KULTURA I CIVILIZACIJA RUSIJE(ZA NERUSISTE)

2010. - 2011.

GEOGRAFSKA OBILJEŽJA RUSIJE

- POVRŠINA -

Rusija (Ruska Federacija) je država koja se prostire u istočnom dijelu Europe i u sjevernom dijelu Azije. Rusija je površinom najveća država na svijetu, čija veličina iznosi 17 075 400 km², što čini 11.46% ili 1/9 površine cijelog kopna na Zemlji, a 12.65% ili 1/8 kopna naseljenog čovjekom, što je dvostruko više nego kod Kanade koja je na drugom mjestu.

Rusija graniči s 16 država. Na kopnu to su: Norveška, Finska, Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Bjelorusija, Ukrajina, Gruzija, Azerbajdžan, Kazahstan, Kina, Mongolija, Sjeverna Koreja, a na moru to su: Japan i SAD. To Rusiji omogućuje da ima značajnu ulogu kako u Europi tako i u Aziji.

Europski dio zemlje (oko 23% teritorija) uključuje teritorije zapadno od Uralskog gorja, dok azijski dio Rusije zauzima oko 77% teritorija, a nalazi se istočno od Urala i još se naziva Sibir.

- RELJEF -

Sa stajališta geološke strukture i reljefa teritoriju Rusije se može podijeliti na dva osnovna dijela, istočni i zapadni dio. Granica među njima se približno nalazi na rijeci Jenisej. Zapadni dio je pretežito nizinski, s nevisokim brežuljcima i uzvisinama, dok u istočnom dijelu prevladavaju planine, iako ma i nekoliko velikih nizina.

1. NIZINE

Značajan dio europskog dijela Rusije se prostire na jednoj od najvećih nizina na svijetu – Istočno-europskoj ili Ruskoj nizini. Od zapada prema istoku ona se prostire na 1600 km, a od sjevera na jug, od Sjevernog ledenog mora do Kaspijskog jezera/mora, oko 2400 km.

Zapadno-sibirska nizina zauzima sav zapadni dio Sibira, od Urala na zapadu do Jeniseja na istoku. Njena površina iznosi oko 3 milijuna km²; sa zapada na istok proteže se duljinom od 1900 km, a sa sjevera na jug – 2500 km.

2. PLANINE (BRDOVITI DIO)

Uralsko gorje se proteže duljinom od 2100 km od sjevera na jug, od Sjevernog ledenog mora do granice s Kazahstanom. Iako s povijesnog aspekta Uralsko gorje predstavlja granicu Europe i Azije, ono ipak ne čini pravu prirodnu granicu; bez obzira na to što najviši vrh Urala – Narodna gora – dostiže visinu od 1895 m, taj planinski masiv se sastoji većinom od isprekidanih paralelnih grebena čije su visine uglavnom od 900 do 1500 m; među tim grebenima se nalazi nekoliko velikih prijevoja. Najveći od njih nalazi se između gradova Perm i Ekaterinburg; tuda prolaze najvažniji magistralni cestovni i željeznički pravci koji povezuju europski i azijski dio Rusije.

Na jugu Rusije, između Crnog i Kaspijskog mora, prostire se planinski masiv Veliki Kavkaz, koji čini prirodnu granicu Rusije s Gruzijom i Azerbajdžanom i koji se prostire na više od 1100 km od sjeverozapada k jugoistoku. Najviši vrh Kavkaza je Elbrus (5642 m), koji je ne samo najviša točka Rusije, nego i cijele Europe.

1

Najviši planinski masiv južnog Sibira je Altaj, čiji je najviši vrh Beluha (4506 m).

- VODNI RESURSI -

Rusija ima jednu od najvećih zaliha slatke vode na svijetu. Površinske vode zauzimaju 12.4% teritorije Rusije, pri čemu je 84% površinskih voda smješteno istočno od Urala – mnogi gusto naseljeni dijelovi europskog dijela Rusije imaju manjak vodenih resursa. U strukturi korištenja vode prevladavaju industrijske potrebe za vodom.

U Rusiji ukupno ima više od 2,5 milijuna rijeka. Najveća rijeka europskog dijela Rusije je Volga; ona je ujedno i najveća europska rijeka. S izvorom kod Valdajske uzvisine, Volga prelazi 3530 km na putu k Kaspijskom moru. Na obalama Volge se nalaze četiri od trinaest najvećih ruskih gradova: Njižni Novgorod, Kazanj, Samara i Volgograd.

Najveće sibirske rijeke su Ob (duljine 3650 km) s Irtišom (5410 km), Jenisej (4090 km) i Lena (4400 km), te Amur (2824 km) na Dalekom istoku.

Na teritoriji Rusije nalazi se više od 2 milijuna jezera. Najveća jezera europskog dijela Rusije su Ladoga (17 680 km²) i Onega (9720 км²) te Čudsko jezero (3550 км²) na granici s Estonijom.

Najveće jezero Sibira je Bajkal (12 200 km²). Ono je najdublje jezero na svijetu, s najvećom izmjerenom dubinom od 1620 m; u njemu se nalazi 85% slatke jezerske vode Rusije i 22% svjetskih rezervi slatke vode. Duljina jezera je 636 km, a srednja širina 48 km.

- KLIMA -

Klima Ruske Federacije je nastala zajedničkim utjecajem nekoliko bitnih faktora.Jedan od najvažnijih je ogromna veličina teritorije i udaljenost mnogih krajeva od

mora (veliki dio teritorije Rusije je udaljen od mora više od 400 km, a neki dijelovi i do 2400 km). To je jedan od bitnih uvjeta nastanka i prevlasti kontinentalne klime. Zbog toga što je Rusija smještena na sjevernim geografskim širinama, dominira hladna klima.

Kao posljedica toga, na značajnom dijelu teritorije Rusije se može jasno razlikovati samo dva godišnja doba: ljeto i zimu, dok su proljeće i jesen samo kratki periodi izmjene krajnje niskih i krajnje visokih temperatura. Najhladniji mjesec je siječanj, a na obalama mora – veljača, dok je najtopliji obično srpanj. Rusija se prostire u četiri klimatska pojasa: arktičkom, subarktičkom, umjerenom i suptropskom pojasu. Najrašireniji od njih je umjereni pojas, dok je suptropska klima u Rusiji zastupljena samo u uskom pri-crnomorskom obalnom pojasu.

Gore opisane osobine kretanja zračnih masa doprinose umanjenju razlike u zimskim temperaturama na sjeveru i jugu zemlje. Zimske temperature na istoj geografskoj širini se spuštaju krećući se od zapada prema istoku; srednja siječanjska temperatura u Sankt Peterburgu iznosi -8°C, a u Jakutsku -43°C.

Ljetne temperature više su ovisne o geografskoj širini; srednja srpanjska temperatura se kreće od 4 °C na otocima Sjevernog ledenog mora do 23 °C u Prikaspijskoj nizini.

2

Posljedica toga je vrlo velika razlika između zimskih i ljetnih temperatura, a i raste još više s kretanjem u unutarnje dijelove zemlje. Razlika srednje temperature srpnja i siječnja u Moskvi iznosi 28 °C, a u Jakutsku 64 °C.

Karakteristika klime u Rusiji su izuzetno niske zimske temperature – na većem dijelu teritorije zemlje srednje godišnje temperature su manje od nule, a srednja godišnja temperatura na razini Rusije iznosi -5,5°C.

U Rusiji se nalazi Pol hladnoće sjeverne Zemljine polutke te najhladnije naseljeno mjesto na svijetu – naselje Ojmjakon na rijeci Indigirka (Republika Jakutija). Tamo srednja mjesečna temperatura siječnja iznosi -50,0°C, a u najhladnijim danima se spušta do -68°C. Najniža temperatura izmjerena je u tom kraju 1926. godine, -71,2°C. Srednja temperatura srpnja iznosi +13,9°C, a maksimum temperature koji je zabilježen iznosi +32,6 °C.

Kao posljedica globalnog zatopljenja, srednja godišnja temperatura u Rusiji se povećala za 1°C, pri čemu je najintenzivnije zatopljenje bilo u 70-tim i 90-tim godinama 20.st.; pri čemu je 1998. bila najtoplija godina 20.stoljeća u Rusiji.

STANOVNIŠTVO, EKONOMIJA I DRUŠTVENO-POLITIČKISUSTAV RUSKE FEDERACIJE

- STANOVNIŠTVO -

Prema popisu na dan 1. listopada 2007. g., u Rusiji živi oko 142 021 000 ljudi, s glavnim gradom Moskvom. (U toj brojci, žena ima oko 10 milijuna više od muškaraca.) Od toga, 2/3 živi u europskom dijelu Rusije.

Rusija je, prema tome, najmnogoljudnija europska zemlja, pri čemu su i Rusi kao narod najbrojniji u Europi, a u svjetskim okvirima Rusija drži sedmo mjesto.

Naseljenost unutar zemlje je vrlo različita: prosječna naseljenost je 8,4 st./km², što je među najnižim stopama na svijetu.

Najveća gustoća naseljenosti je u područjima europskog dijela Rusije, osobito njegovog središnjeg dijela, oko Moskve (141 st./km²), i južnog dijela, u području Predkavkazja (70-90 st./km²), te u industrijski razvijenom području Urala i južnih dijelova zapadnog Sibira. Najmanja naseljenost se odnosi na azijske dijelove zemlje: Sibir i Daleki istok, < 3 st./km².

Nacionalni sastav Rusije je vrlo raznolik; osim Rusa, u Rusiji živi i više od 180 raznih naroda i narodnosti. Rusi čine oko 80% stanovništva. Po brojnosti slijede Tatari (3,8% ili 5,6 milijuna), Ukrajinci (3,0%), Čuvaši (1,2%), Baškirci (0,9%), Bjelorusi (0,8%), Mordvinci (0,7%), Nijemci i Čečeni po 0,6%, Avarci, Armenci i Židovi po 0,4%, itd.

Oko 73% stanovništva živi u gradovima, po procjeni iz 2006.g.Službeni jezik u Rusiji je ruski, a u većini republika postoji i drugi službeni jezik:

onaj koji je u toj određenoj republici raširen.Religijski sastav Rusije je raznolik; iako prevladava pravoslavna vjera, postoji i

značajan dio muslimana (Tatari, Baškirci, Čečeni, Inguši, itd.), a ima i židova, protestanata i dr.

Stanovništvo Rusije se povećavalo sve do 1993. (148,6 mil. stanovnika), no od tada se bilježi veliki negativni prirodni priraštaj stanovništva, po stopi od -5,9‰, pa je prisutan proces ubrzanog starenja stanovništva. Tako je, za usporedbu, npr. udio stanovništva

3

mlađeg od 14 godina 1993. godine bio 22,3%, a 2005. tek 15,3%.Jedini dijelovi Rusije s izrazito velikim pozitivnim prirodnim priraštajem su područja

Prikavkazja, Ingušetija i Dagestan, s većinskim muslimanskim stanovništvom.Na činjenicu starenja stanovništva donekle pozitivno utječe doseljavanje Rusa iz

bivših sovjetskih republika, osobito Kazahstana, Ukrajine i Uzbekistana.Najveći gradovi Rusije su: Moskva (oko 10,5 mil. stanovnika), Sankt Peterburg

(4,6 mil.), Novosibirsk (1,4 mil.), Nižni Novgorod (1,3 mil.), Jekaterinburg (1,3 mil.), Samara (1,1 mil.), Omsk (1,1 mil.), Kazanj (1,1 mil.), Čeljabinsk (1,1 mil.), Rostov na Donu (1,05 mil.) i Ufa (1,03 mil.). Ostali veći gradovi su Perm i Volgograd (po oko 1 mil.), Krasnojarsk (920 tis.), Saratov i Voronež (po 850 tis.), Krasnodar i Toljati (po oko 700 tis.).

Sveučilišta se nalaze u svim većim gradovima; najpoznatija su i najveća u Moskvi (osn. 1755) i Sankt Peterburgu (osn. 1819).

- EKONOMIJA (GOSPODARSTVO) RUSIJE -

Krajem 1992. godine u Rusiji je došlo do masovne privatizacije državne imovine, u okviru prijelaza sa socijalističkog na tržišno gospodarstvo. Osnovna obilježja privatizacije bila su stvaranje malobrojnih skupina iznimno bogatih i moćnih ljudi – tzv. oligarha – bliskih državnom vrhu, porast kriminala, te društvenom krizom i velikim raslojavanjem.

U razdoblju 1991–98. BDP je bio smanjen za približno 35%, a stopa nezaposlenosti dosegnula je 24% (prema procjeni Svjetske banke 1998., siromašno je bilo 21% stanovništva). Privatizacijom je promijenjen i sastav BDP-a, u kojem je u razdoblju 1994–2006. smanjen udjel industrije i rudarstva (s 59% na 34%) te udjel poljoprivrede, šumarstva i ribarstva (s 23% na 6%), a povećan je udjel uslužnoga sektora (s 18% na 60%). God. 2005. vrijednost BDP-a izračunana prema tržišnomu tečaju i tekućim cijenama bila je 783 mlrd. USD (BDP po stanovniku bio je 5400 USD); vrijednost BDP-a izračunana prema paritetu kupovne moći bila je 1600 mlrd. USD (BDP po stanovniku bio je 11 100 USD). Zabilježene su i stope rasta BDP-a od 6,5% (2004. i 2005) te 7,4% (2006). U privatizaciji je došlo do okrupnjavanja kompanija, pa tako 20 vodećih privrednih konglomerata stvara oko 65% BDP-a (najveća rus. kompanija Gazprom, proizvođač i distributer plina, 2006. bila je po tržišnoj kapitalizaciji treća kompanija u svijetu). God. 2006. stopa nezaposlenosti iznosila je 18%, a siromašno je bilo oko 10% stanovništva.

U strukturi gospodarstva Rusije prevladava teška industrija, osobito rudarstvo (nafta i plin, prije svega), metalurgija, kemijska industrija, strojogradnja i energetika.

Osobito dobro je razvijena drvoprerađivačka industrija; šumski resursi Rusije su najveći na svijetu.

Rusija posjeduje raznolika rudna bogatstva, pri čemu je u svjetskim razmjerima osobito poznata po zalihama prirodnog plina, čije zalihe su procijenjene kao najveće na svijetu (45% svih svjetskih zaliha), a tu su još ugljen (23% svjetskih zaliha), uranij (14%), nafta (6%), a od ostalih ruda tu su još: željezo, boksit, nikal, kositar, zlato, platina, olovo, dijamanti, itd. Većina tih resursa se nalaze na području Sibira, pri čemu su otegotne okolnosti za njihovu isplativu eksploataciju velike udaljenosti, slaba naseljenost, surova klima, itd.

Rusija je vodeći svjetski proizvođač prirodnog plina, a drugi vodeći proizvođač nafte, iza Saudijske Arabije. Početkom 2000-ih, izvoz nafte i plina čini 75% ukupnoga ruskog izvoza te čini 65% prihoda državnog proračuna. Značajne prihode Rusija ostvaruje i prodajom oružja; u periodu od 2001. do 2005. njen udio u svjetskoj trgovini oružja iznosio

4

je 31%, čime je zauzimala vodeće mjesto, ispred SAD-a s 30%. Po pitanju uvoza, 80% čine industrijska roba, tehnologija i oprema, a 8% žitarice.

(Rusija je jedan od vodećih uvoznika hrane u svijetu.) 2006.godine, trgovinski partneri Rusije su pretežito bili iz EU (46%), bivše

sovjetske republike i druge socijalističke zemlje (35%), dok u najnovije vrijeme sve veću važnost dobivaju vanjskotrgovinski odnosi s Kinom, Japanom, SAD-om i Indijom.

Od kraja 1999. vanjski dug smanjen je za trećinu i potkraj 2006. iznosio je 105 mlrd. USD.

Devizne zalihe povećane su s 4,5 mlrd. USD (1995) na 260 mlrd. USD (2006) i najveće su u Europi (ubrajaju se među pet najvećih u svijetu).

2007. godine Rusija je ušla u grupu zemalja s visokom razinom razvijenosti – G8.

- DRUŠTVENO-POLITIČKI SUSTAV RUSIJE -

Prema Ustavu donesenom 12. prosinca 1993., Rusija je federativna republika s predsjedničkim sustavom vlasti.

Predsjednik Republike je poglavar države i vrhovni zapovjednik vojske, te ima i čitav niz drugih ovlasti, između kojih zastupanje države u zemlji i inozemstvu, imenovanje predsjednika vlade, predlaganje parlamentu sudaca Vrhovnog i Ustavnog suda, raspuštanje vlade i donjeg doma parlamenta, itd. Biran je na općim izborima, najviše na period od dva mandata po četiri godine.

Zakonodavnu vlast čini Savezna skupština – parlament koji se sastoji od dva doma: gornji dom se zove Vijeće federacije, u kojem se nalaze po dva člana svakog subjekta federacije, i donji dom, Državna Duma, u kojoj sjedi 450 delegata, izabranih voljom naroda na izborima.

Izvršnu vlast čini vlada, koja se sastoji od predsjednika vlade, federalnih ministarstava, federalnih službi i federalnih agencija.

Sudbenu vlast čine sudovi: Ustavni sud, kojeg čini 19 sudaca koji moraju biti stariji od 45 godina života, opći sudovi na čelu s Vrhovnim sudom, čiji suci moraju biti stariji od 35 godina života, te arbitražni sudovi na čelu s Visokim arbitražnim sudom.

FEDERALNI USTROJ RUSIJE – Rusija je država s federalnim uređenjem. U njenom sastavu se nalazi 85 saveznih jedinica, ravnopravnih subjekata Federacije, kojima pripadaju: 21 republika, 8 pokrajina, 47 područja, 2 savezna grada (Moskva i Sankt Peterburg), 1 autonomno područje i 6 autonomnih okruga.

Osim toga, Rusija se dijeli na 7 saveznih okruga, na čelu s izaslanicima Predsjednika države. Njihova osnovna zadaća je nadzor primjene saveznog zakonodavstva u saveznim jedinicama, odnosno realizacija ustavnih ovlasti Predsjednika države na području okruga.

Dan Rusije se slavi 12. lipnja, od 1990.godine.

5

RELIGIJA I VJEROVANJA DREVNIH ISTOČNIH SLAVENA

Povjesničari još uvijek nisu u mogućnosti s potpunom točnošću ustanoviti gdje i kad su se pojavili prvi Slaveni. Poznato je samo to da su prije nekih 1500 godina, oko 500.godine, Slaveni živjeli na prostorima današnje Poljske i Ukrajine.

Preci Slavena bili su dio drevne indoeuropske jedinstvene skupine naroda, koja je bila nastanjena na nepreglednim prostorima Euroazije. S vremenom su se iz mase indoeuropskih plemena počele izdvajati skupine, bliske po jeziku, običajima i kulturi. Slaveni su postali jedan od tih plemenskih saveza. Oni su naseljavali područja središnje i istočne Europe. Pradomovinom Slavena smatra se prostor između rijeka Elbe i Dnjepra. S tog područja su Slaveni u 1. pol. 1. tisućljeća (do 500. godine) počeli raseljavanje u smjeru bazena Dnjepra, ali i na sjever, u područje jezera Iljmen. Taj dio Slavena je dobio naziv „istočni Slaveni“. Ljetopisi govore o 14 plemenskih saveza istočnih Slavena.

Istočni Slaveni su zajednički preci suvremenih naroda: Rusa, Bjelorusa i Ukrajinaca. Osnovna zanimanja Slavena bila su zemljoradnja i stočarstvo. Zajednica u kojoj su živjeli istočni Slaveni nije bila rodovska, nego teritorijalna. To znači da je ona predstavljala zajedništvo malih obitelji, koje su bile zauzete kolektivnim radom, na jednom prostoru. Računanje vremena Slaveni su vodili po izmjenama zime i ljeta. Sva pitanja od životne važnosti su rješavali na tzv. vijećima – skupovima plemena. Kod Slavena su najveći autoritet i ugled uživali starci – ljudi s životnim iskustvom, oni koji su puno toga vidjeli, znali i mogli. Najmudrijeg i najcjenjenijeg među sobom birali su za vođu i pokoravali su mu se bez pogovora.

Slaveni su bili pogani. Poganstvo (mnogoboštvo, politeizam) je vjera koja u sebi sadržava vjeru ne u jednog, nego u mnoge bogove. Po shvaćanju drevnih Slavena, na nebu su živjela viša božanstva , a na zemlji i pod zemljom – duhovi . Bilo ih je više od dvjesto i svaki od njih je mogao utjecati na život plemena, na sudbinu pojedinog čovjeka, noseći sad dobro, sad zlo, sad rodnu godinu, sad sušu i oskudicu. Idoli (kumiri) su prikazi, reprezentacije božanstava, napravljeni od drveta ili kamena; bili su postavljeni na vidnim mjestima. Slaveni su im kao žrtvu prinosili razne životinje, ptice, a ponekad i ljude.

Najstariji slavenski bogovi su Rod i Rožanice, koji predstavljaju muško i žensko načelo u prirodi. Rod je drevnoslavenski bog, stvoritelj svega živoga i apsolutnoga. Po nekim podacima, on je jedan od najstarijih slavenskih bogova. Rožanice su ženska božanstva slavensko-ruske mitologije, zaštitnice roda, obitelji i kućnog ognjišta.

Jedan od glavnih bogova bio je Perun, bog oluje i munje. Gromovnik Perun (slavenski Zeus ili Jupiter) povezan je s četiri strane svijeta i upravo je četvrti dan u tjednu – četvrtak – posvećen Perunu. Odatle dolazi ruski izraz „после дождичка в четверг“ (poslije kišice u četvrtak) – u značenju: neizvjesno kad, u neodređeno, nepoznato vrijeme.

20. srpnja je kalendarski dan posvećen Perunu. Na tim svečanostima su se prinosile žrtve – ubijalo se pijetla ili čak bika, pri čemu bi posvećeno mjesto bilo okruženo strijelama. Prinošenje žrtve odvijalo se pokraj hrasta, kojeg su Slaveni smatrali jednim od najcjenjenijih vrsta stabala, a simbolizirao je muški princip, moć, snagu, čvrstoću.

Perunovom ženom smatra se djevica Dodola, kasnije nazvana Makoš. Ona je boginja ljeta kao godišnjeg doba i ljeta čovječjeg života – mladosti. Njeno vrijeme dolazi upravo s ljetnom kišom i prvom ljetnom olujom.

U vrijeme kršćanstva, vjerovanje u Peruna i njegove vojničke atribute, kao i kazivanja/priče o njegovim bitkama s demonima su preneseni na proroka Iliju. U ruskom folkloru se lik proroka Ilije stopio s likom viteza Ilije Muromca. Oni nisu slični samo po imenu, nego i po sposobnosti borbe s demonskim bićima.

6

Perunu je više nego drugim bogovima bilo izgrađeno hramova i posvećenih mjesta. Prikazivali su ga kremenim oružjem, sličnim munji. Pored idola je stalno gorjela vatra i ako bi se ugasila, čuvara koji ju je pazio čekala je smrt. Vječna vatra koja gori i danas u spomen na poginule vojnike (na primjer, pokraj zidina Kremlja na Crvenom trgu) povezana je s tim drevnim poganskim običajem.

Svarog je bog neba, otac-Nebo, vladar neba i ognja. Staroindijska riječ „svarga“ se prevodi kao „svar“ (nebo) i „ga“ (hod). Dugo vremena se nebo u Slavena nazivalo svarga.

Pod vlašću Daždboga, sina Svaroga, bilo je sunce. Daždbog je jedan od glavnih bogova u slavenskoj mitologiji, bog sunčane svjetlosti, životne sile. Za Slavene to je bog koji daje svjetlost i toplinu sunca i koji pomiče nebeska tijela, označavajući izmjenu dana i noći, godišnjih doba, godina i stoljeća. Ulazi u krug „autentičnih“ slavenskih bogova, o kojem se pisalo u mnogim srednjovjekovnim rukopisima i o kojem postoje znakovi štovanja kod svih slavenskih naroda.

Najvjerojatnije, Daždbog označava „boga koji daje“ (jednokorijenska riječ „dati“), za razliku od pogrešnog tumačenja riječi „dažd“ u značenju prirodne pojave (kiše). U narodu i danas kažu: «Кто рано встаёт, тому бог подаёт» („Tko rano ustaje, tome i bog daje.“). U tom smislu Daždbog se javlja u svojstvu junaka, sličnoga drevnogrčkom Prometeju, koji je ljudima darovao vatru.

Lada je boginja ljubavi, braka, ljepote. S korijenom „lad“ povezane su mnoge ruske riječi: lad – sklad, mir, prijateljstvo; ladit' – živjeti u suglasju, prijateljstvu; ladnyj – dobar, skladan, prijateljski; lada – u starini: ime od milja za voljenu ženu ili muža. Lada je slavenska Venera. U ruskim bajkama Lada je predstavljena u ženskim likovima Marje Morevne i Vasilise Premudre, koje predstavljaju simbole duhovne ljepote.

Stribog je slavenski bog vjetra. Ne zna se je li postojala stalna (ustaljena) svetkovina u čast Striboga, ali njega su spominjali i slavili zajedno s Daždbogom. Vjerojatno je da su vjetar, kao i kiša i sunce, smatrani najvažnijima u životu zemljoradnika. Striboga su molili i moreplovci, da im dade „vjetra u jedra“.

Jarilo je božanstvo prirode koja se budi, rađanja plodova, strasti i životne energije. On osigurava vezu bogova s čovjekom. Njegovo vrijeme dolazi s jakim proljetnim i ljetnim suncem. U to vrijeme na Zemlji kod svih živih bića nastupa ugodni period snage i energije te dotoka životne sile. On podržava poslove, veze, trgovinu; zato su u to vrijeme bili popularni sajmovi

Riječi koje su se u ruskom jeziku sačuvale, a imaju korijen -jar-, povezuju ime tog boga s proljetnom plodnošću, na primjer jarovoj – proljetni, koji se proizvodi u proljeće (o poljoprivrednim radovima).

Veles (Volos) je jedan od najstarijih i osobito štovanih slavenskih bogova. On je bio zaštitnik domaćih životinja i stoke. S obzirom da je u staro vrijeme stoka u Rusiji smatrana osnovnim bogatstvom plemena i obitelji, onda se Veles smatrao još i bogom bogatstva.

U kršćansko vrijeme Veles je zamijenjen kršćanskim zaštitnikom stoke, svetim Vlasijem. Sveti Vlasij, kako govore stari rukopisi, u vrijeme progona kršćana se skrivao u pećini, gdje su se okupljale divlje životinje i od njega primale blagoslov i iscjeljenje.

Molitvama, prinošenjem žrtvi i drugim obredima upravljali su služitelji poganske religije – poganski svećenici (žreci). Kod Slavena, žreci su se još nazivali vračevima i čarobnjacima. Naziv „volhv“ (vrač) dolazi od imena boga Velesa ili Voloha. Ljudi su vjerovali da vračevi mogu komunicirati s bogovima: doznavati što bogovi žele, čime su nezadovoljni, što treba uraditi kako bi ih se udobrovoljilo, itd. Osim toga, vračevi su se bavili proricanjima i predskazanjima. Za vrijeme proricanja, vračevi su pitali bogove što će se desiti u budućnosti i ljudi su vjerovali u to da im bogovi odgovaraju, posredstvom vračeva. Zato se smatralo da vračevi mogu predskazivati budućnost. Vračevi su uvijek glasili za čudesne

7

liječnike jer su mogli upaliti „živu vatru“ u sebi, a poznavali su zakone prirode, kao i svijet mrtvih.

Opće je poznato da su se drevni svečani poganski obredi po mjeri slabljenja vjere u njihovu čarobnu silu preobražavali u veselu zabavu seoske mladeži i postupno se snižavali do stupnja poluosmišljene dječje igre. U tom praktički nepoznatom obliku mnogi od njih su doživjeli i do 20.stoljeća. Isto tako su i drevni mitovi, koji su nekad odražavali svjetonazor prvobitnih ljudi, s vremenom se mijenjali u bajkovite priče ili lakoničke prozne predaje. Termin „bajkovita priča“ („volšebnaja skazka“) je nov, ali u njemu se nalazi duboki poganski smisao, jer je „volšebnik“ (onaj koji baja, čarobnjak) – poganski svećenik, žrec, vrač koji se bavi „bajanjem, čaranjem“ – proricanjem i zaklinjanjem dobra i zla.

Karneval je praznični ciklus koji se u Rusiji sačuvao od poganskih vremena. Ovaj ritual je povezan s ispraćajem zime i dočekom proljeća. Karneval se održava u posljednjem tjednu pred Velikim postom (Korizmom), sedam tjedana prije Uskrsa. Glavne osobine karnevala su palačinke i narodna veselja.

Prije pojave kršćanstva, karneval se slavio na dan proljetne ravnodnevnice, koja se događa 20. ili 21. ožujka, kad Sunce prelazi iz južne Zemljine polutke u sjevernu, a jesenska ravnodnevnica – 22. ili 23. rujna, kad ono prelazi iz sjeverne u južnu Zemljinu polutku. Tih dana je na svim mjestima na Zemlji (osim područja polova) dan jednak noći. Pravoslavna crkva je prilagodila ovaj praznik Korizmi, kako ne bi došlo do proturječja s tradicijom ruskog naroda.

Karneval predstavlja nestašno i veselo opraštanje sa zimom i susret s proljećem koje donosi život u prirodu i toplinu sunca. Ljudi su od davnine doživljavali proljeće kao početak novog života i slavili Sunce koje daje život i energiju svemu što je živo. U čast Sunca su se pekle palačinke. Drevni Slaveni su vjerovali da su s okruglom, rumenom palačinkom, tako sličnom Suncu, ujedno jeli i djelić njegove topline i snage.

Ivan Kupala je narodni praznik koji se slavi u Rusiji i Ukrajini (a praktički i u cijeloj Europi) na dan ljetnjeg suncostaja. Naziv tog praznika je nastao kao posljedica spajanja dana Ivana Krstitelja , koji se počeo slaviti u Rusiji s prihvaćanjem kršćanstva, i pretkršćanskog slavenskog praznika Kupalo, posvećenog drevnom poganskom bogu Kupali . Kupala je slavensko božanstvo („bog ljeta“) i istovremeno praznik ljetnjeg suncostaja. Na taj dan Sunce u velikoj kočiji izlazi u susret svom suprugu Mjesecu. U noći s 23. na 24. lipnja ljudi, popevši se na uzvisine, ne idu spavati nego stražare pri susretu Sunca i Mjeseca. Svu noć na obalama rijeka gore vatre/krijesovi. Oko njih se organiziraju narodna veselja. Ljudi skaču kroz vatru i po visini skoka sude o visini budućeg žita/pšenice. Po kosinama na obalama rijeka kotrljaju se kotači/kola, što označava promjenu kretanja sunca na zimu. U noći na Kupalu događa se spoj vatre i vode i događaju se čuda. Prema vjerovanju, crveni cvijet paprati na Kupalu navješćuje bogatstvo.

Koleda (Коляда') je slavenski praznik zimskog suncostaja i, kao što se vidi, istoimeno božanstvo. Zimski suncostaj odvija se 25. prosinca. (!?; 21,12.!?) Praznik Kolede se odvija od 25. prosinca do 6. siječnja (Velesov dan). Koleda je Slavenima označavala novogodišnji ciklus. Na dan zimskog suncostaja u kuće se donose snopovi i lutke i pjevaju se prigodne pjesme s dobrim željama tom domu te se traže darovi – okrugli kruh i kolači, naviještajući škrtima siromaštvo. Koledari se oblače u kostime životinja: medvjeda, konja, koze, krave, što je drevni simbol bogatstva i izobilja.

8

PRVE RUSKE KNEŽEVINE(PERIOD OD 9. DO 12. STOLJEĆA)

Centrima formiranja drevne ruske države postali su gradovi Kijev i Novgorod. Oni su okupili i ujedinili oko sebe obje grupe istočnoslavenskih plemena – sjevernu i južnu. Krajem 9. stoljeća došlo je do ujedinjenja južne i sjeverne grupe istočnih Slavena u jedinstvenu drevnorusku državu, koja se u povijesti pojavila pod imenom Kijevska Rusija.

Ruski ljetopisac s početka 12. stoljeća, pokušavajući objasniti nastanak drevnoruske države, u skladu sa srednjovjekovnom tradicijom uključuje u ljetopis i legendu o pozivu Varjagu Rjuriku, u svojstvu kneza. Prema toj legendi, uoči formiranja Kijevske Rusije sjeverna plemena Slavena su silno stradavala zbog toga što su njihovi plemenski vođe stupili u međusobnu borbu za vlast. Te međusobne svađe i razdori su trajali tako dugo i svima su toliko dosadili da je bilo riješeno u svojstvu kneza koji će vladati pozvati nekoga iz susjedne Skandinavije, gdje su živjeli Normani, ili kako su ih nazivali istočni Slaveni, Varjazi, Vikinzi. 862. godine je vlast nad Novgorodom i okolnim slavenskim zemljama prešla u ruke varjaških knezova, od kojih je najstariji među njima, Rjurik, prema mišljenju ljetopisca, postavio temelj kneževske dinastije Rjurikoviča. Poslije smrti Rjurika, drugi varjaški knez Oleg (Rjurikov rođak), koji je do tad vladao iz Novgoroda, ujedinio je 882. godine Novgorod i Kijev. Tako je, po mišljenju ljetopisca, nastala država Kijevska Rusija.

Međutim, većina suvremenih povjesničara smatra da su istočni Slaveni imali postojanu tradiciju državnosti dugo vremena prije dolaska Varjaga.

Postoji mišljenje da je Rusija „dužna“ Varjazima i svoje vlastito ime. U doslovnom prijevodu sa starošvedskog, „rus“ („русь“) označava „vojnike-veslače“. No sami Rusi su drukčije shvaćali riječ „русь“ – za njih, to je značilo „svijetla zemlja“. Osim toga, od davnine pridjev „rus, rusi“ znači „svijetao“ ili „svijetlosmeđi“.

Prema ljetopisu, poslije smrti Olega, 912. godine, kijevskim knezom je postao Rjurikov sin Igor, poslije čije pogibije je vlast preuzela njegova žena, kneginja Olga (945. – 966.).

Drevnoruska država je činila svojevrsnu federaciju polusamostalnih kneževina, koje su priznavale vlast velikog kneza.

Osobita vojna organizacija nazivala se družina.1 Vojnici - članovi družine, čvrsto su zauzimali vodeće pozicije u društvu, jačajući time vlast kneza.

Veliko značenje za jačanje kneževske vlasti imalo je pokrštavanje Rusije. Sazrele su za to neophodne pretpostavke: uspostavljali su se trgovački putovi prema istoku; došlo je do protivljenja prinošenju žrtava; razvoj društva se pokrenuo k feudalizmu. Poslije brižljivog upoznavanja s vodećim monoteističkim religijama, veliki kijevski knez Vladimir I. (980.-1015.) je odlučio izabrati pravoslavlje. Vjerojatno je glavni uzrok te odluke bila politička orijentacija na Bizant – jednu od najmoćnijih država Europe i Azije tog vremena, u kojoj je pravoslavlje bilo vladajuća religija.

Prihvaćanje kršćanstva u Rusiji počelo je 988. godine , nakon što su se krstili i sam Vladimir i članovi njegove družine. Taj proces je tekao u složenim i dramatičnim uvjetima, budući da se značajan dio stanovništva Rusije nije htio udaljiti od vjere u poganske bogove. Za glavu ruske pravoslavne crkve postavljen je mitropolit, kojega je birao konstantinopolski patrijarh. Stanovništvo je bilo dužno plaćati porez u korist crkve, tzv. desetinu (termin dolazi od veličine poreza, kojeg čini deseti dio prihoda stanovništva).

Prihvaćanje kršćanstva je umnogome doprinijelo daljnjem razvoju i jačanju Rusije. Ojačala je vlast kijevskog kneza, jer je ona zadobila božanski karakter. Značajno je porastao 1 Družina – dijeli se na tzv. “stariju družinu“, koju čine aristokrati, bliski knezu, te tzv. „mlađu družinu“, koju su činile razne vrste vojnika. Od članova družina su se s vremenom razvili zemljoposjednici – BOLJARI.

9

i međunarodni ugled Rusije. Kristijanizacija Rusije je doprinijela i njenom prosvjećenju i razvoju kulture.

Zlatno doba Kijevske Rusije odnosi se na vrijeme vladanja Jaroslava Mudroga (1015.- 1054.), jednog od sinova Vladimira. Za njegove vlasti Rusija je postala jedna od najmoćnijih zemalja Europe. To se nije odrazilo samo u vojnim uspjesima, nego i u unutarnjim promjenama u zemlji. Nastao je prvi pisani zbornik zakona drevnoruske države – Ruska pravda. Ruska pravda je u sebi uključivala i građanske i kaznene članke zakona. Određivala je kazne za ove ili one prekršaje ili zločine. Za razliku od zbornika zakona drugih država tadašnjeg kršćanskog svijeta, Ruska pravda nije poznavala primjenu mučenja ni tjelesnog kažnjavanja. Uglavnom se kažnjavalo novčanim kaznama. Za ubojstvo se plaćala novčana kazna u korist kneza, koja se zvala vira te nagrada u korist rodbine ubijenoga. Vira je imala tri oblika: dvostruka vira od 80 grivnji za ubojstvo člana kneževske družine; obična vira od 40 grivnji za ubojstvo običnog, slobodnog čovjeka; polovična vira ili poluvirje od 20 grivnji za ubojstvo žene ili za nanošenje teške tjelesne ozljede: za odrezanu ruku, nogu, nos ili za oštećenje oka.

Vrlo važnu ulogu u državi imala je družina. Članovi družine nisu bili samo vojnici. Najiskusniji i najmudriji među njima postajali su savjetnici kneza , pomagali su mu upravljati državom. Takve članove družine se nazivalo najboljim muževima (лучшими мужами), plemićima. Oni su dobivali nagrade od kneza, a u ratnim pohodima im je pripadao veći dio ratnog plijena. Na taj način su plemići sve više bogatili. Postupno je plemenitost postala nasljedna: ako je otac imao položaj blizak knezu i pomagao mu u državnim poslovima, onda je takav položaj zauzimao i njegov sin, i sin njegova sina. Plemenite članove družine su počeli nazivati boljarima.

U vrijeme vladanja Jaroslava, u Rusiji nastaju prvi samostani/manastiri, od kojih je jedan od najznačajnijih bio Kijevo-pečerski manastir. Prvi ruski monasi su živjeli u pećinama, koje su se nalazile nedaleko od Kijeva. S vremenom su sebi izgradili crkvu i manastirske sobe-ćelije (skromne nastambe monaha) te su to mjesto ogradili zidom. Tako je sredinom 11. stoljeća nastao Kijevo-pečerski manastir („pečera“ na staroruskom znači „pećina“). Među monasima Kijevo-pečerskog manastira bilo je mnogo učenih, obrazovanih ljudi. Oni su prevodili knjige sa stranih jezika, sastavljali zbornike, a neki su i sami pisali knjige. Monasi su počeli voditi zabilješke (kronike) o svim važnim događajima po godinama. Početkom 12. stoljeća monah po imenu Nestor je skupio te zapise, kao i priče o raznim povijesnim događajima koji su kružili u narodu, te je sastavio ljetopis u kojem je izložena ruska povijest od 9. do 11. stoljeća. Naziv ljetopisa je „Povijest/priča minulih godina“ („Повесть временных лет“), a u njemu su zapisane legende o nastanku Slavena i pozivu Varjazima.

Karakteristika vremena Jaroslava Mudroga bila je rasprostiranje pismenosti, koja se počela širiti i van manastira. O razini pismenosti u Rusiji svjedoči otvorenje škole u Kijevu u vrijeme Jaroslava Mudroga, koju je pohađalo više od tri stotine djece.

U vrijeme Jaroslava Mudroga Rusija je dosegla status širokog međunarodnog priznanja. S obitelji kijevskog kneza su se težili oroditi najveći kraljevski dvorovi Europe. Sam Jaroslav bio je oženjen švedskom princezom. Njegove kćeri su bile udane za francuskog, ugarskog (mađarskog) i norveškog kralja. Poljski kralj bio je oženjen sestrom velikog kneza, a njegova unuka bila je udana za njemačkog cara. Sin Jaroslava, Vsevolod, oženio se kćerkom bizantskog cara Konstantina Monomaha, otkuda je i došao nadimak njegovom sinu – Vladimir Monomah.

10

FEUDALNA RAZDROBLJENOST RUSIJE

U drugoj polovini 11. stoljeća u Rusiji se sve jasnije ocrtavaju tendencije feudalne razdrobljenosti. Među nasljednicima Jaroslava Mudroga razvila se žestoka borba za vlast u Kijevu i pojedinim kneževinama. Ta borba je bila praćena krvavim sukobima koji su slabili Rusiju. Međutim, nisu samo razmirice ruskih knezova dali poticaj feudalnoj razdrobljenosti, nego su veliku ulogu imale i objektivne okolnosti: sve države u vrijeme formiranja nacije i države prolaze kroz fazu razdrobljenosti; ni Rusija nije tome izmakla. Ruske zemlje su bile još uvijek previše ekonomski slabe, a previše velike su bile političke ambicije svakoga kneza. Početkom 12. stoljeća u vrijeme vladavine kijevskog kneza Vladimira II Vsevolodoviča Monomaha (1113.- 1125.) je jedinstvo u Rusiji bilo privremeno uspostavljeno. No, prema sredini 12. stoljeća Rusija se raspala na 15 kneževina, koje su samo formalno priznavale vlast Kijeva.

U nizu nezavisnih državnih tvorevina, najveće i najutjecajnije su bile Vladimiro-suzdaljska kneževina, Galicko-volinska kneževina i Novgorodska feudalna republika.

Vladimiro-suzdaljska kneževina se nalazila na sjeveroistoku Rusije. U 11. i 12. stoljeću u nju se preseljava značajan dio stanovništva iz južnih zemalja, koje su neprekidno razarali i pustošili nomadi. Kao posljedica toga preseljenja zauzimaju se nova prostranstva, oru se nove oranice, nastaju novi centri obrta i trgovine, među kojima se izdvajaju Suzdalj i Vladimir.

Galicko-volinska kneževina se prostirala na jugozapadu Rusije, a nastala je krajem 12. stoljeća. Zahvaljujući toploj klimi i plodnoj zemlji ovdje se uspješno razvijala zemljoradnja. Susjedstvo s europskim zemljama pridonosilo je razvoju obrta i trgovine. No to susjedstvo imalo je i negativnu stranu – neprekidni napadi sa strane Poljske i Ugarske (Mađarske) činili su ozbiljnu prijetnju nezavisnosti kneževine.

Novgorodska feudalna republika je zauzimala sjeverozapadna područja Rusije i bitno se razlikovala od drugih ruskih zemalja svojim gospodarskim i političkim ustrojstvom. Surova klima i neplodna zemlja činili su lokalnu zemljoradnju slabo produktivnom. No bez obzira na to, Novgorod je bio jedan od najbogatijih i ekonomski najrazvijenijih gradova u Rusiji. To je ostvareno zahvaljujući tome što se ovaj grad nalazio na vrlo pogodnom geografskom položaju – on se nalazio na početku poznate trgovačke rute, zvane „od Varjaga ka Grcima“ , tj. iz Skandinavije u Bizant. Posljedica toga bio je procvat obrta i trgovine u ovom gradu, što je opet doprinijelo uspostavi bogate i nezavisne obrtničko-trgovačke vrhuške boljara. A to je dovelo do uspostave osobitog društveno-političkog ustroja – feudalne republike. Vrhovni organ vlasti bila je narodna skupština – vijeće, koje je putem glasovanja rješavalo pitanja od životne važnosti za grad.

DREVNORUSKA KULTURA (9. – PRVA POLOVICA 12. ST.)

11

U osnovi drevnoruske kulture se nalazi usmena narodna književnost, a prije svega biline – epske pjesme o vitezovima i njihovim podvizima. Najpoznatiji je herojski ciklus bilina u kojem su opjevani narodni heroji, zaštitnici Rusije – Ilja (Ilija) Muromac, Dobrinja Nikitič i Aljoša Popovič.

Posle prihvaćanja kršćanstva u Rusiji, pojavila se i pismenost. U drugoj polovici 9. st. braća misionari iz grčkog grada Soluna, Ćiril i Metodije, po mišljenju većine današnjih stručnjaka, sastavili su glagoljsku abecedu (glagoljicu), koja je zatim bila prerađena uz pomoć elemenata grčkog pisma – tako je nastala ćirilica, pismo koje se i do danas koristi u Rusiji.

Sačuvalo se mnoštvo dokumenata o raširenosti pismenosti među žiteljima drevne Rusije. O pismenosti gradskog stanovništva svjedoče razni obrtnički proizvodi na kojima se nalaze različiti natpisi. 1951. godine su arheolozi u Novgorodu otkrili zapise na brezovoj kori (берестяные грамоты). U novije vrijeme je nađeno više od 700 takvih zapisa, oko Novgoroda, Smolenska, Moskve, Pskova, i drugih gradova.

Među književnim žanrovima drevnoruske književnosti vodeće mjesto pripada ljetopisu. Najpoznatiji je ljetopis iz toga vremena „Povijest minulih godina“, kojeg je sastavio Nestor, monah Kijevo-pečerskog manastira, početkom 12.st. Osim ljetopisa, dosta rasprostranjen žanr bila su i žitija – opisi života ruskih svetaca. Među najpoznatijima u Rusiji su žitija knezova Borisa i Gljeba, koje je 1015. ubio njihov brat Svjatopolk, u razmiricama oko prijestolja. Jedno od prvih književnih djela u kojem ne postoji crkveno-religijska retorika i tematika, smatra se poznato djelo „Slovo o vojni Igorevoj“, koje je posvećeno pohodu novgorodsko-sjevernog kneza Igora na Polovce, 1187. godine.

Do kraja 10. st. u Rusiji nije bilo monumentalne kamene arhitekture, ali je postojala bogata tradicija drvene gradnje. Nakon prihvaćanja kršćanstva počinje period izgradnje kamenih hramova. Sredinom 11. st., u vrijeme Jaroslava Mudrog, je u centru Kijeva izgrađena Sofijska katedrala (Katedrala Sv. Sofije), koja je imala 13 kupola. U periodu s kraja 17. i početka 18.st., katedrala je izvana preuređena u stilu ukrajinskog baroka. U unutrašnjosti se sačuvalo mnoštvo drevnih freski i mozaika, među ostalima i znamenita Oranta. Hramovi, posvećeni Sv. Sofiji, bili su izgrađeni još i u Novgorodu i Polocku.

Neizbježan ukras hramova bile su ikone – prikazi svetaca, proglašenih od strane crkve, na posebno obrađenim drvenim površinama. Najstariji sačuvani primjerak te vrste slikarstva je ikona Vladimirske Bogorodice. Ona je u Rusiju dospjela početkom 12. st. iz Bizanta i dugo vremena se nalazila u gradu Vladimiru (po kojem je i dobila ime), u Uspjenskoj katedrali. Ta ikona je postala svojevrsnim simbolom Rusije te se u današnje vrijeme čuva u Moskvi.

MONGOLSKO-TATARSKI JARAM

12

Kao posljedica feudalne rascjepkanosti došlo je do najezde Mongola (Tatara) na Rusiju, te njihove vlasti koja je trajala više od 200 godina (od 1243. do 1480. godine). Njihov jaram je nastao uslijed mongolskih osvajanja u 13.st. Po imenu jednog od plemena, ti narodi su se nazivali još i Tatari. Na kraju su svi nomadski narodi, s kojima se drevna Rusija borila, bili prozvani Mongolo-Tatarima.

1206. godine se skupilo mongolsko plemstvo i za glavnog vođu mongolskih plemena izabralo Džingis Kana (Velikog kana). On je uspio ujediniti mnogobrojna nomadska plemena u ogromnu vojničku državu te organizirati vojne pohode na susjedne zemljoradničke zemlje, koje su bile na višem stupnju razvoja. Većina njih je, kao i tadašnja Rusija, prolazilo kroz period feudalne rascjepkanosti, što je umnogome olakšalo Mongolima ostvarenje njihovih osvajačkih planova. Oni su se probili u Kinu, a zatim osvojili i Koreju te veliki dio srednje Azije.

Unuk Džingis Kana – Batu-kan – stao je na čelo sveopćeg mongolskog pohoda u smjeru Europe. Mongoli su krenuli k Dnjepru, gdje su se prvi put susreli naoružani nomadi i ruski vojnici (družina). Bitka na rijeci Kalki dogodila se 31. svibnja 1223. godine, a završena je pobjedom mongolskih vojski. No, Mongoli su, oslabljeni, krenuli natrag prema Volgi, gdje su ih napali i porazili Povolški Bugari, pa su bili prisiljeni na povratak u srednju Aziju.

Nova provala u Rusiju desila se krajem 1237. i početkom 1238. godine. Prvi grad na putu osvajača bio je Rjazanj. Bitka za taj grad počela je 16. prosinca 1237. i trajala je pet dana. Grad je imao 25 tisuća stanovnika. S tri strane bio je zaštićen dobro ojačanim zidinama, a s četvrte obalom rijeke. No nakon pet dana opsade, zidovi su oštećeni i razrušeni moćnim opsadnim oružjima Mongola, te su 21, prosinca iste godine Mongoli zauzeli grad. Nomadska vojska je deset dana pustošila grad, dijelila plijen i pljačkala susjedna sela, a potom su krenula prema sljedećem gradu, koji se zvao Kolomna. Veliki vladimirski knez, Jurij Vsevolodovič, koji nije priskočio u pomoć rjazanjskom knezu, sad se i sam našao u opasnosti. Uspio je okupiti prilično veliku vojnu silu na putu gdje je očekivao susresti Mongole pod vodstvom Batu-kana, kod grada Kolomne. Međutim, Mongoli su razbili i tu vojnu grupaciju, zahvaljujući brojčanoj nadmoći, nakon čega su i sam grad uništili i opljačkali. Na putu niz rijeku Moskvu našao im se i sam grad Moskva, kojeg su opsjedali pet dana, da bi na kraju osvojili grad, spalili ga do temelja i sve stanovništvo pobili ili protjerali. Poslije toga, Mongoli su krenuli na glavni grad, Vladimir. Na putu od Rjazanja do Vladimira osvajači su morali jurišati i osvajati svaki grad, više puta se boriti s ruskim družinama na otvorenom polju i braniti se od iznenadnih napada iz zasjede. Herojski otpor običnog ruskog puka, ne samo vojnih snaga, značajno je otežavao posao osvajačima. Vladimir su zauzeli poslije velike bitke, u kojoj su pretrpjeli ogromne gubitke. Posljednji preživjeli stanovnici grada su bili živi spaljeni u Kamenoj katedrali. Vladimir je bio posljednji grad Sjevero-istočne Rusije kojeg su opsjedale ujedinjene snage Batu-kana.

Kao posljedica pohoda u veljači 1238. godine, Mongolo-Tatari su razrušili i uništili 14 ruskih gradova na području od srednje Volge do grada Tvera.

Batu-kan je morao odvesti svoju jako oslabljenu vojsku preko Volge, da bi se ojačao, pa je već 1239. godine obnovio pohod na Rusiju. U jesen 1240. godine tatarske sile su opustošile i sam Kijev. Zatim su se probili u Poljsku, Ugarsku (Mađarsku) i Češku. Oslabljeni brojnim bitkama s Rusima, Tatari se nisu usudili krenuti dalje na Zapad. Batu-kan je znao da bi mu iza leđa ostala osvojena, ali ne pokorena Rusija i, bojeći se toga, odustao je od daljnjih osvajanja. Ruski narod je na sebe preuzeo sav teret borbe s tatarskim vojskama i samim time spasio zapadnu Europu od strahovite najezde koja pustoši sve pred sobom.

13

Početkom 40-tih godina 13. st. Batu-kan je osnovao državu, Zlatnu hordu. Ona je obuhvaćala ogromnu površinu od Dunava do Irtiša. Prijestolnica je bila grad Saraj, koji se nalazio u donjem toku Volge.

Mongolsko-tatarska najezda je napravila ogromnu štetu ruskoj državi. Nanesena je ogromna šteta ekonomskom, političkom i kulturnom razvoju Rusije. Opustjeli su i propali stari poljoprivredni centri i ranije osvojena područja. Ruski gradovi su pretrpjeli masovna, silna razaranja. Brojni obrti su iščezli ili se sasvim prorijedili. Deseci tisuća ljudi su ubijeni ili protjerani u ropstvo. Neprekidna borba koju je ruski narod vodio s mongolskim osvajačima, spriječila ih je da u Rusiji uspostave svoje administrativne centre i organe vlasti. Rusija je sačuvala svoju državnost. Ruski knezovi su plaćali danak (porez) kanovima i od njih dobivali potvrde o pravu na vlast nad svojim zemljama. Visina poreza bila je velika. Samo jedan od poreza uključivao je 1300 kg srebra godišnje. Osim toga, u korist kana išli su i razni nameti od trgovačkih carina i razni porezi. Ukupno je bilo 14 različitih oblika danka kojeg su Rusi plaćali Mongolima.

Krajem 15. st. u zapadnoj Europi su se formirale centralizirane države – Engleska, Francuska, Španjolska. Tome je pridonijelo začinjanje kapitalističkih odnosa, uspostava prvih manufaktura, rast gradova, razvoj trgovine i ekonomskih veza s mnogim zemljama. U istočnoj Europi, zbog teških posljedica mongolske provale, kapitalizam se rađa kasnije.

Mongolski jaram je razorio Rusiju, zadržao i usporio njen razvoj, ali životne sile ruskog naroda nisu presušile. Postupno se oporavljalo seosko domaćinstvo. Seljaci su povećavali površine pašnjaka, rastao je broj domaćih životinja. Iz pepela se dižu gradovi, razvijaju se obrti. Usavršava se dobivanje i obrada metala. Niču novi obrtničko-trgovački centri, prestaje zatvorenost feudalnih kneževina; među njima dolazi do trgovačkih veza. Nastaju preduvjeti za ujedinjenje ruskih zemalja u jedinstvenu državu.

MONGOLSKO-TATARSKI JARAM (2.DIO)

Nevska bitka (15. srpnja 1240.) 1240. godine su na ruske zemlje nastupili Šveđani. Oni su htjeli odrezati Rusiju od Baltičkog mora. Ljetom 1240. se švedska flota neočekivano pojavila u Finskom zaljevu, prošla po rijeci Nevi i stala na ušću rijeke Ižore. Novgorodski knez Aleksandar Jaroslavič je okupio svoju družinu. 15. srpnja je došlo do odlučujuće bitke u kojima je Šveđanima nanesen težak poraz, a njihova mnogobrojnija vojska je razbijena. U svjetlu stalnih ruskih poraza od Tatara, ova bitka je ostavila na Ruse jako velik dojam. Knez Aleksandar Jaroslavič je dobio nadimak Nevski. Rusi su zadržali izlaz na Baltičko more, a trgovačke veze s zapadnom Europom su se nastavile razvijati

Bitka na ledu (5. travnja 1242.) U isto vrijeme su na ruske zemlje nastupili njemački vitezovi Livonskog reda. Oni su zauzeli tvrđavu Izborsk, gradove Koporje i Pskov. 5. travnja 1242. su se na ledu Čudskoga jezera susrele glavne snage njemačkih vitezova i ruske vojske na čelu s Aleksandrom Nevskim. Bitka je bila žestoka, ali na kraju su pobijedili Rusi. Pobjeda nad njemačkim vitezovima ostavila je duboki trag u duši ruskog naroda. Bitka na Čudskom jezeru je u povijest ušla kao Bitka na ledu. Posljedica njemačkog uništenja na ledu Čudskog jezera bila je usporavanje utjecaja katoličanstva i Rima na Rusiju. No, prijetnja vojne i vjerske ekspanzije sa Zapada je ostala još za dugo vremena.

Uspjeh borbe s mongolsko-tatarskom vlašću ovisio je o jedinstvu svih sila ruske zemlje. Na taj način se u 14. i 15. st. u Rusiji postepeno događa prevladavanje feudalne rascjepkanosti i formiranje jedinstvene centralizirane države.

14

Ruske zemlje su se ujedinile oko Moskve. Zašto je ta pogranična nevelika tvrđava Vladimirske kneževine postala centrom Ruske države?

Prije svega, usponu Moskve je doprinio njen geografski položaj. Odijeljena od Zlatne horde Rjazanjskim i Nižnjenovgorodskim kneževstvom, okružena gustim šumama, moskovska zemlja bila je relativno mirno mjesto. Tamo su rijetko dolazili tatarski konjanici. Od provala Nijemaca, Šveđana i Litvanaca Moskvu su štitili Novgorod, Pskov i Smolensko kneževstvo. Zato je ruski narod, bježeći od napadača s istoka i zapada, rado naseljavao područje oko Moskve i sam grad. Moskva se nalazila na križanju trgovačkih putova. Po rijeci Moskvi su plovili novgorodski trgovci prema Volgi i dalje na Istok. Kraj Moskve su prolazili trgovci sa sjevera na jug, na Krim. S juga su u Moskvu dolazili grčki i talijanski trgovci, zaustavljali se u Moskvi i trgovali. Moskva se bogatila i rasla jer je postajala sve važnijim trgovačkim centrom.

Moskva se prvi put spominje u ljetopisu 1147. godine. Do sredine 13.st. ona je bila u sastavu Vladimirske kneževine, ali je 1253. godine dobila samostalnost. Prvi moskovski knezovi su nastojali povećati svoju malenu kneževinu time što su, u stvarnosti, postali zaštitnici i ujedinitelji ruskih zemalja. Slijedom toga su sve zemlje na rijeci Moskvi ušle u sastav Moskovskog kneževstva.

Osobito dalekovidan političar i uspješni voditelj ekonomskih poslova zemlje bio je moskovski knez Ivan I. Danilovič Kalita' (vladao od 1328-1340). On je vladao širokim područjima, okupljajući oko sebe manje knezove. Zbog bogatstva su ga prozvali Kalitom, što znači „vreća, kesa“. Ivan Kalita' je uredio dobre odnose s kanom Zlatne horde i lukavo je koristio njegovu vlast u vlastite svrhe. Često je nosio kanu i njegovim ženama skupocjene darove. Kan mu je dodijelio naslov velikog kneza cijele Rusije. Time je Moskva postala političkim centrom svih ruskih zemalja. Skupljanje i dostavu danka kan je povjeravao ruskim knezovima. Ivan Kalita' je dovozio danak prije ostalih knezova. Uskoro mu je kan povjerio skupljanje danka sa svih kneževina. Tada su svi knezovi počeli biti ovisni o Moskvi. Lukava politika Kalite izbavila je narod od rušilačkih naleta Tatara. Po riječima ljetopisca, „bila je velika tišina na svoj ruskoj zemlji, i prestali su Tatari ubijati kršćane.“

U cilju uspona Moskve Ivan Kalita' je iskoristio i Crkvu. Sprijateljio se s glavom ruskog svećenstva, mitropolitom Petrom, koji je živio u Vladimiru, te mu je u Moskvi izgradio Uspjensku katedralu i veliku kuću, u kojoj je Petar obično boravio dok je bio u Moskvi. Novi mitropolit se već sasvim preselio u Moskvu. Tako je Moskva postala i vjerskim centrom Rusije.

Unuk Ivana Kalite' – Dmitrij Ivanovič – počeo je 1367. u Moskvi graditi kamenu gradsku utvrdu (kremlj). Izgradnja je tekla vrlo brzo, kameni zidovi su nicali praktički kao preko noći.

Dmitrij Ivanovič je vladao Moskvom od 1359. do 1389. godine. On je bio uspješan vojskovođa i veliki patriot. Ako je Ivan Kalita' zlatom kupovao mir od Zlatne horde, onda je njegov unuk stao na čelo narodne borbe protiv mongolskih osvajača.

U drugoj polovici 14. st. nastavljalo se širenje Moskovske kneževine. Zlatna horda je, naprotiv, slabila, iscrpljena međusobnim svađama pretendenata na mjesto kana. Od 1360. do 1380. izmijenilo se 14 upravitelja Zlatne horde. U ruskim zemljama je jačao narodni otpor mongolo-tatarskom jarmu.

Kan Mamaj je odlučio obračunati se s nepokornom Moskvom. Smislio je obnoviti pohod Batu-kana. Skupio je nekoliko stotina tisuća vojnika i u kolovozu 1380. krenuo u pohod na Moskvu. Knez Dmitrij, doznavši za pokrete tatarske vojske, pozvao je ruske knezove da se ujedine u borbi za oslobođenje od mongolskog jarma.

Na poziv Dmitrija, u Moskvu su stigli kneževske družine i naoružane grupe seljaka i obrtnika iz Vladimirske, Jaroslavske, Rostovske, Kostromske, Muromske i drugih kneževina. Skupilo se oko 150 tisuća konjanika i pješaka.

15

Odlučujuća bitka desila se 8. rujna 1380. godine na ravnici nazvanoj Kulikovo polje, smještenoj nedaleko od rijeke Don, u Tulskoj guberniji. U toj velikoj bitci ruski vojnici su uspjeli pobijediti nadmoćnije snage mongolo-tatarskih osvajača.

Pobjedu je oglasila zvonjava crkvenih zvona i sveopća radost, kojom je Moskva dočekala pobjednike. Za veliku pobjedu narod je kneza Dmitrija prozvao Dmitrijem Donskim. Kulikovska bitka je imala veliko značenje. Ruski narod je shvatio da se samo zajedničkim snagama može pobijediti stranog neprijatelja. Još više je porastao ugled Moskve kao centra pokreta za oslobođenje, ubrzao se proces ujedinjenja ruskih zemalja oko Moskve.

Poslije priključenja novgorodske zemlje, Moskovska kneževina je postala velika i moćna država. U to vrijeme se i Zlatna horda raspala. Tako je 1478. godine Ivan III. u prisutnosti moskovskih boljara i poslanika Zlatne horde raskidao ugovor s Hordom, izjavivši da se više neće potčinjavati kanu ni plaćati danak. Poslanike kana su istjerali uz Moskve.

Tako je ujedinjenje ruskih zemalja u jedinstvenu centraliziranu zemlju dovelo do oslobođenju Rusije od jarma mongolskih osvajača. Ruska država je postala samostalnom. U Moskvu su počeli dolaziti poslanici iz mnogih zemalja zapadne Europe. U vrijeme vlasti Ivana III. (1462.-1505.) došlo je do važnih promjena koje su pomogle preobrazbi Moskovskog kneževstva u jedinstvenu rusku državu. Sam Ivan je u posljednje vrijeme svoje vlasti nosio titulu „gospodara cijele Rusije“. Ivan III. bio je oženjen nećakinjom posljednjeg bizantskog cara, Sofijom Paleolog. Taj brak je iskorišten za jačanje autoriteta Moskve. Moskvu su proglasili nasljednicom Bizanta, centrom pravoslavlja. Bizantski grb – dvoglavi orao – postao je grb Rusije. U povijesti ruskog naroda počeo je period samostalnog razvoja. Ljetopisac je napisao: „Naša velika ruska zemlja se oslobodila od jarma i počela se obnavljati, kao da je prešla iz zime u tiho proljeće.“

16

KULTURA RUSIJE OD 2.POL. 13. ST. DO 15. ST.

Mongolsko-tatarska najezda i jaram su nanijeli neizmjernu štetu kulturnom nasljeđu drevne Rusije. Pri spaljivanju i pljačkanju gradova – glavnih kulturnih centara – bili su uništeni i mnogobrojni spomenici pismenosti, istaknuta djela arhitekture i slikarstva.

U prvih 50 godina jarma u Rusiji nije izgrađen ni jedan grad. Značajno su se skratili razmjeri kamene gradnje. Razinu prije mongolske provale dosegli su tek 100 godina poslije invazije Batu-kana. Čak i u Novgorodu, koji nije bio razoren, do kraja 13.st. gradile su se samo tvrđave i drvene crkve.

S borbom protiv mongolsko-tatarske sile povezan je daljnji razvoj usne narodne književnosti. Heroji ruskih bilina postaju simboli patriotizma i borbe ruskog naroda za nezavisnost. U 14. st. dolazi do pojave novog folklornog žanra – povijesne pjesme. Primjer toga je „Pjesma o Ščelkanu Dudjentjeviču“. U njoj se govori o konkretnim događajima 1327. godine u Tveru – ustanku građana protiv Mongolo-Tatara.

Raširenim književnim žanrom postaju povijesne pripovijesti, koje govore o najezdi Mongolo-Tatara i protivljenju njima. Najpoznatije su pripovijesti „O bitci na Kalki“ i „O Batu-kanovom uništenju Rjazanja“. Pobjedi na Kulikovom polju posvećene su poeme „Zadonščina“ i „Priča o Mamajevom porazu“.

„Put preko tri mora“, kojeg je napisao tverski trgovac Afanasij Nikitin u 15. st., predstavlja prvim opisom Indije u povijesti europske književnosti.

U području arhitekture treba izdvojiti izgradnju Moskovskog Kremlja u 14. i 15. st., čije su prve zidine bile od bijelog kamena, napravljene u vrijeme Dmitrija Donskog. U početku 16.st. izgrađene su znamenite katedrale Kremlja (Uspjenska, Blagovješčenska, Arhangeljska). Područje Kremlja bilo je zaštićeno zidom od crvene cigle, dugim 2,25 km, debljine 3,5 – 6,5 m i visine 5-19 m. Taj sastav moskovskog Kremlja, izgrađen krajem 15. st., sačuvao se do danas.

Slikarstvo tog perioda predstavljeno je freskama u crkvi Sv. Spasa na Iljinu u Novgorodu, rad Feofana Grka – čudesnog umjetnika koji je došao iz Bizanta. Najviši uspon ruskog slikarstva ikona povezan je s njegovim sljedbenikom, genijalnim ruskim ikonopiscem Andrejem Rubljovim, koji je živio na prijelazu 14. i 15. stoljeća. Filozofska dubina, ideje jedinstva i mira među ljudima te čovječnost su odražene u djelima umjetnika kroz harmoničan sklad nježnih i čistih boja. Najpoznatiji njegov rad je ikona „Trojstvo“, koja se čuva u Tretjakovskoj galeriji. Njegov rad su i freske u Uspjenskoj katedrali u Vladimiru.

17

CAR IVAN GROZNI (1530.-1584.), VELIKI KNEZ „CIJELE RUSIJE“ (OD 1533.) I PRVI RUSKI CAR (OD 1547.)

Ujedinjenje ruskih zemalja završilo je početkom 16.st. pri sinu Ivana III., Vasiliju III., koji je vladao u Moskvi od 1505. do 1533. U istočnoj Europi formirala se ogromna ruska država, koja se prostirala na 2,8 mil. kvadratnih kilometara. To je bila jedinstvena centralizirana država u kojoj su svi gradovi i zemlje bili podčinjeni velikom moskovskom knezu. Broj stanovnika Rusije bio je oko 9 milijuna ljudi.

Pred smrću, Vasilij III. je zavjetovao prijestolje trogodišnjem sinu Ivanu. Državom je počela vladati majka Ivana IV., kneginja Elena s braćom, knezovima Glinskim. Nakon 5 godina je umrla, smatra se od trovanja. Od 1538. do 1547. državu je vodila boljarska aristokracija: obitelji Bjeljski, Šujski, Glinski. U to vrijeme su boljari sebe otkrili kao antidržavnu, anarhičnu silu. Za 9 godina na vlasti izmijenilo se 5 interesnih grupa boljara. Boljarska vlast bila je praćena smjenama dvaju mitropolita, pražnjenjem državne blagajne, smrtnim kaznama, mučenjima, progonima. Posljedica toga bilo je slabljenje središnje vlasti, a u nizu gradova došlo je do ustanka građana protiv plemstva.

1547. godine je veliki moskovski knez napunio 17 godina. To je značilo da je vlast trebala prijeći u ruke punoljetnog gospodara. U siječnju 1547. Ivan Vasiljevič u Uspjenskoj katedrali moskovskog Kremlja svečano preuzima Carstvo. Od tada se veliki moskovski knez počeo nazivati carem (cezarom) – što je titula rimskih imperatora.

Ivan IV. je formirao novu vladu, od ljudi sebi odanih. To tijelo su nazvali Izabrana rada. U njen sastav ušli su neki dvorjani i staromoskovski boljari, kojima je interes bio uspon Moskve. Izabrana rada je provodila politiku centralizacije zemlje, trudeći se primiriti interese svih boljara,dvorjana i svećenstva.

U veljači 1549. godine u kremljovskom dvorcu sastao se prvi Zemaljski sabor – skup staleških predstavnika. U budućnosti je Ivan IV. je okupljao Zemaljske sabore za rješenje svih najvažnijih državnih pitanja. Osim boljara, dvorjana i svećenstva, u njima su sudjelovali predstavnici drugih staleža: trgovci i obrtnici. U Rusiji je nastala staleško-predstavnička monarhija.

Bila je provedena reorganizacija vojnih snaga zemlje. Ustroj spremne vojne sile omogućilo je Rusiji da riješi neke davne strateške zadaće vanjske politike.

U to vrijeme je glavna vanjskopolitička opasnost za zemlju dolazila od Tatara. 1503. godine se Zlatna horda raspala, ali na njenim ruševinama ostao je cijeli niz kanata: Kazanski, Astrahanski, Krimski, Sibirski, itd. Svaki od njih je težio živjeti na račun provala na ruske teritorije.. 1552. godine ruska vojska je zauzela Kazanj, a 1556. Astrahanj. Poslije toga se Rusiji mirnim putem pridružio Volški kanat, s Volgom kao budućim riječnim simbolom Rusije.

80-tih godina 16.st. počeo je proces osvajanja Sibira. Za 100 godina Rusi su osvojili ogromno područje od Urala do Tihog oceana.

Uspješno rješenje „istočnog pitanja“ dozvolilo je vlasti da počne borbu za izlaz Rusije na Baltičko more. U to vrijeme je baltički prostor bio pod vlašću Livonskog reda, koji je formiran još u vrijeme Aleksandra Nevskog (1237.). Po ugovoru iz 1503., Livonija je plaćala Rusiji danak za grad Jurjev. Livonski red je sredinom 16.st. bio na rubu raspada pa je na njegove zemlje bila prikovana pažnja susjednih zemalja. 1557. godine Livonija je objavila Rusiji da više neće plaćati danak. 1558. godine je Ivan IV. objavio Livoniji rat. Početak rata je označio niz ruskih pobjeda, zauzeto je 20 livonskih gradova. Uskoro se Livonski red raspao, ali su njegove zemlje prešle u ruke Švedske, Danske i Poljske. Umjesto jednog slabog, Rusija je dobila tri jaka protivnika. Rat se produžio 25 godina i završio se porazom Rusije, 1583. godine. Obala Baltičkog mora ostala je Švedskoj.

Ratne teškoće su zaoštrile unutarnje prilike u Rusiji. Od 1565. do 1572. Ivan Grozni je

18

provodio politiku represije prema boljarima, koja je dobila naziv opričnina. Za borbu protiv kneževsko-boljarske opozicije i očekivane njihove izdaje Ivan je formirao posebne vojne formacije, tzv. opričnike., koje su činili boljari od povjerenja. Poslije ustanovljenja opričnine su počele smrtne kazne, a mnogi boljari su bili optuženi za izdaju i prognani u razne gradove. Bogatstvo pogubljenih i protjeranih se uzimalo za račun cara i dijelilo opričnicima, čiji je broj porastao do 6 tisuća. Vanjskim obilježjem opričnika bili su pseća glava i metla, pričvršćeni na konjsko sedlo, u znak toga da oni grizu neprijatelje cara i čiste izdaju iz države.

Polustoljetna vlast Ivana Groznog je ostavila duboki i mračni trag u povijesti Rusije. Bogat dramatičnim zbivanjima, život prvog ruskog cara je zanimao mnoge povjesničare i pisce. Kao čovjek i državni činovnik, Ivan IV. bio je složena, kontradiktorna ličnost. Visokoobrazovan, zaštitnik tiskanja knjiga, i sam književnik, vladar koji je mnogo uradio za jačanje i širenje ruske države, on je istovremeno vlastitim rukama rušio to što je gradio, i pri tom okrutno pratio one kojima je dugovao zbog uspjeha unutarnje politike i vanjskopolitičkih pobjeda.

KULTURA RUSIJE U 16. STOLJEĆU

Među svim oblicima umjetnosti u 16.st., najveći razvoj je ostvarila arhitektura. Dolazi do izgradnje kamenih gradskih utvrda, crkava i manastira.

U čast pobjede nad Kazanskim kanatom, u Moskvi na Crvenom trgu je u periodu od 1555. do 1561. bila građena Pokrovska katedrala, ili kako je još zovu: Hram Vasilija Blaženog. On predstavlja harmoničan spoj devet crkava koje se prostiru na jednom temelju. Uvis se uzdiže vrh središnje crkve, oblika šatora. Oko njega se nalazi osam kupola manjih crkava. Sve kupole su ukrašene jarkim i šarenim dizajnom boja.

U vrijeme izgradnje Pokrovske katedrale u njoj se nastanio blaženi (slaboumni) Vasilij. U Rusiji je oduvijek postojao poseban odnos prema slaboumnim ljudima; oni su smatrani „Božjim ljudima“. Vasilij Blaženi bio je vrlo poznat u Moskvi. Poslije smrti bio je sahranjen u toj katedrali. S vremenom se katedrala počela nazivati Katedralom Vasilija Blaženog.

Najvažnijim dostignućem iz područja kulture 16. stoljeća bio je početak tiskanja knjiga. Nedaleko od moskovskog Kremlja bila je otvorena prva izdavačka kuća u Rusiji (Pechatnyj dvor – Tiskarska kuća) . Početkom tiskanja knjiga u Rusiji smatra se 1564, godina, kada je prvi tiskar, Ivan Fjodorov, izdao knjigu „Apostol“. U cijelom 16. stoljeću je u Rusiji bilo izdano samo 20 knjiga, ali su neke od njih imale tiražu i do tisuću primjeraka.

19

„VRIJEME NEMIRA“ (1598.-1612.)

Poslije smrti Ivana Groznog, 1584. godine, carem je postao njegov mlađi sin Fjodor. Car Fjodor bio je tjelesno slab čovjek koji je sve vrijeme provodio čitajući crkvene knjige, u molitvi ili putujući po manastirima. Upravljanje državom povjerio je bratu svoje žene, Borisu Godunovu. Godunov je provodio opreznu i razumnu politiku: jačao je gospodarstvo zemlje i jačao njene granice. Osvojio je od Šveđana ušće rijeke Neve, koje je bilo izgubljeno u vrijeme Livonskog rata. 1592. godine je odbio posljednji napad krimskog kana na Moskvu. Međutim, njegovim glavnim uspjehom iz toga perioda smatra se to što je, primijenivši sve svoje diplomatske sposobnosti, organizirao uznesenje moskovskog mitropolita u stupanj (san) patrijarha. Od vremena prihvaćanja kršćanstva 988. godine, ruska Pravoslavna crkva je bila mitropolija (ogranak) Svjetske Konstantinopolske patrijarhije. Poslije pada Konstantinopola, 1453. godine, tj. u to vrijeme, prije 150 godina, ruska Crkva bila je praktički autokefalna (samostalna). Uznesenje ruskog mitropolita u stupanj patrijarha je povisilo ugled ruske Crkve u cijelom pravoslavnom svijetu.

Car Fjodor nije imao djece. Poslije njega carem je trebao postati mlađi brat Dmitrij. No, Dmitriju je bilo svega osam godina kada je smrtno stradao, pod nejasnim okolnostima. Jedni su smatrali da se desio nesretni slučaj, drugi – da su ga ubili sluge Godunova. Što je prava istina, do danas je nepoznato. Dinastija Rjurikoviča, koja je Rusijom vladala od 862. godine, prestala je postojati. Nastala je dinastijska kriza. Poslije toga su u Rusiji slijedili dramatični događaji koji su trajali 15 godina (1598. – 1613.) i poznati su kao „vrijeme nemira“.

Poslije smrti cara Fjodora, 1598. godine , Godunov se izborio da bude izabran za cara.

Carevanje Borisa Godunova se započelo uspješno. Međutim, uskoro su se počeli događati istinski strašni događaji. 1601. godine bilo je mnogo dugotrajnih kišnih perioda, a onda su krenuli rani mrazovi. Sljedeće godine se ponovila nerodna godina. U zemlji je došlo do gladi, koja se protegnula na tri godine. Prema nekim podacima, u Rusiji je tad umrla jedna trećina stanovništva.

Narod je brzo našao objašnjenje za te prirodne katastrofe: gnjev Božji. Po cijeloj zemlji su se proširile glasine da je Boris Godunov ubio carevića Dmitrija i nezakonito za sebe prisvojio carsku vlast.

U to vrijeme se u Poljskoj pojavio čovjek koji je tvrdio da je upravo on carević Dmitrij. On je pričao da se u djetinjstvu spasio od ubojica i pobjegao u Poljsku. Povjesničari ni do danas nisu točno utvrdili tko je u stvari bio taj čovjek, ali najuvjerljivijim se čini stajalište da je prvi samozvanac bio monah Čudova manastira, Grigorij Otrepjev . On je u povijest ušao kao Lažni Dmitrij I.

Poljski kralj dao je Otrepjevu pomoć u obliku vojnog odreda. Naravno, on nije vjerovao da je Otrepjev stvarno carević, nego se prosto nadao s njegovom pomoću ovladati Rusijom. Čuvši da je Dmitrij živ, seljaci su se jako razveselili. Mnoštvo ljudi je pribavljalo oružje gdje su mogli te su išli k Otrepjevu, boriti se za „pravog cara“. Uskoro se skupila velika vojska. S tom vojskom je Lažni Dmitrij I. 1605. godine došao do Moskve. Upravo u to vrijeme je umro Boris Godunov. Vojska Otrepjeva se probila u Moskvu, svrgla s vlasti sina Godunova i proglasila carem samozvanca. Praktički od prvog dana se po prijestolnici razlegao val nezadovoljstva zbog toga što car nije poštivao crkvene zakone, narušavao je ruske običaje odijevanja i svakodnevice, zbog njegova dobrog prihvaćanja stranaca, zbog njegova htijenja da se oženi Poljakinjom i zbog započetih ratova s Turskom i Švedskom. Tada su Moskovljani prestali vjerovati da je na prijestolu „pravi“ Dmitrij. Podigli su ustanak i 1606. ubili Otrepjeva.

20

Izabran je novi car, no ni on se nije uspio održati. Rat se vodio po cijeloj Rusiji. Seljaci su skupili veliku vojsku i krenuli u rat protiv cara i boljara. Na kraju su bili poraženi.

Pojavio se još jedan čovjek koji se izdavao za carevića Dmitrija (Lažni Dmitrij II.). Ljudi više nisu znali čemu da vjeruju. Novoga cara su također svrgli. Na vlasti su se našli boljari, ali oni nisu mogli vladati zemljom jer se njima nitko nije htio počiniti.

Poljski kralj je doznao da u Rusiji nema ni vlasti ni vojske. Odlučio je preuzeti vlast u Rusiji i u tom smjeru je uputio svoju vojsku. Boljari su dopustili toj vojsci da uđe u Moskvu. U ruskoj prijestolnici su se počeli razmještati stranci.

Doznavši što se događa u Moskvi, ruski narod je počeo formirati dobrovoljne paravojne formacije (rus. ополчение).

Paravojne formacije su stigle do Moskve, međutim, tamo su se njihovi vođe posvađali među sobom, jer je svaki od njih htio biti glavni. Jednog od vođa su u svađi ubili. Potom je došlo i do razdora među običnim paravojnicima. Na kraju su se svi koje-kuda razišli i tako se raspala ta paravojna formacija.

Drugu paravojnu formaciju je predvodio nižnjenovgorodski trgovac Kuzma Minjin, koji je za zapovjednika vojnim operacijama pozvao kneza Požarskog. 1612. godine je Moskva bila oslobođena od osvajača.

Nakon osvajanja Moskve Požarski je sazvao predstavnike gradova, po 10 ljudi, da se izabere novi car iz redova ruskih boljara.

Trebalo je izabrati cara koga bi svi prihvatili. Na kraju je 21. veljače 1613. na Zemaljskom saboru kao car izabran 16-godišnji Mihail Fjodorovič Romanov, osnivač dinastije Romanovih.

21

PETAR I. VELIKI (1672. – 1725.)

Petar I., veliki ruski car, a kasnije imperator, bio je genijalni reformator i u isto vrijeme vrlo okrutni i svojeglavi čovjek. Rođen je 1672. godine u Moskvi. Petar je bio mlađi sin cara Alekseja Mihajloviča Romanova. Car Aleksej se ženio dva puta: prvi put Marijom Iljiničnom Miloslavskom, a drugi put Natalijom Kirilovnom Nariškinom, 1671. godine. Iz prvog braka imao je trinaestero djece, a iz drugog dvoje. Mnogi od njih su umrli još za života oca, od sinova su ga nadživjeli jedino Fjodor i Ivan, iako su oba bili ozbiljno bolesni (invalidi). Petar je bio jako i zdravo dijete. 1682. godine, poslije smrti Fjodora, obitelj Nariškin se nadala posjesti na tron energičnog Petra, a obitelj Miloslavski se borila za predaju vlasti Ivanu. Narod je bio za Petra, međutim zbog utjecaja i moći Miloslavskih, koji su podigli bunu vojnika-plaćenika i na oči gomile ljudi ubili pristalice i mnoge članove obitelji Nariškin, na tronu su se našli oba brata: desetogodišnji Petar i šesnaestogodišnji Ivan. Do njihove punoljetnosti zemljom je upravljala njihova sestra Sofija, tj. od 1682. do 1689. godine. Majka je odvela Petra u selo Preobraženskoe pod Moskvom, gdje je on proveo svoje djetinjstvo.

U djetinjstvu Petar nije ostvario nikakvo obrazovanje, osim najosnovnije pismenosti i kojekakvih povijesnih podataka. Njegove igre i zabave su imale dječji ratni karakter, volio je ratne igre. Osobitu ulogu u formiranju ličnosti Petra I. imale su vojne igre, za potrebe kojih su formirane „vojske za zabavu“, od kojih je s vremenom nastala carska garda, temelj ruske regularne vojske.

Nedaleko sela Preobraženskoe nalazilo se selo Nemeckaja Sloboda. Mladi Petar je tamo bio čestim gostom. Stanovništvo Nemecke Slobode je imalo veliki utjecaj na svjetonazor i stil ponašanja čovjeka koji će značajno izmijeniti Rusiju. „Nijemcima“ su u to vrijeme nazivali u Rusiji sve strance . U Nemeckoj Slobodi su živjeli obrtnici, trgovci, vojnici, liječnici, prevoditelji. Rusija je njima postala drugom domovinom. Mladi vladar je u Nemeckoj Slobodi našao mnogo prijatelja i boravio tamo često. Nizozemski inženjer Franz Timmermann poučavao ga je aritmetiku, algebru, geometriju, artiljerijskim znanjima, osnovama izgradnje tvrđava i uporišta. Više od svih se Petru svidio Franz Lefort. Lefort je bio imigrant iz Švicarske i bio je u ruskoj službi u činu pukovnika.

U kolovozu 1689. godine opet su se na poticaj Sofije, sestre Petra i Ivana, pobunili vojnici - plaćenici. No, taj put je sreća Sofiji okrenula leđa, te ju je Petar smjestio u Novodjevičji manastir i počeo vladati samostalno . 1696. godine je umro car Ivan i tako je Petar postao jedinim upraviteljem Rusije. Glavnim ciljevima vanjske politike Petra su postali osvajanje morskih obala (Baltičko more) i osvajanje iskonskih ruskih teritorija, izgubljenih u proteklim stoljećima. Prvi koraci u tom smjeru bili su pohodi na Azov 1695. i 1696. godine. Ispunjavajući uvjete dogovora Rusije sa savezom Austrije, Poljske i Venecije, protiv Turske, Petar je namjeravao osigurati južne granice države. Pohod 1695. godine prošao je loše za rusku vojsku, ali već nakon godinu dana Azov je osvojen zahvaljujući sudjelovanju mornarice, tj. brodovlja, izgrađenog po naredbi cara u Voronježu. Petar je osobno upravljao izgradnjom brodova i formiranjem regularne vojske.

Unatoč pobjedi kod Azova, Petar je shvaćao da je Rusija mnogo zaostala u odnosu na Europu u tehničkom, vojnom i pomorskom smislu. Zato je 1697. godine uputio u Nizozemsku Veliko Poslanstvo, koje je imalo zadatak izučiti različite tehničke i pomorske discipline. Ono se sastojalo od predstavnika boljarske mladeži. Petar nije htio objaviti vlastito sudjelovanje u Poslanstvu, tako da je inkognito otputovao u Nizozemsku, pod lažnim imenom mornara Petra Mihajlova. Petar je proveo u Nizozemskoj četiri mjeseca, proučavao je brodogradnju i radio je na brodu nizozemske Istočno-indijske kompanije u Zaandamu (rus. Saardamu). Potom se uputio u Englesku, gdje je inkognito nastavio učenje u Deptfordu,

22

jugoistočnom predgrađu Londona. Osim učenja, Petar je vodio i tajne pregovore s Nizozemskom i Engleskom u cilju stvaranja saveza. Međutim, europski vladari se nisu htjeli povezati ugovorima s Rusijom, budući da su se borili za utjecaj na Španjolsku.

1698. godine car je dobio informacije o novoj pobuni plaćenika u Moskvi i prekinuo posjetu Europi. Ustanak je ugušen s neviđenom okrutnošću: stotine ustanika je pogubljeno, a njihove glave su povješane po ulicama Moskve.

Do 1700. godine su Petar i njegovi suradnici počeli realizirati planove o vraćanju Baltičkog mora Rusiji. No, na njihovom putu je stajala Švedska, kojoj je na čelu bio Karl XII. (1682. – 1718.). Njega su, unatoč mladosti, smatrali jednim od najboljih vojskovođa Europe. Za rat protiv Švedske Petar je formirao savez Rusije s Danskom, Norveškom i Saskom. Sjeverni rat je počeo 1700. godine i trajao je do 1721. godine, praktički do kraja Petrove vlasti. Pobjeda Rusije u tom ratu zahtijevala je napor svih sila zemlje i mobilizaciju čitavog skrivenog potencijala zemlje. Petar se iskazao kao osobiti i žestoki ratni zapovjednik, talentirani diplomat i mudri vladar. Ruski poraz kod Narve (1700.) samo je razljutio cara i potakao ga da još više radi. Glavna bitka Sjevernog rata bila je Poltavska bitka (1709. godine), u kojoj je Karl XII. pretrpio strahovit poraz. Jedna od glavnih pomorskih bitaka u Sjevernom ratu bila je bitka kod Ganguta (današnji finski grad Hanko) – prva pobjeda Rusije na moru.

Kraj Sjevernog rata bio je označen potpisom mira u Freden-Nystadu, 10. rujna 1721. godine. Tim dogovorom Rusija je dobila zemlje duž rijeke Neve, u Kareliji i Pribaltici, s gradovima Narvom, Reveljem (danas: Tallin), Rigom i Viborgom, itd. Upravo u čast pobjede nad Šveđanima Senat je u studenom 1721. godine proglasio Petra imperatorom Rusije. 1703. godine, na obalama Neve, pri njenom ušću u Finski zaljev, Petar je počeo podizati grad, Sankt-Peterburg. Izgradnja se odvijala vrlo intenzivno, no to je stajalo nevjerojatne iznose ljudske sile i financija. Unatoč tome, do 1712. godine, Petar je prenio prijestolnicu iz Moskve u Sankt-Peterburg.

Petar je poduzeo i Perzijski pohod, 1722. godine, koji je rezultirao osvajanjem zapadne obale Kaspijskog mora s gradovima Derbent i Baku.

U vrijeme Petra I. su prvi put u povijesti Rusije uspostavljena stalna diplomatska veleposlanstva i konzulati u stranim zemljama, te su promijenjeni zastarjeli oblici diplomatskih odnosa i ponašanja.

Reforme Petra I. su se dotakle svih sfera društvenog života. Petar I. je uvećao prava zemljoposjednika nad imanjem i ličnošću kmetova. Provedena je reforma državnog aparata. Umjesto Boljarske Dume uveden je 1711. godine Senat. Od 1717. do 1718. godine bili su osnovani 12 kolegija (kolegij vanjskih poslova, vojni kolegij, trgovinski kolegij, itd.) koji su postojali do 1802. godine, kada su zamijenjeni formom ministarstava. Umjesto patrijarhata je ustanovljen Sinod (kolegij za religijska pitanja, na čelu sa svjetovnim činovnikom), koji je bio pod kontrolom vlasti. Time je crkva postala potčinjena državi.

Krupne reforme su provedene u područjima kulture i prosvjete. Pojavila se svjetovna škola i time je prekinut monopol vjerskih institucija na obrazovanje. Na inicijativu Petra I. osnovane su mnoge znanstvene institucije, među njima i Akademija znanosti s gimnazijom i sveučilištem, u Sankt-Peterburgu, 1725. godine. Petar I. je otkrio prvo rusko javno kazalište, a i prvi ruski muzej – Kunstkamera, 1719. godine , s javnom knjižnicom . 1708. godine je provedena reforma ruskog pisma (izmjena sustava azbuke i pojednostavljenje pisanja slova ćiriličnog alfabeta). Od 1703. godine su izlazile prve ruske tiskane novine, „Izvješća“.

Petar I. je iskoristio iskustvo zapadnih zemalja u razvoju industrije, trgovine i kulture.

Za vrijeme Petra I. je nastalo mnoštvo manufaktura, metalurških, rudarskih i drugih tvornica, postavljena je osnova osvajanju nalazišta željezne rude, vađenja

23

obojenih metala (bakra, srebra), počela je gradnja brodogradilišta, luka, kanala, pojavilo se novo moćno industrijsko područje – Ural.

Reforme Petra I. su se provodile okrutnim sredstvima, putem krajnjih napora materijalnih i ljudskih sila, ali kao rezultat promjena je Rusija postala moćnom europskom državom. U mnogim aspektima je nadvladana ekonomsko-tehnička zaostalost. Kao osnivač snažne apsolutističke države, Petar I. je za Rusiju dobio od zemalja Zapadne Europe priznanje autoriteta velike države.

KULTURA RUSIJE SREDINOM I DRUGOM POLOVICOM 18.ST.

Kultura vladajućih slojeva ruskog društva u drugoj polovici 18.st. u mnogome je bila zadana filozofijom prosvjetiteljstva i njenom idejom vlasti znanja i razuma u životu ljudi, kao i pažnjom k čovječjoj ličnosti

Velike uspjehe se ostvarilo u području obrazovanja. Formiran je sustav zatvorenih staleških obrazovnih institucija. U Sankt Peterburgu je otvoren Smoljni institut, a u Moskvi – Trgovačko učilište. U tim novim institucijama nastojalo se osigurati humano postupanje i odgoj djece, razvoj prirodnih talenata, zabrana tjelesnih kazni. Napravljeni su prvi koraci k organizaciji ženskog obrazovanja. Školska reforma 1782. – 1786. je dovela do jedinstvenih nastavnih planova i opće metodike nastave. Osnivana su različita učilišta i obrazovne institucije za sve staleže, vojne škole, itd. 1755. je na inicijativu i projekt M.V. Lomonosova bilo otvoreno Moskovsko sveučilište. U skladu s idejama tvorca Sveučilišta, obrazovanje u njemu je bilo slobodno za sve staleže – djeca kmetova su se mogla upisati na Sveučilište, ako bi dobila dokument o slobodi od svog zemljoposjednika. Nastava je bila na ruskom jeziku. Jedna od najvažnijih zadaća Sveučilišta bila je širenje znanstvenih ideja. U tom smislu su veliku ulogu imale tiskara i knjižnica koje su radile pri Sveučilištu.

1757. je otvorenija Umjetnička akademija u Sankt Peterburgu, za čiju pripremu su otvorene prve dvije gimnazije u zemlji. Krajem 18. st. otvorena je Medicinsko-kirurška akademija. Do početka 19.st. u zemlji je postojalo 556 obrazovnih institucija.

Razvoj znanosti sredinom 18.st. je povezan s imenom M.V. Lomonosova, (1711.- 1765.), koji se uspješno bavio raznim znanstvenim disciplinama: fizikom, kemijom, astronomijom, geologijom, poviješću, geografijom, itd. Osim znanstvenim, bavio se i književnim radom, pisao pjesme i poetske poslanice, tragedije, satire, itd.

1783. godine, za vrijeme carice Katarine Velike, osnovana je Ruska akademija znanosti. Predsjednicom te institucije je postala kneginja Ekaterina Daškova (1743.- 1810.). Na Akademiji su radili mnogi talentirani znanstvenici: izumitelj I. Polzunov, arhitekt I. Kuljibin, putopisac S. Krašenjinjikov, koji je dao prvi opis Kamčatke, itd.

Književnost je bila pod utjecajem filozofije klasicizma, koji je nastao kao posljedica epohe apsolutizma, formiranog u Italiji još u 16.st. Trag na ruski klasicizam je ostavio povijesni razvoj zemlje. Nova državnost i zanos njome daju književnosti ulogu najvažnijeg sredstva širenja nove ideje – ideje građanstva, ideje odijeljene ličnosti pojedinca.

Ruski klasicizam se počeo razvijati kroz satiričku komediju, čiji je najveći predstavnik u ruskoj književnosti bio D. Fonvizin.

Jedan od najvećih predstavnika književnosti tog perioda bio je Gavriil R. Deržavin, autor svečanih oda i lirskih pjesama. Odigrao je odlučujuću ulogu u formiranju tadašnjeg ruskog književnog jezika.

Slikarstvo ovog perioda je bilo u znaku portreta. Pojavila se visoka umjetnička razina stvaralaštva. Poznatiji slikari bili su D. Levicki i F. Rokotov.

24

Kiparstvo je bilo u znaku F. Šubina, kipara koji je napravio cijelu galeriju kipova suvremenika.

1782. je u Sankt Peterburgu postavljen spomenik Petru Velikom („Brončani konjanik“), kojeg je naručila Katarina Velika, a izgradio francuski kipar Étienne Maurice Falconet.

Krajem 18. st. je postavljen temelj jednom od najvećih i najpoznatijih svjetskih muzeja – Ermitaža u Sankt Peterburgu, na osnovi kupovine niza privatnih kolekcija umjetnina, koju je izvršila Katarina Velika.

RUSKA KULTURA U 1.POL. 19. ST.

Prva polovica 19.st. u Rusiji označena je značajnim progresom kulturnog života u svim njegovim segmentima. Razvoj znanosti, obrazovanja, književnosti i umjetnosti samo su neki od njih. U njima se odražavala rastuća samosvijest naroda i razvoj novih, demokratskih običaja društvenog života.

To je period vlasti cara Aleksandra I. U njegovo vrijeme je provedena korjenita reforma obrazovanja, jer su to zahtijevale društveno-ekonomske prilike u zemlji i svijetu. Osnivane su osnovne i srednje škole, gimnazije, učilišta, visoke tehničke škole i na vrhu sustava bila su sveučilišta, na čelu s Moskovskim, Peterburškim i Kazanskim sveučilištem. Postojale su još i staleške obrazovne institucije - liceji, u kojima su se obrazovala djeca dvorjana. Upravo je u to vrijeme obrazovanje sve više izlazilo iz sfera isključivo visokih slojeva društva i preko dvorjanskih sfera, a kasnije trgovačke, obrtničke i zemljoposjedničke sfere počelo sve masovnije širiti se u društvu. Porastao je značajno i broj knjižnica, od kojih mnogo privatnih, a interes za novine i časopise je naglo rastao (primjeri tadašnjih tiskovina su „Sjeverna pčela“, „Sin domovine“, itd.).

Ruska znanost je u ovom periodu ostvarila značajne rezultate. Povijest se počela proučavati; povjesničar N. Karamzin je napisao „Povijest ruske države“, u 12 tomova, od 1816. do 1829. godine.

U ovom periodu je značajno narasla i ruska mornarica. Ruski mornari su u tom periodu napravili 40 putovanja oko svijeta, na čelu s ekspedicijama predvođenima I. Kruzenšternom i Ju. Lisjanskim. Ekspedicije poduzete 1819.-1821. godine su došle do Antarktike. 1845. godine Rusko geografsko društvo je počelo s radom. 1839. je s radom počeo raditi astronomski opservatorij u Pulkovu kod Sankt Peterburga.

Ruski matematičari iz tog perioda su ostvarili značajne uspjehe. Najznačajniji od njih su bili V. Bunjakovski i M. Ostrogradski. Temelje ne-euklidske geometrije postavio je N. Lobačevski.

Ruski fizičari su u području električne energije ostvarivali velike rezultate. Neki od najvažnijih su bili V. Petrov, E. Lenc, P. Šilling, B. Jakobi, itd.

Ruski liječnici su se u ovo vrijeme počeli koristiti narkozom pri operacijama te su se bavili i radom u području transfuzije krvi.

Prva željeznička pruga u Rusiji je otvorena 1837. godine, na liniji Sankt Peterburg – Carsko Selo. Prvi parobrodi plovili su rijekom Nevom već 1815., a 1817. Volgom.

Ruska književnost ovog perioda spada među najznačajnije periode cjelokupne svjetske književnosti uopće. To je period u kome je klasicizam 18. stoljeća najprije zamijenjen sentimentalizmom (N. Karamzin (1766.-1826.), pripovijetka Bijedna Liza). Karamzinovo stvaralaštvo je mnogo doprinijelo razvoju ruskog književnog jezika, kojeg je upravo on približio živom, prirodnom govoru svakodnevice.

25

Domovinski rat 1812. godine doveo je do uzleta nacionalne svijesti i pojave književnog pravca, poznatog kao romantizam. Jedan od njegovih najistaknutijih predstavnika bio je V. Žukovski, u čijim književnim radovima nalazimo teme i motive iz narodne književnosti i iz narodnih bajki i legendi. Njegov prevoditeljski rad znatno je doprinio proučavanju djela Homera, Schillera, Byrona i drugih književnika.

Najznačajniji predstavnik poezije i proze ovog perioda ruske književnosti smatra se A. Puškin. On je sasvim oslobodio ruski nacionalni duh književnog utjecaja Zapada i utjecao na razvoj iskonske ruske književnosti koja bi izrastala iz dubina ruskog narodnog genija i narodne stihije i nadahnuća. Sličan talent, ali i tragičnu sudbinu, imao je i njegov mlađi suvremenik, M. Ljermontov; njih dvojica su označili vrhunac romantičarskog perioda ruske književnosti.

Sljedeći veliki književnik, nastavljač puškinsko-ljermontovske tradicije, bio je N. Gogolj, koji je svojim djelom pokazao put svojim velikim sljedbenicima, koji su 40-tih godina 19. st. Započinjali svoj književni put: F. Dostojevski, M. Saltikov-Ščedrin, N. Njekrasov, I. Turgenjev, I. Gončarov, itd. Ta i druga imena smatraju se ponosom ruske i svjetske književne kulture. Značajan rezultat postigao je i pjesnik-mislilac, F. Tjutčev, sa svojom filozofsko-romantičkom lirikom.

Kazalište je postalo u ovom periodu značajnom pojavom ruskog kulturnog života. U najvećim gradovima, osobito u Sankt Peterburgu, osnivana su državna i privatna kazališta. Najpoznatiji među njima su Mali i Veliki teatar, izgrađeni još prije početka 19. stoljeća, da bi 1832. godine u Sankt Peterburgu bio izgrađen i Aleksandrinski teatar, u čast Aleksandre, supruge Nikolaja I.

U Moskvi su također izgrađeni Mali (1806.) i Veliki teatar (1825.). Veliki uspjeh su imale drame Gribojedova, Gogolja, a uskoro, od 50-tih godina, i A. Ostrovskog.

Razvoj baleta u ovo vrijeme povezan je s imenima francuskih baletnih majstora, Charlesa Didelota (Šarl Didlo) i Julesa Perrota (Žil Pero'), uz koje se od 1815. isticala i ruska balerina A. Istomina.

Ruska nacionalna glazbena škola i nacionalna opera se također formiraju u ovom periodu. Mnogi skladatelji su ostavili svoj trag u riznici svjetske glazbene tradicije, ali ime koje se ističe iznad svih je M. Glinka, čije opere „Život za cara“ (u sovjetsko vrijeme preimenovana u „Ivan Susanjin“), „Ruslan i Ljudmila“ i mnoge druge, čine vrh opernog ruskog stvaralaštva iz ovog vremena. Glinka je ostvario ugled jednog od najvećih svjetskih opernih skladatelja.

Slikarstvo prve polovice 19.st. je označeno terminom akademizam – pravcem nastalim na Umjetničkoj akademiji u Sankt Peterburgu u drugoj četvrtini 19. st., kao odraz već minulog perioda klasicizma, u smislu da se za slikarski obrazac uzme imitacija antičke umjetnosti. Ovaj pravac je dobio opću podršku i popularnost u cijeloj zemlji. Glavni predstavnici bili su Fjodor (Fidelio) Bruni, Ivan Martos, itd.

Romantizam u ruskom slikarstvu je u najvećoj mjeri odražen djelima K. Brjulova, čije djelo „Posljednji dan Pompeja“ je izazvalo veliku pažnju tadašnje ruske i svjetske javnosti. Slikari romantičari su na svojim djelima nastojali istaknuti u prvi plan ljudske emocije, ideje kao što su humanizam, slobodoljublje, itd.

Od 30-40-tih godina, počinje razdoblje realizma, čiji je glavni predstavnik bio P. Fedotov. On je bio prvi umjetnik koji je temu „običnog čovjeka“ uzdigao na visinu na kojoj se kasnije i zadržala u ruskoj umjetnosti.

Arhitektura ovog perioda je prije svega u znaku izgradnje Sankt Peterburga. U stilu zrelog klasicizma, arhitekti stvaraju mnoga monumentalna zdanja, od kojih vrijedi spomenuti zgrade Sinoda i Senata (izgrađene 1829.-1834.), Mihajlovski dvorac (1819.-1825.), Aleksandrinski teatar, pod rukovodstvom arhitekta K. Rossija (Carlo Rossi). Od ostalih zdanja treba spomenuti zgradu Burze (Jean-François Thomas de Thomon), Kazansku

26

katedralu (A. Voronjihin), Isaakijevsku katedralu (H. Montferrand), Glavni Admiralitet (A. D. Zaharov), itd.

Moskva je stradala u ratnom vihoru 1812. godine, ali je i tamo brzo napredovala izgradnja kamenih zdanja, pri čemu su nerijetko osim državnih počele rasti i privatne velike kamene kuće i zgrade.

RUSKA KULTURA 60.-90. GODINA 19.ST.

Okolnosti koje su pridonijele brzom razvoju ruske nacionalne kulture u drugom dijelu 19. st. bile su između ostalog: ukidanje kmetstva i ujedno s njima buržoaske reforme, ekonomski rast i uspostava kapitalističkih proizvodnih odnosa.

Ruska kultura ovog perioda odražavala je u prvom redu složena proturječja u društvu, koja su utjecala na sve aspekte umjetnosti. Tu treba istaknuti demokratske težnje u svim segmentima društva, u području obrazovanja, književnosti, umjetnosti, ali i poljoprivredi, tehnici i znanosti. Sve te promjene su izazivale veliku zabrinutost vlasti i potrebu za kontrolom i nadzorom. Progresivne ideje kulturnog svijeta su sve više dolazile u sukob s konzervativizmom vladajućeg samodržavlja.

Obrazovanje je značajno dobilo na važnosti u to vrijeme te je kroz različite školske sustave osnovnih i srednjih škola u drugoj polovici 19.st. prošlo više stotina učenika, čime se pismenost od 5-6% (1850.) povećala na 18-21% krajem 19.st.

Broj sveučilišta je također rapidno rastao. Do obrazovne reforme 1861. godine, bilo je tek 7 sveučilišta (5 u prijestolnici i 2 u Moskvi), dok je njihov broj krajem stoljeća narastao na 60. sveučilišni gradovi postali su još i Harkov, Kijev, Kazanj, Odessa, Varšava, Tomsk, itd. Obrazovanje žena je također dostiglo visoku obrazovnu razinu, osnivanjem Višeg ženskog medicinskog tečaja u Sankt Peterburgu i drugih sličnih institucija.

Znanost je cvjetala prije svega na sveučilišnim centrima i raznim znanstvenim institucijama i društvima (Rusko geografsko društvo, Rusko astronomsko društvo, itd.).

60-70 godine bile su „zlatni period“ ruske kemije. Istaknuti kemičari bili su A. Butlerov i D. Mendeljejev.

Od poznatijih znanstvenika iz ovog perioda, treba spomenuti poznatoga ruskoga fiziologa, I. Pavlova, koji je svoja istraživanja provodio 70-tihi 80-tih godina 19. st.

Tehničke znanosti bile su u znaku izgradnje letjelica raznih vrsta, pri čemu su najznačajnija imena A. Možajski (konstrukcije zrakoplova) i K. Ciolkovski (raketni pogon, dirižabli, aerodinamika, itd.).

Društvene znanosti su u znaku radova materijalističkih teoretičara, filozofa, povjesničara A. Hercena, N. Černiševskog, N. Dobroljubova, D. Pisarjeva, itd., dok kasniji period, od 80-90-tih godina označava sve značajnije širenje učenja marksizma u Rusiji.

Književnost druge polovice 19.st. je vrijeme procvata kritičkog realizma. Rusija je dala niz književnika koji ulaze u sam vrh svjetske književnosti: L. Tolstoj, I. Turgenjev, F. Dostojevski, I. Gončarov, A. Čehov, i mnogi drugi. Unutrašnji svijet pojedinca i njegova unutarnja previranja postaju glavne književne preokupacije ovog perioda, pri čemu se ne zaobilazi ni šira društvena analiza nepravde i socijalne bijede u ruskom društvu.

Kazališta iz tog perioda su živjela bogatim kulturnim životom. Taj period bio je vrijeme A. Ostrovskog, koji je tada stvarao svoja najveća djela. Najpoznatija kazališta tog vremena bila su Aleksandrinski teatar u Peterburgu i Mali teatar u Moskvi.

Glazbena scena bila je u znaku tzv. „moćne gomilice“: L. Musorgski, A. Borodin, N. Rimski-Korsakov, C. Kjui (Cesar Cui) i M. Balakirev.

P. Čajkovski je skladao brojna svjetski poznata djela, među ostalima opere „Evgenij Onjegin“ i „Pikova dama“, te balete „Labuđe jezero“ i „Ščelkunčik“

27

KULTURA RUSIJE U SOVJETSKO VRIJEME (1917.-1991.)

Socijalističko društvo koje se u Rusiji počelo stvarati od 1917. godine, utjecalo je značajno na sve sfere društva: obrazovanje, znanost, tehniku, književnost i umjetnost – sve je prošlo kroz proces „kulturne revolucije“ koja je u sferi kulture imala za cilj stvaranje socijalističke umjetničke kulture.

Pod geslom „Umjetnost - narodu“, ruska avangarda je 20-tih godina formirala nove obrasce kulturno-umjetničke stvarnosti, nastojeći istaknuti nove ideje, kao npr. „jedinstveni svjetski jezik“ (Hljebnjikov); plakati su ocrtavali spoj vizualne i verbalne/poetske strane umjetnosti (Rodčenko i Majakovski); itd.

Sloboda umjetničkog stvaralaštva, kao osnova svake umjetnosti, došla je pod udar nove ideologije, koja je počela uvoditi žestoku cenzuru i kontrolirati umjetnost.

Posljedica revolucije 1917. bila je i emigracija – više od 2 milijuna ljudi napustilo je zemlju, a među njima i mnogi značajni umjetnici i ljudi iz kulturnog života zemlje, književnici, glazbenici, filozofi i mnogi drugi, koji su smatrali da u novim okolnostima ne mogu slobodno nastaviti sa svojim radom. Od sredine 20-tih ruski emigranti počinju stvarati djela u inozemstvu (Nabokov, Bunjin, Merežkovski, Stravinski, Rahmanjinov, itd.)

Od 1934. godine na snazi je bio „socijalistički realizam“ koji je polazio od toga da je umjetnik dužan svojim djelima služiti društvu i veličati ga. Unatoč tome, svoja velika djela stvarali su Bulgakov, Zoščenko, Mandeljštam, Ahmatova, itd. Događaje iz Drugog svjetskog rata opisivali su književnici K. Simonov, A. Tvardovski, i dr., u njima su se ogledali životi običnih, malih ljudi.

Film je bio značajan umjetnički žanr toga perioda, čiji je glavni predstavnik bio S. Ejzenštejn.

Socijalistički realizam je vrlo brzo bio prožet idejom cenzure, tako da su mnogi umjetnici bili spriječeni u objavljivanju svojih djela, npr. Bulgakov, Pasternak, itd., ili podvrgnuti represiji, kao pjesnik Mandeljštam, redatelj Mejerholjd, i dr.

Arhitektura ovog perioda odražavala je monumentalnost kasnog klasicizma, koji je u staljinskoj eri poprimio oblike i simboliku socijalističkog društvenog uređenja, poljoprivrednih i industrijskih radova i simbola (srp i čekić, petokraka zvijezda, itd.). Mramor i bronca su bili materijali kojima se najčešće ukrašavala unutrašnjost tadašnjih zdanja. Primjerom zgrade iz tog vremena je zgrada Moskovskog državnog sveučilišta.

Poslije smrti Staljina, 1956. godine, dolazi do „politike odmrzavanja“; Nikita Hruščov ukida Staljinov kult ličnosti i kritizira njegov period strahovlade. Nastaje period omekšanja državne politike i veće slobode za umjetničko stvaralaštvo. Mnogi procesuirani umjetnici iz ranijih perioda su rehabilitirani.

Unatoč liberalizaciji kulture, cenzura je i dalje ostala na snazi pa je uskoro došlo do pojave samizdata – ilegalnog širenja tiskanih književnih djela u vlastitoj produkciji ili u produkciji čitatelja.

Kraj „politike odmrzavanja“ dolazi 1964. godine s dolaskom na vlast Leonida Brežnjeva. Nastaje period kulturnog zastoja i pojačane cenzure koji je trajao dvadesetak godina. Ideološki pritisak tjera mnoge umjetnike preko granice (Solženjicin, Brodski, Aksjonov, itd.).

U to vrijeme se ističu redatelji Andrej Tarkovski i Sergej Bondarčuk, pisci Čingiz Ajtmatov i Vasilj Bikov, i drugi razni umjetnici.

Od 1985. počinje politika perestrojke, u vrijeme M. Gorbačova. Kulturni život prolazi kroz značajne promjene u pozitivnom smislu. Mnoge ranije zabranjene knjige, filmovi, drame i druga umjetnička djela dolaze na svjetlo dana, postaju dostupni svima. Neki

28

umjetnici se vraćaju iz inozemstva, među njima i A. Solženjicin. Sredstva masovnog informiranja dobivaju sve više važnosti: televizija, radio, novine, časopisi, itd.

Sovjetski period u Rusiji se završava 1991. godine i započinje novi, postsovjetski period. Nestaje cenzura, otvaraju se privatni muzeji, kazališta, tiskare. Raste opet utjecaj Ruske pravoslavne crkve i drugih tradicionalnih religija u Rusiji: islama, budizma, judaizma. Vraćaju se stare, pred-sovjetske kulturne tradicije i praznici. Podižu se srušeni spomenici arhitekture. Tržište knjigama odražava različitost suvremenih književnih stilova. Popularnost u književnim krugovima imaju književnici V. Sorokin, V. Peljevin, T. Tolstaja, L. Petruševskaja, B. Akunjin, A. Marinjina, itd.

29