SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU UČITELJSKI FAKULTET U OSIJEKU

DISLOCIRANI STUDIJ U SLAVONSKOM BRODU

JELENA BANDI Ć

DIPLOMSKI RAD

ISTRAŽIVANJE TERAPIJSKIH POSTUPAKA U ODGOJU

SLAVONSKI BROD, 2012.

II

III

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU UČITELJSKI FAKULTET U OSIJEKU

DISLOCIRANI STUDIJ U SLAVONSKOM BRODU

Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni učiteljski studij

ISTRAŽIVANJE TERAPIJSKIH POSTUPAKA U ODGOJU

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Metodologija pedagoškog istraživanja

Mentor: doc. dr. sc. Branko Bognar

Studentica: Jelena Bandić

Matični broj: 1375

Modul: razvojni smjer

SLAVONSKI BROD, 2012.

IV

SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................ 1

2. ODREĐENJE ODGOJA .................................................................................................... 2

3. ODGOJNA METODA TERAPIJE .................................................................................... 5

3.1. Realitetna terapija ........................................................................................................ 7

3.2. Terapija usmjerena na osobu ....................................................................................... 9

4. EMPIRIJSKI DIO ISTRAŽIVANJA ............................................................................... 12

4.1. Akcijsko istraživanje ................................................................................................. 12

4.2. Moj istraživački interes ............................................................................................. 14

4.3. Studija slučaja ............................................................................................................ 15

4.4. Kontekst i problem istraživanja ................................................................................. 16

4.5. Istraživački plan ......................................................................................................... 18

4.6. Postupci prikupljanja podataka .................................................................................. 19

4.7. Proces ostvarivanja akcijskog istraživanja ................................................................ 20

4.7.1. Prvi susret s dječakom i njegovom majkom (27. siječnja 2012.) .......................... 20

4.7.2. Drugi susret s dječakom i njegovom majkom (3. veljače 2012.) ........................... 25

4.7.3. Susret s dječakom i njegovim prijateljima na grudanju (4. veljače 2012.) ........... 31

4.7.4. Treći susret s dječakom (10. veljače 2012.) .......................................................... 32

4.7.5. Četvrti susret s dječakom i treći susret s njegovom majkom (17. veljače 2012.) . 35

4.7.6. Peti susret s dječakom i četvrti susret s dječakovom majkom (28. veljače 2012.) 40

4.7.7. Priprema za odlazak u školu ................................................................................. 45

4.7.8. Prvi susret u razredu dječaka T. (12. ožujka 2012.) ............................................. 46

4.7.9. Drugi susret u razredu dječaka T. (19. ožujka 2012.) ........................................... 52

4.7.10. Posljednji susret s dječakom i njegovom majkom (30. ožujka 2012.) ................... 61

5. ZAKLJUČAK .................................................................................................................. 65

6. SAŽETAK ........................................................................................................................ 76

7. LITERATURA ................................................................................................................. 78

8. PRILOZI ........................................................................................................................... 80

V

POPIS SLIKA

Slika 1. Dječakov ispunjeni cvijet ...........................................................................................22

Slika 2. Dječakov ispunjeni evaluacijski listić ........................................................................23

Slika 3. Majčin ispunjeni evaluacijski listić ............................................................................24

Slika 4. Dječakov ispunjeni evaluacijski listić ........................................................................28

Slika 5. Ispunjeni listić s grbom obitelji ..................................................................................30

Slika 6. Majčin ispunjeni evaluacijski listić ............................................................................30

Slika 7. i 8. Dječak T. i njegovi prijatelji na snijegu ...............................................................31

Slika 9. Dječakov crtež o osjećajima i osobinama ..................................................................34

Slika 10. Moj crtež o osjećajima i osobinama .........................................................................34

Slika 11. Dječakov ispunjeni evaluacijski listić .....................................................................35

Slika 12. Pjesma „Uvijek možeš ti nešto učiniti“ ....................................................................37

Slika 13. Dječakov ispunjeni evaluacijski listić ......................................................................38

Slika 14. Majčin ispunjeni evaluacijski listić ..........................................................................40

Slika 15. Ispunjeni listić „Ti“ ..................................................................................................42

Slika 16. Dječakov ispunjeni listić „Kartica lica osjećaja“ .....................................................43

Slika 17. Majčin ispunjeni listić „Kartica lica osjećaja“ .........................................................44

Slika 18. Listić „To sam ja“ kojeg je ispunio dječak T. ..........................................................47

Slika 19. Kartica- Domaća zadaća „Moj dan“ .........................................................................49

Slika 20. Kartica- Domaća zadaća „Moj interes“ ....................................................................50

Slika 21. Evaluacijski listić ......................................................................................................51

Slika 22. Zbirni rezultati ispunjenih evaluacijskih listića ........................................................51

Slika 23. Zapis o zamišljenom danu jedne djevojčice iz razreda dječaka T. ...........................53

Slika 24. Dnevnik jedne djevojčice u svezi aktivnosti „Moj interes“ ......................................55

Slika 25. Dnevnik jednog dječaka u svezi aktivnosti „Moj interes“ ........................................56

Slika 26. Časopis dječaka T. „Sport“ .......................................................................................57

Slika 27. Časopis jednog učenika iz razreda dječaka T. „Zanimljivosti gitare“ ......................58

Slika 28. Pjesma „Ti si moj prijatelj“ ......................................................................................59

Slika 29 . Zbirni rezultati ispunjenih evaluacijskih listića .......................................................59

POPIS TABLICA

Tablica 1. Ciljevi, aktivnosti i kriteriji .....................................................................................18

1

1. UVOD

Smatram da je gotovo svaki čovjek bio suočen s nekim oblikom patnje, boli i

neuspjeha nekada u životu ili se pak borio s nekom drugom poteškoćom. Pretpostavljam da si

je postavljao sljedeća pitanja u tim trenutcima: „Zašto ja?, Kamo i kako dalje?, Postoji li i

gdje je pravi izlaz?“

Neke se osobe gotovo cijeli život bore tragajući za odgovorima na prethodna pitanja,

na temelju njih donose odluke i uvode promjene u vlastite živote, dok se neke druge osobe

mire s postojećom situacijom bez da se uopće išta pitaju, pronalaze neka nova i drugačija

rješenja, a time i životne promjene.

Okrenemo li se oko sebe, možemo uočiti sve više odraslih osoba, ali i djece koji se

svakodnevno suočavaju s nekom poteškoćom, bilo u fiziološkom ili psihičkom smislu. Pred

učiteljima u školama je sve veći izazov u njihovom uočavanju te pronalaženju pravih izlaza iz

postojećih situacija.

Ovu temu sam odabrala jer smatram da je jedan od zadataka učitelja biti osoba koja je

spremna suočavati se s problemima svojih učenika, a ponekada i njihovih obitelji. S obzirom

da je terapija u školi shvaćena kao postupak kojim se pojedincu pomaže nadvladati određeni

problem ili poteškoću, mišljenja sam kako je ponekad potrebno pomoći učenicima i njihovim

obiteljima uspostaviti ravnotežu kako bi u konačnici mogli živjeti skladno, životom dostojnim

svakoga čovjeka. Susrećući se s dječakom T., uočila sam kako su djeci prvi uzori u životu

roditelji i da će i njihova djeca patiti i biti suočena s nekim problemima ukoliko i oni sami

pate, odnosno ukoliko su oni osobe koje se ne znaju nositi ili se teško nose sa svojim

problemima. Bitna karika za izlaz iz postojeće situacije je učitelj koji se se svakodnevno

susreće s učenikom i koji mu postaje važna osoba i uzor u životu, a samim time može

pozitivno utjecati na njega i njegovu obitelj u svladavanju određenih kriza. Učitelj bi im

trebao biti spreman pomagati u skladu sa svojom stručnom spremom, ali ih i uputiti školskoj

stručnoj službi ili stručnjacima izvan škole ukoliko uoči da je to potrebno. Učitelj treba biti

osoba koja zna razgovarati, koja može pomoći u pronalaženju izlaza iz određenih situacija,

koja ohrabruje i podržava određene promjene na bolje, ukratko rečeno koja prethodno

navedenim postupanjem terapijski djeluje.

2

2. ODREĐENJE ODGOJA

Misliš li na jednu godinu, zasij sjeme, misliš li na desetljeće, zasadi drvo, misliš li na

stoljeće, odgoji čovjeka. (Kineska poslovica)

Jedna od najvažnijih zadaća škole je odgoj učenika. Otvarajući vrata odgoju osobe,

otvaramo se uspjehu i razvoju svakog pojedinca, a po njemu i cijeloga društva. Različiti su

pristupi odgoju. Različito je i svako dijete, stoga se svakom djetetu treba pristupati na različit

način. Odgoju treba pristupati s mnogo truda, razumijevanja i strpljenja. Kako bismo bili

dobri odgajatelji, bitno je stalno osluškivati potrebe svojih učenika i prema njima djelovati.

Nikola Pastuović(1999, str. 45) definira odgoj kao „organizirano (namjerno učenje)

(stjecanje ili mijenjanje) motiva“. Motivi su prema autoru (1999) psihičke osobine koje

djeluju na usmjerenost, intezitet i trajanje određenog ponašanja pojedinca, a ponašanje ne

ovisi samo o tim svojstvima, nego i o situaciji. Naučeni motivi su one osobine ličnosti u

kojima je dominantna afektivna ili voljna sastavnica, a nisu urođene. To su različite

vrijednosti, interesi, stavovi i navike, a specifični su za pojedinca ili pojedine ljudske skupine.

Milan Polić (1993, str. 19) definira odgoj na sljedeći način: “Odgoj je dakle

oživljavanje. Ali ljudski život nije bilo kakav život, već je to kulturni život. To je život

kulturnog bića koje povijesno opstoji samo neprestanom kultivacijom vlastita svijeta i

života“. Polić nadalje naglašava kako „oblikovanje čovjekovih moći u duhu određene kulture

jest obrazovanje, a kao istodobni razvitak čovjekovih bitnih snaga ono je odgoj“. Autor

(1993) tvrdi da je u biti odgoja, odnosno u biti čovjeka sloboda koja mu nije dana ni prirodno,

ni društveno, nego kao povijesna mogućnost da kao čovjek, svijet i kultura uvijek bude

drugačiji. Odnosno, bit odgoja prema Poliću je stvaralaštvo. Polić (2001) tvrdi kako ne

postoje pravila i standardi po kojima bi se moglo proizvoditi osobnosti, odnosno da je

osobnost uvijek osobnost po mjeri nečije različitosti i posebnosti, a svaki odgajatelj treba

prepoznati tu mjeru te joj se stvaralački prilagoditi. Nadalje ističe (2001) kako suvremeni

čovjek sve više mora biti oslonjen na sebe, biti svoj, slobodan i biti osoba, a posebno u

uspješnom razrješavanju problema s kojima se suočava. Pedagoški pristup koji ne potiče i ne

podupire odgajanikovo stvaralaštvo, narušava njegovu slobodu i osobnost, a u pitanje dovodi i

samu njegovu egzistenciju. Odgajatelj će moći podupirati odgajanikovo stvaralaštvo tek

ukoliko je u procesu razvoja vlastitoga stvaralaštva te ukoliko prepoznaje djetetove

stvaralačke predispozicije i osigurava povoljne okolnosti za njihov razvoj. Odgajanikovoj

slobodi i osobnosti uvjet je sloboda i osobnost njegova odgajatelja (Polić, 2001). Važnim u

3

odgoju smatram činjenicu da različitost i posebnost čine nečiju osobnost osobnošću.

Odgojitelji odgojem trebaju poticati odgajanikovo stvaralaštvo razvojem procesa vlastitoga

stvaralaštva, njegovu slobodu i osobnost razvojem vlastite slobode i osobnosti s konačnim

ciljem unošenja promjena u svoju svakodnevnicu i općenito u svijet.

Za Antu Vukasovića (1989) glavni smisao odgoja je u prenošenju prethodnih

iskustava čovječanstva na nove naraštaje. On smatra kako bez tog prenošenja ne bi bio moguć

razvoj ljudskog društva. Autor tvrdi (1989) kako je razvitak čovjeka i ljudskog društva,

njegove kulture i civilizacije omogućen prenošenjem društveno - radnih iskustava, odnosno

znanja, umijeća, navika, moralnih, filozofskih i drugih shvaćanja, stavova i uvjerenja s

generacije na generaciju. Smatra kako razvoj ljudskoga društva bez tog prenošenja ne bi bio

moguć, nego bi svaki novi pojedinac polazio iz početka. Vukasović (1989) navodi kako je

odgoj u užem značenju usmjeren izgrađivanju i oblikovanju karaktera i ličnosti, odnosno na

na ostvarivanju onih pozitivnih ljudskoh osobina koje cijenimo kod određenih osoba. Nadalje

ističe kako se sadržaj odgoja u užem smislu oslanja na odgojni zadatak, odnosno obuhvaća

oblikovanje znanstvenog pogleda na svijet, moralnih shvaćanja i uvjerenja, formiranje

pozitivnih čuvstava, pozitivnih osobina, volje i karaktera (Vukasović, 1989).

Autori Bognar i Matijević (2005, str. 406) definiraju odgoj na sljedeći način: „Odgoj

je međuljudski odnos i komunikcija uz koji neka ljudska jedinka zadovoljava svoje osnovne

potrebe, uz istovremeno prihvaćanje općeljudskih i društvenih normi“. Smisao komunikacije i

međuljudskih odnosa trebao bi biti razvoj i napredak svakoga pojedinca kroz uvažavanje

njegovih potreba i interesa, poticanje na ostvarivanje i zadovoljavanje istih uz uvažavanje

drugih koji su u isto vrijeme naša najvažnija potreba i bogatstvo. Mislim da će ohrabren i

uvažen pojedinac biti sposoban samostalno izgrađivati sebe i svoje okruženje na novi i

autentičan način.

Postoje različiti teorijski pristupi odgoju. Posebno su značajni bihevioristički,

psihoanalitički i humanistički pristup.

Bihevioristički pristup odgoju zasniva se na psihološkoj teoriji koju je prvi istaknuo

John B. Watson. „Osnovno načelo biheviorizma bilo je da su promjene u ponašanju

prvenstveno rezultat procesa uvjetovanja, a ne urođenih bioloških mehanizama“ (Vasta,

Haith, Miller, 1997, str. 16). Predstavnici biheviorističkog pristupa smatraju kako možemo

proučavati samo ponašanje. Na temelju svojih istraživanja koja su provodili uglavnom na

životinjama utvrdili su kako one nastoje zadržati pozitivno potkrepljena ponašanja, a napustiti

sva ona koja nisu pozitivno potkrijepljena ili pak nailaze na negativne podražaje (npr. kazne).

4

Budući da primjenom ovog pristupa učitelj (kao nadmoćniji) nastoji uspostaviti kontrolu nad

učenicima, kroz nagrađivanje ili kažnjavanje, što možemo smatrati manipulacijom, nisam

zagovornica ovog pristupa.

Psihoanalitički pristup odgoju zasniva se na teoriji Sigmunda Freuda čija teorija

dječjeg razvoja zagovara dva temeljna pojma koja su i danas uvelike prihvaćena. „Freud je

bio prvi veći teoretičar razvoja koji se zalagao za interakcionističko gledište prema kojem i

urođeni procesi i okolinski činitelji snažno doprinose dječjem razvoju“ (Vasta, Haith, Miller,

1997, str. 19). Freud je pretpostavio i kako iskustva u ranom djetinjstvu mogu imati važan

utjecaj na ponašanje u kasnijem životu. Psihoanalitčki pristup odgoju vidi ponašanje kao

simptom čiji stvarni uzrok može biti skriven. Gruden (1989, str. 5) navodi kako je cilj

psihoterapijske pedagogije razumjeti nesvjesna zbivanja kod učenika i pedagoga te u

njihovom odnosu i kroz to razumijevanje unaprijediti odgojni proces“. Ona nastoji proučavati

najprije strukturu i razvoj individue koja se neprestano razvija, a pri čemu su najvažnije rane

godine života (Gruden, 1989). Određeno ponašanje je simptom čiji stvarni uzrok može biti

skriven, a iskustva u ranom djetinjstvu mogu imati važan utjecaj na ponašanje u kasnijem

životu. Smatram da se prošlost ne treba oživljavati i ne treba se promišljati o nečemu što je na

razini nesvjesnoga kako bi se uklonio uzrok određenoga ponašanja. Bolje je biti usmjeren na

ono što se sada može promijeniti.

Humanistički pristup odgoju ističe kako je odgoj međuljudski odnos u kojem se

stvaraju uvjeti za razvoj ljudske jedinke. Odnos između djece i roditelja, djece i druge djece,

odgajanika i odgajatelja, učenika i učitelja nikada nije jednostran, nego uvijek mijenja

odgajanika i odgajatelja te potiče rast i razvoj ličnosti, a ukoliko ne potiče, ne može se zvati

odgojem. Krajnji cilj ovog pristupa je potaknuti proces samoaktualizacije svakog pojedinca,

razvoj osjećaja vlastite vrijednosti, pozitivne slike o sebi. Cilj mu je i razvoj autentičnosti i

originalnosti pojedinaca te stvaranje vlastitoga sustava vrijednosti, odnosno društvenih

vrijednosti (Bognar, 1999). S obzirom da ovaj pristup odgoju naglašava razvoj autentičnosti,

originalnosti, osjećaja vlastite vrijednosti i pozitivne slike o sebi kod svakoga pojedinca i s

obzirom na činjenicu da je odgoj međuljudski odnos koji mijenja sve osobe koje su u njega

uključene, smatram ga primjerenim kako za odgoj u školi, tako i u svakodnevnim susretima s

obitelji, prijateljima i poznanicima.

5

3. ODGOJNA METODA TERAPIJE

Terapija (grč. therapeia- služenje, njega) ima dva određenja. U prvom određenju ona

predstavlja liječenje, osnovnu djelatnost medicine, a u drugom to je „skup sredstava koja se

rabe radi izlječenja kakve bolesti, ublažavanja njezinih simptoma i posljedica ili nekog

tjelesnog nedostatka“ (Hrvatski enciklopedijski rječnik, 2002). Terapija se u odgoju koristi „u

novije vrijeme kao pomoć u prevladavanju određenih lakših poremećaja kod djece koji su

posljedice nezadovoljavanja osnovnih potreba“ (Bognar, 1999, str. 179).

U školi je terapija shvaćena kao postupak kojim želimo pomoći pojedincu ili grupi u

svladavanju poteškoća. Izrazito je važno uočiti svaki problem pravovremeno, a problemi,

odnosno poremećaji u razvoju ličnosti najčešće se manifestiraju pojavama neurotskih smetnji

(Bognar, 1999). Važno je i odreagirati na uočeno i svojim postupcima spriječiti pojavu

psihopatoloških stanja učenika. Povremeno će biti potrebno provoditi terapijske postupke i s

roditeljima (Bognar,1999) pokazujući razumijevanje za njihove probleme i u zajedničkom

pronalaženju izlaza. Takav pristup utjecat će i na roditelje i na njihovu djecu. Potrebno je

djelovati i s razrednom grupom na sve one načine koji će učenike osnažiti, a poželjna je i

sustavna prevencija kako bi poteškoće bile svedene na minimum. Najvažnije je postati i biti

svjestan kako je svaki razgovor u kojemu pokažemo zanimanje za osobu, svaki postupak ili

aktivnost kojom usmjerimo osobu da upozna sebe i svoje potrebe jedan od načina terapijskog

djelovanja. Opušteni ohrabren pojedinac spremno će odgovarati životnim izazovima.

Kao i kod odgoja razlikujemo tri pristupa terapiji: bihevioralni, psihoanalitički i

humanistički.

Bihevioralni pristup terapiji zasniva se na modifikaciji ponašanja osobe. Kako bi se

uklonile specifične poteškoće u ponašanju primjenjuju se potkrepljenja poželjnih reakcija.

Karakterizira ga i poduzimanje manjih koraka s ciljem postizanja konkretnih promjena.

Suvremena bihevioralna terapija raznolika je i po temeljnim pojmovima i po tehnikama

kojima se mogu rješavati specifični problemi, a izrazito se naglašava međusobna povezanost

pojedinca i okoline. Ona uključuje četiri glavna razvojna područja: klasično i operantno

uvjetovanje, teoriju socijalnog učenja i sve veće obraćanje pažnje na činitelje koji utječu na

ponašanje. Ovaj se terapijski pristup čvrsto oslanja na pozitivistički usmjerenu znanost, pri

čemu je eksperiment temeljni istraživački pristup, a tehnike za provođenje terapija sustavno se

poboljšavaju (Corey, 2004).

6

Psihoanalitički pristup terapiji zasniva se na radu Sigmunda Freuda. Usmjeren je na

nesvjesne činitelje koji motiviraju ponašanje, a pažnja se posvećuje onim događajima koji su

se dogodili tijekom prvih šest godina života, a koji su odrednice kasnijeg razvoja ličnosti.

Među najvažnije pojmove psihoanalitičke teorije ubrajamo dinamiku nesvjesnog i njezin

utjecaj na ponašanje (Corey, 2004). U psihoanalitičkom pristupu smatra se da postoji pet

razvojnih faza: oralna (od rođenja do 18 mjeseci), analna (od 18. mjeseci do 3. godine),

falusna faza (od 3. godine do 5. godine) te faza latencije (od 6. godine do 12. godine) i

genitalna faza (pubertet) (Vasta,Haith, Miller, 1997).

Erikson je, vođen Freudovim osnovnim zamislima, proširio razvojnu perspektivu na

osam razdoblja u koja ubrajamo dob dojenčeta, rano djetinjstvo, predškolsku dob, školsku

dob, adolescenciju, ranu odraslu dob, srednju dob i kasnu dob. On ističe kako svako razdoblje

obilježava kriza ili prekretnica koju je potrebno svladati kako bi se razriješila ključna kriza

(Corey, 2004).

Gledajući pozitivno na ljudski rod, Carl Jung usmjerava se na individuaciju, odnosno

na kapacitet ljudi da se kreću prema cjelovitosti i na samoostvarenje. Prema njemu se osobi

pomaže da iskoristi svoju unutarnju mudrost, a terapija ima za cilj preobrazbu ličnosti, a ne

samo razrješenje trenutačnih poteškoća. Da bi ljudi postali ono što mogu biti, moraju istražiti

nesvjesne vidove svoje ličnosti i to osobno i kolektivno nesvjesno (Corey, 2004).

U suvremenoj psihoanalitičkoj teoriji uočavaju se ja-psihologija i teorija objektnih

odnosa zasnovanih na zamisli kako se „ja“ i drugi pri rođenju ne razlikuju te da drugi maloj

djeci predstavljaju objekte za zadovoljavanje potreba. Djeca potom ulaze u drugu fazu

normalne simbioze te još uvijek ne razlikuju tko sam „ja“, a tko je objekt. U trećoj fazi djeca

se individualiziraju, odnosno doživljavaju se odvojenima od roditelja kojima su privrženi. U

četvrtoj fazi, fazi integracije ljude doživljavamo istovremeno odvojenim i povezanim s nama.

Psihoanalitički pristup uglavnom nastoji doprijeti do nesvjesnih sadržaja, izvući ih na

površinu, a zatim raditi na njima. Usmjeren je prvenstveno na iskustva iz djetinjstva o kojima

se raspravlja, koja se rekonstruiraju, tumače i analiziraju. Tehnike koje se koriste uglavnom u

psihoanalitičkoj praksi su zadržavanje analitičkog okvira, slobodne asocijacije, tumačenje,

analiza snova, analiza otpora i analiza transfera (Corey, 2004).

Humanistički pristup terapiji bazira se na posvješćivanju vlastitih osobnih potreba i

procesu samoaktualizacije. Maslow (citirano u Bognar, 1999, str. 10) navodi da se

zadovoljavanjem fizioloških potreba, potrebe za sigurnošću i pripadanjem, potrebe za

samopoštovanjem dolazi do samoaktualizacije kao najviše potrebe. U okviru humanističkog

7

pristupa postoje različite terapije, a posebno značajne za odgoj su realitetna terapija koja je

usmjerena na osobnu odgovornost u mijenjanju sebe stvaranjem jasnih planova za usvajanje

novih postupaka i terapija usmjerena na osobu u kojoj je važna odrednica terapijskog ishoda

kvaliteta odnosa između savjetovatelja i klijenta, pri čemu se živim i autentičnim odnosom sa

savjetovateljem u klijentu oslobađa razvojna snaga.

3.1. Realitetna terapija

Realitetna terapija se temelji na sustavu funkcioniranja mozga nazvanim teorija izbora.

„Teorija izbora poučava da imamo mnogo veću kontrolu nad vlastitim životom nego što to

obično mislimo“ (Glasser, 2000, str. 13). Glasser nadalje ističe kako nas teorija izbora uči na

koji način funkcioniraju ljudi, odnosno kako ono što nam je zapisano u genima usklađujemo s

naučenim tijekom života. Autor navodi kako samo svoje vlastito ponašanje možemo

kontrolirati, a sve što od ljudi možemo primiti ili im dati jest informacija. Kako ćemo se nositi

s njom, pitanje je našeg ili njihovog izbora. Ističe i kako sve ono što nam se dogodilo u

prošlosti i što je bilo bolno čvrsto utječe na naše sadašnje ponašanje, ali stalno vraćanje na

prošlost može učiniti vrlo malo ili ništa za ono što trebamo učiniti sada, a to je poboljšati

trenutno stanje (Glasser, 2000). Posebno važnom smatram autorove tvrdnje kako možemo

kontrolirati samo svoje ponašanje i odabirati način nošenja s informacijama koje primamo od

drugih ljudi te da stalnim vraćanjem u prošlost usporavamo ono što se treba i može učiniti

sada kako bismo produktivno pristupili rješavanju problema. Glasser (2000) navodi kako nas

pokreće pet genetski urođenih potreba, a to su: potreba za preživljavanjem, ljubavlju ili

pripadanjem, moći, slobodom i zabavom te da one moraju biti zadovoljene. Od rođenja do

smrti možemo se jedino ponašati, a svako cjelovito ponašanje ima sljedeće nedjeljive

komponente: aktivnosti, mišljenja, osjećanja i fiziologije. Neposrednu kontrolu imamo samo

nad komponentom aktivnosti i mišljenja, a svoje osjećaje i fiziologiju možemo samo posredno

kontrolirati na načine na koje odabiremo razmišljati i djelovati. Pristup osobi kao onoj koja

sama nosi odgovornost za mijenjanje sebe kroz usvajanje novih, kvalitetnijih postupaka čini

temelj realitetne terapije.

Sam Glasser (2001, str. 209, 210) naglašava: „Odgovorni smo za ono što činimo.

Odabiremo svo naše ponašanje jer ne možemo činiti drukčije, nego biti odgovorni za ono što

odabiremo činiti“. Isti če i kako je srž terapijskog djelovanja ostvariti zadovoljavajući odnos

na temelju kojega bi se trebali naučiti povezati s ostalim osobama u svom životu. Pri tome

stalno trebamo vrednovati svoje odluke i nastojati pronaći najbolje izbore koji će ukloniti

8

simptome osobnih poteškoća. U tome nam mogu pomoći oni izbori koji u većoj mjeri

zadovoljavaju naše potrebe (Glasser, 2001). Posebno je važna Glasserova ideja o tome kako

se trebamo usredotočiti na prevenciju, poučavanjem nesretnih osoba da se odmaknu, odreknu

izvanjske kontrole te je zamijene teorijom izbora, a meni je poticajan autorov zaključak kako

se teorija izbora može poučavati i s učiteljima i učenicima, odnosno u svim aspektima

obrazovanja (Glasser, 2001).

Glasser (1988, str. 76- 82) predlaže osam koraka u ostvarivanju procesa savjetovanja.

Prvi korak je sklapanje prijateljstva s osobom koja ima problem i zadobivanje njezinog

povjerenja. Odnos treba biti što iskreniji i prisniji. Ukoliko to izostane sav će trud biti

uzaludan. U drugom koraku osobu se razgovorom usmjerava na njezine dnevne aktivnosti,

odnosno na sve ono što ona može učiniti. Dovodi je se do iskustva samostalnog biranja svojih

aktivnosti. Dakle, osjećaji i misli se povezuju s onime što se konkretno radi i poduzima. Bez

te povezanosti izostat će uspjeh. Zatim slijedi korak u kojem osoba samostalno evaluira svoje

ponašanje. Ona često tek tada postaje svjesna svoga ponašanja i činjenice da joj takvo

ponašanje ne pomaže što će je napretkom terapije potaknuti na promjene. Četvrti korak je

planiranje. Osobi se pomaže načiniti plan boljeg i konstruktivnijeg načina života, s naglaskom

na činjenici kako postoje određena pravila ponašanja te da za svoje ponašanje treba preuzeti

odgovornost. Naglašava joj se i kako nitko na svijetu neće i ne može učiniti ono što ona sama

mora, odnosno da nitko ne može živjeti život umjesto nje. U sljedećem koraku pomaže joj se

da se ponovno osjeti odgovornom prema samoj sebi, savjetovatelju i osobama koje je vole i

brinu se o njoj. Ovaj korak se naziva obveza realizacije programa. Obveza je osobađa osjećaja

osamljenosti jer sve što radi ne radi samo zbog sebe, nego i zbog svih ostalih osoba kojima je

važno što ona čini. Šesti korak bazira se na neuvažavanju opravdanja, odnosno izgovora za

neizvršavanje dogovorenog plana. Naprotiv, osobu se tada treba upitati: „Kada ćeš to učiniti?“

Plan se može izmijeniti, ali se ne može prihvatiti neizvršavanje dogovorenog plana. Sljedeći

korak je nekažnjavanje. Osobu se ne smije kritizirati ili kažnjavati. Ona se tada neće imati

potrebu opravdavati te će izostati potreba za uvažavanjem opravdanja. Posljednji, odnosno

osmi korak zasniva se na principu neočajavanja. Ukoliko sve što je poduzeto kroz proces

savjetovanja nije dalo uspjeh, ne treba očajavati, nego krenuti ispočetka, od prvoga koraka.

Na taj način će se osoba navesti na zaključak kako nam je stalo do nje i da je nećemo

napustiti.

Glasser (1988, str. 82) naglašava kako se ova klasifikacija „treba shvatiti kao

orijentacijski putokaz, o načinima pomoći ljudima s teškoćama. Svaki savjetnik mora u svom

9

radu upotrijebiti vlastitu inventivnost (dosjetljivost), kreativnost, imaginaciju, radnu aktivnost,

a prije svega treba slijediti humanost u akcijama ljudske solidarnosti“.

Corey (2004) navodi kako su prednosti realitetne terapije u njezinom relativnom

kratkom trajanju i činjenici da se bavi svjesnim prevladavanjem teškoća u ponašanju. Osoba

sama procjenjuje svoje životne situacije, odlučuje je li ono što čini djelotvorno ili nije,

osmišljava plan djelovanja, posvećuje se vlastitim potrebama i promjenama. Isti autor ističe i

jednu činjenicu o realitetnoj terapiji koju nastojim primjenjivati u svojoj svakodnevnici, a to

je da ljudi sami odabiru kakvi su i kakvima postaju.

3.2. Terapija usmjerena na osobu

Osnivač terapije koja je usmjerena na osobu je Carl Rogers. Pristup je nastao 40-ih

godina 20. st. Temeljena je na filozofskom pogledu na ljudsku prirodu prema kojem postoji

unutrašnja težnja k samoostvarenju. Corey (2004) navodi kako je ona nastala kao nedirektivna

reakcija na psihoanalizu te da je utemeljena na subjektivnom pogledu na ljudsko

doživljavanje, vjeri u klijenta te prepuštanju odgovornosti za izlaženje na kraj s poteškoćama.

Nadalje Corey (2004) ističe kako Rogers smatra da ljudi sebe strukturiraju prema vlastitom

doživljaju stvarnosti te ih to motivira na samoaktualizaciju. Sami mogu prepoznati što ih u

životu čini nesretnima, imaju kapacitet za samousmjeravanje i konstruktivnu osobnu

promjenu. Same osobe su najodgovornije za terapijski smjer jer su suočeni s vlastitim

donošenjem odluka i prihvaćanje vlastite moći. „Opći ciljevi terapije su veća otvorenost

prema iskustvu, postizanje vjere u sebe, razvoj unutrašnjeg izvora procjene i spremnost za

razvoj“ (Corey, 2004, str. 183). U ovom pristupu terapeut osobu smatra vrijednom i

posebnom, odnosno onom osobom koja može sama prepoznati što je to u životu čini

nesretnom i sama donositi životne promjene.

Sam Rogers ističe kako je terapija u stvari „odnos čovjeka prema čovjeku“ (Rogers,

1985, str. 1). Rogers navodi i kako to znači da svaki terapeut osobu treba smatrati bezuvjetno

vrijednom što podrazumijeva da je ona vrijedna bez obzira na njeno ponašanje, stanje ili

osjećanja. Terapeut smije razumjeti osobu nasuprot sebe, treba biti prema njoj iskren, prilaziti

joj s osjećajima koje organski doživljava, ne biti spriječen osjetiti kako se ona osjeća u

svakom trenutku njihovog odnosa. Treba mu biti ugodno ući u sam taj odnos unatoč silnoj

neizvjesnosti, zadovoljavajući se osiguranjem ozračja koje će osobi omogućiti potpunu

slobodu da do kraja postane svoja. Posebno važnim smatram autorov pristup osobi kao

10

bezuvjetno vrijednom te da joj se iskreno treba pristupati bez obzira na svu neizvjesnost koju

uvjetuje njihov odnos. Isto tako je bitna svijest svake osobe koja pomaže drugoj da je ponekad

najvrjednije osigurati uvjete osobi da se razvije u autonomnu osobu što će joj kao konačni cilj

osigurati dobar život.

Rogers (1985, str. 2) definira dobar život kao proces, a ne stanje, odnosno kao pravac,

a ne odredište. Dakle, potrebno je osvijestiti da svakodnevno treba kročiti ukorak s dobrim

životom koji polazi od nas samih i naše spremnosti da se za njega borimo.

Carl Rogers (1985) je odredio odlike terapijskog procesa. Na prvom je mjestu sve veće

otvaranje prema doživljavanju što znači da osoba neprestano otkriva doživljavanje osjećaja i

stavova kojih do tada nije mogla biti svjesna. Naziva to putem promjene od početnog

obrambenog stava do otvorenosti prema doživljavanju čime pojedinac postaje sposobniji

osluškivati samoga sebe kako bi doživio sve što se u njemu samome odvija. Otvoreniji je

prema vlastitim osjećajima bola, straha i obeshrabrenosti, ali i osjećajima hrabrosti, nježnosti i

strahopoštovanja. Postaje slobodan doživjeti svoje osjećaje onakvima kakvi su u njemu.

Sposobniji je proživjeti u potpunosti iskustva svoga organizma i ne skrivati ih od svoje

svijesti.

Odlika terapijskoga procesa prema Rogersu je i sve sadržajniji život, odnosno „sve

veća težnja da se u svakom trenutku sve potpunije živi“ (Rogers, 1985, str. 3). To prema

autoru znači da iz ovog trenutka izrasta ono što ću biti i što ćemo učiniti u sljedećem trenutku

te da to nitko ne može predvidjeti. Rogers također smatra kako većina nas unosi u svoje

doživljaje unaprijed stvorene strukture i vrijednosti kojih se teško odričemo i u skladu s time

izvrćemo svoje doživljaje ne bismo li ih ugurali u svoje predrasude što nas u konačnici čini

uznemirenima. Kao izlaz iz toga autor predlaže otvaranje svoga duha sadašnjem trenutku.

Kako bi se postiglo što je moguće primjerenije ponašanje u svakodnevnim životnim

situacijama potrebno je razviti povjerenje u vlastiti organizam (Rogers, 1985, str. 4). Autor

navodi kako je osoba s ovom odlikom sasvim otvorena prema svom doživljavanju, da su joj

dostupni svi mogući podaci o trenutnoj situaciji na osnovu kojih se ona ponaša. Međutim, ona

dopušta svom cjelovitom organizmu uz sudjelovanje svijesti razmotriti svaki podražaj,

potrebu i zahtjev te će na osnovi složenog odmjeravanja i uravnoteženja pronaći onaj pravac

djelovanja koji će biti najbliži zadovoljavanju svih njenih potreba u toj situaciji.

Jedna od odlika Rogersove terapije je i proces potpunijeg funkcioniranja, odnosno

„psihološki slobodna osoba kreće se k tome da postane osoba koja potpunije funkcionira“

(Rogers, 1985, str. 5). Prema Rogersu to znači da se osoba sve više služi vlastitim

11

organizmom u procjenjivanju unutarnje i vanjske životne situacije. Sposobnija je doživjeti

svoje osjećaje i manje strahuje od njih. Suočava se s posljedicama svakog svoga čina te ih

ispravlja ukoliko se pokažu nezadovoljavajućima. Nadalje ta osoba provjerava sama

činjenice, ali je otvorena i za druge izvore, uvučena je duboko u proces postojanja i svoga

vlastitoga nastajanja, stoga uočava da je socijalna osoba. Potpunije živi svaki trenutak svjesna

da je to životna osnova za sva vremena.

Rogers (1985, str. 5) nadalje tumači i pojam slobode nasuprot determinizmu:

Neki od najsnažnijih doživljaja u terapeutskom odnosu jesu oni u kojima klijent u sebi osjeća ogoljenu moć izbora. On je slobodan postati on sam ili se skriti iza fasade; napredovati ili nazadovati; ponašati se tako da uništi sebe i druge ili da sebe i druge još izgradi; sasvim doslovno slobodan živjeti i to u fiziološkom i psihološkom značenju te riječi.

Autor ističe ulogu kreativnosti kao elementa dobrog života koji potiče osobu da

samopouzdano, vlastitim sposobnostima stvara nove odnose sa svojom okolinom. Kreativna

osoba nije nužno prilagođena svojoj kulturi i gotovo sigurno neće biti konformist, međutim,

ona u svakom vremenu i svakoj kulturi živi konstruktivno.

Carl Rogers (1985, str. 216) upotrebljava termin suštinsko učenje: „To je učenje koje

prožima, koje ne predstavlja samo uvećavanje znanja, nego prodire u svaki djelić čovjekovog

postojanja“. Učenje je značajno jer stvarno dovodi do sljedećih promjena: čovjek sebe

drugačije vidi, potpunije shvaća sebe i svoje osjećaje, postaje samopouzdaniji te se više sam

usmjerava, postaje sve više onakvim kakvim želi biti, fleksibilniji je, a sve manje krut u

svojim opažanjima, bira si ostvarljivije ciljeve, zrelije se ponaša, mijenja svoja bolesna

ponašanja, više prihvaća druge, otvoreniji je za ono što se događa izvan njega, ali i u njemu,

na konstruktivan način mijenja osnovne osobine ličnosti (Rogers, 1985).

Za suštinsko učenje bitno je suočavanje s problemom na temelju kojeg se javlja

nesigurna i ambivalentna želja za učenjem i promjenom, kongruencija koja podrazumijeva od

terapeuta da bude ono što točno jest, odnosno da se ne pretvara, nego da bude slobodan

doživljavati vlastite osjećaje, bezuvjetnu naklonost koja zahtijeva topao odnos prema osobi,

odnosno da mu je stalo do nje bez vlastitog interesa, da se osoba prihvati kao posebna i s

vlastitim osjećajima i doživljajima, suosjećanje s problemom osobe kroz razumijevanje njenih

osjećaja, kroz to da nikada ne dvoumi o mislima osobe na temelju čega daje opaske koje se

odlično uklapaju u njezine misli i raspoloženje (Rogers, 1985).

12

4. EMPIRIJSKI DIO ISTRAŽIVANJA

4.1. Akcijsko istraživanje

Na kolegiju Metodologija pedagoškog istraživanja upoznala sam vrstu istraživanja

koja mi je dotada bila nepoznata. Riječ je o akcijskom istraživanju kojemu je utemeljitelj Kurt

Lewin. On smatra kako „nije dovoljno da sveučilišne ustanove proizvode nove znanstvene

uvide. Treba uspostaviti procedure za pronalaženje podataka, društene oči i uši u samim

društvenim tijelima koje provode akcije“ (Levin, 1946, citirano u Bognar, 2006, str. 41).

Bognar i Matijević (2005, str. 401) ističu kako je akcijsko istraživanje „specifična

vrsta empirijskog istraživanja koje se provodi uz neposredno pedagoško djelovanje. To je

znanstveno utemeljeno mijenjanje pedagoškog procesa u kojemu se glavni organizator i

kreatori toga procesa pojavljuju istovremeno i kao istraživači“. Ova vrsta istraživanja

učiteljima nudi izazov u nastojanju da svoje djelovanje mijenjaju i unaprjeđuju uočavanjam

svojih nedostataka, promišljanjem i pronalaženjem najboljih načina za uvođenje promjena.

Prema McNiffu (citirano u Bognar, 2001, str. 52) primjenjeno na razred, akcijska

istraživanja su istraživački pristup usmjeren na promjene, ohrabrujući učitelje da postanu

svjesni svoje vlastite prakse, da budu kritični prema toj praksi i da budu pripravni mijenjati ju.

Mužić (1999, str. 25) navodi kako su akcijska istraživanja varijanta razvojnih

istraživanja jer se i u njima uvode novosti u odgojno-obrazovnoj djelatnosti i to na temelju

njihove znanstvene provjere. Specifične značajke akcijskih istraživanja prema istom autoru

(1999, str. 25, 26) su:

• onaj koji provodi odnosno sudjeluje u odgojno-obrazovnoj djelatnosti, nju ujedno i

istražuje (njezine specifičnosti, reagiranje sudionika, učinkovitost)

• visok stupanj elastičnosti

• „vlastito“ istraživanje učitelja, ali ne mora biti individualno, nego i zajedničko

istraživanje više učitelja

• akcijsko istraživanje je u biti empirijsko istraživanje, odvija se na „terenu“ odgojno-

obrazovne djelatnosti.

Unatoč brojnim rezultatima znanstvenih istraživanja u školama je i dalje prisutna

velika razlika između teorije i prakse. Problemi i dalje ostaju neriješeni jer ih praktičari

gotovo uopće ne smatraju problemima niti im na taj način pristupaju. Rješenje postojeće

situacije moguće je tek ukoliko učitelji postanu aktivni sudionici u procesu istraživanja, a ne

13

pasivni korisnici dobivenih rezultata istraživanja. „U školi usmjerenoj na promjene učitelji

više ne mogu biti samo korisnici rezultata istraživanja koja najčešće provode profesionalni

istraživači u okviru akademskih institucija i istraživačkih centara, već oni trebaju postati

aktivni sudionici u procesu istraživanja“ (Bognar, 2006, str. 177). Reason (citirano u Bognar,

2006, str. 182) navodi da akcijska istraživanja podrazumijevaju aktivno sudjelovanje svih

zainteresiranih sudionika, dakle ona se ne provode na ljudima već u suradnji s njima.

McNiff i Whitehead (citirano u Bognar, 2006, str. 182) smatraju kako je akcijsko

istraživanje sistematičan proces promatranja, opisivanja, planiranja, djelovanja, refleksije,

evaluacije, modificiranja, ali te se etape ne moraju nužno ostvarivati uzastopno već je moguće

započeti istraživanje na jednom mjestu, a završiti ga negdje sasvim neočekivano. Unatoč tome

tijekom akcijskog istraživanja važno je sustavno i planski prikupljati podatke o svemu

važnom što se događa za vrijeme provođenja akcije. Mužić (1999) navodi kako pri tome

možemo koristiti različite izvore podataka: dokumentaciju, intervjue, ankete, skale procjena,

sustavno promatranje i testove. Važan izvor podataka je i istraživački dnevnik (Bognar,

2006).

Završna faza akcijskog istraživanja je pisanje izvještaja u kojemu je potrebno detaljno

opisati proces akcijskog istraživanja tako da svakome tko ga čita bude jasno što se dogodilo.

Opisati treba i promjene koje su se dogodile za vrijeme istraživanja, kako smo ostvarili naše

vrijednosti u praksi, navesti treba i probleme s kojima smo se suočavali tijekom realizacije

našeg akcijskog plana, što smo sve naučili za vrijeme našeg akcijskog istraživanja i kako smo

stvarali našu odgojnu teoriju. Izvještaj treba otvoriti mogućnosti novom procesu promjena i

drugim istraživanjima (Bognar, 2006).

Smatrajući akcijsko istraživanje izazovom provela sam ga kako bih postala bolja

osoba i učiteljica. Provodeći ga, dublje sam preispitala svoje stavove i načine ophođenja s

ljudima koji me okružuju što mi je pomoglo da bolje upoznam samu sebe i da se nastavim

razvijati.

Provodeći ovo istraživanje, dobro sam upoznala dječaka T. i okruženje u kojem se

razvija što me je obogatilo. Prvotno planirana suradnja s majkom razvila se u razgovor i

provođenje postupaka s njom koji su na kraju imali terapijski učinak i za njeno dijete i za nju

samu. Istraživanje mi je pomoglo zaključiti i samoj sebi dokazati da zatvarajući oči pred

svakodnevnim životnim situacijama ne možemo ništa mijenjati, a ukoliko se suočimo s

problemima i odlučimo učiniti promjene, tada će se promjene nadovezivati jedne na druge.

14

Naučila sam kako čovjekov razvoj ne prestaje kada nešto ostvari, nego je to trajni proces u

odnosu na život koji svakodnevno pred nas stavlja nove izazove i probleme.

4.2. Moj istraživa čki interes

Smisao istraživanja bio je pomoći dječaku T. u nadvladavanju jedne psihosomatske

poteškoće, moj osobni razvoj te i usavršavanje za učiteljski poziv u kojemu ću svakodnevno

biti u prilici pomagati svojim učenicima i sudjelovati u rješavanju različitih životnih

problema.

Bilo je potrebno odabrati one aktivnosti koje će imati terapijski učinak na dijete, a ne

provoditi terapiju jer za to nisam stručna. Prije odabira odgojnih aktivnosti razgovarala sam s

dječakom i uvažavala njegove prijedloge. Nastojala sam ga potaknuti da govori o sebi, jačati

njegovu pozitivnu sliku o sebi i poticati samostalnost.

Tijekom cijeloga istraživanja preispitivala sam svoje ciljeve. U dnevniku bilježim

sljedeće: „Danas se propitkujem: Što ja to želim postići? Koji je moj krajnji cilj? Zbunjena

sam i nesretna. Ovo je proces, učenje. Smijem griješiti i biti nesigurna, doživljavati krizu.

Međutim, na kraju tunela pojavit će se svjetlo (rečenica s konzultacija)“ (J. Bandić, osobna

komunikacija, listopad 2011).

Zaključila sam kako dobrobit i napredak svakoga učenika ovise o učiteljevoj

spremnosti na samostalni razvoj i usavršavanje. Smatram kako bi se učitelji trebali više baviti

osjećajima, mislima, idejama svakoga učenika i na taj način omogućiti im da oni samostalno

osmišljavaju svijet u kojem žele živjeti. Kada mi netko kaže da je bolje ne dirati u određene

probleme jer se ionako neće dogoditi neka značajnija promjena niti će se problem riješiti,

smatram da griješi i propušta priliku učiniti nečiji život barem malo boljim jer sam uvjerena

kako svaki uloženi trud oko osobe kad-tad pokaže svoje rezultate. Možda ne istog trenutka,

tjedna, mjeseca ili godine, ali tijekom života zasigurno.

Prisjetila sam se svojih osnovnoškolskih dana i razlika koje su postojale među mojim

vršnjacima. Gotovo smo svi bili tjelesno zdravi, a tek dvoje učenika je nosilo naočale. Neki

učenici su grickali nokte. Nastava je uglavnom bila usmjerena na učitelja i svodila se

uglavnom na učenje. Sjećam se kako nikada nismo provodili radionice na kojima bismo imali

priliku govoriti o svojim osjećajima. Smatram kako nam je to nedostajalo, kako bi bilo dobro

da smo barem ponekad mogli slobodno reći kako se osjećamo.

15

Danas, kada se toliko priča i piše o nastavi koja je usmjerena na učenika i o napuštanju

tradicionalnih oblika nastave, u razgovoru s učiteljima nerijetko uočavam kako oni govore o

djeci sa sve manje razumijevanja za njih ističući kako nisu dovoljno samostalni, ne slušaju,

ništa im se ne da i slično. Istaknula bih jedno opažanje koje sam zapisala u istraživački

dnevnik:

Razgovarala sam s nekoliko učitelja o svom diplomskom radu. Bili su različite životne dobi i radnog iskustva. Nisam naišla na razumijevanje. Uglavnom svi dijele mišljenja da je ovo prevelik zalogaj, da je previše učenika u razredu da bismo mi mogli zadovoljiti potrebe svakoga pojedinca. Gotovo se svi slažu kako je bolje ne dirati u određene probleme jer se ionako neće dogoditi neka značajnija promjena niti će se problem riješiti (iz dosadašnjih iskustava). Ljuta sam i sad još više želim biti ona koja će ipak biti na strani razvoja i promjena.(J. Bandić, osobna komunikacija, listopad 2011)

Uvidjela sam kako je ponekad važno biti svoj, biti hrabar i učiniti određene korake

unatoč nerazumijevanju okoline ukoliko će oni doprinijeti napretku nas samih, osoba s kojima

se susrećemo i u konačnici cijeloga društva. Promjena kreće od nas samih.

4.3. Studija slučaja

Istraživanje je provedeno u obliku studije slučaja. Mužić (1999, str. 18) navodi kako

se ovim postupkom nastoji pomoći pojedincu uz primjenu znanstvenog pristupa.

Cohen, Manion i Morrison (2007, str. 79) ističu da je svrha studije slučaja: „Prikazati,

analizirati i protumačiti jedinstvenost stvarnih osoba i pojedinaca kroz dostupne opise,

zahvatiti složenost ponašanja i njegovu ovisnost o situaciji, pridonijeti djelovanju i

intervenciji te prikazati i predstaviti stvarnost - dati osjećaj da smo 'na licu mjesta.' Isti autori

(str. 79) navode kako su predmet istraživanja „pojedinci i lokalne situacije, jedinstveni

primjeri, međusobno povezane pojave i sustavi (pojedinci, skupine, uloge, organizacije,

zajednica)“. Studija slučaja ima nekoliko značajki:

Bavi se bogatim i živopisnim opisom događaja relevantnih za slučaj. Prikazuje kronološki ispričane događaje važne za slučaj. Spaja opis događaja s njihovom analizom. Usmjerava se na individualne sudionike ili skupine sudionika i želi razumjeti njihovo viđenje događaja. Ističe specifične događaje koji su relevantni za slučaj. Pokušava prikazati bogatstvo slučaja u sastavljanju izvještaja. (Cohen, Manion i Morrison, 2007, str. 181-182)

Naglasiti treba i prednosti i nedostatke studije slučaja. Prema Nisbetu i Wattu (citirano

u Cohen et al., 2007, str. 184) prednosti su te da rezultate lakše razumije šira publika

(uključujući i neakademsku publiku) jer su često izneseni svakodnevnim, razumljivim

jezikom. Studije slučaja zahvaćaju jedinstvena obilježja koja se inače mogu izgubiti u

16

opsežnim podacima; ta jedinstvena obilježja mogu biti ključ za razumijevanje situacije. One

su snažne po svojoj realnosti. Daju uvide u druge, slične situacije i slučajeve čime pomažu u

tumačenju drugih sličnih slučajeva. Provesti ih može jedan istraživač, bez čitavog

istraživačkog tima. Mogu obuhvatiti i ugraditi nepredviđene događaje i nekontrolirane

varijable.

Nedostatak može biti u tome što se rezultati ne mogu generalizirati, osim kada drugi

čitatelji/ istraživači vide njihovu primjenu. Nisu lako dostupni unakrsnoj provjeri, stoga mogu

biti selektivni, pristrani, osobni i subjektivni. Osjetljivi su na probleme pristranosti opažača,

unatoč pokušajima da se uključi refleksivnost.

4.4. Kontekst i problem istraživanja

Dječak T. je učenik četvrtoga razreda osnovne škole. Odličan je učenik. S obzirom da

sam tijekom studiranja pomagala djeci u svome susjedstvu u učenju, dječakova majka V. me

je upitala bih li kao buduća učiteljica mogla pomoći njenom desetogodišnjem sinu. Navela je

da dječak, prema postavljenoj dijagnozi Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Zagrebu,

pati od psihološki uzrokovane enkompreze koja pripada poremećajima eliminacije.

Upoznavajući se s poteškoćom, naišla sam na podatak kako „Enkompreza zahvaća između 1 -

7,5% opće pedijatrijske populacije, 4 - 5 puta je češća u dječaka i prevalencija opada s

vremenom“ (Frančišković i sur., 2009, str. 329).

Od popratnih obilježja autori Lončar i Nikolić (2004, str. 190, 191) navode kako dijete

s ovom vrstom poremećaja često osjeća sram i izbjegava situacije koje mogu biti neugodne

kao što su npr. škola i kampiranje. Nadalje tvrde kako „stupanj oštećenja je funkcija učinka na

djetetovo samopoštovanje, stupnja socijalnog izopćenja od strane vršnjaka te bijesa, kazne i

odbacivanja od strane skrbnika“ (Nikolić i sur., 2004, str. 191).

Govoreći o etiologiji enkompreze autori Lončar i Nikolić (2004) ističu kako ona

najčešće upozorava na aktivan protest zbog razloga koji djetetu nije sasvim jasan, odnosno

konflikt je smješten na razini predsvjesnog. Ponekad se pojavljuje nakon nekog tjeskobnog

događaja.

Psihoanalitička su promatranja pokazala da je u enkopretičkog djeteta, uz pasivnost, prisutna inhibirana1 agresivnost, nedostatak maturacije2, poremećeni kontakt s majkom (inverzni Edip),

1 Inhibirati (lat. inhibere) - zadržavati, zadržati, spriječiti, sprječavati, zabraniti, zaustaviti (Online

rječnik).

17

povećana senzibilnost na zahtjeve iz okoline i doživljaj neuspjeha koji upozorava na defekt formacije bazičnog identiteta. Neki autori smatraju da je uzrokuju loši emocionalni odnosi između djece i roditelja i da su posebno poremećeni bračni odnosi između roditelja. (Nikolić i sur., 2004, str. 191)

Dječak pati od poremećaja od 4. godine života. Njegova majka navodi kako je prema

liječničkom nalazu potrebno utjecati na dječakovo osamostaljivanje. Pristala sam, iako sam

bila svjesna kako neće biti jednostavno, kako možda neću ništa postići ili ću postići neznatan

napredak. Dječak ima stariju sestru i starijeg brata (studenti), a otac radi u inozemstvu.

Provela sam jedno prijepodne s dječakom i njegovom majkom. Nestrukturirano sam

promatrala njihov odnos. Uočila sam često majčino ponavljanje uputa djetetu: „Ustani, operi

ruke i zube!“ ili „Obuci se, obuj papuče, ne smiješ biti bos!“ „Doručak je na stolu. Idi jedi!“

gotovo čitav sat potiče dijete, a on bez reakcije gleda televizor. Majka mu donosi hranu iz

kuhinje u krevet. Nakon jela, odijeva se i onda kreće borba za pisanje zadaće u kojem ga

majka nekoliko puta potiče neka sjedne te ga stalno pita što treba napisati. Dijete piše zadaću

neposredno prije polaska u školu. Što se tiče prehrane, nerado jede sve što je skuhano i mora

ga se više puta potaknuti.

Majci i djetetu dala sam anonimni upitnik naglasivši im da se osjećaju slobodnima dok

ga ispunjavaju i neka budu iskreni.

Od djeteta sam doznala da s majkom razgovara svaki dan, no rijetko se šetaju, da s

bratom razgovara o nogometu, a sam sprema svoj ormar. Voli ići u školu i često razgovara s

učiteljicom. Izjavio je da domaću zadaću piše sam, ali i s mamom. Svakodnevno se igra, a

omiljena igra mu je nogomet. Voli se igrati s prijateljima. Navodi kako si oni međusobno

pomažu u školi. Za sebe je istaknuo samo dvije vrline: da je dobar prijatelj te da često pomaže

mami. Od majke sam doznala kako svakodnevno razgovara s djetetom premda nije sigurna

razgovara li dovoljno. Ona je istaknula da se dijete i ona prošetaju povremeno. Navela je kako

dijete spava s njom ili sa starijim bratom kada je u Slavonskom Brodu. Na pitanje o tome zna

li dijete samo jesti, oblačiti se i obavljati toaletu, majka kaže da zna, ali mu ona ipak pomaže.

Glede jednostavnih kućanskih obveza majka kaže da ih dijete ima, ali ih bez volje obavlja.

Majka ističe da dijete i učiteljica razgovaraju često. Navodi kako se dijete voli više igrati s

prijateljima, nego samo. Rekla je kako si dijete i njegovi prijatelji često pomažu. Majka je

istaknula 4 djetetove vrline: nježan, osjećajan, dobrodušan, voli pomagati. Za sebe je navela

da mari za druge ljude.

2 Maturacija (lat. maturatio) - ubrzavanje, požurivanje; zrenje, sazrijevanje, dozrijevanje; med. gnojenje,

zagnojenje (Online rječnik).

18

Promatrala sam jedan vikend i dječakov odnos s bratom i tu sam uočila kako stariji

brat često komunicira s njim zadikivajući ga govoreći: „Vidi koliki ti je trbuh. Odvest ću te u

bolnicu“. Tom prilikom dječak se uzrujao, postao je bučan te je bacio tenisice na starijeg

brata. Majka ih je obojicu opominjala u tim trenutcima i tada je nastala još veća buka. Nakon

ove situacije porazgovarala sam s majkom o odnosu između braće. Rekla je kako je brat kod

kuće tri dana tjedno. Prvi dan ugodno razgovaraju i druže se (razgovaraju o nogometu,

zajedno igraju igrice). Već drugi i treći dan počinju pomalo neugodno razgovarati.

Na temelju promatranoga i napisanoga ustanovila sam da majka i dijete često nisu

svjesni svojih postupaka i načina komunikacije. Naglasila bih kako majka često nesvjesno

nameće dječaku što treba činiti te ga time koči u osamostaljivanju. Tome pridonosi i stariji

brat, zadirkivanjem dječaka.

U razgovoru s mentorom zaključila sam da se kroz susrete s dječakom neću baviti

simptomom (enkomprezom), nego jednim od uzroka, a to je nesamostalnost te ću je nastojati

barem djelomično razviti odgovarajućim odgojnim postupcima.

Na kraju sam se uputila u školu koju dječak pohađa. Ravnateljica osnovne škole

odobrila je istraživanje, a učiteljica je pristala na suradnju. U dječakovom razredu je 14

učenika. Roditelji su potpisali suglasnost.

4.5. Istraživački plan

Vođena liječničkim nalazom koji nalaže da je potrebno što veće i dosljednije

osamostaljivanje djeteta kako bi svladalo poteškoću, problem svoga akcijskoga istraživanja

izrazila sam u obliku akcijsko-istraživačkog pitanja: Kako pomoći dječaku T. u procesu

osamostaljivanja?

Tablica 1. Ciljevi, aktivnosti i kriteriji

Ciljevi: Aktivnosti Kriteriji

Osmišljavanje odgojno- terapijskih postupaka.

1. Proučavanje literature.

2. Upoznavanje djeteta i njegovog okruženja.

3. Osmišljavanje postupaka.

1. Poznato mi je dječakovo okruženje.

2. Na temelju poznavanja obiteljskog i školskog konteksta u stanju sam osmisliti primjerene odgojno-terapijske aktivnosti.

19

Ciljevi: Aktivnosti Kriteriji

Unaprijediti djetetovu samostalnost pomoću terapijskih postupaka.

1. Individualizirane aktivnosti s djetetom

2. Suradnja s majkom

3. Aktivnosti s razredom

1. Uspostavljen je neprijeteći ili permisivni i prijateljski odnos s djetetom i majkom.

2. Kroz ostvarene aktivnosti pokazujem interes za dječaka i majku. U odnosu s njima sam ljubazna, mirna i odlučna.

3. Konkretne aktivnosti i zadaci dogovoreni su s dječakom i majkom, a odabrani postupci bili su im zanimljivi te su potaknuli okretanje osobe samoj sebi, razvoj pozitivne slike o sebi, samostalnost i duhovitosti.

4. Učenici iz dječakovog razreda slobodno su govorili o sebi, a provedeni postupci potaknuli su razvoj pozitivne slike o sebi i osamostaljivanje.

Nakon nestrukturiranog promatranja dječakovog okruženja i provedenoga anonimnog

upitnika osmislila sam generativni plan koji nije bio strogo definiran i kojeg sam planirala

razvijati tijekom akcije na temelju prikupljenih podataka. U dnevniku sam zabilježila

sljedeće:

Tri tjedna detaljno sam sastavljala aktivnosti za susrete želeći sve isplanirati unaprijed. Zaključila sam kako ne smijem sve detaljno planirati jer ću na taj način i ja manipulirati dječakom, sprječavati njegove ideje, želje, a na kraju i zadovoljenje njegovih potreba. Plan aktivnosti razvijao se tijekom istraživanja. Najvažnije mi je bilo osluškivati dječaka, a kasnije i njegovu majku te im biti dašak svježine. (J. Bandić, Osobna komunikacija, siječanj 2012)

4.6. Postupci prikupljanja podataka

Autor Bognar (2006, str. 184) navodi kako je za razliku od ostalih istraživačkih

pristupa, u akcijskim istraživanjima u centru akcija, stoga prikupljanje podataka služi

informiranju sudionika istraživačkog procesa kako bi tijekom cijelog procesa istraživanja

mogli unositi potrebne promjene sa svrhom unapređivanja prakse u skladu s postavljenim

ciljevima. McNiff, Lomax i Whitehead (citirano u Bognar, 2006, str. 184) ističu kako

sustavno praćenje ostvarivanja planiranih aktivnosti uključuje tri različita aspekta:

1. prikupljanje podataka o akciji kako bismo što jasnije mogli dokumentirati što se

događalo,

2. interpretacija podataka kako bismo mogli objasniti što se dogodilo.

3. evaluacija onoga što je učinjeno kako bi se mogle učiniti preinake u daljnjim

aktivnostima.

20

Tijekom provođenja aktivnosti nastojala sam prikupiti što više podataka različitim

istraživačkim postupcima kako bih mogla naknadno provesti analizu.

Nestrukturiranim promatranjem, odnosno promatranjem bez ikakvih unaprijed zadanih

okvira, promatrala sam okruženje u kojem dijete odrasta što mi je omogućilo izraditi

generativni plan postupaka. „Pri nestrukturiranom opažanju bit će puno nejasnije što se traži,

te se zbog toga u situaciju treba ići i opažati što se u njoj događa prije no što se odluči koje je

njezino značenje za istraživanje“ (Cohen et al., 2007, str. 305).

U istraživački dnevnik sam bilježila sva svoja opažanja, pitanja tijekom susreta s

dječakom, njegovom majkom i razredom te svoje zaključke, odnosno vodila sam detaljne

bilješke. Bognar (2006) navodi kako je istraživački dnevnik posebno važan izvor podataka u

akcijskom istraživanju. McNiff (citirano u Bognar, 2006, str. 184) smatra kako on može

poslužiti za ostvarivanje sljedećih ciljeva:

1. praćenje vremenskog slijeda događaja pri čemu je važno navesti uz svaku bilješku datum, vrijeme i kontekst opisanog događaja; 2. ilustracija (detaljan opis) bitnih događaja kako bi omogućili čitatelju uživljavanje u situaciju našeg istraživanja; 3. izvor podataka potrebnih za analizu; 4. prikaz napredovanja u akcijskom istraživanju uključujući uspješne i neuspješne aktivnosti te osobno učenje koje proizlazi iz refleksije.

Fotografijom sam popratila susrete kako bih zabilježila neke aktivnosti, dječakove i

majčine uratke te uratke učenika iz razreda. Nakon svakog susreta evaluacijskim listićem

provjeravala sam dječakovo i majčino zadovoljstvo nakon provedenih aktivnosti i

zadovoljstvo učenika u dječakovom razredu kako bih dobila povratne informacije na temelju

kojih sam dalje planirala aktivnosti.

4.7. Proces ostvarivanja akcijskog istraživanja

4.7.1. Prvi susret s dječakom i njegovom majkom (27. siječnja 2012.)

Razmišljajući o prvom susretu s dječakom u dnevnik sam zabilježila sljedeće:

Smatram najvažnijim uspostavljanje dobrog odnosa s dječakom. Razgovorom mu želim omogućiti da se samostalno predstavi, govori o sebi pozitivne stvari, odnosno ono u čemu je uspješan i da opiše svoje emocije u tim trenutcima. Mislim da bismo imali bolje razrede i bolje škole kada bismo samo malo više poradili na komunikaciji s našim učenicima i ukoliko bismo ih više slušali. Smatram da bi učenici s mnogo više motivacije dolazili u školu kada bi ih učitelji više osluškivali, prihvaćali njihove vrijednosti i stavove i zajedno s njima osmišljavali samu nastavu. (J. Bandić, osobna komunikacija, siječanj 2012)

21

Susret je bio osmišljen u dva dijela, a cilj je bio uspostaviti neprijeteći i prijateljski

odnos. Na samom početku dječaka sam pitala kako se osjeća te čime se bavi. Odgovorio mi je

kako ga zanimaju nogomet i rukomet. Rekao je da igra rukomet u školi. Kada sam ga pitala

ima li hobi, odgovorio je da ne zna što je to pa sam mu pojasnila kako je hobi aktivnost koja

se radi zbog osobnog zadovoljstva. Rekao je da ga zanima nogomet i da je bio dva puta na

treningu u Marsoniji i u Podvinju. Istaknuo je kako mu je oba puta bilo odlično i da se nakon

treninga dobro osjećao te da je bio zadovoljan.

Zamolila sam ga neka mi priča o tome kako se on i njegovi prijatelji zabavljaju. Naveo

je kako igraju nogomet, razgovaraju, da ima mnogo prijatelja i na igralištu (u njegovom

naselju je igralište na kojem se okupljaju djeca i mladi) i u školi. Najbolji prijatelji su mu

dječaci Marin i Matej iz razreda. Za njih kaže da su dobri, da se uvijek igraju zajedno kada se

dogovore i da su obojica pametni. Kada sam ga zamolila neka mi kaže svoje mišljenje o

našim susretima i druženju, dječak je rekao kako mu se sve to čini zabavnim i da smatra kako

će naše druženje biti u redu.

Razgovarali smo zatim o našoj suradnji. Dječak je naveo kako smatra da surađivati

znači raditi, družiti, biti i igrati se s nekime. Istaknuo je kako trebamo biti dobri jedni prema

drugima, ne smijemo se svađati i moramo se dogovarati, a svaki dogovor trebamo poštivati.

Potom sam ga pohvalila što mi je mnogo toga o sebi rekao. Ukratko sam prepričala

sve što mi je o sebi rekao, naglasivši kako imamo dovoljno vremena te da tijekom susreta

može slobodno govoriti o svemu onome što želi. Naglasila sam kako me zanimaju njegovi

prijedlozi za teme razgovora i aktivnosti koje bismo zajedno mogli ostvariti. Spomenuvši

nogometne treninge, upitala sam ga zašto je prestao s time. Rekao je da mu se više nije dalo

jer su treninzi navečer, a vani je hladno. Trebalo je ići po mraku pa mu mama više nije dala

trenirati.

U drugom dijelu susreta proveli smo aktivnost koja se zove Cvijet. Prema Bognaru

(1999) zadaci aktivnosti su: razvoj osjećaja vlastite vrijednosti, samopotvrđivanje, osjećaj

kontrole nad vlastitim životom. Potrebna sredstva su papir i olovka. Dala sam mu papir na

kojemu je nacrtan prazan cvijet i kemijske u boji. Rekla sam mu kako ga treba ispuniti prema

uputama koje sam mu zapisala na karticu. Pojasnila sam mu značenje svih 6 uputa.

U prvu laticu trebao je upisati dvije prednosti s kojima je rođen. Istaknuo je kako je

isti kao i drugi, odnosno kako nema neke prednosti. Potaknula sam ga neka ipak napiše, ne

uspoređujući se s drugima, svoje dvije prednosti s kojima je rođen. Tada me je upitao koje su

22

moje dvije prednosti s kojima sam rođena. Sreća je što sam i sama provela ovu aktivnost kod

kuće pa sam mu spremno odgovorila da su to ljubav prema drugim osobama i povjerenje.

Zatim me je upitao kakvim slovima treba pisati na što sam mu odgovorila neka sam odluči, da

mi je bitno što će napisati, a ne kako. On je tada napisao: „Vođenje lopte i pamet“.

Za vještine stečene vlastitim zalaganjem naveo je nogomet i vožnju bicikla. Rekao je

da je to postigao vlastitim trudom na što sam mu odgovorila kako on može učiniti i postići

mnogo toga vlastitim trudom.

U trećoj latici za dvije kvalitete onih s kojima živi i s kojima se igra napisao je kako je

njegova obitelj dobra i darežljiva, posebno je istaknuo brata koji mu uvijek nešto daruje. Za

prijatelje je napisao da su pametni i dobri. Pod dvije osobine ili vještine koje želi steći, nakon

nekoliko trenutaka razmišljanja, napisao je da želi dobro igrati nogomet i biti manje lijen.

U petu laticu, za dva osobna cilja za sljedeću godinu, napisao je zabiti gol i imati bolju

ocjenu iz glazbenog. Razgovarali smo o načinima ostvarivanja ciljeva, a dječak je rekao kako

ih može ostvariti samo trudom i radom. Pohvalila sam ga.

Slika 1. Dječakov ispunjeni cvijet

23

Za postignuće na koje je ponosan nakon nekog vremena je napisao kako je sve četiri

godine školovanja odličan učenik te je ponosan na ocjene. Ponovno sam ga pohvalila i

čestitala mu na tome (slika 1). Ukratko mu ponovila sve o čemu smo razgovarali. Na kraju

susreta dala sam mu evaluacijski listić na kojem je zaokružio iznenađeno lice. Napisao je

kako nije očekivao pitanja o prijateljima (slika 2).

Slika 2. Dječakov ispunjeni evaluacijski listić

Osim toga, rekao je da mu je bilo dobro te da mu je vrijeme brzo prošlo. Istaknuo je

kako nikada nije ovoliko razgovarao o sebi i svojim aktivnostima. Potom smo se dogovorili

neka do sljedećeg puta osmisli neke aktivnosti vezane za nogomet i zapiše sve ideje koje mu

padnu napamet kada razmišlja o nogometu. Naglasila sam kako ćemo o tome razgovarati.

Zapisao si je to u bilježnicu, a potom smo dogovorili sljedeći susret. Dječak je izabrao dan i

vrijeme susreta.

Nakon susreta s dječakom bila sam prilično zbunjena, ali i sretna. Očekivala sam kako

neće biti raspoložen za razgovor, a dogodilo se upravo suprotno. Iako sam unaprijed

isplanirala pitanja i bila pomalo napeta i obeshrabrena, uskoro sam se opustila i dopustila da

razgovor teče spontano. Bila sam hrabra, mirna i ljubazna. Zapisala sam: „Mislim da sam na

dobrom putu u uspostavljanju prijateljskog odnosa s dječakom“ (J. Bandić, osobna

komunikacija, siječanj 2012).

Nakon razgovora s dječakom razgovarala sam i s njegovom majkom. Majku sam prvo

ohrabrila rekavši joj kako je dječak komunikativan i otvoren. Naglasila sam kako će sve biti

dobro i kako je on spreman susretati se sa mnom neko vrijeme. Kada sam ju pitala o njezinim

očekivanjima vezanim uz dječakove i moje susrete, odgovorila je kako bi joj bilo dovoljno da

se samo malo osamostali i da bude sretan. Razgovarale smo o promjenama te sam ju

potaknula neka razmisli mogu li se promjene dogoditi preko noći, a ona je izrekla: „Smatram

24

da je potrebno vrijeme za promjene, ali da se od nekud treba početi. Ne očekujem radikalne

promjene od ovih susreta, ali mi je dovoljno što ćete biti uz nas“ (Dječakova majka, osobna

komunikacija, siječanj 2012).

Potom sam joj rekla kako je ona jako bitna u procesu promjena, kako će se i ona

trebati mijenjati, na što je uzvratila da joj neće biti lako, ali je spremna. Objasnila sam joj

kako ću dijete potaknuti neka definira svoje želje i ciljeve i da ih počne ostvarivati. Rekla sam

joj kako bi dijete trebalo češće samostalno birati i kako je to jedan od načina kojim će doći do

zadovoljstva i sreće. Osjećaj zadovoljstva i sreće pokreće sve ostalo, a pod tim

podrazumijevam uspjeh u školi i kvalitetnije provođenje slobodnog vremena.

I s majkom sam provela aktivnost Cvijet. Ispunjavala ju je oko 15 minuta. Zatim je

počela čitati i objašnjavati napisano.

Prvo je mislila kako nema niti jednu prednost s kojom je rođena sve dok nije počela

razmišljati o svom odnosu prema drugim ljudima. Shvatila je da je dobronamjerna i

suosjećajna. Ponekad čak i previše i da joj se to nekada odbije o glavu. Potom je rekla kako je

vješta napisati nabrzinu lijepu riječ ili rečenicu i da se zna lijepo predstaviti u javnosti jer je

rođena u znaku lava. Napisala je i usmeno izrekla kako su njena obitelj i prijatelji dobrodušni

i pouzdani. Napisala je da želi razviti hladnokrvnost („da ne reagiram na prvu, trezvenost“) i

ne mariti za obzire. U ciljevima za sljedeću godinu napisala je da bi željela pronaći posao.

Najveći ponos su joj njena djeca.

Slika 3. Majčin ispunjeni evaluacijski listić

25

Potom sam joj dala evaluacijski listić na kojem je zaokružila da se osjeća sretno i

važno. U obrazloženju je navela da se tako osjeća jer je razgovorom spoznala nešto novo o

sebi (slika 3). Za kraj sam joj rekla kako dijete ima zadatak za promišljanje i da je odredilo

kada želi novi susret. Zamolila sam je neka mu ništa ne govori ili sugerira vezano za to. Njoj

sam predložila neka za sljedeći susret napiše stihove ili neku rečenicu i da zapiše svoje

osjećaje dok je stvarala. U istraživački dnevnik sam zapisala sljedeće nakon susreta s

majkom:

Razgovor s majkom bio je zanimljiv. Shvatila sam kako je bilo dobro što sam majci rekla sve što sam provela s djetetom jer je tada i ona spontano i iskreno odgovarala na postavljena pitanja. Najviše me se dojmio dio u kojem se ona prisjetila kako lijepo piše i kada mi je rekla kako o tome nije dugo razmišljala. Meni je bilo važno to što se složila da će za sljedeći put nešto napisati. Smatram da je ovaj razgovor bio relativno dobar, iako sam bila pomalo napeta jer nisam uvijek znala što bih komentirala pa sam procjenjivala da je ponekad bolje i šutjeti i samo slušati osobu. Smatram kako je nužno posvetiti se i roditeljima u školi i poticati ih na osobni razvitak za dobrobit njihove djece. Budući da je većini roditelja dječje dobro prioritet, smatram da su i oni spremni raditi na sebi kako bi postupno bili što bolji. (J. Bandić, osobna komunikacija, siječanj 2012)

Singer (citirano u Bognar, Matijević, 2005, str. 26) ističe sljedeće:

Mi možemo mijenjati školsku formu, satnicu i nastavne planove; možemo izgraditi moderne školske zgrade, možemo stvoriti manja odjeljenja i školsku opremu prema posljednjem stupnju tehnike; možemo organizirati savjetovališta i uvesti nova nastavna sredstva; ako nismo okrenuti ljudima - učiteljima, učenicima i roditeljima - da sebe sami mijenjaju, da se usmjeravaju u proces trajnog smislenog orijentiranja, sva su ova organizirana nastojanja uzaludna.

4.7.2. Drugi susret s dječakom i njegovom majkom (3. veljače 2012.)

Susret sam detaljno isplanirala. Napisala sam si pitanja. Vani je pao snijeg „do

koljena“. Malo sam kasnila na susret jer mi je autobus kasnio. Susreli smo se i krenuo je naš

razgovor. Dječak je rekao da se osjeća dobro. Zapravo, rekao je više dobro, nego loše. Od

jedan do deset, navodi devet za svoje osjećaje. Bilo mi je drago to čuti pa sam ga zamolila

neka mi kaže razlog. Naveo je kako je dobio puno petica prošli tjedan, i to iz vjeronauka,

hrvatskog, likovnog i iz kviza iz prirode. Pohvalila sam ga za odlične ocjene. Kada sam ga

pitala ima li štogod novoga kod kuće ili s prijateljima, odgovorio je da nema. Potom sam

upitala je li se igrao i čega, a on je rekao kako se igrao na playstationu i računalu.

Upitala sam ga što je sve napisao vezano za našu zadaću od prethodnoga puta (naime,

trebao je osmisliti neke aktivnosti vezane za nogometi, zapisati sve ideje koje mu padnu

napamet kada razmišlja o nogometu). Odgovorio je kako je smišljao što da napiše i da mu je

26

jedino palo napamet da cure igraju nogomet. Zamolila sam ga neka mi to pojasni pa mi je

rekao kako bi bilo dobro da ponekad svi zajedno igraju nogomet kao i na tjelesnom. Zatim

sam pitala što bi mogao učiniti kako bi ostvario svoju ideju, a on je šutio. Rekla sam i kako

sam mu voljna pomoći. Potom sam predložila (sugerirala) da jedan vikend nešto

organiziramo. Zatim sam rekla kako bi bilo odlično da on nešto osmisli, nešto oko čega će se

truditi kao što se u školi trudi kako bi dobio petice. Tada mi je dječak rekao kako mu nije

jasno što želim reći. Predložila sam mu neka organizira nogometni turnir na igralištu. Na to je

on odgovorio kako bi mogao napraviti djevojačke i dječačke ekipe i okupiti ih jednu subotu

na školskom igralištu, ali ga to uopće ne zanima, nego samo nogomet i igranje nogometa za

vrijeme tjelesnog i velikog odmora. U dnevniku sam zabilježila:

Uočila sam kako sam mu pokušala nametnuti nešto što mislim da bi on trebao činiti u slobodno vrijeme. Bila sam napeta jer je razgovor tekao u smjeru koji nisam planirala. Dijete mi je svojim odgovorima prvo indirektno pokušalo reći da ga ne zanima nikakav turnir, nego spontana igra nogometa za vrijeme velikoga odmora i nastave tjelesnog. Budući da sam forsirala tu ideju, direktno mi je rekao da ga to ne zanima. Nasmiješila sam mu se i postala sam svjesna kako ga požurujem i da mu namećem svoje mišljenje. Prestala sam sugerirati. Nastavila sam razgovor, ali opuštenija. (J. Bandić, osobna komunikacija, veljača 2012)

Složila sam se s njime i pitala ga bi li se nečim drugim bavio, a on je odgovorio kako

bi radije još nekoliko dana razmišljao. Potom je rekao kako bi volio da se on, njegovi prijatelji

i ja okupimo na grudanju u subotu. Iskreno sam bila iznenađena njegovim pozivom, ali sam

pristala. Odmah mi je pala na pamet kineziološka literatura u kojoj ću proučiti nešto o

aktivnostima na snijegu. Uznemirila sam se pitajući se hoću li se stići pripremiti. Pitala sam

ga ima li grudanje ikakva pravila i u tom sam trenutku shvatila kako uvijek i u svemu tražim

neka pravila i planove pa čak i u zabavi te sam uvidjela kako to moram mijenjati. Dječak mi

je odgovorio kako je grudanje zabava i da se oni igraju snježnog rata. Budu u paru, sakrivaju

se jedni od drugih, a kada se otkriju, tada bacaju grude jedni na druge. Rekao mi je neka

dođem u njegovo naselje u subotu oko 15 sati. Istaknuo je kako će prijatelje pozvati

telefonom, a ja sam pitala bi li im napravio pozivnice za grudanje, na što je odgovorio da ne

bi, nego bi ih zvao telefonom. Ponovno sam davala prijedlog unatoč tome što mi je dijete

reklo da bi prijatelje kontaktirao putem telefona.

Nakon što smo dogovorili grudanje, zamolila sam ga neka mi priča o svojim kućnim i

školskim obvezama. Rekao je kako ima jednostavne obveze: sprema igračke, svoja dva

ormara, knjige i ladice. Pitala sam ga kako se osjeća kada to čini, a on je rekao da se osjeća

dobro. Pitala sam osjeća li se i ponosno? Odgovorio je potvrdno. Tada sam prokomentirala

kako je osjećaj ponosa povezan s nečim što smo učinili dobro. Za školske obveze je izrazio da

27

su: netrčanje po školi, prati ruke prije užine i ne loptati se po školi. Naveo je kako sam piše

domaću zadaću, a kada mu je teško, tada pita mamu za pomoć. Kada sam uspije napisati, kaže

da se osjeća dobro. Rekao je kako bi se volio duže osjećati dobro. Pitala sam kako on to može

ostvariti, na što je odgovorio: „Tako da ne budem zločest, da dobivam uvijek dobre ocjene i

da ne budem zločest!“ Tada sam mu rekla kako je dva puta spomenuo „da ne budem zločest“ i

zamolila ga neka mi to pojasni. Naglasila sam kako je ovo razgovor između nas i da mu ne

treba biti neugodno. Rekao je kako predugo igra igrice. Pitala sam što misli koliko je vremena

dovoljno za igrati igrice? Odgovorio je oko sat vremena. Rekao je kako ne ruča skuhani

ručak, a pogotovo kada je za ručak kupus, nego radije jede sendviče i slatkiše. Kupus ne voli

uopće jesti, a mama ga kuha jedanput tjedno. Istaknuo je i da se svađa s mamom oko zadaće.

Zamolila sam da mi to malo pojasni. Naveo je kako mu smeta kada ga se tjera da četvrtkom

piše zadaću koja je za ponedjeljak. Pitala sam ga može li on sam napraviti zadaću do

ponedjeljka bez majčinog nagovaranja. Obećao mi je da će to sigurno učiniti. Rekla sam da ga

podržavam i kako je dobro da si sam planira svoje vrijeme. Uočila sam kako je dijete svjesno

ugodnih osjećaja koji su popratna pojava nakon što nešto dobro učini. Smatrala sam kako bi

bilo dobro pustiti ga neko vrijeme da sam vodi računa o svojim školskim obvezama, ne kočiti

ga i stalno mu napominjati što treba učiniti.

Ukratko sam ponovila sve što mi je rekao. Dječak mi je predložio kako će tjedan dana

probati: igrati igrice samo pola sata dnevno kako bi imao više vremena za učenje, ručati

skuhani ručak svaki dan, a ne jesti samo sendviče jer će biti zdraviji i manje će ga boljeti

trbuh i samostalno pisati domaću zadaću, odnosno zamolit će majku da mu to omogući.

Zapisao si je ova tri zadatka u obliku tablice i izgovorio kako ovo mora provoditi radi

sebe. Naglasio je kako će biti odgovoran te se nada da će ga mama poslušati. Tada je naglas

pročitao zapisane tri odluke. Zamolila sam ga neka u tablici označi nekim znakom svaki put

kada uspije provesti jednu od odluka. Složio se s mojim prijedlogom. Potom sam mu ponovila

kako smo prošli put rekli da je za suradnju bitan dogovor. Pitala sam ga zatim o njegovim

trenutnim osjećajima. Rekao je da se osjeća za deset, zato što je donio nove odluke i jer pada

snijeg. Kada je ovo sve izgovorio, shvatila sam kako je svjestan svega što je dobro za njega,

kako ga treba pustiti da stječe vlastita iskustva i podržavati ga u pozitivnim odlukama. Kod

dječaka sam uočila neke promjene koje Rogers (1985) uočava kod osoba prilikom provođenja

terapije usmjerene na osobu, a to su: osoba sebe drugačije vidi, potpunije shvaća sebe i svoje

osjećaje, postaje samopouzdanija te se više sama usmjerava, odnosno postaje više onakva

kakvom želi biti i bira si ostvarljivije ciljeve.

28

Pitala sam i što mu je od svega o čemu smo razgovarali najvažnije, a dječak je

odgovorio da mu je najvažnije to što je govorio o svojim osjećajima i jer mu osim njegovih

osjećaja ništa nije bilo važnije. Tada sam mu rekla kako se i ja osjećam sretno jer smo se

družili i jer smo zanimljivo proveli vrijeme. Naglasio je i da se osjeća slobodno jer je donio

neke odluke. Zahvalila sam mu i što je bio iskren. Kada je rekao da mu je najvažnije bilo

govoriti o osjećajima, shvatila sam kako je on jednostavan dječak koji voli biti saslušan i koji

voli kada se uvaže njegove ideje.

Potom smo proveli aktivnost „Osoba godine“. Prema Bognaru (1999, str 136) zadaci

ove aktivnosti su potaknuti pojedinca da razmišlja i govori o sebi te da razvija pozitivnu sliku

o sebi. Potrebna sredstva su papir A-3 ili A-4 presavijen na pola, boje i pribor za pisanje.

Autorove upute za provođenje aktivnosti su:

Učenici zamisle da su u nekom časopisu odabrani za osobu godine. Na preklopljenom papiru napišu naslov tog časopisa i naslikaju svoju sliku na naslovnoj strani. U unutrašnjosti napišu tekst u kojem su istaknute kvalitete njihove ličnosti i razlozi zbog kojih su izabrani za osobu godine. Poslušati što je tko napisao o sebi.

Dječak je zamislio sebe kao uspješnog nogometaša, a časopis je nazvao „Magazin lige

prvaka“. U unutrašnjosti je zapisao kako je osoba godine zbog toga što je najbolji nogometaš i

jer zabija najviše golova. Napisao je kako je dobar prijatelj i kako je vrijedan.

Na evaluacijskom listiću (preuzeto iz Bognar, 1999, str. 150) zaokružio je pretežno

sunčano vrijeme što predstavlja ugodan osjećaj, lijepo i zanimljivo (slika 4).

Slika 4. Dječakov ispunjeni evaluacijski listić

Rekao je i da se raduje sljedećem petku u 12. 30. Bila sam radosna nakon susreta jer je

dječak otvoreno reagirao kada sam mu pokušala nešto nametnuti. Zaključila sam da trebam

29

biti opuštenija i dopustiti mu slobodu u izražavanju. Smijem ga poticati, ali nikako nametati

rješenja.

Nakon susreta s dječakom susrela sam se i s njegovom majkom. Prvo smo

porazgovarale o njezinim osjećajima. Rekla je da se osjeća dobro i kako je postala svjesnija

brojnih uputa („Ustani! Piši zadaću! Jedi!“) koje upućuje svom djetetu. Izrazila je kako je

počela to kontrolirati, premda uvijek ne uspijeva. Prokomentirala sam kako je već veliki korak

to što je postala svjesna svog ponašanja i kako će postupno uslijediti promjena. Uočila je kako

je bila mnogo mirnija svaki put kad nije vršila pritisak na dijete. Istaknula je i kako se dječak

trudi biti samostalan, premda zatraži pomoć ukoliko mu nešto ne ide. Rekla sam kako

smatram da je to u redu. Ukratko sam joj prepričala današnji susret s dječakom te sam joj

pročitala njegove tri odluke. Naglasila sam joj kako treba očekivati da će dijete uspjeti i da mu

naredni tjedan omogući neka provede svoje odluke.

Kada sam je pitala je li izvršila svoj zadatak (pisanje stihova ili lijepih rečenica),

pokazala mi je papir na kojemu je to učinila. Međutim, nije bila spremna pročitati to.

Zamolila je ako možemo to ostaviti za neki drugi put. Od osjećaja je istaknula ponos koji nije

osjetila još od studentskih dana. Rekla je kako ništa nije ni pisala od tada. Podržala sam je i

rekla joj da i ovaj tjedan čini isto smatrajući da će se na taj način rasterećivati. Naglasila sam

da mi ono što je napisala može pročitati kada bude spremna. Autor James Pennebaker

(citirano u Goleman, 1997, str. 187) razvio je metodu koja je iznimno jednostavna:

Od ljudi se traži da pišu petnaest-dvadeset minuta na dan i tako oko pet dana o, na primjer „najtraumatičnijem iskustvu u čitavome životu“ ili o nekoj trenutačnoj velikoj brizi. Ono što ljudi zapišu, ako žele, u cijelosti mogu zadržati za sebe.

Bilo mi je drago što je nisam forsirala da mi čita napisano ili manipulirala. Ugodno

sam se osjećala kada sam ispoštovala nečiju odluku i zamolbu. Bila sam sretna zato što je

pisala i što se osjećala ponosnom.

Zatim smo provele aktivnost „Grb moje obitelji“.

Roditelji dobiju crtež grba (ili im se pokaže predložak kojega trebaju sami nacrtati). Svatko oboji svoj grb i zatim upiše u polja: 1. ono na što sam posebno ponosan/ ponosna u mojoj obitelji; 2. što me čini sretnom/sretnim u mojoj obitelji; 3. najveći uspjeh moje obitelji; 4. najljepši doživljaj u mojoj obitelji; 5. planovi moje obitelji za budućnost. Na lentu ispod grba treba napisati moto, rečenicu kojom se najbolje može ukratko opisati bit odnosa u obitelji. (Bognar, 1999, str. 85, 86)

30

Slika 5. Ispunjeni listić s grbom obitelji

Majka je ponosna što sa svojom djecom ima solidan odnos i povjerenje (slika 5).

Sretnom je čini zdravlje u obitelji, svaki uspjeh djece i kada je zdrava pa može voditi o njima

brigu. Najveći obiteljski uspjesi su što su zajedno bez obzira na sve, što djeca studiraju i što

imaju usađene neke vrijednosti. Najljepši su joj događaji: blagdani, pričesti, krizme,

rođendani, pogotovo ako je tata (njezin suprug) kod kuće. Planovi za budućnost su „da svi

stanu na svoje noge“. Rečenica koja najbolje opisuje bit odnosa u obitelji je: „Dosta dobro se

podnosimo.“

Slika 6. Majčin ispunjeni evaluacijski listić

Zatim je ispunila i evaluacijski listić na kojemu je zaokružila pretežno sunčano što

predstavlja ugodan osjećaj, lijepo i zanimljivo (slika 6).

31

4.7.3. Susret s dječakom i njegovim prijateljima na grudanju (4. veljače 2012.)

Susreli smo se u 15 sati prema dogovoru u dječakovom naselju. Na igralište smo stigli

prvo dječak i ja. Kada sam ga pitala kako je, rekao je da je dobro premda mi je djelovao

pomalo uzrujano. Zatim je rekao kako nije siguran koliko će djece doći na grudanje jer su

neki trebali ići sa svojim roditeljima u goste, u trgovačke centre i na neka druga mjesta. Pitala

sam ga je li on zato zabrinut na što je potvrdno odgovorio i nadodao kako je silno želio da nas

se što više okupi. Rekla sam mu kako ponekad ne bude onako kako smo planirali i kako je

ponekad dobro iskoristiti ono najbolje što nam se u određenom trenutku pruža. Pitao me znači

li to da ćemo se grudati i igrati čak i ako nitko drugi ne dođe, a ja sam potvrdno odgovorila.

Pogodio me grudom i potom je napravio anđela u snijegu (legao je u snijeg). Pogodila sam i

ja njega.

Slika 7. i 8. Dječak T. i njegovi prijatelji na snijegu

Tada su nam se pridružila još trojica dječaka. Grudali smo se i spuštali saonicama niz

jednu padinu. Cijelo vrijeme smo se smijali osobito kada sam se ja spuštala saonicama.

Naime, meni je to bio drugi puta da sam se sanjkala u životu. Djeca su oponašala moje izraze

lica i pri tome su se smijali. Na kraju su mi rekli da im je bilo odlično. Kada smo na kraju

razgovarali, dječak T. mi je rekao da mu je drago što smo se zajedno igrali. Pohvalila sam ga

zato što je pozvao svoje prijatelje i što je njegova ideja o zajedničkom grudanju svima

uljepšala hladni, zimski dan (slika 7 i 8).

32

4.7.4. Treći susret s dječakom (10. veljače 2012.)

Susreli smo se u 12. 30. Dječaka sam prvo pitala kako se osjeća, na što je odgovorio

kako je dobro, ali umorno. Ispričao mi je zatim kako mu je bilo jako dobro u školi i kako je

dobio dobre ocjene protekli tjedan. Zatim smo razgovarali o našem posljednjem susretu.

Pustila sam ga neka govori bez pretjeranih pitanja i sugestija i bila sam ugodno iznenađena.

Prepričao je naš susret s naglaskom na odluke koje je donio, a koje su dobre za njega. Prvo je

spomenuo igranje igrica do 30 minuta i istaknuo kako mu nije bilo uvijek jednostavno

prekinuti igru, ali je nastojao održati riječ. Ponekad je i preskakao igranje igrica pa je odlazio

na snijeg s prijateljima. Zatim mi je ispričao kako su se igrali „Snježnog rata“ i da mu je žao

što nisam bila s njima. Potom je spomenuo kako se trudio ručati kuhano, radi zdravlja,

premda nije uvijek uspio. Rekao mi je kako se osjećao ponosno i uspješno svaki put kada bi

ispoštovao odluku. Što se tiče domaćih zadaća, pisao ih je sam, ali ponekad nekoliko minuta

prije škole pa ih nije uvijek stizao napisati uredno. Naglasio je kako se tada sjećao nesigurnim

i kako smatra da je ipak bolje krenuti na vrijeme s pisanjem kako bi izbjegao žurbu. Pohvalila

sam dječaka što je bio iskren i što se trudio. Rekla sam mu kako je velik korak što je uopće

razmišljao o svojim odlukama i što ih je nastojao provesti. Ohrabrila sam ga i potaknula kako

bi bilo dobro da i ovaj tjedan ustraje u prvođenju tih odluka i pitala ga što on misli o tome. On

je rekao kako će nastojati to učiniti jer je to dobro za njega.

Pitala sam ga ima li što novo kod kuće, a dječak je rekao da se mama trudi pustiti ga i

više se dogovarati. Zatim mi je spomenuo starijeg brata koji je došao kući iz Osijeka i kako

jedva čeka da ponovno ode u Osijek. Zamolila sam ga neka mi to malo detaljnije pojasni.

Ispričao mi je kako su se jako posvađali jednu večer. Brat ga je zadirkivao, a on je galamio.

Rekao je kako se ovo događa bar jednom tjedno te da bude uzrujan u tim trenucima i kako bi

volio da se brat makne od njega. Pitala sam smatra li da bi mu izbjegavanje brata olakšalo bol,

na što je odgovorio da zasigurno ne bi jer on želi biti u dobrim odnosima sa svojim bratom.

Kada sam ga pitala sam postoji li nešto što bi mogao napraviti do sljedećeg susreta kako bi se

poboljšao odnos između njega i brata, odgovorio mi je kako će ga pozvati da zajedno igraju

igrice i da čiste snijeg u dvorištu. Dječaku sam predložila kako bi bilo dobro da za vrijeme

druženja izbjegavaju neugodne razgovore i da nastoje pričati o nečemu ugodnom, zabavnom

ili čak viceve. Pitala sam ga bi li htio zabilježiti što se dogodilo, a on je rekao kako bi radije

razgovarao o tome, da mu je tako lakše. Podsjetila sam ga kako je rekao da ovo mora raditi

zbog sebe i da će biti odgovoran.

33

Nakon razgovora provela sam aktivnosti „Imitiranje“, „Osobine koje cijenim kod

sebe“ i „Zrcalo“ (Hrvatski Crveni križ, str. 27, 28). Prilagodila sam ih individualnom susretu s

dječakom. Započeli smo s igrom imitiranja u kojoj je jedan sudionik zadavao neobične načine

hoda, a drugi bi ga oponašao nakon čega bi se zamijenili.

Oponašali smo kako hoda nogometaš koji se vraća s utakmice, robot, dijete od dvije

godine, medvjed, žena kada se vraća s tržnice, tigar, osoba koja žuri i puž. Kada sam upitala

dijete kako mu se čini igra, rekao je da mu je bila zabavna jer mu je bilo smiješno kako

oponašam medvjeda i puža. Smijao se. Shvatila sam kako smijeh može imati bitan terapijski

učinak. Smatram kako se mnoge neugodne i bolne situacije lakše mogu prebroditi ukoliko

razvijamo i njegujemo humor.

Shapiro (1997, str. 137) smatra duhovitost važnom društvenom vještinom. „Svako

dijete rodi se sa sposobnošću da uživa u humoru. U svakoj dobi humor ima drugačiju ulogu,

ali on cijeloga života čovjeku pomaže da se lakše uključi u društvo i da lakše riješi probleme“.

Proveli smo zatim aktivnost „Osobine koje cijenim kod sebe“. Prvi zadatak bio je

smjestiti se udobno i pokušati prepoznati trenutne osjećaje te ostati tako nekoliko minuta.

Zatim smo crtali osjećaje spontano, prema vlastitim željama koristeći različite boje. Zatim

smo na tom crtežu napisali pet osobina koje cijenimo kod sebe (slika 9 i 10). Kada smo

završili, razmijenili smo crteže. Pogledali smo i pročitali napisane osobine. Pored pet

napisanih osobina jedno drugome smo napisali još tri osobine. Zatim smo čitali. Dječak je

pročitao naglas: „Vi ste ljubazni, strpljivi, brižni, uporni, pošteni, dobri, pametni i ljubazni.“

Ja sam njemu pročitala glasno: „Ti si dobar, nogometaš, dobar prijatelj i brat, dobar učenik,

iskren si, pošten i pametan.“ Kada smo razgovarali o osjećajima, dječak je rekao kako se

lijepo osjećao kada je netko o njemu govorio lijepe stvari i da mu je crtanje bilo malo

dosadno. Meni je bilo drago što je bio slobodan izraziti svoje osjećaje i smatram da sam

postigla kroz ovaj treći susret pozitivno ozračje i prijateljski odnos.

34

Slika 9. Dječakov crtež o osjećajima i osobinama

Slika 10. Moj crtež o osjećajima i osobinama

Na kraju smo proveli aktivnost „Zrcalo“. Na papir smo nacrtali zrcala. Potpisali smo

se i upisali si u zrcalo jednu lijepu želju. Naglas smo ih pročitali. Dječak je meni poželio da

budem dobra učiteljica, a ja sam njemu poželjela ugodan vikend pun smijeha i zabave.

Ukratko smo ponovili donesene odluke i dogovorili susret za 7 dana. Učenik je na

evaluacijskom listiću zaokružio da se osjeća sretnim (slika 11).

35

Slika 11. Dječakov ispunjeni evaluacijski listić

S majkom nisam razgovarala jer je bila prehlađena.

4.7.5. Četvrti susret s dječakom i treći susret s njegovom majkom (17. veljače 2012.)

Tijekom ovog susreta namjera mi je bila razvijati neprijeteći i prijateljski odnos s

dječakom, razgovarati o njegovim odlukama, o odnosu između njega i brata, poticati ga na

ustrajnost i upoznavati ga s činjenicom da može preuzeti kontrolu u budućim postupcima i

poticanje humora.

Susreli smo se u petak u 9 sati. Dječak je istaknuo da se osjeća dobro. Pitala sam ga bi

li želio razgovarati o donesenim odlukama i on je prokomentirao kako je jedva čekao to

pitanje. Zatim je rekao kako je smanjio igru računalnih igrica čime je dobio više vremena za

igru vani i za pisanje domaće zadaće. Naglasio je kako domaću zadaću piše odgovornije, a ne

pred sam polazak u školu. Ispričao mi je kako je mami dva ili tri puta ovog tjedna pomalo

grubo rekao da se makne od njega i da mu ne „zvonca“ što i kada treba činiti. Rekla sam mu

kako bi bilo bolje u sličnim situacijama razgovarati mirno s njom i iznijeti joj svoj plan

aktivnosti. Dječak je upitao znači li to da mami treba slobodno reći u sličnim situacijama npr.

„Ne brini se, planirao sam i sam napisati zadaću i ponoviti prirodu“. Odgovorila sam

potvrdno, ali sam i naglasila kako je potrebno neko vrijeme da im to postane nova,

prihvatljiva navika.

Potvrdno je odgovorio kada sam ga upitala bi li razgovarao o odnosu s bratom. Rekao

mi je kako oni uglavnom imaju lijep odnos, ali se ponekad posvađaju i potuku. To bude

najčešće radi igrica. Dječak je istaknuo da se u tim trenutcima osjeća uvrijeđenim i ljutim te

da to nije ugodan osjećaj. Pitala sam na koga se tada naljute roditelji, na što je on rekao na

starijeg brata. Zamolila sam ga neka promisli o bratovim osjećajima u tim trenutcima, a on je

rekao da misli da se brat osjeća usamljenim. Rekao je i da njegova majka djeluje tužno kada

se njih dvojica sukobe. Naveo je i da se nikada ne ljuti na nju kada ih opominje.

36

Tada sam naglasila kako ću mu sada postaviti važna pitanja i neka si uzme vremena za

odgovor. Rekla sam mu da mi iskreno odgovori je li spreman marljivo raditi na poboljšanju

odnosa i želi li za to uložiti samo malo napora? Potvrdno je odgovorio. Tada sam izrazila

kako je važno da se on trudi, bez obzira na to što će njegov brat činiti te sam istaknula kako

zajedno pronaći rješenje, a kako će se on trebati držati plana. Rekla sam i kako će promjena u

početku biti teška i da je potrebna vježba. Naglasila sam kako će uz trud biti pomaka.

Pitala sam smatra li da može utjecati na bratove postupke, a on je odgovorio kako

smatra da ne može. Zatim sam rekla neka promisli na čije postupke sigurno može utjecati, a

on je odgovorio: „Na svoje.“

Glasser (2000) navodi kako samo svoje vlastito ponašanje možemo kontrolirati, a sve

što od ljudi možemo primiti ili im dati jest informacija. Kako ćemo se nositi s njom, pitanje je

našeg ili njihovog izbora. Isti autor (2001, str. 209, 210) naglašava: „Odgovorni smo za ono

što činimo. Odabiremo svo naše ponašanje jer ne možemo činiti drukčije, nego biti odgovorni

za ono što odabiremo činiti.“

Bila sam sretna kada je dječak zaključio da može drugačije pristupati u odnosu s

drugim ljudima i u odnosu na svoje obveze. Tada smo dogovorili da će kroz sljedeći tjedan

nastojati poticati brata na zajedničku igru i druženje (nogomet, igrice i gledati Ligu prvaka).

Rekao mi je da će ga jednostavno pitati da se druže skupa. Zatim sam predložila da za to

vrijeme razgovaraju o nečem ugodnom. Onda mi je dječak rekao kako bi mogli razgovarati o

jednoj suboti kada je njega i brata vukao na saonicama bratov prijatelj automobilom. Pitala

sam bi li mogao voditi dnevnik tijekom tjedna, a on je rekao da bi rado to činio. Nakon

razgovora sam ga upitala kako se osjeća, a on je odgovorio kako je jako dobro i da mu je

ustvari jako ugodno razgovarati.

Nakon razgovora odigrali smo igru „Glumac pred zrcalom“. Upute su sljedeće:

Podijelite se na parove. Osoba A je zrcalo, a osoba B glumac. Glumac se promatra u zrcalu i radi različite grimase i pokrete rukama, npr. maže trepavice, češlja se, stavlja ruž na usnice. Zrcalo se trudi imitirati ga što uspješnije. Poslije dvije minute, na moj znak, zamijenit će uloge. (Hrvatski Crveni križ, str. 43)

Smijali smo se i bili opušteni. Dječak je rekao kako mu je bilo zabavno jer sam

oponašala njegove grimase i jer sam i ja izvodila grimase koje je on oponašao.

Zatim smo odigrali igru “Parovi u zrcalu“ (Hrvatski Crveni križ, str. 43). Okrenuli smo

se jedno prema drugome. Prvo je dječak zauzeo određenu pozu, a ja, njegovo zrcalo, trudila

37

sam se učiniti isto. Nakon nekog vremena mijenjali smo uloge. Ponovno smo se smijali našem

nastojanju u oponašanju jedno drugoga.

Goleman (1997, str. 88, 89) tvrdi da je smijeh važna mentalna sposobnost i navodi

važnost dobrog raspoloženja:

Smijeh, poput ushićenja, ljudima, čini se, pomaže da šire područje razmišljanja i slobodnije stvaraju asocijacije, primjećujući veze koje su im inače mogle promaći neopaženo - ta mentalna sposobnost važna je ne samo za kreativnost, nego i za prepoznavanje kompleksnih veza i predviđanje posljedica određene odluke. Čak i male promjene raspoloženja mogu transformirati način razmišljanja. Pri stvaranju planova i donošenju odluka, dobro raspoložene osobe perceptualno su pristrane zbog čega u razmišljanu obuhvaćaju šire područje i razmišljaju na pozitivan način.

Na kraju sam učeniku otpjevala pjesmu Sarah Pirtle „Uvijek možeš nešto učiniti“

(citirano u Bognar, 1999, str. 126). I njemu sam dala promjerak na papiru (slika 12).

Slika 12. Pjesma „Uvijek možeš ti nešto učiniti“

Dječak mi je nakon pjesme rekao kako ima simpatiju (djevojčica iz razreda) i kako

često razgovaraju preko telefona. Prvo sam ostala zbunjena jer nisam očekivala da bi mi

mogao reći nešto slično, a nakon toga sam ga pitala da mi kaže ako želi nešto o njoj, na što je

odgovorio kako se zove A. i kako je lijepa i dobra. Nije želio razgovarati o telefonskim

razgovorima, ali mi je povjerio kako se igraju i šetaju zajedno te da si uzajamno kupuju

rođendanske poklone. S obzirom da mi je djelovao ozbiljno govoreći o djevojčici A. i svojoj

zaljubljenosti pristupila sam tome ozbiljno podržavajući ga u tome. Pitala sam ga što za njega

znači ljubav na što je odgovorio: „To je kada voliš nekoga, družiš se s njime i osjećaš se

sretno“ (Dječak T., osobna komunikacija, veljača 2012). Smatram da sam dobro reagirala jer

38

se dječak niti u jednom trenutku nije osjećao posramljeno radi svojih osjećaja, a i zbog toga

što ga nisam ispitivala više od onoga što je sam želio reći o ovoj temi.

Dogovorili smo se da ćemo i sljedeći put razgovarati, igrati se i učiti pjevati pjesmu.

Tada se dogodilo nešto što sam planirala predložiti učeniku, međutim on me je preduhitrio.

Rekao mi je kako bi bilo dobro da dođem u njegov razred provesti nešto slično ovim našim

susretima. Odgovorila sam mu kako bih to željela učiniti, ali da se trebam prvo dogovoriti s

učiteljicom.

Na evaluacijskom listiću „Bjesomar i Smješimir“ (Uzelac, Bognar, Bagić, 1994, str.

123) zaokružioje da se osjeća sretnim (slika 13).

Slika 13. Dječakov ispunjeni evaluacijski listić

Nakon ovog susreta u istraživački dnevnik zabilježila sam svoja razmišljanja:

Razgovorom sam željela potaknuti dječaka da uoči kako može utjecati samo na svoje postupke što je na kraju sam i zaključio. Kada mi je rekao da ima simpatiju, prvo nisam znala što bih mu na to rekla, stoga sam mu postavila općenita pitanja o ljubavi i nisam ga ispitivala o djevojčici više od onoga što mi je sam želio reći. Zabavne igre sam odabrala jer smatram da humor jako pomaže u psihičkom rasterećivanju osobe. Pjesmu sam otpjevala jer je izrazito poučna i poticajna i jer ohrabruje. Smatram i da sam kroz ovih nekoliko susreta s dječakom ipak potaknula njegovo razmišljanje o sebi kao o osobi koja je odgovorna za svoje ponašanje, zadaće i odnose. Uočavam kako bi bilo dobro poticati ga i dalje u uočavanju svega onoga što može činiti sam, na što može, a na što ne može utjecati, kao i pohvaljivati ga kada nešto dobro učini, a potaknuti ga na upornost kada mu nešto ne uspije. Zaključujem kako je ponekad potrebno „samo“ pomoći djeci da uoče što ih muči te ih ohrabriti neka sami pronađu rješenje iz svojih neugodnih situacija. (J. Bandić, osobna komunikacija, veljača, 2012)

Kao i u dosadašnjim susretima majci sam ukratko prepričala sve što sam provela s

djetetom. Pitala sam je kako je, na što je ona odgovorila da je dobro. Na pitanje ima li što

novo, odgovorila je potvrdno i navela:

39

Bolje se osjećam od kako ne nadzirem stalno svoje dijete. Uočila sam kako on, kada ga se pusti, na svoj način radi zadaću i provodi svoje vrijeme. Bila sam u školi i učiteljica je rekla kako je „tu negdje“ sa školskim uspjehom, što znači ni bolji ni gori, nego kao obično. Tada sam postala mirnija jer sam shvatila da on može sam voditi računa o školi. Smeta mu kada uoči da mu nešto namećem bez da ga upitam što on misli o tome. Nije mi bilo jednostavno pustiti ga, ne sjediti kraj njega dok uči. (Dječakova majka V., osobna komunikacija, veljača 2012)

Tada sam majci rekla kako mi je drago što je ipak nastojala omogućiti djetetu da sam

planira svoje vrijeme. Izrekla sam kako joj je sada možda i teško, ali da će s vremenom

razgovor i dogovor postati prirodna stvar u njihovom odnosu. Majka je potom istaknula kako

bi za nju bilo dobro pronaći posao i maknuti se malo iz kuće i da će na tome intezivnije raditi.

Kada sam ju pitala bi li mi pročitala ono što je pisala, rekla je kako je bacila jer joj je bilo

neugodno da netko čuje njene stihove.

Pitala sam kako se osjećala dok bi pisala, na što je rekla: „Jako ugodno“ (Dječakova

majka V., osobna komunikacija, veljača 2012). Rekla sam joj kako bi bilo dobro da razvija

svoju kreativnost na taj način, prvenstveno zato što joj pisanje izaziva ugodne osjećaje.

Rogers tvrdi kako će osoba obuhvaćena procesom „dobrog života“ biti kreativna osoba.

S osjetljivošću za svoj svijet, povjerenjem u svoju vlastitu sposobnost da stvara nove odnose sa svojom okolinom, to će biti onaj tip osobe iz koje izviru kreativni proizvodi i kreativan život. Ona neće biti nužno „prilagođena“ svojoj kulturi, i gotovo sigurno neće biti konformist. U svakom vremenu i u svakoj kulturi, ona će živjeti konstruktivno, slažući se s kulturom onoliko koliko je potrebno za uravnoteženo zadovoljavanje potreba. (Rogers, 1985, str. 5)

Odgovorila je kako će nastojati i da će mi jednom pročitati što je zapisala. Rekla sam

da će mi biti drago.

Kada sam potaknula pitanje o odnosu dječaka i njegovog starijeg brata, rekla je da su

mnogo mirniji od kako se trude mirno razgovarati. Navela je i da se posvađaju, ali da ona više

ne reagira kao do sada, nego im dopusti da razriješe svoju svađu. Istaknula je kako se u zadnje

vrijeme „manje troši“. Zatim je rekla kako joj djeluje kao da je neke stvari poslagala na svoje

mjesto i kako vidi za sebe neke nove mogućnosti (zaposlenje). Rekla sam joj da mi je drago

zbog svega što mi je navela i da mislim da je ona dobra majka. Nakon razgovora na

evaluacijskom listiću (slika 14) zaokružila je da se osjeća sretnom.

40

Slika 14. Majčin ispunjeni evaluacijski listić

4.7.6. Peti susret s dječakom i četvrti susret s dječakovom majkom (28. veljače 2012.)

Željela sam razgovarati o dječakovim odlukama i poticati ga na ustrajnost te ga

upoznati s činjenicom da može preuzeti kontrolu u budućim postupcima kao i poticanje

pozitivne slike o sebi i razgovor o obiteljskim odnosima.

Na početku sam ga upitala kako mu ide od našeg zadnjeg susreta, a on je odgovorio

da je dobro. Rekao mi je i da mu je bilo malo žao što se nismo vidjeli u petak, ali da je

napravio neke male stvari od našeg zadnjeg susreta. Pitala sam što je to učinio, a on je

odgovorio kako je za vikend pozvao brata da skupa igraju nogomet. Bratu je to bilo malo

čudno, ali je pristao pa su se igrali ispred kuće. Predložila sam neka mi priča o svojim

osjećajima za vrijeme njihovog druženja. Izjavio je da je bio jako sretan jer se brat trudio biti

drugačiji i pažljiviji. Rekao je kako su tijekom tjedna igrali igrice. Istaknuo je kako su

razgovarali da bi ga brat mogao preko ljeta učiti nogomet kao pravi trener. Taj sam prijedlog

podržala. Spomenuo je i kako su se jednom posvađali. Pitala sam da mi priča detaljnije o

tome ako želi, a on je rekao kako se razloga svađe ne sjeća, ali se sjeća da je razmišljao kako

može sebe mijenjati, a ne brata te se povukao. Kada sam pitala kako se tada osjećao,

odgovorio je: „Slobodno.“ Zatim sam ga pitala je li vodio dnevnik s obzirom da smo se

dogovorili da će pisati ako mu se nešto zanimljivo i značajno dogodi, a on je rekao da je

izgubio dnevnik. Onda se nasmijao i rekao iskreno da nije ništa zapisivao. Pohvalila sam ga

što je bio iskren i rekla sam mu neka ovaj tjedan piše ukoliko to bude želio. Složio se.

Spomenuo i je i kako je nastojao manje igrati računalne igrice, ali mu se jedan dan dogodilo

da ih je igrao dva sata te je jedva uspio napisati domaću zadaću. Rekla sam mu kako to nije

ništa strašno, ali da bude ustrajan u odluci da će smanjiti igru na računalu kako bi izbjegao

pisanje zadaće u zadnji tren.

41

Tada je spomenuo kako je ovaj tjedan nastojao izbjegavati riječ „mrš“, a nastojao je

govoriti „molim te“. Spomenuo je i kako sam piše zadaću, ali da mamu traži pomoć ukoliko

mu je nešto nejasno. Odgovorila sam mu kako je to dobro i da treba razgovarati sa svojom

majkom jer je ona njegov roditelj i jer mu želi samo najbolje. Rekao je kako se slaže i da mu

je postalo jasno da ima neke obveze koje treba činiti (zadaća, samostalno odijevanje i

higijena), ali da je mama odrasla osoba koja ipak malo više zna. Nasmijala sam se i pohvalila

ga na tim riječima.

Zatim mi je spomenuo kako je bio na rođendanu kod djevojčice A. (njegove

simpatije). Međutim, loše se osjećao jer mu je bilo mučno u želucu te je gotovo cijelo poslije

podne presjedio umjesto da se igrao. Spomenuo je i kako nije išao u školu u ponedjeljak iz

istoga razloga. O tome nije želio razgovarati. Pitao me bi li mu pojasnila pisano dijeljenje s

ostatkom i pomogla mu napisati domaću zadaću što sam i učinila. Zamolio me i da ga ispitam

pjesmu koju je učio napamet.

Za kraj sam mu dala listić „Ti“ (Gold-Vukson, 2000, str. 110) s ciljem poticanja

dječjeg istraživanja osobnog identiteta (slika 15). Na pitanje: Tko si ti? koje mu je postavila

gusjenica u Zemlji Čudesa učenik je trebao odabrati odgovor između tri ponuđena: 1. „Ludo!

Gusjenica koja govori!“ 2. „Jesam što jesam i ne tiče te se. (Nemam namjeru povjeravati se

nekoj gusjenici)“ 3. „Još ne znam tko sam doista. Još uvijek se razvijam.“ Odabrao je treći

odgovor. Zatim je trebao napisati vlastiti odgovor te je napisao:„Ja sam još mali i ne znam tko

sam“ (Dječak T., osobna komunikacija, veljača 2012). Rekao mi je da nikada nije razmišljao

o tom pitanju.

42

Slika 15. Ispunjeni listić „Ti“

Drugi zadatak bio je odabrati iz popisa riječi koje ga najbolje opisuju, dodati neke

svoje riječi te ih upisati u čarobno ogledalce u kojem može vidjeti svoje stvarno „ja“ kada se u

njemu ogleda. Ponuđene riječi bile su: miran, glup, nepošten, nesnošljiv, odan, odgovoran,

pametan, plašljiv, brižan, bezosjećajan, darežljiv, dosadan, neodgovoran, hrabar, kreativan,

ljubazan, pošten, snažan, sramežljiv, suosjećajan, svadljiv, uredan, veseo, vođa i zabavan.

Dječak je odabrao i napisao: pametan, odan, kreativan, ljubazan, sramežljiv, veseo i

svadljiv. Svadljiv je objasnio riječima: „Svadljiv sam s nekim prijateljima jer me naživciraju

kad nabijaju i uzimaju loptu mlađima, posebno kad izgube“ (Dječak T., osobna komunikacija,

veljača 2012). Predložila sam nek mi priča o tome kako se riješe te svađe, a on je odgovorio:

„Svađamo se, a sutra nastavimo dalje kao da se ništa nije dogodilo. Zaboravimo i idemo

dalje“ (Dječak T., osobna komunikacija, veljača 2012). Rekla sam da to zvuči jako dobro.

43

Na kraju susreta dječaku sam dala listić „Kartica lica osjećaja“ (Uzelac, Bognar,

Bagić, 1994, str. 161) na kojem su bila naslikana lica za pojedine osjećaje. Trebao je obojiti ili

zaokružiti lik koji simbolizira njegov današnji osjećaj. Zaokružio je ponosno (slika 16).

Slika 16. Dječakov ispunjeni listić „Kartica lica osjećaja“

Nakon susreta s dječakom razgovarala sam i s majkom. Bila je uzrujana. Rekla je kako

je iza njih težak vikend. Naime, bolio ga je trbuh i bilo mu je muka. Nije išao na toalet. Bio je

i na rođendanu, ali je uskoro došao kući jer se nije mogao igrati. Mama je istaknula kako je

prvo bila strpljiva, dala mu sirup, ali da ga je uskoro počela ispitivati o tome kada će u toalet.

Rekla je kako je sad po prvi put uočila kako na njega vrši pritisak. Obukla je jaknu i izašla na

frizuru i u šetnju s prijateljicom. Kada je došla kući, dijete joj je reklo da je obavilo nuždu.

Istaknula je kako vidi da je u njoj često problem, odnosno u njenoj potrebi za pretjeranim

nadziranjem te da nastavlja tražiti posao. Istaknula je i kako se raduje proljeću jer će više

vremena provoditi u vrtu pa ga neće stalno nadzirati i propitkivati. Rekla sam joj kako je

dobro sve što uočava i da bude strpljiva sa sobom. Promjene dolaze jedna po jedna i to kroz

određeni vremenski period. Rekla sam joj kako je dobro postupila što je učinila nešto za sebe

kao npr. odlazak frizeru, šetnja s prijateljicom i kako bi trebala činiti nešto slično

svakodnevno. Pitala sam je je li pisala nešto na što je ona odgovorila kako nije, iako se

odlično osjećala kada je pisala poeziju nakon našeg prvog susreta. Predložila sam neka pročita

neku knjigu ili zbirku poezije. Rekla je da bi svakodnevno mogla pola sata čitati, odnosno

raditi nešto za sebe.

44

Izrekla sam joj kako je to dobar početak i da nije važno što tjedan dana nije ništa činila

za sebe. Naglasila sam kako ovaj tjedan ima novu priliku. Napokon se nasmiješila i krenula

dalje govoriti kako je situacija u kući mirnija. Kako uočava da se dečki manje svađaju,

odnosno kako stariji sin pristupa prema mlađem obazrivije. Rekla je da se oni prorječkaju i da

su se čak jednom potukli tijekom prošlog tjedna, ali su već sljedeći dan išli van igrati

nogomet. Što se tiče dječaka, piše sam zadaću, ali još uvijek neodgovorno, a pod tim

podrazumijeva pisanje pred sam polazak u školu. Rekla sam joj kako će s vremenom steći tu

naviku. Istaknula je i kako je u razgovoru više nastojao korisiti riječi kao što su molim, izvoli

i hvala. Na kraju je rekla da je učinjen mali korak u ovih mjesec dana i da joj je žao što ga

ranije nije počela puštati da se osamostali. Rekla sam da se više treba usmjeriti na ono što

može učiniti već danas i sutra, a manje na ono što je bilo ili što je mogla. Nasmiješila se i

rekla je da se slaže. Glasser (2000) navodi kako sve ono što nam se dogodilo u prošlosti i što

je bilo bolno čvrsto utječe na naše sadašnje ponašanje, ali stalno vraćanje na prošlost može

učiniti vrlo malo ili ništa za ono što trebamo učiniti sada, a to je poboljšati stanje. Majka je na

„Kartici lica osjećaja“ (slika 17) zokružila da se osjeća ponosno.

Slika 17. Majčin ispunjeni listić „Kartica lica osjećaja“

45

4.7.7. Priprema za odlazak u školu

S obzirom da sam željela upoznati dječakovo okruženje odlučila sam održati tri sata i

u njegovom razredu. Provela sam aktivnosti s ciljevima upoznavanja učenika, razvoja i

unapređivanja pozitivne slike o sebi i poticanja samostalnosti. Željela sam usporediti i dječaka

T. s ostalim učenicima u razredu.

Prije samog odlaska u školu sam poslala mentoru (doc. dr. sc. Branko Bognar) e-mail

u kojem sam mu napisala kako sljedeći tjedan planiram otići u školu te sam mu poslala plan

aktivnosti koje sam planirala provesti s učenicima. Pitala sam ga i može li mi moja kolegica

Marina Bulat, apsolventica Učiteljskog fakulteta biti kritički prijatelj te sam mu napisala kako

je učiteljica spremna surađivati. Mentor mi je odgovorio:„Kolegice Jelena, sviđa mi se Vaš

plan koji namjeravate ostvariti sa svim učenicima. Isto tako smatram izvrsnim uključivanje

kolegice Marine Bulat kao kritičkog prijatelja. Dakle, samo naprijed! Radujem se Vašim

dojmovima, podatcima i refleksijama iz razreda“ (B. Bognar, osobna komunikacija, ožujak

2012).

Ohrabrena sam otišla na dogovor s učiteljicom. Uspješno smo dogovorile da mogu

doći u razred u ponedjeljak 12. 3. u 13. 10 sati. Zatim mi je učiteljica rekla sljedeće:

Vidite, kod T. sam uočila dvije promjene. Prva je da je zreliji u razgovoru i dogovorima, a druga je da se manje oslanja na druge i da je samostalniji. Ocjene su mu jednako dobre kao i prije (odličan je učenik), ali mi djeluje mnogo zrelije. (Učiteljica D., osobna komunikacija, ožujak 2012)

Ukratko sam joj prepričala naše susrete, a ona mi je prokomentirala:

Vidljivo je kako se netko bavio djetetom. Bilo je i nužno pomoći mu da sve stavi na svoje mjesto. Smatram da je dobro to što je odrađeno jer dijete zasigurno "vrti" u svojoj glavi zaključke s tih susreta i oni će mu pomoći tijekom sazrijevanja. (Učiteljica D., osobna komunikacija, ožujak 2012)

Spomenula sam i kako sam s majkom dosta razgovarala, na što mi je ona rekla:

Smatram i to ispravnim jer je T. najmlađe dijete u svojoj obitelji i sve mu je dopušteno, a ponekad previše ljubavi i popustljivosti može imati suprotan učinak. Smatram vrijednim ukoliko ste majku potaknuli da djetetu ostavi prostora da samostalno planira svoje vrijeme za učenje i za rad i ukoliko ste potaknuli da otkrije nešto što i nju samu zanima. (Učiteljica D., osobna komunikacija, ožujak 2012)

Čim sam došla iz škole mentoru sam poslala e-mail u kojem sam navela prethodni razgovor:

Šaljem Vam ovaj razgovor jer sam ponekad tijekom ovih mjesec dana mislila kako uzalud dolazim kod djeteta, kako nisam učinila sve što sam mogla. Nakon razgovora s učiteljicom shvatila sam da je bilo dobro baš ovako kako sam postupala, a spontana učiteljičina povratna

46

informacija mi je to potvdila. Hvala Vam što ste me na konzultacijama krajem siječnja ohrabrili da budem spontana, da slušam dijete i da mu budem osvježenje. Sama se to ne bih nikada usudila. Kada sam izlazila iz škole dječak me je pitao: "Učiteljice, vidimo li se u petak?" (J. Bandić, osobna komunikacija, ožujak 2012)

Mentor mi je odgovorio: „Bravo Jelena! To su izvrsne povratne informacije. Samo

tako nastavite!“ (B. Bognar, osobna komunikacija, ožujak 2012) što mi je uvelike pomoglo i

ohrabrilo u daljnjem istraživanju.

4.7.8. Prvi susret u razredu dječaka T. (12. ožujka 2012.)

Učenici su bili razigrani, a djelovali su umorno budući da su bili druga smjena, a ja

sam došla na drugi sat. Stalno sam si ponavljala kako idem k njima biti im „osvježenje“,

dopustiti im da govore o sebi i da postanu svjesni svoje vrijednosti. Tijekom dogovaranja s

učiteljicom nisam bila upozorena na jednog učenika za kojeg mi je tijekom nastave rekla kako

on inače ometa nastavu te na jednu djevojčicu kojoj učenje ide malo teže od ostalih u razredu.

Drago mi je da to nisam znala jer sam svoj djeci pristupila jednako. Budući da nisam bila u

razredu sve od prošle (2011.) godine, osjećala sam blagu tremu prije ulaska, ali kada sam

izgovorila uvodnu rečenicu, odmah sam se opustila osjećajući onaj isti žar i ljubav prema

učiteljskom pozivu kojeg sam osjećala za vrijeme stručno-pedagoške prakse.

Bilješke tijekom sata vodila je magistra primarnog obrazovanja Nikolina Borevac,

bivša studentica Učiteljskog fakulteta koja je u 2011. provela akcijsko istraživanje na kolegiju

Metodologija pedagoškog istraživanja te je stoga bila upoznata sa svime čime se bavim i što

bi ona trebala činiti. Nikolinu sam pozvala da mi bude kritički prijatelj jer je Marina bila

spriječena iz zdravstvenih razloga. Za uvodni dio sata Nikolina je napisala:

Jelena je učenike motivirala za rad pozivajući ih na suradnju. Na taj ih je način zainteresirala. Na učenike je ostavila prvi dojam ravnopravnosti, stoga su djeca bila spremna odgovarati na postavljena pitanja: „Kako ste?, Čime se volite baviti?“ Jelena im je naglasila kako želi da im ovaj sat bude sat opuštanja i odmora. Naglasila im je kako ju svatko od njih zanima i da bi bilo dobro da uzajamno poštuju dva pravila: „1. Kada jedan govori, drugi ga slušaju; 2. Ako želiš riječ, podigni ruku.“ Učenici su pristali na suradnju. Jelena je potaknula međusobno učeničko poštivanje. (N. Borevac, osobna komunikacija, ožujak 2012)

Prva aktivnost koju sam provela bila je „Značke sa sličicama“ (Hrvatski Crveni križ,

str. 32). Učenicima sam rekla kako na značke od papira napišu svoje ime ili nadimak te da

nacrtaju crtež ili znak koji njih najbolje predstavlja. Za ovu aktivnost ograničila sam vrijeme

na pet minuta. Uočila sam kako djeca ustvari vole red i vole znati koliko za što imaju

vremena. Također sam im rekla koliko imaju vremena i kako bi samostalno vodili računa o

47

dostupnom vremenu. Kada su svi stavili svoju značku oko vrata, okupili smo se u krugu.

Nikolina je zapisala:

Učenici samostalno rade svoju značku ne gledajući u značke svojih prijatelja. U tišini su. Budući da dvojici učenika nije bilo jasno što trebaju raditi, Jelena im je individualno pristupila i strpljivo pojašnjavala sve dok im nije bilo jasno. S obzirom da je ostvarila kontakt gotovo sa svakim učenikom, djelovali su mi motivirano. Kada su završili, stavili su značku oko vrata kakav je i bio dogovor, a sve s ciljem održavanja mira i tišine. Formirali su krug. Simboli uglavnom označavaju aktivnosti i hobije učenika (učenici uglavnom ističu mir, ljubav, sport i glazbu). Neki su pisali imena, neki imena i prezimena, a neki samo nadimke. Od simbola i komentara bilježim: košarkaška lopta - treniram košarku; kamion - jer ih volim; bicikl - jer ih volim; kopačke - jer volim nogomet; reket - volim tenis; duga - jer je simbol radosti; gitara - jer je volim svirati; „smile“ - jer sam uvijek sretna; srce - jer volim; „peace“ - jer je najvažniji mir oko nas; sladoled - jer nas osvježava; srce - jer sam zaljubljena i srce - jer volim voljeti. Smatram da je ova aktivnost potaknula da učenici nešto novo saznaju o sebi i da se bolje upoznaju međusobno. Bili su dovoljno samostalni, stoga Jelena nije poticala razgovor, nego su jedan po jedan izgovarali što su nacrtali i zašto. (N. Borevac, osobna komunikacija, ožujak 2012)

Dječak T. izrazio je u krugu kako je od simbola nacrtao Nikeove kopačke jer voli nogomet.

Druga aktivnost koju sam provela bila je „To sam ja“ (Uzelac, Bognar, Bagić, 1994,

str. 27). Dala sam im kratke upute kako je na listiću nacrtan ljudski lik i da trebaju u polja

označena znamenkama pisati o sebi na temelju navedenih pitanja (slika 18).

Slika 18. Listić „To sam ja“ kojeg je ispunio dječak T.

Za ovu aktivnost predvidjela sam 5 minuta. Nikolina je zapisala:

Jelena daje jasne upute, učenici su opušteni, slobodno pitaju kada im nešto nije jasno. Ono što mi se jako svidjelo je to kada im je Jelena naglasila kako ih želi što bolje upoznati, a učenici su

48

uživali jer vole govoriti o sebi. Uočavam da su učenici zadubljeni u rješavanje. Samostalni su. Počinju formirati krug, jedan dječak (učiteljica mi je naknadno rekla kako je dijete inače odgojno zapušteno) počinje pričati i na taj način ometa druge u razredu. Jelena je tada rekla učenicima neka pet puta duboko udahnu i izdahnu. Budući da je dječak nastavio s komentarima, Jelena je napravila kratku rekreativnu stanku. Dječak se umirio, a učenici su polako počeli čitati što su napisali. Postali su zaigrani, Jelena je bila staložena i mirna i podsjeća ih na pravilo s početka sata (kada jedan govori, ostali slušaju). Bila je komunikativna (samo onoliko koliko je bilo potrebno za vođenje sata) i pristupačna te je posvećivala pažnju svakom učeniku. (N. Borevac, osobna komunikacija, ožujak 2012)

Na kraju su učenici u krugu pročitali što su napisali. Učenici su uglavnom izgovarali

kako vole razmišljati o prijateljima, sportu, članovima obitelji, školi, o sebi i svom životu,

praznicima i igranju. Dječak T. je napisao i u krugu izgovorio kako voli razmišljati o

nogometu. Zatim su većinom izricali kako rado gledaju televiziju, crtane filmove, filmove,

serije, sportske sadržaje i kroz prozor u dvorište. Dječak T. je rekao kako rado gleda nogomet.

Učenici su naveli kako rado slušaju cvrkut ptica, engleske pjesme, klasičnu, rock i narodnu

glazbu. Dječak T. je izgovorio kako voli slušati pjesme. Gotovo svi su rekli su kako rado

guraju nos u ono što ne trebaju, roditeljska posla, roditeljske stvari i stvari koje ne bi trebali

znati. Dječak T. je rekao kako ni u što ne gura rado nos. Istaknuli su kako vole pričati o

dečkima, filmovima, prijateljstvu, ljubavi, školi, pjesmama, sportu, sebi, igrama i zabavi.

Dječak T. je naveo da voli pričati o nogometu. Učeničke izreke bile su uglavnom: „Prije nego

što kažeš nešto, razmisli!, Ispeci pa reci!, Ne čini drugima loše, jer će se tebi to vratiti!, Dobra

jabuka na dan, tjera doktora van!, Nikad ne reci nikad!, Tko rano rani, dvije sreće grabi!

Dječak T. je napisao: „Ne znam.“

Iako sam predvidjela da ova aktivnost traje samo 10 minuta, produžila sam je jer sam

uočila da učenici rado govore o sebi, osobito ako im se omogući da o sebi otkriju i govore

pozitivne stvari. Tijekom razgovora u krugu jedan je učenik počeo pričati i ometati ostale u

razredu. Prvo sam stala pokraj njega i upitala ga želi li nešto podijeliti sa svima nama, a on je

odgovorio da ne želi. Rekla sam mu da je to njegov izbor, ali da je izbor ostalih učenika u

razredu govoriti o sebi i međusobno se slušati. Učenik je moj komentar čuo i prihvatio.

Mislim da je ključno bilo kada sam mu rekla da je to njegov izbor, ali i da ostalih trinaestero

učenika odabire sudjelovanje u aktivnosti. Shvatila sam da s djetetom treba konkretno i jasno

razgovarati i biti dosljedan.

Nakon ovog kratkog razgovora, provela sam rekreativnu stanku (iako nisam planom

predvidjela) kako bih osigurala opušteno ozračje. Zabilježila sam u istraživački dnevnik:

Smatram da bi učenicima svakodnevo trebalo omogućiti da govore o sebi, svojim osjećajima, željama i interesima. Mislim da svaki učitelj razredne nastave ima dovoljno vremena posvetiti

49

se nakratko svakom učeniku. Uvjerenja sam kako će dijete s više pažnje i volje sudjelovati u nastavi ako je prethodno moglo izraziti kako se osjeća, što ga zanima, što ga tišti. Ovu aktivnost smatram uspješnom jer potiče učenike na promišljanje o sebi. (J. Bandić, osobna komunikacija, ožujak 2012)

Treća aktivnost koju sam isplanirala bila je „Moj dan“ (Uzelac, Bognar, Bagić, 1994,

str. 58). S obzirom da je bilo 15 minuta do kraja sata prvo sam se uspaničila i počela misliti

kako je nećemo stići provesti. Dala sam kratke upute:

Svatko neka zamisli da može provesti jedan dan onako kako mu srce zaželi, od trenutka kada se probudi pa do trenutka kada polazi na počinak. Neka taj dan ukratko zapiše, a zatim u krugu opiše drugima: sve što radi, s kim je, što jede, što odijeva. Na kraju svom danu nadjenite ime. (J. Bandić, osobna komunikacija, ožujak 2012)

Ograničila sam vrijeme na 7 minuta koje sam na kraju produžila na 9 minuta. U krugu

su učenici bili strpljivi i ukratko su opisivali svoj dan. Ušli smo u veliki odmor dvije minute.

Pustila sam ih na užinu, djeca su bila strpljiva, a samo je jedan učenik pokazao nezadovoljstvo

što sam „uzela“ vrijeme velikog odmora. Ostali su željeli završiti započetu aktivnost. Na kraju

sam predložila da za zadaću ostvare svoj zamišljeni dan što sam im i zapisala na kartice i

podijelila (slika 19).

Slika 19. Kartica- Domaća zadaća „Moj dan“

Kriti čka prijateljica Nikolina također je uočila problem u svezi produžavanja vremena

za opis zamišljenog dana:

Kada je produžila vrijeme opisivanja zamišljenog dana, bila sam u dvojbi- s jedne strane to je dobro jer učenici neće biti nezadovoljni jer će sve stići napisati, a s druge strane nije dobro jer nisu do kraja samostalno rasporedili vrijeme za aktivnost što su trebali. Budući da bi nama učiteljima trebalo biti zadovoljstvo naših učenika na prvom mjestu, drago mi je što im je omogućila duže planiranje svog dana. (N. Borevac, osobna komunikacija, ožujak 2012)

50

Osim toga zabilježila je nazive dana i neke od aktivnosti koje su učenici osmislili:

U krugu je bilo zanimljivih dana i imena dana. Imena su: Dan Joško, Petak, Dan dosade, Početak vikenda, Nedjelja, Subota. Neki učenici nisu napisali ime svom danu jer nisu željeli, a njihov izbor je Jelena prihvatila. Dječje aktivnosti na zamišljeni dan su: Šetnja do Poloja, spremanje sobe, odijevanje u različite odjevne kombinacije, buđenje u 9, učenje i pisanje domaće zadaće, igra kod prijateljice, večera i spavanje, igra, vožnja biciklom, jedenje pahuljica, ustajanje u 5, samostalno pranje i glačanje rublja. (N. Borevac, osobna komunikacija, ožujak 2012)

Dječak T. nazvao je svoj dan Subota. Za taj dan je predvidio okupiti svoje prijatelje kako bi

igrali nogomet.

Nakon odmora predložila sam im i pojasnila domaću zadaću „Moj interes“ koju sam

im zapisala na karticama i podijelila (slika 20).

Slika 20. Kartica- Domaća zadaća „Moj interes“

O toj aktivnosti Nikolina je zabilježila sljedeće:

„Kada su se vratili s odmora, Jelena je završila aktivnost predlažući im domaću zadaću koju je zapisala na karticama i dala učenicima. Pojasnila je naglasivši kako dan trebaju provesti odgovorno i samo one aktivnosti koje su moguće. Potaknula je da na papir zapišu sve što su uspjeli, što nisu i kako su se osjećali. To im je ponovila nekoliko puta. Predložila im je i da za sljedeći put (za 7 dana) samostalno prikupe što više materijala vezano za područje njihovog interesa i da svakodnevno bilježe koliko su se vremena tome posvetili, koliko su bili samostalni i kako su se osjećali. Ponovila im je kako se vide za 7 dana. Pri kraju druženja nekim učenicima je popustila pažnja, ali su se trudili završiti aktivnost jer im je očito bila zanimljivo. Bilo je očito da su se učenici osjećali važno i ponosno govoreći o sebi. S učenicima treba sustavno raditi na međusobnom poštivanju i samostalnosti.“ (N. Borevac, osobna komunikacija, ožujak 2012)

Na kraju susreta dala sam im evaluacijski listić (slika 21).

51

Slika 21. Evaluacijski listić

Listić je ispunilo svih 14 učenika. Dječak T. je zaokružio da se osjećao sretno i važno.

Zbirni rezultati su prikazani na slici 22.

Slika 22. Zbirni rezultati ispunjenih evaluacijskih listića

Tijekom provođenja prve aktivnosti dječak T. je surađivao kao i ostali učenici u

razredu. Na svojoj znački nacrtao je Nikeove kopačke jer voli nogomet. Simboli ostalih

učenika u razredu također su označavali nešto što oni vole kao npr. mir, ljubav, sport i glazbu.

Za vrijeme druge aktivnosti dječak T. je također aktivno sudjelovao, kao i ostali

učenici. Napisao je i u krugu izgovorio kako voli razmišljati o nogometu, a gotovo su svi

učenici izgovorili kako vole razmišljati o nečemu što ih zanima (prijatelji, škola, sport itd).

Rekao je kako voli gledati nogomet što su još neki učenici isto naveli i da voli slušati glazbu.

Za razliku od ostalih u razredu dječak T. je naveo kako ni u što ne gura nos dok su neki od

učenika izrekli kako guraju nos u ono što ih ne bi trebalo zanimati (npr. roditeljske stvari).

Istaknuo je kako rado priča o nogometu jer ga zanima, a gotovo svi učenici su rekli da rado

pričaju o onome što ih zanima. Nije napisao izreku, dok su ostali u razredu napisali.

Skup1; Iznenađeno; 7,10%; 7%

Skup1; Sretno,

važno; 14,40%;

14%

Skup1; Sretno;

35,70%; 36%

Skup1; Tužno;

7,10%; 7%

Skup1; Sretno,

iznenađeno; 7,10%; 7%

Skup1; Važno;

28,60%; 29%

Iznenađeno

Sretno, važno

Sretno

Tužno

Sretno, iznenađeno

Važno

52

Aktivno je sudjelovao i u trećoj aktivnosti. Svoj dan je nazvao Subota, a predvidio je

okupiti svoje prijatelje kako bi igrali nogomet. Neki učenici su dan slično imenovali (npr.

Petak, Nedjelja), a neki malo drugačije (npr. Joško, Dan dosade). Kod ostalih učenika u

razredu aktivnosti za taj dan su bile slične (npr. šetnja s prijateljicom, igra), odnosno

osmišljene prema učeničkim interesima.

Na evaluacijskom listiću dječak T. je zaokružio da se osjeća sretno i važno.

Promatrajući dječaka T. u njegovom razredu, uočila sam da je opušten, aktivan i da ga zanima

gotovo sve kao i ostale učenike u razredu. Primijetila sam kako je bio otvoreniji za razgovor u

našim individualnim susretima, nego u razredu, a vjerujem da je tome pridonijela njegova

svjesnost kako i drugi učenici trebaju doći do izražaja. Nakon susreta s razredom dječaka T. u

dnevnik sam zabilježila sljedeće:

Osjećala sam se ponosno nakon sata. Smatram da su prve dvije aktivnosti uspješno provedene i da su me učenici prihvatili unatoč tome što sam prvi put u njihovom razredu. Ugodno sam se osjećala kada sam vidjela kako većina surađuje, uključujući i dječaka T. s kojim sam individualno radila petkom tijekom siječnja i veljače. „Dječak koji inače ometa nastavu“ bio mi je izazov i trudila sam se pristupiti mu individualno kako bih ga potaknula da upozna samoga sebe i uoči svoje pozitivne osobine i interese kako sam pristupala i dječaku T. tijekom naših individualnih susreta. Na ovom satu sam shvatila da svakom djetetu treba pristupati strpljivo, nudeći mu izbore ponašanja i da je to način na koji u trenutku možemo pridobiti dijete na suradnju (kao što je Nikolina zamijetila da prvo dvoje učenika nije surađivalo tijekom treće aktivnosti, ali su se naknadno ipak uključili). Djeca su surađivala, bili su marljivi i vrijedni (J. Bandić, osobna komunikacija, ožujak 2012).

4.7.9. Drugi susret u razredu dječaka T. (19. ožujka 2012.)

Namjera provođenja blok sata bila je razvoj i unapređivanje pozitivne slike o sebi,

poticanje i razvoj samostalnosti i uočavanje koliko su učenici bili samostalni prilikom

ostvarivanja domaćih zadaća. Nastava je počela u 8 ujutro. Učenike sam prvo pozdravila te

sam im predstavila aktivnosti koje ćemo danas provesti. Upitala sam svakog osobno kako se

osjeća i kako je proveo vikend. Odgovori su uglavnom bili da se osjećaju super, dobro, ali

neki su se osjećali umorno. Na pitanje kako su proveli vikend učenici su odgovarali da su:

učili, bili na rođendanu, družili se s prijateljima i sl. Dječak T. je rekao kako mu je vikend bio

dobar, premda je prebrzo završio.

Tijekom razgovora jedni drugima su često oduzimali riječ. Nastojala sam to smanjiti

potičući ih na poštivanje osobe koja govori. Potaknula sam ih neka sami pokušaju kontrolirati

svoje poštapalice i podrugljive komentare dok netko drugi govori, a sami bi prepoznali i

zastali kada bi se to iznova dogodilo. Nikolina je zapisala: “Po učeničkim komentarima jasno

53

je da im je dosta tog prekidanja druge osobe i nepažnje. Jelena ih je uvijek iznova poticala i

ohrabrivala da oni mogu naučiti slušati jedni druge“ (N. Borevac, osobna komunikacija,

ožujak 2012).

Postala sam svjesna narušene komunikacije u ovom razredu. Naime, jedni drugima

uzimaju riječ, često je prisutno podsmjehivanje i podcjenjivanje i smatram da su učenici zbog

toga zakočeni otvoreno i slobodno govoriti o sebi i svojim osjećajima. Smatram da bi bilo

dobro poticati uzajamno poštovanje i zdravu komunikaciju. Smatram važnim poticanje

učenika na izražavanje vlastitih emocija jer će na taj način lakše rješavati svoje probleme i

zadovoljiti svoje potrebe i uvježbavanje vještine slušanja kako bi kao odrasli ljudi ostvarili

uspješne emocionalne odnose s drugim ljudima.

Zatim smo razgovarali o zamišljenom danu. Upitala sam ih jesu li ga proveli, što su, a

što nisu uspjeli ostvariti, kako su se osjećali, jesu li išta zapisali o tom danu. Sama ideja o

zamišljenom danu bila je potaknuti učenike na samostalno promišljanje i ostvarivanje onoga

što vole raditi, odijevati, jesti i slično. Sam cilj bio je učiniti nešto za sebe i razvoj pozitivne

slike o sebi. Aktivnošću sam nastojala potaknuti njihovo samostalno planiranje i realizaciju

plana. Od četrnaestero učenika jedanaestero ih je ostvarilo svoj zamišljeni dan. Jedan učenik

nije uspio ostvariti svoj zamišljeni dan, a dvoje je zaboravilo na zamišljeni dan. Četvero

učenika nije pisalo o svome danu, jedan učenik je zaboravio papir na kojemu je pisao o danu

kod kuće. Devetero učenika je zapisalo jednu rečenicu o ostvarenom danu.

Dječak T. je rekao kako je ostvario sve što je zamislio, odnosno igrao je nogomet s

prijateljima koje je sam okupio, odnosno pozvao na igralište u svoje naselje. Ništa nije

zapisao. Jedna učenica je navela kako je sve uspjela napraviti. Ona i prijateljica su se vozile

na biciklima. Dan je nazvala „Smješko dan“ i zapisala je jednu rečenicu o tome (slika 23).

Slika 23. Zapis o zamišljenom danu jedne djevojčice iz razreda dječaka T.

Druga učenica je istaknula kako je njezin zamišljeni dan bio u srijedu, kako je nešto

uspjela (ustati se ranije, ići na tenis, na vjeronauk; obući crne tajice i crvenu majicu; ići u

školu, pisati domaću zadaću i gledati tv), nešto nije (doručkovati sendvič), a nešto je

54

naknadno ostvarila (išla se rolati s Anom i navečer je gledala „Vampirske dnevnike“). U

dnevnik sam zabilježila:

U ovoj aktivnosti dobro je bilo to što sam potaknula učenike na planiranje i osmišljavanje slobodnog vremena. Bilo bi idealno da su svoj zamišljeni dan, osim što su ga osmislili, proveli i zapisali nekoliko rečenica o tome. Zanimalo me na koji način će pristupiti zadatku i hoće li ga u potpunosti provesti. Uočila sam kako uglavnom nisu vodili bilješke, premda im je i to bio jedan od zadataka. Učenici su na kraju sami zaključili kako su pomalo neodgovorno pristupili zadatku, na što sam im rekla kako je dobro to što uvijek imaju novu mogućnost poboljšati i razviti svoju odgovornost i samostalnost. Dječak T. je istaknuo kako mu se nije dalo pisati o provedenom danu, ali je svjestan kako i inače u školi ili za domaću zadaću nije uvijek nešto zanimljivo ili po njegovoj želji, ali se ipak potrudi napisati zadaću i naučiti lekciju. Pitali su me jesam li razočarana, a ja sam odgovorila kako sam sretna što su bili iskreni i kako se nadam da su nešto naučili kroz ovu aktivnost, da sam ih potaknula na razmišljanje o sebi kao o osobama koje mogu „imati stvari u svojim rukama“, biti odgovorne i samostalne. Djeca su iskreno rekla da to nije nimalo jednostavno, a ja sam im rekla kako je za sve potrebno vrijeme i kako oni mogu uspjeti budu li ustrajni. Kada bih bila učiteljica u ovom razredu, nastavila bih poticati učeničku odgovornost i samostalnost kroz slične postupke. Ustrajala bih na stvaranju bolje razredne klime. Nastavila bih njegovati učeničku slobodu i iskrenost u govoru jer smatram kako je pola problema riješeno ukoliko smo svjesni da je nešto problem. Učenike bih više poticala neka govore o sebi (osobito lijepe i pozitivne stvari i događaje) kako bi naučili prepoznavati svoje dobre osobine, kako bi naučili slušati i poštovati jedni druge i kako bi ostvarili prisnije i toplije međusobne odnose. Osim što sam željela kod učenika poticati pozitivnu sliku o sebi i osamostaljivanje, javila su se i neka nova pitanja kao što su razredna klima, način komunikacije, učeničke obveze i odgovornost. (J. Bandić, osobna komunikacija, ožujak 2012)

Razgovarali smo zatim o aktivnosti „Moj interes“. Učenici su trebali tijekom 7 dana

istraživati i prikupljati zanimljivosti, slike i podatke vezane isključivo za područje svoga

interesa. Trebali su voditi dnevnik o tome koliko su bili samostalni i kako su se osjećali.

Devetero učenika nije uopće vodilo dnevnik. Troje učenika je napisalo nekoliko rečenica u

dnevnik vezano za zadatak. Jedna učenica je tijekom sedam dana svakodnevno pisala u

dnevnik što je sve radila vezano za svoj interes (slika 24). Jedna djevojčica je vodila dnevnik

onako kako to inače čini. Devetero učenika samostalno su prikupljali materijale o području

svoga interesa, dvoje ih je prikupljalo uz majčinu pomoć, a troje učenika uopće nije

prikupljalo materijale. Dječak T. je naglasio kako je samostalno prikupio materijale o svom

interesu (nogomet i nogometni klub Chelsea), ali nije vodio dnevnik. Jedna učenica je rekla

kako je samostalno prikupljala materijale (o voću i biljkama prognostičarkama) i

svakodnevno vodila dnevnik. Osjećala se normalno i sretno.

55

Slika 24. Dnevnik jedne djevojčice u svezi aktivnosti „Moj interes“

56

Jedan učenik je izrazio kako je sam tražio materijale (o sportu), a osjećao se važno dok

ih je prikupljao. Zapisao je nekoliko rečenica u dnevnik (slika 25).

Slika 25. Dnevnik jednog dječaka u svezi aktivnosti „Moj interes“

U istraživački dnevnik zabilježila sam sljedeće:

Kada smo završili razgovor, učenici su samo izrekli kako su shvatili da nisu u potpunosti proveli zadatak i kako im se to često događa. Neki od njih su spomenuli kako im često roditelji „uskaču“ večer prije nego trebaju predati zadaću ili lektiru i kako smatraju da to nije dobro. Rekla sam im da oni mogu mnogo toga učiniti vezano za to o čemu govore, kako mogu odgovorno planirati svoje slobodno vrijeme, vrijeme za učenje i pisanje domaće zadaće. Naglasila sam kako će ako budu uporni u tome, sigurno i uspjeti. Kada budu sami odgovorno vodili računa o svojim zadacima, tada će se lakše i s roditeljima razumjeti. Rekla sam im kako će oni biti zadovoljniji. Učenici su rekli da se slažu s tim. Kada sam ih pitala bi li željeli provoditi ovaj tjedan sličnu aktivnost, rekli su da ne bi, ali bi svakako željeli da im dođem i da razgovaramo na ovaj način. Uočila sam kako je dječak T. ostvario svoj zamišljeni dan i samostalno prikupio materijale za svoj interes, što mi je potvrdila i njegova majka rekavši kako i nije znala da ima nešto za zadaću. Tada sam se sjetila učiteljičinih riječi prilikom našeg dogovora kada je istaknula kako joj dječak T. djeluje zrelije i samostalnije. Meni je to bila povratna informacija da se dječak nastoji držati odluka koje je donio na našim individualnim susretima i kako pomalo napreduje. S obzirom da sam ga poticala na pisanje i prilikom naših individualnih susreta, a što je on odbijao, nije mi bilo čudno što ni sada nije zapisao premda je, kako je i sam rekao svjestan da u životu ne radimo uvijek ono što volimo. (J. Bandić, osobna komunikacija, ožujak 2012)

Nakon razgovora o područjima njihovih interesa učenici su započeli izrađivati

časopise. Troje učenika, koji nisu tijekom tjedna prikupljali materijale o svom interesu reklo

su da će i oni crtati i pisati o području svoga interesa unatoč tome što nemaju materijale.

Složila sam se s time. Djeca su mi djelovala opušteno.

57

O izradi časopisa o području učeničkih interesa Nikolina Borevac je zapisala:

Učenici u tišini izrađuju časopis o području svog interesa. Dok izrezuju materijale, doimaju se zainteresirano. Samostalni su u nadijevanju imena časopisu. Svi učenici opušteno i rasterećeno rade pa čak i oni koji nisu prikupili materijale. Oni na papir crtaju i ispisuju poznate podatke vezane za svoj interes. Učenici djeluju zaokupljeni radom. Kada je zvonilo, nitko nije reagirao. Jelena im je napomenula kako mogu otići slobodno u toalet ili popiti vodu, ali nitko nije ustao. Meni je to pokazalo kako je dobro jednostavno slušati učenike, dozvoliti im da budu opušteni i rasterećeni u školi, da se jasno izražavaju jer će u praktičnom radu biti mnogo marljiviji i efikasniji. Jelena im je došla kao veliko osvježenje. Uočila sam i kako su djeca na kraju izrade časopisa uzela kutiju s papirom za recikliranje te su očistila svoja radna mjesta. Potiho su ponavljali što će reći o svom časopisu (N. Borevac, osobna komunikacija, ožujak 2012).

Svi su izradili svoj časopis. Formirali su krug i predstavljali svoj časopis. Učenički

interesi su: košarka, psi, rolanje, jabuke, gusjenice, suncokreti, životinje, kunići, rekorderi

među drvećem, citrusi, šah, gitara, boks, nogomet, mačke i orlovi, bicikli, sport, balet i

skijanje. Učenici su naveli kako su se tijekom izrade časopisa osjećali: dobro, sretno,

zanimljivo i da im je bilo uzbudljivo. Međutim, učenica, koja nije prikupila materijale i samo

je crtala, je rekla da joj je bilo dosadno. Prilikom izlaganja troje učenika je naglasilo kako

imaju tremu, a jedna učenica je uz tremu navela i da je nervozna. Dječak T. je rekao: „Moj

interes je nogomet. Časopis se zove „Sport“ (slika 26). Bilo mi je ugodno izrađivati ga, ali

predstavljati mi je bilo teže. Imao sam tremu“ (Dječak T., osobna komunikacija, ožujak

2012).

Slika 26. Časopis dječaka T. „Sport“

58

Slika 27. Časopis jednog učenika iz razreda dječaka T. „Zanimljivosti gitare“

Izradu i predstavljanje časopisa koji govori o području učeničkih interesa smatram

uspješnom aktivnošću. Učenici su djelovali zadovoljno. Svidjelo mi se i to što su oni učenici

koji nisu pripremili i donijeli materijale svejedno sudjelovali pišući i crtajući o području svoga

interesa. Učenici su djelovali opušteno što je primijetila kritička prijateljica Nikolina:

Nakon što su svi predstavili svoj časopis i svoj interes Jelena ih je upitala o smislu ove aktivnosti. Neki od njih su izgovorili kako je smisao ove aktivnosti bio poticaj da kod kuće razmišljamo o onome što volimo i da sami malo istražimo svoje interese. Mislim da smo dnevnik trebali voditi kako bismo sami znali jesmo li dovoljno odgovorni da odradimo zadatak kako treba kako bi nam u petom razredu bilo lakše. Bilo je ustvari lijepo govoriti o sebi i biti opušten (N. Borevac, osobna komunikacija, ožujak 2012).

Pred kraj sata učenike sam naučila pjesmu „Ti si moj prijatelj“ (Uzelac, Bognar,

Bagić, 1994, str. 202) koju su nekoliko puta otpjevali (slika 28).

59

Slika 28. Pjesma „Ti si moj prijatelj“

Učenici su zatim ispunili evaluacijske listiće (slika 29). Dječak T. je zaokružio sunčano.

Slika 29. Zbirni rezultati ispunjenih evaluacijskih listića

Ciljevi koje sam si postavila za ovaj sat nisu u potpunosti ostvareni jer je za poticanje

pozitivne slike o sebi i razvoj samostalnosti potrebno mnogo više vremena i sustavnost. Na

ovim satima otvorila su se i pitanja o poboljšavanju razredne klime, razvoju bolje

komunikacije među učenicima, učeničkim obvezama, odgovornosti te ostvarivanju suradnje s

roditeljima kako bi se potaknula i podržavala dječja samostalnost. U istraživačkom dnevniku

sam zabilježila:

Provedene aktivnosti pružile su mi povratne informacije o napretku dječaka T. Primijetila sam kako zadatke nije odradio u potpunosti. Proveo je zamišljeni dan, prikupio je materijale vezane za područje interesa, ali nije vodio dnevnik. Kada sam to uočila, bila sam pomalo nezadovoljna jer smo mjesec dana od petka do petka razgovarali o odgovornosti i samostalnosti. Bila sam zbunjena jer mi je učiteljica u prethodnom razgovoru navela kako je uočila pozitivne promjene kod dječaka T. Međutim, zadatke koje sam zadala na nastavi nije

Skup1;

Sunčano; 50%;

50%

Skup1;

Pretežno

sunčano;

35,70%;

36%

Skup1;

Oblačno;

7,10%; 7%

Skup1; Oluja;

7,10%; 7%

Sunčano

Pretežno sunčano

Oblačno

Oluja

60

odradio u potpunosti. Pitala sam se jesu li prethodne individualne aktivnosti imale smisla, je li imalo smisla to što sam individualno radila s njim mjesec dana. Kada sam još jednom pogledala dječakove radove, shvatila sam kako učenikov napredak ili izostanak napretka ne trebam mjeriti kroz dnevnik koji nije vodio sedam dana o području intresa. Niti ranije nije bio sklon pisanju pa nisam ni trebala to forsirati. Trebam biti ponosna na njega zbog zamišljenog dana koji je proveo igrajući nogomet sa svojim prijateljima koje je sam okupio i zbog časopisa za koji je samostalno prikupio podatke, samostalno ga izradio i predstavio što ipak potvrđuje učiteljičine prethodno navedene riječi.

Bilo mi je jako ugodno u razredu tijekom ova dva susreta. Kao što se može uočiti na

rezultatima evaluacijskih listića, većini učenika je bilo ugodno na satovima što mi daje

povratnu informaciju kako učenici vole govoriti o sebi, osmišljavati svoje slobodno vrijeme,

nešto samostalno izrađivati i predstavljati to drugima. Neki učenici su izrazili kako im je bilo

dosadno što mi je također bila važna povratna informacija. Postala sam svjesna različitosti

među učenicima i činjenice da određena aktivnost ne mora odgovarati svima.

Uočila sam da i neki učenici, kao i dječak T., nisu u potpunosti proveli zadatke,

međutim, samostalno su zaključili kako su pomalo neodgovorno pristupali zadacima i da im

se to često događa. Neki su izrazili i kako im roditelji povremeno pišu lektiru ili rješavaju

zadaću te da to ne smatraju ispravnim što je bilo izraženo i kod dječaka T.

Individualno druženje s dječakom T. pomoglo mi je biti spontanijom i hrabrijom u

vođenju nastave. Npr., kada je jedan učenik ometao izvođenje jedne aktivnosti, reagirala sam

spontano i pribrano upućujući učenika na preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje.

Glasser (1988, str. 81) daje sljedeći prijedlog učiteljima ukoliko neki učenik ometa nastavu:

„Iako ti ometaš nastavni proces, ja te ne želim zbog toga kažnjavati, ali inzistiram na tome da

nađemo jedan bolji način na koji ćeš se ponašati.“

Družeći se s dječakom T. uočila sam i važnost predlaganja boljih rješenja učenicima

što se odrazilo kroz moju reakciju na njihove djelomično ostvarene zadaće. Naime, ohrabrila

sam ih rekavši im kako mogu drugačije postupati, postati odgovorniji, drugačije planirati

svoje slobodno vrijeme, vrijeme za učenje i pisanje domaće zadaće, s čime su se složili.

Naglasila sam i kako će za te promjene biti potrebno neko vrijeme, ali i da će uspjeti ukoliko

budu ustrajni. Istaknula sam kako će biti mnogo zadovoljniji sobom, a i da će se lakše

razumjeti sa svojim roditeljima.

Nakon provedena tri sata ustanovila sam kako je odgoj sustavan proces i kako je od

prvoga razreda, od prvoga tjedna nužno poticati učenike na uzajamno uvažavanje, pozitivno

mišjenje o sebi i samostalno i odgovorno obavaljanje zadataka u školi i kod kuće za što je

važna suradnja s roditeljima.

61

4.7.10. Posljednji susret s dječakom i njegovom majkom (30. ožujka 2012.)

Kada sam ga pitala kako je, odgovorio je da je dobro. Zatim sam ga zamolila da mi to

obrazloži, a on je rekao da se osjeća dobro jer je danas posljednji dan nastave, a u školi će se

samo igrati. Upitala sam ga zatim ima li kod njega išta novo od našeg zadnjeg susreta, a

dječak je odgovorio da ima. Nije uopće igrao igrice, više je bio vani. Pitala sam ga tada je li

vodio računa o tome da se igra ograničeno (pola sata) kako bi mu ostalo više vremena za

domaću zadaću i učenje. Odgovorio je da nije uvijek, iako zna da mu ukoliko planira svoje

vrijeme (manje se igra), ostaje više vremena za pisanje domaće zadaće bez uzrujavanja.

Učenik je rekao kako se trudi jesti kuhanu hranu, čak i kupus. Pitala sam je li se to odrazilo na

njegovom zdravlju, a on je potvrdno odgovorio nadodavši kako ga manje boli trbuh. Istaknuo

je kako bi ovu naviku trebao trajno zadržati.

S dječakom sam zatim razgovarala o aktivnostima koje smo ostvarili u školi i koje su

bile predviđenje za domaću zadaću. O tome je nerado razgovarao jer je djelomično odradio

aktivnosti (proveo je zamišljeni dan, skupljao materijale za časopis, ali nije vodio dnevnik).

Dječaka sam pitala kako se osjeća kada nešto ostvari djelomično, a on je nakon nekoliko

trenutaka odgovorio kako bude nervozan. Kada sam mu predložila da sam zaključi i pronađe

izlaz iz toga, odgovorio je kako može jednostavno odraditi sve što je njegov zadatak, u školi i

kod kuće. Potom sam ga pitala što smatra da bi dobio kada bi to činio. Dječak je odgovorio:

„Samostalnost.“ Kada sam ga pitala koju mu je odluku bilo najteže provoditi, dječak je

odgovorio kako mu je bilo najteže jesti kuhano.

Spomenuli smo i njegov odnos s bratom. Dječak je rekao kako s bratom provodi

vrijeme na drugačiji način: igraju se, izlaze van, igraju nogomet. Otkada se tako druže, manje

se svađaju, premda se i to ponekad dogodi. Učenik je zaključio kako je dobro to što se on

makne kada brat započne svađu. Pitala sam ga smatra li da bježi od brata ili prekida neugodnu

komunikaciju, a on je rekao kako misli da na taj način zaustavlja svađu.

Kada sam učenika pitala što nikada neće zaboraviti vezano za naše susrete, odgovorio

je kako nikada neće zaboraviti odluke koje je sam donosio, jer su pridonijele njegovom

zdravlju, slobodi i samostalnosti. Susrete smatra korisnima jer su mu pomogli poslagati neke

stvari u životu. Dječak je za kraj trebao zapisati svoje dojmove vezano za naše susrete i

vlastite prijedloge kako bih ubuduće još bolje radila s drugom djecom. Zapisao je:

Osjećao sam se dobro. Naučio sam puno stvari. Bilo mi je ugodno. Najteže mi je bilo provoditi jesti kuhano svaki dan. To se odrazilo na moje zdravlje pa me manje boli trbuh. Najbolje mi je bilo provoditi ne svađati se s bratom. Najlakše mi je bilo igrati igrice pola sata

62

pa mi je više vremena ostalo za zadaću. Nikada neću zaboraviti ove zadatke. Zato što su bili dobri i zabavni. Trebali bismo se više igrati (Dječak T., osobna komunikacija, ožujak 2012).

Na kraju druženja mi je poželio neka ostanem takva učiteljica - odlična učiteljica.

Dječaku sam rekla kako mi je bilo ugodno susretati se s njim i kako sam mnogo toga

naučila uz njega. Ponovila sam mu kako je najvažnije zapamtiti kako on sam ima kontrolu

nad svojim osjećajima i prihvatljivim ponašanjima. Istaknula sam i kako si uvijek prilikom

donošenja neke odluke treba i može postaviti sljedeća pitanja: „Pomaže li mi to što činim? Je

li ostvarivo to što želim? Mogu li na bolji način to ostvariti?“ Kada sam ga zapitala jesam li

jasna, nasmiješio se i rekao kako sam jasna da jasnija ne mogu biti. Nasmiješeni smo završili

naše druženje. Zapisala sam:

Jasno mi je u potpunosti kako svi dječakovi problemi nisu riješeni kroz ova dva mjeseca, no on je naučio kako sam može utjecati na svoj život, odnosno na dobre osjećaje i prihvatljiva ponašanja. Smatram uspjehom to što je dijete povezalo svoj zdravstveni problem s prehranom te je počeo samoinicijativno jesti kuhanu i zdravu hranu. Napredak se uočava i u dječakovom odnosu s bratom i majkom koje i nadalje treba razvijati u tom smjeru. Smatram da je u našim susretima bilo dobro i to što se dijete osjećalo sigurnim, odnosno što su naši razgovori bili neprijeteći, prijateljski i zabavni. Dijete i dalje treba ohrabrivati u njegovom nastojanju da samostalno rješava zadatke vezane za školu kao i one jednostavnije kućne obveze. Pojašnjavati mu i dalje treba kako je igra dobra, ali uz planiranje vremena za domaću zadaću i učenje. U daljnjim aktivnostima s njime bi bilo dobro dotaknuti pitanje odgovornosti (J. Bandić, osobna komunikacija, ožujak 2012).

Kada sam završila razgovor s dječakom, zadržala sam se s majkom. Pitala sam je kako

se osjeća, ima li što novo kod nje od našeg zadnjeg susreta, a ona je rekla kako je dobro i da

se ništa značajno kod nje nije promijenilo od našeg zadnjeg susreta. Istaknula je kako će se

ona teško pomaknuti za razliku od djeteta na kojemu se vidi da je netko radio s njim. Tada je

izgovorila kako godinama boluje od depresije i da redovito uzima terapiju te bi trebala „raditi

na sebi“.

Majku sam zatim pitala je li išta pisala ili pročitala od našeg posljednjeg susreta i kako

se osjećala kada je činila nešto za sebe. Ona je odgovorila kako je čitala Andrićev „Ex Ponto“

i da se odlično osjećala jer si je posvetila vrijeme. Što se tiče zaposlenja, rekla je kako je

izgubila volju jer sve više ljudi ostaje bez posla. Unatoč tome, rekla je da se mora pokrenuti.

Izgovorila sam kako se slažem s njenim zaključkom te sam joj ponovila kako kreće sezona

odlazaka u vrt i da će za to i imati priliku. Nasmiješila se.

Pitala sam je bi li željela komentirati svoj odnos s djetetom i ona je rekla kako želi jer

ga je ostavila na miru. Istaknula je kako je manje opterećena otkako dječak sam brine o zadaći

i učenju. Shvatila je kako dijete ustvari može samo obavljati svoje zadatke i da ga je ona u

63

tome kočila svojim stalnim kontroliranjem. Sada kada je počela kontrolirati samu sebe,

događaju se mali pomaci. Majka je istaknula kako su si uzajamno dali više prostora što i ostali

ukućani primjećuju kada dođu kući (otac, brat i sestra). Majka navodi kako ponekad imaju i

teške dane, no promjene su vidljive u načinu komunikacije što im ponekad oboma izgleda

pomalo smiješno i čudno jer su naučili razgovarati na jedan način, a sada nastoje to činiti na

potpuno novi, zreliji način. Majka je istaknula kako joj dijete djeluje ozbiljnije.

Sama je spomenula kako se dječak i njegov stariji brat manje prepiru, odnosno kako ga je

stariji brat prestao „podbadati“ i zadirkivati te više vremena provode u igri i razgovoru.

Priznala je kako nije vjerovala da zadirkivanje starijeg sina može u toj mjeri utjecati na

emocije mlađeg te mu iz tog razloga nije ozbiljno ukazivala na to. Istaknula je kako se

ponekad dogodi da se porječkaju, ali ne više onim intenzitetom u kojem bi nastala vika i tuča.

Kada sam ju pitala smatra li ove susrete smislenima, rekla je odlučno: „Da! Sama ne bih

napravila ove pomake još nekoliko godina. Individualni rad smatram neophodnim jer i djeci, a

i nama roditeljima pomaže u pronalasku odgovora na neka pitanja s kojima se suočavamo“

(Dječakova majka V., osobna komunikacija, ožujak 2012).

Majku sam zatim zamolila da mi ukratko zapiše svoje dojmove vezane za

susrete i prijedloge za buduće djelovanje. Napisala je:

Zadnji sam put razgovarala o T. na upisu u 1. razred i spominjala njegove probleme. Ovo je bilo olakšanje, u smislu da mogu otvoreno govoriti o njegovim problemima, a da to ostaje u uskom krugu ljudi koji pritom ne osuđuju. Uglavnom su se razgovori o tom problemu svodili na to da sam ga ja od rođenja pretjerano mazila i previše mu dopuštala. Kroz ove razgovore sam shvatila da je to moguće ispraviti ako ga pustim da se počne osamostaljivati oko onih najmanjih stvari što je dovelo do toga da skoro dva mjeseca potpuno sam uči i piše zadaće. U odnosima s ostalima u kući je napravio najveći pomak pa ga sad cijela obitelj hvali da sada stvarno ima deset godina. Voli pomagati u pospremanju ako ima vremena (nakon igre) te posloži ormar ili svoje stvari. Mislim da sam ga na ovaj način trebala puštati puno ranije, možda čak prije dvije, tri godine, kada mi je liječnik savjetovao da se dijete treba osamostaljivati. Ovi susreti bili su ležerni, bez pritiska i ugodni za mene, kao i za dijete. Osobito su me se dojmile radionice na kojima smo razgovarale, osim o djetetu, i o mojim osobnim željama i odnosima s drugim ljudima. To me je najviše razveselilo i pomoglo mi da optimističnije sagledam problem djeteta i moj osobno. Teško sam sama puštala dijete i tako ga priječila u njegovu osamostaljenju (Dječakova majka V., osobna komunikacija, ožujak 2012).

Majci sam na kraju rekla kako je ona hrabra jer je potražila pomoć na nekoliko mjesta

i kako sam sigurna da će se ovaj problem riješiti. Preporučila sam joj kontrolu kod liječnika te

da se javi u obiteljsko savjetovalište gdje će joj se pružiti stručna pomoć. Nakon posljednjeg

susreta s majkom u dnevnik sam zapisala:

64

Smatram kako svaki čovjek ima bezbroj mogućnosti za osobni razvitak te da su problemi upravo pozivi na promjene. Zadatak roditelja je omogućiti djetetu da od najranijega djetinjstva promišlja o tome što i kako treba činiti, da usmjeri dijete prema boljim izborima, ali isto tako da mu dopusti samostalno donošenje odluka. Kada se nešto samostalno odluči i stane iza svoje odluke, tada se stječe kontrola nad svojim životom. Zaključujem kako roditelji trebaju pružati djetetu u tome primjer. Ukoliko roditelji to ne mogu, škola, odnosno učitelj može usmjeravati dijete svojim primjerom i podrškom. Smatram kako je nužno uključiti i druge stručnjake (psihologe, psihoterapeute) kako bi se osobama pružila cjelovita pomoć i podrška“ (J. Bandić, osobna komunikacija, ožujak 2012).

65

5. ZAKLJU ČAK

S obzirom da sam za vrijeme studija podučavala djecu iz susjedstva jedna majka me

upitala bih li pomogla i njenom sinu. Navela je da dječak pati od enkompreze i da je njegov

psihijatar istaknuo kako bi se s njim trebalo raditi na osamostaljivanju. Pristala sam.

Sam početak nije bio nimalo jednostavan jer je tema na granici učiteljske struke.

Terapija u medicini podrazumijeva liječenje (grč. therapeia- služenje, liječenje), a u odgoju

podrazumijeva pomoć u prevladavanju određenih lakših poremećaja kod djece koje su

posljedice nezadovoljavanja osnovnih potreba (Bognar, L., 1999).

Problem svog akcijskog istraživanja izrazila sam u obliku pitanja: Kako pomoći

dječaku T. u procesu osamostaljivanja? Budući da sam neiskusna u provođenju istraživanja,

prvo sam si zadala petnaest ciljeva, a nakon razgovora s mentorom izdvojila sam samo dva

cilja.

I. Kako bih ostvarila prvi cilj istraživanja - „Osmišljavanje odgojno- terapijskih

postupaka“ proučavala sam literaturu, upoznavala dječaka T. i njegovo okruženje te

osmišljavala različite odgojne postupake. Bila sam svjesna kako neću provoditi terapiju jer za

to nisam ni stručna, ni osposobljena, ali ću s dječakom provoditi postupke za koje smatram da

će imati terapijski učinak, jednostavno rečeno koji će mu pomoći. Kako bih dobila što jasniju

sliku okruženja u kojem dječak odrasta, zaputila sam se nekoliko puta u njegov dom, a

posebno sam naglasak stavila na djetetov odnos s roditeljima, bratom, sestrom i prijateljima.

Uočila sam kako majka i dijete nisu svjesni svojih postupaka i načina komunikacije.

Primijetila sam kako majka kontrolira svaki djetetov pokret te mu sustavno daje upute: „Jedi!

Sjedi pisati zadaću!“ i slično što uzrokuje djetetovu zakočenost u samostalnom

zadovoljavanju vlastitih potreba. Promatrajući dječakov odnos sa starijim bratom, uočila sam

kako mu brat pristupa zadirkujući ga što dijete čini frustriranim zbog čega se uzruja i viče.

Dječak ima i stariju sestru koja živi u drugom gradu i kod koje povremeno odlazi vikendom.

Otac radi u inozemstvu, a majka nije zaposlena. Majka boluje od depresije i pod terapijom je.

Nakon promatranja započela sam planirati susrete s dječakom, njegovom majkom i razredom.

Isplanirala sam i pitanja i predvidjela dječakove odgovore. Nakon razgovora s mentorom sam

shvatila kako bih na taj način kočila i manipulirala djetetom. U istraživački dnevnik zapisala

sam sljedeće:

Mentor mi je rekao kako ne trebam ići u detalje s planiranjem. Kako se za vrijeme djelovanja planira. Upravo s djetetom trebam planirati. Trebam ga osluškivati i čuti. Ne smijem ga i ja kočiti, nego mu biti dašak svježine. Ukoliko to budem činila, već terapijski djelujem. Također

66

mi je naglasio kako se ne treba baviti liječenjem simptomima (npr. enkomprezom), već je potrebno djelovati na uzroke, a to je problem samostalnosti koju sam zajedno s dječakom i majkom pokušala unaprijediti različitim odgojnom aktivnostima. Također sam upozorena kako ne trebam očekivati neke radikalne promjene kod djeteta, nego male pomake koji bi mogli biti dobra podloga za daljnje odgojno djelovanje (J. Bandić, osobna komunikacija, listopad 2012).

Istaknuti treba kako je u ostvarivanju prvog cilja važnu ulogu imala majka koja je bila

spremna surađivati u potpunosti te mi je omogućila dolazak u obiteljski dom. Naglasila bih

kako sam u odabiru postupaka birala one koji će dijete potaknuti na promišljanje i govor o

sebi, razvoj pozitivne slike o sebi, izražavanje svojih problema te u konačnici samostalno

donošenje odluka.

Za procjenu prvog cilja postavila sam sljedeće kriterije:

1. Poznato mi je dječakovo okruženje.

2. Na temelju poznavanja obiteljskog i školskog konteksta u stanju sam osmisliti

primjerene odgojno- terapijske aktivnosti.

Smatram da sam te kriterije ostvarila jer sam uočila na koji način dijete funkcionira u

obitelji, školi i s prijateljima. U skladu s uočenim i pročitanim u literaturi primjereno sam

pripremala razgovore i odgojne postupke.

II. Za ostvarivanje drugog cilja koji je bio usmjeren na unapređivanje djetetove

samostalnosti pomoću terapijskih postupaka, aktivnosti su provođene u obliku

individualiziranih aktivnosti s dječakom, uz suradnju s majkom i kao aktivnosti u razredu.

Suradnja s majkom bila je zamišljena kao razgovor o djetetovim zaključcima i planovima, ali

je krenula u drugom smjeru. Odnosno, i s majkom sam provodila individualne susrete jer je

ona spontano krenula pričati o sebi i svojim problemima. Susreti s djetetom i majkom otvorili

su brojna nova pitanja, a konačno i prijedloge za nastavak terapije uz vodstvo stručne osobe.

Kako bih procijenila drugi cilj, postavila sam sljedeće kriterije:

1. Uspostavljen je neprijeteći ili permisivni i prijateljski odnos s dječakom i majkom.

2. Kroz ostvarene aktivnosti pokazujem interes za dječaka i majku. U odnosu s njima

sam mirna, odlučna, ljubazna.

Na prvom susretu bila sam ugodno iznenađena dječakovom i majčinom spremnošću

da govore o sebi i surađuju. Meni osobno nije bilo uvijek jednostavno zadržati ljubaznost pod

kojom podrazumijevam saslušati osobu do kraja, poštivati njezine potrebe i interese što je do

izražaja došlo na drugom susretu kada sam dječaku nametala organiziranje nogometnog

67

turnira sve dok mi dječak nije iskreno rekao kako ga to ne zanima. Zanimalo ga je samo

igranje nogometa. Poticala sam dječaka na svakodnevno vođenje dnevnika o ostvarivanju

svojih odluka i osjećaja. Nije to učinio. Nastavila sam ga poticati na to, ali nisam inzistirala.

Smatram da sam s dječakom ostvarila prijateljski odnos kada smo se igrali na snijegu. Kada

mi je majka na drugom susretu rekla da je pisala, ali da ne bi čitala stihove, nisam je

nagovarala, nego sam poštovala njezinu želju. Mislim da sam tada s njom ostvarila prijateljski

odnos čemu je pridonijelo to što je nisam kritizirala, nego sam je potaknula da tijekom

sljedećega tjedna i dalje piše te da mi pročita napisano kada bude spremna. Glasser (1988, str.

52, 53) navodi osnovnu manu kritike:

Kritika je luksuz koji si, ja vjerujem, nitko od nas ne može priuštiti. Osnovna mana kritike, dakle, nije u tome da nema dobru namjeru, nego da se njene namjere gotovo nikada ne realiziraju. Umjesto da pomogne ljudima da surađuju mnogo djelotvornije, ona gotovo uvijek vodi do nesloge.

Tada sam shvatila da će sljedeći susreti biti usmjereni na poštivanje dječakovih i

majčinih želja i smatram da sam to postigla.

Smatram da sam prva dva kriterija ostvarila. Zaključila sam da je početak svakog

odgojnog djelovanja uspostavljanje prijateljskog odnosa, odnosno „uspostavljanje

suportivnog odnosa jer će jedino tako osoba biti spremna pogledati 'istini u oči' i realno

prihvatiti činjenicu o neuspješnom načinu života koji je vodila do sad“ (Glasser, 1988, str.

76). Također smatram da će svaki učitelj, ukoliko pokaže interes za učenike i njihove

roditelje, ostvariti dobru komunikaciju s njima koja će biti osnova odgojnog djelovanja.

Zaključila sam da učitelji trebaju biti odlučni, mirni i ljubazni u komuniciranju jer je to jedini

način za ostvarivanje okruženja koje potiče razvoj.

Treći kriterij koji sam si postavila za procjenu drugoga cilja bio je: Konkretne

aktivnosti i zadaci dogovoreni su s dječakom i majkom, a odabrani postupci bili su im

zanimljivi te su pokrenuli okretanje osobe samoj sebi, razvoj pozitivne slike o sebi,

samostalnosti i duhovitosti.

Već na prvom susretu dogovorili smo se da dječak do sljedećeg susreta zapiše sve

ideje vezane uz nogomet. Nije ih zapisao, ali je razmišljao o njima i rekao mi svoja

razmišljanja na drugom susretu. Tada smo u razgovoru dotaknuli i pitanje njegovih školskih i

kućnih obveza. Uočila sam da je dječak svjestan ugodnih osjećaja koji su popratna pojava

nakon dobro obavljenog posla te je zapisao tri odluke koje će provoditi tjedan dana: igranje

igrica samo pola sata dnevno kako bi imao više vremena za učenje, ručanje skuhanoga ručka

68

svaki dan, a ne samo sendviča jer će biti zdraviji i manje će ga boljeti trbuh, samostalno

pisanje zadaće uz dogovor s majkom da mu to omogući.

Na trećem susretu dječak je iskreno rekao kako nije uspio u svakodnevnom

provođenju svih odluka i da je uočio kako nije bio sretan zbog toga. Dječaka sam ohrabrila

neka ih nastavi provoditi do sljedećeg susreta. Nakon što mi je ispričao o sukobu sa starijim

bratom, kroz razgovor je odlučio da će od sada drugačije reagirati i pozvati ga da korisno

provode slobodno vrijeme (igranje igrica i čišćenje snijega na dvorištu). Na četvrtom susretu

istaknuo je:

„Napravio sam pomak vezano uz skraćeno igranje igrica i samostalno pisanje domaće

zadaće premda je mama ponekad 'zvoncala,' stoga sam joj rekao 'mrš'“ (Dječak T. osobna

komunikacija veljača 2012). Rekla sam mu kako je dobro što se borio za samostalno

obavljanje zadataka, ali neka ubuduće koristi četiri čarobne riječi (molim, izvoli, hvala,

oprosti). Ručanje skuhanoga ručka nije spomenuo. Govorio je i o odnosu s bratom te je i ovaj

put odlučio pozvati brata na igru umjesto da se tuku i vrijeđaju. Ponovno sam ga potaknula

neka u dnevnik zapiše sve što uoči vezano uz donesene odluke. Na petom susretu dječak je

istaknuo kako je pozvao brata na zajedničku igru na kojoj su se dogovorili da će ga stariji brat

učiti nogomet preko ljeta kao trener. Rekao je i kako su se jednom porječkali, ali se nije

nastavio svađati s bratom nakon čega se osjećao slobodnim. Spomenuo je i kako je nastojao

manje igrati igrice premda se nije uvijek toga pridržavao. Pisao je sam domaću zadaću, ali je

mamu zamolio za pomoć kada mu nešto nije bilo jasno. Mene je zamolio da ga ispitam

pjesmu i da mu objasnim dijeljenje s ostatkom što sam rado učinila. Nije vodio dnevnik

unatoč mojem ohrabrenju neka ga piše ukoliko to bude želio. Na našem posljednjem susretu

dječak je istaknuo kako je manje igrao igrice, a više bio vani i da nije uvijek vodio računa o

provedenom vremenu. „Ukoliko planiram svoje vrijeme (manje se igram), ostaje mi više

vremena za domaću zadaću i ne uzrujavam se. Zaključujem da me uzrujava kada nešto

napravim površno. Kako bih to izbjegao, mogu jednostavno odraditi zadatke u školi i kod

kuće“ (Dječak T., osobna komunikacija, ožujak 2012). Na ovom susretu, osim toga, dječak je

spomenuo kako jede sve što je skuhano i da se to odrazilo na njegovo zdravlje - manje ga boli

trbuh. Istaknuo je kako on i brat imaju drugačiji odnos, a ukoliko se posvađaju, on se makne

kako bi zaustavio svađu.

Na prvom susretu majku sam upoznala s dječakovim zadatkom kojeg je trebao sam

izvršiti. Zamolila sam je neka mu to omogući. S obzirom da je navela kako voli pisati, ali da

to nije činila od studentskih dana, predložila sam joj neka piše tjedan dana. Na drugom susretu

69

majka je izjavila da se osjeća dobro i kako je postala svjesnija svojih uputa (Ustani!, Piši

zadaću!, Jedi!) koje upućuje svom djetetu. Rekla je: „Počela sam to kontrolirati premda uvijek

ne uspijevam. Uočila sam kako sam mnogo mirnija svaki put kad ne vršim pritisak na dijete.

Dječak se trudi biti samostalan premda zatraži pomoć ukoliko mu nešto ne ide“ (Dječakova

majka V., osobna komunikacija, veljača 2012).

Nije mi željela pročitati napisane stihove, ali je izrazila osjećaje koje je uočila tijekom

pisanja: „Ponos koji nisam osjetila još od studentskih dana“ (Dječakova majka V., osobna

komunikacija, veljača 2012). Susrela sam se treći put s majkom za 14 dana jer je bila

prehlađena. Istaknula je:

Bolje se osjećam otkako ne nadzirem stalno svoje dijete. Uočila sam da on na svoj način radi zadaću i provodi svoje vrijeme kada ga se pusti. Bila sam u školi i učiteljica je rekla kako je „tu negdje“ sa školskim uspjehom, što znači ni bolji ni gori, nego kao i obično. Tada sam postala mirnija jer sam shvatila da on može sam voditi računa o školi. Smeta mu kada uoči da mu nešto namećem, bez da ga upitam što on misli o tome. Nije mi bilo jednostavno pustiti ga, ne sjediti kraj njega dok uči (Dječakova majka V., osobna komunikacija, veljača 2012).

Naglasila je kako mora početi tražiti posao kako bi se maknula iz kuće i da jedva čeka

proljeće kada će saditi vrt. Spomenula je i kako se dječak i brat trude mirnije razgovarati, a

kada se posvađaju pusti ih neka sami riješe svoj sukob. Istaknula je: „Manje se trošim“

(Dječakova majka V., osobna komunikacija, veljača 2012). Na četvrtom susretu majka je bila

uzrujana jer su imali težak vikend. Naime, dječaka je jako bolio trbuh, ona je isprva bila

strpljiva, a nedugo zatim ga je počela forsirati da ide u toalet. Shvativši da na njega vrši

pritisak, izašla je na frizuru i u šetnju s prijateljicom, a dječak je u tom vremenu obavio

nuždu. Zaključila je: „Vidim da je u meni često problem i potreba za pretjeranim nadziranjem.

Tražim posao“ (Dječakova majka V., osobna komunikacija, veljača 2012).

Budući da je rekla kako nije ništa pisala, predložila sam joj neka čita, odnosno čini

nešto za sebe barem pola sata dnevno. Na posljednjem susretu istaknula je kako se kod nje

nije ništa značajno promijenilo, za razliku od djeteta. Naglasila je kako je čitala Andrićev „Ex

Ponto“. Vezano za zaposlenje majka je istaknula kako gubi volju jer sve više ljudi ostaje bez

posla.

Iz navedenog se može vidjeti kako je ovaj kriterij djelomično zadovoljen. Dječak i

majka su donijeli konkretne odluke za koje su procijenili da će im pomoći, ali ih se nisu

redovito pridržavali što su iskreno izrekli na susretima. Uočila sam kako mijenjanje životnih

navika ne ide preko noći, nego je potrebno ustrajno i svakodnevno usvajati nove, korisne

navike.

70

Na prvom susretu postupkom „Cvijet“ i dječak i majka su otvoreno pisali i govorili o

sebi, svojim prednostima, vještinama, kvalitetama, osobinama, ciljevima i postignućima.

Majci je trebalo dosta vremena da o sebi nešto pozitivno i lijepo kaže, stoga bi s njom do

daljnjega trebalo raditi na razvoju pozitivne slike o sebi.

Na drugom susretu s dječakom je proveden postupak „Osoba godine“ u kojem je on

sebe zamislio kao uspješnog nogometaša u magazinu lige prvaka. S majkom sam provela

postupak „Grb moje obitelji“ u kojem posebno treba istaknuti da majku čini sretnom zdravlje

u obitelji, svaki uspjeh djece i kada je zdrava pa može voditi o njima brigu. Smatram da je

dječaku bio najzanimljiviji susret na snijegu kada smo se s njegovim prijateljima grudali i

sanjkali. Bio je to poseban osjećaj i dječaku i meni i smatram da me on tada prihvatio kao

osobu kojoj može vjerovati. Na trećem susretu s dječakom sam provela postupak „Imitiranje“

za vrijeme kojeg smo se smijali oponašajući osobe u različitim situacijama. Shapiro (1997,

str. 137) ističe važnost duhovitosti na sljedeći način:

Duhovitost je važna društvena vještina. Jedna je od najcjenjenijih osobina kod odraslih i kod djece. Svako dijete rodi se sa sposobnošću da uživa u humoru. U svakoj dobi humor ima drugačiju ulogu, ali on cijeloga života čovjeku pomaže da se lakše uključi u društvo i da lakše riješi probleme.

Na tom istom susretu proveli smo i postupak „Osobine koje cijenim kod sebe“ koji je

dječaku radi crtanja bio dosadan, ali se lijepo osjećao kada je netko o njemu govorio

pozitivno. Za rastanak smo si podijelili zrcalo koja smo nacrtali na papirima i u koja smo

prethodno upisali lijepe želje. Na četvrtom susretu postupci su bili „Glumac pred zrcalom“ i

„Parovi u zrcalu“ u kojemu smo se međusobno oponašali što nas je potaknulo na smijeh. Na

petom susretu proveli smo postupak „Tko?“ u kojem je dječak za sebe odabrao i napisao da je

pametan, odan, kreativan, ljubazan, sramežljiv, veseo i svadljiv. Izrazio je: „Još ne znam tko

sam doista. Još uvijek se razvijam“ (Dječak T., osobna komunikacija, veljača 2012) .

Četvrti kriterij za procjenu drugoga cilja bio je: Učenici iz dječakovog razreda

slobodno su govorili o sebi, a provedeni postupci potaknuli su razvoj pozitivne slike o sebi i

osamostaljivanje. S razredom sam surađivala dva puta.

Prva aktivnost koju sam provela bila je „Značke sa sličicama“. Nikolina Borevac, koja

mi je bila kritički prijatelj zabilježila je sljedeće: „Smatram da je ova aktivnost potaknula da

učenici nešto novo saznaju o sebi i da se bolje upoznaju međusobno. Bili su dovoljno

samostalni, stoga Jelena nije poticala razgovor, nego su jedan po jedan izgovarali što su

nacrtali i zašto“ (N. Borevac, osobna komunikacija, ožujak 2012).

71

Druga aktivnost bila je „Tko sam ja“. Zaključila sam da učenici rado govore o sebi

kada im se omogući da o sebi otkriju i govore pozitivne stvari. Mislim da su učenici bili

zadovoljni aktivnošću, a kritička prijateljica Nikolina zabilježila je o ovoj aktivnosti sljedeće:

Jelena daje jasne upute, učenici su opušteni, slobodno pitaju kada im nešto nije jasno. Ono što mi se jako svidjelo je to kada im je Jelena naglasila kako ih želi što bolje upoznati, a učenici su uživali jer vole govoriti o sebi. Uočavam da su učenici zadubljeni u rješavanje. Samostalni su (N. Borevac, osobna komunikacija, ožujak 2012).

Treća aktivnost bila je „Moj dan“. S obzirom da je bilo 15 minuta do kraja sata prvo

sam se uspaničila i počela misliti kako je nećemo stići provesti. Dala sam kratke upute o

aktivnosti. Ograničila sam vrijeme za zamišljanje i zapisivanje na 7 minuta koje sam na kraju

produžila na 9 minuta. Kritička prijateljica Nikolina je također uočila problem u svezi

produžavanja vremena za opis zamišljenog dana:

Kada je produžila vrijeme opisivanja zamišljenog dana, bila sam u dvojbi - s jedne strane to je dobro jer učenici neće biti nezadovoljni jer će sve stići napisati, a s druge strane nije dobro jer nisu do kraja samostalno rasporedili vrijeme za aktivnost što su trebali. Budući da bi nama učiteljima trebalo biti zadovoljstvo naših učenika na prvom mjestu, drago mi je što im je omogućila duže planiranje svog dana (N. Borevac, osobna komunikacija, ožujak 2012).

U krugu su učenici bili strpljivi i ukratko su opisivali svoj dan. Zvonilo je, međutim

učenici su željeli završiti započetu aktivnost. Samo jedan učenik se nije složio s time.

Na sljedećem susretu prvo smo razgovarali o proteklom vikendu, a zatim o

provedenom zamišljenom danu. Dječak T. je izrazio kako je ostvario sve što je zamislio, da je

igrao nogomet s prijateljima, koje je sam okupio, odnosno pozvao na igralište u svoje naselje.

Većina učenika (njih 10) u razredu također je ostvarila svoj dan, ali neki nisu (3 učenika).

Vezano uz zapisivanje neki učenici (njih 10) su zapisali jednu rečenicu o tome, dječak T. nije

ništa zapisao kao i još neki učenici u razredu (3 učenika). Smatram da je ova aktivnost

potaknula učenike na promišljanje i ostvarivanje onoga što vole raditi te ih je potaknula da o

sebi pozitivno razmišljaju. S obzirom na to da su učenici zadatak proveli djelomično, a neki

ga nisu uopće ostavarili, otvorila su se pitanja učeničkih obveza i odgovornosti što bi kod njih

trebalo poticati.

Aktivnost „Moj interes“ smatram dobro osmišljenom jer sam dobila povratne

informacije o učenicima i dječaku T. Naime, osim što su trebali prikupiti što više materijala o

području svoga interesa, učenici su trebali bilježiti tijekom sedam dana koliko su bili

samostalni i kako su se osjećali. Uočila sam da većina učenika (njih 8), kao i dječak T. nije

vodilo dnevnik, a neki jesu (5 učenika). Međutim, samostalno su prikupljali materijale

72

(8učenika). Dječak T. je naglasio kako je samostalno prikupio materijale o svom interesu

(nogomet i nogometni klub Chelsea), ali nije vodio dnevnik. Neki učenici nisu prikupljali

samostalno materijale (2 učenika), a neki nisu uopće (3 učenika). Kada smo završili razgovor,

učenici su izjavili kako su shvatili da nisu u potpunosti odradili zadatak i kako im se to često

događa. Smatram da je ova aktivnost potaknula učenike da promišljaju o svojoj samostalnosti.

Tijekom razgovora učenici su spomenuli da im često roditelji „uskaču“ večer prije

nego trebaju predati zadaću ili lektiru i kako smatraju da to nije dobro. Rekla sam im da oni

mogu mnogo toga učiniti vezano za to o čemu govore, kako mogu odgovorno planirati svoje

slobodno vrijeme, vrijeme za učenje i pisanje domaće zadaće. Naglasila sam kako će, budu li

uporni, u tome sigurno i uspjeti. Kada budu sami odgovorno vodili računa o svojim zadacima,

tada će se lakše i s roditeljima razumjeti. Istaknula sam kako će biti zadovoljniji sobom.

Učenici su izrazili svoje slaganje.

Uočila sam kako je manjak samostalnosti prisutan kod još nekih učenika u ovom

razredu. Zaključila sam da bi se provođenjem sličnih aktivnosti samostalnost barem

djelomično počela razvijati i kod njih, kao što se djelomično razvila kod dječaka T. To je

prema Nisbetu i Wattu (citirano u Cohen et al., 2007, str. 184) jedna od prednosti studije

slučaja jer ona daje uvide u druge, slične situacije i slučajeve. Odnosno, na temelju iskustva

koje sam stekla baveći se jednim djetetom, mogla sam razumjeti i pomoći drugim učenicima –

njegovim vršnjacima. Dakako, to ne znači da su sva djeca ista, ali neki njihovi problemi su

slični. Poznavajući detaljno pojedine slučajeve, stječemo samopouzdanje i iskustva u

rješavanju sličnih problema kod drugih učenika.

Izradu i predstavljanje časopisa koji govori o području učeničkih interesa smatram

uspješnom aktivnošću. Učenici su djelovali zadovoljno. Svidjelo mi se i to što su oni učenici

koji nisu imali skupljene materijale svejedno sudjelovali pišući i crtajući o području svoga

interesa (samoinicijativno). Kritička prijateljica Nikolina zamijetila je kako su učenici u tišini

izrađivali časopise o području njihova interesa te da su bili zainteresirani. Uočila je kako su

učenici bili samostalni i u smišljanju imena svome časopisu. Nikolina je zamijetila da su

učenici na kraju aktivnosti bez prethodnog poticanja očistili svoja radna mjesta. Učenici su

tijekom izrađivanja časopisa bili „intrinzično motivirani“ što je zamijetila i Nikolina te je

zapisala: „Učenici djeluju zaokupljeni radom. Kada je zvonilo nitko nije reagirao. Jelena im je

napomenula kako mogu otići slobodno u toalet ili popiti vodu, ali nitko nije ustao“ (N.

Borevac, osobna komunikacija, ožujak, 2012).

73

Učenici su slobodno i rado govorili o sebi, a predložene aktivnosti su potaknule razvoj

njihove pozitivne slike o sebi. Aktivnosti koje su zahtijevale učeničku samostalnost i

odgovornost provedene su djelomično što ukazuje da bi se time još trebalo baviti.

Smatram da su kriteriji uglavnom zadovoljeni te da su postavljeni ciljevi u većoj mjeri

ostvareni.

Ovim akcijskim istraživanjem omogućila sam dječaku, njegovoj majci i učenicima u

razredu da upoznaju sebe, govore o sebi, otkriju drugima što ih zanima, razviju pozitivnu

sliku o sebi te sam ih potaknula na osamostaljivanje. Dječaku, majci i učenicima u razredu

nastojala sam pristupiti s mnogo pažnje, razumijevanja te sam nastojala osigurati ugodno

ozračje. Svaki pomak sam se trudila pohvaliti, a ukoliko nešto nije bilo ostvareno poticala bi

ih na ustrajnost i nove pokušaje. Drago mi je što su dječak, majka i učenici bili iskreni i

opušteni tijekom susreta. Kako bi se razvila i ostvarila učenička samostalnost potrebno je

mnogo više vremena, nego što je trajalo moje istraživanje. Unatoč tome, uspjela sam

potaknuti rješavanje nekih problema kao što su dječakova samostalnost i odgovornost, način

komuniciranja i međusobnog ophođenja u obitelji što otvara put nekim novim istraživanjima.

Kod dječaka se dogodio pomak u odnosu na početno stanje. Naime, postao je

samostalniji u pisanju domaćih zadaća, počeo je voditi računa o vremenu za učenje i

slobodnom vremenu te nastoji drugačije komunicirati sa starijim bratom. Povezao je zdravu

prehranu sa zdravljem, stoga jede sve što je skuhano čime se postupno poboljšala njegova

probava. S dječakom je potrebno i dalje individualno razgovarati, motivirati ga na donošenje

dobrih odluka i poticati njegovu odgovornost. Potrebno je odvesti ga liječniku na kontrolu te

mu osigurati savjetovanje.

Kod majke se može uočiti nemoć u provođenju donesenih odluka, stoga je i s njom

potrebno individualno razgovarati ohrabrujući je i potičući na ostvarivanje planova. Budući da

pati od depresije, majci je potrebna liječnička kontrola kao i uključivanje u obiteljsko

savjetovalište.

Kod učenika iz razreda potrebno je razvijati komunikaciju i međusobno uvažavanje,

poticati odgovornost te ustrajno razvijati samostalnost. Smatram da je ovo akcijsko

istraživanje ostavilo dobar dojam na sve koji su u njemu sudjelovali. Zaključujem to po

rezultatima evaluacijskih listićima na kojima je dječak T. nakon individualnih susreta

zaokružio pozitivne osjećaje. Majčini osjećaji vezani uz naše susrete bili su također pozitivni.

Učenici u razredu bili su uglavnom iznenađeni, sretni, važni, oduševljeni, jedan učenik je

74

izrazio da mu se nešto svidjelo, a nešto ne, a jedan da ga sve to plaši i ljuti, da mu je sve to

dosadno uz poruku da se ne ljutim zbog toga.

Provođenjem akcijskog istraživanja i kod mene su se dogodile značajne promjene.

Naime, uočila sam osobnu nesigurnost zbog koje sam nastojala sve unaprijed detaljno

isplanirati kako mi se ne bi dogodilo nešto na što neću znati reagirati. Tako sam pristupila i

planiranju provođenja istraživanja, odnosno odabiru aktivnosti. Ubrzo sam shvatila kako time

manipuliram i kočim dječaka T. pa sam osmislila generativni plan, odnosno plan aktivnosti

sam razvijala tijekom samog istraživanja „osluškujući“dječakove potrebe.

Za vrijeme ostvarivanja ovog akcijskog istraživanja najviše me motivirala potreba za

osobnim i profesionalnim razvojem. Isto tako sam željela dokazati da učitelji s kojima sam

razgovarala i kod kojih nisam nailazila na razumijevanje za ono što sam željela postići, nisu u

pravu. Premda u razredu ima dosta učenika, to ne znači da se ne možemo truditi zadovoljiti

potrebe svakoga od njih. Čak i ako u tome ne uspijemo u potpunosti, to je daleko bolje nego

ništa ne činiti. Uvidjela sam kako je ponekad važno biti svoj, biti hrabar i učiniti određene

korake unatoč nerazumijevanju okoline ukoliko će oni doprinijeti napretku nas samih, osoba s

kojima se susrećemo i u konačnici cijeloga društva. Trudila sam se ponašati u skladu s tim

zaključkom.

Tijekom susreta nastojala sam biti mirna, ljubazna, staložena, nenametljiva i strpljiva

što nije uvijek bilo jednostavno. Navest ću samo kako sam dječaku T. nametala pisanje

dnevnika i organiziranje nogometnog turnira što sam na kraju prestala činiti shvativši da to

njemu i nije toliko važno.

Susreti s dječakom i s njegovom majkom učinili su me plemenitijom osobom, samim

time što sam im posvetila svoje vrijeme i saslušala ih. Meni osobno najdraži susret bio je onaj

na snijegu s dječakom i njegovim prijateljima kada smo se grudali i spuštali saonicama niz

padinu i cijelo vrijeme se smijali. Bio je to iznimno ugodan osjećaj osloboditi dijete u sebi i

uživati u igri. Kroz daljnje susrete i provođenje aktivnosti uočavala sam male napretke kod

dječaka i njegove majke što me učinilo ponosnom, a posebno onda kada mi je i dječakova

učiteljica istaknula kako joj dječak T. djeluje samostalnije i zrelije te da se vidi kako se netko

njime bavio.

Osim individualnih susreta s dječakom i majkom provela sam nekoliko aktivnosti i

kroz tri sata u njegovovom razredu, a taj susret je u meni probudio osjećaj ljubavi prema

učiteljskom pozivu kojeg sam prvi put osjetila za vrijeme stručno- pedagoške prakse.

75

Nakon ostvarenog akcijskog istraživanja zaključila sam kako prvotna nesigurnost i

obeshrabrenost ne smiju i ne mogu nadjačati mogućnost osobnoga razvoja pojedinca ukoliko

se on za to odluči. Potvrdila sam poznatu činjenicu kako ne možemo mijenjati druge, nego

samo sebe. Drugima ne možemo nametati i sugerirati kako trebaju živjeti, ali im možemo

ponuditi bolje izbore za kvalitetniji život što sam tijekom susreta nastojala činiti. Naučila sam

kako se promjene ne mogu dogoditi preko noći, nego je potrebno biti strpljiv i dosljedan u

tom procesu. Zaključila sam kako razgovor i interes za drugog čovjeka može doprinijeti

njegovom osobnom razvitku i potaknuti ga na promjene.

Ovo akcijsko istraživanje mi je pomoglo razviti se u učiteljicu koja se može nositi s

postavljenim izazovima. To novo i neopisivo vrijedno iskustvo mi je pomoglo shvatiti smisao

riječi bl. Majke Tereze: “U ovom životu mi ne možemo činiti velike stvari. Možemo samo

činiti male stvari s velikom ljubavlju.“

76

6. SAŽETAK

Terapija u školi shvaćena je kao postupak koji želimo pomoći pojedincu ili grupi u

svladavanju poteškoća. Često će biti potrebno i s roditeljima razgovarati o odgojnim

problemima, razumjeti ih te im omogućiti zajedničko pronalaženje izlaza što će imati veliki

utjecaj na njih same i na njihovu djecu.

Ovim akcijskim istraživanjem omogućila sam dječaku T., njegovoj majci V. i

učenicima u razredu da upoznaju sebe, govore o sebi, otkriju drugima što ih zanima, razviju

pozitivnu sliku o sebi te sam ih potaknula na osamostaljivanje. Dječaku, majci i učenicima u

razredu nastojala sam pristupiti s mnogo pažnje, razumijevanja te sam nastojala osigurati

ugodno ozračje. Svaki pomak sam se trudila pohvaliti, a ukoliko nešto nije bilo ostvareno

poticala bih ustrajnost ohrabrujući ih na ponovni pokušaj. Drago mi je što su dječak T, majka

V. i učenici bili iskreni i opušteni tijekom susreta. Kako bi se razvila i ostvarila učenička

samostalnost, potrebno je mnogo više vremena, nego što je trajalo moje istraživanje, ali

smatram dobrim što se to pitanje potaknulo, kao i pitanje odgovornosti, učeničkih obveza i

načina komuniciranja što otvara put nekim novim istraživanjima.

Ključne riječi: terapijski postupci, odgoj, akcijsko istraživanje, osamostaljivanje

SUMMARY

Therapy at school is understood as a process with which we are trying to help an

individual or a groupin over coming their difficulties. It is often necessary to talk with parents

about up bringing issues, understand them and enable them finding of common solution, what

will have a major impact on themselves and their children.

With this actionresearch, I have enabled the boy T., his mother V. and the students in

his class to get to know themselves, to talk about themselves, to reveal to the others what they

are interestedin, to develop a positive image of themselves and I have initiated their in

dependence. I have tried to approach the boy, his mother, and other students in the class with

a lot of attention, understanding, and tried to ensure them a pleasant atmosphere. I have tried

to praise each accomplishment, and if something was not achieved, I encouraged them to try

again. It is my pleasure that the boy T., his mother V. and the students were honest and

relaxed during our meetings. Developing and achieving students' independence is really time

consuming, for which I did not have enough time during my research, but I find it good that

77

this is sue has been touched, as well as the issue of responsibility, students' obligations and

students' way so communicating, which opens the way to some new researches.

Keywords: therapeuticinterventions, education, actionresearch, independence

78

7. LITERATURA

Bognar, B. (2001). Kritičko-emancipacijski pristup akcijskim istraživanjima. Život i

škola, 47(6), 45- 59.

Bognar, B. (2006). Akcijska istraživanja u školi. Odgojne znanosti, 8(1), 209-227.

Bognar, B. (2011). Problemi u ostvarivanju suštinskih promjena u odgojnoj praksi

posredstvom akcijskih istraživanja. U Mićanović, M. (ur.) Akcijsko istraživanje i

profesionalni razvoj učitelja i nastavnika (str. 41-60). Zagreb: Agencija za odgoj i

obrazovanje.

Bognar, L. (1999). Metodika odgoja. Osijek: Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku.

Bognar, L., Matijević, M, (2005). Didaktika. Zagreb: Školska knjiga.

Cohen L., Manion, L., Morrisnon, K. (2007). Metode istraživanja u obrazovanju.

Jastrebarsko: Naklada Slap.

Corey, G. (2004). Teorija i praksa psihološkog savjetovanja i psihoterapije. Jastrebarsko:

Naklada Slap.

Frančišković, T. i sur. (2009). Psihijatrija. Zagreb: Medicinska naklada.

Glasser, W. (1988). Odabrani radovi W. Glassera s područja kontrolne teorije i realitetne

terapije. Socijalna zaštita,11(26-27), 52-53, 76-82.

Glasser, W. (2000). Teorija izbora: Nova psihologija osobne slobode. Zagreb: Alineja.

Glasser, W. (2001). Realitetna terapiju u primjeni. Zagreb: Alineja.

Gold- Vukson, Marji E. (2006). Što ću sad?: naučite djecu donošenju mudrih odluka i

životnim vještinama. Lekenik: Ostvarenje.

Goleman, D. (1997). Emocionalna inteligencija. Zagreb: Mozaik knjiga.

Gruden, Z. (1989). Psihoterapijska pedagogija, Školske novine, Zagreb.

Hrvatski enciklopedijski rječnik. (2002). Zagreb: Novi Liber.

Mužić, V. (1999). Uvod u metodologiju istraživanja odgoja i obrazovanja. Zagreb: Educa.

Nikolić, S. i sur. (2004). Dječja i adolescentna psihijatrija. Zagreb: Školska knjiga.

Pastuović, N. (1999). Edukologija: integrativna znanost o sustavu cjeloživotnog obrazovanja

i odgoja. Zagreb: Znamen

Polić, M. (1993). Odgoj i svije(s)t. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.

Polić, M. (2002). Odgoj i stvaralaštvo. Metodički ogledi, 9(2), 9-17.

Rogers, C. (1985). Kako postati ličnost. Beograd: Nolit.

Shapiro, Lawrence E. (1997). Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta. Zagreb: Mozaik

knjiga.

79

Uzelac, M., Bognar, L.,Bagić, A. (1994). Budimo prijatelji: priručnik odgoja za nenasilje i

suradnju: pedagoške radionice za djecu od 6 do 14 godina. Zagreb: Slon.

Vasta, R., Haith, M. M. & Miller, S. A. (2005). Dječja psihologija: Moderna znanost.

Jastrebarsko: Naklada Slap.

Vukasović, A. (1989). Analiza i unapređivanje odgojnog rada. Zagreb: Zagreb.

Hrvatski Crveni križ. (n.d.). Primjeri igara u radionici Crvenog križa. Preuzeto 7. veljače

2012., s http://www.hck.hr/doc/novosti/Primjeri_Igara.pdf.

80

8. PRILOZI

Prilog 1. Upitnik za dječaka

1. Razgovaraš li s roditeljima i koliko često?

______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

2. Šetaš li svaki dan s roditeljima? _________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

3. Razgovaraš li s braćom ili sestrama? O čemu? Koliko često? _________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

4. Imaš li ikakve jednostavnije kućne obaveze? Ako imaš, navedi!

______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

5. Voliš li ići u školu? ______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

6. Razgovaraš li sa svojom učiteljicom svaki dan? ______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

7. Pišeš li redovito domaću zadaću? Pišeš li ju sam? ______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

8. Igraš li se svaki dan? Koja ti je omiljena igra? ______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

9. Voliš li se više igrati sam ili s prijateljima? Objasni _________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

10. Pomažete li si međusobno tvoji prijatelji i ti? Kako najčešće? _________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

11. Napiši svojih 5 vrlina! _____________________________________________________________________.

81

Prilog 2. Upitnik za majku

1. Razgovarate li s djetetom i koliko?

________________________________________________________________________________________________________________________________________.

2. Razgovara li Vaše dijete s braćom i sestrama? Kako? _____________________________________________________________________ _______________________________________________________________________________________________________________________________________.

3. Šetate li svaki dan s djetetom?

_________________________________________________________________________________________________________________________________________.

4. Spava li samo u krevetu? Ako ne, navedite s kime spava! _________________________________________________________________________________________________________________________________________.

5. Zna li samo jesti, oblačiti se i obavljati toaletu? ______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

6. Ima li Vaše dijete ikakve jednostavnije kućne obaveze? Ako ima, navedite!

______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

7. Kakve su djetetove radne navike? Piše li samostalno domaću zadaću?

______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

8. Razgovara li Vaše dijete svakodnevno s učiteljicom? ______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

9. Voli li se Vaše dijete više igrati samo ili s prijateljima? Objasni _________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

10. Pomažetu li si međusobno djetetovi prijatelji i kako? ________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________:

11. Napišite 5 djetetovih vrlina! __________________________________________________________________________.

12. Napišite 5 svojih vrlina! __________________________________________________________________________.