Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

117
8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 1/117 Petar Bosnić Petrus NOVA BIBLIJA ZAPADA ili Manifest novog poretka Ili pak TAJNA POVIJEST SVIJETA Filozofski pogled na čovjeka i njegov put (Nepotpuni tekst) Riječ dvije o autorstvu ove knjige. Kao autor, odnosno suautor trebala je biti navedena i moja supruga Alica , jer je knjiga nastajala kroz naš zajednički rad. Ona mi je pomagala onako kao što je legendarna Ksantipa pomagala Sokratu, ili, još puno više, Mesalina Klaudiju. I da nije bilo nje, ova bi knjiga bila puno drugačija. Na kraju, kad je tekst bio gotov i kad sam joj rekao da je na sebi svojstven način sudjelovala u nastanku knjige, te bi i sama trebala biti potpisana kao koautor, ona je to odbila. Ipak, ostaje činjenica da je ona znatno utjecala na konačni oblik ove knjige i njen sadržaj. Ova knjiga, dakle, sadrži brojne njene utjecaje, te je moja dužnost da to jasno kažem. Mojim prijateljima: Damiru i Željki Fresl Riječ unaprijed Nije bilo vremena, razdoblja ili povijesne epohe u kojoj čovječanstvo nije težilo ka potpunoj, cjelovitoj ili barem što cjelovitijoj spoznaji svijeta u kojem živi, spoznaji svog podrijetla, cilja svog opstanka i djelovanja i sličnih stvari. Ta je težnja bila naročito intezivna u vremenima velikih povijesnih previranja, promjena, nesigurnosti opstanka i nedoumica. Ovog puta , u našem vremenu tu su težnju podstakle nedoumice koje su proizišle iz toga što se nisu zbile neke značajne promjene koje su se očekivale već stoljećima. Njihov izostanak doveo je u pitanje istinitost postojećeg, već stoljećima izgrađivanog samorazumijevanja čovjeka, i razumijevanja povijesti, i mi se ponovo upinjemo ne bi li otkrili što je moguće jasniju i cjelovitiju istinu o sebi i svom djelovanju. Iako je ovu težnju ili stremljenje o kojem je riječ – s većim ili manjim intezitetom – uvijek osjećalo cijelo čovječanstvo – cijela ljudska vrsta - odgovor na nju mogle su davati isključivo individue. Ovo je moja, osobna reakcija na nju, odnosno moj odgovor na ona pitanja na koja se čovjek nikako ne može oglušiti, niti ih zaobići. Toliko, da položim računa o onim općim razlozima koji su doveli do nastanka ove knjige. A sada, da razračunamo sa njenim naslovom. Prethodni prijedlozi naslova bili su: » Nova Biblija Zapada », « Manifest novog Poretka», « Peto Evanđelje » i neki drugi, kojih se više i ne sjećam. A, kao što vidite, na kraju sam se ipak opredijelio za ovaj; Tajna povijest svijeta. Zašto? Vidjet ćete u tekstu koji slijedi. No radi toga da bih sriječio nastajanje neosnovanih i pogrešnih predrasuda, odmah napominjem da se ovdje ne radi o nekoj novoj, ponajmanje ezoteričkoj ili zavjereničkoj 1

Transcript of Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

Page 1: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 1/117

Petar Bosnić PetrusNOVA BIBLIJA ZAPADA

iliManifest novog poretka

Ili pak

TAJNA POVIJEST SVIJETA Filozofski pogled na čovjeka i njegov put

(Nepotpuni tekst)

Riječ dvije o autorstvu ove knjige. Kao autor, odnosno suautor trebala je biti navedena i moja supruga Alica , jer je knjiganastajala kroz naš zajednički rad. Ona mi je pomagala onako kao što je legendarna Ksantipa pomagala Sokratu, ili, još puno više, Mesalina Klaudiju. I da nije bilo nje, ovabi knjiga bila puno drugačija.

Na kraju, kad je tekst bio gotov i kad sam joj rekao da je na sebi svojstven način sudjelovala u nastanku knjige, te bi i sama trebala biti potpisana kao koautor, ona je toodbila. Ipak, ostaje činjenica da je ona znatno utjecala na konačni oblik ove knjige i njen sadržaj. Ova knjiga, dakle, sadrži brojne njene utjecaje, te je moja dužnost da to jasnokažem.

Mojim prijateljima: Damiru i Željki Fresl

Riječ unaprijed Nije bilo vremena, razdoblja ili povijesne epohe u kojoj čovječanstvo nije težilo ka

potpunoj, cjelovitoj ili barem što cjelovitijoj spoznaji svijeta u kojem živi, spoznaji svog podrijetla, cilja svog opstanka i djelovanja i sličnih stvari. Ta je težnja bila naročitointezivna u vremenima velikih povijesnih previranja, promjena, nesigurnosti opstanka i

nedoumica.Ovog puta, u našem vremenutu su težnju podstakle nedoumice koje su proizišle iztoga što senisu zbile neke značajne promjene koje su se očekivale već stoljećima. Njihovizostanak doveo je u pitanje istinitost postojećeg, već stoljećima izgrađivanogsamorazumijevanja čovjeka, i razumijevanja povijesti, i mi se ponovo upinjemo ne bi liotkrili što je moguće jasniju i cjelovitiju istinu o sebi i svom djelovanju.

Iako je ovu težnju ili stremljenje o kojem je riječ – s većim ili manjim intezitetom – uvijek osjećalo cijelo čovječanstvo – cijela ljudska vrsta - odgovor na nju mogle sudavati isključivo individue. Ovo je moja, osobna reakcija na nju, odnosno moj odgovor naona pitanja na koja se čovjek nikako ne može oglušiti, niti ih zaobići.

Toliko, da položim računa o onim općim razlozima koji su doveli do nastanka oveknjige.

A sada, da razračunamo sa njenim naslovom.Prethodni prijedlozi naslova bili su: »Nova Biblija Zapada», «Manifest novog

Poretka», «Peto Evanđelje» i neki drugi, kojih se više i ne sjećam. A, kao što vidite, nakraju sam se ipak opredijelio za ovaj;Tajna povijest svijeta.

Zašto?Vidjet ćete u tekstu koji slijedi. No radi toga da bih sriječio nastajanje neosnovanih i pogrešnih predrasuda, odmah

napominjem da se ovdje ne radi o nekoj novoj, ponajmanje ezoteričkoj ili zavjereničkoj

1

Page 2: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 2/117

teoriji povijesti, nego naprosto o spoznaji da do sada nije bilodovoljnoadekvatnogznanja, odnosno razumijevanja povijesti, pa se stoga ona prava,zbiljskapovijest zbivalaneprimjetno, u tajnosti od čovjeka, iako mu se zbivala «pred nosom» i sasvim otvoreno,štaviše, vapeći za tim da bude primjećena i shvaćena.

Toliko u svrhu demistifikacije naslova ove knjige.A sada riječ, dvije o njenom sadržaju.Vjerujem da posredstvom ove knjige možete doći u posjed nekih od onih istina za

kojima je čovjek tragao sve otkad postoji. Otkrivanju tih istina, svoj život nisu posvećivalisamo proroci i veliki mislioci, neke znanosti i znanstvenici; umjetnici, a i razne «obične» ikarizmatične individue, nego također neki mitovi, religije, crkve, a na svoj način i raznicrkveni i ne-crkveni redovi; Templari, Rosencreuzeri...; tajna društva; Masoni, Teozofi,Iluminati...

Istina povijesti o kojoj je ovdje riječ, njen smisao, te smisao čovjekovog života idjelovanja, usprkos tisućgodišnjim strastvenim nastojanjima, ipak su, sve do današnjihdana, ostali velikim tajnama. Ona istina o tim stvarima koja se ovdje otkriva, svojevrsno jeiznenađenje, jer je suprotna dosadašnjim uvjerenjima i očekivanjima.

Ove, netom izrečene riječi mogle bi uroditi uvjerenjem da je ta istina neštofantastično. Ona je međutim vrlo jednostavna. Ipak, kao istinu prepoznati će ju samorijetki, nadahnuti ili odabrani ljudi.

Još nešto iznimno važno.Iako su, kako sam već rekao, moje misli u suprotnosti, odnosno antitezi spram

dosadašnjih, one ih ne negiraju, nego, štaviše, afirmiraju, i to, kako vjerujem, na najboljimogući način. Ova knjiga, zapravo, na jedankreativan način otkriva i objašnjava,dešifrira onu duboku, tajanstvenu poruku koju nam već tisućljećima pokušavaju saopćitivelika svjetska učenja – poruku koja je presudno važna za sudbinu čovječanstva.

Toliko o sadržaju i duhovnom mjestu ove knjige među ostalima koje su išle zaistim ciljevima. A sada riječ dvije o nenoj praktičnoj važnosti.

Iako ovaj tekst govori uglavnom o povijesti i povijesnosti, čvrsto sam uvjeren da

budućnost, odnosno sudbina cjelokupne civilizacije u velikoj mjeri ovisi upravo o nekomtakvom tekstu ili projektu kakav je ovaj. Današnja, prilično razvijena, ali sebinerazumljiva, nepoznata, nesamosvijesna civilizacija može u njemu prepoznati svoj pravilik i pronaći puteve koji će ju odvesti dalje, u pravu, istinsku budućnost – takvu kakvučovjek priželjkuje u svojim razumnim i osnovanim očekivanjima i kakva mu doista pripada s obzirom na njegovu narav.

Sloboda, red, sigurnost i blagostanje koje je čovjek tek bio počeo stvarati, nekakosu - usprkos znatnom tehnološkom napretku, koji ih je trebao potpomoći - iščezli izljudskog svijeta. Ovaj rad ima, pored ostalog i zadatak da pomogne onom nastojanju koje bi da ih ponovo vrati tamo gdje im je mjesto i da budućnost čovječanstva utemelji napravdi, jer bez nje nisu mogući, ni budućnost, ni red i mir, ni sloboda, a niti išta drugo što bi trebalo odlikovati smislen i dobar čovjekov opstanak.

U velikom dijelu teksta, na jedan racionalan, ne-eshatološki način, bavio sam seopćim ciljevima povijesnog i civilizacijskog razvoja i krajnjim, ultimativnim ciljevimaljudske vrste. Njih je važno znati, ili barem naslućivati, jer ako ih ne poznamo, nemožemo jasno i pouzdano razlučivati dobro od zla u čovjekovoj povijesnoj djelatnosti, aniti funkcionalnu i svrsidhodnu djelatnost od one koja nije takva i koja ne vodi kaostvarenju ciljeva vrste.

***

2

Page 3: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 3/117

Pri sāmom kraju knjige rekao sam nekoliko kritičkih riječi o ovom kulturnom, političkom, vjerskom i općenito, duhovnom pluralizmu u kojem živimo i koji se hvali nasva usta i na sve moguće načine. I ovdje, na početku, htio bih («ponovo») istaknuti da tone mora biti nekakvo dobro. Sličan pluralizam vladao je u stoljećima između Aristotelovei Hadrijanove smrti i nije čovječanstvu donio takva dobra kakva su se od njega (nekritički)očekivala. Izvrsno ga je opisao G. Flaubert uIskušenjima svetog Antuna. I ovaj,današnji, bujni i pjenušavi duhovni, kulturni i politički pluralizam može se shvatiti kaonekakva noćna mora čovječanstva ili pak lutanje, bauljanje i zastranjivanje u potrazi zanekim pravim produktivnim putem.

Čovječanstvo se ne može rukovoditi sa tisuću različitih fundamentalnih ili općihideja u isti mah, jer to ne vodi nikamo.Ontogenične ideje, ideje koje doista vode kaostvarivanju ciljeva vrste, i kojima se valja rukovoditi, vrlo su rijetke, teško se shvaćaju i prihvaćaju, i još teže postaju vodičima čovječanstva.

Ovim pojavama kao da vlada slijedeći paradoks: dok ljudi ne razumiju sasvimdobro predmet o kojem pišu ili govore, o njemu nastaje bezbroj najnevjerojatnijih,smionih, čak vrlo dopadljvih, blistavih, alisterilnih teorija, a kad ga konačnoshvate...samo jedna, i obično je vrlo jednostavna.Još nešto.

Gore spomenuta kulturna, civilizacijska, ili duhovna zapjenušenost može setretirati i kao opasna povijesna pojava,kriza, jer ideje koje imaju stanovitu vrijednost itežinu lako tonu kroz onu pjenu i padaju na dno,u zaborav.

Stih jedne pjesnikinje kaže:«Svjetlost je samo pjena bezdanih tmina»Iz toga bi se dalo deducirati i slijedeće:Ona duhovna i kulturna zapjenušenost samo je prividonog istinskogšto je

skriveno izaboravljenou dubini.Tamo, pri već spomenutom kraju knjige, gdje sam govorio o tome da postoji i da

je oduvijek postojao samo jedan,pravi put razvoja civilizacije, (put ostvarivanja ciljevaljudske vrste), naglasio sam i to da će nužno propasti sve ono što suviše zastrani, zaostane,ili se udalji od njega. To ne treba biti nimalo čudno, jer svaki se entitet razvija samo nasebi svojstven način.Civilizacija(kao oruđe za ostvarivanje ciljeva vrste),svrsishodan jeentitet koji se, poput ostalih, razvija na sebi svojstven način i koji se može razvijati jedino tako kako mu određuje njegova narav i specifični zakoni njegovog razvoja.

Oni subjekti koji ne pridonose razvoju civilizacije ili ga ometaju, ti subjekti, dakleobesmišljavaju i upropaštavaju napore ljudske vrste, a i svoj vlastiti opstanak.

Ali, možda se povijesni procesi ne mogu odvijati bez ovakvih ili sličnih kriza?Hegel kaže da tamo gdje nema opreka, nema niti povijesti, niti povijesnog napretka.

To bi moglo biti točno. No, ako je to točno, onda bi trebalo biti točnim i jasnim ito da se oni se ne mogu niti produktivno nastavljati razvijati, niti postizati svoje ciljeve bez uspješnih,ontogeničnih rješenja tih kriza, u kojima su one Hegelove «opreke»,neposredno sučeljene jedna drugoj.

Nova Biblija Zapada,ili, Manifest tzv. Novog poretka,odnosno ovaTajnapovijest svijeta jedan je od pokušaja da se pronađe i odredi upravo taj pravi, jedini i jedinstveni, spasonosni put daljnjeg razvoja civilizacije. Na čitateljma je da prosude: je lito doista onaj pravi,ontogeničniput ili tek još jedna od bezbroj jalovih ideja zapjenjenedanašnjice?

3

Page 4: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 4/117

Sažetak Okosnica teksta su dva zakona na kojima bi se trebao temeljiti ustav moguće

svjetske, tj. globalne države, novi Evropski ustav i ustavi sličnih federacija ili unija, azatim, i ustavi nacionalnih građanskih država.

Zakoni o kojima je ovdje riječ temeljniji su i važniji od sāmih ustava, jer nisuisključivo pravne, nego i ontološko-metodološke tvorevine.Pomoću njih razrješava se jedna pogubna antimomija - privatno-društveno– zbog koje je do sada prolivenomnogo krvi - i uspostavlja jedan novi vid vlasništva, različit od postojećeg privatnogvlasništa i od društvenog. Pored toga određuju se neka opća pravila za život i ponašanje pripadnika ljudske vrste, pravila pomoću kojih je moguće ostvariti one krajnje i najvažnijeciljeve cijele vrste. Ta pravila zapravo tvore filozofsko-pravni temelj ili osnovu, naputak za izradu produktivnih,ontogeničnihdruštvenih zakona.

Pravu vrijednost ona dva, gore spomenuta zakona moguće je uvidjeti jedino naosnovu istinskog razumijevanja čovjeka, njegovih ciljeva, i metoda kojima ih je onostvarivao tokom povijesti i kojima ih danas ostvaruje. Stoga će prvi dio teksta govoriti baš o tim stvarima.

U tom se dijelu iznosi shvaćanje da je čovjek, prije svegaontogenično biće -bićekoje je sposobno stvoritiumjetnobiće. Ono čovjeku treba poslužiti kaobićevitooruđe ili bićevito sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih, nadbioloških inadpovijesnihciljevaljudske vrste. Povijest je proces stvaranja tog bića. Civilizacija se shvaća kao njegovozbiljeni, otjelotvoreni,materijalnioblik - opće materijalno sredstvo s kojim se ostvarujuoni ultimativni ciljevi ljudske vrste.

Društvo i država su neophodnaorganizacijska, odnosno politička sredstva zanjihovo ostvarivanje.

Usprkos općoj nevjerici koju će izazvati ove riječi, moram odmah ovdje reći da je birokracija, odnosno administracija - što ću kasnije doista dokazati - jedini politički idruštveni subjekt današnjeg društva koji nas može uspješno povesti ka ostvarenju tihciljeva, ali također i jedini subjekt koji se može uspješno i dugo, na štetu cijelog

čovječanstva, nastaviti suprotstavljati njihovom ostvarivanju. No, vratimo se umjetnom biću.Tokom posljednjih desetak tisuća godina otkrivani su i ozbiljavani u praksi, jedan

za drugim, neki važni elementi, tj. momenti umjetnog bića. To je dovodilo do promjena iusavršavanja društava u kojima je čovjek živio, a i cjelokupne civilizacije. U nekolikozadnjih stoljeća stvaranje togbićevitog sredstva za ostvarivanje ciljeva vrste uspješno je privedeno kraju.

Jedan od zadataka ovog rada jest i to da stvori svijest o tome što je gore bilo rečenoi da pomogne u uspostavljanju, tj. afirmiranju takvog društva i takve civilizacije koji bimogli biti upotrebljeni u svrhu ostvarivanja onih ultimativnih ciljeva vrste, čije biostvarenje dalo smisao svekolikoj dosadašnjoj čovjekovoj djelatnosti.

Ponovo naglašavam da se ovdje ne radi ni o kakvoj alternativnoj znanosti nego onastavku razvoja i sintezi ključnih spoznaja nekih klasičnih znanosti.

Ovaj je tekst vrlo sažet i to prvenstveno stoga što, iskreno govoreći, ne znamnapisati neku «debelu» knjigu. Tješim se mišlju da to možda proizlazi odatle što se, radišto veće jasnoće i preglednosti, uvijek težim izraziti kratko. Ako je knjiga duboka ivrijedna, onda to i nije tako loše, jer današnji, a ni budući čitatelji, pored velikog broja većnapisanih, vrijednih i važnih knjiga, neće imati vremena za čitanje nekakvih nepotrebno,ili nasilno opširnih tekstova. Također mi se čini da bi kratka i jasna knjižica mogla imativeći i povoljniji utjecaj na praktičnu primjenu, tj. etabliranje takvih zakona kakva su ona

4

Page 5: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 5/117

dva koje će čitatelj susresti u naknadnom tekstu. A ako ne bude ništa od toga, nadam se daće ovaj rad postati barem jedan od niza elemenata koji će utjecati na samoosvješćivanjecivilizacije kojoj pripadamo.

Toliko ukratko o temi, opsegu i namjerama ovog rada.Slijedi razrada, tj. kratki prikazi dosadašnjih shvaćanja povijesti, a i mog vlastitog.

Zatim, prikazi razvoja civilizacije i razvoja ljudskog društva. Poslije njih biti će prikazanaona dva zakona i njihov mogući utjecaj na kretanja u ljudskom društvu i daljnji razvojcivilizacije te njihov utjecaj na proces ostvarivanja onih ultimativnih, nadbioloških inadpovijesnih ciljeva ljudske vrste. Zadnji odjeljak je kratka skica svjetske povijesti koja je shvaćena kaoontogenički proces – proces stvaranja i razvijanja umjetnog bića.

Filozofija povijesti

Vjerojatno vam je poznato da je pitanje o tome: što je povijest, jedno od pitanja skojim se već oko 1500 godina rve filozofsko mišljenje, i to uglavnom neuspješno. Neuspješno, kažem, stoga što najznačajnija mišljenja u zadnjih 150 godina implicitno ilieksplicitno pokazuju da više nemajustarih iluzija o razumijevanju povijesti, a niti nekihnovih spoznajao njoj. Nakon tisuću i petsto godina postojanjafilozofije povijesti, ostalesu još samo nedoumice i zbunjenost.

Promišljanje povijesti utemeljeno je u dijalektici, koja je misaono-spoznajniinstrument za promatranje bića kaoautopoietičnogentiteta – nečega što je utemeljeno namoći samorazvoja i samoreprodukcije (samoodržanja). Dijalektika je instrument za promatranje i prikazivanje razvojnog procesa i razvojnih etapa, stupnjeva razvoja – tezeantiteze i sinteze.

Nasuprot dijalektici, logika je misaono-spoznajni instrument za promatranje ishvaćanje bića kao nečeg nepromjenjivog. Ona nas ovdje ne zanima.

A o dijalektici će kasnije, u posebnom poglavlju, biti nešto više riječi.Iako prvi historiografi potječu iz Stare Grčke, (Herodot, Tukidid, Ksenofont,

Plutarh...), Grci nisu uočavali ono što mi zovemo poviješću. Uočavanje povijesnog toka injegovo promišljanje počelo je dosta kasno, tek s A. Augustinom, oko 400. god. poslijeKrista. Augustin je bio prvi mislilac, koji je ukazao na to da se unutar ljudskog svijetazbiva nekakav razvojni proces kojemu će trebati puno vremena da dosegne svoj cilj.Poviješću je označio vrijeme tog razvojnog procesa i sam proces. Smatrao je da je cilj povijesti spas čovječanstva. Uvjet spasa je stvaranje oruđa spasa. To oruđe je tzv. Božjadržava ovdje na zemlji - CIVITAS DEI. Ona je zapravo kršćanska civilizacija. Augustin jesmatrao da cjelokupni povijesni proces ima one tri dijalektičke etape, tj. tri razvojnastupnja: tezu - etapu Oca, (Svijet poganskih civilizacija), antitezu - etapu Sina (koja počinje s rođenjem Krista) i sitnezu - etapu Duha Svetoga, koja je trebala otpočeti tek poslije Augustinove smrti.

Nakon Augustina, svaki je značajniji mislilac postavio pitanje: što je povijest, i pokušao odgovoriti na nj. Eriugena, Scotus, Toma… No svi su oni, a kasnije i mnogidrugi mislioci, pod Augustinovim utjecajem, shvaćali povijest kao:“procesnapredovanja ka spasu”. Od novijih mislilaca povijesti, značajniji je G. B. Vico. On jenauku o povijesti istrgnuo iz krila teologije i postavio ju kao “civilnu znanost”. U povijesti je razlikovao one tri dijalektičke etape: epohu bogova, epohu heroja i epohu ljudi. SamoProvidnost zna prave ciljeve ljudske djelatnosti i vodi povijesni proces ka njihovomostvarenju. Poslije njega, veliki doprinos filozofiji povijesti dao je francuski mislilac,osnivač pozitivizma i sociološke znanosti, Auguste Comte. On je ustvrdio da je povijest

5

Page 6: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 6/117

ustvari proces razvoja ljudskog duha i razlikovao je u njemu tri stupnja: religijski,metafizički, i pozitivni. Svaki od tih stupnjeva ospoljavao se u realnom svijetu i tvoriospecifičnu civilizaciju i specifično društvo.

Filozofija povijesti postiže najviši doseg u Hegelovom mišljenju. On smatra da je povijest vrijeme u kojem Svjetski duh,vraćajući se k samom sebi, napreduje u shvaćanjusamog sebe kaoslobode. Njegovo vođenje svjetske povijesti nije transparentno, nego sezbiva posredstvom specifičnih lukavstava. On čini da ljudi vjeruju kako idu za nekimsvojim ciljevima, dok zapravo ostvaruju ono o čemu nisu ni sanjali. Povijest je, ponjegovu mišljenju počela na Istoku, a završila se na Zapadu. U ljudskom svijetu, taj senapredak pokazivao prvenstveno kao širenje političke slobode. Poput prethodnihmislilaca, i Hegel, u povijesnom razvoju razlikuje ona tri razvojna stupnja: tezu, antitezu isintezu.Teza je istočnjački tip despocije u kojem jeslobodan samo despot . Antiteza seozbiljuje kao antičko društvo u kojem jeslobodna cijela jedna klasa, a , sinteza razvoja je germansko građansko društvo uspostavljeno najprije u formi Napoleonskog carstva, a potom etabilirano kao ustavna, odnosno parlamentarna monarhija. Svi pripadnici tog društva imaju političku slobodu i ravnopravni su pred zakonom. Hegel je, nadalje,smatrao da povijest završava stvaranjem Pruske monarhije (na političkom planu), te snjegovom djelatnošću i s njegovom filozofijom, (na planu opće kulture i civiliziranosti), jer je u njoj i kroz nju Svjetski duh konačno spoznao da je On sāmaSloboda.

Kasnije ću vam vrlo zorno pokazati da ne izvodim nikakvu sprdnju s Hegelom kadkažem da su se te njegove smione tvrdnje, u velikoj mjeri pokazale istinitima.

Zbiljski kraj povijesti, koji se najintezivnije zbivao negdje od sredine 18. dosredine, ili kraja 19. stoljeća izazvao je mnoge duhovne, i kulturne katastrofe u Zapadnojcivilizaciji. Svaka obrazovanija duša tog vremena, iako nije razumjela,osjetila je, da sezbiva očekivani kraj povijesti, ali ne i tisućama godina očekivani spas, oslobođenje, ili barem rješenje nekih velikih problema koji su mučili čovjeka. Štoviše, umjesto rješenja, počeli su se, jedan za drugim, pojavljivati neki novi, do tada nepoznati problemi. Odatleono golemo, esencijalno razočaranje sudbinom čovjeka,spleeni takozvanasvjetska bol –

Weltschmerz. Neke od najranijih i najtipičnijihmisaonih reakcija na taj kraj, npr. Nietzseova iSchoppenhauerova izražavale su uvjerenje da ono što se podrazumjevalo pod poviješću ne postoji, niti se ikada zbivalo. Kasnije su neki filozofi i sociolozi pokušali izgraditi teorije prilagođene novoj zbilji, a neki su revitalizirali istočnjačko, ili pak ranogrčko shvaćanjevremena i na njemu izgradili nova, tzv. ciklička shvaćanja povijesti. No iz toga nije proizašlo ništa što bi bilo vrijedno pažnje i spomena u ovom kratkom prikazu. Svojevrstankraj, nalik ludilu ili smrti, filozofija povijesti doživljava u Spenglerovom mišljenju, unjegovoj knjiziPropast Zapada. On uočava ono povijesno, ali ne vidi nikakav smisao nisvrhu u razvoju povijesnih, tj. kulturnih entiteta ili pojava, a nitiratio essendipovijestiuopće.

Krāj same povijesti i sve ono što se zbivalo poslije njega još i danas smućuje i držiu mraku čak i najsnažnije i najdublje duhove. Naš suvremenik, F. Fukoyama, koji je pokušajima razumijevanja povijesti posvetio takoreći cijeli život, u svojoj knjizi"Krajpovijesti…" pokazuje da nije otišao dalje od čuđenja i zbunjenosti njome. Završio jetamo gdje Augustin još nije bio ni počeo.

Uz promišljanje povijesti, najtješnje je bilo vezano i promišljanje napretka.Što je napredak? Ili, što je to što se razvija kroz povijest?Mišljenja su se uglavnom slagala oko toga da ono što se razvija jest duh, ili pak,

čovjek, i da je napredak ostvarivanje, tj. ozbiljavanje sve boljih, viših ili savršenijih oblika

6

Page 7: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 7/117

njegovog postojanja. Već smo vidjeli neke od tih mišljenja., a kao najilustrativnijenavodim još i mišljenje velikog njemačkog mislioca I. Kanta. On je tvrdio da se kroz povijest razvija sāmo čovječanstvo. U prvoj etapi svog razvoja, ono se civilizira, u drugojkultivira, a u trećoj postaje moralno. To lijepo zvuči, ali mi se svakim danom sve više ičvršće uvjeravamo da ne odgovara istini. Današnje čovječanstvo nije ništa kulturnije, akamoli moralnije od, npr. Antičkog.

***

Iz onoga što sam izložio, moglo bi vam se učiniti da je pitanje o povijesti čistoškolsko-filozofsko pitanje, i da izvan uskih akademsko-filozofskih krugova nema nikakvevažnosti.

Ali, varate se.Znanje, ili nekakvo uvjerenje o povijesti, ili pak uvjerenje o tome da je uopće

nema, ne samo da određuje što ćemo svaki dan raditi, nego i to kako ćemo biti raspoloženi- da li ćemo biti depresivni i suicidni ili pak obrnuto - vedri i poletni. Utjecaj tog pitanja još je puno dublji i širi nego što sam ovdje nagovijestio, ali sada ne mogu o tome.

Reći ću još samo to da je pitanje o povijesti jedno od onih pitanja na koje se ljudskium nikako ne može oglušiti, te da, htio on to ili ne, nekako ipak mora odgovarati na njega.A od toga kakav mu je odgovor, u velikoj mjeri ovisi i to kakav će mu biti život i sudbina.

U umjetnosti i svakodnevnom životu problem povijesti postavlja se na popularnijinačin, najčešće u obliku pitanja:: «Tko smo?»… «Odakle dolazimo?»… «Kamoidemo?»...itd.

***

Na osnovu kritički promišljene, pretpostavke: da uopće postoji, tj. da se doistazbiva nešto takvo kao što je povijesni proces ili povijest, ponovo postavljamo pitanje:

Što je ona?I nadamo se da su proteklih deset tisuća godina historiografskog iskustva povijestii tisuću i pol godina postojanja filozofije povijesti barem minimalni uvjeti odnosnonajneophodnija predznanja za postavljanje tog pitanja i neki ozbiljniji odgovor na nj.

Radi kratkoće, ovdje ću najdirektnije navesti moj odgovor na to pitanje.Povijest je ontogenički proces- proces stvaranja i razvijanja umjetnog bića.Započeo je prije oko deset tisuća godina a završio, kako sam već naveo, tokom

osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Realni prostor razvijanja tog, umjetnog bića jeljudski svijet - civilizacija - koja je ustvari materijalni ili tjelesni oblik njegovog postojanja. Povijest vidimo kao razvoj civilizacije, a sām razvoj civilizacije je pojavnioblik razvoja umjetnog bića. Povijest, dakle, nije ništa drugo do fenomenologija umjetnog bića. Fenomenologija, u hegelijanskom, a ne huserlovskom smislu tog termina.

Pod bićem ovdje podrazumjevamo neštoautopoietično - nešto što ima moćsamorazvoja i samoodržanja.Stvar je neštošto nema tih moći. Ona jeheteropoietičnailialopoietična. Umjetno biće jesvrsishodno biće. Ono postoji radi čovjeka, dok je prirodno bićesamosvršno, jer postoji radi samog sebe.

To umjetno bićeo kojem je ovdje riječ jest kapital, odnosno bitno točnije:kapital je umjetno biće.

Evo kako sam ga prikazao u knjiziSuma ekonomije:«Kapital, prije svega, nije prirodno biće, nego umjetno. Nije samosvršan kao

7

Page 8: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 8/117

prirodna bića, nego svrsishodan. Razlika je u slijedećem: Prirodna bića (živa i neživa) su samosvršna, što znači da svrhu svog postojanja imaju u samom svom postojanju – sama su sebi svrha. Svrha postojanja kapitala nije u njemu sāmom, nego u nečemu izvan njega – u čovjeku. On je biće koje je primjereno ili podobno za ozbiljenje nečega izvan njega sāmoga. Kapital nije živo biće, no pošto je on Nešto tek u cjelini s čovjekom, on nije nitineživo biće. Sam po sebi nije uman, iako je, pored ostalog i reproducirani čovjekov svrsishodni um. No on nije niti bez-uman, dijelom zbog toga što je reproducirani čovjekov svrsishodni um, a dijelom i zbog toga što je živi, izvorni čovjekov um njegov neodvojivmoment. Kapital nije stvar (RES, HREMA ili PRAGMA), jer za razliku od stvari ima moć samorazvoja. Stvar je, naime, Nešto što nema tu moć. Međutim, on ne bi mogao postojatiako se ne bi pojavljivao i kao stvar. Kapital se može shvatiti i kao bogatstvo, ali to jenajmanje važna njegova karakteristika, jer je on više od svega i prije svega biće (ENS iliTO ON)- bićevito oruđe koje je stvoreno radi toga da ljudsku vrstu oslobodi robovanjaradu. I na kraju, kapital nije samo «odnos» kako kažu marksisti, jer on postoji realno i zbiljski. Ne postoji, dakle, samo kaorelacija (čovjekov odnos spram stvari i drugog čovjeka), nego također kaosupstancija.»

Toliko za sada u prilog razumijevanju kapitala. Naknadno ću još ukratko prikazati proces i stupnjeve njegovog razvoja.U slijedećim odjeljcima, govorit ću uglavnom o pojavnom obliku povijesnog procesa, tj. orazvoju civilizacije, a neposredno, o razvoju samog kapitala još samo na jednom mjestu.

Dakle:

Razvoj civilizacijeAntropolozi obično smatraju da na Zemlji postoji nekoliko autohtonih civilizacija,

ili tzv. "civilizacijskih krugova”. Ja sam, međutim, u prethodnim knjigama, dobrimargumentima, kako vjerujem, potvrdio Hegelovu tvrdnju da se na Zemlji zbivao samo jedan povijesni proces (koji je počeo na Istoku, a završio na Zapadu) pa, prema tome,

postoji i samo jedna civilizacija, a to je cjelokupna ljudska ili svjetska civilizacija -civilizacija ljudske vrste. Ona je, međutim, prošla kroz tri etape, odnosno tri razvojnastupnja. Ostaci prethodnih stupnjeva razvoja postoje i žive još i danas, a toliko semeđusobno razlikuju, da, na prvi pogled, doistaizgledaju kao nekakve autohtonecivilizacije.

Stupnjeve razvoja civilizacije odredila je opća zakonomjernst razvoja - dijalektika.Ja ih razlikujem po načinu na koji je ljudska vrsta održavala svoj život. To su:

1.Teza, Neolit,2. Antiteza, Antika, i3. Sinteza, Zapad, a sada počinje ulaziti u4. četvrti stupanj, Epitezu, kojeg, u nedostatku nekog boljeg termina najčešće

nazivamAntropotehnološkom civilizacijom, ili antropotehnološkim univerzumom.(Nekome se može učiniti da bi dobar naziv za ovu civiliaciju bio«globalna »,ali

on bi bio donekle pogrešan, jer mislim da bi se ta naša civilizacija trebala prostirati, i daće se stvarno prostirati i na jedan, manji dio galaksije u kojoj se nalazimo i da će njeneantropomorfne odlike bitiizvanjska razlika spram mogućih civilizacija nekih drugihontogeničnih vrsta.)

1.TezaU Neolitskojcivilizaciji, sām čovjek nije proizvodio ništa, nego je živio od "rada"

prirode i njenih plodova. To je bila potrošačka civilizacija u najpotpunijem smislu te

8

Page 9: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 9/117

riječi.2. AntitezaAntika je razdoblje u kojem ljudska vrsta više ne živi od “rada” prirode, nego od

svog vlastitog rada, i dijeli se na robove i gospodare. Robovi obavljaju fizički, a gospodariumni dio ukupnog posla potrebnog za održanje života vrste.

3. SintezaU Zapadnoj civilizaciji, koja jesinteza ili rezultat cijelog povijesnog razvoja,

čovjek stvara, odnosno dovršava stvaranjeumjetnog bića. Ono radi, a čovjek troši proizvode njegovog rada.

Dovršenjem procesa stvaranja umjetnog bića ostvaren jecilj povijesti, a sāma povijest privedena je kraju. No, kraj povijesti nije, niti kraj vremena, niti konac postojanjasvijeta, a niti ozbiljenje očekivanog spasa. Uspješnim dovršenjem povijesti, tj. stvaranjemumjetnog bića, stvoreno je tek neophodno «sredstvo spasa», kako bi rekli stari, ili pak;kako bi rekao Hegel, tek «orudje samooslobodjenja Svjetskog duha». Ja ga sām nazivamsredstvom za ostvarivanje metabioloških i transhistorijskih ili metahistorijskihciljevavrste. Ovi se ciljevi, po mom mišljenju, mogu ostvariti isključivo nekakvim sredstvomkoje jebićevito, autopoietično.

4.EpitezaU ovoj, četvrtoj,postpovijesnojetapi, koja već polako otpočinje, a koju, kako samveć rekao, najčešće nazivam Antropotehnološkom, civilizacijom iliantropotehnološkim univrezumom,umjesto revolutivnog razvijanja, tj.stvaranjaumjetnog bića, prevladavati će njegovokorištenje ili upotreba kao neophodnog,bićevitogoruđa za ostvarivanje onih ključnih ili vitalnih ciljeva vrste. To će dovesti donjegovog daljnjeg, epitetičkog ilievolutivnograzvoja.

***Pod antropotehnološkim univrezumom ili civilizacijom podrazumijevam

područja na kojima se umjetno biće dodiruje s prirodnim, prirodom, i, istovremeno se

odvaja, odjeljuje od njega. Dodirno-rastavna područja umjetnog i prirodnog bića susvrsishodna – odredjena čovjekovim potrebama, ciljevima i njegovim estetskimnazorima. Ta područja nosečovjekov pečat. To je razlog zbog kojeg govorimo oantropo-tehnološkoj civilizaciji, iliantropo-tehnološkom univerzumu.

Ako ljudska vrsta uspješno iziđe u svemir i održi se u njemu, stvorit će ugalaktičkim prostranstvima, a možda i u unutrašnjosti samih zvijezda gore spomenutadodirna područja s prirodnim bićem na kojima će obitavati i ostvarivati svoje ultimativneciljeve.

U brošurici koja govori o gravifugalnoj letjelici i knjiziNew physics,Bloomington, USA. 2001. iskazao sam to slijedećim riječima:

«Mišljenja sam da čovjek mora ovladati antigravitacijom ( tj. gravifugalnomsilom ) ili nečim sličnim, jer ljudska se vrsta – ako ne radi svoje misije, a ono radi golog opstanka - mora rasprostraniti i odomaćiti u kozmičkim prostranstvima. Ostanemo liisključivo na ovom planetu, mogli bi smo se degenerirati i izumrijeti. Galaktički prostori,koji nam danas izgledaju kao ponori praznine, hladnoće i smrti, zapravo suobećani Rajski vrtovi,ali samo za one inteligentne vrste koje su se trudile toliko razviti da ihmognu koristiti kao takve, te su stoga i zaslužile da u njima uživaju svoju vječnost.»

Eto. No, ovdje treba ponovo odgovoriti na pitanje:Što je zapravo civilizacija?

9

Page 10: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 10/117

Ali i na pitanje:Što ona nije?

***

Sa stajališta ove, a i drugih mojih rasprava, to je, najopćenitije rečeno, onaj, gorespomenutisvrsishodni kontaktumjetnog i prirodnog bića – kontakt koji nekoj kreativnojvrsti omogućuje specifičan način opstanka, preživljavanja i ostvarivanje onihtranshistorijskih ciljeva.

Danas se kontakt umjetnog i prirodnog bića zapaža samo na selu. To je podstakloL. Mumforda, M. Mcluana i njihove sljedbenike da upravo nastajuću i budućuantropotehnološku civilizaciju nazovu «globalnim selom». To, nažalost nije ništa drugo doruralizacija mišljenja ili shvaćanja civilizacije. Prava, potpuno razvijena civilizacija bit ćekozmički grad – kozmopolis – a ne neko globalno ili kozmičko selo. Razvoj civilizacijene pretvara grad u selo, nego, baš obrnuto, selo u grad.

Za ruralizaciju mišljenja civilizacije odgovorno je stanovito nerazumijevanjecivilizacije, a i površnost u promatranju i razlikovanju grada i sela. Dobar obol tojruralizaciji dao je čak i M. Weber, tj. točnije baš, njegova vrlo površna rasprava onastajanju gradova, koja je trebala otkriti bit grada, a mogla je to učiniti jedinoukazivanjem na bitne razlike između grada i sela – što ona nije učinila.

Grad je otjelotvoreni, tjelesni oblik umjetnog bića, jedan od neposrednih ciljevanjegovog razvoja, dok je selo naprostopogon za transformaciju nekih elemenata prirodnog bića u umjetno. Na selu se umjetno biće penetrira u prirodno, a prirodnotakođer produžuje na «teritorij» umjetnog.

Na prvi pogled, naime, čini se, doista, da samo na selu dolazi do kontaktaumjetnog bića sa prirodnim. Međutim, pažljivije promatranje pokazat će da tamosusrećemo samo one najgrublje i najočiglednije, površinske, osjetilne kontakte – one okojima ovisi puko biološko preživljavanje vrste. U gradu pak, u njegovim fabrikama,laboratorijima, istraživačkim institutima i sveučilištima i kabinetima mislilaca dolazi do

onih dubljih, korjenitijih kontakata. Tu se umjetno biće upoznaje sa duhom svogotuđenog, «usnulog» oblika – prirodom. Te su, pak, spoznaje neki od elemenata iz kojihnastaju viši, potpuniji oblici razvoja umjetnog bića.

Najviše stupnjeve njegovog razvoja i njihove oblike teško je ili nemoguće čak i predočavati. A da se sada susretnemo s njima, vjerojatno ih uopće ne bi smo prepoznalikao nešto što ima sasvim određeni smisao i svrhu. Njihov odnos prema materijalnomaspektu svog postojanja sigurno je puno drugačiji nego danas, također nezamisliv. Stogami o tim oblicima postojanja možemo govoriti samo u okviru najviših filozofskihkategorija ili rodova - generalno – onako kako se to nadaje iz zakonomjernosti razvoja.Uostalom, to je posao umjetnosti - SF-a - da predočava one buduće, razvijenije, poželjne inepoželjne oblike postojanja umjetnog bića.

Potpuno razvijeno umjetno biće, odnosno onaj, gore spomenutikozmopolis -čiji je antropo-tehnološki moment samo jedan mali beznačajni dio - zapravo je analogonAristotelovom «Prvom nepokrenutom pokretaču» ili Hegelovoj Apsolutnoj ideji, koji suvječni i izvorni, sebi znani oblici postojanja uopće i koji kontaktiraju svoj «drugobitak» - prirodu, ili materiju (HYLE) – i u njoj otkrivaju onaj «usnuli», otuđeni oblik sebe samoga.(O tom potpuno razvijenom umjetnom biću bit će kasnije više govora.) Na planetima kaošto je Zemlja, i to pomoću kreativnih,ontogeničnihvrsta, među koje spada i ljudska, ono,recimo, za sada, «pra-umjetno» biće budi prirodu i,kroz povijesni razvoj,ponovo ju povezuje(re-ligit)sa sobom i dovodi do svijesti o tome da je ona sāma samo «usnuli»,

10

Page 11: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 11/117

«otuđeni» oblik,antiteza onog «pra-umjetnog», odnosno nečeg apsolutnog i savršenog.

***

Još nešto što je od velike važnosti, iako se na prvi pogled neće učiniti takvim.Civilizacija nije ništa drugo do ozbiljenočudo.Čitatelj vjerojatno zna da, teolozi i svećenici, shvaćajučudo kao suspendiranje

prirodnih zakona na nekom mjestu i djelovanje nasuprot i usprkos njima. Nakon njih, I.Kant je govorio da se čovjek razlikuje od životinje po tome što je sposoban prekinuti«lanac kauzaliteta prirode», i na njegovom mjestu postaviti«lanac kauzaliteta spomoću slobode»- djelovati u skladu s načelom slobode.

Našim riječnikom pak, kad govorimo o genijalnosti, odnosno kreativnom činu,govorimo upravo o tom istom o ćemu su govorili teolozi i Kant, jer kreativni čin jedjelovanje koje suspendira prirodne zakone i uspostavlja djelovanje utemeljeno u slobodi,odnosno svjesnoj svrsishodnosti - djelovanje kojemu je krajnja svrha ozbiljenje potpunorazvijenog umjetnog bića. Umjetno biće, dakle, nije ništa drugo do produkt najistinskiječudotvornosti, a civilizacija je samo njegov potpuni, tjelesni oblik. Tamo gdje god postoji,ono (umjetno biće), trajno suspendira prirodne zakone i djeluje po načelimasvrsishodnosti.

Mi živimo usredčuda.Teolozi su, dakle, i ne shvaćajući svoje riječi, sasvim točno definiraličudo, ali

nisu primjetili da se ono zbiva i postoji svuda oko njih, nego su ga predočavali kao nekunevjerojatnu cirkusku majstoriju koju je sposoban izvesti jedino Bog ili neki njegovodabranik. Kant je pak izvrsno razvio tu misao, koju su začeli teolozi, ali je mislio dasuspendiranjem kauzaliteta prirode i uspostavljanjem kauzaliteta utemeljenog u slobodinastaje samo moral. Čini se da je Rousseau, uDruštvenom ugovoru, na mjestima nakojima govori o slobodi, bio najbliže jednom potpunijem i adekvatnijem shvaćanju naravičuda, tj. onog čina kroz kojeg nastaje umjetno biće, odnosno civilizacija, ali se on o tome

izrazio suviše općenito, i maglovito, tako da tek interpretacija njegovog teksta otkriva onajnajdublji i najvredniji podtekst njegove misli.Ovdje bi možda još trebalo reći što je priroda.Čini se da ju također možemo shvatiti kao produkt specifične čudotvornosti –

sposobnosti ili moći potpuno razvijenog umjetnog bića da se suzdrži, apstinira oddjelovanja ili opstanka po načelu slobode, odnosno svrsishodnosti, ili pak potpunosvjesnog opstanka, te, na mjesto njega, odnosno, na mjesto sāmoga sebe, uspostaviopstanak utemeljen u potpunoj nesvjesnosti, u kauzaliteu slijepe nužnosti.

Ali to može zapaziti i shvatiti samo duhovno zreo, misaon promatrač, koji seoslobodio naivnog shvaćanja: da je priroda ono izvorno, početno. - shvaćanja koje je proizišlo iz mode i iz postojećeg, jako malog, uskog i površnog iskustva kakvog za sada posjeduje ljudska vrsta. Priroda je (a to nije mislio samo Hegel), doista samo privid, sebe-nesvjesni, krajnje pojednostavljeni oblik onog apsolutnog, savršenog i vječnog – onog što je svjesno sebe i što se zasniva naapsolutnom umijeću(TEHNE ili ARS) bivanja, i naapsolutnoj, bezuvjetnoj (SLOBODNOJ – samom sobom uvjetovanoj) volji da se bude, biva.

Ovdje se mogu pozvati i na Bibliju, Ivanovo Evanđelje, koje kaže:«U početku bijaše Riječ» ( Logos ).Tu «Riječ» možemo shvatiti i kao sebe-pojmljeni, sebe-iskazani i sebe-iskazujući

bitak, dakle, ono apsolutno i savršeno, ono što jealfa i omega, vječno podne i vječna zora

11

Page 12: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 12/117

sveukupnog bivanja. Ono«u početku»i «bijaše» (aorist) stavljeno je tamo samo radislikovitosti i radi toga da se izbjegne prekomjerno filozofiranje. Bitak – ono što jest, iliOnaj Koji Jest - nema vremenskog početka niti nekakvog uistinu prošlog vremena. To su pisci Biblije - prvi veliki dijalektičari – sasvim točno naslućivali. O tome svjedoči cijeli Novi Zavjet, a kasnije i teologija. Savršenstvo - ono izvorno - nije na «početku», nego na«kraju» vremena. Izvori rijeka dobijaju svoju vodu iz oceana u kojeg sve rijeke uviru.

Nešto više o tome, čitatelj može pročitati u novom, popravljenom rukopisu mojeknjige «Uvod u politologiju». Mi sada moramo, ali sasvim ukratko,napomenutinekoliko riječi o dijalektici čije je razumijevanje od presudne važnosti za razumijevanjesvih ostalih stvari koje su iznesene i koje će se još iznijeti u ovom tesktu.

Dakle.

***Napomena o dijalektici

Pod dijalektikom podrazumijevamzakonomjernost samorazvoja bića. (Logika jesvijest ili znanje o zakonomjernosti njegovesamoreprodukcije - prostog opstanka unepromjenjivosti) Dijalektika se pojavljuje kao svjesna i nesvjesna. Nesvjesna dijalektika je prirodni razvoj bića, razvoj «po sebi», a svjesna je misaono-spoznajni istrument,organon kojim biće reflektira, prati i spoznaje vlastiti razvoj i nastoji ga produžiti idovršiti.

Čitalac vjerojatno primjećuje da se dijalektika kojom se ovdje služim poneštorazlikuje od uobičajene,triadičke, dijalektike, koja je bila postavljena s Novim zavjetom,a svoj potpuni, pojmovni oblik postigla u Hegelovoj filozofiji. Tu, triadičku dijalektikusmatram nerazvijenom, krnjom dijalektikom. Pomoću nje razvoj se ne može shvatiti točnoonako kako se doista zbiva.

Ova, pak , kojom se ja služim,tetradička, poredteze, antiteze i sintezesadrži još iepitezu. Epiteza je, po mom mišljenju nužni, četvrti stupanj u razvoju svakog bića, pamora biti i moment misaono-spoznajnog aparata pomoću kojeg pratimo i shvaćamo

njegov razvoj.Teza, antiteza i sinteza su etaperevolutivnog razvoja bića. U sintezi razvojanastaje moć samoreprodukcije, odnosno moć samoodržanja bića.Ona je svrha iistinski rezultat cjelokupnog razvoja. Biće koje se ne može održati u postojanju nijeistinsko biće i mora propasti. Epiteza je etapa djelovanja te moći - etapasamoodržavanja bića. Biće se održava tako što iznalazi sve svrsishodnije metode samoodržavanja -evoluira. Kad samametoda samoodržavanja postane vrednija od osnove koju bi trebalaodržavati, onda ta metoda postaje novom osnovom, tj. novomtezomi započinje novi, višiciklus razvoja.

Aristotel, načelno gledajući, nije dijalektičar. No kad govori o razvoju, onda,sasvim ispravno kaže slijedeće:

«Ono, naime, što je neka stvar po završenom razvoju, to nazivamo njenom prirodom, na primjer čovjek, konj, kuća. Uz to, svrha zbog koje je nešto nastalo predstavlja najviši cilj. A samodovoljnost je i cilj i najveće dobro».(potcrtao B:P:)

Pod »samodovoljnošću» ovdje, u Politici 1252 b 8, ali također i u Metafizici iFizici, Aristotel podrazumijeva ono isto što i mi pod «moći samoreprodukcije» ili «moćisamoodržanja». Ona nastaje usintezi a manifestira se ili zbiva, djeluje tokomepiteze.Epiteza je etapa djelovanja te moći.

Kod triadičke ili tročlane, «Hegelove dijalektike» nema te «samodovoljnosti» ili«moći samoodržanja». Sinteza je ujedno i teza novog višeg ciklusa razvoja i ukida se,

12

Page 13: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 13/117

revoluira ili revolucionira isto kao i prethodni stupnjevi - teza i antiteza.Evo jednog dobrog, pouzdanog, ali nesretnog povijesnog, odnosno praktičkog

dokaza o necjelovitosti i neadekvatnosti Hegelove dijalektike:Rukovodeći se, naime, sasvim nekritički, Hegelovim shvaćanjem razvoja, tj.

njegovom dijalektikom, Marx je mislio da građansko društvo (za koje je točnonaslućivaoda je sinteza razvoja ljudskog društva), treba odmah ukinuti, te da njegovo ukidanje,odnosno revolucioniranje treba poslužiti kao sredstvo za uspostavljanje komunizma, skojim počinje novi viši ciklus društvenog i civilizacijskog razvoja. Njegovi su sljedbenici poslušno i požrtvovno slijedili ovaj naputak.

No, to je bila greška, velika i krvava greška.Prema potpuno razvijenoj, tetradičkoj dijalektici, a i prema stvarnom

razvoju kojeg ona opisuje, nakon sinteze više nije moguća revolucija.Sinteza razvojadruštva, građansko društvo - ukoliko je uistinu zbiljska i uspješna sinteza, rezultat - morase moći oduprijeti ukidanju iodržati se u postojanju. A održava se tako da, kako je većrečeno, iznalazisve svrsishodnije metodesamoodržavanja. To je epitetička ilievolutivnaetapa postojanja društva – etapa u kojem se manifestira njegova «samodovoljnost».

Čitatelju je vjerojatno poznato da kontinentalno evropsko mišljenje razvoja,ukorijenjeno u dijalektici, priznaje samorevolutivni vid razvoja, dok mišljenje koje sekorijeni u Anglo-Saksonskom dijelu evropske i svjetske kulture priznaje samoevolutivnioblik razvoja.Natura non facit saltum– priroda ne čini skokove- kažu oni. Isto pravilo, po njima, važi i za ne-naturu, tj. za kulturu i civilizaciju.

Prema tetradičkoj dijalektici, potpuni razvoj bića određen je zakonomjernomizmjenom revolucija i evolucije.

Iz gornjeg teksta već je jasno da civilizaciju, društvo i srodne im pojave smatramospecifičnim bićima. S obzirom na to, za njih važe ovdje opisani zakoni dijalektike isto kaoi za sva druga bića.

Jedna druga, opća stvar koja je važna za istinsko razumijevanje razvoja idijalektike koja ga prikazuje jest razvoj bića uopće. Ono se tokom teze antiteze i sinteze

razvija kaoodređena i konačna individua, a vrhunac razvoja doživljava kao svojucjelovitost, zrelost. To, međutim nije kraj razvoja. Zrela individua, ukoliko je doista zrelai pravilno razvijena, osposobljena je zasamoreprodukciju (samoodržanje). U epitezi,međutim, i to upravočinom samoreprodukcije individuenastajevrsta koja je potpunii beskonačni oblik postojanja bića.Ali, činom samoreprodukcije kroz kojeg nastajevrsta, nastajetakođer i nova individua.

Evo kratke, dijagramske deskripcijeprirodnog razvoja čovjeka:

1. teza - rođenjerevolucija2. antiteza – razvitak revolucija3. sinteza – zrelostevolutivna samoreprodukcija4. epiteza – vrsta + nova individua

Vrstu, stoga što je beskonačna, smatramo višim oblikom postojanja bića negoindividuu, i zato joj u ovim radovima pridajemo i srazmjerno veću važnost. Individue inarode, tamo gdje je to umjesno i potrebno, tretiramo samo kao sredstva za održanježivota, tj. za opstanak vrste i ostvarivanje njenih ciljeva.

13

Page 14: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 14/117

Evo i kratke skicepovijesnograzvoja

1. teza – ljudska (ontogenična) vrstarevolucija2. antiteza – kreativna (ontogenična) djelatnost, povijestrevolucija3. sinteza – umjetno bićeevolutivna samoreprodukcija4. epiteza – evolutivno samoodržavanje umjetnog bića - utemeljeno na nužnosti

sve rafiniranijeg zadovoljavanja ljudskih potreba i efikasnijeg ostvarivanjaciljeva vrste.

Ono prvo bio je individualni, prirodni razvoj, utemeljen nanesvjesnojdijalektici,a ovo drugo, povijesni, utemeljen na više ili manjesvjesnomi uspješnom usklađivanjučovjekove djelatnosti sa zakonima dijalektike, odnosno općim zakonima samog razvitka.Prvi, prirodni ciklus razvoja je svrhovit, samosvršan, a drugi svrsishodan.

Jedan mali korak unatrag.Tvrdnja da je čovjek ontogeničko bićenije u suprotnosti s glasovitom

Aristotelovom izrekom da je čovjek :ζωόν λογον έχων- zoon logon ehon– životinjakoja ima razum – animal rationale- jer se onaj “razum” može shvatiti i kaoumijećeiliintelektualni instrument stvaranja umjetnog bića. To je upravo ono što čovjekov “razum”razlikuje od “razuma” ostalih životinja. Nije u suprotnosti niti sa glasovitom modernomizrekom B. Francklina - da je čovjek: “a tool making animal” – životinja koja pravialat, oruđe- jer se ono“a tool”- alat - može i treba shvatiti kao umjetno biće. Ono,naime, kako smo već rekli, i nije ništa drugo dobićevito oruđeza ostvarivanje ciljevaljudske vrste.

Toliko, ukratko o shvaćanju čovjeka kao ontogeničkog bića i odnosu togshvaćanja prema ostalima koja važe kao duboka i istinita. Ono ih, dakle, ne negira, nego,štaviše, afirmira, a njihov pravi smisao i dubinu dovodi do još veće jasnoće i

očiglednosti.Jedan prigovor tetradičkoj dijalektici

Najčešći prigovor ideji četveročlane, tetradičke dijalektike bio je slijedeći:Ako postoji četveročlana dijalektika, onda bi mogla postojati i peteročlana, šesteročlanaitd.

No takve dijalektike ne mogu postojati naprosto zato jer u razvoju bića možemorazlikovati najviše i najmanje četiri bitno različita stupnja razvoja, koji se stalno ponavljaju u svakom razvojnom ciklusu. Da nema nekakvog petog ili šestog stupnja, i daga ne treba ni biti, može se vidjeti i iz slijedećih redaka koji prikazuju daljnji razvojumjetnog bića, koji je nastavak i završetak razvoja bića uopće – bića kao bića.

Umjetno biće, reproducirajući se, ne stvara vrstu, niti kakav rod, nego ostaje«individua», jedno, koje se usavršava putem evolutivne samoregeneracije. tj. posredstvom stvaranja sve savršenijih generacija elemenata od kojih se sastoji (što jesvojevrsno samopomlađivanje),Usavršavanje ide sve dotle dok umjetno biće ne postanebitno savršenije, trajnije, i rezistentnije od prirodnih vrsta. Etapa epiteze je, dakle,evolutivni proces koji beskonačno mnoštvo bića, koje je apsolutna apstrakcija, pretvaranatrag u nešto apsolutno konkretno i nužno ono Jedno, koje je svrsishodni poredak svegašto uopće može postojati. (Termini «apstraktno» i «konkretno» uzeti su ovdje u onomznačenju koje im je dao Hegel.).Umjetno biće se razvija do tog stupnja radi toga da bi

14

Page 15: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 15/117

moglo trajno i neprekidno očuvati živi kreativni duh koji ga je stvorio. To je antiteza u procesu njegovog vlastitog razvoja. Na tom stupnju razvitka ono postaje sredstvomčovjekovog povratka i života u galaktičkim prostranstvima - prapostojbini koja mu je bila predodređena.

Pretpostavljene druge kreativne (ontogenične) vrste u univerzumu također stvaraju«svoja umjetna bića». No kako sva ona nastaju na osnovu iste svrhe i istih zakona naosnovu kojih je uspostavljeno i «čovjekovo umjetno biće», ne razlikuju se bitno jedno oddrugoga i pri kontaktu se spajaju u jednubeskonačnu individuu, Jedno, koje prožimacijeli univerzum. Onotreba da bude vječno, i da u sebi, u ukinutom stanju, sadrži, duhonih kreativnih vrsta koje su ga stvorile, a i beskonačno mnogo drugih (ukinutih) odredbi.

Kao što današnja zemaljska mora, oceani, zrak, ležišta nafte ili ruda, svemir okoZemlje, prostor i druga nebeska tijela, nisu više prirodni entiteti, nego momenti umjetnog bića kojeg je stvorila ljudska vrsta, tako, sav prirodni univerzum, sa svim svojimgalaksijama i beskrajnim prostorom nije ništa drugo do moment u postojanju potpunorazvijenog umjetnog bića. Sve ono što je «u početku» bilo prirodno, dovršenjem njegovarazvoja postaje umjetno, odnosno moment umjetnog.

Beskonačna individua je savršena i, kako sam već rekao,treba da bude vječna.Da bi održala svoje postojanje i učinila ga vječnim, onareproducira sāmu sebe urefleksiji sāme sebe - kao ono što jest - bez obzira na beskonačno mnoštvo svojihunutrašnjih određenja koja se ukidaju upravo tom jednostavnom samorefleksijom.Beskonačna individua reflektira samu sebe u beskrajnom nizusada ili sadaka i otkriva sekao vrijeme što nema početka ni kraja - kaovječnost. (Svaki trenutak sada je jedan,diskretan čin samorefleksije.) Time je potpuno ozbiljena težnja bića ka postojanju. Ali tošto je sebe afirmiralo kao ono što jest, odnosno kao vrijeme nije više biće, negobitak. Onnije ništa drugo doepitetičkioblik bića kao bića- bićevitosti.

(Svaki čin samorefleksije sačuvan je u memoriji beskonačnog bića. Bez memorijesadašnji se, aktualni čin samoreflektiranja ne bi razlikovao od prethodnih, pa sukcesivnost,vrijeme ne bi niti postojalo. No memorija sve prošle trenutke«sada», svaki minuli čin

samorefleksije čini različitim ali i istovremenim trenutku sada, jer svekolika prošlost što postoji u memoriji, postoji na način sada,sada. Za ono što pamtimo, znamo da je prošlost,ali je znamo usadašnjosti.(Vidi A. Augustina i H. Bergsona). Sāmabudućnost, pak, jestsadašnja svijest, ili sadašnje znanje beskonačnog bića da će moći uvijek iznovareflektirati sāmo sebe i da je tome u temelju njegova volja da to i čini. Njegovo znanjevlastitog savršenstva je ujedno i svijest o tome da (ni unutar ni izvan njega) nema nikakve prepreke njegovom samoreflektiranju.

Prošlost je idealni, duhovni oblik postojanja onog što jest – bilost, koja je sadržaj,građa ili tijelo živog duha, odnosno bitka. Sadašnjost, kao čin samorefleksije, čisti,apsolutni duh, jest sām bitak in actu. Sāma budućnost, kako smo gore već rekli, nije ništadrugo do njegovavolja da bude, biva - znanje da nema prepreke njegovomsamoreflektiranju. Svekoliko vrijeme – prošlost, sadašnjost i budućnost – samo surazličiti, nužni momenti bitka. Prošlost je teza, sadašnjost antiteza, a budućnost sinteza .Epiteza jest vječno poznavanje, vječna izvjesnost sebe kao onoga što jest. Bitak je onošto jest, ali on uistinu jest i ono štoviše nije, a isto tako i ono što još nije. Iako je on vrijeme, bitno je bezvremen. On je čista «suština» kako bi rekao Spinoza, odnosno suština suštine,a s obzirom na to da, kao savršenstvo, nužno apstinira od bilo kojeg određenja, on jedoista «čisto Ništa», kako je rekao Hegel. Ali, dosta o tome.

Onaj gore opisani čin samoreprodukcije beskonačne individue – bića kao bića -(samoreprodukcije u formi samorefleksije, svijesti, tj. supstancijalnog znanja sāmog sebe)

15

Page 16: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 16/117

Page 17: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 17/117

jedino, umjetnobiće sposobno da opstane mnoge milijune godina i očuva vrstu koja ga jestvorila. Potom, spajanjem s «drugim umjetnim bićima» evoluira ka stvaranju onog beskonačnog bića, koje pak samoreflektirajućom samoreprodukcijom, potvrđuje sebe kaoono Apsolutno, Bitak, Jedno-Sve, koje zna sebe i koje je vječno i savršeno, a od kojega je,činom samootuđivanja, kako smo već rekli, počeo razvoj, i od kojeg on stalno iznovanegdje otpočinje.

Ono opće postojanje koje u sebi sadrži revoluciju i evoluciju, ili, koje opstoji naosnovu vječnog reproduciranjaunutrašnjeg razvoja, jest zapravo nešto vječno, savršeno. Nešto što je – poput kugle, koja se vrti u mjestu - iznad svakog apsurda, jer je istovremenokretanje i razvitak, te mirovanje, tj. nepokretnost i nepromjenjivost – beskonačnotrajanje čija je svjest o vlastitoj beskonačnosti i savršenstvu ujedno moć i volja dabudein saecula saeculorumili for ever and ever.Njegov unutrašnji razvoj je proces krozkojeg se beskonačniprostor prirodnog bića pretvara u beskonačno trajanje i beskonačnuvremenitostonog umjetnog, Apsolutnog.

Ono, dakle, što uistinu i u najpotpunijem smislu jest, jestvrijeme.Prostor je samonjegova samonegacija, antiteza, «drugobitak» njega sāmoga. Više i detaljnije o tome urukopisuTeorija vremena, za kojeg se nadam da će jednom biti objavljen. Taj je rad potvrdio Hegelovu misao da je vrijeme zapravo ukinuti prostor, duh, a i Bergsonovu – dase ono, pored ostalog, manifestira i kao stvaralačka moć – autopoiesis ili auto-onto-geničnost.

Ovdje još jednom molim da se termin «umjetno» ne shvati u smislu umjetne stvariili tvari, u kojem ga obično shvaćamo, nego u smislu bivanja kojehoće i znasebe sāmog,i umije se ozbiljiti zato što zna metodu samoozbiljavanja. Njegova «umjetnost» iumiješnost ne odnosi se ni na što izvan njega sāmog, nego isključivo na sāmog sebe. Njegovo bivanje produkt je njegove umiješnosti samoozbiljavanja. To jeautopoietičnostu najdubljem smislu tog pojma. Aristotelov Prvi Nepokrenuti Pokretač, npr. jest neštoumjetno u tom smislu, jer je nastao na osnovuumijeća samoozbiljavanja – «sposobnosti» da u nesavršenim bićima proizvede sklonost ili ljubav prema savršenstvu i

da posljedica te sklonosti bude kretanje koje dovodi do savršenstva, tj. Njega sāmoga.Slično je i sa Hegelovom Apsolutnom idejom.Što se tičebitka, čitatelj je sigurno primjetio da je bilo poteškoća u njegovom

«definiranju». To ne proizlazi iz neke nespretnosti ili neupućenosti autora, a i drugih pisaca, koji su o tome pokušali pisati, nego iz bitne nepomišljivosti i neizrecivosti bitka.Mišljenje može samo indirektno, više ili manje nespretno upućivati na to da onnedvojbeno i neupitno jest, jer naprosto ne može biti da nije.

Eto, nadam se da sam ovom, digresijom dovoljno jasno pokazao da razvojni proces postiže svoju krajnju svrhu i svoje apsolutno jedinstvo u okviru ona četiri stupnja, te danekakav peti član u dijalektici nije potreban. Istovremeno sam, nadam se pokazao i to datriadička dijalektika ne može poslužiti kao adekvatan misaono-spoznajni aparat za potpuno shvaćanje «onog što jest», i da to upućuje na upotrebu ove, četveročlane.

Onima koji i dalje inzistiraju na svom prigovoru o nepotrebnosti četveročlanedijalektike može se odgovoriti još i to da po toj, njihovoj logici, nakon Heraklitove,Platonove i Aristotelovedvočlanedijalektike nije bila potrebna niti ona tročlana koju oni priznaju, i koju, u siromaštvu svog znanja, poznaju kao jedinu.

Što se tiče poimanja sāmog onog Apsolutnog, moje se shvaćanje, kako se vidi, uopćim obrisima, ne razlikuje bitno od Aristotelovog i Hegelovog – Prvog NepokrenutogPokretača i Apsolutne ideje, a niti od Eriugeninog Boga. No, misaono-spoznajniinstrument pomoću kojeg se Ono poima bitno je napredniji od njihovog, a upravo to je

17

Page 18: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 18/117

ono što je važno, barem u ovoj raspravi, jer je taj misaono-spoznajni aparat ujedno i vodićčovječanstvu na njegovom putu, a i opći duhovni instrument pomoću kojegOnorazumijeva i postiže svoje ciljeve.

Toliko, dakle, o dialektici i razvoju kojeg ona prikazuje. Za opširniji prikaz vidimoju knjiguNacrt za kritiku dijalektike. Tamo je prikazan i razvoj dijalektike od«apstraktne» «jednočlane» do ove četveročlane, odnosno tetradičke.

Ostaje još samo da se zapitamo: je li onome što smo upravo izložili, mjesto u jednoj raspravi ove vrste?

Mislim da jest, jer jedna kreativna,ontogeničnavrsta treba da zna svoje mjesto iulogu u općem bivanju, kao i to ka čemu teži i što zapravo radi, a ovo je rasprava baš otome što čovjek zapravo radi. Iz onoga što smo gore rekli može se jasno zaključiti da jeontogeničnostnekakav «kategorički imperativ» ljudske djelatnosti, te da se na njoj trebatemeljiti etika, a i politika.

No, evo još nekoliko važnih stvari za obrazloženje tog stava.Rekli smo da je ona apsolutna umiješnost zapravo umijeće ozbiljavanja

savršenstva, samoozbiljavanje bitka koji je vječan. Apsolutna umiješnost jest, dakle, neštodobro. Sama vječnost, međutim nije zagarantirana, jer se protiv njenog ozbiljavanja boresile ili tendencije kojima je stalo do privida i ništavila – silezla. U ljudskom svijetu,odnosno u povijesti one se manifestiraju kao otpor stvaranju i razvijanju umjetnog bića, akasnije, nakon njegovog dovršenja, kao otpor njegovoj upotrebi u svrhu ozbiljavanjaciljeva vrste. Budući da vječnost, odnosno bivanje, nije zagarantirano, presudno je važnoda one produktivne,ontogenične tenedencije, u kojima se manifestira apsolutnaumiješnost, djeluju i pobjeđuju gdje god je to moguće - bilo u velikim i važnim stvarima, bilo u malim, i to ne samo u neposrednom stvaranju i svrsishodnoj upotrebi umjetnog bića, nego i u svim drugim manifestacijama ljudskog života, jer sve one, na ovaj ili onajnačin utječu na konačni ishod – na moguću pobjedudobra. A o tome, o toj pobjedi dobraovisi opstanak vječnosti ili vječni opstanak, ili pak, opstanak uopće, bivanje, postojanje.

Faktični, pozitivni svijet i čovjek puki su privid istinskog postojanja, nešto

prolazno, propadljivo. Taj privid često je sebeljubiv i stavlja sebe na mjestociljasveukupnog postojanja, tj. on jest, biva na način na koji zapravonije, ili ne bi trebao biti.Ozbiljenje te njegove sebeljubivosti rezultira propašću, smrću, ništavilom. To je pobjedazla. Da bi se izbjegla propast, prividtreba da se žrtvuje, da ukine sebe, i to tako što će postatisredstvomza ozbiljenje onog vječnog. To samožrtvovanje i samoukidanje prividaaktualizira se iskorakom ka stvaranju umjetnog bića, što je metoda ozbiljavanja vječnogopstanka.

Evo što je o tom prividu Isus izrekao u Novom Zavjetu, kolijevci tročlanedijalektike.

«Tko sačuva svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga.»Mat. 113o.

I dalje:«Zaista, zaista kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje

samo. Ako li umre, rodi velik rod. Tko ljubi svoj život izgubit će ga; tko mrzi svoj život naovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni»Iv. 1424 - 26

A evo kako je to izrekao i veliki J. W. Goethe«Čovjek je ništa, djelo je sve!»Znatan broj mislilaca i većina običnih ljudi ipak smatra da je čovjek vrhunac i cilj

svekolikog postojanja. Ja međutim, kako sam gore već rekao, mislim da čovjek treba da budesredstvom potpunog ozbiljenja općeg opstanka. To će se onima iz suprotnog tabora

18

Page 19: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 19/117

učiniti pogrešnim i naopakim. Ali, ko ozbiljno razmisli vidjet će da to je zapravo velikasreća i čast, jer biti sredstvom znači biti svrsishodan, služiti nečemu. A biti svrsishodan ilislužiti značivrijediti, bitivrijedan. Vrijednost, naime, nije ništa drugo do svrsishodnost.(Vidi rukopis moje knjigeFenomenologija vrijednosti)

Zrelo, kritičko promatranje ovih stvari, dakle, ukazuje na to da čovjek, takav kakavfaktično jest, doista ne može biticiljemsvekolikog postojanja, i to ne samo kao individuanego čak niti kao vrsta. A ako ne bi mogao biti nitisredstvom njegovog potpunogozbiljenja (ozbiljenja cilja postojanja), bio bibezvrijedan, i, kao takav, osuđen na propast. Zato sam i rekao da je velika sreća i čast bitisredstvom ozbiljenja općegopstanka. Biti, pak, ovakvim sredstvom njegovog ozbiljenja kakav je čovjek ili neka drugaontogenična vrsta znači - biti odabran.

Moja tvrdnja: da čovjek treba bitisredstvom koje služiozbiljenju općeg opstankanalazi uporište i u jednoj od najvažnijih izreka Novog Zavjeta, u kojoj Isus za sebe kaže:

«Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da On služi.»Mar. 10.45

Na sličan nalazi uporišta i kod Heidegera, jer Čovjek, po njemu, a i moguće ostaleontogenične vrste doista su samo «pastiri bitka». I o tome kako oni obavljaju tu svoju«pastirsku» dužnost, ovisi usud i bitka i njih samih. Moje shvaćanje ovih stvari nalaziuporište i u onoj tvrdnji koja kaže da je bitak, isto kao i čovjek,zadata datost.Usput, Heidegerovo shvaćanje čovjeka kaotu-bitka nesumnjivo se korijeni i uidejiRiječi (Logosa) koja se «utjelovila i nastanila među nama» (Ivan), jer tu-bitak nijeništa drugo do bitak koji je postao svjestan sebe i čija je bit u tome daizriče samog sebe.Ta misao, naravno, nalazi uporište i u Hegelovom shvaćanju filozofije i filozofa, i nesamo tu, ali dalje ne možemo o tome. Reći ćemo samo još to da čovjek ne mora bitizadnja i najviša postaja u kojoj se «nastanjuje» bitak, pa je stoga vrijednost terminatu-bitak donekle upitna. Možda je bolji, također Heidegerov termin za čovjeka:«kućabitka», ali tek pod uvjetom da se ta«kuća»shvati samo kao privremeno boravište. Punotrajnije, a možda i konačno boravište bitka je - kako smo već rekli - umjetno biće. No, poHeidegeru, ono je nastalo... «zaboravom bitka»???

???Eto, vraćamo se matici izlaganja.***

Vrijeme povijesti, dakle, nije vrijemečovjekovograzvoja, kako se obično mislilodo sada, nego vrijeme njegovogsvrsishodnog samootudjenja. Tokom njega, čovjek sežrtvovao, tako što je sāmog sebe - svoj kreativni duh, i svoju životnu snagu - koristio kaosredstvo stvaranja umjetnog bića.

Povijesni proces, odnosno povijesni razvoj, kako smo već nagovijestili, nije tekaoni mirno ni glatko, jer su se povijesnim, odnosnoontogeničnim tendecijamasuprostavljale vrlo snažneantipovijesne, ontoklastičkešto je dovodilo do vrlo teških ikrvavih ratova, stagnacije i povremenih nazadaka. Podantipovijesnimili ontoklastičkimtendencijama podrazumijevam one tendencije ili intencije koje se suprotstavljajustvaranju, razvijanju ili korištenju umjetnog bića.

Postpovijesno doba bit će bitno mirnije zbog pobjede i trajne supremacije povijesnih,ontogeničnihili ontopoietičnihtendencija, ali, da bi smo spriječili nastajanjeneosnovanih nada, moramo odmah reći da ni to neće biti nekakva utopistički beskonfliktna etapa postojanja ljudske vrste.

U tom razdoblju, koje bi moglo potrajati isto koliko i cijela povijest, umjetno bićekoristit će se, pored ostalog i kao sredstvo unutrašnjeg, duhovnog razvojačovjeka, koji je

19

Page 20: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 20/117

bio prekinut upravo s početkom povijesti, tj. s početkom stvaranja umjetnog bića.

***

Sposobnost stvaranja umjetnogbića, ontogeničnost je ono što ljudsku vrsturazlikuje od ostalih živih vrsta na ovome planetu. Neke od tih, ostalih vrsta mogu stvoritiumjetnestvari - pčele saća, pauci mreže, dabrovi brane itd. - ali samo čovjek možestvoriti umjetnobiće. Ta sposobnost svrstava ljudsku vrstu međukreativne, ontogeničnevrste.

Umjetno biće stvoreno je i razvijeno radi toga da ljudskoj vrsti osigura i omogućiživot kakav je svojstven takozvanim inteligentnim, ili točnije: kreativnim vrstama. Nekreativne vrste održavaju svoj život uz pomoć prirodnog bića, a kreativne pomoćuumjetnog. Pravi životni prostor kreativne vrste nije živi prirodni svijet, površina planetana kojem je začeta i na kojem je stasala, nego su to kozmička prostranstva. “Normalni”, tj.čovjeku svojstveni način života nije onaj s početka povijesti, nego onaj koji će se tek razviti u postpovijesti. Povijesni je razvoj, dakle, pored ostalog i proces “normalizacije”načina čovjekovog življenja.

Ovdje moram napomenuti davrsta, sama po sebi, nije neposredno kreativna, negosu to neki od njenih pripadnika. To su one individue koje su obdarene sposobnošću darađaju duhom -geniji. Lat. gigno 3 genui genitum - rađati.Genijalnost je sposobnost za«rađanje», tj. stvaranje onih neophodnih elemenata ili momenata od kojih se sastojiumjetno biće.Ono što ne postane trajnim i nephodnim elementom umjetnog bića nije produkt istinske, nego tek prividne genijalnosti ili kreativnosti. Narodi, grupe, klase, profesije ili pak najveći broj ostalih, ne-kreativnih ljudskih individuareproducira teelemente, umnožava ih i uvodi u svakodnevnu životnu praksu ljudske vrste.

Težnja ka stvaranju umjetnog bića postojala je u čovjeku otkad je «postaočovjekom». U vrijeme prvih dviju civilizacija stvoreni su tek neki njegovi elementi.Zapadna civilizacija dodala im je nove iizvela njihovu veliku sintezu.

Umjetno biće o kojem se ovdje govori, kako sam već rekao, nije ništa drugo dokapital. A sām kapital pak, nije prosta stvar, niti velika suma novca., negonešto bićevito,autopoietično- svrsishodno biće, ili,bićevito orudje, koje, ne samo da radi za čovjeka ioslobađa mu životno vrijeme za njegovu bitnu aktivnost, nego također, u velikoj mjeri,upravlja čovjekovim ponašanjem i životom. U tome nema ničega lošeg, jer što se čovjekviše podvrgava vlasti tog bića, život mu je to lakši, slobodniji, potpuniji, bolji, ugodniji,sigurniji itd. Odmetanje od njegove vlasti rezultira bijedom i specifičnim oblicimaropstva, a u slučaju velike gluposti, tvrdokornosti ili nesposobnosti da se živi pomoćuumjetnog bića, i potpunom propašću.

***

Takozvana Zapadna civilizacija nije ništa drugo do potpuno razvijeni tjelesni,materijalni ili realni oblik postojanjaumjetnog bića. Novac je njegova “krv”: tehnika mu je “muskulatura i kostur”: kemijska industrija “probavni trakt” ; trgovina “fiziologija”,informacijski sustav mu je “nervni sustav”. Ugljen, nafta, Uran i Deuterij su mu hrana, aelektrična energija njegova “životna snaga i snaga njegovih mišića”: Znanost mu je“mozak”, a tehnologija njegovo “generativno tkivo” koje “rađa” nove, sve savršenijegeneracije elemenata od kojih se sastoji.

Politika je njegova volja - volja za opstankom i daljnjim (evolutivnim)

20

Page 21: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 21/117

razvojem, koji je uvjet opstanka.Jedno od ključnih postignuća Zapada jest ostvarenje liberalno-demokratskog

društva. Ono je naprednije od ostalih, ne po tome što je kulturnije ili moralnije, nego potome što je bitnosvrsishodnije, i to zato što je dovršeno ili zgotovljenopolitičkosredstvoza ostvarivanje ciljeva vrste. Malo kasnije pokazati ću da sam društvo, podstaknut idejamaklasika soiologije, shvatio kaoumjetni organizam. Taj umjetni organizam- društvo - je kičma ili kostur koji nosi cijelo umjetno biće.

Liberalno, buržoasko demokratsko društvo je zreli oblik postojanjaumjetnogorganizma ili adekvatnipolitički instrument za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.Prethodni stupnjevi razvoja togorganizma: plemenska zajednica, robovlasništvo ifeudalizam (a i komunizam), nisu bili dovoljno razvijeni ili uopće nisu bili svrsishodni, panisu mogli poslužiti kaopolitičko sredstvo za ostvarivanje tih ciljeva. Stoga ih je povijesni razvoj prevladao ili odbacio.

Govoreći precizno, prednost liberalnog buržoaskog društva pred ostalima jest utome što se utemeljilou slobodi- lat.Libertas. Ključni oblik, ili, bitni način pojavljivanjaslobode jestkreativnost. A proizvod te kreativnosti, tj, točnije, ontogeničnosti je umjetno biće.

Eto.SAPIENTI SAT!Liberalizam je, dakle, klica budućnosti ipolitička osnova ili opće političko

sredstvoza ostvarenje transhistorijskih ciljeva ljudske vrste.

***

Upravo iz liberalizma proizišao je i jedan od najznačajnijih, a širokim masamanajzanimljiviji doseg Zapada. To jeumjetni radnik. Taj, "umjetni radnik" nije ništadrugo do automatizirana proizvodnja dobara, odnosno, obrnuto, i bitno točnije:automatizirana proizvodnja dobara nije ništa drugo doumjetni radnik . Razvijen je kroz

industrijsku i informatičku revoluciju, praktičkom reprodukcijom znanosti. On već danas potpuno oslobađa čovjeka od velikog broja teških ili opasnih poslova, a svojim radommože prehraniti i udomiti gotovo cijelo čovječanstvo.

***

U vremenu Antropotehnološke civilizacije,umjetno biće trebalo bi preuzetigotovo svebrige o svom vlastitom razvoju, i osloboditi čovjeka od njih. To će pak bitimoguće samo pomoću onakvih zakona kakvi će biti prikazani u slijedećem tekstu, a kojiće mu omogućiti da se transformira uumjetnog privatnog vlasnika. To je uvjetnormalnog daljnjeg razvoja civilizacije i normalnog, smislenog opstanka ljudske vrste.Uvažavajem tih zakona, liberalna buržoaska demokracija počet će se usavršavati i pretvarati u nešto što sam nazvao logokracijom - vladavinom znanosti - koja će se nakraju, najvjerojatnije transformirati u specifično, logokratsko carstvo – imperij.

No, o tome možete više čitati na drugim mjestima.

Civilizacijska struktura suvremenog svijeta

Današnji svijet ne sastoji se isključivo od raznih kultura ili varijanti Zapadnecivilizacije. Neolitska i Antička civilizacija preživjele su svoje pravo vrijeme, pa postoje i

21

Page 22: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 22/117

danas u oblikuNeoneolitske i Neoantičkecivilizacije. To su oni ostaci prethodnihstupnjeva povijesnog razvoja koje sam već spomenuo. U okviru Neoneolitske živeSlaveni, dio Kineza, Mongoli, Ugro-Finci Indijanci, Crnci, Eskimi i još neke manjeskupine. Drugi dio Kineza, Indijci, Islamski svijet, dio Južnoameričke populacije, te nekinarodi južne i jugoistočne Evrope žive unutar Neoantičke civilizacije.

Zapadna civilizacija postoji u Evropi, USA, Kanadi, Japanu, Australiji, Izraelu,Južnoafričkoj republici te nekoliko uskih područja na Pacifiku.

Velika različitost običaja, vrijednosti, navika, folklora, kulturnih i drugihinstitucija onih prvih dviju civilizacija navela je antropologe na mišljenje da se tu radi oautohtonim civilizacijama ili "civilizacijskim krugovima". No analiza temeljnih metodanjihovog preživljavanja pokazuje ono što smo već izložili - da su to preživjeli i prilagođeni prethodni stupnjevi civilizacijskog razvoja, tj. njihovi epitetički oblici.

Pripadnici tih neo-paleo-civilizacija, doduše ne žive više od svoga rada, a nitiod plodova prirode, kao nekada, nego od onoga što proizvede Zapad i umjetno bićekojeg je on stvorio.

(Ovdje je veoma važno istaknuti da i pripadnici neoneolitske i neoantičkecivilizacije i sami nešto rade i proizvode, a katkada rade čak i više nego pripadniciZapadne civilizacije. Ali sve što god rade, proizvode ili čine, čine to tako da bi spriječilinastanak i razvoj umjetnog bića na svom teritoriju. «Sve rade da ne rade». Zbogontoklastičke zabrane stvaranja umjetnog bića, rad neoneolićana i neoantičana, nateritoriju njihove vlastite civilizacije antisvrsishodno je koncipiran i organiziran, i stoga,antiproduktivan, čak i onda kad je enormno velik. Dapače, što je veći to su mu posljedicegore i pogubnije. Stoga su oni, radili štogod ili ne, prisiljeni živjeti od onoga što stvoriZapad, a motivirani su da rade što je moguće manje i lošije.

Istinski produktivan jest jedino onaj rad koji doprinosi stvaranju i razvijanjuumjetnog bića.

Klasična ekonomija naslutila je to već prije više od dva stoljeća, pa je rekla da jeproduktivan jedino «onaj rad koji se razmjenjuje za kapital» i koji, posredstvom

stvaranja profita doprinosi njegovom razvoju (Marx). Mi smo već ranije pokazali dakapital nije ništa drugo do umjetno biće, pa je naša gornja tvrdnja: da je «produktivan jedino onaj rad koji doprinosi stvaranju i razvijanju umjetnog bića», izvrstanteorijski dokaz istinitosti one tvrdnje klasične ekonomske škole.

Kad mi, dakle, kažemo da neoneoličani i neoantičani nisu produktivni, onda netvrdimo da ništa ne rade, nego da svojim radom ne doprinose razvoju umjetnog bića ili pak da opstruiraju njegov razvoj i ostvarivanje ciljeva vrste.

Neoneolitska i Neoantička civilizacija svu svoju energiju troše na to da održe u postojanju svoj neolitski i antički duh ili mentalitet, svoj duhovni temelj. No za razlikukod Zapada, koji se održavaunutrašnjim razvojem, ove se dvije civilizacije održavajusamounazađivanjem. One se, naime mogu održati jedino ako seNE razvijaju, jer razvoji napredak rastaču i uništavaju njihov neoneolitski i neoantički mentalitet, kojeg onesmatraju svojom etničkom supstancijom i nekom svetinjom do koje im je stalo čak i višenego do biološkog opstanka.

Ovdje moram reći kako mi se čini da takav svjetonazor nije ništa drugo donekakva trajna, masovna histerija i hipokrizija.

Ove civilizacije, koje su patološki oblici svog vlastitog, epitetičkog postojanja, suono što Hegel naziva «djelima smrti» i kaže da je potrebna najveća energija da se onaodrže u postojanju. Moje je uvjerenje da ni ta, najveća energija ne može ovakva djelatrajno održati u postojanju, jer «djela smrti» već su unaprijed osuđena na smrt i

22

Page 23: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 23/117

propadanje. Termin «djela smrti» dobro je aplicirati na neoneolit i neoantiku, i zato što sute civilizacije plod ontoklastičnosti, pa su stoga mrtvorođenčad, a dobro ih je nazivati porodom smrti i zbog toga što ona (ta djela), radi toga da bi se što duže održala u postojanju, do nestanka i smrti iscrpljuju i uništavaju mnogu energiju namjenjenustvaranju novihživih, tj. autopietičnih i perspektivnih oblika postojanja umjetnog bića iumjetnog organizma. Djela smrti i sama su smrtonosna.

Zemlje i narodi koji pripadaju ovim preživjelim oblicima nižih stupnjevacivilizacijskog razvojavrlo se žestoko- ali nikada otvoreno- bore protiv vlastitogunutrašnjeg napretka i protiv Zapada koji ih podstiče na napredak i potpomaže ga.To jeborba na život i smrt i upravo odatle proizlaze najveći ekonomski, politički isigurnosni problemi suvremenog svijeta.

Svijet ne može opstajati u miru, niti se istinski razvijati i ostvarivati svoje ciljeveako se razvija samo jedan njegov dio, i to onaj manji, dok drugi, puno veći tavori u bijedi.Harmonični razvitak svih djelova svijeta, ili barem većine, jest uvjet ostvarivanja onihvitalnih ciljeva ljudske vrste. Obzirom na to mislim da treba reći da je današnji svijetsuočen sa jednim takoreći nerješivim metodološkim problemom -kako privoliti nanapredak i razvoj onaj veći dio svijeta koji se gotovo instinktivno održava putemsamounazađivanja.Ovdje bih želio ukazati na to da je - za razliku od izvornog neolitskog i antičkog -neoneolitski ineoantički mentalitet utemeljen uantipovijesnim, tendencijama. Već samrekao da je povijest proces stvaranja umjetnog bića, i da pod, antipovijesnim tendencijama podrazumijevam one kulturne, političke, svjetonazorne i slične tendencije koje suontoklastične, tj. koje se protive stvaranju i upotrebi umjetnog bića i razvijanju umjetnogorganizma - društva.

I sve dok se neoneolitska i neoantička civilizacija budu borile za ravnopravan ilisupremativan položaj u odnosu prema Zapadu, opća, svjetska civilizacija neće se moći brže i harmoničnije razvijati niti će na ovom planetu biti potrebnog mira i sigurnosti. Neoneolitska i Neoantička civilizacija, niti mogu, niti smiju biti ravnopravne Zapadnoj,

jer su topatološki oblici nižih stupnjeva razvitka, koji moraju biti prevladani i koji udanašnjoj, ili nekoj budućoj civilizaciji smiju opstojati jedino u, prevladanom, tj.ukinutom obliku - isto kao što i djetinjstvo i mladost, u ukinutom obliku, postoje u osobiistinski razvijenog i zrelog čovjeka.

Onome ko zna što znači izraz "ukinut" (aufheben) jasno je da neoneolitski ineoantički mentalitet ne smiju biti uništeni i iskorijenjeni, nego, štoviše, očuvani, ali uonom, kako sam već rekao,"ukinutom" obliku koji će potpomagati daljnji razvojcivilizacije, a ne ometati ga i sprečavati svojomantipovijesnom, odnosnoontoklastičkomaktivnošću, kao što to čini danas.

I sām Zapad koji jesinteza, tj. potpuno razvijeni oblik ljudske civilizacije sadrži usebi, u onom ,ukinutom obliku neolitski i antički mentalitet. Neoneolitska i Neoantičkacivilizacija, međutim, ne sadrže u sebi, barem ne u dovoljnoj mjeri, elemente Zapada, togzrelog oblika civilizacije, pa se stoga moraju "okcidentalizirati". Zapad se, naprotiv,nesmijeorijentalizirati niti neolitizirati, kako bi to željeli oni koji sanjaju o “sintezi Istoka iZapada.", ili ekstremne frakcije Zelenih, ali i on se mora odreći svog, specifičnoZapadnjačkog "folklora", navika i ograničenja da bi se transformirao u pravu i produktivnu svjetsku, antropotehnološku civilizaciju. To je način na koji se on možeodržati i potvrditi kao istinska sinteza povijesnog razvitka. Točno govoreći, on se takvim i potvrdjuje i održava, i tokroz proces globalizacije, jer ona i nije ništa drugo do početak procesa stvaranja antropotehnološke civilizacije ili antropotehnološkog univerzuma.

23

Page 24: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 24/117

Evo jednog kratkog diskursa, tj. digresije koja će pokazati pravu funkcijuneoneolitskog, tipično potrošačkog mentaliteta u budućoj civilizaciji:

Daljnji razvoj proizvodne tehnologije učinit će ljudski reproduktivni rad gotovo potpuno nepotrebnim, pa se postavlja opravdano pitanje što će raditi milijardu ili dvijemilijarde ljudi koji će biti potrebna biološka masa za produktivan opstanak ljudske vrste.Odgovor na to pitanje pomalo je paradoksalan. Njihov će najvažniji zadatak bitipotrošnja dobara koje proizvede umjetno biće. Kroz njihovu potrošnju, ono će, dobijatiinformacije o tome što nedostaje njegovim proizvodima i u kom ih pravcu morausavršavati da bi oni što bolje, potpunije i rafiniranije zadovoljavali čovjekove potrebe.

Takvu funkciju potrošnja ima i danas, ali ju suvremeni ekonomisti ne primjećuju, jer je njihova pažnja skoncentrirana na neke druge njene momente koji sada imaju većuvažnost za praktičnu ekonomiju i ekonomsku politiku.

Kad smo već kod potrošnje, smatram važnim učiniti još jednu kratku napomenu onjoj. Mislim da potrošnja mora biti što je moguće šira i masovnija, jer što je ona šira,umjetno biće dobija preciznije i pouzdanije informacije o tome u kom pravcu morausavršavati svoje proizvode. A radi zadovoljenja zahtjeva pravde, kupovna moć ljudske populacije trebala bi biti raspoređena u smislusimetrične Gausove krivulje. Onareprezentira prirodnu raspodjelu ljudskih radnih sposobnosti, pa je, prema tome, ujedno idijagram koji pokazuje i pravednu raspodjelu ukupnog ljudskog bogatstva.

Za potrebe ovog rada nije neophodno baš sada izložiti važnost antičkog mentalitetaza budućnost i buduću civilizaciju, pa možemo prijeći na sljedeću temu.

Brzina razvoja civilizacije i ekonomska politika ljudske vrstePitanje: kako ostvariti toliko brz i toliko skladan razvoj koji neće tražiti prevelike

žrtve od generacija koje ga ostvaruju, jest pitanje o osobitostima opće ekonomske politike,na koje bi, barem u načelnim crtama, trebala odgovoriti svaka rasprava ove vrste.

Mi promatramo ovaj problem sa stajališta po kojem je i sām čovjek jedan odelemenata umjetnog bića. On je više ili manje obrazovana radna snaga, zaposlenik, ili pak

prosti korisnik umjetnog bića, koji također mora biti bar donekle obrazovan da bi semogao koristiti elementima ili uslugama umjetnog bića.Budući, pak, da je čovjek ujedno i stvaratelj koji stvara umjetno biće i koristi ga

kao sredstvo svog samoodržavanja i ostvarivanja svojih bitnih ciljeva, onda je važno davodi takvu ekonomsku politiku koja u ravnomjernom. tj. organičenom, funkcionalnom ilisvrsishodnom omjeru stvara, razvija i održava sve opće elemente umjetnog bića, a to suujedno i osnovni, dijalektički stupnjevi njegova razvoja tokom povijesti:

teza -novac,antiteza -tehnika,sinteza -znanost,epiteza - tehnologija.Novac postaje zbiljskim momentom umjetnog bića (kapitala) krajem antike i

početkom srednjeg vijeka, i to u obliku lihvarskih akumulacija. Tek tada je novac počeo pokazivati da ima vlastitu glavu (capitula – odakle i sām naziv “kapital”)i vlastitu voljuili specifičan “život”. Počeo je“kotiti žive mlade” - kamate.Kroz te akumulacije (kojesu činile prvobitnu akumulaciju ljudske vrste), a koje su bile embrionalni oblik umjetnog bića, ono je, govoreći diskurzivnim jezikom, počelo manifestirati svojubićevitost,autopoietičnost.

Aristotel, kaže da je ovaj način stjecanja bogatstva najviše protivan prirodi, jer tu, -kaže – “novac biva rođen od novca.” Ne može se nikako reći da on nije u pravu. Ali, s

24

Page 25: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 25/117

druge strane, ovaj je način opstanka i umnažanja novca i bogatstva zapravo istovremeno inajsličniji prirodnom, i to upravo zato što se, poput prirodnih bića, razmnožava sam odsebe. Kamata je doista mladunče najjednostavnijeg oblika umjetnog bića - novca. Aristotelnije uviđao ovu bićevitost ili autopoietičnost novca, a niti to da je on moment ili elementumjetnog bića, te da je upravo kroz kamatarenje stekao onu osobinu koju on, kako smoveć rekli, uPolitici1252 b 8 smatra ciljem i vrhuncem razvoja bića – samodovoljnost ilisposobnost samoreprodukcije i samoodržanja.

Jedan od povijesnih zadataka lihvarskog kapitala, naime, tj. njihovih akumulacija, bio je i to da, upravoenormno visokim kamatama, upropaste i unište ostatkeneproduktivnih, parazitskih slojeva antičkog i srednjevjekovnog društva.

Tehnika nastaje samoukidanjem novca i njegovom transformacijom u razne radne,a kasnije i u pogonske strojeve. Ovu su transformaciju naročito intezivno pomagali bankari i trgovci svojim kapitalom koji je uzimao niže kamate, sve dok na kraju nije potpuno zamijenio lihvarski kapital.

Znanost – zapravo znānost - najviši stupanj razvoja kapitala. Posredstvomznanosti, umjetno biće, kapital spoznaje samog sebe, postajeznāno sāmome sebi. Ovasinteza razvoja kapitala ili umjetnog bića zbiva se prvenstveno kroz objavljivanjeSmithovog “Bogatstva naroda, Ricardovih “Načela” i Marxovog “Kapitala”. Osnovnoznanje kapitala jest u tome što on znakako se može i mora reproducirati, održavati upostojanju – stvaranjem profita, samouvećavanjem, samorazvijanjem itd. itd.

Tehnologija nije ništa drugo do praktički reproducirana znanost, a glavni joj jezadatak da se uvijek ponovo reproducira u potpuno novim ili sve savršenijimgeneracijama već postojećih tehnoloških, a i političkih ostvarenja.

Toliko. u najkraćim crtama o razvoju umjetnog bića ili kapitala ili pak civilizacijeu zadnjih dvije tisuće godina. To je bilo rečeno samo radi lakšeg razumijevanja teksta kojislijedi, tj. radi razumijevanja svrhe, smisla i vrijednosti ekonomske politike.

***

Već smo rekli da se novac danas može shvaćati i kao “krv” umjetnog bića. Noovdje tu “krv” ne shvaćamo u njenom metaforičkom, nego u realnom, ekonomsko-računskom obliku, kao razmjensko sredstvo – posrednika između čovjeka i svihmaterijalnih i nematerijalnih stvari i usluga koje mu trebaju.

Novcem se kupuje sve što spada u onaj drugi razvojni stupanj – tehniku – a samata “tehnika” zapravo je roba. Tu spadaju svi proizvodi namjenjeni potrošnji, ali i sva oruđašto služe za proizvodnju ovih proizvoda. Novca uvijek mora biti u dovoljnim količinamada omogući kupovanje potrebne robe – robe koja je potrebna ljudskoj populaciji. No, kadna ovom mjestu govorimo o potrebnojrobi onda moramo naročito istaknuti da tu spadatakođer i svekolikaznanost - ono čime se obrazuje ljudska populacija, da bi moglarazvijati ili naprosto koristiti umjetno biće, a to su: udžbenici, nastavnici, škole,univerziteti, biblioteke, znanstveni i znanstveno-istraživački instituti itd. Itd.

Ovdje bi netko mogao pomisliti da količina novca u opticaju nije nikakav problem, jer se to može regulirati štampanjem potrebnih količina novčanica. No takvo što možemisliti samo onaj ko ne zna da je novac specifično opredmećeni ljudski rad i da ga u prometu može i smije biti samo toliko koliko je ljudskog rada uspješno završilo cijeliekonomski ciklus i opredmetilo se u obliku novca. A njegova količina (obrnuto je) proporcionalna produktivnosti rada i života ljudi, umješnosti u vođenju ekonomske politike i još cijelom nizu drugih faktora koji problem optimalne količine novca u opticaju

25

Page 26: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 26/117

čine kompliciranim i teškim.Ali, da se još, samo nakratko vratimo sāmoj znanosti.Budući da je ona roba, jasno je da ne pada s neba, niti se poklanja, nego se kupuje.

A budući pak da, za razliku od pripadnika ostalih vrsta, pripadnici ljudske vrstemoraju biti obrazovani, poželjno je da odnos ljudi i znanosti bude takav da ih stimulira da se što jemoguće više koriste njome, i da ih istovremeno motivira da ju što je moguće efikasnijerazvijaju.

Još nešto što je veoma važno.Tzv. “višak vrijednosti” kojeg stvara ljudski rad, te mogući napredak, slobodno

vrijeme i sloboda koji bi iz njega trebali proizlaziti, ne stvaraju se prostim argatovanjem,rintanjem, nego radom koji se bazira na primjeni znanosti. A ta znanost ne sastoji seisključivo od obrazovanja individua, nego, prvenstveno od već primjenjene znanosti -tehnologije. Njenom upotrebom mi koristimo kreativni duh i otkrića već davno preminulih genija. To je ono što stvara “višak vrijednosti”, tj. što ljudskom radu daje takoveliku,oslobodilačkumoć, jer onaj “višak vrijednosti”, u svom najsuptilnijem oblikumanifestira se kao slobodno vrijeme, sloboda. I oni geniji, dakle, koji su preminuli prijemnogo tisuća godina, i dan danas, zahvaljući, i obrazovanju, i primjenjenoj znanosti, radeza nas, a za svog života nadali su se upravo takvoj sudbini svoga rada i svojih djela.Tvrdnjom da ljudski rad ima oslobodilačku moć nisam zapravo rekao ništa novo.Već je Aristotel rekao: “Cilj rata je mir , a cilj rada slobodno vrijeme.” A Marx je u“Temeljima slobode” također napisao:da je “krajnji cilj svekolikog ljudskog rada i ekonomiziranja stvaranje slobodnog vremena.!”Ono što je u mojim tvrdnjama novo jestto što ja tvrdim da su znanost i tehnologija elementiumjetnog bićakoje radi za čovjeka itako mu oslobađa životno vrijeme za neke druge aktivnosti. Ni to nije neka apsolutnanovost, ali je zato jedna važna istina, i dobro je da se, pripadnici ljudske vrste, s vremenana vrijeme podsjete na nju.

Znanstvena proizvodnja – proizvodnja novih ontogeničkih ideja– mora biti ustanovitoj mjeri hiperproduktivna, isto kao i proizvodnja sjemenki u prirodnom carstvu.

Jer, kao što ni svaka sjemenka ne pada uvijek na plodno tlo, tako ni svaka ontogeničnaideja ne uhvati uvijek korjena u društvu. Tko zna koliko je vrijednih ideja ostalo negdjezauvijek zaboravljeno. To nekontrolirano usporava razvoj civilizacije, a i velika je nesrećaza mnoge kreativne individue koje cijeli život posvete razvijanju ontogeničnih ideja. Notko zna ima li, - osim spomenute hiperproduktivnosti ontogeničnih ideja - još kakvogdrugog ekonomičnijeg ili sretnijeg načina da se osigura neophodni razvoj civilizacije?

Ostaje još da se kaže ono najnužnije otehnologiji.Mada i sām (potpuno nekritički) koristim naziv “tehnologija” moram reći da je taj

naziv potpuno promašen, jer on sugerira da je to nekakvaznanost o tehnici – tehno +logija. Ta “tehnologija" je, međutim, kako sam gore već rekao,praktičnoreproducirana znanost.-epitetički oblik postojanja umjetnog bića, pa bi joj više pristajaonaziv “tehnogenika” - jer se kroz nju rađa (gigno 3. genui, genitum) onaj potpunorazvijeni, epitetički stupanj ili oblik postojanja umjetnog bića, kapitala. No i ovo je,naravno, pogrešno, jer, budući da je baš znanost ta koja, reproducirajući se, “rađa”tehnologiju, naziv “tehnogenika” najbolje bi pristajao upravo njoj,znanosti. No kad bih jaove pojmove upotrebljavao točno prema njihovom smislu i značenju koje bi im trebalo pripadati, stvorio bih, bojim se, samo zbrku, a ne potrebnu jasnoću. Stoga se, umjestoispravljanja terminologije, tješim riječima A. Augustina, koji uConfesineskaže da, nakraju krajeva, i nisu toliko važni sami termini, nego ono što mislimo.

Kad kažemo da neka ekonomska politika mora voditi brigu i o tehnologiji, onda to

26

Page 27: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 27/117

znači da mora voditi računa i o tome dausavršava tjelesne oblike umjetnog bića, odnosnosāmo umjetno biće, i to naprosto stoga što ono još nije toliko razvijeno da bi se moglosamo brinuti o svom razvoju i o slobodnom opstanku ljudske vrste – što su njegovitemeljni zadaci.

Ekonomska politika, mora, dakle, stvarati prostor za razvoj umjetnog bića, jer senjegovim razvijanjem, kako smo već natuknuli, ono osposobljava da ljudsku vrstu održavau životu, i to ne samo u onom specifičnom,slobodnom, nego i golom biološkomopstanku. Treba, naime, imati u vidu da ljudska vrsta, svojim prirođenim moćima nemože, u svakoj (ne)prilici sāmu sebe održati u životu, te da njeno postojanje lako možeokončati neka velika prirodna ili kozmička katastrofa. Jedino potpuno razvijeno umjetno biće može otkloniti ovu opasnost i to rasprostranjivanjem vrste u dijelu kozmičkih prostranstava, ili nekim drugim načinima koji će se razviti i postati mogućim u budućnosti.

Sve dok se ne razvije tako moćno umjetno biće, ljudska je vrsta u permanentnojopasnosti od mogućeg definitivnog nestanka, i stoga mora voditi takvu ekonomsku politiku koja će rezultirati što bržim razvojem umjetnog bića. Jasno, pri tome se mora paziti, kako smo gore već natuknuli, da se tom brzinom razvoja ne napravi šteta veća odkoristi, tj. da se ne uništi prirodno biće; da se ne obesmisli život onih generacija koje sežrtvuju za njegov razvoj itd. Danas se to obično, a i malko preprosto, kaže da razvoj treba biti “održiv”. Razvoj, jednostavno govoreći, ne smije biti takav da danas, uz stvaranjedobrih stvari, uništava nešto što će se sutra nužno morati popravljati.

Ekonomska politika ljudske vrste morala bi biti nekakva vanjska slika njenograzuma i drugih, duhovnih moći kojima ona raspolaže. A da li su te moći dovoljno velike,i da li osiguravaju “propusnicu” za prostor koji je širi i sigurniji od blatnjave površinenašeg, matičnog planeta, to ne možemo znati sada. To je ono što će se moći vidjeti tek post festum ili post factum. Ono što se danas može vidjeti, jest činjenica da smo uspjelistvoriti umjetno biće- izvesti čudo- što je vjerojatno najveći doseg do kojeg se moževinuti neka vrsta. Sada, u vremenuepiteze, trebali bi smo pokazati da taj rezultat našeg

povijesnog, ontogeničnog ili čudotvornog djelovanja nije bio prosta sreća ili slučajnost. Naime, pored činjenice da smo uspjeli stvoriti umjetno biće, čini se da stoji i činjenica dau ovom, epitetičkom dijelu posla pravimo takve greške, kojima dovodimo u pitanjeupravo sintezu ili rezultat svog povijesnog djelovanja.

Potrebnu veličinu ljudske populacije, npr. (koja je jedan od elemenata umjetnog bića), potrebnu veličinu ljudske populacije, dakle, koju je manje komplicirano reguliratinego potrebnu količinu novca u opticaju, još uvijek ne možemo regulirati. A svrsishodnaili smislena i uspješna ekonomska politika traži da veličine svih bitnih elemenataumjetnog bića budu usklađene.

Radi što veće jasnoće naših ideja o tome kako voditi dobru i produktivnuekonomsku politiku, ističemo da se njena valjanost može neposredno vidjeti u tome štoona generira obilje u svim onim bitnim faktorima koji čine umjetno biće – novcu,tehnici, znanosti i tehnologiji,uključujući tu i prostu potrošnu robu, a i veličinu ljudske populacije. (No pod dovoljno obilnom, ili točnije, poneštopreobilnom ljudskom populacijom ovdje ne podrazumjevamo toliku i takvu kakva ugrožava opstanak ostalihživih vrsta, nego samo takvu koja sadrži samo stanoviti mali višak populacije što služi kao“rezerva radne snage”, odnosno dovoljan broj potrošača, tj. degustatora proizvodaumjetnog bića).Nestašica u bilo kojem od onih, gore navedenih elemenata, ilineadekvatno, nesvrsishodno preobilje znak je loše vođene ekonomske politike. Naloše vođenu ekonomsku politiku ukazuje, naravno, loše stanje prirodnog bića, i, već više

27

Page 28: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 28/117

puta spomenuto opasno preobilje kakvo danas imamo na području ljudske populacije.Koje su posljedice tog preobilja?Budući da je ponuda ljudskog života danas mnogostruko veća od potražnje za

njim, to mu obara vrijednost u bescijenje. I to ne samo onim siromašnim zemljama islojevima populacije, nego i bogatima. Njihov život obezvrijeđen je: što strahom zavlastiti život i dobra, što brigama i osjećajem krivnje, što psihičkom depresijom,uzrokovanom baš sviješću ili osjećajem opće obzvrijeđenosti života, koja je, jednimdijelom, kako smo već rekli, proizišla iz njegove pre-pre-preobilnosti.

Smatra se da će psihička depresija već oko 2010 te godine biti najraširenija bolestna svijetu.

Zamislite sada da ljudska vrsta stvara odgovarajuće obilje u svemu osim u hrani,gdje vlada oskudica. To bi ljudski život učinilo skupim, bijednim, teškim i nepoželjnimusprkos obilju u svim ostalim vrstama dobara. Sada, pak, zmislite da se stvara obilje usvim vrstama dobara, ali nema nikakvog tehnološkog napretka. To bi, usprkos bogatstvu ilakoći života rezultiralo općim osjećanjem da život nema smisla, teškom depresijom, amožda i suicidom golemog broja ljudi.

Što se tiče ekonomske politike lokalnih, nacionalnih država, ona se u svojim općimobrisima treba poklapati sa ekonomskom politikom vrste, ali, dakako da pri tome nacijenastupaju sa pozicija koje su zauzele u već provedenoj svjetskoj podjeli rada, ili sa pozicije svojih novih prirodnih ili kulturnih komparativnih prednosti.

Specifičnost njihove ekonomske politike, u odnosu na ekonomsku politiku ljudskevrste je u tome što su opredjeljene i skoncentrirane na proizvodnju ili razvijanje tek nekihelemenata umjetnog bića, ali se putem trgovine snabdjevaju sa svim ostalim, jer je njihovoobilno posjedovanje uvjet dobrog života i normalnog opstanka.

Razvoj društvaVjerojatno vam je poznato da su osnivači sociologije društvo definirali kao

organizam, supreorganizam ili megaorganizam. To je shvaćanje vrlo blisko istini, jer je

unutrašnja struktura društva veoma slična funkcionalnoj strukturi visokorazvijenog živogorganizma. Ali ovakvo shvaćanje društva ima jedan veliki nedostatak.:Organizam je prirodni, živi, biološki entitet, a društvo je umjetna, bićevita, aline-

živa tvorevina. Na prethodnim stranicama već sam rekao da je društvo jedan od temeljnih

elemenata umjetnog bića (njegova, kičma ili kostur) i da je ono ustvariumjetniorganizamkoji ga nosi.

Razlike umjetnog, spram živog, prirodnog organizma mogle bi se, ukratko izrazitina sljedeći način:

Živi organizam temelji se na prirodnim, biološkim zakonima, a umjetni, nazakonima koji su direktna antiteza prirodnim - na zakonima samoodržavanja i djelatnostisebe-svjesnog duha.

Živi organizam je isredstvo i ciljvlastitog opstanka, a umjetni,samo sredstvoostvarivanja nekih ciljeva izvan njega.

Živi organizam opstaje rukovodeći seinstinktom, a umjetni -politikom.Ključni dijelovi živog organizma - organi koji njime upravljaju - i sami su živi.

Kod umjetnog, ovi su organi neživi. Umjetne su naravi i duhovnog porijekla. To su:zakoni, običaji, moral, institucije itd. Jedini živi element umjetnog organizma su ljudskeindividue.

Društvo se nikako ne bi smjelo poistovjetiti sa vrstom.

28

Page 29: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 29/117

I društvo i vrsta su kolektivni entiteti. Razlikuju se, medjutim, u tome što se vrstasastoji odbiološki i funkcionalno istovrsnihindividua, koje žive na okupu, u grupi - ufizičkoj kontigenciji - i to prvenstveno radi razmnožavanja i čuvanja potomstva, dok sedruštvo sastoji odbiološki istovrsnih, ali funkcionalno bitno različitih individua iligrupa.Funkcionalnerazlike medju njima , kao što je već poznato, nastale su kroz podjelurada. Pripadnici društva nisu naprosto okupljeni u neku mehaničku skupinu, grupu, kao pripadnici vrste, nego sufunkcionalno povezani jedan s drugim i mogu živjeti i raditi navelikoj udaljenosti jedni od drugih. (Durkheim)

Ljudska vrsta, kako smo već rekli, održava se u životu na osnovuinstinkta, adruštvo na osnovupolitike.

Ljudska sevrsta pretvara u ljudskodruštvo kad seinstinkt zamijenipolitikom.Za razliku od drugih poznatih vrsta, ljudska vrsta jepolitogenična ili sociogenična -sposobna stvoriti društvo.

Cilj vrste, ili jednog njenog dijela, grupe, ili čopora jest goli biološki opstanak, acilj društva je nešto nad-biološko, i nad-povijesno - sloboda, ili "spas", ili pak nešto što jeslično tome, ali nam ni danas nije sasvim jasno što je to zapravo.

Već je Aristotel ustvrdio da država nastaje radi toga da bi svojim pripadnicimaolakšala život, učinila ih sretnima, moralnima itd. To važi i za društvo. Tome, međutim,treba dodati nešto što je od presudne važnosti, a što Aristotel nije znao:

da je ključni razlog nastajanja društva toda posluži kao političko iliorganizacijsko sredstvo za ostvarivanje onih nad-bioloških i nad-povijesnih ciljevaljudske vrste.

Historijski razvoj društva nije ništa drugo do proces kroz kojeg ga ljudi pokušavajuučiniti dovoljno svrsishodnim za ostvarivanje tih ciljeva.

Neposredni temelj samoga društva su onifunkcionalni ili svrsishodni odnosimeđu individuama, grupama, slojevima itd. Ovi seodnosi uspostavljaju i održavaju pomoću zakona, običaja, institucija itd. Postoje dvije vrste tih odnosa. Prvi su neposredniinterpersonalni odnosi, a oni drugi, koji su za nas važniji, posredovani su vlasništvom.O

svrsishodnosti ovih drugih najviše ovisi to da li će neko društvo biti perspektivno,pravedno, bogato, dugovječno itd.Posao otkrivanja novih, sve svrsishodnijihodnosa ove druge vrste jest zadatak

politike i političara. Otkrivanjem takvih odnosa i nagovaranjem ljudi da stupe u njih, oni postupno usavršavaju ljudsko društvo -umjetni organizam.

U "Uvodu u politologiju"politiku sam definiraokao nijemu volju umjetnogorganizma.Političari su ljudi koji tu njegovu,nijemu voljumogu dešifrirati i dovesti do jasne riječi, te ostvariti njegovu unutrašnju težnju ka razvoju.

«Nijema volja» donekle je analogna onoj Rousseauovoj «volonte generale», kojase često se tumači kao volja većine. No, to nije sasvim opravdano, jer tu nijemu volju ilivolonte generale najčešće dovode do riječi usamljene pronicljive ili karizmatske osobe, atek kasnije, kad ona prestane bivati kao volja, tj. kad se ozbilji u životnoj praksi društva,kao običaj ili zakon, ona postaje posjedom ili «voljom» većine.

Sāmu političkudjelatnost, pak, definirao sam kaosposobnost stvaranja,etabliranja i održavanja novih, ali i ukidanja dotrajalih, nefunkcionalnih oblika iinstitucija umjetnog organizma.

Ključno pitanje i problem u ovom, političkom poslu jest:Kako individue, grupe ili slojeve dovesti uodnos takve ovisnosti o vlasništvuu

kojem će im život ovisiti o tome koliko se uspješnobrinu o njemu, jer se specifičnoljudski život temelji upravo nabrizi o vlasništvu. Čovjek je, između ostalog i sebe-

29

Page 30: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 30/117

zbrinjavajuće biće. Najbolji i najsvrsishodniji odnosi su oni koji ljude najvišemotivirajuda sebrinu

o vlasništvu.Prvo veliko i temeljno otkriće na tom području, području politike bilo je otkriće

privatno-vlasničkog odnosa.Po njemu, osoba koja se uspješno brine o svom vlasništvu biva nagrađena dobrim životom, a osoba koja se ne brine o njemu, kažnjena siromaštvom,ili propašću.

Ustanovljavanje privatno-vlasničkih odnosa bilo je također i uvođenjeelementarne pravde u ovaj svijet.

Jednako važno, a možda i važnije otkriće bilo je slijedeće:Kako neke individue, ili grupe dovesti u takav odnos s vlasništvom kroz kojeg će

svojeinterese ostvarivati čineći neka dobra drugim članovima društva, tj. zadovoljavajućineke od njihovih potreba.Ostvarivanje vlastitih interesa nanačin na koji seistovremeno ostvaruju i ciljevi društva, a i ciljevi vrste je CONDITIO SINE QUANON svake društvenosti.

U “Hrvatskom testamentu” zapisao sam to isto ovim riječima:“Svi mi, smatra ovaj rad, tj. “Testament” težimo isključivo ka ostvarenjusvojih

vlastitihciljeva. To je sasvim prirodno. No, dobrima i velikima smatramo one među namakoji tesvojeciljeve ostvarujuna način što istovremeno vodi i ka ostvarenjuciljeva grupe,društva ili vrste.To je “kategorički imperativ” svakog istinski političnog i društvenog djelovanja.”

Ni danas ne mislim drugačije. Ali, pređimo na drugu temu. Napredak u razvoju društva sastojao se u otkrivanju odnosa koji su, na sve

rafiniraniji i bezbolniji način, sve više motivirali ljude na to da se brinu o vlasništvu, ali iu tome da se što veći broj temeljnih društvenih klasa odnosno temeljnjih društvenihsubjekata, uvlačio umotivacijskiodnos prema vlasništvu i tako ih činio produktivnima.

Ali, zašto je tajmotivacijskiodnos toliko važan?Stvar je u slijedećem: Ako netko radi isključivo na osnovu zapovijedi ili prisile,

onda on ne radi za sebe i svoju dobrobit, nego za onoga ko mu zapovijeda. No, ako netko biva dobro i pravedno nagrađen za posao koji radi, onda će on bitimotiviran da radi što bolje, jer, bivajući pravedno nagrađivan, on radi za sebe i svoju dobrobit čak i onda kadobavlja posao koji mu daje nekakav poslodavac s kojim on može biti i u neprijateljskim,ili antagonističkim odnosima, u kakvima su, npr. bili oni Marxovi “radnici i kapitalisti”.Gotovo je suvišno napominjati da će onaj ko radi za sebe i svoju dobrobit raditi bolje iviše nego netko tko je prisiljen da radi i muči se za tudje dobro.

Evo jednog kratkog prikaza razvoja ljudskog društva kojeg sam koristio u“Apokalipsi” i u “Uvodu u politologiju”

Razvoj se odvija kroz četiri etape ili ona četiri dijalektička razvojna stupnja. To su:1.Teza - neolitska zajednica2.Antiteza - robovlasništvo3.Sinteza - građansko društvoi …4.Epiteza - buduće logokratsko društvo?Ove stupnjeve razvoja društva, sociolozi i antropolozi pogrešno nazivaju

globalnim društvima.Radi što veće jasnoće i kratkoće, društvo ćemo predstaviti pomoću jednog trokuta

čiji vrhovi:A, B, Cpredstavljaju ključne društvene subjekte. VrhA predstavlja subjektakoji upravlja društvom - vladara, vlast ili administraciju, vrhB predstavlja vlasnikamaterijalnih dobara, a vrhC onog subjekta koji radi, argatuje ili rinta. Krug u sredini

30

Page 31: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 31/117

trokuta,VL. predstavlja vlasništvo, opću imovinu društva.

1 Neolitska zajednica. Njeno -zajedničko - vlasništvo,VL je priroda, plodni prirodni okoliš. Budući da nitko ne može utjecati na povećanje ili smanjenje njene

plodnosti, nitko ne mora niti brinuti o njoj. Opstanak neolitske zajednice temelji se nasposobnosti prirode da se sama brine o sebi, i da svojim nusproduktima održava u životu iljude i životinje. Društveni subjekti:A, B, i C nisu strogo ni jasno razlučeni jedan oddrugog.

2 Robovlasništvo. Nastaje kroz dugotrajnu revoluciju, koja zajedničkovlasništvo pretvara u privatno. U robovlasničkom društvu, samo je subjektB, vlasnik robova - koji je bio ujedno i privatni vlasnik raznih vrsta materijalnih dobara što spadajuu krug VL – dakle, samo je on biomotiviran na brigu o vlasništvu i specifičan(upravljački) rad. SubjektC, rob nije vlasnik ničega i nije bio motiviran na rad, negoprisiljen. Ni SubjektA, vladar, načelno gledajući, nije bio vlasnik ničega što je spadalo ukrug VL, ali on je, za razliku od roba, bio doista potpuno slobodan - ni prisiljen nimotiviran na rad ili brigu o državi.

3 Građansko društvo. U krug motiviranih uvuklo je i subjektaC, radnika, i to,između ostalog i tako što mu je dalo političku slobodu i učinilo ga privatnim vlasnikomnjegove radne snage. SubjektA, vlast, odnosno administracija ostala je bez vlasništva iizvan kruga motiviranih. (Vidi izvrstan Weberov opis nastanka suvremene administracije.)

(Pored ovoga, građansko je društvo samo vlasništvo učinilo bićevitim -kapitaliziralo ga - a kroz industrijsku revoluciju, automatizaciju i informatizaciju stvorilo je i “umjetnog radnika”, automatiziranu proizvodnu tehnologiju koja je neusporedivo produktivnija od živih radnika. O tome je naprijed već bilo riječi).

4 Logokratsko društvo. Ovo bi društvo,u krug motiviranihtrebalo uvući još isubjektaA, administraciju i političare. To bi se moglo učiniti putem nekog zakona kao što je naknadno izloženi “Zakon o kontroli efikasnosti vlasti”. On bi administraciji oduzeomogućnost "da se služi tuđim novcem bez vlastite odgovornosti”, kako kažu ekonomistii motivirao ju, a istovremeno i prinudio na to dasvoje, vlastiteinterese ostvarujeisključivoefikasnom brigom o napretku ili dobrobiti društva.

Etabliranjem tog zakona, administracija bi konačno stupila u takav odnos premadruštvu u kojem bi joj bogatstvo, ugled, ugodnost življenja, sigurnost i ostalo - isto kao iobičnom privatnom vlasniku - postali ovisni o tome koliko se efikasno brine o dobrobitidruštva. Preciznije govoreći, administracija bi zapravo dobila položaj nekog društvenogupravljača čije bi bogatstvo i ugled strogo ovisili o efikasnosti njenog upravljanja, što u

31

Page 32: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 32/117

današnjim društvima nije slučaj. Ona nema adekvatan ugled, niti je dovoljno dobro plaćena tamo gdje dobro upravlja, a niti odgovarajuće oskudno tamo gdje upravlja loše. A budući da nije motivirana, nego gotovo isključivo prinuđena na rad, više je i češće sklonazabušavanju i lošem radu nego dobrom.

Logokratsko društvo, kako mu kaže sāmo ime, zasnivalo bi se na logokraciji – vladavini znanosti. Ta «vladavina znanosti» nije nikakav novi tip vladavine, nego samo potpuno razvijeni,epitetički oblik liberalne demokracije, oblik koji joj pomaže da setrajno održi kao metoda vladanja društvom.

EtabliranjemZakona o kontroli efikasnosti rada managerai posebnoZakona okontroli efikasnosti vlastibio bi uspostavljenumjetni privatni vlasnik na razini cijelogdruštva, odnosno nacionalnog kapitala. Time bi se umjetno biće osposobilo za to da se -slično kao i prirodno biće, priroda - sāmo brine o sebi i svom daljnjem razvoju, te dasvojim proizvodima zadovoljava potrebe ljudske vrste i održava ju u životu i slobodi.

*** No što je, zapravo taj,"umjetni ili virtualni privatni vlasnik"? Ne radi se, naravno, ni o kakvoj novoj vrsti robota. Umjetni vlasnik nastaje onda,

kad se nekim ovakvim zakonima, kao što suZakon o kontroli efikasnosti radamanagera i Zakona o kontroli efikasnosti vlastiprirodni interes živog vlasnika kapitalazamijeni umjetnim. Po tom zakonu kapital postaje vlasnik sebe sāmoga - umjetni vlasnik.

Umjetno stvoreni interes ima znatnih prednosti pred prirodnim interesom živihvlasnika. Pod interesom se ovdje, prosto rečeno, misli na želju za bogatstvom. Stvaranje"umjetnog interesa" zapravo je ugrađivanje "želje za bogaćenjem" u sām kapital. Tanjegova umjetna "želja za bogaćenjem" omogućuje mu da se sām čuva (čak i od svojihvlasnika i managera, koji ga rado drpaju kad god mogu), te da se stalno uvećava,usavršava, zapošljava nove radnike, olakšava im posao itd.

Zašto nastaje umjetni privatni vlasnik? Nasuprot misliocima utopističke orijentacije i mišljenju običnih ljudi, koji na

vlasništvo redovito gledaju očima čežnje ili zavisti, moram najprije istaknuti da sevlasnikovanje ne sastoji isključivo od slasti i uživanja, nego puno više od briga,glavobolja, strahova, nemira, danonoćnog rada na nadziranju vlasništva, pa opet: briga,strahova, mōra i nemira, od kojih se i najbogatiji i najmoćniji vlasnici kapitala moguosloboditi tek kad umru. Frustracije koje stvara vlasnikovanje nad velikim bogatstvomkatkada mogu biti i veće od onih koje stvara velika bijeda. Tko ne vjeruje meni,znanstveniku, teoretičaru, neka se onda raspita o tome kod bilo kojeg vlasnika nekogzamašnijeg komada kapitala.

Razvoj vlasništva, o kojem sam govorio u ekonomskim spisima, proizišao je iztežnje za tim da se otklone, ili barem ublaže oni neugodni aspekti vlasnikovanja. To je nakraju, u mojim radovima, dovelo i do stvaranja "umjetnog interesa" i umjetnog privatnogvlasnika. On može preuzeti velik dio poslova i briga o vlasništvu (kapitalu) i obavljati ih brže i bolje od živog vlasnika, a da pri tome ne doživljava one frustracije, koje proživljavaživi vlasnik, niti pak može dobiti infarkt, ili završiti u ludnici.

Drugi važan razlog zbog kojeg je nastao umjetni privatni vlasnik jest sve većeusložnjavanje vlasnikovanja. Već u prošlom stoljeću ono je postalo toliko kompleksno iteško da je u najrazvijenijim zemljama na svijetu, baš zbog te složenosti i zamršenostidošlo do vrlo velikog pada interesa za posjedovanjem kapitala, što je rezultiralo i padomdohotka od vlasništva nad njim. Dohodak je, iz ruku vlasnika prešao u ruke managera,koji su bili obučeni zarad i upravljanje njime. Te činjenice, koje su poznate svakom

32

Page 33: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 33/117

ekonomistu, bile su ujedno i glavnim razlogom što su se u zakonodavstvima tih zemalja,nakon Drugog svjetskog rata počeli razvijatirudimentarni oblici umjetnog privatnogvlasnika. Ja sam, dugi niz godina proučavao te pojave i radio na zakonima pomoću kojih bi se mogao uspostaviticjelovitiumjetni vlasnik.

Ali ne radi se samo o problemima koje tradicionalno privatno vlasništvo stvara u poslovnoj, ekonomskoj sferi. Puno je veći problem to što postojeći oblici privatnogvlasništva nisu dovoljno funkcionalni niti svrsishodni za ostvarivanje ciljeva vrste.

Tu slabost privatnog vlasništva uočio je već Platon, i postavio zahtjev zauspostavljanjemdruštvenog vlasništva, za kojeg je vjerovao da je funkcionalnije. Svojzahtjev, odnosno ideju izložio je u opsežnom dijaloguDržava – Πολϊεία.Aristotel sesuprotstavio toj ideji tvrdnjom da bi društveno vlasništvo ubrzo propalo jer se o njemunitko ne bi brinuo. Dvije i pol tisuće godina kasnije, društvena i politička praksa, koja jekulminirala u komunističkom pokretu - a koju je sam Marx ispravno proglasio vrhovnimsucem - definitivno je i neosporivo dokazala da je Aristotel bio u pravu. Brojne državekoje su, na Marxov nagovor, bile zasnovane nadruštvenom vlasništvupropale su bašzbog toga što se nitko nije brinuo o njemu.

Ali, i Platon je, na neki način, bio u pravu, tj. njegova nepotpuno osviještena pretpostavka da postojeći oblici privatnog vlasništva nisu dovoljno svrsishodni zaostvarivanje bitnih čovjekovih ciljeva.

Osnovanost te pretpostavke, odnosno Platonove sumnje u dovoljnu funkcionalnost privatnog vlasništva opet je potvrdila društvena i politička praksa, i to kroz brojne pokretekoji su nastajali tokom dvije i pol tisuće godina i težili ka ukidanju privatnog iuspostavljanju društvenog vlasništva. Već smo rekli da su ti pokreti kulminirali ukomunizmu.Treba imati na umu da se oni nikada ne bi pojavili da su postojeći obliciprivatnog vlasništva bili dovoljno funkcionalni za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Ovaj rad, dakle, daje za pravo, tj. priznaje istinitost, i Platonovoj slutnji nedovoljneadekvatnosti postojećih oblika privatnog vlasništva, i Aristotelovoj kritici ideje društvenogvlasništva. Ali, njihovo je mišljenjeantinomično. Suprotnosti:privatno i društveno

isključuju jedna drugu, ali i same sebe. Zbog nepostojanja nekog dubljeg ili širegrazumijevanja vlasništva, ta jeantinomičnost, odnosno antinomija: privatno-društveno, (na nesreću), nužno postala temeljem čovjekovog razumijevanja vlasništva, anjena prividna nerješivost takoreći nepremostiva brana daljnjem razvoju društva. Ovaj radotkriva darješenje te antinomije -koja, već dvije i pol tisuće godina, okružena auromneupitnosti i nerješivosti, nedodirnuta leži u temelju ljudskog nazora o vlasništvu – dakle,da rješenje te antinomije ipak postoji i da se ono sastoji u stvaranjuumjetnog privatnogvlasnika.

Već sam na više mjesta rekao da će on ostvariti mnogo više od onoga o čemu susanjali pobornici društvenog vlasništva, među koje spadaju i neki od najvećih mislilaca,reformatora i umjetnika što ih je dao ljudski rod.

Toliko, o poslovnim, tj. ekonomskim i političkim, odnosno ontogeničnim i politogeničnim problemima koji su ukazali na nužnost sačinjanja ovih zakona čiji tekstupravo slijedi.

NACRT ZAKONA O KONTROLIEFIKASNOSTI RADA MANAGERA

I DIO

33

Page 34: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 34/117

Član 1.Ovim zakonom dozvoljava se postojanje dvije vrste vlasnika. Prvi je živi privatni

vlasnik, odnosno ljudska,fizička osoba, a drugi je umjetni. Taj, »umjetni« vlasnik jeustvari kapital, koji se usvajanjem ovog zakona transformira u specifičnupravnu osobu,vlasnika sebe sāmog. Obje vrste vlasnika: živi, prirodni i umjetni (virtualni) - kojeg u pravnom prometu zastupa manager ili korisnik vlasničkog prava (funkcije) - imaju jednaka prava pred zakonom, te slobodu da stupaju u sve moguće poslovne odnose, kojinisu protivni odredbama ovog zakona. Vlasništvo i jedne i druge vrste vlasnika jeekskluzivno i nepovredivo- privatno.

napomena 1Kapital već odavno funkcionira kao pravna osoba – npr. u obliku nekog poduzeća

- i to nije nikakva novost.Novost je u tome što se ovoj pravnoj osobi, sad, putemovakvih zakona, dodaju neki momenti fizičke, žive osobe– već spomenuta želja za bogaćenjem, tj. unutrašnja tendencija ka samousavršavanju i samouvećavanju, koje gatakođer čuvaju i od rasipanja i štite njegovu supstancu od nesavjesnih živih subjekata skojima dolazi u dodir. To jeradikalni zaokret u usavršavanju pravne osobe, koji kapitalčini neovisnim o živom vlasniku, a ujedno i ona bitna prednost pred svim dosadašnjim,nižim, manje razvijenim oblicima postojanja kapitala kaopravne osobe.

Općepoznata je stvar da se živi privatni vlasnik, na osnovu svoje subjektivne volje,odnosi prema svom vlasništvu. Također je poznato i kako se on obično odnosi premanjemu, pa o tome ovdje neće biti govora. Predmet ovog zakona je volja umjetnogvlasnika, te njegov odnos prema sebi kao vlasništvu i prema živim osobama s kojimadolazi u neki od poslovnih ili radnih odnosa. Ovaj zakon je, dakle, izraz volje i zakonitihinteresa umjetnog vlasnika.

Može se odnositi se na poduzeća u državnom, ili društvenom vlasništvu, tzv. javna poduzeća, mješovita, dionička društva itd., a ne mora se nužno odnositi se i na ona

poduzeća koja već imaju ili će imati personalnog, osobnog privatnog vlasnika (fizičkuosobu) – ukoliko se ne odredi drugačije..

Član 2.Kapital je isključivi i neotuđivi vlasnik svih prava (funkcija) u odnosu na sebe

sāmoga, tj. u odnosu na sebe kao svoje vlasništvo. Ta prava (funkcije) - pravo na rad, pravo na upravljanje i pravo na poslovni promet - on iznajmljuje živim subjektima, i to pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Čim živi subjekti prestanu ispunjavati propisane uvjete, automatski gube pravo nadaljnje korištenje iznajmljenih prava (funkcija). Svako korištenje tih funkcija, tj. prava,koje se ne temelji na ispunjavanju propisanih uvjeta, jest krivično, ili kazneno djelo.

II DIO

Član 3.Funkciju ititulu vlasnika nacionalnog financijskog kapitala, nacionalni kapital

iznajmljuje, npr.: investicionim bankama ili fondovima, odnosno osobama koje suzaposlene u tim institucijama, kao investitori...

Član 4.

34

Page 35: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 35/117

Svrha investiranja je profit, dobit.

Član 5.Osobe koje su zaposlene kao investitori (manageri II i manageri III - vidi tablicu)

imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok kvocijent produktivnosti kapitala (QPK-a), skojim raspolažu, nije manji od, npr.: 2.

Član 6.Veličina dohotka osoba zaposlenih kao investitora, odnosno korisnika vlasničke

funkcije, određuje se tablicom (cjenikom radnih sati), po istom principu po kojem seodređuje i dohodak svih ostalih zaposlenih osoba, odnosno vrsta radne snage, ili pak onomformulom kojom se određuje i dohodak živih vlasnika, tj. vlasnika kao fizičkih osoba.(Vidi odjeljak “Odnos živog i umjetnog vlasnika”)

Član 7.Svako poduzeće dužno je svoju netto dobit deponirati u investicionom fondu ili

banci koja ga je osnovala, ili je nekim drugim, zakonitim načinom došla u funkcijunjegovog vlasnika.

Član 8.Manager koji upravlja poduzećem ima pravo, kad god to zatraže potrebe

poslovanja, koristiti se cijelom sumom koju je njegovo poduzeće deponiralo uinvesticionoj banci.

III dio

Član 9.Svaki oblik kapitala može se slobodno prodavati i kupovati.

Član 10.Manager koji samo upravlja poduzećem može prodati najviše, npr: 60% od

vrijednosti poduzeća, ili, sve osim tzv. idealnog dijela.

Član 11.Cijelo poduzeće može prodati samo onaj tko je u funkciji njegovog vlasnika -

aktualni korisnik vlasničke funkcije, odnosno prava -titular.

IV dio

Član 12.Cijene radnih sati zaposlenih osoba ovise o njihovoj kvalifikaciji i kvocijentu

produktivnosti kapitala (QPK-a) koji ih zapošljava.

Član 13.QPK se izračunava tako da se dobit na tržištu (realizacija) podijeli sa ukupnim

troškovima proizvodnje te robe koja je prodana.

dobit na tržištu 300 $

35

Page 36: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 36/117

QPK= -------------------------------------, QPK = 3troškovi proizvodnje 100 $

Član 14.Cjenik radnih sati za sve vrste kvalifikacija i za svaki QPK, od najmanjeg

dozvoljenog do najvećeg mogućeg, ispostavlja nadležni državni organ u dogovoru sasindikatima i ostalim zainteresiranim subjektima, i to u obliku slijedeće tablice, koja prikazuje cijene radnih sati za raspon QPK-a od 1 do 10. QPK je izražen samo u cijelim brojevima, a vrijednosti na tablici i odnosi među njima nisu realni nego pojednostavljeni.

TABLICA 1QPK CIJENE RADNIH SATI RADNE SNAGE

RAZLIČITIH KVALIFIKACIJA U $

NKV KV VKV MNG 1 MNG 2 MNG 3123456789

10

1,31,72,22,93,74,86,28,0

10,413,5

1,72,22,93,74,86,28,0

10,413,517,5

2,22,93,74,86,28,0

10,413,517,522,7

4,16,28.0

10,413,517,522,729,538,349,7

6,28.0

10,413,517,522,729,538,349,764,6

8,010,413,517,522,729,538,349,764,683,9

Kratica MNG znaći manager, a kratice NKV, KV, VKVoznačavaju stupanj kvalificiranosti, tj. stručne osposobljensti

Član 15.Ukupni sedmični, mjesečni ili godišnji dohodak svake pojedine zaposlene osobe

ovisi: o njenoj kvalifikaciji, visini QPK-a koji ju zapošljava, broju odrađenih sati iefikasnosti osobnog rada.

napomena 2.

36

Page 37: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 37/117

Apsurdno bi bilo primjenjivati tablicu tako da se svakom radniku radni sat plaćatočno prema njegovoj kvalifikaciji i visini QPK-a koji ga zapošljava, bez obzira na to radili on dobro ili loše. Tablica se, dakle, ne odnosi direktno na radnika, nego na kapital kojiga zapošljava. Taj kapital, odnosno njegov predstavnik - manager - mora pred zakonom,na kraju obračunskog razdoblja (tromjesečja, šestomjesečja ili godine), iskazati da jeukupni živi rad, kojeg je zapošljavao, platio točno onoliko koliko propisuje tablica. Ovo jenužno zbog toga što svi radnici ne rade jednako dobro, pa je neke potrebno nagrađivati, adruge kažnjavati manjim dohotkom. Ono što se oduzme lošijem, da se dade boljem.

Član 16.Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinom poduzeću, kompaniji,

investicionoj banci itd., dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ilismanjenog QPK-a, tj. na osnovu boljeg ili lošijeg poslovanja, odnosno rada. Svako drugosmanjivanje ili povećavanje cijene radnog sata je krivično djelo koje zastarjeva npr. tek nakon 25 godina.

V dio

Član 17.Osobe koje upravljaju pojedinim poduzećima (npr. manager I) imaju pravo na

korištenje te funkcije sve dok visina QPK-a poduzeća kojim upravljaju nije manja od npr.QPK = 2.

Član 18. Najniži dozvoljeni QPK može biti onaj koji bi hipotetskom živom vlasniku

omogućio da ubire dohodak koji je, recimo, najmanje 2 puta veći od dohotka kojeg biimao da je novac deponirao u nekoj banci koja daje prosječno velike kamate.

Obrazloženje Najniži dozvoljeni QPK određen je, dakle, na osnovu hipotetskog interesa živogvlasnika. To je onaj QPK koji bi mu mogao donijeti najniži dohodak kojeg bi on prihvatiokao naknadu za brige i rizik od investiranja svog novca u neki poslovni poduhvat. Ako biživi vlasnik procijenio da mu namjeravani poslovni poduhvat ne bi mogao donijeti baremtoliki dohodak, onda bi on radije deponirao novac u banci i živio od kamata, koje bi,dakako, bile znatno manje, ali zato lišene poslovnih briga, rizika, straha i glavobolja. Bilo bi također u skladu sa njegovim prirodnim poslovnim interesima da otpusti managera koji bi s njegovim poduzećem upravljao tako da mu donosi dohodak koji je manji od razumnoočekivanoga i prihvatljivog sa stajališta njegovih interesa.

Ni umjetni privatni vlasnik ne može, niti smije postupati drugačije.Kad nadležni državni organ propiše da je najniži dozvoljeni QPK = 2 onda on time

zapravo određuje kolika je minimalna profitna stopa koju umjetni privatni vlasnik može prihvatiti i koju mu manager mora osigurati. Osiguranjem barem tolikog QPK manager ujedno osigurava, tj. stvara razloge za svoje zapošljavanje.

Ostaje još da se obrazloži zašto visina dohotka i zaposlenje ovise o visini QPK,odnosno o visini profitne stope, a ne o stopi kvantitativnog uvećavanja (mase) kapitala.

Profitna stopa je index razvijenosti kapitala, a samim tim i njegove korisnosti. Štovrijedi imati basnoslovno velik kapital, koji ne daje nikakav profit, nego čak posluje sgubitkom? Takav se kapital može održavati samo na štetu društva. Njegovo održavanje

37

Page 38: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 38/117

proizlazi, ili iz ljudske gluposti, ili iz nekog posebnog razloga koji je državi veoma važan.Sam u sebi, on ne sadržava nikakav razlog za opstanak, pa je nužno da propadne.

Da ne bi dolazilo do stvaranja takvog, velikog ali neproduktivnog kapitala, tj.velikih ali neproduktivnih poduzeća koja su stalno izložena opasnosti propadanja,managerov dohodak, zaposlenje i egzistencija ovisni su o visini QPK. Time je manager prinuđen da prvenstvenorazvija, usavršava, modernizirapoduzeće, odnosno kapitalkojim upravlja, tj. podiže njegov QPK, a ne da ga samo kvantitativno uvećava.

Ovdje još treba napomenuti da je društvu korisniji kapital koji ima viši QPK, te da je visina QPK istovremeno i index društvene korisnosti kapitala, a ne samo njegoveneposredne produktivnosti i razvijenosti.

I zaposlenicima je u interesu da njihovo poduzeće ima što viši QPK, jer im onomogućuje veći, a i sigurniji dohodak.

Član 19.Prikrivanje istinitih podataka o visini QPK, ili produžavanje korištenja funkcije

managera i nakon što je QPK pao ispod najniže dozvoljene vrijednosti jest krivično djelokoje zastarjeva tek nakon, npr. 25 godina.

Član 20.Manager koji upravlja poduzećem ima isključivo pravo odlučivanja o poslovanju iorganizaciji poduzeća, te isključivo pravo primanja i otpuštanja radnika, koje može prenijeti i na šefove pogona ili poslovođe.

VI dio

Član 21.Za sklapanje radnog odnosa potreban je pristanak obje stranke - poslodavca i

(budućeg) radnika - a za raskidanje dovoljna je odluka samo jedne stranke - bilo poslodavca, bilo radnika.

Član 22.Kapital je dužan plaćati samo onu kvalifikaciju koja mu je potrebna, a ne svakukoja mu je ponuđena.

napomena 3.Sa stajališta zakonitih i opravdanih interesa kapitala, koje on zastupa i objavljuje

ovim zakonom, protivno je njegovim interesima da npr. inženjera plaća prema njegovojkvalifikaciji, ako taj inženjer obavlja posao običnog, nekvalificiranog radnika.

Član 23.Svako poduzeće ukida se ako mu QPK padne ispod onog kojeg je tablica propisala

kao najniži dozvoljeni. Neukidanje takvih poduzeća je krivično djelo koje zastarjeva npr.tek nakon 25 godina.

Član 24.U slučaju ukidanja poduzeća, zaposleni nemaju pravo ni na kakvu naknadu od

strane poduzeća, vjerovnika ili institucije koja je dužna ukinuti poduzeće.

napomena 4. Na tablici nisu posebno naznačeni investitori, odnosno korisnici vlasničke funkcije,

38

Page 39: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 39/117

jer oni su ustvari samo druga vrsta managera - manageri koji ne upravljaju poduzećem,nego financijskim ili kakvim drugim oblikom kapitala. Razlikuju se po rangu, tjhijerarhijskoj visini. Što je viši rang kojem pripadaju, to je viša cijena njihovog radnogsata.

napomena 5.Zakonodavac mora odrediti vrlo oštre kazne za slučajeve kršenja zakona, i to

svakako kazne zatvorom, jer je to vrlo težak oblik kažnjavanja, kojeg se većina ljudinaročito plaši. Strogost u kažnjavanju je nužna zbog toga što se njome rizik, u slučajukršenja zakona, čini stvarnim i velikim. Ako manager, s jedne strane, velikim dohotkom,ugledom, mogućnošću napredovanja itd., bude motiviran na što efikasnije i unosnije poslovanje, te ako s druge strane, mogućnošću oštrog kažnjavanja bude odvraćen odkršenja zakona ili njegovog izigravanja, može se očekivati da će se on truditi da stvarnorazvija poduzeće kojim upravlja.

Dugačak rok zastare prekršaja služi istom cilju. Naime, ako netko bude znao dazbog prekršaja može odgovarati čak 25 godina nakon učinjenog prekršaja, nikako mu seneće isplatiti da krši zakon te da nemirno spava i strepi cijelih 25 godina. Dugačak rok zastare prekršaja ima, dakle, preventivno djelovanje - zadatak da potencijalne prekršiteljeodvrati od činjenja prekršaja.

Moguće posljedice primjene ovog zakona

Sām zakon dovoljno jasno pokazuje da ne bi izazvao nikakve turbulencije irevolucionarna previranja u društvu. Nakon stupanja na snagu, on bi, mirno i tiho,veličinu dohotka počeo usklađivati sa sposobnostima zaposlenih. Nesposobne bi također tiho i postepeno eliminirao, počinjući sa najnesposobnijima. Djelovao bi kao filter koji propušta samo ono što je vrijedno i sposobno, a odstranjuje, postepeno, ono što ne valja.

Jedna od posljedica, koje bi se u slučaju njegove primjene mogle očekivati, jest

smanjenje broja promašenih investicija, i opći porast njihove unosnosti, pogotovo ako bise investiranjem bavile specijalizirane, granske banke. Logično je, naime, očekivati da ćestručnjaci za neku granu privrede bolje investirati u njoj nego nestručnjaci. Općenitogovoreći, čini se da bi ovakav zakon upotrebu nacionalnog kapitala učinio racionalnijom,ekonomičnijom i produktivnijom.

Prije svega, može se očekivati porast radne discipline, porast produktivnosti rada, bolje korištenje strojnog parka i radnog vremena. To je očekivanje realno, zato jer ćeradnik, s jedne strane, biti motiviran na rad i racionalno ponašanje sigurnim povećanjemsvog dohotka, a s druge strane, prijetnjom otkazom, u slučaju lošeg rada, nerada iličinjenja štete. »Čovjek - kaže A. Smith - najbolje radi onda kad ne žanje samo nagrade zadobar, nego i kazne za loš rad.« Produktivniji rad važan je faktor povećavanja QPK-a kakojemu se teži.

Odnos živog i umjetnog vlasnika

U zakonu je već rečeno da bi umjetni vlasnik imao vlast samo nad državnim isličnim poduzećima koja nemaju fizičku osobu za vlasnika. Ali, zar bi se neki vlasnik tvornica protivio tome da kontrolu nad efikasnošću rada u svojim tvornicama i kontrolunad radom managera, te kontrolu nad svrsishodnošću i stimulativnošću isplaćivanjadohodaka prepusti umjetnom vlasniku, pa da se, oslobođen gnjavaže, briga i straha koji

39

Page 40: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 40/117

dolaze sa te strane, može slobodno posvetiti smišljanju novih poslovnih poduhvata. Ili, zarneki privatni vlasnik koji je ostario i onemoćao ne bi htio imati nekog umjetnog pomagačakoji bi mu obavljao velik dio poslova i koji bi vjerno čuvao njegove interese.Pretpostavimo, nadalje, da neki ostarjeli tvorničar koji nema nasljednika otkrije da ćeuskoro umrijeti. On voli svoje poduzeće i brine se o sudbini radnika koje zapošljava, pa biželio biti siguran da će se ono dobro razvijati i nakon njegove smrti. Zar u tom slučajuneće biti najbolje da ga prepusti umjetnom vlasniku?

Gore navedeni primjeri nesumnjivo pokazuju da bi umjetni vlasnik mogaofunkcionirati i kao pomoćnik živih vlasnika, koji bi im obavljao rutinske poslove, tako da bi oni mogli bolje iskorištavati svoje poduzetničke sposobnosti. Umjetni vlasnik zapravo ine može raditi nikakve poslove koji nisu rutinirani ili standardizirani, ili se pak ne mogustandardizirati i automatizirati. Umjetni vlasnik nije kreativan. Ali on se, bolje od živihvlasnika, može koristiti managerovom kreativnošću. Pored toga, manager ga ne moževarati, kao što često vara žive vlasnike.

Uzimajući umjetnog vlasnika za partnera, bilo bi poželjno da živi privatni vlasnik precizira način određivanja visine svog dohotka (dohotka od vlasništva nad kapitalom).Možda bi bilo dobro da se vlasnikov dohodak određuje po formuli:

netto profit x QPK dohodak =-----------------------

100

Ovim načinom određivanja svog dohotka vlasnik bi bio stimuliran da - radi povećavanja svog dohotka - i uvećava svoj kapitali usavršava ga. Dohodak od vlasništvanad kapitalom mogao bi se tada smatrati kamatom, rentom ili nagradom za uvećavanje iusavršavanje kapitala. A ako bi vlasnik radio u svom poduzeću kao manager, onda bi mu,naravno, pripadala još i plaća čija bi se visina određivala onom tablicom.

(Iz onog što je rečeno, jasno se vidi da bi umjeni privatni vlasnik spriječio grabež u

procesu privatizacije u ex-socijalističkim zemljama, te da se privatizacija ne bi trebalaodvijati navrat-nanos, jer bi manager koji upravlja poduzećem - dok se ne nađe živivlasnik - račune o svom poslovanju morao polagati pred umjetnim vlasnikom. Umjetnivlasnik pogodan je pravni subjekt za sve zemlje u tzv. tranziciji.

Ima još jedna vrlo važna stvar. Velika broj poduzeća u tzv. tranzicijskimzemljama, posluje na rubu rentabilnosti. Osim što stvaraju plaću za radnike, onavlasnicima donose vrlo mršav ili nikakav profit. Iz straha za osobnu socijalnu sigurnost iegzistenciju, koju bi mogli ugroziti mogući gubitci, vlasnici zatvaraju takva poduzeća, aradnici moraju na ulicu. Umjetnom privatnom vlasniku ne treba nužno profit, ako nadležnidržavni organ (u kriznim vremenima) snizi najniži dozvoljeni QPK na 1, pa on možetakva poduzeća održati u pogonu i zadržati radnike, a dobrim upravljanjem i uz pomoćsreće popraviti stanje u poduzeću (QPK) i tako povećati i dohotke zaposlenih, i osiguratiim barem kakvu takvu budućnost.)

Antinomija: privatno – društvenoi osvrt na problem vlasništvaU ovom osvrtu, pored nekih novih misli, ponovit ću i neke stare tvrdnje. No to

ponavljanje neće biti nešto loše, nego, štaviše, dobro, jer ću time istaknuti važnost onihtvrdnji, a sam tekst dobiti će na jasnoći i preglednosti.

Već sam na više mjesta rekaoda je uspostavljanje privatnog vlasništva bilouvođenje pravde u ovaj svijet. Privatno je vlasništvo, naime, sudbinu vlasnika i

40

Page 41: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 41/117

njegovog vlasništva vezalo u jedno, tj. učinilo vlasnika ovisnim o tome koliko se revno iuspješno brine o svom vlasništvu.

Perspektivan i dobar, ili uspješan bio je,načelno i općenitogledajući, onaj odnoskroz kojeg je vlasnik gledao da, pomoćusvog poslovanja isvojeg vlasništva,svojeinterese ostvari što boljim zadovoljavanjem potreba ili prohtjeva drugih pripadnikadruštva.

Takav je odnos prema predmetu vlasništva i prema drugim subjektima bio korijendruštvenosti i izvanredno snažan motor civilizacijskog napretka.

Privatno vlasništvo etablirano je društvenim ili političkim zakonom, odnosnozakonima.Prvi poznati zakonici: Hamurabijev, Mojsijev, Harondin, Solonov i drugi nisu,doduše, sami uspostavili privatno vlasništvo, nego su samo, u pisanoj formi i juridičkomkodifikacijom,potvrdili vrijednost i važenje narodnih običaja koji su ga već odavno biliuspostavili.

No privatno vlasništvo nije bila nekakva savršeno funkcionalna i beskonfliktnadruštvena institucija. Iako je ono bilo, kako sam upravo rekao,uvođenje pravde u ovajsvijet, ono je također znalo, na potpuno bezrazložan, nepravedan način, suprotno svojojnaravi, bacati u bijedu razne individue i grupe ljudi. Taj njegov čin - kako sam upravorekao – nije proizilazio iz njegove vlastite naravi, jer je ono bilopravdotvorno, nego izgluposti ili pokvarenosti njegovih vlasnika, zloupotrebe vlasničkih prava i općenesavršenosti ljudi i međuljudskih odnosa .

Platon je vjerojatno bio prvi, ili jedan od prvih mislilaca, koji je uočio da privatnovlasništvo stvara probleme i nepravde i zatražio da se ono ukine i zamijeni društvenim, ili“zajedničkim”. On nigdje nije izrijekom naveo da privatno vlasništvo uzrokuje nepravde,ali je očigledno da je to bila jedna od ključnih premisa ili pretpostavki na kojoj se temeljionjegov zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva i uspostavljenjem držāva utemeljenih nadruštvenom, tj. “zajedničkom” vlasništvu.

Aristotel je - kako je poznato, a kako sam i ja sām gore već istaknuo – rekao da bitakva država (zasnovana na društvenom vlasništvu) ubrzo propala jer se o društvenom

vlasništvu nitko ne bi htio brinuti. Također je rekao da bi takve države funkcionirale lošijeod postojećih, i to zbog toga što bi društveno, odnosno zajedničko vlasništvo stvorilo višenesuglasica, mržnje i neprijateljstava među ljudima nego privatno.

Rimsko pravo utemeljeno u velikom pravnom i društvenom iskustvu ima izreku:Communio est mater rixarum – zajedničko vlasništvo je majka svađa.

Činjenica da privatno vlasništvo, pored pravde stvara i nepravde. te opojna primamljivost ideje društvenog vlasništva, koja je bila proizišla iz njegovog idiličnog prikazivanja, urodili su i mnogim masovnim pokretima za stvaranje država ili društava bazirnih na društvenom vlasništvu. No ništa se od svega toga nije uspjelo održati. Tokomviše od dvije tisuće godina, politička je praksa uvijek potvrđivala Aristotelovo mišljenje.Ključna potvrda zbila se propadanjem komunističkih ili tzv. socijalističkih država, koje suse, tokom dvadesetog stoljeća, bile rasprostranile u velikom dijelu svijeta.

Sukobom tih dviju neosporno istinitih, ali suprotnih, kontrarnih kritīka - kritikeprivatnog i kritike društvenog vlasništva - stvoren je horizont i zatvoren krugčovjekovog razumijevanja vlasništva, i to u formi jedne velike i bolne društvene icivilizacijskeantinomije, kojoj se ni danas, izvan ove knjige, koliko mi je poznato, nenaslućuje rješenje. Zbog te jeantinomijeu zadnjih dvije tisuće godina proliveno mnogokrvi.

Stvarno, produktivno rješenje teantinomije– kako sam već više puta rekao – nije:niti u održavanju postojećeg privatnog vlasništva, niti u stvaranju društvenog, a niti pak u

41

Page 42: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 42/117

popravljanju ljudi, nego u stvaranjuumjetnog, odnosno virtualnog vlasnika.Ovdje je veliki problem to što je gotovo cijela ljudska civilizacija prožeta je

naopakom predrasudom da razvoj vlasništva teče od privatnog ka društvenom. Stvar,međutim, stoji obrnuto. Društveno ili zajedničko vlasništvo je najniži stupanj ili oblik postojanja vlasništva. Privatno je bitno razvijenije i produktivnije. A umjetno ispravlja iotklanja bitne nedostatke postojećeg privatnog vlasništva i može se smatrati sintezom ilirezultatom njegova razvoja.

No, da se još nakratko vratimo poznatom privatnom vlasništvu i problemima kojeono stvara.

Ovo vlasništvo obično se definira kaoisključivo pravo raspolaganja predmetomvlasništva. A sāmo to “isključivo”, diskreciono pravo temelji se na tri momenta: JUSUTENDI, JUS FRUENDI i JUS ABUTENDI – pravo upotrebe, pravo uživanjaplodova ili koristi, i pravo zloupotrebe svog vlasništva.

JUS UTENDI – pravo isključive, ekskluzivne upotrebe ili korištenja određenogkomada vlasništva nema u sebi nekih problematičnih momenata koji bi nas zanimali. To je prosto isključivo pravo upravljanja svojim vlasništvom – pravo kojeisključuje (excludo,3. clusi, clusum) ili lišava (privo 1. avi, atum) tog istog prava svaku drugu osobu,odnosno sve druge osobe, uključujući čak i sāmo društvo ili državu.Skoncentrirajmo se stoga najprije na ono posljednje pravo – JUS ABUTENDI – pravo zloupotrebe ili nesvrsishodne upotrebe. Očigledno je da postupanje po tom pravučini štetu svima koji ovise o vlasništvu s kojim se tako postupa, a također se čini šteta iliuništava sam predmet vlasništva. Budući da život čovjeka ovisi upravo o njegovuvlasništvu, krajnji rezultat je bijeda ili propast,ponajprije vlasnika, ali često i svih onihkoji su ovisili o upropaštenom komadu vlasništva. Abuzivnom upotrebom vlasništva, i onidospijevaju u bijedu, ali bez svoje krivnje.

No, s druge strane, ovo pravo – pravo naabuzivnuupotrebu vlasništva – najprijei najviše upropaštava same loše, nespretne, nemarne, rasipne ili nesposobne vlasnike, anjihovo vlasništvo predaje u ruke onih sposobnijih, koji će ga razvijati i uvećavati. JUS

ABUTENDI je, dakle, pored već rečenog, ujedno i instrument selekcije među privatnimvlasnicima, instrument koji uklanja loše a favorizira, i protežira dobre vlasnike. No prijeđimo na slijedeći moment – JUS FRUENDI. Na temelju prava JUS FRUENDI živi privatni vlasnik ima ekskluzivno pravo

raspodjele plodova ili koristi od rada s određenim vlasništvom. Pri tome on može postupati, pravedno, dobrohotno ili svrsishodno, ili pak suprotno tome, gramzivo, lakomoili sebično. Takvom, sebičnom, gramzivom, nepravednom ili nesvrsishodnom raspodjelomdobara, on nepravedno drži u bijedi sve ljude koje zapošljava na svom imanju, odnosnovlasništvu, a to je zlo, odnosno jedna od temeljnjih društvenih nepravdi zbog koje je privatno vlasništvo najviše izišlo na loš glas i zbog koje su nastale brojne pobune i pokreti protiv njega, a i težnja za tim da se uspostavi društveno.

Na abuzivnu upotrebu prava JUS FRUENDI vratit ćemo se odmah nakonslijedećeg pasusa u kojem ću reći još riječ dvije o pravu JUS ABUTENDI.

Jasno je da se uspostavljanjem društvenog vlasništva ne može ukinuti ili zakonomzabraniti ono pravo, tj. točnijemogućnostJUS ABUTENDI, jer, budući da nitko svjesnoili hotimice ne upropaštava svoje vlasništvo, ono ne proizlazi iz zlih namjera ili zle volje,nego prvenstveno iz poslovnihnesposobnostikoje nisu, niti mogu biti predmetzabraneili nekog zakona. Zakon, dakle, ne može zbraniti poslovnu nesposobnost, a niti zapovjediti poslovnu sposobnost. Najviše što se može (a što smo mi gore i propisali), jest to da se poslovna nesposobnost brzo detektira i da se funkcija upravljanja poduzećima, kapitalom

42

Page 43: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 43/117

ili imanjima brzo i lako oduzme iz ruku nesposobnih vlasnika ili managera i preda u rukeonim pretendentima na njihova mjesta koji bi mogli biti sposobniji. Time moment JUSABUTENDI ne bi bio ukinut ili iskorijenjen, nego samo sveden na vrlo malu, relativnoneškodljivu mjeru.

Evo nas ponovo kod prava JUS FRUENDI, kako smo bili i obećali.Mnogi su plemeniti reformatori i veliki mislioci smatrali da bi se uspostavljanjem

društava baziranih na društvenom vlasništvu ukinulaabuzivna upotreba prava JUSFRUENDI, odnosnonepravedna raspodjela dobara.

No praksa tih društava obistinila je ono Aristotelovo proročanstvo koje je tvrdiloda takvo očekivanje nije osnovano.

Iako je pravedna raspodjela bila jedan od najvažnijih ciljeva komunizma ilisocijalizma, mnogi danas živući ljudi bili su svjedoci i štaviše učesnici nepravedne primjene prava JUS FRUENDI, tj. nepravedne i nesvrsishodne raspodjele dobara što ih jestvaralo društveno vlasništvo. Može se čak reći da je tu raspodjela bila nepravednija ilimanje svrsishodna nego u zemljama zasnovanim na privatnom vlasništvu, i da je upravoili najviše zbog toga došlo do kulturnog, tehnološkog i uopće civilizacijskog zaostajanjakomunističkih zemalja za kapitalističkima i njihove konačne propasti.Nesvrsishodnaraspodjela stvorenih dobara, naime, odbijala je sve zaposlenike od svrsishodneupotrebe vlasništva i brige o njemu, odnosno od svrsishodnog i produktivnogkorištenja prava JUS UTENDI.

Za razliku, od privatnog i od društvenog vlasnika,umjetni vlasnik ima isključivomogućnost pravednog i svrsishodnog plaćanja rada.Zakon o kontroli efikasnosti radamanagera zapovijeda da rad zaposlenih mora biti plaćen točno srazmjerno veličinidoprinosa kojeg oni svojim radom dodaju općem društvenom dobru i napretku.Preplaćivanje i potplaćivanje tretiralo bi se kao kazneno djelo.

Krajnja namjera odredbi koje propisuju takvu raspodjelu nije samo ispravljanjenepravdi koje se, na području prava JUS FRUENDI čine u zemljama čija su društvautemeljena na privatnom i društvenom vlasništvu, te što bolji život produktivnih radnih

ljudi, nego i to da sve ljudemotivira na što je moguće brži, bezbolniji i svrsishodnijirazvoj društva i civilizacije – na optimalnu upotrebu prava JUS UTENDI, tj. predmetavlasništva, kako od strane managera, tako i od strane prostih radnika, zaposlenika.

Ključna i najvažnija svrha takve raspodjele jest ostvarivanje onih, čestospominjanih, ultimativnih ciljeva vrste. Bez toga, bez mogućnosti njihova ostvarenja,nikakva pravda i nikakvo blagostanje, a niti najugodniji mogući život ne bi imali nikakvogsmisla. S druge strane gledano, pak, iluzija je pomišljati da bi se oni ultimativni ciljevimogli ostvariti bez pravde i, općenito, motivacijskih društvenih odnosa.

Isti princip primjenjuje se i u slijedećem zakonu,Zakonu o kontroli efikasnostivlasti, jer je tu, na razini upravljanja državom, iznimno važno da se vlast što lakše uzimaiz nesposobnih ruku; da se upravlja što produktivnije, tj. svrsishodnije; te da se dobraraspodjeljuju što pravednije i svrsishodnije, odnosno što stimulativnije.

To bi eto bili oni glavni zadaci radi kojih je zamišljen tzv.umjetni privatnivlasnik , odnosno ovaj novi, razvijeniji oblik privatnog vlasništva.

Ovdje bi možda trebalo definirati sam pojam vlasništva. Iz dosadašnje ljudske prakse i onoga što smo mi rekli o tome proizlazi da je vlasništvo, koje nam se na prvi pogled čini isključivo nekakvominstitucijom, ustvari, preciznije i oštrije gledajući, prvenstvenopravno-politička, ekonomska ili organizacijska metodakojom se ljudemotivira, stimulira ili pak prisiljava na stvaranje i razvijanje i optimalno korištenjeumjetnog bićai njegovih usluga. A umjetno biće, pak, kako smo već puno puta rekli, nije

43

Page 44: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 44/117

ništa drugo do neophodno, bićevito sredstvo za ostvarivanje onih ciljeva koji bi trebalidati smisao ovom teškom i mučnom čovjekovom opstanku.

Najboljom se može smatrati ona metoda, odnosno onaj oblik vlasništva koji u sebisadrži najviše motivacijskih, a najmanje onih opresivnih momenata, prisile. Možda jetakođer važno reći da nije moguće nekakvo vlasništvo bez tih opresivnih momenata.Vlasništvo, naime, ili zakon koji ga propisuje može npr.: dozvoljavati isključivomotivacijskivlasnički odnos, no time on, nehotično ili implicite, ali nužnozabranjujesvaku prisilu. A svaka zabrana jest nekakva opresija, prisila. DURA LEX, SED... LEX! – zakon je tvrd, aľ je...zakon.

Što bi ljudski život bio bez njega?Da svijet, odnosno kozmos nije zapravo vidljivilogos, bio bi prosti kaos. A kad bi

suvremeni ljudski svijet bio pojava, odnosno ozbiljenje nekog vrijednognomosa, ne bioovako anarhičan, beznadan i frustrativan.

Već smo gore rekli da je važno da se onaj, motivacijski moment odnosi na što veći broj temeljnih društvenih subjekata, A, B i C, a i onih ne-temeljnih, pa se time više nemoramo baviti.

No da se vratimo na početak ovog osvrta. Tamo je bilo rečeno da su zakonima kojisu uspostavili privatno vlasništvo prethodili običaji koji su ga uhodali i uveli usvakodnevnu društvenu praksu.

I umjetni vlasnik nastajena osnovu zakona, uspostavlja sezakonom. Nozakonio kontroli efikasnosti rada managera i kontroli efikasnosti vlastinemaju tako uglednui staru prethodnicu kao oni koji suživu, fizičku osobuučinili vlasnikom, već samo jednukoja je teško uočljiva, pa će im, čak i ako su dobro zamišljeni trebati puno vremena dasteknu povjerenje i postanu uobičajena društvena praksa.

No ovi zakoni imaju jednog vrlo moćnog saveznika, a to je potreba, nužda. Ona je,usprkos protivljenju cijelog svijeta, mnogim vrijednim idejama i stvarima pomogla da postanu ključna dobra kojima se čovjek danas služi.

Vratimo se opet nakratko u povijest, tj. točnije prošlost, pretpovijest.

Prvi oblik ljudskog vlasništva bilo je takozvano zajedničko vlasništvo. Ono se prakticiralo u neolitskoj civilizaciji u kojoj je priroda “radila” i “brinula” o čovjeku i svimostalim živim bićima. Tako da se sām čovjek nije morao mnogo brinuti, ni o “svom”,zajedničkom vlasništvu, a niti o svom opstanku. No kad se, nakon popriličnog brojatisuća godina čovjekov opstanak počeo temeljiti na proizvodima njegovog vlastitog rada i brige, zajedničko, neolitsko vlasništvo postalo je nefunkcionalno i bilo je zamjenjeno privatnim.

(Ovdje ćemo se vjerojatnozapitati: zašto se čovjek istrgnuo iz krila prirode iupustio u povijesnu, tj.ontogeničnuavanturu, i osudio se na vlastiti rad, muku i brigu -zbog koje i kakve misije ???Ali, tome se ne može raspravljati na ovome mjestu. Naše jeda budemo svjesni toga da se nalazimo usred te avanture i da pokušamo otkriti najboljimogući, produktivan izlaz ili rješenje, odnosno metodu koja će nas dovesti do ostvarenjaonih ultimativnih ciljeva ljudske vrste – ciljeva radi kojih je i došlo do oveontogeničkeavanture.)

Sve do Platonovih kritičkih misli u “Državi”, privatno je vlasništvo bilo neštoneupitno, prirodno, “normalno”. I dan danas ono je jedna od temeljnih društvenihinstitucija koja je neupitna mnogim glavama, i koja,(još uvijek ???), (u dovoljnojmjeri ???), (zadovoljava ???)ljudske potrebe i potrebe razvoja civilizacije. No pojavakrititke privatnog vlasništva i sve učestaliji, krvaviji i masovniji pokušaji njegovogukidanja i uspostavljanjadruštvenog, u zadnjih dvije tisuće godina - te na kraju pojava

44

Page 45: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 45/117

komunizma, koji je bio svjetsko-povijesni pokret - ukazuju na to da poznati nam oblici privatnog vlasništva ipak više ne odgovaraju potrebama daljnjeg razvoja civilizacije, barem ne u potrebnoj, odnosno zadovoljavajućoj mjeri.

S druge strane ove tragičneantinomije, društvena i političkapraksa, koja jetakoreći nepogrešiv sudac, pogotovo ako se promatra u dužem vremenskom periodu, pokazala je da nidruštveno vlasništvone zadovoljava tu potrebu, i da se ono ne možesmatrati unapređenjem ili poboljšanjem institucije vlasništva, nego, štaviše njenimkvarenjem. Pažljiva analiza idejā društvenog vlasništva pokazuje da to ne treba biti ninajmanje čudno, jer je tzv. društveno vlasništvo ustvari, različitim, lijepim ikrasnorječivim, “znanstvenim” frazama prikrivenozajedničko, neolitsko vlasništvo. Njegov opstanak iziskivao je brigu nekog moćnog subjekta o njemu. Ono (društvenovlasništvo,koje je ustvari umjetno biće) nije moglo opstati, jer se prirodno biće, prirodaviše nije mogla brinuti o njegovu opstanku, a zakoni koji su ga uspostavili, ni jednogčovjeka nisu stvarno obvezivali na to. Tako je, usprkos tome što je proizišlo iz žarketežnje za napredovanjem, uspostavljanje društvenog vlasništva bio jedan velikicivilizacijski regres.

Mi živimo u vremenu u kojem se traži takav oblik vlasništva koji će biti adekvatandruštveni - vlasnički - temelj za društvene odnose koji će moći nastaviti razvojcivilizacije. Već smo bezbroj puta rekli da je taj novi, poboljšani oblik vlasništvaumjetniprivatni vlasnik . On ne podliježe Aristotelovu prigovoru da će propasti zato što se nitkoneće brinuti o njemu, a zbog čega je, kako smo već pokazali, doista i propalo društvenovlasništvo.Umjetni privatni vlasnik je čovjekova tvorevina koja je zadobilapotpunubićevitost – sposobnost samoodržanjai to upravo krozsposobnost da se sama brine osebi i svom razvoju. U praksi, ta se sposobnost potpuno ozbiljava etabliranjem ova dvazakona:Zakona o kontroli efikasnosti rada managera i Zakona o kontroli efikasnostivlasti.

Njih se može gledati i sa druge strane i reći slijedeće: da će oni ljudskoj vrsti, teraznim individuama, grupama, klasama, nacijama, generacijama ili drugim subjektima

dozvoljavati da žive toliko dobro, sigurno, smisleno islobodnokoliko dobro budu služilisvom vlasništvu, (umjetnom biću), na kojem temelje svoju specifičnu, ljudsku,ontogeničkuegzistenciju.

Za samog umjetnog vlasnika može se reći ostajeprivatan, jer prava JUSUTENDI, JUS FRUENDI i JUS ABUTENDI ostajuisključiv, ekskluzivanposjedzakona.

No umjetni vlasnik može se, u stanovitoj mjeri, smatrati idruštvenim, jer moguće je tvrditi da posredstvom tih zakonadruštvode facto i de iure postaje vlasnik svih dobarana koje se zakoni odnose.

Kroz te zakone, ono (društvo) daje mogućnost svim subjektima koji ga čine -individuama, grupama, poduzećima, profesijama, slojevima, klasama, nacijama,generacijama itd. – daje im, dakle, mogućnost da ostvaruju svoje vlastite, partikularneinterese (ali isključivona način kojim se istovremeno ostvaruju i interesi, odnosno ciljevidruštva ili vrste), tečvrsto pravo da za svoju djelatnost budu nagrađeni srazmjernoveličini svog doprinosa općoj društvenoj ili ljudskoj dobrobiti.

No ovo mišljenje o društvenoj prirodi umjetnog vlasništva može se osporavatitvrdnjom da društvo nije i ne može biti vlasnik umjetnog bića, nego da je ono (društvo)instrument, organizam kojim se umjetno biće služi da bi ostvarilo svoje ciljeve i ciljeveljudske vrste. S obzirom na to, status vlasnika ne bi se mogao se pripisati društvu, negoumjetnom biću.

45

Page 46: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 46/117

U prilog tom mišljenju govori i činjenica da bi odnosi koji bi se, prema vlasništvuuspostavili ovim zakonom, tj.umjetnim vlasnikom, bili najsličniji onima koji već postoje unutar suvremenog privatnog vlasništva, s tom razlikom da bi bila isključena, tj.onemogućenaabuzivna upotreba prava JUS FRUENDI, a pravo JUS ABUTENDIsvedeno na minimalnu mjeru. Stoga je – usprkos mogućnosti da se kod umjetnogvlasništva idruštvo - kako smo gore rekli - može smatrati svojevrsnim vlasnikom – stoga je, dakle, kako se čini, ipak uputnije smatrati ga jednim oblikomprivatnog vlasništva.

Ono ne lišava- non privat -onih prava neke neodređene osobe, nego samo onekoje ta prava loše ili štetno koriste. Privatnost je, dakle, ovdje sredstvo brze i efikasneselekcije ili oslobađanja od loših upravljača ili radnika.

No izgleda da je najbolji naziv ipak umjetni vlasnik , jer etabliranjem ta dvazakonaumjetno biće - koje se može smatrati općim čovjekovim vlasništvom- postajei svojim vlasnikom. Već sam puno puta rekao da je to najbolji, tj. za sada i jedini poznati,način na koji seumjetno bićemožesamo brinuti o sebii svom daljnjem razvoju, te oostvarenju ciljeva ljudske vrste.

Ali gledano sa pravnog gledišta to nije ono što je presudno, nego slijedeće. Kadgovorimo o umjetnom vlasniku onda podrazumijevamo da vlasnička prava JUSUTENDI, JUS FRUENDI i JUS ABUTENDI prestaju biti čovjekova prava, a postaju prava umjetnog bića, kapitala.

Pravo JUS UTENDI daje mu mogućnost da se koristi ljudskim radnim iupravljačkim sposobnostima i njihovim djelovanjem. Na temelju prava JUS FRUENDIumjetno biće raspodjeljuje dobra i dobit živim subjektima, srazmjerno veličini rezultatanjihova rada, a za sebe zadržava samo toliko koliko mu je potrebno za samoodržavanje irazvoj. Pravo JUS UTENDI koristi također kao test radnih i upravljačkih sposobnosti onihljudi čijim se sposobnostima koristi, te selekcijski instrument za promptnu i sigurnueliminaciju onih nedovoljno sposobnih, nedovoljno poštenih, ili pak onih suviše lukavihvaralica koji bi rado svoj dobar i udoban život temeljili na stvaranju privida dobrih poslovnih rezultata.

Za razliku odživogprivatnog vlasnika,umjetni vlasnik ne može koristiti pravoJUS ABUTENDI kao instrument ili mogućnost samouništavanja.

NACRT ZAKONA O KONTROLI EFIKASNOSTI VLASTI

prethodno obrazloženje zakona

Nema društva koje bi moglo opstati bez administracije, odnosno upravnog aparata, jer administracija je stožer ili "nervni sistem" razvijenog društva. To su već odavnoustanovili Durkheim, Spencer, Comte, Hegel, Weber i drugi sociolozi i mislioci.

No, s druge strane, treba istaknuti da nema niti takvog društva koje bi mogloopstati kad ga počne pljačkati njegova vlastita administracija, a ne može se stvoriti nititoliko visoko razvijena proizvodna tehnologija koja bi mogla zajaziti apetite prekomjernonabujale i otuđene administracije.

Baš je administracija pokopala mnoge velike civilizacije prošlosti. Malom je brojulucidnih i dalekovidnih pripadnika tih civilizacija bilo sasvim jasno da ih uništava vlastitaadministracija, ali nisu znalinačin, kako da ju zauzdaju i prinude na to da bude produktivan element društva, pa su isto kao i mnogi današnji ljudi, s razdirućim osjećajemnemoći, morali gledati opće propadanje.

Takav, tragičan završetak mogao bi se dogoditi i današnjoj, svjetskoj civilizaciji.

46

Page 47: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 47/117

Visoko razvijena tehnologija nije nikakva garancija civiliziranog opstanka. Dapače, tomože biti i podlogom neviđenog barbarstva i uzrokom velike bijede.

Evo jednog paradoksalnog primjera iz suvremenog svijeta.Tehnološki najrazvijenija i najbogatija zemlja na svijetu, USA, razvila je u sebi,

pored ostalog i detonator vlastite propasti, kojeg ekonomisti zovuunutrašnjim državnimdugom. On se sada primiče brojci od trideset tisuća milijardi dolara. Toliko su, naime,današnji, živući Amerikanci dužni svojim potomcima, i to je dug kojeg im ni sam Bog nemože otpisati ili oprostiti. Ovaj dug napravila je američka administracija - pomoćuinflacije, deficitarnog financiranja državnog budgeta i sličnih metoda.

Naročito nezgodna osobina ovog duga jest to što se novac koji je tim postupcima“posuđen” od budućnosti, tj. od budućih generacija ne može vratiti pravim vlasnicima ilikorisnicima. Zbog toga danas u USA ima cca 16 milijuna nezaposlenih i cca 12 milijuna beskućnika. Ovi su siromasi, naime, postali takvima zato što im njihovi preci nisu vratilinovac, koji su već odavno, posredstvom spomenutih administrativnih postupaka,“posudili” od njih. No to je tek stidljivi početak pokazivanja posljedica unutrašnjeg dugašto ga je napravila administracija - zato jer voli lagodno živjeti na račun budućnosti.

Sličan proces i slična sudbina uskoro čeka i EU i druga administrativna carstva,ukoliko u vlastite temelje ne ugrade neki ovakav zakon. (Francuska je nedavno svojunutrašnji dug učinila nešto većim od tisuću milijardi dolara) U knjizi "Apokalipsa" pokazao sam da nije nimalo presmiono tvrditi da se bez nekog takvog zakona neće moćiodržati niti nekakva "normalna", tj. zdrava ili produktivna civilna civilizacija na ovom planetu.

No mi koji živimo u tzv. tranziciskim zemljama u govnima smo dublje negoAmeri, Evropljani ili Japanci i ne možemo se brinuti o njima. Moramo spašavati sebe.Pored toga imamo i administraciju koja je daleko bezočnija, sebičnija i pokvarenija, nesamo od Američke ili Evropske, nego možda i od svih drugih zajedno. Toliko o tome.

Ovdje sam, opet u formi zakona, pokušao predstaviti instrument obuzdavanjaadministracije, ili vlasti, ako već hoćete, jer administracija je onaj sloj ili dio naroda koji

ima vlast - moć. I DIO

Član 1.Članovi državne vlade, regionalne, županijske ili lokalne (općinske) uprave, tj. sve

osobe koje obavljaju upravne funkcije, odnosno vladaju na temelju zakona, u institucijamadržavne, odnosno, društvene vlasti, biraju se putem slobodnih demokratskih izbora.

Član 2.Osobe koje putem slobodnih demokratskih izbora dobiju vlast u nekoj

administrativnoj jedinici (općini, regiji, republici ili saveznoj državi) imaju isključivo pravo odlučivanja o organizaciji upravljanja tom administrativnom jedinicom, poslovanju,te primanju i otpuštanju službenika itd.

Član 3.Mjerilo kompetentnosti za obavljanje administrativne djelatnosti, odnosno vršenje

vlasti, mjerilo kojim se ujedno određuje granica legitimnosti vlasti osoba i timova koji su putem izbora došli na vlast, jest visina kvocijenta efikasnosti administrativne djelatnosti -QEAD-a.

47

Page 48: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 48/117

Član 4.QEAD se dobije tako da se ukupna ušteđevina građana zbroji s ukupnim profitom

kojeg stvaraju poduzeća na teritoriju na kojem važi neka vlast, i podijeli s troškovimafunkcioniranja administracije, odnosno vlasti ili upravnog aparata koji vlada timteritorijem.

ukupna ušteđevina građana + ukupni profitQEAD = ------------------------------------------------------

troškovi funkcioniranja administracije

ObrazloženjeOvaj zakon sačinjen je na osnovu pretpostavke da se opća ljudska proizvodnja

dijeli na dvije velike grane: proizvodnju materijalnih dobara i proizvodnju humanogživota, koju sam u ekonomskim radovima nazivao »proizvodnjom radne snage«. Ona prvaodvija se u tvorničkim pogonima, a ova druga u domaćinstvima. Materijalna dobra proizvode se kroz potrošnju radne snage, a radna se snaga proizvodi potrošnjommaterijalnih dobara. Obje ove vrste proizvodnje odbacuju višak vrijednosti. Onaj višak koji se ostvari u tvorničkim pogonima zove seprofit, a onaj koji nastaje u domaćinstvima(višak dohotka nad troškovima života, koji su zapravo troškovi proizvodnje radne snage)obiteljska ušteđevina- »ukupna ušteđevina građana«. Obje ove vrste "viška vrijednosti"su osnovne komponete BNP- a - brutto-nacionalnog-proizvoda.

Administracija je onaj društveni subjekt koji svojom djelatnošću stvara i održavauvjete i odnose u kojima se proizvode one dvije vrste “viška vrijednosti”- ušteđevina i profit. Što su bolji ti uvjeti ili odnosi, i što su manji troškovi administrativne djelatnosti, toona efikasnija, i je viši BNP i opći društveni životni standard. Cilj je, naravno, što jemoguće viši životni standard i što bolji život pripadnika društva.

QEAD - kvocijent efikasnosti administrativne djelatnosti je brojka koja pokazuje

kolikog dohotka (ukupnog “viška vrijednosti”) stvaranje omogućuje administracija onim produktivnim društvenim subjektima za svaku novčanu jedinicu koja se troši na njenoodržavanje i funkcioniranje. QEAD se može shvatiti i kao index koji pokazuje kolika jestopa proizvodnje nacionalnog dohotka.

Član 5.Osobe koje su na vlast došle putem legalnih demokratskih izbora imaju neosporivo

pravo na vršenje vlasti, u skladu sa zakonom, sve dok visina QEAD-a nije manja od npr.2. Ako visina QEAD-a padne ispod te razine, vlade ili osobe koje su odgovorne za taj padvisine QEAD-a, dužne su automatski dati ostavku na svoje položaje.

Član 6.Svako produžavanje mandata, nakon što je visina QEAD-a pala ispod najniže

dozvoljene razine (npr. 2) smatra se krivičnim ili kaznenim djelom uzurpacije vlasti, kojeće se kazniti zatvorom, a zastarjeva tek nakon npr. 25 godina.

Član 7.Prikrivanje istinitih i davanje neistinitih podataka o visini QEAD-a smatra se

krivičnim djelom obmane, koje će se kazniti zatvorom, te koje zastarjeva tek nakon npr.25 godina.

48

Page 49: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 49/117

Član 8.Dohodak osoba zaposlenih u državnoj administraciji određuje se na osnovu cjenika

radnih sati, kojeg u obliku slijedeće tablice ispostavlja nadležni državni organ.

Vrijednosti na tablici i njihovi odnosi samo su pojednostavljeni primjer. Viditablicu. 2.

Tablica 2QEAD

CIJENE RADNIH SATI RAZLIČITIH KVALIFIKACIJA I HIJERARHIJSKE VISINE U $KOMUNA NACIONALNA DRŽAVA SVJETSKA DRŽAVA

NK V KV VK

VMN1 MN2 MN3 NK

V KV VK V MN1 MN2 MN3 NK

V KV VK V MN1 MN2

12345678910

1,01,31,72,22,93,74,86,28,0

10,4

1,31,72,22,93,74,86,28,0

10,413,5

1,72,22,93,74,86,28,0

10,413,517,0

3,74,86,28,0

10,413,517,022,729,538,3

4,86,28,0

10,413,517,022,729,538,349,7

6,28,0

10,413,517,022,729,538,349,264,6

1,01,31,72,22,93,74,86,28,0

10,4

1,31,72,22,93,74,86,28,0

10,413,5

1,72,22,93,74,86,28,0

10,413,517,0

4,86,28,0

10,413,517,022,729,538,349,7

6,28,0

10,413,517,022,729,538,349,764,6

8,010,413,517,022,729,538,349,264,683,9

1,01,31,72,22,93,74,86,28,010,4

1,31,72,22,93,74,86,28,0

10,413,5

1,72,22,93,74,86,28,0

10,413,517.0

6,28,0

10,413,517,022,729,538,349,764,6

8,010,413,517,022,729,538,349,764,683,9

11122346481

Kratice NKV, KV i VKV označavaju stupanj kvalificiranosti, a MN 1, MN 2 i MN 3označavaju managerovuhijerarhijsku visinu.

Član 9Cijena radnog sata osobe zaposlene u administraciji ovisi o kvalifikaciji ili rangu

zaposlene osobe, te o visini QEAD-a koji je postignut u administrativnoj jedinici u kojoj je ta osoba zaposlena, a ukupni sedmični, mjesečni, ili godišnji dohodak ovisi o cijeniradnog sata, broju odrađenih radnih sati i efikasnosti njenog osobnog rada.

Član 10.Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinoj administrativnoj

jedinici dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QEAD-a,odnosno na osnovu povećane ili smanjene efikasnosti. Svako drukčije povećavanje ilismanjivanje cijene radnog sata je krivično djelo.

Član 11.Svaka administrativna jedinica dužna je na kraju obračunskog razdoblja javno

iskazati troškove svog funkcioniranja, kao i visinu, QEAD-a. Također je dužna pokazatida li je sav živi rad kojeg je zapošljavala platila točno toliko koliko propisuje tablica.

Član 12.Za zapošljavanje u administrativnoj službi, onih osoba koje se ne zapošljavaju naosnovu izbora, nego na osnovu proste potražnje za radnom snagom, potrebna je suglasnost

obiju stranki - vršioca vlasti (managera) i (budućeg) službenika - a za raskidanje radnogodnosa dovoljna je odluka samo jedne stranke; ili poslodavca (vršioca vlasti - managera),ili službenika.

49

Page 50: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 50/117

Posljedice primjene ovog zakonaVisina QEAD-a ovisi o tome koliko su efikasne one dvije vrste proizvodnje

(proizvodnja radne snage i proizvodnja raznih roba, usluga etc.), jer o njihovoj efikasnostiovisi veličina brojnika one formule (ukupna ušteda + ukupni profit), a što je veći taj brojnik veći je i QEAD.

Budući da je glavni interes administracije što veći QEAD, administracija ćenesumnjivo stalno htjeti biti na usluzi onim dvjema vrstama proizvodnje i donositi ćetakve propise koji će im omogućiti što veću profitabilnost.

Općenito govoreći, ako bi dužina mandata administracije, njena moć i ugled ovisilio visini QEAD-a, onda bi ona uvijek nastojala smanjiti troškove svog funkcioniranja (kojenamiruje taksama, porezima, prirezima, carinama itd.) do one granice, nakon koje bisvako daljnje snižavanje troškova smanjivalo njenu efikasnost. Posljedica te težnje zasmanjivanjem troškova vlastitog funkcioniranja bilo bi permanentno pojavljivanje novihrješenja, racionalizacija i inovacija koje bi sve više snižavale granične troškovefunkcioniranja administracije. Time bi se konačno i administracija, iz društvenog subjektakoji troši nacionalni dohodak, pretvorila u subjekta koji sudjeluje u njegovom stvaranju. Naime, kad se administracija svede na najmanju moguću mjeru (pod uvjetom da ostaneefikasna), onda izdaci za njeno funkcioniranje društvu donose korist, dobit.Ovisnost o visini QEAD-a prinudila bi administraciju da se ograniči samo na bavljenje onim djelatnostima koje mu povećavaju visinu. Bavljenje ostalim djelatnostimane bi joj se isplatilo, niti bi ona mogla imati interesa za njih. Administracija bi se, dakle,koncentrirala isključivo na ekonomsku politiku i što funkcionalnije uređivane društva. To bi, s jedne strane, omogućilo veću specijaliziranost i stručnost administracije, pa stoga iveću efikasnost, a s druge strane, to bi dalo više slobode ostalim ne-privrednim subjektimau društvu.

Da li su ovi zakoni nekakva utopistička tvorevina itko može biti zainteresiran za njihovu primjenu?

Da li je neki ovakav projekt istinski svrsishodno sredstvo za razvoj društva ili pukautopija, može se vidjeti iz toga koliko bi subjekata u društvu moglo imati interesa zanjegovo etabliranje.

Za etabliranje onog prvog zakona,Zakona o kontroli efikasnosti rada manageranajviše bi mogla biti zainteresirana državna administracija, jer ona bi njime dobila punoizdašniji i pouzdaniji izvor prihoda za vlastito izdržavanje, i to takav izvor o kojem bimorala puno manje brinuti nego sada. Stoga neće biti nikakvo čudo ako se ona budeintezivno trudila oko etabliranja tog zakona. Uostalom, već sam pokazao da je ona, uZapadnim društvima, već poslije Drugog svjetskog rata, pristupila izradi nečeg vrlosličnog.

Zbog stalne kontrole efikasnosti i ekonomičnosti poslovanja, pravednog plaćanjarada i sigurnosti zaposlenja, za taj zakon bili bi zainteresirani gotovo svi zaposleni, osimstanovitog broja managera, jer on gotovo svu odgovornost za poslovanje poduzeća stavljana njihova leđa. No ako bi kriteriji efikasnosti bili umjereni, kao što bi stvarno i trebali biti, onda bi on pružao sigurnost i velikoj većini managera, a bio bi neprihvatljiv tek za jedan manji dio njih - za one koji svoju karijeru grade na tome što vrlo spretno, lijepimizgovorima i frazama prikrivaju slabe rezultate i, poput političara,«raspolažu tuđimnovcem bez vlastite odgovornosti»( novcem države, vlasnika, dioničara, javnih poduzeća, zaklada itd.), te one koji bi se osjećali nesposobnima da zadovolje i te,umjerene kriterije.

50

Page 51: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 51/117

Pored ovoga, manageri bi više preferirali ovaj zakon, tj. umjetnog vlasnika, negoživoga, jer on ne može biti uvredljiv, bezobrazan, nervozan, nepouzdan ili prevrtljiv usvojim zahtjevima, što je vrlo čest slučaj sa živim vlasnicima.

Što se tiče zainteresiranih za primjenu drugog zakona,Zakona o kontroliefikasnosti vlasti,stvar je malo škakljivija.

Onome ko pažljivo pročita ovu raspravu biti će sasvim jasno da je već i današnjemdruštvu potreban neki zakon koji bi omogućio pouzdanu kontrolu vlasti i tako osigurao produktivno funkcioniranje društva i, u krajnjoj liniji, normalan razvoj civilizacije. Ali touvjerenje, u politici, znači vrlo malo, pa makar ga dijelio i vrlo velik broj ljudi, jer touvjerenje neće automatski rezultirati i etabliranjem tog zakona. Njegovo etabliranje ovisi otome da li u društvu postoje, ili bi se mogle izdiferencirati i formirati dovoljno velikeinteresne grupe, tj. takve skupine ljudi kojima bi bilo uneposrednominteresu da se on primjeni. Ovdje ćemo ogledati postoje li takve grupe, odnosno: da li se one moguformirati.

To možemo vidjeti iz ove formule :

ukupne ušteđevine + ukupni profiti--------------------------------------------------- = Q E A Dtroškovi funkcioniranja administracije

Brojnik formule ukazuje na dvije velike grupe ljudi. Faktor “ukupne ušteđevine”reprezentirapotrošače, grupirane u obitelji, a i one izvan nje, a ukupni profiti“ svevlasnikekapitala i svezaposlene(izvan administracije). Faktor “troškovi funkcioniranjaadministracije” reprezentira svezaposlene u administraciji.

Za primjenu zakona zalagali bi se vlasnici kapitala, poduzetnici i gotovo svizaposleni koje predstavlja faktor “ukupni profiti” i to zbog toga što bi povećao njihovedohotke, smanjio poreze i ostale takse, a i zato što bi se, na razini cijelog društva rad pravednije plaćao, a samo zaposlenje bilo bi sigurnije.

Među zainteresirane spadaju i “ukupne ušteđevine”, tj. potrošači: žene koje vodedomaćinstva zaposlenici i umirovljenici, te nezaposleno stanovništo. Oni bi bilizainteresirani zbog toga što bi taj zakon pogodovao povećavanju ušteđevine i životnogstandarda općenito, i to prvenstveno snižavanjem troškova održavanja života, tj. putemsnižavanja cijena namirnica i svega ostalog bez čega se ne može živjeti.

Posebna grupa zainteresiranih bili bi znanstvenici svih profila, jer bi primjena onogzakona znatno povećala njihov dohodak i društveni ugled. Ova grupa ne bi dala velik brojglasova za primjenu zakona, ali ona je vrlo utjecajna, pa bi znatan broj ljudi, zbognjihovog snažnog utjecaja glasao za njegovu primjenu.

Protiv primjene zakona glasali bi gotovo svi oni koje predstavlja nazivnik,“troškovi funkcioniranja administracije”, i to zbog straha da bi zakon utjecao na smanjenjenjihovog dohotka i na povećanje efikasnosti rada. No ovaj strah ne mora nužno bitiopravdan, jer bi primjena našeg zakona, iako bi, u početku, (možda???), smanjiladohodak zaposlenih u administraciji, ipak povećala njen ugled i društvenu moć, a kasnije,sasvim sigurno i dohotke administratora.No ovo bi mogli shvatiti samo oni lucidniji iobrazovaniji pripadnici administracije, tako da bi vrlo rijetki iz tog tabora glasali zaprimjenu zakona. Stvar ovdje stoji tim gore što te, obrazovane individue pripadajuuglavnom administrativnoj vrhuški, koja je dobro plaćena i dobro situirana, pa ne želimjenjati svoj status ni položaj.

Prethodna kratka analiza pokazuje da je ona hipotetska interesna grupa koja bi

51

Page 52: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 52/117

glasala za primjenu ovog, drugog zakona ipak dovoljno velika da bi mogla odnijeti pobijedu na izborima ili nekakvom referendumu i čini se da je problem samo u tome štonedostaju ljudi koji bi širu javnost upoznali sa sāmim zakonom i njegovim prednostima pred postojećima, i, naravno, u otporu administracije koja bi najradije da takvog zakonauopće nema, i koja će, u prvo vrijeme, vjerojatno, učiniti sve što je potrebno da on ostanenepoznat. To je pokazala i dosadašnja politička praksa, tj. dosadašnji odnos političara idržavne administracije prema ovom zakonu.

Mislim da je upravo to ono što će uspješno sprečavati etabliranje nekog ovakvogzakona, sve dok širi slojevi administracijene počnu shvaćati da on može ojačati njendruštveni položaj. Ne postoji, naime, niti će ikada postojati takva sila koja biadministraciji moglanametnuti neki takav zakon. Stoga njegovo etabliranje ovisi o tomekoliko će se ona brzo prosvjećivati.

No, da bi ste još jasnije uvidjeli razliku između onog zakona i utopističkih projekata, pokušajte otkriti da li su postojale i da li postoje interesne grupe koje bi htjeleosnovati neko društvo na osnovu Platonove Države, Morusove Utopije ili CampanellinogGrada Sunca. Baš zbog nepostojanja neke takve interesne grupe, Platon je otišao naSiciliju gdje je sam pokušao osnovati državu po svojoj zamisli.

Utopističnost takvih projekata kao što su Platonov, Morusov, Marxov i drugi bila je u očekivanju da će oni funkcionirati, a utopističnost ovog, mog projekta jest, čini se, uočekivanju da bi on uopće mogao biti uspostavljen.

Govoreći ozbiljno, prava slabost ova dva zakonamožda je u tome što su oni suvišeegzaktni. Današnje društvo, naime, nije toliko egzaktan entitet, pa ih ono odbija. No, sdruge strane, društvo teži ka sve većoj svojoj, unutarnjoj egzaktnosti, pa tom svojomtežnjom izlazi ususret etabliranju ovakvih zakona.

Toliko o utopističnosti i realističnosti, odnosno stvarnoj svrsishodnosti ovog projekta. To smo bili dužni trezvenosti, poštenju i istini.

***

Administracija, terorizam i još neka svjetska zlaPrethodni prikaz razvoja društva (pomoću onog trokuta) pokazao je da etabliranjeonakvih zakona i uvlačenje administracije u krugmotiviranih nije ništa drugo dozakonomjeran nastavak dosadašnjeg razvoja društva. I ako se on ne bude ozbiljio, onda bise, umjesto njega, lako mogao ozbiljiti nazadak i kaos.

Već je Adam Smith govorio da vladari i političari rasipaju s mukom stečenodruštveno bogatstvo i da često žive to bolje što ga više i luđe troše. No on nije računao nato da će se onovremeni vladari i političari individualci transformirati u golemu isveprisutnu državnu administraciju, niti je slutio do koje će mjere porasti troškovi njenoguzdržavanja. Ja sam o tome nešto već rekao u onom “Prethodnom obrazloženju Zakona okontroli efikasnosti vlasti.”

No ne radi se samo o tome da administracija oduzima društvu sredstva za nužnirazvoj i tako ga onemogućuje. Tim činom, administracija - koja je glava društva i koja bise trebala brinuti o njegovoj dobrobiti - počinje živjeti na račun i na štetu društva. To jeono početno, antidruštveno ponašanje koje inicira i podstiče i druge oblikeantidruštvenog ponašanja u svim ostalim društvenim slojevima - korupciju, kriminal,narkomaniju, prostituciju, kocku, a s druge strane, terorizam, militantni fundamentalizam,socijalne, političke, i religijske ekscese, suicidnost, a onda i velike centrifugalne, tj.sociofugalne sile koje razaraju društvo.Riba smrdi od glave, kaže jedna stara Grčkaizreka. No o tome sam više pisao na drugim mjestima, a pisali su i drugi pisci.

52

Page 53: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 53/117

S druge strane, Max Weber je točno uviđao da je administracija, odnosno,birokracija, kako ju on, s pravom naziva, da je, dakle, ona optimalan instrumenttransmisije vlasti, odnosno instrument upravljanja društvom i naslućivao je da je ona budući gospodar svijeta, pa joj je posvetio veliku pažnju u svojim tekstovima.

Po mom mišljenju, administracija je potpuno razvijeniorgan društvene vlasti -organ pomoću kojeg umjetni organizam upravlja samim sobom.I ja sam, poputWebera, a i Hegela čvrsto uvjeren da će ona biti taj organ ili subjekt pomoću kojeg će sevladati svijetom i mogućom Svjetskom državom, jer osim nje ne postoji nikakav drugisubjekt koji bi mogao uspješno obavljati taj posao. No dalekovidni Weber - a i drugiznačajniji politolozi, sociolozi, a i državnici prve polovine dvadesetog stoljeća - uvidjalisu one, već spomenute, a i brojne druge opasnosti koje u sebi krije vladavinaadministracije -birokracija - i upozoravali na njih. Politička i socijalna zbivanja u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, te u početku dvadesetprvog sasvim jasno pokazuju da su taupozorenja bila na mjestu, i da neefikasna i nekontrolirana vladavina administracije, tj.njeno antidruštveno ponašanje doista može baciti svijet u kaos. Ali o tome sam gore većnešto rekao. Htio bih dodati samo još ono što mi se čini veoma važnim, a to je slijedeće.

Međunarodni terorizam i militantni vjerski fundamentalizam naroda koji žive uneoantičkoj civilizaciji usmjeren je uglavnom protiv unutrašnjeg napretka zemalja koje joj pripadaju. To je jedan od tipičnih načina opstrukcije unutrašnjeg razvoja. Ali, ovom prilikom treba istaknuti da je onu velikoj mjeritakodjer i reakcija, ali ne na eksploatacijuod strane Zapadnih zemalja, kako se obično misli, nego naneefikasnost,neproduktivnost,antidruštveno i anticivilizacijsko ponašanje i eksploatatorski stav, te, ukrajnjoj liniji,bitnu nemoć administracija visokorazvijenih zemalja Zapada i vodećesvjetske administracije uopće. Ovu tvrdnju uopće nije teško dokazati, ali to nedozvoljavaju uski okviri ove rasprave.

Uostalom ne treba imati mnogo pameti da se shvati kako terorizam ne bi bio nimoguć ni potreban da je administracija razvijenih doista moćna i efikasna. Terorizam, atakodjer i postojanje raznih lokalnih fašistoidnih lidera koji vode ratove kad se god sjete;

zatim teror nad prirodom koji, ako je vjerovati ekolozima, uništava oko dvjesto živih vrstadnevno; demografska eksplozija koja stvara na stotine milijuna bijednika, što kasnijeumiru od gladi i raznih boleština i brojna slična zla pokazuju da ova, najveća moć koja jeikada postojala nije ni izdaleka tolika kolika bi bila potrebna da bi planet privela kakvomtakvom redu, te da bi takvu političku "moć" možda ipak trebalo imenovati kao političkunemoć.

Na drugim mjestima, a i u ovom radu već sam natuknuo da pod političkommoći smatram sposobnost stvaranja umjetnog organizma ili njegovih elemenata,sposobnost njihovog usavršavanja ili održavanja u dovoljno efikasnom ifunkcionalnom stanju.

Već letimičan pogled na suvremeni svijet ukazuje na to da takvih sposobnostinema ili da su vrlo rijetke. No i pored toga, mnogi obični ljudi, a i politolozi i sociolozi, poput paranoika, često govore o nekakvoj velikoj političkoj moći koja je situirana urukama individua, lobija, elita ili različitih društvenih grupa

Ovdje moram naročito istaknuti da se tu ne radi opolitičkoj moći,nego o moćikoja tek prividno ima politički karakter, jer ne služi ničemu od onoga gore navedenoga,nego naprosto vlastoljublju ili ostvarivanju privatnih ili grupnih interesa, i to na štetudruštvenih interesa i interesa drugih društvenih subjekata ili prirodnih resursa. Ova se moćkoristi, ne samo zato da se na prikriven i zaobilazan način ostvare vlastiti interesi, negočesto i za to da se direktno i otvoreno čini šteta drugim društvenim subjektima, na način

53

Page 54: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 54/117

na koji ju čine monopolisti, tamo gdje god mogu.Takva moć je ustvaridepolitizirna moć, ili možda čak točnijeantipolitička i

antidruštvena, socioklastičnaili politoklastična i trebalo bi ju suzbijati i uklanjati izdruštva.

Kad sam na početku knjigeHrvatski Testament govorio da bi trebalo ojačati političku sferu društva, a ne oslabljivati ju, onda sam pri tome mislio upravo na vraćanjemoći u njene političke i društvene okvire i funkcije i na njenu svrsishodnu i produktivnuupotrebu.

Želim još samo skrenuti pažnju čitatelja na paradoks: da se sami Zapadnjaci ne bune toliko protiv, neproduktivnosti i neefikasnosti vlastite administracije, nego to čineoni ljudi iz Trećeg svijeta koje to zlo ne pogadja direktno, ali koji, kako se čini, na kraju plaćaju cjelokupni račun, njene neefikasnosti, ili barem njegov veći dio.

Uvjet istinski produktivne i istinski moćne, ipoželjne svjetske vlastiadministracije, kako na svjetskoj, internacionalnoj tako i na nacionalnoj i lokalnoj razini jest efikasna društvena kontrola njene vladalačke efikasnosti i društvene korisnosti, i to naonaj način koji je prikazanZakonom o kontroli efikasnosti vlasti, a koji bi, ako bi bioetabliran, zapravo bioinstrument samokontrole administracije.I ako administracijadoista uspije samu sebe podvrgnuti tom zakonu, onda će tim istim činom steći nužne političke sposobnosti za vlast nad cjelim svijetom, te postati njegovimneophodnim, ištoviše,poželjnimvladarem. Ozbiljit će se ono što je o njoj govorio Hegel - postat će,istovremeno, i gospodar, i sluga svijeta - oruđe vlasti i najviši, vladajući,živi subjekt,iznad kojeg postoji samo onaj, ne-živi, opći gospodar,umjetni organizam, odnosnocjelokupno umjetno biće.

ECCE, ERGO, CLAVORUM REGNI TERESTRIS !Gledano sa stajališta zakonomjernosti razvoja, suvremena državna administracija

ili birokracija - koja je neka vrsta kompleksnog , upravno-izvršnog, kolektivnog političara- jestsintezarazvoja organa pomoću kojeg se upravlja društvom - umjetnim organizmom,odnosno, kako sam gore već rekao - pomoću kojeg umjetni organizam upravlja samim

sobom. Da bi se potvrdila kao istinskasinteza, i održala društveni položaj i vlast koji jenjome stekla, administracija mora pokazati da je sposobna za, vlastito, unutarnjeevoluiranje - koje omogućuje postizanjeepitetičkog, trajnog i svrsishodnog oblika postojanja i efikasnog vladanja. To je pak moguće jedino putem gore spomenute vlastiadministracije nad sāmom sobom -samokontrole -odnosno putem samopodvrgavanja pod neki takav zakon kao što jeZakon o kontroli efikasnosti vlasti - koji dovodi doriječi nijemu volju umjetnog organizma - društva -a samim tim i cjelokupnogumjetnog bića, jer, etabliranjem tog zakona umjetni organizam potpuno urasta u tkivo istrukturu umjetnog bića. Ono društveno i ono civilizacijsko, duhovno i materijalno postaju jedno, konkretna cjelina u najpotpunijem smislu te riječi.

U suprotnom, tj. u slučaju nemogućnosti podvrgavanja administracije pod nekitakav zakon, Zemljom bi mogli vladati teror, strah i kaos, jer prividna moćadministracije, zajedno sa njenim ontoklastičkim i politoklastičkim djelovanjem daje vrlovelik podstrek i prostor za djelovanje svim anticivilizacijskim i općenito regresivnimsnagama, koje su, nasuprot terorizmu, maskirane imenima i nazivima što sugerirajunjihovu tobožnju progresivnost, humanost itd.

Što se tiče terora i terorizma, i on, velikim dijelom nosi lažno ime, ali ono kojimga je okrstila sama administracija, odnosno birokracija, radi toga da bi lakše obračunavalas njim. Već smo pokazali da se on, jednim svojim dijelom,nesvjesno korjeni i u povijesnotvornim,politogeničnim tendencijama te da se, borbom protiv otuđene

54

Page 55: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 55/117

administracije, kaootuđena protuteža,i ne znajući zapravo bori za ostvarivanje ciljevavrste.

No teroristi će ubrzo postati svjesni svoje povijesne funkcije i uvidjeti da - budu lihtjeli biti doista istinskim i priznatim borcima za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste i borcima protiv antipovijesne i politoklastične birokracije - da će, dakle, u tom slučajumorati praviti bolju selekciju među svojim žrtvama, te, kao i kod regicida, atakiratiisključivo na živote administratora i članova njihovih obitelji, a kloniti se teatralnoguništavanja materijalnih i kulturnih dobara i ubijanja neutralnih građana, koji su i samižrtve svjetske birokracije. A ako doista postupe tako, steći će puno veće i šire simpatije i potporu tih «neutralnih građana». Uostalom, ono što je na svijet došlo u formi i podimenom terorizma i fanatizma već se počelo pretvarati u revolucionarnost, heroizam,legendu, mit. Terorizam bi se zapravo trebao transformirati u antilevijatanizam.

Da li ste se ikad zapitali zašto špijunske službe raznih vlastodržaca, kojima su priruci uvijek bili spretni uhode, doušnici i dobro opremljeni vojnici nisu mogu uhvatitiRoben-a Hood-a, Bin Laden-a, ni druge ljude koji su na sličan način prekoračili granice pisanih i nepisanih zakona?

Takav će novi «teror», kojeg će široke narodne mase cijelog svijeta uzimati uzaštitu, postati puno raširenijim i efikasnijim nego što je danas i ozbiljno je pitanje tko ćese i kako moći boriti protiv njega?

Moj će vas odgovor na to pitanje malko iznenaditi, iako sam ga zapravo već dao.Borba protiv terorizma mora se provesti kao borba protiv neefikasnosti

birokracije, tj. borba za to da se ona podvede pod vlast onog zakona koji ćekontrolirati njenu efikasnost i održavati ju na potrebnoj razini.

I sam terorizam imati će uspjeha u svojoj borbi tek kad postane svjestan da je toonaj ključni cilj ka kojem stremi, odnosno prava svrha njegovog pojavljivanja i njegove borbe. A kad i ako birokracija zauzme svoje pravo mjesto u društvu i postane produktivansubjekt u procesu ostvarivanja ciljeva vrste, nestat će ključnih razloga za opstanak terorizma i on će se vjerojatno, sam od sebe svesti ne neku sporadičnu društvenu pojavu.

U suprotnom, otuđena i tek prividno moćna birokracija (jer je moćna jedino uneobavljanju svoje prave funkcije, tj., implicite, u činjenju zla) kititi će ga svojimvlastitim perjem, tj. proglašavati antipovijesnom i anticivilizacijskom pojavom i tako gaizolirati da bi lakše obračunavala s njim.

Ovo se ne odnosi toliko na terorizam što nastaje u nerazvijenim zemljama kolikona onaj što se ponovo počinje razvijati u najrazvijenijim zemljama svijeta. Neposrednikorjen ovog terorizma i akcelerator njegova razvoja, je upravo i jedino neefikasna,antidruštveno i anticivilizacijski pozicionirana administracija, ili birokracija, koja misliisključivo na svoje interese, a društvom separazitski koristi kao sredstvom zaostvarivanje tihsvojihinteresa, a ne ciljeva vrste.

U "normalnom", tj. svrsishodnom, ili produktivnom poretku stvari, kako sam većviše puta rekao, ona bi, poput svih ostalih subjekata,svoje interese trebala ostvarivati natakav način koji bi istovremeno bio i davanje doprinosa razvoju društva i ostvarivanjuciljeva vrste.

***

Ovdje se nameće misao da bi možda nekakva diktatura, kakva je npr. bila onaCromwellova, mogla pomoći etabliranju nekog takvog zakona kao što je Zakon o kontroliefikasnosti administracije. To nije nemoguće, ali kod takvih razmišljanja treba imati u

55

Page 56: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 56/117

vidu da je diktatura vladavina kratkog daha i da bi potencijalni diktator trebao uz sebeimati prilično velik, vjeran i obrazovan tim koji bi bio sposoban kontrolirati provođenjezakona u zbiljski život.

No i u takvom slučaju ovi bi se zakoni mogli zbiljski etablirati tek kad bi ihadministracija prihvatila i dobrovoljno im se pokoravala i nakon okončanja diktature, a to pak može biti samo onda kad ona putem prosvjećivanja uvidi da joj pokoravanje takvimzakonima, koji traže dovoljnu efikasnost, zauzvrat daje najvišu ineosporivu vlast nadcijelim svijetom, apsolutni legitimitet.

Ovo zadnje, medjutim - mislim na ono prosvjećivanje administracije – s obziromna njenu rigidnost, lako bi se moglo dogoditi AD CALENDAS GRAECAS, ilitiga... nanigdarjevo.

No, možemo se tješiti i hrabriti time da je prethodno opisani razvoj društva ivladanja njime jedan nužan korak i da će se, na ovaj ili onaj način, ipak dogoditi, pa kad,tad.

***

Neki će čitatelji ovdje htjeti upozoriti na to da suvremena administracija, pomoćutakozvane vanjskopolitičke aktivnosti već dovodi svijet u nekakav red - i to stvaranjemdobrih međudržavnih ugovora, oslobađanjem međunarodne trgovine i stvaranjem tzv.zajedničkih tržišta, ili pak državnih unija kao što je Evropska. Ova je opaska zaistadonekle opravdana, ali samo donekle.

U Uvodu u politologiju pokazao sam da je ova produktivna vanjskopolitičkaaktivnost suvremene birokracije ili administracijesamo kompezacijaza veliku i priličnoopasnu neefikasnost na unutrašnjepolitičkom planu - neefikasnost koja proizlazi upravo iztoga što administracije suvremenih zemaljanisu motivirane na što bolje upravljanjedržavama, pa je administrativni aparat postao preglomazan i preskup, parazitski ilieksploatatorski, tako da stvara deficite, unutrašnje, i vanjske državne dugove i timeonemogućuje zbiljski razvoj. Vanjskopolitička aktivnost donekle smanjuje ove unutrašnje,

temeljne slabosti, ali ih ne može otkloniti. One se, kako sam već više puta rekao, moguotkloniti samo uvlačenjem administracije u krugmotiviranihdruštvenih subjekata.Vanjskopolitička aktivnost dovodi svijet u stanoviti red, i to je dobro. Dobrim se

može smatrati i to što time administracija širi i učvršćuje svoju vlast. No loše je to što ovim istim aktivnostima administracija učvršćuje i svoj parazitski

položaj u odnosu na imovinu društva i njegove produktivne subjekte i čini samo todruštvo neproduktivnim, siromašnima i nepravednim baš za njegove produktivnesubjekte. To može imati vrlo loše posljedice.

***

Ona latinska izreka: FIAT JUSTITIA, PEREAT MUNDUS!Neka bude pravde,pa makar svijet propao! - upućuje na to da su pravda i pravedno društvo najvažnijestvari na svijetu, važnije čak i od samoga svijeta,što je sasvim točno, pa je i stoga prilično vjerojatno da će čovjek dosta energije uložiti u pokušaj njihovog ozbiljavanja.

Toliko, ukratko, i...ponešto površno o terorizmu, diktaturi, administraciji, njenojfunkciji i mogućoj budućnosti.

Ovdje bih još htio dodati da je“Zakon o kontroli efikasnosti vlasti”potreban izemljama koje pripadaju neoneolitskoj i neoantičkoj civilizaciji. Njihove administracije,doduše, ne rasipaju bogatstvo koje je narod s mukom stekao, nego - obiranjem još zelenih,nezrelih plodova - sprečavaju razvijanje bilo kakvog bogatstva.

56

Page 57: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 57/117

***Gornja se moja strahovanja i očekivanja u pogledu nužnosti i mogućnosti kontrole

efikasnosti administrativne djelatnosti ne temelje samo na nekim mojim patološkimstrahovima ili lijepim i plemenitim željama, nego na stvarnim potrebama suvremenogčovjeka i na opravdanim i promišljenim očekivanjima i zahtjevima sociologa i državnika,koji su i sami pokušali otkriti kako bi se kapitalistički sistem rada i građansko društvo (alii komunističko) mogli učiniti što funkcionalnijim i humanijim, a djelatnost birokracije boljom i...podnošljivijom.

Auguste Comte govorio je o nekoj novoj, »pozitivnoj religiji« koja bi utjecala nahumanizaciju odnosa u društvu i povećanje njegove funkcionalnosti i progresivnosti.

U «Društvenoj podjeli rada», Durkheim je govorio da će kapitalizam moratiiznaći neki «novi moralni konsenzus» ili kodeks po kojem će se uistinu pravedno plaćatiindividualni i profesionalni doprinosi općem društvenom bogatstvu i napretku, a koji ćeujedno, individuama i zajednicama, vrlo jasno pokazivati što one, na osnovu razuma iopravdano, mogu očekivati od svog rada, kako bi se izbjegle nerealno velike želje, terazočaranja, depresije, i društvene anomije koje ih redovito prate. Taj bi «novi moralnikonsenzus» urodio bržim i harmoničnijim, ali i lakšim društvenim, odnosnocivilizacijskim napretkom. On bi trebao biti tako projektiran da sprečava tiraniju države idruštvenih organizacija nad individuama, ali i ekstremni individualizam, koji redovitovodi ka društvenim anomijama, duhovnom regresu i raznim vrstama suicidnih ponašanjakoji mogu zahvatiti i cijele nacije ili društva.

Za razliku od Marxa, Durkheim je vjerovao da se taj «novi moralni konsenzus»(kojeg smatra neophodnim) može ugraditi u kapitalistički sistem i građansko društvo, teda je to jedan od nezaobilaznih uvjeta njegovog opstanka.

S druge strane, Marxov učenik i sljedbenik V. I. Lenjin, koji je bio državnik i«praktičar» često je govorio da revolucionarna promjena od kapitalizma ka socijalizmunije dovoljna i naglašavao da socijalizam ima potrebu za nečim takvim kao što je

Durkheimov «novi moralni konsenzus». Na uspostavi tog novog konsenzusa nije dodušenapravio ništa, ali je izoštrio viđenje problema i ustanovio da ih uglavnom stvaraadministracija, koja bi ih trebala rješavati. Prvi je poveo sustavnu borbu protiv nje. Nažalost, s potpuno promašenim sredstvima i strategijom. Pokušao je posao administracijeučiniti tako jednostavnim «da ga može obavljati svaki seljak» Jedini rezultat bio je jošslabije funkcioniranje administracije i cijelog društva.

Drugi značajan čovjek koji je pokušao zauzdati administraciju bio je velikiAmerički predsjednik F. D. Roosevelt. Team od kojeg je trebalo početi zauzdavanjeadministracije bila je direkcija TWA – uprava za izvođenje javnih radova u doliniTenneseya. Administracija je prilično glatko izigrala ovaj Rooseveltov pokušaj i svenapore njegovih brojnih suradnika koji su se entuzijastički i nesebično borili za njegove (isvoje) ciljeve (a i ciljeve cijelog društva).

Mao Ze Dong pokušao je u Kini, tokom Kulturne revolucije, provesti akciju vrlosličnu Lenjinovoj. Ustvari, cijela se Kulturna revolucija, što otvoreno, što prikrivenoustremila na obračun s administracijom i pokušaj podvrgavanja njenih interesa interesimadruštva. Nije postignut nikakav napredak u tom pravcu, nego, štaviše, samo nazadak, što je i logično, jer se djelatnost administracije ne može popraviti njenim unutarnjimkvarenjem, unazađivanjem, sakaćenjem ili devastacijom.

Od brojnih praktičnih pokušaja ovdje je vrijedno spomenuti još i dugotrajne pokušaje cijelog niza Kanadskih vlada, koje su htjele administraciju učiniti poslušnim i

57

Page 58: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 58/117

korisnim društvenim instrumentom koji bi surađivao na društvenoj dobrobiti. Jedinirezultat bio je javno sprdanje kanadske administracije sa političarima na vlasti i hvalisanjeda oni od političara prave budale i sve drugo što god zažele, a da njihove odluke koje biškodile interesima administracije lako i jednostavno izigraju i ne provedu ih u stvarnost.

Max Weber je, poput Durkheima, naglašavao neophodnost jednog novoginstrumenta ili institucije koja bi omogućila racionalnije funkcioniranje građanskogdruštva, što je takodjer smatrao uvjetom njegovog opstanka. No, za razliku od Durkheima,koji je govorio o novom moralu, Weber je bio puno bliže istini i izvorištu problema, pa jegovorio o nužnosti parlamentarne kontrole administracije. Parlament bi, po njegovommišljenju, morao sadržavati još i nekakav odbor posredstvom kojeg bi zastupnici moglikontrolirati rad administracije. Ova njegova ideja nije nigdje provedena u praksu, a i da jest, prošla bi puno gore nego one, netom spomenute akcije Kanadskih vlada, jer bi lukavi,stručni, i cijelog života uvježbavani administratori puno lakše izlazili na kraj sa sirotim parlamentarnim zastupnicima, političarima amaterima, koji nemaju nikakve moći, i oupravno-pravnim postupcima redovito nemaju gotovo nikakvog pojma, a u politici su tek privremeno, dok im traje zastupnički mandat.

***

Sustavni terorizam, kako sam gore pokazao, možda bi, ugrožavanjem civilizacijemogao ozbiljno ugroziti i položaj administracije, a možda čak i pripomoći da se ona podvrgne efikasnoj društvenoj kontroli, ali anarhizam, u tom pogledu i poslu može samoodmoći. Ne bi trebala zvučati nevjerojatnom tvrdnja da upravo sama administracija, ili, birokracija, ako baš hoćete, lukavo i ustrajno podstiče i potpomaže širenje anarhističkih pokreta, jer upravo njihova totalna impotentnost i društvena bezvrijednost veliku većinuljudi orjentira ka preferiranju birokratske vladavine, i to ne samo kao puno bolje, nego i jedine koja bi mogla spriječiti totalnu društvenu anomiju, anarhiju i kaos.

Čitatelj koji je čitao moje ekonomske spise vidi da dosadašnja borba protivadministracije u mnogim svojim crtama sliči na borbu protiv kapitala – borbu koju su

tokom mnogih stoljeća vodili moralisti, religiozni i društveni reformatori, utopisti,«revolucionari», «humanisti» i drugi subjekti koji nisu znali što je zapravo kapital i stogasu, nehotično nastupali s antipovijesnih i anticivilizacijskih,ontoklastičkihpozicija. Kako je poznato, kapital je pokopao i nadživio sve njih, a administracija ili birokracija već je pokazala da će na sličan način obračunati sa onima koji pokušavaju obračunati s njom.

***

Što dakle s administracijom?Inspiracija za dopunu i preciziranje našeg odgovora na ovo pitanje dolazi sa

jednog, pomalo neočekivanog mjesta i neočekivanog mislioca, F. Bacon-aOn je svojevremeno rekaoda «prirodu pobijeđujemo pokoravajući se njenim

zakonima.» Slično se može reći i o tiraniji administracije.Njenog se terora se možemo

osloboditi pokoravajući se zakonima njenog unutrašnjeg razvoja,a i zakonimarazvoja samog društva – umjetnog organizma.

Naprijed izloženiZakon o kontroli efikasnosti vlasti (ili administracije)stimulirao bi administraciju upravo na njenunutrašnji razvoj, koji bi ju trebao učiniti ifunkcionalnijom, uglednijom i udobnijom za rad njenih pripadnika, a također i unosnijimizvorom osobnih prihoda. Taj bi zakon, dakle, direktno, velikim nagradama, stimulirao

58

Page 59: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 59/117

administraciju na to da povećava svoju funkcionalnost, vlast, ugled i dohodak,ali da ihpovećava samo na takav način koji bi doprinosio ostvarenju ciljeva društvaPoredtoga taj zakonima i vrlo egzaktno i vrlo precizno mjerilo njene funkcionalnostiodnosno efikasnosti ili društvene korisnosti, mjerilo koje se ne može izigrati.

U državi koja bi ozakonila neki takav zakon kao što je izloženiZakon o kontroliefikasnosti vlasti (ili administracije) bilo bi svejedno da li bi na položaje današnjih političara dolazili ljudi iz redova administracije ili odnekud drugdje, jer onaj bi zakontražio samo dovoljnu efikasnost. Njegove zahtjeve mogli bi ispunjavati samo najboljimeđu najboljima, nezavisno od svog profesionalnog ili društvenog porijekla, i to samo jedno kratko vrijeme, dok su u optimalnom naponu svojih sposobnosti.

***

Što se tiče budućih političara, u nekom takvom društvu, oni bi morali bitiprofesionalcikoji bi izvrsno poznavali upravno-pravne procedure i njihove mogućnosti.Profesionalni političar morao bi, već na fakultetu, upoznati cjelokupni upravno-pravnisistem nekog društva, odnosno države koju bi htio voditi.

Ali to ipak nije ono što je za političara presudno važno.On je neka vrstadruštvenog poduzetnika.To znači da, općenito govoreći,mora “imati nos”za to kojiod momenata umjetnog organizma, društva treba ozbiljiti, relizirati u praksi, koji usavršiti,a koji ukinuti, da bi se društvo razvijalo, ili da barem ne bi nazadovalo u svom bogatstvu.Za to je potreban smion, poduzetan duh, kakvog administratori obično nemaju.

Ali taj političar mora znati i tomože li sepomoću postojeće upravno-pravne procedure realizirati neka od njegovih idejai kako. Jedino bi svojom poduzetnošćuspojenom s dobrim općim poznavanjem upravno-pravnog sistema političari mogli parirati profesionalnim administratorima, čija je osnovna mana, kako je to uvidio već Weber, daimaju skučen, učahuren i nepoduzetan duh, s kojim se ne moževoditi politika. A iadministratorsko poznavanje upravno pravne procedure - i pored toga što je neusporedivo

veće i bolje nego ono u suvremenih političara – ipak je segmentarno, parcijalno,specijalističko. Nedostatak suvremenih političara, pored moguće netalentiranosti za taj posao, je,

kako je već nagoviješteno, u posvemašnjoj nestručnosti - nepoznavanju upravno- pravnihsistema i procedure u državama u kojima obnašaju vlast.

***

Eto, za razliku od svojih prethodnika, koji su se okušali u kroćenju administracije, ja ne vjerujem da bi za te svrhe bila dobra neka nova religija ili moral, a ne vjerujem nitito da bi se to moglo postići nasilnim postupcima nad administracijom niti njenomdevastacijom. Kao što sam već, više nego jasno izložio, to bi se moglo postićietabliranjem nekog takvogzakona kao što je već izloženiZakon o kontroli efikasnostivlasti (ili administracije).Taj zakon uvukao bi administraciju u onaj krugmotiviranihsubjekata i tako joj omogućio da, ostvarujućisvoje vlastite,najviše i najveće interese,ostvari i one ultimativne interese društva i živih ljudi uopće, odnosno, da joj ostvarivanjeciljeva društva bude sredstvom ostvarivanja vlastitih interesa.

Najparadoksalnije od svega što bi se moglo reći o suvremenoj administraciji jest toda je ona, u odnosu na društvo kojim upravlja, u istom položaju kao i Rimski robovi uvrijeme kasnog Rimskog carstva – niti je dobro plaćena ako dobro radi, niti slabo u

59

Page 60: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 60/117

slučaju lošeg rada. Stoga ona, poput onih kasnoantičkih robova, može biti samoprisiljenana upravljanje društvom i više joj se, kao što sam već rekao, isplati opstruiranjevlastitog posla nego produktivno bavljenje njime. I to tim više što taj posao, posaoupravljanja, za golemu većinu administrativnog osoblja, nije nimalo ugodan ni smislen, aniti dovoljno plaćen. Kamo vodi takav odnos, može se vidjeti i iz sudbine Rimskogcarstva.

Ovo što sam upravo rekao čini se kao nekakav lukavi sofizam, ali podsjetite se,molim vas, na činjenicu sve češćih i masovnijih štrajkova državne administracije. Pa ne biadministratori štrajkali da im je dobro!

Aktualniodnos administracije i društva mogao bi se, sažeti na slijedeće:Nit jeadministracija zadovoljna društvom, a niti društvo administracijom.To mi se činidovoljnim razlogom za razmišljanje o njegovoj promjeni.

EtabliranjemZakon o kontroli efikasnosti vlasti i Zakona o kontroli efikasnostirada managera ne bi se izvela nikakva revolucija, ali bi društvo, koje bi u svoj ustavugradilo takva dva zakona, postalo približno toliko produktivnije od ostalih, koliko je npr.robovlasničko društvo bilo produktivnije od plemenske zajednice, ili toliko koliko jekapitalizam bio produktivniji i progresivniji od feudalizma, kojeg je srušio i na čije semjesto postavio.

Crtice iz osnova prava

Posvećeno istinskim pravednicima, ljudima koji su se žrtvovali, ili će se žtrvovati zaostvarenje ciljeva ljudske vrste.

Već smo na drugom mjestu rekli da je politika nijema volja umjetnog organizma, a politička praksa djelatnostuspostavljanja produktivnih društvenih odnosa i institucija -organā tog umjetnog organizma – onih koji vode ka ostvarivanju ciljeva vrste, ali isto takoi ukidanja onih koji su postali nesvrsishodni te tako ometaju njihovo ostvarivanje.

Sociologija bi se mogla definirati kao znanost o društvu, ili, možda bolje,samosvijest umjetnogorganizma. Ekonomija je opća samosvijest umjetnog bića - poznavanje principa i načina njegovog kretanja, odnosno njegove djelatnosti neophodneza opstanak i razvoj.

Ali, što je s pravom?Čini se da bi se ono moglo shvatiti kao instrument svjesne, ali ospoljene voljne

samoprisileljudske vrste kojim ona sebe prisiljava da živi i radi na takav način; u takvimorganizacijskim odnosima, i takvim institucijama koje vode ka ostvarivanju već tako čestospominjanih ciljeva vrste. Da bi ostvarila te svoje ciljeve ljudska vrsta mora odnose međusubjektima koji ju čine utemeljiti na dobro provjerenoj, čvrsto određenoj i neopozivojsvrsishodnoj zakonitosti - pravu. Time se ujedno u potpunosti uspostavlja i društvo,umjetni organizam, koji je, kako smo rekli organizacijski instrument ostvarivanjaultimativnih čovjekovih ciljeva. Rimljani su govorili: Ubi societas ibi ius – tamo gdje jedruštvo tamo je i pravo. Možda bi bilo točnije reći obrnuto:ubi ius ibi societas -tamogdje je pravo, tamo postoji i društvo.

No ovdje bi smo, i mi, i Rimljani, a i ostali koji o tom govore, trebali biti još nešto precizniji. Etabliranjem pravnih normi, naime, bilo u usmenoj, običajnoj, bilo u pisanojformi ne nastaje baš sāmo društvo, nego prvenstvenodržava – epitetički, čvrsti i trajni,samoodrživioblik društva. Društvo i država, kako je poznato, nisu jedno isto, no njihovuzbiljsku razliku može pokazati samočetveročlana dijalektika, ali ovdje se ne možemo

60

Page 61: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 61/117

time baviti. Društvo, samo po sebi, ne sadržava ospoljenu voljnu prisilu niti samoprisilu, anema nema niti organe prisile, dok ih država ima.

Marx je točno rekao da je država “instrument prisile”, ali ona nije instrument prinude ili prisile isključivo u rukama vladajuće klase, nego, prije svega instrumentsamoprinude same ljudske vrste, kojim ona, kako smo već rekli, putem prava iodgovarajućih institucija, prisiljava samu sebe, tj. svoje pripadnike da među sobomodržavaju takve odnose i prakticiraju takve djelatnosti koje vode ka ostvarenju njenihciljeva, a onemogućava ono što ne vodi ka tome ili sprečava njihovo ostvarivanje.

Za razliku od politike i morala -mos – koji - isto kao ni društvo, nemaju moć prisile, a niti pravo na prisilu - pravo -ius - ju ima. Slikovito rečeno, pravo je zapravo politika koja ima batinu u ruci (ili mač) i dozvolu, ili pak dužnost, da ju upotrijebi tamogdje su narušeni oni produktivni, ontogenični ili politogenični odnosi, ili, općenito, oniodnosi koji su bili dogovoreni «društvenim ugovorom». Politika uspostavlja društvo, ili ga pak mijenja. Pravo ga prvenstveno održava, reproducira.

Svako pravo stvorila je neka politika, i to u svrhu ostvarivanja određenih ciljeva,koji bi trebali biti ontogenični. Stoga, nasuprot općeraširenoj predrasudi, pravo, zakoni isudovi uvijek moraju služiti politici. Dobro je dok oni služe nekoj ontogeničnoj politici, aloše ako služe ontoklastičkoj političkoj doktrini ili isključivo partikularnim, ne-ontogeničnim ili ne-pravednim interesima neke individue ili društvene grupe.

***

Gledajući narav stvari, a ne vanjski sjaj i prostu, kvantitativnu veličinu, vidi se da je pravo jedna veličanstvena institucija, kojoj bi se ljudi trebali više diviti nego svimsvjetskim čudima, - institucija koja je tokom mnogih milenija privlačila mnoge genije da ju dograđuju usavršavanju i razvijaju. Možda bi se ono trebalo smatrati najsistematičnijomi najkoherentnijom, a ujedno i najfunkcionalnijom čovjekovom tvorevinom na ovom planetu, ali, sasvim sigurno i jednom, od, vrlo uskog kruga, najvažnijih.

No usprkos tim njegovim vrlinama i njegovoj velikoj razvijenosti, ipak se morareći da ono još nema onakve samosvijesti o vlastitoj naravi kakvu smo mi gore izrazili, akoja je neophodna, jer ga čini istinski cjelovitim. Evo nekih od najboljih i najuspješnijihdosadašnjih pokušaja da se shvati i definira pravo.

Klasični Rimski pravnik Ulpijan definira, dakle, pravo kao:Honeste vivere,alterum non laedere, suum quique tribuere – pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati isvakom priznati njegovo. ACelsuskaže da je pravoArs boni et aequi – umijeće dobrog i pravednog.

Problem i slabost ovih definicija je to što tek treba objasniti sve pojmove s kojimase oni služe – dobro, pravedno, pošteno itd. Ove definicije, naime, uopće ne definirajusāmo pravo, niti otkrivaju što je ono, nego ukazuju tek na neke načine života koji proizlaze iz prava i u skladu su s njim. Kasniji pokušaji shvaćanja i definiranja prava nisuse ni koraka približili ovim shvaćanjima, a kamo li odmakli nekamo naprijed ili dalje odnjih.

***

Pravo je u najužoj i najnužnijoj vezi sa pravdom, takoreći nekakvo opće i ključnosredstvo njenog ozbiljavanja. Rimljani su govorili: cilj prava jest pravda,aequitas iliisutitia.

61

Page 62: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 62/117

In omnibus quidem – govorahu- maxime tamen in iure aequitas spectanda sit – U svemu, a najviše u pravu treba gledati na pravdu.

Pravda je, dakle, van svake sumnje, ključni moment prava ili čak njegovratioessendi, ali sami pravnici, čiji je to predmet, vrlo su malo pridonijeli njenomrazumijevanju. Paradoksalno je to da seAristotel, koji je živio puno ranije od velikihRimskih pravnika i koji nije bio pravnik više približio njenom razumijevanju nego sami pravnici.

U početku svog istraživanja pravde, uN. Etici Aristotel shvatio ju je kao pojavukad netko «dobiva prema zasluzi i dostojanstvu». No ubrzo je uvidio da u ljudskoj praksinije uvijek tako i da sudovi često moraju intervenirati radi uspostavljanja pravde, pa je ukasnijim djelovima teksta razlikovao distributivnu i korektivnu pravdu. Distributivna jeona koju smo već definirali Aristotelovim navodom, a korektivna bi bila ona kojuuspostavljaju sudovi tamo gdje je došlo do neke nepravde. Može zazvučati malko čudnomišljenje da je to do sada najbolje, tj. najistinitije ili najdiskurzivnije razumijevanje pravde.

No Aristotelovo shvaćanje pravde kao «dobivanja prema zasluzi i dostojanstvu»,iako blizu istine ima znatnih nedostataka, jer on ne navodi jasno o kakvom se dostojanstvuradi i ne daje nikakav dokaz ili naputak koji bi ukazivao na to da ono doista može bitimjerilo razmjera u distribuciji dobara, a ne navodi niti to o kakvim se zaslugama radi. Štose tiče onog «dostojanstva», čini se da je to bila naprosto jedna «samorazumljiva» predrasuda starog aristokratskog društva. Ali, ono «prema zasluzi» vrijedno je najveće pažnje i razmatranja.

Korak bliže istini, premda na jedan grublji način, učinio je tek K. Marx. On je s pravom zanemario ono «dostojanstvo», a skoncentrirao se na «zasluge», tj. narad kojeg je smatrao ključnom «zaslugom», odnosno ključnim faktorom koji stvara tražene i potrebne vrijednosti, civilizaciju i humani život uopće. Pravedno bi, po njemu bilo da višedobija onaj koji više i bolje radi.

Budući da Marx, po svojoj osnovnoj edukaciji nije bio ekonomista, nego pravnik, i

to pravnik vrlo misaonog, filozofskog duha, i da je bio veoma pravdoljubiv, nije ni čudoda se toliko interesirao za pravdu i da ju je, općenito gledajući, tako dobro shvatio, te da joj je poklonio najveću pažnju u svojim radovima.

Jedna od ključnih, ako ne i najvažnija, tema u njegovim radovima je idejauspostavljanja opće socijalne pravde. Smatrao je da bi tzv.radnička klasa trebala bitinajbolje nagrađivana društvena klasa, jer ona stvara sva dobra i humani život, te da bi onatrebala imati i vlast u društvu.

Ono veliko u Marxovoj teoriji, po čemu on bitno nadilazi Aristotela, ali i sve ostalemislioce, jest to što je otkrio da je upravorad, odnosno njegova veličina (količina),mjerilo ili ključ za razmjer u distribuciji dobara i ozbiljenje one distributivne pravde. Podradom, Marx je prije svega mislio na tzv, «društveno potrebni rad» i «na produktivnirad» – «rad koji se razmjenjuje za kapital»

Na drugim mjestima mi smo pokazali da je upravo to onaj rad koji stvara umjetno biće i ustvrdili da se, baš takvim poimanjem rada, Marx najviše približio istini o ovimstvarima, jer doista je produktivan samo onaj rad koji «koji se razmjenjuje za kapital» itako stvara i razvija umjetno biće -kapital - i jedino je taj rad, načelno gledajući, vrijedaninteresa pravde i prava, a i nagrade i priznanja. Pravda se zbiva onda kad setaj rad injegova djela adekvatno nagrađuju.

No veliki nedostatak njegova mišljenja je u tome što je on pod radom podrazumijevao uglavnom one najniže vrste rada. Doista je istina je to da veličina i

62

Page 63: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 63/117

vrijednost rada treba biti ključ pravedne distribucije dobara i sredstvo ozbiljenja pravde.Ali, onaj rad o kojem govori Marx nije ključni rad, odnosno neposredni izvor iz kojegnastaje umjetno biće, koje je od početka povijesti bilo krajnji cilj svekolike ljudskedjelatnosti, a nije to niti onaj rad bez kojeg je nemoguće ostvariti ultimativne ciljeveljudske vrste. Za stvaranje umjetnog bića - što je bila čovjekovapovijesna misija- i zaostvarivanje onih ciljeva vrste, važnije je nešto kao što je onaj Hegelov «rad pojma», tj.točnijeontogenički, kreativni rad– pri tome se može misliti na samorazvoj umjetnog bića i na čovjekov kreativni rad na njegovom stvaranju i razvijanju. Marx, međutim,govori uglavnom o reproduktivnom radu, argatovanju, labour-u. Tek se pokatkad, tu itamo, osvrne i na kreativni rad, ključni rad koji je stvorio umjetno biće, i najozbiljnijeuvjerava da su «čak i komponiranje, pisanje, slikanje» itd. nekakav rad ili posao??!!

???!!!Istina, umjetno biće i ciljevi vrste ne mogu se ostvariti niti bez onog ropskog,

reproduktivnog rada, argatovanja, na kojeg se skoncentrirao Marx, ali to ipak nije ono bitno, niti to može biti najadekvatniji ključ ili mjera za ozbiljenje distributivne pravde.

No usprkos ovim i drugim, ne malim nedostacima, Marxov je koncept bitni korak naprijed u shvaćanju pravde i u otkrivanju pravca kojim bi trebalo ići zakonodavstvokojem je stalo do ostvarenja pravde, bez koje se, kako smo rekli, ne mogu ostvariti ključniciljevi vrste.

***

No da ukratko rekapituliramo one bitne stvari koje su rečene o pravdi.Prema nekom takvom mišljenju kao što je Aristotelovo, pravda se zbiva onda kad

društveni subjekti bivaju nagrađivani srazmjerno svom doprinosu dobrobiti polisa irobovlasničke aristokracije koja je njime upravljala.

Po Marxovom mišljenju pravda se ozbiljuje onda kad oni koji stvaraju humani icivilizirani život (a to je prvenstveno radnička klasa) dobivaju srazmjerno svom doprinosuu ostvarivanju takvog života.

Po našem mišljenju - budući da je, stvaranje umjetnog bića imperativ ljudske vrste, bićevitto sredstvo bez kojega ljudska vrsta ne može ostvariti svoje ciljeve, te da joj unemogućnosti njegova stvaranja i ostvarivanja onih ciljeva opstanak ne bi imao smisla, i budući da umjetno biće može stvoriti samo cijela ontogenična vrsta, a ne samo jedan ilinekolicina naroda, niti pak jedna klasa ili tek nekolicina generacija - pravda se zbiva tadakad ljudi, grupe, narodi i generacije bivaju nagrađivani srazmjerno veličini i vrijednostivlastite ontogeničke djelatnosti i svoje žrtve, odnosno srazmjerno svom doprinosu ustvaranju umjetnog bića i ostvarivanju ciljeva vrste, ali također i kažnjavani zasprečavanje, ometanje ili opstruiranje njihovog ozbiljavanja.

Aristotel i Marx gledali su na pravo i pravdu sa stajališta interesa individue,građanina ili pak određene klase ili ključnih, ali specifičnih vrijednosti određenog društva.Mi na te stvari gledamo sa stajališta ljudske vrste i njenih općih, bitnih,ontogeničkihinteresa i ontogeničke djelatnosti, i sa stajališta ozbiljenja onih njenih ciljeva bez kojih joj opstanak nema smisla.

Čini se da je važno promatrati stvari baš sa tog stajališta, jer onda imamo točnijiuvid u narav, širinu i važnost pravde i vrlo je vjerojatno da će zbog takve svijesti o njoj, izlegislative lakše proizići zakoni koji će ju točnije, jednostavnije, bolje i trajnije propisivati,te korigirati nepravedne postupke.

Nadalje iz naše definicije jasno se vidi da zakoni pravde ne važe samo za individue,

63

Page 64: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 64/117

kako je proizilazilo iz mišljenja naših prethodnika, nego da mogu, i, štaviše, trebaju,sasvim egzaktno, važiti i za narode, rase, države i kontinente (kao geopolitičke entitete),što možda ima presudno veliku važnost i značaj.

Shvaćanje pravde sa aspektaljudske vrstekao ključnog subjekta (a i objekta) pravai pravde, i sa aspekta njenih ontogeničkih interesa i vitalnih ciljeva također je značajnateorijska potporaGrotiusovoj ideji o velikoj važnosti međunarodnog prava i aktualnommeđunarodnom pravu uopće, a i danas, s najvećim pravom, vrlo aktualnimPravimačovjeka. Također je podrška ideji koju su zastupale škole tzv. Prirodnog, Umnog iliRacionalnog prava, jer smatramo da se pravo i zakoni mogu racionalno deducirati (i da sudeducirani) iz predodžbe ili pretpostavke određenih ciljeva ljudske vrste i nužnosti postojanja najracionalnijih, odnosno najekonomičnijih, tj. najsvrsishodnijih metodanjihovog ostvarivanja. Pravo kojeg mi ovdje zastupamo zapravo i nije ništa drugo dorazvijeni, sebe-svjesni oblik ius gentium-a – prava koje znaratio essendisebe samoga imetodu svog ozbiljavanja. Samius gentium – tj. njegove odredbe koje predstavljaju«prirodno pravo» ljudskog roda – je ustvari najsvrsishodnija, i stoga,obavezna, metodaozbiljavanja tih ultimativnih ljudskih ciljeva – dužnost. Ovdje mislimo na onakaviusgentium kakvog zastupa ovaj rad, a koji je, kako smo već rekli u početku, ospoljeniinstrument samoprisilne moćiljudske vrste, pomoću kojeg ona sebe primorava naoptimalni način ostvarivanja onih svojih ciljeva kojetreba da ostvari radi osmišljavanjasvog postanka i svoje egzistencije.

A što se tiče legislativnog posla i njegovih produkata, možemo reći da su nevaljali,tj. ne-ontogenični ili anti-ontogenični (ontoklastični) oni zakoni koji škode ili ometajustvaranje umjetnog bića i ostvarivanje ciljeva društva ili vrste, a dobri oni koji im pogoduju ili ih omogućuju. Od takvih, pak, vrijedniji, i dugovječniji su oni pomoću kojihneka epoha, civilizacija, društvo ili država -ostvarujući svoje vlastite interese- dajeznačajnije, tj. važnije i dugotrajnije doprinose ostvarivanju ciljeva vrste. A od takvih su,opet, vredniji oni koji mogu važiti za cijelu vrstu, od onih koji mogu važiti samo za nekuklasu, grupu, pleme, ili samo za jedan narod.

***

A sada nekoliko najnužnijih riječi o znanosti o pravu. Pravna znanost je ustvarisamorazumijevanje prava, potpuno razvijena svijest prava o sebi samom.

Ova se znanost prava sastoji, prije svega od znanja prava o vlastitom štastvu,quiditas, tj. o vlastitoj naravi, zatim, od poznavanja metoda pomoću kojih se onouspostavlja i od znanja o tome na koji način ono služi ostvarivanju ciljeva vrste. Jedan odključnih momenata znanosti o pravu, ili nekakve filozofije prava, trebalo bi biti i znanje otome koji i kakvi zakoni uspostavljaju takvu pravdu koja ljude motivira na ostvarivanjeciljeva vrste.To bi, eto, ukratko bili osnovni momenti pravne znanosti.

A što se tiče pravne prakse, jasno je, da su uneposrednom praktičkom,svakodnevnom životu vrste, društva ili neke države potrebniji dobri specijalistički zakoni,npr, zakon o pravednom plaćanju rada, zakoni o tome kako spriječiti društveno štetnostvaranje profita ili takvo stvaranje profita koji šteti prirodnom okolišu i prirodnom bićuuopće, nego sama pravna znanost. Ali i do dobrih zakona ove vrste lakše će se doći ako sezna metoda kojom se oni uspostavljaju i koja je njihova krajnja svrha, tj. da oni ne smijuslužiti isključivo rješavanju onih problema u vremenu u kojem nastaju i kojem suurgentno potrebni, nego također i ozbiljenju neke poželjne budućnosti. Vrlo su loši onizakoni koji dobro služe i koriste jednoj generaciji, ali već slijedećoj čine štetu.

64

Page 65: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 65/117

No vratimo se mišljenjima naših prethodnika – njihovom shvaćanju pravde.

***

Na prvi pogled, Aristotelovo i Marxovo shvaćanje pravde mogu se učiniti pogrešnima. Ali za takvo mišljenje nema nikakvog osnova. I jedan i drugi shvatili su pravdu neposredno onako kako se ona zbivala u njihovo vrijeme.

Podjela ljudi na robove i gospodare i život unutar aristokratskog, ili aristokratsko-demokratskog robovlasničkog polisa, i kasnije, podjela ljudske vrste na radničku ivlasničku (kapitalističku) klasu, bili su, u svoje vrijeme, optimalni ili ključniorganizacijski, društveni ili politički doprinosi metodi ostvarivanja ciljeva vrste. Stoga se,i u tim vremenima, kad je mjerilo pravedne nagrade bila «zasluga i dostojanstvo» ili«doprinos u proizvodnji humanog, života» pravda nužno zbivala, i kao nagrađivanjesrazmjerno doprinosu u ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. Vrijedni doprinosi dobrobiti polisa bili su također i doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste. Npr. stvaranje Solonovih iliLikurgovih zakona, atenskih ustavā, ili pak Zakonika dvanaest ploča iIus civile,te život uskladu s njima; zidanje piramida, Akropole ili Partenona; pisanje Ilijade, Odiseje iliAntigone itd., a kasnije: otkriće automatske predilice, parnog stroja, benzinskog motora,električnog generatora; objavljivanje Fausta, Levijatana, Bogatstva naroda, Ricardovih Načela, i Marxovog Kapitala i drugih velikih djela.

Mišljenje starih, dakle, evidentno nije ni u najmanjoj suprotnosti s našimmišljenjem. Nedostajalo je samo svijesti o tome. Naše mišljenje stvara tu svijest, i to prvenstveno tako što je nešto šire, općenitije, a i preciznije izraženo, te tako ujednosmanjuje manevarski prostor onim tendencijama koje bi htjele relativizirati pravdu, dobroi slične stvari.

***

Kad smo već kod dobra evo nekoliko riječi i o tome. Najopćenitije govoreći:( naravno, samo u okvirima teme ove rasprave), dobro je onošto na neki pogodan ili vrlo svrsishodan način vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste. Zlo jeono što sprečava ili ometa njihovo ostvarenje. Pravda se zbiva onda kad se ta dobranagrađuju srazmjerno njihovoj vrijednosti i veličini, a po istom ključu, tj. po štetnosti,nepravednosti i veličini zla, kažnjava i učinjeno zlo.

No, da bi se uvidjelo što je istinsko dobro, treba imati znanja i pronicljivosti. Tako je, nasuprot općem uvjerenju, osnivanje privatnog vlasništva i ropstva nekada bilo neštodobro, veliko, ključno dobro.

Danas se, međutim, neke od tih stvari više ne mogu smatrati tako dobrima. Neke pak više nikako nisu dobre. Pri tom mislim prvenstveno na ropstvo, koje, na ne baš malom broju mjesta, nažalost, i dalje postoji, u prikrivenim oblicima. Današnje je ropstvo, naime,zlo i sramota, jer tamo gdje je već stvoreno umjetno biće i gdje ono može raditi, ili većradi umjesto čovjeka,neljudski je i zloteškim radom kinjiti čak i životinje, a kamoliljude. Bilo koji element umjetnog bića, naime, može bjesomučno i neprekidno raditi punoduže i od cijelog životnog vijeka bilo kojeg živog stvora i sve dok se ne pokvatri iliraspadne, a da pri tome ne osjeti nikakve patnje, umor ili frustracije.

Aleksandrova i Rimska osvajanja bila su nešto dobro i pored toga što su pri tomizginuli mnogi ljudi. Teutonski i križarski pohodi nisu bili nešto dobro. Ubojstvo Cezara,načelno gledajući, nije bilo nešto dobro, dok, npr. ubojstvo Komodijana jest.

65

Page 66: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 66/117

Dalje, o nečem drugom. Ono strašno jakobinsko giljotinjiranje istaknutijih feudalacai njihovih pristalica, te, puno kasnije, obračun sa nacistima i fašistima također se mogusmatrati dobrim djelima. No Bartolomejska noć ili Noć dugih noževa, ili pokolj Armenacato nikako nisu.

Genocid nad veličanstvenom crvenom rasom – Američkim Indijancima – ne možese upisati u grijeh, niti bijeloj rasi, niti kapitalizmu. Crvena rasa gotovo je iščezla zbogtoga što se nije uspjela slijediti brzinu ontogeničkog procesa kojeg su donijeli bijelci isavladati jaz koji ih je dijelio od civilizacije koja se bila razvila u Evropi, a u Americidobila neviđen, dodatni razvojni zamah. Sve su ljudske grupe ili rase, uključujući iIndijance i Crnce pa čak i Eskime bile krenule istim, ontogeničnim putem. Neke ranije,neke kasnije. Neke sa više ontogeničke sposobnosti, snage i sreće, a neke sa manje. Nekesu izvršile svoje ontogeničke zadatke, a neke u tome nisu uspjele, ili pak jesu, ali tek djelomično, a njihov posao nastavili su drugi.

Bijela rasa obavila je, i još uvijek obavlja, tek jedan od nekoliko ključnih poslova ustvaranju umjetnog bića. Onaj najopsežniji dio posla, koji tek predstoji neće obaviti niti jedna određena rasa, nego cijela ljudska vrsta, a za obavljanje tog posla bit će joj potrebni pripadnici svih rasa i nacija, ukoliko ih uopće ima dovoljno, i sve sposobnosti obajuspolova.Osim po savjesti, dakle, dobro i zlo, možemo istinski razlučivati i na upravo opisani,diskurzivni ili analitički način, ali jedino ako doista znamo tko je ključni subjekt ljudskedjelatnosti; što je ustvari povijest; što je umjetno biće i što su ciljevi vrste čijem biostvarenju trebali služiti, i ljudi, i umjetno biće. Ako nema istinskog znanja o tome, ondasam razum ne može razlikovati dobro od zla, a sama povijest, ali također i svekolikaljudska djelatnost doista izgledaju«kao mutan san, maglovit i bez reda, lud i pobrkan»(Eshil). No dosta o tome.

***

Pravda,aequitas, kako su govorili Rimljani, uistinu treba biti neposrednicilj prava,ali općenitije gledajući, ona je jedno od ključnih duhovnih ili moralnih ili pak psihološkihsredstava za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, jer ona ljude i narodemotivira,a katkada(pomoću prava, zakona i državnih organa), i prisiljava na njihovo ostvarivanje. Nepravdademotivira, ali također i obesmišljava ljudski život. Ne treba se čuditi tome da karakterniljudi radije biraju smrt, nego nepravedan život, jer ovog zadnjeg smatraju gorim od smrti.A sam takav izbor afirmira pravdu kao nešto bolje od pukog biološkog preživljavanja«pod svaku cijenu».

Kako su već rekli Rimljani, pravo ide za tim da uspostavi pravedne odnose udruštvu,pravdu, a mi smo dodali da ona služi kaoneophodno motivacijsko sredstvozaostvarivanje ciljeva društva ili vrste.

Zasluge koje istinska distributivna pravda mora nagrađivati nisu samo one koje semjere radnim vremenom i vrijednošću rada, ili pak hrabrošću u bitkama koja se nagrađuje počastima, nego također i ontogeničnost i politogeničnost, a i druge vrste kreativnosti štostvaraju neophodne elemente umjetnog bića.

Bilo bi to uistinu lijepo kad bi neko buduće društvo promptnije nego dosadašnjanagrađivalo kreativnu djelatnost, koja stvara neophodne elemente od kojih se sastojiumjetno biće. Ali to je teško, jer prava se vrijednost, a i bezvrijednost nekih novihelemenata umjetnog bića ili umjetnog organizma katkada pokaže tek stoljećima nakonsmrti onih ljudi koji su ih stvorili. Sreća ljudske, a možda i drugih ontogeničnih vrsta, je u

66

Page 67: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 67/117

tome što ontogenične individue, istinski geniji, poput onog mitskog Erosa, sina Porosa iPenije (Platon – Symposion), stvaraju, svoja djela, ne samo, i bez adekvatne nagrade, i uvelikoj bijedi, nego čak i usprkos okrutnim kaznama i prijetnjama smrću... mitskiPrometej, Isus Nazarećanin, Sokrat, Gallileo, Bruno ... Tu pravda često dolazi s velikimzakašnjenjem i može, ovim besmrtnicima odati samo posmrtne, postbiološke ili postvitalne počasti.

Ali za to nitko nije kriv. Takva je narav povijesnog razvitka, odnosno, kako mikažemo, ontogeničkog procesa. I najnadarenije individue i narodi samo su živaontogenična sredstva za ozbiljenje ciljeva vrste. Oni koji su snažno vođeni ontogeničnim«instinktom» žrtvuju se za njihovo ostvarenje, bez obzira na nepovoljne okolnosti, prijetnje, kazne, ili prepreke.

Ovdje treba istaknuti da su na ovom polju narodi u bitno povoljnijoj situaciji negoindividue, jer ih ontogenička aktivnost uvijek jača, bogati, i čini dugovječnima iuglednima.

Korektivna pravda, s druge strane, kako smo već rekli, treba kažnjavationtoklastičnost, socioklastičnost, običan kriminal, razne vrste nepravdi (iniuria)(unjustnesses) a i sve druge, slične pojave koje, ovako ili onako, posredno ili neposredno,sprečavaju ili ometaju ostvarivanje ontogeničkih ciljeva društva ili vrste.Tu stvar stoji nešto povoljnije. Korektivna pravda je brža i stigne kazniti dosta velik broj ontoklastičkih ili politoklastičkih divljaka. Npr. kažnjavanje nacističkih zločinaca zavrijeme i odmah poslije Drugog svjetskog rata. No i ovdje pravda, koja je vrlo moćna, bašzbog svoje težnje ka pravednosti i zbog mudrog opreza (što se vidi iz izreke: » Bolje propustiti stotinu krivih, nego kazniti jednog nevinog .») pokazuje neke svoje slabosti.

Pored toga, ontoklastičnost i politoklastičnost i zlo uopće rijetko kada, i vrlo nerado, pokazuju svoje pravo lice. Radije se maskiraju u nekakvu dobronamjernost, moralnost,revolucionarnost i slične maske, pa često zbunjuju i usporavaju pravdu, te tako dostauspješno i dugo izbjegavaju kazne.

S druge, opet suprotne, strane, sreća je i to što ontoklastične ljude, grupe ili pokrete

upropasti najprije njihova vlastita ontoklastička djelatnost, jer je naopaka, antiproduktivna.Ali, tu se ne radi samo o pukoj sreći, nego također o indirektnom djelovanju prava i pravde, ali i ekonomskih zakona, tako da ove nesretnike kazni nešto blisko onome što jeSchopenhauer nazivao kozmičkom pravdom, a što je zapravo povijesna ili općacivilizacijska pravda.

No ovdje ipak treba imati na umu da mnogi narodi ne žive u bijedi zbog neke općenepravde, nego zbog svojeopće ontoklastičnosti. Tu, prije svega, mislim da tzv. neo-neolitske i neo-antičke narode čiji se mentalitet sustavno opire dovršenju stvaranjaumjetnog bića i ostvarivanju ciljeva povijesti, te ključnih ciljeva ljudske vrste. Njihovosiromaštvo uglavnom je kazna za njihov ontoklastički mentalitet i ontoklastičku djelatnost. No o tome sam više i detaljnije pisao u ekonomističkim i politološkim radovima, pa tosada mogu izostaviti.

Onaj istinski,pravi put, sam po sebi, kažnjava sve one koji idu krivim putem,natrag ili pak nekakvom nastranom stranputicom. Ali, to dragocjeno i veličanstvenosvojstvo ili moćpravog puta ili općeg pravanije nešto samoniklo, nego nešto što je,kako kaže Rousseau, stvorio sam čovjek, a što su, iz praktičnih razloga, deificirali obični, prosti ljudi.

***

67

Page 68: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 68/117

Čini se veoma važnim reći nekoliko riječi i o pravnoj osobi jer, kako ću pokušati pokazati, razvoj prava u najvećoj mjeri konicidira sa razvojem pravne osobe, ali i države injene unutarnje strukture.

Pod pravnom osobom najčešće se misli neka institucija ili poduzeće. A nasuprot njojživa individua obično se naziva fizičkom osobom. Treba, međutim, istaknuti da je živaindividua, u razvijenom društvu, prije svega pravna, pa tek onda tzv. fizička osoba. Živaosoba opstoji na osnovu bioloških zakonā (logos-ā), a pravna na osnovu pravnih,društvenih, političkih ili, kako ih već želimo nazvati. Grci su ih nazivalinomos-ima – pravilima.

Pravna znanost smatra da se pravne osobe susreću tek u kasnijem razdobljuRismkog carstva i Rimskog prava. Pri tome se misli prvenstveno na municipije i neka profesionalna udruženja. (Rimska država, imperij, obično se ne smatra pravnom osobom.) No te vrste pravnih osoba nisu ni izdaleka istinski prvi susret s ovim predmetom. Sasvim jasno definiranu pravnu i fizičku osobu nalazimo već kod Aristotela. On, doduše, negovori strogo baš opravnoj i fizičkojosobi, nego izvanredno jasno razlikuje «čovjeka»od «građanina» i kaže da su vrline građanina različite od vrlina čovjeka. Ovi Aristotelovitermini: «čovjek» i «građanin» su termini kojima su se kasnije u pravu označavalifizičkiipravni aspekti ljudske osobe.Ovdje će biti najviše riječi baš o tojpravnoj osobnostižive fizičke osobe, ljudskeindividue.

Treba istaknuti da su npr: pripadnici različitih kastą u Staroj Indiji; bramani,kšatrije, vajšije i šudre, ili parii, zapravo različite vrste pravnih osoba , jer su imalirazličita prava i dužnosti. Isto važi i za babilonske avilume, muškenume i vardume izvremena Ešnunskog i Hamurabijevog zakonika, ili pak za patricije i slobodne plebejce,koji su postojali davno prije Aristotela i njegovog jasnog teorijskog razlikovanja«čovjeka» i «građanina», odnosnopravne i fizičkeosobe. Toliko u prilog gornjoj tvrdnjida se pravna osobnost počela razvijati zajedno, tj. istovremeno sa pravom i državom.

Ovdje treba još napomenuti da pravna znanost pod pravnom osobom uglavnom

podrzumijeva nekakvu «neživu osobu» kao nosioca određenih prava. No smislenost strogoovakovog shvaćanja pravne osobe je više nego diskutabilna. Što bi npr. bio onaj gorespomenuti municipij bez ijednog živog građanina ili stanovnika, bez ijedne žive duše tj.žive, ljudske osobe, ili, pak, poduzeće bez živog vlasnika i ijednog živog zaposlenika. Ni jedno društvo do sada nije groblja tretiralo kao pravne osobe, iako su postojali zakoni i pravo – ius sepulcri- koje se odnosilo na tu vrstu sakralnih stvari – rerum religiosae-grobove i groblja.

***

Pravna osobnost žive osobe u najužoj je vezi s pravdom. To se vidi i već iz latinskogizraza kojeg je koristilo Rimsko pravo – aequitas – značipravdu, ali i jednakost. Mislise na jednakost individua ili osoba pred zakonom, tj. u odnosu na zakon – ravnopravnost(ali i srazmjernost, proporcionalnost). (Kod Grka je toδίκη – dike). Fizičke osobemeđusobno se razlikuju kao lišće u šumi i na osnovu tih njihovih prirodnih razlika nijemoguće odrediti koja je od njih dala veći doprinos ostvarivanju ciljeva grupe, društva ilivrste. Upravo radi toga da bi bila moguća komparacija tih doprinosa, i pravednonagrađivanje, stvoren je zakon, grčki -nomos) , ili latinskilex, ili regula, a i pravnaosoba – tj. živa, je, fizička osoba dobila neka pravna svojstva – društveno potrebnestandarde, prava i dužnosti - i tako postalapersona iuridica – cives –kvirit – πολίτης –

68

Page 69: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 69/117

polités - citoyen – citizen -građanin.Sve pravne osobe određene vrste podređene su istim društvenim standardima, te

imaju, ili bi barem trebale imati jednaka pravna svojstva ili mogućnosti -capacitasiuridicae – tj. trebaju biti ravnopravne u odnosu na zakon. Djelatne sposobnosti -capacitas agendi- po prirodi, su im različite. Stoga jednakopravnost u odnosu na zakondaje stanovitu prednost onim osobama koje imaju i manifestiraju veću ili boljucapacitasagendi – djelatnu sposobnost. Bolji, dakle, bivaju bolje nagrađeni, idu naprijed i vodedruge, a lošiji ih slijede. To je od velike važnosti za cjelokupno društvo, jer je,zahvaljujući baš tome, u mogućnosti da bude pravedno, da bolje funkcionira; da bude bogatije, naprednije, ostvaruje svoje ciljeve itd. Ne treba ni govoriti da je to jako važno zaostvarivanje ciljeva vrste.

S druge strane, postojanježivih pravnih osobaje uvjet zbivanja pravde, jer se onane odnosi nanežive pravne osobe, ili barem za njih nema neku direktnu, neposrednuvažnost. Zbog moguće nepravde, naime, ne pati poduzeće, nego njegov vlasnik ilizaposlenici. No, nepravda može poduzeću učiniti štetu, ili mu pak priskrbiti nezakonitu inepravednu dobit ili korist.

Pravo je djelatnost kojom se, između ostalog, uspostavljaju i profiliraju pravneosobe, a država je fizičko-pravna institucija koja čuva njihova pravna svojstva, prava, aliih također tjera i na izvršavanje njihovih dužnosti, ukoliko se zanemaruju.

U interesu je društva, a i ljudske vrste da bude što manje vrsta pravnih osoba,odnosno da prava i dužnosti što je moguće većeg broja pravnih osoba budu unificirana.Ali to zahtjeva mudrosti, pronicljivosti i vremena da se ustanovi u čemu sve treba vladatita jednakost, jer ona nipošto ne smije vladati baš u svemu. Npr. dobra je odredba da su sviljudi trebaju biti ravnopravni. No sva prava i dužnosti djece, koja su mladi ljudi, ipak nesmiju biti jednaka pravima i dužnostima odraslih ljudi. Ili, drugi primjer: Dva radnikaradila su jednako vremena, svaki po osam radnih sati.. No jedan je radio dobro a drugiloše. S obzirom na to oni ne bi smjeli biti jednako plaćeni, jer bi se jednakim plaćanjemčinila nepravda i šteta onom koji je radio dobro, a istovremeno nepravedna korist onom

koji je rdio loše. Nesvrsishodna ili nasilna jednakost, egalitarizam može, dakle, biti poguban po društveni i civilizacijski život i napredak jednako kao i anomija ili anarhija ilinepravedan zakon. Uostalom, već je Aristotel govorio da je jednakost nejednakihnepravedna, a to je, na svoj način, puno kasnije rekao i Peter Drucker.

Napredak u razvitku pravne osobe išao je ka unifikaciji pravnih osoba; ka povećavanju broja njihovih prava i dužnosti i ka povećanju broja samih pravnih osoba.Jedan rani primjer široke unifikacije pravnih svojstava živih pravnih osoba i njihovogvelikog povećavanja je Karakalin edikt: Constitutio Antoniniana iz 212. n.e. On je podijelio jednako pravo građanstva svim slobodnim osobama Rimskog imperija. Tako seumnogostručio broj istovrsnih pravnih osoba, što je za samo Carstvo bilo od iznimnovelike važnosti i koristi. Puno kasnije, u građanskom društvu, broj živih pravnih osoba povećao se davanjem jednakih prava ženama kao i muškarcima, te sniženjem dobnegranice u kojoj se postaje punopravnom pravnom osobom.

Aktualni napredak, a i onaj u budućnosti, mogao bi se sastojati u tome da sve postojeće, žive i nežive vrste pravnih osoba u svim državama podrede velikom broju istih prava i dužnosti, tj. da se prava i dužnosti pravnih osoba unificiraju, i da jednako važe ušto većem broju postojećih država. Time bi već u velikoj mjeri bio ozbiljen i jedan važanelement globalne države, a današnje lokalne države izgubile bi svoj sadašnji pravni temeljkojeg su rimski pravnici zvaliius civile,i utemeljile se naius gentium – pravu koje bitrebalo važiti za cijeli ljudski rod. (Ius gentium nije isto što i tzv. današnja «Prava

69

Page 70: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 70/117

čovjeka», ali imaju dosta dodirnih točaka.)Ima još nešto što se čini važnim a što se tiče odnosa živih i neživih pravnih osoba –

npr. odnosa nekog običnog čovjeka koji živi od svog rada i nekog poduzeća. I ovdje je,radi jednostavnosti i elementarne funkcionalnosti, potrebna stanovita unifikacija njihovih prava. Taj hipotetski čovjek i neko poduzeće moraju imati neka ista prava u odnosu na istezakone, inače ne bi mogao biti moguć nikakav pravni ni ekonomski promet ili posao(negotio). Npr: ni jedna od tih pravnih osoba ne smije, krasti, varati, lažirati rezultate itd. Nocapacitates agendi -djelatne sposobnosti- živih i neživih pravnih osoba kvalitativnose razlikuju - jer je to razlika između djelatne sposobnosti živog čovjeka i umjetnog bića - pa je ovdje bitno teže izvršiti dobru, svrsishodnu unifikaciju njihovih prava, ili ih učinitišto kompatibilnijima.

Naprijed izneseniZakon o kontroli efikasnosti rada managerai Zakon okontroli efikasnosti vlastičine to na taj način što kapitalu, odnosno poduzećima,administrativnom aparatu i državnim ustanovama, koje su nežive pravne osobe, daju nekasvojstva živih – sposobnost samoočuvanja, «želju», tj. intenciju ili tendenciju ka bogaćenju tj. samouvećavanju, samousavršavanju. itd. Čini se da se stvaranjem takveumjetne pravne osobe, koja ima svojstva živih osoba, izvodi sinteza u razvitku prava irazvitku pravne osobe, ali i sinteza u razvoju državne organizacije.

***

Evo samo još riječ, dvije razvoju prava tokom povijesti. Prve pisane pravnetvorevine, poput Hamurabijevog, Mojsijevog i sličnih zakonika i Šerijatskog prava ovdjenas ne zanimaju, naprosto zato što su suviše općenite. Zanimaju nas pravne tvorevine ukojima su se počeli izdvajati i pokazivati neke bitni elementi putem kojih je kasnije išaorazvoj prava.

Prvu takvu zanimljivu pojavu srećemo kod starih Grka. Čini se da su oni inzistiralina tome da formiraju opći pravni, ili državno-pravni sistem, a onda je sam taj sistem

određivao narav, prava i dužnosti svog najmanjeg, ali i najvažnijeg elementa – žive pravneosobe – građanina.Kod Rimljana je bilo obrnuto. Oni su gledali da definiraju živu pravnu osobu, a

onda je ona – u zakonitim interakcijama sa drugim živim i neživim pravnim osobamaodredila narav društvenog i državnog sistema. Justinijanov Corpus iuris civilis išao jeistim putem, samo što je postojeće, tj. naslijeđene pravne norme iz prethodnih razdoblja prilagođavao svojim društvenim prilikama.

Bizantske pravne tvorevine Ekloge, Proheiron, Epanagoge i Bazilike ne možemosmatrati prilogom razvoju prava, nego prije prilozima njegove degradacije. Ove sutvorevine bile pod jakim utjecajem islamskih pravnih pogleda i talionskog prava, ali su, sdruge strane, što je manje poznato, imale iznimno jak utjecaj na humanizaciju Šerijatskog prava. Donekle slično stoji stvar i s kanonskim prvom. Glosatori, kako izgleda, nisustvorili nikakvo novo pravo, ali su omogućili korištenje i specifičan nastavak životarimskog prava.

Građansko društvo preuzelo je glavnu intenciju Rimskog prava (pretklasičnog,klasičnog i Justinijanovog) i usvojilo gotovo sve Rimske pozitivne pravne norme. Rimsko je pravo - doduše u obliku justinijaniziranog i naknadno okcidentalno kristinijaniziranog pandektnog prava - neposredno važilo u Njemačkoj sve do 1. 1. 1900 godine. Ali,indirektno i kasnije, a tako važi i danas, jer su u građanskom pravu golemog broja državaostale važiti mnoge njegove pozitivne norme.

70

Page 71: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 71/117

Kako sam već rekao, piramide i ostala svjetska čuda doista su beznačajne sitnice čak i u odnosu na sāmo Rimsko pravo, koje je bilo kičma civilizacije sve od vremenavladavine Nume Pompilija, pa do poslije smrti Otta Bismarcka, a i danas je to u vrlovelikoj mjeri, iako nede iure, nego,de facto.

((Suvremena Prava čovjeka rukovode se istom intencijom kao i Rimsko pravo – definiranjem žive pravne osobe i zasnivanjem pravno-državnog sistema na njenimodređenjima. U slučaju mogućeg razvijanja ovih «Ljudskih prava», te njihovog stvarnog jačanja i širenja, poslijedica bi mogla biti formiranje nekog totalnog (ali nipoštototalitarnog) pravno-državnog sistema, odnosno nekakve svjetske ili globalne države, ukoju bi nužno i potpuno ravnopravno bile uključene sve nacije i rase, odnosno svi pripadnici ljudske vrste, pa čak i nezačeti i još nerođeni pripadnici budućih generacija.Treba posebno naglasiti da se ono pravo koje ne štiti prava tih, još nezačetih i nerođenih pripadnika budućih generacija ne može smatrati potpuno razvijenim pravom, a nitiodgovarajućim izrazom pravde)).

Ovdje moram skrenuti pažnju na to da je već Rimsko pravo jasno definiralo pravazačetih, ali još-ne-rođenih osoba – nasciturus – i da su ona (premda u mirovanju) bila jednaka pravima ostalih pravnih osoba one vrste pravnih osoba kojima je budući čovjek trebao pripadati nakon rođenja i stjecanja punoljetnosti. I danas u suvremenim građanskimzakonicima postoje slične odredbe.

Ali ovdje se ne radi o tome. Prava ne-začetih i još-ne-rođenih pripadnika budućihgeneracija o kojima mi govorimo proizlaze iz pretpostavke da ljudska vrsta nećeizumrijeti, nego će morati nastaviti svoj život u pripadnicima budućih generacija koji jošnisu ni začeti, ali će jednog dalekog dana ili dalekog stoljeća sasvim sigurno biti začeti izaživjeti. Njihovo (buduće) vlasništvo danas je u posjedu i vlasništvu živućih ljudi koji gamogu upropastiti, a da za to ne moraju odgovarati. To se ne smije dopuštati. Stoga zakonveć danas mora zaštititi vlasništvo tih, još ne začetih i ne živućih pripadnika budućihgeneracija od njegovih aktualnih, živućih posjednika i vlasnika. Ne smije se naime,dozvoliti da se njihovo vlasništvo može upropastiti bez odgovarajuće kazne. Živući bi

ljudi, dakle, trebali, u stanovitom smislu, biti samo čuvari, tj. posjednici i korisnicivlasništva budućih generacija i živjeti toliko dobro koliko velik doprinos daju razvitku iuvećanju tog vlasništva. S obzirom na ovo moglo bi se reći da bi tako koncipiranovlasništvo bilo zapravo opće vlasništvo ljudske vrste, a sami ljudi bili bi njegovi privremeni posjednici i korisnici,koji bi, kako sam upravo rekao, trebali živjeti tolikodobro ili loše koliko bi ga dobro ili loše, odnosno produktivno ili neproduktivnokoristili.

To je u velikoj mjeri određeno sa ona dva zakona koje često spominjemo, pa bi bilodobro da se taj princip zaštite vlasništva budućih generacija, na odgovarajući način,aplicira i na neke od onih domena ljudskog života i djelovanja koje ti zakoni ne spominju,a koje su pogodne za njihovu primjenu.

To mi se za sada čini jedinom funkcionalnom i efikasnom zaštitom sadašnjeg i budućeg čovjekovog vlasništva i nekakvom pravnom odredbom koja bi mogla pomoći dase ozbilji istinski smisao čovjekovog zagonetnog, upitnog, teškog i mučnog življenja.Jasno, ovakvo pravo, odredbe ili zakoni neće stvoriti nekakvu idiličnu, beskonfliktnu iliutopijsku, pravnu i društvenu situaciju, niti će biti garancija ostvarenja ciljeva vrste, aliona može, u velikoj mjeri, osigurati i olakšati i otkloniti mnoge patnje, teškoće i bijede sačovjekovog puta ka ostvarenju njegovih ultimativnih ciljeva.

Treba, pored toga, imati na umu i to da oneontoklastičke tendencije i snage uljudskoj populaciji i kulturi nikad neće mirovati. Ali, njihove su šanse i efekti njihovog

71

Page 72: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 72/117

djelovanja uvijek to slabiji što su bolji zakoni po kojima se živi. Ona Aristotelova«korektivna pravda» uvijek će, nažalost, imati nekog posla i uvijek će morati biti jaka i što je moguće odlučnija i brža. To je, na svoj način i vrlo uvjerljivo pokazao i E. Durkheim.Dobri zakoni, dakle, jačaju ontogeničke, a oslabljuju ontoklastičke tendencije i snage udruštvu. Za razumnog i trezvenog čovjeka, to je vrlo jak motiv za unapređivanje zakona i prava uopće.

No, vratimo se korak unatrag. Evo, naime, još jednog razloga koji podupire onaj,gore prikazani stav o pravima i vlasništvu budućih generacija, razloga koji je vrijedan dase spomene.

Sve generacije sudjeluju u radu na ostvarivanju ciljeva vrste. Stoga pripadnici svihgeneracija, i pored toga što obavljaju bitno različite poslove (uostalom, kao i pripadnici jedne, iste, živuće generacije), moraju imati ista, odnosno jednaka prava – jednakudruštvenu i pravnu osnovu za jednako dobar život u odnosu na jednako velik doprinosostvarivanju ciljeva vrste.

Drugo. Kao što današnji zakoni ne dozvoljavaju nekažnjeno činjenje štete drugim,živućim osobama ili grupama, ili protuzakonito sticanje koristi na njihovu štetu, ikažnjavaju takve činidbe, tako ni budući zakoni ne bi smjeli dozvoljavatinekažnjenočinjenje štete budućim generacijama od strane živućih. Ta se šteta najčešće čini poticanjem inflacije, deficitarnim financiranjem budgeta, a s druge strane privatnimobiteljskim rasipništvom, nebrigom za osobno ili obiteljsko vlasništvo, nebrigom zaškolstvo i drugim srodnim činidbama,kojima se ustvari nezakonito uzima novac iostala materijalna, a i duhovna dobra od budućih generacija. No, o ovoj sam problematici detaljnije i sa više objašnjenja i argumenata pisao na drugim mjestima - uekonomskim spisima.

U nekom takvom pravno-državnom sistemu, zaštita prirodnog bića - za kojegekolozi duhovito kažu da ga nismo naslijedili od minulih, nego posudili od budućihgeneracija - ne bi bilo ljudsko pravo, nego ljudska dužnost, a ujedno, i nužno – pravo prirodnog bića na zaštitu njegova integriteta. Tako bi, eto, nasuprot Hegelovom mišljenju

u Osnovnim crtama filozofije pravai općoj logici stvari, čak i samo prirodno biće postalo svojevrsnom pravnom osobom, što je doista potpuno suprotno njegovoj naravi. Noto nije nikakav apsurd, niti sideroksilon, nego nužnaantiteza u razvojnom procesu prirodnog bića, odnosno u procesu njegovog vlastitog samoprevladavanja – manifestacijanjegove bićevitosti ili autopietičnosti. Dijalektika, dijalektika.

No vraćamo se onim najvažnijim stvarima.Građansko društvo izvršava potpunu i vrlo detaljnu unifikaciju živih pravnih osoba.

(To se obično kaže:da su svi dobili političku slobodu) Ustvari, svi pripadnici građanskogdruštva dobijaju ista temeljna prava i dužnosti i postaju ravnopravni u odnosu na zakone. No kvalitativno i kvantitativno različitecapacitates agendi - djelatne sposobnosti - podijelile su društvo na dvije osnovne vrste ili klase: 1. ljude koji su privatni vlasniciisključivo svoje radne sposobnosti – capacitas agendi – i, naravno, svoje zarade iušteđevine i 2. bogate vlasnike takozvanih, sredstava za porizvodnju - kapitaliste.(Postoje, naravno, i međuklase, ali to sad nije važno. Njihovi su članovi potpunoravnopravni ostalima.)

Na prvi pogled ovdje se radi o različitim vrstama pravnih osoba, ali to su ustvarisamo različiti tipovi jedne, iste pravne osobe, izdiferencirani na osnovu različitih urođenihdjelatnih sposobnosti – capacitates agendi – i njihovog učinka. Radnici su najbrojniji inajmasovniji tip jedne jedinstvene pravne osobe građanskog društva, a postali su naročitomasovni onda kad su i žene dobile građanska prava.

72

Page 73: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 73/117

No glavni prilog građanskog društva, mislim na priloge razvoju prava, bilo jeuspostavljanjesamoodržive nežive pravne osobe – poduzeća. Poduzeće je neživa, ali bićevita pravna osoba. Ono, kako je već prije bilo rečeno, imacapacitas iuridicae ispecifičnucapacitas agendi.Upravo ovaj zadnji moment čini ga samoodrživim, jer munamiče sredstva za opstanak i razvoj. Stvaranje poduzeća je golemi korak naprijed urazvoju pravne osobe i prava uopće, jer se tu takoreći čak i neživa priroda počinje ponašati po načelima svrsishodnih zakona,nomos-a i pravde.

No mi smo već na drugim mjestima rekli da je ova vrsta pravne osobe, tj. poduzećeipak ovisno o svom živom vlasniku i da stoga nije bićevito u potpunom smislu te riječi.Od svog živog vlasnika, ono dobija volju za opstankom i volju za razvojem. No pokazalismo i to da ova živa volja, naročito u zadnje vrijeme, sve češće i u sve većoj mjeri bivanepouzdanom, neekonomičnom, a i nedoraslom zadatku koji pred nju postavlja naševrijeme i proces ostvarivanja ciljeva vrste. Stoga se u samu umjetnu, tj. neživu pravnuosobu - poduzeće - mora ugraditi umjetna volja za opstankom i razvojem. To se čini pomoću ona dva zakona. Kroz njih kapital postaje potpuno bićevit ili autopoietičan; dobijaneke karakteristike živog stvora. S druge strane gledano, ono što je bilo podređenoisključivologosu – prirodnom zakonu, počinje se podređivatinomosu – zakonu, odnosno pravilu kojeg je stvorio čovjek i koje određuje život društva.Tako, eto, prāvo završava krug svog razvoja činom specifičnog životvorstva, a,istovremeno, i specifičnim samooživljavanjem, buđenjem i samoosvješćivanjem. Ono prirodno postaje svjesno svog društvenog, svjesno-duhovnog ili umjetnog temelja, temeljakoji ima apsolutne razmjere. «Minervina sova - kako je govorio Hegel, doista i uvijek - polijeće tek u suton.».

U tom samoosvješćivanju i samooslobađanju, odnosno buđenju duha ne sudjeluje,naravno, samo prāvo, nego i filozofija i ekonomija i druge znanosti. No dok filozofijagovori o onome što je vječno, ili ukazuje na ono što je vječno u ovom prolaznom svijetu,dotle prāvo govori upravo o nekim elementima same te prolaznosti. Ono pokazuje koji suto odnosi među ljudimakoji toj prolaznosti daju nekakav smisaoi pomoću kojih sebaš

sama ta prolaznost koristi za vlastito osmišljavanje i ostvarivanje zadanog cilja. I ne samoto. Prāvo otkriva koji su optimalni ili najsvrsishodniji odnosi za ostvarivanje onih ciljeva iobavezuje na njih.

Zašto?Zašto obavezuje?Tko zna?Možda zato što niti ontogenične vrste, isto kao ni kratkovječne individue, nemaju na

raspolaganju beskonačno mnogo vremena i beskonačno mnogo energije za njihovoostvarivanje, pa prijeka potreba i sigurnost opstanka nalažu kao dužnost prakticiratiupravo one najsvrsishodnije odnose, kako bi se ti ciljevi doista i navrijeme ostvarili. Nizvijezde nisu vječne, kako se nekad mislilo. I one, čini se, imaju neku svoju funkciju ineke ciljeve koje trebaju ostvariti prije nego se ugase i nestanu u vječnoj mijeni.

Pored toga što je upravo rečeno, može se također reći da definiranjem prava umjetniorganizam, odnosno, točnije,sama država postaje neposredno svjesna svoje bićevitosti,svrsishodnosti i metoda pomoću kojih ozbiljuje svrhe ili ciljeve radi kojih nastaje – postaje svjesnom same sebe. Onim, malo rigidnijim čitateljima napominjem da država nije prosta stvar, mrtvi sistem ili neka mehanička interakcija, mehanički sistem, nego da je onauistinu nešto bićevito. A što je bićevito, nužno ima i mogućnost, baremmogućnost,samosvijesti, mogućnost koja se i ne mora ozbiljiti, barem ne uvijek i svugdje.

A sada još nekoliko riječi o samoj državi.

73

Page 74: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 74/117

Rekli smo da je pravo instrument samoprisile čovjeka na takve međuljudske istvarne odnose (u smisluius ad rem ) i takovo djelovanje koje može ostvariti ciljeveljudske vrste, te da se pravo ozbiljuje kao određenadruštvena struktura, odnosno, punotočnije, kaoodređeni tip države, jer «država je epitetički, čvrsti, samoodrživi oblik postojanja društva». Država je, dakle, doslovno,utjelovljenje prava, realni ili realiziraniumjetni organizam – «potpuna i samodovoljna» (Aristotel) pravna osoba.Budući da je puno šira i bitno kompleksinja od poduzeća, država je u bitno većoj mjeri isamodovoljna i samoodrživa nego što je to poduzeće.

Također smo se složili s Marxovim mišljenjem da je država «instrument prisile», alismo njegovo mišljenje korigirali dodatkom da država nije isključivo «instrument prisileurukama vladajuće klase», nego također instrument samoprisile ljudske vrste, na -kako smo upravo rekli - «na takve odnose i takvo djelovanje koje može ostvariti ciljevevrste». S obzirom na to, potpuno razvijena država, mora imati i moćsamoprisile ilisamoprinude.

Čini se da razvoj države konicidira s njenom transformacijom, od statusa proste prisilne društvene institucije u pravnu osobu - institucije koja je, u početku, mogla izvršiti prinudu samo nad subjektima koji su ju sačinjavali, ali ne i nad sobom samom, što ima presudnu važnost, jer je ona najviša,najmoćnija, najcjelovitija, i, što je naročito važno - ašto, na svoj način, uviđa već Aristotel -najvažnija umjetna ili neživapravna osoba.«Onaj ko je osnovao državu začetnik je najvećeg dobra.-.A..»

Od početaka svog postojanja pa sve donedavno, do uspostavljanja liberarno-demokratske građanske države, prema svim subjektima koji su ju sačinjavali, država semogla odnositi, i odnosila se, jedino kao despot - osoba koja propisuje zakone, tj. način ponašanja, ali ga sama ne poštuje - propisuje zakone za druge, ali najčešće u svojuneposrednu, dnevnu korist. Takva država, iako je doista, za tadašnje doba, bila istinsko«najveće dobro», nije ni izdaleka dovoljno dobro mogla služiti kao sredstvo zaostvarivanje ciljeva niti vrste, pa je, čini se, morala nekako evoluirati.

Njen unutrašnji razvoj donio je na svijet pravne odredbe i institucije koje su mogle

izvršiti prinudu i nad samom državom, tako se ona, kao pravna osoba, u nekim svojim pravima i dužnostima izjednačila s prostim individuama kao pravnim osobama.Današnja, razvijena država može biti tužena sudu jednako kao i neka individua koja

je drugome učinila štetu, a neke od državnih institucija mogu izvršiti naplatu, plijenidbuili ovrhu nad imanjem opće države i predati ga oštećenoj osobi, ako je ova dobila sudskispor.

Još u vijeme Rimskog prava država se nije smatrala pravnom osobom, a nije todoista ni bila i to baš stoga što nije mogla izvršiti nikakvu prinudu nad samom sobom – nije imala nikakvih dužnosti. Njena volja, predstavljena nekim osobnim suverenom,senatom, ili demoktatskom skupštinom, načelno gledajući, bila je ustvari prostasamovolja, koja je, iako često, čak vrlo često, ali ipak više slučajno nego planski iliintencionalno pogodovala ostvarivanju ciljeva društva ili ciljeva vrste.

Ono veliko u pravu jest upravo ona moć koje je otkrila i ozbiljila norme i metode pomoću kojih je država mogla izvršiti prinudu nad samom sobom, te što je pokazala učemu su: obična živa individua i cijela država jednake - ravnopravne u odnosu na važećezakone - a koja je također smislila i propisala takve zakone u odnosu na koje bi svi umni ivolitivni subjekti mogli bitisvrsishodno ili funkcionalno i produktivno jednaki – tvoriti jednakost (ravnopravnost) koja je kreativna, i ... pravedna.

Da nema ove mogućnosti samoprinude države, ne bi bilo moguće ostvariti ciljeveljudske vrste. Država je, naime – kako smo već puno puta rekli – «čvrsto i samoodrživo

74

Page 75: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 75/117

političko ili organizacijsko sredstvo ostvarivanja ciljeva ljudske vrste» i ukoliko ona ne bimogla korigirati samu sebe i učiniti se svrsishodnim za ostvarivanje tih ciljeva, tj., ako bi bila suviše rigidna, onda bi ih, kako smo upravo rekli, bilo nemoguće i ostvariti.

Pravo je prinudilo najmoćniju pravnu osobu na svijetu -državu - da vrši prinudunad samom sobom i da se svako malo korigira, u-pravlja, ili popravlja,o-pravdava čini pravednom i svrsishodnom, jer jedino ako je pravedna može poslužiti kao sredstvoozbiljavanja onih ultimativnih ljudskih ciljeva.

To nije samo triumf pravde, nego i onog suptilnog stvaralačkog ljudskog duha, jer ovdje se ne radi o prostoj mehaničkoj, nego svrsishodnoj ili svrhovitoj svrsishodnosti, a neradi se također niti o egalitarističkoj jednakosti, nego takvoj koja je produhovljena i vrlosuptilna, svrsishodna, kako smo upravo rekli, i koja jedino kao takva može poslužiti kaoinstrument za postizanje ili ostvarivanje ciljeva ljudske vrste,ali istovremeno, imaterijalnih, emotivnih, moralnih, duhovnih i drugih ciljeva živih, odnosno živućihindividua, njihovih obitelji, udruženja itd.

Pored toga, time se ostvaruje nešto uistinu božansko – pravda – poredak koji vodika onome što je najviše, sveto – svjesnom postojanju univerzuma, koji je svjestan sebe, ilizna samog sebe, kao dobro, nešto dobro, možda čak najviše dobro.

To je apsolutni triumf pravde, jer čini se je da o njenom pojavljivanju na ovomsvijetu, u velikoj mjeri, ovisi i opstanak onog najvišeg, apsolutnog.Unutrašnji razvoj države u znatnoj se mjeri podudara sa razvojem društva koji se

prikazan onim trokutom nekoliko prethodnih knjiga. Ali ti nas aspekti njenog razvojaovdje ne zanimaju. Zanimaju nas unutrašnji momenti onog subjektaA koji predstavljavlastodršca ili vlast.

Sociologiji, politologiji i pravnoj znanosti već je poznato da je, s vremenom, unutar njega došlo do trihotomije, trodiobe na zakonodavnu, sudsku i izvršnu. Ovim momentimavlasti u zadnje se vrijeme dodaje i četvrti - monetarna vlast – a možda će doći i do daljne podjele. To ovisi o potrebama umetnog organizma – društva.

Svrha ove unutarnje diobe je međusobna kontrola momenata vlasti i mogućnost da

se država u svojstvu tužitelja suprotstavi sama sebi u slučaju kršenja zakona, a samim tim,i mogućnost državne samoprinude. To je otvaranje prostora za djelovanje one Aristotelovekorektivne pravdena najvišoj i najvažnijoj razini.

Svaki od ovih momenta vlasti trebao bi se rukovoditi prvenstvenomotivacijom:dobra plaća, ugled i priznanja za dobar rad, ali, s druge strane, i mogućnošću promptnogkažnjavanja, te, lakog gubljenja dobro plaćenih društvenih funkcija, i, naravn, male plaćeza loš rad.

No usprkos trihotomiji ili tetratomiji i unutrašnjem suprotstavljanju momenata vlastii njihovih interesa, država može biti korumpirana i loše, čak vrlo loše funkcionirati. To senažalost često i dešava čak i među najrazvijenijima. U takvim situacijama ljudi se čestouzdaju u nekakvu moralnu obnovu ili reformu, pomoć od strane religijijskih institucija ilidobronamjernih karizmatičnih individua. No takva se očekivanja gotovo uvijek pokažu jalovima ili pogrešnima, a nerijetko i katastrofalnima.

Odatle potreba za jednim tako egzaktnim zakonom kakav jeZakon o kontroliefikasnosti vlasti -zakonom koji bi onemogućavao, neefikasnost, korupciju i slične pojave, a vlast i državu trajno i kontinuiranoi motivirao i prisiljavao nasamousavršavanje i nadovoljno efikasnosluženje ostvarivanju ciljeva vrste. odatle i onačesto spominjana potreba sa samopodvrgavanjem administracije tom zakonu, odnosno potrebaza samoprinudomadministracije na pokoravanje rečenom zakonu.

Gore smo već nekoliko puta rekli da je pravo, prije svega instrument samoprinude

75

Page 76: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 76/117

ljudske vrste. Iz toga, premda ne s apodiktičkom nužnošću, ali kao optimalno uvjerenjeili rješenje, proizlazi da bi trebalo uspostaviti globalnu državu – državu ljudske vrste – ane državu jedne ili nekolicine nacija, koja bi se već danas trebala smatrati reliktom prošlosti. Suvremena nacionalna država postala bi tako jedna lokalna pravno-političkatvorevina – jedna od nekoliko stotina sličnih istovrsnih pravnih osoba unutar svjetske iliglobalne države. Ova bi pak, mislim na globalnu državu, bila jedan apsolutnosamodovoljan i samodrživi umjetni entitet. Čiji bi se unutarni i vanjski razvoj temeljio nasvim, svrsishodno ujedinjenim snagama ljudske vrste.

Zašto se ovo čini potrebnim?Uspostavljanjem globalne države, došlo bi do velike i posvemašnje unifikacije prava

i dužnosti svih vrsta pravnih osoba koje su uopće moguće. To bi moglo biti sveopćecarstvo pravde, a i slobode. S druge strane pak ova unifikacija organizirala bi i angažiralasve ljudske potencijale i tako bi znatno povećala stvaralačku i radnu moć ljudske vrste, teolakšala i ubrzala proces ostvarivanja onih ultimativnih ljudskih ciljeva.

Globalna država imala bi ista prava i dužnosti kao i druge pravne osobe, npr. običneindividue, ali bi njena snaga apsolutno nadilazila snagu svih drugih vrsta pravnih osoba.Ovdje se nužno nameće misao o mogućnosti zlouporebe te silne moći i o potrebi da se posjeduje oruđe za njenu kontrolu i zauzdavanje. Jedan od instrumenata kontrole te moćisu neki takvi zakoni kakav jeZakon o kontroli efikasnosti vlasti. Ali to, vjerojatno, neće biti dovoljno. Živi duh morati će, i pored pouzdanog vodstva umjetnog bića, i izvrsnihzakona, uvijek bdjeti nad svojom sudbinom i putem kojim ide, i pitati se vodi li on doistakao ostvarenju ciljeva vrste ili ne i, naravno, upirati se u što jasniju i razgovijetniju vizijuili spoznaju naravi tih ciljeva vrste.

Eto toliko. Ovdje napuštamo područje prava i vraćamo se više ekonomiji i politici.

Svjetska državaGore, u jednom od prethodnih poglavlja, opisana ekonomska politika ljudske vrste

mogla bi se voditi jedino u okviru ili pomoću neke svjetske ili globalne države. O njoj

sam dosta pisao u «Sumi ekonomije»Tu sam ukazao na još neke značajne pojave kojeukazuju na nužnost uspostavljanja svjetske državeOvdje bih htio samo istaknuti da bi jedan od zadataka svjetske države bio i to da,

osigura iste i jedinstvene kriterije gospodarenja i života za sve lokalne ili nacionalnedržave, jer jedino se tako mogu vidjetistvarne razlike u veličini doprinosa svjetskom blagostanju ili ostvarivanju ciljeva vrste. Tamo gdje svatko svoj doprinos mjeri nekimsvojim, lokalnim mjerilom, onestvarne razlike nikako ne mogu izići na vidjelo. Stvara sezbrka, kaos, a nerijetko se i ono što je lošije i manje nametne kao nešto bolje i veće.

Geslo moguće globalne države trebalo bi biti:Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon!UspostavljanjemGlobalne ili svjetske države, nacionalne države ne bi bile ukinute,

ali bi se morale odreći onih momenata svog suvereniteta koji bi ugrožavali ili ometaliradinost i kretanje svjetskog (a i nacionalnog ) kapitala. To su: pravo na rješavanjesporova s drugim državama putem vojske ili rata; pravo na postavljanje carina ili drugih barijera; pravo na emitiranje nekog svog novca, pravo na ozakonjivanje propisa koji bi biliu suprotnosti sa propisima svjetske države itd.

Unutarnji zakoni lokalnih, nacionalnih država, ukoliko ne bi bili su suprotnosti szakonima svjetske države, ne bi mogli sprečavati radinost svjetskog kapitala. Štaviše,komuniciranje (lokalnog stanovništva) na nekom nacionalnom jeziku, pokoravanje ljudi,nekim specifičnim, nacionalnim zakonima i običajima, pospješivalo bi i olakšavalo

76

Page 77: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 77/117

njegovu cirkulaciju i rad na teritorijima tih nacionalnih država. Kapital se, naime možekretati i raditi samo tamo gdje se ljudi mogu dogovarati, a dogovarati se pak mogu samoako svi govore istim jezikom. Današnje granice nacionalnih država bile su određene prvenstveno granicama nekog jezičkog područja, pa stoga ove države možda i ne bitrebalo nazivati nacionalnima niti etničkima, nego prije lingvističkim državama. Ali, otom, po tom. To je pitanje za neku drugu raspravu.

Nacionalne države, u okviru globalne države mogu se promatrati kao analogonorganima visoko razvijenog živog organizma. Svaki od tih organa sastoji se od specifičnihstanica, koje su drugačije nego stanice drugih organa. Svaki organ na sebi specifičan način prima i koristi istu i zajedničku krv cijelog organizma, ali radi, tj. funkcioniradrugačijeod drugih - na sebi svojstven način. No, ove specifičnosti, ne štete cijelom organizmu,nego mu dapače koriste. S druge strane, uvjet opstanka tih organa u životu jest postojanjezajedničke, jedinstvene krvi, koja ih hrani, te pokoravanje principima opstanka cijelogorganizma, organizma kao cjeline. Više i detaljnije i bolje o ovim analogijama možete pročitati kod H. Spencera.

Vlasti nacionalnih država morale bi garantirati neki donji prag ili minimumefikasnosti svoje djelatnosti, (QEAD-a), pa bi stoga morale prihvatiti one kriterijeefikasnosti koje bi propisala moguća svjetska država, a koji bi bili isti za sve lokalnedržave. (Pogledaj Zakon o kontroli efikasnosti vlasti). Tako bi se vlast u nekoj lokalnoj ilinacionalnoj državi pretvorila u odgovornost za visinu životnog standarda na teritoriju nakojem ona važi i djeluje.

Sama svjetska država nije nikakav novi tip države, nego samoepitetički oblik općeg razvoja državne organizacije, razvoja koji je u nacionalnoj, građanskoj državi postigao svojusintezu. Svjetska država samo jeglobalna reprodukcija, temeljitaepitezanacionalne građanske države – oblik koji joj omogućuje održanje, trajni opstanak.

Isto kao i postojeća građanska ili nacionalna država, i svjetska država bila bi čuvar prava svojih unutarnjih subjekata i nadzornik u izvršavanju njihovih obaveza ili dužnosti.Odnos prema lokalnim građanskim državama bio bi joj najsličniji odnosu kojeg razvijene

građanske države danas imaju prema građanima ili poduzećima.Svjetska država trebala bi posjedovati i vrlo snažnu i efikasnu vojsku, koja bislužila za to da se ponovo uspostavi zakonitost, tamo gdje je ona bila narušena, i to samoako ju ne bi bilo moguće uspostaviti nekim mirnim načinom, bez primjene sile. Vojska bi, jasno trebala štititi i samu ljudsku vrstu i ljudsku civilizaciju od mogućih, ali malovjerojatnih agresora iz svemira.

Očigledno je kako smatram da bi svjetska država trebala uvesti red i mir na ovom planetu – red, mir, zakonitost, slobodu iživostkoja bi služila ostvarivanju ciljeva vrste.

Ovdje smatram vrlo važnim skrenuti pažnju na slijedeće:Mir, u kojem su ukinute sve opreke, mogao bi biti poguban po kreativnu

djelatnost i napredak čak i više nego potpuna anarhija ili nekakav totalni rat. Ne treba smetnuti s uma da su veliki civilizacijski usponi često bili ostvarivani u

vrijeme ratova: Klasična Grčka civilizacija u vrijeme Perzijskih i Peloponeskih ratova;Rimska za vrijeme osvajačkih ratova koji su, s prekidima, trajali gotovo tisuću godina.Velika Italijanska renesansa zbivala se istovremeno sa neprekidnim ratovima međutadašnjim gradovima-državama i feudalcima, te provalama Francuza i Nijemaca. To jestvarno bio permanentni «rat svih protiv svih» Zapadna civilizacija doživjela je velikeuspone za vrijeme stogodišnjeg, a zatim tridesetgodišnjeg rata, a poslije toga u vrijeme Napoleonskih ratova, zatim Svjetskih i na kraju nevjerojatan tehnološki napredak zavrijeme tzv. Hladnog rata.

77

Page 78: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 78/117

I u vrijeme mira, naravno, nastale su mnoge velike stvari. Mirna razdoblja su višeepohe reprodukcije i velike reproduktivne djelatnosti ali i epohe u kojma u kojima se čujeglas nekih Muza pa cvate umjetnička djelatnost. Pored toga, mir je stanje stanovite ugode,životne sigurnosti i vedrine, i stoga vrlo drago ljudskoj duši, pa zato njemu teže svirazumni ljudi. No, kako smo već rekli, i sa mirom treba biti vrlo oprezan i ne smije sedopustiti da se on pretvori u mrtvilo.

Stoga mi kažemo:Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu život!Pod onim«životom» podrazumijevamo upravo onu, gore spomenutu«živost»koja

stremi ka ostvarivanju ciljeva vrste.Stoga, da se mir ne bi pretvorio u mrtvilo, ratni nemiri i borbe trebaju biti

nadomještene, ne toliko žestokom, koliko kolikoprincipijelnom i bespoštednomkonkurencijom - borbom za opstanak i prosperitetu okviru razumnih zakona iumjerenih kriterija efikasnosti.Konkurencija bi, poput ratnih sukoba, trebalastvarnougrožavati opstanak i život onih individua ili grupa koje nedovoljno efikasne da zadovoljeone umjerene kriterije ili koje bi direktno ometale ostvarivanje ciljeva vrste, ali bi u tometrebala biti bitno suptilnije i svrsishodnije selektivno sredstvo od rata. Tamo gdje nemastvarnog ugrožavanja života ili životnog standarda, nema niti stvarne borbe za njegovoodržanje i unapređenje.

Sveopći mir, ka kojemu ses razlogomteži, morao bi biti svrsishodan, što znači dase ne bi smio shvatiti kao konačni cilj ljudskog postojanja, nego tek kao najadekvatnije političko sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, a samakonkurencija kao sredstvo za očuvanje njegove dovoljne vitalnosti i dovoljne sposobnostiza njihovo ostvarivanje.

Ne treba imati iluzija. Istinski ljudski život nije lagan niti beskonfliktan, a ne trebani biti takav čak ni onda kad je stvarno smislen, dobar i idiličan. No, ta lakoća i beskonfliktnost nisu niti toliko važne. Važno je to da život bude svrsishodan i vrijedan čaki onih velikih napora i žrtava koje se katkada čine. To je ono što mu daje smisao.

Ni sreću možda ne bi trebalo shvatiti kao nekakav životni cilj, kako je mislioAristotel nego prije kao satisfakciju ili nekakvu nagradu za osmišljen život ili plodnodjelovanje.

Vraćamo se svjetskoj državi.Smatram da bi njena vojna sila trebala služiti održavanju togživog, dinamičnog

reda i mira.No, moram ponovo navesti i naglasiti da nikakva vojna sila, ma kako bilavelika i moćna, ne bi mogla osigurati nekakav smisleni red i mir, ako u tom svijetune bi bilo pravde.A prvi i najvažniji,ključni moment u ostvarivanju te pravde jest podvrgavanje ilisamopodvrgavanjeadministracije pod jurisdikcijuZakona o kontroliefikasnosti vlasti. Time bi ona bila prinuđena da svoje ciljeve i interese ostvaruje na istinačin kao i ostali produktivni društveni subjekti – tj. bila bimotivirana na efikasno isvrsishodno upravljanje društvom.

A ako se može suditi po onom paradoksalnom položaju suvremene adninistracije urazvijenim društvima, o kojem sam napred već govorio, onda bi se sama administracijatrebala izboriti za stupanje u motivacijski odnos, jer bi se time oslobodila svog faktičkiropskog položaja i stanovite obespravljenosti, a i one čudne ridikuloznosti svojeupravljačke funkcije.

Eto, toliko o nekim važnijim unutrašnjim momentima svjetske države.

***

78

Page 79: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 79/117

Jedan kratki pogled unatrag i komentar.O nužnosti uspostavljanja EU i nekakve globalne, svjetske države ja sam govorio i

pisao prije nešto više od trideset godina. Tada sam se svojim suvremenicima činionekakvim fantastom.

Ni danas me, nažalost, ne smatraju drugačijim.Ja se pitam: u što gledaju ti moji kolege, mislioci i znanstvenici ako ne vide da im

globalizacija stavlja svjetsku državu pred sam nos. Naime, globalizacija, koja je proces stvaranja antropotehnološke civilizacije, pored

dobara koje donosi, stvara i takve probleme koje može riješiti jedino nekakva svjetskadržava. To je ono što ju čini nužnom, neophodnom, a ne moje želje, niti želje svih ostalihdobronamjernih ljudi.

Mislim da su pravi, ali naivni i loši, fantasti baš oni koje misle da je te problememoguće riješiti bez svjetske države.

Eto, samo toliko. Koga zanimaju detalji, neka potraži «Sumu ekonomije».

Međugeneracijski ekonomski i politički odnosi Ovdje ću se problemom međugeneracijskih odnosa baviti krajnje sumarnoU “Sumi ekonomije”pokazao sam i to da su generacije veoma važni ekonomski

subjekti u procesu ostvarivanja ciljeva vrste, a važni su zbog toga što je za ostvarivanje tihciljeva potrebno jako puno vremena, pa se mogu ostvariti jedino održavanjem života krozsmjenu generacija.

O stvarnom ekonomskom rastu i civilizacijskom razvoju može se govoriti tek ako,načelno govoreći, svaka slijedeća generacija živi bolje od prethodne. Ostvarivanje tog sve boljeg života jedan je od momenata u postupnom ostvarivanju ciljeva vrste.

Do sada je briga o dobrobiti budućih generacija bila povjeravana uglavnominstinktu – “ljubavi prema potomstvu”. Koliko je ta ljubav bila velika vidi se po tome štosu gotovo sve živuće generacije “posuđivale” novac od budućih. Time je bila stvarana

inflacija koja je znatno usporavala ekonomski rast i ometala civilizacijski razvoj. Živućegeneracije mahom su, dakle, živjele na račun i na štetu još-ne-živućih, budućih. Sadašnjacivilizacijska kriza dijelom je posljedica i takvih međugeneracijskih odnosa.

U Sumi i drugim knjigama pokušao sam pokazati da bi međugeneracijskeekonomske i druge odnose trebalo izuzeti od jurisdikcijeinstinkta, tj. one “ljubavi prema potomstvu” i staviti ih pod jurisdikcijudruštvenih zakona. To je u skladu sa društvenomegzistencijom čovjeka, jer na osnovuinstinkta održavaju se u životu prirodne vrste, aljudska vrsta, koja je ontogenična i koja živi udruštvu održava se na osnovupolitike idruštvenih (političkih)zakona koji su pouzdaniji i čovjekovu opstanku primjereniji odinstinkata.

Današnja zakonodavstva tretiraju pripadnike budućih generacija tek kao potencijalne “biološke osobe”. Nužno je međutim da se oni tretiraju kaopravne osobe, potpuno ravnopravne pripadnicimapunopravnih živućih generacija i da postoje kazneneodredbe za one koji oštete interese pripadnika tih, budućih generacija. Već Rimsko pravotretira fetus kao svojevrsnu pravnu osobu – nasciturus. Pripadnici budućih generacijatrebali bi se tretirati kao pravne osobe koje imajucapacitas iuris ili morales, ali (još)nemajucapacitas agendi, pa u današnjici moraju imati zakone i institucije koji će ih utome zastupati.

Zakoni koji bi regulirali međugeneracijske ekonomske i druge odnose uglavnom bizabranjivali ono ”posuđivanje” novca od budućih generacija, (“posuđivanje” koje se

79

Page 80: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 80/117

ostvaruje poticanjem inflacije), deficitarno financiranje državnih budgeta itd, ali i prekomjerno uništavanje prirodnog bića i druge čini, odnosno djelatnosti kojenezakonito posižu zazakonitimdobrima i vlasništvom budućih generacija.

U svim važnijim momentima vlastitog opstanka ljudska je vrstainstinktezamijenila društvenimzakonima. Sada, kada se vidi da međugeneracijski ekonomskiodnosi spadaju među nekolicinu onih najvažnijih, za očekivati je da će se i ovi odnosikonačno utemeljiti nazakonima. Društvo koje međugeneracijske odnose nije temeljitoreguliralo specifičnim zakonima, ne štiti zakonite interese budućih, još-ne-živućih i još-ne-aktivnih ekonomskih subjekata od nesavjesnosti ili nemara onih živućih. Takvo društvo još nema onu bitnuvremensku, odnosno epitetičku dimenziju, koju bi trebalo imati, a nemože se smatrati niti potpuno razvijenim i istinski humanim, zato što ne štiti interese onihkoji ih sami nikako ne mogu zaštititi, jer još nisu ni začeti, a kamo li rođeni - a već suodavno bili okradeni.

Neki od ovih zakona o međugeneracijskim ekonomskim odnosima, kako se vidi izgornjeg teksta, odnosili bi se na rad državnih vlasti, a neki bi regulirali međugeneracijskeekonomske odnose u obiteljima.

Toliko, u najkraćim crtama, o problemima međugeneracijskih ekonomskih i političkih odnosa.Ovdje bih, samo ukratko htio iznijeti još neke elemente nužne brige o djeci.

Već je Aristotel ustvrdio da onaj tko hoće učiti, mora biti oslobođen svih drugihdužnosti ili poslova, jer učenje zahtjeva odmoran duh i slobodan od briga. To bi pravilomoralo naročito važiti baš za djecu, jer njima je učenje od presudne važnosti, a duša imnije tako snažna i izdržljiva kao u odraslih ljudi. Djeca bi, radi učenja – koje je njihovosnovni zadatak i posao – morala biti oslobođena svih ostalih poslova, pa čak i putovanjado škole i natrag kući, jer ona iznuruju djecu i otimaju im dragocjeno vrijeme. Naš izrazškola, ili engleskischool, ili pak latinskischola dolazi od grčkogσχολή – sholé -dokolica, slobodno vrijeme. Već to, samo po sebi govori kakav bi trebao biti život djecekoja pohađaju školu. Djeca bi, dakle, morala biti smještena u iznimno udobnim i

pogodnim internatima (najboljim, i najudobnijim što ih ljudska vrsta može sagraditi), i povjerena brizi brojnih stručnih odgajatelja. Jedine dužnosti djece, osim samog učenja, bile bi one koje bi ih pripremale, tj. navikavale na kasniji uredan i civiliziran život uzajednici. Ostalo vrijeme, izvan ovih obaveza i učenja, bilo bi posvećeno igri, rekreaciji,sportu ili nekakvim tzv. slobodnim aktivnostima.

U Sumi ekonomijeveć sam napisao da nastavnici nikako ne bi smjeli ispitivati iocjenjivati učenike koje podučavaju, nego bi to, umjesto njih, činio specijaliziranicomputor. Time bi se osigurala neophodna objektivnost u ocjenjivanju učenika. A radistimuliranja nastavnika na što bolji rad, dohodak svakog od njih trebao bi biti proporcionalan prosječnoj ocjeni učenika koje podučava. Odgajatelji u internatima i ostaloosoblje koje bi brinulo o djeci također bi moralo biti plaćeno srazmjerno visini rezultatakoje postižu učenici o kojima brinu. Današnju školu u kojem isti nastavnik podučava,ispituje i ocjenjuje učenike osnovao je jošM. F. Kvintilijan, oko 60-te godine poslijeKrista, a funkcija učitelja i ispitivača nije do sada mogla biti rastavljena zbog nedostatkanekog takvog uređaja kao što je computor. Sada je, pak, to moguće, i ako ne budeučinjeno, škola, koja je možda najvažnija ljudska institucija, ostat će i dalje jedna odnajzaostalijih, tj. najzastarjelijih i najneadekvatnijih.

Prenošenje znanja s jedne generacije na drugu jest nešto od najveće važnosti zaodržanje i razvoj civilizacije i ostvarenje ciljeva vrste, pa mu se, prema tome mora posvetiti i odgovarajuća pažnja imetoda. S druge strane, u sklopu naše brige o djeci i o

80

Page 81: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 81/117

budućnosti dužni smo ih osloboditi većine onih nepotrebnih frustracija koje ogorčavaju iliobezvrijeđuju djetinjstvo, a i kasniji život u zreloj dobi. S treće strane pak, nije više uskladu s razumom i mudrošću, a niti primjereno ostvarivanju ciljeva vrste to što je čovjek toliko vremena i snaga utrošio u razvojmetoda proizvodnje materijalnih proizvoda, atako malo u razvojmetodaobučavanja novih generacija ljudi.

***Razlozi za uspostavljanje logokratskog društva i teškoće koje se pri tom moguočekivati

Da bih preduhitrio neopravdane kritike onih koji, nakon svega što sam rekao, ipak misle da sam nekakav pripadnik onog poduzeća«Lako ćemo», mislim da bi, pored onogšto je već rečeno o ovom problemu trebao reći i to da sam potpuno svjestan toga jenapredak zakonodavstva i napredak u razvoju društva oduvijek bio, a i ostat će, jedan odnajvećih društvenih i povijesnih problema. Na to su ukazivali već Platon i Aristotel, a poslije njih J. Bodin, T. Hobbes, Machiavelli, Montesquieu, Rousseau, Kant, Hegel,Weber, Durkheim, Comte i drugi suvremeniji politički mislioci, ali još više i jasnijekrvava, spora i bolna praksa razvijanja društva.

Ovdje ću navesti samo jedan kraći Rousseauov tekst iz"Društvenog ugovora"koji govori o tom problemu. Tekst je uzet iz odjeljka"O zakonodavcu"."Postoji druga teškoća- kaže on- koja zaslužuje našu pažnju. Mudraci koji bi

prostom puku htjeli govoriti svojim jezikom, umjesto njegovim, neće biti shvaćeni. Postojena hiljade pojmova koji se ne mogu iskazati narodnim riječnikom. Suviše opći pogledi ivrlo udaljeni predmeti podjednako su izvan domašaja narodnog shvaćanja. Mnogi pojedinci koji odobravaju samo one sisteme vladavine što gode njihovom posebnominteresu, teško da bi mogli uvidjeti koristi koje bi izvlačili iz stalnih lišavanja koje imnameću dobri zakoni.

Da bi jedan narod mogao razumjeti zdrava politička načela i upravljati se poosnovnim pravilima koja zahtjeva opstanak i napredak države, trebalo bi da -

paradoksalno - posljedica postane uzrokom, tj. da socijalni duh, koji bi trebao bitirezultatom uspostavljanja države, vlada prilikom samog tog uspostavljanja; i da ljudi, prije uspostave zakona budu ono što bi trebali postati pomoću njih.

Zakonodavac, osoba koja ne raspolaže, ni silom, ni moći uvjeravanja, mora, stoga pribjegavati moćima druge vrste, koje pridobijaju bez prisile i uvjeravaju bez uvjeravanja.

Eto što je oduvijek tjeralo vođe raznih naroda da pribjegavaju posredništvu neba ida bogove časte svojom vlastitom mudrošću, kako bi se narodi, potčinjeni državnim kao i prirodnim zakonima, a priznajući istu vlast u izgrađivanju čovjeka kao i države,dragovoljno pokoravali i poslušno podnosili žrtve općem blagostanju i napretku.

Ovaj uzvišeni razum, koji se izdiže iznad domašaja prosječnih ljudi, to je onajrazum čije je odluke zakonodavac stavljao u usta besmrtnika, da bi pomoću božanskog autoriteta poveo one koje nije mogao pokrenuti ljudskim razumom."

Nema sumnje, to je do sada bila jedna od najingenioznijih i ključnih metoda naosnovu koje se podigla i uznapredovala ljudska civilizacija, a koristili su ju neki odnajvećih duhova što ih je dao ljudski rod - Hamurabi, Zoroastar, Mojsije, Isus, Muhamed,Konfucije.Likurg, Haronda...

Ali, kome bi se danas, u ovim ateističkim vremenima, neki zakonodavac mogaoobratiti za pomoć?

???????Da kažem kako su mi ove zakone i ostale ideje telepatski došapnuli neki

81

Page 82: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 82/117

vanzemaljci!!!!????Ipak, ima nečeg na što se mogu osloniti. Najveći mislioci društva i društvenih pojava – Rousseau, Durkheim, Hegel, Weber,

Comte, Spencer, Marx... - oni koji su osnovali sociologiju i politologiju, smatrali sudruštvo nečim božanskim i često su, što hotimice što nehotice, znali pokazati da je izraz"Bog" sinonim ili simbol za društvo.

U "Uvodu u politologiju" pokušao sam pokazati da to ima velikog opravdanja.U ovom radu već sam pokazao da društvo smatramumjetnim organizmom.Taj

entitet, čija je bit transempirijska, doista ima nečeg božanskog u sebi. Politika jenjegova umna, ali nijema volja («volonte generale»), a političari i zakonodavci su ljudikoji imaju dar da razumiju tu njegovu nijemu volju i saopćavaju ju narodima.

Ja sam, poput Hamurabija ili Mojsija, tumač ili glasnogovornik nijeme volje jednog višeg, razvijenijeg stupnja opstojnosti togumjetnog organizma- prorok krozkojeg on govori - odnosno čovjek koji ovim i drugim tekstovima obznanjuje u što se to, ukakav novi, savršeniji oblik, umjetni organizam teži razviti, kako bi ljudskoj vrsti bio štosvrsishodnije i blagotvornije sredstvo za njen slobodni opstanak i ostvarenje njenihciljeva.

Blago onim narodima, koji, među prvima, svojom pažnjom budu počastili onakvemisli i zakone kakvi se ovdje izlažu, jer će ih onaj budući, razvijeniji umjetni organizam,čijem ozbiljenju tako budu služili, uistinu bogato nagraditi za njihovo zalaganje.

Spomeno bih još jednu stvar koja daje za pravo takvim očekivanjima kao što sumoja.

Hobbes, Lock, Montesquieu, Grotius, Spinoza, Rousseau i drugiprosvjetiteljskimislioci, koji su postavili teorijske temelje građanskog društva, nisu se mogli pozivati navolju ili riječi nekakvog božanstva, kao njihovi veliki prethodnici, ali oni su tvrdnjom; da je čovjekovoprirodno i neotuđivo pravoda živi u takvom društvu kao što je građansko,doista podstaknuli i pokrenuli ljude na njegovo ozbiljavanje. Ta je tvrdnja uvelike došlaglave feudalizmu.

Budući da je čovjek, pored ostalog, kako se smatra, i«biće slobode», onda, sličnoonome gore, i ja, danas, mogu reći da pripadnici ljudske vrste imajuneosporivo pravo(IUS GENTIUM, koje je prirodno (specifično) pravo ljudskog roda), da žive u jednomdruštvu poputlogokratskog, društvu koje bi bilo slobodnije, pravednije, sigurnije ifunkcionalnije, tj. svrsishodnije od postojećeg građanskog društva, - svrsishodnije za ono bitno, za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste i osmišljavanje života individua.

Ako se ne bi ozbiljio onaj gore spomenuti, viši razvojni oblik društva, umjetnogorganizma, i civilizacije uopće, onda bi bile besmislene sve žrtve, koje su, od početkačovjekovog postojanja, bile prinesene napretku. Stoga će rad na njegovom ozbiljavanjuokruniti smislom, ne samo život onih ljudi koji budu radili na tome, nego i cijelu ljudsku povijest i sve patnje kojima je ona bila obilato protkana.

***Weber i ljudski ciljevi

Budući da je ovaj tekst namjenjen i ljudima koji žive u krugu neoneolitske ineoantičke civilizacije, ovdje bi bilo dobro pozabaviti se i pitanjem: zašto WeberovaknjigaProtestantska etika i duh kapitalizma,koja je kod nas vrlo poznata i cijenjena,nije značajnije utjecala na naš neoneolitski mentalitet i podstakla nas na razvijanjekapitalizma i općenito povijesnotvornost, ontogeničnost?

Na prvi pogled, čini se da je poseban razlog tome to što kod nas praktički nije bilo i

82

Page 83: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 83/117

nema protestantizma čija je etika bila podstrek razvijanju kapitalizma. Nema sumnje da jeto jedan od uzroka, ali ni izdaleka jedan od onih najvažnijih, jer Weberova je knjiga došlakod nas nakon uspostave prvobitnog kapitalizma i mogla je, po riječima samoga Weberautjecati na njegovo razvijanje i mimo protestantizma i snažnije od njega. Sama knjiga,naime, izvrsno je pisana i daje vrlo jake etičke i utilitarne stimulanse ka razvojukapitalističkog mentaliteta.

Glavni razlog izostajanja tog uticaja na nas, a i intezivnijeg uticaja na druge narodesvijeta jest, po mom mišljenju, u tome što Weber u toj svojoj knjizi nije ništa rekao opozivučovjeka uopće, odnosno o ključnom pozivu (beruf ili vocatio) ljudske vrste, a taj je stvaranjeumjetnog bića,i žrtvovanje životnih i radnih snaga svih nacija, rasa i ljudskihgeneracija upravo stvaranju tog,umjetnog bića– kapitala.

On je govorio samo o tome kako su protestantizam, a i druge reformirane crkve,svojom etikom otkrile onajovosvjetski (sekularni),radni i spasonosnipoziv individua,odnosno to da su ove individue od Bogapozvaneda ga ispune kroz neku djelatnost koja proizlazi iz okvira aktualne, odnosno tada važeće podjela rada. Optimalna samoafirmacijaindividua kroz tajradni poziv, tj. posredstvom njega, bila je moralna dužnost induvidua ionaj istinski spasonosan akt.

Ono, međutim što je ovdje bitno, i što može imati najveći utjecaj, jest to da je -govoreći jezikom opće religioznosti - Bogpozvaočovjeka (kao vrstu) da stvoriumjetnobiće, kapital i društvo koje će biti zasnovano na njegovom korištenju - kapitalizam.To je doista onaj bitni i istinski zadatak kojeg je On (ukoliko zaista postoji), stavio predljudsku vrstu. Kao ključna nagrada za sudjelovanje u tom zadatku i njegovo izvršavanjemože se pomišljati nešto kao spas ljudskevrste u nekoj specifičnoj transcendenciji -oslobođenju od robovanja kauzalitetu prirode, smrti itd.

Ali nagrada za istinsko, produktivno sudjelovanje u stvaranju umjetnog bića injegovom produktivnom korištenju u svrhu specifičnog, slobodnog opstanka ili spasačovjeka dobija se također i na ovom svijetu, i to u obliku boljeg, lakšeg, slobodnijeg ismislenijeg života, a dobijaju ju prvenstvenonarodi i generacije, a kaktkada ju, za života,

dobiju i kreativne individue. No onu ključnu nagradu, koja svojom važnošću premašuje sve što se može pomišljati, a koja je,per suam genere, transcendentna,dobija, kako je već rećeno,isključivo nekavrsta, i to za uspješan pothvat stvaranjaumjetnog bića i opstanak zasnovan na njegovom korištenju. Takva vrsta ne može se smatrati samopozvanomda pokuša stvoriti umjetno biće, nego također i jednom od onih malobrojnihodabranih, jer je uspjela u tom svom pokušaju, tj. svompozivu i postala doista nalik Bogu – sposobnastvoriti nešto bićevito, autopoietično – pokazala je svojuontogeničnost.

Neku takvu, istinski darovitu vrstu ne mogu zaustaviti, ni oni Biblijski kerubini, ninjihovi plameni mačevi koji čuvaju ulaz u Eden i pristupStablu Života.(Genesis 3,20 )

No, oni sumožda samo jedan lukavi izazov kojim se - govoreći jezikom teologije- služiProvidnost, da bi namamila pripadnike kreativnih vrsta da se kreću i djeluju u tom pravcu, a možda su, pak ti kerubini i njihovi plameni mačevi zapravo simboli nekakve posljednje prepreke koju treba savladati da bi se nekavrsta definitivno potvrdila kaoodabrana.

Tko zna koliko onih, nedovoljno kreativnih ili nedovoljno razumnih i nemarnihvrsta u univerzumu ne uspijeva udovoljiti ovompozivu i nestaju u tami vječnogzaborava?

Što se tiče samihnaroda, vjerujem da će, za razliku od dosadašnjih, neke budućehistoriografije, kaoodabrane ili bogonosnetretirati onenarode koji su bili ontogenični,

83

Page 84: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 84/117

tj. koji su dali neke od ključnih doprinosa razvoju umjetnog bića i njegovoj afirmaciji kaosredstva spasa i oslobođenja vrste.

Da je Weber tako postavio stvari, možda se Slavenski narodi koji pripadajuneoneolitskoj civilizaciji ne bi u toj mjeri priklonili suprotnom, Marxovom učenju, koje jezahtjevalo odustajanje i apstinenciju od stvaranja i upotrebe umjetnog bića.

No, to je diskutabilno, između ostalog i zbog toga što je Weber djelovao punokasnije od Marxa – kad se «komunizam« takoreći već bio ukorijenio u onom presudnovažnom dijelu društvene svijesti, a i u praksi.

Dalje. Spasonosnoj volji da se udovoljipozivu, Weber suprotstavlja prostuindividualnu lijenost, inertnost ili naprosto nesposobnost.No, čini se vjerojatnijim iistinitijim da je ta «nesposobnost» ustvari iznimno velika ontoklastička sposobnost,tj. moć da se opstruira stvaranje umjetnog bića, moć, koja je, kako smo već čestonaglašavali, vrlo dobro skrivena raznim maskama, i koju je stoga vrlo teškoraskrinkati. Ta moć nije ništa drugo do ono Fichteovoradikalno zlo, a jedno odnjegovih osnovnih lukavstava – uz to što hini nekakvu nemoć ili nesposobnost- jest i toda upravo stvaranje umjetnog bića proglašava radikalnim zlom. Tretiranje toga radikalnogzla kao proste nesposobnosti jest naivnost i potcjenjivanje koje mu daje snagu i prostor zadjelovanje.Ali zašto Weber skupa sa onim idejama koje zastupa, a koje su se kroz praksukapitalizma pokazale produktivnima, ni dan danas ne djeluje na ljude sa područjaneoneolita i neoantike?

Jedan od aktualnih razloga je i to što je život utemeljen na stvaranju i upotrebiumjetnog bića, kao osnove života Zapada, počeo intezivno i naširoko pokazivati i one nus- pojave svog opstanka i djelatnosti – opasno zagađivanje i razaranje prirodnog bića, tj.svijeta prirode, koja je osnova života uopće.

Drugo. Pripadnici neoneolitske i neoantičke civilizacije vrlo su dobro živjeli od,kako sam već rekao, plodova Zapada i izdašnog rada umjetnog bića, i tako, na svojunesreću, i nesreću cijelog čovječanstva, na jedan potpuno neočekivani način, ostvarili

mračna Malthusova predviđanja o disfunkcionalnom rastu ljudske populacije. Danas susuvišne i nepotrebne dvije trećine ukupnog čovječanstva, a možda i više od toga.Kolika bi tek bila ukupna ljudska populacija kad bi se umjetno biće potpuno

razvilo i na području neoneolitske i neoantičke civilizacije, a ne bi postojala efikasnakontrola veličine ljudske populacije?

Poseban zazor izaziva ona najdublja ili najintimnija unutrašnja slabost Zapada,koja se očituje kao ona već spomenutanemoć da se- usprkos dugoj demokratskoj tradiciji- dovoljno efikasno kontrolira vlastita administracija. O posljedicama toga nedostatka većsmo gore dosta rekli.

Ontoklastički duh Neoantike i Neoneolita lukavo upiru svoj optužujući prst upravona spomenute (a i one nespomenute) nusprodukte razvoja Zapada, opominje svoje narodeda ne idu istim putem i podstiče ih na Hladni rat, Džihad ili slične akcije koje su se inekada, poput kuge ili katastrofalnih elementarnih nepogoda, iz Srednje Azije obarale namladu Evropu.

Marxove, ontoklastičke ideološke i sociološke zamisli, imale su neusporedivo veću pokretačku snagu od Weberovih, jer je on proklamirao da je ukidanje umjetnog bića,kapitala i kapitalizma – dezalienacija – te stvaranje društva baziranog na društvenomvlasništvu,ne samo moralni, nego i esencijalni poziv i ključni zadatak cijelogljudskog roda, tj. čovjeka uopće.

Istina, Weber nije pisao u situaciji u kojoj je tek trebalo uspostaviti kapitalizam,

84

Page 85: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 85/117

nego naprosto objasniti zašto je on, uzskromnu pomoć protestanske etike i usprkosgolemim i grčevitim otporima ipak bio etabliran. (Glavnu pomoć ljudima koji su radili nauspostavljanju kapitala i kapitalizma pružila jenužda, potreba.) No, svejedno, da jeWeber kojim slučajem bio pokazao kako je stvaranje umjetnog bića, kapitala i društvakoje bi svoj opstanak temeljilo na njegovoj upotrebipoziv koji je stavljen pred cijeluljudsku vrstu, vrlo je vjerojatno da bi takvo štivo imalo puno intezivniji i blagotvornijiuticaj na razvijanje ljudske civilizacije nego knjiga koju je stvarno napisao, a koja je, iovakva kakva jest, doista vrijedna velikog poštovanja.

Quidquid est, čini se logičnim ili barem vjerojatnim da bi čovjek, tj. ljudska vrstasrčanije, lakše i sa manje patnji, lutanja i rasipanja snage i vremena, te također i znatnodjelotvornije ostvarivala svoje ciljeve kad bi joj oni bili jasni, barem u svojim općimobrisima.

***

Eto, nasuprot Weberu, mislim da najviše treba istaknuti to da jestvaranjeumjetnog bićai njegovo korištenje kao osnove ljudskog života onajosnovni poziv, kojinije stavljen samo pred raznorazne individue, niti pred nekolicinu naroda, nego pred cijeluljudsku vrstu, i da će isticanje upravo te istine, tj. togosnovnog pozivavrste, intezivnije pokretati ljude na razvitak civilizacije, nego protestantizam i Veberova knjiga zajedno.

Jasno, to je samo moje mišljenje. Onaj, međutim, Koji je stavio tajpoziv predljudsku vrstu, možda ima sasvim drugačije planove i metode koje su nama nedokučive.Dijalektika povijesnog razvoja često iznenađuje i najpronicljivije mislioce i čini nam sevijoglavom. Nije ni čudo. Ta ona je manifestacija nekakve božanske kreativnosti ili Božjedjelatnosti.

Važnost tržišta , konkurencije i reguliranja njene žestine

Prije nego prijeđem na kratko izlaganje o tim stvarima, napominjem da je ovaj dioteksta namijenjen prvenstveno ljudima u zemljama koje pripadaju neoneolitskoj ineoantičkoj civilizaciji. Ljudi na Zapadu uglavnom dobro znadu što su tržište ikonkurencija.

***

Svi ste vi, dragi neoneolićani i neoantičani slušali o tome koliko je tržište važno zanaš opstanak. Te su priče više nego istinite, ali onima vašim znanstvenicima koji vam ih pričaju nije sasvim jasno koja je prava, najvažnija funkcija tržišta, pa ni vama nisu moglidovoljno jasno ukazati na tu njegovu funkciju i važnost. Pokušat ću vam to približiti jednim primjerom kojeg sam upotrijebio u knjizi "Balkansko proročanstvo":

"… Dva čovjeka donesu na tržište jednaku količinu žita, jednake kvalitete, i jednako ga uspješno prodaju po jednakoj cijeni, za jednaku sumu novca, npr. 1 000 000$.Čini se kao da je tržište bilo jednako milostivo prema jednome i drugome. Međutim, jedanod njih radio je neznalački, nemarno i po zastarjelim metodama, pa ga je proizvodnja prodanog žita koštala 1 200 000$. Taj je otišao kući s gubitkom od 200 000$ . Drugi jeradio puno pametnije i po puno boljoj metodi, pa ga je uzgoj žita koštao samo 800 000$.On je otišao kući sa 200 000$ dobitka. Prvi se više nikada neće vratiti na tržište, jer ga jeono upropastilo. Drugoga je nagradilo i dalo mu šansu da dođe opet.

Najvažnija funkcija tržišta, kako pokazuje ovaj primjer nije, da ocjenjuje

85

Page 86: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 86/117

vrijednost onoga što smo donijeli na tržnicu - premda ono čini i to - nego da procjenjujevrijednost onoga što smo ostavili kod kuće - vrijednost, odnosno efikasnost, ili,ekonomičnost metode, načina na koji smo proizveli robu koju smo iznijeli na tržište…

Tržište je, dakle, rasudna i selektivna snaga umjetnog bića. Zatirući neproduktivne metode i ljude, a nagrađujući dobre i produktivne, tržište

vuče čovječanstvo putem napretka. A kako nove, bolje metode proizlaze isključivo izkreativnosti obdarenih individua, ono nagrađuje i kreativni rad.

Istina, tržište često zakasni nagraditi kreativne individue, ali zato ne zaboravljanagraditi narode koji su se poslužili produktima njihove kreativnosti…”

Eto, toliko o pravoj funkciji tržišta.A sada riječ, dvije o takozvanom Svjetskom tržištu.Ako niste ekonomisti, koji već znadu te stvari, možete mi vjerovati na riječ kad

kažem da već odavno nema toliko daleke, primitivne i toliko izolirane zemlje na svijetu,da joj opstanak uvelike ne bi ovisio o tom, Svjetskom tržištu. Sve su zemlje danasnevidljivim pupčanim vrpcama vezane za nj, i ni jedna zemlja, ako ima iole zdravu privredu, ne proizvodi više za sebe, nego za Svjetsko tržište, na kojem također kupuje isve ono što sama ne možedovoljno ekonomičnoproizvesti. Ko ne radi tako, neizbježno propada.Opstanak svakog današnjeg naroda ovisi o tome hoće li štogod prodati na toj,Svjetskoj tržnici. Ali, kako je već pokazao onaj primjer, na njoj se može prodavati i sgubitkom. Narod koji tako prodaje, osuđen je na neugodnu dijetu, a na kraju na propadanje, a možda i izumiranje. S dobitkom se, sa tog tržišta možemo vratiti kući jedinoako smo prije toga, ondje, kod kuće ekonomično proizveli ono što smo tamo prodali. Aekonomično proizvesti te stvari, danas, možemo jedino ako živimo i radimo onako kako propisuju ona dva zakona, ili na neki drugi, alisličannačin.

Ovime sam, nadam se, ukazao, i na pravu funkciju tržišta, i na važnost, tj.stanovitu neophodnost onih zakona.

Sada, ukratko, o konkurenciji i o učenju koje je u socijalističkim zemljama bilo

proglašeno nekakvim socijal-darvinizmom.Ona je bič koji sva stvorenja tjera putem napretka. Da nema nje, svijet bi biocarstvo propasti i jada, pod vlašću osrednjih ili najlošijih pripadnika svih vrsta.Konkurencija, međutim, otima vlast iz njihovih ruku i daje ju najsposobnijima - onimakoji mogu najviše učiniti za opstanak i napredak svoje vrste ili društva. Konkuriranje je,dakle, prirodna metoda pomoću koje se vrste čuvaju od degeneracije i izumiranja.

To važi i za ljudsku vrstu, a treba važiti i za ljudsko društvo. Ono društvo kojeonemogući djelovanje konkurencije, ubrzo se pretvara u ustajalu žabokrečinu, a potom usmrdljivu baruštinu, koja je izvor mnogih bolesti i zala, i raj za zmije i pijavice.

Ali, s druge strane, ono društvo koje zakonima ne obuzdaprirodnu žestinudjelovanja konkurencije, može se pretvoriti u pravi osinjak ili zmijsko leglo - "rat svih protiv svih", u kojem se svi međusobno proždiru i u kojem opet, prvi stradavaju baš oninajvredniji i najproduktivniji članovi društva. Iz toga, na kraju proizlazi jednaka šteta kaoi iz sprečavanja njenog djelovanja.

Imajući to u vidu, prikazane zakone izradio sam tako da mogu obuzdavati žestinu prirodne konkurencije i da se poželjna veličina njenog utjecaja može regulirati povećavanjem i smanjivanjem one, "najmanje dozvoljene visine QPK-a". Time seistovremeno regulira i brzina ekonomskog rasta. A analizom koja je utemeljena naupotrebi Gausove krivulje, može se otkriti koja je idealna, tj. optimalna visina QPK-a iQEAD-a za neko razdoblje, no sada ne možemo o tome.

86

Page 87: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 87/117

Ovdje, međutim, treba imati u vidu i to da konkurencija ne spada medju takozvane"elastične" tržišne pojave i da njena "ponuda" ne bi jako poslušno slijedila pad potražnjeza njom. Stoga bi žestinu djelovanja konkurencije trebalo ograničavati i maksimiranjemvisine QPK-a. Maksimalna dozvoljena veličina QPK- a mogla bi biti, recimo: 3. Sva dobitkoja bi QPK povećavala iznad te vrijednosti, mogla bi se s potpunim pravom smatrati posljedicom činjenja štete potrošačima, partnerima, budućim generacijama, ili samoj prirodi, pa bi se bez naknade oduzimala poduzećima i davala fondovima oštećenihsubjekata. Ovakav bi način suzbijanja žestine konkurencije bio vrlo efikasan, jer nikomese ne bi isplatilo da radi suviše revno i da tako stekne dobit koja će mu biti oduzeta.

Jasno, ni taj se način ne može primjeniti uvijek i na bilo koji način.Jedan od nezaobilaznih uvjeta njegove primjene jest da važi za cijeli svijet. Jer,

ako bi on važio samo u jednoj ili nekolicini zemalja, onda bi ih on doveo u podređen ineodrživ položaj spram onih zemalja u kojima ne bi važio, i koje bi stoga nesmetano ilako mogle ostvarivati svoje interese, čineći štetu drugim subjektima. Parcijalna primjenametode maksimiranja QPK-a dala bi, dakle, privilegije štetočinjama, a ugrozilaegzistenciju poštenih i istinski produktivnih društvenih, odnosno ekonomskih subjekata.

Maksimiranje QPK-a možda će se kasnije pokazati još važnijim jer će sereguliranjem njegove maksimalne dozvoljene veličine moći također regulirati i brzinarazvoja civilizacije. To je veoma važno, jer, kako smo već rekli, i prebrz, i prespor civilizacijski razvoj mogu nepotrebno ogorčiti i obesmisliti život mnogim generacijamačovječanstva.

***Moguće perspektive

Rado bih o budućnosti rekao nešto lijepo, ohrabrujuće, ali mislim da će ona, čak iako bude dobra, za većinu naroda biti vrlo teška, jer sada se moraju ispravljati greške kojesu počinile prethodne generacije. Tu mislim na onu neposrednu budućnost – ovo islijedeće stoljeće.

Ostaje mi jedna, vrlo neugodna stvar: da čitatelje koji pripadaju neoantičkojcivilizaciji, a čije zemlje imaju velik natalitet, podsjetim na to da je ponuda ljudskihživota, već više od jednog stoljeća nerazumno velika, pretjerana i da danas ima oko tri iličetiri milijarde ljudi koji su prekobrojni, i kojih se ljudska vrsta, i protiv svoje volje moraosloboditi, da bi mogla opstati na neki "normalan" način. Doveli smo se, nažalost, usituaciju u kojoj nam je, kako sam već govorio, za naš vlastiti opstanak, važnija neka jadna biljna ili životinjska vrsta, nego čitavi narodi ili rase, pa će neki, usprkos našemhumanističkom užasavanju, morati preko palube. Tko će otići, a tko ostati, već sada presuđuje tržište, a ono nema nikakve samilosti niti sentimentalnosti prema onima koji nemogu opstati na način koji je prikazan onim zakonima i, općenito, ovim manifestom.

Da me ne bi ste krivo shvatili, ne propisujem ja nikome kako mora živjeti, negosamo, pomoću onih zakona, i ovog teksta dovodim do riječi, tj. prikazujem način životakojeg nam je propisala neka sila što je puno moćnija od nas i od naših Bogova. Nitko vasneće prisiljavati niti na to da poštujete taj,njen zakon. Ali, ako ga ne budete poštovali,čeka vas… zna se.

Nemojte se zavaravati iluzijom da visokorazvijena, suvremena civilizacija nećedozvoliti da neki narodi izumru. Jedan od zadataka visokorazvijene civilizacije je i to dašto je moguće efikasnije i bezbolnije uklanja povijesno i civilizacijskineproduktivnenarode, rase, društva, grupe i sve ostale jalovesubjekte sa ovoga svijeta. I ta je selekcija jedan od uvjeta "normalnog" opstanka ljudske vrste i ostvarenja njenih vitalnih ciljeva.

87

Page 88: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 88/117

***A sada o jednoj drugoj stvari koja se također tiče neoantičke civilizacije i njenih

ljudi.Današnji neoantički narodi čuvaju jednu veliku vrijednost antičke civilizacije. To

je antropocentrizam - nazor po kojem bi ljudski duh i ljudski rad trebao biti izvorom svihdobara i vrijednosti i “mjerilo svih stvari”(Protagora). No u situaciji u kojoj je umjetno biće već stvoreno i postalo glavnim subjektom daljnjeg razvoja civilizacije,antropocentrizam današnjih neoantičkih narodaontoklastičke je naravi i možda bi ga prije trebalo zvati nekakvim antropofundamentalizmom ili patološkom duhovnošću ili paknekakvom kultur-patologijom. Zbog te svoje patologije on je bitno inferioranZapadnjačkom tehnocentrizmu, u okviru kojega je umjetno biće ključni izvor vrijednosti anjegovo tržište “mjerilo svih stvari”.

U prethodnom tekstu već sam rekao da je, u vrijeme povijesti ljudski duh biosredstvom razvoja umjetnog bića, a da će se u postpovijesnom vremenu umjetno bićekoristiti i kao sredstvo razvoja ljudskog duha. To mi se čini vrlo smislenim i izvjesnim. No, to znači da će antropocentrički svjetonazor opet postati aktualan, i to u drugačijem,višem i dubljem smislu nego nekada, u Antici. Ovo će pak za neoantičke narode bitinekakva sreća tek ako se budu mogli odreći patološkog,ontoklastičkogantropocentrizmate priznati i prihvatiti umjetno biće kao sredstvo duhovnog razvoja. A ako ga ne prihvateoni, prihvatit će ga drugi narodi, jer današnji neoantički narodi, iako najznačajniji inajbrojniji, ipak nisu jedini čuvari antropocentričnog svjetonazora i njegovih vrijednosti.

***

Što se tiče neoneolitskih naroda, u onom diskursu o potrošnji već sam pretkazao dadaljnji razvoj civilizacije ukazuje na to da narode čija je kultura utemeljenaprvenstvenou potrošačkom, neoneolitskom svjetonazoruipak čeka jedna velika renesansa, a možda

čak i njihovo zlatno doba, i to, kako sam već napomenuo, zato što će umjetnom biću biti potrebni takvi narodi i takva populacija uopće,koja će mu svojom degustacijom ipotrošnjom njegovih proizvoda određivati daljnji pravac razvoja.No, da bi se tako, u punoj mjeri mogli okoristiti djelatnošću umjetnog bića, ti se narodi moraju odreći svoje paranoidnosti i dobro skrivene mržnje i agresivnosti prema umjetnom biću i civilizacijikoja ga je stvorila,i dati neki presudno važan element njegovom razvoju.

Pripadnici neoneolitske civilizacije, kako sam već više puta rekao, intezivno suopstruirali razvoj umjetnog bića, koje je danas glavni stvaratelj bogatstva i stoga su, kaošto je poznato, vrlo zaostali i općenito vrlo siromašni, ne samo kao individue, nego i kaocijela društva ili nacije. No etabliranjem onih zakona u svojim državama, oni bi umjetnom biću (tj.umjetnom organizmu koji ga nosi) dodali onaj ključni element koji jeneophodan za njegovo funkcioniranje i daljnji razvoj. Time bi stekli, i bogatstvo i status povlaštenih korisnika tvorevine kojoj je žrtvovano svekoliko dosadašnje ljudsko postojanje.

Taj narod lako bi mogli biti Rusi. Ne samozato što su skloni rafinirati iproduhovljavati svoju potrošnju, što ima presudnu važnost,nego se to vidi ili nadaje iiz toga što su u razdoblju komunizma pokazali da znadu vrlo dobro rukovati tehničkim, tj.tehnološkim aspektima umjetnog bića. I premda su i oni, poput ostalih neoneoličana,zloupotrebili tehnologiju, tj. upotrijebili ju u svrhu sprečavanja vlastitog napretka u bitnimstvarima, ipak su, čak i pomoću te zloupotrebe stvorili, do sada najveće političko carstvo

88

Page 89: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 89/117

na ovom planetu. Za svega tridesetak godina, većinu svojih neolitskih naroda, koji su znalisamo za likove opanke i "Mariju Andrejevnu" - drveni plug - (Dostojevski), doveli sudotle da se mogu služiti nuklearnom tehnologijom i da prvi iskorače u svemir.

No, tko zna, možda će se baš Rusi, i ostali Slaveni, kao i do sada, najžešće opirati proširenju vlasti umjetnog bića, a ovi zakoni bit će u dogledno vrijeme etablirani u Kini,koja je u povoljnoj političko-povijesnoj poziciji da to učini, ili će pak biti“ponovootkriveni” negdje na Zapadu gdje je umjetno biće i stvoreno, tj. dovršeno, pa će tamo, ti,ili takvi zakoni, također biti uvedeni i u društvenu praksu. Eto toliko o mogućim ivjerojatnim putevima daljnjeg razvoja.

Jasno, sve su ovo bila samo nagađanja kojima ne treba pridavati preveliku važnost.

***

Na kraju, čini mi se veoma važnim skrenuti pažnju na jednu frazu koja se čestomogla čuti u 20. stoljeću, a čuje se i danas:

da postoje različiti putevi razvoja.Ova fraza služila je tome da opravda antipovijesne tendencije i bezbrojne gluposti

na području svjetskog kulturnog, političkog i društvenog života, a nastala je u vrijeme kad je nestalo, ne samo suvislih shvaćanja povijesnog razvoja, nego čak i vjere da takvo neštouopće postoji.

Nasuprot toj frazi iznosim tvrdnju: da razvoj civilizacije ima jedan specifičan inezamjenjiv tok i zakonomjernost koja ga dosta čvrsto određuje. (Vidi moje knjigeNacrtza kritiku dijalektikei Apokalipsa.

Odstupanja od tog toka moguća su, pa čak i nužna, u stanovitoj mjeri, ali ono štodoista teži ka istinskim ciljevima povijesnog ili civilizacijskog razvoja, ili pak ostvarenjuciljeva vrste, morat će se, prije nego bude kasno, vratiti u onajpravi tok, da bi ih postiglo,odnosno ostvarilo, jer samo se jednim putem može stići do njih. Ono što previše zastrani,ili zaostane bit će izgubljeno.

Uostalom, budućnost i nije za svakoga, a povijest je, pored već rečenog, i onoHegelovo “sudište”, i proces očišćenja ili oslobađanja ljudske vrste od onih njenihelemenata kojima nije mjesto u toj budućnosti, ili koji svojom antipovijesnom djelatnošćuometaju i nastoje spriječiti njeno potpuno ozbiljenje, tako da ne treba niti žaliti za onimšto propadne.

Eto, ja, toliko.Žao mi je što ovaj dio rasprave završavam tako teškim riječima, ali što se tu može,

njihov opći ton i težinu bira i određuje vrijeme u kojem živimo, a koje tim riječima sámoreflektira sāmo sebe.

Skica svjetske povijestiVeć smo više puta rekli da je povijestontogenični proces- proces stvaranja

umjetnog bića.Umjetno se biće, pak sastoji iz mnogo raznorodnih elemenata. Čine gaznanosti, tehnologija, društva, kulture i politika, ali također i religija, umjetnosti ifilozofija. Svi ti elementi ili momenti umjetnog bića koje smo nabrojali, također su ielementi svjetske povijesti.

No povijest čine i raznorodna povijesna kretanja, pokreti. Neki od njih bili su povijesnotvorni, ili možda bolje,ontogenični, odnosno ontopoietični – težili su kauspostavljanju i razvijanju umjetnog bića, odnosno nečeg bićevitog uopće. Ali, u povijesti je bilo znatno više onih pokreta koji su htjeli onemogućiti stvaranje umjetnog bića. Njih,

89

Page 90: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 90/117

kako sam već rekao, nazivam antipovijesnima iliontoklastičkima, jer su težili kauništenju i zatiranju umjetnog bića, ilibićevitostičovjekove tvorevine uopće. Treba ih što je moguće jasnije razlikovati i razlučivati od ontopoietičnih, jer oni, iako su reakcija naontopoietične ili ontogenične težnje, djela ili pokrete, i jedna vrsta fakticiteta, nisumomenti povijesti u onom strogom smislu tog pojma.

Ko hoće dati prikaz svjetskopovijesnog procesa, taj treba prikazati razvoj umjetnog bića - od onih jednostavnijih njegovih formi i elemenata do zrelilijih – i to onim redomkojim su one nastajale u svjetskopovijesnoj zbilji, tj. u vremenu. Kako tih ontopietičnihodnosno ontogeničnih elemenata i pokreta ima malo,pravi, istinski prikaz svjetske povijesti, utemeljen na njenom razumijevanju može biti i tanka, kratka knjižica.Historialonga, liber brevis!

U prijašnjim, pretkritičkim vremenima često sam znao čitati razne «povijestiizuma i egzatno-znanstvenih i tehnoloških otkrića» i čudio se da u tim knjigama nalazim bitno više povijesnosti nego u najdebljim povijesnim kompendijima. Sada shvaćam zašto je tome tako. Povijest je bila nastajanje umjetnog bića, a ono se, u puno većoj mjeri sastojiod tih tehničkih i znanstvenih elemenata nego od onih, često besciljnih i besplodnihtumaranja cijelih vojski i diplomata po površini planeta, o kojima su najčešće pisali oni«pravi povijesničari» i «povijesne» knjige.

***

S Hegelom, najvećim misliocem povijesti do današnjih dana, slažem se u tome da je svjetska povijest započela na Istoku a završila na Zapadu i to upravo u njegovo vrijeme,a djelomično i sa objavljivanjem njegovih djela. No za kraj povijesti, tj. za njeno potpunoi uspješno ispunjenje, odnosno ostvarenje njenog unutrašnjeg cilja veću zaslugu imajuradovi i djela nekih drugih mislilaca – mislim prvenstveno na djela Smitha, Ricarda iMarxa. Ali o tome će više govora biti kasnije.

Čitatelju je već iz prethodnih radova ili prethodnog teksta poznato da povijest

dijelim na četiri etape, odnosno četiri dijalektička razvojna stupnja:Neolit, Antiku,Zapad, te naAntropotehnološko razdoblje ili civilizacijukoja je tek pred čovjekom.Evo ponovo onog kratkog prikaza tih razvojnih stupnjeva.

«1.TezaU Neolitskoj civilizaciji, sam čovjek nije proizvodio ništa, nego je živio od "rada"

prirode i njenih plodova. To je bila potrošačka civilizacija u najpotpunijem smislu teriječi.

2. Antiteza Antika je razdoblje u kojem ljudska vrsta više ne živi od “rada” prirode, nego od

svog vlastitog rada, i dijeli se na robove i gospodare. Robovi obavljaju fizički, a gospodari umni dio ukupnog posla potrebnog za održanje života vrste.

3. SintezaU Zapadnoj civilizaciji, koja jesinteza ili rezultat cijelog povijesnog razvoja,

čovjek stvara, odnosno dovršava stvaranjeumjetnog bića. Ono radi, a čovjek troši proizvode njegovog rada.

Dovršenjem procesa stvaranja umjetnog bića ostvaren jecilj povijesti , a sama povijest privedena je kraju. No, kraj povijesti nije, niti kraj vremena, niti konac postojanja svijeta, a niti ozbiljenje očekivanog spasa. Uspješnim dovršenjem povijesti, tj. stvaranjemumjetnog bića, stvoreno je tek neophodno sredstvo spasa, kako bi rekli stari, ili pak; kakobi rekao Hegel, tek orudje samooslobodjenja Svjetskog duha. Ja ga sam nazivam

90

Page 91: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 91/117

sredstvom za ostvarivanje metabioloških i transhistorijskih ili metahistorijskihciljevavrste. Ovi se ciljevi, po mom mišljenju, mogu ostvariti isključivo nekakvim sredstvom koje je bićevito, autopoietično.

4.EpitezaU ovoj, četvrtoj, postpovijesnoj etapi, koja već polako otpočinje, a koju, kako sam

već rekao najčešće nazivam Antropotehnološkom, civilizacijom ili antropotehnološkimunivrezumom,umjestorevolutivnog razvijanja, tj.stvaranjaumjetnog bića, prevladavatiće njegovokorištenje ili upotrebakao neophodnog,bićevitog oruđa za ostvarivanje onihključnih ili vitalnih ciljeva vrste. To će dovesti do njegovog daljnjeg,evolutivnog razvoja.»

Sada bi trebalo reći koju riječ o onim specifičnim elementima koje je svaka od ovihcivilizacija dodala umjetnom biću.

NeolitU neolitskoj zajednici izvedena je prva velika, temeljna, prirodna podjela rada

između muškarca i žene.Žena je, po prirodi, sposobna rađati tijelom, pa je glavni zadatak žene postao

održavanje vrste - briga o donošenju djece na svijet i othranjivanju novih generacija ljudi.Muškarcu je prirodni razvoj dao ontogeničan duh - sposobnost rađanja duhom - pa jenjemu u dio pala dužnost da stvara umjetno biće. Muškarac je ontogeničan, a žena prvenstveno filogenična. U neophodnom poslu stvaranja umjetnog bića muškarac je bio produktivan a žena reproduktivna. U jednom prethodnom radu to sam rekao ovimriječima:

«Žena rađa živoga Boga, kreativno biće, a muškarac stvara njegovu ne-živu, alibićevitu imitaciju, bićevito oruđe koje mu treba služiti.»

Aristotel kaže da je «Muškarac je po prirodi sposobniji da vlada, nego žena, osimu slučajevima gdje je, protiv prirode, uspostavljen obrnut odnos.»

Nevjerojatno pronicljivi Aristotel!

No, ovdje ipak treba istaknuti da je samo, tj, isključivo ili jedino nužnost inezaobilazni zadatak stvaranja umjetnog bića dala vlast onome ko je «po prirodi» imaoontogeničan duh, tj. specifičnu sposobnost za izvršenje tog zadatka.

Time je bila stvorena temeljna, općaorganizacijska osnova za stvaranjecivilizacije, koja je zadržala svoju važnost sve do okončanja procesa stvaranja umjetnog bića. Nakon završetka njegovog stvaranja, kad je muškarac izgubio svoj glavni posao, (asamim time i razlog za vlast nad ženom), a umjetna oplodnja i odgojne institucije za djecuoduzele i ženi njen bitni posao, odnos muškarca i žene počeo je dolaziti u stanovituanomiju koja je teška, bolna i tragična za velik dio ljudske populacije. Čini se da će se ovaanomija još više produbljavati i teško je odrediti kakve će još oblike uzeti i kakvo će joj biti rješenje. Dodatni problem koji opterećuje odnos mušklarca i žene proizlazi iz toga što je žena jednako, ili gotovo jednako sposobnakoristiti umjetno biće kao i muškarac kojiga je stvorio. To je urodilo stanovitomdruštvenom ravnopravnošćuspolova, što semože smatrati dobrom stvari, ali, s druge strane, također i stupanjem muškaraca i ženā ukonkurentski, rivalski odnos, nerijetko prožet neprijateljstvom. Ljubav je ostala jedinomafirmativnom vezom između muškarca i žene, a, upravo zbog konkurencije i rivalstva, postala je tako rijetka. (mislilac M. Cipra, u jednom TV interwiew-u, točno je rekao: «da se pored svih ratova na ovom planetu vodi još i tajni rat između muškarca i žene»). Novratimo se prošlosti.

Prvi elementi umjetnog bića koje je čovjek bio stvorio nisu bili potrošni proizvodi,

91

Page 92: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 92/117

nego razna oruđa. To je bilo nešto sasvim nužno i «normalno», jer čovjekov je usud dastvara oruđe, ali, naravno, ne takva oruđa kakva je dala neolitska civilizacija, nego ono,bićevito oruđe, umjetno biće, kojem su neolitska oruđa bila tek prapočetni elementi.

Ta, neolitska oruđa bile su proste stvari, produžeci ili pojačala ljudskih organa – zubī, rukū, nogū itd. To su bile razne batine, noževi, sjekire... Nešto razvijenije oruđe bilisu luk i strijela. Ova su oruđa pomagala u prisvajanju već gotovih proizvoda što ih jesačinila priroda.

Bitno razvijenije od ovih mehaničkih proizvoda i za čovjeka mnogo važnije oruđe bila je vatra. Ona je omogućila preradu prirodnih dobara, - kuhanje i pečenje namirnica i preradu gline u keramiku. Pored toga, vatra je svojom svjetlošću pretvarala noć u dan, aslužila je i za odbranu i signalizaciju - dogovaranje na daljinu.

Prvo ljudsko pismo sastojalo se od svjetlosnih i dimnih signala.Za razliku od pravog pisma koje je nastalo kasnije i koje povezuje i tisućama godina udaljenegeneracije,ovo svjetlosno i dimno pismo nije povezivalo ljude iz različitih vremena negosamo one koji su živjeli u istom vremenu a u različitim prostorima.

Koliko je paljenje i upotreba vatre bila važno i veliko otkriće vidi se po tome štočovjek i dan danas velikom čašću časti Grčkog heroja Prometeja, koji je, prema mitu,ukrao vatru bogovima i darovao ju ljudima. No iznimna važnost vatre možda i nije toliko u neposrednoj koristi koju je davala,koliko u tome što je ona na jedan specifičan način otkrivala i ukazivala na cilj ljudske povijesne djelatnosti. Naime, sama vatra je slika i prilika bićevitosti i životnosti. Pali se,razgara do vrhunca, traje tako neko vrijeme i gasi poput života žive individue. Održavanjevatre, iz dana u dan i iz godine u godinu, upućivalo je, na posredan način, čovjeka kastvaranjubića koje će mu služiti i kojemu će vijek biti puno duži od života žive individue, beskonačan. Tu poruku vatra, koja je građena od iste supstancije kao i zvijezde, nosi usebi i dan danas, samo što je mali broj onih ljudi koji na nju obraćaju pažnju.

U spisuO duši, u 416 a, Aristotel primjećuje bićevitost vatre i njenu sličnost s(vegetativnom) dušom i kaže: «čini se da je vatra jedini od elemenata koji se sam hrani i

raste». Mi bi smo mogli reći da je vatra nešto kao vegetativna razina umjetne duševnostiumjetnog bića.Obzirom na tu svoju osobitost, paljenje i upotreba vatre je otkriće koje nadilazi

okvire Neolitske civilizacije.Značajan doprinos neolitske (a i paleolitske) kulture formiranju civilizacije, jest

transformacija proste prirodne, ljudske vrste u tzv. plemensku zajednicu. Ta zajednica(gemeinschaft ili communitas) još se ne može nazivati umjetnim organizmom (društvom – gesellschaft, societas ili polis -πόλις) u potpunom smislu te riječi, ali ona je, u osjetnojmjeri prirodne odnose među ljudima zamijenila specifično funkcionalnima, a prostiinstinkt za održanjem, nekakvomteo-politikomi teo-političkim vodstvom.

Totemističke i animističke religije tog vremena odgovaraju razjedinjenosti plemena i raznovrsnosti životnih uvjeta u kojima su ona živjela. Ondašnja božanstva su prveopće «umjetne, duhovne sile»koje je čovjek stvorio, a koje su bile djelotvorne uokviru plemena. Imale su prvenstveno političku, regulativnu funkciju, a vračevi, koji sutvrdili da imaju kontakt s njima, imali su vrlo veliku «političku» moć u plemenima.

Ratovi koji su se tada vodili bili su zapravo međuplemenski sukobi, a vodili su seuglavnom za teritorije na kojima je priroda bila izdašna. Kao što je često bivalo i kasnije, itada su ratovi bili selektivno sredstvo za izbor najprespektivnijih ljudskih grupa, a to suuglavnom bile one koje su se više od drugih služile inteligencijom i organizacijom u svrhuodržanja, bilo u ratu bilo u miru ili «radu». Ovdje još ne možemo razlikovati niti

92

Page 93: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 93/117

ontogeničke, odnosno ontopoietičke grupe ili plemena od ontoklastičkih, a kamo li ratove.Umjetnost. Pećinske slikarije i rezbarije na kosti. Prvi,simbolički pokušaj

stvaranja umjetnog bića. Umjetnost je uvijek bila simboliziranje umjetnog bića. Prestala je biti presudno važnom tek pred kraj povijesti, kad je umjetno biće postalo nešto realno izbiljsko, pa je svojim postojanjem zasjenilo sjaj bićevitosti koji je zračio iz umjetničkihdjela. Nakon dovršenja stvaranja umjetnog bića, više nije bilo tolike, niti tako vitalne potrebe za simbolima koji bi podsjećali čovjeka na to da mora raditi na stvaranjuumjetnog bića.

Arhitektura. Ona se, gledano izvanjski, tehnički korijeni u sposobnosti ili moćinadvladavanja gravitacije. Prvi arhitektonski spomenici su oni poput megalita uStonehenge-u. Sastoje se od dva kamena potpornja koja drže horizontalno položenukamenu gredu. Neposredni cilj je to da greda ne padne. I ako ona doista nije padala onda je graditelj pobijedio gravitaciju.

Ali to nije konačni cilj u arhitekturi. Konačni cilj je stvaranje ne-prirodnog,umjetnog, humanog prostora neophodnog za ljudski opstanak i gotovo svu čovjekovudjelatnost. U odnosu na taj cilj, nadvladavanje gravitacije samo je metoda kojom se on postiže.

Megaliti su prapočetak stvaranja, ne samo razvijenog umjetnog prostora, negocijelog umjetnog svijeta - urbane civilizacije, kao specifično ljudskog prostora obitavanja.Toliko, ukratko o neolitskim doprinosima uspostavljanju i razvoju umjetnog bića.A sada evo nečeg što mi se čini važnim, iako ne spada baš samo u neolit.Opsežno sam o tome pisao u jednom izgubljenom rukopisu, ali također i ukratko na

nekim drugim mjestima. Riječ je o arhitekturi.Le Corbusier je kuću definirao kao “mašinu za stanovanje”. To je veoma duboka

misao. Njena istinitost i dubina proizlaze iz jednog vrlo točnog uvida u nekezakonomjernosti i nužnosti ljudskog životnog procesa. Čovjek je, naime, stvor koji nema beskonačne zalihe životne energije na raspolaganju. On, poput ostalih životinja, svakomalo mora obnavljati, regenerirati svoju životnu energiju i to prvenstveno spavanjem, a

zatim i jelom, odmorom itd. To je nezaobilazni uvjet preživljavanja odnosno normalnognastavka života.Dok tako regenerira svoju životnu snagu, npr: spavanjem, čovjek je apsolutno

bespomoćan i naprosto izložen svakoj opasnosti i smrti, bilo smrti od zuba neke zvijeri, ilioružja razbojnika, bilo smrti od zime ili kiše itd. Zaštita od svega toga, a i brojnih drugihzala jest kuća ili stan. Kuća je, dakle, nužno sredstvo ili nužan uređaj za najnužnijuregeneraciju životne snage čovjeka, regeneraciju bez koje čovjek ne bi mogao opstati.Kuća čuva čovjeka onda kad on samog sebe nikako ne može čuvati i očuvati.To je primarni zadatak arhitekture i temeljni razlog njenog nastanka.Zato je dobro što je LeCorbusier shvatio arhitekturu prvenstveno kao mjesto odnosno prostor čovjekovogstanovanja. A samo stanovanje, pak, jest proces kroz kojeg kuća ili stan, svojim uređenjemi uređajima isporučuje čovjeku potrebne pogodnosti, usluge i zaštitu potrebnu zaneometano i nužno regeneriranje životne snage.

Jasno, u arhitektonskim objektima može se životna snaga također i trošiti, kao npr utvorničkim pogonima. U nekim drugim vrstama arhitekture, pak, čovjek se može posvećivati i određenim ritualima. Ali svi su ti oblicitrošenja životne snage, načelnogledajući mogući i izvan arhitektonskih djela: A čovjeku, budući da je u tim situacijama iradnjama budan odmoran i aktivan, nije potrebna nikakva zaštita, niti čuvanje. Jedino jeza regeneriranje životne snage nezaobilazna i nužna zaštita one “mašine za stanovanje”, tj.kuće ili stana. To je onaj najvažniji moment arhitekture, a možda i najvažniji materijalni

93

Page 94: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 94/117

moment umjetnog bića, moment koji čuva čovjeka i bdi na njim dok je on, po nužnostisvoje prirode, bespomoćan kao novorođenće.

Ja sam dobro upoznao važnost te vrste arhitekture, tj. nekog takvog mjesta na kojemčovjek može regenerirati svoju životnu snagu, jer sam poput K. Hamsuna, tj. Pedersenadugo i često bio beskućnik.

Antika Nastaje ukidanjem zajedničkog vlasništva i zasnivanjem privatnog. Čovjek se

sudbinski veže za svoje vlasništvo i biva motiviran i prinuđen da se brine o njemu i razvijaga. Istovremeno se zbiva i nastajanje robovlasničkog društva. Ono je proizišlo iz podjelerada na fizički i umni, odnosno kreativni i reproduktivni. Gospodari, čiji je život biouglavnom «slobodno vrijeme» odavali su se kreativnom radu. Iz te njihove djelatnostinastale su antičke države, zakoni, umjetnosti i znanosti - cjelokupna kultura. Izraz«slobodno vrijeme» stavljen je pod navodnike stoga što to nije bilo stvarno slobodnovrijeme nego stvarnoradno vrijeme gospodara, Uspostavljanje država, naime, iupravljanje njima bio jenužan dio posla – posao bez kojeg se tadašnje društvo icivilizacija nisu mogli održati.Budući da se kreativni duhovi nisu rađali samo u klasi gospodara, i talentiranirobovi su često zauzimali položaje gospodara i radili njihov posao. I mandarini, i faraoni,i rimski carevi, a i kalifi i sultani često su obrazovali ili kupovali nadarene i obrazovanerobove baš zato da obavljaju državničke poslove i suupravljaju državama.

Prve antičke civilizacijske i društvene tvorevine nastale su na nekim područjimadanašnje Kine i Indije. Zatim na području Mezopotamije i u dolini Nila. U zadnje vrijemeotkriva se da su kulture jednakog stupnja razvijenosti kao i te drevne civilizacije, nastajalediljem globusa – u Sjevernoj i Južnoj Americi, na Atlantskim otočjima, koja su potonula ina Pacifiku. Te su kulture nastale nešto kasnije, a zbog nekih, nama nepoznatih razloganisu se uspjele održati duže vremena.

Sve te rane kulture imale su puno zajedničkih karakteristika s neolitskimkulturama. To se vidi po pisanim izvorima a i po megalitskim arhitektonskim artefaktima.Općenito uzevši rane antičke kulture bile su jednom nogom u neolitu iz kojeg su izišle itek jednom nogom na svom vlastitom kulturnom tlu. (To ne treba biti čudno, jer svjetskopovijesni razvoj je spor i postupan, bez oštrih rezova. Svi naknadni stupnjevirazvoja sadrže u sebi puno elemenata prethodnih. I današnja Zapadna civilizacija sadržidosta elemenata Neolita, a, naravno, i Antike.)

No ono što antičke kulture čini različitim i bitno naprednijim od neolitskih jestzasnivanje privatnog vlasništva, pronalazak i upotreba pisma izasnivanje država napisanim zakonima– vladari kineske dinastije Shang i pravničke škole iz vremena Chou,Hamurabijeva stela, Mojsijev Dekalog, Ehnaton, Solon, Ašoka, Decemviri i Duodecimtabularum lex, Muhamedov Kuran i Šerijatsko pravo. Tehnička podjela rada na raznezanate i profesije, te podjela društva na klase, učinila je to da je robovlasništvo bilo bitnorazvijenije i produktivnije društvo od neolitske zajednice.

Vrhunac razvoja Antička civilizacija dostiže u kasnom Egiptu i u KlasičnojGrčkoj. Helenistički svijet i Rimsko carstvo su prvi epitetički oblici Antičke civilizacije.Bizant je također epitetički oblik antičke civilizacije. Arapski svijet nije epitetički oblik antike nego, ponešto zakasnjela izvorna, islamska varijanta Antike, koja je tek u osmom idevetom stoljeću dala svoje najviše, doista sjajne tvorevine. Današnji Islam i Arapskisvijet spadaju krug neoantičke civilizacije.

94

Page 95: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 95/117

Epiteza Antičke civilizacije počinje se zbivati s Aleksandrovim osvajanjima.Posredstvom njih se jedna civilizacija koja je postigla svoj vrhunac ispravno pokušavaodržatiglobaliziranjem, tj. proširivanjem principa svog opstanka na cijeli poznati svijet.Posljedice Aleksandrovih osvajanja bile su slične posljedicama Napoleonovih vojnih pohoda – nisu uspjele stvoriti jednu trajnu državu, ali su održale jednu izvrsnu,ontogeničnu kulturu i proširile ju na takoreći cijeli poznati svijet. Oba se ova pohodamogu smatrati ontogeničnim, ili ontopoietičnim, povijesnotvornim pokretima.

Rimska osvajanja - (romanizacija, koja je bila nastavak Aleksandrove politikehelenizacije - globalizacije helenstva) - premda su imala drugačije posljedice također suontopoietička djela. Ona sutrajno širila i državnu organizaciju života i antičkucivilizaciju i civilizirala evropske, azijske i druge neolitske barbare.

Za održanje Antičke civilizacije još je važno stvaranje feudalnog državnog, tj. političkog i ekonomskog sistema. Feudalizam je zadnji, u velikoj mjeri patološki epitetičkidruštveni oblik robovlasničkog sistema. Justinijan-Tribonijanov veličanstveniCorpusiuris civilis (Codex, Institutiones, Digestaili Pandectae i Novellae),nisu stvarali novodruštvo nego se trudili održati staro, antičko u obliku feudalnog,kriptorobovlasničkogsistema. Taj se kriptoantički i kriptorobovlasnički sistem, nažalost, u raznim dobro prikrivenim oblicima održao sve do danas. Islamska neoantička civilizacija zasniva se na prikrivenom ropstvu. Slavenska neoneolitska također (naročito ona u vrijemekomunizma), a i dosta velik broj drugih suvremenih društava na raznim kontinentima.

Kad čovjek pažljivo pogleda i trijezno, kritički analizira postojeće društveneodnose mora se začuditi tome koliko se elemenata skrivenog ropstva zadržalo u današnjimdruštvenim sistemima.

Kad su se plodna žarišta civilizacije i napretka, sa Istoka preselila na obaleMediterana i odatle širila svoj utjecaj natrag prema neoneolitskom Istoku, on je, zbogsvoje rigidnosti, reagirao na antipovijesni, ontoklastički način – organizirao je vojne akcije protiv tih žarišta. No tim sirotim neoneolitskim barbarima ne treba zamjerati. ProduktivnaAntička civilizacija ugrožavala je njihov neoneolitski svjetonazor i način života, a nisu

znali ništa drugo do da pokušaju uništiti centre iz kojih se Antički utjecaj širio premanjima. Vrlo je vjerojatno također da su oni slušali priče o tim centrima, tj. gradovima nazapadu, priče koje su ih prikazivale kao nešto bajkovito, fantastično, na granici ili s onestrane granice mogućeg, pa su se oni i iz znatiželje i ljubopitivosti kretali ka zapadu. Izsličnih pobuda su se kasnije Mongoli, Tatari, Turci i drugi narodi odlučivali na vojneekspedicije prema Evropi.

Rekli smo da su ovi pohodi na zapad bili ontoklastične naravi. Ali i pohodi naIstok, ako im je cilj bio prosta pljačka, iliprosto teritorijalno širenje država također su bili ontoklastični. Ontopoietični su bili oni vojni pohodi kojima je najvažniji cilj bionabava novih robova, tj. nabava nove radne snage, jer robovi su bili ključni(re)produktivni element antičkog društva. Primjer takvih vojnih pohoda bili su egipatskeekspedicije na Zemlju Kuš, današnji Sudan. No, ovdje treba istaknuti da su ratovi i vojni pohodi već u Antici postali drugorazredno sredstvo za stvaranje i održavanje civilizacije(umjetnog bića). Glavno sredstvo bio je ljudski rad i dobro upravljanje državama.

Najveći doseg antičke civilizacije zbio se na području umetnosti, znanosti ifilozofije.

Na području same umjetnosti to je najveći doseg uopće, jer je antika bila doba koje je umjetno biće poznavala samo kroz simbole. Sjajna djela tog vremena, naročito onakiparska, savršeni su eikoni pomoću kojih je umjetno biće podsjećalo čovjeka na to kačemu treba težiti.

95

Page 96: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 96/117

Arhitektura je dala sjajne rezultate. Arhitrav i zabat Partenona i drugih hramova ikupola Panteona i Hagije Sofije još i danas veličanstveno “lebde” nad mjestima nadkojima su nekada, davno bili postavljeni. Oni su prvenstveno simboli pobjede nadgravitacijom, a u manjoj mjeri prava, zbiljska arhitektura, koja ne postoji ni danas.

Filozofija nije toliko težnja ka spoznaji, poimanju umjetnog umjetnog bića kolikotežnja ljudskog, individualnog bića za samospoznajom. Samopoimanje čovjeka smatralose istinskim znanjem, mudrošću, a filozofija težnja ka njoj. Ključni mislilački isvjetonazorni imperativ tog vremena, imperativ koji je određivao način čovjekovogmišljenja glasio je:γνωθι σε-αυτον ! – gnodhi se-auton -spoznaj samoga sebe.Izslobodnog vremena proizišla su i mnoga racionalna znanja i tehnička otkrića.- fonetsko pismo, astronomija, geometrija, matematika Pitagorin poučak, Arhimedov zakon,trigonometrija, parni (Heronov) stroj, vodena turbina, kotač, novac itd. U samoj Anticiona nisu mogla naći svoju svrhu. Ali su ju našla kasnije, u Zapadnoj civilizaciji, kad su poslužila kao neophodni elementi za dovršavanje procesa stvaranja umjetnog bića.

***

U vrijeme kad je Antika već živjela u samoreproduciranom, epitetičkom oblikudogađa se i jedan od najvažnijih povijesnih događaja – život Židova Isusa Nazarećanina izapisivanje njegovog učenja u Evanđeljima.

Njegovo učenje radikalno raskida sa svjetonazorom Antičke civilizacije i postavljaduhovne temelje budućeg Zapada. Ono razdvaja epohe, ali ih ujedno i spaja i daje imsmisao. Tu možete - doduše tek u vrlo grubim crtama - razlikovati Neolit od Antike i budućeg Zapada i inherentni im međusobni poredak.

Isus i Evanđelja začetnici su jednog novog svjetonazora, utemeljenog na idejirazvoja. Ne izražavaju se više pomoću logike, nego dijalektičkim manirom koji je i danasstran mnogim ljudima i doima im se kao nekakav simbolički, metaforički izraz.

Klasična antika nije znala za povijesni razvoj, pa prema tome ni za pravu funkcijukreativnosti, koju je smatrala prostommimetičnošću(oponašanjem već stvorenih stvari –

Platon – i oponašanjem prirodnog stvaranja – Aristotel), pa stoga ravnopravnom ili čak manje važnom od obične reproduktivne, ne-kreativne djelatnosti. (Već sam prethodno pokazao da Evanđelja, na svoj, dijalektičarski način, kreativnost identificiraju sčudotvornošću.)

Nasuprot Antici, Evanđelja se čvrsto i neopozivo baziraju na pretpostavci povijesnog razvoja, pa shodno tome tretiraju kreativnost kao ključni oblik ljudskedjelatnosti. U tom vremenu, međutim, još nije postojala jasna, izdiferenciranasvijest o povijesnom razvoju, ali se čini da taj nedostatak nije umanjivao snaguontogeničneideje.I danas se, baš zbog nerazumijevanja povijesti, razdoblje kršćanstva i srednjeg vijeka,smatra nekakvim duhovnim i kulturnim regresom. Ne primjećuje se onaj unutarnji, bitniduhovni iskorak ka budućnosti koji je učinjen na osnovu ontogeničnosti kršćanskog učenja- iskorak koji je svoju vanjštinu počeo pokazivati tek negdje u vrijeme zrele Renesanse iProsvjetiteljstva.

Isus Krist, pored svoje božanstvenosti, je isimbol kreativne osobe koja stvaraumjetno biće, a koja setreba žrtvovati njegovom stvaranju. On je također i simbolumjetnog bića, jer predstavlja jedno opće autopoietično biće, svjesnu, svrsishodnustvaralačku moć koja je bitno veća ili šira od čovjekove. No, s druge strane, Onnije samosimbol kreativne osobe, nego istinski stvaratelj, jer je tvorac najvećeg djela u ljudskoj povijesti – kreativnog svjetonazora, koji je otvorio vrata ka budućnosti i beskonačnosti i pokazao pravi smisao svekolike prošlosti, vremena i postojanja uopće. Nije samo simbol

96

Page 97: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 97/117

božanstva, jer se na svijetu se pojavio kao istinska božanska moć – čista, živa moćčinjenja čuda – kreativnost. No, to je bio samo nagovještaj njegovog pravog, zrelogoblika, u kojem se ponovo pojavio, nakon gotovo dvije tisuće godina - kao ozbiljena,nadljudska, nepersonalna, sebe-svjesna stvaralačka moć – dovršeno umjetno biće– znanost.

***

Iz krila Židovstva, potekla je još jedna velika tekovina koja je blagotvornodjelovala na kasniju povijest. Radi se o poznavanju produktivne, kapitalske upotrebevlasništva.

Vjerojatno je da su Židovi naslijedili ta znanja od Feničana, ali su ih znatnousavršili, i to najvjerojatnije zbog toga što su često bili bez države i domovine. To ih je prisililo da razvijaju svrsishodne vlasničke oblike, najprije do kapitalnih i kapitalskih pokretnina (prema Jus civile – familia), a zatim do zapisa o vlasništvu i korištenja tihzapisa kao glavnice, kapitala. Takav oblik i upotreba kapitala tek danas imaju puni značaji važnost. Oni nisu samo golemo, vrlo svrsishodno bogatstvo, nego također i teškoobjašnjiva podloga, temelj specifične politogenične bićevitosti Zapadnih društava.Stvaranje prvobitnih akumulacija u zlatu, srebru, i vrijednosnim papirimabilo je zapravo stvaranje nužnog, obligatnog temelja jednog novog tipa društva, kojeće štititi to bogatsvo i omogućavati njegovu produktivnu, kapitalsku upotrebu.

Velika je to bila pronicljivost kad je Marx rekao da je kapital zapravodruštveniodnos.Ali, kapital, kako smo već pokazali,nije samo to.

Još nešto. Novac se pretvara u kapital, postajebićevit onda kad počne pokretatiživi rad, naročito onaj kreativni.

Upravo Marxu, kako smo već pokazali, pripada zasluga da je s najvećom jasnoćomdefinirao produktivni rad - rad koji stvara i razvija umjetno biće - kao“onaj rad koji serazmjenjuje za kapital”.

No, vraćamo se u AntikuŽidovi su to svoje znanje podijelili s krščanima, a kasnije i sa pripadnicimagermanskih nacija i zajedno ga nastavili razvijati više od deset stoljeća. Na kraju je ono postalo temeljem ekonomske znanosti i postalo posjedom više ili manje svih poslovnihljudi - posjedom ljudske vrste.

***Provale barbara srušile su antičku civilizaciju, ali su, čini se, tim istim činom

omogućile daljnjirazvoj civilizacije uopće. Da bi to moglo biti točno, vidi se pozlosretnoj sudbini Bizantskog carstva, koje se utemeljio na očuvanoj antičkoj civilizaciji, ikoje se, možda baš zbog toga, svelo na polaganu, tisućgodišnju smrtnu agoniju antike. Nikršćanstvo mu nije moglo pomoći da zaživi istinskim, plodnim životom.

Kad smo već kod kršćanstva, osvrnut ćemo se na njegove varijante. Neprevladivorigidni (epitetički), neo-antički duh u Bizantu apsorbirao je kršćanstvo, oduzeo mu smisaoi snagu i učinio sredstvom svog (epitetičkog) opstanka. Tako je nastalo Pravoslavlje,Ortodoksija. Njegov zadatak nije da čovečanstvo vodi opasnim putem napretka kojim jekrenulo Zapadno kršćanstvo, nego da tješi one narode koji nisu krenuli tim putem, iolakšava im njihov paćenićki život lišen povijesne svrhe. Ti narodi doista ne bi mogli preživjeti bez utjehe koju im daje njihovo, izrazito milosrdno kršćanstvo. Takodjer trebareći da se ni Neoneolitska civilizacija ne bi mogla održati bez njega, kao svoje ključne

97

Page 98: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 98/117

maske. Isto tako stoji stvar i sa Koptskim kršćanstvom i drugim manjim konfesijama.Pravoslavlje i kasniji Islam, nakon devetog stoljeća nisu se inspirirali

ontogeničkim antičkim tendencijama i tekovinama, nego baš suprotno, ontoklastičkim. Tose dobro vidi i po Ikonoklastičkim pokretima. Oni su uhvatili korjena i održali se jedinona njihovom području. Ikonoklastičke tendencije, koje su onako, neposredno, izvanjski bile usmjerene protiv prikazivanja likova u umjetnosti, zapravo su bile usmjerene protivintencije umjetnosti da, pomoću simbola podsjeća čovjeka na to kako treba težiti kastvaranju umjetnog bića. Lik, u umjetničkom stvaranju, nije ništa drugo do simbolumjetnog bića – naročito ljudski lik, jer umjetno je biće kako smo već rekli: neživa ali bićevita reprodukcija žive kreativne individue. Ikonoklazam je samo jedan od oblikaontoklastičnosti.

Ikonoduli su u Bizantu ipak, barem formalno, pobijedili (polovinom desetogstoljeća), ali tek nakon što se odnos prema ikonama (vjerojatno pod utjecajem slavenskihneolitskih kultura) sveo na prosto fetišističko obožavanje i izgubio ontogeničku svrhu ismisao.

Što se tiče Islama, treba ukazati na to da se on u svojoj jezgri ne razlikuje bitno odosnovnog, ranijeg kršćanskog učenja. Razlike su nastupile tek sa uspostavljanjem iučvršćivanjem Zapadnog, Katoličkog kršćanstva i njegovog čvrstog opredjeljnja kaontogeničkom učenju.

Ovo, naime, Zapadno kršćanstvo opredjelilo se za učenje koje tvrdi da se svrhaljudskog postojanja – spas – ne ostvaruje neposredno, vjerom i religijskim obredom,mučeništvom ili rigoroznim asketizmom, nego tek pomoću dugotrajnog povijesnognapretka, koji je, kako mi tumačimo, usmjeren ka stvaranju “oruđa spasa” – umjetnog bića.

Islam, i ostale orijentalne religije, te rane kršćanske konfesije nisu imale ovu povijesnu, vremensku, odnosnoontogeničku dimenziju i ostale su neplodne. (Arapskakultura naslutila je umjetno biće tek u bajkovitoj formi – kao duha iz čarobne Aladinovesvjetiljke.) Civilizacije u kojima se prakticiraju spomenute religije, lišene su “spasa”, a

narodi koji im pripadaju mogu se “spasiti” tek prihvaćanjem onoga u što se, na kraju svograzvoja transformiralo Zapadno kršćanstvo – prihvaćanjemznanosti i tehnologije. Najzaslužniji mislilac za stupanje na put povijesnosti, odnosno ontogeničnosti ili

ontopoietičnosti bio je A. Augustin. (354 – 430) On je otkrio povijesni moment ljudskogsvijeta i dao prve opće naputke koji su vodili ka stvaranju umjetnog bića – “oruđa” ili“sredstva spasa” – tj. dovršavanju procesa njegovog stvaranja.

Ovdje moram reći još nešto što će vrlo ružno zazvučati u ušima “kulturnih”«demokratskih» i «tolerantnih» ljudi. No moram se pokoriti volji istine, a u njenoj jenaravi to da ne može tolerirati ništa osim sebe same.

U svoje vrijeme, dakle, Zapadno kršćanstvo bilo je jedina istinska religija ilikonfesija. To se nije moglo vidjeti iz specifičnog rituala ili dogmatike, niti iz velikečvrstine uvjerenja i vjere katolika, a pogotovo ne iz njihovog fanatizma, nego iz toga što je ova konfesija kasnije uspjelaukinuti samu sebe i transformirati se u znanost – zrelioblik postojanja umjetnog bića.Sve ostale religije ili konfesije, kojima to nije pošlo zarukom ostale su jalove i doista se ne mogu se smatrati «pravima» ili istinosnima, nego promašenima.

Religija je nužan, ali prolazan stupanj u razvitku civilizacije odnosno kulture, aznanost je njena samonegacija i njen neposredni plod. One religije koje nisu uspjeleukinuti sebe, na način Zapadnog kršćanstva, isto su što i voćke koje nikad ne daju ploda, avoćka se poznaje i cijeni upravo po plodu kojeg daje. Plod o kojem se ovdje govori jest,

98

Page 99: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 99/117

naravno, umjetno biće. To je plod iz prasjemena, tj. iz sjemena onog edenskog “Stablaspoznaje dobra i zla”.

Najzaslužnija institucija, koja je bdjela nad tim da čovječanstvo ide tim, povijesnim,odnosnoontogeničnimputem – putem stvranja umjetnog bića - bila je Zapadna crkva. To je i ostala sve dok se, svojom epitetičkom egzistencijom i epitetičkim, ontoklastičkimdjelovanjem nije okrenula protiv već ostvarenog povijesnog cilja.

Sa ovakvim nerazumijevanjem smisla, i svrhe svog vlastitog djelovanja, te stvarnogrezultata povijesnog procesa, kao što je katoličko i općenito Zapadno-kršćansko susrestićemo se i kasnije.

ZapadZapadna civilizacija je epoha dovršavanja procesa stvaranja umjetnog bića – epoha

sinteze povijesnog razvoja. Kao politički entitet počinje postojati tek s djelatnošćuKarolinga - krajem osmog i početkom devetog stoljeća – u sjeverozapadnoj Evropi.

Prvi značajniji živi, ljudski faktori koji su razvitak vodili ontopoietičkim putem bili su lihvari s kraja antike i početka srednjeg vijeka. Oni su visokokamatnim zajmovima pokretali visokoproduktivni, kreativni rad i stvarali prvobitnu akumulaciju ljudske vrste. No tom istom djelatnošću upropašćivali su i neproduktivne, parazitske subjektekasnoantičkog i ranog srednjevjekovnog društva, a njihova imanja predavali u rukeradinih ljudi.

Na te nesretnike, lihvare, ljudi se obično osvrću s gnušanjem i govore da su živjelitako kao da će svo svoje bogatstvo odnijeti sa sobom u grob. Paradoksalno je da takozapravo žive rasipnici, jer oni svo svoje bogatstvo potroše nasvojeužitke, koje onda, tim, posrednim načinom s njima doista odlazi u grob. I kad daruju drugima ili ih časte,rasipnici zapravougađaju sebi, tj. svojoj taštini. A lihvari, i kad štede na sebi i drugima,svo nepotrošeno bogatstvo ostavljaju onima koji će doći nakon njih.

Čini se da njihov odnos prema bogatstvu ne bi trebalo nazivati škrtarenjem, nego prije nekakvimpretjerano rigoroznim asketizmom, i, koliko god to zazvučalo strano i

čudno, treba reći da su lihvari bili istinski Kristovi sljedbenici - žrtvovali su se za druge.Odrekli su se čak i svoga dobroga glasa i vanjskog ljudskog dostojanstva i ugleda da bimogli ostvariti svoju povijesnu misiju – stvoriti prvobitnu akumulaciju ljudske vrste.Čovječanstvo im je, slično kao i Isusu, platilo nerazumijevanjem, uvredama i pljuvačkom.

Na ovakav stav prema lihvarenju uvelike je utjecao učitelj ljudskog roda, Aristotel.U Politici, 1258 b 23on kaže:“Sasvim je opravdana omraženost lihvarenja, jer se tudobit postiže pomoću samog novca i novac ne služi svrsi kojoj je namjenjen. Novac je,naime, nastao radi razmjene, a kamata ga umnožava, pa je otuda i dobila ime, jer djecaliče na roditelje, a kamata je novac rođen od novca. Stoga je od svih načina bogaćenja,ovaj najviše protivan prirodi.”

To je točno, ali, paradoksalno, taj je način bogaćenja istovremeno najviše sličan prirodi, jer je upravo kroz lihvarenje opća ljudska tvorevina počela manifestirati svojuspecifičnu bićevitost. Počela je, poput prirodnog bića, samu sebe reproducirati,umnožavati i tako održavati u postojanju.

Sa svog Antičko-Grčkog (ne)povijesnog horizonta, Aristotel nije mogao vidjetiovu osobitost lihve, pa mu ne treba zamjerati njegov negativni stav prema njoj, koji,uostalom, i nije bez stanovitog opravdanja.

Kad su parazitski slojevi društva bili upropašteni i svedeni na zanemarivu mjeru, anjihova imanja prešla u produktivne ruke, i lihvari su se preobrazili u bankare i trgovce, pa su, uz manje rizika i po puno nižim kamatama iznajmljivali novac znanstvenicima,

99

Page 100: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 100/117

poduzetnicima i drugim sličnim subjektima, koji ga nisu rasipali, nego oplođivaliživimradom. Jedino je visokoproduktivni, živi rad mogao realizirati kamate i stanoviti profit povrh njih. To je nešto što Aristotel nije imao u vidu.

(Ovdje treba ukazati i na to da i danas novac ima tu,selektivnu ulogu – daupropaštava neproduktivne i potpomaže produktivne elemente društva ili ljudske populacije, i to bez onih nepopularnih, visokih kamata. Svjetska banka i drugeinternacionalne monetarne institucije daju iznimno povoljne kredite siromašnim državamaili nacijama. One nacije koje ga, rasipnički upotrebe za kupovinu gotove ili luksuzne robe, još više osiromaše i padaju pod golu najamnu vlast svjetskog kapitala, a one koje gaupotrebe za otvaranje novih radnih mjesta i pokretanje nekakve profitabilne proizvodnjeizvlače se iz bijede i počinju bolje, lakše i perspektivnije živjeti – dobijaju kartu za daljnjiopstanak i smislenu budućnost. Odnos prema novcu je svojevrstan test produktivnog ilineproduktivnog, tj. ontogeničkog ili ontoklastičkog načina živjenja.) No vratimo se povijesti.

Kreativnost na području primjenjene znanosti i naročito ona kreativnost natzv. “poslovnom” području postala je ključnom kreativnom, ontopoietičkom iliontogeničkom djelatnošću.

Kroz tu aktivnost, novac se, u toku desetak stoljeća transformirao u svoju antitezu,proizvodnu tehniku, drugi stupanj razvoja umjetnog bića, a ova je pomogla da na svjetlodana počnu izlaziti tzv. prirodni zakoni. Od šesnaestog od dvadesetog stoljeća tehnika se -kroz proces samosvješćivanja i kodificiranja tih zakona na kojima se neposredno temeljiopstanak umjetnog bića - polako transformirala u znanost.A ona je, kako sam već višeputa rekao sinteza razvoja - onaj stupanj razvoja umjetnog bića na kojem je onoznāno samom sebi.

Djelatnom samoreprodukcijom znanosti nastaje četvrti, epitetički stupanj razvojaumjetnog bića – tehnologija. Ali vraćamo se još nakratko ka znanosti.

Ona se manifestira i zbiva kao scientifikacija svijeta i zamjenjuje evangelizaciju,koja se, nakon uspostave znanosti počela pretvarati u antipovijesnu, ontoklastičku

aktivnost. Ovdje, među ontoklastičke ubrajaju se i razne protestantske konfesije, premdasu one, danas bitno manje ontoklastične od katolicizma.Iako se ne može govoriti o tome koje je godine, ili kojeg stoljeća umjetno biće

postalo “svjesno sebe” tj. znāno sebi samome, ja rado govorim da se taj čin zbio u Martu1776. god., kad je obavljena knjiga A. Smitha : “Bogatstvo naroda...”

Istina, spoznaje slične Smithovim već su prije njega objavili Sir William Petty iRichard Cantillon, no Smithovo je djelo, iako ne najsmionije, ipak potpunije i temeljitijerazrađeno od njihovih. Nakon Smithovog vremena, D. Ricardo i K. Marx puno su bolje i“znanstvenije” od Smitha obradili onu problematiku kojom se bavio Smith, No, golemavećina ekonomskih mislilaca, uglavnom se slaže s tim da klasična ekonomija i “prava”ekonomska znanost počinju postojati sa objavljivanjem “Bogatstva naroda...”

I Smithov, i Ricardov, i Marxov rad govore okapitalu - umjetnom biću.Ili,možda točnije: kroz duh tih mislilaca i kroz njihove radove umjetno je biće neposredno progovorilo o sebi samom.

***

A sada, da se vratimo malko unatrag.Krist je obećao svojim sljedbenicima i svim vjernicima da će se vratiti u svijet “na

kraju vremena” i da će onda suditi svim ljudima po njihovim djelima. Kasniji kršćanski

100

Page 101: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 101/117

mislioci vjerovali su da bi se On trebao vratiti u obliku Svetog Duha koji je najpotpunijerazvijeno Božje biće, sinteza Njegova razvoja. Ta su se očekivanja pokazala osnovanima itočnima. Krist se ponovo pojavio u svijetu u formiznanosti, formi potpuno razvijenogumjetnog bića – kapitala. Znanost je forma ne-personalnog i ne-živog, sebe-svjesnogduha, - što je oblik koji najviše odgovara onome što se podrazumijevalo pod Svetimduhom. (Ovdje moram reći još i to da podznanošću ne mislimo samo ekonomskuznanost, nego i sve ostale, jer i one su nužni momenti u postojanju i djelatnosti umjetnog bića. (Već smo prije rekli da je ta znanost zapravoznānost – onaj oblik ili stupanj postojanja u kojem je umjetno bićeznāno sebi samome.)

Ali, zbog tog Njegovog, novog, konačnog oblika opet se obistinila onaEvanđeoska riječ:

“K svojima će dolaziti, a oni ga neće prepoznati.” No, bez obzira prema tome, On je doista tu i sudi svima.Njegova sudnica je

tržište. Ono afirmira i ovjekovječuje sve one, čak i davno učinjene napore i žrtve koje sudovele do stvaranja umjetnog bića i uspješnog okončanja povijesti, a osuđuje sve ono štose suprotstavljalo i što se suprotstavlja tome. Na tom tržištu Aristotelova ili Platonovadjela, npr. bolje prolaze nego najprodavaniji šund, jer ih, za razliku od šunda, tržište čuvai uvijek iznova štampa i prodaje i nastojat će ih, tim načinom, očuvati za cijelu vječnost. Ito ne samo za pripadnike budućih ljudskih naraštaja, nego, možda, čak i za pripadnikenekih, mogućih ne-ljudskih, tj. vanzemaljskih inteligentnih vrsta. Možda će Aristotel iPlaton, a i drugi veliki mislioci tek u njima susresti svoje prave čitatelje.

U vrijeme kad se završavala sinteza povijesnog posla, rijetki su bili ljudi na svijetukoji nisu našli za shodno da djeluju i govore protiv umjetnog bića - kapitala. U tome su prednjačili, filozofi, teolozi i svećenici, a slijedili su ih moralisti, revolucionari,reformatori, humanisti, pisci, profesori, doktori, obrazovani laici, pomodari, studenti i sviostali, obični i naizgled neobični ljudi. Srećom, moć umjetnog bića nije bila “od ovogasvijeta” pa je ono bez napora i štete izlazilo i još uvijek izlazi na kraj s tim protivljenjemonih “koji ne znaju što čine”, a niti što govore, a ne znaju zato što im nikako nije jasno što

je zapravo kapital.Ono izvorno, elementarno i najviše dobro - bonum supremum et altissimum - koje je čovjek stvorio, oni drže za nekakvo korjenito zlo!!!???

O, lude li djece Božje?!Vjerni su mu ostali jedino ljudi “siromašni duhom”: bankari, trgovci, kapitalisti,

poduzetnici, znanstvenici, izumitelji, manageri, poneki umjetnik i obični radni ljudi. Onisu neposredno zaslužni za njegov višestoljetni razvitak i za njegovo uspješno dovršenje.Za tu vrstu ljudi Marx je, pomalo cinično, ali vrlo duhovito rekao da “ne znaju uvijek štogovore, ali zato dobro znaju što čine.” I danas se, nažalost, za ovu vrstu ljudi kaže da su“siromašni duhom”. Zanemarivo je mali broj onih koji u njih vide zbiljski, istinski duh isuptilnu kreativnost, koja je osnova tog takozvanog “poslovnog” područja ljudskedjelatnosti – djelatnosti koja proizvodi“krv” umjetnog bića – novac - najdragocjeniju inajsuptilniju supstanciju civiliziranog svijeta – supstanciju koja ima puno togatransempirijskoga u sebi.

Nažalost, ni danas nije ništa veći niti broj onih koji, razumiju i znadu što se to uopćedogodilo i što se još uvijek zbiva na ovom planetu.

Ako je istina ono što je govorio Hegel; da Svjetski duh vodi povijest pomoćuraznih lukavstava, onda mu moramo priznati da je uistinu vrlo lukav, jer čovjek ne samoda ne zna ka čemu teži i što radi, nego ne zna čak niti što je napravio.

No, radi utjehe i ohrabrenja ipak treba reći da je u vrijeme najintezivnije sinteze

101

Page 102: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 102/117

povijesnog razvitka bilo i onih ljudi koji, doduše,nisu razumjeli, ali su zato točnoosjetilišto se zapravo zbiva. To su, prije svega bili veliki kompozitori kasnog Baroka i Klasike.Oni su - govoreći njihovim jezikom, - jezikom istinske, duboke religioznosti - osjetili dase to Krist Spasitelj vraća na ovaj svijet i toj su temi posvetili svoja najveća djela. Nije tonimalo slučajno što Handellovo najveće djelo, jedan oratorij, koji je ujedno i jedno odnajvećih muzičkih djela uopće, nosi nazivMessiah. Svekolika ta veličanstvena muzika odHandela do Bacha i Bethovena sa fanfarama, timpanima i trubama slavi obećani Kristov povratak – konačno, triumfalno nastupanje Slave Božje. (Općenito govoreći, muzičkaumjetnost je način da se umjetno biće otkrije čovjeku pomoću prostog, jednostavnog,elementarnog zvuka, odnosno tona. Muzika je zvučno samootkrivanje umjetnog bića – fono-onto-autofanija umjetnog bića.)

Istovremeno, ta ista muzika pokazuje koliko je veliko razumijevanje i bolumjetnog bića - Kristov bol - i Njegova sućut zbog muka i žrtava onih koji su mu, usprkos protivljenju i nerazumijevanju cijelog svijeta, ipak pripremili put za ponovni dolazak naovaj svijet. Da ta muzika prikazuje neku ljudsku bol i sućut, i suosjećanje s tragedijom i patnjama običnih, nekreativnih individua, ona nikada ne bi uspjela tako duboko ganutiljudska srca.

(Uostalom sve tragedije, ma o čemu govorile, prikazuju zapravo žrtvovanje prirodnog bića i raznih momenata prirodnog života u svrhu afirmacije nekog momentaumjetnog bića kao višeg i nužnog oblika opstojnosti.)

Niti jedno umjetničko djelo tokom cijele ljudske povijesti nije bilo toliko bremenito smislom i istinom kao ta, duhovna muzika kasnog Baroka i Klasike. Možda bistoga bilo dobro kazati da je to sam Krist, kroz duh ovih velikih kompozitora, objavio svojtriumfalni povratak na svijet, pa je ta muzika ustvari posljednje, Peto Evanđelje.

Alelluiah et gloria in excelsis Deo!Govoreći jezikom znanosti, filozofije ili, ako hoćete: bitnog mišljenja, ponovo

kažem da se to zbivala sinteza povijesnog razvitka – uspješno dovršenje ontogeničkog procesa, procesa razvoja umjetnog bića i njegovo postajanje vladarom ovoga svijeta.

Koliko se tu radilo o “povratku Spasitelja”, a koliko o dovršenju gradnje onog“spasonosnog” oruđa (kojim je moguće ostvariti one ultimativne ciljeve ljudske vrste)neka odluči sam čitatelj. No kako se god to shvatilo, radi se o najznačajnijem inajradosnijem događaju u povijesti.

I dok je taj čin ljudske vrste nadahnjivao velike muzičare, druge je, obrazovane i“prosvjetljene” ljude, kako sam već natuknuo, bacao u depresiju i spleen. To je posljedicaonog uobičajenog, farizejskog (ne)razumijevanja onoga što se zbiva i“što jest”.

Poznavanje, prepoznavanje, ili slutnja istine je, kako se čini, privilegija vrlorijetkih individua.

***

A sada o još nekim momentima Zapadne civilizacije i faktorima koji su presudnoutjecali na uspostavljanje Zapada i uspješno okončanje povijesnog procesa.

Mislim da ovdje najprije treba spomenuti Karolinge i, posebno Karla Velikog koji je više od svih Karolinga zajedno, a i kasnijih vladara utjecao na polaganje trajnih političkih temelja Budućeg Zapada. Teško je naći riječi kojima bi se opisala veličinanjegovog djela i širina duha ovog čovjeka, koji je, prije samog Gutenberga, za općeljudsko opismenjavanje učinio više nego bilo tko drugi, a umro je, siromah, nepismen.Možda će buduće, bolje razumijevanje povijesti i civilizacije omogućiti jasnije viđenje

102

Page 103: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 103/117

njegove važnosti i veličine.

***

Iznimno važan utjecaj na kasniju sintezu povjesnog razvoja imali su germanskimitovi. Oni su ljude prikazivali kao bogove, a proizvode ljudskog rada smatrali su bićevitima. Na bićevitost je upućivalo to što su naročito vrijedna oružja i oruđa imala nekanadnaravna, sudbinom određena svojstva i vlastita imena. Mačevi: Balmung, Gramm,Vasek, Ekskalibur... Votanovo koplje Gungnir. Thorov čekić Mjolnir. Prsten Draupni,koji se svake noći umnoži dvanaest puta...

Nadnaravna moć i vlastito ime simbolizirali subićevitost. Kod antičkih mitova nije bilo ničeg sličnog. Ahilejevo oružje koje je iskovao sam

Hefest nije imalo, niti imena, niti ikakve bićevitosti. Bilo je samo puno sjajnije i bolje oddrugih takvih oružja.

Pored toga Germanski je mit nosio u sebi poruku da se čovjek može, i štaviše treba pobuniti protiv svog prirodnog usuda, koji je, prema mitu, određen pravorijekom Velikih Norni. Razlika čovjeka i obične životinje je baš u tome što se čovjek buni protiv prirodnogusuda.Ta predodređenost za pobunu nije ništa drugo do mitografsko iskazivanje čovjekoverevolucionarne,ontogeničnenaravi. To je ono što čovjeka čini moćnijim od bogova i odVelikih Norni.

Nakon poraza velikih Ása na bojnom polju Vigfrid i Ragnareka, rađa se jedan noviperspektivniji svijet kojeg Norne nisu mogle predvidjeti i kojeg nisu mogle kontrolirati.(između ostalog i zbog toga što su i same nestale u Svjetskom sumraku). To je jedan jednostavan, mitografski prikaz općeg revolucionarnog zbivanja, koje je osnova povijesnosti i svrsishodnosti događanja - prikaz nestanka prirodnog svijeta i nastanka“umjetnog” – svijeta zasnovanog na dominaciji umjetne bićevitosti.

I specifična opća mističnost kojom zrači cijeli Germanski mit (a dijelom i filozofija)

nije ništa drugo do istinosna slutnja čovjekove kreativnosti, te nužnosti i ispravnosti povijesnog puta, odnosno ontogeničnosti kao metode ostvarivanja ciljeva vrste.Čini se da se Germanski mit - koji je bio dovršen tokom desetog stoljeća – uvelike

inspirirao društvenim sjećanjem na propast antičke civilizacije i slutnjom da se uTeutonskim šumama i maglama počeo stvarati jedan novi, svijet, čije će glavno žarište,Achen “svojim sjajem i veličinom nadmašiti Atenu i Jeruzalem,” Tako je u PatrologiaLatina zapisao Alquin od Yorka, ravnatelj dvorske škole Karla Velikog.

Jedan poznati njemački povjesničar kaže kako je to Alquin jako precijenio značajAchena i onoga što je u njemu počelo klijati!!!!??????

Ko, danas ne vidi da se to Alquinovo proročanstvo više nego obistinilo, taj, moramreći, ništa ne razumije od svijeta u kojem živi niti od ove, povijesne problematike.

Da nije bilo Germanskih mitova, veliko je pitanje da li bi Zapadna civilizacijanastala tako lako kako je stvarno nastala i da li bi tako lako izvela sintezu povijesnograzvoja.

***

Jedna od najvećihmaterijalno-tehničkih tekovina povijesnog razvitka jeautomatizirana proizvodnja materjalnih dobara – “proizvodna tehnologija”. Tu proizvodnju ja nazivamumjetnim radnikom, zato što je bićevita, a simbolički praoblik njene bićevitosti bile su one mitske nadnaravne moći i vlastita imena raznih oruđa i oružja

103

Page 104: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 104/117

Germanskih bogova i heroja.U povijesnoj stvarnosti tehnifikacija ili tehnologizacija i automatizacija razvijale su

se vrlo sporo, jer je to bio vrlo širok proces, koji je zahtjevao simultani razvitak raznihotkrića sa područja svih prirodoznanstvenih i gotovo svih društvenih znanosti. Ključni ineposredni nosioci tog razvoja bili su najrazličitiji faustovski duhovi, što su često bili inajpronicljiviji duhovi što ih je dao ljudski rod. Mnogi od njih su stradali od Inkvizicije,koja je - kako često i ironično navodi mislilac B. Zenić - i sama dala veliki doprinosrazvoju tehnike, i to upravo konstruiranjem sprava za mučenje.

Ima gotovo bezbroj velikih otkrića na tom području. Mi ćemo ovdje imenovati samoneka. Od pogonskih strojeva to su: parni stroj, benzinski motor, a zatim i električnigenerator i elektromotor. Sa područja radnih strojeva. Gutenbergovo otkriće tiskarskogstroja, automatska predilica, automobili, vlakovi, avioni itd.

Posebno valja istaknuti bežični prijenos elektromagnetskih signala, njihovomoduliranje i pretvaranje u sliku ili ton, te elektronsko računalo – computor – umjetnimozak.

I na kraju treba istaknuti astronautiku – kompleks otkrića koja pokazuju: kakočovjek može napustiti ovaj planet i otisnuti se u kozmos, tj. vratiti se u svoju pradomovinu.Tim činom otvorena su vrata nastupu antropotehnološke civilizacije pod svjetlakozmičkepozornice.

Golem je niz imena koji su zaslužni za ovajključni moment u dovršavanju razvojaumjetnog bića. Evo samo nekih od njih.

Kopernik, Gallileo, Kepler, Newton, Huygens, Ampere, Farady, Maxwell, Planck....S druge strane, Tesla, Edison i slični današnji duhovi grade na temeljima koje su

postavili ovi njihovi prethodnici – “teoretičari” - znanstvenici. Ovi zadnji su nositeljiepitetičke faze u razvoju umjetnog bića -primjenjuju spoznaje velikih znanstvenika,reproduciraju ih u empirijskom materijalu i stvaraju važne materijalne momenteumjetnog bića.

Čitatelj se vjerojatno pita zašto nema Einsteinovog imena na tom popisu? To nijeslučajno, a niti proizlazi iz nekog hira. Moja analiza je pokazala da je ključni Einsteinovrad – Teorija relativnosti – pogrešna na sličan način kao i Hiparh-Ptolomejeva, također relativistička Geocentrička kozmološka teorija, te da služi u ontoklastičke svrhe.Relativizam, koji se danas izvikuje kao nešto veliko i značajno, zapravo je oduvijek bio i bit će stanovita propalost ljudskog kreativnog duha. No o ovoj temi pisao sam u drugimradovima. Ovdje bih htio samo reći da je Einsteinova konstatacija – da nije moguća brzinaveća od c pogrešna, i da će budući svemirski brodovi, za čovjeka osvajati djelovegalaktike puno većim brzinama nego što je brzina svjetlosti. To ne proizlazi iz SF-a, nego je utemeljeno uracinalnom tumačenju rezultata matematičkih jednadžbi i rezultata poznatih eksperimenata. Bez mogućnosti postizanja takvih brzina, čovjek bi zauvijekostao zatvoren i izoliran na Zemlji ili u Sunčevu sustavu, a povijest ne bi imala nikakvogsmisla.

Zvijezde ne bi postojale, da nisu stvorene za čovjeka.Toliko o tom, najvažnijem,znanstveno-tehnološkomaspektu povijesnog razvoja,

tj. razvoja umjetnog bića.

*** Neki od najznačajnijih političkih ontopoietičkih ili politogeničnihpokreta u

povijesti Zapada bile su svakako buržoaske revolucije pomoću kojih se etabliralo liberalno

104

Page 105: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 105/117

građansko društvo.Praideolog ovih revolucija bio je Nicollo Machiavelli. U svom portretu uspješnog

vladara, on nije ocrtao Cesara Borgiu, kako se obično misli, a niti kojeg drugog živogčovjeka, nego je personaliziraorevolucinarni, ontogenični duh politike, kojemu je bezuvjetni cilj bio izgraditi društvo koje će biti adekvatan politički instrument zaostvarivanje ciljeva vrste, i koji se pri toj svojoj djelatnosti ne osvrće na ruševine, niti broji svoje žrtve.

Prvi u nizu velikih praktičkih revolucionara bio je Sir Oliver Cromwell (1599 – 1658) Revolucija u Engleskoj izvedena je, u velikoj mjeri zahvaljujući njegovojsmionosti, a održala se više zahvaljujući njegovoj principijenlnosti nego diktaturi.

Na kontinentu, u Francuskoj, lideri revolucije bili su Robespierre, Danton i Marat iSaint Just Oni su pomoću giljotine izveli ono što su ranije lihvari bili činili pomoću novca.Obezglavljivali staro, parazitsko društvo.

Napoleon I Bonaparte proširio je revoluciju preko granica Francuske, sve do Egipta,s jedne strane, i do Ruskih stepa na drugoj. Njegova je vojna nesumnjivo imala zadatak daglobalizira i tako učvrsti i održi tekovine revolucije i u tome je imala velikog uspjeha. No,čini se da je na tom području više uspjeha imao njegovCode civil des Francaisnegonjegove armije. Njega i njegov duh usvajali su i Napoleonovi neprijatelji, i to bez ikakve prisile. Code civil može se i danas smatrati neposrednim pravnim i političkim temeljemrazvijenih građanskih društava, iako više nigdje (osim u muzeju), ne postoji u onomobliku u kojem su ga dali Napoleonovi pravnici.

Ovdje nam valja učiniti jednu veoma važnu primjedbu koja bi trebala razjasnitistvarni položaj tzv. radničke klase i administracije te prirodu buržoaske revolucije.

Čitatelj se vjerojatno sjeća poglavlja u kojem smo (uz pomoć onog trokuta)razmatrali razvoj društva. Tamo je bilo rečeno da se taj razvoj sastoji u tome da se što višetemeljnih društvenih subjekata dovede umotivacijskiodnos prema vlasništvu, (VL).

U tzv. buržoaskoj revolucijiradnička je klasabila taj subjekt koji je sebe doveo umotivacijski odnos prema vlasništvu (kapitalu) i ozakonio ga kao jedini legitiman odnos.

Taj čin, čin stupanja umotivacijski odnos - nasuprot Marxovom mišljenju- bio jeujedno i čin samooslobođenja radničke klase.Osim Marxa i njegovih sljedbenika, tonehotičnoi bez nekog dubljeg razumijevanja iskazuju svi značajniji mislioci koji govoreo tim pojavama, a pokazuje i faktično stanje, odnosnoblagostanje radničke klase koje jeostvareno nakon togsamooslobođenja.

(Naknadno, komunističko“samooslobađanje” radničke klase bio je zapravo povratak u specifično ropstvo i bijedu.)

Ovdje opet izranja na vidjelo jedan zanimljiv paradoks:Osloboditi se znači stavitise dobrovoljno u optimalnu službu kapitalu, umjetnom biću, i u službu ostvarivanjaciljeva ljudske vrste – uskladiti se sa zakonomjernošću razvitka.To se slaže sa svimonim što smo o tome rekli u prethodnom tekstu i u drugim knjigama, a i sa samomistinom i smislom ljudske slobode.

Takozvana buržoaska revolucija nije, dakle, bila, nikakva buržoaska, negoradnička revolucija.Buržuji su se već davno prije te revolucije bili stavili u službu svogvlasništva.

Ovdje se trebamo još jednom osvrnuti na Hegelovu misao da su, uspostavljanjemgrađanskog društva svi pripadnici tog društva dobili slobodu. Hegelova misao nije bila potpuno točna, jer je, kako smo već natuknuli, u ondašnjem građanskom društvu, isto kaoi u današnjem, administracija imala tek prividnu, formalnu slobodu. Ona jeizvana, potpuno vanjskim imperativima,prinuđena, prisiljena da služi interesima društva, a

105

Page 106: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 106/117

iznutra, iz svoje najdublje nutrine ima logičnu prirodnu potrebu da se služi društvom kaosredstvom za ostvarivanje isključivo svojih interesa. I, zbog toga što je ovdje motivacija potpuno naopako postavljena, tj, zato što uopćenije motivirana, nego prisiljena na rad,ona, (administracija) opstruira svoj posao kao kasnoantički robovi, i svojom djelatnošćučini štetu društvu i sebi. Ona se, kako smo već rekli, ne može osloboditi nekakvomrevolucijom, nego podvrgavanjem pod neki onakav zakon kakav jeZakon o kontroliefikasnosti vlasti,odnosnoadministrativne djelatnosti.

Time bi moglo otpočeti zlatno doba njene vladavine. Blagostanje bi joj poraslo, ali i blagostanje svih ostalih društvenih subjekata, a i perspektivnost civilizacije uopće. Ugledadministracije i političara bio bi analogan ugledu kojeg imaju razum ili um u odnosu nasve ostale momente ljudskog bića.

Ima još nešto što je od velike važnosti. Društvo “u kojem su svi slobodni” ne može postojati samo u nekoliko (germanskih) nacija i država. Slobodni trebaju biti svi pripadnici ljudske vrste. To je direktna implikacija Hegelovih misli koje se odnose nashvaćanje gađanskog društva i slobode. Odatle nužnost svjetske ili globalne države iglobalizacije koja bi, u formi logokracije totalno, odnosno globalno reproduciralagrađansko društvo i njegovu državu.

Građanskom revolucijom, (koju, kako smo rekli, nisu izveli kapitalisti nego radnici,radnička klasa i kojom je ona stekla pravo građanstva – građanska prava), stvoreno je,kako se čini, adekvatno (bićevito) organizacijsko, tj. političko sredstvo za ostvarivanjeonih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Epitetička etapa njegovog opstanka – etapa u tokukoje bi i birokracija stupila u krug motiviranih društvenih subjekata i u toku koje binastala svjetska država – svojim bi uspjehom ili neuspjehom pokazala da li se radilo prividu ili stvarnoj sintezi društvenog razvoja.

No, možda se radi i o tome da revolucija kojom je izvedena sinteza razvoja ljudskogdruštva naprosto još nije završena?

Toliko, u najkraćim crtama o “buržoaskoj” revoluciji, administraciji, slobodi igrađanskom društvu.

Neka mi čitatelji oproste što ću se sa još nekoliko kritičkih riječi osvrnuti naMarksovo razumijevanje svijeta, povijesti i, općenito, onoga što se zbiva i što jest. On je uonoj svojoj glasovitoj 11. tezi o Feuerbachu ustvrdio:

“ Do sada su filozofi različito shvaćali i tumačili svijet, dok je stvar u tome da seon izmijeni.”

Istina je sasvim obrnuta.Svijet se izmijenio.Na mjesto prirodnog bića, definitivno je stupilo umjetno.To

je promjena koju je trebalo uvidjeti i shvatiti.Marx je, općenito, mnogo toga što se već dogodilo previđao i shvaćao tako kao da se

tek treba dogoditi.

***

Kad smo već kod revolucija, ratova i bitaka recimo i to da Zapadna civilizacija nijeentitet koji probleme svog opstanka rješava oružjem, negokreativnošću(i radom). To jeontogenični način opstanka.

Prema drugim civilizacijskim subjektima, Zapad se odnosi ponudom boljeg načinaživljenja. To je način na koji Zapad “osvaja” svijet i civilizira ostala područja na ovom planetu. Uvjet takvog vanjskog djelovanja (djelovanja usmjerenog prema vani) jestunutarnji razvoj - uspješno rješavanje unutarnjih problema – opet putem kreativnosti.

106

Page 107: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 107/117

Kad ta civilizacija dozvoli sebi neki takav vojni pohod kao što su bili Teutonskivojni pohod na Slavenska, neoneolitska područja i Križarski ratovi za Svetu zemlju, ili pak Američka vojna intervencija u Vijetnamu i Iraku, onda je to već ontoklastičkadjelatnost.

Slučajevi kao što su nacizam i fašizam su nešto gore čak i od radikalneontoklastičnosti i socioklastičnosti. To su bili slučajevi temeljne socijalne, političke icivilizacijske bolesti Zapada – bolesti koja ugrožava i samu ljudskost. Oružana borba protiv takvih pojava je posljednji, a katkada i jedini politički lijek protiv njih.

I komunizam je jedna nesvrsishodna, ontoklastička povijesna digresija, ali on je, zarazliku od fašizma, nekako proizišao iz onih tzv.“dobrih namjera” i stanovitih zabluda, pase ne može tretirati kao nešto tako maligno poput fašizma, koji je svjesno i otvoreno težioka zlu – destrukciji društva i civilizacije.

Uprošćeno govoreći, fašizam i nacizam proizišli su iz nekakve poluosvješteneregresivne težnje za tim da se ljudsko društvo“naturalizira” - transformira natrag u prirodnu vrstu i da se isto kao i vrsta ili dio vrste - čopor - rukovodiinstinktimau svrhusvog opstanka. Osnovna populacijska jedinica tog novog““društva”” trebala je bitinacija, koja je u dosta velikoj mjeri i prirodna ljudska zajednica. Stvarna realizacija naci-fašističkog programa doista je dovela do toga da su se, neka društva i nacije transformiraliu ljudske horde ili, čopore i da su se doista upravljali instinktima i destruktivnom voljomnajagresivnijih i najbrutalnijih individua. No, ovakvo ozbiljenjeinstinkta kao metode isredstva opstanka (koje je u prirodi nešto normalno i nužno), u ljudskom svijetu jestnekakva temeljna psihička, socijalna i politička bolest - mračno, nekrofilno izopačenjekoje nužno završava klaonicama.

U suprotnosti prema fašizmu, koji je htionatrag, u prethistoriju, komunizam sezasnivao na volji da serevolutivnim putem i preskačući epohe krenenaprijed, u budućnost. Komunisti su htjeli društvo koje bi bilo pravednije, slobodnije, bogatije ihumanije od građanskog. Njihova najveća zabluda bila je u tome što su -bez umjetnogbića, kapitala – htjeli ostvariti takav život i takvo društvo kakvog čovjeku može dati

samo umjetno biće.Budući da sama ideja komunizma nije bila ontogenična, niti politogenična onanikoga nije moglamotivirati na ostvarivanje proklamiranih ciljeva. “Svjesni” društvenivođe (udruženi u partiju) pokušali su ih ostvariti putem samoprisile i prisile širokihnarodnih masa na njihovo ostvarivanje. No ta metoda nije dovela do ostvarenja planiranihciljeva, nego samo do prostog nesvrsishodnog nasilja, diskreditacije komunizma iubrzanja procesa njegovog propadanja.

Za razliku od naci-fašizma koji je došao na svijet kao zla nakaza, komunizam je bio mrtvorođenće i zbog toga nije imao nikakve budućnosti.

Ipak, ljudska će vrsta, usavršavajući društvo,evolutivnim putem (epitetičkimrazvojem građanskog društva) ostvariti neke od komunističkih snova, ali u bitnodrugačijem obliku i bitno drugačijim sredstvima. Posvemašnja društvena pravda, sloboda, blagostanje...(ako ikada budu ostvareni), neće se ostvariti ukidanjem privatnog vlasništva ikapitala, nego baš suprotno: razvijanjem privatnog vlasništva i uspostavljanjemumjetnogprivatnog vlasnika i usavršavanjem kapitala. I, koliko god to paradoksalno,antihumanistički i heretično zvučalo, ovdje moram reći daostvarenje (a ineostvarivanje) tih ciljeva najviše ovisi o birokraciji, odnosno administraciji.

No vratimo se (ne)razumijevanju povijesti, pravde i sličnih stvari.Ono se danas često ogleda u tvrdnji: da bi nacisti, da su kojim slučajem bili

pobijedili, sudili Saveznicima i da bi se to također moglo i trebalo smatrati pravdom

107

Page 108: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 108/117

!!!??? !!!???Tko to tvrdi, taj izjednačava dobro i zlo - ontoklastičke koljače sa ontogeničnim

ljudima koji su se žrtvovali za ostvarivanje povijesnih i općeljudskih ciljeva - rušitelje sagraditeljima, ili, u krajnjoj liniji, zločince sa herojima. One su tvrdnje same po sebiontoklastične i svojevrsno su zlo, a važno je osvrnuti se na njih, naročito danas kad se svečešće, iz profašističkih krugova čuju tvrdnje da bi i Saveznicima trebalo suditi za genocid – za Hirošimu, Dresden itd.,

Možda bi trebalo suditi i Aleksandru Velikom, Cezaru, Karlu Velikom,Jakobincima, Napoleonu i Cromwellu !!!???

!!!???I da nisu izgubili rat, da su izišli kao pobjednici, nacistima bi se, kad, tad sudilo,

jer su biliontoklastični koljači, zločinci, a takvi pokreti kakav je bio antifašizamSaveznika (a donekle i komunizam) uvijek će se smatrati herojskim činom, jer su seSaveznici latili oružja da bi odbraniliontogeničketendencije u ljudskoj vrsti – ono štodaje smisao ljudskom življenju i djelatnosti.

I još nešto.Povijest doista pišu pobjednici. Ali to su uvijek i jedino bili oni koji sunepokolebljivo išli putem ontogeničnosti i koji su na tom putu, ne samo katkada, nego čak

često, gubili bitke i živote i bivali razapinjani na križeve. I ne samo to. Da nije bilo njih,ne bi bilo nikakve povijesti,“a ljudski bi život”-kako kaže Eshil u OkovanomPrometeju-“bio tek ružan san, lud i pobrkan”.

***

Učinimo sada korak, dva ka najnovijem vremenu - stvaranju Evropske unije.Mislim da to ima veću praktičnu važnost od svega ostalog što je rečeno u ovoj “Skici”.

Ovaj se pokret može optimistički promatrati kao početak ili pretpočetak stvaranja

svjetske države. Doista je radosno vidjeti onu progresističku, ontogeničku komponentu tog procesa i očekivati da ona zahvati i ostale djelove svijeta.Ali, nemojmo se zavaravati.Dobro gotovo nikad ne dolazi na ovaj svijet tako lako, uz fanfare i na neki svečan

način. Iza tog svečanog plašta, vatrometa i krilatica o miru, napretku i boljitku lukavo ineupadljivo šulja se i ono zlo kojeg se čovjek plaši i želi osloboditi. Stoga mu u ovakvimknjigama možda treba posvetiti čak i više pažnje nego onim blagotvornim, ontogeničkimtendencijama, planovima i stremljenjima, kojima se svjetskoj i evropskoj javnosti i biračima predstavlja ovaj integracijski pokret.

Upravo stoga ovdje kanimo reći nekoliko riječi o onim tamnim, skrivenimstranama procesa evropskog integriranja koje su osnova jednog dijela euroskepticizma,koji, kako se čini, postaje sve glasniji i koji sve više i sve ćešće potvrđuje svoje stajalištekao osnovano.

Iz čega on proizlazi?Da bi smo shvatili razloge u kojima se on korijeni, trebamo imati u vidu neke već

davno dovršene i neuspjele pokušaje mirnog, civilnog, odnosno sekularnog ili političkogujedinjenja Evrope.

(Ovdje izuzimamo i ostavljamo po strani ono ujedinjenje kojeg su već nekadadavno (između 1000. i 1500. god.), izvele Pape i Vatikan i to pomoću kršćanske vjere ilatinskog jezika, a koje je bilo iznimno plodno i dragocjeno za razvoj Zapadne civilizcije i

108

Page 109: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 109/117

civilizacije uopće. To je ujedinjavanje bilo izvedeno na nekakvoj duhovnoj osnovi.)U fokus naše analize uzimamo političku djelatnost Habsburgovaca koji su,

pretežno mirnim putevima ipolitičkimsredstvima bili stvorili najveće carstvo u Evropi – carstvo koje se protezalo čak i na Američke kontinente. Geslo pod kojim je bilo stvarano, proširivano i održavano ovo carstvo glasilo je:

Bella gerant alii, tu, felix Austrija nube. Nam que Mars alii dat, tibi regna Venus – Drugi neka ratuju, a ti sretna Austrijo ženi i udavaj, jer kraljevstva što ih drugimadaje Mars, tebi će dati Venera.

Habsburgovci nisu bili, ni nasilni, ni tiranski vladari. Dapače, prije bi mogli poslužiti kao primjeri umješnosti, umjerenosti, te blagosti i političke, odnosno vladalačkemudrosti. Život velike većine podanika u tom carstvu nije bio, niti loš, niti nesiguran.

No i pored toga što su prvenstveno svojom spretnošću stvorili golemo carstvo imudro vladali njime kroz vrlo dugo razdoblje, nitko nikada nije imao dobro mišljenje onjima, a nema ga ni danas, nakon što su minula stoljeća. Posljednjim HabsburgovcimaAustrijanci su zabranili povratak u Austriju, i to čak kao običnim građanima ili turistima.Današnje čovječanstvo, čak i jakobinskoj giljotini pridaje veće zasluge za ostvarivanjeciljeva vrste, nego Habsburškoj dinastiji i svekolikom njihovom carstvu.

Što je tu posrijedi?Po našem mišljenju, Habsburgovci su bili vrlo konzervativni i ontoklastički vladarikoji su stvorili golemo carstvo i relativno dobar život u njemu, ali samo radi toga da bi što je moguće duže održali feudalni poredak i da bi se što duže odupirali ontogeničnim političkim pokretima koji su počeli nicati po Evropi, a za neposredni cilj imali su rušenjefeudalizma i stvaranje građanskog društva. Golemo panevropsko Habsburško carstvo bilo je, dakle, instrument otpora napretku i ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. Dobro, sigurno imirno, mogli su u njemu živjeti oni ljudi koji se nisu ogriješili o Austrijsku birokraciju (idinastiju koja ju je vodila), a koja se bila nametnula kao neposredni cilj društvenogopstanka. Svaka slobodoumnost, slobodarska ili progresistička djelatnost prompno seotkrivala i kažnjavala, čak i kad je poticala iz najužeg kruga carske obitelji.

Gledano sa našeg stajališta,Habsburško carstvo bila je prva panevropskavladavina administracije ili birokracije(pod pokroviteljstvom jedne dinastije). Svrhaove vladavine bila je, kako sam već rekao: održanje epitetičkog i već uvelike patološkog,oblika feudalizma.

Slično kao i Habsburško carstvo, i EU nastaje mirnim putem. Ne, doduše ženidbamai udajama, nego administrativno-političkim oslobađanjem od unutarevropskih tržišnih,ekonomskih i upravnopravnih barijera.

To je veoma dobro, jer tako nastaje jedno veliko tržište sa golemom apsorpcijskommoći, a i kapital dobija znatno veću slobodu i efikasnost kretanja. Postaje produktivniji ikonkurentniji u odnosu na neevropska ekonomska carstva, što je najbolja zaštita Evrope ivisokog životnog standarda njenih građana.

Za samu birokraciju, to je puno izdašniji i sigurniji izvor prihoda za njenoizdržavanje i udoban život kojeg traži.

Ono što je u tome naročito loše jest da tu nema ni najmanjeg napretka u razvojuunutrašnje strukture građanskog društva, što je bitno za stvarni napredak, odnosno zaostvarivanje ciljeva vrste. Ovo pak proizlazi iz intencije evropske administracije da unepromjenjenom obliku održi klasično građansko društvo i kapitalizam, u kojem, isto kaoi u dosadašnjem, neće biti nikakve stvarne, objektivne kontrole njene vladalačkeefikasnosti, pa će ostati privilegirani, nedodirljivi društveni subjekt, - subjekt, koji, kakosmo već pokazali onim trokutom, a i naknadno - nijemotiviran da unapređuje društvo, i

109

Page 110: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 110/117

koji stoga budući da ima vlast, gotovo automatski dolazi u eksploatatorski ili parazitskiodnos prema njemu.

Već sam na više mjesta bio rekao da je ujedinjavanje Evrope u velikoj mjeri istvaranje nove Evropske Birokratske Internacionale. Birokracija, da ponovim i naglasim:teži ka tome da očuva svoje privilegije i nedodirljivost. To je ona neposredna intencijanjenog vlastitogujedinjavanja, koje se, u najvećoj mjeri izvodi stvaranjem Evropskeunije. Njena tobožnja volja da što efikasnije služi razvijanju društva i ostvarivanju ciljevavrste samo je uobičajeni politički paravan koji skriva njene uske, privatne, tj. profesionalne ili staleške interese.

U tim svojim momentima Evropska unija i birokratska vladavina njome uvelike suslični Habsburškoj monarhiji, toj Zapadnoevropskoj varijanti Bizantskog carstva.Društveno sjećanje na Habsburšku monarhiju – memorija umjetnog bića - jedan je odneposrednih povoda za nastanak onog produktivnog dijela euroskepticizma.

Jasno, u temeljima Evropske unije, pored već spomenutih, ima još onih momenatakoji ju bitno razlikuju od Bizanta ili Habsburškog carstva. Oni su neposredno uočljivivelikom broju ljudi, a za nadati se je da su vrlo vitalni i da igraju neke od ključnih uloga u procesu evropskog integriranja.

Euroskepticizam, govoreći vrlo općenito, mahom je loša, ontoklastička pojava, aline sav. Onaj njegov manji moment, o kojem smo gore rekli nekoliko riječi, a koji sekorijeni u slutnji ontoklastičnih intencija eurobirokracije dobar je i produktivan – ontogeničan.

Ali da bi on bio uistinu djelotvoran u političkoj i društvenoj praksi, da bi setransformirao u djelotvorno oruđe razvoja evropskog društva i ostvarivanja ciljeva ljudskevrste, on mora znati koja i kakva je alternativa autokratskoj, nekontroliranoj i sterilnojvladavini administracije ili birokracije, tj. mora poznavati duh i smisao ona dva zakona:Zakona o kontroli efikasnosti vlastii Zakona o kontroli efikasnosti rada managera.

Birokracija bi, kako smo već više puta istaknuli, trebala imati vlast, ali efikasnostnjene vlasti mora biti objektivno i efikasno kontrolirana, a da bi bila takva, birokracija

mora bitimotivirana na što bolju vladavinu. To je otsada jedan od uvjeta ljudskostiljudskog društva.Ovaj, produktivni euroskepticizam, ili možda točnije: eurokriticizam, gledan

izvana, jedva se razlikuje od onog patološkog, i, za sada se pojavljuje kao nekakvaneartikulirana ili poluartikulirana kritika one tamne, skrivene strane integracijskihevropskih kretanja. No kad ova kretanja budu dovršena i kad birokracija jasnije pokaže kačemu je stvarno težila i što je ostvarila, - u slučaju da se evropsko društvo birokratizira na jedan neproduktivan, sociopatski način - produktivna euroskeptička kritika lako se možeartikulirati i kao «kritika oružjem», tj. terorizam, pogotovo ako eurobirokracija bude, poput one habsburške, vrlo revna u otkrivanju i gušenju svake slobodarske, odnosnoontogenične ili politogenične misli.

Toliko o onoj skrivenoj, tamnoj i opasnoj strani jednog veličanstvenog političko-civilizacijskog pokreta – stvaranja EU.

Ali, vratimo se još nakratko onoj dubljoj prošlosti i onim općim duhovnimmomentima svjetske povijesti.

***

Kršćansko učenje o povijesti, Židovsko znanje o produktivnoj, ontogeničnojupotrebi vlasništva i Starogermansko vjerovanje ili slutnja da ljudsko oruđe treba biti bićevito i nadmoćno prirodi tri su najvažnija duhovna faktora koji leže u temelju Zapadne

110

Page 111: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 111/117

civilizacije i na osnovu kojih je kasnije izvedena uspješna sinteza povijesnog razvoja.Uz ove temeljne duhovne faktore treba spomenuti i one ne-temeljne, ali ipak

važne: antičko-grčke i arapske spoznaje na području matematike, fizike i astronomije. Ione su znatno pomogle da se u Evropi etablira ono što zovemo Zapadnom civilizacijom.

Dosta velik utjecaj na razvoj Zapada imali su Grčka filozofija i Rimsko pravo,koje je otkrićempravne osobezapravo otkrilo i ukazalo na specifičnu, društvenu, tj.umjetnu bićevitost živih i ne-živih civilizacijskih i društvenih subjekata.

Utjecaj Grčke filozofije najintezivnije se aktivirao u vrijeme Klasičnog NjemačkogIdealizma. Tu jeprirodno biće konačno spoznalo sebe kao individuu koja potpuni oblik svog postojanja može zahvaliti sebi vanjskom, povijesnom razvoju i koja na osnovu njegamože spoznati i potpuno ozbiljiti samu sebe. Duhovni instrument samospoznaje je svjesnatriadička dijalektika. No mi smo pokazali da ključni oblik postojanja prirodnog bića nijerazvijena, sebe-svjesna individua, nego sebe-svjesna vrsta, te da triadička dijalektika nije potpuno adekvatan misaoni instrument samorazumijevanja bića.

Filozofija klasičnog njemačkog idealizma, koliko god da je usitinu važanmoment ljudske spoznaje i samospoznaje, ipak je samo sporedni dodatak sintezipovijesnog razvoja.

Pored ovog, treba istaknuti i to da svaka velika i duboka filozofija nadilazihorizont povijesnosti, i da tek nekim svojim momentima utiče na povijesna kretanja i pripada povijesti. Onim svojim glavnim dijelom, filozofija je moment vječnosti.

Za one najviše ljudske, povijesne ciljeve veću važnost od Klasičnog njemačkogidealizma (a i kartezijanske filozofije) imala je kasna Engleska empiristička filozofija. Njeni su predstavnici, istražujući induktivnu logiku, zapravo istraživaliepitetičkistupanjrazvoja bića i otkrili da je to vrsta. Nažalost, još nigdje nema svijesti o tome što su oniistraživali i što su otkrili. Sve je to jošαγραφή φίλοσοφία. – agrafe filosofia – nenapisana filozofija.

INDUCTIO PER ENUMERATIONEM SEMPLICEM – stvaranje zaključkaputem jednostavnog nabrajanja, istovrsnih pojava, nije ništa drugo do metoda kojom se

otkriva da li neko biće postoji kao vrsta ili ne. Zbiljsko je samo ono što postoji kao vrsta – biće koje se reproduciralo. Ono što se ne može reproducirati, to ne može opstati. To je prosti slučaj, defekt – nešto za što znanost i mišljenje ne mogu imati nekog bitnoginteresa. Istinitost neke spoznaje također se potvrđuje mogućnošću njenogreproduciranja. Reproducibilnost – sposobnost samoodržanja,(a ne ona Descartesova“jasnoća i razgovjetnost” -claritas et distinctas) jest presudno važni kriterij istinitosti.

To je jako važna spoznaja.(Vidi Uvod u politologiju).Ljudska bićevitost jest doista takva kakvom ju shvaćamo - kreativna – a ljudsko

mišljenje (samopoimanje) istinito, tek ako se čovjek možereproducirati u formiumjetnog bića. Umjetno biće, naime, iako je produkt kreativnosti, nije ništa drugo dosvrsishodno reproducirana i otjelotvorena čovjekova bićevitost.

Od kontinentalnih mislilaca, dijalektičara, zanimljiv je O. Spengler. On jenedvojbeno, ali dosta nejasno naslutioepitetički stupanj u razvoju bića, i možda je, kaomislilac postao zanimljiv baš zbog toga. Civilizacija je, po njemu,epiteza razvoja kulture,što se može smatrati točnim. No Spengler je i dijalektici i povijesti i kulturi pristupio snaopake strane, tako da je njegovo mišljenje, usprkos stanovitom napretku na poljudijalektike, imalo vrlo snažno ontoklastičko djelovanje.

Ovdje moramo učiniti još jednu posebnu napomena o filozofiji.Već smo više puta rekli da je povijest proces stvaranjaoruđa ili sredstavaza

111

Page 112: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 112/117

ozbiljavanje onih ultimativnih ljudskih ciljeva. To važi i za filozofiju. Ona je centralnimoment opće povijesti zato što se kroz povijest filozofije postepeno razvijao opći ljudskimisaono-spoznajni aparat. Najprije logika, a potom dijalektika. Neki filozofem ilifilozofski sistem, ili pak filozofsko mišljenje utoliko je vrednije ukoliko je dalo većidoprinos izgradnji misaono-spoznajnog aparata – bilo njegovom nadogradnjom, bilonadahnutom upotrebom onog već postojećeg. A vrijednost same filozofije treba procjenjivati prvenstveno iz horizonta činjenice da se tim misaono-spoznajnim aparatomne koristi samo filozofija, nego sve ostale znanosti, te ljudsko mišljenje i stvaranje uopće. Njegovim osvješćivanjem kroz povijest filozofije, ovaj opći, duhovni misaono-spoznajniaparat prerasta posjed filozofije i učenih ljudi i postaje jednim od nekoliko ključnihmomenata umjetnog bića, a sami tim i posjedom ljudske vrste. Otuda i tako velika praktična važnost same filozofije.

Evo još nekoliko najneophodnijih riječi.Pored razvijanja misaono-spoznajnog aparata, zadatak filozofije je da “pojmi ono

što jest”(Hegel). A to, pak, to što jest, jest biće.U Klasičnoj Antici, filozofija je biće pojmila u formi ljudske individue. Ta

individua bila jezoon logon ehon – životinja koja ima razum, a najviši oblik njenedjelatnosti, odnosno njenog postojanja bila jetheorija – promatranje– filozofija(Aristotel).Ratio essendičovjeka, svrha njegovog postojanja bila jeeudaimonia– sreća(Aristotel i Epikurejci), iliataraksija – duševni mir i vedrina (Stoici).

Nasuprot tom antičkom svjetonazoru, Novi zavjet, prikazom Isusova mučeništva, pokazuje da čak i patnja i stradanje mogu imati više smisla i veću vrijednost od sreće, akose individue (ili čak narodi) žrtvuju za“spas” vrste. Time se ujedno pokazalo da prava,istinska svrha ljudske egzistencije nije sreća ili blaženstvo individua, nego “spas” vrste.

Zapadna civilizacija, u velikoj mjeri utemeljena u novozavjetnom učenju, baziralase naneosvještenoj vjeriu to da je moguće stvoriti biće (umjetno) koje će se žrtvovati za“spas” vrste. Slutnja da će stvaranje umjetnog bića biti dugotrajan razvojni proces,orjentirala je Zapadne mislioce ka preferiranju i razvijanju dijalektičkog misaono-

spoznajnog aparata. On je pokazao jednu presudno značajnu stvar – da se biće ne možeistinito pojmiti isključivo kao goli rezultat razvoja, nego tek u cjelini s razvojnim procesom koji ga je stvorio (Hegel). (To uključuje uviđanje povijesti, shvaćanje vremena,svrsishodnu reprodukciju stvaralačkog procesa i drugo o čemu ovdje ne možemogovoriti.) Već sam rekao da Hegelova tročlana dijalektika nije imala mogućnosti pojmitida najviši oblik razvoja bića nije individua nego vrsta.

Svojim radovima, ja pokušavam pokazati da je ona vjera u mogućnost stvaranjaumjetnog bića bila opravdana i da je to biće stvoreno, te da je spremno za upotrebu usvrhu “spasa” ljudske vrste, tj. ostvarivanja njenih ključnih ciljeva. Čovjek je ontogenično biće. On je sredstvo svjesne, odnosno sebi znane autopoietičke djelatnosti, odnosnosamoozbiljavanja onog apsolutnog, a ljudska individue, narodi i generacije su sredstva zaozbiljavanje ciljeva vrste.

Toliko u okviru ove posebne napomene o filozofiji.

***

Umjetnost. Pored već ozbiljenog umjetnog bića, umjetnost – njegovo simboličko postojanje - ne može imati takvu važnost kao nekada u Grčkoj, kad je ono postojalo prvenstveno na simbolički način, kao simbol.

No ima jedna stvar u umjetnosti o kojoj je vrijedno napisati puno stranica. Mi joj,

112

Page 113: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 113/117

nažalost, možemo posvetiti samo nekoliko redaka.Prije nego se umjetno biće potpunije razvilo, umjetnička djela izrađivao je čovjek

svojom rukom. Umjetnička djela dijelila su se na slikarska i kiparska na jednoj strani, a nadrugoj na literarna i muzička. To je ustvari bila podjela na eidetičke i euritmičkeumjetnosti – one koje se izražavajuprostorom i plohom(istovremenom, sinhronom prezentacijom svih svojih momenata), i one što se izražavajusukcesijom svojihmomenata,vremenom. Bilo je i pokušaja njihovog spajanja u jedno kompleksno djelo,npr. operu. No vrijednost tog spajanja zaista je diskutabilna.

Ali ta umjetnost o kojoj smo upravo rekli nekoliko riječi nikako nije specifičnoZapadna umjetnost, nego pripada prošlim epohama.

Specifično Zapadna umjetnost jest film. Filmovi su prva umjetnička djela koja nijestvorio neposredno čovjek, nego umjetno biće, pomoću svojih tehničkih sredstava. Film je produkt jedne veličanstvene revolucije u umjetnosti izvedene pomoću tehnike.Posredstvom filma, umjetnost se ozbiljuje kaotehničko djelo, a tehnika kaoumjetničko. No filmovi su također i prvacjelovita umjetnička djela, jer oni sve prethodne,tradicionalne umjetnosti spajaju u jednu živu, organičku ili bićevitu cjelinu. Izražavaju seistovremeno, i plohom, i prostorom, i vremenom. Jedino se takvim nečim kao što jefilmska tehnika mogla izvesti stvarna sinteza eidetičkih i euritmičkih umjetnosti.Baš na primjeru filma može se ponovo vidjeti stanovita rigidnost velike većineljudi i njihovo nerazumijevanje svijeta kojeg stvaraju i u kojem žive.

Kad je film nastajao, bio je proglašavan nekakvom tehničkom devastacijom čisteumjetnosti, a retrogradni, i u velikoj mjeri ontoklastički (i neposredno ikonoklastički -antifigurativni) pokušaji da se zaustavi razvitak umjetnosti, koji su se manifestirali kaokubizam, nadrealizam, fauvizam, apstrakcija itd. itd. bili su proglašavani nečimrevolucionarnim.

Sve naopako! Naglavačke!Takvo se mišljenje uglavnom održalo i danas, u više, manje svim konzervativnim

akademskim krugovima, i, nažalost, ne samo u njima. Pogledajte udžbenike povijesti

likovne umjetnosti i muzike, ili povijesti književnosti. Ni jedan o njih ne sadrži poglavljeo filmu, kao da on nije zakonomjeran i pravi nastavak razvoja likovnih (eidetičkih)umjetnosti... a i euritmičkih - kazališnih komada, muzike, plesa, umjetničke literature...

Filmska naracija, načelno gledajući, nesumnjivo je razvijenija i potpunija odliterarne u npr. nekom romanu ili pripovijetki. Liričnost najboljih napisanih pjesama ili proze teško da se može mjeriti sa filmovima lirske naravi. Pored toga, filmska naracija jeneusporedivo ekonomičnija od literarne. Izvrsnu ekranizaciju npr. “Braće Karamazovih” ukinu možete apsolvirati za dva sata, dok bi vam za čitanje tog romana trebalo najmanjedva tjedna. Film štedi ljudsko vrijeme.

Atonalna muzika i kakofonija, su zanimljive pojave i zbiljski dreivati razvojamuzike. Kroz njih umjetno biće istražuje svoje granice i svoje unutrašnje zvukovneelemente. Ali kad se uporede s upotrebom zvuka na filmu, postaje jasno da su i kakofonijai atonalna muzika samo nedostatni surogati ovog zadnjeg. Poslušajte sound track nekogdobrog filma (bez gledanja filma) i vidjet ćete da je vrlo zanimljiv i ugodan za slušanje,čak kad se sastoji od štropota, buke vriske i drugih neugodnih zvukova, i da se slušatelju predstavlja prvenstveno svojim smislom.

Ne bih htio ostaviti dojam da mislim kako sve ostale umjetnosti trebaju nestati s pojavom filma. Štaviše, mislim da će one time postati autonomnije. Ono na čemuinsistiram jest razlikovanje raznih umjetnosti po stupnju njihove unutrašnje razvijenosti – razlikovanje koje omogućuje jasnije shvaćanje umjetnosti uopće i njenu funkciju u

113

Page 114: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 114/117

ontogeničkom procesu.Ostaje još da se kaže što je zapravo film. Može se reći da je to djelo kojim

zgotovljeno umjetno biće predstavlja samo sebe. Film nije samo simbol umjetnog bića,nego također i jedan moment njegovog stvarnog, zbiljskog postojanja. Dok je znanostsamopoimanje umjetnog bića, film je instrument pomoću kojeg ono gleda, doživljava iosjeća samo sebe.

Kad sam govorio o filmu nisam, naravno mislio samo o onim filmovima što se prikazuju u kino-dvoranama, nego također i o televiziji, videu itd. itd. - o svemu što usvom temelju ima pokrenutu sliku - sliku što sebe samu izlaže uvremenskoj sukcesijisvojih momenata. Jasno, svaka pokrenuta slika nije također i umjetnička tvorevina.

***

Posebno važna pojava je otkriće televizije. Jedna od njenih svrha svakako je povezivanje cijelog ljudskog svijeta u jednu funkcionalnu i lako preglednu cijelinu . To zaveliku većinu ljudi ima stanovito psihološko, umirujuće djelovanje, jer lakše je i mirniježivjeti u svijetu kojem se znadu ili barem naslućuju granice i unutrašnja struktura, red .

Druga, možda još važnija funkcija TV-a jest to da ljude, iz proizvođaća promijeniu potrošače koji će degustirati proizvode umjetnog bića. Da bi to postiglo, umjetno bićemora putem “malog ekrana” tako “začarati” ljude da cijele dane i noći mogu provoditi pred TV ekranima. Time umjetno biće pretvara marljive radnike u potrošačke lijenčine.To je nužno, jer umjetno biće stvoreno je i radi toga da radi umjesto ljudi, a potrošači, bivši radnici, trebaju trošiti, tj. degustirati njegove proizvode i određivati mu u kom pravcu mora usavršavati sebe samog i te proizvode s kojima ih snabdjeva. Ljudski rad postaje nepotreban. No ljudsku populaciju treba održati mirnom, a mirnom ju održavaupravo TV. Tako se umjesto one Rimske izreke:panes et circenses! – kruha i igara! – danas može reći :televizije i seksa!Onaj “kruh” tj. proizvode potrebne za udoban život,ljudima, posredstvom raznih socijalnih institucija i fondova, daje umjetno biće, u zamjenu

za mirno i predano gledanje TV-a. Rad polako postaje privilegijom.Takva situacija nije nikakvo rajsko stanje, pogotovo za kreativne ljude. No za njihljudski svijet nije bio gostoljubiv niti onda kad su mu bili neophodni (za stvaranjeumjetnog bića). Uostalom, ljudski svijet i ne postoji zbog tih, kreativnih individua, nego baš obrnuto one postoje zbog ljudskog svijeta. Kreativan, nadaren čovjek jest i treba bititek sredstvo u službi opstanka golemog broja prosječnih, nenadarenih. Ovakav, goreopisani raspored aktivnosti i uloga obrazovanim će se i inteligentnim ljudima činiti kaoneka sprdačina ili nekakvo temeljito izopačeno shvaćanje ljudske kulture. No, to je uvjetostvarivanja ciljeva ljudske vrste. Uostalom, to je takođei i poruka Evanđeljà.

No vratimo se prozaičnijim stvarima. Pomoću “malog ekrana” umjetno biće nanajlakši, najfunkcionalniji i najekonomičniji način vodi ljude ka ostvarenju njihovihciljeva. Ovdje, nadalje treba istaknuti da na TV-u ljudi ne gledaju samo propagandne poruke i razne druge gluposti i banalnosti, nego, uz njih i emisije edukativnog sadržaja –dobre umjetničke filmove, popularno-znanstvene emisije i druge slične stvari. Time seizvodi i neophodna, masovna edukacija pripadnika ljudske vrste i stvara jedan jedinstvenimentalitet koji treba biti monolitan, ali samo u svojim temeljima. Ona neophodna“überbau” raznolikost ostvaruje se specijalnim korištenjem TV-a (korištenjemspecijaliziranih kanala), a i korištenjem drugih lako dostupnih masovnih medija, a i ne-masovnih izvora obrazovanja.

No treba imati u vidu da je takav način života kojeg diktiraju razni tehnološki

114

Page 115: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 115/117

momenti umjetnog bića (TV, internet, radio itd.) tek je u embrionalnom stupnju svograzvoja. Tko zna kakav će mu biti zreli oblik? Valjda neće biti gori od ovog?

Vraćamo se umjetnosti – SF-u.

***

Stav suvremenog establišmenta prema Sf umjetnosti sličan je gore opisanom stavu prema filmu. No najprije nekoliko riječi o općim temama i kretanjima unutar literarneumjetnosti koja su prethodila nastajanju SF-a.

Nekada, npr u vrijeme Stare Grčke umjetnička se literatura bavila čovjekovimodnosima prema Olimpskim bogovima, jer su, po tadašnjim vjerovanjima, oni određivaličovjekovu sudbinu. U srednjem vijeku bavila se odnosom prema svecima itranscendentnom Bogu, a u novije vrijeme, otkad je umjetno biće počelo intezivnije i sveočiglednije pokazivati svoju nazočnost u svijetu, umjetnički su pisci počeli reflektiratičovjekov odnos prema njemu. Tako je nastala je SF umjetnost. Ona je već dala takva djelakoja nimalo ne zaostaju za najvećim djelima u tradicionalnim genreovima, a neki SFfilmovi smatraju se čak najvećim filmskim ostvarenjima do sada. No akademski,etablirani kritičari i estetičari ne priznaju SF-u uopće ikakvu umjetničku vrijednost (osimmožda na filmu).

Prvo SF djelo: romanDr. Frankenstein, ontoklastičke je naravi. Napisala ga jeMary Shelley Wollstonecraft. Ona je umjetno biće simbolizirala opasnim čudovištemkojeg je Dr. Franckenstein, u nekoj mrtvačnici sačinio od djelova tijela raznih ljudi imozga jednog kriminalca i oživio električnom strujom.

Vanjska inspiracija za ovo SF djelo bilo je otkriće prof. Galvanija da električnastruja može pokrenuti i “oživjeti” već odavno mrtve žablje krakove. A prava, unutarnjainspiracija bila je slutnja da je novootkrivena električna energija ustvari “životna” snagaumjetnog bića, što je bilo sasvim točno.

No, gospođa Craft shvatila je umjetno biće na ontoklastički način - kao nešto

monstruozno, nekakvo neizrecivo užasno zlo – što je tipično za obrazovane ljude tihvremena.I danas nastaje vrlo velik broj ontoklastičkih SF priča, romana i filmova. Ono

neposredno tlo iz kojeg oni nastaju jest strah od umjetnog bića i njegove silne moći.Već smo prije pokazali da je strah od umjetnog bića i neprijateljstvo prema njemu

puno više rašireno nego svijest o njegovoj stvarnoj svrsi, vrijednosti i funkciji. No, valjdato tako treba biti u ovim, prvim etapama njegovog potpunog postojanja.

Razumijevanje stvari i pojava je kruna razvojnog procesa i dolazi, - i poHegelovom mišljenju - tek nakon dovršenja procesa koji ih je uspostavio.

“Minervina sova uzlijeće tek u suton”

***

Još nekoliko riječi o arhitekturi.Zahvaljujući umjetnoj materiji, armiranom betonu, čeliku i staklu, arhitekti su

sagradili prekrasne građevine i njima, bolje i zornije nego Stari Egipćani ili graditeljigotičkih katedrala pokazali čovjekovu moć. Međutim, čak i onoj najljepšoj inajnaprednijoj arhitekturi nedostaje onaj ključni moment – zbiljska pobjeda nadgravitacijom – lebdenje. Potpuno razvijena arhitektura lebdjeti će u prostoru. A mislim daće čovjek, prije nego počne napuštati matični planet i kolonizirati druge, u Zemljinoj

115

Page 116: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 116/117

atmosferi i svemiru koji ju okružuje, izgraditi cijelu lebdeću civilizaciju. To će biti novi,umjetni prostor najmjenjen isključivo ljudskom obitavanju - pravi životni prostor ljudskevrste i zreli oblik ljudske civilizacije. Vjerujem da će ta buduća civilizacija lebdjeti naosnovu korištenja gravifugalne sile.

Ima još nešto važno za razumijevanje arhitekture. Ona je¸ što sam već naveo“mašina za stanovanje”, kako se izrazio Le Corbusier -prostor u kojem umjetno bićenastanjuje i ugošćuje čovjeka, brine o njemu i poslužuje ga(pomoću raznih automata isprava za stanovanje), kako bi se on mogao opustiti i prepuštati odmaranju ire-kreacijisvojih životnih snaga, ili pak nekom radu – svrsishodnom trošenju tih snaga. Ali, tamogdje sam već govrio o tome, rekao sam da jere-kreacija životnihsnaga je ono bitnočemu arhitektura služi, jer bez toga ljudska individua ne bi mogla preživjeti. Zato je LeCoubusier i definirao arhitekturu upravo stanovanjem. O potpuno razvijenoj arhitekturimoći ćemo govoriti tek onda kad umjetno biće bude čovjeku moglo ponuditi takav prostoru kojem će mu ono trajno moći zadovoljavati sve, pa čak i one najsuptilnije potrebe u pogledu re-kreacije života, i to tako da se čovjek uopće ne mora brinuti o njihovomzadovoljavanju.

Kako je pravi životni prostor kreativnih vrsta galaktičko prostranstvo, umjetno biće, kad se pojavljuje kao arhitektura i urbanizam, treba se razvijati, a i razvija se u tomsmjeru da čovjeku omogući siguran i vrlo udoban život u tim prostorima.

***

Eto, još samo riječ, dvije o povijesnom razvoju energije koju je čovjek koristio zasvoje potrebe. Najprije je koristio vlastitu tjelesnu energiju, a zatim tjelesnu energiju isnagu drugih živih stvorova. Nakon toga energiju neživih prirodnih pojava - vode i vjetra.Poslije je otkriveno da se može koristiti energija akumulirana u tzv. fosilnim gorivima – ugljenu i nafti. Sinteza razvoja energetike bila je otkriće da se električna energija možekoristiti za vršenje bilo kojeg rada.

Zašto je to bila sinteza razvoja?Već sam rekao da je električna energija potpuno razvijena “životna” snaga umjetnog bića. Povijest energetike nije dakle bila ništa drugo do razvijanje energetske bazeumjetnog bića do zrelog oblika – električne energije.

No, do električne energije čovjek dolazi tako da razne druge oblike energije - kojeumjetnom biću nisu osobito pogodne - raznim metodama pretvara u električnu. Donedavno su glavni energenti bili nafta i ugljen. To su kemijski energenti. Oni nisudovoljno svrsishodni niti za zadovoljavanje čovjekovih potreba ovdje na zemlji, a kamo liu galaktičkim prostranstvima. Jedino različiti oblici nuklearne energije moguzadovoljavati potrebe ljudske vrste. Otkrivanje tih izvora energije, koji su zatno veći i pouzdaniji i od onih “prirodnih” bio je važan povijesni događaj, jer će ti izvori omogućitičovjeku odgovarajući način života u postpovijesnom vremenu.

Mislim da će presudno važnu ulogu na tom polju odigrati nukleospinalni reaktor.Jer on može bilo koju masu pretvoriti u energiju u skladu s onom Einsteinovom jednadžbom: E = m c2. (Ova jednadžba je točna. No ona nije moment Teorije relativnosti,nego jedan od izraza Zakona o održanju energije.) Nukleospinalni reaktor može poslužiti ikao reaktivni nuklearni motor za svemirske brodove koji će putovati prema zvijezdama.

Eto, toliko, ukratko o elementima, odnosno momentima koji čine svjetsku povijesti nekim najvažnijim natpovijesnim ciljevima ljudske vrste.

116

Page 117: Tajna povijest svijeta  Petar Bosnić - Petrus

8/7/2019 Tajna povijest svijeta Petar Bosnić - Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/tajna-povijest-svijeta-petar-bosnic-petrus 117/117