ALBERT CAMUS:STRANAC

Bilješke o piscu:Alber Camus (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramatičar i esejist,rođen u Alžiru. Godine 1940. dolazi kao već formiran filozof i književnik uFrancusku, gdje se priključuje Pokretu otpora, a nakon rata aktivno seangažira u nizu društvenih i političkih pitanja. Stradao je u naponustvaranja kao žrtva automobilske nesreće. Književni rad mu je usko vezans filozofskim pogledima i dijeli se na dvije faze:

I. Faza – faza «apsurda» - U ovoj fazi veoma je blizak egzistencijalizmu - Djela koja nastaju odišu osjećajem bespomoćnosti - Život prikazuje kao niz apsurda (patnja, nasilje, zločini, smrt) - Čovjek je bespomoćan, a pojedinac može ostvariti svoju filozofiju jedino ukoliko prihvati svoju životnu filozofiju (tzv. filozofiju apsurda), i prestane doživljavati stvarnost kroz tradiocionalne vrednote - Djela koja tada nastaju su: - filozofski esej «Mit o Sizifu» 1942. g. - roman «Stranac» 1942. g. - drame «Nesporazum» i «Caligula» 1944. g.

II. Faza – faza «pobune» - Raskid s egzistencijalizmom - Smiso čovjekova egzistencijalizma pronalazi u njegovoj pobuni protiv životnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti - Djela koja tada nastaju su: - filozofski esej «Pobunjeni čovjek» 1951. g. - romani «Kuga» 1947. g. i «Pad» 1956. g. - drame «Opsadno stanje» 1948. g. i «pravednici» 1950. g.

Zbog izvanrednog stila i majstorske kompozicije 1957. godine bivanagrađen Nobelovom nagradom za književnst.

O djelu:Kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i besmislen životmladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrtsvoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zato što jebez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao snjegovim prijateljima.

Svi ti događaji ispričani su u obliku ispovjedi glavnog junaka,koji u tamnici s podjednakim mirom i ravnodušnošću govori oproteklim zbivanjima kao i o smrti koja mu preostaje.Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim ikratkim rečenicama.

Prema romanu «Stranac» 1967. godine snimljen je istoimeni film.Camusov Stranac jest roman s poprilično uskom usmjerenošću,jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti,događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni,kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode,osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovimrazmišljanjem u tim trenicima.

Stranac se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja negovori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima,već govori o nečem posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodamai nezgodama jednog mladića, Mersaulta.

Analiza glavnih likova:MersaultNakon u jednom dahu pročitanog romana za Mersaulta želim reći samojedno: «Stvarno čudna biljka!»

U dosada pročitanim knjigama junaci koji su se htjeli oduprijetikonzervativnom tradicionalizmu bilu su donekle pasivni, što znači dasu se barem donekle sukobljavali sa društvom čineći određene stvari,za razliku od Mersaulta koji ne čini apsolutno ništa.

Njegova apsolutna pasivnost čak me je u određenim dijelovima romana izbunjivala, jer ja imam namjeru dok čitam roman ili bilo koje drugo djelorazumijeti postupke i razmišljanja glavnog junaka, a Mersault mi je todopustio tek u određenim sferama; samo u pogledu apsurdnosti ljudskogživota, te općeljudskog postojanja.

Smrt Mersaultove majkeUobičajeno je ukoliko nekome netko umre, posebice ako je riječ omajci, da je vidljiv osjećaj tuge i žalosti u očima. Za Mersaulta je vijest osmrti nešto je normalno, kao da je u novinama pročitao da se to desilonekom trećem, a ne njemu.

«Majka mi je danas umrla. A možda i juče, ne znam. Primio sam telegram iz doma staraca: 'Majka umrla. Sahrana sutra. S osobitim poštovanjem.' Međutim, to ništa ne znači. Možda je to bilo i juče.»

Mersault nema izljeva nikakvih emocija, totalna ravnodušnost.U početku sam mislila da je odsustvo emocija uzrokovano šokom nakonsaznanja za događaj, ali kako je vrijeme prolazilo on opet nije iskazivaonikakve osjećaje, a i kasnije, u nastavku događanja, shvatila sam da on ni

prema čemu nema razvijene emocije – on je zapravo kao ameba.Primjer: kad se vraća na posao i komentira protekle događaje:

«Mislio sam da je prošla još jedna nedelja, da je majka sahranjena, da ću se opet prihvatiti posla i da se, sve u svemu, ništa nije izmenilo.»

On je u stvari jedva čekao da se sve ovo rješi, da može dalje nastavitiživjeti kako je i običavao u monotoniji vlastite svakidašnjice.Najčudnije mi je djelovala ova rečenica:

«Nije moja krivica.»

Tom rečenicom se pokušao poslodavcu opravdati za dvodanje odsustvosa posla radi sahrane majke – pa nitko ga ni za šta nije okrivio da bi onmorao ovako reagirati.

Na samoj sahrani on se ponaša ponovno neuobičajno; pije bijelu kavu,puši, i kao kruna svemu tome – sljedećeg dana odlazi u kino saprijateljicom Marijom gledati komediju.

Život i postojanjeKroz cijeli roman Mersault je ravnodušan po pitanju postojanja,djelovanja, te života općenito.

Cijeli život on ide linijom manjeg odbora (kao da ga je današnja mladežsavjetovala kako da korača životom), a njegovi pogledi dolaze do izražajakad biva optužen za ubojstvo, a za kaznu mu porota izglasa smrt i onufizičku, ali ga pritom i moralno osudi na smrt izvrgnuvši ga javnom ruglu.

On ne žali ni zbog čega, niti zbog majčine smrti, niti zbog zločina koji jepočinio, što jednostavno zbunjuje i plaši društvo.

Nema ni trunke kajanja kao da želi dati doznanja da ga osude na što višukaznu.

Ljude zapravo zbunjuje to što on niti pred likom Krista ne osjeća nikakavstid niti kajanje. On je nevjernik, ne vjeruje ni u kakav život poslije smrti.

Za Mersaulta je Bog, kao i ljudsko postojanje, još samo jedan u nizuapsurda, jer nije od ovog svijeta, nije opipljiv i vidljiv ljudskim očima.

Mersaultova razmišljanja o životu i ljudskom bivstvovanju najviše dolazena vidjelo kada odbija ispovjednika, i na kraju ga ipak primi ali s velikimnegodovanjem.Za Mersaulta je postojanje stvar čiste sudbine, a sudbina je jedino u što jeon još vjerovao. Smatra da nije važno da li si dobar ili loš, pošten ilinepošten, hrabar ili kukavica, jer svakoga na kraju stigne ista apsurdna isurova smrt.

«Ali svi ljudi znaju da ne vredi živeti. Očigledno je da, kad dođe smrtni

čas, nije važno kako se i kada umire.»

Smrt je jedina stvar u Mersaultovu životu koja nije besmislena i jedinaona ima smisao da uništi jednoličnost ljudskog života i postojanja.

Mersault je stranac ljudima i to je jedini problem zbog kojeg ga ljudiosuđuju. Oni si jednostavno ne mogu predočiti da netko nema osjećajani za što i to ih jednostavno zastrašuje. Društvo ga osuđuje na smrtponajviše zato što se ne kaje.

Za mene on nije niti negativac, a još manje tragičan lik;po meni jedini nositelji tragike u ovom romanu su ljudi i njihovi bijedniživoti prepuni tuge, žalosti, kajanja i straha nad nepoznatim i novim.

PrirodeMersault je jedino uživao u prirodi, jedino je ona bila u kojoj se mogaoopustiti, odmarati i prepustiti užicima.

«Osjećao sam se skoro izgubljen između plavog i vedrog neba i monotonije ovih boja, ljepljive crne boje naprslog asfalta, tamnocrvenih odjela i crno lakovanih kola. Sve to, sunce, miris kože i konjske balege, miris laka i tamjana, umor od besane noći – mutio mi je pogled i misli.»

Zapravo kad razmišljam o Mersaultovu poimanju prirode dolazim dozaključka da on jedino u prirodi, točnije suncu i nebu, pronalazi skladi neku vrstu ideala jer se često opisujući svoja razmišljanja zaustavljapromatrajući sunce i plavetnilo neba.

«Na nebu je sunce već uveliko sjalo. Počelo je da pritiskuje zemlju, vrućina je naglo rasla...»

Pisac također prirodu i prirodne pojave koristi kako bi uspostavio određeniugođaj – vrućina i užareno sunce.

Simbolika plavog neba: - Kao što sam već navela ono je jedini ideal u Mersaultovu životu - Jedino nebo ima moć da utječe na njega - Imam osjećaj da ga je pogled na nebeski svod i krstarenje snovima još jedino i držalo na životu

Nakon što je osuđen na smrt jedino za čim žali su slike prirode:

«Zaželio sam da još jednom oslušnem žubor vode, da se sklonim od sunca, napora, plača žena i da pronađem hlad i mir.»

Sklad koji pronalazi u prirodi pokušava prenijeti u vlastiti život i to jerazlog zbog kojeg ga ljudi smatraju stranim i nestvarnim.

SalamanMersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao nekukožnu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osutopjegama i krastama.

«Penjući se mračnim stepenicama, sudario sam se sa starim Salamanom, susjedom iz hodnika. Bio je sa svojim psom. Već deset godina viđaju ih zajedno. Prepeličar je imao neku kožnu bolest, mislim neko zapaljenje, od koga mu je opala sva dlaka i od kojeg je dobio pjege i smeđe kraste. Živeći tako s njim, obojica sami u jednoj sobici, stari Salaman bio mu je najzad potpuno sličan. I on je imao crvenkaste kraste na licu i žućkaste i proređene dlake. A i sam pas bio je povijen kao i njegov gospodar, imao isturenu njušku i izdužen vrat. Izgledalo je kao da su iste rase, mada su jedan drugog mrzili.»

Poistovjećujući čovjeka i psa, Camus u ovom citatu kritizira obične ljudekoji kroz život idu četveronoške kao kakvi «šugavi» psi, čekajući smrtnitrenutak koji će ih osloboditi boli i patnje koju im je život dodijelio.

Svakog dana starac je psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio i tukao psa,ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utučen isve je pretražio da bi ga našao. Ovaj lik je jednostavno dokaz one stareposlovice: «Pas je čovjekov najbolji prijatelj!»

Raymond SintesOnizak čovjek, veoma razvratan i «prijatelj» Mersaulta, te njegov susjed.

«Upravo u tom trenutku uđe moj drugi susjed iz hodnika. U ovom kraju grada govorilo se da živi od žena. Kad bi ga neko upitao šta je po zanimanju, odgovarao bi da je 'magacioner'. Nitko ga nije volio. Sa mnom često porazgovara i katkad provede po neki časak kod mene, jer ga ja slušam. Smatram da je ono što kaže zanimljivo. Nemam, uostalom, nikakvog razloga da s njim ne razgovaram.»

Raymond je pak slika radničkog društva onog doba, on je zapravoboem u ovom romanu – uživa u životu i ima veoma neobičan odnosprema ženama – on smije njih varati, ali one ne smiju ni u kom slučajunjega varati.

On je bio Mersaultov tzv. prijatelj jer Mersault, kako nije imao mišljenja osvemu što se događalo oko njega, tako nije imao niti mišljenje oprijateljstvu. Raymond je određivao i Mersaultov odnos prema ženamaposebice onaj prema Mariji.

MarieMersaultova prijateljica, daktilografkinja u njegovu uredu, a kasnije injegova ljubavnica.

«U vodi zatekoh Mariju Kardonu, bivšu daktilografkinju u mojoj kancelariji,

koju sam u ono vreme priželjkivao.»

To je žena prema kojoj nije osjećao ništa drugo doli same seksualneprivlačnosti koja je vidljiva u njegovim opisima Marije dok ju je gledaoili je se prisjećao.

«Mnogo sam je želio, jer je imala lijepu haljinu sa crvenim i bijelim prugama i kožne sandale. Nazirale su se njene čvrste grudi a od sunca preplanulo lice podsjećalo je na cvijet.»

Mersault je u Mariji vidio samo seksualni objekt, a to se najbolje vidi utrenutku kad ona predloži da se vjenčaju.

«Te večeri Marija dođe po mene i upita me da li bih se s njom oženio. Odgovorih joj da mi je to svejedno i da bismo mogli to učiniti ako ona to želi.Tada je ona htela da zna da li je volim. Odgovorih joj, kao što sam to već jednom učinio, da to ništa ne znači, ali da sam siguran da je ne volim.»

On ju čak nije nikada niti barem malo volio, a još manje toliko da sevjenča s njom.

Kroz ovo se samo još jednom potvrđuje Mersaultova ravnodušnost,ali u ovom konkretnom slučaju, ravnodušnost prema ljubavi kako krozovaj citat, tako i kroz njegovo razmišljanje o Mariji kad završi u zatvoru:

«Te večeri sam razmišljao i sam sebi rekao da se možda umorila od toga da bude ljubavnica na smrt osuđenog. Došao sam i na ovu pomisao da se možda razbolila ili umrla. To bi bilo sasvim prirodno. Od tog trenutka, uostalom, ostao bih ravnodušan sjećajući se Marije. Mrtva me više nije interesovala.»

Sporedni likovi:Perezprijatelj Mersaultove majke, veoma je iznenađen Mersaultovimponašanjem na pogrebu.

EmanuelNadstojnik i upravitelj doma za starce u Alžiru.

CelestTakođer još jedan od stanara zgrade u kojoj je živio Mersault te još nekimanje važni likovi kao Mason i njegova žena, policajci itd.

Dojam o djelu:“Stranac” sadrži priču o čovjeku koji se našao u situaciji zločinca iosuđenika na smrt, a da ništa od toga ne shvaća. Odnosno, on jeizgubljen, živi u svom svijetu, a za druge ne brine što me se posebnodojmilo, kao i odgovori na pitanja: Što je život? Što je svijet? – “Život isvijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba između iracionalnosti inostalgije za smislom i skladom”. Međutim, mi ipak živimo, mislimo dapostoji neki interes da živimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkrivavrijednost: to je pobuna, a upravo tu vrijednost Mersault nije želioiskoristiti što je veoma čudno. Ljudi žive u apsurdu, u kugi, dok seMersault u potpunosti slagao s tim negativnim smislom života.

Djelo mi se svidjelo jer pisac svojim bojama oslikava opću zajedničkusituaciju svih ljudi; osvijetljenje koje on baca na događaje obasjavasvakog od nas pojedinačno.

Kao i sreća život je varljiv. Jer tako je malo potrebno da budemo sretni,a tako često nam to malo nedostaje.

Zato smatram da je Camus ovim romanom pružio okrutnu,ali istinitu sliku o čovjekovom položaju u svijetu.

Lektire - download lektirawww.lektire.org

Skripte za pripremu prijemnih ispita na fakultetima- ekonomija, foi, političke znanosti, filozofski fakultet, pravo, učiteljski fakultet/akademija

www.prijemni.net