TEHNOLOŠKA CIVILIZACIJAI LJUDSKA SLOBODA

(TEORIJA I PRAKSA)

ZAGREB 2014.

1

UVODNA NAPOMENA

Zbirka tekstova "Tehnološka civilizacija i ljudska sloboda (Teorija i praksa)" predstavlja neku vrstu nastavka naše zbirke pod naslovom "Slobodne informacije i filozofija slobode - Dostignuća, problemi, perspektive" izdane 2011. godine . Kao i prethodna, i ova se zbirka tekstova bavi društvenim aspektima problematike koju je na vidjelo iznio proces razvoja i širenja slobodnog softvera i slobodnih informacija, s tim da je fokus ovdje okrenut više prema pitanjima vezanima uz ono što nazivamo "slobodnom ekonomijom". Problematika ove vrste, kao i u prethodnoj knjizi, razmatra se u odnosu prema fenomenu ljudske slobode (shvaćene u najširem smislu), koja se u prespektivi društveno-ekonomskih odnosa današnjeg vremena sve više dovodi u pitanje, zbog čega dolazi do opasnog ugrožavanja i čovjeka kao pojedinca, njegovog integritea, dostojanstva, humaniteta i cjelokupne ljudske zajednice, posebice mogućnosti njezinog prosperiteta i napretka.Tekstovi su pisani uglavnom u razdoblju između 2010. i 2014., u okviru aktivnosti Udruge za slobodne informacije "SINBAD" na propagiranju ideja projekta GNU i Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije, u prvom redu, kako rekosmo, ideje "slobodne ekonomije", koju smatramo izuzetno značajnom u razmatranjima perspektiva gospodarskog, tehnološkog, pa i ukupnog društvenog razvoja, kako u hrvatskim, tako i u globalnim razmjerima.Prvi dio knjige sadrži tekstove koji se bave teorijskim pitanjima, dok drugi uključuje one vezane uz konkretne projekte (uglavnom softverske) kojima se Udruga "SINBAD" bavi. Prvi tekst ("Ljudske slobode i informacijske tehnologije") predstavlja deklaraciju Udruge za slobodne informacije "SINBAD", objavljenu na njezinim web stranicama (vidi http://sinbad.bplaced.net/), u kojoj su naznačene smjernice rada Udruge te njezine namjere i ciljevi, dok su posljednja dva posvećena dvojici ljudi kojima, uz Juliana Assangea, sigurno pripadaju najveće zasluge za sve naše uspjehe u borbi za slobodu informacija, kao i druge ljudske slobode u globaliziranom svijetu - sada nažalost pokojnom Aaronu Schwarzu, te Edwardu Snowdenu, čija su "otkrića", a radi se o vjerojatno najvećem "curenju podataka" iz izvora američke obavještajne zajednice u povijesti, i danas veoma aktualna, te izazivaju brojne reakcije javnosti. Kao prvi dodatak knjizi uvrstili smo hrvatski prijevod "dotKomunističkog Manifesta" Ebena Moglena - postojeći prijevod, koji smatramo neadekvatnim, ovdje smo znatno popravili i doradili, a kao drugi dodatak stavljen je jedan sažeti prikaz razvoja na području operativnih sustava za računala koji je doveo do pojave GNU/Linuxa i slobodnog softvera uopće.Tekstovi sadržani u zbirci uglavnom su već objavljeni na internetu (u raznim internetskim publikacijama), a neki su izašli i u tisku (u časopisu Zarez), što je naznačeno u popisu danom na kraju knjige. Kao reference za pisanje ovih tekstova poslužili su uglavnom materijali sa web stranica projekta GNU (http://www.gnu.org) i iz WikipedijeZbirku smo počeli slagati u travnju 2013, povodom prve obljetnice osnivanja Udruge za slobodne informacije "SINBAD". Nulta verzija zbirke nastala je u svibnju 2013, prva u listopadu 2013, dok je aktualna (druga) složena u lipnju 2014.

Zagreb, 24. lipnja 2014.

2

LJUDSKE SLOBODE I INFORMACIJSKE TEHNOLOGIJE

(Deklaracija Udruge za slobodne informacije "SINBAD")

Među najznačajnije rezultate znanstveno-tehnološkog napretka naše civilizacije u posljednja dva-tri desetljeća, zasigurno se mogu ubrojati ostvarenja na području razvoja informacijsko-komunikacijskih tehnologija, koja su našla svoju primjenu u gotovo svim područjima života naše civilizacije, te su u tolikoj mjeri utjecala na čovjekov rad i svakodnevicu da se govori o informacijskoj revoluciji, što je termin čija aktualnost ne jenjava ni danas. Ovaj je razvoj u naše domove i na radna mjesta donio najprije osobna računala, zatim globalno umrežavanje (internet), da bi odmah potom došlo do prave poplave raznih drugih elektronskih novotarija, kao što su mobilni telefoni i mobilni internet, "društvene mreže" poput Facebooka ili Twittera, MP3 reproduktori i servisi za "skidanje" digitalizirane glazbe, elektroničko knjižarstvo i čitači digitalnih knjiga kao što je Kindle, iPad-ovi, PSP-ovi i sl.Mnoge od ovih tekovina našeg razvoja mogu poslužiti u vrlo korisne svrhe i značajnoj mjeri unaprijediti naš život i rad. Primjerice, digitalizacija duhovnih tvorevina ljudske zajednice, u prvom redu raznih pisanih dokumenata, ali i djela druge vrste (recimo tonskih/vizualnih sadržaja), u kombinaciji sa sveprisutnim internetom, omogućava najširu dostupnost relevantnih informacija sa svih područja ljudske djelatnosti, čime se bitno unapređuju mogućnosti našega obrazovanja, odnosno proširenja spoznajnih vidika i uvećanja kulturne i civilizacijske razine svih dijelova ljudske populacije. Nema sumnje da spomenuta tehnološka dostignuća mogu poslužiti kao materijalna osnova za dalju afirmaciji ljudskog znanja i stvaralaštva, kao i za uspostavu uistinu produktivne međuljudske komunikacije i suradnje na raznim zajedničkim projektima, i da kao takva otvaraju nemjerljive prostore za naš zajednički prosperitet i napredak, te za individualno usavršavanje i osobnu realizaciju svakog ljudskog bića. K tomu, princip "nulte granične cijene" koji se pojavio usljed mogućnosti umnožavanja digitaliziranih dobara u proizvoljan broj primjeraka uz zanemarivu cijenu, ima značajne implikacije na gospodarsku paradigmu suvremenog globaliziranog svijeta, a s obzirom na svoju primjenjivost i na druge kategorije dobara koja se danas tretiraju kao "roba koja cirkulira na tržištu", otvara perspektive za uspostavu posve novih ekonomskih i društvenih odnosa u suvremenoj ili nekoj budućoj ljudskoj zajednici.Nažalost, usprkos svim dobrim stranama informacijsko-komunikacijskih tehnologija i njihovom potencijalu za promjene na bolje, u praksi se pokazuje da se zahvaljujući njihovoj upotrebi, u mnogo većoj mjeri dešavaju promjene na gore. Umjesto oslobađanja kreativne energije ljudske vrste i produbljavanja razine ljudske komunikacije, te jačanja društvenih veza i zajedništva među ljudima, čemu su se nekoć nadali mnogobrojni znanstveno-tehnološki optimisti, uključujući i potpisnike ovoga teksta, široka upotreba računala, mobitela, interneta, a posebice uključenost u tzv. "društvene mreže" doveli su, gledajući u globalu, do zarobljavanja ljudskih umova u nekim virtualnim svjetovima koji nemaju veze sa stvarnošću, a ni sa zdravim razumom, do uznapredovalog otuđenja ljudi jednih od drugih zbog krajnje površnog načina komunikacije kakav se prakticira i uči kroz "standardnu" upotrebu tih modernih komunikacijskih kanala, do degeneracije svijesti i savjesti suvremenog čovjeka zbog "buke" u tim kanalima kojoj je neprestano izložen i sljedstvene degradacije kulture zajedničkog življenja, osobito u urbanim sredinama, te do gomile drugih negativnih efekata proizašlih iz tendencije da se čovjek prilagođava ovim tehnologijama, a ne da se te tehnologije prilagođavaju čovjeku. Smatramo da nije pretjerano reći kako one gorespomenute tekovine razvoja informacijsko-komunikacijskih tehnologija danas postaju sve efikasnija sredstva za uništavanje društvene normalnosti. Pritom je posebno opasno što se čak i djecu u vrlo ranoj dobi pokušava uklopiti u te tobože moderne virtualne sheme i to ne samo kroz osobne inicijative neopreznih i tehnološki neprosvijećenih roditelja, već i kroz službene obrazovne institucije. Nesnalaženje naših pedagoških stručnjaka u pogledu ovih pitanja, ono je što posebno zabrinjava - čini se da one koji u javnosti ukazuju na probleme ove vrste, možemo nabrojati na prste jedne ruke. O politikantima raznih profila, sve do naših ministara obrazovanja, koji donose odluke koje se tiču ove materije, a koji se njome bave krajnje paušalno i "onako usput", da se i ne govori.Ovdje treba naglasiti kako destruktivni efekti primjene informacijsko-komunikacijskih tehnologija nisu "pali s neba", dakle da njihov uzrok nije u tome što je naša civilizacija baš imala peh, pa su mnoge stvari vezane uz njezin razvoj krenule naopako, što bi se moglo zaključiti iz bajanja kojekakvih "eksperata" za ta pitanja, koja možemo čuti u našim medijima. Ovi efekti proistječu jednostavno iz motiva s kojim su te tehnologije razvijane, a to očito nije bila namjera da se stvori nešto što će unaprijediti život ljudske zajednice ili je ta

3

namjera bila sekundarna. Primarni motiv bila je zarada, odnosno težnja uspjehom u tzv. "tržišnoj utakmici" kroz koji se ostvaruju interesi korporativnih centara moći koji kontroliraju naš cjelokupni znanstveno-tehnološki razvoj, pa tako i onaj na području informatike i telekomunikacija, upravljajući pritom kompletnom informacijsko-komunikacijskom infrastrukturom današnjeg svijeta.Zloupotrebu suvremenih tehnologija, ne samo informacijsko-komunikacijskih, treba zapravo promatrati u širem kontekstu komercijalizacije znanja i nametanja tzv. "tržišnog principa" u području tehnološkog razvoja koji je rezultirao katastrofalnim posljedicama za ljudsko društvo. Danas je već posve bjelodano (i to je empirijski utvrđena činjenica) da komercijalizacija i tzv. "tržišni princip" u intelektualnoj djelatnosti, odnosno uopće u sferi duhovnog stvaralaštva, dovode do "razvojnog bumerang efekta", fenomena da jedna tehnološkim napretkom ostvarena "pogodnost" (za život i rad ljudske zajednice) za sobom povlači niz "nepogoda", zbog kojih je njezin krajnji rezultat negativan tj. takav da predstavlja degradaciju postojećih standarda naše egzistencije. Ovaj efekt još je vidljiviji u nekim drugim područjima našeg razvoja, primjerice na području poljoprivrede, energetike, iskorištavanja prirodnih resursa, što su djelatnosti čije je tehnološko "usavršavanje" već u znatnoj mjeri ugrozilo naš opstanak na planeti Zemlji i samu tu planetu kao dinamički organizam koji živi i posreduje život.Sastavni dio ove priče je i odnedavno uobičajena praksa preuzimanja tehnoloških ostvarenja i tehničkih rješenja razvijenih u "javnoj domeni", dakle u "nekomercijalnoj" (normalnoj) znanosti, od strane tehnoloških korporacija da bi ih one donekle usavršile i onda "privatizirale" tj. proglasile "svojim vlasništvom". Ta je praksa stvorila ne samo "tehnološke ikone" tipa Bila Gatesa (čija "ušteđevina" odgovara iznosu BDP-a naše zemlje) i burzovne mjehure od sapunice sa "tehnološkim indeksima" koji značajno destabiliziraju svjetski gospodarski sustav, već u prvom redu kaos u području znanstvenih istraživanja i sljedstvenu degeneraciju znanstvene zajednice unutar koje se, u uvjetima bjesomučne kompeticije i utrke za tzv. "rezultatima", ubrzano gube norme odgovornog odnosa prema vlastitom radu, kao i prema društvu koje u krajnjoj liniji financira njihovu zanimaciju, zbog čega, recimo, danas čak i neka ključna pitanja našeg opstanka i razvoja ostaju zamagljena, bez jasnih i nedvosmislenih odgovora. Ovdje se zapravo radi o "problemu znanstvene istine" zbog kojega javnost (pa i ona znanstvena), zapravo ne zna što je na nekom području istraživanja činjenično utvrđeno, a što nije, komu se može vjerovati, a kome ne, tko radi na korist našeg prosperiteta, a tko na korist naše štete - spomenimo ovdje samo nedoumice vezane uz fenomen globalnog zatopljenja. Primjeri razvoja na području genetike, biotehnologije, farmaceutike ovdje su također posebno indikativni.Spomenuta tendencija privatizacije znanstvenih dostignuća, ali i ostalih dijelova naše duhovne baštine, dovela je i do apsurdne situacije na području tzv. "zaštite autorskih prava", gdje se pravnim sredstvima nastoje ograničiti naše tehnološke mogućnosti i suziti prostori slobode koje su nam otvorile suvremene tehnologije, posebice one digitalne. Već uhodana praksa patentiranja gena, kompjuterskog koda ili velikih prim brojeva najbolje ilustrira razmjere ovoga apsurda u današnjem vremenu. Najnovija priča s ACTA-om samo je logična konzekvenca bezumlja onih koji su u stanju tako što smisliti i provesti u život.Inače, nije naodmet istaći, premda on često navodi, primjer javnih medija, kod kojih je posebno vidljivo kako tržišni princip pogubno djeluje ako se primijeni u duhovnoj sferi. Stvari su u tom području dotjerale dotle da suvremene medije možemo nazvati metastazama na društvenom organizmu koje su već usmrtile, u duhovnom smislu, velik dio suvremene populacije (one hrvatske pogotovo).Međutim, treba također istaći da postoji i jedan alternativni način i smjer razvoja tehnologije čiji je motiv istinski razvoj i prosperitet ljudske zajednice ili drugim riječima opće dobro. To je zapravo onaj prirodan način i smjer našeg civilizacijskog napredovanja koji postoji oduvijek, a danas se smatra alternativnim jer je standardom ovdje postalo, kao što smo rekli, nešto drugo. U ovom smislu zasad najvažniji primjer predstavlja pothvat razvoja slobodnog softvera kojega je pokrenuo američki softverski stručnjak Richard Stallman prije gotovo trideset godina (ovdje se misli na GNU projekt i sve ostalo što je iz njega proizašlo), koji je uz ostalo pokazao kako je danas moguće organizirati i uspješno "zaokružiti" složene tehnološke projekte, koji se temelje na principu "otvorenosti" i nisu motivirani komercijalnim interesima, i to na globalnom nivou, tako da u njima sudjeluju stotine ili tisuće ljudi s raznih strana svijeta. To je ujedno dokaz postojanja spremnosti dijela inteligencije, ali i širih slojeva društva, da se priključe alternativnim tehnološkim poduhvatima, odnosno da ih na ovaj ili onaj način podrže. Stallmanova "Zaklada za slobodni softver" ("Free Softvare Foundation"), organizacija u okviru koje se ovaj razvoj (projekt) odvija također je potakla i idejnu borbu za promociju principa slobodnog (tj. normalnog) stvaralaštva u javnosti, te je dovela do uspostave Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije, koji je već postao značajan faktor na globalnoj sceni (možda najefektniji primjer realizacije ovih ideja predstavljaju akcije Wikileaksa).Udruga za slobodne informacije SINBAD priključuje se naporima Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije svojim konkretnim projektima. Udruga se zalaže se za slobodnu razmjenu svih oblika informacija (koja nisu privatne prirode) - pisanih (knjige, znanstveni radovi, tehnička dokumentacija i sl.),

4

glazbenih, vizualnih, programskih, u bilo kojoj formi, kao i za slobodno širenje znanja, te slobodan razvoj tehnologije. Ideju "copylefta" koju su Richard Stallman, Eben Moglen i drugi aktivisti pravno utemeljili u obliku dokumenta pod nazivom "GNU Public License" (GPL), pod kojim su značajan rad ostvarile već desetine tisuća ljudi, želimo proširiti na sva područja vezana uz održanje života i interese društva.Posebnu pažnju Udruga će posvetiti problemu "vlasništva nad idejama", posebice "copyrightu" kao pojmu koji je u našu duhovnu djelatnost prokrijumčaren (pogotovo na ovim našim prostorima) na "mala vrata", bez ikakvog publiciteta i najave, i sada tu djeluje razorno, što se već u nekoj doglednoj budućnosti može pokazati fatalnom za naš društveni razvoj. Nastojat ćemo neprekidno ukazivati na potrebu da se i sami autori duhovnih tvorevina suprotstavljaju ideji "copyrighta" i da ne dopuštaju da se njihova djela budu označena ovim znakom. Taj bi napor trebao dovesti do situacije da se "copyright" na nekom djelu u javnosti percipira kao znak kako s tim djelom nešto nije u redu.Udruga planira značajnu pažnju posvetiti obrazovanju mladih generacija i upozoravati nadležne na opasnosti koje sa sobom donosi nekritički odnos i nepromišljeno korištenje digitalnih tehnologija u svakodnevnom životu, posebno elektroničkih multimedijalnih i komunikacijskih aparata za osobnu upotrebu. Zalagat ćemo se također i za reformu postojećeg programa školske nastave iz predmeta informatike, tako da slobodni koncepti i tehnologije dobiju primjereno mjesto. Ova bi reforma u nastavni proces svakako trebala uključiti i temu našeg odnosa prema suvremenim tehnologijama, koje u moderno vrijeme, kao što smo to već istakli, sve više postaju čovjekovi "gospodari", umjesto da mu služe i omogućavaju ugodniji i slobodniji život, pa je vrlo važno da se u okviru te teme istakne značaj ideje slobodnog softvera ili točnije ideja slobodnog znanja i slobodnih tehnologija, koje se nažalost, obično promatraju i promoviraju samo s neke uskostručne ("tehničke") strane, dok se njihova uloga u društvenim transformacijama modernog doba zapostavlja ili potpuno prešućuje.Udruga će se nastojati angažirati i na promociji tradicionalnih znanja i njihovom produbljivanju, na stavljanju digitalnih tehnologija na njihovo pravo mjesto, te će ukazivati na potrebu njihovog korištenja u svrhu našeg zajedničkog razvoja i prosperiteta, a ne u svrhu prosperiteta povlaštene manjine. Naročit naglasak pritom bi trebao biti stavljen na borbu protiv informatike i informatizacije kao sustava kontrole nad društvom i pojedincem, te protiv ograničavanja čovjekove slobode i kreativnosti, što je tendencija koja na mnogobrojne načine realizira u našoj praksi (spomenimo ovdje samo tzv. "ISO sustav kvalitete" i slične besmislice). Osim publicističke i edukativne djelatnosti planiramo pokrenuti i rad na nekim konkretnim projektima razvoja slobodnog softvera.Stajalište je Udruge da stvar znanstveno-tehnološkog razvoja čovječanstva ne smije biti prepuštena tehnološkim korporacijama, koje ga danas već skoro u potpunosti kontroliraju, odnosno transnacionalnoj oligarhiji u čijem su one vlasništvu, a koja očito želi zavladati globaliziranim svijetom, već da treba biti povjerena isključivo znanstvenoj zajednici koja je uistinu posvećena realnim problemima našeg civilizacijskog napretka, a koja je odgovorna narodu, tj. organima (direktne) demokracije koji taj narod predstavljaju. Zalagat ćemo se da se rad znanstvene zajednice učini transparentnim našoj javnosti, tako da se ona s njime može upoznati, diskutirati ga, ocjenjivati i usmjeravati. Isti bi princip trebao zaživjeti i u drugim sferama "duhovne proizvodnje", u umjetnosti, kulturi, obrazovanju i sl.Udruga podržava sve pokrete koji se bore protiv globalizacije instrumentalizirane u svrhu pokoravanja drugih naroda i kultura, te ostvarenja enormnih ekonomskih probitaka i neograničene moći, protiv EU kao birokratizirane institucije stvorene iz interesa korporativnih i bankarskih lobija ili protiv drugih institucija sustava koje ne rade za opće dobro. Udruga isto tako podržava autentične ekološke udruge i njihove napore u očuvanju prirodnog okoliša i tradicionalnog načina života, naročito u borbi protiv tzv. "biotech kompanija", GMO-a i svega drugoga što ugrožava život na našoj Planeti.Pozivamo na kraju sve one koji se slažu s gore izloženim programom, a imaju volje i vremena za angažman na spomenutim područjima, da se jave na našu adresu i eventualno nam se priključe u zajedničkom radu, od kojega doduše sami nećemo imati neke neposredne koristi, ali koji će se možda jednom pokazati korisnim za sadašnjost i budućnost društva kojemu pripadamo.

Zagreb, travanj 2012.

5

SLOBODNA EKONOMIJAILI EKONOMIJA SLOBODNIH DOBARA

(PRVI DIO)

U napisima i verbalnim istupima raznih apologeta neoliberalnog kapitalizma koje možemo u velikom broju susresti u našem medijskom prostoru, često se naglašava kako je suvremeni neoliberalni ekonomski sustav, usprkos stanovitim svojim boljkama i manama ipak najbolji od svih mogućih, toliko dobar da nema ni potrebe ni smisla razmišljati o alternativama. Takav je stav već prilično duboko usađen u naše "javno mnijenje", tako da mnogo ljudi (možda i većina) ovdje u Hrvatskoj vjeruje da je tome uistinu tako. Ovdje nećemo na direktan način ulaziti u problem je li to tako ili nije, odnosno koliko je taj sustav dobar, a koliko loš, nego ćemo razmotriti alternativu koju možemo nazvati slobodnom ekonomijom ili ekonomijom slobodnih dobara (napominjemo da termin slobodna ekonomija ima i značenje ekonomije koja je minimalno regulirana od strane države, pa ova značenja treba razlikovati), tako da se o pitanju superiornosti neoliberalnog kapitalizma može prosuditi na osnovi usporedbe.Koncepcija slobodne ekonomije stoji u najužoj vezi s teorijskim postavkama i praktičnim iskustvima Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije i može se reći da je njezina ideja iznikla upravo na ovome "terenu". Ovdje se ne radi o nekom gotovom receptu, odnosno detaljno razrađenoj ekonomskoj doktrini - i to ne zbog toga što je pojam slobodne ekonomije jedna teorijska novost, koja još uvijek nije poprimila neku svoju definitivnu formu, već prvenstveno zato što je neka cjelovita i zaokružena teorijska shema ovdje i nepotrebna i nemoguća, s obzirom da njezina koncepcija ne pretpostavlja bilo kakav bazično hijerarhizirani sustav proizvodnih odnosa, već se radi o "mrežnom sustavu", u kojemu su sve razine organiziranja u procesu rada i privređivanja ravnopravne i predstavljaju zapravo jednu i jedinstvenu "mikrorazinu" na kojoj je od odlučnog značenja upravo sloboda i kreativnost svakog pojedinca, na osnovi kojih nastaju mnogobrojne forme njihovog međusobnog povezivanja, udruživanja, suradnje i razmjene.Treba naglasiti da ideja slobodne ekonomije nije nastala naprosto kao rezultat nečije želje da se svijet učini pravednijim i boljim, ona je u prvom redu rezultat razvoja proizvodnih snaga tj. stalnog usavršavanja svih faktora koji igraju određenu ulogu u proizvodnim procesima i gospodarskom životu uopće, što omogućava ljudskom društvu da učini značajne organizacijske i civilizacijske iskorake, koji zaista i mogu dovesti do pravednijih i normalnijih društvenih odnosa. Stvar je samo u "društvenoj volji" da se realiziraju svi potencijali našeg znanstveno-tehnološkog i kulturnog napretka.Jasno je da osnovu za spomenuti napredak čini u prvom redu ljudsko znanje, koje se i samo neprekidno usavršava i umnožava. Kao takvo, ono predstavlja polaznu točku u razradi ideja slobodne ekonomije. Ključnu ulogu u ovoj priči također igra i sve ono što možemo smatrati "rezultatima" toga znanja, koji kao i znanje samo, nisu "materijalne prirode" - a to su tehnologije, tehnička rješenja, znanstvena dostignuća, umjetnička ostvarenja, kulturna baština, odnosno sve ono što nastaje isključivo čovjekovom umnom aktivnošću, a što ima određenu ulogu u životu ljudskog društva. Za razliku od tvorevina koje nastaju ne samo čovjekovom umnom, već i fizičkom aktivnošću, koje možemo nazvati materijalnim tvorevinama, ovdje govorimo o čovjekovim duhovnim tvorevinama, premda je točnije reći da se radi o duhovnim tvorevinama ljudske zajednice, jer je aktivnost pojedinca (pojedinaca) na njihovom stvaranju u pravilu društveni proces.Još jedan bitan čimbenik u priči o slobodnoj ekonomiji predstavlja odnos društvene zajednice prema svojim duhovnim tvorevinama, prije svega prema znanjima kojima raspolaže. Ako promotrimo taj odnos kroz ljudsku povijest, možemo zaključiti da se on nije bitnije mijenjao sve negdje do vremena Prve industrijske revolucije, da bi s početkom one Druge, pred kraj XIX stoljeća u tom pogledu došlo do vrlo naglog zaokreta. Dok u ranijim vremenima ljudsko znanje nije bilo nešto što se u značajnijoj mjeri reguliralo odnosno štitilo društvenim normama, jer za to nije bilo ni potrebe - velom tajnovitosti obavijala su se uglavnom samo kojekakva besmislena ezoterička znanja i neke prilično specifične stvari koje su se uglavnom ticale vojske i ratovanja - u novije se vrijeme ono počinje regulirati na sve konkretnije i sofisticiranije načine. Spomenuti nagli zaokret u odnosu društva prema svome znanju potkraj XIX stoljeća, bio je odraz činjenice da su vladajući slojevi tek tada postali u potpunosti svjesni svih potencijala ljudskog znanja, njegove važnosti i istinske uloge u životu naše civilizacije, te društvenih perspektiva koje se otvaraju njegovim posredstvom. Ova se tvrdnja lako može razumjeti ako se ima u vidu da je u to doba, sa zamahom Druge industrijske revolucije, došlo do izvanredno brzog razvoja tehnologija koje su civilizirani svijet zapravo i uvele u moderno doba (spomenimo ovdje samo motor s unutrašnjim izgaranjem, sustave za proizvodnju, distribuciju

6

i iskorištavanje električne energije, te nova komunikacijska sredstva - telegraf, telefon i bežičnu komunikaciju putem radio-veze). To je bilo i vrijeme osnivanja prvih "tehnoloških kompanija", privrednih subjekata, čija je primarna djelatnost bila, a i danas je, razvoj novih tehnologija i njihovo usavršavanje ili drugim riječima "pretvaranje znanja u robu", s tim da se nije radilo samo o tome da se na osnovi (novih) znanja stvaraju novi proizvodi i proizvodi nova roba, ona koje ranije na tržištu nije bilo, nego su, postupno, i sami "produkti" njihove djelatnosti, znanje i njegovi rezultati u obliku tehnologija i tehničkih rješenja, sve više postajali roba, kao i svaka druga, koja se izbacuje na tržište, koja ima određenu vrijednost i koja je predmet vlasništva, što se putem robno-novčane razmjene prenosi s jednog subjekta gospodarskog života na drugoga. Tako se počelo razvijati ono što je jedan od teoretičara slobodne ekonomije Eben Moglen nazvao "kulturom vlasništva" nad duhovnim tvorevinama ljudske zajednice.Ovdje treba primijetiti kako su, uglavnom kroz djelatnost tehnoloških kompanija, mogućnosti vlasništva nad ovom vrstom dobara proširene do upravo neslućenih razmjera. Primjerice, glazba, koja je od pamtivijeka bila jedan od oblika socijalnog iskustva, odnosno komunikacije među ljudima, pretvorila se nakon izuma gramofona (a posredstvom nekog medija - gramofonska ploča, kazeta, CD) u robu koja se izbacuje na tržište i koja stvara profit (napomenimo da je "profit" koji su glazbenici tj. izvođači ranije ostvarivali, prema ovome drugom neusporedivo manji i upravo zanemariv). Slično je i s kinematografijom, koja je, kao i gramofon, izumljena, odnosno usavršena, u Edisonovim Laboratorijama (Edison Labs), jednoj od prvih tehnoloških kompanija u svijetu. Televizija, koja se može smatrati njezinim izdankom, odnosno "sljednicom", a posebno internet omogućili su "masovnu potrošnju" dobara ove vrste, ali i manipulacije javnim mnijenjem, posebice one usmjerene na stvaranje "novih potreba", što je postalo, kako bi rekao spomenuti Eben Moglen u svom "The dotCommunist Manifestu", "dijelom samozaštitnog programa buržoazije", posredstvom kojega su "industrijski radnici umjesto u pauperizirani proletarijat, (kako je to predviđao Marx) pretvoreni u masovne potrošače masovne proizvodnje". Pritom treba napomenuti da sve veći dio proizvoda koje ova populacija "konzumira" spada upravo u kategoriju duhovnih tvorevina, premda su one nešto specifično, s obzirom da se odnose na masovnu zabavu, kamo spada i sport. Inače, ovo je vrlo isplativ trend s obzirom na proizvodnu cijenu "robe" ove vrste (o čemu će biti više riječi u nastavku).Još jednu duhovnu tvorevinu koja je u ovom smislu posebno zanimljiva predstavlja softver u užem smislu te riječi, a to su kompjuterski programi ili točnije njihov izvorni kod. Djelatnost kreiranja softvera smatrala se (primijenjenom) znanošću, a ne "biznisom" tokom relativno dugog razdoblja od početka znatnijeg zamaha informatike, koji možemo locirati u rane pedesete godine prošlog stoljeća, kad su se za računala počeli interesirati i širi krugovi od onih akademskih i vojnih, te su se prvi njihovi modeli (UNIVAC I i IBM 701) pojavili na tržištu, pa do kraja sedamdesetih godina kad je započela njezina komercijalizacija. Kroz tih tridesetak godina svi oni koji su se bavili softverom, a to su bili uglavnom ljudi sa sveučilišta ili iz znanstvenih laboratorija odnosno instituta pridruženih sveučilištima, državnim ustanovama ili većim kompanijama, slobodno su raspolagali rezultatima svoga rada, kao i rada svojih kolega, kao što se to i inače događa (odnosno bi se trebalo događati) u znanosti - izvorni kod svojih programa međusobno su razmjenjivali, proučavali ga, mijenjali, dorađivali i prilagođavali vlastitim potrebama, te su činili ono što neki nazivaju "software-sharing zajednicom"."Kultura vlasništva" nad softverom, koja se počela razvijati krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, onemogućila je ovakav način razmjene ideja i dovela je do propasti "software-sharing zajednice". Ta se "kultura" realizirala putem uvođenje koncepta "vlasničkog" (proprietary) softvera, odnosno odluke države da zakonski regulira pojam "vlasništva" nad softverom, pri čemu vlasnik obično postaje kompanija koja je omogućila njegovu izradu. Koncept vlasničkog softvera koji je posve zavladao u informatici u prvoj polovici osamdesetih, a koji se održava i danas, uključuje zahtjev da se programeri (razvijatelji softvera) ugovorom obavežu da izvorni kod i tehničke detalje svoga rada neće objelodaniti u javnosti, dok se kupci softvera obavezuju da taj softver neće dalje distribuirati, niti ga samostalno mijenjati u skladu sa vlastitim potrebama (inače, s obzirom da su proizvođači ubrzo prestali isporučivati izvorni kod programa, bilo kakve intervencije korisnika ionako su postale praktički neizvedive). To su ti famozni ugovori, licence s kojima se moramo složiti ako želimo instalirati vlasnički softver na svoje računalo.Međutim, komercijalizacija na području kreiranja softvera naišla je na puno jaču reakciju ili bolje rečeno otpor, nego komercijalizacija na bilo kojem drugom području naše intelektualne djelatnosti. Najznačajniji je u tom smislu svakako bio poduhvat američkog softverskog stručnjaka Richarda Stallmana, koji je početkom 1984. pokrenuo projekt pod nazivom GNU. Priča o Stallmanu i njegovom GNU projektu je poznata - cilj je toga projekta (GNU je inače (rekurzivna) kratica za 'GNU's not UNIX') bio razviti operativni sustav koji sadrži sve komponente potrebne korisnicima u standardnoj osobnoj ili poslovnoj primjeni, upotrebljiv na što većem broju hardverskih platformi, koji bi bio besplatan i slobodan (free), gdje ovo drugo znači da se programi mogu slobodno koristiti u bilo koju svrhu, da je izvorni kod programa svima dostupan i da se može

7

mijenjati i prilagođavati vlastitim potrebama, te da se originalne ili modificirane verzije programa mogu slobodno dalje distribuirati, besplatno ili uz naknadu, ali ponovno kao slobodni (free) softver,1 što predstavlja jedino ograničenje koje se postavlja na dalju distribuciju slobodnog softvera. Ovaj je Stallmanov cilj, uz suradnju tisuća volontera s raznih strana svijeta, uistinu i ostvaren u vidu slobodnog operativnog sustava odnosno softvera pod zajedničkim nazivom GNU/Linux, koji je prikladan za upotrebu u mnogobrojnim primjenama i koji je sasvim ravnopravan, u mnogo slučajeva i superioran, komercijalnim rješenjima.Zanimljivo je primijetiti kako je upravo s idejom slobodnog softvera pokrenuta borba protiv koncepcije privatnog vlasništva nad duhovnim tvorevinama čovječanstva. Zašto ta borba nije započela na području neke druge intelektualne djelatnosti, odnosno zašto nije započela ranije ili kasnije, postaje jasnije ako se razmotre sve okolnosti u kojima se odvija proces "komercijalizacije", odnosno "aproprijacije" (prisvajanja) u sferi duha. Neke razloge za ovakav razvoj ovdje ćemo navesti ukratko.Kao prvo, tendencija komercijalizacije na ovom području poprimila posebno apsurdne razmjere, s obzirom da je izravno počela ometati efikasan rad softverskih stručnjaka (svakome tko se profesionalno bavi informatikom poznati su problemi koje stvaraju ograničenja na informacije o detaljima programa koji se koriste, odnosno nemogućnost uvida u njihov izvorni kod) - te apsurde nadmašuju tek aktualni pokušaji krupnog kapitala da posredstvom tehnoloških korporacija prisvoji i komercijalizira znanje samo. Nadalje, usljed umreženosti rada koja je za ovo područje specifična (ta umreženost je upravo i rezultat značajnih dostignuća u razvoju softvera, hardvera i telekomunikacija), kao i zbog same prirode ovoga posla, u razvoj informatičkih tehnologija (bio) je uključen relativno velik broj ljudi, za razliku od razvoja na drugim područjima (a i u nekim ranijim vremenima) kad su na razvoju novih tehnologija radile samo uske nepovezane skupine stručnjaka, tako da su i potencijali za otpor nametanju kojekakvih ograničenja motiviranih interesima onih koji financiraju takve projekte, mnogo veći. Veliku ulogu u tom otporu odigrala je i spomenuta tradicija slobodnog rada i razmjene na softverskom području koja je pokazala da sve to ide i bez uplitanja "biznisa". Veoma bitan faktor ovdje je i najšira rasprostranjenost informatičkih tehnologija koje su zajedno s globalnim umrežavanjem postale svakodnevnica vrlo velikog dijela ljudske populacije, s obzirom da predstavljaju nužno sredstvo mnogih privrednih i društvenih aktivnosti, zbog čega danas vrlo mnogo ljudi uspijeva shvatiti o čemu se u tom tzv. "softverskom biznisu" zapravo radi. I uopće, sve veća obrazovanost ljudi, njihov relativno povoljan materijalni položaj, njihova rastuća samosvijest, te značajne emancipatorske tendencije u suvremenom svijetu uvjeruju da se mitovi i legende o "vlasništvu nad idejama", koje kojekakvi ideološki manipulatori u službi krupnog kapitala nastoje nametnuti javnom mnijenju globaliziranog čovječanstva veoma brzo i lako javno raskrinkavaju. U svom dotCommunist Manifestu, Moglen je ovu činjenicu izrazio koncizno - "U digitalnom društvu obrazovani ljudi jednostavno bivaju radikalizirani sukobom između onoga za što znaju da je moguće i onoga što ih krupni kapital zbog svojih interesa prisiljava da prihvate". (Napomenimo da Moglenov "The dotCommunist Manifesto" predstavlja vrlo bitan dokument za stvar slobodne ekonomije - njegov hrvatski prijevod može se naći u DODATKU (I) ove knjige).Ovdje treba istaknuti značaj digitalne tehnologije, koji se često previđa, zasigurno više namjerno nego slučajno, posebice digitalizacije duhovnih tvorevina ljudske zajednice, što predstavlja nesumnjivo epohalan korak u afirmaciji našeg znanja i stvaralaštva koji, skupa s internetom, kao još jednim epohalnim dostignućem ljudske civilizacije, otvara nemjerljive prostore za naš zajednički prosperitet i napredak, te individualno usavršavanje i osobnu realizaciju svakog ljudskog bića. U vezi s našom temom posebno je važno spomenuti, kako je primjena digitalnih tehnologija rezultirala jednom novom pojavom u gospodarskom životu, koje su svi manje-više svjesni, ali o kojoj se malo govori - jer spominjati je znači zapravo potkopavati položaj suvremenih posjednika moći na globalnoj sceni - a to je fenomen "nulte granične cijene" (null margin cost) svega onoga što možemo nazvati duhovnim dobrima. Zahvaljujući digitalizaciji, naime, svaka se duhovna tvorevina može umnožiti u neizmjerno mnogo "primjeraka" uz zanemarive troškove - primjerice dok recimo pri izdavanju knjige u "papirnatom obliku" trošak njezinog "opredmećenja", a radi se o njezinim tiskanju i uvezu predstavlja značajnu, možda i najznačajniju stavku u njezinoj cijeni, danas za knjigu u digitalnom obliku (ili elektroničku knjigu) njezino "opredmećenje" (o kojemu govorimo pomalo uvjetno), a koje se svodi na to da postane vidljiva na čitaču elektronskih knjiga, praktički ne košta ništa - možemo uzeti da se radi o cijeni amortizacije čitača. Pritom gotovo ništa ne košta niti njezina distribucija, s obzirom na cijenu internetskog prometa (koja također spada u kategoriju nultih graničnih cijena). Ista priča ponavlja se i za sva druga duhovna dobra - njihovu proizvodnu cijenu, osim dakle nekog sitnog postotka, čine troškovi intelektualnog rada pri njegovom stvaranju tj. "razvoju", no oni su

1 Pojam slobodnog (free) softvera predstavlja pravnu kategoriju koja je definirana putem dokumenta pod nazivom GNU General Public License (GNU GPL).

8

fiksni, a predstavljaju i kategoriju "izvan aktualnosti"2, tako da s obzirom na neograničenu mogućnost umnožavanja, cijena jednog "primjerka" određene duhovne tvorevine ("postvarene" na bilo koji način) u uvjetima apsolutne dostupnosti i u slučaju globalnog interesa, zapravo teži prema nuli - otuda i naziv "nulta granična cijena (digitaliziranog dobra3)". U slučaju softverskih produkata spomenuta je razlika cijene "opredmećenja" i prodajne cijene naročito drastična - bilo da se oni prodaju na nekom mediju ili preko interneta, ovo prvo predstavlja trošak reda veličine jedne kune, kolika je cijena praznog CD-a ili DVD-a skupa s "prženjem", dok je u slučaju internetske distribucije, cijena još i niža. Međutim prodajna je cijena ovdje, kao što znamo, izuzetno visoka - u slučaju Microsoftovog softvera radi se o više tisuća kuna, samo za tzv. "osnovne produkte".Ako se k tome ima u vidu da su i troškovi razvoja softvera relativno maleni - jer nisu opterećeni potrebom za profitom nekih drugih poslodavaca, s obzirom da se svode samo na nadnice najamne radne snage (programera), a pogotovo ako se zna da se taj razvoj jednostavno nadovezao na onaj koji se odvijao u "javnoj domeni" tj. u "nekomercijalnoj" (normalnoj) znanosti i da su pritom uglavnom samo preuzeta već postojeća rješenja,4 onda je lako shvatiti kako je stvoreno enormno bogatstvo pojedinaca iz softverske branše koji su se u pravo vrijeme ubacili u poslovnu igru. Zbog toga je posve logično da je najbogatiji čovjek današnjice već više od jednog desetljeća upravo čelnik Microsofta, kompanije koja je ostvarila dominaciju na softverskom području (među najveća svjetske bogataše danas spadaju još neki vodeći ljudi Microsofta, te čelnici nekih drugih kompanija koje se bave softverskim biznisom kao što su Oracle, Google i sl.).Njihovo je bogatstvo, kao i ostala slična bogatstva (koja inače predstavljaju potpuno besmislene i bespredmetne kategorije), stvoreno dakle "sistemskom prijevarom". O razmjerima te prijevare najbolje govore iskustva rada na GNU projektu koji je, kako smo već rekli, stvorio softver analogan onome koji prodaje Microsoft, no koji ne košta ništa, a ne košta ništa upravo zahvaljujući tome što je u današnjem globaliziranom i informatiziranom svijetu, koji je ipak dostigao određeni stupanj civilizacijskog razvoja, zaista moguće realizirati princip nulte granične cijene, te afirmirati slobodno ljudsko stvaralaštvo na području tehnologije i to je dokaz za sve one nevjerne Tome koji takve stvari smatraju fantazijama.5 No,

2 Vezano uz ovu kategoriju zanimljivo je napomenuti da u nastanku istinski vrijednih znanstvenih dostignuća ili umjetničkih djela financijski moment redovno ne igra gotovo nikakvu ulogu.

3 U ovome tekstu umjesto termina "roba" koristimo termin "dobro" koji bolje opisuje odnos ljudi prema "stvarima" (ovdje konkretno na neki način "postvarenim" duhovnim tvorevinama) u okvirima slobodne ekonomije.

4 Može se reći kako je tendencija "privatizacije znanja" tek na ovom primjeru postala sasvim očigledna.5 O ovim uspjesima kao i perspektivama koje Pokret za slobodni softver otvara, govorio je Eben Moglen u

svom predavanju na Sveučilištu Bangaloore u Indiji 2006 (cit): "Mi smo svojim radom dokazali da je zajedništvo i slobodno stvaralaštvo ono što stvara vrijednosti. Na taj način smo stvorili slobodni softver. Slobodni softver je aktualan primjer kako se na osnovi onoga što je stvoreno kroz slobodno stvaralaštvo jedne zajednice stvara još više zajedništva i slobode. Kad sam počeo raditi za Richarda Stallmana 1993. postojalo je 6 do 8 ljudi u SAD i možda 10 do 12 ljudi izvan SAD-a koji su živjeli od slobodnog softvera. IBM-ove investicije vezane uz slobodni softver danas iznose preko dvije milijarde dolara, HP-ove investicije preko 700 milijuna.Možemo reći da se danas se negdje između 80 ili 100 milijardi dolara godišnje vrti oko slobodnog softvera, a na njemu je prije desetljeća i pol radilo 12 ili 15 ljudi. To je priča o ekonomiji 21. stoljeća, odnosno o slobodnoj ekonomiji. Onima koji na to obrate pažnju, ova će činjenica izgledati izuzetno zanimljivom, jer je rast od 9 redova veličine tokom relativno kratkog vremena, neobičan događaj u našoj ekonomskoj povijesti. U stvari, to je neobičan događaj u cijeloj povijesti univerzuma. To je scenario inflatornog univerzuma u jednom neobičnom obliku, zar ne?Što se to dakle dogodilo? 100 milijardi dolara došlo je niotkuda, tokom desetljeća i pol, bez ikakvih značajnih kapitalnih ulaganja, samo na osnovi rada nekoliko desetaka ljudi. Ili drugim riječima samo na osnovi našeg koda. To je bjelodani dokaz da je naša koncepcija ostvarila rezultate koji su se potvrdili u praksi. Microsoft je ostvario nešto više u zadnjih 15 godna. Ali da je porastao za 9 redova veličine, on bi danas već dosegao orbitu Plutona i za ljudsku rasu ne bi više bilo nikakve nade. Mi smo rasli mnogo brže i svemir je zaista sretan što je to tako. I sve to samo na osnovi našeg koda. Ono što smo pritom dokazali jest da je zaista teško uspostaviti kontrolu nad nizovima bitova (tj. nad digitalnim tvorevinama i digitalnim tehnologijama), ako ljudi koji proizvode i koriste kompjutere to ne žele. Također smo dokazali da, premda je teško objasniti 12-godišnjacima o čemu se radi u globalnoj ekonomiji, ti 12-godišnjaci mogu stvarati značajne stvari u toj globalnoj ekonomiji, samo ako im to dopustimo. Ovo su dvije važne lekcije koje će imati velik značaj u kulturnom razvoju koji nam predstoji."

9

nešto mnogo gore od spomenute prijevare jest činjenica što se ona realizira zahvaljujući sustavnim manipulacijama u sferi gospodarskog, a i uopće javnog života, koje rezultiraju ograničavanjem naših tehnoloških mogućnosti, odnosno onemogućavanjem pristupa prostorima slobode koje su nam nove tehnologije proširile do nezamislivih razmjera. Nema sumnje da je ograničavanje dostupnosti duhovnih dobara, bilo da se radi o softveru, literaturi, glazbi, obrazovnim sadržajima, tehničkim podacima i uopće vjerodostojnim informacijama o našoj stvarnosti, premda se sve to, u ovom našem internetsko dobu, može učiniti dostupnim na vrlo jednostavan način, nešto neprihvatljivo i da predstavlja neku vrstu zločina protiv čovječanstva i njegove budućnosti. Aktualna događanja oko tzv. ACTA-e samo dokazuje poznatu istinu da oni koji su se našli u spirali zločina nužno tonu sve dublje i dublje.Ova ocjena nije nimalo pretjerana s obzirom na stanje u kojemu se suvremeno čovječanstvo danas nalazi - danas malo tko nije svjestan mnogobrojnih prijetnji s kojima s kojima se svi zajedno suočavamo, od onih ekoloških do onih socijalnih, a čije je pretpostavke stvorio naš dosadašnji neadekvatan i neodrživ razvoj uvjetovan svime onim što smo ranije spomenuli. Zbog svih su ovih opasnosti veliki znanstveno-tehnološki, organizacijski i civilizacijski iskoraci globaliziranog čovječanstva praktički postali imperativ njegovog opstanka. A ovi su iskoraci mogući samo u uvjetima apsolutne dostupnosti svih relevantnih podataka i saznanja, te znatno usavršenih mogućnosti komuniciranja, edukacije, razmjene informacija i konkretne suradnje među pojedincima i društvenim skupinama, čime se jedino mogu osloboditi svi potencijali našeg civilizacijskog progresa. Tendencija privatizacije znanja koja je danas snažno prisutna, a koju posebno agresivno promoviraju velike tehnološke korporacije, ti u zadnje vrijeme najznačajniji kočničari našeg znanstveno-tehnološkog napretka, usmjerena je direktno protiv svih ovih pretpostavki i kao takva predstavlja najveću opasnost za ovakve perspektive i za našu budućnost. Uostalom, kako je moguće da si netko uzima za pravo da prisvoji intelektualnu baštinu čovječanstva koja se stvarala zahvaljujući naporima mnogih ljudskih naraštaja kroz cijelu našu povijest - niti jedno aktualno dostignuće na bilo kojem polju intelektualne djelatnosti nije nešto autonomno i nezavisno od ove baštine, već je samo njezin značajniji ili manje značajan izdanak, pa je svaki pokušaj opravdanja njegovog prisvajanja ne samo besmislen nego i smiješan.Ipak uspjesi Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije, kao i borba mnogobrojnih drugih aktivista na raznim drugim područjima, daju nam nadu u mogućnost ostvarenja velikih preokreta. Pritom treba primijetiti da je softver (u širem smislu te riječi) postao jedna od glavnih pokretačkih sila naše civilizacije (usljed automatizacija i robotizacija materijalne proizvodnje), pa se zbog njegovog karaktera dobra s "nultom graničnom cijenom" otvara perspektiva da i materijalne tvorevine ljudske zajednice postanu slična takva dobra. Dakako ova bi mogućnost postala ostvariva tek kad bi došlo do realizacije "slobodnih" projekata" i u drugim djelatnostima tj. gospodarskim granama. Takvih projekata, nastalih po uzoru na "Free Software Project" danas ima dosta i neki su od njih svojim rezultatima nadmašili rješenja nastala u okviru kapitalističkog sustava koja su razvijena prvenstveno s motivom ostvarivanje profita. Među njima se posebno ističu nastojanja vezana uz slobodnu literaturu i druga kulturna dobra, od kojih je jedna od poznatijih Wikipedia, no postoje i rezultati na polju razvoja slobodnog hardvera, slobodnih robotiziranih sustava i sl.Ukoliko bi se prekinulo s otežavanjem i sprečavanjem slobodne razmjene dobara pod lažnom krinkom tzv. "zaštite autorskih prava", a zapravo u svrhu različitih manipulacija i stjecanja još većeg bogatstva i moći, zasigurno bi ovakvih rezultata bilo mnogo više. Inače, kad već govorimo o drugim gospodarskim granama, treba napomenuti da je ovdje posebno zanimljivo i značajno područje energetike. Nema sumnje da bi uspjeh nekog od projekata slobodne energije (Free Energy, mnogi takvi projekti danas već postoje), odnosno razvoja sustava koji bi čovječanstvu osigurao obilje energije po zanemarivim cijenama (ovo neće zvučati kao pretjerivanje ako se ima u vidu da se neiscrpni izvori energije nalaze svuda oko nas), doveo, uz totalnu automatizaciju i robotizaciju materijalne proizvodnje, do ostvarenja principa nulte granične cijene za sva raspoloživa ili barem ona nužna dobra koja koristi ljudska zajednica i tako osigurao konačan uspjeh koncepta slobodne ekonomije i njegovu realizaciju u našoj društvenoj stvarnosti.U priči o slobodnoj ekonomiji bitno je naglasiti kako njezin uspjeh u uvjetima visokog stupnja tehnološkog razvoja (kojemu smo se približili ili smo ga već dostigli), nužno dovodi do "oslobađanja ljudskog rada" ili drugim riječima, do oslobađanja ljudskih bića od tereta mnogobrojnih (u principu nepotrebnih) prisila i uvjetovanosti, čime im se otvara mogućnost da se posvete djelatnostima uistinu korisnim za normalan život i napredak naše civilizacije, i to na način koji im najbolje odgovara. Ovim bi putem zasigurno, u konačnici, došlo do nestajanja statusnih razlika među ljudima i narodima, čime bi se socijalne tenzije i politički sukobi mogli svesti na najmanju moguću mjeru.Kritičari slobodne ekonomije često upućuju prigovor kako ova koncepcija pretpostavlja da autori koji rezultate svoga stvaralaštva proglašavaju slobodnima ostaju bez nagrade, pa da onda za takvo stvaralaštvo nema nikakvih racionalnih motiva. Na primjeru slobodnog softvera vidimo da takav način razmišljanja

10

potpuno promašen.6 Stvar je zapravo u tome da se eliminira gomila parazita u lancu između autora i krajnjeg korisnika duhovnog dobra koja prisvaja lavovski dio prihoda, a u kojemu se lancu stvaraju nerealne, fiktivne vrijednosti koje razaraju zdrave osnove našeg ekonomskog sustava i generiraju ekonomske i društvene krize. Problem današnje neoliberalne ekonomije upravo i leži u favoriziranju lažnih vrijednosti i životu na bazi projekcija koje nemaju realne osnove, a što je još jedan značajan faktor destabilizacije ekonomskih prilika i usporavanja našeg stvarnog ekonomskog razvoja kao i znanstveno-tehnološkog progresa. Slobodna ekonomija bi se zapravo u nekoj perspektivi i mogla definirati kao ono što bi od današnje ekonomije ostalo kad bi se iz nje eliminirao njezin "nerealni" dio, onaj koji nije utemeljen na istinskim vrijednostima.Dakako, ovdje se ne radi se samo o promjeni naše gospodarske paradigme, radi se o promjeni dominantne organizacijske, a posebno svjetonazorske paradigme globaliziranog čovječanstva koja bi naročite implikacije imala na etičku problematiku odnosno svijest i savjest suvremenog društva, te njegov vrijednosni sustav, kroz koje bi promjene slobodna ekonomija mogla zaživjeti u punoj mjeri.7

Pred ljudskom su se zajednicom u ovo današnje vrijeme očito otvorile dvije glavne perspektive njezine budućnosti, ona koju bi realizirala danas dominantna ekonomska doktrina, odnosno ideologija, koja uporno pokušava ostvariti i svoju apsolutnu dominaciju, a koja malom postotku stanovništva osigurava enormno bogatstvo dok sve ostale baca u posvemašnju bijedu, što nije čudno s obzirom da je njezina glavna ideja prisvajanje svega što se prisvojiti može, pa čak i nečega tako apstraktnog kao što je ljudsko znanje, te njoj sasvim suprotna koja umjesto prisvajanja pretpostavlja slobodnu ljudsku djelatnost, suradnju i razmjenu dobara koja nastaju na ovaj način, a što već i današnji stupanj znanstveno-tehnološkog i kulturnog razvoja čovječanstva u značajnoj mjeri omogućava. Do prve mogućnosti dovodi ideologija neoliberalnog kapitalizma, dok do druge dovodi ideja slobode ljudske osobe i implementacija s ovim povezanog koncepta slobodne ekonomije u gospodarskom životu ljudskog društva.Prva predstavlja razbacivanje materijalnih i ljudskih resursa kojima raspolaže naša civilizacija - besmislene ratove za resurse naše planete koje rezultiraju gomilanjem ljudskih žrtava, besmislene konkurentske borbe tehnoloških korporacija koje rezultiraju gomilanjem istovrsnih tehnologija koje ne predstavljaju ništa novo i ništa značajno, besmislenu kompeticiju među pojedincima koja rezultira uništavanjem njihove ljudskosti i moralnim kaosom koji je već i zavladao u suvremenom društvu, dok druga osigurava pretpostavke za istinski civilizacijski napredak i ostvarenje kozmičkih perspektiva ljudske vrste koje predstavljaju našu sudbinu i naš smisao.Prva znači odbacivanje moralnih načela i uvođenje zakona džungle, u kojemu se poroci poput pohlepe, egoizma, bešćutnosti slave kao pokretači ljudskog napretka, dok se zločinačke psihologije nameću kao autoriteti i uzori, dok druga znači povratak moralnim vrijednostima i uređenju društvenog života na normalan način, odnosno način kakav je bio zamišljen na početku.U religijskim se spisima u pravilu može pronaći teza kako čovjek kao pojedinac, a i društvo kao cjelina propadaju ako se ne drže određenih moralnih normi i načela. U to se može uvjeriti svatko, i kroz svoje životno iskustvo, i kroz iskustvo zajednice kojoj pripada, od one najuže do one globalne. Globalne implikacije ove istine naročito su vidljive u ovom našem vremenu. Očito je da pred današnjim naraštajem stoje veliki izazovi čiji su razmjeri izgleda nezabilježeni u ljudskoj povijesti i zbog toga su svi pozvani da se svojim znanjem, energijom, talentima, životnim iskustvima i požrtvovnim radom uključe u borbu (koja se odvija još od početka) između sila svjetla i sila tame, te učine nešto dobro i za našu sadašnjost i za budućnost, našu i generacija koje dolaze.Autor ovoga teksta uvjeren je da su teoretičari i praktičari slobodne ekonomije poput Richarda Stallmana, Ebena Moglena, Lawrence Lessiga, Richard Barbrooka, Johnatana Zittaina, Coryja Doctrowa i mnogih drugih, nalaze na pravoj strani.

Zagreb, veljača 2012.

6 Zašto prigovori ovoga tipa ne stoje, lijepo je objasnio Richard Stallman u svom "GNU Manifestu" - vidi web stranice projekta GNU, tj. "Zaklade za slobodni softver" (Free Software Foundation) www.gnu.org.

7 To što mnogi "mudraci" današnjice negiraju ili relativiziraju etičke probleme ljudskog društva, svjedoči samo o dubini moralnog pada ove današnje "neoliberalne" civilizacije. Povijesno i životno iskustvo nas uči da ljudska zajednica bez jasno utvrđenog sustava vrijednosti (koji je, usput budi rečeno, metafizičke prirode) ne može produktivno funkcionirati.

11

SLOBODNA EKONOMIJAILI EKONOMIJA SLOBODNIH DOBARA

(DRUGI DIO)

U prvom dijelu teksta o "slobodnoj ekonomiji" napisanom početkom pretprošle (2012.) godine izložili smo određene ideje i činjenice vezane uz ovu ekonomsku koncepciju, te postavili pitanje o načinima na koje bi ona mogla, barem nekim svojim dijelom, zaživjeti u praksi. Taj je tekst inače bio napisan kao poticaj za raspravu o ovoj temi, odnosno kao uvodni prilog za televizijsku emisiju (u okviru jednog popularnog serijala HTV-a), u kojoj bi nekoliko značajnijih ekonomskih analitičara prokomentiralo ove ideje i razmotrilo mogućnosti njihove realizacije. Nažalost, prijedlog za emisiju u takvoj formi nije bio prihvaćen, a sama se rasprava nije mogla upriličiti ni na neki drugi način.Premda moramo priznati da dovoljno dobro ne poznajemo naše društvene i ekonomske realnosti kako bismo mogli suditi o tome jesu li promjene do kojih bi doveo pokušaj implementacije ovoga koncepta već i na nekoj "mikrorazini" ostvarive ili ne, a niti procjenjivati spremnost društva, odnosno određenih društvenih skupina da prihvate novosti ove vrste ili da se barem upoznaju s postavkama na kojima se ova ekonomska koncepcija temelji, čini nam se ipak potrebnim da kao dopunu prethodnog teksta iznesemo neka stajališta koja bi se po našem mišljenju vjerojatno iskristalizirala kroz predloženu raspravu. Također nam se čini kako se u ove skoro dvije godine od nastanka prvog dijela ove rasprave na vidjelo izašli još neki pokazatelji i razjasnile se određene okolnosti koje je bitno spomenuti pri razmatranju teme slobodne ekonomije, pa smo odlučili napisati nastavak toga teksta kojim bi se njegova tema na određeni način "zaokružila".Za ovo pisanje dodatno nas je motivirala i aktualna situacija u našoj zemlji - gdje nezaposlenost svakim danom obara rekorde, gdje je brutto domaći proizvod je već mjesecima i godinama u padu, gdje se nastavlja privatizacijska pljačka preostalih javnih resursa, gdje poljoprivrednici blokiraju prometnice zbog mizernih otkupnih cijena svojih proizvoda, gdje je cijeli javni sektor praktički u tihom štrajku, a neki njegovi dijelovi prelaze i u onaj "otvoreni", gdje se ljudima uskraćuju osnovna socijalna i ljudska prava, a opće osiromašenje i nezadovoljstvo naroda prijete velikim socijalnim potresima, gdje, na koncu, državna vlast represivnim mjerama pokušava održati kakav-takav društveni mir i spriječiti tj. odgoditi ekonomski kolaps. Mogu li ideje slobodne ekonomije pomoći da se nešto u tom smislu počne mijenjati na bolje ili barem dati ljudima stanovitu nadu da postoji "svjetlo na kraju tunela"? Zna li itko odgovor na ovo pitanje, nije nam poznato, ali da se mogu iznijeti određeni argumenti tome u prilog, u to nema sumnje. Nažalost, postoje i argumenti protiv.No, krenimo redom. Kao prvo, treba reći da je "slobodna ekonomija", u obliku u kojem postoji danas, i u globanim razmjerima, a pogotovo ovim hrvatskim, jedna prilično marginalna (i marginalizirana) pojava koja zasad ne uspijeva osigurati pretpostavke za neke bitnije pomake na bolje. U prethodnom tekstu već smo naglasili kako je pojam slobodne ekonomije danas vezan uglavnom uz primjenu slobodnih informatičkih tehnologija, slobodni pristup određenim informacijama, najviše preko interneta (Wikipedija, blogovi i sl.), te slobodne umjetničke i kulturne sadržaje, kojima se također u velikoj mjeri pristupa preko interneta. Treba konstatirati da o širenju "područja" slobodne ekonomije, o kojemu smo također govorili, u današnjem trenutku gotovo da i ne može biti riječi, dok se na područjima na kojima je ona dosada relativno dobro uspijevala, primjećuje stanovito "zasićenje". Lijepe nade koje smo gajili sve do pred koju godinu, o tome kako će uspjeh ideja slobode tj. "oslobađanja" na području informatičkih tehnologija dovesti do njezine ubrzane ekspanzije na mnoga druga područja, pokazale su se (barem zasad) prilično neutemeljenima. Ako je negdje do toga i došlo, rezultati su ispali prilično "mršavi", te se čini kako takav proces ide znatno teže i sporije nego što smo to mogli pretpostaviti. Razlog je tome i otvorena borba korporativnog sektora protiv ovih ideja, a velik problem predstavljaju i pokušaji da se rezultati "slobodnog razvoja" preuzmu od strane korporacija i iskoriste u komercijalne svrhe, no ovi razlozi nisu jedini. Sigurno je da se oko promocije i realizacije ovih ideja treba angažirati u mnogo većoj mjeri, nego se to čini danas i da su za ovaj posao potrebne daleko veće i jače snage od ovih kojima momentalno raspolažemo.Također, nema sumnje da u ovoj priči nedostaju dodatni impulsi iz nekih drugih "smjerova", kojima bi se na primjeren način potakao ovaj već prilično posustali razvoj. Prema svemu sudeći, oni pravi poticaji mogli doći na osnovi uspjeha slobodnih projekata na terenima koji su ključni za gospodarski život društva kakvi su energetika i poljoprivreda. Iako ovakva očekivanja mogu izgledati prilično nerealnima (s obzirom na uvjete i okolnosti poslovanja ovih gospodarskih sektora), treba reći kako i ovdje postoje određene "niše" koje se po

12

"oficijelnoj logici" smatraju marginalnim ili manje bitnim, na kojima bi "slobodni razvoj" vjerojatno mogao postići znatnije uspjehe, a koje bi na taj način mogle pridobiti i puno veći značaj nego ga imaju danas.Još jedan poticaj, koji zapravo predstavlja vjerojatno i najbitniji preduvjet da bi se ovakvi razvojni planovi počeli realizirati u praksi, trebao bi doći s područja znanosti. Radi se zapravo o intenziviranju procesa "oslobađanja" djelatnosti znanstveno-tehnoloških istraživanja, odnosno stvaranja "slobodne znanosti", čiji su rezultati - gdje prvenstveno mislimo na konkretne znanstvene i tehničke projekte - "slobodni" tj. "otvoreni", što znači da se tretiraju kao "javno dobro", tako da svatko zainteresiran može njima slobodno raspolagati. Takvi bi projekti, osim što su dostupni najširoj javnosti (preko interneta), trebali biti i dovoljno dobro dokumentirani, tj. priređeni i prezentirani tako da ih je na što lakši način moguće razumjeti i implementirati (i to uz što manja "ulaganja" bilo koje vrste), a trebalo bi osigurati i primjerene mogućnosti komunikacije svih onih koji s određenim projektom imaju neke veze - bilo da su za njega zainteresirani, bilo da su učestvovali u njegovom stvaranju. Netko nedovoljno upućen sad bi možda rekao da je to praksa i današnje oficijelne znanosti, dakle da su znanstveni rezultati i inače dostupni svima (s tim da je možda potrebno uložiti određeni napor da bi se do njih došlo), no treba naglasiti kako se to se odnosi samo na onu bazičnu, fundamentalnu znanost - koja i sama biva na razne načine "privatizirana", pogotovo u ovo novije doba kroz proces "privatizacije obrazovanja", a i s obzirom na cijene znanstvenih časopisa i knjiga, ograničenja na pristup njihovom sadržaju, s obzirom na nepostojeću ili posve nedostatnu "javnu djelatnost" današnjih znanstvenika i sl. - dok gotovo sve ostale (konkretnije) rezultate već vrlo dugo vremena prisvajaju oni koji financiraju odgovarajuća istraživanja - vojska, korporacije, razni interesni lobiji i sl. - o čemu smo već pisali i u prvom dijelu ovoga teksta (uz priču o nastanku i razvoju "tehnoloških korporacija", a i na nekim drugim mjestima)8. Nažalost, treba konstatirati kako se i u ovoj sferi bilježe regresivna tendencije, tako da umjesto trenda "oslobađanja" područja, recimo to uvjetno, "primjenjene znanosti", imamo zapravo trend "pokoravanja" onih još uvijek slobodnih "teritorija" (kojih je do danas ostalo vrlo malo).9

O raznovrsnim efektima koje može imati ova vrsta "oslobađanja" također smo već govorili. Ovdje bi možda bilo korisno napomenuti kako se ti efekti ne vide samo na području razvoja slobodnog softvera, nego da vjerojatno još i bolji primjer ovakvoga razvoja (i to s područja "materijalne proizvodnje", a koji se, što je još zanimljivije i instruktivnije, odvijao unutar korporativnog sektora) predstavlja slučaj slavnog IBM-ovog PC-ja čije su specifikacije, ubrzo nakon njegovog nastanka 1981. godine postale "otvorene" i dostupne javnosti. Rezultat te okolnosti je poznat - "Istočnoazijski tigrovi" su počeli štancati PC hardver čija je cijena drastično pala (a potreban, najvećim dijelom Microsoftov softver, u svim se siromašnijim tj. manje razvijenim zemljama uglavnom piratizirao), tako da je popularnost PC-jeva od druge polovice osamdesetih rasla tempom koji je izgleda bez presedana u našoj tehnološkoj povijesti - u desetak-petnaestak godina praktički informatiziran cijeli civilizirani svijet.10 I u tome je razdoblju (u tih destljeće ili dva) kompjuter je od "svjetskog čuda", "mitološke naprave koja radi nevjerojatne stvari", postao uobičajena stvarčica, "kućanski aparat" koji predstavlja neizostavni element našeg životnog okruženja. O tome kakav je to bio preokret kad je (u to doba) "nezamislivo moćan stroj" odjednom je postao dostupan za relativno malen novac,11 te u kojoj je mjeri eksponencijalni razvoj i širenje računalne tehnologije utjecao na promjene u životu društva i svakog

8 Vidi članak pod naslovom "Slobodni softver, slobodne informacije, slobodna znanost ili O perspektivama naseg znanstveno-tehnološkog napretka" koji se nalazi u knjizi "Slobodni softver i filozofija slobode - Dostignuća, problemi, perspektive" (knjiga se može naći na web stranicama Udruge za slobodne informacije SINBAD - http://sinbad.bplaced.net) i članak "O otocima u suvremenoj znanosti" (objavljen u časopisu "Zarez" br.353).

9 Rezultat toga trenda je i očita, vrlo zabrinjavajuća činjenica da znanost rapidno gubi sposobnost rješavanja onih najvažnijih problema koji se pred nju postavljaju, te se bavi se marginalijama (ili sobom samom - što na nekim čisto teorijskim područjima praktički dovodi do "urušavanja sistema").

10 PC-jevi su "pomeli" svu kokurenciju na području "ozbiljnijih" osobnih računala, od koje su "preživjeli" samo neki APPLEOVI modeli (premda višestruko skuplji). Inače, ovaj razvoj se ne može uspoređivati sa današnjim boomom na području kojekakvih "gadgeta" i drugih elektroničkih koještarija, jer su kompjuteri ipak pridonijeli rješavanju realnih problema, dok ove modernije naprave (dakako ne sve) uglavnom pridonose njihovom stvaranju.

11 Zanimljivo je primjetiti kako su dijelovi starijih modela PC-ja danas izvanredno jeftini, a takve su kompletne konfiguracije, premda su i one sasvim dobrih prefomansi i mogu se normalno koristiti u svim uobičajenim primjenama - od "neprofesionalnih" pa sve do onih "najprofesionalnijih" - autor ovoga teksta se, primjerice, svakodnevno se služi konfiguracijom starom ravno 10 godina, a u funkciju ima i neke stare petnaestak ili čak više. Cijena takvog (posve funkcionalnog) hardvera na tržištu vrlo je blizu iznosu od nula kuna, pa gotovo da se može smatrati "nultom graničnom cijenom".

13

pojedinca, najviše su svjesne generacije koje su sedamdesetih ili osamdesetih godina bile u kontaktu s raznim PDP-ovima ili VAX-ovima, čije su se veličine (interne) memorije mjerile desecima kilobajta. Danas, s određene vremenske distance, možemo konstatirati kako je ovakav razvoj, usprkos tome što ima i mnoge svoje negativne strane, uvelike unaprijedio i gospodarski život naše civilizacije i život svakog pojedinca osobito u smislu jednostavnije i efikasnije komunikacije i dostupnosti potrebnih informacija, da ne govorimo o raznim "tehničkim" novinama i unaprijeđenjima koji se ne mogu ni nabrojati.Zamislimo samo kako bi to bilo kad ova priča o IBM-ovom PC-u ne bi bila nešto vrlo neuobičajeno i kad bi se znanstveni i tehnološki potencijali naše civilizacije, koji bi mogli dovesti do sličnog napretka i na raznim drugim područjima, koristili u značajnijoj mjeri. A ovaj naš današnji "razvojni zastoj" (o kojemu se može govoriti vrlo utemeljeno, premda propagandna mašinerija neprekidno razglašava kako "ogromnim koracima hitamo naprijed") rezultira u pojedinim slučajevima i drastičnim posljedicama (koje ta ista propagandna mašinerija ne želi registrirati, pa ih ljudi slabo primjećuju ili ne primjećuju uopće). Primjerice, velika je šteta ili bolje rečeno strašan je moralni propust današnjeg ljudskog naraštaja što se ne poduzimaju i oni sasvim ostvarivi koraci kojima bi se pružila konkretna pomoć onima koji pomoć najviše trebaju - recimo siromašnima, nemoćnima, bolesnima, koja bi bila i nešto više od ove današnje bijedne "socijale" koja i tako pomalo iščezava. Lijep primjer ovakvog "grijeha propustom" predstavlja slučaj farmaceutske industrije koja zarađuje ogroman novac isključivo zbog okolnosti svoga monopola na proizvodnju lijekova, tj. zbog toga što su tehnološki postupci za njihovu proizvodnju "zaštićeni" i što se drže skrivenim od očiju javnosti. Nejasno je zašto društvo (odnosno onaj tzv. "nevladin sektor") glasno i jasno ne postavlja zahtjev da se na odgovarajući način omogući da tehnološki postupci priprave lijekova, za početak onih "generičih", a kasnije i svih drugih, postanu javno dobro, tako da svatko zainteresiran može organizirati proizvodnju ove vrste - a najbolje bi bilo da to učini sama država tj. neka državna ili društvena institucija, tako da se uz relativno male proizvodne troškove (jer su ovi troškovi neusporedivi prema cijenama lijekova na tržištu), može podmiriti velik ili najveći dio potreba stanovništva. Nema sumnje da bi se na taj način, kroz neprofitnu, odnosno budžetski poticanu proizvodnju lijekova riješio znatan dio poblema u zdravstvu, pa možda i omogućilo da osim lijekova i zdravstvena zaštita (barem ona osnovna) bude besplatna i dostupna svima. A ovako smo u prilici već godinama slušati priče o ogromnim dugovima našeg zdravstvenog sustava, nemogućnosti nabave potrebnih lijekova i opreme zbog nedostatka novca, kresanju socijalnih izdataka (na uštrb onih najugroženijih), itd. itd.Ovu opasku o lijekovima i socijalnoj politici ovdje smo naveli zbog njezine veze s jednom drugom temom koja je u priči o slobodnoj ekonomiji od vrlo velike važnosti. Naime, napomenuli smo već u prethodnom dijelu ovoga teksta kako je za uspjeh ove ekonomske koncepcije potreban relativno visoki stupanj tehnološkog razvoja koji omogućava odvijanje procesa "oslobođenja ljudskog rada", što je uvjet koji je danas već dostignut ili ga upravo dostižemo. Međutim, još jedan uvjet, koji je možda nešto teže dostižan, jest potrebna razina ljudske svijesti i uopće jedna povoljna "društvena klima" koja potiče čovjekov altruizam, velikodušnost, požrtvovnost, brigu za zajedničke interese, a također pogoduje svakoj vrsti kreativnosti, inventivnog rada i svih drugih nastojanja oko ljudskog napretka i općeg dobra. Nema sumnje da životno okružje u kome se osjeća sve veća humanizacija društvenih odnosa i u kojemu su među ljudima i tzv. "društvenim slojevima" uspostavljena jedna primjerena razina komunikacije i suradnje12 pruža i veće mogućnosti i bolju motivaciju za rad na slobodnim projektima, te dalje širenje "područja slobode" u i gospodarskoj i u svim drugim "sferama života". Ovdje zapravo uočavamo mehanizam povratne sprege, unutar kojega uspostava boljih međuljudskih odnosa i humanije klime u društvu potiče razvoj slobodne ekonomije, što je jedna posve očigledna empirijska činjenica, dok razvoj slobodne ekonomije pomaže uspostavi humanijih odnosa među ljudima i stvaranju povoljnije "društvene klime", što se također nije teško registrirati.Ova "povratna sprega" još je jedan dodatni argument za ono što smo već mnogo puta isticali u drugim tekstovima, a što je jasno i samo po sebi, premda se često zaboravlja - da se problem slobodne ekonomije ne može promatrati izdvojeno i/ili jednostrano, samo sa stajališta ekonomske koristi ili doprinosa našem tehničkom napretku. Nužnosti da se ovaj problem postavi na vrlo široku "osnovu", potpuno su bili svjesni Richard Stallman i neki njegovi sljedbenici već pred tridesetak godina, zbog čega su se i upustili u posao oko zasnivanja i razrade GNU-filozofije, odnosno, nazovimo to tako, "filozofije slobode na softverskom području", što možemo smatrati polazištem u izgradnji teorijskih osnova koncepta slobodne ekonomije (ovdje su zapravo sadržane one osnovne zamisli koje danas pokušavamo primijeniti i na druga područja u

12 Posve suprotno nego je to slučaj kod nas gdje se, primjerice, za pripadnike naše "političke kaste" ne zna ni što misle, niti zašto rade to što rade, nego se to tek može naslutiti iz njihovih javnih nastupa pri kojima redovno uspijevaju kompromitirati i sebe i institucije koje predstavljaju.

14

sferi gospodarstva). No čini se da ova svijest nekako slabo "sazrijeva" u zainteresiranim intelektualnim krugovima, a da ove ideje i inače ne nalaze na "povoljno tlo", pa možemo ustvrditi kako usprkos brojnim naporima, u smjeru izgradnje određenih "teorijskih osnova" slobodne ekonomije", niti ona "idejna" strana ove priče, još uvijek nije "zaokružena" na prikladan način.13 Stvari koje se tiču njezinog razvoja i promocije, posebno u smislu jače prisutnosti u najširoj javnosti tj. medijima, stoje još lošije, pa u tim nastojanjima treba učiniti još zaista vrlo mnogo, posebice ovdje u Hrvatskoj. Jedan od razloga zašto je tomu tako, svakako je i činjenica što su oni koji rade na konkretnim projektima, "tehničari", odnosno "hakeri" (koji bi termin trebalo shvaćati u širem smislu, ne samo vezano uz područje razvoja slobodnog softvera, nego i uz ostala područja "slobodnog razvoja"), ali i organizacije koje se bave promoviranjem slobodnog softvera i drugih slobodnih projekata, uglavnom ograničeni na svoja uskostručna područja i najčešće nedovoljno svjesni širih (društvenih) reperkusija svoga rada - obično je problem što se nema ni vremena ni volje posvetiti dovoljno pažnje ovim stvarima. S druge strane "novi revolucionarni filozofi", odnosno ideolozi (žižekovskog tipa), koji se više ili manje direktno bave "širim aspektima" ove problematike i koji deklarativno zastupaju "napredne stavove", nemaju prema svemu sudeći pravi uvid u cijelu ovu priču, a izgleda da joj ni ne pridaju primjerenu pažnju, jer se, kako vidimo, kao i drugi "filozofski industrijalci", počesto daleko više bave svojom vlastitom promocijom, svojim knjigama, javnim nastupima i uopće svojom potrebom da se "svide" publici ovoga ili onoga tipa (a i inače se njihova "životna pozicija i poza" teško uklapaju u okruženje ove vrste), pa onda i njihovo "filozofiranje" po ovim pitanjima ispada prilično neuvjerljivo. Isto kao što je neuvjerljivo i njihovo "idejno pabirčenje", pri kojemu, recimo, na gospodarskom području otvoreno napadaju liberalističke ideje, dok na nekim drugim područjima (recimo onom koje se tiče obiteljskih odnosa) iskazuju vrlo liberalne stavove.Posebno je šteta što se ti humanisti ne žele malo ozbiljnije prihvatiti analize etičkih aspekata ove problematike koji su recimo u Stallmanovim razmatranjima, skicirani dosta grubo - no to i tako nije posao jednog vrhunskog programera. A još bi važnije bilo utemeljiti svojevrsnu "etiku haktivizma" koja zasad nije ni u povojima - bilo je, doduše stanovitih nastojanja u ovome pravcu, no oni su se pokazali nedovoljno uspjelima ili posve promašenima. Pritom bi trebalo voditi računa da haktivistička djelatnost gubi svoj smisao ako se ne zasniva na čvrstim moralnim stavovima i etici utemeljenoj na metafizičkim kategorijama, jer jedino ovi temelji mogu izdržati pritisak životnih realnosti, koji je sa zemljom sravnio već tolike ideološke i filozofske građevine, koje se proteklih desetljeća i stoljeća pokušavalo podići na nekim drugim osnovama. S tim u vezi posebno treba istaći okolnost da jedna velika i moćna zajednica kakva je Katolička Crkva pod vodstvom novoga Pape Franje danas preispituje prioritete svoga djelovanja i očito usmjerava svoj fokus na pitanja borbe protiv (neo)liberalističkih zastranjenja, tako da se sa ove strane može računati na stanovitu potporu i savezništvo.Ovdje je također bitno upozoriti na zanimljivu i za neke vrlo misterioznu korelaciju po kojoj etički stav vezan uz motive naših kreativnih napora tj. istraživanja stoji u uskoj vezi s "plodovima" koje rezultati tih napora (istraživanja) - nova teorijska otkrića i nove tehnologije - donose društvu. Lijep je primjer za to "napredak" na području farmaceutike koji u velikoj mjeri rezultira "medikamentalizacijom" zapadnjačke civilizacije i trovanjem ljudi lijekovima, što sve proizlazi iz motivacije koja nije onakva kakva bi trebala biti - jer se tu ne radi o potrebi da se pomogne ljudima, nego o potrebi da stanoviti pojedinci zarade ogroman novac. Primjer je također i spomenuti razvoj na području informatičkih tehnologija, gdje razne su "krive motivacije" (zbog kojih je sav taj razvoj ipak bio daleko od toga da se bazira na principima "slobode" i "otvorenosti", usprkos i slobodnom softveru i PC-ju) dovele do mnogih zloupotreba tih tehnologija, od pojave ovisnosti o internetu, kompjutorskim igrama ili pornografiji što već predstavlja ozbiljan javnozdravstveni problem, pa sve do priče koju nam je ispričao Snowden - premda je i ranije bilo jasno da se informatičke tehnologije razvijaju primarno radi uspostave što efikasnijeg sustava kontrole nad društvom.Ovakva "kriva motivacija", koja proizlazi iz podređenosti našega razvoja interesima stanovitih centara moći, a ne (optimalnim) interesima društva u cjelini i sljedstvene stranputice našeg ekonomskog i znanstveno-tehnološkog razvoja, očito su uzrok mnogobrojnih negativnih tendencija koje bilježimo u današnjem svijetu. Ovi negativni efekti tim više dolaze do izražaja jer ih multiplicira još jedan mehanizam povratne sprege

13 Premda smo u prvom dijelu ovoga teksta radi o "mrežnom" sustavu koji se gradi spontano, kao rezultat inicijative velikog broja zainteresiranih pojedinaca i skupina, pa da neka cjelovita i zaokružena teorijska shema nije ni potrebna (a ni moguća), nužno je postaviti određene idejne i organizacijske okvire ove ekonomske koncepcije, te naznačiti smjernice njezinog razvoja. Prvi poticaj za ovaj rad dao je Richard Stallman još 1984. svojim GNU Manifestom, no pošto ovaj dokument kao i drugi teorijski spisi Stallmana i njegovih sljedbenika odnose uglavnom na područje razvoja i implementacije tj. propagiranja slobodnog softvera, jasno je da je ovdje potrebno učiniti znatna poopćenja.

15

kojega zamjećujemo u ovoj priči - radi se o tome da krivi idejni tj. ideološki motivi dovode do krivih tehnoloških motiva i obratno, pa onda "krive tehnologije" (koje se mogu preciznije okarakterizirati pojmovima "prljave", "opasne", "zaluđujuće", "suvišne" i sl.), dovode do naših razvojnih stranputica, a naše razvojne stranputice stvaraju "krive tehnologije" (detaljnija analiza ovoga odnosa vodila bi nas do problematike vezane uz ideologiju i filozofiju tehnike/tehnologije, no to je već jedna posebna tema koja izlazi izvan okvira ovoga članka). Čini se da upravo iz ovakvoga međudjelovanju sa "rezonantnim efektima" proizlaze tako razorna djelovanja koja ovaj razvoj prate - a koja su, usput budi rečeno, sasvim neočekivana - tko je i pred dva-tri desetljeća mogao i sanjati da će nas naša znanstveno-tehnološka stremljenja dovesti ovdje gdje smo sada. Što su njihovi rezultati - to svi znamo, i na svojoj koži osjećamo - ekonomska depresija na globalnom nivou, izostajanje "realnog progresa" i značajna "socijalna regresija" zapadnjačke civilizacije, borbe za preostale resurse naše planete, razne ratne prijetnje i pohodi, klimatske promjene i ekološki problemi koji ozbiljno ugrožavaju ljudsku civilizaciju, pa i sam opstanak ljudi na Zemlji. S obzirom na ovakav kontekst, treba naglasiti da se u motivaciji, odnosno etičnosti kao pretpostavci na kojoj se temelje naši planovi i projekti (odnosno na kojima bi se oni morali temeljiti, jer ova etičnost dakako nije apriorno dana kategorija, već nešto o čemu stalno treba voditi računa) krije snaga slobodne ekonomije, koja će, u to smo uvjereni, prije ili kasnije izaći na vidjelo u punoj svojoj mjeri. U tom smislu slobodnu ekonomiju treba smatrati, kako smo naglasili i u prvom dijelu ovoga teksta, (i) instrumentom suprotstavljanja svim ovim negativnim tendencijama, odnosno dominaciji neoliberalnog ekonomskog sustava i uopće neoliberalističke ideologije koja u najvećoj mjeri oblikuje društvene odnose i utječe na život pojedinca u suvremenom svijetu, a kroz koju se sve te negativnosti generiraju i umnažaju, te načinom stvaranja "slobodnih teritorija" (u prenesenom, ali i u doslovnom smislu) na kojima utjecaja demonskih silnica neoliberalne ideologije neće biti ili će taj utjecaj biti sveden na minimum.Da bismo ilustrirali neke konkretne mogućnosti i perspektive slobodne ekonomije, sada ćemo pokušati skicirati određene smjernice slobodnog razvoja i "oslobađanja" u upravo naznačenom smislu na području poljoprivrede i energetike koja smo spominjali na početku. Reći ćemo najprije zbog čega uzimamo baš područje poljoprivrede. Ovdje prvo treba primjetiti kako tradicionalno selo, koje u mnogim krajevima svijeta, pa i u nas, još nije izumrlo, predstavlja značajan "neokupirani teritorij" na kojemu se još uvijek može ostvariti kakva-takva neovisnost od "teledirigiranog sustava vladanja" nad ljudima. Istina, ta je neovisnost u velikoj mjeri narušena naporima oko industrijalizacije poljoprivrede koja se i kod nas, a i inače, odvija nesmiljenim tempom, pretvarajući ovu djelatnost u neku vrstu "industrijske proizvodnje pod vedrim nebom" (što se zasigurno ne događa "samo po sebi" već se radi o ciljanim mjerama, vladinim i inim), no u ovakvo stanje može u nekim okolnostima predstavljati prije prednost nego nedostatak. Stvar je u tome da se zbog ovoga "tranzicijskog procesa" sva proturječja današnjeg neoliberalizma upravo na području poljoprivrede ili možda bolje rečeno u slučaju "sela" tj. svega onoga to je vezano uz ovaj pojam, iskazuju u svom najzaoštrenijem obliku, pa takva "presija" lako može izazvati suprotstavljanje, a možda navesti ljude i na neke aktivnije oblike borbe.S tim u vezi treba reći kako je posve očigledno da gotovo svaka poljoprivredna proizvodnja, u bilo kojem obliku, u današnje doba postala neodrživa, bilo s obzirom na kvalitetu proizvodnje, bilo s obzirom njezine ekološke standarde, bilo s obzirom na razne ekonomske faktore i učinke, odnosno zaradu, bilo s obzirom na razne druge okolnosti. Primjerice, već je iz prosvjeda hrvatskih poljoprivrednika koji se ponavljaju praktički svake godine, odnosno njihovog sukoba s resornim ministarstvom koji stalno tinja, jasno da se ovaj postojeći sustav "individualne poljoprivrede", baziran na obiteljskom gospodarstvima ne može nositi s onim "korporativnim", nego preživljava (ako uopće preživljava), samo zahvaljujući raznim subvencijama i potporama (poticaji), a to je tako ne samo u Hrvatskoj, nego i drugdje u Evropi tj. Evropskoj uniji, a i šire, gdje su još i veće potpore i subvencije također uobičajeni i nužni. Korporativni pak sustav poljoprivredne proizvodnje, koji u sebi obično uključuje preradu i distribuciju (prodaju) prehrambenih proizvoda, neodrživ je, ali i neprihvatljiv, zbog mnogobrojnih socijalnih, ekoloških, javnozdravstvenih, a na koncu i etičkih razloga14 - jer se ovdje radi o jednom izrabljivačkom i agresivnom sustavu (i prema prirodi i prema društvu) koji donosi puno više štete nego koristi. O štetama koje "industrijalizacija poljoprivrede" prisutna u oba "sektora" i korporativnom i individualnom, nanosi ekosustavu, pogotovo ako se u obzir uzme priča o GMO-u da se i ne govori.Iz svega ovog upravo navedenog očito je kako je potrebno uvesti mnoge alternativne modele i metode u proizvodnji hrane, odnosno organizaciji poljoprivredne proizvodnje koji bi bili primjereni potrebama društva, a istodobno usklađeni sa zahtjevima vezanim uz zaštitu prirode te opstanak i razvoj ruralnih

14 To što se i korporativni sektor u poljoprivredi također subvencionira (bar u nas), posebna je priča u koju ne možemo ulaziti - možemo samo svim nabrojanim razlozima pribrojiti i one ekonomske.

16

zajednica. Ovdje ne možemo ulaziti u neke velike detalje toga problema, no treba reći da bi prema svemu sudeći, u uvjetima koje imamo danas, ova nastojanja primarno trebala biti usmjerena na osiguranje što veće neovisnosti poljoprivrednog gospodarstva, a i ruralne zajednice (sela) o "vanjskim faktorima" - radi se o energetskoj neovisnosti, neovisnosti o drugim "materijalnim inputima" (repromaterijal, poljoprivredna tehnika, usluge održavanja i sl.), te neovisnosti od korporativnog sustava prerade i distribucije. Međutim, pravi problem ostvarenja ovakve neovisnosti ne leži u tome što ne postoje "realne mogućnosti" i sredstva za njezinu uspostavu, već u tome što se to protivi interesu onih koji (stvarno) upravljaju gospodarskim i uopće društvenim zbivanjima, usmjeravajući pritom po vlastitoj volji tokove našeg tehnološkog razvoja, pa i onoga na području agrara - slikovito možemo reći kako "glavni igrači" jednostavno ne žele "pustiti ribu iz mreže".No upravo na primjeru sela, kako rekosmo, postoje značajne šanse da im "riba pobjegne", pa bi očito bilo od velike koristi kad bi se pokrenuli slobodni projekti usmjereni na rješavanje problema ove vrste - primjerice projekti ekološkog ili biodinamičkog uzgoja poljoprivrednih kultura (koji pretpostavljaju upotrebu "vlastitog repromaterijala" i isključuju upotrebu bilo kakvih kemijskih sredstava), projekti iskorištavanja bioplina i otpadne biljne mase, projekti razvoja novih (robotiziranih) strojeva koji bi se koristili u obradi zemlje (koji bi vjerojatno mogli koristiti i sunčevu energiju, s obzirom da u ekološkoj i biodinamičkoj proizvodnji nisu potrebni strojevi velike snage kakvi se koriste u industrijskoj poljoprivredi) i sl. Nema sumnje da bi uspjeh ovih projekata doveo do, u ovim uvjetima prijeko potrebne tehnološke revolucije u poljoprivredi, možda ravne onoj koju je izazvalo uvođenje mehanizacije (traktora, kombajna) i uređenje zemljišta, ali i do svojevrsne socijalne revolucije posebno u seoskim sredinama. Dakako taj bi uspjeh predstavljao i značajan poticaj za jačanje slobodnih ekonomskih tokova u društvu, posebice novog "slobodnog" sustava distribucije dobara, a zasigurno i novih modaliteta u odnosima urbanog i ruralnog stanovništva.15 Također, ovaj bi pristup možda u značajnoj mjeri utjecao na društvenu koheziju, s obzirom da bi upućivao na puno složenije oblike suradnje pripadnika lokalne i šire zajednice (recimo pri konstruiranju i održavanju spomenutih strojeva i uređaja - jer bi praksa samogradnje i suradnje pri usavršavanju projekata i inače trebala postati jedan od osnovnih principa slobodne ekonomije16 - kao što je to slučaj na području razvoja slobodnog softvera).Što se pak tiče slobodnog razvoja na području energetike, stvari su izgleda još znatno složenije, i s obzirom na razvojne perspektive, i s obzirom na okvire u kojema ova djelatnost funkcionira (a recimo i na nekakav aktualni "revolucionarni potencijal" koji je na tom području izgleda znatno manji od onoga na području agrara). Istina, neko uistinu značajno dostignuće na ovom polju - stvaranje efikasnog i prikladnog izvora slobodne energije - zacijelo bi bilo presudno za uspjeh koncepta slobodne ekonomije, jer bi u relativno kratkom roku omogućio ostvarenje principa "nulte granične cijene" za energiju, što bi onda utjecalo na cijene svih ostalih dobara i vjerojatno omogućio rušenje postojećeg ekonomskog sustava i uopće, cjelokupnog "sustava vladanja" - no ti nam se ciljevi čine puno teže dostižnima. Dakako, neki su manji pomaci koji se odnose na iskorištavanje alternativnih izvora i razne vrste ušteda, što smo spominjali i u prethodnoj priči, danas mogući, a već se i poduzimaju, no to je očito veoma nesrazmjerno globalnim potrebama, za koje je nužan neki znatno izdašniji izvor slobodne energije. Netko će se možda nadati da će takvo što stvoriti naša "svemoćna oficijelna znanost", ona akademska, a možda čak i ona korporativna, no teško je vjerovati da bi se takav sustav, kad bi i bio stvoren, zaista i koristio za opće dobro, barem ne u nekom doglednom vremenu, tako da od njega ne bi bilo neke velike koristi, pogotovo ne za razvoj slobodne ekonomije. Uostalom razni naftni i energetski lobiji, kao i drugi, već spominjani, "krugovi" koji stvarno upravljaju društvenim zbivanjima, pa i onima na području znanstveno-tehnološkog razvoja, sigurno su potpuno svjesni posljedica koje bi dostupnost i korištenje "slobodne energije" imalo po njihove vlastite interese i društveni status, i nema sumnje da oni sami u najvećoj mjeri određuju tempo i tajminge razvoja u energetici, posebice "oficijelnog" razvoja "free energy" sustava (ako toga uopće ima).Čini se da bi u ovakvim uvjetima prikladno bilo najprije pronaći određene "niše" na kojima se postojećim

15 Vjerojatno bi bilo moguće uspostaviti sustav "razmjene dobara", recimo na relaciji selo-grad, koji bi funkcionirao izvan postojećeg financijskog sustava i uobičajenih "tokova kapitala" tj. izvan "tržišnog matrixa", no princip "nulte granične cijene" teško da bi mogao biti realiziran, barem ne u nekoj početnoj fazi razvoja. Međutim, ovakav jedan poticaj slobodnom razvoju i slobodnoj ekonomiji, sigurno bi ga omogućio u nekom širem kontekstu koji uključuje i dimenziju vremena.

16 Ovdje se pretpostavljaju znatna unaprijeđenja na području proizvodnih procesa, razvijenost obrtništva i određeni stupanj tehničke kulture stanovništva. U nekoj kasnijoj fazi vjerojatno bi se mogla organizirati i slobodna proizvodnja standardiziranih "elemenata" od kojih bi se relativno jednostavno mogli slagati uređaji i strojevi (roboti) raznih vrsta, što bi znatno pojednostavnilo stvari. No ono što se ovdje pokazuje najvažnijim jest inicirati i provesti preobrazbu ovog današnjeg potrošačkog društva u ono stvaralačko.

17

alternativnim tj. "free energy" izvorima mogu postići značajniji pozitivni efekti - kakva je primjerice seosko gospodarstvo spomenuto ranije, i zatim se posvetiti radu na slobodnim projektima kojima bi se ti postojeći alternativni izvori usavršavali tako da budu što efikasniji, a istovremeno prikladni za samogradnju uz mala ulaganja. Za neke značajnije proboje na području (slobodnog razvoja) "free energy sustava" očito su potrebni vrlo veliki istraživački napori, dakle veliki ljudski i materijalni resursi, i njih treba postupno stvarati. Dakako, značajni takvi resursi potrebni su i za sve druge slobodne projekte. Ljudski resursi se doduše djelomice stvaraju i sami, jer u uvjetima krize kakva danas vlada u svjetskoj ekonomiji, a koja je dovela do drastičnih stopa nezaposlenosti posvuda u svijetu, iz "službenog svijeta rada" bivaju isključeni i brojni stručnjaci, s raznih područja, koji bi mogli dati svoj značajan doprinos na raznim slobodnim projektima. Što se tiče drugih resursa, to pitanje ostaje otvoreno.Inače, u vezi sa spomenutom krizom i sljedstvenom nezaposlenošću, treba primjetiti kako se ovdje radi o jednom normalnom procesu koji je u nenormalnim uvjetima (u nenormalno tj. neprikladno uređenoj zajednici) postao problem - naime znanstveno-tehnološki napredak tj. automatizacija i robotizacija proizvodnje sve više oslobađa ljude prisile cjelodnevnog radnog angažmana radi ostvarenje svojih osnovnih životnih potreba, pa je pojava "slobodnih ljudskih resursa" nešto što je normalno za očekivati. No problem je ovog današnjeg sustava upravljanja društvom (u prvom redu moralni) leži u tome što se ovaj potencijal tretira kao "ljudski višak", pa umjesto da se ti ljudi prikladno usmjeravaju i pripremaju za obavljanje potrebnih poslova (kojih ima more), ostavlja ih se "na cesti". Tako nastaje ovaj neoliberalistički apsurd nezaposlenosti - umjesto da budemo sretni što velike društvene potencijale možemo odvojiti za rad na razvojnim projektima i poduhvatima koji će dalje unapređivati život društva, mi smo nesretni što je automatizacija ukinula "radna mjesta".Sigurno je da slobodni projekti i slobodan razvoj o kojemu je ovdje riječ za ove ljude, i to ne samo za "gotove stručnjake", može predstavljati jednu značajnu priliku, no ti su ljudi često na ovaj ili onaj način "društveno stigmatizirani" i isključeni iz obrazovnih procesa, tako da nemaju ni volje, a ni mogućnosti da u ovim poslovima sudjeluju. S ovim u vezi posebno treba upozoriti na vrlo opasnu, ali i vrlo često u medijima ponavljanu tezu o tzv. "izvrsnosti", koja uvjetima proizvodnje pameti bez duha i duše, kakva se forsira po obrazovnim institucijama našega vremena, lako može rezultirati gomilanjem "izvrsnih idiota" s kojima bismo mogli imati (a izgleda da već i imamo) velikih problema. Nema sumnje da obrazovni sustav koji stvara 10% "izvrsnih" (potrebnih) i 90% nepotrebnih budala, vodi prema društvenom uređenju kakvo je spominjao Dostojevski u svojoj "Legendi o Velikom Inkvizitoru" - onome sa "milijardama 'sretne dječice' koja ne znaju što je to grijeh i nekoliko desetaka ili stotina hiljada 'mučenika' koji su na sebe primili teret spoznaje dobra i zla".17 Ili drugim riječima prema socijalnoj distopiju nalik onoj koju je opisao Orwell u "84-toj" - koja bi se možda zaista mogla ostvariti negdje oko 2084. No, ne radi se ovdje samo o obrazovnom sustavu, nego i o onom medijskom, kao i mnogim drugim faktorima i okolnostima koji pridonose stvaranju društvenog nereda i nesreće kakve imamo danas.Nasuprot onome što se kroz te sustave propagira i nameće, prava je istina kako je za normalan razvoj i napredak ljudske civilizacije, odnosno za poslove koji se mogu nazvati "razvojnima", potrebno svih tih 90% normalnih ljudi koji žive na Planetu Zemlji - i da su svi oni za obavljanje takvih poslova sposobni, jer je svako normalno ljudsko biće kreativno i inventivno i jer se svako na svoj način želi "realizirati" u svom ovozemaljskom životu. A to što se govori samo 10% ili manje "izvrsnih", stvar je interesa onih, već više puta pominjanih "krugova", koji sve ostale ljude moraju učiniti budalama (a to se čini uglavnom kroz obrazovne institucije), da bi mogli upravljati društvom po vlastitoj volji.Prema tome, očito je da u kompleks problema s kojima se suočavamo u pokušajima realizacije "slobodnih znanstvenih istraživanja" tj. "slobodne znanosti" koja bi trebala iznjedriti projekte i unaprijeđenja o kojima je prethodno bilo riječi i tako osigurati pretpostavke za realizaciju koncepta slobodne ekonomije u našoj društvenoj zbilji, spadaju i oni koje generira krivo postavljen i usmjeren obrazovni sustav kojega bez pardona možemo nazvati sustavom indoktrinacija mladih naraštaja. Uz problem "oficijelne znanosti" koja očito ne želi služiti zajedničkim interesima cijele ljudske civilizacije i koja je odavno izdala svoje ideale i ciljeve, problem obrazovanja, a posebice odgoja mladih generacija predstavlja značajnu zapreku na putu našeg napretka. Međutim treba istovremeno naglasiti i kako je pokretanje permanentne znanstveno-tehnološke revolucije,18 koja se može odvijati samo kroz "otvorenu" tj. "slobodnu" znanost (ovo što imamo

17 Premda bi, kako stvari stoje, bolje bilo govoriti o nepreglednoj masi nesretnih budala i šačici privilegiranih koji za "dobro i zlo" uopće ne mare.

18 O smislu i ciljevima ove revolucije, te kozmičkim perspektivama čovječanstva nešto smo više rekli u knjizi spomenutoj u natuknici (2) i nekim drugim člancima. S tim u vezi, ovdje bi zgodno bilo čitaoce uputiti na pojam kozmizma, idejnog projekta ili pokreta (utemeljio ga je veliki ruski filozof i vizionar

18

sada nikako nije znanstveno-tehnološka revolucija, nego je znanstveno-tehnološka kontrarevolucija), danas očito nužnost, bez koje perspektive čovječanstva u vremenima koja dolaze nisu nimalo izgledne.Svi oni koji su nazočili "rušenju komunizma" u zemljama Istočnog bloka i bivšoj Jugoslaviji mogli su u to doba, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća osjetiti "stanje vakuuma" nastalo nakon što je jedan ideološki sustav nestao u bezdanu prošlog vremena, povukavši sa sobom i značajne djelove naše svagdašnjice. Taj vakuum zatim su ubrzano počeli ispunjavati "vjetrovi sa zapada" i to tempom usporedivim s onim kojim zemljina atmosfera ispunjava vakumiranu posudu. Što su nam sve ti vjetrovi donijeli i koliko smo sami mogli utjecati na "atmosferska gibanja" ove vrste, dobro je poznato. S obzirom na ovo iskustvo i situaciju koju imamo danas, postavlja se pitanje - Kako će se ispuniti vakuum koji će sigurno nastati nakon sloma ovog globaliziranog korporativističkog neoliberalizma (i kao ideologije i kao ekonomsko-političke prakse)? A taj slom je neizbježan i jedino bi ga mogli preduhitriti eventualni ekološki kolaps naše planete ili neka velika prirodna kataklizma koji bi civilizaciju zbrisali sa lica Zemlje. Hoće li taj slom označiti pad u barbarstvo ili u neki novi totalitarizam?S obzirom na ove okolnosti koncepciju slobodne ekonomije trebalo bi formulirati, kao što smo natuknuli nešto ranije, i u smislu jednog šireg plana za demontažu postojećeg sustava društvenih odnosa. Slobodna ekonomija prema tome ne bi trebala biti samo "ono što bi od današnje ekonomije ostalo kad bi se iz nje eliminirao njezin 'nerealni' dio (onaj dio koji nije utemeljen na istinskim vrijednostima)", što je bila svojevrsna njezina definicija dana u prvom dijelu ovoga teksta, nego i nešto što će potaknuti i provesti ovu eliminaciju. Dakako, najbolje bi bilo kad bismo ovaj monumentalni neoliberalistički "čardak ni na nebu ni na zemlji" mogli razmontirati brzo i s jednostavnim alatom, pa onda njegove sastavne dijelove uredno pohraniti u nekom od muzeja đavoljih podvala. No ova stvar očito neće ići ni lako ni jednostavno, te se možemo samo nadati da tu neće biti potreban eksploziv kojim su se inače obično rušile takve, odavno ispražnjene građevine, koje samo prave smetnju.Postoji, kao što smo vidjeli, mnogo argumenata za nadu da će koncepcija slobodne ekonomije odigrati primjerenu ulogu u ovim procesima. Usprkos nepovoljnoj situaciji i trendovima koje smo spominjali na početku ovoga teksta, čini se kako s obzirom na aktualne okolnosti i mogućnosti koje nam je donio dosadašnji napredak na ovom polju, ipak možemo očekivati da se vrlo skoro, ili bar u nekom doglednom vremenu, otvori jedna nova faza "slobodnog razvoja", u kojoj će se njegov fokus sa projekata slobodnog softvera i slobodnih informacija ubrzano početi širiti na daleko veće područje, posebice na sferu materijalne proizvodnje. Istina je da ovo što od slobodne ekonomije imamo danas predstavlja tek njezin začetak, njezinu "inicijalnu formu" i da ova koncepcija još uvijek nije niti teorijski razrađena i eksplicirana u prikladnom obliku, no treba reći da Richard Stallman, kad je prije 30 godina pokrenuo projekt GNU, odnosno formulirao ideju "slobodnog softvera" nije imao ni to - nije zapravo imao ništa i krenuo je "od nule". A do današnjeg vremena njegova je ideja iznjedrila tolike dobre i korisne stvari. Za očekivati je da će u sljedećoj fazi ovoga razvoja ideja "slobodne ekonomije" iznjedriti još mnogo više dobrih i korisnih stvari.Ne treba pretjerivati i očekivati da će ostvarenje ideja "slobodne ekonomije" omogućiti čovječanstvu da napokon napusti ovu našu "dolinu suza" ili kako bi rekao Marx "carstvo nužnosti" i na njezinim krilima izravno i žurno stigne u "carstvo slobode". Možda će slobodna ekonomija obilježiti tek jednu novu etapu na putu prema čovjekovom oslobođenju. Možda ćemo i nakon što slobodna ekonomija donese prevagu, za 30, 50 ili 100 godina, moći ponoviti riječi Ebena Moglena iz jednog njegovog ne tako davnog govora, da je "pitanje slobode još uvijek pod upitnikom, da je sloboda još uvijek ugrožena, da ona još uvijek ima svoje neprijatelje, te da je o trijumfu slobode, usprkos uspjehu slobodne ekonomije, još uvijek prerano govoriti". No ako istrajemo na ovom putu barem ćemo za sebe, skupa s Richardom Stallmanom, moći reći da smo, ako ništa, onda barem pokušali učiniti svijet malo boljim mjestom za život nego je on to bio ranije.

Zagreb, rujan 2013 / siječanj 2014.

Nikolaj Fjodorov (1829-1903)) koji je direktno inicirao i podržavao značajan tehnološki razvoj na području raketne tehnike i kozmičkih istraživanja, ne samo u Rusiji tj. na području bivšeg Sovjetskog Saveza (lanac "kozmističkih apostola" Fjodorov - Ciolkovski - Koroljov), nego i drugdje u svijetu. Izvorni kozmizam, koji se zanima uglavnom za "tehničke aspekte" ljudskog progresa, ne bi trebalo brkati s njegovim izdankom poznatim pod nazivom "biokozmizam" ili "transhumanizam", danas veoma popularnim (za razliku od učenja iz kojega je potekao), a koji ima vrlo negativne konotacije.

19

POPULISTIČKA VIRTUALNA EKONOMIJA

Zanimljiv publicistički uradak s temom funkcioniranja suvremenog svjetskog gospodarstva i ekonomskih doktrina koje su danas dominantne, kako na ovim našim prostorima, tako i u "naprednom svijetu", pojavio se nedavno (13.04.2012.) na srpskom portalu Peščanik.19 Naslov mu je "Populistička ekonomija", a napisao ga je g. Mario Kopić, kako se može saznati s interneta, filozof, publicist i prevoditelj rođen u Dubrovniku.G. Kopiću najprije treba odati priznanje, s obzirom da je teško u medijima pronaći prikaz, pogotovo na našem jeziku, ove tematike u kojemu je na tako malom prostoru rečeno toliko mnogo i još na tako direktan i relativno jasan način. No njegov osobni stav po pitanjima kojima je članak posvećen, barem po mišljenju potpisnika ovih redaka, baš nije za pohvalu, već zaslužuje opširniji kritički osvrt (možda i duži od ovoga koji slijedi). U stvari, Kopićev bi stav trebao predstavljati samo povod, s obzirom da je ovdje mnogo važniji sam predmet njegovog interesa, kojemu se, inače, u našoj široj javnosti posvećuje daleko manje pažnje nego što bi trebalo.Svoj članak Kopić započinje konstatacijom o neadekvatnosti po njemu zastarjele ekonomske politike koju provode zemlje Jugoistočne Evrope, točnije one s područja "bivše Jugoslavije". Ta se ekonomska politika komparira s ekonomskom doktrinom i praksom etabliranom na "Zapadu", čija se suština izlaže koncizno, ali vrlo sadržajno. Podcrtavaju se njihove razlike, a posebno se notira zanemarivanje "neokapitalističke marketinške socijalno-ekonomske paradigme" u ekonomskoj politici spomenutih zemlja, zbog koje je zakočen razvoj tzv. "virtualnog privređivanja", te stvaranje "marketinške virtualne privrede", koja predstavlja presudni novum i najznačajniji faktor suvremenog svjetskog gospodarstva. Sugerira se potreba da političke elite shvate kako to predstavlja glavni uzrok neuspjeha u pokušajima prevladavanja aktualne ekonomske krize i onda poduzmu potrebne korake u implementaciji te nove doktrine u gospodarskom sustavu svojih zemalja, jer je to jedini način da se ekonomska i uopće socijalna situacija u tim zemljama preokrene na bolje (u suprotnom nam se ne piše ništa dobro). Ovo je otprilike kratak sažetak sadržaja Kopićevog članka.Ono najzanimljivije u tom tekstu svakako je prikaz funkcioniranja "virtualne komponente" modernog gospodarstva, komplementarne, kako autor tvrdi, njegovoj realnoj komponenti, a zasnovane na već spomenutoj marketinškoj paradigmi (doktrini). Autor neuvijeno iznosi činjenicu, koja je doduše sasvim bjelodana, ali se malogdje spominje, da gospodarstvo razvijenih zemalja Zapada proizvodi ne samo robu, odnosno "upotrebne vrijednosti" nego i tržište, odnosno konzumente ove robe, pri čemu ključni pojam više nije proizvodnja, ili preciznije stvaranje novih proizvoda (novih vrijednosti), nego marketing koji se odnosi na "proizvodnju potreba", drugim riječima, "virtualne robe" kao ideje o stvarima koje su pojedincima i/ili društvu potrebne. Evo jednog citata iz razmatranog teksta koji je posebno ilustrativan u ovom smislu:"Za marketinšku virtualnu privredu, (naprotiv), važi princip da proizvod treba najprije prodati, a tek zatim proizvesti. Da bi se prodao nepostojeći proizvod, potrebno je marketinški isprovocirati fiktivnu potrebu za njim. Potrošač dakle nije prisutni kupac na tržištu, kupac koji zna što mu treba. Potrošača i njegove potrebe treba najprije proizvesti kako bi ih se ex post zadovoljilo. Jednostavno rečeno, treba najprije marketinški izazvati žeđ, zatim se naruči voda kao preporučeno sredstvo njena gašenja, voda se nakon toga proizvede i dostavi potrošaču kako bi ovaj naposljetku utažio svoju žeđ."Ova konstatacija o načinu funkcioniranja barem jednog značajnog dijela suvremene globalizirane ekonomije zasigurno stoji. Međutim, problem je u tome što za razliku od nekih drugih autora koji su o tome pisali, a s kojima se potpisnik ovoga teksta slaže u puno većoj mjeri, Kopić u takvom stanju stvari ne vidi ništa sporno. Čak štoviše, kako smo već rekli, on preporuča primjenu ovog modela vladama naše zemlje i ostalih zemalja "u okruženju".Dakako, pomalo je pretenciozno i prilično naivno pretpostavljati da članovi ovih vlada, odnosno njihovi savjetnici, nisu upućeni u suvremena privredna kretanja i ekonomske teorije i da je dovoljno objasniti im suštinu ove materije, kako bi se "opametili" i poduzeli korake koji će nas napokon izvući iz krize. No ova se "naivnost" ne čini previše dobrohotnom, s obzirom da je zastupanje stajališta kako je sasvim legitimno ili čak neophodno život društva "proizvoditi" marketinškim akcijama ili kako bi to rekao Kopić kroz "marketing kao novu socijalno-ekonomsku paradigmu percipiranja i vrednovanja proizvodnih snaga", teško spojivo s bilo kojim premisama znanstvene objektivnosti i odgovornosti za javnu riječ (navodna nužnost kao argument nikada ne opravdava). A da se u ovoj priči ne radi samo o nastojanju da se "proizvede tržište", dakle/kao sustav koji obuhvaća ljude isključivo u svojstvu konzumenata robe koja se nudi na prodaju, što bi značilo da

19 Vidi web adresu http://pescanik.net/2012/04/populisticka-ekonomija.

20

u tu priču ulaze samo neki izolirani aspekti našeg ponašanja i djelovanja koji se "modeliraju" na ovaj način, već da se radi upravo o namjeri "proizvodnje" cjeline naše ljudskosti i ukupnosti društvenog života bilo koje ljudske zajednice, zaključak je što se može izvući već i na osnovi osobnog iskustva.To uostalom potvrđuje i sam Kopić govoreći o "revalorizaciji prirode, financije, zatečenih proizvodnih snaga, potrošnje, proizvodnje, nauke, obrazovanja, kulture, zdravstva, umjetnosti, ljudskih potencijala", koja, po njegovim riječima, označava "percipiranje svih tih resursa u svjetlu nove, neokapitalističke, marketinške paradigme". Radi se dakle o paradigmi proizvodnje ne samo potreba, nego i svijesti, proizvodnje ne samo nas kao konzumenata dobara, nego nas uopće, kao ljudskih bića, proizvodnje ne samo tržišta za virtualnu ili stvarnu robu, nego proizvodnje života društva u najvažnijim (ili svim) njegovim vidovima. Doduše, možda ovaj scenario nije zasad realiziran u "dostatnom opsegu" (kako bi to možda netko htio) niti u zemljama "razvijenog Zapada", no tendencije stalnog proširenja njegovog opsega i više su nego bjelodane.Čini se da bismo tendencije s opisanim scenarijem zapravo mogli promatrati kao jedan vrlo opasan socijalni eksperiment čiji su rezultati danas vrlo očiti i (očekivano) vrlo negativni. Uistinu, postoji već dosta ljudskih generacija "proizvedenih" u manjoj ili većoj mjeri na ovaj način, odnosno mnoštvo pojedinaca čija je svijest presudno određena marketinškom, tj. medijskom (ova dva termina možemo ovdje smatrati identičnima) indoktrinacijom. Možda Kopić i njegovi istomišljenici misle da ovakvo stanje stvari treba prihvatiti kao normalno, jer je to jednostavno nužnost koja je u krajnjoj liniju "u redu"? Međutim postoji gomila razloga zbog kojih ono nije u redu i zbog kojih ga ne treba prihvatiti kao normalno. Uostalom ova je stvar odavno prepoznata i kao socijalni, psihološki, javnozdravstveni, a pogotovo kao etički problem, o tome se mnogo piše i govori, i u našoj zemlji, a na "Zapadu" pogotovo. Uostalom, kompletna je medijska javnost barem ona ovdje u Hrvatskoj (a znamo kakva ona jest), očito stvorena na osnovi "marketinške socijalno-ekonomske paradigme", što je činjenica koja proturječi Kopićevim tvrdnjama o našoj "zaostalosti".Treba napomenuti da u Kopićevom tekstu ipak postoji izvjesna pojmovna zbrka, zbog koje on u nekim aspektima ostaje nedorečen i na razini aluzija. Shvaća li njegov autor pogrešno neke pojmove ili ih na tako malom prostoru nije smatrao potrebnim razlučivati ili se radi o zabašurivanju onoga što se ne uklapa u njegove sheme, to ne znamo. Primjerice, njegovo određenje pojma virtualne ekonomije neopravdano je generalizirano (vidi gorecitirani odlomak), možda baš zato da se prikrije pravi smisao neokapitalističke doktrine "generalizirane proizvodnje života" na koju smo upravo upozorili - nikome (zasad) ne pada na pamet da marketinški proizvodi potrebu za vodom iz vodovoda, crnim kruhom, čeličnim konstrukcijama ili tankerima od 500.000 tona, barem ne na direktan način, onako kako to tamo opisano, pa niti da ih proizvodi i prodaje u "virtualnom obliku".I uopće pojam "virtualnosti", bilo da se on odnosi na gospodarski sustav tj. jedan njegov dio, upotrebno dobro, resurs ili vrijednost (u bilo kojem smislu), u Kopićevom tekstu ostaje prilično zamagljen. Problem je zapravo u tome što njegov autor nije identificirao ili htio identificirati ono glavno "virtualno nešto" oko kojega se zapravo vrti cijela njegova priča, kao i druge priče o suvremenoj ekonomiji, a čije ignoriranje (uobičajeno) i inače generira suštinske probleme suvremenih ekonomskih teorija i konkretne makroekonomske prakse. A u vezi toga tajanstvenog "nečega" treba naglasiti kako ono predstavlja ključni čimbenik života ljudskog društva danas, no istovremeno i njegov ključni problem, a da se razvilo kao posljedica dinamičnog razvoja modernih tehnologija tokom proteklog stoljeća, posebice onih informatičkih i telekomunikacijskih, koje nesumnjivo predstavljaju značajan korak na našem ukupnom putu napretka, no koje su nažalost, također otvorile vrata za još dinamičniji razvoj vječitih ideja o tome kako na najlakši način opljačkati druge.U rješavanju ovako formulirane zagonetke može nam pomoći i sam Kopić, koji na dosta mjesta u svom tekstu, kroz svoje aluzije, daje naslutiti što bi ovo "virtualno nešto" moglo biti, premda to nikad ne kaže posve eksplicitno. U tom je smislu bio najdirektniji pri svom pokušaju karakteriziranja "fiktivne (tj. virtualne) privrede", koja, kako veli, "počiva na inovativnoj transformaciji postojećih prirodnih, kadrovskih, kulturnih i svih ostalih realnih resursa", te "monetarizaciji i komercijalizaciji inovacija (inovativnog rada) u svim sektorima". I upravo ovdje leži bit cijele ove priče o suvremenoj ekonomiji (ekonomijama), u komercijalizaciji i privatizaciji intelektualnog/inovativnog rada, odnosno u otuđenju našeg "duhovnog bitka" koje se realiziralo kroz uvođenje koncepcije prisvajanja (vlasništva) u sferi ideja. A to "virtualno nešto" koje Kopić propušta imenovati uglavnom predstavljaju rezultati ljudskog intelektualnog stvaralaštva u obliku naših znanja i ostalih tvorevina našega uma ili ovo stvaralaštvo samo, koji su otuđeni od društva i instrumentalizirani za ciljeve posjednika moći koji upravljaju svjetskom gospodarskom i uopće društvenom dinamikom (na nekim mjestima u tekstu radi se o "zarobljenom duhovnom bitku" uopće).Spomenuta Kopićeva neopravdana generalizacija, vezana uz virtualnu ili bolje rečeno fiktivnu ekonomiju (jer je uistinu fiktivna), zasigurno proizlazi iz vrlo raširene iluzije da je moguće uspostaviti jedinstvene principe poslovanja i izvlačenja profita koji vrijede kako za komercijalizacijom u sferi duhovne proizvodnje

21

stvorenu "virtualnu" privredu, tako i za onu "realnu", koja proizvodi materijalne vrijednosti (pojam "virtualne privrede" koji se u tekstu višekratno koristi, može se shvatiti upravo u ovom smislu).20 Ta je iluzija bila relativno dugo vremena podgrijavana stanovitim uspjesima neoliberalne doktrine u ekonomiji (iz današnje perspektive vrlo dvojbenim, jer su stvorili današnje neuspjehe), koja je u zemljama Zapada uspostavljena u prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća, zalaganjem u prvom redu Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. Međutim treba reći da su ti uspjesi rezultat materijalnih dobitaka ostvarenih upravo porobljavanjem duhovne sfere i prisvajanjem intelektualnih resursa koji su dotad bili javno dobro, kao i prisvajanjem ostalih "javnih dobara i resursa", a ubrzo zatim i praksom preseljenja sektora materijalne proizvodnje u zemlje azijskog istoka i jugoistoka, čime je postignuto drastično smanjenje prozvodnih troškova, u prvom redu zbog izuzetno niske cijene rada, ali i drugih "poslovnih pogodnosti" (povoljni uvjeti ulaganja, niski porezi, umanjeni troškovi korištenja infrastrukture, zanemarivi ili nepostojeći izdaci za zaštitu okoliša, poboljšanje uvjeta rada i sl.), tako da je spomenuti "zamah" neoliberalnih ekonomija Zapada (koji očito predstavlja prošlo svršeno vrijeme), skupa s golemim profitima svjetske korporativne i financijske oligarhije rezultat pljačke vlastitog naroda, te bijede i nesreće milijuna stavovnika zemalja slabije razvijenog ili nerazvijenog svijeta - u novije se vrijeme, kroz osiromašenje i nestajenje tzv. "srednjeg sloja", te ubrzanu deindustrijalizaciju nekoć vodećih svjetskih gospodarstava, uzrokovane aktualnom ekonomskom krizom, ta bijeda i nesreća vraćaju svome izvoru (pljačka vlastitog naroda, premda možda "pokrivena" pljačkom nekog drugog, mora imati svoje posljedice).Ova je kriza, kroz svoje burzovne lomove i financijske potrese, dakako, raspršila iluzije da takav kriminalni sustav može funkcionirati ne samo u vijeke vjekova, nego i kroz vrijeme koje se mjeri godinama, no ona se ranije spomenuta iluzija o principima poslovanja u komercijaliziranoj sferi duha i dalje se održava na životu. Toj iluziji svakako pridonosi okolnost da je to "pokoreno područje duhovne proizvodnje" ili "virtualna privreda" kako bi rekao Kopić, u tolikoj mjeri pretovareno prtljagom iz bogatog neoliberalističkog rekvizitarija obmana i mistifikacija, da je već duboko zaronilo u onu prvobitnu vodu (blato po nekim drugim mitovima) nad kojom lebdi duh Božji.Tako je postalo moguće da se duhovnom, pardon virtualnom, tvorevinom ljudske civilizacije smatra recimo i nešto što se predstavlja terminom "burzovni indeks" ili "hipotekarni kredit" ili "marketinška akcija" i da se takve stvari stavljaju u istu ravan s nečim što je nastalo "kroz čovjekovo slobodno stvaralaštvo, kroz njegovu kreativnost i inovativnost, te otvorenu komunikaciju i suradnju ljudskih bića, i što rezultira stvaranjema novih pogodnosti za egzistenciju pojedinca ili društvene zajednice, u užem ili širem smislu, te predstavlja faktor njihovog prosperiteta i napretka" - a ovo je upravo definicija onoga (dobra) što uistinu spada u sferu našeg duhovnog bitka (koji lebdi nad spomenutim vodama tj. blatom). Ovakva praksa nije rezultat kojekakvih "revalorizacija" i "revalutacija" koje spominje Kopić, nego je stvar "ludila sistema" stvorenog na osnovi prisvajanja u sferi naše "duhovne proizvodnje", koje je usustavljeno kroz "neoliberalnu paradigmu", posebice onu "marketinšku", a koje se (i prisvajanje i ludilo) putem te paradigme neprestano produbljuje. Dakako, korisno je opisivati i tumačiti sve što je uz ovu paradigmu, odnosno doktrinu, vezano, ali u posve različitim pojmovnim okvirima i na osnovi sasvim drugih vrijednosnih premisa nego što to čini Kopić. U tim (prvim) okvirima, koji kako rekosmo počivaju na iluziji o komercijaliziranim idejama, kao "proizvodima" za koje vrijede iste ekonomske zakonitosti kao i za materijalne stvari, također je moguće smatrati da projekt supertankera od 500.000 tona koji pluta u digitalnom moru pun digitalne nafte i onaj "stvarni" tanker koji plovi po realnom moru i prevozi realnu naftu, predstavljaju "stvari" iste prirode - jer se tu i jedno i drugo tretiraju kao roba koja ima neku svoju tržišnu vrijednost, pri čemu se, čak štoviše mogu na neki način i identificirati, jer su povezani direktno, u istom "proizvodnom procesu" kojim se proizvode stvari, ideje, ljudi i sve ostalo. No, svatko normalan reći će da se tu radi o sasvim različitim kategorijama pojavnosti i upravo nerazlučivanje tih kategorijalnih distinkcija rezultira posvemašnjom pomutnjom pojmova, pa i samog jezika kojim se izražavaju temeljni principe suvremene ekonomije. Uostalom, nije li apsurdno da se recimo Mozartova "Mala noćna muzika" i kombajn za vađenje šećerne repe, na isti ili sličan način vode kroz poslovne knjige naših poduzeća.Bit ovog razlučivanja nije međutim u tome što je kombajn (uglavnom) od željeza, a muzika je nešto što se sluša, ili u tome što nam šećer treba, a za Mozarta manje-više - bit je u efektima koji se ispoljavaju u procesu postvarenja duhovnih dobara (a ona, da ponovno pojasnimo, po definiciji nemaju svoju materijalnu realizaciju u uobičajenom smislu i postvaruju se posredno), kao i pri njihovoj "cirkulaciji" unutar naše društvene stvarnosti. Spomenimo ovdje recimo princip njihove "nulte granične cijene" ili princip njihovog

20 Možemo također primijetiti da ono "virtualno uopće" koje se pojavljuje u Kopićevom tekstu, očito leži u "području neodređenosti" između pojmova "duhovnog" (nematerijalnog) i "digitalnog" (ili općenito "realiziranog u materiji").

22

"samousavršavanja i samoumnažanja kroz praksu", što su efekti koji su području proizvodnje "materijalnih pojavnosti" nisu poznati.21 Upravo u ovim, kao i u masi drugih distinkcija i detalja odražavanja našeg "duhovnog bitka" na ekonomiku društvenog života (kojima se ovdje nećemo baviti jer ih je autor ovoga teksta već izlagao u referencama danim nešto niže), leže suštinski razlozi, zbog kojih koncepcija virtualne privrede (u ranije naznačenom smislu) nema nikakvog utemeljenja, niti u zdravoj ekonomskoj logici, niti u zdravom razumu. Zbog toga su uostalom ekonomske rasprave u današnje doba tako mutne - zato što mnogo toga skrivaju. Mutna je dakako i sama ideja prisvajanja u sferi duha (otkud nekome pravo da prisvoji intelektualnu baštinu čovječanstva koju su stvarale generacije naših predaka kroz cijelu ljudsku povijest), a poslovi vezani uz ovu ideju nisu samo "mutni", već predstavljaju, kako smo to već nepomenuli, kriminal u pravom smislu te riječi.Što se ovoga kriminala tiče, smatramo da na ovom mjestu nije potrebno ulaziti u konkretna razmatranja, recimo u detalje tužne pripovijesti o razvoju informacijsko-komunikacijskih tehnologija koje su, umjesto da budu upotrebljene kao sredstva oslobođenja ljudskog rada i egzistencije, otuđene od društva i iskorištene za postizanje ciljeva globalnih moćnika i manipulatora - pogotovo u smislu njihovog pretvaranja u sustav kontrole nad društvom, što zapravo i omogućava socijalno-ekonomske metastaze kao što je "virtualna privreda" i sve te satelitske "paradigme" ili "doktrine" koje proizvode život društva (neki detalji ove uzročno-posljedične veze bit će razjašnjeni nešto kasnije).22 Ovdje ćemo samo ustvrditi kako duhovne tvorevine ljudske zajednice nisu i ne smiju biti roba, s obzirom da taj koncept ima fatalne reperkusije ne samo na gospodarski aspekt društvenog života, već i na našu znanost, kulturu, obrazovanje, te ljudsku duhovnost uopće, zbog čega on nužno dovodi ne samo do ekonomskih kriza i društvenih lomova već i do potpune devastacije kulturnih i civilizacijskih tekovina ljudskog društva. Nije zapravo pretjerano ustvrditi kako komercijalizacija u sferi duha, čiji začeci sežu u drugu polovicu XIX stoljeća, a koja se naročito zahuktala usporedo s razvojem digitalnih tehnologija, pogotovo od početka (već spomenutih) osamdesetih godina prošlog stoljeća, predstavlja istočni grijeh tehnološke kulture koji čovječanstvo sigurno vodi u katastrofu, koja se naslućuje već danas.Putovi za razrješenje svih ovih proturječja našeg civilizacijskog razvoja već su velikim dijelom istraženi i još se uvijek istražuju; o njima se govori u radovima brojnih teoretičara slobodne ekonomije kao socijalno-ekonomskog koncepta na osnovi kojega se mogu ostvariti drastični zaokreti u smjeru uspostavljanja gospodarske stabilnosti i društvene ravnoteže čak i u globalnim razmjerima. Suština ovog koncepta ili modela uređenja ekonomskih, a i uopće društvenih odnosa, određena je premisama dijametralno suprotnim od onih na kojima su izgrađene teorijske i praktične sheme kojima se Kopić bavi u svom članku; ona se u prvom redu sastoji u anuliranju bilo kakvih prisvajanja u sferi duhovne djelatnosti i oslobođenju našeg duhovnog bitka od svih ograničenja i zabrana koja danas funkcioniraju kroz razne zakonske mehanizme i nametnute društvene norme što svoje utemeljenje imaju jedino u ljudskom pohlepi i bezumlju, kao i od nepotrebnog balasta koji je uzrokovao gorespomenuto njegovo potonuće (u besmisao), te u susljednoj realizaciji principa slobodnog stvaralaštva i otvorene komunikacije i suradnje na području naše intelektualne djelatnosti, čiji bi se rezultati tretirali kao javno dobro dostupno svima (što je lako ostvarivo s obzirom na mogućnost digitalizacije i sveprisutni internet). Treba reći kako se principi slobodne ekonomije već sada, u uvjetima danas dostignutog stupnja znanstveno-tehnološkog razvoja, mogu proširiti i na neka područja naše materijalne proizvodnje, što može stvoriti posve oprečnu situaciju od one koju propagiraju naši dražesni "neokapitalisti" - umjesto prisvajanja u sferi duha, dolazi bi do oslobođenja u sferi materijalne proizvodnje - oslobođenja rada, čovjekove egzistencije i svih kreativnih potencijala ljudske vrste.Nećemo na ovom mjestu detaljnije argumentirati mogućnosti da se sve to uistinu i dogodi s obzirom da je te argumente potpisnik ovih redaka već iznosio.23 Te mogućnosti potvrđuju u prvom redu rezultati na polju razvoja slobodnog softvera (projekt GNU i ostali slični projekti), no ima rezultata i na drugim poljima - projekti slobodnog informiranja (Wikileaks), slobodne kulture, slobodnog hardvera i sl. Ovakav razvoj daje nam razloga za nadu kako poništenje rezultata pljačke i prijevare najširih slojeva društva koju su organizirali svjetski moćnici, kao i drugi značajni civilizacijski iskoraci mogu ostvariti ne nekakvim revolucionarnim društvenim preobražajima ili administrativnim mjerama državnog aparata, već postupnom evolucijom, koja

21 O ovim efektima pisao je i autor ovoga teksta u već spomenutoj knjizi pod naslovom "Slobodni softver i filozofija slobode - Dostignuća, problemi, perspektive".

22 Ovim se temama bave mnogi, uglavnom inozemni autori, posebice aktivisti pokreta za slobodni softver i slobodne informacije. Nižepotpisani autor ih je razmatrao u svojoj knjizi spomenutoj u prethodnoj fusnoti, kao i u nekim drugim svojim tekstovima.

23 Recimo u tekstu pod naslovom "Slobodna ekonomija ili ekonomija slobodnih dobara", objavljenom nedavno.

23

se može odvijati čak i u skladu sa zakonitostima postojeće tržišne utakmice kakve su ti moćnici sami smislili.Dakako, radi se o dugotrajnoj borbi jer svjetski moćnici svim silama nastoje suzbiti ideje i nastojanja koja potkopavaju njihov položaj, dovodeći u pitanje njihovo bogatstvo, ugled i društvenu moć, no barem su na području softverske djelatnosti tendencije jasne i nema sumnje da je tu bitka za njih izgubljena. U kojoj će mjeri to utjecati na druga područja "slobodnog razvoja", nije a priori jasno, no razloga za optimizam ima, čak i usprkos neprestanim pokušajima nametanja sumanutih normativnih okvira poput tzv. ACTA-e, zakona o softverskim patentima, kao i postupcima prema aktivistima poput Juliana Assangea.U vezi ovoga posljednjeg (Assangea) treba reći kako je u ovoj priči posebno važno pitanje "oslobađanja" medijskog prostora (slobodno informiranje i slobodna informacijsko-komunikacijska infrastruktura), s obzirom da današnji mediji zasigurno predstavljaju žarište svih bolesti suvremenog ljudskog društva, u prvom redu njegove duhovne narkoze, odnosno paralize bilo kakve produktivne društvene dinamike. Uistinu, proces prisvajanja duhovne sfere na području medija (čiji je prvobitni smisao bio razmjena informacija među ljudima) rezultirao je zasigurno najpogubnijim efektima za ljudsku zajednicu, pošto koncepcija vlasništva kao takva nužno otvara mogućnost i stvara potrebu za manipulacijom, a ovdje se, s obzirom na stupanj razvoja informacijsko-komunikacijskih tehnologija radi o manipulacijama najširih (globalnih) razmjera. I ne samo to, mnogo je gore što su to manipulacije jedne sasvim nove vrste koje se odvijaju na najosjetljivijem, "kapilarnom" nivou. Moderni komunikacijski kanali, posebice internet, realiziraju naime neku vrstu sveprisutne "masovne svijesti" (za koju možemo reći da se zahvaljujući modernim tehnologijama (internetskoj infrastrukturi) "realizirala u materiji"), a kontakt s tom sviješću (upravo zbog ovakvog vida njezine "realizacije") ostvaruje na mnogo neposredniji način nego je to slučaj u klasičnoj ljudskoj komunikaciji (ovdje vrlo značajnu ulogu igraju i namjerno izazvani sugestivni efekti), pri čemu se svijest pojedinca na određeni način "utapa" u svijesti virtualne mase, tako da je često teško odrediti granice vlastitog uma u odnosu na "ono drugo". Jasno je da se iz toga razloga mogućnost manipulacije mišljenjem i sviješću pojedinaca drastično povećavaju. No pravi problem nije u mogućnostima djelovanja medija na ljudsku psihu, oni su samo sredstva, problem je upravo u procesu otuđenja duhovnog bitka od nas samih (kroz prisvajanje u području duhovnog stvaralaštva), koji je dogurao, kako rekosmo do "kapilarnog nivoa" do sfere osobnosti (vlastitosti) pojedinačnog ljudskog bića, do naše "najdublje biti". Taj bismo proces mogli nazvati "otuđenjem čovjeka od samoga sebe kao duhovnog bića", s obzirom da nakon pokoravanja našeg duhovnog bitka i njegovog pada "u materiju" (komunikacijske medije) od "svijeta" kao prostora našeg bivanja, ostaje samo "stvorena stvarnost", uobličena kroz sustavne manipulacije koje smo maločas spomenuli24 ili drugim riječima matrica (matrix) koja funkcionira kroz uvjetovane interakcije uključenih entiteta. Ove interakcije svode se na ono što se obično podrazumijeva pod pojmom "odnosa ponude i potražnje", a sama se ova matrica, u skladu sa suvremenim neoliberalističkim naučavanjima, može se nazvati "tržištem". Marketing je u toj priči medij kroz koji se ovi odnosi u tržišnoj matrici posreduju i aktualiziraju, i on je nužan da bi se kroz ovu aktualizaciju, koju nazivamo "kupoprodajnim odnosom", održavala dinamika cirkuliranja (generaliziranih) roba, kapitala i radne snage tj. ljudskih bića, njihove proizvodnje, prodaje i potrošnje. Čak štoviše, kroz marketing se kreira jedan "novi duh" ovako nastalog svijeta, koji je potreban da se proizvodnja njegovog života ne bi odvijala "u prazno", bez stvaranja viška vrijednosti tj. profita. A što se tiče toga profita, treba napomenuti da se iz proizvodnje roba, pa i kapitala izvlači manji njegov dio - daleko najveći dio profita izvlači se po osnovi proizvodnje ljudskih bića, proizvodnje njihovih potreba, želja, interesa, osjećaja, stavova, navika, običaja, kao i svih drugih aspekata njihovog humaniteta. Zapravo, taj biznis oko ljudi i s ljudima ili preciznije rečeno biznis s ljudskim dušama, ono je ovdje najvažnije, upravo je to poanta cijele ove priče - najvažniji "poslovni događaji" koja se zbivaju u tržišnom matrixu vezani su uz uspostavljanje kupoprodajnih odnosa čiji predmet predstavljaju ljudske duše, s obzirom da je takva kupoprodaja ono jedino što gospodare toga matrixa uistinu zanima. Sve ostalo su sitnice ili jednostavno dimna zavjesa. Jer od svega onoga što postoji u ovome svijetu, jedino ljudska duša ima neprolaznu vrijednost.I tako se otkriva bit priče o marketinškoj paradigmi i proizvodnji života svijeta s početka ovoga teksta. Termin "neokapitalističke marketinške socijalno-ekonomske paradigme", iz članka koji je poslužio kao poticaj za ovu analizu, sinonom je za sustav upravljanja tržišnom matricom ili drugim riječima tokovima suvremenog konzumerističkog društva, koji se temelji na manipulativnim mogućnostima modernih medija (televizija, internet, društvene mreže, mobilna komunikacije) i psihološkim tehnikama (što je jedna posebna priča koja ide sve do subliminalnih ili čak magijskih djelovanja), putem kojega se proces prisvajanja u duhovnoj sferi, koji se zapravo svodi na razaranje našeg duhovnog bitka i "zaborav transcedencije", (samo)reproducira.Dakako, sve ovo dosad rečeno samo je skica, objašnjenje kako je uistinu moguće proizvoditi ljudsku svijest,

24 Postojanje manipulacija ove vrste nije inače nešto specifično za ovo naše vrijeme.

24

odnosno cjelinu života društva putem kojekakvih "marketinških" paradigmi tj. doktrina i što to uopće znači, zahtijevalo bi daleko opsežniju analizu u koju se nižepotpisani autor zasad ne može upuštati. Ovdje smo samo pokušali ukazati na najvažnije sastavnice ovoga problema.No ono što je s tim u vezi posebno bitno ponoviti i podvući, jest da ova "proizvodnja" nije nešto što se događa kaotično, samo po sebi, jer je u tržišnoj matrici sve planirano i pod kontrolom. A hoćemo li mi sada takve tendencije tj. takvo stanje stvari zvati "mekim totalitarizmom" (jer se radi o "proizvedenom pristanku") ili nekako drugačije, nije važno, totalitarizam ostaje to što jest.Kao što smo vidjeli, zaista se može reći da (citirajmo jednu rečenicu Kopićevog teksta) "Marketing nije nikakva zavodljiva reklamna laž, koja nas otuđuje od realnih vrijednosti, nego je marketing nova socijalno-ekonomska paradigma percipiranja i vrednovanja proizvodnih snaga". No uz to treba dodati da se radi o totalitarnoj paradigmi koja ne smije proći, kao što nije smio proći ni Mussolinijev pohod na Rim ili Hitlerov uspon na čelo Weimarske republike. Međutim, čini se da je danas odgovor na pitanje o tome hoće li ili neće proći vrlo neizvjestan. Najveći problem, po mišljenju potpisnika ovih redaka, čini indoktrinacija ili svjesna izdaja dijela intelektualne elite, svjetske i domaće, koja se našla na pozicijama promotora našeg ekonomskog i općedruštvenog razvoja ili tumača društvenih zbivanja, koja kroz agresivno nametanje neoliberalnog gospodarskog modela kao i drugih koncepcija liberalnog svjetonazora u našoj društvenoj praksi, a pogotovo u medijskom prostoru, direktno radi u interesu svjetskih korporativnih i bankarskih lobija, a suprotno interesima naroda iz kojih/kojega je izrasla i kojima/kojemu bi trebala biti posvećena. Još je tragičnija činjenica da većina izvikanih "boraca za ljudska prava" i vatrenih zagovornika "slobode ljudske osobe", pogotovo onih hrvatskih, cijelu tu (našu) neoliberalnu baladu smatraju prirodnim tokom stvari, aktualnom fazom nekog normalnog društvenog razvoja i najnovijom etapom na putu progresa ljudskog društva. Oni će spremno skočiti i zazvoniti na uzbunu zbog operetnih egzhibicija kojekakvih skupina političkih marginalaca (nevažno koje "orijentacije", jer ono "lijevo" ili "desno" više i tako ne znači ništa), dok će na probleme prisvajanja u sferi duhovnog bitka i sve njihove konzekvence spokojno odmahnuti rukom, jednako kako odmahuju rukom na privatizacijsku pljačku našeg gospodarstva, na privatizaciju zdravstva, školstva i drugih društvenih djelatnosti, na konačnu rasprodaju velikih infrastrukturnih sustava, na golemu nezaposlenost i bacanje radnika na ulicu, sveopću zaduženost, ovrhe, siromaštvo, glad i očaj. Njih ne uznemirava ni alarmantna činjenica da današnje mlade generacije u sve većoj mjeri postaju marketinški proizvodi korporacija koje upravljaju životom na Zemlji, pa o tom fenomenu neće izreći niti jedne jedine riječi, kao da to nije kršenje ljudskih prava, kao da to nije nasilje nad ljudskom osobom, kao da to nije fašizam. Dapače, pridružit će se Kopićevim naporima da se takve tendencije javnosti predstave kao nešto moderno i šik. A mi se sada možemo zapitati - Tko tu sad za koga radi? Odgovor nije teško pronaći - Svi za nekoga, nitko za sve nas!Inače, treba primijetiti da se svojim najnovijim tekstom Kopić pridružuje nastojanjima nekolicine drugih autora koji našim medijma već duže vrijeme nastoje na nešto sofisticiraniji način propagirati neke "nove vrijednosti" i "nova gledanja" na stvari vezane uz život našeg društva - radi se o novim vrstama socijalizacije, ponašanja, običaja i društvenih normi, odnosa među ljudima i uopće novom svjetonazoru, koji su u svojim brojnim aspektima direktno suprotstavljeni onim tradicionalnim. No, treba upozoriti i na kontradiktornosti u njihovim izlaganjima - s jedne strane se govori o težnjama za nekim "boljim (vrlim) novim svijetom" svijetom punim, ljubavi, mira, tolerancije, razumijevanja za sve i svakoga, svijetom svjetskog ili barem evropskog jedinstva, sve u svemu težnjama za idilom, možda prispodobivom onoj sa slika postapokaliptičkog života na Zemlji kakve se mogu naći u brošuricama koje simpatični pripadnici jedne vjerske zajednice kršćanskog predznaka dijele po stanovima i na ulici, dok se s druge strane pretpostavlja rigidan sustav kompetitivnih odnosa i bjesomučne utrke za tzv. "uspjehom", koji u jednoj široj slici rezultira globalnim kaosom bitke svakoga protiv svih, do zadnje kapi krvi, u (generaliziranoj) tržišnoj areni koja je sve što postoji na ovome svijetu.Intencije ove očigledne propagandne kampanje su nejasne, možda se radi o pripremi terena za uspostavu "novih realnosti" koje je u uvjetima duboke krize i socijalne depresije moguće nametnuti relativno lako ("doktrina šoka"). Te "nove realnosti", ne bi nam, dakako, donijele ništa dobro, ali onih kojima bi njihova uspostava bila u interesu, ne manjka. Pritom se čini kako ključnu stvar ove propagande predstavlja zapravo promocija (manje ili više prikrivena) jedne nove duhovnosti u kojoj je novac božanstvo, konzumerizam svjetonazor, a život se odvija pod parolom "Radi što hoćeš" ili "Sve je dozvoljeno" (jer Boga nema), zahvaljujući kojoj se društveni tokovi (kako smo već vidjeli) mogu usmjeravati i kreirati na puno lakši način nego dosada.No nadamo se da se takvi snovi "svjetskih šefova" ipak neće ostvariti, barem ne ovdje u Hrvatskoj. Autor ovoga teksta uvjeren je da naše društvo, odnosno naš narod, nije toliko izmanipuliran - jer indoktrinacija posredstvom te famozne marketinške doktrine na hrvatskim prostorima ipak ne traje dovoljno dugo - da bi

25

dopustio da netko ukida i briše njegovu tradiciju, mijenja njegove kulturne obrasce i običaje, remeti njegov ustaljeni način života. Ovdje također računamo i na moć i utjecaj Katoličke Crkve, kao izgleda jedine organizirane snage direktno suprotstavljene demonskim agresijama modernog vremena na pojedinca i društvo, čija se duhovna i praktična aktivnost pokazuju učinkovitom i na gospodarskom polju - a upravo se gospodarstvo danas može smatrati "kritičnim" područjem naše društvene stvarnosti o kojemu ovisi naše biti ili ne biti.25

Još ćemo se, na kraju, samo osvrnuti na zadnju rečenicu Kopićevog teksta. Što se tiče tamo spomenutog "dezertiranja civilizacije" od strane "medijski glasnih protivnika neoliberalizma", treba reći kako bi iz civilizacije u kojoj ekonomija i tržište diktiraju cjelinu "proizvodnje života", a čovjekov um modeliraju marketinške kampanje, kanalizirane kroz sveprisutne orvelijanske medije, dezertirati trebali i svi ostali, i to pod hitno. A na bojazan kojom Kopić zaključuje svoje razmatranje, da bi u zemljama Jugoistočne Evrope uz zadržavanje tog "starog" modela ekonomije (u kojoj posve izostaje onaj "virtualni" dio) brzo moglo doći do situacije da narod bude primoran "jesti travu", mogli bismo samo s dosadom uzdahnuti - Ah, ta "građanska inteligencija". Seljačka inteligencija zna da iz zemlje, osim trave, može rasti recimo i krompir ili kupus, te da je puno zgodnije i prirodnije da travu jedu krave ili ovce, nego ljudi. A ono čega bi se ovaj apologet neoliberalizma trebao bojati jest izvjesnost da će jednom (nadamo se uskoro) kad prestane proizvodnja potreba za njihovim ingenioznim virtualnim idejama, travu pasti upravo oni, koji sve to ne znaju. Virtualnu ili stvarnu - to neka sami odluče.

Zagreb, travanj 2012.

25 Ovdje možemo spomenuti primjer neuspjelog pokušaja privatizacije "Hrvatskih voda" koja je spriječena odlučnom akcijom našeg crkvenog vodstva.

26

JESU LI EKONOMSKA ČUDA IPAK MOGUĆA?

Zanimljiv tekst pojavio se nedavno na srpskom portalu Peščanik (vidi http://pescanik.net/2012/09/cudo-iz-vergla/). Radi se prijevodu članka objavljenog u njemačkom "Die Zeitu" prije skoro dvije godine, koji se bavi u ovim današnjim prilikama ponovno vrlo aktualnim fenomenom vezanim uz događanja u tirolskom gradiću Wörgl (Austrija), u vrijeme Velike depresije početkom tridesetih godina prošlog stoljeća. A ta zanimljiva priča ide ovako: U pokušaju da ublaži životne nevolje svojih sugrađana nastale usljed ekonomske krize, gradonačelnik ovoga mjesta, Mihael Unterguggenberger inače strojovođa i pučki tribun, čelnik lokalnog ogranka socijaldemokratske partije, osmislio je proveo zanimljiv ekonomski i društveni eksperiment. Potaknut jednim člankom o teoriji novca njemačkog trgovca i ekonomista Silvia Gesella, u kojemu je kao rješenje problema recesije i krize u gospodarstvu bio predložen koncept novca koji vremenom gubi na vrijednosti (nestajući novac), uveo je lokalnu valutu ili kako je on sam to nazvao "potvrde o obavljenom radu", s istim ovim svojstvom, dakle vrijednosnice koje svakoga dana vrijede sve manje. Zahvaljujući toj novoj valuti, uposlio je ljude na javnim radovima u svom mjestu - i desilo se ekonomsko čudo. Evo kako je to čudo opisano u navedenom članku:"Isprva su stanovnici Wörgla bili skeptični. Samo su dvije radnje bile spremne da prime ove novčanice. Jedna od njih je i butik Rose Unterguggenberger, žene gradonačelnika. Ali kako je vrijeme prolazilo, sve više radnji se pridruživalo. Radnici su se ponašali baš onako kako je Gesell predvidio, a Unterguggenberger se nadao. Novi novac pokrenuo je posao trgovcima, pa su oni kupovali novu robu od zanatlija, seljaka i tvornica, robu koju je sada sve više ljudi moglo da kupi.Nezaposlenost je i dalje rasla, ali u Austriji. U Wörglu je padala, ali su se zato povećali porezni prihodi grada. Stanovnicima se činilo kao da je netko iz aviona bacio gomilu para. Ali uopće nije bilo više novca nego ranije, samo što je sada novac brže cirkulirao. Od stolara do mesara, od mesara do seljka, od seljaka do gostioničara, od gostioničara do stolara i svako je dobijao nešto za svoj rad.Okolne općine i gradovi su kopirali ovaj eksperiment. Novi novac donio je iznenađujuće jedinstvo u Wörgl. U ostatku zemlje za vlast su se borili socijaldemokrati, austro-fašisti i nacional-socijalisti. Partijske armije su se obračunavale na ulicama. Naslovna stranica jednih novina iz tog perioda glasi: "Raspustite parlament i uvedite diktaturu!"Ali u Wörglu, novi novac je izgladio sve nesporazume. Gradski savet jednoglasno podržava gradonačelnika. Uskoro dolaze i novinari. Konačno dobre vijesti, kojima bi mogli da zamijene redove pune loših vijesti i problema. Reporteri kruže gradom u potrazi za tajnom Wörgla, raspitujući se kod doktora, krojača, vlasnika kina. Niste našli blago? Nije došao ni veliki investitor? Nekoliko novačnica u boji i to je sve?"No izgleda da je sve to bilo previše dobro da bi dugo trajalo. Nekome ta priča o Wörglu i njegovom lokalnom novcu nije bilo u interesu i Unterguggenbergerova je valuta nakon godinu i pol dana bila zabranjena. Citirat ćemo još jedan odlomak spomenutog teksta da bismo prikazali šta se događalo s ovim eksperimentom i kako je on okončan:"Unterguggenberger je tih mjeseci često bio na putu. Kao nekada lokomotivom, sada putuje po Austriji i Švicarskoj da bi držao predavanja. On, predsjednik jedne male zajednice, odjednom je najpoznatiji gradonačelnik u zemlji.Vladi u Beču stižu pisma u kojima se zahtijeva da se Unterguggenberger postavi za novog ministra financija. Početkom ljeta 1933, u bečkom rastoranu Kaiserhopf, on se obratio grupi od 170 gradonačelnika iz cijele Austrije, koji su namjeravali da primijene njegov recept. Svi su željeli da uvedu nestajući novac. Nisu došli samo predstavnici malih gradova već i gradonačelnici Linza, Steyra i Spittala.Zašto da ne? Zašto čudo iz Wörgla ne bi postalo čudo Beča, čudo cijele Austrije?Zato što to ne želi austrijska Narodna banka. Samo ona može da štampa novac. Tako piše u zakonu i tako treba da ostane. Odmah poslije uvođenja novog novca, u jednom od internih dokumenata banke se govorilo o "zaustavljanju ove gluposti". Protiv službenog rješenja, donijetog početkom 1933. godine, Untergugenberger je podnio žalbu sluteći "da će je glavonje sigurno odbaciti". Osamnaestog studenog 1933, točno godinu i pol dana od početka eksperimenta, austrijski upravni sud donio je odluku: "Novi novac je suprotan zakonu".Čudo je okončano.Novčanice su povučene iz upotrebe. Zidari koje je grad zaposlio su otpušteni. Promet u prodavaonicama je smanjen, kao i porezni prihodi. "Patnja nije poslata od Boga, već su je propisali zakon i ljudska glupost", napisao je u pismu poslanom jednoj novinskoj redakciji razočarani Untergugenberger."

27

Zašto je austrijski Upravni sud donio takvu odluku možemo samo nagađati. To su uostalom prošla vremena, znamo da je iza toga u Austriji došlo do oružanih sukoba i da je uvedena diktatura; nekoliko godina kasnije država je priključena nacističkoj Njemačkoj, a onda je izbio Drugi svjetski rat. No povijesna iskustva veoma su poučna. Povijest je uostalom učuteljica života ako su njezini učenici/akteri dovoljno mudri. Ako nisu onda se ona ponavlja. Zato je potrebno učiti i iz ovoga primjera. Pritom treba imati u vidu da se ovdje ne radi samo o teorijama novca (odnosno pitanju treba li novac vremenom gubiti svoju vrijednost ili ne), niti se radi o pitanju prednosti lokalnih valuta u odnosu na one "službene". Ovdje se radi prvenstveno o činjenici koja se dokazala već bezbroj puta, a koju s obzirom na okolnosti, posebice one kakve vladaju u našoj zemlji treba neprestano ponavljati - da pametni, sposobni i pošteni ljudi na čelu poduzeća, lokalne zajednice, grada, države mogu činiti čuda. Najznačajnije primjere za to predstavljaju zemlje poput Južne Koreje ili Tajvana, koje su u relativno kratkom vremenu učinile nevjerojatan tehnološki i civilizacijski skok i tako se od zemalja na margini svjetske ekonomije, svrstale među najrazvijenije zemlje svijeta. Također su zanimljivi primjeri Malezije ili nama susjedne Slovenije, koja je sve do pred samo nekoliko godina također predstavljala neku vrstu ekonomskog fenomena (najviše čini se zahvaljujući njihovom vodećem ekonomskom stručnjaku Jožetu Mencingeru, kao i njihovom dugogodišnjem premjeru i predsjedniku Janezu Drnovšeku). Međutim Slovenija je danas dokaz za nešto dijametralno suprotno - a to je da glupi, nesposobni ili pokvareni ljudi u vrhovima vlasti mogu upropastiti i društvo s najboljim perspektivama. Pritom treba uočiti da nije potrebno da ti ljudi budu i glupi i nesposobni i pokvareni - dovoljno je samo jedno od toga troje (nasuprot tome, one tri ranije navedene vrline moraju se naći skupa). Jesu li naši političari i tajkuni bili samo glupi, samo nesposobni, samo pokvareni, ili se radilo o nekoj kombinaciji, utvrdit će se, nadamo se, uskoro i sudskim putem.Još jedna stvar koju bi u vezi priče o "Čudu iz Wörgla" trebalo naglasiti, jest potencijal alternativnih tj. lokalnih valuta u prevladavanje ili ublažavanje posljedica ekonomske krize u kojoj se našao suvremeni svijet. Primjera koji pokazuju da i danas ovaj koncept može "uspjeti" ima više - ovdje ubrajamo neke od "papirnatih" valuta lokalnih zajednica koje se koriste najviše u SAD-u, te elektroničke valute, primjerice sustav LETS - Local Exchange Trading System, koji je u upotrebi u SAD-u ili sustav koji se danas razvija u Grčkoj (elektronička valuta pod nazivom tem).Napomenimo da Udruga za slobodne informacije "SINBAD" radi na projektu uvođenja alternativne elektronske valute koja bi se koristila pri internetskoj razmjeni dobara u našoj zemlji (za početak na nekim lokalnim razinama). Takva valuta omogućila bi da se potaknu određeni gospodarski tokovi koji su danas posve zamrli ili jenjavaju zbog opće besparice, osigura pravednije vrednovanje rada i materijalnih dobara koja cirkuliraju na "tržištu", te organizira bolje korištenje resursa kojima raspolaže naše društvo. U razradu koncepta ove nove valute mogu se uključiti svi zainteresirani. Informacije o ovom projektu mogu se naći na stranici "Projekti" web sitea Udruge "SINBAD" (http://sinbad.bplaced.net/projekti.html). Tamo se također može naći i inicijalni dokument projekta pod naslovom "O problemu prevrednovanja današnjih vrijednosti (Povodom projekta Sinburza - Internetska burza dobara)", u kojemu su date neke osnovne ideje i smjernice za njegovu realizaciju.26

Zagreb, rujan 2012.

26 Vidi tekst "O problemu prevrednovanja današnjih vrijednosti" nešto niže.

28

REKLAMA ZA GNU/LINUX I SLOBODNI SOFTVER

Premda se propagiranjem slobodnog softvera i "filozofije slobode" bavimo već desetak godina i premda smo priču o slobodnom softveru - o povijesti njegovog razvoja, o idejama koje su potakle i koje motiviraju taj razvoj, o njegovim prednostima i nedostacima, njegovim mogućnostima i perspektivama, a posebice o značaju koncepcije slobodnih intelektualnih dobara, pa i slobodnih dobara uopće (koja se "iskristalizirala" upravo kroz praksu slobodnog stvaralaštva na softverskom području), ispričali već puno puta, čini se da nije naodmet ponoviti je još jednom i na ovome mjestu. To se ponavljanje može opravdati aktualnom situacijom po pitanju korištenja slobodnih odnosno otvorenih softverskih rješenja u našoj zemlji, koja se, usprkos nastojanju stanovitog broja linuksaških zanesenjaka, ne mijenja bitno na bolje, što nije teško razumjeti ako se ima u vidu pogodovanje interesima krupnog kapitala kao običaj svih hrvatskih vlada, od osamostaljenja naše zemlje do danas. Uostalom, ako se po našim televizijama do besvjesti mogu ponavljati kojekakve idiotske reklame za beskorisne, pa i štetne stvari, onda bi i nama trebalo biti dopušteno da, ako ništa onda barem po marginalnim ili marginaliziranim medijima, uporno propagiramo nešto što je, po općem sudu, korisno i dobro.Na početku priče o slobodnom softveru treba reći kako je softver "stvoren slobodan" i kako se njegova "sloboda" kroz dugi niz godina podrazumijevala. Naime, sve negdje do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, informatika se uglavnom smatrala primijenjenom znanošću, tako da su ljudi koji su se njome bavili rezultate svoga rada (kompjuterske programe, odnosno njihov izvorni kod27) slobodno iznosili u javnost i njima raspolagali u skladu sa vlastitim željama i potrebama, kako se to u znanosti i inače radi(lo). Danas je, kao što znamo, informatika unosan biznis, a o praksi slobodne razmjene softvera gotovo da i nema govora u nekoj široj javnosti. Dapače, sa svih nas strana bombardiraju upozorenjima kako se autorska prava vlasnika softvera koji koristimo na svome računalu moraju poštovati, odnosno da se taj softver ne smije slobodno kopirati (piratizirati) i da za svaki instalirani program trebamo imati odgovarajuću licencu, tj. potvrdu da smo ga "legalno" nabavili. Rijetko će kada tko spomenuti čak i pojmove sharewarea ili freewarea, što su zapravo kategorije softvera koji se može slobodno kopirati, ali kod kojega je obično ograničen način ili vrijeme upotrebe. Međutim, sigurno su već skoro svi barem čuli da postoji i softver koji ne samo se može slobodno kopirati i koristi bez ikakvih ograničenja, već se može, s obzirom da mu je izvorni kod dostupan, slobodno mijenjati i prilagođavati vlastitim potrebama. Taj se softver naziva slobodnim softverom (Free Software) ili softverom otvorenog koda (Open Source Software). Ova dva pojma, premda slična, nisu posve identična (napomenu o ovoj razlici vidi niže).Za slobodni softver možemo reći da je nastao u prvom redu kao rezultat inicijative američkog informatičkog stručnjaka Richarda Stallmana, koju su kasnije podržali brojni programeri, odnosno informatičari širom svijeta. Naime, u vrijeme kad je stjecajem raznih okolnosti, a u prvom redu pojavom prvog "osobnog računala" (IBM-PC), a to je bilo, kao što smo rekli negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, krenula nagla komercijalizacija "svega postojećeg" u informatičkoj branši, najprije u SAD-u, a kasnije i u ostalim zemljama svijeta, Stallman se, praktički sam samcat, suprotstavio takvom razvoju događaja. Problem je bio u tome što je pretpostavka za ovu komercijalizaciju bila uvođenje pojma "vlasništva nad softverom", pri čemu se to vlasništvo realizira putem ograničavanja prava korisnika softverskog produkta da slobodno njime raspolaže i prilagođava ga vlastitim potrebama (izvorni kod programa tada je učinjen nedostupnim), a također i prava da programeri, koji su taj softver kreirali, detalje svoga rada iznose u javnost. Stallman je takvu novu praksu ocijenio "antisocijalnom, neetičnom i jednostavno krivom" i odlučio pokrenuti jedan alternativni informatički projekt putem kojega bi se sačuvale stare dobre "informatičarske slobode". Tako je nastao projekt GNU (kratica od "GNU's not UNIX"28), koji je u gotovo tri desetljeća svoga postojanja iznjedrio velik dio slobodnog softvera koji je danas u upotrebi, ali i mnoštvo ideja i literature koje se bave problematikom razvoja i širenja ne samo slobodnog softvera, već i slobodnih informacija uopće, kao i mnogobrojnim pitanjima koja se tiču intelektualnih sloboda i pojma "vlasništva u sferi ideja". Napomenimo

27 Radi se o nizu ljudima razumljivih programskih instrukcija koje računalo na određen način također može "razumjeti" i onda "izvršiti" (te se instrukcije pretvaraju u tzv. "strojni kod", niz binarnih "znamenaka", odnosno "signala" koji za procesor računala imaju odgovarajuće značenje).

28 UNIX je operativni sustav za računala razvijen krajem 60-tih godina prošlog stoljeća, koji je Stallmanu poslužio kao uzor i osnova za projekt GNU. Široko je rasprostranjen i služi uglavnom u profesionalnoj upotrebi.

29

da je pojam slobodnog softvera Stallman precizno definirao u dokumentu pod nazivom "GNU General Public License" (GNU GPL) čiji se principi mogu sažeti u tri točke - (1) programi se mogu slobodno koristiti u bilo koju svrhu, (2) izvorni kod programa svima je dostupan i može se slobodno mijenjati i prilagođavati vlastitim potrebama, (3) originalne ili modificirane verzije programa mogu se slobodno distribuirati, besplatno ili uz naknadu, ali ponovno pod istom licencom (GPL-om). GPL je zapravo pravni dokument, licenca koja se primjenjuje na slobodni softver iz razloga da on ne bi bio jednostavno preuzet od strane softverskih kompanije i iskorišten u komercijalne svrhe. Licence koje se primjenjuju na "softver otvorenog koda" obično se od GPL-a razlikuju po uvjetima distribucije modificiranih verzija programa koji su postavljeni nešto "labavije", što međutim znači da te licence mogu propisivati i određena "vlasnička prava" na softverski kod.Najvažniji rezultat razvoja započetog pokretanjem GNU projekta predstavlja slobodni operativni sustav29 za velik broj računalnih platformi pod nazivom GNU/Linux, koji je nastao početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Riječ "Linux" ovdje predstavlja naziv "jezgre", centralnog dijela operativnog sustava koju je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća razvio finski programer Linus Torvalds, i koja se, inkorporirana u projekt GNU, pokazala vrlo pogodnom i fleksibilnom za svoju svrhu. Vremenom, mnogobrojne su institucije i pojedinci razvili mnoštvo GNU-kompatibilnih softverskih paketa za razne primjene, dok su opet druge skupine razvile velik broj "GNU/Linux distribucija" - zaokruženih softverskih produkata koji uključuju "Linux jezgru", razne softverske alate i biblioteke, grafičko sučelje (X-Windows System) i razne vrste radnih okruženje (desktop environment), standardne pomoćne programe (utilityje), te potrebni "aplikativni softver", koji se relativno jednostavno mogu instalirati na računalo i koristiti u svim uobičajenim informatičkim poslovima. Među svim tim distribucijama, kojih danas ima na hiljade (mnoge su od njih "specijalizirane" za specifične primjene), izdvajaju se one pod nazivima Debian i Ubuntu. Projekt Debian pokrenuo je 1993. godine Amerikanac Ian Murdock i tako, zajedno sa suradnicima, stvorio distribuciju značajnu zbog svoje stabilnosti, podržanih hardverskih platformi, kao i zbog svoje veličine tj. broja softverskih paketa koje uključuje, pa ona, kao takva, predstavlja osnovu za razvoj mnogobrojnih drugih, više ili manje specijaliziranih distribucija. Zanimljivo je možda ovdje spomenuti da aktualna ("stable") verzija Debian distribucije (Squeeze) sadrži skoro 30.000 softverskih paketa. Ubuntu je opet projekt južnoafrikanca Marka Shuttlewortha koji je napokon uspio približiti GNU/Linux najširim masama softverskih korisnika stvorivši istoimenu GNU/Linux distribuciju baziranu na Debianu koja je vrlo jednostavna za instalaciju i korištenje. Stoga ne čudi popularnost Ubuntua koji, usprkos tome što na softverskoj sceni postoji tek 7-8 godina, danas predstavlja najrasprostranjeniju GNU/Linux distribucija (za desktope/laptope).Inače, za većinu se "standardnih" GNU/Linux distribucija, pa tako i Ubuntu bez ikakvog pretjerivanja može se reći da su posve ravnopravne, a u mnogim stvarima i superiorne najraširenijem i najrazvikanijem operativnom sustavu za osobna računala (PC-jeve) - Microsoftovim Windowsima. Također se može reći da nakon pojave Ubuntua više gotovo da ne postoji razlog da ljudi i dalje koriste vlasnički softver (tj. Microsoftove Windowse) na svojim osobnim računalima. Ranije je razlog mogao biti relativno komplicirana instalacija GNU/Linuxa, problemi sa nekim specifičnim hardverom (driveri) koje GNU/Linux ne prepoznaje, eventualno i kompliciraniji način korištenja ovog operativnog sustava. Danas, kad je procedura instalacije (posebice nekih distribucija kakva je Ubuntu) krajnje pojednostavljena, kad je većina problema sa "prepoznavanjem" hardvera riješena (premda ponekad može iskrsnuti kakva iznimka) i kad radna okruženja poput Gnomea ili KDE-a funkcioniraju vrlo "intuitivno" (analogno MS-Windows okruženju), problem može predstavljati jedino neki vrlo specifičan softver za Microsoftove Windowse koji nema svoga analogona koji radi pod GNU/Linuxom30. Još jedan razlog može biti činjenica što su "elektronski servisi" koje institucije naše države nude građanima i poslovnim subjektima, prilagođeni samo korisnicima MS-Windowsa, a nekada možda i nezgoda što postoji veći izbor računalnih igrica koje rade pod Windowsima od onih koje rade pod Linuxom. No, okolnost da se Ubuntu može slobodno skinuti s interneta i koristiti bez ikakvih ograničenja, očito predstavlja mnogo važniju prednost. Napomenimo također da premda se cijene nekih "bazičnih" varijanti Windowsa (danas aktualne verzije Windows 8), odnosno njihovog "upgradea" sa starijih verzija mogu nekima učiniti povoljnima, to ne predstavlja neku veliku pogodnost, ako se ima u vidu okolnost da se i većina ostalog potrebnog softvera mora kupiti, kao i činjenica da su one funkcionalnije, tzv. "Professional"

29 Operativni sustav je skup programa od kojih se neki automatski pokreću neposredno nakon uključenja računala i omogućavaju njegov rad, odnosno izvršavanje drugih programa (aplikacija) koji su nam potrebni za neki konkretan posao.

30 Problem predstavljaju programi za projektiranje poput AutoCAD-a, razne tehničke simulacije i sl. no oni i tako ne predstavljaju softver za "standardnu" upotrebu.

30

verzije znatno skuplje. Nasuprot tome, GNU/Linux je "Professional" u svakom pogledu, a softverski paketi koje pojedina distribucija sadrži uglavnom su također "profesionalni", no ne koštaju ništa.Sve informacije o Ubuntu distribuciji mogu se naći na web siteu www.ubuntu.com odakle se mogu skinuti i sadržaji (CD/DVD-images) odgovarajućih instalacijskih CD-ova, odnosno DVD-ova za ovu distribuciju. Analogno vrijedi za site www.debian.org u slučaju Debian distribucije, odnosno za siteove ostalih distribucija.Napomenimo da se u slučajevima problema pri instalaciji i radu s bilo kojom distribucijom GNU/Linuxa, korisnik može sa svojim pitanjima (problemima) obratiti Hrvatskoj udruzi Linux korisnika (HULK) preko njihovog web portala na adresi www.linux.hr.31 Inače, slične organizacije GNU/Linux entuzijasta osnovane su širom svijeta s ciljem promoviranja slobodnog softvera u javnosti, njegovim prevođenjem i prilagođavanjem lokalnim standardima i konvencijama (lokalizacija), a vrlo su bitne i njihove edukativne aktivnosti.Mnogobrojne informacije vezane uz projekt GNU, odnosno Zakladu za slobodni softver (Free Software Foundation), organizaciju koja je "nosilac" ovoga projekta - njihove programske dokumente, tekstove koji se bave poviješću projekta GNU, podatke o njihovim aktivnostima, aktualnim dostignućima i problemima s kojima se projekt suočava, idejama koje zastupaju i uopće filozofiji pokreta za slobodni softver mogu se naći na web siteu ove organizacije odnosno projekta - www.gnu.org.

GNU Head i Pingvin Tux - maskote projekata GNU i Linux(preuzeto iz Wikipedije)

Treba reći da zahvaljujući brojnim prednostima slobodnih softverskih rješenja nad onim "vlasničkima", GNU/Linux danas već značajno ugrožava primat Microsoftovih produkata na području softvera (operativnih sustava) za osobna računala, premda je dojam autora ovoga teksta da njegova popularnost raste presporo. No, stvar se ipak sve više zahuktava, a trendovi koji se mogu pratiti u Evropi i svijetu daju nam osnovu za naša nadanja kako će konačni krah koncepcije vlasničkog softvera i softverskih monopola nastupiti u nekom doglednom vremenu. Nažalost, Hrvatska po ovom pitanju bitno zaostaje za većinom drugih zemalja Evrope s kojima se volimo uspoređivati - ovdje se, kao što smo rekli na početku, neki napredak teško uočava. Zbog toga je odgovornost nas ovdje u Hrvatskoj za širenje slobodnog softvera i slobodnih informacija, ili drugim rijećima za širenja ideja slobode na području intelektulnih i poslovnih odnosa, još i veća.Napomenimo na kraju da se ideje slobodnog softvera i "filozofije slobode", čiji je zapravo cilj da se kroz promociju principa otvorenosti i dostupnosti duhovnih, a kasnije možda i materijalnih dobara, doprinese integraciji i harmonizaciji ljudskog društva na svim razinama njegove organizacije, vrlo dobro uklapaju ne samo u neke tzv. "ljevičarske" koncepcije, nego i u one koje neki smatraju "desničarskima" - primjer za to je recimo socijalni nauk Katoličke Crkve, koji između ostalog nalaže da "stvari ne treba smatrati samo svojim već i zajedničkim, u smislu da se njima po mogućnosti može poslužiti svatko kome je to potrebno", ističe zahtjev za "komunitarnom organizacijom rada", te apelira na ljudsku solidarnost, međusobno pomaganje i nesebično darivanje, što su sve pretpostavke na kojima je zasnovan i GNU projekt i sve ono što je iz njega proizašlo. Ovu "koherenciju" nije teško razumjeti, jer je lako vidljivo da se tu ne radi ni o kakvoj ideologiji, nego jednostavno o zdravom razumu koji se izgleda u ovom dobu podivljalog kapitalizma u velikoj mjeri izgubio, čak i u nekom "individualnom smislu".Nadamo se da će zajednički angažman svih progresivnih društvenih snaga, uz ostalo i kroz borbu za širenje

31 Još jedan značajan hrvatski linuksaški site koji treba spomenuti je www.linuxzasve.com.

31

ljudskih sloboda na području intelektualnih i ekonomskih odnosa, pridonijeti da razum ipak prevlada i da se stvari počnu kretati u smjeru izgradnje jednog novog, daleko humanijeg, pravednijeg, slobodnijeg društva nego je to ovo današnje. Pritom je bitno da svatko od nas postane svjestan i svoje vlastite uloge u ovom (revolucionarnom) procesu i da na svoj način doprinese njegovome cilju. Jer ovaj je angažman zasigurno sudbinska obaveza današnjega naraštaja, bez kojega se ne samo ona "svijetla", nego bilo kakva budućnost ove naše civilizacije, teško može i zamisliti.

Zagreb, travanj 2013.

Malo GNU humora(preuzeto sa sitea www.gnu.org)

32

KAKO INTERNET UČINITI DOSTUPNIM SVIM NAŠIM GRAĐANIMA?

O potrebi da se internet učini dostupnim svim našim građanima ne bi trebalo biti neke velike rasprave. Svima je jasno da internet predstavlja resurs bez kojega je danas teško zamisliti normalno funkcioniranje društva, pa da prema tome ne predstavlja, kako neki još uvijek izgleda misle, luksuz, nego potrebu. Zapravo, s punim pravom možemo reći da najšira dostupnost ovoga medija predstavlja nasušnu potrebu svakog društva koje želi biti uključeno u znanstveno-tehnološki i civilizacijski razvoj čovječanstva.U Hrvatskoj, kao što je općepoznato, najveću prepreku najširoj dostupnosti interneta predstavlja njegova cijena. Zanimljivo je recimo primijetiti da iznos računa za telekomunikacijske usluge prosječnog domaćinstva često premašuje iznos računa za struju, plin, razne komunalne dadžbine i sl. Kako je to moguće, ako znamo da su troškovi poslovanja telekomunikacijskih kompanija daleko manji od troškova koji nastaju recimo u elektroenergetskom sektoru ili u poslovima distribucije plina (u prvom redu zbog visokih cijena uglavnom uvoznih energenata)?Ovakvo neodrživo stanje lijepo ilustriraju odnosi cijena internetskih usluga u Hrvatskoj i u inozemstvu. Primjerice, prema podacima od prošle godine, prosječna evropska cijena brzog interneta iznosila je oko 2.5 eura za 1 Mbps (Mbit u sekundi), dok je kod nas, ta cijena otprilike dvostruko veća. Još je zanimljivije primijetiti da ta cijena u Japanu iznosi 0.27 $ ili 0.2 eura za 1 Mbps što je 12.5 puta manje od evropskog prosjeka, odnosno oko 25 puta manje od hrvatskog. Zanimljivo je također primijetiti da je prosječna "brzina interneta" u Japanu - ovdje je riječ o tzv. "broadband pristupu" (u prijevodu širokopojasni pristup) - 62 Mbps, a u Evropi 5.2 Mbps, a u Hrvatskoj oko 3.5 Mbps.Još ljepšu ilustraciju stanja s internetskim, odnosno uopće telekomunikacijskim uslugama u Hrvatskoj pruža nekakva bolesna raskoš koja prati sve što je uz naše internetske odnosno telekomunikacijske "providere" vezano - treba samo vidjeti njihove zgrade po Zagrebu i ući u njihove poslovne prostore, pogledati njihove reklame na televiziji, pročitati podatke o plaćama njihovih direktora, odnosno čuti njihove "životne priče". Posve je očito da se ovdje radi o prelijevanju dohotka iz jednog gospodarskog sektora u drugi i nejasno je zašto se to dopušta. Čini se da se ovaj fenomen teško može objasniti nekim drugim razlozima, osim korupcijom i nekim oblikom gospodarskog kriminala - najvjerojatnije štetnim ugovorom koji je potpisala hrvatska Vlada sa Deutsche Telekomom prilikom prodaje naše najveće telekomunikacijske kompanije, Hrvatskog Telekoma, Nijemcima (taj je ugovor, napomenimo, proglašen "tajnim", pa javnosti nisu poznati bilo kakvi njegovi detalji). Ovdje treba napomenuti da se ovaj telekom putem toga ugovora suvereno raspolaže i hrvatskom telekomunikacijskom infrastrukturom, usprkos tome što su njezinu izgradnju financirali sami građani ove zemlje, pa bi se ona kao takva trebala smatrati javnim dobrom, a ne resursom kojim se može raspolagati i trgovati samo tako, bez da se ikoga išta pita. Jasno je da taj ugovor što prije treba javno objelodaniti, sudskim putem utvrditi da je bio štetan za hrvatsko društvo (što je sasvim očito) i onda poduzeti sankcije prema svima onima koji su tom ugovoru kumovali. Pritom bi bilo dobro kad bi oni sami mogli namiriti svu štetu koju je hrvatsko društvo pretrpilo zbog toga ugovora, no čini se da su njezini razmjeri toliki, da bi se na taj način mogao "pokriti" samo jedan njezin manji dio. Sudskim bi putem također trebalo razriješiti i problem spomenute telekomunikacijske infrastrukture (problem vlasništva i raspolaganja tim dobrom, koji u našoj javnosti danas predstavlja tabu-temu).S obzirom da je već i iz ove priče s internetom u Hrvatskoj jasno da se gospodarenje ovim resursom nikako ne smije prepustiti stihiji tobože slobodnog tržišta, slijedeći bi korak u smjeru rješavanja problema dostupnosti interneta u našoj zemlji, a kojim bi se ujedno i izbjeglo dalje nanošenje štete ove vrste hrvatskom društvu, bio da se u ovu "igru" ubaci jedna javna institucija, čije bi poslovanje bilo motivirano brigom za dobrobit cijelog društva, a ne interesom za profitom i bogaćenjem pojedinaca. Prirodno bi bilo da to bude CARNet, koji bi jednostavno proširio svoju djelatnost s akademske zajednice na hrvatsko društvo u cjelini, i nema sumnje da se u tom slučaju cijena pristupa internetu ne bi smanjila samo na evropsku razinu, već da bi dosegla i onu japansku. Zapravo, troškovi bi se zasigurno smanjili u tolikoj mjeri da bi se mogli financirati nekim praktički zanemarivim iznosom iz državnog proračuna, što bi značilo "besplatan internet" za sve naše građane u slučaju nekih "standardnih" brzina pristupa (radilo bi se o brzinama koje su potrebne za uobičajeno korištenje interneta - surfanje, primanje i slanje e-maila, razmjenu manjih datoteka; oni kojima treba brži internet plaćali bi neki iznos, no on bi zasigurno bio još uvijek niži nego što ga plaćaju danas).Osim besplatne usluge pristupa internetu tj. WWW-servisu, CARNet bi u prvoj fazi (i što prije) trebao pokrenuti besplatnu uslugu elektroničke pošte i privatnih Web stranica za sve građane Hrvatske, i to svakako

33

s mogućnošću korištenja slobodnih programskih tehnologija kao što su Perl, Python, Wiki, PHP, SQLite/MySQL/PostgreSQL, koje su danas nužne za moderno služenje internetom. Za ovako nešto CARNet, uostalom, već odavno ima dovoljne računalne resurse. Osiguravanje 100 MB prostora za web sadržaje svakom hrvatskom građaninu, danas predstavlja zanemariv financijski izdatak, a dobrobiti koje bi se iz toga polučile su neusporedive. Primjerice, kada bi računali s optimističkim maksimumom od milijun tako aktivnih hrvatskih korisnika Interneta, potrebni prostor za podatke bio bi reda veličine 100 TB, čija je cijena trenutno manja od 10 tisuća eura, pa se možemo zapitati - kako to da ovakva akcija, koja po financijskim zahtjevima spada u rang vrijednosti polovnog automobila, dakle koja se nalazi u domeni financijske sposobnosti gotovo svakog našeg građanina, nije pokrenuta kao projekt na nivou države? Očito, na djelu nije neki slučajan propust, nego se radi o od vlasti dogovorenom nepogodovanju vlastitom narodu ili u najboljem slučaju o potpunoj nekompetentnosti onih odgovornih. Što se pak tiče (doslovno) milijardi kuna dobiti koje kod nas svake godine ostvaruju vodeće telekomunikacijske tvrtke (uglavnom u stranom vlasništvu), i to još na infrastrukturi koju su svojim novcem platili naši građani, pitamo se - gdje bi danas bio CARNet da je kojim slučajem on dobio te milijarde?U vezi cijele ove priče treba napomenuti kako je u Finskoj dostupnost interneta postala temeljno ljudsko pravo, odnosno da se njihovo društvo obavezalo svakom svom članu osigurati slobodan pristup internetu, a da se slične inicijative razmatraju u Velikoj Britaniji, Francuskoj i nekim drugim evropskim zemljama. Sve to pokazuje kako već i politička javnost zemalja Zapadne Evrope prepoznaje potencijale internetskog resursa i kako je svjesna nužnosti da se oni realiziraju u što potpunijoj mjeri. U Hrvatskoj, nažalost, ne samo da ovakvih inicijativa nema ni u povojima, već nema čak niti nekih ozbiljnijih komentara situacije s neopravdano visokim cijenama internetskih usluga. Također, ne čuje se niti da tko zbog toga prosvjeduje. Premda bi se s obzirom na podatak da oko 50% kućanstava u Hrvatskoj posjeduje priključak na internet, te da većina njih koristi upravo "broadband pristup", možda moglo zaključiti kako "situacija s internetom" u našoj zemlji i nije tako loša, treba reći da je ona loša, tj. nezadovoljavajuća s obzirom na današnje tehnološke mogućnosti, a i "internetsku pokrivenost" ostalih evropskih zemalja koja doseže i do 80%. Zbog toga je očito nužno pokrenuti aktivnosti kojim bi se ovaj problem već jednom riješio na zadovoljavajući način.Namjera ovoga teksta je da tomu posluži kao poticaj, kao i da predstavi neke konkretne prijedloge kako bi se u našoj zemlji u ovom smislu napokon nešto pokrenulo s mjesta.

Zagreb, listopad 2011.

34

"WORD FORMAT" I PRIKLJUČENIJAILI (PONOVNO) O PROBLEMU FORMATA ELEKTRONIČKIH DOKUMENATA

S obzirom da sam zadnjih tjedana imao kojekakvih okapanja oko jednog svog teksta, koji je po uputama uredništva kojemu sam ga namijenio, trebao biti poslan u, kako bi oni rekli, "word formatu", odlučio sam još jednom, ovaj puta u "Zarezu", upozoriti našu javnost na problem s formatima elektroničkih dokumenata koji se koriste u javnoj komunikaciji ovdje u Hrvatskoj. Običaj korištenja "vlasničkih" formata elektroničkih dokumenata (detaljniju definiciju ovih pojmova vidi nešto niže) pri razmjeni podataka između "fizičkih" i "pravnih" osoba, predstavlja vrlo značajan problem, koji u našoj javnosti, iz raznih razloga, nije prepoznat, pa se zato i ne uspijeva riješiti na najprikladniji način. Taj se problem pojavljuje gotovo na svakom koraku - i u privatnoj komunikaciji, i u komunikaciji s raznim manje ili više službenim instancama (s predstavnicima raznih organizacija, tajništvima udruga, uredništvima časopisa), i u javnim institucijama, i u obrazovnom sustavu, i u poslovnom svijetu - primjerice (što je posebno problematično) pri "službenoj" razmjeni podataka s FINOM ili Poreznom upravom, koje su ne samo neke takve formate, nego i određenu "klasu" vlasničkih operativnih sustava za (PC) računala praktički proglasili obaveznima za primjenu u našem gospodarstvu.Nejasno je zbog čega se ovaj problem nikako ne uočava, odnosno zašto mu se ne poklanja primjerena pažnja. Možda je stvar u tome što u nas još uvijek vlada uvriježeno mišljenje kako su .doc i još eventualno .pdf jedini ("normalni") formati elektroničkih dokumenata, pa se oni kao takvi u elektroničkoj komunikaciji i podrazumijevaju - često se u kojekakvim "uputama" uopće eksplicitno i ne navodi u kojem se formatu tekstovi primaju, a kad se pošalju u nekom "krivom", onda se ignoriraju (u ovom se smislu posebno zabavnima pokazuju pokušaji komuniciranja s "institucijama hrvatske kulture"). Međutim, treba naglasiti kako se u slučaju .doc formata radi o vlasničkom (proprietary) formatu dokumenata za koji ne postoji detaljna specifikacija (premda su neki njezini dijelovi objavljeni), zbog čega se pri njegovom korištenju javljaju brojni problemi, ne samo "tehničke", nego i "pravne" prirode, dok je .pdf format tvrtke Adobe (do pred nekoliko godina također vlasnički) pogodan samo za dokumente koje nije potrebno mijenjati (editirati). Zbog toga se nameće potreba izbora i usvajanja jedinstvenog formata za elektroničke dokumente, koji će se koristiti u javnoj komunikacije u našoj zemlji, a koji će biti otvoren (slobodan) i prikladan za sve vrste dokumenata, odnosno za sve ili većinu mogućih primjena.Pošto se čini da čak ni oni od kojih bi se to moglo i moralo očekivati, ne razumiju što su to formati elektroničkog dokumenta, ili općenitije, formati "datoteke", kao skupa istovrsnih podataka koji se zajedno čuvaju u elektronskom obliku, ovdje ćemo malo detaljnije rastumačiti značenje ovoga pojma.Poznato je da sve informacije koje se unose u elektroničko računalo, moraju biti pretvorene u binarnu formu (u niz "jedinica i nula"). Primjerice, da bi se napisani tekst mogao spremiti na magnetskom mediju računala i kasnije pravilno reproducirati, na njegovom zaslonu ili na pisaču (printeru), potrebno je svako slovo, tj. tekstualni znak, prema nekoj konvenciji pretvoriti u određeni binaran "obrazac", pri čemu se slaganjem tih obrazaca dobije cjelina teksta u elektroničkom obliku, kao što se cjelina teksta na papiru dobije slaganjem slova. Da bi se ovaj postupak mogao provoditi na jednoznačan način, nužno je uvesti standard, odnosno konvenciju prema kojoj se ovakva pretvorba odvija. Tako su tokom vremena stvoreni razni standardi koji se odnose na pretvorbu tekstualnih znakova u binarnu formu. Prvi među njima, koji je ujedno poslužio i kao osnova za sve ostale, bio je tzv. ASCII standard (ASCII je kratica za American Standard Code for Information Interchange), stvoren šezdesetih godina prošlog stoljeća, kod kojega je svaki znak predstavljen binarnim obrascem od 7 bita (tj. sa sedam binarnih znamenaka) - primjerice slovu A je pridružen obrazac 1000001, kojemu u decimalnom obliku odgovara broj 65, slovu B obrazac 1000010 kojemu odgovara broj 66 itd. Ukupan broj znakova koji ASCII standard može obuhvatiti iznosi 27 = 128. Ovaj broj se pokazao nedostatnim kad je bilo potrebno uvesti razne druge tekstualne znakove i simbole, kao što su recimo "hrvatska" slova s dijakritičkim znakovima ili slična takva slova u drugim jezicima. Tako su nastale razne "kodne stranice", odnosno ISO standardi kod kojih su tekstualni znakovi predstavljeni s 8 bita (tj. jednim byteom) informacije, a postoje i oni kod kojih imamo 16, 24 ili 32 bita (UTF-8 kao "realizacija" Unicode standarda).Međutim, danas više nije važno samo kako će se u elektroničkom obliku predstaviti pojedina slova ili znakovi, već i kako će tekst koji pišemo izgledati prikazan na zaslonu, odnosno ispisan na papiru. Tu su u igri još i veličine teksta, vrste fontova, širine margina, poravnanja paragrafa, dimenzije i prijelomi stranica, te mnoštvo drugih "standardnih" i "naprednih" opcija za koje zna svatko tko je ikada pisao u nekom tekst

35

procesoru poput OpenOffice Writera. Prema tome, elektronički dokument osim samog teksta u binarnoj formi, mora, u istoj toj formi, sadržavati još brojne druge informacije potrebne da bi mogao biti prikazan u prikladnom obliku. Format elektroničkog dokumenta predstavlja konvenciju (standard) prema kojoj se sve te informacije definiraju i "kodiraju" unutar datoteke koja predstavlja dotični elektronički dokument. Ova definicija odnosi se i na sve ostale vrste datoteka, kao što su izvršne, sistemske, podatkovne, grafičke, audio/video datoteke i dr.Problem s formatima dokumenata nastaje zbog činjenice da su ih "ustanovljavale" razne organizacije i softverske kompanije, pa je tako nastalo mnoštvo različitih formata za elektroničke dokumente koji su međusobno inkompatibilni. I ne samo to, već su neke kompanije odbile javno obznaniti detaljne specifikacije svojih formata, te su ih zaštitile i zakonski, čime su nastali tzv. zatvoreni odnosno vlasnički (proprietary) formati dokumenata za čije je korištenje potreban softver (redovno također vlasnički) kompanije koji je taj format izmislila. Onima koji bi željeli dokument u istom tom formatu kreirati i uređivati pomoću svojih vlastitih programa, to je praktički onemogućeno. Kao što smo već rekli, "uobičajeni" .doc format predstavlja primjer jednog upravo takvog formata dokumenata. Prema tome, zahtjev koji smo ranije istaknuli - da se za potrebe normalne javne komunikacije u elektroničkom obliku odredi jedinstven standardni format dokumenata koji bi bio slobodan, tj. takav da se svatko njime može služiti bez ikakvih ograničenja i da mu je specifikacija poznata, u ovom se svjetlu pokazuje kao jedan neizbježan korak koji će se morati učiniti kad-tad (što prije - to bolje).Format koji se ovdje sam nameće je Open Document Format (ODF odnosno .odt za tekstualne dokumente), temeljen na prilično popularnom jeziku za "označavanje podataka" koji se naziva xml (Extensible Markup Language). Ovaj format inače ima vrlo široku primjenu, posebno na području Evrope i Amerike (Sjeverne i Južne) - preporučuju ga sve nadležne evropske institucije, a NATO ga koristi kao svoj službeni standard.Premda se ovaj format može kreirati i čitati i pomoću nekih "vlasničkih" softverskih paketa (za "uredske poslove"), zbog stanovite bi se nekompatibilnosti, u službenim primjenama trebalo također propisati da se u radu s ovakvim dokumentima koristi isključivo slobodni softverski paket OpenOffice, odnosno LibreOffice. OpenOffice je uredski paket čiji je razvoj započela je njemačka tvrtka Star Division još sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, da bi ga 1999. kupila velika američka informatička kompanija Sun Microsystems, koja je nešto kasnije izvorni kod toga programa proglasila otvorenim i njegov razvoj prepustila "open source" zajednici. Taj se razvoj nastavio duže vrijeme uz potporu Suna, a kasnije i Oraclea, da bi pred godinu-dvije ovaj projekt došao pod pokroviteljstvo Apache Software Fundacije. Najnovija verzija ovoga uredskog paketa danas nosi oznaku 3.4.1. LibreOffice predstavlja "fork" projekta OpenOffice, nastao 2010, čiji je motiv izgleda prvenstveno predstavljala vezanost projekta OpenOffice uz "velike igrače" u softverskom biznisu. Prednost LibreOffice predstavlja "bolja" licenca pod kojom se taj softver nalazi - osim GNU LGPLv3, različite verzije OpenOfficea stavljene su i pod neke specifične licence (Sunova, Apacheova) - te značajnija podrška "free software"/"open source" zajednice, zbog čega se on razvija znatno dinamičnije u odnosu na svoga "parenta". Najnovija verzija LibreOfficea danas je 4.0.1.Još jedan format koji bi po mišljenju i preferencijama autor ovoga teksta trebao biti bolje prihvaćen u radu s elektroničkim dokumentima je .tex format. Ovaj format široko se primjenjuje u prirodoznanstvenoj zajednici, jer ima velike mogućnosti za rad s matematičkim izrazima, no to ne predstavlja prepreku da se koristi i za pisanje tekstova druge vrste. Slobodni .tex format i cijeli TeX sustav (radi se o još jednom sustavu za obradu teksta) razvio je američki softverski stručnjak Donald E. Knuth krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća i on je tokom osamdesetih postao standardnim dijelom većine operativnih sustava za računala baziranih na UNIX-u. TeX je danas dogurao do verzije 3.1415926. Prednosti TeX/LaTeX sustava (LaTeX je dodatak TeX-u koji uključuje dodatne opcije za uređivanje teksta), odnosno .tex formata predstavljaju njegova jednostavnost (uz male zahtjeve na hardverske resurse), postojanost (u slučaju "grafičkih" tekst procesora, često su se "kroz povijest", u različitim verzijama, mijenjali osnovni formati dokumenata, dok je .tex format već nekoliko desetljeća isti), te prikladnost za integraciju u razne (slobodne) softverske projekte. Detaljnija usporedba .odt i .tex formata dana je u tekstu "Usporedba dvaju popularnih slobodnih formata elektroničkih dokumenata" pri kraju ove knjige.Na osnovi rezultata ove usporedbe zaključujemo da .tex format tj. sustav, usprkos nekim prednostima, ipak nije primjeren za najširi krug korisnika (koji su obično navikli na rad s GUI aplikacijama) - premda postoje grafička sučelja pomoću kojih se rad u TeX/LaTeX-u pojednostavljuje (poput onoga pod nazivom Kile). Možda bi popularnosti ovoga sustava pridonijelo neko znatno usavršenije grafičko sučelje, te bolji konverteri između danas najčešće korištenih formata dokumenata i .tex-a. Ovo je dakle još jedan od zadataka za razvijatelje slobodnih softverskih rješenja, kojim se uz ostal(o/e) pozabavio i autor ovoga teksta, koji je prije više godina izradio program LLn_ttp za pretvorbu tekstualnih dokumenata napisanih u bilo kojem editoru u .tex, .dvi ili .pdf format. No tu se radi o jednostavnom softveru skromnih mogućnosti, koji je prikladan za

36

rad sa tekstovima jednostavne "strukture" (za složenije tekstove potrebno je poznavati sintaksu LaTeX-a), pa prema tome taj softver zahtjeva još vrlo mnogo rada i usavršavanja.Recimo na kraju da bi usvajanje ovih "standarda" predstavljalo (i) značajan doprinos akciji razbijanja staklene fasade (ili zgrade) tzv. "softverskog biznisa", što je očito nužno da bi stvari u suvremenoj informatici napokon došle "na svoje mjesto". A kad se u tome uspije, kad koncepcija slobodnog softvera bude prihvaćena u potpunosti, zasigurno će biti stvorena mogućnost da na svoje mjesto dođu i mnoge druge stvari. Na taj bi način i ukupnost života ovoga našeg društva mogla polako postajati sve normalnija i bolja, pa i usprkos tolikim očiglednim naporima i zalaganjima onih koji to ne žele.

Zagreb, lipanj 2010. / ožujak 2013.

37

KAKO "OSLOBODITI" HRVATSKI JEZIK

(Povodom projekta mki - Kreiranje kazala za knjige)

Premda autor ovoga članka nikada ranije nije imao niti je mislio da će imati neke veze s lingvistikom i premda je posve neupućen u problematku (hrvatskog) jezika i u sve ono što je s njom povezano, stjecajem okolnosti morao se pozabaviti nekima od pitanja koja ulaze u ovu domenu. Ukratko, radilo se (i radi) o projektu tj. programu Udruge za slobodne informacije "SINBAD" pod nazivom mki (Make Index), koji je nastao iz naše namjere da izradimo slobodni softver pomoću kojega bi se automatski ili barem "poluautomatski" mogla kreirati kazala za knjige (pojmova, imena, geografskih naziva i sl.).32 Rad na programu započeo je prije nešto više od godinu dana, no on ne može biti završen, ne barem na odgovarajući način, zbog zapreka o kojima će biti govora u ovom tekstu.Zasigurno najveći problem u ovom programiranju proizlazi iz okolnosti da riječi koje se uključuju u kazalo u pravilu mogu imati različite gramatičke oblike. Program (koji kazalo slaže na osnovi pripremljene liste pojmova), mora dakle "prepoznati" sve moguće oblike za sve riječi koje ulaze u kazalo, pa prema tome mora posjedovati neki oblik "inteligencije" potrebne za ovo prepoznavanje.Da bismo pronašli pravi način kreiranja te "inteligencije", konzultirali smo se s ljudima upućenim u jezična pitanja. Zaključak je bio da je problem teško ili nemoguće riješiti samo programski tj. upotrebom određenih (jezičnih) algoritama, nego da bi bilo najbolje koristiti se rječnikom hrvatskog jezika u kojemu su popisane sve hrvatske riječi i svi njihovi oblici (ili onaj njihov broj koji je dovoljan da bi jedan ovakav program davao "dovoljno dobre" rezultate). Dakako, program bi mogao raditi i bez rječnika - on zapravo u ovoj fazi tako i radi - no u ovom slučaju korisnik treba, s jedne strane, biti upućen u neke "tehničke" pojedinosti (kao što je recimo rad s "regularnim izrazima" koje program koristi u pretraživanju teksta), dok, s druge, mora voditi računa o svim gramatičkim oblicima riječi koje ulaze u kazalo, što znatno komplicira cijeli postupak njegove "strojne" izrade (može se doduše raditi i s korijenima riječi, no tada je pretraga u dosta slučajeva prilično neprecizna). Također, u ovom je slučaju ograničena i funkcionalnost programa - zgodno bi recimo bilo da program sam može pronaći sva osobna imena u tekstu i onda automatski kreirati odgovarajuće kazalo imena (dakle bez da ih iz teksta najprije mora "izvlačiti" sam korisnik), što je sada nemoguće.Uglavnom, nakon zaključka da nam za realizaciju projekta treba "digitalizirani" rječnik hrvatskog jezika, i to onaj s "morfologijom", tj svim gramatičkim oblicima riječi, krenuli smo u potragu za njim. No pokazalo se da jednu takvu stvar, koja bi bila "slobodna", što znači da je dostupna i da se može koristiti bez ograničenja za bilo koju svrhu (pa tako i u raznim "slobodnim" informatičkim projektima), nije baš jednostavno pronaći ili da se ona u nekoj zadovoljavajućoj formi, danas, prema svemu sudeći, ne može pronaći uopće.Htjeli bismo na ovom mjestu izniijeti neka zapažanja nastala tokom ove naše "potrage", jer nam se čine zanimljivima i za širu javnost. Priča će možda nekome biti dosadna, jer se izgleda svodi na notorne činjenice koje "svi znaju", no one, barem za autora ovoga teksta, koji je na (hrvatski) "jezični teren" banuo potpuno neobaviješten i nepripremljen, predstavljaju prilično iznenađenje.Prvo što nam je s ovim u vezi našega problema palo na um, bio je Anićev rječnik uz čija novija izdanja uključuju i CD na koji je rječnik spremljen u elektronskom formatu. Međutim, pokazalo se da je normalan rad s njim nemoguć, s obzirom da je elektronska forma rječnika neprimjerenog "formata", a k tomu je i "kriptirana", pa se CD ne može kopirati. Kriptiranje je zasigurno učinjeno u svrhu zaštite "autorskih prava".Međutim, sad se postavlja pitanje - ne predstavljaju li "autorska prava" u ovom konkretnom slučaju, u neku ruku, "prava" na riječi hrvatskog jezika? Doduše, može se reći kako nisu u pitanju riječi nego rječnik kao cjelina, skup riječi koje je netko prikupio i uredio. No, ne bi li bilo logično i normalno da se i rječnik, kao i same riječi od kojih je složen, koristi slobodno, bez ikakvih zapreka. Bi li itko išta izgubio da se rječnik može slobodno distribuirati i koristiti? Možda i bi, ali sigurno ne onaj tko je za nastanak toga rječnika zaslužan. Pa zar to onda nije nepravedno, da po osnovi zaštite autorskih prava iz jednog rječnika korist izvlači netko tko za njegov nastanak nije zaslužan? Na koncu, sam je izdavač Anićevog rječnika, u suradnji sa "Srcem", pokrenuo internetski "Hrvatski jezični portal", gdje su svi podaci iz Anićevog rječnika (a i iz nekih drugih) dostupni. Zašto se onda rječnik ne može slobodno distribuirati i na CD-u i to u normalnom formatu kojega je moguće koristiti pod bilo kojim operativnim sustavom? Zašto ga se ne može koristiti u slobodnim informatičkim projektima? Zašto je, čak štoviše, rad s rječnikom onemogućen nekome tko

32 "Testna" verzija programa mki može se pronaći na web stranicama Udruge za slobodne informacije "SINBAD" (http://sinbad.bplaced.net/projekti.html/).

38

"nema" ni internet ni Windowse i/ili nekome tko ne voli takav način pretrage i kojekakva (grafička) sučelja, nego bi rječnik pretraživao grepom?Inače, na ovakve i slične apsurde, do kojih dovodi zaštita "autorskih prava", takva kakva se primjenjuje danas, te uopće koncept "vlasništva" primijenjen u intelektualnoj sferi, nailazimo na bezbrojnim drugim primjerima i u raznim drugim područjima našeg duhovnog stvaralaštva. Zagovaratelji ovih koncepata imaju neke svoje argumente, no teško da ikoji od njih može "držati vodu". Kako se argumenti ove vrste mogu pobiti na jednostavan način demonstrirao je recimo Richard Stallmanovom u svom "GNU Manifestu".No, vratimo se našim dogodovštinama pri potrazi za "slobodnim" hrvatskim rječnikom. Nakon spomenute male "istrage" oko Anićevog rječnika, obratili smo se onima za koje je bilo sasvim sigurno da imaju i znaju sve ono što nas zanima - stručnjacima sa Zavoda za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Prije toga smo pogledali njihov portal "Jezične tehnologije za hrvatski jezik" iz kojega se vidi da posjeduju zaista značajne "jezične resurse" (premda je sam portal pomalo zapušten). Međutim, kako smo saznali u razgovoru, ništa od tih resursa nije dostupno za "slobodnu " upotrebu, već je potrebno sa Fakultetom sklopiti ugovor o njihovom korištenju, s tim da se svaki pristup njihovim bazama plaća po određenoj tarifi.Na pitanje - Zašto se plaća? - sigurno bi se mogli navesti brojni razlozi, neki zacijelo i opravdani. Možda je, s obzirom na prilike u kojima živimo, uistinu opravdano naplaćivati pristup određenim podacima tj. resursima koji se mogu koristiti, a vjerojatno se i koriste u "komercijalne" svrhe. No, zar ne bi bilo logično i normalno da se barem ono osnovno, rječnik hrvatskog jezika u elektronskom obliku, prepusti društvu na slobodno korištenje, kao temeljno "javno dobro" hrvatske kulture, hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana, koje su stvorili danas živući naraštaji hrvatskih lingvista. Uostalom, upravo to društvo, tj. porezni obveznici financiraju (u najvećoj mjeri) njihov rad, pa bi nam se oni mogli "odužiti" barem jednom ovakvom gestom.Jasno, za ovakvo stanje stvari nisu "krivi" ljudi koji rade u lingvističkoj znanosti, problem je u "sustavu" u kojemu se izgubila svaka odgovornost za dobrobit i čovjeka-pojedinca i društva u cjelini, pa tako (uz sve ostalo) omogućava i da prisvajanja intelektualnih i svih ostalih dobara, koja su se sve do pred neku godinu ili desetljeće smatrala "javnim vlasništvom", dosegne upravo neshvatljive razmjere. O opasnostima i štetama koje na taj način nastaju, mnogo se piše i govori, pa to ne treba ponavljati.33

Inače, u vezi s tendencijama prisvajanja na "području duha" vrlo je zanimljivo pogledati i tendencije upotrebe znaka kopirajta na literaturu koja je izlazila u našoj zemlji. Danas se ta literatura, posebice ona tiskana pod kopirajtom izdaje u pravilu i gotovo je nemoguće pronaći bilo što relevantnije, a da nije označeno ovim znakom ili da je izdano pod nekom od "slobodnih licenci" (kopileft). No ono čega mnogi možda nisu svjesni, jest da se ranije, u razdoblju prije "demokratskih promjena", u Hrvatskoj većina knjiga izdavala bez ove oznake, pa da tako pod kopirajtom nisu bili ni razni rječnici, kako oni hrvatskog jezika (poput onog Anićevog), tako i oni stranih. Ova tendencija širenja " prava vlasništva" nad našom duhovnom baštinom, nije nešto neočekivano, no postavlja se pitanja - tko je tu tendenciju nametnuo i iz kojeg razloga. Da se zaista u toj priči radi o "zaštiti" autora, sve bi se to moglo i razumjeti, pa se takvim tendencijama ne bismo puno protivili, no svima je jasno da se uopće ne radi o tome. Poznato je naime da u većem broju slučajeva autorska prava preuzimaju izdavačke kuće, a da je korist koju autor izvlači na osnovi svoga rada, barem što se tiče naše literature, mala ili nikakva (osim ako nije "umrežen" sa stanovitim "skupinama" koje od toga uistinu profitiraju). Sve u svemu treba reći da se ovdje radi o interesima određenih krugova moći koji i na taj način provode svoju vlast nad "duhovnom sferom" našega društva.Treća, a ujedno i posljednja epizoda naše priče o potrazi za "slobodnim" hrvatskim rječnikom posve nam je vratila nadu u uspjeh našeg projekta, premda još uvijek ne možemo reći da je došlo do sretnog raspleta. Naime, u nastavku smo malo "prošvrljali" po internetu i naišli na jedan za nas vrlo zanimljiv web site, na kojemu je predstavljen projekt "Rječnika hrvatskih jezika" (http://www.igaly.org/rjecnik-hrvatskih-jezika/). Projekt je pokrenuo dr. Goran Igaly, matematičar s PMF-a, a kako je napisano u njegovom opisu, cilj projekta je obuhvatiti sve riječi koje se pojavljuju u hrvatskom jeziku, pa i one "dvojbene" za koje se mišljenja stručnjaka o tome jesu li uistinu hrvatske riječi ili nisu, razilaze. Rječnik (koji trenutačno ima 342.002 riječi tj. njihovih oblika) se može slobodno skinuti s interneta, a oko korištenja u komercijalne svrhe

33 O toj temi pisali smo i u članku posvećenom Aaronu Swartzu, koji je objavljen nedavno na portalu zg-magazin (vidi niže). Okolnosti tragične smrti ovog briljantnog softverskog stručnjaka i borca za slobodu informacija pokazuju koliko je daleko taj "sustav" spreman ići u zaštiti interesa onog "jednog postotka" ljudske populacije (a možda ih je i manje) što prisvaja javna dobra koja pripadaju svima nama - jer su nastala zahvaljujući znanjima i radu cijele ljudske zajednice, i to ne samo današnjih naraštaja, nego i svih onih koji su nam prethodili. Dakako "prisvajanje" u ovom kontekstu nije baš prikladan termin - prava riječ je ona kojom je ovakvu praksu okarakterizirao primjerice Eben Moglen u svom "The dotCommunist Manifestu", a ta riječ je - "krađa".

39

potrebno je dogovoriti se s autorom.Rječnik smo "skinuli", isprobali, no učinio nam se ipak nedovoljno obimnim za potrebe našeg projekta. Kontaktirali smo i dr. Igalyja koji nam je rado dopustio da ga koristimo kao bazu na osnovi koje mki postaje dovoljno "inteligentan". Pritom nas je obavijestio da je u pripremi nova verzija rječnika koja će obuhvaćati preko 600.000 riječi, i mi se nadamo da će ona biti adekvatna za naše potrebe. Inače, možemo napomenuti kako će se zasigurno moći uspostaviti i svojevrsna interakcija našeg programa i "Rječnika hrvatskih jezika" - mki pri obradi teksta može detektirati eventualne riječi kojih u rječniku nema, tako da će se rječnik moći nadopunjavati i na ovaj način. Dakle, korist može biti i obostrana. Doduše, pomalo je nejasno kakav je "status" Igalyjevog Rječnika (vjerojatno zato što još nije završen), no nadamo se da će on biti stavljen pod neku od "slobodnih" licenci.Premda, kao što rekosmo, sve još "nije gotovo", i ovaj primjer pokazuje kako se radom entuzijasta, koji čak i ne moraju biti neki veliki stručnjaci u poslu kojim se uz svoj redovni posao bave, mogu, posebice u ovom današnjem "digitalnom i informacijskom dobu", stvoriti razna korisna "intelektualna dobra", dostupna za slobodnu distribuciju i korištenje, koja će riješiti razne probleme s kojima se susrećemo u životu i radu. Radom entuzijasta stvara se tako slobodni softver i Wikipedija, stvara se slobodno znanje i slobodna kultura. Slobodni projekti bilježe se i na drugim područjima, recimo na području hardvera, robotiziranih sustava i sl. Putem svojih projekata i propagandnih aktivnosti ovom trendu želi pridonijeti i naša Udruga za slobodne informacije "SINBAD".Vjerujemo da je kroz ovakve projekte i nastojanja moguće suprotstaviti se mnogobrojnim negativnim tendencijama, i onima koje smo spominjali u ovom tekstu, kao i raznim drugim, koje ugrožavaju ne samo naš normalan razvoj i napredak, nego i neke od temelja opstanka naše civilizacije. Možda je na taj način moguće potaći i službene institucije, pa čak i institucije vlasti, da napokon počnu funkcionirati na primjeren način, odnosno voditi brigu o interesima cijelog društva. A kad bi se o tim interesima na tom "nivou" zaista vodila briga, onda naša "situacija" ne bi bila takva kakva je danas, a peripetije poput ovih naših, oko rječnika hrvatskog jezika koji bi se mogao koristiti u slobodnim informatičkim projektima, teško da bi se mogle i zamisliti.

Zagreb, veljača 2013.

40

O PROBLEMU PREVREDNOVANJA DANAŠNJIH VRIJEDNOSTI

(Povodom projekta Sinburza - Internetska burza dobara)

Premda će zasigurno mnogi ustvrditi kako je sve ono što nazivamo "vrijednostima" u ljudskom društvu kroz cijelu njegovu povijest uglavnom bilo nešto vrlo neodređeno i proizvoljno, te da je uvijek na neki način bilo "poremećeno", odnosno u neskladu s prirodnim stanjem stvari ili realnim životnim situacijama, sigurno je također i da je ta "pomutnja vrijednosti" u ovom današnjem vremenu postala mnogo značajniji i delikatniji problem ljudske civilizacije nego je to ikada ranije bila. Razlog tomu su mnogi faktori nastali u procesima "modernizacije" ljudskog društva, prvenstveno oni koji su gotovo unedogled proširili mogućnosti informiranja i komunikacije među ljudima, te stvaranjem tzv. "medijskog prostora" omogućili kreiranje i modeliranje javnog mnijenja koje danas presudno utječe na čovjekovo poimanje stvarnosti. (Ovdje je zapravo na djelu mehanizam "povratne sprege" u kojemu takva pomutnja vrijednosti, posredstvom svoga utjecaja na stvarnost, sama sebe reproducira i produbljuje.)Primjeri ove pomutnje često se navode u našoj kritičkoj javnosti i oni sežu od nekih banalnih i za pojedinca možda nebitnih - kao što je recimo problem čitanosti "šund literature" i "žute štampe" koja i po nekoliko puta premašuje čitanost ozbiljne literature i publicistike - do onih koji se tiču ključnih pitanja našeg života i opstanka, kao što su pitanja "vrijednosti" ljudskog života, te života na našoj planeti uopće. Gledano u globalu možemo zaključiti, ograničavajući se na našu aktualnost, da problem "vrijednosne pomutnje", zbog svoje "bazične prirode", predstavlja jedan od glavnih uzroka cijelog niza nevolja s kojima se čovječanstvo suočava u ovom našem vremenu. A osnovu aktualne pomutnje predstavljaju krivo postavljene i razvijene sistemske premise, vezane uz danas vladajući neoliberalni gospodarski sustav, u okviru kojega se praktički sve naše "vrijednosti" uglavnom svode na one tzv. "tržišne", što uzrokuju stvaranje mnoštva vrijednosnih fikcija koje uništavaju ili devastiraju sve ono što možemo smatrati istinskim, realnim vrednotama ljudske zajednice, te tako ugrožavaju njezino normalno funkcioniranje i život uopće.Postoje razne ideje o tome kako prevladati ovu situaciju. Jedna od njih sastoji se u pokušaju izgradnje alternativnog vrijednosnog sustava, putem kojega bi se pokrenuo i kroz koji bi tekao proces prevrednovanja današnjih vrijednosti, ne bi li one postale barem donekle adekvatne mogućnostima i potrebama ljudske zajednice u ovom našem vremenu. Taj proces očito se mora odvijati izvan oficijelnih "struktura" jer su one posve inkompatibilne novinama ove vrste, a sigurno je da takve novine u njihovim okvirima ne bi ni mogle "ukorijeniti", odnosno zaživjeti u značajnijoj mjeri. Treba dakle stvoriti alternativnu "strukturu" preko koje bi se te nove, prikladnije vrijednosti "postvarivale" u praktičnom životu.Čini se da izgradnja ove strukture treba početi "od baze" tj. od nivoa lokalnih zajednica, da bi se njihovim povezivanjem ona širila na sve više razine društvene organizacije. Također se čini da s realizacijom ove ideje treba krenuti od konkretnih stvari, materijalnih dobara koja predstavljaju predmet robno-novčane razmjene među ljudima, a čije su vrijednosti odnosno "novčani ekvivalenti", daleko od toga da bi bili primjereni realnim okolnostima u kojima se oni proizvode i u kojima cirkuliraju na tržištu (primjer predstavlja drastična razlika između cijena poljoprivrenih proizvoda po kojoj se oni otkupljuju od seljaka i cijena po kojima se ti isti proizvodi prodaju u trgovinama, koja se ne može opravdati nikakvim "dodatnim troškovima"). Pritom je uputno, isključivo zbog "praktičnosti", koristiti se dostignućima informacijsko-komunikacijske tehnologije, s tim da bi trebalo težiti da se lokalne zajednice oslobode bilo kakvih "ovisnosti" vezanih uz korištenje ove tehnologije - upotrebom slobodnog softvera, samogradnjim računala (od "polovnih dijelova"), uspostavom vlastite mrežne infrastrukture koja bi eliminirala potrebe za uslugama tzv. internet providera i sl.Početna ideja kojom bi Udruga za slobodne informacije "SINBAD" krenula u ovaj projekt, sastoji se u izgradnji informacijskog sustava koji bi predstavljao prostor razmjene dobara (virtualnu tržnicu ili burzu) u okviru kojega bi uz materijalna dobra mogle biti obuhvaćene i usluge, a koja bi uključivala alternativni novčani sustav lokalne, odnosno šire zajednice, pri čemu bi se uzeli u obzir slijedeći faktori:- dosadašnja iskustva s alternativnim valutama koje su pokazale prikladnima u široj primjeni- specifičnosti života, privređivanja i gospodarske situacije u našoj zemlji- mogućnosti informatičkih tehnologija koje predstavljaju osnovu za ovaj projektOvdje treba naglasiti da ove ideje nisu ništa novo (možda su samo novost ovdje u Hrvatskoj) i da su se one realizirala na razne načine u raznim dijelovima svijeta. Tu možemo spomenuti "papirnate" valute lokalnih zajednica koje se koriste posebice u SAD-a, elektroničke valute (primjerice sustav LETS - Local Exchange Trading System), te sustav koji se danas razvija u Grčkoj. O ovom zadnjem izvještavao je nedavno BBC

41

(prenosimo dijelove toga izvještaja s bloga K. Mišaka) - "Za kupovinu na tržnici u grčkom Volosu nije potreban novac. Od rukotvorina do hrane, sve se prodaje za lokalnu alternativnu jedinicu (grčki: TEM) u sklopu sustava dobre stare razmjene dobara. Lokalno stanovništvo skuplja ‘bodove’, nudeći vlastite proizvode ili usluge, a vrijednost se upisuje u središnju računalnu mrežu. Sustav potom omogućuje da se prikupljena vrijednost troši na bilo koju željenu uslugu ili proizvod, ma kako egzotični oni bili – važno je samo da su unutar novog-starog sustava razmjene dobara. Drugim riječima, tradicionalna trampa vratila se u današnju Grčku."Inače, možemo reći kako se u nas ova priča s alternativnom valutom posebno aktualizirala danas, kad sumanute vladine mjere i njezina porezna politika ne samo da ograničavaju uobičajene mogućnosti robno-novčane razmjene među ljudima, nego predstavljaju i atak na temeljne slobode i prava građana. Uvjereni smo da je to jedan zgodan i efikasan način da se sve ove prepreke jednostavno zaobiđu. Uostalom, nesumnjivo je da samoorganizacija društva u vremenima nefunkcionalne i neefikasne državne vlasti predstavlja nužnost i zapravo jedini način da ono preživi ovakve periode nereda i represije.Samu koncepciju našeg projekta Internetske burze dobara (pod nazivom "Sinburza"), putem koje ljudi mogu ponuditi svoju robu ili usluge "internetskoj javnosti", te prodajom ostvariti "bodove" na osnovi kojih sami mogu nabavljati druga ponuđena dobra, ovdje možemo prikazati samo ukratko (premda bi se njezina suština svodila na ono što je rečeno u citatu iz Mišakovog bloga, tako da je već prikazana u glavnim crtama). Njezine detalje treba tek razraditi i to će biti učinjeno u projektnoj dokumentaciji. No prije razmatranja određenih konkretnih postavki i zamisli vezanih uz ovaj projekt, stvar treba promotriti u odgovarajućem kontekstu, a treba postaviti i neka pitanja koja se tiču njezine opravdanosti i smisla. Jedno od tih pitanja recimo glasi - Svodi li se koncept "bodova" tj. "elektroničkog novca" kakav kanimo koristiti u ovom sustavu na isto ono što predstavlja novac u uobičajenom smislu i hoće li se svi "negativni aspekti" klasičnog novčarskog sustava ispoljavati jednako i u ovome koji sami pokušavamo realizirati? Koji se od tih negativnih aspekata u novom sustavu mogu poništiti i na kakav način? Može li se zahtjev za "sigurnošću" tj. sprječavanjem zloupotreba ovakvog sustava uskladiti sa zahtjevom da sustav funkcionira "prirodno", tj. da omogućava normalnu, nesmetanu komunikaciju i razmjenu među ljudima? U kojoj mjeri možemo računati na svijest i savjest onih koji su u ovaj sustav uključeni? U kojoj mjeri možemo računati na njihov angažman (ove ili one vrste) vezan uz ovaj sustav i je li štetno da ljudi i u ovom vidu budu uklopljeni u "virtualni svijet"? Koliko širok "prostor" (u smislu vrsta dobara i geografskog područja) ovaj sustav treba pokrivati? Treba li on biti na neki način fragmentiran ili je bolje da bude "cjelovit"?U vezi odgovora na ova pitanja najprije treba naglasiti da ovaj sustav ne treba tretirati kao rješenje naših problema tj. kao nešto što će samo po sebi osigurati naš boljitak i napredak. Sigurno je naime da za normalnu komunikaciju među ljudima, odnosno za prikladno odvijanje socijalnih interakcija, koje se njime želi pospješiti, ne trebaju nikakva dodatna sredstva uz ona koja već postoje. Međutim, s obzirom na stanje u našem društvu, u prvom redu na razinu međuljudskih odnosa (gledanih u globalu), te razvijenost raznih vidova komunikacije koji u tom konkretnom društvu postoje hic et nunc, možemo se izgleda nadati da su neka dodatna sredstva kojima bi se ta komunikacija "potpomogla", ipak potrebna i da njihove pozitivne strane mogu znatno pretegnuti nad onim negativnim (kojih zasigurni uvijek ima). Pritom treba voditi računa i da je pitanje o ovim "efektima" veoma nepredvidljivo, jer ovisi o mnoštvu "društvenih faktora" koji se stalno mijenjaju, tako da ni u kom trenutku ne možemo biti sigurni da negativnosti neće nadvladati nad onim dobrim stranama (čak i ako su ranije efekti bili pozitivni), i onda od svega toga učiniti nepotrebnu ili čak štetnu stvar. Prema tome, mnogi odgovori očito ne mogu biti definitivni i potrebno je stalno biti na oprezu.Sam princip funkcioniranja Internetske burze dobara trebao bi se sastojati od 4 koraka - ponude, licitacije, provedbe kupoprodaje i njezinog "vrednovanja". Prvi, drugi i četvrti korak mogli bi se odvijati "elektronskim putem", dok bi treći išao kroz neposredni kontakt sudionika. Nakon obavljene transkacije, prodavatelj (tj. sudionik koji bi u transakciju uložio dobr(o/a) veće "vrijednosti") bi dobivao određeni broj "bodova" na račun kupca koje bi mogao koristiti za vlastite nabavke.Dakako, ovdje se sada postavlja pitanje načina na koji se određuju vrijednosti dobara koja sudjeluju u razmjeni - koja bi se mogla odvijati po principu dobro za bodove ili dobro za dobro ili dobro za dobro i bodove, s tim da bi broj bodova "u optjecaju" trebao reflektirati promet na burzi. Zamišljeno je da ta vrijednost bude određena po principu licitacije tokom određenog vremena (koje može ovisiti o kategoriji robe, a može biti određeno i od strane samog ponuđača). Jasno je da taj način određivanja "vrijednosti" daleko od savršenog i da se svodi na tzv. "tržišni princip", no teško je zamisliti sustav koji bi bio prikladniji i prihvatljiviji za sve sudionike (premda nije isključeno da se usavršavanjem sustava može doći i do nekih boljih rješenja). Inače, jasno je da sustav, sam po sebi, ne može sigurati pravednost u razmjeni i ne bi ga trebalo, barem ne na početku, shvaćati kao nešto puno više od dodatne mogućnosti za plasman nekih dobara, kojim se zaobilaze oficijelni kanali "robno-novčane" razmjene (jer bi proces "prevrednovanja vrijednosti"

42

trebao imati puno širi "zahvat").S ovim u vezi, postavlja se i problem vjerodostojnosti sudionika u "burzovnim transakcijama", koji bi lako mogao ugroziti normalno funkcioniranje sustava. Čini se da bi se taj problem mogo preduprijediti uvođenjem svojevrsnog "ocjenjivanja dobara" koja su oni ponudili na burzi, ili, možda još bolje "ocjenjivanja same razmjene" - koja bi iskazivala koliko su sudionici njome bili "zadovoljni". Sustav bi dakle, osim što vodi evidenciju o bodovima svakog sudionika evidentirao "kvalitetu" njegovih transakcija, pri čemu bi se možda moglo uvesti da ova kvaliteta na neki način utječe na njegov bodovni saldo - da ga povećava ili smanjuje. Efikasnost ovoga ocjenjivanja ovisila bi dakako o savjesnosti sudionika i vjerojatno bi trebalo uložiti dosta vremena na testiranje raznih mogućnosti i finesa toga ocjenjivanja, kao i raznih vidova njegovih "dinamičkih korigiranja", čime bi se omogućilo da stvari idu nekim svojim prirodnim tokom.Jedan prigovor koji sa može postaviti ovako zamišljenom sustavu, a koji smo već spomenuli, odnosi se na okolnost da će taj sustav samo pospješiti "vezanost uz kompjutere" (odnosno mobitele i slične naprave u slučaju "mobilne aplikacije"). Međutim, izgledno je da bi efekti ipak i u tom smislu mogli biti "pozitivni", jer bi se posredstvom ovoga sustava na jednostavniji način mogli ostvarivati socijalni kontakti i vjerojatno se dinamizirala neposredna komunikacija i razmjena dobara među ljudima - u današnje doba u kojemu se ta "razmjena" odvija po shemi "posao - shopping centar", ovakva bi jedna novost vjerojatno predstavljala značajno unaprijeđenje.Postoji dakako još puno pitanja i prigovora koji bi se mogli uputiti ovako zamišljenom "sustavu, no nadamo se da će se oni uspješno moći rješavati "u hodu". I kao što smo rekli, od njega ne treba očekivati "previše", već jedino to da posluži kao još jedno u nizu sredstava koje je ljudima stavljeno na raspolaganje ne bi li riješili određene svoje životne probleme i osigurali svoju, makar i djelomičnu, neovisnost o sustavu vladanja utemeljenom na neoliberalnoj paradigmi, koji na našu društvenu zbilju djeluje porazno. Nadamo se da će ovakav pristup omogućiti (našem) društvu da se popne za još jednu stepenicu više na putu svoje obnove i napretka.Recimo na kraju kako je zamišljeno je da našu Internetsku burzu dobara ("Sinburzu") predstavlja web aplikacija pisana u PHP-u koja koristi bazu PostgreSQL. Poželjno je da se u nekoj daljoj fazi razvije i "mobilna aplikacija", s prikladnim "sustavom dojave" i sličnim dodacima. Sva pitanje organizacije sustava "Sinburze" i rada na njegovom razvoju zasad su otvorena za raspravu i razradu.Pozivamo sve one koji su zainteresirani da sudjeluju u osmišljavanju i kreiranju ovoga sustava da se jave na e-mail adresu Udruge za slobodne informacije "SINBAD" - udruga.sinbad@gmail.com i kroz pridonesu projektu prema svojim mogućnostima.

Zagreb, svibanj 2012. / rujan 2013.

43

OSVRT O PREDNOSTIMA KORIŠTENJA APLIKACIJA U KARAKTER MODU

U današnje vrijeme korisnici informatičkih tehnologija gotovo da i nisu čuli za pojam character modea i character-mode aplikacija tj. aplikacija koje rade u "karakter modu", a radi se o načinu (modusu) rada grafičke jedinice kod kojega je zaslon podijeljen na pravokutnike određenih dimenzija (u slučaju "rada na konzoli" zaslon je obično predstavljen matricom dimenzija 80x25 (horizontalno x vertikalno)) u koje se mogu upisivati samo slova tj. znakovi određeni postavljenom "kodnom stranicom". Ljudi su već odavno navikli raditi u "grafičkom modu", tj. sa grafičkim sustavom prozora ("windows") i odgovarajućim "window managerima", gdje sve, kao, ide automatski, i gdje se sve operacije izvode jednostavnim "klikovima" mišem. Malo se njih sjeća i DOS-a i onoga što se zvalo "command prompt", a pojam shella (naredbene ljuske) potpuno im je nepoznat. Međutim, treba reći kako osjećaj da u "grafičkom okruženju" tj. pod "windowsima" sve ide automatski i da je sve jednostavno, proizlazi jednostavno iz prakse u kojoj se korištenje kompjutera svodi nevelik broj radnji za čije je izvršavanje sve prethodno veoma dobro podešeno.Tek u situaciji kad se počnu pojavljivati problemi, kad nešto počne "štekati" ili se pokvari, "obični korisnik" stječe pravi osjećaj o tome što kompjuteri i informatika zapravo jesu. Onda počinje shvaćati kako je ova stvar nešto veoma kompleksno i kako je on sam u takvoj situaciji posve nemoćan da učini išta korisno i pomogne sam sebi. Netko bi sad mogao reći da je to tako i gotovo, te da je normalno da korisnik u slučaju problema pozove stručnjaka, ne bi li mu pomogao i riješio nastali problem. No, sad se možemo sjetiti situacije od prije dvadesetak godina kad takvih stručnjaka uopće nije ni bilo i kad su gotovo sve probleme "oko kompjutera" rješavali sami korisnici. Istina je da su se do sada stvari prilično promijenile (unaprijedile) i da su znatno kompleksnije nego ranije, a da je i krug korisnika danas daleko veći nego je bio u ono doba, no treba reći kako mnogi primjeri pokazuju da se i ovakvoj situaciji ipak može "doskočiti", te da pravi problem zapravo nije u kompleksnosti tehnologija s kojom se "običan čovjek" ne može nositi, nego u njihovoj "zatvorenosti", zbog koje je i amaterima, a pogotovo laicima onemogućeno da sami rješavaju svoje informatičarske probleme.Priča o GNU/Linuxu tj. slobodnom softveru i filozofiji slobode koja leži u njegovom podtekstu pokazuje na koje se sve načine svim ljudima, dakle ne samo stručnjacima nego i amaterima, ali i laicima, može omogućiti da svoj kompjuter koriste "s razumijevanjem", pa prema tome posve autonomno i vrlo efikasno. Ova je priča također pokazala da to što se danas ljudi uglavnom "ne razumiju" ili "slabo razumiju" u informatiku, premda se intenzivno koriste njezinim dostignućima, nije posljedica toga što su informatičke tehnologije nešto strahovito komplicirano, nedostupno prosječnoj ljudskoj pameti, niti je posljedica toga što su korisnici glupi ili lijeni, već pravi uzrok leži u sistematskom nastojanju određenih korporativnih krugova da se korisnicima ovih tehnologija namjerno onemogući tj. oteža stjecanje znanja i iskustava koja bi im pomogla da svoje probleme vezane uz korištenje računala rješavaju sami ili u suradnji sa osobama iz svoga užeg okružja.Glavna prednost projekta GNU tj. GNU/Linuxa sastoji se upravo u tome što je ovaj operativni sustav i zamišljen tako da zainteresirani pojedinci mogu relativno jednostavno sami napraviti sve stvari koje im trebaju u radu; da sami, na što lakši način, mogu razvijati vlastiti softver ili da onaj već postojeći sami mogu prilagođavati svojim potrebama, sami ga konfigurirati, (jednostavnim editiranjem konfiguracijskih fileova), te da u komunikaciji s drugim zainteresiranima (članovima GNU/Linux zajednice) sami mogu rješavati sve probleme koji se pojavljuju u ovom radu. Inače, zamisao o "podršci zajednice" čini smisao onoga što je guru ove zajednice Richard Stallman označio frazom "helping your neighbour", što predstavlja jedan od temeljnih principa GNU projekta, na kojemu se jedino i mogu graditi razne strategije borbe protiv prisvajanja javnog dobra odnosno korporativizma uopće. Nije teško zaključiti da je za ostvarenje ovih ciljeva nužno da društvo na određeni način "zadrži kontrolu nad tehnikom", jer u suprotnom ono gubi možda i svoje najvažnije "atribute moći", bez kojih nema nikakvih šansi u borbi sa snagama koje rade protiv njegovog interesa, i upravo se o tome u ovoj priči radi. Iz svih ovih razloga koncepcija GNU/Linuxa pretpostavlja jedan prilično "elementaran nivo" svoga korištenja, što međutim ne znači da se od korisnika traži da kompjutere upotrebljavaju na nekakav posebno sofisticiran, "hakerski način", nego optimalno i kreativno.No, s razvojem GNU/Linuxa, odnosno njegovih distribucija, stvari su se u ovom smislu počele odvijati prilično nepovoljno i na linuxaškom području. Korisnici su danas i ovdje zatrpani kojekakvim GUI-alatima koji im tobože olakšavaju rad, što možda i ne bi bilo nešto loše kad ne bi kompliciralo stvari i ometalo ih u stjecanju znanja i vještina koje bi u drugim okolnostima mogli stjecati relativno lako, pa onda vremenom (prirodnim putem) postajati sposobni da se sami nose sa većinom problema koji se javljaju pri korištenju

44

slobodnih informatičkih tehnologija (pa da onda i pomažu onima manje iskusnima). Ovo je još jedan dovoljno jak razlog zbog kojega bi valjalo promovirati bavljenje informatikom tj. konkretnim poslovima u kojima se služimo računalom, na elementarnijim nivoima, dakle rad u nekom od shellova (Bash, Bourne shell, C shell, Korn shellu i dr.), odnosno u karakter modu, dakako ne na konzoli, nego u terminalima (recimo xtermu, atermu, gnome-terminalu) što je mnogo zgodnije i primjernije. Dakako, ne kažemo da bi trebalo odbaciti nove informatičke tehnologije, sasvim je primjereno koristiti se recimo X-windowsima i nekim od window managera, ali bi zgodno bilo taj window manager bude što "rudimentarnijii" (takav je primjerice fvwm, pa i WindowMaker), jer je time omogućen i jednostavniji i manje zahtjevan način rada (i za korisnika i za računalo). Možemo primjetiti kako je u ovom slučaju za učenje potrebno uložiti malo više napora tek na početku, no da kasnije sve ide mnogo lakše i brže. Ovakva strategija zapravo omogućava da se stvari "uče same od sebe", pa onda učenje prestaje biti mučenje (što redovno biva ako imamo posla s zatvorenim tj. vlasničkim softverom) i odvija se na prirodan način, kroz suradnju i komunikaciju među ljudima zbog čega sve ide relativno lako i bez većih poteškoća, tim prije što je mnogo članova GNU/Linux zajednice spremno pomoći u svakom trenutku, a lako ih je i naći, ako ne u lokalnoj zajednici, onda preko interneta. Tako ova vrsta učenja postaje jedna veoma zanimljiva i zabavna aktivnost.Treba reći kako za većinu poslova koji se obično obavljaju pomoću računala, barem na GNU/Linuxu, postoje character-mode aplikacije koje takve poslove uspješno izvršavaju. Tako recimo surfati internetom možemo pomoću lynxa, pregledavati elektroničku poštu pomoću mutta, jednostavne tekstove možemo pisati u vi/vim editoru (oni ambiciozniji mogu koristiti i emacs), a složenije u LaTeX-u, računati možemo pomoću bc-a, tablične proračune možemo raditi u sc-u, a sve moguće operacije, odnosno programe možemo izvoditi i iz shella tj. s komandne linije, umjesto preko GUI-ja (grafičkog korisničkog sučelja) koji je i tako samo "maska prema van" iza koje često puta stoji upravo character-mode aplikacija. Bilo bi dobro da se u svakodnevnom radu ove aplikacije koriste što više, s obzirom na njihove već navedene prednosti . Također bi bilo dobro da i razvijatelji (slobodnog) softvera umjesto GUI programa (osim u slučajevima kad je to baš nužno), radije pišu character-mode (command-line) programe, i jer je to znatno jednostavnije, i jer su ovi programi manje zahtjevni, i jer rade brže, a korisničke perfomanse su praktički iste, s obzirom da karakter mod ne donosi nikakvo bitno smanjenje funkcionalnosti programa. U karakter modu isto možemo imati "prozore", kao i u grafičkom modu (ako je to potrebno), i to ništa manje funkcionalne, a na primjedbu o "estetici" ili "nepreglednosti" možemo jednostavno konstatirati kako je to stvar navike. Dakako, ovdje možemo imati i više "fizički odvojenih" prozora, ako koristimo više terminala (pod X-Windowsima).Inače, treba ukazati na još jednu bitnu prednost rada u karakter modu, koja se sastoji u tome što je korištenje miša u radu s character-mode aplikacijama posve izlišno (tj. puno manje praktično nego kod grafičkih aplikacija), pa se na ovaj način možemo riješiti ovog suvišnog komada hardvera koji samo zauzima prostor na radnom stolu. A i što se tiče estetike, možemo ustvrditi da korištenje character-mode aplikacija i u ovom smislu predstavlja prednost, jer se na taj način oslobađamo onog neukusnog šarenila koje redovno zatičemo na grafičkim ekranima, koje može samo činiti smetnju. U svakom slučaju, nema sumnje da crni termimal sa bijelim (ili zelenim) slovima predstavlja vrhunski estetski doživljaj za svakog pravog informatičara.S obzirom da čak i vrlo dobri i iskusni programeri nisu baš previše dobro obaviješteni, reći ćemo kako izvanredan alat za izradu aplikacija u karakter modu predstavlja programski paket ncurses (nasljednik starijih cursesa). U tome se paketu nalaze biblioteke s mnoštvom (C) funkcija koje možemo koristiti u programiranju vlastitih character-mode aplikacija - od onih za kreiranje character-mode prozora do onih za razna precizna podešavanja, te rad s formama i menuima. Na internetu se može pronaći iscrpna literatura koja se odnosi na ncursese, a u slučaju problema razvijatelji se mogu javiti i njegovom maintaineru, američkom hakeru Thomasu Dickeyu na adresu dickey@invisible-island.net. On će zasigurno spremno i s puno dobre volje priskočiti u pomoć svim ncurses programerima kad upadnu u probleme, kao što je pomagao i autoru ovoga teksta.

DODATNO - Napomena o web browseru pod nazivom lynxVjerojatno mnoge prilično iritira to što surfajući internetom prečesto nailaze na nepotrebno šarenilo ili grafičke dodatke koji samo usporavaju učitavanje web stranica. Zbog toga je zgodno imati web browser u kojemu se ništa od toga ne vidi, odnosno za kojega ništa od "grafike" koja je stavljena na internet ne postoji. U ovom pogledu pravi izbor predstavlja character-mode web browser pod nazivom lynx. Radi se o jednostavnom i pouzdanom softveru koji je uključen u sve važnije GNU/Linux distribucije, pomoću kojega se bez problema mogu pregledavati svi potrebni web sadržaji. Lynx bi se, inače, mogao promovirati po geslom "Pogled na internet onakav kakav bi on trebao biti". Ovaj web browser zgodan je i zato što ga je

45

moguće pokretati uz skriptu u kojoj se navodi niz operacija koje treba izvršiti na stranicama kojima pristupamo - tako da se možemo automatski "šetati" po raznim dijelovima stranice, spremati podatke koji se tamo nalaze, aktivirati linkove i tako pristupati drugim stranicama ili web siteovima i sl. Lynx razvija i održava već spomenuti haker Thomas Dickey. Na njegovim web stranicama (http://invisible-island.net) moguće je preuzeti najnoviju verziju lynxa, kao i najnovije ncursese, te drugi softver koji spada u njegovu nadležnost. Tu se inače radi isključivo o character-mode aplikacijama.

Zagreb, listopad 2013.

46

OSVRT NA NEKE KONCEPCIJE CONTENT MANAGEMENTA NA WEBU

CMS softver, odnosno "Content Management Sustavi" poput Joomle ili Wordpressa postali su nešto uobičajeno na današnjem webu tj. u poslovima web dizajna. Ovaj softver možemo ocijeniti prilično korisnim i kvalitetnim - premda se javlja dosta problema zbog "sigurnosnih propusta" - on ima zaista velike mogućnosti kreiranje i "održavanja" web sadržaja, a istovremeno je relativno jednostavan za upotrebu, tako da širokom krugu korisnika omogućuje da slažu svoje web stranice, odnosno portale i zatim ih ažuriraju odnosno dorađuju bez nekih velikih napora i gubitka vremena.Međutim, postoji i dosta negativnih aspekata korištenja ovoga softver na koje bismo htjeli upozoriti u ovome tekstu. Čini se da već i spomenute velike mogućnosti koje korisnicima pruža CMS softver mogu imati negativne konotacije, s obzirom da neiskusne web dizajnere kojima nedostaje mjere i ukusa navode na kreiranje pretrpanih, kičerskih web siteova i portala čiji sadržaji samo opterećuju internetsku komunikaciju. No još značajniji problem ovdje predstavlja koncepcija rada najpopularnijih CMS-ova koji su danas u upotrebi. Osim u nekim slučajevima (kakav je recimo Plone CMS), ova se koncepcija zasniva na dinamičkom kreiranju web stranica putem PHP koda koji CMS-ovi u sebi uključuju, uz korištenje sadržaja spremljenih u bazu podataka (obično MySQL DBMS).S obzirom na velike mogućnosti koje CMS-ovi pružaju svojim korisnicima nije čudo što su ovi paketi veoma veliki tj. što PHP koda koji se koristi za kreiranje stranica ima jako puno. Tako je "paket" koji treba uploadati na web server pri instalaciji standardnog CMS-a obično veličine više desetaka megabajta i to bez tzv. "pluginova" koje je nužno dodati u većem broju slučajeva, a koji i sami nerijetko zauzimaju znatan prostor na disku. Osim problema s veličinom instalacijskog paketa, problematična može biti i kompliciranost "transakcije" koja se događa pri pozivu "dinamičke" stranice sa web servera što često puta predstavlja nepotrebno opterećenje za server, kojemu bi bilo daleko jednostavnije da samo prikaže gotove html stranice, koje su i tako "statičke", nego da uvijek iznova poziva sadržaj stranica iz baze i onda interpretira PHP kod. Nema sumnje da ima mnogo portala gdje se novi sadržaji ne stavljaju tako često i na kojima je komentiranje rijetko ili uopće nije predviđeno (a ako se ima u vidu kakvi ti komentari sve znaju biti, onda je ponekad i dobro da se komentiranje "ukine"), tako se da za njih uobičajena koncepcija funkcioniranja CMS-ova i organizacije njihovih sadržaja ne pokazuje baš previše prikladnom.Stoga se nameće ideja razvoja "CMS-a" koji html stranice kreira i ažurira "direktno", na osnovi zadane konfiguracije i contenta (sadržaja), koji su reprezentirani pomoću odgovarajućih config/content fileova, pohranjenih na serveru - sadržaj sitea ovdje bi se dakle čuvao u filesistemu, a ne u bazi podataka, a web server bi pozivao gotovi html kod. Prednost takvog "CMS-a" leži u jednostavnosti konfiguracije, a i samog rada - eliminirana je potreba za instalacijom DBMS-a, a u nekim posve statičkim slučajevima, ne bi bio potreban niti PHP. Pritom bi i problem backupa bio riješen na prikladniji način - backup file bio bi puno manji - a konfiguracija i content bili bi i inače puno "pristupačniji" nego u slučaju "klasičnih" CMS-ova. Istina je da bi takav "CMS" bio manje fleksibilan od onih kakvi su danas standardni, tj. da bi imao uži spektar funkcionalnosti, no čini se da bi u mnogo konkretnih slučajeva i takva ograničena funkcionalnost mogla biti sasvim dovoljna.Udruga za slobodne informacije "SINBAD" pokrenula je projekt izrade content management sistema za web čiju smo osnovnu koncepciju upravo izložili, kao slobodnog command line programa za GNU/Linux. Radi se o softveru (softverskom paketu) nazvanom Simple Content Manager (scm) koji predstavlja jednostavan softver, pisan u programskom jeziku C, prilagođen slaganju "spartanskih" web siteova tj. portala - onih čiji se sadržaj uglavnom svodi na običan tekst, a broj "elemenata stranice", unutrašnjih (definiranih "internim" html tagovima) i vanjskih (kao što su recimo slike ili linkovi) nije velik. Inače prvobitni naziv ovog programa bio je "Sinbad (site) Code Maker", s obzirom da smo u početku razmatrali samo vrlo jednostavnu skriptu ili program koji mogu složiti html kod za web site Udruge "SINBAD".Treba primjetiti da slobodni softver analogan ovom našem već postoji - primjeri takvoga softvera koji se dosta koriste u praksi su recimo pelican i rest2web - tako da scm predstavlja samo jednu od alternativa. Ova naša alternativa doduše još uvijek nije "zaokružena", no njezina aktualna, "testna", verzija (scm_ver.0.2.2) pruža većinu funkcionalnosti potrebnih za izradu jednostavnijih web siteova, blogerskih stranica ili portala.Detaljni podaci o Simple Content Manageru, njegovoj konfiguraciji i načinu rada, te o konfiguriranju "web instanci" (scm-instanci) koje ovaj program kreira, mogu se naći u programskoj dokumentaciji. Osim samog C programa koji slaže html (ili PHP) kod, postoji i web aplikacija (scm_webadmin) koja služi za remote

47

administraciju scm-instance. Ta se aplikacija instalira na web server na kojemu je instaliran i programski paket scm, a na kojemu se čuvaju i podaci za scm-instance koje se posredstvom ove aplikacije ažuriraju (config/content fileovi za odgovarajuće web siteove). Napominjemo da to ne mora biti isti web server na kojemu se nalaze i sami ti web siteovi, no to bi bilo poželjno, jer se na taj način sve intervencije provedene kroz scm_webadmin odmah reflektiraju na web siteu koji se administrira, dok u suprotnom, može zbog "loših veza" ova dvaju servera doći do "odgode transakcije", a možda i nekih drugih problema.Treba reći da je scm zasad obični izvršni program, a ne proces (deamon), što bi bilo bolje, tako da ga scm_webadmin pri svakoj transakciji ponovno pokreće, umjesto da se samo spoji na proces i izvrši potrebne radnje (promjenu ove vrste planiramo učiniti u nekoj od sljedećih verzija scm-a).

Slika 1 - Usporedba koncepcija rada "klasičnog" CMS-a i scm-a(konfiguracija servera je u drugom slučaju znatno jednostavnija)

Vezano uz usporedbu gore naznačenih koncepcija content managementa na webu, treba primjetiti kako se koncepcija "klasičnih" CMS-ova pokazuje znatno prikladnijom u slučajevima vrlo čestog postanja - kakvo imamo recimo zbog komentiranja dobro posjećenih stranica, jer se na taj način lakše provode učestale transakcije na stranici - DBMS naime jednostavnije rješava "istovremenog pristupa" (data locking i sl.), nego je to slučaj kad radimo na razini filesystema. Druge prednosti "klasičnih" CMS-ova predstavljaju već spomenuta šira funkcionalnost, fleksibilnost, pa i jednostavnost nekih operacija, koje kod složenijih siteova tj. portala mogu biti i presudne.Inače, kao još jednu prednost naše koncepcije (premda se možda mnogi s tim ne bi složili) mogli bismo navesti ono što nazivamo "forsiranjem jednostavnosti", koje se kroz ovu koncepciju zbiva. Čini se naime da bi ova koncepcija, kao i filozofija koja iza te koncepcije stoji, mogla donekle pridonijeti urušavanju ove danas sveprisutne "vizualne kulture", koja apsolutno dominira u zapadnjačkoj civilizaciji, a kojoj su "klasični" CMS-ovi jako puno doprinijeli. Smatramo da bi samo zbog ovoga cilja bilo dobro da ova koncepcija odnese prevagu i da onda "internetski svijet" postane mnogo racionalniji, primjereniji, decentniji nego li je danas.

Zagreb, siječanj 2014.

48

USPOREDBA DVAJU POPULARNIH SLOBODNIH FORMATAELEKTRONIČKIH DOKUMENATA

Kao što smo već naglasili u prethodnom tekstu pod naslovom "'Word format' i priključenija ili (Ponovno) o problemu formata elektroničkih dokumenata", standardizacija formata elektroničkih dokumenata koji se ovdje u Hrvatskoj koriste u javnoj komunikaciji predstavlja jedno vrlo značajno problem, koji u našoj javnosti, a i u konkretnoj praksi, iz raznih razloga nije prepoznat, pa se zato i ne uspijeva riješiti na najprikladniji način. U razna "pitanja okruženja" (poslovnog, administrativnog i sl.) koja se vezano uz ovaj problem javljaju ne možemo ulaziti, no s čisto tehničke strane prvo o osnovno pitanje jest sljedeće - Koji bismo otvoreni format trebali uzeti kao standard javne komunikacije? U ovome ćemo tekstu usporediti dva slobodna formata, .tex i .odt, ne bismo li na taj način dali svoj mali prilog eventualnim raspravama o navedenom pitanju.Premda postoje još neki formati koji bi se mogli kandidirati za mjesto standardnog formata elektroničkih dokumenata u javnoj komunikaciji (recimo .html), zadržat ćemo se na usporedbi .tex i .odt formata jer nam se oni čine najprikladnijima, tim prije što su i veoma popularni tj. rasprostranjeni. Inače, treba reći kako je ovaj tekst, zapravo, prvobitno bio zamišljen kao argumentacija za uvođenje .tex formata u širu primjenu (premda je na koncu ispalo da to zasad nije rješenje koje bi se generalno moglo primjeniti u praksi).Kao što već rekosmo, Open Document Format (.odt), temelji se na prilično popularnom jeziku za "označavanje podataka" koji se naziva xml (Extensible Markup Language), a ima vrlo široku primjenu, posebno na području Evrope i Sjeverne Amerike - preporučuju ga sve nadležne evropske institucije, a NATO ga koristi kao svoj službeni standard. Tekst procesor pomoću kojega možemo kreirati dokument u .odt formatu naziva se OpenOffice. Nasuprot tome, .tex format se široko primjenjuje u prirodoznanstvenoj zajednici, jer ima velike mogućnosti za rad s matematičkim izrazima, no to ne predstavlja prepreku da se koristi i za pisanje tekstova druge vrste. .tex format odnosno TeX sustav (a radi se o još jednom sustavu za obradu teksta) razvio je američki softverski stručnjak Donald E. Knuth krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća i on je tokom osamdesetih godina postao standardnim dijelom većine operativnih sustava za računala baziranih na UNIX-u.Prednosti Open Dokument formata uglavnom se svode na prednosti korištenja OpenOffice paketa u odnosu na editore u kojima se pišu TeX, odnosno LaTeX dokumenti. Te prednosti su slijedeće:(1) OpenOffice je moguće početi koristiti bez gotovo ikakvog predznanja, dok je za rad u LaTeX-u ipak potrebno malo više učenja, a dobro dođe i neka knjiga za početnike (poput knjige D. J. Buergera - "LaTeX for Scientists and Engineers").(2) U OpenOfficeu se odmah vidi kako će to što je napisano izgledati na papiru, dok se pri radu u LaTeX-u to a priori ne vidi - premda se može narediti da se vidi, no to znatno usložnjava stvari. Doduše, postoje i GUI-interfacei za LaTeX (Kile, Lyx) koji mogu prikazati izgled .dvi dokumenta, ali su i oni (zasad) kompliciraniji za korištenje, a u tom slučaju otpadaju i neke prednosti .tex-formata koje ćemo dolje navesti. Uz to, za rad Kilea je potrebno (na GNU/Linuxu) imati instaliran KDE window manager.(3) U OpenOfficeu nema problema sa prevođenjem (interpretacijom) napisanog dokumenta, dok latexiranje može nekada biti vrlo frustrirajuće, pogotovo ako ne prolazi zbog neke sitne greške u sintaksi.(4) Rad sa dokumentima brži je i jednostavniji (osobito formatiranje teksta). U LaTeX-u su neke operacije poput identinga teksta ili rada s tablicama mogu ispasti prilično kompliciranima i nespretnima.(5) Izbor i podešavanje opcija za rad u OpenOfficeu relativno su jednostavni, dok je konfiguriranje LaTeX-a za rad s nekim "naprednijim" opcijama kompliciranije, pogotovo za početnike.Još je jedna prednost zasigurno u tome što kod TeX/LaTeX-a imamo zapravo dva formata - .tex u kojemu se dokumenti pišu i .dvi u kojemu se pregledavaju, dok je .odt format jedinstven.Evo sada i prednosti .tex formata, odnosno korištenja TeX/LaTeX-a u kreiranju elektroničkih dokumenata:(1) tex dokument je moguće bez većih poteškoća čitati direktno, u bilo kojem editoru (u slučaju .odt formata ova je stvar nešto složenija).(2) tex dokumenti su znatno manji od onih u .odt formatu, usprkos tome što se tu radi o komprimiranom xml dokumentu. Također, često i .pdf dokumenti koji se dobiju pretvorbom iz .tex, odnosno .dvi formata, ispadnu manji od onih dobivenih pretvorbom .odt dokumenata (korištenjem OpenOffice paketa).(3) Skupina tex paketa (tetex-bin, tetex-base, tetex-extra, tetex-doc) zauzima dvostruko manje prostora na disku nego paket OpenOffice - odnos je otprilike 1 : 2.

49

(4) Dobar TeX/LaTeX moguće je instalirati na bilo koji 32-bitni kompjuter (radi pod bilo kojom verzijom bilo kojeg Linuxa), dakle na bilo koji PC bolji od 286-ice, dok noviji OpenOfficei trebaju kompjutere s boljim perfomansama (rade sporo na onim starijim), a zahtijevaju i novije verzije Linux kernela, odnosno novije C-biblioteke.(5) Pisanje matematičkih tekstova, odnosno tekstova koji uključuju matematičke izraze u LaTeX-u je daleko jednostavnije nego u OpenOfficeu, a pritom im je izgled puno "ljepši".(6) TeX/LaTeX je prikladniji za integraciju sa programima pisanim u raznim jezicima (posebno onima u programskom jeziku C).Zgodno je ovdje još primijetiti kako se formati dokumenata koji se koriste kod "standardnih" text procesora vremenom mijenjaju - u slučaju OpenOfficea imamo tri različita formata (.sdw, .sxw i .odt), o MS-Officeu da se i ne govori - što može dovesti do problema s njihovim prikazom nakon dovoljno dugog vremena. (Primjer ovoga problema predstavljaju neki WordPerfect dokumenti koje je autor ovoga teksta pisao prije dvadesetak godina). Nasuprot tome, .tex format se ne mijenja već tridesetak godina, nego se samo usavršava, pri čemu "stare stvari" ostaju. Uz to, .tex format je, kako rekosmo, čitljiv bez ikakvog softvera za njegovu interpretaciju, pa se čini zgodnim dokumente arhivirati upravo u .tex formatu, tim prije što su takvi dokumenti redovito manje veličine.No usprkos ovim prednostima, ipak moramo zaključiti kako TeX/LaTeX nije pogodan (odnosno da danas još nije zreo) da uđe u najširu upotrebu kao tekst procesor (on zapravo i nije text procesor u pravom smislu te riječi). Nema sumnje da bi i neki jednostavniji GUI alat tj. interface (koji bi recimo nastao daljim razvojem spomenutih Kilea ili Lyx-a), u kojemu bi se tekstovi mogli pisati na isti način kao u OpenOfficeu - tako da se "editira" tekst u istom obliku kakav on ima pri svom prikazu na ekranu, odnosno printanju - popravio ovu situaciju (premda bi se moglo desiti da u tom slučaju neke od navedenih prednosti TeX/LaTeX-a otpadnu). Drugu opciju predstavljala bi mogućnost da se tekstovi pišu u .odt (.xml) formatu, a da se čuvaju tj. spremaju u tex. formatu - to bi moglo biti neko "prijelazno rješenje" koje bi se moglo realizirati unutar OpenOfficea (govorimo o mogućnosti konverzije odt->tex) - uz ugrađenu mogućnost učitavanja .tex dokumenata tj. suprotnu konverziju tex->odt, OpenOffice bi mogao poslužiti i kao zgodan (tekst) procesor za TeX/LaTeX dokumente.Stanovite korake u ovom smjeru (kako je to već rečeno) učinilo je Udruženje za razvoj slobodnog softvera "Little Lion" - radi se o programskom paketu LLn_ttp za pretvorbu tekstualnih dokumenata napisanih u običnom editoru u .tex, .dvi ili .pdf format. Mogućnosti toga jednostavnog softvera još su uvijek skromne, pa je on prikladan za rad sa tekstovima relativno jednostavne "strukture" (ulaznu datoteku predstavlja obični (plain) tekst, s tim da se uvažavaju prisutni LaTeX tagovi, ako ih ima - rad sa složenijim tekstovima prema tome zahtijeva bolje poznavanje samoga TeX-a/LaTeX-a). U planu je dalji razvoj i prilagodba ovoga programa potrebama zahtjevnijih korisnika.Pošto najveći problem ovdje predstavljaju složenija formatiranja teksta, kao i dodatni objekti u tekstu kakvi su slike, tablice i sl., namjeravamo ugraditi mogućnost da ulazni dokument bude i u .xml formatu (kao i OpenOffice dokument), tako da bi se sva ova formatiranja i dodaci mogli identificirati i na prikladan se način reprezentirati u .tex dokumentu. Opis aktualne verzije programskog paketa LLn_ttp zajedno s uputama za njegovo korištenje može se naći na web stranicama Udruženja za razvoj slobodnog softvera Little Lion (vidi http://free-zg.t-com.hr/little_lion).34

Zagreb, lipanj 2010.

34 Udruženje za razvoj slobodnog softvera "Little Lion" danas djeluje pod nazivom Udruga za slobodne informacije "SINBAD" (vidi http://sinbad.bplaced.net)

50

AARON SWARTZ ILI O BORBI ZA SLOBODU (INFORMACIJA)

Zadnjih se godina u Zagrebu možemo susresti s jednom neobičnom formom "ulične umjetnosti", muralima znatnijih dimenzija, posredstvom kojih se evocira uspomena na neke vrlo mlade ljude kojih više nema među nama. Uz portret i kratku poruku u slavu preminuloga, obično idu datumi njegovog rođenja i smrti. Takvi prizori, zasigurno, malo koga ostavljaju ravnodušnim. Autor ovoga teksta se, primjerice, u takvoj prilici obično prisjeti vremena koje obilježava onaj prvi datum (a radi se najčešće o prvoj polovici devedesetih), i onda kaže sam sebi - Pa to kao da je bilo jučer. A od toga "jučer" do danas, protekao je, eto, cijeli jedan ljudski život. I to takav da je bilo potrebno ovjekovječiti ga na ovako upečatljiv način.Ni druga polovica osamdesetih ne predstavlja, gledano iz jedne takve perspektive, neko udaljeno vrijeme. Istina, nešto je udaljenija, vjerojatno zbog značajnih preokreta koji su se krajem osamdesetih dogodili na globalnom, a onda i na našem "lokalnom" planu, te na taj način stvorili jednu neobičnu vremensku razdjelnicu u našem poimanju povijesti, kako one osobne, tako i one svjetske. No usprkos i takvom stjecaju okolnosti, ovo bismo vrijeme mogli nazvati "prekjučerašnjim". Danas, nakon što smo saznali za smrt Aarona Swartza i postali svjesni tko je on zapravo bio i što je sve učinio u svom životu, možemo reći kako je u razdoblju između 8. studenog one "prekjučerašnje" 1986-te, do 11. siječnja ove "današnje" godine, protekao jedan produktivan i dinamičan život, život ispunjen kreativnim radom i mukotrpnom borbom za ideale koji bi trebali i morali biti ideja-vodilja svakog ljudskog bića u vremenu kakvo je ovo sadašnje.S obzirom na dojam da vijest o Swartzovoj smrti u hrvatskoj javnosti nije imala nekog većeg odjeka, odnosno da joj naši mediji nisu posvetili neku značajniju pažnju, a pogotovo s obzirom na činjenicu da se u toj javnosti o problematici borbe za slobodne informacije ne govori uopće tj. da je sama ta borba potpuno prešućena, pokušat ćemo ovim nesretnim povodom reći nešto više o ovoj značajnoj temi.Da bismo bolje ilustrirali suštinu ove problematike, poslužit ćemo se jednom analogijom koja se tiče nekih ideja našeg genijalnog znanstvenika i izumitelja Nikole Tesle. Poznato je da se Tesla ozbiljno bavio planovima o iskorištavanju energije pohranjene u zemljinoj atmosferi (ionosferi) i njezinom bežičnom prijenosu do krajnjih korisnika koji bi njome mogli raspolagati bez ikakvih ograničenja. Ova zamisao, čiji bi uspjeh osigurao upravo nesagledive pogodnosti za cijelo čovječanstvo, nije, dakako, bila realizirana, a pitanje dostupnosti, distribucije, te slobodnog raspolaganja potrebnim količinama energije u današnjem svijetu još uvijek predstavlja jedan od gorućih problema (premda su Tesline ideje, kao i ideje mnogih drugih entuzijasta, ipak bile poticaj za dalji razvoj na području iskorištavanja "alternativnih" izvora energije, što je dovelo značajnih uspjeha, recimo u razvoju "solarne" i nekih drugih tehnologija, koji nam daju nadu da će se ideja o "slobodnoj energiji" ("free energy") jednom i ostvariti). Međutim, postoji jedan drugi prirodni resurs, koji je za ljudsku civilizaciju jednako važan poput energije, a za koji je problem dostupnosti i distribucije danas gotovo u potpunosti riješen. Radi se, dakako, o informaciji. Uistinu, čovječanstvo je, posebno u ovih zadnjih tridesetak ili četrdesetak godina, uspjelo razviti tehnike i tehnologije pomoću kojih se informacije mogu umnažati u praktički neograničenim količinama, te se prenositi i distribuirati u bilo koju točku na Zemaljskoj kugli uz vrlo niske ili gotovo zanemarive troškove. No, ispalo je da glavnu prepreku ostvarenju ideala o "slobodnim informacijama" predstavljamo mi sami.Problematika "slobodnih informacija" počela je izlaziti na vidjelo i dobivati na svojoj važnosti usporedo s razvojem informacijsko-komunikacijskih tehnologija zahvaljujući kojima su se ranije nerješivi problemi dostupnosti i raspolaganja značajnijim količinama informacija postupno počeli rješavati. Međutim, sve ove nove mogućnosti koje su otvarala tehnološka dostignuća na ovom području, odmah su se počele ograničavati zakonskim putem. Stanovita ograničenja koja se tiču zaštite privatnosti i nekih posebnih "društvenih interesa" mogu se, jasno, smatrati opravdanima, no za većinu postavljenih restrikcija nije bilo i nema nikakvih opravdanja, tim više što one u značajnoj mjeri ometaju normalan rad i razvoj na svim područjima ljudskog djelovanja, a pogotovo na području obrazovanja i znanstvenih istraživanja. Treba naglasiti kako je ovo ograničavanje pristupa informacijama zapravo posljedica zakonske implementacije koncepta "vlasništva nad informacijama" koji je nastao proširenjem pojma "intelektualnog vlasništva" do razmjera koji su ranije bili potpuno nepoznati, pa se s tim u vezi postavilo pitanje - Do kojih granica se smije dozvoliti prisvajanje u sferi "rezultata naše intelektualne djelatnosti" i zašto se dopuštaju oni oblici prisvajanja koji su za društvo kao cjelinu neproduktivni ili štetni?Sva apsurdnost koncepta "vlasništva nad informacijama", odnosno prakse prisvajanja "prava na informacije" da bi se na toj osnovi ostvarivala materijalna ili neka druga korist, najprije se iskazala na području razvoja

51

softverskih rješenja, pa je zbog toga borba za "slobodne informacije" i započela upravo na ovome području. Među prvima koji su počeli ukazivati kako ova koncepcija djeluje fatalno na razvoj informatičke znanosti, ali i na razvoj znanosti uopće, bio je američki softverski stručnjak i guru Pokreta za slobodni softver Richard Stallman. On je prvi poduzeo i neke praktične korake u borbi protiv tendencija "prisvajanja na području softverskog koda", pa je tako sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća definirao pojam "slobodnog softvera" (u smislu pravne kategorije) i pokrenuo je projekt GNU, čiji je cilj bio razvoj slobodnog operativnog sustava za najpopularnije vrste računala, da bi ubrzo zatim osnovao je i "Zakladu za slobodni softver" ("Free Softvare Foundation"), kao organizacijski okvir za svoje aktivnosti.Ovi Stallmanovi napori, kao i kasniji napori njegovih sljedbenika imali su vrlo značajne posljedice. S jedne strane, ideje Pokreta za slobodni softver koji je postupno prerastao u Pokret za slobodne informacije, promovirale su se kao globalna tema i značajno pitanje vezano uz perspektive našeg znanstveno-tehnološkog razvoja, dok su, s druge, na području informatičke (softverske) djelatnosti doveli su do "rata operativnih sustava", koji traje već gotovo dva desetljeća (inače treba primjetiti da obje ove teme za našu javnost predstavljaju svojevrsnu "tabu", što uopće nije slučajno). Na ovom mjestu nećemo ulaziti u detalje upravo spomenutoga "rata" (tj. konkurentskih borbi GNU/Linux i MS-Windows sustava; o tome dosta pisali već ranije35), već ćemo samo ukazati na još jednu analogiju vezanu uz rad Nikole Tesle. Našoj javnosti dobro je poznata priča o "ratu struja" koji se potkraj XIX stoljeća vodio u SAD-u, u kojemu je Tesla bio jedan od glavnih aktera. Bio je to sukob dviju tehničkih koncepcija koje su bitno utjecale na život tadašnjeg društva, a u značajnoj su mjeri određivale smjer i brzinu daljeg razvoja naše znanstveno-tehnološke civilizacije. Koncepcija istosmjerne struje bila je, kao što znamo, posve inferiorna, no izmjenična struja nije pobijedila glatko, već tek nakon mnogobrojnih peripetija i konkurentskih natezanja. Taj je sukob zapravo pokazao kako i jedna deplasirana i besperspektivna ideja/koncepcija zahvaljujući moći kapitala i njegovom utjecaju, posebice u "političkim sferama", može dobiti svoju šansu i ozbiljno ugrožavati neke druge, daleko bolje i perspektivnije ideje.U slučaju "rata operativnih sustava" ista se priča ponavlja, samo što on traje dulje i odvija se u još nepovoljnijim okolnostima. Ovaj "rat" zapravo predstavlja posve bjelodan dokaz da je praksa favoriziranja koncepcija koje idu na ruku krupnom (korporativnom) kapitalu tj. njegovim eksponentima, usprkos svim negativnostima koje one sa sobom povlače, odnosno usprkos brojnim prednostima koje nudi "alternativa", već postala pravilo i običaj unutar našeg "znanstveno-tehnološkog sustava", što je, dakako, ozbiljan simptom njegove "bolesti", koji pokazuje kako ovaj razvoj može vrlo daleko odmaći na nekom od "krivih putova". U takvim okolnostima, izgleda, pomoći može samo "vansistemska akcija".U vezi s onim davnim Teslinim nastojanjima, kao i ovim današnjim nastojanjima pristaša Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije, bitno je naglasiti da njihov smisao nije (bio) samo promocija određenih tehničkih rješenja (koja su po svojim karakteristikama u značajnoj prednosti nad konkurencijom) - još je i važnije to što su ova nastojanja odraz njihove težnje da se čovječanstvu osiguraju tehnička sredstva koja će mu pomoći u njegovoj borbi za opstanak, koja će olakšati život svih ljudi i osigurati budući razvoj i napredak ljudske vrste. Nasuprot tome, konkurentska rješenja bila su razvijana i razvijaju se iz nekih partikularnih interesa (obično u svrhu osobnog bogaćenja), a ta okolnost obično fatalno utječe i na njihove tehničke karakteristike i performanse. Inače, zgodno se ovdje prisjetiti dobro poznate činjenice da su i Tesla kao i današnji borci za slobodni softver i slobodne informacije (bili) potpuno nezainteresirani za materijalne probitke, pogotovo one osobne.Među svim tim borcima za slobodni softver i slobodne informacije Aaron Swartz je bio jedan od najznačajnijih i najbriljantnijih. Bio je u prvom redu istaknuti softverski stručnjak - već sa 14 godina počeo je raditi na poznatom internetskom formatu RSS (Rich Site Summary) koji je kasnije ušao u najširu primjenu, razvio je web framework web.py, pokretač je projekata OpenLibrary i tor2web. Surađivao je također u kreiranju poznatog web sitea za društvenu komunikaciju i informiranje Reddit, na razvoju nekih "otvorenih" licenci kao što je Creative Commons, a zajedno sa svojim istomišljenicima iz pokreta Demand Progress, koji je sam osnovao, sudjelovao je u akcijama protiv zakona o zaštiti od "internetskog piratstva" (SOPA i PIPA). Godine 2008. pokrenuo je i projekt besplatnog downloada pravnih dokumenata iz sustava javnog pristupa sudskom e-registru SAD-a koji se ranije naplaćivao. No njegova akcija koja je pokrenula lavinu reakcija službenih institucija bila je ona od prije dvije godine kad je upao u bazu znanstvenih radova JSTOR i downloadao 4,8 milijuna dokumenata inače dostupnih samo registriranim pretplatnicima, s namjerom da ih objavi na internetu. Zbog toga je bio optužen je za kršenje federalnog zakona o krađi podataka, internetsku prijevaru i namjeru nezakonitog prisvajanja financijske koristi, a suđenje mu je trebalo

35 Primjerice u već više puta spomenutoj knjizi "Slobodni softver i filozofija slobode - Problemi, dostignuća, perspektive".

52

početi u travnju. Prijetila mu je kazna od 50 godina zatvora i milijun dolara odštete u gotovini. Swartz se izgleda pod teretom te optužnice slomio, premda postoji mogućnost da se dogodilo i nešto drugo. No bez obzira što se dogodilo uistinu, jasno je da je ovakva optužba i prijetnje (do 50 godina zatvora), a i inače odnos "sustava" koji je Swartza tretirao kao kriminalca, predstavlja akt državnog terora koji bi u svakom uistinu demokratskom i racionalno uređenom društvu bio nezamisliv. No da današnje "zapadnjačko" društvo nije niti uistinu demokratsko, niti racionalno uređeno, svjedoči recimo i sudbina Juliana Assangea i mnogih drugih ljudi koji se na ovaj ili onaj način bore za "oslobođenje ljudske misli" i slobodu ljudske osobe uopće, kao i za pravednije odnose u društvenoj zajednici, i to na svim razinama - od odnosa među ljudima do odnosa među narodima i državama.No, ono što je posebno apsurdno u cijeloj ovoj priči jest to da sve ove plemenite, poštene i pametne ljude kriminalcima proglašavaju upravo oni autentični kriminalci, mafijaški bossovi koji direktno ili iz potaje upravljaju svjetskim zbivanjima i koji svojim održavanjem ekonomskog i političkog statusa quo u ovom današnjem svijetu - što je jedini način da zadrže svoju moć i bogatstvo - destruiraju istinski ljudski progres i dovode u opasnost opstanak cijele ljudske vrste. A svima je jasno da je (globalni) sustav u kojemu je 99% ljudi lišeno i materijalnih i duhovnih dobara, kao i bilo kakvog utjecaja na društvena zbivanja, na račun onih 1% koji su sve to prigrabili sebi, u nekoj daljoj perspektivi neodrživ i da njegova nestabilnost predstavlja ogromnu opasnost za našu zajedničku budućnost.Međutim, treba naglasiti kako upravo problematika slobodnih informacija predstavljaju onu "slabu kariku" sustava na kojemu se on može slomiti na najlakši mogući način, možda čak i bez nekih velikih potresa i prijetnji. Slobodno informiranje tako, s jedne strane, omogućava raskrinkavanje sistematskih medijskih manipulacija posredstvom kojih kojekakvi "kreatori javnog mnijenja" i "opinion makeri" proizvode društvenu svijest prilagođenu interesima posjednika moći na globalnoj sceni - zahvaljujući čemu se "sustav vladanja" ovakav kakav je on danas uglavnom i održava36 - s obzirom da ono predstavlja efikasan način da istina o tom sustavu, odnosno šteti koju on nanosi našem društvenom razvoju, bude obznanjena najširoj javnosti, dok s druge, njegova sredstva (sredstva slobodnog informiranja) predstavljaju materijalnu osnovu na kojoj se može izgraditi sustav istinske (direktne) demokracije i osigurati njegovo normalno funkcioniranje i blagotvoran utjecaj na život društva.Inače, treba istaknuti da je vrlo povoljna okolnost to što se ova bitka odvija većim dijelom na "intelektualnom planu", na kojemu naši protivnici, ti duhovni invalidi imobiliziranih umova, nemaju nikakve šanse. Doduše, na ruku im idu brojna ograničenja i nedorečenosti ove kvazi-demokracije, kakva se danas prakticira u "zapadnom svijetu", a na raspolaganju im stoje i raznovrsne "proteze moći" zahvaljujući kojima ostvaruju svoju vlast nad društvom, no pitanje je dokle će im one biti na usluzi, odnosno kada će osvještenost društva po ovim pitanjima dosegnuti onu kritičnu razinu iznad koje cijeli taj sustav, koji ograničava slobodno mišljenje i djelovanje, prestaje funkcionirati. Istina, Swartzova sudbina, kao i sudbina mnogih drugih boraca za slobodu, nažalost, pokazuje koliko su svi oni zapravo opasni i dokle su spremni ići u pokušajima da zaštite svoje interese, no sve te žrtve predstavljaju dodatan motiv (ali i obavezu) u borbi protiv totalitarnih tendencija na kojem su putu tzv. "zapadne demokracije" odmakle već vrlo daleko.A kad smo već kod teme osvještenosti društva po pitanjima "slobodnih informacija" i deficita ovog današnjeg "sustava vladanja" koji te slobode ograničavaju, zgodno je osvrnuti se na stanje ove osvještenosti u našoj zemlji. Već smo napominjali kako se o ovim temema kod nas ne govori gotovo uopće, pa je i za očekivati da ovakve društvene svijesti gotovo da i nema. Odgovornost za to snosi naša "intelektualna elita", a ponajprije tzv. "kritička inteligencija" koja, sudeći po reakcijama na sve ovo što se događa na domaćoj i svjetskoj "sceni", ovdje u nas postoji samo "na papiru". Tome se nije čuditi - naši su se intelektuaci uglavnom prodali za vrlo sitan novac i neke beznačajne društvene privilegije, a ona tobože "lijeva" anti/alter-globalistička i kao-antiliberalistička avangarda, bavi se isključivo "promišljanjima ovoga ili onoga", umjesto da se prihvati nekog konkretnog posla. Pritom treba reći da se tu radi uglavnom o "liberalima", koji će napadati samo one aspekte "sustava" koji se iz nekog razloga ne sviđaju njima osobno, dok će neke druge, za društvo jednako štetne ili još štetnije, ignorirati ili čak zagovarati vrlo revno. Primjetimo usput da se u nas borba za "ljudska prava i slobode" svodi na borbu za samo neka, i to vrlo specifična "prava i slobode" (uglavnom lišena bilo kakvog ozbiljnog sadržaja i smisla), prema kojima se naši vlastodršci inače odnose vrlo benevolentno.S obzirom na ove činjenice, jasno je da se borba za slobodne informacije (i u nas, ali i inače) može voditi jedino preko nezavisnih skupina aktivista i stručnjaka (ili stručnih aktivista) koji će kroz svoj rad i suradnju iznalaziti sve efikasnije načine potkopavanja sustava kojim se ograničavaju naše slobode i time ugrožava

36 Primjetimo da zakonom propisane mjere "zaštite autorskih prava" pogoduju upravo takvima - medijskoj industriji čiji je utjecaj na društvo, njegovu svijest i savjest, porazan.

53

naša budućnost. Nadamo se da će i Udruga za slobodne informacije "SINBAD" (donedavno LLn_grupa), u osnivanju i radu koje je učestvovao tj. učestvuje i autor ovoga teksta, dati određeni svoj obol.Ovaj autor mora priznati da usprkos tome što se već vrlo dugo bavi ovom problematikom, nije ranije bio svjestan tko je bio Aaron Swartz i što je sve učinio u borbi za slobodu informacija i ljudske slobode uopće. Vjerojatno to ima veze i s načinom na koji naši mediji informiraju javnost. Premda sam čuo za afere sa downloadom znanstvenih članaka i pravnih dokumenata u kojima je sudjelovao, njegovo ime poznato mi je iz jednog drugog konteksta, zbog čega je vijest o njegovoj smrti, objavljena u novinama, i privukla moju pažnju.U jesen 2011. sam se, naime, tijekom bavljenja nekim web aplikacijama, zainteresirao za web framework (platforma za razvoj web aplikacija) pod nazivom web.py. Pošto nisam bio zadovoljan njegovom dokumentacijom koju sam mogao pronaći na internetu, obratio sam se sa svojim pitanjima autoru ovoga web frameworka, dakle upravo Aaronu Swartzu. Odgovorio mi je kratko, kako je dokumentacija uistinu loša i savjetovao me da se prijavim na neku od odgovarajućih mailing-lista. Moram priznati da sam bio poprilično razočaran tim odgovorom i da sam se ubrzo preorijentirao na jedan puno poznatiji web framework koji se zove Django. No tek ovih dana, evo, iz naših medija saznajemo da se Swartz upravo u to vrijeme (u drugoj polovici 2011.), nakon uhićenja, suočio sa sudskom tužbom zbog downloada znanstvenih dokumenata iz baze JSTOR. Zanimljivo je dakle da je usred jedne velike "afere", koja ga je na koncu stajala i glave, stigao odgovoriti jednom anonimnom programeru iz male zemlje na periferiji Evrope. S obzirom na sve ove okolnosti, i ova Swarzova gesta svjedoči o njegovoj veličini i značaju. Zgodno je ovdje primijetiti da ta gesta dobiva još i više na svojoj "težini" ako se promatra iz perspektive današnje Hrvatske, zemlje u kojoj neka znatnija "kultura komunikacije" (pogotovo one pisane) uopće ne postoji i u kojoj je normalno da upiti bilo koje vrste upućeni raznim službenim ili manje službenim instancama ostaju bez odgovora, a da ti odgovori počinju stizati tek kad se prisjetimo svojih prijatelja i kolega, bližih ili daljih rođaka koji se nalaze na "pravim mjestima", pa onda potegnemo koju "vezu ili vezicu".No, dakako, o pravoj Swartzovoj veličini i značaju svjedoče njegovi rezultati, kako oni koje je ostvario u radu na razvoju slobodnog softvera, tako i oni koje je polučio njegov aktivistički angažman posvećen borbi za slobodne informacije, koja zapravo predstavlja borbu za ideale istine i pravde, borbu za jedan bolji, pravedniji i normalniji svijet kojim neće upravljati politička mafija, nego časni, odgovorni i kompetentni ljudi, za svijet o čijoj sudbini neće odlučivati oni najgori, kako je to sada slučaj, nego oni najbolji. No takvi kao Swartz mogu se nabrojati "na prste", pa svi ti ostvareni rezultati predstavljaju ipak tek početak. Koliko će vremena i nastojanja biti potrebno da visoki ideali istinskih ljudskih sloboda, za koje je Swartz dao život, postanu stvarnost, to ne znamo, no sigurno je da će njihovo ostvarenje zahtijevati veliku borbu, velika odricanja i velike žrtve. Čak što više, sigurno je da će bez bespoštedne borbe za ove ideale biti ugrožena i ona prava i slobode za koje smo se do sada već izborili. Sasvim su naime očite retrogradne tendencije u današnjem "globaliziranom" svijetu, zbog kojih mnoga već ostvarena ljudska prava bivaju degradirana ili poništena u potpunosti.Ponovimo na kraju još jednom (jer je očito potrebno neprestano to ponavljati) kako je borba za slobodne informacije ujedno i borba za našu osobnu slobodu, za normalne i humane odnose među ljudima, borba za osiguranje nesmetanog znanstveno-tehnološkog razvoja čovječanstva, koji - svjesno i savjesno primijenjen - može biti presudan čimbenik naše izvjesnije i sretnije budućnosti. Budućnosti u kojoj neće biti tragičnih sudbina poput ove Swartzove ili onih na koje podsjećaju murali spomenuti na početku ove naše priče, odnosno budućnosti u kojoj će takvih sudbina biti sve manje. Učinimo stoga sve što je u našoj moći ne bi li se ovi ideali jednom uistinu i realizirali. To je naša obaveza, ne samo prema Aronu Swartzu i svim drugim žrtvama koje su pale u borbi za slobodu, već u prvom redu prema nama samima, prema našoj djeci i svima onima koji iza nas dolaze. Uostalom, po tome što smo učinili na stvaranju boljega svijeta, jednom će se i suditi - cijelom ovom naraštaju i svakome od nas pojedinačno - i znat će se jesmo li bili ljudi ili ništarije.

Zagreb, siječanj 2013.

54

EDWARD SNOWDEN ILI O SISTEMU I SISTEMSKOJ PARANOJI

Treba li naša civilizacija iskazati svoje milosrđe i poštedjeti život ljudima kao što su Bradley Manning, Julian Assange ili Edward Snowden? Smije li im se oprostiti njihov tako težak zločin - zločin javnog izricanja istine o svijetu u kojemu živimo? Bi li ovakav koncilijantan čin ipak mogao pomoći da se prašina konačno slegne i uspostavi se potpuna kontrola nad štetom nastalom svim onim bezumnim i besmislenim akcijama spomenutih ljudi?Nema sumnje da ova opcija ne dolazi u obzir, možda prvenstveno zato što bi jedan takav potez svuda bio protumačen kao indikacija da odustajemo od naših laži i da gubimo volju za čuvanjem svojih tajni. A čemu odstupati od višedesetljetne ili stoljetne rutine kad nam i tako ništa više ne može pomoći da se iskobeljamo iz ovih silnih kučina u kojima je laž postala najveća i ključna istina našega svijeta, a gotovo je sve ono što zaista treba o tome svijetu znati, zapravo tajna?Dakako, termin "tajna" ima višestruka i prilično suptilna značenja. Na ovome ga mjestu, kako vidimo, ne treba shvatiti ni u smislu znanja ili informacija koji su čovječanstvu potpuno nedostupni, a niti u smislu nekog mističkog ili ezoteričkog uvida kakvi se otvaraju tek pred malim brojem posvećenika, onih izabranih, onih najprosvjetljenijih, najsavršenijih, najsvetijih. Dapače ovdje se radi o saznanjima koja su dostupna ne onima sa vrha hijerarhijske ljestvice što predstavlja mjerilo ljudske vrline, nego, upravo suprotno, onima sa dna. S tim da ona nisu "tajnovita" sama po sebi, nego su postala tajnama "a posteriori", kroz praksu koja u sebi ima mnogo toga amoralnog.Zanimljive su dakle ove "tajne" koje su posredstvom (kriminalnih) aktivnosti ljudi čija smo imena maločas spomenuli, izašle na vidjelo. I čini se da se upravo kroz razmatranje smisla i suštine "tajnosti" tih "tajni" može doći do još podosta zanimljivih spoznaja o onome što se događa u suvremenom globaliziranom svijetu. "Slučaj Snowden" i sve ono što se u vezi s njim događalom navode nas da u ovome razmatranju krenemo od pitanja otvorenosti tj. zatvorenosti komunikacijskih kanala koji postoje u društvu današnjice, a posebice onih kanala putem kojih se odvija komunikacija vezana uz znanstvene i tehnološke projekte odnosno istraživanja koji se odvijaju u razvijenim zemljama svijeta.Kao što je svima poznato, od Edwarda Snowdena smo pred oko godinu dana saznali da su Amerikanci u tajnosti realizirali ili upravo realiziraju neke velike informatičke, ili bolje rečeno kibernetičke, projekte koji se tiču praćenja internetskog prometa u globalnim razmjerima i prepoznavanja njegovog sadržaja, a koji su rezultirali stvaranjem vrlo zanimljivih softverskih rješenja kao što je primjerice ono poznato pod nazivom Prizma (Prism), o čijem postojanju i upotrebi prije toga javnost nije znala ništa, a koji su se očito koristili (i) u moralno, a i zakonski, nedopuštene svrhe.Ljudima današnjega vremena ova se tajnovitost zasigurno doima gotovo samorazumljivom, tako da se na nju malo tko još obraća pažnju - primjetimo da je pažnju u ovom konkretnom slučaju privukao skandal vezan uz primjenu određenih tehnologija, a ne sam način njihovog razvoja. Uostalom na ovakvu smo praksu već navikli, još od vremena projekta "Manhattan", za čiju su tajnost, prema općem uvjerenju, postojali veoma jaki razlozi. Međutim, postoje dva momenta vezana uz ovu priču na koje bi ovdje zgodno bilo ukazati. Kao prvo, stiče se dojam da je najveći dio znanstvenih odnosno tehnoloških projekata koji se realiziraju u ovo današnje vrijeme, stavljen pod neku vrstu "embarga" tj. da se naš znanstveno-tehnološki razvoj odvija uglavnom u "tajnosti", vrlo daleko od očiju javnosti. Uistinu, može li netko i nabrojati barem nekoliko danas aktualnih znanstveno-tehnoloških projekata koji se po svojim razmjerima i ciljevima mogu smatrati značajnijim (osim projekta potrage za Higgsovim bozonom koji se odvija u laboratorijama CERN-a kod Geneve)? Može li možda reći nešto više o njihovim rezultatima? Posebnu priču predstavljaju projekti ove vrste koji se odvijaju u našoj zemlji (ako ih uopće ima, što također nitko živ izgleda ne zna). Istina, problem ovdje predstavljaju i mediji putem kojih informacije ove vrste dolaze u javnost, tj. "medijske strategije" po kojima tema znanosti i tehnologije očito nije previše atraktivna, pa stoga biva gurnuta u zapećak javnog prostora (što je u Hrvatskoj posebice izraženo). No veliko je pitanje radi li se tu samo o problemu "medijskih prioriteta", jer ima previše indikacija za tezu da je takvo stanje nastalo, najvećim dijelom zbog toga što se o znanstveno-istraživačkim i tehnološkim projektima izbjegava govoriti, tj. što se s njima u vezi nastoje sakriti ili prikriti određene činjenice, odnosno saznanja. Postoji zasigurno više razloga zbog kojih je tomu tako; zanimljivo je primjetiti da je, prema svemu sudeći, jedan od njih i popriličan strah istraživača, znanstvenika i inženjera da "netko drugi ne bi vidio to što oni rade", pa ih onda "pretekao", čime bi se izgubilo prvenstvo, slava, novac. A taj strah opet izvire iz uvriježenog kompetitivnog pristupa u znanstveno-istraživačkoj i

55

tehničko-tehnološkoj djelatnosti, posebno potenciranog danas kad su one sve više prepuštaju tzv. "tržišnoj utakmici", umjesto da se i tu, kao i na svim ostalim područjima ljudske djelatnosti razvija daleko produktivniji kooperativni pristup (o ovom problemu bit će riječi nešto kasnije).S ovim što smo upravo rekli u vezi stoji i drugi moment priče o znanstveno-tehnološkom razvoju u današnje doba, a radi se o degradaciji značaja, vrijednosti, pa možda čak i same "prirode" rezultata koji nastaju iz naših znanstvenih istraživanja (gledano sa stanovišta potreba i interesa cjelokupne ljudske zajednice). O toj degradaciji već smo pisali u našim ranijim tekstovima, tako da ovdje nećemo duljiti, dovoljno je samo podsjetiti na očiti izostanak realnog napretka naše (zapadnjačke) civilizacije tokom zadnja dva-tri desetljeća i gomilanje problema koji se ne uspijevaju rješiti na odgovarajući način, što svi skupa vrlo dobro osjećamo na vlastitoj koži, a koji ne ugrožavaju samo naš normalan život, nego, u daljoj perspektivi, možda čak i sam naš opstanak na planeti Zemlji. Vezu ove degradacije s tajnovitoću o kojoj je ovdje riječ, nije teško objasniti - s jedne strane, određeni krugovi očito nastoje sakriti neke svoje istraživačke napore jer bi ih bi javnost ocijenila kao nemoralne i neprimjerene, dok je s druge strane sama ta tajnovitost, prikrivanje ili manipuliranje znanjima i informacijama, nemoralan čin koji ima utjecaj na njihove kvalitativne značajke (čini se da na taj način ova znanja i informacije ne bivaju degradirani samo u smislu njihove upotrebljivosti i korisnosti, nego i "po sebi"). Inače, ono što se iz iskustva može zaključiti (a što je i razumljivo) jest da su najtajnovitiji znanstveno-tehnološki projekti iznjedrili zapravo najgore stvari s kojima se čovječanstvo suočilo u svojoj novijoj povijesti, a da tajnovitost ove vrste obično rađa i raznovrsne "nuspojave" koje također mogu biti vrlo pogubne.Zanimljivo je primjetiti kako je ova tajnovitost dovela do situacije da danas postoji znatan broj znanstveno-tehnoloških projekata koje svjetsko "javno mnijenje" svrstava u sferu konspirologije odnosno teorije zavjere. To se posebno odnosi projekte s područja genetike, biotehnologije, psihologije, te "geoinženjeringa" - ovdje su posebno su poznati projekti HAARP i MKUltra. Također, već se i prije prije Snowdenovog "otkrića" (posredstvom kojega su ove "teorije zavjere" dobile svoju potvrdu), nagađalo kako postoje projekti na području informacijsko-komunikacijskih tehnologija čiji se rezultati zloupotrebljavaju za potrebe "globalne kontrole" (vjerojatno je da se ovom rabotom ne bave samo vlade razvijenih zemalja, nego i velike kompanije, posebice one kojima je ICT specijalnost - poput Microsofta ili Googlea - premda možda manje u svrhu kontrole svojih korisnika, a više iz raznih marketinških pobuda).Iz "Slučaja Snowden" možemo iščitati i najvažnije razloge za tajnovitost o kojoj ovdje govorimo. Taj je "slučaj" bitan zbog toga što posebno jasno pokazuje kako se u priči o tajnovitosti na području našeg znanstveno-tehnološkog razvoja ne radi samo o skrivanju određenih saznanja, znanstvenih spoznaja, odnosno tehničkih ili tehnoloških dostignuća, već da se radi i o skrivanju istine o smjeru i ciljevima ukupnog našeg znanstveno-tehnološkog razvoja (koji nisu nimalo obećavajući) i upravo je to ono što je najvažnije u cijelini ove priče. Radi se dakle, prema našem mišljenju, o mnogo široj i dalekosežnijoj "konspirativnoj djelatnosti", no što to izgleda na prvi pogled, koja je, međutim, takva ne samo zbog nečije namjere, nego i po nekoj "unutrašnjij logici" tj. po samoj svojoj naravi, što nadalje ukazuje na to da je riječ o znatno delikatnijem problemu nego što se to obično misli i govori u javnosti. A sa svim tim u vezi skrivene su (obično implicitno) i mnoge druge činjenice koje bi bilo korisno malo šire elaborirati na ovom mjestu.Ovakva vrsta elaboracije potrebna je tim prije što je izgleda i samim akterima znanstveno-tehnološkog razvoja naše civilizacije danas nejasno o čemu se u toj priči zapravo radi i kamo vode njihova obično vrlo preuzetna nastojanja. Tome se nije previše čuditi, premda se za te aktere može pretpostaviti da znaju misliti svojom glavom i da su sposobni sagledavati realnost u nešto široj perspektivi. Jer su u svakoj perspektivi slabije vidljivi oni detalji koji se ne uklapaju u predefinirane sheme ili narušavaju neku zamišljenu harmoniju "sfera samorazumijevanja". Tako se recimo često previđa veoma uznapredovali proces izdvajanja znanosti i znanstvenika iz "društvenog konteksta", praćen gubljenjem njihovog "socijalnog osjećaja", koji na određeni način čini to isto i sa predmetom znanstvenih istraživanja, koji onda biva prekriven "velom tajnovitosti" i sam po sebi. K tomu, ovo izdvajanja nužno uvjetuje degradaciju društvene odgovornosti koju znanstvena djelatnost tj. njezini akteri na sebe preuzimaju. Nije ovdje, dakako, problem što znanstvenici tu odgovornost izbjegavaju, što im je moralni stav poljuljan i dvojben ili što više ne vjeruju u ideale kojima su ranije generacije znanstvenika ili oni sami u nekom prethodnom razdoblju bili vođeni u svojim istraživačkim naporima. Ti ideali uostalom, kao i osobne kvalitete pojedinog znanstvenika danas gotovo da i nisu važni. Problem naime nije kvaliteta znanstvenika - pojedinaca, nego kvaliteta i ispravnost "znanstvenog sistema" u okviru kojega se odvija njihov rad, jer kao što znamo, danas u znanosti, kao i inače, "sistem" je sve, a pojedinac je malo ili skoro ništa. Nema sumnje da se upravo kroz razmatranje načina funkcioniranja ovoga sistema mogu pronaći objašnjenja mnogih prividnih paradoksa vezanih uz naš znanstveno-tehnološki razvoj, pa i onoga koji najviše upada u oči - da usprkos tome što svi ljudi žele da taj razvoj donese progres, boljitak, sretniju budućnost za nas i naše potomke, da usprkos tome što silno nastojimo i veoma se trudimo oko

56

ostvarenja ovih pozitivnih ciljeva, da usprkos tome što nitko ne bi htio da se ovi naši napori izjalove i donesu plodove štetne za društvo, sadašnje i buduće, naš znanstveno-tehnološki razvoj može voditi nekim sasvim krivim smjerovima i imati vrlo negativne konotacije (što se izgleda i događa), što sve može civilizaciju dovesti do samog ruba propasti.Pojam "sistema", koji dakako nije vezan samo za znanost nego i za sva ostala područja ljudske djelatnosti, na ovome mjestu nije moguće, a možda ni potrebno precizno definirati, iz primjera o kojima ćemo govoriti bit će jasno o čemu se radi. Možemo samo za početak reći da to nije neka nužna organizacijska struktura koja omogućuje funkcioniranje određene djelatnosti; to može biti jedna od mogućih takvih struktura - obično ona koja se realizirala u društvenoj zbilji (i koja kao takva reflektira samu tu zbilju), a koja je inače veoma složena, s obzirom da obuhvaća "organizacijske aspekte" na materijalnoj, komunikacijskoj i idejnoj razini (radi se o razinama "materije", "riječi" i "duha"), s tim da ga treba shvaćati i u smislu sredstva putem kojega se ova djelatnost odvija. Primjerice, "znanstveni sistem" kakvog imamo danas, obuhvaća "svjetonazorsku matricu" s pretpostavkama na kojima se temelje naše znanstvene teorije, "profesionalni kodeks" koji određuje pravila ponašanja, djelovanja i sam jezik "struke", te "mrežu institucija" unutar kojih se znanstvena istraživanja odvijaju skupa s infrastrukturom koja ih opslužuje i "pogonom" koji koristi njihove rezultate. Da ovaj sistem reflektira (i) gore spomenutu odvojenost znanosti od društvene cjeline odnosno sveukupnog socijalnog konteksta u kojemu se znanost zbiva, vidi se već iz činjenice što je neupućenima (onima izvan sistema) posve nejasni i njegovi "organizacijski aspekti", i njegove pretpostavke, i njegovi rezultati (pažnja šire javnosti zapravo je koncentrirana na rezultate koji su joj redovito nerazumljivi, tako da se stiče dojam njihove "tajnovitosti" - a taj dojam proizlazi velikim dijelom iz činjenice da ove rezultate proizvodi zapravo sistem, a ne ljudi). Inače ova odvojenost od ljudskog konteksta i ljudskosti uopće (koja, kako ćemo kasnije pokazati, predstavlja osnovnu sistemsku značajku), vidi se i po tome što pojedinac više dodatak tome sistemu, "uklopljen" u njega na svim rečenim razinama, nego što bi sistem bio sredstvo i način kroz koje pojedinac realizira svoju znanstvenu djelatnost. Pritom treba primjetiti da je znanstveni sistem vrlo čvrsto povezan s drugim sistemima unutar kojih funkcionira naša civilizacija, a da je istovremeno ima svoje specifičnosti koje ga izdvajaju iz cjeline (generalnog sistema), te da ima vjerojatno najznačajniju ulogu u kreiranju novih, također vrlo efikasnih sistema tj. podsistema, obično po svojoj slici i prilici.Moć sistema svima nam je dobro poznata, posebice ako imamo u vidu one birokratske, političke, vojne. Posve je očigledno ta moć neprekidno raste, no tu treba imati u vidu da u današnje doba razvojem znanosti, posebno informacijsko-komunikacijskih tehnologija, u ovoj priči događa značajan kvalitativni skok - sistem dobiva neke bitno nove atribute, značenja i uloge. Primjerice, treba primjetiti da se ranije "inteligencija" sistema ipak svodila na onu ljudsku, dok se danas sve više zasniva na onoj artificijelnoj. Također, u ranijim je vremenima njegova moć nad "vanjskim svijetom" posebno ona u "idejnoj sferi" bila ograničena mnogobrojnim faktorima (recimo dostupnošću informacija), dok danas takva ograničenja gotovo da i ne postoje (njihovi su učinci slabi ili zanemarivi), s tim da materijalnih ili materijaliziranih "sredstava" putem kojih se ta moć nameće i potkrepljuje ima napretek. S obzirom da se sve ove činjenice u javnosti potpuno prešućuju, Snowdenova je sabotaža izuzetno važna upravo zbog svog medijskog odjeka - na ovaj je način najšira javnost upozorena na ovakve "sistemske trendove", kao i "pretenzije" koje tako postavljeni sustav ima, iz čega se jasno mogu naslutiti naznake rađanja jednog novog "poretka stvari", baziranog na osnovi rezultata spomenutih kvalitativnih skokova u evoluciji "svjetskog sistema", a k tomu nam neki iznešeni detalji mogu pomoći u boljem i cjelovitijem sagledavanju situacije u kojoj smo se na ovaj način našli.Što se spomenutih "sistemskih trendova", odnosno "pretenzija" tiče, treba uočiti još neke njihove bitne značajke. Kao prvo, da sistem - shvaćen u generaliziranom smislu - teži integraciji (svojih) dijelova koji zasad imaju određenu autonomiju, a da se i inače ponaša "neprijateljski" prema svakom vidu "autonomnog djelovanja", neovisno o tome jesu li mu efekti pozitivni ili negativni. Također, uočava se da sistem teži "totalnom znanju". Ovim se hoće reći kako se naše znanje koje je kroz cijelu ljudsku povijest bivalo raspršeno po hiljadama i milijunima ljudskih umova, danas nastoji koncentrirati unutar jednog "uma" koji nije ljudski. Mnogi će sada vjerojatno prigovoriti kako je ovo što smo upravo rekli pretjerivanje ili kako u tome nema ničega lošeg - primjerice da programi poput Prizme ili institucije poput NSA (National Security Agency) sa svojim Utah Data Centerom (Cybersecurity Initiative Data Center gdje se vjerojatno najvećim dijelom odvijaju aktivnosti o kojima je govorio Snowden, tj. gdje se skuplja znanje o onome to ljudi misle) postoje isključivo radi "zaštite od terorizma" odnosno iz sigurnosnih razloga. No nije li ono što se tamo radi zapravo jedan novi oblik terorizma? I zašto postoje brojni analogni projekti razvijeni s istim ciljem koji konkuriraju jedan drugome? Ili recimo, zašto je u nas proveden projekt fiskalizacije i zašto postoji objedinjeni GIS sustav s katastarskim podacima za cijeli teritorij Hrvatske? Ako se u zadnja dva primjera radi jednostavno o "uvođenju reda", ne bismo li se mogli zapitati - kako smo prije mogli živjeti "u neredu" i kako nam u ovom novom "redu" nije bolje (nego je još i gore). Također bismo se ovdje mogli zapitati - da li

57

bi se u nekim drugim okolnostima itko razmišljao takvoj vrsti organizacije podataka kojima raspolažemo i bi li nam takve stvari uopće bile potrebne? Ne treba ovdje neka velika mudrost da bismo shvatili kako su pravi razlozi puno kompleksniji, a da "razlozi" koji se obično navode u javnosti predstavljaju samo povod ili čak opravdanje. A i inače je posve vidljivo da ovakva naša "dostignuća", i ona globalna, i ona locirana samo na uže (zemljopisno i ino) područje, nisu rezultat "naše vlastite" težnje nego one "sistemske", s tim da je tzv. "kompliciranost života" koja se koristi kao argument za njihovu implementaciju u praksi upravo i stvorena "sistemskim sredstvima" i da se upravo kroz ovakvu praksu dalje produbljuje. Uostalom taj famozni "red" može se uvesti i na brojne druge načine (samo što se to ne želi).Ono što je u ovom kontekstu također bitno naglasiti jest da sistem sam, posredstvom svoje artificijelne inteligencije, a i svojih mehaničkih proteza u materijalnom svijetu, dobiva nove i sve šire vidove autonomije. To je vidljivo već i iz načina na koji se u današnje vrijeme odvija proces donošenja političkih, a i drugih odluka, pri kojemu se javlja jedna neobična vrsta interakcija između ljudske i ne-ljudske inteligencije. Nije ovdje riječ o tome da je ta "ne-ljudska", artificijelna inteligencija svjesna sebe, svojih potreba i mogućnosti (pa da nas kao takva ugrožava), nego se radi o kolektivnim efektima sa "širokim dosezima", sinergijskim i kumulativnim učincima neizmjernih količina informacija kojima ta artificijelna inteligencija raspolaže i upravlja, a koje ljudi očito teško kontroliraju (tim prije što o njima (tim efektima) vrlo malo i znaju), pri čemu stupanj integracije (asimilacije) čovjeka unutar sistema, pogotovo na onoj najosjetljivijoj, duhovnoj razini, prelazi neke razumne granice.Imajući sve to u vidu, zasigurno nam neće zvučati otrcanim ili ispraznim već mnogo puta izrečeno zapažanje kako se u ovoj našoj tehnološkoj civilizaciji čovjek sve manje pokazuje subjektom znanstveno-tehnološkog razvoja, a da sve više postaje njegov objekt. Inače, zanimljivo je primjetiti kako se u današnjim raspravama o odnosu "čovjeka i tehnike" (što je pomalo zastarjela fraza) obično odbacuju teze o gubljenju kontrole nad tehnološkim razvojem i "vlasti tehnike nad čovjekom", a dilema "služi li tehnika čovjeku ili čovjek služi tehnici" ocjenjuje se bespredmetnom jer je tehnika, prema takvim shvaćanjima, sastavni dio čovjekovog (ljudskog) bitka odnosno njegove biti. Pitanje da li takav stav podrazumijeva značajnu reviziju pojma "čovjeka" i definicije "ljudskosti", u odnosu na tradicionalna tumačenja, veoma je kompleksno i nemoguće ga je dublje razmotriti u tekstu ovoga tipa, no možemo primjetiti kako Snowdenova otkrića predstavljaju uvjerljive argumente da je to istina (ako pojam "tehnike" shvaćamo u nešto širem smislu), s tim da je tu jedini problem u tome što nitko (osim nekolicine "odabranih") pojma nema o realizaciji takvih ideja, jer je ta stvar strogo povjerljiva.Jasno je da je proces evolucije čovjeka odnosno ljudske civilizacije skupa s njezinim duhovnim i materijalnim okružjem neizbježan i nužan, no čini se da je svijest ljudske zajednice o novim izazovima koje ta evolucija nosi i njihovim opasnostima u ovom današnjem vremenu daleko od toga da bi dosegla primjerenu razinu. Ruski filozof Nikolaj Berdjajev u jednom je svom eseju o modernoj tehnici, pisanom prije osamdesetak godina, upozorio kako se "stroj nipošto ne pokorava onome što od njega traži čovjek, već nalaže svoje zakone". A u nastavku je naveo jedan zgodan dijalog između čovjeka i stroja - "Čovjek je rekao stroju - Ti si mi potreban za olakšanje mog života, za povećanje moje snage. A stroj je odgovorio čovjeku - A ti meni nisi potreban. Ja ću i bez tebe sve raditi, a ti možeš propasti." Izgleda da malo-pomalo dolazi vrijeme kad će to zaista tako i biti, kad čovjek više neće biti potreban sistemu da bi on normalno funkcionirao, dok nasuprot tomu čovjek bez sistema, već i sada, ne može ništa. Zanimljiv slučaj u ovom smislu desio se autoru ovoga članka pred nekoliko tjedana - "sistem" nije radio, pa je u ambulanti bio onemogućen prijem pacijenata - što je ranije bilo nezamislivo.U takvim situacijama posebno jasno uočava ona, svima nam poznata, "sistemska ravnodušnost" koja se obično veže uz birokratizirane institucije, nedostatak bilo kakvih ljudskih osjećaja i ljudskosti uopće, kao i svojevrsna "imoralnost" koja se čini imanentnom svakom sistemu. Lišenost ljudskosti ili imoralnost sistema nisu jednostavno posljedice činjenice da danas "strojevi" sve više preuzimaju one uloge u sistemu koje su ranije bile prepuštene ljudima (recimo ulogu interfacea prema "vanjskom svijetu") - ova se "svojstva" naime ne pojavljuju sama po sebi, jer sistem nije samo "tehnika" ili "elektromehanika", on ipak ima i svoju nezaobilaznu "ljudsku komponentu", koja po pitanju morala i vrijednosnih sudova nikako ne može biti neutralna. Možemo reći da je sistem lišen ljudskosti i nesposoban za lučenje dobra od zla, ili čak štoviše u mnogo slučajeva i "zao", zato što ta njegova "ljudska komponenta" zakazuje, ili ga, što je još gore, nastoji (možda više nesvjesno nego svjesno) i učiniti takvim, neljudskim, imoralnim ili amoralnim (a da ovaj ustroj nije "vrijednosno invalidan" ne bismo niti govorili o "sistemu" nego recimo o "organičkom poretku ljudske zajednice ili određene skupine ljudi"), te što se ova svojstva zbog njegove ("tehnološke") prirode mogu potencirati i multiplicirati na mnoge neobične i vrlo neočekivane načine. Pritom treba primjetiti kako su spomenuti čimbenici, posebice oni što se odnose na njegove tehnološke i informacijske aspekte, doveli do toga da sistem u ovom današnjem vremenu postaje (gledano u globalu) sve "labilniji", osjetljiviji na utjecaje

58

naše moralne nedosljednosti, neodgovornosti, neprincipijelnosti, nemara za bića i stvari oko nas, i da to njegovo već vrlo zabrinjavajuće "stanje neravnoteže"37 ozbiljno prijeti "rušenjem na naše glave".Pitanje o uzrocima ovakvog stanja sistema u cjelini, veoma je kompleksno, tako da na ovom ga je mjestu tj. u tekstu ovakvog opsega nema smisla razmatrati. No ako se ograničimo na problem znanstvenog sistema, onda se čini da je ipak moguće i smisleno postaviti određene teze i izvući odgovarajuće zaključke. U tu svrhu vratimo se na problem izdvajanja znanosti i znanstvenika iz društvenog okružja koji smo naznačili već na početku. To da je razvoj znanosti odvojen od života društva jasno se vidi i osjeća, procjep koji dijeli znanost od "života" nije teško uočiti. A kako je poznato iz drugih primjera - recimo iz primjera birokratskog aparata - pri takvom izdvajanju dolazi (izgleda nužno) do "okoštavanja" ranije postojeće fluidne, samoorganizirajuće strukture organičke zajednice okupljene oko "zajedničkog djela" - ona sve više poprima hijerarhiziranu formu koja pretpostavlja statični poredak sa striktnim pravilima nadređenosti i podređenosti, tako da ranije dinamični i prisni odnosi u zajednici tj. sistemu postaju uglavnom formalni i distancirani. U takvom se okružju "etičko formaliziranje" i tobožnja "vrijednosna neutralnost" nameću kao logičan izbor, no problem je u tome što je takva vrijednosna koncepcija (po mišljenju mnogih, kao i našem) neodrživa i što vodi u moralni pad. Ovdje je korisno primjetiti kako i sam hijerarhizirani sistemski obrazac, po svojoj naravi, posjeduje "inherentni potencijal" za razne moralne defekte i deficite. A s obzirom da je kod ljudi i inače običaj da svoje propuste, slabosti, zablude, neodgovornost, ako su u prilici, "delegiraju" nekome drugom, a sistem se u tom smislu pokazuje kao vrlo prikladna instanca, nije čudo što se on zloupotrebljava i za oslobađanje od moralnih dvojbi i osobne odgovornosti, što očito predstavlja bitan faktor nastajanja strukturalnih deformacija iz kojih se generiraju mnogi sistemski problemi s kojima se danas suočavamo.Deficiti hijerarhiziranog obrasca primjenjenog na znanstveni sistem su brojni, pa se može konstatirati kako je takav ustroj potpuno inkompatibilan i samoj ideji znanosti kao takve (pošto se znanost pretpostavlja dinamične misaone napore i interakcije koji se zasnivaju na našoj sumnji u vlastito znanje o svijetu i sebi samima, te nameće stalno propitivanje svega onoga što smatramo utvrđenim istinama), koja se ne može uklopiti u ovakve statične, predefinirane sheme. Treba reći kako se ovaj problem posebice potencira u današnje doba, s obzirom da pri ovako strukturiranom ustroju "tehnika i tehnologija", koju sistem koristi, pogotovo ona informacijsko-komunikacijska, dovodi do sve značajnije "eliminacije ljudskog faktora" na višim razinama hijerarhije (tako da dolazimo u situaciju u kojoj se čini kao da ljudi "na vrhu" uopće niti nema, jer ih je zamjenilo ono "bezlično nešto" o kojemu je govorio Heidegger), što znači da gubimo ili da smo u nekim segmentima već izgubili moć upravljanja ovim sistemom. A kad smo već kod ove teme, treba napomenuti kako ljudi niti nemaju nekog iskustva s upravljanjem "znanstvenim sistemom", jer sve do pred stotinjak ili manje godina takvo nešto uopće nije ni postojalo (odnosno nije bilo strukturirano na ovakav način) - znanstvena se djelatnost do tada realizirala kroz sasvim drugačije forme.Ono što još valja naglasiti vezano uz nastanak hijerarhijski organiziranog znanstvenog sistema jest da se njegovim izdvajanjem iz društvenog okružja (sistem zapravo i nastaje kroz proces "izdvajanja" ili "diferenciranja" ove vrste) logično raskidaju normalne komunikacijske veze s ostatkom društva, što logično dovodi do "konspirativnih efekata" vezanih uz djelatnost na koju je ovaj sistem koncentriran, tim prije što njezina tajnovitost i mistificiranje omogućavaju ili uveliko pripomažu da pripadna društvena skupina izvlači određenu "dobit" na račun ostatka društva. Pritom treba reći da ova konspiracija vezana uz funkcioniranje znanstvenog sistema, zbog njegovog značaja i uloge u globaliziranom svijetu, inducira "konspirativno ponašanje" sistema u cjelini. Također treba primjetiti kako sama hijerarhijska struktura sistema, po sebi, uvelike multiplicira spomenute konspirativne efekte jer unutar nje i inače postoji problem protoka (kolanja) informacija - taj je protok u smjeru prema periferiji po definiciji pri ovakvom ustroju reduciran ili posve zapriječen (iz razloga na koje smo ukazali maločas). A u slučaju kad nema normalne cirkulacije onoga što sistem pokreće i čini njegovu "supstancu", javljaju se "bolesna stanja" - unutar informacijske paradigme, koja je u ovom smislu posebno osjetljiva (kao što je mozak posebno osjetljiv na prekid ne samo dotoka kisika i hranjivih tvari, nego i informacija iz vanjskog svijeta) ta se bolest zove paranoja ("bolest odnosa prema (ne)znanju") i upravo se zbog te paranoje toliko potenciraju "konspirativni efekti" (prikrivanje i manipuliranje informacijama, te mistificiranje povezanih djelatnosti tj. uloge ljudi koji su u njih uključeni) na području našeg znanstveno-tehnološkog razvoja, jer tajnovitost i paranoja stoje u povratnoj sprezi. I sve to nije (još) jedna paranoidna iluzija, nego nažalost naša stvarnost.Tako dakle uspijevamo izazvati sistemsku paranoju. No ovdje stalno treba imati u vidu da je ta paranoja

37 Možda bi jedna detaljna analiza mogla pokazati da je ranije spomenuti kvalitativno skok, do kojega je doveo prvenstveno razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija, uvjetovao njegov "fazni prijelaz" usljed kojega su se neki bitni dijelovi sistema našli u "kaotičnom režimu", gdje mali uzroci dovode do velikih posljedica ("butterfly efekt").

59

ujedno i naša vlastita, jer se u slučaju sistema (ovdje ga treba uzeti u generalnom smislu), kako rekosmo, ne radi (barem zasad) o samostalnom biću, mi ljudi smo i dalje ti koji mu udahnjujemo život i zahvaljujući kojima se ono perpetuira u realnosti, pa možda čak i zadobiva nekakav svoj smisao. U ovoj činjenici zasigurno leže korijeni toga silnog nepovjerenja, sumnjičavosti, otuđenja koji obuzimaju ljude današnjice, otuda na kraju i tolika popularnost "teorija zavjere", koje što dalje imaju sve više i više poklonika.Sad nas dakle uopće ne treba čuditi što se sistem strahovito zanima za sve ono što ljudi o njemu misle. Međutim "Slučaj Snowden" nije bitan samo zato što nam pomaže da postavimo ovakvu dijagnozu, već i zato što ukazuje tj. podsjeća nas na mnoge posljedice ovoga stanja koje se pokazuju značajnima za našu društvenu stvarnost. Jednu od njih predstavlja problem rasipanja resursa, posebno onih intelektualnih, kojima raspolaže naša civilizacija. Jer kad shvatimo razmjere svih tih poduhvata koji se realiziraju u okviru američkog "cibersecurity programa" i sličnih programa drugih svjetskih sila - radi se o najvećim bazama podataka koje postoje u današnjem svijetu, a vjerojatno i najmoćnijim procesorskim sustavima - a da ne govorimo o onim još "većim", u pravilu vojnim projektima, neizbježno se nameće pitanje - Zar je trebalo toliko novca i truda, pogotovo onog intelektualnog, potrošiti na sistemsku paranoju, dok istovremeno svijet vapi za projektima i rješenjima koji će nam osigurati bolju i sretniju sadašnjost i budućnost ili barem omogućiti da te naše budućnosti uopće bude? Čini se da je ova "rastrošnost sistema" još i veći moralni problem naše civilizacije od zadiranja u privatnost ljudske osobe i eksploatacije informacija do kojih se na ovakav način dolazi.Ovaj "sistemski problem" može se povezati sa brojnim drugim problemima što nastaju zbog hijerarhiziranog ustrojstva našeg informacijskog odnosno znanstveno-tehnološkog sustava, čija se neracionalnost i neprimjerenost odražava i u ranije spominjanoj kompetitivnosti koju ovaj ustroj direktno uslovljava, a koja je, kako smo to već naglašavali, u aktualnim okolnostima prije zapreka nego pokretač razvoja na ovom polju. Ovdje treba istaći kako kompetitivni princip nije nešto a priori normalno, nešto što proizlazi samo po sebi iz tzv. ljudske prirode (kako izgleda mnogi misle), nego je nametnut kroz oktroirane organizacijske sheme, a nameće se i kroz dodatnu ideološku indoktrinaciju. O njegovim destruktivnim efektima svjedoči već i sama situacija u koju se dovela suvremena tehnološka civilizacija u ovom našem vremenu, s tim da su posebno su groteskni neki detalji - kao nepotrebno traćenje vremena i novca na istraživanje ili razvoj istih tj. analognih stvari, konkurentske borbe korporacija, istraživačkih skupina i pojedinaca oko "prvenstva" pri postizanju određenih rezultata i "prava" na njihovu eksploataciju i "monetizaciju", sukobi oko standarda i principijelnih rješenja koji će biti usvojeni u praksi, itd, itd. Ovo su sve "apsurdi sistema" u kojemu ljudi ne dijele znanje nego znanje dijeli ljude, što je u postojećim okolnostima neizbježno, a što bi trebalo biti nedopustivo, jer se na taj način stvaraju gomile novih problema i civilizacijskih proturječja - sve do problema neravnomjernog razvoja koji dovodi do raznih socijalnih ili etničkih napetosti i sukoba, problema nekontroliranih migracija stanovništva, problema prezaduženosti i neokolonijalizma u odnosima prema zemljama "juga" i sl. A barem bi znanost, na koncu, trebala biti ono što svijet ujedinjava, a ne ono što ga dijeli.Sve ovo što smo dosad rekli jasno ukazuje na prijeku potrebu da se ovaj današnji hijerarhizirani ustroj sistema, posebice znanstveno-tehnološkog, zamijeni onim mrežnim, u kojemu je tok informacija nesmetan i gdje nema privilegiranih dijelova u smislu bilo kakve vrste izdvojenosti ili posebnog režima inputa/outputa, tako da se tu već i sam po sebi implementira princip kooperativnosti ili nešto šire gledano "filozofije ili ideologije zajedništva" (vidi tekstove Richarda Stallmana), što se u svakom slučaju pokazuje prikladnijim i racionalnijim rješenjem od darvinističke "doktrine preživljavanja", jer se na ovim načelima mnogi problemi života društva rješavaju daleko jednostavnije i brže. Znanost bi ovim putem ponovno bila vraćena u društveni kontekst i dobila bi svoj realni ustroj i okvire, što znači ne samo da bi mogla na pravi način zahvatiti i zadovoljavati ljudske potrebe (danas ona zadovoljava više one sistemske), nego bi se i ljudi mogli na normalniji način uključivati u znanstvene tokove i pridonositi rješavanju problema koji muče našu civilizaciju. Pritom treba primjetiti da je globalna mreža (internet) upravo i ustrojena na ovakav način - premda "izrasline" poput spomenutog Utah Data Centera i nekih drugih institucija u SAD i drugdje donekle narušavaju njegove funkcionalne i strukturne simetrije - što već samo ukazuje na prirodnost i logičnost mrežnog ustroja (generaliziranog) sistema na svim organizacijskim razinama na kojima se on manifestira. Treba napomenuti da je ova nova/stara paradigma (jer je sličan pristup bio "na snazi" i u nekim prijašnjim vremenima) na nekim područjima znanstvenoistraživačke djelatnosti, a posebice na području informatičkih tehnologija već zaživjela i da ostvaruje značajne rezultate - ovdje posebno treba istaći uspjehe u razvoju i implementaciji slobodnih softverskih rješenja koja danas već zauzimaju dominantnu ulogu (ovu problematiku detaljnije smo razmatrali u nekim ranijim tekstovima).38

Sve što smo mi ljudi stvorili "nedovršeno je i nesavršeno", rekao bi jedan mudrac. No stvar je u tome društvo

38 Vidi već spomenutu knjigu "Slobodni softver i filozofija slobode - Dostignuća, problemi, perspektive"

60

odnosno pojedinac imaju sposobnost da uočavaju i otklanjaju nedostatke i defekte koje se otkrivaju u djelima njihovih ruku i uma. "Sistem" kao najsloženije i najobuhvatnije naše djelo nešto je, međutim, specifično - on ima neku svoju vlastitu volju, on se ponaša po nepredvidljivim obrascima, on se suprotstavlja svojim kreatorima, a u zadnje vrijeme se čini kao da on lakše uklanja naše "nedostatke i defekte" nego što mi uklanjamo njegove. I to je najveći problem cijele ove priče, što jedno kako vidjesmo imoralno pa i amoralno ne-biće sve više u tome uspijeva i da mu čak štoviše, kako se čini, polazi mu za rukom redefinirati sam pojam naše humanosti odnosno ljudskosti, dakle naše temeljne odrednice. Dakako, ovo što smo rekli samo skicira procese o kojima je ovdje riječ; odnosi i interakcije na relaciji čovjek-sistem daleko složeniji nego ih na ovom mjestu možemo prikazati, no ovim smo tekstom željeli samo ukazati na problem i dati naznake njegovih mogućih rješenja.Ovdje bismo sad mogli započeti priču o etičkom relativizmu koji je također očito "ugrađen" ili se "ugrađuje" u sistem i na čijoj osnovi ovakvi procesi potiču i ubrzavaju. No bitnije je naglasiti kako suprotan etički stav, ukorijenjen u iskonskim, metafizičkim principima koji su nam dani već na početku tj. koji se nalaze u osnovi ljudskog bića, kao i nepokolebljiva odanost uvriježenim normama i tradiciji koja se kroz povijest pokazala životvornom i oplemenjujućom, predstavlja čvrstu branu za destruktivne procese i/ili možebitne agende koji kao da teže svođenju ljudskog društva na razinu pčelinje zajednice ili zajednice mrava, a ljudske psihologije na "psihologiju roja", pri čemu se gubi osobna autonomija, sloboda, kreativnost i sva druga ljudska svojstva (primjetimo da legende nekih naroda upravo i govore o mravima i pčelama kao o ljudima koji su degradirali na nivo "kolektiviteta", zato što su bili pobijeđeni u borbi sa sistemom).Ljudi koje smo spominjali na početku - Edward Snowden, Julian Assange, Bradley Manning,, skupa s pokojnim Aronom Swartzom, predstavljaju najbolji primjer kako je moguće suprotstaviti se ovakvim tendencijama i kako postoje dobre osnove za nadu da se ipak neće ostvariti crne slutnje po kojima bi sistem jednoga dana mogao "asimilirati" ljude i "progutati" ljudsko društvo. Edward Snowden je ovdje, kako smo već napominjali, posebno značajan jer je njegova akcija, koncentrirana na zloupotrebe informacijskog i šire gledano znanstvenog sistema, koja je imala najširi medijski odjek, razotkrila i mnoge pojedinosti vezane uz smjer i ciljeve našega znanstveno-tehnološkog razvoja, te suočila čovječanstvo s vrlo bitnim pitanjima koja se tiču njegove budućnosti. Ta i druge slične akcije su, k tomu, pokazale kako danas, vezano uz ovaj sistem, važniji posao od utvrđivanja znanstvenih istina predstavlja raskrinkavanje njegovih laži, odnosno iznošenje na vidjelo svega onoga što se ovdje prikriva velom tajnovitosti. Taj posao nije nimalo lak, vjerojatno je i teži od onog prvog, no kao što vidimo, postoji dovoljno volje i htijenja, hrabrosti i časti da se on obavi, i to je u ovoj priči najbitnije. Vjerujemo da će se u tome i uspjeti i da će se jednom pokazati kako je značajnije stvari u znanosti i za znanost u ovom našem vremenu napravio Richard Stallman nego mnogi živući nobelovci, te da su od dostignuća većine onih kojima se danas dodjeljuju razne nagrade i priznanja, za perspektivu i budućnost našeg znanstveno-tehnološkog razvoja, mnogo značajnije aktivnosti maločas nabrojanih ljudi i još mnogih znanih i neznanih koji se danas progone kao kriminalci. Za te je ljude bitno reći kako to nisu "outsideri", kao brojni tvorci kojekakvih "teorija zavjere", koji se takvim poslom bave radi stjecanje popularnosti i medijske slave, a koji zapravo uopće ne shvaćaju o čemu se u ovoj priči uistinu radi, nego inače vrlo obrazovani i inteligentni ljudi "iz sistema", upućeni u njegove "tajne", koji su potaknuti vlastitom savješću i osjećajem odgovornosti za ono što se oko njih događa uložili značajan napor ne bi li svoja zapažanja i saznanja složili u širu sliku i prezentirali je svjetskoj javnosti, usprkos opasnostima svih vrsta, pa i onoj da ih "proguta noć".Nadamo se da će ovakva inteligencija sa čvrstim etičkim stavom, koja uspijeva sagledati prave dubine krize znanosti i uopće duhovnosti današnjega doba i koja se ne libi radi istine i pravde sve staviti na kocku, pa na koncu i vlastiti život, čim prije prevladati nad konformističkim intelektualnim činovnicima i/ili poduzetnicima koji su danas dominantni, te usmjeriti znanstveno-tehnološki razvoj čovječanstva na put istinskog razvoja i napretka u ostvarivanju općeg dobra.

Zagreb, svibanj 2014.

61

DODACI

DODATAK (I) - dotKOMUNISTIČKI MANIFEST39

Bauk kruži globaliziranim svijetom - bauk slobodnih informacija. Snage globalnog kapitalizma stvorile su Svetu Alijansu pomoću koje se pokušavaju suprotstaviti ovoj opasnosti - Microsoft i Disney, Svjetska trgovinska organizacija, Kongres Sjedinjenih Država i Evropska Komisija.Koji još zagovornici slobode u novom informacijskom društvu nisu optuženi kao pirati, anarhisti, komunisti? Zar ne vidimo da su oni koji se nabacuju tim epitetima jednostavno manipulatori koji svojim pričama o intelektualnom vlasništvu grčevito pokušavaju zadržati svoje privilegije za koje, u društvu što se nepovratno mijenja, nema nikakvog opravdanja? No, snage globalnog kapitalizma su svjesne da je Pokret za slobodu također postao sila i sada je došlo vrijeme da se u vlastitom Manifestu pred licem Svijeta razračunamo s tim bajkama o bauku slobodnih informacija i predstavimo vlastite poglede.

Vlasnici i stvarateljiPokret za slobodne informacije diljem svijeta najavljuje uspostavu nove društvene strukture koja se rađa na osnovi transformacije buržoaskog industrijskog društva posredstvom digitalne tehnologije, koja predstavlja njegov vlastiti pronalazak.Povijest svakog dosadašnjeg društva jest povijest klasnih borbi. Slobodan čovjek i rob, patricij i plebejac, feudalac i kmet, cehovski majstor i šegrt, buržuj i proleter, imperijalist i kolonijalno podređeni, ukratko - ugnjetač i ugnjeteni stajali su jedan prema drugome u stalnoj suprotnosti, vodili neprekidnu, čas skrivenu čas otvorenu borbu koja je često završavala revolucionarnim preuređenjem cijelog društva ili zajedničkom propašću sukobljenih klasa.Industrijsko društvo, nastalo kao izdanak globalne ekspanzije evropske moći koja je stvorila moderni svijet, nije dokinulo klasne antagonizme. Ono je samo uspostavilo nove klase, nove uvjete ugnjetavanja, nove oblike borbe umjesto onih starih. Epoha buržoazije samo je pojednostavnila klasne antagonizme. Cijelo društvo činilo se podijeljenim u dva velika neprijateljska tabora, u dvije velike klase izravno sučeljene jedna drugoj: buržoaziju i proletarijat.No revolucija je manje-više izostala, a "diktatura proletarijata", gdje god da se pojavila ili tvrdila da se pojavila, pokazala se nesposobnom da uspostavi slobodu. Umjesto toga tehnologija je omogućila kapitalizmu da za sebe osigura određenu mjeru pristanka. Moderni trudbenik u razvijenim društvima napredovao je skupa s napretkom industrije, a ne tonuo sve dublje i dublje, ispod razine egzistencijalnih uvjeta svoje klase. Pauperizam se nije razvijao brže od rasta populacije i bogatstva. Racionalizirana industrija fordističkog stila nije industrijske radnike pretvorila u pauperizirani proletarijat, nego u masovne potrošače masovne proizvodnje. Podizanje životnih i kulturnih standarda proletarijata postalo je dijelom samozaštitnog programa buržoazije.Tako opće pravo na obrazovanje i kraj industrijskog izrabljivanja djece prestaju biti dijelovi omraženog programa proletera-revolucionara i postaju standardima buržoaske društvene moralnosti. Kroz obavezno opće obrazovanje radnicima je omogućen pristup medijima koji ih mogu stimulirati na dodatnu potrošnju. Razvoj zvučnog zapisa, telefonije, pokretnih slika te radijske i televizijske difuzije promijenio je odnos radnika prema buržoaskoj kulturi mijenjajući pritom stubokom i kulturu samu.Primjerice, glazba je tijekom cijele prethodne ljudske povijesti nije bila roba, nego u pravilu kratkotrajan društveni proces, koji se javlja na nekom određenom mjestu, i koji se "konzumira" ondje gdje i nastaje, od strane ljudi među kojima je podjela na potrošače i stvaraoce nejasna ili je uopće nema. Nakon pronalaska zvučnog zapisa, glazba je postala trajna roba koja se može transportirati na velike razdaljine i koja je nužno otuđena od onih koji je stvaraju. Kao potrošna roba, glazba je postala prilika za njezine nove "vlasnike" da omogućavaju dodatnu potrošnju, da stvaraju potrebe masa koje čine novu potrošačku klasu i da usmjeravaju njezine zahtjeve na način koji je za vlasnike najprofitabilniji. Isto se dogodilo i s potpuno novim medijem

39 Radi se o dorađenom hrvatskom prijevodu The dotCommunist Manifesta Ebena Moglena sa web sitea www.gnupauk.org - tekst je preveo Tomislav Medak.

62

pokretnih slika, koji je u nekoliko desetljeća preustrojio prirodu ljudskih umnih sposobnosti, prisvajajući značajan dio (slobodnog) vremena svakog radnika da bi mu se poslale poruke koje navode na dodatnu potrošnju. Deseci tisuća takvih reklama vrtjelo se svake godine pred očima svakog djeteta, svodeći djecu, oslobođenu od opsluživanja proizvodnog stroja, na novi oblik ropstva: oni se sada prisilno novače za opsluživanje mašinerije potrošnje.Tako su uvjeti buržoaskog društva postali manje skučeni, sposobniji da obuhvate bogatstvo koje su stvorili. Time je suzbijen apsurd epidemične hiperprodukcije koja se uvijek ponavljala na isti način. Više nije bilo previše civilizacije, previše sredstava za život, previše industrije, previše trgovine.No buržoazija ne može postojati, a da neprekidno ne revolucionira oruđa za prozivodnju proizvodnje, dakle odnose proizvodnje, pa prema tome i sveukupne društvene odnose. Stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno remećenje svih društvenih odnosa, trajna neizvjesnost i previranja, distingviraju buržoasku epohu od svih ranijih. Svi čvrsti, okoštali odnosi zajedno sa zastarjelim, sakraliziranim predstavama i shvaćanjima koji ih prate, bivaju pometeni, a svi novi odnosi zastarjevaju prije no što bi i mogli očvrsnuti. Sve što je čvrsto u trenu se pretvara u dim.S uvođenjem digitalnih tehnologija, sistem proizvodnje za masovnu potrošnju podržavan "kulturom masovne potrošnje", rađa nove društvene uvjete iz kojih se rađa nova struktura klasnih antagonizama. Putem brzog usavršavanjem svih sredstava za proizvodnju i neograničene dostupnosti sredstava komunikacije, buržoazija uklapa u okvire civilizacije sve, pa i one najbarbarskije nacije. Niske cijene roba koje ona proizvodi i prodaje predstavljaju tešku artiljeriju što ruši sve Kineske zidove i pred kojom i ona najtvrdokorniji barbari puni mržnje prema strancima bivaju prisiljeni na kapitulaciju. Buržoazija prisiljava sve nacije da, ako ne žele propasti, prihvate njezinu kulturu i principe intelektualnog vlasništva; ona ih prisiljava da u svoje sredine uvedu ono što oni sami smatraju civilizacijom, tj. da one same postanu "buržoaske". Jednom riječju buržoazija stvara svijet prema svom vlastitom liku. Ali sama sredstva njene komunikacije i akulturacije omogućuju stvaranje različitih formi otpora koji su usmjereni protiv nje.Digitalna tehnologija transformira buržoasku ekonomiju. Dominantne robe u sistemu proizvodnje - proizvodi kulturne potrošnje koji su istodobno robe koje se prodaju i upute radnicima što i kako da kupuju - zajedno sa svim drugim oblicima kulture i znanja u ovim uvjetima postaju roba s "nultom graničnom cijenom". I pojedinac i društvo u cjelini mogu imati koristi od kulturnih dostignuća: glazbe, umjetnosti, književnosti, tehničkih informacija, znanosti i svakog drugog oblika znanja. Barijere socijalne nejednakosti i geografske izolacije nestaju. Umjesto starih lokalnih i nacionalnih zatvaranja i autarkije uspostavljaju se veze raznih vrsta u svim smjerovima, nastaje sveopća međuovisnost ljudi, i na području materijalne i na području intelektualne proizvodnje. Intelektualne kreacije pojedinog naroda postaju zajedničkim vlasništvom. Moderno buržoasko društvo sa svojim odnosima proizvodnje, razmjene i vlasništva, društvo koje je uspjelo razviti svoja sredstva za proizvodnju i razmjenu do gigantskih razmjera, nalik je čarobnjakovom učeniku koji više nije sposoban kontrolirati sile podzemnog svijeta koje je probudio svojim činima.Suočen s ovom promjenom, čovjek konačno biva prinuđen trezveno se suočiti sa stvarnim uvjetima svoga života i načinom na koji se odnosi prema pripadnicima svoje vrste. Društvo se sučeljava s jednostavnom činjenicom da u situaciji kada svatko može posjedovati bilo koju korisnu i/ili lijepu intelektualnu tvorevinu po cijeni za koju bi tu tvorevinu mogla posjedovati samo jedna osoba - a to je važno distignuće našeg razvoja na području informacijsko-komunikacijske tehnologije - nije moralno onemogućavati bilo kome da posjeduje tu intelektualnu tvorevinu. Da je Stari Rim imao moć da svakog svog građanina izdašno nahrani po cijeni ne većoj od cijene hrane samo na Cezarovoj trpezi, narod bi nasilno svrgao Cezara kad bi itko bio prepušten skapavanju od gladi. Ali buržoaski sistem vlasništva iziskuje da znanje i kultura budu racionirani prema platežnoj sposobnosti. Alternativni, tradicionalni oblici kooperacije tj. dobrovoljnog udruživanja onih koji stvaraju i onih koji podupiru ovo stvaralaštvo, što su posredstvom informacijskih tehnologija dobili nove forme, guraju se u neravnopravnu borbu sa zastrašujuće moćnim vlasničkim sistemima masovne komunikacije. A ti sistemi masovne komunikacije zasnovani su pak na prisvajanju zajedničkih prava svih ljudi na elektromagnetski spektar. No diljem digitalnog društva, klasa radnika na znanju (stvaralaca) - umjetnika, književnika, studenata, tehnoloških stručnjaka i znanstvenika koji nastoje unaprijediti uvjete svog života na osnovi prikupljanja znanja i analize dostupnih informacija - biva radikalizirana sukobom između onoga za što znaju da je moguće i onoga što ih ideologija buržuja prisiljava da prihvate. Iz tog nesklada rađa se svijest ove nove klase, a s njenim uzdizanje do samosvijesti započinje pad vlasništva.Napredak digitalnog društva, čiji je nedobrovoljni promicatelj upravo buržoazija, nadomješta izoliranost stvaratelja proizašlu iz nametnutog principa "konkurencije", njihovim revolucionarnim udruživanjem i suradnjom. Stvaratelji znanja, tehnologije i kulture otkrivaju da im više nije potrebna struktura proizvodnje zasnovana na vlasništvu i struktura distribucije zasnovana na prinudi plaćanje. Udruživanje i anarhistički model proizvodnje bez vlasništva, omogućuje stvaranje slobodnog softvera (odnosno slobodnih informacija)

63

posredstvom kojeg stvaratelji stječu kontrolu nad tehnologijom daljnje proizvodnje.(1) Sama mreža, oslobođena kontrole difuzijskih tvrtki i drugih vlasnika nad kanalima protoka informacija, postaje centralnim mjestom novog sistema distribucije bez hijerarhijske kontrole, zasnovanog na udruživanju ravnopravnih stvaratelja, koji nadomješta prinudne sustave distribucije za sva dobra s "nultom graničnom cijenom". Sveučilišta, knjižnice i srodne institucije postaju saveznici nove klase koja im tumači njihovu povijesnu ulogu distributera znanja, na osnovi čega im postavlja zahtjev da osiguraju što potpuniju dostupnost znanju o kojemu se skrbe, kako bi ga svi ljudi mogli koristiti slobodno. Oslobođenje informacija od kontrole nosilaca njihovog "vlasništva", oslobađa radnika od nametnute mu uloge staratelja o stroju. Slobodna informacija omogućuje radniku da uloži svoje vrijeme, ne u potrošnju buržoaske kulture koja uključuje sve dramatičnije nagovaranje na bespredmetnu potrošnju, već u usavršavanje svoga uma i svojih vještina. Sve svjesniji svojih stvaralačkih moći on prestaje biti pasivnim sudionikom u sistemu proizvodnje i potrošnje u koji je ukalupljen unutar buržoaskog društva.Gdje god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne, idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala šarolike feudalne veze koje su čovjeka vezivale za njegove "prirodno pretpostavljene", i nije ostavila između čovjeka i čovjeka nikakavu drugu vezu osim golog vlastitog interesa, osim bezdušnog "plaćanja u gotovini". Ona je u ledenoj vodi sebičnog računa utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske sentimentalnosti. Ona je osobno dostojanstvo pretvorila u razmjensku vrijednost. I na mjesto bezbrojnih poveljama priznatih i izvojevanih sloboda stavila onu jednu besavjesnu slobodu - Slobodnu trgovinu. Jednom riječju, na mjesto eksploatacije prikrivene religioznim i političkim iluzijama, stavila otvorenu, besramnu, direktnu, surovu eksploataciju.Stoga se sistem buržoaskog vlasništva nužno do posljednjih snaga bori protiv nadolazećeg dubokosežnog oslobođenja radnih klasa, čiji pristup moći znanja i informacija nadilazi njihovu prijašnju ulogu potrošača masovne kulture. Koristeći se svojim omiljenim sredstvom "slobodne trgovine", nosioci vlasništva pokušava izazvati istu onu krizu hiperprodukcije koje su se nekoć strašno bojali. Pokušavajući, u očaju, utjerati stvaratelje u ulogu nadničara-potrošača, buržoazija pokušava materijalnu zakinutost nekih dijelova Globusa iskoristiti kao izvor jeftinih roba s kojima bi, sad ne barbare, nego svoj najdragocijeniji posjed - obrazovane tehnološke radnike najrazvijenih društava - podmitila i vratila natrag u kulturnu pasivnost.Na ovom stupnju radnici i stvaratelji još uvijek sačinjavaju nekoherentnu masu raspršenu po cijelom Globusu i rascjepkanu konkurencijom. S vremena na vrijeme, stvaratelji pobjeđuju, ali samo za kraće vrijeme. Pravi rezulat njihove borbe ne predstavlja neki neposredni uspjeh, nego udruživanje koje se sve više širi. Tom udruživanju pomažu usavršena sredstva komunikacije koje je stvorila moderna industrija, a koji dovode u vezu radnike i stvaratelje što žive na različitim mjestima. Potrebna je, međutim, samo ovakva veza, pa da se mnoge lokalne borbe koje su svugdje istog karaktera centraliziraju u jednu nacionalnu borbu među klasama. A svaka klasna borba je politička borba. Udruživanje, za koje su građanima srednjeg vijeka s njihovim bijednim putevima bila potrebna stoljeća, moderni radnici na znanju postižu, zahvaljujući "globalnoj mreži", u svega nekoliko godina.

Sloboda i stvaranjeAli buržoazija nije samo iskovala oružje koje joj donosi smrt; ona je stvorila i ljude koji će to oružje nositi - digitalnu radničku klasu ili stvaratelje. Posjedujući vještine i znanja koja stvaraju i društvenu i razmjensku vrijednost, opirući se statusu robe, sposobni da kolektivno proizvedu sve tehnologije slobode, takvi se radnici ne mogu svesti na "dodatke strojevima". Ondje gdje su svojedobno spone neznanja i geografske izoliranosti vezivale proletera uz industrijsku vojsku, u kojoj je tvorio nerazlučivu i lako zamjenjivu komponentu, stvaratelji koji zajednički preuzimaju kontrolu nad mrežom ljudskih komunikacija, zadržavaju svoju individualnost i nude vrijednosti svoga intelektualnog rada putem raznovrsnih sredstava koja su pogodnija za ostvarenje općeg blagostanja i slobode od bilo čega što je sistem buržoaskog vlasništva ikada dopuštao.Ali upravo proporcionalno uspjehu stvaratelja na uspostavljanju istinski slobodne ekonomije, buržoazija mora pojačavati strukturu prinudne proizvodnje i distribucije prikrivene u njenom tobožnjim zalaganjem za "slobodna tržišta" i "slobodnu trgovinu". Iako spremna da silom brani uređenja koja ovise o sili - koliko god zamaskirana ta sila bila - buržoazija ponajprije pokušava ponovno nametnuti prinudu svojim omiljenim instrumentom prisile, institucijama svog zakona. Poput ancien régimea u Francuskoj, koji je vjerovao da se feudalno vlasništvo, unatoč modernizaciji društva, može održati konzervativnom silom zakona, vlasnici buržoaske kulture očekuju da njihov zakon o intelektualnom vlasništvu pruža čudotvornu moć u borbi protiv sila koje su sami oslobodili.Na izvjesnom stupnju razvitka sredstava proizvodnje i razmjene, odnosi u kojima je feudalno društvo proizvodilo i razmjenjivalo dobra, feudalna organizacija poljoprivrede i manufakture, jednom riječju - feudalni vlasnički odnosi nisu više odgovarali već razvijenim proizvodnim snagama; oni su se pretvorili u

64

okove. Oni su morali biti raskinuti - i bili su raskinuti.Na njihovo mjesto došla je slobodna konkurencija sa njoj svojstvenom društvenom i političkom strukom, s ekonomskom i političkom vladavinom buržoaske klase. Ali "slobodna konkurencija" nikada nije bilo ništa više od aspiracije buržoaskog društva koje je uvijek osjećalo posljedice intrinzične naklonosti kapitalista prema monopolu. Buržoasko vlasništvo predstavlja primjer koncepcije monopola, jer je na razini praktičnih dogovora osporava dogmu slobode koju je buržoaski zakon proglasio na nekonzistentan način. Kako u novom digitalnom društvu stvaratelji uspostavljaju istinski slobodne oblike ekonomske djelatnosti, tako dogma buržoaskog vlasništva sve više dolazi u sukob s dogmom buržoaske slobode. Zaštita vlasništva nad idejama iziskuje gušenje slobodnog razvoja tehnologije, što znači i gušenje slobode govora. Posredstvom državnih institucija koje štite zakon i red, pokušava se zabraniti slobodno stvaralaštvo. Znanstvenike, umjetnike, inženjere i studente sprječava se u stvaranju ili dijeljenju znanja iz razloga što njihove ideje ugrožavaju pravo vlasništva u postojećem sistemu kulturne proizvodnje i distribucije. Stvaratelji svoj klasni identitet najasnije nalaze u sudnicama vlasnika, i to je stoga mjesto gdje počinje sukob.Ali zakon buržoaskog vlasništva nije čudotvorna amajlija kojom je moguće zaštititi se od posljedica razvoja tehnologije u buržoaskom društvu: metla čarobnjakovog učenika ne prestaje mesti, ali voda nastavlja rasti. Poraz vlasništva događa se u domeni tehnologije, kada novi načini proizvodnje i distribucije počinju raskidati okove prevaziđenoga zakona.Sve ranije klase koje su osvajale vlast težile su da svoj izvojevani životni položaj osiguraju time što su čitavo društvo podvrgavale uvjetima svoga načina prisvajanja. Radnici na znanju ne mogu uspostaviti svoju kontrolu nad proizvodnim snagama društva ako ne ukinu svoj vlastiti dosadašnji način prisvajanja, a time dosadašnji način prisvajanja u cjelini. Ovo je revolucionarna posvećenost slobodi - dokidanju vlasništva nad idejama, omogućavanju slobodnog kolanja znanja, ponovnom uspostavljanju kulture kao simboličkog javnog dobra kojega dijele sva ljudska bića.Vlasnicima nad kulturom mi kažemo: Vi se užasavate što mi hoćemo ukinuti privatno vlasništvo nad idejama. Ali u vašem postojećem društvu privatno vlasništvo ukinuto je za devet desetina stanovništva. Ono što radnici na znanju stvaraju, odmah prisvajaju njihovi poslodavci koji polažu pravo na plodove njihovog intelektualnog truda posredstvom zakona o patentima, autorskih prava, poslovnih tajni i drugih koncepata "intelektualnog vlasništva". Njihovo rođenjem stečeno pravo na elektromagnetski spektar, koji svim ljudima može omogućiti da komuniciraju jedni s drugima i uče jedni od drugih, slobodno, uz gotovo neiscrpni kapacitet, po nominalnoj cijeni, oduzela im je buržoazija, a u zamjenu im se nude proizvodi koji se konzumiraju kroz medije - difuzijski emitirana kultura i telekomunikacijske usluge - koje skupo plaćaju. Njihova kreativnost ne nalazi oduška: njihova glazba, njihova umjetnost, njihovo pripovijedanje guši se u gomili robe koje je stvorila kapitalistička kultura, pojačana svim sredstvima oligopolističke "difuzije", pred kojom bi ljudi trebali ostati pasivni, trošeći, a ne stvarajući. Ukratko, vlasništvo za kojim plačete je rezultat krađe: njegovo postojanje samo za nekolicinu je moguće samo zahvaljujući njegovom nepostojanju za sve ostale. Vi nam, dakle, predbacujete što hoćemo dokinuti formu vlasništva koje kao nužnu pretpostavku ima situaciju u kojoj je ogromna većina društva lišena takvog vlasništva.Prigovara se kako će ukidanjem privatnog vlasništva nad idejama i kulturom, zbog nedostatka "podstreka", prestati sav stvaralački rad i kako će nastupiti opća lijenost. Po tome glazbe, umjetnosti, tehnologije ili učenja nije trebalo biti prije dolaska buržoazije koja je sama smislila način kako cjelokupnost znanja i kulture sprezi okovati u lance gotovine. Ako imamo u vidu pojavu slobodne proizvodnje i slobodne tehnologije, slobodnog softvera i rezultirajući razvoj tehnologije za slobodnu distribuciju, ispada da taj argument naprosto osporava očevidne i neporecive činjenice. Činjenica biva podvrgnuta dogmi, pa se odnosi koji su karakterizirali intelektualnu proizvodnju i kulturnu distribuciju tijekom kratkotrajnog perioda tokom kojega se buržoazija našla u svom zenitu, prikazuju kao "jedino mogući", usprkos brojnim argumentima protiv koje nameću naša prošlost i sadašnjost.Zato mi kažemo vlasnicima: Pogrešno shvaćanje, po kome se odnosi proizvodnje i vlasništva, iz povijesnih odnosa, koji nastaju i nestaju usporedo s napretkom proizvodnih snaga, pretvaraju u vječne zakone prirode i razuma, zajedničko vam je sa svim propalim vladajućim klasama. Ono što jasno vidite u primjeru antičkog vlasništva, ono što dopuštate pri razmatranju feudalnog vlasništva, nikako ne možete dopustiti kad razmatrate buržoaski oblik vlasništva.Naši teorijski zaključci nikako se ne zasnivaju na idejama ili načelima koje je izmislio ili otkrio, ovaj ili onaj tobože "univerzalni" reformator. Oni jednostavno, u općim pojmovima, izražavaju stvarne odnose koji proizlaze iz postojeće klasne borbe, iz povijesnog pokreta koji se odvija pred našim vlastitim očima.Kad govorimo o idejama koje revolucioniraju čitavo društvo, time samo ukazujemo na činjenicu da su se u okviru starog društva izgradili elementi onog novog, da s raspadanjem starih životnih odnosa ide u korak i raspadanje starih ideja.

65

Mi, borci za slobodno informacijsko društvo želimo postupno, korak po korak, iz ruku buržoazije preuzeti intelektualnu baštinu čovječanstva koja pripada cijeloj ljudskoj zajednici. Mi se borimo za povrat kulturnog nasljeđa koje nam je ukradeno pod krinkom tzv. "intelektualnog vlasništva", kao i za povrat medija elektroničke komunikacije (elektromagnetskog spektra). Mi se zalažemo za slobodu govora, slobodno širenje znanja i slobodni razvoj tehnologije. Načini naše borbe bit će, dakako, različiti u različitim zemljama, no oni trebaju biti u skladu s našim glavnim ciljevima, a oni su sljedeći:• Ukidanje bilo kakvog oblika privatnog vlasništva nad idejama.• Povlačenje svih isključivih dozvola, privilegija i prava na korištenje spektra elektromagnetskog zračenja i

poništenje svih ugovora o trajnom vlasništvu nad elektromagnetskim frekvencijama.• Razvoj elektroničke infrastrukture koja će svim ljudima omogućiti jednaka prava u procesu

komunikacije.• Otvorenost kompjuterskih programa i bilo koje druge vrste softvera, shvaćenog u najširem smislu te riječi

(što uključuje npr. i genetski kod), i njihovo tretiranje kao javnog dobra.• Potpuno poštivanje slobode govora, uključujući sve vrste "tehničkog" govora.• Zaštita integriteta kreativnog rada.• Slobodan i ravnopravan pristup svim informacijama nastalim u javnom sustavu informiranja i svim

obrazovnim materijalima koji se koriste u bilo kojoj grani javnog obrazovnog sustava.

Na ovaj način mi podižemo revoluciju koja će osloboditi ljudsku misao. Odbacivanjem privatnog vlasništva nad idejama stvara se osnova za istinsku ljudsku zajednicu u kojoj će slobodan razvoj svakog pojedinca biti uvjet slobodnog razvoja svih članova ljudskog društva.

(1) Pokret za slobodni softver, iniciran ranih 80-tih godina, mobilizirao je programere diljem svijeta za rad na projektima stvaranja operativnog sustava GNU/Linux i potrebnog softvera, koje njihovi korisnici mogu slobodno kopirati, modificirati i redistribuirati. To tehničko okruženje, sada sveprisutno i nadmoćno proizvodima industrije vlasničkog softvera, oslobađa korisnike računala od monopolističkog oblika tehnološke kontrole koja je po intencijama kapitalista trebala dominirati revolucijom na području osobnih računala. Istiskujući vlasničku proizvodnju najmoćnijeg monopola na svijetu, pokret za slobodni softver pokazuje kako je kroz udruživanje digitalnih radnika moguće proizvesti dobra, što se distribuiraju po nominalnoj cijeni, bolja od onih koja nastaju u okviru kapitalističke organizacije proizvodnje - unatoč toliko razglašenim "poticajima" koje stvaraju ekskluzivni zakon o "intelektualnom vlasništvu" kao i vlasništvo samo.

66

DODATAK (II) - KRATKI PREGLED RAZVOJAUNIXA, UNIXOIDA, GNU/LINUXA I SLOBODNOG SOFTVERA

U ovo današnje vrijeme čini se da ljudi, pogotovo oni mlađi "o kompjuterima" tj. informatici znaju zaista mnogo. Primjerice, za nešto što se zove Windows ili Microsoft Windows, svi su oni sigurno barem čuli, a većina ne samo da zna o čemu se tu radi (a radi se o operativnom sustavu za osobna računala tj. PC-jeve), već ima priliku s njima i "raditi", tako da ih manje-više "poznaje". No nasuprot tome, o UNIXU, unixoidima, ili pak Linuxu tj. GNU/Linuxu, zna se puno manje. Istina, za taj je pojam, tj. operativni sustav, dosta njih čulo, ali ipak nema mnogo onih (barem ne ovdje kod nas u Hrvatskoj) koji ga svakodnevno koriste i koji se mogu smatrati "pravim unixašima ili linuxašima". Također, mnogi su ljudi čuli za pojmove sharewarea i freewarea. No pojmovi open source software i free software - u prijevodu softver otvorenog koda i slobodni softver - puno su slabije poznati. Ili, recimo, mnogo ih je više čulo za ime Bill Gates, nego za ime Richard Stallman, a korporacija po imenu Microsoft daleko je poznatija od organizacije koja se zove Zaklada za slobodni softver (Free Softvare Foundation).Nije stoga naodmet reći nešto više o spomenutim, manje poznatim pojmovima, tim prije što su oni vezani uz cijeli jedan kompleks tema i problema vrlo značajnih za naš tehnološki, a i ukupni društveni razvoj, koji se na marginama interesa šire javnosti (i naše, ali i ine) našao potpuno nezasluženo. Da bismo stvari izložili što detaljnije, reći ćemo najprije nešto više o samom pojmu operativnog sustava za računala, o nekim postojećim operativnim sustavima, kao i o povijesti razvoja ove vrste računalnog softvera.Kao što svi već znaju, za normalan rad računala (kompjutera) nužno je, naravno, uz sav odgovarajući hardver kojega čine elektroničke, materijalne komponente, imati instaliran i potreban softver koji predstavlja informacijski, nematerijalni sadržaj računala, koji je obično spremljen na hard disku ili u nekim drugim "memorijskim jedinicama" - kao što je recimo tzv. BIOS. Operativnu sustav predstavlja onaj osnovni, najvažniji dio toga softvera o kojemu ovisi sve ostalo - s obzirom da se radi o skupu programa od kojih se neki automatski pokreću neposredno nakon uključenja računala, a koji omogućavaju njegovo funkcioniranje, odnosno izvršavanje drugih programa koji su nam potrebni u nekom konkretnom poslu.Operativni sustavi za računala počeli su se razvijati tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad je razvoj računala, tj. njihovih elektroničkih komponenata omogućio da se određene "niže" operacije (rutine) potrebne za njihov rad, kao što je recimo učitavanja programa u radnu memoriju, "automatiziraju" (ranije su takve rutine morale izvoditi "manualno", pri izvršavanju svakog programa, a vještina programiranja uključivala je i sposobnost fizičkih prepravki na samim elektroničkim sklopovima računala). Tako su se pojavili operacijski sustavi koji podržavaju "batch" obradu tj. automatsko izvršavanje određenih rutina jedne za drugom. Kasnije, od sredine šezdesetih, usporedo s daljim usavršavanjem računalnog hardvera nastaju "time-sharing" operativni sustavi koji podržavaju višekorisnički i višezadaćni rad (multitasking), a od početka osamdesetih pojavljuju se operativni sustavi koji omogućuju rad na mreži ("mrežni operativni sustavi"), kao i oni "distribuirani", zahvaljujući kojima je moguće koristiti veći broj računala za izvršavanje jednog zadatka. S razvojem osobnih računala (PC-ja), nakon što se 1981. godine prvo osobno računalo, IBM-ov PC pojavilo se na tržištu, razvijaju se i operativni sustavi za računala ove vrste.MS-Windowsi i GNU/Linux danas su svakako najpoznatiji operativni sustavi (za PC-jeve), no treba reći da operativnih sustava ima mnogo. Od onih koji se danas više na koriste najznačajniji je recimo MS-DOS, koji je sve do pred petnaestak godina, dok ga nisu istisnuli Windowsi, bio apsolutno dominantan operativni sustav za osobna računala, a tu su još i nešto stariji CP/M, pa zatim IBM-ov OS2, Appleovi operativni sustavi NeXT i NeXTSTEP, te mnogi drugi. Danas su uz dva ranije spomenuta, u znatnijoj mjeri zastupljeni Appleov MAC OS X, SUN-ov Solaris, BSD-ovi, Minix i drugi "unixoidi", zatim VMS, odnosno OpenVMS tvrtke Digital (koju je preuzeo Hewlett-Packard), BeOS, FreeDOS i sl., a postoje i tzv. web operativni sustavi (Chrome OS), operativni sustavi za smartphone i mobitele (poput Androida), i još štošta drugo.Veći broj nabrojanih operativnih sustava okarakterizirali smo terminom "unixoidi". Možemo reći da unixoidi predstavljaju "klasu" operativnih sustava baziranih na operativnom sustavu nazvanom UNIX-u (možemo ih smatrati i njegovim "varijantama"). UNIX tj. unixoidi zbog svojih velikih mogućnosti i pouzdanosti predstavljaju najraširenije operativne sustave u današnjem svijetu. Sam UNIX kao počelo ove klase operativni je sustav za računala nastao krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća na osnovi projekta ambicioznog višekorisničkog i višezadaćnog operativnog sustava za mainframe računala nazvanog MULTICS (Multiplexed Information and Computing System) na kojemu su zajednički radili istraživači iz

67

General Electrica, MIT-a i Bell Laba. Taj je projekt doduše propao, no on je potakao jednoga od tih istraživača, Kena Thompsona iz Bell Laba, da pokuša napisati nešto jednostavniji operativni sustav za tadašnja računala. Kao rezultat tog Thompsonovog nastojanja, stvorena je nešto jednostavnija verzija MULTICS-a za PDP7 pisana u assembleru, koju je autor nazvao UNICS (Uniplexed Information and Computing System). Veličina memorije računala i "snaga" CPU-a u to su vrijeme bili vrlo ograničeni, pa je UNICS (konačno preimenovan u UNIX) koristio kratke komande, da bi se minimizirao prostor potreban za spremanje programa i vrijeme potrebno za njegovo dekodiranje - odatle tradicija kratkih UNIX komandi koje koristimo i danas - primjerice ls, cp, rm, mv itd.Velik korak naprijed u daljem razvoju UNIX-a, predstavljalo je prevođenje njegove "jezgre" (njegovog osnovnog/centralnog dijela) na jezik C, čega su se 1973. prihvatili Thompson i Dennis Ritchie, autor prvog C-kompajlera. Tako je nastala peta verzija UNIX-a, izdana godine 1974. Na taj je način ovaj operativni sustav postao "prenosiv" - tj. mogao se koristi na raznim tipovima računala. Daljim usavršavanjem UNIX-a nastaje njegova sedma verzija izdana 1978, koja je označila rascjep u njegovom razvoju, koji od tada kreće u dva smjera - pa tako nastaju SYSV (System 5) i BSD (Berkeley Software Distribution) UNIX. Na ovaj su način stvorene dvije glavne "UNIX familije", unutar kojih su razvijeni mnogi drugi UNIX-i tj. unixoidi.BSD je nastao na Kalifornijskom Univerzitetu u Berkeleyu na kojemu je Ken Thompson i djelovao. Njegov su razvoj nastavili Berkeleyski studenti i neke istraživačke institucije. SYSV su razvili AT&T i neke druge kompanije. Verzije UNIX-a bazirane na SYSV obično su "konzervativnije", ali i bolje podržane nego verzije bazirane na BSD-u, no u novije su vrijeme ova dva UNIXA zapravo vrlo slična - neke sitnije razlike mogu se uočiti u strukturi datotečnog sustava, nazivima sistemskih alata i opcija, te u bibliotekama sistemskih poziva.Poznatije varijante UNIX-a tj. poznatiji unixoidi su (već spomenuti) IBM-ov AIX, HP-ov HP-UX, SGI-ov IRIX, SUN-ov Solaris, Appleov Mac OS X, FreeBSD, NetBSD i dr. Njihov nastanak i razvoj može se pratiti na priloženom grafikonu (sl.1).

Slika 1 - Razvoj UNIX/Linux operativnog sustava (preuzeto iz Wikipedije)

Ovdje možemo uvrstiti i GNU/Linux koji je slobodni (free/open source, kao i FreeBSD) unixoidni operativni sustav za razne računalne platforme čiju je izradu pokrenuo američki softverski stručnjak Richard Stallman godine 1984, a čiju je jezgru (kernel) nazvanu Linux razvio finski dodiplomac Linus Torvalds godine 1991. Linux inače nije ni čisti SYSV ni čisti BSD, već uključuje neke karakteristike i jedne i druge varijante

68

(startup datoteke u SYSV-stilu i datotečni sustav u BSD-stilu), a usklađen je sa skupom standarda koji se naziva POSIX (Portable Operating System Interface), uvedenih radi što veće kompatibilnosti unixoida.Što se tiče same koncepcije "slobodnog softvera", možemo reći da je ona nastala kao rezultat inicijative spomenutog Richard Stallman, gurua GNU/Linux zajednice i utemeljitelja Zaklade za slobodni softver (Free Software Foundation), koju su kasnije podržali brojni programeri, odnosno informatičari širom svijeta. Naime, u vrijeme kad je stjecajem raznih okolnosti, u prvom redu pojavom prvog "osobnog računala" (IBM-PC), a to je bilo, kao što već rekosmo negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, krenula nagla komercijalizacija "svega postojećeg" u informatičkoj branši, najprije u SAD-u, a kasnije i u ostalim zemljama svijeta, Stallman se, praktički sam samcat, suprotstavio takvom razvoju događaja. Problem je bio u tome što je pretpostavka za ovu komercijalizaciju bila uvođenje pojma "vlasništva nad softverom" pri čemu se to vlasništvo realizira i putem ograničavanja prava korisnika softverskog produkta da slobodno njime raspolaže i prilagođava ga vlastitim potrebama (izvorni kod programa tada je učinjen nedostupnim), a također i prava programera koji su taj softver kreirali, da detalje svoga rada iznose u javnost. Stallman je takvu novu praksu ocijenio "antisocijalnom, neetičnom i jednostavno krivom" i odlučio pokrenuti jedan alternativni informatički projekt kojim bi se sačuvale stare dobre "informatičarske slobode". Tako je nastao projekt GNU (kratica od "GNU's not UNIX"), koji je u preko četvrt stoljeća svoga postojanja iznjedrio velik dio slobodnog softvera koji je danas u upotrebi, ali i mnoštvo ideja i literature koje se bave problematikom razvoja i širenja ne samo slobodnog softvera, već i slobodnih informacija uopće, kao i mnogobrojnim pitanjima koja se tiču intelektualnih sloboda i pojma "vlasništva u sferi ideja" (Stallman je zapravo kroz niz svojih programskih dokumenata utemeljio ono što bismo mogli nazvati "filozofijom slobode na softverskom području", što predstavlja idejnu osnovu za ovakav razvoj). Napomenimo da je pojam slobodnog softvera Stallman precizno definirao u dokumentu pod nazivom "GNU General Public License" (GNU GPL), koji je zapravo pravni dokument, licenca koja se primjenjuje na slobodni softver iz razloga da on ne bi bio jednostavno preuzet od strane softverskih kompanije i iskorišten u komercijalne svrhe. Najvažniji konkretan rezultat razvoja koji je započeo pokretanjem projekta GNU predstavlja slobodni operativni sustav za velik broj računalnih platformi pod nazivom GNU/Linux, koji je nastao početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na osnovi, odnosno "po uzoru" na UNIX. Kao što smo spomenuli, riječ "Linux" ovdje predstavlja naziv "jezgre", bazičnog dijela operativnog sustava koju je razvio finski programer Linus Torvalds, koja je bila inkorporirana u projekt GNU i koja se pokazala izvanredno fleksibilnom i veoma pogodnom za svoju svrhu. Tokom vremena, mnogobrojne su institucije i pojedinci razvili mnoštvo GNU-kompatibilnih softverskih paketa za razne primjene, dok su opet druge skupine razvile velik broj "GNU/Linux distribucija" - zaokruženih softverskih produkata koji uključuju "Linux jezgru", razne softverske alate i biblioteke, grafičko sučelje (X-Windows System) i razne vrste radnih okruženje (desktop environment), standardne pomoćne programe, te potrebni aplikacijski softver, koji se relativno jednostavno mogu instalirati na računalo i koristiti u svim uobičajenim informatičkim poslovima. Ovih distribucija danas ima na hiljade, a od onih značajnijih, koje su našle širu primjenu u praksi, možemo navesti distribucije pod nazivima Debian, Ubuntu, RedHat, Fedora, Slackware, Suse, Mandrake, Knoppix, Turbo Linux, Skole Linux, Damn Small Linux itd. Neke od tih distribucija su "specijalizirane", primjerice Skole Linux, razvijen u Norveškoj, namijenjen je za korištenje u školskoj nastavi (kao i inačica Ubuntua pod nazivom Edubuntu), Damn Small Linux koristi se u slučaju ograničenih hardverskih resursa, a Knoppix je razvijen kao "live distribucija", dakle kao operativni sustav koji ne treba instalirati na disk nego se može "podizati" direktno s CD-a ili USB-memorijskog sticka. Neke distribucije razvijene su opet specijalno za održavanje nekih "mrežnih servisa" odnosno za "očuvanje sigurnosti sustava". Inače, mnoge od nabrojanih distribucija i same imaju različite svoje manje ili više specijalizirane inačice (premda je tu nejasna granica što se može smatrati drugom distribucijom, a što samo inačica iste distribucije) - primjerice u slučaju Ubuntua, osim već spomenutog Edubuntua, postoje Lubuntu, Kubuntu, Xubuntu i dr. Treba reći kako Ubuntu predstavlja i najpopularniju distribuciju GNU/Linuxa (premda na softverskoj sceni postoji tek pet-šest godina), i to prvenstveno zbog toga što je ova distribucija vrlo jednostavna za instalaciju i korištenje. Zahvaljujući ovoj distribuciji zapravo se uspjelo približiti GNU/Linux najširim masama softverskih korisnika i zato se ona može smatrati veoma bitnom za stvar slobodnog softvera (usprkos nekim s njom povezanim kontroverzama).Inače, za većinu se "standardnih" GNU/Linux distribucija, pa tako i za Ubuntu, bez ikakvog pretjerivanja možemo reći da su posve ravnopravne, a u mnogim stvarima i superiorne najraširenijem i najrazvikanijem operativnom sustavu za osobna računala (PC-jeve) - Microsoftovim Windowsima. Također možemo reći da nakon pojave Ubuntua više gotovo da ne postoji razlog da se ljudi i dalje koriste vlasničkim softverom za osobna računala (tj. Microsoftovim Windowsima). Ranije je razlog mogao biti relativno komplicirana instalacija GNU/Linuxa, problemi s nekim specifičnim hardverom (driveri) koje GNU/Linux ne prepoznaje, eventualno i kompliciraniji način korištenja ovog operativnog sustava. Danas, kad je procedura instalacije

69

(posebice kod Ubuntua) krajnje pojednostavljena, kad je većina problema s "prepoznavanjem" hardvera riješena i kad radna okruženja poput Gnomea ili KDE-a funkcioniraju vrlo intuitivno (analogno MS-Windows okruženju), problem može predstavljati jedino neki vrlo specifičan softver za Microsoftove Windowse koji nema svoga analogona koji radi pod GNU/Linuxom. Još jedan razlog može biti činjenica što su "elektronski servisi" koje institucije naše države nude građanima i poslovnim subjektima, prilagođeni samo korisnicima MS-Windowsa, a nekada možda i nezgoda što postoji veći izbor računalnih igrica koje rade pod Windowsima od onih koje rade pod Linuxom. No okolnost da se Ubuntu ili bilo koji drugi GNU/Linux može slobodno skinuti s interneta i koristiti bez ikakvih ograničenja, očito predstavlja mnogo važniju prednost.40 Sve informacije o Ubuntu distribuciji mogu se naći na web siteu www.ubuntu.com odakle se mogu skinuti i sadržaji (CD/DVD-images) odgovarajućih instalacijskih CD-ova, odnosno DVD-ova za ovu distribuciju. Analogno vrijedi i za druge GNU/Linux distribucije.Ovdje treba napomenuti kako su širom svijeta osnovane organizacije GNU/Linux entuzijasta s ciljem promoviranja slobodnog softvera u javnosti, njegovim prevođenjem i prilagođavanjem lokalnim standardima i konvencijama (lokalizacija), a vrlo su bitne i njihove edukativne aktivnosti. Kod nas u Hrvatskoj ovakvu organizaciju predstavlja u prvom redu Hrvatska udruga Linux korisnika (HULK), no postoje i neke druge, obično lokalne organizacije, kojima se korisnici mogu obratiti za savjet ili pomoć, recimo u slučajevima problema pri instalaciji i radu s nekom od distribucija GNU/Linuxa i sl.Razne informacije vezane uz projekt GNU, odnosno Zakladu za slobodni softver (Free Software Foundation), organizaciju koja je "nosilac" ovoga projekta - njihove programske dokumente, tekstove koji se bave poviješću projekta GNU, podatke o njihovim aktivnostima, aktualnim dostignućima i problemima s kojima se projekt suočava, idejama koje zastupaju i uopće filozofiji pokreta za slobodni softver, mogu se naći na web siteu ove organizacije tj. projekta - www.gnu.org.Treba priznati kako usprkos brojnim prednostima slobodnih softverskih rješenja nad onim "vlasničkim", GNU/Linux zasad još uvijek značajno ne ugrožava primat Microsoftovih produkata na području softvera (operativnih sustava) za osobna računala. No stvar se tek zahuktava, a trendovi koji se mogu pratiti u Evropi i svijetu daju nam pravo da se nadamo kako će početak kraja koncepcije vlasničkog softvera i softverskih monopola nastupiti u nekom doglednom vremenu. Nažalost, Hrvatska po ovom pitanju bitno zaostaje za većinom drugih zemalja Evrope s kojima se volimo uspoređivati - ovdje se neki napredak teško uočava. Zbog toga je naša odgovornost za širenje slobodnog softvera (i slobodnih informacija), a tu se zapravo radi o širenja ideja slobode na području intelektulnih i poslovnih odnosa, još i veća.Naglasimo na kraju kako se ove ideje vrlo dobro uklapaju i u socijalni nauk Katoličke crkve, odnosno društveno-ekonomske koncepcije većine katoličkih (kršćanskih) teoretičara društva, kao i u koncepcije teoretičara što pripadaju "suprotstavljenom taboru" - onih, socijalističkih, marksističkih, ekokomunističkih (zeleno-crvenih) i sl., te da na ovom području ove koncepcije očito mogu ostvariti produktivan dijalog. a vjerojatno, kroz zajedničku aktivnosti potaći određena gibanja koja bi vodila nabolje. S obzirom da je sasvim evidentno da su i u jednom i u drugom taboru nedovoljno svjesni značaja i uloge ove problematike u teoriji i praksi "nove ekonomije", koja je danas nužnost i na kojoj se, na koncu, veoma mnogo i radi, propagandni se napori sve više usmjeravaju na ideološku i političku sferu, u kojima prava borba očito tek predstoji.

Literatura:GNU Documentation (www.gnu.org)W. Knottenbelt - "Introduction to UNIX" (http://www.doc.ic.ac.uk/~wjk/UnixIntro/)Que Development Group - "UNIX u primjeni"Wikipedija

Zagreb, kolovoz 2010. / rujan 2013.

40 Navedimo radi usporedbe da se najnovija verzija MS-Windowsa (Windows 7) prodaje za 1679,03 kn (home verzija), odnosno 2496,53 kn (professional verzija), dok se cijene Microsoftovog uredskog paketa MS-Officea kreću između 1143,82 kn (home verzija) i čak 3.941,83 kn (professional verzija - cijene su iz 2010.). Nasuprot tome, cijena Ubuntua koji je "professional" u svakom pogledu i koji u sebi sadrži sličan uredski paket (OpenOffice), isto "profesionalan", te mnoštvo drugog softvera koji Microsoft također masno naplaćuje, iznosi (ponovimo) 0 kn. OpenOffice (kao i sve popularniji LibreOffice) profesionalni je uredski paket, posve ravnopravan, a po mnogim svojstvima i superioran Microsoftovom Officeu, pa se može bez problema koristiti u svim standardnim uredskim poslovima.

70

OBJAVLJENI TEKSTOVI

Slobodna ekonomija ili Ekonomija slobodnih dobara (Prvi dio) - Hrvatski fokus br.99 i 100 (02.03.2012. i 09.03.2012.)

Slobodna ekonomija ili Ekonomija slobodnih dobara (Drugi dio) - Portal Novi Plamen (11.03.2014.)

Populistička virtualna ekonomija - Hrvatski fokus br.108 i 109 (04.05.2012. i 11.05.2012.)

Jesu li ekonomska čuda ipak moguća? - Hrvatski fokus br.129 (05.10.2012.)

Reklama za GNU/Linux i slobodni softver - Zarez br.356 (25.04.2013.)

Kako internet učiniti dostupnim hrvatskim građanima - Hrvatski fokus br.89 (23.12.2011.)

"Word format" i priključenija ili (Ponovno) o problemu formata elektroničkih dokumenata - Zarez br.355 (28.03.2013.) - objavljeno pod naslovom "Otvorenost u svakom slučaju"

Kako "osloboditi" hrvatski jezik - Zarez br.354 (14.03.2013.)

Osvrt o prednostima korištenja aplikacija u karakter modu - Zarez br.370 (06.11.2013.)

Aaron Swartz ili O borbi za slobodu (informacija) - Portal zg-magazin (08.02.2013.)

Edward Snowden ili O sistemu i sistemskoj paranoji - Portal Kali Tribune (21.05.2014.)

Tekstovi uvršteni u ovu knjigu mogu se pronaći i na web stranicama Udruge za slobodne informacije "SINBAD" (http://sinbad.bplaced.net)

71

SADRŽAJ

Ljudske slobode i informacijske tehnologije 3Slobodna ekonomija ili ekonomija slobodnih dobara (Prvi dio) 6Slobodna ekonomija ili ekonomija slobodnih dobara (Drugi dio) 12Populistička virtualna ekonomija 20Jesu li ekonomska čuda ipak moguća? 27Reklama za GNU/Linux i slobodni softver 29Kako internet učiniti dostupnim hrvatskim građanima 33"Word format" i priključenija ili (Ponovno) o problemu formataelektroničkih dokumenata 35Kako "osloboditi" hrvatski jezik 38O problemu prevrednovanja današnjih vrijednosti 41Osvrt o prednostima korištenja aplikacija u karakter modu 44Osvrt na neke koncepcije content managementa na webu 47Usporedba dvaju popularnih slobodnih formata elektroničkihdokumenata 50Aaron Swartz ili O borbi za slobodu (informacija) 52Edward Snowden ili O sistemu i sistemskoj paranoji 56DodaciDodatak (I) - dotKomunistički Manifest (Ebena Moglena) 63Dodatak (II) - Kratki pregled razvoja Unixa, unixoida, GNU/Linuxai slobodnog softvera 68Objavljeni tekstovi 71

72

UKRATKO O UDRUZI ZA SLOBODNE INFORMACIJE "SINBAD"

Udruga za slobodne informacije "SINBAD" priključuje se naporima Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije usmjerenim na ukidanje koncepcije vlasništva nad duhovnim tvorevinama čovječanstva.Udruga se zalaže se za slobodnu razmjenu svih vrsta informacija (koje nisu privatne prirode) - pisanih (knjige, znanstveni radovi, tehnička dokumentacija i sl.), glazbenih, vizualnih, programskih, u bilo kojoj formi, kao i za slobodno širenje znanja, te za slobodan razvoj tehnologije. Ideju "copylefta" koju su Richard Stallman, Eben Moglen i drugi aktivisti uobličili u normativni okvir, definiran u dokumentu pod nazivom "GNU General Public License" (GNU GPL), pod čijim su "okriljem" značajne rezultate ostvarili već deseci tisuća ljudi, želimo proširiti na sva područja ljudske djelatnosti, pogotovo na ona koja su za funkcioniranje društva najvažnija.SINBAD je inače kratica koja predstavlja motto pod kojim bi se djelatnost Udruge trebala odvijati, a koji glasi - "Slobodne INformacije - Bolja Alternativa za Društvo". Za ovu Udrugu, osnovanu u travnju 2012. godine, može se reći kako nastavlja rad Udruženja za razvoj slobodnog softvera "Little Lion" (vidi web adresu http://free-zg.t-com.hr/little_lion), osnovanog 10 godina ranije, u travnju 2002, sa sličnim, premda ne i identičnim ciljevima. Web stranice Udruge za slobodne informacije "SINBAD" mogu se naći na web adresi http://sinbad.bplaced.net/, a e-mail adresa Udruge je udruga.sinbad@gmail.com.Uz rad na slobodnim tehnologijama, posebice razvoju slobodnog softvera, te na promociji i širenju slobodnih informacija odnosno slobodnog znanja, Udruga se također pokušava angažirati i u borbi protiv upotrebe informacijsko-komunikacijskih tehnologija kao sustava kontrole nad društvom, a pogotovo protiv stvaranja tzv. "virtualnih svjetova" koji se "postvaruju" posredstvom suvremenih komunikcijskih mreža, a koji služe za zarobljavanje ljudskih umova, da bi se njima moglo manipulirati na što jednostavniji i efikasniji način. Ove manipulacije, koje danas dosižu globalne razmjere, opasne su tim više jer se naročito koncentriraju na mlade generacije. Posve su već očita nastojanja da se ovim putem utječe na njihovo formiranje i u tome se nažalost i uspijeva u sve većoj mjeri, što je trend koji u budućnosti može imati dalekosežne negativne posljedice (koje se osjete već danas). S obzirom da su ovo teme o kojima se u nas gotovo i ne govori, Udruga će nastojati na razne načine senzibilizirati za njih našu javnost.

73

Kronologija rada na ovom dokumentu:

ver.0.0 ­ 06.05.2013.ver.0.1 ­ 30.10.2013.ver.0.2 ­ 24.06.2014.

Knjiga se distribuira u .pdf formatu ­ u fileu tehnoloskodrustvo_zbirka.pdfver.0.2, velicina filea 1.148.074 byte /340.790 znakova/, kreirano 06.10.2014.

Knjigu treba smatrati slobodnim dokumentom za koji vrijede uvjeti "copylefta"(moze se slobodno kopirati, distribiurati i modificirati).

Knjigu posvecujemo svim borcima za danas opasno ugrozene intelektualne slobode.

................................................................................................................................................................

O prethodnoj zbirci "Slobodni softver i filozofija slobode - Dostignuća, problemi, perspektive"

Zbirka tekstova "Slobodni softver i filozofija slobode - Dostignuća, problemi, perspektive" bavi se društvenim aspektima problematike razvoja i širenja slobodnog softvera i slobodnih informacija, posebice onima u koje se dobro uklapaju pitanja ljudske slobode shvaćene u najširem smislu, promatrane iz perspektive društveno-ekonomskih odnosa današnjeg vremena. Tekstovi su pisani razdoblju između 2001. i 2010. u različitim prigodama i s različitim nakanama, no svi su oni nastali u okviru aktivnosti Udruženja za razvoj slobodnog softvera "Little Lion" na propagiranju ideja projekta GNU i Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije, koje smatramo izuzetno značajnim, ne samo za tehnološki već i za ukupni društveni razvoj, kako u hrvatskim, tako i u globalnim razmjerima.Neki su tekstovi uglavnom informativni i namijenjeni široj čitalačkoj publici, dok se u nekima, uz ostalo, skiciraju i smjernice za određene praktične aktivnosti usmjerene k ostvarenju ljudskih prava i sloboda na području intelektualnih odnosa. Na kraju zbirke nalaze se dva pisma upućena prof. dr. Anđelku Milardoviću, kojima smo reagirali na njegove članke posvećene temi "informacijskog društva", što su bili objavljeni u Vjesniku tokom 2009. godine. Dio tekstova iz ove zbirke objavljen je u tisku, a većina ih se može pronaći na internetu. Kao reference za pisanje tekstova poslužili su uglavnom materijali sa web stranica projekta GNU (http://www.gnu.org) i iz Wikipedije.Zbirka je složena povodom osme obljetnice osnivanja Udruženja za razvoj slobodnog softvera "Little Lion" (http://free-zg.t-com.hr/little_lion) koja je bila obilježena početkom travnja 2010. godine (Udruženje "Little Lion" dvije je godine kasnije preraslo u Udrugu za slobodne informacije "SINBAD"). Konačna verzija zbirke nastala je u ožujku 2011.

Sadržaj knjige: Uvodna napomena, Slobodni softver i sloboda u modernom informacijskom društvu, Priča o dva operativna sustava, Slobodni softver i recesija, Slobodni softver u hrvatskom obrazovanju, O problemu formata elektroničkih dokumenata, Slobodni internet - Medij slobodnog društva, Slobodni softver i slobodna ekonomija ili O putovima oslobođenja čovjekovog rada i egzistencije, Slobodni softver, slobodne informacije, slobodna znanost ili O perspektivama našeg znanstveno-tehnološkog napretka, Komunizam u virtualnom svijetu, Afera Wikileaks ili O slobodnim informacijama i prevladavanju kulture neautentičnosti, Potencijali suvremenih informatičkih tehnologija u demokratizaciji društva (Nova politička javnost i perpektive direktne demokracije), Slobodni softver u društvenom okruženju (Natuknice za promišljanje), Slobodni softver kao pomoć (malim) hrvatskim poduzetnicima, O formatima elektroničkih dokumenata u javnoj komunikaciji, Odgovori antiglobalizacijskog pokreta, Differentia specifica informatičke tehnologije, Dodaci: O UNIXU i Linuxu, GNU Manifest (Richarda Stallmana), Primjena slobodnog operativnog sustava GNU/Linux u hrvatskom osnovnom i srednjem obrazovanju (Prijedlog idejnog projekta), Objavljeni tekstovi, Dodatna napomena................................................................................................................................................................

74