SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Ivana Golec

INVESTICIJSKO BANKARSTVO U SAD-u I REPUBLICI HRVATSKOJ

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013. godine

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

INVESTICIJSKO BANKARSTVO U SAD-u I REPUBLICI HRVATSKOJ

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Investicijska analiza

Mentor: dr.sc. Zdenko Prohaska

Student: Ivana Golec

Financije i bankarstvo

0081110350

Rijeka, lipanj 2013. godine

SADRŽAJ

1. Uvod .............................................................................................................................. 1

2. Osnove i razvoj investicijskog bankarstva ................................................................ 4

2.1. Definicija investicijskog bankarstva ................................................................. 4

2.2. Povijest investicijskih banaka ........................................................................... 5

2.2.1. Faze razvoja kroz povijest ........................................................................... 6

2.2.2. Glass – Steagallov zakon ............................................................................. 8

2.2.3. Stupnjevi razvoja kroz povijest ................................................................... 9

3. Investicijski bankarski poslovi ................................................................................. 12

3.1. Alokacija financijskih instrumenata .................................................................12

3.1.1. Funkcije investicijskog bankarstva ............................................................ 12

3.1.2. Glavni poslovi investicijskog bankarstva .................................................. 13

3.1.3. Organizacija poslovanja ............................................................................ 15

3.2. Primarna emisija financijskih instrumenata .................................................... 18

3.2.1. Upis izdanja dionica i obveznica ............................................................... 19

3.2.2. Prodaja dionica .......................................................................................... 26

3.3. M&A poslovi ................................................................................................... 27

3.4. Brokerski poslovi i investicijsko savjetovanje ................................................ 28

3.5. Investicijski instrumenti dostupni bankama .................................................... 29

3.5.1. Instrumenti tržišta novca ........................................................................... 30

3.5.2. Instrumenti tržišta kapitala ........................................................................ 32

4. Investicijsko bankarstvo u SAD-u ........................................................................... 34

4.1 Povijesni razvoj ..................................................................................................... 34

4.2. Poslovanje danas i značaj SAD-a prema svijetu .................................................. 35

5. Investicijski bankarski poslovi u Republici Hrvatskoj .......................................... 48

5.1. Poslovi i razvoj ................................................................................................ 48

5.2. Ocjena i unapreñenje politike ulaganja sredstava banaka u vrijednosne papire

.......................................................................................................................... 60

6. Zaključak ................................................................................................................... 64

Literatura ..................................................................................................................... 66

Popis tablica ................................................................................................................ 70

Popis grafikona ........................................................................................................... 71

Popis slika ................................................................................................................... 71

1

1. UVOD

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Pojam investicijskog bankarstva kao djelatnosti, odnosno investicijskih banaka, u Hrvatskoj je

relativno nepoznat. Asocijacija koju bismo dobili misleći na ovu vrstu bankarstva je vezana

uz štednju i novčane depozite, bilo pravnih, bilo fizičkih osoba. Takoñer, investicijski bankar

ne predstavlja klasičnog bankara, niti se može poistovjećivati s investitorom. Kako onda

točno definirati pojam investicijskog bankara?

Time se definira predmet ovog rada, a to je proučiti poslove i naučiti organizacijsku strukturu

investicijskog bankarstva. Problem su financijske potrebe klijenata, koje su vezane za tržište

kapitala, a koje će se usmjeriti na tržište kapitala u Hrvatskoj i SAD-a. Objekt su specifična

znanja i usluge koje definiraju investicijsko bankarstvo.

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze

Predmet istraživanja odreñuje radnu hipotezu: Izučavanjem teorijskih dostignuća i praktičnih

spoznaja, može se reći da je Hrvatska, u odnosu na SAD, u početnoj fazi razvoja što se tiče

poslova investicijskog bankarstva.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha ovoga rada i istraživanja je utvrditi poslove i usluge koje nama kao klijentima pruža

investicijsko bankarstvo. Cilj je takoñer usporediti kakvu politiku investicijskog bankarstva

provode banke u Hrvatskoj te banke u SAD-u i koje su njihove razlike.

Da bi se pokušao riješiti problem istraživanja i ostvario predmet istraživanja u vezi s

objektom istraživanja i pokušala dokazati hipoteza, pokušava se odgovoriti na neka pitanja,

primjerice:

2

1) Što je investicijski bankar i bankarstvo?

2) Koje su najvažnije funkcije i poslovi investicijskog bankarstva?

3) Kako se razvijalo takvo bankarstvo kroz povijest i kako se formiralo?

4) Kako je formirano ulaganje sredstava investicijskih banaka u vrijednosne papire?

5) Kakva je struktura investicijskog bankarstva u odreñenim bankama u Hrvatskoj, a

kakva u bankama SAD-a te koje su razlike?

6) Kako poboljšati strukturu ulaganja sredstava banaka?

1.4. Znanstvene metode

Pri istraživanju i formuliranju rezultata istraživanja korištene su sljedeće znanstvene metode:

induktivna i deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, metoda apstrakcije i konkretizacije,

metoda dokazivanja i opovrgavanja, komparativna metoda, empirijska metoda, deskriptivna

metoda, metoda kompilacije(...).

1.5. Struktura rada

Rezultati istraživanja predočeni su u šest dijelova istraživanja.

U prvom dijelu, UVODU, postavljen je problem, predmet i objekt istraživanja, navedena je

radna hipoteza, determinirani su svrha i ciljevi istraživanja, navedene su znanstvene metode

kojima se koristilo te je obrazložena struktura rada.

U drugom dijelu, DEFINICIJA I POVIJEST INVESTICIJSKOG BANKARSTVA,

definirat će se pojam investicijskog bankarstva i investicijskog bankara, navesti njihove

osnovne značajke te govoriti o procesu razvoja investicijskog bankarstva u Hrvatskoj i SAD-

u.

U trećem dijelu koji se zove INVESTICIJSKI BANKARSKI POSLOVI prikazati će se

osnovni poslovi investicijskih banaka. Definirati će se osnovne funkcije investicijskog

3

bankarstva; spomenuti glavni poslovi banke poput alociranja financijskih instrumenata. Biti

će riječi i o primarni emisiji i izdavanju instrumenata, o poslovima spajanja i preuzimanja, o

brokerskim poslovima kao primarno posredničkim poslovima. Osim toga, biti će prikazani

osnovni instrumenti koji su na raspolaganju investicijskim bankama, a sastoje se od

instrumenata tržišta novca i tržišta kapitala.

U četvrtom dijelu s nazivom INVESTICIJSKO BANKARSTVO U SAD-u govoriti će se o

detaljnijem razvoju investicijskog bankarstva na američkom području, o najvećim

investicijskim bankama te o portfelju američkih investicijskih banaka.

U petom dijelu pod nazivom INVESTICIJSKI BANKARSKI POSLOVI U

HRVATSKOJ, proučiti će se dosadašnja politika ulaganja i ukazati na više bitnih obilježja i

primijeniti to na Hrvatsku Takoñer, navesti će se prijedlozi poboljšanja njihove politike

ulaganja u vrijednosne papire.

Šesti je dio ZAKLJUČAK i predstavlja sintezu rezultata istraživanja kojima su dokazivane

hipoteze.

4

2. OSNOVE I RAZVOJ INVESTICIJSKOG BANKARSTVA

Tradiocionalno se pojmom investicijskog bankarstva podrazumijeva prikupljanje kapitala i

plasman vrijednosnica od vrijednosti te pružanje brokersko-dilerskih usluga. Danas ono

podrazumijeva širok spektar aktivnosti. Prilagoñavajući se trendovima i potrebama klijenata,

investicijska banka pored tradicionalnih poslova svojim klijentima (korporacijama, vladama,

lokalnim vlastima) pruža i savjetodavne usluge, vrši različita istraživanja za potrebe klijenta te

spaja potencijalne partnere.

Investicijsko bankarstvo predstavlja posebnu podgranu bankarstva, a povezuje tržište kapitala

i one koje žele ili koji sudjeluju na tom tržištu kapitala. U ovome procesu, uloga banke je

dvostruka: izdavačka i posrednička. Banka omogućuje nastajanje i izlaženje financijskih

instrumenata na tržište kapitala. Pritom sudjeluje u primarnoj emisiji financijskih

instrumenata. Takoñer, banka omogućuje svojim klijentima pristup sekundarnom tržištu

kapitala, putem brokerskih poslova. Ovo tržište kapitala je regulirano posebnim pravilima

ponašanja, koje treba razumjeti kako bi banka mogla obavljati poslove investicijskog

bankarstva (Gregurek, Vidaković, 2011).

2.1. DEFINICIJA INVESTICIJSKOG BANKARSTVA

Investicijsko bankarstvo je tradicionalni aspekt investicijskih banaka koji uključuje

pomaganje klijentima kod prikupljanja sredstava sa tržišta kapitala te savjetovanje u

poslovima spajanja i pripajanja (Prga i suradnici, 2011, str 75). Jedna od karakteristika

investicijskih bankara koja ih razlikuje od brokera i dilera je ta što oni obično zarañuju prihod

od naknada naplaćenih klijentima, a ne od provizija od trgovine dionicama (Mishkin, Eakins,

2005, str. 568).

Pored komercijalnih i centralnih banaka, postoje i tzv. specijalizirane banke. Najčešće se

pojavljuje u obliku razvojnih banaka (banke dugoročnog karaktera), investicijskih banaka i sl.

Ta specijalizacija im omogućava:

• sustavnije sagledavanje potreba svojih klijenata,

5

• smanjenje rizika u svim poslovnim odnosima,

• osiguranje kvalitetnijih izvora sredstava putem suradnje sa bankama iz inozemstva, te

• odgovarajuću kadrovsku ekipiranost i opremljenost (Prga i suradnici, 2011).

Prema navedenome, investicijsko bankarstvo je poseban specijalizirani segment poslovanja

banaka koji je primarno usmjeren na financijske potrebe svojih klijenata, a te potrebe su

vezane za tržište kapitala. Razlog ovoj uskoj specijaliziranosti banaka proizlazi iz same

potrebe klijenta, koji se obraća investicijskim bankarima i to sa točno odreñenim financijskim

potrebama. Unatoč tome što je ovaj tip bankarstva specijaliziran, ono je dio bankarskog

sektora i predstavlja točno odreñenu ekstenziju bankarskog poslovanja prema poslovima koje

su vezane za tržište kapitala.

Za banku koja obavlja poslove investicijskog bankarstva, znači da joj je primarna uloga uloga

posrednika. Posrednička uloga predstavlja da se banka javlja kao agent ili izvršitelj za treću

stranu. Tako banka sudjeluje u poslovima investicijskog bankarstva, ali ih ne obavlja za sebe

nego za tu treću stranu. Ovo je zapravo bitna razlika od redovitog bankarskog poslovanja koje

se pojavljuje kod kreditiranja. Kod procesa kreditiranja banka dalje plasira sredstva koja je

primila, ali ona ne dobiva daljnje upute od osobe od koje je primila sredstva. To nije slučaj

kod investicijskog bankarstva; tu klijent dolazi u banku i točno ima jasnu namjeru i zahtjeve

koje banka onda mora poštovati (Gregurek, Vidaković, 2011).

2.2. POVIJEST INVESTICIJSKIH BANAKA

Neki dokazi pokazuju da su drevne civilizacije bile već uključene u poslove investicijskog

bankarstva, kao npr. financiranje država i kompanija. U Velikoj Britaniji prvi primjeri

investicijskog bankarstva javljaju se u 17.st. U SAD-u je proces razvoja ovog bankarstva

pokrenut početkom 19. st. (Prga i suradnici, 2011). Tada se većinu američkih vrijednosnih

papira moralo prodavati u Europi, tako da se većina tvrtki koja se bavi danas poslovanjem

vrijednosnih papira razvila iz trgovaca koji su baveći se vrijednosnim poslovanjem, zarañivali

time dodatak svom primarnom poslovanju. Na primjer, obitelj Morgan je izgradila svoje

bogatstvo na željeznici. Da bi mogli prikupiti novac za širenje željeznice, oni su u Londonu

prodavali vrijednosne papire ulagačima iz Europe. S vremenom je rasla profitabilnost takvog

6

poslovanja s vrijednosnim papirima, pa se ta industrija nastavila razvijati (Mishkin, Eakins,

2005, str. 568.).

2.2.1. FAZE RAZVOJA KROZ POVIJEST

Povijest investicijskog bankarstva se može objasniti putem podjele na nekoliko faza, kroz

koje su se dogañale značajne promjene koje su utjecale na razvoj samih banaka. Te faze

dijelimo na sljedeće:

1. faza: 1896. – 1929. godina

2. faza: 1929. – 1970. godina

3. faza: 1970. – 1980. godina

4. faza: 1980. – 2007. godina

Prije nastupa Velike gospodarske krize, investicijsko bankarstvo bilo je u svom zlatnom

razdoblju. U tom razdoblju istaknuli su se najviše J.P.Morgan i Nacionalna Svjetska banka

kao apsolutni lideri tržišta. Morgan je sam zahvalan za spašavanje SAD-a od kobne panike

1907. godine, kada je newyorška burza pala za više od 50 % ispod svoje vrijednosti u odnosu

na prošlu godinu. Meñutim, višak tržišnih špekulacija, posebice zato što su banke koristile

federalne rezerve da bi poduprijele tržište, rezultirao je krahom tržišta 1929. godine. Time je

bila označena prva faza (http://www.wallstreetprep.com/knowledge/the-history-of-

investment-banking/).

Drugu fazu , koja je trajala od 1929. – 1970. godine, obilježilo je mnoštvo dogañaja.

Započela je Velikom gospodarskom krizom, koja je prekinula tzv. „zlatne dvadesete godine“.

Došlo je do teškog sloma cijelih nacionalnih gospodarstava u svim važnijim gospodarskim

državama. Bankarski sustav bio je u kolapsu, 40 % ukupnih banaka je padalo ili je bilo

prisiljeno udružiti se. U takvom vremenu kaosa, vlada je trebala napraviti nešto kako bi

spasila opći krah, pa je donesen Glass – Steagallov zakon (pojašnjen u sljedećem poglavlju).

Treća faza, koja je trajala desetak godina, obilježila je ukidanje dogovorenih kamata iz 1975.

godine. U skladu s time, trgovinske komisije su se srušile i trgovinska profitabilnost je

opadala. Trend integriranih investicijskih banaka koje su obavljale trgovinu je uzeo zamaha.

7

Sedamdesetih i osamdesetih dolazi do porasta broja financijskih produkata kao derivata,

visokih prinosa i strukturiranih produkata i to je značilo samo jedno, a to je unosan povratak.

Javlja se udruga korporacijskih integranata, koja je smatrala da će se Glass-Steagallov zakon

jednog dana srušiti i voditi prema poslovima s vrijednosnicama koji će biti voñeni od strane

komercijalnih banaka. Na kraju su se takvi dogañaji dogodili tek 1999. godine, a ti rezultati

nisu bilo toliko katastrofalni.

Četvrta faza obilježila je razdoblje od 1980. – 2007. godine. Osamdesetih godina su

investicijski bankari postali jako popularni, javljali su se čak i u medijima

(http://www.wallstreetprep.com/knowledge/the-history-of-investment-banking/). Tom Wolf je

investicijske bankare u svom djelu Vatromet taštine nazvao „gospodarima svijeta“. Oni

predstavljaju elitu Wall Streeta, a tu su reputaciju zaslužili zbog vrste usluga koje pružaju

(Mishkin, Eakins, 2005, str. 568). Bitni dogañaj koji je obilježio ovo razdoblje je bilo

potpisivanje Gram-Leach-Bliley akta i to u studenom 1999. godine. Tim zakonom ukinuo se

dio Glass-Steagallovog zakona, tako što su se ukinule barijere na tržištu izmeñu bankarskih

kompanija, vrijednosnih kompanija i osiguravajućih kompanija koje su sprječavale bilo koju

instituciju da se ponaša kao investicijska banka, komercijalna banka ili osiguravajuća tvrtka. S

ovim aktom, spomenute kompanije su bile dozvoljene učvrstiti se kao zasebne tvrtke.

Nakon toga, kao jedan od važnijih zabilježenih trendova jest akvizicija investicijskih banaka

od strane poslovnih banaka. Na primjer, 1997. godine Bankers Trust kupio je tvrtku Alex

Brown, najstariju investicijsku banku u SAD-u, da bi njih kupila Deutsche Bank, koja je do

tog trenutka trošila ogromne količine novca da bi osnovala svoj vlastiti investicijski ogranak.

Bank of America kupila je Robertson Stephens & Co, dok je NationsBank kupila

Montgomery Securities (Mishkins, Eakins, 2005). U vrlo kratkom razdoblju nakon toga,

konsolidacija se nastavila sa značajnijim spajanjem komercijalnih i investicijskih banaka.

Najpoznatija spajanja su bila sljedeća:

o spajanje Travelersa osiguranja i Citicorpa 1998. u Citigroup te pripajanje investicijske

banke Smith Barney,

o kupnja JP Morgan od strane Chase Manhattan Bank tijekom 2000. godine,

o kupnja Paine Webbera od strane UBS-a 2000. godine, te

8

o kupnja Donaldson Lufkin Jenrette od strane Credit Suisse buys tijekom 2000. godine

(Prga i suradnici, 2011, str 75.).

2.2.2. GLASS – STEAGALLOV ZAKON

Kao što je bilo već spomenuto, drugu fazu razvoja investicijskog bankarstva najviše

obilježava donošenje Glass – Steagallova zakona. Naime, 1933. godine senator Carter Glass i

zastupnik Henry Steagall su donijeli zakon koji je bio prekretnica u američkom bankovnom

zakonodavstvu. Oni su postavili zid izmeñu komercijalnog i investicijskog bankarstva. Taj

zakon onemogućuje svakoj komercijalnoj banci u SAD-u potpisivanje emisija vrijednosnica i

trgovanje s njima (www.moj-bankar/Kazalo/G/Glass-Steagallov-zakon). Cilj donošenja

takvog zakona bilo je izoliranje poslovnih banaka od rizika koji je svojstveni poslovanju

vrijednosnim papirima. Takoñer je postojao strah da bi moglo doći do sukoba interesa, koji bi

izložio poslovne banke većem riziku. Najbolje se to može vidjeti na primjeru. Investicijski

bankar koji radi u poslovnoj banci pogriješio je kod odreñivanja cijene nove ponude dionica.

On je obećao klijentu da može prodati dionice po 20 dolara, ali je ustanovio da ne može

realizirati prodaju. U takvom slučaju, on bi se mogao naći u iskušenju da ode do svojeg

kolege u investicijski odjel iste banke i nagovori ga da ga izbavi iz nevolje. To bi deponenta

banke izložilo riziku gubitka novca zbog loših ulaganja njihove banke. Meñutim, s druge

strane javljao se još jedan problem. Ako pretpostavimo da investicijski bankar i dalje ne može

prodati cijelo izdanje tih dionica po 20 dolara, on bi mogao ponuditi svojemu klijentu kredit

za sredstva koja bi mu bila potrebna da kupi dio tog izdanja. Ako bi cijene dionica u

budućnosti rasle, to nebi izazvalo problem. Ali bi nastao problem ako bi te cijene padale, jer

bi vrijednost vrijednosnog papira bila manja nego iznos kredita te se klijent ne bi više osjećao

previše dužnim otplatiti kredit. Mnogi su smatrali da je takvo poslovanje bilo krivo za propast

nekih banaka za vrijeme trajanja krize. Ali, veličina banaka koje su zaista propale je bila

mala. Zapravo i ne postoje dokazi koji bi upućivali na to da je zloupotreba poslovanja

vrijednosnim papirima dovela do direktnog propadanja neke banke (Mishkin, Eakins, 2005).

Takoñer, ovim zakonom namjeravalo se i razdvojiti investicijske bankare i brokere, u cilju da

izbjegnu konflikte interesa izmeñu želje da brokeri pobjede investicijske bankare i obaveze za

osiguranje objektivne i pravedne brokerske usluge. Željelo se spriječiti iskušenje investicijske

banke da namjerno istražuje klijentove vrijednosnice u cilju osiguranja sebe samih. Regulacija

9

protiv takvog ponašanja nazvana je „Kineski zid“. On predstavlja etničku barijeru izmeñu

različitih podjela financijskih institucija da bi se izbjegli konflikti interesa. Kineski zid bi

trebao postojati izmeñu korporacijsko-savjetodavnog područja i brokerskog odjela, kako bi se

odvojilo da daju savjete u vezi preuzimanja od onih koji savjetuju klijente o kupovanju

dionica. Zid je postavljen da bi spriječio propuštene informacije unutar kompanije, koje mogu

utjecati na savjet dan klijentima o investiranju i dopustiti osoblju da preuzmu prednosti

činjenica koje još nisu poznata publici. U onim tvrtkama koje pružaju mnoštvo različitih

usluga, klijenti moraju imati povjerenja u Kineski zid. Mnogi skandali Wall Streeta

prethodnih godina su naveli neke ljude na sumnju u efektivnost Kineskog zida, pošto su

glavni izvršnici poznatih i uglednih tvrtki ilegalno trgovali sa internim informacija u svoju

vlastitu korist (http://www.wallstreetprep.com/knowledge/the-history-of-investment-

banking/).

2.2.3. STUPNJEVI RAZVOJA KROZ POVIJEST

Investicijsko bankarstvo nastalo je kao potreba jasnoga i definiranoga pristupa tržištu kapitala.

Razvoj investicijskog bankarstva zapravo je razvoj svjetskih financijskih tržišta (Gregurek,

Vidaković, 2011, str. 246.). Postoje tri stupnja u koja se razvilo tj. kroz koje se razvijalo

investicijsko bankarstvo. To su:

o klasično investicijsko bankarstvo,

o brokerski poslovi i trgovanje,

o moderno investicijsko trgovanje.

Klasično investicijsko bankarstvo nastaje kao potreba za posrednikom kod izdavanja

financijskih instrumenata. Taj proces javlja se u SAD-u kao poslovna logika „nove zemlje i

divljeg zapada“. Zapravo, temelj ekonomskog razvoja SAD-a nije nikad bilo vlasništvo, već

poduzetništvo. Dakle, osoba koja ima ideju može pokrenuti vlastitu ideju, ali ako ima za to

dovoljno investitora. U takvom slučaju se investicijski bankari javljaju kao financijeri

poslovnih pothvata ili kao posrednici kod investitora. Nadalje, nakon početnih investicija,

daljnji razvoj poduzeća se pospješuje dodatnom kapitalizacijom, koja se najlakše ostvaruje

dodatnom primarnom emisijom. Posljedica primarnih emisija je nastajanje i razvoj samog

10

tržišta kapitala. Kad se tržište kapitala razvija, to dodatno razrañuje poslove investicijskog

bankarstva koji se time proširuju na brokersko poslovanje.

Brokersko poslovanje, koje uključuje poslove trgovanja dionicama, nije samo trgovanje

dionicama za sebe ili za klijenta nego uključuje i druge oblike trgovanja poput:

o garantirano tržište (market-maker),

o agenturu za kupnju i prodaju vrijednosnica na tržištu kapitala i trgovina njima

(posredničko poslovanje i preprodaja),

o fondovi koji plasiraju sredstva u instrumente na tržištu kapitala, kredita i novca,

o industrijsko restrukturiranje (spajanje i pripajanje) uz uporabu kapitala s drugih

financijskih tržišta.

Najvažnije od ovog je pojava market-makera i industrijskog restrukturiranja (Gregurek,

Vidaković, 2011). Garantirano tržište je brokersko-dilerska tvrtka koja prihvaća rizik držanja

odreñenog broja udjela vrijednosnica u cilju olakšanja trgovanja tom vrijednosnicom. To je

tvrtka koja je spremna kupovati i prodavati odreñene vrijednosnice na normalnoj bazi

(http://www.sec.gov/answers/mktmaker.htm). To bi značilo da će za odreñenu vrijednosnicu

uvijek postojati tržište. Ta činjenica da tržište za pojedinu dionicu postoji i uvijek je

garantirano, dodatno je jamstvo stabilnosti tržišta i likvidnosti instrumenta, a to je značajno

pridonijelo razvoju trgovanja financijskim instrumentima. Industrijsko restrukturiranje javlja

se kao prirodna ekstenzija investicijskog bankarstva. Pošto se razvijala količina upravljačkih

udjela, interes investicijskih banaka bio je da poduzeća funkcioniraju što bolje. Zbog tog

razloga se unutar investicijskih banaka javljaju stručnjaci koji promatraju poduzeća i

analiziraju njihovo poslovanje. U slučajevima kada neko poduzeće ulazi u krizu, investicijski

bankari javljaju se kao sila koja rekonstruira poduzeća i oporavlja ga. Glavno područje

aktivnosti generiranja profita ipak je izdavanje vrijednosnica. Ostale aktivnosti daju relativno

manju dobit.

Moderno investicijsko bankarstvo obilježava rast i razvoj poslova investicijskog bankarstva.

Rast uloge industrijskog restrukturiranja vezano je za pojavu aktivnog tržišta korporativne

kontrole, rast fondova za upravljanje, mirovinskih fondova, otvorenih fondova i fondova koje

drže pojedinci i banke. Fondovi postaju sve brojniji i točnije definirani. Investicijski fond nije

samo jedno od mjesta ulaganja, već nudi jasno definirano ulaganje, kao što npr. postoje:

11

indeks fond, novčani fond, fondovi koji se bave ulaganjem u pojedinu granu ekonomije.

Obilježje ove faze je odreñivanje rizičnih premija i transfera na tržištu. Pri tome se koriste

derivati kojima se trguje na organiziranim i neorganiziranim tržištima OTC. U početku su se

oni javljali kao instrumenti za smanjenje pojedinih rizika, ali kasnije su ih investicijski

bankari vrlo brzo pretvorili u mehanizme visoko špekulativnog ulaganja (Gregurek,

Vidaković, 2011).

12

3. INVESTICIJSKI BANKARSKI POSLOVI

Investicijska banka danas je „full service“ financijska tvrtka koja obavlja sve poslove na

primarnom i sekundarnom tržištu vrijednosnica. Ona, iako se zove „investicijska banka“, nije

banka niti depozitna institucija, niti investicijska – razvojna banka, već se ovim pojmom

označava svaka ona financijska institucija kojoj je glavno obilježje posredovanje pri emisiji i

distribuciji vrijednosnica, a sve više i održavanje emisijskog tečaja i sekundarnog tržišta.

Potrebna novčana sredstva investicijske banke osiguravaju vlastitim kapitalom, pozajmicama

od banaka, emisijama zadužnica, depozitima na računima komitenata i sporazumima o

reotkupu (Leko, 2008, str. 74.). Ovi depoziti na računima komitenata zapravo predstavljaju

račune povezane s brokerskom aktivnošću investicijskih banaka. Naime, iz sredstava koja su

na tim računima, plaćaju se kupljene vrijednosnice, naplaćuju se prodane, a komitent najčešće

uživa i kredit. Sporazum o reotkupu je instrument novčanog tržišta. To je kreditni sporazum

po kojem banka prodaje vrijednosne papire koje posjeduje (obično državni vrijednosni papiri)

uz istovremenu obvezu da će ponovo otkupiti te iste vrijednosnice "na prvi poziv" kupca –

zajmodavca ili točno odreñenog dana po cijeni koja zajmodavcu nosi ugovoreni prinos

(http://limun.hr/main.aspx?id=22743).

3.1. ALOKACIJA FINANCIJSKIH INSTRUMENATA

Posrednička uloga je banci nametnuta od strane regulatora. Dakle, banka koja se bavi

poslovima investicijskog bankarstva je designirani posrednik od strane regulatora i takvoj

banci se omogućuje pristup tržištu kapitala sa svrhom izvršavanja naloga neke treće strane.

3.1.1. FUNKCIJE INVESTICIJSKOG BANKARSTVA

Definirati će se funkcije investicijskog bankarstva, da bi se moglo shvatiti zašto je potrebno

imati posrednika kod tržišta kapitala. Dakle, postoje dvije osnovne funkcije investicijskog

bankarstva i obje su posredničke:

13

1. alociranje imovine vlasnicima financijskih instrumenata na temelju uslañivanja sa

realnom imovinom, tako da usklañuju oscilacije vrijednosti, ovisno o riziku likvidnosti

koje se dodaju financijskoj imovini;

2. izravno spajanje putem financijskog tržišta štednje i banaka s onima koji žele

investirati dodatna sredstva.

Prva funkcija se može definirati kao primarna emisija financijskih instrumenata, što označava

proces kojim nastaje neki financijski instrument i kojim taj financijski instrument postaje

prepoznatim od definiranog tržišta koji onda dopušta trgovinu njime. Druga funkcija opisuje

pristup i sudjelovanje na sekundarnom tržištu financijskih instrumenata, tj. opisuje procese

kojima investitori trguju s financijskim instrumentima.

3.1.2. GLAVNI POSLOVI INVESTICIJSKOG BANKARSTVA

Poslovi kojima se bavi investicijsko bankarstvo nije ograničeno samo na poslovanje na

primarnom i sekundarnom tržištu financijskih instrumenata, nego se može podijeliti na pet

glavnih područja:

a) u užem smislu (uključuje preuzimanje rizika izdavanja i nadzora vrijednosnica, s

voñenjem poslova spajanja i pripajanja),

b) broking (posredničko poslovanje na burzi),

c) upravljanje fondovima (na malo i na veliko),

d) trading (trgovina),

e) prihod od kamata (eng. Interest spread).

Svaki od ovih poslova predstavlja bitan segment poslovanja za banku te predstavlja

jedinstveni dio procesa poslovanja investicijskog bankarstva. Osim brokinga, koji predstavlja

samo izvršavanje naloga na financijskim tržištima za klijente, ostali poslovi predstavljaju

malo sofisticiranije poslovanje.

Procesi M&A su poslovi koji uključuju poslovno savjetovanje s izvršavanjem poslovnih

strategija. Proces preuzimanja i spajanja može se podijeliti na dva dijela: horizontalno (posao

14

koji uključuje preuzimanje ili spajanje s drugim poduzećem kako bi se poslovanje poduzeća

proširilo na novu djelatnost) i vertikalno (posao koji uključuje preuzimanje i spajanje s

drugim poduzećem kako bi se proširilo postojeće poslovanje). Horizontalni M&A poslovi

karakterizirani su traženjem poduzeća koje bi nakon preuzimanja ili spajanja proširile

poslovanje poduzeća ili poboljšale postojeće poslovne procese. Takve pojave su česte u

bankarstvu, npr. banka može proširiti svoje poslovanje tako što kupi agenciju za promet

nekretninama. Vertikalno spajanje samo predstavlja spajanje dvaju ili više poduzeća koja

imaju istu ili sličnu djelatnost, kako bi smanjili troškove i povećali opseg poslovanja. Primjer

ovakvog slučaja je spajanje Bank of America i Merril Lyncha. Takvo vertikalno spajanje

trebalo bi uroditi sinergijom kod poslovanja koja rezultira smanjenjem troškova i većom

učinkovitošću. Poslovi M&A su izrazito ciklični poslovi koji su pod velikim utjecajem

poslovnih ciklusa. Kada ekonomija raste, mnoge tvrtke traže dodatne partnere i tu se javljaju

M&A prilike. Meñutim, kada nastupa recesija, većina poduzeća izbjegava velike poslovne

pothvate.

Jedan od poslova je i upravljanje fondovima. U ovim poslovima investicijske banke se

javljaju kao agenti koji prikupljaju sredstva od pojedinačnih klijenata, grupiraju ih i onda

njima upravljaju. Investicijska banka ostvaruje prihode po naknadama, koje su obično za

ulaz/izlaz iz fonda i naknada za upravljanje fondom. Upravljanje fondovima na veliko obavlja

se zbog postizanja najboljih cijena fondova maloprodajnim investitorima, a na malo znači

širenje poslovanja, u konkurenciji s komercijalnim bankama u borbi za depozite. S

vremenom, fondovi su postali usko specijalizirani, tako da danas investiraju samo u male

segmente ekonomije, primjerice u prehrambenu industriju. Takoñer, unutar investicijskog

bankarstva nalaze se i procesi trgovanja i prihodi od kamata, koji uključuju i poslove

arbitraže.

Investicijsko bankarstvo značajno je za banke jer predstavlja bitan izvor prihoda. Trgovanje

za vlastiti račun je iznimno rizično, dok ostali poslovi investicijskog poslovanja imaju malu

rizičnost za banku, jer je riječ o posredničkim poslovima. Banka se naplaćuje putem naknada

za obavljeni posao. Za primarne emisije banke uzimaju odreñenu naknadu koja je obično

postotak od ukupnog izdanja. Posao investicijskog bankarstva je takoñer karakterizirano i s

malo potrebom za zaposlenicima (Gregurek, Vidaković, 2011).

15

3.1.3. ORGANIZACIJA POSLOVANJA

Unutar sektora investicijskog bankarstva, ono je podijeljeno u tri dijela: dio koji se bavi

poslovanjem s klijentima (front office), dio koji se bavi praćenjem stanja, položaja i potrebnih

indikatora (middle office) te dio koji se bavi kliringom pozicija i praćenjem izvršavanja i

knjiženja transakcija (back office). Organizacija investicijskog bankarstva prati poslovnu

logiku, ali isto tako jasno razdvaja pojedine djelatnosti. U mnogim bankama je zaposlenima u

jednom dijelu zabranjen ulazak u prostorije drugog poslovnog dijela. To se posebno odnosi na

odvojenost front officea, gdje se obavljaju poslovne transakcije i middle officea, gdje se prate

poslovne transakcije i iskorištenost pojedinih limita. Ta potreba za razdvajanjem postoji kako

bi se jasno ograničile moguće zloupotrebe.

Front office je općenito bitan za kontakte s klijentima i pružanje usluga klijentima. Sastoji se

od nekoliko dijelova, gdje svaki poslovni dio ispunjava jednu poslovnu djelatnost

investicijskog bankarstva (slika 1.).

Slika 1: Podjela front officea na dijelove

Izvor: Izrada studenta prema Gregurek, Vidaković, 2011, str. 252.

FRONT OFFICE

prodaja i trgovina

trgovanje

investicijsko upravljanje

privatno upravljanje

privatne usluge

izdavanje i M&A poslovi

16

Odjel prodaje i trgovine često je u hrvatskim bankama smješten u odjel riznice. Klijenti odjela

prodaje su grañani i poduzeća. Prodajna djelatnost obuhvaća i primarnu i sekundarnu emisiju.

Sekundarano trgovanje otvara prostor za upravljanje imovinom. U ovaj dio ubrojit će se i

investicijsko upravljanje, privatno upravljanje, privatne usluge koje samo označuju razinu

pozornosti koju investicijske banke poklanjaju pojedinim klijentima. Upravljanje imovinom je

vrlo zahtjevan posao, jer investicijski bankar mora razumijeti koji je profil rizika koji pojedini

klijenti mogu podnijeti. Kada investicijski bankar razumije klijenta, tek onda može zatražiti

primjerene investicije. Izdavanje financijskih instrumenata i poslovi M&A su najsloženiji

oblik poslova investicijskog bankarstva. Oni imaju iznimno zahtjevnu matematičku i

kvantitativnu komponentu. Takoñer, proces M&A poslova zahtijeva poznavanje pojedinih

grana ekonomije. Zapravo je potrebno poznavati ne samo jedno poduzeće, nego i širi okvir

sektora, industrije i konkurencije.

Middle office je zadužen za praćenje stanja. Nije toliko zadužen za praćenje poslovanja

organizacijskih dijelova koji se bave uslužnim djelatnostima, koliko dijelova koji se bave

trgovanjem financijskim instrumentima. Middle office prati pojedine pozicije i nastoji

kvantificirati rizike kojima banku izlažu te pozicije (slika 2). Takoñer, on prati je li trenutačna

izloženost banke u skladu s rizikom koji je banka voljna preuzeti na sebe.

17

Slika 2: Organizacija middle officea

Izvor: Izrada studenta prema Gregurek, Vidaković, 2011, str 255.

Upravljanje rizicima znači praćenje limita koji su zadani. Ti limiti su sami po sebi besmisleni

ako ne postoji organizacijski dio koji je zadužen za praćenje kolika je iskorištenost pojedinih

limita i po potrebi revizije tih limita. Operacije su usklañivanje samog procesa trgovanja. Taj

dio pokriva široki spektar logistike poslovanja koji je uglavnom obuhvaćen operativnim

rizikom. Takoñer, operacije provjeravaju i tehničke aspekte poslovanja kao što je usklañenost

informatike s poslovanjem (Gregurek, Vidaković, 2011).

Back office predstavlja cjelokupnu preostalu logistiku poslovanja koja svojim djelovanjem

služi kao tehnička potpora i front i middle officeu. Definicija zaduženosti back officea

prepuštena je samoj banci. Manje banke često spajaju middle i back office, a rizike potom

prebacuju u sektor za praćenje rizika. Poslovi potpore back officea takoñer mogu biti

premješteni u druge sektore.

upravljanje

rizicima

operacije

kreditni rizik

tržišni rizik provjera

podataka osiguranje

od pogrješaka

izvršavanje

transfera

MIDDLE OFFICE

18

Slika 3: Podjela poslova unutar back officea

Izvor: Izrada studenta prema Gregurek, Vidaković, 2011, str 255.

Kontroling podrazumijeva upravljanje kapitalom i nadziranje rizika, odnosno praćenje i

analiziranje tijekova kapitala tvrtke. Usmjeren je na to zbog izloženosti tvrtke ukupnome

riziku, rentabilnosti i strukturi različitih poslova. Tehnologija, koja se odnosi na IT odjel,

temelj je današnjeg ukupnog poslovanja svake banke. Svaka investicijska banka odvaja

značajne svote za vlastiti software. To je zapravo otvorilo potrebu za stvaranjem tehnoloških

timova koji pružaju kompjutersku i telekomunikacijsku potporu.

Nemoguće je da da front office funkcionira bez back officea, a middle office bez front officea

nebi takoñer imao smisla. Ono što zapravo omogućuje poslovanje je ova povezanost meñu

pojedinim organizacijskim strukturama (Gregurek, Vidaković, 2011).

3.2. PRIMARNA EMISIJA FINANCIJSKIH INSTRUMENATA

Postoje dva osnovna instrumenta investicijskog bankarstva. Prvi instrument su dionice, a

predstavljaju obvezu poduzeća po kapitalu, prema vlasniku. Drugi instrument su obveznice,

odnosno financijske obveze poduzeća prema vlasnicima tih dužničkih instrumenata. Proces

nastajanja dionica i obveznica mora biti reguliran. Postoji zakonska regulativa kojom se

odreñuje i regulira tko, koje i kako može izdavati dionice i obveznice. Takoñer, postoje točno

odreñeni i definirani uvjeti tko ima pristup financijskim tržištima i pod kojim uvjetima. Kod

ovog prvog ograničavanja tko može izdavati financijske instrumente i tko može trgovati

financijskim instrumentima, nastaje posrednička uloga banaka. Banka primarno omogućuje

BACK OFFICE

kontroling tehnologija

19

klijentima, ako zadovoljavaju jasno propisane uvjete, da putem banke izdaju financijske

instrumente, što je nazvano primarna emisija. Osim toga, banka omogućuje klijentima

trgovanje financijskim instrumentima. To znači da klijent može prodavati i kupovati neki

financijski instrument preko banke, što obavlja na sekundarnom tržištu.

Zapravo, primarna emisija je proces izdavanja dionica i dužničkih instrumenata putem javne

emisije, a to mogu samo poduzeća koja su velika, poznata i imaju prepoznatu dugogodišnju

djelatnost i definiranu poslovnu povijest. Primarna emisija posebice dužničkih instrumenata je

vrlo bitan poslovni dogañaj. Ti dužnički instrumenti moraju biti izdani u velikome broju

jedinica, kako bi se njima moglo trgovati i kako bi potrebe za likvidnošću na tržištu bile

zadovoljene.

3.2.1. UPIS IZDANJA DIONICA I OBVEZNICA

Kad neka korporacija želi posuditi ili prikupiti sredstva ona se može odlučiti na izdanje

dugoročnih dužničkih ili vlasničkih instrumenata. Ona u tom slučaju obično unajmljuje

investicijsku banku, kako bi joj pomogla pri izdavanju i naknadnoj prodaji tih vrijednosnica.

Investicijska banka može biti upisnik izdanja. Sam upis izdanja dionica ili obveznica zahtijeva

da tvrtka koja se bavi poslovanjem vrijednosnim papirima otkupi cijelo izdanje po unaprijed

odreñenoj cijeni i zatim ga proda na tržištu. Upis takvih izdanja uključuje i niz usluga (slika

4).

20

Slika 4: Proces upisa izdanja dionica/obveznica

Izvor: Izrada studenta prema Mishkin, Eakins, 2005, str. 569.

Prvi dio procesa koji će biti objašnjen je pružanje savjeta. Investicijski bankari koji

svakodnevno posluju na tržištu kapitala mogu tvrtkama zainteresiranim za prodaju ponuditi

niz savjeta. Na primjer, pojedina tvrtka možda neće znati treba li prikupiti potreban kapital

prodajom dionica ili obveznica. Kod toga, investicijski bankari mogu pomoći ukazajući na

činjenicu, da primjerice, na tržištu dionice usporedivih tvrtki postižu visoke cijene dok

obveznice trenutno nose relativno visoke kamatne stope. Takoñer, banka može dati i savjet o

tome kada ponuditi vrijednosne papire na tržištu. Zbog svakodnevnog poslovanja na tržištu,

koja se daju procijeniti na temelju izvješća koja ukazuju na veličinu zarade, investicijski

bankari trebali bi biti u stanju savjetovati tvrtke kako tempirati prodaju. Savjetodavna funkcija

proizlazi iz specijalizacije investicijskih bankara koji mogu oblikovati samu emisiju i njeno

provoñenje tako da ona bude prihvatljiva potencijalnim investitorima (Orsag, 1997, str. 21).

Meñutim, vjerojatno najteži savjet koji neki investicijski bankar mora dati klijentu jest po

kojoj cijeni ovaj treba prodavati svoj vrijednosni papir, pošto se tu motivi investicijskih

bankara i tvrtki razlikuju. Tvrtka želi prodati dionice po najvišoj mogućoj cijeni. Meñutim,

investicijski bankari ne žele precijeniti dionicu jer prema većini ugovora o preuzimanju

UPIS IZDANJA

DIONICA/OBVEZNICA PRUŽANJE SAVJETA

PREDAJA DOKUMENTA

UPIS IZDANJA

NEOBVEZUJUĆI UPIS ILI KOMISIJA

PRIVATNI PLASMAN

21

izdanja oni otkupljuju cijelo izdanje po dogovorenoj cijeni te ga preprodaju putem svojih

brokerskih tvrtki. Investicijske banke tako ostvaruju dobit prodajući dionice po malo višoj

cijeni od cijene koju su platili tvrtki koja ih je izdala. Ako je izdanje precijenjeno,

investicijska banka neće moći preprodati dionice te će biti na gubitku (Mishkin, Eakins,

2005.). Odreñivanje cijena vrijednosnih papira nije previše teško ako na tržištu postoji neko

izdanje te tvrtke. Ako tvrtka izdaje dionice po prvi put, to se naziva inicijalna javna ponuda

(engl. initial public offering - IPO). Za razliku od nje, javna ponuda je prodaja velike količine

dionica velikome broju investitora koji su zainteresirani za kupnju. Dakle, riječ je o jednom

prodavatelju i mnoštvu kupaca. Takva prodaja se mora i ne mora odvijati putem posrednika,

odnosno investicijske banke, za razliku od inicijalne javne ponude. Razlika izmeñu javne

ponude i inicijalne javne ponude očituje se u rezultatu za poduzeće. Javna ponuda nema

utjecaja na veličinu kapitala poduzeća, odnosno riječ je samo o prodaji već postojećih dionica.

S druge strane, kod inicijalne javne ponude dolazi do povećanja kapitala poduzeća i

likvidnosti poduzeća (Gregurek, Vidaković, 2011, str. 257.). Investicijske banke će

upotrijebiti svu svoju stručnost i vještinu da bi odredile prikladnu cijenu. Ako se ipak na kraju

banka i tvrtka nebi mogle dogovoriti oko cijene, investicijska banka može pomoći tvrtki u

sljedećoj fazi, a to je ispunjavanje potrebnih dokumenata.

Dakle, u prospektu važnu ulogu igra i procjena vrijednosti ponuñenog vrijednosnog papira u

odnosu na dob i vrstu ulagača. Naime, nerijetko se održavaju i tzv. predponude (preIPO) za

manji broj većih ulagača koji traže nekoliko puta manju cijenu od planirane cijene

vrijednosnog papira kada isti bude ponuñen javnosti. Oni bi tako mogli odmah ostvariti dobit

na svoju početnu investiciju. Pravilo je da investitori u dobi predponude imaju pravo na

povlaštenu cijenu, poglavito kod novih programa i poduzetništva. (Prga i suradnici, 2011, str.

81).

Uz savjetodavnu ulogu, investicijske banke mogu pomoći tvrtkama i pri predaji potrebnih

dokumenata i to kod Komisije za vrijednosne papire i burze SAD-a (engl. Securities and

Exchange Commission – SEC). Ona strogo kontrolira aktivnosti investicijskih banaka i

poslovanje primarnih tržišta. Izdavatelji novih vrijednosnih papira moraju Komisiji predati

registracijsku izjavu te u razdoblju od 20 dana, ako Komisija nema prigovor, tvrtka može

početi s prodajom. Jedan dio registracijske izjave stavlja se na uvid ulagačima. Taj se

dokument naziva prospekt (Mishkin, Eakins, 2005). Njime se investitore izvješćuje o stanju u

poduzeću i o relevatnim pokazateljima poslovanja tog poduzeća. Točnost informacija koje se

22

nalaze u prospektu ostavljena je investicijskoj banci koja izrañuje prospekt. Tu se zapravo

očituje prva značajna uloga investicijskog bankara kod izdavanja dionica, a to je pisanje

prospekta (Gregurek, Vidaković, 2011, str. 259). Primjer prospekta prikazan je na slici 5. On

mora obaviti sljedeće zadatke: dobiti kreditni rejting od agencija za dodjeljivanje kreditnog

rejtinga, unajmiti odvjetnika koji će sve napraviti prema zakonu, dati tiskati vrijednosne

papire, pripremiti ih za distribuciju itd. (Mishkin, Eakins, 2005). Ako se na kraju taj prospekt

pokazao preoptimističnim, a cijena novih dionica padne, kupci će biti obeshrabreni. Ako

prospekt nije pravilno prikazao poslovanje poduzeća već ga je podcijenio, poduzeće će tražiti

novog investicijskog bankara jer nije ostvarilo potencijalnu količinu prikupljenog kapitala.

23

Slika 5: Primjer prednje strane prospekta

Izvor: Mishkin, Eakins, 2005, str. 571

24

Takoñer, Investicijsko društvo je dužno malom ili potencijalnom malom ulagatelju

pravovremeno, prije sklapanja ugovora o pružanju investicijskih ili pomoćnih usluga pružiti

sljedeće podatke: tvrtku, sjedište i poslovnu adresu investicijskog društva, jezike na kojima

klijent može komunicirati s investicijskim društvom, načine komunikacije koji se mogu

koristiti izmeñu klijenta i investicijskog društva, izjavu o odobrenju za rad itd. Investicijsko

društvo je dužno klijentu ili potencijalnom klijentu pružiti općeniti prikaz svojstava i rizika

koji se odnose na financijske instrumente, posebno uzimajući u obzir razvrstavanje klijenta na

male ili profesionalne ulagatelje (Zakon o tržištu kapitala, NN 5/2009).

Nakon što je konačno obavljena sva papirologija, investicijske banke mogu započeti s upisom

izdanja. Na unaprijed odreñeni datum, izdavatelj dionica će prodati cijelo izdanje dionica ili

obveznica investicijskoj banci po dogovorenoj cijeni. Zatim investicijska banka distribuira to

izdanje javnosti po višoj cijeni, kako bi zaradila svoju naknadu. Investicijska banka preuzima

na sebe veliku odgovornost u procesu prenošenja informacija i pri tome preuzima veliki rizik.

Jedan od načina da smanji taj rizik je osnivanje sindikata (Mishkin, Eakins, 2005, str. 574.).

Time se rizik disperzira na sve članice sindikata. Odatle potječe i naziv underwriting. To

prevedeno s engleskog znači potpisivanje, odnosno pristupanje sindikatu banaka koji

preuzima rizik emisije (Prga i suradnici, 2011, str. 79.). Potpisivanje vrijednosnih papira

ključna je funkcija investicijskih bankara za većinu poduzeća emitenata. Ovom funkcijom

investicijski bankari za poduzeće – emitenata odluku o emisiji vrijednosnih papira pretvaraju

u izvjesnu odluku, jer garantiraju uspjeh emisije uz cijenu vrijednosnih papira utvrñenu

ugovorom o upravljanju s emisijom vrijednosnih papira koja se nudi cjelokupnoj javnosti na

kupnju (Orsag, 2011). Sindikat je grupa investicijskih banaka od kojih svaka otkupljuje dio

izdanja vrijednosnih papira. Većinu izdanja prodaju sindikati, jer je to najučinkovitiji način da

se rizik podijeli meñu većim brojem različitih investicijskih banaka. Cilj je ostvariti potpuni

upis izdanja. Potpuno upisano izdanje je ono izdanje kod kojeg su svi vrijednosni papiri

rezervirani prije datuma izdanja. Meñutim, može se dogoditi da neko izdanje vrijednosnih

papira nije u potpunosti upisano. U takvim slučajevima agenti nisu uspjeli prikupiti dovoljno

zainteresiranih stranaka meñu svojim klijentima da bi prodali sve vrijednosne papire prije

datuma izdavanja. Osim toga, moguć je i prevelik upis nekog izdanja, što znači da postoji više

ponuda otkupa nego što je ponuñenih vrijednosnih papira. U slučaju kada postoji preveliki

upis za neko izdanje, to može dovesti investicijske banke do gubitka klijenata. S druge strane,

kad izdanje nije u potpunosti upisano, biti će možda potrebno sniziti cijenu koju je

25

investicijska banka platila tvrtki kako bi mogla prodati sve vrijednosne papire. Pri tome

investicijska banka može izgubiti velike količine novca (Mishkin, Eakins, 2005).

Alternativa pravom upisu izdanja vrijednosnih papira je upis prema načelu najvećeg truda,

koji se još naziva neobvezujući upis ili komisija (Orsag, 1997, str. 159). U sklopu ovakve

prodaje investicijske banke prodaju vrijednosne papire uz proviziju bez garantiranja cijene

koju će postići tvrtka koja izdaje vrijednosne papire. Prednost takve transkacije za

investicijske banke je da nema krive procjene cijena vrijednosnih papira. One jednostavno

plasiraju vrijednosne papire po cijeni koju je odredio izdavatelj, a ako se izdanje ne proda,

ponudu je moguće otkazati.

Još jedna od mogućnosti prodaje vrijednosnih papira je privatni plasman. Tu se vrijednosni

papiri prodaju ograničenom broju ulagača, a ne cjelokupnoj javnosti. Prednost privatnih

plasmana nalazi se u tome što takvo izdanje vrijednosnih papira ne treba registrirati kod

Komisije za vrijednosne papire ako su zadovoljene odreñene zakonske odredbe. Investicijski

bankari kad su uključeni u takve transakcije, olakšavaju transakciju savjetovanjem tvrtke koja

izdaje vrijednosne papire o prikladnim uvjetima izdanja te pronalaženja potencijalnih kupaca.

Kupci privatnih plasmana moraju biti dovoljno veliki da bi mogli kupiti velike iznose

vrijednosnih papira odjedanput, poput osiguravajućih društava, poslovnih banaka,

mirovinskih i investicijskih fondova. Privatni plasmani su uobičajeni kod prodaje obveznica

nego dionica. Kratki pregled cijelog spomenutog procesa ponude dionica javnosti prikazan je

na slici 6 (Mishkin, Eakins, 2011).

26

Slika 6: Distribuiranje vrijednosnih papira javnosti uz pomoć investicijskih banaka

Sredstva za tvrtku

koja izdaje

vrijednosne papire

Izvor: Mishkin, Eakins, 2005, str. 572

3.2.2. PRODAJA DIONICA

Još jedna od usluge koju nude investicijske banke jest pomoć pri prodaji tvrtki ili pojedinih

organizacijskih jedinica tvrtke. Prvi korak pri bilo kojoj prodaji dionica jest odreñivanje

vrijednosti pojedine tvrtke. Vrijednost tvrtke odreñuje se prema namjeni koju je kupac

odredio. Ako je kupac zainteresiran samo za fizičku imovinu, tvrtka će imati jednu cijenu.

Ako pak kupac vidi tvrtku kao priliku da iskoristi prednosti sinergijskog efekta izmeñu te i

neke druge tvrtke, ponudit će sasvim neku drugu cijenu. Bez obzira na cijenu, investicijske

banke su razvile čitav niz alata koji vlasnicima tvrtki odaju različite vrijednosti njihove tvrtke.

Investicijske banke kod prodaje dionica prireñuju povjerljivi predugovor koji sadrži sve

detaljne podatke koje traže potencijalni kupci koji žele dati svoju ponudu za tvrtku. Ti svi

Tvrtka se odlučuje izdati nove vrijednosne papire

Investicijska banka i tvrtka dogovaraju se o vrsti i cijeni

vrijednosnih papira

Uz pomoć investicijske banke tvrtka priprema prospekt izdanja

Komisija za vrijednosne

papire pregledava prospekt

Prospekt se distribuira mrežom brokerskih ureda, potiče se prodaja

prije izdavanja

Komisija za vrijednosne papire daje svoju dozvolu; distribuira se

konačni prospekt

Investicijska banka otkupljuje vrijednosne papire i prodaje ih

27

potencijalni kupci moraju potpisati ugovor o povjerljivosti podataka u kojem se obvezuju da

neće koristiti spomenute podatke za natjecanje s tvrtkom ili ih odati trećim osobama. Sljedeći

korak je pismo namjere koje izdaje zainteresirani kupac. On označava želju da se krene s

prodajom i pokazuje na osnovne uvjete. Investicijske banke pregovaraju o uvjetima prodaje u

ime tvrtke koja prodaje dionice. Nakon što je prodavatelj dionica prihvatio pismo namjere,

počinje razdoblje detaljne analize poslovanja tvrtke. To je razdoblje od 20 do 40 dana tijekom

kojeg kupac potvrñuje točnost podataka. Nalazi odreñuju odredbe konačnog ugovora. Time se

prethodno prikupljeni podaci pretvaraju u pravno obvezujući ugovor (Mishkin, Eakins, 2005).

Što se tiče samog uspjeha prodaje, ona može biti:

o garantirana prodaja,

o minimalna prodaja,

o prodaja po interesu.

Kod svake od ovih oblika prodaje uloga investicijskog bankara je različita. Kod garantirane

prodaje investicijski bankar se obvezuje da će prodati cijelo izdanje. Kod minimalne prodaje

investicijski bankar jamči da će prodati jedan, minimalni dio izdanja, dok prodaja po interesu

obvezuje investicijskog bankara da proda onoliko koliko uspije prodati zainteresiranim

klijentima. Ta opcija je najmanje rizična za investicijskog bankara (Gregurek, Vidaković,

2011).

Da bi se ostvario napredak u prodaji dionica, potreban je cijeli niz vještina. Investicijske

banke šalju često na teren multidisciplinirane timove stručnjaka koji surañuju s klijentima na

njihovom projektu.

3.3. M&A POSLOVI

Unutar investicijskih banaka odvijaju se poslovi udruživanja i preuzimanja (eng. merger and

acquisition). Investicijske banke su aktivne na tržištu udruživanja i preuzimanja od 1960-tih.

U novije vrijeme ti poslovi su sve značajniji s porastom spajanja i preuzimanja uslijed sve

veće globalizacije i konglomeracije, tako da su te aktivnosti postalne značajnim izvorom

prihoda (Gregurek, Vidaković, 2011). Do udruživanja dolazi kada se dvije tvrtke udruže u

jednu. Dioničari zamjenjuju svoje dionice za dionice u novoj tvrtki. Kod preuzimanja

28

poduzeća, jedna tvrtka preuzima vlasništvo nad drugom kupovinom njezinih dionica. Taj se

proces često odvija prijateljski. Meñutim, ima i slučajeva kada tvrtka koju druga tvrtka

pokušava kupiti tome odupire. Tada se takvo preuzimanje naziva neprijateljsko preuzimanje.

Kompanije obično nemaju dovoljno znanja i iskustva da same provedu udruživanja i

preuzimanja, pa se koriste uslugama savjetovanja i provoñenja aktivnosti investicijskih

banaka. One pomažu i jednoj i drugoj strani, bilo prijateljsko ili neprijateljsko preuzimanje. U

ovim aktivnostima, investicijske banke pronalaze i procjenjuju povoljnu „metu“ za spajanje i

preuzimanje, pružaju usluge procjene reakcije tržišta i pomažu pri organizaciji same

provedbe. Za svoje usluge, investicijski bankari ostvaruju proviziju koja se računa kao

postotak cjelokupne transakcije.

„Poslovne kombinacije jesu spajanje dvaju ili više poduzeća u jedno, odnosno kombiniranje

dvaju ili više poduzeća u novi poslovni subjekt (entitet)“ (Brigham, 1997, str. 745). Tu se radi

o svakom spajanju poduzeća u jedno poduzeće, svakom podreñivanju poduzeća od strane

drugog poduzeća, raznim poslovnim aranžmanima izmeñu poduzeća i slično. Dva ili više

poduzeća mogu se zajedno udružiti kako bi zajednički mogli ostvariti svoje poslovne ciljeve.

Velika poduzeća mogu kupiti manja kako bi poboljšala poseban segment svojega poslovanja

(Mishkin, Eakins, 2005).

3.4. BROKERSKI POSLOVI I INVESTICIJSKO SAVJETOVANJE

Brokeri razvijaju povezanost s individualnim ulagačima i prodaju dionice i dionički savjet.

Institucionalni prodavači takoñer razvijaju povezanost sa institucionalnim ulagačima.

Institucionalni ulagači su oni koji upravljaju velikim skupinama sredstava, kao što su

mirovinski fondovi ili obostrani fondovi. Brokerski poslovi su primarno posrednički poslovi.

Banka putem brokerskih poslova omogućuje klijentu pristup financijskim tržištima.

Mehanizam trgovanja je sljedeći: klijent otvara račun kod brokera i na taj račun polaže svoja

sredstva. U odreñenom trenutku klijent izdaje nalog brokeru da kupi odreñeni vrijednosni

papir. Nakon toga se sredstva sa računa klijenta prebacuju na račun prodavatelja, a brokerska

kuća u klijentovo ime preuzima kupljene dionice. Iz ovog izdanog naloga vidljivo je da je

uloga brokera u ovome odnosu isključivo posrednička. Banka sebi uzima naknadu za

obavljenu transakciju. Ona samo izvršava nalog, njoj je svejedno da li je klijent zaradio novac

na svojem trgovanju ili nije.

29

U nekim razvijenijim ekonomijama, kao što je SAD, uloga brokera je proširena i ulogom

financijskog savjetnika. Razlika izmeñu brokera i financijskog savjetnika očituje se u tome što

je uloga financijskog savjetnika aktivnija, jer se od njega očekuje da aktivno sudjeluje u

razvoju strategija ulaganja zajedno sa klijentom. Tako se uloga financijskog savjetnika

pretvara u ulogu financijskog skrbnika koji prati svog klijenta kroz njegov financijski razvoj.

Odnos klijenta i financijskog savjetnika često se proširuje i na desetljeća. U razvijenijim

ekonomijama, financijski savjetnik je doslovno član obitelji (Gregurek, Vidaković, 2011).

3.5. INVESTICIJSKI INSTRUMENTI DOSTUPNI BANKAMA

Banke su naučile odvajati važnije dijelove svojega portfelja aktive – obično petinu do trećinu

cjelokupne aktive – bitnijoj kategoriji prihodonosne aktive: investicijama u vrijednosnice.

One obično uključuju vladine zadužnice i obveznice, korporativne obveznice i zadužnice,

druge oblike dužničkih vrijednosnica te odreñene ograničene tipove dionica koje su dopuštene

zakonom. Tim vrijednosnicama ostvaruju se mnoge vitalne funkcije, kao što su stvaranje

prihoda, likvidnost, diverzifikacija i slično. Investicije takoñer stabiliziraju zaradu banke, tako

pružajući dodatni prihod onda kada ostali izvori prihoda oslabe.

Veliki je broj financijskih instrumenata koji su dostupni bankama i onih koje mogu dodati

svome portfelju vrijednosnica. Takoñer, svaki financijski instrument ima različite

karakteristike koje se odnose na rizike, osjetljivost na inflaciju, na promjene vladinih uvjeta i

ekonomskih uvjeta. Te instrumente dijelimo u dvije široke grupe, a to su: instrumenti tržišta

novca (koji dospijevaju unutar jedne godine i poznati su po malom riziku) te instrumenti

tržišta kapitala (čije dospijeće je dulje od jedne godine i općenito su poznati po većoj

očekivanoj stopi povrata i potencijalnoj dobiti). Podjela tih instrumenata prikazana je slikom 7

(Rose, 2003).

30

Slika 7: Instrumenti tržišta novca i kapitala koji su na raspolaganju bankama

Izvor: Izrada studenta prema Rose, 2003, str. 310., 311.

3.5.1. INSTRUMENTI TRŽIŠTA NOVCA

Trezorski zapisi predstavljaju jednu od najpopularnijih kratkoročnih investicija. Oni

moraju imati dospijeće unutar jedne godine od datuma izdavanja. Trezorski zapisi su

posebno atraktivni bankama zbog toga što imaju veliki stupanj sigurnosti. Imaju poreznu

potporu vlade, njihova tržišna cijena je relativno stabilna i dobro su utržive. Nadalje, mogu

poslužiti i kao kolateral za povlačenje kredita od drugih institucija. Trezorski zapisi se

izdaju i njima se trguje uz diskont od nominalne vrijednosti i bez obećanih kamata (Rose,

MEðUNARODNI EUROVALUTNI DEPOZITI

BANKOVNI AKCEPTI

KOMERCIJALNI ZAPIS

KRATKOROČNE MUNICIPALNE OBVEZE

CERTIFIKATI O DEPOZITIMA

VRIJEDNOSNICE FEDERALNIH AGENCIJA

KRATKOROČNE DRŽAVNE ZADUŽNICE I OBVEZNICE

TREZORSKI ZAPISI HIPOTEKARNO OSIGURANE

VRIJEDNOSNICE

KORPORATIVNE ZADUŽNICE I

MUNICIPALNE OBVEZNICE

DRŽAVNE ZADUŽNICE I OBVEZNICE

INSTRUMENTI

TRŽIŠTA

KAPITALA

INSTRUMENTI

TRŽIŠTA

NOVCA

31

2003). U Hrvatskoj ih izdaje Ministarstvo Financija s rokovima dospijeća od 91, 182 i 364

dana. Upis trezorskih zapisa se vrši na aukcijama i na te aukcije imaju pravo izaći samo

domaće banke i domaće tvrtke (http://limun.hr/main.aspx?id=12442).

Kratkoročne državne zadužnice i obveznice (T-note & T-bond) imaju prilično dugo

dospijeće: 1 do 10 godina na zadužnice i preko 10 godina na obveznice. Kada ove

vrijednosnice doñu unutar jedne godine do dospijeća, smatraju se instrumentima novca. One

su osjetljivije na rizik kamatne stope i manje su utržive od trezorskih zapisa i onda je njihov

očekivani povrat obično veći od državnih obveznica i ima veći potencijal stvaranja kapitalne

dobiti. To su zapravo kuponski instrumenti, oni zapravo osiguravaju investitoru fiksnu stopu

povrata.

Vrijednosnice federalnih agencija su poznate kao utržive zadužnice i obveznice koje

prodaju agencije, u vlasništvu federalne vlade. Meñu najpopularnijim od svih agencijskih

vrijednosnica su diskontne zadužnice. Ta kratkoročna sredstva koja agencija posuñuje

drugima prodaju se po cijeni ispod njihove nominalne vrijednosti i obično imaju

prekonoćno, ali i dospijeće do jedne godine. Prihod od kamata na diskontne zadužnice

izdane od strane agencija je podložan saveznim porezima i u većini slučajeva državnom i

lokalnom oporezivanju.

Certifikat o depozitu (CD) je potvrda koja donosi kamatu za sredstva deponirana u

bankovnoj ili nebankovnoj štednoj instituciji. Primarna uloga CD-a je pružanja dodatnih

izvora sredstava bankama. Meñutim, banke često kupuju CD-e izdane od drugih depozitnih

institucija, jer ih smatraju atraktivnom investicijom koja nosi mali rizik.

1950-ih je u zapadnoj Europi počeo razvoj visokokvalitetnih meñunarodnih bankovnih

depozita. Eurovalutni depoziti nisu tekući računi, nego oročeni depoziti s fiksnim

dospijećima izdani od strane najvećih svjetskih banaka, koje su stacionirane u financijskim

centrima širom svijeta. Srce tržišta eurovalutnih depozita se nalazi u Londonu. Većina ovih

meñunarodnih depozita ima mali rok dospijeća 30, 60 ili 90 dana i to kako bi se uskladili sa

zahtjevima financiranja meñunarodne trgovine. Nisu osigurani, ali donose veću tržišnu dobit

od domaćih oročenih depozita izdanih od strane američkih banaka.

Bankovni akcepti smatraju se jednima od najsigurnijih instrumenata na tržištu novca.

Predstavljaju obećanje banke da će vlasniku isplatiti odreñenu količinu novca na neki

odreñeni budući datum (Rose, 2003). Zbog garancije banke ovim se instrumentom lako

32

trguje. Tipično dospijeće bankovnog akcepta je 30, 90 ili 180 dana, ovisno o realizaciji

posla. Iako se bankovni akcept pojavljuje najčešće uz komercijalne poslove u meñunarodnoj

razmjeni, posao s akceptom odvojen je od glavnog posla. Na tržištu novca bankovni akcepti

se prodaju uz diskont (http://limun.hr/main.aspx?id=27412&Page=).

Mnoge banke smatraju da su komercijalni zapisi, koje nude velike korporacije, atraktivna

investicija koja je sigurnija od mnogih vrsta bankovnih kredita. Komercijalni zapisi koji se

prodaju u SAD-u imaju relativno kratko dospijeće, tj. većina ih dospijeva unutar 90 dana i

manje i općenito se izdaju od zajmodavaca koji imaju najviši rejting. Velik broj

komercijalnih zapisa je bio izdan posljednih godina od strane manjih, niže rangiranih

kompanija u obliku dokumentiranih zadužnica, koje imaju nepovratno jamstvo odreñene

banke za plaćanje svih obaveza. To znači da kreditni rejting te banke zamjenjuje kreditni

rejting onoga koji posuñuje i tako osigurava prodaju zapisa većoj grupi investitora po nižim

kamatnih troškovima.

Državne i lokalne vlade izdaju široki spektar kratkoročnih dužničkih instrumenata, kako bi

pokrile trenutačni nedostatak gotovine. Dva najuobičajena takva instrumenta su porezno

anticipativne zadužnice i prihodno anticipativne zadužnice. Porezno anticipativne

zadužnice su kratkoročni vrijednosni papiri koje izdaje država i čime se mogu plaćati

obveze za porez, dok su prihodno anticipativne zadužnice stvorene za pokrivanje troškova

posebnih projekata, kao npr. izgradnja mostova s naplatnim kućicama, autoceste ili zračne

luke. Sav prihod od kamata zarañen od takvih lokalnih zadužnica je osloboñen plaćanja

federalnog poreza na dobit, tako da su ove zadužnice atraktivne bankama.

3.5.2. INSTRUMENTI TRŽIŠTA KAPITALA

Meñu najsigurnijim i najlikvidnijim dugoročnim investicijama koje banke mogu imati su

državne zadužnice i obveznice. One su dostupne u širokom spektru dospijeća i u velikim

količinama. One nose veći očekivani povrat od trezorskih zapisa, ali za banku predstavljaju

veći rizik cijena i likvidnosti (Rose, 2003). Hrvatske državne obveznice su srednjoročne do

dugoročne zadužnice koju izdaje javni sektor. Država, županije i općine koriste državne

obveznice za financiranje dugoročnih državnih infrastrukturnih projekata, kao što je izgradnja

cesta i željezničkih pruga, obrazovanje i zdravstvo

33

(https://hr.products.erstegroup.com/Retail/hr/KnowHow/Product_Tutorials/Hrvatske_druC5u

BEavne_obveznice/index.phtml).

Municipalne obveznice su poznate kao dugoročne dugovne obveze koje izdaju države,

gradovi i druge vladine jedinice. Kamata na većinu ovih obveznica je izuzeta iz federalnih

poreza, ali uz uvjet da su obveznice izdane za financiranje javnih, a ne privatnih projekata.

Kapitalni dobici na municipalne obveznice su u potpunosti oporezivi, osim obveznica koje su

prodane po diskotnoj cijeni. Danas se izdaje veliki broj različitih vrsta municipalnih

obveznica, ali ih većina ulazi u jednu od dvije velike kategorije, a to su: obveznice s

uobičajenim obvezama, koje imaju potporu vlade i prihodne obveznice, koje se mogu koristiti

za financiranje dugoročnih projekata koji će u budućnosti nositi prihode.

Korporativne zadužnice su dugoročne dužničke vrijednosnice koje su izdane od strane

korporacija, a dospijevaju unutar pet godina. Ako imaju duže dospijeće, onda se nazivaju

korporativne obveznice. U prošlosti je većina korporativnih obveznica imala dospijeće od 10

do 30 godina, ali u novije vrijeme trend se kreće prema kraćim dospijećima. One su općenito

atraktivnije osiguravajućim kućama i mirovinskim fondovima nego bankama i to zbog sve

većeg kreditnog rizika, u odnosu na vladine vrijednosnice, te ograničenijeg tržišta za ponovnu

prodaju. Ali one pružaju veću prosječnu dobit od vladinih vrijednosnica koje imaju

usporediva dospijeća (Rose, 2003).

34

4. INVESTICIJSKO BANKARSTVO U SAD-u

Formalnopravno gledano, investicijske banke postoje samo u SAD-u i Kanadi. U ostalim

zemljama banke posluju kao univerzalne banke koje uz kreditne poslove obavljaju i poslove

investicijskog bankarstva (Orsag, 2011, str. 19). Danas, industrija investicijskog bankarstva je

u cijelome svijetu upala u jedinstveni val razduživanja i deglobalizacije. U najveći i

najbogatijim dijelovima svijeta, koje predstavlja SAD, banke skupljaju svoje bilance,

povlačeći se iz stranih operacija i zatvarajući poslove. U budućnosti će to sve više biti

polarizirano, s jedne strane sa pregršt globalnih sila koje će stajati uz globalno tržište kapitala

te sa velikim brojem malih, regionalnih i domaćih banaka s druge strane

(http://www.economist.com/news/special-report/21577185-investment-banking-increasingly-

becoming-game-winner-takes-all-we-happy-few). Meñutim, prvo valja sagledati razvoj

investicijskog bankarstva SAD-a kroz povijest i uvidjeti kako njihovo poslovanje funkcionira

danas.

4.1. POVIJESNI RAZVOJ

Filadelfijski financijer Jay Cooke je osnovao prvu modernu američku investicijsku banku

tijekom ere Grañanskoga rata. Unatoč tome, privatne banke su pružale usluge investicijskog

bankarstva sve od početka 19. stoljeća. Tijekom Grañanskog rata, bankarske kuće su bile

sindicirane da pokriju potrebe vlade za novcem za potrebe rata. Tržište financijskih usluga je

evoluiralo dramatično nakon Grañanskog rata. Jedna od najznačajnijih promjena je bila

potreba „aktivnog investicijskog bankarstva“ unutar kojeg su investicijske banke utjecale na

menadžment klijentovih kompanija. Proces investicija u 19. stoljeću nije bio isti na

britanskom tržištu kao i na američkom tržištu. Britanski industrijalci su mogli zadovoljiti

svoje potrebe za kapitalom kroz britanske banke. Investicijsko bankarstvo u SAD-u je nastalo

tako što je služilo za razvijanje željeznica, rudarstva i slično. Krajem 19. st. u privatnom

investicijskom bankarstvu dominirale su dvije različite grupe: Židovski imigrantski bankari i

„Yankee houses“. Židovski bankari su utjecali na moderno bankarstvo u Europi i SAD-u.

Najviše istaknutije židovske banke u SAD-u su bile investicijske banke, iznad komercijalnih

banaka. „Yankee houses“ su postali popularni preko J.P.Morgan & Co, jer je ta investicijska

banka postala najvažnija investicijska banka u američkoj povijesti. Tijekom 20.st.

35

investicijskim bankarstvom je dominirao oligopol koji se sastojao od JP Morgan & Co, Kuhn,

Loeb & Co, Brothers i Kidder, Peabody & Co i tada nije bilo nikakvog pravnog zahtjeva da bi

se razdvojile aktivnosti komercijalnih i investicijskih banaka. Već spomenutim Glass-

Steagallovim zakonom donesenim 1933. godine, razdvojeno je komercijalno i investicijsko

bankarstvo. Meñutim, financijskom krizom 2008. godine, investicijsko bankarstvo više nije

moglo funkcionirati pod regulacijom tog zakona (Rothbard, 2002).

Danas, poslovi investicijskog bankarstva počinju polako izlaziti iz samih banaka.

Odgovornost za plaćanje i prebijanje vrijednosnica sve više se odvaja od tradicionalnih

bankovnih usluga i dodjeljuje se drugim emitentima, koji nisu nužno banke. To bi značilo da

administrativne funkcije postaju specijalizacija odreñenih tvrtki koje radije plaćuju bankama

nego da imaju svoje vlastite administrativne poslove. Investicijske banke imaju posredničku

ulogu kada nude usluge kao što su preuzimanja, savjeti za akvizicije i spajanja, trgovanja,

upravljanje aktivom i globalne zaštite. Investicijske banke ne nude usluge likvidnosti u istoj

mjeri kao standardne banke. One pridonose povećanju likvidnosti s novim formama

financiranja korporacije. Funkcije investicijskih banaka uvelike se razlikuju od tradicionalnih

banaka. NASD (The US National Association of Securities Dealers) službeno ne poznaje

pojam „investicijska banka“ i rabi „broker dealer“ da bi opisala investicijske banke i tvrtke

koje se bave vrijednosnicama (Gregurek, Vidaković, 2011, str. 247.).

4.2. POSLOVANJE DANAS I ZNAČAJ SAD- a PREMA SVIJETU

Najveća i najvažnija investicijska banka u svijetu je Merrill Lynch, koja je osnovana 1885.

godine, sjedište joj je u New York City-u, a današnje ime nosi od 1914. godine. Ima 60 ureda

u 40 zemalja na svim kontinetima. Zapošljava 64.200 stalno zaposlenih i 17.000 konzultanata

širom svijeta. Ona je organizirana kao složeni holding. U potpunom smislu je univerzalna

tvrtka za poslovanje s vrijednosnicama. Pruža usluge investicijskog bankarstva (consulting i

upis emisija), brokerske i dealerske poslove, prodaju osiguranja, voñenje mirovinskih

planova, izdaje kreditne kartice, vodi portfelj privatnih investitora, vodi i organizira

investicijske fondove, sudjeluje na eurotržištu itd. U Republici Hrvatskoj je plasirala

eurodolarske obveznice. Upravlja sa 1800 milijardi dolara imovine klijenata. Najveći dio

prihoda ostvaruje od brokerskih provizija, dealerskih poslova, upravljanja tuñom imovinom i

investicijskog bankarstva (Leko, 2008).

36

Sljedećom tablicom prikazano je deset najvećih investicijskih banaka na svijetu prema

ukupnim neto prihodima od 2009. – 2012. godine i ukratko je svaka od njih opisana (Tablica

1.).

Tablica 1: Najveće investicijske banke u svijetu prema ukupnim neto prihodima u razdoblju od 2009. – 2012. godine; u bilijunima dolara

Izvor: izrada studenta prema IFSL, Research, Banking 2011 i prema godišnjim izvješćima navedenih banaka

2009. 2010. 2011. 2012.

Investicijska banka Neto prihod Imovina Neto prihod Imovina Neto prihod Imovina Neto prihod Imovina

Goldman Sachs 13.4 871 39.16 911 28.81 923 34.16 938

JP Morgan Chase 11.8 1219 10.2 2117 9.7 2265 9.7 2359

Morgan Stanley 1.7 779 1.9 659 3.07 808 3.2 750

Citigroup (1.6) 556 10.6 1914 11.1 1874 7.5 1865

Bank of America 6.3 523 7.3 1817 11.1 2264 8.4 2209

Barclays 10.3 1379 4.5 2287 4.7 2400 3.8 2288

Lazard (0.18) 98 (0.19) 124 (0.19) 96 (0.09) 113

Credit Suisse 7.9 384 5.1 1032 1.9 1049 1.3 924

Deutche Bank 4.96 181 3.1 249 5.6 283 3.8 263

UBS (1.9) 159 7.4 131 4.1 147 (2.5) 126

UKUPNO 52.68 6149 81.07 11223 79.89 12109 69.36 11835

Američke banke 31.42 (60%) 4046 60.97 (75%) 7524 63.59 (80%) 8230 62.96 (91%) 8234

Ostale banke 21.26 (40%) 2103 20.1 (25%) 3699 16.3 (20%) 3879 6.4 (9%) 3601

Prema podacima iz tablice 1, može se zaključiti da je investicijsko bankarstvo najviše

razvijeno u SAD-u. Od deset najvećih investicijskih banki svijeta, njih šest pripada SAD-u,

što dokazuje veliku popularnost i razvijenost investicijskog bankarstva na tome području u

odnosu na ostatak svijeta (što je i najbolje vidljivo iz zadnjih dva redova tablice). S godinama

se udio neto prihoda američkih investicijskih banaka povećava, ne samo unutar njihovih

banaka, nego i u usporedbi sa ostalim velikim investicijskim bankama svijeta. Velika razlika

poslovanja izmeñu američkih i europskih banaka može se vidjeti iz poslovanja u 2009. godini,

koja je bila godina nakon velike financijske krize. 2008. godina je bila krizna godina takoñer i

za investicijsko bankarstvo, koje je i u SAD-u i u Europi krenulo nizbrdo. Meñutim, američke

banke su se brzo oporavile od tog. One su se suočile s krizom puno brže nego europske

banke. Američke banke su trebale selektirati sve velike dugove i čim brže stvoriti novi

kapital. Rezultat je bio da su najveće američke banke bile sposobne vratiti svoju

profitabilnost, vratiti sredstva vladi i dalje podupirati kreditiranja u ekonomiji. Europske

banke su, u suprotnosti, nastavljale dalje labavo sa njihovim nedovoljnim kapitalom

(http://www.economist.com/news/leaders/21577370-american-investment-banks-dominate-

global-finance-once-more-thats-not-necessarily-good).

U nastavku će se opisati svaka od spomenutih deset najvećih banaka svijeta, da bi se uočile

razlike izmeñu pojedinih banaka.

GOLDMAN SACHS je bila osnovana 1869. godine i predstavlja globalnu investicijsku banku

i tvrtku vrijednosnicama koja provodi poslove investicijskog bankarstva, investicijskog

menadžmenta i ostalih financijskih aktivnosti i to primarno sa institucijskim klijentima.

JP MORGAN CHASE je jedna od najstarijih financijskih tvrtki u svijetu i ima operacije u

više od 60 zemalja sa imovinom od 2 trilijuna dolara.

MORGAN STANLEY je globalni pružatelj financijskih usluga, koji obavlja aktivnosti za

preinačenu grupu korporacija, vlada, financijskih institucija i individualaca. Imovina im se

procjenjuje na oko 779 bilijuna dolara.

CITIGROUP je velika američka kompanija koja pruža financijske usluge, sa sjedištem u New

Yorku. Ima najveću svjetsku mrežu financijskih usluga, pružajući usluge u preko 140 zemalja

sa oko 16 000 ureda po cijelome svijetu.

BANK OF AMERICA (Bank of America Merrill Lynch) je najveća financijska kompanija u

SAD-u po imovini i druga po redu banka po tržišnoj kapitalizaciji.

39

BARCLAYS CAPITAL je dvadeset peta najveća kompanija u svijetu po Forbes-ovoj listi iz

2008. godine i četvrti najveći pružatelj financijskih usluga u svijetu. Takoñer je najveći

svjetski pružatelj financijskih usluga sa imovinom preko 3,7 trilijuna dolara.

LAZARD je nadmoćna internacionalna financijska savjetodavna kompanija i jedna je od

najvećih investicijskih banki.

CREDIT SUISSE je osnovao Alfred Escher 1856 godine i bila je organizirana u tri sektora:

investicijsko bankarstvo, privatno bankarstvo i upravljanje imovinom.

DEUTSCHE BANK je internacionalna univerzalna kompanija koja nudi financijske

proizvode i usluge poput prodaje, trgovine, preuzimanja i spajanja i slično

(http://finance.mapsofworld.com/investment/banks/top-10-bank.html).

Prema podacima iz tablice 1, u grafikonu 1 prikazana je usporedba neto prihoda investicijskih

banaka iz 2009. godine i neto prihoda iz 2012. godine.

Grafikon 1: Neto prihodi najvećih investicijskih banaka svijeta u 2009. i 2012. godini

- u bilijunima dolara

Izvor: prema podacima iz tablice 1

-5,000,005,00

10,0015,0020,0025,0030,0035,0040,00

Goldman S

achs

JP M

orga

n Cha

se

Mor

gan S

tanle

y

Citigro

up

Bank o

f Americ

a

Barclay

s

Laza

rd

Credit

Suis

se

Deutch

e Ban

kUBS

2009.

2012.

40

Dakle, iz grafikona možemo zaključiti da investicijska banka Goldman Sachs najbolje

posluje, što vidimo iz prikaza ukupnih neto prihoda i u 2009. godini i u 2012. godini.

Takoñer, iza nje se nalaze JP Morgan Chase, Barclays, Bank of America sa prilično sličnim

prihodima kako u 2009. godini tako i u 2012. godini, sa malim odstupanjima. Banka UBS je

poslovala sa gubitkom i u 2009. godini i u zadnjoj 2012. godini.

Meñutim, bez obzira na gore navedene pozitivne ukupne prihode, mnoge investicijske banke

su tijekom 2007. godine, ostvarile značajne gubitke. Tako je npr. Merrill Lynch u 2007.

godini ostvario gubitak od 7,8 milijardi USD-a (a u samo godinu dana ranije ostvario je

dobitak od 7,5 milijardi USD-a). Nadalje, početkom 2008. godine investicijske banke su

ostvarile dodatne značajne gubitke zbog krize sekundarnih hipotekarnih vrijednosnih papira.

Projekcija njihovih gubitaka je kako slijedi u tablici 2, gdje su prikazani gubici banaka u

značajnoj 2008. godini, godine velike financijske krize.

41

Tablica 2: Projekcija najvećih gubitaka investicijskih banaka svijeta zbog krize na tržištu

sekundarnih hipotekarnih vrijednosnih papira u 2008. godini

- u milijardama dolara

Izvor: Prga i suradnici, 2011, str. 78

Na primjeru jedne od najvećih spomenutih investicijskih banaka u SAD-u, a to je Goldman

Sachs, prikazani su poslovi koje velike investicijske banke obavljaju unutar sektora

investicijskog bankarstva i koliko novaca ova najveća banka izdvaja na njih. Dakle,

investicijsko bankarstvo najćešće se sastoji od financijskog savjetovanja i tzv. underwritinga

(spomenuto na str. 25), što je prikazano tablicom 3.

INVESTICIJSKA BANKA Ožujak 2008.

Merrilll Lynch 22,1

Citigroup 18,0

UBS 13,5

Morgan Stanley 9,4

HSBC 3,4

Bear Stearns 3,2

Deutsche Bank 3,2

Bank of America 3,0

Barclays 2,6

RBS 2,6

42

Tablica 3: Operativni rezultati segmenta investicijskog bankarstva u banci Goldman Sachs

za 2010., 2011. i 2012. godinu

- u milijunima dolara

Izvor: izrada studenta prema Goldman Sachs, Annual report 2012., str. 53 – 55

Financijsko savjetovanje uključuje zadatke savjetovanja koji se tiču spajanja i pripajanja,

lišavanja, korporativne obrambene aktivnosti, rizični menadžment, restrukturiranja i

derivativne transakcije. Underwriting uključuje javne ponude, privatne plasmane, zajmove i

ostale financijske instrumente i derivativne transakcije. Iz tablice se vidi da su neto prihodi u

investicijskom bankarstvu u 2012. godini porasli za 13 % u odnosu na 2011. godinu, isto kao i

prihodi „underwritinga“ koji su porasli za 25 %. Unatoč tome, neto prihodi, kao i ostali

prihodi u svim segmentima se iz godine u godinu smanjuju, a to je posljedica oslabljenog

stanja globalne ekonomije. Ukoliko se i dalje nastave ove nepogodnosti u ekonomiji cijelog

svijeta, to će naravno takoñer imati utjecaja i na investicijsko bankarstvo (Goldman Sachs,

Annual Report 2012.).

2010. 2011. 2012.

Financijsko savjetovanje 2,062 1,987 1,975

„underwriting“ udjela 1,462 1,085 987

„underwriting“ dugova 1,286 1,283 1,964

Ukupni „underwriting“ 2,748 2,368 2,951

Ukupni neto prihodi 4,810 4,355 4,926

Operativni troškovi 3,459 2,995 3,330

Profit prije oporezivanja 1,351 1,360 1,596

43

Da bi znali kako posluju spomenute banke, treba spomenuti investicijske mogućnosti koje su

dostupne bankama i koje od sljedećih investicija banke zaista preferiraju (Tablica 4.). Tablica

4 daje pregled investicijskih vrijednosnica koje posjeduju sve osigurane banke SAD-a.

Tablica 4: Investicije koje posjeduju banke SAD-a (sa 31.12.2012. godine, milijarde dolara

svih osiguranih banaka SAD-a)

Vrste posjedovanih vrijednosnica

Ukupno Postotak Manje od 100 mil.USD

100 mil.USD – 1 mlrd.USD

1 mlrd. USD i više

Vrijednosnice ministarstva SAD-a i federalne agencije:

1725 USD

62,8 % 61,5 % 64,6 % 62,5 %

Vrijednosnice ministarstva SAD-a

200,0 7,2 2,8 1,9 7,8

Agencijske vrijednosnice 1525 55,5 58,6 63,4 54,6

Obveze državne i lokalne uprave

249 9 34,8 2,9 6,8

Domaće zadužnice 473 17,2 0,9 10 46,2

Inozemne zadužnice 287 10,4 0,01 0,7 28,6

Dionice 13,6 0,4 0,4 0,6 0,4

Ukupne investicijske vrijednosnice i postotak od ukupne aktive banke

2750,1 USD 20,5 % 24,2 % 25,1 % 13,6 %

Pretpostavke:

Vrijednosnice koje se drže do dospijeća (po trošku)

232 8,4 0,07 92 91,5

Vrijednosnice rasp. za prodaju (po stvarnoj vrijednosti)

2518 91,5 99,5 99,3 99,5

Založene vrijednosnice 1126 40,9 34,8 39 41,2

Vrijednosnice s dospijećem:

436,7 15,8 31 39 40,4

Manjim od 1 godine 417,2 15,2 28 21,2 48,3

1 do 5 godina 728,1 26,8 30,4 25 39,8

Izvor: izrada studenta prema Federalnoj agenciji za osiguranje depozita, Bank Operating

Statistic, 31.12.2012.godine, dostupno na: (http://www2.fdic.gov/SDI/main4.asp)

Iz tablice 4 je vidljivo da dvije vrste vrijednosnica dominiraju portfeljima američkih banaka, a

to su vrijednosnice ministarstva financija SAD-a i IOU koje sponzorira federalna vlada

(federalna agencija) ili sama vlada. Investicijske vrijednosnice koje sponzorira država i

federalna agencija ili sama vlada čine nešto manje od tri četvrtine dolarskog volumena svih

investicija koje su u posjedu banaka SAD-a. Instrumenti federalne agencije brojem nadmašuju

direktne obveze ministarstva financija i to ponajprije zbog viših prosječnih povrata od

vrijednosnica koje sponzorira agencija i vlada u odnosu na državne vrijednosnice vlade SAD-

a. Nekada treće, državne i lokalne vladine obveznice i zadužnice, ali uvijek važne za

bankovne investicijske portfelje, brojem su nadmašile domaće i inozemne zadužnice, iako one

ne čine veliki broj posjeda banke. Banke su sklonije davanju izravnih kredita komitentima, a

ne kupovanju njihovih vrijednosnica, zbog toga što je dobit na vrijednosnice obično manja od

dobiti na kredite, te kupnja tih vrijednosnica ne bi generirala nove depozite na banku.

Takoñer, kao što se može i očekivati, najveće i najmanje banke se razlikuju po izgledu svojih

investicijskih portfelja. Tablica nam pokazuje da najmanje banke puno više investiraju u

državne obveznice nego što to čine velike banke. Manje institucije naginju najviše izloženosti

riziku od gubitka koji bi mogli nastati zbog ekonomskih problema na njihovim lokalnim

područjima i stoga koriste vrijednosnice koje nose najmanji rizik kako bi izjednačile visoki

rizik koji je sastavni dio njihovih kredita. Suprotno tome, najveće banke investiraju u strane

vrijednosnice i privatna dugovanja te u kapitalne obveze (osobito u korporativne obveznice i

komercijalne zapise).

Ukupno gledajući, investicijske vrijednosnice predstavljaju oko jedne petine aktive svih

američkih banaka diljem zemlje. Taj udio ukupne aktive banke varira s veličinom i lokacijom

banke. Banke koje posluju u područjima sa slabom potražnjom za kreditima obično posjeduju

znatno više postotke investicijskih vrijednosnica u odnosu na njihovu ukupnu aktivu. Takoñer

i veličina banke igra ključnu ulogu. One banke najmanje veličine sadrže blizu 25 % njene

aktive u obliku investicija, dok najveće banke s multimilijardnom dolarskom aktivom

posjeduju nešto manje od 15% aktive u investicijskim vrijednosnicama. Za razliku od toga,

krediti predstavljaju preko jedne polovice cjelokupne aktive neke banke, a većina prihoda

banke potječe od kredita, pa krediti banke uglavnom sadrže znatno više prosječne dobiti od

investicijskih ulaganja banke. Od investicijskog portfelja očekuje se da uz generiranje prihoda

za banku obavi i nekoliko poslova, kao što su recimo zaštita od oporezivanja, smanjenje

ukupne izloženosti banke riziku te služenje kao dodatan izvor gotovine i kao kolateral za

posudbe banke (Rose, 2003).

46

Kao što se već navelo u prethodnom tekstu, vrijednosni papiri se na primarnom tržištu izdaju

putem IPO procesa. IPO su tržišta u svijetu, inače vrijedna milijarde USD godišnjeg prometa,

tako atraktivna, jer se profit ili gubitak ostvaruju u roku do najkasnije 24 sata nakon izlaska

vrijednosnog papira na otvoreno tržišta vrijednosnih papira (Prga i suradnici, 2011). U

razdoblju od 1980. godine do 2000. godine se izdavalo najviše IPO ponuda, dok je od 2000.

godine do 2012. godine zabilježeno znatno padanje izdavanja IPO ponuda (prikazano u

grafikonu 2.). Unatoč tome, u tom drugom razdoblju je u SAD-u, prema podacima Thompson

Reutersa, 2009. godina bila godina kada su se najviše objavljivale javne ponude. Kompanije

Intrepid Potash i American Water Works su tada objavile inicijalne javne ponude vrijedne po

milijardu dolara. Prema tumačenju američkih investicijskih bankara, povjerenje investitora u

tržište sve se više vraća, što omogućuje da se takve masivne javne ponude vrlo brzo tržišno

absorbiraju (http://www.hrportfolio.hr/hr/fondovi/fondovi_4_3_0_2/|Vijesti|Tr-zhi-

shte_kapitala|Novost|Dok_u_Hrvatskoj_IPO-a_nije_bilo_godinama-zar-_u_SAD-u_oni_uta-

zhuju_glad_ulaga-cca|10824||1).

47

Grafikon 2: Broj izdanih IPO ponuda u SAD-u, u razdoblju od 1980. – 2012. godine

Izvor: izrada studenta prema http://bear.warrington.ufl.edu/ritter/ipodata.htm

Iz ovog grafikona se može vidjeti da je najviše IPO ponuda bilo izdano u razdoblju od 1993. –

1997. godine, dok se u današnje doba te ponude sve više i više smanjuju. Najniži broj izdanih

IPO ponuda zabilježen je 2008. godine, godine financijske krize.

48

5. INVESTICIJSKI BANKARSKI POSLOVI U REPUBLICI HRVATSKOJ

U velikim ekonomijama postoje banke koje se bave samo poslovima investicijskog

bankarstva. U Hrvatskoj to nije slučaj jer je riječ o malome i visoko limitiranome tržištu. Zato

se poslovi investicijskog bankarstva u bankama u Hrvatskoj obično obavljaju u Sektorima

investicijskog bankarstva koje najčešće nadgledaju članovi uprave za poslovanje s

poduzećima. Brokerske djelatnosti obavljaju se ili kao direkcije (odjeli) u ovim sektorima ili

mogu biti izdvojena u posebna poduzeća (Gregurek, Vidaković, 2011).

5.1. POSLOVI I RAZVOJ

Banke pribavljaju kreditna sredstva i prikupljaju depozite u domaćoj i stranim valutama od

domaćih i stranih fizičkih i pravnih osoba. Sredstva banaka mogu biti nepovratna, ako su

pribavljena emisijom dionica, i kreditna ili povratna u slučaju da su pribavljena u obliku

kredita, depozita ili emisijom dužničkih vrijednosnih papira. Na pribavljena i prikupljena

sredstva banke plaćaju ugovorenu kamatu i dužne su ih vlasniku staviti na raspolaganje u

skladu s ugovorom. Analizirat će se visina i struktura sredstava banaka prema

institucionalnim sektorima, prikazana tablicom 5.

Tablica 5: Izvori sredstava banaka u Republici Hrvatskoj prema institucionalnim sektorima u razdoblju od 2004. do 2012. godine

- na kraju razdoblja, u milijunima kuna i postocima

Izvor: HNB (2007.), Bilten br. 123, 23 – 29. i HNB (2012.), Bilten br.187, 53 - 54

Sektor 2004. 2006. 2008. 2010. 2012.

1. Središnja država 6.822 3,0 10.800 3,6 16.008 4,0 19.870 4,8 18.622 4,3

2. Lokalna država 2.592 1,1 2.331 0,8 969 0,2 2.757 0,6 4.100 0,9

3. Trgovačka društva 35.791 15,9 45.959 15,4 64.609 16,1 80.201 19,5 83.431 19,2

4. Stanovništvo 88.670 39,3 112.626 37,6 176.721 44,1 148.913 36,0 160.684 36,9

5. Bankarske institucije 56.821 25,2 76.878 25,7 74.854 18,7 81.049 19,6 76.982 17,8

6. Nebankarske financijske

institucije i ostalo

6.184 2,8 9.864 3,3 7.619 1,9 9.024 2,2 10.985 2,5

7. Kapitalni računi 28.666 12,7 40.800 13,6 60.318 15,0 71.827 17,3 80.439 18,4

UKUPNO 225.546 100,0 299.258 100,0 401.098 100,0 413.641 100,0 435.309 100,0

Tablica 5 prikazuje sektorsku strukturu ukupnih izvora da bi se ocijenilo značenje pojedinog

sektora u oblikovanju financijskog potencijala banaka. Podaci prikazuju da se u proteklih

osam godina nisu dogodile značajne promjene u oblikovanju izvora sredstava banaka.

Ustanovljeno je da su najznačajniji izvor sredstava banaka depoziti stanovništva koji se u

masi uglavnom povećavaju, ali se njihov udio u potencijalu postupno smanjuje. Sporiji rast

depozita stanovništva od rasta ukupnih izvora posljedica je preusmjeravanja sredstava

grañana iz banaka u novčane, obvezničke, dioničke i mješovite investicijske fondove. Drugi

izvor financiranja banaka su sredstva bankarskih institucija u zemlji i iz inozemstva. Njihov

udio je relativno sličan iz godine u godinu. Kapitalski računi, a to su vlastiti izvori banaka,

povećavaju se brže od ukupnih izvora i to najvećim dijelom radi dokapitalizacije banaka, ali i

povećanja zadržane dobiti, kapitalnih i ostalih pričuva.

Banke provode politiku maksimalne mobilizacije svih oblika sredstava u zemlji, a zbog

nedostatka domaćih izvora zadužuju se u inozemstvu u okviru svojih mogućnosti. Tako

pribavljena sredstva ulažu u razne oblike plasmana kako bi ostvarile što veću zaradu na razlici

izmeñu kamatnih stopa na plasmane i pasivnih kamatnih stopa na pribavljene izvore. Banke

radi visoke zarade prvenstveno ulažu sredstva u kredite stanovništvu, što znači da financiraju

potrošnju, odnosno prodaju inozemnih proizvoda na domaćem tržištu, a ne financiranju

tekućeg poslovanja i razvoj domaćih poduzeća. Banke su najznačajnije financijske institucije

u Hrvatskoj, pa bi zbog toga upravo one trebale znatno više nego do sada raditi na

popularizaciji i široj afirmaciji vrijednosnih papira na financijskom tržištu. U tu svrhu one bi

trebale izdavati kratkoročne i dugoročne dužničke vrijednosnice. Izdavanje blagajničkih

zapisa s rokovima dospijeća do jedne godine i certifikata o depozitu koji bi imali, u pravilu,

rok dospijeća preko jedne godine, kao i obveznica s dužim rokovima o dospijeću, banke bi

ponudile fizičkim i pravnim osobama mogućnost kupnje različitih vrijednosnih papira i na taj

bi način pribavljale kratkoročna i dugoročna sredstva od domaćih i stranih osoba u zemlji i

inozemstvu. Osiguravajući fizičkim i pravnim osobama sigurnost, unovčivost i profitabilnost

vrijednosnih papira, ulaganja hrvatske bi banke značajno potaknule široku afirmaciju

vrijednosnih papira na financijskom tržištu i time još više mobilizirale slobodna novčana

sredstva stanovništva, poduzeća i ostalih subjekata (Jurman, 2007, str. 1377 - 1397).

Glavni oblici ulaganja sredstava banaka u vrijednosne papire su kupovina dužničkih

vrijednosnih papira i to blagajničkih zapisa, rizničkih zapisa, obveznica i drugih

vrijednosnica, koje su izdale Republika Hrvatska, HNB, domaće i inozemne banke i druge

pravne osobe, dok su ulaganja u vlasničke vrijednosne papire – dionice domaćih i inozemnih

51

banaka znatno manja. Kako bi se mogle utvrditi osnovne značajke politike ulaganja sredstava

banaka u vrijednosne papire, analizirani su podaci iz konsolidirane bilance hrvatskih banaka

od 1993. do 2011. godine. Tablica 6 prikazuje osnovne oblike ulaganja sredstava banaka, dok

grafikon 3 prikazuju visinu portfelja vrijednosnih papira i ukupne aktive banaka Republike

Hrvatske.

52

Tablica 6: Visina i struktura ulaganja banaka u vrijednosne papire prema vrstama u Republici Hrvatskoj, u razdoblju od 1993 – 2011. godine

- na kraju razdoblja; u mln. HRK

Izvor: HNB, (2000.), Bilten broj 55, str. 30 – 33. i HNB, (2005.), Bilten broj 103, str. 23 – 25., HNB, Godišnje izvješće 2005. -2011. godine, str.

53-55

Vrste VP-a 1993. 2000. 2004. 2008. 2011.

Iznos

u mln.

Struktur

a (%)

Udio u

aktivi

(%)

Iznos u

mln.

Strukt

ura

(%)

Udio u

aktivi

(%)

Iznos u

mln.

Strukt

ura

(%)

Udio u

aktivi

(%)

Iznos u

mln.

Strukt

ura

(%)

Udio u

aktivi

(%)

Iznos u

mln.

Strukt

ura

(%)

Udio u

aktivi

(%)

Blagajnički i

riznički zapisi

2 0,0 0,0 6.185 24,9 5,6 4.582 19,2 2,1 10.2 29,4 2,8 10,5 31,2 2,5

Obveznice i

ostali VP

19.260 88,2 40,7 14.640 59,0 13,3 17.205 72,2 7,6 18.5 53,3 5,1 22,2 55,5 5,4

Dionice 2.570 11,8 5,4 3.989 16,1 3,6 2.050 8,6 0,9 6.020 17,3 1,7 1,2 3,3 0,3

Ukupno 21.32 100,0 46,1 24.814 100,0 22,5 23.837 100,0 10,6 34.8 100,0 9,6 33.9 100,0 8,2

Ukupna aktiva 47.332 109.949 225.546 361.671 409.604

Grafikon3: Visina portfelja vrijednosnih papira i ukupne aktive banaka Republike

Hrvatske u razdoblju od 1993. – 2011. godine

- u mlrd HRK

Izvor: prema podacima iz tablice 6

Ukupna aktiva hrvatskih banaka je u 2004. godini porasla za gotovo 4,8 puta u odnosu na

1993. godinu, dok je visina portfelja vrijednosnih papira banaka zabilježila neznatni rast od

svega 9,2 %. Takoñer, bitno je spomenuti da su blagajnički zapisi HNB-a i riznički zapisi

Ministarstva financija vrlo primamljiv oblik ulaganja viškova kratkoročnih novčanih

sredstava banaka. Visina upisanih zapisa s jedne strane ovisi o politici HNB-a kojoj je to

jedan od načina reguliranja likvidnosti bankovnog sustava Hrvatske i politici Ministarstva

financija Republike Hrvatske koje na taj način pribavlja sredstva za premošćenje

nelikvidnosti. Obveznice i ostali dužnički vrijednosni papiri, meñu kojima se ponekad javljaju

i komercijalni zapisi, mjenice i čekovi, najznačajniji su oblik ulaganja sredstava banaka u

vrijednosne papire i u 1993. godini je njihov udio u portfelju bio velik, čak 88,2 %, što je bilo

tada visokih 40,7 % ukupne aktive banaka.

Nadalje, izdavatelji vrijednosnih papira koje kupuju poslovne banke su domaće i strane

pravne osobe, što je prikazano u tablici 7 i grafikonu 4.

0

50

100

150

200

250

300

350

400

450

1993. 2000. 2004. 2008. 2011.

Vrijednosni papiri

Ukupna aktiva

54

Tablica 7: Visina i struktura ulaganja banaka u vrijednosne papire prema domicilu

izdavatelja u Republici Hrvatskoj, u razdoblju od 1993. – 2012.. godine

- na kraju razdoblja; u mln. HRK

Izdavatelj / godina Domaće

osobe

Strane osobe Ukupno

Iznos u mln. 21.157 675 21.832 1993.

Struktura u % 96,9 3,1 100,0

Iznos u mln. 24.310 504 24.814 2000.

Struktura u % 98,0 2,0 100,0

2004. Iznos u mln. 21.007 2.760 23.837

Struktura u % 88,4 11,6 100,0

2008. Iznos u mln. 37.801 1.614 39.415

Struktura u % 95,9 4,1 100,0

2012. Iznos u mln. 66.454 2.173 68.627

Struktura u % 96,8 3,2 100,0

Izvor: HNB, (2000.), Bilten broj 55, str. 30 – 33., HNB, (2005.), Bilten broj 103, str. 23 – 25.,

HNB (2012.), Bilten broj 186, str. 26 – 28.

55

Grafikon 4: Struktura ulaganja banaka u vrijednosne papire prema domicilu u Republici

Hrvatskoj u razdoblju od 1993.-2012.godine

- u postocima (%)

Izvor: podaci prema tablici 7

Podaci u grafikonu 4 ukazuju da poslovne banke uglavnom kupuju vrijednosne papire od

domaćih osoba, a samo neznatno su izdavatelji strane osobe. Značajnije povećanje udjela

stranih osoba meñu izdavateljima može se zapaziti tek u 2004. godini od 11,6 %. To upućuje

na zaključak da se ipak, mada postupno, mijenjala politika ulaganja sredstava banaka u

vrijednosne papire koje su izdale strane osobe, ali i na činjenicu da na domaćem tržištu nema

dovoljne ponude vrijednosnica domaćih izdavatelja. Usprkos tome, u daljnim godinama

nastavlja se politika kupovanja vrijednosnih papira od domaćih osoba.

Što se tiče ulaganja banaka u vrijednosne papire prema izdavateljima, tu dominira država.

Država izdaje rizničke zapise i razne vrste obveznica radi pribavljanja novčanih sredstava, a

ponekad, ali znatno manje, mjenice za podmirenje svojih obveza korisnicima proračuna i

drugim privatnim osobama. HNB izdaje blagajničke zapise u kunama i u stranoj valuti koje

banke kupuju na aukcijama. Promatrajući banke kao izdavatelje vrijednosnica u okviru

portfelja vrijednosnih papira hrvatskih banaka, može se reći da one manjim dijelom izdaju

dionice, a sve više obveznice (Jurman, 2005, str. 313 - 334).

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%

1993. 2000. 2004. 2008. 2012.

Strane osobe

Domaće osobe

56

Banke pribavljaju kreditna sredstva i prikupljaju depozite u domaćoj i stranim valutama od

domaćih i stranih fizičkih i pravnih osoba. Sredstva banke mogu biti nepovratna, ako su

pribavljena emisijom dionica, i kreditna ili povratna u slučaju da su pribavljena u obliku

kredita, depozita ili emisijom dužničkih vrijednosnih papira (Jurman, 2007). Izvore

financiranja čine primljeni depoziti, primljeni krediti, izdani dužnički vrijednosni papiri te

izdani podreñeni i hibridni instrumenti. U tablici 8 prikazana je struktura izvora financiranja

banaka, na kraju svake godine, gledajući razdoblje od 2008. godine do 2012. godine.

57

Tablica 8: Struktura izvora financiranja banaka, u postocima, u Republici Hrvatskoj, u

razdoblju od 2008. – 2012. godine

Izvor: HNB (2010.), Bilten o bankama br. 20, str. 32 – 34, HNB (2010.), Bilten o bankama br.

21, str. 45 – 47, i HNB (2012.), Bilten o bankama br. 25, str. 30 – 32,

S obzirom na vrstu izvora financiranja, pretežiti dio porasta ukupnih izvora odnosio se na rast

depozita. Njihovo udio u ukupnoj strukturi se svake godine povećava. Udio primljenih kredita

ne mijenja se toliko, mada je primjetan slabi pad s godinama. To je posljedica sporije

dinamike porasta ove kategorije nego što je bio porast ukupnih izvora. Dakle, depoziti

nastavljaju biti dominantan dio izvora financiranja kod svih grupa banaka, a najviše kod malih

banaka. Kod grupa velikih i malih banaka, u proteklih šest mjeseci, smanjili su se izvori

financiranja, kod malih banaka tek nešto manje od dva posto, a kod velikih za 1,4 %. Za

razliku od njih, srednje banke su jedine uspjele povećati izvore, za 1,3 %. Izvorima

financiranja od većinskog stranog vlasnika koristilo se u 2011. godini ukupno 12 banaka i to

najviše velike banke. Što se tiče sektora, sektor stanovništva je najznačajniji izvor financiranja

kod svih grupa banaka, a ponajviše je to bio slučaj s malim bankama, kod kojih se na taj

sektor odnosilo 58,9 % ukupnih kredita i depozita (Bilten o bankama br. 20 i br. 25.).

2008. 2009. 2010.. 2011. 2012.

Depoziti 81,1 82,0 82,5 83,9 84,5

Krediti 17,1 16,9 16,3 14,7 14,0

Izdani dužnički vrijednosni papiri

1,1 0,0 0,0 0,0 0,0

Izdani podreñeni hibridni instrumenti

0,7 1,1 1,2 1,5 1,5

UKUPNI IZVORI FINANCIRANJA

100,0 100,0 100,0 100,0 100,0

Depoziti i krediti većinskoga stranog vlasnika

17,0 19,1 19,2 20,5 19,8

58

U Hrvatskoj, kao što je već spomenuto, prevladava malo i limitirano tržište investicijskih

banaka. Unatoč tome, pojedine banke ističu se u svojim investicijskim aktivnostima.

Najznačajnije banke u tim aktivnostima su Zagrebačka banka i Privredna banka Zagreb. To su

najveće banke u Hrvatskoj, koje su snažno pozicionirane na tržištu kapitala u Republici

Hrvatskoj te koje imaju veliki broj aranžiranih transakcija. One imaju razvijeni cijeli niz

proizvoda i usluga za domaće i strano tržište, aktivni su u svim segmentima poslovanja

investicijskog bankarstva. Ostale banke imaju minorni značaj u poslovima i aktivnostima

unutar tog segmenta.

Osim značajnih poslova ulaganja u vrijednosne papire, hrvatske banke bave se još mnogim

drugim poslovima u sklopu investicijskog bankarstva. Tako je jedna od značajnijih uloga

investicijskih banaka uloga aranžera vrijednosnih papira. Naša vodeća investicijska banka

na domaćem tržištu kapitala je već spomenuta Zagrebačka banka, koja je 2011. godine primila

nagradu EMEA Finance-a kao najbolja investicijska banka u Hrvatskoj, ujedno je i najveći

aranžer izdanja obveznica za Hrvatsku. U 2004. godini bila je jedina banka u Hrvatskoj koja

je, u ulozi agenta i pokrovitelja, aranžirala sva državna i korporativna izdanja obveznica na

tržištu kapitala i bila pokrovitelj 37 % ukupnog iznosa svih izdanja, odnosno 1,4 milijarde

eura. U 2011. godini je aranžirala pet najvećih izdanja obveznica. Osim toga, za Republiku

Hrvatsku banka je aranžirala izdanja euroobveznica u iznosu od 750 milijuna eura te domaćih

obveznica u iznosima od 600 milijuna eura i 1,5 milijardi kuna. Od korporativnih izdanja,

Banka je aranžirala povećanje izdanja euroobveznica Agrokora u iznosu od 150 milijuna eura

te domaće obveznice Atlantic Grupe u iznosu od 115 milijuna kuna.

Osim uloge aranžera vrijednosnih papira, značajna je uloga investicijskih banaka i uloga

financijskih savjetnika. Savjetodavne usluge vezane su uz strukturu kapitala, poslovne

strategije, spajanja i stjecanja, sve u cilju pomoći klijentima u stvaranju dodatne vrijednosti.

Zagrebačka banka je takoñer angažirana kao savjetnik pri gotovo svim važnijim transakcijama

spajanja i preuzimanja u Hrvatskoj i ostalim tržištima jugoistočne Europe. Glavna područja

stručnosti Privredne banke kao savjetnika odnose se na savjetovanje u kreiranju i provedbi

korporativne aktivnosti, kao što su prodaja poslova, privatizacija, programi radničkog

dioničarstva, razni projekti, obrana od preuzimanja, procjene vrijednosti o preuzimanju,

poslovne strategije i financijsko restrukturiranje.

Treća uloga investicijskih banaka odnosi se na brokerske usluge. Uz kupnju i prodaju

vrijednosnih papira na domaćim i stranim tržištima, brokerske usluge uključuju i pružanje

59

detaljnih informacija o aktivnostima trgovanja, ponudi i potražnji dostupnoj kroz elektroničke

sustave trgovanja te brzo izvještavanje o transakcijama vrijednosnih papira. Osjetni rast

prometa ostvarili su brokeri Zagrebačke banke, usprkos velikom padu prometa na

Zagrebačkoj burzi. Brokeri Zagrebačke banke trenutno zauzimaju drugo mjesto u ukupnom

poretku brokerskih društava u redovnom dioničkom i ukupnom prometu (Zagrebačka banka,

Godišnje izvješće za 2004. i 2011. godinu; Privredna banka, Godišnje izvješće za 2012.

godinu).

60

5.2. OCJENA I UNAPREðENJE POLITIKE ULAGANJA SREDSTAVA BANAKA U

VRIJEDNOSNE PAPIRE

Ocjenjujući poslovnu politiku hrvatskih banaka u dijelu oblikovanja financijskog potencijala,

može se reći:

1. da banke svojim klijentima pružaju široku lepezu financijskih usluga raznim

kanalima distribucije,

2. da su banke preuzele domaći platni promet te na taj način znatno doprinijele

smanjenju gotovinskog plaćanja,

3. da banke imaju dobar bonitet i primjereni kreditni rejting, pa bez posebnih

poteškoća dolaze do sredstava u inozemstvu,

4. da banke ostvaruju dobre financijske rezultate, ali manje raspodjeljuju za isplatu

dividende, a više sredstava izdvajaju za jačanje kapitala i stvaranje osnovice za

širenje svojeg poslovanja.

Sve te aktivnosti pozitivno su djelovale na snažno oblikovanje financijskog potencijala

banaka. Meñutim, prema Jurmanu (2007, str. 1393), banke bi trebale:

- preispitati potrebu zaduživanja u inozemstvu i istovremenog držanja relativno visoke

razine sredstava u inozemnim bankama,

- analizirati usmjeravanje sredstava financijskog potencijala banaka, tj. moći odgovoriti

na pitanje u kojoj je mjeri relativno visoka razina sredstava izdvojena u obveznu

pričuvu i slično.

Ocjenjujući dosadašnju politiku ulaganja sredstava hrvatskih banaka u vrijednosne papire,

Jurman (2005, str. 331) ukazuje na više bitnih obilježja:

1. Neke od banaka su u prvim godinama promatranoga razdoblja nepromišljeno ušle u

proces privatizacije društvenog vlasništva zamjenom kreditnih potraživanja za

vlasničke uloge poduzeća i odobravanjem kredita fizičkim osobama za kupovinu

dionica te na taj način izravno ili posredno stekle značajne portfelje dionica. Pošto su

izostali očekivani pozitivni učinci takvih ulaganja, banke su zamjenom dionica

61

okrupnjivale svoje vlasničke portfelje i prodavale ih na tržištu s ciljem smanjenja

razine vlasničkih ulaganja. Nažalost, pokazalo se da su vlasnička ulaganja banaka u

gospodarske subjekte „zaleñena“ potraživanja koja ne donose očekivane pozitivne

učinke bankama.

2. Država i republički fondovi sve se više zadužuju na domaćem tržištu emitiranjem

obveznica i može se reći da je to znatno bolji način pribavljanja dugoročnih sredstava

od zaduživanja u inozemstvu. Kamata i glavnica plaćaju se domaćim ulagačima i

nema odljeva deviznih sredstava u inozemstvo. Banke su prihvatile takav oblik

ulaganja sredstava.

3. Zadnjih nekoliko godina primjetno je i ulaganja sredstava banaka u inozemne

obveznice, što se može smatrati pozitivnim, jer se hrvatske banke sve više uključuju

na strana financijska tržišta.

4. Banke su viškove kratkoročnih novčanih sredstava ulagale u rizničke zapise

Ministarstva financija Republike Hrvatske i blagajničke zapise HNB-a i to se može

ocijeniti kao dobar i koristan način ulaganja privremeno slobodnih sredstava, jer su to

sigurna i visoko likvidna ulaganja, a donose i odgovarajući prinos. Ipak, izostaju

pozitivni učinci multiplikacije kredita i depozita na poslovanje banaka.

5. Banke nisu ulagale sredstva u obveznice i komercijalne zapise poduzeća i drugih

pravnih osoba, jer značajnije ponude takvih vrijednosnica na tržištu niti nije bilo, a

pojedinačni slučajevi izdavanja takvih vrijednosnih papira bili su više izuzetak nego

pravilo.

6. Banke su uložile značajna sredstva u vrijednosnice koje su se pojavile na tržištu,

prvenstveno od strane države kao izdavatelja, ali nisu poticale svoje klijente na

pribavljanje novčanih sredstava izdavanjem vrijednosnih papira. U tom smislu uloga

banke nije bila niti približno slična očekivanoj, pogotovo ako se uzme u obzir

činjenica da je preko 91 % banaka u vlasništvu inozemnih banaka.

Kako bi banke mogle povećati razinu i poboljšati strukturu svog portfelja vrijednosnica,

ali kako bi dale i značajan doprinos bržem razvoju tržišta vrijednosnih papira u Hrvatskoj,

potrebna je njihova aktivnija uloga u tom segmentu poslovanja:

62

1. Vlasnicima novčanih sredstava treba osim mogućnosti ulaganja u obliku kunskog ili

deviznog depozita ponuditi kupovinu takvih vrijednosnih papira koji će im omogućiti

mogućnost pretvaranja u likvidni oblik po primjerenoj cijeni, mogućnost da s

vrijednosnicama podmire bilo koju obvezu i prije roka dospijeća vrijednosnih papira

te atraktivnu kamatu s obzirom na rok ulaganja sredstava. Pod tim pretpostavkama

vlasnici novčanih sredstava bit će spremni ulagati svoje uštede u ponuñene

vrijednosnice.

2. Banke trebaju mijenjati kreditnu politiku tako da se odobravanje kredita

zajmotražiteljima supstituira kupovinom vrijednosnih papira koji će oni izdati.

3. Banke trebaju svojim savjetima pomoći potencijalnim investitorima u formiranju

optimalne strukture izvora financiranja investicijskih projekata i to tako što će im

sugerirati koliko će sredstava pribaviti emisijom vlasničkih vrijednosnih papira, da li i

koliko se kreditno zadužiti itd.

4. Banke kao dobri poznavatelji situacije na financijskim tržištima u zemlji i svijetu

mogu obavljati mnoštvo poslova poput ispitivanja tržišta, otkupa cjelokupnih paketa

vrijednosnih papira, organizirati „veleprodaju“ i „maloprodaju“ vrijednosnih papira i

sl.

5. Ukoliko banke kupuju vrijednosnice iz svojih sredstava, trebaju voditi računa o

formiranju optimalne strukture portfelja. Pri tome ne postoji jedinstvena definicija

optimalnosti jednaka za sve banke, jer banke nemaju izjednačenu strukturu izvora

sredstava i strukturu aktive sa stajališta ročnosti, nemaju jednake udjele kapitala ni

rezervi prema rizičnoj aktivi i razlikuju se po nizu drugih obilježja. Meñutim moguće

je ukazati na načela kojih se banke trebaju pridržavati prilikom donošenja odluka o

kupnji vrijednosnica. To su sigurnost, profitabilnost i likvidnost.

6. U praksi nema vrijednosnih papira, odnosno ima ih relativno malo, koji će imati baš

sva ta obilježja i koji će u potpunosti udovoljavati svim navedenim kriterijima.

Formiranje optimalne strukture portfelja vrijednosnica treba respektirati u prvom redu

ročnu strukturu izvora iz kojih pojedina banka obavlja njihovu kupovinu, zatim

dugoročnu politiku vezivanja poslovanja klijenata uz banku, a tek onda profitabilnost

ili prinos koji neka vrijednosnica donosi banki. Banke su institucije koje pretežno

63

posluju s tuñim sredstvima i zato ne bi smjele kupovati rizične vrijednosne papire za

koje postoji i mala sumnja da ih izdavatelj neće otkupiti o dospijeću. To mogu činiti

samo vlasnici kapitala svjesni velikih rizika, što znači mogućnosti ostvarivanja velikih

zarada, ali i gubitaka (Jurman, 2005).

64

6. ZAKLJUČAK

Investicijsko bankarstvo predstavlja posebnu podgranu bankarstva, a u ovome procesu je uloga

banke dvostruka: izdavačka i posrednička. Poseban je specijalizirani segment poslovanja

banaka koji je primarno usmjeren na financijske potrebe svojih klijenata, a te potrebe su vezane

za tržište kapitala. Uključuje pomaganje klijentima kod prikupljanja sredstava sa tržišta kapitala

te savjetovanje u poslovima spajanja i pripajanja.

Glavni poslovi investicijskog bankarstva sastoje se od alokacije financijskih instrumenata,

primarne emisije financijskih instrumenata (koja uključuje upis izdanja dionica i obveznica,

prodaju dionica), M&A poslova, brokerskih poslova i investicijskog savjetovanja. Sektor

investicijskog bankarstva je podijeljen u tri dijela: front office, middle office i back office.

Banke oko petinu cjelokupne svoje aktive odvajaju za investicije u vrijednosnice kojima

ostvaruju prihod, likvidnost, stabiliziraju zaradu i slično. Instrumenti koji su dostupni bankama

su instrumenti tržišta novca i tržišta kapitala. Banke njih dodaju svome portfelju vrijednosnica.

Investicijske banke karakteristične su za SAD, a u specifičnom obliku djeluju i u Velikoj

Britaniji, Francuskoj i nekim drugim zemljama. Do Zakona o bankama 1933., poslovne banke

su u SAD-u upisivale i primarnu emisiju vrijednosnica, preuzimajući rizike njihove rasprodaje.

Navedenim Zakonom izvršena je podjela banaka na poslovne („commercial“) i investicijske

banke. Postojeće banke su se dijelile ili specijalizirale za jednu od ovih grupa poslova, a

novoosnovane banke su se registrirale kao komercijalne ili investicijske. Ova je podjela u SAD

ostala do danas, iako su u praksi razlike izmeñu tih dviju banaka znatno ublažene. Najveće

investicijske banke svijeta smještene su u SAD, što dokazuje činjenica da je tamo i investicijsko

bankarstvo najrazvijenije. Meñutim, svaka banka razlikuje se po svojem poslovanju koje se

očituje iz investicijskih vrijednosnica koje pojedina banka posjeduje.

U Europi i u Japanu te poslove obavljaju univerzalne banke preko svojih investicijskih dijelova

ili preko posebnih tvrtki za poslovanje s vrijednosnicama. S obzirom da je za pružanje usluga

investicijskog bankarstva potrebno raspolagati visokostručnim osobljem, imati distribucijsku

mrežu i slično, takve poslove obavljaju visokospecijalizirane bankovne grupe. U Hrvatskoj je

riječ o malome i limitiranome tržištu, pa se zato poslovi investicijskog bankarstva obavljaju u

Sektorima investicijskog bankarstva. Glavni oblici ulaganja sredstava banaka u vrijednosne

65

papire su kupovina dužničkih vrijednosnih papira. Takoñer, one ulažu i u inozemne obveznice,

u rizničke zapise Ministarstva financija Republike Hrvatske i blagajničke zapise HNB-a.

Portfeljima američkih banaka dominiraju dvije vrste vrijednosnica, a to su vrijednosnice

ministarstva financija SAD-a i one koje sponzorira federalna agencija ili sama vlada. U

Hrvatskoj pak najviše dominiraju obveznice i ostali dužnički vrijednosni papiri, meñu kojima se

ponekad javljaju i komercijalni zapisi, mjenice i čekovi. Oni predstavljaju najznačajniji oblik

ulaganja sredstava banaka u vrijednosne papire. Analizom portfelja vrijednosnih papira

hrvatskih banaka u razdoblju od 1993. – 2012. godine, utvrñeno je da je Republika Hrvatska

zajedno s republičkim fondovima i ostalim državnim institucijama glavni izdavatelj

vrijednosnih papira koje su banke otkupile. Podaci o značajnom smanjenju udjela portfelja

vrijednosnih papira u aktivi banaka, od visokih 46,1 % u 1993. godini do niskih 8,2 % u 2011.

godini, ukazuju na nedovoljnu razinu poslovanja s vrijednosnim papirima u Hrvatskoj. U

narednim godinama bi središnja i lokalna država, banke i drugi gospodarski subjekti trebali više

nego do sada pribavljati sredstva izdavanjem vrijednosnih papira te bi banke barem dio svojih

kreditnih plasmana trebale supstituirati većim otkupom kratkoročnih i dugoročnih

vrijednosnica.

Uloga banaka je presudna i u poslovanju i u razvoju tržišta kapitala. Banka omogućuje izlazak

poduzećima na tržište kapitala i na taj način omogućuje nastajanje novih vrijednosnih papira.

Ulogom aranžera vrijednosnih papira, banka stvara veliki dio prihoda od investicijskih

aktivnosti. Takoñer, ona putem brokerskih usluga omogućuje trgovanje na sekundarnom tržištu.

Uloga financijskog savjetnika je takoñer značajna, kako bi se pomoglo klijentu u stvaranju

dodatnih vrijednosti.

Temeljem teorijskih spoznaja i istraživanja investicijskih banaka u najrazvijenijim financijskim

tržištima, a to je SAD, može se zaključiti da je investicijsko bankarstvo u Hrvatskoj tek u

početnoj fazi razvoja. Banke ne ulažu dovoljno u vrijednosne papire, ne ulažu dovoljno u

sredstva. Banke bi trebale više doprinijeti razvoju tržišta vrijednosnih papira u Republici

Hrvatskoj i to tako što bi svojim savjetima pomogle potencijalnim investitorima, istražujući

tržište, organizirajući prodaju vrijednosnih papira, formirajući optimalnu strukturu portfelja, ne

kupovati rizične vrijednosne papire i slično. Tržište kapitala općenito je bitno za svaku zemlju,

ali problem nastaje kod veličine. Da bi ekonomija neke zemlje mogla u potpunosti uporabiti

potencijale tržišta kapitala, potrebna je velika ekonomija s velikim brojem poduzeća koje žele

sudjelovati na tržištu kapitala i s velikim brojem ulagača koji žele ulagati na tržištu kapitala.

66

LITERATURA

KNJIGE

Brigham, E.F. 1997, Financial Management, Theory & Practice, Dryden Press, Hinsdale,

Illinois

Mishkin, F., Eakins, S. 2005, Financijska tržišta i institucije, Mate, Zagreb

Gregurek, M., Vidaković, N. 2011, Bankarsko poslovanje, RRIF, Zagreb

Kandžija, V., Cvečić, I. 2011, Ekonomika i politika Europske Unije, Ekonomski fakultet

Rijeka, Rijeka

Leko, V. 2008, Financijske institucije i tržišta, Ekonomski fakultet Zagreb, Zagreb

Orsag, S. 1997, Financiranje emisijom vrijednosnih papira, RIFIN, Zagreb

Prga, I., Stojanović, A., Šverko, I., Škember, A., Živković Matijević, Z., Krišto, J. 2011,

Upravljanje institucionalnim investitorima, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb

Rose, P. 2003, Menadžment komercijalnih banaka, Mate d.o.o., Zagreb

Rothbard, M. 2002, History of Money and Banking in the United States, Ludwig von Mises

Institute

ČLANCI

Jurman, A. 2005, 'Ulaganja sredstva hrvatskih banaka u vrijednosne papire', Zbornik radova

Ekonomskog fakulteta u Rijeci, sv 2, str. 313 – 336

Jurman, A. 2007, 'Pribavljanje izvora sredstava u hrvatskim bankama', Zbornik Pravnog

fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 27, sv 1, str. 1377 - 1397

67

ELEKTRONSKI IZVORI

Bank of America, Annual report 2009. – 2012., dostupno na:

(http://investor.bankofamerica.com/phoenix.zhtml?c=71595&p=irol-reportsannual#fbid=w-

_X9Uwweru), 28.05.2013.

Citigroup, Annual report 2009. – 2012., dostupno na:

(http://www.citigroup.com/citi/investor/overview.html), 28.05.2013.

Credit Suisse, Annual report 2009. – 2012., dostupno na: (https://www.credit-

suisse.com/publications/annualreporting/en/index.jsp), 28.05.2013.

Deutsche bank, Annual report 2009. – 2012., dostupno na:

(https://www.db.com/ir/index_e.htm), 28.05.2013.

Goldman Sachs, Annual report 2009. – 2012., dostupno na:

(http://www.goldmansachs.com/s/2012annual/), 28.05.2013.

Hrvatska narodna banka (2000.), Bilten, broj 55, 02.06.2013.

Hrvatska narodna banka (2005.), Bilten, broj 103, 02.06.2013.

Hrvatska narodna banka (2007.), Bilten, broj 123, 02.06.2013.

Hrvatska narodna banka (2012.), Bilten, broj 186 i 187, 02.06.2013.

Hrvatska narodna banka (2010.), Bilten o bankama, broj 20 i broj 21, 04.06.2013.

Hrvatska narodna banka (2012.), Bilten o bankama, broj 25., dostupno na:

http://www.hnb.hr/publikac/hpublikac.htm), 04.06.2013

http://bear.warrington.ufl.edu/ritter/ipodata.htm, 01.06.2013.

http://finance.mapsofworld.com/investment/banks/top-10-bank.html, 01.06.2013.

http://hr.products.erstegroup.com/Retail/hr/KnowHow/Product_Tutorials/Hrvatske_druC5uB

Eavne_obveznice/index.phtml, 12.04.2013.

http://limun.hr/main.aspx?id=22743, 12.04.2013.

http://limun.hr/main.aspx?id=27412&Page=, 11.04.2013.

68

http://www2.fdic.gov/SDI/main4.as, 15.04.2013.

http://www.hrportfolio.hr/hr/fondovi/fondovi_4_3_0_2/|Vijesti|Tr-

zhishte_kapitala|Novost|Dok_u_Hrvatskoj_IPO-a_nije_bilo_godinama-zar-_u_SAD-

u_oni_uta-zhuju_glad_ulaga-cca|10824||1, 06.05.2013.

http://www.sec.gov/answers/mktmaker.htm, 15.06.2013.

IPO data, dostupno na: http://bear.warrington.ufl.edu/ritter/ipodata.htm, 06.05.2013.

JP Morgan Chase i Co., Annual report 2009 - 2012, dostupno na:

(http://investor.shareholder.com/jpmorganchase/annual.cfm), 28.05.2013.

Kvartalni bilten I/2012, dostupno na: (http://www.ripe.hanfa.hr/hr/publiciranje/izvjesca/),

07.05.2013.

Lazard Ltd, Annual report 2009. – 2012., dostupno na:

(http://investor.shareholder.com/lazard/financials.cfm), 28.05.2013.

List of Top Investment Banks worldwide, dostupno na:

(http://finance.mapsofworld.com/investment/banks/top-10-bank.html), 14.04.2013.,

Morgan Stanley, Annual report 2009. – 2012., dostupno na:

(http://www.morganstanley.com/about/ir/annual_reports.html), 28.05.2013.

Pravilnik o obvezama poslovnog ponašanja investicijskog društva prilikom pružanja usluga

klijentima (NN 5/2009), Zakon o tržištu kapitala, dostupno na:

(http://www.ripe.hanfa.hr/hr/regulativa/trziste-kapitala/), 07.05.2013.,

Pravilnik o sadržaju, obliku i načinu voñenja registara osoba ovlaštenih pružati investicijske

usluge i obavljati investicijske aktivnosti, 2009, Zakon o tržištu kapitala, Narodne novine,

broj 5, dostupno na: (http://www.ripe.hanfa.hr/hr/regulativa/trziste-kapitala/), 07.05.2013

Privredna banka Zagreb, Godišnje izvješće 2012. godine, dostupno na:

(http://www.pbz.hr/Default.aspx?sec=1500), 04.06.2013.

69

The History Of Investment Banking, Investment Banking FAQs, Interview Prep, Financial

Modeling Tools, and More, dostupno na: (http://www.wallstreetprep.com/knowledge/the-

history-of-investment-banking/), 14.04.2013.,

UBS, Annual report 2009. – 2012., dostupno na:

(https://www.ubs.com/global/en/about_ubs/investor_relations/annualreporting/2011.html),

28.05.2013.

Wall street is back, 2013, The Economist, dostupno na:

(http://www.economist.com/news/leaders/21577370-american-investment-banks-dominate-

global-finance-once-more-thats-not-necessarily-good), 15.06.2013.

Why scale matters, We happy few, 2013, The Economist, dostupno na:

(http://www.economist.com/news/special-report/21577185-investment-banking-increasingly-

becoming-game-winner-takes-all-we-happy-few), 15.06.2013.

www.moj-bankar/Kazalo/G/Glass-Steagallov-zakon, 10.04.2013.

Zagrebačka banka, Godišnja izvješća od 2004. – 2011. godine, 04.06.2013., dostupno na:

(http://www.zaba.hr/home/wps/wcm/connect/zaba_hr/zabapublic/odnosi_s_investitorima/fina

ncijski+izvjestaji/godisnji_izvjestaji)

70

POPIS TABLICA

Redni broj Naslov tablice Stranica

1. Najveće investicijske banke u svijetu prema ukupnim neto prihodima u

razdoblju od 2009. – 2012. godine; u bilijunima dolara

37

2. Projekcija najvećih gubitaka investicijskih banaka svijeta zbog krize na

tržištu sekundarnih hipotekarnih vrijednosnih papira u 2008. godini

41

3. Operativni rezultati segmenta investicijskog bankarstva u banci

Goldman Sachs za 2010., 2011. i 2012. godinu

42

4. Investicije koje posjeduju banke SAD-a (sa 31.12.2012. godine,

milijarde dolara svih osiguranih banaka SAD-a)

44

5. Izvori sredstava banaka u Republici Hrvatskoj prema institucionalnim

sektorima u razdoblju od 2004. do 2012. godine

49

6. Visina i struktura ulaganja banaka u vrijednosne papire prema vrstama u

Republici Hrvatskoj, u razdoblju od 1993. – 2011. godine

52

7. Visina i struktura ulaganja banaka u vrijednosne papire prema domicilu

izdavatelja u Republici Hrvatskoj, u razdoblju od 1993. – 2012.. godine

54

8. Struktura izvora financiranja banaka, u postocima, u Republici

Hrvatskoj, u razdoblju od 2008. – 2012. godine

57

71

POPIS GRAFIKONA

Redni broj Naslov grafikona Broj stranice

1. Neto prihodi najvećih investicijskih banaka svijeta u 2009. i 2012.

godini

39

2. Broj izdanih IPO ponuda u SAD-u, u razdoblju od 1980. – 2012. godine 47

3. Visina portfelja vrijednosnih papira i ukupne aktive banaka Republike

Hrvatske u razdoblju od 1993. – 2011. godine

53

4. Struktura ulaganja banaka u vrijednosne papire prema domicilu u

Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1993.-2012.godine

55

POPIS SLIKA

Redni broj Naslov tablice Broj stranice

1. Podjela front offica na dijelove 15

2. Organizacija middle offica 17

3. Podjela poslova unutar back officea 18

4. Proces upisa izdanja dionica/obveznica 20

5. Primjer prednje strane prospekta 23

6. Distribuiranje vrijednosnih papira javnosti uz pomoć investicijskih

banaka

26

7. Instrumenti tržišta novca i kapitala koji su na raspolaganju bankama 30

72

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom INVESTICIJSKO BANKARSTVO U

SAD-U I REPUBLICI HRVATSKOJ izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc.

Zdenko Prohaska, a pri izradi diplomskog rada pomagla mi je i asistentica dr. sc. Bojana

Olgić Draženović, kojoj se ovim putem zahvaljujem. U radu sam primijenila metodologiju

znanstvenoistraživačkog rada i koristila literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada.

Tuñe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući

navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirala sam. Rad je pisan u duhu

hrvatskog jezika.

Takoñer, suglasna sam sa odlukom da se moj diplomski rad s naslovom INVESTICIJSKO

BANKARSTVO U SAD-U I REPUBLICI HRVATSKOJ objavi na internetu i da je time

dostupan svime u bilo kojem trenutku.