1

Arhitektonski fakultetSveučilišta u Zagrebu

Diplomski studijSuvremeno stanovanje

STUDENT / IGOR SLADOLJEV MENTOR / ALENKA DELIĆ

2010. / 2011.

BRITISH NEW WAVEBRITANSKI NOVI VAL

Suvremena britanska stambena arhitektura u kontekstu londonskog ‘brownfielda‘

2

Sažetak

Seminar se bavi jednom od recentnih tema specifično britanske arhitekture, temom - brownfielda. Britanski uredi srednje generacije, Steven Taylor Architects, Caruso St John Architects, Sregison Bates, Tony Fretton Architects, često se susreću sa temom intepolacije unutar guste urbane strukture, ili gradnje na brownfield parceli. Kroz primjere pratimo specifičnost britanske stambene arhitekture koju u svojem eseju o Caruso St John Architects, Daniel Rosbottom zove ‘the brickness of brick‘. Svaki od stambenih primjera razlikuje se specifičnosti programa ili konteksta, no ima zajedničku duboko usađenu skromnost londonske industrijske gradnje. Naslijeđe koje se baštini osim u svojoj dugosežnosti vezano je za prethodnu generaciju britanskih arhitekata među kojima prednjače Alison & Peter Smithson, koji su svojim nastavničkim radom uvelike utjecali (Adam Caruso, Peter St John, Stephan Bates...). Njihovo je učenje te metodika služila u projektiranju gotovo svih analiziranih projekata povlačeći paralele iz njihova opusa, točnije sa kućom Sugden, kučom na Upper Lawnu, te St. Hilda’s College. Eseji Stephena Batesa, pod nazivom PAPERS 2, nakladnika GG iz 2007. puno su doprinjele mom shvaćanju Smithsonovih, te ovoj analizi.

Brownfield |’broun’fēld| je prazna parcela, nerijetko kontaminirana kemijskim supstan-cama posljedice bivših industrijskih postrojenja.

3

SADRŽAJ

Uvod - kontekst londonskog brownfielda5

Suvremeni primjeri izgradnje ‘brownfielda’7

Britanski novi val (pouke Alison i Petera Smithsona)

17

In focus - Steven Taylor Arhitects21

Bibliografija22

4

2 kuća na Charlotte Rd. ‘07/’08- Steven Taylor Architects

1 Georgian period

5

1. Uvod - kontekst londonskog brownfielda

Razmišljajući o kući mislimo o njenoj ulozi u kontekstu grada, kako su ulice karak-terizirane konfiguracijom jedinica koje ih strukturiraju. Broj ulaza, terasa, stepenica, te spoj tih elemenata i ulice postaju aspekti "među arhitekture" (in-between architec-ture) koja premošćuje javnu i privatnu domenu. Misleći o kući mislimo o gradu, a kad mislimo o gradu u kojem želimo živjeti mislimo o načinu i konfiguraciji stanovanja. Veoma je važno misliti u oba mjerila jer jedano uči od drugoga.

Položaj elemenata kao što su prozori ili vrata na kući koju potom multipliciramo u niz koji sam stvara ulicu povećava moj interes za grad i život kojeg taj grad nudi. - Steven Taylor

Georgianske terasaste kuće u Londonu podsjećaju nas na suptilnost simbioze kuće i njenog širog kolektivnog urbanog konteksta. Sekvence prodora ulice u dom nalaze svoje primjerene distance. Stanovanje u gradu kao što je London podrazumjeva dva, često isprepletena aspekta. Prvo, uloga stanovanja kao osnovnog tikva grada i nje-govog potencijala za stvaranjem "mjesta" i karaktera. Možemo shvatiti privatno kao osnovni pozitiv koji stvara javni prostor - negativ. Drugo, tema privatnsti koja polako gubi bitku od tržišne volje za povećanjem rezidencijalnih gustoća.Većina gradova 18. i 19. st. je zbog ekonomskog imperativa razvila kompaktne mod-ele koje je bilo moguće lako multiplicirati dok druga polovica 20. st. bilježi stambene modele većeg mjerila omogućene ekonomskim prosperitetom koje sačinjavaju veći dio današnjih gradova. Imajući na umu da sub-urbani modeli, pružajući ljudima veći osjećaj individualiteta uživaju veću popularnost od života u većim urbanim gustoćama, no ti modeli ne pridonose gradu kao evoluirajućem tkivu.Novo doneseni prostorni plan Londona predviđa stambeni rast neviđen još od 19. stoljeća, što daje nevjerovatan potencijal za fizičku promjenu pogotovo jer će se večina gradnje odvijati unutar postojećih granica u postojećim zajednicama. Imperativ je sa-graditi skoro 200 000 stambenih jedinica do 2016. godine prvenstveno kao utilizaciju metropolinog "brownfield" kapaciteta, no daljnjim strateškim planiranjem potrebno je doći do novih modela koji će uspješno rješiti aspekte gustoće, transporta, te ostalih komunalija.Za razliku od drugih Europskih metropola poput Pariza ili Barcelone gdje su, unazad više od stoljeća, stanovnici razvili kulturu urbanog života koje uspjeva uravnotežiti zahtjeve pojedinca i zajednice, u Londonu se arhitekti i planeri bore sa ustaljenom nasljeđenom predrasudom povezanosti urbane gustoće sa siromaštvom. London kao grad konglomeriranih sela kompliciraniji je zbog svoje planersku nepredvidivost, čast iznimnim primjerima arhitekata 17. i 18. stoljeća, među kojima se ističu J. Nash, C. Wren, te posebice projekt Bedford Estates.

London je predivni nered, preklapanje stilova, mjerila, često iznnađujuć, ponekad šarmantan a ponekad i rastrojen i u propadanju. - Steven Taylor

Proteklih deset godina, britanski gradovi prošli su kroz polagani kulturni pomak pre-ma prihvaćanju grada kao prostora rekreacije i poželjnog prostora za život. Projekti poput Manchester Eastlands, Salford Quays, Birmingham canalside tome su uvelike pripomogli. U Londonu se još od počekta 90-ih provodi gentrifikacija rubnih kvar-tova, spuštanjem stanarina te urbanim opremanjem privlače se nove generacije koje traže stanovanje sa ograničenim osjećajem urbaniteta.

6

4 kuća na Chance St. ‘05- Steven Taylor Architects

3 situacija kuća na Chance St.

7

2. Suvremeni primjeri izgradnje ‘brownfielda’

Graditi znači boriti se prazninom - Osip Madelstam

2.1. Od ‘brownfielda’ do stambene interpolacije - Bethnal Green

Na malenoj parceli u Istočno Londonskom Bethnal Greenu Steven Taylor Architects grade tri dvokatne kuće u nizu koje zatvaraju blok sačinjen od više stambenih tipova i funkcija. Time se ostvaruje zahtjev za intenzifikacijom rezidencijalnog postotka te je utiliziran urbani brownfield koji je nastao nakon rušenja prijašnjeg objekta.U 18. stoljeću lokacija je bila jedna od najgušće naseljenih i najsiromašnijih predjela East Enda, okarakterizirana radničkim kućama, te uvrštena u Charles Boothovu mapu siromaštva. Tokom 19. stoljeća kvart prolazi mnoge urbane reforme (Victorian social reform, London Couty Council i Greater London Counicl reforme) te bombardiran-je za vrijeme 2. svijetskog rata. Fizička transformacija East Enda dovela je do frag-mentiranog urbanog tkiva, smanjene gustoće i disperznog stanovništva. Usporedna studija (1901-2001) pokazuje smanjenje stanovništva za 66%, tj. smanjenje sa 500 000 stanovnika na 200 000. Posljedica je koegzistencija 18. i 19. stoljeća sa brojnim stambenim eksperimentima kako u planiranju tako i u samoj gradnji.Projekt za tri kuće Steven Taylor-a je građen na parceli bivše tiskarske tvornice sagrađene nakon rata. Radi se o jedinicama dubine jedne sobe, koje su od strane arhitekata shvaćene kao "patchwork" kojim savršavaju blok te baštine retoriku inter-polacije, svojstvenu East Endu. Tipološki se čita kao naslijeđe 18. stoljetne ugrađene londonske kuće koja kroz projekt istražuje stambenu kompaktost unutar guste grad-ske strukture. Fasada ovih kuća dio je ulice više nego svoje vlastite unutrašnjosti te kao takva maksimizira privatnost. Parcela dimenzije 12x9 metara, orijentirana prema istoku na Chance Street podjeljena je na tri manje parcele. Katnost je P+2 kako bi se zatvorio blok po visini. Kuće se ven-tiliraju pomoću serija malih dvorišta od bijele cigle koja također osiguravaju dodatno svijetlo. Intimnost vanjskog prostora intenzivirana je prozorima koji se otvaraju na van tako da dvorište postaje fizički korišteno po punoj visini. Svijetli karakter dvorišta u kontrastu je sa tamnom ciglom javne fasade, što ujedno podcrtava temu projekta naglašavajući introvertnost. Poput generičkih londonskih kuća 19. stoljeća, programska konfiguracija stambene jedinice predviđa čestu promjenu korisnika jer su sobe istih dimenzija u principu neutralnog karaktera. Kao inverziju konvenciji, u prvom redu jer kuće nemaju vrt u prizemlju, blagavaonica i kuhinja smještene su na zadnji kat, najdalje od ulice te sa na-jboljim svijetlom. Spavaće sobe su na prvom katu, dok se u prizemlju predviđa najveći stupanj fleksiblnosti. Kuće se na ulicu otvaraju malim umetnutim terasama, koje bi dodatno odvojile privatno od javnog, pogotova kad se radi o tako uskoj ulici kao što je Chance St. Male prednje terase upakirane su u perforirani lim koji stanarima služi kao zastor, propuštajući svjetlo dok paralelno služi kao fizička zaštita.Projekt osvaja RIBA (Royal Institute of British Architects) Award za 2007. godinu te je nominiran za Mies Van Der Rohe award 2009. godine

2.2. Graditi uz 19. stoljeće - Charlotte Rd.

Parcela se nalazi u dijelu Charlotte Rd. koju je izgradilo viktorijansko planiranje. U to vrijeme, većina malih plitkih kuća biva zamjenjeno tvornicama potpune iskoristivosti parcele. U tom kontekstu, u kojem su stražnja dovorišta i prednje fasade služile kao izvori zraka i svijetla, potrebno je izvesti mješoviti, stambeno poslovnu interpolaciju.Poput susjednih parcela, pojačana urbanost okarakterizirana je zajedničkim zidovima koji formiraju prvi kontekst. Taj uvjet postavlja posebnu težinu na prednju fasadu te

8

5 dvorišta za svjetlo i ventilaciju

6 vertikala / prozor na dvorište

7 presjek - Chance St. House

8 tlocrt prizemlja - Chance St. House

9

9 situacijakuća na Charlotte Rd.

10 kuća na Charlotte Rd. ‘05- Steven Taylor Architects

10

11 prva etaža, pogled prema Charlotte Rd.

12 krov, Charlotte Rd.

13 presjek, Charlotte Rd.

11

krov kao glavane elemente uvođenja svijetla te odzračivanja kuće. Prizemje i podrum predviđaju komercijalni sadržaj poput showrooma ili galerije. Strateški postavljene perforacije u prizemlju omogućuju budući razmještaj vertikala i ukupnog svijetla koje dopire sa fasade u prizemlju. Na taj način prizemlje i podrum postaju prostorno i funkcionalno povezaniji.Prvi kat projektiran je kao autonoman prostor prvenstveno za rad. To je prostor koji dozvoljava cijeloj fasadi da postane dio jednog velikog prostora. Četri velika francuska prozora po etaži na fasadi dijeluju uniformno, te samo uokvireno zbog vidljivo jed-nake debljine podne i zidne plohe.Sobe drugog kata formiraju grupaciju spavaćih soba stanova čije se ostale prostorije nalaze na trećem katu. Kao aneks vertikalne cirkulacije dnevnih prostorija na katu, iz spavaćih soba ulazimo sobu obloženu drvom koja je ujedno srce privatnih prostora kuće. Ta se soba ventilira malim dvorištem koje prodire do krova te sadrži eksterno stubište kao alternativnu rutu te vertikalnu prostornu povezanost vanjskih prostora te krova. Prednja fasada na trećem katu završava perforiranim parapetom umetnutim među fasadnom konstrukcijom stupova i greda.Prema uvjetima gradnje katnost je ograničena na P+3, no dopuštena je dodatna etaža pod uvijetom da se uvuče u volumen bloka. Na taj način se održava fasadni kontinuitet bloka, a kuća dobiva dodatnu kvadraturu te spretan način osvjetljavanja problematične, sa tri strane zatvorene parcele.Kuća je građena betonskim blokovima sa tamno plavom ciglenom fasadom. Unutar-nja struktura sadrži čelične grede koje nose drvene podove, te lagane gipskartonske pregradne zidove.Projekt je dovršen u januaru 2007. točno godinu dana od početka radova.

2.3. Parazitna interpolacija - Brick house

Obiteljska kuća, Brick House ureda Caruso St John nalazi se gustom urbanom dijelu zapadnog Londona. Parcela je specifična zbog svoje razvedenosti i okolne, znatno više izgradnje. Do parcele se može doći samo putem kroz fasadu susjedne viktorijanske terase. Do gradnja na tako zahtjevnoj parceli došlo je isključivo kroz volju investitora da nađe svoju stambenu nišu u predjelu grada koji je odavno potrošio konvencionalne parcele.Slučajna ali nadasve prostorna geometrija parcele odigrala je važnu ulogu u formiranju dispozicije životnog prostora. Tipološki projekt nije autohton Londonu ili UK, nije tipična interpolacija ili loft, ali je apsolutno britanski u načinu gradnje. Kretajući se oko same kuće prolazimo kroz veliki prostor te nailazimo na uglove kuće sa prozorima na male vrtove dok su privatne prostorije smještene zaštićeno duboko u unutrašnjosti. Doživljaj kuće iznutra i izvana potpuno je drugačiji. Rahli eksterijer koji u urbanom smislu podsjeća na barokne crkve u Rimu koje su se svojom strukturom fizički spojile na strukturu grada, u potpunom je kontrastu sa homogenim interijerom koji svojim plohama tvori čvrsto definiranu cijelinu. Kuća je na taj način postala prostor bijega unutar gradske košnice.

2.4. Zahtjevnost programa na međi industrije i stanovanja - Hackney Studio

Položajem u bivšoj industrijskoj četvrti Londonskog east enda koji je sada gustog i fragmentiranog karaktera, parcela je okružena industrijskom zgradom te velikim stambenim blokom sa početka 20. stoljeća.Projekt je od investitora dobio četri programa, dva stana, umjetnički atelje te prostor za privatnu liječničku praksu. Programi su stvorili formu koja teško odaje svoju svrhu tj. program. Iz vana se može čitati kao visoko urbana kuća ili kao industrijski aneks postojećoj zgradi. Formu kuće generira parcela dimenzije 4,5 x 20 m zajedno sa pro-

12

14 tlocrt / situacija - Brick house, Caruso St John

15 pogled u dvorište

16 kuhinja / blagavaona

13

pisanom građevnom linijom. Klijentove želje sugerirale su labirint soba i kompleksni presjek na tragu - raumplana, koji mora zadržati relativnu fleksibilnost i spontani karakter interijera.U kuću se ulazi preko prednje terase koja je sa jedne strane otvorena čeličnom mrežom koja pruža polu privatnost. Stubišta su u britanskom stilu, dugačka i jednokraka, položena samo sa jedne strane. Sobe su organizirane oko središnjeg atrija. Stražnja strana kuće je prizemna sa krovnom terasom na etaži +1. Primarni prostor je stan na +2, koji zbog kosog krova ima tavanski karakter. Spavaća soba je orijentirana na uličnu fasadu a projektirana je sa stubom koja povećava visinu etaže na mjestu gdje je kosi krov najniži.Kuća ima drvenu strukturu koja u projektonom smislu omogućava prostorne vol-umene unutar kompaktne forme. Uporaba drvenih okvira primjećuje se na svim razi-nama projekta, od prozora do ukupne konstrukcije. Fasadni elementi u detalju djeluju kao dodani slojevi koji uz staklene plohe tvore kompleksnu cjelinu.Još jednom cigla je poslužila kao osnovna prednja fasada u skladu sa skromnim naslijeđem britanske stambene arhitekture. Kontradiktorni karakter, između mon-olita i delikatne fasade daje dojam nesavršenstva koji se savršeno uklapa u industrijsku atmosferu i u gradski uvjet poznat kao ‘postojeće stanje’.

2.5. Rainham master plan

Studija je tražena od strane Greater London Authority-ja sa ciljem slaganja urbane strategije za podrčije A1306 između Rainham Creeka i Marsh Waya. Kao integral-ni dio Urbane strategije Londonskog Riversidea, studija se bavi maksimizacijom poslovnih prilika lokalnog stanovništva, te cijelog Londona.Rainham Village indetificiran je sa obližim Rainhamskim močvarama te karakterom povijesne jezgre, tako da je imperativ studije održati te dodatno naglasiti specifičnost karaktera. Postojeće stanovanje uvučeno je u novu gušću stambenu strukturu, a preo-stali javni prostor postaje sirovi ruralni landscape bogat lokalnim raslinjem. Interes je arhitekata stvoriti intezivniji, racionalniji te orživiji miks stambenog i industrijskog sadržaja.

U obuhavtu nalazimo tri dominantne pretežito stambene tipologije; Dovers Corner, Station Housing, te Front House/Back House.Dovers Corner razvijen je na području od otprilike 6 ha, na zapadnom dijelu Rain-hama, istočno od Rainham Creeka koji prema planu ST Arhitekata postaje područje najitenzivnijeg pejsažnog make-overa. Većina stambenih jedinica u obuhavatu su dvokatnice uzduž sjever - jug ulice koje tako pogoduju istok - zapad dvostranoj ori-jentaciji. Cijeli nizovi odignuti sa od +-0.00 platformom na +.50 m kako bi se osigu-rali od ne rijetkih poplava. Struktura je u kontrastu "jake" gradnje urbanog pejsaža sa područjem prirodne močvare koja za vrijeme jakih kiša slobodno poplavljuje.Plan odgovara na zahtjeve stambene gradnje na području Themes Gatewaya zbog zadovoljavajuće postojuće javne, komunalne i prometne infrastrukture u tom dijelu Londona.Station housing, druga od tipologija zauzima dugu parcelu koja sa tangira željeznički kolodvor, dok kraća strana parcele gleda na novu željezničku stanicu te javnu površinu Rainhama. Tipologija 159 jedinica u potpunosti je prilagođena geometriji i uvijetima parcele. Južna duga stranica objekta, inače prvi izbor za osnovnu orijentaciju u ovom slučaju prva obrana od buke pruge. Na zapadnoj strani parcele objekt doseže svoju punu katnost od P+5 što je ujedno i fasada željezničke stanice i prva slika putnicima koji dolaze iz Londona. Istočni kraj najuži je dio parcele na kojem se nalaze kuće, predgradskog karaktera, istočno - zapadne orijentacije. Projekt sadrži zatvoreno lin-

14

16 Studio house, Hackney- Sergison Bates Architects

17 stražnja fasada, Studio house

15

14 Dovers Corner housing

18 Station housing

19 tlocrt, Station housing

16

21 tlocrti (pr,+1,+2)

20 Front / Back housing

17

earno dvorište i vrt na koji se stambene jedinice vežu, bilo direktno ili indirektno.Posljednja tipologija Front/Back house je kompaktna struktura od 25 kuća i 6 stanova u samoj jezgri Rainham Villagea. Paradigma projekta je uvođenje maksimalne stam-bene gustoće koja povijenoj jezgri osigurava urbanu svježinu metropole kojoj pripada.Projekt sadrži P+2 kuće u nizu u koje se ulazi ili iz centralnog puta formiranog unutar strukture ili iz tangirajući ulica. Postojeća struktura zadržava kamene površine koje podsjećaju na povijesni indentitet te pomažu u afirmaciji novog srednjeg puta kao vanjskog prostora bivanja i dječje igre. Prizemlje je zamišljeno kao javna namjena koja kao i fasada strukture pripada ulici i koja tek uvodi u privatne zone. Promet je rješen u širem obuhvatu.

3.0. Britanski novi val - pouke Alison i Petera Smithsona

Ranih 90tih godina dolazi do formiranja arhitektosnkih ureda, među kojima su Ca-rusoStJohn Architects, SergisonBates Architects, Houlton Taylor Architects (kasnije Steven Taylor Architects), te Tony Fretton Architects. Naravno mnogo ih je više, no ova četri ureda dijele karakteristike i naslijeđene discipline svojstvene posebno britan-skoj stambenoj arhitekturi. Senzibilitet njihovih opusa ukratko se može opisati kroz ekstenzivno proučavanje situacija, eksperimentiranje sa konstrukcijom i tehnologijom građenja te materijalom imajući na umu sociološku, ekonomsku i prirodnu održivost. Svim navedenim arhitektima također je zajednički akademski rad, te sudjelovanje u internacinalnoj sferi natječaja, žiriranja i arhitektonske kritike. Svi aspekti sudjeluju u informiranju njihove arhitekture kako bi ona bila suvremena u svim mjerilima. No, mnogi bi se arhitekti mogli ovako opisati, ili se prepoznati u ovom opisu tako da je potrebno uči puno dublje u kontekst.Arhitektonski kritičar i povjesničar Philip Ursprung svoj tekst o uredu CarusoSt-John započinje citatom ‘All that is solid melts into air’. Ta metafora poslužila je kon-tekstualizaciji kapitalističkog naslijeđa korporativne arhitekture kraja 20. stoljeća kao mainstreama unutar kojeg uredi poput CarusoStJohna započinju graditi svoju arhitektonsku dogmu. Za razliku od većine arhitektonskih ureda koji još uvijek rade u duhu kapitalizma 90tih, Adam Caruso i Peter StJohn pokušavaju svojim projek-tima dati puno trijezniji uvid u kontekst. Zajedno sa Jonathanom Sergisonom i Ste-venom Batesom od 1990. bave se neposredinim kontekstom dnevnog života umjesto diagramičkom apstrakcijom popularnom na radnim stolovima mnogih AA protegea.Caruso, StJohn, Sergison, Bates, kao i Fretton te Taylor ističu specifično pred generičkim. Njihovi projekti pokazuju afinitete prema ranim radovima Herzog&DeMeurona, te Alvara Size. Također se vidi velika sličnost s radovima švicarskih arhitekata Petera Zumthora, Petera Marklija i Rogera Dienera, te Beartha, Deplazesa i von Ballmoos Kruckera, s kojim dijele fasciniaciju prema logici konstrukcije kao osnovnoj osovini mnogih projekata. Sergison i Bates su eksplicitno definirali vezu sa Alison i Peterom Smithsonom, Aldom Rossijem, Robertom Venturijem, te Sigurdom Lewerentzom. Europsko arhitektonsko naslijeđe snažno ih veže i za učenje Hermana Hertzbergera, Rudolfa Schwarza i Hansa Schaurona, te posebno Miesa van der Rohea i Adolfa Loosa.Singularitet stava možda je rezultat života i rada u Londonu. U središtu svjetske glo-balizacije, arhitekti su mnogo više izloženi trendovima i silama tržišta nego recimo u Švicarskoj, Austriji ili Skandinaviji gdje su ekonomsko tržišni šokovi amortizirani strogom regulacijom javnih natječaja. UK je jedna od prvih i najpogođenjih zemalja de-industrijalizacije koja je politkom Margaret Thatcher transformirala mnoge snažne industrijske gradove poput Manchestera, Glasgowa i Liverpoola u područija velike depresije visokog stupnja nezaposlenosti, ostavljajući za sobu mnoštvo napuštene in-dustrije te praznih parcela - brownfielda. Ranih 90tih s New Labourom dolazi i novi nalet gradnje megalomanske arhitekture.

18

22 St. Hilda’s College, Oxsford- A. & P. Smithson

23 Upper lawn, Wiltshire- A. & P. Smithson

19

Adam Caruso ističe važnost jake ekspresije kulturnog koncenzusa unutar građene strukture koji nastaje, ne ptičjom vizurom situacije od strane velikog investitora i/ili gradskog ureda za prostorno planiranje, već malih arhitektonskih ureda koji žive i rade u tom prostoru. Oni ne aspiriraju izaći iz dohvata globalizacije ili modernizma jer su dio ekonomskog sustava i uvelike ovise o valu izgradnje, no nije nužno poistovjećivati se sa pripadajućim vrijednostima. Oni su samo našli svoj svijet unutar procesa te mogu nuditi i graditi prostor koji omogućuje da i drugi nađu svoj.

Primjer Smithsonovih u velikoj je mjeri utjecao na generaciju britanskih arhiteka-ta koji su studirali tokom 80tih godina 20.stoljeća. Njihovo je učenje premošćivalo modernu arhitekturu i sjeverno europsko arhitektonsko naslijeđe, no mnogo je važnija njihova dogma koja objedinjuje praksu, teoriju i znantsveni rad, te predavanje. Pa-ralelno baveći se sa sva tri aspekta rada, Smithsonovi impresioniraju mlade generacije posljedičnom inteligencijom kritike, arhitekturom ideja zasnovanom na kritičkom promatranju.Studentima AA – Architectural Associationa spominjanje imena Smithson nikada nije bilo neutralnih konotacija, često na rubu provokacije, no uvijek s poštovanjem. Proces koji ocrtava sve projekte Alison i Petera Smithsona nazire se u mnogim projektima mladih britanskih arhitekata.‘Strategija i detalj’, naslov je kojim Jonathan Sergison (SergisonBates A.) započinje objašnjenje metodologije rada kojom se služi. Objašnjava dialog između ‘osjećaja’ za projekt i materijalne prisutnosti koja objašnjava jezik konstrukcije. Kroz dialog strategije i detalja uspostavlja se cijeli struktura koja odgovara na pitanja tokom iz-vedbe projekta. U projektu za Garden building na St. Hilda’s Collegeu u Oxfordu iz 1968. godine A. i P. Smithsona vidi se jasna dialektika jednostavne forme i slojevite kompleksnosti vanjskog ‘screena’. Na razini strategije zgrada je jasan tročlani pavil-jon, a na razini detalja fasada ima zadatak povezati interijer sa nasuprotnim pejsažem ostvarujući visoku razinu zahtijevane privatnosti. Sličan slučaj možemo primjetiti u stambenom projektu SergionBatesa, Shepherdess Walk u Londonu gdje arhitekti un-utar jednostavne forme dobivaju tektoničnost ovojnice kojom pokušavaju dati dojam lakoće, tj. ‘disanja’ same zgrade.Smithsoni u svom tekstu ‘Talijanska misao’ između ostalog govore o mediaciji između untra i vani, tj. o razlici jedne strane objekta od druge. Odnos projekta i njegove oko-line jedna je od osnovnih polazišta svakog projekta. U tekstu Petera Smithsona ta se polemika naziva ‘Janus face’, čime ističe kako lice kojim se zgrada izlaže moraju biti prilagođena onome čemu se izlažu. Zgrada, ovisno o situaciji može, odnosno treba imati puno lica. Kroz mjerilo, materijal, konstrukciju postiže se diskretna veza koja pokušava povezati interijer i eksterijer umjesto da ga dovodi u sukob.Solarni paviljon Smithsonovih u Upper Lawnu u Wiltshireu sadrži centralnu ideju ‘Janus facea’. Sa sjeverne fasade paviljon nudi pogled sa stanovite visine te se time sjed-injava sa pejsažem na kojeg gleda, dok je kao vrtni paviljon dio neposredne okoline. Programom vizura se utječe na osječaj prisutnosti različitim pejsažima na koje objekt utječe i koji utječu na njega.Suradnja ureda CarusoStJohn i SergisonBates na projekt u Walsallu iz 1996. pokušava tom metodologijom uspostaviti odnos s okolinom. Sva četri pročelja reagiraju na različite posebnosti parcele. Pročelje orijentirano na kanal i ono orijentirano na grad-ski trg je znatno javnije te time znatno otvorenije, dok su pročelja okrenuta prema ulici i parkiralištu zatvorenija. Geometriju kuće, može se reći, provocira u potpunosti sama lokacija. Ideja ‘Janus facea’ odražava se i na interijer/eksterijer. Vanjska ovojnica je gruba i tamna, kao da reflektira svoju industrijsku okolinu, dok je interijer ugodan svijetli prostor ispunjen glatkim površinama.U svojim tekstovima Smithsonovi često polemiziraju temu koju nazivaju ‘as found’, tj. u slobodnom prijevodu ‘zatečeno’. U suštini radi se o prihvaćanju vrijednosti sva-

20

24 Wallsal- Caruso, St.John, Sergison, Bates

25 Sugden House, Watford- Peter Smithson

26 Charlotte Rd. House- Steven Taylor Architects

21

kodnevnog kao osovine projekta. Svaki aspekt izgrađene okoline može se interpreti-rati u novom projektu. U gradu Watfordu, između 1955-56. Peter Smithson gradi svoj projekt - Sugden house, koji se na prvi pogled u potpupunoj mimikriji stapa s kontekstom. Lokalni konzervatizam engleske suburbije sa svojim kosim, crijep krovo-vima, ciglenim zidovima i generalnom ‘kuća’ formom izgleda da potpuno zadovoljava Smithsona. No pri bližem pogledu postaje jasno kako mnogi elementi odudaraju od konvencije u korist ideoma moderne. Položaj prozora govori o ‘slobodnoj fasadi’, što objašnjava konstrukciju. Tlocrt je otvorenog plana umjesto pseudo-vernakularnog - ‘posobljenog’. Može se reći da se Smithson bavi prilagođavanjem točaka moderne arhitekture svom kontekstu.U svojim tekstovima, Steven Taylor često ističe mimikriju kuće u gradu, tj. Smith-sonov ‘as found’ kao jedan od najbitnijih elemenata generatora projekta. ‘Uživam u ponavljanju elemenata zbog svakidašnje kvalitete koja se time doprinosi gradu. Grad ne želi da svaka zgrada na svakom uglu vrišti - gledajte mene!’ Taj stav se provlači kroz gotovo sve projekte ureda Steven Taylor Architects, no posebno je naglašen u stam-benim projektima kuće na Charlotte Roadu, Dovers Corneru, te Sation housingu u Rainhamu (London). Projekt u Rainham Villageu je posebno zanimljiv jer pokušava reafirmirati ulicu kao prostor života i rekreacije. Prizemlje kuća pokušava se primjer-eno otvoriti ulici dozirajući privatnost po vertikali. Mjerilo sjedinjavanja sa ulicom prema mišljenju S. Taylora je upravo ono ljudsko, te time ulica postaje živući prostor zajednice.

4.0. In focus - Steven Taylor Arhitects

Britanski arhitekt Steven Taylor, bivši partner u Houlton Taylor Architects, osniva Steven Taylor Architects 1993. godine. Ured je poznat po mnogim stambenim i poslovnim projektima koje odlučno promišljaju socijalnu dimenziju arhitektonskog projektiranja i urbanizma koje kroz kolektivni proces zovemo gradsko planiranje.Taylor je diplomirao arhitekturu na Londonskom Royal Colledge of Artu, a predavao je na ETH u Zurichu, Londonskom South Bank Universityu, te AAu. Član je komore arhitekata za gradsko planiranje. Radovi su mu izloženi u Arhitecture Foundationu i RIBAi (Royal Institute of British Architects) u Londonu, te Nacionalnom muzeju u Edinburgu.

Poznat po svojim idejama o stambenoj arhitekturi u nizu mjerila, od individualnog stanovanja do višestambenih tipologija i masterplanova (na području Londona), te struktura mješovite namjene i interpolacija. Istaknuti zbog svoje osjećajnosti prema ulici, mnogi projekti imaju naglašeni odnos privatnog i javnog prostora koji se često gradi od javnog prizemlja. U samom središtu Taylorova opusa uvijek je grad sam. Stambena arhitektura osnovna je gradbena jedinica koja se mora uklopiti i stvorit privatnu oazu unutar intenzivnoh urbaniteta. Recentna politika Londona koja zago-vara pojačanost stambenih gustoća unutar postojeće gradske strukture dovela je do Taylorova interesa za daljnjim promišljanjem odnosa gustoće i privatnosti u kontekstu života u gradu.

22

Sažetak

Seminar se bavi jednom od recentnih tema specifično britanske arhitekture, temom - brownfielda. Britanski uredi srednje generacije, Steven Taylor Architects, Caruso St John Architects, Sregison Bates, Tony Fretton Architects, često se susreću sa temom intepolacije unutar guste urbane strukture, ili gradnje na brownfield parceli. Kroz primjere pratimo specifičnost britanske stambene arhitekture koju u svojem eseju o Caruso St John Architects, Daniel Rosbottom zove ‘the brickness of brick‘. Svaki od stambenih primjera razlikuje se specifičnosti programa ili konteksta, no ima zajedničku duboko usađenu skromnost londonske industrijske gradnje. Naslijeđe koje se baštini osim u svojoj dugosežnosti vezano je za prethodnu generaciju britanskih arhitekata među kojima prednjače Alison & Peter Smithson, koji su svojim nastavničkim radom uvelike utjecali (Adam Caruso, Peter St John, Stephan Bates...). Njihovo je učenje te metodika služila u projektiranju gotovo svih analiziranih pro-jekata povlačeći paralele iz njihova opusa, točnije sa kućom Sugden, kučom na Upper Lawnu, te St. Hilda’s College. Eseji Stephena Batesa, pod nazivom PAPERS 2, naklad-nika GG iz 2007. puno su doprinjele mom shvaćanju Smithsonovih, te ovoj analizi.

Brownfield |’broun’fēld| je prazna parcela, nerijetko kontaminirana kemijskim sup-stancama posljedice bivših industrijskih postrojenja.

SOME IDEAS ON LIVING IN LONDON AND TOKYO, edited by GIOVANNA BORASI, Canadian Centre for Architecture, Lars Muller Publishers, 2008

SERGISON BATES - PAPERS 2, GG Editorial Gustavo Gili, Barcelona, 2007

FROM A HOUSE OF THE FUTURE TO A HOUSE OF TODAY,ALISON & PETER SMITHSON, 010 Publishers, March 2004 edition

MARK MAGAZINE, september 2009 issue

steventaylorarchitects.comcarusostjohn.comsergisonbates.co.uktonyfretton.comarchdaily.comdezignboom.comdezeen.com/blogarchive