rekla je gospođica Fanny kimajući prema slonuispred njih, »ali budući da mi je bojnik Byrne rekao kako će sporazum napokon biti



potpisan, sumnjam da bi im smetalo putovati i na magarcu.« » Ja mislim«, rekla je gospođica Emily mršteći se rasplesanoj gomili dječaka iz sela,»da bi Macnaghtenu i Byrneu veoma smetalo putovati na magarcu.«Mariana se okrenula kako bi pogledala unatrag, prema njihovu taboru u glasovitim

vrtovima Salimara. Uz zvuk poziva na molitvu, čiji su posljednji odjeci još lebđjelioko njih, nebo na zapadu preplavilo je kićene građevine vrtova ružičastom

svjedošću, pretvarajući vodopade i jezerca u prizor iz snova.Snovi. Fitzgerald nije bio san. Ona će pronaći način da ga uvjeri kako ne smijeodustati.»Emily«, odjednom je rekla gospođica Fanny, »zaboravila sam borbu slonova. Je libilo strašno?«»Bilo je užasno.« Gospođica Emily lagano se uvukla u svoje omote; čvršće seomotala smeđim šalom s narančastim zavijucima. »Jedan je mahut poginuo. Ležao jena tlu poput zdrobljene lutke, a njegov je slon stajao nad njim i trubio. Mislim da jejadna životinja bila očajna. Ne mogu ni govoriti o tome.«Dok je gospođica Fanny ispuštala zvukove suosjećanja, Mariana je gledala pred sebei među stražom tražila poznata leđa u odori. Kako li je bilo ironično to što njezinaželjno iščekivana bračna ponuda nije stigla od Fitzgeralda, nego od domaćeg čovjeka...Glas gospođice Emily prekinuo je njezine misli. »Mariana, budući da će sporazumbiti potpisan, uvjerena sam da će se poručnik Marks uskoro izjasniti.«Mariana se nije mogla sjetiti primjerenog odgovora.Mnogo sjajnih zvijezda pojavilo se do trenutka kad je generalni guverner s pratnjomstigao do visokog oslikanog zida tvrđave.Likovi životinja, ptica i ratnika visoko na ziđu kao da su plesali na svjetlosti baklji,

dok je pod njima čekala skupina maharadžinih dostojanstvenika na slonu, praćenakonjanicima u oklopima od pletene žice i svili.Kad je gospodin Macnaghten krenuo prema fakiru Azizudinu, čiji je slon na sebiimao par golemih narančastih resa, gospođica Emily okrenula se Mariani.»Kao što vidiš, draga«, rekla je nevino, »bit će upravo kako smo opisale, skromna

večera s našim prijateljima sikhima.«Nakon uobičajene stanke tijekom koje su slonovi i konji polako hodali uokolo, abojnik Byrne i gospodin Macnaghten izmjenjivali srdačne pozdrave s nasmiješenimfakirom Azizudinom, slonovi su stali u red i sjajna je povorka s lordom Aucklandomna čelu prošla kroz čuvani prolaz koji vodi do uskih, zaštićenih vrata tvrđave.»Zaboga! Pogledajte!« Gospođica Emily stisnula je sestrinu ruku.Široko kameno stubište s njihove lijeve strane vodilo je gore, zavojito, prema jarkojsvjetlosti i ritmu orijentalne glazbe u daljini.Umjesto da stanu, slonovi su išli ravno prema niskom stubištu — najprije slon lorda

Aucklanda, a za njim izaslanikov srebrni slon i potom, ljuljajući stražnji dio tijela,žuti slon gospodina Macnaghtena i bojnika Byrnea.Šeširić gospođice Emily skakutao je od straha. »Fanny, moraš me smjesta uvjeriti«,molećivo je rekla, »da se na plavom slonu nećemo penjati stubama.«

Ali slijedilo je upravo to. Kad je njihov mahut poveo veliku životinju prema

stubama, jasan glas kraljevskog najavljivača počeo je izvikivati njihove titule iz niše u visokom zidu.»Oh, ovo je silno uzbudljivo«, šapnula je Mariana kad su se počele penjati, kad senjihova nosiljka zaljuljala, a pokrivač njihova slona zasjao na svjetlosti stotinu baklji.



Maharadža Randžit Sing sjedio je pod baldahinom od kašmirskih šalova nasredpjeskovitog dvorišta osvijetljenog svjetiljkama, na tepihu do njegovih nogu sjedio jenjegov glavni ministar, a pred njim su stajali njegovi dostojanstvenici. Sa stranemaharadžina zdravog oka, na zlatnom stolcu sjedio je lord Auckland s ukočenimosmijehom, pokraj gospodina Macnaghtena koji je trebao prevoditi. Obojica sutaktično ignorirala maharadžine podignute noge i par čarapa koji je ležao na

raskošnom ćilimu ispred njegova zlatnog prijestolja.Sa strane maharadžina slijepog oka, iza gospođica Eden, Mariana je gladila svojusuknju s plavim i bijelim prugama te slušala žamor gomile.Maharadžini glavari bili su divan prizor. Izgledali su čak romantičnije od počasnestraže, koja je stajala iza britanskih stolaca, sjajno dotjeranih perjanicama i zlatnimgajtanima. Blijedi Harry Fitzgerald, blistav sa zlatnim gajtanom te crnom kacigom sperjanicom od crvene konjske dlake, okretao je glavu od Mariane.Koliko dugo bojnik Byrne i gospodin Macnaghten ljutito gledaju u nju? Izdahnula je.

Ta dvojica nipošto ne smiju doznati za šeikovu ponudu.Ispaljivan iz nekog dalekog dvorišta, vatromet se bučno rasprskavao iznad njih.Bubnjevi su postali upadljiviji i pojavili su se redovi plesačica. Kad je glazba živnula,Mariana je osjetila kako njezino srce hvata ritam bubnjeva.U tom prizoru mora uživati dok je još noć. Danju je tvrđava zacijelo ruševina kojusu sikhi opljačkali nakon veličanstvenog Mogulskog carstva, prepuna prljavštine,prosjaka i izgladnjelih pasa.Možda je sve u Indiji bilo poput šeika Valijulaha — očaravajuće samo u tami.



28. poglavljePonedjeljak, 23. prosinca

ariana, molim te da za večerom imaš na umu kako mi Britanci nikada neprimjećujemo darove koje nam daju istočnjački vladari.«Plesačice su odlepršale. Pokraj maharadže pojavio se sluga u odori, držećipladanj prepun dragulja. Mariana je okrenula glavu te nekoliko sekundi bez

razmišljanja zurila u sikha sirdara omotanog zeleno-bijelim šalom i ukrašenog smaragdima, koji joj se oduševljeno smiješio.Dok su Englezi proučavali zrak, Randžit Sing smeđim je prstima prebirao po blaguna pladnju. Mariana je krajičkom oka vidjela kako je iz hrpe izvadio dvije dijamantnenarukvice i dijamantni prsten te pružio ruku prema gospođici Emily.Njezin brzi pogled nagrađen je prizorom gospođice Emily zagledane u prazno, snarukvicama već zakopčanim na koščatom zapešću, dok je maharadža, kao ukakvom bizarnom obredu vjenčanja, gurao prsten na njezin prst.

Potom se okrenuo prema pladnju i ponovno počeo nagnute glave revno prebirati podraguljima.Nakon dužeg vremena izvukao je nisku bisera, ustao i stao iznad gospođice Fanny,očekujući da će joj ogrlicu navući preko glave.Bilo je očito da niska srednje veličine ne može prijeći preko velikog šešira gospođiceFanny. Mariana se odvažila još jednom kratko pogledati i vidjela je kako maharadžasjaji od zadovoljstva dok njegove ručice petljaju blizu ravnodušnog lica gospođiceFanny, mrseći bisere među svilene božure i vrpce od baršuna. Doimalo se da petljacijelu vječnost. Mariana ga je netremice gledala postrance, susprežući želju da prasneu smijeh, zahvalna što će biti pošteđena te igre.Čim je taj obred završio, stigao je novi pladanj, koji je đonio lijep dječak. Kad jepoložio pladanj pred maharadžu, uzdah je poput naleta vjetra prošao kroz britanskečasnike.Maharadža je zadovoljno pljesnuo rukama. »Ajme, ajme, guverner sahibe, stiglo je

vino«, veselo je izjavio.»Pogledaj jadnoga Georgea«, rekla je gospođica Emily hinjenim šapatom. »Izgledakao da je osuđen na premještaj.«Nekoliko trenutaka poslije netko je Mariani u ruku tutnuo čašu za vino.Napućivši usne preko njezina ruba, ispila je pokusni gutljaj. Gorko i žareće ljuto vino

natjeralo joj je suze na oči. Prisiljena progutati, bila je uvjerena da je opekla utrobu.»Ovo smo vino probali u Simli«, povjerljivo je rekla gospođica Fanny, opetovanoizlijevajući svoje na ćilim. »Ima okus po gorkim, fermentiranim crvenim paprikama.Oh, draga, vidim da si ga već kušala.« Treptala je promatrajući Marianino užarenolice. »Jesi li dobro? Jadni George je nakon posljednje takve zabave cijelo jutroproveo u krevetu. Nismo li sretne što sjedimo s maharadžine slijepe strane! Onajjadni časnik iza bojnikova stolca danima je na strogoj dijeti od prepečenca i vode, aličak ni on nije uspio izbjeći to vino.«Sljedeća dva sata, dok su se britanski časnici meškoljili i zijevali, maharadža je polako

pio te u ruci neprestano držao zlatnu bocu, spreman ponovno točiti.Fitzgerald, koji je stajao u maharadžinu vidnom polju, također je bio prisiljen piti.Podbuhlog lica ljuljao se na svojemu mjestu iza stolca lorda Aucklanda, a kapci sumu se spuštali.



Časnik koji je živio o prepečencu i vodi već je bio odnesen.»Nisu li moj brat i gospodin Macnaghten hrabri?« šapnula je gospođica Fanny kimajući prema gospodinu Macnaghtenu, koji je bio ukočena lica, i prema lordu

Aucklandu. »Znaju da ne smiju uvrijediti maharadžu sada kad je potpisivanje tolikoblizu.«Napokon je nekoliko slugu donijelo zlatan stol i postavilo ga pred maharadžu.

Gospođica Fanny gurnula je Marianu i pokazala na svoj sat dok su sluge donosili jelai stavljali ih na stol. Bila je ponoć.Previše umorna da bi bila gladna, Mariana je prebirala po svojem tanjuru dok supred njom i iza nje Britanci i sikhi jeli stojeći. Što je to jela, divljač? Patku? Koje jeono povrće čudnog oblika? Žuta riža imala je okus kao da je kuhar u nju umiješaosve začine za božićni puding. Sve je bilo takvo, aromatizirano neobičnommješavinom poznatih i nepoznatih okusa.Od crvene paprike cijedilo joj se iz nosa. Prinijela je rupčić licu i vidjela kako semaharadža saginje, promatrajući je jedinim okom, i govori nešto crnobradomglavnom ministru koji je sjedio do njegovih nogu.Pogled fakira Azizudina postao je sumnjičav. Mariana je s nelagodom pogledalasvoju odjeću. Je li prosula hranu po haljini? U što su zurili?»Fanny, draga«, tiho je rekla gospođica Emily, »pojela sam koliko god sam mogla, aRandžit me ne prestaje hraniti. Pod stolac sam već spremila dvije prepelice, četirikuglice začinjenog mesa i jednu pogaču i plašim se da više nama mjesta. Mogu li dokraja večeri koristiti ćilim ispod tvojeg stolca? Moram pronaći smještaj za dvijekruške i veliki slatkiš ukrašen zlatnim listićem.«»Dakako, Emily«, odgovorila je gospođica Fanny hinjenim šapatom. »Nadam se daova večer neće još dugo trajati«, tužno je dodala. »Vino mi je natopilo najbolje

cipele.«Mahardža je, i dalje govoreći, jeo jednom rukom, čak i rižu, te glasno sisao prste.Nakon što je gotovo sat vremena razgovarao s lordom

Aucklandom i gospodinom Macnaghtenom, napokon se okrenuo prema gospođiciEmily.Bio je to Marianin trenutak.»Zar guverner sahib ne voli žene?« upitao je kralj, a oko mu je blistalo od veselja.»Zar se zato nije oženio?«S osmijehom je posegnuo u posudu, zagrabio šaku sjemenki šipka i ispustio ih natanjur gospođice Emily. »Možda bi lord Auckland želio izabrati koju od mojihplesačica? Ili možda mojeg peharnika?«Mariana je osjetila kako joj lice rumeni. Kako je mogla prevesti tako nedoličnopitanje? Osim toga, zacijelo nije ozbiljno mislio na onoga peharnika, jer je očitoposrijedi bio mladić.Pogledala je gospodina Macnaghtena očekujući pomoć, ali on je pognute glaverazgovarao s lordom Aucklandom.»Pitaj je, bibi«, potaknuo ju je maharadža kimajući.Gospođica Emily podignula je obrve? »Što govori, draga?«»Pita sviđaju li se lordu Aucklandu plesačice«, odlučno je rekla Mariana. »Molim vas,

nemojte reći da mu se sviđaju.«»Pa, rekla bih da se generalnom guverneru sviđaju«, oprezno je započela gospođicaEmily, »lordu Aucklandu plesačice se doista sviđaju.« Zastala je i napućila usne. »Ali



ne kao sve ovo.«»Gospođica sahib kaže da guverner sahib uživa u vašim zabavama«, ukočeno je reklaMariana, »ali ima vrlo mnogo posla i ne može odvojiti vrijeme da ih ponovno vidi.«Sikhi sirdari njezin su odgovor dočekali gromkim smijehom.I maharadža se nasmijao zabačene glave, čvrsto zatvorenog oka, dok se fakir kodnjegovih nogu nasmiješio poput sfinge.

»Vaša je sestra vrlo službena dama«, rekao je maharadža lordu Aucklandu.Sirdari su u smijehu pljuskali jedni druge.»I«, dodao je kralj ispruživši ruke na pranje, »u pogledu dama veseli me spoznaja daću napokon imati suprugu Engleskinju.«Suprugu Engleskinju? Mariana je trepnula. Kakvu igru maharadža sada igra?Gospodin Macnaghten i lord Auckland zbunjeno su se pogledali. S druge stranegospodina Macnaghtena bojnik Byrne zijevnuo je u rupčić.Fakir se okrenuo prema lordu Aucklandu. »Maharadža«, rekao je ministarbaršunastim tonom, »kaže kako je posve zaboravio da su prošle tri pune godineotkako je vašoj Vladi poslao zahtjev za engleskom suprugom.«Nasmiješio se šire. »Ali sada kad je ta dama stigla, maharadža shvaća da kašnjenjenije posljedica nevoljkosti Vlade, nego duga i pomna potraga za primjerenomkandidatkinjom.«Dama? Mariana je teško progutala. Zašto svi sirdari zure u nju? »Žene su potrebne, zar ne?« Maharadža je veselo okrenuo glavu od lorda Aucklandai pogledao sestre Eden. »Brak između dviju obitelji osigurava ljubav i prijateljstvo,zar ne?« Otresao je kapi vode s prstiju. »Sada će naše dvije obitelji biti zauvijek povezane, a slavuji nikada neće prestati pjevati u vrtu našeg prijateljstva!« Naslonivšise na svojem prijestolju, otvorio je dlanove.

Gospodin Macnaghten je posivio.Lord Auckland pokraj njega je trepnuo. »O čemu je riječ, Williame?« upitao jepromuklim glasom. »Što taj čovjek govori?«»Vaša je dužnost bila«, rekao je maharadža mašući prstima prema Mariani, »dovestiovu mladu damu u Lahore, a moja je dužnost zaprositi je.«Gospodin Macnaghten zatvorio je oči.Mariana je zinula? Ne i on! Druga bračna ponuda u dva dana, ova od prastarog,jednookog maharadže čije joj je tjeme dopiralo do brade! Što je svima njima?Gospođica Emily se namrštila. »Što to govore, Mariana?«Iza stolca lorda Aucklanda Harry Fitzgerald je, staklenih očiju, drijemao na nogama.Sluša li uopće? Brada bojnika Byrnea spustila se do prsa. Gdje je odbojni poručnik Marks? Je li itko dovoljno trijezan da zaustavi tu ludost?Mariana se okrenula gospođici Emily. »Maharadža je...«»A sada slijedi dobra vijest«, nastavio je maharadža, a njegov je piskavi glas ubrzavao.»Proricanjem je ustanovljeno da je pogodan dan za obred dvadeset peti prosinca, zasamo dva dana!«Što? Prekosutra? Na Božić? Mariana se zgrčila na svojem stolcu promatrajući licabritanskih časnika. Zašto ga nitko nije zaustavio?Maharadža je pozvao nekoga tko je stajao u sjeni. »Stoga ću, guverner sahibe,

ceremoniju započeti zasipajući vas novčićima.«Gospođica Emily nagnula se prema Mariani. »Što govore? Što je gospodinuMacnaghtenu?«Macnaghten se ljuljao. Mariana se gnjevno zapiljila u njega, želeći da progovori.



Odgovorite, preklinjala je bez riječi. Priberite se i odgovorite! Macnaghten je bio kriv za to. Tko je tražio od njega da maharadži obeća vječnuljubav i prijateljstvo? Marianine su se misli vrtložile. Svi su znali da je lord Auckland

već prije nekoliko dana napustio nadu da će se Randžit Sing pridružiti britanskomplanu za Afganistan. Unatoč svoj njegovoj rječitosti, bilo je očito da će taj staracpohodu pružiti vrlo slabu potporu te da neće poslati vojsku da se bori uz Britance.

Ali, što je stari kralj sada činio? Zar će odbiti popisati čak i ograničeni sporazum kojibi zajamčio stabilnost regije i siguran prolaz Britanaca kroz Pandžab? Zar se samopoigravao njima, prisiljavao ih da se dokažu i zabavljao se? Zar je doista želiosuprugu Engleskinju?Bi li odbio potpisati sporazum ako ona odbije udati se za njega ? Sirdari su mrmorili. Macnaghten je trepnuo i podignuo ruke otvorenih dlanova.»Maharadžo«, počeo je drhtavim glasom, »molim vas, pričekajte trenutak. Guvernersahib...«»Ne, ne«, prekinuo ga je maharadža mašući laganom rukom prema lordu Aucklandukad je sluga stigao sa srebrnim pladnjem, »više nema potrebe za čekanjem, nipošto.Dobro ste odlučili. Dakako, potrebno ju je udebljati, ali ima dobre zube. Sviđaju mise lijepi, bijeli zubi.«»Što govori?« gospođica Emily lepezom je kvrcnula Marianu po koljenu. »Što sedogađa?«»Oh, Emily«, zabrinuto je rekla gospođica Fanny, »nadam se da je Mariana...«

Jedva skinuvši pogled s maharadže, gospodin Macnaghten pogledao je tri dame.»Gospođice Eden«, rekao je pomalo nerazgovijetno, »govori o zubima gospođiceGivens.« Ponovno je zatvorio oči, očito želeći da je negdje drugdje. »Sviđaju mu se.«Gospođica Eden se uspravila. »Sviđaju mu se Marianini zubi? Njezini zubi? Doista,

ovi su ljudi krajnje neobični.« Nagnula se preko sestre. »Zaboga, Mariana, mislila samda si s maharadžine slijepe strane!«Lord Auckland se, lica blijedog poput pergamenta, ljuljao na svojem drvenom stolcukao da se na svojem slonu već vratio u britanski tabor. Namrštio se kad se gospodinMacnaghten okrenuo prema njemu.Mariana se naprezala kako bi ga čula. »... ako odbijemo«, čula je kako kaže, »...mogao bi izraziti nepovjerenje... opskrbni put kroz Pandžab...«Sluteći nevolju, časnici iza Mariane počeli su se nervozno meškoljiti.Stari maharadža pružio je ruku prema pladnju s novčićima i počeo petljati sprekrivačem.Što je, zaboga, s Harryjem Fitzgeraldom? Zašto ne poduzme nešto? Zar je ne voli?Zašto je stajao ondje i drijemao na nogama dok se odvijao taj nečuveni prizor, nečineći baš ništa kako bi je spasio? Mariana je poželjela ustati i viknuti njegovo ime.Za kakvu se to budalu željela udati?»Jesi li dobro, draga?« gospođica Fanny pružila je ruku preko prostora izmeđunjihovih stolaca.Mariani se još cijedilo iz nosa od paprike. Jednom je rukom pri tiskala rupčić o nos, adrugom je uhvatila malenu, dobronamjernu ruku gospođice Fanny.Maharadža je podignuo kut tkanine.

Sikhi sirdari približili su se uživajući u maharadžinoj predstavi. Čovjek sasmaragdnom ogrlicom smijao se gledajući Marianu.Zašto lord Auckland šuti? Zar će doista dopustiti maharadži da je uzme kako bi



postigao taj sporazum?»Da, da«, govorio je maharadža kao da je planirao piknik, dok je bradati fakir pokrajnjegovih nogu oduševljeno kimao. »Imat ćemo veličanstveno vjenčanje, prekosutra,s više vina no ikada, i s još mnogo više zabave.«Lord Auckland šapnuo je nešto gospodinu Macnaghtenu, koji se očajnički osvrnuooko sebe, a tada udahnuo. »Preuzvišeni maharadžo«, počeo je, »krajnje je... krajnje...«

Uzdahnuo je, mahnuo teškom rukom i utonuo u tišinu. Bojnik Byrne pokraj njegahrkao je pogrbljen, s bradom na prsima.Stari prsti tada su bili zaokupljeni zlatnicima na pladnju. U Marianinim mislimastvorila se predodžba njezina stola te na njemu šeikova pisma.

Je li šeik poslao ponudu kako bi je spasio ovog mučenja? Je li joj, znajući zamaharadžin plan, pisao kako bi je upozorio, ali je pismo sročio toliko fino da je onazamalo previdjela njegovo istinsko značenje?

»Teško je«, pisalo je u poruci, »urediti važna pitanja vezana uz vašu budućnost...« Novčići su padali kroz maharadžine prste kad se nagnuo i podignuo šaku zlata iznadglave lorda Aucklanda.

Tko bi shvatio običaje domaćih ljudi? Ako starac ispusti novčiće, znači li to da suzaruke zapečaćene? Bi li tada bilo nemoguće uzmaknuti? Što će njezina obitelj rećina to?Mariana više nije mogla čekati. »Stanite!« viknula je, a tada nespretno ustalaprevrnuvši stolac.Krenula je ćilimom, zagledana u maharadžinu podignutu ruku, i stala pred njegovimprijestoljem.Gomila koja se mrmoreći razmaknula kako bi je propustila, sada se sa zanimanjemnagurala naprijed. Mahardžina ruka stala je u zraku kad mu se Mariana naklonila

duboko i bez daha, drhtavih koljena spojenih ispod haljine. U ušima joj je zvonilo.Nije znala što bi rekla.»>Kako da vam govorim o sebi?<« I dalje u dubokom naklonu, počela je citirati izlegende kojoj ju je munši poučio. »>Ne znam što me je snašlo. Tugujem danju inoću. Glad i žeđ posve su me napustile. Danju nema radosti; san mi ne dolazi na oči.

Teška je moja zebnja...«<»Što radi? Što govori?« glasno je upitao generalni guverner.

»Shabash! Poučili ste je pandžapski!« I dalje držeći novčiće, maharadža se nasmijao visokim glasom, hripajući. Zagledao se u dekolte njezine duboko izrezane haljine.Mariana se, uzavrelih obraza, naglo uspravila. Ostatak priče, i ono što je njomeželjela postići, ispario joj je iz uma, izgubljen u magli straha i sramežljivosti.Prebirući po pamćenju u potrazi za nečim drugim, pronašla je perzijski katren iponovno progovorila, ne obazirući se na zapiljeni pogled generalnoga guvernera iodjednom pozornog Harryja Fitzgeralda.

»Sinoć sam u gostionici naručio čašu.>Koji ljubavnik <, zavapio sam, > ostavlja preostalo vino?<Dok sam ležao na pragu plamteći od radosti,život je došao s darovima, vidio me pijanoga, i pobjegao.« Uplašeno je podignula glavu i vidjela kako stari kralj otvorenih usta zuri u nju.

Gospođica Emily pokraj njega ljutito se mrštila, mašući prema Marianinuprevrnutom stolcu.Gospođica Fanny promatrala je lica jedno po jedno, kao da je u kazalištu. Prisiljenprevoditi Marianine riječi lordu Aucklandu, gospodin Macnaghten mučio se s



njezinom perzijskom pjesmom.»Govori jasno, bibi«, zapovjedio je maharadža nestrpljivo, zveckajući novčićima ušaci. »Što želiš reći?«Mariana se uplašeno osvrnula kad se skupina sikha pomaknula naprijed. »Kako da

vam kažem da sam već zaručena za drugoga?« promrmljala je.Eto, rekla je to. Što god se dogodi, maharadža će morati odustati od nje.

Iza stolca lorda Aucklanda, točno pred njom, Harry Fitzgerald izbuljenih se očijuljuljao s jedne strane na drugu.Maharadžina se brada trznula. »Što je to? Za koga si zaručena?« Okrenuo se premalordu Aucklandu i uhvatio ga za nadlakticu.

Jedan od časnika iza lorda Aucklanda brzo je prevodio. Mora li im reći?»Govori!« zapovjedio je maharadža.Dvorani su šuštali iza nje, čekajući bez riječi.»Zaručena sam«, rekla je razgovijetno, »za Hasana, sina šeika Valijulaha iz gradaLahorea.«Fitzgerald se trgnuo toliko naglo da se doimalo kao da je odskočio.Svjetiljke su treperile bacajući sablasnu svjetlost na taj prizor. U gomili iza stolcagospodina Macnaghtena Mariana je ugledala užasnuto lice poručnika Marksa. Svimse silama potrudila ne zatvoriti oči. Zacijelo će se uskoro probuditi i ustanoviti da jeto bio ružan san.

Teško je progutala i pogledala preko ramena. Doimalo se da svi dvorani zure unekoga tko je stajao iza gomile.Lord Auckland se pred njom počeo vidljivo nadimati. U lice mu se vratila boja,opasna crvena.»Emily, moramo učiniti nešto s Georgeom.« Šapat gospođice Fanny lako je stigao do

Mariane.»Guverner sahibe«, rekao je maharadža glasom koji do tada nisu čuli, »doveli ste midjevojku i prihvatili drugu ponudu za nju? Je li to šala?«Lord Auckland položio je ruku na čelo i zatvorio oči. Znoj se slijevao na njegov uštirkani ovratnik.Britansko izaslanstvo komešalo se i žamorilo kako se razumijevanje širilo njihovimredovima.Strah je Marianu učinio nesmotrenom. Nastavila je upravo kad je gospodinMacnaghten udahnuo kako bi progovorio. »Maharadžo, ja sam prihvatila tu ponudu,sama u svoje ime. Nisam pitala guverner sahiba.«Maharadža se okrenuo otvorenih usta prema lordu Aucklandu.Gospodin Macnaghten je srećom prepoznao tu mogućnost. »Ako je dama dala svojuriječ«, rekao je, »naša Vlada nema moć prisiliti je da je pogazi. Međutim, maharadžo«,dodao je ljutito gledajući Marianu, »možete biti uvjereni da će ta mlada žena bitiprimjereno kažnjena za tu pogrešku.«Pogrešku. Mariana se ukočila. Je li pogriješila progovorivši, spašavajući se kad to nitkodrugi nije namjeravao učiniti, preuzimajući na sebe krivnju za odbijanje braka sastarim, slijepim maharadžom i spašavanje njihovih obraza?Pokušala je uhvatiti Fitzgeraldov pogled, ali on je okrenuo glavu.

Maharadža je sjedio bez riječi. Bradati fakir kod njegovih nogu poigravao se svojimogrtačem, a njegove tamne oči skakale su amo-tamo.Ostavši bez usluga prevoditeljice, sestre Eden uzbuđeno su mahale Mariani neka se



vrati i sjedne. Ona je nakon završnog drhtavog naklona prošla pokraj sikha i vratilase do svojega prevrnutog stolca.»Draga djevojko, kako si samo tako ustala i održala govor?« Gospođica Emily nagnula se pokraj sestre, stisnuvši oči. »Što si rekla? Što se, zaboga, događa? Očito jeda si uzrujala sve, a osobito mojeg brata.«Prije no što je Mariana stigla odgovoriti, maharadža je prekinuo tišinu hripavim

smijehom koji se odjednom pretvorio u napadaj kašlja. Pruživši ruku nadesno,pljusnuo je generalnoga guvernera po nozi i pružio ruku dlanom okrenutim premagore.Lord Auckland nije obratio pozornost na njegovu ruku pa je stari kralj obrisao oko.»Kakva šala«, viknuo je. »Kakva šala za sve nas! Kažem vam, guverner sahibe, oženama je bolje ne raspravljati. Imam mnogo supruga i, kažem vam, što ih višeimate, to više nevolja trpite. Ne možete ni zamisliti kako mi se moje suprugesuprotstavljaju.«Štucnuo je potapšavši crbnobradog ministra po ramenu. »Možda ste vi bili mudri,guverner sahibe«, šapnuo je veselo upirući prstom u lorda Aucklanda, »što nematenijednu suprugu!«»A sada«, nastavio je poslovnim tonom, prekinuvši gospodina Macnaghtena koji jepokušao nešto reći, »budući da smo svi braća, na vjenčanju ćemo imati sjajnupredstavu. Vi niste vidjeli naše vjenčanje, guverner sahibe, zar ne? Imat ćemo sjajnupredstavu, sjajnu predstavu.«

Vjenčanje?»Vjenčanje, maharadžo?« Macnaghten je trepnuo.»Dakako«, odgovorio je maharadža raširivši koščate ruke. »Djevojka i Hasan suzaručeni. Zašto bi planovi za vjenčanje propali? Za dva ćemo dana ovdje u tvrđavi

proslaviti njezino vjenčanje s Hasanom. Poznajem tog mladića«, dodao je, a izraznjegova lica odjednom je postao zagonetan. »Imat ćemo sjajnu predstavu, sjajnupredstavu.«Stojeći iza njega, jedan državni tajnik uzdahnuo je i onesvijestio se.



29.poglavljeariana je sjedila na rubu svojeg stolca, skrivajući vlažne ruke međunaborima svojih suknji, dok su dva časnika odnosila unesrećenoga. Kad suotišli, gospodin Macnaghten nakašljao se nekoliko puta i tada, pomalonerazgovijetno, damama preveo njezin govor. Govorio je hladno,

pretvarajući njezinu poeziju u neobičnu englesku prozu, prevodeći njezinu izjavumaharadži tonom kojim bi čitao popis žrtava nakon bitke.Gospođica Fanny pokraj nje udahnula je drhtavo, čujno. Maharadža je gledao sasvojeg zlatnog prijestolja, pogledom oka prelazeći s lica na lice.Nitko nije gledao Marianu, čak ni maharadža, koji je očito izgubio zanimanje za nju.Lord Auckland staklenim je pogledom gledao pred sebe, usana stisnutih u tankucrtu, lica crvenog poput šara na maharadžinu ćilimu. Gospodin Macnaghten, koji jezavršivši prevođenje potonuo u svojem stolcu, izbjegavao je njezin pogled. Bojnik Byrne, napokon budan, glasno je zatrubio.

Iz usta političkog tajnika njezin je govor zvučao posve pogrešno — prisno, dajućinaslutiti dopuštanje i iskorištavanje slobode. Mora objasniti svoje ponašanje prije nošto pomisle loše o njoj, ali um joj se vrtložio, a misli se nisu željele smiriti.»Dakle«, veselo je rekao maharadža, »imamo mnogo posla i pred nama je mnogoužitaka! Ali moramo obaviti posao. Sutra ćemo potpisati vaš sporazum. Prekosutraćemo proslaviti vjenčanje.«Dakle, sporazum će biti potpisan prije vjenčanja! Mariana se ponadala. Lord

Auckland i gospodin Macnaghten pogledali su se. Kad sporazum bude potpisan, onaće moći hiniti bolest i čak smrt, te izbjeći vjenčanje. Za dva dana vojska će biti naputu prema pobjedi u Kabulu, a ona bi Božić trebala proslaviti s pratnjomgeneralnoga guvernera na putu za Calcuttu, sigurna od pijanki sa starim kraljem.Uspjela je! Preuzevši krivnju, onemogućila je maharadži da zbog prevrtljivostiBritanaca odustane od sporazuma. Poželjela je rashladiti se lepezom u olakšanju, alisuzdržala se ne želeći privući još pozornosti.»Odlično, maharadžo.« Glas gospodina Macnaghtena kolebao se, ali njegovo jeolakšanje bilo očito. »Sporazum ćemo, kao što kažete, potpisati sutra.« Dok jegovorio, doimalo se da uživa u svakoj riječi.Ona je bila junakinja, zar ne?Nakon njezina govora maharadža je više nije pogledao, ali nije joj promaknuo

sumnjičavi pogled bradatog ministra pokraj njega. Zašto bi je to zanimalo? Više nijebilo potrebe da tim domaćim ljudima posvećuje pozornost.Mora pisati šeiku, zahvaliti mu za njegovu ponudu i objasniti zašto je progovorila natoj večeri. Kako li je bio dobar i ljubazan kad joj je ponudio toliko lak način daizbjegne maharadžinu zlobnu zamku!

Večer je napokon završila. Dopuštenje da gosti napuste maharadžu zatraženo je idobiveno. Dame su ustale.»Moram vam reći, gospođice Fanny«, promrmljala je Mariana dok su odlazilepozdraviti se, »što mi se dogodilo neku večer u Amritsaru, dok smo...«

Gospođica Fanny ušutkala ju je neznatnom, ali jasnom gestom. »Draga«, rekla jepodignuvši ruku, »nemoj govoriti o tome. Što god rekla, samo ćeš pogoršati svojusituaciju.«Pogoršati? Gospođica Emily pokraj nje je koračala prema naprijed, a njezin je strog



profil bio miran kao da je izrezbaren iz bjelokosti. Na njezinu licu nije bilo ni tragaboje. Mariana se naježila.Privukla je suknje pripremajući se za uspinjanje u nosiljku za gospođicom Fanny.Sve će zacijelo biti u redu. Kad doznaju za Sabura, šeika i test rižom...»Mariana«, počela je gospođica Emily kad je sjela, »tvoje večerašnje neuobičajenoponašanje mogu pripisati samo lošem učinku maharadžina vina.«

Kad je Mariana zaustila, gospođica Emily ušutkala ju je pokretom ruke. »Osramotilasi sebe i ponizila poručnika Marksa. Od svih nas napravila si budale.«Poručnika Marksa! »Ali, gospođice Emily«, rekla je Mariana glasom koji je i unjezinim ušima zvučao neobično, »učinila sam to kako bih spasila sporazum. Sadakad će sporazum biti potpisan, mogu vam reći što se u Amritsaru doista dogodilonakon vatrometa. Jedan od maharadžinih slugu dotrčao je i predao mi dijete, a ja...«»Dijete?« Obje su je pogledale.»Da, dijete, malog taoca. Odvela sam ga u svoj šator i držala ga ondje do noći u kojojje izveden test rižom.«Gledala je njihova lica na kojima se čitala nevjerica. »Nisu mu ni dvije godine«,dodala je, »i zlostavljao ga je...«»Ali, draga moja Mariana«, uskliknula je gospođica Fanny, »to je ludost! Mi smoneprestano bile ondje! Kako ne bismo vidjele da iz Zlatnog hrama nosiš velikodvogodišnje dijete? Moraš odustati od te nečuvene priče. Što maharadžin talac možeimati s tvojim tajnim zarukama s domaćim čovjekom u vrijeme dok si ohrabrivalaporučnika Marksa?«»Ohrabrivala Marksa? Ali, gospođice Fanny, ja...«»Tiho, Mariana. Rekla si dovoljno.« Glas gospođice Emily odjekivao je hladnomkonačnošću.

Ostatak putovanja u britanski tabor prošao je u dubokoj tišini, a obje sestre Edenzagledale su se u daljinu, visoko podignutih brada.Gospođica Emily progovorila je tek kad su stigli do ulaza u crveni dio tabora.»Mariana«, rekla je kad je njihov plavi slon s trzajem kleknuo kod stuba, »tvojeponašanje sve nas je dovelo u vrlo težak i neugodan položaj. Imaš sreću da je mojbrat dobar čovjek. Što god mislio o tebi, uvjerena sam da će pronaći način da tepoštedi užasa stvarnog >braka< s domaćim čovjekom. Veoma ću se iznenaditi akodo sutra poslijepodne već ne budeš na putu za Calcuttu. Ali sada više nećemo o tojžalosnoj stvari. Laku noć.«Ne rekavši više ništa, otišla je u svojoj najboljoj žućkastoj svili, ostavljajući Marianu igospođicu Fanny da same u tišini silaze iz srebrne nosiljke.»Što se dogodilo, memsahib?« Dittu je kršio ruke. »Što se dogodilo?«Mariana je podignula pogled sa svojeg kreveta, na kojemu je potrbuške ležala. »O,Dittu«, zavapila je, »strašno je. Žele me poslati u Calcuttu, a sve zbog onoga što samučinila kako bih spasila njihov sporazum!«»Otpraviti vas, memsahib?« Dittuova brada počela je drhtati.»Nitko me ne želi slušati. Ne mogu im objasniti.« Šakom je udarila u jastuk. »Ako sutoliko pametne, zašto one nisu progovorile kad se užasni maharadža pokušaozaručiti sa mnom? Zašto Fitzgerald nije učinio ništa?«

»Maharadža se zaručio za vas?« Dittu je raširio oči toliko da je bjelina potpunookružila smeđe šarenice. »Zaručio?« »Nije, ali zamalo jest. Ja sam se dosjetila dobrog izgovora kako maharadža ne bi biouvrijeđen i kako ne bi odbacio sporazum. A sada me svi preziru.« Uspravila se i



rukavom obrisala lice.»Jedno znam«, nastavila je dok je Ditu prevrtao po odjeći u njezinoj škrinji tražećičisti rupčić, »šeik je velik čovjek. On shvaća tu opasnost i poslao je svoju bračnuponudu kako bih je iskoristila kao izgovor.« Uzela je kvadrat čistog lana iz Dittuovihruku. »Dakako«, dodala je ispuhujući nos, »on nema namjeru vjenčati me sa svojimsinom.«

»Vjenčati sa svojim sinom?« Izraz Dittuova lica tada je bio karikatura zapanjenosti. »Šeik želi da se udate za njegova sina?« Ona ga je ljutito pogledala. »Dakako da ne želi. Njegova snaha nedavno je umrla.Sam si mi to rekao. Šeik očekuje da s nekim izgovorom raskinem zaruke.»Šeik je divan, osobit domaći čovjek«, rekla je ustavši kako bi se umila vodom izlavora. »Nisam smjela sumnjati u njega.«Držeći ručnik u ruci, krenula je prema otvorenom ulazu. »Oh, Dittu«, rekla jezagledavši se u sjajnu mrežu zvijezda iznad tabora, »zašto nisam u Sussexu, zašto neslavim Božić s tatom i mamom?«»Dakle, mlada će se dama udati za tvojeg pomoćnika.« Maharadža je raširio rukekako bi mu sluga skinuo prsluk. Brzo je kimao, a brada mu se tresla dok je govorio.»Tako izgleda, maharadžo.« Fakir Azizudin ozbiljno je kimnuo.Sluga je pomaknuo maharadžinu bradu i počeo skidati zlatne gumbe s njegovesvilene tunike.»Je li to tvoje djelo, Aziz?« Ne obazirući se na čovjeka koji je radio na njegovojodjeći, maharadža je gledao fakira. »Ako jest, dat ću ti mnogo sela.« Kad su gumbiuklonjeni, maharadža je podignuo ruke i sluga mu je svukao košulju preko glave.»Nisam očekivao da će ta budalasta ponuda uroditi toliko slatkim plodom!«Gol do pojasa, stari je kralj sjeo na rub kreveta. »Ah, Aziz«, zadovoljno je dodao,

»koliko je lako poigravati se s Britancima. Jesi li vidio Macnaghtenovo lice večeras?Kakva tamaša, kakva predstava! Očekivao sam da ću zbuniti Britance, ali je govorone dame zbunio čak i mene! No, tada sam shvatio što je učinila; uvidio sam kakomi njezine zaruke s Hasanom mogu koristiti.«Fakirovo se lice umirilo. Maharadža se široko smiješio dok mu je sluga navlačiouštirkanu pamučnu tuniku. »Ti su Englezi djeca! Aziz, zar ne vidiš kakav mi je dar taEngleskinja dala? Nakon vjenčanja poslat ću po svojeg Sabura. Dakako«, dodao jenehajno mašući rukom, »kad dođe, s njim mora doći i netko iz obitelji, kako bi sebrinuo za njegove potrebe. To će, dakako, biti Engleskinja, njegova nova pomajka.«Podignuo je glavu kako bi mu sluga izvadio bradu iz uštirkane tunike. »Tvoj prijatelj

Valijulah možda misli da će dobiti Engleskinju u svoje ženske odaje, ali se vara. Ja ćuje imati u svojoj Jasminovoj kuli!«»Ne smijemo zaboraviti, maharadžo«, blago je rekao fakir, »da će Britanci učiniti svešto budu mogli kako bi je izvukli iz tog braka.«»Nakon što je sama objavila svoje zaruke pred stotinu svjedoka? Ne boj se, Aziz«,maharadža je zijevnuo kad se opružio na svojem krevetu. »Englezi možda misle dasu pametni, ali i ja sam pametan.«»Doista jeste, maharadžo«, ozbiljno se složio Aziz kad je sluga odnio maharadžinsatenski ogrtač. »Doista jeste.«

Lord Auckland i drugi muški članovi njegove pratnje sjedili su skutreni, u mučnini iomaglici, u šatoru za blagovanje britanskog tabora. Prošla su dva sata u noći.»Sada nema izlaza iz toga.« Bojnik Byrne podignuo je ovratnik svojeg žaketa. »Mora



se udati za tog momka, tko god on bio. Žao mi je, ali sama si je to učinila.«»Udati se za domaćeg čovjeka!« Lice lorda Aucklanda blistalo je na svjetlosti svijeća.»Jesi li poludio? Zar su svi poludjeli?« S treskom je spustio ruku na stol.Bojnik Byrne i William Macnaghten su, jedan pokraj drugoga, obrisali čela, ali nisurekli ništa.»Vjenčanja neće biti.« Obrazi lorda Aucklanda su se zatresli. »Neću sudjelovati u

toliko odvratnom činu.«Promatrao je lica jedno po jedno. »Koliko god njezini postupci bili niski, gospođicaGivens je kršćanka i Engleskinja. Premda je istina da se ponijela sramotno, dužnostnam je zaštititi ono što je preostalo od njezine časti.«»Nedvojbeno nije izgledala poput djevojke koja bi se nudila domaćim ljudima«,Byrne je ispod glasa rekao Macnaghtenu, »ali to je zacijelo činila cijelo vrijeme.Doista je zapanjujuće pred svima nama i stotinom domaćih ljudi izjaviti da jepotajno pristala udati se za jednoga od njih!«»Dopustiti da se taj >brak< ostvari bila bi najgora moguća nedoličnost.« Lord

Auckland osvrnuo se uokolo, crvenih očiju. »A najgore je to što nas je nakon togadrskog govora ostavila bespomoćnima.« Sumorno je uzdahnuo. »A sada nas je tajprljavi, žmirkavi stari maharadža pozvao na obred. Zamislite koliko se veseli tomešto će je vidjeti kako odlazi konzumirati navodni >brak<.«Byrne je ponovno obrisao čelo. »Ali sama se izložila tome«, istaknuo je.Lord Auckland duboko je disao. »Doista jest«, odgovorio je. »A sada Randžit Sing namjerava proslaviti njezinu propast dok mi to bespomoćno gledamo. Ali, ne smije.« »Nipošto, gospodine.« Macnaghten se pribrao i progovorio umirujućim glasom.»Cijela ova predstava već je krajnje neukusna. Ne smije ići dalje.«Netko je štucnuo. Macnaghten se namrštio. »Djevojka se ponijela krajnje ružno.

Sada znamo kakva je. Dakako, mora platiti za ono što je učinila. Ali postoji izlaz.Pokušat ćemo dobiti na vremenu. Sutra ću ujutro Randžitu Singu poslati poruku dase djevojka tijekom noći razboljela i da vjenčanje mora biti odgođeno do njezinaoporavka. Čim sporazum bude potpisan, jednostavno ćemo raskinuti zaruke i poslatije natrag u Calcuttu. Naposljetku«, zaključio je, »starcu još nije preostalo mnogoživota. Kad umre, sve će ovo biti zaboravljeno.«»A što je«, pitao je lord Auckland ljutito gledajući ljude za stolom, »bilo s onimpismom? Maharadža je rekao kako nam je prije tri godine poslao pismo tražećisuprugu. Nitko mi nije rekao ništa o tome. Što se dogodilo s tim pismom?« Glas muse uzrujano podignuo. »Zašto mi to nije rečeno?«Macnaghten je odmahnuo glavom. »Nisam vidio takvo pismo, gospodine. Moždanikada nije ni postojalo.«»Nikada nije postojalo? Kako to misliš, Williame? Taj stari jarac doista bi mogaoučiniti takvo što. Zar ne vidite mogućnost koju smo mu pružili? Zbog tog pitanjasupruge Engleskinje mogli smo izgubiti sve. Takva nesposobnost uzrok je najgorihnevolja.«»Ako je takvo pismo i stiglo prije tri godine, onaj tko ga je pročitao, zacijelo jepomislio kako je posrijedi šala«, promuklo je rekao tajnik, »i bacio ga u koš zasmeće.«

U kutu šatora netko se sagnuo.»Zaboga, Fitzgeralde«, viknuo je generalni guverner okrenuvši se na stolcu, »ako ćešpovraćati, izađi iz šatora za blagovanje. Sjeti se doručka, čovječe.«»Ne mogu misliti na doručak, gospodine«, bilo je sve što je Harry Fitzgerald uspio



reći prije no što je posrćući izašao.Lord Auckland je uzdahnuo. »Vrijeme je«, najavio je, »da svi pođemo na spavanje.«Ustao je i odlučnim korakom izašao, prošao pokraj Fitzgeralda koji je povraćao, te stek nagovještajem nestabilnosti prešao otvoreni prostor do svojeg šatora.



30. poglavlje veketanje je reklo Mariani da je Dittu stigao s njezinom jutarnjom kavom.Bila je nemirna i budna do kasno u noć, a kad je napokon zaspala, sanjala jezavršetke i gubitak dragocjenosti.»Memsahib«, rekao je Dittu kad je bučno spustio poslužavnik na njezin noćni

ormarić, »kad ćete se udati za Saburova oca? Kad će biti vjenčanje?«Mariana je otvorila oči. Vlastiti mozak osjećala je kao olovo. »Ne govori gluposti,Dittu.« Pipala je pokraj poslužavnika, tražeći sat. »Nipošto se ne mogu udati zaSaburova oca. On je domaći čovjek.« Dittu je slegnuo ramenima. »Memsahib, ovo do sada nisam želio reći, ali ako vasSaburov otac želi oženiti, trebali biste...«»Dittu, dosta.« Bilo je šest i petnaest. Još je bilo vremena. Uspravila se i posegnula zašalom. »Donesi mi kutiju s priborom za pisanje«, rekla je. »Moram napisati pismaprije doručka. Najprije ću pisati gospođici Emily i sve joj objasniti. Potom ću

zahvaliti šeiku Valijulahu za njegovu ponudu te ga obavijestiti da ću hiniti bolestkako bih izbjegla vjenčanje s njegovim sinom...«»Ali, zašto biste izbjegli taj dobar brak, memsahib? Mnoge bi se žene rado udale zasina Šeika Valijulaha.« Dittu je odmahnuo glavom stavljajući na stol njezinu kutiju spriborom za pisanje, ukrašenu intarzijom. »Oprostite što ću ovo reći, ali vrlo ste stariza udaju. Još vas nijedan Englez nije zaprosio, čak ni onaj visoki, svijetle kose, kojinosi plavu jaknu.«Sagnuvši se kako bi navukla čizme, Mariana se trgnula. »Ne želim tvoj savjet, Dittu«,otresla se.Kad je napokon otišao, Mariana je sjela za stol te iz kutije ukrašene intarzijom uzelapero i tintarnicu. S nelagodom se sjetila kako su drugi časnici izbjegavali Fitzgeraldov pogled dok je prijevod njezina govora šapatom prelazio od jednoga do drugoga umaharadžinom prostoru pod baldahinom.I Fitzgerald je vjerovao da se upropastila s domaćim čovjekom.Uzela je list papira. Nakon što napiše pismo šeiku, sve će objasniti gospođici Emily.Bit će teško do doručka napisati cijelu priču o Saburu i o njegovu djedu, ali to moraučiniti. Bez oprosta gospođice Emily više ne bi smjela doći u šator za blagovanje.Nakon toga će, ako bude vremena, poslati poruku Fitzgeraldu. On ju je volio. On ćeshvatiti.

Kad je uronila pero u tintarnicu, Dittu se vratio. »Memsahib«, viknuo je bez daha,»došao je stražar. Kaže da su žene na slonu došle po vas. Kažu da vas žele pripremitiza vjenčanje.«»Žene? Slon? Dittu, kako je to moguće? Vjenčanje je tek prekosutra. Netko jepogriješio. A osim toga, šeik očekuje da ću reći kako sam u groznici ili bolujem odneke druge bolesti te otkazati vjenčanje. Zašto bi danas poslao slona po mene?«Dittu je mahnuo prema crvenom zidu. »Ne znam, memsahib, ali slon čeka na putusa ženama, naoružanom pratnjom i mnogim slugama!«Kad je Dittu otišao istražiti, ona je odmahnula glavom, a potom se ponovno nagnula

nad papir. »Draga gospođice Emily, bojim se da su sinoćnji događaji ostavili krajnje loš dojam...« Dittu se vratio gotovo istog trena, zadihaniji no ikada. »Memsahib«, rekao je bezdaha, »stražar kaže da žene zahtijevaju da smjesta pođete s njima. Kažu da su prešledalek put te da ionako imaju vrlo malo vremena za pripreme za vjenčanje. Pogledao



sam kroz poderotinu u zidu i vidio da stražar govori istinu. Jeste li sigurni da se neudajete za maharadžu Randžita Singa? Njihov slon je vrlo...«Mariana je zalupila poklopcem kutije s priborom za pisanje. »Zaboga, Dittu«, viknulaje, »ne udajem se ni za koga!«Dittu je izgledao toliko šokirano da je promijenila ton. »Molim te, Dittu, pronađigospodina Macnaghtena. Reci mu da je šeik Valijulah poslao slona po mene. Reci da

moram razgovarati s njim.«Kad je Dittu otišao žurnim koracima, Mariana je izašla. U taboru je bilo tiho, osimnekoliko slugu koji su radili nedaleko od kuhinjskog šatora. U šatoru lorda

Aucklanda nije bilo znakova života, kao ni u šatorima gospođice Emily i gospođiceFanny.Mariana je brzo prišla crvenom zidu. I gospodin Macnaghten i bojnik Byrne su jenakon večere gledali kao da je najprostija plesačica. Ali gospodin Macnaghtennedvojbeno će odgovoriti na njezinu molbu da joj pomogne.Pogledala je kroz svoju poderotinu u zidu. Bile su ondje, čekali su na putu kao što jeDittu opisao — raskošno ukrašen slon sa zastrtom nosiljkom, sluge u odorama,pratnja koja se doimala opasnom.Šatori državnih tajnika duž puta bili su tihi, obavijeni hladnom maglom jutra.Mariana je osjetila paniku. »Molim vas, budite budni, gospodine Macnaghten«,šapnula je kad se Dittu pojavio na putu, žureći prema šatoru političkog tajnika.

»Molim vas.« Ali gospodin Macnaghten nije bio budan, a mali sluga koji je sjedio i drhtao pokrajnjegovih vrata dobio je, kako joj je Dittu rekao za nekoliko trenutaka, stroguzapovijed da ga probudi samo ako ga zove generalni guverner.»Žene kažu da morate požuriti, memsahib«, rekao je Dittu trljajući ruke.

»Možda šeik samo želi razgovarati sa mnom o vjenčanju«, rekla je dok ju je Dittuslijedio natrag u njezin šator. Odgurnula je zaslon i nesigurno stala na ulazu.»Naposljetku, potrebno ga je otkazati što je ljubaznije moguće.«Šeik. Unatoč svoj nelagodi napuštanja tabora na neobičnom slonu, Mariana se

veselila ponovnom susretu sa šeikom Valijulahom. Vidjela ga je samo jednom, prisvjetlosti baklje, ali još je osjećala njegov prodoran pogled na sebi.

Još je netko bio u šeikovoj kući, a ona bi dala sve kako bi ga vidjela. »Ponovno ćeš vidjeti Sabura«, rekao joj je šeik dok se svjetlost zore uvlačila u njegovo dvorište.»Dittu«, rekla je zaključivši razmatranje, »daj mi plavo-bijelu haljinu. Idem s timženama u kuću šeika Valijulaha. Vratit ću se do deset sati. Ako itko bude pitao zamene, reci da sam bolesna i da doručkujem u svojem šatoru.«Umjesto da napiše dugačko pismo gospođici Emily, jednostavno će joj poslatiporuku kojom će je zamoliti da je posjeti poslijepodne, kad muškarci odu potpisatisporazum. Taj je plan bio mnogo razboritiji. Njezina će objašnjenja nedvojbenozvučati bolje kad ih osobno iznese.Slon je kleknuo kako bi je primio, a baršunasta zavjesa nosiljke zatresla se i zaljuljala.Kao da promatra nekoga u snu, Mariana je gledala kako se uspinje ljestvama, prekoograde i ulazi kroz razmaknute zavjese.Unutra su na crvenim baršunastim jastučićima uspravno sjedile tri žene, okrenute

jedna prema drugoj. Jedna od njih, privlačna žena neodređene dobi s neobičnocrnom kosom i mnogo prstena na prstima, ljubazno je pozdravila Marianu naurdskom i pokazala prazno mjesto nasuprot njoj. Žena pokraj nje, neugledna, s



ožiljcima na širokom licu, netremice je gledala Marianu. Vitka djevojka namrštenog lica s golemom rojtom od bisera i rubina, koja joj je visjela s nosa, gledala je vanprema malom komadiću puta vidljivom između zavjesa, ne pokazujući da jeprimijetila Marianu.Gdje je sultanija Safija, šeikova sestra dubokoga glasa?Mariana je sjela, složila suknje oko svojih stopala i dodirnula žurno pričvršćenu kosu.

Žena crne kose imala je obojene oči, možda čak i usne. Na prstima između prstenaimala je iscrtan složeni uzorak nalik smeđoj čipki.»Kad ćemo stići do kuće šeika Valijulaha?« upitala je Mariana kad je slon ustao.»Do kuće šeika Valijulaha?« Tri su žene netremice gledale u nju.»Ne, ne, kćeri.« Žena crne kose nagnula se prema njoj i potapšala je po koljenu. »Nemožemo te odvesti u šeikovu kuću. To je kuća mladoženje. Vodimo te u tvrđavukako bismo te pripremile za vjenčanje.«»Ne.« Mariana je odmahnula glavom. »Posjetit ću šeika Valijulaha u utvrđenomgradu.«»Nećeš.« Žena s ožiljcima progovorila je glasom koji je odjekivao konačnošću. »Ovoje maharadžin slon, a ti ideš u tvrđavu.«U tvrđavu ? Mariana je rukom pokrila usta. »Ne!«»Da, dakako.« Crnokosa se žena nasmiješila te izvježbanom gestom zagladila kosu.»Mi smo od sada tvoja obitelj. Uljepšat ćemo te za tvoje vjenčanje.«Mariana je skočila na noge kad je slon krenuo. »Ne«, viknula je držeći se za zavjesukako ne bi pala, »dogodila se pogreška. Ne mogu ići u tvrđavu. Želim sići. Molim

vas, pustite me da siđem...« Tri su se žene odmaknule podignuvši ruke kako bi se zaštitile. »Sjedni«, zapovjedilaje crnokosa. »Past ćeš.«

»Ali ne razumijete. Morate zaustaviti slona. Moram sići. Vjenčanja neće biti. Sve je topogreška!« Uhvativši šaku plavo-bijele svile, žena krupnog lica naglo ju je povukla i streskom spustila Marianu natrag na baršunasti jastučić.Namrštena djevojka okrenula se od otvora u zavjesama, a nosni joj se ukras zaljuljaopoput klatna. Njezina se lijepa usna podignula. »Nema pogreške. Ni najmanje.Maharadža je izdao svoj hukm — svoju kraljevsku zapovijed — da te njegove ženepripreme za sutrašnje vjenčanje. Gdje može biti pogreška?« Ton joj je bio neugodnooštar.»U pravu si, Saat«, kimnula je crnokosa žena.»Ne!« Strah je potiskivao svjesno razmišljanje i Mariana je ponovno skočila na noge.

»Zahtijevam da mi se dopusti sići«, viknula je visokim glasom koji je zvučao kao danije njezin. Posegnula je prema rukohvatu, promašila ga i zateturala prema uspravnojmotki skrivenoj među zavjesama. Ponovno su je povukle prema dolje, ali taj je putcrnokosa žena dlanom zamahnula prema Marianinu licu.Pljuska je na Marianinu obrazu ostavila otisak svakog prsta okićenog prstenom.»Sjedni«, rekla je promuklim glasom, »prije no što ozlijediš koju od nas.«Mariana se spustila na svoje mjesto, a suze šoka vlažile su joj užareno mjesto naobrazu. Kako li je bila nerazborita! Koliko su je puta upozorili na njezinonepromišljeno ponašanje? Čak su joj i proroci rekli da bi trebala biti oprezna.

Trebala je znati da to nije slon šeika Valijulaha. Samo bi kraljica imala tolikoraskošno okićenu životinju, ili toliko veliku svitu slugu.Kako li je bila nesmotrena i nerazborita jer je ušla u tu nosiljku!

Ali sada ne smije paničariti. Kad stignu, nedvojbeno će pronaći način da izađe iz



tvrđave.Maharadža je izdao kraljevsku zapovijed. Što je to značilo? Možda vjenčanja nećebiti. Možda je stari kralj znao istinu o Saburovu nestanku i namjerava je na još gorinačin kazniti za njezino sudjelovanje u tome.U nosiljci je bilo zagušljivo. Znoj joj se cijedio niz vrat. Jesu li to bile kraljice koje suubile jadnu Saburovu majku? Je li im zapovjeđeno kazniti je? Ako jest, što će učiniti?

Hoće li je tući, izgladnjivati, mučiti kao što su mučile Sabura?Rekla je Dittuu neka laže o njezinu odlasku. Nitko drugi ne zna gdje je ona.Ljuljajući se na jastučiću u ritmu s kraljicama, Mariana je pođignula bradu, a drhtaveruke sakrila u naborima suknje dok je slon, praćen maharadžinim slugama inaoružanim konjanicima, svečano napredovao putem. Što god se dogodi, ona ćepostupiti kako ju je tetak Adrian uputio — imat će na umu tko je.Kroz procjep u zavjesama vidjela je crveni zid tabora, tihi šator bojnika Byrnea,šatore duž puta, vezove za konje i potom ravan, prašnjav krajolik.



31. poglavlje»Neću svući haljinu.«

ariani se doimalo da njezin glas dopire s nekog drugog mjesta u prostoriji.»Neću svući svoju haljinu i neću to odjenuti«, izjavila je uspravivši se ipokazavši satensku odjeću boje senfa koju joj je pružila crnokosa kraljica. »Izahtijevam da me primi fakir Azizudin!«

Mariana se ukočila dok se žena krupnog lica, sa slona, i jedna mršava čupave kose,gurkale jedna drugu.»Gdje se želiš sastati s njim?« Čupava joj je prišla podrugljivo je gledajući. »Ovdje u

Jasminovoj kuli, kamo ne dolazi nitko izvana? Ili ćeš sjesti među njegove muškegoste, u njegovoj kući u gradu?«»Učinit će kako joj se kaže.« Prva se kraljica okrenula prema ženi krupnog lica. »Hai,Karan«, požalila se, »zašto sam ja zadužena za ovu strankinju? Zašto takve stvariuvijek zapadnu mene, dok druge uživaju, dok im se kosa maže uljem i masiraju

noge?«Karan je s pladnja uzela maleni, zeleni trokutasti paketić. »Kažem ti, Moran, ni ujednom trenutku nisam povjerovala u priču da je maharadža želi oženiti.« Gurnula jepaketić u usta i čujno žvakala nešto što joj je zube obojilo crvenom bojom. »Onnipošto ne bi oženio jednu od tih nečistih žena«, rekla je punim ustima.»Glupost«, otresla se crnokosa kraljica. »Svi znaju da već godinama pokušava dobitisuprugu Europljanku.« Okrenula se prema. Mariani. »Skini tu plavo-bijelu stvar.«»A ako odbijem?« Marianu je obraz još pekao od pljuske kraljice Moran. Zašto suželjele da se svuče? Gdje je zapravo bila u tom labirintu odaja u kuli? Niska vrata nakoja je ušla zacijelo nisu jedini izlaz iz toga zloslutnog mjesta?Žene su se pogledale.Moran je glasno uzdahnula. »Poslat ćemo po eunuhe pa neka te oni razodjenu.Uživat ćemo u tome.« Njezin osmijeh otkrio je red savršeno bijelih zuba.Mariana je teško progutala. »A ako odjenem tu odjeću, što ćete tada učiniti?«»Tada ćemo te pretvoriti u lijepu nevjestu.«»Za koga se udaje? Tko je mladić?« upitala je žena grubog lica.»Za sina šeika Valijulaha«, osorno je odgovorila Moran.»O, da, dakako«, rekla je žena, »za onoga čija je supruga otro...«Mariana je vidjela kako je žena porumenjela i ušutjela pod Moraninim zastrašujućim

pogledom. Njezin se strah donekle smirio. Da su kraljice znale da je ona otelaSabura, do sada bi to već rekle. Stoga je onamo nisu dovele kako bi je mučile, negosamo kako bi se udala.Karan krupnog lica ozbiljno je pogledala Marianu. »Neće biti lijepa nevjesta«, izjavilaje. »Prestara je. Kosa joj je užasna.«»Bit će dobra.« Moran se ponovno okrenula prema Mariani. »Dakle, hoćeš li to svućiili da pozovem eunuhe?«»Ne bismo to sada trebale činiti, Moran. Prekasno je.«Odjevena u duge hlače i košulju boje senfa koje joj je Moran dala, Mariana je sjedila

na krevetu dok su je crnokosa kraljica i neznanka u crvenom gledale, a njihovi suglasovi odjekivali u maloj prostoriji. Njezin steznik i košulja, čarape i haljina, čizme išeširić, sve je nestalo, sluga je sve odnio na njoj nepoznato mjesto. Pokušala jeshvatiti što govore izrazi njihovih lica.



U usporedbi s mučenjem i smrću, brak sa strancem joj se prije sat vremena doimaokao mala cijena koju mora platiti za svoju nepromišljenost. Ali dok je sada gledala tedvije žene ne znajući što žele od nje, pitala se je li ta cijena doista mala kako jemislila.»Neće zacijeljeti na vrijeme. Nos će joj sutra biti crven i natečen. Izgledat će ružno.«Žena u crvenom bila je visoka. Obrve su joj svedene na dvije tanke, zaobljene crte.

»Ne budi luda, Vidžaja«, odgovorila je Moran. »Kako ćemo staviti n’hut ako neprobušimo kožu?« Tiho je frknula. »Kako može biti nevjesta bez prstena u nosu?Neće nateći. Stavit ću grančicu nima u ranu.«»Ranu? Prsten u nosu?« Mariana je ustala, ali odmah je gurnuta natrag. Dok se borila,pojavile su se druge žene pa ju je pritisnulo više ruku. Oslobodila je jednu ruku izamahnula naslijepo, dohvativši nečiju dojku. Začula je jauk iznad čvora ruku koje suje obuzdavale.Moran je strogo izustila zapovijed i u trenutku su se pojavila dva muškarca. »Želite lida joj držim glavu?« upitao je jedan visokim, grlenim glasom.Par ruku pokraj Marianina lica turpijicom je oštrio komad zlatne žice. Zatvorila jeoči kad je pred njom iznenada bljesnula svjetlost. Snažna ruka pritisnula joj je čelo.Netko joj je opasno stisnuo vrat.»Držite je mirno, želim je uvesti«, rekao je netko. Mariana je u tom trenutku osjetilajaku bol na jednoj strani nosa. Udahnula je i otimala se, osjećajući kako joj nečijiprsti upiru u rebra. Stisak se na vratu pojačao. Škrgutala je zubima i mirno ležala.»Dajte mi grančicu nima«, zapovjedio je isti glas, a tada je ponovno osjetila bol kad jenešto novo i grubo ugurano u netom nastalu ranu.

Tada su se povukle ruke koje su je sputavale. Bilo je gotovo. Mariana je privuklanoge i teško dišući čučnula na krevetu, oslonjena na filigranom ukrašen prozor,

rukom štiteći ozlijeđeni nos.Bijesna na svoje mučiteljice i gnjevna zbog vlastitih suza bespomoćnosti, ljutito jegledala gomilu znatiželjnih žena koje su se okupile na vratima. Žene nisu govorile.Gledale su je, a neke su držale velove preko lica kao da je se plaše. Kad su senagledale, u tišini su otišle, bosonoge, pogledavajući preko ramena.»Popijte ovo.« Sluškinja je kleknula pokraj nje držeći čašu crvenog soka od šipka uruci. »Ne smijete se bojati«, promrmljala je djevojka. »Morate biti lijepa nevjesta.Lijepo je imati n’hut«, rekla je tugaljivo.»To je točno, Rešma«, složila se Moran, opružena na podu prekrivenom bijelimplahtama. »Uljepšat ćemo je, zar ne?« Zijevnula je i ustala graciozno poput mačke.»Neka se odmara dok se ne vratim.Mariana je vrhovima prstiju opipala nos. Jako ju je bolio i nešto tvrdo virilo je izrane. Na gornjoj usni osjetila je okus krvi. Rekla je Dittuu da će se vratiti u deset sati.

To je vrijeme zacijelo već prošlo. Zašto nije ponijela svoj sat? U taboru će zasigurnoprimijetiti da je nema. Britanci će zasigurno, prije ili kasnije, doznati da je odvedenau tvrđavu. Što će se tada dogoditi? Hoće li poslati potragu? Hoće li njezina otmicaizazvati sablazan? Suosjećanje?Prinijela je čašu usnama, a tada se zagrcnula sokom. Kako je mogla zaboraviti? Paoni dolaze! Sporazum će biti potpisan ovdje, u tvrđavi! Mora samo preživjeti do

poslijepodneva i tada će je spasiti.Osvrnula se po prostoriji. Vrata s odmaknutom zavjesom vodila su u kamenihodnik. Vani je vidjela mušku ruku i bijeli rukav: eunuh, postavljen onamo kako bi



spriječio pokušaj bijega. Da je u drugačijoj situaciji, zanimala bi je svaka pojedinostživota u toj kuli, na njezinu uskom, zavojitom stubištu te među njezinim stanarima,ženama i eunusima.Dok je čekala spašavanje, doimalo se da posla ima mnogo. Moran je dolazila iodlazila praćena šumom, usmjeravajući žene koje su nosile lončiće mirisnog blata,saginjući se kako bi prebirala po sjemenkama i mahunama koje su joj na pladnjevima

donesene na pregled.»Odnesi to«, otresla se na dijete koje je tiho čučalo pokraj pladnja. »Zar misliš da neprepoznajem prošlogodišnje rite?«

Jedna punašna žena došla je mekanim prstima umasirati ulje u Marianinu kosu itjeme. Dok ju je žena masirala, Mariana je osjećala kako joj kapci postaju ugodnoteški. Kad je sluškinja otišla, spustila je glavu omotanu tkaninom na jastuk i zatvorilaoči. Zašto se ne bi odmorila dok lord Auckland ne dođe spasiti je?

Tanka strunjača bila je prilično udobna, a kroz njezin prozor puhao je svježpovjetarac pa je zrak strujao. Bila je gotovo zaspala kad je začula tih zvuk pokrajsvojeg ležaja. Mala sluškinja, koju su zvali Rešma, sjedila je sklupčana na podu ičekala, a Mariana joj je vidjela samo koljena i lice.Djevojka je povukla obojeni veo preko svoje kose i osvrnula se. »Memsahib«,šapnula je, »jeste li vidjeli malog Sabura?«Mariana je prestala disati. Sabur. Kako je ta sluškinja znala kad ona nije rekla ništačime bi se odala? Zašto je ta djevojka plakala?»Ne, nisam vidjela nikakvo dijete po imenu Sabur«, otresito je odgovorila prije nošto se okrenula prema prozoru.Gospodin Macnaghten uspravio se na svojem sklopivom stolcu dok su ga generalniguverner, gospođice Eden i bojnik Byrne promatrali. »Gospođica Givens u zoru je

napustila tabor«, ukočeno je izjavio, »prije no što sam se probudio. Nije bilo vremena da se maharadži pošalje poruka o njezinoj bolesti.«Pripremio se za odgovor lorda Aucklanda.»Želiš li reći da je ta djevojka nestala prije no što se itko probudio?«»Jest«, dometnula je gospođica Emily, »ali prije toga mi je pisala zamolivši me da jeprimim poslije ručka. Zato se nisam zabrinula kad nije došla na doručak. Njezin mije sluga tada rekao da je boli glava i da će doručkovati u svojem šatoru.«»Ne čudi me da je odlučila ne doći na doručak«, mračno je dodao doktorDrummond sa svojega pletenog stolca.Gospođica Emily se namrštila. »Tek kad nakon toga nije došla, poslala sam slugu dase raspita i doznala da je u šest sati ujutro otišla na slonu, obećavši da će se odmah

vratiti, ali da se od tada od nje nije čulo ništa.« Stisnula je ruke u krilu.Lord Auckland povukao je svoj prsluk od crnog brokata. Izgledao je kao da mu nijedobro. »Što je rekla, kamo ide?«Gospođica Emily napućila je usne. »Njezin je sluga rekao da je namjeravala posjetitioca muškarca za kojega je >zaručena< — onoga čarobnjaka, šeika Valijulaha.«»Šeika?« Lord Auckland je prezrivo puhnuo. »Željela je u šest sati ujutro posjetitidomaćeg šeika?«»Ali sluga to nije povjerovao. Rekao je kako joj je pokušao dati do znanja da taj slon

nije došao od šeika, nego od maharadže, ali ona ga nije slušala.« Gospođica Emily jeuzdahnula. »Na slonu su navodno bile domaće žene koje su je željele pripremiti zanjezino >vjenčanje<; Mariana je rekla da se neće udati i da će se vratiti do deset sati.«»Je li moguće da ju je netko drugi oteo?« Gospođica Fanny podignula je pogled sa



svojih igli. »Taj je slon mogao pripadati bilo kome, zar ne?«»Ne, gospođice Fanny«, odvratio je bojnik Byrne. »Pratnja je nosila oklope odpletene žice. To isključuje sve osim maharadže. Djevojka je naivno povjerovala daide u šeikovu kuću. Doista je mogla...«»Tada je ondje«, bez uvijanja prekinuo ga je lord Auckland. Pogledao je na svojdžepni sat. »Uskoro ćemo krenuti pa možemo sami provjeriti.« Ljutito je pogledao

Byrnea i Macnaghtena. »Neprihvatljivo je da ženske članice moje pratnje nestaju bezupozorenja.«»Ne shvaćam«, rekao je doktor otjeravši muhu sa svoje jakne, »zašto je djevojka toučinila. Odgojena je i relativno dobro izgleda. Svi smo očekivali da će se udati zamladoga Marksa. Zašto je odjednom osjetila tu strast prema domaćim ljudima?«Gledao je lica u krugu stolaca. »Kako je to učinila, i kada? Kako je taj čovjek uspio...«

Jedan je niži časnik došao i šapnuo nešto bojniku Byrneu, koji se široko nasmiješio.»Slonovi su spremni«, rekao im je. »Generali su krenuli.«»Sporazum!« Lord Auckland je ustao. »Napokon sporazum!« raširio je ruke. »Zanekoliko tjedana vladat ćemo Afganistanom i čitavom središnjom Azijom. Kakvodično vrijeme za Englesku!«Dva sata poslije lord Auckland sjedio je na zlatnom stolcu u maharadžinoj lijepoj,malenoj dvorani ogledala. Nakašljao se. »Prije no što potpišemo dokumente«, rekaoje malo preglasno kimajući Macnaghtenu neka prevodi, »moram pitati gdje jestanovita članica našega tabora.«Kapi znoja tekle su niz lice lorda Aucklanda, od njegova zlatnog trorogog šešira dobrade. Ispod pazuha njegova teškog brokatnog ogrtača pojavili su se tamni krugovi.Koža mu je poprimala sivu boju. Na maharadžin znak dva su se nosača lepezaprovukla kroz gomilu i počela mahati paunovim perjem u smjeru lorda Aucklanda.

Lice gospodina Macnaghtena porumenjelo je dok je prevodio pitanje, a boja sepojačala kad je čuo fakirov odgovor.»Smijem li pitati tko je nestao iz vašeg tabora?« Fakirov glas bio je umilan.»Kako mrzim tog čovjeka«, promrmljao je Macnaghten lordu Aucklandu. »Nitko nijenestao, kao što vi kažete, fakir sahibe«, rekao je podignuvši glas. »Zapravo bismoželjeli provjeriti je li stigla gospođica Mariana Givens, naša prevoditeljica, koja jerano jutros napustila naš tabor i krenula prema tvrđavi.«Maharadža je sa svojega zlatnog prijestolja sa zanimanjem promatrao lica, jedno pojedno. Nekoliko se njegovih sirdara smiješilo.Fakir je gladio svoju bradu. »Tada bi bilo dobro ustanoviti krasi li ta mlada dama

Jasminovu kulu svojom prisutnošću.« Na pokret njegove ruke pred njima se stvorioeunuh kruškolikog tijela. »Pozovi jednu sluškinju«, zapovjedio je fakir.»Uskoro ćemo ustanoviti gdje je gospođica Givens«, rekao je Macnaghtennormalnim tonom, kako ne bi ostavio dojam tajnovitosti, kad je eunuh otišao. »Ali,gospodine«, dodao je tiše kad se maharadža sagnuo kako bi razgovarao sa svojimglavnim ministrom, »u pogledu našega odvođenja te dame i zabrane sklapanja toga>braka<, muče me teške sumnje. O domaćim običajima vezanim za žene ne znamništa, ali nakon što sam čuo nekoliko maharadžinih živopisnijih primjedbi o njima,zaključio sam da nisu tema pristojnog razgovora. Budući da se o ženama ne govori,

ne znam kako bih načeo pitanje otkazivanja tog vjenčanja.«Lice lorda Aucklanda poprimilo je žućkastosivu boju. »Pa, Macnaghten«, sumorno jeodgovorio, »morat ćeš smisliti nešto.«



Macnaghten je duboko izdahnuo u tišinu. »Dakako, i dalje postoji vrlo malenaopasnost da ne potpiše sporazum ako ga uzrujamo.«Ponovno se pojavio eunuh. U daljini ga je slijedila malena, neuredna sluškinja. »Ovoje Rešma«, izjavio je stavši ispred prijestolja i prezrivo mahnuvši rukom.»Ah, Rešma.« Fakir je ljubazno progovorio sa svojeg mjesta kod maharadžinih nogu,gestom pozivajući sluškinju da im se približi. »Dođi bliže, dijete. Reci nam je li koja

Engleskinja došla u posjet ženskim odajama.«Djevojka je oklijevala, poigravajući se sa svojim otrcanim velom. »Da, hazur«, reklaje drhtavim glasom, »u zenani je jedna Engleskinja.«»Dobro. Smjesta pošaljite po nju.« Lord Auckland brisao je lice dok je Macnaghtenprevodio njegovu zapovijed.Djevojka nije odgovorila nego je samo gledala u svoja stopala.»Govori, dijete«, potaknuo ju je fakir. »Shvaćaš da moraš pozvati Engleskinju, zarne?«»Ali ne mogu je dovesti.« Riječi su se slile iz Rešminih usta. »Ne smije se pokazati.«»Što? Kakva glupost!« Macnaghten se namrštio i obratio izravno djevojci. »Reci jojneka smjesta dođe ovamo!«Djevojka je i dalje netremice gledala u ćilim pred fakirom. »Hazur«, šapnula je, »onaje već odjenula žutu odjeću. Kosa joj je nauljena. Ne smije se pokazati. Uskoro će jojstaviti ubtan na kožu.«»U čemu je problem s kosom ili odjećom?« oštro je upitao Macnaghten. »Što taj>ubtan< ima s tim?«»Što djevojka govori?« Maharadžino oko blistalo je od radoznalosti. Nagnuo senaprijed. »Reci djevojci neka govori glasnije.«Djevojka je bila nadomak suza. »Ubtan je«, šapnula je, »ulje sa začinima i

miomirisima koje se nanosi na kožu nevjeste kako bi bila meka i lijepa za...«»Dovoljno.« Macnaghten se, crvena lica, glasno nakašljao.Lord Auckland pokraj njega je ponovno brisao svoje oznojeno lice. »Što govori?Kad će djevojka doći?« Glas mu je poprimio mrzovoljan ton.Macnaghten je polako disao. »Ona, odnosno, gospođica Givens, navodno u ovomtrenutku ne može doći.« Izbjegavao je pogled maharadže i njegova fakira. »Nije umogućnosti doći.«»Što? Pa, kasnije ćemo poslati po gospođicu Givens. Nastavimo sa sporazumom.«Maharadžin zlatni stol donesen je i svečano postavljen. Dvorani sikhi su se približili,a britanski generali i viši časnici u svečanim odorama stajali su u stavu mirno.Govor lorda Aucklanda bio je prepun pohvala, ali kratak. Dok je govorio, izgledao jekao da će se onesvijestiti, ali nije. Izdržao je do čitanja i prijevoda dvaju spisarečenicu po rečenicu, jednoga na engleskom i drugoga na službenom perzijskom.Preživio je maharadžin govor, koji uopće nije bio govor, nego hvalospjev njemu,slušajući ga s neveselim osmijehom, dok su se tamne mrlje širile njegovomsvečanom odjećom.Macnaghten ga je cijelog preveo.Naposljetku je lord Auckland uzeo pero s baršunastog jastučića, koji je držao časnik ukočena lica, i potpisao ugovor. Potom je maharadža učinio isto, zagrlili su se i sve je

bilo gotovo.»Gospodine«, promrmljao je Macnaghten nakon što je generalnoga guvernera maloudaljio od gomile, »sumnjam da ćemo danas uspjeti odvesti gospođicu Givens iz

Jasminove kule.«



»Pusti sad tu djevojku, Macnaghten«, odgovorio je lord Auckland drhtavom rukomuhvativši političkog tajnika za nadlakticu. »Vodi me odavde. Povraćat ću.«Osjetivši miris hrane, Mariana se probudila, otvorila oči i ugledala Rešmu kako čučipokraj nje. Na podu pokraj nje nalazio se pladanj, a na njemu kruh, narančasto-žutariža i nešto jakog mirisa, što je izgledalo poput pilećeg variva.»Sada biste trebali jesti«, promrmljala je djevojka podignuvši pladanj.

Svjetlost se promijenila. Stabla ispod prozora bacala su duge sjene preko širokog,suhog opkopa. Mariana se uspravila. »Moji ljudi, Britanci! Jesu li ovdje? Jesu li došli?Moram razgovarati s njima!« Oslobodivši se pamučnog povoja, kosa joj je u masnimrezancima ležala na ramenima.Rešma je trepnula. »Britanski sahibi s mnogo vojnika i čudnom odjećom?«»Da. Jesu li ovdje?« Zašto nitko u ovoj zemlji na pitanja ne odgovara izravno?»Ne, bibi, otišli su. Bili su ovdje, ali su otišli.«»Otišli ? Kako su mogli otići? Moraju biti ovdje. Moraju pitati za mene.«Rešma je okrenula glavu. »Pitali su za vas, ali rekli smo im da se ne smijete pokazati.Nakon toga su otišli.«Mariana je ustala. »Što?« viknula je Rešmi u lice. »Rekli ste im da se ne smijempokazati, a oni su otišli i ostavili me ovdje?« Stražar eunuh provirio je kroz vrata. Djevojka je uzmaknula i podignula ruku.Mariana je porumenjela. »Ne boj se, Rešma«, rekla je iscrpljeno. »Ja ne udaramljude.«»Bibi, pogledajte se.« Djevojčina je brada drhtala. »Nevjesta ste. Nevjesta mora ostatiu krevetu, u svojoj žutoj odjeći, do dana vjenčanja. Ne smijete čak ni jesti gore, sdrugim ženama. Kako biste mogli otići onamo da vas vide muškarci?«»Je li jela?« upitala je Moran ušavši u pratnji sluškinje kosih očiju. »Sada ćemo joj

urediti obrve i druge dlake. Dođi«, zapovjedila je i gestom pozvala drugu sluškinju.Prije no što je Mariana stigla učiniti bilo što, Moran ju je ponovno gurnula na krevet.Dok su joj Moranini prsti okićeni prstenjem držali glavu i dok su joj druge rukebolno pritiskale tijelo, Mariana se ponovno uzalud borila, a suze bijesa i boli slijevalesu joj se iz očiju dok joj je kosooka žena okrutno čupala obrve savinutom uzicom.»Druge nevjeste ne ponašaju se kao ti«, otresla se Moran kad joj se Mariana drugi putotela. »Znaju da se ovo radi za njihovu ljepotu.« Obrisala je vlažno čelo dok ju jeMariana gnjevno gledala sa strunjače. »One se nikada ne žale.«Marianino je srce gromovito lupalo i škrgutala je zubima dok su joj ženepregledavale dlačice na rukama. Tek kad su joj ođvezale široke, nabrane hlače isvukle ih, vrisnula je i vrištala dok nije promukla, dok više nije mogla vrištati. Dok suse Moran i još nekoliko žena svađale s njezinim vrištanjem, govoreći kako je topotrebno, kako je lijepo, tiha sluškinja pritisnula je kuglu nečega tvrdog i ljepljivog na Marianinu nježnu kožu, a potom povukla. Do večeri je, pred nijemom publikomkoja je gledala s vrata, ta žena počupala sve dlake s Marianina tijela, od gležnjeva dobrade.



32. poglavljeSrijeda, 25. prosinca

unčeva je zraka pod kutom sjala kroz prozor i vrela padala na njezine kapke.Mariana se, i dalje u polusnu, okrenula od prozora i povukla satenski pokrivačpreko lica.Brod iz njezinih snova vratio se prošle noći, brzo je noseći kroz sve gušću

maglu, sigurno kao da njime doista kormilari sam Noa.Zašto u takvom stanju sanja o smirenosti? Zašto ne sanja kako se prestravljena držiza prednji jarbol dok valovi zapljuskuju palubu, oslobođena snast vitla zrakom, amunja para maglu i otkriva sablasnu, krševitu obalu?

Večeras. Njezino vjenčanje je večeras — na božićnu večer.Otvorila je oči i dodirnula nos iz kojega je virila grančica.Stresla se od sjećanja na malene kapi krvi koje su se pojavile na njezinim najmekšimmjestima dok su joj žene čupale dlake.

Nije bila nevjesta. Bila je janje koje su pripremali za klanje, prizor u koji se zuri, kojise pipka i o kojem se govori. Nakon što je sluškinja jučer podignula Marianinukošulju boje senfa, žene i djevojke okupile su se oko kreveta i zurile u nju.»Ali«, viknula je jedna žena gladeći Marianin trbuh obojenim prstima, »ubtan joj nijepotreban. Koža joj je već bijela, i meka poput svile. Nijedna žena u Jasminovoj kulinema toliko bijelu, toliko finu kožu!«»Ima i duge noge«, dodala je žena tankih obrva.Moran je prezrivo puhnula. »Sve je dobro«, rekla je pokazujući Rešmi neka jojdonese još jedan lončić paste, »ali pogledaj kolika su joj stopala.«Mariana je odbacila pokrivače i uspravila se. Poludjet će ako ne zadrži zdrav razum.

Ako želi izbjeći taj strašan brak, mora domisliti plan. »Pokazala si se domišljatom u krizi«, rekao joj je otac nakon što je Jeremyju spasilaživot. Kad bi joj mozak barem ovaj put radio domišljato...Odupirući se kraljicama do sada nije postigla ništa. Mora čuvati snagu i hiniti dapristaje — dopustiti im da je probadaju, čupaju, ulje i boje koliko god žele. Timužasnim pripremama uskoro mora doći kraj, možda poslijepodne.

A što tada? Kako će pobjeći prije večerašnjeg vjenčanja? I dalje je vidjela eunuha kojije čučao pred njezinim vratima, ali ipak mora pobjeći. Pobjeći će. Nema te sile kojaće je prisiliti da se uda za šeikova sina. Udat će se za nasmijanog, poznatog Engleza,

a ne za tamnoputog domaćeg čovjeka.Kakav je taj šeikov sin? Je li debeo poput djevojčice koja je u šeikovoj kući donijelaSabura uza stube? Je li mu lice izborano poput očeva? Ne, neće misliti o tome. Dotoga ne smije doći. U kovitlacu misli spustila je glavu u mirisne dlanove.»Briši joj taj mendi s lica! Imat će smeđe mrlje!« Moranina ljutita zapovijed doMariane je stigla odozgo, dok je dva sata poslije ležala na leđima, dok joj je skorenakosa visjela preko ruba kreveta i dok joj se na rukama sušilo blato kojim je bioiscrtan čipkasti uzorak.Nije se protivila nanošenju mirisnog blata na kosu niti drugim stvarima — finim

tragovima istoga blata koji su se sušili na njezinim šakama i stopalima, vjedrusluzavih, kuhanih sjemenki kojima su joj isprale ulje iz kose.»Bibi«, rekao je tihi glas kad je Moran otišla. »Pogledajte, donijela sam vam hranu.«Bila je to Rešma. Spustila je pladanj na pod i čučnula pokraj njega.



Mariana je gledala preko ruba svojeg podija. Iz velike, masne pogače na pladanj supadale kocke krumpira koje su se doimale prilično začinjenima. Odmahnula jeglavom i čvrsto stisnula oči.Željela je puretinu, i svoju majku i oca, i maloga Freddieja, i Fitzgeralda.»Molim vas, jedite«, šapnula je djevojka. »Hrana će vam danas biti potrebna.«Mariana je nevoljko otvorila oči. Rešma je ostavljala dojam da je nešto proganja. S

vremena na vrijeme odavala je dojam žalosti, ranjenosti. Kako li je krhka, kakoneuhranjeno izgleda, kao da sam zrak u tvrđavi cijedi život iz nje.»Ne mogu jesti.« Mariana je odmahnula glavom i gestom odbila hranu. »Ti je uzmi«,rekla je odlučno. »Pojedi to.«Djevojčine su se oči ozarile. »Vi ste dobri«, šapnula je pogledavši najprije pladanj, apotom oprezno vrata, »vi ste dobra žena. Zato mi je«, dodala je toliko tiho da seMariana morala nagnuti s podija kako bi je čula, »drago da ćete se udati za oca Saburbabe.«Mariana se naglo uspravila.»Bit ćete dobri prema Sabur babi, zar ne, bibi?« promrmljala je djevojka savijajućipogaču s krumpirom. Podignula je glavu i oblizala masnoću s prstiju. »On je vrlodobar dječak.«Njezino maleno lice, toliko veselo zbog obroka, odjednom je preplavila tuga.Na kamenom hodniku ispred vrata začuli su se koraci. Ženski glasovi svađali su se uudaljenoj sobi. Gdje je sada mali Sabur u djedovoj kući? Je li gore, sa ženama, ilidolje u dvorištu, s djedom čarobnjakom?Mariana je pogledala krhku priliku koja je čučala u kutu i žurno jela. Pogledom jeizmjerila udaljenost do vrata. Što je izvan čuvanog ulaza u tu kulu? Dvorište, vrt,trijemovi? Stražari? Kad je ljestvama sišla sa slona, pri čemu ju je kraljica s ožiljcima

grubo držala za ruku, nosiljka u koju su je gurnule prolazila je kroz mnoge zgrade. Ako pobjegne, hoće li pronaći otvorena vrata i izaći iz tvrđave prije no što je uhvate? Ako je uhvate, koliko će patiti? Tiho je ustala i čučnula pokraj Rešme, a teška kosa visjela joj je niz leđa. »Koliko ješeikova kuća daleko odavde?« šapnula je.»Nije daleko«, brzo je rekla djevojka. »Mislim da šeik živi kod Vazur Kanovedžamije.«»Rešma«, nestrpljivo je promrmljala Mariana, »vodi me onamo. Pronađi način dapobjegnem iz tvrđave i potom me odvedi u šeikovu kuću.«Rešma je prestala jesti. Mariana je uhvatila njezin pogled i zadržala ga. »Rešma, moraš to učiniti.«»Ne mogu, bibi.« Djevojčini masni prsti su drhtali kao i njezin glas. »Ne smijete totražiti od mene.«»Ali zašto? Zašto ne?«»Bibi«, odgovor je bio toliko tih da je Mariana jedva razabrala riječi, » ako vinestanete kao što je Sabur nestao, mene će kazniti kao što su kaznili Saburovaslugu.«»Što su mu učinili?«»Uzeli su velik, zakrivljeni mač i jednim udarcem odrezali mu nos s lica.«

Slonovi na čelu britanske povorke su, jedan po jedan, usporili i potom stali. Orkestarje utihnuo. Lord Auckland nagnuo se iz svoje nosiljke, nestrpljivo lupkajući prstimapo ogradi. »Zašto svako putovanje u tvrđavu mora biti zaustavljeno?« Uzdahnuo je.



»Da je to užasno vjenčanje barem za nama«, rekao je Macnaghtenu, koji je sjedio izanjega. »Već sam umoran, a tek je šest sati navečer.«U blizini je odjednom odjeknula oštra vika. Lord Auckland se uspravio, odustavši odnastojanja da vidi što se događa. S njegova mjesta nije se vidjelo ništa osim konjičkepratnje, besciljne gomile slugu u odorama te uobičajenog mnoštva uzbuđenihdječaka iz obližnjeg sela, koji su opasno naganjali jedni druge pod nogama slonova u

hodu.Namrštio se. »Ponadao sam se da će jučerašnje potpisivanje sporazuma biti našposljednji posjet tvrđavi. Kakav strašan način da se proslavi Božić!«Zadihani nosač protrčao je pokraj njihova slona s lepezom od paunova perja uispruženoj ruci. Lord Auckland se s još jednim uzdahom opustio na svojem sjedalu.»Bilo mi je žao kad sam čuo da je otac mladoženje odbio razgovarati s nama dosutra«, ljutito je rekao. »To je vrlo nezgodno, Macnaghten. Taj se čovjek ponaša kaoda mi nemamo drugog posla, kao da je pohod na Afganistan sitnica. Netko nam jemogao reći da toga starca smatraju svojevrsnim vjerskim autoritetom, da u svojojkući redovito održava okupljanja. Koja nam je budala rekla da je čarobnjak? Ali, zarje to sada važno? Važno je samo da je naš posljednji pokušaj sprječavanja toganesretnog braka bio uzaludan.«Povorka slonova ponovno je krenula sa žalobno odjevenim lordom Aucklandom iMacnaghtenom na čelu. Iza njih su, u mekoj svjetlosti sutona, gospođice Edensjedile pognutih glava, a njihovi šeširići od crnog krepa gotovo su se dodirivali.»Bilo bi mi mnogo draže da večeras odvedemo djevojku«, rekao je lord AucklandMacnaghtenu, »ali budući da nismo u vezi sa šeikom, gospođicu Givens morat ćemoostaviti ondje do sutra ujutro.«Nakašljao se, a tada utihnuo. Macnaghtenovo čelo osulo se grašcima znoja.

»Upozorio sam je.« Lord Auckland je odmahnuo glavom. »Kad je došla u tabor,najstrože sam je upozorio. Rekao sam joj: >Nikada ne pokazuj zanimanje za domaćeljude<.«Orkestar je ponovno zasvirao. Macnaghten se nagnuo naprijed kako bi ga se čulo.»Tko bi pretpostavio da će se toliko oduševiti domaćim ljudima? Strašno je ipomisliti kako će večeras patiti.«Lord Auckland odgovorio je šutnjom.Napredujući sporo zbog gomile domaćih gledatelja koji su skakali i naguravali se,duž gradskih zidina stigli su do Slonovskih vrata. Lord Auckland se pridržavao te popodu izrezbarene nosiljke tražio svoj štap sa srebrnim vrhom.»Kakve god bile namjere gospođice Givens«, rekao je kad se ponovno uspravio saštapom u ruci, »njezino je priznanje spasilo situaciju. Slučajno, dakako.« Njegove susvijetle oči zablistale. »Kakvu li je pomutnju stvorila nakon maharadžine prosidbe!Ni sami to ne bismo bolje učinili.«»Doista, gospodine«, složio se Macnaghten klimajući glavom. »Štoviše, još se nisamdosjetio zadovoljavajućeg odgovora na to nečuveno pitanje. Svako odbijanje, kolikogod fino sročeno, uvrijedilo bi starca i lako bi razvrgnulo naš savez. Um domaćeg čovjeka nije moguće shvatiti. Ali najviše me zbunjuje kako je gospođica Givensuspostavila savez s Valijulahovom obitelji. Kad je to mogla učiniti? Neprestano nam

je bila na oku.«Lord Auckland pomno je poravnao svoj šešir. »Nemam pojma, Macnaghten, ali sadane želim razmišljati o takvim stvarima. Uživajmo u olakšanju jer ne moramosudjelovati u večerašnjem obredu. Ne mogu ti reći koliko mi je bilo drago kad si mi



rekao da će taj barbarski postupak izvesti domaći ljudi, u skladu sa svojim običajima,te da možemo damama prepustiti mogućnost da se pridruže gospođici Givens kaosvjedokinje njezina >pristanka<.«Macnaghten se namrštio. »Moram reći da sam ja bio krajnje neugodno iznenađenkad je djevojčin munši došao objasniti njihov postupak vjenčanja.«»Zašto?« Lord Auckland nemirno je ubadao vrh svojega štapa u pod nosiljke.

»Ustanovio sam da je taj čovjek previše hladnokrvan za slugu, gospodine. Nije mi sesvidio.«Lord Auckland je kimnuo. »Pa, Macnaghten, sve je to pri kraju, hvala Bogu. Samo senadam da će moje sestre ostati pri zdravoj pameti. Došle su na zamisao dagospođicu Givens nagovore neka glumi nesvjesticu, a one bi je tada žurno odvele sizlikom da je previše bolesna za davanje pristanka.« Ukočeno se nasmiješio. »Nije impalo na pamet pitati se kako bi to izvele ako bi njihova jedina prevoditeljica>onesviještena< ležala među njima.«Žalosno je odmahnuo glavom. »Zašto večerašnji spektakl nazivamo >vjenčanjem<?Zašto ga ne nazovemo onime što će zapravo biti — orijentalna pijanka? Mogu točnopredvidjeti kako će se odvijati, od zaglušujućeg vatrometa do kričećih plesačica,otrovnog vina i naposljetku ljute hrane.«»Pravo vjenčanje obavlja se u crkvi«, složio se Macnaghten. »Kako se dobro sjećamsvojeg vjenčanja, koliko sam bio napet, kako je moja supruga lijepo izgledala.«Nasmiješio se sam za sebe i prekrižio noge.»Jedno je izvjesno«, izjavio je lord Auckland s prednjeg sjedala, »gospođica Givensnikada neće imati pravo vjenčanje. Dali smo sve od sebe kako bismo je spasili i sadaje prekasno. Sutra će nam se vratiti u krajnjoj sramoti. Iako je sama kriva za svojunesreću, ne mogu se oteti sažaljenju prema toj djevojci.«

Već je bilo prilično mračno kad se slavni oslikani zid tvrđave napokon pojavio prednjima sa svojim šarenim pločicama uobličenim u likove borbenih slonova, konja iratnika, koji su treperili na svjetlosti baklji.»Dobrodošli, dobrodošli, uvaženi generalni guverner sahibe! Dobrodošao, generalniguverneru i njegova pratnjo!« Maharadžin izaslanik, nasmiješeni čovjek s prugastimturbanom, krenuo je prema njima kako bi ih pozdravio, a nosači baklji trčali supokraj njegova slona pokrivenog baršunastim pokrivačem.Kad je Macnaghten izgovorio svoj pripremljeni odgovor, iz malih otvora u ziduodjednom je izletjelo jato bijelih goluba. Njihova krila lepetala su poput nenadaneoluje dok su zajedno u zavojitom bijelom oblaku letjeli u luku, a potom u krug iznadEngleza, prije no što su ponovno nestali u zidu.»Ljubazni pozdravi od generalnoga guvernera i njegove pratnje«, oprezno jeodgovorio Macnaghten dok mu se izaslanikov slon približavao.Lord Auckland pogledao je prema zidu. »Da sam domaći čovjek«, ozbiljno jeprimijetio, »pomislio bih da je pojava tih ptica svojevrstan predznak. Ali nisamdomaći čovjek. Hvala Bogu, Englez sam.«



33. poglavljeutnjava topovske paljbe doprla je do njih kroz prozor ukrašen filigranom.Moran ih je oštro ušutkala.»Stigli su«, najavila je u prepunoj prostoriji kad su se trube i bubnjevipridružili zvukovima topova. »Pošaljite po odjeću.«

»Tko je došao?« Mariana se užasnula nad slabašnim zvukom svojega glasa.»Tvoj suprug, njegova obitelj. Došli su po tebe.« Moran je nagnula glavu i nasmiješilase. »Tvoj je suprug došao po tebe, odjeven u lijepu odjeću, na bijelom konju.«Mariani se stegnulo grlo. Kroz zvonjavu u ušima ponovno je čula uputu tetka

Adriana. »Uvijek imaj na umu tko si.« Moran se zagledala u Marianino lice. Namrštila se. »Rešma, donesi mi svjetiljku.Želim vidjeti kako joj nos zacjeljuje.«Mrzovoljna djevojka iz nosiljke sjedila je naslonjena na zid. »Ovo je vjenčanjejadno«, rekla je zlobno, a ukras u nosu zaljuljao joj se poput rojte na uzici zvonca.

»Ona nema svojih rođaka, dragulja, pa čak ni bakrenu posudu za miraz. Kakomožemo znati da je mladoženja doista odjeven u lijepu odjeću? Ona mu nije poslalaništa za odjenuti.« Žamor slaganja ispunio je prostoriju.Moran je prestala zuriti u Marianin nos te je u djevojku uprla prste okićeneprstenima.»Saat, nisi li ti bila nevjesta iz duli nosiljke, donesena u maharadžin šator bezsvadbene večere? Šuti«, otresla se kad je djevojka otvorila usta. »O tvojim smodjelima čule dovoljno.«Kad se djevojka po imenu Saat Kaur povukla, u prostoriju je ušla sluškinja nosećisjajan svežanj odjeće, a za njom je došao eunuh koji je na ispruženim rukama držaobaršunasti jastučić. Na njemu je ležala bogata ogrlica od smaragda i bisera, par teškihzlatnih naušnica i drugi nakit, sve pričvršćeno crnim koncem.»Ovo je tvoja odjeća za vjenčanje i tvoj nakit«, rekla je Moran pokazujući premašarenim svežnjevima. »Hajde, dođi«, zapovjedila je raširivši veo boje senfa, velik poput plahte. »Oni će sada obaviti nikah, bračni ugovor. Vodimo te gore.«»Sada? Ovakvu?« Mariana se čvrsto obujmila rukama oko struka. »Ali, odjeća mi jesva masna i...«Moran ju je povukla na noge. »Još nećeš odjenuti odjeću za vjenčanje. Spusti zaslonegore«, viknula je preko ramena eunuhu kad je prebacila veo preko Marianine glave i

lica poput šatora, »i pobrini se da sjedala budu spremna. Dođi, brzo, i glavu držipognutu.« Stavila je ruku na Marianin potiljak i gurnula joj glavu naprijed. »Ne hodajponosno.«»Ne!« Mariana se uspravila i skinula žuti veo. »Već sam vam rekla da se dogodilapogreška. Rekla sam vam kako šeik ne želi da se ovaj brak doista sklopi.« Držala je

veo ispruženom rukom, a tada ga ispustila na pod. »Ne mogu me vjenčati protiv moje volje«, izjavila je i ukopala se na pločicama. »Neću sudjelovati u tom tvojem

vjenčanju.« Prekrižila je ruke.Sve su počele govoriti u isti glas.

»Moje vjenčanje? Protiv tvoje volje?« Moran se unijela Mariani u lice i progovorilaglasno, uvjerljivo pjevno. »Protiv tvoje volje nakon što si na dvoru pred stotinu ljudiizjavila da si zaručena?«Podignula je veo i ponovno ga prebacila Mariani preko glave. »A što se tiče šeika«,



podsmjehnula se, »griješiš. Upravo je sa sinom došao po tebe. Ti se samo sramiš.«Podignula je glas kao da govori gluhoj osobi. »Nevjeste su uvijek sramežljive.« Iz gomilese začulo mrmorenje slaganja i smijuljenje.»Recite eunusima neka pričekaju«, dodala je Moran preko ramena. »Možda će nambiti potrebni da je odnesu gore.«

Tijela su se nagurala oko Mariane. Ruke su joj gurnule glavu prema dolje. Pognula se

i bespomoćno teturala prema stubama.Brbljive žene vodile su je uza stube. Nije morala pogađati gdje je; čim je stigla do vrha stubišta, zapljusnula ju je iznenadna buka. Kroz veo je vidjela svjetlucanjesvjetiljki kad su je gurnuli van te preko ćilima, a potom na podij poput onoga koji jeupravo bila napustila, ali ovaj je bio prekriven grubom, metalnom tkaninom.Dah joj je vlažio lice dok je slušala kroz veo.Njezine su pratilje odlazile. Kad je njihov šapat utihnuo, šuštanje je najavilo dolazak druge dvije žene koje su sjele pokraj nje, svaka s jedne strane.Nakon kratke tišine poznati glas progovorio joj je u uho. »Mariana, jesi li to ti?«upitao je na engleskom.Mariana je strgnula sputavajući veo s lica. Pokraj nje su sjedile gospođice Eden,poput dva zakašnjela anđela spasitelja. Obje su bile u crnom, kao da su u žalosti.Gospođica Emily trgnula se i razrogačila oči kad je ugledala Marianino lice.»O, gospođice Emily, gospođice Fanny«, protisnula je Mariana, »silno mi je drago da

vas vidim. Molim vas, pomognite mi. Učinile su mi toliko toga...« Treba li dvjema usidjelicama opisati svoje mučenje?Gospođica Emily izvadila je rupčić i bez riječi ga pritisnula u Marianinu ruku.»Ali, Mariana«, šapnula je gospođica Fanny zureći u nju, »što su ti učinile s nosom, srukama? Zašto su te umotale kao paket? Moram reći da ti žuta ne pristaje. Zašto ti je

lice toliko sjajno?«Gospođica Emily uspjela je progovoriti. »Neke je stvari«, rekla je pjevno, »moždabolje ne spominjati.«Mariana se osvrnula oko sebe. Ona i sestre Eden sjedile su u zamračenom odjeljkukoji je natkrivenim prolazom bio povezan s vratima ženske kule. Bočne i stražnjastranica odjeljka bile su od debelog platna, dok je stranica koja je gledala na dvorištebila tanak zaslon od trske, prekriven finim muslinom. Kroz zaslon je jasno vidjelajarko osvijetljeni skup muškaraca, udaljen ne više od deset jarda.

Je li ono lord Auckland na srebrnom stolcu?»Vide li nas?« šapnula je.»Ne, draga, to je čudno«, odgovorila je gospođica Fanny. »Dok smo dolazile, nismo

vidjele ništa. Nismo imale pojma što je u ovom prostoru, ali odavde ipak savršenodobro vidimo dvorište.«»Silno mi je drago da ste došle, gospođice Emily«, uvjerljivo je rekla Mariana.»Strahovala sam da nitko neće doći spasiti me. Ali, zašto nosite crninu? Zar je netkoumro?«Gospođica Emily stisnula je ruke u crnim rukavicama na krilu i progovorila žustro,ne dopuštajući daljnja prekidanja. »Nitko nije umro, draga, ali žao mi je što ti moramreći da te nismo došle spasiti, iako su moj brat i gospodin Macnaghten doista dali sve

od sebe kako bi spriječili ovu strahotu.«Što je gospođica Emily rekla? Marianin se um kovitlao.»To tvoje >vjenčanje<«, hladno je nastavila gospođica Emily, »otišlo je predaleko da



bismo ga spriječili. Moraš se udati za čovjeka za kojega kažeš da si zaručena.« Crne vrpce podrhtavale su joj ispod brade. »Ne mogu zamisliti kako ću to objasniti tvojojteti i tetku nakon što su mi povjerili zadatak da skrbim za tebe i za tvoj ugled...«»Ali, gospođice Emily, ne mogu se udati za šeikova sina. To nije bilo, šeik Valijulahnije...«»Gospodin Macnaghten sutra će poslijepodne posjetiti šeika Valijulaha«, odlučno ju

je prekinula gospođica Emily. »Dao je sve od sebe kako bi sastanak dogovorio zadanas, ali šeik je imao previše obaveza i nije ga mogao primiti.«Previše obaveza da bi primio gospodina Macnaghtena i otkazao vjenčanje?Nemoguće! Mariana je energično odmahivala glavom. »Gospođice Emily, nipošto sene mogu udati za...«Gospođica Emily nije se obazirala na njezinu upadicu. »Koliko god mi je to teškoreći«, nastavila je, »sama si stvorila ovu strašnu situaciju. Svi smo te upozoravali da sekloniš domaćih ljudi. Naježim se od pomisli što si to mogla učiniti da bi ijednoga odnjih potaknula na prosidbu.«Grmljavina u Marianinu umu pridružila se lupanju njezina srca. Gotovo nije mogladisati. »Gospođice Emily«, viknula je, »nisam potaknula ni ovu prosidbu, ni maharadžinu!«U očaju se okrenula na drugu stranu. »Gospođice Fanny, ja...«Gospođica Emily podignula je prst. »Nemoj se žaliti mojoj sestri. Fanny se u velikojmjeri slaže sa mnom. Ti, draga moja, nisi stala samo na mamljenju bračne ponude.Svoje si zaruke objavila pred cijelim maharadžinim dvorom, a potom si otišla nanjegovu slonu. Da to nisi učinila, možda bi bilo izlaza.« Poravnala je crne suknje. »Asada ništa nije moguće učiniti do sutra ujutro kad će gospodin Macnaghten otići k šeiku po tebe i vratiti te, jadniju, ali uvjerena sam, pametniju, u naš tabor u Salimaru.«

Mariana je čvrsto stisnula zube kako ne bi vrisnula od bijesa i pogledala je van,gomilu svjetlucavih sikha te Europljana u crnini.»Kakav to miris nosiš, Mariana?« upitala je gospođica Fanny. Pokrila je nosrupčićem. Promeškoljila se na podiju pokraj Mariane, a njezin je taft pritomzašuštao. »Zaboljela me je glava od njega.«»Drugo što smo ti došle reći«, ubacila se gospođica Emily strogim tonom, »jest da niriječ o ovome ne smije izaći iz britanskog tabora. Moj brat izdao je uputu svima kojisu bili prisutni na maharadžinoj večeri i svima koji su večeras prisutni da se ovaj>brak< nipošto ne smije spomenuti ni u osobnim pismima ni u službenimdopisima. Što se nas tiče, ništa od toga nije se dogodilo.« Tiho se nakašljala. »Mojbrat odlučio je sačuvati tvoj ugled koliko god bude mogao. Ali čuvanje tvoje časti,dakako, nije u njegovoj moći.«Mariana nije mogla skinuti pogled s gomile koja se vani okupila. Dakako da ćeogovarati. Svi će govoriti o njoj. Kako li prezire gospođicu Emily, gospođicu Fanny,gospodina Macnaghtena, sve njih! Da je Fitzgerald ovdje, i njega bi mrzila.Iz hodnika se začuo glasan uzdah.Bila je to mučiteljica Moran, sada sjajna od nakita, u slojevima smeđe svile koji sulepršali oko nje. Ne stavši kako bi pozdravila gošće Engleskinje, žurno je ušla i trećiput prebacila žuti veo preko Marianina lica.

»Bestidnice«, prosiktala je. »Dvorski odvjetnik dolazi čuti tvoj pristanak! A ti senerazborito otkrivaš!«Sjela je na podij, zveckajući nakitom. Gospođica Emily je, pokraj pokrivene Mariane,zašuštala i šmrcnula.



»Ne želim znati što je ta prosta žena rekla«, izjavila je gospođica Emily, »i bit ću vrlosretna kad ovaj besmisleni obred završi.«Mariana je podignula rub vela i pogledala ispod njega. Stariji, bradati čovjek spletenom kapicom na glavi vukao se prema ženskim odajama uz pomoć zdepastog čovjeka u skromnoj odjeći.Gospođica Fanny gurnula je Marianu. »Je li taj zdepasti mladić mladoženja?« šapnula

je.Mariana je suspregnula vapaj. Mladoženja.Za prvom dvojicom krenuo je još jedan muškarac. On je na glavi imao visoku kapu.Šeik Valijulah. Mariana se ukočila, a očaj je počeo bujati u njoj. Zašto je šeik govorioo njezinoj hrabrosti i o ljubavi koju je osjećala prema Saburu, a tada joj na prijevaruoduzeo čast i život?

Tri su muškarca nesigurno čekala pred zaslonima sve dok se nisu pojavila dvaeunuha, noseći stolce.»Ah«, izjavila je Moran glasno uzdahnuvši kad su trojica sjela pred zaslon, »vrijemeje.«Šeik Valijulah podignuo je ruku. Iako je nije mogao vidjeti, Mariana je na trenutak osjetila kako njegov moćan pogled prodire kroz zaslon i probada njezino srce.»Ovo se više doima kao kostimirana zabava nego kao vjenčanje«, promrmljala jegospođica Fanny. »Moram reći da, kad bih imala uši poput otvorenih vrata kočije, nebih izabrala kostim s valjkastom kapom visokom jednu stopu.«Mariana je pustila veo da joj padne u krilo i prstima začepila uši.

Tijela pokraj nje su se promeškoljila. Nešto se govorilo. Pritisnula je prste jače u uši.Izvadila ih je kad je osjetila udarac laktom. »Odgovori mu«, prosiktala je Moran.»Je li ona prisutna?« upitao je starčev glas.

»Jest«, odgovorila je Moran. »Ja, Moran bibi, izjavljujem da je prisutna.«»Pristaje li Mariam bibi«, rekao je promukao stari glas, »bez prisile udati se za Hasana Ali Kana Karakoju?«Bez prisile? »Što pitaju?« upitala je gospođica Fanny svojim hinjenim šapatom.»Govori«, zapovjedila je Moran.Mariana je udahnula. »Ne«, rekla je kroz veo, oštro i razgovijetno. »Ne pristajem.«»Što znači >nay <?« upitala je gospođica Emily. »Mariana, zar odbijaš udati se za tog čovjeka?«Gospođica Fanny naglo je udahnula. »Mislim da je vrlo hrabra, nakon svega što sujoj ti ljudi...«

»Pristat ćeš.« Prijeteći prsti uštipnuli su Marianu za ruku.Mariana je trepnula. Kad je malo bolje razmislila, odbijanje bi bilo pogreška. Moranbi je samo vratila dolje u odaje te je nastavila kažnjavati. Ali ako pristane, za nekolikosati krenut će u šeikovu kuću. Nije li planirala po svaku cijenu pobjeći iz tvrđave?»Pristajem«, rekla je promuklim glasom.»Što si rekla, Mariana?« jednoglasno su upitale gospođica Emily i gospođica Fanny.Mariana nije odgovorila.Pognuta u svojoj masnoj odjeći, napola je slušala upute i molitve na otegnutom

arapskom. Kad je u dvorištu zasvirala neskladna glazba, Moran je povukla Marianin veo. »Reci svojim damama da se pridruže drugim Englezima«, zapovjedila je, »dok temi odijevamo za vjenčanje.«



Osjećajući bol u srcu, Mariana je ponovno posrtala niza stube. Što je starac rekao?Kako je ime njezinu suprugu?Nakon što su je napokon okupale, osušile joj kosu, obojile oči i u kožu utrljalebademovo ulje, jedva je stajala od umora. Moran, čije su oči također bile okruženetamnim krugovima umora, svezala je uzicu Marianinih grimiznih vjenčanih hlača tejoj preko glave navukla košulju od istog brokata.

»Eto.« Moran je uzmaknula. »Još malo pa smo spremne.«Promatračice su kimnule.»Ne, kosa nije dobra.« Karan, žena krupnog lica, žvakala je dok je govorila.»Pogledaj. Izgleda kao čupava griva.«Čupava griva! Hoće li se ikada oporaviti od uvreda koje su joj upućene u protekladva dana?Moran je preko Marianine brokatne košulje spustila grimiznu haljinu od fineizvezene tkanine. »Zašto svi kritiziraju?« promrmljala je trgajući privremene šavovekoji su težak veo s resama držali u urednom kvadratu. »Pah! Zar misle da još nikadanisam odijevala nevjestu?«Prekinuvši konac, oslobodila je ogrlicu od bisera i smaragda s baršunastog jastučića.»Budi mirna«, zapovjedila je stavljajući ogrlicu preko Marianine glave i potežući uziceza pričvršćivanje.Pretraživši drvenu kutiju za nakit, izvadila je dvanaest ravnih niski bisera, od kojih jesvaka na jednom kraju imala omču, a na drugom velik, sjajan biser.»Eto. Ovo će pomoći«, rekla je povukavši Marianu za kosu. »To će biti naš vjenčanidar.«Odmaknula se i stisnula oči. »Izgledaš kako valja.« Kimnula je. »Lijepa si nevjesta.Odjeća koju su poslali dovoljno je dobra. Nije osobito raskošna, ali naposljetku,

imali su smrtni slučaj u obitelji.«Što je Moran mislila rekavši da odjeća »nije osobito raskošna«? Mariana nikada dotada nije nosila toliko raskošnu odjeću.

Jedan komad nakita ostao je prišiven za jastučić. Moran ga je oslobodila i prišlaMariani, zagledana u njezin nos.Mariana je pokrila lice rukama i uzmaknula odmahujući glavom. »Ne«, viknula je.»Ne!«Moran je glasno uzdahnula. »Zar ne čuješ zvukove odozgo?« Nestrpljivo je pokazalaprema prozoru, a njezini su prsteni bljesnuli. »Sada te moramo odvesti onamo.Nemamo vremena za traćenje.« Uhvativši Marianu za bradu, izvukla je grančicunima te joj jednim odlučnim pokretom ugurala nosni prsten kroz nos. Obavivši tajposao, odmaknula se i nagnula glavu.»Sad smo gotove«, rekla je.Mariana je gledala smeđe ukrasne uzorke na svojim rukama, složene poputmramornog filigrana prozora prostorije u kojoj je stajala. Promotrila je svoja četiriprstena, dva s rubinima i biserima te dva sa smaragdima i biserima, ocaklinomukrašene narukvice na jednom zapešću, teške zlatne kolute na drugom, majušnebisere i zlatni konac kojim su bili ukrašeni rukavi. Preostali nakit ležao joj je na čelu.Nos, koji ju je jako pekao kad joj je stavljen prsten, sada ju je samo bolio.

»Upamti jedno, noćas moraš obilno krvariti«, nehajno joj je savjetovala Moran dok jeodmatala težak veo s resama i prebacivala ga preko Marianina lica. »Krvari kolikogod možeš, po svim plahtama. To obitelj čini vrlo sretnom.«Kad se ponovno našla na podiju u ženskim odajama, Mariana je klonula od umora.



Više se nije trudila vidjeti kroz novi, crveni veo. Vani su glazbenici gotovo nadjačalizvukove muških razgovora.Gospođica Fanny progovorila je iz blizine. »Jedna krupna žena dolazi ovamo. Tko jeona?«»Ne znam«, ljutito je odgovorila Mariana želeći da svi odu.

Tijela na podiju pomaknula su se stvarajući mjesto za pridošlicu, koja se odmah

ugurala u premaleni prostor pokraj Mariane. To nije bila kraljica. »Mir, kćeri«, mirno je rekao bariton. Debeli prsti uhvatili sugrimizni veo s resama i podignuli ga. Mariana je pogledala prema gore — uzadovoljno lice sultanije Safije.»Lijepa si, kao što sam znala da ćeš biti«, rekla je šeikova sestra spustivši veo.Možda jest bila lijepa, kao i udana, barem po njihovu mišljenju, ali odlučila je da ćetoj orijentalnoj predstavi doći kraj čim ona sigurno napusti tvrđavu. Njezina majkanije spomenula krv kad je iznijela svoj šturi, ružan opis podrijetla djece. Mariana nijeimala namjeru sa šeikovim sinom obaviti ijednu bračnu dužnost, a kamoli odvratanobred koji su imali na umu za nju. To će odmah dati do znanja sultaniji Safiji.Kad je otvorila usta kako bi to rekla, progovorila je Moran pokraj nje. »Trebalibismo dopustiti strancima da vide nevjestu.«Moran je bila ondje! Mariana je ponovno zatvorila usta, ne želeći se izložiti opasnostiod kraljičina prijezira, koji bi nedvojbeno izazvala svojom izjavom. Njezina izjavašeikovoj sestri morat će pričekati.Netko je ponovno podignuo njezin veo. Gospođica Emily i gospođica Fanny stisnule su glave u crnim šeširićima jednu uz drugu i pogledale je kroz tunel odgrimizno-zlatne tkanine, a njihova su usta oblikovala savršene krugove nijemog iznenađenja.

Mariana ih je mirno gledala. Više nikada neće razgovarati s njima, nikada.Kurpno tijelo sultanije Safije pomaknulo se pokraj nje. Kad je Mariana dovelaSabura u haveli, šeikova sestra nije ju povrijedila ni ponizila, nego joj je samozahvalila za učinjenu uslugu. Barem se sultanija Safija doimala ljubaznom irazboritom, iako Mariana nije mogla pretpostaviti kakve bi okrutnosti moglausmjeriti prema nevjesti u obitelji.»Obavit ćemo formalnosti i odvesti te kući čim to bude moguće, kćeri«, rekla jesultanija Safija blago hripajući. »Nije nam namjera provoditi vrijeme ovdje. Muškarcimogu imati svoju pijanku bez nas.«»Dolazi mladoženja«, netko je najavio.Doimalo se da su otišli svi osim sestara Eden i sultanije Safije. Mariana je usredumornog zijevanja osjetila naglu promjenu ozračja.»Krajnje neobično«, izjavio je glas gospođice Emily. »Kako vidi kroz sve te perle ibisere?«Kad je netko sjeo pokraj Mariane, sultanija Safija počela je tiho govoriti pjevnimglasom. »Sada nevjesta i mladoženja moraju vidjeti jedno drugo«, rekla je šeikovasestra kad je završila.Gospođica Fanny ispustila je prigušen zvuk kad je Marianin veo ponovno podignut,taj puta potpuno, i kad joj je lice otkriveno.

Netko je pred nju stavio ogledalo sa složeno izrezbarenim okvirom. Mariana senagnula, vidjela se i zinula, zapanjena svojim odrazom.Iscrtane crnom surmom, oči u ogledalu bile su lijepe i strane. Na čelu, između



nepoznatih, izvijenih obrva, imala je zlatan privjesak s draguljima, a njegova bisernauzica bila joj je skrivena u kosi. Njezina kosa više nije bila smeđa, već tamnakestenjasta, a u meke kovrče, koje su joj padale na ramena, bile su upletene niskebisera. Kroz nos bio joj je provučen širok prsten od zlatne žice, a biseri i rubini nanjemu dodirivali su joj usne.

Je li to stvorenje doista bila ona? Pokusno je načinila grimasu i isplazila jezik upravo

u trenutku kad je ogledalo nagnuto pa nije vidjela samo sebe, nego i par šokiranihsmeđih očiju. Odmaknuvši vlastite niske zlata i bisera, čovjek s kapom na glavinakratko je pogledao njezino lice prije no što je netko spustio njezin veo.»Neka vas Alah Milostivi oboje blagoslovi i podari vam dug život«, ozbiljno je reklasultanija Safija.Sat vremena poslije Mariana je, ukočena od zebnje, sjedila na katu havelija Kamar,okružena ženama iz šeikove obitelji. Žene iz obitelji Valijulah, vrlo dobroćudne kadih je zadnji put vidjela, sada su se doimale poput lešinara koji zure i čekaju.»To nije djevojka koja je dovela Sabura«, izjavila je jedna stara žena te Marianin, sada

već vlažan veo ponovno prebacila preko njezina lica. »Kraljice su poslale nekog drugoga.«»Dakako da je to ista djevojka«, istodobno su rekle druge dvije žene. »Pogledaj jojnos, kožu.«

Veo je ponovno odmaknut. »Doista jest«, složila se starica promotrivši Marianuizbliza. »Unatoč svoj njihovoj zlobi, znaju pripremiti nevjestu. Nikada ne bih reklada može izgledati toliko lijepo. Ta je djevojka bila neugledna poput kuhinjskog lonca.«Pola sata prije glas gospođice Emily probijao se kroz buku dok su nju i gospođicuFanny na kraju večeri vodili prema njihovim nosiljkama.

»Kakva nevjerojatna preobrazba, Fanny«, rekla je glasom koji je dopirao prekomramornog dvorišta. »Zapanjuje me da je običnu Engleskinju moguće urediti takoda izgleda točno poput domaćih žena. Mislim na bijele domaće žene, dakako. Štetaje da mladoženja nije bio vidljiv pod svim onim...«»Da, i ja sam pomislila kako kao domaća djevojka izgleda vrlo lijepo.«

»Doista, Fanny.«Mariana se promeškoljila. Što su te žene čekale? Što god to bilo, zacijelo je strašnije iodvratnije od onoga što joj je mama opisala.Osjećala je kako je oblijeva hladan znoj. Privukla je koljena prsima. U sobama nakatu nije bilo stražara eunuha, na vratima nije bilo naoružanih muškaraca. Zamislilaje kako u vjenčanoj odjeći trči mračnim ulicama i traži put prema britanskom taboruu Šalimaru...Sultanija Safija sjedila je na svojemu uobičajenom mjestu, naslonjena na zid.Odlučivši napokon reći Safiji kako ne želi nastaviti s tom predstavom braka, Marianaje dopuzala do nje, vukući težak vez i rese za sobom.»Moram razgovarati s vama«, počela je, a među drugim ženama začuo se žamoriznenađenja. »Moram vam reći da...«Safija se namrštila. »Ne sada, kćeri. Vrijeme je da kreneš.«»Ne, molim vas, moram vam sada reći...«

Prije no što je Mariana stigla završiti, sultanija Safija kimnula je skupini djevojakakoje su ustale, došle k njima i ispružile ruke prema Mariani. Kako li su se svedoimale nevinima, te žene iz obitelji Valijulah, djevojke su rumenjele, a sultanijaSafija zadovoljno je kimala sama za sebe, naslonjena na zid.



Bilo joj je preostalo samo otimati se, ali Mariana više nije imala snage prosvjedovatiili otimati se smeđim rukama koje su je sputavale. Napokon poražena, krotko jeustala i dopustila da je djevojke odvedu u sobu u kutu, na kraju verande.U toj su sobi bila dva pletena ležaja, oba namještena, a plahte su bile obilno posuteružinim laticama. Na izrezbarenom stolu gorjela je uljanica. Mariana je pod njezinomsvjetlošću gledala kako djevojke odlaze trčeći, osvrću se preko ramena i smijulje kroz

prste.Sjela je. Uljanica je izgledala kao prilično opasno oružje, ali, dakako, bila je upaljena iprouzročila bi požar ako bi je pokušala upotrijebiti. Tko će ući u sobu i krenutiprema njoj? Što će joj učiniti?S vrata se začuo zvuk. Mariana je poput noja žurno povukla veo te kroz njegove rese

vidjela kako se zavjesa pomiče i kako prilika u bijelom zastaje prije no što je ušla.Krevet je zaškripao kad je ta osoba sjela pokraj nje. Mariana nije okrenula glavu.

Jedva je disala. Miris sandalovine ispunio je zrak. Gdje je već osjetila taj miris?»Nisi izgledala strano kad sam te vidio, ali u ogledalu nisam mogao vidjeti mnogo.«Glas mu je bio ugodan poput šeikova, ali bez modulacije, kao da samo izražavačinjenicu. Ruka se pomaknula pokraj nje, na njegovu koljenu. Bila je lijepa, savršenooblikovana, zaobljenih prstiju. Podignula se i pokazala kut sobe.»Trebala bi skinuti te teške stvari i nakit«, rekao je. »Stavi ih onamo, na škrinju.«Kad više ne bude opterećena složenom odjećom, mogla bi doista pružiti otpor. Ukutu je, okrenuta leđima prema njemu, uklonila prsten iz nosa te uz grimasu povuklaniske bisera iz kose. Hoće li biti sami? Koliko će dugo moći izbjegavati pogledati ga?»Drago mi je da mogu leći«, rekao je. »Danas sam projahao četrdeset milja, izKasura.«Mariana je spustila veo i haljinu izvezenu biserima na škrinju. I dalje u grimiznoj

tunici te hlačama, skupila je hrabrost i okrenula se. Šeikov sin ležao je opružen najednom krevetu, zatvorenih očiju, s rukama ispod glave, usana razmaknutih podbrkovima. Brada mu je bila gusta i uredno podrezana.Bio je to visoki muškarac u izvezenom ogrtaču kojega je prije mjesec dana slijedila izšatora za durbar, čovjek koji se kasnije, u suzama pojavio pokraj nje nedaleko odtopova, koji je čak i tada mirisao na sandalovinu.Nije bio nimalo sličan šeiku.Oči su mu i dalje bile zatvorene. Mariana se jedva dišući došuljala do drugog kreveta.

Tiho je legla, pokrila se pokrivačem i potom se nagnula kako bi ugasila svjetiljku.Krevet pokraj nje pomaknuo se i zastenjao. Mariana se ukočila, i dalje ispruženeruke, moleći da se on samo okreće u snu.On nije spavao. Pogledi su im se sreli kad se on dignuo i sjeo na rub kreveta.Ustao je ne rekavši ništa. Kad je krenuo prema njoj, ona se okrenula na drugu stranute svoje pomno pripremljeno i namirisano tijelo sklupčala na drugom kraju kreveta,čvrsto zatvorenih očiju, pokrivši usta šakom. Doimalo se da njezino isprekidanodisanje ispunjava cijelu sobu.Izvana se nije čulo ništa.Njegova se težina spustila pokraj nje. »Pokaži mi lice«, rekao je.Kad se ona nije pomaknula, uhvatio ju je za ramena i okrenuo prema sebi.

Ona je samo mogla podignuti glavu, tijela zgrčenog u obrani, previše uplašena da bi itrepnula.On ju je promatrao, i dalje držeći prste na njezinim ramenima, a kapci su mu bili



teški kao i Saburu kad je bio pospan. »Bili su u pravu«, rekao je. »Ne izgledaš strano.«Oči su mu bile ocrtane tamnim mrljama kao i kad ga je prvi put vidjela. Sada se izraznjegova lica promijenio. Počeo je brže disati.Gledajući njezina usta, nagnuo se prema njoj, a tada se odmaknuo kad se ona naglotrznula i odmaknula širom otvorenih očiju.»Dakle«, tiho je rekao, »bojiš me se.«

Maknuo je ruku s njezina ramena i okrenuo se. »Nema potrebe za strahom«, rekao jeprigušenim glasom, okrenuvši joj leđa. »Spasila si mojeg sina. Dugujem ti.«Ustao je. »Spavaj, bibi«, tiho je rekao i vratio se u svoj krevet. »Spavaj.«



34. poglavljeČetvrtak, 26. prosinca

ariana je kroz gustu maglu doplivala do svijesti. Kad se sjetila događajaprethodne noći, ostala je mirno ležati zadržavši dah, i osluškivala. Je li on jošondje, na drugom krevetu?

Tišina.Otvorila je oči i prinijela je ruku vratu. Dok je skidala drugi nakit, zaboravila jeogrlicu koja je sada slobodno ležala, njezina gruba uzica bila joj je obavijena oko

vrata, a biserne i smaragdne perle bile su joj zapletene u kosi.Sunčeva svjedost prodirala je u sobu kroz zatvorene kapke. Na škrinji u kutu ležao jenjezin veo s resama i preostali nakit kako ih je ostavila. Njezina izvezena haljina palaje sa škrinje pa je ležala na podu, a biseri i vez sjali su na prugama svjetlosti sprozora.Oprezno je okrenula glavu. Na krevetu pokraj nje nije bilo nikoga, plahte su bile

izgužvane, a pokrivač bačen na stranu.Privukla je koljena uživajući u svježem zraku na licu i u toplini ispod pokrivača. Kadju je Hasan prošle noći ostavio da spava, bila je previše iscrpljena da bi osjećalaolakšanje koje ju je tada preplavilo od glave do pete. Kakva sreća! Bila je nasigurnom i neozlijeđena. Danas dolazi gospodin Macnaghten. Nadomak je slobodi.Netko je odmaknuo zavjesu na ulazu. Malena djevojka stidljivo je ušla noseći urednosloženu odjeću.

Tragovi ružinih latica, zgnječenih do duboke ljubičaste boje, bili su na pločicamapoda, Marianinu jastuku i na plahtama oba kreveta. Djevojka ih je pogledala, apotom je upitno pogledala Marianu.Ne sjetivši se što bi rekla, Mariana se nasmiješila.»Dođite, bhabi«, rekla je djevojka visokim glasom i uzvratila joj osmijeh. »Pokazat ću

vam gdje ćete se okupati.« Pružila joj je paketić crvenosmeđe boje te mekani šal isteboje. »Ovo ćete odjenuti na sastanak sa ženama. Čekaju vas u velikoj sobi.« Lice jojse uozbiljilo. »Dakako, morate shvatiti da se u našoj kući i dalje tuguje za jadnomMamtaz bha...« Stisnula je usne. »O tome ne bih trebala govoriti vama, nevjesti«,dodala je.Mariana je počela otpetljavati ogrlicu. »Radije bih nosila svoju odjeću. Molim te,zamoli nekoga da mi donese moje stvari iz tvrđave. To je moja najbolja odjeća.«

Da, njezina košulja, njezin steznik, čarape, plavo-bijela svilena haljina. Kad ponovnoodjene svoju odjeću, potpuno će se osjećati svojom. Mora ponovno izgledati kaoEngleskinja kad se sastane s gospodinom Macnaghtenom.Djevojka je bila nalik ptici, a debela, sjajna pletenica padala joj je ispod struka.»Bhabi, vaše stvari nisu stigle iz tvrđave.«Mariana je mahnula rukom. Zar je to važno? Odjeća joj je bila najmanji razlog zazabrinutost. U protekla tri dana izgubila je više od posuđene haljine i dobrog steznika.»Safija bhaji pripremila vam je ovu odjeću«, rekla je djevojka. »Bit će joj drago kad

vas vidi u njoj.« Pružila joj je svilenu torbicu s uzicom. »I vidite, poslala vam je lijepuzlatnu ogrlicu.«Sultanija Safija. Mariana je okrenula fino izrađenu zlatnu ogrlicu. Je li šeikova sestraznala što se dogodilo — ili što se nije dogodilo — prošle noći?



Mariana je drhtala dok je posudom nalik čajniku lijevala toplu vodu po svojimramenima. Kad se Hasan sinoć nagnuo nad nju, koža mu je ispod mirisa sandalovinemirisala vrelo, kao da je opržena.Odložila je čajnik. Zacijelo je smatrao kako ima pravo učiniti s njom što god želi, alinije učinio ništa. Samo ju je zamišljeno pogledao i potom ju je ostavio na miru. Tuće ljubaznost zauvijek upamtiti, kao i ugodan, opržen miris njegove kože.

Nedugo potom napeto je održavala ravnotežu na ulazu u veliku sobu izuvajući nove,izvezene papuče s zavijenim prednjim dijelom. Porumenjela je kad ih je pridružilahrpi pokraj vrata.Kako li je čudno stidjeti se zbog nečega što se nije dogodilo.Sultanija Safija pozvala ju je pokazavši slobodno mjesto pokraj nje, na poduprekrivenom tkaninom.Žene su šaptale kad je Mariana prošla između njih i čučnula pokraj šeikove sestre.Poznata žena s razmaknutim zubima potapšala ju je po koljenu. Jedna vrlo stara ženasa sultanijine druge strane smiješila se u prazno.Mariani je njezina nova odjeća bila neobična i putena. Bez steznika i podsuknjinjezino se tijelo osjećalo nesputano i izloženo. Podignula je ruku kako bi dodirnulanepoznatu glatkoću svoje kose koja joj je padala niz leđa u svilenoj pletenici, tolikorazličita od njezine neposlušne kose da je mogla pripadati nekoj drugoj djevojci.Koža joj je, nauljena i bez dlaka, bila bestidno glatka.U sobi je bilo djece. Pogledom je potražila Sabura i ugledala ga nedaleko od ulaza, saskupinom druge djece, predaleko da bi je opazio. Njegov je veseli smijeh dopro donje dok ga je djevojčica stara šest ili sedam godina sjajnih očiju vukla po podu držećiga ispod pazuha.»An-nah!« Vidio ju je. Skočio je vičući u naručju djevojčice i pružajući ruke prema

Mariani. »An-nah!«U sobi je zavladala tišina.Kako li je bilo divno ponovno zagrliti Sabura! Poljubila ga je u tjeme i željno udisalanjegov dječji miris kad je on pružio ruke kako bi se igrao zlatnim gumbima njezineduge svilene košulje.Zapahnuo ju je skupni uzdah.Sultanija Safija je šmrcnula. Zar plače? I dalje ljuljajući Sabura, Mariana je podignulaglavu i vidjela kako Safija briše suze svojim bijelim pamučnim velom.Njezin je uzdah ispunio sobu. »Ovo su teški trenuci«, dubokim glasom rekla ješeikova sestra. »Teški trenuci. Svi se sjećamo kako je, kad je naša draga MamtazBano umrla, njezino dijete ostalo samo među neznankama u tvrđavi, u životnojopasnosti.«Pogledala je Marianu. »Znamo i da je, nakon što je ova hrabra strankinja spasilaSabura, moj brat prepoznao njezinu hrabrost te njezinu ljubav prema našem djetetu izaključio kako je Alahova volja da ona ostane uz Sabura, kako bi ga štitila i kako binam pomogla podignuti ga.« Zastala je i nakašljala se. »Zbog toga smo je vezali ubrak s Hasanom.«

Mi smo je vezali u brak.Šeikova je ponuda bila istinska! Mariana je pustila Sabura i okrenula se prema zidu

kad se mučnina podignula iz njezina trbuha prema grlu. Moran bibi je bila u pravu.Gospođica Emily je bila u pravu. Ta je ponuda doista bila istinska, a ona ju jeprihvatila pred stotinu ljudi, uključujući Harryja Fitzgeralda, njezinog Fitzgeralda uplavoj odori koji ju je poljubio i usrećio.



Sve si je to sama učinila.Zabrinuti glas progovorio je pokraj nje. »Je li nevjesti loše?«

Nevjesti. Susprežući suze, Mariana je gledala kako Sabur trčkarajući odlazi od nje.Kako će izaći na oči gospodinu Macnaghtenu i britanskom taboru? Kako će ihuvjeriti da je doista vjerovala kako je taj brak varka? I što s njezinom obitelji? Što sjadnima mamom i tatom koji kod kuće i dalje čekaju vijesti o njezinim zarukama za

Engleza?»Samo Alah zna«, rekla je sultanija Safija, »koliko nas je zaboljelo i koliko smo bilezbunjene kad je toliko brzo nakon smrti naše drage Mamtaz Bano slijedio Hasanov brak s ovom strankinjom. Sve suosjećamo s patnjom njezine majke.«Malo dalje nijemo se ljuljala mala žena u bijeloj odjeći.Mariana je teško progutala. Ti ljudi nisu je željeli. Kako bi je i željeli? Jedini koji ju jemeđu njima istinski želio bio je Sabur.On je tada bio u rukama svoje debele rođakinje koja ga je držala podalje od mnogihmalenih, ispruženih ruku. GledajućiMarianu, Sabur se migoljio kako bi ga spustila, a tada je požurio k njoj te jojdražesno, uz tup udarac, sjeo u krilo.Ona ga je zahvalno zagrlila i pritisnula obraz o njegovu glavicu. Kad bi ga baremmogla odvesti odatle, bili bi silno sretni sami...Sultanija Safija ponovno je uzdahnula. »Ali moramo imati na umu koliko Hasanovanova supruga voli našeg Sabura. Njezina ljubav prema njemu očita je. Vidjele smokako joj lice omekšava dok joj prilazi, vidjele smo kako zablista. Tješi nas njezinaljubav prema našemu djetetu koje je ostalo bez majke. Svima su nam poznate ženekoje hine ljubav prema udovčevoj djeci kako bi ušle u njegovu obitelj. Sažalijevamodjecu bez majke koja moraju trpjeti mržnju očeve druge supruge.«

Mariana je šmrcnula, poželjevši da ima rupčić. Ona nedvojbeno nikada nije željela»ući« u tu domaću obitelj.»Možda će ova strankinja«, tiho je rekla jedna žena kimajući prema ženi koja jedrhteći od starosti sjedila pokraj sultanije Safije, »voljeti Sabura kao što je bhaji

Temina voljela Safiju i Valijulaha kad su kao djeca ostali siročad. Takva je ljubav uistinu rijetka.«Sabur je ponovno otišao, privučen dozivanjem druge djece. Mariana je rukamaobujmila noge i zagledala se kroz prozor, u oblačno nebo, zamišljajući da jeponovno u britanskom taboru. Zamišljala je kako se tabor priprema za povratak uCalcuttu, njegovu živu aktivnost toliko drugačiju od mira te sobe u šeikovoj kući.Gospodin Macnaghten uskoro će stići u posjet šeiku. Nije se trebala plašiti da će semimoići s njim — jasno će ga vidjeti jer će sjediti pokraj šeikova podija u dvorištu, ažene će se sjatiti na prozore kako bi vidjele stranoga gospodina. Ona će sići kako bise sastala s njim i tada će zahtijevati da je odvede u britanski tabor. Osramoćena iline, do večeri će biti u svojem šatoru, stajat će nad svojim škrinjama prije no što seodjene za večeru, govorit će Dittuu koje haljine da joj spakira.Žene su utonule u kontemplativnu tišinu. Vani je počelo kišiti, kiša je prskala poprozorskim klupicama i škropila po ravnom, popločenom krovu nad njihovimglavama.

Počasna straža već je otišla pridružiti se pohodu na Kabul. Fitzgerald je sada zacijelomrzi.Mariana je poravnala svilu preko jednog koljena. Što ako se gospodinu Macnaghtenu



nešto dogodilo pa uopće ne dođe? Zadrhtala je. Što ako dođe, ali ona nekako budespriječena otići s njim? Bi li je Britanci jednostavno ostavili? Ne, zacijelo ne bi. Ne bije zauvijek ostavili ovdje, da nikada više ne jede svoju hranu ili čuje poznatu kadencu

vlastita jezika.No bili su je ostavili u tvrđavi i otišli.Kad bi barem vidjela budućnost!

Ali netko je ovdje u haveliju znao njezinu budućnost. Kako je mogla zaboraviti? Štogod osjećala o šeikovoj bračnoj ponudi, bila je uvjerena da taj starac posjedujeduboko znanje. Kad su se njezine oči sinoć sastale s njegovim kroz zaslon od trstike,doimalo se da je u njima obećanje koje ona nije shvatila.Nagnula se prema sultaniji Safiji. »Smijem li, molim vas«, rekla je što je ljubaznijemogla, »poći pozdraviti šeika Valijulaha?«»Što?« Sultanija Safija doimala se zaprepaštenom. »Pa, kćeri, danas ga ne možeš

vidjeti. Kući dolazi tek poslijepodne, a tada će imati goste.« »Nani, nani!« Sve su žene podignule glavu kad je visoki dječak s rijetkim počecimabrkova dojurio i teško dišući stao na ulazu te pogledom pronašao Marianu i Sabura.»Naoružani ljudi došli su iz tvrđave!« uplašeno je promumljao. »Čekaju u dvorištu.Kažu da su došli po Sabura i Europljanku. Vi morate spakirati njihovu odjeću. Kažuda će Sabur i ta žena zauvijek živjeti u tvrđavi kao maharadžini gosti!«Mariana je osjetila kako joj se krv iscijedila iz lica.U zraku je visjelo nepostavljeno pitanje. Dječak je odgovorio na njega prije no što jepostavljeno. »U kući nema muškaraca osim ujaka Bilala, Alahjara i mene.«

Jedna je žena odmahnula glavom. »Samo Safijin unuk, sluga i Bilal, nespretni sanjar,pripovjedač. To nije dobro, nimalo dobro.«Djeca koja su se igrala na podu odjednom su zinula gledajući visokog dječaka, a

njihovo je brbljanje naglo utihnulo. Djevojčica koja je Saburu recitirala besmislenepjesmice zašutjela je i podignula pogled.Iz kuta sobe progovorila je jedna žena. »Nije u redu«, glasno se pobunila, »da odveduSabura. Kako može otići u tvrđavu? On nije maharadžin rob!«Sultanija Safija ušutkala ju je ljutitim pogledom. »Jahja, zlato«, rekla je dječakunadjačavajući zvuk kiše, »pođi dolje. Reci maharadžinim ljudima da će nam bitipotrebno neko vrijeme da pripremimo Sabura i tu ženu. Reci im i da Sabur ima

vrućicu. Reci im da smo imali slučaj boginja među slugama u staji.«Dječak je oklijevao. »Ali, nani...«Uplašeni glasovi šaputali su oko Mariane. »Zašto ih ne sakrijemo?« »U ovoj je kućimnogo skrovitih mjesta.« »Moja djeca ih sve znaju. Zacijelo možemo...«Sultanija Safija oštro je kimnula. »Idi, Jahja.«Sve oči bile su uprte u dječaka. On je porumenio, a tada se ukočeno okrenuo. Bezosvrtanja prešao je preko mokre verande i zaklepetao niza stube.Sultanija Safija mirnim je pogledom prešla preko sobe i zaustavila ga na jedinoj ženikoja je bila odjevena poput sluškinje. »Bina, donesi nam voće«, zapovjedila je uzizraz lica kojim je pitala usudi li se koja progovoriti.Kad je stara sluškinja ugurala stopala u svoje cipele i otišla teškim korakom, sultanijaSafija se nakašljala. »Špijuni«, grubo je rekla. »U ovoj kući ima špijuna.« Podignula je

ruku, utišavajući uzvike iznenađenja.Mariana je promatrala lica jedno po jedno. Špijuni? »Ne znamo koliko se naših slugu okrenulo protiv nas«, nastavila je Safija, »ali nesmijemo ih previše kriviti. Možda su namamljeni zlatom, a možda se plaše za svoj



život ili za svoju obitelj. Ali znamo da će među našim slugama uvijek biti onihkojima možemo vjerovati, kojima čak možemo povjeriti svoj život.»Sada imamo samo nekoliko dragocjenih trenutaka da spasimo Sabura. Nipošto nesmijemo dopustiti da ponovno padne u ruke dvora. Kao što smo svi čuli, maharadžamože svaki čas umrijeti. Ako umre, Saburov život bit će bezvrijedan.«Mariana je osjećala lupanje u sljepoočnicama. Pogledom je potražila Sabura i

ugledala ga u rukama tanke djevojke koja je otvorenih usta gledala sultaniju Safiju.Safija je promatrala lica oko sebe. »Kad je Mamtaz Bano umrla«, nastavila je, »minismo mogle pomoći Saburu. Mogle smo samo čekati ovdje i svim silama moliti zanjegov siguran povratak. Nismo znale odakle bi nam mogla stići pomoć. A sada kadje on ponovno u strašnoj opasnosti, naše su okolnosti drugačije. Ovaj ćemo ga putmi spasiti, uz pomoć Alaha Samilosnog.«Nesiguran uzdah puhnuo je kroz sobu.»Ovaj put«, nastavila je Safija privlačeći svoju publiku, »naša nevjesta, mlada Angrezi žena koja je, ne obazirući se na opasnost za vlastiti život, uzela Sabura iz rukunjegova sluge u Zlatnom hramu te ga sama sigurno vratila kući, nama.«Glave su zaklimale u znak slaganja. Stidljiva djevojka nedaleko od Mariane prvi putju je pogledala u oči.Safija je bucmastim prstom probola zrak. »Samo je ona među nama u stanjunapustiti ovu kuću kako bude bilo potrebno. Naša je nevjesta iskusila vanjski svijet,dok mi imamo samo znanje. Ona će učiniti ono što će biti potrebno — zar ne,kćeri?«

To posljednje zapravo nije bilo pitanje, nego zapovijed izrečena dubokim glasom. Paipak, Safija je Mariani ostavila mogućnost da je odbije. Misli su joj bile munjevite.

Napustiti kuću kako bude bilo potrebno. Što je Safija time mislila? Budući da nikada nije

vidjela ulicu izvan havelija, nije mogla znati koliko ljudi neprestano prolazi ispred velikih izrezbarenih vrata havelija. Ako je koji prolaznik vidio kako maharadžini ljudiulaze, ondje su se već zacijelo okupila tri ili četiri reda zainteresiranih ljudi.Mariana je obrisala vlažne dlanove o koljena. Ona i Sabur ne mogu neopaženi izaćiiz havelija.Što će im se dogoditi ako ih uhvate? Nije trebala pitati. O Jasminovoj kuli znala jedovoljno. Sabura nitko neće zaštititi od gnjeva ljubomornih kraljica. Nju nitko nećespasiti od maharadžina gnjeva.Kiša je ušla u kutu obližnjeg prozora i slijevala se niz zid. Sultanija Safija je čekala,zagledana u Marianino lice.Sabur ju je gledao s drugog kraja sobe s istim pogledom očekivanja u okruglimočima, kojim ju je osvojio pred Zlatnim hramom. Zar je to bilo prije samo jedanaestdana? Zbog tog se pogleda osjećala sposobnom za bilo što.»Da«, odgovorila je drugi put od jučer. »Hoću.« Udahnula je. »Učinit ću što god vambude bilo potrebno.«



35. poglavljeultanija Safija okrenula se prema djevojci koja je došla u Marianinu sobu.»Zarin, donesi mi najstariju burku koju pronađeš. Ah, evo Bine s voćem«,dodala je tonom upozorenja kad je starija sluškinja polako ušla nosećipladanj s narančama i guavama. Sav je žamor umuknuo. »Špijuni«, prosiktao

je netko ispod glasa.Uzevši jednu guavu i oštar nož s pladnja, sultanija Safija vještim je rukama izrezak krišku ružičastog mesa, dodirnula njome hrpicu soli na pladnju i pružila je starijojženi pokraj sebe. »Jedi, Amidžan«, viknula je starici u uho.Starica je ukočenom rukom uzela voće i poslušno ga stavila u usta.Lice sultanije Safije nije otkrivalo tjeskobu. Mariana joj se polako približila nadajućise upiti nešto njezine smirenosti.»Ostavi nam pladanj, Bina«, rekla je Safija sluškinji, »i pozovi Alahjara. Reci mu nekaodmah dođe ovamo. Neka na vratima čeka moje upute. Idi i navuci zavjesu za

sobom.«Nagnula se prema Mariani. »Pogledaj žene koje su pred tobom«, tiho je reklamuškim glasom. »To je moja obitelj. Neke su mudre, neke nisu, ali sve sudobroćudne, svaka na svoj način.« Stavila je ruku na Marianino koljeno. »Zajednoćemo krenuti na putovanje koje će od našeg iskustva biti daleko koliko i oceanskoputovanje koje je tebe donijelo ovamo. Neke od naših žena neće vjerovati da možešuspjeti u bijegu koji imam na umu. Druge će vidjeti da je taj plan razborit i vjerovatće u njega. U svakom slučaju, naše molitve i naša srca bit će s tobom.«Mariana je teško progutala nastojeći ne misliti na opasnost.»Doista se nadam«, dodala je sultanija Safija glasnije, namršteno gledajući poprepunoj sobi, »da nijedna od vas neće reći ni riječi o ovome što namjeravamoučiniti. Djeco, ustanite.«Mariana je gledala kako djeca nevoljko ustaju i staju u ozbiljan smeđokoži red.Sultanija Safija strogo ih je pogledala. »Sada svi morate izaći iz ove sobe«, rekla je.»Čuvanje tajni može biti teško. Ako ne budete ovdje, nitko od vas ne može slučajnoizdati vašega malog brata.«Izdati. Mariana je zadrhtala. Sultanija Safija pokraj nje zračila je postojanomsmirenošću.Djeca su šapćući i šuškajući izašla, veća noseći manju, i ostao je samo Sabur. Žene su

čekale, pomičući samo oči, sve dok dubok kašalj s onu stranu zavjese nije najavioprisutnost muškarca.Sultanija Safija zatražila je pozornost. Žene su se nagnule naprijed kako bi je čulepreko pljuštanja kiše.»Tko je«, viknula je Safija.»Ja sam, Alahjar, begum sahib«, odgovorio je muški glas.»Ovo je Lala-jijev osobni sluga«, Mariani je šapnula djevojka njezine dobi.»Alahjar, idi k svojem stricu, čuvaru ostave, i uzmi malu kuglicu opijuma«,zapovjedila je sultanija Safija.

Mariana je trepnula. Opijum?S onu stranu zavjese začuo se nerazgovijetan odgovor.»Ne moraš me pokušavati uvjeriti da tvoj stric ne uzima opijum«, odlučno je reklasultanija Safija nadjačavajući bubnjanje kišnih kapi. »Uzima ga već trideset godina.«



Žene su se nasmiješile. »Ji, begum sahib«, rekao je muški glas nakon stanke.»Donesi opijum ovamo«, nastavila je sultanija Safija, »i iz ostave donesi košaru,najveću koju imamo. Potom ćeš čekati vani dok iz ove sobe ne izađe žena koja će tise pridružiti. O ovim uputama ne smiješ reći nikome. Razumiješ li?«»Ji, sahib.«

»Sada idi.«Sultanija Safija promatrala je Marianu kao da traži nešto. »Kćeri«, rekla je, a njezin seduboki glas smekšao, »evo što ćeš učiniti.«Mariana je kimnula. Za razliku od zlobnih kraljica u tvrđavi, Safija je s njom doistapostupala kao s kćeri. Preplavljena zahvalnošću, Mariana je osjetila iznenadan poriv da položi glavu na mekano rame sultanije Safije.»Poslala sam po staru burku«, dodala je šeikova sestra pomalo hrapavo, »dugačak

veo koji naše žene u Pandžabu nose izvan kuće. Njome ćemo te pokriti kako bismoti sakrili lice, kosu i odjeću.«»Pod burkom ćeš sići dolje. Kad prođeš kroz kuhinje, na stražnja ćeš vrata izaći izove kuće«, rekla je sultanija Safija. »Stoga Sabur neće biti s tobom dok budeš izlazilaiz kuće. Njega će ti spustiti kroz onaj prozor.«Pokazala je preko popločene verande, prozor koji je gledao na ulicu. »U košari.«Sve su žene progovorile u isti glas. Sultanija Safija podignula je zapovjednički dlan.»Ne spuštamo li košaru Vikramu Anandu, prodavaču slastica?« upitala je sve u sobi,»kad se poželimo počastiti njegovim džalebijima, laduima i gulab džamunima? I nijeli ta prodavaonica slatkiša već tri naraštaja pod našim prozorom?«Mršava žena nedaleko od Mariane nasmiješila se kad su svi u sobi utihnuli. »Dakako,Safija je Vikramova najbolja mušterija«, šapnula je.

»Vjerujem da će nam Vikram pomoći«, rekla je Safija Mariani. »U gradu je poznat pomilosrđu i po razboritosti.«Mariana je zurila u kišu ispred prozora koji je Safija pokazala. Kako je sultanija Safijaznala što ljudi u gradu govore o slastičaru?Safija je kimnula. »Alahjar će uzeti Sabura iz košare. On će ga nositi premaDelhijskim vratima, a ti ćeš ići za njim. Potom ćeš za njim proći kroz vrata i izaći nacestu. Ondje će te preuzeti jedna od naših nosiljki.«Žena razmaknutih zuba podignula je ruke. »Kamo će poći?«Sultanija Safija se namrštila.»Trebala bi poći u Kasur, k Hasanu, dakako«, dodala je druga žena. »On joj jesuprug. Kamo bi pošla nego onamo?«

Val slaganja prošao je kroz okupljene žene.»Ali, Šalimar je ovdje.« Mariana je odmahnula glavom dok joj je srce lupalo. »Kasurje miljama daleko. Svakako moram odvesti Sabura u britanski tabor.«Umjesto odgovora sultanija Safija dala je znak stidljivoj djevojci. »Alia, donesi mipero, tintu i nešto papira.«Okrenula se prema Mariani i neveselo se nasmiješila. »Ovaj svijet je čudan, Mariam,a Alah Samilosni ne želi da znamo. Kamo god ti željela otputovati, ovaj put ćeš, akobude volja Božja, poći u Hasanov tabor u Kasuru.«

Mariam. Odvjetnik u tvrđavi nazvao ju je Mariam. Mariana je zaustila ispravanizgovor svojeg imena, ali je sultanija Safija već bila zauzeta pisanjem pisama.Burka je stigla. Zarin je skupila jarde pamučne tkanine koji su činili burku i pažljivo



smjestila njezinu izvezenu kapicu Mariani na glavu.Prašnjavi nabori pali su joj do stopala izazvavši takav napadaj kihanja da nije čula štose govori kroz zavjesu. Šmrcajući pogledala je kroz izvezenu mrežu u pamučnojtkanini i ustanovila da nudi suženo, ograničeno vidno polje. Dakle, toliko su ženemogle vidjeti dok su bile vani. Jesu li mogle vidjeti dovoljno da bi izbjegle nezgode?Sa strane nisu vidjele ništa. Pokusno je pomicala glavu amo-tamo i vidjela kako žene

kimaju u znak odobravanja.»Sada nitko neće znati da je strankinja«, rekla je jedna od njih.Mariana je ponovno kihnula u svojemu pamučnom šatoru. Pomislila je kako nitkoneće ni znati da je ona žensko.Pogledom je potražila Sabura. Spavao je u krilu jedne od svojih teta, opuštenog tijela,s obrubom od nečega smeđeg i ljepljivog oko usta.Sultanija Safija ustala je držeći pisma u ruci te iz izrezbarenog ormara u kutu uzelaknjigu prekrivenu teškim svilenim omotima. Stala je pred Marianu blago se njišući,napola zatvorenih očiju, i mrmljala nešto. Kad je završila, duboko je udahnula i triputa puhnula u Marianinu smjeru.»Uzmi ovo«, rekla je. Posegnuvši ispod burke, gurnula je pisma Mariani u ruku.»Ovo su pisma našim rođacima koji žive na putu do Kasura. Oni će primiti tebe iSabura te vam dati nove nosače. Dođi.«Uhvativši Marianinu ruku kroz nabore pamuka, povela ju je do vrata i pružila knjigu,i dalje omotanu. »Poljubi Kur’an šarif«, zapovjedila je.Mariana nije ni najmanje željela poljubiti tuđu svetu knjigu, ali ju je sultanija Safijakroz veo pritisnula na njezine usne, a potom je podignula kako bi, izlazeći iz sobe,prošla ispod nje. Mariani bi bilo draže da je Safija zagrli, ali za to nije bilo vremena.Nije bilo vremena za strah ili čak za pozdravljanje žena.

»Neka te Alah Samilosni vodi.« Duboki glas sultanije Safije slijedio je Marianu dužpopločene verande.Mariana je kroz svoj otvor za gledanje razabrala mršavu figuru čovjeka narančastekose, sluge koji ju je doveo šeiku kad je prvi put došla. Kimnuo joj je i krenuo premauskom stubištu koje je vodilo u kuhinje u prizemlju. Stubište je bilo mračno. Marianaje silazila oprezno pipajući oko sebe, držeći prašnjavu burku podalje od stopala.U kuhinjama je bilo vruće i vonjalo je na zagrijanu masnoću te na polukuhanezačine. Žene su čučale na podu, podalje od vreline peći, te rezale luk i drobile žutupastu između dva kamena. Mariana je kroz otvorena vrata vidjela kako kiša pljušti pomalom dvorištu popločenom opekama. Bio je to izlaz koji je Safija opisala.

Alahjar joj je dao znak. Mariana je ušla u dvorište za njim i za nekoliko je trenutakabila mokra do kože.Niska vrata s druge strane dvorišta vodila su u usku, popločenu ulicu s prepunimjarkom s jedne strane. Da je mogla osloboditi ruke ispod mokre burke, istodobno bimogla dodirnuti kuće s obje strane uličice.Ledena voda slijevala se niz njezinu kapicu i cijedila s otvora za gledanje. Vidjela jekako Alahjar prolazi pokraj naoružanog čovjeka koji se besciljno vukao na pola putado kraja uličice. Je li to jedan od maharadžinih ljudi? Kad je požurila kako bi sustigla

Alahjara, nije vidjela kamen na tlu. U padu je pružila ruke kako bi se zaštitila i u

trenu se savinula kad su njezine sputane ruke povukle tešku burku i njezinu glavu. Jarak pokraj nje vonjao je. Jedna strana burke pala je u vodu i bila je natopljenaprljavštinom. Dok je hvatala papire koji su joj ispali, nečije su je ruke uhvatile zanadlakticu preko mokre tkanine. Alahjarovo lice, na kojem je bila grimasa gađenja,



našlo se blizu njezina dok ju je podizao, a tada je nestalo kad je otišao.Živ, poznati britanski tabor nikada se nije doimao toliko dalekim, ali Mariana višenije marila za to. Ako je sultanija Safija ostvarila drugi dio svojeg plana, Sabur jedrogiran i bespomoćan čekao u slastičarnici ispod prozora Safijine verande, dok sudrugi naoružani ljudi obilazili gradske ulice spremni zaskočiti ga i odnijeti u tvrđavu.Mora požuriti. Ne obazirući se na vlagu, hladnoću i vonj otpadnih vođa, mukotrpno

je prošla uličicom i pokraj naoružanog muškarca, držeći se za zid nasuprot jarku,cijelim bićem usredotočena na bijeg. Kad je napokon stigla do kraja uličice, teškimkoracima izašla je na širu, popločenu ulicu i našla se pokraj male prodavaonicu ukutu zida havelija obitelji Valijulah.

»Ne bih imao ništa protiv da u bitki budeš pokraj mene«, jednom joj je rekao tata. Što bisada mislio o njoj?

Vikram Anand, proizvođač i prodavač slastica, naviknuo je vidjeti košaru koja sespušta s gornjih prozora havelija Kamar. Žene s kata uživale su u njegovimslasticama, a osobito sama sultanija Safija, koja je barem jednom tjedno na tajjednostavan način nabavljala njegovu robu. Pouzdano je znao da je ta važna ženanjegove džalebije opisivala kao najbolje u gradu. Stoga se nije iznenadio kad seodozgo pojavila košara i ljuljala se pokraj njegova lakta.Odgurnuo je zdjelu brašna i obrisao ruke o odjeću.»O, Vikrame«, viknuo je dubok, poznati glas odozgo. »Nemoj besposleno sjediti dok ima posla. Uzmi našu košaru i učini što je potrebno.«

Vikram se nagnuo ispod svoje nadstrešnice i povukao promočenu košaru. Bila jeteška. Razmaknuo je poklopce i pogledao unutra. U njoj je, s kišnim kapima kaosuzama na licu, ležao Sabur baba, dijete kojega je tražio cijeli Lahore.

To dijete nije bilo moguće zamijeniti s drugim. Vikram je znao za sve zaruke,

vjenčanja i rođenja u gradu. Nije li sam pripremao laduje, pojedinačno omotanetankim srebrnim listićima, koji su stigli u sve važne kuće objavljujući rođenje upravotog djeteta?

Je li ga itko vidio? Zabrinuto se osvrnuo uokolo, a potom iz svoje prodavaoniceuzeo list banane i brzo pokrio tešku košaru, skrivajući njezin opasan sadržaj.Petljajući s mokrim užetom što je brže mogao, odvezao je košaru i žurno je stavioiza leđa, sakrivši je. Potom se vratio na svoje uobičajeno mjesto i duboko disao.U gradu se govorilo da je unuk šeika Valijulaha maharadži donosio sreću. Možda jeto objašnjavalo neobičan očaj koji je nestanak tog djeteta izazvao u toga starca.Koliko je puta od nestanka Sabur babe maharadža poslao visoke dužnosnike naulice, kako bi istraživali njegov nestanak, kako bi svaki put postavljali ista pitanja?

Vikram je promiješao lonac kipućeg mlijeka. Ti posjeti nisu prestali čak ni nakon štosu svi znali da se dijete nekako vratilo kući u haveli. Čak je i jutros došao upadljivoodjeveni eunuh i pitao o djetetu.

Vikram tada nije bio sklon odgovarati. A sada je znao istinu. U planu je odvažanbijeg. Kimnuo je sam za sebe. Znao je da je dijete u košari omamljeno čim ga jepogledao. Za to je bio zahvalan.Nije mogao znati koliko će dugo morati čekati. Ponosno se namrštio miješajućimlijeko, osjećajući teret povjerenja obitelji Valijulah na svojim mršavim ramenima.

Čovjek koji cijeli dan sjedi i na jednoj vatri prži slatkiše, a na drugoj iskuhavamlijeko, posjeduje vrlinu strpljivosti, ali je Vikram Anand morao čekati vrlo kratkoprije no što se pojavio čovjek narančaste kose i stao pred njegovu tezgu, pod



nadstrešnicu s koje se cijedila kišnica. Alahjar je Vikramu bio dobro poznat.Nekoliko puta mjesečno dolazio je po slastice za muški dio kućanstva. Često jesvraćao kako bi mu prošlo vrijeme i uživao promatrajući kako gradski život prolazipokraj te male prodavaonice.»Imate li paket za mene?« oprezno je upitao Alahjar, bez uvoda.

Vikram je prvi put primijetio ženu u prljavoj burki koja je stajala iza Alahjara.

Zbunio se i bez riječi pogledao svoje ruke. Učini što je potrebno, rekao je glas sultanijeSafije. Alahjarov pogled skočio je prema gomili koja se naguravala pred glavnim ulazom uhaveli, ni trideset stopa dalje. »Možda je sultanija Safija poslala nešto za mene?«upitao je.

Vikram Anand je odlučio. »Ah, da, sultanija Safija doista je poslala nešto. Da vam todam u košari?«Napeto lice pred njim malo se opustilo. »Ne, ne želim košaru.«

Vikram se okrenuo i podignuo list banane s usnulog Sabura. Alahjarovo licerazvuklo se u osmijeh.»Moram vam reći«, rekao je slastičaru kad je podignuo usnulo dijete iz košare ipoložio ga na rame, »da je u košari nešto za vas, za vaš trud.«Kad je Alahjar otišao, a žena za njim, Vikram Anand opipao jedno košare. Njegoviprsti pronašli su novčić. Bio je to zlatni mohur.Ozbiljno kimnuvši, spremio je tu dragocjenost u svoju odjeću. Obitelj Valijulahznala je procijeniti situacije, za razliku od drugih obitelji u Lahoreu. Nekolikobakrenjaka bilo bi dovoljno s obzirom na neznatan posao koji je obavio. Ali time biobezvrijedile dijete. Da su novčić vidljivo stavile na Saburovo tijelo, obezvrijedile bi

Vikrama. Sakrivši zlatnik ispod djeteta, sultanija Safija jednim je činom zahvalila

Vikramu i dokazala ljubav svoje obitelji prema tom djetetu.»Oh, Vikrame, zar namjeravaš zadržati moju košaru?« viknuo je duboki glas dva kataiznad.

Trebao je znati da ga netko promatra.



36. poglavljead su maharadžini naoružani ljudi na silu ušli u haveli Kamar, konjušar JarMuhamed već je gotovo tri sata čekao u veži nasuprot Vikramovojslastičarnici.»Maknite se, maknite se!« Sa zaboravljenim, nezadovoljavajućim obrokom

suhog kruha u ruci, Jar Muhamed gledao je kako mokri konji klopoću pokraj njega, sjahačima čiji su povici prekidali njegove misli. Gledao je kako njihov vođa lupa na

vrata havelija te zahtijeva da se otvore njegovim ljudima i izrezbarenoj nosiljci kojusu nosili nosači s grimiznom tkaninom oko struka i turbanima na glavi.Znao je da ti naoružani ljudi nisu došli dobrotvornim poslom. Sjetio se jučerašnjeg poslijepodneva u britanskom taboru, kad je žurio od vezova za konje do urednog šatora Šafi sahiba.»Vidio sam nešto«, rekao je kad je ušao i ugledao novu stvar u šatoru Šafi sahiba,pleteni ležaj u kutu, na kojem je ležao čovjek i teško disao, lica prekrivenog oblogom

od kuhanog lišća.»Govori«, rekao je Šafi sahib sjedeći na svojem krevetu nedaleko od ulaza. Brojanicamu je visjela s prstiju kad je pokazao prema čovjeku na krevetu. »Možeš govoritipred njim. To je Ahmad, Saburov sluga.«

Jar Muhamed trudio se ne zuriti u ozlijeđenog koji će, ako preživi, na licu zauvijek nositi znak sramote. Zamislio se na njegovu mjestu, kako ga grube ruke držepotrbuške, a druge ga vuku za kosu podižući mu glavu dok se čovjek s mačempriprema za udarac. Tko ne bi poštovao čovjeka koji je žrtvovao toliko mnogo?»Vidio sam kako veliki oblak prašine ulazi u grad i okružuje haveli šeika Valijulaha«,počeo je Jar Muhamed.Šafi Sahibove kuglice prestale su kuckati. »Nastavi.«»Nakon toga vizija je postala nejasna. Doimalo se da nešto izlazi iz havelija i prolazikroz oblak. Gotovo sam siguran da je u blizini bila zmija, ali izvjesno je samo da sam

vidio oblak prašine.«Šafi sahib namrštio se zagledan u stijenu svojeg šatora, a oči su mu se pomicale kaoda traži nešto što Jar Muhamed ne vidi. Jar Muhamed dopustio si je pogledatičovjeka u kutu. Bi li on, kao i Saburov sluga, odbio govoriti kad bi se suočio stakvom kaznom?»Kao što znaš«, rekao je Šafi sahib, »oblak prašine označava opasnost.« Zatvorio je

oči i protrljao čelo. »Šeik Valijulah sutra će cijelo prijepodne biti odsutan. Predlažemda u zoru pođeš u grad i stražariš pred vratima havelija dok se šeik sahib ne vrati.« Jar Muhamed se ukočio. »Hoće li biti opasno?«»To ne znam«, odgovorio je Šafi sahib. »Ali, Jaru Muhamede«, dodao je sosmijehom, »ti si primio bočicu, a ne ja. Alah Samilosni će te čuvati, ako je toNjegova volja.«Gomila se počela skupljati na kiši dok su konjanici lupali na izrezbarena vratahavelija Kamar.Stezanje u grudima otkrilo je Jaru Muhamedu da je to doista opasnost iz njegova

sna. Ti su ljudi doista došli pronaći maloga Sabura te ga kao taoca odvesti u tvrđavu.Zacijelo namjeravaju odvesti i memsahib, jer je ona sada djetetova pomajka. Zašto biinače za konjanicima ušla fina nosiljka s pratećim nosačima?Konjanici su nosili mačeve i puške fitiljače. On bi, naoružan samo zakrivljenim kukri



nožem, bio beskoristan.Gomila na vratima bila je sve veća. Podignuti glasovi svađali su se oko toga kako ćeta obitelj odgovoriti na novu krizu. Hoće li šeik ponovno izvesti čaroliju? Hoće li gamaharadža kazniti? Dok ih je Jar Muhamed slušao, strah se obavijao oko njegovasrca. Koji mu je nepoznat, opasan zadatak povjeren? Što ako je, ne znajući svojzadatak, načinio toliko veliku pogrešku da ih je sve ugrozio?

Pokraj njegovih vrata prošli su kuliji, pognuti pod teškim teretom ugljena i krpa.Konji su kaskali s jahačima omotanim u mokre šalove. U zamagljenom umu JaraMuhameda pojavila se slika šeika Valijulaha i Šafi sahiba kako sjede jedan pokrajdrugoga u sobi na katu havelija Kamar. »Samo ćeš ti, i nitko drugi«, rekao mu je šeik dok je Šafi sahib kimao u znak odobravanja, »znati kad je vrijeme za djelovanje.«

Jar Muhamed izašao je na mokri kamen i krenuo prema Delhijskim vratima. Vratitće se u Šalimar, Šafi sahibu. Jednoga će dana možda biti hrabriji, znat će kako i kadadjelovati, ali ovaj put mu je bio potreban savjet.Nije načinio ni tri koraka prije no što je pokraj njega projurio poznat crvenokosičovjek, za kojim je posrtala prilika u prljavoj burki. Crvenokosi je gledao na svestrane dok je hodao, kao da se plaši da ga promatraju. Na njegovu vlažnom ramenuležalo je usnulo dijete.Bio je to Alahjar, sluga koji je Jara Muhameda odveo šeiku i Šafi sahibu onoga danakoji još odzvanja u njegovu sjećanju. Usnulo dijete nedvojbeno je bio Sabur baba. Aako nije pogriješio u pogledu njezina hoda, prilika koja se mučila pod prljavomburkom bila je engleska memsahib.Dok je žurila pokraj njega prema velikim kamenim vratima, podignula je rub burkepodalje od para uništenih cipela. O, da, bila je to memsahib. Ni jedna žena iz togagrada ne bi na taj način otkrila gležnjeve. Mora je upozoriti da se ne smije odavati!

Uvjeren da je to ona, zagledao se u njezina leđa i produžio korak.Ljudi i životinje naguravali su se na ulici nedaleko od javne kupelji, zapriječivši muput. Plašeći se da bi mogao izgubiti iz vida neobičan trojac, laktovima je odguravaoljude, udario potkoljenicu u tezgu s voćem, pomaknuo slijepčevu ruku s ramenanjegova vodiča.Potom je prošao kroz vrata i pokraj uzbibane gomile na ulazu u prenoćište zaputnike. Gomila se prorijedila pa je ponovno ugledao crvenokosog muškarca, ženu iusnulo dijete.Kad je Jar Muhamed udahnuo kako bi pozvao Alahjara, naglo ga je odgurnulaispružena ruka kad je pokraj njega prošla široka, stara nosiljka, čiji su nosači u trkuizvikivali upozorenja. Ponovno uspostavivši ravnotežu, pogledao je pred sebeupravo na vrijeme da vidi kako nosiljka staje i kako memsahib pod burkom ulazi unju. Kad je dašćući krenuo sustići je, vidio je kako Alahjar stavlja dijete u nosiljku izatvara je.I dalje trčeći, bespomoćno je gledao kako nosači podižu motke na ramena iponovno kreću u smjeru Delhijske ceste. Očajno je promatrao gomilu u potrazi za

Alahjarom, ali crvenokosi je čovjek nestao. Ledena kiša namakala mu je odjeću kadje odlučno krenuo cestom za brzom nosiljkom, pognutih ramena kako bi se zaštitiood hladnoće.

Jar Muhamed bio je toliko usredotočen na slijeđenje triju prilika da nije opaziodvojicu koja su stajala u prepunom skloništu kod Delhijskih vrata te gledala Alahjarai njegovu pratnju. Nije vidio kićeno odjevenog eunuha kako se okreće prema

visokom, mršavom mladiću blijeda lica i dugačkim rukama pokazuje prema usnulom



zamotuljku na čovjekovu ramenu.»Poznajem to dijete«, uzbuđeno je rekao Gurbašan ne obazirući se na kišnicu kojamu je kapala s vrha nosa. »Prepoznao bih ga bilo gdje.«Približio je usta mladićevu uhu. »Nije važno kako se našao na toj cesti u društvuslugu«, šapnuo je. »To je dijete Sabur. Kažem ti da je to on. Kako ga ne bihprepoznao nakon što sam ga četiri dana vodio u maharadžin tabor? Već sam ga

jednom prepoznao, što god oni rekli, i sada sam ga ponovno prepoznao.«»Hoćemo li ih slijediti?« sumnjičavo je upitao mladić, gledajući ženu koja je posrtala.»Ne«, odgovorio je eunuh. »Znam kamo idu. Zašto bismo dali samo informacije kadmaharadži možemo donijeti samoga Sabura i uzeti cijelu nagradu? Točno znam kakoda dođem do tog derišta. Dođi.«Bilo je kasno poslijepodne kad su se eunuh Gurbašan i blijedi mladić raspitivali ujednoj uskoj uličici u gradu. Sada su stajali na maglici, pokraj niskih vrata, međubučnim strancima koji su se naguravali, i čekali su čovjeka kojega su tražili dok je izsusjednih kuća dopirala glazba i prodoran miris parfema pomiješan s vlažnomprljavštinom ulice.»Ne sviđa mi se ovo«, rekao je mladić nervozno tapkajući stopalima po kamenu.»Nimalo mi se ne sviđa.«»Ako ti se ne sviđa«, ljutito je rekao Gurbašan i osvrnuo se, »odlazi. Sam ću uzeticijelu nagradu.«Muškarac uskog lica stao je pred njih i pogledao ih beživotnim očima. Iako nije biostar, nije imao prednjih zuba. Iza njega je stajao dječak čije je okruglo lice bilorumeno ispod sloja prljavštine. Obojica su bila odjevena u dronjke. Čovjek uskog lica i dječak čekali su bez riječi, požudno gledajući eunuhovu odjeću.»Čujem«, rekao je Gurbašan uspravljajući se, »da si vješt u otimanju djece.«

Čovjek nije odgovorio. Dječak iza njega netremice je gledao.»Zanima me koliko si dobar.« Eunuh je spustio glavu i sandalom strugao po tlu.»Potrebna nam je usluga nekoga tko može učiniti ono što želimo.«Čovjek je razvukao usne, otkrivajući bezube desni. Kosa mu je bila zamršena iprašnjava. Dječak rumenog lica se smijuljio.»Oteo sam više od tridesetero djece«, odgovorio je čovjek. Njegov šuškavi glas bio jebeživotan kao i oči. »Prodajem ih za rad ili na ova mjesta, osobito djevojčice.«Glavom je pokazao prema nizu kuća s otvorenim prozorima, jedinima u gradu ukojima žene nisu bile skrivene, nego izložene.»Neku«, dodao je, »prodajem prosjacima.«Znoj je sjao na blijedom čelu eunuhova družbenika.Čovjek beživotnih očiju slegnuo je ramenima i okrenuo ruku dlanom prema gore.»Zašto se tvoj prijatelj toliko boji? Prestar je za moje usluge. A osim toga, ja nedeformiram tu djecu.« Palcem je pokazao nevjerojatno izvijenog čovjeka koji je ležaou jednoj veži. »Drugi im lome kosti kako bi izazvali samilost pobožnih. Oni znaju...«Eunuh je žurno podignuo ruke. »Kako radiš?«»Ovaj posao iziskuje vještinu«, odgovorio je čovjek. »Znam nečujno ući u kuću, umraku. Mogu omamiti dijete tako da ga ne usmrtim.« Poluosmijeh je nestao snjegova lica. »Djeca koju otmem ne viču.«

Gurbašanov družbenik čujno je progutao. Eunuh se počešao po glavi, gledajući utlo. Nakon nekog vremena je kimnuo. »U redu«, pristao je, »ali imaj na umu danovac nećeš dobiti ako to dijete ne bude isporučeno u savršenom stanju.«



»Rekao si mi da ćeš otmičare djece uplašiti prijetnjama«, pobunio se blijedi mladićkad ga je Gurbašan poveo obavivši dugu ruku oko njegovih ramena. »Rekao si daćeš ih upozoriti da će ih maharadžini vojnici mučiti do smrti ako Sabur baba umre.«»Kad sam to rekao? Nikada nisam rekao takvo što«, otresao se eunuh i brzo seosvrnuo kad su došli do kraja uličice i zašli za ugao, na široku ulicu.»Što?« Lice lorda Aucklanda, odraženo na srebrnim ukrasima stola, poprimilo je

grimiznu boju. »Kažeš da ta djevojka nije bila ondje kad si posjetio šeikovu kuću?Kažeš da je otišla bez riječi, obaviti kakav domaći posao, iako je sasvim dobro znalada dolaziš po nju?«Obrazi su mu drhtali dok je ljutito gledao Macnaghtena. »Zacijelo su je sakrili negdjeu kući. Zašto se nisi pobunio i zahtijevao da je dovedu? Ako nije bila ondje, zaštonisi zahtijevao da te netko odvede k njoj?«Macnaghten je nabo komad ribe na vilicu prije no što je odgovorio. »Vašegospodstvo možda je zaboravilo«, rekao je smireno, »da domaći ljudi šeikova staležazatvaraju svoje žene. Stoga ja nikako nisam mogao otići k gospodici Givens.Doimalo se i da šeik govori istinu, iako se u tome moram osloniti na svoje iskustvo sdomaćim ljudima.«

To je bila istina. Koliko god je bio iznenađen djevojčinom odsutnošću, nijeposumnjao u šeikovo obećanje da će gospođica Givens, ako bude Božja volja, začetiri dana doći u britanski tabor. Taj je čovjek očito bio važan među domaćimljudima. Govorio je s očitim autoritetom.»Šeik Valijulah dao mi je svoju riječ da će gospođica Givens posjetiti vas i vaše sestreza četiri dana, kad ovaj tabor stigne u grad Kasur.« Macnaghten je gledao kako lord

Auckland gnjevno gura krumpir na svoju vilicu. »Stoga prihvaćam punuodgovornost za njezin siguran dolazak, osim ako se, dakako, na cesti ne dogodi

kakva nepredviđena nesreća.« Podignuo je ruke. »Pretpostavljam da će tada ostati staborom i vratiti se u Calcuttu.«Pobočnici su žamorili na drugom kraju stola. »Za četiri dana«, ozbiljno je rekao lord

Auckland, »ti nećeš biti u ovom taboru. Ti ćeš biti s vojskom, na putu za Kabul.«Macnaghten je izgubio tek. Bilo je uzaludno razgovarati s lordom Aucklandom; taj ječovjek bio magarac. Odložio je nož i vilicu te odbio preostala jela. Migoljeći prstimau cipelama čekao je da večera završi.Šafi sahib blago je uzdahnuo. »Jaru Muhamede«, ponovio je, »moraš krenuti uKasur.« Pleteni ležaj zaškripao je pod njim. »Uvjeren sam da je memsahib odvelaSabur babu njegovu ocu. Zacijelo je to učinila — u ovom taboru nema joj ni traga.«

Jar Muhamed nije rekao ništa. Zbunjen, nesposoban držati korak s memsahibinomnosiljkom, konjušar ju je slijedio sve do Šalimara, a tada je stao u britanskom taborunadajući se da će je ondje zateći. Satima je čekao nedaleko od čuvanog ulaza u crvenidio tabora. Kad je pala noć, otišao je na stražnji ulaz crvenog dijela i ušao na vrata zakuhare te zatekao Dittua kako spava pokraj ognjišta.»Ne«, rekao je Dittu odmahujući glavom, »memsahib se nije vratila.«

Jar Muhamed bio je iscrpljen. Glava ga je boljela od nastojanja da odluči što ćeučiniti.»Idi, brate«, rekao mu je Šafi sahib. »Idi sada. Moraš putovati cijelu noć. Budeš li

imao sreće, srest ćeš volovsku zapregu koja će te povesti. Ali moraš poći. Usuprotnom ih sutra ujutro nećeš zateći na putu.«



37. poglavljePetak, 27. prosinca

sobi u kutu tvrđave maharadža se nagnuo sa svojeg niskog kreveta ipljunuo u izrezbarenu srebrnu zdjelu.Govorio je s naporom. »Što bih trebao vjerovati, Aziz? Je li Sabur unjegovoj kući u gradu i boluje od boginja, kao što tvrđi njegova obitelj, ili

je u britanskom taboru, kao što tvrdi eunuh?«»Samo Alah zna«, blago je odgovorio glavni ministar.Maharadža se zatvorenih očiju slabašno iskašljao. Azizudin se približio krevetu.»Nadam se da nije u svojoj kući«, rekao je maharadža. »Ako je igdje na putu ili čak ubritanskom taboru, Gurbašanovi otmičari djece nedvojbeno će ga pronaći.«»Otmičari djece?« Vrat glavnog ministra se ukočio. »Dopustili ste eunuhu daangažira otmičare?«»Star sam, Aziz. Umoran sam od svega.« Maharadža je drhtao. »Danas nisam mogao

čak ni zadirkivati Britance. Potreban mi je moj Sabur.«»Ah, maharadžo«, blago je rekao Aziz držeći ruku na pokrivaču, »umorni ste samozato jer ste bolesni. Pa, prije samo dva dana bili smo...«»Ostavi to, Aziz«, prekinuo ga je kralj i okrenuo glavu. »Bez svojeg Sabura nećupoživjeti ni tri mjeseca.«Starčevo se disanje nakon nekog vremena ujednačilo. Aziz je dao znak slugi da gazamijeni pokraj kreveta te tiho otišao.»Stanite, stanite!« Mariana je udarila šakom u krov nad svojom glavom. Morala je štoprije obaviti nuždu. »Siđi s mene, Sabur«, ljutito je rekla odgurnuvši dječaka s krila.»Zbog tebe je Mariani još teže.«»O, joj«, promrmljala je kad je Sabur otpuzao lica namrštenog u dječjoj ljutnji.Osjetivši grizodušje zbog nestrpljivosti, otvorila je stranicu nosiljke i pogledala van.Prolazili su dijelom na kojemu je put s obje strane bio gusto obrastao bagremom.Upravo joj je to bilo potrebno. »Kažem vam, stanite«, ponovila je i ponovno lupila.»Stanite!«Odmaknula je zamršene kovrče s lica. Jučer je nakon bijega iz havelija Kamar skupilasvoju burku i bacila je iz nosiljke u pokretu. Od tada je, odjevena u svilu boje hrđekoju joj je dala sultanija Safija, zabavljala Sabura u škripavoj nosiljci bez pogleda nakrajolik kojim prolaze i ne znajući gdje će napokon stati. To nije bilo nimalo nalik

dugom putovanju od Calcutte do Simle s tetkom Adrianom i tetom Claire.Nedostajao joj je raspored tetka Adriana — čaj i kava te redovita mogućnost da sedame diskretno povuku u grmlje uz put.Dragi tetak Adrian. Toliko se toga dogodilo otkako mu je zadnji put pisala. Što ćenjezina teta i tetak reći kad doznaju istinu? Zamišljala je kako tetu Claireonesviještenu nose u njezinu sobu, a tetak Adrian ostaje sam sjediti i odmahivatiglavom, držeći Marianino pismo objašnjenja u ruci.

Ali unatoč svem strahu i nelagodi, kakvo li je to razdoblje bilo! Tetak Adriannedvojbeno će shvatiti kakva je to pustolovina. Ni jednu Engleskinju još nisu za

brak pripremale indijske kraljice, niti je ijedna vidjela kako šeik liječi smrtonosanugriz zmije. Mariana nije poznavala nikoga tko je odsjeo s domaćim ljudima dok jeputovao Indijom, ali ona jest, Safijine rodakinje sinoć su se okupile oko nje u velikojseoskoj kući u koju je odvedena. Neke su postavljale nepristojna, znatiželjna pitanja



o njezinoj odjeći i navikama, a neke su zurile u nju s velovima navučenim preko ustai nosa, kao da je ona kakva zla vila. Jedna žena uskih očiju čak je otjerala svoju djecute uplašeno gledala preko ramena kao da je Marianina prisutnost dovoljna da otrujesve u kući. Kako je moguće da je sultanija Safija u rodu s takvim ljudima?Nosiljka je napokon stala. Mariana je ponovno pogledala van. Njezini su nosačishvatili njezine potrebe i dobro su izabrali. Bilo joj je žao da nema što dati

bezimenom nosaču sirdaru jer je stao na lijepoj čistini, na kojoj su podignuti kamenibilo složeni pokraj hrpice hladnog pepela. Bagremi i grmlje oko čistine nudili su jojzaštitu.»Idi nosačima, ondje je anđeo«, rekla je potapšavši Sabura po leđima dok je za njomizlazio iz nosiljke. »Odvedite ga da napravi soo-soo«, zapovjedila je i krenula premagrmlju.Kao i svi drugi nosači na putu, ljudi su joj okrenuli leđa čim je izašla, ali spremno suprihvatili Sabura kad je doskakutao do mjesta na kojem su čučnuli kako bi seodmorili. Mariana je pažljivo koračala, obilazeći najveće grmove, tražeći dobrosklonište.Glasovi nosača, koje je čula kroz grmlje, bili su sve tiši.Zahvalno je čučnula. Ako sve prode dobro, te će večeri stići u Kasur. Ondje ćezamoliti nosače da pričekaju, poljubit će Sabura za rastanak i potom ga predatinjegovu ocu.Pomaknula je noge među lišćem. Neće biti potrebe da razgovara s Hasanom, ili dase dugo pozdravljaju. Jednostavno će ponovno ući u nosiljku i vratiti se u britanskitabor. Ondje će nekako živjeti bez Sabura i bez Harryja Fitzgeralda.

Tabor ne bi trebalo biti teško pronaći. Po odlasku iz Šalimara vjerojatno je, kao iona, krenuo putem za Kasur. Krećući se po prometnom području, bez kiše od

pljuska na dan kad je pobjegla sa Saburom, tabor će vjerojatno stići kad i ona, za tridana. Samo nebesa znaju što će Britanci reći kad se pojavi, niotkuda, s četiri danazakašnjenja, nakon što se mimoišla s gospodinom Macnaghtenom u šeikovoj kući.

Vjeverica iznad njezine glave skakala je s grane na granu. Bilo je prekasno da sezabrinjava oko toga što će joj reći kad se ponovno pridruži taboru. Šeikova obitelj,dakako, očekuje da će ona samo posjetiti sestre Eden kako bi sve uvjerila da jedobro, a potom će se vratiti u haveli bez Sabura. Ali kad se sigurno vrati u tabor,nema namjeru napuštati ga. Šesnaest dana pustolovine bilo je i više nego dovoljno.Čak ni Safija ne bi je mogla nagovoriti da ostatak života provede u zidom ograđenojkući u gradu, s domaćim ženama.Nasmiješila se. Njezin odlazak iz havelija nije bio uglađen, ali bio je uspješan. Da,kraljice, šeik Valijulah, sultanija Safija i njezine žene, svi su oni sada za njom.Uskoro će čak i njezin dražesni mali Sabur biti samo sjećanje. Uzdahnula je.Mravi su prolazili pokraj nje prema uginulom kukcu. Kakvo će biti putovanje unosiljci bez nemirnog Sabura koji je neprestano gura laktovima i nogama, penje sepreko nje, pokušava otvoriti nosiljku, zahtijeva da joj skakuće na krilu?Kad je napola ustala petljajući s uzicom turskih hlača, s čistine se začula vika.Podignuti, oštri glasovi doprli su do nje kroz grmlje.Nešto nije bilo u redu. Brzo se vratila istim putem, a srce joj je sve brže kucalo. Stala

je pokraj ruba grmlja.Čovjekov glas govorio je s grubim autoritetom. »Želimo njezino zlato. To je sve.«Razbojnici! Gdje je Sabur? Nagnula se, očajnički se plašeći da će proizvesti zvuk.Progovorio je drugi čovjek, nešto bliže. Svoje je riječi pratio šupljim udarcima, kao



da otvorenim dlanom udara po krovu nosiljke.»Ne želimo vam nauditi«, rekao je plačljivim tenorom. »Želimo samo vaš novac i vašnakit. Ako nakit i novac izbacite iz nosiljke, ostavit ćemo vas na miru. Dajte namsvoje zlato. To je sve što tražimo, ništa više.«»Budalo«, dreknuo je prvi glas, »ona nije u nosiljci. Razgovaraš sam sa sobom, Suraj.«Mariana je zadržala dah.

»Oh, begum sahib«, promuklo je rekao prvi, podignuvši glas, »izađite iz grmlja.«Po njegovu se tonu doimalo da je vidi, da zna gdje je. Napregnula je oči gledajućikroz grmlje, ali nije vidjela ništa. Stajala je mirno, potpuno usredotočena nautišavanje disanja.»Izađite. Nećemo vam nauditi.«Nakon zvukova povlačenja nogu po tlu i stenjanja uslijedio je oštar muški krik. »Akoodmah izađete«, dodao je prvi, a grubost u njegovu glasu pretvorila se u otrov,»nećemo nauditi djetetu.«Saburov krik počeo je nisko i ubrzo se uzdignuo do visokog tona, gdje je ostaootegnut, trepereći poput dječje inačice poziva na molitvu.

Alahu akbar , Bog je velik. Pod Marianinim nogama ležala je bodljikava grana. Bila jepreduga. Povukla ju je, stala na nju i prelomila je jednim oštrim pokretom. To nijebilo osobito oružje, ali će poslužiti.Podignuvši granu iznad glave, vrišteći je izjurila iz svojeg skrovišta na čistinu kad jebolan krik jednog razbojnika nadjačao Saburovo vrištanje.Nosači su se uplašeni skutrili u krugu na tlu, rukama štiteći glave. Nizak čovjek uprljavoj odjeći pokraj nosiljke okrenuo se prema kriku sa Saburom u rukama, anjegovo je oružje pritom zazveckalo.

Još su dva razbojnika, jedan krvav i uplakan, uzmicali prema putu mašući rukama

kao da tjeraju nevidljivog demona. Ozlijeđeni je počeo grčevito trčati, pognut, držećise za nogu. S ramena su mu visjele poderotine umrljane krvlju. Krv se s unutarnjestrane njegova koljena slijevala na prašinu.»Spusti dijete«, viknuo je glas koji je Mariana dobro poznavala. »Spusti dijete iodlazite! Sinovi sramote. Svinje! Bijednici!«Razbojnici su učinili kako im je rečeno. Nizak čovjek pokraj nosiljke spustio jeSabura na tlo i odjurio, a njegova je odjeća lepršala dok je bez zastajkivanja juriopreko čistine, prema putu, kako bi pomogao prijateljima. Treći se čovjek okrenuo ikrenuo za njim, vukući svojega brbljavog družbenika.Mariana je bacila granu, kleknula u prašinu i uzela Sabura, koji je i dalje vrištao, unaručje. Kad je podignula glavu, razbojnika nije bilo. Nosači su zurili u nekoga tko jesjedio na jednom okrenutom kamenu, lica zaronjenog u šake.Bio je to nitko drugi doli Jar Muhamed, visoki konjušar iz britanskog tabora. Pokrajnjega na tlu ležao je težak, opasan nož, a krv na njegovoj zakrivljenoj oštrici bila jeprekrivena slojem prašine. Plakao je.

Jar Muhamed nije podignuo glavu kad je čuo da mu se netko približava, ali vidio jezablaćene cipele memsahib, Saburove skrbnice, koju je posljednji put vidio prijenekoliko dana na Delhijskim vratima, odjevenu u prljavu burku, i koja je upravo

vrišteći i s divljim izrazom na licu istrčala iz grmlja s velom koji joj je pao na ramena

i s trnovitom granom u ruci. Cipele su bile okrenute prema njemu. Čekale su.Neće plakati pred ženom. Pod teretom stida, pristojno je ustao, pogleda uprtog u tlo.Možda će uskoro otići i ostaviti ga njegovoj žalosti. Imao je potrebu zaboraviti



mučan osjećaj noža koji zasijeca u razbojnikovo rame i odvaja mišić od kosti. Taj muse čin doimao poput pogubljenja. I što je još gore, kad je užasnut postrancezamahnuo nožem, ponovno je posjekao tkivo i taj put prerezao tetive na stražnjojstrani čovjekove noge.Memsahib je sjela na kamen pred njim. Kratko ju je pogledao i opazio da se njezinolice, i dalje blijedo od straha, ispunjava radoznalošću. Sabur baba pozorno ga je

gledao s njezina krila.»Postupio si hrabro, Jaru Muhamede«, rekla je na urdskom, mršteći se, »ali kako si senašao ovdje? Zašto nisi u taboru, kod vezova za konje?«»Slijedim vas od jučer«, rekao je, a tada zastao. »Mislio sam da sam vas izgubio svedok nisam vidio nosiljku, a potom babu.«Memsahib se doimala zbunjenom. »Zašto si nas slijedio? Kako to da poznaješnosiljku šeika Valijulaha?«Kako da joj odgovori? Hodao je najveći dio noći i dio jutra, tražeći upravo tunosiljku.Ona je pokazala na tlo. »Sjedni«, rekla je. »Govori.«

Jar Muhamed spustio se na tlo i ispružio ruke preko koljena.Gledao je kako njegovi prsti neodlučno dodiruju jedni druge. Ona je bila skrbnica. Utu istinu nije mogao sumnjati nakon onoga što je upravo učinila kako bi spasilaSabura. Možda mu je bila dužnost reći joj o svojim snovima, o svojemu čudesnomsastanku sa šeikom.Uzdahnuo je. Tu bi priču dugo pripovijedao, a on nije bio pripovjedač. »Mnogo jetoga...«, počeo je.»Imamo vremena«, ljubazno je rekla memsahib. »Počni od početka.«Neće početi od početka jer mu je šeik Valijulah zabranio govoriti o viziji u kojoj je

primio malenu keramičku bočicu.»Jednog jutra u britanskom taboru«, počeo je gledajući kako kukac žuri preko suhog lista, »sanjao sam dim, i lavicu...«Kad je završio, Engleskinja je dugo bez riječi zurila u daljinu.»Lavica«, napokon je rekla glasom koji je zvučao kao da dolazi iz daljine. »Šafi sahib,tumač snova. Zato sam se osjećala kao da me netko promatra...« Glas joj je utihnuo.»Reci mi još nešto«, rekla je uspravivši se. »Zašto si plakao?«

Jar Muhamed ugrizao se za usnu. »Nisam želio toliko jako ozlijediti onog razbojnika.« Bacio je pogled prema svojem kukri nožu, koji je ležao u prašini. »Višenikada neće hodati. Da konj ima takvu ranu, morao bih ga zaklati.«Britanski tabor bio je završio putovanje za taj dan. Kuliji su prije nekoliko satipodignuli šator za durbar i crveni zid. Čovjek mrtvih očiju i dječak musava lica odtada su čekali, čučeći pokraj puta u sjeni šatora za durbar, motreći ulaz u crveni diotabora.Dječak je pljunuo u prašinu. »Onaj je eunuh trebao poći s nama, Jagu. On bi lakoprepoznao to dijete. Kako znamo da nam nije promaknuo?«»Šuti.« Jagu je ravnodušno pogledao dječaka. »Nije nam promaknuo. Eunuh sezakleo da je ovdje. Prestani savjetovati i traži onoga pognutog slugu kojega je eunuhopisao. On će nas odvesti do tog derišta.«

Od jučer su putovali s taborom, neznani hodali prema Kasuru, izgubljeni međugomilom radnika i tovarnih životinja. Čim je tabor podignut, smjestili su se ustražnjem dijelu i promatrali kuhinjski ulaz. Dijete nisu ugledali ni na trenutak.»Možda je bolestan«, rekao je Jagu. »Onaj tko ga drži, oprezan je i skriva ga.«



Danju su krali hranu, a noću spavali na otvorenom, paleći svoju malu vatru odukradenog ugljena. I dok su tako čekali pokraj šatora za durbar, putem pokraj njihprolazili su zanimljivi ljudi. Bilo je djece zrele za otmicu, ali nijedno nije odgovaraloSaburovu opisu, za kojega je eunuh bio voljan platiti toliku cijenu.»Promaknuo nam je«, ponovio je dječak.»Ti ne znaš ništa.« Jaguov glas nije zvučao uvjereno kao prije.

Dječak se počešao. »Znam nešto«, rekao je dok su gledali volovsku zapregu uprolazu. »Znam da je Hasan Ali Kan, Saburov otac, poslan iz Lahorea maharadžinimposlom. I znam gdje je.«

Jagu je prestao žvakati svežanj betela i duhana. »Što je to? Što mi nisi rekao?«»Otac tog djeteta je u Kasuru. Prije no što smo otišli iz grada, dok si ti spavao, ljudisu govorili pred našim vratima. Rekli su da je Hasan sahib, sin šeika Valijulaha,otišao u Kasur prikupiti danak za maharadžu. Nije više od deset milja odavde.«

Jaguov udarac grubo je dohvatio dječakovu sljepoočnicu i srušio ga na tkaninušatora za durbar.»Eunuh je budala«, rekao je promuklim glasom kad se dječak podignuo na koljena irukom dodirnuo glavu, »kao i ti!«




eć se bilo smračilo kad je Marianina nosiljka stala pred malenim utvrđenimgradom Kasurom. Napola je slušala, zijevajući, kako nosači pitaju prolaznikegdje su Hasanovi šatori.

»An-nah!« Sabor joj je promrmljao u uho povlačeći jednu od ocakljenih narukvica nanjezinu zapešću.Uskoro će ponovno biti u britanskom taboru, ponovno u poznatoj odjeći, iakoondje više ništa neće biti kao prije.Kako joj se još nedavno i najdosadniji dan u taboru doimao uzbudljivim i prepunimobećanja! Sada će, nakon skandala, čak i Bijelom Zecu biti teško podržati je. Znala jeda je naklonost lorda Aucklanda zauvijek izgubila. Sa sestrama Eden nijerazgovarala. Ako bude imala sreće, bojnik Byrne i doktor će je ignorirati. Ako nebude imala sreće, iznosit će neugodne primjedbe. Gospodin Macnaghten je, hvala

nebesima, već otišao za Afganistan. Ali bilo je besmisleno zabrinjavati se zbog toga.Unatoč svim neugodnostima koje je obećavao, nije mogla poreći da joj je mjesto ubritanskom taboru.Sada će joj napokon prestati govoriti neka izbjegava domaće ljude.Uvijek je mogla računati na Dittua, Jara Muhameda i munši sahiba. A bila je tu i jošjedna zraka nade. Prema Jaru Muhamedu, u taboru je bio slavni Šafi sahib. Izluđivaloju je to što joj te taj tumač snova čitavo vrijeme bio toliko blizu, na neki čudandomaći način vezan uz vojsku ili vlast, a ona to nije znala. Ako ga zamoli, možda ćejoj protumačiti njezin san o vodenom brodu. Možda će joj dati nadu za neveseledane koji su pred njom.»Dođi ovamo, Sabur«, rekla je pozivajući dijete koje je dopuzalo do nosiljke. »Vidiš?«Kad se vratio, ona mu je spustila tanak srebrni veo preko lica i potom ga brzopovukla gledajući kako se njegov osmijeh širi i čekajući njegov veseli smijeh.Šafi sahib joj je, dakako, poslao poruku koju joj je Jar Muhamed donio one večerikad je prvi put uzela Sabura. »Dobro ste učinili. Pričekajte upute. Nemojte nikome reći što ste učinili.« Pokušala je zamisliti njegovo lice. Je li i on, poput šeika Valijulaha, zračiokakvom tajanstvenom moći?Prema Jaru Muhamedu, Šafi sahib bio je Pandžabac i stari šeikov prijatelj izdjetinjstva. Moguće je da je on već napustio tabor kako bi u Lahoreu bio sa šeikom.

Kakvo bi to razočaranje bilo!Nosiljka je krenula. Umoran od igre, Sabur joj se popeo u krilo kako bi vukao njezinzlatni lančić. Ona mu je, gugutajući, odmaknula prstiće s lančića, prisjećajući se kućešeika Valijulaha i pogleda s prozora ženskih odaja. Možda su šeik i Šafi sahib, obojicas visokim kapama na glavama, u tom trenutku razgovarali u dvorištu pokrajobojenog trijema, dok su šeikove rodakinje zajedno sjedile na plahtom prekrivenompodu odaje na katu.Uzdahnula je. Šeikova sestra bila je vrlo jaka, vrlo majčinski nastrojena. Mariani bibilo drago da je mogla barem jednom zagrliti krupno tijelo sultanije Safije.

A u pogledu šeika, tada je shvatila da je ona više kriva za nepromišljeni brak sHasanom nego on. Ali čak ni to više nije bilo važno.Možda je bilo dobro to što će biti potrebni mjeseci i mjeseci da se tabor bez vojske

vrati u Calcuttu. Bilo joj je potrebno vrijeme da odluči o svojoj budućnosti. Vezana



uz domaćeg neznanca i u nemogućnosti da se uda, treba li se vratiti u Englesku imirno živjeti sa svojom obitelji? Ili bi trebala ostati u Calcutti i hrabro podnositiogovaranja te se nadati da će ponovno vidjeti Fitzgeralda, čovjeka za kojega se nemože udati?Nosiljka je tupo pala na tlo.Mariana je lagano uzdahnula i zabacila noge kroz otvorenu stranicu te ustala,

čekajući Sabura, koji je volio sam izlaziti.Noć je bila hladna, a zrak oštar. Zvijezde su činile blistavo tkanje nad njihovimglavama. Pred njima je bio velik šator sa zaobljenim krovom. Vani, pokraj treperave

vatre, dva su čovjeka bila naslonjena na jastučiće i pušila nargilu. Jedan od njihprestao je govoriti u pola rečenice kad ju je ugledao. Sluge različitih visina stajali suoko njezine nosiljke. Kad je Mariana podignula Sabura na bok, svi su zinuli utrenutačnoj zaprepaštenosti, a tada su joj okrenuli leđa, kao što su to muškarciposvuda činili otkako je napustila Lahore.»Sabur baba«, čula je kako je jedan od njih promrmljao. »Memsahib je dovela Saburbabu.«Zapovjedivši nosačima da pričekaju, zastala je na ulazu, a tada se nakašljala kako bise najavila, odmaknula zaslon na vratima i ušla.Šator je bio prazan i ledeno hladan. U zraku se osjećao miris sandalovine, raspirujućinjezino sjećanje. Oklijevala je. Netko je ušao za njom sa svjetiljkom u ruci. Okrenulase.Gledajući dijete u njezinu naručju, Hasan Ali Kan odložio je svjetiljku i prišao jojispruženih ruku kako bi uzeo Sabura, s izrazom nježnosti na licu.Sabur je odmah obavio ručice oko očeva vrata. Hasan ga je nekoliko puta poljubio, apotom se namrštio Mariani, jednom rukom milujući sinova mala leđa. »Zašto si ga

dovela ovamo? Što se dogodilo?«Pogled mu je bio prodoran kao i u noći njihova vjenčanja. Koža mu je bila svjetlijano što je upamtila. Vidjela je da mu je nos iskrivljen, kao da je bio slomljen. Vidjelaje da su njegova bosa stopala dugačka. Nisu bila lijepa kao njegove ruke.»Prije četiri dana, nakon što si otišao iz havelija«, odgovorila je dršćući od hladnoće,»naoružani ljudi došli su iz tvrđave kako bi odveli Sabura. Tvoja strina u košari ga jespustila s prozora na katu, kako bi ga spasila.«U jednom kutu šatora bio je pleteni ležaj. Hasan je posjeo Sabura na njega, a potomse nagnuo nad škrinju u njegovu podnožju. Uspravio se držeći izvezeni vuneni šal urukama. Pružio ga je. »S prozora? A tada?«Šal je na njezinim ramenima zamirisao na listove duhana. »Košara je s prozoraspuštena u slastičarnicu, gdje je Sabura preuzeo Alahjar, sluga tvojeg oca. Ja sam ihslijedila kroz Delhijska vrata, glumeći Alahjarovu suprugu. Tada je došla nosiljkatvoje obitelji pa sam sa Saburom ušla u nju.«Hasan je ponovno uzeo Sabura u naručje i pokazao krevet. »Zašto ne sjedneš?«»Ne.« Uzmaknula je. Neka sve to brzo završi. Kasnije će imati vremena tugovati zaSaburom, sjećati se. »Moram poći.«I Hasan je bio ogrnut šalom. Prebačen preko njegova dugog ogrtača, u lijepim je,fino izvezenim naborima padao s njegovih ramena niz leđa. Lagano je podizao i

spuštao Sabura, priljubivši obraz uz njegov. »Trebala bi se odmoriti«, rekao je kao daje nije čuo. »I moram te pitati što se dogodilo s tvojom burkom? Zašto maloprije,kad si izašla iz nosiljke, nisi imala veo na glavi?«



»Moj veo? Moja burka?« Netremice ga je gledala. Zašto je njezina odjeća važna?U tonu njegova glasa pojavila se neugodna oštrina. »Nisi bila primjereno skrivena.Moji sluge su te vidjeli. Moj prijatelj te je vidio.«Ona na tom putovanju nije nosila burku. Zbog toga su žene toliko zurile u nju, amuškarci se okretali od nje. Nosači i sluge vidjeli su je bez nje. Prijateljice sultanijeSafije, njezine rodakinje, njezini rodaci, svi su je vidjeli otkrivenu.

Bilo je prekasno za raspravu oko običaja. A osim toga, nitko od tih ljudi više je neće vidjeti. »Pala sam dok sam izlazila iz grada«, rekla je odsječno. Posegnula je ispodposuđenog šala i povukla pletenicu koja se rasplitala. »Burka je bila mokra i prljava.Bacila sam je iz nosiljke.«Njegova se sjena nadvila na nju, izdužena pod svjetlošću svjetiljke. »Ne možešotkrivena hodati uokolo.« Zagledao se u njezine oči kao da je poučava nečemu

važnom. »Ti si moja supruga. Budeš li se ponašala poput strankinje, osramotit ćešmene, mojeg oca i moju obitelj.«»Osramotiti? Ali ja jesam ...«»Stranci svojim ženama dopuštaju nositi nedoličnu odjeću, poput one koju si nosilana maharadžinoj večeri kad si cijeli dvor prenerazila svojom izjavom. Ljudi se jošsmiju...« Glas mu je utihnuo.Marianini su se obrazi zažarili kad se sjetila kako se u svojoj duboko izrezanoj haljiniduboko naklonila pred maharadžom. »Ne zanima me što ljudi misle o meni«, otreslase podižući bradu. »Zanima me samo Sabur.«U tom je trenutku željela samo da je se ostavi na miru. Načinila je korak premaHasanu i dodirnula Saburov obraz. »Zbogom, janješce moje«, promrmljala je.Iste je riječi rekla svojem bratu kad ga je zadnji put poljubila. Ambrose je spavao kaoi Sabur, ali njegovo je lice bilo suho i vrelo, a ne zdravo i sjajno poput Saburova.

Potisnuvši tugu, pogledala je Hasana.Srce joj je bilo teško. Šmrcnula je i poželjela velom obrisati nos, svjesna da joj je liceprljavo od prašine s puta. »Sada idem«, rekla je ukočeno. »Više me nećeš vidjeti.«Kad je krenula, on je načinio korak prema njoj i uhvatio je za ruku. »Noć je«, oštro jerekao te je jednom rukom odvukao od ulaza. »Ne možeš sada putovati.« Gledao ju jepreko Saburove glave, kao da ne zna što bi ona mogla učiniti. »Sutra možeš na putuu Lahore posjetiti svoje ljude.«»Lahore? Ne!« Mariana je povukla ruku. Pletenica joj se rasplela. Prstima je zabacilakosu unatrag. »Ne vraćam se u Lahore«, glasno je rekla uz gnjevan pogled. »Smjestaodlazim u britanski tabor!«»Nemoj ni pokušati napustiti ovaj šator.« Glas mu je postao hladan, a poglednedokučiv poput zatvorenih vrata. »Otpravit ću tvoje nosače i vani postaviti stražara.Do sutra ujutro ne ideš nikamo.« Uzdahnuo je, a potom podignuo zaslon na ulazu.»Sluga će ti donijeti hranu i vruću vodu.«»Ne možeš me prisiliti da ostanem dok se moji ljudi vraćaju u Calcuttu! Ti...«Zaslon se s prašnjavim udarcem zatvorio za njim.Mala svjetiljka ispunjavala je šator slabašnom svjetlošću. Marianu su čak i kostiboljele od četiri dana putovanja u nosiljci. Omotana Hasanovim šalom, sjela je nakrevet.

Kako se usuđuje kritizirati je i zapovijedati joj?!Nadala se da će otići prije no što stigne osjetiti gubitak Sabura, ali bol ju je tadapreplavila, podsjećajući je na patnju koju je pretrpjela nakon smrti maloga

Ambrosea. Zašto je, poznajući taj rizik, dala svoje srce djetetu koje nije i nikada ne



može biti njezino?Ispred šatora mrmljali su glasovi. Hasan je zacijelo odveo Sabura k svojem prijatelju.Nipošto neće dopustiti da čuje njezin plač. Gurnula je šaku u usta i zagrizla zglob naprstu, lica zgrčenog kao što je Saburovo bilo zgrčeno one prve večeri u njezinušatoru.U Sussexu je bilo zeleno. Ondje bi se imala čime baviti. Pomagala bi tati s njegovim

propovijedima, posjećivala bi Charlotte, Spencera i maloga Freddieja. Crtala bi iliučila pjevati, ili svirati klavir. Čak neće imati ništa protiv mijenjanja cvijeća u vazamaili brojenja srebrnine. Poluudana za nekoga koga nikada neće upoznati, naučit ćeživjeti bez finog supruga Engleza i bez svoje svjetlokose djece.»Memsahib, memsahib!« Izvana se začuo promukao poziv sluge praćen zvukomodlaganja pladnja. »Vaša hrana je stigla!«

Jusuf Bati nije podignuo glavu kad se Hasan vratio k ognjištu s djetetom u rukamaniti je spomenuo podignut ženski glas koji se čuo iz Hasanova šatora. Jadnik, poočevoj zapovijedi morao je oženiti tu čudnu strankinju koje se već vrlo nedoličnoponijela pred dvorom. Svi su znali za tu ženu, za njezin govor maharadži. Kako je tomogla učiniti?

A tada je vikala na Hasana, dovoljno glasno da je čuju Jusuf, stražar i svi sluge.Kad je ulazila u Hasanov šator otkrivena lica i sa spuštenim velom, dok joj se tijelosugestivno kretalo ispod svile, Jusuf je odvratio pogled, užasnut zbog svojeg prijatelja. Čak ni tada nije mogao pogledati Hasana u oči.

Ali jedno bi trebao reći. Kao Hasanov prijatelj, mora mu reći što je doznao.»Jesi li vidio brđanina koji vani čeka?« Bradom je pokazao prema visokom čovjekukoji je u tišini čučao pokraj ulaza.Hasan, koji je do tada mrmljao svojem sinu, podignuo je glavu.

»Ime mu je Jar Muhamed. Konjušar je u britanskom taboru. Poznaje Šafi sahiba itvojeg oca.«»Doista?« Hasan se okrenuo kako bi ga pogledao.

Jusuf je privukao jastučić i naslonio se. »Nakon što su Sabur i strankinja prije četiridana napustili tvoju kuću, netko je poslao Jara Muhameda da ih štiti na putu. Kažeda je slijedio nosiljku u kojoj su bili Sabur i — ah — ta žena od Lahorea do Kasura.«Okrenuvši glavu, Hasan se nagnuo nad dijete u svojem krilu i prstom povukao dužuzorka na ćilimu.

Jusuf je udahnuo. Hasan zacijelo misli na trag čuđenja i sramote koji je njegovasupruga strankinja ostavila na tom putu. Zašto se nije sjetio izostaviti je iz priče svedo kraja?»Na putu je Jar Muhamed začuo povike koji su dolazili s čistine«, nastavio je. »Pošaoje pogledati što se događa i vidio kako tri naoružana razbojnika pljačkaju nosiljkutvoje obitelji. Jedan od njih je držao Sabura i prijetio je da će ga ozlijediti ako mužena ne preda svoj nakit, ali ona nije bila u nosiljci, kao što je on mislio.«Hasanov prst stao je na ćilimu.

Jusuf je suosjećajno uzdahnuo. »Druga dva razbojnika stajala su leđima okrenutaprema putu. Jar Muhamed potrčao je prema njima izvukavši nož. Dok se bavionjima, žena je vrišteći napala razbojnike iz grmlja, mašući trnovitom granom iznad

glave. Bez oklijevanja je pojurila ravno prema čovjeku koji je držao Sabura.«Hasan je objema rukama čvrsto stisnuo sina. Odmahnuo je glavom. »Nisamiznenađen«, promrmljao je.



Kad je došla hrana, jeli su bez riječi dok je dijete drijemalo pokraj oca. Kasnije, dok je dijete spavalo, a Hasanovi su kapci otežali, Jusuf je slugi dao znak neka ih ondjepokrije pokrivačem.

Jusuf je zurio u vatru. Bilo je jasno da Engleskinjin hrabar čin uzimanja Sabura uZlatnom hramu nije bio slučajan. Njezino je ponašanje možda bilo nečuveno, ali bilaje hrabra. Ta bi žena, poput divlje životinje, bila spremna ubiti kako bi zaštitila one

koje voli.Poslao je po još jedan pokrivač. Pa ipak, pomislio je kad se opružio položivši glavuna jastučić, doimalo se nevjerojatnim da čast čuvanja malog Sabura nije pripalanjemu, Hasanovu prijatelju vojniku, nego toj neciviliziranoj ženi.»Stranci«, tiho je rekao odmahujući glavom. »Stranci.«»Ustani!«Nešto je udarilo u pleteni ležaj, trgnuvši Marianu iz sna. »Moraš ustati.« Glas iznadnje bio je nestrpljiv. »Nešto se dogodilo.«Osim svjetlosti zvijezda koja je sjala kroz otvoreni ulaz, u šatoru je bio mrkli mrak.»Odlazi«, promrmljala je čvrsto stišćući oči. »Ostavi me.«Hasan je sjeo na rub kreveta, stisnuvši je ispod pokrivača. »Slušaj«, rekao je gotovoprebrzo da bi ga razumjela. »Dva neznanca iz Lahorea raspitivala su se za moj tabor.

Jedan seljanin čuo je kako govore o otmici djeteta. Kaže da izgledaju opasno. Došaoje zamoliti nas da zaštitimo njegovu djecu, ali oni ne žele dijete iz tog sela. ŽeleSabura.«Mariana se, sada budna, ukočila ispod pokrivača. »Kako je to moguće? Nitko ne znada je on ovdje. Svi misle da je u haveliju Kamar i da boluje od boginja.«»Ne svi«, grubo je rekao Hasan. »Zašto bi inače otmičari djece tražili moj tabor?«Izvukla je ruke ispod pokrivača i tada ih brzo prekrižila na prsima kako ga ne bi

dodirnula. »Ali zašto se zabrinjavaš kad je tvoj tabor pun naoružanih ljudi?«U tami je osjetila njegov pogled na sebi. »Otimači djece danju se skrivaju, a noćurade. Tihi su i opasni. Moraš noćas odvesti Sabura. U britanski tabor«, dodao jenakon stanke.»U britanski tabor?« Osjetila je val nade. »Da ostane ondje? Koliko dugo?«Okrenuo se prema ulazu osvijetljenom svjetlošću zvijezda. »Ne znam. Ako oviotmičari ne uspiju, doći će drugi. Dolazit će dokle god je maharadža živ.«Sjetila se kako je prvog dana durbara tiho plakao pokraj nje kod topova.Hasan se nagnuo preko nje. »Moj sin«, tiho je rekao, »vrjedniji mi je od vlastitaživota.«Lice mu je bilo blizu njezinih grudi. Vrtjelo joj se od njegove napete težine ioprženog mirisa njegove kože. »Ne boj se«, čula je kako govori i pažljivo položilaruku na njegov izvezeni rukav. »Odvest ću Sabura u britanski tabor.«Hasan se uspravio i uhvatio je za ramena, a njegovi lijepi prsti čvrsto su stisnulinjezine kosti. »Idi sada, prije no što dođu otmičari. Odvedi Sabura preko Sutleja, nabritanski teritorij. Čak i ondje ga sakrij, osobito dok je tabor u pokretu. Shvaćaš li?«Lice mu je čak bilo vrlo blizu njezinom. Isprekidano je udahnula i tada kimnula.On je ustao i krenuo prema vratima. Mariana je pronašla cipele i krenula za njim usvojoj prljavoj svili, ogrnuta šalom s mirisom duhana. Vani je tlo bilo osvijetljeno

jakom mjesečinom. Držeći ispruženu ruku na njezinim leđima, Hasan je izdaozapovijed, a potom krenuo po Sabura. Vojnici i sluge stajali su u stavu mirno, okrenuti joj leđima. Okrenuli su se čak inosači koji su čučali pokraj šeikove nosiljke. Tihu, mračnu priliku pokraj ulaza



prepoznala je kao Jara Muhameda.»Pokušat ću te posjetiti«, rekao joj je Hasan kad je za nekoliko trenutaka opet došao.»I«, dodao je dajući joj Sabura u naručje, »ovaj put imat ćeš pravu pratnju pa nećešmorati štapovima i granama napadati drumske razbojnike.«Ispustio je zvuk koji je mogao biti smijeh. Mariana nije mogla pročitati izraz njegovalica. »Krenite«, rekao je nosačima.

Vatra ispred Hasanova šatora odavno je bila hladna kad su Jagu i rumeni dječak stigli. Bilo je nadomak svitanju. Nepomični dječak naprezao je oči u tami, čekajući dase Jagu vrati sa svojeg posla.

Trgnuo se kad ga je ledena ruka uhvatila za vrat. Jagu je bez riječi pokazao premačistini na kojoj su zapalili svoju malu vatru.

Jaguove su ruke drhtale od hladnoće dok je palio vatru. Vonjao je po užeglosti. Naodjeći je imao nove masne mrlje. Podignuo je svoje beživotne oči do dječakovih.»Dijete nije ondje. Kao ni žena.«Za tog je dječaka svaki neuspjeh bio bolan, bez obzira na to tko je kriv. Zgrčio jeramena pripremivši se na udarac.

Ali Jagu se umjesto toga približio vatri. »Kad ga nisam zatekao s njegovim ocem«,rekao je trljajući ruke, »pretražio sam šator.« Rastegnuo je usne i pokazao krozgrmlje. »Idi pogledaj spava li to dijete sa slugama.«Dječak je nevoljko ustao i navukao otrcani šal preko ramena. »A ako dijete nije uovom taboru?«

Vatra je zaiskrila. »Pronaći ćemo ga.« Jagu je govorio ne podižući pogled. »Ne sutra,ali uskoro. Znamo gdje je otac. To je sve što trebamo znati.«»Sve što trebamo znati? Zašto?«

Jagu je pljunuo u vatru. »Postavljaš previše pitanja. Idi. Ako dijete nije ovdje, ujutro

odlazim. Dok sam odsutan ti ćeš motriti napušta li tko ovaj tabor.«Ne rekavši više ni riječi, opružio se na tlu i zatvorio oči.



39. poglavljeUtorak, 30. prosincato ćeš sada reći svojim prijateljima?« upitala je Mariana sat vremena prije svitanja kadje Dittu sa širokim osmijehom posegnuo u nosiljku kako bi uzeo Sabura.»Naposljetku, rekao si da si ga prodao krojaču Sirošu.«»Reći ću im, begum sahib, da je baba neprestano plakao i uzrujavao Siroševusuprugu.« Dittuov osmijeh još se više rastegnuo kad je Sabur pružio ručicu kako bi

ga potapšao po licu. »Reći ću kako me je Siroš prisilio da uzmem babu i vratimmu novac. Moji prijatelji neće sumnjati u mene — samo će me nazvatibudalom.«»Budi oprezan«, upozorila ga je Mariana kad je Dittu sa Saburom krenuo premaognjištima slugu.

Mariana se uspravila, zamahnula nogama van te ih spustila na tlo. Dittu joj se obratioizrazom »begum sahib«, kako se obraća samo udanim ženama. Još ga nikada nije

vidjela toliko sretnog. Je li bio sretan zbog Sabura ili zbog nje?U jedan sat tog poslijepodneva stajala je nasred svojeg šatora i nespretno se uvlačilau jednu od svojih haljina.Stigavši podosta nakon ponoći, u šest sati ujutro krenula je s taborom, što je bilodovoljan razlog da prespava doručak. Ali sada, koliko god se užasavala toga, morapoći na ručak. Više ne može odgađati susret s taborom.Ukočeno se sagnula kako bi svezala čizme, a steznik joj se pritom zarezao u kožu.Sinoć je u nosiljci, uz Sabura, sanjala da ga je prije samo nekoliko trenutaka otelamaharadži. U snovima je u svoju budućnost gledala s neustrašivom smirenošću. Kadbi tu smirenost barem mogla pretočiti u bočicu, svakog jutra uzela bi po jednu žlicu.Poravnavši suknju i svezavši šeširić izašla je i odlučno krenula prema šatoru zablagovanje. Sve će biti u redu. Što god govorile među sobom, sestre Eden u javnostinikada nisu bile neugodne prema njoj. A ona će biti uljudna iako se zavjetovala da

više nikada neće razgovarati s njima nakon što je nisu željele spasiti vjenčanja.»Gospođice Givens, kako mi je drago da vas vidim!« Bijeli Zec nije izgledaooduševljeno kao što se trudio zvučati. Vidljivo je progutao, Adamova jabučica mu sepomaknula, dok se uspravljao iz naklona. »Mogu li vas otpratiti do šatora zablagovanje?« Ponudio joj je ruku.

Vladini dužnosnici mrmljali su i laktom gurkali jedni druge dok je Mariana prilazila

stolu. Kad joj je Zec izvukao stolac, bojnik Byrne naglo je ustao i ljutitim korakomotišao, poprativši svoj odlazak tihim, ali čujnim trubljenjem.Sjedeći nedaleko od jednog kraja stola, Mariana je sa sve većom nelagodompromatrala prisutne. Doktor Drummond bio je ondje, kao i lord Auckland; aligospodici Emily i gospodici Fanny nije bilo ni traga.Nekoliko sjedala dalje doktor Drummond kratko je pogledao u njezinu smjeru, alinije ju pogledao u oči. »Šteta«, izjavio je, »da je objema sestrama Eden toliko lošezbog kašlja i groznice.«Loše! Dakle, ona će, parija, biti jedina žena za stolom. Tko zna kako će se svi ti

muškarci ponašati u odsutnosti sestara Eden? Mariana je promatrala lica koja su jeokruživala. Pogledi su se brzo udaljavali od njezina.Sluga joj je ponudio pladanj. Sretna što se može nečime baviti, uzela je komadovčetine. Kakvi su ti ljudi kukavice!



Lord Auckland glasno se nakašljao na čelu stola. »Gospođice Givens«, rekao jenapokon joj se obrativši, govoreći kroz nos, »biste li navukli rukavice kad sljedeći putdođete za stol? Teško mi je uživati u ručku u prisutnosti toliko prljavih ruku.«Mariana je pogledala svoje ruke. Fino izrađeni crteži s njezina vjenčanja još su bili

vidljivi, iako su izblijedjeli do ružne žute boje koja se nije slagala s čipkastimrubovima njezinih rukava. Bila je potpuno zaboravila na to.

Netko se podsmjehnuo.Njezin se komad mesa pretvorio u otrov pa je izblijedjelim ubrusom obrisala usta.»Svakako, lorde Auckland«, rekla je razgovijetno prije no što je odgurnula stolac.Bijes joj je dao snagu. Jednim je pokretom ustala i visoko podignute brade izašla izšatora.

Jusuf je ispružio noge na ćilimu pazeći da ne prevrne posuđe od poslijepodnevnog obroka. Podignuo je masnu ruku. »Hasane, tvoj je kuhar bio snalažljiv, kao i uvijek.Pojeo sam previše.« Pohvala je često izmamila istinu.Njegova radoznalost u pogledu žene željela je biti zadovoljena. Uzeo je naranču.»Barem je Sabur na sigurnom«, nastavio je. »Doima se«, pažljivo je dodao, pljujućikoštice naranče u ruku, »da neki od tih stranaca imaju dobro srce.«Hasan je pokraj njega gledao prema jugu, prema rijeci Sutlej. »Da«, odgovorio jeodsutno, »neki od njih imaju dobro srce.« Uspravio se. »Jusufe, moram posjetitisvojeg sina.«Hasan je sinoć vidio svojeg sina. Jusuf je progutao zalogaj naranče. »Pa«, odgovorioje, »onda idi danas. Do sutra će Englezi sa svojim taborom prijeći Sutlej. Već je idvadeset milja dug povratak kad uspješno završiš pregovore u Kasuru. Naposljetku,imaš ih u šaci.«Hasan je, ruku ispruženih preko posude s vodom, kimnuo svojem slugi. »Što meni

znače Kasurci i njihovo blago?« Otresao je vodu s prstiju. »Sabur može mjesecimaostati u britanskom taboru. Već je patio u rukama stranaca. Moram se uvjeriti da mu je ugodno i da je nasigurnom.«

Jusuf je kimnuo. On možda jest vojnik, ali nije glup. Hasan je očito želio ponovno vidjeti svoju novu suprugu, iako to nikada ne bi rekao. Dijete će nedvojbeno bitisigurno s onom divljom ženom. A što se tiče ugode, djeca se naviknu na sve. On,

Jusuf, nedvojbeno se naviknuo jer su ga u hladnom Kašmiru odgojila dva strica idjed nakon što mu je majka umrla, a otac je služio u maharadžinoj vojsci.»Krećem«, rekao je Hasan. »Ako Alahu bude po volji, do sumraka ću ući u britanskitabor. Ustanovit ću da je djetetu ugodno i da je na sigurnom, poželjet ću mu sreću i

vratiti se ovamo.« Jusuf je protrljao lice i suspregnuo uzdah. »Budi oprezan, prijatelju. Kloni se cesta. Ako te netko bude slijedio, odvest ćeš ga ravno k svojemu sinu.«»Nitko me neće slijediti«, odgovorio je Hasan pogledavajući Jusufa iskosa, »akobudem nosio tvoju odjeću i jahao tvojeg konja.«

Jusuf se nasmijao s nevjericom. »A ako ti budeš nosio moju odjeću i jahao mojeg konja, čiju ću odjeću ja nositi i kojeg ću konja jahati kad te budem pratio?«Hasan se napokon nasmiješio, pružio ruku i uhvatio Jusufovu ispruženu ruku.

Sat vremena poslije, sunce je zašlo iza grana prašnjavog stabla. Pod njim su Jago,dječak rumena lica i mršavi neznanac zamršene kose sagnuti promatrali zbrkuotisaka konjskih kopita i ljudskih stopala na ispucanoj zemlji.



Neznanac se uspravio i škiljeći pogledao u daljinu. »I to su tragovi koje želiš daslijedim?«

Jagu je okrenuo svoje mrtve oči prema dječaku, koji je kimnuo. »Da«, rekao je dječak neznancu. »Ovdje su njih dvojica uzjahala prije no što su krenuli.« Pokazao je na jug,u smjeru rijeke.»Pa?« Jagu se okrenuo prema neznancu. »Možeš li ih pronaći?«

»Dakako«, odgovorio je neznanac. »Mogu pronaći i ukradenu kravu u utvrđenomgradu Lahoreu. To sam vam rekao. Nitko na ovom području ne slijedi tragove poputmene.«Dok je Jagu promatrao, neznanac je ponovno čučnuo iznad tragova. »Mogu vamreći ovo«, rekao je podižući pogled. »Dva su konjanika. Obojica su gospoda. Cipeleim nisu pokrpane, a otisci su im pravilni. To nisu ljudi iz niže kaste, navikli nosititežak teret. Prvi ima tanko stopalo. Mršaviji je od svojeg prijatelja, koji je krupan.Desno stopalo krupnog čovjeka okrenuto je prema unutra. A što se tiče konja, jedanima malu pukotinu u stražnjem desnom kopitu, a drugi ima poseban korak, s

vremena na vrijeme sklon je krenuti postrance.« Jagu i neznanac su u pratnji dječaka rumenog lica brzim korakom krenuli premajugoistoku, pogleda uprtog u tlo, a njihova nečista pamučna odjeća lagano je vijorilaoko njih.



40. poglavljeetom prije zalaska sunca Hasan i Jusuf zaustavili su svoje konje. Hasan jegledao pred sebe rukom zasjenivši oči, a potom približio svoju kobilu

Jusufuvoj. »Ondje«, rekao je pokazujući vodoravan oblak dima i prašinenad ravnom crtom obzorja.

Obojica su bili naoružani. Hasanov je pištolj bio upotrebljiv, ali njegov je mač višeslužio ostavljanju dojma, nego borbi. Jusuf je imao svoj pištolj, bodež s trokutnomoštricom na kojoj je bio izrezbaren lovački sokol i težak zakrivljeni mač koji mu je

visio o boku. U pogledu borbe bio je skloniji boriti se prsa o prsa.Hasan je duboko udahnuo kad su podboli konje i ponovno krenuli.»Najprije ćemo pronaći Šafi sahiba«, rekao je, »a potom ću posjetiti svojeg sina.«»I tako«, pristojno je rekao Hasan kad su, pronašavši šator Šafi sahiba, pozvani ući,»došao sam se uvjeriti da je Sabur na sigurnom.«Hasan, koji je počeo govoriti čim je ušao u šator, i dalje je stajao pred pletenim

ležajem i starijim čovjekom koji je sjedio na njemu. Jusuf je iza njega nastojao negledati slobodan ležaj pokraj stijene šatora.Šafi sahib pročitao mu je misli. »Saburov sluga Ahmad je izašao«, rekao je. »Dobrose oporavlja od ozljede.«Unatoč svoj svojoj hrabrosti, Jusuf nije mogao suspregnuti jezu od pomisli što je tajčovjek pretrpio.Kad je njegov maleni sluga ušao dovukavši platneni stolac, Šafi sahib ustao je skreveta i sjeo na njega. »Teško da ćeš slobodno ući u ograđeni dio«, blago je rekaoHasanu. »Ondje, nažalost, nisi dobrodošao.«Prekrižio je noge i posegnuo za svojom brojanicom kad su njegova dva gosta sjelana pleteni ležaj.Hasan se ukočio. »Zašto, Šafi sahibe?«»Bojim se«, odgovorio je starac, »da su duboko nezadovoljni vašim brakom.« Stisnuoje usne. »Ne smatraju nas sebi ravnima.«»Tvoja supruga«, nastavio je ne obazirući se na Jusufov prezrivi uzdah, »možda trpizbog toga, iako njezina patnja neće utjecati na Sabura. Englezi ne znaju da je onovdje.« Podignuo je bradu upozoravajući Jusufa da ne progovori. »U svakom slučaju,uobičajeni ulaz u tabor generalnoga guvernera neće ti uskratiti ničiji osjećaji. Uskratitće ti ga dva naoružana stražara koji neznancima ne smiju dopustiti ulaz.«

»Što tada?« Hasanov je glas postao hladan. »Zar moramo ubiti oba stražara da bih vidio svoje dijete?«»O, ne, dječače, to neće biti potrebno.« Šafi sahib se naslonio. Kuglice njegovebrojanice tiho su kuckale. Okrenuo se Jusufu. »Ako dopustiš«, uljudno je rekao ipogledao prema vratima.

Jusufu je bilo potrebno nekoliko trenutaka da shvati kako Šafi sahib želi nasamorazgovarati s Hasanom. A tada je žurno ustao, pitajući se hoće li Hasan upravonaučiti koji od Safijevih duhovnih trikova, i uz ispriku napustio šator.

Tragač je stajao pognut nad prašinom puta. »Previše je mračno«, rekao je uspravivši

se. »Više ne vidim otiske kopita. Čim se razdani, vratit ćemo se i nastaviti odavde.«Pokazao je dim koji se uzdizao iz trošnog bazara jedva vidljivog iza završetka puta.»Idem po hranu.«Dječak rumena lica slegnuo je ramenima. »Dijete nije u ovom taboru. Već smo bili



ovdje. Mi...«»Tiho!« viknuo je Jagu. »A što ako su konji ondje?« Pokazao je bradom prema

vezovima. »Kako ćeš sutra među tolikim konjima pronaći njihove tragove?« Tragač se nasmiješio, a iskrzani zubi istaknuli su se na njegovu ispijenom licu. »Nepoznaješ moju vještinu.« Ton njegova glasa otkrivao je samouvjerenost, ali pogledmu je postao oprezan.

Njih su trojica prelazili put kad su se na vidiku pojavila dva konjanika koji suprolazili između teglećih životinja i kulija, te visoki konjušar koji je pješice išaopokraj njih.

Tragač se prenuo i tada uhvatio Jagua za košulju. »Pogledaj!« prosiktao je. Jedan od konjanika okrenuo se u sedlu kako bi ih pogledao, držeći ruku na maču.»Jedan čovjek je vitak, a drugi krupan«, promrmljao je tragač svojim družbenicimakad su dva jahača nastavila putem. »Obojica su gospoda. Jedan konj s vremena na

vrijeme rado krene postrance. Sada je s njima konjušar, ali to je jedina razlika.«Pozvavši drugu dvojicu da ga slijede, prešao je preko puta.Put je bio širok i prometan. U zraku se osjećao miris gorenja ugljena i kuhanja.Pokraj njih prošla je volovska zaprega krcata ogrjevnim drvom, a dječak koji jenjome upravljao pjevao iz sveg glasa. Mladići u skupinama smijali su se i gurkali jednidruge. Prošli su i Englezi noseći izrezbarene drvene štapove za hodanje, napućenihusana, u crnoj odjeći uprljanoj prašinom.Dva jahača i konjušar nastavili su putem sve dok nisu stigli do istog visokog zida odcrvenog platna kod kojega su Jagu i njegov družbenik samo četiri dana prijeuzaludno čekali.Ne skidajući pogled s konjanika, tragač je koračao rubom puta, a za njim su išli Jagu idječak. Kad su konjanici stali pred čuvanim ulazom, trojica su se sakrila u sjenu zida.

Stražari u odorama pozorno su stajali pokraj ulaza, ne obazirući se na živahnuaktivnost pred sobom. Jagu se progurao pokraj svojih družbenika i približio secrvenom zidu, bliže dvama konjanicima koji su stali malo dalje od stražara. Kad imse približio, pognuo se i hinio napadaj kašlja. Dvojica konjanika počela surazgovarati. Jagu je prestao kašljati i slušao ih.»Rekao je da na ulazu skrenemo lijevo«, govorio je Jusuf Bati. »Njezin je šatorodvojen u kutu, ondje.« Pokazao je nalijevo, prema mjestu trideset stopa dalje, nakojem se crveni zid udaljavao od puta.Hasan je kimnuo i sjahao.»Neka te Samilosni vodi«, rekao je Jusuf posegnuvši za Hasanovom rukom. »Ja ćuostati ovdje za slučaj da, ne daj Bože, nešto pode po zlu.«Hasan je mahnuo i tada krenuo prema ulazu, a usne su mu se pomicale dok jehodao.Kad je Hasan otišao, Jusuf se nagnuo iz sedla. »Ti smiješ proći kroz ta vrata, zar ne,

Jaru Muhameđe?« upitao je konjušara.»Ji, sahib.«»Tada pođi unutra i čuvaj memsahibin šator.«

Jagu se prišuljao dovoljno da bi čuo njihove riječi. Kad se okrenuo i pogledao premaputu, ukočio se i razrogačio oči. Jar Muhamed se pokraj konja Jusufa Batija takoder

ukočio na mjestu. Jusuf se uspravio u sedlu i trepnuo, pa još jednom.U vremenu koje je promatračima bilo potrebno da odvrate pogled Hasan je trebaoprijeći deset ili dvanaest stopa od svojeg konja do crvenog zida. Ali njega nije bilo.

Jusuf, Jar Muhamed, tragač, Jagu i dječak rumena lica pogledom su pretraživali put.



Hasanu nije bilo ni traga. Jusuf se nasmiješio za sebe. Sada je bio siguran. Šafi sahib rekao je Hasanu jednu odtajni bratstva Karakoja. Bio je i posve uvjeren da on nikada neće doznati tu tajnu.»Upali svjetiljku, Dittu, previše je mračno za čitanje.«Mariana je sjedila u šatoru naslonjena na nekoliko jastuka, s otvorenim pismom ujednoj i Saburom u drugoj ruci.

»Sabur, dušo, sjedni«, zamolila ga je kad se pokušao oteti. »Vidi, možeš se igratimojim vrpcama. Ondje su, na krevetu.«»An-nah.« Zadnji dio njezina imena izgovorio je pažljivo, zagledan u njezine oči, atada se spustio i oduprijevši se šakama i koljenima o njezino krilo otpuzao premamalom noćnom ormariću. Ona ga je povukla natrag, držeći pismo podalje, kad jeposegnuo prema kutiji za kresivo.Njegovo je maleno tijelo bilo vrlo meko pod odjećom. Uzela ga je k sebi i poljubilaručicu koja je mirisala na rano djetinjstvo i prašinu. On je povukao ručicu i uhvationjezinu zlatnu ogrlicu.»I uzmi Sabura!« rekla je Dittuu, odvajajući prstiće od ogrlice. »Posvuda jeodjednom.«Dittu se dogegao iz hodnika i odmah počeo tepati. »A-jao, baba, dodi, pronaći ću tinešto jako lijepo, da, jako lijepo.«»An-nah, hoću An-nah!« požalio se Sabur i počeo se ritati dok ga je Dittu nosio u kutšatora.Zdravlje mu se očito poboljšalo. Mariana je cmoknula. »Šššš, baba. No, no, ljubavi,odlaziš samo nakratko.«Podignula je pismo prema svjedosti dok je Dittuovo pjevno brbljanje lebdjelošatorom. Stare tri mjeseca, ali Mariani nove, mamine odlučno ispisane riječi bile su

prožete ozračjem doma.Svima si strašno nedostajala na proslavi Freddiejeva rođendana. Došlo je nekoliko susjeda i Freddie je jurio uokolo s njihovom djecom sve dok se nije pretjerano uzbudio pa smo ga morali staviti na spavanje.Sve više vremena provodi s tatom. Molim se da s vremenom zauzme Ambroseovo mjesto u srcu tvojega oca.

A ti, draga, imaj na umu da se ne moraš udati u Indiji. Ako te nijedan mladić ne usreći, dođi kući. Nemoj srljati u lošu vezu zato da bi nam ugodila.

Ako se vratiš neudana, naša su ramena dovoljno široka da bi podnijela ono što će društvo reći.

* * * Te utješne riječi nisu mnogo pomogle ublažavanju potresne boli koju je Marianaosjetila kad je pročitala drugo pismo koje je stiglo zajedno s majčinim. Silno me rastužuje , napisao joj je Fitzgerald iz vojnog tabora, spoznaja o tome kakvim si se skandalom obilježila i koliko si se teško osramotila. Svake večeri odlazim odmah nakon obroka kako ne bih slušao sramotne stvari koje naši časnici govore o tebi. Kako si se mogla tolikonepromišljeno, toliko nedolično povezati s domaćim čovjekom? Tko će se sada usuditi biti tvojim

prijateljem? Bilo je uzaludno nadati se. Fitzgerald je zauvijek otišao. Doista, tko će joj bitiprijatelj? Posjet gospođici Emily bio je neugodniji no što je očekivala.

»Nisi upropastila samo sebe, Mariana«, hladno joj je rekla gospođica Emily sa svojihjastuka, »nego si i teško naudila poručniku Marksu. Nećemo ti lako oprostiti. Više tonećemo spominjati«, nastavila je poravnavši vrpce svojega noćnog ogrtača, »ali reći



ću sljedeće. Moraš prihvatiti ono što si zaslužila. Na obroke dolazi s rukavicama i nepokušavaj se pridružiti razgovoru. Moli se samo da ti jednog dana bude oprošteno.«Nakon što je obavila svoju dužnost, Mariana je odlučila da više neće posjećivatimrsku gospođicu Emily. Ni gospođica Fanny nije bila od velike pomoći. »Bilo bibolje da nisi došla u Indiju, Mariana«, rekla je žalosno. »Previše si pustolovna za ovuzemlju.«

Ne, više neće tražiti njihovo odobravanje.Premda sestre Eden i lord Auckland, pa čak ni svi drugi časnici zajedno, nisu mogliuplašiti Marianu, jedna ju je pomisao često iznenada ispunjavala panikom. Kad glas otom skandalu stigne do Engleske, bit će to bolan udarac za njezinu obitelj. U Indiji jemogla podnijeti činjenicu da je izopćena, ali pomisao da njezina obitelj kod kuće patizbog njezinih pogrešaka bila je neizdrživo bolna.Dakako, lord Auckland zapovjedio je da se njezina priča ne prepričava, ali stotinu jeljudi svjedočilo njezinoj izjavi pred dvorom, njezinu vjenčanju...

Ta je priča bila previše tajanstvena, previše uzbudljiva da je se ne bi prepričavalo.Zacijelo će se već nekoliko dana po dolasku u Calcuttu oteti cenzuri lorda Aucklandate začas stići u svaki salon u gradu, gdje će joj se dodavati lažne, optužujućepojedinosti o njezinu otvorenom zavođenju domaćih ljudi. Odatle će se širiti nošenasvakim novim brodom za Englesku.Njezino je pismo ležalo na krevetu pokraj nje. Mama i tata su je voljeli. I dalje će je

voljeti što god učinila, što god društvo mislilo. Žarko je željela sa svima njima sjestiza nedjeljni ručak, čak i s tetom Rachel koja uvijek kritizira...Zašto ne bi odmah krenula? Zašto ne bi uredila da nosiljkom krene prije tabora?Lord Auckland i njegove sestre namjeravali su na povratku u Calcuttu nekolikomjeseci ostati u Simli. Čak i nakon što nastave putovanje, putem će mnogo puta stati

kako bi lokalni radže ugostili lorda Aucklanda. Mogla bi proći i godina dana prije nošto tabor stigne u Calcuttu. Ako Mariana krene za nekoliko dana i ako bude putovalabez stajanja, stići će mjesecima prije svoje priče. Ako bude imala sreće, putnički brodčekat će na rijeci Hooghly. Mogla bi biti daleko na pučini prije no što se o tomskandalu pročuje u Calcutti.

Tetak Adrian bi sve uredio, dakako! Pisat će mu čim tabor prijeđe rijeku Sutlej i uđena britanski teritorij.U Engleskoj će imati vremena objasniti, pripremiti svoju obitelj i njihove prijatelje.Možda je bilo prekasno da se zabrinjava zbog društva, ali svoju obitelj može zaštititiod slušanja zlobnih laži s tuđih usana.Smireni Sabur u kutu je cičao od zadovoljstva. Mariana je odagnala tugu. Uvijek jeznala da ga mora napustiti. Bit će sretan bez nje. Ukoliko bude imao nekoga tko ćega čuvati i voljeti, bit će prilično siguran. Hasanov je strah zacijelo pretjeran.Netko je strugnuo po zaslonu vrata. Dittu je prestao pjevati i stao je pred njih saSaburom u rukama.»An-nah.« Zbunjeni Sabur zagledao se u vrata kad se Dittu okrenuo i pojurio premakrevetu, tapkajući nogama po prugastoj prostirci, i gurnuo dijete Mariani.»Došao sam vidjeti Sabur babu«, rekao je muški glas izvana.

Tko je to bio? Tko je znao da je Sabur ondje? Mariana je zadržala dah i gurnula

Sabura na krevet pokraj sebe te ga pokrila svojim šalom. »Tiho!« blago ga jeupozorila stavivši prst na usne. »Chup. Nemoj govoriti.« Kimnula je Dittuu.»Tko je? « upitao je Dittu glasom koji je pucao od strepnje.»Hasan Ali Kan«, rekao je glas pomalo uzrujano. »Otvori zaslon.«



Mariana je naglo udahnula. Sabur se pokraj nje pokušavao uspraviti.Dittu je odmaknuo zaslon. Hasan je ušao iz mraka.»Abba! Abba!« Kad se Dittu odmaknuo s ulaza, Sabur je sišao s kreveta i odskakutaok ocu. Podignuo je glavu i uhvatio se za koljeno u turskim hlačama.Nešto na Hasanu podsjetilo je Marianu na Sabura. Možda iskrenost njegova lica, ilimekoća u njegovim očima. Izgledao je napeto. Ogrtač mu je vonjao na konje.

Prsteni su blistali na njegovim rukama. Mamino otvoreno pismo iza leđa dozivalo juje s prekrivača.Isključila je osjećaje prema njemu. »Da, Sabur je ovdje siguran. Ali moram ti neštoreći.«Hasan je nije pogledao. Umjesto toga gledao je po šatoru. »Kako možeš živjetiovako?« Upro je dug prst u njezin skroman namještaj. »Gdje sjediš?«Pokazala je svoj stolac, tada već raskliman od putovanja. »Ondje, ali to nije...«»Gdje ti je namještaj? Ćilimi? Moj sin ne može živjeti u ovakvim uvjetima. Kolikoznamo, u ovom bi taboru mogao ostati mjesecima.«»Ja...«»Potrebni su ti bolji uvjeti«, prekinuo ju je mršteći se dok je podizao Sabura unaručje. »Moram se noćas pobrinuti za to.«Sabur je obavio ručice oko Hasanova vrata. Otac i sin gledali su Marianu jednakimpogledima.»Dobila sam pismo«, rekla je odlučno, promijenivši temu. »Moram se odmah vratitiu Calcuttu.«Hasan je odmahnuo rukom kao da odbacuje njezine riječi. »Kasno je, Mariam«,kratko je rekao. Spustio je sina. »Moram požuriti.«»Ali to nisi...«

Zaslon na vratima zatvorio se prije no što je dovršila.



41. poglavljeabur je gledao pokraj Marianina zabrinutog lica, ne želeći je pogledati u oči ilipokazati da doživljava njezine poljupce. »Zašto je postao takav?« zavapila jedok ga je predavala Dittuu. »Nije mogao odjednom oglušiti. Što mu je?«»Ne znam, begum sahib.« Dittu je protresao bezvoljno, nenasmiješeno dijete, a

potom odmahnuo glavom. »Nikada do sada nisam vidio takvo što.«Saburova nagla promjena raspoloženja dogodila se u trenutku kad ih je njegov otacnapustio. Kad se zaslon zatvorio za Hasanom, Sabur se umirio. Doimalo se kao dase odjednom cijelim bićem okrenuo unutra, izvan Marianina dosega.Sat vremena ga je ljuljala, pjevušila mu i prebirala po pamćenju tražeći razlog.Pregledala ga je zabrinutim prstima, tražeći znakove ugriza pauka ili ubodaškorpiona koji su ga možda nekako paralizirali. Ne našavši ništa, pjevušila je njegovoime i pokušavala ga prisiliti da je pogleda, ali on je samo zurio pokraj nje, a živahnog dječaka koji je spremno izražavao osjećaje zamijenio je ukočen, hladan neznanac.

Bila je zbunjena. Što su mogli reći ili učiniti da su ga toliko promijenili? Nije valjdashvatio da ga namjerava ostaviti i vratiti se kući? Ako nije, zašto se povukao u tišinukao da mu je srce slomljeno?»Molim te, Dittu«, zamolila ga je, »učini nešto.«Kupka nije pomogla, kao ni Dittuovo uvjeravanje ili Marianini zagrljaji.Kasnije te noći Mariana je sjedila i čekala, i dalje odjevena, a Sabur je spavao pokrajnje. Hasan će se uskoro vratiti. Kad se vrati, ona će pronaći riječi kojima će muobjasniti svoj odlazak. Za sada može samo sjediti dok sat pokraj njezina krevetaotkucava vrijeme koje prolazi.Mariam, nazvao ju je Mariam.Na mjesečinom osvijetljenom putu Jagu je kimnuo dječaku i krenuo duž crvenog zida do mjesta koje su jahači pokazali. Na tom je mjesto platno visjelo i lepršalo.Ponovno je sjeo i protegnuo se kao da se priprema za spavanje. Ali nije spavao.Umjesto toga počeo je polako, neopazice, uklanjati kamenje, grančice i maleprepreke s tla ispod zida.Bila je gotovo ponoć. Promet na putu je zamro. Nad glavama su im letjeli šišmiši. Izobližnjih prostorija za sluge čuo se mukao kašalj. Muškarci su se smijali u daljini.Netko je pjevao.

Tragač je zijevnuo. »Želim jesti«, šapnuo je dječak iza njega. »Odande osjećam miris

kuhane hrane.« Bradom je pokazao prema vezovima za konje.Gledali su kako Jagu vadi stvari iz platnene torbe. Najprije je izvadio nešto nalik masnoj kožnoj torbici. Potom je izvadio nož dugačak deset inča.

Jagu je nijemom, znakovitom kretnjom dao znak dječaku. Potom je, sakrivši torbicuu svojoj odjeći i stavivši nož među zube, jednim glatkim pokretom kliznuo ispodzida i nestao.Putem su se približavali konji. Tragač se istog trena ukočio, a dah mu se pretvorio upištanje kad su se dva konjanika ponovno pojavila, taj put praćena natovarenimkolicima koja je vukao magarac.

Visoki konjanik sjahao je i krenuo prema čuvanom ulazu. Tragač je sa svojeg mjestauspio razabrati da se čovjekove usne pomiču.Okrenuo je glavu i pogledao dječaka koji ga je uhvatio za ruku, širom otvorenih,zabrinutih očiju. Kad se tragač ponovno okrenuo kako bi pogledao mjesto na



kojemu se visoki konjanik trebao nalaziti, ondje nije bilo nikoga. Tragač je otresao dječakove prste s ruke i ustao. Hodajući pripijen uza zid, odšuljaose ostavljajući čuvani ulaz, natovarena kolica s magarcem i drugog konjanika zasobom. Teško dišući od straha, požurio je prema kutu na kojemu se zid od crvenog šatorskog platna udaljavao od puta. Kad je zašao za ugao, potrčao je kroz tamu takoda je odjeća vijorila i lepršala oko njega, a sandale pljuskale po tvrdoj ilovači.

Pošavši obaviti nuždu, Dittu je čučnuo iza spleta užadi koja su podupirala šatornjegove memsahib, licem okrenut prema crvenom zidu. Osvrnuo se preko ramena,držeći doti oko nogu, i po stoti put se usredotočio na nevjerojatnu činjenicu da sememsahib udala za tog Hasana.Kako će se njegov život promijeniti nakon tog događaja? Vrijeme će pokazati.

Jedno je bilo izvjesno. Supruzi Hasana Ali Kan sahiba neće biti dopušteno imatimuškog slugu. Ali budući da memsahib nema sluškinje, kako Dittu može izbjećiodlazak u njezin šator? Kako će bez njega popiti jutarnju kavu, tko će joj pospremitikrevet, upaliti svjetiljku ili obrisati prašinu sa stolića?Šatorsko platno pokraj njega se zatreslo. Dittu je pogledao prema zidu u trenutkukad se ispod njega, nedaleko od šatora memsahib, pojavila ruka, potom noga inaposljetku čitav čovjek.Žurno je popravio odjeću i približio se. Kad je bio dovoljno blizu da jasno vidi tog čovjeka, stao je i zaustavio dah.Čovjek njega nije vidio. Ustao je, kao sjena na mjesečini, te brzim pokretomposegnuo ispod duge košulje. Široke pamučne hlače pale su mu na pod.Iskoračio je iz njih i tada, gol ispod košulje, počeo po nogama i stražnjici mazatinešto masno. Kad je završio, svukao je košulju.

Jar Muhamed prije nekoliko je sati došao čuvati memsahibin šator. Nalik sablasti u

svojem sivom šalu, sjedio je pred ulazom u njezin šator i gledao u prazno, neopažajući golog uljeza koji si je tada već namazao prsa i leđa. Dittu je iz sjene gledaokako se saginje, a koža mu pritom blago sjaji, i uzima nešto iz bačene odjeće.Bio je to dug, očito okrutan nož. Dittu se sledio.Previše uplašen da bi se i pomaknuo, čučao je pokraj platnenog zida dok se uljeztiho i polako, pogleda uprtog u Jara Muhameda, šuljao prema njemu s nožem u ruci.Dittu je došao do glasa. Na njegov povik upozorenja Jar Muhamed je naglopodignuo glavu. Vidjevši čovjeka, brzo je posegnuo za svojim oružjem.U tom se trenutku pojavio treći čovjek. Prije no što je Dittu stigao ponovno viknuti,čovjek je potrčao prema njima. Dittu je zadržao dah. Tko god to bio, zacijelo je

vidio prizor pokraj ulaza u šator. Je li to stražar ili drugi napadač? Taj čovjek nije bio ni jedno ni drugo. Bio je to sâm Hasan Ali Kan sahib koji je,teško dišući, punom brzinom pojurio prema uljezu.Dittu je, rukama obujmivši lice, gledao kako Hasan sahib nasrće pokraj JaraMuhameda. Ne obazirući se na podignuti nož, bacio je uljeza na ulaz u memsahibinšator, pri čemu je zaslon pao i odmotao se na tlu.Dašćući i pljujući, hrvali su se u prašini punoj kamenja. Pokušavajući uhvatitinamašćeno tijelo, Hasan sahib je viknuo kad je goli čovjek kliznuo iz njegovih ruku ipojurio prema crvenom zidu.

Uljez se bacio na tlo, jednom rukom uhvatio tkaninu zida i počeo poput gušteragmizati ispod nje, i dalje držeći nož, ali je Jar Muhamed bio prebrz za njega. Bacivšise na njega, uhvatio je jedan, a potom drugi namašćeni gležanj te, stenjući od napora,



za stopala povukao uljeza ispod zida te ga dovukao do šatora.Gol, krvav i prekriven prašinom, čovjek je glasno zaplakao kad ga je Hasan sahibuhvatio za kosu.»Smeće«, promuklo je rekao Hasan sahib udarivši uljezovom glavom o tlo. »Mojusuprugu, mojeg sina!«»O, sahibe, smilujte se!« zavapio je čovjek. »Ja sam samo sitan lopov u potrazi za

sitnicama. Da sam znao da je to vaša obitelj...«»Svinjo! Sine srama! Znam tko si, znam što želiš. Jaru Muhamede, daj mi njegov nož!«Dittu je drhtao gledajući kako Jar Muhamed grubo okreće čovjeka na trbuh ikoljenom mu pritišće leđa. Kakva šteta što je prestar da bi pomogao!S ulaza se začulo vikanje. Netko se prepirao sa stražarima i pokušavao ući. Trenutak poslije pojavio se stražar, a za njim krupan čovjek koji je vukao očito uplašenog dječaka.»Ne znam ništa, hazuri, baš ništa.« Podignuvši ruke iznad glave, dječak se šćućuriopred stražarom, brbljajući od straha.»Umukni. Vidiš, stražaru, rekao sam ti da ih ima još«, rekao je krupni čovjek. »Samomi je žao što nisam uhvatio onoga koji je pobjegao.«Dok je stražar bajunetom bockao namašćenog, Dittu se odjednom sjetio memsahib iSabur babe. Prekoračio je preko palog zaslona i ušao u šator.»Memsahib, memsahib«, šapnuo je, neugodno svjestan da će Hasan sahib vjerojatno

vikati na njega jer je ušao, »jeste li dobro?«Pipao je uokolo u tami, obišao krevet, stigao do stolića u kutu i upalio svjetiljku.Probuđena Dittuovim uplašenim krikom, Mariana je posegnula prema čizmama.Potom je, uz lupanje srca, uzela svjetiljku te kleknula pokraj kreveta. »Ako ti je netko

došao nauditi«, šapnula je usnulom Saburu omatajući ga jednim od svojih šalova,»najprije moraju ubiti mene. O, Sabur, da barem imam mač...«Dok je uspravno sjedila na rubu kreveta, raširivši suknju kućne haljine oko sebe,kroz otvoreni ulaz vidjela je Hasana koji joj je bio okrenut leđima, te kako mu seramena podižu.Progovorio je autoritaran muški glas. »Ti ih preuzmi. Reci da si ih sâm uhvatio. Da,da, dakako, to je posao stražara. A sada idi i laku noć.«Najprije je Dittu visoko podignuo svjetiljku, a potom se odjednom stvorio Hasan,

vonjajući, lica i odjeće išarane masnoćom i prašinom. Pogledao ju je bez riječi, anjegova je duša pitala za Sabura.

Jar Muhamed iza njega je izvijao vrat kako bi vidio unutra.Mariana je odmaknula suknju i kleknula. Dok je Dittu držao podignutu svjetiljku,ona je podignula rub prekrivača. Pod krevetom je ležao Sabur, ondje gdje ga jesakrila, omotan u gnijezdo njezinih šalova, glave okrenute prema njima, otvorenihočiju.»An-nah.«»Eto, dušo, sada je sve u redu.«Kad je uhvatila šalove i povukla ga prema sebi, osjetila je kako ju je netko snažnoudario odostraga. Leđa su joj se spontano izvinula, pustila je šalove i uhvatila se za

kralježnicu.»Zašto, zašto?« mucala je i lica zgrčenog u boli gledala četiri iznenađena lica nadsobom.Dašćući od šoka pokušala je otpuzati dok joj je u ušima odzvanjao uznemireni glas



Jara Muhameda. »Zacijelo ju je ugrizla zmija. To se događa nakon ugriza otrovnice.Čovjek pomisli da ga je netko udario s leđa — pogledajte joj ruke!«Zmija! Pokušala je progovoriti, reći im da je pogledala ispod kreveta, da je čak spustila svjetiljku, ali glas ju je izdao.I dalje na sve četiri, gledala je Hasana koji je ispruženih ruku vadio sina iz jezivogagnijezda šalova. Dok joj se vid mračio, vidjela je krevet s četiri stupa prevrnut i Jara

Muhameda kako skače s teškom oštricom koja mu je bljesnula u ruci.Netko ju je uhvatio za zapešća. »Evo. Dva uboda.«Ugrizena joj je ruka gorjela. Osjećala je kako je vuku po podu. »Podignite je s drugestrane«, netko je rekao. »Moramo je odnijeti Šafi sahibu.«»Ne«, rekao je drugi glas, »uskoro će se onesvijestiti. Jar Muhamed će dovesti Šafisahiba. Pođi, Muhamede, uzmi mojeg konja.«Šafi sahib. Prijatelj čudotvornog šeika, tumač snova. Zašto bi slavni Šafi sahib došaok njoj? Tko joj siše zapešća, pljuje i psuje? Tko je glasno molio dok je dijetebeznadno plakalo?Neznano biće zaposjelo je njezino tijelo i palilo je iznutra. Preslaba da bi zavapila,nije im mogla reći za svoju muku ili ih zamoliti da je ne diraju. Bacakala se i grgljala,a tada se začulo šuštanje, pa tišina i potom je netko počeo prigušeno recitirati.Utonula je u tamu.Brod se ljuljao. Nije vidjela snast iznad svoje glave, ali osjećala je ljuljanje palube.Naprezala se pokušavajući vidjeti pred sebe i kroz maglu opazila svjetlucanje sjajnesvjetlosti. Valovi pod njom mrmorili su nešto što nije mogla shvatiti. Žarko želećidosegnuti svjetlost, pokušala je ispružiti ruke. Brod ju je nosio onamo, nosio ju jeonamo.Mogla je disati. Iako je žarenje bilo jako, popustilo je pa je mogla disati, isprva plitko,

a potom dublje, ugodnije. Dok je upijala zrak, glas je i dalje govorio, umirivao je iiscjeljivao. Dječji plač nije se čuo. Svjetlost joj je prodirala kroz kapke.Kad je otvorila oči, ugledala je lica pretopljena jedno u drugo. Potom se svjetlostugasila, a pjevno je mrmorenje prestalo. »Donesite drugu svjetiljku«, rekao je netko.»Moram je vidjeti.«

Je li poznavala taj glas?»Tko me mora vidjeti?« promrmljala je u tami. Što je bilo to mračno mjesto? Kojimsu jezikom svi govorili?Nekoliko je glasova progovorilo odjednom. »Jesi li dobro?« »Jesi li došla k sebi?«»Možeš li disati?«»Da.« Glas joj je zvučao neobično daleko. Nešto neugodno cijedilo joj se iz kutausana. Kosa joj je bila mokra. Bol u ruci gotovo je nestala.»Možeš li se uspraviti?«»Mogu, ali ne želim«, rekla je slabašno.Netko je uzdahnuo. Čula je šuštanje nekoga tko je ustajao. »Budući da je sadadobro«, rekao je poznati glas, »idem natrag. Jar Muhamed će me otpratiti do mojeg šatora.«* * *Kad je sljedeći put otvorila oči, svjetiljka je bila ponovno upaljena. Unutrašnjost

šatora doimala se prilično neobično s mjesta na kojemu je ležala na podu, nedalekood svojeg stola. Kućna haljina neugodno joj se omotala oko nogu. Njezin stolac bioje nekoliko koraka dalje. Krevet je sada ležao na boku, a posteljina se prostrla po



prugastom podu. Dittu je nepomično sjedio u kutu i držao Sabura. Hasan je čučaopokraj nje, držeći ruku na glavi. Blizu ulaza sjedio je krupni neznanac, zagledan van,u nebo.»Mislim«, rekla je, »da bih voljela leći u krevet.«Kad je Dittu skočio i počeo skupljati posteljinu, Sabur se dogegao do nje. Sjeo jepokraj nje, lagano udarivši u tlo, a tada pružio ručicu, širom otvorenih očiju, i

pogladio je po ruci. Ona se pokušala nasmiješiti.Začuvši šuštanje izvan šatora, podignula se na jedan lakat. Na ulazu, na palomzaslonu, stajale su gospođice Eden, užasnutih lica, kao da su iznenada naišle nakakvu strašnu nesreću ili prizor mučenja.Na trenutak je zavladala tišina. Da suknje gospođice Emily nisu podrhtavale,Mariana bi povjerovala da su prilike na ulazu priviđenje izazvano delirijem.»Nadam se da nisam nikoga uznemirila«, pažljivo je rekla Mariana.Hasan je znakovito pokazao svoja, a potom njezina usta. Mariana je obrisala bradurubom kućne haljine i ustanovila da je na njoj bilo nešto ružičasto i sluzavo.Zatvorila je oči i spustila se na pod, osuđena na propast, ali previše slaba da bi joj tobilo važno.Gospođica Emily uspjela je progovoriti. »Mariana, pozvali su nas sluge«, rekla je neobazirući se na druge, »koji su iz tvojeg šatora čuli vrlo neočekivane zvukove.Smjesta ustani. Ideš s nama.«Ruke su je podignule. Pod svjetlošću baklji koje su nosili sluge gospođice Emily,napola su je odnijeli, a napola odvukli pokraj Hasana, Dittua i Jara Muhameda.»Fanny«, čula je kako gospođica Emily govori, »reci jednom slugi neka pozovestražare.«* * *

»Nećemo te tražiti da sada objašnjavaš«, odrješito je rekla gospođica Emily dok jespremala Marianu u njezin krevet, žurno sastavljen u njezinu velikom salonu. »Za toće biti vremena kad se dovoljno oporaviš. Ovdje ćeš spavati dok sutra ne krenemo.«Mariana je kroz poluotvorene kapke uspjela razabrati maleni kauč gospođice Emily,policu za knjige i nekoliko stolića na kojima je bila po jedna uljanica. Netko joj jestavio hladan oblog na čelo. Gospođica Fanny stajala je pokraj sestre, čvrstostisnutih usana.»Moja sestra i ja«, izjavila je gospođica Emily okrenuvši se prema gospodici Fanny koja je bez riječi kimnula, »odlučile smo nikome ne reći o ovome, barem za sada. Od

tebe zahtijevamo isto, sve dok se nešto ne odluči. U međuvremenu trebala bi seodmoriti. Što god si radila«, tajanstveno je dodala, »očito je bilo krajnje iscrpljujuće.«Mariana je utonula u san.



42. poglavljeČetvrtak, 1. siječnja 1839.

e budi lud, Jaru Muhamede«, rekao je Šafi sahib s posuđene mazgenedugo nakon svitanja. »Kako je moguće da ne vidiš koliko je važno tošto radiš?«Konjušar je bez riječi hodao pokraj mazgine glave, a uzde su bile u

rukama Šafi sahiba. Oko njih zveckali su i zvonili mjedeni zvončići oko nogu deva.Možda je trebao šutjeti i ne zamarati Šafi sahiba svojim nevoljama, ali njegov jeosjećaj neuspjeha bio silno jak. Cime je zaslužio onu malu keramičku bočicu koja muje dana u ruke? Što je mogao dati onima koji su ga okruživali u tom neobičnom, ali

važnom razdoblju?»Dakako da je važno ono što radiš«, nastavio je starac puštajući sedlo jednom rukomkako bi potražio nešto među naborima svoje odjeće. »Što bi se dogodilo da nisi bioondje i spriječio Jusufa Batija u pokušaju da ubije luđaka na putu za Lahore kad su

ovi događaji započeli? Bez tvojeg uplitanja taj bi čovjek umro, ja ne bih primionjegovu poruku i ne bismo naslutili tko je Skrbnica.«Ohrabreni Jar Muhamed podignuo je pogled.»Ti si«, dodao je Šafi sahib s jednom rukom na sedlu, a u drugoj hrabro držećibrojanicu, »naše poruke prenio mladoj Skrbnici memsahib, ti si djetetu osigurao prvezalogaje hrane nakon što je spašeno. Ti si se borio za njih na putu za Kasur i čuvaoSaburovo utočište kad ga je otmičar djece došao oteti. Ti si prepoznao ugrizotrovnice i pozvao me kako bih Skrbnici spasio život.«Starac se nasmiješio sa svojega zaljuljanog sjedala. »Tebi je, Jaru Muhamede«, rekaoje podignutim glasom, »povjerena dužnost čuvanja Skrbnice. Tvoja je bočica bilapuna kad si je u snu pokazao šeiku Valijulahu. Mislim da je i sada puna.«Šafi sahib bio je umoran. Glava mu je klonula. Jar Muhamed nastavio je dalje,duboko udišući jutarnji zrak.»Čujem da je sinoć bilo uzbudljivo«, primijetio je jedan pobočnik dok je u šatoru zablagovanje grabio omelette aux herbes Indiennes 1 »Navodno su dvojica pokušalaopljačkati ovaj dio tabora.«Lord Auckland podignuo je glavu i namrštio se. Mariana je zurila u svoj tanjur.Sestre Eden odlučile su ne gledati ni jedna drugu, ni Marianu.»Da«, rekao je drugi pobočnik. »Jedan od njih iskušao je stari trik« — blago se

nakašljao — »mazanja vlastitog tijela mašću.«Prvi se pobočnik široko nasmiješio iznad svojeg prepečenca s maslacem. »Čuo samda je jedan čak prošao pokraj stražara i pokušao doći do šatora, i...«»Glupost!« Bojnik Byrne je pocrvenio. Bučno se nakašljao. »Ništa takvo, ništatakvo.« Izbjegavajući pogled generalnoga guvernera, kavalirski je nagnuo glavuprema sestrama Eden. »U vaš dio tabora nije moguće ući. Toga se ne smijete bojati.Stražari su obojicu uhvatili mnogo prije no što su pokušali ući.«Gnjevno je pogledao pobočnike. »Nemojte dopustiti da vas ovi ljudi uplaše. Nemajupojma o čemu govore. A sada, moje dame, lorde Auckland«, zaključio je odlučno

kimnuvši, »molim vas da me ispričate.«Gospođica Emily je preko ruba svoje šalice bez riječi gledala kako bojnik odlazi.

1 francuski, »omlet s indijskim travama«; op. prev.



Lord Auckland je neodređeno kimnuo u Byrneovu smjeru, a tada odgurnuo svojstolac. »Emily, draga, doima se da ćemo jutros biti relativno sigurni od domaćihljudi. Mislio sam da bismo se mogli provozati prije ručka. Na putu za Kasur moglobi biti zanimljivih ruševina.«S nadom se nasmiješio sestri ispod prašnjavih obrva.»Žao mi je, George«, rekla je gospođica Emily prijekorno gledajući Marianu, »ali

gospodici Givens sinoć je bilo prilično loše. Ne mogu otići dok je doktorDrummond ne pregleda.«Mariana je gurnula komadić dimljene ribe na vilicu. Gospođice Emily, bez riječi joj jezapovjedila, pođite na vožnju, pođite na vožnju! »Nadala sam se«, rekla je gospođica Emily dok su u njezinu salonu čekale doktoraDrummonda, »da više nećemo čuti za tvoje ispade.«Mariana je dodirnula ubode na zapešću koji su zacjeljivali. Neće objašnjavati niti seispričavati što god joj rekli.»Ali, ne.« Gospođica Emily ustala je i prošla kroz šator, do svoje malene police zaknjige. »Od tada«, nastavila je okrenuvši leđa Mariani i prekriživši ruke na grudima,»ne prestaješ nas zapanjivati. Ima li smisla da te pitam zašto smo te sinoć našli napodu, u noćnoj odjeći, u društvu ne jednoga, nego dva čudna domaća čovjeka?«Marianin krevet, sada besprijekorno pospremljen, stajao je na jednoj strani šatora.Nitko ga nije gledao.»Ako silaziš s uma«, rekla je gospođica Emily sjedajući na kauč pokraj sestre, »tvojeje ponašanje moguće objasniti, iako ga, dakako, nipošto nije moguće opravdati.«Otvorila je ruke. »Zašto, Mariana? Zašto smrdljivi domaći ljudi? Zašto neobjašnjenodijete? Zašto preokrenut krevet, opći kaos?«»Pod mojim krevetom«, rekla je Mariana hladno koliko joj je uljudnost dopuštala,

»bila je otrovnica.«Zašto se uopće trudila reći im bilo što?Sluga se naklonio na ulazu u šator. »Došao je doktor sahib«, rekao je uglađenimengleskim s domaćim naglaskom.Doktor Drummond stao je nad nju u staromodnoj odjeći, vonjajući na duhan.»Dakle, gospođice Givens«, rekao je saginjući se kako bi je oprezno pogledao prekonaočala, »kako se danas osjećamo?«Napućio je usne. »Čujem«, nastavio je kimajući prema kauču i uspravnimgospođicama Eden, »da vas je pravodobni dolazak ovih dama u vaš šator sinoćspasio krajnje neugodne sudbine. Ali, nitko od nas ne može shvatiti kako vam setakve stvari neprestano događaju. Znate li vi, gospođice Givens? Hmmm?«

Već su povjerovali da je poludjela. Što god im rekla, neće promijeniti njihovomišljenje. Okrenula je zapešće. »Sinoć me ugrizla zmija.« Pokazala je tragove. »Tadami je bilo vrlo loše, ali sada mi je mnogo bolje.«»Ali, gospođice Givens«, prijekorno je rekao doktor ne gledajući nju, nego gospođicuEmily, »svi znamo da za ugriz otrovnice nema lijeka.«»Da, doktore Drummond, ali...«»Uopće nema lijeka«, ponovio je odlučnim tonom, s prijetvornim osmijehom. »Sinoćste se za dlaku izvukli, to je istina, ali svi znamo da se niste izvukli od ugriza

otrovnice. Kako bilo, ako će vam zbog toga biti lakše, pogledat ću te tragove.«»Dakako, mogao ju je ozlijediti jedan od tih ljudi«, rekao je gospođicama Edenuzimajući Marianino zapešće. »Gospođice Givens, biste li došli na svjetlo?«Da, ozlijedio ju je jedan od tih ljudi! Da je gospođica Fanny nije gledala, Mariana bi



načinila grimasu iza liječnikovih leđa.On joj je okretao zapešće amo-tamo i gledao dva mala traga. Nakon nekog vremenaje kimnuo. »Sada možete sjesti, gospođice Givens. Očito su posrijedi ubodne rane«,izjavio je otežući riječi te upirući kratkim prstom u Marianino zapešće. »Doista nalikuju tragovima koje ostavljaju zmijski zubi, ali kad bi to bili tragovi ugriza,posrijedi bi bila rijetka, neotrovna vrsta zmije. U svakom slučaju«, nastavio je,

»budući da su gotovo zacijelili, ti tragovi nisu ni u kakvoj vezi sa sinoćnjimdogađajima.« Odmahnuo je glavom. »Doista ne znam kako bih sve to shvatio.«»Molim vas, mogu li vam«, upitala je Mariana trudeći se da joj ton ostane hladan,»ispripovijedati istinu o tome što se sinoć dogodilo?«Izazvavši nijemo iznenađenje, duboko je udahnula i počela. »Razbojnici o kojimasmo jutros razgovarali za doručkom«, rekla je, »bili su otmičari djece. Doista su ušli ucrveni dio tabora. Štoviše, zamalo su ušli u moj šator.«Gospođica Fanny je zinula. »Zamalo su ušli? Ali, Emily i ja smo ih jasno vidjele!«»Ne, gospođice Fanny«, strpljivo se suprotstavila Mariana. »To je bio mladoženja s

vjenčanja, a drugog čovjeka još nisam vidjela.«Lice gospođice Emily poprimilo je ružičastu boju. »Želiš li nam reći«, viknula je, »daje prljavo stvorenje pokraj tebe bio tvoj suprug ?«Mariana ju je gnjevno pogledala. »Ne, gospođice Emily. Rekla sam da se neću udati zanjega. Uvjerena sam da ste to čuli. U svakom slučaju, bio je prljav jer se borio sotmičarom koji je ušao u crveni dio tabora želeći oteti njegovo dijete iz mojeg šatora.«»Dijete?« Doktor Drummond je zinuo.Lice gospođice Emily tada je već bilo grimizne boje. »Mariana, tako nećešrazgovarati sa mnom«, otresla se.

»Čije dijete?« Liječnik je radoznalo gledao lica, jedno po jedno.»Doktore Drummond«, rekla je gospođica Emily stisnuvši oči, tonom koji je biosnažna mješavina šarma i sile, »mislim kako više nema potrebe da tratimo vašedragocjeno vrijeme.«»Ali, gospođice Eden, još nismo otkrili...«Gospođica Emily slabašno se nasmiješila. »Mnogo vam hvala, doktore Drummond.Fanny, molim te, isprati doktora.«Mariana je preko ramena uspjela vidjeti liječnikov razočarani pogled dok ga jegospođica Fanny, nijema i vrlo blijeda, izvodila iz šatora.Pogled gospođice Emily bio je neizbježan. »Mariana, to dijete glavni je element cijeleove sramotne priče, zar ne? Tvoj >svekar< je šeik Valijulah, djed čarobnjak koji jenavodno potajno odveo maharadžina malog taoca iz Zlatnog hrama.«Mariana je kimnula.»Dakle, to nestalo dijete sada je tvoj posinak.«Mariana je ponovno kimnula.Glas gospođice Emily zvučao bi pobjednički da nije bio toliko poguban. »U tomslučaju, dijete u tvojem šatoru bilo je talac maharadže Randžita Singa, dijete zbog čijeg je nestanka maharadža obolio i zbog toga odgodio naše pregovore. I zapravoodgodio sam pohod na Afganistan, zbog kojega smo svi putovali toliko daleko i

trudili se toliko silno.«Zapiljila se u Marianine oči. »Dijete nije nestalo čarolijom , zar ne, Mariana? Bila je tozavjera u kojoj si i ti sudjelovala. Jesi li, ili nisi, otmičarka koja je otela to dijete iz



Zlatnog hrama?«Gospođica Fanny naglo je udahnula.Bilo je besmisleno poricati tu istinu. »Ja sam otela Sabura, gospođice Emily, ali nijebilo zavjere.« Mariana je podignula bradu. »Pokušala sam vam to reći nakonmaharadžine večere, nakon što sam ustala i progovorila...«»Potom si nam opetovano lagala o tome. Kad su ti postavljena pitanja, obmanula si

nas i iznevjerila.« To je bila istina. Doista im je lagala.»Trebala sam već naslutiti.« Gospođica Emily odmahnula je glavom. »Sve se todogađalo preda mnom. Tvoji nestanci i tvoje iznenadne glavobolje, sve je tozapočelo kad je to dijete nestalo. Spavala si u nosiljci jutro nakon testa rižom. Kad sesjetim onog sinoćnjeg užasnog prizora...«Zatvorila je oči. »Pozovi slugu, Mariana«, rekla je odmahujući glavom. »Neću reći

više ni riječi dok ne popijem čaj.« »Ja mislim«, plaho je rekla gospođica Fanny dok je miješala šećer u svojoj šalici čaja,»da bismo Mariani trebale dopustiti da ispripovijeda cijelu priču.«Gospođica Emily podignula je ruku. »Nipošto, Fanny. Ne bih podnijela nove užase.«»Možda postoje pojedinosti koje nismo shvatile«, ustrajala je gospođica Fanny. »Ačak i ako ne postoje, voljela bih čuti Marianinu stranu. Naposljetku, priča je iznimnozanimljiva.« Gospođica Emily je šmrcnula, ali nije se suprotstavila.»Djetetu je ime Sabur«, počela je Mariana kad joj je gospođica Fanny kimnula.»Njegovu majku otrovale su maharadžine kraljice. Kraljice i maharadža loše supostupali s njim. Nenadano mi ga je silom dao njegov sluga, koji je strahovao zanjegov život. Ja sam ga krišom vratila njegovoj obitelji u noći testa rižom.«

Dame su netremice gledale jedna drugu. Mariana je otpila gutljaj čaja kako bi sesmirila. »Šeik je tada predložio da se udam za njegova sina. To me je, dakako,užasnulo, ali kad je maharadža rekao da me želi oženiti, šeikovu ponudu iskoristilasam kako bih ga odbila. Doista sam vjerovala da šeikova ponuda nije ozbiljna, da meje njome samo želio spasiti od maharadže. Na prijevaru su me odveli u tvrđavu.«Gospođica Emily sjedila je nepomično, držeći šalicu na putu do usana. Mariana jenastavila. »Jutro nakon obreda maharadža je poslao naoružane ljude u šeikovu kućupo dijete i po mene. Bila sam prisiljena odvesti dijete po kiši, prerušena.« Zadrhtala jeod tog sjećanja. »Tada su došli otmičari kako bi ga oteli. Onaj koji je gotovo ušao bioje premazan mašću. Imao je nož.«»Mašću? Zar je bio...?« Oči gospođice Fanny nestašno su skakale iznad ruke kojimaje pokrila usta.

»Fanny!« Gospođica Emily naglo je odložila šalicu.»Saburov otac uhvatio ga je u zadnji čas, ali borba je bila prljava zbog masti. Zato jetoliko strašno vonjao.« Mariana je uzdahnula. »Na sebi je imao lijepu odjeću.«Gospođica Emily bubnjala je prstima po rukonaslonu kauča. »Tko je, dakle, biozdepasti čovjek bez vrata?«»Ne znam. Vjerojatno Hasanov prijatelj. Ne bi me smio pogledati jer sam udana.On, konjušar i još netko došli su mi pomoći kad me je ugrizla zmija.«

»Ah, zmija.« Gospođica Emily znakovito je uzdahnula. »Doista me je ugrizla, nakon te borbe.« Mariana je dodirnula zapešće. »Mislila sam daću umrijeti od boli. Pala sam, nešto strašno izlilo mi se iz usta i tada sam seonesvijestila. Poslali su po nekoga tko liječi zmijske ugrize recitiranjem stihova...«



»Shvaćam.« Gospođica Emily podignula je ruke. »Sva kavalirština nestala je čim su te vidjeli kako se valjaš po podu i kako ti pjena izlazi na usta. Pozvano je još domaćihljudi, izrecitirane su besmislice i ti si se oporavila.« Spustila je ruke u krilo.Mariana nije željela okrenuti glavu. »Znam da zvuči nevjerojatno...«Gospođica Fanny je izdahnula. »A mi smo svi mislili da je život u taboru dosadan!«»Ja sam kriva.« Gospođica Emily odmahnula je glavom. »Trebala sam zahtijevati da

tvoj šator postave bliže mojemu. Nisam smjela dopustiti da te samu odgurnu u kutcrvenog dijela, samo s domaćim slugom, bez žene kojoj bi se povjerila. Upravo setako mlade djevojke nađu u nevolji. A ti, Mariana, ti imaš dar za privlačenje nevolja.«Sklopila je ruke u krilu. »To razuzdano ponašanje mora smjesta prestati.«»Ali, Emily«, pobunila se gospođica Fanny, »ona je samo...«Gospođica Emily nije obraćala pozornost na svoju sestru. »Prije svega«, najavila je,»to dijete mora smjesta biti vraćeno maharadži. Njegova dobrobit nas se ne tiče. Ne namjeravam odvesti maharadžina taoca iz Pandžaba poput kradljivice u noći. A štose tebe tiče, Mariana, nemamo drugog izbora doli odmah te poslati u Calcuttu.Opasna si sama za sebe i za sve nas. Poslijepodne ću razgovarati s bratom.«Doimalo se da se zrak oko Mariane sledio. Zaboravivši pouku i pristojnost, skočila jena noge. »Ne, Sabur ne može natrag! Ako ga pošaljete maharadži, umrijet će od tugei vi ćete biti krivi za t o ! « Okrenula se na peti i bez osvrtanja krenula prema vratima.Nije bilo vremena. Mora pobjeći sa Saburom prije no što gospođica Emily ode k lordu Aucklandu. Budući da će s njima biti samo Jar Muhamed i Dittu i da senemaju kamo skloniti, ona iSabur moraju postati nomadi, putovati noću, skrivati se od ljudi kojima nije stalo donjih, koji misle samo na nagrade ili na politiku.Postidjela se jer je i večer prije dala prednost Engleskoj nad Indijom. Želeći spriječiti

vlastitu propast, svojim je nevoljama dala prednost pred Saburovim. U satima prijeno što je došao otmičar djece i prije no što se zmija sklupčala ispod njezina kreveta,dala je prednost mami i tati pred šeikom i sultanijom Safijom, Freddieju predSaburom, kolonjskoj vodi pred attarom sandalovine.Kako je mogla previdjeti da je svaki od tih izbora donijela kao da je doista na brodukojim kormilari netko drugi? Tada, kad je bila nadomak rastanku s njim, bila jepotpuno uvjerena da je ona Saburova istinska skrbnica, kao što su pretkazali snovi

Jara Muhameda.Kako je uopće mogla pomisliti da napusti Indiju?»Mariana, sjedni. Emily, preneražena sam.« Mariana još nije čula da gospođica Fanny govori tim tonom.»Što god mi mislili o njoj, Mariana jest pomajka tom djetetu. Ona će odlučiti što ćebiti s njim.«Prije no što je zapanjena gospođica Emily stigla odgovoriti na sestrinu izjavu i prijeno što se Mariana stigla vratiti na svoje mjesto, izvana se začulo komešanje.»Nije mi dao mira.« Neobrijan i neuredan kao i uvijek, Dittu je kimnuo u znak isprike kad je ušao izgužvan, očito odudarajući od otmjenog šatora gospođice Emily,s netom okupanim Saburom koji mu se vrpoljio u naručju.»Nitko nas nije vidio«, dodao je spustivši Sabura na ćilim. Nehajno je pognuo glavu

pred damama. »Već su ga vidjele sinoć, nisu li?«»An-nah, An-nah.« Sabur je cvrkućući doskakutao k njoj. Uhvativši joj se za suknje,pokušao joj se popeti u krilo i pritom se zadihao od napora. Mariana je osjetila kako



rumeni od zadovoljstva kad se sagnula prema njemu.Odjeća mu je bila uštirkana, a obrazi rumeni. Uspravno joj je sjeo na krilo i držećipalac u ustima pogledao dva engleska lica pred sobom.»To su Angrezi dame«, poučno je rekla Mariana poljubivši mu tjeme.

»Rezi«, ozbiljno je ponovio, a potom skliznuo s njezina krila i krenuo, ne gospodiciFanny koja je već ispružila ruke, nego ravno gospodici Emily, koja je sjedila mirno,

ruku čvrsto sklopljenih u krilu.Naslonio joj se na suknje i pogledao je u oči, nagnuvši malu glavicu i nagužvavšicrvenu jaknicu te položivši malenu, poznatu šačicu na njezino koljeno.»No«, napokon je rekla gledajući ga, a tanke usne počele su se izvijati prema gore,»no, no, no.«»Mora doći u moj šator i pomilovati pjegavog jelena«, izjavila je gospođica Fanny kad je gospođica Emily uzela Sabura, i dalje s palcem u ustima, ispod ruku ipodignula ga na svoje krilo.Mariana je u ponoć ležala u svojem šatoru i uživala u samoći, u olakšanju jer jenjezin krevet vraćen u njezin šator, jer je napokon sigurna od ispitivačkog promatranja sestara Eden, njihovih sluškinja i pomoćnica sluškinja.Glava joj je bila teška, ali tijelo je osjećala lakim poput zraka. Sestre nisu pokazalesuosjećanje, ali bile su pravedne.»Za sada nećemo«, kasnije je rekla gospođica Emily, »— i naglašavam za sada — nikome spominjati gdje je Sabur ili što se sinoć dogodilo.«»Nemoj joj reći da sam to rekla«, promrmljala je gospodici Fanny dok je Marianaslušala hodajući za njima na ručak, »ali plašim se da smo joj odmogle. Naposljetku,mlada je, a dijete je doista vrlo đražesno.«Mariana je pogledala svoj šator. Namještaj koji je Hasan dao unijeti nakon borbe

izgledao je prilično dobro, posložen uz jedan zid — debeo ćilim iz kojega je Dittuistresao hrpe prašine, nekoliko jastučića, nizak izrezbareni stol.Ustala je i uvjerivši se da uokolo nema zmija nesigurno sjela na ćilim, raspustila kosui naslonila se na ljubičasti jastučić. Hasan joj je donio i satenski pokrivač. Navukla gaje do brade.Kakva udobnost! Šteta da do sada još nije imala svoj domaći namještaj.Zijevnula je. Željela je danas posjetiti Šafi sahiba, ali nije imala vremena tražiti njegov šator. Munši sahib održao joj je divnu pouku. Donio joj je lijepu pjesmu koju je biloteško prevesti.Dala sam svoje srce trima vrlinama koje sam

pronašla u tebi.Udaljavanje od njih nanijelo je bol mojemu slomljenom srcu.

Ali ako ti patiš, meni je još teže. Ne bojim se za tebe,samoga na bojnom polju.»Dittu«, pozvala je, »podigni zaslon na vratima.«

Taj je trenutak bio dovoljno savršen da zaželi zauvijek putovati. Kroz otvorena vrataugledala je nebo posuto zvijezdama. Iz daljine je dopirala tugaljiva melodija. Sabur je

mirno spavao na krevetu.Kroz ista vrata vidjela je Hasana prije no što ju je zmija ugrizla, okrenutog leđima,dok su mu se ramena podizala, u lijepom ogrtaču, tada umrljanom i poderanom.Nije se pozdravila s njim, nije mu ni zahvalila jer joj je spasio život. Osvrnuvši se



dok su je odvodili, nakratko je opazila njegovo iscrpljeno lice. Pogledao ju je u oči, atada okrenuo glavu.Odmaknula je zamršene kovrče s lica. On sada već zacijelo putuje prema sjeveru,prema Kasuru. Britanski tabor sada putuje prema jugu i sutra će prijeći rijeku Sutlej.Udaljenost među njima rast će iz dana u dan.Dittu je pozdravio nekoga, a tada žurno otišao.

Hasan je tiho ušao kroz vrata. Ondje je stao i pogledom pronašao Sabura koji jespavao na krevetu, a potom je pogledao nju. Imao je posjeklinu na jagodičnoj kosti.Uništeni ogrtač zamijenio je šalom.Sjeo je pokraj nje na ćilim. »Pokaži mi ranu«, rekao je bez uvoda, odgurujućipokrivač i posežući za njezinom rukom. Nebrušeni smaragd na zlatnom prstenuzablistao je na njegovu prstu kad je podignuo njezino zapešće prema svjetlosti.»Moram ti zahvaliti za ono što si sinoć učinio«, rekla je pomalo slabašno,zaokupljena pritiskom njegovih prstiju. »Mogla sam umrijeti. Jesi li mi ti isisaootrov?«Nije odgovorio. Umjesto toga je pustio njezino zapešće i sjeo naslonivši se najastučić, okrenuvši lice od njezina. Šal na njegovim prsima podizao se i spuštao.»Primio sam hitnu poruku iz Kasura«, rekao je. »Noćas moram krenuti natrag.Nadao sam se da ću prijeći Sutlej s tvojim taborom, ali ne mogu.«

»Jesi, ti si to učinio«, šapnula je prelazeći prstima po zacijeljenim ranama, prisjećajućise boli u zapešću i glasa koji je molio pokraj nje.Nije rekao ništa, nije je ni pogledao, ali doimalo se kao da od njega dopire valosjećaja, kao da joj govori bez riječi. Val je prelazio prostor među njima, jačao,miješao se s mirisom sandalovine i dopirao do svih dijelova Marianina tijela. Počelaje dublje disati.

Sabur je u snu ispustio tih zvuk. Hasan je pogledao prema krevetu. »Kad nas ljudibudu pitali gdje si«, tiho je rekao okrećući se prema Mariani, »reći ćemo im da siotišla k svojim rođacima.«»K svojim rođacima«, ponovila je Mariana dok je on promatrao njezino lice. To biznačilo da je pobjegla od njegove obitelji, od njega. Ali odjednom je sve to bilomnogo složenije. »Ne«, promucala je. Prešla je rukama preko satenskog pokrivača,tražeći prave riječi. »Ne.«Hasan je ustao. Po njegovu je držanju znala da će je uskoro napustiti.»Maharadža će vjerojatno uskoro umrijeti«, rekao je. »Nakon toga će nasljeđivanje,ako bude volja Alahova, proći glatko.« Prišao je krevetu i podignuo Sabura. »Ako nebude, postoji mogućnost da nas više nećeš vidjeti. U tom slučaju budi hrabra, iupamti mene i moju obitelj.« Zatvorio je oči i zagrlio sina.Svjetlost zvijezda, koja je dopirala kroz vrata, ležala im je pred stopalima. »Šafi sahibće ostati s tobom i s mojim sinom.« Hasan joj se približio i predao joj dijete. »Saburaje već zarana potrebno poučavati shvaćanjima Bratstva. Jednoga će dana, ako bog da, biti velik čovjek.«Mariana nije mogla progovoriti.»I Jar Muhamed će ostati s tobom. Sada ga plaća moja obitelj. Uvjeren sam da ćepronaći način da skriva Sabura tijekom vašeg putovanja.« Zastao je. »Kad više ne

bude opasnosti, doći ću po vas ako budem mogao.« Glas mu je postao dublji.»Doći ćeš po mene?« ponovila je.»Da.« Naglo je udahnuo i nagnuo se, usnama dodirnuvši njezine.



Nije se pokušala oteti. Stajala je i drhtala, s usnulim dječakom u naručju. Usne su mubile tvrđe od Fitzgeraldovih. Oči su mu bile otvorene.Začuli su se koraci koji su prekinuli tišinu oko njih. Hasan ju je pustio i pogledaokroz vrata. »Dolazi Šafi sahib«, rekao je drugačijim glasom. »Zacijelo se dolazipozdraviti sa mnom i razgovarati s tobom o tvojem putovanju.« Nasmiješio se uznak isprike. »Moram izaći i dočekati ga.«

Izašao je, a tada se okrenuo i pogledao je. »Khuda hafiz«, rekao je. »I neka te Bog čuva.« Podignuo je ruku kao što je to njegov otac učinio kad je, vrativši Sabura,odlazila iz havelija Kamar.Mariana je mirno stajala držeći dijete u naručju.

Trenutak poslije u šator je dopro Hasanov pozdrav pun poštovanja. Pogledala je okosebe. Šafi sahib, tajanstveni tumač snova, bio je nadomak njezinim vratima. Moraučiniti nešto. Položila je Sabura na krevet i obrisala dlanove o suknje. Što će mu rećikad se sastanu? Nije mu mogla dodirnuti koljena ili stopala, kao što to domaći ljudičine, ali mora pokazati svoje poštovanje kakvom gestom, koliko god malom.Prijatelju šeika Valijulaha nipošto ne smije pristupiti kao da je običan čovjek. Sve dok ponovno ne vidi Hasana, Šafi sahib bit će njezina veza s njim i s njegovom obitelji.Netko je izuvao cipele pred vratima. Smeđi prsti uhvatili su zaslon od trstike iodmaknuli ga. Njezin je munši stao pred nju, lagano trepćući u polutami.»Mir s vama, bibi«, blago je rekao. »Pretpostavljam da ste dobro.«

Te se noći probudila jer je lagani vjetar uzdisao oko šatora. Magla njezinaopetovanog sna napokon se razišla. Njezin je brod sada plovio uz stjenovitu obalu, u

vodi koja je svjetlucala i sjala, dok je iza nje na valovima poskakivao živahan čamčić,privezan za krmu.Nisu bili sami. Jednostavna i čvrsta arapska dova pred njima je odlučno sjekla vodu, a

njezino je latinsko jedro škripalo na vjetru. Pokraj dove i malo iza nje valove jeglatko sjekao uzak čamac nalik gondoli, kojega su pokretali veslači, a pramac mu jebio izrezbaren tako da nalikuje ptici. Između Marianina broda i naizgled opasneobale plovila je duga, korisna teglenica krcata kožom i slamom.Mariana je gledala u daljinu. Iznad obzorja uzdizali su se skladni jarboli indijskeriječne jedrilice.Zapravo je Dittu, a ne Jar Muhamed pronašao način kako skrivati Sabura naputovanju. »Nitko ga neće tražiti toliko visoko«, izjavio je energično kimajući kako binaglasio lukavost svojeg rješenja. »Morat ćemo paziti samo da ga nitko ne vidi dok ga budemo nosili preko puta.«Sutradan je otišao dogovoriti uvjete Saburova putovanja, noseći netom porubljenpamučni šal kao mito.Dok se Mariana kasnije vozila pokraj gospođice Emily u jednoj od kočija, ugledala jeslona Motua iza njih u daljini, golemu životinju koja se ljuljala među prašnjavimmorem kola i tovarnih životinja, s malenim Hirom Lalom koji mu je sjedio na vratu,i u Calcuttu nosila veliki šator za durbar te unuka šeika Valijulaha iz bratstvaKarakoja.



RJEČNIK URDSKIH RIJEČI KOJE NISU OBJAŠNJENE U TEKSTU A

abba umanjenica pojma »otac«

Alah Bog

ammi umanjenica pojma »majka«

angrez engleski anna novčić, šesnaesti dio rupije

attar mirisno ulje

B

baba umanjenica pojma »dječak«

begum sahib pristojan oblik obraćanja udanoj ženi

bhabi pristojan izraz koji označava mlađu rođakinju bhaji

pristojan izraz koji označava stariju žensku rođakinju

bibi pristojan oblik obraćanja mladoj ženi

burkažensko pokrivalo za cijelo tijelo, načinjeno od više metara pamuka

Č

čapati

tanke, okrugle pogače od pšeničnog brašna, bez

kvasca; pučki kruh

D

dal leća

duli nosiljka za žene

doti tkanina koju hinduisti nose omotanu oko bokova

durbar sastanak državnih čelnika

Dž

džalebi narančasti slatkiš u obliku pereca

E

ezanmuslimanski poziv na molitvu, upućuje se pet puta dnevno

F

fakirindijski ili islamski asket koji na putu usavršavanja ovladava tijelom na način koji se

protivi uobičajenom poznavanju prirodnih zakona



G

gurka nožtežak nož s oštricom zakrivljenom prema dolje; koriste ga vojnici Gurke

Grant sahib sveta knjiga sikhizma

gulab džamun ljepljiv smeđi slatkiš

H

havelivelika, zidom ograđena gradska kuća sa središnjim dvorištem

hazur pristojan oblik obraćanja, jednak obliku »gospodaru«

I

inšalah uzvik, ako Bog da

J

jan ili jani dragi ili draga

jida; koristi se i kao nastavak za ime kao izraz

poštovanja

K

Kamar Mjesec kamiz

duga tunika, najčešće pamučna,koja se nosi preko širokih hlača (šalvar)

khabardar budi oprezan!

Kur’an sveta knjiga islama

M

mahut gonič slonova

maharadža titula velikih indijskih knezova maharami maharadžina žena

mendi pasta od kane, koristi se za bojenje kože i kose u crvenosmeđu boju

memsahib pristojan oblik obraćanja Europljanki

moguliindijski carevi u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, zaslužni za veliki dio najbolje indijske arhitekture i dizajna

mujezin čovjek koji muslimane poziva na molitvu munši učitelj, osobito jezika

muršid duhovni vođa ili učitelj



N

namaste tradicionalni pozdrav hinduista

nimstablo čija kora ima adstringentno svojstvo, koristi se za čišćenje zuba te za ubrzavanje zacjeljivanja rana

P

palkinosiljka koju nose nosači, često se koristila za duga putovanja

R

ritemahune sa sjemenkama koje se kuhaju, a potom se koriste za pranje kose

S

sahibu Indiji počasna titula i naziv za bijelca: Englez,

Europljanin, gospodin

satiobičaj po kojem živu ženu spaljuju s umrlim mužem

selamtradicionalni muslimanski pozdrav u značenju

»mir« sikh pripadnik indijske monoteističke sljedbe sikhizam

sirdar plemić (kao sikh sirdar) ili vođa (kao sirdar nosač)sufi musliman koji slijedi određeni duhovni put

surma crni prah koji se koristi za ocrtavanje očiju

Š

šahtitula vladara u Iranu, Afganistanu i nekim zemljama srednje i južne Azije

šalvarširoke, nabrane pamučne hlače koje se nose ispod tunike duge do koljena

šeik vođa muslimanskog duhovnog bratstva

T

tespihniska kuglica koja se koristi za brojanje molitvi ili Božjega imena

talvar zakrivljeni mač

Z

zenanadio kuće (u Indiji i Iranu) u kojem su izdvojene žene koje pripadaju porodici



zikrsufijska praksa ponavljanja Božjeg imena uz

posebne pokrete glave, izvodi se s ciljem duhovnog postignuća



ZAHVALEMeđu onima koji su mi pomogli napisati ovu knjigu bili su Arthur Edelstein, koji mepoučio pisati prozu, i moja spisateljska skupina, čiji su mi članovi davali sjajneprijedloge te su imali strpljenja sa mnom na svakom koraku ovoga puta. Mojaprijateljica i agentica Jill Kneerim, urednica Danelle McCafferty, Peter Scholl, Lois

Ames i Bill Bell prvi su ozbiljno shvatili ovu knjigu. Gillo Afridi, Tony Mahmood,

Samina Quraeshi i mnogi drugi prijatelji u Sjedinjenim Američkim Državama, Indiji iPakistanu također su mi davali savjete i hrabrili me. Kate Miciak, moja pomnjivaurednica u izdavačkoj kući Bantam Dell, održavala je moju usredotočenost. Nepostoje riječi kojima bih je dovoljno pohvalila i dovoljno joj zahvalila. Zahvaljujem i

Thalassa Ali-1 Dragulj Indije

Documents

Transcript of Thalassa Ali-1 Dragulj Indije