Svjedočiti Božje milosrđe...Godina XIII. br. 1 (13), Split, prosinac 2016. Svjedočiti Božje...

Godina XIII. br. 1 (13), Split, prosinac 2016.

Svjedočiti Božje milosrđe

Časopis bogoslova Franjevačke provincijePresvetog Otkupitelja

ISSN 1331-0569

tema broja

UVODNE MISLI

MEDITACIJE

INTERVJU

SVJEDOČANSTVA

TEOLOŠKI POKUŠAJI

NAŠI PREMINULI

DUhOVNA zVANJA

PJESME

tema brojaSvjedočiti

Božje milosrđeSvjedočiti

Božje milosrđe

tema broja

Časopis bogoslova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

PAX ET BONUM MIR I DOBRO

Časopis bogoslova Franjevačke provincijePresvetog Otkupitelja

Svjedočiti Božje milosrđe

tema broja

Ispred samostanske crkve Svete Marije u Makarskoj

Zajednička fotografija nakon duhovnih vježbi prigodom obnove privremenih zavjeta

4 5

UVODNE MISLI

Godina XIII. br. 1 (13)Split, prosinac 2016.

Adresa uredništva:“Počeci”Franjevački klerikatPut iza nove bolnice 10 cHR - 21 000 Split

Tel.: +385 (0) 21 541 702Fax.: + 385 (0) 213 380 315

web: www.franjevci-split.hr

facebook: Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Časopis izlazi povremeno.

SADRŽAJUVODNE MISLI RIJEČ UREDNIKA 5

MEDITACIJEDUhovNA DJElA mIlosRÐA, fra stipan vugdelija 8 mIlosRÐE IsKAzANo osmIJEhom, fra Filip Čogelja 10BItI RAzlIČIt A BItI poštovAN, fra Ivica Jurić 12tEologIJA svEtog vAzmENog tRoDNEvlJA, fra Ivan grubišić 15mUČENIštvo KAo BIt DUhovNog žIvotA pREmA IgNAcIJU ANtIohIJsKomE I polIKARpU Iz smIRNE, fra milan sladoja 19 INTERVJURAzgovoR s gENERAlNIm mINIstRom FRA mIchAElom A. pERRyEm,fra Jerko Kolovrat 22RAzgovoR s FRA cEsAREom vAIANIJEm, gENERAlNIm tAJNIKom zA FoRmAcIJU I stUDIJ oFm-A, fra Dejan međugorac 25

SVJEDOČANSTVAzAgovoR Bl. IvANA mERzA, fra Ivo Rastočić 30 DvA BRAtA, DvA pUtA, IstI cIlJ!, fra tino Čatlak 32stUDIJsKo pUtovANJE stUDENAtA KBF-A U RIm 33pRIpREmE zA svEČANE zAvJEtE 2016., fra toni šimunović-Erpušina 36

TEOLOŠKI POKUŠAJIposlANJE cRKvE U EvANgElIzAcIJI svIJEtA, fra milan sladoja 40 vERItAtIs splENDoR, fra Ivan Ðuzel 42„lAUDAto sI“ (o mI’ sIgNoRE), fra Darijo sinković 47

NAŠI PREMINULIFRA vIcKo KApItANovIĆ 54FRA mIlE ČIRKo 55

DUhOVNA zVANJA 56

PJESME, fra Nikola Dominis 62

AKADEMSKA GODINA 2015. /2016. 63

Časopis bogoslovaFranjevačke provincijePresvetog Otkupitelja

IzdavačFranjevački bogoslovni klerikat

UrednikFra Milan Sladoja

Odgovorni urednikFra Ivica Jurić

Majka milosrđa,fra Duje Botteri

odgojnih zavoda Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Imotskom

Anja Kovačić

TisakTiskara Kovačić, Omiš, tel.: 862-406

Naklada400 primjeraka

Časopis bogoslovaFranjevačke provincijePresvetog Otkupitelja

IzdavačFranjevački bogoslovni klerikat

UrednikFra Milan Sladoja

Odgovorni urednikFra Ivica Jurić

Majka milosrđa,fra Duje Botteri

odgojnih zavoda Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Imotskom

Anja Kovačić

TisakTiskara Kovačić, Omiš, tel.: 862-406

Naklada400 primjeraka

Dragi čitatelji, pozdravljam vas našim franjevačkim pozdravom: „Mir i dobro!“

Pred vama je novi (trinaesti) broj „Početaka“. Tko god izdaje pisane radove ili uređuje časopise svjestan je poteškoća

koje ga u tom zahtjevnom poslu prate. Unatoč eventualnim problemima kojih, doduše, nijedan posao nije lišen, ipak

se nadamo kako ćete i u ovom broju pronaći poticajnog i korisnog štiva za vaš duhovni rast. U odnosu na prošli broj

uveli smo i neke nove rubrike kojima želimo sadržajno obogatiti naš časopis. Tema koju u ovom broju

obrađujemo središnja je tema papina dosadašnjeg

radi o milosrđu. Ono nije samo temeljni atribut Božji, već i kriterij naše pripadnosti njemu. U

Knjizi mudrosti čitamo kako će oni koji se u Gospodina ufaju spoznat istinu, i koji su

vjerni njemu bit će u zajedništvu s njim, jer izabranici njegovi stječu ljubav i milosrđe

(Mudr 3, 10). Nadamo se da će i ovaj broj po nedokučivim putovima Božje providnosti barem malo doprinijeti da bolje spoznajemo Istinu i da joj po

smislu želja nam je da, počevši od meditacija preko intervjua, osobito onog s našim generalnim ministrom fra Michaelom A. Perryem, sve do zanimljivih svjedočanstava o pozivu i teoloških pokušaja promišljanja o sadržaju i značenju dviju značajnih enciklika (Veritatis splendor i Laudato si) svatko od vas, dragi čitatelji,

pronađe ponešto lijepo i korisno u ovom broju za sebe.

Urednik

6 7

Meditacije

9 8

MEDITACIJE MEDITACIJE

DUhOVNA DJELA MILOSRđA

fra Stipan Vugdelija

9

Dvije su osnovne odrednice čovjekovog bića – duh i tijelo. Samo zajedno tjelesnost i duhovnost

čine čovjeka čovjekom. U tom kontekstu možemo stoga govoriti o tzv. tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa. Tjelesna (gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničenika pohoditi, zarobljene i prognanike pomagati, mrtva pokopati) i duhovna (dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti) djela milosrđa treba promatrati kao cjelinu, a nikada protivna ili isključiva jedna drugima. I jedna i druga su biblijski utemeljena i teološki opravdana. I još više: ona su životno, tj. konkretno potrebna! Ističući jednakopravnost između tjelesnih i duhovnih djela milosrđa, ne čini se preuzetnim reći kako bi danas trebalo svrnuti veću pozornost na duhovna. Vidljivo je kako živimo u vremenu, kulturi i mentalitetu koji su sve manje osjetljivi za duhovne vrijednosti u njihovom najširem smislu. Primat materijalnog, osobito profitabilnog, odavno je zasjeo na tron i čini se kako namjerava još dugo na njemu i ostati. Našavši se u situaciji gdje je za većinu običnih ljudi puko preživljavanje, spašavanje gole egzistencije, postalo osnovnim životnim ciljem, čovjek je sve uskraćeniji u traženju i ostvarivanju duhovnih potreba. Sve je razumljivija čovjekova glad upravo za duhovnim vrijednostima. Ne radi se ni o kakvom bijegu

iz svijeta u nekakve sfere “izdignute” i napuhane duhovnosti, čemu je danas sklon sve veći broj “gorljivih i ispravnih” vjernika. Nije riječ niti o “iztjelovljenoj” duhovnosti koja se tobože zgraža nad svime što je tjelesno i materijalno. Riječ je o sve većoj potrebi modernog čovjeka da bude savjetovan, poučen. Da bude duhovno, a ne samo tjelesno nahranjen: u protivnom se ostaje „gladan s punim želudcem“. Na toj duhovnoj razini ljudi su sve potrebniji jedni drugima. Neupitno je važno da nahranimo gladnoga, napojimo žednoga, odjenemo siromaha, odnosno da drugome pružimo barem ono osnovno za – tjelesno gledajući – život dostojan čovjeka, no također je jednako važno da pronađemo vremena, „u mentalitetu bez slobodnog vremena“, za duhovne probleme drugoga koji često zadaju više poteškoća od materijalnih oskudijevanja. Čovjek današnjice sve je potrebniji i željniji dobronamjernog savjeta, konstruktivne pouke, bratskog i prijateljskog ukora, lijepe i utješne riječi. S pravom se ne zadovoljava trivijalnim pobožnim frazama o tome “kako će sve biti dobro” ili kako ga “Bog voli takvog kakav jest”, nego mu je sve potrebniji čovjek, tj. brat koji će s njim koračati rame uz rame, koji će se, svjestan vlastite malenosti, uživljavati u njegovu situaciju i nastojati izvući iz njega samoga ono najbolje. Čovjek želi drugoga čovjeka pored sebe: kada mu je lijepo i kada mu je teško, kada se smije i kada plače. Isus iz Nazareta trebao bi nam biti primjer kako se ostvaruju tjelesna i duhovna djela milosrđa: osobito duhovna. Njegov

život dobrano nadilazi sedam duhovnih djela milosrđa, no ona su činila bitni dio njegove zauzetosti i odgovornosti za drugoga. U Evanđelju se uvijek govori o njegovu milosrđu, o njegovoj sposobnosti da boli i potrebe dijeli sa svojim bližnjima: „On ima samilosti s udovicom iz Naina (usp. Lk 7,11-17); proplakao je nad mrtvim Lazarom (usp. Iv 11,35); brine se o mnoštvu koje Ga je slijedilo i koje nije imalo ništa za jelo (usp. Mt 15,32); ima samilosti s grješnicima, onima koji hode svijetom i ne poznaju svjetlo i istinu (Mk 6,34)“. Čovjeku je sve potrebniji čovjek kakav je bio Isus Krist: čovjek koji je s ljubavlju susretao druge te bio prisutan u sreći i nesreći onih koji ga traže.

10 11

MEDITACIJE

MILOSRđE ISKAzANO OSMIJEhOM

MEDITACIJE

fra Filip Čogelja

U razmišljanju koje je pred vama govorit ćemo o istinskoj radosti koja nam dolazi iz osobnog

odnosa s Bogom koji je samo dobro i izvor svakog dobra. Obrađujući navedenu temu oslonit ćemo se na vlastito iskustvo autentične radosti povezujući ga s iskustvom velikih i svetih ljudi.

Smijeh kao radost

Neki vjernici smatraju da se Isus nije nikada smijao jer to kao nije nigdje zapisano. Isus je za njih veliki autoritet koji svojim ozbiljnim držanjem objavljuje Radosnu vijest Božje ljubavi. Međutim, možemo se pitati kako se Isus ponašao na svadbi u Kani ili kakav je izraz lica imao u susretu s djecom!? Uz mnogobrojne ljudske osobine pripisane Bogu u 2. psalmu nalazimo i ovu: “Smije se onaj koji na nebu stoluje...“ Citati poput „Dade mi Bog da se smijem, i tko god to čuje smijat će se sa mnom.“(Post 21,6) i „usta nam bjehu puna smijeha, a jezik klicanja“ (Ps 126) ruše onu staru, iskrivljenu sliku Boga. Radost i osmijeh služe kao sredstvo prepoznavanja istinskog životnog poziva, odraz su našeg zadovoljstva i zahvalnosti s onim što jesmo i što živimo.

Nije svaki osmijeh ono što nas veseli. I sami smo svjesni da osmijeh u životu zna

biti maska prikrivanja svoje prazne nutrine, stvaranje prvog dojma i prikazivanja sebe u najboljem svjetlu. Najlakše je namjestiti osmijeh i iskesiti zube, smijati se jer se i drugi smiju ili dolaziti u centar svih očiju koji nas okružuju. Radost nije cerekanje i zaboravljanje na potrebu ozbiljnosti i mudrosti na životnom putu. Mora postojati razlika između radosti i sreće Božjeg sluge i radosti onih koji do iste pokušavaju doći na druge načine.

Bogu hvala i slava za svu braću i sve one ljude kojima je Bog u karakter ugradio onu lijepu crtu domišljatosti i smisla za humor. Često znamo reći da nam oni podignu duh onda kad je najteže. Ali „radost nije samo stvar temperamenta“ piše Majka Terezija. „U služenju Bogu i ljudima to je uvijek težak zahtjev i baš zato moramo nastojati zadobiti radost i truditi se da raste u našim srcima. Radosno srce je srce koje izgara od ljubavi“.

Sveci su gradili svoju radost i sreću na odnosu s Kristom, pristutnim u Euharistiji, s koljenima razderanim i klecavim. Sveti Dominik Savio gradio je svoju vedrinu, stalno raspoloženje i radost na prijateljstvu s Isusom, pobožnosti BDM, mirnoj savjesti, čestoj pričesti i dragovoljnim žrtvicama. Samo svetačka domišljatost i smisao za humor poput one Filipa Nerija mogla je poslati ženu da očepuša kokoš kako bi je naučila zlu ogovaranja. Sveti Toma More slovi kao zaštitnik vrline humora. Toma More je rekao jednom časniku koji je predvodio njegovu egzekuciju: „Časniče, pomozite mi popeti se, natrag ću moći

sam.“ Evo raspoloženja u tragičnoj situaciji, u času vlastite smrti. Kada mu je krvnik trebao odrubiti glavu i dok mu je ovaj namještao glavu Toma dobaci krvniku: „Poštujte moju bradu, ona nije ništa učinila.“ U svojoj molitvi za humor piše: „Gospodine, daruj mi smisao za humor. Daj mi milost da razumijem šalu, da sudjelujem u životnim radostima i ponešto sreće podijelim s drugim ljudima“.

Zapitajmo sami sebe što znači za nas kad nam netko podari osmijeh u trenucima

žalosti, osamljenosti. Kad nam netko osmijehom podari vrijednost i pripadnost. Nije li to milosrđe? Nekoga ohrabriti, darovati mu nadu i izvući iz očaja!? Darujmo danas osmijeh ljudima oko sebe, pokažimo da nam je stalo i dokažimo da je svaki čovjek vrijedan. Darujmo danas osmijeh jer to je možda jedina dobra ili pak najljepša stvar koja će se nekome dogoditi taj dan. „Najviše daje onaj koji daje s radošću.“ (M. Terezija) Budimo prodavači radosti. Zarazimo svijet radošću jer naša je radost zarazna!

12 13

fra Ivica Jurić

BITI RAzLIČIT A BITI POŠTOVAN


U školi uvažavanja različitosti još mnogo toga imamo za naučiti. Ta škola zahtijeva

ponajprije nadilaženje uvriježenih načina razmišljanja te neprestano preispitivanje, kako samih sebe tako i drugih. Jednom je jedan pametan čovjek poučno zapisao: “Ljudi koji započinju borbu protiv Crkve u korist slobode i humanosti, završavaju tako da odbacuju slobodu i humanost samo kako bi se mogli boriti protiv Crkve (G. K. Chesterton). Povijest, osobito ova naša nedavna, najbolji je svjedok koliko u ovim riječima ima istine. No, nećemo se u ovom kratkom razmišljanju baviti samo drugima i njihovom netolerancijom ili mržnjom prema nama kršćanima. Bilo bi to prejednostavno i prepovršno ukoliko bi crno-bijelim bojama risali suprotstavljene strane a priori zauzimajući onu svijetlu, pozitivnu stranu.

Ovdje ćemo prvenstveno pokušati pronaći jedan zahtjevniji put koji bi umjesto suprotstavljanja uključivao dijalog i suradnju. Suprotstavljanje u redovitom slučaju i po već uhodanoj totalitarističkoj logici nepogrešivo urodi ocrnjivanjem pa čak i demoniziranjem drugoga i drugih. Na takav se način ubrzo dođe do obostranog građenja zidova nepovjerenja što bi svakako trebalo izbjeći. Taj novi/stari (dobri) put umjesto građenja podrazumijeva rušenje barijera, preispitivanje eventualno usvojenih

negativnih predrasuda te strpljivo građenje povjerenja. To se redovito postiže na način da se stavi osobu i njezino dostojanstvo na prvo mjesto, a ne da na prvo mjesto zasjedne ideologija, koja depersonalizira osobu trpajući je u zacementirane kalupe nepomirljivog kolektivizma.

Na prvom mjestu je važno razvijati svijest da su svi ljudi djeca Božja. Zatim je važno prepoznati i vrednovati osobne kvalitete drugih ljudi mimo zavodljive unifikacije, koja pojednostavljuje realnost svodeći je redovito na poželjni stereotip. Vrednujući osobne kvalitete drugih ljudi dolazimo tako (kroz empatiju) do trećeg važnog elementa u građenju dobrih odnosa sa drugima, a taj je poštovanje drugih u njihovoj originalnosti. Drugim riječima, naš odnos prema drugima tj. onima koji ne vjeruju ili prema onima koji religiju čak smatraju neprijateljem čovjeka ili prema onima koji nam se prema nekom drugom kriteriju ne sviđaju treba biti sve drugo negoli prezir, odbacivanje i netolerancija. U tome nam je sv. Franjo, naš utemeljitelj, i njegova velika ljubav prema svakom čovjeku bez razlike kao i svemu stvorenom veliki primjer i inspiracija koja ne blijedi.

Možemo navedeno primijeniti i na naš svakodnevni život. Činjenica da postoji netko u našoj svakodnevici tko nas baš ne simpatizira, prema Isusovom shvaćanju - a ono je za kršćane jedino relevantno ili bi to trebalo biti - prije bi značilo preispitati našu savjest negoli tog drugoga odmah napasti i ocrnjivati. Sjetimo se i Kristovih riječi: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv

tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar“ (Mt 5, 23-25). Važno je uočiti da Isus ne kaže ako vi imate nešto protiv brata nego ako on ima nešto protiv vas onda idite izmirite se, razgovarajte - ne dopustite da loš odnos potraje jer vas razara. Istu misao imamo i kod sv. Pavla gdje on savjetuje Efežane pišući im: „Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajte mjesta đavlu.“ (Ef 4, 26). Ako druga strana ne prihvaća, odbija razgovor predajte je u molitvi Gospodinu i odmah će vam biti lakše. Gospodin je jedini sudac a mi opraštanjem rušimo zidove i premošćujemo ponore nerazumijevanja i neprihvaćenosti.

Da, težak je to put: okrenuti se sebi kad bi svim silama htio tog drugoga okretati u pravom smjeru. No, iskustvo nas uči da se ljudi nikada ne mijenjaju na silu, nego dobrovoljno. To dobrovoljno najprije znači u ambijentu prihvaćanja (empatije) i iz vlastite svijesti da je promjena potrebna. Postojanje drugoga koji ne voli ono što mi volimo i ne cijeni ono što mi cijenimo veliki

je izazov kako za nas kršćane tako i za sve ljude. Rješenje je u poštovanju ljudskog dostojanstva svake osobe i razlikovanju osobe od njezina stila života. Osoba kao osoba je Božje dijete i uvijek ima neizmjernu vrijednost neovisno o tome koliko njezin stil života po našim ili nečijim drugim uvjerenjima bio grješan.

Poslužit ćemo se i jednim primjerom kako bi to jasnije izrazili. Ako, primjerice, kažemo jednom alkoholičaru da ne odobravamo njegov stil života to nipošto ne znači automatski da ga ne volimo. Drugo, ako pak kažemo da ga volimo i prihvaćamo to ipak ne znači da volimo to što se opija i da to prihvaćamo i odobravamo. Jako je važno ovo razlikovati: osobu poštovati/cijeniti ali ne i sve njezine čine te prema njima zadržati kritičan odnos. Cilj kritike, u tom smislu, nije i nikako ne bi trebao biti osuda niti mržnja, već želja za promjenom na bolje.

Takva kritika, da bi bila uspješna (konstruktivna), redovito prvo ide preko samokritike koja sugovornika malo

14 15

fra Ivan Grubišić

TEOLOGIJA SVETOG VAzMENOG TRODNEVLJA


smekša i pripremi da kritiku ne shvati kao odbacivanje, već kao prijateljsku gestu. Budući da ona ima za cilj ukazati na nedoličnost, nedosljednost, loše navike... treba biti izrečena ali i prihvaćena dobronamjerno da bi poštovanje ostalo neokrznuto. Ne radi se tu samo o sadržaju izrečenog. Možda je ono čak manje važno u odnosu na boju glasa, ton, pogled i ukupnu poruku koju tijelo neverbalno i nesvjesno šalje sugovorniku. Sve je navedeno jako važno i potrebno je stoga uskladiti riječi i osjećaje kako poruka ne bi bila krivo shvaćena. Jedino na takav način i s tim preduvjetima moguće je ostati različit, a poštovan, prihvaćen, a onda i promijenjen, na bolje.

Molitva za mudro uređenje života od sv. Tome Akvinskog

Udijeli mi, Gospodine Bože moj, um koji će te spoznati,

marljivost koja će te tražiti, mudrost koja će te naći;

ponašanje koje će ti se sviđati, ustrajnost koja će te pouzdano čekati,

i pouzdanje koje će te konačno zagrliti. Daj da ovdje u duhu pokore podnosim

kazne, da se na ovom putovanju po milosti

služim tvojim dobročinstvima i da u slavi u nebu uživam tvoje radosti.

Koji živiš i kraljuješ, Bože, u sve vijeke vjekova. Amen.

Postoje događaji koji očituju svetost nekog mjesta, nekog trenutka. Svetost Božjeg prodiranja u ovaj

svijet je stvarnost. No, dogodilo se nešto nevjerojatno. Bog koji je u sebi Trojstven, koji postoji nezavisno od ovoga svijeta, od njegova prijelaza nakon smrti k Ocu, ne postoji više bez svijeta. Bog nije stvorenje, ali je stvorenje postalo neotuđivi dio Božanstva. Po Kristu u Duhu Svetom Bog je premostio jaz između Boga i ljudi, koji čovjek sam ne može prijeći. Potvrdu toga nalazimo i kod sv. Pavla: „Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.“ Otajstvo je to veliko! Bog čini sve novo i priprema nam stan u sebi. To je nova radost koja nas tješi u kaosu ovoga svijeta. No, dok nam priprema stan, dok traje ovo zemaljsko, Bog je htio da imamo sigurno boravište, da budemo zaštićeni, da imamo sklonište u kojem nalazimo svu utjehu, sredstva i opremu, da spremno i dragovoljno s uljem u svjetiljkama iziđemo u susret Gospodinu kada zovne. To sklonište je Crkva koju je Isus htio.

Veliki ČetvrtakŽidovska Pasha bila je i jest obiteljski

blagdan. Nije se slavila u Hramu, nego u kući. Još u knjizi Izlaska nalazimo sliku kuće kao mjesto utočišta u onoj tamnoj

noći prolaska anđela Gospodnjega. S druge strane, egipatska noć slika je snage smrti, razaranja i kaosa, a to je i svijet današnjice. U takvoj situaciji kuća i obitelj pružaju zaklon, oni su oklop i štit života od tame.

Izrael će u ona vremena svake godine o blagdanu Pashe hodočastit u Jeruzalem, kako bi se vratio svojim izvorima, kako bi nanovo bio stvoren, kako bi iznova primio svoje spasenje, oslobođenje i temelj. Isto tako je i nama danas činiti, jer tijekom godine narod je uvijek u opasnosti raspršiti se, ne samo izvanjski, nego i iznutra, izgubiti nutarnje temelje koji ga drže. Treba se vratiti svojim izvornim temeljima, kako Židovi tada, tako i mi danas. Jer Krist je naša Pasha, On je jaganjac koji se za nas prinosi, Njemu se vračamo, Njega uprisutnjujemo, Njega stvarno blagujemo, te nas On pretvara u same sebe.

Isus je slavio Pashu u kući sa svojom obitelji i s apostolima, koji su postali njegovom novom obitelji po važećem pravilu, prema kojemu su hodočasnici koji su dolazili u Jeruzalem mogli utemeljiti udruženja hodočasnika, nazvana „Chaburot“. Poput njegovih drugova s hodočašća, mi smo njegova kuća, i tako je Crkva nova obitelj, novi grad, novi Jeruzalem koji od nas

17 16

MEDITACIJE

17

MEDITACIJE

udaljava snage zla, kao što je škropljenička krv janjaca udaljavala anđela smrti, tako nas danas i krv Jaganjca Božjega čuva i štiti od svakoga zla. Njene su zidine učvršćene snagom krvi Isusa Krista, i vrata je paklena neće nadvladati. Stoga bi ovo za nas trebala biti noć u kojoj prelazimo put prema novome gradu, novoj obitelji, prema Crkvi, u koju se upisujemo kao u istinsku domovinu srca.

Jer, Židovi su bili nomadi, bili su narod u hodu, bez domovine. Duboka poruka je ovdje da i kada imamo kuću, da smo uvijek nomadi i da kao ljudi nikada nismo konačno kod kuće, kao ljudi uvijek smo na putu. Stara Crkva je riječ „Pasha“ prevela sa „prijelaz“, kao hod Isusa Krista preko smrti do novog života Uskrsnuća. Stoga je Pasha i za nas postala i ostala hodočasničko slavlje, i ne smijemo zaboraviti da ćemo jednoga dana morati ostaviti sve što posjedujemo te naposljetku nije važno što imamo, nego samo ono što jesmo, da ćemo na kraju morati položiti račun, o tome kako smo na ovome svijetu bili osobe koje su si uzajamno darivale mir, domovinu, obitelj i novi grad.

Smisao Kristove Crkve, Njegove kuće na zemlji, nije da bude zatvorena u sebi, nego da poput Krista koji je nakon objeda ustao i izišao, te prešao potok Cedron, granicu Jeruzalema. Ušao je u najdublji kaos ili „sišao je nad pakao“ kako velimo u simbolu. Crkva treba stoga ići za Kristom, ne bojati se kaosa, jer je jači Krist, On je u njega ušao, a mi ulazeći u kaos Njega slijedimo. On je sišao jer je jači od jakoga, tj. od smrti. Božja ljubav močnija je od razaranja.

Poticaj:Na kraju liturgije Velikoga četvrtka Crkva

nasljeduje Isusov hod, noseči Presveto izvan svetohraništa u pokrajnu kapelu,

koja predstavlja osamljenost Getsemanija. Naš je zadatak da ulazimo u njegovu osamljenost, da uvijek tražimo Njega, zaboravljena, ismijana, tamo gdje je On sam, gdje ga ljudi ne žele upoznati i biti s njime. Trebamo ga tražiti u drugima. „Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,40)“.

Veza između Posljednje večere, Križa i Uskrsnuća

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mk 15,34) Ova Gospodinova molitva je ključ između kristologije i soteriologije. Isus je umro moleći. Teologija križa ovoga psalma prilagodila se Njemu. Proročanstvo psalma se odnosilo na Njega, jer se psalam očitovao kao Isusova vlastita riječ, budući da psalam nije imao svoga istinskog molitelja u drugome doli u Isusu, napuštenom, izruganom, ali od Oca uslišanom i proslavljenom. Prauzor boli na koju ovaj psalam ukazuje bez da ga imenuje, ovdje je postao konkretan i stvaran; ovdje se ispunila ona izvorna bol pravednika kojega Bog prividno odbacuje.

Njegova smrt je bila molitva i prijelaz k Ocu. On je molio s Pismima i Pismo je u Njemu postalo tijelom, ili stvarnom mukom, patnjom Njega pravednika. On je taj koji je uklopio svoju smrt u Božju riječ, u kojoj je živio i koja je živjela u Njemu, te se u Njemu očitovala. Samo ovako se može vidjeti neraskidiva veza između Posljednje večere i Isusove smrti, ali također i Uskrsnuća. Događaj Posljednje večere anticipacija je smrti, preobraženje smrti u čin ljubavi. U ovom smislu evanđelist Ivan govori o Isusovoj smrti kao proslavi Boga i Sina. Isus preobražava smrt u čin priopćavanja samoga sebe, a to je spasenje ljudi, jer ova ljubav pobjeđuje smrt. Čak i sama smrt koja je inače završetak riječi i smisla, postaje

riječ i boravište smisla koji se dariva. Tako nam Isusova smrt daje ključ razumijevanja Posljednje večere, a Večera je anticipacija smrti, preobraženje nasilne smrti u svojevoljnu žrtvu, u ovaj čin ljubavi koja je otkupljenje svijeta.

Važno je spomenuti da euharistija ne izvire iz odvojene Večere. Ona izvire iz jedinstva Večere-Križa, jer iz Njegova boka je potekla krv i voda (Iv 19, 34) – krštenje i euharistija. Jedinstvo se očituje i u riječima: „ovo je moje tijelo, ovo je moja krv.“ Ovdje također uočavamo Božju odlučnost, da nam do prolijevanja svoje krvi koje završava smrću daruje svu puninu svoje ljubavi. „Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.“ (Iv 13,1) No Isus ne staje na primjeru, nego kaže: dao sam vam primjer da i vi tako činite! (Iv 13, 15) Riječi njegove „ovo činite meni na spomen“ su ujedno i poziv da se sjetimo poziva na ovu vrstu ljubavi, gdje Isus ne želi da ista zadržimo za sebe, nego da se potpuno darujemo. On želi da se slegnemo i dotaknemo čovjeka tamo gdje je najpotrebniji pomoći, očišćenja.

Još su proroci nadahnuti Duhom Svetim shvatili da je trpljenje vjernog Izraela bila istinska žrtva i nova liturgija. A s druge strane je Izrael znao da se osobito u svojoj patnji približava Bogu, te da patnju treba preobraziti u vjeru, u čin hvale Bogu, u liturgiju života. Izrael je shvatio da je ovaj lik sluge Božjega bio veći od pojedinaca, od proroka i od svega naroda. Shvatio je da je taj lik bio „sacramentum futuri“. Nada patnje Izraelove je bila u tome što je trpeći narod bio anticipacija istinskog sluge Božjega, te je tako sudjelovao u njegovoj milosti. Znači, sudjelovati u euharistiji, pričestiti se Kristovim tijelom i krvlju, zahtijeva liturgiju života, sudjelovanje u muci Sluge Božjega. U ovome sudjelovanju naše patnje postaju „žrtva“ te tako možemo dopunjati u /našemu/ tijelu ono što nedostaje Kristovim patnjama“ (Kol 1,24). Važno je razumjeti da se u zajedništvu patnja - ostvaruje sakramentalno zajedništvo, po kojemu ulazimo u bogatstva Gospodinova milosrđa, te da iz ove su-patnje izvire sposobnost da budemo milosrdni.

18 19


Ako smo do sada govorili o vezi između Večere i Križa, uvijek smo zapravo govorili i o Uskrsnuću. Večera, Križ i Uskrsnuće čine jedno nedjeljivo vazmeno otajstvo. Stoga nakon Večere Gospodnje i nakon Velikog petka nema otpusta „idite u miru“, nego se raziđe u tišini. Svetkovina još traje sve do Uskrsnuća Gospodnjeg. Teologija Križa je Uskrsnuće, jer je Uskrsnuće božanski odgovor i božansko tumačenje Križa. Teologija Križa je vazmena teologija, teologija pobjedne radosti također i u dolini suza.

Treći dan uskrsnuoDok je Gospodin bio u grobu, Bog nam je

uputio propovijed bez riječi. Ova božanska šutnja bila je najgora šutnja ikada u povijesti. No iz ove šutnje proizići će nova Riječ koja će učiniti sve novo. „Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: “Evo, sve činim novo!” I doda: “Napiši: Ove su riječi vjerne i istinite“ (Otk 21, 15). Kada govorimo o smrti i Uskrsnuću Kristovu, onda uvijek trebamo biti svjesni konteksta. Nije to uskrsnuće koje se dogodilo čudesno i iz vedra neba bez najave. Sv. Pavao nam spominje dva bitna stupa koja poslije ulaze u Vjerovanje. Jedan je „prema Pismima“, a drugi je „za naše grijehe“.

Riječi „prema Pismima“ ucjepljuje događaj u odnos s poviješću starozavjetnoga saveza Boga s njegovim narodom. Ova smrt nije nepovezan slučaj, nego pripada tkanju ove Božje povijesti. Od nje prima svoju logiku. To je događaj u kojemu se ispunjaju riječi Pisma, to je događaj koji u sebi nosi smisao, za razliku od svih predhodnih smrti koje smo gledali u smislu završetka i boli. Božja Riječ koja se navijestila u starome zavjetu došla je među ljude i umrla je „za naše grijehe“ gdje smo kod drugog stupa. Isusova smrt je uklonjena sa crte smrti koja je bila obilježena kao prokletstvo koje proizlazi iz stabla spoznaje dobra i zla. Ova smrt je drugačija. Isus se ne vrača u zemlju odakle je uzet. Prema židovskome tumačenju, raspadanje tijela počinje nakon trečeg dana, te „po Pismima“ navješta svoju smrt i uskrsnuće. „Nečeš ostaviti moj život u grobu, niti češ dopustiti da svetac tvoj vidi raspadanje“ (Ps 16,10). Riječ Pisma se ispunja u Isusu, jer On uskršava treći dan, prije nego započne raspadanje. Sve što se događa, događa se u kontekstu Pisma. Isusova smrt odvodi u grob, ali ne u raspadanje. On je smrti smrt. Tako nam uskrsna objava daje pravo da pjevamo „Aleluja“ u svijetu kojemu prijeti oblak smrti.

fra Milan Sladoja

MUČENIŠTVO KAO BIT DUhOVNOG ŽIVOTA PREMA IGNACIJU ANTIOhIJSKOME I

POLIKARPU Iz SMIRNE17. listopada Crkva časti svetog Ignacija

Antiohijskog, apostolskog oca i biskupa, učenika svetog Ivana Evanđeliste, starokršćanskog pisca, poznatog pod imenom ‘’Bogonosac’’, mučenika koji je zbog svoje vjere ubijen tako što je u rimskom Koloseumu bačen zvjerima.

Prema pisanjima nekih crkvenih otaca, apostol Petar bio je prvi biskup Antiohije,a Ignacije je bio treći, tj. bio je biskupom Antiohije od 70. do 107. godine. Smatra se da je Ignacije jedan od apostolskih otaca budući da je živio za vrijeme prvih desetljeća postojanja Crkve i bio je u izravnom dodiru s apostolima Petrom i Ivanom. Pri rođenju bio je nazvan Ignacije, no na krštenju je dobio ime Teofor. Umro je kao mučenik tijekom progona kršćana koji je započeo rimski car Trajan. Usred toga velikog iskušenja mnogi su kršćani, uključujući i Ignacija, postali mučenici i umrli raskomadani od zvijeri u rimskim amfiteatrima ili razapeti, spaljeni na lomači, itd. Ignacije je bio doveden čak iz Sirije u Rim kako bi bio mučen. O tome putovanju u Rim, Ignacije je zapisao: ‘’Od Sirije sve do Rima borim se sa zvijerima, na kopnu i moru, noću i danju, vezan uz deset leoparda, tj. uz odred vojnika. Na primljeno dobročinstvo oni bivaju gori. No njihovim zlostavljanjem postajem uvježbaniji, ali time nisam opravdan’’. U Seleuciji je Ignacije, okružen vojnicima, bio ukrcan na brod koji

je putovao do Cilicije ili Pamfilije. Odatle su pješice otputovali u Smirnu, prolazeći kroz Filadelfiju, ostavljajući iza sebe Efez, Trali i Magneziju. Tijekom zaustavljanja u Smirni, Ignacija je primio biskup Polikarp iz Smirne kao i drugi kršćani iz tog područja. Upravo je tamo napisao četiri od sedam svojih poslanica: poslanicu Efežanima, Magnežanima, Tralijanima i Rimljanima. Sljedeće je zaustavljanje bilo u Troadi gdje je napisao još dvije poslanice: kršćanima u Filadelfiji i Smirni, te pismo Polikarpu.

Čitajući Ignacijeve poslanice može se isčitati jedno stanje duhovne dubine i poniznosti gdje je sve prepustio Bogu u nadi da će svojom molitvom ispuniti sudbinu koja mu je od Boga dana i podnijeti mučeničku smrt. U poslanici Rimljanima poziva rimske kršćane da ga ne izbave od mučeništva. ‘’Svim Crkvama pišem i svima poručujem da rado umirem za Boga, ako me vi ne spriječite. Preklinjem vas, ne iskazujte mi neprikladnu naklonost. Pustite me da budem hrana zvijerima po kojima mogu stići Bogu. Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem čisti kruh Kristov’’ Iz ovog navedenog citata iz poslanice Rimljanima jasno vidimo kako

20 21

Ignacije prihvaća svoje mučeništvo, te na kraju cijeli njegov duhovni život izvire iz tih “okova” kako veli Ignacije preko svojih poslanica. Nepojmljivo je da netko hrabro korača u smrt, da gleda nekim drugim očima nego li ljudi oko njega. Ovaj mučenik je pravi primjer istinskog kršćanina koji teži k jedinstvu s Isusom Kristom koju jedino može postići ukoliko se suobliči s njim u patnji.

Kroz mnoštvo citata možemo isčitati Ig-nacijevo oduševljenje Kristom, prihvaćan-jem svoje sudbine i mučeničke smrti koja mu slijedi: ‘’…sada sam i ja smirenijega duha u Božjoj sigurnosti, samo da mučeničkom smrću postignem Boga...’’.Iz više je razloga vrlo logično, uz Ignacija Antiohijskoga, govoriti o Polikarpu iz Smirne, iako je Polikarp okončao svoj život mučeničkom smrću 50 godina nakon Ignacija. No mnogo je dodirnih točaka


između njih. Oba su bila biskupa, iako su djelovali u različitim pokrajinama, premda je Ignacije postao biskupom kada se Polikarp tek rodio. Obojica su bili i mučenici koji se nisu strašili proliti svoju krv za Krista, kao što je i on prolio za spas ljudskog roda.

Zapis o Polikarpovu mučeništvu je jedan od najboljih zapisa koji opisuju takvo nešto. Kroz taj zapis vidi se Polikarpova predanost Kristu i prihvaćanje sudbine koja mu je došla od Gospodina. Kad mu je izrečena kazna Polikarp je zamolio da se pomoli prije pogubljenja, taj dio najbolje prikazuje njegovu duhovnost: “Zato ga na prikovaše nego samo svezaše. On pak na leđima svezanih ruku kao ovan iz velika stada određen za prinos, žrtvu ugodnu, Bogu pripravljenu, pogledavši u nebo, reče…” tada je izustio svoju molitvu gdje je zahvalio na svemu te izustivši molitvu podnio mučeničku smrt.

IntervjuIntervju

22 23

INTERVJU INTERVJU

razgovarao: fra Jerko Kolovrat

RAzGOVOR S GENERALNIM MINISTROM FRA MIChAELOM A. PERRyEM

Prije svega, srdačno vas pozdravljam franjevačkim pozdravom: „Mir i dobro“!

Običaj je u časopisu franjevačkih studenata „Počeci“, među ostalim zanimljivim i poučnim sadržajima, napraviti barem jedan intervju. Na moju veliku radost i čast, ove godine imam priliku razgovarati s Vama, generalnim ministrom Reda Manje Braće. Ovim Vam putem od srca zahvaljujem jer ste radosno prihvatili podijeliti s nama nekoliko riječi i darovati nam svoje vrijeme.

Fra Michael, često ste na putu i posjećujete mnoge franjevačke zajednice u svijetu. Upoznati ste s radostima i nadama, ali i žalostima i tjeskobama koje braća proživljavaju. Promatrajući Red Manje Braće danas, koje su pozitivne dimenzije franjevačkog života te koji su problemi i izazovi s kojima se tek trebamo suočiti?

Prije svega, u Redu je trajno prisutna potreba za fratrima. Danomice ohrabrujem mlade da „poguraju“ Red. Potrebne su nam nove ideje, pustolovni duh, duh kreativnosti kako bi želja za življenjem punine franjevačkog života bila ostvariva. Posjećujući franjevačke zajednice diljem svijeta vidim da su prisutne mnoge težnje, želje za

budućnost. Fratri mnogo rade, rade čuda približavajući se narodima, vodeći razne grupe suočene s materijalnim i duhovnim poteškoćama, brinući se za svetišta i župe. Sve su to znakovi trajne vjernosti i bogatstva Reda. Isto tako, fratri se suočavaju s mnogim izazovima. Najvećim izazovom danas čini mi se to da su mnogi su izabrali biti svećenici ali ne i fratri. Svećeništvo je jedna služba Crkvi i čovječanstvu ali naš je najdublji identitet biti manji i živjeti u jednostavnosti i skromnosti. Ako to zaboravimo nećemo znati na prikladan način spojiti redovnički i svećenički poziv. Dakle, svakodnevno se opredijeliti za „biti manji brat“, posvetiti se molitvi i radu, ne napuštati molitvu časoslova, zajedničke čine i život u zajednici. Ohrabrujem braću i na ovaj način, da u njima svakodnevno raste želja da budu fratri i manji.

Mnogi mladići i djevojke razmišljaju o redovničkom pozivu ali nemaju hrabrosti odlučiti se za nj. U njima odzvanja ono „Zašto?“ – na koje ne nalaze odgovor. Zašto biti redovnik ili redovnica i koja je svrha i smisao redovničkog života.

Mladi se danas, ne samo kad se radi o redovničkom pozivu, suočavaju s poteškoćom donošenja odluke. Odlučiti se za nešto ili nekoga smatra se jednom vrstom ropstva. Ako nešto odaberem to znači da ne mogu imati sve, dok jedno odabirem drugo ostavljam. A današnji nam mentalitet nameće život u kojem bi trebali imati sve u svakom trenutku i bez odgovornosti. Međutim, prava je sloboda

upoznati sebe i svoj životni poziv te se za nj opredijeliti. Možda se danas mnoge ponude čine privlačnijima od redovničkog poziva. Zašto krenuti u nepoznato, izložiti se riziku, napustiti obitelj i prijatelje, promijeniti životnu sredinu i odabrati redovnički poziv? Zato jer je glas Onoga koji me poziva na taj put veći od svih drugih želja koje se nalaze u meni. Samo u poslušnosti tome glasu nalazim mir i potpuni smisao. Želim Bogu posvetiti najviše što imam – svoj život. Stoga, redovnički poziv nije kazna niti teret već neprocjenjivi dar pojedincu i Crkvi.

Redovnički poziv u suštini je proročki. Jesmo li danas, kao nekad proroci, znak i opomena svijetu ili smo izgubili tu dimenziju?

Radikalnost redovničkog života najbolje se očituje u njegovoj proročkoj dimenziji. Proroci su uvijek, i životom i riječima pozivali na svetost i obraćenje. Bili su opomena društvu i okolini u kojoj su živjeli. Često su bili nepoželjni jer su govorili ono što nitko nije htio čuti. Nekad ih je to stajalo i života. Vjerujem da se svatko od nas susreo s takvim osobama. Vjernost, dosljednost i mudrost na njima kao da se može opipati. Taj je zadatak i pred nama franjevcima. Ne traži se ništa spektakularno već vjernost vlastitoj karizmi i identitetu u svim situacijama, bilo to zgodno ili nezgodno.

Franjo nije izabrao klasični monaški život zatvorivši se u samostan već je trpio iste tegobe života kao i narod. Donosio je nadu i radost evanđelja u srca jednostavnih ljudi.

24 25 24

Je li današnje franjevaštvo svojevrsni bijeg u zaštićenost bez izloženosti i postoji li opasnost da se odreknemo našeg temelja „biti manji“?

Primjer sv. Franje neprestano nas potiče da radimo na kvaliteti bratskog, zajedničkog života. Braća moraju zajedno dijeliti životne izazove, zajedno proživljavati radosti i poteškoće. Ne smijemo se udaljiti jedni od drugih. Ako između sebe budemo složni i povezani nećemo imati nikakve poteškoće u našem djelovanju prema vani. Naše nutarnje, duhovno iskustvo Boga uvijek nas tjera da izađemo iz sebe samih. Čineći tako, potvrđujemo da Bog u nama i u našoj zajednici čini svoja djela. Upravo nas enciklika „Laudato si’“ potiče da iznova otkrijemo dostojanstvo svake pojedine stvari i svake pojedine osobe. Svi smo povezani jednom velikom niti, mi smo Božji ljubljeni sinovi i kćeri. Kao takvi, pozvani smo ići ondje gdje je pogaženo dostojanstvo osoba i stvari i vratiti im prvotno dostojanstvo Božjih sinova i kćeri.

Živimo u globaliziranom svijetu koji je sve više opterećen ravnodušnošću, relativizmom, napuštanjem etičkih načela, beznađem, nebrigom za okoliš, velikom razlikom između bogatih i siromašnih. Kapital i osobni interesi stavljaju se iznad vrijednosti ljudskog dostojanstva i života. Može li uloga franjevaca, i na koji način, biti presudna u prevladavanju krize u kojoj se nalazimo?

Izazov globalizacije nosi u sebi opasnost da postanemo izolirani jedni od drugih. Vjerujem da polako gubimo sposobnost susreta s drugom osobom. Virtualni svijet na kraju nas uvijek ostavlja praznima. Tu prazninu ne možemo ispuniti tehnologijom. Jedini lijek je stupiti u

zdravi odnos s Bogom i s drugima. Kao franjevci pozvani smo dati tehničkim pomagalima pravi smisao, učiniti da nam budu prilika za rast u čovječnosti a ne da nas raščovječuju. Nadalje, svjedoci smo da je današnje društvo obilježeno podjelama. Uloga franjevaca jest donositi jedinstvo i mir, a nikada poticati podjele. To znači ići do kraja u ljubavi pa čak i prema neprijateljima. Sjećam se jako dobro, tijekom svog desetogodišnjeg boravka u misijama u Africi, terora kojeg je provodio Mobutu Sese Seko. Izravno i neizravno kriv je za smrt mnoštva nevinih osoba, među njima staraca, žena i djece. I sam sam bio svjedok nekih od tih zastrašujućih, nepravednih događanja. Sjećam se da mi je bilo jako teško, da su prošle godine dok nisam smogao snage moliti za Mobutua. Biti fratar znači prigrliti druge, u svom srcu stvoriti prostor za druge bez iznimke, čak i za neprijetelje. Za neke je to nezamislivo. Ali to je radikalnost evanđelja, na nepravdu ne odgovarati nepravdom, ne mrziti one koji te progone već moliti za svoje neprijatelje. Tu je uloga franjevaca presudna, nasljedovati Gospodina i kad kaže: „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.“ (Lk 6,27-28)

Na kraju, što biste poručili mladim franjevcima i studentima teologije te svim ljudima dobre volje u čije će ruke doći ovaj časopis.

Molim vas, vjerujte u sebe, vjeujte da Bog vjeruje u vas, kao braća i sestre vjerujte u Božju prisutnost među vama. Dopustite da zajedništvo bude snaga za vas. Svjedočite Božju ljubav na putovima kojim hodite, ne bojte se i budite radosni. Dakle, svima vama: „Hrabro i Bog vas blagoslovio!“

INTERVJU INTERVJU

razgovarao: fra Dejan Međugorac

RAzGOVOR S FRA CESAREOM VAIANIJEM, GENERALNIM TAJNIKOM zA FORMACIJU I

STUDIJ OFM-A

Franjevačka formacija temelji se na osobnom susretu s Gospodinom i počinje Božjim pozivom. Kako i na

koji način danas prepoznati Božji poziv i kako odgovoriti na njega?

Za prepoznati Božji poziv važna je pozornost, pozornost u životu koji živimo i u vlastitoj povijesti. Bog nam ne šalje i ne ostvaruje svoj poziv preko anđela ili preko nekih posebnih glasova, već kroz život, život koji živimo. I stoga je potrebno nanovo čitati, iščitavati svoju povijest i svoj život očima vjere, a što mi pomaže razumjeti što Bog od mene traži. Ovo uključuje također i jedan molitveni stav jer su molitva, meditacija, razmišljanje jedno mjesto u kojem razmišljam o svom životu, gdje pokušavam razumjeti što Bog od mene traži. I smatram iznad svega da je ovo način na koji se može prepoznati Božji poziv.

Početni odgoj završava svečanim zavjetima nakon kojih slijedi ujedno i najduža formacija, trajna. Koje su pak ključne točke u početnoj formaciji koja je temelj za trajnu formaciju?

Često mislimo da je zapravo prava formacija ona početna. Ali formacija je sposobnost ne ostati uvijek isti, već, na jedan razborit način, promijeniti se. U religioznom govor riječ je o obraćenju. U temlju obraćenja je jedan oblik trajne formacije. I na ovo smo svi pozvani na što nas Crkva svake godine u korizmenom

vremenu poziva i govori da je potrebno obratitit se. To je uvijek jedan hod, kao i formacija.

Kad je početna formacija na primjer, u vašem stadiju privremenih zavjeta, već bi trebala biti jedan temelj i sposobnost za trajnu formaciju. Jer ste već primili jedan oblik formacije u postulaturi, novicijatu koji su vam dali jedan temelj za dalje i kako tu formaciju živjeti u svakodnevnom životu. Sada ste u jednom dijelu formacije kada se dosta vremena posvećuje studiju i studentskim obavezama, ali kasnije će život biti drukčiji. Vrlo važno mi se čini biti raspoloživ učiti od života, od onoga što živim i dati se promijeniti i prilagoditi onome što život nosi. A ovo je uvijek jedan neprekidni hod koji ne prestaje ni sa svečanim zavjetima ni svećeničkim ređenjem.

Koja je odlika jednog redovnika? Što bi ga trebalo resiti?

Za nas franjevce, vjerujem da je, karakteristika koja je već naznačena u našem imenu, tj. manja braća, zapravo sposobnost za biti brat s drugima i za druge, biti srdačan i biti u službi za druge, ne smatrati se većim od drugih. I ovo je jedna lijepa karakteristika, ovo je naš način za biti redovnici.

26 27

INTERVJU INTERVJU

Za braću koja žele postati svećenici svakako je neophodno završiti filozofsko-teološki studij. Koja je važnost studija u franjevačkoj formaciji?

Studij je jedna važna dimenzija ne samo za onoga tko želi postati svećenik, već i za sve nas fratre. Rekao bih da je studij mnogo važniji danas nego prije trideset ili pedeset godina jer nekada je bio manje izazovan u usporedbi s društvom, s kulturom, ali danas je zaista jedan izazov. I zato moramo biti u stanju odgovoriti na određena temeljna pitanja u svijetu i opravdati ono što vjerujemo, ono što govorimo, ono što želimo. I za ostvariti ovo vjerujem da je studij jedan instrument izuzetno važan. Važan je i za razvijanje jednog zdravog kritičkog mišljenja jer ti pomaže razumjeti određene stvari, ne zaustavlja te i ne zadržava na površini stvari već ti pomaže ići naprijed, vodi te u dubinu same stvari, uči te jednom načinu mišljenja, načinu kako odvažno pristupiti stvarima, i u tom smislu razumijemo kolika je važnost studija. I sve ovo ti pomaže u određenim životnim situacijama i zato vjerujem da je studij danas možda potreban više nego ikada, kako bi bili sposobni nešto reći, nešto predložiti.

Uz formaciju odgajanika svakako je bitna i formacija odgojitelja. Kako biti dobar odgojitelj? Možda je problem i to što odgojitelji najčešće imaju i druge dužnosti, pa se čini da im je odgoj dodatni, usputni posao.

Ovdje dolazimo do problema odgojiteljâ, ali je ujedno i problem provincije jer mora povjeriti ulogu odgojitelja osobi koja će imati mogućnost baviti se samo tom službom. Jer ako je jedna osoba odgojitelj i uz to još i profesor, gvardijan i vrši još neke

druge stvari, bit će zaista teško ispravno vršiti ulogu odgojitelja. U stvarnom životu stvari se odvijaju malo drukčije, a po pitanju uloge odgojitelja trebali bi biti ozbiljniji jer se shvaćanje odgojitelja u posljednjih dvadesetak godina dosta promijenilo. Govoreći danas o formaciji potrebno je ući u jedan osobni odnos i imati vremena za zajednički razgovor, za produbiti i razmišljati o određenim stvarima, uvijek s jednom umjerenošću, diskretnošću jer odgojitelj (magistar) nije ispovijednik, nije duhovnik. Riječ koja se proteklih desetak godina spominje i razvija kroz dokumente Reda, naglašavajući ulogu i važnost odgojitelja jest riječ pratiti, ići zajedno. Ova ideja o pratnji, o zajedničkom hodu čini mi se zaista jednom lijepom slikom koja ukazuje na osobu koja se nalazi sa strane, uz tebe, koja ti nudi pomoć i potporu u tvom hodu. I danas se od odgojitelja traži da bude pratitelj, s mnogo poštovanja i blizine svakoj osobi, da se svatko osijeća kao osoba, a ne kao broj.

Kolika je važnost bratstva, koje si treba stalno posvješćivati ulogu istinskog odgojitelja, kao mjesta u kojem braća uče živjeti zajedno jer „bratstvo sačinjavaju braća koja se nisu birala, već su Božji dar jedan drugome“.

Ono što nas u našem životu zaista formira, oblikuje je bratstvo, ali je možda i najveći izazov. Vjerujem da je vrlo važna i jedna od glavnih karakteristika odgojitelja jest da je razborit, ali koji ne misli da je on jedini, recimo tako, odgojni subjekt u životima braće u formaciji, već mora znati da su prisutni i ostali odgojni predmeti i sve to skupa sintetizirati. Neće biti osoba koja će ti reći: Ja ću ti objasniti što moraš učiniti, ovdje se ponovno vraćamo na govor o riječi pratiti, pratitelj, već će ti pomoći razumjeti

što život traži od tebe, tj. osobe s kojima se susrećeš, s kojima živiš, ponekad i neke prepreke koje ti stoje na putu i kako se snaći i djelovati u takvim situacijama. Ovo su izazovi koje ti daje život i kako se nositi s njima. Jer ćete se sigurno naći u nekim zajednicama s fratrima koji možda nisu simpatični, ugodni, možda idu nekim svoji putem. I kako naučiti živjeti s njima, kako se odnositi u takvim situacijama? Važno je nastaviti ići dalje, ne ostavljati prostora krizama, ne obeshrabriti se. Važno je da mi taj odnos s njima ostavlja mogućnost za promjenu, ali i promjenu drugih, da me to ne zatvara, iako bi to možda bio jedan obrambeni mehanizam, ali me ipak zatvara. Zrelost bi bila ostati ustrajan i otvoren za druge, bez obzira na sve, ne dati mjesta krizama. Ovo bi bilo idealno, ali znamo da mnogo puta i nije baš lako. Ali vjerujem da je bratstvo zaista jedno odgojno mjesto sa

svim dobrima ali i poteškoćama koje nosi.

I na kraju, poruka braći u formaciji, bilo trajnoj, bilo privremenoj?

Vratio bih se na prethodno pitanje i rekao da je u bratstvu, u životu s braćom potrebno ostaviti jedan prostor da braća s kojom živim, koju mi život daje, koju mi Bog šalje i stavlja uza me, uđu u moj život, kako bih ostvarili jedan bratski odnos. To nije lako, ne događa se samo od sebe, ali vjerujem da nas to odgaja, formira, kad imamo brata koji nas sluša ali i koji ti ima nešto i za reći. I što bih želio poručiti da tražimo načina ostaviti prostora za druge, jer nismo samo sebi dostatni, jer imamo jedan dar u životu kada kao fratri, braća živimo zajedno, i smatram da je to jedna zaista lijepa stvar, što bi trebali njegovati i čuvati, i da nas to bratstvo i zajedništvo prate cijeli naš život.

28 29

SvjedocanstvaV

SvjedocanstvaV

SvjedocanstvaV

30 31

fra Ivo Rastočić

zAGOVOR BL. IVANA MERzA

SVJEDOČANSTVA SVJEDOČANSTVA

Da, moram potvrditi da me je kod groba bl. Ivana Merza Bog na određeni način dotakao,

očito posredovanjem bl. Ivana. Ali da se najprije vratim malo u prošlost. Rođen sam u Metkoviću. Srednju školu završio sam u Metkoviću i odlazim služiti vojni rok u Bjelovar. Poslije vojnoga roka vraćam se u Metković i odmah počinjem raditi u jednom poduzeću. U slobodno vrijeme počinjem pisati kolumne za neke portale. Ljudi koji su to čitali nagovaraju me da se aktiviram u politici. Tako ulazim u jednu stranku te postajem aktivan u političkom životu Metkovića. Tada ulazim u udrugu ”Narenta” čija je temeljna djelatnost promicanje kulturnih, domoljubnih i kršćanskih vrednota. Sudjelujem u nekim inicijativama. Dolaze kasne dvadesete godine moga života. Odlazim u Zagreb na jednu stranačku manifestaciju. Treba naglasiti da se to događa oko blagdana sv. Franje. Tom prigodom posjetio sam i jednu prijateljicu. Ta prijateljica kako je radila i nedjeljom, nakon radnog vremena pošla je na misu navečer u Baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj ulici. Pa eto, da ne ispadnem svakakav pošao sam i ja s njom.

Na tu sam misu otišao rastreseno i nezainteresirano. Kada smo došli tamo, ona se htjela ispovjediti, pa sam i ja, opet nezainteresirano, za njom otišao na ispovijed. Međutim, već prije sam čuo da je tu grob bl. Ivana Merza. Pitao sam

nekoga gdje je i nakon što su mi pokazali grob otišao sam onamo izmoliti pokoru. Kleknuo sam na jednu od klupa koje se tu nalaze. Znam i sjećam se da sam tada rekao bl. Ivanu nešto u stilu: „Imenjače, nešto se promijenilo, ali ne znam što je.“ Zatim sam nastavio moliti pokoru i nekako sam otišao u daljinu, kao da nisam bio tu; znam da je propovjednik s ambona govorio o sv. Franji kako je pošao popravljati crkvicu. Jednostavno mogu reći, a što sam kasnije saznao od prijateljice s kojom sam došao, da sam tu proklečao cijelu misu i samo sam se digao na pričest. Jednostavno sam osjetio da mi je u tim trenutcima Bog bio jako prisutan, da je gorila kao neka vatra u meni koja me držala na koljenima; bio sam kao bez svijesti, pazite ja sa 130 kg skoro 40 minuta sam klečao! Poslije mise sam pošao s prijateljicom u njezin stan, pokupio sam ruksak, oprostio se od nje i otišao jer sam i u stanu pogledom na križ koji je visio na zidu doživio još jedan „udar“ milosti. Nakon nekoliko mjeseci nazvala

me ta ista prijateljica da vidi kako sam, a ja sam joj prepričao kako sam od tada druga osoba i da se u Zagrebu nešto dogodilo, taj neki plamen. Ona se isto sjetila toga moga klečanja pred grobom bl. Ivana Merza. Dok sam s njome razgovarao opet se usplamtjela u meni ta neobična nutarnja milosna vatra koja je bila tada prisutna. Ako me pitate je li me Bog dotakao zagovorom bl. Ivana Merza moj će vam odgovor biti: jest.

Od toga iskustva upaljena je određena baklja ili svjetlo poziva u meni koji se kasnije produbljivao ili širio kroz molitvu, kao i kroz molitvu za zagovor moga imenjaka, bl. Ivana Merza. To paljenje baklje me

je održalo u čistoći te večeri u Zagrebu, sačuvalo me bistre glave u Metkoviću kada sam bio izrugivan i ponižavan od ljudi zbog promjene moga života i iskrenog obraćenja Bogu i intenzivnog vjerskog životu. Nakon određenog vremena shvatio sam da Bog želi da postanem franjevac, svećenik. Odazvao sam se i na blagdan Rana svetoga našeg oca Franje, ušao sam u franjevački red splitske provincije Presv. Otkupitelja. I evo me danas kao franjevački bogoslov pripremajući se za svećeničko zvanje. Zahvaljujem bl. Ivanu Merzu i njegovu zagovoru za zvanje u koje me je Bog pozvao i zazivam i dalje njegovu pomoć i zagovor.“

32 33 32

fra Tino Čatlak

DVA BRATA, DVA PUTA, ISTI CILJ!


Zovem se fra Tino Čatlak, imam dvadeset i jednu godinu i rođen sam u Sinju,

gradu poznatom kao mjestu okupljanja velikog mnoštva vjernika oko lika Gospe od Milosti, koja se u mom gradu časti pod nazivom Čudotvorna Gospa Sinjska.

Bogoslov sam Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i svakodnevicu djelim sa ostalim bogoslovima u klerikatu o. Ante Antića. Pohađam Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu te završavam prvu godinu filozofsko - teološkog studija.

Kako sam osjetio poziv?Tijekom priprave za prvu svetu pričest

već kao dijete osjetio sam duhovni poziv. Nakon prve svete pričesti postao sam ministrant te sam redovito služio na nedjeljnim misama i išao na ministrantske susrete. Tijekom osnovne škole u meni je rasla želja da budem franjevac, ali kad sam krenuo u srednju školu, koju sam pohađao u Splitu, misao o franjevačkom pozivu je kratko minula, iako sam redovito ministrirao u svojoj župi Gospe Sinjske. Nakon što sam završio prvi razred srednje škole krenuo sam na susrete Frame (FRAMA) uz potporu mog tadašnjeg župnika. Uz susrete frame i izlete u kojima sam sudjelovao, u meni se ponovno probudila želja i ljubav spram duhovnog poziva. U četvrtom

razredu srednje škole duhovni poziv da budem franjevac bivao je sve jači i jači, te sam se ohrabrio i odlučio krenuti ovim putem kojim sada kročim. Veliku ulogu na mom putu ulaska u samostan odigrali su moji župnici i duhovni asistenti u Frami, a i velika potpora koju imam od svoje obitelji, ponajviše od mog brata koji je također na putu za svećeništvo. Naime, moj brat Boško pripada Bogoslovnom sjemeništu “Redemptoris Mater” u Puli, a trenutno se nalazi u Jeruzalemu.

Nadam se da ću ustrajati do kraja u ovome pozivu koji sam osjetio u sebi i da mi neće manjkati duhovne podrške i od vas čitatelja naših ‘’Početaka’’.

STUDIJSKO PUTOVANJE STUDENATA KBF-A U RIM

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu organizirao je studijsko putovanje u Rim od

20. do 23. svibnja 2016. god. za studente IV. i V. godine. U programu studijskog putovanja sudjelovala su 24 studenta laika te 6 bogoslova naše redovničke zajednice, a priključili su im se i trojica bogoslova koji studiraju teologiju na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Antonianum.

Već 19. svibnja u večernjim satima uputili smo se trajektom iz Splita prema Anconi, odakle smo busom krenuli prema Rimu. U Rim, točnije do Bazilike sv. Pavla izvan zidina, došli smo oko 14 sati gdje su nam se pridružila trojica franjevačkih bogoslova koji studiraju teologiju u Rimu. Ni višesatno putovanje ni umor nisu mogli umanjiti udivljenje koje izaziva susret s veličanstvenim

34 35

remek djelom kršćanske umjetnosti i duhovnosti. U bazilici se i zapjevalo Budi hvaljeno i Zdravo Djevo, samo nekoliko metara od groba Apostola naroda, sv. Pavla. Nakon toga posjetili smo opatiju Tre fontane koja je također vezana uz život sv. Pavla. Naime, po tradiciji sv. Pavao na tom je mjestu bio zatočen u tamnicu gdje mu je potom odrubljena glava te je mučeničkom smrću dao svjedočanstvo za Krista. Pošto se dan bližio kraju uputili smo se prema samostanu sestara Anćela u kojem smo odsjeli. Dan smo zaključili Svetom misom i večerom.

U subotu, 21. svibnja nastavili smo pohoditi mjesta od iznimne važnosti

za svjetsku i crkvenu povijest: Kalistove katakombe, Krstionicu i Baziliku sv. Ivana Lateranskog, Svete stube, Baziliku sv. Marije Velike, Baziliku sv. Praksede u kojoj se nalazi stup na kojem je Isus bičevan, Baziliku sv. Petra u okovima u kojoj se nalazi Michelangelova statua Mojsija, Piazzu Veneziu te Rimski forum. Svetu misu proslavili smo u kapelici Bezgrešnog začeća Međunarodnog bratstva blaženoga fra Gabriela M. Allegra u franjevačkom samostanu sv. Ante Padovanskog. Naravno, bilo je dovoljno slobodnog vremena za okrjepu, kupovinu suvenira i razgledavanje. Tako smo imali priliku vidjeti još neka važna mjesta kao što su: Fontana di Tevi, Piazza

del Popolo, Piazza Navona, Panteon itd. U nedjelju, 22. svibnja jutro smo proveli

u Vatikanu gdje smo mogli razgledati Baziliku sv. Petra i popeti se na kupolu odakle se pruža predivan panoramski pogled na Vatikan i Rim. U podne smo prisustvovali molitvi „Anđeo Gospodnji“ koju je predvodio papa Franjo. Iako Papu nismo vidjeli izbliza i ovaj susret na „daljinu“ bio je upečatljiv i nezaboravan. U popodnevnim satima zajedno smo od Piazze di Spagna krenuli prema Papinskom Hrvatskom Zavodu Svetog Jeronima gdje nas je dočekao vicerektor don Marko Đurin te predstavio povijest i djelovanje Zavoda. Na misi su pjevanje i Službu Riječi animirali

studenti. Nakon mise svi zajedno smo se upisali u spomen knjigu Zavoda.

U ponedjeljak, 23. svibnja u jutarnjim satima posjetili smo Koloseum, Konstantinov slavoluk te Circo Massimo. Već u podne krenuli smo prema Anconi kako bi na vrijeme ušli na trajekt prema Splitu. Zahvalni smo Bogu na sunčanom vremenu, na druženju i opipljivom susretu sa svjetskom i crkvenom poviješću. Nezaboravno je bilo posjetiti Rim, ne kao turist već kao mladi teolog koji pokušava odškrinuti vrata i zaviriti u otajstva naše vjere. Bijaše to svojevrsna duhovna obnova, potvrda sadašnjih i poticaj za nova teološka traganja.


36 37

može pisati molbu provincijalu tražeći da bude pripušten na svečane (vječne) zavjete u Redu Manje braće. Slavlje svečanih zavjeta redovito se obavlja za vrijeme svete mise u prisutnosti ostale braće kao i po mogućnosti rodbine onoga koji polaže svečane zavjete. Polaganjem svečanih (vječnih) zavjeta osoba postaje punopravni član redovničke zajednice.

Postoji već duže vremena praksa održavanja zajedničkih priprema svih kandidata s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine s tim da se uloga domaćina svake godine mijenja. Ove godine organizator i domaćin priprema bila je Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM i njihov sad već bivši magistar bogoslova fra Svetozar Kraljević. Na pripremama su sudjelovala dvadeste i četiri mladića iz pet naših provincija i to, 8 kandidata iz splitske Provincije Presvetog Otkupitelja, 6 kandidata iz zagrebačke Provincije sv. Ćirila i Metoda, 5 kandidata iz hercegovačke Provincije Uznesenja BDM, 4 kandidata iz Provincije sv. Križa- Bosna srebrena i 1 kandidat franjevaca trećoredaca. Pripreme su se održavale od 24. srpnja do 20. kolovoza na različitim lokacijama. Prvi dio, koji odgovara prvom tjednu, proveli smo

na otoku Badiji u blizini grada Korčule, drugi tjedan smo boravili u Međugorju i posljednja dva tjedna smo bili u Masnoj Luci. Dnevno smo imali po jedno predavanje različite tematike, s naglaskom na franjevačku karizmu i duhovnost. Posebno su pak bili obrađivani zavjeti poslušnosti, siromaštva i čistoće.

Što se tiče izleta, kroz ovih mjesec dana, posjetili smo Korčulu i samostan braće dominikanaca i sestara dominikani, otok Mljet i Lastovo, otok Lumbardu, franjevački samostan Velike Gospe u Orebiću gdje je prenesen čudotvorni badijski križ. Posjetili smo i župe u Istočnoj Hercegovini i fratre u samostanima na Humcu, gdje se nalazi novicijat Hercegovačke provincije, samostan u Konjicu i Mostaru, Tomislav Gradu, Širokom Brijegu, a u devetnici Velikoj Gospi i župu Posušje. U Međugorju smo sudjelovali na 27. međunarodnom festivalu mladih, obišli smo i Majčino selo te poslušali svjedočanstvo u zajednici Milosrdni otac. Nakon toga odlazimo i do zajednice Majka Krispina gdje nam je voditeljica kuće govorila o životu žena koje dolaze u tu kuću. U ovom našem obilasku svratili smo i u samostan u Rami i na franjevačku bogosloviju u Sarajevo.

fra Toni Šimunović-Erpušina

PRIPREME zA SVEČANE zAVJETE 2016.

Prije svakoga značajnijeg događaja u životu pojedinca, određene grupe ljudi, zajednice ili

društva u cjelini, postoji posebno vrijeme koje je obilježeno pripremom za taj važan događaj. Vjerojatno su nam najpoznatije pripreme sportaša ili glazbenika pred svako značajnije natjecanje ili koncert. Uspjeh pojedinaca nije plod slučajnog trenutka, lijepog vremena ili nadahnuća u datom času nego je prije svega plod dugotrajnih i ozbiljnih priprema za samo natjecanje. U našim Konstitucijama stoji da je potrebno imati dulju pripremu prije polaganja svečanih zavjeta dok su Provincijski statuti precizniji i određuju razdoblje priprema na četiri tjedna. Dakle, pravni propisi našega Reda prepoznaju važnost i značenje koje u sebi nosi polaganje svečanih zavjeta te od kandidata zahtijevaju ozbiljno pripremno razdoblje.

Zavjete bismo mogli definirati kao slobodni voljni čin neke osobe kojom se obvezuje da će činiti nešto bolje što inače ne bi bila dužna činiti.

Poglavlje o redovnicima, Dogmatske konstitucije o Crkvi piše: «Evanđeoski savjeti na poseban način povezuju svoje sljedbenike s crkvom i njezinim misterijem, njihov duhovni život mora također biti posvećen dobru cijele Crkve. Odatle nastaje dužnost redovnika da radi prema silama i vrsti svoga zvanja, bilo molitvom, bilo aktivnim djelima, da

se ukorijeni i ojača Kristovo kraljevstvo u dušama i da se širi na sve strane. Stoga Crkva brani i podupire posebni značaj različitih redovničkih ustanova».

Katekizam Katoličke crkve ističe u broju 915 i 916 ističe: “Evanđeoski su savjeti, u svojoj mnogostrukosti, ponuđeni svakom Kristovu učeniku. Savršenstvo ljubavi na koje su svi vjernici pozvani, za one koji su slobodno prihvatili poziv na posvećeni život, nosi sa sobom obvezu da vrše čistoću u neženstvu poradi Kraljevstva, siromaštvo i poslušnost. Zavjetovanje tih savjeta, u stalnom od Crkve priznatom staležu, obilježuje Bogu “posvećeni život”. 916 Redovnički je stalež prema tome jedan od načina upoznavanja “intimnijeg” posvećenja, koje je ukorijenjeno u krštenju i znači potpuno predanje Bogu”. U posvećenom životu Kristovi vjernici, po nadahnuću Duha Svetoga, žele izbližega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, težeći k savršenstvu ljubavi u službi Kraljevstva, u Crkvi označivati i naviještati slavu budućega vijeka. Nakon godine dana provedenih u novicijatu, novak se može obvezati na služenje Gospodinu u franjevačkoj zajednici. Ako Uprava Provincije (provincijal i definitorij) odobri, novaku se dopušta, na njegovu molbu, privremeno zavjetovanje triju zavjeta: siromaštva, čistoće i poslušnosti prema Franjevačkom pravilu. Ta obveza traje godinu dana. Svake slijedeće godine (kroz tri godine) on obnavlja iste zavjete u zajednici u kojoj će živjeti. Nakon trogodišnjeg obnavljanja jednostavnih zavjeta, brat


38 39

SVJEDOČANSTVA

Posljednji tjedan priprema bio je rezerviran za duhovne vježbe koje je vodio fra Sretan Ćurčijić. Fra Sretan nas je obogatio svojim iskustvima iz života i rada na njivi Gospodnjoj, što je vjerujem svima bilo korisno. Duhovne vježbe su bile zaista vrhunac priprema.

Priprema za svečane zavjete nikada ne prestaje, traje sve od onoga dana kada smo ušli u samostan, dotiče se svečanih zavjete na kojima ćemo reći Bogu svoj svečani DA i šalje nas daleko na kraj našega života i susreta sa Gospodinom. Taj DA, koji će nas osam kandidata, izreći 22. rujna u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske, satkan je od nepreglednog mnoštva malenih i jednostavnih da koji se svakodnevno događaju u jednostavnosti i običnosti redovničkog života. Iskustva zajedničkog i franjevačkog načina života koji nas oblikuje kroz godine početne formacije, od sjemeništa, postulature, preko novicijata do klerikata spremaju nas za ovaj trenutak. Trenutak je to velike radosti, ali i straha i nesigurnosti pred budućnosti koja dolazi

i na koju moramo dati odgovor. Pripreme, koje su predviđene našim propisima, veliki su dar svakome kandidatu. Vjerujem da je svaki kandidat imao priliku u miru još jedanput promisliti o vrijednosti vlastitog poziva. O velikom i nezasluženom daru koji nam je Bog dao. Osobno sam promišljao o vlastitoj malenosti i neznatnosti te o Božjoj veličini i čudesnoj promisli Njegove volje u kojoj je baš mene izabrao. Promišljao sam, po tko zna koji put o malenome i skromnome Asižaninu, koji me davno oduševio svojom ljubavlju prema Kristu. Promišljao samo i o budućnosti vlastitog redovničkog života. I da, na samom kraju, svjestan svega, svoje nedostatnosti, malenosti, ograničenosti i slabosti, mogu reći da imam povjerenja u Onoga koji me pozvao, kada budem slab, kada ne budem mogao u potpunosti odgovoriti na ono što će mi život donositi predat ću se Njemu i pustiti da misli On, da odgovori On, da riješi On!

SVJEDOČANSTVA

Teološki pokušajiTeološki pokušajiTeološki pokušajiTeološki pokušaji

40 41

TEOLOŠKI POKUŠAJI TEOLOŠKI POKUŠAJI

Uvod

Naš Bog je u sebi savršena zajednica tri osobe, Oca, Sina i Duha Svetoga. U tu neizmjernu

radost života, Bog želi uvesti i čovjeka, svoje ljubljeno stvorenje. Isusov cijeli život i poslanje je bilo u tome da navijesti Kraljevstvo Božje, da objavi tko je Bog i tko je zapravo čovjek te koji je konačni smisao ljudskog postojanja.

Na kraju Evanđelja po Mateju stoji izričit Kristov nalog: ‘’Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’’. (Mt 28, 18b-20). Tu je izričito iznesena misijska narav Crkve koja će trajati do konca svijeta. Svi kršćani, a na poseban način redovnici su pozvani širiti ovu Radosnu vijest po cijelom svijetu, do zadnjeg kutka Zemlje.

Što je to evangelizacija?Evangelizacija je svaki egzistencijalni

kršćaninov odgovor na Isusov misijski poziv: ‘’Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru gdje im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima

fra Milan Sladoja

POSLANJE CRKVE U EVANGELIzACIJI SVIJETA

sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta’’ (Mt 28, 16 – 20).

Jednostavnije rečeno, evangelizacija označava složeni proces koji uključuje navještaj Evanđelja, prihvaćanje poruke i stvaranje zajedništva Isusovih vjernika. Ona svakoga čovjeka koji je sluša i prihvaća usmjerava i vodi prema obraćenju. Ali, sam proces evangelizacije ne završava priključivanjem novih članova Isusovoj zajednici. Sam proces evangelizacije je po svojoj naravi – trajni proces.

Ovaj proces je misija i nastavak Isusova navještaja, i ono postaje osloboditeljsko spasenje svima onima koji žele ostaviti grijeh i približiti se živome Bogu. Evangelizacija potječe od Boga koji traži čovjeka i koji mu se otkriva. Iz dubine čovjekova bića proizlaze iskonska pitanja o smislu vlastitog postojanja i života, pitanja: ‘’Tko sam ja?’’, ‘’Zašto sam se rodio?’’, ‘’Postoji li Bog?’’, itd. U potrazi za ovim bitnim odgovorima čovjek se na razne načine i u različitim prilikama može susresti s Bogom. Svako ljudsko iskustvo može otvoriti put susretu s živim Bogom, koji se objavio u Isusu Kristu. Evangelizacija, tj. navještaj Radosne vijesti, nastoji zahvatiti ljude u dubini njihova bića i osvjetljava im put prema obraćenju. Obraćenje, koje otvara put spasenju u Isusu Kristu, događa se kada pojedinac ili grupa pozitivno odgovore na evangelizacijski navještaj, odnosno kad Bog sam novim smislom ispuni

nutrinu čovjekova bića. Zajednici vjernika, pogotovo župi, pripada velika uloga jer pomaže, ili bi trebala pomagati i olakšavati, obraćeničko događanje u vlastitoj sredini. Pobudnica Evangelii nuntiandi izričito kaže kako Crkva kao evangelizator treba početi od evangelizacije same sebe, tako da iznova sluša što mora vjerovati, otkriva razloge zbog kojih se nada i pronalazi novu zapovijed ljubavi. Pogotovo danas se sve više širi val novih oblika poganstva, poput astrologije, spiritizma, okultizma, prodor istočnjačkih religija. Mladi ljudi, osobito u velikim gradovima, bez dovoljno razvijenog vjerskog osjećaja, lako se udaljuju od Crkve i pristupaju raznim sektama. Takvima je potrebna reevangelizacija, kako piše u Redemptoris missio. U njima treba iznova zaživjeti ono što je nekad postojalo, a sada gotovo zamrlo. Kao što je već rečeno, evangelizacija označuje cjelovit i dugotrajan proces. Postoji više stadija i razina, od početnog navještaja evanđelja, pa sve dalje. Puna evangelizacija uključuje različite programe: katehetsku pouku, upoznavanje moralnih normi, socijalnog crkvenog nauka, kao i barem osnovno poznavanje drugih teoloških disciplina. A povrh svega puno sudjelovanje u

sakramentalno – liturgijskom životu, osobito u euharistiji, predstavlja vrhunac ka kojemu teži djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojeg proistječe sva njezina snaga.

ZaključakIz svega rečenog možemo zaključiti da

je temeljna zadaća Crkve navijestiti svim ljudima ponuđeni spas u Isusu Kristu i dovesti ih do vjere. Takav navještaj pretpostavlja čovjekovu promjenu iznutra, ali ona mora biti vidljiva. Sredina u kojoj se obraćenik kreće mora primjetiti taj životni zaokret. Evangelizacija ima za cilj obratiti osobnu i kolektivnu svijest ljudi, njihovo djelovanje, život i njihove stvarne životne sredine. Ovdje nije riječ o indoktrinaciji, nego o živom naviještanju. Naši su suvremenici velikm dijelom agnostici, praktični ateisti, njih treba evangelizirati. za njih će to biti prva evangelizacija, premda je to za Crkvu druga. Evangelizacija ima zadatak navijestiti Evanđelje po prvi put, što treba kod slušatelja uroditi plodom i dovesti do obraćenja. Katehizacija treba nastojati da taj prvi navještaj dalje dozrijeva i da obraćenu osobu dalje vodi i sistematski je pouči o osobi Isusa Krista i njegovoj Radosnoj vijesti.

42 43


fra Ivan Đuzel

VERITATIS SPLENDOR

Uvod

Nakon istočnog grijeha čovjek je trajno u napasti da Boga zamijeni idolima.

Čovjek kreće u varljivu potragu za slobodom izvan same istine. No, koliko god daleko odlutao u čovjeku uvijek ostaje svjetlo Stvoritelja. To je naročito vidljivo promatrajući ljudska istraživanja na svim poljima, a osobito ona o smislu života. Svaki čovjek se pita što mu je činiti, a razmišlja i o pitanju dobra i zla. Odgovor je moguć samo onda kada prepoznamo svjetlo lica Božjega objavljeno u Isusu Kristu. Isus osvjetljuje Crkvu, koju onda dalje šalje da ljude obasja svjetlom Evanđelja. Crkva je oduvijek razvijala moralno naučavanje u odnosu na ljudska pitanja. U vremenu kada je raznim sumnjama napadnut tradicionalni moralni nauk Crkve, papa Ivan Pavao II. odlučio je napisati encikliku koja će pokušati osvijetliti moralna pitanja, temeljeći se na Svetom pismu i apostolskoj tradiciji.

Krist i odgovor na moralno pitanjeRazgovor Krista sa mladićem iz

Matejevog evanđelja može biti način da se ponovno posluša Kristovo naučavanje. Mladić koji mu pristupa predstavlja svakog čovjeka koji postavlja moralno

pitanje. Ono dolazi iz ljudskog srca koje se pita koje mu je dobro činiti. Potrebno je doći u susret s Kristom kako bi dobili odgovor. Moralni život i sreća su povezani. Isus nas vodi korak po korak kako bi došli do odgovora. Mladić Isusa naziva Dobrim Učiteljem. Isus mu odmah na to postavlja pitanje, zašto ga zove Dobrim. Kao da mu želi pokazati da njegovo pitanje odgovor ima samo Bog. Bog je jedini dobar. Moralni život predstavlja odgovor čovjeka na Božju ljubav, a do potpunog ispunjenja čovjek jedino se može doći sudioništvom u Božanskoj dobroti na koju je mladić pozvan: „Dođi i idi za mnom.“ Samo Bog može odgovoriti na pitanje o dobru. On je to učinio stvorivši čovjeka. Dao mu je put i uvjet spasenja izražen u zapovijedima.

U središtu zapovijedi nalazi se ljubav. One su usredotočene na ljubav prema bližnjemu, bez koje nije moguće ljubiti ni Boga. Isus Krist je ne samo ispunio zakon nego ga je i pokazao, te postao živi zakon koji poziva na nasljedovanje. Mladić iako obdržaje sve zapovijedi vidi da mu nešto nedostaje. Puninu savršenstva moguće je ostvariti samo ukoliko se zapovijedi ne shvaćaju legalističkima. Zato nam je Krist dao i blaženstva koja predstavljaju nutarnje stavove, a ujedno i obećanja. Zakoni su nesavršena sloboda, a blaženstva vode ka punoj slobodi, koja se nalazi u Bogu. Poziv na savršenu ljubav upućen je svim ljudima. Put savršenstva sastoji se u nasljedovanju Krista. To je bitan izvor i kršćanskog morala. Slijediti Krista je stav u čovjekovoj dubini. Kršćanin je ud njegova tijela koje je Crkva, a sudioništvom u euharistiji postiže se

vrhunac sraslosti s Kristom. Obdržavati zakone i živjeti nutarnji život kršćanina moguće je samo po milosti koju nam Bog daje. Zakon je dan da se zazove milost, a milost je dana da se očuva zakon. Svaki čovjek se pita što mu je činiti. Krist je prisutan među nama u svome tijelu koje je Crkva. Ona sve do dana današnjeg prenosi i tumači njegov zakon snagom objave i tradicije, kako bi pomogla čovjeku na njegovom putu ka slobodi.

Crkva i rasuđivanje o nekim tendencijama današnje moralne teologije

Bog je jedini dobar i poziva sve ljude da rastu u njegovoj dobroti. Crkvu je oduvijek vodio Duh Sveti i upućivao je u istinu. Ona uvijek nanovo preispituje misterij utjelovljene Riječi i razvija svoj nauk. Tako se u krilu crkve i razvila disciplina koja se naziva moralna teologija. Crkva uvijek traži način, a na to je i pozvana, da ljudima svoga vremena saopći kršćansku nauku. Događalo se tako da kruže nezdrave nauke kojima treba stati na kraj. Ljudski problemi često se povezuju s problemom čovjekove slobode. Neki su toliko zastranili da su konačni cilj vidili u slobodi te je dovodili gotovo do božanstva. Sloboda je dana čovjeku kao dar da može svojevoljno izabrati Boga. Prava sloboda je znak slike Božje u čovjeku.

Moć razlučivanja dobra i zla pripada samo Bogu. O njemu ovisi i naša spoznaja. On je taj koji čovjeku daje prirodno svjetlo razuma. Neki pak zaboravljaju ovisnost ljudskog razuma o božanskoj mudrosti, pa tako govore o čovjekovoj samospoznaji ističući samodostatnost. Sve to dovodi do nijekanja Boga kao tvorca prirodnog zakona. Neki su Riječ Božju smatrali samo kao poticaj da se dobro živi. Vlast čovjeka proteže se i na samog čovjeka. To je vidljivo

u ljudskoj slobodi, te ima mogućnost za odabir dobra. Osim samoga sebe, čovjeku je i svijet podložen po nalogu Božjem. Čovjek ima slobodu, no ona se treba prožimati sa Božjim zakonom u smislu slobodne poslušnosti čovjeka Bogu. Tu sloboda nalazi svoje ispunjenje. To je slobodno sudioništvo ljudskog razuma u Božanskoj mudrosti. Time sloboda nije uvjetovana, nego sukladna dostojanstvu čovjeka.

Čovjek treba izbjegavati zlo, a prionuti uz dobro, a to može samo ako ih razlikuje

44 45 44

po prirodnom svjetlu razuma što ga je dobio od Boga, na poseban način vjerom i u objavi. Crkva čuva sav zakon od samoga početka, uključujući ploče saveza sa Sinaja, no prima i novi zakon, koji je urezan u srca onih koji vjeruju. Tvorac zakona je Bog, a primatelj čovjek. Neki znanstvenici dovode u sukob narav i slobodu, a drugi pak stavljaju slobodu u suprotnost sa biološkom prirodom. Po tim shvaćanjima čovjek je postao sam svoja sloboda, te ima pravo na sterilizaciju, homoseksualnost, predbračne odnose… čovjek po njima treba sam sebi odrediti smisao postojanja. Bog od čovjeka očekuje racionalno planiranje života. Ljudska narav i tijelo nužni su za slobodu, a duša ono po čemu biće postoji kao cjelina. Moralni čin ne može se odlijeliti od tjelesnih dimenzija. Tijelo i duša ne razdvojni su, skupa opstoje ili pogibaju. Naravni zakon uključuje univerzalnost, te se proteže na sve ljude, ne isključujući ljudsku jedinstvenost. Zabranjeno je uvijek kršiti propise, da se ne bi povrijedilo tuđe, a ni svoje dostojanstvo. Neosporno je da se kultura mijenja, no potrebno je imati na umu da je kultura podložna čovjeku koji je oblikuje, a ne obrnuto. No ipak postoji nešto što se nikada neće promijeniti, a to svoje temelje ima u Kristu koji je uvijek isti.

Savjest postavlja čovjeka u vezu sa zakonom. Jedino osoba poznaje odgovor na glas savjesti. Ona je na neki način svjedok ljudskih čina, direktna komunikacija s Bogom o tome je li neki čin moralno opravdan ili ne. Sud savjesti je praktičan sud, te predstavlja moralnu obvezu. Čovjek mora postupati u skladu s njom. Ukoliko ne postupa, njega osuđuje sama njegova savjest. Istinu o moralnom činu prepoznaje savjest i navodi čovjeka da preuzme odgovornost za počinjeno dobro

ili zlo. Čovjek je dužan tražiti istinu, a savjest je ispravna kada je u skladu s istinom. Naravno savjest može biti iskrivljena, a čovjekova krivnja može ležati u tome što nije tražio istinu. Iako čovjek ne mora biti kriv ukoliko ne poznaje istinu, ipak čin koji je počinio ostaje objektivno dobar ili zao. Usprkos tome što je savjest zabludiva, ipak ne gubi svoje dostojanstvo. Savjest mora prosvijetliti Duh Sveti. Katolička Crkva se stavlja u službu savjesti, te se izjašnjava o moralnim pitanjima po nalogu kojeg je dobila od Krista.

Sloboda je odluka u sebi, to jest prilagođavanje svoga života Dobru ili protiv njega. Ključnu ulogu u moralnome životu, treba pripisati temeljnom opredjeljenju. Svi pojedinačni čini predstavljaju samo izraz tog temeljnog životnog opredjeljenja. Na temeljnom opredjeljenju i u suodnosu s njime, naši čini se mjere kao moralno dobri ili zli. Živjeti prema opredjeljenju predstavlja slobodu, no ako se živi u suprotnosti s njime, čovjek je zarobljen, gubi svoju slobodu. On svojim moralno zlim činima, krši svoje temeljno opredjeljenje, te ide protiv sebe samoga i svoje savjesti. Svaki slobodan izbor je oslanjanje slobodne volje na dobro ili zlo. Postoje pozitivni i negativni moralni propisi. Dok pozitivni ostavljaju slobodu u djelovanju, negativni ne dopuštaju nikakvo prekoračenje, u suprotnom kršimo zakon. Svojim zlim činima čovjek vrijeđa Boga, te može vrlo lako izgubiti milost koju je primio. Je li grijeh lagan ili smrtni, ovisi o stupnju slobode koji osoba ulaže u čin. Dva elementa su tu jako bitna: slobodna volja i stupanj svijesti. Smrtni grijeh je onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je potpuno slobodno i pri punoj svijesti. Posebnim činima, čovjek može izgubiti temeljno opredjeljenje, ili bolje rečeno,

odreći ga se. Smrtnim grijehom čovjek slobodno i svjesno odbacuje Boga i njegov savez ljubavi.

Svi ljudski čini su moralni čini i određuju duhovnu kakvoću moralne osobe. Moralnost se određuje u odnosu čovjekove slobode i objektivnog dobra. Moralno dobri čini su oni koji su usmjereni moralnom dobru čovjeka, to jest, k samome Bogu. Razumno usmjeravanje ka dobru i težnja za tim dobrom, čine našu moralnost. Kršćanin je stvorenje i sin Božji, te svojim činima očituje suobličenost ili različitost naspram Sina Božjega. Sve što čovjek čini, očito podliježe sudu Božjem. Postoje krive etičke struje koje određuju moralne čine po tome može li, ili ne može proizvesti određeni čin bolje stanje. Drži se da se moralnost čina očituje po njegovim posljedicama, pa se time gledaju dobri i loši učinci. Zanemaruje se objektivna vrijednost čina u sebi. Bez obzira kakva nakana bila, ona može umanjiti ljudsku krivnju, ali je ne i dokinuti, jer čin ostaje zao u sebi. Nikada nije dopušteno činiti ono što ne vodi ka Bogu, to jest sredstvo ne opravdava cilj. Čin koji nije dobar u sebi

ne vodi k najvišem dobru, bez obzira kakav rezultat htio postići.

Vjernici su dužni poštivati moralne propise što je Crkva dobila od Boga i naučava ih. Moralnost čina najviše ovisi o predmetu što ga je volja odabrala. Čin je dobar ukoliko je suobličen dobru osobe, to jest usmjeren ka Isusu Kristu. Da bi naša djela bila savršena, cilj djelovanja mora biti udovoljavanje Bogu. Postoje čini koji su u sebi zli, te ih nikada nije dopušteno činiti, ma kakav cilj djelovanja bio u sebi. Čovjek je pozvan da potpuno razumije i proživljava svoj poziv na slobodu u poslušnosti Božjem zakonu. To se zbiva pomoću dara Duha Svetoga u kojem nam je dano da zakon shvatimo i živimo kako bi usmjerili svoj život ka Bogu.

Moralno dobro za život Crkve i svijetaDa bi sloboda vodila čovjeka ka dobru,

mora se podvrgavati Istini. Nažalost, čovjek gubi uvjerenje da samo u istini može naći spas, te sve više naginje relativizmu. Isus Krist objavio je pravi smisao slobode u potpunom darivanju sebe, te nas poziva da se toj slobodi priključimo. Naša sloboda


46 47

često se okreće od Dobra, te smo potrebni Kristova oslobođenja. Isus je ta Istina koja oslobađa čovjeka, te nam pokazuje smisao slobode u služenju braći ljudima i Bogu. Njegova smrt na križu ispunjenje je slobode, a njegovo uskrsnuće je slavljenje plodnosti u istini proživljene slobode.

Vjera je istina koji treba živjeti, stoga je potrebno da kršćanin otkrije novost vjere i njenu prosudbenu snagu. Uz pomoć moralnog života vjera postaje živom ispoviješću pred Bogom i ljudima. Najsvjetliji primjer svjedočanstva je u mučeništvu. Njime sveci, a i sam Krist, pokazuju kako je vrednije umrijeti mučeničkom smrću, nego počiniti zlo iz bilo kojeg razloga. Kršćanin je pozvan na junaštvo, pa čak i voljeti teškoće poradi vječne nagrade. Crkva poslušna Istini nudi je svim ljudima, ali ne skriva njezine zahtjeve za radikalnošću i savršenošću. Pred moralnim normama svi smo jednaki, ma kakvog položaja ili staleža bili. Uvijek moramo strpljivo naučavati Kristov moral, ali nikada osuditi grešnike, nego samo grijeh. U svijetu je danas potrebna korjenita društvena obnova, zasnovana na moralnom osjećaju i Bogu kao dobrome. Nažalost, totalitarni režimi, kao što je primjer marksizma, ruše dobro osobe, te opovrgavaju postojanje objektivnog moralnog dobra.

Postoji jedna temeljna istina i moral po kojoj bi se morala voditi svaka vlast, ukoliko to izostane, ugrožena su i prava osobe kao takve. Moralna norma ne smije se nikada prilagoditi vlastitim interesima. Naša je narav slaba i sklona greškama, te samo uz pomoć Božje milosti može se živjeti moralno. Potrebni smo oproštenja, kojeg nam je Bog podario po Isusu Kristu.

Moralni zakon teško je obdržavati, ali ne i nemoguće, nekad iziskuje mučeništvo. Potrebno je inkulturirati evanđelje u sve epohe života. To je moguće, jer Crkvu vodi Duh Sveti, koji u određenim trenucima podiže ljude, koji svojim životnim svjedočanstvom pozivaju na opredjeljenje za Kristov zakon. Evangelizacija u svome žaru mora nositi snažnu moralnu poruku. Zadaća teologa u Crkvi jest da sve dublje razumijevaju Božju Riječ, te je obznanjuju svima, kako bi razumjeli ono što su povjerovali.

Moralna teologija ima isti cilj; da obznanjuje zahtjeve vjere, kako bi vjernici lakše mogli razlikovati dobro i zlo. Dužnost im je podučiti vjernike o zapovijedima i pravilima što ih Crkva daje, kako bi baštinili život vječni. Ona razmatra čovjekovu duhovnu dimenziju i poziv na Božju ljubav. Normalnost danas nosi tragove prvog grijeha, te je potrebno vratiti se na početak, stoga Crkva uvijek podsjeća na radost oproštenja. Biskupi su glasnici vjere i njihova je dužnost propovijedanje Evanđelja, te bdijenje nad Božjim narodom. Ova enciklika imala je prije svega važnost pokazati nepromjenjivost i univerzalnost moralnih normi. U svakom čovjeku odjekuje pitanje koje ga tjera da razmišlja što mu je činiti, a Crkva mu snagom Duha Svetoga daje odgovor na to pitanje, kako bi stigao do Kraljevstva Nebeskog.

ZaključakSvaki čovjek je pozvan da slijedi Isusa,

te se snagom njegove milosti očisti od grijeha. Najbolje svjetlo i primjer našem životu je Majka Marija, kojoj se i ovom prilikom utječemo, kako bi skladno i s ljubavlju živjeli život koji Krist od nas traži za vječno zajedništvo s Njime.


Uvod

Papa Franjo objavio je encikliku o ekologiji ,,Laudato si“ 24. svibnja 2015. Navedenom enciklikom

obraća se cijelom katoličkom svijetu, ali i svim ljudima dobre volje da se zauzmu za očuvanje okoliša. Specifičnost ove enciklike je između ostaloga i u tome što Papa u njoj citira ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja I. koji je ,,prvi među jednakim“ patrijarsima Pravoslavne crkve. Možda je tomu doprinijela i činjenica da je papa Franjo sa patrijarhom Bartolomejom I. mjesec dana prije objavljenja same enciklike obišao izbjeglički kamp na grčkom otoku Lezbosu i tom prigodom poveo sa sobom tri izbjegličke obitelji u Vatikan. I ta gesta, među ostalima, govori o tome kako je ovaj Papa pastoralno usmjeren. Prikaz ove enciklike ima za cilj upravo to - ukazati na Papinu zauzetost za „zajednički dom“, ali i doprinijeti podizanju svijesti o brizi za život svega stvorenog na Zemlji.

Papa na početku citira sv. Franju, zaštitnika ekologije, koji u svojoj poznatoj Pjesmi bratu Suncu pjeva: ,,Hvaljen budi, Gospodine moj, za sestru našu, majku Zemlju koja nas uzdržava i nama upravlja i izvodi plodove razne i šareno cvijeće i travu“. U navedenoj „Pjesmi stvorenja“ Božji trubadur podsjeća da je Zemlja zajednički dom svih ljudi; ona je poput sestre s kojom dijelimo svoj život i majke koja nas prima u svoje ruke. Papa dalje ističe da ta sestrica jeca zbog zla koje joj se nanosi, zbog neodgovornog korištenja i zloporabe dobara koje je Bog stavio u

„LAUDATO SI“ (O MI’ SIGNORE)

fra Darijo Sinković

nju. Ljudi su odrasli misleći da su njezini vlasnici i gospodari, kojima je dopušteno pljačkati i iskorištavati je do mile volje, pa se tako među najzlostavljanije ubraja i planet Zemlja koja se ,,muči u porođajnim bolima“ (Rim 8, 22). Čovjeku je Bog dao zemlju da odgovorno upravlja njome, a ne da sebično gospodari i zloupotrebljava Zemlju.

Papa Franjo spominje i papu Ivana Pavla II. koji je pozvao na globalno ekološko obraćenje i istodobno primjećuje kako se premalo nastoji oko održavanja moralnih uvjeta autentične ,,ljudske ekologije“. Papa Franjo, u zajedništvu s predstavnicima drugih kršćanskih

48 49


zajednica i religija svijeta, izražava brigu za ekološka pitanja, te upućuje hitan poziv da se zaštiti zajednička kuća svih Božjih stvorenja. U tom smislu Papa se nada da će ova enciklika, koja je važna i za socijalni nauk Crkve, pobuditi sve ljude dobre volje da se zauzmu i angažiraju po pitanju ekologije i brige za okoliš.

Sadržaj enciklikePapa u ovoj enciklici ističe da sva

teološka i filozofska promišljanja o stanju čovječanstva i njegovu poboljšanju mogu zvučati samo kao ponavljanja i kao apstraktna poruka ukoliko se ne temelje na istinskoj analizi današnje situacije. Iz jasne analize mogu proizaći i jasna rješenja. Drugim riječima, svaki govor o ekologiji je suvišan ako ne urodi konkretnim zauzimanjem, ako čovjek ne postane svjestan odgovornosti za zemlju čiji je on dio. Čovjek mora biti svjestan da mu je zemlja dana na odgovorno upravljanje. Kršćanstvo uči da je Bog stvorio svijet i čovjeka i da je sve stvoreno prepustio čovjekovoj upravi. No, zanimljiva je činjenica da Bog čovjeku nije dao nikakav radni program, već razum i slobodu da sam pronalazi i slijedi zakone i oblike života. Čovjek je tako dio svijeta, u njemu se otkriva i razvija, a svijet postaje njegov ambijent. Stalno ubrzavanje čovjekova ritma rezultira i sve većim promjenama u svijetu. Zato se danas osjeća i sve veća potreba za brigu o okolišu koji nas okružuje pa i za ono što se događa na našem planetu. U tom smislu i Papa iznosi neka pitanja koja pobuđuju nemir, ali i nudi odgovore koji ukazuju na put kojim treba ići.

Uz problematiku onečišćenja i klimatskih promjena Papa na osobit način upozorava na važnost pitke vode.

Tako u broju 28. čitamo: ,,Čista pitka voda od primarne je važnosti, jer je nužna za čovjekov život i za održavanje zemnih i vodenih ekosustava. Veliki gradovi, koji ovise o znatnim zalihama vode, iskusili su razdoblja nestašice, kojoj se u kritičnim trenutcima ne pristupa uvijek s dovoljno nadzora i nepristranosti. Nestašicom vode posebno je pogođena Afrika, gdje veliki dijelovi pučanstva nemaju pristup zdravoj pitkoj vodi ili trpe sušu, koja otežava poljoprivrednu proizvodnju.“ Iz navedenog citata sasvim je razvidno kako Papa izražava svoju zabrinutost i za siromašne, što je zapravo konstanta i glavni program njegova pontifikata.

Inače, Katolička crkva je o ekološkom problemu prvi put jasno progovorila 1971. godine u Apostolskom pismu bl. pape Pavla VI. Octogesima adveniens: ,,Nesmotrenim iskorištavanjem prirode čovjek bi je lako mogao razoriti, te i sam postati žrtvom njezina razorenja“, a kasnije će i sv. papa Ivan Pavao II. u svojim enciklikama Redemptor hominis, Solicitudo rei socialis i Centesimus annus također svratiti pozornost na uništavanje prirode. Svakako vrhunac govora o ekologiji predstavlja ova enciklika pape Franje u kojoj on izražava zabrinutost o problematici ekološkog onečišćenja.

Papa Franjo u Enciklici govori i o gubitku bioraznolikosti. Za dobro funkcioniranje ekosustava potrebne su i gljive, i alge, i crvi, i mali kukci, gmazovi i bezbroj raznih mikroorganizama. Neke brojne vrste, čije ugrožavanje prolazi redovito nezapaženo, imaju presudno bitnu ulogu u održavanju ravnoteže određenog mjesta. Papa je ovdje izvrsno zapazio važnost svih organizama u ekosustavu, za razliku od nas kojima se neki često čine štetni i suvišni. Primjerice,

mnoge ptice i kukci koji izumiru zbog djelovanja otrovnih pesticida, koje je stvorila tehnologija, korisni su samoj poljoprivredi, i njihovo izumiranje morat će se nadoknaditi drugim tehnološkim zahvatom koji će vjerojatno izazvati nove i još veće štetne posljedice.

Drugi problem je današnje stanje prevelike naseljenosti gradova koje negativno utječe na zdravstveno stanje ljudi. U tom smislu Papa ističe: ,,Danas smo, primjerice, svjedoci nerazmjernog i nesređenog povećanja mnogih gradova, u kojima je život postao nepodnošljiv sa zdravstvenog gledišta, ne samo zbog onečišćenja izazvanoga ispuštanjem otrovnih plinova, nego i zbog urbanog kaosa, problema s prijevozom, te pretjerane buke i svjetlosti.“ Ovdje se želi upozoriti ljude i na pretjerano korištenje moderne tehnologije koja je toliko zagospodarila čovjekom da je umjesto gospodara postao

njezin rob. Umjesto da čovjek suvereno gospodari modernom tehnologijom, ona izgleda sve više gospodari njime. Veliki problem, preko kojeg se puno puta olako prijeđe, je i nedostatak zelenih površina u gradovima, a zelene površine su izvor kisika. Papa također ističe kako su gradovi zagušeni betonom, asfaltom, staklom i metalom, a lišeni su fizičkog kontakta s prirodom. Sve navedeno za posljedicu ima negativan utjecaj na čovjekovo zdravlje i općenito na razvitak života na Planeti. Zato Papa naglašava da smo pozvani postati Božja ,,oruđa“ kako bi naš planet bio onakav kakvim ga je on sanjao pri stvaranju i kako bi odgovarao njegovu planu mira, ljepote i punine. U tom smislu čovjek je pozvan posvjestiti sebi da mu je sve što je Bog stvorio u svojoj dobroti stavljeno u službu i na odgovorno upravljanje, a ne na bezobzirno iskorištavanje. Da bi čovjek ostvario ispravan odnos prema prirodi

50 51


treba najprije imati ispravan odnos prema samome sebi i svojim bližnjima. Kad to postigne dobar odnos bit će samo logična posljedica ovog prvoga.

Neka rješenja koja papa Franjo predlažePapa Franjo, usprkos stavovima nekih

znanstvenika koji odbacuju ideju Boga Stvoritelja, ističe snažan i konstruktivan dijalog između religije i znanosti. U tom kontekstu Papa ističe: ,,Katolička crkva je otvorena za dijalog s filozofskom mišlju, i to joj omogućuje iznjedriti razne sinteze vjere i razuma, a kada je riječ o društvenim pitanjima, takva se sinteza može ustvrditi u razvoju socijalnog nauka Crkve, koji je pozvan na stalno obogaćivanje polazeći od novih izazova.“ Vjera je uvijek u dijalogu sa filozofskim mišljenjima i sa znanošću, što ne znači da je time izgubila svoje vrednote, nego zajedno s njima gradi bolji odnos čovjeka i svekolikog stvorenja.

Vraćajući se na Knjigu Postanka Papa govori da izvještaji iz nje upućuju na to da se ljudski život temelji na tri tijesno povezana i isprepletena odnosa: s Bogom, s bližnjim i sa zemljom. Čovjek prirodu naseljava i obrađuje te među ljudima i prirodom postoji odnos međuovisnosti. Priroda je s jedne strane podvrgnuta čovjeku i bez njega nema smisla. S druge strane opet i čovjek ima zadaću razvijati i usavršavati prirodu, a ne gaziti je i uništavati. Prema Sv. pismu, ta tri bitna odnosa su raskinuta, ne samo izvana, nego i u čovjeku, a taj raskid je posljedica grijeha – činjenice da su se ljudi umislili da mogu zauzeti Božje mjesto i odbili se priznati ograničenim stvorenjima. Primjer potpunog sklada s prirodom i zahvaljivanja Bogu što ju je stvorio je sv. Franjo Asiški koji se, kako tvrdi sv. Bonaventura, sveopćim pomirenjem sa svim stvorenjima na neki način vratio

u stanje prvobitne nevinosti. On je hvalio Boga za sva stvorenja i učio je svoju braću ljubiti sve stvoreno.

Budući da je sve stvoreno od Boga, čovjek ništa ne smije sebi držati u vlasništvu, jer je i on sam Božje stvorenje. Sve nas je isti Otac stvorio i sva bića ovoga svijeta su povezana u neku vrstu sveopće obitelji, ali to ne znači izjednačavati sva bića i oduzeti ljudskom biću jedinstvenu vrijednost koja ujedno za sobom povlači beskrajnu odgovornost. Ljudsko biće nije tek jedno u nizu stvorova, nego je kruna Božjeg stvaranja. Čovjek nije bilo kakvo biće, već biće što ga je Bog stvorio za sebe kao svoga sugovornika i sustvoritelja, pa je stoga čovjek uzvišeni dostojanstvenik, premda ostaje stvoreno, ovisno i ograničeno biće.

Ljudsko srce, ističe Papa, kada je doista otvoreno sveopćoj zajednici, iz toga bratstva ništa ne isključuje: ,,Mir, pravda i očuvanje stvorenog svijeta su tri potpuno međusobno povezana pitanja, koja se ne mogu odvajati i obrađivati pojedinačno, a da se ne padne u redukcionizam“. Ako odvojimo bilo koji od ova tri međusobno povezana pitanja ne možemo imati ispravan odnos prema stvorenom svijetu.

Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, je pozivao svoje učenike kroz razgovore da prepoznaju očinski odnos koji Otac ima sa svim stvorenjima, te ih podsjeća: ,,Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? Pa ipak ni jednoga od njih Bog ne zaboravlja“ (Lk 12, 6). Sam Isus je živio u punom skladu sa stvorenim svijetom. Ako je Sin Božji ovako poimao sav svijet i sve stvoreno na njemu, onda smo svi pozvani poštivati stvoreni svijet i ne narušavati njegov sklad.

Papa u enciklici navodi tehnologiju kao kreativnost i moć. On ističe da je čovječanstvo ušlo u novo doba, u kojem

nas je moć tehnologije dovela do raskrižja. Čovječanstvo je napredovalo velikom brzinom, što opet ne znači da je i zrelo odgovorno primiti svu tehnologiju. Sve što je tehnički moguće, nije i etički dozvoljeno. Jedino ako je pravilno usmjerena, tehnoznanost može iznjedriti doista dragocjena sredstva za poboljšanje kvalitete ljudskog života, počevši od stvari kojima se svakodnevno služimo u kućanstvu, pa sve do velikih transportnih sustava, mostova, zgrada i javnih prostora. Tehnologija je itekako korisna u pogledu unaprijeđenija ljudskog života ili pak u pogledu medicinskih dostignuća čiji su djelatnici pozvani činiti dobro ljudima, a ne djelovati protiv ljudskog života ili ga oduzimati. Stoga je potrebna etika tehnologije koja će modernim

znanstvenicima posvjestiti da nije etički dopušteno sve što je tehnički moguće.

Papa Franjo, dakle, želi suvremenom čovjeku posvijestiti da je on sam dio stvorenog svijeta, a ne netko iznad svijeta. Čovjek je u svijetu i ne može bez svijeta. ,,Pretjerani antropocentrizam“ Papa smatra glavnom zaprekom svemu što je zajedničko i svakom pokušaju jačanja društvenih veza. Stoga, ističe Papa da je kucnuo čas da se iznova posveti pozornost stvarnosti i granicama koje ne ograničavaju, nego stvaraju mogućnost zdravijeg i plodonosnijega ljudskog i društvenog razvoja. Protiv ,,praktičnog relativizma“, koji je uzor poremećaja današnjeg društva, Papa vidi rješenje – u čovjeku kao odgovornom upravitelju koji se brine za svekoliko stvorenje, jer

52 53

IZ ŽIVOTA CRKVE IZ ŽIVOTA CRKVE

pogrešan način shvaćanja čovjeka može dovesti do iskrivljenog načina života.

U traženju rješenja ekološkog problema, nadalje, ne postoji samo jedan princip, jer svaka država ima svoje potrebe i mogućnosti provođenja projekta. Jedino se mogu poticati novi oblici zajedničke suradnje i organizacije, kojima će se štiti lokalni ekosustav od uništenja. Suradnja je stoga bitan element ekološkog problema, jer će se jedino suradnjom međunarodnih organizacija postići ,,ekološko obraćenje“ kako to Papa zove, te će se barem donekle riješiti problem koji je čovjek svojim nerazboritim ponašanjem izazvao.

ZaključakEnciklika ,,Laudato si“ pape Franje iznosi

nam na vidjelo problematiku ekologije u suvremenom svijetu. Radi se o tematici koja, iako je aktualna svugdje u svijetu, ne dobiva pažnja koju zaslužuje. Papa ovom enciklikom želi ukazati na nužnost zaokreta na svim područjima gdje se nekontroliranim razvojem ugrožava prirodni sklad. Mnogi stručnjaci su očekivali objavljivanje ovakve enciklike puno ranije, te stoga tvrde i da

je enciklika došla prekasno. Međutim, Katolička crkva je i prije ovog dokumenta objavljivala bilo apostolska pisma bilo smjernice u kojima se bavila pitanjima ekologije. Ovu Papinu encikliku bismo mogli nazvati krunom svih napora dosadašnjih poglavara Katoličke crkve da svojim angažmanom doprinesu podizanju svijesti o važnosti očuvanja svega stvorenog.

Ekološki problem se danas ne shvaća kao problem pojedinca, nego se sve više shvaća kao zajednički problem svih ljudi. Ne radi se, dakle, o problemu pojedinog naroda ili nekog šireg područja, nego o svjetskom problemu na prvom mjestu. Stoga Papa, kao poglavar Katoličke crkve, potiče sve ljude dobre volje da se ujedine i počnu rješavati ekološke probleme. On poziva međunarodnu zajednicu i svjetske religije da nađu najbolja rješenja za ovaj problem te tako izbjegnu velike katastrofe koje nam se mogu dogoditi ako navedene probleme zanemarimo. Tek kad se shvati ovaj problem i kad ga se počne zajednički rješavati moći će se očekivati i bolji odnos prema prirodi.

Naši preminuli

54 55

NAŠI PREMINULI

U Splitu, u četvrtak, 22. listopada 2015., u 72. godini života, 56. redovništva i 48. svećeništva preminuo je naš fra Vicko Kapitanović.

ŽivotopisFra Vicko Kapitanović rođen je 12. lipnja 1944. u župi

Ogorje od oca Jure i majke Jandre r. Čolak. Osnovnu školu završio je u Ogorju (1950.-1958.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju i Zagrebu (1958.- 1963.). Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj (1964.-1968.).

U novicijat je stupio 9. srpnja 1960. na Visovcu gdje je položio prve jednostavne zavjete 11. srpnja 1961. godine. Svečane zavjete položio je 25. ožujka 1966. u Makarskoj. Za đakona je zaređen 9. ožujka 1968. u Makarskoj, a red prezbiterata primio je 29. lipnja 1968. u Splitu. Mladu misu proslavio je u župi Ogorje 30. lipnja 1968. godine.

Službe:Rim (1969.-1974.) – Studij crkvene povijestiSinj (1972. – 1974.) – Profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnazijiRim (1975. – 1977.) – rad na doktorskoj disertaciji (doktorirao na sveučilištu Gregoriana

1977.)Makarska (1977. – 1999.) – profesor na BogoslovijiMakarska (1979. – 1985.) – rektor BogoslovijeMakarska (1983. – 1986.) – urednik revije „Služba Božja“Split (1999. – 2009.) – profesor na KBF-u u SplituVikar Provincije – 1988. – 1991.Definitor Provincije – 1979. – 1982.Provincijski knjižničar i arhivar (1982. – 2015.)Gost predavač na Antonianumu u Rimu (1987. – 1992.)Generalni vizitator Slovenske provincije sv. Križa (1983.)Vanjski suradnik Pedagoškog fakulteta Sveučilišta u MostaruVanjski suradnik Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu

Različiti radovi:Fra Andrija Dorotić (1978.), Nevest (1992.), Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke

bogoslovije u Makarskoj (1993.), Kristu subličen. Život i vrline fra Ante Antića (Split - 2004. i Rim 2006.), Kršćanska arheologija (2006.), Rimski Ilirik u odrazu kršćanske književnosti (2006.), Povijesna vrela i pomoćne znanosti (2012.)

Fra Vicko je objavljivao radove u raznim domaćim i inozemnim časopisima, te držao predavanja na različitim domovinskim i međunarodnim znanstvenim skupovima.

Nagrade:1977. Počasna medalja, poklon pape Pavla VI. za doktorat2009. Plaketa za izvanredan doprinos razvoju Sveučilišta u Splitu2011. Splitsko-dalmatinska županija – za životno djelo

FRA VICKOKAPITANOVIĆ

NAŠI PREMINULI

U Splitu, u ponedjeljak, 8. veljače 2016., u 76. godini života, 58. redovništva i 49. svećeništva preminuo naš fra Mile Čirko.

ŽivotopisFra Mile Čirko rođen je 15. srpnja 1940. u župi Rašeljke od

oca Stjepana i majke Mare. Nakon osnovne škole, Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju i Zagrebu (1956. – 1961.), a filozofsko-teološki studij u Makarskoj (1963.-1968.). U Zagrebu je studirao crkvu glazbu na Institutu za crkvenu glazbu (1970. – 1974.).

U novicijat je stupio 7. srpnja 1958. na Visovcu gdje je položio prve jednostavne zavjete 1. kolovoza 1959. godine. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1964. u Makarskoj. Za đakona je zaređen 27. ožujka 1967. u Makarskoj, a red prezbiterata primio je 29. lipnja 1967. u Splitu. Mladu misu proslavio je u župi Rašeljke 9. srpnja 1967. godine.

Službe:Zagreb (1968.-1969.) – župni vikarSinj (1969. – 1970.) – profesor crkvene glazbeZagreb (1970. – 1974.) – student crkvene glazbeMakarska (1974. – 1998.) – profesor crkvenog pjevanjaMakarska (1982. – 1985.) – gvardijanBaška Voda (1993. – 1996.) – profesor crkvene glazbe na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji –

VisokoMakarska (2004. – 2007.) – samostanski vikarMakarska (2003.-2004.) – pastoralni suradnik u župi Bast-Baška VodaMakarska (2003. – 2006.) – samostanski vikar i ekonomSplit-Trstenik (2008.-2016.) – voditelj crkvenog pjevanja

FRA MILE ČIRKO

56 57

Biti franjevac, biti svećenik“To je što tražim, to je što svim srcem želim!” (sv. Franjo Asiški)

Duhovna zvanjaDuhovna zvanjaDuhovna zvanjaDuhovna zvanja

58 59

DUHOVNA ZVANJA DUHOVNA ZVANJA

Tjedan moliTve za duhovna zvanja 2016. odgovorni urednik: fra antonio mravak

idejno rješenje: fra Šimun markulin Grafički urednik: dipl. graf. ing. Anja Kovačić

Biti franjevac, biti svećenik

KaKo prepoznati duhovni poziv u svome životu?

Kako mogu znati da Gospodin baš mene poziva da ga izbližega slijedim?

Evo pet jednostavnih i pri tom korisnih savjeta:

1Kad razmišljaš o duhovnom pozivu, o onome na što je svećenik i redovnik pozvan činiti; razmisli budi li to u tebi

radost i mir? Ispunjava li te u tim trenucima osjećaj radosti ili iste nema? To je prvi pokazatelj poziva.

2 Molitva, molitva, molitva! U molitvi iskreno otvori svoje srce i pitaj Gospodina što želi od tebe! Bog nije neka daleka

stvarnost, već konkretna Osoba, Isus Krist! On želi da budeš sretan! Ako te poziva da budeš svećenik, On je stavio tu želju u tvoje srce! Stoga pitaj Ga, pitaj Ga poput sv. Franje Asiškog: Gospodine, što želiš da učinim?

3 Često i rado čitaj Bibliju! Osim toga, čitaj živote i primjere svetaca.

4 Idi na svetu misu redovito. Ako se preispituješ, idi na misu svaki dan! Budi pažljiv na čitanja i na ono što euharistija

znači.

5Osluškuj malo što govore ljudi oko tebe; tvoja obitelj, prijatelji, kolege… Vide li u tebi znakove koji ukazuju da

bi mogao dobar svećenik? Oni nas jako dobro poznaju i često vide bolje i jasnije od nas samih.

“To je što tražim, to je što svim srcem želim!” (sv. Franjo Asiški)

duhovna zvanjaduhovna zvanjaduhovna zvanja

Odgojni zavodi

60 61

DUHOVNA ZVANJA DUHOVNA ZVANJA

Tjedan moliTve za duhovna zvanja 2016. odgovorni urednik: fra antonio mravakidejno rješenje: fra Šimun markulin Grafički urednik: dipl. graf. ing. Anja Kovačić

62 63 63

AKADEMSKA GODINA

AKADEMSKA GODINA 2015. /2016.

SPLIT:Odgojiteljifra Ivica Jurić, magistarfra Domagoj Volarević, domagistarfra Bože Vuleta, duhovnik

BogosloviBarać, fra ŽeljkoBosnić, fra FranoČatlak, fra TinoČeko, fra SlavenČogelja, fra FilipČulo, fra Dani MarkoDominis, fra NikolaGrubišić, fra IvanProloščić, fra AnteRadas, fra KristianRastočić, fra IvoRomić, fra MartinSinković, fra DarijoSladoja, fra MilanŠtrbac, fra ŽeljkoVugdelija, fra StipanŽulj, fra Nikola

Mladomisnici fra Ante Bešlićfra Dujo Jukićfra Petar Komljenović

Pastoralna godinaJakovljević, fra IvanLemo, fra Mario

ZAGREB:Odgojiteljfra Ivan Maletić, magistar

BogosloviĐerek, fra MarkoĐuzel, fra IvanPerić, fra MatejTadić, fra Dražan

RIm, ItalijaKolovrat, fra JerkoMeđugorac, fra DejanŠimunović Erpušina, fra Toni

PJESME

DAO BIH SVEKako bih vam rado pomogaobraćo koja patite,o kako bih rado da mi se dadnu riječikoje oduševljavaju,da mi se dadnu riječi koje pomiču svijet,kako bih volio da ljudi slušaju, da čuju,ti političari, vlastodršci, velikaši,ti moćnici svijeta da zadobiju milostda vide, da osjete,da shvate bol majkečije dijete umire od gladi,bol oca čija princezažudi za kapljicom vode.

O probudite me sutrai recite mi da su shvatili,probudite me i recite da sviće novi dan,dan svjetla koje nema zalaza,dan u kome kraljuje Krist.Što učinismo najmanjima,Njemu učinismo, a i sebi!

Uistinu, dao bih… dao bih da mogu,sve novce svijetaza jednu jedinu kap milosrđaprema malenima!

Jer vrjednija je ona no svo biserje i zlato,više vrijedi nego sva bogatstvavelikoga svijeta,i sav svemir u usporedbi s njomebezvrijedan je!

O probudite me sutrai recite mi da su shvatili!

JEDNE PREKRASNE VEČERIHodam praznom ulicom,u zimskoj hladnoj noći,u misli mi dođe čovjek,siromah kog danas sam vidiokako kopa po kanti za smećei pripravlja sebi karton na klupi.

Nešto duboko u meni se budi,to nešto mi ne da mira,moje biće se iz dna duše buni,zašto, zašto smo takvi!

Zašto se ne brinemo za bližnjeg,zašto ljudi umiru sami,čemu sve naše znanje,čemu sve kada brat moj pati.

I stojim na uglu i pitam seta što učiniti sada,da zaboravim, ne mogu,da se okrenem i pobjegnem,ne smijem,pitanja naviru sama.

I tada kao da grane mi sunce,iako noć bila je tamna,u misli dođu mi riječi:ljubi bližnjega svoga,kao sebe samai ne bojah se više ničeg,znao sam, ta ljubiti moram!

Trčeći krenuo ga naći,bio je na onoj istoj klupi,ta dođi sa mnom,u kući mojoj toplo jeimam i obrok,sutra ćemo naći ti smještaj.

Iz očiju naviru suze,u duši radost i mir,bilo je prekrasno večer,kad naučio sam ljubiti.

fra Nikola Dominis

PJESME

Svjedočiti Božje milosrđe...Godina XIII. br. 1 (13), Split, prosinac 2016. Svjedočiti Božje...

Documents

Transcript of Svjedočiti Božje milosrđe...Godina XIII. br. 1 (13), Split, prosinac 2016. Svjedočiti Božje...