SUD BOSNE I HERCEGOVINE СУД БОСНЕ И …...Previšić Boškom ravnateljem ovog logora, u...
Transcript of SUD BOSNE I HERCEGOVINE СУД БОСНЕ И …...Previšić Boškom ravnateljem ovog logora, u...
SUD BOSNE I HERCEGOVINE СУД БОСНЕ И ХЕРЦЕГОВИНЕ
Kraljice Jelene br. 88, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, Tel: 033 707 100, Faks: 033 707 225
Краљице Јелене бр. 88, 71 000 Сарајево, Босна и Херцеговина, Тел: 033 707 100, Факс: 033 707 225
Broj: X-KR-05/42
Sarajevo, 14.12.2006.
U IME BOSNE I HERCEGOVINE
Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću sastavljenom od sudca: Dragomira Vukoje, kao
predsjednika vijeća, Richarda Gebelein i Georgesa Reniers, kao članova vijeća, uz
sudjelovanje pravnog suradnika Manuela Eising, kao zapisničara, u kaznenom predmetu
protiv optuženog Nikole Andruna, zbog kaznenog djela Ratni zločin protiv građanskog
pučanstva i iz članaka 173. stav 1. točke c) i e) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (KZ
BiH) odlučujući po optužnici Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj KT-RZ-28/05 od
21.04.2006., potvrđenoj dana 27.04.2006., izmijenjena 11.12.2006., nakon održanog
usmenog i javnog glavnog pretresa, donio je dana 14.12.2006. i u prisustvu tužiteljice
Tužiteljstva Bosne i Hercegovine Vesne Tančice, optuženog Nikole Andruna osobno i
njegovih branitelja Hamde Kulenovića i Nikice Gržića, odvjetnika iz Sarajeva, istog dana
javno objavio slijedeću
P R E S U D U
Optuženi: ANDRUN NIKOLA, sin Draga i majke Zore, rođene Nikolić, rođen 22.11.1957.
godine u mjestu..., općina..., gdje je i stalno nastanjen, JMBG..., trgovac, nezaposlen,
oženjen, otac četvoro djece, ..., državljanin ... i..., nalazi se u pritvoru od 30.11.2005.
I.
KRIV JE
Što je,
U drugoj polovici 1993., tijekom rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba
između HVO-a i Armije R BiH, u logoru „Gabela“ u mjestu Gabela, općina Čapljina, kao
pripadnik brigade HVO „Knez Domagoj“ u svojstvu zamjenika ravnatelja logora postupao
suprotno odredbi članka 3. stavak 1.točke a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih
osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., tako što je:
2. Neutvrđenog datuma, krajem rujna ili početkom listopada 1993., u večernjim satima,
zajedno sa isljednikom SIS-a HVO-a Marinkom Marićem, iz logora „Gabela“ izveo
zatočenika Enesa Bratića i doveo ga u Policijsku postaju Čapljina, u prostoriju u kojoj ga je
2
čekao Vlado Rajić, isljednik u ovoj postaji, koji je potom zatočenika Enesa Bratića udario
više puta nogom, obuvenom u vojničke čizme, po raznim dijelovima tijela, da bi nakon
izvjesnog vremena u istu prostoriju ušao Marinko Marić, zavrnuo mu prst na desnoj ruci,
slomivši ga, prislonio pištolj na njegova usta i repetirao ga, više puta ga udario nogama i
rukama, a pri izlasku iz prostorije Nikola Andrun je zatočenika Enesa Bratića udario nogom
u predio ispod srca, odnosno rebara.
4. Neutvrđenog datuma u mjesecu listopadu 1993., u večernjim satima, u logoru „Gabela“
nakon što je zatočenik Alija Šuta, koji se nalazio ispred hangara broj 3., odbio da izvrši
njegovu naredbu da iz hangara izvede zatočenika Aliju Čolakovića, zajedno sa jednim
pripadnikom HVO-a ušao u hangar, te nakon što je prozvao Aliju Čolakovića, istog izveo iz
hangara, da bi ga potom više nepoznatih pripadnika HVO-a u nazočnosti Nikole Andruna,
udarali nogama obuvenim u vojničke čizme i kundacima po raznim dijelovima tijela, od
kojih udaraca se isti onesvjestio, nakon čega su tijelo Alije Čolakovića odvukli u pravcu
hangara broj 2.
5. Početkom mjeseca rujna 1993., u večernjim satima, u logoru „Gabela“ iz hangara broj 2.
izveo zatočenika Mirsada Omanovića, doveo ga u jednu prostoriju u zgradi uprave, u kojoj
ga je čekao Marinko Marić, isljednik SIS-a, koji ga je nakon ispitivanja gdje mu je novac,
počeo udarati nogama obuvenim u vojničke čizme, šakama i pendrekom po raznim
dijelovima tijela, dok je Nikola Andrun cijelo vrijeme sjedio na stolu i promatrao kako
Marinko Marić zlostavlja Mirsada Omanovića, nakon čega su ga obojica odveli u hangar
broj 2., zaprijetivši mu da će sutra navečer doći ponovno po njega i ako im tada ne preda
novac da će ga ubiti, da bi potom narednu noć došao u hangar broj 2. i izveo Mirsada
Omanovića i odveo ga u jednu prostoriju u zgradi uprave, u kojoj ih je čekao Marinko
Marić, te nakon što su ga upitali da li je donio novac, dok je Nikola Andrun sjedio i
posmatrao, Marinko Marić počeo udarati istog šakama u predio lica, pendrekom po raznim
dijelovima tijela, udarivši ga i pendrekom po glavi, od kog udarca je Omanović pao i
izgubio svijest, da bi u trenutku dok je dolazio svijesti Omanović iznad sebe vidio Marića
koji ga je udario nogom obuvenom u vojničku čizmu u predio lica, naredio mu da ustane i
stane u jedan kut prostorije okrenut licem prema zidu, te počeo pucati iznad njegove glave i
u jednom trenutku rukohvatom od pištolja udario ga u glavu, od kog udarca je iz glave
šiknula krv, nakon čega su ga odveli u hangar broj 2., zaprijetivši mu da će sutra navečer
ponovno doći po njega.
9. Krajem mjeseca srpnja 1993. iz logora „Gabela“ u vojarnu u Čapljini, odveo više
zatočenika, među kojima i Topić Džemala, da kupe iglice od borova i žireve, predavši ih
nepoznatim pripadnicima HVO-a, koji su ga u jednom kupatilu u više navrata udarali
crijevom od protupožarnog aparata, dok je Nikola Andrun sjedio na klupi vidjevši kako ga
prvi put uvode u kupatilo i krvavog izvode iz kupatila, da bi nakon slijedećeg uvođenja u
kupatilo usljed udaranja crijevom protupožarnog aparata, zatočenik Džemal Topić izgubio
svijest.
11. Neutvrđenog datuma u mjesecu rujnu 1993. u logoru „Gabela“ iz hangara broj 1.,
zajedno sa Previšić Boškom, izveo više zatočenika među kojima i Kemala Balavca, te istog
predao bojovnicima HVO, Mati Brajkoviću, Miletu Nogulici i drugima, rekavši „vodite ih
danas i radite danas šta možete, a sutra ćemo vidjeti šta ćemo“, da bi ga potom dok je golim
3
rukama čupao draču, skupina ovih bojovnika više puta udarila držačem od noža i nogama
obuvenim u vojničke čizme.
12. Neutvrđenog dana u mjesecu kolovozu 1993. u logoru „Gabela“ iz hangara broj 2. izveo
zatočenika Selima Gagulu, odveo ga do kapije pored zgrade uprave, gdje se nalazila grupa
pripadnika HVO-a, sjeo na klupu i posmatrao kako ova grupa pripadnika HVO-a kundacima
pušaka udara Selima Gagulu, koji je usljed ovih udaraca izgubio svijest i u besvjesnom
stanju bio više dana.
13. U dva navrata, u mjesecu kolovozu i rujnu 1993., iz logora „Gabela“, zajedno sa
Previšić Boškom ravnateljem ovog logora, u namjeri da spriječe djelatnike Međunarodnog
komiteta Crvenog križa u vršenju svoje humanitarne uloge da popišu sve zatočenike i na taj
način omoguće njihovu razmjenu, odlazak u treće zemlje i kontakte sa njihovim obiteljima,
skupinu Bošnjaka koje su držali zatočene u zgradi uprave neposredno kod ulazne kapije,
među kojima Alaudina Veledara, Ramiza Letu, Envera Bojčića, Halila Turajlića, Bajru
Pizovića, Ahmeta Cernicu, Marić Husu, sklonili u logor „Silos“ kod Čapljine, onemogućivši
na taj način da isti budu evidentirani od strane djelatnika Međunarodnog crvenog križa.
Dakle,
za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između HVO-a i Armije
R BIH, kršeći pravila međunarodnog prava, mučio i sudjelovao u mučenju zatočenih civila,
sudjelovao u povređivanju tjelesnog integriteta, nečovječno postupao prema istima i
primjenjivao mjere zastrašivanja i terora.
Čime je,
počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv građanskog pučanstva iz članka 173. stavak 1.
točke c) i e), a u vezi sa člankom 180. stavak 1. i člankom 29. KZ BiH, pa ga Sud za isto, uz
primjenu odredbi iz članova 39, 42, 48,. i 56. KZ BiH
O S U Đ U J E
Na kaznu zatvora u trajanju od 13 (trinaest) godina u koju kaznu se optuženom uračunava
vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 30.11.2005., pa nadalje.
4
Optuženi se u smislu članka 188. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku Bosne i
Hercegovine oslobađa obaveze da naknadi troškove kaznenog postupka i paušala koji u
cjelosti padaju na teret budžetskih sredstava Suda.
Na osnovu članka 198. stavak 1. i 2. ZKP BiH, oštećeni Mirzo Čolaković, Mirsad
Omanović i Džemal Topić upućuju se da svoje imovinsko-pravne zahtjeve u cjelini ostvare
u parničnom postupku.
II
Na temelju članka 284. točka c) ZKP BiH, optuženi Nikola Andrun
OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBI
Da je:
1. Dana 30.09.1993. u prijepodnevnim satima, u logoru „Gabela“ u zgradi uprave logora,
zajedno sa Marinkom Marićem, isljednikom SIS-a, i stražarem Almirom Kudrom zvanim
„Hogar“ zatočenika Mirzu Čolakovića ispitivao, udaravši ga šakama i nogama obuvenim u
vojničke čizme po raznim dijelovima tijela, od kojih udaraca je isti pao, da bi potom Nikola
Andrun iz ladice stola izvadio kaiš, širine oko 10 cm, crne boje, stavio mu ga oko vrata,
provukavši ga kroz toku, napravivši na taj način omču, nakon čega se popeo na stol, te ga
tako vezanog, zajedno sa ostalima, podizao prema gore vukući kaiš koji se sve više stezao
oko vrata, usljed čega se zbog gubitka zraka Mirzo Čolaković onesvijestio, da bi ga, nakon
što je došao svijesti Marinko Marić i Almir Kudra izveli u drugu prostoriju u kojoj se
nalazio lavabo sa česmom i u kojoj ih je čekao Nikola Andun sa peškirom u rukama,
postavili ga u položaj sa glavom okrenutom prema česmi, te mu Nikola Andrun peškirom
pokrio lice, a Marinko Marić i Almir Kudra otvorili česmu i vodu usmjerili da pada na
njegove nosnice, usljed čega se zbog nemogućnosti disanja Mirzo Čolaković onesvijestio, a
kad je isti došao svijesti odveli ga u samicu, rekavši mu da će tijekom noći ponovo doći da
ga ispituju i muče.
3. Neutvrđenog datuma, u mjesecu rujnu 1993., u popodnevnim satima, u logoru „Gabela“,
nakon što ga je Pehar Nikica, stražar u logoru, izvjestio da je čuo kako je zatočenik Mirsad
Žujo rekao „ovo je koridor za Neum“, došao u hangar broj 3. prozvao zatočenika Mirsada
Žuju, zv. „Šile“, uputivši mu prijetnju „hajde, Žujo izađi, oni će nekada na onu stranu, a ti
nećeš nikada“, izveo ga iz hangara, dok su ostali zatočenici u hangaru u strahu sve to
gledali, u koji se nikada više nije vratio, da bi 1996. posmrtni ostaci Mirsada Žuje bili
ekshumirani i identifikovani, te je pregledom i obdukcijom nađen prostrel kroz lobanju sa
jasno izdiferenciranim ulaznim otvorom u lijevom zaušnom predjelu koji je prouzrokovan
dinamičkim djelovanjem zrna ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja koje je djelovalo u
predio potiljka glave i tako uzrokovana nasilna smrt.
5
6. Početkom mjeseca srpnja 1993. u logoru „Gabela“, iz hangara broj 1. izveo više
zatočenika, među kojima i Ramiza Kurtovića, autom ih odvezao u Policijsku postaju u
Čitluku, gdje su iste u njegovoj nazočnosti ispitivali nepoznati policajci, nakon čega su im
vezali ruke na leđa, da bi ih tako vezane, dok su ih u pratnji Nikole Andruna sprovodili u
vojarnu u Čitluku, okupljeni građani gađali kamenjem, udarali nogama i pljuvali, da bi istog
dana nakon povratka iz vojarne u Čitluku u logor “Gabela“, zajedno sa Previšić Boškom
ravnateljem logora „Gabela“, naredio ovoj grupi zatočenika, među kojima i Ramizu
Kurtoviću da legnu na vreo asfalt, pustivši vodu da teče iz česme koja se nalazila u blizini,
ne dozvolivši im, iako su bili žedni, da se napiju vode.
7. Neutvrđenog datuma, u mjesecu kolovozu 1993. u logoru „Gabela“ došao u hangar broj
1. i nakon što je prozvao zatočenika Hivziju Dizdara zvanog „Učo“, istog izveo iz hangara,
dok su ostali zatočenici u strahu sve to gledali, u koji hangar se više nikada nije vratio, da bi
1996. godine posmrtni ostaci bili Hivzije Dizdara ekshumirani i identifikovani, te je
pregledom tijela i obdukcijom nađen zastrel lobanje prouzrokovan dinamičkim djelovanjem
zrna ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja u predio glave i tako uzrokovana nasilna smrt.
8. U prvoj polovini mjeseca srpnja 1993. u logoru „Gabela“ iz podrumskih prostorija koje
su se nalazile u zgradi uprave, izveo zatočenika Topić Džemala, odveo ga u svoj ured u istoj
zgradi, gdje ga je zajedno sa Marinkom Marićem, isljednikom SIS-a, udarao pendrekom i
šlaufom od protupožarnog aparata.
10. Neutvrđenog datuma u mjesecu kolovozu 1993., u logoru „Gabela“ u uredu, u zgradi
uprave, nakon ispitivanja zatočenika Džemala Topića, istog udario više puta pendrekom po
glavi i golim leđima, usljed kojih udaraca je Džemal Topić zadobio rasjekotine po leđima.
Čime bi,
radnjama opisanim pod točkama 1, 6, 8. i 10. optužnice počinio djelo mučenja, pod točkama
3. i 7. optužnice djelo ubistva, koja djela su u osnovi kaznenog djela Ratni zločin protiv
građanskog pučanstva iz članka 173. stavak 1. točke c) i e) u vezi sa člankom 180. stavak 1.
i člankom 29. KZ BiH.
O b r a z l o ž e n j e
1. Optužnicom Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj: KT-RZ-28/05 od 21.04.2006.,
potvrđenom dana, 27.04.2006., Nikola Andrun optužen je da je radnjama činjenično pobliže
opisanim u točkama od 1. do 13., počinio kazneno djelo Ratni zločini protiv građanskog
pučanstva iz čl. 173. stav 1. točka c) i e), u svezi sa člankom 180. stavak 1. i člankom 29.
KZ BiH.
2. Poslije dovršetka dokaznog postupka zastupnica optužbe je djelimično izmijenila
činjenične navode optužnice u uvodnom dijelu činjeničnog opisa, te činjenični opis u
6
točkama 2., 10. i 11., pa je optuženiku u konačnici stavljeno na teret da je počinio kazneno
djelo koje je činjenično i pravno pobliže opisano u izreci ove presude.
3. Optuženi Nikola Andrun se izjasnio da nije kriv za kazneno djelo koje mu se optužnicom
stavlja na teret.
4. Sud je u toku dokaznog postupka proveo dokaze Tužiteljstva, obrane, kao i dokaze čije je
izvođenje naredio Sud.
5. Kao svjedoke optužbe Sud je na glavnom pretresu saslušao svjedoke Mirzu Čolakovića,
Enesa Bratića, Eldina Vujinovića, Senada Šetku, Hadžu Klarića, Kemala Balavaca, Zlatana
Zaklana, Hamzu Penava, Alaudina Veledara, Ramiza Letu, Envera Bojčića, Halila
Turajlića, Bajru Pizovića, Ahmeta Cernicu, Husu Marića, Mirsada Omanovića, Džemala
Topića, Aziza Selimovića, Hasana Tucakovića, Ramiza Kurtovića, Aliju Šuta, Selima
Gagulu i Mehu Zele. Sud je također, u svojstvu vještaka sudsko-medicinske struke, na
glavnom pretresu saslušao Dr. Ilijasa Dobraču.
6. Nadalje, u toku glavnog pretresa, je izvršen uvid u slijedeće isprave koje je Tužiteljstvo
BiH predalo kao dokaz, i to:Zapisnik o saslušanju vještaka specijaliste sudske medicine Dr.
Ilijasa Dobrače i ovjerena kopija nalaza i mišljenja od 12. i 13.11.1996., Orginal
Obdukcionog zapisnika (Reexhumatio) br. 27-196/2003, a koji je zaprimljen u
Županijskom/Kantonalnom tužiteljstvu HNŽ Mostar, Ovjerena kopija naredbe Višeg suda u
Mostaru broj: Kri. – 41/96 od 11.11.1996. kojom je naloženo vještačenje po vještaku
medicinske struke, Ovjerena kopija Zapisnika o uviđaju Višeg suda u Mostaru, broj: 341/96
od 12.11.1996., Ovjerena kopija Informacije Ministarstva unutarnjih poslova, Centra službi
bezbijednosti Mostar o toku identifikacije 26 mrtvih tijela, koja su na temelju sporazuma
između predstavnika IV Korpusa i HVO-a trebala biti isporučena radi identifikacije,
Ovjerena kopija Nalaza i mišljenja vještaka balističara Borislava Stankovića i Zijaha
Šalage, broj: 02/5-233-1058 od 12.04.1997., Ovjerena kopija Naredbe Višeg suda u
Mostaru, broj 341/96 od 13.11.1996., kojom je naloženo provođenje vještačenja po vještaku
balističaru na okolnost vrste i kalibra oružja iz kojeg je ispaljen metak, čije je zrno
pronađeno u lobanji tijela Dizdar Hivzije, Ovjerena kopija Naredbe Višeg suda u Mostaru,
broj: 341/96 od 23.04.1996. kojom je naloženo vještačenje uzoraka zemlje koji su uzeti sa
tijela, koja su isporučena dana 09.11.1996., od hrvatske strane, Ovjerena kopija Izvještaja o
istraživanjima uzoraka tla uzetih sa lešava koji su dostavljeni od hrvatske strane Zavoda za
agropedologiju Sarajevo iz mjeseca lipnja 1997., Odluka Predsjedništva Republike Bosne i
Hercegovine o proglašenju ratnog stanja (“Službeni list RBiH”, broj 7/92), Odluka
Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o ukidanju ratnog stanja („Službeni list
RBiH“, broj 50/95), Original propratni akt ICTY u Hagu, broj:OUR REF:RU20051219-02
od 16.01.2006., Odluka Vlade HR Herceg-Bosna broj: 01-I-728/93 od 22.12.1993., kojom
odlukom se stavljanju van snage odluka o utemeljenju Okružnog vojnog zatvora i Okružnog
zatvora u Gabeli, broj: 01-I-350/93 od 08.06.1993., a koja odluka je u ITCY u Hagu
evidentirana pod brojem 00570909. Autentičnost ove odluke potvrđena je pečatom i
potpisom ICTY u Hagu, Izvješće o sanitarnom nadzoru u Centru za preventivnu izolaciju i
zatočeničkom centru lokalitet Gabela, koje izvješće je sačinila Infektološko-epidemiološko-
toksikološka služba Hrvatske Republike Herceg-Bosne, HVO odjel obrane, Sektor za
zdravstvo dana 29.09.1993., a koje Izvješće je zaprimljeno u HVO-u, Odjel obrane Mostar
dana 02.10.1993. i zavedeno pod brojem: 02-1-/355/93. Ovo izvješće je u ICTY u Hagu
7
evidentirano pod brojevima: 01519982, 01519983 i 01519984. Autentičnost tri stranice
ovog izvješća potvrđena je pečatom i potpisom ovlaštene osobe ICTY u Hagu, Informacija
HVO-a, Odjel obrane, Sektor sigurnosti broj: 02-4-1-1126/93 od 17.08.1993., a koja
Informacija je u ICTY u Hagu evidentirana pod brojevima: 01505896 i 01505897.
Autentičnost dvije stranice ove informacije potvrđena je pečatom i potpisom ovlaštene
osobe ICTY u Hagu, Informacija oznake „A” koju je sačininio HVO, Odjel obrane, Sektor
sigurnosti pod brojem: 02-4-1-1351/93 od 20.09.1993., a koja Informacija se odnosi na
sigurnosno stanje i uvjete smještaja uhićenika u VIS „Gabela”. Ova informacija je u ICTY u
Hagu evidentirana pod brojevima: 0150580 i 01505807. Autentičnost dvije stranice ove
informacije potvrđena je pečatom i potpisom ovlaštene osobe ICTY u Hagu, Izvješće
Sektora za SIS i Vojnu policiju u svezi rada Konačišta ratnih zarobljenika “Gabela” i
„Heliodrom”, broj: 02-4-2-93-10 od 18.11.1993., a koje izvješće je u ICTY u Hagu
evidentirano pod brojevima: 01026832, 01026833, 01026834, 01026835, 01026836,
01026837. Autentičnost svih šest stranica ovog izvješća potvrđena je pečatom i potpisom
ICTY u Hagu, Informacija o stanju u VIS „Gabela” koju je sačinio Centar SIS-a Čapljina
pod brojem 02-4/2-3-089/93 dana 07.12.1993. Ova informacija je u ICTY u Hagu
evidentirana pod brojevima: 01546110, 01546112 i 01546111. Autentičnost sve tri stranice
ove informacija svojim pečatom i potpisom ovlaštene osobe potvrdio je ICTY u Hagu,
Zapovijed Hrvatske Republike Herceg-Bosna, Ministarstva obrane, Sektora sigurnosti
Ur.broj: 02-4-1/93-143 od 13.12.1993., a koja zapovijed je u ICTY u Hagu evidentirana pod
brojem: 01550478. Autentičnost ove zapovijedi svojim pečatom i potpisom ovlaštene osobe
potvrdio je ICTY u Hagu, Izvješće HVO-a, Vojne policije Čapljina, Odjela za suzbijanje
kriminaliteta Čapljina od 15.12.1993., koje izjvešće je u ICTY u Hagu evidentirano pod
brojem: 01550477. Autentičnost ovog izvješća svojim pečatom i potpisom ovlaštene osobe
potvrdio je ICTY u Hagu, Izvješće o radu na poslovima koordinatora za ratne zatočenike na
teritoriju Hrvatske Republike Herceg-Bosna za period od 22.07.1993. do 25.12.1993., a
koje izvješće je u HZ H-B, Odjel obrane Sektor za sigurnost Mostar, zaprimljen dana
06.01.1994. Ovo izvješće je u ICTY u Hagu evidentirano pod brojem: 01566990.
Autentičnost dvije stranice ovog izvješća svojim pečatom i potpisom ovlaštene osobe
potvrdio je ICTY u Hagu, Izvješće HR H-B, Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba
HR H-B ur. broj:01-IP-2049/96 od 11.11.1996., a koje izvješće je u ICTY u Hagu
evidentirano pod brojevima: 01543803 i 01543804. Autentičnost dvije stranice ovog
izvješča pečatom i potpisom ovlaštene osobe potvrdio je ICTY u Hagu, Obavjest
Ministarstva obrane BiH broj: 08-04-65-3/06 od 13.04.2006. Tužiteljstvu BiH o načinu
izrade Publikacije logori HVO-a u Hercegovini i o autorima iste, te Publikacija logori
HVO- a u Hercegovini, koja je u ICTY u Hagu evidentirana pod brojevima:02064768 do
02064790. Autentičnost dvadesettri stranice ove publikacije pečatom i potpisom ovlaštene
osobe potvrdio je ICTY u Hagu, Izvješće o uvjetima života u Centrima za preventivnu
njegu, koje je sačinio zapovjednik IET Službe GSS HR H-B prim.dr.mr.sci. Ivo Curić dana
24.11.1993., a koje izvješće je u ICTY u Hagu evidentirano pod brojem 01040293.
Autetičnost ovog dokumenta potvrđena je pečatom i potpisom ovlaštene osobe ICTY u
Hagu, Spisak koji je sačinila Služba za razmjenu zarobljenih i drugih osoba HR H-B pod
brojem: 01-IP-229/93 dana 15.12.1993., a koji spisak je u ICTY u Hagu evidentiran pod
brojevima: 01538807, 01538808, 01538809, 01538810 i 01538811. Autentičnost ovog
spiska potvrđena je pečatom i potpisom ovlaštene osobe ICTY u Hagu, Spisak koji je
sačinila općina Jablanica, Centar za obavještavanje Jablanica, broj: Sl.od 20.10.1993., a koji
spisak se odnosi na 551 logoraša, koji su stigli u Jablanicu iz logora „Gabela”. Ovaj spisak u
ICTY u Hagu evidentiran je pod brojevima: 107895, 107896, 107897, 107898, 107899,
8
107900, 107901 i 107902. Autentičnost ovog spisa potvrđena je pečatom i potpisom
ovlaštene osobe ICTY u Hagu, Izvješće Službe za razmjenu zarobljenih i drugih osoba HR
H-B broj: 01-IP-2/94 od 03.01.1994., sa tabelarnim pregledom oslobođenih zatočenika iz
zatvora HR H-B, a koje izvješće je u ICTY u Hagu evidentirano pod brojevima: 01570126,
0157027 i 01570128. Autentičnost ovog izvješća je potvrđena pečatom i potpisom ovlaštene
osobe ICTY u Hagu, Fotodokumentacija posmrtnih ostataka Dizdar Hivzije, zv. „Učo”,
broj: 226/98, identifikacioni broj 331, a koja fotodokumentacija je u ICTY u Hagu zavedena
pod brojevima: 03619069, 03619070, 03619071, 03619072, 03619073 i 03619074.
Autentičnost svih šest stranica ove fotodokumentacije je potvrđena pečatom i potpisom
ovlaštene osobe ICTY u Hagu, CD-e sa mapom, fotografijama i video snimcima logora
„Gabela“, koji je Tužiteljstvu BiH pod brojem: Ref :RU 20051219-02 dostavilo ICTY u
Hagu, Ovjerena kopija Potvrde Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK) broj:
BAZ-316361 izdate u Zagrebu dana 19.07.1994. na ime Balavac (Osmana) Kemal,
Ovjerena kopija Potvrde MKCK broj: BAZ-373591 izdate u Zagrebu dana 02.08.1994. na
ime Selimović (Muniba) Aziz, Ovjerena kopija Potvrde MKCK broj: BAZ-371406 izdate u
Zagrebu dana 11.07.1994. na ime Omanović (Ibre) Mirsad, Ovjerena kopija Potvrde MKCK
broj: BAZ-370642 izdate u Zagrebu dana 31.10.1994. na ime Zaklan (Bećira) Zlatan,
Ovjerena kopija Potvrde MKCK broj: BAZ-370539 izdate u Zagrebu dana 06.10.1994. na
ime Penava (Ibre) Hamzo, Ovjerena kopija Potvrde MKCK broj: BAZ-316319112 na ime
Turajlić Osmana, Ovjerenu kopiju osobne karte MKCK broj: ... na ime Gagula Selima,
Ovjerena kopija osobne karte MKCK broj: ... na ime Čolaković Mirze, Ovjerena kopija
Potvrde MKCK broj: BAZ-370580 izdate u Zagrebu dana 21.06.1994. na ime Šuta (Ibre)
Alija, Ovjerena kopija Potvrde MKCK broj: BAZ-369593 izdate u Zagrebu dana
07.07.1994. na Tucaković (Halila) Hasan, Ovjerena kopija Uvjerenja Saveza logoraša
Bosne i Hercegovine broj: 1798/2001 od 11.05.2001. na Alaudin Veledar, Ovjerena kopija
Potvrde MKCK broj: BAZ-370339 izdate u Zagrebu dana 22.07.1994. na ime Šetka (Halila)
Senad, Ovjerena kopija osobne karte MKCK broj: ... na ime Vujinović Eldin, Ovjerena
kopija osobne karte MKCK broj: ... na ime Cernica Ahmet, Ovjerena kopija poruke Cernica
Miradete upućene Cernica Ahmetu na adresu Gabela Čaljina putem MKCK, Ovjerena
kopija Potvrde MKCK broj: BAZ- 368263 izdate u Zagrebu dana 12.07.1994. na ime
Cernica (Huse) Ahmet, Ovjerena kopija Potvrde Državne komisije za razmjenu ratnih
zarobljenika Republike Bosne i Hercegovine broj: 05-107/94 od 07.04.1994., kojom se
potvrđuje da je Pizović (Omera) Bajro evidentiran kao zarobljenik u vremenu od
23.04.1993. do 19.03.1994., Ovjerena kopija Udruženja logoraša općine Čapljina-Hotanj u
kojoj je pod rednim brojem evidentiran Kurtović (Velije) Ramiz, Ovjerena kopija Saveza
logoraša Bosne i Hercegovine spiska logoraša općine Čapljina-Opličići, Ovjerena kopija
spiska logoraša općine Stolac, koji je sačinio Savez logoraša Bosne i Hercegovine, na kojem
spisku je Klarić (Salke) Hadže registriran kao zatočenik „Gabele“, Ovjerena kopija osobne
karte MKCK broj: ... na ime Topić Džemal, Original izvod iz Matične knjige umrlih ime
Čolaković Alija, Original izvod iz Matične knjige umrlih ime Dizdar Hivzija, Ovjerena
kopija prijave smrti na ime Dizdar Hivzija, Original izvod iz Matične knjige umrlih na ime
Žujo Mirsad, Ovjerena kopija prijave smrti na ime Žujo Mirsad, Original izvješće
Federalnog ministarstva obrane, Sektor sigurnosti i obavještajnih poslova broj: 06-01/6-4.4-
816-5/05 od dana 19.12.2005. sa kopijom izvješća sa aktom ZZFF Broj: 27-10-02-I-09-I-
12-253-5/05 od 14.12.2005. i kopijom akta Odjela za obranu Čapljina broj: 22-3-I-03-22-
15/05 od 5.12.2005., Kopija šeme lokaliteta skladište „Gabela“ u Čapljini, koju je
Tužiteljstvu BiH dana 29.12.2005., dostavilo Federalno ministarstvo obrane, Sektor
sigurnosti i obavještajnih poslova pod brojem: 06-01/6-4.4-816-4/05, Original izvod iz
9
kaznene evidencije Policijske uprave Čapljina, broj: 02-02/6-2768/05 od 12.12.2005., Akt
Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslavija (MKSJ) u Hagu broj:
015167/GB/RR/436 od 28.11.2001., Rješenje Suda BiH, broj:X-KRN/05/42 od 26.08.2005.
o preuzimanju kaznenog predmeta, Presuda MKSJ u Hagu „Jelisić“ broj: IT-95-10 od
19.10.1999., pravomoćna 5.07.2001. – paragraf 54, Ovjerena kopija Mirovnog sporazuma
od 23.02.1994. sa anexom istog, Zapovjed glavnog stožera HVO broj: 02-2/1-01-616/93 od
17.04.1993., Proglas Armije RBiH, 4. korpus, Izvještaj Armije RBiH Slavne 41.
motorizovane brigade od 24.04.1993., Izvješće Prve brigade HVO „Knez Domagoj“ broj:
1100-11-17-93-92 od 18.07.1993., Izvješće prve brigade HVO „Knez Domagoj“ broj: 1100-
11-17-93-82 od 15.06.1993., Zapovjed Glavnog stožera HVO broj: 02-1-438/93 od
25.04.1993., Dnevno izvješće Vojne policije Čapljina broj: 02-4/3-13/3-217/93 od
5.12.1993., Dnevno izvješće Vojne policije Čapljina broj: 02-4/3-13/3-188/93 od
21.11.1993., Zapovjed zapovjednika - Nedeljko Obradović - Prva brigada HVO „Knez
Domagoj“ broj: 1100-01-01-93-521 od 28.07.1993., Prva brigada HVO „Knez Domagoj“ -
Zapovjedništvo – akt broj: 1100-01-01-93-318 od 23.04.1993., Zapovjed zapovjednika -
Nedeljko Obradović - Prva brigada HVO „Knez Domagoj“ broj: 1100-01-01-93-480 od
8.07.1993., Zapovjed zapovjednika - Nedeljko Obradović - Prva brigada HVO „Knez
Domagoj“ broj: 1100-01-01-93-497 od 6.07.1993., Sporazum o prekidu neprijateljstava u
BiH zaključen između generala Milivoja Petkovića i generala Sefera Halilovića 12.05.
1993., Zajednička izjava gospode Alije Izetbegovića i Mate Bobana od 27.01.1993. SDA,
IVZ, KDMP, MDD – Merhamet, Osnove uređenja aktuelnih političkih odnosa između
Hrvata i Muslimana, Glavni stožer OS HR H-B – Obavještenje o stanju na bojišnicama u
protekla 24 sata broj. 02-2/1-02-3183/93 od 26.10.1993., Glavni stožer OS HR H-B –
Obavještenje o stanju na bojišnicama u protekla 24 sata broj. 02-2/1-02-3168/93 od
25.10.1993., Glavni stožer OS HR H-B – Obavještenje o stanju na bojišnicama za dan
20/21.10.1993. broj. 02-2/1-02-3109/93 od 21.10.1993., Glavni stožer HVO – Izvanredno
izvješće broj: 03-485/93 od 11.06.1993., Glavni stožer HVO-a – Zapovjed broj: 02-2/1-01-
646/93 od 17.04.1993., Glavni stožer HVO – Obavještenje o stanju na bojišnicama u
protekla 24 sata broj: 02-2/1-02-2227/93 od 30.08.1993., Glavni stožer HVO – Obavještenje
o stanju na bojišnicama za dan 28/29.08.1993. broj: 02-2/1-02-2224/93 od 29.08.1993.,
Glavni stožer HVO – Obavještenje o stanju na bojišnicama u protekla 24 sata broj: 02-2/1-
02-2194/93 od 28.08.1993., Glavni stožer HVO – Obavještenje o stanju na bojišnicama u
protekla 24 sata broj: 02-2/1-02-2034/93 od 19.08.1993., Glavni stožer HVO – Obavještenje
o stanju na bojišnicama u protekla 24 sata broj: 02-2/1-02-1998/93 od 17.08.1993., Glavni
stožer HVO – Obavještenje o stanju na bojišnicama u protekla 24 sata broj: 02-2/1-02-
1930/93 od 16.08.1993., Glavni stožer HVO – Obavještenje o stanju na bojišnicama u
protekla 24 sata broj: 02-2/1-02-1862/93 od 13.08.1993., Glavni stožer HVO – Operativno
izvješće za dan 5.08.1993. broj. 01-279/93, Glavni stožer HVO – Obavještenje o stanju na
bojišnicama u protekla 24 sata broj: 02-2/1-02-1523/93 od 24.07.1993., Glavni stožer HVO
– Zbirno stanje po izvješćima broj. 02-2/1-02-1363/93 od 15.07.1993., Zapovjed načelnika
Uprave vojne policije Valentina Ćorića broj: 02-4/3-02-321793 od 14.01.1993., Službena
zabilješka Vojne policije Čapljina-Odjel za suzbijanje kriminaliteta Dretelj broj: 02-4/3-
06/2-104/93 od 19.10.1993., autentičnost potvrđena pečatom i potpisom ICTY u Hagu,
Službena bilješka o provjeri podataka za osobu Ministarstva obrane, Sigurnosno –
informativne službe broj. Ur.br. 02-08-3-344/95 od 30.05.1995., autentičnost potvrđena
pečatom i potpisom ICTY u Hagu, Podaci Policijske uprave Čapljina – Policijske stanice
Stolac iz kaznene evidencije za Dževada Paju (svjedok obrane), podaci Policijske uprave
10
Čapljina iz kaznene evidencije za Mirsada Šutu, Ramiza Torlu, Emira Šabanovića, i
Osmana Turajlića (svjedoci obrane).
7. Kao svjedoke obrane, Sud je saslušao svjedoke Lizde Rezalija, Ćamila Klepu, Ramiza
Torlo, Omera Torlo, Emira Šabanovića, Safeta Peco, Osmana Turajlića, Dževada Pajo,
Jasminka Šunjića, Boška Buntića, Mirsada Šuta, Peru Putica, Vlatka Vegu, Nikolu Pehara,
Milu Čemeraš, Darka Križanovića, Đikov Ljubu, Jusufa Elezovića, Pavu Prcea, Nikolu
Vuletića, Zvonku Jurkovića, Božu Buntića, Ivicu Bačića, Zlatka Bošnjaka, Ivana Ragužu,
Kupusija Saliha, Kemala Balavaca, Sabljić Smaila i optuženog Nikolu Andruna u svojstvu
svjedoka.
8. Tokom glavnog pretresa, čitanjem i prezentacijom sadržajno je iznesena slijedeća
dokumentacija obrane: Vojna iskaznica Herceg-Bosne izdata na ime Nikole Andruna;
Vojna iskaznica Herceg-Bosne, Hrvatskog vijeća obrane broj: 14733 izdata na ime Nikole
Andruna; Vojna iskaznica Herceg-Bosne, Hrvatskog vijeća obrane broj:AA2088, izdata na
ime Nikole Andruna; Uvjerenje Policijske uprave Čapljina broj: 02-02/6-102706 od
20.04.2006., da se Nikola Andrun sin Drage ne nalazi u evidenciji osuđivanih lica;
Uvjerenje poduzeća „Bregava“ d.d. Čapljina broj: 363/06 od 26.09.2006. da je Nikola
Andrun sin Drage bio uposlen u tom poduzeću od 1.01.1993. do 15.07.1993.; Četiri računa
o plaćanju električne energije na ime Andrun Nikola, račun za komunalne usluge na ime
Srećko Marić (Andrun) i račun za vodu na ime Srećko Marić (Nikola Andrun); Izvadak iz
matične knjige umrlih za Pavlović Lutka; Uvjerenje Uprave za obranu Mostar, Odjel za
obranu Čapljina, broj: 22-3-1-49-1-419/05-01 od 12.12.2005. da je Nikola Andrun sin
Drage bio pripadnik HVO u vremenu od 20.09.1991. do 31.03.1996., kao vojnik; Pismo
Knežević Munevere iz Njemačke; Amaterske fotografije hangara u zatvoru „Gabela”;
Optužnica Višeg suda Mostar KT-9/95 od 7.08.1995. protiv Jackije Banny, presuda Višeg
suda Mostar K9/95 od 8.09.1995. i presuda Vrhovnog suda FBiH broj KŽ 259/95 od
23.02.1996. protiv Jackije Aklof Banny; Slobodna Dalmacija od 20.08.1993.
9. Sud je također iskoristio zakonsku mogućnost i oslanjajući se na članak 261. stavak 2.
točka e) ZKP BiH, 05.12.2006 izvršio uviđaj o identifikaciji lica mjesta na području općine
Čapljina-bivši logor „Gabela” prilikom kojeg je sačinjen zapisnik, a Državna agencija za
istrage i zaštitu (SIPA) sačinila video-zapis, foto-dokumentaciju skicu lica mjesta pod
brojem 17-02/8-04-1-1459/06.
10. Nakon završetka dokaznog postupka, tužiteljica je u okviru završnih riječi iznijela da
optužba smatra kao utvrđeno postojanje oružanog sukoba između HVO-a i Armije R BiH u
inkriminiranom periodu. Nadalje, povreda Ženevske konvencije i time ispunjenje
objektivnog uvjeta unutar kaznenog djela Ratnog zločina protiv građanskog pučanstva po
riječima tužiteljice nije dovedeno u pitanje. Vezano uz ovu blanketnu normu, i status
zatočenika u logoru „Gabela” je neupitan. Osvrnuvši se na praksu MKSJ-a optužba je
iznijela da u koliko su zatočenici u trenutku njihovog hapšenja nosili oružje i uniformu,
najkasnije njihovim zatvaranjem u logor isti ne učestvuju više u borbenim akcijama tako da
se moraju smatrati kao civili u periodu u kojem su počinjena kaznena djela. Prije ulaska u
detaljno obrazloženje optužbe u vezi sa pojedinačnim točkama optužnice (v. pod
pojedinačnim točkama presude), tužiteljica se u svojim završnim riječima osvrnula na
poziciju optuženog unutar sistema logora „Gabela”. Po njenim riječima bez sumnje je
utvrđeno u toku dokaznog postupka da je optuženi u logoru „Gabela” obnašao funkciju
11
zamjenika ravnatelja logora, Boka Previšića. Ovo po mišlenju Tužiteljstva proizilazi kao
prvo iz materijalnih dokaza izvođenih tokom glavnog pretresa, od kojih zastupnica optužbe
posebno akcentira izvješće sigurnosne službe Hrvatske Republike Herceg-Bosne iz 1995.
godine, sačinjeno prilikom sigurnosne provjere brata optuženog.
11. Prvi branitelj optuženog, odvjetnik Hamdo Kulenović je u završnim riječima upozorio
na princip primjene blažeg zakona, iznijevši da bi po ovom principu, utvrđenim Evropskom
konvencijom o ljudskim pravima a i ZKP-om BiH, trebalo optuženom suditi na bazi
Kaznenog zakona SFRJ. Branitelj dalje osporava tvrdnju optužbe da je optuženi u logoru
„Gabela” obnašao funkciju zamjenika ravnatelja logora navodeći da su svjedoci samo
prenijeli posredna saznanja te subjektivna mišljenja a ne činjenice na koje bi se mogao
osloniti Sud. Također, branitelj kvalificira materijalne dokaze kao nevalidne pošto po
njegovoj tvrdnji potiču od nekompetentnih ljudi, odnosno od ljudi koji nisu imali stvarnog
uvida u stanje u logoru. Branitelj je u odnosu na ovo pitanje opisao ravnatelja logora Boka
Previšića kao labilnu ličnost koja nije dozvoljavala nikome da mu se približi i koja je sve
konce držala u svojim rukama. Branitelj zaključuje da je njegov branjenik samo bio običan
stražar koji nije imao ni formalnu ni faktičnu mogućnost da spriječi zločine počinjene u
logoru ili da se suprotstavlja naređenjima.
12. Drugi branitelj optuženog, odvjetnik Nikica Gržić, se u svojim završnim riječima
također kao prvo osvrnuo na pitanje svojstva svoga branjenika unutar logora „Gabela”,
istakavši različite nazive korištene u dokazima optužbe, kao što su „pomoćnik ravnatelja” i
„zamjenik”. Branitelj Gržić dalje obraća pažnju na vremenski period do polovice srpnja
1993. do kada je optuženi po njegovim riječima bio zaposlen u firmi „Bregava” u
Domanovićima, tako da je inkriminirani rok optužnice previše širok. I u odnosu na status
Mirsada Muminovića zv. „Tadija” unutar logora, odvjetnik Gržić primjećuje da nedostaje
zadnji odgovor optužbe na pitanje u kojem vremenskim periodu je isti obnašao funkciju
koja se sada stavlja na teret njegovom branjeniku. Analizirajući sa aspekta obrane točke
optužnice, branitelj Gržić posebno ukazuje na točku 13., tvrdeći da se Međunarodni crveni
križ nije najavljivao u logoru „Gabela” nego višem zapovjedništvu HVO-a od kojeg bi onda
dobio i odobrenje za posjete, stoga branitelj zaključuje da je i naređenje premještanja
posebnih zatočenika u silose u Čapljini moralo biti dato na višoj razini, tako da se optuženi
ne može teretiti za ovo kazneno djelo.
13. Optuženi se nakon osvrta na pojedinačne točke optužbe u svojoj riječi pridružio
završnim riječima njegovih branitelja.
14. Nakon što je Sud savjesno i sadržajno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa
ostalim dokazima, koji su izvedeni na glavnom pretresu, te prethodno analizirajući navode
optužbe odnosno obrane, Sud je utvrdio činjenično stanje kao u izreci pod I i II.
Utvrđeno činjenično stanje
I - Činjenice od općeg značaja
Postojanje oružanog sukoba
12
15. Sud je uvidom u dokaze Tužiteljstva – Odluka Predsjedništva Republike Bosne i
Hercegovine (R BiH) o proglašenju ratnog stanja od 20. lipnja 1992. i u Odluku o ukidanju
ratnog stanja na teritoriji R BiH od 20. lipnja 1995., utvrdio postojanje oružanog sukoba na
teritoriji R BiH, koja činjenica, uostalom, i nije bila sporna tokom postupka u ovom
predmetu.
16. Također, za stranke u postupku a ni za ovaj Sud, nije sporno postojanje činjenice
oružanog sukoba za vrijeme rata u BiH između postrojbi Armije R BiH i HVO-a tokom
druge polovice 1993. (za koji period je, također, optužnicom Tužiteljstva Nikoli Andrunu
stavljeno na teret počinjenje kaznenopravnih radnji) na prostoru općina Čapljina i Stolac i
da je isti okončan dana 23. veljače 1994. potpisivanjem Mirovnog sporazuma i Aneksa
Mirovnog sporazuma u Zagrebu. O toj činjenici je Tužiteljstvo prezentiralo dovoljno
materijalnih dokaza (ukupno 33) navedenih u uvodnom dijelu razloga ove presude, a
također, o tom oružanom sukobu su detaljno svjedočili svjedoci optužbe, posebno u
kontekstu, kako je došlo do njihovog hapšenja od strane pripadnika HVO-a, a potom i
njihovog zatočenja, u ovom slučaju, u logoru „Gabela“.
17. Utvrđivanje ovih činjenica se pokazalo značajnim jer kazneno djelo Ratni zločin protiv
građanskog pučanstva može biti izvršeno samo za vrijeme rata, oružanog sukoba ili
okupacije.
Logor „Gabela“- fizički izgled i uvjeti koji su vladali u logoru
18. Iz dokaza Tužiteljstva - Odluke HVO-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosna od
08.06.1993. se da vidjeti da je u objektima kasarne bivše JNA utemeljen Okružni vojni
zatvor u mjestu Gabela, općina Čapljina. Također, na osnovu materijalnih dokaza, CD sa
mapom, fotografijama i video snimcima logora „Gabela“, tj. dokaza Tužiteljstva pod
brojem 52, dostavljenih od strane ICTY u Hagu ozn. sa brojem: Ref: RU 20051219-02,
Zapisnika sa uviđaja o identifikaciji lica mjesta sa pripadajućim foto-elaboratom, crtežom
lica mjesta i CD, te međusobno saglasnih iskaza svjedoka optužbe, ali i brojnih svjedoka
obrane, uključujući i iskaz optuženog tokom njegovog svjedočenja, Sud je utvrdio činjenicu
po kojoj je navedeni vojni zatvor bio omeđen bodljikavom žicom, oko istog se nalazilo više
osmatračnica, da se na ulaznoj kapiji nalazilo stražarno mjesto, a u produžetku, unutar
kompleksa bivše kasarne, da se nalazila zgrada uprave - kako su je nazivali zatočenici - na
čijem su katu bili uredi uprave, te jedna prostorija u kojoj su bili pritvoreni uhićeni
pripadnici HVO-a, među kojima je bilo i drugih lica, pod sumnjom da su počinili kaznena
djela, dok se u prizemlju nalazila prostorija u kojoj su bili zatočeni ugledni Bošnjaci i
pripadnici Armije R BiH, te samice u kojima su bili mučeni zatočeni Bošnjaci. Unutar
kompleksa bivše kasarne, pored ostalih objekata, nalazila su se i četiri hangara identičnog
izgleda u kojima su bili smješteni zatočeni Bošnjaci. Površina jednog hangara iznosila je
oko 400-500 m2, a u svakom od njih je bilo zatočeno oko 500-600 Bošnjaka.
19. Što se tiče uvjeta zatočenja o istim najbolje govore svjedočenja lica koja su u to vrijeme
bili zatočenici i koji su bili u prilici da to najbolje osjete na svojoj koži. Iz njihovih, u
potpunosti saglasnih iskaza, kako svih svjedoka optužbe, tako i obrane, nedvojbeno
proizilazi da su uvjeti tokom njihovog zatočenja bili surovi i nezdravi uslijed prenatrpanosti,
nedostatka zraka, nepostojanja kreveta uslijed čega su ležali na podu – betonu koji je u
13
nekim slučajevima bio prekriven ćebetom, te nedostatku sanitarija unutar hangara. Dnevno
su dobijali jedan do dva obroka hrane u vidu variva koje se jedva može nazvati hranom, pa i
to, u malim količinama, sa tankom šnitom kruha, obzirom da se jedan kruh rezao na 14 do
20 kriški. Vodu su dobivali u nedovoljnim količinama, što je bio poseban problem ako se
imaju u vidu visoke temperature u Hercegovini tokom ljeta te odsusutvo dovoljne količine
svježeg zraka u hangarima. Za vršenje fizioloških potreba su zatočenici jedno vrijeme
koristili limene kante unutar hangara. Sredinom mjeseca srpnja 1993. za vrijeme borbi na
Dubravskoj visoravni između Armije R BiH i HVO-a, zatočeni Bošnjaci su držani bez
zraka, vode i hrane nekoliko dana, uslijed čega su mnogi od njih gubili svijest. O činjenici
po kojoj se situacija na bojišnici u velikoj mjeri odražavala na uvjete života kao i na
mučenje zatočenika govori uvjerljivo svjedočenje Envera Bojčića, Ahmeta Cernice, Ramiza
Kurtovića i Ramiza Leta. Svjedoci Eldin Vujinović, Senad Šetka, Kemal Balavac i Džemala
Topića ističu da su pripadnici specijalnih postrojbi HVO-a, „Ludvig Pavlović“ i „Božen
Šimović“ često dolazile u logor „Gabela“ gdje su zatvorenike podvrgavali premlaćivanju i
isticali se u okrutnom postupanju prema zatočenim Bošnjacima.
20. Iz dokaza Tužiteljstva – Odluke Vlade Hrvatske Republike Herceg – Bosne od
22.12.1993. se da vidjeti da je van snage stavljena Odluka o utemeljenju Okružnog vojnog
zatvora u Gabeli od 8.06.1993. Temeljom toga, je jedan broj zatočenika premješten u Vojno
istražni zatvor u Ljubuškom i u Vojni zatvor „Heliodrom“, drugi broj je prebačen na
teritoriju pod kontrolom Armije R BiH, a ostali dio zatočenika je otišao u treće zemlje. O
ovim činjeničnim okolnostima su se također izjasnili brojni svjedoci optužbe, uključujući tu
i svjedočenje optuženog.
21. Na osnovu ocjene navedenih dokaza, Sud je našao utvrđenom činjenicu po kojoj je
„Gabela“, bez obzira što je utemeljena kao Okružni vojni zatvor, te što su se u raznim
aktima organa vlasti i institucija provenijencije Herceg - Bosne koristili nazivi „Konačište
ratnih zatočenika“ i „Zatočenički centar“, u stvari bio logor u pravom smislu riječi, kako su
„Gabelu“ sasvim opravdano nazivali njeni raniji zatočenici u svojim svjedočenjima i u
kojem je izvršena ili bar započeta većina kaznenopravnih radnji iz činjeničnog opisa
osuđujućeg dijela presude od strane optuženog.
22. Sud je ovom prilikom svjestan da se optuženom ne stavlja na teret bilo što, što bi bilo
vezano sa utemeljenjem logora „Gabela“ i uvjetima koji su u logoru u to vrijeme vladali, ali
smatra da je razmatranje činjenica koje se odnose na ovo pitanje od značaja budući da one
strukturiraju kontekstualnu osnovu koja se proteže kroz činjenični opis izreke presude.
Status zatočenika
23. Tužiteljstvo je tokom izvođenja dokaznog postupka dokazalo izvan razumne sumnje da
su svi zatočenici logora „Gabela“, odnosno, oštećeni iz činjeničnog opisa presude bile osobe
zaštićene Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 28.
kolovoza 1949. Naime, svi svjedoci optužbe koji su i sami bili zatočenici tog logora su
iskazali da su lišeni slobode kao civili, izuzev Ahmeta Cernice, Bajre Pizovića i Kemala
Balavca koji su bili pripadnici postrojbe „Bregava“ u sastavu Armije R BiH, ali koji se i
sami, kako to tumači ovaj sud, smatraju civilima budući da u momentu lišenja slobode nisu
bili uključeni u vojne aktivnosti, samim činom lišenja slobode bili su onesposobljeni za
14
borbu i tempore criminis bili su van borbenog stroja, odnosno, bili su zatočeni u logor
„Gabela“, pa slijedom tih činjenica nisu mogli ni imati status ratnih zarobljenika već su
imali status građanskih osoba, a time i dobili svojstvo pasivnog subjekta u smislu ovog
kaznenog djela. Zatočenici hanagara su, za razliku od uglednih Bošnjaka zatočenih u
ćelijama upravne zgrade, bili registrirani i imali su dokumente izdate od strane
Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK), kako se to da vidjeti iz dokaza,
specificiranih u uvodu obrazloženja.
24. Uostalom, paragrafom 54. pravomoćne presude MKSJ (ICTY) u Hagu, u predmetu
„Jelisić“, broj IT-95/10 utvrđeno je, inter alia, „[...] da poimanje civilnog pučanstva ima za
cilj da se naglasak stavi više na kolektivni aspekt kaznenog djela nego na status žrtve,
odnosno da se pod pojmom civilnog pučanstva moraju obuhvatiti sve osobe koje nose ili su
nosile oružje, ali koje nisu, striktno govoreći bile uključene u vojne aktivnosti. Pretresno
vijeće je zaključilo da pojam civila u strogom smislu, obuhvata i sve one osobe koje su bile
van borbenog stroja kada je kazneno djelo počinjeno.“
25. Utvrđene činjenice kojom su zatočenici prvo uhapšeni a zatim zatočeni u logor
„Gabela“ imali status civilnih osoba, se pokazalo bitnim imajući u vidu sadržaj članka 3.
Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. kojim
je zabranjeno, između ostalog, da se prema građanima, odnosno, osobama zaštićenim ovom
Konvencijom, primjenjuju postupci kojima se nanose povrede životnom i tjelesnom
integritetu, naročito sve vrste ubojstva, sakaćenja, svireposti, mučenja, povrede osobnog
dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci. Dakle, spomenuta konvencija
reguliše položaj građanskog pučanstva za vrijeme rata, odnosno oružanog sukoba, a također
i Dopunski protokol I uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih
sukoba od 1977. godine ratifikovan 1978. godine („Službeni list SFRJ“- Međunarodni
ugovori“, broj 16/78). Pojam oružanog sukoba obuhvata ne samo međunarodni već i
unutarnji oružani sukob ukoliko su ispunjeni uvjeti iz Dopunskog protokola II iz 1977.
godine uz Ženevsku konvenciju iz 1949.
26. Povreda pravila međunarodnog prava u smislu ovog blanketnog kaznenog djela
predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti. Tokom postupka je dokazano, što će biti predmet
narednog izlaganja, da je optuženi svojim mučenjima, sudjelovanjem u mučenjima,
sudjelovanjem u povrijeđivanju tjelesnog integriteta, nečovječnim postupanjima i
primjenjivanju mjera zastrašivanja i terora, postupao suprotno pomenutoj odredbi Ženevske
konvencije i na taj način kršio pravila međunarodnog humanitarnog prava.
Razmatranje statusa optuženog Nikole Andruna u logoru „Gabela“
27. Optužba tvrdi da se uloga optuženog kao zamjenika ravnatelja logora „Gabela” treba
uzeti kao otežavajući faktor u odnosu na kazneno djelo ratnog zločina protiv građanskog
pučanstva koje je on počinio.
28. Optužba je u tom smislu, uz iskaze velikog broja svjedoka predočila i materijalne
dokaze u kojim se optuženi spominje kao zamjenik ravnatelja logora Gabela: Saopćenje
Odjela za obranu, Sektora sigurnosti Hrvatske zajednice Herceg-Bosne br. 02-4-1-1351/93
od 20. rujna 1993. godine; Izvješće Sektora SIS i Vojne policije u vezi sa radom u
15
objektima za smještaj ratnih zarobljenika „Gabela“ i „Heliodrom“ br. 02-1-II-03/93 od
18.11.1993.; Izvješće Vojne policije Čapljina, Odjel za suzbijanje kriminala od 15. prosinca
1993. godine; Izvješće o radnjama koordinatora pritvorenika i ratnih zarobljenika na
području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne za vremenski od 22. srpnja 1993. godine do 25.
prosinca 1993. godine, sačinjeno 26.12.1993; Službenu zabilješku Vojne policije Čapljina,
Odjel za suzbijanje kriminaliteta-Dretelj br. 02-4/3-06/2-104/93 od 19.10.1993.; Službenu
bilješku o provjeri podataka za osobu Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane,
Centar SIS-a Čapljina Ur.br. 02-08-3-344/95 od 30.05.1995.
29. U svojim završnim riječima, obrana je osporila valjanost ovih materijalnih dokaza i
kompetentnost autora tih dokaza, tvrdeći da ti autori nisu znali koje dužnosti je optuženi
ustvari obnašao, već da su sastavljali izvještaje na osnovu glasina. Obrana je ostala pri
tvrdnji da je Nikola Andrun bio obični stražar i da nije imao nikakvog utjecaja na događanja
u Logoru.
30. Nasuprot tvrdnjama obrane, Sud je došao do drugačijih zaključaka, cijeneći da
materijalni dokazi koje je optužba predočila potiču iz različitih izvora, da su sačinjeni u
različitim prilikama, te da nose ovjeru različitih organa vlasti Herceg-Bosne, koje u to
vrijeme nisu imale razloga da optuženog navode kao zamjenika ravnatelja logora uz ime
ravnatelja logora „Gabela”, ako je bio obični stražar. Iako, ni jedan od dokumenata
optuženog zvanično i formalno ne postavlja na poziciju zamjenika ravnatelja, sama
činjenica da i bez ovakvog formalnog postavljenja ili naređenja, pa i bez vidljivih činova ili
oznaka na uniformi optuženog, isti je od svih ovih sačinitelja dokumenata, po samom
svojem ponašanju ili što su ga poznavali, bio doživljen kao zamjenik ravnatelja, što samo
ukazuje na njegovu stvarnu poziciju unutar logora. Dakle, potpisnici tih dokumenata
prepoznaju Nikolu Andruna kao Zamjenika ravnatelja logora. Tako npr. svjedok obrane,
Boško Buntić koji je kao insider podnio Izvješće ovjereno pečatom Hrvatske zajednice
Herceg-Bosne u svojstvu voditelja Odjela za suzbijanje kriminaliteta Vojne policije u
Čapljini, u kojem izvješću navodi ime optuženog u svojstvu zamjenika ravnatelja logora, je
potvrdio tokom svog svjedočenja točnost podataka iz sadržaja tog dokumenta. Ako se uz to,
ima u vidu službena zabilješka koja se odnosi na potpunu sigurnosnu provjeru podataka za
osobu Ivicu Andruna, brata od optuženog, sačinjenu od strane SIS-a Ministarstva obrane
Hrvatske Republike Herceg-Bosne u kojoj se takođe navodi položaj optuženog kao
pomoćnika ravnatelja zatvora u Gabeli, onda je više nego jasno da su ti podaci točni
obzirom na autoritet i prirodu djelatnosti sačinitelja tog akta.
31. Sud je također cijenio iskaze svjedoka date na glavnom pretresu koji pokazuju da se
optuženi sam predstavljao u navedenom svojstvu (Hadžo Klarić, Meho Zele) i da je bio
predstavljen kao zamjenik ravnatelja (Senad Šetka, Ahmed Cernica), da se ponašao kao
zamjenik upravnika logora Gabela (Mirza Čolaković, Senad Šetka, Kemal Balavac, Zlatan
Zaklan, Hamza Penava, Alaudin Veledar, Enver Bojić, Ahmed Cernica, Huso Marić,
Džemal Topić, Aziz Selimović, Hasan Tucaković, Ramiz Kurtović, Alija Šuta, Selim
Gagula, Meho Zele), te da je imao stvarnu moć nad svojim podređenima (Zlatan Zaklan,
Alaudin Veledar, Kemal Balavac, Eldin Vujinović, Senad Šetka, Džemal Topić).
32. Na primjer, iskaz svjedoka Zlatana Zaklana ukazuje na činjenicu da je optuženi imao
ovlasti slične ravnatelju logora, rekavši da stražari nisu smjeli pustiti zatočenike vani, a da
je optuženi to mogao. Svjedok dalje ističe da se dešavalo da je optuženi u večernjim satima
16
dolazio u hangar, te je izdavao naredbe i neke od zatočenika odvodio. Isti svjedok opisuje
optuženog kao čovjeka mudrijeg od Boke Previšića, što i potvrđuje veliki broj drugih
svjedoka koji su u suštini opisali ravnatelja logora kao osobu koja je jako rano poslana u
penziju zbog mentalnih problema.
33. Tako je svjedok Senad Šetka o Boki Previšiću rekao da bi ovaj dolazio svaka 2-3 dana u
hangar, da bi zatočenicima držao predavanja, rekavši među ostalim da oni nisu više
muslimani nego da su sada Bošnjaci, te da je raspravljao o tome kako su muslimani nastali
od katolika. U odnosu na optuženog svjedok kaže iste prilike da se isti također često
pojavljivao u hangaru, te da nije držao predavanja, nego da kada bi on dolazio, „nešto
konkretno bi se događalo”. Ovaj iskaz potvrđuje i Hasan Tucaković svojim svjedočenjem
rekavši da optuženi „Nije puno pričao, bio je tih. Bilo mi je nejasno zašto je Boko
zapovjednik, jer je Andrun izgledao pribranije“.
34. Iz izloženog, Sud je zasnovao svoj zaključak da je optuženi obnašao dužnost zamjenika
ravnatelja logora „Gabela“ na iskazima navedenih svjedoka (v. para. 31.), koji su s obzirom
na svoju egzistencijalnu situaciju u svojstvu zatočenika u ovom logoru imali očuvanu
percepciju, na temelju koje su tvrdili da je optuženi bio u ovoj poziciji.
35. Dodatno, dokazi svjedoka optužbe su u znatnim dijelovima potvrđeni sa strane nekih
svjedoka obrane, tako u odnosu na vrstu oružja koje je optuženi nosio u logoru, odnosno da
nije nosio oružije kako obični stražari (Ćamil Klepo, Ramiz Torlo, Omer Torlo, Osman
Turajlić, Dževad Pajo, Boško Buntić, Pero Putica, Đikov Ljubo, Jusuf Elezović), položaja
optuženog unutar logora na mjestu kod kapije odakle je sve mogao nadzirati što je ulazilo i
izlazilo iz logora (Mirsad Šuta, Pavo Prce, Zvonko Jurković, Božo Buntić, Ivica Bačić), te
na vrstu njegovih redovnih zadataka, koji su se znatno razlikovali od dužnosti stražara
(Čamil Klepo, Dževad Pajo). Također, i iskaz samog optuženog u svojstvu svjedoka
implicitno ukazuje na njegovu eminentnu poziciju unutar logora. Naime, on sam kaže pred
Sudom na gl. pretresu od 1.12.2006.: „Više puta je mene spremio gore, upravnik Boko da
pregledam kako rade stražari...“. Također, optuženi u svom svjedočenju navodi kako je
Boki prenosio stvari koje su se u logoru dešavale; uz to, da je u više navrata iz čiste
radoznalosti pitao zatočenike koje bi se vraćali sa ispitivanja u hangar ili ćeliju što su bili
pitani od strane SIS-a pitao o čemu su ga islednici pitali, što su mu zatočenici, po
sopstvenom Andrunovom kazivanju, u 90% slučajeva i odgovorili. Značajna je činjenica
utvrđena na osnovu iskaza svjedoka optužbe, koju ni sam Andrun ne osporava, već je
naprotiv afirmira, da je viđan u zoni ulazne kapije od logora, što samo znači na mjestu koje
mu je po prirodi stvari omogućavalo da vrši uvid i efektivnu kontrolu u pogledu
sveukupnog dešavanja u logoru, što je svakako daleko viša uloga nego običnog stražara
kako to, sasvim neutemeljeno, obrana želi predstaviti. Optuženi, nadalje, vrlo precizno
opisuje raspored objekata u logoru (što je sa izvanredno očuvanom memorijom pokazao i
tokom uviđaja o identifikaciji lica mjesta), detalja oko smjene stražara i uopće, svega onog
što čini funkcioniranje logora.
36. Sa druge strane, svjedoci obrane: Lizde Rezalija, Ramiz Torlo, Omer Torlo, Safet Peco,
Dževad Pajo, Boško Buntić, Mirsad Šuta, Pero Putica, Mile Čemeraš, Jusuf Elezović i Ivica
Bočić su u svojim iskazima tvrdili da je optuženi Nikola Andrun obnašao funkciju stražara.
Cijeneći njihove iskaze za Sud je bilo indikativno da su svjedoci obrane prilikom davanja
svog iskaza nalazili za potrebu da se ograde koristeći riječi „ono što sam ja vidio“, ili
17
„koliko je meni poznato“ ili pak „ono što sam ja čuo“; tako npr. svjedok obrane Zvonko
Jurković, navodi kako nije čuo da je Andrun ikoga maltretirao i slično, što po mišljenju
Suda ukazuje, da takav rezidualan pristup svjedočenja isti u znatnoj mjeri čini manjkav i
kao takav neuvjerljiv. Drugim riječima, u percepciji navedenih svjedoka ostaju samo one
stvari koje idu u prilog optuženom, a ne i one koje bi bile na njegovu štetu, a sve to u
kontekstu psihološke ocjene njihovih iskaza. Zaista je teško dati vjeru iskazu svjedoku
obrane Mili Ćemerašu, kada tvrdi da je Andrun bio samo običan stražar, i da nije izvodio (iz
hangara) neke zarobljenike, budući da je taj svjedok i sam bio stražar u „Gabeli“ u
inkriminisano vrijeme i na taj način sebe izlagao riziku da i sam bude osumnjičen.
37. Dovodeći u međusobnu vezu dokaze Tužiteljstva, kako one materijalne, koji su iste
provenijencije kojoj je tokom rata pripadao optuženi tako i iskaze svjedoka, dajući jednim u
odnosu na druge kontrolni značaj, Sud je izvan razumne sumnje utvrdio činjenicu po kojoj
je optuženi Nikola Andrun u iskazanom periodu, osim svog pripadništva HVO-u „Knez
Domagoj“ bio i zamjenik ravnatelja logora „Gabela”.
38. Pozivanje branitelja Gržića da optužba disponira sa različitim nazivima u pogledu
dužnosti koje je optuženi obnašao u kritično vrijeme, je po nalaženju Suda, u osnovi više
terminološko nego suštinsko pitanje.
39. Ovako utvrđenu bitnu činjenicu koja se odnosi na poziciju optuženog unutar logora, Sud
je, pored ostalog, konsultirajući i sudsku praksu MKSJ-a1, mada sa aspekta kaznene
odgovornosti u nešto drukčijem kontekstu, cijenio kao otežavajuću okolnost na strani
optuženog.
Osuđujući dio presude
II – Činjenice utvrđene ocjenom dokaza u odnosu na počinjenje djela u osnovi zločina
od strane optuženog po točkama optužnice
U odnosu na djelo iz točke 2.) izreke presude
40. Izmijenjenom optužnicom u odnosu na ovu točku, navedeno je slijedeće:
Neutvrđenog datuma, krajem rujna ili početkom listopada 1993., u večernjim satima,
zajedno sa isljednikom SIS HVO-a marinkom Marićem, iz logora „Gabela“ izveo
zatočenika Enesa Bratića i doveo ga u Policijsku postaju Čapljina, ostavio ga u prostoriji u
kojoj ga je čekao Vlado rajić, isljednik u ovoj postaji, koji je potom zatočenika Enesa
Bratića udario više puta nogom, obuvenom u vojničke čizme, po raznim dijelovima tijela,
da bi nakon izvjesnog vremena u istu prostoriju ušao Marinko Marić, zavrnuo mu prst na
desnoj ruci, slomivši ga, prislonio pištolj na njegova usta i repetirao ga, više puta ga udario
snažno po glavi drškom od stolice, nakon čega je u prostoriju ušao Nikola Andrun i
zatočenika Enesa Bratića udario nogom u predio ispod srca.
41. Na ove okolnosti mučenja u Policijskoj postaji Čapljina, Sud je saslušao svjedoka Enesa
Bratića. U svome iskazu datom na glavnoj raspravi svjedok Enes Bratić je naveo da je jedne
noći policijsko auto došlo iz Čapljine i Marić Mario je ušao u hangar logora „Gabela“.
1 v. u predmetu Sikirica MKSJ, presuda Pretresnog vijeća broj: IT-95-8 od 13.11.2001., para.140
18
Nikola Andrun je stajao na vratima. Nakon što je svjedok prozvan, izašao je napolje i ušao u
auto. Vozač je bio u autu. Andrun je ušao također u auto i sjeo do njega na zadnje sjedište, a
ušao je i Mario Marić, koji je sjeo naprijed. Odveli su ga u policijsku postaju u Čapljini. U
međuvremenu, svjedok je pitao Andruna što se dešava, gdje ga vode, a ovaj mu je rekao da
će ga „izrešetati“ ako nastavi pitati. Kada je ušao u policijsku postaju Čapljina, unutra je
bilo dosta policajaca. Rekli su mu da stavi ruke uza zid i on je to uradio. Neki su ga počeli
tući i kada su prestali da ga tuku odveli su ga u ured Vlade Rajića, gdje su ga tukli Rajić i
Mario. Tukli su ga cijelu noć, čizmama, rukama, stavljali mu cijev od pištolja u usta. Marić
mu je slomio prst. Nikola je bio u istoj prostoriji i sjedio u ćošku sobe i kada je krenuo izaći
udario ga je nogama – „makazicama“ u predio rebara, a potom je Andrun izašao i nije se
više vraćao u tu prostoriju. Činjenični opis iz ove tačke izreke presude nije sasvim identičan
sa činjeničnim opisom izmijenjene optužnice, već je usklađen sa rezultatima dokaznog
postupka, iskazom svjedoka Bratića koji u svom svjedočenju nije potvrdio da je udaran
drškom od stolice. Isti svjedok je naveo i to da je Andrun cijelo vrijeme bio prisutan u
prostoriji (optužnica navodi kako je optuženi ušao u prostoriju), te da je svjedoka Andrun
udario makazicama u predio rebara, a na upit Suda, dozvolio je mogućnost - u predio ispod
srca.
42. Na dodatne upite, u pogledu identiteta Marija, odnosno Marinka Marića, Bratić je
izjavio da ne zna tačno kako mu je ime, ali da se radi o istoj osobi. Svjedok je precizirao, da
ga je Andrun udario u predjelu rebara, te da se ne sjeća da li je Andrun te prilike nosio
vojničke čizme.
43. I tokom unakrsnog ispitivanja od strane optuženog, svjedok Bratić je ostao pri svojim
predhodnim navodima, rekavši na upite optuženog da se pri dolasku u logor „Gabela“ još
pozdravio sa optuženim koji mu je bio poznanik i kojeg je onda ponovo vidio tek prilikom
odvođenja iz logora „Gabela“ u policijsku postaju u Čapljini. U odnosu na sam događaj
prilikom unakrsnog ispitivanja, svjedok je potvrdio da je kritične prilike odveden od strane
optuženog i Marinka Marića u policijsku postaju u Čapljini, gdje ga je čekao Vlado Rajić, te
da je u jutarnjim satima vraćen u logor „Gabela“.
44. Ispitan u svojstvu svjedoka, optuženi ne spori da je Enes Bratić bio zatočenik logora
„Gabela“, ali tvrdi da Enes Bratić nije iz logora „Gabela“ bio vođen na ispitivanje kako to
navodi optužnica, nego da je tek 2.10.1993., nakon privremenog puštanja iz logora prilikom
posjete logoru „Gabela“ od strane Mate Granića 23.09.1993., ponovo doveden iz policijske
postaje u logor „Gabela“, gdje je prije toga bio pretučen.
45. Cijeneći iskaz svjedoka Enesa Bratića, Sud je odlučio da mu pokloni punu vjeru. Naime,
iskaz ovog svjedoka koji je ujedno i žrtva spomenutih događaja, je detaljan, logičan i
neprotivrječan, pa ne ostavlja mjesto nikakvoj sumnji da se događaj desio i odvijao upravo
onako kao što ga je svjedok na glavnoj raspravi predstavio. Također, sama obrana u
unakrsnom ispitivanju, po mišljenju ovog vijeća, nije uspjela da ospori iskaz ovog svjedoka,
a nije dovela u pitanje ni njegov kredibilitet. Naime, optuženi ne spori da je Enes Bratić bio
zatočenik u logoru, te da je bio pretučen u policijskoj postaji, ali negira svoje učešće u
konkretnoj radnji kao i činjenicu da se ovaj zatočenik na predmetno ispitivanje vodio iz
kruga logora „Gabela“. Međutim, Sud nije prihvatio ovaj dio iskaza optuženog jer je očito
usmjeren na negiranje svoje osobne kaznene odgovornosti, dok je s druge strane, iskaz
svjedoka Enesa Bratića, uvjerljiv, detaljan u pojedinostima, a posebno je značajna činjenica
19
da je svjedok osobno poznavao optuženog i da ga je prepoznao tom prilikom, zbog čega je
njegov iskaz Sud u potpunosti prihvatio. Dodatno uporište za ovakvo zaključivanje Sud
nalazi u činjenici po kojoj je svjedok Bratić na izričit upit tužiteljice izjavio da mu nije bio
poznat status optuženog u logoru, što svakako ne bi iskazao da je imao namjeru lažno
teretiti optuženog.
46. Razlike između izjave date pred Tužiteljstvom BiH godinu dana prije davanja iskaza na
glavnoj raspravi, a koje je isticala obrana optuženog, za ovaj Sud su potpuno razumljive
zbog dužeg proteka vremena kada su te izjave davane, a i zbog dugog perioda vremena
proteklog od momenta izvršenja samog kaznenog djela, tako da se ne dovodi u pitanje
vjerodostojnost cjeline iskaza ovog svjedoka. Razlike između datih izjava u pogledu imena i
nazočnosti pojedinih izvršilaca, točnog djela tijela gdje ga je optuženi pogodio nogom ili
sredstava kojim je bio fizički zlostavljan od strane više osoba također su razumljive, a i
zanemarljive, kada se uzima u obzir i psihičko stanje svjedoka, tokom fizičkog
zlostavljanja.
47. Iz navedenih razloga Sud smatra dokazanim da je optuženi na način i vrijeme navedeno
u optužnici, zajedno sa Marinkom Marićem poduzeo radnje izvođenja zatočenika Enesa
Bratića iz hangara u logoru „Gabela“, odvezao ga u policijsku postaju u Čapljini, prepustio
policajcima koji su tu bili da ga fizički zlostavljaju, te da je prilikom njegovog mučenja
ostao nazočan, udarivši ga na kraju nogom u predio rebara. Iz cjelokupnog sklopa
navedenih radnji Sud je izveo zaključak da je optuženi nedvojbeno znao šta će se dogoditi
sa svjedokom u mjestu kuda ga vode, te da je on kao zamjenik ravnatelja logora iskoristio
svoje ovlasti da izvede svjedoka iz hangara, prisustvovao i uzeo učešća u fizičkom
zlostavljanju svjedoka, iz čega nesporno proizilazi njegov umišljaj u odnosu na navedene
radnje počinjene u saizvršilaštvu.
U odnosu na djelo iz točke 4.) izreke presude
48. Ovo djelo se odnosi na događaj vezan za Aliju Čolakovića. Sud je na osnovu
svjedočenja Eldina Vujinovića i Alije Šute utvrdio činjenicu po kojoj je optuženi zajedno sa
drugim osobama iz hangara broj 3 izveo zatočenika Aliju Čolakovića kojeg su potom više
nepoznatih pripadnika HVO-a u prisustvu optuženog tukli do besvjesti, nakon čega su ga
odvukli na nepoznato mjesto. Svjedok Eldin Vujinović na ovaj događaj je svjedočio
slijedeće: „Alija Čolaković je također bio zatvoren sa mnom. Ležao je 1,5 m udaljen od
mene. Po naredbi Nikole Andruna odveden je na prisilni rad negdje oko Popovog polja.
Pokušao je pobjeći i uhapšen je od strane jedinice HVO-a, vraćen u logor, bio je 5-6 dana u
hangaru. Izvođen je svaki dan da radi, i svaki put je bio pretučen. Jedan dan je odveden iz
hangara 3 i nikada nije vraćen. Odveo ga je Nikola Andrun.“ Svjedok Alija Šuta je o istom
događaju svjedočio iz jedne druge perspektive: „Bio sam van hangara sa Nikicom kada je
došao Andrun i stražari. Ostao sam u stražari kada su oni otišli i izveli Čolakovića. Stražara
je bila udaljena 10-15 m od hangara. Vidio sam da su ga tukli, njih nekoliko. Prema meni su
krenuli Nikola Andrun i Nikica Pehar, ostali su tukli Aliju. Nikola je otišao, a Nikica je išao
prema meni. Čolaković Alija se nikada više nije vratio.“ Isti svjedok je dalje isticao tokom
unakrsnog ispitivanja da je optuženi stajao i posmatrao mučenje Alije Čolakovića nekih 10-
15 minuta prije nego što je otišao sa toga mjesta, ali da nije osobno učestvovao u
premlaćivanju. Isti svjedok dodaje kako optuženi nije ništa poduzimao da spriječi dalje
20
udaranje Čolakovića, te da su dvojica njemu nepoznatih vojnika HVO-a odvukla niti živo
niti mrtvo tijelo Alije Čolakovića prema hangaru broj 2. Svjedok Senad Šetka potvrđuje
činjenicu da je prilikom izvođenja iz hangara Alije Čolakovića u hangaru bio prisutan Eldin
Vujinović tako da je u odnosu na njega bio udaljen 6-7 m, s tim što Šetka navodi da je
Čolakovića izveo Marinko Marić, dok je tokom dodatnog ispitivanja od strane tužiteljice
tvrdio da ga je izveo Mile Ćemeraš. Sud nije mogao uzeti kao uvjerljivo svjedočenje Šetke
iz razloga što je mijenjao svoj iskaz u odnosu na ovu bitnu činjenicu. Sličan zaključak je
Sud izveo i u pogledu svjedočenja Hamza Penave, koji u ovaj događaj opet uvodi novo lice
kada tvrdi da je Čolakovića izveo iz hangara Soldo Nikica u kojoj tvrdnji u odnosu na druge
svjedoke ostaje usamljen. Nasuprot njima Sud je ocijenio uvjerljivim iskaze Vujinovića i
Alije Šute, kao neposrednih svjedoka nalazeći da su isti detaljni i neprotivrječni.
49. Svjedočenja Eldina Vujinovića koji je događaj mogao pratiti unutar hangara i Alije Šute
koji se tom prilikom nalazio ispred hangara se u pogledu slijeda kritičnog događaja
međusobno nadopunjuju, tako da je Sud temeljem njihovih svjedočenja stekao sveobuhvatni
uvid u događanja vezana za ovu točku optužnice, zaključno sa momentom mučenja Alije
Čolakovića od strane bojovnika HVO-a.
50. Iako obrana u svojim završnim riječima pokušava diskreditirati svjedoka Aliju Šutu,
njegov iskaz u kome je naveo da je 17.07.1993. došao kao zatočenik u logor „Gabela“ gdje
je smješten u hangar broj 3, te da je tek nakon 40 dana prvi put izašao iz tog hangara, se u
odnosu na vremenski period podudara sa njegovim svjedočenjem u svezi sa ovom točkom
optužnice, prema kojoj se kazneno djelo dogodilo neutvrđenog dana u listopadu te godine.
51. Sam optuženi na ovu točku optužnice, uz opće osporavanje, ističe da je i brat žrtve Alije
Čolakovića bio zatočenik u istom hangaru, te da se čudi kako je Tužiteljstvo predložilo
svjedoke Eldina Vujinovića i Aliju Šutu da svjedoče na ovu okolnost u mjesto da ispituje
samog brata žrtve. Ovu argumentaciju Sud je ocijenio kao irelevantnu, pošto je na
Tužiteljstvu da bira svjedoke koji bi na najbolji način potkrijepili navode optužnice, a na
Sudu je samo da procijeni vjerodostojnost izjava svjedoka koji su saslušani.
52. Sud je pravnom ocjenom, u odnosu na ovu radnju, optuženog oglasio krivim za
počinjenje kaznenog djela (po točki c) članka 173. KZ BiH – povreda tjelesnog integriteta i
mučenje) u suizvršilaštvu, jer nije bilo dovoljno dokaza optužbe kojim bi se izvan razumne
sumnje utvrdilo počinjenje kaznenog djela ubistva iz iste zakonske odredbe kako to
pokušava predstaviti optužba. Za Sud nije bilo sporno da se Alija Čolaković nakon
izvođenja od strane optuženog više nije vratio u hangar, te da su njegovi posmrtni ostaci
ekshumirani 25. travnja 1998. iz masovne grobnice u Tasovčićima, da bi bili ponovo
ekshumirani 10. prosinca 2002. godine pa sahranjeni nakon identifikacije 27. listopada
2003. godine, kako to proizilazi iz naznačenih dokaza. Međutim, da bi Sud mogao izvući
čvrst i pouzdan zaključak o počinjenju ubistva Alije Čolakovića od strane optuženog u
suizvršilaštvu prilikom ispitivanja uzročnog lanca između izvođenja oštećenog od strane
optuženog kao prve, i smrti oštećenog kao finalne činjenice, u svjetlu sprovedenih dokaza,
ostalo je nedokazano uslijed čije radnje je došlo do smrtne posledice, pa čak, da li se uopšte
radi o nasilno prouzrokovanoj smrti, napose nije dokazano ni da li je smrt Čolakovića
nastala kao neposredna posledica mučenja od strane bojovnika HVO-a. O toj odlučnoj
činjenici, ne postoje materijalni niti drugi dokazi, a time se izvan razumne sumnje nije
21
mogao izvesti zaključak o počinjenu ubistva oštećenog u suizvršilaštvu od strane
optuženog.
53. To, s jedne strane, iz razloga što Sud iz izvedenih dokaza nije mogao utvrditi van
razumne sumnje da je smrt ove žrtve uslijedila kao direktna posljedica zlostavljanja od
strane bojovnika HVO-a, a kojim zlostavljanjima je optuženi bio prisutan. Tim više, što se
iz svjedočenja Alije Šute očevica događaja ne može izvući zaključak da su bojovnici HVO
na smrt pretukli Čolakovića. Taj svjedok samo navodi da su oštećenog dva bojovnika
odvukla ni živa ni mrtva. Osim toga, u pogledu uzroka smrti nedostatni rezultati sudsko-
medicinske ekspertize od strane saslušanog vještaka sudsko-medicinske struke Dr. Ilijasa
Dobrače, koji se, u odnosu na tu okolnost, izričito nije mogao izjasniti. Umjesto toga, na
osnovu činjenice da je optuženi izveo ovog zatočenika iz hangara koji je po ubjedljivom
iskazu svjedoka Eldina Vujinovića već predhodnih dana redovito bio mučen nakon
izvođenja a potom vraćan u hangar, optuženi se, i objektivno gledano, mogao nadati kako će
se i ovog puta na tome završiti. Tužiteljstvo nije izvelo apsolutno niti jedan dokaz koji bi
upućivao na zaključak da je optuženi bio svjestan da će oštećeni Čolaković biti odveden i/ili
likvidiran i da je htio nastupanje takve posledice. Sve to, imajući u vidu opći kaznenopravni
princip in dubio pro reo.
54. Polazeći od svih ovih činjeničnih okolnosti i razumni prosuditelj bi izvukao zaključak
po kome je opći stav optuženog prema izvršenom kaznenom djelu za kojeg Sud nalazi
dokazanom njegovu krivicu, bio vidljiv iz njegovog ponašanja. Stoga je Sud temeljem
navedenih iskaza svjedoka utvrdio kao nesumnjivu činjenicu po kojoj je optuženi poduzeo
realnu radnju - izvođenje oštećenog iz hangara, znajući da ga ispred čekaju bojovnici HVO-
a sa namjerom da oštećenog Čolakovića pretuku. Čolakovićevo mučenje i ozlijeda tjelesnog
integriteta se i ranije događalo, pa je temeljem toga Sud našao kao dokazan direktni umišljaj
optuženog koji je postupao konkretne prilike kao suizvršitelj samo u odnosu na povredu
tjelesnog integriteta i mučenje žrtve Alije Čolakovića, a ne i preko toga, kako to smatra
optužba.
55. Optuženi je, van razumne sumnje, bio svjestan djelovanja drugih učesnika i svog udjela
u tom djelu, bez koje minimalne veze nema suizvršiteljstva. Činjenica, po kojoj je optuženi
Andrun, u spomenutom kapacitetu, ako ne oficijelnog, a ono de facto zamjenika ravnatelja
logora, nakon što je oštećenog predao bojovnicima, jedno određeno vrijeme bio prisutan
mučenju oštećenog, i na taj način bojovnicima dao značajnu podršku, govori po sebi, kako
njegova radnja predstavlja dio neposrednog počinjenja kaznenog djela i da čini cjelinu sa
radnjama ostalih suizvršilaca. Iz činjenice da je optuženi bio prisutan mučenju oštećenog
Sud izvlači zaključak da je optuženi time demonstrirao svoju funkcionalnu vlast nad djelom
imajući u vidu da se radnja suizvršitelja ne može ograničiti samo na radnju izvršenja. Pored
ispunjenja objektivnog elementa u smislu ovog kaznenog djela, ispunjen je i elemenat djela
gledano sa subjektivne strane. Kod optuženog je, imajući u vidu cjelinu činjeničnih
okolnosti utvrđenih provedenim dokazima, među kojim i ta da je on predstavljao osobu koja
je mogla izvoditi zatočenike iz hangara kad je htjela a što obični stražari nisu mogli -
postojala očuvana svijest i volja o zajedničkom djelovanju, koja se uklapa u htijenje svakog
od suizvršitelja ponaosob da djelo mučenja i povrijeđivanja tjelesnog integriteta oštećenog
Čolakovića počine kao svoje (animus auctoris). Iz razloga što se smrt oštećenog Čolakovića
ne može dovesti u vezu sa radnjama optuženog, Sud je iz činjeničnog opisa ispustio riječi
22
navedene u optužbi vezane za ekshumaciju i reekshumaciju posmrtnih ostataka Alije
Čolakovića.
56. Sud ovom prilikom primjećuje da se ovdje ne radi o pitanju komandne odgovornosti
nego direktne, osobne odgovornosti optuženog za izvođenje i prosljeđivanje žrtve i
njegovom prisutnosti mučenju oštećenog, koje radnje se moraju posmatrati, kako je to već i
navedeno, kao značajna podrška neposrednim izvršiocima mučenja. Dakle, radi se o
aktivnoj radnji koja se optuženom stavlja na teret, kako je to našao ovaj sud, u smislu
mučenja i povrede tjelesnog integriteta počinjenih u suizvršilaštvu, a ne o propustu –
pasivnom držanju optuženog vezano za momenat kada bi mu njegova pozicija naložila
aktivno sprječavanje nedozvoljene radnje, u kom, hipotetičkom slučaju bi se moglo govoriti
o komandnoj odgovornosti.
U odnosu na djelo iz točke 5.) izreke presude
57. Da je optuženi, na način kako je to opisano točkom 5. osuđujućeg dijela presude,
počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv građanskog pučanstva iz članka 173. stavak 1., u
ovom slučaju točke c) (mučenje i povreda tjelesnog integriteta), a u svezi sa člankom 180.
stavak 1. i člankom 29. Kaznenog zakona BiH, nesporno proizlazi iz iskaza svjedoka
Mirsada Omanovića, direktne žrtve inkriminiranih radnji optuženog, te iskaza svjedoka
Aziza Selimovića, koji je svjedočio o izvođenju iz, i vraćanju Omanovića u hangar broj 2, u
kojem su oba bili zatočeni.
58. Naime, ne dvojeći o identitetu optuženog, te ističući kako ga poznaje još od prije rata,
pritom pokazujući na optuženog u sudnici, svjedok Mirsad Omanović u potpunosti
potvrđuje navode optužnice, kazujući do u detalje kako ga je optuženi nakon povratka sa
rada van logora izvodio iz hangara, vozio autom do druge zgrade gdje je, ne poduzimajući
ništa, posmatrao mučenje kojem je svjedok bio izložen od strane Marinka Marića. Svjedok
je u svome iskazu posebno istakao: „Rekli su mi da sam donio 5000 maraka. Rekao sam da
nisam, da nemam pare. Marinko me udario. Nikola je to posmatrao. Progonili su me da sam
krao municiju i oružje od HVO-a za Armiju. Vratili su me autom u hangar. Rekli su da
navečer donesem pare jer ću inače biti likvidiran. Navečer su me prozvali Andrun i
Marinko. Odveli su me opet u istu prostoriju. Marinko me je tukao, naredio mi da se skinem
i kad je vidio da nemam novac, tukao me palicom, čizmom, pucao mi iznad glave i rekao da
je ostavio metak. Ubacio mi je pištolj u usta i pucao na prazno. Kleo sam se da nemam,
molio sam ga da me ubije. Cijelo to vrijeme Nikola je bio prisutan, sjedio je na stolu. Na
vratima hangara Nikola i Marinko su mi rekli: Ako ne doneseš pare, bit ćeš sutra navečer
ubijen. Rekao sam im nemojte čekati ubite me odmah.“ Nakon ovog drugog mučenja,
kazuje svjedok, optuženi i Marinko Marić se nisu više vraćali po njega.
59. O ovim radnjama optuženog svjedoči i Aziz Selimović, koji je također bio zatočenik u
Hangaru broj 2 jasno se sjećajući kako je optuženi u više navrata ulazio u hangar broj 2 i
izvodio neke zarobljenike, a među njima i Mirsada Omanovića, u čiji identitet nema sumnji,
obzirom da su bili u tazbinskom srodstvu. Svjedok ističe kako je Omanović vraćan u
polusvjesnom stanju, ozlijeđen i krvav, te kako mu je pričao da su ga Marić i Andrun skidali
do gola i udarali. Svjedok Selimović je izjavio da je za vrijeme njegovog boravka u logoru
„Gabela“ optuženi ulazio u hangar i da je izvodio neke zarobljenike, među njima i
23
Omanović Mirsada čijeg se imena sjeća pošto ga je inače poznavao. Ističe da je Omanović u
više navreta izvođen u toku noći i da je vraćen ozlijeđen, krvav i u polusvjesti. Svjedok
Selimović je tada pomagao ovoj žrtvi te ovom prilikom saznao od Omanovića tko ga je
mučio.
60. U odnosu na ovu točku optužnice je sam optuženi iznio da svjedoka Omanovića,
prilikom njegovog saslušanja kao svjedok prvi put svjesno vidi, te da mu nije jasno kako mu
se može staviti na teret iznuđivanje novca od jednog zatočenika koji općenito ne raspolažu
takvim sredstvima s obzirom da se nalaze u logoru. Međutim, ako se ova primjedba
optuženog dovede u vezu sa njegovim svjedočenjem i svjedočenjem svjedoka odbrane koji
su iskazivali u korist optuženog, iz kojih je vidljivo upravo suprotno, da se dogodilo da su
zatočenici u logoru posjedovali novac (v. npr. svjedoci obrane Lizde Rezalija, Ćamil Klepo
i Ramiz Trolo), onda se ovakva primjedba optuženog ne može prihvatiti. Tim prije, što iz
iskaza svjedoka Omanović Mirsada proizilazi da je svjedok kritičnog dana bio na radu u
mjestu blizu njegove kuće, da su ga policajci odveli kući gdje je uzeo neke stvari i kada se
vratio u logor „Gabela“ da je bio izveden i tražen mu je novac, pa se iz tih činjeničnih
okolnosti moglo zaključiti da su optuženi i Marinko Marić očigledno bili u ubjeđenju da je
taj svjedok tog dana donio novac od kuće.
61. Iz iskaza svjedoka koji na nedvojben način kazuju o ulozi optuženog u inkriminisanim
radnjama, jasno proizlazi da je optuženi, na način kako je to opisano, počinio navedeno
kazneno djelo. Optuženi je sa izvođenjem svjedoka Omanovića te učestvovanjem u
njegovom ispitivanju bio i suizvršitelj mučenja, jer su obojica zajednički djelovali, bez
obzira što je samo Marić tukao svjedoka, dok je optuženi bio prisutan i postavljao pitanja.
Kao prvo, samim svojim prisuststvom je osiguravao svoga suizvršitelja Marića u njegovim
djelovanju te time ohrabrivao da nastavi mučenje žrtve Omanovića. Kao drugo, iz
zajedničkog načina ispitivanja Mirsada Omanovića jasno proizilazi i postojanje umišljaja
optuženog u odnosu na mučenje – isto je bilo poduzeto konvergentnim ponašanjem od
strane oba suizvršitelja, optuženog i Marinka Marića sve u cilju da se iznudi novac od strane
žrtve Omanovića. Na ovom mjestu Sud nalazi za potrebno da se osvrne na komentar
branitelja Kulenovića iz njegove završne riječi kada je izjavio kako se optuženi po tenoru
optužnice tereti za izvršenje mučenja po devet tačaka, i koji, pozivajući se na definicije
mučenja sadržane u Konvenciji UN protiv mučenja (1984), kao i iz članka 190. KZ BiH,
navodi da se mučenje, imajući u vidu njegov opis iz spomenutih definicija za razliku od
drugih, lakših oblika zlostavljanja, razlikuje po visokom stupnju patnje koja ga prati, što se
po branitelju, nikako ne može staviti na teret optuženom obzirom da navedene
kaznenopravne radnje, onakve kakve su opisane, ne dostižu takav stupanj patnje koja bi
odgovarala mučenju. Dodatno, branitelj se pozivajući na presudu MKSJ broj: II-95-17/1, u
predmetu Furundžija Ante, opredjeluje da optuženi ako je nekad i bio prisutan činu
mučenja, nije učestvovao u svrsi mučenja niti je pomagao na bilo koji način njegovom
izvršenju, te se stoga ne može smatrati ni kaznenopravno odgovornim za isto. Ovakva
tvrdnja branioca i njegovo pozivanje na citirani judikat MKSJ jednostavno nema mjesta jer
svoje uporište ne nalazi u sprovedenim dokazima iz kojih se jasno da vidjeti da je prisutnost
optuženog mučenjima oštećenih i u onim slučajevima kada isti nije poduzimao neposrednu
izvršilačkiu radnju bila od odlučnog značaja i u tjesnoj vezi s radnjama poduzetih od drugih
lica, s njom čineći cjelinu. Dodatno, ako se ima u vidu svjedočenje samog Andruna (vezano
za njegovu znatiželju, i ne samo nju, već i za informiranje ravnatelja logora) ali i ostalih
svjedoka koji su svjedočili o njegovoj ulozi u logoru „Gabela“, očigledno je da je isti imao
24
punu svijest o događanjima u logoru. Sud primjećuje da MKSJ u predmetu Kunarac, Kovač
i Vuković, (Žalbeno vijeće), 12.06.2002, para.142., zasniva definiciju mučenja na slijedećim
konstitutivnim elementima: „(i) Nanošenje, djelom ili propustom, teške tjelesne ili duševne
boli ili patnje. (ii) Delo ili propust moraju biti namjerni. (iii) Motiv djela ili propusta mora
biti iznuđivanje informacija ili priznanja, kažnjavanje, zastrašivanje ili vršenje pritiska na
žrtvu ili treću osobu, ili diskriminacija, iz bilo kod razloga, žrtve ili treće osobe.“ Vidi
takođe Krnojelac, (Pretresno vijeće), 15.03.2002, para.179. (isto). Slično ovom, u članku
190. KZ BiH je data definicija mučenja kojom se od strane službenog ili drugog lica, nanosi
drugom fizička bol ili teška fizička ili duševna patnja, s alternativno postavljenim ciljem,
kada se inter alia to lice zastrašuje ili prisiljava bilo iz kojeg drugog razloga zasnovanog
bilo na kojoj vrsti diskriminacije. Upravo kad je riječ o cilju počinjenja kaznenopravne
radnje po ovoj točki optužnice, isti je određen traženjem novca od oštećenog koji je
bošnjačke nacionalnosti. Argumentacija branioca Kulenovića kojom nastoji dovesti u
pitanje stepen patnje oštećenog/oštećenih, a time relativizirati i učiniti upitnim
kaznenopravnu odgovornost optuženog po osnovu njegovog učešća u radnji mučenja bilo
kao neposrednog izvršitelja ili kao suizvršitelja, ne stoji, iz jednostavnog razloga što zakon
alternativno postavlja nastupanje zabranjene posledice, dakle, nanošenje drugom fizičke
boli ili teške fizičke boli, čime je ispunjen dovoljan uslov za postojanje mučenja već samom
utvrđenom činjenicom da je oštećenom Mirsadu Omanovića, i ne samo njemu, već i ostalim
oštećenim po točkama osuđujućeg dijela izreke presude, nanijeta fizička bol. Uostalom,
posledice mučenja u vidu boli više oštećenih i danas osjećaju kako su to eksplicitno izjavili
tokom svog svjedočenja.
U odnosu na djelo iz točke 9.) izreke presude
62. Vezano za dokazanost radnji opisanih pod točkom 9. optužbe, Sud je na osnovu
svjedočenja Džemala Topića utvrdio činjenice po kojim je optuženi u srpnju 1993. godine
odveo više zatočenika, a među kojima i Topića u vojarnu „Grabovina“ u Čapljinu, predavši
ih nepoznatim pripadnicima HVO-a.
63. Svjedok Topić je dalje ubjedljivo svjedočio da su tom prilikom isti bojovnici HVO-a
uveli njega i skupinu drugih zatočenika jednog po jednog u kupatilo jedne zgrade unutar
vojarne, te da su ih tu udarali među ostalim i sa crijevom od protupožarnog aparata, dok je
sve to vrijeme optuženi sjedio na klupi ispred zgrade, vidjevši kako Topića uvode u zgradu,
a zatim izvode krvavog. Svjedok Topić je tokom svojeg svjedočenja potvrdio u više navrata
da je položaj optuženog tokom uvođenja i izvođenja zatočenika u zgradu u kojoj se nalazilo
kupatilo bio takav da je dobro mogao vidjeti stanje u kojem su svjedok i drugi mučeni
zatočenici napuštali zgradu.
64. Njegovo svjedočenje je u ovom djelu podupirano iskazom Kemala Balavca koji je jedne
druge prilike također bio odvođen od strane optuženog u vojarnu u Čapljini i koji je opisao
ponašanje optuženog koje točno odgovara opisu i iz ove točke optužnice, što je činjenična
okolnost koja upućuje na isti model Andrunovog ponašanja. Naime, svjedočenje Kemala
Balavca ukazuje da je isti polovicom sedmog mjeseca odveden u Čapljinu u kamionu
zajedno sa Džemalom Topićem i drugima, na rad, gdje su bili prebijani. Balavac ne
nastavlja svjedočiti o događaju koji se odnosi na dan kada je s njim bio Topić, ali ipak
potvrđuje da je isti vođen na rad u čapljinu i da su svi pri takvim prilikama bili prebijani.
25
Dalje, Balavac navodi kako mu je jednom prilikom kada je bio u grupi tokom rada u kantini
prišao jedan mladi vojnik i gasio cigaretu na ruci. To je Andrun jasno vidio sjedeći na klupi
a da to nije spriječio što se opet uklapa u identičan model njegovog ponašanja i u drugim
prilikama. Isti svjedok navodi da su drugom prilikom ekipu zatočenika udarali u kupatilu
vatrogasnim cijevima i da su isti bili potpuno nemoćni i krvavi nakon udaranja, ali dodadje,
da Andrun po njegovom zapažanju tada nije bio u vojarni. Dakle, svjedok govori o
identičnom događaju kao u ovoj tački optužnice što upućuje da je to bio uobičajen način
mučenja kojem je nekom drugom prilikom sasvim izvjesno mogao biti prisutan optuženi
Andrun a oštećeni bio Džemal Topić.
65. Zaključak Suda da se svjedoku Džemalu Topiću može vjerovati u odnosu na način
mučenja zatočenika koji je opisanim takođe točkom 9. optužnice, nalazi dodatnu potporu u
rezultatima dokaznog postupka u predmetu broj: K.9/95 koji se vodio 1995. godine pred
Višim sudom u Mostaru protiv Šveđanina Jackie Banny Arklofa, i u kojem je potvrđeno da
je došlo do mučenja zatočenika, među njima i Džemala Topića, dovedenih iz logora
„Gabela“, na način kako je to opisano optužnicom, kojom prilikom je, što se tiče modus
operandi takođe, upotrebljavano crijevo od protupožarnog aparata.
66. Obrana je svojim izlaganjem nastojala diskreditirati svjedoka Topića u odnosu na dvije
druge točke optužnice, a sam optuženi je u svome iskazu osporavao da je u logoru „Gabela“
imao ikakvog kontakta sa ovim svjedokom, što ovaj Sud nije prihvatio jer je u suprotnosti
sa iskazom svjedoka Topića koji je na uvjerljiv način opisao učešće optuženog u radnjama
navedenim u optužnici. U odnosu na ovu točku optužnice, čiji je sadržaj za razliku od
sadržaja druge dvije točke (v. točke 8. i 10.) koje se odnose na ovog svjedoka, bio dovoljno
jasno istražen i rasvjetljen od strane zastupnice optužbe, Sud je bio ubijeđen, van razumne
sumnje, da se ovaj događaj desio na način opisan u optužnici. Takvo svoje ubjeđenje Sud
zasniva, pored ostalog, što se u osnovi isti model ponašanja optuženog po ovoj tački izreke
optužbe/ presude, kako je to već bilo isticano, ponavlja u svim situacijama mučenja
zatočenika kojim je Andrun bio prisutan davajući aktivno učešće.
67. Optuženi je proslijeđivanjem Džemala Topića bojovnicima HVO-a u odlučujućem
dijelu omogućio njegovo mučenje. Iz utvrđene činjenice, koja se odnosi na nastavak
događaja, po kojoj je optuženi vidio uvođenje Džemala Topića i drugih zatočenika jednog
po jednog u kupatilo od strane bojovnika HVO-a, da je tom prilikom nedostajala bilo kakva
reakcija s njegove strane na ovaj događaj, ukazuje na umišljaj optuženog u odnosu na
mučenje Džemala Topića u ovoj prostoriji, a i činjenica da optuženi nakon izvođenja Topića
sa vidljivim znakovima zlostavljanja nije pokazao ni na koji način suosjećanje prema
mučenim ili bilo što što bi ga distanciralo od poduzete radnje bojovnika, čak što više,
optuženi se pokazao ravnodušnim, što u ukupnosti rezultira na njegovo pristajanje u
pogledu nastupanja zabranjene posljedice.
U odnosu na djelo iz točke 11.) izreke presude
68. Kaznena odgovornost optuženog u odnosu na ovu točku optužnice proizilazi iz iskaza
svjedoka Kemala Balavca, koji je i direktna žrtva ove inkriminacije. Ovaj svjedok je
najprije svjedočio kao svjedok optužbe dana 14.09.2006. godine, te kao svjedok obrane
dana 1.12.2006. godine.
26
69. Zapravo, ovaj svjedok izjavljuje kako je u više navrata u periodu od 15 dana odvođen od
strane antiterorističke grupe „Ludvig Pavlović“ na prinudni rad da čupa draču i kupine
golim rukama pri čemu nije smjeo čučnuti nego je morao biti pognut, da nije dobijao vodu,
da su ga pripadnici te grupe udarali držačem od noža, rukama i nogama, čime su god stigli.
Konkretne prilike, svjedok Balavac navodi da su po njega ponovo došli kako bi ga vodili na
rad, da je izbio sukob između Andruna i Perišića sa jedne strane i Mirsa Muminagića sa
druge strane, koji nije dozvoljavao da svjedoka vode. Tih 15 zatočenika su predati od strane
Previšića i Andruna toj antiterorističkoj grupi, govoreći, da ih danas vode i da rade šta
mogu, a da će sutra vidjeti šta će s njima. Ovaj svjedok je pri direktnom ispitivanju od
strane tužiteljice nejasno potvrdio njene navode po kojim je krtitične prilike rečeno: „Eto
vam ih radite od njih što hoćete“, dok je tokom direktnog ispitivanja na upit branitelja
Kulenovića naveo: „danas ih vodite, a sutra ćemo vidjeti šta ćemo“, dok je prilikom
unakrsnog ispitivanja od strane tužiteljice izjavio:“ Vodite ih danas i radite danas što
možete, a sutra ćemo vidjeti što ćemo“, što je izričito potvrdio na ponovni upit tužiteljice,
pa je tâ, poslednja verzija navedena u izreci presude, iako se u biti radi o suštinski istoj
stvari. Svjedok je dodao, kako je od zadobijenih udaraca zadobio posledice i to: 4 slomljena
rebra, 6 slomljenih zuba, slomljenu jagodičnu kost, i rasjekotine na osam mjesta na glavi.
Balavac za optuženog ne navodi da ga je tukao, ali ističe kako je on, dok su ga tukli, stajao
sa strane.Vijeće je saslušavši ovog svjedoka svoju odluku baziralo na oba njegova iskaza
koja je dao, jednom u svojstvu svjedoka optužbe i drugi put, u svojstvu svjedoka obrane.
Ocjenjujući cjelinu njegovog svjedočenja, Sud nalazi da su oba njegova iskaza u
odlučujućoj mjeri konzistentni jedan sa drugim i kao takvi pouzdani, te njegovo svjedočenje
sud prihvatio poklonivši mu vjeru.
70. Iskaz svjedoka Kemala Balavca potvrđuje i svjedok Hasan Tucaković koji je zajedno sa
Balavcem bio zatvoren u hangaru broj 1 i koji se u svome iskazu prisjetio događaja kada se
Balavac vratio sa krvavim rukama sa čupanja drače u taj hangar. Također i svjedok obrane
Safet Peco, koji je također bio zatočenik hangara broj 1. u svome svjedočenju pred Sudom
BiH 6.11.2006. godine potvrđuje da je Kemal Balavac često bio izvođen iz hangara i da
misli da je vani bio zlostavljan. Ova dva iskaza potkrijepljuje iskaz Kemala Balavca u
odnosu na poseban način mučenja kojem je bio izložen nakon što ga je optuženi predao
navedenoj vojnoj jedinici.
71. Optuženi u svojstvu svjedoka poriče iskaz Kemala Balavca sa argumentom da nitko nije
u stanju da golih ruku čupa 15 dana draču, te da je iskaz ovog svjedoka već iz ovog razloga
diskreditiran. Sud ovu argumentaciju nije prihvatio jer, kao prvo, iz navedenih dokaza koji
se podudaraju jasno proizilazi da je Kemal Balavac bio mučen na ovaj poseban način.
Također, u odnosu na fizičku mogućnost obavljanja ovakvog posla golim rukama, Sud
ističe, da je ovdje u pitanju jedan od navodno 15 dana kroz kojih je svjedok Balavac bio
vođen na prinudni rad, te da se u odnosu na cijeli period vođenja može zaključiti da su
poslovi koje je svjedok morao obavljati pod nadzirom bojovnika HVO-a, mogli varirati.
72. Također i argumentu optuženog da svjedok Kemal Balavac nije nikada bio zatočenik u
hangaru broj 1 nego da je cijelo vrijeme koje je morao provesti u logoru „Gabela“ bio
zatvoren sa drugim uglednim Bošnjacima u posebnoj čeliji u zgradi uprave lijevo od ulaza
logora, Sud već zbog navedenih iskaza drugih zatočenika iz hangara broj 1 nije mogao
pokloniti vjeru.
27
73. Pod ovom točkom optužnice optuženi se tereti za konkretnu radnju činjenja, tj. predaju
Kemala Balavca antiterorističkoj grupi riječima „Eto vam ih i radite od njih što hoćete“,
koje ukazuju na najmanje eventualni umišljaj optuženog i na njegovo pristajanje na sve
posljedice koje bi time mogle nastupiti iz njegove radnje. Njegova osobna kaznena
odgovornost, dakle proizilazi iz aktivne radnje predaje svjedoka Kemala Balavca
pripadnicima antiterorističke skupine „Ludvig Pavlović“.
U odnosu na djelo iz točke 12.) izreke presude
74. Ova točka optužbe je dokazana iskazima pred Sudom BiH od strane svjedoka Bajre
Pizovića, Ahmeta Cernice, oštećenog Selima Gagule, a i na osnovu samog priznanja
optuženog.
75. Optuženi je u svojstvu svjedoka izjavio da je neutvrđenog dana u kolovozu 1993. godine
izveo Selima Gagulu iz hangara broj 2. Odveo ga je autom na poligon ispred prostorija za
ispitivanje, te ga tu predao jednoj skupini od 3-4 bojovnika iz Konjica, koji su Selima
Gagulu onda tako teško zlostavljali da je bio u besvjesnom stanju više dana i da je zbog toga
po iskazima Bajre Pizovića i Ahmeta Cernice već bio predviđen za pokop. Optuženi je
nadalje priznao da je vidio to mučenje jer se nalazio na klupi samo nekoliko metara
udaljenoj od mjesta mučenja. Svjedok Gagula je u odnosu na njegovo zlostavljanje izjavio:
„Nikota Branko me udario čizmom u predjelu stomaka, pa dvaput kundakom u glavu i šta
se dalje sa mnom dešavalo, ne znam.“ Svjedok je jasan da je prije nego što je izgubio svijest
vidio optuženog koji je sjedio tako da je mogao posmatrati sve što se događalo.
76. Svjedok Bajro Pizović se na ovu okolnost izjasnio kako slijedi: „Jednog dana stražar
Nikolić me pitao hoću li odnijeti flašu vode u susjednu prostoriju. Bila je to prostorija 2,5 x
1,5 m. Tamo je bio čovjek koji je imao samo šorc na sebi, bio je gotovo crn, glava, grudni
koš, ruke, noge, oči su mu bile natekle da su se vidjele samo trepavice. Sjedio je na spužvi i
to je bilo poliveno vodom oko 15 cm. Pitao sam ga kako se zove i on je rekao Gagula Selim.
Ujutro je došao kamion. Stao je pred tu prostoriju. Četvorica su iznijeli neku vreću i stavili
je na kamion. Neko je rekao: Ovaj je živ, vrati vreću. Tako su ga vratili. Poslije sam po
izlazu iz logora saznao da je on preživio.“
77. Optuženi je već činjenicom da je svjedoka Selima Gagulu vodio do poligona gdje su
bojovnici HVO-a slavili, a ne u samu zgradu logora u kojoj se uobičajeno odvijalo
ispitivanje zatočenika od strane SIS-a, ukazao na umišljaj u odnosu na daljnje događaje.
Svojim ponašanjem nakon predaje Selima Gagule bojovnicima koji su ga odmah počeli
zlostavljati, optuženi je pokazao nedostatak svakog impulsa humanosti prema ovoj žrtvi.
Iskaz optuženog u svojstvu svjedoka da se protivio ovakvom postupanju prema
zatočenicima, na način da je najavio ravnatelju logora Boki Previšiću da neće više izvoditi
zatočenike, sve i da je istinit predstavlja post facto ponašanje koje je irelevantno za
egzistentnost ove kaznenopravne radnje.
78. Sud na ovom mjestu primjećuje da priznanje optuženog u ovoj točki optužnice ukazuje
na jedan model njegovog ponašanja koji se susreće i kroz predhodne točke osuđujućeg
dijela presude. Optuženi samo u rijetkim slučajevima neposredno preduzima radnje mučenja
28
u užem smislu, kao što je neposredno premlaćivanje zatočenika, ali on uvijek preduzima
radnje izvođenja zatočenika, dovođenja na mjesto neposrednog izvršenja mučenja, predaje
drugim osobama i u pravilu prisustvovanja mučenju, što predstavlja svojevrsnu podjelu
uloga u zajedničkom izvršenju krivično pravne radnje. Prema tome, optuženi u gore
navedenim točkama nije poduzeo radnje pomaganja, nego radnje zajedničkog izvršenja
kaznenog djela, obzirom da radnje koje je optuženi poduzeo, po ocjeni ovog Suda,
predstavljaju odlučujući doprinos radnji izvršenja ovog kaznenog djela bez kojih ne bi bilo
moguće ni djelovanje ostalih saizvršitelja (v. i para. 55).
U odnosu na djelo iz točke 13.) izreke presude
79. Sud je mišljenja da posjećivanje osoba lišenih slobode, u svezi sa ratnim sukobom,
predstavlja ključni element zaštite koju pruža Međunarodni komitet crvenog križa (MKCK),
koji je međunarodno priznato pravno tijelo, čiji rad omogućava njegova nepristrasnost i
neutralnost i kojem je međunarodna zajednica dala jasan mandat da osigura sprovođenje
detaljnih pravila Ženevskih konvencija. Suština ovih posjeta jeste ta da, obzirom da su
osobe koje su zatočene ili pritvorene tokom sukoba ili kao posljedica sukoba smatrani
neprijateljima od strane osoba koje su ih zatvorile, potrebno im je posredovanje neutralnog,
nezavisnog tijela koje će osigurati da se sa njima postupa humano te da se zatočenici drže u
pristojnim uslovima, te da im je omogućeno da razmjenjuju novosti sa svojim porodicama,
to jest, da se osigura da se sa zatočenicima postupa u skladu sa humanitarnim načelima koje
propisuju Ženevske konvencije. Sud ističe činjenicu da, shodno Ženevskim konvencijama,
posjete MKCK nemaju za cilj puštanje zatočenika na slobodu nego sprovođenje standardnih
procedura MKCK, koje su jasno predočene vlastima koje drže zatočenike prije posjete i
koje podrazumjevaju i registraciju zatočenika.
80. Stoga, prebacivanjem grupe uglednih Bošnjaka, koji su isto tako držani odvojeno od
ostalih zatočenika, iz logora „Gabela” u silose u Čapljini u najmanje dva navrata, u
kolovozu i rujnu 1993. godine, sa namjerom da se spriječi popis ovih zatočenika od strane
MKCK, je izazvalo veliki strah kod ovih zatočenika. Svjedoci Mirza Čolaković, Ramiz
Leto, Enver Bojić i Bajro Pizović koji su zajedno sa drugim zatočenicima-svjedocima
Alaudinom Veledarom, Halilom Turajlićem i Mehom Zelem, bili prebačeni u najmanje dva
navrata svojim iskazima su potvrdili da su zatočenici znali za razlog njihovog premještanja,
te da je ova činjenica uzrokovala veliki strah u njima.
81. Vezano za premještanje uglednih Bošnjaka iz dijela civilnog zatvora koji se nalazio u
zgradi Uprave smještenog sa lijeve strane gledano od kapije kojom se ulazi u logor, u Silos
u Čapljini, svjedok Ahmet Cernica je izjavio da je sa grupom od 50 ljudi prije nego što su
trebali doći predstavnici MKCK odveden i da su u toku dva navrata skrivani u silos u
Čapljini, da su ih izvodili stražari i jedna interventna grupa, a da to stražari nisu mogli raditi
bez odluke Uprave logora. Posvjedočio je i to kako je čuo od jednog stražara da je Andrun
dolazio u silos u posjetu, te da ga je jednom tamo i vidio. Svjedok Huso Marić izjavljuje da
je u dva navrata vođen u silos i da je prilikom jednog odvođenja vidio Andruna dok ga
drugom prilikom nije vidio. Kemal Balavac svjedoči da je u dva navrata skrivan od strane
predstavnika Crvenog križa zajedno sa drugima, da su prebacivani u Silos u Čapljini i da su
naredbu za sakrivanje izdali Boko Previšić i Andrun. Svjedok Alija Šuta je izjavio da je čuo
od nekog Penave da su zatočenici sklanjani od Crvenog križa da ne bi bili popisani i nakon
29
toga je rekao kako je Penavi „jednom“ Andrun skinuo naočale i rekao mu što ima pričati. U
odnosu na istu okolnost svjedok Osman Penava navodi da je davao izjave Crvenom križu za
neke zatočenike i da je Andrun htio da sazna što je govorio pa ga je blago udario zbog čega
su mu pale naočale. Kada se ovi svjedočki iskazi dovedu u međusobnu vezu, Sud je našao
dokazanim psotojanje direktnog umišljaja na strani optuženog u odnosu na skrivanje
zatočenika od djelatnika MK CK, a time i u odnosu na konkretne akcije premještanja
zatočenika iz „Gabele“ u Silos u Čapljini. Uostalom, svjedoci optužbe apostrofiraju Upravu
logora kao odgovornu za njihovo premještanje uoči posjeta predstavnika MK CK, a ta
Uprava je za ovaj Sud bila personoficirana u ličnosti ravnatelja Previšića i njegovog
zamjenika Andruna o čemu je već bilo riječi.
82. Usprkos tvrdnjama optuženog da nije na bilo koji način bio uključen u ove akcije,
njegovo ponašanje prema jednome zatočeniku prilikom posjete MKCK u logoru „Gabela”
ukazuje na suprotan zaključak. Iz iskaza Senada Šetke i Alije Šute proizilazi, da je optuženi
nakon što je zatočenik Osman Penava u hangaru broj 3 obavijestio pripadnike MKCK-a o
skrivanju zatočenika u silosima u Čapljini, istome prišao upitavši ga šta je tu govorio, pa
udarivši ga slomio mu na ovaj način naočale. Svjedoci Hamza Penava i Eldin Vujinović
svojim iskazima potvrđuju ovaj incident. Tako svjedok Hamza Penava navodi kako je
Osman Penava davao izjave Crvenom krstu za neke zatvorenike, da je Andrun želio da
sazna što je Osman govorio, te ga je blago udario uslijed čega su ovome pale naočale, da mu
je tad Andrun rekao: „Neka znaš da ti je ustaša slomio naočale.“ Enver Bojčić navodi da su
ih skrivali od predstavnika Crvenog krsta u Silos da ih ovi ne bi popisali, što je kod
zatočenika izazivalo strah iz razloga što bi ih mogao ubiti tko hoće pošto nisu bili
evidentirani. On, istina, za Andruna navodi da ga nikad nije udario niti mučio, ali dodaje,
kako je Andrun bio zamjenik upravitelja logora u kojem je svjedok bio „pod ključem“ tj. da
je bio zatočenik u logoru. Na upit odakle mu je to poznato, svjedok je naveo da je to saznao
od ostalih zatočenika kad bi se vraćali u hangar ali i iz komunikacije sa stražarima koji su
mu potvrdili da se Andrun „pita“, možda i više nego Boko. Svjedok se u konačnom
određuje da premještanje zatočenika, među kojima i njega, nije moglo biti bez znanja
Uprave logora. Sud je poklonio vjeru iskazu ovog svjedoka nalazeći da je isti detaljan, da se
radi o svjedoku koji je bio predsjednik suda, odnosno sudija, jedno vrijeme i u periodu
postojanja Herceg-Bosne, pa da se već i iz tih profesionalnih i edukativnih sposobnosti, radi
o licu koje je imalo mogućnost ne samo točnog opažanja već i proniciljivog i logičkog
zaključivanja. Dodatno, Sud nalazi da ovaj svjedok ničim nije pokazao razloge kojim bi se
radilo o pristrasnom svjedoku jer je rezolutan u tvrdnji da ga Andrun nikad nije fizički
kontaktirao. To što svjedok Andruna nije vidio jedne od datih prilika pred Silosom, ne znači
da on tamo nije bio druge prilike, pa sve i za slučaj da tamo nije bio (iako o suprotnom
postoji već navedeno svjedočenje) njegovo fizičko prisustvo pred Silosom nije nužno
obzirom da je zajedno sa Bokom Previšićem mogao izdavati naredbe stražarima da
premještaju zatočenike.Ti dokazi, kako neposredni tako i posredni, po mišljenju Suda,
ukazuju na umišljajno postupanje optuženog u odnosu na skrivanje zatočenika od
predstavnika MKCK, pa također, i u odnosu na konkretne akcije premještanja iz logora u
silose. Uostalom, svjedoci optužbe u odnosu na ove događaje navode Upravu logora koja je
bila odgovorna za njihovo izmještanje uoči posjete delegacije MKCK. Ta uprava je za ovaj
sud bila personificirana u ličnosti upravitelja Boke Previšića i njegovog zamjenika Nikole
Andruna o čemu je već bilo riječi.
30
83. Time što je optuženi namjerno učestvovao u sakrivanju zatočenika od predstavnika
MKCK-a i time što je na ovaj način spriječen njihov popis, optuženi je uskratio položaj
zatočenika, a tako i svih prava koja iz tog položaja proizilaze prema Ženevskim
konvencijama. To iz već spomenutog razloga što bi njihova sudbina kao zatočenika samo
kroz ovakav popis bila poznata vanjskom svijetu i na ovaj način predstavljala jedan stupanj
sigurnosti u ovako teškom položaju u kojem su se nalazili kao logoraši. Sud je mišljenja da
je spoznaja da su namjerno sakriveni od predstavnika MKCK nanijela tešku psihičku patnju
tim zatočenicima, koji su mogli opravdano strahovati za svoje živote, što je bila utvrđena
činjenična osnova da Sud ovakve postupke optuženog podvede pod nehumano postupanje,
prema članku 173., stavak 1., točka c) KZ-a BiH.
Oslobađajući dio presude
U odnosu na djelo iz točke 1.) izreke presude
84. Sud nije optuženog proglasio krivim po ovoj točki optužnice, jer tužitelj nije izvan
razumne sumnje dokazao činjenice koje se odnose na događaj ispitivanja i mučenja
zatočenika Mirze Čolakovića od strane optuženog, djelujući opisane prilike zajedno sa
Marinkom Marićem i Almirom Kudrom zv. „Hogar“.
85. To iz razloga što se i nakon uviđaja Suda na licu mjesta u bivšem logoru i sadašnjoj
vojarni u Gabeli nije moglo sa sigurnošću utvrditi gdje se kazneno djelo opisano ovom
točkom optužnice dogodilo, pošto u zgradi lijevo od kapije logora, koja u odnosu na
unutrašnji opis kao jedina odgovara iskazima svjedoka, nisu postojale stepenice pri ulazu u
tu zgradu. Pošto svjedok u svome iskazu u više navrata spominje činjeničnu okolnost
postojanja ovih stepenica u bitnim dijelovima svjedočenja, i to prilikom ulaska u zgradu,
prilikom izlaska iz zgrade nakon mučenja, kada je trebao biti doveden od strane Marinka
Marića i Almira Kudre, pošto nije više sam mogao savladati ove stepenice, da bi onda i
primijetio da je optuženi, stojeći na ovim stepenicama davao upute Marinku Mariću.
86. Jedini svjedok koji potvrđuje svjedočenje Mirze Čolakovića je Alaudin Veledar koji u
svome iskazu naveo da je jedan dan čuo kako tuku nekog momka, da je prepoznao glas
optuženog. Svjedok dalje istiće da je kasnije saznao od Mirze Čolakovića da je tom
prilikom bio tučen od strane optuženog. Pošto je svjedok Alaudin Veledar u spornom
periodu bio smješten u podrumskom zatvoru gore navedene zgrade čiji nacrt se ne podudara
sa svjedočenjem žrtve Čolakovića, Sud nije van razumne sumnje mogao utvrditi kaznenu
odgovornost optuženog po ovoj točki optužnice.
87. Također, svjedočenje Mirze Čolakovića pred Sudom BiH djelomično je u nesaglasnosti
sa prethodnim iskazom datim Tužiteljstvu u toku istrage, dana 9.11.2005. godine. Time je
došlo do nejasnoće tko od suizvršitelja je točno izveo svjedoka iz hangara broj 4. Ova
nesuglasnost sama po sebi ne bi dovela u pitanje svjedočenje Mirze Čolakovića, ali gledano
u kontekstu sa gore navedenim stvara daljnju nejasnoću u svezi sa ovom točkom optužnice.
88. Iz ovih razloga, Sud je u odnosu na ovu točku optužbe ocijenio izvedeni dokaz optužbe
insuficijentnim da bi Sud zasnovao uvjerenje izvan razumne sumnje o dokazanosti
31
činjeničnih navoda po ovoj točki optužbe (članak 173. stavak 1. točka c) KZ BiH – povreda
tjelesnog integriteta i mučenje).
U odnosu na djelo iz točke 3.) i 7.) izreke presude
89. Točka 3. optužnice se odnosi na događaj iz mjeseca rujna 1993. u kojem je izvršeno
prozivanje a potom upućivanje prijetnje i izvođenje iz hangara broj 3. zatočenika Žujo
Mirsada zv. „Šile“ od strane optuženog nakon čega se Žujo u hangara nikad više nije vratio,
da bi njegovi posmrtni ostaci bili ekshumirani i identificirani 1996.
90. Točkom 7. optužnice se optuženom stavlja na teret da je u događaju iz mjeseca kolovoza
iste godine, došao u hangar broj 1. u logoru „Gabela“ kojom prilikom je prozvao i iz
hangara izveo zatočenika Dizdar Hivziju zv. „Učo“, koji se u hangar više nikad nije vratio
da bi njegovi posmrtni ostaci bili ekshumirani i identificirani 1996.
91. U oba ova izolirana događaja nisu sporne činjenice da je kod oštećenih uzrokovana
nasilna smrt nastala dinamičkim djelovanjem zrna ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja koje
je djelovalo u predjelu potiljka glave oštećenog Žuja odnosno nanošenjem zastrela u
predjelu lobanje kod oštećenog Dizdara. Uostalom, te činjenice su na nesumnjiv način
utvrđene na osnovu objektivnih dokaza vezanih za ekshumaciju i identifikaciju posmrtnih
ostataka koji su pripadali dvojici oštećenih, te na osnovu svjedočenja sudsko-medicinskog
vještaka dr Dobrača Ilijasa, koje je u svim elementima kao stručno bilo prihvatljivo za ovaj
Sud, i koje od nikog tokom postupka nije dovedeno u pitanje.
92. Sud je ocjenom iskaza svjedoka optužbe koji su svjedočili na ove okolnosti našao
utvrđenim činjenice i okolnosti koje se odnose na izvođenje oštećenog Žuje iz hangara broj
3. i oštećenog Dizdara iz hangara broj 1. od strane optuženog.
93. Tako, u odnosu na događaj pobliže činjenično opisan pod točkom 3. izreke presude Sud
je cijenio iskaze, u ovom slučaju, neposrednih svjedoka, koji su na upečatljiv način opisali
izvođenje Mirsada Žuje iz hangara broj 3, i to: Eldina Vujinovića, Senada Šetke, Hadže
Klarića, Zlatana Zaklana, Kemala Balavca i Džemala Topića. Navedeni svjedoci, budući da
su se i sami kritične prilike zatekli u navedenom hangaru, u svojim iskazima u osnovi
suglasno potvrđuju činjenicu po kojoj je oštećeni od strane optuženog izveden iz hangara
broj 3. u koji se nakon toga nikad više nije vratio. Tako npr. svjedok Senad Šetka navodi
kako je Mirsada Žuju poznavao cijeli život, da su hangaru sjedili jedan do drugog na 10- tak
metara od ulaza, da je u večernjim satima vidio ulazak optuženog Andruna u hangar, da su u
to vrijeme zatočenici pravili prolaze između sebe budući da su očekivali dolazak
predstavnika MCK, da je tom prilikom Žujo rekao: „Evo dobili smo koridor za Neum“, da
ga je stražar čuo i da su tražili onog ko je to rekao, te da isti izađe. Na to je jedan od
zatočenika rekao „Mirsade, ti si“ i Mirsad je izašao, a zatim se nakon toga vratio i kazao da
ga je stražar dva puta udario, da ga je Nikica ponovo pozvao da izađe, da se nakon 15-tak
minuta vratio u hangar, sav krvav, izudaran od Nikice i još nekih, da je tom prilikom Mirsad
rekao: „Ovo sa mnom neće biti dobro“. Kada je treći put bio prozvan Mirsad je svjedoku
rekao da njegovoj majci prenese poruku, a kada se Andrun pojavio reako je: „Hajde Žujo
izađi, oni će nekada na vašu stranu, ti nećeš nikada“. Izvođenje Žuja je vidio jer je bila
mjesečina a vrata od hangara su bila otvorena. Kada ga je Andrun izveo svjedok Šetka je
32
mislio da će ga ponovo tući. U odnosu na navedene svjedoke ostaje usamljeno svjedočenje
Hamza Penave koji je tvrdio kako je Nikica izveo Žuju koji se više nije vratio. Moguće
pojašnjenje za iskaz ovog svjedoka Sud nalazi u tome što je isti iz svoje percepcije
jednostavno ispustio odvođenje Žuja od strane Andruna i registrovao samo odvođenje Žuja
od strane Nikice koje se prethodno dogodilo.
94. Vezano za ubistvo Hivzije Dizdara, zv. „Učo“, pobliže opisano pod točkom 7. izreke
presude, Sud je također, utvrdio činjenicu da je slijedom svjedočenja svjedoka optužbe
Džemala Topića i Kemala Balavca da je optuženi iz hangara broj 1. izveo zatočenika
Dizdara koji se nakon toga više nikad nije vratio.
95. Iz oba ova slučaja optužba na osnovu činjenice izvođenja oštećenih iz hangara i
činjenica da su nakon rata pronađeni njihovi posmrtni ostaci gradi tezu da je njihovo
ubojstvo počinio niko drugi do optuženi Nikola Andrun. Međutim, Sud nalazi da ovakav
automatizam u zaključivanju uspostavljanjem proste korelacije između činjenica izvođenja
oštećenih od strane optuženog i činjenice njihove nedvojbeno utvrđene nasilne smrti, trpi
ozbiljne manjkavosti u kontekstu dokazanosti tvrdnji zastupnika optužbe da bi upravo
optuženi izvan razumne sumnje neposredno počinio njihovo ubojstvo. Drugim riječima,
takva teza od strane tužitelja ne nalazi podlogu u sprovedenim dokazima, čak šta više, u
potpunosti izostaju dokazi kojim bi se ona potkrijepila.
96. Nesumnjivo je da za utvrđivanje kaznene odgovornosti, govoreći uopće, treba
posmatrati sve elemente kaznenog djela u jedinstvu, ali pri proučavanju ispunjenosti
pojedinih elemenata djela iste moramo odvajati i zasebno razmatrati. Za postojanje
kauzalnog neksusa (nexus causalis), kao objektivne veze u ova oba događaja u smislu ovog
kaznenog djela nedostaje činjenični opis posljedične radnje optuženog, koja bi uz to, bila
oplemenjena njegovom svijesti i voljom za produkciju zabranjenih posledica, smrti
oštećenih. Tužitelj nije ponudio niti jedan neposredni dokaz kojim bi se dokazala činjenica
kojom bi Sud izvan razumne sumnje povukao zaključak da je optuženi počinio
kaznenopravnu radnju ubojstva u osnovi zločina koja bi se interpolirala u toj uzročnoj vezi.
Ostalo je, u svjetlu sprovedenih dokaza, van saznanja Suda, u čemu bi se to konkretno
sastojala radnja izvršenja ubojstva, jednako u oba ova slučaja, na koji način (modus
operandi), uz upotrebu kojeg sredstva, te u pogledu vremena izvršenja djela.
97. Niti jedan od saslušanih svjedoka ne navodi da je vidio kako optuženi ubija bilo kog od
ova dva oštećena.
98. U odnosu na Mirsada Žuju, dodatna zabrinutost Suda u pogledu afirmacije tužiteljičine
tvrdnje proizilazi iz bitnih razlika u iskazima svjedoka vezanih za daljnje odvijanje
događaja nakon izvođenja zatočenika Žuja iz hangara, svjedok Senad Šetka ostao
nekonzistentan u svom svjedočenju u pogledu okolnosti nakon odvođenja Žuja iz hangara a
to se odnosi na bitne činjenice, budući da je kod tužiteljice prvo rekao da je nakon izvođenja
Žuje čuo pucanj iz ručnog vatrenog oružja ispred hangara, da bi na glavnom pretresu izjavio
suprotno, odnosno da je umjesto pucnja čuo zvuk auta. Svjedoci Hamza Penava i Zlatan
Zaklan, koji navodi da nije vidio ko je odveo Žuja ali je siguran da je čuo Andrunov glas, i
koji svjedoci su bili unutar hangara, kao i svjedok Šetka, nisu čuli ni jedno ni drugo, dok se
o ovim činjenicama drugi svjedoci nisu izjašnjavali. Iz ovih razloga svjedočenje Šetke za
33
Sud ostaje krajnje upitnim i kao takvo neuvjerljivo u odnosu na odsjek događaja koji se
odnosi nakon izvođenja Žuja iz hangara.
99. Do takvog ključnog zaključka je došao Sud i u slučaju ubistva Hivzije Dizdara, zv.
„Učo“, vezano za događaj opisan pod točkom 7. izreke presude. Sud je cijenio činjenicu po
kojoj su svjedoci optužbe potvrdili kako je optuženi iz hangara broj 1. izveo zatočenika
Dizdara, iako je istovremeno imao u vidu da postoje značajne razlike u njihovim iskazima,
poput vremena kada je oštećeni izveden iz hangara u koji se više nije vratio. Tako svjedok
Džemal Topić, koji jedini direktno dovodi u vezu optuženog sa ubistvom Dizdara, tvrdi da
se radilo o večernjim satima prvog mraka, što se ne uklapa u iskaze svjedoka Kemala
Balavca i Ramiza Kurtovića koji u svojim svjedočenjima određuju to vrijeme između 24.00
i 2.00 sata u noći, kao period u kojem je Dizdar izveden iz hangara.
100. Na osnovu svjedočenja Topića Sud nije mogao izvan razumne sumnje utvrditi
činjenicu kojom bi optuženi direktno počinio ili bar učestvovao u radnji izvršenja kojom bi
Dizdar bio lišen života. Kao prvo, iz razloga uočene divergencije u pogledu vremena
izvođenja Dizdara, a zatim što je svjedok izveo hipotetički zaključak da je to mogao učiniti
samo optuženi na osnovu vlastitog logiciranja a ne na osnovu onog što je čulima opazio i
čuo. Nije dovoljno reći kako je optuženog vidio zajedno sa Dizdarom ispred hangara broj 1
i da je nakon 2-3 minuta čuo pucanj iz vatrenog oružja, da u momentu kada je prolazio
pored njih nikog drugog nije vidio u blizini, pa da se nakon toga izvede kategorički
zaključak da je ubistvo oštećenog počinio optuženi Ove činjenice mogu imati eventualno
značaj samo indicijalnih što je insuficijentno za utvrđivanje krivnje optuženog po ovoj točki
jer se istim ne može nadomjestiti postojanje neposrednih dokaza o izvršenju kaznenopravne
radnje ubojstva od strane optuženog kako se to tvrdi optužbom. Objektivno, sve i da se
prihvati tvrdnja svjedoka Topića o proteku 2-3 minuta nakon čega je čuo pucanj, u taj
protek vremena makar tako kratak, ali ipak dovoljan, se mogao interpolirati kakav drugi
događaj ili akter kojim bi se uzrokovalo lišenje života oštećenog.
101. Razmatranju ovog pitanja je Sud pristupio sa punim oprezom imajući u vidu i dio za
Sud prihvatljivog svjedočenja Mirze Čolakovića vezano za događaj kada je optuženi
isledniku Marinku Mariću rekao da tog svjedoka ne batina pred zgradom, dakle, na mjestu
gdje se to može vidjeti od drugih, pa se otud povlači logičan zaključak da ako nije dozvolio
da se batinanje tog svjedoka čini javno zašto bi optuženi rizikovao da počini javno mnogo
težu radnju – likvidaciju Dizdara ispred hangara. Dodatno, imajući u vidu svjedočenja
svjedoka optužbe koji su se bavili ulogom i karakterom optuženog, posebno njegovim
intelektom, tako nešto se ne bi uklapalo u psihološki profil njegove ličnosti. Vještak sudsko-
medicinske struke Dr. Dobrača Ilijas je na osnovu pregleda i obdukcije posmrtnih ostataka
Dizdara Hivzije našao zastrel na lobanji promjera 7 mm, da je neoboriv dokaz njegove
nasilne smrti pronalazak zrna u lobanji malog kalibra – 6,35 mm koje upućuje da je
upotrebljeno ručno vatreno oružje kal. 6,35 mm. Optuženi u svom svjedočenju tvrdi kako
Dizdar nije ubijen u „Gabeli“, te da je on posjedovao pištolj kal. 7,65 mm. Iz činjenica da su
imenovani svjedoci optužbe potvrdili da je optuženi bio naoružan pištoljem (što opet ne
znači da je imao pištolj i te kritične prilike, niti je pištolj kod optuženog tada ko vidio –
napomena Suda), da je svjedok Topić čuo pucanj iz vatrenog oružja nakon par minuta pošto
je optuženog vidio sa Dizdarom, optužba je pokušala sastaviti indicijalni lanac u prilog
vlastite teze o Dizdarovom ubistvu od strane Andruna. Na stranu, što pored svega onog što
je već navedeno, optužba nije predložila niti jedan materijalni dokaz u prilog te tvrdnje. Iz
34
zakonske formulacije (točka c) članka 284. ZKP BiH) se vidi da je Sud dužan donijeti
oslobađajuću presudu kako onda kad je sa sigurnošću utvrđeno, tj. dokazano da optuženi
nije izvršio kazneno djelo za koje se optužuje, tako i onda kad Sud ostane u sumnji da li je
optuženi počnio kazneno djelo. Takođe, sve činjenice koje su in peius optuženog moraju se
sa sigurnošću utvrditi, tj. dokazati, a ako se to ne postigne uzima se da one ne postoje. Sud
je prethodno, na glavnom pretresu proveo sve dokaze koji su bili od važnosti za ovakvu
odluku.
102. Iz ovih razloga Sud je našao da od strane optužbe nije dokazano van razumne sumnje
da bi optuženi neposredno izvršio ubistva Mirsada Žuje i Hivzije Dizdara, dakle djela pod
točkom c) članak 173. stavak 1. KZ BiH koje se optuženom stavlja na teret.
U odnosu na djelo iz točke 6.) izreke presude
103. U pogledu činjeničnog opisa po točkom 6. optužnice, a koji se odnosi na odvođenje
više zatočenika, među kojima i Ramiza Kurtovića iz hangara broj 1 u policijsku postaju u
Čitluku, a nakon toga u pratnji optuženog su sprovođeni vezani u vojarnu u Čitluku, kojom
prilikom su bili izloženi udaranju i vrijeđanju od strane građana, da bi nakon povratka u
logor „Gabela“ optuženi zajedno sa ravnateljom logora Boškom Previšićem mučio
zatvorenike žeđu, Sud nije mogao utvrditi kaznenu odgovornost optuženog po ovoj točki
optužnice.
104. To iz razloga što se Sud nije mogao osloniti van razumne sumnje na jedan pojedinačni
iskaz svjedoka, koji se nesporno već prije rata nalazio u ozbiljnom sukobu sa optuženim.
Rezerviran stav Suda prema opterečujućim izjavama ovog svjedoka proizilazi iz činjenice
da je u svome svjedočenju ukazao na postojanje spora koji se odnosio na postupanje
optuženog prema obitelji svjedoka, zbog kojeg je svjedok prema svojoj izjavi čak tražio
fizički obračun sa optuženim.
105. Prilikom razmatranja ove tačke optužbe, da se primjetiti kako se vezano za ovaj
događaj od strane optužbe uopće ne navode ostali oštećeni, niti se oni pojavljuju kao
svjedoci, iako se optužba u činjeničnom opisu izražava u pluralu, već se sve svodi na jednog
oštećenog koji je i jedini svjedok, mada se jedna od radnji koje se ovom tačkom optužnice
stavlja na teret optuženom Andrunu događa u krugu logora „Gabela“, dakle, na mjestu, na
kojem se taj događaj s obzirom na veliki broj zatočenika mogao opaziti, ako ne od svih a
ono od nekolicine. Osim toga, svjedok Kurtović jedino tereti optuženog za učešće u ubistvu
Muja Obradovića tako što navodi da je Andrun uzeo pušku sa ramena stražara i dodao je
Boki Previšiću koji je pucao. Sve to u ukupnosti čini da se iskaz ovog svjedoka po
navedenoj tački optužnice ne može uzeti kao pouzdan, a time ni dokazanost izvan razumne
sumnje događaja pod točkom 6. izreke optužnice.
U odnosu na djelo iz točke 8.) izreke presude
106. Sud nije mogao na pouzdan način prihvatiti svjedočenje zatočenika Džemala Topića
vezano za njegovo mučenje od strane Marinka Marića i optuženog u upravnoj zgradi
zatvora. To iz razloga, što njegovo svjedočenje u pogledu ove točke optužbe nije ubjedljivo,
35
a iz razloga nepodudarnosti vremenskog perioda, vezano za prisutnost optuženog u logoru
„Gabela“.
107. Naime, iz iskaza Džemala Topića proizilazi da je dana 13.06.1993. godine doveden u
logor „Gabela” i da je toga dana od strane optuženog vođen u jednu prostoriju, gdje bi ga
isti zajedno sa istražiteljem SIS-a Marinkom Marićem ispitivao oko posjedovanja oružja, te
maltretirao koristeći palicu i šlauf protupožarnog aparata. Ovaj iskaz, gledano sa jedne
strane, se ne podudara sa navodima optužnice po kojima se kazneno djelo dogodilo u prvoj
polovici srpnja 1993. Sa druge strane, ovaj iskaz svjedoka se ne uklapa u vremenski period
za koje je Sud mogao utvrditi prisutnost optuženog u logoru Gabela i koji je obuhvaćen
općim okvirom optužnice.
108. Iz ovog razloga Sud nije mogao utvrditi kaznenu odgovornost optuženog u odnosu na
ovu točku optužnice.
U odnosu na djelo iz točke 10.) izreke presude
109. Također nedvojben zaključak u pogledu tvrdnje optužbe, po kojoj je Nikola Andrun u
više navrata udario pendrekom po glavi i golim leđima Džemala Topića, Sud nije mogao
zasnovati na osnovu Topićevog svjedočenja pošto ga je cijenio nedostatnim.
110. To, iz razloga što svjedočenje Džemala Topića o ovom incidentu, nije potkrijepljeno
iskazima ostalih zatočenika iz hangara broj 2., među kojim bi svakako neko od njih, s
obzirom na njihovu brojnost, registrirao odvođenje ili dovođenje ovog svjedoka u taj
hangar. Ova činjenica, zajedno sa nejasnoćom oko svojstva koje je Mirsad Muminović, zv.
„Tadija“, u mjesecu kolovozu imao u logoru „Gabela“, za razliku od njegove pozicije
prilikom prethodnog događaja pod točkom 8, gdje je po svjedočenju Džemala Topića
također bio pasivan promatrač na vratima prostorije, je pridonijela tome da Sud nije mogao
utvrditi van razumne sumnje kaznenu odgovornost optuženog po ovoj točki optužnice.
Ocjena ostalih dokaza
111. U odnosu na činjenice koji su in favorem optuženog svjedočilo je više svjedoka tokom
postupka. Tako je svjedok Lizde Rezalija naveo kako je optuženog Nikolu zamolio da mu
se vrate dokumenta koja su mu bila oduzeta, što je ovaj i učinio. Ćamil Klepo svjedoči kako
ga je Andrun jedne prilike upitao da li puši, ima li novca, trebali mu išta, da mu je ponudio
novac ali da je od Andruna uzeo samo cigaretu. Druge prilike je optuženom dao novac da
mu kupi kafe i čokolade da ponese ženi i djeci, što je Andrun i učinio s tim što mu je vratio
usitnjene pare, pa i više nego što je trebalo sa riječima: „To je tvoje, a ovo je od mene“.
Ramiz Torlo navodi da mu je Andrun donio u logor novac koji mu je dugovala druga osoba,
dok je svjedok Omer Torlo ustvrdio da ga je jedne prilike Andrun spasio. O njegovom
dobrom postupanju prema zatočenicima je svjedočio i Safet Peco navodeći koji je čuo od
drugih kako je Andrun pomagao ljudima. Mirsad Šuta dodaje kako je optuženi puštao
njegovu sestričinu da mu donosi hranu. Jusuf Elezović pak navodi kako mu je Andrun jedne
zgode dao cigaretu. Sud nije imao razloga da ne vjeruje ovim svjedocima u pogledu
istaknutih okolnosti. Analizirajući istaknute dokaze Sud nalazi da su isti od značaja za
36
odmjeravanje kazne prema optuženom. Sa druge strane, Sud primjećuje, da ovakvi postupci
optuženog, u ovim slučajevima pozitivni prema zatočenicima, u stvari upućuju na
ispravnost zaključaka do kojih je Sud došao prilikom razmatranja pitanja vezanog za status
optuženog. Ako je optuženi bio u poziciji da zatočenicima pomaže kako su to oni svjedočili,
onda je logično da je time demonstrirao stvarnu moć koja proizilazi iz njegovog statusa
zamjenika ravnatelja time i zajedno za ravnateljem Previšićem personificirao Upravu
logora.
112. Kad su u pitanju ostali provedeni dokazi Sud je iste cijenio, ali kod toga nalazi, da isti
nisu bili od odlučnog značaja kojim bi uticali na odlučivanje.
Primjena materijalnog zakona
113. U pogledu pitanja materijalnog zakona koji treba primijeniti, obzirom na vrijeme
izvršenja kaznenog djela, Sud je prihvatio pravnu kvalifikaciju optužbe, te optuženog
osudio zbog kaznenog djela Ratni zločin protiv građanskog pučanstva iz članka 173. stavak
1. točke c) i e) KZ BiH. Navedeno kazneno djelo je optuženi počinio sa umišlajjem, jer iz
dokaza provedenih u postupku, proizilazi da je optuženi u momentu izvršenja kaznenog
djela bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava i očigledno je da
je svojim radnjama koje su u osnovi zločina želio ili je u najmanju ruku pristao na
prouzrokovanje zabranjene posledice kako je to već specificirano po točkama osuđujućeg
dijela presude.
114. S obzirom na vrijeme izvršenja kaznenog djela i materijalnog zakona na snazi u to
vrijeme, Sud smatra relevantim dva zakonska načela: načelo zakonitosti i načelo
vremenskog važenja kaznenog zakona:
115. Članak 3. KZ BiH propisuje načelo zakonitosti, prema kojem nikome ne može biti
izrečena kazna ili druga kaznenopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno,
nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao kazneno djelo i za koje
zakonom nije bila propisana kazna. Članak 4. KZ BiH (vremensko važenje kaznenog
zakona) propisuje da se na učinioca kaznenog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u
vrijeme učinjenja kaznenog djela, a ako se poslije učinjenja kaznenog djela jednom ili više
puta izmijeni zakon, primjenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.
116. Načelo zakonitosti propisano je člankom 7. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim
pravima i osnovnim slobodama (u daljem tekstu: EKLJP) koja ima prioritet nad svim
ostalim zakonima u BiH (članak 2.2. Ustava BiH). Prema navedenom članku EKLJP „Nitko
ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času
počinjenja, po domaćem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo.
Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je
kazneno djelo počinjeno.” Dakle, zabranjeno je izricanje teže kazne od one koja je bila
primjenjiva u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Ova odredba prema tome, propisuje
zabranu izricanja teže kazne, neutvrđujući obaveznu primjenu blažeg zakona za učinioca, u
odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Stavkom 2.
članka 7. EKLJP određeno je da „Ovaj članak ne spriječava suđenje ili kažnjavanje bilo
37
koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo u
skladu s općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda”.
117. Članak 15. stavak 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u
daljem tekstu: MPGPP) propisuje: „Niko se neće smatrati krivim za kazneno djelo
počinjeno činom ili propustom, koji, u vrijeme počinjenja, nisu predstavljali kazneno delo
prema domaćem ili međunarodnom pravu. Isto tako, neće se izreći teža kazna od one koja je
bila primjenjiva u času kada je kazneno delo bilo izvršeno. Ako se, nakon što je djelo
počinjeno, zakonskom odredbom predvidi izricanje blaže kazne, to će ići na korist
počinioca”.
118. Stavkom 2. članka 15. MPGPP određeno je da „ništa u ovom članku ne spriječava
suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u vrijeme počinjenja
predstavljao kazneno djelo prema općim pravnim načelima koja priznaje međunarodna
zajednica”.
119. Konačno, člankom 4a) KZ BiH propisano je da članci 3. i 4. KZ BiH ne spriječavaju
suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme
kada je počinjeno predstavljalo kazneno djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog
prava, čime je faktički preuzeta odredba članka 7. stavka 2. EKLJP i čime je omogućeno
izuzetno odstupanje od principa iz članka 4. KZBiH, kao i odstupanje od obavezne primjene
blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju kaznena djela prema međunarodnom pravu,
kakav jeste i postupak protiv optuženog, jer se upravo radi o inkriminaciji koja uključuje
kršenje pravila međunarodnog prava. Ovakav stav zauzet je presudom Odjela I Apelacionog
odjeljenja Suda BiH u presudi izrečenoj protiv Abduladhima Maktoufa, broj KPŽ 32/05 od
4.04.2006. godine
Odluka o kazni
120. S obzirom da su radnje optuženog iz točke I osuđujućeg dijela presude stekle sva bitna
obilježja kaznenog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. točka
c) i e) to ga je ovaj sud temeljem citiranog zakonskog propisa u izreci presude za isto i
oglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.
121. Odlučujući o primjeni vrste i visine kaznene sankcije prema optuženom, Sud je
polazeći od opće svrhe kaznenih sankcija, svrhe kažnjavanja i granica kazne propisanih
zakonom za kazneno djelo za koje je optuženi oglašen krivim imao u vidu sve okolnosti iz
člana 48. KZ BiH koje su od uticaja da kazna u konkretnom slučaju bude veća ili manja.
Naime, Sud je optuženom od olakšavajućih okolnosti cijenio činjenicu da se optuženi
korektno držao pred Sudom, da do sada nije kazneno odgovarao, te da je porodičan čovjek,
otac četvoro djece, da je u odnosu na jednu točku optužbe priznao počinjenje
kaznenopravne radnje za što je izrazio kajanje koje je Sud cijenio kao iskreno, da je u nekim
slučajevima pomagao zatočenim licima bošnjačke nacionalnosti, a od otežavajućih
okolnosti je Sud našao svojstvo optuženog kao zamjenika ravnatelja logora „Gabela“
(posebno obrazloženo u vezi sa činjenicama od općeg značaja, v. para. 27-39), brojnost
kaznenopravnih radnji kojih je optuženi počinio, težinu počinjenog kaznenog djela,
postojanje visokog stupnja kaznene odgovornosti na strani optuženog, te je imao u vidu i
38
težinu posledica nastalih izvršenjem kaznenog djela koje oštećeni, koji su prema optuženom
tražili nadoknadu štete, i danas osjećaju. Stoga, Sud smatra da se ovako odmjerena kazna
zatvora, po svojoj visini, pokazuje neophodna za ostvarenje svrhe kažnjavanja predviđene
člankom 39. KZ BiH, tj. da se, pored razloga generalne i individualne prevencije, izrazi
društvena osuda učinjenog kaznenog djela i utiče na svijest građana o pogibeljnosti
kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinilaca. Stoga, ne kazniti postupke
Nikole Andruna značilo bi usvojiti niske kriterije moralnosti i izbjegavanje ispunjenja
pravde prema žrtvama.
122. Na osnovu članka 56. KZ BiH, optuženom će se u izrečenu kaznu zatvora uračunati
vrijeme koje je od 30.11.2005. godine pa nadalje proveo u pritvoru, a na osnovu članka 188.
stavak 4. ZKP BiH optuženi je oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka,
jer je nezaposlen, pa po ocjeni Suda optuženi nema sredstava iz kojih bi troškove namirio.
123. Odlučujući o imovinskopravnim zahtjevima oštećenih, Sud je na osnovu odredbe
članka 198. stavak 1. i 2. ZKP BiH, oštećene Mirzo Čolaković, Mirsad Omanović i Džemal
Topić sa imovinskopravnim zahtjevom, uputio na parnicu, obzirom da bi utvrđivanje
činjenica u pogledu visine imovinskopravnog zahtjeva iziskivalo duže vrijeme, što bi samim
tim produžilo i ovaj postupak.
Zapisničar Predsjednik vijeća
Pravni suradnik Sudac
Manuel Eising Dragomir Vukoje
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba Apelacionom odjeljenju Odjela I Suda Bosne i
Hercegovine u Sarajevu u roku od 15 (petnaest) dana po prijemu pismenog otpravka iste.
Žalba se u dovoljnom broju primjeraka predaje ovom sudu – za Apelaciono odjeljenje –
neposredno ili putem pošte preporučeno.