TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA - bizg.hr · PDF fileEgzegeza kao metoda analizira biblijski tekst,...
Transcript of TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA - bizg.hr · PDF fileEgzegeza kao metoda analizira biblijski tekst,...
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
Sadržaj
1. ODNOS PREMA STAROM ZAVJETU
Patristika
Reformacijska tradicija
2. BIBLIJSKA TEOLOGIJA
Analiza i sinteza
Misao i jezik Staroga zavjeta
2. TEOLOGIJA SZ
Potraga za središtem
Temelj Objave
Dvije povijesti
Teologija u tekst
Terminologija
3. SAVEZ I KRALJEVSTVO
Dvije pretpostavke
Savez i kraljevstvo
4. SAVEZ
Pretpostavke djelotvornosti Saveza
Odnosi u Savezu
Regulacija Saveza
Narav i ime
Vodstvo Saveza
Razvrgnuće Saveza
Vječni Savez
5. KRALJEVSTVO
Uvodne opaske
Kraljevstvo i obećanje
Slabi počeci
Mesijanski kralj
Mesija: narav i poslanje
David: idealni kralj
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
3
1. ODNOS PREMA STAROM ZAVJETU
Odnos prema SZ gledano kroz tri povijesna razdoblja:
a) patrističko doba, to je vrijeme crkvenih otaca,
b) Reformacijsko doba,
c) suvremeno razdoblje.
Patristika
U patrističko vrijeme (antička vremena) postoje tri izvorna gledanja i
tretiranja SZ. Shodno tome i razvoj u teologijama : 1. Marcion, 2. Aleksandrijska
škola, 3. Antiohijska škola
Marcion (Sinop, 70-150 A.D.)
Kompilirao je najraniji kanon NZ. Za svoje vrijeme vodi jednu od
najperspektivnijih kršćanskih zajednica, crkva koja traje sve do 5 st.Radikalno
odbacuje SZ. Svojim naukom tumači potpuni dikontinuitet (raskid, prekid)
između SZ i NZ. Oštro razdvaja Boga SZ, koji je Bog pravedan, strog i gnjevan,
od Boga NZ. Isus je objavio i otkrio ‘novog’ Boga NZ koji je dobar, ljubazan i
milosrdan. Prema tome Bog SZ nije isti onaj Bog kojeg nalazimo u NZ. Isus, je po
nauku Marciona, došao na svijet da otkupi čovječanstvo kako od Zloga tako i od
gnjevnog Boga SZ.Marcion u cjelosti odbacuje Sv. pismo SZ koji za kršćanina
nema nikakvog autoriteta niti snage.
Aleksandrija (2/3 st)
Klement Aleksandrijski i Origen glavni su patristički nositelji ovoga smjera
i odnosa prema SZ. Taj odnos se temelji na odvajanju ‘slova’ i ‘duha’ SZ-a.
Prvenstvo se daje duhovnom značenju koje se krije iza pripovijesti i povijesti
(teksta) SZ. Sensus plenior. Čitatelj i tumač SZ uvijek treba iznači sakriveno
duhovno značenje. Način kojim se ovo postiže (metoda) jest ‘alegorija’ i
alegorijsko tumačenje.
Antiohija (4/5 st)
Krisostom i Teodor iz Mop. glavni nositelji. Ova škola tumačenja SZ
prvenstvo daje povijesnom razvoju u okvirima SZ, tek potom pronalazi ona viša
načela u tekstu. Naglasak je na (povijesnom) kontinuitetu i sljedu događaja u
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
4
otkupljeničkom ispunjenju SZ prema NZ. Antiohijski pogledi odbacivali su
alegoriju kao metodu.
Reformacijska tradicija
U Reforamciji i dalje živi i naglašeni je utjecaj Aleksandrijske škole u
odnsou na SZ.
Kalvin
Zauzima se za historijski uvid i naglasak na kontinuitetu u otkupiteljskoj
povijesti spasenja, kao i na važnost gramatičke i jezičke metode u stvarima
egzegeze (cf. uloga M.V.Ilirika u istoj reformatorskoj tradiciji).
Luter
Dok je Kalvin gledao i naglašavao kontinuitet i harmoničnost između SZ i
NZ, Luter doživljava, i osobnije, jači nagalasak NZ pa shodno uzima nešto
‘Aleksandrijskoga’, osobito u utjecaju na posl. Galćanima koja je osobito dobar
odraz Luterovih duhovnih i biblijskih doživljaja. Njegovo iskustvo duhovnog
oslobođenja pod evanđeljem NZ, ‘odvlači’ ga od Zakona SZ u kojem vidi moralni
orjentir ali ne i duhovnu snagu i autoritet.
Između Kalvina i Lutera, osobito u odnosu na Zakon u Starom zavjetu,
uočljiva je razlika u pristupu i tumačenju, dok :
Luter u Zakonu gleda što ovaj zabranjuje i ograničava, za njega je Zakon
‘slovo koje ubija’,
Kalvin u istome gleda sve ono što taj isti Zakon pozitivno promovira i
potiče, kao kršćansko življenje i svetost.
Oba ova pogleda kada krenu u svoje krajnosti završavaju ili sa
marcionitskim natrusima (‘luteranizam’) ili u izraženom liberalizmu i
antinomianizmu kao legalizmu (‘kalvinizam’). Povijesno u Pietizmu kao obliku
radikalnog odvojenja od svijeta.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
5
2. BIBLIJSKA TEOLOGIJA
Analiza i sinteza
U odnosu na biblijski tekst Staroga zavjeta analiza i sinteza jesu
metodološki alati egezegeze i hermeneutike. Egzegeza kao metoda analizira
biblijski tekst, rastavlja na sastavne djelove te zadani tekst polaže u primjereni
kontekst, rekonstruirajući ga. Hermeneutika, je pak možemo reći ‘primjenjena
egzegeza.
Biblijska teologija nastoji sintetizirati. U tom smislu egzegeza je tek alat u
teološkoj ruci.
Razvoj “biblijske teologije
Naglasak na biblijske studije, čvrsto ukorijenjen u protestantskoj tradiciji,
osobito je usmjeren na crkvu i potrebe crkve a stasao je netom nakon II Svjetskog
rata.
Tako je nastao i cjeli jedan pokret, posebno istaknut u anglo-saksonskom
djelu svijeta, a nazvan je Pokret Biblijske Teologije (Biblical Theology
Movement). Pregled toga rasta i razvoja biblijske teologije, reakcije na prethodna
tumačenja i pristupe Svetom pismu daje B.Childs u sada već klasičnom djelu
'Biblical Theology in Crisis'. Osim utjecaja moderne i postmoderne u odnosu na
Sveto pismo, pojava historijske kritike poseban je bio poticaj na re-vitaliziranju
biblijske egzegeze i biblijske teologije.
Bilo je tu i mnogih drugih klasičnih djela koja su na toj liniji zapravo
iznjedrila i potaknula novi (ili možda obnovljeni ?) pristup u odnosu na egezegezu
i tumačenje Svetog pisma. Primjerice, Rowley,H.H. ‘The Relevance of the Bible’,
potom od istog autora ‘Rediscovery of the Old Testament’, Wright, G.E. ‘The
Challange of Israel’s Faith, Anderson, B.W. ‘Rediscovering the Bible’.
U relativno kratkom razdoblju pojavljuju se sada mnoge studije i tekstovi iz
područja studija Svetog pisma u odnosu na teologiju,. Osobito je uočljiv pojav
cijelog niza nove biblijske periodike izričito usredotočene na biblijsku teologiju.
Pojavljuju se časopisi kao Interpretation (1947), Scottish Journal of Theology
(1948) i nešto ranije Theology Today (1944).
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
6
J.P.Gabler (1787) 1, pravi distinkciju između sustavne i biblijske teologije.
Sustavna je teologija nastupala i polazila sa doktrinarnih pozicija, čime je zapravo
nametala određene pretpostavke koje je zatim trebalo potvrditi. Kao da se rješenje
zadatka postavlja ispred samog zadatka.
L.B.Gilkey, o klasičnoj biblijskoj teologiji, “It’s world view or cosmology is
modern while its theological language is biblical and orthodox” 2. Zapravo se
radi o svojevrsnoj krizi i polarizaciji unutar interpretacije Staroga zavjeta. Na
konzervativno krilo koje katkad u svojoj radikalizaciji prelazi u fundamentalizam.
Ili s druge strane na liberalno krilo koje pak u svojoj radikalizaciji prelazi u
sterilni akademizam.
Na osnovi svojih načela Reformacija je za Kršćansku crkvu položila temelj
egezegetskoj tradiciji u odnosu na Sveto pismo. To je trajalo sve do sredine 19.
stoljeća i pojave historijsko-kritičke metode (vidi ovdje: 'Dvije povijesti'). Ovaj
novi pristup (osobito Starom zavjetu) skoro pa u cjelosti bacio je u sjenu svu
prethodnu tradiciju tumačenja Starog zavjeta 3.
Misao Staroga zavjeta
Jezik Biblije
Egzaktnost je baština helenističkog misaonog procesa zapadnoeuropskog
svijeta. To znači da je naše prvotno očekivanje sasvim precizna točnost o nekom
događaju. Točni datumi tako postaju glavni nositelji povijesti.
Starozavjetnom semitskom čovjeku znatno je važnije bilo upoznati
povijesno-spasenjske posljedice nekog događaja od pedantno egzaktnog
povijesnog bilježenja. U povijesti hebrejske literature teško je naći pokušaje
sustavnog i tematskog razvrstavanja onih literarnih djela koja bi nalikovala našim
sustavnim teologijama, razvrstanim i odijeljenim po kategorijama.
U korijenu problema to je pitanje jezika Biblije. U odnosu na Stari zavjet, u
tom se pogledu iznjedrio cijeli niz radova i autora koji se fokusiraju na problem
slikovitosti biblijskog jezika 4.
1 H.H.Rowley, “The Old Testament and Modern Study”, str.312
2 L.B.Gilkey, “Cosmology, Ontology and the Travail of Biblical Language” (Journal of Religion 41(1961)
3 osobito tradiciju Puritanskog ekspozicijskog izlaganja Svetog pisma.
4 G.B.Caird, “The Language and Imagery of the Bible”; P.Cotterell & M.Turner, “Linguistics and Biblical
Interpretation”; A.Gibson, “Biblical Semantic Logic”; P. Avis, “God and the Creative Imagination”
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
7
Figura i slika
Starim zavjetom vlada predodžbeni i figurativni jezik, i sve je počelo
razmatranjem izraza (jezika i govora) Staroga zavjeta u čijim se temeljima
zapravo nalazi imaginacija i slika obzirom na prosvjetiteljski jezik egzaktnih
kategorija. Racionalizma sa spekulativnim načinom razmišljanja i apstrahiranja.
Metafore i simbolično-slikoviti jezik temeljni su i prevladavjaući izarzi
Staroga zavjeta. Shodno tome analogija je temeljna izrazu židovske misli i
starozavjetnom tekstu. Analogijski obrazac osnovni je lingvistički instrument.
Lako je vidjeti kako Stari zavjet govori figurativnim jezikom kada govori o
egzistencijalnim temama života i smrti. To je jezik oslikan dinamičnim slikama
lišen apstraktnih izraza. “Užeta smrti sapeše me” (Ps 116:3), ili, “Uzet ću čašu
spasenja” (116:13); pa opet “Jahve je pastir moj” (Ps 23), “Uljem mi glavu
mažeš, čaša se moja prelijeva” (23:5b), dok je ideal zajednice i zajedništva “kao
na glavi ulje dragocjeno, što slazi na bradu, bradu Aronovu” (Ps 13:2).
Literarnost i doslovnost u izrazu Staroga zavjeta u mnogočemu postaju
zapravo nemogućnost - kako opisati Boga, ljubav, smrt, ili u spekulativnom
smislu zapadnjačke apstrakcije opisati čin Stvaranja...etc. O problemu teološkog i
biblijskog jezika, govora o Bogu i božjim stvarima mnogo se razglabalo.
(Usporedi: W.Pannenberg, u P.Avis, str.71; I Vatikanski koncil...).
Analogija
U Starozavjetnom tekstu osobito su naglašene i prisutne analogije Boga
Izraela. On je “otac”, “pastir”, “zaručnik”, “kralj”.
Novozavjetno Isusovo poučavanje zapravo nastavak je židovske rabinske
metode. Prožete i temeljene na prispodobama i analoškom obrascu. Ako se
osvrnemo na četiri Evanđelja, nije slučajnost da se to osobito očituje upravo u
“židovskom” Matejevom evanđelju 5. Prispodoba o sijaču započinje pojašnjenjem
Isusovog izlaganja : “Tada im je o mnogim stvarima govorio u usporedbama”
(Mat 13:3), i dalje, “Približiše mu se učenici i upitaše ga: Zašto im govoriš u
usporedbama?” (13:10)
5 egzemplarni odjeljak je : Mat 21:18 – 22:1
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
8
Antropomorfizmi
Zatim tu su još i neizbježni antropomorfizmi. Na početku knjige Postanka
nakon što se prvim ljudima otvaraju oči (3:7), što je već po sebi metaforički, čuju
korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca” ( 3:8).
Sve se zapravo personalizira. Stoga je antropomorfni način govora i
razmišljanja ključni za SZ misao. Nije začudno zato da hebrejska misao, kao što
je to bio slučaj kod Saduceja u Novozavjetno vrijeme, koji nemaju pojam
apstraktnog vječnog života duše. Naime, duša mora imati svoje ‘sjedište’ i
osobnost, da bi bila relevantna stvarnosti mora biti personalizirana. U jeziku
Starog zavjeta izraz “ruah” istovjetan je za “dušu”, ali i za “vjetar”. Svaki imalo
apstraktan izraz ima svoju istoznačnicu jezikom slika i u realnom svijetu.
Rabinizam kao metoda
Temelj rabinskoj metodi jest “midraš” (heb. vrd tražiti, istraživati,
ispitivati..) zapravo kao egzegetsku metodu kojom se prije svega nastoji osvjetliti
i za bolje razumijevanje pojasniti biblijski tekst. Podijeljen je na dvije vrste.
“Halakah”, se bavi razlaganjem zakonodavnog biblijskog materijala i
“hagadah” narativni aspekt koji pokriva preostale dijelove i po naraavi je zapravo
homiletički.
“Soferim” ili “masoreti” i njihov zadaci i pothvati ne mogu se približavati ili
uspoređivati sa suvremenim sistematičarima ili sustavnim teolozima. U temelju
njihove zadaće nije se nalazio poziv sustavnog teologa nego pedantnog
prenositelja svetog teksta.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
9
3. TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Potraga za središtem
I samo poimanje (korištenje) termina i razumijevanje istoga od važnosti je
za daljnje razmatranje teologije SZ. Govorimo li o 'središte', 'središnja ideja',
'osnovni koncept'. Ako govorimo o središtu (teologije SZ) zasigurno bi trebala biti
riječ o jednom središtu. Ono koje povezuje ostale različite teme, biblijske knjige
ili motive. Postupni i opći pomak u razmatranju teologije SZ kretao se od potrage
za jedinstvenim sveobuhvatnim središtem SZ, prema raznolikosti i diverzitetu.
Sve se manje s pouzdanjem oslanjalo na potragu za jednim središtem, a time i
prema jednoj teologiji SZ.
Postoji li jedan univerzalni ključ kojim se dolazi do takvog središta. Ključ
kojim se otvara vidik prema uredno, progresivno uređenoj i artikuliranoj
(teološkoj) temi SZ ? Dodatno, ovom pitanju stoji i pitanje; jesu li pisci SZ toga
bili u cjelosti svjesni ?
Teologija u tekstu
Postoji jedan dodatni problem u razmatranju jednog takvog središta
teologije SZ. Postavlja se pitanje da li takav potencijalni model središta nalazimo
u samom biblijskom tekstu, do kojega se zatim dolazi deduktivnom metodom i
pomnom egezegezom samoga teksta, ili, se pitanje teološkoga središta postiže
tematski uredno posloženom vanjskom intervencijom iz, recimo, područja
sustavne teologije (?).
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
10
Temelji objave
Povijest
Kao alternativni temeljac objave u SZ nude se dvije mogućnosti. Ili je
objava Božja posredovana kroz povijest. To bi tada prije svega bila povijest
spasenja (Heilsgeschichte), ili spasenjska povijest, u odnosu na jedan narod, Izrael
narod Božjeg izabranja (Pnz 7:6).
Povijest kao takva, u tom slučaju, glavni je i primarni medium Božje objave
u Starom zavjetu.
Sveto pismo
Alternativno tome uzima se Riječ, Sveto pismo kao središte i jedini izvor
objave Božje. Sveto pismo je u tom slučaju krunski svjedok Božje objave. Ovu
liniju osobito zagovaraju dogmatičari, osobito K.Barth 6. U sažetku uvodne
rečenice o Svetom pismu, Barth kaže, «The Word of God is God Himself in Holy
Scripture» (Barth,457) 7. Na sličan način iz perspektive dogmatičara o obajvi
Božjoj govori i L. Berkhof, «Revelation is always something purely subjective,
and can never turn into something objective like the written Word of Scripture» 8.
Biblijski tekst odista upućuje sam 'na sebe', iako upućuje i na povijest i
povijesne događaje koji su se zbivali. Nije li upravo povijesnost Izlaska (eg. 'Ja
sam tebe izveo iz zemlje egipatske...Narode moj sjeti se sada', Mih 6:4)
determinanta na koju se oslanja sama Riječ.
6 Barth, K. Church Dogmatics I, (The Doctrine of the Word of God,457) (T&T Clark, 1963)
7 koje su eventualne krajnje reprekusije na mogući biblicizam u odnosu na ovakav pogled.
8 Berkhof, L. Systematic Theology, (Banner of Truth, 1958), str.34
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
11
Dvije povijesti
Tradicijska povijest
Ili povijest tumačenja. Čak i kada prihvatimo da je povijest čvrsti oslonac
Božje objave stvari nisu riješene. I kada bi se za teologiju SZ uzela samo povijest
kao isključivi oslonac Božje objave, suočavamo se s jednom nedoumicom. Iako se
stvari (povijesno) događaju, svaka povijest uvelike je podložna interpretaciji, i
stoga potencijalno nepouzdana.
Uzmemo li povijesnost događaja Izlaska Izraelaca iz Egipta. Događaj od
presudne teološke važnosti za Izraela, a paradigmatski i za cjelokupnu spasenjsku
povijest. Suočeni sa povijesnosti tog događaja može se pojaviti pitanje – što se
zapravo dogodilo(?). I samim postavljanjem ovog pitanja širom smo otvorili vrata
mogućim tumačenjima povijesnog događaja sa dalekosežnim posljedicama po
teološku konzistentnost SZ. Dakako, mi ovo pitanje možemo i ne htjeti postaviti !
Egzaktna povijesti
Pred nas se zapravo postavljaju dvije povijesti, a mi ostajemo zatečeni pred
podvojenom povijest. Kako i zašto ?
Jedna povijest jest ona koja se nastoji egzaktno utvrditi; metodološki znači
kritičkim rekonstruirati. Takav pokušaj egzaktne rekonstrukcije povijesti daje nam
neki kritički minimum u odnosu na pitanje vjere. Zamka je tada u tome što i ako se
ustanovi, napuklina u povijesnosti, nestaje i onog zajamčenog teološkog i
vjerskog minimuma.
Metodološki ovakva intencija rekonstrukcije povijesti sasvim je utemeljena
na historijsko-kritičkoj metodi.
Problem povijesti
Za razliku od egzaktne povijesti, ova se uvelike podupire na tradicijske
vrijednosti upletene i isprepletene u toj istoj povijesti. Metodološki pristupa se
historijsko-tradicijskom metodom. Ovdje je posebni naglasak na ispovjedanju
vjere, a u tom slučaju postiže se teološki maksimum.
Ali ne i bez povijesnih 'žrtava'. Jer u ovom slučaju potreban je tek minimalni
broj faktičkih događaja da se podupre vrijednost vjere. Ali to isto tako znači da se
povijesna egzaktnost relativizira, pa čak dolazi i pod znak pitanja.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
12
U ovom slučaju osobno iskustvo postaje vodeća kategorija. I zapravo to isto
iskustvo s vremenom može postati nezavisno od stvarnosti, i barem u djelu
neovisno od egzaktne povijesti. Do te mjere da prestaje biti relevantno jesu li ili
nisu (neka) djela Božja ukorijenjena u egzaktnoj povijesnoj zbilji 9. Sasvim je
jasno kako iz svega slijedi relativizam a povijesno gledajući i svjetonazor
postmoderne.
Teologija u tekstu
Utjecaj sustavne teologije na teologiju Starog zavjeta tradicionalno je
prisutan. U tom pogledu okvir je jednostavan i jasan, ali i nametnut iz okvira i
strukture sustavne teologije.
U skaldu sa uzusima sustavne teologije nude se kategorije koje tematski
objedinjuju korpus Staroga zavjeta. Prema tome imati ćemo sustav koji se
usredotočuje oko tri temeljna područja sustavne teologije.
Teologija. (Bog) Sve ono što se veže na pitanja o Bogu. Tko je Bog,
Njegova narav i atributi, pitanje Božjeg objavljivanja ljudima....
Antropologija. (Čovjek) Doktrina o čovjeku. Pitanje njegova podrijetla?
Imago dei ili što drugo? Pitanja čovjekove naravi i konstitucije. Čovjek s dušom.
Podrijetlo čovjekove duše. Svetopisamski izvještaji o podrijetlu, naravi i
konstituciji čovjeka.
Soteriologija (most) Kako premostiti jaz između čovjeka i Boga ? Ordo
salutis. Put spasenja; pojam i proces otkupljenja čovjeka. Pojam i put opravdanja.
Simboli i paradigme u SZ
Noviji pristupi teologiji Starog zavjeta više ne polaze od ovih kategorija
nametnutih iz okvira sustavne teologije. Slijedeći tradicije biblijske teologije,
metodološki utemeljenih u egezegezi i hermeneutici, teologija SZ struktuira se
progresivno u samom biblijskom tekstu.
Mnogi starozavjetni teolozi sada osim samoga biblijskog teksta i metode
biblijske teologije, zauzimaju se i u razmatranju onih prevladavajućih simbola
Staroga zavjeta koji na svoj paradigmatski način objedinjuju tekst i teološku
9 završetkom Prosvjetiteljstva, u filozofiji klasičnog njemačkog idealizma 18 st. Kant predvodnik je i pravi začetnik
pogleda na svijet u kojem ljudski um, iznad svega osobno iskustvo temelji su suvislosti i smislenosti svega.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
13
misao SZ (vidi ovdje 'Misao Starog zavjeta', 'analoški obrazac'). Uočavaju one
(simbole) kojima autori SZ najznakovitije izražavaju svoju vjeru.
Simboli saveza i kraljevstva najčešća su tema teologije Starog zavjeta. U
paradigmatskom smislu tu je također i značajan SZ simbol izlaska bez kojega bi
bilo teško struktuirati teologiju Starog zavjeta.
Terminologija
No i kada se sve to učini ostaju nam pitanja definiranja i artikulacije ovih
pojedinih simbola i paradigmi.
Savez
Na primjer uzmemo li simbol saveza, još uvijek se odvija diskusija o tome
da li je ovaj simbol sveprisutan u tekstu SZ (mnogi smatraju da je prisutan samo u
deuteronomističkoj tradiciji), kao i pitanje izvornog i pravog (teološkog) značenja
ovog pojma. Ili bolje, uzevši izvorne biblijske jezike, je li hebrejski 'berith' (trb) u
Starom savezu (zavjetu) isto što i grčki 'diatheke' (diaqhkh) u Novom zavjetu ?
I u modernim jezicima evidentno je da se ne radi o istoj semantičkoj grupi;
jer engleski 'covenant' nije isto što i njemački 'bund'. Baš kao i u hrvatskom jeziku
savez nije isto što i zavjet ?
Kraljevstvo
Analiza svetopisamskog teksta ukazuje nam na varijacije u shvaćanju
poimanja kraljevstva. Počevši od samih početaka uspostave izraelskoga
kraljevstva prikazanog u tekstu SZ (1Sam 8-10) pa sve do novozavjetnih tekstova
i iščekivanja (mesijanskoga) kralja i kraljevstva (Dj ap 1).
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
14
4. SAVEZ I KRALJEVSTVO
Blagoslov i obećanje
Ukoliko smo zauzeli stav da su savez i kraljevstvo teološki i tematski dvije
žarišne točke u teologiji SZ – a koje pokazuju tu tendenciju da se približuju jedna
drugoj i preklapaju, tada nam treba vidjeti koje su tu još pretpostavke da bi takva
teza bila i prihvatljiva i tekstualno evidentna.
Blagoslov i obećanje
Teološki, tekstualno, i kronološki pretpostavke teologiji saveza i kraljevstva
jesu pojmovi i prethodna implementacija Božjeg - blagoslova i obećanja.
Blagoslov i obećanje imaju normativnu snagu i daju pravi oblik teološkim
temama saveza i kraljevstva. Blagoslov i obećanje pojmovi su koji se nadovezuju,
blisko su povezani. Kao da su uvjetovani odnosom pretpostavke i rezultata
(posljedice).
U tom pogledu obećanje će biti rezultat Božjega blagoslova; baš kao što će
blagoslov biti pretpostavka obećanju.
Blagoslov. Prije svega zamjetimo kako je uz suverenu stvaralačku snagu
Stvoriteljevu, pri stvaranju upravo blagoslov Božji osnovni motiv.
Postanak 1, vodi se po slijedećem obrascu – 'I reče Bog', potom 'I bi tako', i
zatim 'I vidje Bog da je dobro'. I ne samo to, dovršeni i zaključni motiv upravo je
investicija blagoslova nad sve stvoreno (1:22,28; 2:3). Sve što je na nebu i na
zemlji Bog blagoslovi (1:22); čovjeka, muško i žensko, blagoslovi ih Bog (1:28);
pa potom i dovršni dan, dan počinka blagoslovi Bog (2.3).
Biblijski tekst blagoslov pojašnjava na slijedeći način. Blagoslov u sebi nosi
- određenu učinkovitost, mogućnost i sposobnost nekog ostvarivanja (kapacitet), s
jedne strane, i shodno tome neku posljedicu ili rezultat ove osposobljenosti
(rezultat). Božje stvorenje, u stanju blagoslova, jest produktivno i obilno 10
.
Blagoslovi Božji prava su prethodnica njegovih obećanja.
Postanak 1-11 uvodi nas i pokazuje blagoslove Edenskog vrta , Noe (9:1) i
Abrahamovskog blagoslova (12:1-3).
10
shodno ovim karakteristikama blagoslova nasuprot tome evidentno je da će prokletstvo biti upravo odsustvo ovih
elemenata blagoslova; tako će umjesto proizvodnosti i plodnosti biti jalovost i siromaštvo (Post 3.17b ‘Zemlja neka
je zbog tebe prokleta’; Mih 6:15 ‘Sijat ćeš ali nećeš žeti’)
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
15
Obećanje. Iako blagoslov i obećanje idu ruku pod ruku, blagoslov je
zapravo svojevrsna Božja priprava za obećanja koje patrijarsima tek dolaze.
Slijedeći W. Kaisera prikazati ćemo kako on shematski struktuira te izlaže
plan po kojem se pojam obećanja otvara i razvija kroz SZ tekst.Temeljni okvir
unutar kojeg se razvija koncept obećanja prikazan je u četiri točke 11
. Vrlo su
važne ove poveznice koje razvijaju pojam obećanja u SZ i za samu teologiju SZ :
1. Pred-patrijarhalni blagoslov potom, patrijarsima obećanje.
2. Patrijarhalno obećanje i Zakon Mojsijevskog razdoblja
3. Pred-monarhijski 'deuteronomizam' i Davidovsko obećanje
4. Mudrosna teologija stvaranja i obećanje Profetizma.
11
detaljan prikaz ove sheme prikazan je na kraju ovog priručnika u Dodacima.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
16
5. SAVEZ
OSNOVE I STRUKTURA
Pojam Saveza svakako je jedan od temeljnih pojmova u Starozavjetnim
izvještajima i bez sumnje kamen temeljac u svakoj nadgradnji klasičnog
Židovstva. Ono je svećana obveza dviju stranaka - Boga i čovjeka. Ovakav se
Savez ratificira kako verbalnim iskazom (zakletva), simboličnim činima (žrtva) i
konačno zapisom.
Postoje neke opće prisutne karakteristike svih Božjih saveza opisanih u
biblijskim spisima Starog zavjeta. Ima neka “narav’ ovih Saveza, načela od kojih
se ne odstupa i uglavnom su svuda prisutna:
(a) samoinicijativni iskorak Božji, te u ranim danima bez dodatnih uvjeta na
za drugu stranku u Ugovoru (Savezu)
(b) sveobuhvatni ugovor “sa svim živim stvorovima na zemlji” (Post.
9:10).Koji dakle osim čovjeka kao krune sveg stvorenja, neizostavno ipak
uključuje i cjelokupnost svega živog stvorenog.
(c) svenarodni savez jer on uključuje “sva plemena na zemlji (tobom će se
blagoslivljati) (Post. 12). Što je jedan od temeljnih elemenata takozavanog
“Abrahamovskog blagoslova”, a ujedno je i element u uspostavi Saveza.
Svrha i namjera. Savez nije ekskluzivan i isključiv, ali u svojoj posredničkoj
misiji daje prioritet izabranicima koji samo poslužuju kao oni koji posreduju
blagoslov svima...i.e. da budu “svjetlost narodima’ (Iz. 49:6), te da se vidi
“svjetlost Izraelova” (Iz. 10:17, 58:8), a k njoj će dolaziti narodi “k tvojo svjetlosti
koračahu narodi” (Iz. 60:3). Ovdje također imamo naznake gdje se ne opravdava
česti Izraelov manipulativni stav diferencijacije “naroda” (izabranog ‘im) i
“pogana” (naroda gojim)
(d) trajnost Saveza uvjek je iznova dat na znanje, jer Bog uspostavlja
(inicira) Savez koji će biti “Savez vječni” (Post.17:7-8,19)
(e) kondicional i obdržavanje Saveza daje znak uvjetovanosti, jer Ugovor
trebaju ugovorne strane izvršavati za uspjeh Saveza. “A ovo je Savez moj s tobom
i tvojim potomstvom poslije tebe, koji ćeš vršiti” (Post. 17:10). Za to treba staviti
“znak” (“potpis”) na Savez cf. Post.17:11, obrezanje.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
17
Struktura
Uvjek prisutni u strukturi nekog ‘saveznog’ dokumenta jesu oni elementi
koji upućuju ili obvezuje sve strane u savezu. I u Starom zavjetu imat ćemo po
takvom obrascu:
(i) Uvodni dio (preambula)
(ii) Povijesni predgovor dokumentu
(iii) Sažetak uvjeta i obvezujućih elemenata
(iv) Svjedočanstvo (svjedoci)
(v) Pozitivna i negativna “regulativa” (blagoslov i prokletstvo)
U najkraćim crtama pregledati ćemo svetopisamske paralele ovih zavjetnih
ili saveznih elemenata u “dokumentu” Starog zavjeta.
Preambula
Uvodni je dio svakog statutarnog dokumenta kojim se naznačuju temeljni
identifikacijski elementi. [to je svrha i cilj, tko stoji iza toga i kako ostvariti ciljeve
koji su navedeni u takvom dokumentu. U biblijskom smislu Saveza u SZ ovaj dio
je predstavljen riječima..: “Ovo su riječi...” (Pnz. 1:1), ili “Onda Bog izgovori sve
ove riječi...” (Izl. 20:1), ili “Čuj Izraele...” (Pnz. 5:1)
Povijesni predgovor
Kao obrazloženje budućih uvjeta koji definiraju Savez (Ugovor). Ovo je
utemeljeno na povijesnim elementima, kao podsjetnik kontinuiteta i povijesnosti,
kao obrazloženje i opravdanje za ono što slijedi u dokumentu Ugovora. Povijest
nas je zadužila...“Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima...” (Izl. 19:4)
Sažetak uvjeta
Samo sažetak uvjeta treba biti izložen svim strankama u Savezu (Ugovoru),
na jasan i svima jednostavno razumljiv način. “Riječi ove što ti ih danas
naređujem, neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori o njima
kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ“ (Pnz. 6:7)
Svjedoci
Pravovaljanost dokumenta podupiru i svjedoci. Svjedočanstvo dvojice ili
trojice, kako spominje SZ (Pnz. 19;15-21).
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
18
Represalije: blagoslov ili prokletstvo
Posljednja je točka u dokumentu saveza ona koja evidentira punitivne
mjere, tj. posljedica nepoštivanja i nepokoravanja točkama saveza jednaka je
prokletstvu, dok je prihvaćanje i praktično poštivanje točaka Saveza jednaka
blagoslovu . Jamačni je stoga napredak ili nazadak pred svima koji su pod punom
svijesti prihvatili upute Saveza.
Stari zavjet nam u nekoliko navrata predočuje uspostavu i proceduru Saveza
sa svim karakteristikama i elemenata, počevši od pojedinaca pa do svekolikog
židovskog naroda . U svim ovim temeljima od stranaka (saveznika) s jedne je
uvjek Bog, dok se s druge izmjenjuju sa svojim specifičnostima pojedinci ili
svekoliki narod. U nekoliko primjera nam je vidjeti razvoj u sklapanju biblijskih
Savez sa elementima koje smo gore pripomenuli. Savez je uspostavljen s Noom,
Abrahamom, Mojsijem, Davidom.
Neki biblijski savezi
Noa
Prvi je i savez bez presedana koji karakterizira činjenica da je ovaj
samoinicijativni. “A ja, evo sklapam svoj Savez s vama i s vašim potomstvom
poslije vas, i sa svim živim stvorovima što su s vama...” (Post.9:1-7)
Abraham
Poziv Abrahamu slijedi sklapanjem Saveza i sada uz specifična obećanja.
Ovo je sada Savez za sad bezuvjetni, ali sa jamčevinom... “Ali ću držati svoj
Savez s Izakom, koga će ti roditi Sara...” (Post. 17:21). “Savez svoj sklapam
između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe - Savez svoj za vjekove: ja ću bit
Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe” (Post.17:7) Elementi reciprociteta i
uzajamnosti u obdržavanju Savez pojavljuju se i na njih se pozivlje - Jer. 34: 17-
20 “A s ljudima koji razvrgoše Savez moj i ne ispuniše saveza obećana pred
mojim licem..”
Mojsije
Po prvi puta se pojavljuje element povijesnog predgovora. “Poslije mnogo
vremena umre egipatski kralj. Izraelci su još stenjali u ropstvu. Vapili su, i njihov
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
19
vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu. Bog je čuo njihovo zapomaganje i
sjetio se svog Saveza s Abrahamom...” (Post. 2:23-25).
Bog je predstavljen u potpunosti suveren u datoj situaciji - Suci 8:23 “Ali im
Gideon odgovori: Ne, neću ja vladati nad vama, a ni moj sin; Jahve će biti vaš
vladar”. Moralne i duhovne obveze i vrijednosti trebaju prednjačiti pred
ekonomskim ili političkim elementima. I sam Gideon se u ovome trenutku
spotaknuo te upao u zamku (Usporedi: Suci 8:24-27).
Definitivni uvjeti po prvi su puta uključeni u utemeljenju ovoga Saveza - Izl.
19:3b-8, Pnz. 26:16-19. Pojavljuju se kondicionalni elementi uvjeta i
posljedica...”ako”...”onda”.
David
Novi elementi Saveza (Ugovora) i obećanja Božjih koji uključuju
Kraljevstvo, dakle upravu i područje (regiju) upravljanja...”On će sagraditi dom
imenu mojem, a jaću utvrditi njegovo prijestolje” (2Sam. 7:12-16)
Pred biblijskim Savezima stoje neka božanska obećanja kao prethodnica.
Za Kajina se veli kako “Jahve stavi znak na Kajina...” (Post. 4:15), što je tada
vjerojatno bila jedna protektivna mjera u situaciji mogućeg rasplamsavanja
retributivnog ponašanja, pa stoga i zaštita nad životom, kao svetim... Savez sa
svojim prvim pravim elementima za razliku od jednostranih obećanja ipak se
pojavljuje tek kod Noe (Post. 6:18).
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
20
PRETPOSTAVKE DJELOTVORNOSTI SAVEZA
Za detaljnije razmatranje valja nam sagledati nekoliko cjelina koje će nam
zaokružiti i približiti cjelokupni ustroj i funkcioniranje Saveza.
Odnosi u Savezu
Prije svega to je pitanje poimanja i odnosa u Savezu. Tu su za Izraela neke
postavke koje su u samim temeljima i poimanja i odnosa u Savezu. Uz pitanje
nacionalnog nastanka za Izrael tu je i spoznaja samoga Boga Jahve koja je upravo
utemeljena u 'saveznom odnosu'. Niti bi Izraela bilo kao nacije niti bi taj isti narod
upoznao Boga izvan kategorija Saveza.
Regulacija Saveza
Ali da bi savez i odnsi u tom savezu uspješno funkcionirali neizbježno je
nekako regulirati ove odnose određenom legislativom. Sasvim je evidentno iz
najranije povijesti Izraela da (vjerski) entuzijazam sam po sebi neće biti dovoljan
da se zaustave sve moguće silnice i centrifugalni procesi među izraelskim
plemenima i nacionalnom ustroju.
Takvo je stanje osobito zorno vidljivo u razdoblju Sudaca; vrijeme krize i
tranzicije od vrlo labave konfederacije plemena prema centralno uređenom
monarhijskom uređenju.
Narav i ime
Kako u cjeloj priči 'nebeska stranka' u datom Savezu nosi veću težinu
neminovno je jasno prikazati i narav i ime Boga tog Saveza. Dakako, ovdje treba
znati kako su upravo ime i narav nositelja imena najuže povezani.
Vodstvo Saveza
I uz najbolju regulativu (propisi) i entuzijazam (odnosi) za uspješnost,
ostvarenje Saveza potrebni su ljudski resursi kao instrumenti u realizaciji Saveza.
Vodstvo vjerno, spremno i sposobno za realizaciju Saveza.
Razvrgnuće Saveza
Kako je ovdje riječ o slobodnom 'udruživanju'; bez prisile ili represije;
postoji ovdje sasvim realna mogućnost i od anuliranja (poništenja) takvoga
Saveza.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
21
Što su pak veći zahtjevi u nekom dogovoru, to će razmjerno tome rasti
nemogućnost da se obdrže sve stavke, a time i vjerojatnost da se Savez, bilo
dogovorno ili jednostrano, razvrgne. Naravno da za takvu potencijalnu situaciju
postoje i neke reprekusije i mjere shodno takvom razvoju stvari (cf. Lev 26:14f
«Ali ako me ne poslušate i u djelo ne provedete sve ove moje zapovjedi; ako
odbacite moje zakone, pogazite moje odredbe i prekršite moj Savez...»).
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
22
ODNOSI U SAVEZU
Uzajamnost
Odnosi se u utemeljenju Saveza učvršćuju i utvrđuju svećanim prisegama i
obećanjima (Abimelek i Abraham; Post 21:23; 26:29 «Daj da s tobom sklopimo
savez: ti nama nećeš zla nanositi, kao što mi tebe nismo zlostavljali...A blagoslov
Jahvin bio nad tobom»).
Za budući Izraela Savez ne samo da je njihov istinski nacionalni početak,
nego i put spoznaje Boga, upravo kroz taj Savez (cf. Abraham). Odnos u Savezu
je bilateralni odnos te se u njega ulazi i s određenim obvezujućim pretpostavkama
(Izl 24:6 «Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod
uzvrati: Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo»). (cf. Post 17:21)
Iako treba reći da je u ovom odnosu i Savezu teret neravnomjerno
raspoređen u odnosu na božanskog i zemaljske potpisnike – veza, odnos i zahtjevi
ostaju naglašeno uzajamni. Štoviše Svevišnji se obvezuje 'držati svoj Savez', On
će se uvijek iznova sjetiti svojih obećanja (Post 9:15; Izl 2:24).
Neki temeljni elementi i problemi spram odnosa u Savezu:
(a) faktički-povijesni element objave; temeljno Izraelsko iskustvo Boga
odnsoi se na faktičku narav božanske objave. Naime, Božje se objava ne prikazuje
kao svojevrsna teorijska ekspozicija spekulativne naravi. Njihov Bog ulazi ravno
u njihov život. Stoga je i presudno važan povijesno-spasenjski događaj (ali i
proces!!) u svjetlu izbavljenja iz Egipta.
Njihovo pouzdanje, Izraela kao Božjeg naroda u tom Savezu, njihova
budućnost, pretpostavljaju dakle Božju objavu i intervenciju u povijesti.
(b) Božja volja izražena u mojsijevskom zakonu upućuje na to da Savez nije
utemeljen samo kao zahtjev, nego i kao obećanje. «Vi ćete biti moj narod...Ja
Jahve Bog vaš» (Lev 26:12).
Važno je to istaknuti i obzirom na religijsko okruženje u kojem je živio
Izrael; osobito u odnosu na tradicionalno kapricioznost i arbitrarnost božanstava
okolnih naroda. Za Izraela sada postoji sasvim drugačija atmosfera sigurnosti.
(c) 'zajednica Jahvina' - Izrael će na okupu biti kao 'zajednica Jahvina'
upravo ukorijenjena i egzistencijalno opstajati na Božjoj volji i Njegovim
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
23
obećanjima. U tom pogledu njihov etnicitet nadilazi političku realnost koja bi se u
bilo kojem trenutku mogla odreći ovih obećanja. Tako ustrojena i na tome
utemeljena narodna zajednica (Izl 12:6; Lev 31:30; Ps 22:23). Ovdje će već dati
naslutiti i drugi teološki centar SZ a to je Kraljevstvo Božje.
(d) povijest kao scena; već smo vidjeli da je i Savez i vjera naroda bila
utemeljena u Bogu povijesne objave i intervencije. Ali, ta činjenica također
naglašava i drugi aspekt istog 'novčića'. Osim što je vjera postala povijesnim
faktumom; povijest je scena i okvir gdje se odigrava cjelokupni 'igrokaz' Saveza,
vjere i spasenja.
Ovo uključuje život društva ove zajednice; božanske daljnje intervencije i
nazočnost u životu nacije. Povijest nije tek incident već dobiva jednu sasvim novu
vrijednost. Povijest postaje svrhoviti proces. Tadanje religijsko okruženje istina
tretiralo je razne božanske intervencije na zemlji, ali bez nekog jedinstvenog
povijesnog koncepta.
Problemi
Pučka religioznost: Religioznost izabranja (opasnosti koje slijede iz takvog
sklopa). U takvoj blizini između vjere i nacije (nacionalne zajednice) postojala je
realna opasnost da se formira neka popularna, pučka religioznost, kao oblik spoja
vjerskog i nacionalnog. Upravo kako je to evidentno prisutno i u nekim dašnjim
vjersko-nacionalnim mješavinama(!).
Takva bi mješavina i tip popularne religioznosti svakako unijeli neka
karakteristična pučka praznovjerja; naturalističko-panteističke elemente vjere.
Upravo su takva bila upozorenja u odnosu na kanansku vjersku praksu (!!).
U čemu je dakle problem ? Radi se o svojevrsnom spoju i vezi između
'nacionalnog' Boga, njegovih sljedbenika (izabranika) i ustroja prirode (!).
Zapravo se radi o situaciji u kojoj 'božanstvo' pokazuje samo neki uzvišeniji
stupanj nacionalne samosvijesti (!!).
Biblijski Savez odbacuje popularnu religiju. Popularna religija mističnih sila
'prirode' 12
- tipična za Izraelu okolne narode - isključena je u okviru Saveza s
12
mistične životne sile; izričito prisutne u tako sveprisutnim aspektima kulta plodnosti.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
24
Jahvom. Jer takva bi popularna religioznost bila bi tek neki viši stupanj
pobožanstvene (divinizirane) nacionalne samosvjesti.
Božje izabranje Izraela suprostavlja se takvoj iskonskoj religioznosti i
mješavini - boga, nacije i prirode. Na prvi pogled kao da postoje iskonski
mistično-prirodnjački elementi u Izraelovom Jahvizmu. Jedan od takvih mogućih
primjera jest mjesto i mistična uporaba krvi u vjerskoj praksi (Izl 24:6-10; cf. 24:8
škropljenje krvlju).
Prijeteča asimilacija. U Kanaanu prijetnja Jahvizmu bila je potencijalna
asimilacija Izraela. Nekoliko je mogućih opasnosti prijetnji u kojima je postojala
prijetnja izvornom odnosu Saveza za Izraela.
Rituali prijenosa vitalnosti. Prije svega tu je približavanje Kanaanskom
poimanju boga.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
25
REGULACIJA SAVEZA
Legislativa
U okviru implementacije Saveza sada se uvodi i regulira nacionalna
legislativa. Mojsije sada u ovom vremenu nije samo vođa velikog izlaska
Izraelaca iz Egipta nego i katalizator u nastanku nacije (cf. Izl 33:1 «Idi! Putuj
odavde, ti i narod koji si izveo iz zemlje egipatske»). Naime, vjerski entuzijazam
ne bi bio dostatan da uspostavi i zadrži narod kao naciju uz sve one tendencije
koje su ovu istu zajednicu, istina zajednicu Jahvinu, vukle na razne strane.
Usmena i pisana legislativa. Kako bi narod opstao kao jedna nacija, u
svjetlu plemenskih centrifugalnih silnica, neminovna je, uz vjerski entuzijazam,
ujedinjujuća veza.13
U tom smislu ostaju donekle otvorena pitanja da li je Mojsije 'zakonodavac'
imao organizaciju koja se temeljila tek na Dekalogu (Izl 20) ili - na Dekalogu, i na
Knjizi Saveza (Izl 20:22 - 23).Osim toga očito postoje indikacije i o
funkcioniranju legislative na usmenoj organizaciji (Izl 18 Mojsije kao sudac).
Podjela Zakona. Općeproširena legislativa temeljena je bila na propisima i
zakonima kazuističke naravi, uvjetnih okvira i načela (Usp. Izl 21:28 i dalje). U
hebrejskoj Bibliji to je najčešće prikazano konstrukcijama : ~a ... yK -
«Ako...tada”.
Dekalog. Ali s druge strane, u odnosu na okolne narode i legislativnu
praksu, s Izraelom se unosi jedna novina. Ova je temeljena u propisima i zakonu
koji su apodiktičke naravi, bezuvjetnih i bezpogovornih ukaza. Upravo kao na
primjer u Dekalogu ali već i ranije predstavljeni kao načelo ponašanja (Usp. Izl
19:5 “Budete li mi se vjerno pokoravali”). To su uredbe kratke (jezična
konstrukcija odrešito koristi negaciju al), ritmički predstavljene...
Zapovjedi iz Šekema. Ovakav razvoj situacije samo pokazuje na to da je
Izraelska legislativa ukorijenjena i regulirana na temeljima Saveza a osobito u
odnosu na inicijatora Saveza (vidi poglavlje: Odnosi u Savezu). Temeljena na
poslušnosti i usklađenosti s voljom Jahve.
13
ovdje je potrebno reći da se često razglaba kada i kako se od usmenih predaja i uređenja prešlo na pisani zakon
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
26
Stoga već od Mojsija pa nadalje u baštinu predan je okvir takvih
apodiktičkih ukaza, vrlo vjerojatno i preko razdoblja Sudaca. Odatle i sličnih
Dvanaest zapovijedi iz Šekema (Pnz 27:15-26).
Ponovljeni zakon. Vrlo je specifičan i osobito važan legislativni korpus u
povijesti Izraela i reguliranja Saveza. Na ovaj dio legislative valja gledati iz dvije
perspektive.
Ova regulativa Saveza, Zakon (Ponovljeni ?) rezultat je nekih događanja u
povijesti Izraela. S jedne strane to je razdoblje monarhije (centralizacije vlasti i
kulta); a s druge to je shodno tome i rezultat proročkog pokreta (profetizma) koji
je zapravo bio ‘isprovociran’ upravo razvojem monarhije i svega što je s time išlo.
Odatle i sve osobitosti ovog dijela regulative. Kako u svom specifičnom
jeziku; tako i u samom sadržaju. Ali ovaj je materijal zapravo svojevrsna
mješavina starog i novog zakonodavstva. Naime, cijela je Knjiga Ponovljenoga
zakona konglomerat legislative od predmonarhijskog doba i razdoblja promjena i
proročkih utjecaja.
Zakon svetosti. Svečenička predaja
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
27
NARAV I IME
Teologija imena
Geslo ‘nomina sunt realia’ ili ‘nomen est omen’ - ako ime nešto odista
znači, onda u drevnim vremenima ime ima sasvim drugu vrijednost od
današnjega. U tom pogledu pitanje imena Božjega nije samo estetsko-
ornamentalne naravi. (vidjeti: Interpreter’s DB i AnchorBD – pod ‘Name’).
Osobito i u temelju osnovno ime koje Izraelov Bog u okviru Saveza nosi
jest – Jahve. Ipak, tu postoje i druga božanska imena, starija po podrijetlu od
Jahve, koja treba svakako uzeti u obzir kada se govori o Savezu.
SZ terminologija
Bog je prisutan u imenu pa se nužno i ne mora raditi o korištenju nekog
osobnog imena Božjega. Već sam izraz ili izričaj riječi - ime (~veh;), kako u
starozavjetnom kontekstu, pa i u suvremenom židovstvu - postaje sasvim jasna
naznaka o kome se zapravo radi. Tamo gdje se zaziva Bog ili pak sam Svevišnji
izusti (svoje) ‘ime – (^yn<+p'l. hw"ßhy> ~ve²b. yti(ar"óq') (Izl 33:19) - tamo se već očituje i
sama božanska prisutnost.
Postoji cijeli niz biblijskih sintagmi koje naglašeno karakteriziraju značaj i
uporabu imena. Kako rekosmo ne nužno kao vlastito ime božanstva.
Božje) ime zaziva; na to se ime priziva ili poziva (la, arq) (1Sam 12:17) ili
(~veb. arq) (1Kr 18:24). Riječi proroka Joela, “svi što prizivaju ime Jahvino
spašeni će biti” (~veîB. ar"²q.yI-rv,a] lKoô), u tom pogledu odzvanjaju kao jeka nekih
novozavjetnih tekstova (Joel 3:5). Psalmista veli, “zazivajte mu ime” (Am+v.Bi Waår>qi)
(Ps 105:1).
Za Abraham se veli da je podižući žrtvenik između Betela i Aja, “zazvao
ime Jahvino” (Post 12:8) (hw")hy> ~veîB. ar"Þq.YI).
Levitski svečenik ima pravo službovati (trv) i stajati (dm[) u ime (~veÞB.)
Jahvino (Pnz 18:7). Osim toga jedna od primarnih zadaća levitskog svećenstva
jest da stavljaju ime nad sinove Izraelove (lae_r"f.yI ynEåB.-l[; ymiÞv.-ta, Wmïf') (Br 6:26).
Šarić na ovome mjestu ponešto slobodnije, ali opravdano, prevodi sa: “staviti pod
zaštitu imena” (6:26). Čini se ovdje da već samo stavljanje imena, ima svojevrstan
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
28
ilokucijski, dakle djelotvorni učinak, već samim ‘stavljanjem’ ili zazivanjem
imena.
S druge strane, Gospodin Bog, namjerava postaviti (~yf) (Pnz 12,5) ili
nastaniti (!kv) svoje ime (Pnz 12,11). Posred (br<q<åB.) izraelskih plemena (Pnz
16:11).14
Semitska ‘nomenklatura’
U temeljnoj nomenklaturi imena božjih u semitskih naroda to je oznaka
Boga pod imenom – ‘el (la). U Jahvizmu, Bogu Izraela ovo se ime više i
značajnije pojavljuje u poetskoj literaturi (Psalmi,Job), nego što je to u prozi.
Poetska literatura biblijskog teksta, dakle, koristi i inače stariju nomenklaturu.15
Što se tiče korjenskog značenja ‘el je u osnovi značenja - ‘jak,moćan’ (od ‘ul), ali
i ‘snažan’ (od ‘lh). Stoga na ‘izbor’ je u osnovnom značenju i prijevodu nešto kao
onaj koji je ‘Moćan’ ili nešto kao ‘Snažni vođa’.
Prema tome možemo zaključiti slijedeće. U semitskoj hebrejskoj
nomenklaturi, ali poimanju, Bog je (a) velik i moćan (cf. Ps 70:5), u moći i slavi
odalečen od čovjeka, ali isto tako (b) Bog se ne istovjećuje ni sa kojim prirodnim
objektom ili pojavom, on je ponad prirode i stvorenja kojim on upravlja.
Bezimeni ‘bog’
U tom pogledu čini se da su svojevremeno hebreji štovali jednostavno
‘boga’ bezimenog i pobliže još neidentificiranoga (cf. Izl 3:13 “Ako dođem k
Izraelcima pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju:
Kako mu je ime?-što ću im odgovoriti”). U sasvim sličnoj situaciji našao se i
Pavao apostol u Ateni (Dj 17:22i dalje).16
Preostali panteon bogova u toj je
strukturi bio podređen tom jednom ‘bogu’.
Bog zajednice. Osim toga svi semitski nazivi za ‘Boga’ upućuju još na
nešto. Naime, skoro u svim imenima Boga, to je Bog koji ‘pomaže’, On ‘vidi’ ili
‘sudi’...itd. Stoga je jasno kako je ovaj Bog neposredno i blisko angažiran i
14
vidi: Berković, D. Aspekti i modaliteti Božje prisutnosti u Starom zavjetu (Kairos, 3:1/ 2009) 15
'el kao zasebno ime uglavnom ne stoji već kao pridjevak ili u složenici; tako Post 14:18 Bog Svevišnji (el elyon) 16
«Atenjani! Vidim da ste u svakom pogledu neobično pobožni. Prolazeći vašim gradom i promatrajući vaše
svetinje, nađoh i žrtvenik na kojem je napisano: Nepoznatom Bogu» , cf. istovjetna je tradicija podizanja spomenika
'neznanom junaku'
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
29
involviran u životu zajednice i/ili pojedinca. Stoga se već u počecima hebrejska
zajednica opirala štovanju Kanaanskog Baala.
Bog tvojih otaca
Važno je primjetiti i činjenicu da se taj El povezuje pa i imenuje po
pojedinim patrijarsima. Pa imamo, ‘Bog Abrahamov’ i ‘Strah Izakov’ (Post
31:53; 31:42) ili ‘Jaki Jakovljev’ (Post 49:24) ili jednostavno ‘Bog tvojih otaca’.
Ovo osobito pridruživanje ‘boga’ u odnosu na plemenskog (narodnog) vođu
ukazuje i na činjenicu da Bog nije ‘numen locale’ 17
i tako ‘obavezan’ nekoj
lokaciji ili svetom mjestu nego da je to Bog koji se povezuje kako s narodom tako
i s pojedincem, osobom, dakle to je Bog osobni – numen personale.
Bog SZ: El-složenice i Jahve
Strah Izakov i Jaki Jakovljev
Imenovanje Boga po ili uz pojedinog od praotaca Izraela, samo potvrđuje da
je ovo Bog koji nije povezan sa prirodnim silama, osobitim lokalitetima, nego,
kako smo uočili kod složenice ‘Bog otaca’ uz osobu. Radi se o osobnom bogu, i
to kao numen personale. O poimanju numinoznoga, ali i cijeli pojmovnik u
vokabularu i iskustvu Boga i božanskog, kao što su sveto, moć i nadmoć
(majestas), jeza i tajna (mysterium tremendum) etc - o tome svakako valja
pogledati epohalno, ali i zanemareno djelo Rudolfa Otta – “Sveto: o iracionalnom
u ideji božanskog i njezinu odnosu spram racionalnog” (Scrarabeus, Zagreb,
2006).
Stijena Izraela
Tako u Post 31:53 `qx'c.yI wybia' dx;p;B. bqo[]y: [b;V'Yiw; ili Post 49:24 bqo[]y: rybia ]
zanimljivo je u istom kontekstu spominjanje se i ime «Stijena Izraela» (laer'f.yI !b,a,).
El Šadaj i sinergijski poučak
Svesilni (Post 17:1) „Bog Svesilni“. To je naslov koji izričito ističe
uzvišenost Boga. Etimološke varijacije kreću se od babilonskog 'šadu', planina ili
17
vidi: J.Ratzinger, 'Uvod u Kršćanstvo' , str. 95 (Zagreb, KS 1972)
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
30
gora, pa do 'šadad' (dd;v'), 'sništiti' 18
. Septuaginta to prevodi sa pantokratwr
'Svevladar'.
Ovaj naslov osobito se često nalazi u knjizi o Jobu, cf. Job 5:17 «Da, blago
čovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog!» («Eto, sretan
čovjek, koga Bog upućuje! I zato ne odbacuj opomene Svemogućega», I.Šarić).
O Svesilnom i Svemogućem Stari zavjet ipak i na više načina progovara
ukazujući na ono što bismo mogli nazvati 'sinergijski poučak'. Pojam sinergije
podrazumijeva suradnju i dolazi kao složenica od gk. sun i ergw, a značilo bi
dakle u doslovnom smislu zajednički raditi, dakle i surađivati. U tom smislu el
šadaj kao Svemogući (Svesilni) u svojoj božanskoj suverenosti (svemoći) na neki
je način određen i čovjekovom suradnjom i odgovornosti. O tome najbolje
svjedoči tekst u kojem Jahve pristupa Abrahamu i svojim suverenim planovima
upravo temeljem sinergije. Naime, tekst prvo iskazuje da Bog ne želi skrivati ništa
od Abrahama (Post 18:17). Svesilni potom posredno iskazuje i potencijalna
ograničenja u izvršenju i dovršenju svojih planova, riječima „tako da Jahve
mogne ostvariti što je Abrahamu obećao“ (Post 18:19b). U tom božanskom
obavještavanju Abrahama o svojim planovima uključena je svakako i
Abrahamova suradnja s njima.
Tekst Staroga zavjeta, spram odnosa Izraela i Boga Izraelova, trajno se
nalazi u (konstruktivnoj) napetosti, upravo između ovoga dvoga. Boga
Svemogućega i čovjekovih reakcija ili odgovora na božanske inicijative. Taj
motiv i ova napetost evidentna je možda najviše upravo u samom početnom dijelu
Starog zavjeta u Post 1-11. Scenografija Postanka 1-11 uporno pokazuje od samih
početaka Boga inicijatora i čovjeka od kojega se očekuje odziv i reakcija. Od
prvih ljudi Edena (Post 3), pojedinaca kao Noa (Post 6) ili Abraham, pa do naroda
koji napučuju zemlju (Post 11).19
U takvom odnosu presudnu ulogu igraju, s jedne strane Božja suverenost, a
s druge čovjekova odgovornost i suradnja.
18
za sinopsis uporabe ovoga imena: Izl 6:2-3 «Još reče Bog Mojsiju: 'Ja sam Jahve. Abrahamu, Izaku i Jakovu
objavljivao sam se kao El Šadaj. Ali njima se nisam očitovao pod svojim imenom – Jahve'. I sklopio sam svoj Savez s
njima» 19
vidi: Carson, D.A. Divine sovereignity and human responsibility (Wipf and Stock, Oregon,2002)
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
31
El Elyon
Bog Svevišnji, ili Višnji (Ps 50:14). Označava vrhunac uzvišenja Boga; u
tom naslovu je najuzvišenije pozicioniranje kroz ime Božje.
Melkisedek, svećenik-kralj Jeruzalema, nazivlje Boga tim Božjim imenom
(Post 14:18-20, Melkisedek). To je također Bog koji je «Stvoritelj neba i zemlje».
El Elyon LXX prevodi sa u-yi,stou. Tako Br 24:16 evpista,menoj evpisth,mhn
para. u`yi,stou; «koji poznaje mudrost Svevišnjega, koji vidi viđenja Svesilnoga»,
koji (BHS: hz<x/y< yD;v; hzEx]m; !Ayl.[, t[;D; [;deyOw>). Iako se ovaj Božji naslov s vremenom
sve manje koristi, ostaje karakteristično prisutan u poetskim tekstovima (cf. 1Sam
2:10; 2Sam 22:14; Ps 21:8;46:5; Pnz 32:8...etc.).
Ali još je zanimljiva učestalost ovoga imena i u knjizi Danijela (Dn 3:26;
4:21,29,31). Naime, univerzalnost ovoga epiteta nekako je bliska i u izvan
Židovskom religijskom krugu.
El Olam
Bog Vječni ili Bog Vjekova. Jedan od najranijih Božjih epiteta i sada prvi
spomen vječnosti Božje. Kao i uz prethodna imena, gdje 'El' zauzima
supremaciju. Sada je to i nad vremenom.
U knjizi Danijela, Bog se prikazuje, kao Vječni (aram. qyTi[;). Nešto između
epiteta i vlastitog imena: „Dok sam još gledao, bila su postavljena prijestolja, i
Vječni zauze mjesto” (Dan 7:9).
Prvi pojavak ovog Božjeg imena nalazimo u tekstu koji opisuje događaje
Abrahama i Sare u Geraru kod kralja Abimeleka te uspostavljanje saveza u Beer
Šebi, između Abrahama i Abimeleka (Post 21:33). Iz 40:28; Dan 4:31.
O epitetima El-a u semitskim religijskim predajama, objašnjava Marvin
H.Pope („El:in the Ugaritic texts“, J.Brill, Leiden, 1955). Posebno u pogl.4
podnaslovljeno El's seniority and senility (str.32-35).20
El Roi
Bog Svevid (Post 16:13; «A Jahvu koji joj govoraše nazva: Ti si El Roi –
Svevid Bog»).21
Zanimljiv naslov Bogu, obzirom da je poznat u pogledu
20
vječnost bogova iskazana je i u grčkom Kronosu. Vidi: Chevalier, J. & Gheerbrant, A. „Rječnik simbola“ (NZ
MH, Zagreb, 1987), Kron str.317 21
u religiji Baala, kao i u egipatskim tekstovima nailazimo na 'ba'al ro'i' – kao kanaansko božanstvo.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
32
Kanaanskih božanstava...U ovom slučaju to zanimljivije jer kao začetak
'Išmaelitskog' boga (Išma-el), ima relaciju i prema 'apelativnom' odnosu na Boga i
imena Božjega (Vidi dole: El elohe yisrael)
El elohe yisrael
El Bog Izraelov. U Šekemu Jakov podiže žrtvenik Bogu Izraela; i.e.
'njegovu' Bogu s kojim se susreće uz promjenu njegova imena od Jakov na Izrael,
u pogl 32 (Post 33:20; «Tu podiže žrtvenik i nazva ga 'El, Bog Izraelov»).
Ovakav izraz i naslov u odnosu na Boga ukazuje i na vjerojatnost da je
kasnija tradicija o Jakovu doživjela redakturu u svjetlu Jakovljevog iskustva iz
Post 32.
Tu se pokazuje zapravo Božje ime kao 'apelativno'. Ime koje nastaje kao
rezultat prizivanja na Boga od strane osobe bogoštovatelja. Na neki način u tom
pogledu svi drugi 'El' bivaju zapravo suvišni (Vidi gore: Bog tvojih otaca).
Isto značenje i vrijednost u Božjem imenu nalazimo nešto kasnije u Post 35
(35:7) gdje se pojavljuje «El bet-el»; također uz Jakova.
Elohim
Plural od 'El' pa je prema tome i u relaciji te odražava drevni politeistički
vjerski nazor onoga vremena. I sam biblijski tekst na to upućuje. Tako Suci 9:13
«Zar da se odreknem vina što veseli bogove i ljude..»), ili Mojsijev tast Jitro u Izl
18:11 «Sada znam da je Jahve veći od svih bogova (~yhla), jer je izbavio narod
ispod egipatske vlasti..».
No, unatoč tome 'Elohim' se u tekstu ipak najčešće koristi kao jednina-Bog.
Ali povezuje i pojavljuje sa dobro poznatom množinom kao pluralis amplitudinis
(množina veličanstva) iz Post 1:26 «I reče Bog:'Načinimo čovjeka na svoju
sliku...». U tom tekstu implicira se i stvaranje nebeske vojske (cf. 1Kr 22.19
«...vidio sam Jahvu gdje sjedi na svome prijestolju, a sva mu vojska nebeska
stajaše zdesna i slijeva»).
Tradicija imena Elohim seže prije Izraelova Jahvizma, ili kasnijeg
politeizma. Babilonska i Kanaanska religijska tradicija, ima množinu u riječi,
'ilanu' (bogovi), a mogla se upotrijebiti za bilo kojeg od bogova.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
33
Jahve
Izraelcima novo poimanje Boga unosi i sasvim novo ime Božje. Ova
promjena dolazi sa Mojsijem koji je u svojem pozivu i službi u cjelosti vezan uz to
novo ime (Izl 3:14; 6:3). Radi se ovdje o jednoj sasvim novoj objavi Boga.
Njegove naravi, imena i djelovanja. Na ovaj ili onaj način, s ovim su imenom sva
druga imena Božja povezana. Naime, sva je vjerska i ina povijest Izraela označen
upravo ovim imenom. Njime su odjeljeni od svih drugih naroda.
Sadržaj imena i oslobađanje
Opis objave ovoga imena ne elaborira niti se to ime detaljnije opisuje (osim
možda samome Mojsiju). Ono što u ovom slučaju, a u odnosu na narod, zauzima
više pažnje, jesu Božja obećanja oslobođenja 22
. Bog se u ovom imenu objavljuje
kao Bog Otaca i Bog Božjih obećanja, a pravi je naglasak na oslobađanju iz
egipatskog ropstva - «Kaži, dakle, Izraelcima da sam ja Jahve; da ću vas
izbaviti..» (6:6). Iz toga se dade zaključiti kako ne postoji veliki etimološki interes
u značenju ovog imena koliko je važnije poslanje i sadržaj u imenu. 23
U tom
smislu ovo je Božje ime naglašeno i kao ime s kojim se povezuje sklapanje
Saveza između Izraela i Jahve.
Temeljno značenje ovdje nije etimološko-metafizičke naravi. Cilj nije
ukazati na metafiziku egzistencije nekog božansko apsolutnog bića. Čini se kako
se upravo u tekstu u kojem se koristi skraćena verzija ovoga imena Hy " kako je to
prikazana u Izl 15:2 zapravo daje pravo značenje, iako ne i etimološko, ali zato
teološki smisao ovoga imena Jahve. Osim toga ne radi se o nekom pasivnom
obliku opstojnosti nekog božanskog bića nego pro-aktivnom i aktivno prisutnom
Bogu Otaca.
Dva oblika imena. Ime opstoji u dva oblika. Produljenoj verziji kao
Tetragramaton hwhy ('jhvh'), ali i u skraćenoj varijanti kao Hy " ('jah') ili why
('jahu'). Skračena varijanta Hy" javlja se učestalo u dobro nam znanom
liturgijskom uskliku - 'halelujah' Hy"-Wll.h; a redovito se pojavljuje u Psalmima
(vidjeti u Psalmima 113:1; 115:17; 117:2). Postoji i nešto šira varijanta why
('jahu') koja se javlja kao komponenta u teoforičnim osobnim imenima, kao Izaija, 22
to je Bog Izlaska; Bog oslobođenja sužnjeva (cf. Iz 61:1) 23
cf. Eichrodt, 187
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
34
što će biti Why"[.v;y> ili 'Jahu je spasenje'. Ime proroka Jeremije također kao
komponentu sadrži 'jahu', pa će biti Why"m.r>yI ili 'Jahu uzdiže'.
Tetragramaton. Da li je u tekstu najprošireniji oblik, Tetragramaton, ujedno
i najstariji oblik ovoga imena ostaje otovreno pitanje, obzirom da teksta Izl 3:14
(hy<h.a, rv,a] hy<h.a , - 'Ja sam koji jesam') daje naslutiti da značenje imena Jahve
može proizlaziti iz korijena glagola hyh 'biti'.24
Etimologija i djelotvorno poslanje
To je isključivo Bog Izraela, imenom Jahve. Treba sada obratiti pažnju na
cjelokupni koncept imena u promišljanju Izraela. Tako osobnu pridruženost Boga
Jahve obzirom na Izrael i već gore spomenutu moguću etimologiju toga imena,
možemo dodatno promotriti uspoređujući tekst Izl 3:14 („Ja sam koji jesam",
reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: "Ovako kaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k
vama“) s jedne strane i Hoš 1:9 („Kad odoji Nemilu, zače opet i rodi sina.I reče
Jahve: "Nadjeni mu ime Ne-narod-moj, jer više niste narod moj i ja vama nisam
više Onaj koji jest“) s druge strane. U jednom i u drugom tekstu priziva se na
'Onoga koji jest'.
Osim Boga koji se objavljuje, u imenu se priziva i dinamička Jahvina
blizina, jer obećanje «Ja sam koji jesam», priziva upravo to obećanje blizine i
djelotvornosti, kao utjeha. U ovom vokabularu postoji i onaj drugi element Božje
blizine. Ponešto prijeteći aspekt, te iste Božje nazočnosti. Kako se dade naslutiti u
Ezekiela kada se kaže - «I znat će da sam ja Jahve» (Eze 6:13; 7:27). Bez obzira,
radi li se o blizini blagoslova ili prijetnje, u oba slučaja radi se o vrlo realnoj
prisutnosti. U tom pogledu korisno je usporediti dva biblijska teksta (Izl 3 i Izl 6)
u čijom analizom ćemo uspjeti izvidjeti aspekte i važnosti ovog imena Božjeg.
Jahve Sebaot
Prošireni oblik imena Jahve; bilo da se pojavljuje kao složenica sa 'jhvh
elohe (ha)s
ebaot' ili jednostavno kao 'jhvh s
ebaot'
25. To je Bog-zapovjednik, onaj
koji vodi i zapovijeda nebeske čete, ali upravlja i čete svoga naroda Izraela (usp.
24
ostaje tada pitanje da li je oblik 'jhvh', jednostavni glagolski oblik (Qal) ili je kausativni (Hifil). Eichrodt smatra
kako je ipak najvjerojatnije taj oblik zapravo Qal Imperfekt. 25
Am 3:13; 6:14; 9:5 ili bez određenog člana, 2 Sam 11:11; 15:24...etc
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
35
WB, TOT, str.181). U tom smislu, suvereno je pravo zapovjednika da očekuje
poslušnost svojih četa.
O ovome imenu treba istaknuti dvije stvari. Prvo, ovo ime Božje koristi se u
bliskoj vezi sa Kovčegom saveza (2Sam 6:2), kao i činjenica da je 'Jahve Sebaot'
ratnik i vojskovođa Izraela (cf. Izl 15:3); i drugo, ono je izričito učestalo u
proročkim tekstovima.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
36
VODSTVO SAVEZA
Činjenica je da će djelotvornost i stabilnost Saveza, pa čak i sam opstanak, u
mnogome ovisiti od vodstva. Knjige Petoknjižja, Suci, pa sve do povijesnih
Knjiga pokazuju uspostavu i funkcioniranje vodstva, bilo da je ono karizmatično u
razdoblju uspostave Saveza (Mojsije), ili u vrijeme Sudaca, ili monarhije.
U svim tim razdobljima zamjetno će biti koje su to sve mijene u vođenju i
tipovima vodstva naroda, te kako će se to odražavati u odnosu na Savez između
Jahve i njegova naroda.
Dva modela
U genezi ovih odnosa dolazi se do dva temeljna tipa vodstva koji su u
raznim razdobljima vodili, upravljali i usmjeravali narod. Ovime su izravno
utjecali na odnose unutar Izraela, ali isto tako, iako neizravno, i na stabilnost i
djelotvornost Saveza. Razvoj ovih ustrojbenih oblika vodstva su : (a) karizmatsko
vodstvo, sa relativno niskim stupnjem organiziranosti (cf. razdoblje Sudaca), i (b)
institucionalno vodstvo, uz pomno razrađeni sustav (cf. razdoblje monarhije).
U jednome to biva osobiti poziv i povjereni povijesni zadatak koji valja
izvršiti (cf. proroci); dok u drugom slučaju to često može biti predmet određene
društvene i politčke inercije i sustava (cf. «Postavi nam dakle kralja da nam
vlada, kao što je to kod svih drugih naroda» 1Sam 8:5b).
Posredovanje
Nedvojbeno je i to da se u cijelom konceptu u odnosu naroda, narodnog
vodstva i Saveza s jedne strane, te Jahve Boga s druge, stalno naglašava potreba
za posredništvom.
U tom pogledu Mojsijevo poslanje i zadatak bili su približiti narod k Jahvi
potvrđujući tako suverenost Boga nad Izraelom, ali i nad svim drugim narodima.
To je bio njegov temeljni zadatak i životni poziv (vidi ovdje : Mojsije posrednik).
Upravo se u osobi Mojsija očituje božanski plan, i značajni element karizme
vodstva koje očito neće prvenstveno ovisiti o poptuno jasno definiranim
granicama ingerencija i ovlaštenja, takoreći o opisu 'posla'. Uzimajući u obzir da
je upravo Mojsije bio sve po malo i ništa potpuno – i pomalo kralj, i prorok, i
svećenik...(??).
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
37
Temeljna karakteristika ovog vodstva i koncepta ne počiva na pomno
razrađenom sustavu i organizaciji. Posebnost ovdje jest poziv, poslanje i dar
(karizma). Takav je prepoznatljiv obrazac i kasnije u razdoblju izraelskih Sudaca.
Naime, Jahve je taj koji poziva i šalje, cf. «Tada im Jahve stade podizati suce, da
ih izbavljaju iz ruku onih koji su ih pljačkali»; Suci 2:16.
Osim toga, kako i u vrijeme Mojsija, tako i u razdoblju Sudaca, zajednički
je i uvijek presudan element, Duh Jahvin. Tako se prikazuje uvođenje i početak
djelovanja prvog suca Otniela, «Duh Jahvin siđe na nj, i on posta sucem Izraelu»;
Suci 3:10.
Karizmatsko vodstvo
Mojsije
Posebno mjesto u ovom sklopu narodnog vodstva u odnosu na Savez
svakako zauzima Mojsije. On je ujedno prvi pravi primjer narodnog,
karizmatskog vođe. No, Mojsija je vrlo teško jednoznačno kategorizirati pa ga,
recimo, klasificirati kao kralja, jer on to i nije bio; ili kao vojskovođu što također
nije bio. Još je manje bio plemenski vođa, kada znamo da je predvodio sva
Izraelska plemena. Niti je bio tradicionalni svećenik ili prorok. U neku ruku on je
bio sve to ali i ništa od svega toga u potpunosti.
Mojsije kao kralj. U mnogome Mojsije nastupa kao kralj, sa autoritetom u
upravljanju naroda, u donošenju legislative i izvršne vlasti. Ipak uz sve ove
ingerencije, Mojsije niti je kralj-vojskovođa, niti on priprema nastavak
monarhijskog uređenja svojim nasljedništvom.
Mojsije kao prorok. No Mojsijevo životno djelo u odnosu na vodstvo naroda
ipak se odnosilo u području vjere. Pa je stoga nazivan prorokom. «Ne pojavi se
više prorok u Izraelu ravan Mojsiju – njega je Jahve poznavao licem u lice» (Pnz
34:10); ili «Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će
ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte» (Pnz 18.15). Dapače, Mojsijevo poslanje da
izvede narod iz Egipta upravo je opisano kao 'proročko djelo'. «Al po Proroku
izvede Jahve Izraela iz egipta, i po Proroku on ga je čuvao» (Hoš 12:14). Ali
činjenica je, s druge strane, da se u kasnijoj predaji Izraela i biblijskom tekstu
Mojsije ne klasificira pod Proroke. Njegovo je mjesto 'rezervirano' za posrednika i
zakonodavca.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
38
Mojsije kao posrednik. Ali Mojsijeva uloga ipak je više svega uloga
posrednika između Jahve Boga i izraelskog naroda. Čak je i narod to izričito
tražio. «A sad zašto da umremo?...Ti se primakni i slušaj sve što će ti reći Jahve,
Bog naš. A onda ti nama kaži sve što tebi Jahve, Bog naš, rekne..» (Pnz 5.25,27).
Cijeli koncept posredništva između Boga i čovjeka, u ovom slučaju, izložen je i u
prigodi oko odlaska Mojsija i Arona k faraonu (Izl 4.14-17), ali i u nekim drugim
primjerima (Izl 7:1; 33:11; Br 11:24-30; 12:1-8).
Prema tome ovaj cijeli sustav u Izraelu tada ne počiva na organizacijskoj
sposobnosti i političkoj snazi vođe, niti na drevnosti religijske tradicije, nego je to
pokretanje Duha i djelo Duha Jahvina, koji puše kako hoće, a što će posebno biti
evidentno kod svih Sudaca.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
39
Formalno-institucionalno vodstvo
Svećenik i kralj. Svećenik i kralj dvije su temeljne institucije vodstva u
okvirima uspostavljenoga Saveza. I jedan i drugi oblik vodstva već po svojoj
naravi nisu kompatibilni sa karizmatskim modelom.
Pošto će o kraljevstvu (i kralju) kao zasebnoj teološkoj cjelini u okviru
teologije Staroga zavjeta biti riječi kasnije ovdje se sada treba samo osvrnuti na
ulogu i položaj svećenstva kao nositeljima institucionalnoga vodstva u Izraelu i u
okviru Saveza.
Svećenstvo
Posveta leviratskog svećenstva stavljena je u kontekst izvještaj o
imenovanju i nastanku tog svečeničkog reda po Levijevoj lozi u Izl 32:25-29.
Opis je ponešto surov, a temelji se na predaji o nagrađenoj lojalnosti pripadnika
plemena Levija.
U izazovu i kontekstu posvemašnje razuzdanosti naroda i vjerskog
idolopoklonstva, Mojsije poziva: „Tko je za Jahvu, k meni!"" Svi se sinovi
Levijevi okupe oko njega” (32:26). Slijedi masakr svih koji su se ogriješili.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
40
RAZVRGNUĆE SAVEZA
Temeljna pretpostavka Saveza jest činjenica da je u svom nastanku to
dragovoljni čin Božjega milosrđa; ali i uz neke uvjete kao poveznice koji taj
Savez čine djelotvornim i te ga održavaju.
Čini se da je potpuna djelotvornost osjetljiva i na najmanje pomake ili
aberacije u obdržavanju svakog, pa i najmanjeg elementa, toga Saveza. Ovo
nerijetko rađa pritiskom na sve koji su tom Savezu podređeni.
Prijetnja razvrgnuća
Sve ovo, ali osobito element dragovoljnosti, impliciraju realnu mogućnost
raskida i razvrgnuća takvog Saveza. Baš kao što se, recimo, bračni savez može
anulirati ili razvrgnuti. U svemu tome izgledno je i to da što će uvjeti na Savez,
njegovo funkcioniranje i održavanje, biti zahtjevniji to je i veća vjerojatnost
razvrgnuća toga Saveza.
Konsekvento ovim pretpostavkama, postoje sankcije ili priznanje, sukladno
tome tko dobro pridržava ili pak obzirom na onga tko uzrokuje razvrgnuće
Saveza. Onome koji slijedi naputke i uvjete Saveza slijedi blagoslov, dok nad
onime koji uzrokuje raspad Saveza stoji prokletstvo razvrgnuća. Svemu ovome
svjedok je sam Bog Jahve («znaj da će Bog biti svjedok između mene i tebe», Post
31:49). Isto tako evidentna je i prijetnja posljedicama u slučaju jednostranog
razvrgnuća Saveza («ali ako me ne poslušate…evo što ću ja učiniti vama», Lev
26:14-17).26
Još eksplicitnije konsekvence jednostranog raskida izražene su u Pon
zak 28:15 «Ako ne budeš slušao glasa…sva će ova prokletstva..». Ako je ovdje
izrečena prijetnja s druge je strane obećano i jamstvo kada se stavke Saveza budu
obdržavale (cf. Lev 26:3).
Ali tekst s druge strane kontinuirano svjedoči da će se Bog Jahve 'sjetiti
svoga Saveza' (Pnz 26:41-42). Znači li to također da će Bog, s vremena na vrijeme
revalorizirati svoj Savez sa svojim narodom, ili čak razmotriti opciju jednostranog
razvrgnuća toga Saveza (cf.Izl 32:10).
26
vidi u takvim tekstovima ~[ ('im’) formulacije; cf. Gilmer, H.W. 'The if-you forms…' (70)
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
41
Zastrašujuća opcija
Biblijski tekst, posebno zakonodavni materijal u Petoknjižju, moguće
razvrgnuće Saveza smatra krajnje zastrašujućom opcijom.
Kako bi se izbjegla takva skoro pa nezamisliva i katastrofalna mogućnost,
mojsijevska tradicija redovito pribjegava i najžešćim represalijama na one koji bi
eventualno uzrokovali takvu eventualnost. Strah od mogućeg potpunog raskida
Saveza s Bogom dovodio je do nemilosrdnih akcija čišćenja izraelskoga tabora
(Izl 32:25; Br 25:1-9).
Berit i Hesed
Savez i Milosrđe. Prevelika težina uvjeta potpunog obdržavanja Saveza u
svim njegovim elementima postaje prijetnjom raspadu Saveza.
Usporedo s ovim prijetećim oblakom razvrgnuća uvijek iznova Savez je
potkrijepljen jednim krucijalnim i trajnim elementom; to je Božji 'hesed' (milost,
milosrđe, pravda).
Jahve, taj pravi inicijator Saveza, brine se da Savez ne bude fatalno ugrožen
(cilj Saveza je trajnost) kao i da među saveznicima postoji otvoreni odnos i
zajednica. Kako pak stalno nad glavom visi mač potencijalne prijetnje raspada
Saveza, istinski odnos među saveznicima (Jahve-Izrael) bio bi skoro nemoguć
obzirom da bi u tom odnosu stalno dominirao strah od raspada Saveza.27
Kao rezultat ovakve situacije nastavak Saveza čini se zapravo nemogućim i
neostvarivim ukoliko izostane Jahvinog milosrđa ('hesed') kao sam temelj i
najjača karika u Savezu. I kada je već korak do toga da Jahve raskine Savez i
ostavi Izraela javlja se Njegova 'ljubav vječna' (~l'A[ ds,x,) cf. Iza 54:7-8. Ono što
karakterizira Jahvin ‘hesed’, baš kao što se to očekuje i od Saveza, jest trajnost
(Ps 117) milosrđe Jahvino vječno je, Ps136 (ADs.x; ~l'A[l. yKi).
Kada se čini da je i najgori scenarij moguć, ljubav Jahvina ne odmiče se od
Izraela (54:10b) – “Nek se potresu planine I potresu brijezi, al se ljubav moja
neće odmać od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se
smilovao” (Iza 54:10).
27
Čini se da je upravo ovakva situacija dovela do svojevrsne pat pozicije koja je zahtjevala radikalnu revalorizaciju
i uvođenje Novoga saveza. U tom smislu Isusov Govor na gori prava je preambula uspostavi Kristovoga Novoga
Saveza.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
42
Prorok Mihej izražava potpuni oslonac na Jahvin ‘hesed’ i opstanak Saveza
između Jahve I Izraela. U ime opstanka Saveza Jahve ‘ne ustraje dovijeka u
svome gnjevu’ već ‘prelazi preko prekršaja’ (Mih 7:18).
«Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko
prekršaja Ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego
uživa u pomilovanju? Još jednom, imaj milosti za nas! Satri naše opačine, baci na
dno mora sve grijehe naše! Udijeli Jakovu vjernost svoju, dobrotu svoju
Abrahamu, kako si se zakleo ocima našim od dana iskonskih» (Mih 7:18).
Otkupljenje
Koncept 'heseda', milosrđa, nije samo vjerska kategorija nego je ugrađen i u
civilni život Izraela, pa se stoga, kao posljedica 'hededa', u društvenom životu
pojavljuje i institucija 'otkupljenja' i 'otkupitelja' (Lev 25:39-55 Pnz 15:12-15).
Očita je Jahvina namjera da se Savez sačuva i održi, pod svaku cijenu. i pod onu
najvišu, cijenu života. U mojsijevskoj tradiciji, uvijek se stoga težilo tome da se iz
života naroda odstrani bilo koji element koji bi uzrokovao takvu potencijalnu
krizu koja bi dovodila do fatalne prijetnje opstanku Saveza. Sve pa i svakoga, pod
cijenu života, tko bi postao takvom prijetnjom, trebalo je ukloniti iz izraelske
zajednice (cf.Pnz 17:7; 21:21). Takve punitivne intervencije, često vrlo žestoke i
nemilosrdne, za cilj nisu imale anihilaciju već su igrale ulogu svojevrsne katarze
odstranjenjem onoga što bi zajednicu onečišćavalo (cf.Post 6:7,13).
U temelju poimanja otkupljenja jest Otkupitelj (laeGo).. (Knjiga o Ruti). Jasno
je da ovdje u ovom konceptu imamo ideju vodilju i preteču kao temelj na kojem
počiva cjelokupni, tek dolazeći Novi Savez.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
43
VJEČNI SAVEZ S DAVIDOM (2Sam 7; Ps 89)
Na rubu raskida Saveza, Jahve zauzima sasvim nove pozicije i ustanovljuje
svoj bezuvjetni angažman. U povijesnoj i teološkoj prijelomnici i pitanju
opstojnosti Saveza, Jahve uspostavlja trajni savez s Davidom. On, David, postaje
svjetiljka narodu, a njemu, Davidu, Jahve odlučuje biti zauvijek vjeran.28
Presudni starozavjetni tekstovi u kojima su ugrađeni svi bitni elementi
vječnoga saveza i obećanja Davidu jesu 2Sam 7 i Ps 89.
Bez uvjetnoga „ako“
Jahvin trajni i bezuvjetni angažman odzvanjaju već na početku Psalma 89.
„Zauvijek je sazdana ljubav moja“, kao i „U nebu utemelji vjernost svoju“ (89:3).
Nekada je to zvučalo drugačije i vokabularom gdje je prevladavalo ono „ako“.
Kao u Izlasku 19: „Stoga, ako mi se budete vjerno pokoravali i držali moj Savez,
vi ćete mi biti predraga svojina“ (19:5). U Psalmu 89 rječnik je poprilično
drugačiji. Ovdje prevladava vokabular u kojem dominantno mjesto imaju izrazi
kao - „zauvijek“,„dovijeka“(~l'A[â-d[;), „naklonost“(vjernost) (hn"Wma/), „milost“
(dsx) i za „sva pokoljenja“ (rAdàw"-rdol.). Obilježeno i Jahvinim obećanjem „što je
izašlo iz mojih usta, nikada neću poreči“ (89:35) (hN<)v;a] al{å yt;ªp'f. ac'îAmW), pa skoro
da i ne treba opetovano ponavljati (hnv al).
28
David svjetiljka:
„Ipak Jahve ne htjede razoriti kuće Davidu zbog Saveza što ga sklopi s njim i zato što mu obeća da će dati
svjetiljku njemu i njegovim sinovima zauvijek“ (2Ljet 21:7)
„A njegovu ću sinu ostaviti jedno pleme da moj sluga David ima uvijek svjetiljku preda mnom u Jeruzalemu,
gradu koji sam izabrao sebi da u njemu stoluje Ime moje“ (1Kr 11:36)
„Ipak, zbog Davida, dao mu je Jahve, Bog njegov, svjetiljku u Jeruzalemu, podigavši sinove njegove poslije njega
i sačuvavši Jeruzalem“ (1Kr 15:4)
Ali Davidu priskoči u pomoć Sarvijin sin Abišaj; udari on Filistejca te ga ubi. Tada se Davidovi ljudi zakleše
rekavši Davidu: "Nećeš više ići s nama u boj, da ne ugasiš svjetiljke Izraelove!" (2Sam 21:17)
Davidu zauvijek vjeran:
2Kr 8:19: “Ipak Jahve ne htjede razoriti Judeje zbog sluge svoga Davida, zato što mu obeća da će dati svjetiljku
njemu i njegovim sinovima zauvijek“ ()
2Ljet 7:18: „uzdržat ću tvoje kraljevsko prijestolje kako sam obećao tvome ocu Davidu govoreći: 'Neće ti
ponestati nasljednika koji bi vladao u Izraelu“ ()
2Ljet 13:5: „Ne znate li da je Jahve, Bog Izraelov, predao Davidu kraljevstvo nad Izraelom zauvijek, njemu i
njegovim sinovima, osoljenim savezom?“ ()
2Sam 23:5: “Da, moja kuća stoji čvrsto pred Bogom: on je učinio vječan Savez sa mnom, u svemu dobro uređen i
utvrđen. Da, on će dati da napreduje sve moje spasenje i svaka moja želja“ ()
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
44
Uz ove tekstove dakako, idu i kraljevsko-mesijanski Psalmi, koji su u
liturgijskom kontekstu uvijek iznova podsjećali na nove stvarnosti vječnoga
Saveza. Vrijedno je ovdje zapaziti da o ovim Psalmi osobito jasno i sažeto
progovara H.J.Kraus u Theology of the Psalms.
Mesijansko-krunidbeni tekstovi (Ps 2, Ps 110) sadrže i vojni aspekt. U
Psalmu 110, gdje će dušmani biti položeni „za podnožje tvojim nogama“ (110:1),
tu je i „žezlo tvoje moći“ (110:2) kao oznaka kraljeve suverenosti.
Uz vojne i aspekte kraljevske časti i suverenosti, kontekst kraljevskih
psalama, kao dio jamstva vječnoga Saveza ističe se i dimenzija svečeničke ovlasti:
„Zakleo se Jahve i neće se pokajati: Dovijeka ti si svećenik po redu
Melkisedekovu“ (110:4).
Povratak uvjetnoga „ako“
Ipak ono „ako“ pojavljuje se i u Psalmu 89. U povijesnom kontekstu ono
nas podsjeća na ustoličenje Davidova sina Salamona. Njemu je već na samom
početku vladavine upućeno upozorenje: „I ako budeš stupao mojim putovima i
budeš se držao mojih zakona i zapovijedi, kao što je činio tvoj otac David, umnožit
ću tvoje dane“ (1Kr 3:14). U literarnom kontekstu Psalma 89 čak i uz ovo „ako“,
uočljiva je razlika u tonu i obečanju.
„ako njegovi sinovi ostave moj Zakon i ne budu hodili po
odredbama mojim, ako prekrše moje zakone i moje zapovijedi
ne budu čuvali, kaznit ću šibom grijehe njihove i bičevima
njihovo bezakonje. Ali svoje milosti ne ću uzeti od njega niti ću
svoje vjernosti prekršiti” (89:31-34)
Ovaj okvir vraća nas unazad i na deuteronomističku predaju po kojoj kralj
nije i ne može biti apsolutista i njegov je status podložan onim obvezama koje su
izrečene u Pnz 17:18-20. Sva kraljevska slava i prava ipak ne dopuštaju
prekoračenje Zakona (usporedi: 2Sam 11:27b i 1Kr 15:5)
Razlika od onoga “ako“ koje prethodi uspostavi vječnoga Saveza jest
utoliko što će sada u (teološkoj) jukstapoziciji stajati „ako“ i „ali“ (89:31 i 89:34),
kao i u 2Sam 7:14-15.
Nekako se u svemu isprepliču ili nadomještaju tradicije Sinaja i Siona.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
45
6. KRALJEVSTVO
UVODNE OPASKE
Ideologija kraljevstva svuda je prisutna u SZ, pa se onda i prelijeva u NZ.
Geneza ideje o Kraljevstvu (Božjem) u SZ susreće se već u predmonarhijsko doba
u povijesti Izraela (Post 49:10; Izl 15; Pnz 17).
U svemu tome, ipak je Jahve tada bio jedini 'kandidat' za kralja: „Vazda i
dovijeka Jahve će kraljevati“(d[,w" ~l'[ol. %l{m.yI hw"hy) (Izl 15:18).
Sve do NZ vremena kada se mesijansko kraljevstvo polako uobličuje (Lk
17:20-21 «Upitaju ga farizeji: "Kad će doći kraljevstvo Božje?" Odgovori im:
"Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: 'Evo ga ovdje!'
ili: 'Eno ga ondje!' Ta evo - kraljevstvo je Božje među vama!»).
Kraljevski Psalmi pravo su svjedočanstvo o mesijanskom kralju kao
pomazaniku Božjem 29
. Psalam 89 osobito ističe Davida, slugu Jahvinog, 'svetim
uljem pomazanim' (89:21) za kralja. Mjesto i ulogu Davida kao izdanak vječnog
Saveza/kraljevstva spomenuli smo ovdje u tekstu razmatrajući mogućnosti
razvrgnuća Saveza (vidi pod 5.6 Razvrgnuće Saveza). Posebano valja razmotriti
tekst 2 Sam 7 u pitanjima uspostave 'doma Davidova' i vječnoga kraljevstva.
Povijesna, a još više i teološka je činjenica, da je očitovanje Kraljevstva bilo
najslabije očitovano upravo u razdoblju izraelskih kraljeva u periodu razvoja i
ustoličenja monarhije.
Pomazanje kralja: sakramentalne naravi
U kontekstu SZ već sam čin pomazanja kralja, pokazuje se kao
sakramentalni čin.30
(cf. Brueggemann, p.17 'Royal Sacramental Theater')
Čin izlijevanja ulja i na teofanijske lokacije ukazuje na sakramentalni
karakter takvoga čina. Kao Jakovljevo izlijevanje ulja povrh kamenog stupa u
Betelu (Post 28:18; 35:16).
(cf. Cartledge, '1-2 Samuel', p.365)
29
Pss 2;18;20;21;45;72,89;101,110;132,144:1-11 30
David commands the anointing that is implemented by Zadok the priest (1:34, 39). The notion of anointing—
sacramental designation by the pouring on of oil—is a very special act in biblical faith. Anointing is reckoned in 2
Kings 9:12 as a dangerous, subversive, revolutionary act that evokes political activity. In our context, such an act
recalls the personal designation of David who, by anointing, is filled with power and given a future that culminates
in kingship (1 Sam 16:13) (Brueggemann, W I-II Kings, p.)
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
46
Kralj-pastir
Ponešto neobičan, ali tipičan za SZ, jest motiv kralja-pastira. U političkom
smislu, monarhija je strogo centzralizirani sustav jednog suverena, pa slika pastira
zapravo odudara od tradicionalne slike pastira.
Unatoč tome, Stari zavjet temelji Jahvin koncept kralja, uz to što je On
junak i 'ratnik hrabar' (Izl 15); taj je kralj ujedno i dobri pastir (Zah 9,16). Stoga se
i Izraelov kralj redovno titulira i kao 'pastir' naroda (Zah 10; Mih 5:4). Evanđelista
Marko (Mk 14:27) citira proroka Zahariju, kada kaže „Udarit ću pastira, i ovce će
se razbijeći' (Zah 13:7).
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
47
KRALJEVSTVO I OBEĆANJE
Trajne napetosti
U odnosu na kralja i instituciju kraljevstva valja uočiti trajnu napetost koja
se očituje u činjenici da nam tekst SZ poakzuje jednu protu-monarhijsku crtu, jer
kralj je jedan, suveren i vječan – a to je Jahve; s druge strane postoje jasne
naznake gdje Jahve obećaje i nagoviještava izbor budućega kralja.
Nije na odmet spomenuti kako se i kroz NZ provlači kontinuirano
razmimoilaženje u poimanju i iščekivanju kralja i kraljevstva. Nije li i sam Isus
bio osuđen i pogubljen kao lažni titular - kralj židovski ? Nije li Uskrsnuli bio
ispitivan od svojih sljedbenika – «Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu
opet uspostaviti kraljevstvo?» (Dj 1:6).
Ponovljeni zakon 17
Ideja Kraljevstva postoji kao nagoviještaj (političke) realnosti još u
Petoknjižju (Pnz 17:14-15 «Kad stigneš u zemlju koju ti Jahve, Bog tvoj, daje; kad
je zaposjedneš i u njoj se nastaniš, pa onda kažeš: 'Želim da nad sobom postavim
kralja, kako ga imaju svi drugi narodi oko mene' - tada ćeš onoga koga Jahve,
Bog tvoj, odabere, sebi postaviti za kralja») 31
.
Ovaj izvještaj zapravo sasvim slijedi protu-monarhijsku struju kao i u
pripovijesti o uspostavi kraljevstva u 1Sam 8 i 12:6-25. Iako Pnz 17 odražava
protu-monarhijsku poziciju, ovdje se ipak realno-politički ukazuje na Jahvin
odabir kralja («tada ćeš onoga koga Jahve, Bog tvoj, odabere, sebi postaviti za
kralja»). Ali ovaj odjeljak mnogo govori i o povijesti nastanka knjige
Ponovljenoga zakona 32
(G. von Rad, 'Deuteronomy', 118-120).
Obećanje
Ali kraljevstvo treba promatrati i kao Božje 'obećanje'. Kako smo već
napomenuli, u tom pogledu, treba posebno razmotriti tekst obećanja u 2 Sam 7.
Obećanje kralja i kraljevstva u okviru je suverenosti teokratskog uređenja u kojem
je kralj ipak samo Božji namjesnik (pomazanik).
31
iz ovoga teksta jasno je da deuteronomistička tradicija monarhijsko uređenje tretira kao uvoznu ideju – «Želim da
nad sobom postavim kralja, kako ga imaju svi drugi narodi..» (Cf. 1Sam 8) 32
Nicholson, E.W. 'Deuteronomy and Tradition', (105)
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
48
SLABI POČECI
Genezu monarhijske ideje u Izraelu; dakle kraljevstva kao institucije i
institucionalnog vodstva, a nasuprot karizmatskom vodstva, pokazuje, blago
rečeno, 'nespretne' početke.
Gideon
Već u vrijeme Sudaca javlja se nakana da se sustav stabilizira i prijeđe iz
karizmatskog u institucionalni. Da se uspostavi kraljevstvo; a nesumnjivo sa svim
konsekvencama koje bi takva odluka i tranzicija donijela, uzevši u obzir da je
Jahve kralj !!
Traži se kralj. Nakon bitke koju je predvodio Gideon i pobjede nad
Midjancima narod spremno vidi priliku da se s Gideonom započne jedno novo
razdoblje i novo uređenje. «Izraelci rekoše Gideonu: "Vladaj nad nama (WnB'-
lv'm.) ti, sin tvoj i unuk tvoj, jer si nas ti izbavio iz ruku Midjanaca» (Suci
8:22). Ne nudi se Gideonu samo kraljevska čast i vlast nego bi se ovime uveo
jedan novi sustav nasljednog vladanja (monarhija) Izraelcima do sada u
njihovom iskustvu nepoznat.
Gideon isto tako spremno odbija takvu mogućnost , «Ali im Gideon
odgovori: "Ne, neću ja vladati nad vama, a ni moj sin; Jahve će biti vaš
vladar»
(`~k,B' lvom.yI hw"hy> ~k,B' ynIB. lvom.yI-al{w> ~k,B' ynIa] lvom.a,-al {) (8:23).
Abimelek uzurpator. Abimelek, jedan od sinova Gideonovih 33, nakon
smrti svoga oca, nije bio iste misli po pitanju vodstva i kraljevanja. On je sebe,
uz potporu naroda postavio kraljem (!) Šekema (9:1-6). Abimelek je zapravo
pokušao uzurpirati kontinuitet karizmatskog vodstva u tom razdoblju, što nitko
od Sudaca nije niti pokušao. Njegovo nazovi-kraljevanje kratko je potrajalo a
završilo je tragično (9:22-57).
Abimelek je zapravo bio tragikomični nazovi-kralj. Sva ciničnost
Abimelekova kraljevanja prikazuje se na osebujan način koristeći se, za
33
Gideon također i imenom Jerubaal (Suci 7:1)
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
49
biblijski tekst, sasvim neuobičajenom i u cijelom biblijsom tekstu
jedinstvenom literarnom formom – basnom (Suci 9:7-15).
Samuel
Jadna generacija. Nakon razdoblja i generacija Sudaca, Samuelova
generacija nije se pokazala mnogo boljom; čak u mnogočemu i
korumpiranijom. Tendencije nasljedstva u vladanju nastavile su se do te mjere
da je Samuel «postavio svoje sinove za suce» (1Sam 8:1) – što je sasvim u
suprotnosti sa karizmatskim ustrojem Sudačkog sustava.
Nije sasvim jasno zašto je Samuel, koji je i sam bio Sudac postavio svoje
sinove za suce; k tome i oba sina u istom gradu, Beer Šebi (1Sam 8:2). Za
pretpostaviti je da su ovi njegovi sinovi zapravo bili svojevrsni zamjenici
Samuelu u njegovim mnogobrojnim dužnostima.
Upravo se u toj Samuelovoj generaciji zbivala velika tranzicija i
promjena u Izraelskom društvu.
Abimelek u vrijeme Sudaca zapravo i nije bio kralj u punom smislu te
riječi. Bio je častohlepan i željan kraljevske časti i vlasti. Niti njegova
vladavina upućuje na uspostavljeni, uređeni i uspješni monarhijski sustav.
Ponajmanje je riječ o kralju karizmatskom vođi kao 'pomazaniku' Božjem.
Šaul
Prvi kralj. Ako je Abimelek bio uzurpator; Saul je bio prvi pravi kralj u
Izraelu, 'pomazanik' Božji. Uspostavio je i učvrstio uspješno kraljevstvo (1Sam
14:47), uveo neke vjerske reforme (14:34; 28:9), bio je 'izabranik' Božji (10:24
«Tada Samuel reče svemu narodu: "Vidite li koga je izabrao Jahve? Nema mu
ravna u svemu narodu." I sav narod uze klicati i vikati: "Živio kralj!»).
Šaulova karizma. Zanimljivo je da je Šaul posjedovao karizmu
karizmatskog vođe karakteristično za suce plemenske konfederacije iz
razdoblja Sudaca. Zapravo je Šaul po mnogočemu bio sličniji Sucima s
njihovim karizmama nego kraljevima koji će doći poslije njega.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
50
Osnovna karakteristika vođa karizmatika bio je manifestni silazak 'Duha
Jahvina'. U nekoliko navrata biblijski tekst ističe kako se na Šaulu očituje 'Duh
Jahvin' (1Sam 10:12 ; 11:6).
Šaula čak neki tekstovi izbjegavaju uopće nazvati 'kraljem', imenuje ga
se za 'knez' (dygIn") naroda. Koristi se rječnik sasvim sličan onom iz knjige
Sudaca (1Sam 9:16 «Sutra u ovo doba poslat ću k tebi čovjeka iz Benjaminove
zemlje. Ti ćeš ga pomazati za kneza nad mojim narodom Izraelom. On će izbaviti
moj narod iz ruke filistejske. Vidio sam nevolju svoga naroda i njegov je vapaj
dopro do mene») cf. 1Sam 10:1.
Osim toga, za razliku od budućih izraelskih kraljeva Šaul ne pokušava
preurediti sustav u tipičan centralistički monarhijski model. Kralj Šaul nije
sprovodio ništa od onoga što je na primjer uveo kralj Salamon. Šaul nije uveo
poreze, dvorsku hijerarhiju, profesionalnu vojsku. Neobično za kraljevstvo, a
sasvim tipično za Suce, nije uvedena vojna obveza. Za vojne pohode i ratove
sam je probrao neke dok su drugi dragovoljno išli s njime (13:2; 14:52 «Žestok
se rat vodio protiv Filistejaca svega Šaulova vijeka. Koga bi god hrabra ili
bojovna čovjeka Šaul vidio, svakoga bi uzimao u svoju službu»). Šaul je bio
vojnik i ratnik koji je u presudnim trenucima propustio ili promašio razmotriti
konsekvence nekih svojih postupaka. Istovremeno kao čovjek od akcije,
aspekti pouzdanja i vjere nisu mu bili prirodni dio njega (cf.1Sam 15:20-28).
Naznaka trajnosti kraljevstva
Unatoč ovim Šaulovim uspjesima nema navještaja o trajnosti njegova
kraljevanja. Iako za to postoje naznake u tragovima – (1Sam 13:13-14
«Samuel tada reče Šaulu: "Ludo si radio! Da si održao zapovijed koju ti je dao
Jahve, tvoj Bog, Jahve bi učvrstio tvoje kraljevstvo nad Izraelom dovijeka»).
Ovakva mogućnost i ne bi bila neobična da već znatno ranije vječno
kraljevstvo nije bilo obećano plemenu Judinu, a ne plemenu Benjaminovu iz
kojeg dolazi Šaul - Post 49:10 «Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka
od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada - kome će se
narodi pokoriti».
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
51
Ali ako se osvrnemo unazad na, vox populi, na narodni zahtjev da im se
dade kralj, jasno nedostaje prethodno njihovo razmatranje i ispitivanje prošlih
nagoviještaja i navještaja o budućem kralju kao 'izabraniku' Božjem. Ono što
je čini se potpuno zanemareno u zahtjevu naroda jest da je Jahve istinski kralj,
dok kralj Izraela treba biti Jahvin izabranik i njegov namjesnik.
U tom smislu udovoljeno je zahtjevu i inzistiranju naroda, ali Jahve time
nije odustao od svojih planova.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
52
MESIJA: NARAV POSLANJA
Mesijanizam, fanatizam i utopija
Svi naši mesijanizmi, antropocentrični u naravi često su i na dnevnoj razini
vidljivi u političkim sustavima suvremenih demokracija. Od sindroma
‘mesijanizma’ naročito pati politička elita. Što dakle karakterizira sindrom
mesijanizma ili mesijanizam? U procesima biračko-političkih arena redovito se
izlažu, predlažu i žele nametnuti svoje spasiteljske pretenzije. Baš se oni ili
njihova politička opcija redovito predstavlja kao ona koja će odigrati spasiteljsku
ulogu, što uglavnom i ne rijetko završava u kultu i obožavanju političkog mesije.
Na ideju globalnog mesijanizma ukotvljenog u anglo-saksonskom
kršćanstvu, posebno se osrvće i okomljuje W.Engdahl.34
Engdahlove teorije u
mnogoćemu nalikuju teorijama zavjere koje kroz povijest nikada nisu donijele
mnogo dobra (prisjetimo se samo početaka modernog antisemitizma koji je
uvelike ukroijenjen u “Protokolima Sionskih mudraca” kvazi-dokumentu koji se
temelji upravo na teoriji židovske globalne zavjere). Neovisno od toga, malo je
dvojbi da su mnogi kršćanski američki protestantski vođe i pokreti u
antikomunističkom žaru, zapravo evoluirali u mesijanizam anglo-američkog
kršćanskog tipa.
S druge strane, nije li i totalitarni komunizam zapravo bio religijski pandan,
para-religijski sustav sa svim oznakama religije, koji je zapravo počivao na ideji
mesijanizma. Globalne jednakosti i pravde; idealnoga vodstva i ‘dragih vođa’,
koje ljude dovesti u ovozemaljski raj. Dakako, od deifikacije dragih-vođa-mesija
raznih političkih sustava; opasnije su još samo ideje nacionalnih mesijanizama
koje nakon nacionalnih isključivosti vrlo brzo rađaju onim totalitarnim –izmima
(kao fašizam) koji najružnijim rasizmom završavaju i u holokaustu.
34
Neki aspekti globalnog društveno-političkog mesijanizma monogi vide i u svojevrsnoj teoriji zavjere anglo-
američke globalne 'mesijanske' urote da se baš posredstvom njih spasi/osvoji svijet. Na ovakvak scenarij
zavjereničkog anglo-saksonskog dijela svijeta posebno se oštro, ponekad i ne sasvim relevantno, ali vrlo dobro
informirano okomljuje W. Engdahl.
Engdahl u svojim naslovima „Stoljeće rata 1“ („Armagedon: The Hidden Agenda of Washington Geopolitics“) i
„Stoljeće rata 2“ žestoko se obrušava na anglo-saksonsko kršćanstvo, posebno u poglavljima devet i deset
naslovljenima: „Armagedonska vojska“ i „Kristovi vojnici-bizarni svijet kršćanskog cionizma“.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
53
Mesijanizam je dakle kao ideja spasiteljskih pretenzija, proširena u svim
povijesnim religijskim i para-religijskim sustavima. No, kako povijest pokazuje
vjerojatnije je ipak da se u političkim al i vjerskim sustavima, više radi o
utopizmu. U tom slučaju, mesijanizam, kao utopija, često slijedi i fanatizam. U
takvoj trijadi, religijski mesijanizam, sa globalnim spasenjskim pretenzijama,
često dolazi zajedno sa pozivom na linč i sljedbeničko jednoumlje (fanatizam), a u
svojem društvenom i političkom aspektu i sa sasvim nerealnim sentimentalizmom
(utopija).
Ponekad se pomalo poetski-sentimentalno raspravlja i osvrće na utopijske
elemente, koji se potom ugrađuju u razne eshatološko-doktrinarne teološke
sheme. Ipak, nasuprot svega toga treba nam sagledati biblijske aspekte iz
perspektive teologije kraljevstva i naravi Mesije.
Mesija i Biblija
U židovskoj Bibliji (Staroga zavjeta) nalazi se teologija (Božjeg)
kraljevstva i korijen ideje Mesije i mesijanizma. Na ovima počiva Židovstvo, sve
do naših dana i Kršćanstvo. Gdje ili u čemu se nalaze najdublji korjeni
mesijanskoj ideji u Starom zavjetu, Židovstvu i Kršćanstvu?
Primarno to je u ideji povijesti koja je povijest Heilsgechichte (=spasenjska
ili sveta povijest). Povijest koja je Bogomdana i ima svoju misiju, završetak.
Misiju Bogomdano obznanjena a ostvaruje se posredstvom izabranog naroda
(=bogoizabrani). Nasuprot onim antropocentričnim mesijanizmima biblijski
Mesija temelji se upravo na ideji “kraljevstva Božjeg”. Ovaj puta u Svetom pismu
i od Boga ostvarivanome. Kakva je dakle narav i poslanje Biblijskog Mesije?
Kralj i Mesija
Riječ ‘mesija’ (pomazanik) kao imenica u Starom zavjetu pojavljuje se
samo u Dan 9:25,26 (“Od vremena kad iziđe riječ da se Jeruzalem opet sazida,
dok ustane pomazanik, knez, proći će…”). Bog je taj koji odabire i čuva
izraelskoga kralja: “umnožio si pobjede kralju svojemu, pomazaniku svome milost
si iskazao, Davidu i potomstvu njegovu navijeke” (2Sam 22,51).
Ovo ide do te mjere da prorok Izaija čak perzijskog kralja Kir naziva
Božjim pomazanikom:“Ovako govori Gospodin Kiru, svojemu pomazaniku,
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
54
kojega smatram za desnicu, da oborim narode pred njim i učinim kraljeve
nemoćnim, da otvorim vrata pred njim, tako da mu se ne zatvore nijedna
vrata”(Iz 45,1). U tom smislu to je taj (onaj) koji će, Božjim odabirom, izvršiti
njegove, Božje namisli i planove.
Mladica iz panja Jišajeva
Bog je na raznorazne načine pokušavao (cf. Hoš 2,14-23; Heb 1,1)
iskomunicirati izbavljenje čovjeka ali su uvijek iznova ove namjere i planovi bili
frustrirani od strane čovjeka. Stoga Bog odlučuje “dati znak” (Iz 7,14). “Zato će
vam sam Svemogući dati znak: Eto, djevica će začeti i roditi sina i nadjenuti mu
ime Emanuel” (Iz 7,14). I ovaj “zato” ovdje u Iz 7 (= kao odgovor na pitanje
‘zašto?’) ukazuje na još jednu isfrustriranu priliku pruženu od Boga.
Na kraju svega, i kada ostaje samo panj (= panj kao ostatak, stablo u
tragovima i sijećanju), ostatak kuće Davidove. Naumi Boga ne smiju biti
korumpirane u potpunosti; jer to su “naumi mira” (~Alv' tAbÜv.x.m;) i “nade”
(hw"q.Ti) (Jer 29,11).
Mesija: čovjek i Bog
Božji plan je izvršiti svoje naume, još od Postanka (Post 1,26) ali i Ps 8 “što
je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš” (Ps 8,5), pa zatim, “ti ga
učini malo manjim od Boga…” (8,6).
On, Mesija je portretiran i u Dan 7 kao “na oblacima dolazi kao Sin
Čovječji. On se približi Pradavnome” (qyTi[;) (Dan 7,13).
Ovime se stalno ponavlja starozavjetni obrazac u odnosu na Mesiju koji je
čovjek, božanskih prerogativa i osobina.
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
55
MESIJANSKI KRALJ
Uspostava kraljevstva
Na uvođenje monarhijskog sustava u Izraelu mnogi starozavjetni tekstovi ne
gledaju blagonaklono, a 1 Sam 8 izričito je antimonarhijski obojeno poglavlje. Ali
pitanje prihvatljivosti kralja i kraljevstva kao institucije u Izraelu nije moguće
apriori promatrati kao Jahvi mrsko i neprihvatljivo. Svakako je važno ovdje
prepoznati da nije kontroverzno samo po sebi to što narod traži kralja, nego je isto
toliko važno ako ne važnije uočavati način na koji se premaovom novumu narod
odnosio. Reakcija naroda i način kako se ta institucija kralja traži od strane naroda
bitna je u razumijevanju cijele problematike kraljevstva. Jer nije sama institucija
per se neprihvatljiva. Dapače, uočiti ćemo naskoro kako je sam Jahve imao
zacrtanu ideju, mesijanskoga kralja i kraljevstva u Izraelu.
Pomazanik Jahvin
Pa i sam Šaul nazivan je bio imenom 'mašiah' (pomazanik) Jahvin, a ovo
uvijek prateče silaskom Duha Božjega na dotičnoga pomazanika (1Sam 10:10 i
1Sam 24:7). Nakon Šaula, David je potom bio pomazan kraljevskim pomazanjem
(1Sam 16:13) i ovaj puta popratno uz silazak Duha Božjega.35
Nakon Šaulova neposluha i otpada (1Sam 15:23) on biva ne samo odbačen
kao kralj nego i (duhom) onesposobljen za daljnje uspješno vladanje ili
nadvlađivanje Izraelovih neprijatelja (1Sam 14:47-52).
Za inicijalno razmatranje obećanoga mesijanskog kraljevstva kao predložak
najzahvalnijim se pokazuje tekst 2 Samuelova 7 gdje se odabranim rječnikom
prikazuje uspostava mesijanskoga kralja i kraljevstva. U tom su poglavlju jasno
označeni i sasvim eksplicitno izraženi neki temeljni i karakteristični elementi
mesijanskoga kralja i kraljevstva.
Svojevrsni pandan ovom tekstu jest i Psalam 89 u kojem se nekako oslikava
Natanovo proroštvo Davidu. Osim toga i sam rječnik ovoga Psalma u mnogome
podvlači istovjetne mesijanske ideje kao i 2 Sam 7.
Oba ova spomenuta teksta pokazuju kako u naravi mesijanskoga kraljevstva
stoji nekoliko pojmova kao zajednički nazivnici ovoj ideji.
35
takav je i dobro poznati mesijanski tekst Izaije 61 «Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza»
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
56
Legitimnost i legitimacija kraljevstva
Kraljevstvo kao religijski koncept
U izraelskom društvu pitanje monarhije, unatoč okolnostima u kojima je
stasalo, nije i ne može se promatrati samo politički koncept. Kraljevstvo je
temeljem SZ tekstova, primarno religijska institucija. Obzirom na tu inherentno
iskustveno-vjersku perspektivu, ponad političkih stvarnosti, kraljevstvo je to
složenije za obuhvatiti i shvatiti. Ono je ujecano snažnim vjerskim pokretima
(Eichrodt,436-437)
Proročki pokret
Ostaje pitanje monarhijske legitimacije za Izraela, u smislu ili potpune pro-
monarhijske ili protu-monarhijske tardicije i odnosa. Sve u kontekstu teokratskog
koncepta Jahve kao jedinoga kralja Izraela („nisu odbacili tebe, nego su odbacili
mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima”, 1Sam 8,7). Sve se to ne može gledati
odvojeno od konteksta nastanka i razvoja proročkog pokreta u Izraelu.U
predmonarhijskom kontekstu karizmatsko pohođenje i obdarivanje sukus je i
prava je legitimacija vodstva (svećenstvo i suci). Potom, sličnosti postoje i u
odnosu na proročki poziv i božansko osposobljenje proroka. Ipak indikativno je da
i u jednom i u drugom slučaju institucijski element nije nužno i per definitionem
suprotan karizmatskom osposobljenju. Razvoj proročkog pokreta (od nabizma do
profetizma !!) pokazuje 'profesionalizaciju' koja, čini se, potencijalno zatire
izvorni poziv i poslanje.
Uz svečenstvo; kralja i kraljevstvo, nedvojbneo je da je i proročki pokret, uz
karizmu imao svoj razvoj institucionalizacije. Osim toga, proročki je pokret u
osnovi, uz vjersko-teološki element, jasno naglašeni javni interes i brigu. U tom
pogledu prorok je zapravo trebao biti ili bio kontrolor i korektiv vladara-kralja.
Ilustrativan je primjer u tradiciji proroka Ilije, posebno u odnosu na
izraelskoga kralja Ahaba (1Kr 17,1). Ilija je zapravo ovdje portretiran ne samo
kao posredovatelj Jahvin nego i kao tada pravi politički faktor i vođa, cf. 1Kr
19,15. Zanimljiv je slijed događanja i upute proroku Iliji u pripravi njegova
povlačenja iz službe: „Pomaži Jehuu, sina Nimsijeva, za kralja izraelskoga i
pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe” (1Kr
19,16).
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
57
Ipak, profesionalizacija proročkog pokreta i nedvojbeno njihova materijalna
ovisnost te naklonost kralja, dovodila je položaj proroka u sve teži položaj i pod
cijenu njihova proročkog integriteta. Od proroka se sve više očekivala povoljna
proročka prognoza i naklonost unatoč realnosti stanja. U suštini od proroka se
očekivala poruka koja ojačava snagu u svrhu blagostanja i mira, „Onima koji
preziru Gospodnju riječ obećavaju jednako: Imat ćete sreću! Svima koji idu u
prkosu svojega srca govore: Nesreća ne dolazi na vas” (Jer 23,17). Sve do mjere
identifikacije Jahvinoga vojevanja u bespogovornom interesu monarhije. Ahab,
izraelski kralj, stoga i unatoč protivljenju proroka Ilije, nije bio u nestašici proroka
koji će biti spremni poduprijeti Ahaba (1Kr 20,13f.).
Četiri elementa mesijanskog kraljevstva: 2Sam 7
Dom
Dom ili kuća, početna je i osnovna ideja na kojoj se nadograđuje tekst i tekst
2 Sam 7 a ujedno ovo postaje sam temelj na kojem se dalje nadoziđuje cjelokupna
ideja mesijanskoga kraljevstva.
Kralj David ima 'na srcu' (7:3) izgraditi Jahvi 'dom', hram Božji. Potreba
izgradnje hrama nije uopće strana drevnim tradicijama u kojima kralj učvršćuje i
potvrđuje svoje kraljevanje izgradnjom hrama božanstvu. Kralju Davidu izgradnja
Doma Jahvina (kuće Božje) sasvim vjerojatno nasljeduje upravo takvu tradiciju.
Ali njegova inicijativa doživljava jedan neuobičajeni obrat. Početak
Natanovog proročanstva Davidu (7:5), kao nebeski odgovor na ovu inicijativu,
donosi Jahvin protuprijedlog i cijeloj stvari unosi novu dimenziju a samu
inicijativu kralja Davida sasvim preokreće. Jahvin odgovor slijedi pitanjem «Zar
ćeš mi ti sagraditi kuću da u njoj prebivam?» (7:5) a uskoro na ovu konkretnu
inicijativu i konkretnim protuprijedlogom. Umjesto da David gradi kuću Jahvi,
Jahve će kralju Davidu utemeljiti kuću (hw"hy> ^L.-hf,[]y: tyIb;-yKi) (7:11b). Uočava se
potom već spomenuta ideja tadašnjega vremena, gradnja hrama ujedno služi kao
paradigma učvršćenju kralja i kraljevstva (7:13b).
Stoga razvoj događaja, u odnosu na kraljevstvo koje ima mesijanski
karakter, slijedi drugačiji obrazac od uobičajenoga. Hram, kuća Božja, može biti
pravo uspostavljen, tek nakon što Jahve, a ne kralj (David), uspostavi 'dom
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
58
Davidov'. Drugim riječima, prvo David treba biti od Jahve utvrđen i potvrđen, da
bi hram mogao biti sagrađen. Ili drugačije, dom Jahvin, kuća hrama može biti
sagrađena i dovršena, samo kao rezultat Jahvinog uspostavljanja kraljevstva; da bi
ono uistinu moglo imati mesijanski karakter. Suverenost Jahve u takvom
kraljevstvu je neupitna.
U tom pogledu Jahve izričito jasno ulaže svojevrsni prigovor drugačijem
obrascu ponašanja (7::5-8). Jahvu dakle nije moguće 'ugurati' u hramsku
građevinu, i tako ga ograničiti, pa i uz najbolju volju i namjere graditelja. Jahve
mora ostati i suveren i slobodan Bog. Dapače, on, Jahve više voli biti slobodan
Bog, 'lutalac'. «Nisam nikad prebivao u kući otkako sam izveo iz Egipta sinove
Izraelove pa do današnjega dana, nego sam bio lutalac pod šatorom i u
prebivalištu. Dok sam hodio sa svim Izraelovim sinovima, jesam li ijednu riječ
rekao nekomu od Izraelovih sudaca kojima sam zapovjedio da budu pastiri mojem
narodu izraelskom i kazao: 'Zašto mi ne sagradite kuću od cedrovine?'» (7::5-8).
Što zapravo uključuje ovaj biblijski pojam 'kuće' (tyIb;) ? U cjelokupnoj ideji,
svakako više od lokacije, kuće-građevine. To je ideja 'doma' koji označava
sveukupnu obitelj, ukućani, djeca i nasljednici. U ovoj je ideji neizostavno
ugrađen pojam proširene obitelji; nasljedstva i nasljednika. U vrijeme potopa Noi
je rečeno da u sagrađenu arku uđe on i 'cijela njegova kuća' (^t.yBe-lk'w> hT'a;-aB o
Post 7:1). Dakako, ne misli se da Noa ugura svoju kuću u onu lađu, nego ‘sav
njegov dom’, obitelj da uđu. Kada je Jakov zahtjevao od svoje obitelji da odbace
svoje kumire, on govori svojoj kući, svome domu (Post 35:2).36
Sintagma ‘dom Davidov’ izričito često će se dalje pojavljivati u tekstu
Staroga zavjeta označavajući Jahvina obećanja, ne samo Davidu i njegovu domu,
nego i njegovu obećanju uspostave mesijanskoga kraljevstva. Jahve obećaje
Davidu utvrditi njegov dom (u 2 Sam 7 to se ponavlja osam puta)37
i on će ostati
utvrđen za svagda (~l'A[-d[ ;) «Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka
preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda» 7:16)
36
o istom rječniku i načinu govora vidi primjere u Još 7:14; Izl 2:1 37
2 Sam 7:11,13,16,19,25,26,27,29
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
59
Potomstvo
Osim što je Davidu zajamčen utvrđeni 'dom' zauvijek; što ne označava samo
Davidovu obitelj i nasljednike nego uistinu zapravo utemeljuje svojevrsnu
Davidovu 'dinastiju'. Navezano na ideju i Jahvino obećanje 'doma', slijedi
obećanje kojim će Jahve utvrditi potomstvo ([r;z< sjeme) Davidu, 'podići ću tvoga
potomka' (7:12). Dakle, sada se Davidu utvrđuje i obećaje trajna loza ('dinastija').
U sličnom je obliku i kontekstu Abrahamu Jahve uputio obećanje «svu zemlju što
je možeš vidjeti dat ću tebi i tvome potomstvu zauvijek» (Post 13:15). Kao i kod
obećanja doma, i potomstvo će trajati 'zauvijek' (~l'A[-d[ ;).
Sjeme (potomstvo), važno je ovdje napomenuti, odnosi se osim na one
generacije koji dolaze, naglašeno i na onog pojedinca, začetnika loze, s kojim to
potomstvo započinje (Abraham, David). Oni, ti pojedinci, iz kojih je istok cjelog
potomstva označavaju cijelu skupinu onih kojiće tek doći.38
Davidu, kralju, Jahve
jamči da će njegov potomak sagraditi ‘dom imenu mojem’ (7:13).
Kraljevstvo
Već je bilo govora o tome kako se ideja nekog budućeg kralja i kraljevstva u
Izraelu provlači i uvlači već u razdoblju patrijarha.
Na pitanje hoće li Izrael imati kralja i kraljevstvo u nekom budućem
vremenu, tekstovi iz mojsijevske tradicije zapravo potvrdno odgovaraju. Obećanje
Abrahamu to već uključuje – «Silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izvesti;
i kraljevi će od tebe izaći» (Post 17:6,16). Skoro istovjetnim riječima obećanje
kralja upućeno je bilo i Jakovu (Post 35:11).
Osim toga ideja kraljevstva u mojsijevskoj tradiciji naznačena je u prologu
utemeljenja Saveza u Izl 19:5-6 «Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali
moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode - tâ moj je sav svijet!
- vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika (~ynIh]Ko tk,l,m.m), narod svet.' Tim riječima
oslovi Izraelce».
Potom u Bileamovom proročanstvu, Br 24:7(19). Nezaobilazan je i osobito
značajan tekst deuteronomističke tradicije u Pon zak 17:14-15 «Kad stigneš u
zemlju koju ti Jahve, Bog tvoj, daje; kad je zaposjedneš i u njoj se nastaniš, pa
onda kažeš: 'Želim da nad sobom postavim kralja, kako ga imaju svi drugi narodi
38
odatle i tako učestalo korištena sintagma u Novome zavjetu, ‘potomci Abrahamovi’
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
60
oko mene' - tada ćeš onoga koga Jahve, Bog tvoj, odabere, sebi postaviti za
kralja».
U daljnjim tekstovima, iz monarhijskog razdoblja, ukazuje se na činjenicu
da je dom Davidov sasvim preuzeo obećano mu kraljevstvo nad Izraelom.
Jahve nije abdicirao! Judejski kralj Abija, pred taj svojevrsni građanski rat i
okršaj sa Izraelom (2Ljet 13:1-3), stao je pred izraelskog kralja Jeroboama i
svećano ih podsjetio i upozorio na činjenicu da je upravo davidovoj kući, dakle
Judinom plemenu predano kraljevstvo nad cjelokupnom izraelskom nacijom, svim
izraelskim plemenima: «Abija je stao na vrh Semarajimske gore u Efrajimovu
gorju i rekao: "Čujte me, Jeroboame i sav Izraele! Ne znate li da je Jahve, Bog
Izraelov, predao Davidu kraljevstvo nad Izraelom zauvijek, njemu i njegovim
sinovima, osoljenim savezom?…pa sada mislite da se možete oprijeti Jahvinu
kraljevstvu što je u ruci Davidovih sinova» (13:4-5,8).39
Pohvali Salomona,
njegova bogatstva i mudrosti, u 2Ljet 9:8, kraljica od Sabe još izraženije spominje
ingerencije kraljeve kuće nad Izraelom, «Neka je blagoslovljen Jahve, tvoj Bog,
komu si tako omilio da te postavio na svoje prijestolje da kraljuješ umjesto Jahve,
svojega Boga».40
Znači li ovo da je Jahve, obećavši i predavši kraljevanje nad Izraelom
'kući Davidovoj' zapravo abdicirao na tom prijestolju i vlast nad Izraelom,
potpuno prepustio svome izabranom pomazaniku-kralju ?
Jahve dakako nije abdicirao. Ono što se ovdje događa jest najuža
povezanost Jahvine vječne vlasti, jer - «Vazda i dovijeka Jahve će kraljevati» (Izl
15:18) – s jedne strane i obećanog vječnog kraljevanja njegova pomazanika-
izabranika. Ako bismo postavljali neke paralele, zapravo se ovdje radi o
svojevrsnom objedinjenju dviju kraljevskih kuća – nebeske i onostrane sa kućom i
potomstvom Davidovim. Takav aranžman izričito je očit u mnogim kraljevskim
Psalmima, od kojih je najeksplicitniji Psalam 2.
39
izraz ‘osoljeni savez’ redovito je korišten kao svojevrsni pečat jamstva trajnosti saveza u okvirima žrtvenoga
sustava u Izraelu (Lev 2:13; Br 18:19; Eze 43:24). Paradigmatski sol u tom kontekstu postaje znak očuvanja (baš
kao što su se hrana i namirnice čuvale od kvarenja u soli). 40
vidi također: 1Ljet 28:5 ‘Tako je između mojih sinova, jer mi je mnogo sinova dao Jahve, izabrao moga sina
Salomona da sjedi na prijestolju Jahvina kraljevstva nad Izraelom'
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
61
Otac i sin
Moguće jedan od najsnažnijih motiva i elemenata u poimanju mesijanskoga
kralja jest odnos između, Jahve, nebeskoga kralja, i njegove zemaljske uzdanice,
Davida. Taj je odnos okarakteriziran kao odnos oca i sina.
I opet 2 Sam 7 i Ps 89 o uspostavi ovog odnosa jasno progovaraju, «Ja ću
njemu biti otac, a on će meni biti sin: ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom
šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski. Ali svoje naklonosti neću odvratiti
od njega, kao što sam je odvratio od Šaula koga sam uklonio ispred tebe» (7:14).
Tako i Psalam 89 «nađoh Davida, slugu svoga, svetim ga svojim uljem
pomazah….On će me zvati: 'Oče moj! Bože moj i hridi spasa mojega» (89:21,27)
Ovaj motiv oca i sina te utemeljenje takvog odnosa, između Jahve i
njegova naroda, nalazi se kao svojevrsna teološka preteča već u mojsijevskoj
tradiciji. Na tome će se graditi očekivani cjelokupni budući odnos između
Jahve i Izraela.41 Možda najsažetije izraženo, ovo nbesko posinjenje Izraela,
kao sam začetak ideje nalazimo u kontekstu Izraela u egipatskom ropstvu kada
Jahve šalje Mojsija na faraonov dvor da zatraži puštanje Izraelaca na slobodu,
«reci faraonu: 'Ovako kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da
mi pustiš sina da mi iskaže štovanje» (Izl 4.22).
Ova ideja i motiv posinjenja razvijena u Starom zavjetu, kasnije neposredno
i skoro sasvim 'nefiltrirani' prelaze u Novi zavjet. Tamo ćemo je pronaći već u
molitvi Očenaš, «Oče naš koji jesi na nebesima», Lk 11; ili u jednom od
najizrazitijih tekstova s motivom posinjenja u Rim 8:14 «Svi koje vodi Duh Božji
sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste
Duha posinstva u kojem kličemo: "Abba! Oče».42
41
Hoš 11:1-3; Pnz 32:6 42
isti motivi se nebrojeno puta ponavljaju u Evanđeljima i poslanicama, kada se Židovi sasvim neupitno oslanjaju
na svoje ‘sinstvo’ u odnosu na Abrahama; Lk 19:9 i osobito Gal 3:7
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
62
DAVID, IDEALNI KRALJ
Ako se sada ponovno za malo vratimo u 2 Samuelovu 7, evidentno je da se
na Davida ukazuje kao izabranoga idealnoga kralja. David je tipizirani pralik
mesijanskoga kralja koji ima doći, kojega je Jahve tražio, odabrao konačno i
pronašao (?) (Ps 89:21), i to čovjeka po njegovu srcu (Dj 13:22).43
Zapravo sam David ostaje sasvim zatečen svojim izborom. On ne vidi po
čemu to on zavređuje sva ova Jahvina obećanja i svoj izbor; i još k tome ova
obećanja nisu samo za jedno vrijeme nego 'za daleku budućnost' (qAxr'mel.) (7:18-
20).
Kralj David probran je kao idealni kralj čije kraljevstvo svakako treba
sačuvati i koje će trajati do vijeka. Stoga i onda kada je gnjev Jahvin došao do
točke ključanja i bio samo korak do raskida Saveza i uništenja Izraela, ili svega
stvorenja kao u Postanku 6. Jedna od takvih situacija bila je i u vrijeme krvavog
uspona i vladanja judejskoga kralja Jorama, Jahve tada “ne htjede razoriti kuće
Davidu zbog Saveza što ga sklopi s njim i zato što mu obeća da će dati svjetiljku
njemu i njegovim sinovima zauvijek” (2Ljet 21:7).44
David je u mnogim tekstovima Staroga zavjeta u više navrata prikazivan
kao posljednja pa i jedina nada teško oštećenoga naroda (Tuž 2:13; Jer 8:21-23).
Što je nekada bio ‘dom Davidov’ postala je koliba koja samo što se nije srušila.
Ali zbog Davida i obećanja ova će raspala koliba ponovno biti ‘dom’. David i
Davidov dom moraju opstati. Tako je bilo zacrtano u Jahvinom planu (novoga?)
Saveza. Stoga se obećaje neki novi ‘dan’ kada će se podići ‘Davidu izdanak’ (Jer
23:5-6); a ‘dom Davidov’ biti sasvim obnovljen “U dan ću onaj podići raspalu
kolibu Davidovu (dywID' tK;su-ta, ~yqia') zatvorit' joj pukotine, popraviti mjesta
ruševna, opet je sazidati k'o u stara vremena» (Am 9:11).
Obje knjige Samuelove osobiti naglasak stavljaju na Davida kao mesijansku
nadu koja je u njemu Jahvinim obećanjima bila postavljenu. U ovim knjigama,
između ostaloga nalazimo i literarno vrijedne poetske tekstove, koji veličaju
očekivanoga pomazanika i mesijanskoga kralja. To je prije svega hvalospjev Ane,
43
već smo uočili kako i samom Davidu nije bilo jasno zašto baš on; i po čemu i po kojoj zasluzi ili osobnoj kvaliteti
on zaslužuje svoj izbor (2Sam 7:18-19) 44
vidi ovdje 5.6.Razvrgnuće Saveza
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
63
majke Samuela (1Sam 2:1-10), potom Davidov hvalospjev (2Sam 22:1-51), koji
nalazimo i u Psalmu 18 i konačno posljednje riječi kralja Davida (2Sam 23:1-7).
TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA
Danijel Berković
64
Literatura:
općenito
Anderson, B.W. (1982) The Living World of the OT (Longman, Harlow)
Dyrness, W. (1979) Themes in OT Theology (IVP, Downers Grove)
Eichrodt, W. (1960) Theology of the Old Testament (vol.1) (SCM, London)
Kaiser, C.K. (1978) Toward an OT Theology (Zondervan, Grand Rapids)
Rebić, A. (1996) Središnje teme Starog zavjeta (KS, Zagreb) 45
teologija imena
Berković, D. (2009) Aspekti i modaliteti Božje prisutnosti u SZ (Kairos,3/1) 46
Brnčić, J. (2011) Ime onkraj imena (Bosna Franciscana 35/19) 47
Chouraqui, A. (2005) Deset zapovijedi danas (Konzor, Zagreb) 48
Pope, M.H. (1955) El in the Ugaritic texts (VT Supp.) (E.J.Brill, Leiden)
Wevers, J.W. (1956) A study in the form criticism of individual complaint Psalms
(VT, 6/1956)
o Savezu i Kraljevstvu
Gilmer, H.W. () The If / You Form in Israelite Law ()
Golub, I. (1985) Mesijanizam kulture ili riječ i slika kao zajedničko mjesto vjere i
kulture (BS, 3/85)
Nicholson, E.W. (1967) Deuteronomy and Tradition
(Basil Blackwell, Oxford)
o mesijanizmu i mesijanskom kraljevstvu
Berković, D. (2009) Kršćanski cionizam i tumačenje Starog zavjeta
(Loci Communes, 1/1)
Engdahl, F.W. (2008) Stoljeće rata 2: tajni geopolitički plan američke vlade
(Detecta, Zagreb)
Bruce, F. F. (1968) New Testament development of Old testament themes
(Eerdmans Publishing, Grand Rapids)
Satterthwaite, P.E. Hess, R.S. Wenham, G.J. (1995) The Lord’s Anointed
(Baker Books, Gr4and Rapids)
45
Božja imena, str.30 – 54; o Mesiji i mesijanizmu u SZ, str.228 i dalje; o Kraljevstvu Božjem, str.219 - 224 46
o teologiji imena 47
o imenima Božjim u SZ 48
vidi, str.101 – 125 o trećoj Božjoj zapovijedi i teologiji imena, što znači: 'nositi ime' ?