Stasa Milisavljev - Investiranje Na Burzi Za Pocetnike

Izdavač: KATARINA ZRINSKI d.o.o. Moslavačka 9, Varaždin, tel.: 042/241-000, fax: 042/241-828

Za izdavača: Mirjana Ptiček Tehnički urednik: Vedran Martinez

Naslov izvornika: Investiranje na berzi za početnike © Staša Milisavljev

Copyright © KATARINA ZRINSKI d.o.o., Varaždin, 2007.

Prijevod: Nebojša Buđanovac

ISBN 978-953-236-142-1

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 657927.

Sva prava pr idržana . N i j edan dio ove kn j ige ne smi je se umnožava t i ,

fotokopirat i ili na bilo koji drugi način reproducirati bez pismenog dopuštenja

nakladnika.

Slika na 3. strani: Statua bika na Wall Streetu (Wall Street Bull)

SADRŽAJ

Uvod....................................................................................................9

Prvi dio: Dionice.......................................................................11 1. Zašto se izdaju dionice? 13 2. Tko kupuje dionice? 13 3. Gdje se dionice prodaju? 14 4. Vrste dionica 20 5. Kako znati da li kupiti određenu dionicu ili ne? 22 6. Kupi na temelju glasina, prodaj na temelju vijesti..............25 7. Ekonomski čimbenici 26 8. Kako kamata utječe na cijenu dionica? 29 9. Situacija je dobra, a cijena mojih dionica pada 30

10. Borba za vlast 31 11. Što ja imam od toga? 34 12. Nove tvrtke na burzi 35 13. Javne ponude 36 14. Privatizacija 37 15. Nova izdanja dionica tvrtki koje su već

izlistane na burzi 38 16. Moja tvrtka je bankrotirala 41 17. Autopsija 43

Drugi dio: Kako ulagati u dionice 45 1. Koje dionice trebam kupiti? 47 2. Koje dionice ne trebam kupiti? 48 3. I kako onda započeti? 49 4. Kako zadržati profit? 50 5. Zašto ulagati u inozemstvu? 51 6. Što nikako ne smijem učiniti? 51 7. A porez? 52

5

8. Primjeri iz prakse 54 9. Izvješće tvrtke o poslovanju 62

Treći dio: Državne obveznice 67 1. Što su državne obveznice? 69 2. Vrste obveznica 70 3. Što utječe na cijenu obveznica? 71 4. GILT-ovi 72

Četvrti dio: Valute 75 1. Uvod 77 2. Povijest 77 3. Što utječe na cijenu valuta? 78

Peti dio: Investicijski fondovi 81 1. Jedinične zaklade (unit trusts) 83 2. Investicijske zaklade (investment trusts) 84 3. Hedge fondovi 85 4. Moderne investicijske kuće za savjetovanje i aktivno

upravljanje kapitalom 87

Šesti dio: Futures i opcije 95 1. Futures 97 2. Opcije 100 3. Što utječe na vrijednost opcija? 101 4. Vrste opcija 101

Sedmi dio: Zemlje u tranziciji: 105

Terminologija 113

Internetske adrese 118 O autoru 119

6

Uvod

Za većinu ljudi prvi i jedini kontakt s burzom su filmovi poput, primjerice, »Wall Streeta«. Gledajući taj i neke druge slične holivudske filmove, mnogi ljudi stječu dojam da je burza neka tajanstvena institucija u koju je moguće ući samo s posebnom pozivnicom. Taj je dojam, naravno, pogrešan. Štoviše, moglo bi se reći da je razumijevanje funkcioniranja burze relativno lagano kad se razjasne neki tehnički termini. Da bismo se upoznali s burzom, moramo promotriti dva pitanja: što se tamo zapravo događa i koja vrsta investicija odgovara specifičnom pojedincu? Različite osobe imaju različite potrebe i vrlo često mnogi pogrešno investiraju. Ova knjiga napisana je kako bi pomogla čitateljima u izbjegavanju takvih pogrešaka.

Što je, dakle, burza? Burza je institucija puna bankara, brokera, dilera, pravnika, knjigovođa, financijskih analitičara i njima sličnih stručnjaka. Svi oni imaju različite uloge, ali svi su oni dio mreže koja ima samo jednu funkciju, a to je da omogući prijenos novca od onih koji ga imaju do onih kojima je potre-ban. Pomalo sliči banci, zar ne? Razlika je u tome što su oni koji imaju novac i žele ga »posuditi« drugima investitori koji zauzvrat očekuju profit, dok su oni kojima treba novac i žele ga posuditi od drugih kompanije kojima treba kapital kako bi se proširile, te vlada koja uglavnom više troši nego što čuva u poreznoj blagajni. Uloga burze je, dakle, da djeluje kao posrednik između onih koji daju i onih koji uzimaju novac, a zauzvrat ona naplaćuje proviziju od obje strane. Komplikacije nastaju zbog toga što je burza pronašla mnogo načina da novac teče između investitora s jedne strane, i kompanija i vlade s druge strane. Razlog za tu raznovrsnost leži u činjenici da neke osobe žele investirati manje, neke više, netko želi investirati na duži, a netko na kraći rok. Vjerojatno najvažniji razlog je stupanj rizika. Opće načelo kaže: što je investicija duža i rizičnija, dobitak je potencijalno veći, i obratno. U biti, najsigurnija je investicija u tzv. državne obveznice (to vrijedi samo za stabilne i razvijene države), ali tu je profit relativno skroman. Vjerojatno najrizičnija investicija je ona u nove

9

Investiranje na burzi za početnike

tehnološke kompanije. Ako ta kompanija uspije, možete se silno obogatiti (tko god je početkom devedesetih investirao u računalne kompanije mogao je zaraditi profit nekoliko stotina puta veći od investiranog kapitala), ali ako kompanija ne uspije, budite spremni na to da dugo vremena šaljete svoju djecu na izlet samo do susjedne ulice.

Državne obveznice i nove tehnološke kompanije predstav-ljaju, naravno, dvije krajnosti kad je riječ o investiranju na burzi. Privlačnost burze je u tome što postoje investicije za gotovo svakog bez obzira na okolnosti. Moja namjera je raspraviti o njima i otkriti koje od njih odgovaraju vama.

10

Dionice

1. ZAŠTO SE IZDAJU DIONICE?

Postoje razne vrste burza. Među njima je vjerojatno naj-popularnija burza na kojoj se kupuju i prodaju dionice raznih tvrtki. Te se tvrtke zovu javne tvrtke (public companies), što u osnovi znači da onaj tko ima višak novca, može kupiti njihov dio. Važno je reći da se tvrtke koje se nalaze na burzi više ne zovu privatne, jer svatko tko kupi dionice teoretski ima pravo na dio profita i sudjelovanje u donošenju odluka vezanih za tu tvrtku.

Tu se postavlja pitanje zašto bi vlasnik privatne tvrtke, koji je uložio mnogo truda i riskirao vlastiti novac kako bi uspio, odlučio rasprodati dio svoje tvrtke? Glavni je razlog u tome što male tvrtke trebaju novac kako bi se proširile, primjerice za nove strojeve, tvornice, urede i slično. Dio tog novca možda dolazi od profita, a dio od bankovnog kredita. Međutim, male tvrtke često nemaju veliki profit, a postoji i ograničenje visine kredita. Osim toga, dodatni problem je u tome što banke žele isplatu kamate na posuđeni novac bez obzira na to je li tvrtka imala uspješnu ili neuspješnu poslovnu godinu; mnoge tvrtke si to ne mogu priuštiti. Dodatna prednost za tvrtke koje odluče postati javne jest takozvano oslobađanje kapitala. Ljudi koji su razvili uspješnu tvrtku mogu ponosno reći da su stvorili nešto, ali ako žele kupiti novi Mercedes, to ponekad nije dovoljno. Izdavanje i prodaja dionica tako postaje način oslobađanja jednog dijela tog kapitala, na raspolaganju vlasniku tvrtke.

2. TKO KUPUJE DIONICE?

Razmotrili smo ukratko tko i zašto izdaje dionice. Kako je burza dvosmjerna ulica, sada ćemo razmotriti tko i zašto kupuje te dionice. Većina slavnih tvrtki koje su nam poznate (Coca-Cola, Microsoft, McDonalds, Walt Disney i slični) danas se nalaze u rukama dioničara. Ti su dioničari obični građani koji ulažu

13


svoju uš teđev inu za budućnos t , mi rov insk i f ondov i , osiguravajuća društva i razni investicijski fondovi. O tim fondovima bit će riječi kasnije. Svi ti dioničari imaju samo jedan zajednički cilj - ostvariti profit.

Kada kupite dionice, profit se stvara na dva načina. Prvi je način putem dividendi. Dividenda je iznos profita po dionici koji varira proporcionalno s profitom koji zaradi tvrtka. Ukoliko, primjerice, kupite stotinu dionica Microsofta, a za određeno razdoblje dividenda iznosi tri dolara po dionici, zaradit ćete tri stotine dolara. Dividenda se uglavnom isplaćuje jednom godišnje, naravno, ako se tako izglasa na skupštini. Slijedeće godine zaradit ćete manje, isto ili više, ovisno o poslovanju Microsofta. Od dividende se nećete obogatiti, ali ćete zato godišnje imati stvaran osjećaj da ste i vi vlasnik multinacionalne tvrtke.

Mnoge tvrtke, međutim, ne isplaćuju dividendu. Javne tvrtke nisu obavezne isplaćivati dividendu (ponekad ne mogu zbog nedostatka novca, a ponekad ne žele jer namjeravaju upotri-jebiti profit za proširenje ili nešto drugo). Međutim, ako tvrtka koja tradicionalno isplaćuje dividendu odjednom to prestane činiti, cijena njenih dionica može drastično pasti, što nije u interesu nikome, a ponajmanje upravi te tvrtke. Privatne ulagače dividenda uglavnom i ne zanima jer žele ostvariti profit na druge načine. Sada dolazimo do glavnog načina zarade na burzi - kupovine dionica dok su jeftine i prodaje kad im cijena naraste. To je zapravo jedini način zarade značajnijeg profita u odnosu na uloženi kapital.

3. GDJE SE DIONICE PRODAJU?

Danas više oko 130 zemalja ima svoju burzu na kojoj se kupuju i prodaju dionice. Najveća se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama. Vrijednost dionica na američkoj burzi predstavlja otprilike jednu trećinu ukupne vrijednosti svih svjetskih dionica.

14

Njujorška burza (New York Stock Exchange, NYSE)

U SAD-u postoji nekoliko burzi, a najvažnije se nalaze u New Yorku. Njujorška burza (New York Stock Exchange, NYSE) trguje dionicama preko dvije tisuće tvrtki. Te su tvrtke raspoređene po veličini i po sektorima u nekoliko skupina. Trideset najvećih tvrtki grupirano je u indeks koji se zove Dow Jones. Kako se tvrtke značajno međusobno razlikuju, ponuda i potražnja za njihovim dionicama će također biti različita. Zbog toga se cijena dionica jedne tvrtke mijenja neovisno o cijenama drugih. U bilo kojem trenutku, cijene nekih dionica će rasti, nekih padati, dok će cijene nekih stagnirati. To predstavlja problem ulagačima koji žele imati cjelovitu sliku događaja na burzi. Kako bi se riješio taj problem, dionice posebno odabranih tvrtki grupirane su u jednu skupinu koja se naziva indeks. Indeks je u osnovi brojčana vrijednost koja odražava trenutačnu vrijednost tvrtki promatranih u cjelini, u usporedbi s njihovom početnom vrijednošću.

15

Dionice


Druga značajna burza nalazi se također u New Yorku, a zove se NASDAQ. NASDAQ je nastao 1971. godine i poznat je po tome što se trgovina dionicama od početka odvija samo preko računala. Većina burzi danas je potpuno informatizirana, što znači da su romantični dani okupljanja brokera u jednoj dvorani u kojoj se vodi borba za opstanak odavno završeni.

U Japanu postoji 8 burzi za dionice, a najveća se nalazi u Tokiju. Tokijska burza je po veličini najbliža onoj u New

16

Dionice

Yorku. Tvrtke su raspoređene u tri skupine. Prva se sastoji od preko tisuću najvećih tvrtki, druga od nekoliko stotina manjih, a u trećoj su inozemne tvrtke. Nešto više od 200 najvećih tvrtki iz prve skupine grupirane su u indeks Nikkei.

Londonska burza je za razliku od ostalih svjetskih burzi, u velikoj mjeri internacionalizirana. Zbog toga totalna vrijednost

dionica na londonskoj burzi u velikoj mjeri nadmašuje nacionalni dohodak Velike Britanije. Sto najvećih tvrtki grupirano je u indeks koji se popularno zove Footsie 100 (Financial Times - Stock Exchange 100, FTSE 100).

Četvrta burza po veličini nalazi se u Njemačkoj. Tamo postoji 8 regionalnih burzi, s najvećom u Frankfurtu. Glavni indeks zove se DAX i sadrži 30 najvećih tvrtki.

Pariška burza je treća po veličini u Europi, odmah iza londonske i frankfurtske. Četrdeset najvećih tvrtki grupirano je u indeks CAC 40.

Hongkonška burza stara je više od stotinu godina, ali počinje se širiti tek od 1970. godine. Najveće tvrtke su grupirane u slavni indeks Hang Seng.

17


Dow Jones 21. 10. 2006. Tvrka cijena promjena % promjene 3m Co 78,47 +2,07 +2,71%

Alcoa Inc. 27,46 -0,07 - 0,25% Altria Gr. 79,67 -0,52 - 0,65% American

Expres 58,04 +0,07 +0,12%

American International

Group 66,48 -0,13 - 0,20%

AT&T 34,44 +0,69 +2,04% Boeing Co 81,74 -0,67 -0,81% Caterpillar 59,00 - 10,02 - 14,52% Citigroup 49,91 +0,04 +0,08%

E.I.Du Pont 44,97 -0,03 - 0,07% Exxon Mobil 69,55 -0,18 - 0,26%

General Electric 35,47 +0,19 +0,54%

General Motors 33,34 +0,30 +0,91%

Hewlett-Packard 39,38 -0,18 - 0,46%

Honeywell 41,70 +0,12 +0,29% Intel 21,33 +0,30 + 1,43% IBM 90,48 +0,62 +0,69%

Johnson & Johnson 68,62 +0,58 +0,85%

JP Morgan 47,12 +0,25 +0,53% McDonald's 41,47 +0,70 + 1,72% Merc & Co 45,64 + 1,15 +2,58% Microsoft 28,43 +0,14 +0,49%

Pfizer 27,68 0,00 0,00% Coca-Cola 46,75 + 1,84 +4,10% The Home

Depot 35,99 +0,08 +0,22%

The Procter & Gamble 62,68 +0,18 +0,29%

18

Dionice

United Technologies 65,02 +0,02 +0,03%

Verizon 37,80 + 0,59 + 1,59% Wal-Mart 49,37 +0,88 + 1,81% Walt Disney 31,45

-0,14 - 0,44%

Grafikon 1. Rast Dow Jonesa od studenog 2005. do studenog 2006. Drugi dio

grafikona (volume) prikazuje s koliko se dionica trgovalo (u milijardama) u tom

razdoblju.

19

Tablica 1. 30 najvećih tvrtki u SAD-u. Prvi stupac označava ime tvrtke. Drugi

stupac (cijena) je trenutna cijena tih tvrtki u dolarima. Treći stupac (promjena)

označava promjenu cijene u dolarima u odnosu na prethodni dan, a četvrti stupac

(% promjene) odnosi se na postotak pada ili rasta u odnosu na prethodni dan.


4. VRSTE DIONICA

Prije no što uložite svoj teško zarađeni novac u burzu svaki će vam ovlašteni investicijski savjetnik reći (ili bi vam barem trebao reći) da cijena dionica koje kupite može rasti, ali i padati. Reći će vam i da nikada ne uložite više no što si možete dozvoliti da izgubite. To je lijepo od njih, ali to je u osnovi njihov jedini savjet. Ponuda dionica na burzi je ogromna, a nas zanima kako pronaći one koje imaju potencijal rasta. Ako se zaista želite baviti dionicama, potrebno je prvo razmotriti koje sve vrste postoje.

Prva i osnovna klasifikacija je po veličini tvrtki. Većina ulagača ulaže u već poznate i utemeljene tvrtke. Te velike tvrtke se u osnovi više cijene i, povijesno gledano, ulaganje u njih je prilično sigurno. Osim toga, one često isplaćuju redovnu dividendu, što je vrlo primamljivo velikim ulagačima. Ako kupite dionice tih tvrtki kada su jeftine, postoji velika vjero-jatnost da ćete ostvariti profit. S druge strane, problem velikih tvrtki je što su one već razvijene i uspješne, što se vidi u cijeni njihovih dionica. To u osnovi znači da su one često skupe, a potencijal rasta im je relativno skroman.

Za razliku od toga, manje tvrtke predstavljaju veći rizik, ali je njihova mogućnost rasta veća. Mnoge tvrtke na burzi u početku nemaju nikakav profit i zato su njihove dionice jeftine; te su tvrtke, međutim, često pune poleta i željne uspjeha. Međutim, niska cijena njihovih dionica ne znači da će one u skoroj budućnosti rasti. Štoviše, može se reći da veliki broj malih tvrtki neće uspjeti, a na vama je da odgovarajućim istraži-vanjem pronađete one s potencijalom. Kasnije ćemo razmotriti kako se radi to istraživanje.

Druga klasifikacija je po gospodarskoj djelatnosti. Grupiranje tvrtki po gospodarskoj djelatnosti veoma je važno, jer različite tvrtke koje se bave istom djelatnošću imaju mnogo zajedničkog. Na londonskoj su burzi tvrtke podijeljene u 35 specifičnih sektora. Ti sektori stalno ulaze i izlaze iz mode. Ako, primjerice, ulagači procijene da su u određenom trenutku naftne

20

Dionice

t v r t k e relativno jeftine i da će u bliskoj budućnosti cijena nafte s k o č i t i , one postaju primamljive za ulaganje i cijena dionica svih tvrtki u naftnom sektoru će narasti. Taj takozvani domino-efekt vrijedi za sve sektore. Sredinom devedesetih g o d i n a skoro svaka tvr tka koja se bavila računalnom tehnologijom prošla je na burzi izuzetno dobro.

Nadalje, u vrijeme gospodarske krize (recesije), mogu postati veoma popularne takozvane defanzivne tvrtke. To su uglavnom tvrtke u prehrambenom sektoru; bez obzira na ozbiljnost krize, ljudi uvijek moraju jesti.

Treba napomenuti da je razlog takvom ponašanju u velikoj mjeri psihološki. Vrlo je očito da postoje kvalitetne i manje kvalitetne tvrtke, ali ulagači zbog masovne histerije ponekad to zaborave i počnu bezglavo juriti za svim tvrtkama iz popularnog sektora; zato se cijene dionica svih tvrtki u jednom sektoru često kreću u istom smjeru.

Grafikon 2.

Dionice Microsofta

od studenog 2001. g.

do studenog 2006. g.

Grafikon 3.

Dionice Intela od

studenog 2001. g. do

studenog 2006. g.

21


5. KAKO ZNATI DA LI KUPITI ODREĐENU DIONICU ILI NE?

Što utječe na cijenu dionica? Najjednostavniji odgovor na to pitanje je ponuda i potražnja. To otprilike znači slijedeće - ako u određenom trenutku dionice kupuje više ulagača no što ih prodaje, cijena tih dionica će rasti. Isto tako, ako većina ulagača prodaje dionice, njihova cijena pada. To je, naravno, logično; međutim, nas zanima kada i zašto ulagači odlučuju kupiti, odnosno prodati dionice? Odgovor na to pitanje nije jedno-stavan. Procjena vrijednosti dionica nije egzaktna znanost.

Mnogi ulagači razvijaju sofisticirane matematičke metode kako bi pronašli jeftine dionice, a ipak konstantno gube novac; drugi pak na prvi pogled (a ponekad i stvarno), nemaju pojma što rade, a redovno zarađuju na burzi. Dobar ulagač posjeduje određeni psihološki profil. Osim što mora razviti osjećaj za burzu, mora biti sposoban predvidjeti budućnost određene tvrtke, a i gospodarstva u cjelini. Nije loše imati i malo sreće. Iako je procjena dionica dosta subjektivna, postoje neke standardne metode koje se koriste za utvrđivanje jesu li one jeftine i vrijedi li ih kupiti, ili su skupe, pa ih treba prodati.

Jedna od najvažnijih pokazatelja za procjenu vrijednosti dionica je odnos između cijene dionica i profita koji ostvaruje tvrtka, takozvani odnos cijena/zarada (price/earning ratio, p/e ratio) Taj odnos, koji ćemo zvati odnos p/e, uspoređuje trenutnu cijenu dionica sa zarađenim ili očekivanim profitom. Uzmimo, primjerice, da tvrtka ima kapitalnu vrijednost od 500.000 dolara podijeljenu u 500.000 dionica (znači da jedna dionica vrijedi 1 dolar). Godišnji profit te tvrtke nakon plaćanja poreza je, recimo, 150.000 dolara. Podijelimo cjelokupan profit s ukupnim brojem dionica te tvrtke. Dobiveni rezultat je zarada po dionici.

150.000 /500.000 = 30 centi

22

Dionice

Ako je cijena jedne dionice u našem primjeru, recimo, 300 centi (3 dolara), odnos između cijene i profita, odnos p/e, bit će 10.

300 / 30 = 10

Ako se cijena dionica prepolovi na 150 centi i odnos p/e će se prepoloviti na 5.

150 / 30 = 5

A ako se cijena naše dionice udvostruči na 600 centi i odnos p/e će se udvostručiti na 20.

600 / 30 = 20

Taj odnos između cijene i profita zapravo govori ulagaču za koliko godina će zarada (ako profit ostane stabilan), izjednačiti vrijednost tvrtke na burzi. Ako je odnos p/e veći od nekog burzovnog prosjeka, to ukazuje da ulagači očekuju rast te tvrtke iznad prosjeka. Ako cijena dionica padne, što znači da ulagači za tu tvrtku nemaju velika očekivanja, past će i odnos p/e. Sam po sebi, odnos p/e ne govori mnogo o vrijednosti dionica. Govori vam samo što ulagači očekuju u pogledu rasta profita. Vi morate procijeniti jesu li ta očekivanja realna.

Uzmimo, primjerice, dvije slične tvrtke iz prehrambenog sektora. Tvrtka A ima odnos p/e 8, a tvrtka B 14. Ako je njihova perspektiva identična, a ne postoji neki vidljivi razlog za takav nesklad između njihovih odnosa p/e, ili su dionice tvrtke A jeftine ili su dionice tvrtke B skupe. Takve anomalije se na burzi događaju redovno, ali se brzo isprave, što zapravo znači da na burzi vrlo često možete naći jeftine dionice, ali morate biti odlučni, jer već sljedećeg dana one mogu poskupjeti.

23


Ako vam je, kao i meni, analiza odnosa p/e previše kompli-cirana, ne očajavajte, jer postoji i lakši način procjene vrijednosti dionica. Realna vrijednost jedne tvrtke može se mjeriti tako da se zbroji vrijednost njenog cjelokupnog posjeda, uključujući i gotovinu; zatim se od toga oduzme njen dug i podijeli sa cjelokupnim brojem dionica te tvrtke. Rezultat predstavlja takozvanu ukupnu vrijednost (Net Asset Value ili skraćeno NAV). NAV je u stvari teoretska vrijednost jedne dionice, ako bi se ta tvrtka raskomadala i prodala.

Uzmimo, primjerice, da neka tvrtka posjeduje imovinu (zgrade, strojeve, gotovinu...) u vrijednosti od tri milijuna funti. Neka dug te tvrtke bude, recimo, milijun funti, i neka su u optjecaju dva milijuna dionica. NAV bi tada bio:

(imovina - dug) / broj dionica = NAV

što znači:

(3 milijuna - 1 milijun) / 2 milijuna = 1 funta

Dakle, NAV jedne dionice u našoj hipotetskoj tvrtki iznosio bi jednu funtu. Međutim, u praksi, NAV dionice pretežno nema nikakve veze s njenom cijenom na burzi. Kako je u cijenu dionica često uračunata i perspektiva te tvrtke, vrlo je lako moguće da dionice, čiji je NAV jedna funta, zapravo stoje tri ili čak više funti.

Ipak, NAV može biti vrlo koristan kada odlučujete koje dionice kupiti. Kada burza padne, često se mogu naći dionice čiji je NAV veći od njihove cijene na burzi. Ako ste dovoljno hrabri za ulaganje u doba krize, vrijedi razmotriti te tvrtke; teoretski, ako je NAV dionice veći od njene cijene, dionice su jeftine, što znači da bi se nakon krize mogle lako oporaviti.

Odnos p/e i NAV ne morate računati sami. Ti podaci se svakodnevno objavljuju u financijskom tisku, a ako ih ne možete naći, nazovite tvrtku za čije ste dionice zainteresirani. Oni će vam rado dostaviti sve potrebne informacije.

24

Dionice

6. KUPI NA TEMELJU GLASINA, PRODAJ NA TEMELJU VIJESTI?

Svi koji se bave kupovinom i prodajom dionica svako-dnevno analiziraju tvrtke, sektore, gospodarsku situaciju u zemlji i svijetu, političke događaje, cijenu raznih neophodnih sirovina, cijenu glavnih inozemnih valuta, kamatne stope i slično. To su samo neki od čimbenika koji utječu na kretanje burze. Mi ćemo pokušati razmotriti kako i zašto oni utječu na rast i pad vrijednosti dionica.

Mnogim vanjskim promatračima ponašanje burze ponekad izgleda neobično. Zašto je, primjerice, londonska burza 1991. godine rasla kad je nezaposlenost bila velika? Zašto su cijene dionica skakale kad je u proljeće 2003. godine počeo irački rat? Razlog takvom ponašanju je pokušaj ulagača da unaprijed predvide situaciju. Jedna od popularnih burzovnih izreka glasi -»kupi na temelju glasina, a prodaj na temelju vijesti«.

Uzmimo, primjerice, da se pokrenu glasine kako će neka farmaceutska tvrtka dati na tržište novi lijek. Mnogi će uložiti u tu tvrtku i prije no što ona javno potvrdi glasine, a kad se vijest objavi, cijena dionica će možda biti već toliko visoka da će ih ulagači početi prodavati. Naravno, morate biti oprezni, jer glasine po definiciji nisu uvijek pouzdane. Isto vrijedi i za loše vijesti. Prije početka rata s Irakom 2003. godine cijene dionica su nemilosrdno padale. Glavni razlog je bila neizvjesnost -glavni neprijatelj burze. Čim je rat bio objavljen, ulagači su počeli panično kupovati dionice i burza se za nekoliko tjedana oporavila. Ako pogledamo povijest burze, primijetit ćemo kako ona ima tendenciju pretjerivanja. To vrijedi u oba slučaja, kada cijene dionica rastu i kada padaju. To nije iznenađujuće, uzevši u obzir da su dvije emocije koje prevladavaju među ulagačima strah i pohlepa. To je najočitije u slučaju šokantnih i potpuno neočekivanih vijesti. Svi se sjećamo tragičnog događaja 11. rujna 2001. godine i terorističkog napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku. Burza se srušila doslovno preko noći.

25


Dionice su se oporavile za samo nekoliko mjeseci, ali su mnogi ulagači panično prodali svoje dionice vrlo jeftino i tako se gadno opekli.

Iz tih primjera može se zaključiti da politički događaji imaju prednost u odnosu na gospodarsku situaciju. To je sigurno točno, ali samo u kratkotrajnom razdoblju. U oba navedena slučaja burza se oporavila vrlo brzo, što nam govori da se mnogi ulagači, barem oni koji su preživjeli krizu, nakon prolaska šoka i panike, počinju vraćati na burzu.

7. EKONOMSKI ČIMBENICI

Dugoročno gledano, ekonomski čimbenici imaju najveći utjecaj na rast i pad burze. Kako većina ulagača ulaže novac na relativno dulje vremensko razdoblje, važno je razmotriti neke od tih čimbenika.

Burza je svakodnevno bombardirana raznim, svima dostup-nim financijskim informacijama. Ulagači obrađuju te infor-macije i rukovode se njima prilikom odlučivanja o kupovini ili prodaji dionica. Postoje dvije škole analize burze. U funda-mentalnoj školi prevladava ideja da se gospodarsko stanje u zemlji i svijetu nužno odražava na stanje na burzi. Druga je škola takozvana tehnička; njeni pobornici vrše isključivo analizu cijena dionica, tako da proučavaju prethodno ponašanje cijene određenih dionica i na osnovu toga pokušavaju predvidjeti njihovo ponašanje u budućnosti. Pobornici tehničke metode analiziranja dionica teže potpunom zanemarivanju gospodar-skih i političkih vijesti.

Svaka svjetska burza ima gospodarski kalendar pa ulagači točno znaju kada se objavljuju koje informacije. Te informacije utječu na kretanje burze ovisno o svojem značaju. Najvažnije vijesti koje ulagači željno očekuju su vijesti o broju nezaposlenih (taj podatak se objavljuje jednom mjesečno) i gospodarskom rastu neke države (mjeri se svaka tri mjeseca). Treba napo-menuti da burzovni analitičari objave unaprijed podatke koje

26

Dionice

o č e k u j u . Burza će reagirati jedino ako je konačna vijest z n a č a j n o različita od očekivane.

Uzmimo, primjerice, da analitičari očekuju kako će u prošlom mjesecu u nekoj zemlji biti otvoreno 50.000 radnih mjesta. Ulagači tada čekaju objavu službenog podatka; ako je otvoreno 49.000 novih radnih mjesta, burza vjerojatno neće posebno reagirati jer je taj broj preblizu očekivanom, i već je uračunat u cijenu dionica. Međutim, analitičari često pogriješe, pa se može dogoditi da umjesto 50.000 novih radnih mjesta zemlja izgubi 30.000 radnih mjesta. U tom slučaju burza će vjerojatno pasti jer su očekivanja bila pogrešna. Isto vrijedi i za ostale vijesti.

Osim navedenih čimbenika, ulagače zanima cijena nafte. Za većinu tvrtki visoka cijena nafte znači lošu vijest jer troškovi rastu, a profit pada. Naravno, cijena nafte neće jednako utjecati na sve sektore. Skupa nafta vjerojatno će više pogoditi zrakoplovne tvrtke nego internetske, ali dugoročna visoka cijena nafte može dovesti do gospodarske krize koja pogađa svakog.

Ulagači svakodnevno prate i cijenu valuta. Ukoliko cijena valute jedne države jako skoči, izvozničke tvrtke iz te države bit će možda pogođene, jer njihov proizvod postaje skuplji i time manje primamljiv. Ako cijena valute padne, dionice u toj državi postaju manje primamljive stranim ulagačima.

Osim navednih generalnih čimbenika koji utječu na cijenu dionica, ulagači pomno prate i događanje s njihovim tvrtkama. Svaka tvrtka na burzi dužna je izvješćivati javnost o svojem poslovanju, obično svaka tri mjeseca.

Grafikon 4.

Cijena nafte u dolarima

po barelu u razdoblju

od studenog 2005. g.

do studenog 2006. g.

27


pokazatelj razdoblje datum

izdavanja prethodno prognoza

samopouzdanje

potrošača listopad

31.10. u

10 sati 106,3 105,9

Chichago PMI listopad 31.10. u

10 sati 62,31% 58,7%

ISM listopad 1.11. 52,9% 53,2%

prodaja

domaćih

vozila

listopad 1.11. u

10 sati 12,8 milijuna 12,6 milijuna

tvorničke

narudžbe rujan

2.11. u

10 sati - 0,3% 1,2%

plaće,

isključujući

poljoprivredu

listopad 3.11. u

8.30 sati 51,000 130,000

stopa

nezaposle-

nosti

listopad 3.11. u

8.30 sati 4,6% 4,6%

ISM usluge listopad 3.11. u

10 sati 52,9% 54,6%

BDP tekući

kvartal 4Q siječanj 2007. g.

1,6%

(3Q) 3,1%

Tablica 2. Tjedni gospodarski kalendar za SAD.

prvi stupac (pokazatelj) označava što se mjeri

drugi stupac (razdoblje) za koje razdoblje se mjeri

treći stupac (datum izdavanja) označava vrijeme objave informacije i (primjerice

3.11. u 10 sati)

četvrti stupac (prethodno) predstavlja podatak za taj indikator u prethodnom

razdoblju

peti stupac (prognoza) označava predviđanje analitičara.

samopouzdanje potrošača - mjeri samopouzdanje potrošača (koliko su spremni

trošiti, brojka preko 90 označava rast samopouzdanja)

Chichago PMI - mjeri potrošnju tvrtki (novi strojevi i slično)

ISM - mjeri rast proizvodne industrije (tvornice)

prodaja domaćih vozila - mjeri prodaju domaćih automobila

tvorničke narudžbe - mjeri narudžbe iz tvornica

28

Gospodarska prognoza i kalendar

Dionice

radna mjesta bez poljoprivrede - koliko je novih radnih mesta popunjeno (ne

računaju se poslovi u poljoprivredi)

postotak nezaposlenih - mjeri postotak nezaposlenosti

ISM servisi - mjeri rast uslužne industrije

BDP - mjeri tromjesečni društveni bruto proizvod (gospodarski rast SAD-a)

8. KAKO KAMATA UTJEČE NA CIJENU DIONICA?

Kamatna stopa jedan je od najvažnijih čimbenika koji utječu na burzu. Taj utjecaj može biti izravan, na tvrtke koje mnogo posuđuju, ili neizravan, pri čemu duže razdoblje visokih kamata dovodi do smanjenja potrošnje, što ima negativan učinak na cijelo gospodarstvo; ako potrošači prestanu trošiti, tvrtke se prestaju razvijati. Kako većina tvrtki posuđuje novac od banaka da bi se proširile, visoka kamata može teško pogoditi njihov profit.

Uzmimo, primjerice, tvrtku koja ima glavnicu od 200 milijuna dolara i posudbu od 100 milijuna dolara. Ako je zarada te tvrtke 20% uloženog kapitala (vrijednost glavnice plus posuđeni novac) profit je 60 milijuna dolara. To je profit prije plaćanja kamate na posuđeni novac. Kamatna stopa od 10% znači da tvrtka mora platiti banci 10 milijuna dolara, što zapravo znači da profit nije 60 nego 50 milijuna dolara. Sada zamislite da se kamata udvostruči na 20%. Tada bi tvrtka morala platiti 20 milijuna na pozajmljenih 100 i zbog toga bi profit značajno pao, u našem primjeru na 40 milijuna dolara. Međutim, to nije sve. Zbog visokih kamata, potrošači će se suzdržati od upotrebe svojih kreditnih kartica, što znači da će se smanjiti prodaja; ako se smanji prodaja, morat će pasti i cijene. To je katastrofalan scenarij, jer tvrtka mora plaćati visoke kamate na posuđeni novac, prodaja opada, a zbog pada cijena smanjit će se i postotak profita. Kao što već znamo, većina banaka će vam posuditi kišobran jedino ako kiša ne pada.

29


Ukoliko se naša tvrtka nastavi mučiti s padom prodaje i smanjenjem zarade, bankari mogu postati nervozni i zbog toga prestati posuđivati novac. To može biti završni udarac, jer nedostatak gotovine može biti poguban čak i ako tvrtka ima pouzdanu vrijednost (za plaće i razne račune).

Općenito, kamate rastu kad se gospodarstvo razvija. U dobra vremena, mnoge tvrtke spremne su posuđivati i ulagati novac u nove tvornice i strojeve; potrošači su zauzvrat spremni uzimati kredite i trošiti ako očekuju porast životnog standarda. Takva potražnja za novcem dovodi do povećavanja kamatnih stopa. Naprotiv, ako je gospodarstvo u krizi i mnoge tvrtke odluče odgoditi svoje ulagačke planove, a potrošači počnu stezati pojas (štedjeti više no što troše), kamate će padati.

9. SITUACIJA JE DOBRA, A CIJENA MOJIH DIONICA PADA

Mnogi ulagači imaju problema s interpretacijom gospo-darskih vijesti. Burza vrlo često pada na dobre vijesti, a raste na loše. Nekoliko je razloga za takvo, na prvi pogled, nelogično ponašanje. Kao što smo već spomenuli, prije objavljivanja svih gospodarskih vijesti, vojska analitičara pokušava predvidjeti rezultat; ako burza, recimo, očekuje porast prodaje automobila za 5% u odnosu na prošli mjesec, i ispostavi se da su predvi-đanja točna, cijene dionica bi mogle pasti iako je to dobra vijest, jer su ta očekivanja već uračunata u njih. To se, naravno, ne mora dogoditi, ali važno je imati na umu da gospodarske vijesti, bez obzira na važnost, ponekad imaju vrlo kratkotrajan utjecaj; to u osnovi znači da burza često reagira na vijest, a tada nastavi svojim putem pod utjecajem nekih drugih čimbenika. Komplikacije nastaju kada je gospodarstvo preslabo ili prejako. Tada se dobra vijest može protumačiti kao loša i obratno. Uzmimo, primjerice, da je gospodarstvo u nevolji i zbog toga cijene dionica neprestano padaju. Ulagačima je tada potrebna

30

Dionice

pomoć koja uglavnom stiže u obliku intervencija centralne banke ili vlade (većina ulagača više voli da se vlada ne miješa u gospodarstvo tako da u mnogim državama centralna banka ima potpunu autonomiju). Da bi potakli gospodarstvo, centralna banka ili vlada mogu donijeti nekoliko gospodarskih mjera, od kojih je vjerojatno najpopularnija smanjenje kamata. U vrijeme gospodarske krize ulagači se ponekad nadaju relativno lošim vijestima jer misle da će to natjerati centralnu banku da smanji kamate više no što je planirano. U dobra vremena, kada je nezaposlenost mala, a cijene dionica i nekretnina rastu, ulagači mogu brinuti da će centralna banka povećati kamate kako bi kontrolirala rast gospodarstva. Ukoliko se tada objavi neka nepovoljna vijest (primjerice, ulaganje tvrtki u nove strojeve neočekivano opada), mnogi to mogu protumačiti pozitivno, jer će loše vijesti natjerati centralnu banku na oprez prilikom razmišljanja o povećanju kamata; dobro je poznato koliko burza i ulagači mrze visoke kamate. Nedostatak ujednačenosti prilikom interpretacija gospodarskih vijesti ne bi vas trebao brinuti, jer točno tumačenje različitih informacija ovisi samo o iskustvu.

10. BORBA ZA VLAST

Vjerojatno je najuzbudljiviji trenutak na burzi borba za kontrolu neke tvrtke. Mnoge tvrtke nastoje se proširiti tako što vrebaju konkurente. Kad po njihovoj procjeni dođe pravi trenutak, daju ponudu i u biti preuzmu vlasništvo nad nekom tvrtkom. Druge tvrtke se pak žele proširiti u nove djelatnosti, što se događa brže ako kupe postojeću tvrtku, umjesto da počinju od ničega.

U većini slučajeva, preuzimanje vlasništva odvija se u prija-teljskim okolnostima, pri čemu se dvije tvrtke dogovore na obostrano zadovoljstvo. Ponekad, međutim, velika tvrtka pokuša silom preuzeti malu i tada dolazi do borbe, koja je često vrlo

31


nepoštena. Da bi došlo do preuzimanja vlasništva, predatorska tvrtka mora osigurati glasačku većinu u upravnom odboru tvrtke koju namjerava kupiti. To uglavnom znači da se predator mora domoći barem polovice dionica tvrtke na koju se okomio. Takav scenarij često je izvrsna prilika dioničarima za ostvari-vanje brze zarade. Osim toga, to je jedan od rijetkih slučajeva u kojima sitni dioničari imaju pravu moć. Ako se ikad nađete u takvoj situaciji, vjerojatno ćete uživati kad vas bahati mena-džeri, koji uglavnom ignoriraju male ulagače, budu molili za podršku.

Iako borba za kontrolu može biti vrlo prljava, postoje odre-đena pravila igre. Svaka svjetska burza ima svoja pravila koje služe zaštiti interesa dioničara. Osim toga, kako bi se osiguralo da tvrtka pod pritiskom ne bude zauvijek pod opsadom, postoji određeni rok za preuzimanje vlasništva. Ta se pravila uglavnom poštuju, ali, na žalost, ponekad postaju rastezljiva, pogotovo pod pritiskom nemilosrdnih predatora. U osnovi, država se ne voli miješati (pri tome mislim na normalne države), i ako procijeni da preuzimanje jedne tvrtke od strane druge neće stvoriti monopol i naškoditi vitalnim nacionalnim interesima, prepustit će odluku uključenim dioničarima.

Neuobičajeno intenzivno akumuliranje dionica prvi je znak da netko možda namjerava preuzeti neku tvrtku. U Velikoj Britaniji na burzi mora biti prijavljen svatko tko posjeduje preko 3% dionica jedne tvrtke, kako bi ta tvrtka znala vreba li je netko. U većini slučajeva dioničari tih tvrtki su prijateljske institucije bez namjere preuzimanja kontrole, ali to nikada nije sigurno, lako se sam proces preuzimanja vlasništva tvrtki na burzi od države do države razlikuje, princip je vrlo univerzalan. Predator može kupiti dionice samo u paketima, što znači da prije procesa preuzimanja mora proći određeni vremenski rok. Na londonskoj burzi ulagač koji kupi 15% dionica jedne tvrtke mora pauzirati sedam dana prije no što nastavi akumulirati dionice te tvrtke; slična pauza postoji i poslije kupovine 25% dionica. Te su pauze stvorene kako bi pomogle tvrtkama pod

32

Dionice

opsadom da se oporave i po želji pripreme obrambenu taktiku. U trenutku kad predator formalno izvijesti burzu o svojim namjerama, ima 60 dana za preuzimanje kontrole. Ako je proces neuspješan, mora čekati godinu dana prije novog pokušaja. U Americi tvrtka na meti ima na raspolaganju razne obrambene mehanizme koji se mogu aktivirati kako bi pokvarili planove potencijalnih predatora. U Britaniji i kontinentalnoj Europi ta je obrana teža. Predator već u početku ima prednost, jer samo treba kritizirati nastup menadžera, obećati svijetlu budućnost i ponuditi dioničarima veću cijenu za dionice od trenutne. S druge strane, tvrtki koja se brani preostaje jedino izravno apeliranje na dioničare da svoje dionice ne prodaju predatoru. Kako na burzi nema mnogo sentimentalnosti, tvrtka mora uvjeriti ulagače da će profit narasti i da je vrijednost biznisa veća no što je predator spreman platiti. Ako sve propadne, zadnja prilika je prijateljski kupac (nešto poput viteza na bijelom konju koji će postati vlasnik tvrtke, ali neće dirati biznis i menadžeri će sačuvati svoja radna mjesta). Ukoliko se predator dočepa preko 50% dionica, proces preuzimanja kontrole je uspješan. Ponuda za ostale dionice mora biti otvorena još barem dva tjedna kako bi ostali dioničari prodali svoje dionice za ponuđenu cijenu. Mnogi ulagači, koji su se u početku suprostavili predatoru, na kraju ipak odlučuju prodati, jer ukoliko novi vlasnik sakupi 90% dionica, preostali dioničari često moraju prodati svoje dionice za manju cijenu od one za vrijeme preuzimanja vlasništva. U tom slučaju tvrtka izlazi s burze i postaje privatna. Ukoliko predator ne uspije, često mu ostaje velik broj dionica koje je akumulirao tijekom procesa preuzimanja; to je vrlo neugodno za tvrtku jer često nagovještava novu opsadu sljedeće godine.

33


11. ŠTO JA IMAM OD TOGA?

Do sada smo analizirali proces preuzimanja vlasništva tvrtki na burzi, a sada ćemo vidjeti kakvu korist od toga možete imati vi. Vrlo često cijena dionica skoči samo na glasine da bi neka tvrtka mogla biti kupljena, jer se očekuje da će predator morati platiti veću cijenu od trenutne. U slučaju kad su u igri dva ili više predatora, licitacija medu njima mogla bi još dramatičnije povećati cijenu dionica. Dobar primjer takvog scenarija je borba za vlasništvo britanske automobilske tvrtke Jaguar koja se prije nekoliko godina odvijala na londonskoj burzi. Prije početka procesa preuzimanja vlasništva, cijene dionica Jaguara kretale su se oko 4 funte. Dvije tvrtke, Ford i General Motors tada su započele borbu za kontrolu Jaguara i po završetku procesa (u korist Forda) cijene dionica dostigle su u relativno kratkom razdoblju cijenu od 10 funti. Tko je na početku procesa kupio dionice i prodao ih na kraju, zaista je dobro prošao.

Što ćete učiniti u takvim situacijama ovisi o tome posje-dujete li već dionice te ili predatorske tvrtke, ili pak sve proma-trate sa strane i želite se uključiti. Ukoliko posjedujete dionice tvrtke na koju je netko bacio oko, imate tri mogućnosti: zadržati svoje dionice, prihvatiti ponudu predatora ili prodati dionice. Ne postoji univerzalni savjet jer svaka je situacija specifična, ali općenito promatrajte burzu i pokušajte odgoditi odluku što je dulje moguće; mnoge informacije relevantne za preuzimanje vlasništva objavljuju se kasnije tijekom procesa. U svakom slučaju, ukoliko za tvrtku niste sentimentalno vezani (primjerice, vaš nogometni klub), vjernost ne bi trebao biti čimbenik prilikom donošenja odluke. Mnogo je važnije analizirati trenutačnu uspješnost tvrtke i sposobnost potencijalnog novog vlasnika da popravi situaciju ukoliko ona nije povoljna.

Ulagači koji posjeduju dionice predatorske tvrtke često smatraju da sva ta zbivanja nemaju s njima nikakve veze. To je samo djelimično točno; ukoliko predator ponudi relativno visoku cijenu za tvrtku koju namjerava kupiti, to može imati

34

12. NOVE TVRTKE NA BURZI

Ako nemate iskustva s burzom, možda je najbolje početi s novoizdanim dionicama. Kad se privatna tvrtka odluči plasirati na burzu ili država želi privatizirati dijelove svoje industrije, to se može ostvariti na tri načina. Prvi je način podijeliti dionice zaposlenicima (često besplatno ili po vrlo povoljnoj cijeni). Tvrtka tako ne izdaje nove dionice, nego se jednostavno plasira na burzu, pri čemu vlasnici dionica, ako žele, mogu prodati svoje dionice. Drugi je način takozvano privatno plasiranje, pri čemu privatna tvrtka ili država prodaju dionice velikim ulagačkim institucijama (banke, osiguravajuća društva, mirovinski fondovi i slično). To je često omiljena metoda mnogih tvrtki koje odluče izaći na burzu jer je jeftinije (burzi se plaća manja provizija), brže i sigurnije. Međutim, problem je u tome što nije uvijek lako pronaći institucije zainteresirane za kupnju velikog broja dionica. Zbog toga dolazimo do trećeg načina, koji nas najviše zanima: ponuda novoizdanih dionica široj javnosti. Mnoge tvrtke koje odluče izaći na burzu kombiniraju dva ili sva tri navedena načina.

Kad je u pitanju izdavanje novih dionica široj javnosti, proces je strogo reguliran. Sve glavne svjetske burze imaju regulacijsko tijelo koje odlučuje je li financijska struktura tvrtke koja se želi plasirati na burzu prihvatljiva. Pripremno

35

negativan učinak na dionice njegove vlastite tvrtke. Ako procijenite da je preuzimanje vlasništva rizično ili skupo, prodajte dionice predatorske tvrtke.

U slučaju da nemate dionice niti jedne tvrtke u igri preuzi-manja, možda nije kasno uključiti se. Dobro je kupiti dionice tvrtke na meti čim čujete glasine da za nju postoji interes; ako to učinite tek nakon službene objave, može biti kasno. Međutim, morate biti oprezni. Ukoliko proces propadne iz bilo kojeg razloga, cijene dionica mogu drastično pasti.

Dionice


razdoblje za izlazak na burzu je minimalno tri mjeseca, a može trajati i do dvije godine.

Tipična privatna tvrtka koja se želi plasirati na burzu započinje agresivnu promidžbu. U financijskom tisku nekoliko mjeseci prije lansiranja dionica počinju izlaziti članci o njoj. Sljedeći korak je određivanje cijene; bankari i brokeri sjednu i dogovore se oko fiksne cijene dionica. Najvažniji čimbenik prilikom procjene vrijednosti dionica je, naravno, potencijal tvrtke, ali veliki utjecaj ima i stanje burze. Ako je situacija u trenutku lansiranja nove tvrtke povoljna, brokeri će procijeniti njene dionice ambicioznije. Obični ulagači tada imaju priliku kupiti određen broj dionica za fiksnu cijenu. Pri tome morate biti oprezni. Ako je tvrtka velika i ima dobru reputaciju, cijena dionica će nakon lansiranja vjerojatno rasti, ali ako je tvrtka nepoznata i neprofitabilna, cijena nakon izlaska na burzu može vrlo brzo i naglo pasti.

13. JAVNE PONUDE

Javne ponude su zapravo licitacije i ponekad se koriste kad tvrtka prvi put prodaje svoje dionice. Postoje dvije vrste javnih ponuda. Prva je utvrđivanje fiksne cijene dionica prije izlaska na burzu. Pri tome tvrtka predloži minimalnu (početnu) cijenu i zatim pozove zainteresirane ulagače da ponude svoju. Kad se licitacija završi, savjetnici tvrtke razmotre sve ponude i na osnovu njih utvrde fiksnu cijenu po kojoj će moći prodati dionice. Svatko tko je ponudio tu ili veću cijenu moći će ih kupiti po toj fiksnoj cijeni, a oni koji su ponudili manje od te cijene ispadaju iz igre.

Druga vrsta javne ponude je takozvana »plati koliko ponudiš«. Na isti se način utvrdi fiksna cijena, ali ona zapravo nije fiksna, već minimalna, jer ako ponudite više, toliko morate i platiti, a ako ponudite manje od utvrđene cijene ne dobijete ništa.

36

Dionice

Uzmimo, primjerice, da neka tvrtka raspiše javnu ponudu i utvrdi početnu cijenu od jednog eura. Započinje licitacija i netko ponudi (to se uglavnom radi pismeno) 1,20 eura, netko 1,50, netko 2 eura i tako dalje. Kad stignu sve ponude, tvrtka uzme njihovu srednju cijenu i utvrdi da bi mogla prodati dionice po, recimo, 1,50 eura. Tko je ponudio manje od 1,50 eura, nema pravo kupiti ništa. Ako je licitacija rađena po običnoj ponudi, svatko tko je ponudio 1,50 ili više ima pravo kupiti dionice po 1,50 eura (ako je netko ponudio 2 eura, ipak svi kupuju po 1,50 eura). Možda ulagači neće dobiti onoliko dionica koliko su tražili (što zavisi od potražnje), ali će dobiti barem nešto.

Ukoliko je rađeno po ponudi »plati koliko ponudiš«, svatko tko je ponudio ispod 1,50 eura ispada, ali tko ponudi 1,60 eura plaća toliko, i tako dalje. Kod ove vrste ponude uglavnom dobijete onoliko dionica koliko tražite.

14. PRIVATIZACIJA

Sredinom osamdesetih godina vlada Velike Britanije odlučila je privatizirati većinu državnih divova koji su bili nacionali-zirani poslije Drugog svjetskog rata. To je bio rizičan politički potez, jer su se mnogi građani bunili što im se prodaje ono što je, barem teoretski, već njihovo. Osim toga, bilo je to razdoblje veoma burne političke situacije u kojoj je s jedne strane bila ultra konzervativna vlada na čelu s Margaret Thatcher, a s druge vrlo utjecajni i lijevo orijentirani sindikati. U tim okolnostima, vlada u Londonu odlučila je omogućiti velikom broju građana zaradu na privatizaciji kako bi ih pridobila na svoju stranu.

Princip privatizacije bio je isti kao i kod tvrtke koja prvi put nudi dionice široj javnosti, s tim što je vlada poduzela odgo-varajuće mjere kojima je gotovo jamčila profit ulagačima.

Započelo se s agresivnom kampanjom u kojoj je vlada, upotrebljavajući laički rječnik, objašnjavala stanovništvu o čemu se radi.

37


Zatim su zaposlenici tvrtki koje su trebale biti privatizirane, kao i korisnici njihovih usluga, bili dodatno motivirani na ulaganje tako što su im ponuđene besplatne dionice ili dionice s velikim popustom.

Osim toga, građanima je dano više vremena no što je uobičajno da odluče žele li uložiti; onima koji su se odlučili na to, bilo je dozvoljeno plaćanje u ratama.

Kako bi bilo dovoljno dionica za sve zainteresirane, ulagačima je dozvoljeno prijaviti se samo jednom; mnogi koji su prekršili taj zakon, završili su na sudu.

Kod procjene vrijednosti novih dionica, vlada se potrudila podcijeniti ih. Pretpostavljalo se da će cijena dionica skočiti čim izađu na burzu jer su bile jeftine; to bi omogućilo ulagačima da ih odmah prodaju za profit ako to žele.

Na kraju, da bi ulagači maksimalizirali profit, brokerska provizija bila je neko vrijeme znatno smanjena.

U većini slučajeva te su mjere proizvele željeni učinak, tako da je milijunima građana u Velikoj Britaniji prvo iskustvo s burzom bilo zadovoljavajuće. Ali, bilo je i izuzetaka. Jedan od poznatijih primjera u kojima je sve krenulo krivim putem je privatizacija British Petrola (BP). Međutim, može se reći da ulagači koji su kupili nove dionice te tvrtke nisu imali sreće, jer je BP privatiziran 1987. godine, kad se dogodila velika svjetska kriza u kojoj se burza srušila.

15. NOVA IZDANJA DIONICA TVRTKI KOJE SU VEĆ IZLISTANE NA BURZI

Kad javna tvrtka zapadne u dugove ili joj treba novaca za nešto drugo, postoji mogućnost izdavanja i prodaje novih dionica. Za razliku od Amerike, u kojoj tvrtke mogu prodati te nove dionice svima koji ih žele kupiti, u Velikoj Britaniji, po zakonu, te se dionice moraju prvo ponuditi samo dioničarima te tvrtke (onima koji su već uložili u tu tvrtku).

38

Dionice

Ovisno o planu tvrtke, dioničari mogu prihvatiti, ali i odbiti kupiti nove dionice. Zbog te neizvjesnosti tvrtka unaprijed napravi ugovor s nekom financijskom institucijom (najčešće bankom) koja se obveže da će (uz vlastitu proviziju) otkupiti dionice koje ostanu kao višak. Međutim, problem nastaje ako velik broj dioničara ne prihvati ponudu, jer tada banci ostaju dionice koje nekako mora prodati drugim ulagačima; to nije nimalo lako, jer će se većina ulagača sa strane s pravom pitati zbog čega bi ih kupili kad ih nisu htjeli niti dioničari iz te tvrtke?

U slučaju da se dioničarima ipak sviđa plan tvrtke, čitav proces može biti vrlo uspješan. Javna tvrtka koja odluči izdati nove dionice obično pošalje paket informacija svim svojim dioničarima. U njemu se objašnjava zbog čega tvrtka traži dodatni kapital, koliko će koštati nove dionice (one uvijek imaju popust u odnosu na cijenu starih dionica koje su već na burzi) i na koliko novih dionica ulagač ima pravo (primjerice, na svakih deset koje već poseduje može kupiti tri nove s popustom).

Nakon toga, dioničar ima tri mogućnosti. Ako odluči prihvatiti ponudu, jednostavno pošalje ček u iznosu koji pokriva cijenu novih dionica. Ako odluči odbiti ponudu, ima mogućnost prodati svoje pravo na nove dionice nekome drugome. Treća mogućnost je prodati samo dio svojeg prava i time financirati ostatak novih dionica (ukoliko mu se plan sviđa, ali nema dovoljno novca za daljnje ulaganje). Zapravo, postoji i četvrta mogućnost - ne poduzeti ništa. U tom slučaju tvrtka automatski prodaje njegovo pravo na nove dionice i njemu šalje novac. Međutim, taj novac vjerojatno neće predstavljati profit, nego će samo nadomjestiti ono što dioničar izgubi u vrijednosti kad cijena njegovih starih dionica padne; naime, kad se završi izdavanje novih dionica, njihova cijena će malo narasti, a cijena starih će malo pasti.

Uzmimo, primjerice, da neka tvrtka odluči financirati proširenje tako što će izdati dodatne dionice i ponuditi ih svojim dioničarima. Do sada je u optjecaju bilo, recimo, 1500

39


milijuna dionica, a cijena jedne je 350 penija (3 funte i 50 penija).

Naša tvrtka odluči izdati 270 milijuna novih dionica po cijeni od 287 penija, po principu dvije nove na jedanaest starih (tko god već ima dionice te tvrtke, ima pravo kupiti nove dionice u omjeru 2 prema 11).

Ako već imate 1.000 dionica, vaša investicija trenutno vrijedi 3.500 funti (1.000 dionica x 350 penija). Kako možete kupiti 2 nove dionice na svakih 11 koje posjedujete, dozvoljeno vam je kupiti 182 nove dionice.

(1.000 x 2) / 11 = 181,8

Cijena novih dionica je 287 penija, što znači da vam trebaju 522 funte ako odlučite kupiti sve nove dionice. Ako sada zbrojimo vrijednost vaše cjelokupne investicije (3.500 funti starih dionica i 522 funte novih dionice) ona iznosi 4.022 funte. Ako to podijelimo s brojem dionica koje sada posjedujete (1.000 starih plus 182 nove jednako je 1.182) dobijemo 3,40.

(3.500 + 522 ) / ( 1.000 + 182 ) = 3,40

Iznos od 3,40 funti trebao bi biti cijena dionica kada se nove dionice apsorbiraju na burzi. Kako nove dionice koštaju 287 penija, a moguće ih je prodati po 340, pravo na nove dionice vrijedi 53 penija (340 - 287). Kako možete kupiti 182 nove dionice, vaše cjelokupno pravo vrijedit će 96 funti (182 x 53).

Ako se odlučite za treću mogućnost, prodati samo dio prava kako bi time financirali ostatak novih dionica, i to se može izraziti jednadžbom. Jednostavno pomnožite vrijednost prava na nove dionice s brojem na koji imate pravo i to onda podijelite s krajnjom cijenom dionica (kad se spoje nove i stare dionice).

(53 x 182) / 340 = 28

40

Dionice

Ako se sjećate, cijena novih dionica je 287 penija, što znači da će vas kupovina 28 novih dionica koštati 80 funti, a do tog novca ćete doći tako što ćete prodati pravo na ostatak novih dionica (ostalo je 154) koje vam pripadaju po cijeni od 53 penija.

(182 - 28 ) x 53 = 80

Ako se ikad nađete u takvoj situaciji, dobro razmislite što ćete učiniti. Ako vaša tvrtka ima probleme i izdaje nove dionice samo da bi pokrila dugove, možda je besmisleno ulagati u nju još novca. S druge strane, ako vjerujete da tvrtka zna što radi i ima potencijal, možda vrijedi ozbiljnije razmotriti njihovu ponudu.

16. MOJA TVRTKA JE BANKROTIRALA

Ukoliko uložite u privatnu tvrtku koja nije na burzi, vjero-jatno znate što radite, ili ste hrabri. S druge strane, tvrtke na burzi uglavnom imaju relativno zdravu financijsku strukturu i rijetko propadnu. Međutim, to ne znači da ne treba biti oprezan. U većini slučajeva, ako kupite dionice neke tvrtke izlistane na burzi, njihove će cijene narasti ili pasti. U slučaju da cijena vaših dionica padne, ne trebate paničariti; ako ste spremni čekati, one će se možda oporaviti, a ako se i ne oporave ili zbog nekog razloga ne možete čekati, uvijek ih možete prodati i vratiti bar dio uloženog novca. Međutim, u krajnjem slučaju kad tvrtka bankrotira, ulagači mogu izgubiti sve. To je pretežno slučaj s malim tvrtkama, ali ne znači da su velike tvrtke imune na bankrot. Prije nekoliko godina dvije ogromne tvrtke, Enron i Worldcom, koje su ponosno pripadale Dow Jonesu (ako se sjećate, to je »klub« 30 najvećih američkih tvrtki) neslavno su propale i svi dioničari su izgubili svoj ulog. Razlog propasti obje tvrtke bila je kriminalna aktivnost njihovih direktora.

41


Istina, oni su sada u zatvoru, ali to je slaba utjeha ulagačima koji su se gadno opekli. Tko je uložio u Enron ili Worldcom, može se smatrati nesretnim, jer nije bilo nikakvih znakova da se tako nešto može dogoditi. Potpuno je drukčije kad tvrtka propadne zbog gospodarskih čimbenika. Iskusan i oprezan ulagač često može izbjeći takav scenarij, a ako i ga ne izbjegne, šteta se može svesti na minimum.

Tvrtke propadaju kad više ne mogu plaćati dugove, račune ili plaće djelatnicima. U tom slučaju, banka preuzima vlasništvo i počinje prodavati dijelove tvrtke kako bi vratila barem dio kapitala posuđenog sada već bankrotiranoj tvrtki. Ako nisu dobili plaće, sljedeći u redu za novac su zaposlenici tvrtke, a na kraju su dioničari. Kad dođe red na njih, novca uglavnom više nema. Jasno je da tvrtka propada kad više nema novaca, ali postavlja se pitanje kako se tvrtka nađe u takvoj situaciji. Mnoge privatne tvrtke bankrotiraju zato što od početka imaju loš poslovni plan ili su na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme; ali, kao što smo već rekli, tvrtke izlistane na burzi imaju barem neku osnovnu kvalitetu. Nažalost, loše ruko-vodstvo i slaba financijska organizacija i unatoč tome mogu baciti na koljena bilo koju tvrtku. Moramo detaljnije razmotriti kako na vrijeme izbjeći ulaganje u takve tvrtke.

42

Dionice

17. AUTOPSIJA

Iako je lako biti general poslije bitke, mnogi ulagači koji su u l o ž i l i u propale tvrtke s pravom se ljute na sebe. Kada se obavi "autopsija" bankrotirane tvrtke, često se ispostavi da je uzrok propasti bio očit, i mogao se predvidjeti na vrijeme.

Prije kupovine dionica neke tvrtke, poželjno je obaviti barem nekakvo istraživanje. Jedan od glavnih uzroka nevolja su dugovi. Prije ili kasnije, skoro svaka tvrtka posudi novac od banke; analitičari na burzi strogo promatraju odnos između posuđenog novca i kapitalne vrijednosti tvrtke. Ukoliko dugovi predstavljaju 50% ili manje od ukupne vrijednosti tvrtke, ne bi trebalo biti problema. Međutim, ako tvrtka posuđuje više od 50% no što vrijedi, budite oprezni. Ukoliko dugovi izjednače ili čak premaše vrijednost neke tvrtke, možda je bolje uložiti novac negdje drugdje. Profit tvrtke koja mnogo posuđuje može katastrofalno pasti ukoliko se troškovi biznisa povećaju, a promet zbog nekog razloga smanji. Uzmimo, primjerice, da 50% zarade tvrtka mora platiti bankama samo da bi pokrila kamatu. Ukoliko profit padne za 50%, zarada će pasti 100%, odnosno potpuno nestati, jer se sve mora vratiti bankama. Osim toga, ako tvrtka posuđuje malo, bankari će biti strpljivi jer uvijek imaju u vidu da tvrtka vrijedi više od dugova. S druge strane, ako su dugovi veći od vrijednosti tvrtke, a ona zapadne u poteškoće, mnogi bankari postat će nervozni i mogu vrlo brzo zakucati direktoru na vrata. Problem postaje još veći kad tvrtka ima fiksne troškove bez obzira na promet. To je, primjerice, slučaj s onim tvrtkama koje se bave transportom, a osobito zrakoplovnim tvrtkama. Ako padne broj putnika, zrakoplovna tvrtka može upasti u nevolje, jer troškovi su isti bez obzira na to je li zrakoplov pun ili poluprazan. Uz to, zrakoplovne tvrtke često moraju mnogo posuđivati jer im je kapital vezan uz poslovanje.

Ne zaboravite da svaka tvrtka na burzi mora javno iznijeti sve podatke vezane za poslovanje; ukoliko ne možete pronaći

43


potrebne informacije u knjižnici ili na internetu, nemojte se ustručavati zatražiti podatke o tvrtci za koju ste zainteresirani.

44

Kako ulagati u dionice ?

KOJE DIONICE TREBAM KUPITI?

Prije no što uskočite u vatru, poželjno je unaprijed odlučiti koliko dugo namjeravate držati dionice prije no što ih prodate. Iako nema pravila, većina profesionalnih ulagača rasporedi kapital između velikih, već uspješnih tvrtki koje drže relativno kratko vrijeme i malih tvrtki koje pokušaju držati dugoročno. To je, naravno, previše općenito gledanje, jer svaka tvrtka mora se procijeniti pojedinačno.

Kada kupite dionice neke tvrtke, uvijek si postavite pitanje koliki profit očekujete od tog uloga. Važno je biti optimist, ali morate biti realni. Ako, recimo, odlučite uložiti u Coca-Colu jer ste procijenili da su njene dionice jeftine, ne možete očekivati ogroman profit. Coca-Cola je već razvijena tvrtka i cijena njenih dionica to odražava, tako da je profit od 10% do 20% realan i pristojan. Međutim, tvrtke poput Coca-Cole su relativno sigurne i ako uložite u njih možete mirno spavati; ako se burza i sruši, prvo će se oporaviti poznate tvrtke iz prehrambenog sektora. Osim toga, velike tvrtke uglavnom redovno isplaćaju dividendu, što znači da zarađujete sve dok držite dionice. To je često više od kamate koju bi dobivali da ste novac stavili u banku.

Ako ste, pak, avanturističkog duha, možete uložiti u rizične tvrtke. To su male, nepoznate tvrtke čije dionice koštaju svega nekoliko penija, centi ili lipa, ovisno o zemlji u kojoj se nalazite. Za razliku od burzovnih divova, te tvrtke ne plaćaju dividendu i njihova budućnost nije sigurna. Unatoč tome, vrijedi razmotriti neke od njih, jer im vrijednost potencijalno može skočiti do neba. Sredinom devedesetih godina, dionice mnogih tehnoloških tvrtki na londonskoj burzi koštale su manje od funte; krajem tog desetljeća cijena istih dionica dostigla je nekoliko desetina funti. Točno je da se to dogodilo zbog masovne histerije i skoro panične utrke za računalnim tvrtkama. Kasnije se pokazalo da većina tih tvrtki ne vrijedi mnogo. Većina dionica iz tog sektora srušila se na početnu razinu, ali ako ih kupite na vrijeme i što je još važnije, prodate na vrijeme, vjerojatno ćete se osjećati poput Garfielda nakon dobre porcije lazanja.

47

2. KOJE DIONICE NE TREBAM KUPITI?

O burzi je napisano mnogo knjiga. Većina, naravno, dolazi iz Amerike, gdje je stvaranje profita nacionalni hobi. Vjerojatno je dobro da početnici prelistaju neke od tih knjiga i upoznaju se s raznim strategijama ulaganja. Problem je u tome što među piscima postoje očite kontradikcije, tako da se mnogi ljudi koji namjeravaju kupiti dionice obeshrabre. Osim toga, mnogi stručnjaci savjetuju vam što ne treba raditi, ali ih je mnogo manje koji nude uspješne formule. Općenito gledano, nema univerzalne strategije koja jamči potpuni uspjeh. Svaki ulagač mora razviti svoju metodu koja odgovara njegovoj/njenoj financijskoj situaciji i psihološkom profilu. Međutim, postoje određena »pravila« kojih se treba držati. Prvi burzovni zakon glasi - »nikada ne hvatajte nož koji pada«. Dakle, kad dionice neke tvrtke počnu padati iz bilo kojeg razloga, nemojte ih kupovati. Kad se prašina slegne, istražite razlog pada. Kupite dionice jedino ako taj razlog nije previše ozbiljan i ako procijenite da su dionice jeftine. Drugo pravilo glasi - »nemojte kupovati dionice tvrtki koje preporučuje financijski ili bilo koji drugi tisak«. Kad mediji počnu veličati neku tvrtku, cijena njenih dionica vjerojatno je već previsoka i zbog toga je rizično ulagati u njih. To, naravno, ne znači da ne treba čitati finan-cijski tisak koji se povijesno pokazao korisnim (pa i neop-hodnim) oruđem za izbjegavanje loših tvrtki. Treće je pravilo -»ako kupite dionice i one padnu, nemojte paničariti«. Pokušajte otkriti razlog. Ako cijena dionica pada samo zbog trenutačnog trenda, pokušajte prebroditi oluju. Mnogo je ozbiljnije ako cijena dionica pada jer nešto nije u redu s tvrtkom. Ako niste dugoročni ulagač, možda je najbolje priznati grešku i prodati svoje dionice bez obzira na gubitak, jer kasnije može biti još veći.

48


3. I KAKO ONDA ZAPOČETI?

Dosada smo se više koncentrirali na ono što treba izbjegavati prilikom ulaganja na burzi, ali vas vjerojatno više zanima što trebate učiniti da bi vaš ulog bio što uspješniji.

Prije no što kupite dionice, morate pronaći brokera. Odabir brokera ovisi o vrsti usluga koje očekujete. Ukoliko želite sami odlučivati kada i koje dionice kupiti, treba vam osnovni broker koji samo izvršava vaše naloge koje možete dati putem pošte, telefona ili interneta. Jednostavno otvorite račun u nekoj brokerskoj kući i uplatite novac za kupovinu dionica. Kad prodate dionice, novac se automatski vraća na taj račun. Ako ga odlučite podići, telefonirajte svom brokeru koji će vam nakon namire isplatiti novac na tekući račun. Tako je u većini država; provjerite kako stoje stvari u vašoj.

Prilikom kupnje i prodaje dionica morate platiti određenu proviziju. Kako se njena veličina razlikuje od brokera do brokera, poželjno je malo istražiti stvari i pronaći najpovolj-nijeg. Ponekad postoje dodatni (skriveni) troškovi i vrlo je važno unapr i jed tražit i sve informaci je o tome. Osim osnovnih, postoje i investicijski savjetnici. Možete ih nazvati i zatražiti mišljenje o određenoj tvrtki. Također, oni mogu nazvati vas i preporučiti vam određene dionice. Kao i u s v a k o m p o d r u č j u , r a z l i č i t i b r o k e r i i m a j u r a z l i č i t e reputacije; iako je u njihovom interesu da vaš ulog bude uspješan, investicijski savjetnici su skuplji; teško je reći vrijedi li taj trošak. Često uz malo truda možete doći do istog zaključka kao i vaš investici jski savjetnik. Osim toga, privatni ulagači ponekad su fleksibilniji od stručnjaka koji unatoč svojem znanju i iskustvu ponekad ne vide šumu od drveća. Nadalje, ako je moguće, bolje je rasporediti novac i kupiti više dionica nego uložiti u samo jednu tvrtku. To, naravno, ima smisla; ako uložite u dionice samo jedne tvrtke, stavljate sva jaja u jednu košaru. Posljedice mogu biti katastro-falne, jer ako se s tvrtkom dogodi nešto drastično, možete

49

Kako ulagati u dionice?


izgubiti sav kapital. Većina uspješnih ulagača istovremeno ulaže u nekoliko različitih tvrtki. Oni stvaraju svoj takozvani portfelj (dionice raznih tvrtki); taj portfelj se uglavnom sastoji od tvrtki različite veličine i različitih sektora. Ideja takve strategije jest da sektori ulaze i izlaze iz mode. Ako cijene dionica tvrtki iz jednog sektora padaju, to se često kompenzira rastom cijena dionica tvrtki iz drugog; novac prelazi iz jedne industrije u drugu.

4. KAKO ZADRŽATI PROFIT?

Mnogi ulagači smatraju da je jedini način zarade na burzi takozvana djelomična prodaja dionica. Uzmite, primjerice, da ste kupili 1.000 dionica tvrtke British Airways. Platili ste dvije funte po dionici, što znači da ste uložili 2.000 funti. Vaš ulog se pokaže uspješnim i cijena dionica skoči za 10% na 2,20 funti. U tom trenutku vaš osnovni kapital od 2.000 funti povećao se na 2.200 funti. Ali, ne možete biti sigurni hoće li dionice nastaviti rasti ili padati. Ako ih prodate, a one još skoče u nekoliko slje-dećih dana, pokajat ćete se. S druge strane, ako ih ne prodate na vrijeme, a cijene im padnu ispod dvije funte, pokajat ćete se još više. Najbolji način izbjegavanja takvog scenarija i rješavanja te dileme jest prodaja dijela dionica, čime ćete brže vratiti uloženi kapital. U našem primjeru to bi značilo da od vaših 1.000 dionica prodate 910 po cijeni od 2,20 funti. Tim potezom vratili ste uloženi novac, a još uvijek imate 90 dionica kojima dajete priliku da još više skoče. Ako dionice poslije toga i padnu, to nije tako strašno, jer mnogo je lakše preboljeti izgubljeni profit nego izgubljeni početni kapital.

50


5. ZAŠTO ULAGATI U INOZEMSTVU?

Prije no što razmotrimo gdje možete uložiti novac ako vas dionice ne zanimaju, htio bih ukratko objasniti razlog za ulaga-nje u strane burze. Tijekom povijesti, stanovnici Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država uživaju relativnu političku stabilnost, što je neophodno kad se radi o samopouzdanju ulagača. Upravo zbog toga većina ulagača iz te dvije države pretežito ulažu kod kuće. To se, na žalost, ne može reći za Europu. Kontinentalna Europa stoljećima je potresana ratovima i revolucijama što je uzrokovalo da stanovnici određenih zemalja s oprezom promatraju vlastitu burzu. Također, drakonski porezni zakoni nisu dobri za burzovna ulaganja. Pojedine zemlje, kao primjerice Švedska, toliko se neprija-teljski odnose prema zarađivanju novca da mnogi Šveđani zauvijek napuštaju svoju zemlju ukoliko se žele obogatiti. Većina ulagača vjerojatno bi rado ulagala novac u vlastitoj državi. Razlog odlaska nije pohlepa, već zaštita svojeg kapitala, jer država koja ne potiče ulaganja samo smanjuje samo-pouzdanje svojih građana, što se uvijek negativno odražava na burzi.

6. ŠTO NIKAKO NE SMIJEM UČINITI?

Pravila ulaganja na burzi koja smo dosad razmotrili vrlo su fleksibilna. To znači da bi vam trebala služiti uglavnom kao vodič. Štoviše, vjerojatno ćete u žaru bitke prekršiti mnoga pravila. Rezultat može biti pozitivan, ali ako nije, od brzine vaše reakcije ovisi kolika će biti šteta na kraju. Međutim, postoji pravilo koje ne smijete prekršiti ni pod koju cijenu; ako to učinite, možete završiti u zatvoru. To je trgovina dionicama zasnovana na osjetljivim informacijama dostupnima samo zaposlenicima tvrtke. Ukoliko radite za neku tvrtku ili pozna-jete nekog njenog zaposlenika i tako saznate važnu informaciju

51


koja može utjecati na cijenu dionica, po zakonu ne smijete kupiti ili prodati te dionice dok se informacija ne objavi. Primjerice, imate rođaka ili prijatelja - direktora tvrtke čije dionice posjedujete. Ta je tvrtka, recimo, u nevolji i nekoliko dana prije no što se to objavi, vaš prijatelj upozori vas da će financijski rezultati biti loši. Ako na temelju toga prodate svoje dionice kako biste izbjegli pad cijena, prekršili ste zakon i možete se naći iza rešetaka. Međutim, uzmimo slučaj da radite kao konobar u restoranu i slučajno poslužujete stol za kojim sjede dva direktora koja osobno ne poznajete, i razgovaraju o preuzimanju tvrtke. Ako temeljem toga kupite dionice tvrtke koja se preuzima kako biste ostvarili brzu zaradu, niste prekršili zakon, jer nemate osobnu vezu s tvrtkama. Specijalni istražitelji rade na glavnim svjetskim burzama, i njihov je zadatak otkriti sumnjivo ponašanje prilikom kupoprodaje dionica.

Cijene mnogih dionica počinju drastično padati ili rasti prije objave relevantnih vijesti. Ako izuzmemo sreću i mogućnost predviđanja budućnosti, takvo ponašanje dionica može se objasniti jedino ilegalnom trgovinom. Problem je u tome što je vrlo teško dokazati da je netko kupio ili prodao dionice zbog informacije stečene preko veze. Zbog toga prevaranti rijetko završavaju pred sudom, a još rjeđe u zatvoru.

7. A POREZ?

Pronašli ste brokera, kupili dionice, prodali ih i zaradili pristojan iznos. Sada s pravom želite proslaviti svoje uspješno ulaganje, ali niste sami. Država se želi priključiti vašoj proslavi, bila pozvana ili nepozvana. Iako porez na zaradu na burzi može biti prilično velik, ne bi trebao biti presudan prilikom odluči-vanja gdje uložiti novac. Prije no što počnete razmišljati o porezu, mnogo je važnije istražiti sigurnost i potencijal neke investicije. Ipak, poželjno se bar malo upoznati s poreznom politikom države u čiju burzu ulažete. Kad se radi o ulaganju u dionice, postoje dvije osnovne vrste poreza. Ako se sjećate, dokle god

52


držite dionice tvrtki koje isplaćuju dividendu, imate neku vrstu redovnog prihoda. Porez na taj prihod isti je kao i porez na bilo koji drugi prihod u nekoj državi. Ako je osnovna porezna stopa u vašoj državi 20%, toliko ćete platiti i na dividendu. Međutim, o tom porezu ne morate brinuti; prilikom isplate dividende tvrtka ga automatski odbije (barem bi trebala, provjerite) i plati porez državi u vaše ime. Ali, postoje i okolnosti pod kojima morate dodatno platiti. U Velikoj Britaniji dodatnih 20% plaća se na zaradu preko 40.000 funti godišnje. Ako ne zarađujete više od 8.000 funti godišnje (granica od 8.000 i 40.000 funti odnosi se na cjelokupnu zaradu pojedinca uključujući i plaću na radnom mjestu, a ne samo zaradu na burzi) imate pravo ne platiti nikakav porez na dividendu. Druga vrsta poreza je takozvani porez na kapitalnu dobit (Capital gains tax). To je porez koji plaćate kad prodate dionice, i to u slučaju ako ste ih prodali za više nego što ste ih kupili. Međutim, čak i tada možda ne morate platiti ništa, jer u većini država postoji osnovna svota oslobođena poreza. Primjerice, u Velikoj Britaniji ta je svota 7.500 funti godišnje. Ako ste uložili 10.000 funti u dionice i prodali ih za 20.000, platit ćete porez na samo 2.500 funti; 10.000 je vaš kapital, a 7.500 je svota koju možete zaraditi na burzi svake godine oslobođena poreza. Treba naglasiti da ta svota vrijedi samo za burzovna ulaganja i bez obzira jeste li prosjak ili milijunaš, svake godine imate pravo toliko zaraditi kupoprodajom dionica bez plaćanja poreza. Osim toga, ako jedne godine izgubite dio svog kapitala na burzi, imate pravo vratiti ga prije no što počnete plaćati porez. Uzmimo, primjerice, da ste kupili dionice za 10.000 funti i njihova cijena padne. Vi izgubite strpljenje i prodate ih za 6.000 funti. Sljedeće godine, svota koju smijete zaraditi bez plaćanja poreza iznosit će 11.500 funti (4.000 funti koje ste izgubili prošle godine plus osnovnih 7.500 na koje imate pravo godišnje). Glede porezne uprave, gubitak možete prenositi iz godine u godinu dok ga ne vratite, ali osnovni iznos od 7.500 funti ne prenosi se i na početku svake porezne godine pojedinac kreće od nule.

53


8. PRIMJERI IZ PRAKSE

Kraj dvadesetog i početak dvadeset prvog stoljeća obilježen je burnim događajima na našem planetu. U tom razdoblju dogo-dilo se sve što se moglo dogoditi; nova revolucionarna tehno-logija, financijski skandali, terorizam, ratovi. Evo kako je to utjecalo na pojedine tvrtke u Londonu:

British Airways British Airways 16/11/1996 - 14/11/2006

Grafikon 5. Dionice British Airwaysa od 1996. g. do 2006. g.

Cijena u penijima (100 penija = 1 funta)

British Airways je najveća britanska zrakoplovna tvrtka. Godine 1997. njene dionice vrijedile su preko sedam funti, ali onda relativno brzo počinju padati. Postoji nekoliko razloga za to. Prvi je izlazak iz mode. Krajem devedesetih, novac ulagača jednostavno prelazi iz tradicionalnih tvrtki u nove tehnološke tvrtke. Drugi razlog je teroristički napad na SAD 2001. godine kada dionice padaju ispod dvije funte. Neizvjesnost oko Iraka i visoka cijena nafte spuštaju cijenu ovih dionica do samo jedne funte u 2003. godini. Nakon toga, mnogim ulagačima dionice British Airwaysa počinju se činiti jeftinima i tvrtka se polako počinje oporavljati.

54


British Telekom

BT Group 16 /11 /1996 - 14 /11 / 2006

Grafikon 6. Dionice British Telekoma od 1996. do 2006.

Tko je kupio dionice ove tvrtke 1997. godine i prodao ih tri godine kasnije, utrostručio je svoj kapital. British Telekom jedan je od istinskih divova na londonskoj burzi; međutim, cijena koju su platili kako bi dobili dozvolu da budu i mobilni operater ozbiljno ih je uzdrmala. Od 2000. do 2003. godine njihove dionice nemilosrdno padaju. Nakon toga, čini se, dolazi do stabilizacije, ali u vrijeme općenitog rasta cijena na burzi dionice British Telecoma ne oporavljaju se dovoljno brzo. Tvrtka je i dalje u Footsie 100 (u premijer ligi), ali joj je budućnost neizvjesna.

55


Vodafone

Grafikon 7. Dionice Vodafonea od 1996. do 2006.

Ako se pomnoži broj Vodafoneovih dionica u optjecaju s njihovom cijenom, proizlazi da je to najveća tvrtka londonske burze. Sigurno je da Vodafone ima najviše korisnika od svih mobilnih operatera. Kao i sve nove tehnološke tvrtke, Vodafone je krajem devedesetih na burzi prošao jako dobro. Nakon toga dolazi do takozvane korekcije cijena i dionice Vodafonea nužno padaju na realniju razinu. Iako je Vodafone platio astronomsku cijenu za dozvolu (svi mobilni operateri u Velikoj Britaniji dobro su napunili poreznu blagajnu), može se reći da ta tvrtka ima izuzetno solidnu financijsku strukturu.

56


Tesco

Grafikon 7. Dionice Tesca od 1996. g. do 2006. g.

Tesco je vodeći lanac supermarketa u Britaniji i pripadnik Footsie 100. Od početka devedesetih godina, kad je tvrtka izdala dodatne dionice kako bi financirala širenje, Tesco postiže uspjeh za uspjehom. Dionice su se pokazale izuzetno otpornim tijekom terorističkog napada na SAD i jedini značajniji pad cijena dogodio se 2003. godine kada je burza padala zbog situacije u Iraku. Tesco se širi nevjerojatnom brzinom i danas se nalazi svuda u Europi, Dalekom istoku, pa čak i u SAD-u. Međutim, postavlja se pitanje je li Tescov uspjeh već uračunat u cijenu dionica i koliki je potencijal rasta kad je tvrtka već toliko razvijena.

57


Sainsbury

Grafikon 8. Dionice Sainsburyja od 1996. g. do 2006. g.

Sainsbury je glavni konkurent Tescu. Nekad je ova tvrtka vladala tržištem u Velikoj Britaniji i po broju supermarketa i po broju potrošača. Ali, to je bilo nekad. Zbog loše poslovne politike Sainsbury je pao na niske grane i danas, na vlastitu sramotu, daleko zastaje iza Tesca. Međutim, to je tvrtka s velikim kapitalom i ako se jednoga dana oporavi (neki kažu da već jest), potencijal rasta postoji.

58

Marks & Spencer


Grafikon 9. Dionice Marks & Spencera Od 1996. g. do 2006. g.

Bez obzira na svjetsku situaciju, Marks & Spencer je imao svojih problema. Nekad omiljena robna kuća britanske srednje klase, kad se o odjeći radi, krajem devedesetih jednostavno je izašao iz mode. Odjel za hranu je i dalje poslovao dobro, ali glavnina posla, konfekcija, više nije privlačila mlade. Prodaja je drastično pala, dividende su smanjene, i kao posljedica toga, cijene su se dionica srušile. Ipak, pohvalno je što tvrtka ne miruje, već dovodi iskusan tim iz inozemstva kojem uspijeva potpuno rekonstruirati posao. Krajem 2006. godine dionice postižu rekordnu cijenu.

59


Grafikon 10. Dionice tvr tke Autonomy od izlaska na burzu 2001. god ine

do kraja 2006. godine .

Sve tvrtke koje smo razmotrili do sada u ovom poglavlju pripadaju Footsie 100. Autonomy je manja tehnološka tvrtka i nalazi se u Footsie 250 (Footsie 100 obuhvaća 100 najvećih tvrtki na londonskoj burzi, a iza njih je 250 tvrtki grupiranih u indeks Footsie 250). Autonomy je tvrtka koja se bavi proizvodnjom specijaliziranih softvera. Na burzu izlazi 2001. godine; kao i kod ostalih računalnih firmi u to doba, cijene dionica su astronomske. Zbog prenapuhanih cijena dionica u tom sektoru, mjehur je nužno morao pući. Uzmemo li u obzir kako su prošle mnoge tvrtke iz tog sektora, stanje Autonomyja i nije tako loše. Točno je da su cijene dionica pale na samo jednu funtu, ali su poslije toga narasle na 5 funti, što pokazuje da mnogi još uvijek imaju povjerenje u tu tvrtku.

60

Autonomy


Činjenica da su te dionice vrijedile čak 30 funti ne treba vas mnogo zabrinjavati (osim ako ih niste kupili po toj cijeni), jer takva su bila vremena. Ulagači su krajem devedesetih panično kupovali dionice svih računalnih tvrtki, bez obzira na to vrijede li te tvrtke (kasnije se ispostavilo da većina baš i ne vrijedi). Takva groznica se vjerojatno događa jednom u 50 godina.

Logica

Grafikon 11. Dionice Logice od 1996. g. do 2006. g.

Još jedna članica FTSE 250 indeksa. Logica je računalna tvrtka koja je, kao i Autonomy, prošla i kroz dobra i kroz loša vremena i na kraju ipak preživjela. Da ste kupili dionice te tvrtke krajem devedesetih i prodali ih prije pada cijena, silno biste se obogatili. Primjer Logice pokazuje kako treba ulagati na burzi. Ako kupite dionice neke tvrtke i njihova cijena skoči, prodajte dio kako biste vratili početni kapital, te s ostatkom pričekajte kako bi im cijena još skočila (to je detaljnije razmotreno u četvrtom poglavlju drugog dijela - Kako ulagati u dionice).

61


Zatim, kad cijene počnu naglo padati, ne kupujte dionice dok se stvari ne smire. U ovom slučaju, bilo je očito da su cijene dionica Logice nerealno visoke i bilo je samo pitanje dana kad će ih ulagači početi masovno prodavati.

9. IZVJEŠĆE TVRTKE O POSLOVANJU

Kao što već znamo, sve tvrtke na burzi dužne su izvješćivati javnost o svojem poslovanju. Međutim, iznenađujuće je da se velik broj privatnih ulagača uopće ne trudi pronaći i analizirati ta izvješća prije kupovine dionica. Glavni je razlog tomu vjerojatno komplicirana terminologija koja se upotrebljava prilikom objavljivanja raznih poslovnih podataka.

Ipak, da bi vaš ulog bio što uspješniji, poželjno je barem donekle upoznati se s poslovanjem tvrtke u koju namjeravate uložiti.

Na primjeru poznate američke tvrtke McDonald's, vidjet ćemo kako treba čitati financijsko izviješće.

Financijsko izvješće McDonald'sa - četverogodišnji sažetak godina 2005. 2004. 2003. 2002.

promet tvrtke

($) 15.352 14.224 12.795 11.500

prihodi od

franšiza i

srodnih

restorana ($)

5.108 4.841 4.345 3.906

totalna zarada ($) 20.460 19.065 17.140 15.406

operativni prihod 4.022 3.541 2.832 2.113

prihod prije

oporezivanja 3.702 3.203 2.346 1.662

neto prihod ($) 2.602 2.279 1.471 893

62


kapitalni

troškovi 1.607 1.419 1.307 2.004

Financijsko stanje krajem godine:

ukupna sredstva ($) 29.989 27.838 25.838 24.194

ukupni dug ($) 10.140 9.220 9.731 9.979

izdane dionice

(u milijunima $) 1.263 1.270 1.262 1.268

Po dionici:

neto prihod -

reduciran ($) 2,04 1,79 1,15 0,70

objavljene

dividende ($) 0,67 0,55 0,40 0,24

tržišna cijena na 33,72 32,06 24,83 16,08

restorani kojima

upravlja tvrtka 9.283 9.212 8.959 9.000

franšizni

restorani 18.334 18.248 18.132 17.864

srodni restorani 4.269 4.101 4.038 4.244

ukupno

restorana

u sustavu

31.886 31.561 31.129 31.108

prodaja franšiza

i srodnih

restorana

38.926 37.065 33.137 30.026

Tablica 3. Četverogodišnje financijsko izviješće tvrtke McDonald's

(podaci u milijunima dolara, osim za dionice)

Promet tvrtke - Koliko je novca završilo u blagajnama u svim McDonalds'-

ovim restoranima kojima tvrtka izravno upravlja. Ako pog ledamo Tablicu 3,

vidimo da je p r o m e t 2002. god ine bio 11,5 milijardi dolara i da je svake

god ine ras tao , te 2005. god ine dos t igao p reko 15 milijardi.

Prihodi od franšiza i srodnih restorana - Svatko m o ž e otvor i t i

McDonald 'sov res to ran . J ednos t avno plat i te licencu i god išn ju proviziju

m a t i č n o j tvr tk i , a zauzvra t d o b i j e t e t ehn ičku p o d r š k u , o b u k u , p ravo

63


kor iš tenja imena McDonald 's i sva dobi t je vaša. Takvu vrstu par tners tva

nazivamo franšiza. Srodni res toran i su res torani pod drugim imenom, u

koj ima McDonald's ima udio u vlasništvu. Rubrika prihodi od franšiza i srodnih

restorana označava pr ihod koji tvr tka zaradi na t im res to ran ima .

Ukupna zarada - Ukupan pr ihod tvrtke: zbroj p r o m e t a od res to rana

koje tvr tka vodi i zarade od franšiza i s rodnih res to rana . Kako vidimo u

gorn jo j tablici, ukupan pr ihod tvr tke McDonald's u 2005. godini iznosio je

p reko dvadese t milijardi dolara .

Operativni prihod - Ono š to o s t ane u blagajni tvr tke nakon plaćanja

mater i ja lnih t roškova.

Prihod prije poreza - To je prof i t nakon plaćanja svih t roškova osim

poreza .

Neto prihod - Profit koji tvr tka zaradi nakon plaćanja svega, ukl jučujući

i po rez . Kako vidimo, 2002 . god ine McDonald's je zaradio 893 milijuna

dolara, a tri godine kasnije 2 mil i jarde i 602 milijuna dolara , skoro tri puta

više.

Kapitalni troškovi - Ova rubrika pokazu je koliko je McDonald 's uložio

novog kapitala u svoj posao .

Ukupna sredstva - Ukupna vr i jednos t tvr tke kad se zbroj i v r i j ednos t

svih s t rojeva, građevinskih ob jeka ta , go tovine i t ako dalje.

Ukupni dug - Cje lokupan d u g tvr tke .

Izdane dionice u milijunima - Ukupan bro j izdanih dionica. Znači,

2005. god ine u rukama raznih dioničara bilo je mili jardu i 263 milijuna

dionica tvr tke McDonald's .

64


N e t o p r i h o d - r e d u c i r a n - Prof i t t v r tke po j e d n o j d ion ic i . Ako

pog ledamo našu tablicu, v id je t ć emo da je prof i t po dionici u 2002. godini

bio samo 70 centi , a tri god ine kasnije 2 ,04 dolara.

Objav l jene d iv idende - Kolika je dividenda po j e d n o j dionici. Znači, u

2005. godini dioničari su zarađivali 67 centi po j e d n o j dionici.

Tržišna c i jena na k ra ju g o d i n e - Cijena j e d n e dionice na kraju godine .

Kako se vidi iz naše tablice, ako s te kupili dionice 2002. god ine za 16,08

funti i prodali ih tri god ine kasnije, zaradili s te više nego dvos t ruko na

uloženi kapital . Ako pog l edamo Tablicu 1. na poče tku ove knjige, vidjet

ćemo da McDonald 'sove dionice nastavljaju rasti i u 2006 . godini te cijena

dos t iže i 41 ,47 dolara.

Restorani ko j ima upravl ja tvr tka - Broj res torana koj ima tvrtka izravno

upravlja.

Franšizni r e s to ran i - Ukupan bro j franšiznih res to rana .

Srodni r e s to ran i - Broj s rodnih res torana .

Ukupan b ro j r e s t o r a n a u sus tavu - Ukupni zbro j svih res torana .

P roda ja f ranš iza i s rodn ih r e s to rana - Ukupan p r o m e t franšiza i srodnih

res torana .

65

Državne obveznice

1. ŠTO SU DRŽAVNE OBVEZNICE?

Mnogi ljudi htjeli bi uložiti svoj novac na burzu, ali smatraju da je to previše rizično. Iako su se, povijesno gledano, dionice pokazale najunosnijom vrstom ulaganja, s pravom se može reći da one nose i najveći rizik, te nisu baš primamljive svakome.

Međutim, ako ste uvjereni da dionice nisu za vas, ne znači da vam preostaje jedino staviti novac u banku. Vjerojatno su jedna od najpopularnijih investicija takozvane državne obvez-nice koje ne samo da jamče sigurnost uloženom kapitalu, nego nude i relativno pristojnu zaradu. Kao što već znate, vlade vaše ili bilo koje države, sklone su trošenju. Ta potrošnja skoro uvijek premašuje novac u poreznoj blagajni, što dovodi do proračunskog manjka. Da bi smanjila taj manjak, država ima nekoliko mogućnosti. Kako već posjeduje ključeve tiskare, prvo je rješenje tiskanje više novca. Koliko god bilo primam-ljivo, ono nije idealno jer uglavnom dovodi do smanjenja vrijednosti domaće valute i može rezultirati katastrofalnom inflacijom. Danas je većina država u svijetu svjesna tih posljedica tako da se može reći da je tiskanje novca bez pokrića potpuno izašlo iz mode. Druga opcija koja se nudi državama u borbi protiv manjka su bankovni krediti. Ta mogućnost je svakako primamljivija od tiskanja novca, ali nije bezopasna. Sedamdestih godina mnoge zemlje Latinske Amerike pokušale su riješiti svoje probleme uzimanjem velikih kredita od Među-narodnog monetarnog fonda i ostalih internacionalnih banaka. Zbog toga su i danas do grla u dugovima, što im uništava gospodarstvo. Treća opcija, koja je uglavnom otvorena u zemljama sa sofisticiranim financijskim institucijama, jesu državne obveznice. To u osnovi znači da država posuđuje novac od običnih građana i time financira svoje projekte. Dakle, ulagači kupuju te obveznice na određeno vrijeme. Po isteku vremenskog roka, ulagači dobiju svoj novac natrag, a u međuvremenu zarađuju fiksnu kamatu koja je obično veća od bankovne kamate.

69


2. VRSTE OBVEZNICA

Poznato je tko izdaje državne obveznice - to govori njihovo ime, ali postavlja se pitanje tko ih kupuje i time državi »posuđuje« novac. Prije no što to razmotrimo, moramo vidjeti koje vrste državnih obveznica postoje. U većini zemalja, državne obveznice se pretežno klasificiraju prema vremenskom roku koji mora proći do njihove otplate. Tako, primjerice, u Velikoj Britaniji postoje takozvane kratkotrajne obveznice čiji je rok do pet godina, srednjoročne koje traju između pet i petnaest godina, te dugoročne koje istječu poslije dvadeset ili više godina. Osim njih postoje i obveznice bez roka isplate -kamate se samo nastavljaju isplaćivati dok ih ulagač ne proda na burzi. No, bez obzira tko posjeduje koje obveznice, važno je imati na umu da ulagači ne moraju čekati istek njihovog roka prije no što vrate svoj novac. Kao i dionice, sve obveznice mogu se prodati ili kupiti na otvorenoj burzi. Međutim, cijena obveznica raste ili pada, što znači da može doći do gubitka ili profita ukoliko ih ulagač proda prije isteka njihovog roka. Samo ako ih kupi na početku izdavanja i čeka do isteka roka, ulagač ima jamstvo da će vratiti sav uloženi novac. Ipak, treba napo-menuti da, unatoč činjenici da je burza za obveznice relativno prometna (u Britaniji dnevni promet državnim obveznicama dostigne i pet milijardi funti), njihove cijene uglavnom ne rastu i ne padaju agresivno kao u slučaju dionica.

Banke i privatni ulagači koji imaju višak novca, a ne žele ulagati u dionice, često kupuju kratkotrajne državne obveznice. Te se obveznice mogu lako i brzo prodati na burzi; ako njihova cijena i padne, ne treba dugo čekati da im istekne rok. Ukoliko ulagači izdrže do kraja, vratit će sav novac, dok u međuvre-menu zarađuju na kamatama. Srednjoročne i dugoročne obveznice uglavnom kupuju institucije s dugoročnijim finan-cijskim obvezama, poput osiguravajućih društava i mirovinskih fondova. S druge strane, obveznice bez roka isplate nisu baš popularne jer ne jamče sigurnost uloženom kapitalu i, povijesno gledano, mnogi koji su se odlučili za njih loše su prošli.

70

Državne obveznice

3. ŠTO UTJEČE NA CIJENU OBVEZNICA?

Cijena državnih obveznica ovisi o mnogim političkim i gospodarskim čimbenicima. Vjerojatno su najvažnije kamatne stope i inflacija. Kada ulagači kupe obveznice, glavna i često jedina zarada je fiksna kamata koju te obveznice isplaćuju, što znači da su bankovne kamatne stope na neki način konkurencija kamatama na obveznice. Ako državne obveznice ne nude značajno veću kamatu od banaka, neće biti privlačne. Poznato je da u nekim državama kamatne stope određuje vlada, a u drugima neovisna centralna banka. Bez obzira tko kontrolira monetarnu politiku, ishod je uglavnom isti. Ako kamatne stope narastu, cijena državnih obveznica će pasti kako bi se privukli ulagači, jer u situaciji visokih kamata mnogi će odabrati štednju. U slučaju da kamatne stope padnu, cijena obveznica će narasti. To, naravno, ima smisla jer male kamate znače da se ne isplati držati novac u banci; u toj situaciji obveznice postaju popu-larne. Općenito gledano, može se reći da u stabilnoj državi obveznice nude određenu zaštitu kapitalu, posebno u razdob-ljima u kojima dionice nisu u modi. Uzmimo, primjerice, gospodarstvo u recesiji (nezaposlenost raste). U toj situaciji mnoge tvrtke štede i ne pada im na pamet ulagati u širenje. Posljedično tome, pada i potražnja za novim kapitalom, a time i inflacija. Niska inflacija omogućuje centralnoj banci (ili vladi) smanjenje kamata, što uglavnom pozitivno utječe na cijenu obveznica. Ako slijedimo tu logiku, možemo reći da je gospo-darska kriza dobra za ulagače u državne obveznice. Osim kamatnih stopa i inflacije, značajan utjecaj na cijenu obveznica ima i stanje državnih financija. Ako je deficit velik (vlada troši više no što prikuplja porezom), država ga nastoji pokriti izdava-njem novih obveznica. Velika ponuda dovodi do zasićenja tržišta, što nužno utječe na pad cijena obveznica. S druge strane, ako je potrošnja vlade pod kontrolom (kao, primjerice, u Utopiji), na raspolaganju će biti manje obveznica, što znači da će im cijena rasti. Stanje domaće valute također može utjecati

71


na obveznice, pogotovu u zemljama koje žele imati jaku valutu. U Velikoj Britaniji, primjerice, u slučaju pada funte centralna banka povećava kamate, djelomično kako bi podržala funtu, a djelomično radi kontroliranja inflacije; ako valuta pada, inflacija raste. Tako kretanje valute neizravno utječe na cijene državnih obveznica. Pad valute dovodi do povećanja kamata, što uzro-kuje pad cijena obveznica.

Naravno, svi navedeni faktori koji utječu na cijene državnih obveznica samo su smjernice, a ne pravila. Kao i u slučaju dionica, burza za obveznice često se ponaša nelogično. Ulagači odlučuju jesu li obveznice u modi ili ne, a u kratkom roku nema većeg čimbenika od masovne histerije. Dugoročno gledano, međutim, u formiranju cijena državnih obveznica uglavnom prevladavaju ekonomski čimbenici.

4. GILT-ovi

Državne obveznice koje izdaje britanska vlada zovu se gilt-ovi. Već smo spomenuli da se one dijele na kratkoročne (isplata do pet godina), srednjoročne (isplata od pet do petnaest godina) i dugoročne (dvadeset i više godina).

Svaka obveznica ima svoje trodjelno ime. Razmotrit ćemo konkretan primjer - Treasury 7 1/4 pc 2008. Prvi dio - Treasury - samo je ime. Većina obveznica u Velikoj Britaniji zovu se ili Treasury ili Exchequer. Više nas zanima drugi dio koji se naziva kupon - 7 1/4 posto. To je kamata koju godišnje primate ako posjedujete tu obveznicu. Treći dio - 2008 je godina isteka te obveznice, kada vam britanska vlada vraća novac koji su posudili od vas.

Kupon ili kamata koja vam se isplaćuje ostaje fiksna, ali cijene obveznica se stalno mijenjaju. Da biste točnije znali koliko zapravo zarađujete, potrebno je izračunati prinos. Prinos (Yield) mjeri kolika je godišnja kamata koju dobivate na neku državnu obveznicu u odnosu na trenutnu cijenu te obveznice.

72

Državne obveznice

On se mjeri tako da se kupon podijeli sa cijenom i zatim pomnoži sa 100 kako bi se dobio postotak.

(kupon / cijena) x 100 = prinos

Ako naša obveznica Treasury 7 1/4 pc 2008 košta 102 funte, njen bi trenutačni prinos bio:

(7,25 / 102) x 100 = 7.1%

Taj prinos nazivamo trenutačnim prinosom jer se on stalno mijenja ovisno o cijeni obveznica. Ako cijena obveznica padne, prinos raste i obratno. To se događa zato što je kamata, odnosno kupon, nepromjenjiv. Što manje platite za obveznice, prinos će biti veći.

Međutim, to nije sve. Ako je britanska vlada izdala Treasury 7 1/4 pc 2008 za 100 funti, toliko će i isplatiti po isteku roka. Ako neki ulagač kasnije kupi tu obveznicu za, primjerice, 104 funte, on unaprijed zna da će, čekajući do isteka roka obveznice imati gubitak od 4 funte. Taj gubitak mora oduzeti od kamate koju će zaraditi na obveznici da bi dobio takozvani krajnji prinos. U našem primjeru gubitak od 4 funte predstavlja potencijalni gubitak od 4% na uložene 104 funte. Ako rok te obveznice istječe, recimo, za dvije godine, postotak se podijeli na dva kako bi se dobio gubitak za jednu godinu. U našem primjeru, to bi iznosilo 2%. To se oduzme od trenutačnog prinosa, čime dobijemo krajnji prinos. Za Treasury 7 1/4 pc 2008 to bi iznosilo:

7,1% - 2% = 5,1%

Krajnji prinos služi realnijoj procjeni vrijednosti neke obveznice.

73


GILT-ovi

Kratkoročni (traju od pet godina)

1993. g. prinos

cijena + ili - visoka niska trenutni krajnji

Treas 13 l' pc

1993 103 - 1/16 106 101 13,35 5,55

Exch 10 "pc

1997 112 + 1/4 113 109 9,36 6,64

Treas 7 L' pc

1998 102 -103 99 7,09 6,69

Treas 6 l' pc

1998 100 + 1/4 101 97 6,74 6,70

Pet do petnaest godina

Treas 15 " pc

1998 136 + 1/4 138 133 11,39 7,10

Exch 12 pc

1998 121 - 122

118 9,92 7,20

Tablica 4. Samo neke od britanskih obveznica iz 1993. godine. Prvi stupac

označava ime obveznice. Drugi stupac označava cijenu u funtama, treći (+ ili -) je

pad ili rast u odnosu na prethodni dan, četvrti stupac (visoka) i (niska) označava

najvišu i najnižu cijenu u 1993. godini, peti je prinos (trenutačni prinos), (krajnji

prinos).

74

Valute

1. UVOD

Najveća burza na svijetu vjerojatno je burza valuta. Ta burza postoji prvenstveno kako bi zadovoljila potrebe međunarodne trgovine. Tvrtke koje izvoze svoje proizvode plaćene su valutom države u kojoj roba završava; one moraju profit pretvoriti u domaću valutu kako bi je mogli upotrebljavati kod kuće. Slično tome, pojedinci ili tvrtke koje žele ulagati u inozemstvu moraju promijeniti novac svoje države u stranu valutu. Isto vrijedi i za turiste. Kako bi se zadovoljile njihove potrebe, uspostavljena je burza na kojoj zainteresirane strane mijenjaju jednu valutu za drugu. Međutim, zanimljivo je da trgovina valutama za zadovo-ljavanje potreba međunarodne trgovine iznosi svega 5% od ukupnih transakcija valuta na burzi. Većina igrača na toj burzi su razni mešetari koji kupuju i prodaju valute nadajući se brzom profitu. Upravo je zbog njih danas burza valuta uvjerljivo najprometnija; na njoj se obrće najveća količina novca. Osim toga, za razliku od ostalih burzi koje imaju svoju bazu, burza valute je jedina istinski međunarodna tržnica na kojoj trguju pojedinci, države i tvrtke cijelog svijeta.

2. POVIJEST

Međutim, nije uvijek bilo tako. Poslije Drugog svjetskog rata, vodeće zemlje dogovorile su se da sve glavne valute budu fiksno vezane za dolar, a dolar za zlato, po cijeni od 33 dolara po unci. Kako je vrijeme prolazilo, postalo je jasno da takav sustav nije realan; neke su se države razvijale uspješnije od drugih. Osim toga, zlato je postalo popularno i stvorena je sekundarna burza na kojoj se zlato prodavalo mnogo skuplje od ugovorene cijene od 33 dolara po unci. Već 1949. godine, samo četiri godine nakon uspostavljanja fiksnog sustava, preko 20 zemalja izašlo je iz njega. SAD su izašle 1971. godine i time označile kraj jednog i početak današnjeg sustava u kojem se

77


vrijednost valuta doslovno mijenja iz minute u minutu, ovisno o ponudi i potražnji.

3. ŠTO UTJEČE NA CIJENU VALUTA?

Postavlja se pitanje što uzrokuje ponudu ili potražnju odre-đene valute. Kako na burzi valuta dominiraju razni mešetari, teško je pronaći odgovarajući razlog pada ili rasta neke valute. Ipak, većina analitičara slaže se da postoje čimbenici koje možemo grupirati u tri kategorije: temeljne, tehničke i psihološke.

Temeljni čimbenici su gospodarski. Zbog prirode čudovišta koje se zove burza valuta, ti čimbenici možda ne prevladavaju kratkoročno; mešetari imaju svoja pravila, a oni pokreću burzu. Međutim, dugoročno gledano, temeljni čimbenici će odlučiti kretanje neke valute. Jedan od najznačajnijih čimbenika je inflacija. Uzmimo, primjerice, dva identična automobila: američki i njemački. Oba stoje isto i u Americi i u Njemačkoj. Uzmimo da je inflacija u Americi 10%, a u Njemačkoj samo 2%. Nakon godinu dana, američki auto čija je cijena u dolarima koštat će 8% više od njemačkog auta čija je cijena u eurima. To znači da će biti teže prodati američki auto u Njemačkoj nego njemački u Americi. Jedan način rješenja tog problema je da Amerikanci dopuste da dolar padne u odnosu na euro. Ako bi dolar pao za 8%, cijena ta dva automobila opet bi bila identična. To znači da valute u zemljama s visokom inflacijom teže padanju.

Kamatna stopa je sljedeći značajan ekonomski čimbenik koji utječe na cijenu valuta. Ulagači često ulažu u valute kod kojih postoji visoka kamata. Pri tome treba biti oprezan, jer visoka inflacija može poništiti visoku kamatu (inflacija »pojede« dobru zaradu od kamata). Treba promatrati takozvanu realnu kamatnu stopu - kamatu nakon uračunavanja inflacije. Općenito gledano, može se reći da visoka kamatna stopa uzrokuje jačanje valute, ali visoka kamata je nekim analitičarima znak da postoji opasnost od velike inflacije, što može dovesti do pada valute.

78

Valute

Dakle, burza valuta je, poput ostalih burzi, ako ne i više, vrlo prevrtljiva i ne postoje egzaktna pravila.

Tehnički čimbenici su druga stvar. Ulagači koji se služe tehničkom analizom uglavnom potpuno ignoriraju gospodarske čimbenike, i samo analizom grafikona koji prikazuju povijesno kretanje jedne valute pokušavaju procijeniti što će se dogoditi u budućnosti. Primjerice, oni smatraju da će, u slučaju naglog pada vrijednosti jedne valute, nužno doći do korekcije i ona će se sigurno malo oporaviti. Tehnički čimbenici sami za sebe vjerojatno ne vrijede ništa, ali ako se njima rukovodi velik broj ulagača, oni mogu postati vrlo utjecajni; ako mnogi protumače grafikone na isti način i počnu istovremeno kupovati istu valutu, njena cijena će narasti; vrijedi i obratno, ako dovoljan broj ulagača analizirajući grafikone odluči prodati neku valutu, njena cijena će pasti.

Psihološki ili sentimentalni čimbenici mogu biti veoma moćni, pogotovo kratkoročno. Ulagači ponekad kupe neku valutu samo zato što im se sviđa gospodarski program te države ili je prodaju zbog nekog skandala. Kada su Rusi 1983. godine srušili korejski putnički avion, mnogi su pomislili da će doći do rata i počeli masovno kupovati dolar kao navodno najsigurniju valutu. Pri tome su potpuno ignorirali temeljne čimbenike i grafikone što je dovelo do neodrživo visoke vrijednosti dolara (ironično je što je vjerojatno i Sovjetski Savez tada kupovao dolare, jer se zna da je i on bio redovan burzovni ulagač).

Burza valuta je vrlo rizična, ne samo zbog toga što je teško procijeniti koji je od spomenutih čimbenika presudan u određenom trenutku, već i zbog toga što je, da bi se došlo do zarade, potrebno uložiti mnogo novca. Zbog svega toga tu je burzu bolje prepustiti profesionalcima.

79

Investicijski fondovi

Za početnike na burzi, koji još nisu razvili samopouzdanje postoji relativno lakši način ulaganja novca. To su jedinične zaklade (unit trusts), investicijske zaklade (investment trusts) i hedge fondovi.

1. JEDINIČNE ZAKLADE (UNIT TRUSTS)

Prvo ćemo razmotriti jedinične zaklade. Većina profesio-nalnih ulagača reći će vam da prilikom kupovine dionice nikada ne uložite sav novac u jednu tvrtku. Poželjno je, pa čak i mudro, rasporediti novac u tri ili više tvrtki i time smanjiti rizik (nikad se ne zna što se može dogoditi tvrtki). Međutim, mnogim običnim ulagačima to predstavlja problem jer nemaju dovo l jno kapitala za ulaganje u više tvrtki. Da bi se riješio taj problem stvorene su jedinične zaklade koje funkcioniraju tako da velik broj ulagača uloži novac koji se skupi i rasporedi na dionice nekoliko tvrtki. Time pojedinačni ulagač ima udio u svim tvrtkama koje pokriva ta zaklada. Uzmimo, primjerice, da je prikupljeno pet milijuna dolara, to podijelimo na milijun jedinica (milijun jednakih dijelova) - svaka jedinica vrijedit će pet dolara. Ako netko odluči kupiti tisuću jedinica, trebat će mu pet tisuća dolara. Na taj je način taj ulagač uložio u nekoliko tvrtki, što vjerojatno ne bi mogao da je sam pojedinačno kupovao te dionice. Osim toga, jediničnim zakladama upravljaju profesionalni menadžeri koji odlučuju u koje će se dionice ulagati.

Kada se jedinična zaklada lansira na tržište, ponudi se potencijalnim ulagačima po cijeni koja uglavnom ostane fiksna nekoliko tjedana. Nakon toga, cijena ovisi o kotiranju dionica koje obuhvaća ta zaklada.

Loša strana takvog načina ulaganja je cijena. Kad sami kupu-jete pojedinačne dionice, razlika između kupovne i prodajne cijene je obično 1 do 2%. Kod jedinične zaklade razlika može biti čak između 6 i 10%. Ako je cijena jedne jedinične zaklade

83


5 dolara, da biste je kupili treba vam 5,15 dolara, a ako je želite prodati, dobit ćete za nju samo 4,85 dolara. Osim toga, kada ku-pite jediničnu zakladu, menadžeru te zaklade morate platiti 6%, a nakon toga svake godine još 1 do 2%.

Ako odaberete taj način ulaganja, slijedite iste principe kao i kod kupovine dionica. Danas na svim glavnim burzama postoji ogroman broj jediničnih zaklada i uz takvu ponudu teško je odlučiti gdje uložiti novac. Nemojte zaboraviti da uspjeh neke jedinične zaklade ovisi o vještini njezinog menadžera. Malo istražite, analizirajte njihovo poslovanje prethodnih godina, ali kao i kod dionica budite oprezni s jediničnim zakladama koje su prethodno bile vrlo uspješne, jer to često može značiti da su stigle do kraja puta.

2. INVESTICIJSKE ZAKLADE (Investment Trusts)

Investicijske zaklade su stariji koncept od jediničnih zaklada. To su zapravo javne tvrtke (ne uvijek, neke investicijske zaklade su privatne) čiji je jedini posao ulaganje novca u druge tvrtke. Kako se investicijske zaklade uglavnom nalaze na burzi, njiho-vom kupovinom zapravo kupujete njihove dionice, a time posredno ulažete u druge tvrtke. Za razliku od jediničnih zaklada, čija cijena isključivo ovisi o cijeni dionica koje pokriva ta zaklada, cijena investicijskih zaklada ovisi o ponudi i potražnji te zaklade. Ako jedna investicijska zaklada uloži novac u tvrtke koje kasnije dobro prođu na burzi, ne znači da će njezina cijena narasti; vjerojatno da, ali ne automatski. Da bi se to dogodilo, potrebno je da je ulagači kupuju; njezina cijena raste jedino na taj način. Investicijske zaklade su pretežno jeftinije od jediničnih zaklada. Provizija je manja, a razlika između kupovne i prodajne cijene je samo 1 do 2%.

Mnogi analitičari smatraju da investicijske zaklade nude veće mogućnosti od jediničnih zaklada. Za razliku od njih,

84


investicijskim zakladama dozvoljeno je posuđivanje novca od banaka, kupovina privatnih tvrtki, poslovnih objekata i sličnog. To ih, naravno, čini rizičnijom investicijom, ali je zato potencijal veći. (op. ur. Za sada zaklade nisu još uobičajena praksa u Hrvatskoj.)

3. HEDGE FONDOVI

Većina investicijskih fondova u svijetu vrlo su specijali-zirani i strogo regulirani. Tako, primjerice, postoje fondovi koji ulažu isključivo u velike tvrtke, fondovi koji ulažu u rizične tehnološke dionice, u državne obveznice itd. Iako vi ne odluču-jete gdje se konkretno ulaže vaš novac (tu odluku prepuštate menadžerima fonda), ipak trebate odlučiti koja vrsta ulaganja vam odgovara. Recimo da ste uložili novac u poznati britanski fond Jupiter Technology. Time ste se opredijelili za ulaganje u računalni sektor. Profesionalci koji rukovode tim fondom odlučuju u koje će tvrtke iz tog sektora novac biti uložen.

Hedge fondovi funkcioniraju po sličnom principu kao i konvencionalni fondovi, s time što imaju više mogućnosti kad se radi o tome gdje uložiti novac. U doslovnom prijevodu riječ hedge znači osiguranje od gubitka, no to ne znači da ti fondovi nikad ne gube novac. Taj su naziv dobili zbog svoje fleksi-bilnosti, istovremenog ulaganja na više mjesta, uz pretpostavku da će, ako na jednom mjestu izgube, na drugome dobiti. Međutim, većina privatnih ulagača uglavnom nema priliku ulagati u ove fondove iz jednostavnog razloga što je minimalni ulog prilično visoka svota novca. U SAD-u tipičan hedge fond zahtijeva minimalan ulog od 50.000 dolara, a ima i onih za koje treba milijun dolara. To ipak ne znači da su ti fondovi potpuno nedostupni široj javnosti. Ulagači koji nemaju dovoljno novca za izravno ulaganje u hedge fondove, imaju mogućnost uložiti u specijalne investicijske fondove koji skupljaju novac od malih ulagača i kad skupe dovoljno ulože u hedge fond. Na taj način i mali ulagač ima udjela u tim fondovima. Međutim, postavlja se

85


pitanje koliko je to ekonomično jer se tada plaća dupla provizija - fondu koji skuplja novac i hedge fondu.

Kako smo već spomenuli, hedge fondovi imaju mnogo više slobode od klasičnih fondova prilikom odlučivanja o ulaganju novca. Mnogi svjetski hedge fondovi kupuju dionice, obveznice, valute, sirovine i ostalo, te razvijaju vrlo sofisticirane metode ulaganja. Uzmimo, primjerice, da jedna tvrtka plasira svoje dionice na dvije burze u dvjema različitim državama. To se događa često. Hrvati su svoju naftnu tvrtku Inu plasirali, osim na domaću, i na londonsku burzu. Kao što znamo, tečajna lista, odnosno vrijednost jedne valute u odnosu na drugu, stalno se mijenja (ponekad iz sekunde u sekundu). Zbog toga se često događa da cijena dionice na domaćoj burzi privremeno odstupa od cijene iste dionice na stranoj burzi. Tada iskusni menadžer određenog hedge fonda ima priliku kupiti dionice na burzi na kojoj im se cijena kreće ispod stvarne vrijednosti (zbog razlike u valutama), i brzo ih prodati kad se cijene dionica usklade. Obični investicijski fondovi rijetko se bave takvim špeku-lacijama, a privatni ulagači nemaju dovoljno iskustva za takve pothvate. Upravo zbog takvih mogućnosti hedge fondovi su postali vrlo popularni u svijetu, a posebno u Americi gdje danas raspolažu s preko tisuću milijardi dolara. Mnoge institucije, poput osiguravajućih društava i raznih banaka, ulažu preko njih. Ako razmišljate o hedge fondovima, budite oprezni i dobro se raspitajte kome povjeravate novac na ulaganje; ne ustručavajte se pitati sve što vas zanima. Kao i ostali fondovi, hedge fondovi nude različite stupnjeve rizika; što je rizik veći, veći su i izgledi dobre zarade. Postoje i hedge fondovi u kojima ne možete povući svoj novac kad želite, već ga morate oročiti na nekoliko mjeseci. Većini ulagača to nije problem, ali se ipak raspitajte. Nadalje, provjerite prethodno poslovanje hedge fonda za koji ste zainteresirani. Kako sam već rekao, hedge fondovi nisu podložni strogoj državnoj kontroli kao ostali financijski fondovi. To otprilike znači da od njih ne morate dobiti puno izvješće o tome što sve rade s vašim novcem. Ipak, zaštićeni ste od malverzacija,

86


jer su i ti fondovi, kao i njihovi menadžeri, odgovorni pred zakonom i svojim klijentima kao i ostale burzovne institucije.

Treba voditi računa i o troškovima ulaganja u ove fondove. Tipičan hedge fond ima ulaznu proviziju 1 do 2%. Međutim, to nije sve. Većina naplaćuje svojim klijentima i postotak od zarade, koji često može biti vrlo visok. Postoje čak i hedge fondovi koji uopće ne naplaćuju ulaznu proviziju, ali vam zato uzimaju 50% zarade. Ideja je da nikome ne smeta platiti polovicu onome tko mu zaradi novac; ako ne zarade ništa, hedge fondovi ništa i ne dobivaju. Međutim, to zvuči bolje no što jest u stvarnosti, jer tako velika potencijalna zarada navodi mnoge menadžere tih fondova na pretjerani rizik i nepromišljeno ulaganje tuđeg novca.

4. MODERNE INVESTICIJSKE KUĆE ZA SAVJETOVANJE I AKTIVNO UPRAVLJANJE KAPITALOM

Mali privatni ulagači nekada su bili stup burze. Primjerice, sredinom dvadesetog stoljeća, više od 60% svih dionica na tržištu izravno je bilo u rukama malih dioničara. Postupno se struktura vlasništva mijenja, tako da danas to više nije slučaj. Razna osiguravajuća društva i mnogobrojni mirovinski fondovi koji imaju najviše novca zbog toga su postali najveći ulagači. Kako novac na burzi i dalje zapravo pripada običnim ljudima, mnogi smatraju da sustav više ne vrijedi jer se kapital otuđio od svojih pravih vlasnika. Naime, šefovi osiguravajućih društava i mirovinskih fondova postali su toliko moćni da se ponekad čini kako tvrtke na burzi jedino žele zadovoljiti njih, te ignorirati one koji su posredno preko tih institucija uložili svoj novac. S druge strane, tvrdi se da je ovakav sustav doveo do stabilnosti na burzi i da profesionalci bolje znaju što rade od običnih ulagača. S obzirom na temu ove knjige, osiguravajuća društva i mirovinski fondovi ne zanimaju nas previše. Kada uplatite neko

87


osiguranje, to zapravo i nije ulaganje, a mirovinski fondovi su oblik štednje za budućnost, kako biste mogli živjeti kad ostarite i kad vas više nitko ne želi.

Osim tih moćnih institucija, na burzi se sve više razvijaju i investicijski fondovi. I oni u svojim timovima imaju profesio-nalce koji odlučuju gdje uložiti kapital. Mnogi obični ljudi spremni su povjeriti im svoj novac, vjerujući da će oni bolje znati što treba učiniti s njime. To je možda točno, ali spomenuti fondovi imaju ozbiljne mane. Naime, klasični fondovi (jedinične i investicijske zaklade) uglavnom su vrlo specijalizirani. Ulaganjem u njih stvarate svoj portfelj, ali možda ne dovoljno raznovrstan, tako da vaš ulog lako može propasti ako stvari krenu nizbrdo. Hedge fondovi su, pak, previše ekskluzivni i većina vas neće ni pogledati bez 50.000 dolara. Postavlja se pitanje kako zadovoljiti potrebe milijuna potencijalnih ulagača koji sebi žele stvoriti što raznovrsniji portfelj s relativno razumnom količinom novca. Budimo iskreni, koliko si nas može priuštiti 50.000 dolara za ulaganje? Da bi se popunio taj očit vakuum na svjetskom financijskom tržištu, pojavljuju se investicijske kuće koje nude pojedincima upravo to. Njihovi klijenti pripadaju svim gospodarskim slojevima društva - od onih koji žele uložiti svega nekoliko stotina dolara, do onih s dubljim džepovima no što možemo zamisliti. Za razliku od hedge fondova, oni primaju i obične smrtnike. Međutim, još je važnije što te investicijske kuće imaju licencu ulagati novac bilo gdje, i to zaista bilo gdje. Njima u svakom trenutku na raspolaganju stoje tisuće dionica sa skoro svih svjetskih burzi, razne obveznice, valute, sirovine, futuresi, opcije i ostalo. Uz te pojedinačne financijske produkte, oni imaju dozvolu ulagati i u razne investicijske fondove, uključujući i hedge fondove. Sve što je potrebno jest da s njima potpišu ugovor.

Ako se sjećate, portfelj je zbirka vašeg cjelokupnog ulaganja. Poznato je da raznolikiji portfelj znači da je vaš kapital sigur-niji. Prema toj logici, investicijske kuće trebale bi biti sigurnije za ulaganje od klasičnih investicijskih fondova čiji je rad dosta

88


ograničen. Osim toga, kod njih se stvara specifičan portfelj kako bi zadovoljio potrebe svakog pojedinog klijenta. Što to znači? Oni koji su spremniji riskirati dobit će portfelj koji nudi veliku zaradu. Oni koji žele mali rizik dobit će portfelj koji nudi umjereni profit, a oni koji nisu spremni na riskiranje i zado-voljni su skromnim prihodom također mogu dobiti svoj portfelj. Ali, kako menadžeri investicijskih kuća između tisuća produ-kata i fondova koji im stoje na raspolaganju mogu procijeniti koliki rizik nosi koja investicija i kolika je potencijalna zarada? Portfelj se stvara na sljedeći način.

Zamislite dvije tvrtke čije poslovanje ovisi o klimatskim uvjetima. Jedna tvrtka proizvodi sladoled i oni posluju dobro kada je vrijeme lijepo, a druga zimsku odjeću i dobro zarađuje kada zahladi. Zamislite da se to događa u zemlji s ekstremnim klimatskim uvjetima, u kojoj ne postoji sredina. Vjerojatnost da će jedne godine biti toplo je 50%; isto vrijedi i za hladno vrijeme. Neka je zarada na tvrtki koja proizvodi sladoled 60% u godini lijepog vremena, a 20% ako je godina hladna. Nadalje, ako je u nekoj godini vrijeme pretežno hladno, ulaganje u tvrtku koja proizvodi zimsku odjeću donijet će 60% zarade, a ukoliko je vrijeme toplo, dolazi do gubitka i profit je -20 %. Ako uložite sav novac u tvrtku za sladoled vaš očekivani prosječan profit bio bi 20%. U toploj godini zaradit ćete 60%, s u hladnoj godine izgubiti 20%. Prosjek između 60% i -20% je 20%. Međutim, što ako uložite sav novac u tvrtku koja proizvodi sladoled, a naiđe niz hladnih godina ili uložite sav novac u tvrtku koja proizvodi zimsku odjeću, a uslijedi nekoliko toplih godina? Kako vidite, bilo bi prerizično uložiti sav kapital u samo jednu od te dvije tvrtke. Pretpostavimo da imate 2000 dolara i odlučite pola uložiti u jednu, a pola u drugu tvrtku. Tada četiri uzastopne godine vrijeme bude hladno. Nakon tog razdoblja vaš ulog trebao bi izgledati ovako: od 1.000 dolara koje ste uložili u tvrtku koja proizvodi sladoled ostat će vam samo 200 (1.000 - 200 - 200 - 200 - 200 = 200). Zato ćete na 1.000 dolara koje ste uložili u tvrtku koja proizvodi

89


zimsku odjeću zaraditi 3.400 dolara (1.000 uloženih + 600 + 600 + 600 + 600 = 3.400). Da ste svih 2.000 dolara uložili u tvrtku koja proizvodi zimsku odjeću, zaradili biste dvostruko, ali da ste uložili sav novac u sladoledarsku tvrtku, od početnih 2.000 ostalo bi vam samo 400 dolara i vjerojatno biste se dobro namučili da vratite izgubljeni novac. Kako nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti kakvo će vrijeme biti toliko godina unaprijed, jedini način zarade i istovremene zaštite kapitala u ovom slučaju je uložiti u obje tvrtke. Kad je novac uložen u više od jedne tvrtke, to je portfelj.

Za ove dvije tvrtke kaže se da imaju negativnu kovarijancu. To znači da pod istim uvjetima one djeluju jedna na drugu obrnuto proporcionalno. Kako smo vidjeli, kad vrijednost jedne raste, vrijednost druge pada. Tvrtka koja proizvodi sladoled vjerojatno bi imala pozitivnu kovarijancu s tvrtkom koja proizvodi sokove, ali ne preveliku. Obje tvrtke bi poslovale dobro u slučaju toplog vremena, ali zimi, kad bi se slado-ledarska tvrtka mučila, ljudi bi i dalje pili sokove. No, tvrtka koja proizvodi suncobrane imala bi veliku kovarijancu sa sladoledarskom tvrtkom, jer bi obje poslovale jednako u istim klimatskim uvjetima.

Znači, portfelj sastavljen od sladoledarske i suncobranske tvrtke bio bi loš. Te dvije tvrtke imaju visoku kovarijancu, jer ako jedna posluje loše, poslovat će i druga. Portfelj sastavljen od sladoledarske tvrtke i tvrtke koja proizvodi sokove bio bi bolji, jer njihova kovarijanca je niža, a idealan portfelj je onaj u kojem je kovarijanca između dvije tvrtke negativna kao u slučaju sladoledarske tvrtke i tvrtke koja proizvodi zimsku odjeću. Evo formule za izračunavanje kovarijance između dvije tvrtke ili bilo koja dva financijska produkta. U našem primjeru neka je:

Zl - očekivani profit tvrtke koja proizvodi zimsku odjeću kada je lijepo vrijeme.

90


Zh - očekivani profit tvrtke koja proizvodi zimsku odjeću kada je hladno vrijeme.

Zp - prosječna dobit tvrtke koja proizvodi zimsku odjeću.

Sl - očekivani profit sladoledarske tvrtke kada je toplo.

Sh - očekivani profit sladoledarske tvrtke kada je hladno vrijeme.

Sp - prosječna dobit sladoledarske tvrtke.

koVzs - kovarijanca između tvrtke koja proizvodi zimsku odjeću i sladoledarske tvrtke.

Dakle:

KOVzs = vjerojatnost da će vrijeme biti toplo (Zl - Zp)(Sl -Sp) + vjerojatnost da će vrijeme biti hladno (Zh - Zp)(Sh - Sp)

Kako znamo da je vjerojatnost za hladno ili toplo vrijeme 50% to možemo napisati i kao 0,5

KOVzs = 0,5(-20-20)(60-20)+0.5(60-20)(-20-20) = 0,5(-40 x 40)+0.5(40 x -40)

40 i -40 podijelimo sa 100, kako su u pitanju postoci, tako da ih pišemo 0,4 i -0,4.

= - 0,08 + - 0,08 = - 0,16

Primjer koji smo razmotrili je, naravno, previše pojedno-stavljen i naveden je samo zato da bismo objasnili kovarijancu. Kad smo govorili o postotku zarade te dvije tvrtke, uzeli smo u

91


obzir samo klimatske uvjete. No, poznato je da mnogi čimbe-nici utječu na poslovanje jedne tvrtke. Loša uprava može baciti sladoledarsku tvrtku na koljena, čak i tijekom ekstremno toplih godina. A što je s općim rizikom sveukupne burze? Tvrtka u koju ste uložili može biti u redu, ali ako padne burza, vjerojatno će pasti i ona. Međutim, sve tvrtke nisu jednako osjetljive na pad ili rast burze. Osjetljivost jedne tvrtke ili nekog portfelja na kretanje cjelokupne burze mjeri se takozvanim beta faktorom (ß). Tu se pod cijelom burzom podrazumijeva neki indeks, kao primjerice Dow Jones, Nasdaq, Dax i slično. Po pravilu, indeksu se dodjeljuje beta (ß) vrijednost 1. Tvrtka ili portfelj koji ima beta (ß) vrijednost 0,5 sudjelovat će u kretanju burze upola manje od cijelog indeksa, a tvrtka koja ima beta (ß) vrijednost 3, tri će puta više rasti ili padati od cjelokupne burze. Tko uloži u tvrtku ili portfelj s beta (ß) vrijednošću 3 prilikom pada burze trebao bi izgubiti mnogo više od onog čija tvrtka ili portfelj imaju beta (ß) vrijednost 0,5. No, ako burza poraste, ulog u tvrtku ili portfelj s betom (ß) 3 više će se isplatiti od investicije s beta (ß) vrijednošću 0,5. Beta (ß) je zapravo jedinica za mjerenje rizika i računa se na sljedeći način:

Beta (ß) = kov (Zp,Zm) / Q2 m

Kov (Zp,Zm) - je kovarijanca između zarade financijskog produkta koji nas zanima i zarade čitave burze.

Q2m - je promjenjivost zarade na burzi.

Kako smo time ušli u sferu više matematike, mnogi od vas će zakolutati očima ili početi uzdisati; zato ću se sada zaustaviti. Beta (ß) je ionako službeno priznata jedinica za mjerenje rizika i nitko je ne mora sam računati. Postoje profesionalci na burzi koji su plaćeni za to.

92


Kad smo donekle razmotrili kovarijancu i beta (ß) faktor konačno možemo razmotriti kako moderne investicijske kuće sastavljaju portfelj za svoje klijente. Prilikom izrade portfelja, glavni čimbenik koji se uzima u obzir je rizik. Postoje dvije vrste rizika, sustavni i specifični. Sustavni rizik je onaj koji se odnosi na cijelu burzu - to je mogućnost pada nekog indeksa. Specifični rizik se odnosi na individualni financijski produkt. Prema modernoj teoriji portfelja, specifični rizik može se potpuno neutralizirati odgovarajućom diverzifikacijom. Što to znači? Ako uložite novac u jednu tvrtku, to je specifični rizik, jer ta tvrtka može propasti bez obzira na cjelokupnu burzu. Međutim, ako rasporedite (diverzificirate) svoj kapital na dva-desetak različitih tvrtki, prema zakonu vjerojatnosti specifični rizik je gotovo potpuno eliminiran, jer ako jedna ili dvije tvrtke propadnu, ostale će opstati. S druge strane, sustavni rizik ne može se eliminirati diverzifikacijom kapitala, ali se može drastično smanjiti stavljanjem u portfelj drugih financijskih produkata osim dionica (valute, sirovine, obveznice...).

Na početku ovog poglavlja rekli smo da moderne investi-cijske kuće konstruiraju portfelj tako da zadovolje potrebe svakog pojedinca. Koristeći se tom teorijom portfelja, one su u stanju procijeniti rizik i potencijalnu zaradu svake investicije na sljedeći način:

Očekivana dobit = kamata na štednju + beta faktor portfelja x (prosječna zarada na burzi - kamata na štednju).

Konkretan primjer izgledao bi ovako: neka kamata na štednju u banci iznosi 4%. Kad se stavi novac u banku to se smatra »ulogom« bez rizika i, shodno tome, beta faktor za kamatu iznosi 0. Uzmimo da je prosječna zarada na burzi 9 %. Vi imate 10.000 dolara:

Portfelj 1. Odlučite staviti pola svojeg kapitala u banku, a pola u portfelj koji ima beta vrijednost 1.

Očekivana dobit = 4% + 0,5(9% - 4%) = 6,5%

93


Iako vaš portfelj ima beta faktor 1 ovdje pišemo 0,5 jer ste u njega stavili samo pola kapitala.

Portfelj 2. Uložite 20% u banku, a 80% u portfelj s betom 1.

Očekivana dobit = 4% + 0.8(9% - 4%) = 8%

Portfelj 3. Uložite sav novac u portfelj s beta vrijednošću 2.

Očekivana dobit = 4% + 2(9% - 4%) = 14%

Iz ovog možemo zaključiti da povećanjem beta vrijednosti nekog portfelja povećavamo potencijalnu dobit. Kao i uvijek, kritičari se ne slažu oko vrijednosti ove teorije. Tijekom povijesti mnogi su pokušali na burzu primijeniti razne mate-matičke modele, s većim ili manjim uspjehom. Ovaj model je svakako najčuveniji i svojim je autorima Harriju Markowitzu, Wilijamu Sharpu i Mertonu Milleru donio Nobelovu nagradu za ekonomiju.

Investicijske kuće koje se pretežno služe ovim modelom naplaćuju za svoje usluge od 7% do 10%. To se na prvi pogled možda čini mnogo. Međutim, činjenica je da je diverzifikacija poželjna radi zaštite kapitala, a većina malih ulagača nema logističkih mogućnosti ulagati diljem svijeta. Kad bi to i mogli, aktivno upravljanje novcem bez tih investicijskih kuća značilo bi konstantno plaćanje raznih ulaznih i izlaznih provizija koje bi na kraju mogle odnijeti velik dio profita. Osim toga, neke od tih investicijskih kuća omogućuju svojim klijentima aktivno sudjelovanje u distribuciji novca. Kad se radi o izradi opti-malnog portfelja, preporučljivo je, naravno, vjerovati profesio-nalcima, ali oni koji smatraju da su dovoljno financijski pismeni i nisu zadovoljni napredovanjem svojeg uloga mogu tražiti da se njihov novac uloži u bilo koji produkt raspolaganja toj kući, i to bez dodatnih troškova.

94

Futures i opcije

Futures i opcije su sofisticiraniji oblici ulaganja na burzi. Mnogi analitičari reći će vam da su ta dva načina isključivo za profesionalce i kockare, ali kad ih malo razmotrimo, odlučite sami. Istina je da futures i opcije omogućuju ulagačima boga-ćenje doslovno preko noći. Nažalost, isto tako brzo može se i osiromašiti.

1. FUTURES

Da bismo shvatili futurese, moramo se vratiti par stoljeća unatrag. Sredinom devetnaestog stoljeća počinje razvoj industrije u Europi. Razvojem dolazi do ekspanzije populacije, a time i do ogromne potražnje za hranom. Poljodjelci Sjedinjenih Američkih Država objeručke grabe priliku (kako to samo Amerikanci znaju), i počinju masovno proizvoditi i izvoziti potrebne namirnice. Centar za trgovinu tim sirovinama (commodities), postaje Chicago; hrana proizvedena u SAD prevozi se brodovima i završava na europskim trpezama.

U poljodjelstvu, međutim, ništa ne ide glatko. Zbog duljine vremena potrebnog da se nešto proizvede, postoji mnogo nesigurnosti. Nitko ne zna kakva će biti žetva; ali i stočarstvo ima svoje probleme. Sve to utječe na ponudu i potražnju, a time i na cijenu tih proizvoda. A poljodjelcima, čija su imanja često pod hipotekama, treba stabilnost. Ako, recimo, pšenica rodi odlično i u Europi i u Americi, njena cijena može drastično pasti, što može dovesti mnoge do bankrota. Ista je stvar i preko oceana. Mlinar u Francuskoj mora znati za koju cijenu će moći otkupiti pšenicu za šest mjeseci, jer ako ona skoči, ostao je bez profita. Upravo zbog te neizvjesnosti tvrtke i poljodjelci su nerado ulagali u proširenja, što je dovodilo do stagnacije.

Problem je riješen uspostavljanjem burze za futurese, gdje zainteresirane strane mogu kupiti ili prodati kukuruz, pšenicu, svinjetinu i ostalo po unaprijed dogovorenoj cijeni, uz isporuku nekog kasnijeg datuma. Na taj način osigurani su i kupac i

97


prodavač. Istina, za šest mjeseci cijena pšenice može drastično narasti; u tom slučaju bi kupac bio mnogo zadovoljniji takvim ugovorom od prodavača, ali cijena može i pasti, pri čemu bi poljodjelac bio sretniji od mlinara koji je prije šest mjeseci ugovorio s njim veću cijenu. Dakle, kod trgovine futuresima obje strane i dalje riskiraju, ali taj je rizik mnogo prihvatljiviji od potpune neizvjesnosti.

Jedna od značajki burze za futurese je ta što se na njoj ne mora cijeli iznos platiti na početku ugovora. Zainteresirana strana obično plati samo mali polog, a ostatak kada roba stigne. Kako nitko ne voli plaćati unaprijed, to je potaklo mnoge na korištenje te burze, ali još je važnije što je takav način plaćanja privukao mešetare. Pojedinci i tvrtke koje nemaju nikakvu potrebu za pšenicom i kukuruzom uočili su priliku da s relativno malim kapitalom zarade velike profite. Uzmimo, primjerice, da je cijena pšenice 100 dolara po toni. Ako netko odluči kupiti jednu tonu, dovoljno mu je uložiti samo 10% te cijene, što znači 10 dolara, uz obvezu da će ostatak platiti kasnije (po isteku ugovora, koji uglavnom može biti 3, 6, 9 ili 12 mjeseci). Sada zamislite da u sljedeća dva mjeseca cijena pšenice skoči na 150 dolara po toni. Ako je naš ulagač mešetar, umjesto šestomjesečnog čekanja robe (koja mu zapravo ne treba), on može prodati svoj ugovor (svoje futurese za pšenicu), i zaraditi profit od 50 dolara. Na uloženih 10 dolara to znači zaradu od 500%, iako je cijena pšenice skočila samo 50%. Međutim, ako cijena pšenice padne na 50 dolara, naš ulagač gubi 500%, iako je cijena te robe pala za samo 50%. Te takozvane ubrzane investicije svakodnevno se odigravaju na burzi za futurese.

Danas se na burzi za futurese ne trguje samo sirovinama. Po istom načelu ulagači mogu kupiti futurese za državne obveznice, dionice, valute pa čak i za cijeli indeks (Dax, Dow, Futsi). Rok im je uglavnom tri mjeseca, tako da ulagač može kupiti futurese iz ožujka, lipnja, rujna i prosinca. Naravno, to znači samo da im tada istječe rok; vi ih možete kupiti i prodati

98

Futures i opcije

bilo kada prije isteka tog vremena. Kad su u pitanju takozvani financijski futuresi, vrlo je popularan londonski Futsi 100.

Uzmimo, primjerice, da je Futsi 6.000 i vi mislite da će narasti. Tada možete kupiti njegove futurese pri čemu svaki bod iznad 6.000 vama vrijedi, primjerice, 10 funti. Za takav ugovor vjerojatno biste morali platiti depozit od oko 1.000 funti. Ako Futsi skoči, primjerice, za 200 bodova na 6.200 i vi tada prodate svoje futurese, zaradili biste 2.000 funti.

To je lako, ali problem nastaje ako Futsi padne. Vama svaki Futsijev bod iznad 6.000 vrijedi 10 funti, ali svaki bod koji Futsi izgubi ispod 6.000 također će vas koštati 10 funti. Ako Futsi, primjerice, padne za 200 bodova na 5.800, izgubili biste 2.000 funti. Ne samo što biste izgubili svoj depozit, već biste i dugovali 1.000 funti. Ako bi Futsi nastavio padati, vaši gubici bi bili još katastrofalniji. Naravno, u praksi nije baš tako. U većini slučajeva, ako kupite futurese i stvari krenu loše, dobit ćete poziv za povećanje depozita ili trenutačnu prodaju svojeg ugovora ako niste u stanju platiti dugove. Međutim, u ekstremnim slučajevima, kao, primjerice, nakon terorističkog napada na SAD 2001. godine, burza je pala toliko naglo da mnogi jednostavno nisu mogli pravovremeno prodati svoje ugovore; možete zamisliti kakve su bile posljedice.

Nemojte se zamarati mišlju o kupoprodaji sirovina. Mali privatni ulagači nemaju niti znanja ni sredstava za nadmetanje s cijelom vojskom profesionalaca čija je prednost uglavnom nedostižna. Što se pak tiče financijskih futuresa, oni su rizični, ali ako steknete određeno iskustvo, možda se možete pokušati oprobati na tom polju. Moj jedini savjet je da unaprijed odlučite koliki gubitak si možete priuštiti i da se slijepo držite te brojke. Kardinalna greška mnogih početnika koji kupe futurese, a burza počne padati, jest da ne žele odustati uz male gubitke, već tvrdoglavo ostaju nadajući se da će se burza oporaviti. Takvo razmišljanje je ravno ruskom ruletu. Prihvaćanje i mirenje s određenim gubitkom nužna je značajka uspješnog ulagača.

99


2. OPCIJE

Opcije su slične futuresima, ali je rizik manji i zato mnogim ulagačima predstavljaju privlačniju alternativu. Kao i kod futuresa, prilikom kupovine opcija potrebno je uložiti samo dio vrijednosti neke dionice ili sirovine. Međutim, bitna razlika je u tome što vam opcije daju pravo kupiti nešto u određenom roku, ali ne i obvezu. To u principu znači da kod opcija možete izgubiti samo depozit.

Nažalost, svijet opcija pun je žargona, što odbija mnoge; ali ne brinite, uz malo koncentracije sve će vam biti jasno. Uzmimo, primjerice, da su dionice Coca-Cole 10 dolara i vi smatrate da će one narasti u sljedećih nekoliko mjeseci. Samo 1.000 dionica koštalo bi vas 10.000 dolara ako biste ih htjeli kupiti na konvencionalan način. No, vi nemate toliko gotovine i umjesto toga nazovete svog brokera koji vam ponudi opciju kupovanja Coca-Colinih dionica po 11 dolara u sljedeća tri mjeseca; za takvu opciju morate platite samo, recimo, 20 centi po dionici. Ako želite kupiti opciju za 1.000 dionica potrebno je samo uložiti relativno skromnu svotu od 200 dolara (20 centi x 1.000). Ako bi Coca-Coline dionice pale na 9 dolara, vaša opcija vrijedila bi samo 5 centi po dionici, a ako bi dionice pale još više, recimo, na 8 dolara, vaše opcije bi postale bezvrijedne.

Međutim, svaki pad dionica ispod 8 dolara ne bi vas dodatno koštao. Za razliku od futuresa, možete izgubiti samo depozit.

A sada dobre strane. Ako Coca-Coline dionice skoče na 11,5 dolara, vaše bi opcije vrijedile 1,5 dolara po dionici, a ako skoče na čak 13,5 dolara, opcija koju ste kupili za 20 centi sada bi vrijedila 3 dolara. Dakle, za razliku od futuresa, kod opcija je gubitak strogo ograničen, ali, kao i kod futuresa, potencijalni dobitak može biti astronomski. U našem primjeru, vrijednost opcija skočila je za 1.500% od (20 centi do 3 dolara), iako su dionice skočile za samo 35% (od 10 dolara do 13,5 dolara). Dakle, ako prodate opcije koje ste kupili za 200 dolara zaradit ćete 3.000 dolara. Opcije su, dakle, još jedan oblik takozvanog ubrzanog ulaganja.

100

Futures i opcije

3. ŠTO UTJEČE NA VRIJEDNOST OPCIJA?

Promjena vrijednosti opcija ovisno o cijenama dionica je područje više matematike, i to se uglavnom računa pomoću računala. U našem primjeru iz prethodnog poglavlja, ako Coca-Coline dionice padnu na 9 dolara vrijednost opcija mijenjala bi se sporo; kad bi dionice skočile za 10 centi opcije bi skočile samo za 1 cent. Takvu situaciju zovemo »izvan profita« (out of the money), jer tada gubite (ako se sjećate, treba vam cijena preko 11 dolara da biste počeli zarađivati). Ako je cijena dionica 13,5 dolara, situacija koju zovemo »unutar profita« (in the money), cijena opcija skače identično kao i cijena dionica. Ako dionice skoče za cent, toliko će skočiti i opcije.

Vrijednost opcija sastoji se od dva elementa - intrinzične vrijednosti (intrinsic value) i vremenske vrijednosti (time value). Sržnu vrijednost lako je izračunati. Ako ste kupili opcije za Coca-Coline dionice od 11 dolara i cijena dionica skoči na 12 dolara, sržna vrijednost vaših opcija bit će 1 dolar, jer toliki je profit. Ako cijena dionica padne ispod 11 dolara, sržna vrijednost vaših opcija bila bi nula, jer ste izvan profita.

Vremenska vrijednost je kompliciranija. Ona mjeri vjero-jatnost da će ulagač zaraditi profit prije isteka roka opcija. Ta vjerojatnost ovisi o tome koliko je opcija u profitu i koliko ima vremena do isteka roka tih opcija (što više vremena, veći su izgledi za profit). Kad istekne rok opcijama, one više nemaju vremensku vrijednost i tada vrijede samo onoliko kolika im je intrinzična vrijednost.

4. VRSTE OPCIJA

Opcija koju smo maloprije razmotrili zove se call opcija. To je zapravo opcija kod koje kupite nešto jeftino nadajući se da ćete prodati skuplje. Međutim, vjerovali ili ne, možete zaraditi i u obrnutom smjeru. Upotrijebit ćemo isti primjer u kojem su

101


Coca-Coline dionice vrijedne 10 dolara. Iz nekog razloga vjerujete da će one pasti. Tada možete kupiti takozvane put opcije Coca-Colinih dionica za 9 dolara. Kao i kod call opcija, platite 20 centa po opciji. Sada sve promatrate obrnuto. Ako cijena dionica skoči, vi gubite (opet ograničeno, i kod ovih opcija možete izgubiti samo depozit). No, ako cijena dionica pada, vrijednost vaših opcija raste. Štoviše, može se reći, što lošije stoje dionice tvrtke, bolje za vas. Princip je sljedeći: ako Coca-Coline dionice padnu na 6 dolara, one su vaše po toj cijeni i vi ih imate pravo prodati za 9 dolara; broker ima obvezu kupiti ih od vas po toj cijeni, jer posjedujete takvu opciju. Usput, na taj »obrnuti« način po sličnom principu možete trgovati i futuresima.

Ako se niste umorili, idemo dalje. Postoje takozvane dvostruke opcije (double options). To su zapravo kombinirane call i put opcije, s tim što je polog dvostruko veći nego kod standardnih opcija. Za Coca-Coline dionice koje vrijede 10 dolara dvostruka opcija bi bila za 9 i 11 dolara. Vi dobivate ako cijena dionica izađe iz tog raspona. Nije važno u kojem smjeru, vas se ne tiče padaju li one ili rastu. Važno vam je samo da se što više odmaknu od početne cijene; ako cijena dionice ostane između 9 i 11 dolara po isteku roka vaše dvostruke opcije vi gubite (naravno opet samo polog). Ako cijena dionica skoči na, recimo, 13 dolara, put opcija će isteći bezvrijedna i tako ćete izgubiti dio pologa; to ćete, međutim, dobro kompenzirati prodajom call opcije koja bi tada bila u profitu. Vrijedi i obratno, ako cijena dionica padne na, recimo, 7 dolara, call opcija će isteći bezvrijedna, ali zato ćete dobro zaraditi na put opciji.

Te opcije kupujete kada se dogodi nešto što će uzdrmati burzu ili vi barem mislite da će se dogoditi nešto takvo, ali niste sigurni hoće li se to na dionice odraziti pozitivno ili negativno, pa se kladite u oba smjera.

Ponekad je moguće da sami nekom izdate opcije na dionice koje posjedujete. Taj se proces naziva pisanje opcija (writing

102

Futures i opcije

options). Trebate samo nazvati brokera i zatražiti od njega da vam nađe klijenta koji će vam platiti polog, a vi njemu profit ako vaša opcija uspije. To zvuči strašnije nego što zapravo jest. Ako nekom izdate opcije na dionice koje posjedujete, imate odgovarajuće pokriće. Primjerice, izdavanjem call opcija vi dobijete polog; ako cijena dionica skoči, morate isplatiti profit, ali ste na neki način osigurani jer će i vrijednost vaših dionica narasti. Ako cijena dionica padne, vi gubite na vrijednosti svojih dionica, ali to bar djelomično kompenzirate pologom koji ste zaradili; uz to, tada ne morate ništa isplatiti svojem klijentu, jer u tom slučaju njegove opcije istječu bez ikakve vrijednosti.

To nije slučaj s izdavanjem opcija dionica koje ne posje-dujete. Taj se postupak naziva golo pisanje (naked writing) i izlaže vas ogromnom riziku. To je otprilike kao da vam Bili Gates plaća 200 dolara godišnjeg osiguranja za svoju jahtu; ako joj se nešto dogodi, morate mu kupiti novu. Pod svaku cijenu nastojte izbjeći golo pisanje opcija.

Sami odlučite želite li se okušati s opcijama. Činjenica je da su one rizične, ali ako ikad dođe do situacije u kojoj ste gotovo sigurni što će se dogoditi s nekom tvrtkom, zašto ne biste pokušali?

103

Zemlje u tranziciji

U udžbeniku zemljopisa za prvi razred srednje škole piše da su odlike zemalja u tranziciji porast gospodarskog kriminala i velika nezaposlenost. Mnogi protivnici privatizacije prilikom traženja argumenata kojima će potkrijepiti svoj stav često ističu ova dva čimbenika. Oni smatraju da državne tvrtke služe javnim interesima više od velikih privatnih tvrtki. S druge strane, pobornici privatizacije ističu da jedino potpuna liberizacija tržišta vodi zemlju naprijed i da su pojedini neželjeni čimbenici samo nužno zlo koje se mora nadvladati. No, bez obzira kojem taboru pripadate, Hrvatska se opredijelila za europsku inte-graciju i, u skladu s tim, za masovnu privatizaciju.

Na početku pisanja ove knjige, namjera mi je bila predstaviti čitateljima mogućnosti koje burza pruža individualnim ula-gačima. Osim tih mogućnosti, bilo je nužno objasniti stupanj rizika i opasnosti koje sa sobom nosi ulaganje novca. To vjero-jatno postaje još važnije kad se radi o zemljama u tranziciji. Iako možda nije korektno uspoređivati novonastale burze u bivšim komunističkim državama s burzama sa višestoljetnom tradicijom, nužno je napraviti usporedbu i upoznati se sa specifičnim značajkama pojedinih zemalja u tranziciji.

U Poljskoj je burza postojala već od 1817. godine, a u Češkoj od 1871. g., ali nakon pedeset godina komunizma može se reći da zemlje istočne Europe, kad se radi o dionicama, obveznicama i ostalim instrumentima ulaganja, kreću ispočetka.

Mnogi od vas su već sudjelovali, a neki će tek sudjelovati, u masovnoj privatizaciji koja se provodi diljem ove regije. Iako se taj proces razlikuje od države do države, princip je isti. Svim punoljetnim građanima omogućeno je da postanu vlasnici (naravno, manjinski, ali ipak vlasnici) velikih tvrtki koje je država odlučila prodati. Kao i u Velikoj Britaniji, SAD-u i drugim razvijenim državama, i ovdje neke tvrtke imaju poten-cijal rasta, a neke su za otpad.

U pojedinim zemljama, kao primjerice u Srbiji, građanima je omogućena nabava besplatnih dionica raznih tvrtki. S obzirom da se tako ne ulaže ništa, pojedinci koji dobiju dionice

107


bezvrijednih tvrtki mogu se uvijek utješiti činjenicom da ništa nisu niti uložili. Međutim, u nekim slučajevima takva se privatizacija pokazala vrlo unosnom za mnoge koji su imali viziju ili sreću dobiti dionice kvalitetnih tvrtki. Tijekom pisanja ove knjige, hrvatska vlada navješćuje da tek predstoji prodaja većih tvrtki u Hrvatskoj i svi građani koji do sada nisu sudje-lovali u privatizaciji postat će vlasnici tih tvrtki. Kako znamo, na burzi prevladavaju dva ključna pitanja: kada kupiti dionice i kada ih prodati. Za one koji su zainteresirani samo za besplatne dionice u procesu privatizacije, posao je olakšan. Kako, naravno, nitko neće odbiti uzeti besplatne dionice, vlasnike samo zanima kada ih treba prodati. Mnogi će iz osobnih razloga to učiniti odmah - nekome treba novac, netko nema povjerenja u burzu i ne želi se opterećivati dionicama. Drugi će pak zaključiti da s besplatnim dionicama mogu »riskirati« i dati dionicama priliku da im cijena naraste. Kako ne postoji univerzalni recept za uspjeh, o pojedinačnim okolnostima ovisi što ćete učiniti. Prilikom dodjele dionica srpske uljare »Sunce« iz Sombora one su vrijedile oko 3.000 dinara, a za nepune tri godine dogurale su do 40.000 dinara. Možete sami zamisliti kako su se osjećali oni koji su prodali svoje dionice po niskoj cijeni. Je li se mogao predvidjeti rast dionica ove tvrtke? Politička situacija u Srbiji bila je relativno nestabilna, ali postojali su nagovještaji da dolazi do normalizacije; kako smo već spomenuli, burza reagira na nagovještaje, jer kad je sve već očito, vjerojatno je kasno ulagati. Drugo, Srbija je zemlja u razvoju s velikom stopom nezaposlenosti. Povijesno gledano, u takvim državama dobro prolazi prehrambena industrija. Prema statističkim podacima iz 2007. godine, građani izdvajaju za hranu preko 60% svoje zarade. Osim toga, Srbija je širom otvorila vrata stranom kapitalu. To znači da bi se mnoge domaće tvrtke mogle naći na meti tvrtki iz inozemstva koje neprekidno traže načine širenja. Kako znamo, to može pozitivno utjecati na cijenu dionica. Naravno, ne treba razmatrati samo prehrambeni sektor. Tu su i farmaceutske tvrtke. Kao i hrana, lijekovi se smatraju nužnima;

108

Zemlje u tranziciji

bez obzira na opće gospodarsko stanje, oni imaju sigurno tržište.

Ako mislite da se zemlja razvija, vrijedi razmotriti i građe-vinske tvrtke, jer pokušaji izlaska iz recesije korelirat će s obnovom infrastrukture. Zatim, tu su još i velike tvrtke koje još uvijek imaju neku vrstu monopola, poput naftnih, telekomuni-kacijskih, plinskih tvrtki i slično. Mnoge će izgledati vrlo privlačno stranim ulagačima jer relativno jeftino mogu osvojiti novo tržište.

Dakle, oni koji dobiju besplatne dionice prilikom privati-zacije, a novac im nije prijeko potreban, mogu pričekati s prodajom ukoliko misle da tvrtka ima potencijala. Međutim, ne zaboravite da je prilikom čitanja izvješća o poslovanju tvrtke čije dionice posjedujete potrebna određena doza rezerviranosti. Menadžeri koji rukovode tvrtkama u pravilu su optimisti, ali sami morate procijeniti koliko je to opravdano. Postoji još jedan problem s kojim se susreću dioničari iz zemalja u tranziciji. To je nedostatak likvidnosti. Mnogi koji su dobili ili kupili dionice u Hrvatskoj čija je cijena skočila, ustanovili su da ih ne mogu odmah prodati jer nema kupaca. Vrlo je frustrirajuće kad shvatite da je vaše ulaganje uspješno, ali ne možete prodati dionice kada želite. Taj problem bi se trebao riješiti kad se burza razvije i kada više građana počne koristiti tu instituciju.

U nekim zemljama vlada prilikom privatizacije ne dijeli dionice, već ih prodaje. Taj takozvani britanski model privati-zacije usvojila je i Hrvatska. Kao što je Margaret Thatcher osamdesetih godina prošlog stoljeća omogućila Britancima kupovinu dionica velikih tvrtki po povoljnoj cijeni, tako je i hrvatska vlada ponudila svojim građanima udio u vlasništvu svojih divova. Posebnu medijsku pozornost izazvala je prodaja naftne tvrtke Ina. Naime, država je odlučila zadržati za sebe dio te tvrtke, dio prodati strateškom ulagaču (to su inozemne naftne tvrtke koje se obvezuju na ulaganje u razvoj posla), a dio ponuditi široj javnosti. Došlo je do neviđene kampanje i mnoge je zarazila »Inina groznica«. Država je na sva usta oglašavala

109


da su Inine dionice sigurna investicija. Čak su i banke davale kredite za kupovinu dionica, a mnogi su u tu tvrtku uložili svoju životnu ušteđevinu. Mnogim analitičarima nije se sviđala takva masovna histerija i upozoravali su vladu da nije dovoljno informirala građane da cijena dionica može i pasti. Međutim, dionice Ine nisu pale. Štoviše, može se reći da je trgovina tim dionicama na burzi nadmašila sva očekivanja. Prvog dana cijena dionica je skočila za 28%, a uskoro nakon toga narasle su za 50% u odnosu na cijenu iz javne ponude.

Političari u Hrvatskoj donose i razne koncesije kako bi potakli građane na ulaganje u burzu na dulje vrijeme. Jedna od njih je, primjerice, sljedeća: svatko tko zadrži svoje dionice Ine godinu dana dobit će besplatno dodatne, jednu za deset kupljenih. Ta mjera nije naravno stvorena samo radi Ine, već i radi razvoja domaće burze. Jedino ako dioničari dulje vrijeme zadrže svoje dionice povećat će se povjerenje u burzu, a time i likvidnost, što bi se trebalo povoljno odraziti i na druge tvrtke.

Bez obzira na početni uspjeh Ine, skeptici koji su ukazivali na potencijalnu opasnost ulaganja u tu tvrtku imaju svoje argumente. Mnogi građani uložili su svoju cjelokupnu ušte-đevinu u samo jednu tvrtku. To je klasičan primer za stavljanje svih jaja u jednu košaru. Ne treba niti govoriti o onima koji su uzeli kredit kako bi kupili dionice. To se jednostavno ne radi.

A što će biti sa Inom? Tko zna. Naftne tvrtke su čudne. Pogledajmo samo neke od čimbenika koji utječu na cijenu nafte, a time i cijenu Ininih dionica. Kaže se, ako dolar oslabi u odnosu na japanski jen ili euro, cijena nafte u dolarima skače. Na neki način, financijska budućnost umirovljenika koji je uložio svoju životnu ušteđevinu u Inu ovisi pomalo i o gospodarskoj situaciji u Japanu. Globalizacija je zaista ono što se o njoj govori. Tu je i potražnja za naftom u Kini, političko--sigurnosna situacija na Bliskom istoku, Venezueli, Nigeriji -zemljama koje se teško mogu nazvati ugodnim destinacijama za godišnji odmor.

110

Zemlje u tranziciji

Zadnje tri godine prije privatizacije, Ina bilježi blaži pad prodaje svojih derivata. Međutim, zbog cijene nafte na svjetskom tržištu u istom razdoblju, vrijednost same tvrtke raste. Hoće li nastaviti rasti, u mnogo čemu ovisi i o lokalnim čimbenicima, a ne samo o globalnim. Ina će se vjerojatno morati proširiti u regiji. U Mađarsku ne može, jer njen strateški dioničar MOL to ne dozvoljava (kada je mađarski MOL kupio paket Ininih dionica, potpisan je takav ugovor). Tu je Srbija kao potencijalno značajno tržište, ali ona već ima svoju naftnu industriju, i sve prisutniji ruski Lukoil. Mnogi smatraju da hrvatska vlada, koja je zadržala dio dionica za sebe, neće dozvoliti da Ina propadne ako stvari krenu loše. To je možda točno, ali ako Hrvatska uđe u Europsku uniju, utjecaj vlade na poslovanje Ine drastično će se smanjiti. Naime, Buxelles vrlo izričito ustraje na stavu da država ne može subvencionirati jednu tvrtku na štetu neke druge konkurentne tvrtke.

Znači, ljudi koji su kupili Inine dionice, ili razmišljaju o tome, trebali bi voditi računa o svemu što smo rekli. Možda bi najbolji scenarij za Inine dioničare bio da netko poželi kupiti tvrtku u cjelini. Tada bi cijena dionica mogla još više narasti. Isto vrijedi i za građane Srbije koji dođu do dionica Naftne industrije Srbije. Istina, ne samo da će njima biti lakše jer će doći do svojih dionica besplatno, nego će moći učiti na primjeru i eventualnim greškama Ine.

Već smo spomenuli problem likvidnosti na burzama u tranzicijskim zemljama. Taj nedostatak likvidnosti može navesti mnoge tvrtke da jednostavno izađu s burze i postanu potpuno privatne. Kao što znamo, tvrtke izlaze na burzu kako bi došle do kapitala. Međutim, izlazak na burzu nije besplatan i ako neka tvrtka procijeni da za svoje troškove ne uspijeva skupiti dovoljno novog kapitala, može odlučiti jednostavno otići u banku i uzeti kredit. Ipak, najavljuju se neke mjere koje djeluju ohrabrujuće. Ukoliko se donesu zakoni poput onih u SAD-u, a tu prvenstveno mislim na zakone o zaštiti manjinskih dioničara, i ukoliko vlade zemalja u tranziciji počnu obrazovati i poticati

111


svoje stanovništvo na sudjelovanje u vlasništvu velikih tvrtki donošenjem određenih poreznih olakšica, burza bi mogla procvjetati i u ovim krajevima.

112

Advance Corporation Tax: Porez na dividendu

Advisory Broker: Investicijski savjetnik koji savjetuje ulagače gdje da ulože novac, i koji izvršava transakciju

Analysts: Profesionalac čiji je posao da analizira tvrtke i procijeni njihovu perspektivu

Asset: Sve što ima monetarnu vrijednost

Balance Sheet: Godišnji izvještaj o financijskoj poziciji jedne tvrtke

Bear: Svatko tko misli da će burza pasti

Bid Price: Cijena za koju prodajete dionice, tj. najbolja ponuda na kupnju

Blue Chip: Velike, po reputaciji sigurne tvrtke

Bonus Issue: Kada tvrtka besplatno podijeli nove dionice svojim dioničarima

Bull: Svatko tko misli da će burza rasti

Bulldog: Britanska državna obveznica kojoj je izdavatelj stranac

Bullet: Državna obveznica koja se ne može prodati prije isteka roka

Call Option: Pravo da kupite dionice po dogovorenoj cijeni u određenom razdoblju

Capital Gain Tax: Porez koji platite ako ste prodali dionice skuplje no što ste ih kupili

Capitalisation: Totalna vrijednost jedne tvrtke

Chartist: Profesionalac koji proučava grafikone u nadi da će na taj način procijeniti kretanje cijena dionica

Commodity: Sirovi materijal (nafta, zlato, pšenica...)

115

Dax: Indeks najvećih tvrtki na frankfurtskoj burzi

Dealing Costs: Troškovi koje plaćate brokeru kad trgujete na burzi

Devaluation: Formalno smanjivanje vrijednosti jedne valute u odnosu na drugu

Dividend: Regularna isplata profita dioničarima

Dow Jones: Indeks 30 najvećih tvrtki na njujorškoj burzi

Earnings: Neto profit tvrtke

Equites: Dionice

Federal Reserve: Američka centralna banka

Flotation: Kad tvrtka prvi put izađe na burzu

FT-SE 100 - (FUTSI): Indeks 100 najvećih tvrtki u Londonu

Fundamental Analysis: Procjenjivanje vrijednosti tvrtke na osnovi njene zarade, posjeda (strojevi, nekretnine...)

Futures: Pravo da kupite ili prodate nešto po ugovorenoj cijeni za isporuku kasnijeg datuma

Gilts: Državne obveznice iz Velike Britanije

Inflation: Opći rast cijena

Insider Dealing: Ilegalna aktivnost; kad netko vezan za tvrtku kupuje i prodaje dionice te tvrtke, koristeći informacije koje još nisu javno objavljene

Interim Yield: Trenutni prinos kamate kod obveznica

Investment Trust: Tvrtka koje ulaže u druge tvrtke

Liquid: Burza kada ima puno aktivnosti

116

Mutual Funds: Tako Amerikanci zovu Unit Trusts

N a k e d Writ ing: Kad vi prodate nekome opciju da kupi dionice koje vi nemate

Nikkei: Indeks najvećih tvrtki na tokijskoj burzi

Offer Price: Cijena koju platite kada kupujete dionice, tj. najbolja ponuda na prodaju

Portfol io: Zbirka dionica koju netko posjeduje

Premium: Depozit

Price/Earning Ratio (P/E): Procjenjivanje vrijednosti dionica dijeljenjem cijene s zaradom po dionici

Put Option: Pravo da prodate dionice po ugovorenoj cijeni u određenom vremenu

Redempt ion Yields: Krajnji prinos kamate kod obveznica

Rights Issue: Kada tvrtka ponudi svojim dioničarima nove dionice s popustom

Securities: Dionice i obveznice

Shares: Dionice

Spread: Razlika između kupovne i prodajne cijene

Stock Exchange: Burza za dionice

Stock Market: Burza za dionice

Unit Trusts: Oblik kolektivnog ulaganja pri kojem se skupljeni novac rasporedi na nekoliko tvrtki

Writ ing Option: Kad vi date nekome mogućnost da kupi dionice u vašem vlasništvu

Yield: Prinos kamate kod obveznica

117

Internetske adrese

www.moneyworld.co.uk - ovdje možete naći informacije o londonskoj burzi.

www.cbsmarketwatch.com - najnovije vijesti iz minute u minutu vezane za

njujoršku burzu.

www.cnn.com - informacije vezane za burzu u Americi.

www.tdameritrade.com - brokerska kuća u SAD-u koja prima i klijente iz drugih

zemalja.

www.ft.com - londonski Financial Times možete čitati preko interneta, gdje svakodnevno izlaze informacije o

britanskim dionicama, obveznicama i fondovima.

118

http://www.moneyworld.co.uk

http://www.cnn.com

http://www.ft.com

O autoru

Staša Milisavljev rođen je 1970. godine u Somboru. Po završetku srednje pedagoške škole odlazi u London, gdje nakon svladavanja engleskog jezika upisuje fakultet na Londonskom sveučilištu (Birkbeck college) i diplomira na području bioloških znanosti 1997. godine. Tada se i počinje baviti burzovnim investiranjem. Nakon promjena u Srbiji od petog listopada 2000., počinje pisati za beogradski dnevni ekonomski magazin Privredni pregled, gdje educira čitatelje o svjetskim burzama. Povremeno iz Londona piše za lokalne novine iz Sombora (Somborske novine). Održava predavanja u regionalnoj privrednoj komori Sombor na temu kako i gdje investirati. Sličan tečaj održao je i u bunjevačkom društvu iz Sombora. Do sada je napisao dvije knjige. Hobiji su mu nogomet i tenis.

119

KATARINA ZRINSKI d.o.o., Varaždin Moslavačka 9, tel.: 042/241-000, fax: 042/241-828

Lektura: Martina Hranj Korektura: Mario Hranj

Grafička priprema: KATARINA ZRINSKI d.o.o., Varaždin

Naklada: 1000 primjeraka

Tisak: Tiskara Varteks d.o.o., Varaždin

Stasa Milisavljev - Investiranje Na Burzi Za Pocetnike

Documents

Transcript of Stasa Milisavljev - Investiranje Na Burzi Za Pocetnike