HRVATSKO NACIONALNO BRATSTVO FRANJEVAČKOGA SVJETOVNOG REDA NACIONALNO VIJEĆE Povjerenstvo za formaciju TEME ZA MJESEČNE SUSRETE U MJESNIM BRATSTVIMA U 2019.

(lipanj-prosinac)

Zagreb, travanj 2019.

1) Lipanj: Uvod u sakrament euharistije

Uvod u sakrament euharistije Molitva

Nicejsko-carigradsko vjerovanje Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlja, svega

vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.

Uvod

Cilj je ove teme prepoznati vrijednost učenja o Euharistiji, da bismo ju potpunije mogli

razumjeti i slaviti. Euharistija dolazi od grčke riječi eukharistia, a označava priznanje, zahvalnost, žrtvu

zahvalnicu, naklonost. Euharistija je najsvečaniji čin kršćanskoga čašćenja i jedan od glavnih sakramenata. Ona je vrhunac kršćanske inicijacije. Ustanovljena je od Isusa Krista na Posljednjoj večeri, kao spomen-čin njegova otkupiteljskoga djela i znak njegove trajne nazočnosti među ljudima. Euharistija je sakrament, koji tijekom liturgijskoga slavlja uprisutnjuje osobu Isusa Krista. Ona je Novi savez između Boga i ljudi sklopljen na Kalvariji. Obred kojim se taj spomen-čin opetuje i svetkuje zove se sveta misa. Bitni dijelovi euharistije odvijaju se u dva dijela: liturgija riječi (uključuje objavu i prihvaćanje riječi Božje) i liturgija euharistije (uključuje blagoslov, pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv Isus Krista, lomljenje kruha i dijeljenje čestica). Slavljenje euharistije stalno je od prvih dana kršćanstva do danas1. Ona je izvor života Crkve, nju je Krist povjerio apostolima i ona je do nas došla zahvaljujući neprekinutu tijeku apostolske službe. Zaređeni svećenik djeluje u osobi Isus Krista i prinosi euharistijsku žrtvu u ime svih vjernika.

Razrada teme 1. Euharistija – izvor i vrhunac crkvenoga života

„Euharistija je izvor i vrhunac svega kršćanskoga života. Ini sakramenti, kao i sve crkvene

službe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. 1 Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb 2006., str. 249-250

Presveta Euharistija, naime, sadržava svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu.“ (KKC 1324) Jedan od najučestalijih izraza za svetu uuharistiju je zajedništvo, koje se prvenstveno ostvaruje u zajedništvu s Bogom i s ljudima. U slavlju svete euharistije Crkva najjasnije očituje svoj identitet kao zajednica i najjasnije izvršava svoje poslanje. Ne postoji potpunije zajedništvo s Bogom od svete euharistije, u kojoj primamo cijeloga Krista. Bog je postao čovjekom radi našega spasenja.2 Kada vjernik slavi svetu euharistiju, on napušta prostor općeg egzistiranja i stupa u Božji prostor, pridružuje se nebeskoj liturgiji i već na zemlji kuša vječnost.

2. Kako se ovaj sakrament zove? (KKC 1328 – 1332)

Sveta euharistija naziva se različitim imenima i u Svetome pismu i u crkvenoj predaji. Euharistija – čin zahvaljivanja Bogu. Riječ eucharistein i eulogien podsjećaju na židovske

blagoslovne molitve, koje se izgovaraju za objedom. Te molitve navještaju čudesna Božja djela, stvaranje, otkupljenje i posvećenje.

Gospodnje večera – to je ona večera koju je Krist blagovao s učenicima, ona noć kada će biti predan u predvečerje svoje muke. To je predokus gozbe Jaganjčeve u nebeskome Jeruzalemu.

Lomljenje kruha – ovaj obred posebno izražava židovsku gozbu. Isus ga je običavao vršiti kada je blagoslivljao i dijelio kruh, a posebno na Posljednjoj večeri. Upravo po lomljenju kruha Isusa nakon uskrsnuća prepoznaju učenici. Prvi kršćani tim izrazom nazivaju svoje euharistijske sastanke. Naznačivali su, da svi koji blaguju lomljeni kruh, tj. Krista, ulaze u zajedništvo s njime i postaju jedno tijelo.

Euharistijski sastanak – vidljivi izraz Crkve, skup vjernika slavi svetu euharistiju. Spomen-čin – Kristova muka, smrt i uskrsnuće. Sveta žrtva – uprisutnjuje jedincatu Spasiteljevu žrtvu, uključuje i prinos Crkve; sveta

misna žrtva, žrtva zahvalnica, duhovna žrtva, žrtva čista i sveta; ona nadilazi i ispunja sve žrtve Staroga saveza.

Sveta i božanska liturgija – liturgija Crkve ima svoje središte i najzgusnutiji izraz upravo u slavlju ovoga sakramenta. Naziva se i slavlje svetih otajstava. Euharistija je sakrament nad sakramentima pa se govori i o presvetome sakramentu. Taj izraz označuje euharistijske prilike koje se čuvaju u svetohraništu.

Pričest – po ovome se sakramentu sjedinjujemo s Kristom, postajemo dionicima Kristovoga tijela i krvi. Naziva se još i svetinja, svete stvari, kruh anđeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti, popudbina.

Sveta misa – liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava slanjem vjernika da ispune Božju volju u svakodnevnom životu. (Usp. KKC 349-350, cijeli II. dio)

Među svim ovim imenima i nazivima, naziv euharistija prevladava u zapadnoj Crkvi.

2 Ivan Pavao II., Enciklika biskupima, prezbiterima i đakonima te zavjetovanim osobama i svim vjernicima laicima o odnosu euharistije i Crkve Ecclesia de eucharistia, 34, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.

3. Euharistija u naumu spasenja Znakovi kruha i vina

Kruh i vino posvetom, tj. izgovaranjem Kristovih riječi i zazivanjem Duha Svetoga,

postaju pravo i istinsko tijelo i krv Isusa Krista. U Euharistiji Isus nam ne daje nešto, već sama sebe.3 Prinos darova simbolički predstavlja prinos svega stvorenoga na preobrazbu, odnosno na spasenje, koje se događa po Gospodinu našemu Isusu Kristu. Gospodin Isus Krist svojoj je Crkvi ostavio nalog da, svaki put kada se žele sastati njemu u spomen, čine ono što je on učinio noć prije svoje muke – „uze kruh“, „uze čašu punu vina“. U prinošenju darova zahvaljujemo Kristu Spasitelju za darove kruha i vina, plod rada ruku čovječjih, ali i plod zemlje – trsa. U Starome zavjetu su se također prinosili darovi kruha i vina kao znak zahvalnosti Bogu (blagovanje beskvasnoga kruha na blagdan Pashe podsjeća na izlazak iz ropstva, spomen blagovanja mane u pustinji zauvijek će podsjećati Izraela da živi od kruha Božje riječi). Na kraju Pashalne večere Židovi su pili „čašu blagoslovnu“ (1. Kor 10,16) koja blagdanskoj radosti vina dodaje mesijansko iščekivanje obnove Jeruzalema. (Usp. KKC 1334)

Euharistiju je Gospodin Isus najavio za vrijeme svojega javnoga života, u Kafarnaumu u sinagogi, pred onima koji su ga slijedili i poslije bili svjedoci čudesnog umnažanja kruhova (Usp. Iv 6,1-13). I znak vode pretvorene u vino na svadbi u Kani Galilejskoj navješćuje čas Isusove proslave. Očituje ispunjenje zaručničke gozbe u Kraljevstvu Očevu, gdje ćemo piti novo vino (usp. Mk 14,25), vino koje je postalo Kristova Krv. (Usp. KKC 1335)

Ustanovljenje euharistije

Sakrament svete euharistije ustanovio je Isus Krist na Posljednjoj večeri, Krist govori kako kruh postaje njegovim tijelom, koje će se za nas predati, a vino njegova krv koja će se za nas proliti.4 Krist je ustanovio euharistiju kao spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća, te apostolima zapovjedio da ju slave do njegova sljedećega dolaska. Tri sinoptička evanđelista (Usp. Mt 26, 17-30; Mk 14, 12-26; Lk 22, 7-20) i sv. Pavao (Usp. 1 Kor 11, 23-26) prenose nam izvještaj o ustanovljenju euharistije, dok Ivan donosi Isusove riječi u sinagogi gdje se Krist predstavlja kao kruh koji je s neba sišao. (Usp. Iv 6, KKC 1338) „Ustanovljenje Euharistije pokazuje kako je po sebi nasilna i apsurdna smrt u Isusu postala vrhunski čin ljubavi i konačno oslobođenje čovječanstva od zla.“5 Isus je Posljednju večeru slavio u smislu židovske Pashe, ali Kristova Posljednja večera ima novost. U središtu se ne nalazi janje, nego sam Krist. Njegovo je tijelo predano Ocu kao žrtva za nas ljude i njegova je krv prolivena za mnoge, za oprost grijeha (Usp. KKC 1339).

3 Postsinodalna apostolska pobudnica Svetoga Oca Benedikta XVI. o euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanju Crkve, upućena biskupima, kleru i osobama posvećenog života i vjernicima laicima Sacramentum caritatis. Sakrament ljubavi, 1, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.4 Enciklika Ecclesia de euharistia, 65 Apostolska pobudnica Sacramentum caritatis. Sakrament ljubavi, 8

„Ovo činite meni na spomen“

Misa nije prisjećanje, već je sakramentalno predstavljanje muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Krist je želio da se muka, koju će prinijeti na Veliki petak, zauvijek nastavi u Crkvi.6 Isus traži da njegovi učenici opetuju njegove čini i riječi dok on ne dođe (1 Kor 11,26). Krist ovdje smjera na slavlje liturgije koje se odvija po apostolima i njihovim nasljednicima. (Usp. KKC, 1341)

Na Posljednjoj večeri Gospodin Isus Krist nam je zapovjedio: „Ovo činite meni na spomen.“ (1 Kor 11, 24). Gospodin od nas traži da odgovorimo na njegov dar i da ga sakramentalno uprisutnjujemo.7 Mi zapravo ulazimo u „čas“ Gospodina našega Isusa Krista to jest „Euharistija nas uvodi u čin Isusove žrtve“ 8

„Ova je žrtva toliko odlučujuća za spasenje ljudskoga roda, da ju je Isus Krist izvršio te se je vratio Ocu tek nakon što nam je ostavio sredstvo po kojem ćemo u tome sudjelovati, kao kad bismo bili prisutni. Tako svaki vjernik može na njoj sudjelovati te iz nje trajno crpiti plodove“9

Crkva je od početka svoga postojanja bila vjerna Gospodinovu nalogu (Usp. KKC, 1342) U Djelima apostolskim piše da su bili postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruhova i molitvama. Svakodnevno bi hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh, te zajednički uzimali kruh. (Usp. Dj 2, 42,46).

Euharistijska žrtva, pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista je „promjena, koja bi trebala potaknuti preobrazbu stvarnosti, čije će konačno dovršenje biti preobrazba čitavoga svijeta sve do konačnoga stanja kada će Bog biti sve u svemu“10

Zaključak

Sveta euharistija je neprocjenjiv dar Isusa Krista za sve nas. Jedini je način, da odgovorimo na taj dar, slavljenje svete mise. Ona je dar Kristova istinskoga tijela i krvi. U svetoj liturgiji djeluje cijeli Krist – on kao glava i Crkva kao njegovo mistično tijelo. Euharistija je dio neba na zemlji.

Pitanja za razgovor

• Zašto za euharistiju kažemo da je izvor i vrhunac svega kršćanskoga života? • Koja je svrha euharistije u naumu spasenja? • Na koji način možemo odgovoriti na dar euharistije i što ona znači za naš svakodnevni život?

6 Enciklika Ecclesia de euharistia, 127 Apostolska pobudnica Sacramentum caritatis. Sakrament ljubavi, 118 Enciklika biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o kršćanskoj ljubavi Deus caritas est. Bog je ljubav, 13, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016.9 Enciklika Ecclesia de euharistia, 1110 Apostolska pobudnica Sacramentum caritatis. Sakrament ljubavi, 11

Literatura

o Benedikt XVI., Postsinodalna apostolska pobudnica Svetoga Oca Benedikta XVI. o euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanju Crkve, upućena biskupima, kleru i osobama posvećenog života i vjernicima laicima „Sacramentum caritatis. Sakrament ljubavi“, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

o Benedikt XVI., Enciklika biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o kršćanskoj ljubavi „Deus caritas est. Bog je ljubav“, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016.

o Ivan Pavao II., Enciklika biskupima, prezbiterima i đakonima te zavjetovanim osobama i svim vjernicima laicima o odnosu euharistije i Crkve „Ecclesia de euharistia“, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.

o Katekizam Katoličke Crkve, Glas Koncila, Zagreb, 1994. o Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb 2006.

o Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

2) srpanj: Euharistija kao žrtva – sakramentalna žrtva

Euharistija kao žrtva – sakramentalna žrtva

Molitva Oče moj, predajem se Tebi, čini sa mnom što hoćeš. Što god učinio, hvala Ti. Spreman sam na sve, primam sve samo da se Tvoja volja ispuni na meni i na svim Tvojim stvorenjima. Bože moj, ne želim ništa drugo. Stavljam svoj život u tvoje ruke Tebi ga darujem, Bože moj, svom ljubavlju svoga srca jer Te ljubim i ta ljubav traži da Ti se darujem, da se potpuno predam u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem jer Ti si moj Otac! Amen.

Charles de Foucauld

Uvod

Euharistija je žrtva hvale i zahvaljivanja. Već je sv. Justin tijekom drugoga stoljeća zapisao: „Prinos brašna (u židovskom kultu), propisan za one koji su očišćeni od gube, slika je euharistijskog kruha koji nam je Isus Krist naš Gospodin naredio slaviti na spomen muke koju je on podnio za ljude da očisti njihova srca od svake pokvarenosti. Isus nam je naložio slaviti euharistiju zato da bismo dali hvalu Bogu što je stvorio svijet i sve što na njemu postoji imajući pred očima čovjeka, što nas je oslobodio od grijeha u kojemu smo rođeni...“11.

U ovoj temi obrađivat ćemo stvarnost vjere što je u slavlju euharistije imaju kršćani u svijesti da ih obvezuje Gospodinov nalog što ga je dao u predvečerje svoje muke: „Ovo činite meni na spomen“ (1 Kor 11,24-25). Nalog se ne odnosi samo na Isusove riječi, nego podrazumijeva i „ponavljanje“ njegovih činâ, te se treba shvatiti kao konkretno nasljedovanje. Mi taj Gospodinov nalog izvršavamo slaveći spomen-čin njegove žrtve. Tim činom prinosimo Ocu ono što nam je sam dao: darove njegova stvaranja, kruh i vino, što su snagom Duha

11 Usp. Anton Tamarut: Euharistija otajstvo vjere i dar života, str. 77.

Svetoga i Kristovim riječima pretvorene u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj način biva stvarno i otajstveno prisutan.12 Euharistiju ćemo stoga promatrati kroz ova tri vida:

− kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu; − kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela; − kao prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha.

Razrada teme 1. Čin zahvaljivanja i hvale Ocu

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, Euharistija, kao sakrament našega spasenja što ga je Krist izvršio na Križu, jest također hvalbena žrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Crkva može po Kristu prinositi žrtvu hvale u zahvalu za sve što je Bog dobra, lijepa i pravedna učinio u stvorenom svijetu i u čovječanstvu13. To ponajprije znači da se u euharistijskom slavlju okupljamo kao oni koji želimo u sebi probuditi zahvalnost za sve što smo primili od Očeve ljubavi.

Čin što ga je Isus učinio na posljednjoj večeri najveća je zahvala Ocu za njegovu ljubav, za njegovo milosrđe. Zahvala se na grčkom kaže euharistija. I zato se taj sakrament zove euharistija: to je najviši izraz zahvalnosti Ocu koji nas je toliko ljubio da nam je dao svojega Sina iz ljubavi. Evo zašto izraz euharistija sažima u sebi čitav taj čin, koja je ujedno čin Boga i čovjeka, čin Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka.14 To nam je trenutak sabiranja svega onoga što u svojem životu možemo vidjeti kao dobro i što je njegov dar za nas. Uvijek je to prije svega žrtva njegova Sina, po čijoj žrtvi smo otkupljeni i postajemo otkupljena djeca Božja.

U kršćanstvu štovanje Boga u prvom redu uvijek predstavlja izraz zahvalnosti zbog dobra koje je čovjek primio od Boga. Zato se u euharistiju ne donose ljudska djela pred Boga, naprotiv, njegova je bit u tome da Bog čovjeka obaspe darovima; ne slavimo Boga time što bismo mu dali nešto što navodno pripada nama – kao da to i onako nije njegovo – nego time što dopuštamo da nas obaspe svojom ljubavi i time što ga priznajemo kao jedinog Gospodina.15

Euharistija je otajstvo pred kojim dolazimo do spoznaje da smo voljeni ne zbog toga što bismo to svojim djelima zaslužili, nego stoga što u Bogu postoji bezuvjetna i neograničena ljubav. Ljubav koju Bog nama iskazuje ne može poremetiti nikakav naš grijeh. Na tu Božju, Očevu ljubav, ni ne možemo drugačije odgovoriti osim zahvaljivanjem. Stoga ako živimo euharistijsku duhovnost nužno je da postajemo ljudi zahvalnosti i da kao takvi dolazimo nedjeljom na euharistiju kako bi u raspoloženju svojega srca bili u zajednici koja slavi i zahvaljuje. S druge strane, taj čin zahvaljivanja „produbljuje“ i naše ljudsko zajedništvo koje mi u bratstvu Franjevačkoga svjetovnog reda životom trebamo očitovati i drugima svjedočiti.

12 Usp. KKC, 1356-1357. 13 Usp. KKC, 1359.14 Usp. Papa Franjo: Sakramenti (Lanac milosti), str. 22.15 Usp. Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo, str. 283.-284.

Jednako tako ne smijemo zaboraviti da je euharistija i hvalbena žrtva kojom Crkva pjeva slavu Božju u ime cijeloga stvorenog svijeta. Takva je žrtva hvale moguća samo po Kristu: On vjernike pridružuje svojoj osobi, svojoj hvali i zagovoru, tako da hvalbena žrtva biva Ocu prinesena od Krista i s Kristom, da bi bila primljena u Kristu16. Stoga je važno preispitati kako slavimo naša euharistijska slavlja; je li to samo onako izvanjsko ili pokušavamo dozvati u svijest da se pridružujemo cijeloj Crkvi koja slavi djela Oca našega. U našim mjesnim bratstvima često puta bratski mjesečni ili češći susreti „započinju“ euharistijom, pa nam je i to prilika probuditi svijest da se potaknuti Pravilom17 okupljamo uvijek kako bismo najprije dali hvalu Bogu Ocu euharistijskim slavljem18.

Kao hvalbena žrtva euharistija je bitno usmjerena punom zajedništvu između Boga i čovjeka, euharistijska žrtva je izvor i vrhunac svega bogoslužja Crkve i cijeloga kršćanskog života. U toj žrtvi davanja hvale, izmirenja, prošnje i pohvale vjernici sudjeluju s većom punoćom, kada ne samo daruju Ocu cijelim srcem, u zajedništvu sa svećenikom, svetu žrtvu i u njoj same sebe, nego također primaju samu žrtvu u sakramentu.19

2. Spomen-čin žrtve Krista i njegova tijela - Crkve

Euharistija je otajstvo Isusove smrti, uskrsnuća i njegovog ponovnog dolaska. On je taj

spomen-čin ustanovio u predvečerje svoje smrti i njime dao odgovor na pitanje koje je njegova smrt nužno postavljala: Što je sada s njegovim naviještanjem kraljevstva Božjega? Je li Božje milosrđe o kojemu je on govorio, zbog ljudskoga prijezira, sada stvar prošlosti? Ustanovom euharistije Isus želi znakovito reći da se, unatoč njegovoj nasilnoj smrti, ništa nije izmijenilo u Božjemu naumu spasenja. Prihvaćajući dragovoljno svoju smrt Isus je dao Ocu mogućnost da ljudima oprosti i onaj najcrnji grijeh nezahvalnosti, grijeh odbačenja Onoga u kome im je zasvjedočio svoju ljubav i milosrđe.20

2.1. Žrtva Kristova

Euharistiju promatramo kao žrtvu. Prema Svetom Pismu, spomen-čin (memorijal) nije

puko sjećanje prošlih događaja, nego navješćivanje čudesnih djela što ih je Bog učinio u korist ljudi.21 U euharistiji pojam žrtva ponajprije znači da se nešto zemaljsko podiže u božansko područje, da se daje Bogu jer Bogu pripada. U euharistiji predajemo svoj život u vlasništvo Bogu od koga smo primili svoj život. Zapravo, mi svoj život stavljamo u Božji prostor u koji on i pripada. Kršćansko žrtvovanje ne sastoji se u davanju nečega što Bog, kad nas ne bi bilo, ne bi imao, nego u tome da u cijelosti postanemo primalačka bića i dopustimo da nas on potpuno uzme i ponese. Biti raspoloživ za Božje djelovanje – to je kršćanska žrtva22.

16 Usp. KKC, 1361.17 Usp. Pravilo Franjevačkoga svjetovnog reda, 24.18 Usp. Obrednik Franjevačkoga svjetovnog reda, Susreti bratstva, Prethodne napomene 4. d, str. 42.19 Usp. Papa Ivan Pavao II., 100 kateheza, str. 189.20 Ivan Dugandžić: Kruh živi (Euharistija u životu Crkve), str. 19.-20.21 Usp. KKC, 1363.22 Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo, str. 284.

Isus kao pripadnik židovskog naroda slavio je Pashu i u tjednu Pashe želio je sa svojim učenicima blagovati svoju Posljednju večeru te tako ustanovljuje euharistiju. Pasha znači prolaz, prijelaz, preskok. Za kršćane i Židove Pasha je tajna spasenja. Te su večeri, večerom, svi vjerni Židovi započinjali slavljenje svoga najvećega blagdana – Pashe. Taj je blagdan bio spomen na velika Božja djela pri izbavljenju naroda iz egipatskoga ropstva. Svaka je obitelj bila dužna na taj dan zaklati pashalno janje i zajednički ga blagovati. Krv janjetova bila je cijena oproštenja grijeha i obnavljanja narušenoga prijateljstva ili saveza s Bogom. Tumačeći svoju smrt kao otkupninu za ljude, Isus je sam na sebe uzeo ulogu pashalnog janjeta i tako euharistiji dao žrtveno značenje.

Drugo značenje žrtve jest predanje. Kad Sveto Pismo kaže da je Isusova smrt žrtva, pod time misli da je Isus u smrti dovršio svoju ljubav. Isus svoju nasilnu smrt nije držao neuspjehom nego predanjem za svoje. On to naznačuje u govoru o Dobrome pastiru: Ja svoj život polažem za ovce... Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem (Iv 10, 15.18). Isusova smrt je izraz njegove ljubavi, kojom nas je ljubio bez pridržaja i do kraja, i izraz njegove slobode i suverenosti kojom se za nas predao. Slaveći u euharistiji njegovu smrt i uskrsnuće, stavljamo se pod njegovu ljubav, s kojom je mislio na svakoga od nas osobno.23

2.2. Žrtva Crkve

Euharistija je ujedno i žrtva Crkve. Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u žrtvi

svoje Glave. I sama biva sva prinesena zajedno s Kristom. Ona se pridružuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U Euharistiji Kristova žrtva biva i žrtvom udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima i s njegovom potpunom žrtvom i tako poprimaju novu vrijednost. Kristova žrtva prisutna na oltaru pruža svim kršćanskim naraštajima mogućnost da se sjedine s njegovom žrtvom.24

Ovaj vid žrtve kojega činimo mi kao članovi Crkve ne znači da mi nešto ostvarujemo i kako bi nam Bog trebao biti zahvalan, nego se mi trebamo gledati kao oni koji se uvježbavaju u Isusovoj ljubavi. Time se opredjeljujemo za stav ljubavi kojim je Krist živio. Kao njegovi učenici, otvaramo se za spremnost ulaska u takav stav predanja kojega je Isus živio. Euharistija nam to „omogućuje“ i Crkva nas tome „uči“, kako bismo svojim životima sve više budili čežnju za zajedništvom s Isusom Kristom i ljubili Boga i bližnjega.

Ovaj oblik žrtve pomaže nam kako bismo Isusovu ljubav uprisutnili u svoj život, a kao svjetovni franjevci i u svoja mjesna bratstva. U tome nam je izvrstan primjer sv. Franjo. Prema njegovu primjeru mogli bismo reći kako je cijeli kršćaninov život u svijetu, sa svojim nevoljama i poteškoćama, predanje volji Božjoj kako bismo samoga sebe potpuno i u svemu stavili u službu Bogu i bratu čovjeku, što zapravo učimo iz euharistijske žrtve.

3. Kristova prisutnost snagom Riječi i Duha Svetoga

U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja

23 Usp. Anselm Grün: Euharistija (Preobrazba i sjedinjenje), str. 24.24 Usp. KKC, 1368.

Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe. Tako sv. Ivan Zlatousti izjavljuje: „Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli On. Te riječi pretvaraju prinesene stvari.“25

U euharistiji vidljivo je kako Duh izvršava djelo Oca i Sina. Crkva u svojim bogoslužnim molitvama zaziva dar Duha. Najljepše je to izrečeno u samom središtu euharistijskog slavlja, u tzv. epiklezi, u molitvenom zazivu Duha Svetoga nad darove kruha i vina. U Četvrtoj euharistijskoj molitvi moli se: „I da ne živimo više sebi, već njemu koji za nas umrije i uskrsnu: onima koju vjeruju, Oče, posla kao prvi dar od tebe Duha Svetoga da on u svijetu djelo njegovo dovrši i izvrši svako posvećenje.“

Tako se u euharistiji najdublje očituje Crkva koja moli za dar Duha i neprevarljivo se ostvaruje posvetiteljsko djelo istoga Duha. U najstvarnijem smislu zemaljski plodovi kruha i vina ‒ plod zemlje i rada ruku čovječjih ‒ postaju Isusova nebeska hrana, kruh koji je s neba sišao (Iv 6,51).26

Umjesto zaključka U euharistijsku žrtvu spada sudjelovanje svećenika i vjernika. Da bi i najmanja žrtva

bila vrijedna, vjernici su pozvani da sve čine s ljubavlju. Svećenik ih poziva da mole kako bi „moja i vaša žrtva bila ugodna Bogu“. Zato je važno da vjernici uredno dolaze na euharistiju, da sudjeluju. Kod euharistije se prikazuju darovi kao i kod svake žrtve. Riječima kojima se ti darovi posvećuju da bi postali Tijelo i Krv Kristova su riječi žrtve: „Tijelo koje se predaje“, „Krv koja se prolijeva“. Od žrtve se uvijek blagovalo: to je pričest. A svećenik i vjernici mogu uvijek u svoju euharistiju ugraditi svoj život, svakodnevne brige i probleme, poteškoće i križeve. Tada i to biva posvećeno i preobraženo u jedinstvu s Kristovom žrtvom. Onda takva žrtva postaje sveta, istinska i prava.27

Pitanja za razgovor

• Imate li u svojim mjesnim bratstvima zajedničku pripremu za nedjeljnu euharistiju prije susreta bratstva i na koji način?

• Možete li u razgovoru u skupinama jedni drugima nabrojiti neke zahvale koje ste otkrili te ih prikazujete u euharistiji?

• Kako se možete pridružiti u vlastitom životu Kristovoj žrtvi koju slavimo u euharistiji? • Na koji način kao bratstvo možemo više živjeti iz euharistijske žrtve naše poslanje?

Literatura

o Anton Tamarut, Euharistija otajstvo vjere i dar života, Glas Koncila, Zagreb, 2004. o Anselm Grün: Euharistija (Preobrazba i sjedinjenje), Kršćanska sadašnjost, Zagreb,

2003. 25 Usp. KKC, 1375.26 Bernardin Škunca, OFM, Za Kristovim stolom, str. 60.27 Fra Zvjezdan Linić, Da radost vaša bude potpuna, str. 118.

o Bernardin Škunca, OFM, Za Kristovim stolom, HILP, Zadar, 2000. o Ivan Dugandžić, Kruh živi (Euharistija u životu Crkve), Teovizija, Zagreb, 1996. o Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija i Glas Koncila, Zagreb,

1994.

o Papa Franjo, Sakramenti (Lanac milosti), Verbum, Split, 2014. o Papa Ivan Pavao II., 100 kateheza, IKA i HILP, Zadar, 2003.

Koga zanima više:

o Benedikt XVI., Postsinodalna apostolska pobudnica Svetoga Oca Benedikta XVI. o euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanja Crkve "Sacramentum caritatis", Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007.

o Fra Zvjezdan Linić, Da radost vaša bude potpuna, (Sakramenti - znakovi Isusove trajne i vjerne blizine i ljubavi), Glas Koncila, Zagreb, 2008.

o Ivan Pavao II., Enciklika o odnosu euharistije i Crkve „Ecclesia de euharistia“, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.

o Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007.

3) kolovoz: Euharistija – gozba i zalog buduće slave

Euharistija – gozba i zalog buduće slave

Molitva Svome uskrslom Gospodinu pjevajući himan Na gozbu kralja Jaganjca, Crkva slavi

otajstvo njegove ljubavi i zahvaljuje mu na daru euharistijske gozbe. Neka ta pjesma bude danas naša hvala za taj besplatan neizmjerni dar koji smo primili.

Na gozbu kralja Jaganjca

Na gozbu kralja Jaganjca,u bijelom ruhu

idimo,kroz more prošav Crveno,

Vladaru Kristu pjevajmo.

U svojoj divnoj ljubavi,on pit nam daje

svetu Krv,ta ljubav tijelo njegovoko

svećenik prikazuje.

Od krvi se na vratima

strahovit plaši anđeo,

put u moru se otvara,

dušmana vali gutaju.

Naš vazam odsad Isus je,

vazmeno naše Janje on,

i čistim ljudskim dušama

neokaljani, čisti kruh.

O rajska žrtvo istinska,

što pako si pokorila,

što pretrgla si smrtni vez

i dar života donijela!

Nadvladav pako slavno Krist

barjake svoje razvija,

raj otvara i povlači

ko sužnja kralja tminskoga!

Da budeš vazda, Isuse,

veselje naše uskrsno,

preporođene izbavi

od grijeha smrti užasne.

Sva slava Ocu vječnomu

i uskrslomu Sinu mu,

sa Tješiteljem Presvetim

u vječne vijeke vjekova. Amen.

14

Uvod u temu Poučavajući vjernike o sakramentu euharistije, Katekizam Katoličke Crkve brojevima

1402–1405 kao zadnji, VII. naslov stavlja „Euharistija – 'zalog buduće slave'“. U tih pet brojeva riječ je o njezinoj eshatološkoj dimenziji (eshatologija – učenje o onome što je posljednje) dozivajući nam u pamet i srce istinu da smo na ovoj zemlji putnici kojima je u euharistijskom daru dana popudbina. Neka nas u produbljivanje ove teme uvedu riječi pape Benedikta XVI. iz postsinodalne apostolske pobudnice Sacramentum caritatis – Sakrament ljubavi u kojoj kaže:

„Euharistija: dar čovjeku na putu

Ako je istina da sakramenti pripadaju Crkvi koja hodočasti u vremenu prema punom očitovanju pobjede uskrslog Krista, ipak je istina i to da nam je, nadasve u euharistijskoj liturgiji, dân predokus eshatološkog dovršenja. Na putu prema tom dovršenju nalazi se svaki čovjek i svekoliko stvorenje (usp. Rim 8,19s). Čovjek je stvoren za istinsku i vječnu sreću, koju može pružiti samo Božja ljubav. No naša bi se ranjena sloboda izgubila kada već sada ne bi bilo moguće iskusiti nešto od budućega dovršenja. Uostalom, da bi čovjek mogao hoditi u ispravnom smjeru, potrebno je uputiti ga prema konačnom cilju. To krajnje određenje zapravo je sâm Krist Gospodin, pobjednik nad grijehom i smrću, koji se na osobit način uprisutnjuje u euharistijskom slavlju. Na taj način, premda 'pridošlice i putnici' (1 Pt 2,11) na ovome svijetu, u vjeri smo već dionici punine uskrsloga života. Euharistijska gozba, objavljujući svoju izrazito eshatološku dimenziju, dolazi u pomoć našoj slobodi u hodu.

Euharistijska gozba

Razmatrajući ovo otajstvo, možemo reći kako je Isus svojim dolaskom odgovorio na iščekivanje koje je tada bilo prisutno u izraelskom narodu, u cijelom čovječanstvu i u temelju samog stvaranja. Svojim je sebedarjem Isus označio nastup eshatološkog vremena. Krist je došao kako bi raspršeni Božji narod skupio u jedno (usp. Iv 11,52), jasno očitujući namjeru da sabere zajednicu Saveza, odnosno kako bi ispunio Božja obećanja dana ocima (usp. Jr 23,3; 31,10; Lk 1,55.70). Pozivajući dvanaestoricu (što valja iščitavati u povezanosti s dvanaest izraelskih plemena) te povjeravajući im, uoči svoje otkupiteljske muke, zapovijed da slave njegov spomenčin, Isus je pokazao kako cijeloj zajednici koju je utemeljio želi prenijeti zadaću da u vremenu budu znak i oruđe eshatološkog okupljanja, koje je u njemu započelo. Prema tome, u svakom se euharistijskom slavlju sakramentalno ostvaruje eshatološko okupljanje naroda Božjeg. Euharistijska gozba za nas je stvarna anticipacija konačne gozbe. Tu su konačnu gozbu nagovijestili proroci (usp. Iz 25,6-9), dok je u Novom zavjetu ona opisana kao 'svadba Jaganjčeva' (Otk 19,7.9), koju valja slaviti u radosti zajedništva svetih.“ 28

28Benedikt XVI., Sacramentum caritatis – Sakrament ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 30-31.

15

Razrada teme

1402 U jednoj molitvi Crkva kliče otajstvu Euharistije ovako: „O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave“. Ako je Euharistija spomen Gospodnje Pashe, ako se pričešću s oltara „napunjamo svakim nebeskim blagoslovom i milošću“, to je Euharistija također predudioništvo u nebeskoj slavi.

Govoreći o eshatološkoj dimenziji euharistije Katekizam Katoličke Crkve u broju 1402 prvo navodi drevnu molitvu Crkve koju vjernici rado mole pri pohodu euharistijskom otajstvu, ili pjevaju na misi za vrijeme pričesti, a u kojoj izražavaju vjeru da nam se u tom sakramentu daje 'zalog buduće slave'. „O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave.“ – (lat.) O sacrum convivium, in quo Christus sumitur, recolitur memoria passionis eius; mens impletur gratia, et futurae gloriae, nobis pignus datur.

(Riječ „zalog“, lat. pignus, u svijetu prava i ekonomije, označava stvar, odnosno vrijednost koju dužnik daje vjerovniku za osiguranje njegova potraživanja. Ovdje bi tu riječ valjalo razumijevati više u njezinu prenesenom značenju, to jest kao „jamstvo“, „znak“, pa možda čak i „predokus“.) U navedenoj molitvi, kao i u rečenici koja se u tom broju nalazi nakon nje, spominju se prošlost, sadašnjost i budućnost. Molitva kaže da se na svetoj gozbi „slavi spomen muke“ Kristove – prošlost, da se na njoj „Krist blaguje“ i „duša se napunja milošću“ – sadašnjost te da nam se na njoj, i u njoj „daje zalog buduće slave“ – budućnost. U rečenici nakon toga pojašnjava se da je „Euharistija spomen Gospodnje Pashe“ – prošlost, „pričešću s oltara se 'napunjamo svakim nebeskim blagoslovom i milošću'“ – sadašnjost, ali je „Euharistija također predudioništvo u nebeskoj slavi“ – budućnost. Tako bismo u ovom kontekstu gdje se spominju prošlost, sadašnjost i budućnost, a koje spominju i članci Katekizma koji slijede, mogli reći da je euharistijska gozba nadvremenski događaj u kojem je u otajstvenoj prisutnosti Krista sabrana sva povijest i sve stvorenje.

1403 Na Posljednjoj večeri sam je Gospodin usmjerio pogled svojih učenika prema dovršenju Pashe u Božjem kraljevstvu: „A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega“ (Mt 26,29). Svaki put kad Crkva slavi Euharistiju, ona se sjeća tog obećanja te upravlja pogled prema onome „koji dolazi“ (Otk 1,4). Ona vapi za njegovim dolaskom moleći: „Marana tha!“ (1 Kor 16,22), „Dodji, Gospodine Isuse!“ (Otk 22,20), „Neka dođe tvoja milost i prođe ovaj svijet!“.

Iako je i u ovom članku Katekizma prisutna trodiobna podjela vremena: Gospodinove riječi na Posljednjoj večeri i sjećanje na Kristovo obećanje – povijest „svaki put kad Crkva slavi Euharistiju“, „ona se sjeća“ i „upravlja pogled“ – sadašnjost, ovdje je u većoj mjeri naglasak stavljen na ono što tek dolazi. Tako se spominje Isusov govor da će novi trsov rod sa

16

svojim učenicima „piti u kraljevstvu Oca svojega“, pa Crkva u euharistiji svoj pogled upravlja prema budućnosti, prema „onome 'koji dolazi'“. Ta usmjerenost prema konačnom, prema posljednjem, prema ispunjenju obećanja primljenog na Posljednjoj večeri nuka Kristove vjernike da mu nakon njegova odlaska Ocu vape riječima „Marana tha!“, „Dođi, Gospodine Isuse!“ i „Neka dođe tvoja milost i prođe ovaj svijet!“.

1404 Crkva zna da Gospodin, već sada, dolazi u Euharistiji i da je tu, među nama. No ta je prisutnost skrivena. Zato Euharistiju slavimo „čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista“, moleći da svi skupa vječno „uživamo u tvojoj slavi, u tvome kraljevstvu, kad otareš svaku suzu s naših očiju; gledajući tebe, Boga svoga, kakav jesi, bit ćemo zauvijek tebi slični i tebe ćemo bez kraja slaviti, po Kristu našem Gospodinu“.

Dok sada – u sadašnjosti – u poniznoj zahvalnosti u euharistijskoj gozbi ispovijedamo vjeru u Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, istodobno ne zaboravljamo da je ta prisutnost skrivena i da nam je obećana i osigurana drukčija budućnost. Na tom putovanju, hodočašćenju prema budućoj slavi Crkva ne zaboravlja da joj pogled u nadi treba biti usmjeren prema ponovnom dolasku Spasitelja, prema vječnosti u kojoj nam Bog više neće biti skriven i stran i u kojoj ćemo ga slaviti bez prestanka.

1405 Te velike nade, tj. novih nebesa i nove zemlje gdje prebiva pravednost, nemamo sigurnijeg zaloga i očitijeg znaka od Euharistije. Uistinu, kad god se slavi ovo otajstvo, „vrši se djelo našega otkupljenja“; „lomimo isti kruh koji je lijek besmrtnosti, ustuk protiv smrti, hrana da bi se zauvijek živjelo u Isusu Kristu“.

U završnom članku ovog odlomka koji govori o euharistiji ispovijeda se vjera da je euharistija zalog i znak, i to najočitiji, onoga što iščekujemo i prema čemu idemo, a to su nova nebesa i nova zemlja. Euharistija je predudioništvo, predokus onoga vječnog života na koji smo pozvani i koji nam je darovan u Isusu Kristu. No, ona je i hrana u sadašnjosti „lijek besmrtnosti, ustuk protiv smrti“.

U enciklici Ecclesia de eucharistia svetoga pape Ivana Pavla II. nalazimo odlomak koji razrađuje ovu tematiku.

„Usklik što ga narod izgovara nakon posvete darova zgodno se zaključuje pokazujući eshatološku usmjerenost koja označava euharistijsko slavlje (usp. 1 Kor 11,26): „tvoj dolazak iščekujemo“. Euharistija je težnja prema cilju, predokus punine radosti koju je Krist obećao (usp. Iv 15,11); u određenom smislu, ona je predokus raja, 'zalog buduće slave'. U euharistiji sve izražava pouzdano iščekivanje 'blažene nade i dolaska Spasitelja našega Isusa Krista'. Onaj koji se hrani Kristom u euharistiji ne mora čekati onozemni život da bi primio vječni život: posjeduje ga već na zemlji, kao prvinu buduće punine, kojom će biti zahvaćen čovjek u cjelini. U euharistiji, naime, primamo također jamstvo tjelesnog uskrsnuća na svršetku svijeta: 'Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan' (Iv 6,54). To jamstvo

17

budućeg uskrsnuća proizlazi iz činjenice da je tijelo Sina Čovječjeg, dano za hranu, njegovo tijelo u svom proslavljenom stanju nakon uskrsnuća. S euharistijom, da tako kažemo, blagujemo 'tajnu' uskrsnuća. Stoga s pravom sveti Ignacije Antiohijski naziva euharistijski kruh 'lijekom besmrtnosti, protuotrovom za smrt'.“ 29

U člancima pod brojevima 1406–1419 ukratko je sažet izneseni nauk Katekizma o sakramentu euharistije. Zadnji, 1419. članak ponovno razlaže eshatološku dimenziju euharistije.

1419 Budući da je Krist prešao s ovoga svijeta k Ocu, u Euharistiji nam daje zalog buduće slave kod njega: sudjelovanje u svetoj žrtvi poistovjećuje nas s njegovim Srcem, podupire nam snage na putu života, budi čežnju za životom vječnim i već sada nas sjedinjuje s nebeskom Crkvom, s blaženom Djevicom Marijom i svima svetima.

U taj članak uveden je i govor o sjedinjenju s nebeskom Crkvom i zajedništvu s Blaženom Djevicom Marijom i svecima koje se događa u euharistijskoj gozbi. Time je, pak, još jače istaknuta dimenzija zajedništva i eshatološkog okupljanja na konačnoj gozbi, odnosno na gozbi kralja Jaganjca.

Ovome članku iz Katekizma blizak je odlomak iz enciklike Ecclesia de eucharistia pod brojem 19:

„Eshatološka napetost koju je pobudila euharistija izražava i učvršćuje zajedništvo s nebeskom Crkvom. Nije slučajno da se u istočnim anaforama i u latinskim euharistijskim molitvama sa štovanjem uvijek spominju Djevica Marija, Majka našega Boga i Gospodina Isusa Krista, anđeli, sveti apostoli, slavni mučenici i svi sveci. To je vid euharistije koji zavređuje da ga se istakne: dok slavimo žrtvu Jaganjca, sjedinjujemo se s nebeskom liturgijom, pridružujući se onom beskrajnom mnoštvu koje viče iz svega glasa: 'Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!' (Otk 7,10). Euharistija je doista komadić neba koji se otvara na zemlji. To je zraka slave nebeskog Jeruzalema, koji probija oblake naše povijesti i baca svjetlo na naš put.“30

Zaključak

Neka nam za kraj ovoga govora o euharistiji ponovno posluže riječi svetoga pape Ivana Pavla II. kojima on zaključuje encikliku Ecclesia de eucharistia, a u kojima pronalazimo poticaj za zahvaljivanje na ovom velikom daru ljubavi Božje i molitvu da se ostvari nada koju iščekujemo te se u zajedništvu sa svecima nađemo za nebeskim stolom.

29 Ivan Pavao II., Ecclesia de eucharistia, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003., br. 18.30 Isto, br. 19.

18

„Stupimo, draga braćo i sestre, u školu svetaca, koji su veliki tumači prave euharistijske pobožnosti. U njima teologija euharistije poprima sav svoj sjaj žive stvarnosti; postaje 'zarazna' i da tako kažemo 'grije naša srca'. Nadasve slušajmo presvetu Mariju, u kojoj se euharistijsko otajstvo pojavljuje, više no kod bilo koga drugog, kao otajstvo svjetla. Gledajući u nju, upoznajemo preobražavajuću snagu koju posjeduje euharistija. U njoj vidimo svijet obnovljen u ljubavi. Promatrajući je uznesenu dušom i tijelom na nebo, vidimo kako se pred nama otvara komadić 'novog neba' i 'nove zemlje', koji će se pojaviti o drugom Kristovu dolasku. Ovdje na zemlji euharistija je njihov zalog i, u određenom smislu, predokus: 'Veni, Domine Iesu', 'Dođi Gospodine Isuse' (Otk 22,20).

U skromnim znakovima kruha i vina, pretvorenima u njegovo tijelo i u njegovu krv, Krist kroči s nama, kao naša snaga i naša popudbina, i osposobljava nas da postanemo za sve svjedoci nade. Ako pred tim otajstvom razum kuša svoju ograničenost, srce prosvijetljeno milošću Duha Svetoga jasno vidi odgovor na to pitanje uranjajući u klanjanje i bezgraničnu ljubav.

Neka nas nadahnu osjećaji svetoga Tome Akvinskog, najvećeg teologa i zanesenog pjesnika Krista u euharistiji, i dopustimo da se i naša duša okrene nadi razmatranja toga cilja, prema kojem naša srca čeznu u svojoj želji za radošću i mirom:

'Bone pastor, panis vere, Iesu,nostri niserere...' 'Dobar Pastir, pravo jelo, smiluj nam se, Janje bijelo, daj nam hranu, svoje tijelo, brani, vodi stado cijelo k strani žića blaženog.

Silni Bože, što nam jesti na zemaljskoj daješ cesti: daj nam gore s tobom sjesti, među svece ti nas smjesti u nebu kod stola svog.'“31

Pitanja za razgovor

• Koliko su naše euharistije slavlja onih koji vjeruju da je Krist živ i da ih okuplja na svoju gozbu?

• Gdje se može vidjeti da nas euharistija preobražava i suobličuje Kristu? • Koliko je euharistija za nas uistinu izvor i vrhunac crkvenoga života?

31 Isto, br. 62.

19

• Koliko smo svjesni da je zajedništvo u euharistiji nezaobilazna datost i koliko se to među nama može vidjeti?

• Koje oblike euharistijske pobožnosti njegujemo? • Kako zamišljamo nebesku gozbu i život vječni?

Literatura

o Benedikt XVI., Sacramentum caritatis – Sakrament ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

o Bonaventura Duda, Euharistija – čin Božjega naroda (I), u: Bogoslovska smotra, 51 (1981.)1, str. 18–30.

o Bonaventura Duda, Euharistija – čin Božjega naroda (II), u: Bogoslovska smotra, 52 (1981.)2, str. 167–183.

o Ivan Pavao II., Ecclesia de eucharistia, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003. o Tomislav Janko Šagi-Bunić, Eshatologija Drugog vatikanskog koncila, u: Tomislav

Janko Šagi-Bunić, Vrijeme suodgovornosti. Knjiga prva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1981., str. 369-392.

o Tomislav Janko Šagi-Bunić, Kršćanskoj je nadi eshatologija bitna, u: Tomislav Janko Šagi-Bunić, Vrijeme suodgovornosti. Knjiga prva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1981., str. 412-424.

Koga zanima više: o Fabrice Hadjadj, Raj na vratima. Ogled o radosti koja uznemiruje, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb, 2015.

20

9) rujan: Struktura euharistijskog slavlja

Struktura euharistijskog slavlja

Molitva

Usta moja uzdižite (himan)

Uvod Kada govorimo o strukturi euharistijskog slavlja možemo reći da se sastoji od dvaju dijelova (Opća uredba rimskog misala glava II. br. 8): od službe riječi i euharistijske službe koje su tako usko povezane među sobom da tvore jedan bogoštovni čin. Danas postoji i okvir tih dvaju dijelova, a to su uvodni i završni obredi. Uvodni obredi imaju značaj uvoda i priprave. Svrha je tih obreda da vjernici sabrani u jedno ostvare zajedništvo, pravo se raspolože za slušanje Božje riječi i dostojno slavljenje Euharistije. (Opća uredba rimskog misala glava II. br. 24) Ako bolje pogledamo uvodne i završne obrede, vidimo da imamo iste elemente u uvodnim obredima i završnim obredima koji su složeni u inverziju (lat. Inversio - okretanje, izvrtanje figura kojom se preokreće red riječi u rečenici ili dijelovi rečenice, često radi jačeg isticanja).

Tako u uvodnim i završnim obredima imamo iste elemente, samo u različitom rasporedu. Identičnost uvodnih i završnih obreda čuva jedinstvo slavlja. Dakle, slavlje euharistije sastoji od dvaju središnjih dijelova: liturgije riječi i euharistijske službe, a ta su dva središnja dijela, odnosno bogoslužje na dva stola, uokvirena u jedno jedinstveno slavlje obrednim okvirom, tj. uvodnim i završnim obredima.

Razrada teme Prohod kroz slavlje euharistije Opće napomene i uvodni obredi

Prije samih uvodnih obreda važno je spomenuti kretanje i držanje tijela kao znak dostojanstvenog i zajedničarskog slavlja euharistije. U Općoj uredbi rimskog misala brojevi 20-23 govore o kretanju i držanju tijela tijekom mise i o šutnji, a brojevi 233 i 234 govore o poklecanju i naklonu kao o općim propisima za sve oblike mise. Tako Opća uredba naglašava: Zajedničko držanje tijela, kojega se imaju svi sudionici pridržavati, znak je zajedništva i jedinstva slavlja: izražava i gaji pažnju i duhovne osjećaje sudionika. Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium u broju 26 upozorava: „Liturgijski čini nisu privatni čini; oni su slavlje Crkve koja je otajstvo jedinstva.“ Iz tih razloga Crkva traži

21

zajedničko držanje i kretanje tijela, a nikako samovoljne privatne kretnje koje, iako nesvjesno i nenamjerno, od jedinstva liturgije odvlače. Poradi toga u Općoj uredbi stoji: „Da se postigne jedinstvo u kretnjama i držanju tijela, neka vjernici slušaju upozorenja koja im upravlja đakon, svećenik ili drugi službenik za vrijeme obreda“. Posebice o privatizaciji euharistijskog slavlja, što je povezano i sa zajedničkim držanjem i kretanjem tijela, Ivan Pavao II. u svojoj posljednjoj Enciklici Ecclesia de Eucharistia izražava svoje žaljenje i upozorava: „Mora se, nažalost, požaliti da je, poglavito počevši od godina pokoncilske liturgijske reforme, kao posljedica pogrešno shvaćenog osjećaja kreativnosti i prilagodbe, bilo brojnih zloupotreba, koje su bile izvor trpljenja za mnoge. Određena reakcija na formalizam navela je pojedince, osobito u nekim područjima, da forme koje je odabrala velika liturgijska tradicija Crkve i njezino učiteljstvo ne smatraju obvezujućim i da uvedu neodobrene i često sasvim neprilične novotarije. Osjećam stoga dužnost uputiti topli poziv da se liturgijski propisi za euharistijsko slavlje poštuju vrlo vjerno. Oni su konkretni izraz istinske crkvene naravi euharistije; to je njihov najdublji smisao. Liturgija nije nikada nečije privatno vlasništvo, ni predvoditelja misnog slavlja ni zajednice u kojoj se otajstva slave. Apostol Pavao morao je uputiti žestoke riječi korintskoj zajednici zbog teških nedostataka u njihovu euharistijskom slavlju, koji su doveli do razdora i stvaranja podjela. I u naše doba morala bi se iznova otkriti i vrednovati poslušnost liturgijskim propisima kao odraz i svjedočanstvo jedne i sveopće Crkve, uprisutnjene u svakom euharistijskom slavlju. Svećenik koji vjerno slavi misu prema liturgijskim propisima i zajednica koja ih se pridržava pokazuju, na tihi ali rječit način, svoju ljubav prema Crkvi. (…) Nikome nije dopušteno podcjenjivati to otajstvo povjereno našim rukama: ono je preveliko da bi si netko dopustio slobodu da s njim postupa prema vlastitoj prosudbi i bez poštivanja njegova svetog značaja i univerzalnosti.“32 Za kretnje i držanje tijela u Općoj uredbi je određeno: „Ako nije drukčije određeno, kod svih misa vjernici neka stoje: od početka ulazne pjesme, ili dok svećenik pristupa k oltaru, pa sve do zborne molitve uključivo; kod pjevanja Aleluja prije evanđelja; dok se naviješta evanđelje; kod ispovijesti vjere i sveopće molitve; zatim od darovne molitve do svršetka mise, izuzev u onome što će se niže reći. A neka sjede: za vrijeme čitanja prije evanđelja i za vrijeme pripjevnog psalma; kod homilije i dok se pripravljaju darovi za prikazanje; i još ako je zgodno, za vrijeme svete šutnje poslije pričesti. Neka kleče kod posvećenja (pretvorbe), osim ako to nije moguće zbog tijesna prostora, velikog broja prisutnih ili drugih opravdanih (zdravstvenih) razloga. U kretnje idu i čini kojima vjernici pristupaju k pričesti. Zgodno je da se ti pokreti vrše dolično.“ Što se pak šutnje tiče Opća uredba napominje: „U određeno vrijeme neka se, kao sastavni dio slavlja, obdržava i sveta šutnja. Narav te šutnje ovisi o trenutku u kojem u pojedinom slavlju dolazi. Pojedinci će se sabrati u sebi kod pokajničkog čina i nakon poziva na molitvu; kad završi čitanje ili homilija, kratko će porazmisliti o onome što su čuli, a poslije pričesti hvalit će i moliti Boga u svom srcu.“ Kada govorimo o zajedničkom kretanju i držanju tijela, tada moramo spomenuti i naklon. Često se vidi da vjernici, a i svećenik, čine naklon glavom ili tijelom u trenutku kada se unutar slavlja izgovaraju riječi klanjamo ti se kao kod himna Slava Bogu na visini. No, prema Nekim općim propisima za sve oblike mise unutar Opće uredbe pod

32 Ivan Pavao II., Enciklika biskupima, prezbiterima i đakonima te zavjetovanim osobama i svim vjernicima laicima o odnosu euharistije i Crkve Ecclesia de eucharistia, br. 52, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.

22

brojem 234. čitamo: „Naklon se glavom čini kad se izgovaraju sve tri božanske osobe zajedno te kod imena Isusova, Bl. Djevice Marije i sveca u čiju se čast misi.“ Iz ovih propisa možemo vidjeti da je naklon kod izgovaranja klanjamo ti se suvišan i nepotreban, već se tijekom Slave treba nakloniti kod spomena Isusa Krista, dakle dva puta i to kod: Gospodine Sine jedinorođeni, Isuse Kriste; te na kraju kod Ti si jedini Svevišnji Isuse Kriste. Što se pak tiče Dužnosti i službe u misi, Opća uredba u br. 62 za Božji narod napominje: „Vjernici neka zahvaljuju Bogu te mu prikazuju neokaljanu žrtvu, ne samo preko ruku svećenikovih nego i zajedno s njim prinose žrtvu, te uče prikazivati i sami sebe. Neka nastoje to očitovati dubokim osjećajem vjere i ljubavlju prema braći koja sudjeluju u istom slavlju. Stoga neka izbjegavaju svaku zasebnost i podvojenost, držeći pred očima da imaju jednog te istog Oca na nebesima i da su zato svi braća između sebe. To se jedinstvo vjernika lijepo odražava u njihovim složnim kretnjama i u jedinstvenom držanju tijela.“

Budući da je složno kretanje odraz jedinstva vjernika, potrebno se tako ponašati u liturgijskom slavlju, jer se time na tih, ali rječit način pokazuje ljubav prema Crkvi. Jedna od nedoumica jest i pitanje kako držati ruke u liturgiji. Često se vidi različitost u tom pogledu. Tako neki drže ruke sklopljene na jedan od načina ili pak podižu, bilo obje bilo jednu ruku, prekriže na prsima, drže u džepu… Opća uredba rimskog misala ne govori eksplicitno o držanju ruku, ali napominje: „Zajedničko držanje tijela, kojega se imaju svi sudionici pridržavati, znak je zajedništva i jedinstva skupa…“ Budući da je naglašeno zajedničko držanje tijela, očito se to odnosi i na ruke. O položaju ruku predsjedatelja slavlja određeno je rubrikama unutar Reda mise. Jednako je određeno i unutar slavlja drugih sakramenata i blagoslovina. Izričito određeni način držanja ruku opisan je u Biskupskom ceremonijalu pod brojem 107. gdje čitamo: „Ako biskup ne nosi pastirski štap, drži ruke sklopljene kad, opremljen svetom odjećom, krene na slavljenje liturgijskoga čina, dok klečeći moli, dok ide od oltara do katedre ili od katedre k oltaru i kad to u liturgijskim knjigama propisuju rubrike. Neka također suslavitelji i poslužitelji, kad hode ili kad stoje, imaju ruke sklopljene, osim ako nešto moraju nositi.“ Na riječi sklopljene unutar prethodne rečenice nalazi se bilješka (fusnota) 80 pod kojom čitamo: „Kad se kaže da ruke treba držati sklopljene razumije se: Dlanove ispružene i zajedno spojene treba imati pred prsima…“ Osim ovakvog tipično katoličkog držanja sklopljenih ruku, postoji i učestali stav sklopljenih ruku pri kojem su svi prsti jedne ruke prekriženi s prstima druge ruke poput stisnute šake. Netko će reći da se to iz Biskupskog ceremonijala odnosi na biskupe, no u predgovoru istog Ceremonijala jasno stoji: „Ostale norme stavljene su u ovaj Ceremonijal za ostvarenje takve biskupske liturgije koja će biti jednostavna i ujedno otmjena te puna pastoralne djelotvornosti tako da bi mogla biti uzorom za sva ostala slavlja.“ Prema tome, sve norme i načini držanja tijela u spomenutom Ceremonijalu odnose se i na svako drugo slavlje te žele postići zajedničko držanje tijela i dostojanstveno sudjelovanje u svetoj liturgiji. Kada se govori o načinu držanja ruku, može se nekada zamijetiti neujednačenost pri moljenju Očenaša unutar misnog slavlja. Broj 110. Opće uredbe Rimskog misala izričito napominje: „Kad svećenik na kraju euharistijske molitve završi doksologiju, sklopljenih ruku izgovori upozorenje pred Gospodnju molitvu, koju onda, skupa s pukom, moli raširenih ruku.“ Ovakva formulacija može biti nekima nejasna i pokazati da svećenik zajedno s pukom moli raširenih ruku. No, idući broj Uredbe može pomoći u razumijevanju jer čitamo: „Nakon Gospodnje molitve svećenik sam, raširenih ruku, govori embolizam…“ Sukladno tomu vidimo da se skupa s pukom ne odnosi na položaj i način

23

držanja ruku, već na molitvu, odnosno govor. Također se isto može iščitati iz rubrika Obreda pričesti Reda Mise s narodom. Istina je da najstariji poznati molitveni stav kršćana jesu raširene i uzdignute ruke. To je glasoviti orante, stav što ga susrećemo na najstarijim likovnim prikazima u katakombama. Lik „oranta” odjevena u tuniku s raširenim rukama uzdignutim na molitvu u kršćanskoj ikonografiji simbolizira dušu u nebeskom blaženstvu gdje molitvom zagovara one koji su još na svijetu. Nije izvorni kršćanski izum, nego ga možemo susresti gotovo u svim religijama. Izražava smireno traženje pomoći i zaufano nadanje da ćemo to postići kod Boga i kod ljudi. Kretnja je česta i u svagdanjem životu. Prisjetimo se samo kako dijete radosno trči raširenih ruku u zagrljaj majci ili voljenoj osobi, a na pitanje: Koliko me voliš? razdragano širi ruke.

Ipak, već spomenuti Biskupski ceremonijal u br. 159. izričito napominje: „Kad se dovrši doksologija euharistijske molitve, biskup sklopljenim rukama izgovara poziv na Molitvu Gospodnju, koju zatim svi zajedno mole ili pjevaju; biskup i suslavitelji (koncelebranti) drže ruke raširene.“ Prema ovome jasno vidimo da raširene ruke nisu zajednička gesta svih prisutnih već samo slavitelja i suslavitelja te se skupa s pukom odnosi na izgovaranje molitve, a nikako na položaj ruku. Zajedno s time, još je veći nered te odlaženje od dostojanstva i zajedništva slavlja držanje za ruke tijekom Molitve Gospodnje.

Sama gesta sklopljenih ruku u kršćansku je liturgiju i duhovnost ušla kasnije od kretnje raširenih i uzdignutih ruku. Prešla je iz građanskog života u doba feudalizma kada je primatelj feuda trebao sklopiti ruke i staviti ih u ruke vlasnika posjeda izražavajući time povjerenje i vjernost svome gospodaru. Ta je gesta sačuvana u današnjem obredu svećeničkog ređenja čime se izražava da novoređenik, stavljajući za vrijeme obreda ređenja svojesklopljene ruke u biskupove ruke, izražava poštovanje i poslušnost biskupu u službi Crkve, živoga tijela Kristova.

Zbog toga s pravom možemo reći da, držeći sklopljene ruke, svatko od nas vjernika stavlja svoje ruke u Kristove i predaje se njegovu vodstvu i obećava mu vjernost kad u svakoj molitvi sklapa ruke. Učitelji duhovnog života naglašavaju da sklopljene ruke pomažu u sabranosti i fizički povezuju cjelokupno tijelo. Razborito je iz tih razloga, ponizno i poslušno, na sebi svojstven način, činiti prema uputama Crkve. To znači da svećenik moli Molitvu Gospodnju raširenih ruku, a vjernik laik, sklopljenih ruku, pri čemu sklopljene ruke ne umanjuju vrijednost molitve, već suprotno, pokazuju predanje Kristovu vodstvu koji po svećeniku (in persona Christi) tada moli. Svako širenje ruke naroda Božjega unutar mise ukazuje na nerazumijevanje geste sklopljenih ruku, prisvajajući svećeničku gestu raširenih ruku koja traži obećanje vjernosti, na što upućuju sklopljene ruke vjernika.

U današnje vrijeme primjećujemo kako među nama vjernicima, katolicima, manjka žive euharistijske vjere. Množe se različite religijske i kultne prakse, događa se inflacija molitava, a euharistija kao da postaje popratni sadržaj vjerničkog života, te tako biva svedena na običajnu ili folklornu praksu koja se izvršava, umjesto da bude temelj od kojega vjernik živi. Euharistija shvaćana na takav pogrešan način prestaje biti središte svega kršćanskog života, jer se istodobno zaboravlja ono što je tako svečano izjavio Drugi vatikanski koncil, da je „Euharistijska žrtva, izvor i vrhunac cijeloga kršćanskog života, u kojoj vjernici prinose Bogu božansku Žrtvu i sebe s njom.“33 Isto tako, sveti Ivan Pavao II. svoju posljednju

33 Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 11.

24

Encikliku naslovljuje i počinje riječima „Crkva živi od Euharistije (Ecclesia de Eucharistia vivit).“34 Na temelju toga osjećamo silnu potrebu, u ovome našem vremenu, bez prestanka i neumorno buditi u svima nama pravi osjećaj prema euharistiji, kako bismo na taj način zajednički, kao vjernici, postajali sve svjesniji: Tko je temelj naše vjere i Kome smo kao vjernici povjerovali, te tako zajednički rasli u euharistijskoj vjeri, koja je danas, u ovo naše vrijeme, u svojevrsnoj krizi. Već smo spomenuli da se među nama vjernicima množe različiti religijski kultovi, no, „često u Crkvi, među vjernicima manjka svijest da religija i Crkva nisu jedno te isto. Religije su poganstvo a kršćaninom se postaje tako da se čovjek obrati od njihovih zahtjeva, vježbi i iskustava. Religije trebaju obraćenje i otkupljenje. Nije isto vjerovati u nekog Boga napravljenog prema vlastitoj mašti i vjerovati u Isusa Krista, njegova Oca u Duhu Svetomu. Religijska iskustva i iskustva kršćanske vjere kao i iskustvo Duha Svetoga nisu isto. Pomiješa li se religija i religijsko iskustvo s kršćanskim nastaju teške posljedice, koje umrtve evanđeosku vjeru, a Crkvu ostavljaju u nemiru ili letargiji.“35 U neku ruku baš se takvo poimanje vjere, koja više sliči na religiju nego li na vjeru, zamjećuje danas među nama vjernicima. Usto se, silom prilika, rađaju i novi pokreti, kao odgovor na religijsku praksu, te neki žele povratak euharistijskoj vjeri, dok drugi žele rasti u religijskom okruženju, religijskoj praksi, koja kao da vjernika sve više odvaja od euharistije, koja je prema papi Benediktu XVI. Sakrament ljubavi, a prema papi Franji „srce Crkve“.36 Budući da je euharistija srce Crkve, pozvani smo kao vjernici posebnu pažnju usmjeriti prema tom Otajstvu koje je uistinu stvarnost od koje i po kojoj svaki vjernik treba i ima živjeti. U skladu s tim, i mi ovdje želimo tako prikazati i dočarati euharistiju kako bi ona postala srce svakog vjernika, izvor i vrhunac našega kršćanskog života. Nitko od nas vjernika bez euharistije ne može živjeti. Tome na osobit način svjedoči primjer skupine kršćana s početka IV. stoljeća, koje kao primjer daje i papa Franjo: „Godine 304., tijekom Dioklecijanovih progona, skupina kršćana sa sjevera Afrike zatečena je kako slavi misu te su bili uhićeni. Rimski prokonzul upitao ih je, tijekom ispitivanja, zašto to čine, znajući da je to bilo potpuno zabranjeno. Oni odgovoriše: 'Bez nedjelje ne možemo živjeti', a to znači: ako ne možemo slaviti euharistiju, ne možemo živjeti, naš bi kršćanski život umro.“37 Jednostavno, po ovom primjeru vidimo da kršćanski život bez mise ne može postojati, taj se život bez mise nema čime hraniti i nema od čega rasti, kao što ni takvim životom nema snage kojim će cirkulirati tako potrebna milost, radost, mir, ljubav i ispunjenje, koje postoji samo kucanjem sakramenta ljubavi, srca Crkve, koje je euharistija. Međutim, da bismo bolje počeli shvaćati euharistiju, mora se napomenuti da je euharistiju moguće shvatiti, promatrajući riječi ustanovljenja, jedino kroz cjelovitost Kristova vazmena otajstva. Ovdje s pravom sveti Ivan Pavao II. postavlja pitanje: „Jesu li apostoli koji su sudjelovali na Posljednjoj večeri shvatili značenje riječi koje su potekle iz Isusovih usta?“ I daje zanimljiv odgovor koji glasi: „Možda i ne. Te će riječi biti potpuno jasne na završetku Triduum sacrum, Svetog trodnevlja, to jest razdoblja od četvrtka uvečer do nedjelje ujutro. U te je dane upisan pashalni misterij; u njima je upisan također euharistijski misterij. Crkva je rođena iz 34 Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia, 1.35 Tomislav Ivančić, Zajednička teološka mjesta novih crkvenih pokreta, u: Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 372.36 Papa Franjo, Euharistija je zahvaljivanje Bogu, Kateheza na općoj audijenciji u srijedu 8. studenog 2017., u: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=194740 (15. studenog 2017.)37 Papa Franjo, Isto.

25

pashalnog misterija. Upravo zato se euharistija, koja je sakrament uskrsnog otajstva, postavlja u središte crkvenog života. Vidljivo je to iz prvih slika Crkve, koje nam donose Djela apostolska: 'Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama' (2,42). U lomljenju kruha evocirana je euharistija.“38 Po svemu sudeći, euharistija posadašnjuje događaj Uskrsa. To posadašnjenje Uskrsa otvara mogućnost življenja događaja Uskrsa u životu svakog vjernika. Štoviše, svaki vjernik po euharistiji može živjeti sami Uskrs koji onda u vjernicima uvijek upućuje poziv na divljenje, umnaža vjeru, učvršćuje nadu, usavršuje ljubav, te stvara unutarnju radost i mir koje po euharistiji, kao izvoru i vrhuncu, nitko nema pravo i nitko ne može oduzeti. S obzirom na to da je euharistija srce Crkve pa bi stoga trebala biti srce svakog vjernika, želimo ovime ponuditi jedan hod kroz ovaj sakrament Ljubavi, kako bi se u čitatelju ražarilo euharistijsko divljenje. Na taj bi način sam vjernik znao prepoznavati Krista, ovdje i sada, gdje god se on očituje, a osobito u Euharistiji, koja je živi sakrament Kristova Tijela i Krvi, mjesto u kojem je Bog najprisutniji. Papa Franjo u svojoj već spomenutoj katehezi ponovno stavlja naglasak na poticaj otaca Drugog vatikanskog koncila te ističe: „Središnja tema koju su koncilski oci istaknuli je liturgijska izgradnja vjernika, koja je neophodna za pravu obnovu.“39 Nadalje, isti Papa, kao glas koji viče u pustinji i nama gromoglasno dovikuje: „Misa je teofanija (bogoobjava): Gospodin se uprisutnjuje na oltaru kako bi se prinio Ocu za spas svijeta. Gospodin je ondje s nama, prisutan. Često dođemo na misu, razgledamo stvari, brbljamo jedni s drugima dok svećenik slavi euharistiju… i ne slavimo blizu njega. Ali to je Gospodin! Kad bi ovdje danas došao Predsjednik Republike ili neka vrlo važna svjetska ličnost sigurno bismo se svi natiskivali oko nje, htjeli bi ju pozdraviti. Ali promisli: kad ideš na misu, tamo je Gospodin! A ti si rastresen. To je Gospodin! Moramo misliti na to. 'Oče, problem je u tome što su mise dosadne'. – 'Ma što to govoriš, Gospodin je dosadan!' – 'Ne, ne misa, već svećenici'. – 'A tako, neka se onda svećenici obrate, ali Gospodin je ondje'. Jeste li razumjeli. Ne zaboravite to! 'Sudjelovati na misi znači iznova proživljavati Gospodinovu muku i otkupiteljsku smrt'.“40 U skladu s Papinim krikom počesto i sami bivamo svjedoci jednake argumentacije kod nekih vjernika koji kao subjekt mise ne gledaju i traže Gospodina već promatraju svećenika ili pak neke druge okolnosti na temelju kojih zaključuju da je misa dosadna, da je ok, ili je bila cool. Na žalost, kvalitetu mise kao da više ne određuje činjenica da je to susret s Gospodinom, već prije biva promatrana kao događaj na kojem je svećenik imao izvrsnu propovijed, uveo neke super nove akrobacije ili misu animira zbor mladih koji prekrasno svira sve moguće instrumente i pjeva svim glasom pjesme koje diraju srce i dušu, te su tako puno bolje od onih dosadnih skladbi za orgulje koje pjeva skupina starih baka. Naravno da sve to može utjecati na osobni doživljaj mise, ali opet, bio doživljaj ovakav ili onakav, potrebno je shvatiti da je svaka misa, bila ona tiha, pjevana ili raspjevana, uistinu susret s Gospodinom koji nikada ne može biti dosadan. Iz tih razloga želimo ponuditi i ova promišljanja kao hod kroz svetu misu u svrhu zajedničke liturgijske izgradnje, kako bismo na taj način zajednički mogli misu shvatiti i tako je na pravi način, žudeći za njom iz dana u dan, slaviti. S tom namjerom sada bi svatko od nas trebao sebi odgovoriti na nekoliko pitanja: 38 Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia, 2-3.39 Papa Franjo, Euharistija je zahvaljivanje Bogu, Kateheza na općoj audijenciji u srijedu 8. studenog 2017.40 Papa Franjo, Isto.

26

• Zašto ja odlazim na misu? • Što je za mene misa? • Imam li kriterije vezane uz slavljenje mise? • Postoji li za mene dosadna misa? • Kako ja zamišljam misu? • Je li misa za mene uistinu objava Boga i susret s Bogom ili pak nešto sasvim drugo? • Shvaćam li misu kao zahvalu? • Je li misa samo moja dužnost ili običaj koji moram kao vjernik ispuniti ili nešto više

od toga? • Idem li na misu zbog sebe, zbog Boga ili zbog drugih?

Ova, i mnoga druga pitanja, koja svatko sebi može postaviti, mogu biti početni korak u

shvaćanju euharistije. Bilo kako bilo, za liturgijsku je izgradnju vjernika potrebno prolaziti određeni put, hod, i tako korak po korak rasti u spoznaji o misi, te time rasti u slavljenju mise. Za rast u slavljenju mise to koračanje po putu spoznaje o misi je neophodno. S tom namjerom želimo ovdje zajednički započeti i dovršiti taj hod, i to korak po korak, kako bismo onda zajednički kao Crkva slavili misu, susretali se s Gospodinom i bili zajednica koja i jest subjekt svakog euharistijskog slavlja, a svećenik nositelj službe unutar koje se onda događa bogoobjava Gospodina našega Isusa Krista. Prema tome, da bi se govorilo o slavlju, prvo se mora govoriti o zajedništvu jer je zajedništvo uvijek preduvjet za sve ono što se događa u euharistiji. Zbog toga, kao prvi korak u hodu liturgijske, ili bolje euharistijske izgradnje, kojoj je cilj da život vjernika postane potpuno euharistijski, počet ćemo govoriti o tom zajedništvu kao uvjetu, kao subjektu euharistijskog slavlja.

Prvi korak: Christus totus - Zajednica kao pretpostavka i subjekt slavlja Kada razmišljamo o zajednici i zajedništvu kao pretpostavki i subjektu slavlja euharistije, dobro je istaknuti riječi blaženoga pape Pavla VI. koji u Uvodu Opće uredbe Rimskoga misala napominje: „Ovaj je narod naime Božji narod, stečen Kristovom krvlju, što ga Gospodin okuplja i svojom riječi hrani; narod pozvan na to da pred Boga iznosi molbe svekolike ljudske obitelji; narod što prinosi Kristovu žrtvu kao zahvalu za otajstvo spasenja u Kristu; narod, konačno, koji zajedništvom u tijelu i krvi Kristovoj postaje jedno. Ovaj narod, premda je po svome podrijetlu svet, ipak samim svjesnim, djelatnim i plodnim sudjelovanjem u euharistijskome otajstvu neprekidno raste u svetosti.“41 Već u ovim riječima Uvoda možemo zamijetiti jednu vrlo važnu stvarnost. Ono što kao vjernici na prvom mjestu moramo shvatiti jest činjenica da nas Gospodin okuplja i svojom riječi hrani. Nedvojbeno, to shvaćanje i ta činjenična stvarnost mora biti na prvom mjestu svakog odlaženja ili bolje polaženja na svetu misu. Pozvani smo postati svjesniji da je sam Gospodin taj koji nas okuplja i da to okupljanje nije bilo kakvo okupljanje, nije nekakvo čisto tradicionalno, običajno, dužno okupljanje ljudi, već okupljanje i sabiranje kojim se u „sakramentu euharistijskog kruha predočuje i izvršuje jedinstvo vjernika, koji tako tvore 41 Papa Pavao VI., Uvod, u: Opća uredba Rimskoga misala, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., br. 5.

27

jedno tijelo u Kristu.“42 Osim toga što smo od Gospodina okupljeni, pozvani smo samim time da pred Boga iznosimo molbe svekolike ljudske obitelji. Na ovaj način vjernici u svetoj misi postaju i pozvanici Gospodnji. Ovime čitava zajednica, cijela Crkva postaje subjekt liturgije. O tome osobito govori Pobudnica Sacramentum caritatis „koja na jasan način naglašava tko je subjekt liturgije: Christus totus, što znači Krist – Crkva u svome djelovanju, jer postajući kršćanima, postali smo ne samo Kristovi, nego kristijanizirani, ukristovljeni.“43 Na svaki način, svaki se vjernik treba truditi to shvatiti, kako bi shvaćajući mogao tako aktivno živjeti i na taj način disponirati sebe i druge unutar zajednice na slavlje euharistije koja je „poglavito Božje, a ne ljudsko djelo, da je otajstvo i dar. Otajstvu možemo biti otvoreni, u njega uvučeni, a za dar se može zahvaliti, diviti mu se, postati uzdarjem.“44Općenito cijelu Crkvu treba uvijek promatrati kao otajstvo jedinstva i tako željeti biti dio toga jedinstva kroz zajedništvo euharistijskog slavlja koje je srce Crkve. Uostalom, već smo čuli da nas Gospodin okuplja i poziva pa, ako je tako, onda se na isti način trebamo pripraviti za to okupljanje i svojom pripravnošću odgovoriti na taj poziv. Prije svega, da bismo uopće mogli govoriti o zajedništvu, valjalo bi se osvrnuti i na samu pripremu za zajedničko slavlje. Iako je misu nemoguće usporediti s bilo kojim drugim događajem unutar ljudskoga života, ipak si možemo postaviti pitanja:

• Kako se pripremam za misu? • Je li odlazak i dolazak na to zajedničko slavlje samo nešto usputno? • Odgovaram li na dostojan način tom Gospodnjem pozivu kojim nas Gospodin želi

okupiti? Shvaćam li to okupljanje uistinu kao okupljanje koje Gospodin čini i na koje nas on poziva?

Umjesto zaključka

U pokušaju donošenja različitih odgovora može pomoći i primjer kojim se daje

odgovor na pitanje je li misa izvor, temelj i vrhunac moga kršćanskog života. Taj primjer možemo pronaći i u našoj svakodnevici gdje zbog nekih naših posebnih okupljanja, ljudskih životnih proslava, ulažemo mnogo vremena, sate, dane i tjedne, kako bismo se na to pripremili i tako dostojno proslavili. Naravno da to ne znači da se na misu moram pripremati tjednima, jer nikada za jedno takvo otajstvo ne mogu biti dovoljno pripremljen, ali svakako znači da misa ne smije biti nešto usputno ili nešto što ću samo obaviti jer takav je običaj ili se to mora. Štoviše, sama priprema i zajedništvo utječu na „sveto činjenje (sacrum facere) koje tako vjernika nadahnjuje i osposobljuje za sveto življenje (sacrum vivere).“45 Uza sve to, priprema i zajedništvo moraju proizlaziti iz spoznaje da je euharistija „tijesno združena sa životom vjernika i tako danomice omogućuje postupnu preobrazbu čovjeka u sve veću sličnost sa Sinom Božjim.“46Uistinu je vrijeme da kršćanin, vjernik, a i svaki čovjek shvati kako je stvoren sličan Bogu. Ako smo pak stvoreni slični Bogu, onda itekako moramo biti

42 Ivan Pavao II:, Ecclesia de Eucharistia, 21.43 Ante Crnčević – Ivan Šaško, Na vrelu liturgije, Zagreb, 2009., 211. 44 Isto. 45 Isto, 208.46 Isto.

28

svjesni da je jedini smisao našega postojanja u ovome svijetu, ovome svemiru, da budemo sličnost Božja. Ovo je jasan poziv, karakter, osobina i smisao koji izvire sam po sebi iz svakoga čovjeka, ali da bi mogao biti življen na potpuniji način, da bi postao vidljiviji drugima, da bi ta sličnost bila zapažena na jednom kršćaninu, on mora nadići one oznake humanizma i napajati se na izvoru te sličnosti kako bi postigao vrhunac sličnosti što je u svojoj biti Euharistija. Poradi toga ovdje možemo glasno zavapiti i svatko sebi uzviknuti: Čovječe, vrati se misi! Zato smo u kontekstu govora o pripravi za, i zajedništvu u misnom slavlju, pozvani ozbiljnije shvatiti te dvije komponente. Ne može se prihvatiti da bi usputni odlazak na misu bila priprava, što ne znači da je krivo ponekad i usputno svratiti na misu i upasti „kao Pilat u Vjerovanje“, ali ta usputnost ne bi trebala bita uobičajenost i nešto što svaki put prati moj odlazak na misu. Uobičajeno bi trebalo biti da se za misu spremam, da otkidam od darovanog mi vremena kako bih se pripravio za misu i posvetio darovano vrijeme. Prekrasan je primjer u našemu narodu u vrijeme adventa, kada je vidljivo s kolikom pripremom ljudi dolaze na zornice. U tom je vremenu vidljivo da vjernik otkida od svoga sna, počesto i podalje putuje, samo kako bi bio na zornici. Te mise zornice zbog tih razloga mogu biti dobar primjer kako se priprema za svetu misu. Osim toga, vjernici sami svjedoče da baš zornice u vrijeme adventa ostavljaju najveći dojam na njih i tako pripremaju vjernika ne samo na dolazak Božića, već također utječu na život vjernika koji time postaje sve više euharistijski. Na svaki način, priprema je predslavljenički element koji prethodi samome slavlju. Tome nije tako samo po pitanju svete mise već je to stvarnost koja u svemu prati ljudski život.

Literatura

o Ante Crnčević – Ivan Šaško, Na vrelu liturgije, Zagreb, 2009. o Biskupski ceremonijal, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987. o Drugi Vatikanski koncil: dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008. o Ivan Pavao II., Enciklika biskupima, prezbiterima i đakonima te zavjetovanim

osobama i svim vjernicima laicima o odnosu euharistije i Crkve Ecclesia de eucharistia, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.

o Papa Franjo, Euharistija je zahvaljivanje Bogu, Kateheza na općoj audijenciji u srijedu 8. studenog 2017., u: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=194740 (15. Studenog 2017.)

o Rimski misal. Opća uredba, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004. o Tomislav Ivančić, Zajednička teološka mjesta novih crkvenih pokreta, u: Bogoslovska

smotra, 78 (2008.) 2, 372.

29

10) listopad: Biblijski uvod u misu

Biblijski uvod u misu

Molitva

Ps 33

Uvod Misa započinje gdje Biblija završava. U Božjem planu spasenja Biblija i Misa

stvorene su jedna za drugu. Mnogi ljudi, uključujući katolike, ne razmišljaju puno o povezanosti Biblije i Mise.

Ako bi netko upitao: „Što Biblija ima s Misom“ mnogi od nas vjerojatno bi odgovorili: „Ne baš puno.“ To izgleda kao očiti odgovor. Uostalom, čujemo čitanja iz Starog i Novog zavjeta u svakoj Misi, te pjevamo psalam između. Osim toga – i možda u propovijedi koja je bazirana na čitanjima – čini se da Biblija ne igra veliku ulogu u Misi.

Razrada teme

I. Pronaći Bibliju u Misi a) Biblijski način slavljenja

Svaka Misa počinje na isti način. Činimo znak križa i govorimo „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Taj je znak križa započeo s Apostolima, koji su pečatili novokrštenike tako što su činili znak križa na njihovu čelu (Ef 1,13, Otk 7,3). Riječi koje molimo dok činimo znak križa dolaze izravno iz Isusovih usta. To su zapravo jedne od posljednjih riječi koje je izrekao svojim Apostolima (Mt 28,19).

Nadalje, u Misi nas svećenik pozdravlja. On govori, mi odgovaramo, riječima iz Biblije. Govorimo: „Gospodin s tobom/vama“ (2 Tim 4,22).

U Pismu, ove su riječi zakletva božanske prisutnosti, zaštite i pomoći (Otk 3,12; Lk1,28). Svećenik može pozdraviti i drugim pozdravom, kao „Milost Gospodina našega Isusa Krista…“, ali i taj je pozdrav izvučen iz Pisma (2 Kor 13,14; Ef 1,2). Misa se nastavlja na način dijaloga između vjernika i Boga, kojima je posrednik svećenik. Gotovo cijeli dijalog vodi se u jeziku Biblije.

30

Kada molimo „Gospodine, smiluj se“ – naša molba za oprostom i pomoći je jednaka onoj koja se proteže kroz Sveto Pismo (Ps 51,1; Bar 3,2; Lk 18,13.38.39). Kada slavimo Boga, pjevamo istu pjesmu koju su pjevali anđeli one prve božićne noći (Lk 2,14). Čak su i Vjerovanje i Euharistijske molitve sastavljene od biblijskih riječi i fraza. Prije nego kleknemo pred oltarom pjevamo još jedan himan iz Biblije – „Svet, svet, svet…“ (Iz 6,3; Otk 4,8). Tome pridružujemo pobjednički psalam koji su pjevali ljudi koji su dočekali Isusa na ulasku u Jeruzalem: „Hosana! Blagoslovljen koji dolazi …“ (Mk 11,9-10).

U samom središtu Mise slušamo Isusove riječi s Posljednje večere (Mk 14,22-24). Nakon toga molimo se Bogu Ocu riječima koje nam je naš Spasitelj ostavio (Mt 6,9-13). Zatim ga prepoznajemo riječima Ivana Krstitelja: „Evo Jaganjca Božjeg…“ (Iv 1,29.36). Prije nego primimo pričest priznajemo svoju nedostojnost riječima koje je izrekao rimski vojnik koji je Isusa molio za pomoć (Lk 7,6-7). Što govorimo i čujemo u misi dolazi nam iz Biblije. A ono što činimo u Misi činimo jer se tako činilo u Bibliji.

Klečimo (Ps 95,6; Dj 21,5) i pjevamo hvalospjeve (Mak 10,7.38; Dj 16,25), pružamo jedni drugima znak mira (1 Sam 25,6; 1 Sol 5,26). Okupljamo se oko oltara (Post 12,7; Izl 24,4; 2 Sam 24,25; Otk 16,7), kadimo tamjanom (Jer 41,5; Otk 8,4), predvođeni svećenikom (Izl 28,3-4; Otk 20,6). Dajemo hvalu prinosom kruha i vina (Post 14,18; Mt 26,26-28). Od prvog znaka križa do posljednje riječi „Amen“ (Neh 8,6; 2 Kor 1,20), misa je zvučna i tjelesna tkanina protkana riječima, djelima i dodacima uzetim iz Biblije.

Obraćamo se Bogu riječima koje nam je dao On sam kroz nadahnute pisce Svetog Pisma. Zauzvrat, On dolazi k nama, upućuje nas, potiče i posvećuje, ponovno kroz živu Riječ nadahnutog Pisma.

b) Riječi Duha i Života

Ništa od ovoga nije slučajno. U Božjem naumu spasenja, Biblija i misa dane su nam za spasenje – da bi nas osposobile za ulazak u misterij Božjeg nauma i da bi ujedinile naš život s Njegovim.

Kako apostol Pavao govori: Pismo je „bogoduho“ – Bogom nadahnuto i nama dano „za spasenje po vjeri u Isusa Krista“ (2 Tim 3,15-16; Iv 20,31).

Spasenje i novi život koji Pismo navješćuje je aktualiziran – posadašnjen u našim životima – upravo u Misi, kao što je Isus rekao: „Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“ (Iv 6,53-54). Naše slavlje mise može promijeniti naš život jer biblijska Riječ koju čujemo „nije ljudska riječ nego… uistinu Riječ Božja“ (1 Sol 2,13).

Uobičajeni ljudski govor, koliko god lijep i uvjeravajući bio, ne može izraziti Božju milost. Ne može nas učiniti svetima ni učiniti nas „zajedničarima božanske naravi“ (Pt 1,4).

Samo sveti govor Božji može učiniti božanski čin preobrazbe kruha i vina u Tijelo i Krv našega Gospodina. Samo sveti govor Božji može nas staviti u zajedništvo sa živim Bogom.

U Božjem naumu spasenja Biblija nas vodi liturgiji. U liturgiji, pisani tekst svetog Pisma postaje živa Riječ. Smisao i namjena Biblije ispunjena je u Misi – riječi Pisma postaju „duh i život… riječi života vječnoga“ (Iv 6,63.68)

31

II. Pronaći Misu u Bibliji

a) Nasljeđe primljeno od Gospodina

Misa je također biblijsko slavlje u jednom očitijem smislu. To je slavlje koje je Isus zapovjedio na posljednjoj večeri. Kada Pavao piše Korinćanima kako bi ispravio pogreške koje su činili u slavlju Euharistije, podsjeća ih na onu noć kad je Gospodin bio predan. (1 Kor 11,23-29). Pavao opisuje kako Isus uzima kruh, izriče zahvalu, lomi kruh i govori: „Ovo je moje Tijelo“, te isto tako uzima vino i govori: „Ovaj kalež je novi savez u mojoj Krvi“. Prisjeća se da je Isus rekao Apostolima: „Ovo činite meni na spomen.“

Iako Pavao nije bio prisutan na Posljednjoj večeri, govori im da je ovaj nauk primio od crkvi koje su osnovali Apostoli, a oni su nauk primili izravno od Gospodina: „Od Gospodina primih što vama predadoh.“

Pavao koristi iste riječi kada govori o svom nauku o Kristovoj smrti i uskrsnuću (1 Kor 15,2-3).

Ove dvije svete tradicije – istina o Kristovoj smrti i uskrsnuću i istina o Euharistiji, spomenu njegove smrti – primljene su od Gospodina i prenesene od Apostola. Ove su tradicije bile neodvojive i iznimno važne za poruku spasenja koju su propovijedali.

Kroz Kristovu smrt i uskrsnuće, Pavao kaže, „mi smo spašeni“. U Euharistiji, tog spasonosnog događaja „prisjećamo se“ na način na koji nam je spasenje priopćeno: „Kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu“ govori Pavao, „smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe“ (1 Kor 11,26).

b) U gornjoj sobi

Tradicija koju Pavao opisuje jako je slična tradiciji koja je predana u Evanđeljima po Mateju, Marku i Luki (Mt 26,26-29; Mk 14,22-25; Lk 22,15-20).

Svaki se od njih prisjeća početaka Euharistije u vrlo bliskim, iako ne identičnim, detaljima. Svi se slažu da je bila za vrijeme Pashe – blagdana koji je Bog ustanovio uvečer izlaska izraelskog naroda iz Egipta (Izl 12,1-28). Slažu se, također, i da je to bilo noć prije njegove smrti, tijekom posljednjeg obroka s njegovim Apostolima.

Tijekom objeda Isus je uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao učenicima govoreći: „Ovo je moje Tijelo“. Isto tako uzeo je vrč vina te, nakon što je zahvalio Bogu, pružio ga učenicima govoreći: „Ovo je moja Krv…novoga saveza.“

Matej i Marko kažu da je Isus govorio o „krvi saveza“. Mojsije je te riječi koristio kada je potvrdio savez Izraelaca s Bogom, škropeći narod životinjskom krvlju (Izl 24,4-8).

Luka, kao i Pavao, kaže da je Isus govorio o „novome savezu“ (Lk 22,20; 1 Kor 11,25). To se vjerojatno odnosi na Jeremijino proroštvo da će Bog sklopiti „novi savez“ s Izraelom. Za razliku od saveza koji je s njima sklopio kad ih je izveo iz Egipta, ovim novim savezom upisat će svoj zakon u njihova srca, a ne u kamene ploče. (Jer 31,31-33; 2 Kor 3,3).

Isus u svakom od ta tri Evanđelja naglašava žrtvenu narav svoje smrti. Kaže da se njegova krv „prolijeva za mnoge“. Kod Mateja, on predaje sebe „za oproštenje grijeha.“

Sva trojica dodaju bilješku gorućeg iščekivanja – Isus obećaje da neće piti „od roda trsova“ sve dok „Kraljevstvo Božje“ ne dođe.

32

c) Kruh života, istinski trs

Ivanovo evanđelje nema spomena događaja u gornjoj sobi. To nije začuđujuće, jer

općenito gledano, Ivan je više usmjeren na duboku biblijsku pozadinu Isusovih riječi i djela, te želi popuniti očite praznine u izvještajima Mateja, Marka i Luke.

Iako ne donosi Isusove riječi: „Ovo je moje Tijelo“ i „Ovo je moja Krv“, Ivan nam donosi dvije pripovijesti u kojima Isus govori nešto vrlo slično.

U jednoj, koju je Isus izrekao u sinagogi u Kafarnaumu na blagdan Pashe, dvaput govori: „Ja sam Kruh života“ (Iv 6,34.51). U drugoj, izrečenoj na Posljednjoj večeri (Iv 13,2.4), Isus dvaput govori: „Ja sam Trs“ (Iv 15,1.5).

U oba slučaja Isus izriče izravno očitovanje sebe (Ja sam). Također koristi istu izreku u oba slučaja kojom opisuje životvorno zajedništvo koje svojim životom donosi.

Tko jede Njega kao Kruh života, „ostaje u meni“, kaže Isus. Tko se njemu pridruži kroz Euharistijsko vino, plod istinskog Trsa, također „ostaje u meni“. (Iv 6,56; Iv 15,4-7).

d) Euharistija prema Pismu

Iz tekstova koje smo pregledali možemo iscrtati obrise biblijskog učenja o Euharistiji: Euharistija je oblik „zavjeta“. Kako je predstavljeno u Evanđeljima, Euharistija je

vrhunac povijesti spasenja otkriven u savezu Staroga zavjeta. Ima posebnu povezanost s Izraelskom Pashom i Izlaskom iz ropstva. Euharistija ima žrtveni karakter i otkupljuje grijehe. To je doslovno značenje riječi koje se pripisuju Isusu na Posljednjoj večeri.

Euharistija je spomen koji oblikuje Crkvu, tijelo onih koji vjeruju. Zapovijed „ovo činite“ poziva Crkvu u postojanje. Kroz to prisjećanje Crkva pruža nov i vječan Božji savez svim generacijama ljudi.

Euharistija je blagovanje Tijela i Krvi Isusove koja donosi vječni život. Pavao o Euharistiji kaže: „Nije li zajedništvo (doslovno „blagovanje“) Krvi Kristove … Tijela Kristova?“ (1 Kor 10,16).

Euharistija je jelo i piće u Kraljevstvu Božjem dok Gospodin ne dođe. Euharistija se prisjeća prošlog spasonosnog događaja, oživljuje taj događaj u sadašnjosti i razbuđuje nadu u budući spasonosni dolazak – konačni dolazak Gospodinov.

III. Od Biblije prema misi a) Slušati apostole, lomiti kruh

Prvi opisi Crkve koje imamo u Novom zavjetu odlučno su „euharistijski“. Luka

govori: „Bijahu postojani u nauku apostolskom … i u lomljenju kruha“ (Dj 2,42). „Nauk apostolski“ su propovijedi poput onih zabilježenih u Djelima apostolskim i

pismima nadahnutima Duhom Svetim (2 Pt 3,15-16; 1 Kor 2,13). „Lomljenje kruha“ je Lukina riječ za Euharistiju (Lk 24,35; Dj 20,7.11).

Ovdje, dakle, u prvim i najstarijim opisima Crkve, vidimo Riječ i sakrament, Bibliju i liturgiju, ujedinjene. A Novi je zavjet sastavljen i razvijen u kontekstu slavljenja prve Crkve.

33

Poslanice su napisane kako bi se čitale pred onima koji su se okupili na Euharistiju (1 Sol 5,26; Kol 4,16; 1Tim 4,13). Pozdravi i blagoslovi u ovim pismima često su prilagođeni iz molitava i himni iz liturgije (1 Pt 1,2-5; 1 Kor 16,22; Kol 1,15-20; FIl 2, 6-12; 1 Tim 4,16; 2 Tim 2,11-13).

Knjiga otkrivenja napisana je da bi se „čitala naglas“ tijekom slavljenja (Otk 1,3). Oblik Evanđelja, koji se sastoji od mnogih kratkih epizoda Isusova života i naučavanja, vjerojatno upućuje na to da su ti prizori prvi puta zapisani kako bi se čitali na Misi.

b) Slušati znači vjerovati

„Vjera dolazi iz onoga što čujemo u poruci“, govori Pavao (Rim 10,17). A prva je Crkva čula Riječ Božju u Misi. Prva slavljenja Euharistije slijede istu dvodijelnu strukturu današnje Mise – čitanja iz „nauka apostolskog“ nakon kojeg slijedi „lomljenje kruha“ (Dj 20,7-12). Uz apostolski nauk, prva liturgija vjerojatno je uključivala čitanja iz Starog zavjeta.

To je svjedočanstvo vjerojatno najstarije izvješće o Euharistiji izvan Biblije. Opisujući ovaj dio Mise u 155. g po Kr., sv. Justin mučenik govori: „Čitaju se sjećanja Apostola i proročki spisi“, a nakon toga slijedi homilija (propovijed). (KKC 1345)

Korištenje Starog zavjeta u liturgiji, kao i dvodijelna struktura mise mogu se povezati s Isusovim primjerom. Zapravo, Biblija i misa bile su nerazdvojne za sva vremena upravo od Isusa i prve Uskrsne noći.

Luka govori kako je Isus, nakon uskrsnuća od mrtvih, susreo dvojicu učenika na putu u Emaus (Lk 24,13-35). Isprva ga uopće nisu prepoznali. Ipak, „počevši od Mojsija i svih proroka“, Isus im objašnjava značenje Starog zavjeta – pokazujući kako su sva Božja obećanja ispunjena u njemu (Lk 24,44-48). Dok je govorio njihova su „srca gorjela“. Zatim je Isus sjeo za stol, uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao im. Luka koristi iste riječi koje se koriste u opisu Posljednje večere: Za stolom, Isus uze… blagoslovi… dade im kruh (Lk 22,14-20).

Luka nam daje sliku Euharistije, prve nakon uskrsnuća. Isus najprije naviješta Pisma, pokazujući kako se Stari zavjet ostvaruje i ispunja u Novom savezu u njegovoj Krvi. Zatim zahvaljuje na tom savezu lomljenjem kruha. Kada je to učinio, obećanja svetog Pisma, Starog i Novog zavjeta, su ispunjena – učenicima se otvaraju oči i oni prepoznaju Isusa u bliskom zajedništvu (intimnom blagovanju).

Nakon te večeri, vjernici se okupljaju svake nedjelje, na dan uskrsnuća, poznat i kao Dan Gospodnji (Otk 1,10; Dj 20,7). U tim okupljanjima otvaramo sveta Pisma i lomimo kruh. A kada to činimo u misi, oživljavamo iskustvo učenika u Emausu. Pisma se ispunjuju – Riječi njegova novog Saveza „gore u nama“ kao da su upisana u naša srca; a naše oči se otvaraju u vjeri koja ga prepoznaje u lomljenju kruha.

c) Natrag na misu

I zato misu započinjemo onako kako je započinjemo. Isus je zapovjedio Apostolima da navještaju njegovu Riječ i da krste sve narode u ime

Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28,19). Kao novorođeni sinovi i kćeri Oca nebeskog, krštenici

34

dobivaju pristup obiteljskom stolu Gospodnje večere. Tamo su oni „okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta“ (Heb 6,4). To je biblijsko nasljeđe kojeg se prisjećamo, i kojeg postajemo dionici, na početku svake Mise. Kada činimo znak križa i ponavljamo riječi Gospodinove zapovijedi, prisjećamo se i obnavljamo savez s Bogom koji smo sklopili na krštenju.

Apostoli su započeli tradiciju opečaćivanja novokrštenika znakom križa na čelu. Bio je to pečat Božjeg spasenja (2 Kor 1,22; Ef 1,13) i znak zaštite po kojemu „Gospodin zna tko su njegovi“ (2 Tim 2,19).

Biblija u svojoj posljednjoj knjizi otkriva da će oni koji nose taj „pečat Božji na čelima“ biti pošteđeni od uništenja (Otk 7,3; 9,4; 14,1; 22,4) i pozvani su sudjelovati u nebeskoj liturgiji – „svadbenom slavlju“ ili „svadbenoj gozbi Jaganjčevoj“ (Otk 17,9.9; 21,9). Tamo se i mi nalazimo za vrijeme Mise.

Zaključak Spašeni smo od grijeha i smrti i sretni smo što smo pozvani na gozbu Jaganjčevu. On

je uistinu s nama kad se okupljamo u njegovo ime (Mt 18,20). Riječi biblijskog obećanja – Gospodin s vama – ispunjavaju se dok ih slušamo (Lk 4,21). Biblija završava s obećanjem Gospodinovim da će uskoro doći (Otk 22,20), a gdje Biblija završava – započinje misa.

Pitanja za razgovor

• Je li, i na koji način, ova tema pomogla razumijevanju odnosa između Svetoga pisma i

svete mise? • Na koji način razumijemo da pisani tekst Biblije u misi postaje živa Riječ? • Klečanje, hvalospjevi, tamjan, prinos… shvaćamo li sada bolje sve ove simbole unutar

misnoga slavlja? Što nam je dosad bilo nepoznato? • Može li ovo bolje razumijevanje biti i poticaj za dublju i iskreniju euharistijsku vjeru?

Literatura

o Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015. o fra Mate Bašić: Radni materijali autora

35

11) studeni: Predan za vas

Predan za vas

Molitva

Ps 111 Uvod

Misa nam je dana od Isusa kako bismo aktualizirali – posadašnjili u svom životu –

spasenje i novi život koji je obećan na stranicama Biblije. Ponovno u misi otkrivamo kako molimo i pjevamo riječima Svetoga pisma. Ali, postoji i dublja biblijska dimenzija ovoga dijela u misi.

Slavlje izraelskoga naroda bilo je građeno od priznanja grijeha zajedno s prinosom žrtve (Lev 5,5-6); isto tako i davanje hvale i slave Bogu (Ps 86,12; 147,12).

Razrada teme

I. Uvodni obredi a) Naša žrtva

Biblijsko bogoslužje je prinošenje žrtve. Naše bogoslužje u misi isto tako je oblik

žrtvenog prinosa. Čujemo to redovito u misi, iako možda ne zapazimo ili ne razumijemo u potpunosti što to znači. Primjerice, nakon što svećenik pripremi oltar, obraća nam se ovim riječima: „Molite, braćo i sestre, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu, Ocu svemogućemu.“ Mi odgovaramo: „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku, na hvalu i slavu svojega imena i na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi.“

Što je žrtva? Općenito govoreći, žrtvovati znači dati Bogu prinos nečega što ima važnost – životinje, plodova zemlje, hrane, pića ili tamjana. Taj prinos može imati mnogo značenja, ali ispod svakog žrtvenog čina je znanje o dugu koji dugujemo Bogu kao izvoru života i blagoslova. Žrtva je bila sveopća praksa religija staroga svijeta, te je također srž religijskog štovanja i prakse koju nalazimo u Bibliji.

36

II. Porijeklo bogoslužja a) Prvi svećenik

Biblija nigdje ne objašnjava žrtvu ni njeno porijeklo, ali vidimo da se žrtva prakticira

od prvih stranica Svetoga pisma. Djeca Adama i Eve prinose žrtvu – Kain od plodova zemlje, Abel od prvine svoje stoke (Post 15,8-10; 22,13). Noa također pokazuje kako je naslijedio tradiciju bogoslužja koja sadrži spaljivanje životinjskih prinosa (Post 7,2; 8,20). Abraham, otac izabranoga naroda, odgovara Božjem pozivu podižući oltar i prinoseći žrtvu (Post 15,8-10; 22,13). Tijekom cijelog prvog dijela Biblije vidimo Abrahamove sinove kako podižu oltare i prinose žrtve (Post 26,25; 35,1-7).

Dvije su žrtve iz Knjige Postanka važne za naše razumijevanje mise: žrtva zagonetnog svećenika-kralja Melkisedeka (Post 14,18-20) i Abrahamova žrtva u 22. poglavlju Postanka. Melkisedek je prvi svećenik spomenut u Bibliji. On je „svećenik Boga Svevišnjega“. On je također kralj Šalema, zemlje koja će se kasnije zvati „Jeru-Šalem“, što znači „Grad mira“ (Ps 76,2). Ova kombinacija svećenika i kralja rijetka je u Starom zavjetu, ali kasnije vidimo da se primjenjuje na kraljevskog sina Davidova (Ps 110,4) i u Novom zavjetu na Isusa (Heb 7). Melkisedekova žrtva je osobita i zbog toga što ne sadrži životinje. On je prinio kruh i vino, kao što je prinio i Isus na posljednjoj večeri.

b) Prinos voljenog sina

Melkisedek je svoju žrtvu zaključio svećeničkim blagoslovom Abrahama, a Abraham će se kasnije vratiti u Šalem kako bi prinio svoju žrtvu. Na brdu Moriji, mjestu koje će se kasnije identificirati s Jeruzalemskim hramom (2 Ljet 3,1), od Abrahama se traži da žrtvuje svoga jedinoga voljenog sina, Izaka. U priči o „vezivanju“ Izaka novozavjetni pisci vidjeli su predskazanje Božjega prinosa vlastitog ljubljenog Sina na križu (Post 22,12-16; Iv 3,16).

c) Pashalna žrtva

Jasno je da je, u vrijeme egipatskoga ropstva, žrtvovanje bilo središnje bogoslužje Izraelaca. Mojsijev zahtjev Faraonu bio je da dopusti narodu da otputuje u pustinju „kako bi prinijeli žrtvu Gospodinu, našem Bogu“ (Izl 3, 18; 5,3-8). Žrtva označuje najznačajniji trenutak u Izraelskoj povijesti – Pashu koja ubrzava izlazak naroda iz Egipta. Priča o Pashi (Izl 12,1-30) je određujuća drama Staroga zavjeta. Presudna je za razumijevanje raspeća i spomena raspeća – mise.

Primjećujemo odjek priče o Abrahamu i Izaku. Bog zove Izreala: „Moj sin, moj prvorođenac“ (Izl 4,22). Za vrijeme Pashe, Bog upućuje svaku obitelj da uzmu janje bez mane, ubiju ga i da njegovom krvlju poškrope dovratnike granom izopa. Nakon toga neka blaguju pečeno janjeće meso s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. Bog obećaje da će, ako Izraelci učine tako, njihovi prvorođenci biti pošteđeni. On će proći mimo (heb. pasakh - prolaziti, preskočiti) njihovih kuća kada dođe oboriti egipatske prvorođence. Žrtveno janje je umrlo kako bi prvorođenci ljudi – i Božji prvorođenac Izrael – živjeli. U noći prve Pashe, Bog utvrđuje njeno obdržavanje kao „spomen-dan“ i „trajnu uredbu“ za sljedeće naraštaje (Izl

37

12,14-24). Kada Izraelci stignu do brda Sinaja, potvrđuju svoj savez s Bogom prikazujući žrtvu (Izl 24,3-8).

Mojsije podiže oltar sa dvanaest stupova i naređuje da se žrtvuju mladi junci i da se njihova krv stavi u posude, te da se razlije po oltaru. Nakon toga zapisuje Božje riječi i odredbe u „knjigu saveza“ koju potom čita pred narodom. Kada narod obeća da će živjeti prema riječima te knjige, Mojsije poškropi narod žrtvenom krvlju govoreći: „Ovo je krv Saveza koji je Jahve s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi.“ Zatim Mojsije sa starješinama jede žrtveni obrok u prisutnosti Božjoj.

Dnevno žrtvovanje bilo je određujuća karakteristika Izraelskog bogoslužja nakon ulaska u Obećanu zemlju. Zapravo, veći dio Zakona ili Petoknjižja (Pentateuh – prvih pet knjiga Biblije) je posvećeno obrednim zakonima i mjerama koje do preciznih detalja određuju način na koji Izraelci moraju prinositi žrtvu (Lev 7-9; Br 28; Pnz 16).

Žrtve se moraju prinositi u „šatoru sastanka“ – prenosivom svetištu koji je čuvao Kovčeg saveza, mjesto Božje slavne prisutnosti (Izl 25,8-22; Jš 3,8-11). Kovčeg je sadržavao znakove Božjeg saveza (Heb 9,4) – ploče Deset zapovijedi (Izl 40,20), Aronov svećenički štap (Br 17,10) i nešto mane kojom su se Izraelci hranili u pustinji (Izl 16,32-34). Zaređenje Arona i njegovih sinova za Izraelske svećenike, kao i početak dnevnih žrtvovanja, ključni je trenutak Starog zavjeta.

U Šatoru sastanka Aron i Mojsije blagoslovili bi ljude te prinijeli prinos za grijehe, paljeni prinos i prinos mira, kako je Bog odredio. Vatra bi došla iz Gospodnje prisutnosti i zahvatila prinose na oltaru (Lev 9,22-24; Izl 29,38-42). U svećeničkim žrtvenim prinosima ostvaruje se Božji savez: „I s Izraelcima ću se tu sastajati, i moja će ih slava posvećivati… Ja ću prebivati među Izraelcima i biti njihov Bog.“ (Izl 29,43.45).

d) Kraljev Hram

Kada je Izrael postao kraljevstvo pod Davidom i njegovim sinom Salomonom, Kovčeg je dobio trajni dom u Hramu.

Kovčeg je vraćen u Jeruzalem radosnim religijskim slavljem obilježenim žrtvenim prinosom vola i ovna te svećeničkim blagoslovom (1 Ljet 15,1-16,3; 2 Sam 6,11-19). Hram je izgrađen prema božanskom nacrtu (1 Ljet 28,19). Bog je Salomonu rekao da će to biti: „Moj dom žrtve“ (2 Ljet 7,12). Vrlo slično prizoru ustanovljenju dnevnih žrtava, i prizor posvećenja Hrama obilježen je vatrom koja s neba silazi nad oltar dok se narod prostire u štovanju (2 Ljet 7,1-4). Na taj su dan kralj i narod prinijeli 22 000 volova i 120 000 ovaca. Od toga trenutka Izraelski žrtveni obredi imaju svoje središte u Hramu.

Salomon je, poput svoga oca, prinosio svećeničke žrtve u skladu s Mojsijevim zakonom (2 Ljet 7,4; 8,12). Doista, izraelski je vladar uspoređivan s svećenikom-kraljem Melkisedekom (Ps 110). Hram je, prema tradiciji, izgrađen u Šalemu, Gdje je Melkisedek bio vrhovni svećenik i kralj ( Ps 76,3). Također se smatra da je izgrađen na istom brdu, Moriji, gdje je Abraham prinio svoga sina i gdje je Bog izrekao svoju zakletvu da će spasiti sve narode (2 Ljet 3,1; Post 22,2-18).

III. Dom žrtve a) Vrijeme žrtvovanja

38

Bogoslužje Hrama ujedinilo je sve oblike žrtvovanja koji su nestali. Izraelski se

ritualni život sastojao od raznih vrsta žrtvenih prinosa: • Paljenica – cijela životinja spaljuje se na oltaru za „ugodan miris Gospodinu“ (Lev

1,3-17; 6,8-13). • Prinosnica – mljeveno zrnje – brašno, pomiješano s uljem i tamjanom i obično

prineseno zajedno s nekom drugom žrtvom (Lev 2,1-16; 6,14-23; Br 6,14-17; 28,3-6). • Pričesnica – žrtva mira – životinjska žrtva kod koje se loj i bubrezi pale na oltaru, a

meso jede onaj koji je prinio i svećenici (Lev 3,1-17; 7,11-36). • Okajnica – žrtva za grijeh – životinja (junac, koza, ovca, grlica itd.) koja se prinosi za

iskupljenje grijeha i očišćenje grješnika (Lev 4,1-5,13; 6,24-30). • Naknadnica – žrtva za krivnju – ovan koji se prinosi za iskupljenje nakon grijeha

protiv svetih stvari ili iskupljenje zbog uvrede nanesene bližnjemu Izraelci su brojali dane, tjedne i godine prema žrtvama. Svaki je dan započinjao i

završavao žrtvom – janje za žrtvu paljenicu, brašno i ulje, te ljevanicu vina (Izl 29,38-42; Br 28,3-8; Ezr 3,5; Neh 10,34). Svakog sedmog dana, na Šabat, žrtve se udvostručuju (Br 28,9-10).

Početkom svakog mjeseca Izraelci su slavili slavlje na mlađak (mladi mjesec), prinoseći Bogu paljenicu, prinosnicu, okajnicu i ljevanicu (prinos pića) (Br 28,11-15). Svaka se nova godina slavila kao Roš Hašanah s ritualnim žrtvama (Br 29,1-6).

Izraelski kalendar sadržavao je i druga godišnja slavlja, svako obilježeno ritualnim žrtvama – blagdan Sjenica (Br 29,12-38; Lev 23,33-43); blagdan Pedesetnice (Br 28,26-31); i Dan pomirenja, na hebrejskom Yom Kipur (Br 29,7-11; Lev 23,26-32). Liturgijsko središte Izraelske godine ostao je blagdan Pashe (Br 28,16-25, Lev 23,4). U Isusovo vrijeme više od 2 milijuna hodočasnika iz cijelog svijeta napučilo bi Jeruzalem.

Iako je izraelski zakon propisivao da svećenici prinose žrtve u Hramu i za Izraelce ponaosob i za cijeli narod, ove su žrtve shvaćane kao duboko osobna stvar.

b) Što žrtva označava

Zašto je Bog ustanovio žrtvu kao način štovanja? Bog, zapravo, ne „treba“ žrtvu, kao što proroci i psalmisti govore (Ps 50, 9-13). U

početku, čini se da Bog od Izraelaca traži žrtve nekih vrsta životinja kako bi ih naučio nečemu i kako bi ih pročistio od štovanja lažnih idola. Mojsije to prepoznaje kada Faraonu govori kako će Egipćani biti vrlo uvrijeđeni izraelskim žrtvama (Izl 8,25-27). Tri životinje koje je Bog zapovjedio Izraelcima za žrtvu – govedo, ovce i koze – Egipćani su smatrali božanstvima.

Bog, u stvari, od naroda traži da ritualno ubiju „bogove“ kojima su služili u Egiptu. Žrtva je bila oblik pokore za izraelsku idolatriju (Jš 24,14, Ez 20,7-8; Dj 7,39-41).

Izraelskim žrtvama pripadala su i druga značenja. Kao što smo vidjeli kod prinosa za „krivnju“ i „grijeh“, žrtve su često služile kao djelo odricanja i tuge zbog grijeha. Životinjska krv označavala je život onoga koji prinosi žrtvu. Shvaćajući da njegov grijeh zaslužuje smrt, osoba je ponudila život životinje umjesto svoga.

39

Drugdje su žrtve bile poklon koji je priznavao Božju vrhovnu vlast nad svime stvorenim. Prinoseći žrtvu od prvine svojih plodova ili svog stada, vjernici su davali dio sebe - nešto što im treba za život – kako bi Bogu zahvalili za njegove blagoslove (Lev 23, 10-14; Pnz 26, 1-11; Izl 13, 1-2; Br 3,11-13.44-51).

c) Prinos zahvale

U Hramskoj liturgiji koju donose pslamisti i proroci vidimo rastuće poimanje toga da Bog ne traži samo žrtve paljenice, nego da zahtjeva također unutarnju, odnosno duhovnu žrtvu.

Duhovna žrtva nije bila u suprotnosti sa životinjskom žrtvom. Idealno bi bilo kad bi izraelske žrtve prinesene u Hramu odražavale njihov prinos samih sebe, skrušenog i poniznog duha spremnog slijediti Božju volju.

Proroci, pak, pišu da je postojala odvojenost između žrtava koje su ljudi prinosili u Hramu i stanja njihovih srdaca. Izaija govori da njihov manjak vjere i pravednosti čini njihove žrtve bezvrijednima (Iz 1,10-16; Am 4, 4-6; Mal 1,10.13-14). Jeremija podsjeća da Bog nije zapovjedio paljenice nakon oslobađanja iz Egipta, nego je tražio od svog naroda da ide Njegovim putem i sluša Njegov glas (Jer 7,21-24; Mih 6, 6-8).

Kako je vrijeme prolazilo, Izrael je shvatio da je Bog zapravo traži ljubav, a ne žrtve (Hoš 6,6). Psalam 40 posebice spominje životinjske žrtve, prinosnice, paljenice i okajnice. Bog ne traži to, kako pjeva psalmist, nego radije želi „uši otvorene poslušnosti“ i srca kojima je milo vršiti Božju volju. Psalam 40, 1-11 svrstan je u Toda psalme (npr. Ps 18, 30, 32, 41, 66, 69, 118, 138).

Toda je hebrejska riječ koja znači prinos zahvale ili zahvalnica. Zapravo, često se prevodi grčkom riječi euharistia, odakle i dolazi naša riječ euharstija. Mnogi su pslami napisani kao pratnja u prinosu Toda žrtve, posebne vrste „prinosa mira“ koje je uključivao žrtveni kruh, meso i ponekad vino, koji se prinosio u Hramu u društvu obitelji i prijatelja (Lev 7, 1-21). Osoba bi učinila takvu „žrtvu zahvale“ i prinijela „čašu spasenja“ (Ps 116,13-14.17-18) kao zahvalu što ju je Bog spasio iz neke pogubne situacije – ozbiljne bolesti, progona ili bilo koje smrtne opasnosti. Pjevajući Toda pslame, vjernik je veličao Boga i slavio novi život koji je dobio Božjim spasenjskim zahvatom.

Psalam 69 je dobar primjer Toda psalma. Počinje zazivom za Božju pomoć (Spasi me, o Bože!“), sadrži dugu žalopojku o nevoljama koje su snašle vjernika, te završava slaveći Boga i dajući mu hvalu, veličajući njegovo ime i potičući druge da se uzdaju u Gospodina.

Psalam 22, koji je Isus molio na križu, je još jedan Toda psalam. Započinje vapajem napuštenosti („Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“), prisjeća se mučenja od strane zlikovaca, te završava riječima pobjede – psalmist slavi Boga što ga je čuo i spasio. Mnogi su drugi pslami sastavljeni kao „procesijske himne“, koje su se pjevale dok bi Izraelci žrtvovali u Hramu. I ti psalmi također podsjećaju na unutrašnji značaj žrtvovanja. U tim psalmima žrtvi se pridružuje hvala Bogu što je Izrael izbavio od njihovih neprijatelja i ugnjetavača (Ps 54, 6-7; 66,5-9.13-20; 107, 21-22; 116, 3-4.8-9.17-18).

40

Dok je hvalio i slavio Boga, vjernik je obećavao dati svoj život Bogu u zahvalu: „Vežu me zavjeti koje učinih tebi, o Bože: prinijet ću ti žrtve zahvalne jer si mi dušu od smrti spasio… da pred Bogom hodim u svjetlosti živih.“ (Ps 56, 12-14; 40, 6-8; 51, 14.23; 141,2).

Kasniji starozavjetni tekstovi čak nude uzore za žrtvu srca koju Bog traži (1 Sam 14,22; Izr 21,27; Sir 34,18-19). Izaija proriče da će Bog poslati slugu koji će svoj život prinijeti za narod (Iz 42, 1-4; 49, 1-6; 50, 4-9; 53,11). Ovaj je sluga uspoređen sa žrtvenim janjetom na koga je Bog „položio krivnju“ svih ljudi. Satrt zbog opačina ljudi, proboden zbog njihovih grijeha, daje život „za grijehe naroda“. (Iz 53, 1-11). Budući da su bili svjedoci herojskih mučenika, Izraelci su razvili pojam o ljudima koji se slobodno predaju poslušnosti Božjem zakonu kako bi okajali grijehe naroda (2 Mak 6,12 – 7,40).

IV. Dostojan je Jaganjac a) Isusovi naslovi

Sveto pismo daje Isusu mnogo naslova. Nazvan je Pomazanik (Dj 4,26) i Krist (Dj

3,20). Često ga se nazivalo „Gospodin“, „Gospodar“, „Učitelj“. Zove se „Lav iz plemena Judina“ (Otk 5,5), „Veliki svećenik“ (Heb 3,1), „Sin Božji“ (Mk 1,11), i „Kralj židovski“ (Mk 15,2.26). Takvi naslovi priznaju Isusa Bogom, Kraljem i Glavom Crkve na nebu i na zemlji.

Ali u posljednjoj knjizi Biblije nazvan je – ne manje od 28 puta – Jaganjcem: „Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov“ (Otk 5,12).

To je vrlo neobičan opis. Nekako se čini potpuno suprotan ostalim naslovima kojima se Isus opisuje. Dok drugi naslovi sugeriraju moć i veličanstvo, opis Isusa kao Jaganjca nameće sliku slabosti i nedostatka moći. Ali, taj naslov odražava temeljno vjerovanje Staroga zavjeta – vjerovanje koje nastavljamo ispovijedati u svakoj misi. Svaki puta kada slavimo misu svećenik govori: „Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu.“ Ove riječi spajaju dva retka iz Svetog pisma: opis Isusa koji govori Ivan Krstitelj (Iv 1,29.36) i riječi anđela o nebeskoj gozbi u zadnjoj knjizi Biblije (Otk 19,9).

b) Jaganjac Božji

Zašto ga zovemo Jaganjcem? Zato što se, uza sve žrtve koje su Izraelci prinosili, jedna posebice isticala kao

najvažnija žrtva u kalendaru: Pasha, koja je slavila Izraelovo izbavljenje iz Egipatskog ropstva (Izl 12).

Središnji dio slavlja Pashe bio je žrtvovanje janjeta bez mane i jedenje njegova pečenog mesa. Zvanjem Isusa Janjetom Novi zavjet želi da se prisjetimo upravo te starozavjetne žrtve. Slika Isusa kao Jaganjca izražava vjeru kršćana da je njegova smrt na

41

križu bila žrtveni prinos – kao janje koje su Izraelci žrtvovali prije izlaska iz ropstva. U ispovijedanju vjere da je Isus Jaganjac Božji u našem slavlju euharistije, prisjećamo se njegove žrtvene smrti na križu, ali i više od toga; mi ponovno uprisutnjujemo tu žrtvu.

V. Isus, posljednja i savršena žrtva a) Isus i Izak

Novi zavjet Isusa predstavlja kao novo Pashalno Janje. Ali i više od toga, Novi zavjet predstavlja njegovu žrtvu na križu kao posljednju i

savršenu žrtvu prema kojoj sve biblijske žrtve pokazuju i kojoj se raduju. Kako smo primijetili u prethodnome predavanju, u priči o vezivanju Izaka je Novi

zavjet vidio predskazanje Božjeg prinosa svog jedinog ljubljenog Sina na križ (Post 22,12.15; Iv 3,16). Nije teško pronaći paralele u ta dva događaja: Otac žrtvuje svojeg jedinog ljubljenog sina. Nakon što je Išmael protjeran u pustinju (Post 21,9-14), Izak je bio Abrahamova jedina nada za potomstvo – „Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš“ (Post 22,2). Ivanovo evanđelje koristi isti jezik kada opisuje prinos Isusa: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca“ (Iv 3,16).

Poslanica Hebrejima govori da je Abraham bio spreman „prikazati svoga jedinorođenca“ i da je vjerovao da će Bog uskrisiti Izaka od mrtvih (Heb 11,17-19). Nije li zanimljivo da je Izak spašen od smrti „treći dan“ (Post 22,4.11-12).

Uz paralelu kako otac prikazuje sina jedinorođenca s nadom u uskrsnuće, postoje i druge paralele koje je dobro istaknuti.

Abraham je uzeo drva za žrtvu paljenicu i stavio ih na Izakova ramena (Post 22,6). Isus je, također, prikazan kako „sam nosi svoj križ“ (Iv 19,17), iako, oslabljen od brutalnog bičevanja, nije ga mogao ponijeti teret cijelim putem (Mk 15,21).

Žrtva ide svojevoljno prema smaknuću. Iako je u umjetnosti Izak često prikazan kao dječak, Židovski i kršćanski komentatori ističu kako Izak nije mogao biti nevoljna žrtva (žrtva bez svoje volje). Bio je mladi, jaki muškarac koji je mogao nositi drva za veliku žrtvu, a Abraham je imao preko stotinu godina. Da je Izak imalo pružao otpor, Abraham ga nikako ne bi mogao svladati. Vjeruju da je Izak, kao i Krist, prinio sebe kao žrtvu Bogu; kao što je Isus položio svoj život (Iv 10,18) u poslušnosti Očevoj volji (Mk 14,36). Žrtva Izaka bila je na brdu Moriji. Bog nalaže Abrahamu da „ide u krajinu Moriju“ i da žrtvuje Izaka „na brdu koje ću ti pokazati“ (Post 22,2).

Prema pradavnoj tradiciji. Solomon je izgradio Hram na mjestu na kojem je Abraham trebao žrtvovati Izaka. (2 Ljet 3,1). Mjesto na kojem je Abraham bio voljan prinijeti svoga sina postalo je mjesto na kojem je Božji narod prinosio svoje žrtve. Golgota, izvan Jeruzalema, također se povezuje s brdom Morijom. A tamo je Bog prinio svog Sina.

Bog je providio žrtvu za Abrahama. Kada je Izak upitao oca „Gdje je ovca za žrtvu paljenicu?“, Abraham odgovara „Bog će providjeti ovcu za žrtvu paljenicu“ (Post 22,7-8). I bio je u pravu – kad ga je anđeo zaustavio prije nego je žrtvovao Izaka, Abraham je našao ovna spremnog za žrtvu umjesto Izaka (Post 22, 10-13).

Za posljednju je žrtvu Bog providio novo Janje, svoga Sina Jedinorođenca. Kako je Pavao napisao: on „ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao“ (Rim 8,32).

42

Vezivanje Izaka bilo je uzorak za kasniju žrtvu Pashe, gdje je ponovno janje zauzelo mjesto voljenog prvorođenog sina. Vidjet ćemo i kako novozavjetni pisci pažljivo ističu kako je Isusova smrt usko paralelna sa žrtvom Pashe.

b) Isus – Pashalno janje

„Jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist“ (1 Kor 5,7). Od samih početaka kršćani su vidjeli Kristovu smrt na križu kao posljednju pashalnu

žrtvu. U većini jezika koje kršćani govore riječ Uskrs dolazi od korijena pask-, koji dolazi od hebrejske riječi za Pashu. (Hrvatski je jedna od iznimaka, naša riječ dolazi od samog glagola uskrsnuti.) Zato Isusa i dalje nazivamo Jaganjcem Božjim, i zato se Krist prikazuje kao Janje u simboličnoj viziji Knjige Otkrivenja.

Autori Evanđelja ističu očite paralele u kojima se otkriva da je Krist konačna pashalna žrtva: Isusovo suđenje i smaknuće dogodilo se tijekom blagdana Pashe (Lk 22,1-2). Sva četiri Evanđelista brižno su zapisala tu činjenicu. Ivan donosi detalj da je Pilat predao Isusa da se razapne „oko podneva“ na dan priprave (Iv 19,14-16).

Ivan, koji je jedini od Evanđelista zapisao taj detalj, imao je veze sa svećenicima (Iv 18,16; ovdje je Ivan „drugi učenik“ koji je poznavao velikog svećenika). Znao je da su svećenici počeli klati pashalnu janjad oko šeste ure (a to je u podne) na dan priprave. Očito je da nam želi pokazati da je Isus pashalno Janje koje vode na klanje.

Nijedna Isusova kost nije slomljena. Vojnici su namjeravali slomiti noge svim razapetim zločincima kako bi brže umrli, ali Isus je već bio mrtav kad su vojnici došli do njega (Iv 19,31-36). Jedan je vojnik zario koplje u Isusov bok kao provjeru, ali kosti mu nisu slomili.

Ta je činjenica Ivanu tako važna da se osjećao dužnim uvjeriti nas da „Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete“ (Iv 19,35). Da bi provjerio da smo shvatili poantu Ivan govori „jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti“ (Iv 19,36). Pismo na koje se poziva je uputa za pripravu pashalnog janjeta: „…niti na žrtvi smijete koju kost slomiti“ (Izl 12,46; također Br 9,12, Ps 34,20).

Izopova trska sa spužvom umočena je u ocat i prinesena Isusu na križu (Iv 19,29). Izopova trska je služila za prskanje krvi pashalnog janjeta (Izl 12,22).

Isus nije bio samo prinosna žrtva. Žrtvu nisu prinijeli vojnici koji su tukli i ubili Isusa; njihova je namjera bila ubiti čovjeka, ne prinijeti žrtvu. Nego, Isus je sam sebe prinio kao žrtvu. Kao naš Veliki Svećenik (Heb 3,1) Isus je „sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris“ (Ef 5,2). Pavlove riječi nas podsjećaju na Knjigu izlaska 29, 18, gdje se prinosi žrtva za posvećenje Aronovih sinova za svećenike. Pavao želi priopćiti da je Krist u isto vrijeme Janje prikazano za žrtvu i Veliki Svećenik koji žrtvu prinosi.

c) Isus i Toda

43

Žrtva zahvalnica, ili Toda, bila je jedna od najvažnijih vidova bogoštovlja u Hramu u Jeruzalemu. Toda se prinosila kao zahvala za izbavljenje iz neke velike opasnosti. Dobar primjer Toda pslama je Psalam 22. Prvi redak odmah prepoznajemo: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ – to su riječi koje je Isus viknuo s križa (Mk 15,34).

Zvuče kao plač očajnika. Ali ako poznajemo cijeli psalam – a Židovi koji su stajali u podnožju križa zasigurno su znali – znamo da završava pobjedom. Psalmist slavi Bog jer ga je izbavio. Povezujući ovaj psalam s Isusovim posljednjim riječima, znamo da Isus nije govorio o očaju nego o pobjedi. Prinos tode bio je žrtveni obrok s prijateljima, koji je uključivao prinos kruha i vina. Zapravo, nalikovao je na žrtvu koju je kralj-svećenik Mekisedek podijelio s Abrahamom u zahvalu za izbavljenje naroda u Šalemu (Post 14,18-20).

Rabini starine naučavali su da će nakon dolaska Mesije sve žrtve nestati, osim tode, koja će se prinositi zauvijek. Ili, ako bismo koristili termin koji je bio poznat milijunima Židova novozavjetnog vremena: Nakon dolaska Krista sve će žrtve nestati osim euharistije. Grčka riječ euharistia, kao i todah, znači „zahvalnica“, te su i neki Židovski pisci u prijevodu hebrejske todah koristili riječ euharistia.

VI. Kristova žrtva i misa

a) Savez ljubavi

Kada je Isus posljednji put krenuo u Jeruzalem, znao je da tamo ide umrijeti (Mt 20,17-19), a znali su to i njegovi učenici (Iv 11,16). Došao je u Jeruzalem na vrijeme za Pashu, te je ugovorio proslavu pashalne večere s dvanaestoricom apostola.

Trojica evanđelista sačuvali su Isusove riječi i djela s te večere. Tih se riječi prisjećamo u svakom euharistijskom slavlju. Prema Pavlovom pismu Korinćanima možemo vidjeti da je praksa slavlja euharistije započela vrlo rano. Pavao se u poslanici prisjeća da je Isus uzeo kruh i vino, rekao da je to njegovo Tijelo i Krv te dodao: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.“ (1 Kor 11,23-26)

U Matejevom i Markovom izvještaju, pošto je učenicima dao čašu, Isus je rekao: „Ovo je moja krv saveza“ (Mt 26,28; Mk 14,24).

Ove su riječi namjerna jeka presudne žrtve starozavjetne povijesti – žrtve koju je Mojsije prikazao kao proslavu Božjeg saveza s Izraelom nakon izlaska iz Egipta.

Nakon što je pročitao „knjigu saveza“ i nakon što su ljudi izrekli svoju vjeru, Mojsije uzima krv žrtvovanih bikova te njome škropi narod. Škropeći narod govori riječi koje je Isus citirao na posljednjoj večeri: „Ovo je krv Saveza koji je Jahve s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi“ (Izl 24, 5-8).

Isus je s učenicima slavio tradicionalnu pashalnu večeru, ali donio je nešto novo, nešto što je podsjećalo na krvnu žrtvu Starog zavjeta, ali u obliku nekrvne žrtve tode.

b) Red Melkisedekov

44

Žrtva posljednje večere prisjeća se žrtve koju je prinio svećenik-kralj Mekisedek, koji je također prinio kruh i vino. (Post 14,18).

Poslanica Hebrejima tumači Melkisedeka kao znak koji predoznačuje Krista. Poput Meliksedeka, Isus prinosi kruh i vino; ali njegova je žrtva bezgranično veća jer su kruh i vino njegovo Tijelo i Krv.

Štoviše, svojim je učenicima dao način sudjelovanja u toj žrtvi. U toj pashalnoj večeri Isus je služio prvu misu. Zbog toga je Isusovo svećeništvo bezgranično veće od izraelskog svećeništva. Ti su svećenici umrli, a njihove žrtve nisu nas mogle spasiti od grijeha; ali Krist živi zauvijek, a njegova je jedna žrtva pobijedila grijeh i smrt zauvijek. „A glavno u ovom izlaganju jest: takva imamo Velikog svećenika koji sjede zdesna prijestolja Veličanstva na nebesima kao bogoslužnik Svetinje i Šatora istinskoga što ga podiže Gospodin, a ne čovjek.“ (Heb 8, 1-2)

c) Jedna vječna žrtva

Euharistija slavi smrt Gospodnju. Čujemo to u svakoj misi, ali prvim kršćanima nije promakla ironija u tome izrečena. Krist, naš Gospodin, bio je brutalno mučen i ubijen, a mi slavimo taj događaj u ceremoniji koju zovemo euharistija – odnosno „zahvalnica“.

Zašto smo zahvalni? Jer Kristova žrtva nije bila beznačajna. Ta je žrtva prikazana za sve nas. Naša euharistija je, poput starozavjetne tode, žrtva zahvale Bogu što nas je izbavio od smrti. Prvi kršćani nisu sumnjali da je Kristova smrt na križu, strogo govoreći žrtva – odnosno prinos iste naravi kao starozavjetne žrtve, ali ova ih žrtva sve nadilazi i ispunjava.

Primjerice, cijela je poslanica Hebrejima prepuna prikaza Krista koji je u isto vrijeme i Veliki svećenik i žrtva. Hebrejima 9, 13-14 uspoređuje životinjske žrtve sa Kristovom žrtvom, koji je „prinio sebe bez mane“ kao čistu žrtvu. Sveti Pavao opisuje Kristovu smrt kao žrtvu i u drugim svojim pismima (npr. Ef 5,2; 2 Kor 5,21).

Već smo vidjeli kako Evanđelisti, posebice Ivan, pažljivo ističu paralele između pashalne žrtve i Kristove smrti na križu. Napokon, slika „zaklanog Janjeta“ iz knjige Otkrivenja nema smisla ako Janje nije zaklano kao žrtva. Ova Kristova žrtva na križu je posljednja žrtva, jednom zauvijek. Dogodila se u određenom trenutku povijesti i neće se ponoviti. Sve starozavjetne žrtve išle su prema (radovale su se) ovoj žrtvi. Takvu vjeru ponovno nalazimo u poslanici Hebrejima.

Autor objašnjava da su Izraelci prinosili iste žrtve godinu za godinom, ali te žrtve ih „nisu mogle učiniti savršenima“ ili pravednima pred Bogom. Zato su ih stalno morali prinositi. Kad bi žrtve mogle obrisati njihove grijehe, ne bi imalo smisla nastaviti ih prinositi. „Ali po njima se iz godine u godinu podsjeća na grijehe. Jer krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha“ (Heb 10,1-4).

Nijedna žrtva koju su prinosili izraelski svećenici nije mogla odnijeti grijehe naroda. Isus je sebe prinio kao „jednu jedincatu žrtvu za grijehe“ i tim „jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši“ ne samo Izraelce, nego sve ljude (Heb 10,11-14). Samo nas je Kristova jedina žrtva mogla uistinu učiniti Božjim svetim ljudima; njegova je žrtva učinjena „jednom zauvijek“ (Heb 10,10).

45

d) Predstavljati križ

Zašto onda misu zovemo žrtvom? Možemo reći da je misa žrtva jer je Krist ustanovio euharistiju kako bi posljednja žrtva

bila nama uvijek dostupna. Krist nije ponovno žrtvovan u misi nego, budući da je Krist prisutan u euharistiji, misa je sudjelovanje u njegovoj jedinoj velikoj žrtvi. Misa uprisutnjuje tu žrtvu, čini je dostupnom nama i čini nas njenim sudionicima. Kristova žrtva na križu ne može se ponovno dogoditi zato što se još uvijek događa danas u euharistiji. Žrtva je vječna, a svaka misa je dio te vječnosti.

Primijetimo razliku između pojmova „uprisutniti“ i „predstavljati“. Iako se čini kao da isto znače, njihovo je značenje različito. Reći da nešto predstavlja

nešto drugo znači reći da jedna stvar stoji umjesto druge. Riječ predstavlja stvar koju imenuje, a izabrani predstavnik predstavlja ljude koji su ga izglasali. Ali riječ NIJE ta stvar, a izabranik NIJE ljudi koji su ga izabrali.

Kada kažemo da misa uprisutnjuje Kristovu žrtvu na križu, onda govorimo da misa omogućuje da ta žrtva bude dostupna nama danas. Po cijelom svijetu, gdje god se slavi euharistija, Božji je narod prisutan kod jedne vječne Janjetove žrtve.

e) Svećenici prinose žrtvu

Svaki je član Božjeg naroda postao članom „svetoga svećenstva“ Crkve (1 Pt 2,4-5.9; Otk 1,6) jer je Izrael nekada bio nazvan „kraljevstvo svećenika“ (Izl 19,6). Svatko je od nas pozvan „prinositi žrtve duhovne“ (1 Pt 2,4-5).

Kao što je Krist prinio sebe na križu i mi smo pozvani prikazivati svoja tijela i svoje živote u misi. Ujedinjeni s Kristom u krštenju, ujedinjeni smo i s njegovim svećeništvom. S njime i mi sebe prikazujemo kao žrtvu. „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje.“ (Rim 12,1).

U tom duhovnom bogoslužju ujedinjeni smo sa svim kršćanima posvuda u svijetu koji slave isti sakrament. Ujedinjeni smo, također, i sa svim svecima u nebu – svi kršćani, svih vremena, dionici jedne savršene žrtve. Zapravo, misa je nebo na zemlji, ne figurativno, nego doslovno.

VII. Umjesto zaključka Donose žrtvu posvuda

U Starome zavjetu žrtva se kreće u smjeru slavljenja i duhovnog bogoslužja, ali ne očekuje se da će žrtveno bogoslužje nestati iz Izraela. Čak i proroci, koji su strogo kritizirali Izraelce zbog njihovog licemjerja, vidjeli su mjesto za žrtvu u novom i vječnom Davidovu kraljevstvu (Jer 17,25-26; 33,16-8). Izaija je predvidio i „oltar Gospodinu“ u zemlji njihovog glavnog protivnika, Egiptu. U kraljevstvu koje će doći, kaže on, čak će i Egipćani prinositi žrtve i pričesnice, te ispunjavati obećanja Gospodinu.

46

Na pragu Novoga zavjeta, u zadnjoj knjizi Staroga zavjeta, Malahija proriče istu stvar – ali u puno većoj mjeri. On vidi ljude cijelog svijeta kako prinose žrtvu Bogu: „Jer od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kad i žrtva čista Imenu mojemu, jer veliko je Ime moje među narodima - govori Jahve nad Vojskama.“ (Mal 1,11).

Pitanja za razgovor • Zašto kršćanski i židovski tumači pisma zaključuju da je Izak slobodno prihvatio svoju žrtvu?

• Kojih pet vrsta žrtava je propisivao Stari zavjet? Što je Toda žrtva? • Na koju starozavjetnu žrtvu upućuju Isusove riječi „moja krv saveza“? • Zašto Ivan posebno naglašava da se Isusu nijedna kost nije slomila? • Koliko puta je Kristova žrtva prinesena? • Koja je razlika između „predstavljanja“ i „uprisutnjenja“ Kristove žrtve?

Literatura

o Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015. o fra Mate Bašić, Radni materijali autora

12) prosinac: Služba riječi i euharistijska služba

Služba riječi i euharistijska služba

Molitva

Klanjam ti se smjerno

Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš, srce ti se moje cijelo predaje jer dok promatra te, svijest mu prestaje.

Vid i opip, okus varaju se tu, al' za čvrstu vjeru dosta je što čuh. Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom, istine nad ovom nema istinom.

Samo Bog na križu bješe oku skrit, ovdje je i čovjek tajnom obavit. Vjerujem u oba, oba priznajem, s razbojnikom isto skrušen vapijem.

Rana kao Toma ja ti ne vidim, ipak Bogom svojim priznajem te s njim. Daj da vjera moja uvijek življe sja, da se ufam u te, da te ljubim ja.

Uspomeno smrti Spasa premilog, živi kruše što si život puka svog. Daj da sveđ od tebe i moj živi duh, dokraj žića budi najslađi mu kruh.

Pelikane nježni Spasitelju moj, blatna me u Krvi peri presvetoj. I kap njena može svijet da spasi cijel, da bez ljage bude posve čist i bijel.

47

Isuse kog sad mi krije veo taj žarku želju molim ti mi uslišaj. Daj da otkrito ti lice ugledam i u slavi tvojoj blažen uživam. Amen.

Uvod

U ovoj ćemo temi pokušati razumjeti Sveto pismo kao živu Riječ Božju i zašto Pismo ima

središnje mjesto u liturgiji. Vidjet ćemo i Pismo kao susret s Kristom, živom Božjom Riječi te bolje razumjeti službu riječi i euharistijsku službu unutar Služba riječi priprema za Euharistijsku službu unutar mise.

Razrada teme I. Pričest Riječju Božjom a) Gospodin s vama

„Gospodin s vama“, govori svećenik na samom početku Mise. „I s duhom tvojim“,

odgovaramo mi. To je molba, ali u isto vrijeme i izjava činjenice. U molbi tražimo Gospodina da bude uz nas dok Ga slavimo. U izjavi činjenice priznajemo da nam je molba već uslišana. Isus Krist obećao je da će biti uz nas kad se okupljamo u njegovo ime (Mt 18,20), a u misi on ispunjava to obećanje.

Isus Krist stvarno je prisutan u euharistiji. Ali Riječ Božja (Iv 1,1) je također stvarno prisutna u čitanju Svetog pisma kod službe riječi. Doista, služba riječi je pričest riječju Božjom, kao što je euharistijska služba pričest Tijelom i Krvlju Kristovom. Kao što dolazi pod prilikama kruha i vina, Krist dolazi u Riječi koja se naviješta iz Svetoga pisma. U Službi riječi slušamo priču o našemu spasenju – svi veliki događaji povijesti spasenja govore nam se i objašnjavaju. U euharistijskoj službi, kroz pričest i zajedništvo s Kristom u kruhu i vinu, sjedinjujemo se s pričom o spasenju. Naše pojedinačne priče postaju dio Njegove priče, priče o spasenju svijeta, koja je dosegla svoj vrhunac u Njegovoj smrti i uskrsnuću – te nas je pozvao da se toga prisjećamo u Misi.

b) Riječ na putu

U našem slavlju službe riječi prije euharistijske službe, ne samo da slijedimo Kristovu biblijsku zapovijed, nego također i njegov primjer.

Prisjetimo se priče na putu za Emaus iz Lukinog evanđelja (Lk 24, 13-35). Dvojica Isusovih učenika hodaju iz Jeruzalema do sela Emaus, te na putu susreću uskrslog Krista – ali u svojoj tuzi i zbunjenosti zbog njegove smrti nisu ga prepoznali. Hodajući s njima, Krist im objašnjava Pisma, pokazujući kako su Mojsije i proroci prorekli sve te stvari koje se moraju dogoditi Kristu. Došavši u Emaus, večeraju zajedno. Ali to nije obična večera. Luka namjerno koristi riječi iz pripovijedanja o posljednjoj večeri: Za stolom, Isus uzima kruh … blagoslovi … razlomi … i dade kruh (usp. Lk 22, 14-20). Ovdje nam Luka daje sliku euharistije, prvu nakon uskrsnuća.

Promotrimo i dvostruki uzorak: naviješta se riječ Božja, a zatim se lomi kruh. To prepoznajemo kao uzorak mise. Prvo Isusovi učenici čuju riječ Božju objašnjenu u svjetlu

48

Evanđelja (Lk 24, 27). Isus objašnjava kako Pisma naučavaju istinu o njemu, te kako je cijela povijest spasenja vodila to tog događaja koji su učenici upravo vidjeli. To se događa u našoj službi riječi. Slušamo čitanja iz Staroga i Novog zavjeta koja je Crkva pažljivo odabrala da osvjetljuju jedno drugo. Vidimo kako se obećanja Staroga zavjeta ispunjavaju u Novome i kako Novi zavjet baca svjetlo na misterije Staroga zavjeta. S takvom pripremom dolazimo do euharistijskoga stola. A u lomljenju kruha stavljeni smo u zajedništvo samog misterija povijesti spasenja koje nam je naviješteno u službi riječi. Zato svaki put kad se Pismo čita u misi govorimo ispovijest vjere te izraz zahvale: „Riječ Gospodnja! Bogu hvala!“

II. Bogoduho a) Nesvakidašnja knjiga

Zato kada svećenik čita Evanđelje, poljubi knjigu; a prije nego čujemo Evanđelje, činimo

trag križa na čelu, usnama i srcu, dajući hvalu i slavu Bogu. Nisu to prazne geste i rituali. Činimo to iz jednog ključnog razloga: jer primamo Pismo kao što su ga primili prvi kršćani: „Ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju“ (1 Sol 2,13). Zato Sveto pismo uvijek ima počasno mjesto u našim crkvama.

U mnogim crkvama, knjiga Evanđelja (Evanđelistar) je savršeno uvezena, nosi se u procesiji i postavlja se na sredinu oltara. Ona je središnji predmet Službe riječi i poštujemo je poštovanjem koje dolikuje riječi Božjoj. Naše poštovanje prema Pismu nije ništa novo. Vidimo isto duboko poštovanje kod pisaca Novoga zavjeta. Kada vidimo riječ „Pisma“ u Novome zavjetu, gotovo uvijek se odnosi na ono što mi danas zovemo Stari zavjet (npr. usp. Iv 5,39; Rim 1,2). Židovi Isusova vremena često su Pisma zvali „Zakon i proroci“ (Mt 5,17) – pod čime su mislili na sve ono što mi danas zovemo Stari zavjet. Isus i njegovi učenici su, kao svi dobri Izraelci, znali da to nisu bile svakidašnje, obične, knjige i spisi. Pisma su „obećanja Božja“ (Rim 3,2) ili „proroštva“ (2 Pt 1,19-20) – ne u smislu da predviđaju budućnost, nego da su poruke Božje. „Sve Pismo“ je „bogoduho“, govori Pavao (2 Tim 3, 16). Grčka riječ koju prevodimo „inspirirano“ doslovno znači „Bogom nadahnuto“. To je ispravan način razumijevanja božanskog nadahnuća Pisma.

b) Nadahnuta obećanja Božja

Zato novozavjetni pisci ponekad citate iz Starog zavjeta započinju s „kako govori Duh Sveti“ (Heb 3,7; Dj 1,16). Pismo nije, kako kaže apostol Petar „ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili“ (2 Pt 1,21). Kada su Petar i drugi novozavjetni autori govorili i pisali, bili su potaknuti Duhom Svetim te su pisali pod Božjim utjecajem. Pavao je pisao „po mudrosti koja mu je dana“ od Duha Svetoga, govori Petar (2 Pt 3,15-16). Pavao sam kaže: govorimo „ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha“ (1 Kor 2,13). Mnogi su zapisi Novoga zavjeta napisani izričito da bi se čitali u kontekstu Euharistijskog slavlja (npr. 1 Kor 1,2; 1 Tim 1,1; Otk 1,11; Kol 4,16; 1 Sol 5,27).

49

III. Riječ u Liturgiji Izraela a) Mjesto Pisma

U slavlju euharistije, pridružujući svoja Pisma onima iz Starog zavjeta, prva je Crkva

nastavila tradiciju koju su započeli Židovi. Budući da se vjerovalo da je Pismo Božji govor dostavljen preko ljudskih alata, Pismo je

imalo važno mjesto u židovskoj liturgiji. Zapravo, imalo je mjesto slično onome koje Riječ ima u našoj službi riječi. Kada je Mojsije primio Zakon od Boga, pročitao je pred narodom sve što je Bog rekao. Oni su odgovorili „jednoglasno“ da će vršiti sve što im je Bog rekao (Izl 24,3). Zatim su prinijeli žrtvu Bogu, a zauzvrat su dobili zajedništvo u „krvi saveza“ (Izl 24, 4-8).

Na sličan način i mi, nakon što čujemo Riječ Božju u Službi riječi, ispovijedamo svoju vjeru „jednoglasno“ u riječima Vjerovanja. Zatim svećenik prinosi žrtvu, a mi postajemo dionici „krvi saveza“ (Mk 14,24), koja postaje prisutna na oltaru.

Nakon Mojsija, mnogo kasnije u Izraelskoj povijesti vidimo sličnu liturgijsku upotrebu riječi Božje u reformi kralja Jošije. Jedan je svećenik pronašao Knjigu Zakona (prvih pet knjiga Staroga zavjeta) koja je bila skrivena tijekom vladavine zloga kralja (2 Ljet 34, 14-18). Dobri kralj Jošija pročitao je knjigu pred skupinom ljudi, te se u ime naroda zakleo da će vršiti sve zapovijedi zapisane u njoj (2 Ljet 34, 29-32). Ponovno, nakon čitanja Riječi i ispovijesti vjere, vidimo liturgijsku žrtvu (2 Ljet 35, 1-19).

b) Liturgija sinagoge

Kada je Jeruzalem razoren, a ljudi odvedeni u Babilon (2 Kr 25, 8-12), narod više nije mogao vršiti službe u Hramu, nego su započeli osnivati mjesne skupštine (kongregacije). Te „sinagoge“ (od grčke riječi koja znači skupina) nastavile su postojati nakon što se narod vratio u Jeruzalem (Ezr 1, 1-4), kao prikladna mjesta za sastanak na šabat.

Kada su se izbjeglice vratili iz Babilona i ponovno uspostavili službu jedinome pravom Bogu u Jeruzalemu, čitanja iz Pisma oblikovala su središte njihovih službi (Neh 8). Tako je ostalo sve do Isusova vremena. Možemo vidjeti dobar prikaz liturgije sinagoge na početku Lukina evanđelja, kada je Isus pozvan pročitati dnevno čitanje u sinagogi u Nazaretu (Lk 4, 16-22). Isus čita čitanje proroka Izaije, zatim ga tumači u propovijedi (Lk 4, 23-27) – kao što i danas u Službi čitanja slušamo čitanje, a zatim propovijed koja objašnjava pročitano.

IV. Riječ u Liturgiji Crkve a) Ispunjenje Pisma

Isusova prisutnost u liturgiji sinagoge u Nazaretu označava prekretnicu u povijesti

spasenja. Zapravo, odigrava se ono što je kasnije zapisano u Poslanici Hebrejima: „Više puta i na

više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Heb 1,1-2).

Promotrimo što se događa u Nazaretu.

50

Isus čita odlomak koji je prije mnogo godina zapisao prorok Izaija za pretke Izraelaca. Nije to bilo koji odlomak iz Izaije, nego upravo Izaijino obećanje Mesije – koji će biti pomazan Duhom, koji će donijeti slobodu potlačenima, vid slijepima. Nakon čitanja Izaije Isus govori: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4, 21). Što je Bog nekoć govorio po prorocima, sada je izrekao njegov Sin. A u slušanju Sinove

riječi sva Pisma starine su ispunjena – zapravo, Bog sada ostvaruje obećanja dana u Pismima. Primijetite da govori da su se obećanja dana u Pismima ispunila dok „odzvanjaju u ušima“. Do ovoga trenutka u Nazaretu, Izraelska liturgija bila je u iščekivanju i nadi: zajednica je slušala riječi Mojsija i proroka i molila se da Mesija ubrzo dođe.

U Isusu se ostvaruje ono čemu su se nadali i što su iščekivali. Isus je, kako je rekao svojim učenicima prve uskrsne noći, ispunjenje Pisama Izraela (Lk 24,27.45). Ta stvarnost ispunjenja je ono što možemo iskusiti u službi riječi u misi. U Misi se ispunjavaju sva obećanja staroga saveza, dok slušamo, dok nam odzvanjaju u ušima, dok sudjelujemo u blagoslovu novoga saveza.

Primijetimo također da naša nedjeljna čitanja prate uzorak povijesti spasenja – počevši od Starog zavjeta pokazuju nam kako se to određeno obećanje Staroga zavjeta ispunjava u Novome zavjetu u Isusu. Namjerno u svakoj Misi ponovno čitamo i ponovno proživljavamo velike događaje našeg spasenja, spasenja kojemu dajemo hvalu u misi. Ponekad su poveznice između pojedinih čitanja u misi suptilne, ali čitanja su uvijek povezana kako bi pokazala jedinstvo Božjeg spasenjskog plana, od Starog zavjeta do Novog, te kako se taj plan nastavlja u misi.

Kako bismo to slikovito opisali, uzet ćemo primjer iz obične nedjelje „kroz godinu“ (to je ono vrijeme u Crkvenoj godini koje ne pripada Došašću, Božiću, Korizmi ni Uskrsu).

Pogledajmo čitanja 21. nedjelje kroz godinu u ciklusu A (Crkvena čitanja prate trogodišnji ciklus u kojem se Matejevo evanđelje čita u godini A, Markovo u godini B, a Lukino u godini C).

Starozavjetno čitanje te nedjelje je Izaijino proroštvo u kojemu on naviješta da će „ključevi“ kraljevstva Davidova biti predani novom upravitelju. On će biti otac Izraelskoga naroda, i što on otvori nitko neće zatvoriti, i što on zatvori nitko neće otvoriti (Iz 22, 15.19-23).

I u našem slušanju Evanđelja te nedjelje ispunjava se Izaijino proroštvo. Evanđelje koje je izabrala Crkva je događaj kada Isus daje „ključeve kraljevstva“

Petru. Nadalje odjekujući Izaijine riječi, Isus govori da, što god Petar sveže na zemlji, bit će svezano na nebesima, i što odriješi na zemlji bit će odriješeno na nebesima (Mt 16, 13-20). Crkva nam u liturgiji pokazuje da je Petar onaj o kome je prorokovao Izaija, koji će vladati Kraljevstvom Davidovih sinova – Crkvom.

Ako slušamo pažljivo, čut ćemo takve poveznice u svakom nedjeljnom čitanju.

b) Susresti Krista u Pismu

Ali, katolici ne dolaze na misu zbog proučavanja Biblije. Služba riječi nije samo lekcija iz povijesti ili prilika za izvlačenje moralnih i etičkih

lekcija iz Svetog pisma. U misi, kroz čitanja, Gospodin je uistinu s nama, govori nam, zove nas da obnovimo savez s njim, savez u koji smo ušli krštenjem. Dakle, u službi riječi

51

nastavljamo dugu tradiciju koja potječe od Mojsijeva vremena, ali sada sa znanjem da je Krist s nama.

Od Staroga preko Novog zavjeta sve do današnjeg dana ljudi su se divili Pismu kao živoj i moćnoj Riječi Božjoj. Od Mojsija nadalje uvijek susrećemo Riječ u liturgijskom okruženju, kao središnji dio našeg javnog bogoštovlja. Ovdje učimo ne samo što nam Bog želi reći, nego učimo i da je Riječ Božja još uvijek živa i da djeluje u našem svijetu danas.

Kršćani prepoznaju da je riječ Božja „tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1,14) u osobi Isusa Krista. Kada susretnemo Riječ u službi riječi, ne slušamo samo priču o svojoj vjeri ili mudrost učitelja vjere, nego na pravi način susrećemo samoga Krista.

Zato pokazujemo tako duboko poštovanje prema riječi Božjoj u službi riječi. Uvezujemo je u prekrasne knjige koje su same po sebi umjetnička djela, nosimo je u procesijama sa svijećama i tamjanom, naviještamo je jasno i glasno pred cijelom zajednicom, razmatramo nad njom te slušamo interpretacije od crkvenih mudraca. Činimo to jer znamo da susrećemo Krista, Riječ koja je „u početku bila kod Boga“ (Iv

1,2). Taj susret s Riječju u Pismu priprema nas na čudo euharistije, u kojem dolazimo licem u lice s Riječju koja je Tijelom postala. U Riječi koja se naviješta u misi proživljavamo misterij spasenja. U kruhu i vinu posvećenima na oltaru ulazimo u misterij spasenja. Bog nas oslovljava u službi riječi i govori nam o svemu što je učinio za naše spasenje od postanka svijeta.

Cijela ta povijest spasenja namijenjena je tome da nas uvede u sudjelovanje u novom savezu kojeg se sjećamo i kojeg uprisutnjujemo u svakoj misi.

U misi, u trenutku kad su kruh i vino blagoslovljeni biblijskim Isusovim riječima, liturgija svakome od nas, ovdje i sada, donosi ono što je obećano na svetim stranicama. Kroz liturgiju dobivamo svoje mjesto u povijesti spasenja.

V. Biblija u akciji a) Gore srca

„Gore srca!“ Čujemo ove riječi u jednom ključnom trenutku u misi, na početku euharistijske molitve. U

Svetom pismu je izričaj „gore (podignite, dižite)“ često povezan s prinosom samoga sebe Bogu u molitvi (Ps 25, 1-2, Ps 134,2).

Jedino mjesto gdje se doslovno spominje „podignimo svoja srca“ je vapaj Gospodinu za njegovu milost i prisutnost, te obećanje da ćemo mu se vratiti i služiti mu (Tuž 3,41; 2,19). U misi ulazimo u samo nebo. Pridružujemo se beskrajnom bogoslužju anđela i svetaca u nebu. Naša liturgija na zemlji je dio nebeske liturgije. Misa je, drugim riječima, nebo na zemlji.

b) Biblija završava u misi

Kada se Pismo čita u crkvi, sam Bog govori, a Krist je prisutan među nama. Tada nam govori, kroz nedjeljna čitanja, kako je Božji spasenjski plan izvršen u povijesti i kako nas vodi prema euharistijskom stolu.

52

Nakon riječi Božje jednoglasno ispovijedamo vjeru riječima Vjerovanja. Ovdje postoji biblijski presedan za takvu praksu u misi. U Starome zavjetu čitanje Pisma bilo je prije ispovijesti vjere. Jer kad Bog govori, njegova Riječ zahtjeva odgovor, a taj odgovor je obećanje vjere i poslušnosti.

Kada je Mojsije Izraelcima dao Zakon, očekivao se njihov odgovor, te su odgovorili: „Sve riječi što ih Jahve reče, vršit ćemo.” (Izl 24,3). Kada su, za vrijeme kraljevanja Jošije, svećenici ponovno otkrili Knjigu zakona, kralj ju je pročitao pred narodom. Vidimo da je čitanje Pisma bilo poziv za narod – poziv koji zahtijeva njihov odgovor. Zato, nakon slušanja Riječi, kralj sklapa savez s Bogom u ime naroda, obećavajući „držati se njegovih zapovijedi, pouka i uredaba svim srcem i svom dušom …“ (2 Ljet 34,29-32; Neh 9).

c) Što vjerujemo

Istu stvar činimo u misi. Čujemo Riječ Božju – koju usred nas govori Krist – te odgovaramo na tu priču o spasenju koju čujemo u čitanjima Starog i Novog zavjeta, a naš odgovor je formiran recitiranjem Vjerovanja.

Nije to samo recitiranje napamet stavki vjere. Kada kažemo „vjerujem…“ tada govorimo ono što su Izraelci govorili, ono što je i kralj Jošija rekao – da smo spremni vršiti Božje zapovijedi, živjeti život dostojan riječi koje smo čuli u Pismu pročitanom u misi.

Još nešto o Vjerovanju. Možemo primijetiti kako je Vjerovanje zapravo obris biblijske priče. U Vjerovanju ponavljamo povijest spasenja – od postanka neba i zemlje, preko utjelovljenja, raspeća i uzašašća, sve to Posljednjeg suda na kraju vremena. Gotovo svaka riječ Vjerovanja uzeta je iz Pisma – ispovijedamo vjeru u Boga koji se objavio u Pismu koristeći upravo riječi Pisma. Uzmimo nekoliko primjera:

Vjerujem u „jednoga Boga, Oca“ (1 Kor 8,6; Ef 4,6); i njegova „jedinog Sina“ (Iv 3, 16); po kojem je sve stvoreno (Kol 1,16).

„Zbog našega spasenja“ on je pribijen na križ (2 Kor 5, 21); i doći će jednoga dana „suditi žive i mrtve“ (Dj 10, 42), i njegovu kraljevstvu „neće biti kraja“ (Lk 1, 33).

Vjerujemo u „jedno krštenje“ (Ef 4,5) i život svijeta koji će doći (Iv 6, 51). Nakon ispovijesti vjere molimo jedni za druge i za one u potrebi, te je to još jedna praksa

u misi koja potječe iz Novoga zavjeta (Iv 5, 1; 1 Sol 1,2; Kol 1, 9).

VI. Liturgija u nebu a) Zaneseni u duhu

Biblijska priča, koja nam je ispričana u čitanju Svetog pisma u misi i koja je sažeta u

Vjerovanju, dostiže svoju puninu u misi. Sva povijest koja je zapisana u Pismu, sve što nam je otkriveno o jednome Bogu i njegovu

Sinu, imalo je namjeru dovesti nas do trenutka zajedništva s Bogom, u „lomljenju kruha“ (Lk 24, 35).

U euharistijskoj službi vidimo kulminaciju biblijske povijesti pred nama, na oltaru. „Podižemo srca“ prema nebu, te smo „zaneseni u duhu“ i preneseni u liturgiju koja se

cijelo vrijeme događa u nebu (Otk 4,2). To je otkriveno apostolu Ivanu u posljednjoj knjizi

53

Biblije. Zapravo, misa daje smisao svim zbunjujućim i često strašnim vizijama i simbolima Otrkivenja. Ono što je otkriveno Ivanu je da je misa koju slavimo na zemlji sudjelovanje u nebeskoj liturgiji. Ivanove vizije započinju u dan Gospodnji, u nedjelju (Otk 1,10) – to je ime koje su prvi kršćani dali prvom danu tjedna, kada su slavili „lomljenje kruha“ (Dj 20,7).

Ivan je „zanesen u duhu u dan Gospodnji“. Drugim riječima, moguće upravo dok je slavio misu, Ivan je odnesen na nebo. Ivan vidi iste stvari koje mi vidimo kada dođemo na misu. Vidi oltar (Otk 8,3); svijeće (1,12); tamjan (5,8); svećenike u haljinama (4,4). Vidi i kruh ili manu (2,17); i čaše ili kaleže krvi (Otk 16). Vidi i nebeske slavitelje – anđele i svece – koji uzvikuju: „Svet, svet, svet“ (4,8), pjevajući himnu slave Bogu, nebeskom kralju (15,3-4) i govoreći „aleluja“ (19, 1.3.6) znamenujući se znakom križa na čelima (14, 1). Zatim vidi čitanje Pisma (Otk 2-3), i napokon „svadbenu gozbu Jaganjčevu“ (19,9).

b) Misa otkrivena u Otkrivenju

Zapravo, postoji još sličnosti između Knjige otkrivenja i mise. Sama je knjiga napisana s nakanom da se pročita tijekom liturgije (Otk 1,3), a podijeljena je u dva dijela koja ugrubo odgovaraju službi riječi i euharistijskoj službi koje imamo danas u misi. Ivan je ljudski autor ovog Pisma, ali Pismo ima i božanskog autora – Riječ Božju.

Prvih jedanaest poglavlja želi se pobrinuti da se pročitaju pisma koja na svitku piše Ivan „koji posvjedoči za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista - za sve što vidje“, a kojemu pisma diktira „netko kao Sin Čovječji“ (Otk 1,2.11-13). Znakovito, prva tri poglavlja Otkrivenja počinju kao što i misa počinje, jednom vrstom pokajničkog čina. Isus osam puta koristi riječ „pokajati se“ u sedam pisama (Otk 2,16).

Nakon što je navještena Riječ Božja, Sin proglašava „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom“ (Otk 3,20).

Ovim riječima kojima se poziva na večeru s Kristom nebeska Služba riječi prepušta mjesto slavlju euharistije.

Kao i u našoj misi, služba riječi u Otkrivenju priprema nas da bismo primili Jaganjca Božjeg. Svima koji imaju „uši da čuju“ rečeno je da će im sam Isus dati „mane skrivene“. To je poveznica na „nebeski kruh“ koji je Bog dao Izraelcima da jedu tijekom njihova Izlaska (Ps 78, 23-25). Taj je nebeski kruh znak za kruh koji je Krist došao dati – njegovo Tijelo koje se daje za život svijeta (Iv 6, 32-33; 49-51). To je kruh svagdašnji za koji je učenicima rekao da mole – u molitvi koju molimo u svakoj misi.

Drugi dio Otkrivenja počinje u jedanaestom poglavlju, otvaranjem Božjeg hrama na nebu, a vrhunac ima u izlijevanju sedam čaša i svadbenoj večeri Jaganjčevoj – upečatljivoj slici Euharistijske službe.

VII. Bogoslužje u novom Jeruzalemu a) S anđelima i svetima

54

Ivan je pozvan da „uziđe ovamo“ (Otk 4,1). Mi smo, također, pozvani doći u nebo – uzdići srca – na početku euharistijske službe.

Kada podignemo srca pozvani smo pjevati s anđelima i svetima. Nije to samo izražavanje osjećaja. Kao i sa svime u misi, ovdje postoji sakramentalna stvarnost.

U ovom trenutku u misi na otajstven način pridružujemo svoju pjesmu onoj pjesmi koju je Ivan – a prije njega prorok Izaija – čuo u nebu: „Svet, svet, svet…“ (Otk 4,8; Iz 6,3).

Drugi dio naše pjesme („Blagoslovljen koji dolazi…“) uzet je iz psalma koji su pjevali hodočasnici u Jeruzalem na Pashu. To je, također, i psalam koji su pjevali kada je Krist slavno ušao u Jeruzalem (Mk 11,10; Ps 118,26).

Biblijske riječi daju nam znakove onoga što se događa u misi. Okupili smo se oko oltara – ne samo zemaljskog oltara, nego i oko nebeskoga. Došli smo do gore Siona, novoga nebeskoga Jeruzalema. Ivan je to vidio – „Jaganjac stoji na gori Sionu“ (Otk 14,1).

Poslanica Hebrejima (Heb 12, 22-24) na sličan način govori da je euharistijsko slavlje na zemlji ulazak i sudjelovanje u nebeskoj liturgiji u novom Jeruzalemu. Kako kaže poslanica Hebrejima, u Misi pristupamo „gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom“. Tamo se pridružujemo „nebrojenim tisućama anđela“ i „Crkvi prvorođenaca“, i Isusu, „Posredniku novog Saveza i krvi škropljeničkoj“ u „svečanom skupu“ odnosno slavlju.

Ove su riječi pune biblijskih aluzija i poveznica. Zanimljivo je vidjeti da je za riječ koju prevodimo „skup, skupina“ grčka riječ „ekklesia“ – koju, također prevodimo „crkva“.

Možemo uočiti sličnosti između opisa mise u Poslanici Hebrejima i Ivanovog Otkrivenja. Oba vide novi Jeruzalem, novi Sion, prebivalište Gospodnje (Ps 132, 13-14). Oba vide anđele i Isusa, Jaganjca čija krv odnosi grijehe svijeta. Oba vide i „slavlje“ i okupljanje „prvorođenaca“ ili „prvina“ onih koji vjeruju u Isusa (Otk 14,4). Također, oba vide ovo slavlje u hramu na nebu, znaku novog saveza skovanog u krvi Isusovoj (Otk 11,19).

Ova Pisma pokazuju da je misa vrhunac povijesti spasenja pripovijedanog u Pismu. To isto nam govore i molitve u misi.

b) Moliti povijest spasenja

Euharistijska molitva u misi je molitva zahvale u kojoj darovi koje donosimo na oltar –

kruh i vino, te sav plod naših ruku i misli – budu posvećeni snagom Duha Svetoga. Kao i sa svime u misi, ovdje se koriste biblijske molitve koje upotrebljavaju jezik koji

nalazimo u Pismu te također sažimaju biblijsku priču. One su, ipak, više od toga. Euharistijske molitve prepričavaju povijest spasenja, ali nas

isto tako čine dijelom te povijesti, kroz sakramentalnu promjenu kruha i vina u Kristovo Tijelo i Krv.

Razna predslovlja euharistijskih molitava prizivaju u sjećanje cijelu biblijsku priču, uvijek nam pokazujući kako je cijeli plan spasenja, koji je zapisan u Bibliji, svoj vrhunac doživio u smrti i uskrsnuću Isusa Krista, čemu činimo spomen u svakoj misi. Četvrta euharistijska molitva donosi cijelu povijest svijeta – počinje od Božjeg stvaranja muškarca i žene na svoju sliku i gubitka prijateljstva zbog neposlušnosti. Zatim nastavlja ocrtavati povijest Starog zavjeta – Božje ponude saveza s čovjekom kako bi pomogao da Ga

55

„svi ljudi tražeći nađu“ – obećanje spasenja koje je došlo preko proroka. „U punini vremena“, zaključuje molitva, Bog je poslao svoga jedinog sina. Vrhunac povijesti spasenja o kojoj govore euharistijske molitve, kao u Bibliji, također je Posljednja večera.

c) Njemu u spomen

Kao što smo rekli u prvom predavanju, riječi ustanovljenja u euharistijskoj molitvi uzete su izravno iz biblijskih zapisa o Posljednjoj večeri, koje se sjeća i sv. Pavao (1 Kor 11, 23-29; Mt 26, 26-29; Mk 14, 22-25; Lk 22, 15-20).

Crkva u euharistiji ispunjava Kristovu zapovijed zapisanu u Pismima: „Ovo činite meni na spomen.“ U ovome trenutku euharistijske molitve važno je da svećenik koristi točne riječi Pisma: „Ovo je moje Tijelo…“ i „ovo je kalež moje Krvi…“

Zašto je to važno? Zato što samo Božja riječ može učiniti ono što je Isus tražio – preobraziti kruh i vino u njegovo Tijelo i Krv. Naše bogoslužje može biti preobražavajuće za nas jer biblijska Riječ koju čujemo nije „riječ ljudska, nego kakva uistinu jest, riječ Božja…“ (1Sol 2,13).

Samo Božja riječ ima moć donijeti ono što obećava, ima moć dovesti nas u zajedništvo istinske i žive prisutnosti Isusove. Samo sveti govor Božji može učiniti božanski čin preobraćenja kruha i vina u Tijelo i Krv našega Gospodina. Samo sveti govor Božji može nas dovesti u zajedništvo sa živim Bogom.

U Misi odgovaramo na ovo veliko otajstvo vjere riječima koje su, također, preuzete iz Pisama. Poklik tajne vjere (Tvoju smrt Gospodine naviještamo…) također je biblijska molitva. Sa svetim Pavlom potvrđujemo da, kada jedemo ovaj kruh i kada pijemo ovu čašu, naviještamo njegovu smrt dok On ne dođe (1 Kor 11,26). Potvrđujemo i da je smrću i uskrsnućem uništio smrt (1 Kor 15,26) i da će ponovno doći (Iv 14,3). On je, uistinu, spasitelj svijeta (Iv 4,42; 1 Iv 4,14).

Pitanja za razgovor

• Po čemu je Služba riječi slična Euharistiji? • Na koji način je Lukina priča o putu u Emaus paralelna s kršćanskom liturgijom? • Što razlikuje Petrova i Pavlova pisma od običnih ljudskih pisama? Gdje su se čitala

mnoga apostolska pisma? • Kada podignemo srca u zazivu „srca gore“, gdje ih podižemo? • Koji je vrhunac povijesti spasenja, prema onome kako je ispričano i sažeto u

Euharistijskim molitvama? • Mislimo li uvijek na to da susrećemo Krista kada se u misi naviješta Riječ Božja?

Kako možemo bolje pokazati ljubav i poštovanje prema Riječi? • Slušamo li pažljivo riječi na Misi? Čujemo li priču o našem grijehu i otkupljenju u

predslovlju? Sjetimo li se priče o našem spasenju u Euharistijskoj molitvi?

56

Literatura

o Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015. o fra Mate Bašić, Radni materijali autora